Arthur Swinson

U oktobru 1939. major Ralph Bagnold (Ralf Begnold), oficir Službe veze britanske vojske, otputovao je iz Engleske da preuzme novu dužnost negdje u istočnoj Africi. U to vrijeme Italija još nije bila u ratu pa su britanski brodovi slobodno plovili Sredozemnim morem. Iako to putovanje, baš kao i svako drugo za vrijeme rata, nije bilo lišeno opasnosti i napetosti, Bagnold je mogao uživati na jesenskom suncu na palubi i biti gotovo siguran u to da će u Suez stići bez ikakve nezgode. No, hirovita sudbina odredila je drugačije: Bagnoldov brod se slučajno sudario s nekim drugim brodom pa je stoga morao uploviti u aleksandrijsku luku da tamo bude popravljen. Vidjevši da će izgubiti desetak dana, a možda čak i više, Bagnold je odlučio da posjeti neke svoje prijatelje u Kairu. Gotovo odmah nakon dolaska pozvan je u štab generala Archibalda Wavella (Arčibalda Vejvela), tadašnjeg glavnog komandanta britanskih snaga na Bliskom istoku. Taj veliki vojnik nije bio jedan od onih ljudi koji vole da mnogo pričaju i mnogo okolišaju. Pozdravio je Bagnolda, a onda ga kratko i jasno zapitao: »Da li biste prihvatili službu u mojoj Komandi?« Bagnold je bez oklijevanja pristao. Znao je da će Wavell, ako Italija ode u rat, sigurno ratovati u Libiji, to jest u Zapadnoj pustinji, a o tom je tajanstvenom području on, Bagnold, znao više nego bilo koji drugi čovjek na kugli zemaljskoj. Prostirući se prema zapadu od rijeke Nila i na jug od obala Sredozemnog mora, Zapadna pustinja zaprema otprilike 5,000.000 četvornih kilometara. To je najsuše područje na svijetu, i čak u zoni koja se prostire samo nekoliko kilometara od mora kiša ne pada više od nekoliko puta godišnje, a dalje na jugu se događa da nekoliko godina uzastopce ne padne ni kap kiše. U geološkom smislu riječi ta pustinja zapravo nije sazdana od pijeska nego od zrnate prašine, od bezbrojnih milijuna i milijardi tona prašine koja se od rimskih vremena širi i napreduje prema sjeveru i koja je progutala nekoliko drevnih civilizacija. Pustinja nije ravna. Na mnogim mjestima iz nje strše gole stijene stvarajući niske izbočine kao što su to na primjer gorski grebeni Ruweisata i Miteiriya (Ruvisata, Mitiria). Kao neka protuteža tim izbočinama u pustinji postoje depresije, golema područja erodiranog tla koja izgledaju kao hrapave, nazubljene

brazgotine. Neke od tih geoloških formacija imaju razmjerno blage padine, ali su neke druge, kao na primjer depresija Munassib (Manazib), opasane visokim liticama. Najveća depresija, Quattara (Katara), koja se nalazi jugozapadno od El Alameina, ima površinu od nekoliko desetaka tisuća četvornih kilometara, njeno dno leži oko 120 m ispod morske razine i sastoji se uglavnom od slanih močvara. Zapadno od Quattare, pružajući se prema jugu kao kažiprst i palac kakve iznakažene ruke, leže Veliko pješčano more i Pješčano more Kalansco (Kalanšo) — Sarir Kalanšo. Arapi zovu taj kraj »Đavolova zemlja« i nekad se smatralo da ga mogu prijeći samo karavane s devama. U tom golemom prostranstvu nema ni jedne oaze, a pustinja nije samo potpuno suha, nego je i veoma vruća: južno od obalskog pojasa temperature od 50 stupnjeva u hladu posve su obične, i od podneva do zalaska sunca čini se kao da pijesak podrhtava od jare i sumaglice. Brigadni general Lucas Phillips (Lakas Filips) napisao je o tome: »Oko varaju imaginarna jezera koja Arapi zovu 'đavolja voda’. Daleki objekti kao da lebde i miču se u zraku, a čitav se horizont pretvara u treperavu fatamorganu.« Zalazak sunca donosi ljudima olakšanje, ali ne uvijek: često se dogodi da upravo u to doba dana nastanu kovitlave pješčane oluje koje podižu guste oblake prašine od kojih se guše i ljudi i životinje. Noću s nebeskog svoda sjaju milijuni zvijezda, ali zrak postaje hladan, pogotovu zimi, i pred zoru vjetar reže poput britve. Sve u svemu može se kazati da je Zapadna pustinja čudan i okrutan kraj, gdje opasnost vreba na svakom koraku i gdje je teško i samo preživjeti. Većina ljudi oduvijek je mrzila taj kraj, ali malobrojni i rijetki pojedinci nisu mogli odoljeti njegovu posebnu čaru. Ti su ga ljudi upoznali i onda zavoljeli. U razdoblju između dva svjetska rata vođa takvih skupina rijetkih izabranika bio je major Ralph Bagnold. Bagnold je bio aktivan oficir britanske armije. Školovao se u Malvern Collegeu (Malvern Kolidžu), poslije toga u Gonville i Caius (Gonvil, Kajus) Collegeu u Cambridgeu (Kembridžu), a na kraju je završio Kraljevsku vojnu akademiju u Woolwichu (Vulviču). Godine 1915. dobio je oficirski čin u Inženjerijskom korpusu i služio je na zapadnom frontu do 1918. Nakon rata, 1920. premješten je u Korpus za vezu i nekoliko godina poslije toga počeo je službovati po Srednjem istoku. U tom razdoblju svoga života počeo je s nekoliko

entuzijasta organizirati za vrijeme vikenda izlete iz Kaira u oazu Siwa (Siva) i na Sinaj, ali su mu uskoro ambicije počele rasti, pa je sredinom tridesetih godina počeo organizirati prave ekspedicije, duge desetak i više tisuća kilometara, s kojima je prokrstario najveći dio pustinje koja leži između Sredozemnog mora i Sudana. Upravo u tom razdoblju posljednjih predratnih godina, Bagnold je usavršio sunčani kompas, izumio razne naprave i izmislio razne postupke za izvlačenje automobila iz pustinjskog pijeska u kojem bi se zaglibili, prikupio mnoštvo svakojakih iskustava, znanja i podataka o pustinji. Pa ipak, unatoč svim tim nesumnjivim uspjesima Bagnold je ostao skroman i povučen čovjek, koji nije na sebe nikad privukao pažnju javnosti. Čak i danas su rijetki opisi njegova izgleda, a anegdote o njemu gotovo i ne postoje. Ni njegovi podvizi, ni znanstveni radovi koje je o njima objavio — ništa od toga nije pobudilo zanimanje u Ministarstvu rata, ali mu je na svu sreću Kraljevsko geografsko društvo pružalo i poticaj i materijalnu pomoć da nastavi svoj rad. Kad je izbio drugi svjetski rat, Bagnold je mogao da ode u bilo koji dio pustinje i onda lako nađe put natrag. Poznavao je sve putove, sve oaze, sve opasnosti, a kako je bio vojnik od zanata, težio je za tim da ono što zna upotrijebi u borbi protiv neprijatelja. Nekoliko mjeseci se činilo kao da će to moći da ostvaruje samo kao savjetodavac, a onda se, u junu 1940. godine, situacija odjednom izmijenila: Italija je stupila u rat i pokrenula u Libiji veliku vojsku. Samo 24 sata prije nego što se to dogodilo Bagnold je generalu Wavellu bio podnio plan za osnivanje jedinice koja bi se zvala Patrola za akcije u dubokoj pozadini (Long Range Patrols — Long Rendž Patrols). Kasnije će ta jedinica dobiti naziv Pustinjska grupa za akcije u dubokoj pozadini Long Range Desert Group — Long Rendž Dezert Grup). Bagnoldov je plan prihvaćen i službeno odobren 23. juna. Kako je to nagovještavao već i sam njen naziv, zadatak nove jedinice trebao je biti u tome da vrši osmatranja pokreta neprijateljskih snaga iza Velikoga pješčanog mora i da odatle Wavellu šalje podatke koji će mu služiti u njegovim pripremama za bitke koje su predstojale. Bagnold se odmah povezao sa svojim starim prijateljima, »pustinjskim izviđačima« i pozvao ih da što prije dođu u Kairo. Iz Tanganjike je pozvao Pata Claytona (Peta Klejtona), iz Palestine je došao Kennedy Shaw (Kenedi Šo), a iz Engleske Guy Prendergast

(Gaj Prendergast). U mjesec dana Bagnold je okupio 30 oficira i vojnika i njegova je jedinica bila spremna za akciju. Posao nije bio lak jer je zaliha bilo malo, a Bagnold nije mogao zahtijevati da mu se dade bilo kakav prioritet. Tako mu nije preostalo ništa drugo nego da se sam snalazi. Nekog je prijatelja nagovorio da mu štampa karte a sunčane kompase je iskamčio od komande egipatske vojske. Vojničke dalekozore i na tisuće drugih dijelova opreme ili je dobio od britanskih civila u Egiptu ili ih je za gotov novac kupovao u zabitnim sokacima Kaira. No, da bi bila sposobna da izvrši bilo kakav pokret, Bagnoldova je jedinica u prvom redu morala doći do vozila. Svoja predratna putovanja po pustinji Bagnold je vršio fordovim kamionima s nosivošću od 750 kg. Ti su kamioni bili odlični za putovanja koja nisu bila duža od 2.000 km, ali su zato bili jednostavno premaleni da nose topove, municiju, mine i drugu opremu za aktivno ratovanje. Bagnold je stoga odlučio izabrati kamione s nosivošću od 1500 kg, koji će imati specijalne gume. No, budući da britanska vojska nije imala takve kamione, morao ih je nabaviti od egipatske vojske i od filijale američke kompanije Chevrolet u Aleksandriji. Bilo je mnogo ljudi koji su smatrali da će ti kamioni biti preglomazni i preteški za kretanje po mekanom pijesku, ali Bagnold je bio siguran da s tim neće biti problema. Pokazalo se da je imao pravo. Svi su članovi njegove jedinice bili dobrovoljci koji su u nju bili prešli iz raznih drugih jedinica. Mnogima je do toga bilo tako stalo da su pristali da im se snize činovi, i tako su kapetani služili kao podoficiri, a podoficiri kao obični vojnici. Novozelandska je vojska dala ljudstvo za tri patrole, sve same krupne i snažne momke, navikle na samostalnost i nezavisnost, mahom bivše farmere. Oni, doduše, nisu poznavali pustinju, ali su smireno željeli da njome ovladaju i bili su sigurni da će im to uspjeti. Međutim, postavilo se pitanje tko će sačinjavati »patrolu«? Od čega će se sastojati? Koliko će ljudi biti u jednoj »patroli«, kako će biti naoružani, kakvu će opremu nositi, koliko će vozila imati? Sve su to bila važna pitanja koja su čekala na odgovor. Bagnold je odlučio da jednu »patrolu« — tj. osnovnu jedinicu — sačinjavaju dva oficira i trideset vojnika, koji će se voziti u 11 kamiona, bit će naoružani s

ukupno 11 mitraljeza, 4 protutenkovske puške i jednim brzometnim topom bofors kalibra od 37 milimetra. Osim tog obaveznog naoružanja, članovi »patrole« će nositi onoliko pušaka i revolvera koliko budu smatrali nužnim. Nije teško dokučiti kako se zapravo rodila ta shema. Da preživi, svaka patrola mora imati određen broj stručnjaka: vezista, mehaničara, navigatora — i broj njenih članova, rezonirao je Bagnold, smanjit će se tek onda kad jednom svaki od njegovih ljudi bude ovladao s nekoliko disciplina. Osim ljudi, oružja i municije, kamioni su nosili zalihe hrane i vodu za tri tjedna, radiostanicu i akumulatore, zatim tzv. pješčane kanale, to jest uređaje za izvlačenje kamiona koji se zaglibe u pijesku, sanitetski materijal i kojekakve druge jako nužne drangulije, sitnice i koještarije. Sami su kamioni bili veoma preinačeni, pregrađeni. S njih su bila skinuta sva vrata i vjetrobrani, pojačani su im amortizeri,a osim toga na njima su montirana posebna postolja za mitraljeze. Dok su se ljudi okupljali i oprema pripremala, ali mnogo prije nego što su tehničke pripreme bile završene, Bagnold je organizirao užurbani program vježbi i obuke. Njegovi su ljudi vršili obuku u vožnji pustinjom, naučili su kako se služi radio-uređajima, kako da upotrebljavaju vatreno oružje i drugu opremu koju su imali. Prve su vježbe u pustinji morale, naravno, biti jednostavne, pa ih je Bagnold vršio u neposrednoj blizini svog štaba u Kairu. Zbog toga su oficirska ogovarala prišila njegovoj jedinici nadimak »Pustinjska grupa za akcije u plitkoj pozadini«. Međutim, napredovalo se brzo. Samo pet tjedana nakon što je dobio »zeleno svjetlo«, Bagnold je mogao raportirati Wavellu da je njegova jedinica spremna za akciju. Bijaše to zadovoljavajući uspjeh, koji je bio ostvariv i ostvaren samo zato što se u Bagnoldu spajalo dvostruko znanje vojnika i istraživača. Zapravo se dogodilo nešto što se ne događa baš često: britanska je vojska postavila pravog čovjeka na pravo mjesto.

Dovoljan je i površan pogled na zemljopisnu kartu da bi se shvatilo u kakvom se položaju nalazila Velika Britanija u tim prvim danima rata. Ako je htjela da nastavi borbu protiv sila Osovine, da u toj borbi pobijedi, morala je, pogotovo sada nakon pada Francuske, potpuno i dokraja mobilizirati snagu čitavog Britanskog imperija: ne samo matice zemlje nego i dominiona, kolonija i teritorija pod mandatnom upravom. Trebalo je što prije dovesti trupe iz Australije, Indije i s Novog Zelanda, dopremati kositar i kaučuk iz Malaje i naftu iz Perzijskog zaljeva i iz drugih dijelova Imperija, a isto je tako trebalo otpremati svakojaki ratni materijal, tenkove, avione i municiju u obratnom smjeru, na Daleki istok. Jednom riječi, komunikacije između Istoka i Zapada postale su životno važne i njihovo održavanje pitanje života i smrti. Zato je Sueski kanal, najkraća veza između Sredozemnog mora i Indijskog oceana, dobio golemu važnost. Eto, zbog toga su britanske snage na Srednjem istoku bile čvrsto bazirane u Egiptu: tamo je bio Sueski kanal. Njihov se glavni štab nalazio u Kairu. Nakon ulaska Italije u rat svakome je moralo biti jasno da će glavni cilj strategije osovinskih sila na tom bojištu biti da se domognu Sueskog kanala, da tako presijeku britanske komunikacije i da na taj način smrve moć Britanije na Srednjem istoku. Stoga nije nimalo slučajno što je u Kairo poslan upravo Wavell, general kojega su u to vrijeme gotovo svi smatrali najsposobnijim britanskim komandantom. On je tamo došao sa zadatkom da što brže formira i uvježba armiju koja će obraniti Suez. Što se u to vrijeme moglo kazati o Talijanima? Njihova afrička kolonija Libija, neposredna zapadna susjeda Egipta s kojim je imala oko 1300 km dugu granicu koja je vodila prema jugu od obala Sredozemnog mora, bijaše prihvatljiva iako ne i idealna baza za operacije. Do ljeta 1940. godine Talijani su tamo formirali armiju od oko 250.000 ljudi protiv koje je Wavell mogao suprotstaviti samo 86.000 vojnika. Talijanska se vojska u Libiji sastojala od devet divizija punog sastava od kojih je svaka imala 13.000 ljudi, od tri divizije »crnih košulja«, od dviju divizija domorodačkih trupa i od prištapskih i specijaliziranih jedinica. Glavni talijanski komandant u sjevernoj Africi maršal Graziani (Gracijani) organizirao je svoje snage

u dvije armije: Deseta armija bila je raspoređena u Cirenaiki — Barqah — tj. na teritoriju koji je neposredno graničio s Egiptom, Peta armija nalazila se u Tripolitaniji — Ifriqiyah — u zapadnom dijelu Libije, okrenuta prema francuskim kolonijama Alžiru i Tunisu. Nakon pada Francuske u junu 1940. godine, Graziani je mogao koncentrirati obje armije u istočnom dijelu Libije i izvršiti ofanzivu ka dolini Nila. Britanci su znali da on to može učiniti, ali se nije znalo hoće li to uraditi. Odgovor će dati tek budućnost. U svakom slučaju, jedna je stvar ipak bila jasna: Wavell će još mnogo mjeseci biti brojčano neusporedivo slabiji, a to je značilo da će morati upotrijebiti svu svoju sposobnost da nekako ispliva iz te situacije. Pustinjska grupa za akcije u dubokoj pozadini dobila je svoju prvu veliku šansu početkom septembra, nakon što je Pat Clayton izvršio nekoliko smionih izviđačkih operacija u Velikom pješčanom moru. Nakon nekoliko mjeseci oklijevanja, Talijani su se napokon probudili iz mrtvila. Prešli su egipatsku granicu i doprli do Sidi Barranija (Sidi Baranija). U britanskom štabu nitko nije mogao znati što se događa duboko u pustinji, i ne pripremaju li možda Talijani udar odatle, sa svog desnog krila, kojim bi podržali napredovanje svojih glavnih snaga u obalnoj zoni. Stoga je Bagnold dobio svoj prvi zadatak. Ključ situacije bio je u Kufri, oazi južno od Velikog pješčanog mora, koja je zatvarala prodor u Libiju duboko s jugoistoka. Smještena u jednoj depresiji, i to prilično duboko ispod morske razine, Kufra je zabitno mjesto čak i za afričke pojmove i mjerila. U njoj su velike bare oivičene palmama i vode tamo ima tako mnogo da se na kilometre od oaze nalaze arapski gradići i sela okruženi zelenim nasadima. Talijani su bili oteli Kufru plemenu Senusi 1931. godine pa su tako dobili kontrolu nad unutarnjim dijelovima pustinje. Oni su odmah počeli utvrđivati oazu, smjestili su u nju svoj garnizon i oko nje sagradili nekoliko aerodroma. Iako zabačena, Kufra je u avionskim mjerilima blizu Uweinatu (Uvejnatu) — Cabal al’Uwaynatu — koji se nalazi na tromeđi Egipta, Libije i Sudana, a Talijani su držali i Uweinat. I tu je bilo u izobilju vode, a nalazilo se tu i nekoliko avionskih pista. Te dvije baze, Kufra i Uweinat, bile su na zamišljenom putu koji bi spajao Libiju s vojskom vojvode od Aoste u Etiopiji. Te dvije oaze, koje su držali Talijani, nisu bile opasne samo za Wavellovu armiju u Egiptu, nego je postojala i opasnost da ih Talijani upotrijebe kao

polazne baze iz kojih će presjeći Wavellove komunikacije sa snagama generala Cunninghama (Kaningema) u Istočnoj Africi i s francuskim snagama u Čadu (gdje je domorodački guverner Eboue (Ebue) otvoreno i smiono prešao na stranu generala De Gaullea (De Gola). Eto, takva je bila situacija kada je 5. septembra Bagnold s dijelom svog štaba i s W patrolom, kojom je zapovijedao major E. C. Mitford, krenuo iz Kaira u Ain Dallu (Ain Dalu), oazu na istočnom rubu Velikog pješčanog mora, a onda skrenuo prema zapadu, do točke koja je nosila nadimak Big Caim (Big Kern: Veliki kem). Big Cairn je ležao na samoj libijskoj granici, a bio ga je pomno izvidio Pat Clayton još 1932. godine, dok je tamo vršio kartografska mjerenja. Nalazio se usred šljunkom prekrivene ravnice koja je ležala između dvaju pješčanih mora, bio je visok samo otprilike metar i pol, ali se ipak mogao vidjeti čak iz velike daljine. Sada su ga malo-pomalo počela okruživati otvorena skladišta hrane i benzina koja su tamo dopremali Kennedy Shaw iz Ain Dalle, i Steele (Stil) i Pat Clayton iz baze Siwa. Taj je posao potrajao nekoliko dana, a onda su se njihove patrole razišle. Clayton je pošao u Tekro u Čadu, prema francuskoj granici, udaljenoj oko 1000 kilometara na jug. Mitfordova se patrola uputila u područje sjeverno od Kufre, a Steele se vratio u Siwu da odatle dopremi zalihe benzina. Matford je bez ikakva incidenta stigao prvo do karavanske trase koja povezuje oaze Kufru i Gialo (Džalo) — Wahat Galu — a onda je, opet bez incidenta, stigao do trase koja spaja oaze Taserbo — Tazarbu — i Maradu — Maradah. Doduše, to putovanje nije prošlo bez nezgode. Nekoliko je ljudi oboljelo od silne žege i neki su čak pali u delirij. Kad već govorimo o tome, spomenimo da je svaki učesnik te akcije primao sledovanje od tri litre vode dnevno, što bi bilo više nego dovoljno u svakoj drugoj prilici, ali je u tim okolnostima predstavljalo goli egzistencijalni minimum. Ubrzo je Kennedy otkrio kako je svakog dana voda bila jedini predmet razgovora čim bi se sunce diglo iznad horizonta i kako svatko ima vlastiti plan kako da postigne da mu sledovanje potraje što duže. Neki su štedjeli vodu preko dana da bi je navečer popili odjednom, drugi su svježinu pretpostavljali količini, pa bi uveče izlili malo vode na limeni tanjur i pustili da se hladi iako su znali da će se jedan njen dio ispariti prije nego što se ohladi.

Mitfordova je patrola vodila svoju prvu bitku 29. septembra. Dogodilo se to na putu prema Kufri. Britanci su naišli na dva kamiona od šest tona i kad su prema njima ispalili prvi rafal iz mitraljeza tipa »lewis« (luis), posade kamiona — dva Talijana, pet Arapa i jedna koza — žurno su se predale. Osim neprijateljskih vojnika patrola je zarobila oko 2500 galona benzina i vreće sa službenom vojnom poštom. Zarobljenici su odmah otpremljeni u Kairo, i njihov je dolazak mnogo proslavio Bagnoldovu jedinicu. Po svim barovima i kantinama kružila je glasina da su Bagnold i njegovi momci izvršili napad na sam štab maršala Grazianija. Wavella i njegovu komandu taj je pothvat oduševio, ali, razumije se samo po sebi, da su ih još više razveselili točni obavještajni podaci koje je Bagnold iznio u svom raportu. Glavni je komandant 1. oktobra 1940. napisao ovo pismo: »Dragi Bagnolde, molim vas da prenesete oficirima, podoficirima i vojnicima koji su pod vašom komandom moje čestitke i da im ujedno saopćite da veoma cijenim uspješne rezultate što su ih u posljednje vrijeme postigle patrole vaše jedinice u centralnoj Libiji. Meni je jasno i ja dobro znam kakve ste krajnje fizičke teškoće i napore morali svladati i s kakvom ste se strašnom žegom borili. Činjenica da je vaša operacija, u toku koje su vaši kamioni morali da prijeđu oko 250.000 kilometara, uspješno izvršena, dokaz je visokog stupnja efikasnosti vaših priprema kao i visokog stupnja uspješnosti u izvršenju zadatka koji vam je bio povjeren. To je nešto čime se vi, vaši oficiri i vaši vojnici možete s pravom ponositi. Već smo telegrafskim putem poslali Ministarstvu rata potpuni izvještaj o vašem pothvatu. Želim vam sreću i u vašim budućim operacijama, kojima ćete dati značajan doprinos našim nastojanjima da primoramo talijanske snage u pozadini da budu u neprestanom stanju uzbune. Tako će se povećati strepnje, neizvjesnost i teškoće u redovima našeg neprijatelja. Vaš odani A. P. Wavell« Kao jedan od onih ljudi kojima jednostavno ne može pasti na pamet da spavaju na lovorikama, Bagnold se odmah bacio na užurbane pripreme za nove operacije. Njegova je taktika bila da natjera Talijane da neprestano nagađaju, da nikad ne znaju na čemu su, da ih on svojom taktikom tako zbuni da oni ni u jednom trenutku ne mogu znati gdje će on izvršiti svoj slijedeći udar. I tako, u skladu s

tom taktikom, dok je Mitfordova patrola išla prema Ain Duai, Claytonova je patrola izvršila napad na Augilu (Audžil) — Augila — oko 800 kilometara sjevernije. Talijanski je garnizon u toj zabačenoj utvrdi mislio da je tako siguran od bilo kakvog napada, da je libijski stražar pošao u susret Claytonu i njegovim ljudima, siguran da su Talijani, pa se i te kako začudio kad su mu oni naredili da im preda svoje oružje. Kad su »boforsi« Britanaca zapucali, s vrha kule talijanske utvrde poletjelo je jato golubova, veliko i gusto poput kakva oblaka, a onda su talijanski vojnici stali skakati preko stražnjeg bedema utvrde kako bi se sakrili među palmama. Nedjelju dana nakon toga Clayton se vratio u Kairo. To je značilo da je on u manje od dvije nedjelje izvršio putovanje pustinjom od oko 3200 km. Za to vrijeme Steele je s K patrolom »skoknuo« do Kufre, minirao cestu koja je iz nje vodila i zapalio jedan bombarder tipa »savoia S. 79« koji se našao na zapadnoj avionskoj pisti. Osim bombardera zapalio je i nekoliko skladišta benzina na otvorenom. I Među visokim vojnim komandantima ima malo takvih koji vole jedinice specijalista. To je zato što oni dobro znaju kako se lako takve jedinice pretvaraju u »privatne«, lične formacije i apsorbiraju nerazmjerno veliku količinu ratnog materijala i ljudstva. Međutim, Wavell je već od samog početka vjerovao Pustinjskoj grupi za akcije u dubokoj pozadini, pa je zato odmah nakon njenih prvih uspjeha odlučio da se njeni efektivi podvostruče. Tako je u decembru osnovana Gardijska patrola u kojoj su polovinu ljudstva sačinjavali vojnici koji su bili došli iz Coldstream Guardsa (Koldstrim Gardsa), a drugu polovinu vojnici iz Scots Guardsa. Za komandanta Gardijske patrole postavljen je Michael Chrichton-Stuart (Majki Krikton-Stjuart). P. J. D. McGraith (Makgrejt) je formirao patrolu nazvanu Yeomanry (Jomenri) od ljudstva koje je došlo iz Konjičke divizije koja se nalazila u Palestini. Holliman (Holimen) je preuzeo komandu nad Rodezijskom patrolom u kojoj su služili Rodezijanci. Pothvat za koji je Bagnold u novembru izradio plan povjeren je G patroli. Cilj je bio napad na Mursuk (Murzuk) — Murzuq — sjedište Fezzana (Fezana) — Fazzana — u sjeverozapadnoj Libiji, a bilo je dogovoreno da će u pothvatu sudjelovati i snage Slobodne Francuske. Upravo je zato Bagnold otputovao u Fort Lamy (For Lami) — gdje je tada bio štab francuskih snaga u Čadu — da se o svemu dogovori s

pukovnikom d'Ornanom, tamošnjim francuskim komandantom, koji je jedva čekao da udari po Talijanima. D’Ornano je Bagnoldu objasnio zašto mu je tako silno stalo do toga: treba pokazati da snagama Slobodne Francuske u kolonijama ne nedostaje želje da se bore. D'Ornano je bio visok čovjek s monoklom i s burnusom na glavi i u Britanaca kojima bi se pružila prilika da ga vide njegov bi izgled izazvao neodoljiva sjećanja na »Beau Geste« (Bo Žest) i slične filmove o Legiji stranaca. D'Ornano je Bagnoldu rekao kako mu je sasvim jasno da će čitav taj pothvat morati biti jedan od onih koji se mogu nazvati »udari i pobjegni«. Jer, čak ako malobrojnoj savezničkoj formaciji uspije zauzeti Mursuk, ona će ga moći držati najviše dva-tri dana. No, to nije važno, jer ako napad uspije, to će vraški prodrmati moral Talijana i možda će ih čak natjerati da povuku određene snage s glavnog bojišta u pozadinske zone. Bagnold, koji je dobro poznavao Mursuk, jer je u njemu bio nekoliko puta na svojim predratnim putovanjima, objasnio je svom sugovorniku da je Mursuk veliko i važno središte saharske trgovine, važno garnizonsko sjedište i važna raskrsnica. Osim male tvrđave i vojnog aerodroma tamo je i gradić s oko 3000 stanovnika, a posve je sigurno da su tamo i velika vojna skladišta. Najveća je teškoća, kao uostalom u svim operacijama Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini — daljina — goleme udaljenosti koje treba svladati da bi se stiglo do cilja i vratilo u bazu. U zračnoj liniji Mursuk je od Kaira udaljen oko 1600 km, a od najbližeg francuskog garnizona, onog u Tibestiju, oko 550 km. Ćak ako patrolama uspije da stignu do njega a da ih putem neprijatelj ne otkrije i da onda izvrše napad, još će uvijek pred njima ostati problem povratka preko goleme pustinje gdje će svakako biti izložene napadima neprijateljske avijacije. Kako bilo da bilo, zna se kakve opasnosti prijete i što se sve riskira, ali se isto tako zna i to da se opasnosti moraju prihvatiti. I tako je stvaranje planova nastavljeno punim tempom. Međutim, prije nego što se moglo prijeći na samo izvršenje ove operacije, došlo je do krupne promjene u ratu u Africi: Wavell je 10. decembra napao Grazianijeve snage. Briljantno vođenom operacijom istjerao je Talijane iz Egipta i počeo da ih potiskuje kroz Cirenaiku, pokrajinu u sjeveroistočnom dijelu Libije. Zarobljeno je na tisuće talijanskih vojnika i neki su dali Britancima detaljne podatke o

situaciji u Mursuku, to jest o brojčanoj snazi tamošnjega talijanskog garnizona i o rasporedu njegovih utvrđenja. Svi ti dragocjeni podaci odmah su poslani Bagnoldu. Smotra jedinica koje će sudjelovati u operaciji održana je na drugi dan Božića u krugu komande Pustinjske grupe, koja se nalazila u kairskoj citadeli. Ta se citadela uzdiže na samom rubu pustinje, na mjestu gdje se brežuljak Muqatitam (Mukatitam) spušta prema Nilu. S njenog vrha pruža se prekrasan vidik na krovove Kaira i, iza njih u daljini, na velike piramide na samoj ivici Zapadne pustinje. Za komandanta čitavog pothvata postavljen je Pat Clayton, ali je uređeno da će on ujedno voditi T patrolu (sastavljenu od Novozelanđana). Komanda nad G patrolom bila je još prije povjerena Chrichton-Stuartu, koji se tako sada našao pred svojom prvom akcijom u pustinji. Kao navigator s njima je pošao u akciju Bili Kennedy Shaw, obavještajni oficir čitave Pustinjske grupe. Nekoliko minuta poslije 15 sati došao je Bagnold da izvrši smotru učesnika tog pothvata (bilo ih je 76 u 24 vozila), a onda je, nakon kratke ceremonije rastanka, kolona vozila izašla iz Citadele, prošla između dviju džamija ispod nje, da bi najzad, prošavši kroz prepune ulice grada prešla preko Nila mostom Kasrel-Nil i izašla na cestu koja vodi u Menu. Malo dalje kolona je prošla pokraj piramida u Gizi, a kad se spustila noć bila je već oko 80 km duboko u pustinji, jugozapadno od Kaira. Iduća dva dana kolona je vozila pustinjom, a 29. decembra stigla je u Ain Dullu, malu oazu na istočnom rubu Velikog pješčanog mora, gdje je skrenula prema zapadu. Pred njom se sada našao teren kojem je Clayton prije mnogo godina bio dao etiketu »lagani uspon«. To je, zapravo, bila velika pješčana »rampa«, neka vrsta hrpta koji se vijugavo uspinjao prema vrhu visoke kamene litice. Na nesreću, površinu su mu bili razrovali kamioni prijašnjih patrola, pa je stoga uspon bio sve prije negoli lak. No, kolona ga je ipak svladala. Chrichton-Stuart će se kasnije sjećati: »Pred sam zalazak sunca napokon smo prešli preko uskog prirodnoga kamenog mosta između dviju dubokih jaruga. Bijaše to dramatični prag Velikog pješčanog mora, stražnji ulaz u Libiju.« Slijedeći dan ujutro, dok je kolona vozila po pješčanom moru prema zapadu, žestoko je puhao studeni vjetar i svi su bili sretni što imaju kapute od ovčjeg krzna. Sve do horizonta pružao se val za

valom pješčanih dina. Neke su bile poput morskih valova, ali je drugima vrh bio nazubljen i oštar poput britve. Kamioni bi niz svaku padinu vozili punom brzinom da tako dobiju što veći zamah za uspon na vrh slijedeće dine, ali je nevolja bila što im taj zamah obično nije bio dovoljan da stignu do vrha, pa bi kamion ostao kao ukopan, a svi bi morali poskakati s njega da postave takozvane »pješčane kanale«. U toj fazi akcije vozači kamiona još nisu imali osobito veliko iskustvo u odabiranju trasa kojima će ići, pa je zato prvi dan putovanja pustinjom kolona prešla samo oko 100 km. Međutim, vozači su brzo svladali i tu vještinu — otada se napredovalo brzo. Deseti dan puta formacija koja će izvršiti napad utaborila se na rubu pješčanog mora Kalansco, a sutradan su prešli Kalansco, koji je na tom mjestu širok oko 150 km, i ulogorili se nadogled stupovima koji služe kao putokazi na karavanskoj trasi između oaza Gialoa i Kufre. Četvrtog januara kolona je stigla do točke koja se nalazila otprilike 160 km jugozapadno od Wau el Kabira (Vau el Kabira) — Wau el Kabira —, čime je završena prva faza operacije. U tom času i na tom mjestu bili su samo oko 400 km istočno od Mursuka. Slijedilo je nekoliko dana mirovanja. Pat Clayton je otišao na jug u Kayugi (Kajiži) u Čadu, na sastanak s pukovnikom d' Ornanom, a Kennedy Shaw je otišao prema jugoistoku da izvidi kakva je situacija u klancu Terengi: smatralo se da bi on mogao poslužiti da se njime pobjegne ako u Mursuku stvari pođu naopako. Dok su oni tako izbivali iz logora, gardisti G patrole provodili su vrijeme vršeći egzercir, vježbe oružjem, što je zaprepastilo Novozelanđane koji su smatrali da u prvom redu treba štediti energiju, pa zato nisu ništa radili. Pat Clayton se vratio u podne 7. januara. Doveo je deset Francuza i dovezao benzin što su ga Francuzi bili na devama dopremili na mjesto sastanka preko prijevoja planinskog lanca Tibesti. Pesimisti koji su prije tvrdili da Francuzi neće doći, ostali su zaprepašteni, pogotovu što sada više nije bilo mjesta ni za kakvu sumnju u želju Francuza da se bore. Pukovnik d'Ornano, koji je čak i sada imao na oku monokl i bio odjeven kao da je upravo ispao iz kutije, doveo je sa sobom kapetana Massua (Masija), čovjeka prilično šutljiva i povučena, jednog nižeg oficira, dva narednika i pet domorodačkih vojnika. To veče, nakon što se Kennedy Shaw vratio iz izviđanja, održano je ratno

vijeće. Svi su se složili u tome da se prednost koju pruža faktor iznenađenja ne smije proigrati eventualnim napadom na Wau el Kabir, i zato se od njega odustalo, iako se tamo nalazio zarobljenički logor u kojem je navodno bilo i političkih zatvorenika. Glavna meta operacije je Mursuk i treba ga napasti što prije. Drugim riječima, zaključeno je da treba najvećom mogućom brzinom poći pravo na Mursuk. I tako su sutradan ujutro kamioni krenuli sjeverozapadnim kursom. Već za kratko vrijeme krajolik se počeo naglo mijenjati. Umjesto po pustinjskom pijesku sada su vozili po grubom kamenitom tlu prolazeći s jednog pljosnatog brežuljka na drugi, a onda se pred kolonom ispriječila golema visoravan koja je sva bila pokrivena divovskim crnim kamenim gromadama. Na drugoj strani završavala je strmim obronkom. Kolona se zaustavila pred njim i tamo prenoćila, a iduće jutro spustila se u ravnicu na kojoj je naišla na mnogo svježih tragova ljudi i deva. Malo dalje ponovo su se našli u pustinji. Bojeći se da bi mogao proigrati element iznenađenja, Pat CIayton je naredio da se kolona ulogori rano, mnogo ranije nego inače, i to u jednoj udolini koja je bila dovoljno prostrana da su se u nju mogli smjestiti i sakriti kamioni. Sada je Mursuk bio udaljen samo jedan dan vožnje prema zapadu. Posljednja obavještenja koja je imao Clayton govorila su da se u kamenoj tvrđavi Mursuka nalazi garnizon od oko 200 do 300 vojnika, snabdjeven radio-stanicom, i da aerodrom brane mitraljeska gnijezda. Stoga je Clayton odlučio da prvo odsiječe tvrđavu od aerodroma, da onda onemogući vojnicima u tvrđavi da izađu iz nje, i da nakon toga uništi aerodrom. Budući da Britanci nisu imali tešku artiljeriju kojom bi probili otvor u bedemu, jedino što im je preostalo bila je nada da će već sam zvuk »boforsa« i bacača od 5 cm tako prestrašiti Talijane da će se oni razbježati umjesto da brane tvrđavu. Ako to ne urade nego pruže otpor i dozovu pomoću radija avione iz Hona-Huna, — njihove baze oko 400 km sjeverno od Mursuka, Britanci će se naći u gadnom škripcu. No, kao uvijek, Clayton je i sada bio optimist. U zoru 11. januara, pošto su prenoćili u logoru koji je bio udaljen samo pedesetak kilometara od cilja operacije, Clayton se sa Shawom, Kennedyjem i d’Ornanom popeo na vrh jednoga grebena oko šest i pol kilometara od Mursuka i osmatrao ga dalekozorom. Dalekozorom

se vidjela cesta iz Hona koja je nestajala u gustom pojasu palmi otprilike kilometar i pol od samoga grada, bijela kupola džamije, a lijevo su se dizali antenski stupovi tvrđave i nazirao krov jednoga velikog hangara za avione. Iza grada su se prostirale sve do horizonta bijele dine Mursučkog pješčanog mora. Kao svaki komandant i Clayton bi bio više volio da je mogao izvršiti izviđanje iz manje udaljenosti i tako doći do potpunih podataka o situaciji, ali je bilo jasno da o tome ne može biti ni govora. Stoga je odlučio da odmah prijeđe u akciju. Po planu napada Novozelanđanin Ballantyne (Balantajn) trebao je povesti T patrolu, bez tri kamiona, u napad na aerodrom, a G patrola će sa svojim kamionima i s ona tri kamiona koje će dobiti od Ballantyneove patrole, izvršiti napad na samu tvrđavu. Točno u 12 sati i 30 minuta, nakon kratkog objeda, kolona je krenula s Ballantyneom i njegovom patrolom na čelu. U trenutku kada su, vozeći cestom, stigli do ruba pojasa palmi, sustigli su usamljenog biciklistu. Zgrabili su ga i jednostavno digli u kamion. Saznali su da se zove signor Coliochia (Koliokija) i da je šef mjesne pošte. U času kad su se našli otprilike tri stotine metara od tvrđave, Novozelanđani su vidjeli kako su se talijanski stražari okrenuli i počeli bježati. Oborili su ih s nekoliko mitraljeskih rafala, a onda su naglo skrenuli u lijevo, putem koji je vodio prema aerodromu. G patrola, pod komandom Chrichiton-Stuarta, prestrojila se u streljački stroj i utjerala kamione u zaklon što ga je pružalo neravno zemljište. Vojnici su poskakali s kamiona i otvorili vatru iz topova. Raspoređeni u obliku polukruga, Novozelanđani su bili na lijevom krilu, a gardisti na desnom. Položajem koji su zaposjeli odsjekli su garnizon u tvrđavi od glavne ceste i od aerodroma. U prvim trenucima borbe »boforsi« su pogodili jedan kamion koji je divlje jurio prema glavnoj kapiji tvrđave, a onda su mitraljezi počeli da kose male skupine talijanskih vojnika koje su bježale u istom smjeru. Kratko vrijeme nakon toga Massu i njegovi ljudi priključili su se Novozelanđanima na lijevom krilu na koje se sada sručila najjača neprijateljska vatra. U času dok je narednik Hewson (Hjuson) s Novog Zelanda raspoređivao svoje ljude na položaju, jedan ga je metak pogodio ravno u srce. Dovukavši »boforse« do udaljenosti od samo dvadesetak metara Chrichton-Stuart je naredio da se vatra iz njih usredotoči na podnožja stupova radio-

odašiljača, jer se nadao da će tako srušiti stupove. No, to se nije dogodilo. Poslije toga došao je na red Martin Gibbs (Gibs), pomoćnik komandira G patrole. On i njegovi ljudi dovukli su svoje bacače od 5 cm oko dvjesta metara od tvrđave i onda počeli da iz njih preko bedema ubacuju mine u tvrđavu. Što su pogodili baš nije bilo jasno, ali se nakon nekoliko minuta iz srednjeg dijela tvrđave počeo dizati stup gustoga crnog dima. Uskoro su Britanci ugledali i plamen koji je brzo progutao talijansku zastavu. Kratko vrijeme prije nego što se vatra ugasila, to jest nakon otprilike pola sata, posada tvrđave otvorila je mitraljesku vatru i napadači su se tako našli u prilično nezgodnom položaju, jer nisu bili izloženi samo vatri iz mitraljeza, nego i mecima snajpera iz smjera u kojem se nalazio grad. Za to vrijeme T patrola je započela svoj napad na aerodrom. Budući da nije nikako mogao otkriti hangar kad je s ceste skrenuo na put što je vodio prema aerodromu, Bili Shaw (Bil Šo) je zgrabio nekog Sudanca koji je stajao pred svojom kolibom i gledao ih kako prolaze i jednostavno ga digao na kamion. Jadan čovjek zanijemio je od straha i izgubio sposobnost govora, ali se ubrzo pokazalo da to uopće nije važno: malo dalje kolona je stigla do mjesta s kojeg je odjednom spazila hangar, ali i stražare koji su čuvali aerodrom kako mahnito trče prema svojim mitraljeskim gnijezdima. Na svu sreću, kamioni su jurili tako brzo da su ih lako sustigli i oni su se svi bez borbe predali osim jednog koji je i dalje trčao prema svom mitraljeskom gnijezdu, pa su ga jednim mitraljeskim rafalom na mjestu ubili. U tom trenutku dojurio je na aerodrom Pat Clayton kamionom koji je bio sav izbušen od metaka. Kratko vrijeme prije toga on je naišao na nekog Talijana koji je, kako se čini, bio hrabriji nego većina njegovih drugova, i otvorio na njih vatru iz svog mitraljeza. Jedan od tih metaka ubio je d’Ornanoa, koji je stajao kraj CIaytona. A da bi nesreća bila veća, upravo u tom sudbonosnom trenutku zaglavio se »vickers« Claytonova mitraljesca, pa ovom nije ostalo ništa drugo nego da juri dalje tražeći najbliži zaklon. Čim se našao u zaklonu, naredio je svojim strijelcima da otvore vatru iz »boforsa«. Kratko vrijeme nakon toga pojavio se na krovu hangara jedan talijanski vojnik mašući bijelom zastavom: dvadesetak branilaca hangara bijahu spremni za predaju. Clayton je tada poveo

svoje ljude u hangar i u njemu našao tri bombardera tipa »ghiblis« i jedan prijenosni rezervoar za punjenje aviona benzinom. Pozvavši zarobljenike naredio im je da pumpama poliju avione benzinom, a ujedno je na svoje veliko iznenađenje otkrio da su avioni naoružani britanskim topovima tipa »lewis«. Upravo u tom trenutku stigla je poruka od Chrichton-Stuarta da garnizon i dalje pruža otpor, pa je zato Clayton odlučio da se povuče, jer je ionako bio postignut glavni cilj pothvata, a to je bilo uništenje hangara i aviona. Prije početka napada bilo je dogovoreno da će signal za povlačenje biti jedna raketa. Ali Clayton i njegovi ljudi morali su ispaliti nekoliko takvih raketa prije nego što su ih Chrichton-Stuart i njegova grupa vidjeli. U tom času već je bilo oko 16 sati. Paljba iz tvrđave bila je sada već tako snažna da bi Claytonu bilo vraški teško, gotovo nemoguće, da obiđe sve svoje jedinice i usmeno im naredi da se povuku. Ipak je počeo da ih obilazi, ali mu je tada pritekla u pomoć iznenadna pješčana oluja koja ga je zaštitila poput paravana. Već za kratko vrijeme na aerodrom je stigla G patrola, i tada mu je Chrichton-Stuart raportirao da je poginuo narednik Hewson, da je jedan gardist teško ranjen u nogu i da su dva Novozelanđanina neznatno ozlijeđena. Formiravši jedinstvenu kolonu, patrole su se vratile na onaj greben s kojega su bile krenule u napad samo nekoliko sati prije toga. Tamo su pokopali D'Ornanoa i Hewsona. I dok je trajala ta ceremonija, još se uvijek čula žestoka pucnjava iz tvrđave. Pred sam zalazak sunca kolona je još uvijek vozila prema jugoistoku. Prije nego što će se ulogoriti preša je dvadesetak kilometara. Kakav je bio rezultat tog pothvata? Što se njime postiglo? Uništena su tri aviona i hangar zajedno s instalacijama i zalihom benzina, 30 neprijateljskih vojnika izbačeno je iz stroja, a osim toga zaplijenjena je određena količina oružja u kojoj su bila i četiri teška mitraljeza. To je bila aktiva, a u pasivu je trebalo uvrstiti dva poginula i, kako se Claytonu činilo, četiri ranjena. Međutim, tada je kapetan Massu digao nogavicu da svima pokaže mjesto gdje mu je kroz list na nozi proletio metak ostavivši iza sebe rupu koja je imala tako oštre i glatke rubove kao da ju je izrezao kakav vješt kirurg. Massuu nije bilo ni na kraj pameti da zbog takve sitnice dosađuje liječniku: jednostavno je spalio ranu vrškom goruće cigarete. U zoru slijedeći dan kolona je nastavila put. Kretala se prema

istoku vozeći kroz sumaglicu koja je pokrila pustinju. Svi u koloni bacali su sumnjive poglede prema sjevernom horizontu odakle se očekivao dolazak neprijateljskih aviona. No, nije se dogodilo ništa, oni se nisu pojavili, i nakon nekog vremena kolona je stigla nadomak selu Traghenu, koje je ukrašavala mala utvrda. Clayton je zaustavio kamione i poslao u utvrdu jednoga talijanskog zarobljenika s porukom njenom garnizonu da će oni, Britanci, otvoriti paljbu ako se garnizon ne preda za 20 minuta. Deset minuta vladao je potpun tajac, a onda se iz tvrđave začula vika praćena talambasanjem vojničkih bubnjeva. Vrata na utvrdi su se otvorila i kroz njih je izašla povorka na čelu s jednim majorom, kamandantom garnizona, i limenom glazbom. Prišavši Claytonu major je svečano objavio da se tvrđava predaje. Kad su malo nakon toga ušli u tvrđavu, Clayton i nekoliko njegovih momaka našli su tamo dva mitraljeza, određen broj vojničkih pušaka i municiju zajedno s velikom, upravo golemom količinom kojekakvih službenih dokumenata. Britanci su zapalili sve što nisu mogli ponijeti sa sobom ili što im se ne bi isplatilo nositi, a onda su Talijanima rekli zbogom. Nakon toga kolona je krenula kroz pustinju prema Umm el Aranebu — Umm al Aranibu — do kojeg je bilo otprilike 32 km i koji je navodno imao jaču utvrdu i radio-stanicu. Njegov je garnizon već bio obaviješten da dolaze Englezi, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da se preda, pa su se Britanci nakon kratkog puškaranja malo povukli učinivši tako najpametnije što su mogli u takvim okolnostima. Sada je bilo jasno da su svi talijanski garnizoni na ovom području alarmirani i da će zato biti najbolje da kolona pohita na jug prema Čadu. Putovanje do Čada, koje je pretežno vodilo kroz neistraženo područje, nije se baš moglo nazvati ugodnim. Naprotiv, bilo je sve prije nego to: teren kojim su vozili bio je najgori na koji se Pustinjska grupa ikad namjerila. Chrichton-Stuart kaže danas o tome: »S krševitih visoravni silazili smo, gotovo puzeći, u stijenama prekrivene i nazubljene doline iz kojih smo onda izlazili tek s krajnjim, upravo nadljudskim naporima, podmećući pljosnato kamenje pod kotače kamiona i gurajući onda kamione metar po metar... Bio je to divlji, fantastičan kraj, očito neprohodan za motorna vozila ...« Kolona je 19. januara stigla do francuske isturene utvrde Zouar (Zuar), koja se nalazila u jednom klancu u koji nije nikad prije ušlo ama baš nikakvo

motorno vozilo, čak ni ono s gusjenicama. Sama utvrda, kojom je zapovijedao kapetan Massu, dizala se iznad domorodačkih koliba. Sunce je upravo zalazilo u času kad su francuski kolonijalni vojnici iz Senegala, svrstani ispod dva stupa na kojima su vijorili Union Jack (Junion Džek) i Croix de Lorraine (Kroa d Loren), digli puške na pozdrav dok je kolona kamiona G patrole prolazila kroz kapiju tvrđave. U Zouaru je bilo u izobilju ne samo vode za pranje nego je obične vojnike dočekala pečena ovčetina i vino, a oficire večera od sedam jela. Operacija je bila završena, ali je u Zouaru kolonu čekala poruka od Bagnolda u kojoj je stajalo: »Smjesta izvijestite koliko je kamiona sposobno da pođe s Francuzima u operaciju protiv Kufre.« Slijedeći dan Bagnold je osobno došao u Zouar, a onda odmah odletio s Billom Shawom u francusku komandu u Lamyju (Lamiju), gdje se sastao s D’Ornanovim nasljednikom pukovnikom Leclercom (Leklerkom). Dogovorili su se da pripreme za operaciju započnu odmah. Za pothvat protiv Kufre Leclerc je imao 100 evropskih i 300 domorodačkih vojnika koji su bili naoružani sa četiri teška mitraljeza, 26 lakih mitraljeza, 2 topa od 37 mm, četiri bacača, a imali su i jedan »portabl« top'

Diverzanti na zadatku negdje u sjevernoafričkoj pustinji

Krajolik sjeverne Afrike kroz koji su se uz velike teškoće probijala vozila pustinjskih diverzanata.

General Sir Archibald Wavell, glavni komandant srednjeg istoka (dolje) – diverzant za dvocijepnim mitraljezom spreman za akciju (gore)

Posljednje upute prije napada (slika iznad ove) – prelaz preko dina gore – U mekom pjesku (dolje)

od 75 mm, koji se, demontiran, mogao nositi na leđima. Za transport su imali nekoliko engleskih kamiona marke »bedford« i šarenu hrpu civilnih kamiona rekviriranih na licu mjesta, tj. u Čadu. Bilo je dogovoreno da će u pothvatu pod Leclercovom komandom sudjelovati i dvije patrole Pustinjske grupe: T patrola i G patrola, sa zadatkom da služe kao prethodnica i da izvrše nasilno izviđanje Uweinata, gdje se nalazio neprijateljski garnizon. Čitava formacija koja će sudjelovati u pothvatu krenut će iz Faye (Faje), Leclercova glavnog uporišta, 26. januara. Pravac kojim će se kretati kolona učesnika tog pothvata vodit će prvo do Ounianga Kebira (Unijanža), oaze koju je Leclerc bio izabrao da mu služi kao isturena baza (nalazila se otprilike 200 km sjeveroistočno od Lamyja), a odatle će kolona preko Sarre (Sare) — Sarrah — i izvora Bisciara (Bišara) — Ma’ Aten Bišidrah — stići do same Kufre. Snage Slobodne Francuske posjedovale su u to doba mnoge vrline, ali, na žalost, ne i smisao za konspiraciju. Danima prije nego što je Leclerc krenuo, prolaznici na ulicama Lamyja pozdravljali su jedni druge pozdravom: »Vers Kufra!« (»Na Kufru!«). Talijani su zapazili da se na tom području pojačao radio-promet, i samo se po sebi razumije da su znali što se sprema. Svi njihovi garnizoni stavljeni su u pripravno stanje, a talijanska je avijacija počela vršiti intenzivne izviđačke letove nad pustinjom. Sama operacija nije započela sretno. Na francuskim kamionima učestali su mehanički kvarovi koje je izazivao loš teren po kojem su

morali voziti. Drugi dan nakon odlaska kolonu je zahvatila žestoka pješčana oluja. Potpuno je zaustavila Francuze, dok su patrole Pustinjske grupe za akcije u dubinskoj pozadini, koje su raspolagale boljim vozilima, prošle kraj njih i nastavile put. Vožnja je bila neuobičajeno teška čak i po mjerilima pustinjskih veterana: gardistima su tekle suze i pored njihovih zaštitnih naočala. No, oni su ipak stigli prije sumraka do jedne razmjerno zaštićene depresije s jezerom u sredini, još uvijek u Čadu. Na njegovoj suprotnoj strani dizala se tvrđava Ounianga Kebir. U jutro 31. januara, ostavivši u logoru Chrichtona-Stuarta i njegovu G patrolu, Clayton je sa svojom T patrolom pošao u izviđanje Giebel Scerifa (Džebel Šerifa) — Gabel el Šeraf — isturene neprijateljske utvrđene stanice oko 100 km južno od Kufre. U Claytonovoj koloni bilo je 11 kamiona i 44 čovjeka. Vozeći brzo, stigao je uskoro do izvora u Biscari, ali je ovaj bio zatrpan. Ugledavši oko njega svježe tragove, Clayton je odlučio da izvrši pokret prema sjeveru i da potraži skrovište u obližnjem lancu niskih brežuljaka. Tamo, u jednoj kamenitoj kotlini, naredio je ljudima da se rasture i kamufliraju kamione, ali su ipak već za kratko vrijeme bili otkriveni. Iz pustinje je dotutnjalo sedam teških kamiona Saharske auto-čete (talijanskog ekvivalenta britanskoj Pustinjskoj grupi), kojima su zračnu podršku pružala tri aviona. Talijani su odmah otvorili vatru, i to ne samo iz mitraljeza nego i iz četiri brzometna topa »breda«, a to je jedno od najboljih oružja koje je talijanska vojska ikad imala. Još prije nego što je Claytonu uspjelo da pokrene svoju formaciju, neprijateljske granate uništile su mu tri kamiona. Clayton je sačuvao prisutnost duha i pokušao da se s ostatkom svojih snaga povuče prema jugu i da odatle izvrši protunapad, ali su ga u tom trenutku napali avioni koje je vodio kapetan Moreschini (Moreskini). Već u samom početku napada Clayton je ranjen, a njegov kamion izbačen iz stroja, pa mu tako nije preostalo ništa drugo nego da se preda. Drugi kamion iz Claytonove kolone vozio je Moore (Mur), novozelandski vojnik. S njim su bila dva gardista, Easton i Winchester (Iston, Vinčester) od kojih je prvi bio ranjen u vrat, dok je četvrti član posade mehaničar Tighe (Tajgi) imao nekakvu unutarnju povredu. Dok su jurili, bježeći s poprišta borbe, okomio se na njih jedan talijanski avion. Kad su naokolo počele eksplodirati bombe, oni

su svi poskakali s kamiona i otrčali do nekih stijena da im posluže kao zaklon i skrovište. Odatle su vidjeli kako su kasnije Talijani pretražili poprište borbe, ali nitko nije došao do njih. Kratko vrijeme nakon toga pala je noć. Tresući se od hladnoće, jer su bili samo u košuljama, počeli su raspravljati što da učine. Zapravo su imali samo dvije alternative od kojih ni jedna nije bila baš jako ugodna: ili da odu u Kufru, udaljenu oko 110 km, i da se tamo predaju Talijanima, ili da se upute prema jugu, slijedeći tragove vlastite kolone nadajući se da će ih nakon tri ili četiri stotine kilometara netko sresti i spasiti. Moore, koji se snagom svoje ličnosti nametnuo kao vođa toj maloj grupi, izjasnio se za drugu alternativu, i nakon kratke diskusije s tim su se složili svi ostali. Na svu sreću, u olupini svog kamiona našli su limenu kantu s oko osam litara vode, ali nisu našli ni zalogaja hrane. Priča o tome što su sve doživjeli ti ljudi može poslužiti kao ilustracija opasnosti s kojima su se suočavali pripadnici Pustinjske grupe, i ne samo oni nego i svaka jedinica koja je operirala u pustinji. Stoga ova priča zaslužuje da je ovdje malo potanje ispripovijedamo. Ono što ćete sada pročitati našao je autor u dnevnoj zapovijedi Škotskog gardijskog puka 17. aprila 1941. godine: »Izabravši prešutno Moorea za vođu ta su četvorica krenuli na svoj nevjerojatni marš, noseći naizmjence dragocjenu limenku s vodom. Prvi dan preletio je iznad njih jedan talijanski avion, ali ih njegova posada nije primijetila. Treći dan marša našli su limenku s kilogramom džema od šljiva koja je bila ispala s jednog od njihovih kamiona dok su se vozili prema sjeveru. Džem su pojeli do posljednjeg zalogaja taj isti dan. Četvrti dan marša Tighe je počeo osjećati strahovitu iscrpljenost, a sutradan, peti dan, napokon je uspio nagovoriti svoje drugove da ga ostave, jer samo usporava njihovo kretanje i tako ih zapravo sve stavlja u opasnost da umru. Prije odlaska oni su istočili njegov dio preostale vode u neku bocu koju su bili našli putem. Šesti dan marša digla se žestoka pješčana oluja, ali je Mooreu, Eastonu i Winchesteru ipak uspjelo da slijedeći tragove kamiona koje je pijesak sve više zatrpavao stigne do Sarre, gdje su proveli neko vrijeme u jednoj napola razrušenoj kolibi. Tamo nisu našli ni mrvice hrane, ali im se barem pružila prilika da operu noge s malo nađenog benzina. Ostatkom benzina zapalili su vatru na kojoj su se grijali te

noći. Da stignu do Sarre, propješačili su oko 200 km. Iduće jutro nastavili su put prema Tekru, a to je značilo da je pred njima marš od daljih 260 km. Tragovi kamiona, koji su im služili kao jedini vodič, jedino po čemu su se mogli orijentirati, nestajali bi od vremena na vrijeme, i to na prilično dugim dionicama puta, pa su ih veoma teško slijedili. Za to vrijeme Tighe se je s posljednjim snagama dovukao do Sarre. Tamo je stigao predvečer sedmi dan marša, ali sutradan je bio previše iscrpljen da pođe dalje. U Sarri ga je, uveče deveti dan nakon početka marša, pronašla jedna francuska patrola koja se vraćala s izviđanja talijanskih položaja oko Kufre. Još uvijek nije izgubio svijest, a prvo čega se sjetio bilo je da rekne Francuzima da tri njegova druga idu pred njim. Francuzi su krenuli u potragu za njima, ali bez uspjeha, jer po mraku nisu mogli slijediti tragove kamiona po kojima su išla ona trojica. Sutradan je posada jednog francuskog aviona ugledala Moorea i Winchestera. Bili su već popili posljednju kap vode koju su imali, a Easton je zaostao za njima, ali je hodao i dalje. Posada aviona bacila im je nešto hrane i jednu bocu s limunadom — sve što je imala pri ruci. Ali hranu nisu ni Moore ni Winchester opazili, a iz boce s limunadom ispao je čep, pa je, kad su je našli, u njoj ostao samo otprilike jedan centimetar tekućine. Poslije toga odlučila su ova dvojica da se rastanu i da svaki nastavi put kamo bude mogao. Moore je išao naprijed, a Winchester se vukao za njim napola omamljen i obuzet bunilom od žeđi, gladi i iscrpljenosti. Daleko iza njih vukao se Easton. Napokon, deseti dan marša, jedna francuska patrola koja je bila pošla da ih traži, prvo je pronašla Eastona, otprilike 90 km od Sarre, a onda i Winchestera, oko 20 km dalje. Obojica bijahu tako iscrpljeni da više nisu mogli napraviti ni koraka: Francuzi su ih našli kako potpuno iznemogli leže na pijesku. Otprilike 110 km od Sarre francuska je patrola stigla konačno i Moorea, a to je značilo da je on u tih deset dana bio propješačio oko 340 km. Kad su ga Francuzi ugledali, još je uvijek hodao, zamahujući rukama da si tako pomogne u hodu. Potpuno bistar i normalan mahnuo im je rukom i hodao dalje, ne zaustavljajući se, baš kao da oni nisu njegovi spasioci nego znanci koje je slučajno sreo kao sudionik neke utrke u hodanju. Za vodstvo i pokazanu hrabrost Moore je dobio medalju, a gardist John Easton, koji je umro od rane nakon što su ga Francuzi spasili,

posmrtno je pohvaljen u jednoj dnevnoj zapovijesti. Što se za to vrijeme događalo s drugim pripadnicima te kolone? Kad su Talijani zarobili Claytona, komandu je preuzeo kapetan Ballantyne, a kad je vidio da su neprijatelju došla kao pojačanje dva oklopna automobila, postalo mu je jasno da nema smisla nastaviti planirani pothvat, pa je zato odveo preživjele s poprišta borbe do mjesta gdje su se imali pridružiti G patroli i Leclercovim snagama. Nakon kratke konferencije Leclerc je odlučio da Terko pretvori u privremenu bazu, da pošalje natrag u pozadinu patrole Pustinjske grupe, i da poslije toga sa svojim snagama izvrši nasilno izviđanje Kufre. Dogovoreno je da će s njim poći kao navigator Ballantyne u jednom od kamiona Pustinjske grupe, a svi drugi kamioni vratit će se u Kairo. Leclerc je stigao do Kufre 7. februara pred sumrak i još iste noći prešao je u akciju. Dok je jedna mala skupina njegovih ljudi izvršila napad na administrativno središte u Giofu (Đofu) — A1 Gawf — de Guillebon je poveo tri kamiona u napad na aerodrom i tamo zapalio jedan avion. Čini se da je tek ovaj požar probudio talijanski garnizon u tvrđavi. Talijani su počeli bez veze pucati u mrak i ispaljivati zelene rasvjetne rakete, ali je, na nesreću, upravo to bio dogovoreni signal za francuske rezerve da krenu u napad. Sav očajan de Guillebon je nemoćno i zapanjeno gledao kako 12 »bedforda«, s upaljenim farovima, juri prema oazi. No, nisu stigli daleko jer su svi do jednog ubrzo zapeli u mekanom pijesku. Nastao je kaos koji je još pogoršala divlja paljba Talijana koji su za kratko vrijeme ispucali velik dio svojih zaliha municije. No, to nasilno izviđanje ipak je ostvarilo svoju glavnu svrhu jer je tako Leclerc došao do dovoljno podataka potrebnih za glavni napad. On je 17. februara krenuo iz Sarre na novi napad na Kufru. Kratko vrijeme nakon polaska napali su ga neki dijelovi Saharske auto-čete, ali ih je snalažljivi de Guillebon zbunio i izigrao vještim manevriranjem tako da su pred sumrak toga dana Talijani besciljno jurili prema Taserbu. Bio je to obrat situacije u Leclercovu korist. Budući da su ostali bez svoje pokretne mehanizirane udarne snage, Talijani su u tvrđavi izgubili svaku hrabrost, i nakon što su francuski topovi od 75 mm neko vrijeme ustrajno prašili po njima, postali su spremni za razgovore o uvjetima predaje. Ujutro 28. februara iz

tvrđave je izašao jedan libijski vojnik s bijelom zastavom. Kad su ga doveli Leclercu, predao mu je pismenu poruku talijanskog komandanta s prijedlogom da se ranjenici s obiju strana smjeste na neutralnu zonu na koju nitko neće pucati. Leclerc je odgovorio da će o tome razgovarati samo s kojim oficirom. Točno u 16 sati došao je na pregovore jedan talijanski oficir. Ponovio je onaj zahtjev o ranjenicima, a onda je dodao: »Molim vas da mi samo za moju ličnu informaciju kažete kakve ćete uvjete postaviti ako vam ponudimo predaju?« Shvativši da je neprijatelj gotovo potpuno skršen, Leclerc je naredio svojim snagama da pojačaju pritisak, a oficiru koji je bio komandir artiljerije naredio je da udvostruči vatru. Ta je akcija postigla željeni učinak. Kad je 1. marta svanula zora, Leclerc je spazio bijelu zastavu na vrhu tvrđave. Jedan sat nakon toga uvezao se u tvrđavu u kojoj se postrojilo 64 Talijana i 350 libijskih vojnika. Pokazalo se da su imali ništa manje nego 53 mitraljeza i četiri »brede« od 20 mm, a s takvim naoružanjem bili bi se mogli boriti barem nekoliko tjedana, naravno da su samo imali hrabrosti i želje da se bore. Otkrilo se da se Talijani zapravo nisu bojali samih Francuza nego njihovih kolonijalnih trupa. Doslovno su preklinjali Leclerca da ne pusti svoje domorodačke vojnike da uđu u tvrđavu. On je prihvatio tu njihovu molbu i postavio je na kapiju, kao stražara, francuskog svećenika oca Bronnera. Operetsku atmosferu u kojoj je završio taj pothvat, upotpunila je posljednja depeša komandanta garnizona. Znamo joj tekst, jer je njena kopija nađena u komandantovom uredu: »Borimo se posljednjim snagama. Živjela Italija! Živio kralj i car! Živio Duce! Grlim te, grade Rime!« Talijani su držali Kufru točno 10 godina i 40 dana, ali je sada njihovoj vladavini zauvijek došao kraj. Za Pustinjsku grupu to je bio veliki dobitak jer se tako domogla izvanredno korisnog i vrijednog uporišta iz kojega će mjesecima polaziti u svoje operacije. U toku cijelog januara i dobar dio februara 1941. godine nastavljalo se Wavellovo trijumfalno napredovanje kroz Cirenaiku. Pali su Tobruk — Tubruk —, Derna — Darnah —, Barce — Al Marg —, Bengazi — Bingazi —, Agedabia (Adjedabija) — Agdabiah — i konačno El Agheila (Agejla) — Al Aguala. Potpuno je uništeno osam talijanskih divizija i oboren velik broj aviona. Wavell, koji je imao samo dvije divizije, zarobio je 130.000 neprijateljskih vojnika,

zaplijenio 850 topova, 400 tenkova i velik broj kamiona i drugih vozila. Bila je to jedna od najpotpunijih pobjeda u povijesti ratova. Međutim, Wavellu nije bilo suđeno da se odmori nakon te pobjede. U Londonu su donijete važne i dalekosežne odluke. Odlučeno je da se britanski bok ne štiti dalje od Bengazija i da se odmah pošalje pomoć Grcima, kojima je zaprijetio napad od osovinskih sila. Da bi situacija bila još složenija, počeli su se javljati sve sigurniji nagovještaji da je Hitler odlučio uzeti u svoje ruke razvoj događaja u Africi. Uskoro su počele kružiti glasine da je u sjevernu Afriku stigao kontigent njemačkih snaga pod komandom generala Rommela, i već za kratko vrijeme pokazalo se da su glasine točne i istinite. Trideset i prvog marta, to jest mnogo prije nego što je bilo koja strana pretpostavljala da će Rommel biti spreman za akciju, on je prešao u napad kod El Agheile, a onda je, napredujući veoma brzo, počeo potiskivati Wavellove snage natrag prema egipatskoj granici. Rommel je imao bolje tenkove i teže protutenkovske topove nego Britanci i odmah je postalo jasno da je neusporedivo opasniji protivnik nego maršal Graziani. Osim toga, Rommel je bio vojskovođa koji je odlično shvaćao i razumijevao manevarski, munjeviti rat. Što se tiče Pustinjske grupe, postalo je očito da će odsad njenim formacijama biti mnogo teže ratovati i vršiti operacije, pogotovo kad je već za kratko vrijeme ojačala Rommelova avijacija. Na svu sreću, Tobruk se održao, pa stoga Rommelu nije preostalo ništa drugo nego da zaključi kako ne bi bilo mudro napredovati dalje od egipatske granice. Britanci su zadržali još dva važna uporišta osim Tobruka: Kufru duboko na jugu i Giarabub (Điarabub) — Gaghbub. O Kufri smo već saznali sve potrebno, a što se tiče Giarabuba, možemo reći da se nalazio na sjevernom rubu Velikog pješčanog mora, otprilike 250 km južno od Solluma (Soluma) — Salum. Pustinjska grupa za akcije u dubokoj pozadini držala je u Giarabubu i u oazi Siwi (oko 160 km istočno od Giarabuba) jedan dio svojeg sastava, dok su drugi dijelovi ostali u Kufri, gdje je pukovnik Bagnold postao komandant garnizona. Ljeto 1941. prošlo je za Pustinjsku grupu u trošenju velikog dijela energije u snabdijevanju Kufre, jer je komanda britanskih snaga u Sudanu, kojoj je bio povjeren taj zadatak, bila daleko od toga da bi ga shvatila ozbiljno. »Sudanci« su preuzeli garnizonsku službu u Kufri tek u julu, pa su Bagnoldove patrole mogle tek tada napokon nastaviti

svoja lutanja pustinjom. No, bilo je i drugih problema. Guy Prendergast, koji je stigao da preuzme dužnost Bagnoldova zamjenika, shvatio je da Pustinjska grupa mora imati vlastite avione ako želi uspješno operirati. Zato je počeo oblijetati RAF i gnjaviti njegove šefove zahtjevom da mu se dadu avioni. Međutim, osnovni stav tog vida oružanih snaga bio je da sve što leti drži pod svojom kontrolom, pa su zato RAF-ovci tvrdoglavo i uporno odbijali sve Prendergastove zahtjeve i molbe. Konačno mu nije preostalo ništa drugo nego da nagovori komandu kopnenih snaga da za njega kupi dva mala izviđačka aviona tipa »WACO« od njihovih egipatskih vlasnika. U augustu je Prendergast preuzeo komandu nad Pustinjskom grupom za akcije u dubokoj pozadini od Bagnolda, koji je dobio čin brigadnog generala i bio postavljen za zamjenika komandanta službe veze Bliskog istoka. Iako sprečavana u ostvarivanju svojih želja i htijenja, Pustinjska grupa u tom razdoblju nije stajala neaktivna. T patrola je izvršila izviđanje pustinje Sirte, to jest zone koja se od El Agheile prostire prema unutrašnjosti kontinenta; druge patrole vršile su izviđanja i osmatranja na cestama u neprijateljskoj pozadini, dok su mnogi oficiri poslani da vode kurseve navigacije u raznim drugim jedinicama. Šta se zapravo dogodilo? Dogodilo se to da je komanda suhozemne vojske počela shvaćati da se previše velikom broju njenih jedinica događa da zalutaju čim skrenu s priobalne ceste u pustinju, a to se Pustinjskoj grupi nikad nije događalo. Mitford je poveo jednu patrolu na drugu stranu Pješčanog mora Kalansho u izviđanje područja oko oaze Gialo. Bilo je još mnogo drugih sličnih malih pothvata. Svi su bili korisni, premda se baš ne bi bilo moglo reći da su bili i dramatični ili spektakularni. Kad je ljetu došao kraj. Pustinjska grupa je nestrpljivo čekala da odigra aktivnu ulogu u ofanzivi za koju se znalo da je britanska komanda priprema. U to vrijeme njeni pripadnici još nisu ništa znali o jednom razgovoru u Kairu koji će izvršiti golem utjecaj na operativnu ulogu njihove jedinice i koji će je uplesti u neke od najspektakularnijih epizoda rata u pustinji.

Ujutro jednog dana u julu 1941. jedan stasit crnokosi mladić sa šarmantnim smiješkom, patricijskim držanjem i kretnjama ušao je, hodajući na štakama, kroz ulaz zgrade u Kairu u kojoj je bila Glavna komanda britanskih snaga na Srednjem istoku. Kako nije imao propusnicu, morao je »izblefirati« stražare na ulazu da ga ipak puste u zgradu, a onda je, prošavši kroz dugi hodnik, upao u kancelariju nekog majora, koji je bio član odjeljenja pomoćnika glavnog komandanta. Zamolivši majora da mu oprosti što je tako neceremonijalno banuo u njegovu kancelariju, nepoznati oficir se predstavio. Kazao je da se zove David Stirling (Dejvid Sterling), da pripada Škotskom gardijskom puku, ali da zapravo služi u Commandou br. 8. Pošto je izjavio da želi razgovarati o nečem vrlo važnom s glavnim komandantom generalom Auchinleckom (Okinlekom), koji je kratko vrijeme prije toga bio preuzeo komandu od Wavella, major, kojemu se nije ni najmanje svidjelo ponašanje nezvanog posjetioca i čak je bio ljut na njega jer ga je svojim dolaskom prenuo iz jutarnjeg drijemeža, odbio je da mu pomogne. Nije ga htio čak ni saslušati da barem sazna što on to želi predložiti glavnom komandantu. To mu je i rekao, jasno i glasno, bez uvijanja. U tom času zazvonio je telefon: s kapije su javljali da je u zgradu ušao nekakav nepoznat oficir bez propusnice. Dok je major telefonirao, Stirling se na prstima išuljao iz njegove sobe natrag u hodnik, a onda se nakon samo nekoliko koraka, našao pred vratima na kojima je stajao natpis DCGS (Deputy Chief of General Staff — Zamjenik načelnika Glavnog štaba). Stirling nije imao pojma šta znače ti inicijali, ali je ipak pokucao na vrata, otvorio ih je i jednostavno ušao. Lice čovjeka koji je sjedio za pisaćim stolom u sobi bilo je Stirlingu poznato. Bio je to general Neil Ritchie (Nil Riči), koji je u to doba bio zamjenik načelnika Glavnog štaba Bliskog istoka. Da Stirling nije bio neobičan, nesvakidašnji tip nego vojnik kao svaki drugi, bio bi sada promumljao nekoliko riječi izvinjenja, a onda odmah kidnuo. No, on se nije zbunio. Ispričao se Ritchieju što je u njegovu sobu upao na tako nekonvencionalan, upravo nepristojan način, a onda je rekao da mu želi iznijeti neke svoje prijedloge koji bi, ako budu prihvaćeni, mogli imati životno važno operativno taktičko značenje. Nekoliko tre-

nutaka u sobi je vladao neugodan tajac, a onda je Ritchie ponudio svom posjetiocu da sjedne. Možda ga je na to potakla ona nevidljiva veza koja povezuje Skotlanđane gdjegod se sretnu, možda je vidio da je Stirling rođeni vođa, čovjek iz kojega zrače autoritet i odlučnost. Kako bilo da bilo počeli su razgovarati. Kad je sjeo na stolac koji mu je bio ponuđen, Stirling je iz džepa izvukao jedan memorandum i brže-bolje objasnio što se u njemu nalazi. Rekao je da želi uništavati Rommelove avione na zemlji i ujedno je objasnio kako će obavljati taj posao. Suština njegove metode bit će u tome da će — ako mu se samo za to dade šansa — formirati malu jedinicu sastavljenu od probranih ljudi, koji će se spuštati padobranima u pozadinu neprijateljskih linija i vršiti napade na njegove aerodrome. Ritchie je uzeo memorandum, pažljivo ga pročitao, a onda je pogledao Stirlinga ravno u oči i rekao kako zapravo misli da je Stirlingov plan nešto što bi se moglo svidjeti glavnom komandantu. Zamolio ga je da mu ostavi memorandum kako bi ga on mogao sa svojim oficirima potanko proučiti i o njemu razmisliti. Kada taj posao bude obavljen, oni će pozvati Stirlinga da s njim o tome dalje raspravljaju. Rekavši to Ritchie je podigao slušalicu svog telefona i pozvao onog nesretnog majora da odmah dođe k njemu. Kad je major stigao, saznao je odmah, jedva sakrivajući svoje iznenađenje, da će upravo njemu biti povjerene administrativne pripreme ako Stirlingov plan bude prihvaćen. Kad su major i Stirling izašli u hodnik, major je kiselo rekao da će vršiti svoju dužnost — i ništa više. U britanskoj vojsci pripadanje nekim obiteljima i obiteljske veze znače mnogo, možda više nego što bi trebalo. Ritchie se je raspitao o Stirlingu, a ono što je na taj način doznao, svidjelo mu se. Tako je doznao da Stirling potječe od »dobre loze«, jer su se njegovi preci stoljećima hrabro borili na granicama, i to nekada na engleskoškotskoj granici. Osim toga, David ima dva brata u gardijskim škotskim pukovima, a jedan mu je brat upravo sada treći sekretar Britanske ambasade u Kairu. Ritchieju nije bio nezanimljiv i podatak da se pred sam rat Stirling pripremao i trenirao za pokušaj da bude prvi čovjek koji će se popeti na Mount Everest. Sada je hodao na štakama zbog nezgode koju je imao dok je skakao padobranom: rep aviona razderao je svilu njegova padobrana, pa je on prebrzo tresnuo na zemlju i povrijedio noge i kičmu. Sada se oporavljao od tih

ozljeda, ali mu je razdoblje prisilnog nerada u bolnici omogućilo da duboko razmišlja o svemu i svačemu, a najviše o organizaciji Commandoa br. 8. Što je više o tome razmišljao, to je postajao sigurniji da ona ne valja, jer je ta jedinica preglomazna i zato nedovoljno pokretna, upravo nepokretna. Ono što je potrebno jesu mnogo manje jedinice, koje bi bile sposobne da vrše brze pokrete, da obave posao za otprilike jedan sat i odmah zatim da pobjegnu s poprišta. Ako napad uspije, bit će to velik gubitak za neprijatelja; ako napad ne uspije, gubitak vlastitog ljudstva bit će minimalan. Stirling je smatrao da nema i ne može biti bolje ideje o tome kako da se ekonomično upotrebljava ljudstvo. Generalu Auchinlecku nije promakla ispravnost Stirlingovih teza, tim više što je u to vrijeme premijer Churchill (Ćerčil) vršio na njega snažan pritisak da pokrene svoju armiju u akciju prije nego što ona za to bude spremna. I tako se dogodilo da se Stirling samo tri dana nakon razgovora s Ritchiejem opet našao u Glavnoj komandi, gdje su mu rekli da mu daju zeleno svjetlo da ostvari svoj prijedlog. Daje mu se odobrenje da zavrbuje šest oficira i šezdeset vojnika i osnuje logor za njihovu obuku negdje u zoni Sueskog kanala. Njegova jedinica bit će pod neposrednom komandom Glavnog komandanta, a njen će prvi zadatak biti napad na isturene njemačke aerodrome u noći pred sam početak novembarske ofanzive. Stirling će biti unaprijeđen u čin kapetana, a njegova će jedinica dobiti službeni naziv Odred L brigade Specijalne zračne službe; zapravo, to je označavalo jedinicu koja uopće nije postojala. Htjelo se, naime, nasamariti protivnika i natjerati ga da zaključi da su na Srednji istok tobože stigle britanske padobranske jedinice. Te pojedinosti objasnio je Stirlingu sam Auchinleck, koji se na kraju razgovora s njim rukovao i zaželio mu sreću. Nakon toga Stirlinga su poslali šefu vojne obavještajne službe, a onda je morao da ode u takozvani A i Q štab (to jest ljudima koji su bili zaduženi za administraciju i snabdijevanje). S njima je raspravio o svim pojedinostima u vezi s vrbovanjem ljudi za njegovu novu jedinicu, a raspravili su i neke taktičko-tehničke probleme. Ne iznenađuje da je atmosfera u kojoj su se vodili ti razgovori bila prilično suzdržana i hladna, gotovo bi se moglo reći — neprijazna. Zašto je to bilo tako bit će jasno svakome tko je ikada služio u britanskoj vojsci (ili, ako ćemo pravo, u bilo kojoj vojsci). Kao

»pasmina«, vojnici od zanata ne trpe »specijalne jedinice« ili takozvane »privatne armije«, kako ih ponekad zovu u Britaniji. Većinom je to plod zavisti izazvane velikim publicitetom što ga obično imaju takve jedinice i činjenicom da njihovi oficiri imaju bolje izglede da brzo napreduju. Međutim, ta je nesnošljivost izazvana i duboko ukorijenjenim mišljenjem da takve jedinice asporbiraju više ljudi i više ratnog materijala nego što zaslužuju po rezultatima koje postižu. Ortodoksni oficirski mozgovi misle da se svaka pristojna obična jedinica može izvježbati i obučiti za svaki, pa i najteži i najneobičniji zadatak. Zato se Stirling, koji je sigurno otprije znao taj stav, nije mnogo iznenadio kad su mu oficiri intendantske službe kazali kako za njega i njegovu jedinicu nema šatora i da se mora malo strpjeti da dođe na red, a bilo mu je potpuno jasno i to da će se morati doslovno rukama i nogama boriti za svaki komad opreme — od oružja do kazana. Međutim, nešto što mu je išlo u prilog i što ga je zapravo izvuklo iz te neugodne situacije, bijaše činjenica da je bio pod neposrednom komandom (a to znači i pod neposrednim okriljem) glavnog komandanta i da se naprosto moralo »stvoriti« sve što je tražio — ako se htjelo izbjeći da general Auchinleck ne počne postavljati neugodna pitanja. Zbog toga je Stirling slegnuo ramenima nad tom teškoćom, odnosno nije se zbog nje ljutio. Odlučio je da mu je najpreči zadatak da vrbuje ljude za svoju jedinicu. Tu se, naravno, dogodilo ono što se zapravo moglo očekivati: o bilo kakvom pomanjkanju dobrovoljaca nije bilo ni govora. Stirling je za oficire svoje jedinice izabrao Jocka Lewesa (Džok Luisa), hrabrog aktivnog oficira, koji je u isti mah bio i inteligentan učenjak i odličan organizator; Irca po imenu McGonigal (Mekgonigel); dva Engleza koji su se zvali Bonnington i Thomas (Bonington, Tomas) i Škotlanđanina Bila Frasera (Frejzera), kojemu su još otac i djed bili podoficiri u glasovitom škotskom puku Gordon Highlanders (Gordon Hajlenders). Osim njih uzeo je Paddyja Mainea (Padija Mejna), koji je nekad bio član irske nacionalne reprezentacije u ragbiju i čovjeka upravo divovske fizičke snage. Mayne, koji je u to vrijeme sjedio u vojnom zatvoru zato što je nokautirao nekog oficira, prihvatio je Stirlingovu ponudu kad mu je ovaj rekao da će moći do mile volje mlatiti Švabe. Nije jasno kako su ga izvukli iz zatvora, ali jedno je sigurno: već idući dan počeo je raditi sa Stirlingom.

Stirling i njegova jedinica podigli su logor u Kabritu, selu na obali Velikog slanog jezera. Zapravo se čitav inventar logora sastojao od tri šatora (dva manja za ljudstvo i jednoga velikog koji je služio kao magazin), natpisa s nazivom jedinice i od nekoliko stolova, klupa i stolica. Stirlingov logor izgledao je kao svi drugi tadašnji vojnički logori u Egiptu s tom razlikom što je bio manji. Sve drugo bilo je jednako: žega, prašina, muhe i pust krajolik oko logora. Međutim, Stirling nije bio od onih ljudi što su spremni da se pomire sa životom koji se svodi na golo egzistiranje. Nekoliko milja od svog logora opazio je upravo »raskošni« logor koji je pripadao Novozelanđanima, ali je sada bio prazan i čuvalo ga je nekoliko indijskih stražara. Jedan dan Stirling je izvršio »izviđanje«, a već iduće noći izvršen je noćni »napad« na logor. To je, zapravo, bila prva operacija njegove jedinice, a uspjeh je bio potpun. Stirling i njegovi ljudi ukrali su tamo ne samo 15 malih šatora nego i mnogo logorskog namještaja i veliku količinu kojekakve druge logorske opreme. Ukrali su čak i jedan klavir. Tako je za samo 24 sata Stirling stvorio za svoju jedinicu najelegantniji mali logor u okolini Kaira. Slijedeći zadatak bila je obuka. Već u samom početku Stirling je svoje ljude obavijestio da im, unatoč tome što pripadaju jednoj neredovitoj jedinici, neće dozvoliti da se nehajno odijevaju, da se nehajno odnose prema egzerciru i da neće dopuštati ni najmanju opuštenost u njihovom općem ponašanju. Oni će doduše moći izlaziti u Kairo, ali se tamo neće smjeti praviti važni i busati u prsa. Svu grubost, svu žilavost i svu svoju muževnost neka čuvaju za susret s neprijateljem. Velik dio obuke sačinjavali su rutinski predmeti: strojeve vježbe, čitanje karata, gađanje, sastavljanje i rastavljanje vatrenog oružja — i to ne samo britanskog nego i talijanskih proizvoda »bereta« i njemačkih automata »schmeissera«. Obavljale su se i noćne vježbe u pustinji, koje je Stirling smatrao posebno važnim. Svim sredstvima kojima je raspolagao Stirling je nastojao i trudio se da poveća fizičku izdržljivost svojih ljudi i ubrza i izoštri njihove reakcije i reflekse: njemu nisu trebali ljudi koje bi u kakvoj kritičnoj situaciji zahvatila panika. Na kraju je izvršena obuka u skakanju padobranom. Bila je obav ljena prilično površno i improvizirano, pa su dva vojnika poginula zato što im se nisu otvorili padobrani. Međutim, kako to često biva, ta

nesreća pružila je Stirlingu priliku da pokaže vlastitu hrabrost: slijedeći dan skočio je prvi. No od početka novembra morao se sve više baviti pripremama za samu operaciju. Njegov plan (prilično ambiciozan) bio je da se izvrši istovremeni napad na pet isturenih Rommelovih aerodroma, to jest na aerodrome na kojima se nalazio najveći dio njegove lovačke avijacije. Međutim, problemi su bili zaista veliki. Jedan od njih, i to ne baš najmanji, bio je problem eksploziva koji će biti upotrijebljen. Postavljalo se, naime, jedno zapravo sasvim jednostavno pitanje: kako postići da mala skupina napadača na poprište akcije donese dovoljnu količinu eksploziva i zapaljivih bombi za uništenje svih aviona ili bar njihovih motora? O tom problemu raspravljalo se mnogo i dugo, i konačno su se svi složili da je jedino rješenje tog problema takva bomba koja bi sjedinjavala obje funkcije, to jest koja bi istovremeno bila i razorna i zapaljiva. Međutim, jedan ekspert kojega su pozvali iz Kaira da se s njima posavjetuje, odgovorio im je da ne gleda baš optimistički na mogućnost da se to postigne. Upozorio ih je na činjenicu da su za stvaranje takve bombe potrebni mnogi eksperimenti i testovi, a to bi moglo potrajati barem nekoliko mjeseci ako ne i nekoliko godina. Mišljenje eksperta razbjesnilo je Stirlinga. Kad se ekspert vratio odakle je bio došao, to jest u Kairo, jedna je stvar bila jasna: ako Stirlingova jedinica želi specijalni tip bombe, morat će ga sama konstruirati i to na licu mjesta — u svom logoru a ne u laboratoriju. Još isti dan Jock Lewes počeo je eksperimentirati. Nakon dva bučna tjedna i nakon mnogo neuspjelih pokusa, njemu je uspjelo da konstruira eksplozivno-zapaljivu bombu koja nije imala ni pola kilograma a ipak je bila dovoljno snažna da »udesi« avion. Pošavši od procjene da bi svaki učesnik operacije mogao ponijeti dva tuceta takvih bombi, Stirling i njegovi ljudi su zaključili da će ukupna razorna snaga čitave njihove jedinice biti golema — naravno ako im uspije da priđu Rommelovim avionima. U »vojnim krugovima« u Kairu — s izuzetkom Auchinlecka i Ritchieja — prevladalo je mišljenje da im to neće uspjeti. Za vrijeme dok se još vršila obuka u Stirlingov su logor dolazili oficiri iz Kaira i oficiri britanskih zračnih snaga s vojnog aerodroma u Kabritu, i svi su bili zaprepašteni i šokirani onim što su tamo vidjeli. Govorili su da im zapravo uopće nije jasno i da ne mogu shvatiti kako je Stirling uspio

podvaliti Auchinlecku svoju luđačku, sumanutu ideju. Možda mu je to uspjelo samo zato, dodavali bi, što je njegova moć uvjeravanja veća od njegova vojničkog znanja. Međutim, Stirling nije dopuštao da ga to zbuni. Baš naprotiv: kojekakve uvrede kojima su ga podvrgavali ti gosti, samo su pojačale njegovu odlučnost da ide do kraja. Kad je neki kapetan avijacije izrekao nekoliko podrugljivih primjedbi na njegov račun, Stirling mu je ponudio okladu — da će njegovi, Stirlingovi ljudi izvršiti noćni »napad« na britanski aerodrom u Heliopolisu i na avione nalijepiti etikete umjesto bombi. Avijatičar je prihvatio okladu. Stirling je tu operaciju pripremio veoma pomno, vodeći brigu o svakoj i najmanjoj sitnici. Jedne noći 40 njegovih ljudi ušuljalo se na areodrom bez ikakva problema, nalijepili su etikete na 45 aviona, a onda su se neprimijećeno povukli. Prilično zaprepašten, kapetan avijacije (koji je inače bio komandant tog aerodroma) poslao je Stirlingu ček na 10 funti sterlinga i pismo s napomenom da će poboljšati osiguranje aerodroma. Slijedećih dana kolale su po Kairu glasine da na tom aerodromu svake noći »bez veze« prašte svijetleće rakete i da oficiri službe sigurnosti hodaju po Heliopolisu s tužnim i kiselim licima. Stirlinga su te glasine zabavljale, ali je njemu od svega bilo najvažnije to što je dokazao da ima pravo. No, ubrzo je došlo vrijeme da se iz ratnih igara prijeđe u pravo ratovanje. Auchinleckova ofanziva, koja je imala svrhu da izbaci Rommela iz Cirenaike i prekine opsadu Tobruka, trebala je započeti u zoru 18. novembra 1941, a bilo je planirano da će u noći prije toga Specijalna zračna služba izvršiti napade na pet aerodroma u zoni Gazala—Tmimi. Učesnici tih napada bit će bačeni padobranima nadomak svojim ciljevima dvije noći prije početka ofanzive, to jest 24 sata prije njihove operacije. Sedamnaestog novembra preko dana ostat će sakriveni na jednom kamenitom grebenu što vodi prema jugu od ceste koja tuda prolazi i odatle će dobro osmotriti svoje ciljeve. Kad se spusti noć, prišuljat će se aerodromima, presjeći ograde od bodljikave žice koje ih okružuju, postaviti svoje bombe na njemačke avione, a onda se povući na mjesto sastanka s A patrolom Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini, koji će ih onda odvesti svojim kamionima u svoju bazu u Siwi. Ovako na papiru sve se činilo prilično jednostavno, ali tu se radilo

o operaciji koja je tražila mnogo pomnog i brižljivog planiranja i stavila svoje organizatore pred određen broj prilično teških problema. Bit će to prva padobranska operacija odnosno prvi padobranski desant u ratu u pustinji, i stoga je problem »pakiranja« bombi, detonatora, pušaka i municije (što je sve također trebalo spustiti padobranima) bio napokon riješen tek pošto su morale biti izvršene kojekakve preinake. A onda se pogoršalo vrijeme. Ujutro 16. novembra počeo je jak vjetar, a sve su se meteorološke prognoze slagale u tome da će u toku idućih 48 sati nadoći kiše. Oko 17 sati vjetar je već dosegao olujnu snagu i brzinu, pa se činilo da su izgledi za planiranu operaciju jako, jako mršavi. Jer, umjesto da se svi spuste na istom mjestu, u skupini, Stirlingovi će se ljudi spustiti na prilično velikom prostoru, daleko jedan od drugog, mnogi će sigurno biti ranjeni, bit će gotovo nemoguće da u mraku na tako velikom prostoru pronađu svoju opremu i oružje. General Ritchie i njegov štab, koji su Auchinlecku odgovarali za uspjeh operacije, savjetovali su Stirlingu da odustane, ali su mu ujedno rekli da konačnu odluku prepuštaju njemu samom. On se odvezao u komandu 216. eskadrile, gdje su ga već čekali njegovi oficiri okupljeni oko transportnih aviona koji su ih trebali prebaciti na poprište. Stirling je s njima raspravio situaciju. Našao se u zaista teškom položaju. Ako otkaže operaciju, rugat će mu se »štablije« i lupetati kako je Specijalna zračna služba operetska jedinica a ne jedinica koja je sposobna ratovati. Ako pusti da stvari krenu svojim tokom, odnosno ako ipak pokuša izvršiti planiranu operaciju, a onda doživi neuspjeh — sručit će se na njega optužbe da je šeprtlja, da su njegove ideje jednostavno šašave i da ne vrijede ništa. Međutim, Stirlingu je bilo više stalo do održanja morala njegovih ljudi nego do kairskih blebetanja i ogovaranja, a znao je da će njihovo samouvjerenje biti uzdrmano ako se bilo iz kojeg razloga operacija otkaže. Dok su o svemu tome razgovarali, Jock Lewes je rekao da u ratu nema idealnih uvjeta, i da će njihova jedinica, ako bude čekala na idealne uvjete, čekati vječno. S tim su se mišljenjem složili i drugi Stirlingovi oficiri, pa je on mogao laka srca javiti generalu Ritchieju da će napad biti izvršen kako je bilo planirano. U 19 sati i 15 minuta pet transportnih aviona tipa »bombay« upalilo je motore. Ćim su se motori zagrijali, ljudstvo Specijalne zračne službe ušlo je u avione. Komandu nad pojedinim avionima i

grupama u njima preuzeli su Stirling, Mayne, Lewes i McGonigal, a Fraser i Thomas bih su njihovi zamjenici. Let je bio sve prije nego ugodan, jer su putnici morali ležati kao klade na podu prostora za tovar, a njihova je oprema bila poslagana u stražnjem dijelu aviona, u blizini repa. Uglavnom su šutjeli i gotovo nitko nije razgovarao. Neki su pokušavali zaspati, ali bez mnogo uspjeha. Prije polaska bilo je dogovoreno s komandom bombarderske avijacije da će njeni avioni izbacivati svijetleće rakete, tzv. baklje, iznad linije obale da tako pomognu navigatorima u »bombayima« da se orijentiraju i lete pravim kursom, ali je oluja uzvitlala tako silnu prašinu da se ništa nije moglo vidjeti, a da situacija bude još složenija, avioni su morali nekoliko puta skrenuti s planiranog kursa da izbjegnu vatru njemačkih »flakova«. Stirling se je već počeo pitati neće li avioni zalutati. A onda ga je glavni navigator obavijestio da će za šest minuta avioni stići nad zonu za iskakanje. Brže-bolje otvorena su vrata i hladni zrak koji je provalio u avion razbudio je one koji su drijemali. Minute su se vukle kao puževi: još četiri minute ... još dvije minute ... još jedna minuta... A onda se odjednom upalila zelena sijalica. Stirling se digao, napravio nekoliko koraka i skočio, a za njim su brzo, jedan za drugim, iskočili i njegovi ljudi. Nitko nije oklijevao ni trenutka. Vani je bilo mračno kao u rogu. Bio je takav mrak da se nije vidio ni prst pred nosom, pa nitko nije mogao vidjeti tlo ispod sebe i znati kada će se sudariti s njim. Stirlinga je pad iznenadio; bio je tako snažan da se on jednostavno onesvijestio. Došavši svijesti već poslije nekoliko trenutaka, osjetio je da ga padobran vuče po tlu, pa je nagonski aktivirao uređaj za odbacivanje padobrana. Kad se napokon zaustavio, počeo je opipavati jedan ud za drugim, ali je brzo otkrio da na njemu ništa nije slomljeno. Digao se sa zemlje, dohvatio ručnu lampu i počeo davati signale, ali je trebalo da prođe prilično mnogo vremena prije nego što mu se itko odazvao. Stirling i njegovi ljudi okupljali su se čitav jedan sat, ali su konačno bili na okupu svi osim jednoga kojega nikako nisu mogli pronaći. Svatko je bio bar malo povrijeđen ili izgreben, ali to nije bilo jedino neugodno otkriće. Uspjeli su da u tami pronađu samo dva od deset kanistera s opremom, a u njima su našli samo ćebad, konzerve i pola tuceta Lewesovih bombi — bez detonatora. Drugim riječima postalo im je jasno da više ne mogu ni sanjati o tome da dižu u zrak Rommelove avione. Bila je

to prva Stirlingova pogreška. Jedna stvar bila je ipak jasna: ovdje ne smije ostati bez obzira na sve što se dogodilo. Stoga je Stirling odlučio da jedinicu pošalje na mjesto gdje će se sastati s patrolom Pustinjske grupe a da sam ode s narednikom Taitom (Tejt) na sjever do ceste koja vodi uz obalu. Ako već ne možemo uništiti Rommelove avione, rezonirao je, možemo bar izvršiti izviđanje. Teoretski, do obale je bilo samo oko 15 km, ali je Stirlingu ubrzo postalo jasno da ih avioni nisu bacili na dogovoreno mjesto nego prilično daleko, mnogo južnije. Zato su on i Taite stigli na onaj greben tek u 4 sata i 30 minuta. Jedan sat nakon toga, u 5 sati i 30 minuta, spustila se jaka kiša, što je u tom kraju prava rijetkost. Vedi su se za kratko vrijeme pretvorili u prave bujice. Na mnogim mjestima Stirling i njegov pratilac morali su gaziti vodu do bedara i jedino ih je tješilo to što su znali da barem neće biti žedni i da ih neće moći otkriti neprijateljski avioni. Međutim, kiša je nakon nekog vremena postala tako jaka da više nisu mogli pomišljati čak ni na ograničeno, skromno izviđanje, pa tako Stirlingu najzad nije preostalo ništa drugo nego da tužno i protiv svoje volje skrene prema jugu i uputi se prema mjestu sastanka s patrolom Pustinjske grupe. Kad je tamo stigao, ugledao je Jakea Easonsmitha (Džejka Iznsmita) iz Pustinjske grupe kako kuha čaj na logorskoj vatri, a malo dalje stajali su Fraser i Jock Lewes. Oni su doživjeli manje-više isto što i on, ni oni nisu postigli ama baš ništa. Kad se pojavio Paddy Maine, njegova je priča bila podjednako tužna. Od grupa koje su vodili MacDonigal i Bonnington nije bilo ni traga ni glasa. Stirling ih je čekao još čitav jedan dan i pol a onda je zaključio da mora krenuti na povratak u Siwu i da na njih više ne može čekati. Od 7 oficira i 55 vojnika, koji su bili krenuli u operaciju, ostalo je tako samo 4 oficira i 18 vojnika. Umjesto da Glavnoj komandi dokaže na djelu da su njegove ideje ispravne, Stirling je doživio fijasko. Naravno, bio je utučen, ali nije pao u očaj, jer je shvatio da je čak i ta propala operacija donekle korisna jer mu je donijela niz dragocjenih pouka. U prvom redu, sada je bilo jasno da se može kretati slobodno i nesmetano na boku neprijateljskog rasporeda. U drugom redu, Stirling je imao priliku da vidi kako operiraju patrole Pustinjske grupe, a njihovi su kamioni bez ikakvog problema prebacili njega i ostale preživjele učesnike njegova pothvata 400 kilometara daleko do Siwe.

Drugim riječima, ako Pustinjska grupa može da prebacuje ljudstvo koje se vraća iz neke operacije, nema nikakvog razloga zašto ne bi mogla da ga prebacuje u suprotnom smjeru, to jest u zone operacija. Htio li ne, Stirling je morao samome sebi priznati da su opasnosti koje u sebi nosi svaki padobranski desant tako velike da njegova metoda prebacivanja ljudstva na zadatak ne dolazi u obzir. No, postavilo se sada pitanje hoće li Pustinjska grupa htjeti da s njim surađuje, da mu pomaže, a čak ako i bude htjela, hoće li moći da ubaci i njegove pothvate u svoj i bez toga prenatrpani program akcija? Stirling je o tome razgovarao s Jakeom Easonsmithom, a kasnije i s Kennedyjem Shawom, a ti su mu razgovori omogućili da radosno odbaci sve sumnje koje su ga mučile. Kennedy Shaw priča danas o tome: »Zapravo je to bila upravo idealna ortačka sprega, jer nam se tako pružila mogućnost da do kraja iskorištavamo ono što je zapravo bila naša najveća prednost, naš najjači adut — a to je bila naša sposobnost da bilo kakvog putnika odvezemo bilo gdje u neprijateljsku pozadinu... i bilo kada!« Što se tiče Specijalne zračne službe, pokazalo se da je onih nekoliko tjedana obuke i vježbi pretvorilo njezine pripadnike u prave umjetnike kad se radilo o tome da se noću, u mraku, neprimjetno uvlače u razna mjesta i da se zatim isto tako neprimjetno povuku. Međutim, čak i pošto je pristala da surađuje, ostali su neriješeni neki organizacijski problemi. Prije svega, Stirlingu je bilo potpuno jasno da od Auchinlecka ne može tražiti nikakva pojačanja jer su Auchinleck i njegov štab bili preko glave zauzeti ofanzivom koju su upravo vodili, a to je za Stirlinga značilo da se mora zadovoljiti oficirima i vojnicima koji su mu još ostali nakon ovog zlosretnog pothvata. U drugom redu bilo je jasno da će svoju bazu morati prebaciti iz Kabrita na neki položaj bliže frontu. Kad je doletio natrag u Kairo, saznao je da se upravo događaju velike stvari. Rommel se iznenada prestao povlačiti i prestrojio je svoje snage, a onda je glavninom svoje armije izvršio nagli pokret kojim je zaobišao saveznički bok. Vidjevši da je Cunningham nesposoban da ispliva iz škripca u kojem se našao, Auchinleck je naredio Ritchieju da preuzme komandu nad Osmom armijom — i ona je već kratko vrijeme nakon toga nastavila svoje napredovanje. Nekoliko dana nakon tih događaja Stirling je imao kratak razgovor s Ritchiejem

u njegovu štabu na frontu. Taj mu je razgovor donio veliko duševno olakšanje jer je saznao da unatoč tome što je doživjela neuspjeh nitko ne kani rasformirati njegovu jedinicu. Ritchie mu je također rekao da u toj situaciji nema vremena da za njega smisli bilo kakvo novo naređenje. To je, naravno, značilo da se Stirlingu daju odriješene ruke da sam odluči što će ubuduće raditi, a njemu je to sjajno odgovaralo. Slijedećih nekoliko tjedana Stirling i njegova patuljasta jedinica prebacivah su se u aozu Gialo i tamo smjestili. Gialo leži sjeverozapadno od Pješčanog mora Kalancha. Doduše, to je bilo prilično daleko od tadašnje linije fronta, ali je upravo zbog takve udaljenosti od obalskog pojasa u kojem su se vodile glavne bitke Gialo mogao poslužiti kao prilično sigurno uporište. (Zamislite naglavce postavljen istostraničan trokut kojemu su strane dugačke oko 320 km. Ako takav trokut polegnete na kartu Afrike, Bengazi će se naći na njegovu gornjem lijevom vrhu, Tobruk na gornjem desnom vrhu, a Gialo na dnu.) Gialo je bio prilično bijedno mjesto što se tiče ljepote krajolika i uvjeta življenja: pitka voda bila je slankasta, tvrđava je bila okružena kolibama od blata, a čak su i tako žilava stabla kao palme jedva životarila. Gialo je 24. novembra zauzela jedna motorizirana jedinica koju su sačinjavali 2. pendžabski i 6. južnoafrički blindirani puk pod komandom generala D. W. Reida (Rida). Iako je loše stajao sa snabdijevanjem hranom i benzinom, Reid je ipak gostoljubivo primio Stirlinga i njegove pripadnike Specijalne zračne službe i preuzeo njihovo snabdijevanje hranom. Na svu sreću, Gialo je kao bazu izabrala i A patrola Pustinjske grupe pod komandom Dona Steelea (Stila), pa se odmah moglo pristupiti planiranju novih akcija. Situacija zapravo i nije mogla biti povoljnija.

Rommel se je povlačio u toku čitavog decembra 1941. godine. Njegov je plan bio da se povuče sve do Agedabije i El Agheile i tako prepusti Britancima problem snabdijevanja na dugim linijama komunikacija. Iako su bile tučene, njegove su snage bile zapravo još uvijek netaknute i borbene. Zbog toga je neprestano postojala opasnost da on već u slijedećem trenutku pregrupira svoje snage i izvrši jedan od onih svojih munjevitih udaraca oklopnim jedinicama. Početkom decembra Reid je obavijestio Stirlinga da je upravo primio naređenje da izvrši pokret u pravcu sjeverozapadno od Gialoa i da uspostavi kontakt s brigadom J. C. O. Marriottom (Meriotom) i njegovom 22. gardijskom brigadom. Ali to, na žalost, nije bilo moguće izvesti, jer on, Reid, nema dovoljno benzina i opreme. Zato se činilo kao da se taj pokret neće moći izvršiti prije 22. decembra, a čak i kada ga bude izvršio, Reidu se lako moglo dogoditi da ga na posljednjih tridesetak kilometara marša napadnu njemački ili talijanski avioni. Reid se nije bojao bez razloga: dok se njegova kolona kretala prema Gialou da ga zauzme, nekoliko puta napali su je njemački i talijanski lovci. Zato je sada zapitao Stirlinga bi li on, Stirling, mogao napasti aerodrom kraj Agedabije nekoliko sati prije njegova, Reidova, pokreta — tj. u noći između 21. i 22. decembra? Stirling je odmah pristao da to učini — i slijedećih dana izradio je detaljne planove kojima se predviđalo čak povećanje opsega predloženog pothvata. Ovaj je posao radio prilično nervozno, jer se neprestano bojao da će ga možda već u slijedećem trenutku pozvati da se vrati u Kairo. Stirlingov prošireni plan bio je ovaj: Prvo će on sam s Paddyjem Mayneom i deset vojnika izvršiti napad na aerodrom kod Sirte — Surt —, daleko na zapadu, otprilike 270 km zapadno od El Agheile, odnosno oko 560 km od Gialoa. Dva dana nakon toga Jock Lewes će krenuti na El Agheilu; osam dana kasnije, 21. decembra, Bili Fraser će povesti grupu prema Agedabiji i tamo učiniti ono što je od njih tražio brigadir Reid. Ako akcija protiv ova tri aerodroma uspije — a navodno je onaj kod Sirte jedan od najvećih Rommelovih aerodroma — njemačkoj avijaciji u Sjevernoj Africi bit će zadan težak udarac.

Stirling i njegova grupa krenuli su iz Gialoa 8. decembra. Za transport su im služili kamioni Rodezijske patrole Pustinjske grupe pod komandom Gusa Hollimana (Gasa Halimena). Holliman, koji je nekad služio u tenkovskim jedinicama, bio je u Pustinjskoj grupi otprilike godinu dana, i za to je vrijeme izvršio nekoliko velikih putovanja po pustinji, a neposredno prije polaska na ovaj pothvat bio mu je zadatak da na relaciji od oko 650 km, od Wadi Halfe do Gilf (Đilf) Kebira transportira benzin potreban za pothvate južno od Kufre. Stirlingu je već na prvi pogled bilo jasno da je Holliman čovjek koji zna u što se upustio i što ga čeka. Kolona u kojoj su bila 32 oficira i vojnika vozila se u sedam kamiona nosivosti od jedne i pol tone svaki, iz kojih su stršila brda hrane, ratne opreme, benzina i vode, na kojima su se neudobno vozili ljudi na ono malo prostora što je za njih preostalo. U prvom kamionu vozio se Rodežanin Michael (Majki) Sadler, navigator grupe. Kraj njega je sjedio Holliman, kao »vođa puta«, a Stirling se vozio u drugom kamionu. Prvi dan putovanja prošao je bez ikakva značajnijeg incidenta, i pred sam sumrak kamioni su stali da bi se njihovi putnici mogli ulogoriti. Namjestivši svoj prijemnik na valnu dužinu odašiljača u Prendergastovom štabu, radiotelegrafist grupe je doznao da su se dvije protivničke vojske na sjeverozapadu zaustavile i da se ništa važno ne događa: Rommel je u Gazali, a Osma ormija se pregrupira za daljnje napredovanje. Putovanje kroz pustinju nastavilo se i iduća dva dana. Ni tada se nije dogodilo ništa značajno, osim što je u jednom od kamiona nastao nekakav manji mehanički kvar koji je brzo uklonjen. Na sve strane oko kolone prostirala se mirna, tiha pustinja u kojoj nije bilo ni žive duše: nisu sreli čak ni jednog jedinog domoroca. Međutim, 11. decembra, u času kada se kolona našla otplike 100 km južno od Sirte, idili je došao kraj. Zemljište kojim su sada putovali bilo je kamenito i prilično neravno, pa su se na njemu kamioni jedva kretali. Oko podne je Holliman odlučio da potraži zaklon u kojem bi se kolona sakrila i odmorila. Ali to nije bio jedini povod njegove odluke: htio je dati Sadleru vremena da točno odredi njihov položaj. No, upravo u tom času iznenada se pojavio jedan talijanski avion tipa »ghiblis«, baš kao da je izronio iz pustinje. Izbacio je na njih sve bombe koje je nosio, a onda se okrenuo, odletio od njih i brzo nestao u daljini. Bilo je jasno da ga snop vatre brzometnih topova tipa »lewis« nije pogodio.

Snašavši se veoma brzo, Holliman je naredio da se kolona što brže prebaci do malog pojasa grmlja kraj kojega je bila prošla nekoliko kilometara prije. Grmlje je doduše bilo jako nisko, samo malo više od 60 cm. Ali kad su se kamioni uvukli u njega i kad su onda vojnici preko njih razapeli mreže za kamuflažu, prilično se smanjila njihova »vidljivost«. Britanci su dobro znali da je »ghiblis« izviđački avion s radio-odašiljačem, i da to znači da će njihovu kolonu brzo posjetiti bombarderi. Bombarderi, njih tri, ubrzo su stigli na poprište. Otprilike četvrt sata mitraljirali su pojas grmlja i bacali bombe po njemu. Po silnoj buci i po oblacima prašine koji su se dizali na sve strane lako se moglo zaključiti da je kolona pretrpjela teške gubitke, ali kad su bombarderi napokon odletjeli, Stirling je, sav radostan, otkrio — ne samo da nitko nije ranjen nego da čak kamioni nisu pretrpjeli ama baš nikakvu štetu. Dva sata nakon toga Holliman je zaključio kako je došlo vrijeme da se krene dalje. Kolona je nastavila put po relativno glatkoj ravnici koju su ispresijecale slane močvare i niske pješčane dine. Oko 16 sati i 30 minuta Sadler je odoka ocijenio da su otprilike 65 km od Sirte. Kako je izračunao da do mraka preostaje još jedan sat, Holliman je odlučio da nastavi vožnju i da Stirlinga i njegove ljude doveze do jednog grebena koji je ležao otprilike pet kilometara od ceste što vodi uz obalu. Stirling i njegova grupa moći će odatle dobro osmatrati svoj cilj, a Pustinjske grupe i kamioni vratit će se u pustinju. Stirling je prihvatio tu odluku, ali se odmah nakon toga pojavio još jedan »ghiblis« i počeo kružiti oko njih. Holliman je smatrao da je prekasno da njegov pilot dozove bombardere, jer oni ne bi mogli doletjeti na poprište prije mraka, ali je s druge strane bilo sigurno da će talijanski pilot javiti svojima da ih je otkrio. Naravno, što će Talijani iz toga zaključiti to se nije moglo znati, ali je jedno bilo sigurno: da će pojačati budnost. Kad se spustila noć, kolona je još bila otprilike 30 km daleko od ceste, a morala je voziti bez upaljenih farova. U devet sati, kad je bilo sigurno da odredište više nije daleko, začuo se signal iz posljednjeg kamiona. Svi su se kamioni zaustavili, a onda je Holliman naredio da se ugase motori. Nastala je tišina.

Pažljivo osluškujući, Stirling je začuo kako iz daljine dolazi vika uzbuđenih glasova. Odmah nakon toga čulo se kako su zabrektali motori nekoliko automobila. Malo kasnije njihova se buka izgubila u daljini. Situacija je jasna da ne može biti jasnija, pomislio je Stirling. Primivši upozorenje pilota onog »ghiblisa«, neprijatelj je poslao svoje patrole da ih dočekaju, i sada jedna od njih juri natrag na aerodrom da digne uzbunu. O nekom iznenadnom napadu više ne može biti ni govora. Ali šta da se radi? Stirlingu je bilo jasno: on ne bi mogao podnijeti posljedice još jednog fijaska u kojem bi izgubio ljude, a ne bi ništa postigao. S druge strane, bila mu je odvratna i sama pomisao na to da se sada vrati ne obavivši ama baš ništa. Nekoliko minuta razmišljao je što da učini, a onda je stvorio odluku. Paddy Mayne će povesti deset ljudi uz obalu do aerodroma u Tametu, koji je udaljen oko 50 km, a on će ostati s narednikom Broughom (Brauom) ovdje i vidjeti ne bi li se možda ipak moglo nešto uraditi u samoj Sirti. Plan je odmah objašnjen Hollimanu i ovaj ga je glatko prihvatio. Dogovorili su se da će na svaku od dviju grupa doći tri kamiona i odvesti ih 130 km južno na mjesto sastanka s glavninom kolone. Oba će napada biti izvršena sutra u 23 sata, dakle istovremeno, jer inače bi se moglo dogoditi da jedan napad izazove alarm zbog kojega bi bio ugrožen drugi. Kao da se trude da podignu što veću buku, Hollimanovi kamioni krenuli su u pustinju, a Stirling i Brough pošli su pješke prema sjeveru, to jest prema aerodromu za koji su računali da je udaljen otprilike pet kilometara. U mrkloj tami jednostavno su naletjeli na njega prije nego što su očekivali da će do njega doći i prije nego što su naišli na stražare ili bodljikavu žicu: odjednom su ugledali ispred sebe guste duge redove aviona. Savladavši golemu napast da na njih odmah postavi svoje bombe, Stirling je odlučio da se za tu noć zadovolji time da pomno i detaljno izvide aerodrom. Na nesreću, dva su neprijateljska vojnika spavala na samoj ivici rajona obrane aerodroma. I kad su Stirling i Brough na njih nagazili u tami, digli su dreku. Odmah nakon toga zapucali su svi stražari, pucajući bez veze kud koji, a malo zatim nekoliko je topova otvorilo vatru prema morskoj pučini. Bilo je jasno da posada aerodroma smatra da je »napad« s kopnene strane samo diverzija i da će glavni napad izvršiti komandosi koji će doći s morske strane.

Stirlinga i Brougha je reakcija branilaca aerodroma više zabavila nego uplašila, i oni su, ostavši hladni, potražili i brzo pronašli onu uzvisinu koju su imali ucrtanu u karti. Tamo su se zavukli u grmlje i tako sakrili, a odmah nakon toga slatko su zaspali. Kad su se probudili, već se razdanilo. Tada su otkrili da se s mjesta gdje se nalaze pruža krasan pogled na aerodrom i na otprilike 30 bombardera tipa »caproni« koji su na njemu stajali. Čitavo jutro neprijateljski su se avioni spuštali i uzlijetali, ali se poslijepodne počelo događati nešto što se Stirlingu i Broughu nije nimalo svidjelo. Dva po dva bombardera počela su izlijetati i nestajati u daljini, i već oko pet sati na aerodromu više nije bilo ni jednog jedinog. Stirlingu koji je sve to bijesno promatrao nije preostalo ništa drugo nego da proklinje svoju zlu kob nadajući se da će možda Mayne i njegova grupa imati više sreće. Do planiranog početka akcije preostalo je još otprilike šest sati i čim se smračilo, Stirling i Brough krenuli su prema cesti na koju su stigli kratko vrijeme poslije 22 sata. Na njoj nije bilo nikakva prometa, a noć je bila tiha i bez vjetra. Uskoro je došlo i jedanaest sati... zatim jedanaest sati i trideset minuta... pa čak i ponoć... ali još se uvijek nije čuo ama baš nikakav zvuk iz smjera u kojem se nalazio Tamet. Stirling je znao da cijela budućnost njegove jedinice, sam njen opstanak, vise doslovno o niti. A onda je daleko na zapadu ugledao veliki bljesak. Nakon nekog vremena, koje je moralo proći da bi valovi zvuka stigli do Stirlinga i Brougha, začule su se mukle eksplozije nekoliko bombi. Za Stirlinga je to bio najslađi, najljepši zvuk što ga je čuo ikada u životu. Sav sretan s nestrpljenjem je čekao Hollimana i njegove kamione. Stigli su točno na sekundu — 45 minuta poslije ponoći. No, prije nego što su sjeli u kamione koji su došli po njih da ih odvezu na sastanak s Paddyjem Mayneom, Stirling i Brough su iskoristili nekoliko minuta da miniraju cestu, i kad su kratko vrijeme nakon toga jurili kroz pustinju prema jugu, doživjeli su još jedno veliko zadovoljstvo: vidjeli su kako je jedan talijanski kamion odletio u zrak naljetjevši na njihovu minu. Mayne i njegova grupa došli su na mjesto sastanka tek oko 11 sati slijedeće jutro. Zakasnili su, ali su zato donijeli divne novosti. Pošto su se ušuljali na aerodrom kraj Tameta, približili su se skupini zgrada koje su tamo stajale. Iz jedne su se čuli glasovi ljudi koji su čavrljali i smijali se i Mayne je zaključio da je to vjerojatno

oficirska kantina. Otvorio je naglo vrata, ispalio u sobu nekoliko rafala iz svog automata, a onda se brzo povukao, dok su ga četvorica njegovih ljudi pokrivali i štitili kao zaštitnica. Onda su sva petorica potrčali preko aerodroma, na njegovu suprotnu stranu, gdje su stajali avioni. Ne gubeći ni trenutka počeli su postavljati bombe — i postavili su ih točno dvadeset i tri, a dvadeset i četvrti avion su onesposobili tako da su jednostavno iščupali njegove instrumente i polomili uređaje za upravljanje. Nakon toga trebalo je vraški brzo trčati jer su detonatori bili tempirani da se veoma brzo aktiviraju. Mayne i njegovi ljudi pretrčali su jedva 50 metara kad su počele da eksplodiraju bombe na avionima i raznose ih u paramparčad. U daljini su tada opazili nekakve svjetlosne signale. Mayne je bio gotovo siguran da su to signali s kamiona Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini, jer su bili potpuno u skladu s onim što je o tome bilo dogovoreno. No, ubrzo se pokazalo da i Talijani signaliziraju. Ali prije nego što su to shvatili, Paddy i njegovi ljudi jednostavno su se izgubili, negdje su zalutali. Shvativši to razmišljali su što da učine. Zaključili su da bi bilo najpametnije da se jave zviždaljkama nadajući se da će ih pripadnici Pustinjske grupe čuti i shvatiti da su to upravo oni. Na svu sreću, kamioni Pustinjske grupe bili su u blizini, pa je tako taj plan upalio. Pripadnici Specijalne zračne službe brže-bolje uskočili su u kamione, i odmah su odjurili u pustinju, ostavljajući iza sebe avione u plamenu. Nakon povratka u Gialo, Stirling je morao čekati nekoliko dana da se vrate i ostale grupe. Jock Lewes je doživio potpun neuspjeh: pokazalo se, naime, da je kod El Agheila pomoćni aerodrom za transportne avione, pa zato na njemu nije bilo ni jednog jedinog aviona. No, kad se Bili Fraser vratio iz Agedabije, mogao se pohvaliti najboljim »ulovom«, jer su on i njegova grupa uništili na zemlji 37 neprijateljskih aviona. Vraćajući se iz akcije sreli su generala Reida i njegovu formaciju koja je bila izvršila onaj pokret iz oaze Gialo, i kad se Fraser s njom sreo, noćila je u Uadi el Fareghu (Vadi el Faregu). Reid će kasnije zapisati u svom dnevniku: »Kad je svanulo, začuli su se uzbuđeni glasovi iz smjera gdje su bile naše isturene predstraže... Odvezao sam se tamo da vidim što se to događa i naletio na Frasera, komandira Stirlingova Odreda L. Odmah sam ga zapitao kako su prošli, jer me je to i te kako zanimalo. Odgovorio je: 'Žalim,

gospodine, ali morali smo ostaviti dva aviona jer nam je ponestalo eksploziva. No, zato smo ostalih 37 uništili.’ Bio je to zaista sjajan uspjeh, pogotovo ako se uzme u obzir da su čitavu akciju izveli jedan oficir i tri vojnika. Kad je već o tome riječ, kasnije smo saznali da je upravo te noći bio u Agedabiji sam Rommel. Vjerujem da je dobio jaku glavobolju.« Zanimljivo je usporediti ovo oduševljenje jednog oficira koji je, ako ćemo pravo, bio tamo — s opreznim pristupom službenih ratnih historičara. U britanskoj službenoj povijesti drugog svjetskog rata, u III tomu knjige »Rat na Sredozemlju i Srednjem istoku« ne govori se o Stirlingovim uspjesima u Tametu i Agedabiji kao o akcijama koje su se zaista dogodile nego kao o »tvrdnjama«. Talijanski historičar Manzetti (Manceti) iznosi u svojoj knjizi Seconda offensiva Brittanica in Africa settentrionale da je u Tametu bilo uništeno 11 aviona, a u Agedabiji »otprilike 15«. Međutim, čak i ako se na taj način svjesno umanji broj uništenih aviona, uspjeh što su ga postigli Britanci ostaje krupan i značajan. A tu valja odmah napomenuti i to kako nema ama baš nikakva razloga da sumnjamo u istinitost i točnost Mayneovih i Fraserovih tvrdnji. U svakom slučaju jedno je sigurno i ne može se pobiti: brigadir Reid i njegove snage spojile su se s 22. gardijskom brigadom a da ih putem nisu napali neprijateljski avioni. U britanskoj vojsci još odavna važi da »uspjeh uvijek treba pojačati novim uspjesima«. Stirling je odlučio da učini upravo to — i to odmah. I tako se dogodilo da su se na samo Badnje veče on i Paddy Mayne opet jednom truskali u Hollimanovim kamionima vraćajući se u Sirtu i Tamet. Stirling je, naime, pošao od pretpostavke da neprijatelj neće očekivati da će se oni tako brzo vratiti i opet ga napasti. Međutim, kolona je ipak za svaki slučaj izabrala nešto zapadniju rutu. Prema planu ona je prvo trebala prebaciti Maynea i njegovu grupu do neposredne blizine Tameta, a onda nastaviti vožnju i odbaciti Stirlinga do neposrednih prilaza Sirti. Kao i na prijašnjim putovanjima tako je i na ovom putovanju navigator kolone bio Michael Sadler, koji je brzo stekao renome najboljeg navigatora u čitavoj Pustinjskoj grupi za akcije u dubokoj pozadini. Iako je raspolagao netočnim kartama, on je gotovo uvijek dovodio kolone na željeno mjesto, te su se njegove nesumnjive sposobnosti veoma povoljno dojmile Stirlinga i njegovih ljudi.

U tom je pothvatu za mjesto do kojeg će biti odbačeni Mayne i njegova grupa bio izabran Wadi Tamet, duboka gudura koja se nalazila u neposrednoj blizini Tameta i prostirala se od sjevera prema jugu. Sudeći po karti, Wadi Tamet je bio kao stvoren da Mayneu i njegovim vojnicima omogući da se neopaženo privuku do samog aerodroma. Za razliku od onog što je doživjela na prethodnom putovanju, kolona ovaj put nije bila bombardirana iz zraka. Oko 21 sat uveče treći dan putovanja stigla je na mjesto koje se nalazilo oko 9 km od Tameta. Tamo su ostavili Maynea i njegove ljude, a prije nego što je kolona krenula dalje, Holliman je rekao Stirlingu kako bi možda za njih bilo najpametnije da se jednostavno spuste na cestu i bezobrazno odvezu do Sirte umjesto da se vucaraju kroz pustinju. Stirling je odmah prihvatio tu ideju. No, kad su stigli do ceste, po njoj se kretala čitava jedna njemačka oklopna divizija. Nije moglo biti nikakve sumnje u tome da se prebacuju u zonu oko El Agheile, gdje se Rommel (kako su to Stirling i Holliman saznali slušajući radio) ukopavao da pruži čvrst otpor. Što da se radi? Holliman, koji je znao da je obilazni put preko pustinje vraški težak zbog grbavosti terena, predložio je da pričekaju da njemačka kolona prođe, ali je ona još u 2 sata i 30 minuta i dalje tutnjala prema istoku. Upravo u tom času, to jest u 2 sata i 30 minuta, vidio se snažan bljesak u smjeru u kojem je ležao Tamet, a malo kasnije začuo se niz eksplozija. Bilo je očito da je Paddy Mayne postigao još jedan uspjeh. Oko tri sata poslije ponoći njemačka se kolona najzad prorijedila, a onda potpuno otišla. Stirlingova i Hollimanova grupa popela se u svoje kamione i spustila na cestu, a onda su krenuli po njoj prolazeći kraj neprijateljskih kamiona i svakojakih drugih vozila koja su logorovala kraj ceste, Stirling je neprestano očekivao da će ih već u slijedećem trenutku zaustaviti kakav neprijateljski stražar, ali se ništa nije dogodilo. Oko 4 sata bili su otprilike samo tri kilometra od aerodroma u Sirti. Iako su s obje strane ceste u njihovoj gotovo neposrednoj blizini logorovale neprijateljske oklopne jedinice, Holliman je izabrao upravo to mjesto da se na njemu sastanu nakon napada i dogovorio je lozinke sa Stirlingom i njegovim ljudima. Odmah nakon toga Stirling i njegovih pet momaka krenuli su pješice prema rajonu aerodroma. Vraški im se žurilo, jer je do zore bio preostao još samo jedan sat. Stoga su odlučili da idu ravno cestom jer će

se tako najbrže kretati, a i put je bio najkraći. No, ubrzo se pokazalo da su pogriješili jer se ispred njih odjednom ispriječila kontrolna barijera sa stražarima koji su im počeli dovikivati da stanu. Stirlingu nije preostalo ništa drugo nego da učini što mu nije bilo ni najmanje drago: da se povuče i vrati na mjesto sastanka s kamionima Pustinjske grupe. Međutim, to nije značilo da je napustio odluku da neprijatelju nanese štetu. Zato je, čim se sastao s Hollimanom, predložio da čitava kolona jurne cestom pucajući po svemu što joj se nađe na putu. Iako se tu radilo o akciji koja je zapravo bila izvan uobičajenih pothvata Pustinjske grupe, Holliman je pristao. Kamioni su se vratili na cestu i poredali u kolonu okrenuti prema Tametu. Već je počelo svitata i svima je bilo jasno da bi svako oklijevanje moglo imati kobne posljedice. Zato su odmah jurnuli svom brzinom i jureći tako prašili su iz svih oružja po šatorima, kamionima, pa opet po šatorima, po posadama kamiona koje su jurile prema svojim zapaljenim vozilima, po jednom transporteru trupa, opet po šatorima. Kad se još više razdanilo i kad se tako povećala opasnost, Holliman je naredio da se paljba prekine. Odmah nakon toga kolona je s krenula s ceste. Na svu sreću nikakva neprijateljska vozila nisu pošla u potjeru za njima. Već za kratko vrijeme bili su daleko od neprijatelja, okruženi pustinjskom tišinom. Kad je Paddy Mayne stigao na mjesto sastanka, nosio je dobre vijesti. On i njegova grupa bili su se ušuljali bez ikakve nezgode na aerodrom kraj Tameta. Tamo su zatekli 27 aviona što su pripadali jednoj eskadrili koja je neposredno prije toga bila doletjela iz Italije. Ne gubeći vrijeme, pričvrstili su na svaki avion po jednu bombu. Na nesreću su se detonatori, tempirani da aktiviraju eksploziv za pola sata, već poslije dvadeset minuta upalili, pa su zato prve eksplozije odjeknule samo nekoliko trenutaka nakon što se Mayneova grupa počela povlačiti s poprišta. Mayne i njegovi ljudi prijateljski su zadirkivali Stirlinga što ni drugi put nije uspio, a on im je obećao, također u šali, da će se popraviti. Međutim, ne bi se moglo reći da je imao razloga da tuguje: nakon te operacije broj neprijateljskih aviona koje je uništila njegova jedinica povećao se na osamdeset i osam. Dok su Stirling i Mayne vršili napade na aerodrome kod Tameta i Sirte, Jock Lewes i Bili Fraser napali su aerodrom kod Nofilije — An Hawfalyah — i Al Mugtu, koji su se nalazili 65 odnosno 110 km

zapadno od El Agheile. Prve vijesti o njima Stirling je primio tek nekoliko dana nakon povratka u oazu Gialo, a te su vijesti, bile loše. Donio ih je poručnik iz Pustinjske grupe C. S. Morris (Moriš), koji je sa svojim ljudima i kamionima bio pokupio grupu Jocka Lewesa nakon napada na Nofiliju, a onda su svi zajedno pošli prema istoku na mjesto sastanka s Fraserovom grupom. Putem su doživjeli žestoki napad iz zraka u kojem je bilo uništeno pet njihovih kamiona, a Lewes je poginuo. Ostao im je jedan jedini kamion i u njemu je Morris nastavio put do mjesta sastanka nedaleko od Al Mugte. Stigli su tamo sretno, bez neprilika. Međutim, Bili Fraser i njegova grupa nisu došli na sastanak, a nije se ni po čemu moglo saznati šta se s njima dogodilo. Detaljne podatke o neuspjehu Lewesove operacije Stirling je dobio od narednika Lilleya (Lilija). Kad je Lewesova grupa stigla na aerodrom kraj Nofilije, tamo je zatekla samo nekoliko neprijateljskih aviona, a i ti su bili jako rastureni, postavljeni veoma daleko jedan od drugog. Postavili su bombu na najbliži, a onda su otišli do slijedećeg, ali nisu pravo ni postavili tu drugu bombu, kad je eksplodirala prva. Razumije se da je to probudilo čitavu posadu aerodroma, koja je istrčala iz svojih baraka da se obračuna s napadačima. Sve to dogodilo se tako brzo da su Lewes i njegovi ljudi jedva uspjeli da se izvuku živi i izgube se u tami. Kasnije, kad je već svanulo i kad se kolona njihovih kamiona povlačila pustinjom, opazio ih je jedan neprijateljski bombarder i odmah napao. U tom času nalazili su se na goloj pustinji, gdje nije bilo ama baš nikakvog zaklona. Malo kasnije, nakon što je poginuo Lewes, bombarderu su se pridružila dva lovačka aviona. Napadali su ih nekoliko sati i u tom su napadu bili potpuno uništeni svi njihovi kamioni osim jednog. Na svu sreću, kao nekim čudom, nitko nije bio pogođen. Kad su avioni napokon otišli, oni su pomoću dijelova koje su poskidali s potpuno uništenih kamiona popravili onaj jedini kamion koji nije bio uništen nego samo oštećen — i u njemu su se polagano odvezli na mjesto sastanka s Billom Fraserom. Priča o avanturama Frasera i njegove grupe saznala se mnogo kasnije. Bila je to velika, divna priča o ljudskoj hrabrosti i izdržljivosti. U grupi s Fraserom bila su četiri čovjeka: narednici Du Vivier i

Tait (Djuvivjer, Tejt) i vojnici Byme i Phillips (Bern, Filips). Kad su došli na aerodrom kod Al Mugtae, otkrili su da je napušten, da na njemu nema ni žive duše a kamoli neprijateljskih aviona, pa su se zato slijedeći dan vratili na ugovoreno mjesto sastanka označeno na kartama koje su imali. Međutim, nikakvi kamioni nisu došli po njih. Pošto su na tom mjestu čekali punih šest dana, odlučili su da se pokušaju vratiti pješice svojima. Tada, taj šesti dan, imali su još samo četvrt litre vode po čovjeku i hrane za dva dana, a prema planu što su ga donijeli trebalo je da stignu čak do El Haseiata, jednoga britanskog isturenog položaja istočno od El Agheile, udaljenog od njih otprilike 320 km. Krenuli su i narednik Du Vivier je u svom dnevniku opisao što su sve doživjeli: »Išli smo čitav taj dan a da putem nismo našli ni kap vode. Iako sam bio jako žedan, odlučio sam da ne popijem svojih četvrt litra vode, jer mi je njeno bućkanje u čuturici podizalo moral. Od vremena do vremena ipak bih uzeo po jedan mali gutljaj, tek toliko da ovlažim usta, ali kad sam vidio kako se smanjuje količina u čuturici, prestao sam gutati te gutljaje i umjesto da ih progutam, promućkao bih ih malo po ustima i onda ispljunuo natrag u čuturicu. Poslije toga stavljao sam u usta komade šljunka i sisao ih kao bonbone da mi se usta ne osuše od pljuvačke.« Tu noć preležali su na pijesku, umotani u ćebad koju su nosili, a slijedeće su jutro jedva jedvice progutali malko hrane i onda odmah nastavili put, nadajući se da će možda toga dana imati više sreće. »No dan je prolazio, a vode nigdje! Nakon nekog vremena odjednom smo, u daljini od oko deset kilometara, opazili nešto što je bilo nalik na jezero. Ubrzali smo korake, puni nade. Do jezera smo stigli oko podne, ali na svoju golemu žalost, pravo zaprepaštenje, otkrili smo da je njegova voda slana, i to tako slana da smo uspjeli progutati samo neznatnu količinu, a i to jedva jedvice.« Tada su se odlučili na upravo očajnički čin. Zapalili su vatru i pokušah destilirati vodu iz jezera, ali su ubrzo shvatili da to nema smisla: znojeći se kraj vatre gubili su više vode znojenjem nego što su je dobivali destilacijom. »Tada je Tait predložio da dvojica ostanu kraj vatre i nastave s destilacijom, a trojica da odu do ceste i tamo pokušaju napasti kakav neprijateljski kamion i tako se domoći vode i hrane. Bacili smo kocku

da ona odluči tko će šta raditi. Poručnik Fraser i ja ostali smo tako kraj vatre, a Bob, Phillips i Byrne otišli su na cestu da dočekaju kamion.« »Nismo vjerovali vlastitim očima kad su se vratili kratko vrijeme poslije ponoći noseći dvije kante napunjene do vrha kristalno bistrom i svježom vodom. Do nje su došli tako što su napali i opljačkali jedan njemački kamion. Odmah smo priredili pravu gozbu! Skuhali čaj, jeli kašu s govedinom, a nakon toga, za desert, kekse i sušene datule. Te noći spavali smo kao zaklani i probudili se kad je već bilo podne.« Hodali su još puna tri dana, a onda su stigli do Vadi Fagerha. S njegove obje strane logorovali su neprijateljski kamioni. Opazivši jedan koji se nalazio malo podalje od ostalih, sačekali su da padne noć, a onda su mu se prišuljali orijentirajući se u tami pomoću kompasa. Dogovorili su se što će tko raditi i odmah nakon toga prešli su u akciju. »Na dani znak poručnik Fraser je prišao vozačkoj kabini, dok smo Byrne i ja, naoružani revolverima pokrivali Boba i Phillipsa koji su naglo podigli ceradu na kamionu. Samo nekoliko trenutaka nakon toga zgrabili su Talijane, povukli ih s kamiona i bacili u pijesak. Talijani se nisu branili nego su samo vrištali moleći milost. Bilo je očito da misle da smo banda arapskih koljača i jedva smo ih umirili«. Na zauzetom kamionu nisu našli vode nego samo manju količinu hrane i jedan mali benzinski plamenik za koji su zaključili da bi im mogao dobro doći, pa su zato odlučili da ga ponesu. Prevarili su Talijane da su opkoljeni jednom velikom i snažnom britanskom formacijom, a onda su nastavili put. Krenuli su prema istoku, jer su procijenili da se nalaze negdje između E1 Agheile i Marsa el Brege. Sada ih je ponovo mučila strašna žeđ, koja ih je gotovo totalno iscrpila i od koje su tako oslabili da su jedva hodali. Postalo je jasno da ne mogu ni sanjati o tome da stignu na cilj pješice, nego da to mogu ostvariti samo — kamionom. Na njihovu sreću, naišao je malo kasnije jedan »mercedes-benz« s dva njemačka vojnika. Zaustavili su ga, razoružali Nijemce, a onda odmah uskočili u kamion. Jedan je gurnuo njemačkom šoferu revolversku cijev pod vrat i krenuli su prema Marsa el Bregi, gdje je vrilo kao u košnici, jer je cijelo to mjesto bilo puno neprijateljskih vojnika, ali su oni ipak prošli kroza njega bez ikakve nezgode. No, kratko vrijeme nakon što su izašli iz

Marsa el Brege dogodila im se nevolja: propustili su jednu stazu koju su otprije poznavali jer su se njome bili poslužili u jednom od prijašnjih pothvata i kratko nakon toga automobil se zaglibio u slankastoj močvari. Nije im preostalo ništa drugo nego da ga ostave i puste svoje zarobljenike na slobodu. Do najbližega britanskog isturenog položaja preostalo im je samo oko 65 km, koje su bez ikakvih problema prešli za dva dana. Dok su se tako Fraser i njegovi ljudi vraćali u bazu, u toku je bilo još jedno pustinjsko putovanje. Kad su »štuke« napale Morrisovu kolonu (na njenom putu na sastanak s Fraserom), skupina od deset vojnika Pustinjske grupe pod vodstvom novozelandskog artiljerca Stutterda, našla se sama u pustinji sa samo trinaest litara vode, devet kriški dvopeka i jednom od onih limenki s čokoladom koje se daju vojnicima da ih upotrijebe u izuzetnim, kritičnim situacijama. Krenuli su prema istoku. Napale su ih dvije »štuke«, ali su se oni uvukli u šikaru i tako vješto sakrili da nitko nije bio pogođen. Jedan od njih, padobranac White (Vajt), odlučio je da se odvoji od ostalih i da se uputi prema jugu nadajući se da će se možda negdje dočepati kamiona ili automobila. Bila je to shvatljiva odluka: od silnog pješačenja Whiteove su noge bile pokrivene krvavim ranama. Ostala devetorica nastavili su put bez odmora. Pješačili su čitavu noć i čitav sutrašnji dan, odmarajući se samo po 15 minuta svaki sat. Uveče slijedeći dan zaliha vode se tako smanjila da bi se njihovo sledovanje bilo moralo smanjiti na četvrt litre dnevno po čovjeku da im se nije nasmiješila sreća. Kad se spustila tama, opazili su u daljini logorsku vatru skupine Arapa, koji su im dali datulja i malo vode i rekli da se samo nekoliko kilometara dalje nalazi jedan izvor. Arapi su ih odveli do tog izvora i oni su tamo napunili kantu s vodom koju su imali, ali su onda otkrili da je onako slabi i iscrpljeni ne mogu nositi, pa im stoga ne preostaje ništa drugo nego da jedan dio vode popiju odmah i ponesu onoliko koliko budu mogli. Iduće veče upotrijebili su dio te vode da skuhaju napitak od čokolade i zato su otvorili onu konzervu. To im je vratilo nešto malo energije, pa su te noći propješačili oko 65 kilometara, ali se onda digla oluja noseći guste oblake prašine i preostalo im je jedino da stanu i da se zavuku u jamu koju su iskopali u zemlji kao jedini zaklon od oluje. Vjetar je bio vrlo hladan i te su noći mnogo propatili. Slijedeće jutro nastavili su put, ali su se sada kretali sporo i s mnogo

napora i bola jer su im se tabani bili pretvorili u žive rane. Nakon nekog vremena naišli su na trag talijanskih kamiona koji je vodio iz Agedabije prema oazi Giale. Odlučili su da pođu po tom tragu, pa su zato skrenuli prema jugu. Prije podne slijedeće jutro vjetar je prestao i pojavilo se sunce koje je uskoro počelo žariti svom snagom, kako to već može samo sunce u pustinji. Tako su se sada, nakon dva dana smrzavanja, doslovno pržili, ali se oko 11 sati Stutterdu učinilo da vidi skupinu palmi u daljini. O tome nije ništa rekao svojim drugovima, jer se plašio da je to što vidi obična fatamorgana. No, nakon nekog vremena palme su se vidjele tako jasno da je on to ipak rekao drugima — a oni su mu odgovorili da ih i oni vide. Bila je to oaza Augila (Auđila). Upregnuvši posljednje rezerve energije uputili su se prema oazi do koje je bilo još oko osam kilometara. Prešli bi određenu udaljenost, onda bi se srušili na pijesak, odmarali se neko vrijeme i onda opet digli, išli neko vrijeme, opet pali u pijesak i tako dalje. Do sumraka su napokon stigli do oaze. Tamo su našli pitke vode, a onda su iz nekoga napuštenog arapskog vrta iskopali malo luka i repe i od toga skuhali juhu. Tu noć, 8. januara, spavali su u jednoj kolibi, i za njih je to bila najljepša noć od 30. decembra. Slijedeće jutro sreli su jednoga arapskog policajca koji ih je odveo do jedne napuštene barake u kojoj su zatekli tri druga člana svoje patrole. Oko jedan sat poslije podne stigao je major Steele (Stil) da ih sve odveze kamionom u Gialo. Njihova pustolovina bila je tako završena. U januaru je Rommelova protuofanziva dobila takve razmjere i postigla takve uspjehe da se oaza Gialo našla u prilično nezgodnoj i izoliranoj situaciji. Patrola Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini primila je tada naređenje koje je jako naljutilo njene članove: naređeno im je da se vrate u oazu Siwu koja se nalazi između sjeveroistočnog ruba Velikog pješčanog mora i Katarske depresije. Što se tiče Stirlinga, on je svoju jedinicu odveo natrag u Kabrit.

Nakon povratka u Kairo Stirling je zatražio da ga odmah primi Auchinleck. Njegova jedinica mogla se doduše pohvaliti s nekoliko zapaženih uspjeha, ali u pogledu brojčanog stanja ljudstva stajala je loše (u to vrijeme Fraser i njegova skupina još su uvijek bili na maršu kroz pustinju) i jedno je bilo jasno: ako se želi da se pothvati Specijalne zračne službe nastave, ona će morati dobiti određen broj novih oficira i vojnika. Budući da se Stirling nakon povratka u civilizaciju nije obrijao, njegovo je lice još uvijek krasila bujna brada, koja je šokirala neke oficire Glavne komande, ali se svidjela Auchinlecku. Upravo u to vrijeme — posljednjih dana decembra 1941. godine — Osma armija ponovo je napredovala, i svakog se trenutka očekivao pad Bengazija, a to je značilo da će nakon pada Bengazija konvoji upućeni Rommelu morati pristajati u Bueratu — Al Buayratu — maloj luci iza Tameta, oko 550 km zapadno od Bengazija. I zato, kad ga je Auchinleck zapitao što predlaže kao svoj slijedeći pothvat, Stirling je odgovorio da bi rado izvršio napad na luku u Bueratu, potopio sve brodove koji se tamo zateknu i uništio lučke uređaje. Međutim, ovaj se napad ne može izvršiti prije sredine mjeseca,jer se mora pričekati da dođu noći bez mjesečine.

Oči u pustinji (gore) – patrola ukrcava zalihe prije odlaska iz štaba

(dolje)

Zarobljeni talijani kod Tobruka 1941.god. (gore) – Novi neprijatelj: Rommelov afrički korpus u akciji(dolje)

Britanski izviđači promatraju pokret neprijatelja

Pripreme za akciju.

Džip wylles – vozilo kojim su se u pustinji služili diverzanti.

Kamuflaži je u pustinji posvećivana velika pažnja.

David Stirling daje posljednje upute vođi patrole. Iako je bilo jasno da je riječ o krajnje smionom i drskom planu, Auchinleck je Stirlingu ipak dozvolio da ga pokuša ostvariti, a osim toga je odobrio da u sastav njegove jedinice uđe novih šest oficira i 30 vojnika. Ujedno je unaprijedio Stirlinga u čin majora. Tako se Specijalna zračna služba našla opet »na poslu«. Stirling je u stanu svog brata u Kairu odmah organizirao centar za planiranje predstojećeg pothvata. Unatoč ugledu, koji je njegova jedinica stekla na čitavom bliskoistočnom bojištu (ili možda upravo zbog njega),

Stirling je i dalje imao problema i teškoća s oficirima iz Komande Srednjeg istoka, koji su pronalazili i izmišljali na tucete razloga zašto ovaj ili onaj oficir ne može biti prebačen u Specijalnu zračnu službu ili zašto bombe, detonatore i drugu opremu treba dati nekom drugom. Razumije se da su oficiri iz kabineta ađutanta glavnog komandanta bili bijesni kada su saznali da je Stirling izmislio nove oznake za svoje jedinice i da su ga — uostalom posve u skladu s propisima — upozorili na to da je Specijalna zračna služba običan odred i da zato njegovi pripadnici moraju nositi oznake pukova kojima inače pripadaju. Međutim, kao i iz mnogih drugih okršaja, Stirling je i iz ovog izašao kao pobjednik. Brojčana snaga njegove jedinice povećala se za 50 ljudi kad mu je uspjelo da pronađe neke francuske padobrance iz Sirije, koji su gubili dane u Aleksandriji ne radeći ama baš ništa, i kad mu je uspjelo da ih nagovori da mu se priključe i postigne da budu prekomandirani u njegovu jedinicu. Potraga za novim oficirima išla je teško, ali je Stirling upravo tada dobio jednog zaista značajnog čovjeka. U vrijeme kada je izbio rat Fitzroy Maclean (Ficroj Meklejn) je radio u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu. Tu dužnost je napustio postavši član Donjeg doma. Zatim je stupio u službu u kraljičin puk Cameron Highlander, i odletio avionom u sastav njegova 2. bataljona, koji se tada nalazio negdje u pustinji, nadajući se da će ući u Glavnu komandu Srednjeg istoka gdje se nalazio i Stirling. Slučaj je htio da je prije odlaska u jedinicu priredio malu oproštajnu zakusku za oficire iz Glavne komande i da se tamo sreo sa Stirlingom koji se upravo spremao da krene na svoj novi zadatak. Odmah su se prepoznali, što zapravo nije bilo teško, jer je Stirlingov brat Peter bio stari Macleanov prijatelj i kolega. Počeli su razgovarati i Stirling je bez okolišenja pozvao Macleana da prijeđe u njegovu jedinicu. Maclean je spremno i rado pristao. Nekoliko dana nakon toga Maclean se odvezao u logor kod Kabrita, gdje ga je gardist turobna izgleda koji se zvao Duncan odveo u jedan šator. Unutra se nalazila nečija oprema, ali mu je Duncan objasnio: »Jadni gospodin kojemu to pripada neće to više trebati!« Međutim, uskoro se pokazalo da to nije bilo posve točno. Maclean će kasnije s veseljem opisati što se dogodilo. »Dok sam vadio svoje stvari... odjednom se rastvorio zastor u šatoru i u šator je provirilo nekakvo bradato ljudsko biće divljeg izgleda. 'Ovo je moj

šator!' zaurlao je neznanac.« To »biće« bio je Bili Fraser, koji se je upravo vratio sa svoga dugog marša. Stirlingovi planovi bili su završeni 10. januara. Slijedeće jutro on i njegova grupa odletjeli su avionom u Gialo gdje su im se pridružili kapetan Duncan (Danken) i nekoliko članova Specijalnog odreda čamaca (Special Boat Section), posebna polovna diverzantska jedinica koja je bila snabdjevena takozvanim »limpet«-minama i eksplozivom. Planom je bilo predviđeno da će napad izvršiti jedna patrola Pustinjske grupe pod komandom A. D. N. Huntera (Hantera) s kojim će kao navigator poći Michael Sadler; ta je patrola trebala krenuti na svoj zadatak 17. januara 1942. Područje do Buerata već su otprije dobro poznavali i zato su smatrali da neće imati nikakvih problema u vezi s izborom pravca kretanja. Međutim, do cilja nisu mogli ići najkraćim putem nego su se najveći dio puta morali kretati prilično daleko na jugu, da ih ne opaze neprijateljski izviđački avioni. Na neravnom tlu kojim se kretala kolona izbušilo se nekoliko automobilskih guma, ali je kolona ipak stigla prije sumraka 22. januara u Wadi Tamet, oko 80 km od cilja. Hunter je odlučio da posljednju etapu moraju svladati u toku slijedećeg jutra. Ulogorili su se na rubu vadija, a nakon večere radio telegrafisti su uhvatili vezu s oazom Siwom, kako je to prije polaska bio naredio Stirling: vjerovao je da će imati najnovije podatke o situaciji u Bueratu dobivene s fotografija snimljenih iz zraka. Međutim, odgovor je bio da ti podaci neće stići prije slijedećeg jutra, što je prilično razočaralo Huntera i njegove ljude. S tim u vezi pojavila se jedna prilično nezgodna okolnost — opasnost da će oni, dok budu pokušavali da dođu do tih podataka, odati neprijatelju svoju prisutnost, jer će on uhvatiti njihove radio-signale. Razumije se da se sve to moglo učiniti nekoliko dana prije, dok je još kolona bila duboko u pustinji, ali je sada bilo prekasno da se o tome razmišlja. Slijedeće jutro Hunter je zaključio da se moraju što prije spustiti u vadi i tamo sakriti. Budući da nije bilo vremena za bilo kakvo izviđanje da bi se pronašao najprikladniji pravac kretanja, kamioni su morali voziti po veoma opasnoj i neugodnoj nizbrdici, i samo je puki slučaj htio da se ni jedan nije prevrnuo. Jedva što su stigli na dno vadija i pokrili kamione mrežama za kamuflažu, doletio je jedan neprijateljski avion, napravio nekoliko krugova iznad njih, a onda

odletio prema sjeveru, natrag u Tamet. Bilo je jasno da su otkriveni. Hunter je naredio da se kolona odmah rasprši i kamioni su jurnuli niz vadi tražeći izbočine na stijenama ispod kojih bi se mogli sakriti ili šumarke u koje bi se mogli uvući. Pola sata nakon pojave onoga izviđačkog aviona doletjeli su bombarderi, njih šest. Čitav sat nadlijetali su vadi bombardirajući i mitraljirajući. Slijedio je kratak predah, a onda su se pojavili novi avioni i napad je nastavljen. Tek u 18 sati Hunter je mogao izdati zapovijed da se kolona ponovo okupi. Tada se otkrilo da nitko nije bio pogođen, ali su zato kamioni s radio-stanicom i radiotelegrafist nestali kao da ih je zemlja progutala. Što se dogodilo? Da li je kamion otišao predaleko na jug i bio zarobljen? Da li je odletio u zrak? Bila su to pitanja na koja nije bilo odgovora, a ni kasnije se nije saznalo što se zapravo dogodilo s tim kamionom i ljudima u njemu. Bijaše to težak udarac, pogotovo za Stirlinga, jer su tako ostali bez radio-veze s bazom i više nisu mogli primati od nje najnovije obavještajne podatke. Međutim, nije moglo biti ni govora o tome da se vrate, a uostalom, takva misao ne bi nikom pala na pa-met. Kamioni su se teškom mukom izvukli iz vadija, a onda krenuli prema zapadu, prema jednoj točki koja je bila udaljena oko 105 km od Buerata. Tamo je kolona stala. Svi oni koji će sudjelovati u napadu počeli su da užurbano pripremaju svoju opremu, a kapetan Duncan počeo je montirati svoj čamac. Bilo je dogovoreno da će na posljednju etapu do Buerata poći samo jedan kamion Pustinjske grupe i na njega su se sada utrpali ne samo Hunterov čamac nego i Hunter, Sadler, Duncan, Stirling i njegovih šesnaest vojnika. U 20 sati i 45 minuta krenuli su preko neravne pustinje prema asfaltnoj cesti. Znali su da će im, čak kada jednom stignu do nje, preostati još oko 80 km vožnje do samoga cilja. Prva nezgoda dogodila im se još prije nego što su stigli do ceste: prednji kotači kamiona iznenada su upali u nekakvu nevidljivu rupu u zemlji, kamion se naglo i surovo zaustavio — i u tom je trenutku čamac tresnuo svom snagom po ogradi kamiona. Začuo se prasak, koji nastaje kad god se lomi i kida drvo. Pregledali su čamac da vide što mu se dogodilo i otkrili su da se rascijepio napola kao lubenica. Prvo gubitak one prednosti koju pruža iznenađenje... zatim gubitak

kamiona s radio-stanicom... a sada ovo! Izgledi da dožive fijasko bili su sve veći i da je Stirling sada kapitulirao i dozvolio da ga savlada očaj, nitko mu zbog toga ne bi mogao zamjeriti. No, on to nije učinio. Nije uradio ništa što bi bilo i nalik na to. Jednostavno je slegnuo ramenima i mirno rekao da se plan akcije mora izmijeniti, da se mora prilagoditi novoj situaciji, i da će zato učesnici napada, kad već ne mogu da dopru do brodova usidrenih izvan same luke, koncentrirati sve svoje snage za napad na lučke uređaje. Ako ćemo pravo, dodao je, svaki je cilj zapravo dobar. Ljudi su veselo prihvatili njegovo objašnjenje, a netko je rekao kako u svakom zlu ima dobra i da će sada, kad je čamac uništen, na kamionu biti više mjesta za ljude. Tako se dogodilo da su do asfaltne ceste stigli iznenađujuće dobro raspoloženi. Našavši se na cesti, mogli su se, naravno, brže kretati i to u toliko brže da su preostalih osamdeset kilometara prešli za manje od jedan sat. Zaustavili su kamion, a onda ga smjestili nekoliko metara izvan ceste. U tom času bilo je nekoliko minuta poslije ponoći. Iako se u tami nije moglo vidjeti ništa osim tamnog tla koje se gubilo u daljini, Michael Sadler je bio siguran da do Buerata nema više od kilometar i po, a to je značilo da imaju dva sata vremena da dođu do luke, tamo obave posao i da se onda vrate do kamiona. Naime, Hunter je uporno zahtijevao da kamion krene na svoj sastanak u pustinji najkasnije u dva sata poslije ponoći. Kapetan Duncan i njegov desetar krenuli su prvi, a Stirling je podijelio svoje ljude u dvije grupe, i to zato jer je bilo odlučeno da se približe luci iz dva smjera. Prvu je skupinu vodio sam Stirling, a drugu je povjerio starijem naredniku Rileyu (Rajliju). Svim učesnicima akcije rečeno je da se smiju poslužiti vatrenim oružjem samo u slučaju nužde, i da je njihovo najjače oružje — nečujnost. Konačno su krenuli. Pustinju su uskoro zamijenile obrađene površine. Iako je bilo jako mračno, mogli su u daljini razabrati siluete kuća, i stoga su odlučili da pođu zaobilaznim putem i da se samoj luci pokušaju prikrasti idući duž morske obale. Atmosfera je bila napeta jer su svakog trenutka mogli naletjeti na neprijateljskog stražara, na bodljikavu žicu ili na kakvu drugu zapreku, nevidljivu u tami. Međutim, grad se doimao pusto, kao da u njemu nema ni žive duše. Ni jedan jedini brod nije bio usidren u luci, i jedini plovni objekti koje

je Stirling pronašao, izvršivši brzo izviđanje luke, bijahu ribarski čamci, njih nekoliko. Stirling je ostavio nekoliko ljudi da stražare ispred jedne velike zgrade kraj gata, a onda je s ostalima ušao u nju. Unutra su našli nekakve komplicirane mehaničke uređaje za pumpanje i na njih su postavili bombe. Malo dalje provalili su u susjednu zgradu koja je bila napunjena do stropa sanducima s hranom i ratnim materijalom. Pošto su i tamo postavili bombe, Stirling i njegovi ljudi nastavili su put po luci i naletjeli na starijeg narednika Rileya i njegovu grupu. Proklinjući opaku sudbinu, koja ga je poslala na pogrešnu adresu, Riley je rekao Stirlingu da je »udesio« nekoliko ciljeva odnosno meta: jedno skladište hrane, neke strojeve i jednu mehaničku radionicu, ali je onda naletio na neprijateljsku stražarnicu i sada traži najsigurniji put iz luke. Dvije su se skupine opet razdvojile i krenule iz luke. Sada više nisu išli uz obalu nego su se više držali ceste. Ugledavši u tami velike tamne siluete, Stirling se uputio prema njima da ih pogleda izbliza i utvrdi što su zapravo — i tako se odjednom našao usred velikog parka vojnih kamiona. Bilo je tu i nekoliko redova kamiona-cisterna za benzin, a po mirisu koji se iz njih dizao moglo se zaključiti da su pune. Stirling je odmah dozvao svoje ljude i oni su sistematski i metodički minirali cisterne. Kad su već gotovo dovršili posao, začuli su ljudske glasove. U prvom trenutku Stirling je pomislio da to neprijatelj stiže na poprište, ali je to opet bio Riley sa svojim ljudima: i oni su bili otkrili ovaj park kamiona, ali su počeli da ga »obrađuju« s druge strane. Da bi spriječio nove slične i komične incidente, Stirling je naredio da se dvije skupine ponovo spoje u jednu i da odmah pođu na mjesto sastanka. Tamo su ih već čekali Hunter i ljudi iz Pustinjske grupe. S te strane sve je bilo u redu i jedino je bilo nezgodno što se kapetan Duncan i njegov desetar još nisu vratili sa svog zadatka, to jest s dizanja u zrak radio-stanice. Hunter je rekao Stirlingu da više na njih ne može čekati i da mora odmah krenuti, ali će se po njih vratiti slijedeće noći. Na to su se Stirling i njegovi ljudi utrpali u kamione i kolona je odjurila iz opasne zone što je mogla brže. Točno u 2 sata i 40 minuta počele su odjekivati eksplozije koje su vojnici pozdravljali burnim klicanjem dok je kolona jurila dalje prema istoku. Znalo se da je neprijatelj ionako stajao prilično loše s kamionima-cisternama, a nakon ove noći

stajat će još slabije. Ako ih bude želio nadomjestiti, neprijatelj će morati upotrijebiti dodatni brodski prostor, ako ga uopće bude imao. I tako, usprkos svim nezgodama, nevoljama i neprilikama, operacija je najzad ipak završila uspješno. Slijedeći dan ujutro poletjeli su neprijateljski avioni u potragu za napadačima, ali ih nisu pronašli jer su oni čitav dan proveli parkirani u šikari i zaštićeni mrežama za kamuflažu. Popodne se opet naoblačilo, a onda se digao vjetar i počeo raznositi oblake pijeska i prašine. Iako je sve to — i vjetar i pijesak i prašina — bilo vraški neugodno, Britanci su bili gotovo sretni, jer po takvom vremenu neprijateljska avijacija nije mogla ni sanjati o tome da poleti. Oko devet sati uveče, kad se vjetar već smirio, Stirling i kapetan Hunter s nekoliko ljudi pošli su da pokušaju pronaći i pokupiti Duncana i njegova desetara. Bili su gotovo sigurni da neće proći bez neprilika i zato su bili sretni kad su na cesti opazili hrpu granja — ugovoreni signal. Čim se kamion zaustavio, Stirling je skočio s njega i počeo dozivati, a Duncan mu se odmah odazvao, dotrčao sa svojim desetarom i. obojica su uskočili u kamion. Kad su krenuli, ispričao je Stirlingu što su on i desetar obavili: likvidirali su radio- -stanicu stavivši na nju 15 kg eksploziva trinitrotoluola — trotila — (TNT). Dok su se povlačili, čuli su i vidjeli eksplozije i požare koje su u luci izazvali Stirling i njegovi ljudi. »Nama se učinilo kao da je čitava flota tankera odletjela u zrak!«, rekao je Duncan. Blažen od sreće, vidjevši da mu posao ide odlično, Stirling je odlučio da odmah potraže još koji cilj i da tek poslije toga odu na mjesto sastanka u pustinji. Našli su još dva kamiona-cisterne i njih su digli u zrak. No, dok su se povlačili s poprišta, nakon što su cisterne eksplodirale, naletjeli su kamionom pravo u neprijateljsku zasjedu i spasilo ih je samo prisutnost duha i snalažljivost vozača koji je »do daske« pritisnuo nožicu »gasa«, pa je kamion jurnuo kao da je na trkama. Nekim čudom i on i njegovi putnici projurili su kroz pravu zavjesu mitraljeskih metaka a da nitko nije bio pogođen. Slijedeći dan kolona je provela skrivena u šikari, a kad se spustila noć krenula je natrag u Gialo. Međutim, jedno je pitanje i dalje mučilo Stirlinga: zašto je luka Buerata bila prazna, zašto u njoj nisu zatekli ni jedan jedini brod?

Stirling nije imao radio-stanicu i zato nije bio u vezi sa svijetom, pa zbog toga nije mogao znati da je 21. januara Rommel iznenada krenuo u ofanzivu koja je potpuno iznenadila britansku Osmu armiju. Nedjelju dana nakon toga već je bio u Bengaziju i u tih nekoliko dana oteo je Britancima veći dio teritorija Cirenaike koji su oni oteli Talijanima. Osma se armija našla opet na svojim starim početnim položajima kod Gazale. Stirling je to saznao slušajući vijesti BBC-a i zaključio da se mora vrlo oprezno približiti Gialou, jer nije bilo isključeno da su Nijemci već poslali neku kolonu da ga zauzme. Međutim, umjesto Nijemaca Stirlingova je kolona tamo zatekla kapetana Timsona i G2 patrolu Pustinjske grupe koji su upravo uništavali skladišta i polagali nagazne mine spremajući se za evakuaciju. Samo pukim slučajem i zahvaljujući slučajnom i sretnom sticaju okolnosti, dvije grupe nisu otvorile vatru jedna na drugu. Prenoćivši u Gialou, dvije su kolone krenule slijedećeg jutra zajedno u Siwu, a odatle je Stirling odveo svoje ljude natrag u Kabrit. U njegovoj glavi već su se rađali novi planovi. Posve je sigurno da je od tih novih planova bio najkrupniji i najvažniji napad na Bengazi, koji je opet bio »u punom pogonu« kao Rommelova glavna baza i luka za snabdijevanje. Neki podaci koje je Stirling dobio u Glavnoj komandi u Kairu, upozoravali su na to da će morati da prođe barem nekoliko mjeseci prije nego što Auchinleck bude sposoban da prijeđe u ofanzivu. Bilo je to zbog toga što su previše sporo dolazile nove snage i stizao ratni materijal. Zato Auchinlecku nije preostalo ništa drugo nego da nastoji voditi pozicijski rat na položajima kod Gazale. U takvim okolnostima, rezonirao je Stirling, čak ako se uzme u obzir činjenica da će trebati najmanje nekoliko tjedana da bi se pripremila akcija protiv Bengazija, negdje između 8. i 13. marta, ona bi se isplatila. Razrađene su sve pojedinosti i organizirane grupe od kojih je svaka dobila po jedan cilj u Bengaziju i na području oko njega. Sam Stirling će s Paddyjem Mayneom i grupom vojnika napasti aerodrome kod Barce i Benine; jedan niži oficir koji se zvao Dodds (Doc) i koji je u Specijalnu zračnu službu stupio kratko vrijeme prije toga, vodit će napad na aerodrom kod Slonte, a Bili Fraser će predvoditi grupu koja će napasti aerodrom kod Barce.

Stirlingu je pala na um i luda ideja da uzme nekoliko ljudi iz Specijalnog odreda čamaca koji bi pokušali da potope brodove u samoj luci Bengazija. Brigadir Marriott, s kojim je Stirling razmotrio tu ideju, zaključio je da je ona blago rečeno neostvarljiva. Bengazi nije Buerat, upozorio je Stirlinga: tamo ćete naići na bodljikavu žicu, tamo ima kontrolnih rampi na cestama i tamo postoji snažna neprijateljska obrana u dubinu, a ne samo na ivici obrambenog rajona. No, nakon upornog nagovaranja, Marriott je pristao da poveže Stirlinga s obavještajnim oficirom Gordonom Alstonom (Olstonom), koji je izvrsno i detaljno poznavao Bengazi, a Alston je čak pristao da i sam sudjeluje u toj akciji. Pristala su i dva oficira Specijalnog odreda čamaca: David Sutherland i Ken Allot (Dejvid Saderlend i Ken Elot), a osim njih Stirling je zavrbovao i belgijskog biznismena Boba Melota (Meloa), agenta britanske obavještajne službe, koji je tečno govorio arapski, i dva vojnika iz libijskog plemena Senusi. Razumije se da nije moglo biti ni govora o tome da se operacija izvrši bez prisne suradnje s Pustinjskom grupom, pa je zato Prendergast pristao da John Olivey (Džon Olivi) i Rodezijska patrola prevezu učesnike akcije do prilaza poprištima njihovog djelovanja. U to vrijeme Rodezijska patrola nalazila se u oazi Siwa, koja se pretvorila u pravu košnicu, jer su odatle neprestano polazile patrole Pustinjske grupe da osmatraju ceste u neprijateljskoj pozadini, da prebacuju špijune u obalno područje, da vrše izviđanja na području oko Solucha (Soluka) i Sceleidima (Šeleidima) ili da patroliraju po pustinji južno od Gialoa. S improviziranog aerodroma kraj Siwe neprestano su polijetali i na njega se spuštali avioni tipa »bombay« i »lysander«, »wellington« i »hudson«. Nikad u svojoj dugoj povijesti nije ova slavna oaza čula takvu buku i vidjela tako grozničavu aktivnost. Kolona je krenula u samu zoru 15. marta 1942. Stirling i njegova grupa putovali su u jednom farmerskom »fordu« koji je bio pregrađen da bude nalik na njemački štapski automobil. Alston i Sutherland vozili su se u pravom pravcatom njemačkom štapskom automobilu, zaplijenjenom nekoliko mjeseci prije toga. U to su vrijeme pripadnici Pustinjske grupe već tako dobro poznavali pravac kretanja da bi se mogli orijentirati čak i zavezanih očiju. Nakon izlaska iz depresije u

kojoj leži oaza Siwa, pravac kojim su išli prolazio je kraj minskog polja na podnožju jednog grebena, pokraj table s natpisom ULAZITE U MALARIČNU ZONU i onda kraj jednog starog uzletišta ratnog zrakoplovstva koje je bilo sagrađeno još u prvom svjetskom ratu. Onda je pravac išao oko 130 km karavanskim putem prema Sollumu, zatim preko pustinje do južnog podnožja planinskog masiva Džebel — Gebal —, pa odatle preko Tariq el Abda (Tarik el Abda) prema Wadi Ouattari i konačno do onog grebena na rubu ravnice u kojoj leži Bengazi. Na niskim brežuljcima, oko 230 km od obale, Stirling je smjestio svoju isturenu bazu. Tu se kolona zaustavila i on je nagovorio Melota da pošalje ona dva vojnika iz plemena Senusija u izviđanje. Paddy Mayne i njegova grupa krenuli su prema aerodromu kod Barce, koji se nalazio nekoliko kilometara južno od Bengazija. Ostali učesnici akcije odmarali su se u hladovini pod stablima i uživali u hladnoj bistroj vodi iz obližnjih izvora. Bio je to pravi idiličan prizor. Sve je odisalo mirom i spokojstvom baš kao da nigdje ne bjesni rat. Iz te blažene omame trgnuli su se slijedeći dan poslijepodne kad su se vratila ona dva Senusija s izvještajem da na glavnom drumu do Bengazija nema ni jedne jedine prepreke. Uzevši Alstona, Allota i dvojicu vlastitih ljudi, kao i dva pripadnika Specijalnog odreda čamaca, Stirling je krenuo u operaciju vozeći se u svom »štapskom« automobilu. Do ceste su ga ispratili Olivey i jedan kamion Pustinjske grupe. Dok je odmah nakon toga jurio po glatkom asfaltu, Stirling nije sreo nikog osim malih skupina Arapa koji su se vraćali svojim kućama s radova na poljima; inače je cesta bila potpuno »čista«. Od neprijateljskih vojnika nije bilo ni traga i Stirling je shvatio da se mirne duše može osloniti na izvještaj dvojice Senusa. Automobil je brzo stigao do arapske četvrti na rubu Bengazija i tamo smanjio brzinu, a kratko vrijeme nakon toga i u evropski dio grada i do prilaza luci, a da ga nitko nije putem zaustavio. Izabravši jedno mjesto koje se nalazilo otprilike osam stotina metara od morske obale i izvan ograde od bodljikave žice koja je štitila luku, Stirling je zaustavio automobil i parkirao ga između nekoliko bombardiranih kuća, a onda je pješice s Alstonom, Allotom i s dvojicom vojnika pošao kroz sporedne i zabitne ulice prema luci. Puhao je jak vjetar i zrak je bio hladan. U čitavom Bengaziju bila je na snazi naredba o

potpunom zamračenju, a ulice su bile puste i izumrle. Do mora su stigli bez ikakve nezgode. No, tamo ih je čekalo prvo neugodno iznenađenje. Kad je vidio kako je uzburkano more, Allot je rekao da opravdano sumnja da bi se na takvim valovima mogao održati njegov čamac a da ne potone. A i bez obzira na to, jedno je bilo sigurno: ne može biti ni govora o tome da oni čamcem dođu do brodova koje su vidjeli usidrene stotinjak metara od obale. Predloživši da se čamac ipak montira kako bi bio spreman za upotrebu ako kojim slučajem vjetar oslabi ili čak prestane, Stirling se uputio na kratku izviđačku šetnju po luci. Nije sreo nikog osim jednog pijanca. To kratko izviđanje ipak nije ostalo bez rezultata: našao je jedan sporedni ulaz u luku koji nije bio čuvan. Kad se vratio na obalu, Stirling je otkrio da Allot ima neprilika s čamcem. Neki njegovi dijelovi ne pristaju uz druge i čamac se zato jednostavno ne može složiti. Osim toga, u međuvremenu je vjetar postao još snažniji zajedno s valovima koji su se razbijali o obalu dok je vjetar s njihovih vrhova raznosio pjenu poput sitne prašine. Bilo je jasno da im preostaje samo jedno: da odustanu od čitavog pothvata. Snuždeni i deprimirani vratili su se na mjesto gdje su bili ostavili automobil. Prvi napad na Bengazi završio je neuspjehom. Kad su se vratili u bazu, na brežuljcima su ih dočekale jednako tužne novosti. Dodds je otkrio da je zaštita aerodroma kraj Slonte tako snažna da nije moglo biti ni govora o tome da se kroz nju provuku. Alston je zalutao na putu prema Barci i nikad nije do nje stigao. Bili Fraser je, doduše, stigao do aerodroma kod Barce, ali je na njemu našao jedan jedini avion i nekoliko mehaničkih radionica na kotačima, što je sve digao u zrak. Jedinu veselu vijest donio je Paddy Mayne: on i njegova dva desetara digli su u zrak petnaest aviona na jednom uzletištu nedaleko od Barce. Međutim, Mayne se jedva jedvice vratio, jer je imao netočnu kartu, pa je putem zalutao. Evo što je o tome napisao poslije rata: »Čitav dan nakon napada i noć nakon toga nikako nismo mogli pronaći mjesto sastanka (s kolonom)... Hodali smo bez odmora od 1 sat i 30 minuta poslije ponoći do 19 sati idući dan, ali to prokleto mjesto jednostavno nismo mogli pronaći. Dajem ruku u vatru da smo propješačili najmanje osamdeset kilometara, najprije kad smo išli na

onaj prokleti aerodrom i sada kad smo se s njega vraćali. Kad se je spustila druga noć, zaključio sam da zapravo nema smisla da se u tami vrtimo u krugu i da uzalud tražimo mjesto sastanka. Već sam se gotovo pomirio sa spoznajom da ćemo morati pješačiti oko 400 kilometara do Tobruka, pa smo zato otišli u najbliži logor Senusija da ih zamolimo da nam dadu malo vode i da nam, ako mogu, prodaju bar jedno ćebe. Senusi su nas u početku gledali sumnjičavo. Bili smo im jako sumnjivi, ali kad su jednom shvatili da smo zaista »Englesi«, njihovo se držanje potpuno izmijenilo. Uveli su nas u jedan od svojih šatora, unijeli za nama naše stvari, a onda su rasprostrli po zemlji ćebad da nam tako pripreme ležaj za noć.« Dok je tako ležao budan u tami, Paddy je mozgao kako da ipak još jednom pokuša pronaći put do mjesta gdje je znao da ga čekaju Stirling i patrola Pustinjske grupe. I tada se dogodilo nešto čudno i neobično: »Molim vas da pažljivo pročitate ovo što slijedi i da nakon toga više nikad ne vjerujete da 'sreće' nema. Ljudi koji su nas čekali na mjestu sastanka — a treba spomenuti da su se spremali da odatle odu slijedeće jutro — domogli su se jedne kokoške koju su zamijenili s Arapima za šećer. Htjeli su je skuhati, a kako je s njima bio jedan Arapin koji je govorio engleski, zamolili su ga da pronađe Arape koji će skuhati kokoš. U toj zoni nalazilo se najmanje trideset ili četrdeset arapskih logora, raštrkanih u krugu od pet kilometara. U jednom od tih trideset ili četrdeset logora bili su oni, naši drugovi, a u drugom smo bili mi. I šta se tada dogodilo? Dogodilo se to da je onaj Arapin izabrao upravo logor u kojem smo bili mi da u njemu potraži nekog tko će skuhati kokoš! Eto, tako smo se našli, i da se to nije dogodilo bili bismo se mnogo nahodali po pustinji. I sada, ako mi netko kaže da 'sreće’ nema, ja...« Slijedeći dan kolona je krenula natrag u Siwu i stigla tamo ne doživjevši putem nikakvu nezgodu. Iako je uništenje onih oviona, gledano samo po sebi, bio značajan uspjeh, čitav pothvat, gledan u cjelini, bijaše mnogo manje od onoga čemu se Stirling nadao. No, sjećanje na one brodove u luci, usidrene jedva stotinjak metara od mjesta gdje se nalazio, nije mu dalo mira. Da se samo vrijeme nije ponovno okrenulo protiv njega... da se samo nije prekasno otkrilo da

je onaj čamac neispravan ...! Ono što se u toj operaciji pokazalo kao nešto zaista izvanredno i potpuno neočekivano bila je činjenica da su se problem ubacivanja u sam Bengazi i problem izlaženja iz njega pokazali tako lakim i tako bezopasnim, premda su »štablije« u Kairu smatrale ludom čak i samu pomisao na to da bi to nekom uspjelo! Moram to pokušati još jednom, jednostavno moram, zaključio je Stirling. Iako se Pustinjska grupa u dotadašnjim pothvatima pokazala kao odličan »transporter« pripadnika Specijalne zračne službe za njihove zadatke, bilo bi pogrešno da se iz toga zaključi da je to bio njen jedini ili makar samo glavni zadatak. Na svaku patrolu koja je surađivala sa Stirlingom dolazilo je desetak drugih koje su vršile raznovrsne druge zadatke. Mnogi od tih zadataka bili su, doduše, rutinski, ali su mnogi imali veliku važnost i značenje i zbog njih su patrole Pustinjske grupe odlazile na veoma velika i duga putovanja. Tako je, na primjer, 30. marta iz Siwe krenula jedna gardijska patrola pod komandom kapetana Robina Gurdona (Gardna). Prošavši južno od Gialoa, koji je sada bio u njemačkim rukama, patrola je od zore do sumraka prešla 535 km vozeći po pustinjskom terenu, a to je bio zaista impozantan pothvat u svakom pogledu. Slijedeći dan su se sastali s Novozelandskom patrolom koju su smijenili u vršenju zadatka osmatranja cesta u neprijateljskoj pozadini. Taj je zadatak bio u tome da se bilježe svi detalji i podaci o svakom tipu vozila koje prođe tim cestama i da se to odmah javlja komandi. Pomoću tih podataka obavještajni oficiri Osme armije mogli su vršiti analize na temelju kojih su se otkrivale, i to detaljno, namjere neprijatelja. General De Guingand (Digingand), Montgomeryjev načelnik štaba, napisat će kasnije da su se ti izvještaji Pustinjske grupe »pokazali kao izvanredno točni« i da su »pružali prvorazredan materijal za provjeru svih drugih obavještenja o pokretima neprijateljskih trupa i ratnog materijala«. Patrole pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini bile su korisne Glavnom štabu, ali je za njih osmatranje cesta bila teška i mukotrpna dužnost. Morali su provoditi po čitave dane čučeći u rupama koje bi ujutro iskopali u zemlji, pokriveni mrežama za kamuflažu, dok bi sunce po njima nemilosrdno žarilo. Iz tih skrovišta mogli su da izlaze samo kad bi se smračilo. Osim toga, postojala je

stalna opasnost da će ih pronaći patrole neprijateljskih jedinica ili grupa koje bi logorovale u blizini ili da će ih neprijatelju izdati Beduini, koji su ponekad ucjenjivali Britance i tražili od njih hranu ili novac kao nagradu za svoju šutnju. Jednom zgodom, kad Gurdon i njegovi ljudi nisu dozvolili da ih neki Beduini prestraše svojim prijetnjama i kad su odbili njihove ucjene, jedan je Beduin otišao k jednom njemačkom oficiru i pokazao mu rukom mjesto gdje se skrivala patrola. No, Nijemac nije poduzeo ništa. Možda nije razumio što mu Beduin govori, a možda je posumnjao da ga pokušava namamiti u nekakvu klopku. Kad su obavili zadatak osmatranja ceste, Gurdon i njegovi ljudi krenuli su iz Siwe zajedno s obavještajnim oficirom kapetanom Melotom i dvojicom Arapa da izvide područje južno od Bengazija. Put od 690 km do zone gdje su morali da izvrše taj zadatak, prešli su za samo dva dana i tako su postigli još jedan značajan uspjeh. U bazu su se vratili još brže. Nekoliko dana nakon toga Gurdon je primio zadatak: odvest će jednu skupinu Specijalne zračne službe natrag u Bengazi. Između ostalih u toj su skupini bili Stirling, Fitzroy Maclean i Randolph Churchill (Rendolf čerčil), sin premijera Churchilla.

Fitzroy Maclean pošao je u ovu akciju zato što je upravo bio završio obuku. Osim toga bio je dobar poznavalac stranih jezika i lako se moglo dogoditi da taj njegov talent bude svima od velike koristi. Randolph Churchill, novajlija u Specijalnoj zračnoj službi, koji je u tu jedinicu došao ravno iz Glavne komande u Kairu, u to vrijeme još nije završio svoju obuku. Zapravo je nije bio ni započeo. No, upotrijebivši svoju poznatu sposobnost uvjeravanja, ishodio je za sebe mjesto u kamionu. Osim te dvojice i Stirlinga, ostali članovi ekspedicije bili su Gordon Alston i tri desetara — Rose, Cooper i Seekings (Rouz, Kuper, Sikings) — koji su u Specijalnoj zračnoj službi bili još od njena osnutka. Čvrsto odlučivši da ovaj put neće doživjeti fijasko zbog lošeg čamca, Stirling je povjerio Macleanu zadatak da pronađe dobar čamac i da ga isproba, a Maclean je od inžinjeraca nabavio nekoliko izviđačkih čamaca koji su se mogli napuhati pomoću mijeha. Stirling je prihvatio Macleanove čamce, ali je zatražio da se prije operacije izvrši bar kakva-takva obuka u rukovanju s njima. I tako su nekoliko noći uzastopce učesnici nove akcije i drugi pripadnici Specijalne zračne službe nosili te čamce do Velikog slanog jezera, tamo ih napuhavali, vozili se u njima i provjeravali ih. Na kraju je Stirling zatražio da se izvrši konačni test prikladnosti tih čamaca za predstojeći pothvat: predložio je Macleanu da odnese dva-tri čamca u Suez i da pokuša postaviti prazne »limpet« mine na britanske brodove u sueskoj luci, ali tako da ne bude uhvaćen. Taj lažni napad postigao je potpun uspjeh baš kao i slična prijašnja vježba u Heliopolisu. Sutradan ujutro Stirling je nehajnim glasom telefonirao lučkim vlastima u Suezu i zatražio da mu vrate njegove mine. Ratnoj mornarici ta se vježba nije ni najmanje svidjela. Jedno jutro sredinom maja učesnici pothvata krenuli su iz Kabrita u Stirlingovom štapskom automobilu na kojem su, na specijalnim nosačima, bila montirana četiri teška mitraljeza — i to dva naprijed i dva otraga. Prvo su se odvezli u Aleksandriju da posjete tamošnji ured Obavještajne službe ratne mornarice, gdje su dobili karte, zračne fotografije i najnovije obavještajne podatke zajedno s maketom Bengazija. Sjedeći bez riječi pred tim modelom, budući napadači nastojali su da usade u pamćenje što više topografskih pojedinosti

koje će im biti potrebne. Osobito su zapazili uski pojas krupnog šljunka što se nalazio neposredno ispod gatova luke. Zaključili su da je to mjesto kao stvoreno da na njemu puste u more svoje čamce kad im jednom uspije da se provuku kroz neprijateljske straže. No, još je uvijek ostalo neriješeno pitanje kako da uđu u grad? Hoće li to biti onako jednostavno kao posljednji put? Oficiri obavještajne službe ratne mornarice s kojima su se o svemu savjetovali rekli su im kako misle da neće imati neprilika ako do samog grada dođu cestom iz Benine, to jest s istoka. Doduše, tamo se još nedavno nalazila kontrolna rampa, ali je kasnije skinuta i sada je više nema. Nakon objeda svi su se utrpali u automobile i onda odvezli u Mersa Matruh. Putem su prošli kraj putokaza što ga je nekoliko godina prije rata bio podigao Egipatski autoklub i na kojem je pisalo Bengazi – 1000 km«. U Mersi Matruhu su prenočili, sljedeće su jutro započeli dvodnevno putovanje do oaze Siwe. Maclean je bio oduševljen što mu se napokon pružila prilika da vidi tu oazu o kojoj je svašta čuo i čitao još od djetinjstva. Nije ga razočarala, i on je kasnije opisao u svojoj knjizi kakav je užitak izazvao u njemu pogled na velike bare čiste pitke vode koja je, sva pjenušava, puna mjehurića, izbijala na površinu iz velike dubine i u kojoj su se, kao u kakvom ogledalu, vidjele palme. Uradivši nešto što je njegov otac bio učinio četvrt stoljeća prije njega, Maclean se naglavce bacio u jednu od bara. Kasnije je napisao da je to bilo kao da se kupa u soda vodi. U štabu, odnosno komandi Pustinjske grupe, koja se bila smjestila u nekoliko kuća Siwe, dočekao ih je Robin Gurdon, koji je stigao prije njih, pa su odmah započele konferencije i posljednja dogovaranja o predstojećoj akciji. Poslijepodne 18. maja krenuli su iz Siwe prema Bengaziju. Idućih nekoliko dana vozili su se od zore do mraka. Vrijeme je postalo jako vruće i svi su svukli košulje i ostali samo u kratkim hlačama, sretni što ih bar donekle hladi povjetarac što ga je stvaralo kretanje kamiona. Međutim, čim bi sunce zašlo, temperatura bi, naravno, počela naglo opadati i tada bi svi brzo navukli na sebe svu odjeću koju su imali. Na žalost, većina takozvanih »ljudi od akcije« ne barataju baš sjajno perom i zato ima malo dobrih opisa one posebne »atmosfere« koju stvara putovanje pustinjom. Na svu sreću, Maclean nije bio samo

čovjek od akcije nego i dobar pisac koji je vješto baratao perom. On je u djelu »Na prilazima Istoku« dao živ opis tih pustinjskih noći: »Večera bi bila brzo gotova: vruća kaša s govedinom, čaj, ponekad gutljaj ruma. Sve se to pripremalo na logorskoj vatri, koju smo dobivali ulivši malo benzina u limenku napunjenu pijeskom: tako stvorena vatra gorjela je čvrstim i stalnim plamenom i to iznenađujuće dugo. Nakon večere napunili bismo čuturice vodom iz spremišta za vodu u automobilu da se tako pripremimo za sutrašnji dan, a onda smo sjedili oko vatre umotani u svoje šinjele. Ponekad, poslavši i primivši depeše za taj dan, upotrijebili bismo radio-odašiljač za frivolnije stvari, pa smo slušali džez-muziku ili Tommyja Handleya ili pak vijesti u osam sati s londonske radio-stanice... Evropski kontinent doimao se kao da je veoma, veoma daleko. Često sam se pitao kad ću ga opet vidjeti i kako će on izgledati kad jednom tamo stignemo. Vatra bi se uskoro ugasila sama od sebe i onda bi svatko sebi potražio mekano mjesto na pijesku da na njemu rasprostre svoju vreću za spavanje. Dobro smo spavali pod zvijezdama, dok nam je noćni povjetarac hladio lica.« Još prije svitanja kuhar bi počeo bubnjati po svojim tavama i vikati: »Ustajte! Klopa!« Nastalo bi sveopće navlačenje cokula i tako bi započeo novi dan. Za doručak je obično bio poridž, kobasice, a ponekad i divno rezana slanina koju je vojska dijelila u limenkama. Odmah nakon doručka putovanje bi se nastavilo. Zrak bi isprva bio hladan, ali kad bi se sunce počelo penjati na nebu, ponovio bi se jučerašnji ritual skidanja odjeće. Na nekim mjestima pustinja je bila mekana, drugdje kamenita, ponekad valovita — ali je svagdje bila gola, bez raslinja — tek tu i tamo stršio bi iz nje kakav busen grube, tvrde trave. Jedini znak života bile su malešne patuljaste gazele u daljini koje bi bježale pred kolonom. Katkad bi preko njih preletio koji »beaufighter«, ali se engleski piloti očito nisu obazirali na to da Stirlingov automobil nosi neprijateljske oznake. Zapadno od Gazale — gdje su se, u uskom pojasu uz obalu, njemačka i britanska vojska suočavale licem u lice — dnevni se program izmijenio. Sada je kolona putovala noću, a preko dana bi se negdje sakrila, pritajila, čekajući da ponovo padne mrak. Obično im je bilo lako da pronađu kakve stijene ili šikaru, i tamo bi se lakše kamuflirali, ali nigdje nisu mogli pobjeći od silnih

rojeva muha koje su ih mučile i nisu im dopuštale da spavaju. Preko dana vrućina je bila gotovo nepodnošljiva. Otprilike 130 km od Bengazija pravac kretanja se ukrštao sa starom karavanskom trasom-trigom El Abd. Zapravo, to nije bio put čak ni u navodnicama nego splet jedva vidljivih staza posutih kosturima životinja i ljudi koji su ovdje stoljećima gubili živote. Nijemci, koji su dobro znali da svaka napadačka grupa koja dolazi s obale mora prijeći preko toga karavanskog puta razasuli su po njemu na stotine i tisuće tzv. termos-bombi, opasnih nagaznih mina, napola zatrpanih pijeskom. Gurdonov je plan bio da se toj zoni priđe u samo praskozorje, a da se onda polagano ide naprijed čisteći minu po minu. Plan se pokazao dobrim i dobro je funkcionirao. Nakon otprilike pola sata napete neizvjesnosti i straha, kolona je prošla kroz opasnu zonu, a onda skrenula na jugozapad, prema morskoj obali. Malo kasnije grupa Specijalne zračne službe potpuno je iznenada u pravom smislu riječi naletjela na jedan zaista neugodan ratni prizor, na nešto što ih je ujedno podsjetilo na opasnosti koje i njima samima prijete. U zoni u kojoj su se našli bile su posvuda oko njih razasute po pijesku olupine uništenih i izgorjelih tenkova i kamiona, a u nekima su se vidjeli kosturi njihovih nekadašnjih posada. Malo dalje kraj kojim su prolazili izmijenio se. Izašli su iz pustinje i sada se kolona kretala po brežuljcima i vrištinama obraslim šikarom i zakržljalim drvećem. A onda su, kratko vrijeme nakon toga, opazili u daljini Gabel Akhdar (Džebel Agdar) — Zelenu planinu. Bio je to znak da do Bengazija ima još samo nekoliko sati vožnje. To brdsko, planinsko područje, u koje često zalaze Senusi sa svojim govedima i ovcama, bogato je vodom, a i inače je bilo kao stvoreno da posluži kao skrovište za isturenu bazu ekspedicije. Kao što smo već jednom negdje spomenuli, Senusi su mrzili Talijane, pa su zato oni, Talijani, zazirali od toga da ulaze u to područje, uostalom baš kao i njihovi njemački saveznici. Polagano napredujući, »pipajući« put da ne naleti iznenada na neprijatelja, kolona se sada kretala kozjim stazama i vadima, i najzad je tako pronašla prikladno mjesto za uporište, i to na onom grebenu koji se, kao što ste možda zapamtili, nalazi otprilike 32 kilometra od Bengazija, na suprotnom kraju doline u kojoj leži taj primorski grad. Bio je već 20. maj, a prema planu napad je trebalo izvršiti slijedeći dan, 21. maja. Fitzroy

Maclean će kasnije opisati u svojoj knjizi kako je te noći, ležeći budan u svojoj vreći za spavanje, vidio daleko na horizontu bljeskove bomba koje je britanska avijacija bacala na Bengazi. Po planu stvorenom još u Kairu bila je to zadnja posjeta britanskih aviona Bengaziju prije upada Stirlinga i njegovih ljudi. Slijedeće su jutro obavljene posljednje rutinske pripreme: provjeren materijal i municija, očišćeno je oružje, iskušana je mehanička oprema, gumeni su čamci napuhnuti i zatim ispuhnuti i konačno pažljivo »upakirani« za transport na poprište akcije. Taj posao nije obavljen u smirenoj atmosferi, kako bi to bio volio Stirling, nego pred publikom bučnih, brbljavih Arapa. Jedan od njih, koji se pravio važan s trilby-šeširom i kišobranom, odlično je govorio talijanski, i učesnici ekspedicije brzo su posumnjali da je neprijateljski špijun, no kad su napokon odlučili da ga ščepaju, otkrili su da je tajanstveno nestao, baš kao da je propao u zemlju. Još jedan posao koji se sada morao obaviti bilo je »raspakiranje« eksploziva, bombi i limpet-mina, montaža detonatora i stavljanje tempirnih uređaja na detonatore. Iako je za grupu Specijalne zračne službe to bio rutinski posao, koji su znali napamet, i mogli bi ga obaviti zavezanih očiju, ipak su sve to morali raditi veoma oprezno i pedantno, jer s eksplozivom nema šale. Tom zgodom to se još jednom pokazalo kao točno: iznenada se začula oštra detonacija, slična revolverskom pucnju, svi su se okrenuli u smjeru odakle je došao taj prasak i vidjeli kako se desetar Seekings grčevito uhvatio za ruku. Šta se dogodilo? Seekings je imao nesreću da se namjeri na neispravni detonator koji mu je eksplodirao u ruci. Rana, doduše, nije bila teška, ali je ipak bilo jasno da više ne može biti ni govora o tome da bi on sudjelovao u operaciji. Randolphu Churchillu, koji se naprosto topio od sreće, jer bi inače bio morao ostati s Gurdonom i pratnjom iz Pustinjske grupe, uspjelo je tada nagovoriti Stirlinga da ga povede u operaciju. Doduše, nitko nije sumnjao da će on pokazati hrabrost ako prigusti: bojali su se samo da bi njegov gromoglasni glas mogao odjeknuti u najnezgodnijem trenutku. Malo poslije 17 sati Stirling i petorica njegovih ljudi — Gordon Alston, Fitzroy Maclean, Randolph Churchill i desetari Rose i Cooper — uputili su se prema Bengaziju. Prvi dio puta ispratio ih je Gurdon s dva kamiona Pustinjske grupe. U sumraku koji se pretvarao u noć,

kolona se oprezno provlačila kroz jedan vadi, tresući se i posrćući na grbavom terenu. Kamion na čelu kolone morao je neprestano naglo skretati da se ne sudari s kakvom većom kamenom gromadom. Napredovali su sporo, tako sporo da im je trebalo punih pet sati da prijeđu 23 kilometra koji su ih dijelili od ceste. Došavši do ceste, kamioni Pustinjske grupe su se okrenuli i vratili, a Stirling, pozdravivši se brzo s njihovom posadom, popeo se na cestu, upalio farove svog automobila i punom brzinom jurnuo prema Bengaziju. No, kad je automobil dobio brzinu, njegovim je putnicima sijevnulo da gruba vožnja kroz vadi ipak nije ostala bez posljedica: osovina i ležište jednog kotača iskrivili su se i on više nije bio dobro poravnat. Odjednom se začulo oštro cviljenje. Proklevši smolu koja ga neprestano i svagdje prati, Stirling je naglo pritisnuo kočnicu i zaustavio automobil na rubu ceste. Desetari su se zavukli pod automobil i nešto ispod njega petljali, a onda su, nakon nekog vremena, ustali i raportirali da se tu ništa ne može učiniti: kvar je takav da se ne može popraviti. Tužno i bolno svjestan činjenice da mora svoju akciju izvršiti u toku slijedećih šest sati, koliko je još preostalo do zore, Stirling je naredio da se svi opet utrpaju u automobil, a onda su odmah krenuli. Grozna buka bila je još gora nego prije. Fitzroyu Macleanu činilo se kao da se vozi na nekom vatrogasnom automobilu koji je uključio svoju sirenu i juri na mjesto požara, a ne da se vozi džipom u vojnu akciju koja bi, tobože, trebala da bude izvršena nečujno. No, uskoro im je postalo jasno da se osim njih nitko ne obazire na tu buku, a jedini znak da prolaze krajem u kojem ima ljudi, bijahu logorske vatre Arapa što su svjetlucale u daljini kao treperave zvijezde i bile su jedino što se vidjelo u mrkloj tami koja ih je okruživala. Nigdje nisu naišli ni na kakvu barikadu na cesti, ni na kakvu kontrolnu rampu. A onda su, veoma brzo, nazrijeli u tami siluetu žičane ograde oko aerodroma Regime (Ređime), i u tom trenutku postalo im je jasno da Bengazi više nije daleko. Laknulo im je jer je vožnja bila ne samo bučna nego i prilično hladna i vraški su osjećali kako ih štipa ledeni noćni vjetar provlačeći se kroz njihove šinjele i pulovere. A onda se dogodilo ono čega su se bojali od samog početka. Izašavši iz jedne okuke, Stirling je ugledao crveno svjetlo na samoj

sredini ceste, otprilike sto metara daleko. Svom je snagom pritisnuo papučicu kočnice i automobil se zaustavio možda samo nekoliko centimetara od masivne drvene rampe. Odmah nakon toga, već u slijedećem trenutku, Stirling je vidio kako jedan stražar prilazi Macleanu, koji je sjedio uz njega na prednjem sjedištu. Stražar je bio naoružan samo automatom, ali su se zato malo dalje nazirale u tami cijevi nekoliko mitraljeza, koji su pokrivali i štitili stražara. Stirling je shvatio da ih samo blef može izvući iz situacije u kojoj su se našli, i da o tome da otvore paljbu ne može biti ni govora jer bi ih oni mitraljezi u tren oka pokosili. I dok je tako razmišljao Stirling je jednim uhom čuo kako stražar pita Macleana tko su on i ljudi u automobilu. »Mi smo oficiri i jako nam se žuri«, odgovorio je Maclean na talijanskom. Nekoliko trenutaka stražar ga je sumnjičavo promatrao, a onda je zavirio u automobil. Promatrajući ponašanje stražara Stirling je pomislio kako ovaj mora vidjeti da njihove uniforme nisu talijanske nego britanske. No, nakon nekoliko trenutaka napete neizvjesnosti, stražar ih je mlitavo i nevoljno pozdravio, rekavši: »Trebalo bi da zamračite svoje farove!«, a zatim je odmah podigao rampu. Nastavili su vožnju i ušli u Bengazi. Slijedeći incident doimao se kao da je uzet iz nekog rutinski napravljenog trilera ih iz kakvog holivudskog filma B-kategorije. Odjednom se pred njima, dolazeći im u susret, pojavio jedan automobil, koji je, s upaljenim farovima, jurio ravno prema njima, ali kad su se mimoišli, naglo je zaokrenuo i pojurio za njima. Stirling i njegovi ljudi pomislili su da je to po svoj prilici automobil vojne policije, koja je od one stražarnice na ulazu u grad dobila obavijest da je u grad ušao nekakav čudan i pomalo sumnjiv automobil. Prva Stirlingova reakcija bila je da smanji brzinu, da na taj način pruži onom automobilu priliku da ih pretekne, ali ovaj to nije učinio, nego je nastavio da ih slijedi držeći neprestano istu razdaljinu. Stirling je tada povećao brzinu, ali je to učinio i drugi automobil. Stirling je napokon odlučio da stane, ali se i drugi automobil zaustavio. Sada je bilo jasno da je njegov vozač odlučio da ih prati kao sjena. Razmišljajući što da učini, Stirling je zaključio kako njima zapravo ne preostaje ništa drugo nego da jurnu u Bengazi punom brzinom, s oko 130 km na sat, a onda negdje na prikladnom mjestu naglo skrenu u

kakvu sporednu ulicu, smjesta ugase farove i motor i pritaje se. To su i napravili a onaj drugi automobil projurio je kraj njih kao raketa. Kratko vrijeme nakon toga huka njegova motora nestala je u daljini. Ponovo su bili sami. No, umjesto da se poboljša situacija se odjednom pogoršala. Nedugo nakon tog incidenta odjednom su u čitavom gradu počele zavijati sirene, a kako se Stirling bio dogovorio s avijacijom da avioni te noći neće dirati Bengazi, nije mu preostalo ništa drugo nego da zaključi da je uzbuna dana zbog nekog drugog razloga, a taj razlog nije bilo teško pogoditi: to nisu neprijateljski avioni nego oni, Stirling i njegova družba. Ovaj je dojam samo pojačalo nešto što se odmah nakon toga dogodilo — to jest činjenica da su se na sve strane počele dizati u zrak svijetleće rakete. Stirlingu je bilo jasno da im u takvoj situaciji njihov štapski automobil može donijeti više štete nego koristi i odlučio je da ga se odmah otarasi. Kad su iz njega izvukli svu svoju opremu za napad, postavili su u njegov zadnji dio bombu s detonatorom koji je bio tanak kao olovka i podešen da se aktivira za pola sata. Nakon toga Stirling je poveo svoje društvo u arapsku četvrt. Iako su od vremena do vremena čuli iz daljine bat nevidljivih koraka ljudi koji su nekamo trčali, nikoga nisu sreli. U času kad su već bili gotovo sigurni da će bez neprilika stići do morske obale, upravo u trenutku kad su se jedan za drugim počeli provlačiti kroz otvor u zidu neke srušene kuće, iznenada su doslovno naletjeli na nekog karabinjera. U tom je času Maclean opet pokazao da se zna snaći u svakoj situaciji. »Kakva je to prokleta buka?« zapitao je karabinjera, a ovaj mu je odgovorio: »Ništa posebno, gospodine, samo još jedan od prokletih engleskih zračnih napada!« Budući da nije htio da pobudi dojam da mu je samo do toga da što brže klizne, Maclean je zapitao karabinjera nije li kojim slučajem ova uzbuna dana zbog toga što Britanci napadaju grad kopnenim snagama. Karabinjer je prasnuo u smijeh, a onda rekao kako to baš nije vjerojatno, jer je britanska vojska potisnuta čak do egipatske granice. Poželjevši karabinjeru laku noć, Stirlingova družina nastavila je put, ali nije stigla daleko. Stirling im je rekao da stanu da bi još jednom razmotrili situaciju, i to sada u svjetlosti onog što im je upravo rekao karabinjer. Jer, ako među karabinjerima vlada uvjerenje da su sve one sirene i silne rakete samo znak uzbune na napad iz zraka, možda je

uvjerenje koje je vladalo među njima u grupi bilo previše pesimistično. Zato bi možda bilo najpametnije da se odmah vrate do svog automobila i uklone onu bombu, da bi tako prištedjeli dugo pješačenje do mjesta gdje se imaju sastati s Gurdonom i dijelovima Pustinjske grupe. S tim su, se odmah svi složili. Međutim, u času kad su to zaključili, prošlo je dobrih 25 minuta od trenutka kad su bili namjestili onaj detonator. Zato su odjurili do automobila što su brže mogli, a onda su, grozničavom brzinom, izvukli onu bombu i bacili je preko najbližeg zida. Malo kasnije čulo se kako je eksplodirala. S mjesta gdje su se nalazili bilo je do luke otprilike kilometar i pol, pa je zato Stirling naredio da Randolph Churchill i desetar Rose uzmu automobil i negdje ga sakriju, dok će on, zajedno s Fitzroyem Macleanom, desetarom Cooperom i Gordonom Alstonom (koji će im poslužiti kao vodič) uzeti čamce i eksploziv što su ga nosili u jednoj naprtnjači. Krenuli su odmah, i to svaka grupa na svoju stranu, na svoj zadatak. Već za kratko vrijeme njihove su cokule počele odjekivati po pločnicima evropske četvrti. Osjećali su se jako upadljivo i bilo ih je prilično strah. Kad su prišli ogradi od žice koja okružuje luku, Maclean je ugledao jednog stražara, ali mu je mirno pristupio i rekao da se njemu i njegovim suputnicima pokvario automobil i da traže prenoćište. Možda bi im mogao nešto preporučiti ili ih nekamo uputiti? Stražar im u tom pogledu nije bio od velike pomoći, ali mu se s druge strane moralo priznati da, na svu sreću, nije imao naročito oštar vid i dar promatranja. Kako bilo da bilo, svi su članovi Stirlingove grupe nesmetano prošli pokraj njega i nastavili put tražeći mjesto gdje bi mogli da se provuku kroz žicu. Nakon nekog vremena pronašli su ga, gurnuli kroza njega svoju opremu, provukli se i sami, a onda pošli prema obali, provlačeći se između lučkih dizalica i željezničkih tračnica. Kad su napokon tako stigli do morske obale tamo ih je dočekalo radosno iznenađenje: stigli su točno na mjesto koje su bili izabrali na onom drvenom modelu u Aleksandriji, to jest na onaj uski pojas šljunka ispod gata. Stirling je odlučio da se privremeno podijele u dvije skupine: on i Alston otići će u izviđanje po luci dok će za to vrijeme Maclean i desetar Cooper napuhati čamac. Noć je bila bez mjesečine, ali je nebo bilo potpuno vedro i zvijezde su sjale punim sjajem, pa je zato vidljivost bila upravo neugodno

dobra. Kasnije će Maclean napisati u svoj knjizi da je površina mora »bila sjajna poput žive«. Na udaljenosti koja se činila malom, na njoj su se vidjele nepomične, mirne siluete usidrenih brodova. Mijeh pumpe kojom su Maclean i Cooper nastojali da napušu čamac neugodno je cvilio, ali se brzo pokazalo da to nije jedina nevolja — čamac se nikako nije mogao napuhati. Maclean je brže-bolje pregledao ventil, a onda ponovo počeo pumpati. U tom ga je omeo uzvik s jednog od najbližih brodova. »Hej! Šta se to tamo događa?«, zapitao je nepoznati glas. »Šta to tamo radite?« »Militari!«, doviknuo mu je Maclean. No, to objašnjenje nije zadovoljilo nevidljivog radoznalca i on ih je opet zapitao šta rade. »To se tebe ne tiče!« odbrusio mu je Maclean što je mogao grublje. Nakon toga zavladala je blažena tišina. No unatoč silnom pumpanju čamac je i dalje ostajao prazan. Nakon nekog vremena Maclean i Cooper konačno su shvatili da se čamac negdje probušio, i to nakon što su ga to isto jutro bih pomno pregledali — i da im stoga ne preostaje ništa drugo nego da se vrate do automobila i uzmu drugi čamac. Kad su tamo stigli, zatekli su Randolpha Churchilla kako se trudi da ugura automobil u skrovište što ga je stvarala jedna napola razrušena zgrada i kako njegove napore sa zanimanjem gleda oveća skupina Arapa. Maclean i Cooper uzeli su onaj drugi čamac, provukli se opet kroz onu rupu u žici i vratili na obalu. No, već za kratko vrijeme doživjeli su novo iznenađenje: i ovaj je čamac bio probušen. Kada su se malo nakon toga Stirling i Alston vratili, odmah im je saopćena strašna novost. Zbog onih silnih šetkanja izgubili su gotovo čitavu noć i sada je do svitanja ostalo još samo pola sata. Učesnici operacije raspravljali su nekoliko časaka da li da svoje bombe podmetnu u željezničke vagone koji su stajali u blizini, ali su zaključili da oni ipak nisu meta koja bi bila dovoljno važna da se njenim uništenjem pokvare i zapravo unište izgledi za još jedan, i to veliki napad na luku. Drugim riječima, glasio je njihov zaključak, čitavu akciju treba otpisati kao propalu. Bila je to gorka spoznaja, ali oni nisu imali vremena da sjednu i da se ljute. Morali su odmah uništiti, izbrisati sve tragove svoje noćne posjete, a to je značilo da su morali pokupiti čamce i svu opremu i odnijeti sve to natrag u automobil. Dok su to radili, Maclean se u jednom trenutku iznenada našao licem u lice s jednim askarom iz

talijanske Somalije, i tako je još jednom morao upotrijebiti svoju dovitljivost, snalažljivost i dobro poznavanje stranih jezika da se izvuče iz te situacije a da ne izazove sumnje. Kad su napokon svi zajedno krenuli prema žici, tegleći svoje naprtnjače, zbivanja su odjednom poprimila izgled nekog Hitchcockova trilera: iznenada su opazili da više nisu četvorica nego šestorica, jer su im se priključila, slijedeći ih uporno, dva naoružana talijanska stražara. Što da rade? Ako pobiju stražare, probudit će svu vojsku u okolini, a s druge strane ne dolazi u obzir čak ni sama pomisao na to da se pred očima stražara pokušaju provući kroz žicu. Bilo je jasno da im zapravo preostaje samo to da odu ravno na glavnu kapiju luke i da se tamo pokušaju još jednom izvući pomoću blefa. Svi koji su se ikad našli u nekoj opasnoj situaciji ili u kakvom gadnom škripcu znaju da u takvim okolnostima mozak funkcionira da je divota, radeći brzo i kristalno jasno. S druge strane, u takvim okolnostima ima se dojam da se vrijeme usporilo i sekunde se vuku kao sat ili — stoljeća. Kad je Stirlingova družina konačno stigla do kapije, Maclean je znao savršeno dobro što treba učiniti. Pristupio je stražara na kapiji i naredio mu govoreći talijanski da smjesta pozove razvodnika straže. Razvodnik straže, neki vodnik, stigao je brzo: tako mu se žurilo da je još navlačio i zakopčavao hlače. Maclean mu se predstavio kao oficir iz talijanske Glavne komande i zapitao ga da li je njemu povjereno osiguranje luke, da li je on za to odgovoran. Narednik mu je to zbunjeno potvrdio, a Maclean ga je onda izgrdio na pasja kola. Kako se smjelo dogoditi da su on i ljudi koji ga prate lutali po unutrašnjosti luke a da ih putem nitko nije zaustavio?! Pa to je najobičniji bezobrazluk! I ne samo bezobrazluk nego nešto upravo strašno. Jer, odakle, on, narednik, zna da oni nisu engleski saboteri?! Narednik je smogao hrabrosti da primijeti kako se takva mogućnost čini veoma, veoma daleka i nevjerojatna. Maclean mu je tada, na njegovu očiglednu radost, rekao da ga ovog puta neće prijaviti — ali mu preporučuje da ubuduće bolje pazi na luku. Odmah nakon toga prošao je žustrim korakom kroz kapiju, a za njim njegovi drugovi. Bilo im je ipak jasno da su se izvukli samo za dlaku. Kad su došli do automobila, već je svanulo i svima je bilo jasno da nema ama baš nikakvog smisla da odmah odu na sastanak s

kamionima Pustinjske grupe. Dok su Stirling i njegova grupa bili u luci, Churchill i desetar Rose ugurali su automobil u onu napola razrušenu kuću, a onda su ga dobro kamuflirali pomoću materijala koji im se našao pri ruci. Tako je, eto, automobil bio sakriven, ali je ostalo pitanje gdje da se sakriju oni. No, imali su sreću. Sobe koje su se nalazile iznad prostorije u koju su ugurali automobil, bijahu prazne, u njima nije nitko živio — a to je, naravno, značilo da mogu poslužiti kao dobro skrovište u kojem će oni dočekati noć. Osim toga u automobilu su imali hrane i ruma, pa su tako mogli zaključiti da su zapravo prošli mnogo bolje nego što su se mogli nadati. Jedno pitanje ostalo je ipak bez odgovora: da li će ih neprijatelju izdati Arapi koji su ih bih vidjeli i koji su znali gdje se kriju. Kad je svanulo, grad se probudio i oživio. Njemački i talijanski bombarderi dotutnjali su na svoje aerodrome vraćajući se s fronta. Mještani, koji su proveli noć izvan grada kako bi izbjegli bombardiranje, sada su dolazili natrag u grad da doručkuju. Vireći kroz jedan otvor na suprotnu stranu ulice, Stirling je opazio njemačku komandu područja i gledao kako u nju ulaze oficiri koji su tu radili i kako odlaze motorizirani kuriri s porukama. Napetost je bila takva da nije mogla biti veća. No, dan je prolazio a ništa se nije događalo. Šestorica u skrovištu smjenjivali su se u spavanju i straža-renju. Što se tiče Stirlinga — bio je to jedan od najtužnijih dana u njegovu životu. Dva puta uvukao se u luku Bengazija i oba puta doživio je neuspjeh samo zato što su ga iznevjerili čamci! Zašto mi se to dogodilo? — pitao se sada. Što se to događa. Da li čamci posjeduju nekakvu mistiku koju on ne može dokučiti? Sunce se malo pomalo diglo do zenita, a onda se počelo polagano spuštati prema zapadnom horizontu. I dalje se nije ništa događalo sve dok nije na Churchilla došao red da stražari, oko pet sati poslije podne, u vrijeme kad se pije čaj. Na stubama su se odjednom začuli nečiji koraci, a onda se na vratima pojavio jedan talijanski mornar. Ugledavši Churchilla i njegovo dlakama obraslo lice, koje šest dana nije vidjelo britvu, Talijan se okrenuo, a onda pobjegao glavom bez obzira. Naravno, nitko nije mogao znati da li je odjurio u najbližu komandu da ih prijavi. Dva sata čekali su kao napeta opruga, što će se dogoditi, s otkočenim automatima i s bombama u rukama, jer su

odlučili da svakom tko ih pokuša posjetiti prirede vruć doček. No, nitko nije došao, i oni su zaključili da je onom mornaru bilo samo do najobičnije pljačke. Ipak, divno im je laknulo kad se napokon spustila noć. Kad se grad opet umirio, Stirling je izveo svoje ljude iz njihova skrovišta, a onda ih je poveo na obilazak gradom. On još ni sada nije htio da ode iz Bengazija a da prije toga ne nanese neprijatelju bar kakvu-takvu štetu. Stoga se vraški obradovao kad su, stigavši opet na morsku obalu, ugledali tako neprijateljske torpedne čamce vezane za gat. Bez časka oklijevanja i razmišljanja Stirling je odmah zaključio da bi se možda isplatilo da ih pokušaju potopiti i žurno je odveo svoje ljude natrag do automobila da uzmu nekoliko bombi. No, učinili su to uzalud: kad su se vratili do torpednih čamaca, kraj njih su već bih postavljeni stražari — i to stražari mnogo budniji od onih s kojima su imali posla prethodne noći. I tako Stirlingu nije preostalo ništa drugo nego da kapitulira i da digne ruke od svega. Sjeli su u automobil i odvezli se iz grada onim istim putem kojim su bili došli u njega, to jest cestom što vodi u Beninu. Maclean je morao još jedanput odglumiti pravu predstavu da bi ih Talijani propustili kroz onu kontrolnu barijeru, a neko su vrijeme vozili u jednoj koloni neprijateljskih kamiona. Kad su konačno stigli na mjesto sastanka s Gurdonom, bilo je već šest sati ujutro. Na sastanak su zakasnili čitav jedan dan i kad su stigli, pripadnici Pustinjske grupe upravo su doručkovali, spremni da odmah nakon toga krenu. Jedan sat nakon toga započeli su putovanje prema Siwi. Tamo su stigli za nekoliko dana. Putovanje je prošlo bez incidenta, što se baš ne bi moglo reći za nastavak putovanja do Kaira, jer se Stirlingu automobil u punoj brzini prevrnuo, a to, naravno, nije moglo ostati bez neugodnih posljedica: Maclean je slomio ključnu kost i ruku, Churchillu je napuklo nekoliko rebara, pa su ga morali vratiti kući u Englesku, a desetaru Roseu dvostruko je napukla ruka. Stirlingu se slomila jedna kost u ručnom zglobu i zato neko vrijeme nije mogao upravljati automobilom, ali bar nije završio u bolnici. Sve u svemu, bio je to nesretni finale jedne propale, neuspjele akcije. No, Stirling je čvrsto odlučio, doslovno si je zabio u glavu, da se opet vrati u Bengazi. On je bio jedan od onih ljudi koji ne podnose neuspjeh, koji se s njim nikad ne mogu pomiriti.

Proljeće 1942. godine bijaše za Saveznike, a pogotovo za Winstona Churchilla, razdoblje puno strepnji i nužne neizvjesnosti. Još od februara Churchill je vidio kako postaje sve teža i sve gora situacija u kojoj se našla Malta, britanski bastion u Sredozemnom moru, pa je zato vršio neprestani i uporni pritisak na Auchinlecka da što prije prijeđe u ofanzivu u pustinji. Auchinleck mu je isto tako uporno odgovarao da ne može krenuti u napad prije nego što bude imao dovoljno ljudi i ratnog materijala, i to je konačno Churchilla potaknulo da ga sarkastički zapita što će mu onda onih 650.000 vojnika za koje mu daje sljedovanje. General Dobbie (Dobi) poslao je 29. aprila Churchillu s Malte depešu u kojoj je između ostalog stajalo: »Moglo bi se dogoditi ono najgore ako nam ne uspije da nadoknadimo — i to brzo — zalihe nekih stvari koje su nam životno nužne, a to su u prvom redu brašno i municija... Za nas je to pitanje samog opstanka.« Kad je Churchill saopćio Auchinlecku tu novost, ovaj mu je odgovorio da ona, što se njega tiče, ništa ne mijenja na stvari, jer on i dalje nije sposoban da prijeđe u ofanzivu. Churchill je ostao uporan. Opomenuo je Auchinlecka da bi gubitak Malte bio za Britanski imperij »katastrofa prvog reda, a možda bi, u krajnjoj liniji, bio koban za obranu čitavog Mediterana«. Želeći da ima u ruci jače karte, Churchill se pobrinuo da za svoje stanovište pridobije Komitet načelnika generalštabova i Kabinet i to mu je uspjelo. S takvim kartama u ruci on je mogao javiti Auchinlecku da će naprosto biti smijenjen ako ne krene u ofanzivu prije sredine juna, to jest u vrijeme kada će se Malti približavati veliki konvoj od 17 brodova. Tada je Auchinleck napokon popustio, ali se onda pokazalo da je to učinio prekasno, jer je 26. maja Rommel počeo jednu od onih svojih munjevitih ofanziva. Slijedilo je pet dana teških bojeva. A onda je Auchinleck, i to pogrešno, zaključio da je u tih pet dana Rommel bacio u borbu i iscrpio sve svoje adute. Upravo u te sudbonosne dane, Churchill je 2. juna poslao Auchinlecku poruku u kojoj je stajalo: »Smatram da uopće nije potrebno da ističem kako je za nas životno važno da naši konvoji stignu na Maltu. Znajući to siguran sam da ćete poduzeti sve da bi naši avioni, i to u prvom redu »beaufighteri«, koji će štititi konvoje, mogli da uzlijeću sa što zapadnijih uzletišta.«

Eto, to se događalo »iza kulisa« u vrijeme kad je Stirling, vrativši se u Kairo, dobio poziv da odmah dođe u Glavnu komandu. Tamo ga je dočekao načelnik Operativnog odjeljenja Glavne komande i s njim dugo razgovarao. Stirling je tako saznao da će jedan konvoj teretnih brodova preko Gibraltara pokušati da se u drugoj polovini juna probije do Malte sa svojim dragocjenim tovarom. Zato treba učiniti sve, upotrijebiti ama baš svaki postupak kako bi se umanjila i možda čak neutralizirala prijetnja neprijateljske avijacije — a za to je pomoć Specijalne zračne službe hitno potrebna. Šta bi ona mogla uraditi? Šta bi mogla poduzeti da pomogne Malti? Stirling je brzo izradio svoj plan. U noći između 13. i 14. juna izvršit će se napadi na osam neprijateljskih aerodroma: na dva aerodroma na području oko Bengazija, na tri aerodroma kraj Deme i Martube (mjesta na obali oko 160 km zapadno od Tobruka), i na jedan aerodrom kod Barce. To je bilo sedam napada. Osmi napad bit će izvršen na njemački aerodrom kod Herakliona na otoku Kreti. Bila je to, naravno, složena, komplicirana operacija, a vremena za pripreme bilo je malo. Zato se u bazi u Kabritu radilo od zore do mraka na stvaranju planova, a svi su se, već gotovi planovi morali prekrajati kakogod bi stizali najnoviji izvještaji obavještajne službe. Mnogi planovi bili su potpuno dovršeni, a onda potpuno odbačeni i rađeni iznova. Izrada plana za napad na aerodrom kod Deme, kojim će rukovoditi poručnik Jordan (Žordan), pripadnik snaga Slobodne Francuske, suočila je planere sa specijalnim problemima. Tu se nije radilo samo o tome da je Derna izvanredno daleko, dalje od svih drugih ciljeva operacije, nego i o tome da se znalo da su u brdovito područje oko nje stigla jaka njemačka pojačanja i transportne jedinice. Na svu sreću, Stirling je upravo tada saznao da postoji jedna jedinica nazvana Special Interrogation Unit — SIU: Specijalna jedinica za saslušavanja — koja se sastojala od malene skupine njemačkih Židova iz Palestine. Ti su hrabri ljudi, riskirajući gotovo sigurnu smrt, dobrovoljno odlazili u pozadinu njemačkih linija, presvučeni u uniforme Afričkog korpusa. Njihova je obuka bila do kraja temeljita, tako da su poslije nje čak i mislili na šatrovačkom govoru tadašnjih njemačkih vojnika. Njen komandant, kapetan Herbert Buck (Bak), bio je zavrbovao dvojicu njemačkih podoficira, koji su prije toga služili u francuskoj Legiji stranaca i za sebe su tvrdih da su strasni antinacisti.

Zvali su se BrUckner i Esser (Brikner, Eser). Ali premda su sjajno obavljaLI zadatke, drugi članovi te jedinice nisu im nikad vjerovali i smatrali su da je njihovo vrbovanje bila velika pogreška. Kasnije ćemo vidjeti da su imali pravo. Saznavši da postoji Specijalna jedinica za saslušavanje, Stirling je otišao pravo u njenu komandu. Bucku je bilo veoma drago što su se upoznali. Ideja koju mu je Stirling predložio bila je da SJS uzme tri originalna kamiona Afrika korpusa i u njima prebaci francuske učesnike operacije na aerodrome u blizini Deme. Buck je odgovorio da to neće biti nimalo teško, već naprotiv, posve jednostavno, i predložio je da se dvije grupe sastanu 8. juna u oazi Siwi. Međutim, znajući iz iskustva kako dugo traju pripreme za takve pothvate, Stirling je predložio raniji datum koji je Buck prihvatio. Učesnici tog pothvata krenuli su iz Siwe 6. juna. Prva četiri dana vozila ih je grupa pripadnika Pustinjske grupe sa svojim kamionima, a onda su pripadnici Specijalne jedinice za saslušavanja navukli svoje njemačke uniforme i počeli se pripremati da krenu prema Derni. Do tog trenutka sve je prošlo glatko i bez smetnji osim jednog prilično važnog detalja. Naime, obavještajna služba u Kairu uspjela je saznati neprijateljsku lozinku za maj (»Fiume«), ali joj nije nikako polazilo za rukom da sazna novu lozinku za juni. Svima je, naravno, bilo jasno da bi to moglo biti veoma nezgodno, ali im je s druge strane bilo isto tako jasno da više ne mogu natrag, pa je tako kolona krenula prema planinama na sjeveru bez nove lozinke. Buck je imao na sebi uniformu običnoga njemačkog vojnika, Bruckner i Esser nosili su podoficirske uniforme, a vojnici snaga Slobodne Francuske nosih su vlastite, francuske uniforme, sakriveni ispod cerada u zadnjem dijelu kamiona. Svi su bili naoružani do zuba, i to ne samo revolverima i automatima nego i ručnim bombama i dobro izoštrenim i nabrušenim bajunetima. Vozili su se čitavo prijepodne i dobar dio poslijepodneva. Oko 16 sati, u času kad su izlazili iz jedne okuke, Buck je ugledao kontrolnu rampu kraj koje su stajali stražari, a neposredno uz nju dizala se utvrđena stražarnica. Buck, koji je sjedio za volanom, zaustavio je automobil pred samom barijerom, a onda je doviknuo stražaru neka je podigne. Časak dva činilo se kao da će ga ovaj poslušati, ali se onda počeo predomišljati i zatražio je lozinku. Buck mu je odgovorio da je

sa svojim ljudima bio krenuo na jedan zadatak u pustinju prije nego što se izmijenila stara lozinka, koja je glasila »Fiume«. Igrajući sjajno svoju ulogu, gurnuo je stražaru pod nos krivotvorene dokumente, ali je ovaj ostao mrtav-hladan i nije htio da ih propusti. U tom trenutku, da bi se ta gadna situacija još više pogoršala, na poprište je stigao neki talijanski major i pozvao »Nijemce« da uđu s njim u stražarnicu i da tamo uz čašicu vina, zajedno rasprave situaciju. Buck je prihvatio poziv. Ušli su u stražarnicu i sjeli za stol koji se tamo nalazio, dok je jedan vojnik donio bocu vina i čaše. Buck je objasnio majoru da mora što brže i što prije odvesti svoje kamione u radionicu u Derni, ali to objašnjenje nije umirilo majora, koji im je zabrinuto i pomalo zbunjeno odgovorio da je dobio veoma izričitu zapovijed da ne smije propustiti nikog tko ne zna novu lozinku. Tako su se neko vrijeme natezali, a onda se Buck tobože naljutio i zaprijetio majoru da će podnijeti svojoj jedinici raport da talijanske straže sprečavaju obavljanje važnih vojnih zadataka i poslova. Pomislivši da je vrag odnio šalu i da bi mogao imati neugodnosti, major je konačno popustio. U trenutku kad je Buck ponovo ulazio u svoj kamion, prišao mu je neki njemački kaplar. Buck je bio siguran da će tek sada doći do prave gužve, ali se pokazalo da im kaplar želi samo pomoći. Rekao im je kako bi za njih zapravo bilo pametnije da stanu u jednoj njemačkoj relejnoj stanici koja je udaljena otprilike kilometar i pol i da tamo prenoće. Ne bi bilo pametno da ignoriraju opasnost koja prijeti od neprijateljskih sabotera i diverzanata što dolaze iz pustinje i pucaju iz zasjede po njemačkim vozilima... I tako se dogodilo da su pola sata nakon toga Buck i njegovi ljudi stajali u repu zajedno s vojnicima Luftwaffe i Afrika korpusa i čekali da im kuhar u »porciju« baci večeru od leće i knedla. Francuzi su, naravno, ostali sakriveni u stražnjem dijelu kamiona pazeći dobro da se nikakvim zvukom ne odaju. Međutim, Buck nije htio da dalje vuče vraga za rep. Nakon pola sata kolona je krenula iz njemačkog logora i zaustavila se uz cestu nekoliko kilometara dalje. Tu su prenoćili bez ikakva incidenta. Idući dan bio je 13. jun, a to je značilo da svoje napade moraju izvršiti u slijedećoj noći. Bilo je jasno da im je najpreči zadatak da se nekako domognu novih neprijateljskih lozinki i Buck je stoga odlučio

da pošalje onu dvojicu bivših legionara u najbližu njemačku stanicu da tamo drsko pokušaju saznati lozinke. Oni su to uspjeli bez ikakve teškoće: lozinke su glasile »Siesta« i »Eldorado«. Oko podne Buck je prebacio kolonu na jedno mjesto udaljeno oko osam kilometara od aerodroma kraj Derne. Dogovoreno je da će se tu svi sastati nakon završetka operacije. No, sada je trebalo odvesti Jordana i njegove ljude da malko »razgledaju« poprište pothvata. Odlučeno je da će to oni učiniti sakriveni u zadnjem dijelu kamiona, ali vireći kroz malu rupu u ceradi. Naravno, Jordan je htio da vidi sva četiri aerodroma (dva kraj Derne i dva kraj Mar tube), ali je Buck smatrao da bi to bio prevelik rizik, pa su se tako provezli samo kraj prva dva aerodroma, i to ona kraj Derne. Pred sam sumrak vratili su se na mjesto sastanka ne doživjevši putem nikakvu nezgodu. Tada je Jordan izdao posljednja naređenja. Desetar Tournert (Turnere) će s četiri vojnika izvršiti diverziju na jedan od dva aerodroma kraj Martube; on, to jest Jordan, i desetar Bourmont (Burmon) vodit će svaki po četiri vojnika u diverziju na ona dva aerodroma kod Derne. Dvije grupe će se odvesti do mjesta svojih akcija istim kamionom, kojim će upravljati Bruckner: on će prvo prevesti Jordanovu grupu, a onda drugu grupu. Jordanu, koji se, naravno, vozio u zadnjem dijelu kamiona, učinilo se da se voze nekako previše sporo. I zaista: trebalo im je čitav sat da prijeđu osam bijednih kilometara do kraja prve etape, a onda je Bruckner zaustavio kamion nedaleko od nekog kinematografa, okrenuo se prema njima i rekao im da se motor pregrijao, a on je negdje zagubio ključ od spremnice za alat. Rekavši to, jednostavno je izašao iz kamiona i ušao pravo u njemačku stražarnicu koja se nalazila preko puta. Jordan i njegovi ljudi mislili su da je otišao da pozajmi ključ od spremnice za alat, ali su onda začuli bat ljudskih koraka. Već u slijedećem trenutku kamion su opkolili njemački vojnici, a onda se začuo uzvik: »Svi Francuzi van iz kamiona!« Tek u tom trenutku Jordan je shvatio da su njegove sumnje bile ipak opravdane i da ih je Bruckner izdao. Međutim, Francuzi nisu ni pomišljali na to da se predaju i da se bez borbe pomire sa sudbinom. Jedan je dohvatio ručnu bombu i bacio je među Nijemce, a drugi su otvorili vatru iz automata. Nijemci su se razletjeli na sve strane. Jordan se oteo dvojici koji su ga bili zgrabili, a

onda je počeo bježati glavom bez obzira. Nekoliko sekundi nakon toga začula se snažna eksplozija. Pogledavši preko ramena, ali i dalje trčeći kao da je na utrci, Jordan je vidio kako se čitav kamion u tren oka našao u plamenu. Što se dogodilo? Kad je shvatio da je u klopki iz koje mu nema spasa, jedan vojnik iz Specijalne službe za saslušavanje bacio je granatu među sanduke s eksplozivom — i čitav je kamion odletio u zrak Dva sata nakon toga Jordan se vratio na mjesto sastanka i saopćio Bucku loše vijesti. Što da se radi? Jedna je stvar bila jasna. Čak ako je netko iz onog kamiona i preživio, sigurno je da se neće vratiti na to mjesto, nego će otići na mjesto sastanka s kamionima Pustinske grupe, oko 40 kilometara dalje, pa su zato Buck i Jordan odmah otišli s toga opasnog mjesta i uputili se prema onom drugom mjestu sastanka. Tamo su stigli prije zore i tako se opet našli s pripadnicima Pustinjske grupe. Čitava je grupa tamo čekala punih sedam dana, ali nitko nije došao. Oni će tek kasnije saznati da su svi oni koji su bili s Jordanom ili poginuli ili su ih Nijemci zarobili. Nijemci su Brucknera avionom prevezli u Berlin, gdje mu je sam Hitler predao jedno visoko odlikovanje. Dok su Jordan i njegovi ljudi bili u Derni, Stirling, Paddy Mayne i poručničk Zirnheld vodili su svoje ljude u napad na tri glavna aerodroma u okolini Bengazija. Tamo su stigli nakon još jednoga pustinjskog putovanja u društvu s patrolom Pustinjske grupe koju je vodio Robin Gurdon. U Stirlingovoj grupi bili su osim njega vjerni desetari Cooper i Seekings. Posljednju etapu prešli su pješice. Cilj im je bio aerodrom kraj Benine kojim su se Nijemci služili kao bazom za remont aviona. Dan prije napada Stirling i njegovi ljudi izvršili su izviđanje aerodroma, pa su tako vidjeli da je sav natrpan hangarima i radionicama. Oko aerodroma nije se nalazila nikakva žičana ograda, pa su oni u tami došli do njega a da ih putem nitko nije zaustavio. Međutim, upravo u tom času začulo se iz daljine zujanje aviona koje je postajalo sve jače. Malo kasnije Stirling je sa stravom u duši shvatio da je britanska avijacija, unatoč obećanjima da te noći neće bombardirati taj aerodrom, odlučila da ga ipak bombardira. Uskoro su počeli padati čitavi svežnjevi bombi i sa svih strana začule su se eksplozije, ali,

iako su avioni bacili velik broj bombi, one nisu pogodile gotovo ništa što bi bilo vrijedno ili važno. Zapravo, pokazalo se da je to bombardiranje bilo izvršeno veoma netočno. Nakon nekog vremena, očito zadovoljni svojim djelom, avioni su odletjeli. Stirling i njegovi ljudi koji su napad proveli ležeći priljubljeni uz zemlju, digli su se i prišli hangarima ispred kojih su patrolirali stražari. Dočekavši pogodni trenutak, Stirling je dao rukom znak desetarima da ga slijede i onda su se sva trojica, puzeći po zemlji, uvukli u mračni hangar. Otkrili su da je pun strojeva, avionskih motora i kojekakve opreme za vršenje popravaka. Radeći brzo, iskorištavajući svaki trenutak kad bi se stražar na svom šetanju goredolje udaljio od hangara, oni su postavili svoje bombe, a onda odmah prešli u slijedeći hangar — koji je bio rasvijetljen. Ostavivši desetare na straži kraj ulaza, Stirling je postavio u hangaru nekoliko bombi, neke samo nekoliko metara od grupe njemačkih mehaničara koji su tamo nešto radili. U trećem su hangaru bila dva bombardera tipa »JU 52« i otprilike četrdeset avionskih motora u sanducima. Stirling je gotovo dovršio posao kad su odjednom Nijemci počeli da smjenjuju svoje stražare. Neko se vrijeme činilo kao da će napadače dići u zrak njihove vlastite bombe — Stirling je bio upotrijebio detonatore od 30 minuta — ali su nekako ipak uspjeli da se išuljaju iz hangara a da ih nitko nije opazio. Odmah nakon toga, s upravo bezočnom hrabrošću, Stirling je aktivirao jednu ručnu bombu, naglo otvorio vrata stražarnice, doviknuo: »Drž!« razvodniku straže koji je tamo sjedio za pisaćim stolom — i dobacio mu bombu. Skamenjen od užasa, Nijemac je makinalno uhvatio bombu, vičući »Nein! Nein!«. Stirling je onda jednostavno zatvorio vrata, a već u slijedećem trenutku začula se snažna eksplozija. Samo nekoliko sekundi nakon toga Stirling i njegovi desetari već su bili na rubu aerodroma, i odatle su, iz sigurne udaljenosti, slušali kako iz hangara odjekuju snažne eksplozije: jedan za drugim hangari su letjeli u zrak zajedno s avionima koji su bili u njima. Požari koje su izazvale eksplozije mogli su se vidjeti iz udaljenosti od nekoliko kilometara. Jedna je stvar bila sigurna: ovaj napad, što su ga sa 60 »lewesovih« bombi izvršila samo tri čovjeka, završio je trijumfalno. Za to vrijeme Paddy Mayne, vodnik Lilley i vojnici Warburton i Storey (Vorbarton, Stori) imali su kraj Barce pune ruke posla. Kako

su se bez ikakve nezgode došuljali do aerodroma, doživjeli su da ih bombardira britanska avijacija. Čitav je aerodrom oživio. Grmjeli su protuavionski topovi dok su se s neba spuštale »baklje«. Jedan je britanski avion bio pogođen i survao se na tlo nedaleko od mjesta gdje su Mayne i njegovi ljudi ležali s nosevima u zemlji. Nakon, kako se to barem njima činilo, prave vječnosti, britanski bombarderi konačno su odletjeli i Paddy Mayne je zaključio da je došao krajniji čas da oni stupe u akciju. Kasnije će desetar Lilley pričati što se tada dogodilo: »Paddy me je poslao naprijed da postavim bombu na najbliži avion, ali mi je stražar koji je stajao ispod njegova krila i kojega do tog trenutka nisam vidio viknuo da stanem i dignem ruke u vis. Ja to, naravno, nisam učinio. On je opalio jedan metak prema meni, ali sam se ja već bio bacio na zemlju. U tom času Paddy je na stražara bacio ručnu bombu. Vidio se samo snažan bljesak, a u slijedećem času činilo se kao da se stražar u zraku jednostavno prepolovio. No, kraj aviona su bili i drugi stražari koji su otvorili vatru po nama. Nekoliko minuta vodili smo pravu borbu... a onda smo odlučili da otpužemo s poprišta i da ih pustimo neka idu dovraga... No prije nego što nam je uspjelo da se izvučemo s aerodroma, Nijemci su nekoliko puta pripucali za nama, ali mi smo ipak uspjeli da prije odlaska stavimo svoje bombe pod veliko otvoreno skladište bačvi napunjenih benzinom.« Za to su vrijeme kapetan Zirnheld i njegovi Francuzi vodili žestoku borbu na glavnom aerodromu kraj Barce. Uspjelo im je da unište jedanaest bombardera i da pobiju stražare koji su ih čuvali. Druga skupina Francuza, koju je vodio Jaquier (Žakije) digla je u zrak nekoliko skladišta benzina i ratnog materijala kraj Barce. Zahvaljujući podacima koje su dobili od Brucknera, Nijemci su, naravno, shvatili da su svi ti pojedinačni slučajevi sastavni dijelovi jedne pomno planirane i smišljene akcije, u kojoj sudjeluje nekoliko grupa napadača pa su zato poslali motorizirane kolone da ih pokušaju uhvatiti. Dok su se Paddy Mayne i njegova grupa vraćali na onaj greben gdje su ih čekali kamioni Pustinjske grupe, naletjeli su na jednu od tih njemačkih kolona.

Pripremanje jela usred pustinje.

Sjevernoafrički pejzaž, jedno od najpustijih mjesta na svijetu.

Cesta za Bengazl,pred novim opasnostima

Luka Benglazija.

Pripadnik afričkog korpusa na budnoj straži.

Arapin na devi pred bodljikavom žicom. Nijemci ih nisu opazili, ali su zato oni morali ležati puna dva sata s nosevima zabijenim u zemlju. Kad je svanulo, Paddy je zaključio da je najbolje da se razdvoje u dvije grupe i tako povlače, a onda je odmah krenuo sa Storeyjem dok je Lilleya i Warburtona ostavio tamo gdje su bili. Warburton je odlučio da se pokuša spasiti trčanjem, pa kud puklo da puklo, ali su ga Nijemci opazili i pokosili mitraljezom. Lilley je ostao u skrovištu još nekoliko sati, a onda je odlučio da je možda najpametnije da odbaci svoj ranac i da se pokuša provući kroz

obližnji njemački logor samo u kratkim hlačama i košulji. Evo što mu se tada dogodilo: »Budući da sam se sretno provukao kroz njemački logor, pješačio sam četiri-pet kilometara, a onda sam došao do željezničke pruge koja vodi preko ravnice u kojoj leži Bengazi. Kraj kojim sam prolazio bio je posve pust; jedini znak da u njemu ima života bili su Arapi koji su, daleko od mene, radili u svojim poljima. Upravo sam se nalazio kraj ceste koja vodi usporedo s prugom, kad sam iznenada ugledao jednog talijanskog vojnika kako juri prema meni na biciklu. U trenutku kad me je Talijan ugledao, naglo je zakočio, a onda je potpuno stao buljeći u mene. Sišao je s bicikla i prišao mi, ali je bio tako glup da je ostavio pušku naslonivši je na bicikl umjesto da je ponese sa sobom. Govorom gesta dao mi je na znanje da sam njegov zarobljenik i da će me odvesti u Bengazi.« No, Lilleyu, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da dopusti Talijanu da ga zarobi. Pograbili su se i počeli rvati i tući, i dvoboj je završio tako da je Lilley zadavio Talijana, a onda je nastavio put i naišao na jedan logor Senusa gdje je odlučio da se skloni. Dva sata nakon toga rekli su mu njegovi domaćini da dolaze dva vojnika: bili su to Paddy Mayne i Storey. Te noći ta su trojica prešli preko onog grebena, a iduće jutro priključili su se Stirlingu i njegovoj grupi. Možda će netko pomisliti da su ove strašne dogodovštine i bijegovi »za dlaku« utažili Stirlingovu i Mayneovu žeđ za pustolovinama i opasnošću, ali o tome nije bilo ni govora. Posudivši od Robina Gurdona jedan kamion Pustinjske grupe, ta su dvojica uzeli pet vojnika, a onda odmah jurnuli natrag prema Bengaziju. Htjeli su vidjeti kakvu su štetu zapravo nanijeli neprijatelju prethodne noći, a usput su namjeravali da pobiju ili dignu u zrak sve na što naiđu ili što im se svidi. Kratko vrijeme nakon polaska naletjeli su na jednu njemačku stražarnicu. Naravno, morali su Nijemcima kazati lozinku, a jedina lozinka koju su mogli dati bila je stara i istekao joj je rok. No, kad je stražar čuo kako su škljocnuli zatvarači njihovih automata, pomislio je valjda da će za njega biti najpametnije da im ne postavlja daljnja nepotrebna i opasna pitanja i pustio ih je da prođu. Njima jer, naravno, bilo blistavo jasno da će on odmah telefonirati komandi svoje jedinice i da zato više nema nikakvog smisla da se pokušaju uvući u Bengazi.

Odmah su sišli s ceste, ali su ipak imali sreću jer su naletjeli na veliku benzinsku stanicu za kamione, s velikim rezervoarima punim benzina, i odmah su na njih postavili svoje bombe. Nakon toga su udesili parkiranu kolonu teških kamiona i tegljača, a putem do tamo zapucali su po jednom njemačkom logoru koji se nalazio kraj ceste. Pravac puta koji su izabrali za povratak na mjesto sastanka s Pustinjskom grupom vodio je preko Wadi Oattare. Ali nezgoda je bila u tome što se preko tog vadija moglo prijeći samo na jednom mjestu, oko osam kilometara dalje, a do te su točke mogli doći samo tako da se orijentiraju pomoću kompasa. Uputili su se tamo, ali se već nakon kratkog vremena pojavilo jedno vozilo s očitom namjerom da ih u tome spriječi i to tako da se postavi između njih i onog prijelaza. Njima stoga nije preostalo ništa drugo nego da upale sve farove, a onda jurnu punom brzinom po grbavom terenu. Bila je to stravična vožnja. Stirling i njegovi ljudi morali su se grčevito držati za kamion da ne izlete s njega. Protivnik je jurnuo za njima ali se već uskoro moglo vidjeti da malo-pomalo zaostaje. To je bila utješna i ohrabrujuća spoznaja, ali im sama po sebi nije dopuštala da likuju. Naime, oni još uvijek nisu znali da li jure prema pravom mjestu u vadiju, a bilo je jasno da bi i najmanja pogreška u orijentaciji bila za njih katastrofalna. Neko vrijeme im se činilo kao da su pogriješili, kao da ne idu dobrim putem, a onda je Paddy Mayne, koji je bio za volanom, odjednom ugledao onaj vadi, naglo je skrenuo u desno i jurnuo po njegovm rubu, dok su Nijemci jurili samo nekoliko stotina metara iza njih. Malo kasnije Stirling je ugledao prolaz, kriknuo Mayneu da pripazi i ovaj je skrenuo kao da je na trkama i jurnuo prema prolazu. Stigli su do njega u posljednji čas. Desetar Seekings će kasnije napisati: »Na svu sreću Jerryji su odustali od potjere. Bit će da su se uplašili da će upasti u zasjedu ako jurnu za nama u onaj uski klanac. Nakon nekog vremena stigli smo do grebena gdje su nas čekali drugovi.« Međutim, to još uvijek nije bio kraj noćnim pustolovinama. Dok su se vraćali na mjesto gdje ih je čekala kolona Pustinjske grupe, odjednom su osjetili miris dima. Lilley se prvi snašao shvativši da se to sam od sebe zapalio jedan detonator. Kriknuo je ostalim da iskaču i svi su poskakali s kamiona — i to samo sekundu-dvije prije nego što je odjeknula strašna eksplozija i raznijela kamion u paramparčad.

»Mislim da bi sve što je od njega ostalo, stalo u običan ranac«, pričat će kasnije Lilley. Tu noć proveli su u jednom logoru Senusa. Stirling je nagovorio starješinu logora da pošalje jednog svog čovjekaglasnika Robinu Gurdonu s porukom u kojoj je Stirling zahtijevao da kamioni dođu po njih. Tako su se slijedeći dan našli u relativnoj sigurnosti koju im je pružalo mjesto sastanka, a odmah nakon toga krenuli su natrag u Siwu. Stirling je tek nakon nekoliko tjedana uspio saznati pojedinosti o napadu na Kreti, kojim su rukovodili Francuz Berge (Berž) i jedan od njegovih ljudi Specijalne zračne službe, lord Jellicoe (Dželiko), sin glasovitog admirala iz prvog svjetskog rata. Nakon niza fantastačnih dogodovština uspjelo im je da unište 21 njemački avion, razne njemačke instalacije na Kreti i nekoliko skladišta benzina. Drugim riječima, čitava se akcija završila veoma uspješno. Grupa na Kreti uništila je 21 avion, Zimheld je u Barci uništio 11 aviona, a sam Stirling ih je uništio 5 — zajedno s 30 avionskih motora i nekoliko radionica. Sigurno je da će nakon svega toga djelovati prilično tužno podatak da su se do Malte probila samo dva broda iz čitavog onog konvoja. No, tovari koje su donijeli ti brodovi ipak su omogućili Malti da se bori još puna dva mjeseca, a poslije se do nje probilo još pet brodova. Tužno djeluje i podatak da je Rommel u julu potisnuo Osmu armiju do njene posljednje linije obrane, kod E1 Alameina. Neprijatelj je osvojio Tobruk, bastion koji se je tako dugo držao, i tamo se domogao golemih količina ratnog materijala, hrane i druge ratne opreme. Ratna se mornarica povukla za svaki slučaj iz Aleksandrije, ratno zrakoplovstvo prebacilo je svoje bombarderske baze u Palestinu, a oficiri u štabovima u Kairu spalili su tisuću dokumenata, jer se očekivalo da će grad pasti. Nakon dvije godine žestokih borbi i gubitka mnogih ljudskih života, nakon golemih napora, situacija je u augustu 1942. godine bila gora nego ikada prije.

U Londonu, Kairu i u drugim britanskim središtima zavladala je, naravno, duboka potištenost, ali Stirlingu nije bilo ni na kraj pameti da bude utučen. On je upravo tada ulio svojoj jedinici više entuzijazma nego ikada prije. Rekao im je da je došlo vrijeme da se u pozadini neprijateljskih linija stvori gotovo stalna baza iz koje će se onda vršiti serije napada na neprijateljske aerodrome. I tako je 2. jula kompletna jedinica otišla iz Kabrita. Neko su vrijeme išli prema zapadu po samom rubu Katarske depresije, a onda su skrenuli na sjever po starom karavanskom putu koji povezuje Quaru s Marsa Matruhom. Na jednom mjestu u brdima, otprilike 110 km od morske obale, grupa iz Specijalne zračne službe i dvije patrole Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini, pod komandom Gurdona i Timpsona, provele su idućih nekoliko tjedana, i za to su vrijeme dizale u zrak naftovode zapadno od Matruha i vršile napade na aerodrom oko Fuke. Osmog jula Robin Gurdon našao se sa Zimheldom na obalnoj cesti nedaleko od Fuke i tamo su zajedno uništili određen broj neprijateljskih kamiona i kamiona-cisterni. Tri dana nakon toga kolonu su pred sam sumrak napala tri talijanska lovačka aviona tipa »macchi« i dobro je izrešetali. Kennedy Shaw će kasnije o tome pričati: »Iako je bio smrtno ranjen, ali još uvijek pri svijesti, Gurdon je do samoga kraja izdavao naređenja. Umro je prije nego što smo stigli da ga dopremimo do najbližeg liječnika, udaljenog oko 80 kilometara.« Da ironija sudbine bude još veća, bila je to posljednja Gurdonova misija s Pustinjskom grupom, jer je bilo dogovoreno da će nakon toga prijeći u Specijalnu zračnu službu, gdje je trebalo da postane Stirlingov zamjenik. Njegove sjajne komandantske sposobnosti i smisao za organizaciju duboko su impresionirali svakog tko je s njim ikada radio, pa je zato njegova smrt, nakon tako brojnih pustolovina u pustinji, bila težak udarac za obje jedinice. Kao jedan od onih ljudi koji nikada nisu potpuno zadovoljni, koji nikad ne miruju i nikad se ne oslanjaju samo na stare postupke i tehnike, pa ma kako bili »provjereni«, Stirling je sada eksperimentirao s novom tehnikom vršenja napada na aerodrome. Bio je, naime, smislio da za napad upotrebljava džipove koji će napadati u formaciji, a

svaki će imati vozača i dva strijelca koji će pucati iz četiri mitraljeza tipa »vickers«. Jureći oko aerodroma, kao nekad Indijanci s Divljeg zapada oko Ealjiga američkih pionira, posade džipova će obasipati neprijatelja mješavinom svijetlećih i zapaljivih metaka, što će biti dovoljno da se uništi svaki avion koji im se nađe na dometu. Ostavivši trideset ljudi u onom logoru nedaleko od Oattare, Stirling je otišao u Kairo po opremu, koja mu je za to trebala. Vratio se za osam dana s 20 džipova, s nekoliko trotonskih kamiona i s velikom količinom municije, hrane i drugog materijala. Vratio se i s planom kako da iskuša svoju novu tehniku: s 18 džipova izvršit će napad na Sidi Haneish (Sidi Haneiš), glavnu njemačku bazu u okolini Fuke. Naravno, u prvom je redu trebalo da se izvrši nekoliko proba nove tehnike, pa su zato jedne noći džipovi otprašili u pustinju, krećući se u dvije kolone koje su bile jedna od druge udaljene otprilike pet metara. Čitavu formaciju je u svom džipu vodio Stirling, a kraj njega je sjedio njegov navigator Michael Sadler. Stirlingov džip se kretao nekoliko metara ispred ovih dviju paralelnih kolona džipova, i to po sredini između njih. Kad je Stirling ispalio svijetleću raketu, dvije su se kolone lepezasto raširile stvorivši tako formaciju koja je imala oblik slova V, a onda su obje otvorile paljbu prema naprijed, u smjeru u kojem je vozila čitava formacija. Budući da su džipovi ipak mala vozila, a bili su načičkani mitraljezima, postojala je, naravno, opasnost da će rafal kojeg od tih mitraljeza pogoditi vozača preko čije su glave pucali. Zato su vozači morali neprestano sjediti potpuno nepomično, gotovo kao kipovi, čak i kad bi manevrirali po jako neravnom terenu. Sagnuti se prema naprijed ili natrag značilo bi sigurnu smrt. Na svu sreću, tako su se probe ponavljale sve dok njihovi rezultati nisu napokon zadovoljili Stirlinga, a nitko pritom nije nastradao. Sve je bilo spremno 26. jula. Odmah nakon svitanja formacija džipova je krenula iz svoje pustinjske baze nedaleko od Bir Chaldera (Ćaldera) i uputila se na sjeverozapad prema Sidi Heneishu, udaljenom oko 65 kilometara. Kasnije će Steve (Stiv) Hastings ovako opisati napad koji su izvršili u toj akciji: »Vidljivost je u početku bila dobra. Nismo vozili u strogoj formaciji: vozači bi jednostavno slijedili džip ispred sebe, pazeći da voze malo u desno ili u lijevo od njega da izbjegnu prašinu koju je

dizao. Od vremena do vremena neki bi džip naletio na kakav kamen ili kakvu gadnu izbočinu na tlu i tada bi zazvektala postolja za mitraljeze, sanduci s municijom i konzerve u zadnjem dijelu vozila. Najveći dio puta vozili smo pristojnom brzinom od 35 km na sat krećući se po ravnom glatkom pijesku ili šljunku. Tu i tamo nailazili smo na niske grebene. Tada bismo se poredali u kolonu po jedan i tako vozili sve dok ne bismo pronašli prijelaz preko grebena. Prašina bi tada postala još gušća, a motori su urlali dok bi vozači mijenjali brzine. Preko prijelaza džipovi bi prešli jedan iza drugog, ali bi se odmah nakon toga opet raširili u lepezastu formaciju.« U trenutku kad su stigli u Siwu, već je bio izašao mjesec. Stirling je naredio koloni da se zaustavi, a onda je Sadler montirao svoj teodolit da na dlaku točno izmjeri njihov položaj i tako »uštima« instrument. Bio je to silno odgovoran zadatak, jer je kolona morala stići točno na aerodrom i nije ga smjela promašiti ni za dlaku: i najmanja pogreška imala bi za posljedicu ne samo gubitak dragocjenog vremena nego bi propao i element iznenađenja. No, Sadlerova su mjerenja pokazala da je sve u redu, da su točno tamo gdje treba da budu i kolona je nastavila put. Malo po malo teren kojim su sada prolazili postajao je sve grbaviji i neravniji, sve neprikladniji za vožnju. Pucale su i gume, u jednom džipu za drugim, a kako je svako mijenjanje kotača trajalo pet minuta izgubljen je zbog toga čitav jedan sat. Onda je pred kolonom izronila iz tame silueta visoke litice što je presijecala put kojim su se kretali. Što da urade? Kako da svladaju tu zapreku? Stirling je poslao jedan džip lijevo i desno u izviđanje. Jedan se vratio gotovo odmah s viješću da je pronašao jedan vadi, to jest prolaz kroz liticu i džipovi su ušli u nju u koloni po jedan i počeli se uspinjati prema njegovu vrhu. Tamo su stigli u trenutku kada su već bila prošla tri sata od polaska iz baze. Naređeno je da se kolona kratko vrijeme zaustavi kako bi svi mogli provjeriti svoje oružje i izvršiti posljednje pripreme. Po Sadlerovim kalkulacijama Sidi Haneish bio je u tom trenutku najviše 16 kilometara daleko u smjeru sjevera. Krenuli su prema njemu vozeći po valovitom, talasastom tlu. Mjesec se počeo skrivati iza oblaka i oni su vidjeli oko sebe nekakve sjene i siluete za koje nisu mogli utvrditi što predstavljaju. Malo kasnije pojavili su se napokon za njih već dobro poznati znaci da su

ušli u zonu kraj obale: izgorjeli kamioni i raznovrsni drugi ostaci bitaka. Malo kasnije naišli su i na prve znakove da su u blizini ljudska naselja. Stirling je tada zaustavio formaciju jer je ocijenio da cilj njihova puta leži otprilike jedan i pol kilometar ispred njih, i to točno u smjeru kojim su se bili kretali da dođu do ovog mjesta. No, u tom se smjeru nije vidjelo ama baš ništa i nikakav se zvuk ni šum odatle nije čuo; posvuda oko njih vladala je nijema tišina. Stirlinga to nije zbunilo. Izdao je kratku zapovijed, džipovi su se svrstali u svoju dvostruku kolonu i onda odmah polagano krenuli naprijed vozeći po neravnom tlu. Gotovo neposredno nakon toga i to posve iznenada doživjeli su pravo iznenađenje: aerodrom je naglo »izronio« iz tame ni osam stotina metara ispred njih, ali sada osvijetljen s jednog kraja na drugi. Šta se dogodilo? Da možda Nijemci nisu tko zna kako saznali da oni dolaze? Jesu li otkriveni? Da li je igra izgubljena? Odgovor na sva ta pitanja dobili su već za nekoliko sekundi kad su vidjeli kako jedan bombarder prilazi aerodromu pripremajući se za spuštanje. Stirling je u tom trenutku još jednom pokazao svoje sjajne komandantske sposobnosti. Ne oklijevajući ni časka jurnuo je svojim džipom ravno prema rasvijetljenoj pisti i stigao na nju gotovo u istom trenutku kao i onaj bombarder. Odmah je otvorio vatru, a za njim je otvorilo vatru i šezdeset i osam mitraljeza u džipovima koji su jurnuli za njegovim. Snopovi svijetlećih metaka jurnuli su preko aerodroma, a bilo ih je tako mnogo i bili su tako gusti kao da je to nekakav vatromet. Tada je Stirling ispalio jednu svijetleću raketu. Na taj znak džipovi jureći sada po samoj pisti aerodroma, u punoj su se vožnji prestrojili u svoju Vformaciju. Pred njima su bili beskrajni redovi neprijateljskih aviona: »štuka«, »heinkela«, »junkersa 52«. Stvarao se dojam, naravno pogrešan, da se na tom aerodromu svrstalo, kao za kakvu smotru, pola Romelove afričke avijacije. U svakom slučaju bili su upravo veličanstvena meta. Gusti snopovi svijetlećih zapaljivih metaka počeli su iz neposredne blizine pogađati jedan avion za drugim i svaki bi odmah planuo. Već za kratko vrijeme činilo se kao da gori čitav aerodrom. U daljini su se vidjeli neprijateljski vojnici kako jure prema svojim topovima i mitraljeskim gnijezdima. Nekoliko koraka iza Stirlingova džipa eksplodirala je

jedna mina iz bacača, a odmah nakon toga počeo je pucati jedan brzometni top »breda«. Dopustite mi da sada još jednom citiram Hastingsa: »Osjetio sam samo kako je nešto toplo projurilo ispod mog sjedišta. U istom trenutku začulo se zveketanje, a onda sam odmah osjetio kako su se moje lice i lice strijelca na prednjem sjedištu prekrila uljem. Časak-dva bili smo kao slijepi, i jednostavno nismo mogli shvatiti što se dogodilo: samo smo makinalno obrisali ulje s lica i očiju. Džip je naglo i žestoko skrenuo u stranu, naletio na nekakvu izbočinu na tlu, a onda, kad se već činilo da će se prevrnuti, opet se ispravio i kao nekim čudom nastavio jurnjavu.« Otprilike u tom istom trenutku izbačen je iz akcije Stirlingov džip, pa se zato čitava formacija zaustavila. U času kad mu je prišao drugi džip da ga uzme, Stirling je doviknuo mitraljescima da usredotoče paljbu na »bredu« i ona je već kratko vrijeme nakon toga bila potpuno ušutkana. Opet su upaljeni svi motori, a Stirling je izdao novu zapovijed. Formacija će izvršiti potpuni krug po aerodromu trudeći se da putem uništi sve avione na koje naiđe, a onda će brzo strugnuti s poprišta. Zabrujali su motori i formacija je krenula, ali su sada njeni mitraljesci otvarali vatru samo kad bi se pred njima pojavili novi ciljevi. Većinu preostalih oviona sačinjavali su »junkersi 52«, i svi su bili uništeni. Paddy Mayne ja za svaku sigurnost pritrčao posljednjem i postavio na njega bombu. Prvi napad džipovima bio je tako završen. Sada je pred učesnicima akcije ostao još samo problem kako da se vrate u bazu a da im se putem ne osveti »Luftwaffe«. Bilo je sasvim sigurno da će se ona pojaviti zajedno sa zorom. U napadu na aerodrom bijahu izbačena iz stroja tri džipa, a šest je bilo pogođeno, ali su na svu sreću i dalje bili sposobni za vožnju. Stirling je naredio da se formacija rasturi i da se svaka skupina potrudi da prije zore prijeđe što veći put. Kad počne svitati, svi moraju potražiti skrovišta, zavući u njih džipove i onda ih dobro kamuflirati, a iduće noći svaka će grupa nastaviti put do mjesta sastanka, i to pravcem koji bude sama izabrala. Budući da je provjereno brojno stanje, otkrilo se da je kolona ipak izgubila jednog čovjeka — mitraljesca kojega je na prednjem sjedištu džipa ubila eksplozija mine iz bacača. Stirling je odlučio da njegov leš prenesu sa

sobom, u svojoj grupi u kojoj je bilo 14 ljudi u četiri džipa. Nastojao je da vozi što brže, jer je znao da pod svaku cijenu moraju stići do skrovišta prije zore. Jedan džip to nije mogao izdržati, pa su s njega skinuli rezervni kotač i pretočili iz njega sav benzin, a onda su ga jednostavno digli u zrak. Stisnuta na tri preostala džipa, grupa je nastavila put i prešla gotovo 50 km prije nego što je na istoku zarudjela zora. Pred njima se na sve strane prostirala gola pustinja u kojoj nije bilo ničeg u što bi se moglo zavući i sakriti. No, na njihovu sreću u samu zoru digla se lagana sumaglica koja je potrajala oko pola sata i za to ih je vrijeme skrivala pred pogledima njemačkih pilota. A onda, kad im se već činilo da je sve prekasno, stigli su do ruba jednoga malog grebena što se spuštao otprilike pet metara u veliku depresiju — u kojoj je na nekim mjestima rasla šikara. Brže-bolje utjerali su džipove u šikaru, prekrili ih mrežama za kamuflažu, a onda iščupali iz pijeska čitave grmove i pobacali ih na džipove. Džipovi su tako postali malne nevidljivi, tako nevidljivi da su se jedva mogli nazrijeti iz udaljenosti od nekoliko metara. Ovoj silnoj napetosti i neizvjesnosti tako je konačno došao kraj. Kad su svi popili šalicu čaja, zakopali su u pijesak leš poginulog mitraljesca, a onda su jednostavno zaspali. Nikakav avion nije ih uznemirio, iako su točno iznad njihovih glava preletjele »štuke«, a malo kasnije se začula pucnjava iz daljine. Kad se smračilo, nastavili su put, zalutali, ponovo se snašli i na kraju stigli sretno na mjesto sastanka. Većina drugih grupa stigla je tamo prije njih, a ostale su stigle kasnije. Putem je poginuo samo Francuz Himheld — i to od »štuka« koje je čuo Stirling. Što se zapravo postiglo tom akcijom? Stirling je ocijenio da su uništili 25 neprijateljskih aviona i da su ih oštetili još tucet. Od uništenih aviona mnogi su bili »junkersi«, a svaki je »junkers«, barem Rommelu, vrijedio više nego nekoliko drugih aviona. No, to nije bio sav »ulov«, jer je poručnik Wilder (Vajlder) iz Pustinjske grupe izvršio sa svojom grupom napad na aerodrom kod Baguisha (Bagiša) i tamo uništio 15 aviona. U svom raportu Stirling je zato napisao da je u operaciji uništeno ukupno 40 neprijateljskih aviona. Tako se ukupni broj uništenih neprijateljskih aviona popeo na 256. Razumije se samo po sebi da su Nijemce razbjesnili ti gubici, i od toga dana oni su počeli slati u pustinju snažne motorizirane kolone da

tamo hvataju kolone Specijalne zračne službe i Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini. Stirlingu je zato preostalo samo jedno: da napusti onu isturenu bazu u pustinji i da se preko Ratarske depresije vrati u Kabrit. Odmah po dolasku otišao je u Glavni štab u Kairu po nove zadatke.

U augustu 1942. godine situacija na afričkom ratištu postala je statična. Dvije vojske, britanska i njemačka, stajale su jedna nasuprot drugoj na oko 50 kilometara dugačkom frontu kod E1 Alameina. No, kako to često biva, i u ovom slučaju izgled je varao. I jedna i druga strana grozničavo su se trudile da dovedu pojačanja za bitku koja se očekivala krajem mjeseca. Saveznici su ocijenili da će Rommel napasti oko 31. augusta, ali će ga oni s krajnjim naporom zaustaviti. Nakon toga, u oktobru, kad jednom budu dobili golemu premoć u ljudstvu i materijalu, doći će na Saveznike red da prijeđu u ofanzivu. Tada će RommeI biti odbačen jednom zauvijek, a nakon toga potpuno uništen. U ovom razdoblju čekanja dogodile su se značajne i krupne promjene u savezničkoj Glavnoj komandi. Auchinlecka je zamijenio Alexander, a Montgomery je od Ritchieja preuzeo komandu nad Osmom armijom. Novi su komandanti donijeli sa sobom novu atmosferu poleta i samopouzdanja i čitavo je bliskoistočno bojište vrelo od novih planova i aktivnosti. Razumije se da taj razvoj događaja nije ostao bez odjeka ni u malim pustinjskim jedinicama. One su već za kratko vrijeme saznale da će im biti povjereno izvršenje niza operacija za koje su samo one bile stručno osposobljene. To su bili ovi pothvati: 1. Daffodil (Sunovrat). Ovo je bio napad na Tobruk, koji se imao istovremeno izvršiti s mora i kopna. Svrha napada bilo je zauzimanje obalskih baterija i njihovo uništenje, a onda i uništenje lučkih uređaja i rezervoara pogonskog goriva do kojih nisu mogle da dopru avionske bombe. 2. Snowdrop (Pahuljica). Riječ je o upadu u Bengazi što su ga trebali izvršiti Stirling i njegova Specijalna zračna služba. Svrha napada bilo je potapanje neprijateljevih brodova u luci. 3. Tulip (Tulipan). Taj pothvat izvest će dijelovi britanskih snaga u Sudanu. (Tzv. Sudan Defense Force: Snage za obranu Sudana). Krenuvši iz Kufre, jedna njihova grupa trebalo je da zauzme oazu Gialo da bi tako Specijalna zračna služba dobila isturenu bazu. Učesnike akcije dovest će do cilja dvije patrole Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini. 4. Hyacinth (Zumbul). Tu akciju izvršit će Pustinjska grupa. Dvije patrole pod komandom Easonsmitha (Izonsmita) prijeći će preko

Velikog pješčanog mora i onda izvršiti napad na aerodrom kod Barce. Kako ćemo vidjeti kasnije, svrha svih tih pothvata, bilo je ometanje Rommelovih komunikacija, a to znači da se time htjelo spriječiti da on brzo stvori zalihe ratnog materijala za svoju predstojeću ofanzivu. U to su vrijeme Tobruk i Bengazi bili njegove glavne luke pa je zato bilo jasno da bi svaka šteta koja se tamo učini mogla imati velike posljedice. Bilo je jasno još nešto: izvršenje svih tih pothvata tražit će od njihovih učesnika da izvrše golema naprezanja na putu kroz pješčana mora. Naime, Rommelu je uspjelo da blokira, zatvori, sve ulaze u Katarsku depresiju, a to je značilo da prijašnji prečaci više nisu dolazili u obzir da se njima okoristi. I zbog toga su svi znali da će se još jednom pokazati od bitne važnosti i nezamjenjivom činjenica da jedinice Pustinjske grupe poznaju južna područja kao svoj džep. No, s jednim problemom organizatori tih pothvata nisu bili načistu i o njemu su postojala različita mišljenja. Riječ je o pitanju hoće li učesnicima tih akcija uspjeti da riješe goleme probleme vlastitog snabdijevanja, odnosno probleme dopreme ratnog materijala i opreme do poprišta akcije. Unatoč silnoj energiji koju je Glavna komanda Srednjeg istoka pokazala kad se radilo o pokretanju tih pothvata, mnogi neposredni učesnici, i to upravo oni najiskusniji među njima, ljudi koji su najbolje poznavali pustinju, bili su njome već od samog početka sve prije negoli oduševljeni. U prvom redu činilo se da previše ljudi zna za te pothvate, a ono što se o njima moglo čuti po kairskim barovima i restoranima bilo je ponekad zaista neugodno. Neki oficir snaga Slobodne Francuske čak je podnio prijavu da barmen u njegovom hotelu u Beyrutu (čovjek na kojega se veoma ozbiljno sumnjalo da je njemački agent) zna gotovo sve datume i pravce kretanja ekspedicije i ciljeva napada. Taj je tip to pričao prije nego što su njeni učesnici uopće krenuli na zadatak. No, ljudi iz obavještajne službe Glavne komande ostali su mirni, mrtvi-hladni. Odgovorili su kako nema ama baš nikakva razloga za zabrinutost i da baze na koje će biti izvršeni napadi drži samo mali broj Talijana ili trećerazredne njemačke trupe s kojima će lako obračunati. Stirlingu se već od samog početka nije sviđao njegov vlastiti zadatak, odnosno akcija koja mu je bila povjerena. Od njega se, u prvom redu, zahtijevalo da taj zadatak izvrši sa 220 ljudi od kojih

većina nije bila prije toga obučena i izvježbana za tu vrstu akcija. Da bi sve to silno ljudstvo i njegovu opremu transportirali na poprište operacije, trebat će ravno 40 kamiona i isto toliko naoružanih džipova. S tim u vezi Stirling i njegov operativni štab zapitali su svoje starješine, ljude iz Glavne komande, kako oni zapravo zamišljaju da se s tako velikom formacijom postigne bilo kakvo iznenađenje, a upravo je element iznenađenja glavno oružje onih koji idu u takve napade. Osim toga, Stirlingu nije bilo nimalo drago što mu je bio nametnut tako krut raspored akcija. On bi bio mnogo više volio da su mu dali posve slobodne ruke da udari onda kad nagonski osjeti da je za to najpovoljniji trenutak. Kasnije će on o tome napisati: »Osnovna pogreška čitavog plana bila je, zapravo, u tome što se nije poštivalo ama baš ni jedno jedino od onih načela na kojima se svojevremeno osnovala Specijalna zračna služba.« No, razgovori i prepirke u Glavnoj komandi brzo su mu pokazali da će, ako ne bude slušao što mu se kaže, njegovi izgledi da poveća Specijalnu zračnu službu, da je pretvori u snažnu napadačku snagu, postati ravni nuli. Zato mu na kraju nije preostalo ništa drugo nego da se pokori. To što ste upravo pročitali odnosi se na Stirlingov stav prema pothvatu koji je trebalo da sam vodi, to jest akciji na Bengazi. Plan napada na Tobruk sviđao mu se još manje. Ideju za tu akciju »prodao« je Glavnoj komandi pukovnik John Haselden (Džon Hezlden), stručnjak za Arape i bivši tajni agent. Haselden je bio šarmantan i inteligentan čovjek, ali je nezgoda bila u tome što on nikada prije toga nije imao priliku da rukovodi ljudima u bilo kakvoj borbi ili bitki, a pogotovo ne u takvom pothvatu — a upravo je njegova akcija trebala da bude najkrupnija! Prema planu što ga je izradila Glavna komanda, trebalo je da se Haselden, u pratnji Pustinjske grupe, provuče u sam sumrak s određenim brojem vojnika takozvane Specijalne službe (Special Service: Spešl Servis) — poznate kao Force B, Grupa B — kroz obrambeni rajon oko Tobruka, zatim da zauzme jednu prevlaku kod sela Marsa Sciausca (Šjauša), koje se nalazilo istočno od tobručke luke i u najneposrednijoj blizini obalnih baterija. Ta je formacija u planu dobila naziv Grupa B. Kad ona jednom zauzme onu prevlaku, priključit će joj se Grupa C, to jest 100 vojnika iz škotskih pukova Argyll Highlanders i Sutherland Highlanders (Argil Hajlenders, Saderlend Hajlenders), koji će tamo

biti prebačeni iz Aleksandrije torpednim čamcima. Pošto se tako spoje, dvije formacije će krenuti uz obalu prema zapadu i putem likvidirati obalnu obranu i baterije »flakova«. Točno u 3 sata i 40 minuta iskrcat će se iz dvaju razarača Grupa A, koju će sačinjavati pripadnici 11. bataljona mornaričke pješadije. Oni će zauzeti baterije sjeverno od grada, a onda će upasti u grad. Da bi se napravila diverzija, britanska će avijacija te noći bombardirati Tobruk, a odmah nakon bombardiranja stupit će u akciju torpedni čamci i izvršiti napad na brodove u istočnom dijelu luke. To nije bilo sve što je predviđao plan pothvata. Naime, nakon svega toga trebalo je da se iz ona dva razarača iskrcaju na obalu male grupe diverzanata i dignu u zrak lučke uređaje. Već je na prvi pogled bilo jasno da je to zapravo gotovo luđački plan, sumanut zbog njegove silne složenosti i zbog toga što je moralo biti jasno da njegovo ostvarenje ovisi o tome hoće li se ostvariti potpuna i upravo savršena suradnja njegovih učesnika u zraku, na moru i na kopnu. Moralo je biti jasno da će biti dovoljna mala pogreška pa da čitav pothvat neslavno propadne, doživi fijasko. Ostvarenje plana akcije ovisilo je osim svega još i o tome hoće li obavještajcima Glavne komande uspjeti dobiti apsolutno točne podatke o stvarnoj situaciji u Tobruku i da li će ih znati upotrijebiti. Operacije protiv Gialoa i Barce nisu bile tako ambiciozne, ali su se i u njima napadači suočavali s mnogim nepoznanicama i nepredvidivim okolnostima, a činjenica da im je predstojalo putovanje pustinjom od oko 2600 km i da se, naravno, unaprijed nije moglo znati hoće li im uopće uspjeti da ga izvrše, nije bila najmanja od tih nepoznanica. No, nakon pomno izvršenog planiranja i grozničavih priprema povučeni su prvi potezi. Trideset i prvog augusta — onaj isti dan kad je Rommel prešao kod E1 Alameina u ofenzivu protiv Osme armije — David Lloyd Owen (Dejvid Lojd Oven) i Y patrola Pustinjske grupe povezli su Grupu B iz Kaira na petodnevno putovanje do Kufre preko donjeg južnog dijela Velikog pješčanog mora. Za vojnike koji su se morali voziti u zadnjim dijelovima kamiona i od kojih većina nije nikad u životu vidjela pustinju, bilo je to vraški vruće, vraški žedno i vraški neudobno putovanje. Smireno držanje bradatih ratnika Pustinjske grupe — jedinih britanskih vojnika na Srednjem istoku koji

su nosili brade — izazivalo je u njima silno strahopoštovanje, gotovo jezu. Patrole Pustinjske grupe imale su tako legendarnu reputaciju da su se te novajlije osjećale kao da putuju na leđima deva i kao da ih vodi lično pukovnik Lawrence (Lorens) od Arabije. Kolona je 4. septembra stigla u Kufru. Ta je oaza zapanjila komandose svojom veličinom i silnom, grozničavom aktivnošću što je u njoj vladala. Dva dana nakon toga nastavili su put, i to prema sjeveru, jer je Lloyd Owen odlučio da se pokuša provući kroz jednu »rupu« u neprijateljevom rasporedu između Gialoa i pješčanog mora Kalencha. Cilj etape bila je oaza Hatiet Etla, otprilike 160 kilometara od Tobruka. Lloyd Owen je bio izabrao Etlu zato što je znao da će poslužiti kao dobro skrovište formaciji koju je vodio. Kolona je tamo stigla 10. septembra ne doživjevši putem nikakvu nezgodu. Prvih 2300 kilometara puta do Tobruka tako je bilo svladano. Za to je vrijeme Easonsmith s TI i G1 patrolom Pustinjske grupe već bio daleko odmakao na putu prema Barci, a 11 septembra krenula je iz Kufre jedna formacija Snaga za obranu Sudana sa zadatkom da izvrši napad na oazu Gialo. Treba istaknuti da je uspjeh tog pothvata bio veoma važan za sve druge formacije. Jer, izostane li on, odnosno ako »Sudanci« ne zauzmu Gialo, naći će se druge formacije u opasnosti da im budu presječene odstupnice. Na put je krenula i formacija pod komandom Stirlinga. Prije polaska on je zaključio kako je zapravo jedini pravac kretanja koji može svladati kolona od osamdeset vozila onaj koji vodi preko Bir Zighena (Zigen), oaze što stoji na mjestu gdje se spajaju dva velika pješčana mora. Pojas koji ih povezuje širok je otprilike 30 kilometara: golema masa posve bijelog pijeska, koji je neprestano u pokretu i stalno stvara nove velike grebene i udoline. Pijesak je ovdje bio tako mekan da se kolona po njemu mogla kretati brzinom od samo kilometar i pol na sat. Pošto su konačno ostavili iza sebe Bir Zighen, vozili su neko vrijeme po južnom rubu pješčanog mora Kalancha, a onda su se uputili kroz prolaz kraj Gialoa. Budući da je znao da njemački garnizon u Gialou ima radio-stanicu, Stirling je proveo svoju kolonu istočno od grada i to točno u podne, to jest u doba dana kad silna jara stvara sumaglicu koja smanjuje vidljivost. Tri dana nakon toga stigli su u zaklon što su im ga pružale planine Gabela.

Stirling je ocijenio da ih dosad neprijatelj nije otkrio. Kad se čitava kolona dobro smjestila u svom logoru, prvo što je Stirhng uradio bilo je da potraži Boba Melota, britanskog agenta koji je živio s Arapima u pustinji i koji je slao u bazu obavještenja kad je god mogao i kad god bi do njih došao. Maclean — kojemu je povjeren taj zadatak — pronašao je Melota u nekom vadiju. Prvo su se dobro najeli, a onda mu je Melot saopćio najnovija obavještenja. Nisu bila baš osobito ohrabrujuća. Melot je, naime, rekao da je posljednjih dana neprijatelj vršio pokret trupa i da on, Melot, ima zbog toga dojam da neprijatelj očekuje njihove napade. Kad je Maclean to raportirao Stirlingu, ovaj je odlučio da sam izvidi situaciju. Posjetio je neke lokalne arapske šeike koji su mu rekli kako se i njima čini da je neprijatelj zbog nečeg uznemiren. Stirlingu je sada bilo jasno da mora pokušati da nekog pošalje u sam Bengazi kako bi saznao kakva je tamo situacija. U Bengazi je otišao neki Arapin, dezerter iz talijanske vojske, koji je uostalom baš za takve zadatke i bio pridodan ekspediciji. Kad se Arapin sutradan vratio s nogama krvavim od žuljeva, vijesti koje je donio nisu bile nimalo vesele. U arapskoj se četvrti naveliko pričalo o predstojećem britanskom napadu. Civili se zbog toga čak evakuiraju iz grada. Talijanskoj pješadiji stiglo je veliko pojačanje, kao i nekoliko njemačkih ekipa s teškim mitraljezima. Na prilazima gradu neprijatelj polaže mine, a u pričama i glasinama što kolaju gradom spominje se čak točan datum napada. Suočen s potpuno novom i izmijenjenom situacijom, Stirling je odlučio da se posavjetuje s Macleanom i Melotom, da svi zajedno odluče što da učine. Odlučili su da pošalju depešu Glavnoj komandi s pitanjem da li da odustanu od pothvata ili da izmijene njegov plan. Odgovor je došao nakon nekoliko sati: naređeno im je da nastave pothvat onako kako je bilo prvobitno planirano i da se drže redoslijeda akcija. Očito je da je Kairo ona govorkanja u bengazijskoj čaršiji smatrao — beznačajnima. Stirlingu tako nije preostalo ništa drugo nego da izda posljednje zapovijedi za izvršenje akcije. Čim se spusti noć, glavnina učesnika pothvata spustit će se s onog grebena, odvesti odatle do ceste, a onda jurnuti punom brzinom prema Bengaziju, probijajući i gazeći sve barijere koje joj se nađu na putu. Neposredno prije toga druga, manja skupina, razorit će talijansku radio-stanicu na podnožju grebena da ne

bi alarmirala branioce grada. Da bi se neprijatelj demoralizirao i da ga se tako »zaposli« kako ne bi mogao ni na što drugo misliti, avijacija je obećala da će bombardirati Bengazi puna dva sata, i to od 22 sata do točno 23 sata i 59 minuta. Minutu nakon toga, točno u ponoć, Stirlingovi će džipovi ući u gradska predgrađa. I tako je, eto, akcija započela. Pošto su još jedanput provjerili oružje, nakon što je svaki učesnik sledovao municiju i opremu za bijeg kroz pustinju (koja se sastojala od karte Zapadne pustinje štampane na svili, kompasa i gumene čuture za vodu) — sve je to natovareno na kamione, a odmah nakon toga krenuli su Chris Bailey (Kris Bejli) i grupa koja će izvršiti napad na radio-stanicu. Za njima je malo kasnije krenula i glavna kolona. Nije baš bilo lako spustiti se s kamionima do podnožja grebena jer ih je arapski vodič bio poveo pogrešnim vadijem. Kad su to učesnici akcije otkrili, održali su u tami kratki sastanak i zaključili da moraju napustiti ovaj pravac i pronaći drugi — a za to je trebalo vraški mnogo vremena. Malo kasnije čulo se kako u daljini padaju bombe po Bengaziju. No, kolona je nakon svega konačno ipak stigla do asfaltirane ceste. Tamo se brzo svrstala i onda jurnula prema cilju. Pokazalo se da onaj gubitak vremena nije bio tako velik i tako štetan kao što se Stirling bojao. A onda su odjednom daleko ispred sebe ugledali barijeru ograđenu žicom. Kad su se dovezli do barijere, Stirling je zaustavio kolonu da ispita situaciju. Opazio je da je zemlja uz rubove barijere prekopana, i naravno, posumnjao je da su ispod nje ukopane mine. Pozvao je Billa Cumpara (Kampera), stručnjaka za mine, da izvidi stvar i dade svoje stručno mišljenje. Pošto je neko vrijeme nešto »prčkao« u tami oko barijere, Cumpar se provukao ispod nje i pritisnuo nekakvu polugu: u slijedećem trenutku oslobođena barijera naglo se digla u vis. »Neka bitka započne«, rekao je radosno. Teško je kazati da li je on to tako bukvalno mislio, ali je to u krajnjoj liniji bilo posve svejedno. Važno je bilo nešto drugo; činjenica da je upravo u tom trenutku neprijatelj, skriven u busiji s obje strane ceste, otvorio na kolonu paljbu iz mitraljeza i 20-milimetarskih brzometnih topova, kojima su se odmah pridružili teški bacači. Kamion na čelu kolone naglo je pojurio naprijed, pokušavši da se probije kroz tu vatrenu zavjesu, ali je to bilo uzalud: jedan metak pogodio je njegov rezervoar za benzin i on se u tren oka pretvorio u golemu buktinju. Odmah nakon toga slična je

sudbina snašla i drugi kamion. Međutim, ostali su se kamioni raspršili i presvrstali u formaciju poput lepeze, a onda otvorili bočnu vatru iz svih oružja — pa je neprijateljska vatra naglo popustila. No, svim sudionicima operacije postalo je jasno kako je, zapravo, samo pitanje vremena kada će neprijatelju stići pojačanja, a osim toga, bilo je više nego očito da je element iznenađenja izgubljen. Drugim riječima, više nije bilo izbora: kolona se morala povući. Svitanje je došlo prebrzo i uhvatilo je kolonu dok se još nalazila na podnožju grebena. Doduše i tamo je bilo kamenitih gudura koje su mogle pružiti kakav-takav zaklon, ali više nije bilo vremena da se kamioni kamufliraju. Naime, u samu zoru iz Bengazija su poletjeli njemački avioni da uhvate kolonu i onda je unište bombama i mitraljezima. Avioni su je odmah pronašli, ali barem u početku nisu baš dobro gađali — sve do trenutka kada su rafalom pogodili jedan kamion koji je odmah nakon toga eksplodirao i tako označio područje koje treba bombardirati. Kakogod bi neki avion istrošio municiju, odletio je natrag u Bengazi, uzeo novu municiju, a onda se odmah vratio u napad, pa je zato neprestano, gotovo u svakom trenutku, letjelo barem desetak aviona nad nesretnom kolonom i prašilo po njoj bombama i mitraljezima. Nijemci su prekinuli napad tek kad se napokon spustila noć. Čim je to mogao, Stirling je nastojao učiniti sve da sazna u kakvoj su situaciji, kakav je rezultat napada. Nekoliko kamiona bilo je uništeno, zajedno s hranom i municijom. U grupi koja je bila napala radio-stanicu, Bob Melot bio je teško ranjen u obje noge, Chris Bailey je dobio metak u pluća, a jednom je podoficiru bila smrskana ruka. Postalo je jasno da će povratak kući biti veoma gadan. No, ostavimo sada pothvat Snowdrop, akciju na Bengazi, i pogledajmo što je bilo s pothvatom Daffodil, to jest s akcijom napada na Tobruk. Dvanaestog septembra, u trenutku kad su John Haselden i njegovi ljudi večerali u Hatiet Etli, u Haifi se Grupa A ukrcavala u razarače Sikh i Zulu. Sastojala se od 382 vojnika mornaričke pješadije, pod komandom potpukovnika Unwina (Anvima). U tom trenutku kapetan MacFie (Mekfaj) već je u Aleksandriji ukrcao svoje ljude u nekoliko torpednih čamaca. Ne bi se baš moglo reći da je njemu i njegovim ljudima bilo drago što su se do luke odvezli kamionima na koje su bili izvana pričvršćeni njihovi

preklopni čamci, i to tako da ih je svatko mogao vidjeti. Mjere konspiracije, koje su od samog početka tog pothvata bile loše, nisu se ni sada popravile. U posljednja dvadeset i četiri sata meteorološki izvještaji bili su veoma loši. Oficiri meteorološke službe smatrali su da je more previše uzburkano da bi se na njemu mogla izvršiti bilo kakva operacija iskrcavanja. Tu su ocjenu kasnije potvrdili i snimci iz zraka. No, odozgo je naređeno da se pothvat mora nastaviti kako je bilo planirano, pa kud puklo da puklo. U jutro 6. septembra pustinjska formacija je krenula iz Hatiet Etle prema sjeveru i prebacila se u jednu zonu u kojoj se mogla sakriti i koja se nalazila otprilike 65 kilometara od samog Tobruka. Tamo su čekali, dobro skriveni, do kasno poslijepodne, a onda su krenuli u napad. Haseldenov je plan bio da sa četiri trotonska kamiona drsko vozi glavnom cestom pouzdavajući se u to da ih neprijatelj neće prepoznati. Sve do mjesta s kojeg se mogla vidjeti glavna cesta kolonu su vodili Lloyd Owen i šest kamiona Pustinjske grupe, onda su se svi nakratko zaustavili da se pozdrave. Lloyd Owen vratio se zatim sa svojim ljudima i vozilima u pustinju, a Haselden i njegova grupa bili su od tog trenutka prepušteni sami sebi i vlastitoj snalažljivosti. Njihov cilj ležao je točno pred njima. Onaj oproštaj nije bio samo kratak nego i nekako neobjašnjivo tužan, potpuno drugačiji od rastanaka sa Stirlingom i njegovim ljudima. Iako su potonji doduše imali ponekad gadne gubitke, atmosfera rastanka s njima bila je uvijek vedra i puna samopouzdanja, jer je svaki sudionik tih akcija znao da je u dobrim rukama. No sada, neposredno prije napada na Tobruk, situacija je bila posve drugačija: svi su znali da Haselden jednostavno nije Stirling. Gledajući komandose kako se penju u kamione, veterani Pustinjske grupe znali su da mnogi od tih ljudi neće živi dočekati slijedeće jutro. Haseldenovo pomanjkanje iskustva nije bila jedina nezgoda: njegov zamjenik, major Campbell (Kambel) tako se razbolio da je jedva hodao — umjesto da vodi ljude u borbu, trebalo je da leži u bolnici. Lloyd Owen nije imao mnogo vremena da o svemu tome razmišlja, jer se iznenada ispred njegove kolone pojavila jedna talijanska motorizirana patrola. (Lloyd Owen se u tom trenutku već vraćao u pustinju.) Ne gubeći časka, kamioni Pustinjske grupe odmah su prešli

u akciju. Pojurili su prema Talijanima prašeći po njima iz svojih mitraljeza — i već samo nekoliko trenutaka poslije toga oni Talijani koji u napadu nisu poginuli jedva su dočekali da se mogu predati. Owen ih je odmah počeo preslušavati, pa je tako saznao da pripadaju jednoj diviziji koja je upravo bila stigla u Tobruk. Saznao je da su i Nijemci dobili pojačanja. Kad je to čuo, Owen se odmah sjetio Haseldena i njegove kolone i pokušao da s njima uhvati radio-vezu da ih obavijesti o zloslutnoj, kobnoj promjeni situacije. No, veza se nije mogla uspostaviti, pa tako Owenu nije preostalo ništa drugo nego da krene u vlastitu akciju, to jest u napad na radio-stanicu. Za to vrijeme Haseldenova je grupa stigla na vrh grebena kraj Sidi Resegha, a onda se pola sata korak po korak kretala po njemu tražeći prikladno mjesto za silazak. Slijedilo je drmusanje ravnicom do ceste koja vodi u Tobruk. Valjda da joj ne bude dosadno, kolona je srela dva njemačka kamiona, ah su oni potpuno nezainteresirano prošli mimo njih i ubrzo se izgubili u daljini. No osjećaj olakšanja nije dugo potrajao, jer se pojavio jedan neprijateljski izviđački avion, doletjevši preko grebena. Njegov pilot opazio je kolonu, obletio nekoliko puta oko nje, a onda nestao u sumraku koji se spuštao. Malo kasnije kamioni su morali stati ispred stražarske barijere na cesti, opasane bodljikavom žicom i vrećama pijeska iza kojih su Britance čekali spremni mitraljezi. Kapetan Bray (Brej) koji je na sebi imao uniformu njemačkog oficira, proturio je glavu kroz prozorčić kabine i turnuo stražaru pod nos lažne propusnice. Ovaj se samo nasmiješio i dao im rukom znak da nastave put. Malo dalje mimoišli su se s jednom njemačkom transportnom kolonom i jedan se od britanskih kamiona očešao o jedan njemački automobil. S obje strane začula se bujica psovki, ali se sve to događalo u pokretu, jer se ni jedna kolona nije zaustavila. S obje strane ceste mogli su se vidjeti neprijateljski logori sa šatorima i grupe vojnika kako s praznim »porcijama« idu prema kuhinjskim šatorima po večeru. Malo dalje za britansku se kolonu zainteresirala jedna patrola njemačke vojne policije, ali su je pustili bez ikakve primjedbe. Kratko vrijeme nakon toga kolona je prešla preko još jednog grebena s kojega se put spuštao ravno u grad. Pod vodstvom Braya, skrenula je s ceste i uputila se prema moru, da bi se zatim, vozeći po samoj obali, počela približavati svojim ciljevima. A onda se odjednom začuo povik »Stoj!« neprijateljskog stražara.

Kolona je stala kao ukopana. Ostavši u kamionima, komandosi su puni strepnje i neugodnog osjećaja neizvjesnosti gledali kako je jedan od njihovih »njemačkih oficira« mirno izašao iz svog automobila, a onda nestao u tami. Slijedili su trenuci napetog iščekivanja, a onda je oficir ponovo izronio iz tame. U jednoj ruci nosio je njemačku vojničku karabinku, koju je nehajno bacio u kamion i isto tako nehajno rekao da je odlučio da je ponese zato jer stražaru ionako više neće biti potrebna. Kolona je nastavila pokret, ali je uskoro opet stala. Stigla je na kraj svog puta, na točku koja je na zemljopisnoj karti bila obilježena kao zadnja stanica njenog dugog putovanja. Svi su poskakali s kamiona i počeli iz njih istovarivati opremu, a »njemački oficiri« brže-bolje su se presvukli u svoje prave britanske uniforme. Već za kratko vrijeme grupa je bila potpuno spremna za posljednji pokret i za uništenje obalnih topova koji su čuvali tobručku luku. No, prije polaska u akciju ipak je izvršena jedna izmjena prvobitnog plana. Budući da je Campbell očajno oslabio od bolesti koja ga je bila pogodila, Haselden je naredio Langtonu da pođe s njim, Campbellom, i da preuzme komandu ako ovom kojim slučajem pozli i postane nesposoban za rukovođenje. Bila je to nezgodna i ne baš osobito mudra odluka, jer je Langton imao zadatak da pošalje signale torpednim čamcima kad jednom sve bude spremno za njihov dolazak i da odmah nakon toga ode na žalo da bi ih tamo dočekao. No, izvršivši grub proračun, Langton je zaključio da će vjerojatno moći da istovremeno obavi oba zadatka: svoj glavni i ovaj novi, pa se zato pokorio Haseldenovoj zapovijedi. Malo kasnije otvorio je vatru jedan neprijateljski top i nastavio da puca u pravilnim vremenskim razmacima. Haselden je znao da je to znak uzbune zbog nadolaska britanskih bombardera. Britanski su avioni doletjeli na poprište točno na sekundu i u 23 sata i 30 minuta počeli su bacati svoje bombe. Haseldenov commando također je bio točan. Prošavši kroz vadi, nečujno se penjao sa zapada na uzvisinu koja okružuje zaljev Sciausc. Malo kasnije Haselden je uspostavio svoje komandno mjesto u jednoj vili, zajedno s nekoliko zarobljenih Talijana, i odmah je počeo preslušavati njihovog podoficira da sazna gdje se točno nalaze topovi obalske obrane, koliko ih tu ima, koliko ih ljudi brani i poslužuje, koliko ima stražarskih mjesta i gdje se nalaze. Dok je Haselden preslušavao Tali-

jane, jedna grupa komandosa pod komandom Grahama Taylora (Greema Tejlora) uzverala se do jednog topovskog položaja, a onda je otkrila da ga nitko ne čuva. Malo dalje naišli su na drugi topovski položaj u čijem je skloništu bilo mnogo vojnika, pa su u njega ubacili nekoliko ručnih bombi i pobili gotovo sve vojnike u njemu. Duž čitavog rta uskoro se čula snažna pucnjava, ali svugdje gdje bi naišli na bilo kakav otpor, komandosi bi ga brzo svladali, tako da je na kraju ponovo zavladala potpuna tišina. Bio je to siguran znak da su komandosi zavladali zonom koju su po planu morali osvojiti. Oko ponoći objavili su taj uspjeh ispalivši u zrak svjetleću raketu, kako je to bilo ugovoreno. Međutim, u njegovom komandnom mjestu u vili, Haseldena su mučile gadne brige, jer nije dobio nikakav signal od majora Colina Campbella i njegove grupe, a znao je da su torpedni čamci već na pučini i da samo čekaju na signal da priđu obali i iskrcaju vojnike koji su bili u njima. No, signal nije nikako dolazio, a bez njega se ništa nije moglo poduzeti. Osjećajući kako ga hvata sve veća zabrinutost, Haselden je nestrpljivo čekao. Došao je jedan sat poslije ponoći, zatim je prošlo jedan sat i petnaest minuta, ali signala nije bilo. Što se zapravo dogodilo? Campbellova je grupa bila malo zakasnila, ali kada je na cilj napokon stigla, pokazalo se da su bunkeri i položaji s obalskim topovima prazni, da u njima nema nikoga. Zato je Langston odmah zapitao da li smije dati signal da su izvršili zadatak, to jest ispaliti dvije zelene rakete. Naređeno mu je da to odmah učini, pa je Campbell odmah nakon toga poveo svoje ljude u napad na slijedeći cilj, to jest na nekadašnji britanski logor za odmor vojnika koji su nazvali Brighton Rest Camp. Naime, obavještajci u Kairu smatrali su da se i tamo nalazi neprijateljska obalna artiljerija. Čim je Campbell otišao, Langston je pohitao da izvrši svoj drugi i zapravo glavni zadatak (to jest da pošalje signal torpednim čamcima), ali je, žureći u mraku prema vili u kojoj se nalazio Haselden i u kojoj je on, Langston, bio ostavio svoju lampu tipa »aldis«, shvatio da se neće odatle moći na vrijeme vratiti na prevlaku da tamo ispali signale za torpedne čamce. Odlučio je da pokuša upotrijebiti svoju baterijsku lampu, iako je bila mnogo slabija od »aldis«-lampe. Okrenuo se »u trku«, sišao na obalu zaljeva i počeo slati signale — svake dvije

minute po tri duga bljeska u smjeru istok-sjeveroistok. Bilo mu je jasno da je zakasnio, ali je isto tako znao da se to nije moglo spriječiti — jer on, naravno, nije mogao da bude istovremeno na dva mjesta. No, torpedni čamci nisu došli. Prošlo je jedan sat i trideset minuta, prošla su dva sata poslije ponoći, pa tri sata, ali se čamci nisu pojavili. Bilo je očito da je čitav pothvat pošao naopako. Zašto se sve to zapravo dogodilo? I šta se dogodilo? Dogodilo se to da torpedni čamci nisu ugledali Langstonove signale, a osim toga, svijetleći signali koje su po planu trebali da postave Haseldenovi ljudi i koji su imali poslužiti kao putokaz torpednim čamcima, očito ili nisu uopće bili postavljeni ili se jednostavno nisu mogli vidjeti kroz sumaglicu. Kad je konačno komanda grupe koja je bila ukrcana u motorne čamce odlučila da formacija ipak priđe obali, bez obzira na sve, put do zatona pronašla su samo dva torpedna čamca, a njih je tamo dočekala mitraljeska vatra. Za to se prijeme Grupa A (borci 11. bataljona mornaričke pješadije u razaračima Sikh i Zulu) približila obali na udaljenost od tri-četiri kilometra. Zbog velikih valova, grupa koja je bila dobila zadatak da se s podmornice Taku iskrca na obalu i označi Grupi A mjesto gdje treba izvršiti desant, nije se ni sama mogla iskrcati, a onda su se dogodile neprilike s čamcima za desant, improviziranim za tu akciju. Zbog svega toga do 5 sati ujutro iskrcalo se samo 70 vojnika mornaričke pješadije, od njih osam stotina, a i oni su se našli oko tri kilometra zapadno od mjesta gdje su se po planu morali iskrcati. S velikom hrabrošću oni su pokušali da se borbom probiju do Tobruka, ali je taj pokušaj bio potpuno beznadan, pa ih je mnogo nadmoćniji protivnik brzo svladao. Dok se to zbivalo na samoj obali, ona dva razarača približila su se obli i na udaljenost od samo kilometar i pol tražeći u moru desantne čamce iz kojih se bila iskrcala prva grupa: trebalo je, naime, da se ti čamci vrate do razarača da na obalu prevezu drugu grupu. Obalne su baterije odmah otvorile paljbu i jedna je njihova granata tada onesposobila uređaj za upravljanje razarača Sikha. Zulu je odmah priskočio u pomoć i pokušao ga otegliti iz opasne zone, ali je taj pokušaj propao, jer je jedna topovska granata presjekla konopac za teglenje, a osim toga oba su razarača primila još nekoliko punih pogodaka. Zuluu tako nije preostalo ništa drugo nego da pobjegne na

pučinu, a Sikha je potopila vlastita posada. Svi pripadnici mornaričke pješadije, koji su se nalazili na njemu i čitava posada morali su se, naravno, predati neprijatelju. Kad je počelo svitati, na poprište borbe doletjeli su neprijateljski lovci i bombarderi sa svih aerodroma uzduž obale, čak i s otoka Krete. U 11 sati i 15 minuta prije podne pogođena je i potopljena jedna britanska krstarica za borbu protiv aviona koja je punom parom plovila u pomoć Zuluu.

Topovski položaj na Malti, izuzetno važnom britanskom uporištu na sredozemlju.

Razaranja u tobručkoj luci.

Opasan prolaz kroz minsko polje.

Diverzanti u džipovima spremni za pokret.

Pustinjsko sastajalište.Što se dogodilo drugima?

Tunis: scena posljednjeg čina pustinjske drame. Iako su ga neprijateljski avioni i brodovi gađali kao bijesnog psa, Zulu se ipak nekako »dovukao« natrag u Aleksandriju. Osim ona dva torpedna čamca koji su bili ušli u zaton kraj Merse Sciausca i tamo su morali biti napušteni, neprijatelj je potopio još tri. Drugim riječima, sve u svemu, mornarički dio napada na Tobruk završio se nesretno. Nisu zapravo završile bolje niti kopnene snage. John Haselden, idejni začetnik tog napada i njegov »arhitekt«, poginuo je mnogo prije nego što su potonula dva junačka broda. Haseldenu je bilo postalo jasno da je igra izgubljena onda kad torpedni čamci nisu na vrijeme stigli. No, njegova je dužnost bila da održi osvojeni mostobran sve dok budu postojali i najmanji izgledi da torpedni čamci možda ipak dođu. Punih pet sati nije primio nikakvu vijest od Campbella, a onda je poslao kurire da ga pokušaju pronaći

da bi se tako s njim uspostavila veza. Čekajući tako na obali, Haselden je mogao vidjeti kako je ratna mornarica pokušala izvršiti svoj zadatak i kako je za kratko vrijeme taj njen pokušaj propao. Gledao je kako torpedni čamci jure po valovima prema obali, kako ih hvataju reflektori i kako ih onda uništavaju neprijateljski topovi. Zora je zatekla Haseldena i preživjele članove njegove grupe kraj one vile koja mu je služila kao komandno mjesto. Sa svih strana pojačavala se aktivnost neprijatelja, pa se zato Haseldenovi oficiri nisu mnogo začudili kad im je on rekao: »Žalim, momci, ali ovo je kraj! Neka se svatko spašava kako zna!« U tom času neke skupine Britanaca još su osvajale i dizale u zrak njemačke topove, stalno izložene teškoj vatri. Neki su tako poginuli, a drugi su dotrčali natrag do vile i raportirali Haseldenu da dolaze neprijateljski tenkovi i oklopna kola. Upravo u tom trenutku stigla je i poruka od Campbela: naišao je na jak neprijateljski otpor, mnogi iz njegove skupine su poginuli ili su bili ranjeni, a njega samog jedan je metak pogodio u but. Bilo je jasno da je kucnuo krajnji čas za povlačenje i bijeg. Nekoliko oficira stavili su ranjenike na jedan kamion u ludoj nadi da će možda uspjeti da iskoriste vrijeme koje im je još preostalo i da vozeći punom brzinom pobjegnu do ivice obrambenog rajona, ali je onda došla poruka da je neprijatelj u zasjedi na ulazu u vadi i da jedva čeka da se pojave da bi ih mogao smrviti. Dva oficira Specijalne jedinice za saslušavanja i nekoliko vojnika odmah su jurnuli niz padinu da obračunaju s tom zasjedom. Ali kad su tamo stigli, otkrili su da ih je Haselden pretekao. Potpuno sam i naoružan samo automatom vodio je borbu s deset Talijana i vješto se prebacivao prema njima od zaklona do zaklona. Kad je vidio da je naišao onaj britanski kamion i da se Talijani u zasjedi spremaju da na njega otvore vatru, Haselden se digao, potrčao prema njima i do posljednjeg metka ispraznio šaržer. Zahvaljujući toj intervenciji kamion se probio kroz zasjedu, ali su u tom času stigla na poprište neprijateljska pojačanja i sa svih strana otvorila vatru na prostor na kojem su bili Haselden i onaj kamion. Haselden je odmah pogođen. Srušio se potrbuške na zemlju, zario lice u pijesak i ostao nepomičan. Dva pripadnika Specijalne jedinice za saslušavanja hrabro su skočila s kamiona da ga odatle izvuku, a u istom trenutku je po brisanom prostoru potrčao

prema njemu škotski oficir MacDonald (Mekdona'ld). No, samo nekoliko trenutaka nakon toga doletjela je odnekud jedna od njemačkih ručnih granata, pala točno na Haseldenova leđa i eksplodirala. Kad se razišao dim od eksplozije, od Heseldena nije ostalo gotovo ništa. Nakon toga nastala je opća gužva. Britanski oficiri i vojnici povlačili su se što su brže mogli, od zaklona do zaklona. Trudili su se da tuku neprijatelja kad god im se za to pružala prilika, ali su u prvom redu nastojali da pobjegnu s poprišta bitke. Zanimljivo je da nitko nije ni pokušao da se preda. Mala grupa koja je ostala kraj vile i dalje je držala u šahu neusporedivo nadmoćniji broj neprijateljskih vojnika i odolijevala teškoj vatri iz mitraljeza i bacača mina. Onda je nastupio trenutak kad su istrošili municiju do posljednjeg metka. Istrčali su iz svojih zaklona pokušavši da se spasu bijegom, ali su, na žalost, naletjeli na čitav njemački bataljon i preostalo im je samo da dignu ruke u vis. Kad se opet spustila noć, od formacija koje su sudjelovale u pothvatu ostalo je živo i nezarobljeno samo deset ljudi. David (Dejvid) Lanark bio je u grupi s vojnikom Weizmanom (Vajcmanom) i komandosom Watlerom (Votlerom), i oni su se u mraku šuljali obalom prema jednom mjestu gdje su se nadali da će po njih doći koja podmornica ili torpedni čamac. U grupi s Davidom Langhtonom bili su vodnik Evans, desetar Steiner (Stiner), pripadnici komandosa i četiri druga vojnika. Njih sedmorica imali su nešto dvopeka, sira, čokolade i otprilike dvije litre vode. Te su dvije skupine napokon uspjele da se provuku kroz tobručku obrambenu zonu, a onda su krenule prema istoku, prema britanskim linijama. Njihovo je putovanje trajalo nekoliko tjedana. Od vremena do vremena sreli bi Arape koji bi im dali vode i hrane, ali im se broj sve više smanjivao. Jedan od pripadnika Langhtonove skupine jednostavno je nestao, zalutavši u pustinji. Evans je dobio tako jaku dizenteriju da se na kraju morao predati neprijatelju, samo da dođe u bolnicu. Vojnika Weizmena su ubili kad se pokušao ušuljati u neki talijanski logor da ukrade malo hrane. Nakon toga je obolio još jedan vojnik i malaksao od dizenterije, pa je Langston ostao sa samo tri čovjeka. Konačno, 13. novembra, vratili su se kući među svoje. Pet dana nakon toga, 18. novembra, posada jednog britanskog oklopnog

automobila ugledala je u pustinji jedno biće koje je izgledalo kao kostur odjeven u uniformu britanskog oficira i koje je išlo prema njima. Uniforma je bila u krpama, a biće je nosilo veliku čupavu bradu, ali je posljednjim snagama reklo: »Ja sam poručnik David Lanark.« Akcije Snowdrop... Daffodi!... o njima smo, eto, sve napisali, i sada ćemo pisati o akciji Tulip, to jest o napadu na Gialo, što su trebale izvršiti snage za obranu Sudana. Kao što smo već spomenuli, sudanska je kolona krenula iz Kufre 11. septembra, a pred Gialo je stigla u noći između 15. i 16. septembra. Kamioni su stali otprilike 24 kilometra od oaze i sudionici operacije podijelili su se onda u tri kolone koje su nastavile put pješice. Sa svakom je kao vodič išao jedan oficir Pustinjske grupe. Ni jedna kolona nije nikoga vidjela ni srela sve dok se nisu našle stotinjak metara od sela i utvrde. Tada su ih opazile talijanske straže i viknule im da stanu. Bilo je očito da su straže na oprezu i budne, i da su ih zapravo čekale. Razvivši se brzo u strijelce, tri su kolone odmah jurnule u napad i uspjelo im je da se probiju u sjevernu utvrdu. Međutim, ubrzo je postalo jasno da neprijateljske snage jačaju iz minute u minutu. Za kratko vrijeme Britanci su istjerani iz utvrde koju su bili osvojili, a onda je u mraku nastavljena divlja i zbrkana borba koja je potrajala sve do zore. Iduća četiri dana napadači su držali položaj na zapadnom rubu oaze odakle su pucali iz topova po utvrdi, ali i protivnik im nije ostajao dužan. U zatišjima koja su nastajala između borbi prikrali bi se Arapi do britanskih položaja da tamo prodaju jaja i piliće. Ujutro 20. septembra Glavna komanda u Kairu zaključila je da operacija više nema nikakvog izgleda za uspjeh i da je stoga najpametnije da je jednostavno otpišu kao propalu, te je napadačima naređeno da se povuku. Snage za obranu Sudana vratile su se tako natrag u Kufru ne postigavši ništa. Uvenuo je i treći cvijet i ostao je još samo jedan, četvrti: akcija Hyacinth, to jest napad Jacka Easonsmitha na Barcu. Prolazili su dani a nitko nije znao što se dogodilo s Easonsmithovom grupom. Svi su se pitali hoće li morati zabilježiti još jedan poraz, ali se na kraju pokazalo da to ipak neće morati učiniti. Usprkos upravo strašnim teškoćama i tegobama, akcija Hyacinth je uspjela. Desetog septembra Easonsmith i njegove dvije patrole — TI i G1

— stigli su do ruba Velikog pješčanog mora. Pred njima je bilo oko 320 kilometara terena koji su poznavali kao svoj džep. Žustro su nastavili put i stali tek kad su stigli na jednu točku koja se nalazila oko 23 kilometra od Barce. Tu se od kolone odvojio major Peniakoff (koji će kasnije postati slavan pod nadimkom »Popski«). Zajedno s dva Arapa primio je zadatak da sazna sve podatke o garnizonu u Barci do kojih bude mogao doći, i da se nakon toga ponovo sastane s kolonom, pošto ona, kad padne sumrak, krene u akciju. Da ne zaboravimo: Easonsmithovom patrolom G1 — u kojoj su bili sve sami gardisti — zapovijedao je kapetan J. A. L. Timpson, a patrolom T1 — koja se sastojala od Novozelanđana — zapovijedao je kapetan Nick Wilder (Nik Vajlder). U toku poslijepodneva oni su izvršili svoje već uobičajene posljednje pripreme, a kad se smračilo, krenuli su u akciju. Prvo su se dovezli do karavanske trase za Gerdes el Abid, a onda su tamo skrenuli prema sjeveru, jer su prije toga presjekli telefonske žice. Na ulazu u Sidi Raui naišli su na stanicu vojne policije iz koje je izašao jedan vojnik da ih zaustavi i vjerojatno legitimira. Easonsmith je reagirao vješto: upalio je sve farove, i to svom jačinom, zaslijepio stražara, a onda ga napola slijepog razoružao i utrpao u kamion. Kad se u policijskoj stanici začulo nekakvo komešanje, Easonsmith je doviknuo na arapskom: »Ta'ala henna! Ta’ala henna!« (»Dođite ovamo«!), i kad je jedan talijanski oficir provirio kroz vrata, Easonsmith ga je na mjestu ustrijelio, a preživjeli Talijani pobjegli su kud koji preskočivši zid iza stražarnice. Devet kilometara dalje, kod Sidi Selima, dočekao ih je major Peniakoff, ali bez one dvojice Arapa jer se oni još nisu bili vratili iz grada. Easonsmith je na tom mjestu ostavio Lawsona (Lousona) s kamionom u kojem je bila radio-stanica, a ostatak kolone odvezao se do glavne ceste, popeo se na nju i punom brzinom jurnuo prema zapadu. Otprilike tri kilometra od Barce zauzela su busiju dva talijanska tenka kontrolirajući cestu svojim topovima, ali su ih na svu sreću zavarali farovi kamiona Pustinjske grupe i njegove su posade pomislile da to nailazi neka talijanska kolona. Zato su, ništa ne sluteći, dopustili kamionima da im se približe, a onda je bilo prekasno: u punoj vožnji kolona Pustinjske grupe zasula ih je vatrom iz mitraljeza, u tren oka projurila kraj njih i nestala u daljini. Na raskršću ispred grada kolona se razdvojila. Peniakoff je ostao

na raskršću da tamo dočeka eventualne progonitelje i da se s njima obračuna; Wilder je s T1 patrolom krenuo desno prema aerodromu; gardisti su jurnuli prema vojničkim kasarnama, a Easonsmith je otišao u sam grad. Wilderova je patrola brzo stigla do kapije aerodroma, otvorila je i jurnula unutra pokosivši nekoliko Talijana koji su bili dotrčali da pruže otpor. Wilder je svoju kolonu, koja se sastojala od jednog džipa i četiri trotonska kamiona, najprije poveo prema uredskim zgradama i kantini aerodroma u koje je ubacio ručne bombe, zatim su svi pojurili prema pisti gdje su stajali redovi aviona. Sasuli su na njih rafale zapaljivih metaka, a one koji ne bi odmah planuli, zapalile bi bombe bačene iz posljednjeg kamiona u koloni. Kad je kolona »dovršila posao« i vraćala se natrag, gorjelo je 20 aviona, a ostali su bili teško oštećeni. Iako su Talijani mnogo pucali, njihova je paljba bila loše upravljena, pa nisu pogodila ništa. Kad je vidio da je potrošio gotovo svu municiju, Wilder je izveo patrolu s aerodroma. Kao što smo već rekli, gardisti su imali zadatak da izvrše napad na kasarnu (odnosno barake). Vodio ih je vodnik Deimis, i to zato što je njihov komandir kapetan Timpson bio ranjen kad se prevrnuo džip na kojem se vozio. Dok su Novozelanđani na raskršću skrenuli u desno i pojurili prema aerodromu, gardisti su jurnuli ravno naprijed. Narednik Dennis će kasnije napisati što se nakon toga događalo: »Do kasarne smo stigli brzo. Na niskoj verandi ispred nje stajalo je desetak neprijateljskih vojnika koje je tamo dovela radoznalost: htjeli su, naime, vidjeti što je uzrok strašnoj galami koju su čuli. Dok smo kraj njih prolazili, bacio sam jednu ručnu bombu među njih, a i momci na kamionima koji su vozili iza mene dobacili su im svaki po jednu, pa se začuo niz snažnih eksplozija koje su atmosferu učinile još živahnijom. »Nastavio sam vožnju jer sam htio da se što više približim zgradi. Duncalfe (Dankalf) je iz svog teškog dvocjevnog mitraljeza »vickers« prašio po prozorima ispod kojih smo prolazili, a momci iz drugih kamiona zapucali su po drugim prozorima. Za to vrijeme jedna je »breda« pucala kroz ulazna vrata zgrade ravno u njezinu unutrašnjost. Odatle su se začuli krikovi i jauci s kojima se miješao šum koji nastaje kad netko po podu vuče teški namještaj. Naredio sam strijelcima da prekinu paljbu i ponovo napune svoja oružja.«

Nakon toga Dennis je pokušao da se s nekoliko svojih ljudi prebaci preko zida koji je okruživao drugu kasarnu, ali su ih u tome spriječili neki talijanski vojnici kojima je uspjelo da se izvuku iz zgrade i zauzmu položaje u rovovima oko nje. Malo kasnije neprijatelj je dovukao tenkove. Nekoliko trenutaka činilo se kao da se kolona našla u klopci, ali je onda Dennis pronašao prolaz u zidu oko kasarne i čitava se kolona provukla kroz njega. Nakon što su na isti način udesili još nekoliko zgrada, gardisti su se povukli, a malo kasnije naletjeli su na Wildera i njegov kamion. Što se dogodilo? Dok se Wilderova kolona povlačila s aerodroma, naletjela je na cesti na nekoliko neprijateljskih tenkova, i dok je bježala od njih, Wilderov se džip prevrnuo i on se našao priklješten ispod njega. Čim su ga njegovi vojnici oslobodili ispravivši džip, on je opet sjeo za volan baš kao da se nije ništa dogodilo. Pokupili su nekoliko ranjenika, utrpali ih u vozila i nastavili bijeg. Za to su vrijeme Easonsmith i njegova grupa pucali po vojnim zgradama u samom gradu, slupali dva tenka, napali ručnim bombama grupu neprijateljskih vojnika i uništili nekoliko vojnih kamiona. U 4 sata ujutro Easonsmith je zaključio kako je došlo vrijeme da se povuče i da opet okupi sve svoje snage. S one druge dvije patrole sastali su se kod Sidi Selima, kako je bilo dogovoreno. Iako su svi bili prošli kroz sito i rešeto, izgubili su samo dva od dvanaest kamiona, koliko su ih imali prije početka operacije. Odmah su krenuli dalje, na povratak »kući«. Imali su šest ranjenika, koje su, zajedno s liječnikom, smjestili u posljednji kamion. Nakon nekoliko kilometara karavanska trasa kojom su vozili ušla je u neku kotlinu i kad se kolona već našla u njoj, odjednom je na nju, u slabašnoj svjetlosti praskozorja, s dvije strane otvorena snažna vatra: to su ih Talijani dočekali u zasjedi. Već od prvih metaka ranjeno je nekoliko vojnika, a kamion s liječnikom i ranjenicima pogođen je u gumu. Narednik Dennis je bez oklijevanja okrenuo svoj kamion, vratio se s njim na začelje kolone i onda ga tamo tako postavio da je »pokrio« kamion s ranjenicima i štitio ga dok se mijenjao njegov kotač. A onda, kad je taj posao bio konačno obavljen, Dennis je prestigao svoju kolonu prašeći iz mitraljeza po svemu što se micalo. Nakon nekog vremena Talijani su prestali pucati. Nekoliko kilometara dalje čitava se kolona zaustavila. Htjeli su

skuhati malo čaja i za to vrijeme pokušati da poprave tri oštećena kamiona koji nisu mogli sami voziti nego su ih morali tegliti drugi kamioni. Dok su time bili zabavljeni, sustigli su ih Talijani iz one zasjede, i opet su ih napali puščanom i mitraljeskom vatrom. Easonsmith je uskočio u svoj džip i jurnuo prema Talijanima, a njegov je mitraljezac prašio po njima iz svog dvocjevnog »vickersa«. Za kratko vrijeme neprijatelju je bilo dosta borbe. Bacio je nekoliko dimnih bombi, a onda pobjegao u šikaru. Zbog ovog okršaja kolona je izgubila vremena, i kad se sukob završio, već je bilo svanulo. Znajući da svakog trenutka mogu doletjeti neprijateljski bombarderi, Easonsmith je odlučio da digne u zrak ona tri »šepava« kamiona i da odmah nastavi bijeg s ostalima. Nekoliko kilometara dalje pokvario im se radio-odašiljač, a dogodilo se i nešto što je bilo još gore: opazio ih je jedan neprijateljski izviđački avion. Lovački su avioni doletjeli točno u 10 sati i 30 minuta i započeli napad koji je trajao čitav dan, sve do sumraka. Jedino skrovište bila je niska šikara, a samo se po sebi razumije da kolona nije imala ništa čime bi se mogla obraniti od aviona. Kad se konačno spustio mrak, od svih vozila ostala su im samo dva džipa i jedan trotonski kamion. To je bilo sve što su imali za transport 33 čovjeka do Kufre, daleke 1300 km, a imali su i nekoliko novih ranjenika. Razmotrivši situaciju, Easonsmith je izdao svoja naređenja: Lawson (Louson) će uzeti jedan džip i onaj trotonski kamion, šest ranjenika, vozača, mehaničara i Davisa (Dejvisa) kao navigatora i krenut će preko Bir Gerrarija (Đerarija) prema Kufri. I ostali će krenuti prema Kufri, ali pješice: džip kojim raspolažu vozit će vodu i hranu, ali ne i ljude. U toku noći džip grupe koja je pješačila naletio je na stijenu i oštetio se, pa su utrošili puna dva sata da ga poprave. Slijedeći su dan nastavili put, a predveče su naišli na logor Arapa od kojih su kupili jedno janje i mlijeka. Šesnaestog septembra sretno su naišli na vodu, a pred samu zoru idući dan čuli su kako kraj njih u daljini prolaze neka vozila. Bili su sigurni da pripadaju njihovoj jedinici, ali premda su ispalili nekoliko raketa, automobili nisu stali. No, jedan sat nakon toga, popevši se na vrh jedne uzvisine, ugledali su u udolini ispod sebe Oliveya (Olajvija) i njegove Rodezijance koji su se tamo ulogorili kuhajući doručak.

Lawson i njegova grupa sretno su stigli na mjesto sastanka, a odatle su ih u Kairo prevezli avioni. Svi ranjenici Pustinjske grupe oporavili su se i preživjeli. Deset učesnika operacije palo je u zarobljeništvo. Izgubljeno je 14 vozila. Easonsmith i Wilder dobili su DSO, a nekoliko drugih učesnika te akcije odlikovano je s MC i MM. Kasnije su Talijani javili da su »britanski oklopni automobili« uništili 16 aviona i oštetili sedam. Ako želimo da ova priča bude potpuna, moramo ispripovijedati i to što se na kraju dogodilo sa Stirlingom, Macleanom i njihovom grupom. Njih smo, kako je već opisano, ostavili na podnožju onog grebena gdje su ih čitav dan tukli neprijateljski bombarderi i lovci. U svjetlosti zapaljenih kamiona podijelili su vodu i hranu koja im je preostala, a onda su se podijelili u tri grupe sa Stirlingom, Mayneom i Macleanom na čelu. Chrisa Baileya i nekoliko teže ranjenih vojnika poslali su s jednim talijanskim zarobljenikom i sa zastavom Crvenog križa prema Bengaziju da se tamo predaju neprijatelju, a svi ostali ranjenici, među kojima je bio i Bob Melot, uvršteni su u one tri skupine. Noć je bila veoma mračna i napredovalo se sporo. Plan je bio da do zore stignu do Gebela, da se tamo sakriju i da u skrovištima dočekaju slijedeću noć. Grupa koju je vodio Maclean imala je sreću jer je u samo svitanje pronašla jedan vadi sa šikarom koja je bila dovoljno gusta i visoka da su se u nju mogli zavući kamioni i tamo kamuflirati. Neko vrijeme nakon svanuća Maclean i Alston vidjeli su kako jedna eskadrila neprijateljskih aviona napada jednu njihovu, britansku kolonu u pustinji. Ubrzo se tamo u zrak digao visok stup dima, znak da su avioni pogodili barem jedan kamion. Napad što su ga vidjeli Maclean i Alston bijaše napad na Stirlingovu grupu, koja je doduše bila pronašla skrovište i zavukla se u njega, ali ju je onda nehotice odao vozač jednog kamiona iz grupe Specijalne zračne službe, koji se u toku noći bio odvojio od njih, i u trenutku kad su stigli avioni, jurnuo je prema njihovom skrovištu da im se pridruži. Kad je napad neprijateljskih aviona napokon prestao, Stirling je izračunao da će svaki od preostalih trotonskih kamiona morati povesti 20 ljudi, a da će se u svaki preostali džip morati nekako utrpati njih osam. Da situacija u kojoj su se našli bude još gora, imali su zalihu benzina koja im je bila dovoljna samo za vožnju do Gialoa. Zato nije teško pogoditi da se

Stirling usrdno nadao da Gialo više nije u rukama protivnika, nego da su ga zauzeli »Sudanci«. Sve tri grupe vozile su se cijelu noć, a i kad je svanulo, nisu stale, nego su nastavile put. Maclean se vraški namučio prije nego što mu je uspjelo naći izlaz iz čitave mreže vadija i izaći u otvorenu pustinju. Naravno, tu se kolona kretala mnogo brže. Ali kad je svanula nova zora, nigdje oko njih nije bilo ničega u što bi se mogli sakriti osim malo šikare koja je bila visoka samo oko 40 centimetara. Kamioni su se rasturili, a onda su ih njihove posade prekrile mrežama za kamuflažu i grančicama grmova kojima je bila svrha da bar donekle »razbiju« njihove geometrijske konture. Kad je taj posao bio gotov, svatko je sebi našao rupu u pijesku, izvalio se u nju i pokušao zaspati unatoč bijesnim napadima rojeva muha. Na svu sreću, muhe su bile jedini neprijatelj koji je doletio da ih uznemiruje; na nebu iznad njih čitavog tog dana nije se pojavio ni jedan jedini neprijateljski avion. Čim se smračilo, kolona je nastavila put. Slijedeće jutro nije se zaustavila nego je vozila čitav taj dan. Drugo im nije preostalo: morali su se pomiriti s opasnošću da ih otkriju i napadnu neprijateljski avioni, jer su im se opasno smanjile zalihe vode i živežnih namirnica. Vrućina je bila upravo nesmiljena. Od vremena do vremena poneki bi vojnik jednostavno zadrijemao i onda pao s kamiona, pa bi se tada čitava kolona morala zaustaviti da ga pričeka. Pred zalazak sunca 18. rujna kolone su bile oko 50 kilometara od Gialoa. Odlučili su da to veče bolje večeraju, jer su se nadali da će se idući dan sresti sa svojima i od njih dobiti hranu. Oko ponoći Maclean je pošao u izviđačku patrolu prema oazi da bi saznao tko se zapravo u njoj nalazi: da li neprijatelj ili »Sudanci«. Došavši nadomak oazi, ispalio je nekoliko raketa koje su bile ugovorene kao znak raspoznavanja, ali mu nitko nije odgovorio. Maclean je dočekao zoru, zatim je sa svojom grupom krenuo prema palmama. U tom času odjednom su iznad njih preletjela tri njemačka bombardera i malo dalje izbacila nekoliko svježnjeva bombi. Naravno, za Macleana je to bio znak da su »Sudanci« sigurno negdje u blizini. Da je imao pravo, pokazalo se kad je odmah nakon toga zapucalo nekoliko topova gađajući talijansku utvrdu u središtu grada. No, odmah zatim počeli su dolijetati topovski projektili prema Macleanu i njegovoj skupini, i oni su tek u tom trenutku shvatili da se

nalaze na prostoru između dviju protivničkih snaga koje vode borbu. Odmah su se odatle povukli i kratko vrijeme nakon toga uhvatili su vezu sa »Sudancima« koji su im rekli da ovdje vode borbu već pet dana i da su upravo primili od Glavne komande naređenje da se povuku u Kufru. »Sudanci« su im dali hrane i benzina, u izvorima oaze bilo je vode u izobilju, a grane palmi svijale su se pod teretom datulja. Malo kasnije stigli su i Stirling i Mayne sa svojim grupama, i kratko vrijeme nakon toga, sve su kolone krenule na jug prema Kufri. Međutim, njihovim strepnjama još nije došao kraj jer još uvijek nisu bili na sigurnom: u porukama »Sudancima« Glavna komanda je javljala da su akcije Specijalne zračne službe primorale protivnika da s linije fronte povuče velik broj njemačkih vojnika; da oklopne formacije i pješadija pretražuju pustinju tragajući za njima, pripadnicima Specijalne zračne službe, i da je neprijatelj angažirao u toj akciji i avijaciju. Iako je pažnja koju im je na taj način posvetio neprijatelj morala biti prijatna pripadnicima Specijalne zračne službe — a osim toga bilo im je jasno da je za njih bolje da ih Glavna komanda hvali nego da ih kudi — oni su se osjećali nekako bespomoćno, jer su znali da ih na goloj, lako preglednoj površini pustinje svatko može vidjeti. Da bi što više povećali daljinu između sebe i neprijatelja koji ih je gonio, vozili su cijelu iduću noć s upaljenim farovima, a zora ih je zatekla u kraju koji će Maclean kasnije opisati kao »neku vrstu pustinjskog arhipelaga«. Bile su to goleme i visoke litice koje su stršile iz pustinjskog pijeska, okrunjene travom, šikarom pa čak i drvećem, bijaše to upravo idealno skrovište pa se kolona zavukla u njega i tamo provela čitav dan. Iduće su noći nastavili put i nisu se zaustavili ni slijedeće jutro jer su naišli na jednu drevnu, prastaru karavansku trasu koja je vodila u Bir Zighen i dalje do oaze Bir Haraše (Haraš). Kad je Stirlingova kolona stigla u tu oazu, »Sudanci« su već bili tamo i odmah su im pokazali nekoliko izvora crnkaste vode, kojom su se snabdjeti. Preostali dio putovanja obavili su bez ikakve nezgode: mučno je bilo samo »odljepljivanje« kamiona koji su neprestano zapinjali u mekanom pijesku Velikog pješčanog mora. Dva dana nakon odlaska iz Bir Harasca, (kamioni su »crkavali« prosječno svakih kilometar i pol) kolona je pred sam sumrak »došepesala« u Kufru. Ljudi su željeli

samo jedno: da spavaju, spavaju, da satima spavaju, i ta im je želja bila ispunjena.

Kad se početkom oktobra vratio u Kairo, Stirling je saznao da je general Montgomery, novi komandant Osme armije, osnovao novu jedinicu koja je dobila naziv »G Raiding Force« (Dži Rjeding Fors) Napadačka grupa G, da je za komandanta te jedinice postavio pukovnika Shana Hacketta (Šana Hekita) i da je Specijalna zračna služba stavljena pod njegovu nadležnost. No, kad se Stirling upoznao s Hackettom, ovaj mu se na svu sreću svidio i bio mu je odmah simpatičan. Već na prvom sastanku njih su dvojica raspravljali o tome kakve bi zadatke trebala dobiti Stirlingova jedinica u predstojećoj ofanzivi. Stirling je mislio da bi možda bilo najkorisnije i najpametnije da se Specijalnoj zračnoj službi povjeri zadatak da nastoji stvarati kaos u neprijateljskoj pozadini, da napada njegove linije snabdijevanja i napadima koje bi vršio svake noći radi ometanja njegova povlačenja. Naravno, za izvršenje takvog programa trebalo bi više ljudi nego što ih je Specijalna zračna služba tada imala. Trebalo bi, drugim riječima, dobiti pojačanje u ljudstvu, a svaki novi čovjek morao bi ispunjavati dva uvjeta: morao bi već biti aklimatiziran i morao bi biti iz neke dobre jedinice. Shvativši da Stirling ima pravo, Hackett je uredio da se njih dvojica sastanu s Montgomeryjem i da o tome svemu s njime rasprave, pa su ga tako jednog dana posjetili u njegovom »karavanu«. No, već na samom početku tog sastanka postalo je jasno da Montgomery potpuno dijeli prezir što su ga gotovo svi aktivni oficiri osjećali prema »neregularnim« jedinicama, i da golemi uspjesi koje je Stirling postigao u protekle dvije godine za njega ne znače ništa. Čak je zadirkivao Stirlinga zbog neuspjeha koji je bio doživio u Bengaziju, ali mu Stirling nije ostao dužan. Narugao se Montgomeryjevu mrtvo-hladnom i stopostotnom uvjerenju da će smrviti Rommelovu armiju jednom zauvijek i podsjetio ga na činjenicu da je to isto obećanje bio dao i niz drugih generala njegovih prethodnika, ali ga ni jedan nije ispunio. Sastanak je završio tako da je Montgomery glatko uskratio dozvolu da Specijalna zračna služba vrbuje nove ljude iz operativnih pukova. Jedini ljudi koje smije vrbovati jesu oni iz dopunskih pješadijskih rezervi, a većina tih vojnika tek je stigla iz Engleske. Stirlingu nije preostalo ništa drugo nego da se zadovolji time.

Montgomery je započeo svoju ofanzivu kod E1 Alameina 23. oktobra. Nakon četiri dana žestokih borbi u kojima je pretrpio prilično velike gubitke, konačno je probio Rommelovu liniju obrane i odbacio ga sve do Agheile. Tamo se Osma armija zaustavila i ostala na tim položajima čitav mjesec dana. Za to vrijeme Montgomery je morao dovući pojačanja za produžetak ofanzive. Naime, iako je Rommel zadobio teške udarce, njegova je armija i dalje postojala i bila je puna borbenog morala. Stirling je iskoristio taj zastoj da zavrbuje što više novih ljudi, ne pokazujući u tome preveliku izbirljivost. Dok ga Montgomery nije trpio, Alexander, Montgomeryjev pretpostavljeni, i Winston Churchill bili su puni divljenja. Zahvaljujući baš tome dogovoreno je da će Specijalna zračna služba uzeti u svoj sastav ne samo Specijalni odred čamaca nego i ostatak tzv. Middle East Commandoa (Midi Ist Komandoa) — Komandoa Srednjeg istoka. Sve u svemu, Stirling je na kraju pod svojom komandom imao oko 800 ljudi. Međutim, sad se postavilo pitanje što će raditi Specijalna zračna služba kad jednom Osma armija krene u novu ofanzivu. Stirling je izradio plan kojemu je suština bila u tome da Specijalna zračna služba nastoji neprijatelju otežati noćne pokrete duž priobalne komunikacije i tako ga prisiliti da se kreće po danu — a tada će biti izložen napadima britanske avijacije. Montgomery je prihvatio taj plan i jedna Stirlingova izvidnica pronašla je prikladno mjesto za bazu tih operacija. To je bio vadi Bir Zalten, oko 250 km južno od Agheile. Stirling je namjeravao da iz te baze odašilje tako brojne skupine napadača da će dionica ceste od Agheile na istoku do Tripolija na zapadu — dugačka gotovo 650 kilometara — neprestano biti izložena napadima. Naravno, administrativne i operativne teškoće i problemi bili su golemi, ali je Stirling bio siguran da će iz njih sretno isplivati. Stirlingov je plan impresionirao i Montgomeryja, koji je navodno rekao: »Taj dečko Stirling je lud, posve lud. Tko bi drugi mogao smisliti tako nešto! Ali, ako njegov plan uspije, ja se neću ustručavati da kažem da je izvršio odlučni... da upravo odlučni... utjecaj na ishod moje ofanzive.« Kad je to saznao, Hackett je javio Stirlingu: »Komandant smatra da bi vaša aktivnost mogla imati odlučan utjecaj na tok bitke.« Stirling je odgovorio: »Čestitajte u moje ime komandantu armije što je tako oštrouman.«

Stirling i njegova jedinica krenuli su iz Kabrita 20. novembra, a već nedjelju dana nakon toga svi su se sigurno smjestili u onoj bazi iza neprijateljskih linija. Imali su svu silu podataka o tome što se događa na cesti uz obalu, jer su tamo već bile patrole Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini, neprestano osmatrale cestu i registrirale svako vozilo koje bi njome prošlo. Timpson, koji se bio oporavio od rana, poveo je gardijsku patrolu u jednu zaista briljantnu operaciju: punih 15 dana osmatrali su cestu bez stanke i odmora i tek im je nakon toga došla smjena pa su se mogli vratiti u Kufru. Isti dan, 13. decembra, kad je Timpson stigao u Kufru, započela je Montgomeryjeva ofanziva, a to je bio i znak za početak Stirlingove operacije. Stirling je podijelio snage koje će sudjelovati u akciji u dvije grupe. Grupa A i Grupa B. Svaka se grupa sastojala od osam patrola, svaka je patrola imala tri džipa, a u svakom džipu vozila su se tri čovjeka. Zadatak je bio da svaka patrola izvrši po jedan napad na cestu prosječno svaka tri dana. Vođama patrola prepušteno je da sami odlučuju kakve će akcije vršiti: da li će dizati u zrak neprijateljske kamione i druga vozila, hoće li sjeći telefonske vodove ili će postavljati mine na cestu. Na nesreću, Stirling nije mogao ostati da osobno rukovodi akcijama jer ga je Hackett pozvao da se vrati u Kabrit, gdje su zajedno morali donijeti neke važne organizacijske odluke. Nema nikakve sumnje da su sudionicima akcije nedostajale njegove sjajne sposobnosti. Jedna za drugom patrole su uništavane, iako se ipak mora priznati da je svaka prije toga uspjela izvršiti barem dva-tri napada. Stirling, koji se nadao da će ti napadi trajati bar nekoliko tjedana, bio je, naravno, razočaran tim neuspjesima. Danas znamo nešto što on tada nije mogao znati — to jest da je uspio više nego što je mislio. Rommel je u svom dnevniku ostavio bilješke o mnogim saboterskim i diverzantskim napadima, a osim toga, dobro je znao tko stoji iza njih. Evo teksta jedne od njegovih bilješki: »Dvadeset i trećeg decembra krenuli smo u 17 sati po prekrasnom sunčanom vremenu u inspekciju zone južno od našeg fronta. Prvi dio puta vozili smo se cestom Via Balbia, a onda smo, sa dva talijanska oklopna automobila kao pratnjom, skrenuli s nje i vozili se fantastično nazubljenim vadijem Zem-Zemom prema E1 Fasciji (Fašji). Uskoro

smo počeli nailaziti na tragove što su ih ostavili neki od Stirlingovih ljudi koji su na tom području ometali naše snabdijevanje.« Rommel je, naravno, izdao naređenje da se britanski diverzanti progone i hvataju svim sredstvima. Sredinom januara igra je za njih bila izgubljena. Od oficira Grupe B nisu bila zarobljena samo trojica. Grupa A, kojom je zapovijedao Paddy Mayne, dobila je zadatak da vrši napade na dionici ceste između Agheile i Buerata, ali nije stigla da izvrši mnogo napada, jer je od Glavne komande Srednjeg istoka dobila naređenje da obustavi dalje akcije: Osma armija krenula je u novu ofanzivu i probila njemačke linije, pa je Stirlingu preostalo samo to da naredi svojim patrolama da se vrate u bazu, gdje će se prikupiti za nove zadatke. On je tada shvatio da se dramatično izmijenila čitava atmosfera na srednjoistočnom bojištu. Shvatio je da Alexander i Montgomery nisu obični generali, kako je u početku brzopleto zaključio, nego sjajni vojskovođe koji točno znaju što treba uraditi. Osim toga oni su imali golemu materijalnu premoć nad Rommelom i njegovim snagama, a čvrsto su odlučili da se njome dokraja posluže i to ne samo da bi potisnuli njemačko-talijansku armiju sve do Tunisa nego i da je potpuno unište. Britanski su vojnici gotovo blistali od samopouzdanja. Naravno, trebalo je uvažiti i činjenicu da se saveznička armija pod komandom generala Eisenhowera iskrcala u Alžiru, iza Rommelovih leđa, i da je napredovala prema jugu i istoku. Pobjeda je napokon bila na vidiku. Montgomery je planirao da svoj slijedeći udar izvrši 15. januara i nadao se da će se tako probiti daleko iza Tripolija. U sklopu te operacije Specijalna zračna služba dobila je ove zadatke: kapetan Jordan i tri patrole snaga Slobodne Francuske vršit će napade na linije komunikacija između Sfaxa — Safaqus (Sfaksa) i Gabesa — Gabis — u Tunisu, a druga će operativna grupa izvršiti demonstraciju zapadno od Tripolija. U isto će vrijeme Osma armija napasti Tripoli s juga i istoka. Svrha demonstracije bila je u tome da se u neprijateljskim redovima izazove panika i da se Nijemci povuku prije nego što razore uređaje u Tripoliju. Treća operativna grupa Specijalne zračne službe dobila je zadatak da izvrši izviđanje utvrđene linije Mareth u Tunisu, oko 320 kilometara zapadno od Tripolija. Što se tiče Stirlinga, on će izvršiti izviđačku akciju u sjevernom Tunisu, a onda će se priključiti

britanskoj Prvoj armiji u Tunisu. Stirling je odlučio da na taj zadatak kao navigatora povede Sadlera jer je bilo očito da će problem prelaženja preko nepoznatog teritorija Alžira biti vraški složen. Krenuli su 10. januara. Cilj prve etape putovanja bila je oaza Bir Guedaffia (Gedafija), južno od Buerata, gdje su se Stirlingu i njegovoj grupi pridružili Jordan i njegove tri patrole. Odlučeno je da se podijele u dvije skupine koje će putovati svaka za sebe, i da se zatim ponovno spoje kod Bir Soltanea u sjevernom Tunisu. Bir Soltane je bio izabran zato što se nalazio na teritoriju koji je Stirling trebalo da izvidi za Obavještajno odjeljenje Osme armije i zato što je mogao poslužiti kao dobra »odskočna daska« za Jordanove operacije između Sfaxa i Gabesa. U početku se putovalo lako i kamioni su vozili do Ghadamesa brzinom od osamdesetak kilometara na sat. Tamo su saznali da su general Leclerc i snage Slobodne Francuske, koje su upravo tada bile na svom sjajnom maršu od jezera Čada, samo nekih 120 kilometara daleko. Stirling bi ih bio rado dočekao i pozdravio, ali za to nije bilo vremena. Odmah je krenuo prema sjeveru kroz područje poznato pod imenom Veliki Erg. To je bio najstrašniji teren kroz koji se ikad morala probijati njegova jedinica. Nedaleko od Bir Soltanea Stirling se odvojio od svoje kolone da izvidi teritorij oko linije Mareth i tada je saznao da je Montgomery osvojio Tripoli. U istoj poruci Obavještajno odjeljenje Osme armije zatražilo je da se što prije i što brže izvrše akcije u rajonu Sfaxa i Gabesa. Stirling je zato naredio Jordanovoj koloni da odmah krene prema sjeveru a ujedno je razmislio i o vlastitom »voznom redu«. U normalnim okolnostima, to jest da je sve bilo ostalo po starom, njegov put do Alžira i položaja Prve armije vodio bi južno od jezera Djerid (Džerid). Međutim, uzevši u obzir brzo napredovanje Osme armije — o kojem je upravo saznao — odlučio je da izviđanje skrati na jedan jedini dan, a da onda odmah pojuri za Jordanom kroz »prolaz« između jezera i morske obale kod Gabesa, izvrši akciju u rajonu Soussa (Susa) i da tek nakon toga nastavi put. Podaci koje su mu bili poslali obavještajci Osme armije govorili su da Rommelova situacija u snabdijevanju postaje očajna, a to je značilo da bi svaki udarac u njegovu pozadinu mnogo pomogao Osmoj armiji.

I tako je Stirling pohitao na sjever prema prolazu kod Gabesa, krećući se po izvanredno teškom i neprohodnom terenu. Sa sobom je imao pet džipova i četrnaest ljudi. Pred sam sumrak pojavila su se dva njemačka izviđačka aviona. Napravili su jedan krug iznad kolone, opazili je i odletjeli. Stirlingu je bilo jasno što se dogodilo. Jordan je započeo svoju akciju i Nijemci su zato pomno motrili prolaz kod Gabesa. Bilo je gotovo sigurno da su ona dva aviona alarmirala kopnene jedinice i da su one već krenule da ga dočekaju, a to je značilo samo jedno: da se kolona mora pod svaku cijenu provući kroz prolaz prije zore. Teškom mukom probijala se gotovo »korak po korak« po kamenitim stazama, kroz duboke krševite gudure. Do svanuća je prevalila nešto više od 30 kilometara. Kad je svanulo, otkrili su da se nalaze u neposrednoj blizini ceste koja vodi u Gafsu. Cesta je bila tako blizu da su oni mogli vidjeti neprijateljska vozila kako se kreću po njoj. Čekali su gotovo čitav sat da se cesta isprazni i da se situacija raščisti, a onda su se brže-bolje prebacili preko ceste, vozili još oko trideset kilometara i konačno pronašli jedan dubok vadi koji je, pun zelenila, bio kao stvoren da im posluži kao skrovište. Kad su sakrili kamione, Stirling je poslao Sadlera i još jednog oficira da izviđaju okolicu. Vratili su se prilično brzo s viješću da se samo otprilike kilometar i po ispred njih nalazi još jedna cesta puna neprijateljskih vozila, a kraj nje neka vrsta depoa gdje se kamioni istovaruju i primaju nove tovare. Primivši mirno tu vijest, Stirling je rekao da bi bilo najpametnije da se svi dobro naspavaju, a slijedeće će noći izvršiti akciju na Sousseu. No stvari su pošle naopako. Oko pet sati poslije podne Sadler i Cooper, koji su se nalazili na samom ulazu u vadi, odjednom su začuli topot vojničkih cokula, a već u slijedećem trenutku zagledali su se u uperene cijevi neprijateljskih pušaka. Neprijatelj ih je sve uhvatio na spavanju! Stirling, koji je spavao kao zaklan u nekoj pećini, naglo se probudio i prvo što je vidio bila je cijev revolvera koju je prema njemu uperio očito prestrašeni neprijateljski vojnik. Izašavši natraške iz pećine, njemački je vojnik dao Stirlingu rukom znak da pođe za njim, a ovome je bilo jasno da mu se mora pokoriti. Žmirkajući od jake dnevne svjetlosti Stirling je pogledao u vis i ugledao stotine neprijateljskih vojnika što su se bili poredali na gornjem rubu vadija s puškama uperenim u njega. Sreća ga je napokon ostavila!

Nijemci su dopustili zarobljenicima da uzmu lične stvari, zatim su ih sve strpali u jedan kamion. Nakon vožnje od dva sata stigli su u zarobljenički logor koji je, kako se čini, bio u okolici Medine. Čim je stigao u logor, Stirling je počeo da smišlja kako da pobjegne. Kad se spustila noć, zamolio je stražara da ga odvede na zahod, i dok je tamo išao, počeo je bježati zajedno s oficirom koji se zvao McDermott (Makdermot). Plan bijega bio je nezgrapan i nespretan, ali je ipak upalio — i Stirling je pretrčao oko šest stotina metara i dočepao se šikare a da ga ni jedan metak nije pogodio. Kako je neko vrijeme uzalud tražio McDermotta, prešao je do zore oko 25 kilometara, a tada se namjerio na veliku arapsku kuću koje se vlasnik razveselio kad ga je ugledao i odmah mu dao hrane i vode. Taj dan Stirling je proveo sakriven u Arapovoj šupi. Ocijenio je da se nalazi otprilike 50 kilometara od Bir Soltanea i da bi do zore mogao prijeći oko trideset kilometara. Međutim, kad je pala noć, izgubio je čitav sat jer je odlučio da izvidi jedan obližnji aerodrom pun »junkersa 52«, a onda je, krenuvši dalje, otkrio da je teren tako neprohodan da je do zore na jedvite jade prešao samo šesnaest kilometara. Kad je svanulo, pronašao je neku malu guduru u koju se zavukao i odmah zaspao. Pred sam zalazak sunca, probudio ga je neki Arapin koji mu je rekao da će mu dati hrane i vode. Pošavši za njim kroz vadi, Stirling je upao u zasjedu koja ga je čekala. Arapin je iznenada izvukao revolver i uperio ga u Stirlinga, a ovaj je, pogledavši naprijed, tek tada opazio pet njemačkih kamiona punih vojnika i načičkanih mitraljezima. Ovaj se put o bijegu nije moglo ni sanjati. Fantomski major prestao je da bude fantom! Iako je Stirlingov pad u zarobljeništvo izazvao zbrku u Specijalnoj zračnoj službi, to još nije bio kraj te jedinice. Na Stirlingovo mjesto došao je Paddy Mayne. Do kraja rata jedinica se borila u Italiji, u Francuskoj i najzad u Njemačkoj, i za to je vrijeme od njenog ljudstva i novih vojnika formirano pet pukova: dva britanska, dva francuska i jedan belgijski. Njeni pothvati u pustinji sada su već pripadali historiji. Nakon velikog savezničkog napredovanja, posao Pustinjske grupe za akcije u dubokoj pozadini bio je dovršen i njeni su se kamioni posljednji put vratili u Kairo. U toku januara i februara 1943. godine glavni zadatak jedinice bio je istraživanje nekoliko tisuća četvornih

kilometara područja južno od linije Mareth. Taj veliki napor nagrađen je slijedeći mjesec. Proučivši izvještaje koje je dobio od Pustinjske grupe, Montgomery je zaključio da bi bilo moguće bočno zaobići liniju Mareth i povjerio je taj zadatak Novozelandskoj diviziji. Međutim, da bi se mogao izvršiti pokret tako velikog broja ljudi preko pustinje, trebalo je prethodno na pravcu njenog nastupanja stvoriti niz etapnih skladišta ratnog materijala. Pustinjska je grupa dobila zadatak da izabere mjesta gdje će se stvoriti ta skladišta i da onda do njih vodi kolone kamiona s materijalom. Sredinom marta sve je bilo spremno i ujedno je konačno preciziran pravac kojim će se kretati divizija. Devetnaestog marta divizija je, predvođena pripadnicima Pustinjske grupe, izvršila pokret prema Gabel Tabaqui (Džebel Tabaki), ali je to bila samo prva etapa jer su njeni konačni ciljevi bili E1 Hamma i Gabes. Osjetivši opasnost koja mu je zaprijetila s juga, Rommel je prebacio jednu oklopnu i dvije pješadijske divizije na prostor zapadno od Gabesa da zatvore tamošnji prolaz. Ali je Montgomery poslao Novozelanđanima kao pojačanje 1. oklopnu diviziju, a čitavoj operativnoj grupi davali su zračnu podršku avioni britanskog i američkog ratnog zrakoplovstva. Te su snage nanijele Nijemcima težak poraz i Rommel je morao napustiti svoju obrambenu liniju i povući se. Nekoliko dana nakon pada Gabesa, Montgomery je Prendergastu, komandantu Pustinjske grupe, napisao ovo pismo: »Dragi Prendergaste, Sutra vam vraćamo vašu indijsku grupu. Ona je ovdje obavila mnogo vrijednih poslova — izviđala prilaze cestama, davala patrolnu službu za zaštitu aerodroma i tako dalje — ali smatram da u područje u koje upravo ulazimo za njih neće biti posla. Želio bih da znate koliko cijenim izvrstan posao što su ga obavile vaše patrole, Specijalna zračna služba, izviđajući za nas područje sve do Gabesa. Bez vaših pomno pripremljenih i pouzdanih izvještaja nastupanje »lijevim udarom« što ga je izvršila Novozelandska divizija bio bi udarac u nepoznato. Zahvaljujući podacima koje smo od Vas dobili, mogli smo sa sigurnošću planirati tu operaciju, i ona je, kao što znate, prošla bez najmanje smetnje. Molim Vas da u moje ime iskažete zahvalnost svima onima koji su u tome sudjelovali. Ujedno primite od Osme armije najbolje želje za

sretno izvršenje zadataka koji su još pred vama. Vaš odani B. L. Montgomery« Kao ratnom zarobljeniku, Stirlingu je dakako bila uskraćena utjeha koju bi mu sigurno bila pružila takva poruka da je za nju znao. Međutim, da je za njega znao, zacijelo bi mu pričinio veliko zadovoljstvo i zapis što ga je upravo tih dana unio u svoj dnevnik feldmaršal Rommel. Taj zapis ticao se njega, Stirlinga. Govorio je o njegovom zarobljavanju i glasio je: »Tako su Britanci izgubili veoma sposobnog i okretnog komandanta pustinjske grupacije koja nam je nanijela više štete nego bilo koja druga britanska jedinica takve brojčane snage.« Trinaestog maja u 13 sati i 16 minuta general Alexander je poslao premijeru Winstonu Churchillu ovu depešu: »Gospodine, dužnost mi je da vas izvijestim da su operacije u Tunisu završene. Otpor neprijatelja potpuno je prestao. Mi smo gospodari obala sjeverne Afrike. Čekam vaša dalja naređenja.« Da bi se izvojevala ta pobjeda, trebale su tri godine, mnoge bitke i mnoge žrtve. Pustinjska grupa za akcije u dubokoj pozadini i Specijalna zračna služba bile su u brojčanom pogledu tek neznatan djelić formacija koje su se borile u sjevernoj Africi. Međutim, kazat ćemo istinu ako reknemo da bi bez njihova napora pobjeda došla kasnije i da bi bila mnogo skuplje plaćena. Njihova uloga u povijesti ratova ostaje jedinstvena.

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net