Anthony Burgess-Paklena Narandza

ANTHONY BURGESS Paklena naranča NASLOV IZVORNIKA A Clockvvork Orange Copyright © 1962 by Anthony Burgess Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pismene dozvole izdavača. C”IP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.111-31 = 163.42 IIIIRCiHSS, Anthonv Paklena naranča / Anthonv Burgess ; [prijevod Mm ko Fančović], - Zagreb : Zagrebačka naklada, 1999. 1K”) sir. ; 18 cm. - (Feniks) Prin”viKt djela: A clockwork orange. ISI1N "“53-6234-54-8 ““•iiiki ;imi AMTHOMY 9URGESS Paklena naranča [zagrebačka naklada] ZAGREB, 1999. PREDGOVOR MRVATSKOM IZDANJU Mac Kada je Anthonv Burgess (rođen 1917. u Manches-teru) svakako jedno od najvećih imena suvremene engleske književnosti i vrstan romanopisac i esejist, on svoju slavu uglavnom duguje djelu koje je upravo pred vama - Paklenoj naranči (ili, ispravnije, Naranči na navijanje). Paradoksalno je da je djelo, preko kojeg se Burgess pročuo, najveću pozornost privuklo u nepotpunom obliku. Naime, kada je čuveni redatelj Stanlev Kubrick na filmsko platno prenio svoju viziju Burgessovog antiutopijskog romana, on je to učinio prema američkom izdanju, koje je jedino svjetsko izdanje (pored bivšejugoslavenskog BIGZ-ovog, u biblioteci FEST-romani, prijevod Z. Živković) bez posljednjeg poglavlja. Mladi i još neafirmirani pisac A. Burgess je 1961., u pregovorima sa svojim američkim izdavačem, nerado pristao na izdavačev prijedlog da se posljednje, dvadeset i prvo, poglavlje izbaci iz američkog izdanja. Time je od zaokruženog romana, u kojem protagonist proživljava burne događaje i na kraju biva promijenjen, odrasta, napravljena neka vrsta bajke prepune eksplicitnog nasilja, nepotpun ali gorak komentar otuđenja u suvremenom svijetu - koji je upravo u tom obliku podigao najviše prašine. Kubrickov film, snimljen deset godina kasnije, izazvao je burne reakcije i uveo izraz "ultranasilje" u svakodnevnu uporabu. Bio je megahit u kino-dvoranama i kandidat za četiri Oskara (u kategorijama najboljeg filma, režije, montaže i adaptiranog scenarija; u sve četiri kategorije izgubio je od Francuske veze Williama Friedkina). Bio je to jedan od 5 prvih filmova koji su se, nakon pada zloglasne hollywood-ske cenzure, Havesovog koda, usudili izravno prikazati fizičko nasilje. U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva nasilnost je još uvijek bila isuviše šokantna, te je Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao prikriti briljantnim jezičnim bravurama - kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. Zbog toga je, kao što sam Burgess gorko primjećuje u predgovoru prvom cjelokupnom američkom izdanju (A Clockwork Orange Resucked, Ponovno sisanje paklene naranče), većini ljudi film bio prijemčiviji od knjige. U romanu, Burgessov Alex i njegova tinejđerska (nadsatska) banda govore žargonom koji je neobična mješavina ruskog i engleskog. Nažalost, u prijevodu nikako nije bilo moguće prenijeti briljantno duhovit način na koji se autor

služio mehanizmima nastanka engleskog uličnog slan-ga da uklopi ruske riječi u engleski izgovor. Najviše stoje bilo moguće postići (bez tolikog prekrajanja strukture knjige da bi to predstavljalo nedopustivo zadiranje u Burge-ssovu autorsku viziju) bilo je da se - za razliku od svih drugih prijevoda "na prvu loptu" - barem ostavi atmosfera pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju. U originalu je knjiga predstavljala takvu "lingvističku avanturu" (Burgess, n. dj.) da su neka izdanja zbog lakšeg čitateljskog snalaženja donosila priručne rječnike. Zbog mnogo veće srodnosti ruskog i hrvatskog nego ruskog i engleskog, smatrali smo da za to u našem izdanju nema prijeke potrebe. Većini prevoditelja i sam naslov zadavao je problem; clockwork orange prevođenje kao mehanička ili čak (zbog nejasne asocijacije na pakleni stroj ili paklenu prirodu radnje) paklena naranča, a najpreciznije bi bilo naranča na navijanje. U pitanju je stari cockney žargonski izraz, koji označava nešto što ne može postojati, i koristi se za 6 usporedbu s nečim stoje isto toliko neobično kao zamisao naranče koja se navija - čudno ili izopačeno, npr. homoseksualno. Autor na dovoljno mjesta u knjizi spominje navijanje naranče pa je jasno na kakav je izraz mislio. Mada je Burgess nakon 1961. napisao mnogo izvrsnih romana, i u "glavnom toku" literature i u znanstvenofan-tastičnoj domeni antiutopije (od čega valja posebno napomenuti zanimljivu Tisuću devetsto osamdeset petu, polemičku kritiku/obradu čuvenog Orvvellovog djela), njegova slava još uvijek počiva na Naranči. Konačno se hrvatski čitatelji mogu u integralnom obliku uvjeriti zašto. M. Fančović o "A t-\ onda, što ćemo?" Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie, i Tupi, koji je bio zbilja tup, i sjedili smo u mliječnom baru Korova (što će reći Krava) lupajući razu-doke što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada suhog. Mliječni bar Korova bio je mjasto za mlijeko-plus, a vi ste možda, O braćo moja, zaboravili kakva su ta mjasta bila, jer se stvari tako skoraj-šo mijenjaju ovih dana i svi su brzi na zaboravu, a ni novine se baš nešto ne čitaju pretjerano. Pa, ono što su tamo prodavali bilo je mlijeko plus još nešto. Nisu imali dozvolu za točenje pića, ali još nije bilo zakona koji bi branio neke od novih veščica koje su stavljali u staro moloko, pa si ga mogao pjati s vellocetom ili svnthemescom ili dren-cronom ili jednom ili dvije druge vešče što bi ti dale finih mirnih horroršo petnaest minuta divljenja Gospodjinu i svim Njegovim svetim anđelima u tvojoj lijevoj cipeli sa svjetlima koja ti pršte svud po mjazgu. Ili si mogao pjati mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i to bi te izoštrilo i učinilo spremnim za malo prljavog dvadeset-na--jedan, i to je bilo ono što smo pjatili ove večeri s kojom otpočinjem cijelu ovu priču. Naši džepovi bili su puni đengi, pa nije bilo stvarne potrebe s gledišta krastanja još lijepih parica da se tolčokira neki stari vjek u uličici, vidja ga se kako pliva u svojoj krvi dok mi brojimo plijen i dijelimo na četiri, niti da se napravi ultranasilje nad nekim drhtavim starejšim sjedokosim 11 komadom u nekom dućanu i odleprša s utrobom blagajne. Ali, kao što kažu, nije sve u novcu. Nas četvorica bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima značilo crne jako tijesne tajice sa starim kalupom za hladetinu, kako smo ga mi zvali, koji je prianjao uz

prepone ispod tajica, to da štiti, a isto i nekakav lik koji si mogao vidjati dovoljno jasno na određenom svjetlu, tako daje moj bio u obliku pauka, Pete je imao rukaju (što će reći šaka), Georgie je imao jako lijepo urađen cvijet, a jadni stari Tupi je imao jako isplaženu i iskeženu klauno-vog licoja (što će reći lice), jer Tupi nikad nije imao nekih jakih ideja i bio je, izvan svake sumnje bilo kog nevjernog Tome, najtuplji od nas četvorice. I nosili smo strukirane jakne bez ovratnika, ali s tim jako napumpanim ramenima (što smo zvali "plećojke") stoje bilo otprilike izigravanje da odista imamo takva ramena. Onda smo, braćo moja, imali one prljavobijele marame oko vrata što su izgledale kao pasirani kartofli ili pire s nekakvim uzorkom napravljenim vilicom. Kosu smo nosili ne predugu i imali smo fajn hor-roršo čizme za cipelarenje. "A onda, što ćemo?" Bile su tri djevočke za pultom skupa, ali bili smo četiri nas maljčika i bilo je obično kao jedan za sve i svi za jednog. Ti komadi isto su bili odjeveni po posljednjoj modi, s purpurnim i zelenim i narančastim perikama na golovama, od kojih je svaka koštala ne manje od trotjedne ili četvo-rotjedne plaće tih komada, ja bih rekao, i odgovarajućom šminkom (dugine boje oko golozja, a usne našminkane veoma široko). Onda su imale i te duge ravne haljine, a na dijelu za grudaja imale su značkice kao srebrne s imenima raznih maljčika - Joe i Mike i tako to. To su trebala biti imena raznih maljčika s kojima su spatjalc prije četrnaeste. Stalno su gledale u našem smjeru i skoro mi je došlo da kažem da nas trojica (kutom usana, naime) trebamo otići 12 na malo spolnosti i ostaviti jadnog starog Tupog, jer bi to bilo samo pitanje kupjati Tupom pol litre bijelog ali ovaj put s malkice svnthemesca unutra, ali to baš ne bi bilo po kao pravilima. Tupi je bio jako jako ružan i tup baš kao i njegovo ime, ali je bio horroršo gadan borac i vrlo vješt na čizmi. ■ "A onda, što ćemo?" Čelovjekkoji je sjedio kraj mene, jer je tamo bilo dugo postavljeno sjedalo koje je išlo duž tri zida, bio je itekako daleko sa golozjima staklastim i nekako je brboljio slovja kao "Aristotel tamo vamo radno vani biciklistični daj for-fikularno pametno". Bio je zbilja tamo drugdje, baš daleko, u orbiti, i ja sam znao kako je to, iskušavši to kao i svatko drugi, ali u to doba sam došao do toga da mislim kako je to nekako kukavička vešč, O braćo moja. Ležali biste tamo nakon što ste popili staro moloko i onda biste dobili misal da je sve oko vas nekako u prošlosti. Mogli ste sve vidjati dobro, sve to, sasvim jasno stolove, stereo opremu, lustere, komade i maljčike - ali je to bila kao neka vešč što je bila tamo, ali više nije tu. I bili biste nekako hipnotizirani vašom čizmom ili cipelom ili noktom kako već bude, a istodobno biste bili podignuti za stari ovratnik i protreseni poput mačke. Bili biste treseni i treseni dok ne bi ništa ostalo. Izgubili biste svoje ime i svoje tijelo i sebe i baš vas nije bilo briga, i čekali biste dok vam čizma ili nokat ne postanu žuti, onda sve žući i žući cijelo vrijeme. Onda bi svjetla počela pucketati poput atomike i čizma ili nokat ili, što već bude, djelić prašine na vašim hlačama, pretvorili bi se u veliko veliko veliko mjasto, veće od cijelog svijeta, i upravo biste bili upoznati sa starim Gospodji-nom iliti Bogom kad je sve bilo gotovo. Vratili biste se u ovdje i sada nekako cvileći, s ustima sasvim spremnim za kmekme. Sad, to je jako lijepo, ali veoma kukavički. Niste stavljeni na ovaj svijet samo da biste došli u dodir s Bogom. 13 Takva itv&T mogla je izvući svu snagu i dobro iz čelovje-ka. : "A onda, što ćemo?" Stereo oprema bila je uključena i pomislili biste da se pjevačev golos kreće iz jednog dijela bara u drugi, leteći do stropa i onda se obrušavajući i jureći od jednog do drugog zida. Bio je to Berti Laski koji je strugao zbilja starejšu stvar zvanu "Ti mi ljuštiš boju". Jedna od

tri komada za šankom, ona sa zelenom perikom, stalno je uvlačila trbuh i izbacivala ga u ritmu onoga što su zvali glazbom. Mogao sam osjetiti da noževi iz starog moloka počinju bockati, i sad sam bio spreman za malo dvadeset-na-jedan. Pa sam skiknuo: "Van van van van!" kao pseto, i onda sam opalio tog vjeka stoje sjedio kraj mene, i bio daleko i razblebetan, jednim horroršo udarcem na ukho iliti organ sluha, ali on to nije osjetio i nastavio je sa svojim: "Telefonska zamješancija i kad frfularije budu dumbidumbidu." Osjetit će on to kad se vrati, kad stigne iz onog dalekog mjesta. "Kamo van?" pitao je Georgie. "Ma, samo šetati", rekao sam, "i vidjati što će naići, O braćo moja mala." Pa smo izišli u veliku zimsku noćaju i krenuli niz Bulevar Marghanita i skrenuli u Aveniju Boothbv, i tamo našli ono što smo baš i tražili, maljutku pošalicu da s njom ot-počnemo tu večer. Bio je to jedan drhtavi starejši vjek učiteljskog tipa, s naočalama, usta otvorenih na hladnom zraku noćaje. Imao je knjige pod rukom i ušljivi kišobran i dolazio je iza ugla iz Javne knjižnice, koju nije baš puno ljudo-va koristilo tih dana. Niste zbilja vidjeli baš mnogo starih buržoaskih tipova vani nakon mraka tih dana, zbog malobrojnosti policije i nas finih mladih maljčika uokolo, i ovaj čelovjek profesorskog tipa bio je jedini pješak u cijeloj ulici. Pa smo dogiljali do njega, veoma pristojno, i ja sam rekao: "Ispričavam se, brate." 14 i Izgledao je maljenko puglan kad je vidjao nas četvoricu tako, kako prilazimo sve tiho i pristojno i nasmiješeno, ali je rekao: "Da? Stoje?" veoma glasnim učiteljskim golosom, kao da nam pokušava pokazati da nije puglan. Ja sam rekao: "Vidim da imaš knjige pod rukom, brate. Odista je rijetko zadovoljstvo u ova vremena naići na nekog tko još čita, brate." "Oh?" rekao je, drhteći. "Je li? A, shvaćam." I stalno je prelazio pogledom s jednog na drugog od nas četvorice, sada se nalazeći kao u sredini veoma nasmiješenog i uljudnog četverokuta. "Da", rekao sam. "Zanimalo bi me veoma, brate, ukoliko bi mi ti ljubazno dozvolio vidjeti kakve knjige su to što ih nosiš pod rukom. Ništa na ovom svijetu nije mi milije od dobre čiste knjige, brate." "Čiste", rekao je. "Čiste, ha?" A onda je Pete zgrabjao te tri knjige od njega i dao nam ih zbilja skorajše. Kao trojica, svi smo imali po jednu da vidjamo osim Tupog. Ona koju sam ja dobio zvala se Osnove kristalografije, pa sam je otvorio i rekao: "Izvrsno, odista prvorazredno", stalno okrećući stranice. Onda sam rekao veoma šokiranim golosom: "Ali što je ovo ovdje? Kakva je ovo prljava slovja? Sav crvenim što sam pogledao takvu riječ. Razočaravaš me, brate, zbilja me razočaravaš." "Ali," probao je on, "ali, ali ..." "Sad," rekao je George, "ovdje je ono što bih ja nazvao zbilja prljavim. Ovdje ima jedna slovja koja počinje na k i jedna na p." On je imao knjigu koja se zvala Čudo pahuljice. "Oh", rekao je jadni stari Tupi, smotrajući preko Pete-ovog ramena i idući predaleko, kao što je uvijek i išao, "ovdje piše što joj je sve uradio, i tu je i slika i sve. Ma", rekao je, "ti si samo pokvarena stara ptičurina." 15 "Starac tvojih godina, brate", rekao sam ja i počeo kidati knjigu koju sam držao, i ostali su učinili isto s knjigama koje su oni imali, Tupi i Pete se otimajući oko Rombo-hedralnog sustava. Starejši profesorski tip počeo je kričati: "Ali one nisu moje, to je vlasništvo zajednice, ovo je čisti bezobrazluk i vandalsko djelo", ili tako neka slovja. I pokušao nam je kao oduzeti knjige, što je bilo patetično. "Ti zaslužuješ dobru lekciju, brate," rekao sam, "zaslužuješ je." Ta knjiga o kristalima koju sam ja imao bila je vrlo tvrdo uvezana i

teška za razrazjati u komade, bivajući zbilja starejša i napravljena u danima kad su se stvari pravile da kao potraju, ali sam uspio poderati stranice i baciti ih šaku po šaku poput pahuljica, mada velikih, posvuda po tom kričućem starom vjeku, a onda su ostali uradili isto sa svojima, dok je stari Tupi plesao okolo poput klauna kakav je i bio. "Eto ti", rekao je Pete. "To ti je kaša od Ijuskica za tebe, ti odvratni čitatelju gadosti i prljavština." "Ti zločesti stari vječe, ti", rekao sam ja, i onda smo ga počeli ritati. Pete mu je držao rukaje, a Georgie mu je nekako rastvorio usta i Tupi mu je istrgnuo umjetne zubaje, gornje i donje. Bacio ih je na pločnik i ja sam ih podvrgnuo starom gaženju čizmom, mada su bili tvrdokorni, bivajući načinjeni od nekakve nove horroršo plastične tvari. Stari vjek počeo je puštati nekakve raspadajuće šumovaje - "vuf vaf vof” - pa je Georgie popustio stisak kojim mu je držao gubaje razmaknute i samo mu dao jednom po bezu-bim ustima svojom oprstenjenom šakom, i od toga je stari vjek počeo puno stenjati, a onda eto krvi, braćo moja, stvarno prelijepo. Pa smo onda samo mu skinuli vanjske platje, skidajući ga do veste i dugih gaća (jako starejše; Tupi mu je skoro otkinuo glavu), i onda ga Pete prekrasno udario u pjat, i pustili smo ga. Krenuo je nekako teturavo, jer to stvarno nije bio previše jak tolčok, stalno: "Oh oh oh", ne 16 znajući gdje je i stoje zbilja, i mi smo mu se rugali i prevrnuli mu džepove, dok je Tupi u međuvremenu plesao uokolo s njegovim ušljivim kišobranom, ali u njima baš i nije bilo puno toga. Bilo je nekoliko starejših pisama, od kojih su neka potjecala još iz 1960., s: "Moj najdraži najdraži" u njima i sva ta čepuka, i privjezak s ključevima i starejša rasklimana penkala. Stari Tupi odustao je od svog plesa s kišobranom i naravno morao početi čitati naglas jedno od pisama, kao da pokaže praznoj ulici da zna čitati. "Moje drago," recitirao je, vrlo visokim golosom, "mislit ću na tebe dok nisi tu i nadam se da ćeš zapamtiti da se toplo odjeneš kad izlaziš na večer." Onda je ispustio jako Šum-naji smjah - "ho ho ho" pretvarajući se da počinje brisati svoju jamušku s njim. "U redu", rekao sam. "Pustite, O braćo moja." U hlačama tog starejšog vjeka bilo je samo malenko love (to jest novca) - ne više od tri golije - pa smo podvrgli sve te prljave male novčiće tretmanu razbacivanja, postoje to bio kokošji napoj prema iznosu lijepovčica koji smo već imali kod sebe. Onda smo polomili kišobran i razrazjali mu platje i prepustili ih vjetrovima, braćo moja, i onda smo bili gotovi sa starejšim vjekom učiteljskog tipa. Nismo uradili mnogo, znam, ali to je bilo samo kao početak večeri i ja nemam namjeru davati iza priku vama ili vašima za to. Noževi u mlijeku-plus sad su bockali fino i horroršo. Sljedeća stvar je bila da se poigramo samarića, što je bio način da se riješimo nešto lovice kako bismo imali više inicijative za kao malo dućanskog krađovanja, pa smo ušli u Duke of New York na Amisovoj aveniji i svakako da su tamo udobno smještene bile tri do četiri stare babuške koje su pjatjale svoje crno s pjenom od DP (državne pomoći). Sad smo mi bili jako dobri maljčici, smješeći se dobro-večernje svakome i svima, mada su se te stare naborane paljerice počele skroz tresti, sa starim rukajama, prošaranim 17 venama, koje su drhtale oko čaša i prolijevale pjenu na stol. "Ostavite nas na miru, dečki," rekla je jedna od njih, s licem kao tloris od toga stoje bilo oko tisuću godina staro, "mi smo samo sirote starice." Ali mi smo samo izložili zube, bijes bijes bijes, sjeli, pozvonili, i čekali da momak dođe. Kad je stigao, sav nervozan i trljajući ruke o svoju masnaju pregaču, naručili smo nam četiri veterana - veteran je rum i seri brendi izmiješan, stoje bilo popularno baš tad, a neki su voljeli i malo limete u to, što bi bila kanadska varijanta. Onda sam ja rekao momku: "Daj onim jadnim starim babuškama tamo preko nešto hranjivo. Veliki Škoti za sve i nešto za ponijeti." I istresao sam pun džep đengi svud po stolu, i ostala trojica su slijedila moj primjer, O braćo moja. Pa su dupli zlatnjaci bili

donijeti za stare izbrazdane pa-ljerice, i one nisu znale što da kažu ili učine. Jedna od njih je uspjela protisnuti: "Hvala, dečki", ali si mogao vidjeti kako one misle da se nešto prljavo kao sprema. U svakom slučaju, dana im je svakoj po boca Yank Generala, to je vinjak, za ponijeti, i dao sam novce za njih da im se dostavi svakoj po tucet crnog s pjenom sljedeće jutro, da one ostave svoje smrdljive stare ženskaje adrese na pultu. Onda smo s lovom stoje preostala otkupili, braćo moja, sve mesne pite, perece, sirne grickalice, čips i čokolade u tom mjastu, a i to je bilo za stare komade. Onda smo rekli: "Vraćamo se za minjutu", a stare pticaje su još govorile: "Hvala, momci", i: "Bog vas blagoslovio, dečki", i mi smo izlazili bez i prebite pare u našim karmanima. "Od toga se osjetiš baš dobrajo, zbilja", rekao je Pete. Mogao si vidjeti da jadni stari tupi Tupi nije baš ponjimao sve to, ali nije rekao ništa iz straha da bude nazvan glupa-jom i šupljotikvim čudakom. Pa, krenuli smo sad oko ugla u Aveniju Attlee, i tamo je bio taj dućan sa slatkišima i tumorima još otvoren. Ostavili smo ih na miru, ima tome 18 tri mjeseca, i cijeli frtalj bio je vrlo miran u cjelini, tako da se naoružani milicajkani ili ophodnje razova nisu previše motali tamo, bivajući više sjeverno od rijeke tih dana. Stavili smo maskaje - nove stvari su bile, zbilja horroršo, stvarno izvrsno napravljene; bile su kao lica povijesnih osoba (rekli bi vam imena kad ste kupovali) i ja sam imao Disraelija, Pete je imao Elvisa Preslevja, Georgie je imao Hen-ryja VIII., a jadni stari Tupi imao je jednog vjeka pjesnika zvanog PiBi Shellev; bile su kao stvarno prerušavanje, s kosom i sve, i bile su neka jako vrlo specijalna plastična vešč pa si ih mogao smotati kad ti više ne treba i sakriti ih u čizmu - onda smo nas tri ušla unutra, Pete je držao ćasu vani, ne da se imalo oko čega brinuti tamo. Čim smo udarili po dućanu krenuli smo na Slousea što gaje držao, veliku trbušastu hladetinu od vjeka koji je vidjao odmah što se zbiva i krenuo ravno unutra gdje bio je telefon i možda njegova dobro nauljena pjuškaja, sa šest gadnih punjenja. Tupi je prešao pult skorajše kao pticaja, razbacujući pakete njušaja i lomeći veliki pano na kojem je bio komad stoje kesila zubaje mušterijama i grudaje su joj skoro ispadale kao reklama za neku novu marku tumora. Što ste onda mogli vidjati bilo je kao velika lopta što se kotrlja po dućanu iza zavjese, što su bili stari Tupi i Slouse nekako spojeni u samrtnoj borbi. Onda ste mogli slušjati dahtanje i frktanje i vešči kako padaju i psovanje i onda staklo kako krah krah krah. Majka Slouse, žena mu, bila je kao zaleđena iza tezge. Mogli smo znati da će vrisnuti kao zaklana čim dobije priliku, pa sam ja jako skorajše prešao tezgu i zgrabio je, i horroršou velika gromada je bila, sva njuša-juća na parfem i s pljaspljas velikim poskakujućim gruda-jima na njoj. Stavio sam joj rukaju na gubjac da je spriječim da razglasi umorstvo i razaranje na sve četiri strane, ali ta gospoža pasja mije uputila veliki gadan ugriz na istu i ja sam bio taj koji je obavio vrištanje, a onda je ona krenula 19 s krasnim vapajem za milicajkanima. Pa, onda ju je trebalo tolčokirati kako valja jednim od tegova s vage, a onda pošten dodir šipkom što su je držali za otvaranje sanduka, i to je izvuklo crveniš kao starog prijatelja. Pa smo je na pod i poderali joj platje iz zabave i malo nježno čizmom da se prekine njeno stenjanje. I, vidjavši je kako leži s gruda-jima na vidjelu, pitao sam se da li, ali to je bilo za kasnije te večeri. Onda smo očistili blagajnu, i bilo je super hor-roršo plijena te noćaje, i uzeli smo po koju kutiju od samo najboljih tumora za svakog, i odosmo mi, braćo moja. "Baš zbilja veliki težak kopilan je bio", stalno je govorio Tupi. Nije mi se sviđalo kako Tupi izgleda; izgledao je prljavo i neuredno, kao vjek što je bio u tučnjavi, što i jest bio, naravno, ali nikad ne trebate izgledati kao da ste bili. Mašna muje bila kao daje netko gazio po njoj, maskaja mu je bila svučena i imao je prljavštinu s poda na licaju, pa smo ga odveli u pokrajnju uličicu i malenko ga uredili, močeći taštuke pljuvačkom da očjastimo

prljavštinu. Što sve ne činimo za starog Tupog. Bili smo natrag u Duke of New York jako skorajše, i računao sam po mom satu da nismo bili odsutni više od deset minuta. Starejše stare babuške još su bile tamo dudlajući crno s pjenom i Škote kojima smo ih častili, i rekli smo: "Bog, cure, što ćete popiti?" Počele su sa starim: "Jako ljubazno, momci, Bog vas blagoslovio, momci", i tako smo pozvonili na zvrczvrc i pozvali ovaj put drugog konobara i naručili pive s rumom unutra, bivajući jako ožednjeli, braćo moja, i što god su stare pticaje htjele. Onda sam rekao starim babuškama: "Nismo izlazili odavde, zar ne? Bili smo tu cijelo vrijeme, zar ne?" Sve one su ukopčale zbilja skorajše i rekle: "Tako je momci. Bili ste nam pred očima, stalno. Bog vas blagoslovio, momci", pijući. Ne da je to ustvari bilo bitno. Oko pol sata je prošlo prije nego što je bilo bilo kakvog znaka života među milicajkanima, a onda su to bila samo dva vrlo mlada roza što 20 su ušla, jako ružičasti pod svojim velikim drotovskim kacigajama. Jedan je rekao: "Znate li vi ovdje nešto o događanjima u Slouseovom dućanu večeras?" "Mi?" rekao sam ja, nevino. "Zašto, stoje bilo?" "Krađa i prebijanje. Dvoje u bolnici. Gdje ste vi bili večeras?" "Ne sviđa mi se taj gadan ton", rekao sam. "Nije me briga za te gadne insinuacije. O vrlo sumnjičavoj naravi sve to progovara, braćo moja mala." "Bili su ovdje cijele večeri, momci", počele su kričaja-ti stare harpije. "Bog ih blagoslovio, nema boljih dečki među živima glede ljubaznosti i darežljivosti. Bili su ovdje cijelo vrijeme, jesu. Ni da mrdnu ih nismo vidjele." "Samo pitamo", rekao je drugi mladi milicajkan. "Imamo posla koji radimo kao i svi drugi." Ali su nas gadno upozoravajuce pogledali prije nego što su izišli. Dok su izlazili mi smo im uručili malo glazbe s usana: prrrrrrrr. Ali sam ja, za sebe, bio pomalo razočaran stvarima kakve su bile tih dana. Ništa protiv čega bi se mogli boriti. Sve lako kao poljubiš mi šarje. Ipak, noć je još bila vrlo mlada. 21 Ka smo izišli izvan Duke of New Yorka vidjali smo na svjetlu dugog osvijetljenog barskog prozora brboćućeg starog pjanistu ili pijanicu, kako urla prljave pjesme svojih otaca i pravi bljurp bljurp između toga kao da mu je prljavi stari orkestar u njegovom smrdljivom trulom želucu. Jedna vešč stoje nikad nisam mogao podnijeti je bilo to. Nisam nikad podnosio da vidim mužaja svog prljavog kako se valja i podriguje pijan, ma koliko bio star, ali još naročito kad je bio zbilja starejši kao ovaj. Bio je nekako stisnut uz zid i krpe su mu bile u sramotnom stanju, sve zgužvano i nečisto i prekriveno drekom i blatom i prljavštinom i tim stvarima. Pa smo ga dohvatili i dokačili s par dobrih horroršo tolčoka, ali je on i dalje nastavio pjevati. Pjesma je bila: I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj, . Kada tebe, moja draga, ne bude bilo. Ali kad gaje Tupi išaketao nekoliko puta po prljavoj pijandurskoj gubici prestao je pjevati i počeo kričati: "Hajde, dokrajčite me, vi kukavički kopilani, ionako ne želim živjeti, ne u smrdljivom svijetu kao stoje ovaj." Tada sam rekao Tupom da malo smiri, jer me ponekad zanimalo da slušajem što neki od tih starejših raspadotina imaju reći o životu i svijetu. Pitao sam: "Oh. A što je to smrdljivo u njemu?" On je povikao: "Smrdljiv je ovo svijet jer pušta mlade navaliti na stare kao što ste vi učinili, i više nema ni zakona ni reda." Kričao je glasno i mahao rukajama i činio 22 stvarno horroršo sa slovajama, dok mu je tek pokoji blurp blurp dolazio iz kiški, kao da nešto orbitira tamo unutra, ili kao neka jako neprilična upadica mužja koji pravi šumaje, tako da je taj stari vjek stalno kao prijetio mu šakama, vičući: "Nije to više svijet za

starca, a to znači da se ja ni mrvicu ne bojim vas, dječarci, jer sam previše pijan da osjetim bol ako me udarite, i ako me ubijete bit će mi drago što sam mrtav." Mi smo šmekali i onda se nakesili, ali nismo rekli ništa, a onda je on rekao: "Kakav je to uopće svijet? Ljudi na Mjesecu i ljudi se vrte oko Zemlje kao mušice oko svjetiljke, i više se uopće ne pazi na zemaljski zakon ni red. Pa najgore što možete učinite, vi prljavi kukavički huligani." Onda nam je dao malo glazbe usnama - "prrrrzzzrrrr" - kao što smo mi onim mladim milicaj-kanima, a onda je počeo opet pjevati: 0 draga draga zemljo, za tebe sam se borio 1 donio ti mir i pobjedu ir; Pa smo krenuli u njega lijepo, smiješeći se preko cijelih licoja, ali je on nastavio pjevati. Onda smo ga sapleli tako da se ispružio na dugo i široko i iz njega je nahrupio cijeli lonac pivske bljuvotine. To je bilo odvratno pa smo ga čizmom, svatko po jednom, a onda je krvca, a ne pjesma ili bljuvotine, krenula iz njegove prljave stare gubice. Onda smo krenuli svojim putem. Tamo kod Gradske strojarnice smo naišli na Billyboya i njegovih pet druzja. Sad u tim danima, braćo moja, udruživanje je bilo većinom u četvorke ili petice, što su bile kao autoekipe, postoje pet udoban broj za auto, a šest je bio krajnji broj za veličinu bande. Ponekad bi se bande okupile da naprave kao maljenke vojske za veliki noćni rat, ali uglavnom je bilo najbolje lutati u tim kao malim brojevima. Billyboy je bio nešto od čega mi je bilo zlo 23 samo kad bih vidjao njegovo debelo nakeženo licoje, a uvijek je imao taj vonj kao jako užeglo ulje u kojem se mnogo puta pržilo, čak i kad je bio odjeven u svoje najbolje platje, kao sad. Vidjali su nas baš kad smo mi vidjali njih, i sad je bilo kao jedno jako tiho uzajamno gledanje. Ovo će biti stvarno, ovo će biti kako treba, ovo će biti no-žaja, užaje, britvaja, ne samo pesti i čizme. Billyboy i njegovo drugaje prestali su s onim što su radili, što je bilo da su se baš spremali napraviti nešto jednoj rasplakanoj maloj djevočki što su je imali tamo, ne starijoj od deset, ona je kričajala ali s platjama još na sebi, Billyboy ju je držao za jednu rukaju, a njegov broj jedan, Leo, za drugu. Vjerojatno su baš obavljali dio s prljavim slovajama prije nego što se spuste na malenki dio ultranasilja. Kad su vidjali nas da stižemo pustili su taj buhuhuhući mali komad, pošto ih je bilo još koliko hoćeš tamo gdje su i nju našli, i ona je otrčala na svojim mršavim bijelim nogicama koje su bljeskale u mraku, još uvijek vičući: "Oh oh oh". Rekao sam, smiješeći se veoma široko i druzjarski: "Pa, zar nije to stara debela jarčina Billyboy glavom i smradom. Kako ste mi, vi mutna zdjelo jeftine smrdljive masti? Dođi da dobiješ malo po jajcima, ako ih uopće imaš, ti uškopljena hladetino." I onda smo počeli. Bilo je četvorica nas na šest njih, kao što sam već istaknuo, ali jadni stari Tupi, i pored sve svoje tuposti, vrijedio je za trojicu drugih u čistom ludilu i prljavoj borbi. Tupi je imao baš horroršo dugo užaje iliti lanac oko pasa, dvaput omotan, i razmotao je to i počeo njim lijepo šibati po očima iliti glazojama. Pete i Georgie imali su zdravo oštre no-žaje, ali sam ja što se mene tiče imao finu starejšu horroršo koljačku britvaju koju sam, u to doba, mogao trgnuti blistavo umjetnički. 1 tako smo se mi zadratirali u mraku, sa starom Lunom, i ljudima na njoj, koja je baš izlazila, zvijezdama što su ubadale kao da bi mogle biti noževi nestrpljivi 24 da se priključe dratiranju. S mojom britvajom uspio (tom prosjeci baš kroz platje naprijed najednom od Bil!yboyevih druzja, jako jako precizno i nisam ni dotakao pljot ispod tkanine. Onda se, u dratsovanju, taj druzja Billyboyev najednom našao otvoren kao mahuna, golog trbuha i pokazujući gaće, i onda se on jako jako razdražjao, mašući i vrišteći i gubeći gard i puštajući starog Tupog s lancem stoje vijugao šššhhhh, pa gaje

stari Tupi zalančio baš po glazjama, i taj druzja Billyboyev se oteturao urlajući iz sveg srca. Išlo nam je jako horroršo, i uskoro nam je Billyboyev broj jedan bio pod nogama, zaslijepljen lancem Tupog i puzeći i urlajući kao zvijer, ali jedna dobra čizma u golovu i on je bio ugašen ugašen ugašen. Od nas četiri Tupi je, kao i obično, prošao najgore glede izgleda, što će reći licoje mu je bilo sve krvavo, a krpe prljavi nered, ali mi drugi bili smo mirni i cijeli. Sad je smrdljivi debeli Billyboy bio onaj kojeg sam htio, i tamo sam ja plesao s mojom britvajom kao da sam brico na palubi broda na jako nemirnom moru, pokušavajući ga zakačiti s par dobrih rezova po njegovom nečistom masnom licoju. Billyboy je imao nožaju, dugi skakavac, ali on je bio malen-kajo prespor i težak na pokretu da vrijedne bilo koga baš gadno. I, braćo moja, bio je pravo zadovoljstvo meni taj valcer - lijeva dva tri, desna dva tri - i da režem lijevi obraš-ćić i desni obraščić, tako da su dvije kao zavjese od krvi potekle istodobno, jedna sa svake strane njegove ugojene prljave gubice na zimskoj svjetlosti zvijezda. Tekla je ta krv kao crvene zavjese, ali mogao si vidjati da Billyboy nije ništa osjetio, i trupkao je i dalje kao debeli stari medvjed, bockajući prema meni svojim nožajem. Onda smo oslušjali sirene i znali da milicajkani stižu s puškajama na gotovs kroz prozore policijskih auta. Ona 25 mala raskmežena djevočka im je rekla, izvan svake sumnje, pošto je bila kutija za pozvati rozove nedaleko iza Općinske strojarnice. "Još ću te ja, ne boj se," zazvao sam, "jarčetino smrdljiva. Ostat ćeš ti bez jajca, kako treba." Onda su oni otrčali, polako i zadihano, osim Broja Jedan Lea koji je hrkao na zemlji, dalje na sjever prema rijeci, i mi smo otišli na drugu stranu. Odmah iza sljedećeg skretanja bila je uličica, mračna i pusta i otvorena s oba kraja, i tamo smo se odmorili, dašćući brzo pa polaganije, onda dišući kao normalno. Bilo je to kao odmaranje između dvije strašne i veoma ogromne planine, što bi bili blokovi stanova, a u prozorima svih stanova mogao si vidjeti kao plavo plešuće svjetlo. To bi bila telka. Noćas je bilo što su zvali svjetskim programom, stoje značilo da isti program gleda svatko na svijetu tko hoće, što su uglavnom bili sredovječni srednjeklasni ljudovi. Bit će neki veliki slavni glupi komični čelovjek ili crni pjevač, i sve se to odbijalo od speci-janih telkaških satelita duboko u svemiru, braćo moja. Čekali smo dašćući, i mogli smo slušjati sirenirajuće mili-cajkane kako idu na istok, pa smo znali da smo sad u redu. Ali jadni stari Tupi stalno je gledao gore u zvijezde i planete i Lunu s ustima širom otvorenim kao klinac koji nikad prije nije vidjao bilo što takvo, i on je rekao: "Što li je na njima, pitam se. Što bi bilo tamo gore na takvim stvarima?" Ja sam ga jako gurnuo, rekavši: "Hajde, glupaje kopile kakav ti jesi. Nemoj ti misliti o njima. Bit će život kao i ovdje dolje najvjerojatnije, s tim da neki dobiju nož, a neki ga zabiju. A sad, dok je noćka još molodoja, hajdemo mi svojim putem, O braćo moja." Drugi su se šmeknuli na to, ali jadni stari Tupi pogledao je ozbiljno u mene, pa opet gore u zvijezde i staru Lunu. I tako smo mi krenuli za svojim poslom niz uličicu, dok se svjetski program plavio oko nas s obje strane. Ono što nam je sad trebalo bio je autić, pa 26 smo skrenuli lijevo iz uličice, znajući istog trena da smo na Priestlev Placeu čim smo vidjeli veliki brončani kip nekog starejšeg pjesnika s majmunskom gornjom usnom i lulom zabijenom u iskrivljena stara usta. Idući na sjever došli smo do prljavog starog Filmodroma, zguljenog i raspadnutog jer nitko više nije baš puno išao tamo osim maljčika poput mene i mojih drugaja, i onda samo da vičemo ili razrezujemo ili malo unutravan-unutra-van u mraku. Mogli smo vidjati po plakatu na fasadi Filmodroma, s nekoliko mrlja od muha, daje na programu uobičajena kaubojš-tina, s arhanđelima na strani šerifa koji puca na kradljivce stoke iz pakla, živahne stvari kakve je Državfilm proizvodio u tim danima. Auti parkirani kraj kina nisu bili baš horroršo, uglavnom bijedne starejše vešče, ali bio je jedan prilično nov Durango 95 za kojeg sam mislio da bi mogao poslužiti.

Georgie je imao jedan od onih poliklefa, kako su ih zvali, na svom privjesku za ključeve, pa smo uskoro bili ukrcani - Tupi i Pete otraga, gospodski puckajući svoje tumore - a ja sam okrenuo paljenje i pokrenuo ga i preo je zbilja horroršo, fino toplo vibrirajuće ćutilo svud u crijevci-ma. Onda sam pritisnuo nogajom, i lijepo smo krenuli unatrag, i nitko nas nije vidjao kad smo krenuli. Motali smo se oko onog dijela koji su zvali predgrađem neko vrijeme, plašeći stare vjekove i ženaje koji su prelazili put i krivudajući za mačkama i tako to. Onda smo krenuli putem na zapad. Nije bilo mnogo prometa, pa sam starom nogajom skoro probio pod, i Durango 95 je žderao put kao špagete. Uskoro je bilo zimskog drveća i mraka, braćo moja, sa zemljom u mraku, i najednom mjestu sam pregazio nešto veliko s iskeženom zubatom gubicom u svjetlu farova, što je onda zakričalo i zakrckalo ispod i stari Tupi otraga smijao se da mu golova otpadne - "Ho ho ho" - na to. Onda smo ugledali jednog mladog malj čika sa svojim komadom, kako se ljubiljubi ispod stabla, pa smo stali i zaklicali im, 27 pa smo ih onda lupili s par tolčoka onako preko volje, što ih je rasplakalo, i odosmo mi dalje. Ono što nam je sad bilo na umu bio je stari iznenadni posjet. To je bilo baš fino i dobro za šmek i malo ultranasilja. Konačno smo dospjeli u nešto kao selo, i odmah izvan tog sela bila je nekakva mala kuća na osami s malo vrta. Luna se sad već dosta uzdigla, i mogli smo vidjati tu kolibu fino i jasno kad sam ja usporio i zakočio, dok su se ostala trojica kikotala kao bezumnaji, i mogli smo vidjati da je ime na kapiji te kucaste vešče bilo DOM, jako glupajo ime. Izašao sam iz auta, zapovjedivši svojim drugajima da utihnu s kikotanjem i ponašaju se kao ozbiljno, i otvorio sam tu maljenku kapiju i došao do ulaznih vrata. Pokucao sam fino i nježno i nitko se nije pojavio, pa sam pokucao još malo i taj put sam mogao slušjati da netko dolazi, onda se zasun pomakao, i vrata su se otvorila par centimetara, pa sam mogao vidjati to jedno glazje kako me gleda, a vrata su bila na lancu. "Da? Tko je?" Bio je to golos nekog komada, mlade djevočke sudeći po zvuku, pa sam rekao veoma profinjenim načinom govora, pravim gospodskim golosom: "Oprostite, gospo, vrlo mi je žao što vas uznemiravam, ali moj prijatelj i ja izišli smo u šetnju, i mom prijatelju je pozlilo sasvim iznenada i to je velika nevolja, on je tamo na putu i ječi bez svijesti. Biste li bili toliko ljubazni da me pustite da upotrijebim vaš telefon da telefoniram hitnoj pomoći?" "Nemamo telefon", rekla je ta djevočka. "Žao mi je, ali nemamo. Morat ćete ići nekamo drugamo." Iznutra iz te maljutke kuće mogao sam slušjati klak klak klaki klak klak klakiti klakklak kako neki vjek tipka, a onda je tipkanje stalo i začuo se glas tog čelovjeka kako pita: "Stoje, draga?" "Pa", rekao sam, "biste li mogli biti toliko dobri da mu date čašu vode? To je kao neki napad, znate. Izgleda da se srušio od nekakvog napada." > ; 28 Djevočka je kao oklijevala i onda rekla: " Onda je otišla, a moja tri druzja su izašli iz kola tiho i pr li se zbilja horroršo skrivećki, sad stavljajući maskaje, onda sam i ja stavio svoju, onda je samo stvar bila u tome da ja zavučem staru rukaju i otkvačim lanac, pošto sam smek-šao tu djevočku mojim gospodskim golosom, tako da nije zatvorila vrata kako je trebala, pošto smo mi bili noćni stranci. Nas četvorica smo tada uletjeli urlikajući, sa starim Tupim koji je kao i obično izigravao budalu skakanjem gore--dolje i pjevanjem ružnih slovaja, i bila je to fina maljutka kuća, reći ću to. Svi smo šmeknuli u sobu u kojoj je bilo upaljeno svjetlo, i tamo se ta djevočka kao skupila od straha, mlad zgodan komad sa zbilja horroršo grudima, i s njom je bio taj čelovjek što je bio njen mužaja, mladog izgleda, ali s očajama s rožnatim okvirom, a na stoluje bio pisaći stroj i sve papiri rasuti svuda, ali ruje bila jedna mala hrpa papira stoje kao moralo biti ono stoje već otipkao, pa

je tu bio još jedan inteligentan vjek knjiškog tipa kao onaj s kojim smo se zezali prije nekoliko sati, ali ovaj je bio pisac, a ne čitatelj. U svakom slučaju, rekao je: "Što je ovo? Tko ste vi? Kako se usuđujete ući u moju kuću bez dozvole." A cijelo vrijeme glasja mu je drhtio kao i rukaje. Pa sam ja rekao: "Ne boj se. Ako straha imaš u srcu svome, O brate, molim te iz njega ga odsad izbaci." Tada su Georgie i Pete otišli naći kuhinju, dok je stari Tupi čekao zapovijedi, stojeći pokraj mene s gubicom sasvim otvorenom. "Stoje ovo, onda?" rekao sam ja, uzimajući hrpu kao otipkanog sa stola, i mužaja s rožnatim okvirom rekao je drhtavo: "Baš to i ja želim znati. Što jest ovo? Što želite? Odlazite odmah prije nego što vas izbacim." Pa se jadni stari Tupi, maskiran kao PiBi Shellev, dobro glasno za-šmekao na to, urlajući kao nekakva životinja. 29 "To je knjiga", rekao sam. "To je knjiga koju ti pišeš." Moj stari golos učinio sam veoma grubim. "Uvijek sam se veoma divio onima što mogu pisati knjige." Onda sam pogledao gornji list, i tamo je bilo ime - NARANČA NA NAVIJANJE - i rekao sam: "To je dosta glupaji naslov. Tko je ikad čuo za naranču na navijanje?" Onda sam pročitao maljenki dio jednim veoma glasnim kao popujućim golosom: "- Pokušaj da se nametne čovjeku, biću razvoja i sposobnom za slatkoću, za sočno curenje po konačnim bradatim usnama Boga, pokušati nametnuti, kažem, zakone i uvjete prigodne mehaničkoj kreaciji, protiv toga ja podižem mač svog pera -" Tupi je na to ispustio staru glazbu s usana, a i ja sam se morao našmeknuti. Onda sam počeo trgati listove i razbacivati komadiće po podu, a taj mužaja pisac postao je bezumnaja i krenuo na mene sa zubjima stisnutim u žutom sjaju i noktima uperenim poput pandži. Pa je to bio šlagvort za starog Tupog i on je krenuo smiješeći se i govoreći op op i a a a na drhtavu glavu tog vjeka, prvo lijevom šakom pa desnom, pa je naš dragi stari druzja crveno - crveno vince iz bačve i isto posvuda, kao da ga pravi ista velika tvrtka - počelo liti i prljati lijepi čisti tepih i komadiće knjige koju sam ja još kidao, razrez razrez. Cijelo to vrijeme ta djevočka, njegova ljubljena i vjerna supruga, samo je stajala sleđeno pokraj kamina, a onda je počela ispuštati maljucke kričove, kao u ritmu rada šaka starog Tupog. Onda su Georgic i Pete došli iz kuhinje, obojica žvačući, mada s maskajama navučenim, mogao si to raditi kroz njih bez problema, Georgie s hladnim butom nečega u jednoj rukaji i pola štruce kljeba s velikom grudom maslaca u drugoj, a Pete s bocom piva koja se sva zapjenila i hororšo komadom kolača od šljiva. Oni su počeli ha ha ha, kad su vidjali starog Tupog kako pleše okolo i šakari tog vjeka pisca tako daje vjek pisac počeo plačovati da mu je 30 kao životno djelo uništeno, sve bu hu hu iz jako okrvavljenih usta, ali to je bilo ha ha ha na prigušen način nekog tko jede i mogao si vidjeti zalogaje onog što su jeli. Nije mi se to sviđalo, postoje to prljavo i šlampavo, pa sam rekao: "Ostavite te jestvine. Nisam dao dozvolu. Uhvatite ovog vjeka ovdje da može sve vidjati i da ne može izmaći." Pa su oni ostavili svoju masnu pišču na stol medu razbacane papire i otrupkali do vjeka pisca Čije su rožnate očaje bile slomljene, ali mu još visjele na glavi, dok je stari Tupi još plesao okolo od čega su se tresli ukrasi na polici (ja sam ih sve oborio i više se nisu mogli tresti, braćo mala) dok se zabavljao s autorom Naranče na navijanje, čineći mu licoje sve crveno i obliveno poput nekakve jako posebne vrste sočne voćke. "U redu, Tupi", rekao sam. "Sad ona druga vešč, Gospodjin nam svima pomogao." Pa je on bio jak prema djevočki, koja je još uvijek krič krič kričala u jako hororšo četvoročetvrtinskom taktu, držeći joj ruke iza leđa, dok sam ja cijepao to i ovo i ono, a ostali su još ispuštali ha ha haove, i stvarno su dobro hororšo grudaje bile te koje su tad izložile svoje ružičaste oči, O braćo moja, dok sam seja svlačio i spremao za zarivanje. Dok sam se zarivao, mogao sam slušjati krike užasa i taj krvareći vjek pisac kojeg su Georgie i Pete držali skoro se

oslobodio urlajući bezumnajavo najgora slovja koja sam već znao i druga koja je izmišljao. Onda je nakon mene stari Tupi trebao doći na red, što je učinio na zvjerski frktavi vičući način bez obraćanja pažnje na maskaju PiBi Shelleva, dok samje ja držao. Onda smo se izmijenili, Tupi i ja smo držali raslinjenog vjeka pisca koji se više nije zbilja otimao, samo ispuštao razna slovja kao daje u zemlji iz mlijeko-plus bara, i Pete i Georgie su obavili svoje. Onda je bilo kao mirno, a mi smo bili puni mržnje, pa smo izlomili stoje ostalo za izlomiti - pisaći stroj, svjetiljku, stolce - a Tupi, to je bilo tipično za starog Tupog, pomokrio se da ugasi vatru i htio 31 se olakšati na tepih, pošto je bilo dosta papira, ali sam ja rekao ne. "Van van van van", zaurlao sam. Vjek pisac i njegova ženaja nisu bili baš prisebni, krvavi i poderani i ispuštali su zvukove. Ali živjet će. Pa smo ušli u auto koji je čekao i ja sam volan prepustio Georgieju, pošto sam bio maljenko iscrpljen, i vratili smo se u grad, usput gazeći poneku čudnu kričeću stvarčicu. 32 Je Jekatali smo natrag u grad, braćo moja, ali baš pred gradom, nedaleko onog što zovu Industrijskim kanalom, vidjali smo da se kazaljka goriva spustila, baš kao što su se i naše ha ha ha kazaljke spustile, i auto je stenjao kašlj kašlj kašlj. Nije to bilo za veliku brigu, jer je postaja željeznice treptala plavo - pali gasi pali gasi - tu odmah. Pitanje je bilo ostaviti auto da ga subiraju rozovi ili, kako smo se osjećali puni mržnje i ubijanja, da ga lijepo tolčoknemo u starejšu vodu za jedan dobar glasan pljesak prije nego što večer umre. Za to drugo smo se odlučili, pa smo izašli i, bez kočnica, sva četvorica ga tolčokirali do ruba prljave vode koja je bila kao sirup izmiješan s produktima ljudske jamuške, onda jedan dobar hororšo tolčok i ode on unutra. Morali smo odskočiti bojeći se da nam pljusak ne poprska platje, ali splješššš i glurb upao je, tonući baš krasno. "Zbogom, stari druzja", rekao je Georgie, a Tupi je dodao klaunovski smijeh - "Ho ho ho ho." Onda smo otišli do postaje da se odvezemo jednu stanicu do Centra, kako se zvalo središte grada. Platili smo karte lijepo i pristojno i čekali gospodski i mirno na platformi, stari Tupi se zafrkavao s automatima, pošto su mu karmani bili puni malih maljut-kih novčića, i spreman ako se potreba ukaže da razdijeli čokoladice sirotima i gladnima, mada nije takvih bilo u okolini, a onda se stari espresso rapido doklimao i mi smo se ukrcali, a vlak je izgledao skoro prazan. Da nam brže prođe trominutna vožnja zafrkavali smo se s onim što zovu tapecirung, obavljajući malo krasnog horroršo cijepanja sjedala i stari Tupi je lupao lancem po oknaju dok staklo 33 nije popucalo i zablistalo na noćnom zraku, ali svi smo se osjećali pomalo umorno i iscrpljeno i izmoždeno, postoje to bila večer ne malog trošenja energije, braćo moja, osim Tupog, klaunovske životinje kakav je već bio, punog veselja, ali sasvim prljavog i s odviše vonjaje znoja na njemu, što je bila jedna stvar koju sam ja imao protiv starog Tu-pogIzašli smo u Centru i odšetali polako natrag do Korova mliječnog bara, svi pomaljutko radeći zijeeeev i pokazujući mjesecu i zvijezdama i svjetlosti svjetiljki naše plombe, jer smo bili maljčiki koji još rastu i išli u školu preko dana, i kad smo došli do Korove našli smo je punijom nego što je bila kad smo ranije otišli. Ali čelovjek koji je brboljio, u onoj zemlji, na bijelom i svnthemescu ili čemu god, još je nastavljao, s: "Mangupi usmrtbačenih na put-šu-but glab platonsko vrijeme vjetrom nošeno". Vjerojatno mu je to bila treća ili četvrta runda te večeri, jer je imao onaj blijedi neljudski izgled, kao daje postao stvar, i kao daje njegovo licoje bilo zbilja komad rezbarene krede. Zbilja, ako je htio toliko se zadržati u toj zemlji, trebao je otići ujedan od privatnih odjeljaka otraga, a ne ostati u velikom mjastu, jer bi se tu neki od maljčika malo poigrali s njim, mada ne

previše jer bilo je jakih mlatitelja skrivenih u staroj Korovi koji bi mogli zaustaviti bilo kakvu gužvu. U svakom slučaju, Tupi se uvukao pored tog vjeka i, sa svojim velikim klaunovskim zjapom od kojeg mu se vidjela viseća grožđica, zgnječio je stopalo tog vjeka svojom vlastitom velikom prljavom sabogom. Ali vjek, braćo moja, nije čuo ništa, bivajući sad skroz izvan tijela. Uglavnom su se nadsati mljekirali i kolairali i poigravali okolo (nadsatima smo zvali tinejdžere), ali bilo je i nekoliko starejšijih, vjekova i ženaja (ali ne buržuja, njih nikad) koji su se smijali i govorjali za barom. Mogli ste vidjeti po njihovoj ošišanosti i labavim platjama (uglavnom velike 34 končane veste) da su bili na probi u TV studijima iza ugla. Djevočke među njima imale su ta veoma živahna licoja i široka velika usta, jarko crvena, pokazujući mnogo zuba, i šmekujući i ne brinući za zločesti svijet baš ni malo. A onda je ploča na stereu završila i utihnula (bila je to Jonny Živago, jedan ruski komad, koja je pjevala "Samo svaki drugi dan"), i u kao intervalu, kratkoj tišini prije nego što je sljedeća počela, jedna od tih djevočki - vrlo bijela i s nasmiješenim velikim crvenim usnama i u kasnim tridesetima rekao bih - najednom je počela pjevati, samo takt i pol kao daje davala primjer nečega o čemu su svi oni govorjali, i bilo je kao na trenutak, O braćo moja, daje neka velika ptica uletjela u mliječni bar, i osjetio sam kako mi se sve male maljutke dlačice na tijelu dižu i drhtaji poput sporih maljutkih guštera puzaju gore i dolje. Jer sam znao što je pjevala. Bilo je to iz opere Friedricha Gitterfenstera zvane Das Bettzeug, i bio je to onaj dio kad ona skvikne preklana, a slovaje su: "Bolje je ovako možda." U svakom slučaju, uzdrhtao sam. Ali stari Tupi, čim je slušjao tu slatku kap pjesme poput lomtika vrućeg mesa stavljenog vam na tanjur, ispustio je jednu od svojih vulgarnosti, stoje u ovom slučaju bilo trumbetanje usnama za kojim je uslijedio pseći urlik za kojim su uslijedila dva prsta dvaput dignuta u zrak i klaunovski smijeh. Osjetio sam se sav u groznici i kao da se gušim u usijanoj krvi, slušjajući i vidjajući vulgarnost Tupog, i rekao sam: "Kopilan. Prljavi slinavi bezobrazni kopilan." Onda sam se nagnuo preko Georgieja, koji je bio između mene i užasnog Tupog, i skorajše dao Tupom šakom po gubici. Tupi je izgledao veoma iznenađeno, otvorenih usta, brišući krvcu s gubice rukajom i naizmjenično iznenađeno gledajući crvenu tekuću krvcu i mene. "Zašto si što to napravio?" rekao je na svoj neznalački način. Nije mnogo njih vidjalo ono što sam uradio, a one koji su vidjali nije 35 bilo briga. Stereo je opet radio i svirao jako bolesnu vešču s električnom gitarom. Rekao sam: "Zato jer si kopile neodgojeno i nemaš ni pojma kako se drži glede javnosti, O brate moj." Tupi se zlo i potuljeno namrštio, govoreći: "Ne dopada mi se da ti napraviš što si sad napravio onda. I ja više nisam tvoj brat niti hoću biti." Uzeo je veliku zamazanu taštoku iz džepa i brisao je crveni tok zbunjeno, stalno ga gledajući namršteno kao da je mislio da je krv za druge vjekove, a ne za njega. Bilo je kao da on pjeva krv da se iskupi za svoju vulgarnost dok taje djevočka pjevala glazbu. Ali ta djevočka se sad šmekala ha ha ha sa svojim druzji-ma za šankom, mičući crvene usne i bljeskajući zubjama, ne primijetivši prljavu vulgarnost Tupog. Ustvari sam ja bio taj o koga se Tupi ogriješio. Rekao sam: "Ako ti se ne sviđa ovo i ne želiš to, onda znaš što ti je činiti, brate mali." Georgie je rekao, na oštar način koji mi je skrenuo pažnju: "Dobro. Nemojmo sad počinjati." "To skroz ovisi o Tupom", rekao sam. "Tupi ne može cijelog žiznja ostati kao malo dijete." I oštro sam pogledao Georgieja.

Tupi je rekao, a crvena krvca je sad prestajala teći: "Koje prirodno pravo on ima misliti da može zapovijedati i tolčokirati me kad hoće? Muda kažem ja njemu, i lancem ću ga po očima kad ga pogledam." "Pazi sad", rekao sam ja, onoliko tiho koliko sam mogao uz stereo koji je odjekivao sa zidova i stropa i vjeka u onoj zemlji iza Tupog koji je postajao sve glasniji sa svojim: "Iskra zbližava, krnjejajnje". Rekao sam: "Pazi, O Tupi, ukoliko nastaviti živjeti ti želiš." "Muda," rekao je Tupi podrugljivo, "velika boljšaja mudetina tebi. Što si napravio nisi imao prava. Stat ću ti s 36 lancem ili nožajom ili britvajom kad god, nema da me tolčokira bez razloga, razložno je da ja to neću." "Sukob na nož kad god hoćeš", zarežao sam ja zauzvrat. Pete je rekao: "A ne, nemojte, vas dva maljčika. Druga-je, zar ne? Nije pravo da se drugaje ponašaju takosmjemo. Vidi, tamo su neki brbljavi maljčiki koji nam se šmekaju, cerekaju. Ne smijemo sebe iznevjeriti." "Tupi", rekao sam, "mora naučiti gdje mu je mjesto. Točno?" "Čekaj", rekao je Georgie. "Što je sve to o mjestu? Ovo je prvi put da čujem da ljudovi uče gdje im je mjesto." Pete je rekao: "Da se zna istina, Alex, nisi trebao tako bez potrebe tolčokirati starog Tupog. Reći ću to jednom i ne više. Kažem to s punim poštovanjem, ali da si mene tako morao bi odgovarati za to. Više ništa ne kažem." I uronio je svoje licoje u čašu mlijeka. Mogao sam osjetiti kako postajem sav razdaražojan iznutra, ali sam to pokušao prikriti, rekavši mirno: "Mora biti vodstva. Stege mora biti. Točno?" Nitko od njih nije skazovao ni riječ, čak niti kimnuo. Postao sam još razdra-žojaniji iznutra, mirniji izvana. "Ja sam", rekao sam, "bio na čelu već dugo. Mi smo svi druzja, ali netko mora biti na čelu. Točno? Točno?" Svi su oni kimnuli, kao oprezno. Tupi je sušajao zadnje dijelove krvce. On je bio taj koji je tad rekao: "Točno, točno. Dobro-dobraje. Možda malo umorni, svi jesmo. Bolje je više ne govoriti." Bio sam iznenađen i pomalo maljutko pugljan da slušajam Tupog da govoritja tako pametno. Tupi je rekao: "U krevet je pravi smjer sad, pa bolje kući da krenemo. Točno?" Bio sam jako iznenađen. Druga dvojica su kimnula, točno točno točno. 37 Rekao sam: "Razumješ za taj tolcok po ustima, Tupi. Bila je to glazba, znaš. Postajem sav bezumnaji kad se bilo koji vjek mješa u to što komad pjeva, kako već jest. Kao to onda." "Bolje da krenemo prema doma i malo odspatjamo", rekao je Tupi. "Duga je ovo noć za maljčike koji rastu. Točno?" Točno točno kimnula su druga dvojica. Rekao sam: "Mislim daje najbolje da sad odemo kući. Tupi je dao zbilja horroršo prijedlog. Ako se ne sretnemo glede dana, O braćo moja, dobro onda - isto vrijeme isto mjesto sutra?" "O da," rekao je Georgie, "mislim da se to da srediti." "Mogao bih", rekao je Tupi, "samo malo maljutko zakasniti. Ali isto mjesto i skoro isto vrijeme sutra, svakako." Još uvijek je brisao gubaju, mada više nije tekla krv-ca. "I", rekao je, "za nadati se je da tada neće biti više komada što pjevaju." Tada se nasmijao svojim starim cerekom Tupog, glasnim klaunovskim hohohohoho. Činilo se daje previše tup da se jako uvrijedi. Pa odosmo mi na razne strane, uz moje podrigivanje arrrgh od hladne kole koju sam pitjao. Imao sam svoju koljačku britvaju pri ruci za slučaj da neki od Billyboyevih druzja bude blizu stambenog bloka čekajući, ili što se toga tiče bilo koja od drugih bandi ili grupaja ili šajki s kojima bi se s vremena na vrijeme zaratilo. A ja sam živjeo s tati-com i mamicom u stanu u Zajedničkom bloku 18a, između Avenije Kingslev i Wilsonovog puta.

Došao sam do velikih ulaznih vrata bez nevolje, mada jesam prošao pokraj jednog mladog maljčika koji se opružio i kričajao i stenjao u jarku, sav krasno isječen, i vidio pri svjetlu lampe također pruge krvi tu i tamo poput potpisa, braćo moja, noćnog poigravanja. I još sam vidjeo baš pored 18a par djevočkimh nižnija grubo strgnutih u vrelini strasti, O braćo 38 moja. I tako, unutra. U hodniku je bila stara dobra zajednička freska na zidu - vjeki i komadi jako dobro razvijeni, strogi u dostojanstvu rada, uz radne stolove i strojeve i bez i krpice platja na njihovim dobro razvijenim tijelima. Ali naravno da su neki od maljčika koji žive u 1 8a, kao Što se i dalo očekivati, nadopunili i uresili rečenu veliku sliku praktičnim olovkama i flomasterima, dodajući dlake i ukru-ćene udove i nepristojna slovja u balonima koji su izlazili iz dostojanstvenih usta tih nagojih (to jest golih) ženaja i vjekova. Otišao sam do lifta, ali nije bilo potrebe pritisnuti električnu knopku da vidim radi li ili ne, jer je bio tolčoki-ran zbilja horroršo te noći, metalna vrata skroz iskrivljena, podvig neke odista velike snage, pa sam morao pješačiti deset katova gore. Psovao sam i puhao penjući se, umoran u tijelu ako već ne u mozgu. Veoma snažno sam žudio za glazbom te večeri, možda me pokrenula ona pjevajuća djevočka u Korovi. Želio sam kao veliku gozbu toga, prije nego što ovjerim svoju putovnicu, braćo moja, na granici sna i prugasta šestka se digne da me propusti. Otvorio sam vrata 10-8 mojim vlastitim malim ključa-jem, i u našim maljutkim odajama sve je bilo tiho, t i m oboje u zemlji snova, a mama je ostavila na stolu maljutku večeru par lomtika mesnog doručka i šivu-dvije kruha i putra, čašu starog hladnog moloka. Hohoho, starog molo-ka, bez noževa ili svnthemesca ili drencroma unutra. Kako gadno, braćo moja, nevino mlijeko mora meni sad uvijek izgledati. Ipak, pio sam i jeo režući, pošto sam bio gladniji nego što sam mislio, i uzeo sam voćnu pitu iz smočnice i otkinuo komade da ih strpam u svoja pohlepna usta. Onda sam pročačkao zube, čisteći stara usta jazjakom iliti jezikom, pa sam otišao u svoju sobicu ili jazbinu, smičući platje u hodu. Tu je bio moj krevet i stereo, ponos mog žiznja, i moje ploče u ormariću, i barjaci i zastavice na zidu, što su bile uspomene na moj život u popravnim domovima od 39 jedanaeste godine, 0 moja braćo, svaka svjetlucava s istaknutim imenom ili brojem: JUŽNO 4; METRO POPRAV-DOM PLAVA DIVIZIJA; DEČKI ALPHE. Mali zvučnici mog sterea bili su postavljeni svud po sobi, na stropu, zidovima, podu, tako da sam, ležeći u krevetu i slušjajući glazbu, bio kao upleten i utopljen u orkestar. Sad, ono što mi se prvo prohtjelo noćas bio je novi violinski koncert Amerikanca Geoffreva Plautusa, u izvođenju Odvsseusa Choerilosa s Filharmonijom iz Macona (Georgia), pa sam ga izvukao s mjesta gdje je bio uredno spremljen i čekao. Tada je, braćo, to stiglo. O, blaženstvo, blaženstvo i raj. Ležao sam sav nagoj prema stropu, golova na rukaja-ma na jastuku, glazja zatvorenih, usta otvorenih u blaženstvu, slušjajući bujicu predivnih zvukova. O, bilo je to užitak i uživanje otjelotvoreno. Tromboni su krčali zlatno-crveno pod mojim krevetom, a iza moje golove trube su tri srebrno plamsale, a tamo pored vrata timpi su se kotrljali kroz moju utrobu i opet van krčkajući poput šećerne grmljavine. O, bilo je to čudo nad čudima. A tada, ptica od najrjeđe istkane rajske kovine, ili poput srebrnog vina koje teče u svemirskom brodu, gravitacija sad tek glupost, stigao je violinski solo preko svih ostalih gudača, a ti gudači bili su poput kaveza od svile oko mog kreveta. Tada su se flauta i oboa žarili, poput crva od kao platine, u gusto gusto karamelno zlato i srebro. Bio sam u takvom blaženstvu, braćo moja. T i m, u svojoj spavaćoj sobi pored, do sad su već naučili da ne lupaju u zid žaleći se na ono što su oni zvali bukom. Naučio sam ih. Sad bi uzeli tablete za spavanje. Možda su ih, znajući za užitak koji ja nalazim u noćnoj glazbi, već uzeli. Dok sam

slušajao, glazji čvrsto zatvorenih da zatvore blaženstvo koje je bilo bolje od bilo kojeg svnthemesc Gospodjina ili Boga, spoznao sam tako lijepe slike. Bilo je vjekova i komada, i mladih i starejših, 40 kako leže na tlu moleći za milost, a ja sam se šmekao cijelim usnama i gazio čizmom njihova licoja. A bilo je po-drapanih djcvočki kako kričaju uz zidove dok sam se ja zarivao kao šljaga u njih, i odista kad se glazba, koja je imala samo jedan stavak, uzdigla do vrha svoje velike najviše kule, tada, ležeći tamo na krevetu s glazjama čvrsto zatvorenim i rukajama iza golove, ja sam se prosuo i ispr-skao i povikao aaaaah od blaženstva u tome. I tako je pre-divna glazba uklizala u svoj svjetlucavi završetak. Nakon toga sam imao lijepog Mozarta, Jupiter, i bilo je novih slika raznih licoja da se gaze i razbijaju, i poslije toga sam pomislio da ću uzeti samo još jednu ploču prije prijelaska granice, i želio sam nešto starejše i jako i veoma čvrsto, pa sam pustio J. S. Bacha kojeg sam imao, Bran-denburški koncert samo za srednje i niže gudače. I slušjajući s različitim blaženstvom nego prije, vidjao sam opet to ime na papiru koji sam razrezjao te večeri, davno prije činilo se, u onoj kućici zvanoj DOM. Ime je bilo o naranči na navijanje. Slušajući J. S. Bacha, počeo sam sad bolje ponjati što to znači, i pomislio sam, slušjajući smeđu zamamnost starejšeg njemačkog majstora, da bih volio oboje ih tolčokirati jače i poderati ih u vrpce na njihovom vlastitom podu. 41 !^>ljedećeg jutra probudio sam se u nula osam nula nula sati, braćo moja, i pošto sam se još osjećao umorno i iznureno i iscrpljeno i izmoždeno i glazje su mi bile slijepljene baš horroršo snoljepilom, pomislio sam da ne idem u školu. Pomislio sam da ostanem još maljenko vremena u krevetu, recimo sat ili dva, i onda se odjenem lijepo i polako, možda čak i probrčkam u kadi, napravim sebi prepečenac i slušajam radio ili čitam gazetu, sam samcit. A onda bih poslije ručka mogao možda, ako mi još bude do toga, idjati do stare školine i vidjeti što se varije u tom velikom sjedištu glupajeg nepotrebnog učenja, O braćo moja. Čuo sam tatu kako gunđa i trupka i onda idjaje do tvornice boje gdje je rabotao, a onda me mama pozvala golo-som punim poštivanja kao i obično sad kad sam narastao veliki i snažan: "Prošlo je osam, sine. Ne želiš opet zakasniti." Pa sam ja odvratio: "Imam nešto bola u golovi. Ostavi me pa ću se pokušati naspavati i onda ću biti dobro za to poslije." Slušjao sam je kako nekako uzdiše i rekla je: "Stavit ću ti doručak u pećnicu onda, sine. Ja sad moram krenuti." Stoje bilo točno, postoje postojao taj zakon da svatko, tko nije dijete ili ne nosi dijete ili nije bolestan, mora ići rabo-tati. Moja mama je radila u jednom od Državsluživanja, kako su ih zvali, puneći police juhom u konzervi i grahom i svim tim drekom. Pa sam je ja slušjao kako treska tanjurom u plinsku pećnicu i onda se obuvala i uzimala svoj kaput od iza vrata i onda opet uzdahnula, pa je rekla: "Idem 42 ja sad, sine." Ali ja sam se pravio da sam natrag u zemlji snova i onda zbilja jesam zadrijemao baš horroršo, i imao sam čudan i kao vrlo stvaran sanjet, sanjajući iz nekog razloga mog druzja Georgieja. U tom sanjajetu on je postao kao mnogo stariji i jako oštar i čvrst i govorjao je o stegi i poslušnosti i kako svi maljčiki pod njegovom kontrolom moraju poskakivati i salutirati kao da su u vojsci, i tamo sam bio ja u vrsti kao i ostali i govorio da, gospon, ne, gos-pon, i onda sam vidjao jasno da Georgie ima te zvijezde na svojim plećojima i daje kao general. A onda je doveo starog Tupog s bičem, a Tupi je bio mnogo starejšiji i sijed i nekoliko zubja mu je falilo što se moglo vidjeti kad je ispustio jedan šmek vidjevši me, i onda je moj druzja Georgie rekao, pokazujući kao na mene: "Ovaj Čovjek ima smeća i izmeta svud po platjama", i to je bilo točno. Onda sam ja

zakričao: "Ne udarajte, molim vas ne, braćo", i počeo trčati. I trčao sam kao u krugovima i Tupi me slijedio, šmekajuci se da se tresao, puckajući starim bičem, i svaki put kad bih dobio baš horroršo tolčok s tim bičem čulo se kao veoma glasno električno zvono dringdringdring, i to zvono je isto bilo kao bol. Onda sam se probudio baš skorajše, srce mi je radilo lup lup lup lup, i naravno daje zbilja zvono radilo brrrr, i bilo je to zvono na našim vratima. Pravio sam se da nema nikoga kod kuće, ali se to brrrr još nastavljalo, i onda sam čuo golos kako viče kroz vrata: "Hajde, izlazi, znam da si u krevetu." Odmah sam prepoznao golos. Bio je to golos P. R. Deltoida (stvarno glupaja nazivka) koji je bio ono što su zvali mojim poslijepopravnim savjetnikom, prezaposlen vjek sa stotinama njih u svojim dosjeima. Povikao sam dobro dobro dobro, golosom kao bolesnim, i ustao sam iz kreveta i odjenuo se, O braćo moja, u jako lijep ogrtač od kao svile, s crtežima kao velikih gradova preko cijelog tog ogrtača. Onda sam stavio nogaje u jako udobne vunene 43 tofle, začešljao kosicu, i bio spreman za P. R. Deltoida. Kad sam otvorio on je upuzio izgledajući izmoždeno, s izlizanom starom šalapom na golovi i prljavim balonerom. "Ah, Alex, momče", rekao mi je. "Sreo sam tvoju majku, da. Ona je rekla nešto da te negdje boli. Stoga nisi u školi, da." "Prilično nepodnošljiv bol u glavi, brate, gospon", rekao sam svojim gospodskim golosom. "Mislim da će proći do popodneva." "Ili sigurno do večeras, da", rekao je P. R. Deltoid. "Večer je krasno vrijeme, zar nije, Alex momče? Sjedi," rekao je, "sjedi, sjedi", kao daje to njegov dom, a ja gost. I sjeo je u taj starejši stolac za ljuljanje mog tate i počeo se ljuljati, kao daje to bilo sve zbog čega je došao. Rekao sam: "Može šalica starog čajića, gospon? Čaja, hoću reći." "Nemam vremena", rekao je. I ljuljao se, upućujući mi stari mrki pogled pod namrštenim obrvama, kao da ima vremena koliko hoćeš. "Nemam vremena, da", rekao je, glupaja. Pa sam ja stavio čajnik. Onda sam rekao: "Čemu dugujem ovo veliko zadovoljstvo? Da li nešto nije u redu, gospon?" "Nije u redu?" rekao je on, veoma skorajše i podmuklo, pogrbljeno me gledajući, ali još se ljuljajući. Onda je ugledao neku reklamu u gazeti koja je bila na stolu - zgodni šmeknuti mladi komad čije su grudaje ispadale da oglase, braćo moja, Ljepote jugoslavenskih plaža. Tada je, nakon što ju je skoro pojeo u dva zalogaja, rekao: "Zašto misliš da nešto nije u redu? Da nisi radio nešto što ne bi trebao, da?" "To je samo način izražavanja", rekao sam ja, "gospon." "Pa," rekao je P. R. Deltoid, "samo je način izražavanja meni da ti kažem da se paziš, mali Alexe, jer sljedeći put, 44 kao što jako dobro znaš, više neće biti popravna škola. Sljedeći put će biti mjesto s rešetkama i sav moj trud upropašten. Ako nemaš obzira prema svojoj groznoj osobi mogao bi imati bar prema meni, koji sam se toliko naznojio zbog tebe. Velika loša ocjena, kažem ti ovo u povjerenju, za svakog kojeg ne izvučemo, poraz za svakog od vas koji završi u prugastoj rupi." "Nisam radio ništa što ne bih trebao, gospon", rekao sam. "Milicajkani nemaju ništa o meni, brate, hoću reći gospon." "Nemoj tu pametovati o milicajkanima", rekao je P. R. Deltoid veoma umorno, ali još se ljuljajući. "Samo zato što te policija u zadnje vrijeme nije pokupila ne znači, kao što ti dobro znaš, da nisi bio upleten u nekakve gadosti. Bilo je tučnjave sinoć, zar ne? Bilo je malo guranja s no-žajama i lancima i takvim stvarima. Jedan od prijatelja stanovitog

debeljka je bio odvezen hitnom kasno sinoć s mjesta blizu Strojarnice i završio je u bolnici, jako je neprijatno isječen, da. Tvoje ime je spominjano. Do mene je došlo uobičajenim kanalima. I određeni tvoji prijatelji također su imenovani. Izgleda daje bilo poprilično raznih gadosti sinoć. O, nitko ne može ništa dokazati za nikoga, kao i obično. Ali upozoravam te, mali Alexe, pošto sam ti dobar prijatelj kao i uvijek, jedini čovjek u ovoj jadnoj i bolesnoj zajednici koji te želi spasiti od tebe samoga." "Cijenim ja sve to, gospon," rekao sam, "zbilja iskreno." "Da, cijeniš, zar ne?" nekako se podrugnuo. "Samo se pazi, to je sve. Znamo više nego što misliš, mali Alexe." Onda je rekao, golosom velike patnje, ali se i dalje ljuljao: "Što to vas sve spopada? Proučavamo problem i proučavali smo ga skoro već cijelo stoljeće, da, ali nismo napredovali u proučavanju. Ti ovdje imaš dobar dom, roditelje koji 45 te vole, nemaš baš lo§ mozak. Je li to neki vrag koji se uvukao u tebe?" "Nitko nema što reći o meni, gospon", rekao sam. "Nisam bio u rukama milicajkana već dugo." "To me baš i brine", uzdahnuo je P. R. Deltoid. "Malo predugo da bi to bilo zdravo. Sad ti je već vrijeme, po mom računu. Zato te upozoravam, mali Alexe, da paziš kamo guraš svoj zgodni mladi nos, da. Jesam li jasan?" "Kao bistro jezero, gospon", rekao sam. "Jasan kao ažurno nebo najdubljeg ljeta. Možete se osloniti na mene, gospon." I lijepo sam mu se nasmiješio sa svim zubajama. Ali kad je okadjatao i ja sam kuhao taj vrlo jaki lonac čajića, nasmijao sam se u sebi zbog te vešče oko koje P. R. Deltoid i njegovi druzja brinu. Dobro, ja činim zlo, s tim krađovanjima i tolčocima i rezanjem britvajom i starim unutra-van-unutra-van, i ako me ulovjaju, pa, šteta za mene, O braćo moja mala, i ne možete imati zemlju u kojoj bi se svaki čelovjek ponašao na moj način noću. Pa ako me ulovjaju onda je tri mjeseca u tom mjastu i još šest u onom, a onda, kao što P. R. Deltoid tako ljubazno upozorava, sljedeći put, i pored mojih nježnih mladih ljeta, braćo, to je sam veliki nezemaljski zoološki vrt, pa, ja kažem: "Pošteno, ali šteta, gospodo moja, jer ja jednostavno ne mogu podnijeti da budem zatvoren. Moje nastojanje bit će, u onoj budućnosti koja pruža meni svoje snježnobijele ruke, prije nego što nožaja nadvlada ili krv poprska svoj završni stavak u iskrivljenoj kovini i raspuklom staklu na cesti, da se ne dam opet ulovjati." Stoje fina govorancija. Ali, braćo, ta grižnja nožnih noktiju oko toga što je uzrok zloće je ono što me pretvara u finog nasmijanog maljčika. Oni ne zalaze u to što je uzrok dobrote, pa zašto onda ta druga radnja? Ako su ljudovi dobri to je zato što im se tako sviđa, a ja se ne bih htio miješati u njihova zadovoljstva, i isto je i za tu drugu radnju. A ja sam zalazio u tu drugu radnju. Štoviše, 46 zloća je u osobi, jedinki, vama ili meni samom samcitom, a tu osobu pravi stari Gospodjin iliti Bog i njegov je veliki ponos i radostja. Ali ne-osoba ne može imati zloću, što znači da oni u vladi i suci i škole ne mogu dopuštati zlo jer ne mogu dopuštati osobnost. I nije li naša suvremena povijest, braćo moja, priča o našim maljutkim osobama koje se bore protiv tih velikih strojeva? Ozbiljan sam s vama, braćo, glede toga. Ali ja radim ono što radim zato jer volim to raditi. Tako sad, ovog nasmiješenog zimskog jutra, pijem taj vrlo jaki čajić s molokom i žlicom za žlicom za žlicom šećera, pošto imam sklonost k slatkosti, i izvukao sam iz pećnice doručak koji mije moja jadna stara mama pripremila. Bilo je to jedno prženo jaje, to i ništa drugo, ali napravio sam prepečenac i pojeo jaje i prepečenac i džem, mljackajući dok sam čitao gazetu. Gazeta je bila kao i obično o ul-tranasilju i pljačkama banaka i štrajkovima, i nogometašima koji su sve paralizirali strahom kad su zaprijetili da neće igrati u sljedeću nedjelju ako ne dobiju veće plaće, baš su to gadni maljčiki. Također je

bilo još putovanja u svemir i većih stereo televizora i ponuda besplatnih paketa deterdženta u zamjenu za etikete s konzervi juhe, čudesna ponuda samo ovaj tjedan, čemu sam se šmekao. I bio je boljši veliki članak o suvremenoj mladeži (što je značilo meni, pa sam se lijepo naklonio, kezeći se kao bezumnaja) koji je napisao neki jako pametni ćelavi čelovjek. Pročitao sam to pažljivo, braćo moja, srčući stari čajić, šalicu za tasom za čašajom, hrskajući moje lomtike crnog prepečenca umočenog u džemić i jajce. Taj učeni vjek rekao je uobičajene vešče, o nedostatku roditeljske stege, kako je on to zvao, i nestašici zbilja horroršo učitelja koji bi izlemetali vraške klince iz njihovih nevinih gaća da viču buhuhu tražeći milost. Sve to je bilo glupaje i našmekalo me, ali bilo je lijepo nastaviti znajući da se stalno dospijeva u novine, O braćo moja. Svaki danje bilo nešto o suvremenoj mladeži, 47 ali najbolja vešč što su je ikad imali u staroj gazeti bila je od nekog starejšeg popca s psećim ovratnikom koji je rekao da po njegovom mišljenju, a govorjao je kao božji čovjek, VRAG JE BIO VANI i kao uvlačio se u mlada nevina tijela, i svijet odraslih je bio odgovoran za to sa svojim ratovima i bombama i tim glupostima. Tako daje to bilo u redu. Pa je on znao o čemu govori, pošto je čovjek Boga. Pa mi mladi nevini maljčiki nismo krivi. Točno točno točno. Kad sam burp burp par puta od mog nevinog punog želuca, počeo sam vaditi dnevne platje iz ormara, uključujući radio. Svirala je glazba, jako lijep maljutki gudački kvartet, braćo moja, Claudiusa Birdmana, koji sam dobro znao. Mada, morao sam se šmekati, misleći na ono što sam vidjao jednom u nekom od tih članaka o suvremenoj mladeži, o tome kako bi suvremena mladež bila bolja kad bi se mogla ohrabriti u Intenzivnom poznavanju umjetnosti. Velika glazba, pisalo je, i Velika poezija smirili bi suvremenu mladež i učinili suvremenu mladež civiliziranijom. Civiliziranijom moja sifilistična muda. Glazba me uvijek nekako izoštravala, O braćo moja, i činila da se osjećam kao sam stari Gospodjin, spreman za stari donner i blitzen i da vjekovi i komadi kričaju pod mojom ha ha moći. A kad sam očistjao licoje i rukaje i obavio odijevanje (moje dnevne platje bile su kao učenička odjeća: plave hlače i vesta sa slovom A za Alex) pomislio sam daje najzad vrijeme da idjam do disk-butika (i džepovi su mi bili puni lijepe lovaje) da vidim za davno obećanu i davno naručenu stereo Beethovenovu Broj devet (Zborsku simfoniju, to je), snimljenu za Masterstroke od strane Esh Sham Simfonije pod L. Muhaiwirom. Pa van sam izišao, braćo. Dan je bio veoma različit od noći. Noć je pripadala meni i mojim druzjima i svim ostalim nadsatima, i starejša buržoazija se skupljala unutra upijajući glupaje svjetske programe, ali danje bio za starejše, i činilo se da uvijek ima više rozova ili milicajkana okolo tijekom dana, tako48 dcr. Uhvatio sam autobus na uglu i odvezao se do središta, ;i onda sam otpješačio natrag do Tavlor Placea, i tamo je bio disk-butik kojeg sam čašćavao svojim neusporedivim kupovanjem, O braćo moja. Imao je glupaje ime MELODIJA, ali bio je zbilja horroršo mjasto i skorajše, uglavnom, u nabavljanju novih snimaka. Ušao sam i jedine druge mušterije bile su dva mlada komada koja su lizala sladolede (a, pazite, to usred zime) i kao prebirale po novim pop--pločama - Johhnv Burnaway, Stash Kroh, The Mixers, Neka vas opuste Ed i Id Molotov, i svi ti ostali drekovi. Ta dva komada nisu bila starija od deset godina, i one su, kao i ja, činilo se, očito, odlučile da na jedno jutro preskoče staru školicu. Smatrale su sebe, moglo se vidjeti, za baš odrasle djevočke, sa sve starim ljuljanjem bokova kad su vidjele vašeg Vjernog Pripovjedača, braćo, i punjenim grudnjacima i crvenilom razmazanim po gubajama. Otišao sam do pulta, uputio pristojan zubaji smješak starom Andvju iza njega (uvijek pristojan, uvijek uslužan, zbilja horroršo vjek, mada ćelav i jako jako mršav).

On je rekao: "Aha, znam što ti hoćeš, mislim, Dobre vijesti, dobre vijesti. Stiglo je." I s kao velikim dirigentskim rukama mašući u taktu otišao je po nju. Dva mlada komada počela su se kikotati, kako već biva u tim godinama, i ja sam ih kao hladno pogledao glazjama. Andy se vratio vrlo skorajše, mašući velikom sjajnom bijelom omotnicom Devete, na kojoj je bilo, braćo, namršteno kukcasto kao gromovito licoje samog Ludwiga van. "Evo", rekao je Andy. "Hoćemo li je pustiti za probu?" Ali želio sam je kući, na mom stereu da je slušam sam samcit, vraški pohlepan. Iskopao sam đenge za platiti i jedna od malih komada je rekla: "Što si kupajao, braca? Što veliku, što samo?" Te mlade djevočke imale su svoj način govoretjenja. "The Heaven Seventeen? Luke Sterne? Goggly Gogol?" I obje su se zakikotale, zaljuljale bokovima. Onda mi je uletjela 49 ideja od koje sam se skoro srušio od užasa i ekstaze, O braćo moja, pa nisam mogao disati skoro deset sekundi. Oporavio sam se i raširio svoje novoočišćene zubaje i rekao: "Što vi imate kod kuće, sestrice male, da puštate svoje cvrkutavce?" jer sam mogao vidjati da su ploče koje su kupile bile one šiparičke pop vešče. "Kladim se da nemate ništa nego male prijenosne izletničke gramofone." A one su malo isturile donje usnice na to. "Dođite sa stričekom", rekao sam, "i čujte kako treba. Čujte anđeoske trube i đavolje trombone. Pozvane ste." I kao sam se naklonio. One su se opet zakikotale i jedna je rekla: "O, ali tako smo gladne. O, baš bi jele" Druga je rekla: "Da, može to reći, baš može." Pa sam ja rekao: "Jedite sa stričekom. Recite gdje." Onda su se one vidjale kao zbilja profinjene, stoje bilo kao patetično, i počele spominjati glasom velikih dama Ritz i Bristol i Hilton i II Ristorante Granturco. Ali ja sam to prekinuo sa: "Slijedite stričeka", i odveo ih do restorana s tjesteninom na brzinu iza ugla i pustio ih da napune svoje nevine mlade gubice špagetima i kobasicama i kremšnita-ma i banana splitovima i vrućim čokoladnim šejkovima, dok mi nije skoro pozlilo od tog prizora, a ja sam, braćo, ručao skromno tek šnitu hladne šunke s malo čilija. Ta dva komada bila su jako slična, mada ne sestre. Imale su iste ideje ili nedostatak njih, i istu boju kose - kao obojena slama. Pa, danas će zbilja odrasti. Danas ću to učiniti pravim danom. Bez škole poslije ručka, ali obrazovanje svakako, Alex kao učitelj. Njihova imena, rekle su, bila su Marty i Sonictta, dovoljno bezumnaja i vrhunac njihove djetinjaste mode, pa sam ja rekao: "Dobrano dobro, Marty i Sonietta. Vrijeme za veliko puštanje. Dođite." Kad smo bili vani na hladnoj ulici sjetile su se da neće ići autobusom, o ne, nego taksijem, pa sam im ja udovoljio, mada uz zbilja horroršo smiješak u sebi, i pozvao taksi s postaje pored Centra. 50 Vozač, starejši vjek sa zaliscima u veoma zamrljanim platjama, rekao je: "Bez trganja. Bez gluposti s tim sjedištima. Baš su nanovo tapecirana." Smirio sam njegove glu-paje strahove i odvezli smo se do Zajedničkog bloka 18a, dok su se ta dva smjela mlada komada kikotala i šaputala. Pa, da skratim, stigli smo, O braćo moja, i ja sam ih poveo gore do 10-8, i one su uzdisale i šmekale se do gore, a onda su bile žedne, rekle su, pa sam otključao kovčeg s blagom u mojoj sobi i dao tim desetogodišnjim djevočkama po jednog pravog horroršo Škota, mada dobro popunjenog boc-kavom sodom. Sjele su na moj krevet (još nenamješten) i mahale nogama, šmekujući se i pjatjajući svoje sa sodom, dok sam ja pustio njihove kao patetične maljutke ploče na mom stereu. Kao pjati neko slatkasto dječje piće, bilo je to, iz veoma lijepih i divnih i skupocjenih zlatnih pehara. Ali one su napravile oh oh oh i rekle "Super" i "Guba" i druge čudne slovaje koje su bile vrhunac mode u toj skupini mladeži. Dok sam im ja puštao te drekove ohrabrivao sam ih da popiju i uzmu još po jedno, i nisu bile s raskida, O braćo moja. Pa, do vremena kad su

njihove patetične pop-ploče bile po dva puta puštene (bile su dvije: "Medeni nosić" koji je pjevao Ike Yard, i "Noć za danom za noći", koju su stenjala dva užasna bezmuda eunuha čija sam imena zaboravio) stizale su blizu vrhunca svoje histerije mladih komada, s poskakivanjem svud po mom krevetu, a ja u sobi s njima. Stoje bilo zbilja učinjeno tog popodneva nema potrebe opisivati, braćo, pošto biste mogli lako pogoditi sve. Te dvije bile su razplatjane i šmekale se da puknu u tili čas, i mislile su daje boljša zabava da vidjaju starog striku Ale-xa kako stoji sav nagoj i ukrućen poput drške od tave, stišćući iglu za injekcije poput nekog razgolićenog liječnika, onda dajući sebi stari ubod režećih izlučevina prašum-ske mačke u rukaju. Onda sam izvukao divnu Devetu iz omota, pa je i Ludwig van sad bio nagoj, i stavio sam iglu 51 da šišti na zadnji stavak, koji je bio sav blaženstvo. Tada je bila tu, bas gudači kao da su govorjali ispod mog kreveta ostatku orkestra, a onda je ušao muški ljudski golos i rekao im svima da se raduju, i onda divna blažena melodija sva o tome kako je Radost predivna iskra kao nebeska, i onda sam osjetio kako stari tigrovi skaču u meni i bacio sam se na ta dva mlada komada. Ovaj put nisu mislile daje nešto zabavno i prestale su kričati od velikog veselja, i morale su se podati čudnim i izopačenim željama Alexan-dra Velikog koje su, što zbog Devete a što zbog injekcije, bile čudesnaje i zamješatne i veoma zahtjevne, O braćo moja. Ali one su bile obje jako pijane i teško da su mnogo osjetile. Kad se posljednji stavak izvrtio po drugi put, sa svim lupanjem i kričanjem o Radosti Radosti Radosti Radosti, onda se ta dva mlada komada nisu ponašala kao velike profinjene dame. Sad im se probudila svijest o onom stoje učinjeno njihovim malenkim osobama i govorile su da hoće kući i da sam ja divlja zvijer. Izgledale su kao da su bile u nekoj velikoj bitvi, kao što zbilja i jesu, i bile su pune modrica i izubijane. Pa, ako neće u školu, ipak moraju dobiti obrazovanje. I obrazovanje jesu dobile. Kričale su i govorile joj joj joj dok su oblačile svoje platje, i mene su kao lupale svojim šiparičkim ručicama dok sam ja ležao tamo prljav i goloj i dosta iscrpljen i izmožden na krevetu. Mlada Sonietta je kričala: "Zvijeri i odvratna životinjo. Prljavi gade." Pa sam ih pustio da pokupe stvari i izađu, što i jesu, govoreći kako bi trebalo rozove poslati na mene i sav taj drek. Onda su silazile stubama i ja sam utonuo u san, dok je stara Radost Radost Radost Radost lupala i urlikala. 52 5 se desilo, međutim, bilo je da sam se probudio kasno (u skoro sedam i trideset po mom satu) a to, kako se ispostavilo, nije bilo baš pametno. Možete vidjati da se sve u ovom zlobnom svijetu računa. Možete ponjati da jedna stvar uvijek vodi do druge. Točno točno točno. Moj ste-reo nije više ispuštao Radost i Grlim vas O vi milijuni, znači da gaje neki vjek isključio, a to bi mogao biti ili t ili m, pošto se njih dvoje sad sasvim jasno slušjalo iz dnevne sobe i, po kuc kuc tanjurića i slurp slurp pirjanja čaja iz šalica, znalo da su za stolom i umorno jedu obrok nakon dnevnog rabotanja njega u tvornici a nje u dućanu. Jadni starci. Bijedni starejši. Stavio sam svoj ogrtač i izvirio, kao pravi voljeni sin jedinac, da kažem: "Bok bok bok vama. Mnogo mije bolje nakon odmaranja. Spreman sam sad za večernji posao da zaradim ono malo para." Jer to su rekli da vjeruju da radim u to vrijeme. "Njam njam, mama. Ima li i za mene?" Bilo je to kao neka smrznuta pita koju je odmrzla i onda podgrijala i izgledala je ne baš jako privlačno, ali morao sam reći to što sam rekao. Tata me je pogledao s ne baš zadovoljnim sumnjičavim pogledom ali nije rekao ništa, znajući da se ne usuđuje, a mama mije uputila jedan umorni kao mali šmek, tebi plodu utrobe moje moj sine jedince, tako nekako. Otplesao sam u kupaonicu i vrlo skorajše se očistjao posvud, jer

sam se osjećao umorno i ulijepljeno, onda natrag u moju jazbinu po večernje platje. Onda, sjajeći, očešljan, iščetkan i pređi van, sjeo sam za svoj lomtik pite. 53 Tatata je rekao: "Nije da želim njuškati, sine, ali gdje to točno ideš raditi navečer?" "Oh", žvakao sam, "to su uglavnom razne sitnice, kao ispomoć. Tu i tamo, kako već biva." Uputio sam mu ravan gadan pogled, da kažem da gleda svoja posla, a ja ću gledati svoja. "Nikad ne tražim novac, zar ne? Ni novac za odjeću ni za izlaske? Dobro onda, zašto pitaš?" Moja tata je kao postid promrlj šeprtlj. "Oprosti, sine", rekao je. "Ali ponekad se brinem. Ponekad sanjam. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ima mnogo toga u snovima. Prošle noći sanjao sam taj san s tobom u njemu i nije mi se uopće svidjelo." "Oh?" Sad me zainteresovatjao, tako sanjajući mene. Imao sam osjećaj da sam i ja nešto sanjao, ali se nisam dobro mogao sjetiti što. "Da?" rekao sam, prestajući žvakati moju ljepljivu pitu. "Bio je jasan", rekao je moj tata. "Vidio sam te kako ležiš na ulici i tukli su te drugi dječaci. Ti dječaci bili su kao oni s kojima si se motao prije nego što si poslan u zadnju popravnu školu." "Oh?" Nasmijao sam se u sebi na to, da tatata vjeruje da sam seja zbilja popravio ili vjeruje da vjeruje. A onda sam se sjetio svog sna, koji je bio san od tog jutra, da Geor-gie daje svoje generalske zapovjedi i stari Tupi se bezubo šmeka dok vitla bičem. Ali snovi su suprotno od jave, jednom mije rečeno. "Nemaj brige za tvog sina jedinog i nasljednika, 0 oče moj", rekao sam. "Bojati se nemoj. On o sebi brigu voditi zna, do”ta." "I", rekao je moj tata, "bio si bespomoćan u lokvi vlastite krvi i nisi se mogao braniti." To je bilo zbilja suprotno, pa sam se još maljutko nasmijao u sebi, a onda sam izvadio sve đenge iz karmana i zazveketao njima na grubi Stolnjak. “ "■:” ■■ “ ■■■■-■”•-■!■- ■■.■.”■.■:■■ ■■> - .■•./: tlo pali u hodniku, i mogao sam čuti noge stare babuške kako idu flip flop u mekanim papučama sve bliže vratima, i zamislio sam, ne znam zašto, da ima po jednu veliku debelu mačketinu u svakoj ruci. Onda je ona doviknula veoma iznenađujućim kao dubokim golosom: "Odlazite. Odlazite ili ću pucati." Georgie je čuo to i došlo mu je da se nasmije. ■■■:”■■” 63 Ja sam rekao, s kao nestrpljenjem i žurbom u mom gospodskom golosu: "O, molim vas, pomozite, gospođo. Mom prijatelju je jako loše." "Odlazite", doviknula je ona. "Znam ja vaše prljave trikove, navedete me da otvorim vrata i onda kupim stvari koje ne želim. Odlazite, kažem vam." To je bila zbilja lijepa nevinost, bila je. "Odlazite", rekla je opet, "ili ću nahuškati moje mačke na vas." Pomalo bezumnaja je bila, moglo se to uočiti, jer je provodila cijeli žiznj sasvim sama. Onda sam ja pogledao gore i vidjao daje tamo bio prozorčić iznad vrata i da bi bilo mnogo skorajšije samo uraditi staro penjanje na plećoja i ući na taj način. Inače ćemo se prepirati cijelu dugu noćaju. Pa sam rekao: "Dobro, gospođo. Ako nećete pomoći, moram povesti mog bolesnog prijatelja nekamo drugamo." I namignuo sam mojim druzjima da se tiho udalje, dok sam samo ja povikao: "Dobro, prijatelju, sigurno ćemo naići na nekog dobrog samaritanca negdje drugdje. Ovoj staroj gospođi ne možemo zamjeriti stoje sumnjičava kad toliko nitkova i propalica luta okolo noću. Zbilja ne možemo." Onda smo opet čekali u mraku i ja sam prošaputao: "Dobro. Vratite se do vrata. Ja stanem na plećoje Tupom. Otvorim taj prozor i ja ulazim, druzja. Onda da ušutkam stari komad i otvorim svima. Nema problema." Jer sam kao pokazivao tko je voda i čelovjek sa zamislima. "Vidite", rekao sam. "Zbilja horroršo rezbarija u kamenu nad tim vratima, fin oslonac za moje nogaje." Oni su vidjali to, diveći se možda, pomislio sam, i rekli i kimnuli Dobro dobro dobro u mraku.

Pa natrag na prstima do vrata. Tupi je bio naš teški jaki malj čik i Pete i Georgie su me kao podigli na boljše muževna plećoja Tupog. Cijelo to vrijeme, O hvala svjetskim programima na glupajoj TV i, još više, bojaznima ljudova u noći zbog nedostatka policije, ulica je bila mrtva. Tamo 64 gore na plećojima Tupog vidjao sam da će ta kamena rez-barija iznad vrata biti baš fin oslonac za moje čizme. Podigao sam se na koljena, braćo, i bio sam tu. Taj prozor je, kao što sam i očekivao, bio zatvoren, ali potegao sam svoju britvaju i vješto polomio staklo prozora koštanom drškom iste. Cijelo to vrijeme ispod su moji druzja duboko disali. Pa sam gurnuo rukaju kroz pukotinu i učinio da donja polovica prozora krene gore srebrnasto glatko i lijepo. I, kao u kadu, ušao sam. I tamo su bile moje ovce, usta otvorenih dok su gledali gore, O braćo. Bio sam u zapriječenoj tami, okružen krevetima i ormarima i boljše teškim stolcima i gomilama kutija i knjiga. Ali sam muški krenuo prema vratima sobe u kojoj sam bio, vidjevši kao prugu svjetla ispod njih. Vrata su napravila škriiiip i onda sam bio u prašnjavom hodniku s drugim vratima. Sve to rasipanje, braćo, sve te sobe i samo jedna starejša baba i njene mačke, ali su možda mačori i koske imali kao odvojene sobe, živeći na vrhnju i ribljim glavama kao plemenite kraljice i princeze. Mogao sam čuti kao prigušen golos tog starog komada dolje kako govori: "Da da da, tako je", ali ona bi to govorjala tim mjaučućim ulizicama koje mijaaaau traže još moloka. Onda sam vidio stube koje vode dolje u hodnik i pomislio sam u sebi da ću sad pokazati tim prevrtljivim i bezvrijednim mojim druzji-ma da sam vrijedan koliko njih trojica i više. Uradit ću sve sam samcit. Obavit ću ultranasilje na starejšem komadu njenim micicama ako bude potrebe, onda uzeti dobra” pune rukaje onog što izgleda kao zbilja poležnja stv; otplesati do vrata i otvoriti ih zasipajući srebrom i zl moje druzje koji čekaju. Oni moraju naučiti što stvo. Pa dolje sam idjao, polako i nježno, diveći se r^ gražnjim slikama iz starih vremena djevočk kosom i visokim ovratnicima, kao priroda s drvećem i konjima, sveti bradati vjek sav goloj visi na križu. Osjećao se zbilja oštar vonj mačkica i ribe za mačke i starejše prašine u ovom domju, različit od stambenih blokova. I onda sam bio dolje i mogao sam vidjati svjetlo u toj prednjoj sobi gdje je ona dijelila moloko mačorima i koškama. Štoviše, mogao sam vidjati te velike predebele skutene kako ulaze i izlaze mašući repovima i kao češući se na vratnice. Na kao velikom drvenom kovčegu u mračnom hodniku mogao sam vidjati lijepi maljutki kip koji se sjajio na svjetlu iz sobe, bivajući kao mlada mršava djevočka koja stoji na jednoj nogaji s ispruženim rukajama, i mogao sam vidjeti da je načinjen od srebra. Pa sam imao to kad sam idjao u osvijetljenu sobu, govoreći: "Bok bok bok. Konačno se srećemo. Naš kratak govorjat kroz otvor za pisma nije bio, da kažemo, zadovoljavajući, da? Priznajmo da nije, o odista nije, ti smrdljiva starejša babetino." I kao sam trepnuo na svjetlo u toj sobi i starog komada u njoj. Bila je puna mačora i koški koji su se svi vukli tamo-amo po tepihu, s čuperci-ma dlake koji su lebdjeli nad podom, i te debele skutene bile su sve različitih oblika i boja, crne, bijele, prugaste, narančaste, šarene, i svih doba, također, tako da je bilo mačića koji su se igrali jedni s drugima i bilo je odraslih maca i bilo je zbilja slinavih starejših jako zlovoljnih. Njihova gospodarica, taj stari komad, pogledala me grubo poput muškarca i rekla: "Kako si ušao? Drži se podalje, ti zločinačka mlada krastačo, ili ću biti prisiljena udariti te." Baš sam se horroršo šmeknuo na to, vidjajući da ima u svojoj rukaji punoj žila pišljivi drveni štap za hodanje koji je prijeteći podigla na mene. Pa, pokazujući svoje blistave zubaje, idjao sam malo bliže njoj, ne žureći, i usput sam vidio na kao polici jednu lijepu malenu vešč, najljepšu maljenku vešč koju bi se neki maljčik koji voli glazbu kao

66 ja mogao ikad nadati da će vidjeti sa svoja dva glazja, jer to je bila kao golova i plećojc samog Ludwiga van, ono što zovu bistom, kao kamena vešč s kamenom dugom kosom i slijepim glazjama i velikom raširenom mašnom. Krenuo sam na to istog trena, govoreći: "Gle, kako lijepo i baš za mene." Ali idjajući prema njoj s mojim glazjama kao sasvim na njoj i pohlepnom rukajom ispruženom, nisam vidio tanjuriće s mlijekom na podu i u jedan sam ugazio i nekako izgubio ravnotežu. "Uups", rekao sam, pokušavajući ostati uspravan, ali taj stari komad je došla iza mene vrlo podmuklo i s velikom skorajšošću za svoje godine i onda je tres tres po mojoj golovi svojim štapićem. Pa sam se našao na rukajama i koljenima pokušavajući se dići i govoreći: "Nevaljala nevaljala nevaljala." A onda je ona opet tres tres, govoreći: "Odvratna mala neodgojena stje-nica, upada u kućepravih ljudi." Nije mi se sviđala ta tres tres igraja, pa sam uhvatio jedan kraj njenog štapa kad se opet spustio i onda je ona izgubila ravnotežu i pokušala se nasloniti na stol, ali onda je stolnjak kliznuo s vrčem za mlijeko i bocom mlijeka koji su se zaljuljali kao pijani i onda rastrčali bijele mlazeve u svim smjerovima, onda je ona bila na podu gunđajući: "Vrag te odnio, mladiću, platit ćeš za ovo." Sad su se sve mačke prepale i trčale i skakale u kao mačjoj panici, i neke su se krivile međusobno, udarajući mačje tolčoke starom lapom i pffft i grrr i greb. Ustao sam na nogaje, i tu je bila ta gadna napasna starejša haringa kojoj su se tresli prutovi i gunđala je pokušavajući se podići s poda, pa sam joj dao malenki dobar udrac u licoje, i to joj se nije svidjelo, viknula je: "Vaaah", i mogao si vidjati njeno izborano ispjegano licoje kako se zacrvenja-valo tamo gdje sam spustio staru nogaju. Kad sam zakoračio unatrag poslije udarca, mora da sam kao nagazio na rep jedne od tih drečećih mačke tina, jer sam slušjao gromkaji meeeouv i ustanovio da su se krzno i 67 zubi i pandže kao pričvrstili oko moje noge, i psovao sam i pokušavao to otresti držeći taj srebrni maljutki kipić u jednoj rukaji i pokušavajući se popeti preko tog starejšeg komada na podu da dođem do divnog Ludwiga van u kao namrštenom kamenu. I onda sam ugazio u drugi tanjurić | do vrha pun pjenušavog moloka i skoro se opet opružio, cijela vešč zbilja humoristična ako je možete zamisliti sluš-jajući nekog drugog vjeka, a ne Vašeg Skromnog Pripovjedača. A onda je starejši komad na podu posegnula preko drečećih mjaučućih macica i dograbila moju nogaju, još se derući "Vaaaah" na mene i, pošto sam ravnotežu malo izgubio, ovaj put sam se zbilja srušio, na pljuskajuce moloko i režuće koske, a stara haringa me počela šakati po licoju, pošto smo oboje bili na podu, kričeći: "Udrite ga, grebite ga, iščupajte mu nokte, tom otrovnom malom kukcu", obraćajući se samo svojim mačkicama, a onda, kao da slušaju starog komada, par koški je navalilo na mene i počelo grebati kao bezumnaje. Pa sam onda i ja sam postao kao J bezumnaji, braćo, i počeo ih udarati, ali ta babuška je rekla: "Krastačo, ne diraj moje mace", i kao me ogrebala po i licoju. Onda sam ja zakričao: "Ti prljava stara vrećetino", | i podigao mali maljenki kao srebrni kip i opalio je finim tolčokom po golovi i to ju je ušutkalo baš horroršo i lijepo. Sad kad sam ustao s poda među svim skičećim mačori-ma i koškama, što sam to slušjao nego šumaju starog po- | licijskog auta u daljini, i svanulo mije skorajše daje stara haringa s mačkicama bila na telefonu s milicajkanima kad | sam ja mislio da govorja svojim mjaukavcima, pošto joj je sumnjičavost skorajše uzavrijela kad sam ja zazvonio staru zvonaju pretvarajući se da tražim pomoć. Pa sad, slušja- 1 jući tu zastrašujuću šumaju roz-kola, skočio sam do vrata i i narabotjao se otvarajući sve brave i lance i zasune i druge zaštitne veščove. Onda sam ih otvorio, i tko bi bio na pragu nego stari Tupi, dok sam jedva mogao vidjati druga dva 68

moja takozvana druzja kako daju petama vjetra. "Dalje odavde", kriknuo sam Tupom. "Rozovi stižu." Tupi je rekao: "Ti ostani da ih sačekaš ha ha ha", i onda sam vidjao daje razmotao svoju užaju, i onda ju je podigao i zavitlao sviššš i zakačio me lagano i kao umjetnički po kapcima glazja, pošto sam ih jedva zatvorio na vrijeme. Onda sam ja urlao okolo pokušavajući vidjati kroz taj vrišteći veliki bol, a Tupi je rekao: "Ne sviđa mi se da ti radiš što si radio, stari druzja. Nije bilo pravo ne nije da kreneš na mene kako ti jesi, bratja." I onda sam mogao slušjati njegove boljše teške čizme kako lupaju, jer je on odjurio ho ho ho u tame-tinu, i samo nekih sedam sekundi nakon toga slušjao sam milicajkanski kamion kako stiže s jakim zamirućim urlikom sirene, kao neka bezumnaja zvijer koja izdiše. I ja sam urlao i kao vrištao okolo i lupio sam glovom tres ravno u zid hodnika, pošto su mi glazje bile stisnute i sokić navirao iz njih, vrlo agonizirajuće. I tako sam ja pipao po hodniku kad su milicajkani stigli. Nisam ih mogao vidjati, naravno, ali mogao sam slušjati i skoro namirisati vonjaju tih pizduna, i uskoro sam mogao osjetiti pizdune kad su počeli s grubostima i obavili staro zavrtanje ruke na leđa, iznoseći me van. Mogao sam također slušjati jedan milicajkanski go-los kako govori kao iz sobe iz koje sam izašao u kojoj su bile sve te koske: "Gadno je udarena ali još diše", i čulo se glasno mijaukanje cijelo vrijeme. "Ovo je doista užitak", čuo sam još jedan milicajkanski golos da kaže dok sam bio utolčokiran jako grubo i skorajše u auto. "Mali Alex samo za nas." Ja sam zakričao: "Slijep sam, Gospodjin vas gromom ubio, vi groznaji kopilani." "Pazi kako se izražavaš", kao šmeknuo se golos, a onda sam dobio kao tolčok iz zamaha nekom rukajom s prstenjem točno po ustima. ■”■■ . ■;■:.■.”.■■ .:■■■■.”■ ■■■.■”■” ■ 69 Rekao sam: "Gospodjin vas ubio, vi vonjajši smrdljivi bratčniji. Gdje su drugi? Gdje su moji smrdljivi izdajnički druzja? Jedan od mojih prokletih groznajih bratja me oši-nuo lancem po glazjama. Uhvatite ih prije nego što pobjegnu. To je sve bila njihova zamisao, braćo. Oni su me kao prisilili da to učinim. Nedužan sam, Gospodjin vas raskomadao." Ali do tad su svi oni kao dobro se šmekali meni na vrhuncu kao bešćutnosti, i tolčokirali su me u autu, ali sam ja nastavljao o tim takozvanim mojim druzja i onda sam vidjao da to neće pomoći, jer su oni već natrag u udobnosti Duke of New York, trpaju crno s pjenom i duple Škote u prihvatljiva grlaja onih smrdljivih starejših komada i one govore: "Hvala, dečki. Bog vas blagoslovio, momci. Cijelo vrijeme ste bili ovdje, dečki. Nismo vas ispuštali s očiju ne nismo." Cijelo to vrijeme mi smo sirenirali do rozovskog dućana, ja stisnut između dva milicajkana i dobijajući poneku pljusku i malenki tolčok od tih nasilnika koji su se smijali. Onda sam ustanovio da mogu maljutko otvoriti kapke glazja i vidjati kroz sve kao suze kako nekako razmazan grad promiče, kao da su se sva svjetla stopila. Mogao sam vidjati, kroz glazje koje su me pekle, ta dva šmekujuća milicajkana otraga sa mnom i vozača mršavog vrata i debelovratog pizduna pored njega, koji je kao sarkasto govorjao meni, pričajući: "Pa, Alexe dečko, mi se svi radujemo jednoj ugodnoj zajedničkoj noći, zar ne?" Rekao sam: "Kako znaš moje ime, ti smrljivi vonjavi nasilnice? Nek te Gospodjin odnese u pakao, groznaji bratja kakav jesi, ti pizdunu." Pa su mi se svi oni šmekali i moje je ukho zavrnuo jedan od onih smrdljivih milicajkana otraga sa mnom. Debelovrati ne-vozač je rekao: "Svi znaju malog Ale-xa i njegove druzja. Baš slavan dječačić je naš Alex postao." 70 "To su oni drugi," kričnuo sam ja. "Georgie i Tupi i Pete. Nisu mi druzja, ti pizduni." "Pa," rekao je debelovrati, "imaš cijelu večer pred sobom da ispričaš potpunu priču o smjelim podvizima te mlade gospode i kako su oni poveli jadnog malog nevinog Alexa na

krivi put." Onda se čuo šumaja još jedne kao policijske sirene kako prolazi pored tog auta, ali ide u suprotnom smjeru. "Je li to za te pizdune?" pitao sam ja. "Hoćete li ih pokupiti, vi pizduni?" "To je", rekao je debelovrati, "hitna pomoć. Nesumnjivo za onu gospođu, tvoju žrtvu, ti odvratni gadni nitkove." "Sve je to njihova krivica", zakričao sam ja, trepćući glazjama koje su me pekle. "Ti pizduni sad pitjaju u Duke of New York. Pokupite ih, prokleti bili, vi vonjaji pizduni." I onda je bilo još šmekanja i još jedan maljutki tolčok, O braćo moja, na moja jadna bolna usta. A onda smo stigli u smrdljivi rozovski dućan i pomogli su mi izaći iz kola udarcima i guranjem i tolčokirali su me uz stube i znao sam da neću dobiti ni blizu pošten postupak od tih smrdljivih groznajih bratja, Gospodjin ih zgromio. 71 T Oc “dvukli su me u taj jako jarko osvijetljen bijelo obojen ured, i imao je jak vonj koji je bio mješavina kao bljuvotine i zahoda i pivskih usta i dezinfekcijskog sredstva, stoje sve dopiralo iz rešetkastih mjesta blizu. Mogao si čuti neke od pljenova u svojim ćelijama kako psuju i pjevaju i činilo mi se da mogu slušjati jednog kako se dere: "I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj, Kad tebe, moja draga, ne bude bilo." Ali bilo je glasova milicajkana koji su im govorili da začepe i mogao si čak slušjati zvukaju kao da nekog tolčoki-raju zbilja horroršo i on viče joooooojjj, i bio je to kao golos pijanog starog komada, ne muškarca. Sa mnom u tom uredu su bila četiri milicajkana, koji su svi glasno pirjali čajić, pošto je veliki lonac toga bio na stolu i oni su srkali i podrigivali nad svojim prljavim boljšim šalicama. Mene nisu ponudili. Sve što su mi dali, braćo moja, bilo je posrano staro zrcalo da se pogledam, i zbilja nisam bio više vaš zgodni mladi pripovjedač već pravi stranoj a od prizora, s ustima natečenim i glazjama skroz crvenim i nosom isto natučenim. Oni su se svi baš horroršo šmekali kad su vid-jali moj kao očaj, i jedan od njih je rekao: "Noćna mora mlade ljubavi." A onda je glavni milicajkan ušao, s kao zvijezdama na svojim plećojima da pokaže da je on visoko visoko visoko, i vidjao me je i rekao: "Hm." Pa su onda oni počeli. 72 Rekao sam: "Neću reći ni jednu jedinu slovja dok moj odvjetnik ne bude ovdje. Znam ja zakon, vi pizduni." Naravno da su se svi oni dobro gromkaje našmekali na to i zvjezdani glavni milicajkan je rekao: "Dobrano dobro, dečki, počet ćemo tako što ćemo mu pokazati da i mi znamo zakon, ali da znanje zakona nije sve." Imao je kao gospodski golos i govorio je na veoma umoran način, i kim-nuo je s kao druzjanskim smješkom na jednog jako velikog debelog pizduna. Taj veliki debeli pizdun je skinuo svoju bluzu i mogao si vidjati da ima baš veliku starejšu potju, onda mije prišao ne baš skorajše i mogao sam osjetiti vonjaju čajića s mlijekom koji je pitjao kad je zinuo kao jako umornim kezećim osmjehom na mene. Nije bio baš dobro izbrijan za roza i mogao si vidjati kao mrlje sa-sušenog znoja na košulji ispod pazuha, i mogao si osjetiti taj vonj kao masti iz ušiju od njega kad je prišao bliže. Onda je stisnuo svoju smrdljivu crvenu rukaju i zabio mi je pravo u trbuh, što nije bilo pošteno, i svi drugi milicaj-kani su se šmekali da im golova otpadne na to, osim glavnog, a on se i dalje smješkao kao umornim dosađujućim smiješkom. Morao sam se nasloniti na omaljani zid pa sam ubije-lio platje posvuda, pokušavajući doći do starog daha i u velikoj agoniji, i onda mi je došlo da izbljujem ljepljivu pitu koju sam pojeo prije početka večeri. Ali nisam podnosio takve vešče, bljuvanje po podu, pa sam se uzdržao. Onda sam vidio da se taj debeli nasilnik okreće prema svojim milicajkanskim druzja da se baš horroršo šmekne onom što je učinio, pa sam podigao desnu nogaju i, prije nego što su mu mogli

kričnuti da pazi, udario sam ga vješto i lijepo u goljenicu. A on je zakričao kao da ga kolju, ska-kućući okolo. Ali nakon toga svi su se oni izmjenjivali, odbijajući me od jednog do drugog kao neku umornu krvavu loptu, O braćo moja, i šakajući me po mudima i ustima i želucu i 73 šutirajući, i onda sam se konačno morao izbljuvati na pod i, kao neki baš bezumnaja vjek, čak sam rekao: "Oprostite, braćo, to nije bilo lijepo napraviti. Oprostite oprostite oprostite." Ali dali su mi starejše listove gazete i nagnali me da to obrišem, onda sam morao to posuti piljevinom. I onda su rekli, skoro kao dragi stari druzja, da moram sjesti pa ćemo svi kao mirno govorjati. A onda je P. R. Deltoid ušao vidjati, pošto mu je ured bio u istoj zgradi, izgledajući veoma umorno i gražnje, da kaže: "Znači dogodilo se, Alexe dečko, da? Baš kao što sam i mislio da će. Joj joj joj, da." Onda se okrenuo prema milicajkanima da kaže: "Večer, inspektore. Večer, narednice. Večer, večer svima. Pa, ovo je kraj puta za mene, da. Joj, joj, ovaj dječak izgleda baš neuredno, zar ne? Samo ga pogledajte." "Nasilje proizvodi nasilje", rekao je glavni policajac vrlo svetačkim golosom. "Opirao se zakonitom uhićenju." "Kraj puta, da", rekao je P. R. Deltoid opet. Pogledao me jako hladnim glazjama kao da sam ja postao stvar, a ne više krvareći jako umorni prebijeni čelovjek. "Pretpostavljam da ću se morati pojaviti u sudnici sutra." "Nisam bio ja, brate, gospon", rekao sam ja, maljutko plačno. "Recite nešto za mene, gospon, jer ja nisam toliko loš. Povuklo me izdajstvo drugih, gospon." "Pjeva kao grlica", rekao je glavni roz, podrugljivo. "Pjeva baš lijepo, točno je to." "Reći ću", rekao je hladno P. R. Deltoid. "Bit ću tamo sutra, ne brini." "Ako biste ga htjeli malo po zubima, gospon," rekao je glavni roz, "ne brinite za nas. Mi ćemo ga pridržati. Sigurno vam je on još jedno veliko razočaranje." P. R. Deltoid je onda učinio nešto što nisam mislio da bi neki čovjek poput njega, koji bi trebao nas zloće pretvarati u zbilja horroršo maljčike, učinio, naročito pred svim tim rozovima. Prišao je malo bliže i pljunuo. Pljunuo je. 74 Pljunuo me ravno u licoje i onda obrisao svoja mokra zama-zana usta rukajom. A ja sam brisao i brisao i brisao moje upljuvano licoje mojom zakrvavljenom taštukom, govoreći: "Hvala vam, gospon, najljepše vam hvala, gospon, to je bilo vrlo ljubazno od vas, gospon, hvala." A onda je P. R. Deltoid otišao bez ijedne slovje. Milicajkani su onda prionuli na to da naprave tu dugu izjavu da je ja potpišem, a ja sam pomislio u sebi, Prokletstvo i svi se nosite, ako svi vi pizduni spadate na stranu Dobra onda mi je drago što sam ja na onoj drugoj. "Dobro", rekao sam im, "vi groznji bračnji kakvi već jeste, vi vonjaji pederčine. Evo vam, evo vam sve. Neću više puzati okolo na trbuhu, vi mrski gadjovi. Odakle hoćete da počnem, vi usrane vonjaje zvijeri? Od moje zadnje popravne? Horroršo, horroršo, evo ga, onda." Pa sam im pričao, a taj stenografski milicajkan, jedan jako tih i za-plašen čelovjek, ne uopće pravi roz, pisao je stranicu za stranicom za stranicom. Dao sam im staro ultranasilje, kras-tanje, dratsanje, staro unutra-van unutra-van, sve, skroz do noćašnje vešče sa bogatjim starejšim komadom s mjau-čućim koškama. I pobrinuo sam se da moji takozvani druzja budu u tome, duboko do šijaje. Kad sam sve završio stenografski milicajac je bio prilično blijed, jadni stari vjek. Glavni roz mu je rekao, kao ljubaznim golosom: "Dobro, sinko, idi i uzmi si jednu dobru šalicu čaja i onda svu tu prljavštinu i gadosti otipkaj sa štipaljkom na nosu, u tri primjerka. Onda ih možeš donijeti ovom našem zgodnom mladom prijatelju na potpis. A ti", rekao je meni, "možeš biti odveden do svog apartmana za mladence s tekućom vodom

i svim komforom. U redu," tim umornim golosom dvojici zbilja žestokih rozova, "vodite ga." Pa sam bio šutiran i udaran i tjeran do ćelija i stavljen unutra s deset ili dvanaest drugih pljenova, od kojih su 75 mnogi bili pijani. Bili su zbilja užasnaji zvjerski tipovi među njima, jedan čiji je nos bio sav izjeden i usta otvorena poput velike crne rupe, jedan koji je ležao na podu hrčući, a sve kao slina mu cijelo vrijeme curila iz usta, ijedan stoje kao pustio drek u svoje hlačaje. Onda su tu bila dva kao nastrana što su se obojica zagledala u mene, ijedan od njih mije skočio na leđa, i ja sam se baš gadno dratsovao s njim a od vonja na njemu, kao metil i jeftin parfem, došlo mije da se opet izbljujem, O braćo moja. Onda me drugi nastrani počeo pipati rukajama, i onda je bilo režećeg dratsovanja između te dvojice, pošto su obojica htjeli moje plotje. Sumaja je postao veoma glasan, pa je par milicajkana došao i navalio na tu dvojicu s kao pendrecima, pa su obojica onda sjeli tiho, gledajući u prazno, a stara je krvca curila kap kap kap niz licoje jednog od njih. Bilo je ležajeva u toj ćeliji, ali su svi bili puni. Popeo sam se na gornji od jednog niza ležajeva, kojih je bilo po četiri, i tamo je jedan starejši pijani vjek hrkao, vjerojatno podignut tamo od strane milicajkana. U svakom slučaju, gurnuo sam ga dolje, pošto nije bio uopće težak, i on se strovalio na jednog debelog pijanog čelovjeka na podu, i obojica su se probudili i počeli kričati i udarati patetično jedan drugog. Pa sam legao na taj vonjaji krevet, braćo moja, i zaspao veoma umornim i iscrpljenim i bolnim snom. Ali to nije bilo odista kao san, bilo je kao prelazak u drugi bolji svijet. I u tom drugom boljem svijetu, O braćo moja, bio sam kao u velikom polju sa sve cvijećem i drvećem, i tamo je bio kao jarac s ljudskim licojem što je svirao na kao flauti. I onda se digao poput sunca osobno Ludwig van s gromovitim licojem i mašnom i divljim raskuštranim vlasima, i onda sam čuo Devetu, posljednji stavak, sa slova-jama pomalo izmiješanim kao da su i sama znala da moraju biti izmiješana, postoje to san: ; ■- “ “ ; “ v • 76 Dečko, ti neuredni morski psu neba, ; Pokolj Elizeja, Srca gore, uzbuđena, u zanosu, Mi ćemo te tolčokirati po gubici i šutnuti tvoju gražnju vonjaju guzicu. Ali melodija je bila točna, kao što sam znao kad sam bio probuđen dvije ili deset minuta ili dana ili godina kasnije, pošto su mi sat uzeli. Bio je milicajkan kao kilometrima i kilometrima niže, bockao me dugim štapom sa šiljkom na kraju, govoreći: "Probudi se, sinko. Probudi se, lijepi moj. Probudi se u stvarnoj nevolji." Rekao sam: "Što? Tko? Gdje? Zašto?" A melodija Ode radosti u Devetoj je pjevala stvarno divno i horroršo unutra. Milicajkan je rekao: "Sidi i doznaj. Ima nekih stvarno divnih vijesti za tebe, sine moj." Pa sam nekako sišao, jako ukočen i izubijan i ne baš budan, i taj roz, koji je jako vo-njao na sir i luk, izgurao me iz prljave hrčuće ćelije, i onda duž hodnika, a cijelo to vrijeme stara melodija Radosti Ti Divna Iskro Nebeska prštala je unutra. Onda smo došli do jako urednog kao ureda s pisaćim strojevima i cvijećem na stolu, i za kao glavnim stolom vrhovni milicajkan je sjedio, izgledajući veoma ozbiljno i fiksirajući kao veoma hladne glazje na moje pospano licoje. Rekao sam: "Dobro dobro dobro. Što ima, bratja? Što se zbiva, u ovoj finoj jarkoj sredini noćaje?"

Rekao je: "Dat ću ti samo deset sekundi da skloniš taj glupi osmjeh s lica. Onda hoću da slušaš." "Pa, što?" rekao sam ja, šmekujući se. "Zar niste zadovoljni s tim što ste me prebili skoro na smrt i što sam popljuvan i natjeran da satima priznajem zločine i onda uguran među bezumnaje i vonjaje perverznjake u onu gražnaju 77 f ćeliju? Imate li nekakvo novo mučenje za fiSeft©, Vi bračnjaji?" ..■■"•■"Bit će to tvoje vlastito mučenje", rekao je on, ozbiljno. "Nadam se do boga da će te to mučiti do ludila." A tada, prije nego što mi je rekao, znao sam što je bilo. Stari komad koji je imao sve one koske je prešao u bolji svijet u jednoj od gradskih bolnica. Lupio sam je malo prejako, kao. Pa, pa, to je bilo sve. Pomislio sam na sve one koske kako mijauču tražeći moloko, a ne dobivaju ga, ne više od njihove stare haringe od gospodarice. To je bilo baš sve. Sad sam sve napravio. A meni tek petnaest. DRUGI DIO 78 onda, što ćemo?" Sad otpočinjem, i ovo je zbilja plačni i kao tragičan dio priče koji počinje, moja braćo i jedini prijatelji, u Drzatu (Državnom zatvoru, to jest) broj 84F. Sigurno nemate baš mnogo želje da slušajete cijeli posrani i užasni raskaz šoka od kojeg je moj tata lupao svojim naručenim i krvavim rukajama zbog nepoštenog kao Gospodjina na Njegovim nebesima, a moja mama krivila svoja usta za uuuu uuuu uuuu u svojoj majčinskoj žalosti stoje njeno jedino dijete i sin njedara njenih kao iznevjerio sve zbilja horroršo. Onda je tu bio starejši jako mrki sudac nižeg suda koji je govor-jao neke jako teške slovje na račun vašeg Prijatelja i Skromnog Pripovjedača, nakon svih usranih i gražnjih kleveta koje su istresli P. R. Deltoid i rozovi, Gospodjin ih zgromio. Onda je uslijedilo da su me vratili u prljavi pritvor među vonjaje perverznjake i prestupnjake. Onda je bilo suđenje na višem sudu sa sucima i porotom, i neke jako jako gadne slovaje govorjane na kao jako svečan način, i onda Kriv i moja mama buhuhuhu kad su rekli Četrnaest Godina, O braćo moja. I sad evo me tu, dvije godine točno u dan nakon što sam utjeran i zaključan u Držat 84F, odjeven u vrhunac zatvorske mode, stoje bilo jednodjclno odijelo jako prljave kao drek boje, s brojem našivenim na dio grudaj a baš iznad starog tiktakala, a i na leđima, tako da sam u dolasku i odlasku bio 6655321, a ne više vaš mali druzja Alex. i "A onda, što ćemo?" : ; > 81 Nije baš bilo inspirativno, odista nije, biti u ovoj graž-njoj rupetini i kao ljudskom zvjerinjaku dvije godine, biti šutiran i tolčokiran od strane brutalnih nasilničkih čuvara i srećući vonjaje iscerene kao kriminalce, od kojih su neki bili zbilja nastrani i spremni da zasline po privlačnom mladom maljčiku poput vašeg pripovjedača. A tu je bilo i da se mora rabotati u radioni praveći kutije za šibice i idjati uokolo i uokolo i uokolo po dvorištu za kao vježbu, i na večer bi ponekad neki starejši vjek profesorskog tipa predavao o bubama ili Mliječnom putu ili Predivnim čudima pahuljice, a na to zadnje sam se dobro šmekao, jer me podsjećalo na onaj put kad je bilo tolčokiranja i čistog vandalizma s onim djeduškom stoje išao iz Javne knjižnice one zimske noći kad moji druzja još nisu bili izdajnici i ja sam bio kao sretan i slobodan. O tim druzjima sam slušjao samo jednu stvar, a to je bilo jednog dana kad su mi t i m došli u posjet i rekli mi daje Georgie mrtav. Da, mrtav, braćo moja. Mrtav kao komad pasjeg dreka na cesti. Georgie je poveo drugu dvojicu u kao kuću jednog jako bogatog čelovjeka, i tamo su

šutirali i tolčokirali vlasnika na podu, a onda je Georgie počeo razrezjati jastuke i zavjese, i onda je stari Tupi razbio neke jako dragocjene ukrase, kao kipove i tako to, i taj bogati prebijeni čelovjek je pobjesnio kao stvarno bezumnaji i krenuo na sve njih s jako teškom željeznom šipkom. To stoje bio sav razdraž dalo mu je divovsku snagu, i Tupi i Pete su pobjegli kroz prozor, ali Georgie se sapleo na tepih i onda dobio taj strašan udarac zavitlanom željeznom šipkom pljas po golovi, i to je bio kraj izdajničkog Georgieja. Starejši ubojica se izvukao sa Samoobranom, stoje bilo zbilja ispravno i dolično. Stoje Georgie ubijen, mada je to bilo više od godinu dana nakon što su mene uhvatili milicajkani, činilo se ispravno i dolično i kao sudbina. "A onda, što ćemo?" 82 Bio sam u Krilnoj kapeli, postoje bila nedjelja ujutro, i zatvorski kopelan je govorjao Riječ Gospodnju. Moja rabota bila je da uključujem starejši stereo, puštajući svečanu glazbu prije i poslije a i u sredini kad su se pjevali psalmi. Bio sam otraga u krilnoj kapeli (kojih je sve skupa bilo četiri u Drzatu 84F) blizu mjesta gdje su čuvari ili časoji stajali sa svojim puškama i svojim prljavim boljše plavim vilicama, i mogao sam vidjati sve pljenove kako sjede slušjajući Slovaju Gospodovu u svojim užasnim zatvorskim platjama boje dreka, i nekakav se prljavi vonj dizao od njih, ne kao stvarno neoprani, ne gražnji, nego kao poseban zbilja smrdljiv vonj koji dobiješ samo kod kriminalnih tipova, braćo moja, kao prašnjav, mastan, beznadan vonj. A ja sam mislio da možda i ja imam taj vonj, pošto sam i sam postao pravi pljen, premda još veoma mlad. Pa je meni bilo vrlo bitno, O braćo moja, da se izvučem iz tog smrdljivog gražnjog zvjerinjaka čim budem mogao. I, kao što ćete vidjati ako budete čitali dalje, nije mnogo prošlo pa i jesam. "A onda, što ćemo?" rekao je zatvorski kopelan po treći raz. "Hoće li to biti unutra i van i unutra i van ustanova kao stoje ova, mada više unutra nego van za većinu vas, ili ćete poslušati Božansku Riječ i shvatiti kazne koje očekuju nepokajanog grješnika na drugom svijetu, kao i na ovom? Gomila prokletih idiota ste vi, većina vas, prodajete svoje pravo po rođenju za tanjur hladne kaše. Uzbuđenje krađe, nasilja, potreba da se živi lagodno - je li to vrijedno, kad imamo neporeciv dokaz, da da, neoborivo svjedočenje da pakao postoji? Ja znam, ja znam, prijatelji moji, bio sam obaviješten u vizijama da postoji mjesto, mračnije od svakog zatvora, vrelije od bilo kojeg plamena ljudske vatre, gdje duše nepokajanih kriminalnih grješnika poput vas - i ne cerite mi se, prokleti bili, nemojte se smijati - poput vas, kažem, jauču u beskrajnoj i nepodnošljivoj agoniji, 83 noseva zagušenih mirisom prljavštine, usta zatrpanih gorućim smećem, oguljene i istruljele kože, dok im se vatrene lopte vrte u vrištećim crijevima. Da, da, da, ja znam." U tom trenu, braćo, jedan pljen negdje blizu zadnjeg reda ispustio je šumaju glazbe s usana - "prrrrp" - i onda su brutalni časoji odmah prionuli na posao, trčeći jako sko-rajše do onog što su mislili daje mjesto izvora Šumaje, i onda podijelili gadne i precizne tolčoke lijevo i desno. Onda su uhvatili jednog jadnog drhtavog pljenija, jako mršavog i malenkog a i starejšeg, i odvukli ga, ali je cijelo vrijeme on kričao: "Nisam ja, on je, čujte", ali to nije bilo bitno. On je bio tolčokiran zbilja gadno i onda odvučen iz Krilni kapele kričajući da mu golova otpadne. "Sad", rekao je zatvorski kopelan, "čujte Riječ Gos* podnju." Onda je uzeo veliku knjigu i prevrtao stranice, stalno vlažeći prste da to učini tako što ih je lizao slurp slurp. On je bio boljše veliki krupni pizdun s jako crvenim licojem, ali ja sam mu bio jako drag, pošto sam bio mlad i također sad jako zainteresiran za veliku knjigu. Bilo je sređeno kao dio mog daljnjeg obrazovanja da čitam tu knjigu i čak slušam glazbu sa sterea u kapeli dok čitam, O braćo moja. I to je bilo zbilja horroršo. Oni bi me kao zaključali unutra i pustili me da slušjam svetu glazbu J. S. Bacha i G. F. Handela, i ja bih čitao o onim starejšim

čifutima kako tolčokuju jedan drugog i pitjaju svoje hebrejsko vince i idu u krevet s kao sluškinjama svojih žena, zbilja horroršo. To me održalo, braćo. Nisam baš popušio kasniji dio knjige, što je više kao propovjedničko govorjanje nego tuč^ njave i staro unutra-van. Ali jedan dan mi je kopelan rekao, stišćući me kao čvrsto svojom boljše debelom rukom: "Ah, 6655321, misli o božanskoj patnji. Meditiraj o tome, dječače moj." A cijelo to vrijeme imao je taj jak muški vonj seoteha na sebi, i onda je otišao u svoj mali ured da pitja još. Pa sam ja čitao sve o bičevanju i krunidbi trnjem 84 i onda vešč s križem i sav taj drek, i vidjao sam bolje da ima nešto u tome. Dok je na stereu svirao lijepi Bach zatvorio sam glazje i vidjao sebe da pomažem i čak preuzimam tolčokiranje i pribijanje, obučen u kao togu što je bio vrhunac rimske mode. Tako da boravak u Drzatu 84F nije bio sasvim uzaludan, a sam Ravnatelj bio je jako zadovoljan stoje čuo da sam se prihvatio kao Religije, i u to sam ja polagao svoje nade. Ovog nedjeljnog jutra kopelan je čitao iz knjige o če-lovjecima koji su slušjali slovja i nisu uopće shvaćali pa su kao gradili kuću na pijesku, i onda je pljus stigla kiša i stari brumbrum je poderao nebo i to je bio kraj te kuće. Ali ja sam mislio da bi samo jako tupi vjek gradio svoju kuću na pijesku, i dosta zbilja rugajućih druzja i gadnih susjeda bi takav vjek imao, da mu oni ne kažu kako je tup što tako gradi. Onda je kopelan kričnuo: "Dobro, svi vi. Završit ćemo psalmom broj 435 iz Zatvoreničkog psalti-ra." Onda je bilo tres i flop i šušk šušk dok su pljenovi uzimali i ispuštali i lizokretali njihove gražnje maljutke psal-tire, i nasilni grubi čuvari su kričali: "Prestanite pričati tamo, kopilani. Pazim na tebe, 920537." Naravno da sam imao ploču spremnu na stereu, i onda sam pustio jednostavnu glazbu za orgulje da se samo zaori sa griiioouuuuu. Onda su pljenovi počeli pjevati zbilja užasno: Slab čaj smo mi, tek skuhan ^ . Ali miješanjem sve ojača. N Ne jedemo hranu anđeosku, "■io sam kao zbunjen, O braćo moja, i nisam mogao vidjati baš jasno, ali bio sam siguran da sam te milicajkane sreo ranije na nekom mjastu. Onaj koji me držao, govoreći: "Polako polako polako", odmah kraj prednjih vrata Javne knjižnice, njega uopće nisam poznavao, ali mi se činilo da je kao jako mlad da bude roz. Ali druga dvojica su imali leđa koja sam bio siguran da sam vidjao prije. Oni su lupali po tim starejšim starim vjekovima s velikim boljšim užitkom i elanom, zamahujući maljutkim bičevima, kriča-jući: "Evo vam, vi nevaljali momci. To će vas naučiti da prestanete s pobunom i kršenjem Mira Države, vi zločesti nevaljalci." Pa su odagnali te uspuhane i hripajuće i skoro mrtve starejše osvetnike natrag u čitaonicu; onda su se okrenuli, šmekajući se od toga što su se dobro zabavili, vidjati mene. Stariji od njih dvojice je rekao: "Vidi vidi vidi vidi vidi vidi vidi. Pa zar to nije mali Alex. Davno se nismo vid-jali, druzja. Kako ide?" Bio sam kao zbunjen, jer su odora i šljemaja ili kaciga činili da je jako teško vidjati tko je to, mada su mi licoje i golos bili poznati. Onda sam pogledao u drugog i glede njega, s njegovim nakeženim bezumna-jim licojem, nije bilo sumnje. Onda, sav utrnuo i trnući sve više, opet sam pogledao na onog vidi vidi vidućeg. Taj je bio onda debeli stari Billyboy, moj stari neprijatelj. Drugi je, naravno, bio Tupi, koji je nekad bio moj druzja i također neprijatelj smrdljivog debelog jarčine Billyboya, ali je sad bio milicajkan s odorom i šljemajom i bičem da drži red. ■ , ..■ , ; ■ ■”,.■” • ■ ....v .■;.■. /*■■■;, ,,:•.,. :.;;”;.:;.;;.■■■ ... 150 Rekao sam: "O, ne." "Iznenađenje, ha?" I stari Tupi je ispustio stari smijeh kojeg sam se tako horroršo sjećao. "Hoh hoh hoh." "To je nemoguće", rekao sam. "Ne može biti. Ne vjerujem." "Svjedočanstvo starih glazja", nasmijao se Billyboy. "Ništa u rukavima. Nema magije, druzja. Posao za dvojicu koji su sad u godinama za zaposlenje. Policija."

"Premladi ste", rekao sam ja. "Daleko premladi. Ne zovu u rozove maljčike vaših godina." "Bili mladi", nastavio je stari milicajkan Tupi. Nisam mogao povjerovati u to, braćo, zbilja nisam. "To smo bili, mladi druzja. A ti si bio taj koji je bio uvijek najmlađi. I evo nas sad ovdje." "Još ne mogu to vjerovati", rekao sam. Onda je Billyboy, roz Billyboy u kojeg nisam mogao povjerovati, rekao tom mladom milicajkanu koji me kao držao i kojeg nisam znao: "Više bi dobra postiglo, ja mislim, Rexe, ako mi primijenimo malo starog kratkog postupka. Momci su momci, kao i uvijek. Nema potrebe za starom rutinom u postaji. Ovaj ovdje opet je počeo sa svojim starim tikovima, kao što se mi dobro sjećamo, a ti, naravno, ne. Napadao je ostarjele i bespomoćne, i oni su ispravno, uzvraćali. Ali mi moramo izreći svoje u ime Države." "Što je sve to?" pitao sam ja, jedva u stanju povjerovati svojim ukhajama. "Oni su bili ti koji su krenuli na mene, braćo. Vi niste na njihovoj strani i ne možete biti. Ne možeš biti, Tupi. Bio je to vjek s kojim smo se poigrali jednom u starim danima, koji je pokušavao dobiti svoj ma-ljutki dio osvete nakon cijelog tog davnog vremena." "Davnog vremena je točno", rekao je Tupi. "Ne sjećam se tih dana baš horroršo. I nemoj me više zvati Tupi. Pozornice me zovi." :-;v”, ■■ /,.”•, *,;;■?■■> .■ .■ ■■;-■. ■-^ ■-,;,. 151 "Dovoljno je zapamćeno, ipak", nastavio je kimati Bil-lyboy. Nije bio onako debeo kao nekad. "Gadni mali malj-čiki vješti s koljačkim britvajama - njih se mora držati čvrsto." I uhvatili su me zbilja jakim stiskom i izveli me iz Knjižnice. Milicajkanska ophodna kola čekala su vani, i taj vjek što su ga zvali Rex bio je vozač. Oni su me kao utolčokirali otraga u kola, i nisam mogao ne pomišljati da je sve to ustvari kao šala, i da će Tupi ionako skinuti šlje-maju s golove i reći ha ha ha. Ali nije. Rekao sam, pokušavajući obuzdati strahoju u sebi: "A stari Pete, što je bilo sa starim Petcom? Bilo je tužno za Georgieja", rekao sam. "Slušjao sam za to." "Pete, ah da, Pete", rekao je Tupi. "Čini mi se da se sjećam kao tog imena." Mogao sam vidjati da se vozimo izvan grada. Pitao sam: "Kamo to mi idemo?" Billyboy se okrenuo od naprijed da kaže: "Još je dan. Mala vožnja po poljima, zimski ogoljenim, ali samotnim i lijepim. Nije dobro, ne uvijek, da ljudovi u gradu vidjaju previše našeg kažnjavanja po kratkom postupku. Ulice treba održati čistima na više od jednog načina." I opet se okrenuo naprijed. "Daj", rekao sam. "Ovo mi uopće nije jasno. Stari dani su mrtvi i prošli. Za ono što sam uradio u prošlosti bio sam kažnjen. Izliječen sam." "To nam je pročitano", rekao je Tupi. "Nadglednik nam je sve to pročitao. Rekao je daje to jako dobar način." "Pročitano", rekao sam ja, maljutko zlobno. "Još si previše tup da sam čitaš, O brate?" "Ah, ne", rekao je Tupi, veoma kao blago i kao sažalno. "Ne tako govoriti. Ne tako više, druzja." I boljše me tol-čokirao baš po kljunaji, tako daje sva crvena crvena nosna krvca počela kap kap kapati. "Nikad nije bilo povjerenja", rekao sam, ogorčeno, brišući krvcu rukajom. "Uvijek sam bio sam samcit." 152 "To je dovoljno", rekao je Billyboy. Sad smo bili izvan grada i sve je bilo ogoljena stabla i poneki daleki kao cvrkut, i u daljini je bio neki kao poljoprivredni stroj koji je pravio zvrndavu šumaju. Sad se već smrkavalo, pošto je to bila sredina zime. Nije bilo ljudova,

niti životinja. Bila je samo četvorka. "Izlazi, Alexe dečko", rekao je Tupi. "Samo maljutko kratkog postupka." Tijekom svega što su oni radili taj vjek vozač samo je sjedio za volanom auta, pušeći tumor, čitajući neku ma-ljutku knjižicu. Imao je upaljeno svjetlo u autu da može vidjati. Nije obraćao pažnju na to što Billyboy i Tupi rade Vašem Skromnom Pripovjedaču. Neću zalaziti u to što su radili, ali bilo je to sve kao uzdisanje i lupanje naspram te kao pozadine zvrndavih poljoprivrednih strojeva i cvrkevrk-cvrkutanja sa nagojih iliti golih grana. Mogao si vidjati malo zamagljenog daha pri svjetlu auta, i taj vozač je sasvim mirno okretao stranice. A oni su cijelo vrijeme nasrtali na mene, 0 braćo moja. Onda je Billyboy ili Tupi, nisam mogao odrediti tko, rekao: "To je otprilike dosta, druzja, rekao bih, zar ne?" Onda su me obojica po jednom tolčo-kirali po licu za kraj i ja sam pao i samo ležao tamo na travi. Bilo je hladno ali ja nisam osjećao hladnoću. Onda su oni obrisali ruke i stavili svoje šljemaje i kapute koje su skinuli, i onda su se vratili u auto. "Vidjamo se još koji put, Alexe", rekao je Billyboy, a Tupi se samo nasmijao jednim od svojih klaunovskih smjehova. Vozač je završio stranicu koju je čitao i odložio knjigu, onda je pokrenuo auto i oni su otišli prema gradu, moj bivši druzja i bivši neprijatelj su mahali. Alija sam samo ležao tamo, iznuren i iscrpljen. Nakon nekog vremena gadno me boljelo, a onda je počela kiša, jako ledena. Nisam mogao uočiti nijednog ljudova na vidiku, ni svjetlo kuća. Kamo da krenem, ja koji nemam dom ni mnogo novaca u karmanima? Plakao sam zbog sebe bu hu hu. Onda sam ustao i počeo hodati. 153 om, dom, dom, ono što sam htio bio je dom, i do DOMA sam došao, braćo. Hodao sam kroz mrak i slijedio ne put prema gradu, nego tamo odakle je šumaja kao poljoprivrednog stroja dopirala. To me dovelo do nekakvog sela koje sam osjećao da sam vidjao prije, ali je to možda zato što sva sela izgledaju isto, naročito u mraku. Tu su bile kuće i tu je bilo kao mjasto za piće, i točno na kraju sela bila je maljutka kućica sasvim sama, i mogao sam vidjati njeno ime kako bijelo sjaji na vratnicama. DOM, pisalo je. Bio sam sav skroz promočen od te ledene kiše, tako da moje platje nisu više bile vrhunac mode nego zbilja jadne i kao patetične, i moja lijepa kosica bila je mokri zamršeni prljavi nered raskuštran svud po mojoj golovi, i bio sam siguran da imam posjekotina i masnica posvud po licoju, i par mojih zubja se kao klimalo kad sam ih dodirnuo jezikom iliti jazjakom. I boljelo me svud po pljotu i bio sam jako žedan, tako da sam stalno otvarao usta hladnoj kiši, i želudac mi je krulio grrr jer nisam jeo nikakvu pišču od jutra, a i onda ne baš mnogo, O braćo moja. DOM, pisalo je, i možda će tu biti neki vjek da mi pomogne. Otvorio sam vratnice i nekako se dovukao stazom, dok se kiša kao ledila, i tada sam pokucao blago i patetično na vrata. Nikakav vjek nije dolazio, pa sam pokucao ma-ljutko dulje i jače, i onda sam čuo šumaju nogaja koje dolaze do vrata. Onda su se vrata otvorila i muški golos je rekao: "Da, stoje?" "On", rekao sam, "molim vas, pomozite mi. Pretukla me policija, i samo su me ostavili da umrem na cesti. Oh, 154 molim vas dajte mi nešto za piće i da sjednem kraj vatre, molim vas, gospon." Vrata su se tad skroz otvorila, i mogao sam vidjati kao toplo svjetlo i vatru koja je puck pucketala unutra. "Uđite", rekao je taj vjek, "ma tko da ste. Bog vam pomogao, jadna žrtvo, uđite i da vas vidimo." Pa sam kao uteturao, i nije to bila nekakva gluma, braćo, zbilja sam se osjećao gotov i dokrajčen. Taj ljubazni vjek stavio je rukaje oko mojih plećoja i uvukao me u tu sobu gdje je bila vatra, i naravno da sam odmah znao gdje je i zašto mi se DOM na vratnicama činilo tako poznato. Pogledao sam tog vjeka i on je

pogledao mene na ljubazan način, i sad sam ga se dobro sjetio. Naravno da se on neće sjetiti mene, jer u onim bezbrižnim danima ja i moji takozvani druzja radili smo sve naše boljše dratovanje i poigravanje i krastanje u maskaja-ma koje su bile zbilja horroršo prerušavanje. On je bio onizak vjek srednjih godina, trideset, četrdeset, pedeset, i imao je očkaje. "Sjedite kraj vatre", rekao je, "i donijet ću vam malo viskija i toplu vodu. Joj joj joj, netko vas zbilja jest pretukao." I kao nježno pregleda moju golovu i licoje. "Policija", rekao sam. "Užasna odurna policija." "Još jedna žrtva", rekao je on, kao uzdišući. "Žrtva modernog doba. Idem vam donijeti taj viski, a onda vam moram malo očistiti rane." I ode on. Ja sam pogledao okolo po toj maljutkoj udobnoj sobi. Bila je sad skoro cijela puna knjiga i kamin i nekoliko stolaca, i mogao si nekako vidjati da tu ne živi nijedna žena. Na stolu je bio pisaći stroj i puno kao prevrnutih papira, i sjetio sam se daje taj vjek bio vjek pisac. Naranča na navijanje, to je bilo to. Bilo je Čudno da mi se to usjeklo u pamet. Ne smijem se otkriti, ipak, jer mi je sad bila potrebna pomoć i ljubaznost. Oni užasni gražnji bračnji na onom stravičnom bijelom mjastu su mi to napravili, čineći da mi sad treba pomoć i ljubaznost i sileći me da želim i sam pružati pomoć i ljubaznost, ako ih netko hoće. *;.( ; ; • ; " \i. 155 "Evo nas, onda", rekao je taj vjek vraćajući se. Dao mi je tu čašu vruće okrepe za pjati, i od toga sam se osjetio bolje, i onda je očistio one posjekotine na mom licoju. Tada je rekao: "Treba vam fina topla kupka. Pripremit ću vam je, a onda mi možete sve ispričati za toplom večerom, koju ću spremiti dok se vi okupate." O braćo moja, mogao sam zaplakati zbog njegove ljubaznosti, i mislim daje on morao vidjati stare suze u mojim glazjama, pošto je rekao: "No no no", tapšući me po plećoju. U svakom slučaju, otišao sam gore i okupao se, i on je donio pidžamu i ogrtač da odjenem, sve ugrijano uz vatru, i jako iznošen par tofli. I sad, braćo, mada sam bio ukočen i pun bolova posvuda, osjetio sam da ću se uskoro osjećati mnogo bolje. Idjao sam dolje i vidjao da je on u kuhinji postavio stol s noževima i vilicama i lijepom velikom štru-com kljeba, kao i bocu umaka Prima, i ubrzo je poslužio fino pržena jajca i lomtike šunke i debele kobase i velike boljše šalice vrućeg slatkog čajića s mlijekom. Bilo je lijepo sjediti tamo na toplom, jedući, i ustanovio sam da sam veoma gladan, pa sam poslije prženog morao jesti lomtik za lomtikom kljeba i putra namazanog džemom od jagoda iz boljše velike staklenke. "Mnogo bolje", rekao sam. "Kako da vam ikad uzvratim?" "Mislim da znam tko ste vi", rekao je. "Ako ste onaj koji mislim da jeste, onda ste došli, prijatelju moj, na pravo mjesto. Nije li vaša slika bila u novinama jutros? Jeste li vi jadna žrtva tog užasnog novog postupka? Ako je tako, onda vas je ovamo poslala Providnost. Mučen u zatvoru, onda izbačen da ga muči policija. Suosjećam svim srcem s vama, jadni jadni dječače." Braćo, ja nisam uspio dometnuti ni slovja, mada sam širom otvorio usta da mu odgovorim na pitanja. "Niste prvi koji je ovamo došao u nevolji", rekao je. "Policija voli svoje žrtve dovoditi do okolice ovog sela. Ali je providnost da ste vi, koji ste još jedna 156 vrsta žrtve, došli baš ovamo. Možda ste, onda, već čuli za mene?" Morao sam biti veoma pažljiv, braćo. Rekao sam: "Čuo sam za Naranču na navijanje. Nisam je pročitao, ali sam čuo za nju." "Ah", rekao je, i licoje mu je zablistalo kao sunce u plamtećem jutarnjem sjaju. "Sad mi pričajte o sebi." "Nema tu mnogo za reći, gospon", rekao sam, sav skroman. "Dogodila se jedna glupa i djetinjasta neslana šala, moji takozvani prijatelji su me nagovorili ili me prije prisilili da provalim u kuću jednog starog komada - gospođe, hoću reći. Nismo imali nikakvih zbilja loših namjera. Nažalost je gospoda napregla svoje dobro staro srce pokušavajući me

izbaciti, mada sam ja bio sasvim spreman otići i sam, i onda je umrla. Bio sam optužen kao uzrok njene smrti. Pa sam poslan u zatvor, gospon." "Da da da, nastavi." "Onda me odabrao taj Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih da na meni isprobaju tu Ludovicovu vešču." "Pričaj mi sve o tome", rekao je, naginjući se gorljivo naprijed, prljajući rukave pulovera džemom od jagoda s tanjura koji sam ja gurnuo u stranu. Pa sam mu pričao. Rekao sam mu sve, braćo moja. Bio je veoma željan sve čuti, glazje su mu kao blistale i gubaja razjapljena, dok se mast na tanjurima stvrdnjavala stvrdnjavala stvrdnjavala. Kad sam završio on je ustao od stola, kimajući glavom i govoreći hm hm hm, kupeći tanjure i druge vešče sa stola i noseći ih do sudopera na pranje. Rekao sam: "Ja ću to, gospodine, i to rado." "Odmori se, odmori, jadni dječače", rekao je on odvrću-ći slavinu tako daje para pokuljala. "Griješio si, pretpostavljam, ali tvoja kazna je bila preko svake mjere. Pretvorili su te u nešto drugo, a ne ljudsko biće. Više nemaš moć izbora. Ograničen si na društveno prihvatljivo činjenje, mali 157 stroj sposoban samo za dobro. I jasno to vidim - ona stvar s marginalnim kondicioniranjem. Glazba i seksualni čin, književnost i umjetnost, sve mora sad biti izvor ne užitka nego bola." "Tako je, gospon", rekao sam ja, pušeći jedan od tumora s filtarom tog ljubaznog vjeka. "Oni uvijek odgrizu previše", rekao je on, kao odsutno brišući jedan tanjur. "Ali suštinska namjera je stvarni grijeh. Čovjek koji ne može odabrati prestaje biti čovjek." "To je kopelan rekao, gospon", rekao sam. "Zatvorski kapelan, hoću reći." "Jest, je li? Naravno da jest. Morao bi, zar ne, postoje kršćanin? Pa, sad ćemo", rekao je, još brišući isti tanjur koji je brisao prije deset minuta, "pozvati nekoliko ljudi da te vide sutra. Mislim da te se može iskoristiti, jadni dječače. Mislim da ti možeš pomoći u zbacivanju ove potla-čivačke Vlasti. Pretvoriti pristojnog mladića u stroj na navijanje ne bi trebalo, ni u kom slučaju, smatrati za bilo kakav trijumf bilo koje vlasti, osim one koja se hvali svojom repre-sivnošću." Još uvijek je brisao isti tanjur. Rekao sam: "Gospon, još brištete isti tanjur. Slažem se s vama, gospon, za hvalisanje. Ova Vlast je, čini se, veoma hvalisava." "Oh", rekao je on, kao vidjajući taj tanjur po prvi put i odlažući ga. "Još nisam baš vješt", rekao je, "u kućanskim poslovima. Moja supruga ih je sve radila, a meni ostavljala da pišem." "Vaša supruga, gospon?" rekao sam. "Je li otišla i ostavila vas?" Zbilja sam htio znati za njegovu ženu, sjećajući se jako dobro. "Da, ostavila me", rekao je on, kao glasnim i ogorčenim golosom. "Umrla je, znate. Bila je brutalno silovana i pretučena. Šok je bio jako velik. To je bilo u ovoj kući", rukaje su mu se tresle, držeći krpu za brisanje, "u onoj sobi 158 preko puta. Morao sam se očeličiti da nastavim živjeti ovdje, ali ona bi željela da ostanem tu gdje se mirisno sjećanje na nju još drži. Da da da. Jadna djevojka." Vidjao sam sve jasno, braćo moja, što se događalo te davne noćaje, i vidjajući sebe na tom poslu, počeo sam osjećati da moram povraćati i bol mi se pojavio u golovi. Taj vjek je to vidjao, zato što sam osjećao da mi je licojc ostalo bez i kapi crvene crvene krvce, jako blijedo, i on je to mogao vidjati. "Idi sad u krevet", rekao je ljubazno. "Pripremio sam gostinsku sobu. Jadni jadni dječače, moralo ti je biti užasno. Žrtva modernog doba, baš kao i ona. Jadna jadna jadna djevojka." . .,. 159

5 >aš sam se horroršo naspavao te noći, braćo, bez ikakvih snova, i jutro je bilo veoma vedro i kao mrazovito, i osjećao se jako prijazan kao vonjaja doručka koji se pržio dolje. Trebalo mije nešto malo vremena da se sjetim gdje sam, kao i uvijek, ali mi se uskoro sjećanje vratilo i osjećao sam se kao toplo i zaštićeno. Ali, dok sam ležao tamo u krevetu, čekajući da budem pozvan na doručak, sinulo mi je da bih trebao znati ime tog ljubaznog zaštitničkog i kao majčinskog vjeka, pa sam propackao okolo na mojim bosajim nogajama tražeći Naranču na navijanje, koja bi morala imati njegovo imje unutra, postoje on autor. U mojoj sobi nije bilo ničega osim kreveta i stolca i lampe, pa sam idjao preko puta u sobu tog vjeka, i tamo sam vidjao njegovu ženu na zidu, boljše uvećana fotografija, pa sam se osjetio maljutko mučno sjećajući se. Ali tamo su bile i dvije--tri police s knjigama, i bio je tamo, kao što sam mislio da mora biti, primjerak Naranče na navijanje, i otraga na knjizi, kao i na hrptu, bilo je imje autora - F. Alexander. Dobri Gospodjine, pomislio sam, on je još jedan Alex. Onda sam je prolistao, stojeći u pidžami i s bosim nogajama, ali ne osjećajući ni maljutko hladnoću, pošto je kućica bila sva ugrijana, i nisam mogao vidjati o čemu se u knjizi radi. Činilo se daje napisana jako bezumnajim kao stilom, puna Ah i Oh i takvog dreka, ali ono što je izgleda ispadalo iz nje je bilo da se svi ljudovi danas pretvaraju u strojeve i da su oni zbilja - vi i ja i on i poljubiš-mi-šarje - više kao prirodni rast poput voćke. F. Alexander je čini se mislio da svi mi rastemo na onom što je on zvao stablo svijeta u 160 svjetskom voćnjaku koji je kao Gospodjin iliti Bog zasadio, i mi smo tu zato što Gospodjin iliti Bog ima potrebu za nama da utažimo njegovu žednu ljubav, ili neki takav drek. Nije mi se sviđala šumaja svega toga, O braćo moja, i pitao sam se koliko je odista bezumnaji taj F. Alexander, možda otjeran u bezumnajost time što mu je žena skviknu-la. Ali me onda on pozvao dolje kao golosom normalnog čovjeka, punim radosti ljubavi i svog tog dreka, pa je dolje Vaš Skromni Pripovjedač otišao. "Dugo ste spavali", rekao je on, vadeći kuhana jaja i izvlačeći crni prepečenac iz rešetke. "Već je skoro deset sati. Ja sam budan već satima, radio sam." "Pišete još jednu knjigu, gospon?" pitao sam. "Ne ne, ne to sad", rekao je, i sjeli smo fino i druzjan-ski na staro krc krc krc jaja i krak hrsk hrsk tog crnog prepečenca, uz čajić s dosta mlijeka u boljše velikim šalicama. "Ne, telefonirao sam raznim ljudima." "Mislio sam da nemate telefon", rekao sam, grabeći jaje žličicom i ne pazeći što govorim. "Zašto?" upitao je on, jako obazriv kao neka skorajša životinja sa žličicom za jaje u rukaji. "Zašto biste mislili da nemam telefon?" "Ništa," rekao sam ja, "ništa, ništa." I pitao sam se, braćo, koliko se on sjećao ranijeg djela one davne noćaje, da sam ja došao na vrata sa starom pričom i tražio da telefoniram doktoru, a ona rekla da nemaju telefon. On me jako pažljivo smotrjao, ali je onda ponovo postao kao ljubazan i veseo i jeo staro jajce. Mljackajući, rekao je: "Da, nazvao sam razne ljude koji će biti zainteresirani za vaš slučaj. Vi možete biti vrlo moćno oružje, vidite, u brizi da se sadašnja zla i zločesta Vlast ne vrati nakon predstojećih izbora. Veliko hvalisanje vlasti, vidite, je način na koji se pobrinula za kriminal tijekom proteklih mjeseci." Pogledao me veoma pažljivo 161 preko svog pušećeg jajeta, i ja sam se opet zapitao vidja li on kakvu sam ja ulogu do sada odigrao u njegovom žiznju. Ali on je rekao: "Regrutiranje brutalnih mladih nasilnika u policiju. Predlaganje zaglupljujućih postupaka uvjetovanja koji oduzimaju volju." Sve te duge slovaje, braćo, i kao bezumnaji sjaj u njegovim glazjama. "Sve smo to već vidjeli",

rekao je, "u drugim zemljama. Tanji kraj klina. Prije nego što shvatimo gdje smo imat ćemo punu aparaturu totalitarizma." "Joj joj joj", pomislio sam, jajareći i hrskajući prepečenac. Upitao sam: "Gdje je moj udio u svemu tome, gos-pon?" "Vi ste", rekao je, još s tim bezumnajim pogledom, "živi svjedok tih dijaboličnih pokušaja. Ljudi, obični ljudi moraju saznati, znate." Ustao je od svojeg doručka i počeo šetati gore-dolje po kuhinji, od sudopera do kao smočnice, govoreći jako gromkaje: "Da li bi željeli da njihovi sinovi postanu ono što ste vi, jadna žrtva, postali? Zar neće sad sama Vlast odlučivati stoje, a što nije zločin i iscrpsti život i petlju i volju iz svakoga tko se sukobi s njom?" Stišao se ali se nije vratio svom jajetu. "Napisao sam jedan članak", rekao je, "jutros, dok ste spavali. Izaći će za dan-dva, skupa s vašom nesretnom slikom. Potpisat ćete ga, jadni dječače, zapis onog što su vam napravili." Upitao sam: "A što vi dobivate od svega toga, gospon? Mislim, osim lijepe lovice koju ćete dobiti za taj članak, kako to zovete? Mislim, zašto šte vi toliko strasno i snažno protiv Vlasti, ako bih mogao biti toliko smion da pitam?" On je stegnuo rub stola i rekao, škrgućući zubajama, koji su bili jako prljavi i skroz umrljani dimom tumora: "Neki od nas moraju se boriti. Imamo velike tradicije slobode koje treba braniti. Ja nisam pristran čovjek. Gdje god vidim gadost, ja je nastojim zbrisati. Imena stranaka ne znače ništa. Tradicija slobode znači sve. Obični ljudi to će 162 pustiti, o da. Prodat će slobodu za mirniji život. Zato ih se mora podstaći, podstaći -" I tu je, braćo, dograbio vilicu i zabio je dva do tri raža u zid, pa se sva iskrivila. Onda ju je bacio na pod. Jako ljubazno je rekao: "Jedite dobro, jadni dječače, jadna žrtvo modernog svijeta", i mogao sam jasno vidjati da on gubi golovu. "Jedite, jedite. Pojedite i moje jaje." Ali ja sam rekao: "A što ja dobivam od toga? Hoću li biti izliječen od ovoga kakav sam sad? Hoću li biti u stanju slušjati staru Zbornu simfoniju bez da mi bude zlo? Mogu li opet živjeti normalnim žiznjom? Što, gospon, biva sa mnom?" Pogledao je u mene, braćo, kao da na to nije prije pomislio i, ionako, to nije bilo bitno u usporedbi sa Slobodom i svim tim drekom, i imao je iznenađen izraz kad sam ja to rekao, kao da sam ja sebičan što želim nešto za sebe. Onda je rekao: "O, kao što sam rekao, vi ste živi svjedok, jadni dječače. Pojedite sav doručak i onda dođite vidjeti što sam napisao, jer to izlazi u Tjednoj trubi pod vašim imenom, vi nesretna žrtvo." Pa, braćo, ono stoje on napisao bio je jako dug i jako plačljiv primjerak pisanja, i dok sam ga čitao osjetio sam veliko sažaljenje za jadnog maljčika koji je govorjao o svojim patnjama i kako mu je Vlast oslabila volju i kako je na svim ljudovima da ne puste da takva trula i zla Vlast ponovo vlada njima, i onda sam naravno shvatio da jadni napaćeni maljčik nije nitko drugi do V. S. P. "Vrlo dobro", rekao sam. "Zbilja horroršo. Napisali dobro to jeste, O gospon." A onda me on pogledao veoma žmirkavo i pitao: "Što?" Bilo je kao da me nije prije slušajao. "Oh, to", rekao sam, "je ono što zovemo nadsatskim govorom. Svi tinejdžeri pričaju tako, gospon." Pa je onda on idjao u kuhinju oprati suđe, a ja sam ostao u tim posuđenim krevetnim platjama i toflama, čekajući da mi bude 163 napravljeno ono što će mi biti napravljeno, jer nisam imao nikakvih planova za sebe, O braćo moja. Dok je veliki F. Alexander bio u kuhinji s vrata se začulo dingdong. "Ah," zakričao je, izlazeći i brišući rukaje, "to su ti ljudi. Ja ću." Pa je otišao i pustio ih unutra, i uslijedio je neodređeni hahaha razgovora i pozdrava i gadno vrijeme i kako ide u hodniku, onda su idjali u sobu s kaminom i knjigama i člankom kako sam se ja napatio, vidjajući mene i

govoreći Aaaah na to. Bila su tri ljudova, i F. Alex mije rekao njihova imja. Z. Dolin je bio jako hripavi pušački tip vjeka, stalno je kašlj kašlj kašlj s tumorom u ustima, prosipajući pepeo niz svoje platje i onda ga otresajući jako kao nestrpljivim pokretima rukaja. On je bio maljutki okrugao vjek, punačak, s debelim očajama debelog okvira. Onda je tu bio Nešto Nešto Rubinstein, jako visok i uljudan čelovjek sa pravim gospodskim golosom, jako starejši s kao jaja-tom bradom. I konačno je bio D. B. da Silva koji je bio kao skorajši u pokretima i od kojeg je dopirao taj jedan jak vonjaja parfema. Svi su me oni baš horroršo pogledali i činilo se da su jako obradovani onim što su vidjali. Z. Dolin je rekao: "U redu, u redu, ha? Kako vrsno sredstvo on može biti, ovaj dječak. Još bolje, naravno, mogao bi ako može izgledati još bolesnije i mrtvačkije nego sad. Nesumnjivo ćemo moći smisliti nešto." Nije mi se svidjelo to s mrtvačkošću, braćo, pa sam rekao: "Što biva, bratja? Što vi na umu za druzja vašeg malog imate?" A onda je F. Alexander uletio s: "Čudno, čudno, taj način govora me bocka. Dolazili smo u kontakt i prije, siguran sam da jesmo." I utuljio se, kao se mršteći. Morat ću paziti na to, O braćo moja. D. B. da Silva je rekao: "Javna okupljanja, uglavnom. Pokazati vas na političkim skupovima bilo bi od velike pomoći. A, naravno, novinski dio je riješen. Upropašteni život 164 je pravi pristup. Moramo uspaliti sva srca." Pokazao je svojih trideset i nešto zubaja, jako bijelih naspram njegovog tamnoputog licoja, postoje izgledao maljutko kao neki stranac. Rekao sam: "Nitko mi neće reći što ja dobivam od svega toga. Mučen u zatvoru, izbacili me iz mog doma vlastiti roditelji i njihov prljavi bezobrazni podstanar, pretukli me starci i skoro ubili milicajkani - što će biti sa mnom?" Onaj vjek Rubinstein je dometnuo: "Vidjet ćeš, dječače, da partija nije nezahvalna. O, ne. Na kraju svega ovog bit će neko veoma prihvatljivo malo iznenađenje za tebe. Samo čekaj pa ćeš vidjeti." "Samo jednu vešč tražim," zakričao sam, "a to je da budem normalan i zdrav kao što sam bio u starejšim danima, maljutko se zabavljam spravim druzjama, a ne onima koji se samo tako nazivaju, a zbilja su više kao izdajice. Možete li to učiniti, eh? Može li me bilo koji vjek vratiti na ono što sam bio? To je ono što želim i to hoću znati." Kašlj kašlj kašlj, hripao je taj Z. Dolin. "Mučenik za stvar Slobode", rekao je. "Imaš svoju ulogu za odigrati i nemoj to zaboraviti. U međuvremenu, brinut ćemo se za tebe." I počeo mi je milovati lijevu rukaju kao da sam ja idiot, smješkajući se na bezumnaji način. Zakričao sam: "Prestanite postupati sa mnom kao s nekom stvari koja će kao samo biti upotrijebljena. Ja nisam idiot kojem se možete nametati, vi glupi bračnji. Obični prestupnjaci su glupi, ali ja nisam običan niti sam tup. Slu-šjate li?" "Tupi", rekao je F. Alexander, kao zamislivši se. "Tupi. Tako se netko zvao. Tupi." "Eh?" rekao sam ja. "Kakve veze ima Tupi s tim? Što ti znaš o Tupom?" A onda sam rekao: "O, Gospodjin nam pomogao." Nije mi se sviđao pogled u glazjama F. Alexandera. Krenuo sam prema vratima, želeći da odem gore i uzmem svoje platje i idjam odavde. ■■. ■” .. ■■”.” ■■■; ■■. ■■., •”■■” 165 "Mogao bih skoro pomisliti", rekao je F. Alexander, pokazujući svoje požutjele zubje, s ludilom u glazjama. "Ali takve stvari su nemoguće. Jer, Krista mi, da jest ja bih ga smrvio. Razbio bih ga, Boga mi, da, da, bih." "No", rekao je D. B. da Silva, milujući ga po prsima kao da je psić da ga smiri. "Sve je to prošlost. Bili su to sasvim drugi ljudi. Moramo pomoći ovoj jadnoj žrtvi. To moramo sad učiniti, misleći na Budućnost i na našu Stvar."

"Samo ću uzeti svoje platje", rekao sam ja na dnu stuba, "što će reći odjeću, i onda idjam ja sam samcit. Mislim, zahvalan sam za sve, ali ja imam svoj žiznj za živjeti." Jer, braćo, želio sam otići odavde vrlo skorajše. Ali Z. Dolin je rekao: "Ah, ne. Mi te imamo, prijatelju, i mi te zadržavamo. Odlaziš s nama. Sve će biti u redu, vidjet ćeš." I prišao mije kao da me opet zgrabi za rukaju. Onda sam, braćo, pomislio na borbu, ali pomisao na borbu me samo natjerala sa se poželim srušiti od mučnine, pa sam samo stajao. A onda sam vidio to kao ludilo u glazjama F. Alexan-dera i rekao: "Što god vi kažete. U vašim sam rukajama. Ali dajte da to počnemo i sve završimo, braćo." Jer ono što sam sad htio bilo je da izađem iz tog mjasta zvanog DOM. Počeo mi se ni maljutko ne sviđati pogled u glazjama F. Alexandera. "Dobro", rekao je taj Rubinstein. "Odjeni se i krećemo." "Tupi tupi tupi", stalno je govorio F. Alexander kao tihim mrmljanjem. "Tko ili stoje bio taj Tupi?" Idjao sam gore vrlo skorajše i obukao se za neke dvije sekunde. Onda sam izašao s tom trojicom i u auto, Rubinstein meni sjedne strane a Z. Dolin kašlj kašlj kašlj s druge, D. B. da Silva za volanom, u grad i blok stanova ne baš previše daleko od onog stoje bio moj blok ili kuća. "Hajde, dječače, izlazi", rekao je Z. Dolin, kašljući od čega je tumor u njegovim ustima zasjao crveno kao neka maljutka pećnica. "Ovdje 166 ćeš biti smješten." Pa smo idjali unutra, i u ulazu je bila kao još jedna od onih vešča o Dostojanstvu Rada na zidu, i popeli smo se dizalom, braćo, i onda ušli u stan poput svih stanova u svim blokovima u gradu. Jako jako maljut-ki, s dvije spavaće ijednom dnevnom-radnom-blagovaoni-com, čiji je stol bio sav pokriven knjigama i papirima i tintom i bocama i svim tim drekom. "Ovo je tvoj novi dom", rekao je D. B. da Silva. "Smjesti se tu, dječače. Hrana je u smočnici. Pidžama je u ladici. Odmori se, odmori, izmučena dušo." "Eh?" rekao sam, ne baš ponjajući to. "U redu", rekao je Rubinstein svojim starejšim golo-som. "Sad te ostavljamo. Imamo posla za obaviti. Pridružit ćemo ti se kasnije. Zanimaj se čime god hoćeš." "Još jedna stvar", zahripao je Z. Dolin kašlj kašlj kašlj. "Vidio si što se pojavilo u izmučenom sjećanju našeg prijatelja F. Alexandera. Je li to bilo, nekim slučajem -? Hoću reći, jesi li ti -? Mislim da znaš što hoću reći. Nećemo dalje o tome." "Platio sam", rekao sam. "Gospodjin zna da sam platio za ono što sam uradio. Platio sam ne samo za sebe nego još i za one bračnje što su se zvali mojim druzjima." Tada sam se osjetio nasilno pa mi je bilo malo zlo. "Prileći ću malo", rekao sam. "Preživio sam užasne užasne stvari." "I jesi", rekao je D. B. da Silva, pokazujući svih svojih trideset zubaja. "Samo ti lezi." Pa su me ostavili, braćo. Idjali su za svojim poslom, stoje koliko sam ja shvatio u svezi s politikom i svim tim drekom, i ja sam bio na krevetu, sam samcit i sve je bilo jako mirno. Samo sam ležao tamo sa sabogima izuvenim i kravatom razlabavljenom, kao sav zbunjen i ne znajući kakvim ću žiznj om sad živjeti. Svakojake kao slike prolazile su mi kroz golovu, raznih čelovjeka koje sam upoznao u školi i Drzatu, i raznih vešči što su mi se dogodile, i kako 167 nije bio nijedan vjek kojem si mogao vjerovati na cijelom boljšem svijetu. I onda sam kao zadrijemao, braćo. Kad sam se probudio mogao sam slušjati glazbu kako dopire iz zida, baš gromkaje, i bilo je to ono što me trgnulo iz mog malog kao sna. Bila je to simfonija koju sam poznavao zbilja horroršo ali nisam slušjao mnogo godina, naime Simfonija broj tri danskog vjeka Otta Skadeliga, jako gromkaja i silovita stvar, naročito u prvom stavku, koji je bio ono što

se sad čulo. Slušjao sam dvije sekunde kao zainteresiran i uživajući, ali me onda sve ono preplavilo, početak bola i mučnine, i počeo sam stenjati duboko u kiškama. I eto mene, koji sam toliko volio glazbu, kako puzim s kreveta i jaučem oh oh oh u sebi, i onda tras tras tras po zidu kričajući: "Dosta, dosta, isključite je!" Ali ona se nastavila i činilo se daje malo glasnija. Pa sam lupao po zidu dok mi zglavci nisu bili svi crveno crveno krvavi i odrane kože, kričajući i kričajući, ali glazba nije prestajala. Onda sam pomislio da se moram skloniti od nje, pa sam isteturao iz maljutke spavaće sobe i idjao skorajše do ulaznih vrata stana, ali ona su bila zaključana izvana i nisam mogao izaći. A cijelo to vrijeme glazba je postajala sve više i više gromkaja, kao da je to namjerno mučenje, O braćo moja. Pa sam zabio male prste obje ruke duboko u ukha, ali tromboni i timpani su se dovoljno gromkaje probijali. Pa sam im opet zakričao da prestanu i lup lup lupao po zidu, ali to nije postizalo ni najmaljenkiju stvar. "O, što da radim?" buhuhuhao sam u sebi. "O, Gospodjin na nebesima nek mi je na pomoći." Kao sam lutao po cijelom stanu u bolu i mučnini, pokušavajući isključiti glazbu i kao stenjanje duboko u mojoj utrobi, i onda sam na vrhu hrpe knjiga i papira i svog tog dreka stoje bio na stolu u dnevnoj sobi vidjao što trebam napraviti i što sam želio napraviti dok me oni starci u Javnoj biblioteci i onda Tupi i Billyboy preodjeveni u rozove nisu zaustavili, a to je bilo da se 168 "...■: .■■”... ohladim, da skviknem, da odjurim zauvijek iz ovog zlog i okrutnog svijeta. Ono što sam vidjao bila je slovja SMRT na koricama kao pamfleta, mada je to bilo samo SMRT VLADI. I kao da je bila Sudbina, bila je tu još jedna kao maljutka knjižica na čijim koricama je bio otvoren prozor, i pisalo je: "Otvorite prozor svježem zraku, svježim idejama, novom načinu života." 1 tako sam znao da mi to kao kaže da okončam sve iskačući van. Jedan trenutak bola, možda, a onda san zauvijek i zauvijek i zauvijek. Glazba je još treštala puhačima i bubnjevima i violinama kroz zid. Prozor u sobi gdje sam prilegao bio je otvoren. Idjao sam do njega i vidjao da je dosta visoko do auta i autobusa i hodajućih čelovjeka ispod. Kričnuo sam svijetu: "Zbogom, zbogom, neka vam Gospodjin oprosti za jedan upropašten život." Onda sam se popeo na dasku prozora, dok je glazba treštala meni slijeva, i zatvorio sam glazje i osjetio hladan vjetar na licoju, i onda sam skočio. 169 e> ~^>kočio sam, braćo moja, i pao sam na pločnik jako, ali nisam skviknuo, o ne. Da sam skviknuo ne bih bio ovdje da napišem ono što napisao jesam. Izgleda da skok nije bio s visine dostatne da ubije. Ali sam slomio leđa i zapešća i nogaje i osjetio sam jako boljši bol prije nego što sam se onesvijestio, braćo, uz zapanjena i iznenađena licoja čelo-vjekova na ulicama koji su me gledali odozgo. I baš prije nego što sam izgubio svijest vidjao sam jasno da niti jedan čelovjek na cijelom užasnom svijetu ne mari za mene i da su onu glazbu kroz zid namjestili oni koji su trebali biti moji kao novi druzja i da su ovakvu nekakvu vešču oni htjeli za svoju odvratnu sebičnu i hvalisavu politiku. Sve to je bilo u kao milijunito milijunitom djeliću jedne minuta-je prije nego što sam zabacio svijet i nebo i licoje buljećih čelovjekova koji su bili iznad mene. Ono gdje sam bio kad sam se vratio u žiznj nakon dugog crnog razmaka od moglo bi biti milijun godina bila je bolnica, sva bijela i s onim vonjem bolnica, sve kao kiselo i tašto i čisto. One antiseptičke vešče što imate u bolnicama trebale bi imati zbilja horrorso vonjaju kao prženog luka ili cvijeća. Veoma mi se polako vratila spoznaja tko sam i bio sam sav obmotan u bijelo i nisam mogao ništa osjetiti u pljotu, ni bol ni osjećaj ni bilo kakvu vešču uopće. Svud oko moje golove bio je zavoj i bili su komadići toga kao zalijepljeni na moje licoje, i rukaje su mi bile sve u zavojima i kao štapići su mi bili

pričvršćeni za prste kao da su cvjetovi koji trebaju ravno rasti, i moje jadne stare nogaje bile su isto skroz ispravljene, i sve je bilo zavoji i žičani 170 kavezi a u moju desnu rukaju, ispod plećoja, išla je crvena crvena krvca koja je kapala iz naopako okrenute posude. Ali nisam mogao ništa osjetiti, O braćo moja. Jedna je bolničarka sjedila pored mog kreveta i ona je čitala neku knjigu koja je bila sva kao mutno tiskana i mogao si vidjati da je to priča zbog mnogo naopakih dvostrukih zareza, i ona je kao uzdisala duboko uh uh uh nad njom, pa ima biti daje to bila priča o starom unutra-van unutra-van. Bila je zbilja horrorso djevočka, ta bolničarka, s jako crvenim usnama i kao dugim trepavicama preko glazja, i ispod njene kao jako krute odore mogao si vidjati da ima jako horrorso grudaje. Pa sam joj ja rekao: "Što ima, O sestrice moja mala? Dođi ti i lijepo prilegni pomalo s tvojim maljutkim druzjom u ovaj krevet." Ali slovaje nisu uopće ispale horrorso, pošto su mi kao cijela usta bila ukočena, i mogao sam osjetiti jazjakom da neki od mojih zubaja više nisu tu. Ali ta bolničarka je kao skočila i ispustila svoju knjigu na pod i rekla: "O, povratili ste svijest." To je bilo kao puno za kazati za maljutkog komada poput nje, i pokušao sam joj to reći, ali slovaja su ispadala kao er er er. Idjala je i ostavila me samog samcitog, i sad sam mogao vidjati da sam u maljutkoj sobi samo za mene, a ne u jednoj od onih velikih soba u kojima sam bio kao jako mali maljčik, posvuda punih kašljućih umirućih starješih vjekova da te to natjera da opet ozdraviš. Kao difteriju sam imao tada, O braćo moja. Sad je bilo kao da nisam mogao izdržati da budem svjestan tako dugo, jer sam kao opet zaspao skoro odmah, jako skorajše, ali za minutaju ili dvije bio sam siguran da se taj bolničarski komad vratila i dovela čelovjeke u bijelim kutama sa sobom i oni su me vidjali jako namršteno i radili hm hm hm na Vašeg Skromnog Pripovjedača. I s njima je bio, siguran sam, stari kopelan iz Drzata koji je govorjao: "O sine moj, sine moj", puhajući kao jako ustajalu vonjaju 171 viskija na mene i onda rekavši: "Alija nisam htio ostati, o ne. Nisam ni na koji način mogao podržati ono što će ti brač-njiji uraditi drugim jadnim prestupnjacima. Otišao sam i sad držim propovjedi o svemu tome, moj voljeni sine u I. K." Opet sam se probudio kasnije i koga vidim oko kreveta nego onu trojicu iz čijeg sam stana skočio, naime D. B. da Silvu i Nešto Nešto Rubinsteina i Z. Dolina. "Prijatelju," jedan od tih vjekova je govorio, ali nisam mogao horroršo vidjati ni slušjati koji od njih, "prijatelju, mali prijatelju", taj golos je govorio, "ljudi plamte od negodovanja. Ubio si tim užasnim hvalisavim zlikovcima sve šanse da budu ponovo izabrani. Otići će i otići će zauvijek i vječno. Dobro si poslužio Slobodi." Ja sam pokušao reći: "Da sam umro, bilo bi to još bolje za vas političke bračnjaje, zar ne bi, lažni i izdajnički druzja kakvi vi jeste." Ali sve što je izašlo bilo je er er er. Onda je jedan od njih trojice izgleda podigao mnogo papira izrezanih iz gazeta i ono što sam mogao vidjati bila je užasna slika mene oblivenog krvcom kako me odnose na nosilima i činilo mi se da se sjećam kao nekih pucketavih svjetala što mora da su bili fotografski vjekovi. Jednim glazjom sam mogao pročitati kao naslove koji su nekako podrhtavali u rukaji čelovjeka koji ih je držao, kao DJEČAK ŽRTVA KRIMINALNOG POPRAVNOG PLANA i VLADA KAO UBOJICA i onda je bila kao slika vjeka što mije izgledao poznat i pisalo je VAN VAN VAN, i to bi bio Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih. Onda je bolničarski komad rekla: "Ne biste ga trebali tako uzbuđivati. Ne biste trebali raditi ništa što će ga uznemiriti. Hajde sad, van s vama." Pokušao sam reći: "Van van van", ali je opet bilo er er er. Ionako, ta tri politička vjeka su otišla. I ja sam također otišao, samo natrag u onu zemlju, natrag u svu tamu osvijetljenu kao čudnim snovima za koje nisam znao jesu li

172 ...■■” snovi ili ne, O braćo moja. Kao na primjer, imao sam tu zamisao da mije cijelo pljoto ili tijelo bilo kao ispražnjeno od onog što bi mogla biti prljava voda i onda opet napunjeno čistom. I onda su bili zbilja lijepi i horroršo snovi kako sam u autu nekog vjeka koji sam ja krastao i vozim se po svijetu sasvim sam samcit i gazim Ijudove i čujem ih kako kričaju da umiru, a u meni nema bola i nema mučnine. Također je bilo snova da radim staro unutra-van unu-tra-van s djevočkama, obaram kao njih na zemlju i trpam im i svi stoje okolo pljeskajući rukajama i kličući kao be-zumnaji. A onda sam se opet probudio i moji t i m su došli vidjati svog bolesnog sina, moja m je buhuhuhala zbilja horroršo. Sad sam mogao govorjati mnogo bolje i mogao sam reći: "Vidi vidi vidi vidi vidi, što ima? Zbog čega vi mislite da ste dobrodošli?" Moj tatata je rekao, na kao posramljen način: "Bio si u novinama, sine. Pisalo je da su se strašno ogriješili o tebe. Pisalo je kako te Vlada natjerala da se pokušaš ubiti. A to je bila i naša krivnja, u neku ruku, sine. Tvoj dom je tvoj dom, kad se sve svede, sine." I moja mama je i dalje radila buhuhu i izgledala ružno kao poljubiš-mi-šarje. Pa sam ja rekao: "A kako biva vaš novi sin Joe? Dobro i zdravo i napredno, nadam se i molim." Moja mama je rekla: "Oh, Alexc Alexe. Jooooooj." Moja tatata je rekao: "Jako nezgodna stvar, sine. On je imao neprilika s policijom i policija ga je sredila." "Zbilja?" rekao sam. "Zbilja? Tako fini čelovjek i sve. Baš sam zapanjen, najiskrenije." "Gledao svoja posla jest on", rekao je moj t. "I policajci su tražili da se makne. Čekao na uglu on je, sine, da se nađe s djevojkom s kojom se trebao sastati. I oni su mu rekli da se makne, a on je rekao da on ima prava kao i svatko drugi, i onda su oni nekako navalili na njega i okrutno ga pretukli." ■■ ■■:■... .■.■■„ {,■■■:-.,■■■ .■•■ .,.■■. ; ;,. ■,■..■,:.•,■/., :■■”:;■■. “■ “■ “■.”■■■■ .;■ • ■ 173 "Užasno", rekao sam. "Zbilja užasno. A gdje je jadni momak sad?" "Jooooojjjj", zabuhuhuala je moja mama. "Vratio se kuuuući." "Da", rekao je tata. "Vratio se u svoj rodni grad da se oporavi. Morali su njegov posao ovdje dati nekom drugom." "Pa ste sad", rekao sam, "voljni da se ja opet uselim natrag i da stvari budu kao i prije." "Da, sine", rekao je moj tatata. "Molim te, sine." "Razmotrit ću to", rekao sam. "Vrlo ću pažljivo razmisliti o tome." "Joooojjj", rekla je moja mama. "Ma, začepi", rekao sam, "ili ću ti ja dati neki valjani razlog da kmečiš i kukaš. Razbiti ti zube, hoću." I, O braćo moja, od toga što sam to rekao osjetio sam se maljutko bolje, kao da je sva kao svježa crvena crvena krvca tekla svud kroz moj pljot. To je bilo nešto o čemu sam morao razmisliti. Činilo se kao da bi mi bilo bolje, da ja moram postati gori. "Ne razgovara se tako sa svojom majkom, sine", rekao je moj tatata. "Na kraju krajeva, ona te donijela na svijet." "Da", rekao sam, "i to je baš gražnji vonjaji svijet." Zatvorio sam glazje čvrsto kao od bola i rekao: "Odlazite sad. Razmislit ću o povratku. Ali stvari će morati biti jako drugačije." "Da, sine", rekao je moj t. "Što god kažeš." "Morat će vam biti jasno", rekao sam, "tko je gazda." "Jooojjjj", nastavila je moja mama. "Vrlo dobro, sine", rekao je moj tatata. "Bit će onako r: kako ti želiš. Samo ozdravi."

Kad su otišli ja sam ležao i malo razmišljao o raznim veščima, kao da su mi sve razne slike prolazile kroz golo-vu, i kad je bolničarski komad opet ušla i poravnavala plahte na krevetu rekao sam joj: "Koliko sam dugo ja ovdje?" i, 174 "Nekih tjedan dana", rekla je ona. "A što ste mi radili?" "Pa", rekla je ona, "bili ste skroz polomljeni i natučeni i imali ste jak potres mozga i izgubili puno krvi. Morali su sve to popraviti, zar ne?" "Ali", rekao sam ja, "je li mi netko radio nešto s golo-vom? Što hoću reći je, jesu li se zafrkavali s mojim mozgom unutra?" "Što god da su napravili", rekla je ona, "to je za vaše dobro." Ali nekoliko dana kasnije par kao doktorskih vjekova je ušao, oba mladi vjekovi s tim jako slatkojim osmjesima, i oni su imali kao slikovnicu sa sobom. Jedan od njih je rekao: "Želimo da pogledate ovo i da nam kažete što mislite o tome. U redu?" "Što ima, O druzji mali?" rekao sam. "Kakva nova bez-umnaja ideja vama na umu jest?" Pa su se oni obojica kao posramljeno šmeknuli na to i onda su sjeli na obje strane kreveta i otvorili tu knjigu. Na prvoj stranici bila je fotografija ptičjeg gnijezda punog jaja. "Da?" rekao je jedan od doktorskih vjekova. "Ptičje gnijezdo", rekao sam, "puno kao jaja. Jako jako lijepo." "A što biste voljeli napraviti s njim?" pitao je onaj drugi. "O", rekao sam, "razbiti ih. Uzeti ih sve i bacati ih na zid ili stijenu ili tako nešto i onda ih vidjati kako se razbijaju baš horroršo." "Dobro dobro", rekli su obojica, i onda je okrenuta stranica. Bila je to kao slika jedne od onih boljših velikih ptica zvanih pauni sa repom raširenim u svim bojama na jako hvalisav način. "Da?" rekao je jedan od tih vjekova. "Volio bih", rekao sam ja, "iščupati sva ta pera iz njegovog repa i slušjati ga kako kričaje kao da ga kolju. Zato što je tako hvalisav." , ■■>,-. ■■ ■ . • “■■■■.. “ / , : “ " “■ 175 "Dobro", rekla su obojica, "dobro dobro dobro." I nastavili su okretati stranice. Bilo je kao slika zbilja horroršo djevočki, i rekao sam da bih volio s njima staro unutra-van unutra-van s mnogo ultranasilja. Bilo je kao slika čelovje-kova koji dobijaju čizmu ravno u licoje i sva crvena crvena krvca posvuda i ja sam rekao da bih volio učestvovati u tome. I bila je slika starog nagojeg druzja zatvorskog ko-pelana kako nosi svoj križ uzbrdo, i ja sam rekao da bih volio dobiti stari čekić i čavle. Dobro dobro dobro. Pitao sam: "Stoje sve ovo?" "Dubinska hipnopedija", ili neka takva slovja, rekao je jedan od ta dva vjeka. "Čini se da ste izliječeni." "Izliječen?" pitao sam. "Ja ovako vezan za ovaj krevet, a vi kažete izliječen? Poljubite vi meni šarje kažem ja." "Čekajte", rekao je onaj drugi. "Neće još dugo potrajati." Pa sam ja čekao i, O braćo moja, bilo mi je mnogo bolje, žvakao sam jajca i lomtike prepečenca i pitjao bolj-še velike šalice čajića s mlijekom, i onda su jednog dana rekli da ću imati vrlo vrlo vrlo specijalnog posjetitelja. "Koga?" pitao sam ja, dok su oni poravnavali krevet i češljali mi moju lijepu kosicu, pošto mi je sad bio skinut zavoj s golove i kosa ponovo rasla. "Vidjet ćete, vidjet ćete", rekli su oni. I itekako sam vi-djao. U dva i trideset poslijepodne došli su kao svi fotografi i ljudi iz gazeta s bilježnicama i olovkama i sav taj drek. I, braćo, skoro su puhali u boljše fanfare za tog velikog i važnog vjeka stoje dolazio vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača. I ušao je, i naravno daje to bio nitko drugi nego Ministar

Iznutrica ili Unutrašnjih, odjeven po najnovijoj modi i s tim jako ho ho ho golosom više klase. Bijes bijes puc radile su kamere kad mi je pružio rukaju da se rukujemo. Rekao sam: "Vidi vidi vidi vidi vidi. Što ima sad, stari druzja?" 176 Nitko kao da nije baš ponjao to, ali netko je rekao kao strogim golosom: "Imaj više poštovanja, mladiću, kad se obraćaš Ministru." "Muda", rekao sam ja, režući kao pseto. "Boljša velika muda tebi i tvojima." "Dobro, dobro", rekao je taj Iznutrica Unutrašnjih jako skorajše. "On mi se obraća kao prijatelj, zar ne, sinko?" "Ja sam prijatelj svakome", rekao sam, "osim mojim neprijateljima." "A tko su tvoji neprijatelji?" pitao je Ministar, dok su svi vjekovi iz gazeta radili škrab škrab škrab. "Reci nam to, dječače moj." "Svi koji se o mene ogriješe", rekao sam, "moji su neprijatelji." "Da da da", rekao je on. "Postoje određeni ljudi koji su te htjeli iskoristiti, da, iskoristiti u političke svrhe. Njima bi bilo drago, da, dr&go da ti budeš mrtav, jer su mislili da onda za sve to mogu optužiti Vladu. Mislim da ti znaš tko su ti ljudi." "Nije mi se", rekao sam, "svidio njihov izgled." "Ima jedan čovjek", rekao je Iznutmin, "po imenu F. Alexander, pisac subverzivne literature, koji vapi za tvojom krvlju. On je poludio od želje da zarije nož u tebe. Ali sad si siguran od njega. Uklonili smo ga." "On je trebao biti kao druzja", rekao sam. "Kao majka mije bio." "Doznao je da si se ti ogriješio o njega. Barem je", rekao je Ministar jako skorajše, "vjerovao da si se ogriješio o njega. Oblikovao je u svom umu tu zamisao da si ti bio odgovoran za smrt nekog njemu jako dragog i bliskog." "Ono što hoćete reći", rekao sam, "je da su mu rekli." "Imao je tu zamisao", rekao je Min. "Bio je prava napast. Uklonili smo ga da se zaštitimo. A i", rekao je, "da zaštitimo tebe." 177 "Ljubazno," rekao sam. "odista ljubazno s vaše strane." "Kad odeš odavde", rekao je Min, "nećeš imati briga. Mi ćemo se pobrinuti za sve. Dobar posao s dobrom plaćom. Zato što nam pomažeš." "Pomažem?" pitao sam ja. "Mi uvijek pomažemo svojim prijateljima, zar ne?" I onda me primio za rukaju i neki vjek je kričnuo: "Smiješak!" i osmjehnuo sam se kao bezumnaja ne misleći, i onda bijes bijes krc bijes bum slikali su mene i Iznunutmina baš druzjanski skupa. "Dobar momak", rekao je taj veliki čelo-vjek. "Dobar dobar momak. A sad, gledaj, jedan poklon." Ono stoje sad uneseno, braćo, bila je velika sjajna kutija, i vidjao sam jasno kakva je to vešč. Bio je to stereo. Postavljen je pored kreveta i otvoren i neki vjek je uključio njegovu žicu u utičnicu na zidu. "Što ćemo?" pitao je jedan vjek s očajama na nosu, i imao je u rukajama divne sjajne omotnice pune glazbe. "Mozart? Beethoven? Schoen-berg? Carl Orff?" "Deveta", rekao sam. "Prekrasna Deveta." I Deveta je i bila, O braćo moja. Svi su počeli odlaziti fmo i tiho dok sam ja ležao sklopljenih glazja, slušjajući divnu glazbu. Min je rekao: "Dobri dobri dečko", tapša-jući me po plećoju, pa je idjao. Samo je jedan vjek ostao, rekavši: "Potpišite ovdje, molim." Otvorio sam glazje da potpišem, ne znajući što potpisujem niti me, O braćo moja, bilo uopće briga. Onda sam ostavljen sam s predivnom Devetom Ludvviga van. O, bilo je to predivnost i njamnjam. Kad je došao Scher-zo mogao sam vidjati sebe veoma jasno kako trčim i trčim na kao jako laganim i tajanstvenim nogajama, režući cijelo licoje

kričajućeg svijeta mojom koljačkom britvajom. A još je tek trebao uslijediti polagani stavak i lijepi zadnji pjevajući stavak. Bio sam itekako izliječen. 178 7 "A A-\ onda, što ćemo?" Bio sam tu ja, Vaš Skromni Pripovjedač, i moja tri druz-ja, to jest Len, Rick, i Bikonja, koji je zvan Bikonja zbog svojeg boljše debelog vrata i jako gromkajeg golosa koji je bio baš kao neki boljše veliki bik koji muče muuuuu. Sjedili smo u mliječnom baru Korova lupajući razudoke što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada suhog. Svud okolo bili su čelovje-ci dobrano otišli na mlijeku s vellocetom ili svnthemescom ili dreneronom i drugim veščama što te odvode daleko daleko daleko od ovog zločestog i stvarnog svijeta u onu zemlju da vidjaš Gospodjina i sve Njegove svete anđele i svece u tvojoj lijevoj sabogi sa svjetlima koja ti pršte svud po mjazgu. Ono što smo mi pirjali bilo je staro mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i da te izoštri i učini spremnim za malo prljavog dvadeset-na-jedan, ali sve sam vam to već ispričao. Bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima bilo te jako široke hlače i jako komotan crni sjajni kožni kao prsluk preko košulje bez ovratnika s kao šalom uvučenim unutra. U to vrijeme još je i bilo vrhunac mode upotrijebiti staru britvaju na golovi, tako daje većina golove bila kao ćelava i bilo je kose samo sa strane. Ali je bilo uvijek isto na starim nogajama - zbilja horroršo boljše velike čizme za šutiranje licoja. "A onda, što ćemo?" Ja sam bio najstariji od nas četvorice, i svi su me oni smatrali za vođu, ali sam imao pomisao ponekad da je 179 Bikonja imao misli u svojoj golovi da bi volio preuzeti, to zbog njegove veličine i gromkajeg golosa koji je urlao iz njega kad je bio na ratnoj stazi. Ali sve ideje su stizale od Vašeg Skromnog, O braćo moja, i također je tu bila ta vešč da sam ja bio slavan i imao sliku i članke i sav taj drek u gazetama. Također sam imao daleko najbolji posao od nas četvorice, u Nacionalnom gramodisk arhivu glede glazbe, sa zbilja horroršo karmanom punim lijepe lovice na kraju tjedna i mnogo finih besplatnih ploča za moju maljutku osobu sa strane. Te večeri u Korovi bio je velik broj vjekova i komada i djevočki i maljčika koji su se šmekali i pitjali, i kroz njihovo govorjanje i brboljenje u-zemljaša s njihovim "Gor-gor falatukično i crv pršti u filterastim koljoloptama" i sav taj drek mogli ste čuti pop-ploču sa sterea, što je bio Ned Achimota koji je pjevao "Taj dan, yeah, taj dan". Za šankom su bile tri djevočke odjevene po najnovijoj nadsatskoj modi, što će reći duga nepočešljana kosa obojena u bijelo i lažne grudaje koje štrče metar ili više i jako jako uske kratke suknje s kao sve pjenastim bijelim ispod, i Bikonja je stalno govorio: "Hej, uvući se tamo bismo mogli, nas trojica. Stari Len nije zainteresiran. Ostavimo starog Lena samog s njegovim Bogom." A Len je govorio: "Muda muda. Gdje ti je duh svi za jednoga ijedan za sve, ha, dečko?" Najednom sam se osjetio i jako umoran i također pun treperave energije, i rekao sam: "Van van van van van." "Kamo?" pitao je Rick, koji je imao licoje poput žabe. "O, samo da vidjamo čega ima na velikim otvorenim prostorima", odgovorio sam ja. Ali nekako, braćo moja, osjećao sam veliku dosadu i malo beznadnost, i tako sam se često osjećao tih dana. Pa sam se okrenuo čelovjeku pored mene na velikom sjedalu koje se protezalo oko cijelog mjasta, čelovjeku, to je, koji je brboljio pod utjecajem, i lupio sam ga šakom baš skorajše ak ak ak po trbuhu. Ali

180 on to osjetio nije, braćo, samo je brboljio ivo|r "Kulica lica vrla, gdje u gorerepu leđahu iiinkoknHinkm i”" f$ smo mi izišli u veliku zimsku noćaju. Hodali smo niz Bulevar MarglmnMii i ni), l”ilu nnl ,j. kana u ophodnji na toj strani, pa kiul *Hli > starog vjeka koji je dolazio od kUiKJtN .1 gazetu rekao sam Bikonji: "U redu, M|kn|i ; ti ako ti to želja je." Sve više i vili lili i! ,1 davao naređenja i odmicao se da viilJHIfl I 1 i# 1 šavaju. Pa je Bikonja navalio na UjegR u ti #ls 1 * 1 • ■ ■ t - -1 dvojica su ga saplela i šutirala ga, SinekllJliiH u”, dok Jt l>io na tlu i onda ga pustili da otpuzi do Inmo gdji j” livio, kao jecajući u sebi. Bikonja je rekao: "Može li jedna fino čnSiett nečega što grije, O Alexe?" Jer nismo bili baš daleko od Duke of New Yorka. Druga dvojica su kimnuli da da da, ali su svi pogledali u mene da vidjaju je li to u redu. I ja sam kinmuo i idjali smo. U toplom su bili oni starejši komadi ili oštru-lje ili babuške kojih ćete se sjetiti s početka i one su sve počele sa svojim: "Večer, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na svijetu, eto to ste vi", čekajući da mi kažemo: "Što ćete popiti, cure?" Bikonja je zazvonio na zovizovi i konobar je došao brišući ruke na svoju gražnju pregaču. "Novce na stol, druzja", rekao je Bikonja, vadeći svoju zvečeću i šuškajuću hrpu đengi. "Škoti za nas i isto za stare babuške, ha?" A tada sam ja rekao: "Ma, k vragu. Neka one same plate svoje." Nisam znao od čega, ali tih zadnjih dana postao sam kao škrt. Došla mi je u golovu kao želja da zadržim svu svoju lijepu lovicu za sebe, da to kao zgrćem iz nekog razloga. Bikonja je pitao: "Što ima, braca? Stoje bilo sa starim Alexom?" "Ma, k vragu", rekao sam ja. "Ne znam. Ne znam. Ono 181 što znam je da mi se ne sviđa samo bacati moju teško zarađenu lijepu lovicu, eto to je." "Zarađenu?" pitao je Rick. "Zarađenu? Ne mora se zaraditi, kao što znaš dobro ti, stari druzja. Uzetu, to je sve, samo uzetu, kao." I šmeknuo se zbilja gromkaje i vidjao sam da jedan ili dva njegova zubaje nisu bili uopće horror-šo. "Ah", rekao sam. "Moram malo razmisliti." Ali vidja-jući te babuške kako izgledaju sve željne malo besplatnog alkohola, kao sam slegnuo plećojima i izvukao svoje novce iz karmana hlača, novčanice i kovanice sve izmiješano, i istresao ih zvec šušk na stol. "Škoti za sve, točno", rekao je konobar. Ali iz nekog razloga ja sam rekao: "Ne, dečko, za mene jednu malu pivu, točno." Len je rekao: "Ovo ja baš ne kužim mnogo", i počeo je stavljati rukaju na moju golovu, kao zafrkavajući se da ja moram biti u groznici, ali ja sam kao zarežao poput pseta da skorajše prestane. "Dobro, dobro, druzja", rekao je. "Kao što ti rekao jesi." Ali Bikonja je smotrajao s ustima otvorenim nešto što mije ispalo iz karmana skupa s lijepom lovi-com koju sam stavio na stol. Rekao je: "Vidi vidi vidi. A mi nismo ni znali." "Daj mi to", zarežao sam i posegnuo skorajše. Nisam mogao objasniti otkud to tu, braćo, ali bila je to fotografija koju sam iškarao iz stare gazete i na njoj je bila beba. Bila je to beba koja je grgoljila gu gu gu sa sve kao molokom koje joj je curilo iz usta i gledala je gore i kao šmekala se na svakoga, i bila je sva nagoja i meso joj je bilo sve u naborima pošto je to bila jako debela beba. Onda je uslijedilo malo ha ha ha otimanja da se istrgne taj komad papira od mene, pa sam morao opet zarežati na njih i zgrabio sam fotografiju i poderao je na male male dijelove i pustio 182

je da padne poput snijega na pod. Viski je stigao tada i starejše babuške su rekle: "Živjeli, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na svijetu, to ste vi", i sav taj drek. Ijedna od njih koja je bila sva izgužvana i izborana i bez zubaja u svojim sasušenim starim ustima rekla je: "Nemoj trgati novac, sinko. Ako tebi ne treba daj ga onima što im treba", što je bilo jako smjelo i izravno od nje. Ali Rick je rekao: "Novac to nije bio, O babuško. Bila je to sličica drage male maljušne bebice." Ja sam rekao: "Baš sam toliko malo umoran, to jesam. Vi ste bebice, svi vi. Rugate se i kezite i sve što znate je šmekati i boljše kukavički tolčokirati ljude kad vam ne mogu uzvratiti." Bikonja je rekao: "Pa sad, oduvijek smo mislili da si ti kralj toga i također učitelj. Nije ti dobro, u tome je problem s tobom, druzja stari." Vidjao sam tu prljavu čašu pive koja je bila na stolu ispred mene i osjetio sam se sav bljuvan iznutra, pa sam rekao: "Aaaah", i prosuo sav taj pjenavi vonjaji drek po podu. Jedna od starejših komada rekla je: "Tko ne baca taj ima." Rekao sam: "Čujte, druzja. Slušajte. Večeras nekako baš nisam raspoložen. Ne znam zašto ili kako je to, ali eto ga. Vas trojica idite svojim putem glede ove noćaje, mene izostavljajući. Sutra ćemo se naći na istom mjestu u isto vrijeme, a nadam se da će mi biti kao mnogo bolje." "Oh," rekao je Bikonja, "baš mije žao." Ali mogao si vidjati kao iskru u njegovim glazjama, jer će sad on preuzeti vodstvo za tu noćaju. Moć moć, svatko kao želi moć. "Možemo odložiti do sutra", rekao je Bikonja, "ono što na umu imali smo mi. Naime, ono dućansko krastanje u Ulici Gagarinovoj. Horroršo plijena tamo ima, druzja, za uzeti." 183 "Ne", rekao sam. "Nećete odložiti ništa. Samo ti nastavi u svom vlastitom kao stilu. Sad", rekao sam, "idjam ja." I ustao sam sa stolca. "Kuda to, onda?" pitao je Rick. "To znao ne bih", rekao sam. "Samo da budem nasamo i razriješim stvari." Mogao si vidjati da su stare babuške bile jako zbunjene što ja odlazim tako i kao potišten i ne veseli i šmekujući maljčik kojeg biste se sjetili. Ali rekao sam: "Ma, kvragu, kvragu", i izašao sam samcit na ulicu. Bilo je mračno i puhao je vjetar oštar kao nožaja, i jako je malo ljudova bilo vani. Bilo je tih ophodnih auta s brutalnim rozovima unutra koji su kružili, i tu i tamo na ćošku mogao si vidjati par jako mladih milicajkana kako cupkaju zbog gadne zime i ispuštaju dah pun pare u zimski zrak, O braćo moja. Pretpostavljam da je zbilja mnogo starog ultranasilja i krastanja sad izumiralo, pošto su rozo-vi postali tako brutalni s onima koje bi uhvatili, mada je to postala k”o borba između zločestih nadsatova i rozova tko može biti skorajšiji s nožajom i britvajom i palicom i čak i pištoljem. Ali ono što je sa mnom bilo tih dana je da me nije bilo mnogo briga. Bilo je kao da se nešto meko uvuklo u mene i nisam mogao ponjati zašto. Ono što sam htio tih dana nisam znao. Čak i glazba koju sam volio slušjati u svojoj maljutkoj jazbini bila je što bih se ranije šmekao, braćo. Slušjao sam više kao maljutke romantične pjesme, ono što zovu Lieder, samo golos i glasovir, jako tiho i kao čežnjivo, različito od onog kad je bilo sve boljši orkestri, a ja ležim na krevetu između violina i trombona i timpana. Nešto se događalo unutar mene, i pitao sam seje li to neka bolest ili što ako mi je ono što su mi onda uradili poremetilo golovu pa će me možda napraviti zbilja bezumnajim. I misleći tako, s golovom pognutom i rukajama zabije-nim u karmane hlača, šetao sam gradom, braćo, i konačno sam se počeo osjećati jako umorno i u velikoj potrebi za 184 ir

finom boljšom čašajom ćujića s mlijekom. Misleći na taj čajić, došla mi je naglo kao slika kako ja sjedim ispred boljše vatre u naslonjaču pitjajući taj čajić, i što je bilo čudno i jako jako neobično bilo je da sam se ja izgleda pretvorio u jako starejšeg čelovjeka, oko sedamdeset godina starog, jer sam mogao vidjati svoje vlastite volosi, koje su bile jako sijede, i imao sam i zaliske, i oni su isto bili jako sijedi. Mogao sam vidjati sebe kao starca, sjedeći pored vatre, i onda je ta slika nestala. Ali bilo je jako kao čudno. Došao sam do jednog od tih mjasta za čaj i kavu, braćo, i mogao sam vidjati kroz dugi dugi izlog da je puno jako tupih ljudova, kao običnih, koji su imali ta jako strpljiva i bezizražajna licoja i ne bi nikome naškodili, svi sjede tamo i govorjaju kao tiho i pitjaju svoje fine neškodljive čajiće i kave. Idjao sam unutra i otišao do šanka i kupio sebi fin vrući čajić s dosta moloka, i onda sam idjao do jednog od tih stolova i sjeo pitjati ga. Bio je jedan kao mladi par za tim stolom, pitjali su i pušili tumore s filtarom, i govorjali su i šmekali se jako tiho za sebe, ali nisam obraćao pažnju na njih i samo sam nastavio pitjati i kao sanjati i pitati se stoje to u meni što se kao mijenjalo i što će mi se dogoditi. Ali vidjao sam daje djevočka za tim stolom koja je bila s tim Čelovjekom bila zbilja horroršo, ne od one vrste koju bi poželio kao povaliti i dati joj staro unutra-van unutra-van, već s horroršo pljotom i licojem i nasmiješenim ustima i jako jako svijetlim volosima i sav taj drek. A onda se vjek s njom, koji je imao šešir na golovi i licoje mu je bilo kao okrenuto od mene, okrenuo da vidja boljši veliki sat što su ga imali na zidu tog mjasta, i onda sam ja vidjao tko je to i onda je on vidjao tko sam ja. Bio je to Pete, jedan od moja tri druzja iz onih dana kad smo bili Georgie i Tupi i on i ja. Bio je to Pete koji je izgledao kao mnogo stariji mada mu sad nije moglo biti više od devetnaest i nešto, i imao je male brkove i obično dnevno odijelo i taj šešir. 185 Rekao sam: "Vidi vidi vidi, druzja, što ima? Jako jako jako dugo vrijeme se nismo vidjali." On je rekao: "To je mali Alex, zar ne?" "Nitko drugi", rekao sam ja. "Jako jako jako mnogo je prošlo od onih mrtvih i prošlih dobrih dana. A sad je jadni Georgie, kako mi kažu, pod zemljom, a stari Tupi je brutalni milicajkan, i eto tebe i eto mene, i što nova ima s tobom, druzja stari?" "On govori baš čudno, zar ne?" rekla je ta djevočka, kao hihoćući se. "Ovo je", rekao je Pete djevočki, "jedan stari prijatelj. Zove se Alex. Mogu li ti", rekao je meni, "predstaviti svoju suprugu?" Moja usta su se tad razjapila. "Suprugu?" kao sam zi-nuo. "Suprugu suprugu suprugu? 0 ne, to ne može biti. Premlad ti jesi da bi se oženio, stari druzja. Nemoguće nemoguće." Ta djevočka što je bila kao Peteova supruga (nemoguće nemoguće) se opet zahihotala i rekla Peteu: "Jesi li i ti tako govorio?" "Pa", rekao je Pete, i kao nasmiješio se, "imam skoro dvadeset godina. Dovoljno star da se vežem, i već ima dva mjeseca da jesam. Ti si bio veoma mlad i napredan, sjeti se." "Pa", kao još sam zijevao. "Od ovoga se oporaviti ne mogu, stari druzja. Pete oženjen. Vidi vidi vidi." "Imamo mali stan", rekao je Pete. "Ja zarađujem jako malo u Državnom pomorskom osiguranju, ali stvari će krenuti na bolje, to znam. A i Georgina -" "Kako si to rekao da se zove?" rekao sam, usta još otvorenih kao bezumnaja. Peteova supruga (supruga, braćo) opet se kao zahihotala. "Georgina", rekao je Pete. "I Georgina radi. Tipka, znaš. Snalazimo se, snalazimo." Nisam mogao, braćo, skinuti 186 (V”l”i

glazje s njega, zbilja. Bio je sav odrastao sad, s golosom odraslog i sve. "Moraš nam", rekao je Pete, "jednom doći u posjet. Ti još", rekao je, "izgledaš jako mlado, i pored svih tvojih užasnih iskustava. Da. Da, da, čitali smo sve o tome. Ali, naravno, ti i jesi još veoma mlad." "Osamnaest", rekao sam. "Baš navršenih." "Osamnaest, ha?" rekao je Pete. "Tako star. Vidi vidi vidi. Sad", rekao je, "moramo ići." I on je kao uputio toj svojoj Georgini kao pogled pun ljubavi, stisnuo jednu njenu rukaju među svoje i ona mu je uzvratila isto takvim pogledom, O braćo moja. "Da", rekao je Pete, okrećući se natrag meni, "idemo na malu zabavu kod Grega." "Grega?" rekao sam. "Oh, naravno", rekao je Pete, "ti ne poznaješ Grega, zar ne? Greg je poslije tebe. Dok tebe nije bilo Greg se pojavio. On drži male zabave, znaš. Uglavnom čaša vina i igre riječima. Ali jako fino, jako prijatno, znaš. Bezopasno, ako shvaćaš što hoću reći." "Da", rekao sam. "Bezopasno. Da, da, vidjam to baš horroršo." I ta djevočka Georgina se opet zahihotala na moje slovaje. I onda su to dvoje otišli na svoje vonjaje igre riječima kod tog Grega, tko god to bio. Bio sam ostavljen sam samcit s mojim čajićem s mlijekom, koji se sad hladio, kao razmišljajući i čudeći se. Možda je ovo bilo to, stalno sam mislio. Možda sam postajao prestar za žiznj kakav sam vodio, braćo moja. Sad mi je bilo osamnaest godina, punih. Osamnaest nije bilo malo. S osamnaest, stari Wolfgang Amadeus je napisao koncerte i simfonije i opere i oratorije i sav taj drek, ne, ne drek, nebesku muziku. I onda je tu bio stari Felix M. sa svojom uvertirom San ljetne noći. I bilo je i drugih. A bio je taj kao francuski pjesnik što gaje uglazbio stari Benjy 187 Britt, koji je napisao svu svoju najbolju poeziju prije petnaeste, O braćo moja. Arthur, tako se zvao. Osamnaest nije uopće bilo baš mlado doba. Ali što da radim? Šetajući gadnim mračnim kopilanima od zimskih ulica, nakon što sam idjao iz tog mjasta za čajić i kavu, stalno sam kao vidjao vizije, kao oni crteži u gazetama. To je bio Vaš Skromni Pripovjedač Alex kako se vraća kući s posla na tanjur dobre tople večere, i tamo je bio taj komad sav pun dobrodošlice i pozdrava i ljubavi. Ali je nisam mogao vidjati baš horroršo, braćo, nisam mogao smisliti tko bi to mogao biti. Ali sam imao tu naglu veoma jaku zamisao da ako uđem u sobu pored sobe gdje je vatra gorjela i moja topla večera čekala na stolu, tamo ću naći ono što zbilja želim, i sad se sve povezalo, ona slika izrezana iz gazete i susret sa starim Peteom onako. Jer u toj drugoj sobi u kolijevci ležao je grgoljeći gu gu gu moj sin. Da da da, braćo, moj sin. I sad sam osjetio tu boljšu veliku šupljinu u svom pljotu, osjećajući se i sam iznenađen sobom, O braćo moja. Ja sam kao odrastao. Da da da, to je bilo to. Mladost mora proći, o da. Ali mladost je samo biti onako kakva bi mogla biti životinja. Ne, to nije samo kao biti životinja, koliko kao biti jedna od onih maljutkih igračaka što vidjate da prodaju na ulici, kao mali čelovjeci napravljeni od lima i s oprugom unutra i ključem za navijanje vani i naviješ ga grrr grrr grrr i onda idja, kao hoda, O braćo moja. Ali idja u ravnoj crti i lupi ravno u stvari bong bong i ne može promijeniti ono što radi. Biti mlad je kao biti jedan od tih maljutkih strojeva. Moj sin, moj sin. Kad budem imao svog sina objasnit ću mu sve to, kad bude dovoljno starejši da kao razumije. Ali onda znam da on neće razumjeti, ili neće htjeti razumjeti uopće, i uradit će sve vešče koje sam ja uradio, da, možda čak i ubiti neku jadnu starejšu haringu okruženu mjaučućim koškama, i ja ne bih bio u stanju stvarno ga 188 zaustaviti. I tako će to idjati do kraja svijeta, uokolo i uokolo i uokolo, kao neki boljši divovski kao čelovjek, kao stari Gospodjin osobno (ljubaznošću mliječnog bara Korova) koji okreće i okreće i okreće vonjaju gražnju naranču u svojim divovskim rukajama.

Ali prije svega, braćo, bila je ta vešča naći nekakvu djevočku koja će biti majka tom sinu. Morat ću započeti s tim sutra, stalno sam mislio. To je bilo nešto novo za raditi. To je bilo nešto što ću morati otpočeti, početak kao novog poglavlja. To ćemo onda, braćo, pošto dolazim do kao kraja ove priče. Bili ste svugdje sa svojim malim druzjem Alexom, patili s njim, i vidjali ste neke od najgražnjijih bračnjih koje je stari Gospodjin ikad stvorio, sve to na vašeg starog druzja Alexa. A sve stoje bilo je da sam bio mlad. Ali sad kad završavam ovu priču, braćo, ja nisam mlad, ne više, o ne. Alex je kao odrastao, o da. Ali kamo sad idjam, O braćo moja, to je sve za mene samog, kamo vi ne možete ići. Sutrašnjica je sva kao mirisno cvijeće i okrećuća vonjaja zemlja i zvijezde i stara Luna tamo gore i vaš druzja Alex sam samcit traži kao družicu. I sav taj drek. Užasni gražnji vonjaji svijet, zaista, O braćo moja. I tako zbogom od vašeg malog druzja. A svima drugima u ovoj priči svečani šumaja glazbe s usana brrrr. I mogu mi poljubiti šarje. Ali vi, O braćo moja, sjetite se ponekad vašeg malog Alexa koji je bio. Amen. I sav taj drek. 189 Do sada izašlo u biblioteci Feniks RichardBach Jedno Most preko vječnosti Bijeg od sigurnosti Prividi Hermann Hesse Rosshalde Narcis i Zlatousti Stepski vuk Demian Siddhartha Howard Phillips Lovecraft Planine ludila Kahlil Gibran Glas pjesnika Glas učitelja Slomljena krila ZAGREBAČKA NAKLADA ZAGREBAČKA NAKLADA Izdanja možete naručiti na telefone: 66 71 604, 098/35 03 72 ili na adresu: KZ Zagrebačka naklada Balokovićeva 17; Zagreb ZAGREBAČKA NAKLADA ZAGREBAČKA NAKLADA U pripremi: Rene Belbenoit Suha giljotina Jorge Luis Borges Aleph Jorge Luis Borges Opća povijest gadosti ZAGREBAČKA NAKLADA ZAGREBAČKA NAKLADA Izdanja možete naručiti na telefone: 66 71 604, 098/35 03 72 ili na adresu: KZ Zagrebačka naklada ■ Balokovićeva 17; Zagreb