Arhivistika - Pitanja i Odgovori - Seminar Ski, Diplomski Maturski Radovi, Ppt i Skripte Na Www.ponude

ISPITNA PITANJA ZA PREDMET ARHIVISTIKA 1. Što je Arhivistika. Arhivistika je nauka koja se bavi proučavanjem principa i metoda zaštite arhivske građe radi njenog korištenja kao izvora za historiju, ostale nauke i druge općedruštvene potrebe. Iz definicije se vidi da je svrha zaštite arhivske građe, prije svega, u funkciji njenog kroištenja. S obzirom na predmet proučavanja arhivistika se dijeli na: arhivsku teoriju, arhivsku praksu, arhivsku tehniku, historijat arhiva i arhivsko zakonodavstvo. 2. Što proučava arhivska tehnika. Arhivska tehnika istražuje mjere i postupke fizičke zaštite, konzervacije i restauracije arhivske građe. 3. Što proučava arhivska teorija. Arhivska teorija proučava osnovne arhivske pojmove, principe i metode rada, historijat arhivistike i njen odnos prema drugim srodnim naukama. 4. Što je to arhiv Arhiv je ustanova koja se bavi zaštitom, prikupljanjem, sređivanjem, čuvanjem i davanjem arhivske građe na kroištenje. Osim ovog tumačenja ovaj termin se u širem smislu koristi i za arhivsku cjelinu u značenju fonda, a isto tako može označavati i organizacionu jedinicu u sastavu pisarnice. 5. Što čini registraturnu građu. Registraturnu građu sačinjavaju sve vrste zapisa primljenih ili nastalih u administrativnom radu i odloženih prema odgovarajućem rasporedu. Ovu građu osim spisa sačinjavaju i svi fotografski i fonogramski snimci, knjige, kartoteke i druge evidencije. 6. Što je to registraturna cjelina. Registraturna cjelina je cjelina registraturne građe nastale u radu jedne administracije. 7. Tko je to imalac, a tko stvaralac arhivske i registraturne građe. Imalac arhivske i registraturne građe je pravna ili fizička osoba koja je njezin vlasnik, posjednik ili držalac, bez obzira na to da li je građa nastala njegovim radom ili ne. Stvaralac arhivske i registraturne građe je svaka fizička osoba ili administracija čijim je radom nastala takva građa. Nadležni državni arhiv utvrđuje popis stvaraoca i imaoca javnog arhivskog i registraturnog gradiva na području svojeg djelovanja.

8. Što je to arhivski fond. Arhivski fond sastoji se od ukupne arhivske građe nastale radom jedne administracije. 9. Kakvi su to konvencionalni, a kakvi nekonvecionalni dokumenti. Konvencionalni dokumenti su svi oni dokumenti za čije očitanje nisu potrebni posebni uređaji. Nekonvencionalni dokumenti su oni za čije su očitanje potrebni posebni uređaji. 10. Što je to sređivanje arhivske građe. Sređivanje je jedan od postupaka na zaštiti, koji se vrši u onim slučajevima, kada je raspored arhivskog materijala iz bilo kojeg razloga poremećen ili nepregledan. Zbog toga se postupak sastoji u tome da se arhivske jedinice sistematiziraju u odgovarajuće rasporede i da se nakon toga sve šire jedinice jasno razgraniče (opisom sadržaja svake takve jedinice, npr. Fascikla, čime se postiže preglednost). Pod sređivanjem se podrazumijevaju i svi intelektualni i fizički postupci i učinci raščlanjivanja i raporeda dokumenata u skladu sa arhivističkim načelima. Sređenim se smatra ono arhivsko gradivo u kojem se pojedinačni zapisi ili osnovne jedinice udruživanja zapisa nastale u procesu poslovanja nalaze u sklopu arhivskog gradiva na mjestu određenom načinom upravljanja spisa te njihova odlaganja. 11. Navedite stupnjeve nesređenosti arhivskog materijala. Nesređeno stanje može nastati uslijed neodgovornog i nemarnog odlaganja, obiminijeg izlučivanja, premještanja, preseljenja, elementarnih nepogoda. Stupnjevi nesređenosti: 1. prvi stupanj - je onaj (najviši stupanj) kada su međusobno izmiješani dokumenti dviju ili više registraturnih cjelina, odnosno kada nisu konfekcionirani u fascikle ili mape. 2. drugi stupanj - je onaj stupanj kada su međusobno izmiješani, odnosno kada nisu konfekcionirani u fascikle ili mape, dokumenti unutar jedne registraturne cjeline. 3. treći stupanj - onaj stupanj, kada su nisu izmiješani dokumenti više registraturnih cjelina, nego samo šire jedinice, a one nisu označene sadržajem (na fasciklima nema oznaka sadržaja).

4. četvrti stupanj - onaj stupanj kada su izmiješane šire jedinice unutar jedne registraturne cjeline. 5. peti stupanj - onaj stupanj kada su međusobno izmiješani fascikli dviju ili više registraturnih cjelina, iako su označeni svojim sadržajem. 6. šesti stupanj - onaj stupanj kada su međusobno izmiješani fascikli unutar jedne registraturne cjeline, iako su označeni svojim sadržajem. 7. sedmi stupanj - je onaj (najniži stupanj) kada su fascikli uredno odvojeni, označeni i odloženi, ali nisu popisani i numerirani brojevima iz popisa. 12. Koje dvije metode sređivanja arhivske građe poznajete. Dvije su osnovne metode sređivanja arhivskog materijala: 1. neposredna – podrazumijeva uspostavljanje rasporeda arhivskog materijala, bez pomoćne evidencije; i 2. posredna – podrazumijeva ispisivanje kartica za svaku tehničku jedinicu, zatim njihovo sređivanje, a tek onda i prema njima, sređivanje arhivskog materijala. Izbor između ove dvije metode ovisi o stupnju nesređenosti i količini arhivskog materijala. 13. Što znači da je arhivski materijal sređen, a što da je pregledan. Sređenim se smatra ono arhivsko gradivo u kojem se pojedinačni zapisi ili osnovne jedinice udruživanja zapisa nastale u procesu poslovanja nalaze u sklopu arhivskog gradiva na mjestu određenom načinom upravljanja spisa te njihova odlaganja. Pregledi obuhvaćaju neposrednu audio i vizuelnu identifikaciju te kontrolu cjelovitosti ispravnosti. Opisivanje obuhvaća upis identifikacijskih podataka na kartice, posebno za svaku cjelinu i posebno za svaki njen dio. 14. Koji su osnovni razlozi za izlučivanje arhivske građe. Osnovni razlog izlučivanja je pretjerana masovnost suvremene registraturne građe. Kao posljedica masovnosti nastaju i dva posebna razloga: prvi se odnosi na samu opravdanost čuvanja a izražava se velikim troškovima (prostor, oprema, režijski troškovi), a drugi se odnosi na sve teže i sporije pretraživanje u uvjetima pretjeranih količina (dva poznata stanovišta: Čuvati sve znači ne čuvati ništa i čuvati, znači pravilno izlučiti) Zbog navedenih razloga, izlučivanje je redovni zadatak (svake ili svake druge godine), kako bi se s jedne strane smanjili troškovi, a s druge omogućilo lakše pretraživanje. 15. Tko pokreće postupak izlučivanja arhivske i registraturne građe. Postupak pokreće imaoc i komisijski predlaže onaj dio registraturne građe, za koji smatra da nije potrebno čuvati. Predstavnik arhiva vrši procjenu na licu mjesta, a nadležni arhiv, na osnovu nje, donosi odluku. U tom odlučivanju, arhivi imaju pravo na diskrecionu odluku. Prijedlog se može odobriti u cijelosti, ssamo djelomice ili u cijelosti odbiti.

16. Na koja tri načina se vrši procjena kod izlučivanja s obzirom na jedinice u procjeni.

S obzirom na jedinice u procjeni, ona se može vršiti: 1. po principu čitavih dosijea – prva metoda se sastoji u procjeni čitavih dosijea bez ulaženja u njihov sastav, te je ona najekonomičnija, ali pretpostavlja klasifikacijski raspored i dosljednost kod odlaganja. Prema propisima u RH primjenjuje se u postupcima izvan arhiva; 2. posebno akt po akt – metoda akt po akt (ili predmet po predmet) primjenjuje se samo onda ako se ne može primjeniti prva metoda tj. Kad ne postoji klasifikacijski raspored. Bez obzira na ove pretpostavke primjenjuje se u završnom postupku (u arhivu); 3. po principu uzorka – ova metoda je kombinirana između prve dvije; u isto vrijeme procjenjuje se više dokumenata, ali ne i čitav dosije. Primjenjuje se u nekim užim znanstvenim istraživanjima (demografskim, sociološkim i ekonomskim), a naročito ako zbog pretjerane količine sve dokumente nije moguće čuvati. 17. Što znate o papiru, a što o pergameni. PAPIR - je proizveden u Kini oko 105 godine p. n. e. otkuda se proširio po čitavom svijetu. Izrađivan je ručno iz lanenih i pamučnih krpa, praktički bez dodatka kemikalija. Uz manja usavršavanja takav način proizvodnje zadržan je do konca 18. stoljeća, kada je načinjen prvi stroj za izradu papira i kada se u proces proizvodnje postupno uvode i nove sirovine. Osnovne sirovine koje koristi suvremena industrija papira su: drvenjača, celuloza drvnog porijekla, stare krpe, stari papir, a kao dodaci radi veće trajnosti u nekim slučajevima i sintetska i mineralna vlakna. Uvođenjem celuloze drvnog porijekla i drvenjače u proizvodnji papira naglo se pogoršavaju njegova svojstva, a time i trajnost. Stari papir ručne izrade, izrađivani iz pamučnih i lanenih krpa i bez dodatka, bili su izuzetno kvalitetni i trajni. Iako drvenjača ima loša svojstva, ona se zbog niske cijene i dalje koristi u industriji. PERGAMENA - je neštavljena koža raznih životinja obrađena na poseban način kako bi mogla služiti kao podloga za pisanje. Po svom sastavu pergamena je bjelančevina (kolagen) koja u vodi bubri i zbog toga dobra podloga za razvoj različitih mikroorganizama. Danas se pergamena rijetko koristi, a njena upotreba ograničena je samo na izuzetne okolnosti (za izradu posebnih diploma, povelja i sl.). Zaštiti takvih dokumenata posvećuje se posebna pažnja, jer su osjetljivi na djelovanje štetnih utjecaja nego dokumenti. 18. Kakvi su to biološki uzroci oštećenja materijala za pisanje kako se bori protiv njih. Biološki uzroci oštećenja materijala za pisanje su vanjski uzroci oštećenja, a to su: bakterije, pljesni, insekti i glodavci. Najopasnije su one bakterije, pljesni i insekti koje se hrane raznim komponentama iz sastava papira i uveza (želatina, škrob, kazein, tutkalo i dr.). U tom slučaju oštećenja su nepovratna. Biološki uzročnici oštećenja za svoj razvoj zahtjevaju između ostalog i odgovarajuću vlagu i temperaturu. Održavanje temperature i relativne vlažnosti zraka u spremištima, u optimalnim granicama, predstavljaju istodobno i garanciju da se neće razviti biološki uzročnici oštećenja.

Biološka zaštita bazira se u prvom redu na eliminaciji uzoraka koji pogoduju razvoj bioloških uzročnika, a to su povišena vlaga i temperatura. U zraku naime uvijek ima spora plijesni koje se razvijaju čim nađu pogodnu podlogu i povoljne uvjete za razvoj. Dalji korak biološke zaštite je preventivna dezinfekcija, dezinsekcija i deratizacija u suradnji sa zavodima za zaštitu zdravlja. Nakon toga moguća je i dezinfekcija u slučajevima kada se pojavi infekcija. Ukoliko se radi o manjim inficiranim količinama, dezinfekcija se izvodi u laboratorijskim uvjetima. Kada se radi o većim količinama, najbolje je pozvati zavod za zaštitu zdravlja, koji dezinfekciju ili dezinsekciju vrši u suradnji s konzervatorom i prema njihovim uputama. Sva dezinfekciona sredstva su hlapljiva, te prije ili kasnije nastaju s dokumentima. Zbog toga, ukoliko dođe do naknade infekcije, ti isti dokumenti mogu ponovo poslužiti kao podloga za razvoj plijesni ili insekata. 19. Kako se štite nekonvencionalni dokumenti. Za one dokumente te vrste, za koje se predviđa duže ili trajno čuvanje, moraju se osigurati i posebni uvjeti. U tom slučaju i troškovi su višestruko veći. Optimalne uvjete omogućuju jedino klimatizirano spremište. Zidovi i stropovi obrađuju se specijalnim premazima da ne bi otpuštali prašinu. Dozvoljena količina prašine iznosi do 10 čestica po kvadratnom metru, a njihova veličina do 10 mikrona, Jakost vanjskog magnetnog polja ne smije prelaziti 400 A/m. Odnos RV i temperature razlikuju se za pojedine vrste. Radi orijentacije, daje se pregled za najvažnije vrste: - za crno-bijele filmove na acetilceluloznoj vrpci 10-16 °C i RV 30-50% - za gramofonske ploče 10-21 °C i 40-55% RV - za magnetne nosioce 4-16 °C i 40-60 RV

20. Kakvi trebaju biti postupci restauriranja i konzerviranja. Za razliku od preventivne zaštite, restauracija obuhvaća niz fizikalnih i kemijskih postupaka, uključivo i rekonstrukciju dijelova, kojima se već oštećeni dokumenti nastoje vratiti u izvorno stanje ili što bliže njemu. Svi konzervatorski i restauratorski postupci moraju biti revizibilni, što znači da moraju biti takvi, da omogućuju povratak u prvobitno stanje ( prije restauracije). Zatim, postupci ne smiju štetno djelovati na dokumente i na eventualne buduće konzervatorsko-restauratorske zahvate ( ako to bude potrebno). Slijedeće je pravilo, da se dokumenti popravljaju onim materijalima što su po sastavu najsličniji materijalu iz kojeg se sastoji dokument. Svi materijali ( papir, ljepila, folije) prethodno se ispituju kako bi se utvrdilo da li štetno djeluju na dokument. Izbor dokumenata za restauriranje vrši se prema prioritetnim listama, kako bi prednost dobili oni najvrjedniji i najoštećeniji.

21. Od kojih se etapa sastoji proces mikrofilmiranja.

S obzirom na faze rada, proces mikrofilmiranja može se podijeliti na tri etape: a) pripremu dokumentacije – Preduvjet za mikrofilmiranje je sređenost dokumenata, naročito unutrašnja. U slučaju da arhivski materijal nije sređen, racionalno obilježavanje pojedinih rola ne bi bilo moguće, a time bi i pretraživanje bilo otežano. Redoslijed snimaka mora odgovarati redoslijedu u evidencijama. Prije mikrofilmiranja dokumenti se čiste od prašine, ravnaju i glačaju ( jer bi u protivnom na mjestima savijanja na snimku ostala tamna mjesta). Osim toga, sa dokumenata treba skinuti sve elemente spajanja ( spojnice i sl.) koji mogu oštetiti staklo na aparaturi, a također i zato, da se pojedine stranice mogu snimati u cijelosti. b) neposredno mikrofilmiranje - Ova faza rada može se podijeliti na snimanje, kemijsku obradu, kontrole i konfekcioniranje. Kemijska obrada obuhvaća: razvijanje, fiksiranje, ispiranje i sušenje. Proces se obavlja ili neposredno u kameri ili u automatiziranim procesorima ( razvijačima), a traje u prosjeku 10 -30 minuta. Nad čitavim procesom provode se kontrole. One mogu biti kemijske i vizuelne. Kemijska kontrola odnosi se na ispravnost kemikalija, a obavlja se prije i u toku obrade. Vizuelna kontrola obavlja se nakon kemijske obrade, a obuhvaća pregled snimaka ( utvrđivanje čitljivosti i gustoće filma). Pod konfekcioniranjem smatra se stvaranje izvedenih oblika na bazi svitaka, kao i stavljanje svitaka u odgovarajuću ambalažu (plastične kutije). Izvedenim oblicima smatraju se svi ostali mikrooblici. i c) obradu snimljenih materijala - Potpuna obrada obuhvaća, kako obradu mikrofilma, tako i obradu originala, s kojeg je izvršeno snimanje. Svaka mikrofilmska izvedba pretpostavlja opis sadržaja čitave takve izvedbe, kao i adrese pojedinih snimaka. Opis sadržaja čitave izvedbe odgovara vanjskom sadržaju svake druge tehničke jedinice (npr. sadržaj jednog fascikla ), a obuhvaća naziv registraturne cjeline, granične podatke o snimcima i broju role. Adresa snimaka određuje njegovo mjesto u roli, odnosno u stripu, džeketu i mikrofiš oblicima. Drugim riječima, svaki snimak u svitku ili drugoj konfekciju ima svoju numeraciju, odnosno koordinatne podatke ( u slučaju mikrofiša ). Ako između dokumenata ne postoji jasan redosljed, onda je numeracija snimka jedina njegova sigurna adresa ( npr. u jednom predmetu ). Obrada originala sastoji se u označavanju mikrofilmskih adresa i na originalima. Time se između originala i kopije uspostavlja čvrsta veza, koja omogućava pretraživanje snimaka i na bazi originala. Npr. ako se traži korištenje dokumenata, a utvrdi da je oštećen, takva adresa neposredno upućuje na odgovarajuću kopiju ( odnosno nije potrebno dodatno pretraživanje na kopijama). Adresa sadrži broj role i broj snimaka. 22. Navedite osnovne zadatke arhiva u zaštiti arhivske građe. 8 Zaštita arhivske građe ostvaruje se prije svega djelovanjem arhiva kao osnovnih nosioca zaštite. Uzevši to u obzir zadaci arhiva u zaštiti arhivske građe su: 1. preuzimanje, čuvanje i održavanje arhivske građe,

2. sređivanje i stručna obrada arhivske građe, 3. stručni nadzor nad arhiviranjem, čuvanjem, održavanjem i odabiranjem arhivske građe, 4. objavljivanje znanstveno-obavještajnih pomagala o arhivskoj građi, 5. objavljivanje arhivske građe, 6. izdavanje na korištenje, 7. upoznavanje javnosti o vrijednosti i razlozima čuvanja arhivske građe.

23. Navedite

razine na kojima se ostvaruje suvremeno arhivsko zakonodavstvo. 12 Arhivsko zakonodavstvo se ostvaruje na nekoliko razina: 1. na razini osnovnih zakona, kojima se reguliraju sistemska i najvažnija pitanja zaštite na određenom državnom teritoriju, 2. na razini provedbenih propisa, koji se donose na osnovi zakona, a kojima se detaljnije reguliraju pojedine odredbe iz zakona, 3. na razini internih propisa, koje na temelju zakona i provedbenih propisa donose imaoci i arhivske ustanove. 24. Objasnite dvije faze u povijesnom razvoju arhivskog zakonodavstva. 12 U razvoju arhivskog zakonodavstva mogu se razlučiti dva osnovna perioda: 1. period u kojem se donose propisi samo za određenu ustanovu ili arhivsku građu (npr. prvi se propis u nas iz 1870. god. odnosi samo na Kraljevski zemaljski arhiv ), 2. period sveobuhvatnog normiranja zaštite arhivske građe i organizacije arhivske službe. 25. Što je to uputstvo o vrednovanju registraturne građe. 19 Vrednovanje se vrši na dvije razine. Na višoj, provodi se tzv. kategorizacija, a njome su obuhvaćene registraturne cjeline za koje se predviđa preuzimanje u arhive. Nespomenute ( nekategorizirane ) cjeline neće se preuzimati, ali i dalje zadržavaju sve obaveze u pogledu zaštite. Na nižoj razini, u okviru svake cjeline, vrednovanje se vrši na temelju lista. Uz Opću, negativnu listu, Uputstvom su predviđene još dvije dodatne. Tzv. liste arhivske građe (pozitivne) obuhvaćaju samo one dokumente za koje se predviđa trajno čuvanje. Izrađuju se, ne za svakog imaoca posebno, nego za čitavu djelatnost. Druge su tzv. posebne liste, koje uz suglasnost nadležnog arhiva donosi svaki imalac posebno. Na temelju rasporeda odlaganja, one obuhvaćaju i pozitivne i negativne stavke ( stoga se smatraju mješovitim ).

26.

Koje dvije vrste spisa imamo prema smjeru komuniciranja. 22

Spis je sredstvo službenog i poslovnog komuniciranja. Osim izuzetaka prilog je sastavni dio spisa. Upravo na temelju te definicije, njihova osnovna podjela vrši se prema smjeru komuniciranja. Dijele se na ulazne i izlazne. Ulazni su oni koji su upućeni od nekog pošiljaoca, a izlazni (vlastiti) oni, što se upućuju nekom primaocu. 27. Objasnite razlike između arhivskih i nearhivskih propisa pri izlučivanju registraturne građe, te što koji propisi naročito reguliraju. 41 Na bazi različitih interesa, kriterije o čuvanju propisuju i dvije vrste propisa. Dok se smisao arhivskih nalazi u zaštiti arhivske građe, nearhivski određuju tzv. najmanje rokove čuvanja. U ovom drugom slučaju, to su naprimjer: propisi iz računovodstva, sudski poslovnik, propisi iz socijalnog osiguranja i dr. Osim toga, ako se radi o multipliciranim dokumentima, neki od tih nearhivskih, određuju i mjesto gdje se čuvaju obavezni primjerci (npr. građevinski se projekti izrađuju u više primjeraka i čuvaju kod projektne organizacije, kod investitora i kod organa uprave koji izdaje građevinsku dozvolu (čiji je projekt sastavni dio). Ipak, s obzirom na vrste kriterija, čvrsta se granica između arhivskih i nearhivskih propisa ne može odrediti. Tako arhivski djelomice sadrže i kriterije za privremeno čuvanje, a nearhivski za trajno (npr. propisi iz računovodstva sadrže odredbe o trajnom čuvanju završnih računa i dokumenata o isplati osobnih dohodaka). Najveća razlika između te dvije vrste propisa odnosi se na mogućnost poništenja. Određujući najmanje rokove čuvanja, nijedan od nearhivskih propisa ne odobrava time i poništenje (nakon isteka rokova). Postupak za poništenje reguliran je jedino u arhivskim propisima. 28. Što je to pravilnik o odabiranju i izlučivanju registraturne građe Njime je utvrđena procedura i kriteriji za izlučivanje nevrijedneregistraturne građe. Postupak započinje i priprema imalac, koji dostavlja zahtjev nadležnom arhivu. Uz zahtjev, dostavlja popis registraturne građe predložene za izlučivanje. Zahtjev potpisuje višečlana komisija koja je postupak pripremila.

Odluku o poništenju na temelju diskrecione ocjene donosi nadležni arhiv. Uz Pravilnik dodaje se i Opća lista za izlučivanje, u kojoj su za pojedine vrste utvrđeni najmanji rokovi čuvanja. Listom nisu obuhvaćene one vrste, za koje se predviđa trajno čuvanje. 29. Na koje načine se vrši procjena kod izlučivanja s obzirom na pristup u procjeni. 42 S obzirom na pristup u procjeni, razlikuju se taksativne i diskrecione metode. U prvom slučaju (taksativne), radi se o procjeni određenoj unaprijed (npr. na temelju lista), a u drugom (diskreccione), o subjektivnoj procjeni na listi mjesta. Uz ove dvije osnovne, postoji i treća kombinirana metoda. Procjena se određuje unaprijed, ali se u toku postupka vrši njena provjera. Upravo takva koncepcija zastupljena je u propisima RH. 30. Koji su kriteriji za najbolju sadržajnu verziju dokumenta Ako postoji više sadržajnih verzija, a radi se o istim ili sličnim podacima, može se sačuvati samo najbolja. U tom slučaju, dopunski kriteriji bili bi sljedeći: (1) Potpunost, jedinstvenost, neponovljivost - prednost na dalje čuvanje imali bi dokumenti u kojima su ti podaci prikazani najpotpunije, na jedinstven način i bez ponavljanja poznatih. (2) Reprezentativnost - prednost bi imali oni dokumenti, u kojima se iste pojave, stvari i događaji opisuju s više detalja, dublje i šire. (3) Varijantnost - ukoliko o istim pojavama postoje suprotne ocjene, odnosno njihove različite interpretacije, prednost bi imala konačna i prihvaćena. (4) Apsorbiranost i koncentracija podataka - u odnosu na pojedinačne i analitičke podatke, prednost bi imali dokumenti u kojima su podaci sumirani, odnosno apsorbirani. 31.

Kako spise dijelimo prema fazi u izradi ? 22

Prema fazi u izradi razlikuju se koncepti i tzv. čistopisi. Kao sredstvo službenog i poslovnog komuniciranja, spisima se mogu smatrati samo čistopisi. 32. Što znate o pravilniku o zaštiti arhivske i registraturne građe izvan arhiva? 19 Ovim Pravilnikom propisuju se minimalni standardi i uvjeti zaštite. Odnose se na prostor spremišta i njegovu opremu, stručne kvalifikacije radnika, kriterije sređenosti i sadržaj općeg akta o čuvanju. Minimalni standardi prostora i opreme zahtjevaju da taj prostor bude suh i prozračan, da u njemu nema otvorenih instalacija ( vodovodnih, kanalizacijskih, plinskih i električnih ), da je zatvoren, da su osigurani minimalni mikroklimatski uvjeti ( vlažnost i temperatura zraka ), da se odlaganje vrši na police i dr. Prvi puta ovim se Pravilnikom određuje i minimalna stručna sprema radnika koji obavljaju poslove u arhivu imaoca. Takav radnik mora imati

najmanje srednju stručnu spremu i dužan je položiti stručni ispit. Ove obaveze odnose se samo na imaoce prve i druge kategorije. Među kriterijima sređenosti najvažnija odredba odnosi se na odvojeno odlaganje arhivske i registraturne građe. Odvajanje se vrši na temelju lista. Osim toga, imaoci obavezno vode popis arhivske građe, što se, npr. ne može izjednačiti s arhivskom knjigom u koju se jednako upisuje i arhivska i registraturna. Sva pitanja u vezi odlaganja, čuvanja i odabiranja, imaoci uređuju svojim općim aktom. Pravilnikom se utvrđuju i obavezni sadržaji tog akta. 33. Navedite što mora sadržavati Zapisnik o predaji arhivske građe? 66 O predaji arhivske građe obavezno se sastavlja zapisnik. Bez njega se ne može izvršiti nijedna predaja. Zapisnik obavezno sadrži: - datum i mjesto primopredaje, - naziv predavaoca i nadležnog arhiva s imenima ovlaštenih osoba, - zakonsku osnovu primopredaje ( npr. depozit) - naziv registraturnih cjelina s graničnim godinama i brojem arhivskih jedinica za svaku knjigu, fascikl i dr. - ukupnu količinu preuzetih arhivskih jedinica - zabilješku o sačuvanosti i obrazloženju predavaoca o tome, - obaveza arhiva o uvjetima korištenja ( nakon kojeg vremena i pod kojim sve drugim uvjetima) - zabilješka o prilozima ( obično je to jedino popis). Zapisnik se izrađuje u pet primjeraka, od kojih dva zadržava predavalac, dva nadležni arhiv, a jedan se dostavlja Arhivu Hrvatske. Sastavni dio zapisnika je popis po arhivskim jedinicama. 34. Navedite vrste audiovizuelnih dokumenata ? 84 a/ Foto dokumenti Tim izrazom označavaju se sve vrste audiovizuelnih (AV) dokumenata sa statičnom slikom. Prema načinu obrade i namjeni razlikuju se tzv. negativi i pozitivi, te diapozitivi i kontaktne kopije, kao podvrste pozitiva. Prema vrsti tehnike, sve vrste dijele se na crno-bijele i kolor materijale. Izrađuju se na papirnoj (samo pozitivi) i podlozi filmske trake. Od 1839. godine do danas promijenilo se mnogo formata i tehnologija. Najstariji foto dokumenti snimani su na srebrne ploče (dagerotipije), zatim na staklene ploče, pa zapaljivu nitroceluloznu podlogu i konačno na nezapaljivu nitroacetatnu podlogu (plan filmovi). U suvremenim uvjetima, najčešće su u upotrebi filmovi od 35 mm (Leica format) i 6x9 cm smotani filmovi. Osim navedenih osnovnh vrsta, u najnovije vrijeme nastaju i neke usko specijalizirane: napr. rentgentska, infracrvena, mikroskopska, astronomska, podvodna, mikrofilmska itd. b/ Fono dokumenti Prvi zvučni zapisi sačuvani su od 1877. godine i Edisonovog phonographa (zvučni valjci), a već 1887. nastaju Berlinerove gramofonske ploče. U suvremenim uvjetima koriste se slijedeće vrste fono materijala (koji sadrže samo zvučni zapis): gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, audio compact disk (CD disk) s digitalnim zapisom zvuka, audio kasete.

c/ Filmski dokumenti s pokretnom slikom Standardni ili profesionalni formati, koji se najčešće koriste, su formati od 35 mm i 16 mm širine filmske trake. Substandardni su formati od 8 mm i tzv. super 8, u profesionalnoj, ali i amaterskoj upotrebi. Filmovi snimljeni 30-tih godina, mogu se naći i na filmskoj traci širine 9,5 mm s perforacijom u sredini vrpce (a ne na rubu kao kod ostalih formata). Proizvodnja filmske trake za snimanje u koloru započela je 1930-tih godina, ali je boja na filmu postizavana i ranije ručnim bojenjem ili posebnom tehnikom razvijanja filma. Od 1927, a u nas od 1930. godine, postupno se prelazi i na snimanje zvučnog filma. S obzirom na metodu ozvučenja, ono se može realizirati na istoj traci (kao tanka magnetna pista na rubu uz perforaciju) ili s odvojenim magnetnim zapisom snimljenim na posebnoj traci (tzv. perfo traka). Prema materijalu od kojeg je izrađena podloga, filmovi se dijele na: nitrofilm s osnovom od nitroceluloze i sigurnosni film s osnovom od acetilceluloze. Obje vrste imaju isti izgled, ali se razlikuju po kemijskim svojstvima, različitom vijeku trajanja i različitoj opasnosti za okolinu (što utječe i na odluku o načinu čuvanja). Na nitro podlozi (zapaljivoj), filmovi su proizvođeni do 1953. godine i samo na formatu od 35 mm. Ostali formati od početka proizvođeni su na sigurnosnoj podlozi (otpornoj na toplinu, ali topivoj kod pregrijavanja). Nitro podloga ima dva negativna svojstva koja otežavaju čuvanje. Vrlo je zapaljiva, te kod svježeg filma dolazi do samozapaljenja na cca 130°C, a kod odležanog već i na 41°C. Gori vrlo brzo, a nema mogućnosti gašenja, dok u većim količinama gori brzinom eksplozije. Nepostojana je i postupno se, ali nezadrživo raspada. Kod toga nastaju plinovi koji djeluju razorno i na sav ostali filmski materijal u blizini, pa mogu oštetiti i filmove na nezapaljivoj podlozi. Iz sigurnosnih razloga i usporavanja raspadanja, nitrofilmovi se čuvaju u posebnim uvjetima (temperatura do 4°C i relativna vlažnost od 55 do 60%), a trajno rješenje njihove zaštite je presnimavanje na traku s nezapaljivom podlogom. Kod sigurnosnog filma izbjegnuti su nedostaci nitrofilma: Podloga je kemijski stabilnija, nije sklon samozapaljenju i u manjim količinama ne gori već samo tinja. nedostatak se sastoji u tome što pod utjecajem kisika postaje krut i krhak, dok se kod prevelike vlage omekšava i kristalizira. Zbog toga se i ovi filmovi čuvaju u kontroliranim uvjetima, ujednačene temperature do 15°C i relativne vlage od 55 do 60%. Zbog očuvanja boje, filmovi snimljeni kolor tehnikom zahtijevaju mnogo nižu temperaturu. d/ Video dokumenti Njihov razvoj vezan je za razvoj televizije u suvremenim uvjetima. Prvi takvi dokumenti nastaju na magnetoskopskim vrpcama, a od 1969. one se konfekcioniraju u oblik kasete. Vrpce bez kaseta koriste se u profesionalnom radu u dva formata: VTR, širne 2 incha, koji se uglavnom napušta i VTT, širine 1 incha, kao aktualni profesionalni format na TV. Video kasete koriste se i u profesionalnom i u amaterskom radu:

U-MATIC širine ¾ incha za profesionalnu upotrebu, posebno u informativnom programu televizije, BETACAM širine ½ incha, kao najnoviji format, koji sve više potiskuje U-MATIC u profesionalnoj upotrebi, VHS, širine ½ incha za profesionalnu i amatersku upotrebu i amaterski formati širine 4 i 8 mm. 35. Kod uvjeta za izlučivanje registraturne građe objasnite vremenske i zemljopisne granice za izlučivanje građe, a naročito specifičnosti u hrvatskom zakonodavstvu. 47 Vremenske granice - Kako je u ranijim epohama dokumenata bilo daleko manje, obično se utvrđuje granica do koje se izlučivanje može vršiti. Prije te granice, ono se ili ne može vršiti, ili ako se može, onda se to čini po posebnoj proceduri (apsolutna ili relativna varijanta). U arhivskim propisima SRH takvom granicom određena je 1945. godine, odnosno svi dokumenti nastali do kraja te godine. Izlučivanje prije te granice, ipak se može vršiti, ali samo uz posebno odobrenje Arhivskog savjeta Hrvatske (relativna varijanta). Osim granice od jedne godine, uvjet se može odrediti i između dvije godine. U takvim slučajevima, obično se radi o važnim događajima iz novije povijesti (ratni događaji, elementarne nepogode i sl.), u kojima su dokumenti sačuvani u manjem broju. Ovaj uvjet ponekad se povezuje i s geografskim lokalitetima, gdje su se ti događaji i odigrali. Geografske granice - Ako se radi o malom broju dokumenata na određenom području, uvjet se određuje prema mjestu nastanka. Upravo takav propis utvrđen je u arhivskim propisima SRH, a odnosi se na Istru, Cres, Lošinj, Zadar i Lastovo u razdoblju između 1918. i 1945. godine. Kao što se vidi također, vremenske granice mogu se i kombinirati s geografskim. 36. Koje vrste vlasništva mogu postojati nad arhivskom i registraturnom građom, te kakva je zaštita arhivske građe predviđena za te vrste vlasništva. 17 Predviđene su dvije vrste vlasništva nad arhivskom i registraturnom građom: društveno i privatno. U skladu s najnovijim promjenama, te odredbe iz Zakona potrebno je prilagoditi novim uvjetima. Društveno vlasništvo i kao takovo, u dogledno će vrijeme nestati, a umjesto njega, s jedne strane nastaje novo državno, a s druge, šire privatno. U svakom slučaju, podjela na dvije vrste vlasništva i dalje će se zadržati. Bez obzira na vlasništvo, za sve imaoce već i postojećim Zakonom, predviđene su jednake obaveze. Drugim riječima, zaštita jednako obuhvaća i jedno i drugo vlasništvo ( jer se radi o nacionalnoj vrijednosti, odnosno spomenicima kulture ). Potpunost pravnog mehanizma zaštite izražava se u činjenici da su zakonom obuhvaćena sva najvažnija pitanja od značaja za zaštitu. Osim toga, predviđene su i kaznene sankcije za prekršioce, dok su u slučajevima namjernog uništavanja, sankcije predviđene i Krivičnim zakonom.

Svrha zaštite je korištenje arhivske građe za povijest, znanost i druge općedruštvene potrebe. 37. Koje godine je donešen Zakon o zemaljskom arhivu Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 13 Prve pokušaje zakonskog reguliranja odnosa prema arhivskoj građi u Hrvatskoj nalazimo početkom 19. stoljeća. Tada se donose propisi o posebnim spremištima za tzv. "stare spise", a ubrzo potom se osnivaju posebne ustanove u kojima se sabire arhivska građa. Polovinom 19. st. i politička zbivanja u Hrvatskoj intenziviraju pozitivniji odnos prema historiografiji i prema izvorima za nacionalnu povijest, tako da se mijenja i odnos prema arhivskoj građi. Ovaj proces je kulminirao donošenjem Zakona o Zemaljskom arhivu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz 1870. god. 38. Na koji način arhivi prikupljaju arhivsku građu u privatnom vlasništvu. 17 Prema postojećem Zakonu, arhivi su isključivo nadležni za svu arhivsku građu u društvenom vlasništvu, dok onu u privatnom, prikupljaju samo na temelju prava prvokupa, ostavštine, depozita i poklona. Kao što se vidi, nadležnost arhiva proističe iz prava na vlasništvo. 39. Objasnite upravnu funkciju arhiva. 18 Upravna funkcija sastoji se u donošenju rješenja o zaštiti arhivske građe, odobrenja za poništenje bezvrijedne registraturne građe, te izdavanju izvoda iz dokumenata i drugih potvrda po zahtjevima građana. 40. Koju minimalnu stručnu spremu mora imati radnik u arhivu imaoca arhivske i registraturne građe prema Pravilniku o zaštiti arhivske i registraturne građe izvan arhiva. 20 Prvi puta ovim se Pravilnikom određuje i minimalna stručna sprema radnika koji obavljaju poslove u arhivu imaoca. Takav radnik mora imati najmanje srednju stručnu spremu i dužan je položiti stručni ispit. Ove obaveze odnose se samo na imaoce prve i druge kategorije. 41.

Kakva je uloga i svrha urudžbenih zapisnika. 24

Najdetaljnije podatke o spisima sadrže knjige koje se obično nazivaju urudžbeni zapisnici, djelovodnici ili upisnici. Zbog toga imaju i funkciju osnovne evidencije. Bitna uloga te knjige sastoji se u numeraciji svih osnovnih i izvedenih jedinica, odnosno njihovu povezivanju (svaki spis spada u jedan predmet, a oni u ostale više jedinice). Iz te evidencije preuzimaju se i podaci za sve ostale knjige. 42.

Objasnite tradicionalnu obradu spisa. 29

Tradicionalna organizacija – u kojoj je spis ostao materijalno jedinstven. Postoji još i terminalska – u kojoj se nosioci mijenjaju prema potrebi. Kad je to potrebno, postoje izvorni, a kada nije, podaci se koriste na terminalu. Tradicionalna organizacija- u osnovi ove organizacije nalazi se ideja o materijalnoj nepromjenjivosti spisa. Cjelokupna obrada obavlja se na izvornim spisima, a sadržajna ovisi o radu pisarnice. Ona nema samostalni pregled nad spisima, nego samo nad

onima što dobije od pisarnice. Ukratko, sadržajna obrada potpuno je odvojena i ovisna. Uz sve to, takva je organizacija suviše spora. Svaka se promjena mora posebno evidentirati, a to se ponavlja toliko puta, koliko puta i spis mijenja mjesto. Svaki puta gubi se i na vremenu, a svaki se spis doslovno prenosi. Kod pretraživanja, uz gubitak vremena, vrlo često ima i fizičkih napora. S obzirom na mjesto odlaganja poznate su i tri podvrste ove organizacije; centralna, sektorska (po organizacionim dijelovima) i referentska (prema pojedinim referentima). Centralna je obično zastupljena kod pravosudnih i upravnih organa, sektorska kod privrednih organizacija, a referentska kod znanstvenih. 43.

Objasnite terminalsku obradu spisa. 28

Terminalska organizacija: Ova organizacija u osnovi pretpostavlja fleksibilnu izmjenu nosilaca. Nakon prijema u pisarnicu i upisa u evidencije, podaci se izvode iz dokumenata i prenose na druge medije (magnetne, mikrofilm), a dokumenti isključuju iz dalje obrade. Poslovi pisarnice time su dovršeni, a pretraživanje, kao njezin smisao, prepušteno sadržajnoj obradi. Mrežom terminalskih monitora, ono se omogućava na svakom mjestu gdje je to potrebno. Opsežni i brojni poslovi na evidentiranju svake promjene (u dostavnim knjigama) time više nisu potrebni. Nisu potrebni ni odlasci u spremište i neposredno traženje u odloženim spisima. Umjesto toga, sve se rješava na terminalima, uz pregled nad svim spisima, velikom brzinom i bez obzira na to gdje se spis nalazi. Sadržajna obrada sam vrši pretraživanje i postaje neovisna od pisarnice. Time je i dostupnost dovedena do krajnjih granica. Osim toga omogućeno je i pretraživanje bez tradicionalnih kriterija (redni broj, arhivski znak, pošiljalac i sl.) što je do sada bilo nezamislivo. Naime, svaka upisana riječ, naročito neki naziv ili ime (tzv. natuknice), u tom slučaju postaju kriterij za pretraživanje. Kombinirajući uz njih i druge poznate podatke, do traženog spisa dolazi se po principu njihova presjeka (postepenom eliminacijom). U zaključku može se konstatirati da su na taj način brojni manipulativni poslovi svedeni na minimum. Brzina pretraživanja, kao mjerilo efikasnosti, znatno je uvećana, a po prvi puta, kriteriji prošireni i na cijeli sadržaj. Time je povećana ukupna efikasnost, te proširene i sve ostale mogućnosti. 44. Kako dijelimo arhivistiku s obzirom na predmet proučavanja. 8 S obzirom na predmet proučavanja, arhivistika se dijeli na: 1. Arhivsku teoriju - proučava osnovne arhivske pojmove, principe i metode rada, povijest arhivistike i njen odnos prema drugim srodnim znanostima. 2. Arhivsku praksu - bavi se svim pitanjima organizacije rada u arhivima i zaštiti arhivske građe izvan arhiva. 3. Arhivsku tehniku - istražuje mjere i postupke fizičke zaštite, konzervacije i restauracije arhivske građe. 4. Povijest institucija - istražuje povijesne podatke o djelovanju i radu pojedinih institucija kao stvaralaca arhivske građe. 5. Arhivsko zakonodavstvo - razrađuje pravne principe zaštite i vlasništva nad arhivskom građom.

45. Navedite principe na kojima se temelji Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima. 16 Principi, na kojima se temelji, mogu se svesti na pet osnovnih zahtjeva: 1. univerzalna zaštita, 2. obaveznost arhivske službe na području Republike, 3. stručnost zaštite, 4. kompleksni karakter arhivskih ustanova, 5. potpunost pravnog mehanizma zaštite. 46. Objasnite znanstvenu funkciju arhiva. 18 Znanstvena funkcija arhiva sastoji se u izdavanju znanstvenih informacija. Osim toga, sastoji se u objavljivanju najznačajnije izvorne arhivske građe i znanstveno obavještajnih pomagala ( npr. inventara ), te u unapređivanju arhivske teorije i prakse. 47. Kako dijelimo preventivnu zaštitu arhivske građe. 53 Djelimo je na: 1. Zaštita od fizikalno – kemijskih uzroka (vlaga i toplina, sunčevo svjetlo i rasvjeta u spremištima, zagađeni zrak) 2. Zaštita od bioloških uzroka 3. Zaštita od biloških uzroka 4. Zaštita od mehaničkih uzroka 5. Zaštita u slučaju elementarnih nepogoda i ratova 6. Zaštita nekovnecionalnih dokumenata 48.

Od koja dva dijela i dva segmenta se sastoji proces izlučivanja. 39 Svi kriteriji proizlaze iz određenih interesa i oni predstavlaju njihovo ishodište. U skladu s time, postoje dvije vrste interesa i dvije vrste kriterija. Na jednoj strani nalaze se interesi i kriteriji iz tekućeg rada, a na drugoj, znanstveni i općedruštveni. Kriteriji iz tekućeg rada odnose se na sve one dokumente, za koje se pretpostavlja da bi tom radu mogli biti potrebni. Ti su interesi, pa tako i kriteriji, ograničeni kako dovršenjem poslova, tako i propisma o zastari. U skladu s time, ova vrsta kriterija određuje samo ograničeno vrijeme čuvanja. Ono može biti različito, od jedne godine na više, ali ni u kom slučaju nema razloga za trajno čuvanje. Kako za svoje poslove svu odgovornost snose imaoci, oni su dužni i brinuti se i za te kriterije i za njihovu realizaciju. Iz toga slijedi da rokove čuvanja određuje imalac u skladu s propisima i vlastitim potrebama. Za to čuvanje, kao i posljedice što iz toga proizlaze, on snosi potpunu i jedinu odgovornost. Rokovi ne mogu biti kraći od propisanih, ako takvi propisi postoje, ali mogu biti i duži. Kriterije znanstvenih i općedruštvenih interesa zastupaju arhivi. Budući da ti kriteriji nisu određeni trenutnim poslovima ili zastarom, oni se ne odnose na privremeno, nego na trajno čuvanje. Znanstveni se odnose na povijesne i druge znanstvene izvore, a općedruštveni, na dokumente važne za užu ili širu društvenu zajednicu (projekt, podaci od značaja za stanovništvo i sl.).

49. Navedite kriterije za proširenje i ograničenje eliminacije kod izlučivanja. 46 Kriteriji za proširenje i ograničenje aliminacije (1) Čak i nakon utvrđivanja najbolje formalne verzije, eliminacija se može i dalje nastaviti. S jedne strane, radi se o multiplikatima, a s druge, da se i te najbolje verzije usporede u ostalim registraturnim cjelinama. (1a) Kriterij o multiplikatima Odnosi se samo na najbolje verzije, uz pretpostavku da su sačuvane u više primjeraka. U tom slučaju moguće su i dvije situacije: prva, da se radi o multiplikatima u istoj i druga, da se radi o različitim registraturnim cjelinama. U jednoj i u drugoj situaciji, primjerke bi trebalo sačuvati na onom mjestu, gdje su karakteristični (gdje su najviše imali odraza u radu). Ako su bili karakteristični na više mjesta, to znači da ih treba sačuvati na svim tim mjestima. (1b) Značaj stvaraoca Ako se radi o istim stvarima, pojavama i događajima, najboje verzije mogu se usporediti i u različitim registraturnim cjelinama. Ukoliko su i ocjene o njima različite, prednost bi dobili oni dokumenti, čiji su stvaraoci u tome neposrednije angažirani. (2) Osim kriterija za proširenje eliminacije, postoje i obrnuti – kojima se ona ograničava. Radi se o situacijama nakon elementarnih nepogoda, ratnih razaranja, okupacija i sl. U tim situacijama, smatra se, ne bi trebalo inzistirati i na najboljim verzijama. 50. Kako liste kao sredstvo kod izlučivanja dijelimo s obzirom na obuhvatnost. 48 S obzirom na obuhvatnost dijele se na opće, resorske i indivudualne. Opće se odnose na sve registrature, resorske na grupe registratura iste djelatnosti, a individualne na svaku posebno. 51. Navedite faze kod mikrofilmiranja i detaljno objasnite posljednju fazu. 74 S obzirom na faze rada, proces mikrofilimiranja može se podijeliti na tri etape: a) pripremu dokumentacije, b) neposredno mikrofilmiranje, c) obradu snimljenih materijala - Potpuna obrada obuhvaća, kako obradu mikrofilma, tako i obradu originala, s kojeg je izvršeno snimanje. Svaka mikrofilmska izvedba pretpostavlja opis sadržaja čitave takve izvedbe, kao i adrese pojedinih snimaka. Opis sadržaja čitave izvedbe odgovara vanjskom sadržaju svake druge tehničke jedinice ( npr. sadržaj jednog fascikla ), a obuhvaća naziv registraturne cjeline, granične podatke o snimcima i broju role. Adresa snimaka određuje njegovo mjesto u roli, odnosno u stripu, džeketu i mikrofiš oblicima. Drugim riječima, svaki snimak u svitku ili drugoj konfekciju ima svoju numeraciju, odnosno koordinatne podatke ( u slučaju mikrofiša ). Ako između dokumenata ne

postoji jasan redosljed, onda je numeracija snimka jedina njegova sigurna adresa ( npr. u jednom predmetu ). Obrada originala sastoji se u označavanju mikrofilmskih adresa i na originalima. Time se između originala i kopije uspostavlja čvrsta veza, koja omogućava pretraživanje snimaka i na bazi originala. Npr. ako se traži korištenje dokumenata, a utvrdi da je oštećen, takva adresa neposredno upućuje na odgovarajuću kopiju ( odnosno nije potrebno dodatno pretraživanje na kopijama). Adresa sadrži broj role i broj snimaka. 52. Kada i gdje se smatra da je izumljen papir i koje dvije osnovne vrste poznajete. 54. Papir je proizveden u Kini oko 105 godine p. n. e. otkuda se proširio po čitavom svijetu. Izrađivan je ručno iz lanenih i pamučnih krpa, praktički bez dodatka kemikalija. Uz manja usavršavanja takav način proizvodnje zadržan je do konca 18. stoljeća, kada je načinjen prvi stroj za izradu papira i kada se u proces proizvodnje postupno uvode i nove sirovine. Osnovne sirovine koje koristi suvremena industrija papira su: drvenjača, celuloza drvnog porijekla, stare krpe, stari papir, a kao dodaci radi veće trajnosti u nekim slučajevima i sintetska i mineralna vlakna. Uvođenjem celuloze drvnog porijekla i drvenjače u proizvodnji papira naglo se pogoršavaju njegova svojstva, a time i trajnost. Stari papir ručne izrade, izrađivani iz pamučnih i lanenih krpa i bez dodatka, bili su izuzetno kvalitetni i trajni. Iako drvenjača ima loša svojstva, ona se zbog niske cijene i dalje koristi u industriji. 53. Objasnite princip provenijencije i princip pertinencije i njihovu primjenu kroz povijest. Prvi začeci arhivistike javljaju se na teritoriju njemačkih državica u XVI. stoljeću s počecima formiranja centralnih vladarskih tijela. Komunikacija i korespodencija centralnih ureda sa drugim tijelima dovela je do stvaranja velike količine pisane građe, a ujedno do sve većih poteškoća u razvrstavanju te građe i snalaženju u njoj. Time se prvi puta pojavio problem unutrašnjeg uređenja dokumentacije. Praksa je dovela do stvaranja određenog reda u kancelarijama primjenjujući predmetni sistem, odnosno načelo pripadnosti određenoj materiji tzv. – princip pertinencije. U XVI. st. počinju se javljati i prva teorijska djela koja se bave proučavanjem problema proizašlih iz nastanka i uređivanja većih količina pisane građe. Godine 1571. Jakob Rammingen u Heidelbergu objavljuje dvije knjige kojima se na teorijski način pokušava odrediti mjesto registrature u upravnoj strukturi te određena arhivistička načela za sređivanje građe. U tome razdoblju arhivi i pisana građa koja se u njima nalazila imali su prvenstveno praktičan karakter. Dokumenti su prvenstveno služili za dokazivanje određenih prava i njihovo sređivanje provođeno je tako da se mogu što brže i jednostavnije pronaći. Upravo stoga je temeljno načelo koje je primjenjivano u arhivističkoj struci bio princip pertinencije.

Dalju razradu pojma arhivistika i arhivi dao je Balthasar Bonifacius koji je u Veneciji 1632. godine objavio djelo "De Archiviliber singularis", i u njemu razrađuje neke osnovne probleme u sređivanju arhivske građe. U 18. st. po prvi puta se počinju javljati ideje da arhivi i arhivska građa ne služe samo kao dokazi vlasništva i nekih drugih prava već da mogu poslužiti kao prvorazredan izvor pri povijesnim i nekim drugim znanstvenim istraživanjima. Do velike prekretnice u radu arhiva dolazi krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ideja Francuske revolucije te rad mnogih prosvjetitelja i enciklopedista doveli su do toga da se povijesni aspekt arhivistike sve više stavlja u prvi plan. Značajno je da u to vrijeme dolazi do prestanka postojanja Svetog Rimskog Carstva Njemačke narodnosti i odjednom se javlja velika količina registraturne građe, upravnih tijela koja su prestala postojati, a koja predstavljaju prvorazredni izvor za izučavanje povijesti europskih naroda. Do nove velike prekretnice u razvoju arhivistike dolazi polovinom 19. st. Tada se po prvi puta u arhivističku praksu uvodi princip provenijencije zahtjev da jedan arhivski fond bude sređen na način i u obliku u kojem je egzistirao kod njegovog tvorca. Ovo načelo prvi puta se uvodi 1841. godine u Francuskoj uredbom francuske vlade. No arhivska građa koja je do tada bila predana u arhive bila je i dalje uređena prema načelu pertinencije. Tek 1861. godine u Danskoj donosi se uredba po kojoj će arhiv Danske vlade biti uređen po načelu provenijencije. Krajem 19. stoljeća princip provenijencije ulazi u širu uporabu i počinje se primjenjivati u većem broju zemalja. 54. Objasnite dokazni karakter arhivske građe koji je u tijekom 15., 16. i dijelom 17. st. bio od primarnog značenja. U XVI. st. počinju se javljati i prva teorijska djela koja se bave proučavanjem problema proizašlih iz nastanka i uređivanja većih količina pisane građe. Godine 1571. Jakob Rammingen u Heidelbergu objavljuje dvije knjige kojima se na teorijski način pokušava odrediti mjesto registrature u upravnoj strukturi te određena arhivistička načela za sređivanje građe. U tome razdoblju arhivi i pisana građa koja se u njima nalazila imali su prvenstveno praktičan karakter. Dokumenti su prvenstveno služili za dokazivanje određenih prava i njihovo sređivanje provođeno je tako da se mogu što brže i jednostavnije pronaći. Upravo stoga je temeljno načelo koje je primjenjivano u arhivističkoj struci bio princip pertinencije. Dalju razradu pojma arhivistika i arhivi dao je Balthasar Bonifacius koji je u Veneciji 1632. godine objavio djelo "De Archiviliber singularis", i u njemu razrađuje neke osnovne probleme u sređivanju arhivske građe. U 18. st. po prvi puta se počinju javljati ideje da arhivi i arhivska građa ne služe samo kao dokazi vlasništva i nekih drugih prava već da mogu poslužiti kao prvorazredan izvor pri povijesnim i nekim drugim znanstvenim istraživanjima. Do velike prekretnice u radu arhiva dolazi krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ideja Francuske revolucije te rad mnogih prosvjetitelja i

enciklopedista doveli su do toga da se povijesni aspekt arhivistike sve više stavlja u prvi plan. Značajno je da u to vrijeme dolazi do prestanka postojanja Svetog Rimskog Carstva Njemačke narodnosti i odjednom se javlja velika količina registraturne građe, upravnih tijela koja su prestala postojati, a koja predstavljaju prvorazredni izvor za izučavanje povijesti europskih naroda. Do nove velike prekretnice u razvoju arhivistike dolazi polovinom 19. st. Tada se po prvi puta u arhivističku praksu uvodi princip provenijencije zahtjev da jedan arhivski fond bude sređen na način i u obliku u kojem je egzistirao kod njegovog tvorca. Ovo načelo prvi puta se uvodi 1841. godine u Francuskoj uredbom francuske vlade. No arhivska građa koja je do tada bila predana u arhive bila je i dalje uređena prema načelu pertinencije. Tek 1861. godine u Danskoj donosi se uredba po kojoj će arhiv Danske vlade biti uređen po načelu provenijencije. Krajem 19. stoljeća princip provenijencije ulazi u širu uporabu i počinje se primjenjivati u većem broju zemalja. 55. Objasnite osnovne postavke Dekreta iz 1790. g. kojim se regulira rad Arhiva Narodne Skupštine Francuske. Arhiv Narodne Skupštine, koji je osnovan 1789. g. je Dekretom od 12.IX.1790. godine određen da preuzme i čuva sve akte Narodne skupštine o Ustavu, javnom pravu, zakonodavnoj djelatnosti i upravnoj podjeli Francuske te je ujedno proglašen i Nacionalnim arhivom. Na ovaj način je po prvi puta postignuto da je arhivu dan javni karakter te da arhiv postane institucija koja će brinuti o zaštiti arhivske građe koja je bila od važnosti za nacionalnu povijest. 56. Objasnite teritorijalni princip pri tretiranju arhivske građe u međunarodnom pravu. Još u XVI. stoljeću formiralo se pravilo da je arhivska građa povezana sa sudbinom teritorija na kojem je ta arhivska građa nastala – teritorijalni princip. Ovaj princip je proizašao iz koncepcije feudalne dinastije da teritorij pripada njenom patrimoniju, a s patrimonijem je povezan i njezin dominij koji obuhvaća ne samo teritorij nego i sve što se nalazi i živi na tom teritoriju. Iz toga se izvelo pravilo da onome kome pripada određeni teritorij, pripada i arhivska građa nastala na tom teritoriju. 57. Između koje dvije države i kada se po prvi puta sklapa međunarodni ugovor kojim se sudbina arhivske građe tretira prema principu provenijencije. Početkom 19. stoljeća pojavljuje se primjena novog principa – načela provenijencije. Primjer primjene ovoga principa nalazimo u ugovoru sklopljenom između Rusije i Pruske 3.05.1815. godine. U njemu se prigodom diobe Poljske predviđa i restitucija arhivske građe koja je iznesena iz svog središta radi njene sigurnosti ili kao ratnog plijena. 58. Kada je i čijom inicijativom osnovan Međunarodni arhivski savjet i koji su mu glavni zadaci.

Tako se 1948. godine pod okriljem U.N.E.S.C.O. - a osniva Međunarodni arhivski savjet - S.I.A., koji se širi, te u vrlo kratkom vremenu u njega se uključuje 14 država. Danas je u njega učlanjeno oko 60 nacionalnih arhivskih službi. Na taj način je formirana velika međunarodna arhivska organizacija raširena diljem svijeta. Djelatnosti Međunarodnog arhivskog savjeta su mnogobrojne i raznolike. Jedna od značajnijih je organiziranje međunarodnog kongresa arhivskih djelatnika na kojima se prati razvoj nacionalnih arhivskih službi, tretiraju najvažniji arhivistički problemi iz organizacije službe, metodike čuvanja arhivske građe i utvrđivanja mjere zaštite te građe i dr. Međunarodni arhivski savjet je osnovao i Komitet za izradu arhivske terminologije koji je u okviru svoje djelatnosti 1964. godine objelodanio Leksikona arhivske terminologije.