Antičko razdoblje

PPU 1 Raphael, Atenska škola, freska u Apostolskoj palači, Vatikan, 1510.-1511.

1. UVOD U KOLEGIJ 1. RAZDOBLJE ANTIKE

Sadržaj kolegija Povijest povijesti umjetnosti kao historiografija umjetnosti i njezinih teorijskih problema Ili ukupnost napisanih djela o umjetnosti tijekom povijesti umjetnosti u odnosu na njihov kulturno znanstveni kontekst i sadržaj VAŽNO: Sorensen, L. (27 November 2000). "Wittkower, Rudolf". Dictionary of Art Historians. (website) www.dictionaryofarthistorians.org/wittkowerr.htm.

Tijekom povijesti umjetnost je opisivala i stvarnost i druge umjetnosti i povijest… Povijest je opisivala stvarnost, kažu – viđenu očima pobjednika u ratovima koji su je prekrajali. Povijest umjetnosti je opisivala, vrednovala, normirala umjetnost….

OPISIVANJE NAM NE ZNAČI NIŠTA BEZ ZNANJA O ONOME ŠTO SE OPISUJE I ONOME TKO OPISUJE

MIT Ahilejev štit je iskovao Hefest na nagovor Ahilejeve majke Tetide. Štit je imao nekoliko slojeva, a detaljno je prikazivao dva grada (simbolizirajudi razdor između Trojanaca i Ahejaca) Homer ga u Ilijadi, 18. pjevanje (8./7. st.p.n.e. detaljno opisuje). Nebeski svod, grad, selo, ocean. Najstariji primjer ekfraze: - opisivanje, izražavanje, objavljivanje ili prikazivanje umjetničkog djela u bilo kojem drugom umjetničkom mediju.

http://www.mlahanas.de/Greeks/Mythology/Shiel dOfAchilles01.html

MNOGA TUMAČENJA: Štit prikazuje cijeli svijet, njegovi slojevi prikazuju kontraste (rat i mir, rad i dokolica). Prisutnost ubojstva sugerira da čovjek nikada nije bez sukoba. Prikaz osnovnih oblika civiliziranog života. Prikazuje mir pred nadolazedu propast, ili što de biti izgubljeno ako grad (Troja) padne. Štit odražava parničnu scenu unutar gradova (polisa) u miru. To je prvi spomen na pravni postupak za rješavanje sporova u povijesti Zapada. Dakle, epska pjesma koja počinje od bijesa (mēnis), a završava s liječenjem nasilja putem Pravednosti (Dike). Evidentna je i astrološka ikonografija u opisu nebeskog svoda.

Έρμείας, Έρμης (Hermeias, Hermes) Sin Zeusa i Atlasove kderi Maje, rođen na brdu Kileni u Arkadiji. Krilati vjesnik bogova, izumilac lire, pratilac duša u podzemni svijet, pomagač pametnih ljudi. (lat. Merkur-bog trgovine)

Έρμενεíα (hermeneia) Sposobnost govorenja, izričaj, govor, tumačenje

Έρμηνεφς, έως (hermeneus, eos) novina

Vjesnik, tumač

Ή έρμνευτικός / τέχνη (he hermeneutikos / tehne) Vještina tumačenja

Tumačenje dakle pretpostavlja pitanja o kojima povjesničar umjetnosti koji se kritički bavi svojom strukom u pravilu sam odlučuje. Hans Belting, H. D., Wolfgang Kemp, Willibald Sauerländer, Martin Warnke (Ed.). (2007). Uvod u povijest umjetnosti. Zagreb: Fraktura.

Fidija, Hermes kao govornik, (original 5 st. pr. Krista), kopija Rim 1. st.

Na koliko su različitih načina tijekom povijesti umjetnosti, umjetnici vidjeli istu stvar? Na koliko su različitih načina povjesničari umjetnosti razumjeli i opisivali to što umjetnici čine? Koliko su umjetnici i povjesničari umjetnosti bili determinirani vremenom i mjestom u kojem su stvarali? Kako su se pomicale granice, što se i na koji način promijenilo?

O ISTOME MOŽEMO GOVORITI NA NEBROJENO MNOGO NAČINA

http://www.blameitonthevoices.com/2010/04/history-of-art.html

Povijesti povijesti umjetnosti uključuje interakciju različitih znanstvenih disciplina

1. Povijest

faktografija, kontekst

U 18. stoljedu stječu estetika / opde određivanje pojavnih status znanstvenih oblika umj. djela i utjecaj na recipijenta disciplina 3. Povijest umjetnosti pov. razvoj, komparacija, opisivanje, analiza, valorizacija, atribucija formalna analiza, ikonografija… 2. Filozofija

4. 5. 6. 7.

Sociologija (društveni procesi – mi iskustvo) Psihologija umjetnosti (psihološki procesi – ja iskustvo) Semiotika i semiologija umjetnosti (jezik i značenje – komunikacijsko iskustvo) Novi teorijski prostori kulturna geografija, hibridne teorije, interdisciplinarna znanost o slici, vizualna kultura…

- Slijedi kontekstualizacija PU prema viđenju: Borjev, J. (2009 [1985]). Estetika , Sarajevo: Bosansaka riječ Borev, Y. (1985). Aesthetics, Moscow: Progress

PERIODI

STADIJI

Najstariji oblici umjetnosti i antika (početak PPU)

ČOVJEK

Srednji vijek

ČOVJEK

3. st.

14. st. Renesansa, manirizam, barok, rokoko _______________ Klasicizam, empir, romantizam, neogotika 19. st. Predmodernizam, modernizam, neomodernizam, postmodernizam _______________ Tradicionalni realizmi, moderni realizmi

SLOBODA NADA ILUZIJA

LOM ILUZIJA

ERE

PRIRODA

BOG

BOG PRIRODA

PROMJENA

TEMA I PROBLEM: UREĐENJE SVIJETA KOZMOLOŠKI I RELIGIOZNI PROBLEMI PROSTORNO MIŠLJENJE ERA TOPOSA

TEMA I PROBLEM: RAZVOJ LIČNOSTI I DRUŠTVA SOCIJALNI PREOBRAŽAJI PROMJENJIVOST SVEGA VREMENSKO MIŠLJENJE ERA HISTORIZMA

TEMA I PROBLEM: JEDINSTVO PROSTORA I VREMENA (BAHTIN – KRONOTOP) PROSTORNO-VREMENSKO MIŠLJENJE ERA KRONOTOPA

Period najstarijih oblika umjetnosti Stadij odnosa čovjeka s prirodom Era toposa: prostorna orijentacija čovjeka Invarijantna (nepromjenjiva) pradigma (uzor, obrazac): sudbina Invarijantna ideja: magija i mit Period nastanka umjetničkih oblika

Otisciu ruku iz spilje kod grada Perito Moreno,Santa Cruz Argentinia, oko 14.000 godina pr.n.e. Magijska realija, pantomimična umjetnost, slika i svijet su isto

PALEOLITIK STARIJE KAMENO DOBA

Venera iz Willendorfa, 30.000 – 25.000 pr.n.e. Mitska realija, kolektivno nesvjesno, djelo je zasebna realnost

NEOLITIK

Period najstarijih oblika umjetnosti Stadij odnosa čovjeka s prirodom Era toposa: prostorna orijentacija čovjeka MLAĐE KAMENO DOBA Invarijantna paradigma: sudbina Invarijantna ideja: mitološki kozmizam (mitska veza čovjeka i univerzuma, apstrakcija) Period razvoja umjetničkih oblika

Stonehenge, Engleska, oko 2000. p.n.e.

Gravura u kamenu izCarschenna-e Švicarska, oko 3500. pr.n.e.

Kao i prethodno, ali s posebnim naglaskom na ono što bismo danas zvali primijenjenom umjetnošdu i dizajnom, zbog novih materijala, boljeg načina života, savršenijeg alata…

METALNO DOBA

ENEOLITIK Bakreno doba Prijelazni period od neolitika prema željeznom dobu

ŽELJEZNO DOBA BRONČANO DOBA Nebra disk, bronca, promjer 30 cm, oko 1600. pr.n.e. Nebra, Saska, Njemačka

Berlinski zlatni šešir, 1000-800 godina p.n.e

Period najstarijih oblika umjetnosti Stadij odnosa čovjeka s prirodom Era toposa: prostorna orijentacija čovjeka Invarijantna pradigma: sudbina Invarijantna ideja: kozmogonija (povezanost svih stvari u svijetu) i heroizam Period pojave klasičnih oblika umjetnosti

MEZOPOTAMIJA 3500 g.pr.n.e – 33O.g.n.e.

EGIPAT 3100g.pr.n.e. - 31.g.n.e.

ANTIKA GRČKA od 9. st.p.n.e. do 1. st. n.e Početak PPU

Pojam antike obuhvada kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000.pr.n.e. do 500.po.n.e.

RIM od 9. st.p.n.e. do 476. g.n.e. Godine označavaju umjetničke periode navedenih kultura!

Antička kultura, ujedno ‘kolijevka’ europske, izrasta na mitu, pa je i njezina umjetnost mitologična – (od mitologem, misaona konstrukcija stvorena iz mita i služi za njegovo održavanje. Mitove nose herojske figure likova koji kroz svoje sudbine tumače svijet, život, čovjeka, sudbinu… Utoliko je antička kultura pripada dobu heroizma. Međutim, mitski su heroji zastupali različite nazore na svijet: • Realistične: svijet je takav kakav jest, tragično nikada ne upada u mistično, od sudbine se ne bježi (Edip, Antigona) • Romantične: svijet treba promijeniti, a neustrašivost je put do čovjekoljublja (Prometej ,Krist) • Prosječne svijesti: svijet je onakav kakvim ga čine mnogi ljudi, kako misle i govore, i svojevrsna je poruga heroizmu (Dionis) U umjetnosti i povijesti povijesti umjetnosti antičkog periode možemo nadi izvore ovih mitologema

Realistični heroj (mit) Edip / od sudbine se ne bježi

Realistični heroj Edip suočava se sa sudbinom

Romantični heroj(mit) Prometej (prometheia/ predviđanje) Romantični heroj Prometej žrtvuje se za opde dobro - priviđanje, predumišljaj, primisao

Junak prosječne svijesti (mit) Dionis /smrtna majka, rađanje iz srca Junak prosječne svijesti Dionis (sin je smrtne majke, drugi put rođen iz njezina srca) – bog vina, plodnosti, vegetacije…živi život

GEOMETRIJSKI STIL (10.-7. st.pr.n.e) Detalj geometrijske amfore s prikazom pogreba iz Dipilona kraj Atene, 8. st.pr.n-e,

ARHAJSKA UMJETNOST (650.-480.g.pr.n.e)

Početak PPU

HELENIZAM (336. g.pr.n.e. – 30.g.n.e.) KLASIČNO ILI ZLATNO DOBA (480.-336. pr.n.e.) Miron, Bacač diska 5.st.pr.n.e.

Praksitel, Hermes, 4.st.pr.n.e.

Lizip, Apoksiomen Pitokritos s Rodosa? Hagesandar, Polidor i Atanador Nike sa Samotrake Laokonova smrt 320.g.pr.n.e 190.g.pr.n.e. 1. st.pr.n.e

Pitanja o umjetnosti koja nam je otvorila filozofija Klasičnog razdoblja antičke grčke : 1. Kako opažamo (čulima, razumom, dušom….) – kasnije teorija percepcije 2. Što je ljepota (ideja, bog, dobrota ili usklađenost s proporcijama – kozmosa, ljudskoga tijela, dijelova unutar cjeline, pravila i zakona….) – kasnije estetika 3. Što je umijede prikazivanja (imitacija, re-kreacija, euritmija - ritmički red,pokret …) – kasnije problem odnosa prema iluziji u umjetnosti 4. Što je stil? – začetci ideje stila u retorici

ISHODIŠTE RAZVOJA ESTETIKE IZ PITAGOREJSKE ŠKOLE U vrijeme procvata pitagorejske filozofije 6 – 5. s.pr.n.e. (kraj Arhajskog perioda) (tzv. predsokratovsko razdoblje) lijepim se označavalo sve što je bilo jednostavno i uređeno; ako je nešto savršeno ono je moralo biti i lijepo; mjerilo savršenosti, a prema tome i ljepote, bila je pravilnost… http://www.scribd.com/doc/18936958/Milan-Uzelac-Istorija-filozofije-1-Istorija-filozofije-do-Dekarta, pp. 19

Pitanje: Što je bilo uzor takvoj pravilnosti, što je ona podrazumijevala? Početak PPU

Vjerovalo se kako nešto organizira Kaos da bi ga mi mogli vidjeti kao sustav pravilnosti – Kozmos (ljepota i red). Vjerovalo se da predmeti koje čulno spoznajemo u empirijskom iskustvenom svijetu zadržavaju strukturu svojih uzoraka iz ‘više dimenzije’ gdje su ti uzorci vječni i nepromjenjivi. Što više pojedinačna stvar iz života nalikuje svom uzorku (ideji, matematici, logici…) to je ona bliža neprolaznoj ljepoti.

Taj pitagorejski svemir sliči na božansku glazbenu kutiju: zvijezde se kredu na određenim rastojanjima a eter, uznemiren njihovim kretanjem, proizvodi najmodniju od svih melodija. Za ljudsko uho ta melodija je samo tišina. http://www.scribd.com/doc/18936958/Milan-Uzelac-Istorija-filozofije-1Istorija-filozofije-do-Dekarta

ETER Mitološki – bog svjetla, utjelovljuje prozirnu modrinu i zrak koji ljudi udišu Kemijski – skupina organskih spojeva u kojima su dva ukljikovodična ostatka povezana preko atoma kisika (najčešdi dietil eter – hlapljiva tekudina koja se nekod upotrebljavala za narkozu) Fizikalno - prostor koji prihvada emisiju elektromagnetskih valova Preneseno - nadzemaljski prostor, nebo, svemir, drugi svijet

Raphael, detalj freske Atenska škola (Pitagora), Apostolska palača, Vatikan, 1510-11

Antika 5/4 st. p.n.e – Klasično ili zlatno doba Čula ne vide Platon (427-347 g.p.n.e)

Simpozij ili Gozba: (o ljubavi) Umjetnost “treda od istine” - Ideje - Pojavne stvari (sjene ideja) - Umjetnost (sjena sjene) Kao mimezis (oponašanje) pripada osjetilnoj sferi Zakoni: (o reformi države) Tri pravila kojih se mora držati svaki ocjenjivač umjetnosti - mora mu biti jasno što je prikazano - mora ispitati u kojoj je mjeri prikaz objektivno ispravan - mora ispitati u kojoj je mjeri postignuta ljepota

Raphael, Platon

Demokrit, (460-370 g.p.n.e.) Fragmenti Sposobnost umjetnika nije božji, ved umjetnikov vlastiti ulog (jedini izvor: U. Kulterman)

Sofist: (o bidu i ne-bidu) ‘Umijede prikazivanja’ je ‘umijede privida’, pa je ‘lijepo’ time ‘privid lijepog’ (problem euritmije, ritam proporcija u prikazivanju ne odgovara realitetu ved načinu na koji vidimo)

Rubens, Demokrit, 1603.

Ksenokrat (Ksenokrates) „iz Atene“ ili „iz Sikiona“ djelovao početkom III st.p.n.e. Prema Bernhardu Schweitzeru (1892.- 1966.) njemačkom povjesničaru umjetnosti specijaliziranom za historiografiju umjetnosti antičke Grčke, Ksenokrat je Otac povijesti umjetnosti. Pretpostavlja se da je bio kipar, učenik Lizipove škole u Sikosu. Ostao je poznat po teorijskim radovima s područja kiparstva, slikarstva i toreutike (kiparskih radova u kovini, izrađenih hladnom obradom omodu čekida i malih dlijeta). Njegovi spisi nisu sačuvani, premda se iz Povijesti prirode Plinija Starijeg, u poglavljima o povijesti umjetnosti (posebno Naturalis Historia 35.36.79-97 i drugdje ) doznaje da se Ksenokrat bavio kategorizacijom i razvojem izvedbenih problema (obradom detalja) u umjetnosti, te da su osnovne kategorije njegova doprinosa tehnički kriteriji: simetrija, ritam, izrada i estetika (prema Schweitzeru „optički problem“). Ksenokrat je Lizipovu umjetnost smatrao vrhuncem skulptorskog oblikovanja, a Apelovu (IV st.p.n.e) slikarskog umijeda. Rimljani kasne Republike poštovali su njegov rad i usvojili njegove kriterije ukusa. Važnost Ksenokratovu doprinosu u povijesti umjetnosti dala je i britanska arheologinja Eugénie Sellers Strong (1860.-1943.). Pauzanija (Pausanias, grčki potopisac, djelo: Vodič kroz Heladu, II st.) ga često citira pri opisivanju umjetničkih spomenika.

Za ovaj se mural iz Pompeja vjeruje da je nastao po Apelovoj Afroditi Anadiomeni (kasnije Veneri koja se rađa iz mora)

Antika 1 st. p.n.e – 1. st.n.e. - Helenizam Simetrija i proporcija po uzoru na ljudsko tijelo ZLATNI REZ - http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/miro4.htm Vitruvije (80/70-15. g.pr.n.e.) rimski arhitekt i inženjer De architectura libri X, Deset knjiga o arhitekturi -Jedini iz antike sačuvani prikaz arhitekture kao umjetnosti i praktične tehnike Poznata Leonardova interpretacija zlatnoga reza (ljudsko tijelo u kružnici) preslika je skice kojom je Vitruvije dokazivao simetriju hramova i njihove proporcije u usporedbi s razmjerima ljudskog tijela.

Vitruvijev plan rimskog teatra

http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/miro5.htm

SIMETRIJA (metrička podudarnost) – rađa se iz proporcije koju Grci nazivaju analogijom (nijedno zdanje ne može biti pravilno uređeno bez analogije s prikladnom proporcijom ljudskoga tijela) Leonardo da Vinci: studija proporcija prema Vitruviju

Plinije Stariji (I. stoljede)

Klaudije Galen (II. stoljede)

Naturalis Historia – Povijest prirode Enciklopedijski prikaz grčkoga znanja i predaje gdje obrađuje djela poznatih umjetnika (5. i 4. st. p.n.e.) Predstavlja poimanje razvoja, procvata i nazadovanja

Placita Hippocratis et Platonis

(znanstvenik i pisac) KANON – pravilo umjetnosti koje se poziva na kakav zakon ‘utjelovljena’ umjetnosti u djelu

Plinije Stariji

(Liječnik i filozof) Pišudi o Krizipu govori o njegovu shvadanju ljepote, kao PROPORCIJE MEĐU DIJELOVIMA, (prsta u odnosu na druge prste, svih prstiju u odnosu na šaku, šake u odnosu na podlakticu, podlaktice u odnosu na ruku i napokon u odnosu na sve druge….)

Klaudije Galen

Nastavak Plinije – Kanon, uloga umjetnika u PPU - Misli se na Polikletov kanon uravnotežene simetrije ljudskoga stava (kontrapost), odnos simetrije i ritma (ritam kao kompozicija pokreta, jer sva grčka estetika izlazi iz glazbe i plesa, pitagorejski ustanovljenih umjetničkih ideala). Slijedi ga Praksitelov kanon ‘S’ kontraposta i Lizipovo kombiniranje obaju.

Poliklet, Kopljonoša

Praksitel, Hermes

Lizip, Apoksiomen

PITANJE NAPRETKA Gombrich, E. H. (1980). Umjetnost i napredak. In Ž. Čorak (Ed.), Život umjetnosti (Vol. 29-30, pp. 234-253). Zagreb: IPU.

Duris sa Samosa (4.-3.s.pr.n.e.), povjesničar, sačuvana 2 fragmenta o slikarstvu i 1 fragment o kiparstvu Izvori: C. Müller, Fragmenta historicorum Graecorum vol. 2 (Paris, 1848) pp. 466-488. [Greek with Latin translation and commentary] F. Jacoby, Die Fragmente der griechischen Historiker vol. 2A pp. 1136-1158 [Greek text]; vol. 2C pp. 115-131 [German commentary] (O njemu su pisali Plinije, Ciceron, Kvintilijan)

Slovi kao prvi koji je povijest uspona grčke plastike i slikarstva prikazao kao razvitak što napreduje (…) Arhajska je umjetnost bila tvrda i ukočena, Poliklet je u 5. st. uspostavio kanon grčkih proporcija i pokreta, Praksitel je u 4. st. pridodao dražest, dok je Lizip u drugoj polovici 4. st., (dvorski kipar) Aleksandra III. Velikog) ostao nenadmašan u prikazivanju naravi. (Iz: Gombrich, Umjetnost i napredak, str. 235)

KASNA ANTIKA Prijelaz prema periodu Srednjega vijeka, stadiju naglašenog odnosa čovjeka prema bogu

HELENISTIČKO RIMSKO RELIGIOZNO RAZDOBLJE oko 300. g.n.e

RANO KRŠDANSTVO od 200. g. do 6. st

RANOKRŠDANSKA UMJETNOST ILI STAROKRŠDANSTVO

BIZANTSKA UMJETNOST od 6. do 15. st.

Kasna antika Ljepota je uzvišenost Plotin (204-270) 54 Plotinova djela prikupio je Porfirije i objavio u 6 knjiga sa po 9 poglavlja, a otuda i njihov naziv – Eneade (Devetice) Modifikacija antičkog poimanja umjetnosti Umjetnost u pojedinačnom prikazuje izmirenje ideje i materije. Izvor ljepote je lijepa duša. Ljepota je subjektivna, duhovna, unutrašnja stvar. Sve vanjsko u umjetnosti je nebitno. Vanjsko, osjetilno na umjetnini samo je refleks unutrašnjeg i na njemu se zasniva. Ljepota nije simetrija dijelova. Prihvadamo je kao stvar vlastite prirode i opaža se dušom. Raphael, Plotin

O Plotinu u: Eco, U. (2004). Povijest ljepote. Zagreb: Hena com. pp. 102-104 (Svjetlo i boja u srednjem vijeku) usporedi sa stavovima Pseudo Dioniza Areopagite na istom mjestu. Pojmovi simetrije, kanona, proporcije i euritmije – isto, str. 75

Zeuxis Painting a Boy with Grapes Detail of the murals in the Gallery of the History of Ancient Painting, Encaustic (Hermitage)

KOPIJA STVARNOSTI: IDEAL I PREVARA

Legenda o antičkim slikarima Zeuksisu i Paraziju. (Izvor: Plinije Stariji) slavi mit mimetičke vještine, odnosno vještine postizanja identiteta između onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano. Kako znamo, Zeuksis je naslikao grožđe tako vješto da su ptice slijetale na sliku i pokušavale kljucnuti naslikane bobe. Jednom, dok Zeuksisa nije bio u radionici, posjetio ga Parazije, majstor istoga umijeda. Preko Zeuksisove mrtve prirode nadoslikao je zavjesu. Vrativši se kudi, Zeuksis je pokušao odmaknuti zavjesu što mu je zastirala naslikani prizor. Vidjevši da to nije zavjesa ved slika zavjese rekao je: - Ja sam prevario ptice, a Parazije je prevario mene. Legenda međutim, ipak nije ni nedužna, ni plošna. Osim što vještinu imitacije stvarnoga svijeta predstavlja kao ideal, s druge strane ona tu vještinu i prokazuje kao prevaru. O istoj prevari govori i Platon, ponizujudi vještinu kopiranja stvarnosti do razine zanata, do sjene stvari koje su opet samo sjene ideja. Zahvaljujudi Aristotelu, taj se problem premede u novi zahtjev prema umjetnosti. Naime, po Aristotelu nije cilj da se stvarnost kopira, ved da se re-prezentira, odnosno, da se umjetnošdu zastupa punina iskustva koja uključuje i formu i sadržaj jednako.

Uspostavljanje relacije identiteta između onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano polazište je teorije mimezisa, gdje se polazi od pretpostavke da umjetnik kopira ili reproducira stvari, ljude i događaje iz stvarnosti – imitirajudi ih. Taj postupak je u teoriji umjetnosti poznat i kao 'prikazivački odnos‘. Njime se uspostavlja (uvijek ograničen) oblik podudarnosti (identifikacije) između onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano, jer prikazivačka pojava (ono što je prikazano) ostaje uvijek neidentična predmetu prikazivanja (onome što prikazuje). Takva slabost mimetički uspostavljenog identiteta bila je razlogom raslojavanja problema ved u ranom razdoblju antike na pojmove imitacije (kopije) kod Platona i sofista, te problem reprezentacije (cjelovita iskustva forme i sadržaja) kod Aristotela. Drugim riječima, identitet se uspostavlja ili temeljem sličnosti i konceptualnih reprezantacija s jedne, odnosno simboličkih kodova i jezika s druge strane. Kada je sličnost nositelj identiteta govorimo o domeni slike, prizornom prostoru ili primarnoj (ikoničkoj) vizualnosti. Kada je interpretacija nositelj identiteta govorimo o simboličkim kodovima, o domeni jezika, odnosno, sekundarnoj ili verbalnoj vizualnosti. U kritičkom propitivanju pojmova umjetnosti time su otvorena dva teorijska pristupa. Jedan od njih se zasniva na teoriji mimezisa ili oponašanju prirode (imitation of nature), a drugi na ideji ponovnog stvaranja stvarnosti (recreation of reality).

Platon, imitation of nature

Aristotel, recreationof reality

Stil od grč. στήλη (stele,stili) / stup; lat. stĭlus / držak, pisaljka; vježbanje u stilu, način pisanja, stil); engl. style, njem.Stil; franc. mode, manière; tal. stile, maniera, mode tal. manière, franc. maniera – način (od lat. mănus / ruka, šaka; rukopis, slog

Voštana ploča s brončanim stilusom, Egipat

Στήλη (novogrčki – stíli / stil - στυλ) (starogrčki – stele) Stup (stela), potporanj, međašni stup, grobni stup (stedak), počasni spomenik na kom su se bilježila imena zaslužnih muževa (Atena, Akropola), sramotni stup na kojem su se bilježila imena izdajica, stup na koji se bilježili zakoni, naredbe, ugovori

Hamurabijeva stela (zakonik), Mezopotamija

Ishodište stilistike u retorici. ANTIČKA TEORIJA: Aristotelove (4 s.pr.n.e) ‘vrste umjetničkog dokazivanja’ Kognitivne karakteristike jezika i stila (II knjiga Retorike) Logos, Pathos i Ethos (učenik nastavlja…Teofrast (4/3 spne) O izrazu: tipovima govora….)

Aristotel o umjetnosti

Aristotel o umjetničkom dokazivanju

(Poetika)

(Retorika)

Tehne-obrt+dosjetljivost Mimesis-kao reprezentacija Poesis-pjesništvo izražava univerzalne (povijest partikularne osjedaje) Katharsis-pobuđivanje (činjenje) pročiščenja (samilost, strah)

Logos – uvjerava snagom razuma (podržana tvrdnja, racionalnost, intelekt, strateška upotreba riječi) Pathos – uvjerava snagom empatije, koristi ljutnju, uzbuđenje, pohvalu… Ethos – vjerodostojnost intelekta, osjedaj moralnosti i doba volja

sredstva i svojstva um. izražavanja

načini, metode um. izražavanja

Demetrije (iz Falera 4/3 spne.?), ΠΕΡΙ ΕΡΜΗΝΕΙΑ΢ (peri ermeneias) / O stilu

inovativan originalan neuobičajen Doveden do krajnosti je HLADAN

UZVIŠEN SILOVIT

elementaran spontan patetičan Doveden do krajnosti je ODBOJAN

JEDNOSTAVAN zoran uvjerljiv realističan (detaljan) Doveden do krajnosti je SUH

UGLAĐEN

Izražava ljubav, milost, uslužnost, naklonost, dobročinstvo, poštovanje, zahvalnost, hvalu (grč. Χάρις) Doveden do krajnosti je IZVJEŠTAČEN

O retorici dalje - vidi Ciceron (I st.pr.n.e/I st.n.e) i Kvintilijan (I st.n.e.)

PRIMJENA NA SLIKU

Kao što se životinje skupe u sebe kada napadaju, tako bi se trebao sklupčati i govor, kao da prikuplja snagu za silovitost. Demetrije

Francisco De Zurbarán, Hercules Fighting with Neman Lion, 1634.