Ante Tomić - Građanin pokorni

October 8, 2017 | Author: Marin Kolić | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download Ante Tomić - Građanin pokorni...

Description

Najzabavnija, najduhovitija i najprovokativnija knjiga Ante Tomića Neobično je to, drage čitateljice i dragi čitatelji, malo možda i tužno, u jednom času imaš dvadeset i čini ti se da će ti čitav život biti kao jedan uzbudljivi neprekinuti Woodstock, a samo časak kasnije vučeš putni frižider s voćnim kašicama i rižolinom. Nisi ni primijetio kada ti se i kako to dogodilo. U treptaju oka, učini ti se, od anarhista u vreći za spavanje na plaži pod tamarisom pretvorio si se u malograđansko čudovište koje urla na recepcionara jer u sobi nema tople vode. E, sad, što da čovjek napravi? Mogao bih se, dakako, kao oni ocvali bikeri u kožnim prslucima s resama, sa sijedim brčinama, perčinima i crnim »Born to be Wild« majicama rastegnutim preko trbuha, praviti kao da se ništa nije dogodilo, ali nekako nemam volje za to. »I'm too old for this shit«, rekao bi Danny Glover u »Smrtonosnom oružju«, a ja ga često citiram, uvijek napola ozbiljno, s nekom svečanom autoironijom, sam sebi smiješan u što sam se pretvorio. Vaš Ante Tomić

Županijska panorama

Dalmacija za odrasle i napredne Doba je godišnjih odmora i svi ste, jasno, dobrodošli u Dalmaciju. Nama bi ovdje, doduše, bilo zgodnije da ste novac koji namjeravate potrošiti na ljetovanju naprosto poslali poštanskom uplatnicom, ali ako ste već došli, stisnut ćemo se malo, naći će se postelja i za vas. Smeta li vam ako vas stavimo u garažu? Tamo je već jedna obitelj Nizozemaca, bračni par s troje djece, ali oni su kod traktora, vas ćemo smjestiti na drugu stranu, na luftmadrace ispod police s alatom, pesticidi-ma i herbicidima, vrećama sjemenja i rasparenim blatnjavim gumenim čizamama. Koliko to košta? A slušajte, gospodo draga, apartman košta, ako nemate para, što ste uopće dolazili na more. Zahod? Ma, koji zahod, gospodine, vidi šume oko nas... I tako se vi smjestite u garaži kod jedne krasne obitelji negdje na Visu i dva tjedna kenjate iza grma, dok vas visoka suha trava škaklje po guzi, i trudite se ne razmišljati o zmijama, ježevima i crnim udovicama. Mislite da vas nitko ne vidi, ali svako jutro gazda izađe na terasu i veselo vam mahne. "Kako ide?" "A evo, može nekako." "Triba li papira?" "Ne treba, hvala." "Ako išta triba, nemojte se vi ustručavat pitat", reče on srdačno. "Mi smo tu zbog vas... Da posli ne pričate kako van je u nas bilo loše." Srce su ti Dalmatinci, ali, znate, i oni su samo ljudi. Nemojte to zaboraviti. Ima nekih stvari u vas koje njih nesumnjivo smetaju, samo im njihova pristojnost i anđeoska dobrota ne dopuštaju da vam kažu. U nastavku ovog teksta dao bih vam nekoliko savjeta, uglavnom jezične naravi, kojih biste se svakako morali pridržavati na godišnjem odmoru. Pod jedan, vrlo je važno, ako ste se pošli okupati, nemojte kazati: "Idem u vodu." Ili, ako se raspitujete o temperaturi tekućine u koju se upravo bacio vaš bračni partner, ne smijete upitati: "Kakva je voda?" Voda je Sutla, Kupa, Korana, Mrežnica, gazirana i negazirana Jamnica, voda je ponekad u plućima ili u koljenu, ili je probila iz vaše kupaonice u stan susjeda ispod vas, voda je, da oprostite, na Bundeku i Jarunu, ali to kamo ste došli ljetovati, u Sukošanu ili u Mimicama, nije voda, nekakav banalni ha-dva-o, nego more. Dalmatinci su zbog nečega, možda i iracionalno, vrlo osjetljivi na tu razliku, a vi je lijepo prihvatite i nemojte se praviti pametni. Nemate nikakva razloga počinjati sitničave polemike o kemijskom sastavu Jadrana. Kada odete na zimovanje u Austriju, službenika na skijalištu svakako nećete upitati: "Kakva je voda?", je li tako? E, pa ako ste se već navikli da snijeg nije voda, naučite da je i za more prikladna samo jedna imenica — more. Zatim, deklinacija imena vaših domaćina. Pozove li vas na večeru neki, na primjer, Mate, a vi kažete: "Idemo na večeru kod Matea", Mate će možda i zažaliti što vam je ispekao skuše na gradelama. Pogriješili ste padež na njegovu imenu i to njemu može biti vrlo bolno. Vi idete na večeru "kod Mate", makar negdje opet možete reći i da idete "kod Matota". Nije uvijek jednako. Kada vaš mali na plaži, na primjer, uzme lopaticu od nekoga Stipe, rečenica: "Mislave, vrati Stipetu njegovu lopaticu" negdje će izazvati smijeh kupača, a drugdje je opet, na Hvaru, recimo, savršeno ispravna. Nema jasnog pravila kako se dek-liniraju imena u Dalmaciji, od mjesta do mjesta je drukčije, ali potrudite se malo, naćulite uši, nemojte biti oholi, upijajte lokalni govor. Pogledajte kako to radi Milan Bandić. Znate li vi uopće da je Bandić zapravo Hercegovac? Eto vidite, a po govoru nikad ne biste rekli, jel'da? Ne očekujemo od vas da to odmah perfektno naučite, jer to nije ni lako. čitav svjetonazor je u jeziku i od vas bi, naravno, bilo previše očekivati ga da usvojite samo zbog dva tjedna godišnjeg odmora. No, pokušajte makar svojim jezikom ne živcirati lokalno stanovništvo. Vidite, Dalmatinci govore muževno, otresito i malo nemarno i to je stvar s kojom se, naravno, možete rugati, kako se u "Večernjoj školi" prekrasno izruguje Zlatan Zuhrić. On je tako pažljivo i s ljubavlju napravio svoju karikaturu Dalmatinca da to nijednog od nas uistinu neće pogoditi. Štoviše, jako nam se sviđa. Ali, dopustite s druge strane da je i nama ovdje dolje smiješna jezična tankoćutnost Sjeverne Hrvatske te se, barem dok ste na odmoru, suzdržite od umanjenica. Vjerujte, svaki vaš deminutiv raskrvari nam uho. Nemojte, recimo, od konobara tražiti "kavice" i "pivice". Imajte razumijevanja, čovjek je jutros od šest na nogama i ne treba mu vaše preseravanje s

tepanjem za kavu i pivo. Ako ćete još reći "vinčeko", bolje stavite kacigu na glavu. U Zagrebu ili Krapini je možda slatko čuti da je netko negdje jeo "ribice", bože mili, ima svakakvih perverznjaka, ali taj izraz će u Baškoj Vodi ili Brelima izazvati posvemašnju zgranutost personala restauracije. Ako tražite ribice", najbolje čemu se možete nadati je porcija girica ili gavuna. I pravo vam budi, bolje niste ni zaslužili. Jer, ako ćete i zubaca od četiri kila nazvati "ribicom", to je, oprostit ćete, uvredljivo. Također, nemojte miješati vrstu plesa i popularne latinoameričke glazbe naglašenog sinkopiranog basa i bogatih udaraljki s umakom od ukuhanih rajčica i mediteranskih začina na maslinovom ulju — salsa nije isto što i šalša. A ne dao vam bog da šalšu, recimo, zamijenite s kečapom. To vam ne bih savjetovao čak ni ako imate dopunsko zdravstveno osiguranje. Dalje, ako biste na odmoru jeli dinje, najbolje što vam možemo savjetovati je da na tržnici naprosto pokažete prstom na žuti plod, jer Dalmatinci, da zbune neprijatelja, imaju nekoliko naziva za to voće. Negdje je "cata", negdje "pipun", negdje "milun". Ono pak što vi zovete "dinja", ovdje je lubenica, s izuzetkom Šibenika i okolice, kako već Šibenčani u svemu moraju biti mimo normalnog svijeta, gdje lubenicu zovu "čentrun". Jedan od grubljih jezičnih nesporazuma koji vam se može dogoditi u Dalmaciji jest i da vam jednog dana, na primjer, dođe netko s uznemirujućom vijesti da se vaša supruga "pokarala" s nekim na plaži. Dogodi li vam se tako nešto, to nije razlog da ubijete i nju i njega. Stanite, duboko uzdahnite, rano je za odlazak u bračno savjetovalište, Centar za socijalni rad, razvod i podjelu imovine. čovjek vam je naime rekao da se vaša supruga posvađala, a ne da je, naočigled sviju na plaži, čak i pred maloljetnicima, spolno općila s nekim naočitim Dalmošem. Eto, našlo bi se vjerojatno još toga što bih vam mogao savjetovati, ali ovdje ću se zaustaviti. Jer, vidite, pored svih dobrih savjeta, nitko vam ne može dati jamstvo da neki mamlaz na plaži neće ipak skontati da ste vi purgeri i uzeti vam dvjesto pedeset kuna za sat iznajmljivanja sandoline. Luftmadrac u erekciji Vidjeli ste to bezbroj puta. Kad netko ude u more, otpliva nekoliko metara dalje od svih i stane u mjestu, rukama samo lagano veslajući da se održi na površini, a na lice mu se spusti neki zamišljen, malo kao i sentimentalan izraz. Što on tada čini? Mokri, naravno. Znate već kako more na neobičan način potiče tu fizološ-ku potrebu. Svi to radimo, a neki bezobraznici čak i gledaju, djetinje očarani, kako se njihova žuta mokraća rastvara dolje u plavetnilu. čovjeka tada valja ostaviti na nekoliko sekundi, jer znamo kako je neugodno prekidati mlaz iz mjehura. Nemojte mu prilaziti, a i dosta je loš trenutak da zaronite između njegovih nogu. Pravilnikom o sigurnosti na uređenim kupalištima, međutim, ovo je maleno veselje odnedavno izvan zakona. Jedna marljiva činovnica u Ministarstvu prosvjete i sporta zaključila je naime da dosta pišanja u moru. Kakve to veze ima sa sigurnošću na kupalištima? Stvar je očita. More se zagrijava mokraćom kupača. Onda se od toga topi polarni led. Razina mora raste. Dok praznite mjehur u plićaku Bačvica vi to možda i ne uočavate golim okom, ali ako nastavite s tim divljaštvom, već kroz kojih dvadesetak godina gradovi uz more, Marseille, New Orleans, Singapur, svi redom će biti potopljeni. Kod nas će se more, procjenjuje se, podići sve gore do Korenice. Glavno jedriličarsko natjecanje u zemlji bit će Udbina Match Race. Morali smo dakle odlučiti - ili da ovaj tren prestanemo pišati ili da se lijepo pozdravimo s Primoštenom. Ministarstvo prosvjete odgovorno je odlučilo umjesto nas, a nije to jedino dobro što smo dobili njihovim vrijednim zakonskim aktom. Po novome, između ostalog, zabranjeno je i jesti i piti na uređenim kupalištima. I to isto valja pozdraviti. Neki sendvič ili sladoled, kriška lubenice ili breskva još bi nekako i mogli proći, ali naš neodgojeni narod, vidjeli ste, čim dođe na plažu, istog časa naloži roštilj. Kolone kupača spuštaju se prema plaži, koji s telećim butom, koji sa svinjskom polovicom preko ramena. Pa onda posijeku jednu do dvije česmine, kamenjem ograde dio žala, upale vatru i čučeći, očiju crvenih od dima, prevrću komade na gradelama. Miris oprljenog mesa pritom im tako razjari apetit da upravo ne mogu dočekati da bude gotovo pa jedu brzo i pohlepno, uopće se ne obazirući što je ostalo od ognjišta. I onda, jasno, od njihova roštilja kasnije izgori šezdeset hektara borove šume, makije i niskog raslinja, nekoliko vinograda, a vatrogasci jedva spase

selo. A naši junaci ništa. Zvaču kotlete pod tamarisima i baš ih briga za požar. Tko je zapalio šumu, pitaš ih. četnici, kažu. Bestidniji od njih čak će pričati kako su vidjeli jednog s kokardom kako je s kantom benzina protrčao pored njih... Temeljem Pravilnika o sigurnosti na uređenim kupalištima, klasa 620-01/05-03/223, urudžbeni broj 533-11-05-1, od 27. travnja ove godine zabranjeno je kupati se u neprimjerenom kupaćem kostimu. Ministarstvo detaljnije ne opisuje kakav je primjeren kostim, njihova formulacija ostavlja puno mjesta nagađanjima. Ali nekakav će se red, nadamo se, ipak znati. Da kupači, na primjer, barem na javne plaže, više ne dolaze bez kravate. Ili da se ne dogodi, a znalo je i toga biti, da se čovjek kupa bez čarapa. Korisna je napokon i uredba da kupači ne smiju biti pijani ili drogirani. Pijani i drogirani kupači su prava napast jer obično, u stanju kakvom jesu, precijene vlastite mogućnosti. Otplivaju, na primjer, i do kilometar i po, a zapravo su neplivači. Ili zarone pa ih po dva dana ne vidiš. Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, valja priznati, ovim Pravilnikom uvodi red u jedno područje u kojemu je dosad bilo puno diletantskih improvizacija. Jedni su, da se metaforički izrazim, plivali slobodnim stilom, drugi prsno, a treći su se izvalili leđno kao da se ta stvar baš nimalo ne tiče. Neki bi čak došli na plažu s lopaticom i grabljicama, iskopali sebi malu rupu pa zabili glavu u pijesak. Ministar Primorac jedini je imao volje i smionosti da se suoči s problemom. Zasukao je kupaće gaćice i prihvatio se posla. Pozdravimo ministra Primorca: Hura! Hura! Hura! Premda, iskreno govoreći, ja mislim da se tu mora još dosta toga napraviti. Ima još puno nepravilnosti i javaš-luka na našim plažama pa bih Ministarstvu uputio nekoliko smjernih sugestija da se razmotre ako ne za ovu, a onda barem za iduću sezonu. Pod jedan, prskanje na plažama. Ne treba, vjerujem, posebno opisivati problem, svi ste doživjeli tu neugodnost. Zaputiš se u more lagano, oprezno pružaš noge, podižeš se na prste odgađajući onaj stravični trenutak kada će ti neki sićušni val liznuti jaja, a onda se neka budala pored tebe zatrči za balunom i svega te polije. Složit ćete se sa mnom da čovjek vjerojatno nikad u životu nije bliže ubojstvu kao u ovakvim prilikama. Molim da se u Pravilnik o sigurnosti na uređenim kupalištima unese da se u more ne smije ulaziti brže od 0,3 km/h, a da udaljenost između kupača, ne računajući djecu u pratnji roditelja, mora biti najmanje deset metara. Zatim, dječje kopanje u pijesku također je doseglo zabrinjavajuće razmjere. Ne govorim, dakako, o uobičajenim igrama mališana, kada naprave dvorac s plitkim jarkom uokolo, ili kada izdube neku besmislenu rupu dubine petnaestak centimetara i napune je morem. Govorim o pravim grobovima koji nastanu kada se udruži njih nekoliko malih zlikovaca. čovjek ne pazi, zamisli se nad sladoledom od šumskog voća i marelice s čokoladnim preljevom i mrvicama lješnjaka, da bi u jednom trenutku otkrio kako leži na dnu bunara i zaprepašteno gleda plavi kružić neba gore visoko. Nijemaca i domobrana poslije drugog svjetskog rata valjda nisu toliko pobacali u kraške jame, koliko je njih upalo u dječje rupe na plažama. Pravilnikom Ministarstva obrazovanja svakako bi valjalo ograničiti njihovu dubinu. Ili barem da gadovima daju manje lopatice. Napokon dolazimo do meni možda najužasnije pojave na plažama. Predmeti na napuhavanje. Dođete, na primjer, s obitelji na plažu, a do vas je druga obitelj. I njih i vas ima jednako, ali njima treba četiri puta više prostora. Ispočetka su se činili pristojnim i skromnim ljudima, no onda su počeli puhati, jedan luftmadrac, drugi luft-madrac, čamac, lopta, kolo, dupin, labud, aligator, kit ubojica, zebra, mravojed... čitav plastični zvjerinjak poskakuje uokolo, a oni i dalje pusu, i pusu, i pusu... Koliko im zraka treba za njihove plažne rekvizite, vama je jedva ostalo za disanje. Zemljina atmosfera se praktično prepolovi dok oni završe i modri u licu beživotno popadaju po tlu. Ti predmeti, ako pretjerate s njima, uistinu mogu biti i zdravstveni problem. Pluća vam kolabiraju dok ih sve napunite zrakom. A ne možete ih napuhane donijeti, jer su nezgrapni za nošenje. Pokušate li s pumpom na benzinskoj crpki, očajno ćete ustanoviti da vam luftmadrac u erekciji, da se tako izrazim, ne stane na stražnji sic. A ako pođete pješke, čitav grad će gledati za vama. Da ne govorim o tome da od velikog napuhanog dupina nećete vidjeti kud idete pa će vas udariti kamion... O svemu ovome volio bih da pozorno razmisle u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i ponesu se trezveno i odgovorno kao i do sada. Hvala.

Mladene, pazi bager Znate, naravno, basnu o cvrčku i mravu. E, pa Mladen Grdović je, čini se, cvrčak — pjeva, a nema kuću. Ezop i La Fontain bili su u pravu, ne možeš pobjeći od sudbine, nema na ovom svijetu sreće za umjetnika. Premda se ovaj cvrčak zbilja pokušao otrgnuti svom tegobnom usudu i uložio cijelih četristo tisuća eura u pet apartmana u Kozinu, bageri Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva ipak su ga ostavili bez ičega, s gitarom na pustoj hridi, zamišljeno zagledanog u pučinu. I što sad? Ništa. Idemo... je'n... dva... je'n... dva... tri... četiri: "Sve što triba za ljubav je žena, čovik i moreeee/ I jedna mala kuća od soli na obaliii..." Eh, ti Dalmatinci, kupaju se, pjevaju i baš ih briga. Kao materijalist, doduše, ja nemam previše razumijevanja za umjetnički život. Meni su pare iznad svega, prije svakog posla pitam za honorar i da meni sruše pet apartmana, vjerojatno bih obolio na živce od bijesa. Ali, Grdoviću je lako. "Nije u šoldima sve", pjeva Mladen bezbrižno. Kad je čovjek, jebi ga, boem. Hoda u poderanim japankama, kroz stare bermude se češka po preponama, škilji u sunce i daj mu samo dvije slane srdele i čašu vina i on je sretan. Ili je barem takvu poruku posljednjih dvadesetak godina slao svojim pjesmama. Sad je tu romantičnu bijedu dobio uživo. Rušenjem bespravnih apartmana kao da su se Grdoviću perverzno osvetile sve glupe dalmatinske pjesme o sreći u neimaštini. Toliko je revao da je lijepo biti bez ičega, da je valjda i Bogu dosadio. "Hoćeš li biti siromašan - dobro", rekao je Bog. I poslao mu bagere u Kozino. Zeznute su dalmatinske pjesme. Bile tradicionalne ili novokomponirane, sve govore o svijetu koji je iščeznuo, po prilici, sredinom devetnaestog stoljeća. Složite li ih sve u niz, bez da ijedna dvaput svira, to bi valjda čitav tjedan, dan i noć tamburalo, a da ni u jednoj jedinoj sekundi ne < saznate ama baš ništa o stvarnosti pod vašim prozorom.; kraj đardina. Oliver Dragojević, na primjer, premda ima; dosta dobar motorni brod, u pjesmama i video spotovi- i ma vesla. čitav se olimpijski osmerac nije naveslao kao j Oliver. Vinko Coce, s druge strane, radije će motikom I okopati masline, nego u susjeda upitati motokultivator. i Goran Karan, opet, ne zna za električnu struju. Neka mu | dogori svijeća, tugovat će u mraku, umjesto da ustane i pritisne prekidač na zidu. Na repertoaru klape Dalma-cijacement, što ističem kao poseban kuriozitet, nema ni jedne jedine pjesme gdje se spominju betonske kuće. Tu, osim toga, nema tekuće vode, kanalizacije, telefona ni centralnog grijanja, uopće, dalmatinske pjesme totalno su neuvjetne za stanovanje. Slušate li dalmatinske pjesme, tradicionalne ili novokomponirane, savršeno je svejedno, teško ćete shvatiti što tom narodu, koji ustrajno jaši magarad, treba nekakva autocesta. Evo, još malo i opet će neki jubilarni Splitski festival. Svake je godine, čini mi se, jubilarni. Matrice za novih četrdesetak pjesama, dvostruki cd i kaseta, festivalski orkestar, scenografija Ivice Propadala, Dolenčićeva režija, sponzori u prvim redovima, pjevači sjajni od krljušti, menadžeri u trenirkama, hostese koje je neki ušmrkani stilist zamotao u zavjese, sve je gotovo za još jedan debilni estradni falsifikat života u Dalmaciji. Opet će se jecati nešto o kamenim kućicama, o žuljevitim ribarskim rukama, o majkama u crnini, vinu u bukari, ulju u svići, o galebovima, cvrčcima, čempresima i srdelama, opajdare u tanga-ma lelekat će o djevojačkoj kreposti, a papci u ferrarijima kako "nije u šoldima sve". Dobro, načuo sam ponešto o eskapizmu u umjetnosti, ali je isto malo čudno da u tisućama pjesama baš nijednom nisam čuo ništa što se doista tiče našeg života ovdje. Štoviše, kako život u Dalmaciji, sa stečajevima, kolapsom privrede, nezaposlenošću, korupcijom, kriminalom, divljom gradnjom i zapuštenim deponijama, biva užasniji, um-ca-ca um-ca-ca kič je, čini mi se, sve neobuzdaniji. A onda se jednom dogodi konkretan čovjek u konkretnoj situaciji, Mladenu Grdoviću Ministarstvo prostornog uređenja sruši bespravne apartmane, i taj balon mu prsne u lice. Uzrujani pjevač psuje četnike i komuniste i poziva se na prijateljstvo s premijerom, na navodno nemale zasluge koje je učinio pjevajući mu u predi-zbornoj kampanji. Odjednom više nema male kuće od soli... baš kao što je nikada nije ni bilo, jer koji bi kreten gradio kuću koja bi se otopila na kiši... nema rasušenih leuta, crnog vina, poljubaca pod borovima, suza u djevojačkom oku, sutona na moru i brancina na gradelama, nego imate sve što Dalmacija doista živi, divlju gradnju, šovinizam, korupciju i nepotizam. čim su banuli bageri pod njegovu kuću, pjevač više nije vladao situacijom. Nije, jasno, mogao građevinskim inspektorima reći: "Ajmo, svi ruke gore!", jer nije ovo disko klub Aurora u

Primoš-tenu u tri ujutro. Grdović upravo nije mogao ništa, kada smo se već iz sredine devetnaestog stoljeća hitro prebacili na početak dvadeset prvog. Welcome to Dalmatia, draga publiko. Idemo... je'n... dva... je'n... dva... tri... četiri: "Da-aalmaaatiiinaaac saaam, tuuu saaam sjeeebaaan jaaa..." jektantski ed Mujo & Haso Dvaput možda ili tri puta u životu, ne više od toga, netko me, neki susjed, prijatelj ili tetak, pozvao da pomognem naliti betonsku ploču na njegovoj obiteljskoj kući ili vikendici, a ja se nisam na vrijeme sakrio i nije mi padala na pamet uvjerljiva isprika pa bih došao sutradan rano ujutro u starim hlačama i poderanim tenisicama na gradilište, a domaćin bi mi još bunovnome gurnuo lopatu u šake. Okupljeni muškarci prvih sat vremena izvanredno bi se zabavljali gledajući me kako ubacujem pijesak u miješalicu. Zapravo, ubacujem je možda ponešto pretjerano reći. Kao Mister Bean mahao bih dugačkom alatkom u neočekivanim smjerovima i rasipao pr-žinu uokolo, bjesneći zbog uskog okruglog otvora na miješalici, a majstori zidari, veterani s njemačkih visokograd-nji, tiho bi se smijuckali i proricali mi strašnu budućnost. Jer, morate razumjeti, u imotskom kraju, gdje se ovo događa, smatra se strašnim hendikepom kada je netko nespretan s lopatom. Tko nije za lopatu, nije ni za ženidbu. Pleme ga prezirno odbacuje kao što će Aboridžini, na primjer, odbaciti mladića koji ne umije kopljem pogoditi koalu. Onda bi nekako došlo podne, a iz neke bi gostionice u plitkim modrim loncima žene donijele komade pušeće janjetine pa bismo svi oprali ruke i posjedali za stol improviziran od dasaka pod obližnjom murvom. Kao autsajder s beznačajnim socijalnim šansama, ja bih se smjerno smjestio na kraju klupe i uglavnom šutio, a ako bih štogod i kazao, to se u društvu ne bi računalo ozbiljnije nego da se oglasio češljugar na grani iznad naših glava. Mučaljivo bih dakle glodao janjeću lopaticu, ispunjen krivnjom da nisam zaslužio svoj obrok, zadivljeno gledajući kako muškarci s čačkalicama u zubima odmjeravaju građevinu na kojoj su upravo nalijevali drugu ili treću betonsku deku i zajedno s vlasnikom autoritativno razgovaraju o rasporedu prostorija u njoj - ondje će biti spavaća soba, do nje još jedna, naprijed kuhinja s blagovaonicom, otraga kupaonica i špajza... "čekaj, a di su ti skale?" upita netko znatiželjno. "Skale?" zgrane se domaćin i momentalno problijedi od užasa. Vidiš, uopće nije mislio na to. Napravio je kuću na dva kata, a nema stubišta. Na svom kraju stola ja se kratko zacerekam zamišljajući ga kako se uz fasadu, po ukrasnom bršljanu vere u spavaonicu i sve se glave u času okrenu prema meni. Prekaljeni me gastarbajteri strogo pogledaju. Tko je meni, bijedniku, dozvolio da se smijem? Da možda ja ne mislim da je ovo neka zajebancija? U mrtvoj tišini sada svi pola minute po prilici gledamo nesretnu kuću. Ja bih nešto rekao, ali se ne usudim. Uto najiskusniji majstor uzme plosnatu zidarsku olovku iza uha i raširi pred sobom masni papir u kojoj su to jutro u dućanu mješovite robe zamotali tirolsku. "čekaj, ovako ćemo", kaže brzo skicirajući, "ovo je jedna spavaća... ovo druga... kužina i primaća... kupaonica i, evo ga... skale!" "A špajza?" upita vlasnik kuće plaho. "E, kume, poseri ga, ne more. Ili špajza ili skale, odluči se." "A, čekaj, da provamo banj stavit na ovu stranu, a ku-žinu...", umiješa se netko i tu se, najprije na papiru od tirolske, a kasnije na papirnatoj vrećici iz koje su istresli breskve, zametne živahna društvena igra, kao malo složeniji križić-kružić. Spavaće sobe šetaju sa sjevera na jug, kuhinja ide malo istočno, malo zapadno, a kupaonica panično trči po čitavom unutrašnjem obodu kuće. Građevinski se konzilij napokon usaglasi s rješenjem u kojemu se neočekivano našlo mjesta i za stubište i za smočnicu, tek što dimnjak prolazi točno po sredini dječje sobe, a u kupaonicu se ulazi preko balkona... Vjerujte mi, ne pretjerujem, vidio sam bezbroj ovakvih kuća. Vidjeli ste ih, naposljetku, i vi, barem u novinama. Ono košmarno ilegalno naselje kuća za odmor u Viru pokraj Zadra, onaj graditeljski karcinom koji vlast godinama malodušno gleda kako se širi golom kamenom nizinom ispod Velebita - za čitavo mjesto ja bih se dao okladiti da nije bilo ozbiljnijeg plana od nekih grubih crteža na škarniclima. Jutarnji je prije nekoliko dana tako donio fotografiju vikendice potpredsjednika

Sabora. Ta narančasta strahota izgleda kao da su je ad hoc projektirala dva sezonska radnika iz Vareša poslije četvrte gajbe mlakog Ožujskog. Projektantski studio Mujo & Haso. čitavo se to čemerno zdanje, od temelja do sljemena, ruga ideji sklada i sustava, reda, lijepog i logičnog, zakonima ljudskim i matematičkim, svemu onom znanju koje je čovječanstvo brižljivo skupljalo posljednjih nekoliko hiljada godina, sva se civilizacija, ukratko, čini uzaludnom kada vidite tu kuću. Potpredsjednik Sabora vjerojatno je završio nekakav fakultet, ali njegova vikendica nepogrešivo odaje kako prezire obrazovanje. U osnovi on nije ništa bolji od mojih zemljaka gastarbajtera s četiri razreda pučke. Kada god vidite da je neki osioni diletant, vjerojatno bez jasnog plana, tako nešto sazidao, možete pretpostaviti da čovjek mrzi knjigu. Studij arhitekture za njega je gubitak vremena. Medicina također. Ako slomi nogu, takav netko obično će otići nekom šarlatanu vidaru da mu namjesti kost. U svemu što on radi prepoznat ćete duboku, posvemašnju nepovjerljivost prema kulturi, a kada se nekoliko tisuća takvih nade na jednom mjestu, dobijete vikendaško naselje bez kanalizacije, gdje se razigrani otomansko-štajer-ski stil dosjetljivo prožima s korejskom secesijom. Najljepše u ovome ipak je da su se u Viru, besramno kršeći i građevinske i sanitarne propise, skućili i neki stvarno važni ljudi u ovoj zemlji. Možete jasno vidjeti u kako smo dubokom dreku kada i vlast ljetuje u smradu iz prekrcanih crnih jama. Pritajili su se unutra pa dišu na trsku. đavo u Imotskom Rano UJUTRO trojica neobična izgleda stubama uz tržnicu popela su se na glavnu imotsku ulicu. Jedan tridesetih godina, suhonjav, rid, kovrčav, dugih ruku što su virile iz modrog odijela koje kao da je uništeno u kemijskoj čistionici. On se prvi poletno popeo, žutim otrcanim špicaricama gotovo skočio na pločnik Šetališta Stjepana Radića, podignute se brade ponosno osvrnuo lijevo i desno niz ulicu i zadovoljno coknuo... "Intresting... Intresting liti taun." Nekoliko koraka iza njega, pomažući si štapom, mrzovoljno je šepao drugi, stariji, u prašnjavim sivim hlačama i bijeloj košulji, blijeda nadula lica i crne, zalizane, masne, uočljivo obojene kose, sa sijedim korijenom što je na razdjeljku virio iz tjemena. Napokon, i šiljata bradica bila mu je sasvim sijeda. Treći u ovome društvu, sitno gazeći za ovim sa štapom, bio je gavran. Zapravo, teško je to reći. Po svemu je izgledao kao čovjek, ali je u njegovoj pojavi, u oštrom, velikom, kao vosak žutom nosu, u crnom dugom kaputu i hlačama koje su mu u naborima padale preko cipela, bilo nešto, da tako kažemo, gavranasto. I za policijski izvještaj kasnije će to ponoviti svi očevici nemilih zbivanja što su taj dan pogodili ovaj tihi dosadni gradić. Za početak, bilo je čudno, premda to gotovo nitko nije primijetio, kako su ptice na stablima uznemireno zacvrkutale kada su se pojavila njih trojica. Divlje, zaglušujuće struganje, koje ni najzaneseniji ljubitelj tih životinja ne bi nazvao pjevom, začulo se s drvoreda duž ulice. Riđi s ko-vrčama pohotno se nacerio, onaj sa štapom iskrivio je lice od nelagode, a gavran je oštro, zapovjedno pogledao oko sebe i cvrkut se u trenu zaustavio. Prešli su ulicu. Riđi je ponizno pritrčao i otvorio hotelska vrata lagano se naklonivši. Ušli su u predvorje. "Gud morning", poželio je ridokosi recepcioneru pa iz džepa modrog sakoa izvukao maleni narančasti turistički priručnik i nespretno promucao: "Moulim uas, trebamo tri jednoukrevetne soube." "Nema", kazao je kratko recepcioner. "Iksjuzmi?" "No rums." "O, maj gad!", zgranuo se gost. "Kako to nema?", javio se promuklo stariji sa sijedom bradicom. "Tako, nema. Sve zauzeto", rekao je recepcioner, a onda zastao misleći: "Šta zajebaju, govna, ovi govori naški, a ovi čita..." "I nema nikakue čens da netkou moužda danas oud-lazi? Gou houm?"

Recepcioner je odmahnuo glavom da nema šanse. Muškarac s bradicom zamišljeno je pogledao u strop i iznenada se začula nekakva lomljava gore u hotelu. Potom tresak nekih vrata. S napola odjevenim sivim balonerom i kovčegom u ruci niz stepenice se s krikom skotrljao terenski agent Zagrebačke pivovare. "Ou, jedna souba ipak fri!", viknuo je zadovoljno riđi u modrom odijelu. Onaj obojene vrane kose svejednako je zurio u plafon. Ponovno lomljava. U hotelsko se predvorje, sa slomljenom štiklom na lijevoj cipeli, srušila inspektorica Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, a redatelj državne televizije, koji je u Imotskoj krajini snimao dokumentarac o samoukoj osamdesetogodišnjoj kiparici, pao je na dno stuba još s pjenom za brijanje na jednom obrazu. Tri sobe u hotelu neočekivano su se ispraznile. Recepcioner je sumnjičavo uzeo osobne dokumente došljaka. Onaj s bradicom, koji je govorio naški, bio je Nijemac, Helmut Mayer. Gavranu je bilo ime Milisav. Milisav Jovanović, s putnom ispravom izdanom u Policijskoj upravi Stara Pazova, a ridokosi, koji se zvao Armando Diego Maradona, bio je nikaragvanski građanin. Hotelski službenik upisao ih je u knjigu gostiju, dao im ključeve soba, a onda, tek što su oni zamaknuli stepenicama, nazvao policiju. Smatrao je svojom građanskom dužnošću prijaviti ove mutne tipove jer mu, jasno, nije promaknulo da je jedan od njih Srbin, a zna se dobro što su Srbi nama napravili. Dežurni s druge strane telefonske linije pohvalio je njegovu budnost i za desetak minuta poslao mlađeg inspektora u civilu, kojega je recepcioner poznavao budući da se oženio njegovom rođakinjom. Inspektor je zapisao brojeve soba i popeo se gore. I nema ga. Deset minuta. Petnaest. Dvadeset. Recepcioner se već zabrinuo. Kad, evo ti napokon inspektora Mladena, nosi glavu pod rukom. "Stipe", kaže glava pod inspektorovom rukom, "provjerio san ji, sve je u redu, ali ti isto javi ako bude štagod nova. Stipe, u prvi tren ne shvaćajući što se ovome dogodilo, poslušno klimne, a onda ga, štono se reče, obasja svjetlo spoznaje i on se užasnuto, bez glasa sruši na pod iza pulta. Tamo je ležao i nekoliko minuta poslije, kada su trojica stranaca sišla stepenicama i zastala da na recepciji uzmu nekoliko besplatnih turističkih brošura. "Evo, što ti je naslijede socijalizma", rekao je Nijemac Mayer dvojici drugova pokazujući na beživotnog recep-cionera. "Propalica leži i ništa ne radi." "Gospodaru, dopustite", javio se gavran Milisav Jovanović, inače čudovište u judeokršćanskoj predaji poznato po imenu Balan, "ja mislim da je to ipak otomanska navika". Crvenokosi Armando Diego nije ništa rekao. Samo mu se smaragdnozeleno lijevo oko nervozno okretalo u svim smjerovima. Upućeniji bi u te stvari već po tome mahnitom oku prepoznali lažljivca Aštaroha. Dvojica demona u pratnji svoga gospodara Sotone izašla su na toplo svibanjsko jutro i prošetala stotinjak metara do Ujevićeva trga. Smjestili su se za jedan stol pred kafićem, dok je gomila prestravljeno zurila u njih, jer su u gradu, naravno, već svi čuli za inspektora bez glave i goste koji su skupa s prtljagom popadali niz hotelske stepenice. Diegu se vidljivo sviđala ta pažnja te je slao poljupce djevojkama, sve dok gospodar nije rekao da ga to živcira. Crveni Aštaroh uzeo je zatim bacati u zrak i u usta loviti kikiriki koji je konobar ostavio pred njima, ali mu je to brzo dosadilo pa je cijeli sadržaj zdjelice, možda i stotinu zrna, hitnuo u zrak i sve ih, do jednoga, dočekao u razjapljenim čeljustima. "Diego!", zarežao je Sotona kojega je mučio njegov višestoljetni giht. "Vot?", promumljao je ovaj punih usta, drobeći kikiriki zubima. "Prestani." Balan se kreštavo zacerekao. "Dobro je", rekao je Sotona konobaru kada mu je ovaj krenuo vratiti ostatak. "Fala, gospodine", kazao je konobar zahvalno, spremajući u džep novčanicu od tri tisuće kuna. "Modro jezero", javio se gavran, pokazujući fotografiju u turističkom letku. "Ja bih to svakako želio vidjeti." Uz lijepe kamene trokatnice hodali su Starčevićevom ulicom prema zapadu, a Aštaroh je polutiho

pjevao pjesmu za koju je znao da će nervirati gospodara... "Pliz alou mi introdus majself Ajm e men ov velt end tejst Ajv bin eraund for e long, long jir Stoul meni e menz soul end fejt." "Ide li za nama?", upitao je Sotona Balana, ne obazirući se na Diegove provokacije. "Tu je, messire", šapnuo je Balan osvrnuvši se. Dočekali su ga u parku. Točnije, Diego ga je dočekao. Izletio je preda nj iza jednog rascvalog jorgovana, skaku-ćući u svome tijesnom modrom odijelu i žutim špicari-cama pa ga s dva direkta odalamio po nosu. "Vot du ju vont?... Vot du ju vont?", ponavljao je bijesno sa šakama u boksačkom gardu. "Ne udarajte! Ne udarajte, ja san vaš!", dreknuo je s tla stariji, zapušteni muškarac hvatajući se za krvavi nos. "Ne udaraj, on je naš!", viknuo je gavran Milisav veselo. "Hi iz uan ov as!", cijuknuo je Diego. "Ja san vas dozva", rekao je na koljenima, zbog alkoholizma prerano umirovljeni profesor latinskog Petar K. "Ja san iz crkve ukra čavle Isusove i trnovu krunu da vas dozoven." "A ti si, znači, taj?" rekao je Mayer. "Ja, ja glavon, Gospodaru tame." "Pa što si me zva?" "A eto, za đavla." "čuj, za đavla." "Neki mi crv uša..." Koji crv: "Da, koji crv?", sumnjičavo će Balan. "Vič vorm?", ponovi Aštaroh. "Budimo precizni." Gavran prhne u zrak, spusti se sotonistu na rame pa mu gurne žuti kljun u nos. Pročeprka ondje nekoliko trenutaka dok je ovaj vrištao od užasa, a onda lagano uze izvlačiti žutog, blatnjavog crva iz čovjekove glave. Izvlači on, izvlači, izvlači, izvlači i izvlači, čitavih sedamnaest, a možda i osamnaest metara, ovisno kako ga mjerite, naposljetku je imao taj gadni crv. Umirovljeni profesor ostane cvileći na zemlji, dok je crv uvijajući se pobjegao u grmlje. "Uzmi me. Uzmi me sa sobom, Gospodaru", zajeca sotonist. "Zašto da te uzmem?" "Uzmi me, popizdit ću od dosade." "Pa kako ću te uzet kad si živ? Ja ti uzimam samo mrtve", razumno će Sotona. Ovaj uze gorko ridati, a Balan se sažali na jadnika te mu prisno šapne... "Ubij se." "Jes", složi se Aštaroh, "kil jorself." Petar K. pogleda ih svu trojicu očima punima nade pa ustane, zatrči se urlajući prema rubu jezera i baci se u ponor. Sotona i njegova dva druga oprezno se nagnu preko ruba. "A čavle ti Isukrstove, jesi vidio budale", reče Balan. "Pur stjupid ful." "Prestani više s tim engleskim", obrecne se Gospodar na Diega. "Oprosti", kaže Diego. "Oćemo li ga uzet?", upita Balan još gledajući jadno izlomljeno tijelo koje se zaustavilo dolje na jednoj litici. "A koji će nam kurac", kaže Sotona. Vratili su se zatim u hotel i do mraka se odmarali u svojim sobama. Sotonu je bolio palac na nozi i postao je izvanredno neraspoložen. Samo je u jednom trenutku, negdje oko osam navečer, čuo glas koji mu je iz daljine donio vjetar. "đava će mi pomoć", kazao je netko očajno i Princ tame je pozvao

Balana k sebi. Goran B., četrdesetdvogodišnji kondukter, sjedio je sa ženom ispred televizora u primaćoj sobi u svojoj kući u Vinjanima Gornjim i nezadovoljno gledao papir koji mu je taj dan došao poštom. Goran se već godinama žali na bolove u kralježnici, ali invalidska ga komisija ustrajno odbija poslati u penziju. Evo, danas su ga već četvrti put odbili. "Pa nadi nekoga. Valjda ti neko more pomoć", rekla je njegova žena. "A koga ću nać", kazao je kondukter očajno. "đava će mi pomoć." Samo što je on to rekao, na prozor njegove sobe spustio se veliki crni gavran, pogledao ga i lagano mahnuo krilom prema njemu. I stvar je bila riješena. đavao mu je pomogao. Goran B. imao je sve uvjete za invalidsku penziju. Malo poslije, kad pokuša ustati iz naslonjača, otkrit će da je nepokretan od pasa nadolje. Armando Diego Aštaroh za to se vrijeme spremao za izlazak. On je jedini od njih trojice imao poleta zabavljati se pa je otišao u jednu imotsku diskoteku i razvratno plesao, na divlji ritam turbofolka uvijao se i oko djevojaka i oko muškaraca, penjao se na šank i razbijao boce, a naposljetku ga je, kao metak u srce, pogodila pjesma Dare Bubamare... "Neka pukne grom, nebo da preseče, Jer iz oka mog reka suza teče." Muzika se u tom trenutku zagonetno zaustavila i pjesma je krenula otpočetka. Pa još jednom. I opet. I opet, i opet i opet, ta su se dva stiha ponavljala, dok je demon Aštaroh sjedio na šanku ozareno gledajući preda se i plakao. Ramena su mu se tresla, brada drhtala, a on se gušio u suzama. I ne samo on. Prvo se slomila jedna djevojka iz Podbablja. Pa njezina starija sestra. Pa jedan iz Ričica. Pa jedan par, momak i cura iz Runovića. I za četvrt sata cijela je diskoteka tukla glavama o zidove, ogledala i štoko-ve neutješno ridajući na pjesmu Dare Bubamare. Takav je to strašan plač bio da su se neki tek sutradan popodne umirili. Sotona je u sobi negdje do jedanaest mijenjao programe na televizoru i kada nije našao ništa što bi želio gledati, zapalio je hotel. I to je po prilici sve što smo od ove trojice iz podzemnoga svijeta mogli vidjeti u Imotskom. Zapravo, ne. Narod se sutradan u zoru okupio na misi, gdje se molilo za istjerivanje đavla. Puna je crkva bila, kao nikad u to doba. Cijela se Imotska krajina, reć bi, prestrašeno skupila u hramu Božjem. Velik dio njih nije ni mogao ući, nego je ostao pred vratima. Tu u crkvenom dvorištu nekoliko je njih vidjelo dvojicu, jednoga rideg u uskom modrom odijelu i jednoga crnog kao gavran. Skrušeno su se molili zajedno s ostatkom vjerničkog mnoštva, rukama sklopljenima na prsima, podižući pogled u nebesa, sve dok nije došla ispovijed na red. "Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo da sagriješih vrlo mnogo, mišlju, riječju, djelom i propustom. Moj grijeh...", kazao je ridokosi i udario se šakom u prsa. I kada se udario, lagano je podrignuo, a iz usta mu je izašao smrad po trulim jajima. "Moj grijeh!", ponovio je on i opet se udario i podrignuo, a nekoliko se njih zgadeno okrenulo. "Moj preveliki grijeh", kazao je ridokosi treći put i tako je zasmrdilo da se narod pred crkvom Svetog Frane panično razbježao. Prizori iz obiteljskog života Mališani na crno Žena tiho ude u sobu gdje se četverogodišnji dječak na podu igrao s kockama. čučne do njega i pomazi ga po kosi. "Franjo", počne ona, "mama ti ima nešto važno reći." Dječak znatiželjno podigne glavu i pogleda je bistrim očima. "Imam jednu dobru i jednu lošu vijest", kaže mama. "Ajde, daj prvo lošu", kaže mali, a žena se nakašlje i drhtavim glasom reče... "Tvoj otac je Stjepan Tuđman." Mali problijedi od užasa. "Koji Stjepan Tuđman? Onaj...?"

"Onaj Stjepan Tuđman", potvrdi žena i postiđeno obori glavu. "Srca ti Isusova!" opsuje dječak. "A koja je dobra vijest?" "Pa, vidi... On neće da te prizna." "Neće da me prizna za sina?" "Ne... Mislim, da. On kaže da ti nisi njegovo dijete." "Yes!" odahne dječak. "Dobro je... Slušaj, mama, nemoj se više zezat s tim, to si rekla sad meni i nikomu više. Jesi li me čula? Još mi samo treba da u vrtiću saznaju da je taj tikvan moj... Nego, jesi li ti sigurna da on baš ne želi da me prizna? Što ako se predomisli i dođe nam kasnije praviti probleme?" "Neće, kaže." "Nije mi to drago", zavrti dječak zabrinuto glavom. "Stjepan Tuđman, moj tata?! čovječe, koje sranje!..." Ovako nekako zamišljam da je ona nesretnica koja Stjepana Tuđmana tuži za očinstvo njezina djeteta trebala razgovarati sa svojim sinom. Umjesto da se noktima i zubima bori da njezin jedinac dobije časno prezime osnivača hrvatske države, trebala je, barem ako mene pitate, naprosto zaboraviti tu stvar. Muka i poniženje koje ona i mali moraju otrpjeti, a sve da bi on za roditelja dobio jednog takvog slabića i luzera, takvu promašenu i beskorisnu osobu kakav je mlađi sin pokojnog predsjednika, mi je sasvim besmislena. Zašto ta žena tako bezumno ustrajava na vlastitoj pogrešci, zašto zaboga naposljetku sama sebi ne prizna da se zeznula? Ljubav je slijepa, kažu. Kod nje je bila gluha, slijepa, mentalno retardirana i u kolicima, ali dobro, dogodi se. Uostalom, njezina stvar. Ipak, kada se već ona prevarila s krumpirom od Stefa Tuđmana, mogla je bar dijete poštedjeti toga užasa. I uopće, kad god je neka očajna žena preko novina prozvala nekakvu vucibatinu s kojom je nesmotreno zanijela i rodila, kumeći da dijete dobije njegovo prezime i alimentaciju, ja nijednom dosad nisam vidio da je muškarac uistinu vrijedan ženina sramoćenja. O djetetu da i ne govorim. U posljednjih nekoliko mjeseci, sjetit ćete se, nekoliko se takvih slučajeva zaredalo po našim novinama — Ljubo Cesić, pa Mladen Grdović, pa onda onaj Stipe čačija, pa onaj bezveznjak iz grupe Neki to vole vruće i napokon Stjepan Tuđman. Neobičnim se slučajem za roditeljstvo optužuju samo neki muškarci koje bi eventualno tek poslije moždanog udara i potpune uzetosti jedne strane tijela poželjeli za roditelje. Kada vidite slične slučajeve u svjetskom tisku, kada nekakve manekenke progone Micka Jaggera ili Borisa Beckera da su im napravili dijete, to se da razumjeti. Ako ništa drugo, dobro izgleda kad ti u dokumentima stoji "Ime oca: Mick Jagger". Ali, ovi naši, ova petorica nabrojanih, nemojmo se zezati, nisu vrijedni ni sedamdeset kuna sudskih biljega na tužbi za dokazivanje očinstva. Da ja moram birati, da meni dovedu tih pet mamlaza, poredaju ih u vrstu kao na policijskom prepoznavanju i kažu: "Evo, sinko, izaberi kojega god hoćeš da ti bude tata", ja bih rekao: "Oprostite, ako može, ja bih radije ostao siroče." Okej, znam što ćete sada reći, svako dijete treba obitelj, jedan je otac, ali pustite vi ta "pozdravite moga tatu" preseravanja. Da mi je Mladen Grdović otac, svega mi, ja ne bih volio da se to zna. Zamislite samo da ste dijete i da vam Mladen Grdović dođe na roditeljski sastanak. Tko bi sutradan preživio od zajebavanja u školskom dvorištu... "Mali, pije li ti tata?" "Ne pije više." "A ne pije ni manje, ha-ha-ha..." Ili na radiju, na primjer, da čujete: "Dragom sinu, u povodu odlaska na služenje vojnog roka, s pjesmom 'Medu moj i šećeru', sve najljepše želi njegov tata Silvestar Dragoje Šomi." Na pola puta do kasarne ja bih se na nekom stablu objesio od muke. A i to nije najgore. Vrhunac užasa ipak bi bio da mi je Ljubo Cesić otac. Pomislite, tata me, recimo, izvede u zoološki vrt, a druga se djeca zbog nečega počnu zapanjeno skupljati oko nas. Ma, i to je previše. Dosta je da zamislim Cesića Rojsa kako se naginje nada me i pita: "Oćeš da ti tata kupi sladoled?" i mene istog trena hladan znoj probije...

Moje je mišljenje, kao i uvijek, potpuno beznačajno i neobavezujuće, osim toga, nelagodno se osjećam i što se dotičem nekih tuđih intimnih drama, ali, uistinu, ne znam zbog kojeg bi to bezdušnog oca njegovo izvanbračno dijete mrcvario po sudovima i vodio na DNK testove? Vrijedi li to dvije tisuće kuna alimentacije? Prezimena svakako ne vrijedi, jer zašto bi itko želio prezime gada koji njega ne želi. Mogu, dakako, razumjeti bijes i povrijeđenost žena koje su se odlučile za tako mučan postupak, ali njihov je inat zapravo slijep i u konačnici štetan. Kao da odnosi očeva i djece i bez toga sudskog cirkusa nisu dovoljno užasni. Znate to i sami ako imate djecu. Možete se koliko god hoćete truditi da ugodite svom potomstvu, no ono će svejedno, obično oko drugog pučke, početi govoriti kako ga vi sramotite. A to je tek početak! Jer, samo koju godinu kasnije dolazi "Rocky Horror Picture Show" u pedagoškoj literaturi poznat i kao pubertet, kada će vaše sunce, vaš ljubimac, osjećati još samo duboki i iskreni prezir za sve što vi kažete i učinite. Samo što zinete, toj će se nezahvalnoj maloj životinji lice iskriviti od gađenja. Do korijena vlasi će mrziti sve što vi predstavljate. I to je sve savršeno normalno. Događa se u divnim, savršeno skladnim obiteljima. A sada pomislite kako je to kada imate oca koji ne želi znati za vas? Kakav to pakao mora biti kada imate trinaest i čini vam se da se čitav svemir urotio protiv vas? Kada se u djetetu dodatno razgori ona mržnja prema ocu, koju još od vrtića nosi u sebi? Razumijem, ponovno ću kazati, gnjev žena koje su ostale noseće s propalicom koja ih je ostavila i prirodna mi je njihova potreba za makar i sudskom satisfakcijom, ali čisto djeteta radi, jer ono je valjda ipak važnije, nekako mi se čini da je bolje puno ne čeprkati po tom emocionalnom dreku. Ljude ne možete natjerati da vas vole, stvar je sasvim izvan voljne kontrole i ako budala ne želi znati za vas, trebate zapravo biti sretni da ste ga se riješili. I tko zna, ono što se sada čini strašnim, možda za deset godina ispadne sjajno? Sve ovo što govorim, svjestan sam, u neku ruku ide u prilog tuženim očevima, ali zapravo zašto ne? Neka im bude. Jer, kome uistinu treba neki Stjepan Tuđman za oca? Stjepan Tuđman, Silvestar Dragoje, Stipe čačija, Ljubo ćesić i Mladen Grdović dobri su možda još samo za reklamiranje kontracepcijskih pilula. Bila bi to divna kampanja, složit ćete se: gore da je njihov nasmiješeni portret, a ispod samo kratka poruka: "Shit happens!" Kako sam se odrekao Sotone Pet puta dosad bio sam kršteni kum. Petoro mališana držao sam u naručju kada ih je župnik polio blagoslovljenom vodicom po čupici, pet puta uime nekog djeteta spremno sam se, sigurnim glasom, makar mi neki od vas to zacijelo neće povjerovati, odrekao Sotone i svega sjaja njegova. I svaki put sam, jer je takav red, obećao svećeniku da ću se, zajedno s roditeljima, zauzeti da moje kumče dobije doličan kršćanski odgoj, da poštuje oca i majku, da ne laže i ne krade, ne razbija igračke i ne gleda televiziju više od dva sata dnevno. Iskreno, kasnije se nisam baš pretrgao oko toga, no ta djeca su opet postala vrlo solidni mali ljudi. Jedna je, da se pohvalim, čak od-likašica, s prosjekom pet-nula-nula. Rekao bih da kao kum imam vrlo visok postotak uspješnosti. Kako mi ta stvar dobro ide, postao sam možda i pomalo bahat. Peti put kad je bilo, pamtim da su roditelji s druge strane krstionice prestravljeno gledali kako nonšalantno, s jednom rukom držim njihovo čedo, a ja sam podigao palac i vedro im namignuo, u stilu, "nemate brige, sve je pod kontrolom, ovo sam već radio". Premda sam, moram priznati, kum postao samo zahvaljujući vrlo osobitim okolnostima. U to vrijeme, početkom devedesetih, naime, bilo je malo kvalificiranih kumova. Bilo je to deficitarno zanimanje, na birou nisi uvijek mogao naći ljude toga profila. Tko je imao sve sakramente, nedjeljom je obično u nekoj župnoj crkvi, ili čak dvije, u svom najboljem odijelu svjedočio nečijem primanju vjere. Krstili su se redom, djeca i odrasli, ponekad i čitave obitelji, krstila su se poduzeća, ogranci Hrvatske demokratske zajednice, čitavi kvartovi i naselja. Bila je to masovna akcija, otprilike kao cijepljenje protiv šarlaha i dječje paralize. Koliko je njih u to vrijeme, od '90. do '95-, razriješeno istočnog grijeha, Kaptolu bi zapravo bilo puno zgodnije da je unajmio kakav poljoprivredni avion, napunio tankove blagoslovljenom vodom i prskao narod redom, kao usjeve. Žao mi je samo da tada nisam vidio kako je kada se krste odrasli. Pretpostavljam da njih kumovi ipak ne drže na rukama. Nenad Ivanković, recimo, dosta je krupan muškarac i teško mi je zamisliti

da je njega netko donio do krstionice. Osim, naravno, ako za kuma nije uzeo nekog vozača viljuškara. Štošta se toga, uostalom, promijenilo od vremena kada sam ja skupio svoju neveliku kolekciju sakramenata. Mene su, recimo, krstili jedne tople lipanjske noći 1970., u trećoj smjeni, dok je sve okolo spavalo. Da nas je milicija zaustavila, moji bi se dosta namučili objašnjavajući da nisu krijumčari djece. Bio je to zapravo ilegalan čin. Kumova se dobro ne sjećam, ali lako može biti da su se zvali Prle i Tihi. Kojih desetak godina kasnije, u trećem osnovne, ispovjedio sam se i pričestio u modrim hlačama od kamgar-na i bijeloj košulji sa znatnim postotkom sintetičkih vlakana. Hlače od kamgarna, ispeglane na crtu, bijela košulja i razdijeljak na lijevoj strani mojoj su babi bile i ostale vrhunac muške elegancije. Fotografirali su me tada prije nego ću otići u crkvu nekakvom užasnom polaroidom kamerom, u stavu mirno, pokraj filodendrona, i ta je slika kod svih koji su je vidjeli, bez ostatka, izazvala bezuman, upravo predinfarktni smijeh. Slično su me uslikali i tri godine kasnije, u šestom razredu, na krizmi, samo što sam tada držao svijeću s trobojnicom i dvije grančice asparagusa. Kako je bio konac svibnja i vrlo toplo, svijeća mi se otopila i nekako tužno klonula preko ruke, ali ja sam već bio bolje volje, jer mi je kum, tren prije nego će me fotografirati, tutnuo jednu dosta respektabilnu novčanicu u džep na prsima. "Da imaš za kavu", rekao je on ozbiljno, a ja sam gledao u objektiv i lukavo odšutio da mi u šestom još ne pijemo kavu. I tako, s tim bogatim fotomaterijalom dočekao sam devedesetu i ostvario plodnu karijeru peterostrukog kuma. Sto znam, samo je Boris Dežulović bio uspješniji od mene. Suze nam udare na oči kad se danas sjetimo koliko smo tih godina izjeli po krstitkama. čir bi nas uništio da je potrajalo. Španjolski kolonisti u Srednjoj i Južnoj Americi valjda u čitavom stoljeću nisu toliko Indijanaca preveli na katoličku vjeru, koliko je u pet godina ovdje krš-teno partijskih sekretara, oficira i oficiruša, ministara i ministarki, narodnih poslanika, ambasadora, prvih tajnika i drugog diplomatskog osoblja. Krstili su se novinski komentatori, kasnije odana pera državotvorne štampe. Zatim glumice i fotomodeli, sportaši, pjevači, filmski redatelji i dramski prvaci. Tih se godina nekako krstio i Go-ran Ivanišević. Ne znam tko je njemu bio kum. Ja slučajno nisam, a nije ni Boris. Elem, prošlo je desetak godina otada, Ivanišević je u međuvremenu ipak osvojio Wimbledon... a koji, uočite taj detalj, nije osvojio kao nekrst... pa se i oženio i dobio djevojčicu. Malenu je ovih dana neki svećenik negdje odbio krstiti. Kler je izgleda postao izbirljiviji u pitanju pastve. Zaključili su valjda da imamo dosta katolika. Da nas je više, ne bi valjalo. Svi su kapaciteti popunjeni, bar dok se ne završi onih desetak tisuća započetih crkava. Mala se Ivaniševićeva mora malo strpjeti. Osim ako možda još negdje neka župna crkva ne radi u trećoj smjeni. Every sperm is sacred Vjerojatno bi bilo zgodno imati petnaestoro djece, samo što biste ih morali naučiti da na prsima uvijek nose akreditacije s imenima. Bez toga bi, čini mi se, moglo biti dosta nezgodno. Legli ste, na primjer, s novinama na kauč poslije objeda, a neka djevojčica, sjedeći malo dalje na sagu podvinutih nogu, odijeva lutku. I dugo je ne primjećujete, sve dok vam se u jednom času ona nekako ne pojavi negdje na rubu svijesti i vi osjetite da je tu nešto čudno. Pogledate djevojčicu i shvatite da ne znate kako se ona zove. Ne znate, za pravo reći, ni je li dijete vaše ili je možda negdje iz susjedstva došlo. Ne, zaključite, neće biti da je susjedova, viđali ste je već po stanu. Malena je, nema sumnje, vaša, ali kako joj je ime i kad se rodila, u koji razred ide i je li pričešćena, koje je dječje bolesti preboljela, upravo ničega se o njoj ne možete sjetiti i to vas već malo živcira. "Milice!" dreknete vi. Dijete se ne okreće. "Katarina!" Opet ništa. "JadrankaL. Marija!... SlaviceL. Ivana!" Napokon, curica shvati da se njoj obraćate i bojažljivo vas pogleda. "Ti, vraže!" viknete ozlojeđeno. "Kako ti je ime?" "Blaženka, tata", reče dijete plaho. "Blaženka, kažeš. Ajde, baš mi je drago da smo se upoznali."

Petnaestoro djece, možete li to zamisliti? Sto dvadeset razreda osnovne škole proći s njima i šezdeset razreda srednje, desetak tisuća domaćih zadaća zajedno s njima napisati i tek možda nešto manje idiotskih pjesmica za naučiti napamet. A onda dođe gripa i vama petnaestoro djece u tri ture čitava dva tjedna zajapureno bunca u postelji, limun kupujete direktno od veletrgovaca, a šipkov čaj kuhate u loncu za iskuhavanje veša. Imate li petnaestoro djece, za ferije ih nećete nikamo voditi, jer bi tjedan na moru ili negdje Alpama za sve njih stajao približno koliko i čitavo hotelsko poduzeće. Ostanete dakle kod kuće, u kiselom smradu trideset tenisica. Kad biste imali petnaestoro djece, pokušajte zamisliti koliki bi vam ormarić za cipele trebao. Nisam valjda rekao ormarić...? Na razmišljanje o ovoj neobičnoj temi potakao me zajednički dokument što su ga predstavnici gotovo svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj prije nekog vremena potpisali za zabranu pobačaja. Da ja imam petnaestoro djece, svima bih njima bio uzoran vjernik, boguugodan i halal. Jer su i oni sami, naposljetku, vrlo često odrasli u sličnoj obitelji. Mnogi je naš svećenik, primijetili ste možda, zagovarajući vjernicima povećanu proizvodnju potomstva, mi-mogredno ispričao i dirljivu priču kako je u njegova oca i matere bilo njih devetoro, ili trinaestoro, ili sedamnaest, ili koliko već žena može roditi prije nego iscrpljena umre u četrdeset trećoj. I oni su, kaže priča, bili siromašni, ali sretni. Ma, nemoj. Kako to da nijednom od tih popova nije palo na pamet da je možda baš mnogočlana obitelj pravi razlog da su oni postali to što su postali. Ne čini li se vama ta stvar logičnom? Oni su završili u sjemeništu, naprosto jer u kući nije bilo kruha za njih devetoro. Kada se tako neki svećenik pohvali da je njemu i brat svećenik, a tri sestre da su časne, što iz toga uopće zaključiti? Možete, naravno, dobrohotno zaključiti da su oni zacijelo vrlo pobožna obitelj, ali našao bi se svakako i neki zlona-mjernik koji bi primijetio da je velečasni imao razumne roditelje, koji su tako odgovorno planirali djecu, da se njih petoro školovalo od crkvenih milodara. Popovi i hodže, međutim, ne razmišljaju o tim stvarima. Neki od njih zapravo i ne vole puno razmišljati. Prekriže ruke na trbusima i drže se učeno, ali uistinu su tikve, glupe i bešćutne. Kada govore o abortusu, na primjer, oni ga doživljavaju kao nakaznu obijest. Žene koje su pobacile, kada njih slušate, redom su kurve što su sa sadističkom nasladom usmrtile plod u sebi. One su zle. Vjerski poglavari, svejedno je čiji, u sebi obično neće naći ni trun žaljenja za strašnu fizičku i emocionalnu traumu očajnica, koje su to možda učinile zato jer negdje za dvije i po tisuće kuna rade dvanaest sati sedam dana u tjednu, sa svakom trećom nedjeljom slobodno, i ne smiju izgubiti taj posao. Ne, one moraju roditi, a Caritas i Merha-met će se valjda pobrinuti za ostalo. Za svih petnaestoro, ako treba. Pa i ako koji od njih bude i malo blesav, nema veze, dat ćemo ga u sjemenište. A sve je to, dakako, zbog svetosti života. Svi su se vjerski vode u Hrvatskoj oko toga u pet minuta složili. S druge strane, rat je trajao četiri godine, a da oni uopće nisu komunicirali. Tisuće su zagnojile po brežuljcima, a ho-džama i fratrima i protama ni na kraj pameti nije bila svetost njihovih života. Štoviše, poticali su vjernike da pucaju u druge vjernike, da ih otjeraju iz kuća, da im opljačkaju i zapale selo, blagoslovili su tenkove i haubice, grlili se sa zločincima. Pravoslavni svećenici tjerali su svoje vjernike protiv pastve katoličkih pastira, koji su se opet svojim autoritetom zauzimali za granatiranje džamija. I ukrug i svaki protiv svakoga. Zar to nije neobično? Isti oni što su danas silno uzrujani što se u ginekološkim ordinacijama usmrćuju ljudski embriji, prije koju godinu nisu imali baš nikakvih problema što je netko u Gračacu metkom u zatiljak ubio staricu. Ubiti je tada bilo tada boguugodno i halal, biti ubijen još i više, smrt je bila sveta. Dosta mi je tajanstveno kada se dogodio obrat da je svećenicima svet postao život. Klub boraca, pionirska kategorija Kad sam ja išao u školu, za veliki odmor gotovo uvijek ste mogli pogledati dobru tučnjavu u dvorištu. Školskom hodnicima ranije bi se pronio glas kako se neki, na primjer, Mate iz šestog C zavjetovao da će promijeniti lični opis nekom Jošku iz petog A, a Joško je opet po svojim opunomoćenicima poručio Mati da će mu se mlade krvi napiti, pa bi se svi dečki, a i pokoja curica,

od onih što su se već tada palile na nasilnike i koje će puno kasnije vjerojatno postati mušterije SOS telefona, okupili iza zgrade da gledaju kako se dva mamlaza valjaju u prašini. Užinali smo svoje sendviče od parizera i zadovoljno srkali "Dvojni C", dok su Joško i Mate, zajapureni, raščupani, krvavih noseva i poderanih modrih đačkih kuta, predano mlatili jedan drugoga. Službeno su postojale tri discipline. Najpopularnije je bilo potući se "na šake". Bezuman, neosviješteni boks, u kojemu protivnici prilaze jedan drugome panično mašući rukama u svim smjerovima, cijenio se kao vrhunsko bo-rilačko umijeće. Školski šampion u ovoj disciplini smatrao se najjačim učenikom uopće. Potom je dolazilo nekakvo rudimentarno hrvanje, koje je đačka populacija, barem u Imotskoj krajini, zvala "na povaljivanje". Glagol "povaliti" u tim smo godinama, kako vidite, koristili u vrlo čednom značenju. Borba u ovoj disciplini po pravilima je završavala kada jedan protivnik zarobi drugoga ispod sebe, sjedne mu na trbuh, prikuje mu ruke uz tlo i ovaj plačnim glasom prizna: "Predajem se!" Ako dječak na tlu ne želi priznati da je izgubio, onome gore propozicije dopuštaju da iz usta pusti tanak mlaz sline po njegovu licu. To poniženje obično demoralizira oborenog na zemlju i on se zaista preda, ali nekad ga opet razjari, da on skupi snagu koju možda nije ni znao da ima, zbaci protivnika sa sebe i borba se, na golemo veselje okupljenih, nastavi. Napokon, treću, najmlađu disciplinu zvali smo "na karate". Ono što smo mi zvali karateom jednostavno je uključivalo sve opisano u prethodne dvije plemenite vještine, samo što je još valjalo vrištati na kineskom. Ili barem da zvuči kineski. Kako nitko od nas nije govorio kineski, štogod da si rekao, nisi se mogao prevariti. Bogzna što je meni bilo kada sam pomislio da bih mogao biti dobar u karateu. Rekao bih da je krivo to da sam se volio smatrati progresivnim mladim čovjekom. Novi trend u štemanju, uvozna roba, k tomu, činio mi se da više odgovara mojoj naravi od obične, seoske tučnjave. Možda sam se malo i sramio svojih predaka koji nisu od toga napravili umjetnost i filozofiju kao Istočnjaci. Mnogi su se, uostalom, tako navukli na karate, priča o tomu kako se budistički redovnici mlate istom onom predanošću s kojom oni katolički prave sir, učinila je da zviz-nuti nekoga nogom u glavu dobije neki lijepi smisao. Elem, ja sam mislio da je to kao izmišljeno za mene i baš tu disciplinu sam izabrao kada sam u četvrtom razredu jednom Teu poručio da ću mu jebati sve po spisku. Taj jeTeo, da ne bude zabune, bio pristojan dječak, sve dotad smo nas dvojica bili u odličnim odnosima, nije bilo upravo nikakvog razloga da se potučemo. No, neka je sotona valjda ušla u mene, poželio sam nekoga razbiti i tražeći prikladnog kandidata, sjetio sam se njega, slabunjavog i malešnog. Našli smo se dakle u dvorištu na velikom odmoru, u krugu znatiželjnika, nas dvojica, jedan nasuprot drugome, a čitava borba trajala je možda četiri sekunde. Teo je kratko kriknuo i plasirao jedan jedini, ali kvalitetan udarac nogom u moje prepone, "na nezgodno misto", kako bi rekla moja baba, a ja sam jeknuo i srušio se. Publika se sa svojim sendvičima i sokićima razočarano razišla, dok sam ja ostao ležati na zemlji. I mislim da sam baš u tom času, s nosom u prašini, shvatio kako sam ja zapravo jedan intelektualac i pacifist, zagovornik mirnog rješenja sukoba. To je bio posljednji put da sam se potukao, prije dvadeset pet godina. Prizvao sam u uspomeni ove trenutke prije nekoliko dana, čitajući o djeci koju tuku, ucjenjuju, zadirkuju ili na neki drugi način zlostavljaju vršnjaci u školama. Potreslo me, kao i sve vas vjerojatno, oproštajno pismo osmogo-dišnjaka koji se namjeravao baciti s prozora zbog dječaka koji ga je maltretirao pa sam se pokušao sjetiti jesam li ja u toj dobi imao sličnih problema. Dječji psiholozi, da su se tada bavili bullvingom, svakako bi me označili kao moguću žrtvu. Ja sam bio čudak, smotan, tjelesno nerazvijen i imao sam klempave uši. Odrastao sam medu ljudima koji nisu na glasu kao osobito pitomi. Po svemu, najbolje što meni se moglo dogoditi u školi je da me vršnjaci objese na mesarsku kuku. A opet, ništa mi se ozbiljno nije dogodilo, imao sam sretno djetinjstvo. Nisu me tukli, bar dok ja to nisam sam zatražio. Kada sam odabrao politiku miroljubive koegzistencije, školskim štemerima to nije smetalo. Oni su se između sebe znali zabaviti, divljački su nasrtali jedni na druge, a nas crve prezrivo su ostavljali na miru. Ne pamtim ni da sam ja, ni bilo tko koga poznajem, u školi doživio išta nalik onome što se danas zove bully-ing i baš zato, da ste me prije samo tjedan dana pitali što mislim o tome, zacijelo bih

vam kazao da se u tome jako pretjeruje. Rekao bih vam još da smo izmislili problem za koji do jučer nismo ni znali da ga imamo, baš kao što smo izmislili da treba kupovati pitku vodu u plastičnim bocama. Zločesto bih dodao da smo povodljivo uvezli pojam za koji uopće nemamo riječ u našem jeziku. No, tada sam vidio oproštajno pismo osmogodišnjaka samoubojice, a slučajno imam dječaka jednake dobi, i to mi je slomilo srce. O djeci nemam predrasuda. Znam, recimo, da nisu nevina. Nervira me kad neka učiteljica, teta u vrtiću ili slaboumni dječji pisac počnu umiljato meketati o divnim, iskreni i bezazlenim klincima. Ruku na srce, netko i sa sedam godina može biti pogana osoba. Štoviše, u toj dobi netko će možda biti i zločestiji nego kada odraste. Oblikujući svoje nazore, stalno uspoređujući svoje postupke s postupcima drugih, jer upravo i nema drugog načina da oblikujete nazore, djeca budu užasni konformisti. Ona žive u svojim malim diktatorskim svjetovima u kojima svi moraju biti isti, moraju se slično odijevati i češljati, imati slične torbe i pernice, igračke, moraju slično govoriti... Tek puno kasnije djeca će shvatiti da nije bogzna kako uljudno kreveljiti se pokazujući prstom na nekoga tko je drukčiji. Oni nemaju baš nikakvo poštivanje za različitosti, štoviše, da bi dokazali svoju odanost grupi, spremno će, a ponekad i sa sadističkom nasladom, kažnjavati onoga koji je različit. Uistinu, kada bi bili kadri takvo što napraviti, sedmogodišnjaci bi vjerojatno otvarali konclogore. Ali opet nisam siguran da takvo ponašanje treba sankcionirati. Može biti da sam u krivu, ali ja ne doživljavam osobito lošim kada se djeca međusobno zadirkuju i izazivaju, rugaju se jedni drugima. Ja želim da moja djeca upoznaju zlo, pa i da ponekad, zašto ne, osjete zloću u sebi. To je uzbudljiva emocija i ja im je ne želim uskratiti, čak ni kad bih mogao. Potrudit ću se, jasno, da njih dvoje postanu dobre osobe, ali bih volio i da nauče biti bezobrazni. Ima, znate i sami, trenutaka kada je to vrlo korisno znanje. Ukratko, s ovom pričom o bulh/ingu mislim da moramo biti vrlo pažljivi i znati za mjeru. Premda je, priznat ću još jednom, dosta teško odrediti pravu mjeru kada imate osmogodišnjaka koji želi umrijeti. Pravo ja, ključ u ruke Oglas je, ne pamtim više, bio za tečaj samopo-moći, transcendentalne meditacije, reikija, autogenog treninga, hipnoze, regresije ili nečega sasvim šesnaestog. čuvao sam ga negdje medu papirima i zagubio. Sjećam se samo natpisa: "Otkrijte pravo ja!", a dolje, sitnije: "Mogućnost plaćanja u tri rate." Znam da nije bilo skupo. Mislim, ako uzmete u obzir da na kraju dobijete pravo ja. Nešto što je Hegelu trebalo pola života da shvati, ovi su nudili za dva mjeseca. Pravo ja, ključ u ruke. Dostava besplatna. Za razumnu svotu, u tri obroka, činilo mi se, vrijedilo je sresti tog zagonetnog stranca, tu pametniju, sretniju, šarmantniju i naočitiju osobu koja desetljećima živi u meni, spava, jede, hoda i tušira se sa mnom, koja plače sa mnom kada gledam tužne filmove i jauče kad cupkam dlačice iz nosa, toga boljeg, pravog ja s kojim se dosad nisam imao čast upoznati. Na oglasu je bio broj telefona koji zbog nečega nikad nisam nazvao, a imao sam puno pitanja organizatorima tečaja. Pod jedan, razumije se, ako ne nađem pravo ja, je li oni vraćaju pare? Zatim, naravno, što ako mi se pravo ja ne svidi? Otkrijem li, na primjer, da moje pravo ja glasa za Demokratski centar, je li neuljudno kazati da ga ne bih uzeo? Sto ako je moje pravo ja pljunuti Mladen Grdović, ili voli nositi žensko rublje, ili je baptist ili hare krišna, ilegalni pakistanski useljenik, što ako navija za Dinamo? Ej, narode, ubio bih ga da navija za Dinamo! A dosta bi mi teško palo i saznanje da moje pravo ja ne bi uzelo više od dvjesto kuna u "Milijunašu". Neugodno bi me se dojmilo i da sluša grupu Scorpions i da mu je omiljena knjiga "Mali princ". Napokon, čak i da ne bude ništa od toga, da mi se moje pravo ja svidi, što ako se ne svidi mojoj ženi? Ili mojoj djeci? Ja dođem i slavodobitno rečem: "Evo ga, djeco, ovo je vaš pravi tata", a djeca udri u plač. Potom, što ako na tečaju slučajno nađem tuđe pravo ja? "Oprostite, to nije vaše pravo ja, nego od jednog Miroslava iz suprotne smjene." Osim toga, što ako mi veličina mog pravog ja ne bude odgovarala? Ako mi bude usko u ramenima, a rukavi prekratki? Može li se pravo ja prati u vešmašini i je li postojano na visokim temperaturama? Skuplja li se po dužini? Daju li garanciju na pravo ja i imaju li ovlašteni servis? Gdje se mogu kupiti rezervni dijelovi za pravo ja? Je li uz

doplatu moguće dobiti pravo ja koje perfektno vlada portugalskim...? Pitanja su mi se danima rojila po glavi dok sam se spremao telefonirati ljudima, a onda se oglas, kako sam već kazao, zaturio negdje među papirima, lako može biti i da sam ga bacio, i ja sam potpuno zaboravio na tu stvar. Sve do prije neki dan. Napunio sam trideset pet godina, razumno pretpostavio da mi je u najboljem slučaju ostalo još toliko i uplašio se da sam sve dosad, tko zna, možda živio nečijim tuđim životom. Ta pojava zacijelo vam je poznata, dosta je uobičajena kod okruglih rođendana, osobito među muškarcima. Sa ženama je lakše, one kad su nezadovoljne obično samo sjednu i plaču da nemaju što obući, a muškarci bi odmah čitavu kuću zapalili. Kao u "Frank's Wild Year , ako znate tu pjesmu od Toma Waitsa, kad do jučer sasvim regularan tip sjedi u parkiranom autu s druge strane ceste gledajući svoj dom u plamenu, a onda se zaputi prema sjeveru, misleći kako nikad zapravo nije podnosio tog psa. Dobro, ovo je možda ponešto radikalan slučaj krize srednjih godina, nije baš ni sasvim zakonit, no osjećaj vam je svakako poznat, onaj neobični trenutak kad svi zvukovi oko vas nekako iščeznu i vi se začuđeno okrećete, nije vam jasno kako ste se tu našli, osjećate se tjeskobno i tuđe u svom životu, odjeća koju nosite nije vaša odjeća i posao kojim se bavite nije posao za vas. Gledate neku djecu kako se smiju i pomislite kako biste dali sve na svijetu da samo na sekundu možete biti oni. Ovo je iz jedne pjesme Boba Dvlana. U redu, priznajem, ja se na trideset peti rođendan nisam baš ovako osjećao. Moj prijatelj Igor kaže da sam ja krizu srednjih godina pregrmio još u devetnaestoj i to nije sasvim neistinito. Osjećam se ugodno u svojim tridesetima, sretniji sam, mudriji i sigurniji u sebe, jasniji sam, žene mi čak kažu i da bolje izgledam nego kad sam imao dvadeset dvije. Ali, opet, znate, okrugli rođendani su uvijek prilika za propitivanje nekakvih gluposti kao što je pravo ja. Što je to uopće, to pravo ja, koje se tečajevima prodaje u tri rate? Ili kad magazini pišu o tome, koji su to autoriteti za pravo ja da vam suvereno poručuju da promijenite radno mjesto, smršavite i počešljate šiške na čelu? Koji zajebant sastavlja one novinske testove, gdje na dvadeset pitanja odgovorite s a, b ili c, zbrojite bodove i dobijete jednostavno i nedvosmisleno tumačenje što je vaše istinsko biće i u kojem se smjeru treba razvijati? Kad bi život bio tako jednostavan, vjerujte, istog časa bi ga vrijedilo skončati. Pravo ja je za jednostanične organizme. Punoglavcu je pravo ja da postane žaba, ličinki da bude leptir, a vi zaslužujete bolje. Ili možda ne zaslužujete, sami odlučite, ali ja znam da ne postoji takva osoba za koju bih sa stopostotnom sigurnošću kazao: "Evo, to sam ja!" čak i da postoji, nisam siguran da bih je želio upoznati. Draže mi je vjerovati da sam više ili manje sretno •¦ ->. spojen od nekoliko osoba, koje žele različite, ponekad i potpuno oprečne stvari. Koje se nadvikuju u meni i ne podnose međusobno, koje iza leda ogovaraju jedan drugoga, da bi naposljetku opet nekim slučajem izabrale ono najbolje za mene. Pa ako i ne izaberu najbolje, naučio sam se nositi s tim. Velika je to stvar, ako mene pitate, naučiti sam sebi oprostiti za sva sranja, trideset pet godina radim na tome i dosta mi dobro ide. Dosegnuti pomirljivost u nepomirljivosti različitih ličnosti u sebi samome je moj recept za krizu srednjih godina. Žao mi je nekih drugih ljudi kojima sam u prošlosti nesmotreno nanio bol, ali sebe baš nimalo ne žalim. Kada shvatite da nema pravog ja, nego da je svako vaše ja jednako punovrijedno, ništa što ste učinili nije bilo pogrešno, svi su vaši krivi potezi bili pravi potezi, svi su vaši porazi zapravo bili pobjede. Pobijedili ste već samim tim što ste ostali živi pored svih tih budala koje se motaju po vašoj glavi i vuku svaki na svoju stranu. Eto, s ovim sam mislima ja dočekao trideset petu. Izljubio sam se s najbližima, a onda smo zajedno pojeli tortu koju mi je punica ispekla. Kasnije sam stavio da mi svira jedan stari album Krisa Kristoffersona, koji sam sam sebi kupio za rođendan. Bila je tamo jedna prava pjesma za mene, jednog cool frajera koji je upravo ušao u drugu polovicu tridesetih. Zove se "The Pilgrim: Chapter 33". Pa kaže: He's walking contradiction, Partlv truth and partlv fiction,

Taking every wrong direction On his lonelv way back home. Stari prdonja u pederskoj majici Motovunski filmski festival je tradicionalno divan, samo što sam ja ove godine s djecom. Dok narod oko mene besposleno žmiri u sunce, ja trčim za bebom s voćnom kašicom u jednoj ruci i žlicom u drugoj, i pognut izlazim iz kina šaptom se ispričavajući ljudima jer se baš u pola filma, taman kad je bilo najuzbudljivije, moja malena istovarila u pelenu, a kasnije je uspavljujem, kroz prozor gledajući kako dolje na ulici radnici, seljaci i poštena inteligencija raspojasano plešu. Doći s djetetom od osamnaest mjeseci na najzabavniji tulum u zemlji, ukratko, nema znatnije šanse da se plasira medu deset najinteligentnijih stvari koje sam napravio u životu. Ipak, bila je to vrijedna lekcija. Pet motovunskih dana jasno mi je dalo do znanja koje je moje mjesto na svijetu, što ja jesam i što nisam. Već sam prvi dan, uspinjući se zapuhan i znojan strmom motovunskom kaldrmom, to shvatio. Dvojica festivalskih volontera, mladih punoljetnika s irokez frizurama, pomagali su mi nositi prtljagu, jer znate kako je to kada s obitelji, sa ženom i dvoje djece, negdje putujete na nekoliko dana. Tri kovčega, ruksak, putni frižider, nese-ser, dječja kolica i laptop. Gazimo tako ja, svjetski poznati alpinist Stipe Božić, i dvojica nepalskih šerpa prema vrhu, sa svim onim što treba da se jedan brak mit kinder uspješno presadi iz svog prirodnog staništa na neko drugo mjesto, a jedan momak, prijatelj mojih ljubaznih pomagača, usput dobaci... "Majku ti božju, tip ima stvari k'o Britnev Spears." Ta jedna jedina rečenica, kratka duhovita opaska motovunskog volontera, koji ovdje vjerojatno nije donio mnogo više od četkice za zube i nekoliko komada veša u maloj torbici preko ramena, u trenu me je osvijestila i shvatio sam kakav sam sredovječni papak postao. Mislim, da se ne lažemo, ja nikad nisam ni bio bogzna kakav cool tip, ali ovo je bio potpuni, bezuvjetni, sramni poraz svih mojih frajerskih uobrazilja. Neobično je to, drage čitateljice i dragi čitatelji, malo možda i tužno, u jednom času imaš dvadeset i čini ti se da će ti čitav život biti kao jedan uzbudljivi neprekinuti Woodstock, a samo časak kasnije vučeš putni frižider s voćnim kašicama i rižolinom. Nisi ni primijetio kada ti se i kako to dogodilo. U malenom treptaju oka, učini ti se, od anarhista u vreći za spavanje na plaži pod tamarisom pretvorio si se u malograđansko čudovište koje urla na recepcionara jer u sobi nema tople vode. E, sad, što da čovjek napravi? Mogao bih se, dakako, kao oni ocvali bikeri u kožnim prslucima s resama, sa sijedim brčinama, perčinima i crnim "Born to be Wild" majicama rastegnutim preko trbuha, praviti kao da se ništa nije dogodilo, ali nekako nemam volje za to. 'Trn too old for this shit", rekao bi Danny Glover u "Smrtonosnom oružju", a ja ga često citiram, uvijek napola ozbiljno, s nekom svečanom autoironijom, sam sebi smiješan u što sam se pretvorio... "Napravit ću vizit-karte", rekao sam prije neki dan ženi, "AnteTomić, naš poznati književnik". Ona me je, naravno, razumna, kakve bi supruge valjda i trebale biti, upozorila da je u ovoj zemlji previše debila koji ne bi razumjeli moj vic. Ona i inače vrlo često bolje od mene zna što mi je prilično, a što nije i kad valja prestati s majmu-niranjima. Dobro, gdješto je možda i prerevna u tome. Kada smo se raspakirali u Motovunu, recimo, nezadovoljno sam primijetio da mi nije u kovčeg stavila majicu s White Stripesima. Sve neke pederske La coste majice mi je spremila pa sad izgledam kao predsjednik Uprave Privredne banke, kao neki Bozo Prka na godišnjem odmoru. Djeca po motovunskim kaletama pokazuju prstom i kikoću za mnom. To mi je isprva smetalo, ali sad sam se već navikao. Uspavao sam bebu pa sad gol do pasa pušim naslonjen na prozor, gledajući studentariju kako pleše s druge strane ceste. Zbunjeni, pijani, prekrasni, beznadno se uvaljuju djevojkama, a "Once in a Lifetime" odTalking Head-sa zvuči jednako uzbudljivo kao i prije dvadeset pet godina i nije se, rekao bih na prvi pogled, mnogo toga promijenilo. Pamtim sam sebe u potpuno istovjetnim prilikama. A opet jest, drukčije je. Oni, recimo, imaju ocean ilegalne muzike u mp3 formatu za koju su bili dovoljno pametni da je sasvim besplatno sprže jedni od drugih, a ja sam asshole kojega će

diskografska industrija opljačkati za nekakve jubilarne, digitalno remasterirane albume u ograničenim nakladama, s knjižicom od trideset dvije strane i bonusom prethodno neobjavljenih pjesama i de-mo-snimaka koji, ruku na srce, često nisu ni zaslužili da ih itko normalan čuje. Nedavno sam tako kupio digitalno obnovljen prvi album Velvet Undergrounda, kao da je Andy Warhol, dok je glumio producenta te krasne buke, i u jednom trenutku makar poželio da ona bude pošteno snimljena. Nizašto, samo zato jer imam para za to, dao sam Universal Record-su stočetrdeset kuna za taj besmisleni cede i on sada stoji na polici iznad mog radnog stola kao neporeciv dokaz da mlade budale solidno zriju u stare budale. Nemam, dakle, ništa ozbiljnije zamjeriti tim klincima, u onim godinama što nas dijele ja ništa osobito pametno nisam naučio. Ne smeta mi čak ni kada na manje od deset metara od moje postelje u četiri ujutro na dva puta dvjestopedeset vata razvale "Motore" od Divljih jagoda. Ne izlazim na prozor da im svima redom psujem majku, samo bi ih možda upozorio da su stihovi "U daljini čuju se kao gromovi/ Autoputom prolaze kao vjetrovi" zapravo krivotvorina, jer Bosna i Hercegovina, domovina njihova omiljenog vokalno-instrumentalnog sastava, ni danas nema, a u vrijeme nastanka pjesme pogotovo nije imala, tako razvijenu cestovnu infrastrukturu. Elem, ja imam trideset pet, a oni tamo s druge strane u prosjeku petnaest godina manje i više ili manje skladno živimo jedni do drugih. Dobro je jer nema zavisti medu nama. Oni se, razumljivo, ne bi mijenjali sa mnom, ali ni ja bogme ne bih više spavao u šatoru. Previše mi se sviđa ova udobnost, novac i poštovanje koje sam nekako stekao u međuvremenu. Neke stvari su mi u životu, dakako, došle u krivo vrijeme, no ne bunim se. Sada bih, recimo, sebi mogao priuštiti Fender Stratocaster, vjerojatno i Harlev Davidsona, ali sam razumno zaključio da to više nije za mene. Imam dvoje djece i moram paziti da ne ispadam budala pred njima. Dobro, kći mi je još mala i ništa pod milim bogom, srećom, ne razumije, ali za sina, koji ima devet, sam uočio da me se povremeno srami. Ne zamjeram mu, sramio bih se i ja na njegovu mjestu. Omiljeni izborni predmet Rasprava o spolnom odgoju u školama traje već nekoliko mjeseci s neobjašnjivom ravnodušnošću šire javnosti. Ljude koji su krvavo posvađani oko stvari koje obično nemaju nikakve veze s njihovim životima, koji gdjekad strastveno brinu tuđe brige, tuku se u gostionicama zbog nečega u čemu nemaju baš nikakvog osobnog računa, kao da ne zanima seksualnost mladih. Nemaju stav o tome i ne nedostaje im. Fućka im se kako se adolescenti upućuju u intimne odnose. U redu, da im to netko donese na video kaseti, zacijelo bi sa živom znatiželjom pogledali, ali inače ne shvaćaju zašto bi trebali razmišljati o tome, u čemu je problem. Djeca će im, misle valjda oni, bez ičije pomoći naći ispravan put, krenut će kad im dođe vrijeme mriještenja instinktivno kao jegulje u Sargaško more, i bit će razumni i oprezni, sami će se čuvati. Teško da bi išta bilo neistinitije. Djeca su, znamo, u ovome kao ni u čemu drugome, nerazumna, lakomislena i baš nimalo se ne čuvaju. Vi slaboumno želite vjerovati da se čuvaju, ali skriveno u sebi i sami znate da ne. Strah vas je razmišljati o tome pa potiskujete tu misao. Osim toga, malo ste vjerojatno i sramežljivi i ne znate kako biste s njima razgovarali o seksu. Jednom ili dvaput možda vam je i palo na pamet da bi trebalo nešto napraviti, ali naposljetku opet niste, pokrili ste oči rukama i pustili ih da srljaju nadajući se da će sve ispasti dobro. A naravno da ne ispadne dobro. Kakve ste popisane sreće, od svih djevojaka u razredu, jedino će se vaša kći s maturalca vratiti noseća. Pa još sa zadnjom protuhom u školi. Vi ste dvanaest godina krvarili nad njezinim domaćim zadaćama, vodili je na francuski i čekali ispred glazbene škole, a ona će vam dovesti kozičavog heavy metalca žutih zuba, u majici s natpisom "Slaver". "Drago mi je", govori taj idiot pružajući ruku. "Meni nije", kažete vi zlovoljno i ne pada vam na pamet da se rukujete s njim. "Tata, Krešimir je muzičar", javi se uto poniznim glasom vaša glupa jedinica. "A je li?" upitate glumeći ushit. "Upisat će obou na konzervatoriju?" "Nas nekoliko sviramo death metal", objasni zet, koji je takav majmun da uopće nije shvatio ironiju. "Grupa se zove Amputacija noge." "Am-pu-ta-cija noge", ponovite vi mračno gledajući kćer. Poželite u tom trenu razbiti neki tanjur i

pođete već rukom prema kredencu, a onda se sjetite da ste ih još prekjučer sve polupali. No, nema vam koristi bjesniti. Osim ako do kraja života ne mislite jesti iz metalnih tanjura. Sto je bilo, bilo je. Šteta je učinjena. Krešimir će uskoro useliti u vaših četrdeset kvadrata u visokom prizemlju i slušati Black Sabbath na vašem stereu. Nasred dnevne sobe će mahati masnom kosom zaneseno svirajući nevidljivu gitaru, a vaša kći će ga, izvaljena u naslonjaču, s dlanovima položenim na golemom trbuhu, gledati s obožavanjem. Usprkos svemu, vi je još uvijek volite pa ćete njezinom dripcu od muža posuditi pare za tonski studio. Amputacija noge, koja je u međuvremenu promijenila ime u Poremećena psiha, će o vašem trošku napraviti demo snimke, no od toga, razumije se, neće biti znatnije koristi. Vi ćete se lijepo pozdraviti sa svojim parama, a death metalac će završiti karijeru kako obično završavaju karijere death metalaca. Zaposlit će se kao skladištar u Pevecu. Jedino veselje koje će vama preostati u životu jest da će vam unuka nevjerojatnim slučajem ispasti bistro dijete. Krvarit ćete nad njezinim domaćim zadaćama, voditi je na francuski, dočekivati ispred glazbene škole i... ah, što da vam dalje pričam. Ovo je, naravno, možda malo radikalan primjer, ali vjerujem da ste shvatili zašto je važno da vaša djeca na vrijeme dobiju neke teorijske spolne spoznaje. Ako je vama samima već neugodno razgovarati o tome, ako ne možete pobijediti sram pred vlastitom djecom, korisno je imati nekoga nastavnika koji će im objasniti da je u onoj ljepljivoj mliječi desetak milijuna sićušnih gadova koji samo čekaju da im zeznu život. Da je opasno kockati se s njima. Da je seks, istina, ponekad prekrasan, ali da nekoliko kratkih časova slasti mogu biti uzrok desetljeća muke. Da je dragi Bog, možda i nesmotren u svojoj dobroti, svakakvim ništarijama dao mogućnost da se razmnožavaju i da ne bi bilo jako razumno s njima podijeliti tu radost. Spolnu higijenu i venerične bolesti da i ne spominjemo. Zbog svega toga vrijedilo bi potrošiti nekoliko školskih satova, da netko inteligentan i odgovoran podigne haubu i djeci pokaže motor. Dobro, ne baš doslovno, ali shvaćate što želim kazati. Ta je stvar, složit ćemo se, za vas svakako važnija i od rebalansa državnog budžeta, i od smjene ministra policije, i od toga čija su imena u zapečaćenim optužnicama Međunarodnog suda za ratne zločine, pa je nejasna posvemašnja ravnodušnost na to kakav ćemo spolni odgoj u školama odobriti. Crkva predlaže jedan, a nekoliko civilnih organizacija drugi. Biskupi misle da se protiv tjelesnih iskušenja valja boriti postom, molitvom i batinama, a punkeri se s druge strane uopće ne bi borili. Oni će vam jedino savjetovati da ne budete baš jako drogirani u postelji. U redu, ovo je ponešto uopćena interpretacija ova dva stajališta, ali su oba, svaki na svoj način, uistinu malo radikalna i čovjek ne zna za koji bi se odlučio. Ponekad ti se do podne čini da bi ponovno valjalo uvesti muške i ženske gimnazije u kojima ne bi bilo nikakvog spolnog odgoja, a poslije podne bi opet, uz spolni odgoj, predložio i izborni predmet za djevojčice kojima se sviđaju djevojčice i dječake koje privlače dječaci. Koji put vam se dopadne crkveno rješenje da se svima od trinaeste do dvadeset prve prepone zaliju u beton, a koji put pomislite kako bi u spolnom odgoju za djecu koja se posebno ističu trebalo uvesti i dodatnu nastavu, gdje bi ih uputili u zadovoljstva s lisicama, halterima i prezervativima s okusom vanilije... Kako bilo, spolni odgoj je bitan, ali opet, kako bih rekao, baš i ne želite da vašem djetetu to postane omiljeni predmet. Neka bude četvorka na polugodištu, pa i solidna trojka, vi nećete praviti galamu oko toga. Zabrinulo bi vas, priznajte, da vam sin ima baš sve petice iz toga. Da ode, na primjer, prijateljici učiti seksualni odgoj pa još da ostane spavati tamo. Ili da vam kći dođe i kaže: "Tata, nastavnica me izabrala za županijsko natjecanje iz seksualnog odgoja." "A di je natjecanje?" "U Baškoj vodi." "Ma, ne dolazi u obzir." Još vam samo treba da vaša mala svoje teorijsko znanje iz tog područja praktično provjerava s nekim darovitim mladićem iz Vrgorca. Zapravo, kako god okrene, s tom stvari ste se zeznuli. Ali, tu se već otvara jedno mnogo strasnije pitanje. Razmislite dobro, možda ni vi sami niste imali dobar spolni odgoj? Udao se sin

Nedjeljni objed u jednom našem katoličkom domu. Mama je baš odnijela tanjure za juhu i vratila se s telećom pečenkom, a stariji sin ih sve svečano pogleda, roditelje, mlađeg brata u crnoj "Metalica" majici i sestricu umrljanu špinatom u stolici za bebe, baku kako zamišljeno jezikom namješta zubnu protezu, pa reče... "Tata! Mama! Ja se oženio!" Tata zastane s viljuškom iznad lijepog komada teletine. "A je li? Pa za koga, bogati?" "Za jednog dragog momka iz Knina", kaže sin i na sam spomen voljenog bića licem mu se razvuče osmijeh. Mama zadrhti, prestravljeno pogleda tatu. Ovaj se smračio. "Iz Knina?" ponovi on gušeći gnjev u sebi. "A čiji je?" "Naš, tata. Hrvat." "Ajde, dobro", reče tata pa zabode viljušku u meso. Vidljivo mu je laknulo. "Samo mi nemojte Srbe dovodit u kuću... Mladiću, jesi li upamtio", nastavi on pokazujući na klipana u "Metalica" majici, "to se i na tebe odnosi. Da ti ne bi palo na pamet da mi ovde kakvog Muslimana dovedeš za ženu." "Muža", ispravi ga mama. "Svejedno", kaže tata žvačući... Vjerujete li da bi se u bliskoj budućnosti negdje u nas mogao dogoditi ovakav razgovor? Ja sam tvrdo uvjeren, već za koje desetljeće najkasnije. Nacionalne netrpeljivosti ostat će zacijelo jednako užasne kao i prije dva stoljeća, ali društvo će prozračiti visoka tolerancija prema seksualnim manjinama. Takvo što uostalom već se da vidjeti na trulom Zapadu. U Nizozemskoj su, na primjer, imali deklariranog homoseksualca za vodu desnice, kojemu baš ništa nije smetalo ako bi koji muškarac popušio drugom muškarcu. Dapače, on je, prije nego su ga ubili, uzgred kazano, samo govorio da ne valja pušiti pakistanskim useljenicima. čovjek je, što bi se reklo, cijenio jedino etnički čiste, prave holandske tulipane. Također, u Španjolskoj je prije nekoliko dana donesen zakon o legalizaciji homoseksualnih brakova, no budite oprezni ako ćete po tome procjenjivati civiliziranost, stupanj uvažavanja različitosti u njihovu društvu. Pederi i lezbijke će se ženiti i udavati, ali baskijski teroristi svejedno će i dalje detonirati bombe po madridskim supermarketima. Ipak, da ne podcjenjujemo to što se dogodilo, jedna mala sloboda je ostvarena, jedan se fašizam slomio, ili se barem slama, u samo nekoliko dana u Kanadi i u Španjolskoj legalizirani su istospolni brakovi pa će valjda i u nas za koju godinu biti normalno vidjeti njih dvojicu, upravo vjenčanih, u tamnim odijelima, kako se skupa s rodbinom i prijateljima drže za ramena u vlakiću u svadbenoj sali neke periferijske krčme, ili u salonu namještaja gdje kupuju neku stravičnu ružičastu spavaću sobu. Premda su naši homoseksualci, treba primijetiti, u posljednje vrijeme malo šuštali u traženju svojih prava. Sve do prije neki dan tako se, primjerice, nije znalo hoće li se ove godine uopće održati parada homoseksualnog ponosa. Mislim, ja baš dobro ni ne shvaćam smisao toga Gay Pridea, što je tu vrijedno nekakvog osobitog osjećaja samopoštovanja, ali znate kako bismo rekli mi u Splitu ako Niko Kranj-čar već nosi majicu "Ponosan kaj sam purger", valjda se ni pederi nemaju čega sramiti. Kako bilo, uspjeh španjolskih i kanadskih homoseksualnih aktivista bit će zacijelo vrijedan poticaj i njihovim kolegama u Lijepoj našoj. Ta neće valjda ovi naši sada odmahivati rukom na brak, kako već odmahuju nevjenčani parovi govoreći: "Ah, to je samo komad papira." Neće valjda naši pederi i lezbijke, što se kaže, i dalje živjeti u grijehu. Zanimljivo je kako je većina ljudi homoseksualnost smatra prvorazrednim grijehom, nezamislivom tjelesnom opačinom. Homoseksualci su, u očima "normalnih", perverznjaci, dekadenti u svilenim kućnim ogrtačima sa zmajevima na leđima, bolestan svijet. A oni su zapravo vrlo često sasvim obične osobe koje žele nešto tako konvencionalno kao što je brak. Odani su svojem partneru i žele da to društvo prizna. Mnogi od njih su i predani vjernici i voljeli bi da to mogu obaviti u crkvi. Nema baš nikakve razlike između vas i njih, pederi i lezbijke mogu biti i malogradani i šovinisti, zadrti, budale, u najkraćemu nisu ni veće ni manje smeće od ostatka čovječanstva.

Što bi sve mogli značiti homoseksualni brakovi, kakve se neslućene mogućnosti otvaraju s njima, meni se tek stidljivo odškrinulo prije neki dan, kada sam razgovarao s jednim zemljakom, kojega je silno zaintrigiralo novo kanadsko obiteljsko zakonodavstvo... "čekaj, to znači da bih se ja sad mogao oženit za jednog Kanađanina?" upitao me on zamišljeno. "Pa, ne znam, valjda bi mogao", rekao sam zbunjeno. "Vidiš, to uopće nije loša ideja." "Ali, samo malo, pa ti nisi... ili mi barem nisi rekao da jesi..." "Ne razumiješ", prekinuo me on. "Ne bih se ja zapravo za njega oženio." "Nego?" "Nego zbog papira", rekao je taj praktični Imoćanin jednostavno, čudeći se upravo da ja ne shvaćam tu oči-glednost. "Da dobijem kanadsko državljanstvo." A meni se otvorilo pred očima. U trenutku sam mogao zamisliti čitavu ljubavnu dramu između plahe neiskvarenosti nekog kanadskog homoseksualca, nekog Pierrea, na primjer, iz Quebeeca, savjetnika u agenciji za odnose s javnošću, i nekog našeg Marinka, recimo, malko sirovog seoskog momka iz Runovića, što na crno montira spuštene stropove od gipsanih ploča. Mogao sam vidjeti svaki detalj njihove ro-manse, njezin uspon i pad, zanos i razočaranje, Pierrea što se nevino zaljubio u Marinkovu otresitost i njegove bicepse i ovoga našijenca koji šuti i trpi, pokorno jede sirovu ribu u japanskim restoranima i sluša Pierreove prijatelje kako oduševljeno blebeću o francuskim sirevima i free jazzu. A onda Marinko dobije svoje papire i, već na izlazu iz montrealske vijećnice, napokon reče ono što mu je dvije godine stajalo na duši... "Va te faire chier, pede!" Ili, u slobodnom prijevodu s francuskog... "Poserem se na tebe, pederu jedan!" Pierre plače. Marinko odlazi iz lošeg braka u potrazi za svojom pravom, heteroseksualnom budućnosti. Medu njima je gotovo. Slijedi montažna sekvenca. Pierre leži na kauču dekom pokriven do brade beživotno buljeći u telefon na stoliću. Na drugoj strani grada Marinko sa ženom na krevetu. Goli se grle neko vrijeme, a onda se on odvoji od nje, pogleda tužno u svoje prepone i reče... "Ne znam što mi je, ovo mi se nikad prije nije dogodilo." Pierre još uvijek leži na kauču, bulji u telefon, blijed, uočljivo mršaviji. Marinko šeće pustim perivojem. Lišće pokriva Montreal, čuju se gudači u offu. Marinko, sjetna pogleda, zastaje. Razmišlja neko vrijeme. Zatim potrči prema govornici s druge strane ceste. Telefon na stoliću zvoni. "Pierre, moja jedina ljubavi!" kaže Marinko glasom koji drhti od suza, a i peder s druge strane, jer što bi drugo od pedera i očekivao, plače. Ljubav je, dragi čitatelji, neobična pojava. Junferi s bogoslovije Ne znate vi kakva je to ljepota, u ljetno predvečerje, kad sunce nisko nad brdima rumenilom oblije kamenjar i makiju, pijuckati hladan gemišt i igrati na balote. Zjog uz gostionicu, publika sjedi na prevrnutim plastičnim gajbama od sokova, dok četvorica trbušastih gladijatora izludujuće precizno valja i bespoštedno bom-biza teške drvene kugle okovane čavlima. Rezultat je četrdeset osam naprema dvadeset devet, na primjer, jer su njih četiri, vlasnik mjesnog dućana mješovite robe, kolokvijalno "zadruge", i župnik, protiv općinskog tajnika i poštara, još poslije ručka počeli. Krasni im sati prolaze neopa-zice i željeli bi da nikad ne prestane njihovo druženje. Sva se slast života skupila u divnim časovima kad malo po-digneš hlače, pognut se kratko zatrčiš i lagano, kao dijete u postelju, ispustiš balotu, a ona se pravocrtno sjuri niz duguljast zjog, jedva primjetno podrhtavajući na sitnom nabijenom pijesku, mekano lizne i odbaci protivničku balotu pa se zaljubljeno stisne uz crveni bulin. "Fra Mladene, svaka ti dala!" vikne trgovac oduševljeno. "Koliko je?" pita župnik s drugog kraja zjoga ne obazirući se na provokaciju. "Dva naša." "Pu!" pljune općinski tajnik nezadovoljno. "Ajde, još ovu da završimo pa iden kući."

"A di ćeš sad", reče fra Mladen, "kad nismo nego smo počeli." "Moran", kaže tajnik. "Ženi san reka doć do devet." "Ako je žena u pitanju, svaka čast", kaže župnik. "Prijatelju, razumin te." Premda ga zapravo ne razumije. Otkud bi on razumio kako je to kad žena nekoga čeka? Ali, uvijek je tako. Svećenik s odobravanjem i puno poštovanja klimne tuđem nastojanju da bude dobar suprug i otac, iako sam nema baš veze s tim. Vidio sam to nekoliko puta, kad bi igrali na balote, ili kartali briškulu i tresetu, upravo kad je najslađe, netko bi ustao i otišao, jer je ženi obećao ranije doći, a velečasni bi ga pohvalio zbog toga. Premda je on sam, gad bezobrazni, ostajao zadnji i u svojem je bezbrižnom samačkom življenju uvijek imao vremena i za balote, i za karte, i za mali balun i stolni tenis, i za herbarij i modele letjelica, koji god da je hobi izabrao. Katolički svećenici mogu spokojno zaspati na kauču poslije objeda s knjigom na prsima, ili otići brati šparoge, skupljati minerale i promatrati ptice, ne strahujući od bračnih užasa. Nemaju malu djecu koja će gurnuti komad žice u utičnicu, ni žene koja će im prijetiti razvodom ako ne odu u goste njezinoj glupoj sestri, a mater ih nikad nije upitala: "Sinko moj, kad se ti više misliš zenit?" Žive mirno, bez stresa, ne poznajući traume roditeljskih sastanaka i bankovnog minusa te je zbilja nejasno koji je to vrag u njih u posljednje vrijeme ušao, da su se ovako gorljivo raskokodakali o ukidanju celibata. Laici u to pitanje zapravo ne bi smjeli dirati. Nekoliko sam puta na ovome mjestu zamjerio Crkvi što se ružno miješa u intimu vjernika i nepošteno bi bilo da se ja sada miješam u njihovu. Na svećenstvu je samome da odluči hoće li ukinuti taj drevni zavjet, no ako itko od njih želio poslušati moje neobvezujuće i beznačajno mišljenje, bolje im je da zašute. Zar sami ne vide kako je celibat sjajna stvar, kako bi bez svoje kreposne aure bili puno neza-nimljivije osobe? Osobno, na primjer, ne bih volio da mi oženjeni svećenik blagoslovi kuću. Ne pitajte zašto, ali ja znam da bi to bio baksuz. Kuća koju bi blagoslovio župnik s bračnim prstenom na ruci, siguran sam, sutradan bi do temelja izgorjela u požaru od kvara na instalacijama. Sina da mi krsti netko oženjen, ja ne bih imao nikakve dvojbe — mali će završiti kao džepar i kokainski ovisnik, a možda se čak upiše i u Hrvatsku stranku prava. Da mi župnik s gospodom dođe čestitati Božić, sa zdjelom fritula, recimo, da mi se njih dvoje pojave na vratima, ja im ne bih otvorio. Ali, opet, premda ne bih volio da se vjenčavaju, svećenike ne osuđujem, štoviše, malo mi se, rekao bih, i sviđa kad čujem da je koji od njih uzgredno bludno sagriješio. Sasvim dobronamjerno, baš nimalo se ne naslađujući njihovim posrnućem, pristojno bih okrenuo glavu da vidim gdje netko od njih ašikuje s kakvom gospođicom. Ovo sada, priznajem, zvuči malo cinično, ali cinizam nekako, čini mi se, pomalo pripada samoj naravi katoličke vjere. Katoličke zabrane znaju biti velike i teške, ali za svaki grijeh možeš dobiti oprost. Mnogi vjernici tako ponekad zeznu, unaprijed kontajući da će to u nedjelju okajati u ispovjedaonici. To možda jest malo licemjerno s jedne strane, ali je s druge šašavo i čovječno. čovječnije nego u nekim drugim crkvama, koje od vjernika možda manje zahtijevaju, ali su mnogo zadrtiji. Tako bih ja s razumijevanjem gledao na slabost svećenika koji je popustio grijehu puti. Jer, znate, nije tim ljudima koji put ni lako. Kako ih žene gledaju, osvjedočio sam se prije nekoliko godina, kada sam jednom vodio nekakvu političku tribinu s jednim naočitim i pametnim popom. Iz publike nas je pomamno gledalo... zapravo, vraga nas, samo njega... po prilici sedamdeset pari ženskih očiju. Politička tribina izgledala je kao maturalac friz-erske škole, muškaraca gotovo da i nije bilo. Samo su one, razvratnice, kao začarane zurile u junfera s bogoslovije i prekidale ga pljeskanjem, jecajući od oduševljenja, kao da je Elvis Aaron Preslev osobno ustao iz groba, da samo za njih specijalno te večeri otpjeva "Love Me Tender". Nikada kao tada nisam osjetio takav bezumni tjelesni mag-netizam. Premda se on nije mene ticao, ja sam ga osjećao, prostorija je drhtala od njega. Netko bi to nazvao karizmom, ali ja bih se poslužio nepristojnijim izrazom, nije baš za tisak. Te sam večeri shvatio da svećenički celibat nije ni upola strašan kao što sam mislio. Jer, ne samo da se svećenik zavjetuje na čistoću, nego se još mora braniti od žena koje upravo njegova čistoća uzbuđuje. Ljubav, proturječna kako samo ljubav može biti, nastaje iz ljubavne nemogućnosti. I ta se čarolija ne smije razbiti, oženjen je svećenik neuzbudljiv poput svih nas drugih oženjenih

bezveznjaka. Ako svećenici dakle ne mogu živjeti s celibatom, a teško je s njim živjeti, meni bi bilo draže da ga krše potajno kao dosad. Da imaju ženu, ali na crno. Neprijavljenu. Bez papira. Kao kad kupiš auto u Posušju. Mogu, što se mene tiče, imati i djecu, samo neka je ne zovu nezakonitom, jer ja uvijek kada čujem nezakonita djeca, pomislim da bi klince trebalo pohapsiti. Svećenik s ljubavnicom, napokon, u puno je komotnijoj situaciji od oženjenog muškarca s ljubavnicom. Žene naprosto ta dva zavjeta, svećenički i bračni, ne shvaćaju jednako obavezujućim. Ljubavnice oženjenih muškaraca, kako znate, znaju biti vrlo zahtjevne. Neodgojeno traže da se razvedeš i oženiš za njih, prijete da će ti banuti na vrata, a one osobito drske će i zanijeti pa privesti nesretnika na DNK vještačenje. Tko je, međutim, ikada čuo da je neki svećenik pozvan na dokazivanje očinstva? Svećeničke ljubavnice su plahe i smjerne, kako i priliči ljubavnicama tih svetih ljudi. One ne žele da se zna za njih. Pjevaju u crkvenim zborovima spuštena pogleda, a ako im dragi na misi krišom namigne, one se zacrvene. Ne napušta ih krivnja da su ga navele u grijeh i odvojile od Boga i nikad ne traže brak. Svećenici zapravo imaju diskretne i neza-htjevne ljubavnice kakve žele oženjeni muškarci i to im nije dosta. Oni bi se sada ženili. Recite i sami, zar to nije tražiti kruha svrh pogače? Vlaj u Americi Posudili smo od susjeda kartonski kufer, a dolare sašili u podstavu kaputa, dali su mi adresu strica Joze u Pittsburgu i evo me u Americi. Premda zapravo i nije bilo tako lako. O, ne, gospodine! Da biste došli u Ameriku, morate najprije odgovoriti na bezbroj pitanja. Neka od njih tako su lukavo sastavljena da me to podsjetilo na psihotest koji sam jednom davno ispunjavao na regrutaciji. "Jeste li sudjelovali u genocidu?" pitali su me, primjerice, u formularu za ulaznu vizu. "Sranje, pomislih živčano grickajući vršak penkale, što da im odgovorim? I jesam i nisam, ne znam što bih rekao. Odgovorio sam da nisam, pa kud puklo. Ako budu provjeravali, pravit ću se blesav. Srebrenica? Joj, oprostite, ne znam kako sam zaboravio na to. Srećom, nisu provjeravali." Puste, dakle, oni mene u Ameriku. Moji kupe kartu preko Frankfurta za Cincinnati, a ja, koji se do Trilja četiri puta izgubim, lijepo se oduzmem do užasa. Sve će biti u redu, tješe me moji. Ako te tko bude štogod pitao, kažu, ti samo govori "yes". I stvarno bude sve u redu, dođem ja nekako do Frankfurta, a tamo još pitanja. Neka ljubazna starija gospoda, Amerikanka... imala je ime na plastificiranom kartončiću na prsima, ali ga nisam zapamtio... zamišljeno lista moj pasoš, a onda me prepredeno pogleda i upita: "Who packaged your bags?" "Yes!" bubnem ja izbezumljeno. "I'm sorry, do you understand what I'm asking you?" "\/" i" Yes! "Who packaged your bags?" ponovi ona polako, naglašavajući svaku riječ. Ja se tu malo saberem i skontam da me pita tko je spakirao moj kartonski kufer koji smo posudili od susjeda. "My wife" kažem. Okej, klimne ona i nastavi. Je li prtljaga bila stalno sa mnom? Jesam li je ostavljao bez nadzora? Je li netko nepoznat mogao staviti štogod u moj kufer? Ma kakvi, odgovaram spremno. čitavo vrijeme sam sjedio na njemu. Nosite li neko oružje? Ne, samo litru domaće travarice. Kad, u tom času, iza njezinih leda, detektor na metal oštrim pištanjem porekne sve što sam kazao. Automatski se zatvore sva vrata, a police officer u kutu diskretno stavi ruku na pištolj za pašom. Djevojka s gumenim rukavicama uze premetati po mom kovčegu, majice, gaće, košulje, otvara loptice čarapa... Pedantno čeljade, sve vrati kako je uzela, vidim ja odmah, netko će se usrećiti ako je oženi. Ima možda malo veću guzicu, ali bože dragi, koja Amerikanka nema malo veću guzicu? Napokon, ona iz džepića na neseseru izvadi grickalicu za nokte s malim, ovolicnim nožićem sa strane. Pobjedonosno se smiješeći rasklopi ga visoko u zraku da ga svi vidimo. Meni udari crvenilo u obraze. "Kako si mi mogla staviti grickalicu za nokte u kufer?!" sikćem ja malo kasnije u mobitel ženi. "Zašto?" upita ona nevino. "Je li sve u redu?" "U redu je moj... da ti ne kažem što. Sad imam dosje!"

S reputacijom međunarodnog terorista, školovanog u elitnim palestinskim kampovima, uđem dakle u avion za Ameriku i primjećujem da su svi malo hladniji prema meni. Vrećicu kikirikija stjuardesa samo što mi nije bacila u krilo. Ali, opet, prođe i to. Uđem napokon u Ameriku. Cincinnati u Ohiu. Ispred aerodromskog šaltera s natpisom "Non-U. S. citizens" nas dvjesto pedeset po prilici ulizivački se smijemo šalama policijskog narednika Bru-cea koji viče: "Ne paničarite, ljudi, sve ćemo vas pustiti unutra." U to dolazi avion s velikom grupom domaćeg stanovništva, a sgt. Bruce, ispod natpisa "U. S. Citizens", raširi ruke i svečano se prodere: "Dobro došli natrag u Sjedinjene Američke Države, dame i gospodo! Nedostajali ste nam ovdje!" Iz grupe se začuje oduševljen pljesak. Dvije se bakice razdragano zakikoću. Amerikancima je doista malo potrebno da budu sretni. Još jednom mi uzimaju otiske prstiju i fotografiraju me. Ponovno pitanja. Za koji drek sam došao? Jesam li ja normalan? Imaju oni dovoljno i svojih, američkih propalica. Još sam im samo ja nedostajao. I, bloodv hell, zašto cijelo vrijeme skakućem? Moram na zahod, gospodine. Dobro, istina, nije baš ovako zvučalo, ali ispod obrazine službene ljubaznosti jasno sam mogao osjetiti kako brkati policijski službenik živčani. Mi emigranti, nevaljalci jedni, sve ćemo mu krafne pojesti. Za susjednim šalterom jedan je Pakistanac došao službeno u Ameriku. "Pa šest mjeseci?!" pita ga zapanjeni službenik. Pakistanski biznismen u otučenim koledžicama, s otrcanom crvenom Adidasovom torbicom... kao da nije preko oceana došao, nego je baš ovaj čas iz teretane... ozbiljno klimne, a Amerikanac ga još jednom sumnjičavo pogleda, zavrti glavom i duboko uzdahnuvši letargično zvekne ljubičasti žig u njegovu putovnicu. Vidiš da je nesretnom čovjeku već preko glave ovakvog života. Napokon, evo mene u Americi. Stric Jozo lijepo me dočekao, zaposlio me u svojoj firmi. Rano ujutro, nas dvojica u kamionu za smeće pjevamo ustaške pjesme da se cijeli Pittsburg ori. Posao je dobar. Ludi Amerikanci nove novcate stvari bacaju, ne biste vjerovali što se sve nade. Stric prije neki dan našao nekakav stetoskop pa smo nas dvojica jedan drugoga pregledali. Ovdje moraš tako, jer puno ljudi nema socijalno osiguranje. I što još da vam kažem? čuvajte mi Hrvatsku. - P Ea $ 0 a—oE .12 c a. ? Dobar dan, ovo je pljačka Poštovani gospodine državni odvjetnice, Ljudi, primijetili ste vjerojatno, nigdje nisu tako nervozni kao u redu u banci. Uđete i u prvi čas možda ne osjetite napetost u prostoriji, svi se čine mirni dok premještaju težinu s jedne noge na drugu, lupkaju kreditnom karticom ili legitimacijom po dlanu, ili se hlade štednom knjižicom kao lepezom, ili kradomice jezikom pokušavaju izvući mesno vlakno što se zavuklo između zuba, ali ako negdje neoprezno stanete i netko samo nasluti da vi ugrožavate njegovo prvenstvo ispred šaltera, zareži kao vukodlak na vas... "Gospodine, ovdje je jedan red za sve." "Oh, oprostite", kažete vi uvrijeđenome povlačeći se na kraj dugačkog reda građana, a on podmuklo gleda za vama i čisto mu je žao što ste se ispričali. Osjetite u njegovu pogledu kako bi vam rado noktima izvadio jetra i još je onako krvavu i toplu požderao. "Jesi li ti vidio bezobraznika", kaže neka žena. "Ma, baš", uključi se i neki penzioner, "kao da smo svi mi ovdje blesavi." I tu se zametne kratka, ogorčena rasprava o moralnom posrnuću zapadne civilizacije, dok vi na kraju reda ukočeno zurite preda se, zamišljajući kako biste im svima lijepo opalili nogu u guzicu. Stojim ja tako u utorak oko podne tri četvrt sata u banci i u mislima sam već životinjski zaklao čitavu poslovnicu, četiri doživotne robije plus obavezna mjera psihijatrijskog liječenja, a onda

napokon dođem na red pa me još i službenica iživcira. "Kako to mislite da nemate krupnih novčanica?", govorim ja jedva se kontrolirajući da ne počnem vikati. "Eto, tako, oprostite", reče ona, "mogu vam ovo isplatiti samo u novčanicama od dvadeset kuna." "četrnaest tisuća kuna u novčanicama od dvadeset? Pa što vi mislite, gospodo, da sam ja s viljuškarom došao?" "Gospodine, molim vas, nemojte vikati." "Ja vičem!? Gospodo draga, vi još niste čuli kako ja vi..." Bum! Nisam ni završio rečenicu, kad je nešto zaglušno prasnulo. Bum! Još jednom. Stakla su se stresla, a komad žbuke otkinuo sa stropa i rasuo od udarca o pod baš pokraj mene. Možda samo za centimetar me promašio. Uplašeno sam se trgnuo zaklanjajući glavu rukama i pognut okrenuo, vidjevši tada na vratima muškarca s crvenom bejzbolskom kapicom, tamnim naočalama i velikim crnim pištoljem u ruci. Bankovni službenici, primijetio sam, vjerojatno naviknuti na ovakve situacije, već su prepadnuto polijegali po sintetičkom tepihu iza šaltera. Jedna u mini-ci dosta se zgodno naguzila iza velikog printera. "Ovo je pljačka. Samo budite mirni i ništa vam se neće desiti", rekao je muškarac s crvenom kapom i naočalama za sunce sabranim poslovnim tonom, autoritativno koračajući prema šalterima i naoko nezainteresirano šarajući pištoljem po prostoriji. Vidjelo se kako vlada sobom i da mu ovo vjerojatno nije prvi put, da imamo čast raditi s profesionalcem, no mi smo se svejedno uplašili. Neki je djedica svečano podigao ruke, kao da se predaje partizanima na Bleiburgu, a ja sam sebično pomislio kako je sreća da me službenica još nije isplatila. "Vi", pokazao je pljačkaš pištoljem na ženu iza printe-ra. Stražnjica u minici se promeškoljila. "Vi, vi", ponovio je on. Žena je uplašeno izvirila. Tek sam tada shvatio daje to ona što je mene posluživala. "Otiđite do sefa i napunite ovo", zapovjedio joj je kriminalac izvukavši odnekud dvije crne najlonske vreće. "Ne znam hoće li dvije biti dosta", rekla je žena poslušno uzimajući vreće preko staklene pregrade. "Nabijte malo", kazao je on, a ja sam se malo trgnuo. Nešto u tonu njegova glasa, ne znam točno što, ali kao da sam ga negdje... Pogledao sam pažljivije muškarca pod crvenom kapom, mogao je stajati na metar i pol od mene... "Mislave?" Pljačkaš me je zapanjeno pogledao, tren ili dva razmišljao, a onda se razvedrio. "Ante!", kazao je on podižući naočale da me bolje vidi. "O, jebo te život, jesi li to ti?!" Mislav M., prezime ću mu, iz razumljivih razloga, prešutjeti u ovoj priči. Nisam ga vidio... čekaj malo. Osamnaest godina, od trećeg gimnazije, kad ga je policija odvela jer je prebio razrednika. "Sta je s tobom?" "A, vidiš, gura se nekako", kaže Mislav. "U tebe?" "Nije loše." "Ona zadnja knjiga ti nije bila baš bogzna što." "Nije ti se svidjela?" "Ma, mogao si ti to bolje." "Ne znam, može biti... "Nego, daj, pričaj, čovječe, što je novoga u tebe? čuo sam da si se oženio." "I razveo." "Ajoj!" "Da, znaš kako je, ja malo duže zagnojio u zatvoru, a ona kod kuće sama." "A nije lako ženi kad je sama..." "Točno tako", složio se Mislav. "Ma, ništa joj ne zamjeram. Ostali smo u dobrim odnosima. Napokon, ona je majka moje djece." "Koliko djece imaš?" "Dvije curice."

"Ajde, baš lijepo." "Gospodine", obrati se meni tada molećivim glasom ona službenica vukući dvije crne vreće prepune novca, "vi ga poznajete, recite mu da ovo ne radi." Ja je zgranuto pogledam. E, baš mi je glupača krasno došla na volej. "Oprostite, gospodo", odgovorim joj prijekorno, "a što ste vi to meni lijepoga napravili da bih ja vama sada vraćao uslugu?" Mislav preko stakla uzme od nje one vreće, ja virnem u jednu. "I meni ste još rekli da nemate krupnih novčanica", rečem ja službenici, a ona se sva zajapuri od gnjeva. "Imaš li sekundu", upita me tada Mislav, "da mi po-mogneš ovo odnijeti do auta?" "Nisi daleko parkirao?" "Tu iza ugla." "Ajde, daj." Uzmem ja one vreće i krenem prema vratima, a Mislav otvori preda mnom i još na izlazu napravi dugi švenk pištoljem po poslovnici. "Gospodo", reče, "bilo mi je zadovoljstvo poslovati s vama. Izađemo mi na ulicu, a Mislav zatakne pištolj za pas i uzme jednu vreću od mene. Bilo je dobrih dvadeset kila u svakoj, jedva smo se dovukli do njegova Forda Escorta. "Dobar ti je ovaj posao", govorim ja. "Pa kako kada, nije uvijek ovako. Bude dana da ne zaradiš ni da pokriješ benzin i municiju. Vidiš i sam po novinama, svaki dan se pljačka, teško je više i naći banku da nije probijena. Upadneš unutra s pištoljem, zakurac, oni od jutros već dvaput opljačkani. I sve je gore i gore. Kako nikada nikoga ne uhvate, svako malo se neki amater ubaci." "Policija ne radi svoj posao." "Točno tako. Policija ne radi svoj posao pa se svakakve budale polakome za lakom zaradom", reče Mislav gorko, otvarajući prtljažnik. "Automehaničari, trgovci, krovopokrivači, nastavnici, domaćice... danas svi misle da znaju opljačkati banku... Eto ga, majstore", reče on skidajući rukavice i bacajući ih u auto. "Treba li ti para?" "Neka, hvala, drugi put." "Bilo mi je drago da sam te vidio." "I meni isto." "Hvala ti puno." "Nema na čemu." Zagrlimo se mi i poljubimo, on ode, a ja ostanem na parkiralištu, razmišljajući koliko da tražim od policije za informaciju o pljačkašu banke. Morat će, bogami, dobro odriješiti kesu da ja odam svoga školskog kolegu. Onda, gospodine Bajiću, koliko biste vi ponudili? Vaš Ante Tomić Poker s policijom Poštovani gospodine ministre K i r i n e , Nekolicina nas svakog četvrtka do u sitne sate igramo poker, jedan mesar, redovni profesor na elektrotehnici, vlasnik pizzerije, policijski inspektor i ja. Nije to neko ozbiljno kockanje. Više se zabavljamo, rijetko kada netko dobije ili izgubi više od pedeset tisuća eura. Znate i sami kako je, narod nema para, a mi smo petorica sasvim prosječnih građana. Profesor nam ide na živce jer je oprezan i odustaje ako nema barem tri iste, vlasnik pizzerije zapravo više nije vlasnik pizzerije, ali to za sada znamo samo nas petorica, mesar je hipohondar i smeta mu duhanski dim, a policajac, koji se zove Viče, za prijatelje Majami Viče, voli blefirati. Mi ga milostivo ostavljamo u vjeri kako je izvrstan u tome, premda je poznato da Viče, uvijek kada se gradi da u ruci ima sjajne karte, a ne drži nego par sedmica, u jednom času, vjerojatno nesvjesno, stane nešto pjevušiti.

Elem, prije dva tjedna, negdje oko tri ujutro, već potkraj partije, ja u jednom dijeljenju dobijem dvije dame, ali kako sam tu večer već skupio nekakav sitniš od sedamnaest tisuća i nije strašno ako dio izgubim, odlučim krenuti dosta oštro. Stavim tri hiljadarke na sredinu stola. "Ja ne idem", reče profesor razočarano bacajući karte. "E, to sam mogao i mislit'." "I meni je dosta za večeras", kaže mesar mašući dlanom ispred lica. "Ante, ajde posudi mi pare", zamoli me vlasnik pizze-rije poniznim glasom. "Mladene", govorim mu ja, Mladen se on zove, "sa-beri se, mala ti studira u Zagrebu." "Imam zemlju na Braču", ne da se on. "Gdje?" "Kod Supetra." "Je li dozvoljena gradnja?" "Nije." "Onda šetaj." Ostanemo dakle Majami Viče i ja. On me gleda svojim malo stisnutim, pronicavim policijskim očima i superiorno se smiješi kao da me je upravo uhvatio gdje razbijam staklo na kiosku. "Onda, 'oćemo li, dragi?" govorim mu ja, a on ništa ne reče, nego samo veselo zamahne glavom, kao da bi kazao "eh, koji si ti lopov!", pa posegne za novčanicama pred sobom i izbroji... "Tvoje tri", kaže, "i još dvije preko." "Ono", govorim ja, "šta je to, Kirin uranio s božićnicom?" "Šuti i igraj." "Živcira te kad pričam?" "Ništa mene ne živcira", reče Viče nervozno bubnjajući prstima po stolu, "nego igraj." "Tvoje dvije i još dvije", podignem ja. Mesaru baš u tom trenutku oštro zapišti sms poruka od ljubavnice i on se uljudno ispriča zbog uznemiravanja. "Nemaš ništa", kaže policajac ispitivački zureći u mene. "Baš ništa. Sranje od karata", potvrdim mu ja. "Kurva si ti." "Prvoklasna, moj Viče. Prevarit ću te, a da nećeš ni znati što ti se dogodilo." "đubre jedno", proštenje inspektor, a onda žustro, prije nego se predomisli, izbroji dvije hiljade i doda još jednu... dvije... tri... četiri hiljade. Osamnaest hiljada eura sada leži pred nama dvojicom i ja se već mislim povući. K vragu, još sam u dobitku, ne treba mi ovo, mislim u sebi. Kad u tom času Majami Viče jedva čujno, kroz zube zatuli... "Mislili su neki, već nas neće biti. Ni veselje svoje nisu znali kriti. Raselit nas triba da nas manje ima..." "A je li? Tako znači stoje stvari", pomislim ja i sve one pare koje sam imao pred sobom odlučno gurnem na sredinu. "Sta je to?" pita Viče začuđeno. "A šta ti misliš?" "Ja nemam toliko!" "Stvarno, on nema toliko", umiješa se vlasnik pizzerije. "Nije ti fora." "Nema veze", govorim ja, "dat će mi koliko ima i još neka stavi...", zamislio se na trenutak. "Značku i pištolj!" "Molim?!" "Policijsku značku i službeni pištolj." "To još uvijek ne vrijedi toliko", kaže mesar. "Kako kome. Meni vrijedi." "čuj, pa ne možeš to tražit' od mene", promuca Viče, "značka i pištolj su mi kruh, to mi je sve što..." "A onda ništa. Baj, baj, Viče", prekinem ga ja i već krenem da ću pokupiti plijen, kad on drekne... "Stoj!" Ja makinalno dignem ruke uvis.

"Oćeš li i futrolu?" upita on vadeći pištolj ispod pazuha. "Ne treba." Tresne on oružjem na stol, a onda i značkom, i pogleda me nekom mješavinom užasa i gnjeva. "Šta imaš? Brzo", reče. "A ništa, dvije tetke", odgovorim mu ja pokazujući karte, a on momentalno ublijedi, zakovrne očima i bez svijesti se sruši sa stolice. Bubne koliko je dug i širok po podu. "Bože dragi, kako je on uopće prošao sistematski na policijskoj akademiji", začudio se mesar gledajući beživotnog službenika Ministarstva unutrašnjih poslova, s kartama koje su mu ispale iz ruke i rasule se po podu. Siromah je čak imao par desetki. Skupio sam novac sa stola pa ustao, prekoračio obeznanjenog inspektora i otišao pjevajući... A sad evo opet nova zora rudi, Posli dugih lita Hrvatska se budi, Tu na našoj zemlji naš se barjak vije, Crven bijeli plavi više se ne krije. I tako ja od prije četrnaest dana imam Vicinu značku i pištolj, a on svaki dan zove da me pita za zdravlje. Sve izokola nas dvojica kao razgovaramo, brbljamo o glupostima, ali ja čujem napetost u njegovu glasu... "Ej", kaže, "šta ima u tebe?" "Ništa, evo, gledam televiziju. U vukovarskoj gimnaziji, zamisli, uveli bridž u izbornu nastavu." "Ma, daj", začudi se on tobože. "Vrlo zanimljivo." "Baš zanimljivo", složim se. "Ali, čuj, to je Vukovar, što će im bridž? Neka daju djeci nešto što će im biti korisno u životu. Na primjer, predvojničku." "Da, imaš pravo", složi se Majami Viče, kao što bi se vjerojatno složio i da sam mu rekao da su se Crnogorci iskrcali na Jupiter. "Nego", počne on oprezno, "znaš zašto te zovem?" "Zbog pištolja i značke?" "E." "Nema problema, pazim ja na to." "Dat ćeš mi revanš." "Paaa... razmislit ću o tome." "Nemoj me zezat." "Ne, dobro, zezam te. Dat ću ti revanš." Dva tjedna on čeka na taj uzvratni susret, dok ja nosim njegovu značku sa sobom i legitimiram gospođice. Zgodna je to stvar za upoznavanje mladih dama. Zaustaviš je na ulici i sve mic po mic. Dobar dan. Osobnu kartu, molim vas lijepo. Ljubica, je li? Lijepo ime. A gdje radite? Ime oca, Živko. Da, da... A imate li momka, Ljubice? Kako, što se to mene tiče? Pa, eto, tako razgovaramo, nije valjda zabranjeno... Drugi put sam zaustavio jednu u autu i zamolio je da mi pokaže trokut, a ona otvara prtljažnik. Ma, ne, govorim joj ja namigujući, mislio sam na drugi trokut. Ta mi je odalamila šamar. Pištolj nisam puno koristio, tek jedan put. Kad je Lju-bičić pobijedio Davidenka, vjerujem da se može nazvati opravdanom upotrebom vatrenog oružja, izašao sam na terasu i sprašio okvir u nebesa. "Ma, zamisli", priča mi žena sutradan za ručkom, "mrtav galeb nam dolje u vrtu. I to ga je netko izgleda metkom ubio." "U ime Oca i Sina...", prekrižim se ja zgranuto i desnom i lijevom, "kakvi sve manijaci hodaju oko nas." Za sve ovo vrijeme moj kartaški pajdaš Viče strpljivo čeka da nas dvojica ponovno sjednemo za stol. Prošli tjedan nije mogao doći jer je od djeteta uhvatio nekakvu virozu s visokom temperaturom i povraćanjem, a ovaj tjedan... E, vidite, to je razlog zbog kojega vam pišem, gospodine Kirin. Prije neki dan uprava policije je zabranila svojim zaposlenicima da se kockaju i opijaju, a kako će Viče vratiti službenu imovinu ako nas dvojica opet ne zaigramo poker. On je to, kunem vam se, izgubio prije dva

tjedna, kada rečeni propis nije bio na snazi te je opijanje i kockanje još bilo dopušteno. Kao poslušan, savjestan službenik, on se sada prirodno skanjuje sjesti za kartaški stol. Molim vas, gospodine ministre, dopustite nesretniku samo dva dijeljenja, a ne da kao budala šeće s praznom futrolom ispod ruke. Unaprijed zahvalan, AnteTomić Horror kod rakijskog kazana Uvažena gospođo ministrice, Ne znate vi, ili možda i znate, kako je u našim selima kada dođe jesen. Vrhovi brda osvanu u oblacima, na čitav svijet se spusti siva zavjesa kiše i sve pod njom potamni, zeleni čempresi budu gotovo crni, a žuta trava posmedi, sve su stvari beživotne i bez boje, osim sjajnih crvenih gumenih čizmica školske djece što gaze lokvama. Fermentacija šećera u alkohol zgodno se podudara sa sumračnim jesenjim raspoloženjem. U kiselkastom vonju u pljesnivim konobama mlado vino se otače u bačve od rosfraja, a smeđi i ljubičasti mulj od gnjilih zrna kuha u bakrenim kodovima i destilira u bistru lozovaču zbog koje se poneki seljak i prije vakta na onome svijetu susreo s pokojnim ocem i materom. Bura fijuče, oganj proždire grabove cjepanice i suhu kukuruzovinu, dok se curak vruće rakije kroz čistu gazu toči u pletenke, a narod zgrbljen na stočićima oko usijanog kotla ljušti krumpire pečene u žeravi i šaptom pripovijeda o vješticama, vukodlacima, vampirima, ukletim dušama ubojica koje baš nekako u ovo doba stanu šetati selom. Doista, neka samo procuri prva rakija, netko će se već, obično kod neke ruševine obrasle kupinom, na pustom križanju, u ponoć, pod hladnom srebrenom svjetlosti mjeseca susresti s nekom bijelom sablasti. "Kad u neka doba", reče očevidac strašnim glasom, "vukodlak!" "Ivanka, vodi dicu leć!" "Nemoj, ćaća, pusti da i ja čujen!" U studenim jesenskim noćima vukodlaci zavijaju na seoskim krovovima, vampiri bešumno lete po golim stablima, vještice pretvaraju mlijeko u krv, a samoubojice iz bunara cvile da im platiš zadušnicu. čudovišta izranjaju iz sjenovitih uglova i kruže pustim sokacima, nekome obi-jesno kucnu na zamagljen kuhinjski prozor, a drugome ukradu pršut ili kakav komad alata iz garaže... Moj brat i ja ove subote pečemo rakiju. Kuhamo ocijeđeni mošt, dok kiša sitno kucka po limenoj strehi. Stis-nuli smo se oko kotla, vrućina nam na licima, a studen po leđima, pa pripovijedamo o političkim prilikama u zemlji i sire. Nevolja je velika. Europska će nam zajednica, vrag je odnio, zabraniti ovo veselje. Pod plavom zastavom sa žutim zvijezdama nema, kažu, domaće rakije, nego nesretni narod loče samo industrijske otrove. Tako vam je to. Kad god mali čovjek ima neku svoju sitnu radost, vlast mu je, bez nekakva jasna razloga, tek tako, sadistički, ukine. A što njima u Bruxellessu smeta naša lozovača od četrdeset pet gradi? Mi je napravimo, mi popijemo i za tri dana više ni ne pamtimo da smo je imali. Ne pamtimo kad popijemo, za pravo reći, štošta toga, ali dobro, nije u tome stvar, nego, recite po duši, sedamdeset litara, kao da je to neka količina. Pa ja bih još u osnovnoj školi, u trećem razredu, na velikom odmoru, za marendu, maznuo po pola litre. "Tomiću, opet si pio", kaže učiteljica prijekorno. "Ti, kurvo, šuti", odgovorim joj ja pospano dižući glavu s klupe. Gospodo ministrice, govorim vam kao roditelj roditelju. Ne dajte našu rakiju. Ona je odgojila bezbrojne naraštaje naših najboljih muževa, bila je s nama i u porazima i u pobjedama, s njom je, makar u fusnotama, ispisana čitava naša vojnička, politička i kulturna historija. Ona je tajni sastojak naše povijesti, svi oni iracionalni momenti, neobjašnjivo genijalni ili neobjašnjivo kretenski postupci naših vladara, ratnika, umjetnika, slavnih učenjaka i izumitelja, bili su, vjerujem, većim dijelom nadahnuti ovim destilatom. Trbušasti rakijski kazan, kraj kojega upravo sjedimo moj buraz Tomo i ja, jedan je od posljednjih biljega našeg nacionalnog integriteta. Gotovo da bih uzeo kanticu boje i na njemu napisao: Ovo je Hrvatska!

"Hoće li to, momci?!" viče nam dolje s ceste susjed Joskan. "Ajde, dođi malo k nama", zovnemo ga mi. Joskan, naravno, ima drugog posla, krenuo je možda u ambulantu po lijekove za ženu koja je teški srčani bolesnik, ili ima zakazano ročište u nekoj od nebrojenih imovinskih parnica koje je zametnuo sa svojom pokvarenom, nezasitnom rodbinom, no kad je rakija posrijedi, on sluša glas iz svog srca i laganim korakom, blagom uzbrdicom dotrči u nas. Stisnuo se na klupici do Tome koji mu dodaje čašicu još vrućeg alkohola iz kućne radinosti, da on, kao znalac, prosudi o njegovoj kakvoći. Zatvori Joskan, dakle, oči i najprije kao sramežljivo primakne biće-rin usnama, a onda odrješito trgne, jedva se primjetno strese, cokne jezikom i pohvali... "K'o grom! Bit će, djeco, nešto od vas." "Da je ostavimo još malo!" "Ma kakvi", reče stari autoritativno, "skidaj kotao, sad je taman kako treba." Tomo i ja se začuđeno pogledamo, jer rakija je upravo tek prije nekoliko minuta procurila. Ono što smo natočili našem dragom susjedu je takozvana prvina, sedamdeset postotni alkohol, čisto tehnički gledano, kerozin. "Ja bih je isto još koji minut pustio", kaže moj brat stidljivo. "A dobro, ti valjda bolje znaš", reče Joskan malo kao i uvrijeđeno vraćajući mu čašicu. Tomo mu ponovno natoči i on opet spremno potegne. "Jeste li oženjeni vas dva?" pita Joskan. Mi klimnemo. "A imate li djece?" Opet klimanje. "U njega osmero", kažem ja pokazujući Tomu, "a u mene sedamnaest." "Šta sedamnaest!" "Sedamnaestoro djece. Sve curice." "Ne valja." kaže Joskan zamišljeno. "Ali, slušaj", nastavi, "poslušaj mene, nemoj više mučiti ženu. Ako ne ide, ne ide." "Ma, dobro govoriš", složim se. "Oćeš popit još jednu?" "To se, sinko dragi, ne pita." Oprosti, kažem točeći starini treću čašicu, a on zum! Nismo ni vidjeli kad ju je popio. "A jesam li ja vama", reče Joskan, "pričao kako sam prije tri godine, baš nekako u ovo doba, rakija se pekla, gore u brdu, na kraj sela sreo vukodlaka!" "Boga mi, Joskane, ja se ne sjećam da si nam to pričao." "Vukodlak, moji momci", kaže on vrteći glavom. "Kako je izgledao?" upita Tomo preneraženo. "čuj, kako je izgledao!" namršti se Joskan. "Pa znaš valjda kako vukodlak izgleda." Kiša sitno tuče po limenoj nadstrešnici, suha grabovi-na pucketa u ognjištu, a Joskan ponovno doda čašicu jer se takva strašna priča s vukodlacima bez runde upravo i ne može izgovoriti. "Vukodlak", kaže on tihim glasom ližući gornju usnu. "Uzeo mi vozačku dozvolu." "Vukodlak ti uzeo vozačku dozvolu?!" Susjed Joskan turobno klimne, a Tomo upitno pogleda rakijski kotao, kao da se pita što to nas dvojica pravimo. "Eto ga, momci moji, pamet u glavu", reče Joskan pa s mukom ustane. Napravi nekoliko teturavih koraka us-tranu kao da pleše kolo, a onda se sruši i otkotrlja niz mokru travu sve dolje do ceste. Tomo i ja uplašeno skočili na noge, no on već ustaje i pozdravlja nas visoko podignutom rukom. "Dobro je", reče i malo kao vukući desnu nogu ode za svojim poslom, a mi gledamo za njim. Što će ostati od njegova života jednom kada mi uđemo u EU? To ja vas pitam, gospodo ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, što će moj siroti susjed Joskan imati kada mu vi i vaši pajdaši iz Bruxelessa zabranite domaću rakiju? Razmislite o tome. Srdačno Vaš, Ante Tomić Vjera u Boga i hrvatska droga

Poštovana gospođo Delpont, Dava lipi odnijo i vas i onoga izdajnika Sanadera skupa svami, a o Mesiću, brate, da i ne govorin. Prošle nedi-lje, četvrtak iza podne nekako bilo, ja u garaži baš gledan neki elektromotor od ventilatora šta mi je ujac Dražen do-nijo, nebili se moglo napravit za vrtit janjce otoga. Mašina dobra, korejska, ajnc a, moreš štaoš odnje, samo je triba dobro uzemljit da ne trese pa da te janje ne ubije. Jebiga, nije u interesu da zbog dvakila pečenog glavu izgubiš, jeli tako? Kad, unika doba, čujen ja kako se vanka narod us-trka. Pusta vika, nebi da se kuća zapalila. Izaden ja prid garažu, a tamo Nikica, rodijakmi od žene, nećete ga vi znat, ogrnijo se zastavon ki da će na utakmicu i samo šta ne trči nizcestu. "Nikice!" viknen mu ja. "O, Nikice, prosa je Dejvis-kup, od nedilje si se moga više i prisvuć!" "A ti ne znaš?", zaustavi se on. "Šta?" "Gotovinu je ujtilo, čoviče!" "Antu Gotovinu?!" "E." Kad san ja to čujo, miloga mi Isukrsta, umal me nije šlag strevio. "Sad je bilo na vijestin. četvorka je odma sazva hitni sastanak Stožera doli u Monaku." "Ajde, sačekaj minut, iden i ja stebon." Sili mi u Monaku, gledamo televiziju, daju slike otela di su uvatili generala, niko ništa ne govori, božemiprosti, ki da je kogod umro. "Ljudi, ne mogu virovat, pa ja san ovdi bijo na godiš-njen!" vikne samo unika doba Robi. Mise svi okrenili prema njemu. "Di si bijo na godišnjen?" začudijo se četvorka. "Ovdi", govori Robi i pokazuje na televiziju, "u iston ovon otelu, ovo lito na Šolti." "Pa nije ti ovo Šolta, konju! Nega Kanari." Robi se malo bolje zagleda u televiziju. "A, je", kaže, "učinilo mi se zbog suncobrana. U nas su isto bili vaki modrikasti." A mi, kolikogod nas je bilo u gostijoni, usmij. "Ajmo, ljudi", govori četvorka, "dosta je bilo pizdarija. Vi se ovde zajebajete, a general Gotovina je pa u ruke zločinačke međunarodne zajednice. Triba brzo radit. Jasan već zva naše doli u Kaštelin. U nedilju se sprema veličanstveni skup potpore na splickoj rivi." "Pa di u nedilju", kaže Robi, a vidiš da mu nešto nije pravo. "Šta fali nedilji?" "Ma, mislijo san u subotu zaklat gudina. Ali, dobro, ništa, uredu je." četvorka ga strogo pogleda. Šnjin se nije za šalit jer se ličijo od postreumatskog sindroma, a ni prije rata, pravo zareć, nije bijo baš udobre sa živcin. Kako je pogleda Robija, samo smo čekali oćelimu otkinit glavu ili ćemu samo izvadit oko. "Dobro, reka san, u redu je", ponovi Robi. A ublidijo, evo, ki ovi zid ovde. četvorka okrene glavu odnjega. "Ajmo", kaže, "kosve ide sauton?" "Ja ne mogu, ćelave su mi gume", rečen ja. "Ja bi iša ako ćemo podilit za gorivo", javi se Nikica. "Gorivo će ti Stožer nadoknadit", kaže četvorka. "Samo donesi račun." "Onda nema problema." A đavla nema problema. Tako je i zadnji put bilo. čuvaj račun, a para nikad. Ali, koto srni reć. I tako mi pošli sudva auta, naprid četvorka, Robi i brat-mu Marijo sa ženon, koja je na povratku s veličanstvenog skupa nešto tila kupovat u Emeceti, a izanji u Nikičinon Opelu ja, Nikica, Karlo i Brzi. Karlo i Brzi čitavin puton jedan drugomu dodavali neku malu cigaru i kreveljili se. Sve in, brate, bilo smišno. Nisi moga ljucki ni razgovarat odnji. "Baš mije drago da idemo na veličanstveni skup", go-vorin ja. "Danas moramo bit ki jedan. Vjera u Boga i hrvatska sloga!" "Svi smo mi Ante Gotovina", kaže Nikica, a Brzi sa zadnjeg sica dobaci...

"Vjera u Boga i hrvatska droga!" I opet njizi dva udri usmij. Dobro ji napo puta nismo izbacili. četvorka u Dicmu šijo na prozor, samo mu noge ostale u autu, pa sve do Splita mava hrvackon zastavon. A zastava, ja ne znan dasan u životu toliku vidio, svako malo nami pokrije šoferšajbu. Kod Klisa umal u provaliju nismo odletili. Došli mi u Split. Skoro zakasnili na veličanstveni skup, jerbo je Robi najprije promašio ulaz u grad, pa dok smo parkirali, već bilo podne i kvarat kad smo došli na rivu. Karlo i Brzi otišli na ćevape i taj dan više ji nismo vidili. Stojimo mi na rivi, a četvorka se okriće pun sebe i svako malo podiže kajiš ki da mu gaće spadaju. "Budite vi ovde", reče, "a ja se iden sekund javit Rojsu." "čekaj, iden ija stebon", govorin ja. "Baš bi volijo upoznat čovika." "Nemoj, stani ovde", kaže četvorka. "Drugi put ćute upoznat šnjin." Ode on, a ja ostade ki posran. Neću mu to lako zaboravit. Kad se posli nekoliko minuta vratijo ljut jerbo mu nisu dopustili da govori na veličanstvenon skupu, baš mi ga nimalo nije bilo ža. "Eno Tompsona!" vikne Robi. "Di!?" "Tamo, ispod one palme!" "Krvi mi, Tompson! Tompsone! O, Tompsone!" zovne ga Nikica koliko ga grlo nosi pa raširi ruke i zapiva "Jasenovac i Gradiška stara, to je kuća Maksovi..." A Tompson se zbog nečega zacrveni ki rak i uteče od nas. Uto počme veličanstveni skup. Ljudi govore, koji napamet, koji s papira, ali dojednom to klizi ki pjesmica. Vidi se šta je inteligencija. "A je i unas ima učeni ljudi", govorin ja Nikici. "Ih!" kaže Nikica. Jedino četvorki nešta nije pravo. Stoji on i skoro ni ne aplauzira, gleda pridase i muči. Samo se u jednom trnu prenijo pa gleda nekog čovika šta je sta sa strane. "Ma, gledaj ti njega", govori četvorka. "Gledaj ga, mo-lin te Bogon, u čemu je on doša na veličanstveni skup." "Koga?" "Onoga tamo kod onoga kafića, šta se obuka u plavu vindjaknu, bile gaće i crvene postole." "Pa nisu baš crvene. Više su, onako, smećkaste." "A i gaće mu nisu skroz bile, nego ki malo bacaju na..." "Gledaj ti njega, mater mu četničku jeben", neda se četvorka, a glas mu se trese kako se naljutijo. "Provokator! On će meni obučen u jugoslavensku zastavu doć na veličanstveni skup potpore generalu Gotovini. Odo muse ja malo krvi napit..." Ni njega taj dan više nismo vidili. Za pravo reć, još uvik ga nismo vidlili. Jedino šta smo iz novina saznali da je protiv njega podignuta kaznena prijava jerbo je napa policajca u civilu. Završijo skup i ja i Nikica ponovno u auto. Nijedan ništa ne govori još pod dojmon od veličanstvenog skupa. Tek iza Klisa javi se on prvi... "Nišan broja, ali moglo je bit oko dvista iljada ljudi." "Bilo je, ja mislin, i jače otoga." "Nemoj, nije", kaže Nikica, "ti si subjektivan." "A šta misliš", govorin ja, "da je bilo sad sve nas koliko nas ima u aute pa pravo u Brisel, a?" "Karli Delpont?" "E." "Na vrata da joj dođemo?" "E. Da vidi koliko nas ima. Da mi nismo šaka jada ki šta ona misli." "I da mi znademo bit i gori nega šta jesmo", istakne Nikica. "Baš tako." "To bi bilo super." Vozimo se mi tako nazad u selo, uto i kiša lagano počela padat. "Nego, Ante", upita mene unika doba Nikica, "di je tačno Brisel?" "Kako di je? Pa u Švicarskoj."

I "Uuuu", zavrti Nikica glavon. "Za toliki put morat ćemo podilit troškove benzine." "Nema problema, dogovorit ćemo se", kažen ja. Tako, gospodo Delpont, ako ovi dana ispridkuće vidite sivi fordeskort, devedeset drugo godište, to smo ja i rodijak mi od žene Nikica. Vidimose, Ante Tomić, Proložac Donji Med dakle postojim Cijenjeni gospodine Primorac! Kao ministar znanosti vjerujem da niste propustili nedavno objavljene rezultate istraživanja o korupciji na našim sveučilištima, gdje se otkrilo da studenti u strahovitom postotku moraju kupovati knjige od svojih profesora. Ne znam kako ćete se boriti s akademskim reketom, gdje fakultetski nastavnici, kao mangupi što su nekada prodavali cigle, omladini besramno uvaljuju svoje traljavo, većim dijelom prepisano znanstveno štivo u jadnom uvezu. Zacijelo ste se i sami dosad sreli s nekim takvim bijednim lupežom. On smiono našamara nekoliko stotina stranica citata, gdješto s navođenjem izvora, a gdješto i bez toga, neka mu ih uboga Ankica Tuđman prepiše učisto, pa ih dade štampati u nekim bože te sačuvaj ružnim sjajnim koricama s nekakvim kočopernim naslovom, da bi zatim, suočen sa žalosnom istinom da tu idiotariju nitko priseban ne bi kupio u knjižari, ucjenjivao studente. Plaća mala, žena ne radi, pa se doktor lijepo dosjetio: tko ne kupi knjigu, nema potpisa. Vi biste na ispit? Ha, ha, poškakljate me da se nasmijem. Vidjeli ste to, Dragane... Mogu li vas zvati Dragan? Ma, znao sam da ne mogu, samo se zezam... No, vidjeli ste tu stvar, pa i sami ste napokon, premda je u to teško povjerovati, završili nekakav fakultet i zacijelo je i u vašoj kutiji s papirnim otpadom za reciklažu završio poneki vrijedni znanstveni doprinos stanovitog sveučilišnog autoriteta. Nemojte mi reći samo da se skanjujete baciti knjigu? Meni to nije nikakav problem. Kada se naviknete, vjerujte, ide lako, ja dnevno bacam dvije do tri. čak i neke koje sam sam napisao. Što je muškarac bez brkova? Ma, zaboli me, da oprostite, neka stvar, i za muškarca i za brkove, samo mi skuplja prašinu na polici. A znate što mi je najdraže? Kada mi neki autor napiše posvetu, računajući kako ću baš zbog nekoliko lažno ganutljivih redaka na trećoj stranici biti osobito pažljiv prema njegovoj knjizi. Takve mi je još najslađe baciti. Elem, da se vratim na temu, a ne da kružim kao kiša oko... Evo, sad se ne mogu sjetiti oko kojega grada kruži kiša u onoj poslovici. Nije ni važno. Dakle, korupcija na sveučilištima. Imao sam i ja jednog takvog profesora, jednog B. Neću mu napisati puno ime, jer znate kakva je ta sveučilišna mafija. Dočekaju vas u mraku pa mlate smotanim seminarskim radovima. Joj, ministre, kako je taj B. izvlačio novac iz nas, siromašnih studenata iz provincije. Najprije bismo izgubili pare na remiju u studentskom domu, a onda bi nas još i on oderao za med. Da, da, dobro ste čuli. Med. Kakav med? Pa domaći. Ja i ne znam da ima neki industrijski. B. je inače držao kolegij iz povijesti filozofije. Ali, znate kako bi on to lukavo radio. Drži on, recimo, predavanje o Parmenidu. "Za Parmenida", počne B. svečano se uspravljajući za katedrom, "bitak je jedan, vječan i

nepromjenjiv". Tu sada nastupa dramska pauza. Profesor nas sve značajno pogleda nadmoćno se smiješeći. "A za što se još, drage kolegice i kolege", nastavi on napokon, "može kazati da je jedno, vječno i nepromjenjivo? Med! On je jedan, jer takvog meda kakav je u nas u okolici K., na cijelom svijetu da ga tražite, nema. A vječan je i nepromjenjiv jer se med, ako ga pravilno čuvate na suhom i toplom, nikada ne kvari. Pet tisuća godina star med, da ga iskopate iz nekih ruševina na Kreti, neće biti ništa lošiji za jelo od onoga koji su vrijedne pčelice jučer donijele u košnicu. U tom medu je parmenidovski bitak, jedan, vječan i nepromjenjiv, kolegice i kolege." Bio je senzacionalan taj B. On je u svemu nalazio med, kod Heraklita, Talesa, Sokrata, u Platonovim dijalozima, Aristotelovoj Poetici, u Zenonovoj aporiji kod njega se utrkivale pčela i kornjača... nijedan grčki filozof, u najkraćemu, bez meda ne bi spoznao bit, a o slučaju da i ne govorimo. A bit smo, dakako, spoznavali i mi u klupama, ili su nam je barem studenti sa starijih godina otkrili. B. je naime imao košnice, bio je čak, mislim, i nekakav predsjednik pčelarske zadruge. Dolazio je povremeno na fakultet natečen od pčelinjih uboda, a seminari kada bi nam ih vratio bili su ulijepljeni medom. No, bit je, da ne duljim, bila ova kako tržište baš i nije pretjerano cijenilo parmenidovski bitak, on se prepredeno domislio da nama prodaje svoje proizvode. Drugi su nas profesori ucjenjivali da kupujemo njihove knjige, a kod B. bi prošao na ispitu samo ako si pazario desetak staklenki, u suprotnome... "Ho, ho, dragi kolega", sarkastično bi kazao vraćajući vam indeks, "koncentracija vam nije baš najbolja. Kao da vam nedostaje meda u prehrani." Najesen se vraćamo na fakultet, a on već na prvom predavanju zapisuje narudžbe. "Tomiću, koliko ćete vi meda ove godine kupiti?" "Nešto sam mislio, profesore, da uzmem sedamnaest kila." "Da vam ne bude malo?" "Pa dobro... ako malo i pretekne, zapišite mi za svaki slučaj dvadeset pet." Tišina je u prostoriji. Stari profesor svojim starim nalivperom škripavo zapisuje: Tomić 25. U zagradama: ističe se. "Kragićka, da vas čujem?" "Profesore, ja bih uzela četrdeset", javi se Kragićka, poznata štreberica. "Izvrsno. Izvrsno, Kragićka." B. piše: Kragić 40. U zagradama: posebno se ističe. "I, profesore..." "Izvolite, Kragićka." "Ja bih, ako može, uzela i malo propolisa." "Naravno, kolegice. Kako da ne. Dapače, koliko da vam stavim?" "Pa, tako, deset litara." "Vidite, kolegice i kolege", reče B. nakon što je zapisao narudžbu, zašarafljujući nalivpero, "propolis ćemo naći i kod Spinoze, u njegovu Teološko-političkom traktatu, a spominje ga i Berkelev u svoja Tri dijaloga između Hilasa i Filonusa..." I opet počne kao i lani, med kod Leibnitza i Descar-tesa na kontinentu, ali i na otoku, u Lockea i Humea. Štoviše, jedino u čemu se inače nepomirljivi empiristi i racionalnisti mogu složiti jest da je med supstancija, neposredno spoznatljiva istina. Med je i po sebi i za sebe. U svim dokazima Božje egzistencije... Sto je med značio Heideggeru i Wittgensteinu, nažalost nismo saznali, jer se B. nagodinu više nije pojavio. Dimom je tjerao pčele iz košnica, pa se nesretnik ugušio, no nama se još dugo činilo da njegov duh poput roja gnjevnih radilica zuji fakultetskim hodnicima. Eto, gospodine ministre, ja sam vam ispričao svoj slučaj, a vi vidite može li se tu išta uraditi. A cijenio bih i ako, kao mnogo puta dosad, ništa ne uradite. Zapravo ništa ne očekujem od vas, samo se sprdam. Budite mi pozdravljeni, Ante Tomić

Pisac s onoga svijeta Poštovani gospodine Biškupiću, Vjerojatno pretpostavljate zašto vam pišem i već vas vidim kako se mrštite. E, pa možete biti mirni, ne pišem vam zbog državne stipendije za pisce. Ostavite to, ministre, za niskotiražne autore. Ja milosti ne tražim niti bih vam je dao. O drugoj stvari bih vam pričao. U ponedjeljak popodne prolazio sam Ulicom LavaTol-stoja, možda znate gdje je ta ulica u Splitu? Od Vukovar-ske se vijugavo spušta prema Pazaru presijecajući četvrt lijepih, premda malo oronulih četverokatnica. Posljednjih mjeseci tu se živahno obnavlja te je svako toliko neka zgrada pod skelama. Hodam ja tako pokraj jedne takve skele u Tolstojevoj pa se u sebi nasmijem šašavom upozorenju na njoj, crno naslikanom čekiću što u crvenom trokutu malo ukoso pada težom stranom, već kako zakon fizike propisuje, nadolje. "Eh, da", pomislim ja, "padaju kiša i snijeg, zrele kruške, lišće s listopadnog drveća i vlade u Južnoj Americi, pa što ne bi padali i čekići." I, što se dogodi, nisam ni završio ovu vrijednu misao, mene nešto bubne u glavu i zacrni mi se pred očima. Zadnje što sam čuo, negdje gore s krova, bilo je, čini mi se... "Ljubo, jebo te čekić, da te jebo, jesam li rekao da se to ne baca, ubićeš jednom nekoga dolje!" No, nije dugo potrajalo, možda sekundu ili dvije, zbunjeno sam ustao i uhvatio se za zatiljak, a bol je tamo neobjašnjivo nestala. Napravio sam korak ili dva, osvrnuo se oko sebe. Neka je žena vrišteći trčala prema skeli. Jedan penzioner s vrećicama u rukama kleknuo je pokraj muškarca što je beživotno ležao na pločniku, a djevojka utegnuta u uskoj trenirci, što je na vratima videoteke preko puta upravo na mobitel razgovarala s nekim, rekla je... "E, nećeš mi vjerovati, ovdje sad, preda mnom, tipa ubio čekić s krova... Majke mi, mrtav mrtavcijat." Pridem ja znatiželjno malo bliže mjestu nesreće. Još dobro ne vidim siromaha od gomile što se učas skupila oko njega. Jedino što vidim, gle, slučajnosti, čovjek ima iste cipele kao ja. I smeđe čarape. Smeđe samtane hlače baš kakve ja nosim. Povirim preko glava okupljenih, kao ono, sunce ti žarko, pa to sam stvarno ja! Ležim dolje na asfaltu sklopljenih očiju, s nekim idiotskim osmijehom kao da mi je u ustima tetin kolač za koji se moram pretvarati da je fenomenalan, a onaj penzioner što je prvi došao naginje se nada me. "Ne diše", kaže penzioner, "trebalo bi mu dati umjetno disanje." "Nemoj ti, djede, molim te", mislim se ja. "Dovde se osjeti da nisi oprao zube." "Gospođice", obratim se onoj iz videoteke, "dajte mu vi, mladi ste." Gospođica ima krasne, napućene mesnate usne, vidiš na njoj da je stručna u umjetnom disanju. Ali, ona se niti ne osvrne na mene. "Gospođice..." Opet ništa. Kao da ne čuje što govorim. Meni je tu sad već nešto sumnjivo. "Živio kralj Petar Karađorđević!", viknem ja iznenada koliko me grlo nosi i još visoko podignem šaku, a ljudi ponovno ni da me pogledaju. Ravnodušni na moj rojalistički ushit, upravo kao da me nema, svejednako ljubopitljivo zure dolje u moje tijelo i penzionera što mi je zabacio glavu, začepio nos i uhvatio puhati zrak u pluća. Stisnem oči od gađenja... čitali ste zacijelo o izvan tjelesnom iskustvu onih koji su doživjeli kliničku smrt. E, pa to vam je živa istina. Stojiš sa strane zapanjeno promatrajući kako se trude da te ožive i navijaš da im uspije, ali nekako bez žara, kao da gledaš utakmicu afričkih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ili triler s Nicholasom Cageom. Baš te briga hoće li neka propalica pucati u leda Nicholasu Cageu. Ti više ne pripadaš tome svijetu i zapravo ti je svejedno. Vidite, gospodine ministre, ja sam humorist, ili se barem to trudim biti, a u humoru je uvijek nekako skrivena svijest o prolaznosti. Humor je sav u trenutku, što dođe nenadano, božanstven i predivan, digne se kao val i zapljusne vas ugodom, a onda nepovratno iščezne. Ne možete istim ljudima dvaput ispričati istu šalu. Prvi put bude lijepo, drugi put neugodno. Baš zato u klasičnoj humorističkoj literaturi, kod Twaina i Hašeka, naći ćete neke od najjetkijih rečenica o uzaludnosti naših života. Smijeh je, osim toga, smrtan i zato jer je dijelom tjelesna slast. On je u opuštanju mišića, u zraku što bučno izlazi iz pluća. Ne možete se smijati ako ne dišete. O čemu bi dakle

mogao razmišljati jedan klinički mrtav humorist gledajući sa strane kako neki penzioner svojim pjegavim rukama žustro pritišće njegovu prsnu kost? Znate o čemu sam ja razmišljao? O tome kako je svijet pokvaren. Penzioner, đubre jedno, znate što je napravio? Ukrao mi je novčanik. čini se da sam samo ja uočio kada je on, masirajući mi tobože srce, kriomice zavukao ruku pod moju jaknu, izvadio mi lisnicu iz džepa i hitro je, kao zmija, gurnuo u svoju najlonsku vrećicu na tlu. "Ej, ostavi mi novčanik, tih četiri hiljade kuna mi je draga obiteljska uspomena!" vičem ja. Ali, badava, ponovno me nitko ne čuje. "Ništa", reče stari razočarano ustajući i podižući vrećice. "Nema mu pomoći." Gledam ga kako stoji nad mojim mrtvim tijelom glumeći tronutost. čini mi se kako gotovo mogu čuti kako u sebi broji do dvadeset, da bi se napokon neopazice izvukao iz gomile pa zakoračao umornim i teškim korakom čovjeka nemoćnog pred smrću. Krenem za njim, a on, tek što je zamakao iza ugla, osvrne se plaho oko sebe pa zadovoljno potrči sitnim koracima, sretno se cerekajući žutim zubima. Na trenutak sam, moram priznati, mislio da pođem za njim, pa da ga plašim u snovima i u gluho mu doba zveckam tanjurima u kuhinji. Ali, onda ipak odustanem. Kako sam vam već kazao, gospodine ministre, kad ste mrtvi, nije vam više stalo ni do čega. Barem ako ste humorist. Ima književnika, doduše, što pišu za vječnost i njima, slažem se, treba dodijeliti državne stipendije za stvaralaštvo, ali ovo što ja radim, ova niska i bezbožna zadovoljstva u lošim vicevima, danas jesu, a sutra nisu. A ja, iskreno, i ne tražim više od toga. Mene ne zanima biti besmrtan u svojim djelima. Ja bih, ako može, radije bio fizički besmrtan. Kao Dragutin Tadijanović. Neki pisci već sada mjerkaju ulice koje će zahvalno potomstvo jednom nazvati po njima. Obuku se lijepo oni i žene pa zadovoljno šeću s rukom pod ruku i sve gledaju neće li slučajno na nekom vidjeti zidu modru ploču sa svojim imenom. I namjerno ne uzimaju stambeni kredit, lukavo računajući kako će im Ministarstvo kulture poslije njihove smrti obnoviti rodnu kuću sa spomen pločom. Meni su sve to budalaštine. Što me briga za rodne kuće naših klasika? Ne osjećam ni srh želje da vidim Krležin sudoper ili Andrićevu sećiju. Vratio sam se, napokon, do svoga lesa na pločniku u Tolstojevoj ulici. Polako je padao mrak pa sam zaključio da je dosta zajebancije, moji su se sigurno već zabrinuli što me nema. Vratio sam se u svoje tijelo i otvorio oči, a gomila je uzdahnula. "Živ je!" viknula je oduševljeno ljepotica iz videoteke. "Šta je?! Je li igra mečka?" rekao sam mrzovoljno ustajući. Glavobolja mi se vratila i bio sam gladan. Pošao sam naći onoga penzionera da mu se malo krvi napijem. Samo to sam vam htio ispričati, gospodine Biškupiću, da vi i vaše ministarstvo ne trebate osjećati baš nikakvih obveza prema meni. Srdačno vas pozdravljam, Ante Tomić Svijet je bolesno mjesto Cijenjeni gospodine Mudriniću, čitao sam knjigu u kafiću danas oko podneva, kada mi je došla poruka na mobitel. Kratko je zapištala, no svejedno me omela, prekinuvši me usred uzbudljivog poglavlja. Ja te neugodnosti ne znam ignorirati. Možda je nešto važno, pomislio sam. Ali, bilo je to samo upozorenje nekog vašeg anonimnog službenika: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobi-lea. Molimo vas da ih što prije podmirite. Vaš T-Mobile." Opsovao sam i izbrisao poruku, vratio se čitanju, ali štivo mi, autobiografski zapisi Boba Dvlana, mimogred-no kazano, nekako više nije bilo slatko, vaša mi je telefonska kompanija upropastila užitak. Sklopio sam knjigu i razmišljao o vama. Iskreno, gospodine Mudriniću, vi meni nikada niste djelovali kao odveć umna osoba, ali ja očito griješim. Da me je prije nekoliko godina netko upitao, kazao bih mu da će vaša karijera biti svršena prije nego uvenu gladiole od Tuđmanova pogreba.

No, dugo nakon što je i zadnji hadezeovski privredni genijalac očekivano skončao u činovničkom sivilu ili u zatvoru, vi još uvijek na tajanstven način opstajete kao predsjednik Uprave najveće telekomunikacijske tvrtke u zemlji. Držite se unatoč dramatičnim mijenama u firmi i nedvojbeno je da ste se lijepo snašli u međunarodnom kapitalizmu, baš kao što su vam u devedesetima perfektno odgovarali HDZ-ovi orangutanski poslovni običaji. Korporacijska civilizacija nije vas zatekla nespremna, vaši su njemački poslodavci zacijelo zadovoljni s vama, pametno skrbite o njihovu ulaganju. Nikada nisam upoznao nijednog, ali vjerojatno je vrlo ugodno biti dioničar T-Coma. Pokušavam zamisliti takvog nekakvog pjegavog crvenokosog Nijemca o čijoj investiciji vi, Mudriniću, brinete. Taj neki Klaus iz Baden Badena, recimo, ima šezdeset godina, no djeluje mlade zahvaljujući povrću i bijelom mesu, teretani, sauni, solariju i injekcijama botoxa, generalno uzevši, jednom dobrom životu koji mu omogućavaju milijuni zadovoljnih kretena u T-Comovim kolonijama. U ovim tužnim jesenjim danima kada se mrak brzo spusti, on je sebe možda počastio s dva tjedna odmora negdje u tropskom pojasu. Na Sri Lanki, primjerice, on sada na trijemu pred bungalovom na plaži u bijeloj lanenoj košulji pije martini što mu ga je donio neki krasni dvanaestogodišnji Hindus. Ajme, majko! Ti tamnoputi mršavi maloljetni Hindusi vrane kose i bisernih zubi, zbog njih vrijedi preletjeti nekoliko tisuća milja. čovjek ne može oka skinuti s tih čarobnih dječaka, tako su dragi, plemeniti i krotki. Klaus je već naumio kako će ovome svome siročetu na rastanku, za svu dobrotu kojom ga je mališan nesebično zasipao, darovati veliki ružičasti ručnik T-Coma. U suton na trijemu Klaus, dakle, dokono gricka maslinu iz martinija zureći u rumen što se razlila po oceanu. Zadovoljan je sobom. No, i ne sluti da ga netko gleda iz obližnjeg šipražja. Tko je ondje? Ne lezi vraže, Tamilski tigrovi. Otkud sad oni, ne znam, ali baš su mi zgodno došli za ovu priču. Neka zalutala jedinica, tridesetak njih u mas-kirnim uniformama i prljavim turbanima na glavama vire kroz visoku paprat, neobrijani, krezubi, izgladnjeli, nervozni, s kalašnjikovima u znojnim dlanovima i nekim novim raketnim bacačima koje su im nedavno poslali njihovi prijatelji iz Langleva u Virginiji, United States of America. Dioničar T-Coma upravo ništa pod milim bogom nema protiv njih, štoviše, on ni ne zna da postoje nekakvi Tamilski tigrovi, a da ih je upoznao, možda bi čak i podržao njihovu pravednu borbu. Ali, znate kako je, s tim bezumnicima se ne da razgovarati. Oni već tako dugo tumaraju prašumom, da im je postalo svejedno na koga pucaju. Neka se samo smrači i Klaus ode na počinak, s nejasnim će motivom ispaliti u osvijetljeni prozor bungalova protutenkovski projektil, koji će prodorno fijuknuti kroz mlačnu tropsku večer, razderati mrežu za komarce i eksplodirati u spavaonici. Lijeni i korumpirani cejlonski policajci sutradan se ujutro neće ni potruditi da shvate što je medu pougljenjenim ostacima jednom bilo njemački turist, a što njegov dvanaestogodišnji prijatelj domorodac. Neki će policajac to popodne, kada se vrati s posla, nevažno za priču, razveseliti ženu neočekivanim darom s prizorišta dvostrukog ubojstva, samo na jednom kraju malo nagorjelim lijepim ružičastim ručnikom... Kakva je ovo blesava priča, pitate se vi sada, gospodine Mudriniću? Pa, gledajte, taj korporacijski kapitalizam u kojemu ste se nenadano sjajno snašli, dizajnirana realnost u kojoj ružičaste latice sniježe po gradovima, možda i nije tako pouzdan kako se čini. U centrali kompanije, iz ureda na vrhovima staklenih poslovnih tornjeva, vi to možda ne vidite, ali kolonije su uvijek nesigurne. Ne mislim samo na neke polulude gerilce iz prašume, što su se zbog nečega nazvali kao NBA momčad, nego općenito govoreći, svijet je bolesno mjesto prepuno za-vidnika koji samo vrebaju zgodan trenutak da vam otmu vašu sreću. Oni nisu organizirana, ozbiljna politička snaga, Karl Mara je bio u krivu kada je mislio da se njihov očaj može kontrolirati. Oni uistinu ne žude za socijalnom jednakosti. Ne, oni samo žele vaše povrće i bijelo meso, tere-tane, saune, solarije i botox, pa svako

toliko, obično s nekim nevinim povodom, provali iz njih, razlije se kao kanalizacija ulicama neki crni gnjev. Vidjeli ste nedavno u Francuskoj. Mislite da ste sigurni, sve je okej, a onda vam nekakvo marokansko kopile jednu noć zapali Peugeot 607. Shvaćate o čemu vam govorim, Mudriniću? Jednom sam vas možda podcjenjivao, no sada znam da ste bistar čovjek, ne moram vam crtati da se nikada zaista ne možete opustiti... Ali, zapravo, kad bolje razmislim, ne znam zašto sam zabrinut za vas. Ma, vidite u čemu je stvar! Kada sam dobio onu SMS poruku od vaše kompanije, cijeli je problem u tome što nisam mogao odgovoriti na nju. Nema broja na koji možete uzvratiti na opomenu. Molim vas da upozorite svoje suradnike na to. Politika je T-Coma, naposljetku, otvorenost prema korisnicima. Kada netko od njih meni ljubazno pošalje: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobilea. Molimo vas da ih sto prije podmirite. Vaš T-Mobile", ja bih njemu rado srdačno odgovorio: "Odjebi, konju!" Da sam to mogao, nikad vam ja ne bih pisao, gospodine Mudriniću. A sada oprostite, volio bih se vratiti Dvlanovoj autobiografskoj prozi. Iskreno, vaš zahvalni pretplatnik, Ante Tomić Majka se ne amortizira Poštovani ministre zdravstva, čitate li vi osmrtnice? Ja redovito. Ujutro uz kavu proučavam skamenjena, prepadnuta lica iz starih osobnih isprava, ponekad još s tragom žiga policijske stanice na desnom gornjem rubu fotografije, i baš mi je zanimljivo vidjeti koga taj dan pouzdano neću sresti u gradu. Osmrtnice bez slike s indignacijom odbijam čitati. Dopuštam da vi možda mislite drukčije, ali ja upravo ne mogu pojmiti moralnu niskost obitelji koja je štedjela na pokojniku. Znam da nije sve u novcu, ali, opet, drago mi je vidjeti kako su se ljudi potrudili da to ispadne čestito, na diku i njima i umrlome. A cijenim, to mi je možda još najdraže, i kada pod sliku stave neku pjesmu, neki domišljat srok, nekoliko stihova, poetsku minijaturu poput: "Uvenuo si, cvijete mili. Srce moje za tobom cvili", ili "Zbogom, dragi dida Cijelo selo sada rida", ili na primjer, kada neki ožalošćeni vjerovnici napisu: "Otišao si na način ružan Sto hiljada ostao nam dužan"... Makar i ne poznavali toga koji je umro, priznajte, ubode u prsi, kosne vas kada tako nešto pročitate. Takav je snažan pjesnički živac u našem narodu, shvatite to tek čitajući osmrtnice. I tako, da ne duljim, gledam ja osmrtnice prije nekih mjesec dana i otkrijem da mi je umrla jedna tetka. Ništa strašno, dalji rod, gotovo je nisam ni prepoznao na slici. Mutno se sjećam samo nekih zamazanih mentol bombona kad bi nam došla u goste i kako su brata i mene, ne znam zašto, tjerali da joj kažemo hvala. Ali, dobro, odem ja na sprovod, jer znate i sami kako su sprovodi važni u životu obitelji. Obnove se, makar samo na sat, pokidane veze medu rođacima, vidite neke ljude na koje ste već malo i zaboravili. Nije da su vam, ruku na srce, nešto specijalno nedostajali, ali bude vam zbog nečega drago što ste ponovno s njima. Saznate što je novo u njihovim životima, pomalo se pravite važni, pokazujete jedni drugima fotografije djece, netko uto ispriča i kakav vic pa se svi potiho kesimo u pogrebnoj povorci. Elem, hodamo mi u dostojanstvenom dvoredu za lakiranim sandukom, pošljunčenom stazom između čempresa, kad iza mene jedan tetak... nije zapravo moj tetak, nego... nije važno. Mirko se on zove. "Ljudi, jebi ga", reče on iznenada zabrinutim šapatom, "recite mi vi šta da radim".

"Šta je bilo?" "Materi mi je slabo. Ne može napraviti pet metara, a da se ne zapuše i oznoji. Mi je vodili u liječnika, on nas poslao specijalistu u bolnicu. Da vam ne pričam naširoko, staroj treba ugraditi pejsmejker." "Što joj treba?" "Ugraditi pejsmejker. Srce joj je slabo. Neće, kaže doktor, duže od pola godine ako joj ga ne ugradi." "Pa, koliko to košta?", upita stric Luka. "Dvije tisuće eura", proštenje tetak. "Mislim, ne košta ništa ako imaš vezu, ali ovako je dvije tisuće eura." "đubre jedno", prosikćem ja ogorčeno, "ništa mu ne daj!" "Ne razumiješ u čemu je stvar", objasni mi stric Luka tiho. "Mirkova mater Milena ima njemačku penziju, a Mirko i žena su nezaposleni. Ako ne ugradi pismejker..." "Pejsmejker." "Svejedno. Ako on ne ugradi to, kako se zove, i Milena umre, gotovo je, nema više prebijene kune u kući." Pogrebna se povorka upravo tada nekako zaustavi pokraj svježe iskopane rake i svećenik mrzovoljno promrmlja molitvu, poškropi sanduk, a iza jednog spomenika izviri neobrijani trubač i gotovo do neprepoznatljivosti iz-masakrira "Tišinu". "A kolika joj je penzija?" upita, diskretno se nagnuvši, stric Luka tetka Mirka. "četristo eura", kaže tetak teško uzdahnuvši. "Pa opet dobro", reče stric računajući u glavi, "ako platiš pismejker, uložena sredstva ti se vrate u manje od pola godine." "Mama ti se amortizira", dobacim ja šapatom, a tetak me nesigurno pogleda. "čekaj, a koliko ona može živjeti s pismejkeron?" "A dvije, tri godine, što ja znam." "Kako ne znaš, pa je li daju garanciju?", naljuti se stric Luka. "Ne daju." "Ma, vidi bogati", kaže stric cinično, "uzeli bi ti pare, a ne daju garanciju. A čiji je taj aparat, tko ga pravi?" "Ne znam ni to, doktor mi je objašnjavao, ali nisam dobro čuo. Neka japanska firma, čini mi se." "Japanci!", nasmije se stric posprdno. "Odjebi to." "Misliš?" "Ma, naravna stvar", reče ovaj uvjereno. "Ne može to Japanac napraviti." "Ali, umrijet će mi mater." "A jedna je mama", dodam ja raznježeno, a tetak Mirko rezignirano zašuti piljeći preda se. Do kraja više ništa nije kazao. Malo kasnije smo se, doduše, i rastali. Prošlo je od toga mjesec dana ili možda malo manje. Utorak ujutro ja otvaram novine, svoju omiljenu rubriku, a tamo teta Milena. Pjesmicu joj nisu stavili, jer tetak Mirko nikad nije imao smisla za te stvari, a ni sestra mu, premda radi odlične tapiserije. Ali, slika je tu. Tetka mrko gleda ispod nabranih obrva na fotografiji iz pasoša. Sjećate se kako su u onim starim pasošima fotografije bile šupljom zakovicom učvršćene za koricu? Sprovod bio u srijedu popodne. Ove se jeseni naredali jedan za drugim pa više i nemaš što pričati s rođacima. Ono svježih viceva što smo imali potrošilo se zadnji put. Stojimo stric Luka i ja malo dalje od ostatka društva dok trubač svira "Falu". Jednog dana, Boga mi dragoga, netko će ga umlatili trubom. "I šta je bilo?", pitam ja strica, "Mirko nije htio platili pejsmejker?" "Tu je pesmejker", kaže Luka zagonetno. "Gdje?" On pokaže bradom na sanduk koji su dvojica grobara upravo spuštali u pravokutnu rupu u ilovači. "Platio budala", kaže Luka, "a stara umrla na operacijskom stolu."

"Mirko dao dvije hiljade eura, a mama umrla?" Stric Luka klimne. "Pa je li liječnik vratio pare?" Stric opet ništa nije kazao, nego me samo prezrivo pogleda. Kao da kaže: "Eh, sinko moj dragi, gdje ti živiš?!" Lopata mokre zemlje tada je bubnula o mrtvački sanduk, tetak Mirko je slomljeno zaridao, a stric Luka i ja smo oborili glave, gotovo posramljeni njegovom nesrećom. Kao da je to mala stvar? Vjerojatno će se siromah morati negdje zaposliti, a usput je i dvije hiljade eura bacio u rupu u zemlji. E, jebem li te, živote... Morao sam vam ovo ispričati, gospodine ministre, da vam ukazem kakva je strašna korupcija u našim bolnicama. Da se razumijemo, ja nisam protiv običaja da liječnici uzimaju mito. Zaboga, plaće su male, žene vazda nezadovoljne, austrijski pansioni u siječnju svake godine sve skuplji. Nekoliko neoporezovanih tisuća mjesečno svakome dobro dođe. Sve to stoji, ali bi bilo dobro da se i u ovoj djelatnosti uvede malo reda, da se zna tko može uzeti novac od pacijenta, a tko ne može, koliko je točno cijena određene zdravstvene usluge, i ne da vam netko, kao mom tetku, uzme pare i sluša pejsmejker koji sada hrda dva metra pod travom. Bi li se mogao u bolnicama, na primjer, uvesti neki šalter za reklamacije? Ili makar da donesete uredbu da se onaj koji takvog liječnika prebije kao vola u kupusu izuzima od kaznenog gonjenja. Eto, toliko. Puno pozdrava, Ante Tomić Pravednik među kokošima Gospodine čobankoviću, Priča što slijedi možda će vas iživcirati. Ako se to dogodi, meni će biti drago. U ponedjeljak navečer malo prije ponoći, napola spavajući u naslonjaču, gledao sam kasne vijesti o otkriću virusa ptičje gripe u Slavoniji. Na televizoru su se nizale poznate slike policajaca kako preventivno lome vratove peradi. Sve sam to već bio vidio u ranijim vijestima. No, ovo je bilo drukčije. Odjednom, na moje golemo čuđenje, jedna je patka ukrala kapu nekom policajcu i preko čitavog je dvorišta bacila drugoj patki. Ova je dobacila kapu pijetlu. Pijetao je dodao puranu. Puran se sakrio pod stog kukuruzovine u dnu dvorišta. I sada čitava jedinica specijalne policije stoji oko stoga kukuruzovine i moli purana da izađe i vrati čovjeku kapu... "Izađi, nećemo ti ništa", govori u kukuruzovinu policijski zapovjednik namigujući kolegama, a mene tada probudi neko lupanje. Trgnem se i shvatim da sam sanjao. Bunovno gledam oko sebe, a lupanje se ponovi. Dum!... DumL Dum! Neki sitan glasić zatim zavapi... "Ljudi!... Ljudi!" Dum!... Dum!. Dum! "Pomagajte, ljudi, ako boga znate!" Koji je vrag u ovo doba, pomislio sam zlovoljno. Nije se valjda susjed, đavo odnio i njega i dilera koji mu prodaje smeće, ponovno predozirao. No, otvorio sam vrata, a tamo nikoga živog nije bilo. Gledam ja lijevo — ništa. Gledam desno — ništa. Zatvorio sam vrata i krenuo u kupaonicu, a ono opet. Dum!... Dum!... Dum!... "Braćo! Hrvati! Pomagajte!" cvili netko. Otvorim ja ponovno, i ponovno prazno stubište. Desno nikoga, lijevo nikoga. "Spašavajte, dobri čovječe!" javi se još jednom onaj glas, sada negdje kao odozdo. Pogledam ja dolje, a tamo, na mojem otiraču, kokoš. Smeđa, domaća, malo raščupana. "Prijatelju dragi, molim te", kaže kokoš molećivo, "sve nas pobiše." Stajao sam nekoliko časaka ne vjerujući što se događa. "Druže", nastavila je ona, "svega ti na svijetu, spašavaj. Cijelo selo su pobili, a ja, evo, od prekjučer popodne, sve po mraku, bježim. Umorna sam, gladna i više mi ni do čega nije. Sve da i mene sada zadave, više mi je svejedno. Ostaviš li me, ja ću ti bome ovdje, na tvom pragu krepati." Sagnuo sam se pa je dobro promotrio i pipnuo joj čelo. Nije imala suzne crvene oči, kljun joj nije curio, temperatura se činila normalna.

"Nećeš mi donijeti neistinu u kuću?" "Neću, vjere mi moje." "A koje si vjere?" "Katoličke." "Ajde, upadaj!" Kokoš je ušla u hodnik malo vukući desnu nožicu. Pokazao sam joj da skrene u kuhinju. "Tko je to?" pitala je moja žena iz sobe. "Nitko, ljubavi. Spavaj." "Što bi htjela?" pitao sam nenajavljenu gošću, gledajući hranu u kredencu. "Ništa posebno za mene ne moraš spremati. Ako imaš malo nekog zrnja, ja zadovoljna." "Imam žitne pahuljice." "Divno." Istresao sam dvije šake pahuljica u plastičnu zdjelicu i stavio na pod pred nju, a kokoš je uzela pohlepno kljucati. "Imaš li ti neko ime?" "Sofija", rekla je ona kroz zalogaje. Došla je iz Slavonije, ispričala mi je kasnije, kada je pojela. Otac, mati, brat, sedmero sestara, čitav njihov kokoši-njac i sva perad u selu, svi su sada bili mrtvi. Bježeći kroz voćnjak, spasili su se samo ona i tetka joj Marija, a onda je i tetka sinoć poginula pod nekim turskim šleperom, pretrčavajući autocestu. Gas joj je drhtao dok je opisivala kako su policajci, jezivo se cerekajući, lomili vratove njezinoj rodbini, prijateljima i susjedima, odreda pristojnoj, normalnoj domaćoj peradi što je udarnički nesla jaja. Nitko od njih do prije dva dana nije ni čuo za ptičju gripu. Nisu se družili sa zaraženim labudovima... "Osim Mije." "A tko je, oprosti, Mijo?" "Mijo je jedan pijetao", objasnila mi je Sofija, "koji bi se upicanio pa odlazio labudovima na jezero. Budala, što da ti pričam, kokoši mu nisu bile dovoljno dobre. Jadnik se sramio onoga što jest pa se motao oko labudica i stalno pričao kako je ovu ili onu povalio." "Pa je li on mogao donijeti gripu?" "Ma, vraga! Kao da je njega ijedna labudica i blizu pustila ksebi." "I, dobro, što ti sada planiraš? Mislim, nemoj misliti da te tjeram, ali ni ovdje nisi sasvim sigurna." "Nemaš problema", rekla je kokoš, "ja ti sutra idem. Navečer mi je trajekt za Italiju." "čuj, Italiju?!" "Tamo je, rekli su mi, zasad još sigurno." Napravio sam joj ležaj na podu u dnevnoj sobi i ostavio je da se naspava. "Nego", upitao sam je još samo izlazeći iz sobe, "nisam znao da kokoši govore?" "E, moj prijatelju", rekla je Sofija umorno uvlačeći gla- . vu medu krila, "u nevolji svašta otkriješ da znaš." Ujutro me probudila buka iz dnevne sobe. Još u pidžami oteturao sam tamo, kad, što ti je za vidjeti, moja žena, dvoje djece i kokoš Sofija plešu na "Do the Funky Chicken" od Rufusa Thomasa. "Rufus Thomas, čovječe! Nema boljega od ovoga", kaže Sofija. "Znam", govorim joj ja stišavajući stereo, "i ja volim Rufusa Thomasa i čitav Staxov katalog šezdesetih, ali jeste li vi normalni, pizda mu materina?! Hoćete da nam policija upadne ovdje?!" Naravno, nije prošlo deset minuta, nama zvoni na vratima. Susjed Jozo namjestio strogu isljedničku facu. "Oprosti, molim te", kaže Jozi nadvirujući se preko moga ramena, "kao da sam čuo nekakvo kokodakanje tu kod vas." "Nije, Jozo", govorim mu ja. "Žena ti jutros nije navraćala." Zalupim mu vrata pred nosom, a on tamo na stubištu počne siktati... "Slušaj, Tomiću", kaže, "znam ja tebe i tvoje folove. Ako ti imaš neku kokoš tamo u stanu, neće te Bog spasiti. Neću ja zvati policiju. Ne, ne, dolazi Jozo sam s puškom da i tebe i nju na mjestu ubije." Ostatak dana proveli smo opreznije. Sin je upozoren da u školi pred djecom ništa ne lane o Sofiji,

koja je, na sreću, bila prosječno visoka domaća kokoš te se nije morala saginjati prolazeći pokraj prozora. Uglavnom je čučala pokraj muzičke linije sa slušalicama na ušima, slušajući "Eggs of Your Chickens" od Flatlandersa, "Chicken Blues" Mississippi Johna Hurta, "Chicken Shack" Blues Brothersa, "Dixie Chicken" Little Feala, "Chicken Reel" Nitty Grittv Dirt Banda, "Ain't Nobodv Here But Us Chicken" Lousa Jordana i, naravno, "Chicken Skin Mu-sic" od Rya Coodera. Nikad ne bih pomislio da je u mojoj kolekciji CD-a toliko pjesama o peradi. Žena se ništa nije ljutila što sam pustio kokoš u kuću. Štoviše, rekla je da sam njezin heroj i poljubila me. A susjed Jozo nas je čitav dan vrebao s prozora. U jednom sam trenutku i ja izašao na prozor i iznervirano mu viknuo... "Sta je, pederu?!" A on, debil, ništa nije rekao, nego je samo podigao ruke kao da drži pušku i bezglasno opalio metak u mene. Pokazao sam mu srednji prst i navukao zavjese. Pričekali smo mrak da izađemo iz kuće i iznijeli Sofiju pokrivenu u nosiljci za bebu. U trajektnoj luci našao sam se s dobrim prijateljem, pomorskim časnikom, koji ju je smjestio u svojoj kabini. "Gospodine Schindleru, jeste li zadovoljni?", upitala me je žena dok smo mašući s doka ispraćali Kraljicu mira put Ancone. Eto, tako je bilo, gospodine Cobankoviću, a vi i vaš stožer za borbu protiv ptičje gripe možete me lijepo... eh, da vam ne kažem što. Bilježim se bez štovanja, AnteTomić Program za zbrinjavanje rođaka Poštovani gospodine Šukeru, Pročitao sam prije neki dan u novinama da vaša vlada planira zaposliti novih tri tisuće i osamsto službenika u državnoj upravi, da je u proračunu već predviđeno gotovo milijardu kuna za njihove plaće i da ste vi naprosto oduševljeni što je toliko mladih ljudi željno državne službe pa vam pišem zbog jednog svog rođaka. Mile se on zove. Momak ima dvadeset šest godina i čestit je, drag, poslušan, ali onako, malo je glu... nesiguran. Siromah, prošlo je više od sedam godina kako je školu završio, a posla nigdje. Zapravo, on bi se tu i tamo i zaposlio, ali to nije nikad potrajalo dulje od mjesec do dva. Kako je završio za automehaničara, najprije smo ga dali u jedan ovlašteni servis Renaulta. Vlasnik servisa, neki Mikulić, igra balote sa stricem Slobodanom pa mu je jedne subote kazao da dovede maloga u ponedjeljak i da ga ostavi tjedan dana za probu. Ako se pokaže dobar, Bogu hvala, Mikulić uvijek treba radnike. Došao Mile u ponedjeljak i ostao nekako do iza podneva, kada su mu kazali da više ne dolazi nakon što je jednog Megana spustio s dizalice ne znajući da je majstor pod kolima. četiri rebra čovjeku autom slomio i probio mu plućnu maramicu. Mile ga je, kaže, čuo kako cijuče, nego je mislio da se to uključio alarm. Drugi put, a to je bilo poslije možda pola godine nakon nemilog incidenta u Renaultovu servisu, teta Biserka našla nekog soboslikara preko ženidbenih oglasa. Nije se udala za njega jer je on, slučajno se otkrilo, već bio oženjen, ali je tip bio voljan uzeti Milu za naučnika. I to je lijepo štimalo tri tjedna po prilici. Mile je marljivo miješao boje, verao se po ljestvama i mazao zidove vapnom, sve dok šef jedno popodne nije morao voziti mater u bolnicu pa ostavio Milu samog da neku dječju sobu ofarba u boju ciklame. Vratio se čovjek da vidi što je naš Mile napravio, a tamo, cijela soba u zelenoj boji. "Je li ti čovjek lijepo rekao da staviš boju ciklame?", derali se mi svi skupa na Milu. "Je", kaže Mile pokunjeno. "Pa što ti onda nije bilo jasno?" "Pa nije rekao koji dio ciklame hoće, cvijet ili stabljiku." Koji mjesec nakon toga kuma Slavica iznajmila je poslovni prostor jednom pogrebnom poduzeću. S vlasnikom je dogovorila nešto nižu najamninu, ali uz uvjet da ovaj zaposli Milu. Mile mjesec i pol dana dočekivao mušterije i bio uljudan s njima, službeno sućutan i susretljiv, sve dok jednom prilikom neki ljudi nisu otvorili sanduk i tamo, umjesto pokojnog oca, Josipa Z., umirovljenog profesora zemljopisa, našli Helenu G„ sopranisticu koja je pokopana dva dana ranije. Kada se klupko počelo odmotavati, otkrilo se da je u grobu Helene G. leži Luka R., diplomirani inženjer šumarstva, dok se u vječnom počivalištu Luke R. smjestio Ivica D., tajnik Hrvatskog karate saveza, čiji je grob opet zauzimala Zdenka R, liječnica stomatologije. U grobu Zdenke E nije bilo nikoga. Prazan kovčeg. U pogrebnom poduzeću mjesecima su prevrtali račune, nespokojni da im se

nije koji klijent negdje zagubio. Na kraju su ipak krivotvorili poslovne knjige. Svi su pokojnici štimali, a rođak Mile dobio je otkaz. Dugo nakon toga nije izlazio iz kuće. Možda i dvije godine ležao je u zamračenoj sobi. Slabo je jeo i malo spavao. Vjerovao je da je u onom praznom kovčegu ipak bilo nekoga i da će mu tajanstveni mrtvac već jednom doći u san. Naposljetku ga je spasila teta Nevenka. Energično je upala u Milinu u sobu, razmakla zavjese i izvikala se da je dosta izležavanja. Ona mu je našla posao. "Javi se ovom gospodinu", rekla je pružajući Mili papirić s imenom i brojem telefona. "'Ko je on?", upitao je Mile slabašnim glasom. "Serviser semafora." Mile je proveo čitavih deset dana na tom poslu i vjerujem, gospodine ministre, da vam ne moram ni pričati kakav je to užas na kraju ispao. Sada je već više od godinu i pol nezaposlen i svima nam je teško zbog njega. Tata mu je u invalidskoj penziji, a mama nikad nije radila, voljeli bismo da nekako zbrinemo nesretnika. Državna služba za njega bi bila savršena. Državnim je službenicima posao nezahtjevan jer imaju kretena za poslodavca pa kada smo u novinama vidjeli vijest o tri hiljade i osamsto novih činovnika, nekoliko se nas, neovisno jedni o drugima, sjetilo našeg rođaka. On bi bio jedan valjan, malo lijen, malo tup birokrat. Trebao bi doduše svladati nekoliko vještina, no mi smo se već pobrinuli oko toga. Prije neki dan, na primjer, radili smo s pečatima. Ja sam upirao žigom u ljubičasti jastučić i pružao ga njemu pred usta. "Hukni!" "Huuu!" "Jače!" "Huuuuuuu!!!" "Dobro je!" Tako smo u dva popodneva svladali pečatiranje. Sa stricem Slobodanom Mile je prošao tečaj užinanja bureka. A znate već kako naši državni službenici užinaju burek? Burek je ležao u ladici pisaćeg stola i Mile ga je morao jednom rukom lagano kidati i jesti, dok je drugom tobože nešto pisao. S tetom Biserkom tjedan nakon toga vježbao je odnose sa strankama. "Dobar dan, došla sam po izvod iz matične knjige rođenih." "Dobar dan, izvolite sjedite. Recite mi, molim vas, vaše ime i prezime i kada ste i gdje rođeni." "Ne, ne, ne, ne i ne! Glupane jedan!", povikala je teta Biserka razjareno. "Koliko puta sam ti rekla. Kaže se: 'Dođite sutra, danas smo zauzeti." S kumom Slavicom Mile je svladao sram od uzimanja mita. Ona bi, glumeći stranku, spustila plavu omotnicu na stol, a Mile bi, kao slučajno, gledajući kroz prozor, omotnicu pokrio knjigom. Još nam je ostao najteži dio obuke. S tetom Neven-kom Mile sutra počinje vježbati kako pretrpati radni stol registratorima i živčano puhati, bubnjati prstima po stolu, užurbano hodati od ureda do ureda, bespomoćno širiti ruke, uvrijeđeno zuriti u ekran kompjutora, kako, u najkraćemu, učiniti da izgleda kao da državni činovnik ima posla preko glave. Prođe li i ovo veliko iskušenje, a svi smo u obitelji uvjereni u uspjeh, naš rođak Mile će, gospodine Šukeru, biti savršeno spreman na sve izazove državne službe. Ne kažem, ne morate ga odmah staviti za šefa svog kabineta jer pretpostavljam da i vi imate nekog glupog rođaka za to mjesto, ali ako biste ga stavili za zamjenika načelnika Porezne uprave, vjerujte mi, momak vas ne bi razočarao. Očekujući vaš pozitivan odgovor, srdačno vas pozdravljam, Ante Tomić Trgovina stara dvije tisuće godina Uzoriti gospodine Bozaniću, Vama ne moram posebno objašnjavati što je to konkurencija. U dvije tisuće godina koliko postoji, vaša se firma mnogo puta ogledala u slobodnoj tržišnoj utakmici religijskih uvjerenja. Različiti su proroci uokolo nudili svoje robe i usluge, no vaš dućan nikada nije ostao bez mušterija, premda se čak i niste osobito trudili širiti asortiman proizvoda ili modernizirati poslovanje. Dobro, ne kažem, nije vam uvijek bilo lako. Od crkvenog raskola nema vas na ruskom tržištu, pa je i Muhamed uzeo Bliski istok i sjevernu

Afriku, potom Martin Luther, koji je otišao od vas, ukrao softver i registrirao vlastito poduzeće, pa kojekakve manje, ali uvijek neugodne sekte što svakodnevno niču — svi su lakomi na vaše krvavo stečene milodare. Razumijem sve što ste napravili zbog zaštite svojeg poslovnog interesa. Osnivač kompanije je, istina, bio milosrdan čovjek koji je propovijedao da treba ljubiti brata svojega, ali što je naivac imao od toga? Skončao u trideset trećoj bez kučeta i mačeta i još su mu se rugali dok je umirao. Njegov je tragični primjer bio jasna poruka i nadahnuće. To se vama više nije ponovilo. Tržište se oštro kontroliralo, pa i ognjem i mačem ako je bila potreba. Ako se već s kakvim bezvjernikom nije dalo nalijepe, za primjer drugima bi mu izvadili oči, raskomadali ga i zapalili na lomači. Pošteno, gospodine Bozaniću. Neka se zna što je red. Ako vi negdje hiljadu godina imate trgovinu, ne mogu sada nekakvi, što ti ja znam, Hugenoti iznijeti štand pa složiti nekakve svoje svete sličice, krunice i raspela pod tendom i, ajmo, navali narode, spas duše u po cijene, ponuda vrijedi do isteka zaliha. Biznis nema brata svojega, s konkurencijom treba biti nesmiljen. Opustiš li se malo, netko ti odmah zabije nož u leda. Evo, primjerice, vi niste zapravo tražili puno - neka sve radi normalno šest dana u tjednu, al' sedmi je, nedjelja, vaš. čak ni pola radnog vremena niste bili otvoreni, a dušmani su vam i to htjeli zeznuti. Nedjelja ujutro, misni dan, a kolone se automobila uputile put periferije. "Kamo ide ovaj svijet?", zavapite vi očajno. U Mercator, uzoriti. Na Mercator. Po zalihe. Nekakvi Mercatori, Konzumi, Getroi, Kerumi, Emez-zete, Tommvji, kako li se danas sve, Bože sačuvaj, zovu ti heretici, posluju ne poštujući dan Gospodnji, a narod im, ne zovete ga vi uzalud stadom, ide kao mutav, utrkuju se s trgovačkim kolicima tko će više potrošiti. I sve neki mladi svijet, radno sposobno stanovništvo, imaju para. Vama na misama ostale samo neke babe u crnini, ružno ih, brate, i vidjeti, složile se u crkvenim klupama kao vrane na dalekovodu, a da ih sve okreneš ne bi pedeset kuna iz njih istresao. U novčaniku nemaju nego odrezak od penzije i sliku svetog Ante. Remeta donese vrećicu s lemozinom pa broji za stolom u sakristiji... "Dvadeset, trideset, pedeset, sedamdeset, osamdeset..." "Dobar nam je inkas ove nedjelje", dobacite mu vi zadovoljno skidajući misnicu. "Brojim lipe, uzoriti", upozori vas remeta. Za to vrijeme na drugom kraju grada milijuni se slijevaju u ušća blagajni trgovačkih centara. Građani, umjesto da se krijepe vašim propovijedima i u mislima predaju Bogu, kontempliraju hoće li uzeti mortadelu s maslinama ili bez njih. Vi im nudite Kraljevstvo nebesko, a oni čitaju deklaracije na deterdžentima i računaju jesu li dosta potrošili za kvalifikaciju u nagradnoj igri trgovačkog lanca. Kako se boriti protiv toga? Pa ne možete vi predanim vjernicima dijeliti turističke aranžmane. Mercedes S klase tko prije izmoli milijun Zdravomarija? Ne budite smiješni. Ne možete, osim toga, ni kao nekad što je bilo, ubijati herezu. Takvo nekakvo vrijeme došlo da vam ne bi dopustili da sjekirom odrubite glavu Željku Kerumu. Nije da se to mnogima ne bi svidjelo, ali zakon je da se ne smije. I što sada? Zatvoriti ih nedjeljom, naravno. Vidite, gospodine Bozaniću, kada sam prvi pročitao što vi predlažete, onako, privatno govoreći, ne mogu reći da mi se baš jako svidjelo, ali razmišljajući duže o tome... da znate, to uopće ne bi bilo loše. Ne, uzoriti, to je upravo sjajna zamisao i ja sam vas u tome spreman svim srcem podržati... Pod stanovitim okolnostima, naravno. Kakvim okolnostima, pitate? Pa, gledajte, to s konkurencijom i mene muči. Ja sam, kako ste možda načuli, pisac. Dobar pisac, ako mi je dopušteno primijetiti. Nažalost, nisam jedini. Ne poimam zašto, što to ima u ludim knjigama, a nema u mojima, ali, eto,

čitaju se i drugi. Narod je stado, ne zna prepoznati prave vrijednosti, nego čita neke... ah, da vam ne nabrajam. E, sad.... Sluša li netko ovo što mi razgovaramo?... Ja bih posebno istaknuo jednoga Miljenka Jergovića, ne znam jeste li čuli za njega? Dobro, nije važno. On je isto dobar pisac i vole ga, možda, i više nego mene. Zapravo, kritika ga sigurno više voli. Jedna glupa krava, na primjer, svaku njegovu knjigu hvali u nebesa, a mene redovito, da oprostite, posere. Osim toga, Jergović piše kao blesav. Jednom sam bio kod njega i sve sam se okretao po stanu, neću li u nekoj sobi vidjeti da netko štrika na kompjutoru, kao Alexandre Dumas što je imao, majstorska radionica Miljenka Jergovića, on im skicira likove i zaplet, a oni dalje rade sami. Ali, nema nikoga. Izgleda da skot stvarno sve sam piše. Kad sam to shvatio, mene je hladan znoj probio. Bilo mi je jasno da nemam nikakve šanse. Da ne duljim, evo što bih vam ja predložio, gospodine Bozaniću. Vaš se problem zove Kerum, Emezzeta, Getro, Metro, Tommy i štatijaznam, a moj je Miljenko Jergović. U prošlosti, ja sam, istina, imao stanovitih problema s Crkvom, ali ako se dogovorimo oko ove stvari, mislim da bismo od sada mogli puno bolje surađivati. Dakle, ja bih se svojim ugledom novinskog komentatora zauzeo da se vama nedjeljom zatvore trgovački lanci, a vi meni nekako sredite da se... hmm... zatvori Miljenko Jergović... Pa tako, na jedno četrdeset godina... Dobro, može i trideset, ali da mu ne date pribor za pisanje. Mislim, stvar nema smisla ako on izađe s četiri hiljade stranica zatvorskih memoara. Eto, gospodine Bozaniću, to bih vam predložio, a vi razmislite nekoliko dana pa mi javite što ste odlučili. Dodao bih još samo da sam se ja vjenčao u crkvi, a Jergović nije. Hvaljen Isus i Marija! Ante Tomić (0 (0 (0 a Sreća ispod čepa Coca-Cola je organizirala nagradnu igru u kojoj će dobitnici biti otkriveni satelitom. Netko će otvoriti bocu, a negdje u centrali kompanije zasvijetlit će, pretpostavljam, crvena točkica na satelitskoj snimci Hrvatske i operater će, sa samo nekoliko klikova mišem, hitro locirati sretnika. Zum — Ličko-senjska županija. Zum... zum — Gračac. Zum... zum... zum — Ulica blei-burških žrtava broj tri. Zum — stan Orešković. Tročlana komisija nagradne igre, s javnim bilježnikom, dvije hostese i nekolicinom fotoreportera ulazi u stan, u kojemu je Ž. O. (34), otprije poznat policiji, cijelo jutro vagao i pakirao marihuanu i baš je maloprije uzeo Coca-Colu iz frižidera da se osvježi. Menadžer korporativnih komunikacija svečano mu uručuje ključeve Hvundai Tuscona, dvadeset tisuća kuna i dvije ulaznice za utakmicu Hrvatska -Brazil, dok Ž. O. žmiri s bocom u jednoj ruci i džointom u drugoj i nije mu baš bistro što se događa, osim da je, sva je prilika, opet nešto zajebao. "Pronađi dobitnu bocu, a mi ćemo pronaći tebe", kaže proizvođač gaziranih sokova. Dobro, lijepo od njega, ali vjerojatno ima i onih koji ne bi željeli da ih nadu. Mislim, tu se ugrožava privatnost, ljudska prava. Način izvlačenja dobitnika u najmanju se ruku može nazvati policijskim. Zamislite, na primjer, da je general Ante Gotovina još u bijegu. Pet se godina čovjek skriva od vlasti, a i onda se zezne kupujući Coca-Colu na benzinskoj pumpi. Ili da Coca-Cola, recimo, pronađe sretnog dobitnika u opatijskom hotelu, a on je u to vrijeme, prema onome što je rekao ženi, trebao biti na službenom putu u Vinkovcima. Žena mu sutradan otvori novine i ništa joj nije jasno, sve dok negdje na slici, u drugom planu, iza muža koji se kiselo osmjehuje primajući nagradu od predstavnika

Coca-Cole, ne uoči... koga, molim vas lijepo? Svoju najbolju prijateljicu. Učenik markira s kontrolnog iz latinskog. Putem kupi Coca-Colu. Kako će on sutra razredniku objasniti gdje je bio? Tko će mu vjerovati kad kaže da je morao otići baki u bolnicu? Braća Ivica i Libero Mateković otmu sina generala Zagorca i drže ga na tajnoj lokaciji. General Zagorac ne želi platiti otkupninu. Svi su nervozni. "Isuse, kako sam ožednio", kaže u neko doba Ivica. "Ajde, donesi nam nešto da popijemo." "Što da donesem?", upita Libero. "Paaa... što ja znam. Donesi nam dvije Coca-Cole." Libero Mateković ne znajući, slučajno kupi Colu sa satelitskim predajnikom. Zum... zum... zum... i eto ti vraže, propade im otmica. Vidite, bezbroj je načina da vam neka nagradna igra zezne život. Pa i bez Coca-Cole. Konačno, u svakom trenutku u ovoj zemlji organizira se, neću pretjerati ako kažem, pet stotina nagradnih igara. Trgovački lanci i dnevne novine, televizijske i radijske emisije, telekomunikacijske kompanije, pivovare, tvornice čokolade, proizvođači namještaja, sanitarija i bijele tehnike, kompjutorske tvrtke, banke, čak i državne i javne ustanove, omamljuju vas snovima o lakim parama, novim automobilima, televizorima i putovanjima za dvoje. Kada biste se htjeli tome ozbiljno posvetiti, mogli biste cijeli dan izrezivati kupone, guliti etikete, skupljati čepove i slati SMS kodove, profesionalizirati se kao igrač nagradnih igara i potrošiti pet hiljada kuna poštarine i telefona, sa zrelim izgledima da dobijete Moulinexov mikser, DVD o dinosaurima i majicu "Žuja je zakon". Ljudi znaju biti veoma strastveni u tome. U malim su oglasima prijašnjih godina nudili i po dvadeset hiljada kuna za štapić sladoleda sa stanovitim slovom. Pomamivši se za glavnom nagradom, Mercedesom A klase, obitelji su žderale sladolede dok im usta nisu utrnula, a kada ih više nisu mogli jesti, znam i za takve slučajeve, otapali su ih u kipućoj vodi. Rečenica "Hoćeš da ti tata kupi sladoled?" tih dana nije izazivala osmijehe na licima mališana. Tvornica je nagradom igrom učinila da im se smuči, jer sam sladoled, vanilija, jagoda, šumsko voće, čokoladni preljev, mrvice lješnjaka, ono po čemu sladoled jest što jest, mnogima više nije bio važan. četiri male bukove letvice, s utisnutim slovima imena tvornice, L, E, D i O, bile su esencijalne. "Imam D i O", povjerio mi se tada jedan znanac. "Odlično", rekao sam mu. "Sada ti još nedostaju dva I i T." "Ne... Kako?", zbunio se čovjek. "Pa da složiš cijelu riječ: I-D-I-O-T." Drugi te opet nagovaraju da skupljaš čepove i guliš etikete s boca. Guljenje etiketa s boca meni je, uz grickanje plastične žličice za kavu i bacanje zgužvanog papirnatog rupčića u pepeljaru, jedna od odurnijih navika u kafićima. Svejedno, dođe piće, a netko za stolom kaže... "Daj da ti skinem etiketu." "Ne dam." "Ajde, što si peder." "Neću, ne volim to. Hoću vidjeti što pijem, a ne da preda mnom stoji bezimena boca." Odeš li, međutim, na minutu u zahod, on iskoristi situaciju pa je skine. "Ipak si je ogulio", kažeš mu ti prijekorno. On se pokajnički nasmiješi. "Pa jesi li barem štogod dobio?" "Nisam." "Kretenu." Luzeri koji sudjeluju u nagradnim igrama pivovara meni su možda još najužasniji. Znam jednoga koji je u posljednjih deset godina skupio valjda pet milijarda pivskih čepova. Poštom je poslao pivovarama natrag toliko lima da je tanker mogao napraviti, a sve što je dobio zauzvrat bila je jedna kapa, privjesak za ključeve i liječenje od alkoholizma o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Pritom moram istaknuti da on uopće nije bio klasični pijanac. Ne, on se propio samo zato jer je htio putovati u Portugal i imati veliki plazma ekran u dnevnom boravku. Nagradne igre uništile su mu život.

Opet, koliko god bile štetne i koliko vas god živciralo besmisleno ponavljanje jednoga iscrpljenog marketinškog trika, nagradne bi igre možda mogle biti korisne u nekim drugim stvarima. Gledam, na primjer, prije neki dan đapića u ovim novinama gdje igra košarku i mislim, zašto ljudi, bilo koji ljudi, svi punoljetni građani RH su pozvani, ne bi skupljali štapiće sladoleda, pivske čepove ili izrezivali novinske kupone, pa da u finalu nagradne igre jednoga dana izvuku da budu gradonačelnik Osijeka. Koga god da izvuku, ne bi se zeznuli kao s ovim košarkašem. Veliko korporacijsko srce Rijetkost je danas naći dobrog čovjeka, nekoga stvarno spremnog u svakoj prilici pomoći bližnjemu, čovjeka plemenitog, samilosnog i velikodušnog, nesebičnog i požrtvovnog kao što sam, evo tek primjera radi, ja. Trebate zbilja vidjeti kako se ja ganem kada vidim prosjaka na ulici, nekog siromaha, recimo, što se izvalio na kartonu ispred dućana. Baš prije neki dan jednom sam takvom u košaricu dobrostivo spustio svoj kupon za nagradnu igru Osječke pivovare. Automobil, skuter, kućno kino, Plav Station, vikend u Španjolskoj i mnoštvo drugih vrijednih nagrada samo tako sam ostavio nepoznatom čovjeku na cesti. Drugi put opet ispred kafića mi je došao romski dječak s medicinskom dokumentacijom iz koje se ne baš sasvim jasno vidjelo da njegov tata treba nekakvu hitnu operaciju, čini mi se da je bila štitnjača na stvari. Mene je to tako dirnulo da sam mu dao košticu breskve. "Evo ti ova koštica breskve, drago dijete", rekao sam mu, "pa je stavi u zemlju, pognoji je i zalijevaj, a kada iz-raste maleno stabalce, vrijedno ga plijevi, prskaj i podre-zuj i za kojih desetak godina imat ćeš mnogo ukusnih i zdravih plodova od kojih će tvome jadnom starom ocu biti puno bolje." Dječak je otišao neutješno plačući, a ja sam bio tako potresen vlastitom dobrotom da se i sada... evo, pogledajte!... naježim od toga. Što ću, takav sam čovjek. Do prije pola godine, da spomenem i to, redovito sam ostavljao ostatke od našeg ručka ispred susjedovih vrata, sve dok me on nije usrdno zamolio da to više ne činim. A jednom sam i nekom slijepcu pomogao da prijeđe ulicu, no to je bila greška. On, naime, uopće nije želio prijeći ulicu, nego je išao u sasvim drugom smjeru. Ali, to nije važno. Važna je namjera. Tako ja uvijek volim reći. Uopće, od mene ćete čuti mnogo korisnih savjeta kako treba djelovati za naše zajedničko dobro. Ako imaš rakijski kotao viška, kažem ja, daruj ga nekom klubu liječenih alkoholičara. Kolekciju starih pornografskih časopisa odnesi u obližnje sjemenište. Baviš li se sportskim padobranstvom, ne zaboravi donirati svoje organe... Štošta bih vam tako mogao lijepoga savjetovati, ali da ne biste pomislili da se hvalim, radije bih se spomenuo jednog drugog dobročinstva. Vidjeli ste vjerojatno tu stvar u novinama, koje god novine da čitate, Jutarnji ili Večernji, Slobodnu, Novi list, Globus, u svima je, bez razlike, na četvrtini stranice otisnut plaćeni oglas u kojemu je svekolikoj novinskoj publici ove zemlje objavljeno da je T-mobile... ili kako se već to poduzeće danas zove... darovao milijun kuna skijašima s invaliditetom. Oglas u formi novinskog teksta, do u zadnje slovo jednak, s jednakim naslovom i podnaslovom, s istom fotografijom i tekstom ispod nje, izašao je u svim novinama. Da ih stavite sve preda se, mogli biste simultano čitati cijelu dirljivu priču o slijepim i slabovid-nim mališanima, koji dobrostivoj telefonskoj kompaniji imaju zahvaliti da im više neće biti uskraćene snježne radosti. Bog zna koliko su te reklame stajale T-mobile, ali ja mislim da svakako nisu puno manje od onoga što su dobili invalidni skijaši. Oglašavajući vlastito djelo milosrđa telefonska je kompanija, vjerujem, potrošila znatan dio od svote koliko je to djelo samo po sebi vrijedilo. Može biti da sam ja staromodan, ali nekako mi se sve ovo čini vrlo nečasnim. Ne znam, može biti da su u korporacijskom kapitalizmu ovakve stvari uobičajene, ali jednom davno nas su učili da je pristojno biti skroman i samozatajan. Odgojeno se čeljade ne treba hvaliti svojim dobrim djelima, jer ih on čini samo zato jer mu je njegovo srce tako zapovjedilo. Istinska je velikodušnost čovjekova unutarnja potreba, kojoj ne treba vanjski poticaj. Dobro se ne radi zbog društvene počasti, nego je ono samo u sebi zadovoljno s tim što je dobro. Ovo sada zvuči strašno uzvišeno i sam sebe mrzim zbog toga, volio bih da se mogu opušteno šaliti kao u uvodu ovog teksta, ali prostaštvo telefonske kompanije, njihov besramni reklamni humanizam, priznajem,

slomio je moj smisao za humor. Kada sam u srijedu ujutro listajući novine shvatio da sam vidio pet u dlaku jednakih tekstova s naslovom "T-Mobile pomaže skijašima s invaliditetom", uhvatila me je mala snaga. Može vam se činiti da pretjerujem, ali kada netko napravi reklamu od toga da pomaže slijepu i slabo-vidnu djecu, kada tu slijepu i slabovidnu djecu razvali na četvrtinu stranice u svim novinama koje su taj dan izašle, posrijedi je svinjarija daleko preko ruba dobrog ukusa. Razumno je upitati, recimo, zašto jeTMobile uplatio samo milijun kuna? To je, naravno, poštovanja vrijedna svota, ali ona je mogla biti uvećana za troškove novinskog oglašavanja, koji u ovome slučaju nisu neznatni. Štoviše, troškovi oglašavanja su toliki da je razumno sumnjati da sav smisao pomaganja skijaša s invaliditetom zapravo i jest u tome da se stvar oglasi. Telefonsko poduzeće, shvatiš naposljetku, napravilo je dobro djelo tek zbog njegove marketinške vrijednosti. A možda bi me, tko zna, i prevarili da nisu stvar dali baš u sve novine. Da je oglas izašao samo u jednima, možda bih pomislio: "Vidiš, čak i taj bezobrazni T-Com, koji je odjednom podijelio sedamsto otkaza, ponekad učini nešto plemenito." Brojnost reklama, međutim, sasvim je razgolitila njihovu stvarnu namjeru. Važna je namjera. Tako ja uvijek volim reći. Bitak u boci Svakakve se strahote događaju u pijanstvu, tučnjave, ubojstva i razbojstva, silovanja, rodoljubna poezija. Razuma pomračenog rakijom gdjekad napraviš neke vrlo čudne stvari. Sutradan zapanjeno pokušavaš proniknuti zašto si obrijao obrve, otkud tvoj frižider na ulici, što te natjeralo da počupaš susjedov paradajz, hvataš konobara za testise ili pristupiš Nezavisnim demokratima. Moj znanac bio je potpuno zgranut kada su ga obavijestili da je prethodnu noć pokušao korumpirati prometnog policajca nudeći mu svoj gebis, a Boris Dvornik lijepo se začudio kada je iz novina saznao da je telefonski razgovarao s Batom Živojinovićem. Dvornik "odgovorno tvrdi kako se, zbog popijenog alkohola, ne sića ama baš niti jedne riči" koju je razmijenio sa starim prijateljem. Možda bi zbog ovog nemilog incidenta trebalo razmisliti o novom Zakonu o telefoniranju? Možda bi se upotreba telefona trebala ograničiti samo na osobe s nula promila u krvi? Možda bi policija trebala oduzimati mobitele, isključivati pijance iz telefonskog prometa, možda bi o trošku Ministarstva unutrašnjih poslova RH valjalo organizirati edukativnu akciju "ako piješ, ne zovi Boris Dvornik morao bi dakle početi piti vodu. Na našem tržištu velik je izbor ukusno dizajniranih prozirnih plastičnih bočica, u frižiderima u dnu samoposluživanja svatko će naći etiketu koja mu je najbliža, vodu kojom će izraziti individualnost i slobodan duh, vodu koja će ga predstaviti kao modernu, dinamičnu osobu što pije stojeći, u hodu. Sjedim pred lokalom... a gdje bi ti drugo i mogao biti, dere se moja žena... i gledam djecu kako prolaze, svaki, beziznimno, sa svojom bezbojnom čuturicom u ruci i mobitelom na šarenoj platnenoj vrpci oko vrata. To se danas nosi. Prije petnaestak godina jako biste se začudili da vidite nekoga gdje hoda s flašom vode ili, još gore, s telefonom na ogrlici. Da sam ja 1990. objesio telefonski aparat na prsi, da sam se zakitio nekim crvenim modelom Iskre iz Kranja, legitimirali bi me i pozvali bolnička kola tek što bih provirio na ulicu, no čovječanstvo lomi okove i grabi naprijed u sjajnu budućnost, u kojoj nam se neslućeno otkrivaju potrebe za koje do jučer nismo ni znali da ih imamo. Do jučer, recimo, ako ste bili žedni, dosta je bilo staviti dlan pod slavinu. Voda vam se prelijevala preko prstiju, bistra, hladna i sasvim besplatna. Pohlepno biste je pili, ne biste se mogli nasititi njezina finog okusa, dok ovi klinci, primijetio sam, danas samo sitno gucnu i brzo začepe, kao da im nije voda, nego dvanaestogodišnji viski u plastičnim bocama od pola litra. Što se može razumjeti, voda iz dućana, s plavom etiketom gdje je mudrijaš iz marketinške agencije nadrobio nešto o kalciju i magneziju, nešto što ćete eventualno razumjeti tek nakon četiri semestra kemije, nije jeftina. No, tu dolazimo do šaljivog paradoksa. Voda s plavom etiketom upravo nije ništa drukčija od one na slavini. Za tri kune u dućanu kupit ćete pola litre nečega na čemu piše da je "prirodna izvorska voda", ali to je činjenica koja zapravo vrijedi za svaku vodu u ovoj zemlji. Ono što vam curi iz vodovodne cijevi nije, dakako, proizvedeno elektrolizom, nego je iz iste ilovače i vapnenca, teklo je pod istim korijenjem bukava, kroz paprat i gnjilo lišće, iz istih je planina i

jednako dobro za piće kao i ono u boci iz samoposluge. Voda, kako valjda priliči tekućini bez boje, okusa i mirisa, donedavno je bila anonimna. Trudom i zalaganjem marketinških stručnjaka ona se danas zove Studena, Gorska, Bistra, Jana i Cetina, Sveti Rok, Miral... U frižiderima u dnu samoposluživanja poredane su bezbrojne bočice nečega što je, sa sasvim neznatnim razlikama koje ne mogu prepoznati vaše okusne bradavice, uvijek isti, notorni ha-dva-o, osnovnih stvari, kako je još prije šest hiljada godina uočio Tales iz Milesa. To da su počeli boce puniti bitkom pa je k tomu to postao takav biznis da i Dario Šimić ima punionicu, meni je bjelodan primjer da nije svaki progres nužno dobar. Malo me, da budem sasvim iskren, i prepadne što nam budućnost donosi, koji je praelemet kojega će sljedećeg početi pakirati - vatru, zrak, zemlju? Koja je iduća stvar u okolišu koju će zatvoriti u nerazgradivu ambalažu i reklamirati kao "prirodnu" i "izvorsku"? Kad sam ja bio mali, mangupi na uglu prodavali su prolaznicima cigle. Tko bi se pobunio da mu ne treba cigla, dobio bi je u glavu. Ovo s vodom u dućanima dosta je slično tomu. Nitko vam, doduše, neće zavitlati bocu u glavu, nema fizičkog nasilja. Ovdje je nasilje tek duševno, nasilje televizijskih i novinskih reklama, ali je zato pljačka tisuću puta spektakularnija. Izračunajte sami, za šest kuna u samoposluživanju ćete kupiti dvije male boce, litru vode sa nekakvim zvučnim naslovom. No, za istu svotu vodovod vam negdje prodaje i čitav kubik tekućine potpuno jednakog sastava. U kubični metar, toga se valjda sjećate iz osnovne škole, stane ravno tisuću litara vode. Može se dakle vrlo precizno, matematički izraziti, mi smo danas ravno tisuću puta blesaviji nego u vrijeme kada je bilo dovoljno pružiti dlan ispod slavine. Krenete li rukom prema maloj prozirnoj boci u frižideru u dnu dućana, razmislite samo o jednoj stvari — tako ste blesavi da vam nogometaši prodaju vodu. Spuštenih gaća na Svjetskom prvenstvu Tek što su došli u Njemačku, naši su reprezentativci sljedovali crijevnu zarazu od nekih, osnovano se sumnja, kremšnita koje su pojeli u četvrtak navečer pa sada spuštenih gaća očajni sjede na klozetskim školjkama, dok izvjestitelji sa Svjetskog nogometnog prvenstva, najbolja pera našeg sportskog žurnalizma, s mikrofonima i kamerama i blokovima za pisanje dežuraju ispred njihovih vrata. Zabrinuto prate razvoj situacije i izravno se javljaju u program s lica mjesta, iz hotelskih nužnika u Wolfsburgu. "Ivice, jesi li dobro?" "Ngh", proštenje centarfor s druge strane vrata. "Sto je rekao? Što je rekao?", upita znatiželjno novinar Sportskih novosti, koji se nije uspio uvući u tijesnu pret-prostoriju nužnika. "Rekao je 'Ngh!'", dobaci kolega s Hrvatske televizije. "Sto mu to znači?" "Ivice, što ti to znači?" "Uoah!", uzdahne Ivica. "Sada je rekao 'Uoah!'", reče u mobitel reporter Jutarnjeg lista, koji je otpočetka ove afere u stalnoj vezi s uredništvom u Zagrebu. "Slušaj, ne možemo tako raditi", razbjesni se dežurni urednik u Zagrebu. "Ja zatvaram zadnje izdanje i treba mi za naslovnicu njegova ekskluzivna izjava. Je li 'Ngh!' ili 'Uoah!'?" "Stavi 'Uoah!'" "Je li meka stolica?" "Meka." "Znači, Olić i Balaban — meka. Što je sa Šimićem?" "Šimić - tvrda." "Pršo?" "Pršo nije išao na stranu." Tako se iz minute u minutu prati zdravstveno stanje u našem kampu. Nacija je na nogama, milijuni zure u ekrane i otvaraju novine proklinjući zlokobni crijevni virus koji se okrenuo protiv hrvatskih interesa. četiri godine priprema za najveću nogometnu priredbu, sav trud, živ-ciranja, pare, sve je sada na kocki zbog jednog sumnjivog deserta i jedne jedine, da oprostite, sraćke. Nakon svega ubija

nas sekiracija jesu li naši dečki kakili. I kakve smo usrane sreće, ta će probavna agonija potrajati idućih mjesec dana. Hrvatski će reprezentativci istrčavati na teren iscrpljeni proljevom, znojni, blijedi i drhtavih nogu, glatko će izgubiti sve tri utakmice u kvalifikacijskoj skupini i osramoćeni se vratiti u domovinu. Možete li im ikako pomoći? Zapravo, možete. Znate kako navijači s tribina ponekad bacaju vrpce toaletnog papira. E, pa u ovome slučaju to će biti humana gesta. Kažete mi da sam zločest? Dobro, jesam, no stavite se na moje mjesto. Ne volim nogomet, a već pola godine trpim maltretiranje televizijskih reklama za pivo i LCD televizore, i nagradne igre i bezbrojne posebne emisije u kojima stručnjaci s malom maturom analiziraju igru ove i one reprezentacije. Ovo posljednje je najgore, mentalno potpuno iznurujuće. Deset minuta programa s nekim trenerom i bivšom nogometnom legendom, psihički me sasvim uništi. Njihov rječnik, Isuse! Primijetili ste možda kako svi naši nogometni autoriteti zbog nečega neumjereno vole broj jedan. Na primjer, za Brazil uvijek igra JEDAN Ronaldhino, Milan u svojim redovima ima JEDNOG Ševčenka, a u Arsenalu je JEDAN Thierrv Henry, kao da bi uopće moglo biti da su u reprezentaciji Brazila dvojica Ronaldhina, u Milanu trojica Ševčenka, a u Arsenalu čak sedmorica Thierrvja Henrvja. Neuspjesi Real Madrida ne trebaju nas zavarati, kažu dalje naši nogometni znalci, jer to je ipak JEDAN Real Madrid. Mi smo u Francuskoj '98., u borbi za treće mjesto, ističu oni, pobijedili JEDNU Nizozemsku. Nijemci, osim toga, imaju JEDNU svoju igru, baš kao i Talijani koji također imaju JEDNU svoju igru, a ni za Argentince se opet ne bi moglo reći da nemaju JEDNU svoju igru. Sve što zapravo trebate znati kada govorite o nogometu je da s vremena na vrijeme ispred imenice, bilo koje, savršeno je svejedno, lupite broj jedan/jedna/jedno... "Bit će to JEDNA teška utakmica, igramo protiv JEDNOG Brazila, ali i mi imamo JEDNU svoju igru i svoje igrače kao što su JEDAN Dado Pršo i JEDAN Robert Kovač." Ljudi iz nogometa sve moraju istaknuti, jedan Brazil, jedna Barcelona, jedan Dado Pršo, sve je jedno, jedinstveno, one of a kind. To je, naravno, idiotski, jer ako je nešto jedno, onda je samo jedno. No, u nogometnom svijetu kraljuje neumjerenost. U jednoj novinskoj anketi čak su sedmorica naših reprezentativaca rekla kako očekuju da Hrvatska pobijedi u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Misle li oni to zbilja ili je netko od njih možda donio kokain na pripreme? Nevolja je, međutim, da i mi pomalo postajemo taoci te neumjerenosti. Televizija, na primjer, organizira utakmicu između pjevača i bivših nogometaša. Pjevači koji su se tu okupili uglavnom žive s roditeljima, puše tatine cigarete, potkradaju mamu, ulijevaju do pet litara u rezervoar, prodaju između sedam i jedanaest cedeova po albumu i znaju za Do, Re, Mi, Fa i So, a dalje ne bi pa da ga ubiješ. No, televizija ih je nazvala Zvijezdama i oni su se u trenutku prepoznali u tome imenu i spremno odazvali pozivu. Da mene netko upita da igram nogomet za Zvijezde, mene bi bilo malo sramota. Pa i svakome bi normalnom to bilo neugodno. Ali, televizija je ipak našla nekolicinu njih, ljudi bez skromnosti, blagoslovljenih darom da ne spoznaju niti će ikada spoznati vlastitu beznačajnost. Skupili su ih, objasnili im da su slavni, da se moraju odgovorno ponašati jer se srednjoškolke ubijaju zbog njih i mamlazi su u to izgleda stvarno povjerovali. Nevjerojatno je lako zapravo napraviti zvijezdu. Odjeneš mu sintetički dres s natpisom Zvijezda i on se kočoperi okolo, gleda kriomice okreće li se tko za njim, a da prođe Mick Jagger, vjerojatno bi mu viknuo: "Šta je, Jaggeru, pi..., šta se ne javljaš?!" Gabriel Garcia Karlobag Karlovac Virovitica Marguez Prijatelj mi pripovijeda kako ga je stanoviti nakladnik upitao za savjet. Dosjetio se čovjek osnovati ediciju lektirnih naslova, no prije ipak malo uzeo prelistati te knjige. Davno je bilo kad je on išao u školu, a ni tada, ruku na srce, nije puno uživao u lijepoj riječi. Štoviše, kada je dohvatio Krležinog "Hrvatskog boga Marsa", može biti da mu je to bilo prvi put u životu, jer ga je knjiga baš iznenadila. Pročitao je napreskok nekoliko stranica i čisto se začudio koliko je lošeg hrvatskog u toj knjizi. Štoviše, gotovo ga razgnjevilo da u školama daju nešto tako nepismeno. "Znaš, primjetio sam kod Krleže puno nekih riječi koje djeca danas ne razumiju", izjadao se naposljetku rečeni nakladnik mom prijatelju. "Fiškal, soldat i šta ti ja znam, pa sam nešto mislio, ne znam kako se tebi čini ta ideja, da ja to malo popravim."

"Kako da popraviš?!" zgranuo se moj prijatelj. "Pa tako", kazao je poduzetnik nevino, "da umjesto fiškal stavim odvjetnik, umjesto soldat vojnik i tako..." "Ti bi preveo Krležu?!" "Popravio", ispravio ga je izdavač. "Nemoj to ni slučajno napraviti." "Misliš?" "Razapet će te ako to učiniš", rekao mu je moj prijatelj razumno. "Huh!" uzdahnuo je nakladnik. "A ja sam mislio da je to super ideja. Hvala ti što si me upozorio... Nego, znaš..." Reci. "Taj Krleža. Puno, brate, dadače. Bih li bar to mogao malo ispraviti?" "Marjane", kazao je moj prijatelj polako da ga izdavač može razumjeti, "štampaj knjige i ništa ne diraj." Sjetio sam se te anegdote prije neki dan prolazeći ispod reklame razapete preko ulice. Hrvatsko narodno kazalište, pogledao sam ovlašno, poziva da na jubilarnom pedesetom Splitskom ljetu pogledamo predstavu "Pukovniku nema tko pisati". Prošao sam nekoliko metara, a onda zastao i pokušao se sjetiti odakle mi je poznat taj naslov? Kao da sam nešto slično čitao? Nije li ono Garcia Marquez napisao knjigu koja se tako nekako zvala? Vratio sam se pod reklamu, podigao pogled i vidio da je zbilja Marquez posrijedi, Gabriel, nema drugoga. "Pukovniku nema tko pisati"? To je valjda nastavak "Pukovniku nema tko da piše", pomislio sam. Ali, nije, doznao sam uskoro. Predstava na Splitskom ljetu stvarno je "Pukovniku nema tko da piše", samo što je intendant Štrljić, ili netko bistar kao on, zaključio da to ne zvuči dovoljno hrvatski. Milan Štrljić je nacionalno svjestan dramski umjetnik, a i redateljici Delmestre ne bi bilo drago da ljubitelji kazališta medu članovima Hrvatske čiste stranke prava pomisle da je to nekakav srbočet-nički komad, te su malo popravili naslov. "Pukovniku nema tko da piše", uzgred, još je prije tridesetak godina preveo Milivoj Telećan i to je izvanredno napravio. Završetak te male knjige, kada pukovnik kaže da će jesti govna, ma koliko ga puta pročitao, mene svaki put udari poput šamara i za to je svakako dijelom zaslužan i taj sjajni hrvatski prevoditelj. Djelo je, uostalom, dosad štampano u nekoliko desetaka tisuća primjeraka i u našoj je kolektivnoj memoriji upisano pod naslovom "Pukovniku nema tko da piše". Taj prijevod naposljetku zacijelo su i koristili kada su u HNK Split adaptirali roman. No, sve je bilo uzaludno. Prepadnuti valjda da im netko od brojnih ljubitelja kazališta medu članovima Hvidre ne bi zbog toga otkazao pretplatu, u splitskom su kazalištu odlučili da bude "Pukovniku nema tko pisati". Gabrielu Garcfji svaka čast, ali malo previše dadače. Baš prije nekoliko tjedana u biblioteci Večernjeg, medu najboljim našim romanima dvadesetog stoljeća, izašla je "Bolja polovica hrabrosti" od Ivana Slamniga. Dopustite da vam pročitam ni više ni manje nego prvu rečenicu te velike knjige: "Odlučio sam da se zaustavim i da se smirim." O dadakanjima kod Krleže već je bilo govora. Mogli bismo zatim navesti i Tina Ujevića, koji pjeva "tamo da putujem, tamo da tugujem." Mogli bismo, da uzmemo ediciju "Pet stoljeća hrvatske književnosti", naći još četri-sto milijuna do pola milijarde sličnih primjera da hrvatski pisci, prihvatimo li Štrljićeve jezične norme, nisu znali hrvatski. A Strljić i nije usamljen primjer. Ova zemlja je puna ljudi koji inače pasivno vladaju materinjim, ali spremno i autoritativno nastupaju u lingvističkim debatama po birtijama. "čuj", reče mi poznanik prijekorno, "pa nećeš mi valjda reći da je Tin Ujević pisao dobrim hrvatskim?" "A ti ćeš možda meni reći", odgovorim mu protupi-tanjem, "da hrvatski znaš bolje od Tina Ujevića?" Podigao je obrve i zašutio, kao što bi napokon trebali zašutjeti svi ti mudrijaši koji nas svakodnevno maltretiraju pitanjima poput: je li ispravno vau-vau ili je duhu hrvatskog jezika ipak prikladnije avav? Pored takvih tipova, u ovoj zemlji naposljetku doista više neće imati tko da piše. Dijete za predsjednika

Među imenima takozvanih javnih osoba, sportaša i umjetnika koji podržavaju predsjedničku kandidatkinju Hrvatske demokratske zajednice, u novinama se prošli tjedan našlo moje bezvrijedno ime. Taj oglas zbunio je mnoge koji me znaju ili čitaju. Znam da zvuči otrcano, ali ljudi me zbilja nazivaju i zaustavljaju na ulici pitajući je li to istina, nagađaju da posrijedi svakako mora biti neki drugi Ante Tomić, ne ide im u glavu da bih ja svoj s mukom stečen, maleni novinarski i književni ugled dao ugraditi u kampanju te gospode. Koristim ovu priliku da otklonim sve nedoumice — istina je, ja podržavam Jadranku Kosor. Zašto? čujte, teško je to reći u jednoj rečenici. Mnogo je razloga zbog kojih smatram da je ona doista zavrijedila da nas vodi idućih pet godina. Onako, bez nekakvog posebnog reda, mogao bih vas, na primjer, uputiti da pogledate posljednji Globus, gdje se predsjednička kandidatkinja dala uslikati kako grli plišanog medvjedića. Taj medo, objasnila je novinarima, pratio ju je kroz cijelu kampanju i čini se da je zbilja važan član njezinog predizbornog tima. Kada tako nešto vidite, pravo pitanje više nije može li žena biti predsjednik. Stvar je, čini mi se, puno intrigantnija. Kosoričin plišani suradnik stavlja nas pred ozbiljniju civilizacijsku kušnju, da za prvog čovjeka u državi izaberemo dijete. Uistinu, zašto mi ne bismo bili prva zemlja u čitavoj povijesti, kojom će upravljati maloljetna osoba? Zamislite samo, zar ne bilo zgodno imati predsjednicu koja će odijevati lutke, skupljati salvete, preskakati laštik i mnogim se svjetskim državnicima omiliti svojim ljupkim tepanjem? Zašto Pantov-čak ne bismo ofarbali u ružičasto, veleposlanike dočekivali intoniranjem "Zeke i potočića" i povremeno ih odlikovali najvišim državnim priznanjem, Redom Danice s likom Ivice i Marice? Meni se to čini vrlo zanimljivim izazovom. Objašnjavajući prolaznicima kako se moje ime našlo medu onima koji podržavaju Jadranku Kosor, isticao sam kako je ona, bez sumnje, draga i poslušna djevojčica, uzorna i u nastavi i u izvannastavnim aktivnostima. Funkcioniranje državnog aparata, osvjedočili smo se u slučaju smjene šefa Protuobavještajne agencije, gdješto može biti mučno i frustrirajuće. Premijer vuče na jednu stranu, a predsjednik države na drugu. S Jadrankom Kosor, međutim, to je sasvim isključeno. Možda se, ne garantiram, ponekad i dogodi neki nesporazum s Banskim dvorima pa ona demonstrativno sjedne na pod i uhvati ljuti to udarati šakama po tepihu, ali ne sumnjajte da će Ivo Sanader to znati riješiti. Predsjednička kriza bit će okončana prokušanim načinima tradicionalne pedagogije: premijer će predsjednici ukinuti džeparac i zabraniti crtane filmove, a u osobito teškim situacijama možda je i otjera u krevet bez večere. S tom ženom, ponavljao sam posljednjih nekoliko dana svima koje je zanimalo otkud moje ime pored njezinog imena, državna će politika biti dječja igra. Kao otac dvoje djece na jednoj strani i humorist na drugoj, ja vam upravo ne mogu preporučiti prikladniju osobu. Dajte svoj glas za Jadlanku Kosol, pledsjednicu Lepublike Hlvatske. p. s. Neka to ostane među nama. Onaj Ante Tomić s novinskog oglasa Jadranke Kosor zapravo nisam ja, ali sam zaključio da mi je pametnije praviti se blesav. Računam, kad su me već zamijenili za drugog čovjeka, možda bih se, tko zna, mogao utrpati u neki četverosobni stan koji Ministarstvo branitelja gradi za stradalnike Domovinskog rata. Meni su kvadrati ispred politike. Fucking Hrvatska skupljati salvete, preskakati laštik i mnogim se svjetskim državnicima omiliti svojim ljupkim tepanjem? Zašto Pantov-čak ne bismo ofarbali u ružičasto, veleposlanike dočekivali intoniranjem "Zeke i potočića" i povremeno ih odlikovali najvišim državnim priznanjem, Redom Danice s likom Ivice i Marice? Meni se to čini vrlo zanimljivim izazovom. Objašnjavajući prolaznicima kako se moje ime našlo medu onima koji podržavaju Jadranku Kosor, isticao sam kako je ona, bez sumnje, draga i poslušna djevojčica, uzorna i u nastavi i u izvannastavnim aktivnostima. Funkcioniranje državnog aparata, osvjedočili smo se u slučaju smjene šefa Protuobavještajne agencije, gdješto može biti mučno i frustrirajuće. Premijer vuče na jednu stranu, a predsjednik države na drugu. S Jadrankom Kosor, međutim, to je sasvim isključeno. Možda se, ne garantiram, ponekad i dogodi neki nesporazum s Banskim dvorima pa ona demonstrativno sjedne na pod i uhvati ljuti to udarati šakama po tepihu, ali ne sumnjajte da će Ivo Sanader to znati riješiti. Predsjednička kriza bit će okončana prokušanim načinima tradicionalne pedagogije: premijer će predsjednici ukinuti džeparac i zabraniti crtane filmove, a u osobito teškim

situacijama možda je i otjera u krevet bez večere. S tom ženom, ponavljao sam posljednjih nekoliko dana svima koje je zanimalo otkud moje ime pored njezinog imena, državna će politika biti dječja igra. Kao otac dvoje djece na jednoj strani i humorist na drugoj, ja vam upravo ne mogu preporučiti prikladniju osobu. Dajte svoj glas za Jadlanku Kosol, pledsjednicu Lepublike Hlvatske. p. s. Neka to ostane medu nama. Onaj Ante Tomić s novinskog oglasa Jadranke Kosor zapravo nisam ja, ali sam zaključio da mi je pametnije praviti se blesav. Računam, kad su me već zamijenili za drugog čovjeka, možda bih se, tko zna, mogao utrpati u neki četverosobni stan koji Ministarstvo branitelja gradi za stradalnike Domovinskog rata. Meni su kvadrati ispred politike. Fucking Hrvatska U ime oca i sina Žitelji Fuckinga u Gornjoj Austriji referendumom su odlučili ne mijenjati naziv mjesta, unatoč njegovu opscenom značenju na engleskom jeziku. U inat aerodromskim carinicima koji namiguju listajući njihove pasoše i turistima što im obijesno kradu putokaze, ravnodušni na tražilicu Google, koja zainteresiranima za njihovo ljupko selo nudi detaljne informacije na više od trideset milijuna porno sajtova, ti ponosni ljudi ne odustaju, nego hrabro i samosvjesno ustraju na svome čestitom imenu, koje se uostalom prvi put spominje još u dalekom jedanaestom stoljeću. Njima se, poručuju, sviđa živjeti u Fuckingu. Ne srame ga se. Štoviše, ističu da je Fucking zdrav, čist i dobar za odgoj djece. A nećete vidjeti da su baš svi tako tvrdo ukopani u svome identitetu, čak i ne samo kada govorimo o naseljima. Neki se rode s jednim imenom, a na mramornoj ploči koje desetljeće kasnije uklešu im nešto posve drukčije, i to nije uvijek sasvim bezazleno, kao na primjer kada se netko zove Robert Zimmerman, a onda u neko doba odluči postati Bob Dylan. Ili kada se Senad Galijašević probudi kao Senna M. Promjena ponekad dođe poslije mučnog dvoumljenja nekoga komu su zbog imena umanjene socijalne šanse, šanse za školovanjem, zaposlenjem ili napredovanjem. Zbog pogrešnog imena ponekad se nećete oženiti ili udati, a nisu nepoznati slučajevi ni da se gubila glava. Dosta dobra ilustracija ovoga je naš donedavni ministar zdravstva, doktor Andrija Hebrang. Njegov tata, koji se zove baš kao i on, jednom davno, prije više od pola stoljeća, bio je komunistički moćnik, visoko u partijskoj nomenklaturi, jedan od onih što su '45. u jahaćim čizmama upadali u nacionalizirane građanske salone. Onda su ga njegovi drugovi s nejasnim optužbama uhapsili i pogubili. Hebrang je na dugo vrijeme bio izbrisan iz historije, na fotografijama gdje je nekada stajao u monografijama se pojavljivao sablasni antički stub. Bila je to strašna priča, kakvih je u tom strašnom vremenu bilo na tisuće i teško je naći sućut baš za svakoga. U Heb-rangovu slučaju meni je još teže, jer je čovjek bio, kako smo rekli, važan čovjek. Njega je pogubio sustav koji je sam pomogao sagraditi, došla mu je glave komunistička pravda koju je sam zagovarao. Ako već Andriji Hebrangu nije smetalo kada se komunistička pravda krvavo obračunavala s buržoazijom i kulacima, nije lako sasvim se uživjeti u tragediju da se ta pravda naposljetku krvavo obra-čunala s Andrijom Hebrangom. To što se dogodilo Hebrangu ja vidim, po prilici, kao nesreću u lovu, kao kada se netko slučajno nastrijeli vlastitom puškom. No, stvar koja je svakako za osudu i s čim možeš suosjećati je da je stradala i Hebrangova obitelj. Supruga mu je završila u zatvoru, a troje malodobne djece je živjelo u bijedi, u neprijateljskom okruženju. Da nisu promijenili prezime, valjda bi skapali od neljudske mržnje režima. Naš ministar zdravstva u to se vrijeme zvao Markovac, pod tim je imenom završio gimnaziju, to mu je ime možda i spasilo život. U Gornjoj Austriji ljudi mogu hrabro i samosvjesno zadržati ime svoga mjesta, ma kako ono sramotno zvučalo. No, ovdje se zbog te sramote gubi glava. Ovdje fucking Hebrang, da bi preživio, mora postati Markovac. Ali, dobro, bilo pa prošlo, ne ponovilo se. Ipak, ponavlja se. Prođe dakle pola stoljeća pa još i malo više i u novinama vidiš da se ministar zdravstva Andrija Hebrang izrugivao s nekim televizijskim novinarom koji se jednom, navodno, zvao Jovanović, a danas se zove, ne znam, Ipsilon. Drug Markovac našao se dakle izrugivati s drugom Ipsilonom. Bilo mu je neviđeno smiješno da je netko svoje obiteljsko ime, koje sumnjivo srpski zvuči, promijenio u prikladnije, doličnije, hrvatsko Ipsilon. Prošlo je dosta godina, ministar je stariji čovjek i možda se dobro ne sjeća nekih epizoda iz doba momaštva, kada se s krivim

prezimenom nisi mogao upisati u školu. Kada su oni što se pogrešno zovu ostajali bez posla, kada su ih izbacivali iz stanova, zatvarali i ubijali. Taj dragi starac, naš ministar, čisto bi se začudio kako se^od tog vremena u ovoj zemlji malo toga promijenilo. Jugoslavija ministrove mladosti i Hrvatska devedesetih uistinu u mnogočemu su bile slične države. Tek što su se državni neprijatelji jednom davno zvali Hebrang i Dilas i još nekolicina, a danas je to čitava jedna etnička skupina, koja se prepoznaje po osebujnim prezimenima kao što su Jovanović, Milutinović, Arsenijević, Aksentijević, Milo-šević i slično. Mnogo tih fucking Jovanovića, fucking Mi-lutinovića, fucking Arsenijevića i sličnih fucking Srba let-jelo je sa svojih poslova i iz stanova, dio je otišao iz zemlje, dio ipak ostao u zemlji, ponekad i na dva metra dubine, a oni najlukaviji su promijenili ime. Baš kao i nekadašnji gimnazijalac Andrija Markovac. Tako je to u ovoj zemlji otkad pamtimo. Ljudi su toliko izluđeni da više ne znaju kako se zovu. Ponekad i doslovce. Od ministra zdravstva, koji je tu stvar osobno iskusio, očekivali bismo ipak malo više razumijevanja za taj problem. No, osvjedočili smo se da tom lutku mnoge stvari ne ulaze u njegovu drvenu glavu i zapravo sve što još možemo poželjeti je da mu premijer Sanader, onako po austrijsku, jer on to zna, budući da je živio tamo, napokon kaže: fuck off. Drugi put me nemojte oslobađati Jedanaesta godina teče kako je rat završio, a ja ne prestajem razmišljati o tome vremenu i događajima. Evo, sada ću baš napisati još jedan tekst o tome. Zašto? Bit će svakako da sam glup, kada se bavim nečim što odavno nema nikakva utjecaja na moj život. U posljednjih jedanaest godina dobio sam djecu, gubio stare i upoznavao nove prijatelje, svađao se i pomirivao, putovao, otkrivao muziku, napisao nekoliko knjiga, filmskih scenarija i kazališnih komada, a broj novinskih članaka ne bih znao ni ugrubo prebrojiti. I sve me to prirodno mijenjalo. Spoznajno i čuvstveno oblikovala su me nova iskustva, osobe, knjige, filmovi i ploče, televizijske serije, pa više nisam onaj čovjek kakav sam bio 1995. Nitko nije. Ni Tom Waits više nije onaj čovjek koji je napisao "Christmas Card From a Hooker In Minneapolis". To je tako. Gledamo naprijed, ostavljajući svoju prošlost iza sebe i svakog jutra nad šalicom espressa razmišljamo u čemu bi nas naš vlastiti život taj dan mogao iznenaditi. No, gotovo uvijek, barem na ovim geografskim širinama, s druge strane šanka prene nas glas nekakva uhranjenog ratnog vojnog invalida sa Sportskim novostima pod rukom, koji je podigao kažiprst i svima u lokalu uzvišeno objavio: "E, ali ja sam se borio!" A ti začuđeno podigneš glavu s kave. Pa što onda, pomisliš u sebi. Takve stvari, naravno, nema smisla naglas izgovarati jer se nemaš volje svađati s budalom. Ali, uistinu, što bismo mi više s tim da se netko prije jedanaest godina borio? Ja se, na primjer, svaki dan borim. Ovaj čas, dok ovo pišem, borim se s bijelim ekranom i lijenošću, više u muci nego u veselju strpljivo gradim ovaj tekst. Neki se električari za to vrijeme bore s kvarovima na dalekovodima, liječnici se bore s bolestima, studenti s ispitima, advokati se bore u sudnicama, ribari na otvorenom moru, nogometaši na stadionima. Život je svakodnevna borba i tko bi se više osvrtao na nekoga besposličara koji na ime sumnjive invalidnosti svakog mjeseca od Jadranke Kosor dobiva pet tisuća kuna i s trosjeda se bori još samo s čudovištima iz Play Stationa? Što me briga za njega? Jedanaest godina, ej! Daje komponirao "Hey Jude" pa živi od tantijema, da je osvojio Wimbledon ili snimio "Apokalipsu danas", već bi svima dosadio. "Ohladi malo, prijatelju", rekli bi mu. Davno je to bilo, mnogo je vode prošlo ispod mosta, tko bi se više sjećao. Ja, recimo, ne pamtim ni što sam prošle godine napisao. Otvorim ponekad neki stari tekst u kompjutoru i živo se zapanjim vlastitim rečenicama, sasvim sam zaboravio kada je to bilo. Kako bih onda pamtio da je netko prije dvanaest ili petnaest godina mjesec ili dva čučao na nekakvom brdu i ondje sretnim slučajem zaradio neku lakšu bolest, što je slučaj sa znatnim brojem naših ratnih invalida? Sto u mom životu odavno više išta znači nekakav domobran, koji je zbog izvanrednih okolnosti upalu pluća pretvorio u siguran mjesečni prihod do kraja života, premda bi u civilu za istu stvar

jedva dobio dva tjedna bolovanja? Dobro, ja razumijem zašto se on toga svega tvrdo sjeća. čovjek se naprosto plaši da Jadranka Kosor ne zaboravi na njegovu mirovinsku uplatnicu. Ali, što se to mene tiče? "E, moj, Tomiću, drukčije bi ti pisao da te nisu takvi ljudi oslobodili", napisao mi je otprilike jedan čitatelj prošli tjedan na sajtu Jutarnjeg i naljutio me. To ću naglas izgovoriti. Zrtvovat ću svoj mir da bih se svađao s budalom. Idemo vikati jedan na drugoga. Kako bi izgledao moj život da me Davor Domazet Lošo, Branimir Glavaš, četvrta gardijska brigada ili netko peti, nije oslobodio? Štogod vam taj glagol značio. Građanskim zanimanjem sam novinar i pisac. Što bih radio da nije bilo Davora Domazeta, Branimira Glavaša i četvrte gardijske? čistio bih štale negdje u Vojvodini, a navečer na slamarici molio za zdravlje i dug život Slobodana Miloševića? Ne bih. Bio bih vjerojatno... pa sad, novinar i pisac. Rat je nesumnjivo donio veliku sreću Ljubi česiću, Anti Jelaviću i Vladimiru Seksu. Kad se njih trojica osvrnu po svoj svojoj nepokretnoj i pokretnoj imovini, jasno mi je zašto se s ponosom sjećaju toga vremena. Kada Jadranka Kosor milki po kosicama ratnu siročad, ne trebate mi objašnjavati što je nju raznježilo. Ta joj je siročad donijela vrlo lijep život, njezina je zahvalnost razumljiva i ljudska. Da me ne biste pogrešno shvatili, mene veseli društveni uspjeh ovo troje zaslužnih Hrvatica i Hrvata, ne zavidim ni njima ni protuhama koji su zajebali invalidsku komisiju, drago mi je što su se ljudi snašli i ne moraju svako jutro ustajati i odlaziti na posao, ali oni, oprostit ćete, nisu moje društvo. Nemojte me miješati s njima, neskromno će vam možda zvučati, ali ja sam bolji. Državi ne dugujem baš nikakvu zahvalnost. Ni za što od onoga što se dogodilo u devedesetima ne mislim da je bitnije odredilo moj život, jednako kao što ga nije odredilo nikome tko vrijedno radi svoj posao i svakog jutra s nestrpljenjem čeka čime će ga vlastiti život taj dan iznenaditi. Moj buraz bi gradio hidroelektrane, a ja bih pisao novinske članke, knjige i scenarije, tko god da je na vlasti. Ni on ni ja zacijelo ne bismo imali problema većih od onih koje sada imamo. Stvari u životu tako naprosto idu, mimo država ili čak protiv njih. Ona znamenita Kennedvjeva o tome što biste vi dali domovini i što bi domovina dala vama, meni uistinu ne znači mnogo, jer jer je moj račun kod domovine uglavnom pasivan. Ne zadužujem se kod nje, a porez svake godine ohoho preplatim. No, ne žalim zbog toga. Zadovoljan sam, da kucnem u drvo, što mi ide i što sam čist, bez repova. Osjećao bih se dosta mizerno da Domazet Lošo, Glavaš i četvrta gardijska određuju mjeru moje slobode. Nikada je nisu određivali i neće. Ako očekuju moje hvala, mogu im reći da nemam na čemu. Kako god da se zvala država u kojoj živim, ja bih se sam borio za svoju slobodu i sigurnost. Svakog dana iznova. Pijetao u vinu Recept za pijetla u vinu, u poglavlju "Jela od živine", u "Velikoj Politikinoj kuvarici" iz 1929. godine počinje rečenicom: "Dajte devojci da petlu zako-vrne vratom, očerupa ga i očisti mu utrobu." Tako se to nekada činilo u boljim kućama, gadne i nasilne poslove gospode bi zapovjedile djevojci. Gazdarica bi se možda od užasa onesvijestila da to pokuša, rastrčali bi se da joj stave mirisne soli pod nos, a seljačka služavka svojim oblim bijelim rukama zadavi živinu u drvenom koritu u dvorištu, ravnodušno i bez truna kajanja, izmičući se tek da je ne ogrebe kandžama, i drži je tupa, nepromijenjena izraza sve dok se zadnji put lagano ne tržne. Smrt je uvijek neugodno gledati, svejedno o čijoj se radilo. Prije petnaestak godina ovdje je tako došla potreba da se eliminira, da tako kažemo, stanoviti broj građana srpske nacionalnosti. Okolnosti su vam, vjerujem, poznate, dio tih ljudi se mašući oružjem prepriječio na cestama, malo su i popili, kako se obično popije u takvim situacijama, pa su bili neugodni i, objektivno uzevši, prilično precijenili vlastitu snagu i značaj. Što ćemo, dogodi se i to ponekad. I sad, kako smo rekli, trebao ih je netko ubiti, ili barem zaplašiti, naprosto, maknuti s kolnika. Dio građana hrvatske nacionalnosti spremno se javio da obavi taj posao, kupili su automatsko oružje od švercera i strašnim se glasovima grozili da će razjuriti srpsku bandu dok si rekao keks. I medu njima je bilo, razumije se, dosta njih koji su malo popili. No, uskoro se otkrilo da to ne ide baš lako. Jer, znate, nije zgodno pucati u čovjeka. čak ni ako je

pravoslavne vjere. Ošineš ga rafalom po prsima, a on padne, pa krk-lja, pa se drži za krvavu ranu, trese se i iznemoglo zove ženu ili majku. To traje u vražju mater i naposljetku gotovo ti bude žao da si pucao u kopile. Ostanu ti za čitav život ti trenuci kada je on umirao pred tobom. Osim toga, neoprezno bi, pa i budalasto, bilo isključiti mogućnost da pravoslavac puca u vas, pa ste onda vi taj koji padne, krklja, trese se i stenjući zove majku i ženu. Kad smo trijezno promislili o tome, shvatili smo da trebamo profesionalca koji će to napraviti umjesto nas. Kako bi to rekli u "Velikom Politikinom kuvaru", nama je trebala djevojka. Srećom, bilo je nekih vrijednih Hrvata u inozemstvu, koji su se smjesta javili da bi pomogli. Konkretno, iz Francuske je tako došla nekolicina gospode što su služili u Legiji stranaca. Mladići, naše gore list, izučili zanat u tuđini i stekli znatno iskustvo u ubi... pardon, uništavanju žive sile i materijalno-tehničkih sredstava, spremno su se odazvali na vapaj iz domovine. Ti junaci, kvalificirani za rad i s dugim i s kratkim cijevima, okretni i s bajunetom i s ručnim granatama, u stanju ubiti čovjeka, ako je potreba, i značkom Nogometnog kluba Orašje, doista su u malo vremena riješili naš mali problem. Dio Srba su ubili, dio njih potjerali, a dio upisali na katolički vjeronauk. Nije ugodno znati sve krvave detalje tog posla, mnogi od nas, hvala lijepa, za njih ne bi ni željeli znati. Ako su naši sokolovi zapalili neku kuću previše ili greškom likvidirali nekog penzionera, nama je dosta bilo reći da je rat, a da je u ratu ponekad poželjno ono što je u miru socijalno nedopustivo. Mi smo dali "devojci da petlu zakovrne vratom, očerupa ga i očisti mu utrobu" i nismo željeli gledati kako ona to radi. Možda bi nas užasnula tupa ravnodušnost ubijanja, ili bismo se možda prepali ubojičine mahnitosti. Shvatili bismo da ubijanjem prelaziš granicu koju pristojan čovjek ne smije prijeći, da je to gadan, uznemirujući čin s kojim ne može baš svatko živjeti. Lijepim i svečanim pričama o domovini skrivali smo se od tog užasa i to se neko vrijeme čak i nekako držalo. Ali, onda su, kao kada rijeka izbaci leš utopljenika, te strahote isplivale pred nama i zgranule nas. Svakakvo se ratno smeće posljednjih godina tako naplavilo po našim novinama, a posljednji slučaj, to da se otkrilo da je jedan od naših "heroja, ne zločinaca" u Francuskoj ima debeo policijski dosje, uistinu ide u red veselijih. Štošta se toga se u ratu dogodilo čemu se ne možemo smijati, no ovome je dopušteno. Hrvatski je vitez u prošlom životu, dok još nije bio hrvatski vitez, otimao ljude i pljačkao, a javnost se našla silno začuđena kada je to saznala. Sto je, međutim, u ovome što bi nas trebalo čuditi? čovjek nije otišao u Francusku da uči antropologiju na Sorboni. Ljudi, on je bio u Legiji stranaca, ubijao je urođenike i palio njihove kolibe po bivšim francuskim kolonijama. U toj mnogostruko odlikovanoj vojnoj jedinici ne završiš ako si propao na studiju oboe na konzervatoriju. Za Legiju stranaca trebaš malo ozbiljnije propasti. Kroz čitavu se njezinu slavnu prošlost u nju brižljivo novačio svjetski ološ, neki ljudi koji su prešli granice koje se pristojan čovjek nikada neće odvažiti prijeći. Napokon, našeg sokola smo kao takvoga i prigrlili kada smo prije petnaestak godina imali onaj mali cestovni problem sa srpskom manjinom. Ako hoćeš valjano obaviti takav posao, naprosto moraš biti bezobziran. Naslov onog filma nema veze s istinom — nema oficira i džentlmena. Mogu oni navući bijele rukavice i zakititi se zlatnim gajtanima, ali ono što rade u osnovi nije puno drukčije od mesarske prakse. I zato vam se nema koristi sada iščudavati, to ste trebali znati prije nego što ste naručili pijetla u vinu. Azilanti su gori od gnoja Dopustite da vam ispovjedim jedan svoj užas. U moje su susjedstvo doselili neki ljudi, njih petero, bračni par srednjih godina, dvojica dječaka, jedan od desetak i drugi od, tako, petnaest godina, i sasvim mala djevojčica, iz Kutine. Kupili su stan u zgradi preko puta. U ponedjeljak je to bilo. Kamion kutinske registracije parkirao je u našoj ulici i to, dakako, nije prošlo neprimijećeno od nekolicine starijih građana koji uvijek dežuraju na prozorima i balkonima. Barba Dragan, vojno lice u penziji, motrio ih je službenim dalekozorom i učas alarmirao sve nas kada su ovi krenuli iskrcavati namještaj. Izvirili smo van i zgranuto ih gledali gdje unose frižider, televiziju, kauč i fotelje, stolice, krevete, kutije, mnogo kutija, nikad ne biste pomislili da neki bijednici iz Kutine mogu imati toliko stvari.

"Dobar dan", viknula je u jednom trenutku barba Draganu žena iz Kutine, a barba Dragan se namrštio i uvrijeđeno zatvorio prozor. "Jesi li vidio bezobrazluka", izjadao mi se poslije ogorčeno taj umirovljeni zastavnik. "Još mi krava i 'dobar dan' kaže." Mi, znate, ne volimo strance. Nije nam drago ni kada netko dođe na nekoliko dana, a ne da još kupi i stan u našoj ulici. Posebno ne netko iz Kutine. Zapravo, do ovog slučaja nismo ni znali koliko su nam mrski ljudi odande. Baš nas je uzrujalo kada su doselili. Jer, recite i sami, što mi znamo kakvi su običaji ondje u njih? Jesu li oni neki kriminalci? Vole li ukrasti? Peru li se u Kutini? Mijenjaju li veš? Kakve su im seksualne navike? Bože sačuvaj, još samo treba da nam donesu neku svoju neizlječivu kutin-sku bolest ovamo... "Ne smijem ti ni reći šta sam jutros pročitala u novinama", govori mi jučer na stubištu teta Zora, barba Dra-ganova žena. "Šta, teta Zoro?" "Momak u Kutini ubio strica i strinu." "U ime Oca i Sina...", prekrižim se ja zaprepašteno. "Iz puške", nastavi teta Zora. "Jednim metkom oboje ih smaknuo." "Jednim metkom?!" "Zamolio ih da stanu jedno iza drugog." "Majko mila! I sad ta gamad doselila ovdje, vrata do nas." "Ništa mi ne govori", reče Zora. "Ante", zove mene u tom času žena, problijedjela kao kreda. "Mali nam se vani na ulici igra s klincem iz Kutine." Ja izletim na prozor. "Andrija! Andrija, brzo u kuću!" Evo, pogledajte, i sad se stresem dok vam ovo pričam. Sinoć sam se probudio, moglo je bili dva iza ponoći, i očajno mislio što da napravim. Možda bih trebao pisati Mesi-ću ili Sanaderu, ili ministru policije, ili zdravstva, sanitarnoj inspekciji, gradonačelniku, nekome već, da zaustavi doseljavanje iz Kutine. Mi ne dolazimo k njima, daleko im lijepa kuća, pa što oni imaju dolaziti k nama, šaptao sam rastrojeno u mraku. Ja sam danas čovjek uništenih živaca, moje strpljenje je pri kraju. Svega mi, vidim li još jednom da se onaj kutinski mulac igra s mojim malim, to neće završiti bez prolijevanja nevine hrvatske krvi... Huh! Zezaš se, Tomiću, kažete vi. Pa dobro, zezam se. Ovo sam, naravno, sve izmislio. Premda, sasvim iskren da vam budem, Kutina i njezini stanovnici su mi se jutros malo smučili. Upravo iz te mučnine nastao je ovaj ksenofobični uvod. Vlada Republike Hrvatske, ako niste o tome vidjeli vijest u novinama od petka, odlučila je smjestiti Centar za azilante u Kutini. Neke azijske siromahe, prije nego ih deportiraju, trebalo je na nekoliko tjedana staviti negdje u žicu i nekome se u Vladi učinilo zgodnim da to bude zgrada prometne policije na ulazu u Kutinu. No, lokalna vlast i građani su se razbjesnili zbog te odluke. Gradonačelnik Davor Žmegač, doduše, silno se trudi da ne kaže što ga zapravo ljuti, no na jednome mjestu u tekstu opet sitno izviruje njegova istinska frustracija. Pravo je građana, poručuje on ogorčeno Sanaderu i Kiri-nu, "da budu upućeni u pitanja koja su važna za njihov život i uvjete života njihovih obitelji". Ta je tvrdnja nedvojbeno istinita, no što ona znači u ovom pojedinačnom slučaju? Da je Vlada, na primjer, odlučila sagraditi nuklearnu elektranu, to bi svakako utjecalo na uvjete življenja ondje. Ili da se netko dosjetio da se životinjske strvine spaljuju negdje u okolici, i to bi se svakako loše odrazilo na kvalitetu života i znatno bi snizilo cijene poslovnih prostora u Kutini. Ali, na koji bi zagonetan način nekoliko desetaka ilegalnih emigranata natrpanih u dvoranu s posteljama na kat moglo sjebati taj dražesni hrvatski gradić? Da stvar bude apsurdnija, podsjetimo i da Kutina ima petrokemijsku industriju. Tu se proizvode umjetna gnojiva. Susjedstvo tvornice umjetnih gnojiva, složit ćemo se, teško bi se plasiralo medu deset idealnih mjesta za odgoj djece. Ali, gradonačelnik

Žmegač ne prosvjeduje zbog toga. On ne bi maknuo umjetni. Njemu i njegovim sugrađanima smeta jedino azi-lantski gnoj. Azilanti vjerojatno ne mirišu najugodnije. Kada ih policija otkrije negdje na graničnom prijelazu ili u zabačenom kutu nekog robnog terminala, baterijskom ih lampom osvijetli šćućurene ispod sanduka na kamionskim prikolicama, istjera ih iz švercerskih hladnjača i kombija. Iza tih iranskih, kineskih ili turskih jadnika je obično nekoliko tisuća kilometara puta i bogzna na što sve smrdi taj izmučeni svijet. Ali, znate što, ja bih svejedno radije sjeo i ručao s njima, nego s Davorom Žmegačem. S azilantima bih imao o čemu razgovarati, njih bih poštovao. Jer, to što su oni pokušali je junaštvo za koje sumnjam da bih imao hrabrosti. Možete li uopće zamisliti očaj onoga koji je prodao sve što je imao i dao svoj život u ruke šverceru pa se danima, preko planina i pustinja, promrzao trucka u mračnom skrovištu pod kartonskim kutijama i nema baš nikakve garancije da ga policija negdje neće otkriti, ili da ga švercer neće izbaciti u nekoj šumi, ili čak i ubiti. On je riskirao više nego će itko od nas ikada riskirati i ja mu se divim zbog toga. Za one iz Kutine, s druge strane, za bijednu gomilu ravnodušnih na tuđu nesreću, osjećam samo prezir. Mučan mi je njihov strah od ljudi koji upravo nisu ništa drukčiji od njih. Ti Iranci, Kinezi, Turci, tko li već, samo su, kao i svi, željeli bolji život za sebe i svoju djecu, a nije im se posrećilo. Možete se zacijelo zamisliti na njihovu mjestu, ja sam vas u u uvodu ovoga teksta sasvim lako zamislio. Ilegalni useljenici su ljudi poput vas, zašto ih ne želite pokraj sebe? Bilo bi mi drago mi se javi netko iz Kutine i objasni mi to. Inače, ako vi ne želite živjeti s azilantima, ni ja zapravo ne bih želio živjeti s vama. Uzgred rečeno, glavni urednik novina koje držite u ruci napokon je uslišio jednu od mojih bezbrojnih molbi za pomilovanje, tako da sam nakon gotovo četiri godine kontinuiranog izlaženja ove kolumne dobio cijeli tjedan odmora. Vidimo se za četrnaest dana. Magisterij iz daktilografije Nikad prije nisam tako nešto napravio i sam sebe nemalo sam iznenadio kada se to dogodilo. Rekao bih da su tome krive meni inače potpuno nesvakidašnje okolnosti. Prije dvije godine po prilici prijatelji su me nagovorili da pođem s njima na Poljud, na utakmicu Hajduk - Dinamo. Ne sjećam se više zašto sam pristao, jer me nogomet baš nimalo ne zanima. Prolazeći pokraj stadiona sve do prije koju godinu sam, recimo, mislio da je to neka stanica za tehnički pregled vozila ili tako nešto. Kako bilo, Boris Dežulović je kupio karte za zapadnu tribinu, slučajno, upravo uz svečanu ložu pa smo, čekajući da vječni derbi počne, mogli gledati zaslužne privredne kriminalce i pronevjeritelje državnih para i interesa kako se penju do svojih besplatnih mjesta. Znate već kako izgleda svečana loža na bilo kojem nogometnom stadionu? Da bez razmišljanja, redom pohapsiš sve što se tamo zateklo, ne bi se puno prevario, tih dvjestotinjak kvadrata tribine vrijedi, brat bratu, sto pedeset godina robije. I sada dolazi čudni trenutak, kada sam učinio nešto za što bih se, da ste me prije pitali, zakleo da nikada ne bih mogao napraviti, nešto, mislio sam, potpuno suprotno mojoj prirodi. U svečanu ložu je ušao predsjednik Hrvatske stranke prava, a ja sam iz gomile, ne misleći što radim, iz sveg glasa, koliko me je grlo nosilo, zaurlao: "Magistre đapiću!" Društvo oko mene prvo me zaprepašteno pogledalo. Onda se počelo cerekati. "Magistre đapiću!" ponovio sam obijesno, osokoljen smijehom prijatelja i susjeda na tribini, dok se magistar đa-pić ozareno osvrtao tko ga to želi pozdraviti. Njegovu razdraganost poslije smo komentirali kao očit znak posvemašnje duševne zaostalosti. I tako je završila ta moja mangupska zgoda. Priznajem, nije bogzna što, ali ja je se s veseljem prisjećam i prepričavam. Jedan jedini put u životu sam osjetio kako je to kada bezimen u masi vičeš ludosti, ponijelo me div-ljaštvo gomile i lagao bih kada bih rekao da mi se nije svidjelo. Samo o tome vrijedilo bi napisati čitav tekst, no to ću ostaviti do neke druge prilike. Ovoga bih puta o drugome, o tome kako su se svi oko mene, poznati i nepoznati, sjajno zabavljali dok sam vikao, kako je "Magistre đapiću!" toga popodneva na Poljudu zvučalo kao ludo dobar vic.

Zašto i ne, uostalom? čovjeka su uhvatili da je prepisao magistarsku radnju i to se činilo prekrasnim povodom za bezdušno podjebavanje. Rugali smo se gospodinu magistru, kao i uvijek što se rugamo kada se netko bez jasna razloga umisli, ili se zakiti s nečim što mu ne pripada. Nije možda ljudski ni kršćanski, ali bi naš život, osobito ovdje na Mediteranu, bio puno tužniji da povremeno ne izludimo nekog jadnog redikula što se lažno izdaje za biznismena, opernog pjevača ili atletskog prvaka. To da je netko prepisao magisterij bilo je dosta ridikuloz-no, ili nam se barem tada tako doimalo. Prošlo je, međutim, dvije godine, a magistar đapić je pred Općinskim sudom u Splitu oslobođen svake krivnje za svoju znanstvenu krivotvorinu. Od Suda u Splitu već smo navikli na svašta, svakakav je šljam od tamo izašao pobjednički podignutih ruku, no nakon ovog, potpuno burlesknog slučaja, možda bismo trebali razmisliti da tu ustanovu napokon počnemo, kako je i red, financirati iz proračuna za teatar. Ovdje je naime dokazano da je đapić prepisao, navodi optužnice bjelodano su potvrđeni, ali sudac Robert Pešutić u tome ne nalazi baš ništa zazorno i osudujuće. "Velik dio znanstvenih radova na našim sveučilištima je prepisan pa nitko zbog toga kazneno ne odgovara", kazao je lakonski taj sudski autoritet. Odakle ta dobrohotnost, ja mogu samo naslutiti. Sudac Pešutić, palo mi je na pamet, svršio je vjerojatno isti onaj pravni fakultet gdje je đapić postao magistar. Možda bi i njegovu diplomsku radnju vrijedilo pozornije proučiti? Možda bi se i u njegovom originalnom doprinosu velikoj pravnoj znanosti našlo nekih rečenica, pasaža ili čak čitavih poglavlja koji bi se otkrili sumnjivo slični nečijim tuđima. Dogodi se to čovjeku, ponekad i nesvjesno. Ja sam, na primjer, tako prije nekog vremena napisao roman "Kiklop", o jednom zagrebačkom intelektualcu, Melkior Tre-sić sam ga nazvao, izgubljenom u burnim povijesnim zbivanjima uoči drugog svjetskog rata. I znate što su mi kasnije otkrili? Neki Ranko Marinković, prvi put sam tada čuo to ime, da je to već napisao. Nevjerojatna koincidencija! A drugi put, opet, uzmem malo gitaru, zezam se neko vrijeme i dođe mi jednostavna fraza, E-dur, A-dur, zgodno je zvučalo. I tada, više da imam neke riječi uz koje bih svirao, nego što sam ozbiljno mislio skladati pjesmu, počnem pjevušiti: "I can't get no satisfaciton..." I što mislite, što se dogodilo? Uključim radio, a tamo neki Rolling Sto-nesi, ako sam dobro zapamtio, baš tu moju stvar sviraju. Do zadnje note me ljudi skinuli, totalni plagijat. Mislim se, hoću li ih tužit? Ma, neću, pomislim, kakva korist od toga. Ako spis dođe u suca Pešutića, on će razbojnike osloboditi. Taj splitski općinski sudac, sa svojim osobitim doživljajem autorstva, otvorio je mogućnost da za znanstvenu karijeru, bilo kakvu, samo izaberite, hoćete li pravo, fiziku, kemiju, povijest, sociologiju ili nešto sasvim deseto, trebate samo tečaj daktilografije. No, zašto ostati samo na znanosti? Zašto to ne bi vrijedilo i u književnosti? Ili na filmu, na primjer? Posudite u biblioteci sabrana djela Ive Andrića i prekucajte ih učisto, a nema toga puno, "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", nekoliko tuceta pripovijetki i eseja, mladenačka lirika, spretniji u daktilopisu obavi to u dva mjeseca, i kada završite, istom onom logikom s kojom je Anto đapić postao magistar prava, vi se možete smatrati dobitnikom Nobelove nagrade za književnost. Zatim, jeste li možda koji put, kad je bilo na televiziji, snimili i kućnoj video kolekciji sačuvali "Titanic", ili "Nepomirljive" od Clinta Eastwooda ili Coppolinog "Kuma"? Imat ćete svakako nešto od toga. Ne znam jeste li išli za tim, ali vi ste zapravo ni više ni manje, ili barem ništa više ni manje nego je đapić magistar, dobitnik Oscara za najbolji film. Mislite da ovo ne može biti? Vama je sve ovo smiješno? Eh, djeco moja, tako sam se i ja smijao, dok je Ante đapić ganjao karijeru. Mi smo tjerali šegu s njim, podje-bavali ga kao redikula u kolodvorskoj restauraciji, a on je vjerojatno već prepisivao doktorat. I nije se obazirao na nas. Sto bi se i obazirao na neke luzere, koji misle da se uspjeti može samo vlastitim trudom i pameću. On je već tada, uvjeren sam, znao da ga nikakav sud neće osuditi zbog onoga što je učinio. Pravaški je prvak dobro znao kako to ide u nas. U presudi Općinskog suda u Splitu sadržana je sama bit ovoga lopovskog društva, njegov vrhovni zakon i istina - zašto osuđivati nekoga za krađu, kada ionako svi kradu. Obrazloženje suca Pešutića u osnovi nije ništa moralnije ili nemoralnije od znamenite Rojsove uzrečice: "Ko je jamio, jamio je." Ako ikad poželite sjesti u svečanu ložu

poljudskog stadiona, to je sve što trebate naučiti. Nije se smjelo reći da si pička Kad nas Europska zajednica neće, nećemo ni mi nju. Tko ih šiša. Mi zapravo nismo ozbiljno ni željeli ući u to bijedno društvo. Samo smo se zezali. Nama je lijepo i samima. Europska zajednica? Ma, dajte, molim vas, šta vam je. Na koljenima da nas mole da dođemo, mi bismo ih odbili.... Ovakvom je smiješnom, pubertetskom uvrijedenošću dio građana dočekao vijest da je Vijeće ministara u Bruxel-lesu odgodilo početak pregovora o našem pristupanju Uniji. Umjesto da prihvate poraz, ljudi bi sada htjeli da izgleda kao da se nismo ni borili. Štoviše, okolo će objašnjavati da je upravo EU ta koja je poražena, mi njima, navodno, trebamo više nego oni nama. "Nećete u čavoglave", poručuje tako europskim ministrima jedan novinar. Njemu to, pretpostavljam, zvuči ponosno. Meni se čini jadno i glupo. Jer, tko je ikada spominjao to selo. Europa, što ja znam, uistinu nikad nije željela ići u čavoglave. Da čavoglave jedno jutro zagonetno iščeznu, volio bih objasniti tom novinaru, baš nitko u Bruxellesu to ne bi primijetio, nikome ne bi nedostajalo tih nekoliko jadnih kuća u kamenjaru. A ne bi, neću vam lagati, nedostajalo ni meni. Kada vidite selo iz čuvenog ratničkog napjeva, a ja sam ga jednom vidio, shvatite koliko su Srbi bili maknuli pameću u ono vrijeme kada su se upinjali da ga osvoje. čavoglave na izvoru rijeke čikole doista su mogli napasti samo neki glupi i nepismeni četnici. U vrhu Europske unije sjedi ipak bistrija i školovanija čeljad, nitko od njih ne bi poginuo zbog čavoglava, ti ljudi će se snaći i bez naših vukojebina. Snaći će se možda i naše vukojebine bez njih, ali ja u tome, iskreno rečeno, ne bih želio sudjelovati. O Europskoj uniji uistinu nemam osobito lijepo mišljenje, ali mi je vijest iz Bruxellesa baš teško pala. Zapravo, nije me toliko pogodila sama vijest o odgodi pregovora, koliko su me onespokojile budale što su samodopadno likovale zbog odgode. U srijedu mi se nije činio osobit problem da mi je Europa zaključala vrata, sve dok u četvrtak ujutro nisam otkrio da su me zaključali u kavezu s majmunima. U Zagrebu sam se zatekao. Sjedio sam ispred kafića u centru i gledao neke naše ugledne desničare kako promiču pločnikom u dobro sašivenim tamnim odijelima i talijanskim cipelama od dvije tisuće kuna. Svi su nekamo žurili. Neki su ih novinari možda čekali. Grabili su brzim koracima, noseći na sebi u odjeći i obući koliko prosječna četveročlana obitelj ne potroši u mjesec dana, vjerojatno da bi negdje u neku kameru svečano izjavili da će radije jesti travu, nego pristati na sramotne ucjene Europske unije. Razmišljao sam kako ću ih navečer u Dnevniku vidjeti kako govore da nama nitko ne treba, a ništa na njima neće biti iz domaćih tekstilnih pogona. Gledao sam dakle te pametnjakoviće, što voze njemačke limuzine od dvjesto tisuća eura, a zaklinju se u puru i opanke i baš su mi pokvarili dan. Ali, opet, turobnim okolnostima usprkos, mnogi su i ovog tjedna ostali vedrog i bezbrižnog raspoloženja. U nekim se lokalima tako recimo slavio blagdan svetog Patrika, zaštitnika Irske. Slučajno, baš na isti dan kada nas je Europa odbila, u nekim se kafićima točio Guinness i pjevao "Danny Boy" i "Rocky Road To Dublin". S takvim ludostima nema straha, ispunili smo sve uvjete za primanje u Uniju. Kada Unija jednog dana ipak dođe u nas, u čudu će otkriti da mi već slavimo sve njihove praznike, čak i one potpuno blesave, koje je izmislila pivarska industrija i proizvođači čokoladnih bombona. A kada tako nešto vidim, onda se i ja razveselim. Recite i sami, zar nije divan naš podanički mentalitet i pomo-darsko oduševljenje s kojim smo prigrlili sve praznike koje nam je zapadni kapitalizam donio. Još do jučer blagovali smo pečenu prasetinu i igrali badminton negdje na ledini uz rijeku za 27. srpnja, Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i svakog 22. prosinca gledali direktan prijenos svečane akademije u beogradskom Sava centru, s članicama armijskog ansambla što u sivomaslinastim minicama ozareno stupaju na "Hej vojnici vazduhoplov-ci", a danas dubimo bundeve za Noć vještica, nalijevamo se tamnim pivom za St. Patrick Day i voljenima darujemo srcolike bombonijere na Dan zaljubljenih. Počnemo li za koju godinu klati tuke za Dan zahvalnosti, nećemo više ni tražiti da nas prime u Europu. Tko šljivi Europu, nas će primiti u Sjevernu Ameriku. Od svih novih zapadnjačkih praznika meni je ipak najdraži V-Day, jedna potpuno nevjerojatna

feministička priredba koja se i ove godine održala u nekoliko naših gradova. V-Day, ako vam je slučajno promaklo o čemu se tu radi, zapravo je dan posvećen ženskom spolnom organu. Puni mu je naziv Dan vagine. To može biti bilo koji dan između Valentinova i 8. marta, i zapravo je nejasno čemu je točno posvećen, seksualnom oslobađanju ili borbi protiv nasilja nad ženama. Jedino što se zna jest da okupljenima valja čitati "Vaginine monologe" američke književnice, glumice i aktivistice Eve Ensler. "čekaj, kakvi su to monolozi?" upitao sam prijateljicu kada mi je došla ushićeno opisivati nedavno splitsko izdanje ove fešte. "Mislim, ja znam, dapače i vidio sam da vagine imaju usne, čak i dva para usana, ali nisam nikad čuo da neka od njih govori." Žena je na ovu moju opasku uvrijeđeno ušutjela, tako da nisam od nje više ništa uspio izvući. A silno me zanimalo. Vagine s kojima sam se ja imao čast upoznati meni doista nikad ni a nisu rekle. Pravo da vam kažem, ja bih se vjerojatno malo i prepao da mi je koja od njih štogod zinula. Strah me je i zamisliti kako bi to izgledalo. Ja joj pridem, na primjer, a vagina kaže: "Gdje si, Ante, kućo stara." Meni bi se, ja mislim, momentalno noge odsjekle. Eve Ensler je, valjda zato što je žena, ipak bila sabrani-ja, sve je pažljivo zapamtila i naposljetku napisala knjigu ženskih ispovijedi o njihovom doživljaju vlastitog spolovila. Potrudio sam se naći i pročitati to neveliko djelo i ne bih vam ga preporučio. Unatoč izazovnoj temi, radi se o zapanjujuće neizazovnom štivu, kao literatura potpuno beznačajnom, zbrkanom pamfletu nevjesto sastavljenom od općenitih feminističkih istina. "Vaginini monolozi" su, kao što im samo ime kaže, pizdarija. Ali su, eto, postali velika fora. Holivudskim se glumicama zbog nečega svidjela čudakinja koja ih je napisala. A onda su se i neke pjevačice upecale. Pa se valjda i Sting zauzeo da se zaštite vagine, zajedno s ozonskim omotačem i amazonskim prašumama. Bono Vox je vjerojatno agitirao da se otpišu dugovi vaginama u Trećem svijetu. Paul McCarthney se deklarirao kao prijatelj vagina... I naravno, bilo je samo pitanje časa kada će ta stvar doći i u nas i kada će neka naša glumica virnuti u gaćice i na golemo zaprepaštenje otkriti nevjerojatnu stvar — ona dolje ima istu tu stvar o kojoj Ensler piše! Tako danas imamo V-day, više i ne znamo koji po redu. Vagine ga diljem naše domovine proslavljaju svečano i radno. čitaju se "Monolozi" i čuva uspomena na doba mraka kada se nije smjelo reći da si vagina. Teci Eufrate, Tigrise teci Nije mi sasvim jasno što će u mom životu promijeniti perzijsko porijeklo Hrvata o kojemu će, po novome, učiti pučkoškolci. Što to znači? Imam li ja tamo, oko Gangesa, gdje li već, neku zemlju možda? Neku livadu ili šumu da je prodam pa da kupim stan ovdje? Koja je inače praktična korist od toga da je ministar Dragan Primorac, istražujući na pedeset osam muškaraca iz Hrvatske, u četrdeset pet posto njih našao više od dvadeset tisuća godina star takozvani azijski, ipsilon kromosom? Hoće li mi taj izvanredni znanstveni nalaz priznati u zemljišniku ako se ja poželim uknjižiti na neki indijski hram boga Višne? Ili ako bih ja srušio, ne kažem da hoću, nego samo glasno razmišljam, Taj Mahal, koji je bespravno podignut na mojoj parceli? Što ako se otkrije da moja obitelj posjeduje dvije trećine Pakistana? Stvar je, kako vidite, vrlo osjetljiva. Otkrićem azijskog podrijetla našega starog naroda ja sam se istog časa uhvatio raspitivati o avionskim linijama za Bagdad, jer još koliko idući tjedan namjeravam tamo potražiti svoje rođake. S kutijom napolitanki, dvadeset deka kave i vinjakom, koje mi je prodavačica u samoposluživanju ljubazno zamotala u bijeli papir, da najbližima baš ne upadnem praznih ruku, kucat ću od vrata do vrata i pitati: "Je li se vi možda mene sjećate?" "Ante?! Pa jesi li to ti?!" viknut će napokon neki Ha-san i pustiti me u svoj stan te ćemo sjediti podvijenih nogu na ćilimu u dnevnoj sobi, dok će nas Hasanova žena, a moja teta, Safeta, duša od žene, dvoriti čajem i datuljama. Listat ćemo stare fotoalbume Hasan i ja i malo plačući, a malo se smijući, prisjećati se sretnih dana kada su naše obitelji o trošku sindikata skupa ljetovale u Basri. A onda će, prirodno, doći na red pitanje nasljedstva, nekadašnji nasad naranči našeg djeda Hamze, na primjer, na kojemu Hasan danas godišnje izvuče dvjesto tisuća barela nafte. Ja ću, jasno, smatrati da

bih i ja trebao imati stanovitu korist od toga, a Hasan će opet misliti da ne bih. Isprva ljubazno, a onda sve drskije objašnjavat će mi kako sam se ja svega toga odrekao u velikoj seobi naroda prije kojih hiljadu i trista godina, no ja ću ustrajavati na svojim povijesnim pravicama, sve dok teta Safeta ne dođe s isukanim jataganom iz kuhinje. Izaći ću naposljetku iz toga skromnog prahrvatskog doma u vrelo bagdadsko popodne i stisnutom se šakom put rodakovih prozora prijetiti: "Vrak vam mater, se vas bum tužil!" Nebrojeno se mnogo toga otvara s veličanstvenim genetskim nalazom ministra Primorca. Otkrit ćemo, na primjer, rođake za koje nismo znali da imamo. Nećake koje smo bezuspješno tražili preko Arene. Konačno ćemo saznati na koga imamo plave oči. Morat ćemo, osim toga, igrati nove kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. čekat će nas teške utakmice s Južnom Korejom i Nepalom. Napokon, morat ćemo smiriti i pobunu u Kurdistanu i zaratiti sa Sjedinjenim Američkim Državama... A sada ozbiljno, ako se uopće može biti ozbiljan kada je ministar Primorac u pitanju. To da je on u nekom članku, kojem, usput, uopće nije glavni autor, nego tek jedan od čak sedamnaest suradnika, na uzorku od pedeset osam muškaraca, u četrdeset pet posto njih našao stanoviti kromosom, je ruku na srce, vrlo bijedna znanstvena referenca. Za tako nešto ja mislim da ga ne bi trebalo pustiti ni do švedskog stola na nekom simpoziju genetičara. Razmetati se rezultatima koje si dobio na istraživanju tako malenog uzorka znanstveno je vrijedno, po prilici, kao kada bi netko napravio veliku predizbornu anketu na pedeset osam punoljetnih stanovnika Dugopolja ili Muca i objavio epohalni nalaz da Hrvatska demokratska zajednica osvaja devedeset osam posto glasova. Posrijedi je uistinu totalno beznačajan podatak koji zapravo jedva zaslužuje deset redaka u stručnom časopisu, a kamoli da bismo zbog njega pravili reviziju povijesnih udžbenika za osnovne škole. Slučaj vrlo sličan ovome imali smo, možda ćete se sjetiti, prije šest ili sedam godina, kada je Branko Uvodić razgovarao s pokojnim Franjom Tuđmanom, a ovaj mu ponosno pokazao nekakvu oslikanu glinenu posudu koju je dobio negdje u Turskoj, nekakav keramički pitar neznatno bolji od onih što se prodaju u Pevecu. Netko normalan u to bi zasadio geranij ili asparagus, no Tuđman je taj crvenim i bijelim kvadratićima oslikani keramički lonac smatrao za neporeciv dokaz azijskog podrijetla Hrvata i držao ga u svom uredu kao ključ velike povijesne tajne. Dragan Primorac je, za razliku od pokojnika, završio nekakav ozbiljan fakultet, no njegovi su znanstveni zaključci možda tek neznatno manje blesavi. Sam je povod za njih, uostalom, mizeran. To da je netko uopće uzeo za radnu hipotezu neslavensko podrijetlo Hrvata, svjedoči o njegovim ružnim traumama. U rješavanju ovog problema meni se uistinu, puno prije povijesti i genetike, čini pozvanijom psihijatrijska znanost. Morate imati strašnih problema s identitetom da biste se bavili takvim ludorijama. I te probleme ne smijemo podcijeniti. Nacisti su napokon bolovali od sličnih boljetica i liječili se genetskom teorijom o arijevskom narodu koja je, pravo za reći, bila samo neznatno znanstveno neu-temeljenija od teorije Dragana Primorca. Povijest i genetika tradicionalno su omiljene znanosti svih nacionalista. Što bismo napokon i dobili da se otkrije kako je nekakvo zamazano hrvatsko pleme prije tisuću i tri stotine godina došlo ovamo baš iz Azije? Znate i sami, u tih tisuću i tristo godina nema tko nas nije, doslovno ili u prenesenom značenju, nabijao na kolac Avari, Talijani, Turci, Njemci... Sto ako onaj famozni, azijski ipsilon kromosom u meni zapravo nije od prije tisuću godina, nego tek od onoga age što je prije tri stoljeća s veseljem konzumirao svoje pravo prve bračne noći na mojoj nevoljnoj kaurskoj čukun-čukun-čukunbabi? Narodi su se miješali. Na užas etničkih čistunaca, i Hrvati su se zaljubljivali u osobe druge nacionalnosti. Tko bi više, nakon toliko vremena, mogao sto posto kazati da je netko u četristo sedamdesetom koljenu baš iz tog i tog sela ispod Himalaja. Napokon, je li to vrijedno ponosa. Mislim, meni to ništa ne smeta, ali našim šovinistima vjerojatno ne bi bilo drago čuti da su i Cigani iz Azije. Državni interes lično i personalno Teroriste što su dali život za vjeru u islamskom raju navodno dočekaju sedamdeset dvije djevice. To svakako mora da je lijep prizor za mučenika što je svoje smrtno tijelo maločas ostavio sitno nasjeckano uokolo neke zapadne ambasade ili trgovačkog centra. Djevojke se pod prozračnim

velovima uvijaju nudeći junaku svoje netaknute tjelesne umiljatosti, a u dženetu zacijelo ne poznaju probleme s erekcijom, i sve ono maltretiranje na plus četrdeset u palestinskom kampu za obuku. Urlanja, iscrpljujući marševi, hitra sastavljanja kalašnjikova vezanih očiju i, napokon, užas onih časova s električnim upaljačem eksploziva u znojnom dlanu, čine se da su imali smisla pred vječnim erotskim blaženstvom. No, ovdje se suočavamo sa zagonetkom za koju nisam čuo kako je rješavaju teroristički teolozi. Djevičanstvo je, kako znamo, jednokratna slast. Ako je uopće slast, ali, dobro, uzmimo da jest. Mučenik vjere dakle ima sedamdeset dva vrhunska seksualna zadovoljstva, ali to traje... koliko uopće traje? Pohotniji možda obave cijelu stvar u šest mjeseci, suzdržanijima ostane za dvije ili tri godine. Kako teroristi obično umiru u ranim dvadesetima ili čak mladi, rekao bih da je puno više onih prvih. Siroti dečko brzo isprazni sve frustracije od odricanja u vjerskim školama i što dalje? Prošlo je ono treperavo vrijeme ljubavnog zanosa, a djevice su postale zlovoljne šutljive žene, u njihov odnos s junakom se uvukla dosada. Matematičkom vjerojatnošću, osim toga, najmanje dvije od njih sedamdeset u svakom trenutku imaju one dane u mjesecu i sklone su divljim izljevima iracionalnog bijesa, ili se neutješno rasplaču samo ako je on ostavio otvorenu pastu za zube. A čitava vječnost je pred njima. Ni ženama ni muškarcu taj užas nikad ne prestaje. Huh! Nisam baš siguran da to vrijedi smrti u devetnaestoj... Ali ne, samo malo, zašto ja ovo čitam?... Oprostite, krivi papir. Samo malo... ispričavam se... aha, evo ga... Što je to državni interes? Kako sam ja to shvatio promatrajući više pozivanja na taj vrhunaravni autoritet u posljednjih petnaestak godina, stvar je više ili manje proizvoljna. Nema recepta, državni interes je po prilici kao pizza, štogod stavite, pršut, kulen, feferone, ananas, slane inćune... sve prolazi. Za domovinu i narod baš sve može biti od presudne važnosti, otkup pšenice, pravilno dojenje, borba protiv alkoholizma, Savudrijska vala i Miroslav Skoro. Vidjeli ste, na primjer, naslovnicu Škorinog posljednjeg albuma, fotografiju na kojoj se umjetnik iskolačenih očiju znoji u patriotskoj ognjici? Njegovo se čelo žari i vjede pote, premda, istinu govoreći, kada je za domovinu prije nekog vremena valjalo proliti jednu drugu tjelesnu tekućinu, taj vojni obveznik je imao pametnijeg posla. Svirao je za društvo u kutu. čovjek nema ni pet minuta fronta, ali neće dopustiti da ga to omete danas kada pjeva o svetosti domovine. On je autentični, estradni glasnogovornik državnih interesa, a bez nekog jasnog razloga, tek zato što on je sam tako odlučio. A zašto i ne, uostalom? Miroslav Skoro će uzeti neku sitnu paru za to, a domovina neće imati znatnije štete. Mislim, ja uistinu nemam ništa protiv toga, pa i dužnost je države, ako ćemo pravo, da zbrinjava nemoćne slučajeve, invalide i netalentirane tamburaše. Zgodna je ilustracija ovoga o čemu govorim i nedavna afera s ministrom Primorcem, čija su navodno spektakularna genetska otkrića njegovi ponizni suradnici htjeli ugurati u program osnovnih škola. O ministrovim smo otkrićima azijskih korijena našeg naroda već pisali. To je vrlo zabavan vic, no viceve, znate i sami, nema smisla dvaput pričati, pa ćemo se sada pozabaviti samo onim što je uslijedilo nakon što se svekolika nacija krepko i od srca nasmijala vlastitom perzijskom podrijetlu. Ministar nam se lecnuo, ušpicio se, što bi rekla moja baba, i ponovno, preko suradnika, nezahvalnoj javnosti poručio: "Poštovani kolege, samo na trenutak razmislite 0 istini, moralnim vrijednostima i dubini nakana ljudi, koji na ovaj način ne samo da pokušavaju rušiti ugled ministra hrvatske države, hrvatskih znanstvenika, a samim tim i Republike Hrvatske." I evo ga opet, vi nekome kažete da je ovo ili ono, a on krene na vas teškom građevinskom mehanizacijom ministra hrvatske države, hrvatske znanosti i Republike Hrvatske u cjelini. No, no, kaže, ja sam državni interes lično i personalno, područje od posebne državne skrbi, poticaj domaćoj proizvodnji, zaštitna cijena pšenice, ja sam mila si nam jedina, teci Savo, Dravo teci, sinje more svijetu reci... Više i ne pamtim koliko se ludorija u posljednjih petnaest godina branilo kao vrhunski državni i narodni interes. Dragan Primorac i njegova smiješna znanstvena teorija je u ovome doista neviniji primjer, jer smo vidjeli i konclogor u Dretelju, smaknuća civila u Gračacu i životinjska mučenja

ratnih zarobljenika u Lori, koji su se zakrilili jednakim alibijem. Kad god bi nekome pokušao kazati da je ubojica, lopov ili budala, on bi se svečano uspravio 1 rekao: "Ne, gospodine dragi, ja sam Hrvat!" Toliko je takvih samo radilo za naše zajedničko dobro, da zapravo i ne čudi da nam je ovako loše. Ali, opet, ponovit ću, meni to uistinu ne smeta. Štoviše, ja mislim da je to lijep dokaz kako je Republika Hrvatska milosrdna, socijalna država. Nemam nikakvih problema da proglasite državnim interesom što god vam padne na um, Miroslava Škoru, Terezu Kesoviju, Nove fosile, đakovačke vezove, Jadranku Kosor, medugorske vid-jelice, fišpaprikaš, NK Hrvatski dragovoljac, Antuna Vrdoljaka, pola milijuna branitelja, velebitsku degeniju, ružmarin, Jadransko more, Dramski program Hrvatske televizije, šmrkanje kokaina i čiru Blaževića kao takvog. Meni je sve to super. Veseli me da je znanstveni mediokritet ministar prometa, savršeno sam spokojan da živim u državi koja će, bez razlike, velikodušno prigrliti sve i svakoga. Trpajte na tu pizzu što vam je volja. Pekmez od borovnica? Dajte ga ovamo! Evervthing goes. Tek što bih na kraju dodao jest da se ja ne bih, ni u kom slučaju, volio smatrati državnim interesom. Na mene ne računajte. Meni slobodno recite da sam kreten. Bit će mi lakše. Ivice Beskičmanovići Ivo Sanader ide u Europu otprilike kao neki seljak kada ide u grad u bolnicu. Zamislite seljaka, došao sa ženom. Nju nešto probada, nije sasvim sigurna je li u lijevoj ili desnoj nozi. Sad šepa na jednu, sad na drugu. Lutaju tako njih dvoje, s torbama u rukama, neuki i izgubljeni, uplašeno zvjerajući, dugačkim bolničkim hodnicima. Zbunjeno sriču natpise: "Urološka ambulanta", "Psihijatrija", "Dječja kirurgija", "Radaona", "Dežurna sestra", "Ne pljuj na pod"... I nadu naposljetku seljaci ordinaciju kamo su ih uputili i prije nego će ući još jednom utvrde što će kazati. Da ne bi on rekao jedno, a ona drugo. Casak kasnije eto ih unutra, na stol pred liječnika iz torbi vade sir, jaja, jedno sivo zaklano pile, bocu rakije i opleteni demižon domaćeg vina, a vrhovno biće u bijelom ogrtaču samo zamišljeno šuti. Nezadovoljno gleda žrtvene darove na oltaru neko vrijeme u tišini, a onda reče... "A pršut?" "Nema pršuta, doktore", kaže seljak brzo i ukoči se. Sav se zgrčio. Vidiš odmah, laže pokvarenjak. "Eh, nema pršuta!" nasmiješi se doktor nadmoćno. "Oca vam lopovskog, što ću ja s vama?" Seljak se zacrveni, a žena mu, od užasa, brižne u suze. Idu tako Ivo Sanader i Miomir Žužul u Bruxelles, u sjedište Europske unije. Portir ih pita znaju li gdje su krenuli, a Žužul se samo samouvjereno naceri i digne ruku, kao da bi rekao: "Nema problema, stari. Sve kontroliramo." Dva i po sata kasnije njih dvojica, iscrpljeni i gladni, još uvijek bezglavo tumaraju beskrajnim hodnicima čitajući natpise: "Europska komisija za smokve i datulje", "Ured za guštere i gmazove", "Središnji odbor za crijevne zaraze i meku stolicu", "Visoki povjerenik za niskogradnju", "Glavni tajnik za sporedna pitanja", "Spremište za metle", "U slučaju požara razbij staklo"... Visoku delegaciju Republike Hrvatske već obuzme neugodno čuvstvo da se vrte u krugu. Ipak, nadu napokon kancelariju koju su trebali. Zaustave se na trenutak pred vratima da pritegnu kravate. Sanader se posluži Žužulovim češljem, Žužul Sana-derovim zubnim koncem. I usklade priču. Da ne bi jedan rekao jedno, a drugi opet nešto sasvim suprotno. Nekoliko minuta kasnije eto ih unutra. Ponizno se ke-seći nekom, čini se, nezainteresiranom euročinovniku, obećavaju da će uskladiti zakonodavstvo, prometnu signalizaciju, ugostiteljske normative, donijet će zakon, ako Europa to traži od nas, da svi moraju nositi žute cipele... Službenik s druge strane stola u to se, međutim, trgne i prekine ih... "A di je Ante Gotovina?" "Nema Gotovine, gospodine", kaže Sanader brzo. I ukoči se. Vidiš odmah, laže seljak. Pa i Žužul, skamenio se čovjek i samo živčano trepće. Birokrat u sjedištu Europske unije, superiorno se cereći, gleda sad jednoga, sad drugoga pa reče... "Eh, nema Gotovine! Sunce vam banditsko, što ću ja s vama?" Sanader se zarumenio od stida, a Žužulu zadrhti brada i počne tiho jecati... Zaustavite sada ovaj kadar i pogledajte dobro ovu dvojicu osramoćenih političara. Primjećujete li koliko su slični? Njih dva brata uboga, sasvim lijepo možete zamisliti kako su se našli. Skorojevići

u plavim odijelima, s brižljivo složenim svilenim rupčićem u džepu na prsima, silno se trse ostaviti dojam svjetskih ljudi. Džentlmeni, operni pretplatnici, somelieri, frequent flvers. Razmeću se poznanstvima s moćnim ljudima i samozalj ubij eno prevrću po ustima engleske fraze kao čokoladne bombone, a onda se razotkriju u sitnim, idiotskim greškama. Kao kada netko odsjedne u luksuznom hotelu pa ukrade ručnik iz sobe. Ima u našoj književnosti lik koji vjerojatno poznajete, u romanu "U registraturi", a koji, čini mi se, savršeno odgovara opisu ove dvojice. Barem iz televizijske ekranizacije Kovačićeva djela, sjetit ćete se kumordinara Zorža, umišljenog strica Ivice Kičmanovića, seljaka koji služi u gospodskoj kući u gradu, četka odijela, lasti cipele i prazni noćne posude, a onda se povremeno vrati u selo, u iznošenoj odjeći svog gospodara i hoda uokolo podignutog nosa, prezrivo njušeći svoj glibavi zavičaj. E, tako se, po prilici, ponašaju ovi naši kumordinari, premijer i ministar diplomacije u ostavci. Ovdje su velika gospoda, a u Bruxellesu tako glupo i seljački lažu i izmotavaju se, da se ja sramim zbog njih. Poznat vam je, vjerujem, taj osjećaj, kada se sramite zbog drugoga, kada vidite, na primjer, da je netko nešto ukrao u samoposluživanju, ili kada gledate emisije Petra Vlahova, ili kada Jadranka Kosor izjavi da ne bi prijavila Gotovinu jer ga ne bi prepoznala. Neugodno vam je umjesto nekoga tko je, ili tako blesav, ili tako bestidan, ili i jedno i drugo, da sam ne poznaje neugodu. Tako se ja jadno i provincijski osjećam zbog vlasti koja više od godinu dana mekeće istu neuvjerljivu laž da ne zna gdje je odbjegli osumnjičenik Međunarodnog suda za ratne zločine. Napokon, meni više uopće nije važno gdje je ta osoba. Sto se mene tiče, Ante Gotovina može za pedeset godina umrijeti od starosti pod lažnim imenom negdje u brazilskoj prašumi. Mogu nas nikada ne primiti u Europsku zajednicu. Sve bi mi bilo draže od vlasti koja slabo-umno laže. Iskreno, više bih volio da Ivo Sanader već jednom u Bruxellesu stisne zube i kaže: "Nećemo vam izručiti Gotovinu", nego da i dalje glupo i sramotno mulja, kao lažljivi nakupac što prodaje jalovu kravu. Besmrtnici s velikim penzijama Jesu li akademici zbilja besmrtnici? Ne znam, pravo da vam kažem, nisam nikad pucao ni u jednog akademika. Svakako, da mene sutra prime u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti... Kažem u prenesenom značenju, naravno, jer to ne može biti baš sutra. Ja ovo pišem u subotu, sutra je nedjelja, a nedjeljom, kako znate, HAZU ne radi... Elem, da mene sutra Akademija primi u svoje članstvo i ja postanem jedan od naših besmrtnika, mislim da, za svaki slučaj, ipak ne bih prodavao grobnicu. Premda bi svejedno bilo zgodno ući u društvo najumnijih ljudi ove zemlje. Za koju godinu, jasno, jer to je više ili manje staračko zadovoljstvo, primaju uglavnom ljude u ozbiljnim godinama. članovima Akademije liječnik je već zabranio da jedu masnu hranu, otpisao im i slano i slatko, alkohol ni čuti, a seks — ohoho, moj gospodine, kad je to bilo. I onda, kada ste se već pozdravili sa životom i svim smrtnim slastima, neočekivano osjetite malo radosti pod stare dane. Dođe vam poštar s omotnicom sa žigom najviše znanstvene i umjetničke ustanove u gornjem lijevom uglu. A vama od ganuća grunu suze na oči pa spremno vadite iz vitrine čaše za sebe i listonošu... "Susjed, da nazdravimo. Ja ću Cedevitu, a vi?" Od toga blaženog jutra sve vam se promijeni. Uđete u mesnicu, a iza vas šapću... i "To je onaj akademik." "Koji akademik?" "Onaj... onaj... kako se zove?" "Ivo Andrić?" "Nije Andrić, nekako se drukčije zove." Pa i mesar vas nekako lijepo, milostivije gleda. Do jučer ste za njega bili ušljivi profesor u otrcanoj flanelskoj košulji kojemu je, izazivački se cereći, zamotavao loj, a sada baca na panj pred vama krasan komad teleće plećke. Na tržnici malo kasnije seljanka vam brižljivo bira rajčice. Srdačno vam se javljaju neki ljudi s kojima se inače niste ni pozdravljali. Po cijelom kvartu već se pronio

glas o pismu što ste ga jutros primili od Akademije i svi već znaju ono što je već našem narodu najzanimljivije. Kolika vam je sada penzija. Sto ćete, takvi su ljudi. Baš ih briga jeste li vi u Razredu za prirodne znanosti, medicinar, filolog ili medu glazbenim umjetnicima i muzeolozima, no bez ostatka će znati da primate pet hiljada penzije i četiri hiljade mjesečne nagrade preko toga. Premda se koji put, opet, nađete istinski zaprepašteni kako je netko upućen u vaš samoprijegorni, višegodišnji znanstveni rad za dobro svoga hrvatskog naroda. čovjek zna sve o vama, citira članke, naizust deklamira vaš doktorat, neskriveno vas obožava, ali taj na kraju obično pita da mu budete jamac za stambeni kredit. U kafiću opet, nakon što su popili, svi se dižu i govore... "Ajde, Stipe, plati, ti si u Akademiji." Akademijina penzija učini ljude neobično omiljenima. Ako nekom akademiku, ne dao Bog, umre žena, već sutra se može ponovno oženiti. član HAZU ude u neki umirovljenički klub na čašu malinovca, a tamo u kutu nekolicina penzionerki igra kanastu pa ga skrivećki odmjeravaju, vragolasto mu namiguju, šalju poljupce i ljubavne poruke na malim roza papirićima. Nacrtan medo, a dolje piše: "Nek' ti ovaj medo reče koliko ti želim sreće". Sve to, dakako, može biti i vrlo opasno. Jer ti časni umnici sve do prijema u Akademiju obično su skromno živjeli od profesorskih plaća i nesigurnih autorskih honorara, a onda se iznenada, naivni, našli u prilici da im se svijet umiljava samo zbog njihovih para. U svojoj šezdesetoj ili sedamdesetoj otkrivaju rodbinu za koju prije nisu znali, a varalice ih zavode da ulože novac u nekakav nemogući posao. Pola stoljeća su se zlopatili u nekakvom Ruderu Boškoviću, a nakon svega bi im došao redikul sa srednjom uzaludnom koji je napravio roštilj s vodenim hlađenjem. Dobra je stvar da je tih akademika toliko da opet nije velik pritisak, uvijek možete otpraviti čovjeka kod nekog kolege. Njih nam, Bogu hvala, ne manjka, od ovog tjedna ih je 154 redovna u HAZU. Mi smo Hrvati takav jedan dobrostiv narod. U dva naša udruženja književnika registrirano je valjda sedam stotina članova. Nema hercegovačkog sela koje nije dalo barem jednoga generala, a branitelja Domovinskog rata tek je nešto manje od pola milijuna. Zaslužnih je građana svake vrste toliko da je iščezla svaka, čak i teorijska mogućnost da se, za priliku, zateknete u Unešiću u dva i trideset iza ponoći, a da vam ususret, klimava koraka, ne dođe netko tko je nemjerljivo zadužio domovinu. E, sada, pravo je pitanje, treba li nama baš toliko za-služnika, posebice akademika? Treba, naravno. Jer, gledajte, opće je poznato da nas nitko ne voli. Mrze nas kao pse. Nas Hrvate. Da, da, dobro ste čuli. Nobelova nagrada, zaboravite na to. U Švedskoj čim vide: "ime oca: Ante", čovjek nema šanse. Oscar, ista priča. U Los Angelesu to se strogo gleda. Nagradu Američke filmske akademije možda i možeš dobiti ako si rodom iz pravoslavnoga sela, Islama Grčkog, na primjer. Ali Islam Latinski, ovaj naš — ma ne dolazi u obzir. I sad, što mi možemo napraviti kada nas tako otvoreno i bezočno diskrmi... dismrki... ajde đavlu, kako se reče. Odgovor se sam nameće. Ako nas već u svijetu tako bezobrazno zaobilaze, što nama drugo preostaje nego da se sami častimo i slavimo... "Ajde, ti Jure, evo, rećemo, budi predsjednik Akademijina Razreda za društvene znanosti." "Kako, bogati, ja električar!" "O, pardon, nećemo te onda za društvene, nego za prirodne znanosti." I tako, malo po malo, skupi se i u nas učenih ljudi, akademika, razumiju se u sve što ih upitaš. Rješavaju križaljku, sve redom, hoćeš okomito, hoćeš vodoravno. Neki će zavidljivci, doduše, kazati kako Francuska ima samo četrdeset akademika. Ali što nas briga Francuska. Da su Francuzi tako pametni, ne bi im se sirevi upljesnivili. Pa i ova sada priča, kako je neki Miroslav Radman akademik u Francuskoj, a u nas ga nisu primili. O tome sam zapravo želio pisati, nego mi se uvod, evo, malo odužio. Što će nama taj Radman, pitam ja vas, drage Hrvatice i Hrvati? On je u Francuskoj pa eto mu tamo. Ne idemo mi vami pa ne morate ni vi nami.

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF