Anselm Grun - Boriti Se i Ljubiti

Anselm Grün: Boriti se i ljubiti Kako muškarci pronalaze sami sebe

Uvod Od otprilike prije dvadeset godina mnogi su muškarci u Njemačkoj postali svjesni pitanja o svom identitetu. Feministički je pokret osnažio samosvijest mnogih žena. To je muškarce uznemirilo. Najednom više nisu znali tko su u stvari. Jesu li samo patrijarsi koji bi željeli da sve ostane po starom? Ili su mačo tipovi kao što ih mnoge žene karikiraju? Ili se prikazuju kao softies – mekušci koje ni muškarci ni žene ne shvaćaju ozbiljno? U ovoj bih knjizi želio na temelju likova biblijskih muževa pokazati put kako muškarci mogu pronaći svoj vlastiti identitet. Pri tome mi je stalo do oba pola: borbe i ljubavi. Onaj tko se samo bori, u opasnosti je da postane krut i neosjetljiv. Onaj tko samo ljubi, teži tome da dopušta samo svoje nježne strane. Muškarcu pripadaju obje sposobnosti. Kao borac sposoban je ljubiti. Njegova ljubav treba kvalitetu osvajača i zaštitnika. A njegova borba treba ljubav kako ne bi postao zaslijepljen bijesom. Posljednjih godina nastale su mnoge grupe muškaraca u kojima oni razmjenjuju iskustva o svojoj muškosti. Ovakvih grupa ima u evangeličkoj i katoličkoj Crkvi, ali i na području djelovanja terapeuta koji pozivaju muškarce da zajedno razvijaju svoju mušku energiju. Očito postoji velika potreba da se muškarci ponekad međusobno druže jedni s drugima. Među drugim muškarcima usuđuju se pokazati svoju vlastitu nesigurnost, svoje strahove i slabosti. U takvim grupama muškarci su slobodni od tipične potrebe za imponiranjem kojom se lako opterete čim su prisutne žene. Na mojim tečajevima je obično više žena nego muškaraca. Sa ženama rado radim jer imaju dubok osjećaj za duhovna i psihološka pitanja. Kad radim s grupom u kojoj su samo muškarci, osjećam da i tu može nastati posebna, muška kvaliteta. Ako muškarci odbace svoje stare uloge i iskreno zajednički sudjeluju, dvorana se tad najednom ispuni muškom snagom. Od prije 12 godina duhovno vodim svećenike i redovnike i redovnice, muškarce i žene u kući duhovnih vježbi u Münsterschwarzachu. Posljednjih godina jedan terapeut i jedna terapeutkinja češće su priređivali muško-ženski vikend. Na svim tečajevima prvo su muškarci i žene odvojeni i oblikuju jednu prostoriju simbolima. Tad muškarci pozivaju žene k sebi i obratno. Vikend na kojem postaje jasnije kako se muškarci razlikuju od žena uvijek je uzbudljiv. Ne ide se za procjenjivanjem već za iskustvom da smijem biti sasvim muškarac i sasvim žena. Na posljednjem tečaju za Silvestrovo u Münsterschwarzachu (na prijelazu iz 2002. na 2003. godinu) pater Mauritius je ponudio jednu grupu samo za muškarce. To se dogodilo po prvi put na tečajevima za mlade na kojima inače prevladavaju žene. No, ipak je to bilo važno iskustvo za mlade između 16 i 30 godina. Očito su imali potrebu biti među sobom, razgovarati o vlastitim jakim stranama koje uglavnom previđaju, a možda i to da smiju jedni pred drugima biti slabi. Bilo je vrlo iskrenih razgovora o vlastitoj seksualnosti, strahovima da nisu dovoljno dobri pred ženama, ali i o strahu da se suoče s vlastitom muškošću. Iskustvo ove grupe muškaraca je pokazalo kako danas mladi imaju malo povjerenja u sebe. Prema ženama moraju uvijek biti ljubazni i prijazni i zaboravljaju tako da su muškarci. Ne usuđuju se nešto poduzeti, boriti se za sebe, preuzeti vodstvo. Osjećaju da im nešto nedostaje. Ali,

2 često ne znaju kako mogu pronaći autentičnu muškost bez da upadnu u ulogu mačo muškarca ili da postanu mekušci. Moje knjige više čitaju žene nego muškarci. U ovoj knjizi svjesno bih se htio obratiti kao muškarac muškarcima. 39 godina živim u čisto muškoj grupi, u samostanskoj zajednici od oko 100 muškaraca. Takva muška zajednica ima svoju vlastitu kvalitetu, ali i svoje opasnosti i jednostranosti. Ako se muškarci zajedno daju na potragu za nečim, tad nastaje jaka sila. Međusobno si otvaraju oči za stvarne probleme našeg svijeta. I spremni su zasukati rukave i prihvatiti se zadaća koje stoje pred njima. Opasnost čisto muškog društva sastoji se pak u tome da nestaje osjećaj jednog za drugog, da svaki živi samo za sebe. U samostan često stupaju muškarci bez oca. U samostanu traže ili veliku majku koja će ih osloboditi njihove navezanosti na svoju majku ili pak čeznu za istinskim očevima uz koje će se razvijati kao muškarci. Tako samostanska zajednica zrcali i problematiku našeg društva. Od vremena Alexandera Mitscherlicha proširena je riječ "društvo bez očeva". Problem je u tome da danas mnogi muškarci bez oca traže zamjenske očeve. Neki su skloni podložiti se jakim muškarcima i zaslijepiti se njihovim moćnim držanjem. Naše društvo danas treba očeve pomoću kojih se mladi muškarci mogu orijentirati, očeve koji ih podržavaju i izazivaju ih da razviju svoju vlastitu mušku energiju. U mojoj samostanskoj zajednici susreo sam istinske očeve. Ako se zajednica muškaraca nekog samostana previše jednostrano odredi, tada se monasi vežu jedni na druge. Iz njih više ne proizlazi snaga. Bogu hvala, u našoj zajednici doživljavam očinsku mušku energiju. Kad muškarci zajednički nastoje oko toga koje bi odgovore mogli dati na pitanja našeg vremena, tad nastaje veliki potencijal i kreativnost. Dobivaju volju prihvatiti se nečega i učiniti nešto za ovo društvo. Razvijaju vizije i imaju hrabrosti ostvarivati ih. Osjećam da sa svojom vlastitom kreativnošću smijem sudjelovati u potencijalu koji pruža zajednica muškaraca. Tako bih htio napisati ovu knjigu iz svog iskustva s muškarcima te na temelju svoje vlastite muškosti te progovoriti kao muškarac muškarcu. Muškarcima koji traže dobro je da ponekad budu među sobom. Nadam se da mogu mislima u ovoj knjizi ohrabriti mnoge muškarce da se odvaže krenuti svojim putem postajanja muškarcem. Postoje dvije slike muškarca koje iskrivljuju njegovu bit. Prvo, to je slika mačo muškarca koji mora razglašavati svoju muškost, pred ženama se pravi važan i busa se u prsa svojom moći. Mačo je u konačnici strašljiv i duboko nesiguran muškarac koji svoju vrijednost nalazi samo u tom da obezvređuje žene. Druga slika od koje isto tako ima malo koristi je mekušac. C. G. Jung pozvao je muškarca da integrira svoju "animu", svoju žensku stranu. Neki su muškarci to uzeli tako ozbiljno da su zaboravili svoju muškost. Walter Hollstein, sociolog koji je promišljao o identitetu muškarca, misli da od mekušaca nište ne proizlazi, da mekušac nije stvaralački tip. Mekušac "nije samo ženi nezanimljiv partner, već je i društveno sterilan. Iz njega ne proizlazi nikakva energija, nikakvo sučeljavanje, nikakva strast ni inovacija." (Hollstein 25) U praksi američkih psihologa mekušci se žale na svoju bespomoćnost. Osjećaju se dezorijentirani i u stalnoj krizi identiteta (usp. isto 23). Dopuštaju da društvo brine za njih umjesto da ga sami oblikuju pionirskim duhom, odgovornošću i smjelošću. Dvadeset pet godina radim s mladima. Na tečajeve za Silvestrovo i Uskrs često je dolazilo preko 250 mladih i mlađih odraslih. Oko jedne trećine bili su to muškarci. S njima sam mnogo razgovarao. Imao sam dojam da u prvom redu nisu dolazili snažni muškarci već više takvi koji su patili od manjka osjećaja vlastite vrijednosti, takvi koji su bili ukočeni i koje su pratila depresivna raspoloženja. Na tečajevima za mlade vrlo su iskreno tražili put kako bi se mogli bolje odnositi prema sebi i svom životu. Duhovni put bio je za njih obećanje da će iznutra postati opušteniji i mirniji. Više su tražili umirujuću duhovnost nego onu izazovnu. Agresivni muškarci koji hoće promijeniti ovaj svijet malo dolaze na ove tečajeve. Ni Crkva im se ne obraća danas na primjeren način. A upravo Crkva treba agresivne muškarce. Vrijedi i

3 obratno: upravo jakim muškarcima koristila bi duhovnost koja ih dovodi u dodir s njihovim istinskim bićem. No, ovi muškarci traže duhovnost koja odgovara njihovoj muškosti, koja u njima budu mušku energiju i usmjerava ih tamo gdje se isplati zauzeti se. Biblija nam pripovijeda o jakim muškarcima. U njoj muškarci nisu stilizirani kao duhovni gurui. Oni stoje posred života. Rade pogreške i griješe. Ali idu svojim putem pred Bogom i s Bogom. Daju se na tegoban put postajanja muškarcem. U ovoj knjizi želio bih čitatelju staviti pred oči 18 likova muškaraca iz Biblije koji mogu ojačati muškarca. Kada ja sam promatram ovih 18 likova tad osjećam koliko se energije skriva u njima. Svaki od njih ide svojim osobnim putem. Nijedan nije na početku svoga puta savršen. Svaki mora učiti na pokušajima i pogreškama. Susreće i svoje mračne strane. Unatoč tome, ovi su muškarci za me uzor. Mnogi se psiholozi žale kako danas jedva da ima muških uzora. Teško da su to političari, a filmski glumci i sportaši isto tako. Nadam se da će čitatelj u ovih 18 muškaraca otkriti uzore za sebe. Neće se pronaći u svima njima. Muškarce iz Biblije promatrat ću uvijek samo s jednog gledišta i pripisati ih jednoj arhetipskoj slici koja mi se kod svakog pojedinog čini prevladavajućom. Redoslijed likova orijentira se prema biblijskoj kronologiji. Čitatelj bi sam trebao slobodno izabrati koji ga lik najviše zanima. Jedan čitatelj možda prvo treba "divljeg čovjeka" Ivana Krstitelja ili ratnika Samsona. Drugi bi radije počeo s ljubavnikom. Ovisi o vlastitoj situaciji koji me se muškarac upravo obraća svojim arhetipom. Arhetipske slike sposobne su prema C. G. Jungu dovesti nas u doticaj s našim vlastitim potencijalom koji se skriva u nama. Pokreću nas kako bi se sve više i više usredotočivali i pronašli vlastito središte. Svaka arhetipska slika ima u sebi razvojni potencijal. Svaki od 18 arhetipova vrijedi i za žene. To što sada pišem samo o muškarcima ne treba značiti da ženama osporavam ono što govorim o muškarcima. Žene ostvaruju arhetipske slike na svoj način. Dijelom su to isti arhetipovi koji se tiču i muškaraca i žena. No, žene poznaju svoje vlastite arhetipske slike. Nadam se da ću i o tom zajedno sa svojom sestrom napisati knjigu koja će biti namijenjena samo ženama. Nijedan se muškarac ne može odrediti samo jednim arhetipom. Svaki u svom životu živi različite aspekte. I kod svakog se arhetip oblikuje na drugačiji način. Stoga mi je važno promotriti svaki konkretni biblijski lik s njegovom životnom i razvojnom poviješću. Od velike je pomoći to što Biblija ne opisuje savršene ljude. Kod svakoga od velikih muškaraca otkriva bespoštedno i njihove slabosti i mračne strane. To je utješno za čitatelja. Jer muškarci u Bibliji nisu pošteđeni sukoba i opasnosti. Uvijek iznova dospijevaju u zamke vlastitih sklonosti ili u napast da dopuste da izvana budu određeni te u napast da se prilagođavaju. Muškarac se mora ostvarivati upravo u usponima i padovima snage i slabosti, svjetla i tame, povjerenja i straha, ljubavi i mržnje. Muškarac traži sučeljavanje i borbu. Uzima u obzir i to da pritom može izgubiti. Prezire presigurne putove. Biblija nam opisuje opasne pustolovne putove postajanja muškarcem. Nadam se da će ti putovi progovoriti čitateljima te da će u njima probuditi njihovu mušku energiju.

1. Adam: muškarac i žena Adam prvobitno nije muškarac već čovjek uopće. Bog je čovjeka stvorio od praha zemaljskog. Adam dolazi od adama – što znači tlo, zemlja. Čovjek je dakle duboko povezan sa zemljom. Od zemlje je uzet i u nju se smrću vraća. Ali u zemlju dolazi životni dah koji je Bog Adamu udahnuo u nosnice. Dakle, istovremeno je i nešto božansko u čovjeku. Biblija poznaje dva izvještaja o stvaranju čovjeka. Izvorni nam donosi u drugom poglavlju knjige Postanka. U njemu Bog prvo stvara zemlju. No, ona ne donosi ploda. Tako Bog iz praha zemaljskoga oblikuje čovjeka i udahnjuje mu dah životni: "Tako postane čovjek živa duša." (Post 2,7) Tada Bog pripravi čovjeku vrt i on se smije radovati drveću u njemu i njihovim

4 plodovima. U isto vrijeme on ima zadaću obrađivati vrt. Ali, čovjek se osjeća osamljen. Bog prvo stvara svakovrsne životinje i dovodi ih čovjeku koji im daje imena. "No, čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on." (Post 2,20) Tada Bog od Adamova rebra načini ženu. O njoj Adam kaže: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom (hebr. išša) neka se zove, od čovjeka (hebr. iš) kad je uzeta! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo. A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida." (Post 2,23-25) Kod ove pripovijesti fascinira me to kako je muškarac upućen na ženu. Oboje tvore unutarnje jedinstvo. Muškarac teži ženi. Svoju potpunost nalazi samo onda kad stupi u dobar odnos sa ženom. Muškarac i žena se nadopunjuju. U ovoj knjizi pišem samo o muškarcu. Ali o njemu ne mogu pisati bez da sagledam i njegov odnos prema ženi. U povijesti Adama i Eve ne otkriva se samo unutarnje jedinstvo i međusobna pripadnost, već i uzroci sukoba spolova koji se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Očito, muškarac može biti potpuno muškarac samo onda kad ženu priznaje jednako dostojnom i vrijednom te kada se na njoj nadahnjuje. To je u stanju samo onda kada je u doticaju sa ženom u sebi, sa svojom "animom" kako Jung naziva žensku stranu muške duše. Adam i Eva su goli i ne srame se jedno drugoga. Poštuju jedno drugo i pokazuju se jedno drugom. Ne moraju se jedno od drugoga skrivati. Nemaju potrebu igrati igre moći, imponirati drugom ili se uzajamno optuživati. Ali, ovo skladno stanje ne traje dugo. Biblija nam pripovijeda poznatu pripovijest o zmiji koja zavodi Evu. Zmija navodi Evu na to da ipak jede od plodova koje im je Bog zabranio. To je stara tema koju često nalazimo u mnogim bajkama. Žena često ne smije stupiti u neki određeni prostor. A upravo je ta zabrana mami da uđe u taj prostor koji za nju postaje koban. Ipak, očito je da bajke u prijestupu zapovijedi gledaju preduvjet za jedan novi razvojni korak. Biblija ga, međutim, opisuje više kao korak unazad. Eva "ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Jahve, Boga koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom među stabla u vrtu." (Post 3,6-8) Ovu se pripovijest može različito tumačiti. Psihološki gledano uvjerljivo mi je tumačenje C. G. Junga koji jedenje plodova sa stabla spoznaje shvaća kao čin osvješćivanja. To je za Adama i Evu, dakle, nužan korak na putu očovječenja. Čovjek izlazi iz svog rajskog stanja i upoznaje svoje svijetle i mračne strane. U stanju je razlikovati dobro i zlo. No, mene prije svega zanima u ovoj pripovijesti to što muškarac svaljuje krivnju na ženu i to što se skriva pred Bogom i ženom. Za mene je u tome razlog borbe spolova između muškaraca i žena, borbe koja se provlači kroz tisućljeća i koja se usprkos svem prosvjetljivanju i izjednačavanju prava uvijek iznova rasplamsava. Bog zove Adama: "Gdje si?" (Post 3,9) Adam odgovara: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." (Post 3,10) Adam se, dakle, boji pokazati pred Bogom onakav kakav je. Skriva se pred Bogom. Time izriče ono bitno o sebi samom. Muškarcima je često teško podnositi istinu o samima sebi i pokazati je Bogu. Radije se skrivaju iza svoje fasade. Ovo Božje pitanje za mene je danas aktualnije nego ikad. Svaki bi se muškarac morao zapitati pred Bogom: "Gdje si? Jesi li sasvim svoj? Jesi li stvarno ono što jesi? Gdje si sa svojim mislima? Možeš li se podnijeti takav kakav jesi?" Samo ako si muškarac postavi ova pitanja, može postati muškarac. Za mene je ovo pitanje Božje odlučujuće pitanje za mušku inicijaciju, za učenje kako postati muškarac. Moram se pitati gdje sam, kako sam i što sam. Moram se prestati skrivati. Samo ako se usudim suočiti se sa svojom golotinjom, prihvatiti sebe upravo onakvim kakav jesam, rastrgan, jak i slab, pun strasti i istovremeno kukavica i plašljivac, samo tada ću sazrijeti u muškarca.

5 Kad je Bog pitao Adama je li jeo sa zabranjenog stabla, on krivnju prebacuje na Evu: "Žena koji si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo." (Post 3,12) I ovo je svojstvo karakteristično za neke muškarce. Niječu vlastitu krivnju i prebacuju je na drugog. Konačno, Adam krivnju pripisuje samom Bogu. Ta on mu je dao ženu i Adam tu ništa ne može. Odbija, dakle, prihvatiti odgovornost za svoje djelovanje. Muškarac teži ženi. Ali, očigledno, ima u sebi jednu stranu koja se boji žene. I tako mora na nju svaliti svu krivnju kad nešto kod njega nije u redu. Muškarac osjeća čežnju za ženom. On je sa sobom jedno samo onda ako sa ženom postane jedno tijelo. A istovremeno u svom odnosu prema ženi osjeća unutarnju podijeljenost. I to ga navodi na to da sotonizira ženu. U ovoj kratkoj pripovijesti odzvanja već duga povijest borbe spolova koja traje stoljećima. Izmjenjuju se oduševljenost i sotoniziranje, borba za moć, ozlijede i strah jednog od drugog obilježavaju odnos između muškarca i žene. Za proces postajanja muškarcem važno je da muškarac prevlada svoj nesvjesni strah pred ženom te da se suoči sa svojom animom. C. G. Jung vidi u integraciji anime odlučujući razvojni korak muškarca i istovremeno pretpostavku za to da muškarac prestane projicirati svoje vlastite probleme na ženu i njoj ih pripisivati. U vremenski kasnijem od dva izvještaja o stvaranju u prvom poglavlju knjige Postanka, Bog stvara čovjeka šesti dan. "I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.« (…) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško žensko stvori ih." (Post 1,26-27) Čovjek je upravo u svojoj dvojnosti kao muškarac i žena sličan Bogu. Grčki crkveni oci su mnogo razmišljali o oba ova retka knjige Postanka 1,26 i 27.Obje hebrejske riječi upotrijebljene na tom mjestu za "na sliku" i "sličan" (selem i demut) preveli su na svoj jezik pojmovima eikon (slika) i homoiosis (sličnost) te iz toga razvili vlastitu teologiju. Čovjek je prvobitno stvoren na sliku Božju. Njegova se zadaća sastoji u tome da Bogu postaje sve sličniji. Pojam sličnosti, dakle, opisuje čovjekov cilj. Čovjek mora Boga sve više slijediti i postati kao Bog. To je pravi poziv čovjekov. Za mene je u tome vidljivo nešto bitno za muškarca. Svaki je muškarac sličan Stvoritelju. U tom je njegovo najveće dostojanstvo. On je stvaralački kao i Bog. Njegov je zadatak da postaje sve više sličan Bogu. U isto vrijeme, u ovim rečenicama prvog poglavlja knjige Postanka, postaje mi jasno da je čovjek sličan Bogu samo onda ako raščisti i svoj odnos prema ženi i oblikuje ga tako kao što mu je Bog od početka namijenio: ne podvrgavanje već jednaka vrijednost, ne prezir već pažnja, ne jedno protiv drugoga već jedno s drugim, ne nadzor već ujedinjenje. Htio bih podrobnije promotriti samo jedan aspekt muškosti koji mi se čini važan kod pripovijesti o stvaranju. U svojoj upućenosti na ženu muškarac se uvijek osjeća i kao seksualno biće. Ne mogu govoriti o postajanju muškarcem a da se ne pozabavim muškom seksualnošću. Muškarci ne vjeruju Crkvi da im može pomoći u oblikovanju njihove seksualnosti. Prečesto su iskusili da Crkva samo sotonizira seksualnost ili ju je htjela previše urediti propisima. Muškarci bi željeli otvoreno razgovarati o svojoj seksualnosti. Mrze nametljivu pedantnost koja je često umiješana u crkveni pogled na seksualnost. Biblija još govori bez predrasuda o muškoj seksualnosti. Biblijski jezik nije prožet rimskim seksualnim moralom. Kod Adama se seksualnost pokazuje u njegovoj težnji da postane jedno tijelo sa ženom. Muškarac i žena su goli, ali se ne srame jedno drugoga. Adam, dakle, ima zdrav stav prema svojoj seksualnosti. Ali nakon pada srami se svoje golotinje. Ovdje do izražaja dolazi podvojeni stav mnogih muškaraca prema svojoj seksualnosti. S jedne strane neki muškarci stalno kruže oko svoje seksualne potencije. Moraju se praviti važni sa svojim seksualnim pustolovinama. Ali iza ove hvalisavosti u konačnici stoji duboka nesigurnost prema vlastitoj seksualnosti. Kad su muškarci sami među sobom, tada ponekad uspijeva to da o svojoj seksualnosti razgovaraju iskreno. Mladi muškarci ne znaju kako bi se trebali ophoditi sa viškom seksualne energije. Seksualnost doživljavaju kao izvor snage i zadovoljstva. Ali im je

6 odgoj često onemogućio da se suoče sa ovom najvažnijom životnom energijom i da od toga žive. Seksualnost je često nešto o čemu se govori samo ispod glasa. Za muškarce je dobro kada mogu otvoreno razmijeniti svoja iskustva sa seksualnošću. Tu se usuđuju govoriti o svom strahu da nisu dovoljno dobri u seksualnosti, da ne odgovaraju ženinim očekivanjima. Ili razgovaraju o svojim problemima s masturbacijom. Usprkos svem seksualnom prosvjetljivanju, često ne znaju kako bi se trebali ophoditi sa seksualnošću. Prema statistici samozadovoljava se 98% muškaraca, neki tek rijetko, drugi češće. A ipak se teško usuđuju govoriti o tome. Za jedne je to povezano još s osjećajem krivnje, za druge je to priznanje da odnos prema ženama ne ispunjava potpuno njihovu seksualnost. Važno je da se bez procjenjivanja samozadovoljavanje promotri kao pokušaj ophođenja sa vlastitom seksualnošću. Što muškarci postaju stariji, to više otkrivaju kreativnost kao put kako preusmjeriti seksualnu energiju. Za druge je to duhovnost u koju utječe njihova seksualnost. Za Sigmunda Freuda seksualnost je važan impuls za kulturu. Seksualnost je uvijek način da se bude u doticaju sa svojim tijelom, da se samog sebe osjeća svim osjetilima. Seksualnost je izvor iz kojeg struji erotična snaga u sve odnose. Ona čuva od dosadnih odnosa. Unosi u njih životnost i šarolikost. Struji amo-tamo i može se uživati u erosu koji iskri između mene i partnera. Za muškarca je važno da se suoči sa svojim seksualnim identitetom. Mora mu biti jasno je li heteroseksualac ili homoseksualac. Granice ponekad nisu čvrste. Neki su muškarci biseksualni. Postati svjestan svog seksualnog identiteta odlučujuća je pretpostavka da se prihvatimo kao muškarci. I ovdje je važno da po strani ostavimo sva procjenjivanja. Svaki čovjek, heteroseksualan ili homoseksualan, ima svoje kvalitete i jake strane ali i loše strane. Homoseksualni muškarci su se posljednjih godina često više trudili u potrazi za svojom muškošću nego heteroseksualni muškarci. Umjesto da se ispričavaju zbog svoje homoseksualnosti kao što je to uobičajeno u nekim društvenim krugovima, oni se raduju svojoj muškosti. Svjesni su svog tijela i u njemu izražavaju sebe i svoje biće. Često imaju jako izražen estetski osjeća i veliku otvorenost duhovnosti. Kada u ovoj knjizi govorim o muškosti, uvijek imam u vidu heteroseksualce i homoseksualce. Pritom sam svjestan da se mnogi homoseksualci osjećaju povrijeđenima od Crkve. Često slušaju kako je homoseksualnost protunaravna. Ali takve ocjene su krive. Homoseksualnost može imati razlog u različitim uzrocima: odgoju, jakoj navezanosti na majku, u seksualnim iskustvima, pa i u genetskom uzorku. Na koncu, nikada se ne može reći zašto su neki muškarac ili neka žena homoseksualni. Odlučujuće za homoseksualca je to da se pomiri sa svojom predispozicijom i karakterom i da izvuče iz toga ono najbolje. To znači i to da svoju homoseksualnost živi na način dostojan čovjeka. Adam i Eva se u raju ne srame jedno pred drugim zbog svoje golotinje. Međutim, nakon pada upoznavaju da su goli. I Adam se zbog straha sakriva pred Bogom. A zbog srama rade si i pregaču od smokvina lišća. O temi srama prije svega su psiholozi napisali puno toga što je vrijedno promišljanja. Sram je strah pokazati se onakvim kakav jesam. Bitan aspekt srama je seksualni sram. Sramimo se svoje golotinje i želimo ju pokriti. Sram je uvijek povezan s potrebom za zaštitom. Štitimo se od znatiželjnih pogleda drugih. Ali, sram je i izraz tog da nismo prihvatili sami sebe u svojoj golotinji. Želimo se sakriti pred sobom, pred Bogom i pred drugima. Ako muškarci jedan pred drugim odlože svoj sram i pokažu se onakvi kakvi jesu, odjednom nastaje veliko povjerenje. Mogu se složiti sa samima sobom, s sobom kakvi jesu. Više ne trebaju odjeću kojom bi se hvastali. Usuđuju se pokazati sebe u svojoj ranjivosti. A seksualnost je uz svu ljepotu i fascinantnost uvijek povezana i s ozljedama. Ako se netko zabavlja nečijom seksualnošću, duboko ga vrijeđa. Doživio sam grupe muškaraca koji su vrlo iskreno razgovarali o svojoj seksualnosti i koji su druge susretali s velikim poštovanjem. Tu se moglo iskusiti nešto od rajskog stanja. Svi su "bili goli ali ne osjećahu stida." (Post 2,25)

7 Biologija muške seksualnosti ima duboko značenje. Muškarac je nositelj sjemena. Sjeme ima težnju da teče i rađa djecu. Muškarac je bitno stvaralački. Njegova seksualnost je stvaralačka energija. Muškarac hoće postati otac i rađati djecu ili u biološkom smislu ili to čini na duhovni način. Erik Ericson govori o "generativnosti" (moći rađanja). Muškarac se u svojoj koži osjeća dobro tek onda kad od njega nešto proizlazi. Meni je pisanje područje u koje teče moja stvaralačka energija. Za drugoga je to slikanje ili osnivanje socijalnih pokreta. Bez "faličke energije" muškarac postaje dosadan. Iz njega više ništa ne proizlazi. Kako bi postao muškarac, moram naučiti ophoditi se na pravi način sa svojom seksualnošću. Proces učenja uvijek vodi preko pogrešaka i zabluda. Moram pronaći svoj osobni put kako da integriram svoju seksualnost u svoj životni koncept. Ne radi se o tome da se hvališem seksualnošću. Iza toga se često skriva velika nesigurnost. Jean Vanier, utemeljitelj Arke, životne zajednice u kojoj žive invalidi i oni bez invaliditeta jednom je rekao Richardu Rohru kako je spoznao "da praktički svatko u zapadnom svijetu živi s dvije temeljne patnje: poremećenom seksualnošću i duboko usađenim problemom autoriteta". (Rohr, Divlji čovjek 59) Vjerojatno ova dva problema ovise jedan o drugome. Jer mnoge muškarce nisu njihovi očevi na dostojan način uveli u njihovu muškost i seksualnost, oni ne znaju kako se ophoditi sa seksualnošću. A nisu izgradili ni pravi odnos prema ocu. Muškarci s takvom ozljedom vezanom uz oca uvijek imaju problema s autoritetom. Razgovarao sam s muškarcima koji su mnogo postigli. U iskrenom razgovoru, govor kad-tad dođe na seksualnost. Za muškarce je to nešto fascinirajuće. Ali u isto vrijeme ona je i krhka. Često nam ne polazi za rukom onako kako si mi to zamišljamo. Ako možemo jedni s drugima o tome iskreno razgovarati, tada ulazi svjetlo u često, pred nama i pred drugima skrivenu, seksualnost. A mi učimo primjereni odnos prema njoj.

2. Abraham: hodočasnik Abraham vrijedi kao otac vjere. Njegova se vjera pokazuje u tom da je spreman iseliti se iz svoje zemlje, otići od svoje rodbine i iz očinske kuće. Ova trostruka seoba u monaštvu nije bila samo slika puta vjere, već i slika puta čovjekovog postajanja onim što jest. Tko hoće doći do istinskog sebe mora izići iz svih ovisnosti i navezanosti, prije svega iz ovisnosti o ocu i majci. Ne može se postati čovjek bez oca i majke, ali ni bez razdvajanja od roditelja. Tko je kao odrastao još navezan na svoje roditelje, neće nikada živjeti svoj vlastiti život. Pritom se ne radi u prvom redu o izvanjskom napuštanju roditelja, o napuštanju roditeljske kuće, već o oslobađanju od pounutrašnjenih figura roditelja. Npr. sin je navezan na majku. Kao tipični mamin sin neće nikada pronaći svoj muški identitet. I u svom odnosu prema ženama uvijek će tražiti majku koja ga mazi. Nesposoban je za pravo partnerstvo. Muškarac koji se mora dokazivati ocu da je jednako jak i sposoban kao on, neće nikada naći svoj životni put. Uvijek će samo kopirati oca i na kraju ostati prazan. Iz njega neće proizlaziti nikakav blagoslov. Svoju problematiku s ocem prenijet će na svoje zanimanje i svoje odnose. Nije sposoban susresti čovjeka. Iskorištavat će ih kako bi proživio svoj kompleks s ocem. Drugu seobu monasi shvaćaju kao izlazak iz osjećaja prošlosti. Neki muškarci uveličavaju svoje djetinjstvo. Maštaju o božićnim blagdanima koje su doživjeli kod kuće, o osjećaju sigurnosti u kuhinji s majkom. Usmjereni su prema nazad. U konačnici, stalno teže za prividno zdravim svijetom djetinjstva. Kao očevi često žele opet uspostaviti tu sigurnost i onda se razočaraju ako djeca ne cijene njihovo nastojanje. Smijemo biti zahvalni za svoje djetinjstvo ali se ipak moramo osloboditi od bolnih, ali i lijepih osjećaja prošlosti. Inače smo u opasnosti da cijeli život pokušavamo ponovno uspostaviti ove osjećaje. Nismo otvoreni onome što nam se u životu nudi. Izlazak iz osjećaja prošlosti znači i to da iza sebe ostavljamo povrede, da ne prebacujemo stalno odgovornost za naš život na nekog drugog, već da sami

8 preuzimamo odgovornost za sebe. Samo smo tako sposobni upustiti se u trenutak i suočiti se sa izazovima života. Kao treće, muškarac treba napustiti ono vidljivo. Put postajanja muškarcem na koncu je uvijek i duhovni put. Treba napustiti sve ono u što se mogu smjestiti, uspjeh, imanje, dobar glas, koje sam imao kao cilj svoga rada. Naš je život stalno bivanje u pokretu. Ne možemo stati, ne smijemo se hvatati onoga što smo postigli. Muškarci su uvijek u opasnosti da počivaju na svom uspjehu ili da se uhvate onoga izvanjskog kada valja ići unutarnjim putem. Žene se mnogo prije suočavaju sa unutarnjim svijetom svojih osjećaja i povreda. Muškarci često misle da se ne trebaju brinuti za svoje snove ili unutarnje slutnje. Dovoljno je da na vani dobro funkcioniraju. No, čisto funkcioniranje kupili su unutrašnjim mirom. Odjednom više ništa ne ide. Postaju kruti, tvrdi i nemilosrdni prema sebi i drugima. Biblija ne prikazuje Abrahama kao ideal muškarca. Pokazuje nam i njegove mračne strane. Kad bajke ili mitovi opisuju junački put nekog muškarca, tad taj put uvijek vodi i do susreta s vlastitom sjenom. I junak često zakaže i griješi. Biblija na putu dozrijevanja Abrahamova niže pojedine scene jednu za drugom. U ovim scenama možemo ustanoviti unutarnji razvoj. I mi smo suočeni s različitim opasnostima kojima je bio izložen Abraham. Abraham je hodočasnik koji uči na svojim pogreškama i zabludama i upravo tako postaje uzor vjere i praotac Izraela, onaj o kome narod uvijek iznova pripovijeda i onaj po kome se mjeri. Mračna strana hodočasnikova kod Abrahama se pokazuje prije svega u odnosu prema svojoj ženi Sari i sluškinji Hagari. Tada je bilo sasvim uobičajeno i dopušteno za muškarca da ima dvije žene. Sama Sara potiče Abrahama da ide sluškinji kako bi ona zatrudnjela s njim. Saru i Hagaru moglo bi se promatrati kao dvije različite strane žene. Sara, gospodarica, po porijeklu je jednaka Abrahamu. Hagara je sluškinja. Neki muškarci radije žene ropkinju nego gospodaricu. Kod gospodarice se boje da će biti podložni. Abraham iskorištava svoju ženu tako što ju u Egiptu predstavlja kao svoju sestru, uz opasnost da ju faraon uzme sebi za ženu. Tako dugo koliko ju iskorištava za svoje svrhe ona mu ne može podariti sina. Tek kad tri čovjeka posjete Abrahama i daju mu potporu, on postaje sposoban dobiti sina od Sare. Sara ne vjeruje svom mužu da je još može oploditi. Danas je to problem mnogim muškarcima. Biolozi su ustanovili da muško sjeme postaje sve neplodnije. Mnogi muškarci pate od impotencije. Abrahamu je prvo potrebna muška energija trojice muškaraca da postane plodan. Tako muškarci trebaju zajedništvo s muškarcima koji će ih podržati i dovesti u doticaj sa svojom snagom. Abraham po želji Sarinoj odbacuje svoju sluškinju Hagaru i svog sina sa Hagarom, Jišmaela. Ne podržava ih nego im otežava stvar. Previše se boji da bi se suočio s njima. Tko u sebi razvija samo hodočasnika, taj se ne suočava sa svojom odgovornošću prema svojoj ženi i djeci. To pokazuje mnogima šokantno žrtvovanje Izaka. Abraham je napustio svog sina Jišmaela i namjerava žrtvovati svog drugog sina na oltaru svoje slike Boga. Ali anđeo Gospodnji ga odvraća od toga. Oba sina trpe napuštenost od oca. Hodočasnik ne daje svojoj djeci oslonac koji im je potreban. Tko je samo na putu izbjegava odgovornost za obitelj i grupu. Danas susrećem ljude koji misle da su na duhovnom putu. Ali uopće ne opažaja kako neodgovorno djeluju prema ljudima koji su pokraj njih. Mračna je to strana hodočasnikova da od samog putovanja postaje slijep za potrebe ljudi pokraj njega. Izakovo žrtvovanje od strane njegova oca može se različito tumačiti. Jedno tumačenje kaže da nije Bog Abrahamu zapovjedio da žrtvuje svoga sina, već njegova bolesna slika Boga. Anđeo Gospodnji sprečava Abrahama da žrtvuje sina. Pokazuje mu drugačiju sliku Boga. No, prizor možemo shvatiti i psihološki. Tada bi u ovoj pripovijesti došlo do izraza to da se u nekim očevima skriva tendencija uništenja vlastitog sina. Otac ponekad sina doživljava kao suparnika, i to upravo u odnosu prema svojoj ženi koja se više zanima za sina, nego za svog muža. Ili sin podsjeća oca na vlastite neispunjene želje ili pak na ono što je u sebi potiskivao. To može dovesti do odbacivanja sina koje se često očituje u tjelesnom

9 zlostavljanju. Tako mi je jedan sin pripovijedao da ga je otac umalo ubio, te se i majka morala umiješati. Grčka mitologija poznaje temu da otac uništava sinove. Kronos, koji kao najmoćniji Titan vlada zemljom, rodio je sa svojom titanskom sestrom Reom olimpijske bogove Zeusa, Hada, Posejdona, Hestiju, Demetru i Heru. Kronos je odmah nakon rođenja proždirao svako dijete jer se bojao proročanstva da će ga vlastiti sin zbaciti s vlasti. Samo Zeusa nije mogao progutati, jer se Rea poslužila lukavstvom i pružila mu, umjesto sina u pelene umotani kamen. Ako Izakovo žrtvovanje usporedimo s grčkim mitom, tad bi strah da će ga vlastiti sin zbaciti s vlasti, bio onaj koji navodi oca da žrtvuje sina. Mit je izvanvremenski. I danas se neki očevi boje da će ih sinovi detronizirati. Stoga su kao očevi nesposobni davati potporu svojim sinovima. Možda je spremnost da žrtvuje Izaka, svoga sina sa Sarom i izraz toga da se Abraham želi osvetiti Sari. Ona je natjerala Abrahama da protjera svoga sina Jišmaela, očeva sina. Zato otac hoće sad za žrtvu prinijeti majčinog sina. Susrećem mnoge očeve koji ne mogu podnijeti majčine sinove. Jer nemaju ništa muškog na sebi, očevi se odvraćaju od njih i obezvređuju ih. To je nešto poput žrtvovanja. Takvim je sinovima teško naći svoj muški identitet. Samo ih se tako još više gura u ruke majci. A to konačno znači njihovu smrt. Abraham je slijep za ono što namjerava učiniti. Najopasnija sljepoća koja može stići muškarca je religiozno opravdavanje. Abraham misli da Bog od njega traži žrtvu. Bogom opravdava svoju agresivnost prema sinu. Takva religiozna pretjerivanja sasvim osobnih ogorčenosti često doživljavamo u odnosu između oca i sina. Tako neki otac misli da mora kažnjavati svoga sina, da je to volja Božja. Inače se neće naučiti disciplini. Religiozne ideologije nije lako prozreti. Stvarno je potreban anđeo koji će uhvatiti oca za ruku i spriječiti ga da žrtvuje sina. Abraham se nije na početku svoje povijesti poslanja iselio samo iz svoje domovine. Mora se seliti čitavog svog života. Morao je napustiti slike koje je stvorio sam o sebi. Abraham je bio hrabar ratnik, ali u isto vrijeme i kukavica i proračunat kad se radilo o njegovu životu. I svoju je ženu zloupotrijebio kako bi njemu bilo dobro. Morao je napustiti slike koje je stvorio o svojoj ženi, odnosno o ženi uopće. Čovjek može sazrijeti u muškarca ako napusti infantilne slike žene i ako u ženi vidi ravnopravnu partnericu i tako se postavi prema njoj. Abraham je morao napustiti i slike Boga koje je sebi stvorio. Bog nije Bog koji traži žrtvu već Bog koji hoće naše srce, našu ljubav. Bog neće prije svega da sin bude žrtvovan. Sin ovdje ne predstavlja samo tjelesnog sina, već i ono novo i neupotrebljavano u čovjeku, unutarnje dijete, ono izvorno i autentično koje se u njemu želi probiti. Kako bih potpuno postao ono što jesam, moram se rastati od slike Boga koja me tjera na određenu shemu. Moram se osloboditi slike savršenog Boga, rigidnog i bezdušnog kako bi Bog života dobio prostor u meni i mogao određivati moj život. Abraham za me utjelovljuje arhetipsku sliku hodočasnika. "Hodočasnik je arhetip promjene, figura koja se pojavljuje u psihi kad je vrijeme ponovno krenuti i tražiti novi svijet." (Arnold 125) Hodočasnik priznaje da ne zna odgovor na najdublja pitanja svoga života. Ide na putovanje kako bi našao odgovor na svoja pitanja. S vremena na vrijeme čovjeka obuzima arhetip hodočasnika. Tada on kao Abraham odlazi iz svega poznatoga i iz onoga u što ima povjerenje. U srednjem vijeku postojao je pravi zanos hodočašćima. Mnogobrojni muškarci kretali su na put u Santiago de Compostellu. Hodočašće je trajalo devet mjeseci. Muškarci su kući dolazili kao novorođeni. Hodočašće u Santiago oduševljavalo je tako puno ljudi da su kraljevi stalno zabranjivali hodočašća svojim podanicima. Danas imamo ponovno rađanje hodočašćenja. Put prema Santiagu napučen je muškarcima i ženama svih zemalja koji su se dali na put kako bi slijedili svoju unutarnju čežnju. Čovjek mora biti u kontaktu s arhetipom hodočasnika i biti spreman s vremena na vrijeme ostaviti iza sebe ono čemu vjeruje i ono što je postigao. Inače će se iznutra ukrutiti i upotrebljavati svoju energiju za to da održava postojeće stanje te da bojažljivo bdije nad tim

10 da sve ostane po starom. Za životnost muškarcu je potreban hodočasnik u njemu. Samo tako on ostaje na pravom putu i iznutra i izvana. Nisu uzalud mnogi duhovni pisci opisivali duhovni put kao hodočašće. Tko želi duhovno ostati na životu, mora se dati na hodočašće prema Bogu. On ne posjeduje Boga već mu ide usuret. U vožnji postaje iskusan, u hodanju vješt. Hodajući mijenja se kako bi ga Bog sve više i više i više posjedovao. Hodanje, pa i trčanje može muškarcima biti dobar način da se iznutra oslobode briga i problema koji ih opterećuju na poslu. Mogu se osloboditi prisila, emocija koje ih uznemiruju. Sören Kierkegaard je rekao da ne pozna nevolju od koje se ne bi mogao osloboditi. Jedni muškarci idu putem slobode tako što meditiraju i sjedeći se oslobađaju svega onoga na što su se navezali. Drugi radije hodaju. Traže tjelesno kretanje kako bi i iznutra ostali na putu. Sasvim je svejedno kojim putem netko ide, odlučujuće je da se uvijek iznova seli, kreće na put i posvješćuje si u hodu kamo u stvari ide: "Kamo idemo? – Uvijek kući." napisao je Novalis. No, hodočasnik mora biti svjestan i svojih mračnih strana. Inače izbjegava odgovornost za ljude koji su mu povjereni. Tad su oko njega samo napuštena djeca i siročad.

3. Izak: bez oca Izak je sin velikog Abrahama. Sinovima velikih ljudi uvijek je teško. Muškarci koji stoje pod reflektorima javnosti često nisu prisutni kod kuće. Tako se njihova djeca više osjećaju da nemaju oca. U novinama čitaju o važnosti svog oca. Ali u obitelji ga više doživljavaju kao slabog. Tu on proživljava svoje mračne strane. Ako otac živi arhetip hodočasnika, sin u njemu ne nalazi oslonac. Tako si on često traži drugi dom. Umjesto da krene na put, hvata se normi i institucija. Živi u sjeni svoga oca. Muškarci bez oca u religiji prije svega traže zaštićenost i ispunjenje svojih infantilnih želja za izgubljenim rajem. Ako promotrim mlade muškarce koji dolaze na naše tečajeve za mlade, među njima je mnogo siročadi. Dolaze puni čežnje da konačno nađu domovinu. No, često koriste religioznost da bi pobjegli od stvarnosti umjesto da se suoče s njom i da ju oblikuju. Otkrivaju sebe u liku Izakovu. Izak im omogućuje da vide i slabog muškarca u sebi i da nađu put da razviju svoj muški identitet. Muškarci bez oca traže jake ljude kako bi se oslonili na njih. Ako naiđu na prave muškarce, naći će svoj put. Ako pak postanu ovisni, trčkarat će za guruima i pritom izgubiti sami sebe. Izak nije najjači među patrijarsima. Zaostaje za Abrahamom i Jakovom. Možemo si predočiti kako ga je ozlijedila skrivena agresivnost njegova oca koja ga je umalo ubila. Odnos Abrahama i Izaka sigurno je poremećen tim pokušajem žrtvovanja. Izak je previše pogođen da bi se mogao osoviti na svoje noge. On više vodi pasivan i nemoćan život. (usp. Arnol 137) Crkveni oci su previdjeli ovaj aspekt. Izaka su više idealizirali. On je bio suglasan sa svojim žrtvovanjem. I bio je slika Isusa kojeg je Otac žrtvovao za nas. Sama Biblija ne pozna ovo idealiziranje. Više nam predočava Izaka kao muškarca koji pravo ne zna tko je zapravo. U dubini on je muškarac bez oca. Nije iskusio oslonac koji je trebao kako bi izgradio snažan i jasan identitet. Muškarci koji su kao djeca morali proživjeti traumatska iskustva napuštenosti često se drže uskih normi. Postaju konzervativni, vežu se na jasne principe kako bi kompenzirali svoj strah od napuštenosti. No, tako posvuda dospijevaju u neprilike. Postaju nesposobni za pravi odnos. Ali, slijedimo Bibliju. Izak ne odlazi po zaručnicu sam. Štoviše, njegov otac nalaže jednom slugi koji putuje u zemlju njegovih otaca da tamo nađe Izaku ženu. On dovodi Rebeku. Izak "je uze sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke." (Post 24,67) Očito je Izak bio veoma jako vezan za svoju majku. Rebeka mu je nadomjestak za nju. To je kobno za pravi odnos između muškarca i žene. Ako je muškarac još navezan na svoju majku, odnos prema ženi ne može uspjeti, žena pokraj njega umire.

11 Povijest Izakova pokazuje da nije bilo istinskog odnosa između njega i njegove žene i njegovih sinova. Rebeka Izaku rađa blizance: Ezava i Jakova. Prvi je na svijet došao Ezav a Jakov ga je držao za petu. Po tome je dobio ime Jakov (onaj koji drži za petu). Ezav je bio crven i sav pokriven dlakama. Bio je čovjek otvorenih polja, lovac. Jakov je naprotiv ostao kod šatora. Izak je više volio Ezava a Rebeka Jakova. Ezav je, dakle, bio očev sin a Jakov majčin. Biblija kaže da je Izak volio Ezava jer je rado jeo divljač. No, za mene je Ezav Izakova sjena. Izak je u svom sinu volio vlastitu sjenu, ono što si sam nije nikada dopuštao živjeti, ono divlje, žestoko, neukroćeno, snažno i borbeno. Rebeka je naprotiv voljela Jakova, lukavog, intelektualnog sina. Time što je voljela Jakova, imala je udjela u njegovim sposobnostima. Koristila je Jakova kako bi provela svoju volju usprkos svom mužu. Očito nije postojao jasan odnos između Izaka i Rebeke. Izak je izgubio sebe i Rebeka ga ima u šaci. Ali kad je bio prisiljen ići u tuđinu, u Geraru, postupio je kao i njegov otac Abraham. Predstavlja svoju ženu kao sestru da mu se ništa ne dogodi. U javnosti Izak je zapovijedao svojoj ženi, ali Rebeka je kod kuće bila prava vladarica. Tako je i mnogim muškarcima koji se u javnosti prave važni sa svojom zgodnom ženom, a kod kuće im ona gospodari. Izak se obogatio u Gerari tako da mu Filistejci zavide i zatrpavaju mu zdence koje je iskopao njegov otac Abraham. To je slika za to da Izak više nema pristupa zdencima svoga oca. Nije mogao piti s očeva izvora. Nije imao udjela u očevoj moći. Možda je njegova majka Sara sotonizirala oca i tako spriječila sina da se identificira s njim. Poznajem sinove koje njihovi očevi preziru jer ih gledaju samo kroz pomućene naočale majke, naočale koje ih predstavljaju kao uzor nepouzdanosti i seksualne požude. Takvo očevo obezvređivanje obezvređuje i vlastitu muškost. Tad snaga očeve ljubavi ne može teći u njemu i on će usahnuti. Izakove sluge pokušavaju opet iskopati zatrpane bunare. Ali stalno dolazi do svađe sa gerarskim pastirima. Tek kad je Izak sklopio ugovor s filistejskim kraljem Abimelekom, sluge su iskopale jedan zdenac oko kojeg više neće biti svađe. Sad Izak dolazi u kontakt sa svojim vlastitim izvorom. Sporazum s Abimelekom pokazuje da se pomirio s onim neprijateljskim u sebi. Sam je učinio korak i ne živi više jednostavno samo od očeva nasljedstva. Sam je uzeo svoj život u svoje ruke, pa iako samo sporazumom s filistejskim kraljem. Kad je Izak ostario i vid mu se ugasio, naložio je sinu Ezavu da mu pripravi divljači. Tad će ga blagosloviti. Rebeka je to slušala. Upućuje Jakova u svoj plan. Pripravit će objed a on ga treba odnijeti ocu. Da Izak ne bi otkrio prijevaru, majka umota sina u kozletovo runo jer je Ezav za razliku od Jakova bio runjav. Tako je Jakov lukavstvom uz pomoć majčinu izmamio očev blagoslov na štetu prvorođenca Ezava. Otac je u ovom prizoru blagoslova prvorođenca bespomoćan. On nije gospodar u kući. Postaje pomoćnik u ispunjenju nauma njegove žene. Rebeka savjetuje svom sinu Jakovu da bježi. U stanju je opet stvari tako urediti da Jakov s blagoslovom oca Izaka krene na put kako bi zaprosio kćer njenog brata Labana za ženu. Tako Izak gubi oba sina. Ezav je ljut na njega jer je njegova brata stavio na prvo mjesto i blagoslovio ga, a Jakov ga napušta. Tek kratko pred njegovu smrt opet sinovi dolaze kući Izaku da ga na koncu zajednički pokopaju. Izak ponavlja ono što je njemu učinio njegov otac. Ostaje u ulozi žrtve u koju ga je doveo otac. Svoj život ne oblikuje sam već ga je žena natjerala da radi ono što ona hoće. Ali kao žrtva postaje on i izvršitelj. Ranjava svog sina ljubimca Ezava a time i samog sebe. Među njegovim sinovima dolazi do razdora. Abraham nije žrtvovao samo Izaka. Izakova ga je majka natjerala da protjera Jišmaela. Jišmael je sjena Izakova. Protjerivanje bratovo protjeralo je i dio njega samoga. Tako Izak doživljava dvostruku napuštenost: progonstvo svog brata i svoje vlastito žrtvovanje. Sada se oboje ponavlja u Izakovu životu. Sinovi su se posvađali kao što su se Izak i Jišmael otuđili i u konačnici postali neprijateljski raspoložena braća, Židovi i Arapi.

12 Izak mora proći bolan proces učenja. Mora učiti biti otac, podupirati svoje sinove umjesto da usmjerava jednog protiv drugog. Mora učiti kako se osloboditi svoje vlastite povijesti umjesto da ju ponavlja. Mora učiti živjeti svoj život. Samo tako postaje sposoban blagosloviti sinove. Biblija ne opisuje više ovaj proces učenja. Ali kad Izak sit godina umire, oba sina su opet pomirena i zajednički ga pokapaju. (Post 35,29) U pomirenju sinova nagovještava to da se i u Izaku dogodio miran završetak: mir između napuštenog mladića i starog muškarca. Za mene Izak bez oca predstavlja arhetip siročeta kako ga je opisao Heribert Fischedick. Siroče čezne za izgubljenim rajem. Žena mu služi kao majka koja bi mu prije svega trebala dati sigurnost. Nesposoban je za istinski odnos. Siročad rado živi u svijetu punom iluzija koje stvaraju od života. Teško im je suočiti se sa životom i njegovim konfliktima. Jer svaki je konflikt prijetnja i podsjeća ih na to da više nisu u raju već da su odavno iz njega protjerani. Siroče treba prostora da obilno oplakuje i sažalijeva svoju sudbinu. (usp. Fischedick 55) Siročad očekuje od drugih da ih razumiju i da im daju osjećaj prihvaćenosti. Često su ova očekivanja tako velika da se drugi njima osjećaju preopterećeni. Tako siroče mora naučiti "reći da patnji i boli kao dijelu životne stvarnosti te prihvatiti mnoge male smrti u životu." (isto 70) Duhovnost onih koji su bez oca obilježena je jakom čežnjom za sigurnošću i oslobođenjem. Ali ova duhovnost često ima infantilne crte. Umjesto da se suoče sa životom i njegovim konfliktima, oni od Boga očekuju rješenje svih problema. Teže tome da niječu i izbjegavaju bol. Bog je onaj koji im treba odmah darovati mir i radost. No, ovaj pretjerani optimizam samo je naličje pesimističnog pogleda na sebe i svijet. Zatvaraju oči pred nevoljama ovoga svijeta kako bi pobjegli u zdravi svijet. Siročad traži gurua koji za njih postaje nedodirljiva figura osloboditelja. Grade si zdravi svijet u kojem se osjećaju kod kuće. Ali tad iz njih ne proizlazi nikakva snaga. Samo ako se muškarci koji su ostali siročad suoče s napuštenim mladićem u sebi i razviju za njega očinske osjećaje može se prekinuti ponavljanje ovog životnog uzorka koji sputava život te se rana može pretvoriti u biser. Napušteni muškarci koji se suoče sa svojom napuštenošću postaju dobri dušobrižnici i terapeuti. Imaju osjećaj za napuštene ljude. A ne upadaju u zamku da im daju sigurnost koju oni od njih ne očekuju već im pokazuju put u vlastito srce u kojem pronalaze same sebe. Izak je slika mekušca koji pati od vlastite bespomoćnosti. Muškarac kojeg je otac napustio i koji ne nalazi zamjenskog oca na kojem bi mogao razviti svoj vlastiti identitet, ravna se u svom ponašanju prema ženama. Preuzima ženska mjerila za svoj život. I društvo mu postaje zamjenska majka. Umjesto da sam oblikuje društvo on ga koristi kao skrbnika za svoje potrebe. Walter Hollstein misli da je naše društvo zbog puno mekušaca "postalo nemuško i pseudomajčinsko: odobrava zaštitu i sigurnost, upravljanje, pravila, kontrolu, nadzor, pokroviteljstvo, vodstvo i uzdržavanje u prevelikoj mjeri." (Hollstein 23) Ali naše društvo treba muške vrijednosti u pozitivnom smislu, poput odgovornosti i pionirskog duha. Kod Izaka postaje jasno: "muškarac bez muškosti nije više izazov ni za žene." (Hollstein 24) Muškarac ne može ništa učiniti na tome što ga je otac napustio. Ali se mora suočiti s tom napuštenošću i preuzeti odgovornost za se. Mora učiti biti blizak sam sebi, suočiti se sam sa sobom umjesto da se stalno iznova udaljuje od sebe i da bježi od vlastite muškosti. Izak je izazov današnjem muškarcu da se pomiri sa svojom ranjivošću i unutarnjom napuštenošću, da iziđe iz uloge žrtve da bi – kao što je to Izak bio na kraju svoga života – drugima postao blagoslov. Danas ima mnogo muškaraca bez oca. Pate od toga što nisu imali oca koji bi ih podržavao. Skloni su se sasvim žrtvovati za poduzeće ili neku grupu. Ali žrtvuju i svoju vlastitu snagu. Nedostaje im muška energija da sami nešto oblikuju, da se opru tendencijama društva da sve privuče sebi kao neka velika majka. Muškarci bez oca često bježe u ulogu žrtve. Osjećaju se kao žrtva svojih roditelja, kao žrtva društva. Odbijaju preuzeti odgovornost

13 za se i za svoj život. Ukoliko se identificiraju sa svojom ulogom žrtve i sami postaju počinitelji. Koriste druge da bi ispunili svoje potrebe umjesto da se sami brinu za sebe. Muškarci bez oca trebaju očeve kako bi došli u kontakt sa svojom muškom snagom. Samo tada proizlazit će iz njih blagoslov za društvo. Samo tada sudjelovat će u oblikovanju društva umjesto da dopuštaju da ih ono određuje. Muškarci bez oca uvijek iznova povređuju sami sebe. Tako imaju malo snage zauzeti se za svijet i razvijati nove ideje. Nedostaje im hrabrost da se odvažno uhvate u koštac s problemima. Radije se ravnaju prema očekivanjima drugih kako bi bili omiljeni kod što je moguće više ljudi. Naše vrijeme treba muškarce koji utjelovljuju očinsku energiju na dobar način, muškarce koji imaju odvažnost težiti rješenjima koji uistinu pomažu pa i onda kada ne nailaze posvuda na odobravanje.

4. Jakov: otac Jakov je tipični mamin sin. Kao mamin sin može postati otac? Biblija nam pripovijeda o razvoju Jakovljevu i njegovu putu kako sazrijeva od svoje uloge uspješnog i lukavog muškarca do oca. Put ga vodi preko susreta s mračnom stranom. Ali prvi korak na ovom putu je izlazak iz majčinog životnog prostora. Jakov bježi od svoga brata. U konačnici, bježi od svoje sjene. No ovaj ga bijeg oslobađa i od navezanosti na majku i vodi ga na koncu do samoga sebe i istine o sebi. Na bijegu Jakov doživljava uzbudljivo iskustvo Boga. Sanja ljestve koje vode do neba i po kojima se spuštaju i penju anđeli. Gore stoji Bog i obećava mu da će mu život uspjeti: "Ja sam s tobom i čuvat ću te kako god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao." (Post 28,15) Tu Jakov po prvi puta susreće svoje nesvjesno. Osjeća da postoji nešto više od toga da se pomoću razuma probija kroz svijet. U dubini njegova srca obraća mu se Bog i blagoslivlja ga. Ovo iskustvo Boga koji blagoslivlja prvi je korak na Jakovljevu putu preobrazbe. Sad spoznaje da ne ovisi sve o njemu, o njegovoj volji i lukavstvu. Životni uspjeh ovisi o Božjem blagoslovu. Ako se prepusti volji Božjoj, tada će naći svoj put. Kad je Jakov nakon 14 godina službe kod Labana krenuo kući sa svoje dvije žene, sinovima i cijelim imanjem, javljaju mu da mu brat Ezav ide u susret. Sad osjeća da se mora suočiti sa svojom sjenom. Uplašio se i želi umilostiviti brata darovima. Ali svi ljudski pokušaji da nadvlada bratovu mržnju darovima bili bi uzaludni kad se Jakov ne bi susreo sa vlastitom sjenom. To se događa u jedinstvenu prizoru noćnog dvoboja s nekim tamnim čovjekom. (Post 32, 23-33) Ovdje Jakov više ne može uzmaknuti. Mora se suočiti s istinom o sebi samom: Jakov vodi svoje žene i djecu i svoje cijelo imanje preko gaza na Jaboku. "Jakov ostane sam. I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula. Videći da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se rvali. Potom reče: »Pusti me jer zora sviće!« Ali on odgovori: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš«" (Post 32, 2527) Borba je to na život i smrt. Jakov više ne izbjegava borbu. Suprotstavlja se i od tamnog čovjeka koji je prema njemu na početku nastupio tako neprijateljski dobiva blagoslov koji ga osposobljava da susretne svoga brata bez straha. Muškarci koji misle proći bez borbe zastaju na svom razvojnom putu. Život je borba. Svatko na svom putu postajanja muškarcem susreće vlastitu sjenu. A nju susresti nije ugodno. Bajke nam s istom ozbiljnošću pripovijedaju da su u ovoj borbi uvijek radi o životu i smrti. I na početku uopće nije tako da u toj borbi junak odnosi pobjedu. Jakov također ne pobjeđuje. Ali njegov se protivnik daje prepoznati kao anđeo Božji. Ovim tamnim anđelom Bog blagoslivlja Jakova i daje mu novo ime: ne zove se više Jakov (varalica) već Izrael (borac s Bogom). U svojoj sjeni Jakov je susreo samoga Boga. No, sjena ga je i ozlijedila. Hramao je zbog udarca u kuk. Mora ići kroz život polaganije i opreznije. Više ne može sve što bi htio.

14 Mora pustiti da se stvari same odvijaju. Jakov upravo kao ranjeni borac Jakov postaje praotac Izraela. Očito je da nije u stanju uistinu postati otac onaj tko se nije borio sa sobom i sa svojim mračnim stranama. Tko misli da može proći životom neokrznut i da se ne suprotstavi svojoj sjeni taj će projicirati svoje mračne strane na svoje sinove i kćeri. Ne može vidjeti sinove onakve kakvi oni stvarno jesu. Mnogo ih više promatra kroz naočale svojih potisnutih potreba i strasti. Razgovarao sam s mnogim muškarcima koje otac nije podupirao. Štoviše, otac im je stvar dokraja otežao. Otac je u njima vidio sve ono što sam kod sebe nije mogao prihvatiti, ono što je sam sebi zabranjivao. I umjesto da se bori sam sa sobom, on se s onim potisnutim borio u sinu. Ali njegova borba nije postala izvor blagoslova već prokletstva. Nije služio životu već smrti. Sinovi očeva koji su zaobišli svoje mračne strane jedva da su u stanju razviti pozitivnu muškost. Oni će ili nasilno proživjeti svoju mržnju prema ocu ili će neprestano patiti od vlastitih slabosti. Nikada neće stati na noge i nesposobni su suočiti se sa životom i njegovim izazovima. Biblija nam u Jakovu pokazuje da postoje dva načina kako se susresti sa sjenom. Prvi je način boriti se s njom Drugi se način sastoji u tom da se ponizno se pred njom pokloniti i priznati ju. Kad je Jakov susreo svoga brata Ezava, on se baca sedam puta pred njega. Tada mu ususret potrči Ezav, zagrli ga i izljubi. Zajedno plaču. A Jakov kaže: "Meni je, što si me ljubazno primio, kao da gledam lice Božje." (Post 33,10) Zanimljivo je da se kod oba susreta sa sjenom u njoj upoznaje Bog. Kao u borbi tako i u poklonu pred sjenom, Jakov naslućuje da u tami susreće tajanstvenog Boga. U konačnici, ne radi se samo o "psihološkoj obradi" sjene, već o drugačijoj slici Boga. Tko susretne svoju sjenu neće više biti zadovoljan čistim i bezopasnim slikama Boga. Za neke je muškarce Bog postao dosadan jer smo ga predstavili kao previše dragog i milog. Biblija nas upućuje na Boga koji se obraća dubinama ljudske duše, koji dotiče muškarca u njegovoj spremnosti da se bori. Mnogi muškarci se ne zanimaju za duhovne putove jer su oni preblagi i ne odgovaraju njihovoj borbenoj strani. Bog nas ne susreće samo na svjetlu već i u tami, ne samo u miru već i u borbi. Bog nije samo nježan već i odlučan i energičan i opasan. Tko se upušta u ovu borbu i uz rizik da će biti povrijeđen, taj tek tada postaje uistinu muškarac. I postaje – kako nam pokazuje Jakov – istovremeno i otac, ne samo biološki već i duhovni. Pustinjački oci stoga su u Jakovu vidjeli uzor. Rvali su se kao Jakov s mračnim stranama i demonima i odoljeli su im. Veliko iskušenje pravo za muškarca današnjice sastoji se u tom da se osloni samo na svoj razum i volji i pritom zaobiđe sve što se izdiže iz dubina nesvjesnog. Često na ovom putu ima i uspjeha. Ali taj uspjeh može biti i zamka. Onaj koji je uspješan ne mora se suočavati sa sjenom. C. G. Jung piše da je najveći neprijatelj preobrazbe uspješan život. Tko je stalno uspješan, taj vjeruje da mu je život u redu. Ako žena progovori o muškarčevim mračnim stranama, tad se on brani od toga. On uopće ne razumije što njegova žena time misli. Ona ima problema, ne on. Kod njega sve teče glatko. On je zadovoljan. Ali, ponekad agresivni način na koji muškarci reagiraju na kritičke primjedbe svoje žene pokazuje da nisu tako sigurni kao što to na vani izgledaju. Neizlječivo se boje da bi netko mogao zagrepsti lak s njihove uspješne slike. No, kad-tad, stara strategija više nije dovoljna. Razum sa svojom lukavošću više ne pomaže da se djeca razvijaju drugačije, kad se tijelo razboli ili kad psiha više ne surađuje – na primjer ako onome koji je uspješan odjednom više ne da spavati ili ako ga baca u napadaje panike. Po susretu sa sjenom Jakov postaje sposoban biti otac. Jakov važi za praoca Izraela. Biblija nam pripovijeda jako puno o tom na koji je način Jakov otac. Kad je Jakov radio kod Labana, imamo dojam da žene od njega hoće što je moguće više sinova. Rebeka kaže Jakovu: "Daj mi djelu! Inače ću svisnuti!" (Post 30,1) Jakov je zato tu da sa svoje dvije žene i sa sluškinjama ima sinove i kćeri. A od očinskih osjećaja ne opaža se ništa. Samo se kod posljednje dvojice od dvanaest njegovih sinova, koji su mu se rodili tek u starosti, govori se o njegovoj ljubavi prema njima. "Izrael je volio Josipa više nego ijednog svoga sina jer je dijete

15 njegove staračke dobi." (Post 37,3) Jer je Izrael više volio Josipa nego ostalu braću, braća zamrze Josipa. Namjeravaju ga ubiti. Nakon ovoga što nam Biblija kazuje, ne može se govoriti o očinskoj idili. Mnogo više mora Izrael (Jakov) prolaziti bolna iskustva kako bi svojim sinovima bio otac i postao im izvorom blagoslova. Josipa braća prodaju u Egipat. A Benjamina, najmlađeg sina, Izrael mora pustiti da ide s braćom u Egipat. Tek kad su se braća pomirila s Josipom i Izrael postaje otac svima na jednak način. S gledišta psihologije, otac je onaj koji djecu podržava, onaj koji ih podupire kako bi se odvažili na svoj život i sami ga uzeli u svoje ruke. Otac ne zadržava svoju djecu već ih šalje u svijet da žive svojim vlastitim životom. Ali je tu kada ga zatrebaju. Njemu se mogu vratiti. Na njega se mogu osloniti. Ne otežava im kad pogriješe već im olakšava stvar. Stoji iza njih ako ih tko napadne. On je sinovima izvor muške energije. Upravo danas mnogi sinovi čeznu za ocem. Bez njega ne mogu razviti svoj muški identitet. Često dolaze u nesuglasice s ocem i bune se protiv njega ako je za njih prejak, ako traži preveliku poslušnost ili ih preopterećuje svojim očekivanjima. Ali i ta pobuna pripada procesu postajanja muškarcem. Samo ako se distanciram od oca mogu otkriti i pozitivne korijene koje imam u njemu. Ja sam zahvalan za iskustvo svog oca. On je vrlo rano izgubio svoje roditelje. Odrastao je u pokrajini Ruhr, a radio je u uredu jednog rudnika. Jer mu je smetalo što mora raditi na katoličke blagdane, jednostavno se preselio u München bez ikakve sigurnosti. Nije imao novca. Ali se jednostavno probio i osnovao trgovinu. Kad je o tom pripovijedao, to mi je uvijek imponiralo. Poslije njegove smrti moja je sestra našla njegove dnevničke zabilješke iz vremena prvih godina u Münchenu od 1923. godine i dalje. Kad sam ih čitao, osjetio sam kako je sam morao tražiti svoj put praćen mukom i mnogim razočaranjima. Kao otac uvijek je bio prisutan, budući da je trgovina bila u kući u kojoj smo i mi stanovali. Tako je bio na svim obrocima. Kad smo s djecom iz susjedstva igrali nogomet i posvađali se čim bismo izgubili, on bi izišao iz ureda. Nije vikao na nas već bi nas poredao u dvije vrste. Tad bi nam održao lekciju o pravom sportskom duhu. Svi smo si morali pružiti ruku i viknuti "hip, hip, hura". To je uglavnom bilo tako zabavno da smo se svi morali smijati. Time je stvar bila završena. Danas se mnogi očevi ne suočavaju sa svađama svoje djece. Zakučasta pitanja prepuštaju majci i povlače se u svoj posao. Kad se osvrnem unatrag, zahvalan sam što se moj otac suočavao s našim svađama bez moraliziranja i vikanja. Puno je više to shvaćao kao prigodu da nas pouči kako se sportaš mora učiti i gubiti i unatoč tome ostati fer. Jer se moj otac samo morao probijati kroz život, podržavao nas je kad bismo postali poduzetni. Nikad se nije bojao kad smo s biciklima i šatorima bili dva tjedna na putu po Alpama. Kad god smo nešto planirali, on bi to podržao. Nikad nije kvario planove ili izražavao svoje sumnje. Puno više, bio je ponosan kad bismo se primili nečega i smislili nešto što je drugima prije izgledalo kao neostvarivo. Kao dijete imao sam najluđe pomisli. Sa sedam godina napravio sam s braćom malo jezerce za ribe u dvorištu. Budući da ribe ne bi preživjele zimu, donio sam ih u kadu. Čitava obitelj nije se tad mogla tjednima kupati. Još i danas se čudim što je moj otac pokazivao razumijevanje za takve ideje. Osim moje starije braće i sestara nitko se tada nije bunio. Budući da je moj otac u prvom svjetskom ratu bio mornar, uvijek bi se oduševio kad bismo ulovili ribu u nekom jezeru i donijeli je u naše jezerce. Drugi put napravio sam klupu od dasaka koje sam kojegdje našao. Kad je bila gotova, pun ponosa pokazao sam je ocu. On je sjeo na nju a ona se odmah raspala. To je sve nasmijalo. Prvi pokušaj nije uspio. Ali to me nije odvratilo od toga da ostvarim druge ideje. Otac koji podržava svoju djecu potiče njihovu kreativnost i želju za životom. Nama nikada nije bilo dosadno. Uvijek smo imali dovoljno ideja kako se možemo igrati i čega se možemo prihvatiti. Kad smo kasnije u pubertetu raspravljali s ocem i svi bili drugačijeg mišljenja od njega, nikad nije uporno ostao pri svom. Kad bismo ga svojim argumentima stjerali uza zid,

16 on bi se jednostavno nasmijao. Time je rasprava izgubila oštrinu i završila bez gubitnika. A ni mi nismo više svoje argumente shvaćali tako ozbiljno. Kao u svakom arhetipu, tako i u slici oca, skriva se mnogo snage ali i opasnosti. Tko kao otac ne pušta svoju djecu, tko prakticira patrijarhalni stil vođenja i misli da može sve određivati, iskrivljuje sliku oca. Brka je s nepogrešivošću i autoritarnim stilom vođenja. Autoritaran je samo onaj tko nema karaktera. Jer se u osnovi boji konflikata, mora stalno lupati po stolu i dokazivati svoj autoritet. Ali to nije muškarac, već karikatura muškarca. Iza toga se osjeća strah da bi mogao biti svrgnut i stavljen u pitanje u svojoj nepogrešivosti. Muškarci koji nisu imali pozitivnih iskustava s ocem su uvijek nepovjerljivi. I imaju dojam da se stalno moraju dokazivati. Jer u sebi nisu mirni, moraju bez predaha biti aktivni kako bi dokazali koliko se muške energije krije u njima. Ali ova moć bez dobrog iskustva oca uglavnom djeluje razarajuće. Ona ne gradi jer je samodopadna. Ne radi se o želji da se nešto oblikuje već o pritisku da se mora dokazivati kako bi ga otac konačno primjetio. U politici vidimo kako takvo stanje bez oca djeluje rušilački. Iskorištavaju cijele narode kako bi proživjeli svoje rane koje im je nanio otac. Postajanju muškarcem pripada i očinstvo, svejedno je li muškarac i biološki otac sinova i kćeri ili samo duhovni. Biti otac znači podržavati druge, posredovati im želju za životom, davati im oslonac tako da se odvaže sami uzeti život u svoje ruke. U blizini očevoj sinovi i kćeri usuđuju se i pogriješiti. Znaju da im otac neće otežati. Njemu smiju doći i kad su zašli na stranputice. Otac ne sputava već pušta djecu. Ali je tu za njih. Djeca znaju da se uvijek mogu vratiti da se oslone na njega i kod njega nađu pomoć i utjehu. Mnogi muškarci koji se jednostavno gube u svom poslu, odbijaju ulogu oca. Mogu čak voditi svoje poduzeće, ali ne i svoju djecu. U raspravi sa svojom djecom muškarci osjećaju da se ne mogu skrivati iza svojih uloga. Djeca ih podsjećaju na vlastite mračne strane. Djecu ne može zadiviti uspješan poslovni čovjek. U njemu djeca traže čovjeka i oca. Otac postaje samo onaj koji dopušta da se pred njegovom djecom pokažu i njegove mračne strane. Suočiti se sa vlastitom nemoći i sjenom je preduvjet da se djeci pokaže istinska bliskost i da ih se podrži kad zakažu. Mnogi muškarci imaju dojam da moraju živjeti recept uspjeha koji primjenjuju u poslovnom svijetu i u svojim obiteljima. Ali to ne uspijeva. U poduzeću se traži brzina. A obitelj očekuje da otac za nju ima vremena. Jedan mi je menadžer pripovijedao da previše gura u malo vremena koje provodi s djecom. On misli da mora vrijeme što je moguće učinkovitije iskoristiti i s djecom mnogo toga poduzeti. Ali oni to uopće ne žele. Ona jednostavno hoće samo to da je otac tu, da se s njima igra i da ima za njih vremena. Ne žele da ih on upotrebljava kao nositelj uspješnosti već da ih ozbiljno prihvati kao djecu. Upravo su u našem vremenu nužno potrebni muškarci koji su u kontaktu sa svojim očinstvom. Već je Alexander Mitscherlich u šezdesetim godinama prošlog stoljeća govorio o društvu bez očeva. Mnogi su očevi tada pali u ratu. Ali i danas psiholozi govore o oskudici očeva. Mnogi su očevi kao i prije odsutni u odgoju. Ne podupiru svoju djecu. Ljute se što se njihova djeca razvijaju drugačije od onoga kako su si oni zamislili. Odgoj djece radije prepuštaju majkama. Ne žele stalno raspravljati sa svojom djecom. Ali djeci je potrebna očeva energija kako bi mogli rasti. Djeca hoće vidjeti muškarca koji se s njima bori, a ne poslovnog čovjeka koji svoju energiju živi samo na van i u obitelji hoće imati samo svoj mir. Ne treba oca samo obitelj već i društvo. Otac nije tu samo za svoju djecu. On preuzima odgovornost i za one koji su trpjeli, koji se osjećaju napušteni i ostavljeni, koji su na rubu društva. Otac je onaj koji pruža svoju glavu kad u obitelji nešto krene krivo. Ne izbjegava odgovornost. On staje ispred svoje obitelji. On staje ispred ljudi koji sami nemaju čvrstoće. Mnogi svećenici preuzimaju za druge ljude ovu "ulogu oca" i nije slučajno naziv za redovničkog svećenika pater (lat. "otac"). Oni ljudima bez orijentacije postaju očevi. Prate ih na njihovu putu. Pružaju im oslonac a da ih ne čine ovisnima o sebi. Danas doživljavam veliku čežnju za očevima na koje se može osloniti. Ponekad se to tako jako projicira na mene

17 da ne mogu ispuniti ta očekivanja. Ali iza ovih projekcija osjećam nedostatno iskustvo oca i čežnju da se na oca može osloniti. Takvi muškarci bez oca nažalost često upadaju u ruke muškarcima koji za se tvrde da su im očevi, ali to u stvari nisu. Tad oni podlažu muškarce bez oca i određuju ih umjesto da im pomognu da nađu vlastiti put i da dođu u dodir s sa svojom muškom energijom. Moglo bi se sažeto reći da su za oca karakteristična dva stava: odlučnost i velikodušnost. Očevi djeluju ako to iziskuje situacija. Donose odluke umjesto da probleme odguruju od sebe. U mnogim poduzećima, gremijima i grupama danas nedostaje očinskih muškaraca koji pružaju svoju glavu, preuzimaju odgovornost i donose odluke. Mnogi muškarci radije ne donose odluke iz straha da bi mogli pogriješiti. Ali tad od njih ne dolazi ništa novoga. Boje se sukoba i ništa ne pridonose bistrenju situacije. Drugi stav je velikodušnost. Očevi nisu sitničavi i uskogrudni. Imaju široko srce. Djecu ili one koje vode smatraju sposobnima. Naše vrijeme treba takve očeve širokog srca. Ja sam zahvalan što sam imao takvog oca.

5. Josip: čarobnjak Jakov je bio najdraži majčin sin. Josip je miljenik očev. On je tipičan očev sin. To u njegovoj braći budi zavisti, pa čak i mržnju. Josip se osjeća posebnim. Svojoj braći pripovijeda san u kojem je s njima na polju vezao snoplje. Njegov se snop uspravio, a snopovi ostale braće ga okruže i poklone mu se. Braća mu na njegov san odgovore: "»Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?« I još ga više zamrze zbog njegova pričanja o snovima." (Post 37,8) Nije dakle, samo posebna naklonjenost očeva ona koja izaziva zavist braće, već je to i Josipovo ponašanje kojim se on prikazuje kao nešto posebno, kao očev ljubimac koji dobiva sve što hoće. Josip izaziva agresivnost u svojoj braći jer se jednostavno ne prilagođava već vjeruje svojim vlastitim snovima. On ima još jedan izvor od kojega može živjeti: svijet nesvjesnog, svijet unutarnjeg nadahnuća. To je čarobnjakov svijet. Kad je Josip po nalogu svoga oca donio svojoj braći koja su napasala stada nešto za jelo, oni ga odluče ubiti. Ali, Ruben, najstariji sin, zauzima se za svoga brata. Hoće ga spasiti iz ruku svoje braće i vratiti ocu. Zato oni odustaju od toga da ga ubiju. Bacaju ga u čatrnju. Kad su tuda prolazili trgovci, Juda predlaže da im prodaju Josipa. To su Jišmaelci, potomci Jišmaela, brata Izakova. Josip, Jakovljev najdraži sin dospijeva u ruke Jišmaela, u pustinju prognanog brata njegova djeda. Moglo bi se reći da ga ovdje dostižu tajne povijesti njegove vlastite obitelji. Nedovršene mračne strane njegove obitelji opet izranjaju i hoće biti završene. Josip se tek s mukom mora osloboditi obiteljske sjene. Ali najprije sin koji dobiva sva očinska dobročinstva susreće vlastitu nemoć, strah i napuštenost. U mračnoj čatrnji osjeća se napušten i predan smrti. Jišmaelci kojima su ga braća prodala odvode ga u Egipat i prodaju Potifaru, visokom službeniku faraonovu. Najprije Josipu sve uspijeva jer Bog je s njim. Potifar je zavolio Josipa i povjerava mu sav svoj imetak. Ali sreća ne traje dugo. Žena Potifarova bacila je oko na Josipa. Traži od njega da spava s njom. No, Josip to odbija. To bi za njega bilo gaženje povjerenja prema svom gospodaru i grijeh prema Bogu. Kad ga je žena uhvatila za ogrtač kako bi s njom spavao, Josip bježi. Tad ga ona optužuje da ju je silio da spava s njim a kao dokaz pokazuje ogrtač. Gospodar se razgnjevi i baci Josipa u tamnicu. Josip opet doživljava napuštenost i tamu. Ali Bog je s njim. U tamnici Josip tumači snove dvojici zatvorenika. Oba doživljavaju točnu sudbinu koju im je Josip na temelju njihovih snova predvidio. Glavni pekar je obješen na drvo a glavni peharnik je vraćen u službu. Dvije godine kasnije usnu faraon san koji nije razumio. Ni egipatski mudraci i vračevi nisu ga mogli protumačiti. Tada se glavni peharnik sjeti Josipa i

18 ispripovijeda faraonu o njegovu umijeću tumačenja snova. Faraon pozove Josipa kako bi mu protumačio san. Ali Josip odgovara: "Ništa je ne mogu nego će Bog dati pravi odgovor faraonu." (Post 41,17) Josip faraonu na temelju njegovih snova proriče sedam godina obilja i sedam gladnih godina. I savjetuje mu da podigne spremišta kako bi sačuvao urod obilnih godina i tako mogao preživjeti gladne godine. Faraon postavlja samog Josipa za upravitelja njegova kraljevstva. Svojim dvorjanicima kaže: "Zar bismo mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?". (Post 41,38) Tako Josip postaje najmoćniji čovjek u Egiptu. Njegova nesreća pretvorila se u novu sreću. Jer se razumije u snove i jer ga je Bog blagoslovio, sve mu uspijeva. Dok čitav svijet gladuje, može Josip, čarobnjak, vaditi iz punih skladišta. Josipova braća kreću u Egipat da tamo kupe žita jer je u Kanaanu zavladala glad. Josip prepoznaje svoju braću ali ne daje da oni prepoznaju njega. Daje im žito ali samo pod uvjetom da se vrate ocu i dovedu najmlađeg brata. Jakov odbija pustiti svog najmlađeg sina da otputuje. Boji se da će poginuti. Kad je glad postala još teža, Juda jamči za Benjamina. Tako braća opet dolaze Josipu. On ih opet stavlja na kušnju. Vreće im puni žitom a u Benjaminovu vreću daje staviti srebreni pehar. Tad ih daje uhititi. Benjamin mora postati rob. Kad se Juda zauzima za njega, Josip više ne može izdržati. Plačući govori svojoj braći: "Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga set prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi na životu."(Post 45,4-5) Josip se izmiruje sa svojom braćom. U svojoj sudbini vidio je samog Boga na djelu. Bog je preokrenuo zlo u dobro. On je želju za smrću braće preokrenuo u blagoslov za cijelu obitelj. Josip nije ogorčen ranama koje su mu nanijela braća. Može se pomiriti s njima jer se osjeća zaštićenim i blagoslovljenim od Boga. Već su mu njegovi snovi koje je sanjao kao dijete obećali da će njegov život uspjeti. Ovi su mu snovi u napuštenosti čatrnje i egipatske tamnice ulili povjerenje da ga Bog ne napušta. Najmiliji očev sin nije se više mogao uzdati u očevu pomoć. Otac je daleko. Ali je otkrio Boga kao svoga oca kojem se povjerava i koji ga vodi kroz sve nevolje života. Josip sluša snove i zna ih tumačiti. Tako se Josip pokazuje s posebnom darovitošću koja mu postaje blagoslov. Postaje vladar na cijelom zemljom. Kad je Josip susreo svoju braću pokazuje svoje osjećaje. Gubi pribranost moćnika. Plačući ljubi svoju braću. Sad se Josip ne osjeća kao nešto posebno, on je sada jedan od braće. Moglo bi se reći: sad postaje sposoban za odnos. Sad više nije najdraži sin koji se postavlja iznad braće već onaj koji im se baca oko vrata i s njima postaje jedno. Novi odnos prema braći vodi tome da faraon poziva njegovu cijelu obitelj da dođe u Egipat. Tako se Izraelci spuštaju u Egipat na 400 godina. Josipova sudbina određuje, dakle, buduću sudbinu jednog cijelog naroda. Josip je slika čovjeka koji se ne ograničava samo na svoje profesionalne uspjehe već u isto vrijeme osluškuje svoje snove i pokazuje osjećaje. Ne identificira se sa svojom ulogom vladara, već silazi sa svoga trona i brat je među braćom. Josip je došao do ove mudrosti jer je prošao kroz napuštenost, nemoć, usamljenost i tamu. Prošao je tipični put koji bajke opisuju kao put junaka. Svaki muškarac mora proći kroz opasnosti, mora napustiti sebe i sve svoje planove kada dospije u bezizlaznu situaciju kako bi samoga sebe predao u ruke Božje. Njegov uspjeh nije u njegovim rukama već se sav predaje u ruke Božje. A ruka Božje jamči da će njegov život uspjeti pa i ako uvijek iznova ima situacija koji više nalikuju propasti nego uspjehu. I u Josipu postoje mnoge slike koje on ostvaruje. On je tumač snova, političar, organizator. U njemu bi htio promotriti arhetip čarobnjaka. "Čarobnjak stoji na vlastitim nogama na tlu ovoga svijeta, obdaren darovima svemira. Poznaje vječne zakone nastajanja i propadanja , poredak stvaranja i na zemlji ostvaruje ono što je spoznao. Sposoban je vidjeti kroz vanjsku pojavnu sliku ovoga svijeta i spoznati stvarnost u pozadini." (Fischedick 236) Čarobnjak vlada umijećem oblikovanja ovoga svijeta iz znanja o nadsvjetskom, božanskom.

19 On u svemu spoznaje poredak. Odlikuje se unutarnjom jasnoćom. Josip oblikuje svijet znanjem o snovima u kojima mu sam Bog ukazuje na pozadinu sve stvarnosti. On organizira politiku Egipta, ne na racionalnom razmišljanju, već na temelju snova koje uz Božju pomoć može tumačiti. Čarobnjak je upućen u duboke tajne ovoga svijeta. On je u kontaktu s Bogom. Iz te unutarnje povezanost s Bogom on može oblikovati svijet po Božjoj volji. I uz svu upućenost na svijet, on nikad ne zaboravlja mističnu dimenziju svoga života. Kao i u svakom arhetipu tako se i u ovom čarobnjakovom skriva mnogo opasnosti. Tko hoće doći u dodir sa čarobnjakom u sebi, mora to učiniti vrlo oprezno. I uvijek mu je potrebno odstojanje od arhetipa čarobnjaka. Ako se identificira s njegovim arhetipom, tad će se naduti. Osjećat će se kao izvor velike magije umjesto da bude njeno sredstvo. Takvo nadimanje ega vodi do tipičnog gurua koji raspolaže velikim talentima i ljude na se veže izvanrednim zračenjem, ali je slijep za svoje vlastite mračne strane. Tko nema unutarnji odmak prema čarobnjaku u sebi, taj zavodi druge ljude svojom magijom i uništava ih. U konačnici to je duhovna zloupotreba čime se takav čarobnjak bavi. Duhovna arogancija i nadimanje ega velika je napast za svakog svećenika, terapeuta i televizijskog propovjednika. Muškarci na vodećim zadaćama osjećaju da im je potreban čarobnjak u njima. Samo s razumom ne mogu voditi neki veliki pothvat. Potrebna im je veza s unutarnjim izvorom, s božanskim izvorom inspiracije i kreativnosti. Moraju doći u doticaj s arhetipom čarobnjaka "koji mobilizira resurse unutarnje spoznaje". (Arnold 149) Arhetip čarobnjaka jača potencijal inspiracije, kreativnosti, vlastitih mogućnosti koji je već u njihovoj duši. Muškarci koji gledaju samo na ono izvanjsko, koji sve samo proračunavaju i organiziraju, ostavljaju ovaj unutarnji potencijal svoje duše neiskorišten. Tko nađe prilaz unutarnjem čarobnjaku, taj ne djeluje samo iz glave već slijedi unutarnje darove koji svakodnevicu i posao oplođuju daleko više nego čisto racionalno razmišljanje. Pitanje je kako ćemo naći prilaz unutrašnjem čarobnjaku. Povijest Josipova pokazuje da je odnos s ocem važan izvor iz kojeg čarobnjak crpi. Josip je očev sin. Moj otac nam je kao djeci navečer kad bi bilo mračno pun oduševljenja objašnjavao zvijezde i zviježđa. Tu je postajalo vidljivo nešto od tajne svijeta. Kad bi se s nama šetao šumom, govorio bi nam o ljepoti drveća. Moju najmlađu sestru to je malo zanimalo. Samo je htjela do najbližeg kioska da dobije nekakav slatkiš. Ali otac se nije dao time smesti da nam objašnjava tajnu stvaranja. Uveo nas je i u numinoznost liturgije. Kad bi govorio o smislu svetkovina Božića i Uskrsa, osjećao sam mu je srce bilo dirnuto tajnom utjelovljenja Božjeg i tajnom našeg otkupljenja. Kad sam bio u internatu uvijek iznova pisao bi mi ne samo o onome što se događalo kod kuće već i o svom pogledu na Boga i svijet. U novicijat mi je napisao: "Načelo kršćanstva sastoji se u ljubavi. Onaj tko je to shvatio, njemu će biti lako uzvratiti na dobrohotnu povezanost s Bogom i ljudima." Od svog sam oca dobio želju za razmišljanjem ali ne zato da bih puno znao već da bih pojmio ono što je u pozadini postojanja. Moj otac je svoju želju za čitanjem i razmišljanjem razvio u svom trgovačkom zanimanju. Morao je izgraditi svoju egzistenciju iz ničega. Usprkos tome nije mu nikada bilo dovoljno brinuti se samo za izvanjsko. Je li bilo Silvestrovo ili kakvo drugo obiteljsko slavlje, uvijek je držao govor u kojem je upućivao na bitno o čemu se u životu ovisi, na život iz Boga i s Bogom. Čarobnjak nema sam od sebe svoju sposobnost intuicije. U konačnici dobio ju je od Boga. Ono što on može je vjerovati vlastitim snovima. Nešto od čarobnjaka svi imamo u sebi. Zato kao i Josip trebamo imati povjerenja u to da nam Bog govori u snovima. I trebali bismo tražiti kontakt s unutarnjim svijetom duha u nama. Važan način za to je meditacija koja nas dovodi u doticaj s unutarnjim prostorom šutnje. Tamo gdje nijedan čovjek nema pristupa, tamo gdje ne mogu prodrijeti naše brige i mudrovanja, tamo shvaćamo da u nama izvire izvor božanskog duha, izvor koji nikad ne presušuje, zato jer je božanski. Da bismo oblikovali ovaj svijet potrebno nam je mjesto izvan ovoga svijeta, unutrašnje mjesto nad kojim svijet nema moći. S njega doslovno dobivamo dovoljan odmak da možemo sagledati dnevne probleme i

20 spoznati o čemu se u stvari radi. Tako upravo muškarci koji imaju vodeće uloge u gospodarstvu i politici traže duhovni put za sebe. Osjećaju da ih mistički put privlači. Mistika nije od svijeta udaljeno vraćanje u sebe, već bivanje u doticaju s nadsvjetskim, transcendentnim Bogom, i to usred svijeta. Iz ovoga iskustva tad nam uspijeva da se bolje posvetimo svakodnevnim problemima a da se sami ne nađemo u njima.

6. Mojsije: vođa Mojsije je tipični vođa. Vodi svoj narod iz egipatskog ropstva u slobodu obećane zemlje. Mojsije je onaj koji zna voditi druge. Ali narod je također slika za dijelove njegove vlastite duše. Mojsije je onaj koji može sam sebe voditi. Biblija nam opisuje put kako Mojsije uči voditi samog sebe i narod. Mojsije nije jednostavno rođen kao vođa. I kod njegova vodstva ne ide sve glatko. Već od rođenja, Mojsije je obdareno dijete. Faraon je zapovjedio da svi novorođeni dječaci moraju umrijeti. Kad se Mojsije rodio, majka je vidjela da je to lijepo dijete. Nije ga mogla protiv svoga srca ubiti. Tako ga je skrivala tri mjeseca. Tada ga izloži na Nil. Kći faraonova našla košaru s uplakanim djetetom. Uzela ga je kao svog sina i dala mu ime Mojsije. "Jer sam ga iz vode izvadila." (Izl 1,10) Mojsije je slika svih nas. U konačnici svi smo izložena djeca, faraonovi sinovi i kćeri, sinovi i kćeri sunca. Ali rastemo u tuđini, izloženi nevoljama i opasnostima života. Mit o izloženom djetetu koje ima izvanredne darove i koje je u konačnici božanskog podrijetla, nadaleko je raširen: počevši s Romulom i Remom, preko Edipa, Krišne, Perzeja, Siegfrieda, Bude, Herkula i Gilgameša pa do Isusa koji je već kao dijete morao bježati u Egipat. Mit nam pokazuje da smo svi ugrožena Božja djeca. Ali kad dođemo u doticaj s božanskim djetetom u sebi, tek tad otkrivamo našu istinsku obdarenost i svoje poslanje koje nam Bog povjerava. Ne ostajemo na povrijeđenom djetetu koje smo također. Božansko dijete u nama predstavlja obnovu i istinsko nepovrijeđeno ja koje je uz sve opasnosti našeg života zaštićeno Božjom rukom u našoj nutrini. Mojsije raste. Kad je vidio kako neki Egipćanin tuče jednog Židova, on ga ubije i zakopa u pijesak. Slijedećeg dana hoće izgladiti svađu između dva Židova. Tada mu jedan od njih spominje ubojstvo Egipćanina. Mojsije bježi u Midjan. Tamo oženi kćer tamošnjeg svećenika. Svog sina naziva Geršon (pustinjski gost, gost u tuđini, pustoši). Mojsije je propao. Mora produžiti život u tuđini. Njegov prvi pokušaj da preuzme vodstvo nije uspio. Uzdao se u svoju vlastitu snagu. Ali još nije susreo samog sebe i svoju vlastitu nemoć. Očito, druge je u stanju voditi samo onaj tko je jednom preživio krah i bolno doživio usamljenost u tuđini i svoj manjkavi talent za vođenje. Kad je Mojsije pasao ovce i koze svoga tasta, "anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma." (Izl 3,2) Iz gorućeg grma progovara mu Bog: "Vidio sam jade svog naroda u Egiptu… Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta." (Izl 3,7.10) Mojsije se brani. Prvo pita za ime Božje. Tad se Bog objavljuje kao Jahve, "Ja sam koji jesam." (Izl 3,14) Tad dolaze sumnje u sebe samog. Kako će uvjeriti narod? Jahve mu pokazuje čudesne znakove kojima bi mogao uvjeriti narod. Ali, na koncu Mojsije ukazuje na svoju manjkavu rječitost. Bog se razgnjevi na Mojsija i nalaže mu da uzme svoga brata Arona kao tumača. Mojsije nije rođeni vođa koji preuzima zadaću vodstva iz svoje velike samosvijesti. Mora prvo susresti svoju nemoć i neupotrebljivost koje spoznaje u slici grma. Mojsije sumnja u to da će ga ljudi slušati. Pati i od toga da nije vješt na jeziku. Bog ga mora natjerati na njegovu zadaću. Bog ga šalje svom narodu. I ne dopušta da ga Mojsijeve sumnje u samoga sebe odvrate od toga da upravo njega postavio na vodeći položaj. Mnogi muškarci na vodećim položajima u poduzećima misle da su rođeni vođe. Ali takvi muškarci u svom vođenju ne obraćaju pozornost na svoje suradnike. Ako muškarci poput Mojsija susretnu

21 svoju vlastitu nemoć, tad vode obazrivije. Tada se obaziru na važnost svojih suradnika, tad prije spoznaju o čemu vođenje ovisi. Zadaća koju Mojsije preuzima nije laka. Na početku može narod svojim čudesnim znakovima lako uvjeriti. Ali kad je faraonov pritisak na narod postajao sve jači, narod počinje mrmljati. Njegovim pokušajem da oslobodi narod sve je postalo još gore. Tad Mojsije mora upornim pregovorima navesti faraona na to da pusti narod. To mu ne polazi za rukom bez velikog otpora faraonova. Samo velikim zlima koje Bog pušta na Egipat daje se faraon uvjeriti da pusti narod. Zla predstavljaju otpor koji dosadašnji poredak pruža u nastojanju da sve ostane po starom. Svatko tko vodi neku grupu, poduzeće ili zajednicu, zna kako taj otpor može biti čvrst. Sve se smračava. Skakavci napadaju žetvu i čini se da će sve uništiti. Tu je potrebno veliko povjerenje u božansko poslanje kako se ne bi dali zaustaviti tim otporom i pali u razočaranje. Konačno Mojsiju uspijeva povesti narod iz Egipta. Ali faraon ga progoni. Narod stoji pred morem i gleda Egipćane kako jurišaju prema njima. Narod se buni protiv Mojsija: "Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta? Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćanima!" (Izl 14,11-12) Mojsiju je teško voditi u slobodu narod koji se boji svakog koraka u slobodu i čezne za egipatskim loncima s mesom. Radije će ostati rob nego se izvrgnuti opasnostima pustinje. Ali put u slobodu vodi preko opasnosti propasti od smrti i žeđi. I nakon uspješnog prelaska preko Crvenog mora u kojem su Egipćani koji su ih progonili izginuli, narod mrmlja kod svake poteškoće. Čudo na Crvenom moru nije ih uvjerilo. Mojsije uvijek iznova mora vapiti Bogu za pomoć. Pati pod teretom naroda. Tuži se Bogu: "Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati!" (Izl 17,4) Bog pokazuje Mojsiju kako može zadovoljiti narod s njegovim potrebama. Kad su se Amalečani suprotstavili narodu, Mojsije se ne bori na prvoj crti. On je stao na brdo i molio za narod. Održava vezu s Bogom. Zna da se do slobode može doći samo uz pomoć molitve. Molitva jača narod u borbi protiv Amalečana. Mojsije nije samo molitelj već i sudac. Cijeloga dana dolaze mu ljudi da im sudi u njihovim sporovima i izriče pravdu. Kad je njegov tast to vidio kaže mu: "Nije dobro kako radiš. I ti i taj narod s tobom potpuno ćete se iscrpsti." (Izl 18, 17-18) Mojsije se oslanja na tastov savjet i delegira svoj vodeći položaj. Postavlja pouzdane ljude za suce. Nije ovisan o svojoj moći. Osjeća da se i za sebe samog mora brinuti ako hoće dugo voditi narod. Na Sinaju Mojsije dobiva još jednu novu zadaću. Postaje narodu zakonodavac i vođa u iskustvo Boga. Sam se penje na brdo i tamo susreće Boga. Pripovijeda narodu što mu je Bog rekao. Narod se treba posvetiti i pripraviti se za susret s Bogom trećeg dana. A trećeg dana u osvit poče grmjeti i sijevati. Narod dršće od straha. "Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu." (Izl 19,17) Zadaća Mojsijeva je, dakle, posvetiti narod za Boga i pripraviti ga za susret s njim. Nije dovoljno samo to da Mojsije pripovijeda što mu je Bog rekao. On mora uputiti narod u iskustvo Boga. On je mistagog (svećenik) koji narodu otvara oči za tajnu Božju. Ali tad se Mojsije sam penje na brdo. Tamo prima zapovijedi na dvije kamene ploče "ispisane prstom Božjim". (Izl 31,18) Dok je Mojsije bio na brdu, narod otpada od Boga, pravi sebi zlatno tele, sliku boga uspjeha i plodnosti. To je iskustvo koje imaju mnogi vođe. Ljudi se radije zadovoljavaju s onim što vide i što im obećava brzi uspjeh. Vizije su tako daleko. Tko zna što se sve događa na brdu? Neka nam radije sada bude dobro nego da se upuštamo na tegobne putove u budućnost. Mojsije silazi s brda i vidi kako narod pleše oko zlatnog teleta. Pun gnjeva razbija ploče zakona – saveza. Njegov pokušaj da povede narod u dobru budućnost čini se propao. Ali Bog mu naređuje da opet iz kamena iskleše dvije ploče i da se s njima popne na brdo. Četrdeset dana i četrdeset noći ostaje Mojsije na brdu. Pritom posti. Tada opet silazi dolje. Iz njegova lica izbijala je svjetlost. "Kad su Aron i Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost ne usudiše se k njemu pristupiti." (Izl 34,30) Mojsije je onaj koji intimno

22 razgovara s Bogom, licem u lice. Njegovo lice počinje svijetliti čim govori s Bogom. Zato je morao prevući koprenu preko svoga lica da ga se Izraelci ne boje. Ovdje je vidljiv jedan aspekt Mojsijev. On je povjerenik Božji. Smije razgovarati s njim. Smije boraviti u njegovoj prisutnosti. To ga preobražava, od njega čini lik iz kojeg izbija svjetlost. A to mu daje novi autoritet prema narodu. Mojsije je narodu zakonodavac. Ali zapovijedi koje on daje nisu rigidni propisi koji ljude zauzdavaju. Mnogo više oni dolaze iz iskustva Boga, ali i iskustva vlastite nemoći. Mojsije je ove zapovijedi dobiva od Boga. Prima ih na brdu, tamo gdje je Bogu osobito blizu. Tko druge vodi, uvijek iznova se mora povući od njih kako bi na brdu iskusio Božju blizinu. Potreban mu je odmak od dnevnog posla da na brdu dobije širi pogled. Ako u osami Bogu prinese sebe i svoju nemoć, učinit će ono po Božjem ispravno. Tad njegove upute neće postati sitničave, već će ljudima otvarati nebo. Mora prvo dopustiti da njega samoga Bog preobrazi i prosvijetli prije nego što će drugima prenijeti ono što Bog želi od njih. Jer je Mojsije jedini koji je iskusio Boga i koji je iznutra preobražen susretom s njim, narod umanjuje ono što on kaže. Štoviše, i nakon dubokog iskustva Boga na brdu Sinaju, uvijek iznova dolazi do otpora Bogu i Mojsiju. Narod upada u samosažalijevanje: "Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prǎse, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega osim mane pred očima našim" (Br 11,4-6) Mojsije se tuži Bogu: "Zašto nisam stekao milost u tvojim očima kad se na me uprtio teret svega ovog naroda?… Ja sam ne mogu nositi ovaj narod. Preteško je to za me." (Br 11,11.14) Muškarci na vodećim pozicijama razumiju ovo jadanje. Njima je ponekad kao i Mojsiju. Svoju zadaću doživljavaju kao teret. Čini se da suradnici ne razumiju što im žele priopćiti. Mojsiju Bog nalaže da uzme sedamdeset muževa. Njima će Bog dati nešto od duha koji počiva na Mojsiju tako da on sam više ne mora nositi svu odgovornost. Neki muškarci se radije lome pod svojim teretom nego da taj teret podijele na više pleća i probleme rješavaju zajednički. Mojsije se mora boriti s uvijek novim nevoljama i otporima. Šalje uhode u zemlju koju mu je Bog obećao. Oni sa sobom donose njene plodove. Ali plaše narod time da je zemlja nastanjena divovima koje oni nikad ne bi mogli nadvladati. Tko druge vodi, uvijek ima posla s ljudima koji oblikuju protuvođenje. Oni kvare sve što se u poduzeću pokazuje kao vizija. Posvuda vide samo ono negativno. Umjesto da se raduju plodovima koje donosi nova zemlja, oni gledaju na divove koji im stoje na putu. Potrebno je mnogo strpljenja kako bi se držali svojih vizija i uvijek iznova se suočavali s otporima. Deset puta narod je mrmljao protiv Boga i Mojsija. I uvijek je iznova Mojsije nastupio kao zagovornik naroda. Bog ipak može oprostiti narodu, daje se smekšati. Ali muškarci koji su mrmljali, moraju umrijeti. Samo će njihova djeca vidjeti obećanu zemlju. Tako narod još jednom luta 38 godina pustinjom. Uvijek iznova nastaju novi otpori i pobune. Kod svih ovih konflikata Mojsije nikad ne odustaje već se uvijek iznova bori za svoj narod. Ali jer je jednom posumnjao je li Bog uistinu u stanju dati narodu vodu, ni on sam ne smije ući u obećanu zemlju. Uspjeh svoga truda mora prepustiti drugome. Penje se na brdo Nebo da vidi zemlju koju je Bog obećao narodu. Tad postavlja nasljednika, Jošuu i umire. Narod ga ukopa u moapskoj dolini. Do dana današnjega nitko nije doznao za grob Mojsijev. Jedinstvena je sudbina koju Mojsije proživljava. S jedne strane on je jedan od najvećih proroka. Izraelci se stalno pozivaju na njega. On je povjerenik Božji. Samo on smije razgovarati s Bogom licem u lice, "kao što čovjek govori s prijateljem". (Izl 33,11) Ali posljednje ispunjenje, posljednji uspjeh, Bog mu uskraćuje. Smije tek vidjeti zemlju u koji je trebao uvesti narod. Drugi će netko nakon njega narod onamo uvesti. Mojsije je vođa koji je morao nositi narod, vođa koji se stalno morao boriti s njegovim konfliktima. Ali se za njega u isto vrijeme kaže: "Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji". (Br 12,3) Evagrij Pontski riječ skroman prevodi riječju blag. Za njega je blagost Mojsijeva uzor

23 svakom duhovnom vođi koji druge može voditi Bogu samo onda ako je nadvladao svoje strasti. Blagost je značajka čovjeka koji je sam sa sobom u miru. Poniznost je više hrabrost suočiti se sa svojim mračnim stranama. Mojsije, veliki vođa, u isto vrijeme bio je ponizan, skroman. Imao je osjećaj za svoje vlastite granice i slabosti. To nije samo po sebi razumljivo za muškarce koji nose odgovornost. Često potiskuju svoje slabosti kako bi pred svim drugima izgledali jaki. Ali istinska jakost sastoji se u tom da se suoči sa svojim mračnim stranama i da se s njima izmiri. Proces samoostvarenja koji Mojsije mora proći traži se od svakog muškarca koji istinski želi postati muškarac. Mora učiti preuzimati odgovornost i suočavati se s konfliktima kojima je izložen u svojoj odgovornosti. Mora učiti nadvladavati otpore "naroda" koji uvijek iznova mrmlja i čezne za majčinim krilom. Ako promotrim narod kao sliku za sastavnice muškarca, tad to za me znači: Mojsije se mora probijati kroz regresivni stav čežnje za majčinim krilom, čežnje za loncima punima mesa u Egiptu. U nama je čežnja za slobodom. Ali u isto vrijeme poznajemo i strah pred njom. Jer da bismo dospjeli do slobode moramo ostaviti staru sigurnost, zbrinutost od majke ili majci slične institucije kao što su Crkva ili poduzeće. Postajanje muškarcem znači upustiti se u rizik, krenuti pustinjom i na putu osjećati glad i žeđ, bez sigurnosti da put vodi cilju, obećanoj zemlji u kojoj on može biti potpuno on. Mnogi muškarci na putu u slobodu radije čeznu za izgubljenim rajem djetinjstva. No, na putu u slobodu, suočavam se sa svojim najdubljim potrebama, sa svojom potrebom za zbrinutošću i sigurnošću, zaštićenošću i domom. Ali put u slobodu uvijek vodi samo preko odvajanja od sigurnosti i ovisnosti. Put otkriva duboko usađene strahove u nama. Mojsije se suočava sa svojim strahovima i potrebama, sa svojim unutarnjim otporima i regresivnim težnjama tako što se u molitvi uvijek nanovo okreće Bogu i njemu prikazuje svoju unutarnju pobunu. Njegova molitva nije jednostavno potvrđivanje, već rvanje s Bogom. On se bori s Bogom, optužuje ga, tuži mu se za teret koji mu je on uprtio. Ali ne odustaje. I ako ga narod uvijek iznova razočarava, on ga se čvrsto drži a i obećanja koje je Bog dao ovom tvrdoglavom narodu. Mojsije kao vođa pokazuje jedan bitan aspekt koji pripada postajanju muškarcem. Muškarac mora preuzeti odgovornost. On ima zadaću voditi a ne jednostavno raditi ono što mu drugi kažu. Kao otac, muškarac u obitelji ima zadaću vođenja. U svakoj grupi u kojoj radi on je u isto vrijeme i vođa i vođeni. Pitanje je kako naučiti postati vođa. Ne postajemo vođom tako što kopiramo druge u njihovoj ulozi upravljanja. Prvi se korak mnogo više sastoji u tome da stupimo u doticaj s božanskim djetetom u nama, s vlastitom kreativnošću i inspiracijom. Moramo učiti vjerovati vlastitom osjećaju. Drugi korak je iskren susret sa samim sobom. Prvi Mojsijev pokušaj da preuzme vodstvo na se je propao. (usp. ovdje str. 20) Prvo mora u tuđinu i suočiti se s vlastitom nemoći i svojim granicama. I mora čekati dok ga Bog ne pozove. Ne može sam od sebe učiniti vođu. To je i poziv, ne od čovjeka već od Boga. I tad Mojsije mora učiti kako ostvarivati volju Božju – moglo bi se reći i svoju viziju – nasuprot otporima. Pritom su potrebna tri uvjeta: prvo blagost i poniznost, što znači da onaj koji vodi mora biti sam sa sobom u miru kako ne bi svoje mračne strane prenosio na one koje vodi i tako iz zbunjivao. Kao drugo, potrebno je uvijek nanovo povlačenje i razgovor s Bogom. Kod ovog razgovora ne radi se samo o tihoj meditaciji već o tome da se svi svoji osjećaji prikažu Bogu, i svoju ljutnju i strah i nestrpljenje. Molitva će često nalikovati Mojsijevu vikanju i jadanju. Vičući izbacujemo iz nas bijes i razočaranje pred Bogom. Jadikujemo i tužimo se. Ali tim što pred Bogom izražavamo svoje osjećaje, oni nas mogu mijenjati. Nutarnja emocionalna nečistoća se čisti. Tko druge vodi mora se stalno iznova čistiti od onečišćenja koje su negativne emocije suradnika stvorile u njemu. Ne smije se dati uvući u ono što onečišćuje. Ne smije se dati zaraziti mrmljanjem i razočaranjem. Treći uvjet je dobro postupanje s agresijama. Mojsije je usprkos svojoj blagosti ponekad i agresivan. Razbija dvije kamene ploče sa zapovijedima. Pokazuje svoju agresivnost

24 u razgovoru s Bogom. Prvo je proživljava pred Bogom kako bi tad odmjereno mogao postupati sa svojim agresijama pred narodom. One mu pomažu da tvrdoglavo ide za svojim ciljem i da se ne razočara. Daju mu snagu da nadvlada otpore. Agresija je uz seksualnost najvažnija životna energija koju crpimo. Tko sveže svoje agresije, tome nedostaje snage. Hoće li netko sazrijeti u muškarca ili će uvijek ostati prilagođeno povlađivalo, ovisi o ispravnom ophođenju s agresijom. Agresija dolazi od latinske riječi "ad-gredi" što znači "prilaziti". Agresija je moć zgrabiti stvari umjesto da ih se izbjegava. Agresije su izvor iz kojeg čovjek crpi kako bi proveo ono što je spoznao kao dobro, pa i protiv otpora ljudi koji se najradije zadovoljavaju onim dosadašnjim. Agresija je važan impuls napretka. Agresije ne žele uništavati, već se zauzeti za nešto. I žele regulirati odnos blizine i udaljenosti. Ako sam agresivan, to je često znak da su drugi kod mene prešli neku granicu. Agresija je moć ograničiti se od drugih kako bih došao u doticaj sa samim sobom i svojim unutarnjim impulsom. Agresija je energija koja ostvaruje unutarnje ideje pa i protiv otpora iznutra i izvana. Muškarci vole agresiju. Biraju sportske discipline u kojima se na dobar način mogu upotrijebiti agresije kao što su nogomet ili rukomet, boks ili hrvanje, biciklističke ili automobilske utrke. Uvijek se radi o kontroliranom ophođenju s agresijom. Agresija treba čestitost kako ne bi postala uništavačka. Odmjeravam se s drugim umjesto da ga uništavam. Sportaši tek u borbi otkrivaju snagu koja se krije u njima. Na sportskom protivniku oni mogu rasti. Jak protivnik potiče trkača da trči još brže. Agresija daje muškarcu snagu da izdrži i ostane čvrsto uz svoju viziju usprkos otporima. Ali prema agresiji je uvijek potreban i unutarnji odmak. Mojsije ide na brdo kako bi se povukao i spoznao gdje i kako treba upotrijebiti svoju agresiju. Mojsije utjelovljuje ono što Walter Hollstein očekuje danas od muškarca. Hollstein misli da muškarac mora tražiti ono prometejsko u sebi: "oblikovati duhovnu pustolovinu, perspektive i utopije i tako pokazati da muškarci i danas mogu postavljati putokaze i posredovati orijentaciju; odvažnost prihvatiti se problema umjesto da ih izbjegava i tako postane nesposoban za djelovanje; odreći se pozicija moći i odvažiti se za istinu." (Hollstein 25) Mojsije se zauzeo za život. Dao se u duhovni sukob sa svojim narodom i unatoč otporu onih tromih vodio narod u slobodu. Ovaj dar nije imao od samog početka. Odgovorio je na poziv koji mu je Bog uputio kad se osjećao bezvrijednim, propalim i previđenim. Tko se kao i Mojsije oslanja na Božju pedagogiku i dopušta da ga on vodi u slobodu, taj će sazrijeti u muškarca koji je u stanju i druge voditi u slobodu i prema životu.

7. Samson: ratnik Povijest Samsonova me je oduvijek oduševljavala. Kao mladić oduševljavao sam se njegovom beskrajnom snagom koja se skriva u ovom čovjeku, njegovom neustrašivošću i slobodom kojom je nadilazio sva pravila. Samson je od rođenja posvećen Gospodinu. Njegova mu snaga dolazi od Boga kako bi narod oslobodio od vlasti Filistejaca. Duh samog Gospodina je onaj koji ga pokreće. Samson si za ženu uzima Filistejku. Usput raskida lava koji mu je stao na put. Na svadbi postavlja gostima zagonetku. Ako je ne riješe za tri dana moraju mu dati trideset košulja i svečanih haljina. Na navaljivanje svoje uplakane žene Samson joj odaje rješenje a ona ga prenosi Filistejcima. Za osvetu Samson ubija trideset ljudi i uzima im odjeću da ju da svadbenim gostima. Rastaje se od svoje žene i daje ju prijatelju. Samson nije samo snažan već i maštovit kako može naškoditi Filistejcima. Hvata tri stotine lisica, veže ih po dvije za repove i na njih im pričvrsti luči koje potpali. Lisice su gorućim lučima trče kroz polja žita, vinograde i maslinike. Uništen je sav urod. Kad su ga

25 vlastiti zemljaci zarobili i predali Filistejcima, on pokida okove i poubija Filistejce magarećom čeljusti. Kratko nakon toga Samson se zaljubi u drugu Filistejku koja se zvala Dalila i oženi ju. Filistejci ju zaklinju da otkrije otkuda Samsonu nadljudska snaga. Prva tri puta Samson vara svoju ženu. Tad mu ona kaže: "»Kako možeš reći da me ljubiš kad tvoje srce nije sa mnom? Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.« Kako mu je svakog dana dodijavala molbama i mučila ga, njemu već dozlogrdje. I otvori joj cijelo svoje srce:»Nikada britva nije prešla po mojoj glavi jer sam od majčine utrobe nazirej Božji.«" (Suci 16,15-17) Kao nazirej, to znači onaj koji je Bogu posvećen, po židovskom običaju nije smio šišati kosu. Dalila pak uspava svog muža na svojim koljenima i odreže mu sve pramenove tako da ga je ostavila snaga. Filistejci ga uhvate i iskopaju mu oči. Tad ga bace u tamnicu. Kad su nakon nekog vremena slavili veliki blagdan, dovedu ga kako bi se zabavljali s njim. Ali, u međuvremenu kosa mu je opet narasla. On se uhvati za noseće stupove i slomi ih. Nad njim se sruši cijela zgrada. "Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života." (Suci 16,30) Prva Crkva je pustolovnu povijest Samsonovu tumačila teološki. Ona je u Samsonu, sunčevu čovjeku, čija povijest podsjeća na pustolovine grčkog junaka Herakla, vidjela sliku Krista. Kao što je Mariji navješteno rođenje Isusovo, tako anđeo naviješta Manoahu sina. Sin se posvećuje Bogu. Njegova pobjeda nad neprijateljem gleda se kao slika Isusove pobjede koji svojom riječju obara neprijatelje. Samson koji čupa gradska vrata Gaze postaje slika uskrsnuća Isusova u kojem on razbija vrata smrti. Samson je kao Isus vezan i izrugivan. Njegova smrt kojom propadaju njegovi neprijatelji postaje slika Isusove smrti na križu kojom nas je oslobodio naših neprijatelja. Prva Crkva je na ovaj način oslabila ono neugodno. Ovo drugačije tumačenje crkvenih otaca moglo bi se razumjeti i tako da su oni u Samsonovoj povijesti vidjeli uzor za naš put postajanja muškarcem. Na postajanje muškarcem pripada to da nadvladavamo zlo, da ne se damo određivati od neprijatelja života, da ne ostajemo u ulozi žrtve, već da se borimo za život. Na putu postajanja muškarcem moramo se upustiti u rizik da u borbi možemo i izgubiti. Samson je tipičan ratnik. Danas nam je teško s arhetipom ratnika. Jer, konačno, oba svjetska rata su nas stajala mnogo ljudskih života. A ratnici su uvijek oni koji svijet bacaju u nove ratove. Arhetip ratnika je podvojen. To pokazuje i grčki bog rata Ares (latinski Mars) koji je s jedne strane slika pozitivne muške snage a koji je s druge strane bio manje poštovana od olimpskih bogova zbog svoje razdražljivosti i želje za borbom. Tip Ares muškarca ima "direktnu vezu sa svojim osjećajima i svojim tijelom" (Bohlen 256) ali može utjelovljivati i nesavladivu žudnju za borbom. U pozitivnom smislu ratnik predstavlja onoga koji se suočava s vlastitim strahom i sam u svoje ruke uzima svoj život. Istinski ratnik uvijek se bori za život. Ne bori se protiv nekoga već za ljude kako bi mogli živjeti u miru. Bez ostvarivanja arhetipa ratnika "nećemo nikada biti sposobni ni za mir i solidarnost na samosvjestan način". (Fischedick 149) Pravi ratnik preuzima odgovornost za svoj život. Ograničava se od očekivanja drugih. No, to vodi u konflikte. Mnogi izbjegavaju konflikte jer su s njima imali loših iskustava. Ali kako bismo razvili svoje ja ne smijemo izbjegavati konflikte. Inače ćemo se ispuniti mržnjom. A ona će se osloboditi u prvoj neugodnoj prilici. Sigmund Freud kritizira odgojne metode svog vremena što mlade ne pripravlja na agresiju. Upravo u naše vrijeme u kojem mladi naginju nasilju potrebna je odmjerena uputa kako dobro postupati s agresijom a da se drugima ne naškodi. Nasilje je neprimjereno postupanje s agresijom. Tko je nasilan, njime vlada njegova agresija umjesto da on upravlja njome. Agresije hoće regulirati odnos blizine i distance i osposobiti me za to da se dobro ograničim nasuprot očekivanja drugih. Nasilje vrši samo onaj tko je drugom dao moć nad samim sobom. Budući se ne može ograničiti, hoće uništiti onoga koji ga je iznutra okupirao. No, time uništava i samoga sebe. Nasilnik sam nad sobom vrši nasilje. Ubija svoju dušu.

26 Samson nije svemoćan. Ima jedno ranjivo mjesto. Kad mu se ošiša kosa napušta ga sva snaga. Grci pripovijedaju o Ahilu, najhrabrijem junaku. On je ranjiv na peti. Germani nam pripovijedaju o Siegfriedu koji isto tako nije neranjiv po cijelom tijelu. Kad se kupao u zmajevoj krvi, pao mu je jedan lipin list na rame koje ga ostavlja ranjivim. Svatko tko se upusti u borbu životnu, bit će kad-tad ranjen. Naše društvo zalaže se upravo oko tog da kod jakih muškaraca koji su izloženi svjetlima javnosti, traži njihove slabosti i da ih uhodi. Mnogi se muškarci boje da će se otkriti njihova ranjiva mjesta. Utvrđuju se tobožnjim oklopom. Ili se skrivaju iza fasade korektnosti. Prije svega stalo im je do tog da ne rade pogreške. Ali tad od njih ništa ne dolazi. Ne ulaze u rizik, prestaju se boriti za neku dobru stvar iz straha da bi mogli propasti i da će se cijeli svijet srušiti na njih. Odbijaju staviti svoj život kao ulog za pravdu i mir. Istinski muškarac suočava se sa svojim slabostima. Nastavlja se boriti i s otvorenim ranama pa i onda kada ga uz to i javnost napada. Grci govore o "agoniji", intenzivnoj boli čovjekovoj. Luka opisuje kako je zadesila Isusa na Maslinskoj gori. Ethelbert Stauffer shvaća agoniju kao "strah za pobjedu s obzirom na skorašnju odlučujuću borbu o kojoj ovisi sudba svijeta." (Grundmann, Luka, 412) Agonija je smrtna borba, spremnost zauzeti se za nešto i onda ako nas to stoji života. Muškosti očito pripada to da se muškarac u svom zalaganju za svijet izlaže i opasnosti od smrti. Patrick Arnold, američki isusovac koji je pisao o arhetipu ratnika, misli: "Muškarac mora učiti živjeti s agonijom pa i onda kad odluči ostati gledatelj i živjeti kao promatrač u stolici za njihanje na terasi uz limunadu kod svoje kreposne tete." (Arnold 61) Tko se prihvati arhetipa ratnika bit će ranjen i uplašit će se. Ali on se suočava sa životom i njegovim konfliktima. Tako iz njega može proizlaziti život dok od promatrača ne dolazi ništa osim dosade i prezasićenosti. Promatrači čak sve znaju bolje. Ali nikad sami ne ulaze u sukob sa životom. Upravo je danas kada smo u znaku terora i stalnih ratnih prijetnji, potrebno razmišljati o arhetipu ratnika. Najveća je opasnost ako se emocionalno ranjeni muškarci "koji nisu sigurni u svoje vlastito značenje, vrijednost i muškost" (Arnold 142) identificiraju s arhetipom ratnika. Od takvih ratnika dolazi samo uništavanje i nesreća. Vrhovna zapovijed ratnikova je "nikada djelovati nasilno ili zaslijepljen bijesom ili željom za osvetom." (Arnold 145) Tko mora uništavati druge jer je sam iznutra uništen, nije ratnik. Štoviše, arhetip ratnika gospodari njime te se on tako uništava sve više. Robert Bly misli da je arhetip ratnika u vezi sa zaštitom naših psihičkih granica. Ratnik se ograničava od miješanja izvana, od uboda okoline. Arhetip ratnika ima u vidu otpor zlu. On upućuje na važna svojstva muškarca: "Hrabrost, samoodricanje, izdržljivost, vještinu i junačku ravnodušnost." (Arnold 142) Ratnik nije nasilan već se bori za mir. Borci za mir poput Mahatme Gandija i Martina Luthera Kinga ostvarili su arhetip ratnika time što su odbili ostati u ulozi žrtve. Oni su snagom ratnika ukazivali na mnoge zapreke miru i stvorili su mir. Suprotnost ratniku nije mirotvorac već pasivna žrtva koja se identificira sa svojom ulogom žrtve i stalno se samo tuži na to kako je sve loše a da se pritom sam ne zauzima i bori za dobro. Biblijska povijest Samsonova pokazuje nam bitne aspekte ratnika: on je krotitelj lavova. Miješa se s njima. Dolazi u doticaj s lavljom snagom. Dobro se odnosi prema svojoj agresiji. On je zagonetač: ne bori se samo tjelesnom snagom već i svojom inteligencijom. To je zaigrana borba. Samson je umjetnik kidanja okova. Zna kako pokidati okove kojima su ga sputali vlastiti zemljaci kako bi ga predali Filistejcima. Ne da se sputati, pa ni od prijatelja. Ratnik je slobodan čovjek neovisan o rodbinskim vezama. Nitko ga ne može okovati. I konačno, Samson u borbi protiv neprijatelja stavlja na kocku svoj život. Danas trebamo takve muškarce koji će izići iz klika i interesnih grupa te se u slobodi boriti za život. Možda je jedan razlog za nedostatak zanimanja muškaraca za duhovnost u tom da ona sadržava previše umirujućih i uspavljujućih elemenata te da više ne može prepoznati snagu ratnika. U vremenu ranog monaštva duhovni put shvaćao se kao borba. Benedikt Nursijski govori o "militia Christi", o Kristovoj vojsci. On poziva monaha da uzme oružje poslušnosti

27 "kako bi služio (militari – vojnički) istinskom kralju, Kristu Gospodinu". (Benediktovo pravilo, Uvod 3) Benedikt stoji u tradiciji ranog monaštva i crkvenih otaca koja povezana s mislima stoičke filozofije govori o duhovnoj borbi, o borbi protiv strasti i demona. Tako Bazilije piše: "Vojnik ovoga svijeta kreće u rat protiv vidljivog neprijatelja. Protiv tebe pak, nikada se neće prestati boriti nevidljivi neprijatelj." (Holzherr, Bazilije 37) Bazilije nadalje govori o tome da se Kristov vojnik ničim ne da smesti u tom da "služi Kristu Kristu Kralju". Psihološki bi se to moglo prevesti: služiti svom istinskom ja, nepokolebljivo tražiti put u vlastito središte. Za Benedikta je jasno da se prava borba događa u nutrini srca. U to je vrijeme duhovna borba privukla mnoge mlade muškarce i to one jake. Danas više depresivni muškarci osjećaju da ih duhovnost privlači. Naše bi vrijeme opet trebalo nešto od muške duhovnosti kako ju je utjelovljivalo monaštvo. Tad bi se opet više muškaraca moglo pozvati da se prihvate duhovne borbe. No, ova borba nije samo unutarnja, već i borba prema vani, trajna borba sa životnim izazovima. Ratnik je postojan. Ne uzmiče kad se pojave poteškoće. Benediktinski temeljni stav – stabilitas – znači konkretno trajnu postojanost u samostanskom životu. Pritom se ne radi samo o ostajanju na jednom mjestu već o unutarnjoj postojanosti, o neuzmicanju pred životnim konfliktima. Tko u borbi ustraje, taj razumije – tako su to shvaćali prvi monasi – Isusov duh. Isus je također bio borac, borac koji nije uzmicao već je ustrajao. Nije se bojao konflikta već ga je izdržao sve do gorkog kraja na križu. Prva Crkva poznaje mnoge svece koji su bili vojnici poput sv. Jurja, sv. Akacija i sv. Mauricija. Legende koje su se razvile oko ovih svetaca naglašavale su njihovo vojničko zauzimanje za život. Bili su to ratnici koji nisu svoju ratničku stranu upravili protiv ljudi već su se zauzimali za njihovu zaštitu i sigurnost. Rat se razlikuje od borbe. Mi se borimo na sportskom natjecanju. Borimo se za svoje ciljeve. U slici rata i neprijatelj uvijek igra neku ulogu. On je netko tko traži naš život. Za prve monahe sveci vojnici bili su uzor njihovoj borbi protiv demona koji im staju na put i ometaju život. Zato je sv. Benedikt shvaćao monaški život kao ratovanje, kao trajno suprotstavljanje silama koje me žele uništiti. U srednjem vijeku postojala je viteška ljubavna služba. Vitezovi su za ženu koju su poštovali i kojoj su se udvarali, prolazili teške borbe. Povezivali su borbu i ljubav jednu s drugom. Vitez nije bio jednostavno lakoumno smion već onaj koji je povezivao borbu, mjeru i disciplinu. Zauzimao se za siromašne. U ljubavi se oduševljavao nekom plemenitom ženom a da je nije htio imati za sebe. Židovski filozof Walter Schubart ovu vrstu ljubavi naziva udvaračkom ljubavi. On kaže: "Udvaračka erotika je u 12. stoljeću nastala istodobno s poštovanjem prema ženi. … Morale su to biti genijalne žene koje su tad oduševljavale muškarca za udvaranje, koje je narušavalo poredak koji je do tad određivao odnos među spolovima." (Schubart 121) Mi mislimo da se ratnici odnose grubo prema ženama. U viteškoj ljubavnoj službi upravo je suprotno slučaj. Vitez nije htio posjedovati ženu. Volio ju je i pjevao o svojoj ljubavi u divnim pjesmama. No, uvijek drži odmak pun poštovanja prema ženi kojoj se udvara. Ne možemo kopirati ovu vitešku ljubav. Ali možemo iz nje učiti povezivati ratnika i ljubavnika u nama. Očito, postoji unutarnja veza između ova dva arhetipa. Kralj David, kojem se sada okrećemo, povezuje u sebi obje ove slike, i onu ratnika i onu ljubavnika.

8. David: kralj David je najveći ratnik u Izraelovoj povijesti i najveći kralj. Njega se narod uvijek iznova spominje. Kao ratnik i kralj bio je u isto vrijeme i pjevač i pjesnik. A bio je i ljubavnik. Richard Rohr misli da kralj ujedinjuje sve arhetipove u sebi. Kod Davida osjećamo da se

28 mogao boriti i istodobno ljubiti. Mogao je biti nemilosrdan i svirati harfu i pjevati. Spojio je napetost koju smo izrazili u naslovu knjige. Na muškost spada da se u isto vrijeme i borimo i ljubimo. Od Davida možemo učiti kako povezati ova dva pola u nama. David nije bio samo ljubavnik već i prijatelj. Prijateljstvo s Jonatanom, Šaulovim sinom, sinom njegova najvećeg neprijatelja, Biblija opisuje potresnim riječima. Homoseksualni muškarci vide u ovom prijateljstvu dvojice ratnika uzor za ono što oni osjećaju jedni za druge. To ne znači da su David ili Jonatan bili homoseksualci. O tome nam Biblija ništa ne govori. Ali osjećaji koji su oba imali u sebi u najmanju ruku imaju homoerotičnu obojenost. To nije drugarstvo između dva ratnika već duboko emocionalno prijateljstvo. David je, dakle, kao kralj sve: ratnik, ljubavnik, prijatelj, pjesnik i pjevač. Kako možemo spojiti ove različite strane Davidove? Promotrimo njegovu povijest kako nam je donosi Biblija. Samuel je Šaula pomazao za kralja. Ali kad je Šaul postao neposlušan Bogu, biva odbačen. Bog naređuje Samuelu da ide Jišaju. Tamo će mu Bog reći koga treba pomazati za kralj. Bio je to najmlađi sin Jišajev koga je Samuel pomazao uljem iz roga. Ali ovo pomazanje za kralja ostalo je tajno za javnost. Nakon što je duh Gospodinov napustio Šaula on je postao depresivan, ili kako Pismo kaže: "Jedan zao duh stao ga je salijetati." (1Sam 16,14) Njegovi mu sluge savjetuju da potraži čovjeka koji zna svirati harfu kako bi on odagnao zloduha od njega. Tako u Šaulovu službu dolazi David. I Šaul ga zavoli. I svaki put kad bi zloduh salijetao Šaula, David bi svirao harfu. "Tada bi Šaulu odlanulo i bilo bi mu bolje, a zao bi duh odlazio od njega." (1Sam 16,23) Kad su se Izraelci borili s Filistejcima, njihov ponajbolji borac Golijat izaziva nekog od Izraelaca da se bori s njim. Nitko se ne usuđuje. Tad istupa mladi David. Uzima svoj štap, izabere pet glatkih kamenova i stavi ih u svoju pastirsku torbu. Golijat se osjeća da mu se rugaju time što ovaj mladić ide protiv njega: "Zar sam ja pseto te ideš na me štapovima?" (1Sam 17,43) Ali David hitne iz praćke kamen koji diva Golijata pogodi u čelo. On se poput stabla sruši a David mu njegovim mačem odrubi glavu. Ljude je oduvijek fasciniralo ta da mladi i nenaoružani muškarac pobjedi iskusnog ratnika. Pouzdanje u Boga ovdje stoji nasuprot pouzdanja u svoju snagu. No, povjerenje u Božju pomoć jača do kraja samosvijest mladog Davida koji se usuđuje nenaoružan krenuti na do zuba naoružanog ratnika. Onaj kome je Bog oslonac, taj si ne mora činiti oklopa. On može bez oružja krenuti prema onome koji se protiv njega bori i koji ga ismijava. Davida slave kao junaka. Šaul mu je zbog toga zavidan i pokušava ga ubiti. David sklapa prijateljstvo sa Šaulovim sinom Jonatanom. "Jonatan ga zavolje kao samoga sebe." (1Sam 18,1) Pomaže prijatelju kad ga ugrožava njegov otac. David bježi od Šaula. Dvaput je mogao ubiti Šaula. Ali svaki put poštedi neprijatelja. Konačno, Šaul i Jonatan padaju u boju s Filistejcima. David zapjeva dirljivu tužaljku. Oplakuje smrt svoga neprijatelja Šaula: "Za Šaulom sad plačite, Izraelke, jer je u kras i grimiz vas odjevo." (2Sam 1,24) Čudesne riječi nalazi David za svoje prijateljstvo s Jonatanaom: "Žao mi je tebe, brate, Jonatane! Kako li mi drag bijaše ti veoma! Ljubav tvoja bješe meni još od ženske čudesnija." (2Sam 1,26) David nije grubi ratnik. On se bori za život. Sposoban je za prijateljstvo. Njegovo prijateljstvo s Jonatanom pokazuje koliko je u njemu osjećaja i ljubavi. Njegova ljubav ne odnosi se samo na njegove dvije žene Abigajlu i Ahinoamu i na njegovu ljubavnicu Bat-Šebu već i na muškarca Jonatana. Njegovo prijateljstvo prema njemu moglo bi se promatrati kao uzor muškog partnerskog odnosa. Homoseksualni muškarci osjećaju se duboko dirnuti pjesmom o prijateljstvu koju je David pjevao Jonatanu. Ali i heteroseksualni muškarci i žene mogu je razumjeti. Kao kralj David je na početku žeo samo uspjeh. Ujedinjuje narod i brani ga od njegovih neprijatelja. Prema kući Šaulovoj pokazuje se milostiv. Čini se da je David savršen kralj. Ali i on ima svoje mračne strane. Misli da si kao kralj može sve dopustiti. To mu se

29 uskoro osvećuje. Kad s krova kraljevske palače ugleda lijepu ženu kako se kupa, poželi ju. Daje ju dovesti i spava s njom. Ona zatrudni. Tada David poziva njenog muža Uriju s bojišta kući. Htio bi da on spava sa svojom ženom Bat-Šebom kako bi prikrio podrijetlo njenog sina. Ali Urija to odbija. Tad David piše vojskovođi Joabu da Uriju postavi u najžešći boj, pa da onda, kad se borba rasplamsa, uzmakne iza njega. David, dakle, šalje Uriju u sigurnu smrt. Bog Davidu šalje proroka Natana. On mu predbacuje njegov grijeh. U usporedbi kazuje Davidu da je postupio kao bogataš koji je siromahu uzeo janje i naviješta mu da će biti kažnjen: dijete koje David očekuje od Urijine žene će umrijeti. I prorok mu prijeti da će mu se zlo dogoditi u njegovoj vlastitoj kući: Abšalom ubija svoga brata Amnona jer je na silu legao sa njegovom sestrom. A podiže se i protiv vlastitog oca. Sam se proglašava kraljem tako da David mora bježati iz Jeruzalema. Na bijegu, jedan čovjek imenom Šimej proklinje Davida. Kad su ga njegovi pratioci htjeli ubiti, David ih odvraća od toga rječima: "Ako on proklinje ta tako mu je Jahve zapovjedio: »Proklinji Davida!« - tko ga smije pitati:»Zašto činiš tako?« " (2Sam 16,10) Drukčije od mnogih kraljeva koji ušutkavaju svoje kritičare, David dopušta da ga se grdi. Suočava se sa svojom sjenom i svojim pogreškama. Zna da nije bezgrešna, već da je na se natovario veliku krivicu. Abšalom kreće u potjeru za svojim vlastitim ocem kako bi ga uništio. Ali Davidovi ljudi potuku vojsku odmetnutog sina. David zapovijedi da poštede njegova sina. Ali kad je ostao visjeti na jednom hrastu o svojoj dugoj kosi, protivno zapovijedi Davidovoj Joab ga ubija. Kad je David doznao za smrt svoga sina, on glasno zaplače za pokojnikom. David opet ulazi u Jeruzalem kao kralj. Za svog nasljednika određuje sina Salomona koji će ostati slavan u cijelom svijetu po svojoj mudrosti. Ali na koncu svog života postat će ohol i skrenuti s Božjeg puta. David naprotiv ostaje do kraja bogobojazni kralj. Njegovo su posljednje riječi: "Reče mi Izraelov Bog, reče mi Izraelova hrid: Tko vlada ljudima pravedno i tko vlada u strahu Božjem, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka, na kojem svjetluca zemaljska trava poslije kiše." (2Sam 23,3-4) David je kralj, muškarac koji sam sebe određuje umjesto da ga određuju drugi. Ali, David to mora naučiti u bolnom procesu. Prvo misli da si kao kralj može ispuniti sve svoje želje. Kad poželi neku ženu, ona ga mora poslušati. No prorok Natan suočava ga s vlastitim pogreškama. David to ne potiskuje kao što to rade neki političari, već se suočava sa svojom krivnjom. Preuzima svoju krivnju. Žali za svojim sinom koji mora umrijeti. Ali kad je umro, on se okupa i obuče nove haljine. Suglasan je s onim što Bog od njega traži. Tko se upušta u životnu borbu i tko preuzima odgovornost za druge, taj će uvijek iskusiti i svoje granice. Susrest će vlastitu neizmjernost i sam sebe precijeniti. No, život uzvraća udarac. David ne leti uvijek na krilima uspjeha. Mora bježati od vlastitog sina. Mora gledati kako mu se sinovi bore jedan protiv drugoga. U svemu što se događa, David se uvijek iznova okreće Bogu. Njega pita za savjet. Okreće se prorocima i svećenicima a ne samo političarima. Moglo bi se reći da traži savjet na duhovnoj strani. Uvijek iznova ide na izvor božanskog duha da pije od mudrosti Božje. Zna da sam razum nije u stanju vladati. Potreban je drugi izvor da bi na dobar način nosio odgovornost za ovaj svijet. Mračna strana svetog kralja koji vodi zemlju do procvata je tiranin koji mora vladati drugima kako bi ojačao svoj slabi osjećaj vlastite vrijednosti. Mora umanjivati druge da bi mogao vjerovati u svoju veličinu. Djela takvih tirana obilježena su "taktikom zastrašivanja, prisile, manipulacije, sitničavosti i paranoje." (Arnold 161) U tiraninovoj zemlji podanici se povlače pred rizicima umjesto im se izlažu. Umjesto kreativnosti vladaju disciplina i red. Život odumire. Velika je napast u muškarcu da usvoji ovaj negativni arhetip kralja. Druga napast sastoji se u tom da se odbacuje svaka odgovornost i ostaje se vječni dječak -"puer aeternus" kako C. G. Jung naziva takvog muškarca. Govori se i o kompleksu Petra Pana. Pan je bio sin grčkog boga Hermesa. On je slika mladića koji nikada neće odrasti. Pan "živi u moru mogućnosti i nije se spreman zauzeti za neku stvar ili predmet jer ne želi staviti na

30 kocku najbližu mogućnost koja se nudi." (Bolen 244) Patrick Arnold misli da se "puer aeternus", privlačan, mladoliki i površni muškarac daje dobro prodati od strane pop kulture. Ako pogledamo u izloge, ne otkrivamo stvarne muškarce, već mladolike dječake. Očito danas čak i reklame imaju problema da prikažu prave muškarce. Ali ova težnja je opasna ne samo za samoostvarenje muškarca već i za naše društvo. Jer vječni mladići neće dovesti ovo društvo do boljeg. Odbijaju se upustiti u obveze i ponuditi svoju glavu. Vječni mladić je slika neupućenog muškarca. Čim dospije u srednju životnu dob i spozna da ga je život zaobišao, on pada u tipičnu sredovječnu depresiju. David nije od početka prosvijetljeni i praštajući kralj. Mora prijeći dugi put, kroz mnoge opasnosti, razočaranja i spletke, kroz vlastite slabosti i strahove da bi na koncu postao blag, milosrdan prema sebi i ljudima oko sebe. Uza svu svoju borbu David je sposoban za prijateljstvo. Pokazuje osjećaje. Ne skriva se iza oklopa. On je borac koji oplakuje gubitak dragih ljudi. On je prijatelj koji stoji za svoje ljubavi. On je pjevač koji pjeva o svojim iskustvima sa životom pred Bogom. Izražava ono što ga pokreće. Od svoje je mladosti svirač harfe koji voli glazbu i koji je mogao svojom glazbom liječiti depresivnog Šaula. Glazbenici i ratnici, to su za nas danas suprotnosti koje jedva možemo zajedno zamisliti. A ipak se u tom pokazuje bitna slika muškog samoostvarenja. Samo onaj tko dopušta oba ova pola, i glazbu i borbu, i razigranost i odgovornost, osjećaje i razum i volju, dolazi do one zrelosti koja obilježava starog kralja Davida. Arhetip kralja kojeg možemo prepoznati u Davidu znači da muškarac živi sam umjesto da mu život određuju izvana, da stoji u sebi te da je sam sa sobom u skladu. Kralj je onaj koji u sebi stvara red, koji na dobar način ne oblikuje samo vanjsko kraljevstvo već i unutarnje duševno područje. Richard Rohr misli da je najvažnija kraljeva zadaća da području kojim vlada podari red i mir: "Samo po njegovoj nazočnosti ljudi se osjećaju sigurni i zaštićeni. Netko tko dolazi u neki prostor i može grupi dati osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, taj je kralj." (Rohr 89) Kralj je u bajkama slika muškarca koji ujedinjuje sve svoje duševne sile. Uvijek se radi o tri kraljeva sina koji odlaze na put da pomognu bolesnom ocu. A upravo najmlađi donosi lijek koji ga ozdravlja. Tri sina predstavljaju tri čovjekova područja: duh, dušu i tijelo, razum, emocije i nagon, glavu, srce i utrobu. Oba starija sina ne uspijevaju na svom putu jer ne postupaju obazrivo sa životinjama koje susreću a koje bi im mogle pomoći. Završavaju u gostionici. Uzdižu se u uživanju svog visokog položaja bez da idu putem samoostvarenja. Kako bih postao kralj, moram prihvatiti sve ono što je u meni i s tim se pomiriti, pa i sa životinjskom stranom, neuglednim i divljim u meni. Konačno, kralj predaje svoju moć sinu i blagoslivlja ga. Biti kralja pripada da druge blagoslivlja. Mnogi mladi muškarci čeznu za tim da ih stariji muškarac, kralj, blagoslovi. Za grčkog filozofa Platona kralj nije samo onaj koji vlada zemljom već i onaj koji pozna visine i pličine ljudskog bića. U ovom grčkom smislu Luka je opisao Isusa kao kralja koji je baš na križu istinski kralj. Na njemu on premjerava sve visine i dubine ovoga svijeta. Isusovo kraljevstvo drugačije shvaća Ivanovo evanđelje. Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ono je unutarnja stvarnost u koju vanjski svijet nema pristupa i koju mu nitko ne može uzeti. U Isusu je kraljevsko dostojanstvo nad kojim niti jedan čovjek nema moći. Ono što Isus kaže o sebi, to smijemo i mi sami reći o sebi: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta." Češće sam tražio od muškaraca da neko vrijeme žive razmišljajući o ovoj rečenici. Savjetovao sam im da stave kamen na glavu koji će ih prisiliti da idu uspravno. I tad trebaju uklapati ovu rečenicu u sve situacije svog života, osobito u situacije slabosti, umanjivanja, razočaranja i ranjavanja. Tad shvaćaju da u njima postoji nešto što se ne može uništiti. Ono kraljevsko u njima potječe od Boga. Ono nije od ovoga svijeta i stoga svijet nema pristupa u nj. To oslobađa. Ovom rečenicom dolazim u doticaj s unutarnjim prostorom u sebi u kojem

31 vlada Bog. Tamo ljudska vladavina nema pristupa. Tamo ni samoobezvređujući glasovi superega nemaju moći nada mnom. Svi su kršćani na krštenju pomazani za kralja. Arhetip kralja, dakle, bitno pripada kršćanskom muškarcu. Biti kralj ne znači da se činim manjim nego što jesam već to da znam za svoje božansko dostojanstvo, da idem putem prema unutarnjoj slobodi te da preuzimam odgovornost za zemlju koju mi je Bog povjerio. To za nas uglavnom nije nekakva stvarna zemlja već obitelj, poduzeće, grupa. Ali i to je zemlja vlastite duše sa svojim visinama i dubinama, brdima i dolinama. Kralj je samo onaj koji prestaje svaljivati odgovornost za svoju situaciju na druge i sam u svoje ruke uzima svoj život.

Salomon: ljubavnik Salomon je u Prvoj knjizi o kraljevima opisan kao mudar vladar. U snu Bog od njega traži da iznese jednu molbu. Salomon ne traži bogatstvo već mudrost: "Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla." (1Kr 3,9) Bog mu odgovara: "Dajem ti srce mudro i razumno kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe." (1Kr 3,12) Ovu mudrost pokazuje Salomon u poslovičnoj "Salomonovoj presudi", kad su dvije žene došle k njemu međusobno se optužujući da je ona druga njoj uzela dijete. Kad Salomon odluči da se dijete rasiječe na dvoje, jedna žena moli da se ono da drugoj ženi samo neka se ne ubija. Salomon u njoj prepoznaje pravu majku. Narod se divi njegovoj mudrosti. Dolazi i kraljica od Sabe da se divi njegovoj mudrosti. Biblija kaže o njemu: "Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta." (1Kr 5,10) Luka pak Salomonovu mudrost vidi ispunjenu u Isusu: "Ovdje je evo i više od Salomona." (Lk 11,31) Isus utjelovljuje svu mudrost Židova i Grka, Istoka i Zapada. Stari zavjet pripisuje Salomonu mnoge izreke, psalme i pjesme. Imenuje ga sastavljačem Knjige mudrih izreka i Knjige Propovjednikove te Pjesme nad pjesmama. Poslijebiblijski nastaju Psalmi i ode Salomonove. Sve to pokazuje da je Salomon bio dobar pjesnik koji je pjevao kako o mudrosti tako i o ljubavi. Osim po svojoj mudrosti, Salomon je poznat i po tome što je volio mnoge žene. "Imao je sedam stotina kneževskih žena i tri stotine inoča." (1Kr 11,3) Biblija mu ne predbacuje što je imao tako puno žena. Tada je to bilo uobičajeno. Svoju seksualnost i erotiku živjelo se na drugačiji način. Mnoge Salomonove žene možemo shvatiti i slikovito. Tad nam one pokazuju da i danas muškarac ne dolazi u kontakt samo sa ženom koju je oženio već i s mnogo žena prema kojima u sebi naslućuje erotične osjećaje. Pitanje je samo kako se on ophodi s ovim osjećajima, želi li sve žene za koje nešto osjeća i posjedovati ili ih poštuje u slobodi i raduje se njihovoj ljepoti i zračenju. Biblija ne predbacuje ljubavniku Salomonu njegovu ljubav prema mnogim ženama već mu predbacuje to da je među njima bilo mnogo strankinja koje su pripadale tuđim kultovima i njega navele na to da štuje njihove bogove. Salomon je dao sagraditi oltare za sve bogove i božice koje su štovale njegove mnoge žene. Mogli bi se reći da mu je ljubav prema ženama postala sudbina tek onda kad je u ženama vidio božice. Kad poistovjetim neku ženu s nekom arhetipskom slikom, kao što su božica ili izbaviteljica, tad postajem nesposoban za istinsku ljubav, tad ne volim ženu već arhetipsku sliku u njoj. Došao mi je jednom jedan muškarac koji mi je pripovijedao da je njegova prijateljica za njega izbaviteljica. Tad mi je postalo jasno da ova veza ne može dalje ići dobro. Nakon kratkog vremena ona se raspala. Ljubav znači da ženu volim kao ženu a ne kao božicu koja liječi sve moje rane i rješava sve probleme.

32 Ono što je Salomonove ljubavne veze sa ženama slabilo od početka bilo je to što ih je pridobio samo svojim kraljevskim položajem. Nije se borio za njih. Nedostajao mu je ratnik kako bi mogao biti dobar ljubavnik. Bez da ostvari ratnika u sebi, muškarac nije sposoban osvojiti ženu. Bez ratnika nedostaje mu strasti u ljubavi. Tad njegova ljubav brzo postaje dosadna. I tad treba jednu ženu za drugom jer nijednu ne zna istinski ljubiti. O Salomonu stoji da "njegovo srce nije više potpuno pripadalo Jahvi kako što je pripadalo srce njegov oca Davida." (1Kr 11,4) Bog se razgnjevi na Salomona i zaprijeti mu da će mu oduzeti kraljevstvo. Tako četrdesetogodišnja vladavina Salomonova koja je tako mudro počela završava u podjeli Izraela. Jer je Salomon u sebi podijeljen i narod se podijelio na Južno i Sjeverno kraljevstvo. David je počeo od maloga a umro je kao mudri vladar. Salomon je počeo kao mudri i bogati kralj a završio je kao muškarac koji se dao podijeliti suprotstavljenim težnjama svoje duše i koji je zato izazvao podjelu i oko sebe. To je tragika ovog velikog kralja. Ali to je fenomen kojeg danas možemo često vidjeti. Salomon je tipični nasljednik. Ne treba se boriti. Preuzima kraljevstvo koje je David izgradio i s mnogo borbe i energije učvrstio. Salomon nije dorastao svom ocu u borbi i organiziranju. Stoga se on prebacuje na ono duhovno i zanemaruje kraljevstvo. Tako ono propada. Ono što je započelo tako dobro, dijeli se, jer mu nedostaje energija ratnika i kralja. S druge strane, Biblija o Salomonu kaže samo: "A Salomon je ljubio Jahvu." (1Kr 3,3) Ljubav prema ženama očito ga je osposobila da istinski ljubi i Boga. Ljubav prema Bogu nikad se nije suprotstavljala njegovoj sposobnosti da ljubi žene. Čisti oblik njegove erotske i seksualne ljubavi Salomon izražava u čudesnim ljubavnim pjesmama kako ih je sabrala Pjesma nad pjesmama. U ovim pjesmama sastavljač kojeg je tradicija kasnije poistovjetila sa Salomonom, hvali ljubav između muškarca i žene kao najveći dar koji je Bog dao čovjeku. Tako zaručnik i zaručnica pjevaju jedno drugome: "Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle kako si lijepa, imaš oči kao golubica. Gle kako si lijep, dragi moj, gle kako si mio. Zelenilo je postelja naša." (Pj 1,15-16) Uživaju u svojoj ljubavi koja je puna erotike i seksualnosti i pjevaju: "Ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!" (Pj 2,7) Prijatelj se osjeća začaran ljubavlju svoje prijateljice: "Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje. Kako je slatka ljubav tvoja, sestro moja, nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina." (Pj 4,9-10) A zaručnica pjeva o svom dragom: "Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav je prijatelj moj, o kćeri jeruzalemske." (Pj 5,16) Na kraju ove čudne ljubavne pjesme stoji uvid: "Ljubav je jaka kao smrt, ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe." (Pj 8,6-7) Muškarci vole ove stihove Pjesme nad pjesmama koji pjevaju o seksualnoj ljubavi između muškarca i žene bez moralizirajućeg kažiprsta. Odišu nečim od slobode i zadovoljstva koje eros oslobađa u muškarcu. Arhetip ljubavnika pripada zrelom muškarcu. No, mnogim je muškarcima teško dopustiti ljubavnika u sebi. Jer tada bi morali otvoriti svoju nutrinu i odreći se kontrole nad sobom. Ljubavnik pušta svoje osjećaje. Pokazuje i svoja ranjiva mjesta. Patrick Arnold misli da ljubavnik pretpostavlja zrelog muškarca: "U nezreloj ili narcisoidnoj osobi ljubavnik degenerira u bučnu romantiku hit parada ili u patologiju ovisnog tipa osobnosti koju se opisuje kao »čičak«." (Arnold 222) Tko se otvara ljubavi, čini se ranjivim. Ali bez ljubavi ne može se otkriti unutarnje bogatstvo svoje duše i tijela. Ljubav daje da muškarcem struji život. Na ljubavnika ne pripada samo sposobnost voljeti ženu ili se otvoriti prema drugom muškarcu u prijateljskoj ljubavi. Ljubavnik želi oblikovati i odnos prema Bogu. U dojmljivoj liturgiji muškarac često može doživjeti strastvenu ljubav prema Bogu. Ako se cijelim srcem upusti u obrede, pjevanje i tišinu, tad u njem raste duboka ljubav prema Bogu. Kršćanstvo je često razdvajalo ljubav prema Bogu od strastvene ljubavi muškarca i žene. Boga bi se moralo ljubiti čitavim srcem. A ljubav između muškarca i žene sumnjičilo se

33 da stavlja nekog ispred Boga. Ali bez snažne erotike i ljubav prema Bogu postaje nemoćna. Gubi šarolikost mašte i snagu strasti. Mnogi su se muškarci okrenuli od Crkve jer nisu mogli uskladiti arhetip ljubavnika koji osjećaju u sebi sa crkvenim shvaćanjima ljubavi i seksualnosti. Često su se osjetili povrijeđeni od Crkve jer je ona stalno njihovu seksualnost obilježavala osjećajima krivnje. Od Biblije muškarac može naučiti to da ima povjerenja u svoju erotsku snagu te da se raduje svojoj seksualnosti. Istovremeno, Biblija mu pokazuje putove kako povezati svoju erotsku ljubav prema muškarcima i ženama s ljubavlju prema Bogu. Jer će u svojoj velikoj potrebi za ljubavlju uvijek iznova iskusiti da ženu ili muškarca opterećuje čežnjama koje ih nadilaze. Ljubav prema ženi vodi ga konačno u duhovnu dimenziju prema Bogu, jedinom ljubavniku koji može utažiti njegovu čežnju. Kad se muškarac zaljubi tad ne osjeća samo očaranost cijelog svog bića. Dolazi u doticaj i sa svojim duhovim potrebama. Bez iskustva zaljubljenosti odnos muškarca prema Bogu ostaje prazan i dosadan, usmjeren na puko ispunjavanje obveza. Arnold misli da zaljubljenost oslobađa duhovni potres. Mnogi muškarci radije izbjegavaju ovaj potres jer pritom gube kontrolu nad svojim osjećajnim životom. No, naš će odnos prema Bogu postati strastven i srdačan tek onda kad se uvijek iznova odvažimo na zaljubljenost i ljubav. Salomonova povijest nam pak pokazuje i ambivalentnost arhetipa ljubavnika. U ljubavi prema ženi muškarac ima iskustvo otvaranja transcendenciji. Tu on shvaća nešto od tajanstvene ljubavi Božje. Ali ako muškarac pobožanstveni ljubav prema ženi, ako u njoj vidi svoju izbaviteljicu, svoju božicu, tad upada u nezdravu ovisnost. Tad mu se duša dijeli kao i Salomonova. Ljubav prema ženi povezana je s ljubavlju prema Bogu. Nije dovoljno s protestantskom teologijom reći da je brak "čisto svjetovna stvar" te da je ljubav muškarca i žene nešto čisto zemaljsko. Time odvajam erotsku i seksualnu ljubav od njenog ishodišta. Seksualna ljubav važan je izvor duhovnosti. U njoj se izražava božanska ljubav. Ali se smije ju se pobrkati s Bogom. Inače to odvodi u idolopoklonstvo. Biblija ne moralizira, pa ni kod ljubavnika Salomona. Ukazuje na opasnosti ljubavi ali ostaje na tom da slavi njenu ljepotu. U ljubavi uvijek griješimo kao što je to činio i Salomon. Ljubavnik prelazi granice i ne drži se zakona. Sam Salomon kaže: "Ljubav pokriva sve pogreške." (Izr 10,12) "Bolje je pogriješiti tim što se previše ljubi, nego ne pogriješiti tim što se uopće ne ljubi." (Arnold 229) I u ljubavi učimo samo na pogreškama i zabludama. Sva mudrost koju smo stekli ne štiti nas od toga da ponekad oslijepimo u ljubavi. Ljubav nam ne poklanja samo radost i ekstazu, očaranost i stapanje već i tugu, usamljenost, napuštenost i depresiju. Vodi nas u visine i dubine strati, u nebo i u podzemlje, u svjetlo i u tamu. Ima u sebi enormnu snagu koja probija naš samodovoljni svijet. Ona može iscijeliti naše rane. Ali na i zadaje nove rane. Samo onog tko dopusti obje strane ljubavi, ona će uvesti u tajnu istinskog postajanja muškarcem. Muškarac koji samo mašta o ljubavi koristi ju kao način bijega od vlastite stvarnosti. Muškarac koji se uskraćuje ljubavi, zatvara se iz straha od preobrazbe koji bi ona mogla izazvati u njemu. Arhetip ljubavnika stavlja muškarca pred zadaću da stalno dalje raste i dozrijeva. Ljubav sprečava muškarca da se identificira sa svojom ulogom. Tko se poistovjeti sa svojom ulogom šefa poduzeća, odvjetnika i profesionalnog pomoćnika, osjeća se previše važan da bi se još upustio u pustolovinu ljubavi. Ali time sprečava i svoj unutrašnji razvoj i dozrijevanje. Arhetip ljubavnika ne otvara muškarca samo za ljubav prema ženi ili za prijateljstvo s muškarcem, već i za vlastitu "animu". Anima je prema C. G. Jungu ženska strana u muškarcu. Istinski ljubavnik nježno se ophodi sa svojom animom. Osjeća da je u njemu sposobnost ljubiti, sposobnost da ljubav daje i prima. Shvaća da u njemu postoji ljubavi vrijedna anima, izvor inspiracije, nježnosti, suosjećanja i ljubavi. Samo ako integrira svoju animu, muškarac postaje potpun. Neintegrirana anima za Junga se pokazuje u muškarčevoj ćudljivosti. Za neke šefove poduzeća tajnica točno zna kako su danas raspoloženi i može li ga nešto zamoliti ili ne. Ali

34 tajnica naslućuje i to da u ovoj ćudljivost inače u sebe sigurnog muškarca vreba mračna strana koja mu ometa život. On nije integrirao svoju animu. Stoga ga određuju njegova raspoloženja. I postaje ovisan o ženama. Dopušta da ga one motaju oko malog prsta. Ne pozna zdravo ophođenje sa ženama. C. G. Jung naziva integraciju anima remek djelom koje muškarac mora ostvariti na svom putu samoostvarenja. No, istodobno smatra da to tek malobrojnima stvarno polazi za rukom. U bajkama sjedinjenje sa zaručnicom uvijek stoji na kraju junakova puta. Istinska ljubav moguća je tek onda ka junak susretne svoju mračnu stranu, kad se suoči s opasnostima i dopusti da ga Bog pozove na njegovu zadaću. Danas mnogi muškarci stradavaju u ljubavi jer misle da su već sami od sebe sposobni za nju. Kako bi ljubav uspjela, potreban je iskren susret sa samim sobom i iskustvo visina i dubina čovjekova bića.

10. Jeremija: mučenik U proroku Jeremiji susreće na drugačija arhetipska slika muškarca: prorok i mučenik. Što znači biti prorok opisano nam je u Jeremijnom životu. Prorok je onaj koji govori ono što mora iznutra reći. Ili drugačije rečeno: prorok je onaj koji naviješta riječ Božju, koji govori ono što u tišini čuje od Boga. A to je često u suprotnosti s onim što se inače govori, s onim što javnost želi čuti. Jeremija je prorok patnik. Osjeća u sebi težnju da nasuprot svoj političkoj euforiji naviješta nesreću, da narušava općeprihvaćeno mišljenje tim što unosi tamne tonove u prodorni pobjednički poklik. A spas naviješta tamo gdje svima prijeti propast u depresiju. Jeremija sa cijelim svojim bićem stoji iza onoga što kaže. On je svjedok onoga što naviješta. U neprijateljskom postaje mučenik svoga poslanja. Srce mu se kida što mora ustati protiv općeg mišljenja. Osjeća se usamljena i često napušten od Boga. O nijednom drugom proroku ne znamo toliko o njegovim unutarnjim borbama kao o Jeremiji. Jeremiju Bog poziva kao mladića. Godina je 628. prije Krista. U Jeruzalemu vlada pobožni kralj Jošija koji je vratio vrijednost Mojsijevu zakonu. Jeremija potječe iz svećeničke obitelji u Anatotu. On sam izvještava o svom pozivu: "Dođe mi riječ Jahvina:»Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih, za proroka svima narodima postavih te.« A ja rekoh:»Ah, Gospode, Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.« A Jahve mi odvrati: »Ne govori: 'Dijete sam!' Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.« " (Jr 1,4-7) Jeremija se ne gura sam u ulogu proroka. Bog ga poziva usprkos njegovu otporu i njegovoj sumnji da ne zna govoriti. Nisu njegove sposobnosti te koje ga čine prikladnim za proroka već je to samo poziv Božji. A taj poziv Jeremija doživljava bolnim. Kad je umro pobožni kralj Jošija, u kojeg je narod stavio svu svoju nadu, nasljeđuje ga Jojakim. On vlada od 609. do 597. Opet poništava Jošijinu reformu. Prodiru poganski običaji. Sad Jeremija strastveno nastupa protiv toga i suprotstavlja se kralju. A on ga progoni. Razočaran neuspjehom svog naviještanja, Jeremija optužuje boga da ga je ostavio na cjedilu. U takozvanim "Ispovijestima" izriče svoj očaj: "Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak me svi proklinju… Nikad nisam sjedio u društvu veseljaka da se razveselim. Pod težinom tvoje ruke samotan živim, jer ti me jarošću prože. Zašto je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?" (Jr 15, 10.17-18) Jeremija se osjeća da ga je njegova rodbina ostavila na cjedilu. Njegovi su zemljaci protiv njega. Stoji sam protiv svih. Pati od toga što je u zavadi s cijelim svijetom. Ali nije njegova nepomirljivost ta zbog koje dolazi u svađu sa svima. Nalog je Božji taj koji ga stavlja izvan zajednice. Ali, prorok se osjeća i od Boga ostavljenim. Boga od kojega je dotad crpio snagu, doživljava kao "presušeni potok". Ne može se osloniti na njega.

35 Jeremija optužuje Boga: "Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me." (Jr 20,7) Pati od toga što stalno mora vikati: "Nasilje! Propast!" No, čim je pokušao potisnuti riječi koje čuje od Boga kako bi se prilagodio mišljenju drugih, "u srcu mi bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim; uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više." (Jr 20,9) Mora govoriti, htio on to ili ne. Jer kad odbija Boga, u srcu mu tako gori da to ne može izdržati. Ali i uza svu tugu i očaj, Jeremija se čvrsto drži Boga. Jer zna: "Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati." (Jr 20,11) Jeremija ne nalazi zadovoljstva u tom da naviješta proročke riječi. Time ne stavlja sebe u središte. Danas postoje mnogi samozvani proroci. Uopće ne opažaju kako vrše utjecaj riječima za koje kažu da su proroče i kako sami sebe time žele učiniti zanimljivima. Osjećaju se kao nešto posebno jer vjeruju da točno znanu volju Božju. Jeremiju Bog mora prisiliti da naviješta ono što mu govori. I on svjedoči za to cijelim svojim bićem. Jeremijin život nije povijest uspjeha. On doduše ostaje pošteđen od progonstva Židova pod Nabukodonozorom godine 597. prije Krista. Ali pod kraljem Sidkijom (597.-586.), za vrijeme opsade Jeruzalema, osumnjičen je za izdaju. Uhićen je i zatvoren u tamničko dvorište kraljevske palače. Kralj potajno poziva proroka sebi i pita ga ima li poruku Božju za njega. Jeremija prorokuje kralju da će biti predan u ruke kralja babilonskoga. Dostojanstvenici se Sidkiji žale na Jeremiju: "Ovoga čovjeka valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike kad takve riječi pred njima govori." (Jr 38,4) Predbacuju mu slabljenje vojske. Konačno ga bacaju u čatrnju. U njoj Jeremija propada u glib. Jedan Kušit, dakle stranac, spašava ga iz ove nezgodne situacije. Kralj ga opet pita za riječ Božju. Jeremija mu odgovara: "Ako ti kažem, nećeš li me pogubiti? Ako te pak savjetujem, nećeš me poslušati!" (Jr 38,15) Jeremiju, istina, nisu ubili. Ali kralj ne slijedi ono što mu prorok govori. Tako Jeremija konačno doživljava krah svog poslanja. Sigurno bi mu bilo draže kralju ulijevati nadu. No, može reći samo no što njemu kazuje Bog. A Jeremija time proturječi javnom mnijenju i ratničkom raspoloženju. Židove koji su prognani u Babilon prorok tješi pismima. Kad je Jeruzalem 586. godine pao, on pokušava utješiti narod. Ne da se zaraziti općom depresijom već joj se suprotstavlja. Njegove riječi utjehe nisu jeftina utjeha. Svojim riječima utjehe on jednako izaziva kao i prije svojim proročanstvima nesreće. Pa ipak čudesne su to riječi koje nas i danas diraju: "Ne boj se, Jakove, slugo moj – riječ je Jahvina – ne plaši se, Izraele! Jer evo, spasit ću te izdaleka i potomstvo tvoje iz zemlje izgnanstva. Jakov će se opet smiriti, spokojno će živjeti i nitko ga neće plašiti – riječ je Jahvina – jer ja sam s tobom da te izbavim." (Jr 30,10-11) Jeremija obećava ozdravljenje svima koji pate od svojih rana: "Ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti." (Jr 30,17) A onima koji su raspršeni u tuđini, koji se osjećaju napuštenima od Boga, koji sumnjaju u Božje djelovanje, naviješta Božje riječi: "Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazidati i bit ćeš sazidana, djevice Izraelova. Opet ćeš se resiti bubnjićima, u veselo kolo hvatati." (Jr 31,3-4) Jeremija je prorok koji pati zbog svog poslanja. Osjeća u sebi poziv da naviješta riječ Božju protivno vladajućem mišljenju. To ga čini osamljenim, donosi mu samo neprijateljstvo i pakost. A ipak, Jeremija ne može drugačije. Inače bi iskrivio samog sebe. Jeremija je izazov svakom muškarcu da vjeruje onom što u duši čuje od Boga. Bog govori u unutarnjim slutnjama. Nismo sigurni jesu li te slutnje točne ili ne. Ipak moramo izreći ono što osjećamo, pa i pod cijenu toga da nas ljudi prezru i da izgubimo svoju omiljenost. Budući da ću kod drugog proroka, Ilije, pobliže promotriti arhetip proroka, kod Jeremije ću se ograničiti na sliku mučenika. Kao i svaki arhetip, i ovaj mučenikov ima svojih izgrađujućih i vrijednih strana, ali i svojih opasnosti. Zadaća mučenika je učiti ljubav. Opasnost se sastoji u tome da se neki mučenici žrtvuju kako bi dobili ljubav. Odriču se samih sebe umjesto da se daruju. Zreli mučenik predaje se životu i za druge ljude, ali se ne odriče samoga sebe. Sebe darovati nije samouništavajuće već oslobađajuće djelovanje. Mučenik utjelovljuje ono što je rekao Isus: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život

36 svoj poradi mene, taj će ga spasiti." (Lk 9,24) Tko se grčevito drži samoga sebe, život mu postaje prazan i ukočen. Samo onome tko se daruje životu, koji se odvaži na ono što se upravo traži od njega, život počinje teći. No, neki ovo darovanje pogrešno shvaćaju. Žrtvuju se kako bi stekli ljubav i pažnju. Ali tad njihova žrtva odlazi u prazno. Svijet doživljavaju nepravednim jer nikada neće dobiti ono čemu se krišom nadaju. Osjećaju se iskorišteni. Žrtva ne smije ozljeđivati. Ne radi se o tome da žrtvujem bitna područja samoga sebe, već da se oslobodim kako bi se potpuno mogao dati životu i ljubavi. Tad ćemo u tom darovanju doživjeti životnost i unutarnje ispunjenje. Danas se, naprotiv, arhetip mučenika iskrivljuje samoubilačkim atentatima. Mladi se ljudi ubijaju kako bi pritom što je moguće više ljudi povukli za sobom u nasilnu smrt. Ovdje mučeništvo ne služi životu već samo smrti. Ne proizlazi iz ljubavi prema životu već iz mržnje na samoga sebe i ljude. U konačnici, izraz je to prezira prema ljudima i samome sebi. Pesimističan je pogled na samoga sebe koji dovodi do takvog mučeništva. Budući da se od života ne nada ničemu, uništava samoga sebe a pritom još i druge. Uglavnom su to muškarci koji se smrću uništavaju. Očito, postoji destruktivna muškost koja se na bolestan način bavi smrću. Takve muškarce smrt fascinira na čudan način. Često gledaju emisije u kojima se ljudi ubijaju. Ili se posvećuju ekstremnom sportu iz kojeg stalno vreba smrt. Osjećaju se živima samo onda kad osjećaju blizinu smrti. Žene imaju drugačiji stav prema životu i smrti. Arhetip mučenika ne želi jačati muškarčevu negativnu čežnju za smrću. Istinski mučenik uvijek mnogo više umire za život. Stavlja svoj život na kocku jer služi životu. Mučeniku pripada i sposobnost patnje. On "spoznaje da je patnja sastavni dio života koju se niti može osporiti niti joj se može pobjeći a niti ju se ratnim djelovanjem može potpuno spriječiti. Patnja nam se može pokazati kao najimanentniji dio našeg rasta i sazrijevanja." (Fischedick 221) Jeremija se suočava s patnjom. Ali ju ne traži. Kod njega se ne može ustanoviti mazohistička čežnja za patnjom. Ali jer ustraje u svom poslanju, ne izbjegava patnju u koju dospijeva. Tako ga upravo patnja čisti i osposobljava za riječi utjehe koje su pune ljubavi. U utješnim proročanstvima osjeća se da je tu muškarac koji je naučio umijeće života kroz patnju. Tko koće postati muškarac ne može zaobići patnju. Ne treba ju tražiti. Ali ako autentično ide svojim putem, bez da iskrivljuje samoga sebe, na tom će putu iskusiti – kao što to stalno ponavlja C. G. Jung – da je taj put križni put i da će stalno iznova dolaziti u sukobe. Reći tome "da" i ne bježati od toga, to je slika mučenika koja kako je vrijedila prije, vrijedi i za nas. Mučenik cijelim svojim bićem svjedoči ono što zastupa. Mučenici prve Crkve svojom su smrću svjedočili za uskrsnuće Isusovo. Njihovo svjedočenje za istinu bilo im je važnije od života. Neki izvještaji o mučenicima danas nam stvaraju poteškoće. Uvijek iznova se donosi to kako su prvi kršćani išli radosno u smrt. Psihološki obrazovani, naslućujemo u tome mazohističku težnju. Ali, ako se uživimo u duše ovih hrabrih muškaraca i žena otkrivamo da im nije bila važna smrt već svjedočanstvo za Isusa Krista. Htjeli su čitavim svojim bićem dati svjedočanstvo za Krista. Nisu se htjeli upuštati u nikakve kompromise sa zemaljskom vlašću. Takvi jasni i junački muškarci i žene potrebni su nam danas kao i u ono vrijeme. To su ljudi koji se ne daju iskriviti. Govore samo istinu. Svoju vjeru ne samo da propovijedaju već je svjedoče cijelim svojim životom. Ne traže smrt. Ali njihovo svjedočanstvo uključuje i spremnost da umru za njega. Istina im je važnija od života. Unutrašnja jasnoća i sklad važniji su im od fizičke egzistencije. Izvještaji o mučenicima prve Crkve ispunjeni su radosnom nadom u vječni život. Jer su kršćani vjerovali u uskrsnuće Isusovo, nisu se dali zaplašiti prijetnjama smrću. Smrt je za njih izgubila svaki užas. Zato su mogli svojim životom svjedočiti vjeru. Vjera im nije bila pobožna etiketa već temelj na kojem su stajali, izvor iz kojeg su pili. Morali bi zanijekati temelj svog života kad bi prihvatili ponude sudaca da spase svoj život.

37 Mučenici nisu fenomen samo prve Crkve. I naše vrijeme daje mučenike. U Trećem Reichu bilo je neustrašivih muškaraca i žena koji su se izlagali smrti zbog svoje borbe za istinu i pravdu. U Latinskoj Americi stalno se ubijaju muškarci i žene koji ozbiljno shvaćaju svoje kršćansko naviještanje i zauzimaju se za siromašne. Kad slušamo o njihovu životu i smrti, osjećamo da od takvih ljudi živi i ovo naše vrijeme. Bez njih naše bi vrijeme bilo siromašnije. Svakako osjetljiviji za ambivalencije ovog arhetipa. Uvijek je opasno kad se netko identificira s arhetipskom slikom mučenika. Tad se sam sebi sviđa u toj ulozi. To ponekad doživljavamo u grupama. U njima se netko osjeća neshvaćen i odbačen. Ali umjesto da se potrudi oko razjašnjenja i uđu u konflikt, on bježi u ulogu mučenika. Time on postaje slijep za svoje potrebe i za svoj udio u konfliktu. Kao mučenik on je drugima stalni prijekor: "Vi ste krivi što ja moram patiti. Vi ste od mene učinili mučenika." Nekima je napast igrati ulogu mučenika. Pritom se samima sebi čine posebnima. Mogu se postaviti iznad drugih. Pravi mučenici nisu se nikada poistovjećivali s arhetipskom slikom. Oni su svjedočili svojim bićem. Postali su mučenici u svojoj borbi za istinu. Od njih dolazi sloboda i jasnoća, snaga i iskrenost. Muškarce oduševljavaju takvi mučenici. Rado čitaju njihovu povijest. Osjećaju da iz njih proizlazi muška energija u kojoj bi rado imali udjela. Je li to Oscar Romero ili Martin Luther King, Dietrich Bonhoeffer ili grof Moltke, postojani muškarci koji se ne boje smrti pokazuju javnosti pozitivnu sliku muškarca koja je uvjerljiva kako muškarcima tako i ženama. Ponosan sam na svog oca koji se nije dao slomiti u Trećem Reichu. Budući da je odbijao Hitlerov pozdrav, postao je sumnjiv i češće prokazivan. Već je 1938. policajac bio pred njegovom trgovinom i htio ju zatvoriti jer je imao "prezime po boji" (Grün – njem. zelen, op. prev.). Takva prezimena smatrana su židovskima. Moj se otac nije dao uznemiriti i zahtijevao je da mu policajac pokaže isprave. Kad je policajac opazio da nije ostavio dojam na mog oca, postao je čovječniji i povukao se neobavljena posla. Moj otac nas je učio da budemo jasni i da stojimo iza onoga što nam je važno. Pa kad mi to uvijek i ne pođe za rukom, znam da je otac iza mene ako sam previše plašljiv. Tad me on podržava da ostanem jasan svjedok.

11. Ilija: prorok Dok je Jeremija prorok koji sumnja u svoje poslanje i pati radi njega, Ilija nam se čini jakim i samosvjesnim prorokom. Sam se bori protiv 450 Baalovih svećenika i nadvladava ih. Daje ubiti sve one koji ne ispovijedaju njegovu vjeru. (usp. 1Kr 18) U svojoj agresivnosti Ilija uopće ne opaža vlastite mračne strane. Onaj tko se tako strastveno bori protiv nečega, uglavnom je privučen ono što želi uništiti. Baal predstavlja boga plodnosti za ženska božanstva Kanaana. Jahve je muški Bog, Bog ratnik. Danas uviđamo da Ilija ima jednostranu sliku Boga i da se nje drži. Njegovo proročko poslanje je pomiješano s rigoroznom duhovnošću. Tako dugo dok Ilija može živjeti svoju mušku stranu osjeća se jak. Ali čim mu se usprotivi ženska strana u liku kraljice Izebele, ruši se čitavo njegovo samopouzdanje. "On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život." (1Kr 19,3) On bježi pred Izebelom, pred ženskom stranom protiv koje se tako borio. Ali kad je bio sam u pustinji, ova ga strana opet sustiže. Sad susreće samoga sebe, bez prljavštine njegove muške snage s kojom se mogao boriti protiv drugih. Sad je prepušten sam sebi. Tad gubi volju za životom. Najradije bi umro. Govori: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju jer nisam bolji od otaca svojih!" (1Kr 19,4) Upada u duboku depresiju. Baš na vrhuncu svog uspjeha i snage susreće svoju mračnu stranu. I ne može ju podnijeti. Razočaran je samim sobom. Shvaća da je ono protiv čega se u drugima borio u njemu samom. Nije ništa bolji od svojih otaca, ni od onih protiv kojih se borio.

38 Bog uzima Iliju u svoju školu. Šalje mu anđela koji ga budi i diže. Krijepi ga kruhom i vodom. Ali Ilija jede i pije i opet legne. Anđeo mora doći drugi put kako bi ga upravio na put. Tad Ilija okrijepljen tom hranom ide četrdeset dana i četrdeset noći kroz pustinju do Božje gore Horeba. Tamo mu Bog pokazuje da je njegova slika Boga bila jednostrana. Prorok je Boga htio vidjeti samo kao moćnog Boga koji u ognju svoje srdžbe uništava sve svoje protivnike. Ali Bog je nježan i tihi Bog kojeg susreće u šapatu lahora. U šutnji prorok mora ostaviti sve svoje slike Boga da bi susreo sasvim drugačijeg Boga, Boga kojeg više ne može iskorištavati za sebe, Boga koji se ne da instrumentalizirati za njegova vlastita maštanja o veličini ili za njegove predodžbe muškosti. Ilija se upušta putem kojim mu je Bog naložio ići. Spoznaje sasvim drugačijeg Boga. I tako završava Ilija, najveći prorok Starog saveza. Biva uznesen na nebo nakon što je za nasljednika odredio Elizeja i dao mu udjela u svom duhu. Dramatična je scena koju nam Biblija donosi o Ilijinom uznesenju na nebo: "I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao:»Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!« " (2Kr 2,11-12) Ilija uvodi Elizeja u proročku službu. To je poput inicijacije u postajanje muškarcem. Elizej moli svog učitelja da mu u dio padnu dva dijela njegova duha. Ilija mu obećava. Kad je uznesen na nebo, Elizej uzima Prorokov plašt i udari njima po vodi. Ona se povuče. Učenik je obdaren učiteljevom snagom. Ali on mora ići svojim vlastitim putem. Iskusio je Iliju kao oca i kao onoga koji upravlja sudbinom naroda. Bez njega osjeća se sam. No, obdaren njegovom snagom usuđuje se na ono na što ga Bog šalje. Muškarci bi danas trebali takve očeve i učitelje koji bi ih uveli u umijeće postajanja muškarcem. Ilija je imao nešto vatrenog u sebi. Mogao je oduševljavati. No, i ova sposobnost ima svoje mračne strane. Ona može postati vatra strasti kao što nam to pokazuje prizor s Baalovim svećenicima. Tamo ga je oganj zanio da pobije Baalove svećenike. U smrti prorok sam postaje oganj. Dao se preobraziti ognjem Božje ljubavi. Sada kao oganj grije ljude koji oduvijek teže za vatrom. Muškarci koji mogu oduševljavati poput Ilije, moraju sami proći ognjem Božjim kako ne bi ljude oduševljavali nekim smjerom koji nema veze s Bogom već samo s vlastitim častoljubljem. I danas uvijek iznova nastupaju ljudi koji druge oduševljavaju. Često zloupotrebljavaju ovu sposobnost. Čine druge ovisnima o sebi. Ilija je uznesen na nebo kako ljudi ne bi više trčali za njim već da bi se ispunili njegovim duhom. Iliju je Bog očistio da bi vatra koja je u njemu svjedočila samo za Boga a ne više o njegovoj vlastitoj strasti. Ilija susreće svoje slabosti. Samo tako može ispravno upotrijebit snagu koju mu je Bog dao. Bez susreta sa svojim mračnim stranama, muškarac je u opasnosti da svojom snagom uništava ljude umjesto da ih podiže i ohrabruje. Krštenjem su svi kršćani pomazani za proroke. Naša zadaća proroka ima različite aspekte. Prorok je onaj koji na svoj praosoban način izražava Boga. Svatko je prorok ako jedinstvenu riječ koju Bog govori samo u njegovu životu izražava u ovom svijetu. Svatko ima priopćiti nešto od Boga a što može biti rečeno samo preko njega. Svatko može učiniti da jedan aspekt Boga postane vidljiv, aspekt koji samo po njemu može zasjati u ovom svijetu. Druga zadaća proroka je gledati stvari tako kako ih Bog vidi. Istinski prorok nas beskompromisno podsjeća "tko smo u stvarnosti, što ovdje radimo te što smo u očima Božjim i njegovu srcu." (Arnold 198) On nam otvara oči kako bi raskrinkali iluzije koje smo si stvorili pod utjecajem mišljenja drugih o nama i pod utjecajem stanja našega svijeta. U svakom je od nas takav prorok. Ali često se razbacujemo njima ili samo zagrebemo po površini. Tad postajemo vječita zanovijetala nezadovoljna onim što je tu a ne pokazuju put u budućnost. Pravi umjetnik ima uvijek pristup svom unutarnjem proroku. "Istinska umjetnost je proročka … Iskreni umjetnik pokazuje nam viziju stvarnosti koja nas izaziva da stvari gledamo, slušamo i osjećamo na drugačiji način." (Arnold 201) Treći aspekt bivanja prorokom je da cijelim svojim bićem ustanemo i ukažemo na nepravdu tamo gdje ju susretnemo. Tome pripada i prigovor pokvarenosti moćnih bez obzira

39 na svoju dobrobit. Prorok se ne zadovoljava time da živi korektno i prilagođeno. On želi podići svoj glas kad osjeti da ovaj svijet i Crkva idu krivim putem. Biti prorok znači stvari nazivati svojim imenom bez izazivanja straha. Koncil je nanovo izrekao proročko poslanje Crkve. Ali, gdje su danas u Crkvi muškarci koji se usuđuju dići svoj glas protiv duha vremena, glas za istinu i pravdu, za one u našem društvu koji nemaju glasa, za one potisnute na rub, za one odbačene? Prorok živi opasno. Cijena toga da ljudi iz svog "unutarnjeg proroka" govore o pravom stanju ovog svijeta često je vrlo visoka. I danas proroci plaćaju životom zahtjeve, bilo to u El Salvadoru, Zimbabveu ili Alžiru. I Crkvi je teško s prorocima. Radije ih ušutkava i iznalazi im crkvene službe. Čest prigovor kritičarima je da im je stalo samo do tog da "ruše ugled Crkve" ili da se promoviraju kao tužitelji. Ali prorok ne kritizira kako bi optuživao već da bi opet posvješćivao volju Božju. A volja Božja ne poklapa se uvijek s našim predodžbama harmonične Crkve koja radije gura svoje konflikte pod tepih kako bi na van odavala privid jedinstva. Opasnost kod arhetipa proroka leži u tom da se prorok poistovjeti s svojim arhetipom. Tad postaje slijep za istinu o sebi. Misli da je jedini koji se usuđuje reći istinu. Svi drugi su samo kukavice. Takvim mislima stavlja se iznad drugih i osjeća se kao nešto posebno. I ne opaža kako su se u njegovu ulogu proroka umiješale potrebe za moći i polaganje prava na apsolutnost. Druga opasnost sastoji se u tom da se netko poziva na Duha Svetoga i dugima proriče što će se s njima dogoditi, ili donosi kojekakve strašne scenarije budućnosti. Mnogi se ljudi ne mogu braniti protiv takvih proroštava. Jer misle da bi možda ipak mogla biti točna. Kad nekom drugom govorim u ulozi proroka, uzdižem se iznad njega. Napuštam normalnu razinu komunikacije i postavljam se iznad njega. On mi se jednostavno mora pokoravati. Ne dopuštam sumnju u moja proročanstva. Ona se ne smiju preispitivati. Uvijek iznova ima ljudi koji podlegnu opasnosti da se identificiraju s arhetipskom slikom proroka te da s opiju obiljem moći koje tako dobivaju. Ilija je doživio opasnosti proroka. Uživao je u svojoj moći koju mu je davala proročka služba. Ali je morao bolno doživjeti to da mu se ta strana proroka oduzima. Morao je ići u Božju školu kako bi u tišini osluškivao Boga koji mu ne daje uvijek riječ kojom se može okomiti na ljude. Bog u tišini neće uvijek govoriti, već će s čovjekom šutjeti jer ne želi samo njegov glas već prije svega srce. Prorok u tišini susreće svoje mračne strane. Tu spoznaje opasnost htjenja da se postavi iznad drugih. U tišini mu se objavljuje riječ Božja, riječ koju više ne može samo navoditi već iza koje mora stati cijelim svojim bićem. Samo ako prorok otvori svoje srce Bogu, smije govoriti u ime Božje. Tad ne govori da pokaže svoju moć nego zato jer ga Bog tjera na to. Naše vrijeme treba takve ljude koji se daju od Boga izazvati da nastupe kao proroci protiv svih težnji u našem društvu protivnih životu, da se suprotstave moćnicima koji zloupotrebljavaju svoju moć tako da ugnjetavaju narode. Proročki muškarci trebaju nešto od snage i ognja kojima je zračio Ilija.

Job: trpeći pravednik Job nije povijesni lik već tip mudrog i pravednog muškarca. Nakon Drugog svjetskog rata jedva da je koji biblijski lik naišao na toliko pozornosti kao Job. Job znači "progonjeni". Doživljava se kao muškarac kojeg progone svi ljudi, muškarac koji ni u Bogu nema iskustvo svog prijatelja i zaštitnika već onog nepojmljivog koji mu zadaje nesreću. "Job" se također može prevesti i s "Gdje je otac? ". Tko doživi toliko patnje kao Job osjeća da nema oca. Vapimo za Bogom kao za ocem kao Job kad nas zahvati neizlječiva bolest, kad nas se ruši životna zgrada ili kad ostanemo bez dragog nam čovjeka. Zovemo oca kad više ne

40 razumijemo svoj život. Optužujemo Boga jer ga više ne doživljavamo kao oca već kao i Job kao neprijatelja. Zemlja Us iz koje Job potječe ne može se više zemljopisno odrediti. To je idealna zemlja u kojoj ljudi imaju još izvorni i nedirnuti odnos prema Bogu. Jer odnos prema Bogu nije pomućen grijehom, u ovoj zemlji vladaju rajski uvjeti. No, iz ovoga raja Joba izgoni moć zloga. To ga stavlja na teški ispit vjere. Rasprava o kojoj piše pisac ove biblijske knjige bio tipičan za izraelski narod prije svega u vrijeme babilonskog progonstva. Ali ona koji pogađa svakoga čovjeka koji se trudi oko poštenja a ipak stalno doživljava patnju i nesreću. Knjiga o Jobu pokazuje muškarcima putove kako da ne očajavaju i da se ne ljute na Boga kad se sve nad njima ruši. O Jobu stoji: "Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla." (Job 1,1) Njegova pravednost bila je nagrađena. Imao je sedam sinova, tri kćeri i veliki posjed. Živio je u miru i radovao se svom životu. Tad ga odjednom pogađa nesreća. Sve mu je uzeto, najprije imanje, potom djeca pa zdravlje. Kada je izgubio sve što mu je bilo drago i milo, pada na zemlju i govori: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo. Blagoslovljeno ime Jahvino!"(Job 1,21) Tako uspješan muškarac nije navezan na svoje imanje. Suglasan je s tim što mu je Bog sve oduzeo. Već je to iznenađujući stav. Ostavlja sve iluzije o uspješnom životu. Ali tada dolaze prijatelji da mu pomognu ponajprije šuteći. Ostali su kod njega sedam dana i sedam noći šuteći. "Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol." (Job 2,13) Velikodušan je to stav, podnositi bol drugoga i ne smetati mu pričom. Ali kad su nakon sedam dana počeli pričati, pokušavaju načiniti teoriju o Jobovoj sudbini. Sudbina prijateljeva za njih je potvrda njihove teologije da trpi nesreću samo onaj koji je kriv. Dakle, Job bi trebao istražiti gdje je svalio krivnju na se. Kad tumačim sudbinu nekog čovjeka i o tom razvijam teoriju, tad je to uvijek znak za to da se udaljavam od toga čovjeka. Ne upuštam se u patnjom prokušane ljude. Skrivam se iza teorije koju sam stvorio. Ali Job se brani protiv teorije svojih prijatelja, protiv njihovih pokušaja da tumače njegovu sudbinu. Job tjera sve pokušaje daleko od sebe. Čvrsto se drži toga da pred Bogom nije sagriješio. To je za nas zaprepašćujuće jer smo svi naučili kako smo grešnici. Job vjeruje svom osjećaju. Nije djelovao protiv Boga i njegove volje. Vjeruje svom osjećaju za ispravno. Ne da se protiv svoje savjesti uvjeriti u to da je sam kriv za svoju sudbinu. Na koncu, Bog mu daje za pravo. Prijateljima Jobovim kaže: "Niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job." (Job 42,7) Bog ne drži govor opravdanja. Jobu samo pokazuje čudesa svoga stvaranja. To uvjerava Joba, muškarca mukama napaćenog. Kad je vlastitim očima vidio što je Bog stvorio, priznaje: "Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim." (Job 42,3) Kod Joba me fascinira to što ne odustaje od otpora već vjeruje svom osjećaju. Ne osjeća se kriv. Muškarci mogu razumjeti ovog muškarca. Stoljećima su trpjeli od tog da su se uvijek morali pred Bogom umanjivati i da su posvuda morali tražiti krivnju. Job nam dopušta da budemo nadležni nad samima sobom, onakvi kakvi jesmo, bez da sami sebe okrivljavamo. Nietzsche je s pravom jednom kritizirao težnju u kršćanstvu da se posvuda njuška za grijesima i da se čovjeka obezvređuje. Time je izrazio osjećaj mnogih muškaraca koji su se okrenuli od kršćanstva jer su patili od tog da posvuda traže krivnju i da se stalno osjećaju grešnicima. Ne radi se o tome da se opravda sve što se radi, već o zdravom stavu prema svom djelovanju. Pošten muškarac ima u cijelosti pogled za ono što se pristoji, za vrijednosti koje želi zastupati. Ali ne može podnijeti da se sva njegova nastojanja za poštenjem obezvređuju time što se sve propituje i posvuda otkriva grijeh i krivnja. Job nas ohrabruje da se suprotstavimo svim ishitrenim obrascima tumačenja. Ne možemo dati odgovor zašto nas je zadesila baš ova bolest ili sudbina. To moramo jednostavno izdržati a ne tumačiti. Muškarci se brane ako im se hoće točno objasniti zašto su dospjeli u ovu ili onu situaciju. Oni imaju

41 osjećaj za ono neobjašnjivo. Oni radije to izdržavaju nego da vjeruju na brzinu načinjenim pokušajima objašnjenja. Bog opravdava Joba i na koncu mu vraća sav njegov imetak. Nakon što je sve ostavio kad je odustao od toga da se odredi svojim posjedom i ugledom, opet zadobiva sve. Tako je mogao zahvalno uživati u tom a da se ne naveže na to. Biblija nam na ovom pravedniku pokazuje da samo Bog može preobraziti propast. U onima za koje je sve propalo, Bog često može izgraditi nešto što još nadilazi ono prijašnje. To je utješna poruka muškarcima čiji život ne teče tako glatko kao što su oni to zamislili. U Jobu susrećemo pravednika patnika koji je za Izrael bio arhetipska slika a koja je kasnije prenesena na Isusa. U ovoj slici do izražaja dolazi bolno iskustvo da su upravo pravednici ti koji moraju trpjeti. Tu se teologija patnje iznova piše. Jer u svim religijama postoji stav da si čovjek sam stvara patnju, da je svojoj bolesti sam kriv. Naravno, iz psihologije znamo da ima nečega u ovoj teologiji. Ali, to je i opasna teologija. Jer svakom bolesniku govori: sam si sebi stvorio bolest. A svakom koji pati: sam si kriv za to. Sigurno si živio mimo sebe i istine o sebi. Job nas oslobađa ove teologije koja prezire čovjeka. Ne, patnja ne pogađa uvijek one koji su to zaslužili već često one koji su živjeli pravedno. Ona dolazi izvana bez da joj uvijek možemo spoznati uzrok. Tad nam ne pomaže da s njom okončamo tako što ćemo grčevito u sebi tražiti krivicu, psihološku ili moralnu. Protiv patnje smijemo se poput Joba boriti, boriti se i rvati s Bogom. Smijemo Boga optužiti što nam je namijenio takvo nešto. Svi su osjećaji dopušteni. I samo ako dopustimo sve osjećaje bijesa, tuge, razočaranja, očaja i boli, oni se mogu preobražavati i mi odjednom poput Joba spoznajemo tajnu Božju. Naravno da ni tad ne možemo objasniti smisao svoje patnje. Odričemo se toga da teološki objasnimo uzrok i smisao naše patnje. Šuteći padamo nice pred nepojmljivim Bogom i neshvatljivom patnjom. Time što se odričemo toga da nešto tumačimo, u nama raste nešto novo, kao i kod Joba koji se odvažio na novi početak i čiji je život postao bogatiji nego prije. Arhetipska slika pravednika patnika slična je onoj mučenika. No, ipak postoji jedna razlika. Mučenika pogađa patnja jer on ostaje pri svom uvjerenju. Trpeći pravednik ne zna zašto mora patiti. On ne pati zato jer je pravedan niti zato jer je griješio. Patnja ostaje tajna. Job ne može objasniti razlog svoje patnje. On samo može patnji koja ga je pogodila reći da. Njegova je zadaća prihvatiti izazov patnje i u sazrijevati u njoj. Muškarci rado izbjegavaju patnju. Potiskuju je ili pokušavaju pobijediti svim mogući sredstvima – bilo to lijekovima, duhovnim tehnikama, strategijama prehrane itd. Ili bi željeli nadvladati patnju i steći kontrolu nad njom. Patnja je za njih izazov da nešto promjene. Aktivno se suprotstavljaju patnji. To je potpuno zdrava strana muškarca. No, postoji i patnja koja se ne može nadvladati i suzbiti. S njom se moramo pomiriti. A to je muškarcima često teško. Za njih je uvreda njihovu narcizmu da sebi priznaju da ne mogu nadvladati patnju vlastitim snagama. Ali, ako prihvate patnju i u njoj ugledaju izazov, tada im ona postaje važan učitelj. Prisiljava ih da napuste iluzije koje su si stvorili o sebi kao što je iluzija da svoj život imaju u svojim rukama ili da si zdravim načinom života mogu garantirati zdravlje. U bolesti i patnji oduzima mi se sve ono na što sam se navezao. Ne mogu se više određivati svojim uspjehom, snagom, zdravljem. Potreban mi je dublji razlog, u konačnici Bog kao pravi temelj iz kojeg živim. Muškarci koji su se suprotstavili patnji i prošli kroz nju, zrače osobitom kvalitetom. Postali su mudri. Patnja ih je ublažila. Uvela ih je u duboke tajne. Kad susrećem takve ljude, uvijek se osjetim duboko dirnut. U meni se javlja strahopoštovanje pred tajnom ovih muškaraca, pred njihovom mudrošću, pred preobrazbom koju su doživjeli u patnji. Knjiga o Jobu završava tako da Job dobiva opet sav svoj imetak i još je bogatiji nego prije. Iskustvo koje stoji iza ovog sretnog završetka - "happy enda" - potvrđuje mi se u muškarcima koji su prošli kroz patnju. Njima se ne vraća staro zdravlje, snaga i uspjeh. Ali iz njih zrači nešto što je više od izvanjskog bogatstva. Unutarnje bogatstvo koje oni zrcale, nadilazi sve ono čime su

42 zračili prije nego što su prošli patnju. Takvi me muškarci fasciniraju. Osjećam da iz njih proizlazi mudrost koja nas danas može uputiti u to kako život istinski uspijeva. Naravno da bih isto mogao reći i za žene koje je patnja iskušala a koje slično zrače. I žene imaju osjećaj za tajnu pravednika patnika.

13. Jona: vragolan Prorok Jona je zanimljiv muškarac. Američki isusovac Patrick Arnold u njemu vidi ostvaren arhetip vragolana. Ne bez razloga postoje brojne humoristične slobodne obradbe Jonine povijesti na različitim jezicima. Povijest Jonina kod mnogih je u najmanju ruku ostavila dojam da Bog ima smisla za humor i da Jona protiv svoje volje postaje vragolan kao što klaun u cirkusu uglavnom dospijeva u najsmješnije situacije protiv svoje volje. Pisac koji je stvorio pripovijest o Joni, očito je imao smisla za Božji humor. Srednjovjekovna umjetnost uglavnom je proroka Jonu prikazivala kao mladog muškarca ćelave glave. U mnogim umjetničkim prikazima vidljivo je ono vragolasto u ovom biblijskom liku. Bog nalaže Joni da ide u Ninivu i da tom gradu zaprijeti kaznom. Ali Jona ide u suprotnom smjeru. Bježi od svoga naloga. Kasnije to obrazlaže time da je znao kako je Bog milostiv i da neće ostvariti svoju prijetnju. To ga ljuti. Tako nalazi brod koji plovi u Taršiš u Španjolskoj. Na putu brodu zaprijeti brodolom u žestokoj oluji. Mornari bacaju ždrijeb kako bi saznali tko je kriv za nesreću. Ždrijeb padne na Jonu. Protiv svoje volje mora priznati da bježi od Jahve. Na njegov zahtjev bacaju ga mornari u more i more odmah prestane bjesnjeti. Da to nije ni htio, Jona obraća mornare Jahvi. Oni Bogu Izraelovu prinesu žrtvu i učine zavjete. (usp. Jon 1,3-16) Velika riba proguta Jonu i izbaci ga nakon tri dana. To je poznata slika iz mitova o junacima. Junaka uvijek proguta neko čudovište. No, time se on čisti i sazrijeva, nanovo rađa. Bog Joni opet nalaže da ide u Ninivu. Sad se on pokorava naredbi Božjoj. Ide gradom i propovijeda: "Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!" (Jon 3,4) I na njegovo veliko iznenađenje ali i na njegovu veliku ljutnju, ljudi u Ninivi ozbiljno shvaćaju njegovo propovijedanje i obraćaju se. On tu ima uspjeha svojim propovijedanjem. Ali time nije zadovoljan. Očito je radije htio gledati kako se grad pretvara u prah i pepeo nego da kako se obraća. Pun gnjeva zbog svog nenamjernog uspjeha, tuži se Bogu: "Znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti." (Jon 4,2-3) Već je to začuđujuća reakcija. Želio bi umrijeti samo zato jer su se ljudi u Ninivi odlučili za život. Ovdje bijes Jonin poprima nešto humoristično i groteskno. Jona je ovdje poput nekog klauna koji se svjesno ljuti i žali kad sve na vani teče divno. Reagira upravo suprotno od onoga što gledatelji očekuju. I dalje u knjizi s Jonom se događa kao i s klaunom. On se smjesti u blizini grada i tamo si načini sjenicu kako bi promatrao što se događa s gradom. Bog se pun ljubavi brine za proroka tako što daje da naraste bršljanov grm "da pruži sjenu njegovoj glavi te da ga izliječi od zlovolje." (Jon 4,6) Jona se tome čak obradovao. Ali kad je crv podgrizao grm i on se osuši, Jona poželje umrijeti. A kad Bog upita ljuti li se s pravom zbog bršljanova grma, on tvrdoglavo odgovara: "Da, s pravom sam ljut nasmrt!" (Jon 4,9) Jona je ovdje poput malog djeteta koje se tvrdoglavo duri. No, odrasli to dijete promatraju sa smiješkom. Ne shvaćaju ga ozbiljno. Možda ni Jona sam ne shvaća ozbiljno svoje pretjerano ponašanje. Glumi tragediju, a ipak u duši zna da je to u stvari komedija. Za mene je knjiga o Joni više nego potvrda za "sve zapreke prodornoj sveopćoj spasenjskoj volji Božjoj" kao što to piše u uvodu Zajedničkog prijevoda Biblije. Za mene je

43 korisna upravo humoristična crta ove knjige. Unosi humor u odnos prema Bogu. Jonino propovijedanje i ponašanje ne shvaća se tako ozbiljno. Uvijek kad muškarci previše ozbiljno shvate svoj životni plan, kad zagriženo rade na tom da sve učine ispravno, život im postaje dosadan. Nedostaje im širina i životnost. Humor je pretpostavka da netko može sam sebe prihvatiti u potpunoj opuštenosti. On nas sprečava da slijedimo preozbiljnu duhovnost. Ponekad naše duhovne knjige odišu s previše patosa. Knjiga o Joni ne poznaje patosa, isto kao i vragolan. Vragolan razotkriva patetično kao bijeg od stvarnosti našeg života koji je često banalan i prosječan. Humor je prihvaćanje prosječnog i svakodnevnog, ali opušteno prihvaćanje i prihvaćanje u ljubavi, a ne prihvaćanje stisnutih zuba. To sam uvijek cijenio kod svog oca. Kad bi nešto krenulo drugačije nego si je on to zamislio, nije se ljutio već se smijao. Kad je trgovina slabo išla i roditelji nam za Božić nisu mogli darovati puno toga, moj otac je to nadoknadio time što je mojoj mlađoj sestri strpljivo objašnjavao kako je lutka i bez kose lijepa. Na moju sestru ovo izlaganje nije ostavilo dojma i ona je usprkos njemu lutku bacila u kut. Moj otac pokušao je opet, ali opet bez uspjeha. Nije vikao na nju već se jednostavno smijao. Njena tvrdoglavost ga se očito više dojmila nego njegov govornički talent. Postoje tri arhetipske slike vragolana. Prva je vragolan u liku životinje kao što je to kojot kod Indijanaca. U mnogim crtanim filmovima vragolan danas trijumfira i nasmijava gledatelje. Prema C. G. Jungu vragolan u liku životinje podsjeća nas na naše primitivno životinjsko biće. Time što nas nasmijava, humorom nas dovodi do toga da kažemo "da" našim životinjskim instinktima. Tko osporava svoju životinjsku stranu, toga ona stalno iznova dostiže. Vragolan u liku životinje hoće nas naučiti mudrosti kao što to životinje čine u mnogim bajkama. Vragolan često nastupa i u ljudskom obliku. Otkriva nam naše mračne strane. On se poput lutke koja se stalno uspravlja uvijek pojavljuje baš onda kad se spremamo identificirati s našom ulogom. Ne dopušta da se zavaravamo. Vragolan je u konačnici duhovni lik. Čuva nas od toga da se nadimamo u svojoj vjeri i da se postavljamo iznad drugih. Podsjeća nas da smo ljudi. "Zdravu vjeru obilježava humor koji se može smijati i sam sebi; trijezno licemjerstvo naprotiv vlada u morbidnoj religioznosti." (Arnold 215) Crkva je u srednjem vijeku slavila blagdan lūda. Tu je bio dječji biskup i papa lūda. Očito je da je religija treba lude kako ne bi skrenula u dogmatizam i fundamentalističko pozivanje na tradiciju. Grci su poznavali Hermesa kao božanskog vragolana. On je varalica pun trikova. Već na dan svog rođenja krade goveda svom bratu Apolonu. Kad je Apolon u svojoj mudrosti usprkos prepredeno zametnutim tragovima došao do Hermesove pećine i tu naslućuje lopova, Hermes se prikazuje nevinim. Kao malo dijete u pelenama nije izgledao kao lopov. Tko dođe u doticaj s Hermesom u sebi taj se odlikuje dosjetljivošću, lukavošću i sposobnošću da mijenja svoj lik. Kao svaki drugi arhetip i ovaj ima dvije strane. Onaj kojim vlada ovaj arhetip postaje maštoviti lopov i lukavi prevarant. No, kod Grka Hermes je bio i voditelj dušama. On se razumije u zakučastosti duše. On je jedini bog koji stalno luta kroz sva tri područja: nebom (Olimpom), zemljom i podzemljem. Ima pristup dubokoj duhovnoj mudrosti. Silazi u dubinu Hada, u vlastiti svijet sjena kako bi na svjetlo izišlo sve ono što leži skriveno u našoj dubini. Pravo značenje božanskog vragolana je u tom da nam na duhovit način otkrije istinu o nama i ohrabri nas u poniznosti (humilitas) da se spustimo u carstvo sjena naše duše kako bi tamo na svjetlo iznijeli sve ono što bismo najradije potisnuli. Kad se muškarci skupe zajedno, često pričaju viceve. Ponekad se žene uzrujavaju jer se oni smiju površnim ili grubim vicevima. No, muškarci imaju potrebu zabavljati se jedni s drugima. Pa i kad su ovi vicevi na račun žena ili moćnika, u njima se ipak izražava potreba da se život ne uzima preozbiljno, da se iziđe iz nemilosrdnog svijeta profesije, iz patosa pretjerane duhovnosti koja sama sebe shvaća preozbiljno. Humor pripada muškosti. Muškarcu je potreban vragolan u njemu kako bi opušteno živio u ovom svijetu. Bez vragolana u sebi ljutio bi se na situaciju ovog svijeta. Ali, vragolan naravno ima i mračnu stranu. Može sve

44 okrenuti na smijeh i izbjegavati odgovornost. Uvijek su potrebna oba pola: spremnost boriti se protiv svake nepravde ovog svijeta a istovremeno i unutarnja sloboda koju vragolan pokazuje prema svemu. Istinski vragolan razotkriva sve ono lažno i nepravedno u svijetu. A u raskrinkavanju se često krije više snage nego u nasilnom nastupu. Tko se zagriženo bori protiv nečega, taj često zaglavi u borbi i ne napreduje više ni koraka. Tko razotkriva nepravdu, oduzima joj njenu moć. Humor je subverzivna snaga. Zato se prije svega totalitarne države boje humora. A i danas političari rado nastupaju s velikim patosom. Tu je potrebna društveno kritička funkcija vragolana koji raskrinkava patos kao pokušaj manipulacije ljudima.

14. Petar: stijena Sva evanđelja u Petru vide apostola koji ima vodeću ulogu u krugu učenika. Ali u isto vrijeme evanđelja opisuju ovog muškarca kao onog koji je pun pogrešaka i slabosti. Isus ga naziva stijenom. Stijena predstavlja čvrstoću i nepromjenjivost. Bog je u Bibliji opisan kao stijena koja nas štiti. Na stijenu se može osloniti. Stijena pruža siguran oslonac. No, Petar, stijena, više ostavlja nepostojan dojam. On je kukavica i uzmiče. Šimun prvo mora proći dugi put sazrijevanja da bi za druge postao stijena. Za neke muškarce kažemo da su poput stijene u valovlju. Divimo im se. Povijest Šimuna Petra nam pokazuje da i mi u svom kukavičluku i slabosti možemo drugima postati stijena ako se upustimo na put preobrazbe kako nam ga evanđelja opisuju za Šimuna. U najstarijem Evanđelju Isus najprije poziva Šimuna i njegova brata Andriju. Oba pripadaju siromašnijem sloju ribara koji ima samo mrežu ali ne i brod. Jakov i njegov brat Ivan su naprotiv više u socijalnom poretku. Oni su također ribari ali vode ribarsku flotu s brodovima. (Mk 1,16-20) Luka briše ove socijalne razlike. Kod njega Petar pripada srednjem sloju. Odmah nakon svog poziva stupa u središte pažnje. Kad se učenicima na Isusovu zapovijed posreći bogat ulov ribe, Petar pada Isusu pred noge i kaže: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (Lk 5,8) Petar u susretu s Isusom spoznaje svoju stvarnost. I tu mora priznati da je grešnik i da ne pripada među pobožne koji slijede Isusa jer su na duhovnom putu. Na grčkom jeziku grešnik označava čovjeka koji promašuje svoj cilj, koji živi mimo samog sebe. Kasnije Petar postaje glasnogovornik, kao kod preobraženja Isusovg. (Lk 9,33) Petar je s jedne strane impulzivan. Čim Isus postavi učenicima neko pitanje, uvijek spontano odgovara Petar. Najpoznatije mjesto je prizor u kojem Isus pita učenike za koga ljudi drže Sina Čovječjega. Iz Petra odmah izlijeće: "Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!" (Mt 16,16) Isus ga hvali zbog ovog odgovora: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krvi, nego Otac moj koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati." (Mt 16,17-18) Jer je Šimun spoznao tajnu Isusovu i vjeruje u njega kao Mesiju i Sina živoga Boga, on za Crkvu postaje stijena. Ljudi koju su čvrsti u vjeri, postaju drugima stijena. Od njih se oni koji sumnjaju uvijek mogu iznova podići. Ali Petar ne opravdava ulogu stijene koju mu je Isus namijenio. Kad je Isus govorio o svojoj muci i nasilnoj smrti koja ga čeka u Jeruzalemu, Petar ga uzme na stranu i hoće ga odgovoriti od toga: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" (Mt 16,22) Muka Isusova ne odgovara njegovoj slici Boga i Mesije. Petar bi htio prisiliti Isusa na svoju sliku uspješnog Mesije. On misli da ga Bog mora očuvati od patnje. Ta ipak on je njegov sin. No, tad se Isus obrecne na njega: "Nosi se od mene, Sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16,23) Tvrd je to prijekor koji Petar mora

45 otrpjeti. Isus mu potvrđuje da u glavi ima samo vlastite ideje a nimalo razumijevanja za ono što je volja Božja. Konačno mu predbacuje da nije stijena na koju se može osloniti već kamen spoticanja koji mu stoji na putu. Petar, koji u Isusovoj zajednici treba imati vodeću ulogu, ne može shvatiti smisao Isusove muke. Konačno, Petar u svim evanđeljima igra neslavnu ulogu u muci Isusovoj. Kad Isus govori o tome da će se učenici u noći njegove muke sablazniti o njega, Petar odgovara samosvjesno: "Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!" (Mt 26,23) Isus mu proriče da će ga u toj noći triput zatajiti. Ali Petra to odbacuje daleko od sebe. Naglašava s velikom sigurnošću i jakim patosom: "Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti." (Mt 26,35) No, već nekoliko sati kasnije Petar se pokazuje kao kukavica prema nekoj jednostavnoj sluškinji. Izgleda bezazlena situacija kad mu se sluškinja obraća s tvrdnjom da je bio zajedno s Isusom. Da su glavari svećenički htjeli uhititi i učenike Isusove, učinili bi to kod Isusovog uhićenja. No, oni su htjeli samo Isusa, ne i njegove učenike. Petru je bezazlena primjedba sluškinje povod da zataji Isusa: "Ne znam što govoriš." (Mt 26,70) Drugi put njegovo nijekanje postaje još oštrije: "Ne znam toga čovjeka!" (Mt 26,72) On, koji je tri godine hodao zemljom s Isusom, niječe da ga poznaje. Treći put se čak počinje preklinjati i zaklinjati da ne pozna tog čovjeka. Kako puno straha i kukavičluka proizlazi iz ovih Petrovih riječi! Ne želi da ga uznemiravaju. Ne može stati iza samoga sebe. Ne niječe samo Isusa već i sebe samoga. Hoće se grijati na vatri svojih protivnika. Želi da mu u hladnoći noći bude toplo i da se dobro osjeća. Toplina stranih ljudi postaje mu važnija nego prijateljstvo s Isusom kojim se tako oduševljavao. Kad je pijetao zapjevao, postao je svjestan što je učinio. "I iziđe te gorko zaplaka." (Mt 26,75) Johann Sebastian Bach dojmljivo je uglazbio ovu riječ. A za solista koji ju pjeva, svaki put je izazov primjereno izraziti Petrovu bol. Ivan slika Petra na svoj način. Kad nakon Isusova govora o kruhu mnogi učenici odlaze od svog učitelja, Isus pita dvanaestoricu: "»Da možda i vi ne kanite otići«? Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji.«" (Iv 6, 68-69) Petar je i ovdje glasnogovornik. On stoji iza Isusa. Povjerovao je blizini Isusovoj. Otvorene su mu oči za to da se u Isusu izražava sam Bog i da njegove riječi uistinu vode u život. U mnogim Isusovim riječima Petar je iskusio život. Kad je Isus govorio, osjećao se živim. Uz to je htio pristati. I za to se zauzima ispred ostalih apostola. Ali i kod Ivana Petar izdaje Isusa u njegovoj muci. Poslije smrti Isusove Ivan opisuje nekoliko prizora u kojima Petar igra važnu ulogu, naravno uvijek zajedno s učenikom kojeg je Isus ljubio. Tumači misle da je Ivan ovdje htio ukazati na povezanost njegove zajednice koja se oslanja na ljubljenog učenika, s velikom Crkvom u kojoj važnu ulogu ima Petar. Ja mislim da se tu više radi o karakteriziranju Petrovu. Kad je Marija Magdalena otkrila prazan grob i to javila učenicima, Petar i učenik kojeg je Isus ljubio započinju utrku. Učenik kojeg je Isus ljubio brži je od Petra. Ali mu pušta prednost. Petar ulazi u grob. Vidi činjenice: "Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose savijen na jednom mjestu." (Iv 20,6-7) Petar ustanovljuje ono što vidi. Ali ne razumije to. O učeniku kojega je Isus ljubio naprotiv stoji: "On vidje i povjerova." (Iv 20,8) Petar je ovdje trijezan muškarac koji samo ustanovljuje činjenice, no ne zna ih protumačiti. On je impulzivan ali u isto vrijeme i trom muškarac. Učenik koga je Isus ljubio brži je od njega. To postaje jasno i kod susreta Uskrslog s učenicima na Tiberijadskom moru. I tu je Petar glasnogovorni. Ostalim učenicima kaže: "»Idem ribariti.« Oni mu rekoše:»Idemo i mi s tobom.« " (Iv 21,3) Petar je aktivan. Uzima život u svoje ruke. Ali učenici te noći nisu ulovili ništa. Kad Petar djeluje samo vlastitim snagama, njegovo djelovanje ostaje bez uspjeha. Kad su učenici na zapovijed čovjeka s obale još jednom isplovili na more i kad se mreža napunila ribama, učenik kojeg je Isus ljubio, odmah spoznaje: "Gospodin je!" (Iv 21,7) U ovom neobičnom čovjeku na obali prepoznaje Uskrslog. Petrova reakcija je karakteristična za

46 njegov impulzivni temperament: "Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more." (Iv 21,7) Nije baš osobito razborito obući gornju haljinu kako bi skočio u more. No, očito, Petra se ne usuđuje stupiti gol pred Isusa. Radije se pojavljuje pred njim u promočenoj haljini. Još se ne može suočiti s istinom o sebi, o svojoj izdaji. Mokrom haljinom on ipak izražava da se nešto u njemu preobrazilo, da je u muci Isusovoj bio uronjen u kupelj čišćenja. Mokra gornja haljina upućuje na to da se Petrova uloga koja je sigurna sama u sebe, smekšala. Isus prihvaća Petra onakvog kakav on je. Doručkuje s njim i učenicima uz žeravicu doručak koji je ispunjen osebujnom atmosferom: "I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin." (Iv 21,12) Nakon doručka Isus tri puta pita Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Petar svaki put svjedoči svoju ljubav: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Ali kad ga Isus treći put zapita, "ražalosti se Petar što ga upita treći put:»Voliš li me?« pa mu odgovori:»Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.«" (Iv 21, 15-17) Očito ovaj trostruki upit Isusov Petra podsjeća na njegovo trostruko izdajstvo. Tad on shvaća da ne može posvjedočiti svoju ljubav s punom samosviješću. Sad iznosi Isusu istinu o sebi: "Gospodine, ti sve znaš! Ti znaš kakav sam bio kukavica, kako sam te izdao samo zato da bih se ogrijao na vatri svojih protivnika. Neću se opravdavati. Jer nema se tu što uljepšavati. To je bilo tako. Ja sam te izdao. No, ti usprkos tome znaš da te ljubim, da u temelju moje duše, mnogo dublje od kukavičluka koji mi često ispunja srce, leži skrivena ljubav prema tebi. I želio bih posve živjeti od ove ljubavi." Petar se mora suočiti s istinom o sebi. Dopušta Isusu da mu zaviri duboko u srce. Žao mu je što su u njegovom srcu kukavičluk i izdaja. Ali time što Petar prikazuje Isusu istinu o sebi, prestaje se obezvređivati. Ne optužuje se, ali se i ne ispričava. Ne umanjuje se, no također se ni ne preuveličava kao što je to ponekad radio. Sad je onakav kakav jest: kukavica ali ipak pun ljubavi, plašljiv a ipak pun povjerenja. Izdao je Isusa ali bi ipak htio biti vjeran. Ne može se više zakleti na ovu vjernost. Zna kako je slab, zna što od egoističnih motiva leži skriveno u njegovu srcu, zna kako je svoje prijateljstvo s Isusom pomiješao s vlastitim potrebama za veličinom. No, pouzdaje se u to da Isus gleda dublje, da iza kukavičluka gleda u srce koje čezne za ljubavlju i vjernošću, u srce kojim je on odan učitelju u pravoj ljubavi. Ovom ljubavlju više se ne može praviti važan. Svojim odgovorom ipak priznaje da je usprkos izdaji nešto u njemu iskreno, da je u temelju njegova srca skrivena istinska i čita ljubav. Želio bi živjeti od ove ljubavi. A Isus mu povjerava svoju zajednicu: "Pasi ovce moje!" (Iv 21,16) Petar je stijena na kojoj Isus gradi svoju Crkvu. Stijena se čini lomljivom. Ali u ovoj poruci je i nešto utješnog za nas. Ako poput Petra spoznamo tko je Isus, tad ćemo za druge i mi postati stijena. Smijemo usred naše slabosti, kukavičluka i izdaje postati za druge stijena. Na stijeni možemo stajati, imamo čvrsto tlo pod nogama. Neki ljudi pružaju takav temelj. Pokraj njih se ohrabrujemo stati iza samih sebe. U njihovoj blizini imamo čvrst oslonac. Ne možemo se lako pokolebati. Na stijenu se može i osloniti. I to je potreba koju ima svatko od nas. Žene priželjkuju muškarce na koje se mogu osloniti. Često se tuže da im njihov muž ne daje oslonac, da u njem ne osjećaju stijenu već nešto mekano što stalno izmiče pod nogama. Stijena pruža i zaštitu od nevremena. U njenoj se sjeni osjećamo sigurno. Za mene je moj otac bio stijena na koju sam se mogao osloniti. Na njega jedva da sam se tjelesno naslonio. Ali mi je svojim mirom bio kao stijena u valovima. Nije se dao tako lako izbaciti iz mira. Ako bismo se uznemirili oko nečega, on je to relativizirao. Bio je postojan i imao jasna stajališta. No, njegova postojanost mu je omogućavala i to da tu i tamo popusti i da se ne drži zagriženo svog mišljenja. U raspravi bi jasno kazao svoje mišljenje. No, mogao je dopustiti i naše mišljenje. Davao mi je sigurnost. Stijena je jednostavno tu. Ne mora se stalno dokazivati. Ovom sigurnošću ona ujedno daje i opuštenost i mir. Iskustvo mog oca poučilo me je da se nikada ne upuštam u teološka mudrovanja. Tko ima temelj, ne treba mnogo razloga da opravda svoj život. On je tu jer je tu. On je ono što jest.

47 Kasnije su starija subraća bila ta koja su utjecala na me u mojoj samostanskoj mladosti. Kad su umrli, osjećao sam kako mi nedostaju. Tad sam otkrio da sam trebam krenuti njihovim stopama. Iako s 58 godina još imam potrebu osloniti se na stare i mudre muškarce, osjećam izazov da budem u sebi postojan i da postanem drugima stijena. Naravno da se ne mogu ponuditi kao stijena. Uvijek je to čudo milosti kad u određenim situacijama postajem drugima stijena. I ovdje vrijedi: ne smijem se poistovjetiti s arhetipskom slikom stijene. Inače ću se naduti i postati klimava stijena koja pruža samo prividan oslonac. Samo ako se poput Petra suočim sa svojom vlastitom slabošću i svojim mračnim stranama i ponizno ih iznesem pred Boga, tad smijem, ako to Bog hoće, postati stijena koja drugima pruža čvrstoću. U blizini stijene osjećamo zaštitu. Kod nevremena u planinama, povlačimo se u blizinu stijene koja nas treba zaštititi od kiše, oluje i odrona kamenja. A stijena baca i sjenu ako sunce peče. I to je arhetipska slika za nas. Svatko može drugima postati stijena u čijoj blizini drugi može predahnuti kako bi se odmorio, osjetio se zaštitu i sigurnost. Ne možemo sami sebe učiniti stijenom. Petar nakon iskustva svoje izdaje sigurno nije imao potrebu da pred drugim apostolima izigrava stijenu i da na se kao takvog upućuje. Smio je zahvalno doživjeti da upravo on, koji je Isusa tako kukavički izdao, smije postati stijenom na kojoj su drugi nalazili čvrsto utočište, na koju su se oslanjali i pod čijom su se zaštitom osjećali zaštićenima od Boga, istinske stijene. Kako mogu naučiti od Petrova lika kako postati muškaraca? U susretu s Petrom meni je važno to da ne moram biti savršen. Nije stvar u nepogrešivosti, već u spremnosti da se upustim sa svojom strasnošću ali i sa svojim kukavičlukom i strahom, na put koji mi Bog povjerava. Evanđelja mi ne stavljaju pred oči dosadnog Petra, već impulzivnog koji odmah skače kad ga se pita na nešto i kad vidi da se traži njegovo zauzimanje. Petar će si radije opeći prste nego oprezno taktizirati i razmišljati kako bi se što je moguće manje okrznut povukao iz afere. Petar otkriva svoje srce, svoje osjećaje i onda kada se ne slažu s Isusovim pogledom. On uči od otpora. U visinama i dubinama njegova života susreće me muškarac koji se ne skriva, čije srce sjaji iz svega što radi. Ovo srce poznaje sve ponore koje i ja osjećam u sebi: čežnju, ljubav, ali i kukavičluk, strah, nepovjerenje, izdaju. Ne postajem muškarac ako se skrivam već ako se onakav kakav jesam založim, pa i uz opasnost da me kritiziraju, i uz rizik da počinim javnu pogrešku na koju bi se svi moralisti mogli rasrditi. Petar ulazi u rizik povrede. Ali se bori za ono što osjeća. A to je za mene bitni aspekt postajanja muškarcem: pokazati se umjesto skrivati se, opeći si prste umjesto povlačiti ruku, otvoriti svoje srce umjesto zatvarati se kako bi prošao neozlijeđen. Muškarac koji uzmiče pred životom postaje karikatura prave muškosti. Možda ostaje uspješan i cool, ali nikada neće postati muškarac.

15. Pavao: misionar Ni o jednom apostolu Luka nam ne donosi jasniju sliku od one Pavlove. Iz Pavlovih spisa ne spoznajemo samo njegovu teologiju već i njegovu osobnost. Pavao je odrastao u Tarzu, gradu grčke kulture i sjecištu različitih religija. Pavao je bio izobražen u grčkoj filozofiji i retorici. Govorio je grčki, hebrejski i latinski. Već kao mladić došao je u Jeruzalem Gamalielu, farizeju umjerenog smjera. Bila je to vjerojatno neka vrsta internata u kojem je Pavao bio odgajan i poučavan u farizejskom učenju. Pavao je revno izvršavao zakon. Sam o sebi kaže: "U židovstvu sam prerevno odan otačkim predajama nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu." (Gal 1,14) Psihološki gledano, moglo bi se reći: Pavao je imao usiljenu strukturu. Trebao je jasne norme kojih se mogao držati. Možda su ovi čvrsti principi bili važni

48 za njega koji je odrastao u multikulturalnom društvu da ne potone u proizvoljnost. Ali tad mladi Savao susreće novi put koji su promicali kršćani i ispred svih Stjepan koji nastupa kao zastupnik helenističkih židovskih kršćana. Stjepan je propovijedao slobodu od zakona. Bio je oduševljen slobodom koju je susreo u Isusu. Pavao je na smrt progonio ovo mišljenje. Očito je nešto od ovoga učenja dotaklo njegovo srce. Inače ne bi tako prekomjerno progonio prvu Crkvu. Ali tad se događa nešto što će u potpunosti preokrenuti njegov život. Luka nam pripovijest o Pavlovu obraćenju donosi tri puta. Jednom nam opisuje događaj pred Damaskom. A dvaput nam daje da sam Pavao opiše svoje obraćenje, najprije u govoru pred svojom židovskom braćom u vjeri (Dj 22,1-21), a potom u govoru pred kraljem Agripom i rimskim upraviteljem Festom. (Dj 26) Luka opisuje kako je sjajna svjetlost obasjala Pavla pred Damaskom. "Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše:»Savle, Savle, zašto me progoniš?« " (Dj 9,4) Kad Savao pita tko je onaj koji mu se obraća, Isus mu odgovara: "Ja sam Isus kojega ti progoniš!" (Dj 9,5) Kad je Savao ustao, "otvorenih očiju nije ništa vidio". (Dj 9,8) Oslijepio je. Cijela zgrada Pavlova života se srušila. On je pao na zemlju. Njegov pogled na Boga, na sebe i na svoj život se zamračio. Jedan monastički otac ovako je protumačio ovo iskustvo: "Kad Pavao nije ništa vidio, ugledao je Boga." Kad su mu bile oduzete sve slike Boga, bio je otvoren tome da vidi pravog Boga. U tami mu se objavio Bog Isus Krist. Pavao sad postaje najveći apostol prve Crkve. Ono što je prije progonio, sad naviješta s oduševljenjem. Postaje apostol slobode. Spoznaje da se ne može sam opravdati, da ga ni sve obdržavanje zapovijedi ne približava pravom Bogu. Tajna Božja mu se ukazala u Isusu Kristu koji nam otvara oči za pravu stvarnost, za svjetlo Božje koje zasjalo u Kristu. No, Pavao i nakon svog obraćenja ostaje još onaj stari. Njegov strastveni temperament, njegova pravdalačka i agresivna strana, njegova usiljena struktura, obilježavaju i obraćenog Pavla. Ali Pavao sad drugačije postupa sa svojom strastvenošću. Više ju ne koristi kako bi gušio život, već da bi ga izmamio. Kao što se prije strastveno borio protiv kršćana, tako se sada bori protiv svih koji izokreću evanđelje. O svojim protivnicima piše pun agresije Galaćanima: "Uškopili se oni koji vas podbunjuju!" (Gal 5,12) Pavao je pisao uvjerljivo, pun snage i strasti, ali i jasno i sa sugestivnom dojmljivošću. Ali je u nastupu očito bio slab. Njegovo ime "Pavao" znači "mali". Pavao je bio stasom mali, čak možda i malo grbav. Patio je od neke čudne bolesti. Heinrich Schlier misli da je Pavao biti epileptičar. Jer Galaćanima piše o svojoj bolesti: "Znate: prvi sam vam put za bolesti navješćivao evanđelje. Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa." (Gal 4,13-14) Doslovno to znači: Niste zbog mene pljunuli. Pljuvanje je obrambena gesta protiv duševnih bolesti, protiv ludila i epilepsije. Pavlu je očigledno bilo neugodno što ga je mučila ova bolest. Možda je ta bolest bila izazvana i kamenovanjem koje je pretrpio ili mnogim drugim udarcima koje je zadobio u službi naviještanja. Kako god da se tumačilo Pavlovu bolest, apostol u svakom slučaju nije na vani bio muškarac siguran u sebe, koji je iznad svega ostaloga, već muškarac koji je patio zbog samoga sebe. Molio je Boga da ga oslobodi od tog trna bolesti. Pavao svoju bolest tumači kao udaranje od strane jednog anđela Sotoninog. "Triput sam molio Gospodina da ovaj anđeo Sotonin odstupi od mene. A on mi reče:»Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« " (2Kor 12,8-9) Ono što je Pavao doživio u susretu s Isusom bila je spoznaja da smo već opravdani po Isusu i da se zato ne moramo opravdavati obdržavanjem mnogih zapovijedi. Već smo opravdani. Već smo bezuvjetno prihvaćeni i voljeni. Ne moramo se više dokazivati. Križ Isusov bio je za Pavla osujećenje njegovih religioznih mjerila i njegova duhovnog puta na kojem je mislio da mora kupovati Božju ljubav pedantno točnim obdržavanjem zapovijedi. U križu Isusovu osjetio je slobodu koju mu je donio Isus, slobodu od svih grčevitih napora za ispravnim životom, slobodu od svakog nedostatka priznavanja i ljubavi. Križ je iskustvo bezuvjetne ljubavi. Bog nas prihvaća onakvima kakvi jesmo. Pavao je to spoznao u križu

49 Isusovu. I stoga se tako strasno bori za tu spoznaju. Jer ona je preobrazila njegov život. Ona ga je oslobodila od njegovih prisila, od straha da nije dovoljno dobar. Ali Pavao nije bio samo teolog među apostolima koji je naviještao Isusovu poruku na jeziku tadašnje helenističke kulture tako da bude privlačna širokim slojevima Rimskog carstva. Pavao je i mistik koji je Isusa sam iskusio: "S Kristom sam raspet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene." (Gal 2,19-20) Križ je promijenio njegovo razumijevanje samoga sebe koje je bilo obilježeno stalnim nastojanjem da se pred Bogom čini sve ispravno. Sve to više nije važno. Odlučujuće je to da ga Isus Krist bezuvjetno ljubi. To bezuvjetno prihvaćanje postalo je očigledno u križu. Sad se radi o tome da ovaj Isus živi u njemu. Pavao je u Isusu pronašao novi identitet. Ne određuje se više ljudima, njihovim priznavanjem i pažnjom, već Isusom. Da, ovaj Isus je u njemu. On je postao njegovo istinsko biće. Apostol doživljava Isusa kao svoje najintimnije središte. On je s Isusom postao jedno. Ovaj put prema nutrini i uz svu vanjsku borbu, čudesna je slika samoostvarenja muškarca. Pavao nije mistik koji se povlači iz svijeta. Puno više on ide u ovaj svijet. Putuje cijelim svijetom. Egzegeti su izračunali da je prešao oko 16 000 kilometara pješice i brodom. Suočavao se s javnošću. Borio se, tražio rasprave. Često je završavao u zatvoru ili bivao prognan. To nije bio miran život. Sam opisuje svoje unutarnje i izvanjske opasnosti: "U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće." (« Kor 11, 23-26) Pavao je povezao borbu i kontemplaciju, mistiku i politiku. Muški se suprotstavio opasnostima koje su ga susretale kod njegova zauzimanja za prvu Crkvu. Bez straha se upuštao u situacije koje su mogle završiti smrću. A ipak je kod svega svoga djelovanja bio u svom središtu, bio je uvijek u dodiru s "Kristom u sebi". Ovaj Krist bio je iskonski pokretač njegova života. On je bio u njegovu srcu. Iz tog središta išao je prema vani. Crpio je snagu iz ovog unutarnjeg izvora. Pavao je tipični misionar koji pokrenut velikom sviješću o poslanju putuje čitavim tadašnjim svijetom i pritom se izlaže mnogim opasnostima. Misionari su ljudi koji se osjećaju poslanima. Oni često razvijaju veliku moć uvjeravanja kako bi druge uvjerili u poruku koja oblikuje njihov život. Ne plaše se opasnosti kako bi ispunili svoje poslanje. Ponekad se čini da u sebi imaju beskrajan izvor snage. No, i ovaj arhetip ima svojih opasnosti. Kad mi se netko obraća s misionarskom sviješću o poslanju, tad se osjećam pritiješnjen. Poznajem ljude koji misle da moraju obratiti čitav svijet. Ali ako ih podrobnije promotrim, imam dojam da oni nisu ništa bez svog misionarskog poleta. Nemaju mira u sebi. Definiraju se samo svojim misionarskim poslanje. Primjećujem kako mi često idu na živce. I imam dojam da nadilaze svoju vlastitu nesigurnost i svoje vjerske sumnje tako da druge pokušavaju obratiti na svoju vjeru. Iza njihove misionarske revnosti često se skriva strah da bi vlastita vjera mogla biti fatamorgana. Kako bi izbjegli ovaj strah oni moraju svakoga koga sretnu na putu uvjeriti u svoj vlastiti put. "Tipični misionar" ne pridaje važnost mom mišljenju. Osjeća se prisiljenim da mi nadugo i naširoko objašnjava kako moram vjerovati i kojem se pokretu moram priključiti, koju metodu meditacije moram bezuvjetno prakticirati te kako se trebam hraniti. Inače će sve krenuti krivo. Takvi misionari često za sobom ostavljaju grižnju savjesti ako se zatvorim njihovoj poruci. Uopće nije jednostavno razgraničiti se od njih i vjerovati vlastitom osjećaju. Uz sve opasnosti ovog arhetipa, ono misionarsko bitno nam pripada, i to upravo muškarcu. Muškarci za svoj život trebaju poslanje. Oni nisu samo za to tu da se dobro osjećaju i stalno motre svoje osjećaje jesu li skladni i odnose li se pažljivo prema sebi. Neki

50 duhovni putovi koji se danas propagiraju imaju nešto samodopadno u sebi. Kruže samo oko sebe samih. Ono misionarsko hoće nam pokazati: sa svojim životom imaš poslanje. Ne smiješ ljude prisiljavati porukom. Poslanje se ne sastoji samo u riječima kojima trebaš druge uvjeravati. Tvoje poslanje sastoji se u tom da urežeš svoj praosobni trag u ovaj svijet: neka ti postane jasno da posjeduješ zračenje koje izlazi samo iz tebe. Ako živiš svoje poslanje, tad će tvoj život biti plodan. Osjećat ćeš se živ jer u tebi struji život. Život ostaje živ samo ako struji. Poslanje bitno pripada tebi. Upravo muškarci imaju smisao za to. Često ih pokreće misionarska svijest poslanja. Ako se pogledaju u zrcalo velikog misionara Pavla, oslobodit će se opasnosti misionarskog arhetipa i otvoriti poslanju koje im je Bog namijenio, a po kojem njihov život može postati plodan i izvorom blagoslova za druge. Samoostvarenje muškarca po liku sv. Pavla za mene u prvom redu znači to da dođem u dodir sa svojim poslanjem. Ono što me kod Pavla fascinira je to da on na vani nije tipičan muškarac. Bio je nizak, grbav, bolestan. Ne ispunjava jednostranu sliku muškarca s "lijepim tijelom". Svojim vanjskim likom ne ostavlja osobit dojam. No, imao je nevjerojatnu snagu i upornost. Možda bi mu danas neki psiholozi pripisali neurotički strukturni obrazac kao što su pretjerana osjetljivost i prisile. Ali ni tome nije dao da ga spriječi izvršiti svoju zadaću. Patio je zbog sebe. No nije upao u samosažalijevanje. Prihvatio je sebe onakvim kakav jest. Nije ispunio neke ideale, ni onaj tipičnog menedžera ni onaj tipičnog misionara. On je sa svojom osobom, onakvom kakva je bila, sa svim stranama koje su na van malo privlačne, ispunio svoje poslanje. Izložio je svoju kožu. Pokazao se onakvim kakav je i sa svojom bolešću i svojim psihičkim defektima. Upravo je tako iz sebe izvukao sve ono što je bilo moguće. Postigao je više nego svi drugi apostoli od kojih mu je većina bila nadmoćna u tjelesnoj muškosti. Pavao je svoje tjelesne slabosti pretvorio u duhovnu snagu. Iz njega izlazi strast i snaga kojoj se netko teško može oteti. To je tada bilo tako. To je i danas, nakon gotovo dvije tisuće godina, još uvijek tako. Oko Pavla se razdvajaju duhovi. Jedni se njime oduševljavaju. Drugi se spotiču o njega. Pavao je učinio da njegova životna povijest postane plodnom za druge. On se obratio. Obraćen je kad je spazio da je tvrdokorno ostao pri svom fanatizmu. Dopustio je da mu se cijela zgrada života sruši kako bi iznova počeo od dna. No, vjerovao je i u snagu koju mu je Bog darovao. Imao je ogromnu upornost. Napola ubijen, opet ustaje i nastavlja svoj put. Nije se dao smesti ni zatvorom ni kamenjem ni udarcima da nastavi svojim putem naviještanja. I tako može ovaj muškarac kojeg su mnogi mudraci ismijavali, iza sebe vidjeti uspjeh koji svi ovi mudraci nisu mogli postići jer se Pavao upustio sa svim onim što je bio u poziv koji je osjećao u sebi. Ovo za mene znači postajanje muškarcem: ne ostvarivati neki ideal muškosti, već se onakav kakav jesam, sa svime što mi je Bog darovao, suočiti s pozivom koji čujem u sebi, ići do granice kako bih otkrio koliko se snage krije u meni. Danas stalno iznova susrećem muškarce koji se boje da previše čine na van. Samo samoograničavanje ne da im da se pokrenu. Ne otkrivaju koliko se snage krije u njima. Pavao mi pokazuje drugačiji put. Ako idem do granice, Bog drži svoju ruku nada mnom. On je izvor iz kojega mogu crpsti. Svjestan sam slabosti i granica. To je Pavao vrlo bolno iskusio na sebi. Ali ja ne kružim oko svojih slabosti već s Bogom idem do granice na koji me on vodi a koja leži mnogo dalje nego što to mnogi zamišljaju. Pavao nudi i mogućnost identifikacije muškarcima koji ne odgovaraju današnjem idealu muškosti. Ne ovisi to o tome da budu tjelesno zdravi i snažni. Muškarci koji su na vani neugledni, mogu ponekad razviti više energije nego zdravi. To su dokazali mnogobrojni znanstvenici koji se nisu ničim dali omesti u tom da idu za svojim ciljevima. Pavao je bio samac. Poznam mnoge samce koji s tim dobro izlaze na kraj. Ali poznam i samce koji pate od svoje usamljenosti. Oni u stvari čeznu za ženom. Ali se ne usuđuju prići ženama jer se boje da će ih odbiti. Nisu se još pomirili sa svojim tijelom. Jer ne vole svoje

51 tijelo, ne mogu ni vjerovati da će ih neka žena voljeti. Tako se sve više i više povlače u sebe. Pavao se radovao susretima. Pristupao je ljudima. Oba pola, onaj borbe i onaj ljubavi, on je doživio i kao samac. Borio se za slobodu koju nam je donio Krist. Volio je svoje zajednice. Volio je i Krista. Kad govori o svom odnosu prema Kristu, njegov jezik dobiva erotičnu crtu. Osjeća se da Pavao nije bio polovičan čovjek, nego onakav kakav je bio borio se za ljude kojima se osjećao poslan kao misionar. Jer je volio ljude, jer im je htio naviještati poruku koja će ih odvesti do istinskog života istinske slobode, sa svom strašću zauzeo se za njih i u svojoj borbi postigao više nego muškarci koji su imali bolje izvanjske pretpostavke.

16. Ivan Krstitelj: divlji muškarac Ivan Krstitelj odgovara arhetipu divljeg muškarca. Već je njegov nastup mnoge uplašio. Marko ga ovako opisuje: "Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hrani se skakavcima i divljim medom." (Mk 1,6) Iza sebe je ostavio svu kulturu i živi poput beduina u pustinji. Kožni pojas podsjeća na proroka Iliju koji je bio slično odjeven. Živi u pustinji, ne samo među divljim životinjama, već je i odjeven u haljinu od devine dlake. U nekim rukopisima čak stoji da je njegova haljina bila od devine kože. To bi kršilo židovske propise o čistoći. Ali ovaj Ivan je izišao iz kruga onih koji obdržavaju izvanjske zakone a koji predstavljaju kulturu zemlje. A devina koža pokazuje da je u sebe uklopio ono životinjsko, vitalnost, seksualnost, instinktivnu snagu životinja. Ivan je divlji čovjek koji ima pristup u sve ono divlje u sebi i oko sebe. Ono divlje služi mu kao izvor snage kako bi svoju poruku od Boga navijestio ljudima i pozvao ih na obraćenje. Njegova propovijed odgovara njegovu nastupu. Ona je gruba, bezobzirna prema osjetljivosti njegovih slušatelja. Kori u narodu visoko poštovane farizeje: "Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite, dakle, plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi:»Imamo oca Abrahama!«" (Mt 3,7-9) Ivan se ne mora nikome umiljavati. Govori ono što osjeća u sebi. Nastupa a da se ne čini ovisnim o ljudima. Zna da je u službi Božjoj. Iznutra je slobodan. Njegova sloboda vodi ga do toga da napadne i kralja Heroda te da mu predbaci što je oženio Herodijadu, ženu svoga brata Filipa. Herod ga zato daje baciti u zatvor. Njegova bi ga žena najradije ubila. Ali "Herod se bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao." (Mk 6,20) Moćni kralj boji se divljeg muškarca. Ali u isto vrijeme osjeća da ga on privlači. Osjeća da je u ovom čovjeku unutarnja snaga i sloboda koje njemu samom nedostaju. Zna da je Ivan pravedan i svet čovjek. U sebi je ispravan, uspravan, bez straha pred ljudima. Ne da se svijati. On je svet, to znači da se njime ne može raspolagati, da je izuzet iz kruga drugih ljudi. Nad njim se ne može gospodariti. Jer on u sebi ima drugačiju snagu, svetu snagu. Herod rado razgovara s Ivanom a u isto vrijeme "bi se uvelike zbunio." Osjeća u njemu nešto istinsko i autentično. I sluti da bi mu koristilo kad bi se prepustio ovom divljem muškarcu. No, u isto vrijeme on se boji mijenjati svoj život, boji se sići sa svog kraljevskog prijestolja i suočiti se s istinom o sebi samome. Divlji čovjek se ne da zaplašiti. On tjera svakoga da se pozabavi vlastitim srcem, da u njemu spozna ono divlje i neobuzdano, ali i snagu i jasnoću. Isus u Matejevu evanđelju govori o Ivanu koji mu je poslao glasnike da ga upitaju je li on uistinu onaj koga su čekali pobožnici Izraelovi: "Što se izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorovima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred

52 licem tvojim da pripravi put pred tobom. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja." (Mt 11,7-11) Dobra je ovo karakteristika koju Isus ovdje daje o Ivanu. Ne njiše se poput trske već je u sebi čvrst. Ne ravna se po mišljenju ljudi. Nije prevrtljivac koji se okreće za vjetrom. Ne pridaje pažnju svojoj odjeći. Tu je Isus kao suprotnost Ivanu sigurno u vidu imao Heroda koji je jako pazio da se pojavljuje u najfinijoj odjeći. Herod je suprotnost divljem muškarcu. S jedne strane živi u velikoj raskoši i postao je mekoputan. Ali u isto vrijeme on je vrlo okrutan – daje sve svoje protivnike podmuklo ubiti. Ovaj prividno tako moćni muškarac u stvarnosti je ovisan o ženama. To pokazuje prizor u kojem on obećava Salomi polovinu svog kraljevstva. Dopušta da ga Saloma i njena majka natjeraju na ubojstvo Ivanovo i pritom se oglušuje na glas svoga srca. Ivan je jasan i jednoznačan, na vani divlji i snažan, ali istodobno blaga i dobra srca. On ne ranjava ljude već ih podiže. Ivan se nikoga ne boji. Govori ono što misli. Ivan ne treba polagati pažnju na svoju vanjštinu jer je u sebi skladan. Ne treba mu maska. On je onakav kakav jest. Isus opisuje Ivanovu zadaću. On treba pripraviti put pred njim. To je povijesna zadaća u odnosu na Isusa. Ali to je i psihološka zadaća koja uvijek vrijedi. Divlji muškarac probija put istinskom ja u nama. On nas oslobađa od svih uloga i maski kojima iskrivljujemo naše istinsko ja. Razbija fasade koje smo podigli kako bismo na van dobro nastupali. Razbija sve ono izvanjsko kako bismo našli put u nutrinu, put do naše nepatvorene biti, do našega ja, do "Krista u nama". Ivan utjelovljuje divljeg muškarca o kojem Richard Rohr uvijek iznova govori u svojim govorima muškarcima a kojega je Robert Bly opisao u svom tumačenju bajke o Željeznom Ivanu (njem. Eisenhans). Željezni Ivan ne živi u pustinji već u močvari. On guta svakoga tko se usudi doći do ruba močvare. Ali u ovom prividno uništavajućem liku je jaka sila koja služi životu. On mladića dovodi do toga da napusti majčin utjecaj i upusti se u vlastiti život. Mladić ide s njim u šumu. Kad nije mogao ispuniti zadatak koji mu je postavio, divlji čovjek šalje mladića u svijet. Mladić dolazi u jedan dvorac i tamo se najprije zaposli kao kuhinjski sluga, a potom kao vrtlar. Kad je kralj pošao u rat, mladić poziva Željeznog Ivana u pomoć. On mu daje divljeg konja i odred željeznih konjanika koji pobjeđuju neprijatelje. Željezni Ivan uvodi mladića u muškost. Najprije postaje ratnik, zatim ljubavnik. To postaje jasno u igri koju priređuje kći kraljeva. Onaj tko ulovi njenu zlatnu jabuku, postat će njen muž. Mladić hvata jabuku i ženi se kraljevom kćeri. Na pir dolaze njegovi roditelji. Posred uzvanika ulazi Željezni Ivan, ali sada kao bogati kralj. Zato jer je mladić ispunio svoju zadaću postajanja muškarcem, Željezni Ivan je oslobođen svoje divljine. Za Roberta Blya bajka opisuje inicijaciju u postajanje muškarcem. Ta inicijacija obično prolazi pet stupnjeva: 1. Odvajanje od majke. 2. Vezanje na oca i konačno odvajanje i od njega. 3. Mentor koji mladiću otvara pristup njegovoj veličini i sposobnostima. 4. Vrijeme učenja u kojem mladić pije sa izvora arhetipske slike. 5. Svadba s kraljicom. Divlji muškarac oslobađa mladića majke i oca. Pokazuje mu put prema njegovim vlastitim mogućnostima. On je poput izvora snage iz kojega on može piti. Uvodi ga u umijeće istinske ljubavi i ujedinjenje sa ženom, s animom. Samo ako se divlji muškarac ne ostane skrivati u svojoj agresivnosti, nego postaje sposoban za ljubav, on stvarno postaje muškarac. Divlji muškarac ne stoji na kraju muškog samoostvarenja. On je važan stadij, mentor koji mladića uvodi u umijeće postajanja muškarcem. On je arhetip kojeg muškarac ne smije preskočiti hoće li uistinu postati muškarac. Divlji muškarac uvodi mladića u umijeće života i ljubavi. Na kraju bajke ne pojavljuje se više u svojoj divljini, već kao lijepi kralj koji sudjeluje na svadbi mladog kraljeva sine. Od Ivana Krstitelja muškarac može naučiti da dopušta u sebi ono divlje, tvrdoglavo, neprilagođeno i za moćnike nepoželjno. Ivan ima osjećaj za ono što je bitno. Bori se za to bilo to zgodno ili nezgodno. Vjeruje svom unutarnjem glasu više nego glasovima koji ga izvana nadglasavaju i koji bi ga htjeli stjerati u okvire pristojnosti. Suočava se sa opasnošću.

53 Utjelovljuje bitan aspekt muške duhovnosti. Jer iz njega izlazi snaga. Muška energija Ivana Krstitelja može pomoći muškarcima da pronađu svoj identitet. Ivan se obraća muškarcima. Tu je taknuta nit u njihovoj duši, divlja i snažna nit, ali i čežnja za slobodom, da se konačno oslobodi očekivanja okoline i da čine ono na što ih potiče duša. Ali Ivan ostaje preteča koji naviješta dolazak Mesijin. Ivan upućuje iznad sebe na integriranog muškarca, pomazanika koji ispunjava našu čežnju za cjelovitim muškarcem.

17. Ivan: prijatelj i mudri starac Sinoptici govore o Ivanu kao o bratu Jakovljevu i sinu Zebedejevu. Njih dvojica, Ivan i Jakov, nazvani su sinovima groma. Očito mogu nastupiti vrlo agresivno a nisu ni skromni kad se radi o prvim mjestima u kraljevstvu Isusovu: "Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi s lijeva." (Mk 10,37) Ostali učenici ljute se na ovu dvojicu koji za se traže prva mjesta. Isus ih stavlja pred pitanje: "»«Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« " (Mk 10,38-39) Dakle, samosvjesni su. Usuđuje se poći istim putem patnje kao Isus i ne ustuknuti pred smrću. Ivanovo evanđelje koje se prema drevnoj crkvenoj predaji pripisuje Ivanu, sinu Zebedejevu, pripovijeda nam o učeniku kojeg je Isus ljubio. Istina, ne kaže kako je ime tom najdražem učeniku Isusovu, ali ga je predaja poistovjetila s Ivanom. Pa iako se o tome može raspravljati, ovdje u skladu s duhovnom tradicijom, preuzimam Ivana kao učenika kojega je Isus ljubio. U najmanju ruku, ovaj je najdraži učenik svjedok na kojega se poziva Ivanovo evanđelje. Tako se iz evanđelja i Ivanovih poslanica može zaključiti kako je taj učenik razmišljao i kako se osjećao. On nije samo učenik kojeg je Isus ljubio. On stalno iznova piše o ljubavi. Egzegeti misle da je najdraži učenik jedan od dvojice koje je Isus prve pozvao. Ivan Krstitelj ih je uputio Isusu. A on ovu dvojicu pita: "»Što tražite?« Oni mu rekoše:»Rabbi, što znači 'Učitelju' – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura." (Iv 1,38-39) Tajanstvene su sve riječi ove povijesti poziva. Dvojici učenika nije stalo samo do izvanjskog stana Isusovog već do njegova istinskog doma. A to je njegov Otac. Pitanja: "Odakle dolaziš, gdje stanuješ, gdje ti je dom, tko si ti? " središnja su za Ivanovo evanđelje. Bez da odgovori na ova pitanja, nitko ne dospijeva do svog istinskog bića. Isus poziva učenike: "Dođite i vidjet ćete!" Hoće ih naučiti istinskom gledanju. Moraju gledati iza stvari. Trebaju vidjeti ono istinsko, bit stvari. K tome moraju napustiti sve što ih je do tada držalo. Moraju napustiti sami sebe i doći k njemu. Tim što vide gdje stanuje, odakle dolazi, ne vide samo bit Isusovu, već i tajnu čovjekovu i tajnu Božju. Tako što su promotrili Isusa, ugledali su njegovu bit, da je došao od Boga i da mu je dom kod Boga. U Isusu spoznaju tko su oni sami, spoznaju da su i sami božanskog podrijetla. Učenici ostaju kod njega. Otprilike je deseta ura. Deset je broj potpunosti. Time što ostaju kod Isusa, dolaze do samih sebe, mnogo toga se slaže u njima i oni dolaze u sklad sa svojim istinskim bićem. Najdražeg učenika cijelo evanđelje opisuje kao onoga koji "vidi", koji gleda dublje, koji spoznaje tajnu Isusovu. Važnu ulogu igra učenik kojega je Isus ljubio kod Isusove muke i uskrsnuća. Kod Posljednje večere stoji o njemu: "Jedan je od njegovih učenika – onaj koga je Isus ljubio – bijaše za stolom Isusu do krila." (Iv 13,23) Isus je govorio o tome kako će ga jedan od njih izdati. To je učenike zbunilo. Zato Petar daje znak najdražem učeniku "da pita tko je taj o kome govori. Ovaj se privine Isusu na prsa i upita:»Gospodine, tko je taj?« " (Iv 13,24-25) Ovaj prizor je u srednjem vijeku nadahnuo mnoge umjetnike na takozvanu "ljubav Ivanovu". Ivana se prikazuje kako počiva na Isusovim grudima, ili kako je položio glavu u Isusovo krilo. Slika je to unutarnje ljubavi između njih, slika intimnog prijateljstva između dva muškarca. Jedan se odmara kod drugoga. Isus je često stavljao nježno svoju ruku na glavu

54 Ivanovu. Muškarcima je uvijek teško pokazati svoje osjećaje. Slika Ivanove ljubavi mnoge je ohrabrila da pokažu svoje prijateljske osjećaje i da iza toga stanu. U srednjem vijeku Ivanova ljubav bila je tema mistike. Danas ove slike mogu ohrabriti muškarce da zahvalno prihvate svoju ljubav prema drugom muškarcu i da ju dožive kao mjesto na kojem ih dotiče ljubav Božja. Pod križem Ivan stoji uz Mariju, majku Isusovu. "Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci:»Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi." (Iv 19,26-27) Tumači su za ovaj prizor razvili najrazličitija tumačenja. Većina se slaže da je to simboličan prizor. Jer na početku Isusova djelovanja Ivanovo evanđelje opisuje svadbu u Kani. To što je Bog postao čovjekom u Isusu znači da Bog s ljudima slavi svadbu i time preobražava naš život. Naša obljutavljena voda pretvara se u vino. Dobiva novi okus. Križ je za Ivana ispunjenje svadbe. Grčka riječ "telos" koju Ivan stalno upotrebljava kad opisuje križ, ne znači samo "ispunjenje, cilj, dovršenje", već i "svadba". Pod križem je dovršena svadba između Boga i čovjeka, jer Isus je sve ono ljudsko, sve do smrti, ispunjava božanskim životom i ljubavlju i tako ga uznosi do jedinstva s Bogom. Pod križem i čovjek slavi svadbu s onim što je dotad u njemu bilo razdvojeno. Muškarac i žena, animus i anima postaju pod križem jedno. Muškarac postaje potpun, dovršen, ispunjen. On slavi svadbu sa svojom animom. Ivan uzima Mariju k sebi "u svoje" (eis ta idia). Ona postaje njegova, postaje jedno s njim. Prizori sa ženama u Ivanovu evanđelju su uvijek prizori ljubavi. Marija je izvor ljubavi. Ivan treba u Mariji prihvatiti ljubav u svoj dom, u ono najintimnije svoga srca. Muškarac postaje sposoban za pravu ljubav tek onda kad dođe u dodir s animom, izvorom svoje životne sposobnosti. Najdraži učenik i kod Isusova uskrsnuća igra važnu ulogu. Tu je kao prvo uskršnja utrka između Petra i Ivana. Marija Magdalena je javila učenicima da su uzeli Gospodina iz groba. Najdraži učenik je brži od Petra. Ali kod groba pušta Petru prednost. Dok Petar vidi samo ono što jest bez da to i razumije, o Ivanu stoji: "Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova." (Iv 20,8) Ovdje vjera znači: vidjeti ono istinsko, vidjeti temelj, motriti tajnu. Susret Marije Magdalene s Uskrslim je ljubavna pripovijest. Ivan ju je svjesno opisao na temelju Pjesme nad pjesmama. U ovoj ljubavnoj povijesti važnu ulogu ima učenik kojega je ljubio. On vidi i vjeruje. On razumije što znači uskrsnuće i pobjeda ljubavi nad smrću. I u takozvanom "dodatnom poglavlju" evanđelja, učenik kojega je Isus ljubio ima važnu ulogu. On sa sedmoricom učenika na Petrov poticaj cijelu noć ribari. Kad su na zapovijed muškarca koji je stajao na obali, još jednom bacili mreže i jedva je izvukli jer je bila tako puna, opet je učenik kojega je Isus ljubio taj koji vidi i vjeruje: "Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru:»Gospodin je!« " (Iv 21,7) Ivan shvaća situaciju. On koji je pun ljubavi, spoznaje Onoga koji je ljubav: Isusa Uskrslog. U zadnjem prizoru evanđelja još se jednom radi o Petru i najdražem učeniku. Petar pita Isusa o putu i sudbini učenika kojega je Isus ljubio. Isus mu odgovara: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? " (Iv 21,12) Obično se ovo prevodi: "… da on ostane do mog dolaska." No, zapravo stoji "heos erhomai", konkretno: "dok ne dođem". Ovom rečenicom Isus hoće opisati način nasljedovanja učenika kojega je ljubio. On je taj koji jednostavno ostaje dok mu Krist ne dođe na mističan način. Najdraži učenik slijedi Isusa na drugačiji način nego Petar koji svojim djelovanjem mijenja svijet. Ivan je onaj koji je u svakom trenutku otvoren Kristu koji mu dolazi kako bi stanovao kod njega. Učenik koji voli Isusa i sam je pun ljubavi, ne treba mnogo toga raditi prema vani. On svijet mijenja kao mistik, kao onaj koji dopušta Bogu da uđe u njegovo srce i koji daje prostora ljubavi u sebi. On koji je počivao na Isusovim grudima, živi i sada nakon svoje smrti kao onaj koji drži svoje srce otvoreno za njega kako bi on svakog trena ušao u nj i tamo se nastanio. Živi u jedinstvu s onim koga ljubi. To njegovu životu daje svojstvenu kvalitetu, kvalitetu ljubavi i nježnosti, pažljivosti i brižljivosti.

55 Muškarci od Ivana, ljubljenog učenika, uče tajnu prijateljstva. Prijateljstvo je jedno od najdragocjenijih dobara koje muškarci na svom putu samoostvarenja mogu iskusiti. Muškarci su oduvijek hvalili prijateljstvo. Ivanovo evanđelje je jedno od najljepših svjedočanstava za tajnu prijateljstva. Na rastanku kaže Isus svojim učenicima: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga." (Iv 15,13-15) U ovim riječima Isus nam otkriva bit prijateljstva. Pravi prijatelj daje se za svog prijatelja, ako je potrebno daje čak i svoj život. Prijatelja ne koristi za sebe nego se daje za njega. Slično su gledali i Grci koji su bit prijateljstva vidjeli u spremnosti da se netko potpuno zauzme za drugoga, čak do polaganja svog života. Prijateljstvu pripada povjerenje i iskrenost reći drugome sve što dira srce. U prijateljstvu između Isusa i Ivana osjećamo da je Isus otvorio svoje ljudsko srce. Nije se povukao u svoje božansko biće već je otvorio svoje srce i dopustio prijatelju da pogleda u njega. Ljubav prema ženi opčinjava muškarca i pripada njegovoj biti. Ali isto tako, na zrelog muškarca pripada i prijateljstvo. Ima muškaraca koji se dive samo ženama i nesposobni su upustiti se u prijateljstvo s muškarcem. Osjećamo da ovim muškarcima nedostaje nešto bitno. Prijateljstvo između muškaraca ima vlastitu vrijednost. Neki muškarci se kriju iza suparništva prema drugima. Stalno su na oprezu kako bi se obranili i opravdali. Tko se upušta u prijateljstvo, taj se odriče toga da utvrđuje svoj položaj. On otvara svoje srce i time se čini ranjivim. Govori o svojim osjećajima. S drugim prolazi sve opasnosti. Pokazuje se odan i pouzdan. To su vrijednosti koje odlikuju zrelog muškarca. Sposobnost za prijateljstvo je bitan kriterij za zrelost muškarca. Ivan koji počiva na grudima Isusovim poziva muškarca da dopusti svoje prijateljske osjećaje i da se zaputi putem prijateljstva koje ga vodi u istinsku ljepotu muškosti. Naposljetku, još mi je jedna druga slika ljubljenog učenika važna – ona mudrog starog muškarca. Ivanovo evanđelje je vjerojatno napisano oko 100. godine. Tada je ljubljeni učenik bio star muškarac. Legenda piše o njemu da je stalno govorio: "Djeco, ljubite jedni druge." Ivan je za mene slika mudrog starca. Kad muškarac postane mudri starac, tad iz njega zrači sigurnosti i blagost. I svi se okupljaju oko njega. On ne govori puno. Ali ono što kaže odiše mudrošću i širinom. On je s onu stranu svake uske dogmatike. U miru je sa sobom i životom. Iskusio je sve visine i pličine čovještva na svom tijelu. Sada na sve gleda blagim pogledom. Iz njega izlazi jesenja svjetlost, blago svjetlo kojim obasjava sve ono što mu se pruža. Takvi mudri stari muškarci daju cilj našem postajanju muškarcem. Ali postoje i loše slike starog muškarca. Tako je on nezadovoljni muškarac, vječito zanovijetalo. Ili starac koji hoće dokazati svoju mladost. Drugi muškarci u starosti pričaju samo o svojoj prošlosti. To je bilo jedino vrijeme kada su uistinu živjeli. C. G. Jung govori o "ganutljivoj staroj gospodi koja stalno iznova mora oživljavati svoje studentsko vrijeme i samo osvrtom na svoje homersko doba junaštva mogu potaknuti svoj životni žar a inače su odrvenjeli u beznadnoj malograđanštini." (GW 8,455) Osamdesetih godina prošlog stoljeća u njemačkoj Crkvi govorilo se o ljutitim starim muškarcima. Mislilo se na teologe poput Karla Rahnera i Heinricha Friesa. Ovi muškarci nisu više imali što izgubiti. Usuđivali su se otvoreno napasti rimski dogmatizam. Ljutiti muškarac sigurno ima u Crkvi važnu funkciju. No, za mene on nije konačni cilj putovanja na putu postajanja muškarcem. Cilj je stari mudrac koji nadilazi konflikte u Crkvi i društvu. On probleme može nazivati njihovim imenom. Ali kada on kaže istinu, to ne zvuči zajedljivo i ljutito. Mnogo više se osjeća: Da, tako je. I uz svu istinu čuje se iz toga uvijek i mudrost. Latinska riječ za mudrost je "sapientia". Mudar je onaj koji je osjetio život, onaj koji poznaje okus života. Usprkos tome što je život često imao gorak okus, kod mudrog starca one je dobio novi, blagi okus. Njemačka riječ "mudrost" (Weisheit) dolazi od riječi "znati" (wissen). A

56 riječ "znati" (wissen) dolazi od "vidi" (gledati). Mudar je onaj koji stvari vidi do u temelj. U svemu izvanjskom on vidi ono istinsko. U svemu vidi Boga. Zato je pomiren jer ljudske igre moći nisu ono posljednje. On skreće svoju pažnju od svih nepravdi i zala na temelj. A tamo na djelu vidi Boga koji će sve preobraziti. Danas naša Crkva i naše društvo trebaju takve mudre stare muškarce hitnije nego ikad

18. Isus: iscjelitelj Isus je muškarac koji u sebi ujedinjuje sve dosad opisane arhetipove. On je prorok koji naviješta ljudima volju Božju. Pred Pilatom on je istinski kralj koji ne dopušta da itko njime gospodari. Isus je u svojoj muci pravednik patnik i mučenik koji se zauzima za svoju poruku. On je borac koji se gnjevno i energično bori protiv okorjelosti srca farizejskih. (usp. Mk 3,16) Isus je svojim učenicima prijatelj. On je ljubavnik ne samo za Ivana, već i za Mariju Magdalenu. Pokazuje nam drugačije ophođenje sa ženama nego rabini njegova vremena. Ravnopravno iz prihvaća kao učenice i s njima se ophodi nježno i bez straha od dodira. Isus je vragolan koji u svojim parabolama i duhovitim slikovitim riječima punim humora opisuje čovjekovu situaciju. Isus je integrirani muškarac, cjeloviti muškarac koji u sebi povezuje animusa i animu, ljubav i agresiju, Boga i čovjeka, svjetlo i tamu, nebo i zemlju. O Isusu, integriranom muškarcu pisala je Hanna Wolf. Franz Alt je u vezi s tim u Isusu vidio novog muškarca. Svaki muškarac u Isusu vidi druge aspekte muškosti. On opaža u Isusu, muškarcu, ono što je njemu samom važno za svoju muškost. C. G. Jung u Isusu vidi ostvaren istinski arhetip vlastitog "ja". Misli da je Isus imao tako jaki utjecaj na ljude jer je ostvario ovaj arhetip u svom najčistijem obliku. Kao arhetip vlastitog "ja" Isus ima kako za muškarce, tako i za žene integrirajuće djelovanje na njihovu putu samoostvarenja. Kad promatram Isusa čovjeka kako ga opisuju četiri evanđelja, prije svega me oduševljavaju tri aspekta: 1. Isus je potpuno prisutan: kad nastupa, tad je jednostavno tu. I pun je snage. Nitko ga ne može zaobići. Kad on govori, ne može se zaspati. Njegove riječi pogađaju u srce, bude iz sna. 2. Isus je iznutra slobodan: slobodan je od težnje da stavi svoj ego u središte pozornosti. Novac, moć i slava kod njega ne igraju nikakvu ulogu. Slobodan je reći ono što osjeća. Ne mora se obazirati na učinak koji ima na ljude ili na posljedice koje imaju njegove riječi i čini. 3. Isus je potpun muškarac, čist i bistar, neokrnjen. Zrači nečim izvornim i jasnim. Isus je u vezi sa svojim istinskim ja. Ukorijenjen je u Bogu. To ga oslobađa straha od napuštenosti i smrti. Isus počiva u sebi, tj. u Bogu. Ne da se zastrašiti ni stjerati u škripac. On je nepotkupljiv. Ova tri aspekta za me su obilježja pravog muškarca koji bez straha kaže ono što misli, koji je pun snage, koga se ne može zaobići a da se ne zarazimo njegovom dinamikom ili se s njom suočimo. Odričem se toga da muškarca Isusa opišem s svim njegovim stranama. Htio bih izdvojiti samo jedan arhetip koji mi se kod Isusa čini središnjim, arhetip iscjelitelja. Iscjeljivati može samo onaj koji je sam zdrav i potpun, koji je u sebe integrirao sve visine i dubine, svu svjetlost i tamu. Sva četiri evanđelja nas izvještavaju da je Isus liječio ljude. Pritom Isusovo liječenje tumače na svoj osoban način. Kod Marka Isus je egzorcist koji potpunom vlašću izgoni demone. Demoni su unutarnje prisile, kompleksi koji ljude drže u šaci. To su sumorni duhovi koji onečišćuju čovjekovo razmišljanje, koji na iznutra dezorijentiraju. Više ne možemo jasno razmišljati. Naše misli su pomućene gorčinom, razočaranjem, ljutnjom. Isus je moćni liječnik koji snagom svoje riječi ljude oslobađa stranih sila. Kao iscjelitelj on uklapa u se i arhetip

57 čarobnjaka. Kod ozdravljanja slijepca Isus nastupa kao čarobnjak koji pomoću pljuvačke i polaganja ruku kao čarolijom uklanja sljepoću. (Mk 8, 22-26) Marko opisuje Isusa kao muškog iscjelitelja koji se muškom snagom bori protiv moći demona i pobjeđuje ih. U svojoj borbi protiv demona on budi otpor moćnika ovoga svijeta. Oni zadobivaju vlast nad njim i ubiju ga. Tako Isus u svojoj borbi za život ulaže i svoj vlastiti život. Pobjeda nad zlodusima košta ga života. Ali upravo u bespomoćnosti smrti dovršava on svoju pobjedu nad zlodusima. Glasni krik Isusov na križu je pobjednički poklik. Isus umirući izvikuje u svijet svoju pobjedu nad moći tame. Kod Marka Isus ne liječi samo prijateljstvom ili blagošću, već i "snažnom, u se sigurnom, muškom energijom koja odlučno nastupa." (Arnold 249) Kod Mateja su druga dva aspekta iscjeljivanja u središtu pažnje. Prvi je krivnja a drugi vjera. Za Mateja bolest je povezana s krivnjom. To ima izvjesno opravdanja, no može postati opasno ako se ova veza apsolutno postavi. Isus kod Mateja liječi tako što se obraća dubljem uzroku bolesti i liječi ga time što onome koji se ne može prihvatiti priopćava da ga Bog potpuno prihvaća. Isus u ljudima koji sumnjaju sami u sebe budi novo povjerenje, vjeru koja im daje postojanost. Predaja gleda Luku kao liječnika. On često opisuje Isusovo djelovanje stručnim medicinskim izrazima. Isus je za njega istinski liječnik koji nadilazi sve druge liječnike koje je Luka susretao u svom grčkom okružju. Isusu je stalo do toga da čovjeka učini cjelovitim i zdravim. Zato kod Luke grčki korijen "saos" (zdrav, potpun, čitav) često dolazi, više nego i u jednog drugog evanđelista. Bolest tlači čovjeka. Isus uspravlja bolesnike i vraća im nedodirljivo dostojanstvo koje su u bolesti doživjeli narušenim. Grbavu ženu koja je klonula i koju pritišće teret njena života, on susreće tako da ona svjesna svog božanskog dostojanstva od njega odlazi uspravna. (usp. Lk 13,10-17) U blizini Isusovoj ljudi ostavljaju rezignaciju. Osjećaju da ih je prepoznao, da ih poštuje, nježno dotiče i prihvaća. I ponovno nalaze svoju cjelovitost. Kad Isus liječi bolesne ljude, tada je to novo stvaranje. Isus u liječenju pokazuje kako je čovjeka Bog zamislio. Kad je Bog stvorio čovjeka, vidio je da je sve bilo dobro. To Isus hoće priopćiti bolesniku: "Dobro je što postojiš. I dobro je da si takav kakav si. Ti si dobar." Takvu poruku upravlja on iznova prignutom čovjeku i pokazuje mu njegovu izvornu ljepotu. Ivan uzrok bolesti vidi u odvojenosti od božanskog izvora. Čovjek je zdrav samo ako je prožet božanskim životom. Isus ozdravlja hromoga i slijepca od rođenja na izvoru. No, Isus ne drži nužnim da bolesnike uvede u izvor. Svojom riječju dovodi ih u doticaj s unutarnjim izvorom, s izvorom božanskog života koji izvire u njima. Kad netko dođe u dodir s ovim izvorom, on tada ozdravlja, tad se usuđuje ustati i poći svojim putem. Stječe hrabrost otvoriti oči. Postaje sposoban vidjeti ono istinsko, oni što je u pozadini, vidjeti Boga u svemu. Za me je pitanje kako je Isus postao iscjelitelj. Teološki odgovor da on kao Sin Božji može ozdravljati, mi je premalo. Isus nije od početka bio iscjelitelj. Prvo je u sebi razvio arhetip iscjelitelja. Za me evanđelja opisuju važne postaje na tom putu do iscjelitelja. Prva postaja je krštenje Isusovo. Ono je očito bilo iskustvo prosvjetljenja. Marko nam pripovijeda da se nebo nad Isusom otvorilo kad je on izišao iz vode Jordana. Krštenje je kod Marka božanski obred uvođenja u muškost. Isus izlazi kao novi muškarac iz valovlja jordanskog. Identitet dobrog drvodjeljinog sina pokopao je u Jordanu. Stupio je u vodu, u područje nesvjesnog. Bez izvora onog nesvjesnog naš život presušuje. Za Luku je važan drugi aspekt krštenja. Isus je na krštenju ispunjen Duhom Svetim. Isus je – tako nam pripovijeda Luka već u povijesti rođenja Isusova – Sin Božji od rođenja. Ali na krštenju postaje svjestan tko je u stvari: ljubljeni Sin Božji obdaren snagom njegova Duha. Sve ono što sada Isus čini – njegovo naviještanje i njegovo poslanje iscjeljivanja – izraz je toga da je sasvim prožet Duhom Božjim. Duh Božji je snaga koja Isusu stoji na raspolaganju kako bi iscjeljivao i oslobađao. Uvijek postoje ljudi koji imaju slična duhovna iskustva i koji ih zloupotrebljavaju tako što se nadimaju i uzdižu nad druge. Važna postaja postajanja muškarcem zato je za Isusa to da

58 ga Duh odvodi u pustinju. Kod Marka doslovno stoji da je Duh Isusa nagnao u pustinju. To dakle, nije blago već snažno djelovanje Duha Svetoga koje Isus osjeća na sebi. "I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima a anđeli mu služahu." (Mk 1,13) Četrdeset dana predstavlja psihički izazov s kojim se Isus suočava u pustinji. Isus u pustinji susreće istinu o samome sebi. Pustinja je za Marka područje kojim vladaju zlodusi. Isus napada ovaj prostor zloduha. Suočava se s njima. Upoznaje se s njima i zadobiva moć nad njima. Marko to izražava slikom divljih životinja i anđela. Isus je doživio divlju životinju u sebi. Ne bježi od nje već se pokušava izmiriti s onim divljim i životinjskim. U isto vrijeme ima iskustvo anđela uza se. Svaki muškarac ima i anđeosku stranu. Nju također može potisnuti. Ali ako pak vidi samo svoju anđeosku stranu, u opasnosti je da izgubi svoju muškost i da se zaputi duhovnim putem na kojem se uzdiže. To nije dobro za dušu. Prvi monasi poznavali su ovu opasnost. Jedan drevni otac savjetovao je nekom mladiću kojem se činilo da na svom duhovnom putu leti u nebo, da se uhvati za petu i spusti na zemlju. Isus u vremenu provedenom u pustinji povezuje u sebi obje strane: onu životinjsku i onu anđeosku. Živi u miru s divljim životinjama. Istodobno služe mu anđeli. Anđeli su duhovna bića koja gledaju Boga. Izmiren sa životinjskom stranom, Isus gleda Boga. Životinje u snu uvijek predstavljaju instinktivnu mudrost, seksualnost i ono nagonsko. Kod Isusa je čitavo ovo područje integrirano. Ono ga ne ometa u gledanju Boga već je upravo plodno tlo na kojem raste duhovnost. Slika divljih životinja i anđela kazuje još nešto: "Na najopasnijem mjestu na zemlji Isus je bio siguran i zaštićen. Sad može ići posvuda. Sad ga se više ne može kupiti, zastrašiti ili ukrotiti." (Arnold 247) Htio bih izdvojiti još neke daljnje slike iz evanđelja koje opisuju zašto je Isus mogao iscjeljivati. Ovdje prije svega slijedim Markovo evanđelje. Kad je Isus po prvi put propovijedao u sinagogi u Kafarnaumu, ljudi su bili pogođeni njegovim naučavanjem. "Ta učio ih je kao onaj koji ima (božansku) vlast, a ne kao pismoznanci." (Mk 1,22) Isus je o Bogu govorio tako da su ljudi osjećali: On ne govori samo o Bogu. Puno više, u njegovim riječima prisutan je Bog. On sjaji u njima. Bio je to snažan govor i autentična besjeda o Bogu. Već ovaj Isusov govor o Bogu bio je u stanju liječiti ljude. Kad je Isus ispravno i jasno govorio o Bogu, zavikao je u sinagogi jedan čovjek. Bio je opsjednut nečistim duhom. Moglo bi se reći: imao je demonsku sliku Boga. Kad je Isus govorio o Bogu, uznemirila se ova demonska slika Boga. Možda je Boga zloupotrebljavao za se kao sustav osiguranja. Ili ga je koristio za to da se može postavljati iznad drugih. Bog mu je služio kao pojačanje njegova osjećaja vrijednosti. Isus je ove demonske slike Boga iznio na svjetlo. One su se morale uznemiriti. Čovjek se gotovo raspuknuo. Osjećao je da mu se radi o glavi. Ako ove demonske slike Boga više ne vrijede, tad se zgrada cijelog njegova života ruši. Isus mu zaprijeti: "Umukni i iziđi iz njega!" (Mk 1,25) I duh ga ostavlja uz glasnu viku. Reakcija ljudi bila je strah i čuđenje: "Što je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda i pokoravaju mu se." (Mk 1,27) Time što Isus točno govori o Bogu, čovjek se liječi. Bolesne slike Boga čine i čovjeka bolesnim. Kad netko kroz iskustvo istine o samome sebi spozna istinskog Boga i govori autentično o njemu, on liječi čovjeka kojim vladaju demonske slike Boga. Liječenje je ovdje prije svega oslobađanje čovjeka od strane moći, od demona, od životnih obrazaca koji čine čovjeka bolesnim te od predodžbi o Bogu i svijetu. Druga slika koja je osobito važna za muškarca Isusa, iscjelitelja, sjaji u povijesti ozdravljenja nekog čovjeka u subotu. Tu je čovjek usahle ruke. Očito je to muškarac koji je zanijekao svoju muškost. Prilagodio se, povukao ruku kako si ne bi opekao prste. Nesposoban je za istinsku komunikaciju. Ne dolazi u dodir s drugima. Sjedi na rubu kao promatrač. To je karikatura muškarca. Isus liječi ovoga čovjeka tako što ga poziva: "Stani na sredinu!" (Mk 3,3) Bolest ovoga čovjeka sastoji se u tome da se drži podalje od svega. Sada konačno mora napustiti svoju ulogu promatrača i stati na sredinu. Tamo ga svi vide. Mora se suočiti s pogledima i ostati čvrst. Tad se Isus obraća farizejima, prije nego će se dalje pobrinuti za

59 ovoga čovjeka: "Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti? " (Mk 3,4) Isus prihvaća sukob s farizejima. On zna da ga oni podrobno motre hoće li liječiti subotom. Je to je za farizeje dopušteno samo u smrtnoj pogibelji. Za Isusa su ove sitničave zapovijedi smrtonosne. Onaj kome su norme važnije od čovjeka, taj čini zlo, uništava život. Ovdje je vidljiva Isusova sloboda. Njemu je stalo do čovjeka a ne do propisa. Kad su farizeji kukavički šutjeli Isus "ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom."(Mk 3,5) Isus stoji sam protiv zida otvrdnulih muškaraca koji se skrivaju iza svoje vlasti i svojih normi. Isus je sav u svojim osjećajima. Njegova je srdžba snažna. Ne eksplodira u njoj već se distancira od drugih. Ne daje im moć. Mogu još biti tvrdokorni. To je njihov problem. Isus je u sebi miran. Srdžba je za njega snaga koja mu omogućuje ostati pri sebi i osloboditi se vlasti drugih. Isus je ovdje za me muškarac koji je potpuno prisutan. Sasvim je prisutan u trenutku i sasvim je u sebi. Ne daje se određivati očekivanjima, strahovanjima i prijetnjama izvana, već samo svojim vlastitim osjećajem. On je jedno sa sobom. I iz ovog jedinstva sa sobom i Bogom ne dopušta se od nikoga istrgnuti, pa ni od okorjelih i pakosnih srdaca. Isus nije samo srdit već i žalostan. Na grčkom ovdje stoji "syllypoumenos" što znači suosjećati, tugovati s nekim. Isus se distancira u srdžbi. Ali ulazi i u srca protivnika. On suosjeća s onim kako ono u njima mora izgledati. Osjeća kako im je srce otvrdnulo, koliko su ovi ljudi morali biti očajni kad su dopustili da im odumre njihov ljudski osjećaj. To je mrtvo srce. Jer Isus stoji u sebi, on ujedno ima i hrabrosti pogledati u srce drugoga, pa i onda kad tamo sve još izgleda kaotično, mračno i zlo. Isus opaža neprijateljsku atmosferu. I usprkos tome čini ono što osjeća u svom srcu. Ne dopušta da ga drugi određuju. On djeluje iz sebe. Tako zapovijeda čovjeku: "Ispruži ruku! (Mk 3,5) On mora imati hrabrosti da sam uzme život u ruke, da ispruži ruku kako bi je davao drugima, kako bi se primao problema koji stoje pred njim. U ovoj povijesti iscjeljenja susrećem jaku Isusovu muškost. Isus je muškarac koji stoji u sebi i onda kad je čitava okolino protiv njega. On čini ono što iznutra osjeća bez straha od neprijateljske reakcije drugih. To me oduševljava. Isus se bori za muškarca koji je zanijekao svoju muškost. On se bori za život. On je tako prisutan da ga drugi ne mogu mimoići. Ni bolesnik ni tvrdokorni farizeji ne mogu samo tako proći pokraj njega. Moraju se suočiti s njim. Isus je u sebi tako jasan da nejasnoća ljudi u njegovoj blizini postaje očita. U blizini Isusovoj izlazi na vidjelo sve što se skrivalo u ljudskom srcu. Isus tjera na istinu. Nitko ne može mimoići sebe i istinu o sebi kad pred njim stoji Isus. U povijesti vremena koje je Isus proveo u pustinji vidjeli smo da se pomirio sa svojim mračnim stranama i integrirao ono životinjsko u se. Vrhunac integracije postaje vidljiv na križu. Križ je prasimbol za jedinstvo svih suprotnosti. Na križu Isus obuhvaća sva područja svemira: visinu i dubinu, zemlju i nebo, svjetlo i tamu, svjesno i nesvjesno, muškarca i ženu. Sva četiri evanđelista nas izvještavaju da su pod križem stajale žene. Isus se od židovskih rabina razlikovao po tome što je primao i žene da ga slijede. Isus je, dakle, postupao drugačije sa ženama. Hanna Wolf je opisala Isusa kao integriranog muškarca koji je u se integrirao animu. To se može pokazati i na njegovu ponašanju prema ženama. Isus je bez straha razgovarao sa ženama. On vjeruje svom osjećaju prema ženama i ne obazire se pritom na bojazan svojih učenika. Učenici se čude što razgovara sa Samaritankom: "Nitko ga ipak ne zapita:»Što tražiš?« ili: »Što razgovaraš s njom?« " (Iv 4,27) Ili, Isus je pustio jednu ženu k sebi koja mu je suzama prala noge, brisala ih svojom kosom i cjelivala ih. Žene nije utvrdio u jednoj ulozi. Cijenio je Martu kao gostoprimca, ali i Mariju koja ga je jednostavno slušala i željela razumjeti njegovu tajnu. (Lk 10,38-42) Luka opisuje Isusa na križu kao pravednika. Pritom uzima u obzir jedno mjesto iz "Države" grčkog filozofa Platona (428.-348. pr. Krista). Platon misli da će uistinu pravedan čovjek brzo doći u opreku s lažnim svijetom oko sebe. Platon piše: "Kod takvog duševnog stanja, pravednika bičuju, muče, bacaju u lance, osljepljuju na oba oka i konačno nakon svih

60 mučenja još razapinju na križ." Već je Klement Aleksandrijski oko 210. godine poslije Krista vidio u ovim Platonovim riječima unaprijed dano tumačenje Isusove smrti na križu. A već prije njega Luka je to tako razumio. Isus je bio pravednik, pravi i čestiti muškarac. Postao je svemu pravedan. Sve ono suprotstavljeno integrirao je u se. Luka upotrebljava pridjev "pravedan" često u smislu "besprijekoran". U Djelima apostolskim Isusa se često opisuje kao pravednika: "Vi se odrekoste Sveca i Pravednika." (Dj 3,14) Isus je pravedni, pravi, besprijekorni muškarac, koji je pravedan prema svim ljudskim područjima u sebi. On je integrirani muškarac koji u sebi ujedinjuje sve ono što pripada čovještvu. Isus je za Luku muškarac koji je sasvim on sam, koji živi iz svog unutarnjeg središta i koji nas želi dovesti u doticaj s našim istinskim "ja". Isus kao arhetip vlastitog "ja" svijetli u prizoru koji se odigrao navečer uskrsnog dana. Isus je stupio u krug učenika. Pokazuje im svoje ruke i noge i govori: "Ta ja sam!" (Lk 24,39) Na grčkom stoji: "ego eimi autos". "Autos" je za stoičku filozofiju izraz onog pravog "ja", čovjekove unutarnje svetinje u koju nitko nema pristupa osim Boga. To je unutarnji prostor slobode i autentičnosti, stvarna jezgra osobe. Uskrsli nas hoće dovesti do tog našeg pravog "ja". On poziva učenike: "Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam." (Lk 24,39) U susretu s Uskrslim učenicima treba postati jasno da nisu čisti duhovi već osobe. Kao i Isus, oni su načinjeni od mesa i kostiju. Ali u onom najintimnijem nalazi se "autos", svetinja, istinsko "ja" u kojem u nama prebiva Bog. Cilj postajanja muškarcem je doći u doticaj s najintimnijim "ja", s prostorom tišine u kojem Bog u nama prebiva kao u nekom svetištu, s mjestom šutnje u kojem smo potpuno mi sami, slobodni od očekivanja drugih, slobodni od vlastite opterećenosti uspjehom. Isus je u stanju liječiti ljude jer je potpuno on sam, autentičan, jer prebiva u svom unutarnjem svetištu, "autosu". Isus poziva muškarce i žene da dođu do svog istinskog "ja". Tada će i iz njih zračiti nešto ozdravljujuće i upotpunjavajuće. Tko je u sebi podijeljen, oko sebe izaziva podijeljenost. Tko je pomućen zlodusima, taj oko sebe stvara maglu i nejasnoću. Ono mračno i bolesno u sebi projicira na druge. Isus je slobodan od svih mehanizama projekcije. On s vidi onakvim kakav jest. I zato može ljude vidjeti onakvima kakvi oni jesu. Jer počiva u svome "ja", i u drugima otkriva njihovu pravu bit. Iscjeljivanje znači: dovesti ljude opet u dodir s ovom božanskom jezgrom. Ali za Isusa je iscjeljivanje u isto vrijeme i reći da tjelesnosti. Put do unutarnje svetinje vodi preko tijela i kroz vlastitu put. Samo onaj muškarac koji svome tijelu kaže "da" i s njim se pomiri, dolazi u dodir sa svojim istinskim "ja", s prostorom u sebi u kojem stanuje nepatvorena i neokrnjena slika Božja. O sebi ne možemo reći da smo iscjelitelji. Ima ljudi koji imaju dar iscjeljivanja. To je uvijek Božji dar kojim se ne može raspolagati. Ono što možemo naučiti od Isusa je to da dospijemo do naše prave biti. Tad će ono ozdravljujuće zračiti iz nas. Za nas bi bilo opasno kad bismo se identificirala sa arhetipom iscjelitelja. Sam na sebi stalno iznova osjećam tu opasnost. Kad mi netko prilikom duhovnog vodstva pripovijeda kako iza sebe ima već nekoliko terapija koje mu nisu pomogle, tad se u meni odmah javlja za riječ arhetip iscjelitelja: "Ja bih ga mogao izliječiti. Duhovni put koji ću mu ja pokazati će ga izliječiti." Ali kad se dam zarobiti arhetipom iscjelitelja, postajem slijep za vlastite potrebe. Želio bih se dokazati kao iscjelitelj. Želio bih terapeutima dokazati da duhovni put ima više iscjeljujuće snage nego psihološke metode. Sve to zamagljuje moj duh. Ne vidim više drugoga onakvim kakav on jest. Izlažem se pritisku. Ne opažam kako me arhetip iscjelitelja zavodi na to da izgubim svoju mjeru, da se pouzdajem u se više nego što na to imam pravo, te da svoje vlastite potrebe za bliskošću i priznanjem proživljavam na klijentu. Isus, iscjelitelj, čuva me od toga da se identificiram s arhetipom iscjelitelja. Isus me hoće dovesti u dodir s iscjeljujućim silama u meni. Ali, prije svega hoće me dovesti do toga da otkrijem svoje istinsko "ja". Tad će i ono iscjeljujuće zračiti iz mene.

61 Ima mnogo žena koje se dobro uživljavaju u bolesnike i liječe ih nježnom brigom. Žene mi ponekad pripovijedaju da imaju iscjeljujuće ruke. O muškarcima jedva da takvo što čujem. Kad je muškarac iscjelitelj, tad njegovo liječenje ima drugu kvalitetu. On liječi muškom snagom i jasnoćom. Postoje mnogi dobri liječnici i terapeuti, dušobrižnici i duhovni vođe koji svog klijenta dovode u doticaj s njegovom snagom. Od Isusa su naučili konfrontirajuću terapijsku metodu. Suočavaju bolesnika s njegovim vlastitim izvorima pomoći. Izmamljuju snagu iz njega. Muškarci mogu od Isusa učiti otkrivati svoje iscjeljujuće snage. Ali preduvjet je da se s Isusom daju na put postajanja muškarcem na kojem će sve ono što se pojavi u njima integrirati u svoju muškost, ono divlje i blago, tvrdo i mekano, muško i žensko, svijetlo i tamno. U susretu s Isusom od njih otpada ono što je patvoreno i usiljeno. Tad dolaze u dodir s svojim istinskim bićem. I samo iz ovog najintimnijeg "ja" u stanju su iscjeljivati.

Zaključak: putovi postajanja muškarcem Muškarci iz Biblije koje sam opisao ohrabruju nas da se suočimo s istinom o nama samima. Njihovu povijest ne možemo jednostavno gledati kao promatrači. Biblijski muškarci su snažni. Ne možemo nehajno proći pokraj njih. Oni nam se obraćaju, izazivaju nas. U nama bude mušku snagu. No, biblijski muškarci nisu idealne slike u koje bismo se mogli ugledati samo s grižnjom savjesti. I oni sami su išli stranputicama i krivim putovima. Trpjeli su nenadane udarce i padali su. Hoće nam reći: "Nije stvar u tome da sve radiš savršeno već da se odvažiš na život. Ne radi se o tome da ne radiš pogreške. Nemoj skrivati svoje pogreške već uči na njima. Nije loše pasti. Ali nemoj ostati ležati. Ako si pao, ustani. Ako se boriš, uvijek iznova ćeš biti i ranjen. Ne izbjegavaj rane. One pripadaju tvom putu. Upravo te one osposobljavaju za ljubav. Je nema ljubavi bez rana. Dođi u dodir sa svojom muškom snagom, agresijom, seksualnošću, disciplinom, ali i sa svojim strastima. One te čuvaju od toga da ti život postane dosadan. Bori se sa svime što te želi omesti u životu. Bori se za ljude i njihov život. Zalaži se sa svime što ti stoji na raspolaganju. Tad ćeš se radovati svojoj muškosti. Tad ćeš kao muškarac postati sposoban za ljubav koja budi život, za ljubav koja je puna strasti i očarava i tebe i ljubljenog čovjeka. I spoznat ćeš da se isplati krenuti putem postajanja muškarcem i ostvariti na ovom putu jedan aspekt Boga koji samo po tebi može zasjati u ovome svijetu." Bavljenje biblijskim muškarcima poziva nas da razvijamo mušku duhovnost koja odgovara arhetipovima koji predstavljaju ovi muškarci. Pa, iako katolička Crkva do sada isključuje žene iz svećeničke službe, njena duhovnost je više ženska nego muška. Hvali pasivne kreposti poput razumijevanja, sućuti i poniznosti dok agresivna borba za pravdu i strastveno zauzimanje za prijatelja više stoje u pozadini. Nadam se da će prikaz ove knjige zainteresirati muškarce da traže svoj prirođeni put, svoj put samoostvarenja, ali i svoj duhovni put koji ne isključuje snagu i strast, već se vodi dinamikom muške energije. Muška duhovnost, kako dolazi do izražaja u 18 likova biblijskih muškaraca, gnuša se krutog stava svake ideologije. Muškarci su skeptični glede previsokih ideala i previše svečanog govora. U biblijskim muškarcima otkrivamo muške putove kako doći u dodir s Bogom i kako se zauzimati za ljude. U njima susrećemo snažne muškarce koji su kročili svim visinama i dubinama, koji su se suočili s istinom o sebi, koji su integrirali svoju seksualnost i vitalnost, ali koji su često različita unutarnja nastojanja bacala amo-tamo. Muška duhovnost suprotstavlja se svakoj sistematizaciji i idealiziranju. Ona je konkretna, usmjerena na djelovanje i zalaganje, puna snage i strasti.

62 Biblijske muškarce svrstao sam u 18 različitih arhetipova. To su uvijek konkretni muškarci sa specifičnom poviješću. Biblijski muškarci nisu nadljudi. To su muškarci od krvi i mesa, muškarci s poviješću uspjeha ali i poviješću neuspjeha. Doživljavali su lomove na svom razvojnom putu. To su snažni muškarci. Ali često su i slabi. Padaju, gube u borbi. No, nakon poraza oni opet ustaju. To su za ljubav sposobni muškarci. I na svom putu ljubavi doživljavaju uspone i padove, ispunjenja i zatajenja. Nadam se da će ovih 18 likova muškaraca pomoći čitateljima da razviju vlastitu muškost i da prihvate sebe kao muškarce sa svim svojim jakim i slabim stranama. Biblijski muškarci nas pozivaju da prihvatimo svoj krhki život i damo mu oblik koji je Bog svakom pojedinom namijenio. Ne moramo slijediti nikakav obrazac. Puno više, radi se o tome da se upustimo na put na koji Bog šalje svakoga od nas. Niti jedan muškarac neće odgovarati jednom od ovih 18 likova koje sam prikazao. Ali će svaki u jednom ili drugom otkriti sličnosti sa sobom. Tako su ovi likovi muškaraca poziv svakom muškarcu da pronađe svoje jake strane ali i da spozna svoje slabosti; oni su poziv da otkriju prilike koje leže u njegovoj strukturi, ali i zamke koje ih čekaju. On treba spoznati gdje se nalazi na svom razvojnom putu i koje korake mora poduzeti. Svaki muškarac ima zadaću ići svojim osobnim putem, putem na koji ga Bog šalje. Time što se uspoređuje s ovih 18 biblijskih muškaraca, otkrit će u sebi područja koja su mu do tad bila skrivena. Muškarci koje sam ovdje opisao uvijek su u sebi razvijali dva pola: boriti se i ljubiti. Nema puta postajanja muškarcem bez oba ova pola. Muškarac koji se samo bori lako postaje svadljivac kojem su stalno potrebni neprijatelji kako bi se uopće našao. Muškarac koji zaobilazi borbu i daje se samo na ljubav, nikada neće moći istinski ljubiti. Nedavno mi je jedna žena pripovijedala da ju njen muž jako voli. Ali ona nije mogla uživati u ovoj ljubavi jer je bila sputavajuća, nemoćna i samopovlađujuća, ali ne i izazovna. Ljubav treba i snagu, kako bi mogla razviti čitav svoj potencijal opčaravanja i usrećivanja. Svaki će muškarac morati naći osobnu ravnotežu između borbe i ljubavi. Nema jedinstvenog muškarca niti jedinstvenog obrasca za muško samoostvarenje. Ravnoteža borbe i ljubavi se mora iznova određivati u svakom životom dobu. Ona se mijenja starenjem. Tako želim tebi, dragi čitatelju, da nađeš svoj put kako upravo sada možeš povezati borbu i ljubav. Želim ti da pri čitanju osjećaš svoju mušku snagu, da se zbog nje raduješ, da te veseli razvijati svoju snagu te da si rado muškarac. Želim ti da ne razvijaš svoju muškost na račun žene već tako da zainteresiraš žene, da ih učiniš takvima da bi željele saznati kako izgleda autentična muškost i kakvog je okusa, te da se na svom putu postajanja muškarcem uvijek iznova daš oduševiti tajnom žene koja u tebi izmamljuje ono novo. Uzbudljiv je put koji te očekuje, put koji te vodi preko dubina i visina, mraka i svjetla. Želim ti da se kao muškarac veseliš borbi i ljubavi za život te da i druge pozivaš da se s tobom bore i ljube.

Literatura Patrick M. Arnold, Muška duhovnost. Put do jakosti, München, 1991. Robert Bly, Željezni Ivan. Knjiga o muškarcima, München, 1991. Jean Shinoda Bolen Bogovi u svakom muškarcu. Bolje razumijevati kako muškarci žive i ljube, München, 1998. Joseph Campbell, Junak u tisuću likova, Frankfurt 1949.

63

Pravilo sv. Benedikta, izdano po nalogu Salzburške konferencije opata, 6. prerađeno izdanje, Beuron, 1990. Herbert Fischedick, Put junaka. Samoostvarenje u zrcalu biblijskih slika, München, 1992. Walter Grundmann, Evanđelje po Luki, Berlin 1996. Tad i Noreen Guzie, Arhetipski muškarac i žena. Kako skrivene praslike oblikuju našu sudbinu i odnose, Interlaken 1987. Walter Hollstein, Novo samorazumijevanje muškarca, u: Muškarac na preokretu, Olten 1989., str 11-26. C. G. Jung, GW, Olten 1971. C. G. Jung, O psihologiji dječjeg arhetipa, u: GW 9/I, Olten 1976, str. 163-196 C. G. Jung, Krist, simbol vlastitog "ja", u: GW 9/II, Olten 1976, str. 46-80 Lutz Müller, Slike muškarca. O psihologiji junačke samosvijesti, u: Muškarac na preokretu, Olten 1989, str. 92-113 Peter Michael Pflüger (izd.), Muškarac na preokretu. Kraj patrijarhata?, Olten 1989. Richard Rohr, Divlji muškarac. Duhovni govori za oslobođenje muškaraca, München, 1986. Richard Rohr, Maske muškog roda. Novi govori za oslobođenjem muškaraca, München, 1993. Walter Schubart, Religija i eros, München, 1991.

Tekst na omotu Patrijarh je od šezdeset osme prošlog stoljeća svrgnut s trona kao muški uzor. Pitanje što je pravi muškarac od tada je sve glasnije. Mačo ili mekušac nisu za većinu muškaraca prave alternative. Jer oba predstavljaju tek jednostrane karikature muškosti. Potpuni muškarac mora se i danas boriti i ljubiti, sanjati i nešto ostvarivati. Adam, Samson i drugi biblijski muškarci imaju ove kvalitete. Anselm Grün opisuje 18 arhetipova po kojima muškarci ponovno pronalaze sami sebe i dobivaju pristup svojoj snazi.