Anselm Grun - 07 Zenidba

SAKRAMENTI Ženidba Blagoslov za zajednički život Anselm Grün Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2003.

Sadržaj I. Sakrament ženidbe...................................................................................................................3 a) Značenja riječi.....................................................................................................................3 Brak.....................................................................................................................................3 Ženidba................................................................................................................................3 Svadba.................................................................................................................................3 Vjenčanje............................................................................................................................3 Riječ DA.............................................................................................................................4 Ženidbeni savez...................................................................................................................4 Svadbeni običaji..................................................................................................................4 b) Sakrament...........................................................................................................................5 Mjesto susreta s Kristom.....................................................................................................5 Dodir...................................................................................................................................5 Ljubav.................................................................................................................................6 c) Biblijski izričaji...................................................................................................................6 Stvoreni kao muško i žensko..............................................................................................6 Ostaviti oca i majku............................................................................................................6 Biti jedno tijelo....................................................................................................................7 Nerazrješivost ženidbe........................................................................................................7 Svadba u Kani.....................................................................................................................7 Brak – sakrament svakodnevice..........................................................................................8 Otajstvo u TI.......................................................................................................................8 II. Slavlje vjenčanja.....................................................................................................................9 a) Obred vjenčanja..................................................................................................................9 Pitanja prije privole.............................................................................................................9 Blagoslov prstenova..........................................................................................................10 Predaja prstenova..............................................................................................................10 "Stavljam sebe u tvoje ruke".............................................................................................11 Ženidbeni blagoslov..........................................................................................................11 Svijeća mladenaca.............................................................................................................11

2 Molitva vjernika................................................................................................................12 b) Služba riječi i euharistijsko slavlje...................................................................................12 Čitanje...............................................................................................................................12 Evanđelje...........................................................................................................................13 Nagovor.............................................................................................................................13 Prinošenje darova..............................................................................................................13 Zajednička pričest.............................................................................................................14 III. Umijeće živjeti kao par.......................................................................................................14 a) Kuću braka graditi na solidnom temelju (Mt 7,24-27).....................................................15 Naše slabosti kao temelj....................................................................................................15 Ljubav čini ranjivim..........................................................................................................16 b) Znak mira poslije potopa (Post 8,1-12)............................................................................16 Nutarnji prostor zaštite......................................................................................................17 Jasan ustroj........................................................................................................................17 Golubica ljubavi................................................................................................................17 Maslinova grančica pomirenja..........................................................................................18 Otporna snaga ljubavi.......................................................................................................18 Ulje na tvoje rane..............................................................................................................18 c) Otkriti izvor ljubavi i radosti (Fil 4,4-9; Iv 15,9-17)........................................................19 Blizina partnera.................................................................................................................19 Naša istina.........................................................................................................................20 Naše dostojanstvo.............................................................................................................20 Vrijedan ljubavi.................................................................................................................20 Uživati život......................................................................................................................20 Ljubav u svakodnevici......................................................................................................21 Predanje.............................................................................................................................21 Otvorenost.........................................................................................................................21 Osvrt..................................................................................................................................22

3

I. Sakrament ženidbe a) Značenja riječi Brak U slavljenju vjenčanja podjeljuju mladenci jedno drugome sakrament ženidbe. Prije nego teološki pišem o sakramentu ženidbe, želim se, polazeći od jezika, približiti otajstvu braka, ženidbe, vjenčanja i svadbe. Jer jezik je izražavanja iskustva i životne mudrosti. Riječ brak znači u zapadno germanskom jeziku izvorno "pravo, zakon". Brak je očito važna institucija socijalnog života. Nije samo nešto emotivno, nego ima i sasvim određenu strukturu koja treba pomoći bračnim drugovima ispravno živjeti. Ugovor je javni. Očito je potreba ljudi koji se vole da svoju ljubav mogu i javno pokazati. A ugovor vezuje bračne drugove jedno uz drugo. Potreba za pripadanjem – kažu sociolozi – pokreće ljude jače danas nego u ranijim vremenima. Očito osjećaj pripadanja daje čovjeku sigurnost i oslonac. Brak je povezan i s onim "prav". Radi se o tome da se živi "pravo" i autentično. Brak uspijeva jedino ako su supružnici ispravni jedno prema drugome, ako jedno drugo ne obmanjuje. Povezanost braka i "prav" upućuje i na to da brak odgovara bîti čovjeka koga je Bog stvorio kao muško i žensko. Ženidba Njemačka riječ "ženidba", "Heirat", sastavljena je od dviju riječi: "Heim" i "Rat", dom i savjet. Izvorno bi to značilo: skrb za dom. "Rat" zapravo znači: potrebna sredstva za održavanje života. Ženidbom nastaje dom, zavičaj. Da bi brak morao ponuditi dom za čitavu obitelj, potreban je nužan kućni savjet, ono što je potrebno za život. To nisu samo izvanjske stvari, nego i posve određeni načini ponašanja. Potreban je "savjet" u današnjem smislu, dobar prijedlog, pravi naputak kako dobro živjeti zajedno. Dom, koji nastaje ženidbom dvoje ljudi, treba postati dom i za druge ljude. Gdje se ljudi vole, ondje nastaje prostor ljubavi u kojemu drugi znaju da su voljeni, i zato se osjećaju kao kod kuće. Svadba Svadba je velika svečanost, trenutak najvećega slavlja. Ljudi su oduvijek znali da je uzvišeno ono vrijeme kada se dvoje ljudi tako vole, da se odvaže zajedno poći jednim putem. To je svečanost, koja očarava ljude i daje da u njihovu svakodnevicu utječe obećanje o Božjoj ljubavi. Sam Bog ulazi svojom ljubavlju u njihov život, s ljubavlju koja je najveći dar ljudima. Tko slavi svadbu izražava time da je njegov život ispunjen otajstvom božanske ljubavi. I on poziva druge na to da zajedno s njim slave svečanost, i to govori nešto o njihovu zajedništvu. Koliko si malo vjeruju da ne drže potrebnim slaviti i dati drugima udio na njihovoj svečanosti? Kako dosadna mora biti njihova ljubav kad se više ne može izraziti u jednoj svadbi? Vjenčanje Njemačka riječ za vjenčanje, "Trauung", dolazi od vjerovati, darovati jedno drugome povjerenje. Tko se ženi ili udaje, povjerava se drugomu. Stavlja povjerenje u drugoga i u blagoslov Božji. Pouzdaje se u sebe i vjeruje partneru da je vjeran. Vjenčati, vjerovati povezano je s "Vjeran". Vjeran izvorno znači "jak, čvrst kao stablo". Tko se odvaži povjeriti sebe drugomu, taj ima nadu da će vjernost koja iz toga nastaje biti čvrst oslonac s kojim može računati, oslonac koji mu dariva sigurnost, u koji se može pouzdati. Kao što stablo raste i tako

4 postaje sve čvršće, tako mora rasti i povjerenje. Ono nije tu odmah na početku. Tko slavi vjenčanje, izražava time da je njegovo povjerenje u drugoga i u blagoslov Božji dostatno jako, da se uz drugoga vezuje za čitav život i tako postiže čvrstoću i sigurnost. Danas partneri često imaju strah vezivati se jedno uz drugo. Iskustvo ranijih vremena koje je ušlo u jezik, očito je bilo drukčije. Vjenčanje je tada bilo obećanje vjernosti i utjehe, čvrstoće i oslonca. Riječ DA U najavama svadbe često čitamo da će mladenka i mladenac jedno drugomu izreći svoje DA. U tome se krije duboko značenje. Tko drugomu daje svoje DA, potvrđuje ga posve. Ali on to može jedino ako rekne DA sebi, ako sebe bezuvjetno prihvati. Kad dvoje ljudi uzima jedno drugo, kad jedno drugo prihvaćaju takve kakvi jesu, kad govore DA svemu što je u drugome, tada tako nastaje prostor, u kojemu se svatko sve više i više može preobraziti u onu sliku kakvu je Bog o njemu zamislio. DA drugoga za mene je kao spajalica koja u meni drži skupa mnogo toga i u sebi oprečnoga. To daje čvrstinu. I to omogućuje urasti u onaj lik koji je za mene ispravan. Preko DA dvoje ljudi dolazi do gibanja i u njihovoj okolini. U blizini ljudi koji se bezuvjetno prihvaćaju, i drugi se osjećaju potvrđeni i prihvaćeni. Zato je svadba svečanost potvrde, svečanost radosti zbog toga što nas je Bog bezuvjetno prihvatio, te i mi stoga možemo prihvatiti jedni druge. Ženidbeni savez U drugim najavama vjenčanja stoji: N. i N. sklapaju ženidbeni savez. Oni se vezuju jedno uz drugo. Ali njihov uzajamni vez ne smije postati veriga. Nego, naprotiv, više treba povezati ono u nama što prijeti da se ponovno raskine. Svako čovjek osjeća u sebi i razdrtost. Osjećaji ga hoće razdrijeti, različite dužnosti i zadaće ga razdiru. Tu je potreban vez, koji će mnogo toga držati skupa. Biblija govori o tome da je ljubav savršen vez, koji veže čovjeka u jedinstvo. Vezivati se uz drugoga čovjeka, izraz je bezuvjetne ljubavi prema njemu i povjerenja da ovo vezivanje i jednomu i drugomu čini dobro, drži ih životnima i nadvladava nutarnji rascjep u njima. Svadbeni običaji Nije samo jezik izrazio otajstvo braka, vjenčanja, ženidbe i svadbe. Nego i nebrojeni svadbeni običaji, rašireni u svim narodima koji često upućuju na visoku starost. Mnogi svadbeni običaji vrte se oko teme oslobađanje zaručnice iz roditeljskog kruga i uvođenje u nov način života. Tako postoji običaj da se o ponoći zaručnici na glavu stavi kapica. Često se mladenku na dan vjenčanja ukrade. Tek vjenčanu paru pruža se kruh i sol da budu opremljeni za svoj zajednički put. U nekim krajevima moraju mladenka i mladenac zajedno prepiliti deblo, kao slika da se oslobađaju starih veza i da započinje novo razdoblje života. U Izraelu vodi mladenac o ponoći svoju mladenku u svečanoj povorci iz njezine kuće u očevu kuću u kojoj se događa vjenčanje. Tako se izražava da brak može uspjeti jedino ako se mladenka oslobodi utjecaja roditelja i dovodi se u novi dom koji će oblikovati zajedno sa svojim mladencem.

5

b) Sakrament Mjesto susreta s Kristom Već je, polazeći od jezika, moguće reći nešto o biti braka, ženidbe, vjenčanja i svadbe. Ali Crkva slavi sakrament ženidbe. Značenje sakramenta polazi od riječi: "religiozno otajstvo, posveta, obveza". "Sacrare" znači: "posvetiti, posvetiti božanstvu, učiniti svetim, učiniti neraskidivim i neranjivim, ukrijepiti i opečatiti". Kad Crkva shvaća ženidbu kao sakrament, ona time hoće izraziti da je riječ DA koju dvoje ljudi govore jedno drugomu povezana s Bogom. Crkva posvećuje ženidbu, posvetom ju čini svetom i cjelovitom, stavlja ju pod Božji blagoslov. Tako ona bračnim drugovima dariva nadu da njihov ženidbeni vez ostaje neraskidiv i nepovrediv. Njemačka riječ "weihen" povezana je s riječju "weich", "mekan". Ženidba sakramentom ne postaje nešto otvrdnulo, nego postaje "mekana", gipka, živa. Ona Božjim blagoslovom postaje put koji oboje supružnika čini mekanijim, otvorenijim jedno za drugo, milosrdnijim, ljubaznijim. Polazeći od teologije sakrament znači da ono, što je Isus učinio prije 2000 godina, postaje prisutno u našem svijetu i slijeva se u konkretan čovjekov život. U odnosu na ženidbu to dakle znači da Isusova ljubav, kojom nas je ljubio do smrti, struji u ljubav supružnika i preobrazuje ju. Sakrament ženidbe znači da Krist ljubav dvoje ljudi, koja je uvijek i krhka i ugrožena zahtjevima za posjedovanjem, protekcijama i nesporazumima, ozdravlja i čini cjelovitom. I to znači da je ženidba za Crkvu važno mjesto susreta s Kristom. U ljubavi jednoga prema drugome supružnici mogu naslutiti što Kristova ljubav prema njima konkretno znači. Oni u bračnoj ljubavi urastaju sve više u tajnu Kristove ljubavi, koja se dovršava u njegovu predanju ne križu. U svakodnevnom pokušaju da ljuba jedno drugo. Naslućuju što je najdublje značenje Isusove riječi: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13) Dodir Teologija srednjeg vijeka je, prije svega pod utjecajem germanskog razmišljanja, shvaćala sakrament drugačije. Tu sakrament znači da vidljiv znak posreduje nešto nevidljivo. U sakramentima se vidljiv znak polaganje ruku ili pomazanje povezuje s riječju koja snažno djeluje. Sakramenti uvijek rade s dodirom. Crkveni oci kažu da nas u sakramentu dodiruje ruka povijesnog Isusa i posreduje nam njegovu spasonosnu ljubav. U ženidbi je nježan dodir bračnih drugova, koji dosiže svoj vrhunac u spolnome sjedinjenju, posredovanje Božje ljubavi. To govori nešto o dostojanstvu bračne ljubavi. A i u sakramentologiji se spolnost gleda mnogo pozitivnije nego što se to događa u katoličkoj moralnoj teologiji, na koju još uvijek utječu tijelu neprijateljske tendencije. Tjelesna ljubav bračnih drugova je ono mjesto na kojemu oni smiju najintenzivnije iskusiti Boga. Ovo sakramentalno poimanje spolne ljubavi odgovara spoznaji današnje psihologije. Hans Jallouschek, bračni savjetnik koji gradi na Jungovoj psihologiji, govori o tome da se u spolnosti krije transcendentalni potencijal. Spolni čin upućuje uvijek na tajnu transcendencije, na tajnu neizmjerne i neiscrpljive ljubavi Božje. A židovski filozof Walter Schubart vidi tijesnu povezanost između Duha Božjega, koji ujedinjuje suprotnosti, i ljubavi bračnih drugova u kojima u naš svijet prodire nešto od božanskog jedinstva: "Božansko se jedinstvo služi dvojstvom da bi po njemu postalo vidljivo … Svaki ljubavni čin … zalet je prema savršenosti, predigra ponovnog stapanje Boga i svijeta… Kad se dvoje koji se ljube nađu, na jednom se mjestu kozmosa zatvara rana izdvajanja pojedinca." (W. Schubart, Religija i eros, Munchen 1941., str. 83 i dalje)

6 Ljubav Kad vidljivo posreduje nevidljivo, onda to također znači da vidljivo nije sve. To je samo upozoravanje na nevidljivo, na božansko. Ovo shvaćanje sakramenta svakako je rasterećenje za bračne drugove koji često i samo previše traže svojim idealnim slikama. Jer mnogi brakovi dožive brodolom zbog toga što od partnera očekuju nešto apsolutno, nešto božansko. Od njega očekuju apsolutnu ljubav, apsolutno razumijevanje i apsolutnu vjernost i time od njega previše traže. Jer nešto apsolutno može darovati jedino Bog. Ako nešto apsolutno očekujem od čovjeka, neprestano sam razočaran. Jer ću osjetiti da je ljubav drugoga uvijek i ograničena ljubav, ograničena njegovim raspoloženjima, njegovim projekcijama, njegovom vlastitom ranjenom životnom poviješću.meni nikada nije dostatno, što mi drugi daje. Ali ako njegovu ljubav shvatim kao upućivanje na Božju ljubav, tada mogu u njoj uživati. Mogu joj se sada radovati. Znam da je ova ljubav krhka, da je drugi možda već u slijedećem trenutku više određivan svojom ranjenošću, nego osjećanjem ljubavi prema meni. Znam da ovu ljubav ne mogu čvrsto zadržati, da ju ne mogu sve više i više iz njega cijediti. Ali smijem u njoj uživati. U njoj slutim nešto od apsolutne Božje ljubavi koja nikada ne presušuje, koja je neiscrpljiva. Ako je bračna ljubav otvorena za Božju ljubav, nikada ju neće ugroziti uzajamna predbacivanja da onaj drugi premalo ljubi. Bračni se drugovi mogu radovati ljubavi drugoga. Ali oni se ne vezuju čvrsto uz ovu ljubav, nego znaju da ih uzajamna ljubav upućuje na Boga. Pravi temelj na kojemu mogu graditi je Bog, a ne osjećaj vlastite ljubavi. Ako ljubav bračnih drugova upućuje na Božju ljubav, onda ona nikada nije dosadna. Mnogi bračni drugovi trpe zbog toga što njihova ljubav postaje toliko svakidašnja, da taj jaki osjećaj ljubavi sve više kopni. Poznajemo drugoga. Ljubav više nije dražesna. Ona više ne očarava. Ali ako ljubav uvijek iznova upućuje na otajstvo božanske ljubavi, ona nikada ne dolazi kraju. Tijelo drugoga ću kad-tad upoznati. Ali ako me ono upućuje na otajstvo Božje ljubavi, ljubav tada ostaje životna. Ona tada ima udio na božanskoj beskonačnosti i vječnosti. Ljubav drugoga doživljavam tada uvijek kao nezasluženi dar. Ali i svoju vlastitu ljubav doživljavam kao otajstvo. U njoj dodirujem neizmjerno otajstvo Boga.

c) Biblijski izričaji Stvoreni kao muško i žensko Crkva je svoju teologiju braka razvila iz biblijskih izričaja. Tu je važno mjesto Mt 19,312, u kojemu se, doduše u prvome redu radi o nerazrješivosti ženidbe. No Isus u razgovoru s farizejima daje shvatiti u čemu je bit ženidbe. Svoje sugovornike upućuje na Pismo: "Zar niste čuli: Stvoritelj od početke muško i žensko stvori ih i reče; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka više ne rastavlja" (Mt 19,4-6). Ovdje su tri važna izričaja za bit ženidbe. Najprije se radi o preduvjetu i temelju ženidbe: Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Brak odgovara dakle volji Stvoritelja. Muško i žensko stvoreni su jedno za drugo i u svojoj upućenosti jedno na drugo zajedno slika Božja. Bog, koji je po svojoj biti ljubav, koji je u sebi odnos, najjasnije se u ovome svijetu odražava preko odnosa muškarca i žene. Drugi izričaj se odnosi na uspijevanje braka. Ostaviti oca i majku Da bi brak uspio, mora muškarac ostaviti oca i majku. Mnogi brakovi ne uspijevaju jer je muškarac još uvijek sin svoje majke jer ju, iznutra kao ni izvana još nije napustio. On se na ovaj način nikako ne može nepodijeljeno prikloniti svojoj ženi. On još uvijek pita majku što ona o tome misli. Ili pak svoju ženu neprestano uspoređuje sa svojom majkom. Tako njegova žena nikako ne dobiva priliku biti ženom. Smatra ju se suparnicom majke. Ona postaje tada

7 nadomjestak za majku, a ne partnerica. Obratno dakako vrijedi i za ženu. Ako žena nije ostavila oca, ona nije otvorena za svoga muža kao partnera. Ili ako prenaglašeno živi u simbiozi s majkom, muž se tada ženi ne samo svojom ženom, nego i njezinom majkom. Ženidba pretpostavlja napuštanje, oslobađanje od ovisnosti o roditeljima i roditeljskom modelima života. Biti jedno tijelo Treći izričaj naznačuje cilja braka: muškarac i žena postaju jedno tijelo. Čežnja za jedinstvom ispunjuje se u braku. Čovjek trpi od svoje razdrtosti. Nebrojeni mitovi vrte se oko teme rascijepljenosti jednog čovjeka ne muškarca i ženu. Ova je rascijepljenost dovela u povijesti do neprestane borbe spolova. Muškarci se, iz straha od žene, bore protiv žene i ponižavaju je. A žene su razvile svoje strategije da bi muškarce učinile poslušnima. Ali ova borba vodi samo do ranjavanja i uzajamnih strahova. Cilj polarnosti između muškarca i žene jest uzajamna oplodnja i iskustvo jedinstva. Najviši oblik je st spolno sjedinjenje. Ondje se ispunjuje čovjekova čežnja za jedinstvom. Ljubav između muškarca i žene "je proboj iz osamljenosti, vračanje u božansku cjelovitost" isto 84. Walter Schubart, židovski filozof, razvio je ovaj izričaj Biblije entuzijastički: "Kao u školjci daleka divovska snaga mora, iz disanja zaljubljenih šumi čitava priroda. Ti moraš biti oslobođen iz svoje osamljenosti, govori taj šum; moraš izaći i susresti se sa svojim TI, s pomoćnikom na putu prema Bogu: Ljubav spolova tjera na kraju čovjeka u ruke božanstvu i briše crtu razdvajanja između Ja i Ti, Ja i svijeta, svijeta i božanstva" (isto 86). Polazeći od Isusova izričaja da muškarac i žena postaju jedno tijelo i da su tako svjedoci jedinstva između Boga i čovjeka, izvodi katolička teologija svoje shvaćanje ženidbe kao sakramenta. Ženidba upućuje ljude na Boga, Jednoga, u kome ljudi tek mogu iskusiti svoje pravo jedinstvo: "Ljubeći u ljubljenoj prožima više od tijela; on u njoj prožima ono Jedno kojim je sve prožeto. Tako mu ona postaje jamstvom ljubećega temelja svijeta; tako mu ona postaje pomoćnicom i svjedokinjom Boga" (isto 85). Nerazrješivost ženidbe Budući da muškarac i žena u spolnome sjedinjenju postaju jedno tijelo, ženidba je nerazrješiva: "Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja" (Mt 19,6). Ova Isusova tvrdnja zadaje danas strah mnogima koji hoće sklopiti ženidbu. Nerazrješivost ženidbe im izgleda kao nešto apsolutno. Tko se upusti u brak, obećava doduše partneru da će zauvijek ostati s njim. Ali ujedno zna da ne može jamčiti za ovu vječnu vjernost. Plaši se da bi se partneri mogli razvijati daleko jedno od drugoga ili da bi mogli nastupiti do sada nepoznati psihički problemi koji zajednički ostanak čine nemogućim. Za Isusa nerazrješivost ženidbe odgovara prvotnoj volji Božjoj, a time i biti ženidbenog veza između muškarca i žene. Ali Isus ujedno zna da čovjek ne može uvijek ispuniti ovu idealnu sliku. Stoga računa i s iznimkama kako ih u tzv. klauzuli "radi bludništva" spominje u Mt 19,9. Vezivati se uz drugoga ne smije s uz pridržaj, da se raziđe čim nastupe poteškoće. Ali onaj tko želi sklopiti ženidbu hoće ujedno znati da ne mora jamčiti za svoju vlastitu vjernost. On se može vezivati uz drugoga samo s pouzdanjem da će Bog blagosloviti ovu ženidbu i da će Bog osposobiti oba partnera da jedno drugomu ostanu vjerni. Brak niti ne proizlazi samo iz ljudske volje, nego kao sakrament upućuje na Božju milost, iz koje je jedino moguće trajno Zajedno. Svadba u Kani Ivan razvija Isusovu teologiju ženidbe u svojoj pripovijesti o svadbi u Kani (Iv 2,1-12). To je simbolična pripovijest. Ivan hoće u njoj izraziti da postoji tijesna povezanost između

8 Božjeg očovječenja u Isusu i svadbe između muškarca i žene. Kad Bog postaje čovjekom, slavi tada svadbu s ljudima, tada je jednako tako jedno s njima kao što su muškarac i žena u braku. Bog se očovječenjem povezuje s nama u bračnoj ljubavi. To preobrazuje naš život. Naš život tada više nije obilježen sa šest kamenih sudova za vodu, koji upućuju na židovske obrede čišćenja. Više se ne radi o neugodno točnome ispunjavanju zakona. Tko pazi samo na zapovijedi, lako otvrdne. Njegov život se okameni. I postane bljutav. Više nema nikakva okusa. Božjim se očovječenjem naša voda pretvara u vino. Naš život dobiva no okus. Smijemo slaviti s Bogom svečanost svadbe. Euharistija je stoga u prvoj Crkvi shvaćana kao svadbena gozba, kao gozba sjedinjenja s Bogom. Ivan svojom pripoviješću o svadbi u Kani vjerojatno odgovara na čežnju Grka za ekstazom i preobrazbom. Grci su izražavali ovu čežnju za opijenošću u kultu Dioniza. Dioniz tu predstavlja iskustvo opojne ljubavi koja čovjeka očarava. On je i bog vina. U predvečerje njegova blagdana svećenici su u hram postavljali tri vrča vode. Voda bi se slijedećeg jutra pretvorila u vino. Mnogi supružnici se plaše da će se njihova ljubav razliti, da će se svakodnevno sve više prazniti, postati bljutava kao voda. Gubi se očaravajuća snaga početka. Vina ponestane. Sve ostaje samo još rutina. Na ovaj strah odgovara Ivan:"Jer je Bog postao čovjekom, vina tvoje ljubavi nikada neće ponestati. Ti nećeš morati svojom vlastitom snagom uvijek iznova izazivati nove osjećaje ljubavi. U tebi je izvor božanske ljubavi. I on nikada neće presušiti. Ne moraš slaviti opojne svetkovine kao što su to činili Grci u kultu Dioniza. Ako dođeš u dodir s božanskom ljubavlju u sebi, tvoj će život dobiti nov okus. Ti ćeš biti očaran, tada ćeš ponovno iskusiti svadbu, to uzvišeno vrijeme. I bez prestanak ćeš slaviti blagdan svoje ljubavi." Brak – sakrament svakodnevice Jedan drugi tekst bio je važan za razvoje teologije ženidbe Crkve: Ef 5,21-33. Ovdje se ženidbu uspoređuje s odnosom Krista i Crkve. muž i žena trebaju ljubiti jedno drugo kao što Krist ljubi Crkvu: "Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu." (Ef 5,28-29). Poslanica Efežanima tumači ovu riječ koju citira Isus u svome izričaju o ženidbi stavljajući ju u odnos Krista i Crkve: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu; njih dvoje bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i Crkvu" (Ef 5,31-32). Ženidba dakle nije samo znak jedinstva između Boga i čovjeka, nego i između Krista i Crkve. u latinskome stoji ovdje za "otajstvo" riječ "sacramentum". Stoga se Katolička crkva uvijek pozivala na ovo mjesto da bi protumačila svoje gledanje ženidbe kao sakramenta. Ali ne radi se tu samo o riječi. Odlučujuće je ovdje da bračna ljubav između muža i žene oslikava Kristovu ljubav prema svojoj Crkvi. Kad se muškarac i žena ljube, oni doživljavaju koliko Krist ljubi njih. Otajstvo u TI Za Krista kaže Pavao da se predao za svoju Crkvu da je posveti. On iz toga zaključuje da i muž treba ljubiti svoju ženu kao svoje vlastito tijelo. Sakramentalno shvaćanje ženidbe vodi i do posve određena ponašanja između muža i žene. Kao što svatko hrani i njeguje svoje tijelo, tako i muškarac treba hraniti i njegovati svoju ženu. Ovdje nije riječ o muževu pravu posjedovanja žene, nije riječ o bračnim dužnostima koje partneri moraju koje partneri moraju ispuniti, nego o pomnjivu odnosu punu strahopoštovanja prema drugome. Obje grčke riječi znače: hraniti, othraniti, odgojiti, uzgajati i njegovati. Čovjek dakle ne smije svoju ženu ugnjetavati i njome gospodariti, nego ju mora odgajati i podizati da upozna svoje božansko dostojanstvo, da ide uspravno kroz život, da postane sasvim ona. Treba je uzgajati i njegovati

9 da joj bude dobro, da se u svojoj koži osjeća ugodno. Ali tu je potrebno jako mnogo pažnje i osjećaja za drugoga. Za ženu se kaže neka poštuje svoja muža. U grčkome ovdje čak stoji riječ "bojati se". A radi se o strahopoštovanju, o slutnji da je drugi tajna. Upravo jer se muž i žena u braku sve bolje upoznavaju, potrebno je međusobno strahopoštovanje poštovanje. Jedino takva ljubav ne postaje dosadna. Ona se uvijek iznova hrani osjećajem za tajnu drugoga, da u drugome prosijava nešto od neizmjernog Božjeg otajstva. Pavao misli sada da žena treba poštovati svoga muža. Tako će moći naslutiti u njemu nešto od otajstva Isusa Krista koji se predao za svoju Crkvu. Očistimo li usporedbu ljubavi između Krista i Crkve sa ženidbom u Poslanici Efežanima od elemenata uvjetovanih vremenom, tada će u ovome tekstu ipak biti vidljivo nešto od bitnoga o otajstvu bračne ljubavi. Partneri se u svojoj ljubavi ne susreću samo uzajamno, nego oni u njoj dodiruju otajstvo Kristove ljubavi. Ženidba je upućivanje i uvježbavanje u to otajstvo ljubavi Isusa Krista, kakva je postala vidljivom u njegovom predanju na križu. Bračni drugovi mogu, dakle, po svakodnevnoj ljubavi kao u nekome bogoslužju iskusiti Krista i osjetiti njegovu ljubav. Ženidba je stoga sakrament svakodnevice, sakrament koji sve vrši ne samo u svečanom vjenčanju na oltaru, nego i u svakodnevnoj vjernosti i ljubavi jednoga prema drugome.

II. Slavlje vjenčanja I za mnoge kršćane, čak i za one udaljenije od Crkve, crkveno vjenčanje je postalo potrebom.neki se domišljaju da Crkvu iskoriste samo kao uslužno poduzeće koje je tu za to da vjenčanju dadne stanovitu svečanost. No, ja tu nisam previše pesimističan. Kod većine zacijelo postoji zdrav osjećaj za to da put u dvoje nije po sebi tako razumljiv i da je dobro staviti ga pod Božji blagoslov. I mnogi znaju barem to da ni jednoj svjetovnoj instituciji ne uspijeva toliko dojmljivo oblikovati neko slavlje koliko to uspijeva Crkvi. I kad se inače smijemo zastarjelim obredima Crkve, pri vlastitom smo vjenčanju rado njima zaokupljeni. Slaviti svečanost govori nešto i o našoj vezanosti jednoga s drugim. Ako se nema hrabrosti zajedno slaviti svoj put, ja tada više ni u što ne vjerujem, put tada lako postaje dosadan i svakodnevan. U svim kulturama postoje obredi prelaska. A upravo prelazak u brak je u svim religijama opremljen posebnim obredima. Obredi prelaska trebaju od nas odagnati strah od novoga i ujedno u nama probuditi energiju koju trebamo da bismo svladali to novo razdoblje života.

a) Obred vjenčanja Pitanja prije privole Crkveni obred vjenčanja je vrlo jednostavan. Ima samo malo elemenata koji se još više ukrašuju ili bogoslužjem riječi ili euharistijskim slavljem. Pravi obred započinje pitanjem mladencima prije privole. Moguće je pred njih staviti unaprijed dana pitanja, jesu li došli svjesno i slobodno da sa svojom mladenkom ili svojim mladencem sklope ženidbu. Ali tada zvuči više kao pravno ispitivanje koje se dogodilo i pri tzv. ženidbenome protokolu, u razgovoru o vjenčanju sa župnikom. Stoga prilikom razgovora u vrijeme priprave predložim zaručnicima da prije razmisle što pred svima nazočnima žele reći o svome zajedničkom putu, što im je u njihovoj ženidbi važno i zašto se žele crkveno vjenčati. Partneri moraju razmijeniti iskustva i o ovim formulacijama. Često je to spasonosni proces. Pri tom će otkriti što ih u najdubljoj dubini nosi i što žele izraziti svojim vjenčanjem. I oni tada pred svim suslavljenicima posvjedoče što njima znači njihov zajednički put polazeći od vjere.

10 Mladenac kaže, npr. da se raduje što je upoznao svoju mladenku. On je preko nje upoznao sasvim nove strane. Na svojoj je mladenki osjetio što je otajstvo ljubavi. Zato želi s njom rado podijeliti život i nada se da će ih njihov zajednički put uvoditi u sve veću ljubav i životnost. A mladenka govori o tome da je svjesno izabrala crkveno vjenčanje jer zna da je za zajednički put potreban Božji blagoslov. S Božjim blagoslovom moguće je bez straha upustit se na ovaj put. I ona je svjesno odabrala Crkvu. U njoj je stekla važna iskustva. Ona je za nju postala izvorom iz kojeg crpi snagu. I želi da njezin mladenac ima udio na ovom izvoru snage. Njoj je važan luk kora i ona želi svjesno ispod ovog luka ukrijepiti svoj zajednički put, da bi nad njima uvijek bio razapet luk Božjeg mira i uvijek iznova pokazivao puteve za nadvladavanje sukoba, za zajednički hod putem mira i ljubavi. Ne mora to biti neki teološki nagovor. To mogu biti osobne riječi drugomu, riječi sjećanja na ovu crkvu ili na iskustva s vjerom, ili riječi nade i pouzdanja u Božji blagoslov. Ako to žele, mladenci predstave i oba svjedoka i kažu zašto su izabrali baš njih dvoje i što od njih očekuju. Svjedoci na vjenčanju ne daju samo svjedočanstvo da je ženidba pravno sklopljena. Oni imaju i zadaću pratiti mladence i vjerno uz njih stajati u kriznim situacijama. Blagoslov prstenova Nakon pitanja blagoslivlja svećenik vjenčane prstenove. Okrugli prsten je stari simbol. Budući da je prsten okrugao, on označuje čovjekovu cjelovitost. On želi zaokružiti ono što je u čovjeku nesavršeno. Krug, koji se zatvara u samome sebi, simbol je jedinstva i savršenosti. Budući da nema kraja, on je i slika vječnosti. Tako je u bračnim prstenovima nada da oba partnera nalaze jedinstvo koje čini savršenim i da njihova ljubav dopire do u vječnost. Prsten je i zaštitni znak protiv zlih sila. On treba zaštititi bračne drugove od ugroženosti ljubavi. Prstenovi su simbol povezanosti, vjernosti, pripadanja jednoj zajednici. Prstenovi se blagoslivljaju. Budući da mnogi danas ne znaju kako se duboka simbolika krije u prstenovima, primjereno je prije ili kod blagoslova kazati nešto o njegovu značenju. Božja ljubav i vjernost neka se sliju u prstenove. Tako oni mladencima trebaju postati znak da zauvijek pripadaju jedno drugomu, da ljubav u njima zaokružuje sve nesavršeno i čini cjelovitim, do oni žele biti vjerni jedno drugome, da se vezuju jedno uz drugo i da je njihova ljubav zaštićena od svih tendencija koje ugrožavaju. Oni prstenom dokumentiraju prema van da pripadaju jedno drugome. To je odlikovanje koje zajedno nose, isticanje ljubavi koju time svjedoče. Predaja prstenova Nakon blagoslova prstenova mladenci stavljaju prstenove jedno drugomu. Najprije mladenac uzme u ruku prsten mladenke i govori riječi privole: "Ja, I., uzimam tebe, I., za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i daću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga." Zatim stavlja prsten mladenki govoreći: "I., primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i moje vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Mladenka uzima zatim mladenčev prsten i na isti mu ga način stavlja nakon izgovorenih riječi privole. Primjereno je da se prsten stavlja s trinitarnom formulom. Jer trojedini Bog je u sebi ljubav. I kao što trojedini Bog slikovito predočuje kolanje ljubavi, tako i prsten treba biti znak da između mladenke i mladenca i Boga kola ljubav bez kraja a da se božansku i ljudsku ljubav može razlikovati jednu od druge.

11 "Stavljam sebe u tvoje ruke" Svećenik poziva sada mladenku i mladenca da pruže jedno drugome desnu ruku: "Pružite sada jedno drugome desnu ruku. Bog, Gospodin, povezao vas je kao muža i ženu. On je vjeran. On će stajati uz vas i dovršiti dobro koje je započeo." Zatim stavi svoju štolu oko njihovih ruku i kaže: "Neka Gospodin dobrostivo potvrdi ovu vašu privolu što je pred Crkvom očitovaste i neka se udostoji ispuniti vas svojim blagoslovom. Što Bog združuje, čovjek neka ne rastavlja." – A vas nazočne uzimam za svjedoke ovoga svetog saveza. Štola je od 4. st. službeni znak, koji nose đakon, svećenik i biskup, svaki na drugi način. Kad svećenik stavlja štolu oko ruku mladencima, on u ima Crkve potvrđuje ono što čine mladenka i mladenac. Oni pružaju jedno drugomu ruku. To je najprije pravni čin koji jedno s drugim sklapaju. Zatim pružanje ruku znači i otvorenost, predanje i oproštenje. Pružanje ruku izražava da se jedno daje u ruke drugoga da se u njega skrije, da jedno svojom rukom zaštićuje drugo, da zajedno idu svojim putem, da zajedno postaju jedno, da ljubav tjelesno struji prema drugome. Štola kojom svećenik obavija ruke mladenaca u tradiciji je shvaćana ne samo kao znak vlasti nego i odjećom besmrtnosti. Obavijajući štolu oko ruku mladenaca svećenik izražava svoju nadu da je ljubav koja sada struji od jednoga prema drugome, besmrtna i nerazoriva ljubav Božja. I on na njih polaže svoje ruke. One su znak da Bog drži nad njima svoju dobru ruku koja će zaštititi i blagosloviti mladence, da su zajedno sigurni u Božjim rukama i da je to što zajedno uzimaju u ruke, Božjom rukom dodirnuto i blagoslovljeno. Ženidbeni blagoslov Zatim svećenik govori ženidbeni blagoslov. Ima smisla pritom položiti ruke na mladence. Ovom gestom postaje iskusivo da Božja ljubav struji u ljubavi bračnih drugova. Riječi ne dodiruju samo glavu i srce. U njima, naprotiv, više teče Božja spasonosna i preobrazujuća snaga u čitavo tijelo. Božja ljubeća naklonost prožima u blagoslovu sva područja tijela i duše. Slavitelj može izreći predloženi blagoslov, odnosno zapjevati ga ili osobnim riječima blagosloviti mladence i u molitvi izreći sve ono što im želi za njihov put u budućnost. Može u molitvi prihvatiti ono što je izrazio u propovijedi li što mu je u razgovoru s mladencima sinulo kao nosivi građevni kamen za zajednički dom braka. Svijeća mladenaca Nakon ženidbenog blagoslova lijep je običaj blagosloviti i svijeću mladenaca. U razgovoru prije vjenčanja predlagao sam paru da sebi nabave takvu svijeću. Neki sami zajedno ukrase svijeću, drugi zamole umjetnički nadarene prijatelje da im oblikuju svijeću s odgovarajućim simbolima. Drugi sebi kupe svijeću ili ju naruče u svjećarnici. Navedu koji su im simboli važni. Nakon ženidbenog blagoslova jedan od svjedoka ili prijateljica koja ju je oblikovala donese svijeću na oltar. Zatim pozovem oblikovateljicu da kaže nešto o svijeći, nešto što je htjela izraziti simbolima. Ako to ne želi, tada sam pokušam protumačiti slike na svijeći. I sjetim se obreda o kojemu mi je pripovijedao jedan bračni par. Uvijek kad između njih dvoje dođe do sukoba a razgovor još nije moguć, jedno od njih upali svijeću mladenaca. To je tada za drugoga znak pomirenja. Makar se o sukobu još ne može razgovarati zbog prevelike povrijeđenosti ili uznemirenosti, želi se ipak pokazati da se vjeruje u zajedničku ljubav i da se želi da ona donese svjetlo u tamu. Zatim zapalim mladenačku svijeću na uskrsnoj svijeći. Ona ima udio na snazi uskrsnog svjetla koje je pobijedilo svaku tamu i svu hladnoću smrti. Nad gorućom svijećom govorim zatim ovako: "Milosrdni i dobri Bože, blagoslovi ovu svijeću mladenaca. Učini je znakom da oganj Tvoje ljubavi uvijek gori u mladencima. Neka njihova ljubav bude svjetlo koje daje da ovaj svijet postaje svjetliji. Neka ljubav u hladnoću ovoga svijeta unese toplinu. Svjetlo ove

12 svijeće neka rasvijetli njihovu kuću i tako postane dom za goste u kojemu se mogu osjećati prihvaćeni, rasvijetljeni blagim svjetlom ljubavi. Budi ovim mladencima po ovoj svijeći uvijek blizu i pokaži im da će Tvoje ljubav u njima spaliti sve što ugrožava njihovu ljubav, da će im donijeti toplinu kad bude prijetila opasnost da im se ljubav ohladi, i obasjati ih kad se tama straha bude šuljala oko njih. Budi uz njih i daj da njihova ljubav zasja sjajnije i podari nadu ljudima koji dolaze u njihov dom, da se ugriju u njihovoj ljubavi. Učini po ovoj svijeći njihovu kuću domom za ljude koji se osjećaju osamljeni. Daj da njihova ljubav nude svjetlo ljudima, svjetlo koje ih obasjava i grije njihova hladna srca." Molitva vjernika Nakon blagoslova mladenaca primjereno je da se ostavi malo tišine da bi svi mogli osjetiti otajstvo svadbene ljubavi. Ili pak prijatelji glazbenici izraze na ovome mjestu svoje želje nekom popijevkom ili instrumentalnim komadom. Ovo tada mogu svi slušatelji prihvatiti u šutnji i tako dopustiti da se njihova dobrohotnost i njihove prošnje sliju u melodiju. Obred zatim predviđa molitvu vjernika s prošnjama. Prošnje su ono mjesto na kojem prijatelji i rodbina mogu aktivno sudjelovati u slavlju. Ovo se može odvijati na različite načine. Ponekad zamole mladenci već prije vjenčanja svoje prijatelje da za njih formuliraju prošnje i iznesu ih zatim na slavlju. Ako žele, mogu sa sobom donijeti i simbol koji slikovito predstavlja prošnje svih. Doživio sam kod prijatelja jako mnogo kreativnosti. Prijatelji dolaze sa svojim simbolima k oltaru, tumače što su pri tom zamislili, i zatim povezuju svoj simbol s jednom željom. Zajednica može zatim u pripjevu odgovoriti na želju prijatelja. Druga mogućnost jest ta da pozovem sudionike da na mladenačkoj svijeći upale lampion i pri tom izgovore svoju prošnju: "Palim ovu svijeću i time želim zaručnicima…" Ili: "Palim ovu svijeću za sve koji trpe na svom zajedničkom putu…" Upaliti svijeću lijep je simbol molitve. Dokle god gori svijeća, dotle se i molitva uzdiže k nebu. Ako oni koji mole stave zatim upaljenu svijeću na oltar, ona će tada gorjeti tijekom čitava bogoslužja i tako zorno izraziti da zajednica obavija mladence svojom molitvom, da bi u njima postalo svjetlije i toplije.

b) Služba riječi i euharistijsko slavlje Time je zapravo obred vjenčanja završen. On može biti smješten u euharistijsko slavlje ili u službu riječi. Ovisit će o tome koliko su mladenci bliski Crkvi i o pozvanim gostima što je primjerenije. Euharistijsko slavlje nudi naravno svojim karakterom gozbe mnoge znakove koji obred vjenčanja mogu dopuniti i produbiti. Zato ću najprije opisati vjenčanje pod misom, a zatim u okviru službe riječi. Misa započinje svečanim ulaskom svećenika, ministranata i mladenaca. Nakon pozdrava slijedi pokajnički čin. Zajednički je put moguć jedino ako se živi od oproštenja. Zatim se čita i navijesti evanđelje. Čitanje U razgovoru o vjenčanju ima smisla pitati zaručnike koja bi čitanja rado izabrali. Neki imaju već jasnu predodžbu o tome. Pronašli su tekstove koji su im na njihovu putu do sada postali važni ili koji daju odgovor na posve određena zajednička iskustva. Čitanja koja mladenci rado uzimaju su: Post 1,26-28.31 (Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko), Post 2,18-24(nutarnja povezanost između muža i žene), Tob 8,4-8 (Bit zajedničke ljubavi), Rut 1,15-17 (zajedno ići putem) ili mjesta iz Pjesme nad pjesmama: Pj 2,10-12; Pj 4, 9-15; Pj 8,6 i dalje. Iz Staroga zavjeta još su mogući tekstovi kao Sir 26,14.13-16 (uvjeti za sretan brak), Jr 31,31-34 (Novi savez). Iz Novoga zavjeta može se čitati: Rim 8,31-35.37-39 (Božja neizmjerna ljubav prema nama) Rim 12,1-2.9-18 (nehinjena ljubav), 1Kor 6,13-15.17-20

13 (dostojanstvo tijela). Očito najpoznatiji tekst jest Pavlov hvalospjev ljubavi u 1Kor 13. drugi daju prednost opisu ljubavi u Kol 3,12-17 ili 1Iv 3,18-24. za mladence koji su na putu do braka prolazili neke sukobe postala je pripovijest o Noinoj arci znak nade da Bog uvijek iznova šalje golubicu mira sa svježom maslinovom grančicom u kljunu. Maslinova grančica koju su podijelili svim gostima postala je za njih simbol. Evanđelje Kao evanđelja liturgija predlaže: Mt 5,1-12 (Blaženstva), Mt 19, 3-6 ili Iv 2,1-12 ili Iv 17,6.20-26. mladenci koji su trjezniji, daju prednost slici o kući na stijeni Mt 7,24-27. oni žele svoj zajednički dom graditi na stijeni. Ne žele trčati ni za kakvim iluzijama koje će se raspasti kao pješčani sprud, nego tražiti čvrst temelj za svoj dom. Drugi odabiru kao evanđelje pripovijest o ozdravljenju, recimo Lk 13,10-17, kao sliku za to da jedno drugo želi podići da bi mogli uspravnije i ispravnije ići kroz život. Jedna druga slika bračnog zajedništva mogla bi biti ozdravljanje gubavca Mk 1,40-45. jedno želi prihvatiti drugo bezuvjetno i sasvim onim što kod sebe ne može prihvatiti. Zajednička ljubav ozdravlja gubu drugoga. U svjetlu ljubavi smije se svatko osjećati čist, posve prihvaćen i potvrđen. I ozdravljenje gluhog mucavca (Mk 7,31-37) opisuje u lijepim slikama što bi se moglo dogoditi po braku da jedan drugoga osposobljava za pravilno slušanje, da čuje i međutonove, da osjeti čežnju drugoga iz svih njegovih očitovanja, želju za odnosom koja odzvanja čak i u riječima svađe. I jedno drugomu želi omogućiti da ispravno govori, da tako govori da nastaje odnos, da se posreduje vlastiti istina i da do izražaja dođe ljubav. Odabir čitanja i evanđelja dobra je prilika da se jasnije bude načistu kako se shvaća svoj zajednički put i koje bi riječi Svetoga pisma mogle biti pouka. Zato neka svećenik nikad sam ne traži tekstove, nego dadne zadaću zaručnicima da sami traže u Pismu. Naravno da im pri tom treba pomoći, prije svega ako nisu upućeni u Pismo. Nagovor Svećenik nakon evanđelja izlaže tekstove. Osobni nagovor je moguć ako je svećenik prije toga razgovarao s mladencima, ako poznaje njihove životne principe i njihova očekivanja od braka. U propovijedi se radi ne od tome da se obznane opći principi za brak, nego da se mladencima osobno progovori, ali tako da se i gosti osjete uključeni. Obred vjenčanja treba dvoje: čvrsto postavljene obrede i osobni element riječi usmjerene u konkretnu situaciju mladenaca. Ljudi za propovijedi osjete čita li se unaprijed pripremljen nagovor, ili se propovjednik obraća ljudima s njihovom jedinstvenom životnom povijesti i s njihovim vlastitim čežnjama. Prinošenje darova Nakon propovijedi slijedi obred vjenčanja, kako je gore opisan. Zatim se nastavlja euharistijsko slavlje prinošenjem darova. Ako mladenci žele aktivnije sudjelovati u euharistiji, pozovem ih da na oltar donesu darove kruha i vina. Ponekad požele da mladenka donese na oltar kruh koji je sama ispekla. A mladenac donese vino i izlije ga u kalež. Lijep je znak da mladenci donesu vlastitu ljubav izraženu u kruhu i vinu. To što oni ponude, Duh Božji zatim preobrazuje u tijelo i krv Isusa Krista i pruža svim sudionicima. Zato se u obredu vjenčanja uvijek radi o tome da ljubav mladenaca bude prožeta i preobražena božanskom ljubavlju. Iz tog izvora božanske ljubavi smiju zatim piti svi na slavlje pozvani, da bi i njihova ljudska ljubav počela ponovno strujati.

14 Zajednička pričest Euharistijsko slavlje ide zatim svojim tijekom s euharistijskom molitvom, predslovljem i pretvorbom darova u Kristovo tijelo i krv. Nakon euharistijske molitve svi zajedno mole Očenaš. Gdje je prikladno, pozovem sve da se uhvate za ruke i načine velik krug ili velik lanac da bi u molitvi Božji Duh ljubavi strujao kroz sve i međusobno nas povezao. Nakon molitve za mir pružim mladencima pozdrav mira i pozovem ih da ga prenesu svojoj rodbini i prijateljima. Zatim slijedi vrhunac euharistije: zajednička gozba. Najprije pričestim mladence pod objema prilikama i pričestim se zajedno s njima. Zatim pozovem sve da pristupe pričesti, da blaguju i piju Božju ljubav pod prilikama kruha i vina. Gdje su mladenci pripravni, pruže gostima kalež s Kristovom krvlju. Donijeli su kruh i vino kao znak svoje vlastite ljubavi. Sada je ova ljubav preobražena. Dostatna za sve. Svi mogu iz nje piti. Svi se ispunjuju Božjom ljubavlju. Tako nastaje zajedništvo, dublje nego što ga i jedna izvanjska svečanost može uspostaviti. Euharistija svršava popričesnom molitvom i blagoslovom. Zatim svećenik i mladenci s gostima izlaze u svečanoj povorci iz crkve. pred crkvom svi imaju priliku čestitati mladencima. Ako se obred vjenčanja događa unutar službe riječi, prvi dio je sličan euharistijskom slavlju. Ali umjesto prinošenja darova slavlje završi zajedničkim Očenašem, pozdravom mira, završnom molitvom i blagoslovom. Da ni ovaj dio bogoslužja ne bi ostao bez smislenih znakova, primjereno je malo svečanije oblikovati pozdrav mira. Mladenci mogu prići svakom pojedinome i poželjeti mir. Ili mogu svakome dati neki simbol, recimo maslinovu grančicu ili neki drugo malen znak. Bilo bi dobro da mladenci ili svećenik protumači ovaj znak. Tada svaki sudionik ima znak spomena na slavlje vjenčanja. Odlučujuće je da su mladenci pripravni ostaviti si vremena za crkveno vjenčanje. Ako bogoslužje treba po mogućnosti biti kratko da ne bi bilo problema s restoranom, tada ne može nastati istinsko slavlje. Ponekad imaju mladenci neke svoje želje koje nemaju ništa s crkvenim vjenčanjem. Svećeniku sigurno nije uvijek lako mladence uzeti ozbiljno, pogotovo ako mu njihove želje izgledaju smiješne, ali mora paziti i na svoje vlastite osjećaje kako slavlje ne bi postalo proizvoljno. Ako se svećenik osjeti samo iskorištenim, to neće biti dobri ni za njega, a konačno ni za zajednicu. Prilagodljivost i jasnoću povezati na prikladan način često je putovanje uz rub ponora. Ako mladenci kao glazbu požele bilo kakve šlagere koji nemaju ništa s bogoslužjem, tada je teško izgovoriti im se na primjeren način. Ali da razgovor o vjenčanju ne bi naišao na neželjeno sučeljavanje, uvijek je dobro pitati što ova pjesma ili ovaj obred zaručnicima znači. Tada se može zajedno vidjeti ne bi li ova pjesma na nekome drugom mjestu tijekom svadbenog slavlja bila primjerenija. Svećenik ne smije ni u kom slučaju nastupiti kao onaj koji sam određuje slavlje. To je zajedničko slavlje i treba biti svima po volji, a da se ne iznevjeri karakter bogoslužja. Ovo se može dogoditi samo u zajedničkom razgovoru. Pritom treba svećenik i sebe uzeti ozbiljno, ali ujedno dobro osluhnuti, što su prave čežnje mladenaca.

III. Umijeće živjeti kao par Neki se neki se bračni parovi samo površno spominju svoga vjenčanja. Zato bi bilo nerealno misliti d će iz sakramenta ženidbe živjeti svoju svakodnevicu. Drugi su snimili vjenčanje na kasetu i ponekad poslušaju tekstove i pjesme, prije svega propovijed. Obred tada djeluje i n njihovu svakodnevicu. U ovom trećem dijelu nije mi do toga da sustavno opišem na što sve treba paziti da bi brak uspio, kako se mogu naučiti primjereni oblici komunikacije i kako će se parovi ponašati u sukobima. Tu bračni savjetnici imaju bitno više iskustva od mene. A i psiholoških, ko i duhovnih naputaka za brak, ima već dostatno. Htio bi izložiti samo nekoliko biblijskih tekstova koji se čitaju na vjenčanju s obzirom na zajednički put u braku. Nadam se da će bračni parovi u njima pronaći za sebe nekoliko poticaja.

15

a) Kuću braka graditi na solidnom temelju (Mt 7,24-27) Isus svršava Propovijed na gori riječima: "Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni" (Mt 7,24). Isusove su riječi dakle čvrst temelj na kojemu se može grditi kuće braka. No upućivanje na Isusove riječi ostaje za mnoge previše apstraktno. Zato ću izdvojiti samo jednu riječ iz Propovijedi na gori, koja bi mogla biti važan temelj za zajednički put: "Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se" (Mt 7,1-2). Neprestana opasnost za uzajamnu ljubav jest neprestano ocjenjivanje. Ako drugi nije dobro raspoložen, ja to odmah ocjenjujem kao nedostatnu ljubav. Predbacujem mu da mi kvari raspoloženje: "Toliko sam se radovao ovoj večeri. A sada si toliko namrgođena!" S takvim ocjenama sudim drugoga. Postavljam za njega neku normu prema kojoj se on mora ravnati. Ne ostavljam ga da bude onakav kakav jest. Ne dopuštam mu da mu ponekad ne bude dobro. Takva ocjenjivanja vode dotle d se drugi osjeća obezvrijeđen, d ima dojam da nikada drugome neće učiniti pravo. Takva ocjenjivanja i predbacivanja izazivaju ili opravdanja ili pak protupredbacivanja. Ili sam neprestano pod pritiskom da sebe opravdavam, da moram tumačiti zašto sam takav. Ili se pak pokušavam oduprijeti napadajući drugoga i vrijeđajući njegovo ponašanje. On bi kao pravi muž ipak morao osjetiti koje potrebe imam. Kao prava žena i ona bi se morala pobrinuti za to da se osjećam dobro. Takva ocjenjivanja i predbacivanja nas sužavaju i vuku nas dolje. Jer nam daju osjećaj da nismo ispravni, da smo kao bračni partner nesposobni, da ne zaslužujemo biti supruga ili suprug ovoga tako grandioznog partnera. Naše slabosti kao temelj Stijena na kojoj možemo graditi kuću braka jest trijezna prosudba realnosti. Ne smijemo drugoga gledati kroz naočale naših vrednovanja, ni kroz naočale naših projekcija. Mi često ne vidimo drugoga kakav jest, nego kakva bismo ga željeli vidjeti. I sami sebe gledamo nerealistično. Uopće ne opažamo kako ne opravdavamo svoje vlastite ideale. Temelji su ne samo naše jake, nego i naše slabe strane. Ali njih treba svjesno pogledati. Tek tad slabosti daju stijeni potrebnu čvrstinu da bi ona mogla nositi zajedničku kuću. U trijezno ocjenjivanje naše realnosti spada i zdrav osjećaj za našu mjeru. Ne smijemo pretjerivati neumjerenim zahtjevima na našemu zajedničkom putu. Pobožni ljudi su u opasnosti da svoje zahtjeve previše uzdignu religioznim idealima. Uopće ne opažaju da nisu u skladu s idealom. Previsoki ideali su lomljiv temelj. Kuća ne dobiva jamstvo nosivosti tla. Ona visi u zraku i srušit će se na najmanji nalet vjetra. Danas smo manje u opasnosti neuspjeha zbog previsoko postavljenih ideala. Stuttgartski bračni savjetnik Hans Jellouschek govori o tome da su danas novoromantične predodžbe te koje bračnim parovima zaklanjaju pogled za njihovu realnost. Tko se dadne voditi ovim novoromantičnim predodžbama, gradi svoju kuću na iluzijama. Ne smije se čuditi, ako ne odoli opterećenjima. Jedna takva iluzija jest da brak uvijek nekoga čini sretnim. Jellouschek govori ironično o tome da neki pogrešno shvaćaju brak kao "priredbu uzajamna usrećivanja". Ali ona nije priredba usrećivanja, nego put vježbanja koji se događa čitav život. Tko je spreman uvijek iznova vježbati uzajamnost, sigurno može na ovom putu iskusiti sreću. Ali sreću se ne da zadržati. To su uvijek iznova sretni trenuci koji daju nekomu da ide dalje. (H. Jellouschek, "Muškarci i žene na putu do novih oblika odnosa", u: Umbruch im Mann, izdavač P. M. Pfluger, Olten, 1989., 176) Jedna druga iluzija da u braku uvijek moramo osjetiti blizinu drugoga. Zajednički put uspijeva jedino ako je u redu s odnosom blizine i odmaka. Problem je da su potrebe za blizinom i odmakom u partnera često vrlo različite i fazno pomaknute. Kada jedan želi blizinu, drugi upravo tada treba odmak. Zajedno pogledati ovu napetost i pronaći prohodan put iz nje, pravo je umijeće koje tek treba naučiti. Druga novoromantična predodžba sastoji se u tome da se ljubav mora uvijek osjetiti, da ona

16 mora uvijek biti intenzivan osjetni doživljaj. No osjećaji variraju. Ima faza kad se ljubav može izraziti jedino u vjernosti prema drugome ili u prepuštanju. Ljubav čini ranjivim Ivan Zlatousti je na još jedan način interpretirao sliku kuće na stijeni. Za njega je to dokaz njegove teze koju je uzeo iz stoičke filozofije: "Nitko te ne može raniti osim ti sam." Ako si sagradio svoju kuću na stijeni, tada mogu doći oluje i bujice. Ali one ne mogu nauditi tvojoj kući. Zlatousti kaže: "Ne ranjavaju te ljudi, nego "dogme", predodžbe koje si sebi stvorio o ljudima". Mnogi brakovi ne uspijevaju jer se slijevaju u neprestano uzajamno ranjavanje. Posvađani bračni drugovi, koji dolaze u bračno savjetovalište, često su pozljeđivali svoje rane. I još je jedino osjećaju povrijeđeni. Ljubav čini ranjivim. Tko drugoga ljubi, uopće ne može izbjeći ranjavanje. Ali odlučujuće je kako ranjavanje izgleda. Tko se s prvom ljubavlju približuje drugomu, prepoznaje – kad god se osjeća ranjen – svoje vlastite sjene, svoja osjetljiva mjesta. To ga dovodi dalje na njegovu putu upoznavanja sebe. Ali on može i produbiti uzajamnu ljubav. Tko prizna svoju ranjenost i s njom razgovara s drugim ne predbacujući mu, bolje će upoznati sebe i drugoga. I tko će se približiti jedno drugome. Rana otvara jedno za drugo. Ali ima povreda koje hoće svjesno pogoditi drugoga. One se događaju uvijek onda kad vlastite nesvjesne povrede prenesem na drugoga. Tada sebe ne gledam ispravno. Živim u iluziji da sam u pravu. I ako se partner uvijek iznova dade od mene raniti, mora se također pitati da možda nema pogrešnu sliku o meni. Možda je nabacio na mene neku arhetipsku sliku, recimo sliku iscjelitelja, osloboditelja, otkupitelja. Ako nesvjesno od mene očekuje iscjelitelja, ja ću ga uvijek iznova ranjavati, iako to nikako ne želim. On će se neprestano osjećati ranjenim, jer ja ne mogu ispuniti njegova nesvjesna očekivanja za iscjeljenjem i otkupljenjem. Tada ne ranjavam ja njega, nego on sam sebe ranjava svojim pogrešnim predodžbama (dogmama). Žena ne vidi svog muža onakva kakav jest, nego u njemu vidi oca koji ju nije shvatio ozbiljno. Tko ona svako njegovo očitovanje interpretira kao neozbiljno shvaćanje. Ako se šali, ona se ne osjeća ozbiljno shvaćena. Ili muž ne vidi svoju ženu, nego u njoj svoju majku. U njegovim očekivanjima majke morat će ga žena razočarati. Ne ranjava njega žena, nego slika koju je sebi o njoj stvorio. To je važna zadaća u braku, gledati drugoga onakva kakav uistinu jest, i sve više ga oslobađati slike koje smo nesvjesno na njega nabacili, i koje nam iskrivljuju pogled na njegovo pravo biće. Bračni drugovi grade svoju kuću na čvrstom temelju samo onda ako su spremni uvijek iznova pogledati vlastitu i tuđu realnost i prihvatiti ju onakvu kakva jest. U ovu realnost spada i to da put vodi kroz oluje i bujice. Mi ćemo na svojem zajedničkom putu susresti svoje uzburkane strasti, svoja raspoloženja, svoje emocije koje nas uzbune, snažna sučeljavanja i sukobe. I doživjet ćemo kako se nesvjesni materijal uspinje i prijeti da nas preplavi. Tada je važno dopustiti nesvjesnim potrebama i očekivanjima da se popnu i da ih zajedno pogledamo. Poplava tada neće odnijeti kuću. Brak postaje kuća na stijeni, kuća na udaru valova u kojoj će potražiti utočište i oni ljudi koji su u opasnosti da potonu u vodenoj stihiji. Postat će kuća u kojoj će se i drugi osjećati kod kuće i doživjeti dom.

b) Znak mira poslije potopa (Post 8,1-12) Za mene pripovijest o potopu i Noinoj arci opisuje dobar put, kako bračni drugovi mogu postupiti sa svojim konfliktima. U svakome se brku pojavljuje puno nesvjesnoga. Ako partneri ne kažu što ih pokreće i gdje se osjećaju ranjeni od drugoga, ako se ne izlože sučeljavanjima i sukobima, nego samo uvijek gutaju, u nadi da to neće biti tako strašno, tada će se to nesvjesno u njima sve više dizati. Tada je potreban samo jedan mali povod i već će

17 ono nesvjesno preplaviti čitav krajolik njihova zajedničkog života. Nasipi postavljani protiv bujice pucaju. I oni u poplavi više ne nalaze oslonca. Oni se nalaze u emocionalnom mulju. Što više oko sebe lamataju, to dublje propadaju u mulj. Uzajamna predbacivanja dalje ne pomažu. Naprotiv, ona samo još više izazivaju bujice. A poplava postaje sve opasnijom. Nutarnji prostor zaštite Pripovijest o Noinoj arci pokazuje nam put iz ovog potopa.najprije je potrebna arka u koju se možemo povući od bujice. Arka može biti unutarnji zaštićen prostor koji svatko treba da ne bi bio odnesen onim nesvjesnim drugoga. Svatko treba prostor tišine u kojemu može biti potpuno sam sa sobom. To je prostor u kojemu Bog stanuje. Ondje ga drugi ne može raniti. Ondje ga ne može pogoditi nesvjesni materijal koji drugi vuče za sobom. Kad je sve oko nekoga preplavljeno nesvjesnim, koje se diže iz dubina duše, tada je potreban povratak u taj nutarnji prostor tišine. Ondje mogu doći u dodir sa samim sobom. I ondje ću naći Boga koji stanuje u meni. A u Bogu ću zatim polako postati sposoban vidjeti što se događa oko mene i o tome suditi, a da ne budem time preplavljen. Ali arka može biti i zaštitni prostor u koji se oboje povlači od razilaženja s okolinom. Oboje uvijek iznova trebaju vremena za drugoga da ne bi propali u bujici svakodnevice. Jasan ustroj Ali arka je također slika ustroja koji brak treba u kriznim situacijama. Noa je sa sobom u arku uzeo svoju ženu, svoja tri sina i njihove žene i sve vrste životinja, uvijek muško i žensko. Arka, dakle, usred kaosa potopa upućuje na jasan red. Kad odnos upadne u krizu, kad više nema sigurna stajališta, tada je važno da vanjski ustroj dadne oslonac. Bračni par mora tada u arci čekati dok voda ne oteče. Oni dalje žive u jasnu ustroju koji su sami izabrali sve dok ne postanu sposobni otvoriti arku i pogledati vode. Arka se najprije zaustavlja na brdu Araratu. Ponovno dobiva čvrst oslonac. Tada postaju vidljivi prvi vrhunci gora. Ono što je nosilo brak, ponovno se vidi. Nije sve preplavljeno bujicom nesvjesnoga. Ali Noa mora zatim čekati još četrdeset dana dok vode još više ne opadnu. Zatim pušta gavrana da izleti. Gavran je simbol inteligencije. Najprije mora ponovno doći razum i istražiti gdje je čvrsto kopno. Razum mora razbistriti što je zapravo otjecalo. On ne smije procjenjivati što se dogodilo, nego najprije mora razumjeti. Kad shvatim što se to u meni podiglo i što je bilo povod nutarnje poplave, pojavit će se sve više emocija iz uzajamnih rana i onemogućiti im rješenje. Potreban je razum koji će proniknuti, analizirati što se dogodilo a da to ne procjenjuje. Golubica ljubavi Nakon gavrana Noa pušta da izleti golubica. Golubica je simbol ljubavi. U Grčkoj je golubica boginje ljubavi, Afrodite, sveta. U Prednjoj Aziji ona je u vazi s boginjom plodnosti Ištar. Nakon razumijevanja moraju oba bračna druga ponovno doći u dodir sa svojom ljubavlju. U potopu emocija koje su se podigle nije se osjetilo više ništa od ljubavi. Ali kad je voda opala, može se ponovno testirati koliko se ljubavi u nekome krije i što ta ljubav može. Prva se golubica vraća natrag u arku, jer ne nalazi oslonca na zemlji. Jedan brčni partner šalje svoju ljubav, ali kad se ona još ne može spustiti kod drugoga, on ju mora ponovno uzeti k sebi u arku da otpočine i ojača. Noa čeka još sedam dana, zatim pušta drugu golubicu da poleti. Sedam je broj preobrazbe. Preobrazba se događa kad se božansko poveže s ljudskim. U sukobu smo upućeni na to da Bog preobrazi ono neotkupljeno i nedovršeno oko nas, da Bog vodu nesvjesnoga pretvori u plodan izvor.

18 Maslinova grančica pomirenja Golubica se predvečer vraća natrag. "U svome je kljunu imala svježu maslinovu grančicu" (Post 8,11). Maslinova grančica je simbol duhovne jakosti i svjetla. Jer ulje gori u uljanicama da obasja ljude. Ulje čisti i zato je slika čišćenja. Jer je maslinovo drvo otporno, maslinova grančica je i simbol plodnosti i životne snage. A budući da ulje ima i ublažujuće djelovanje, maslinova je grančica simbol i mira i pomirenja. Simbolika maslinove grančice pokazuje kako se kriza konačno preobrazuje. Ako dopustim da moja ljubav ponovno poteče prema drugome, tada ona donosi svjetlo u tamu uzavrelih emocija. Ako predugo dajem prostora srdžbi i ljubomori u sebi, sve će u meni postati tamno i ja više neću moći vidjeti. Ljubav drugoga učinit će moju nutarnju tamu svjetlom. A ljubav čisti i pročišćuje. U sukobu se u meni javljaju negativne emocije. U sebi tada ćutim osjećaje mržnje prema drugome. Želim ga sve više ranjavati. Ali pogađajući drugoga, ja ranjavam sebe. Ukoliko ljubav drugoga doleti k meni kao golubica, ona ponovno čisti moju zaprljanu dušu. Ali ljubav ne samo da uspostavlja ranije stanje. Budući da se u krizi nagomilala nutarnja prljavština, ljubav me i čisti u mojoj dubini. Pri svakome sukobu u meni se javlja nešto što je još nečisto. Mnogi sukobi koji se uvijek iznova javljaju u braku, nisu znak pomanjkanja ljubavi. Bračni si drugovi za to ne moraju ništa predbacivati. Dobro je da nastupe sukobi. Jer u svakome sukobu se javlja drugi materijal koji bude zatim s ljubavlju pročišćen. Tako duša nije opterećena sukobima, nego postaje sve čišća, sve bistrija. Svatko sebe bolje upoznaje i postaje ponizniji. To više nije euforija ljubavi, nego kroz krize nastaje nutarnja jasnoća i opuštenost, poniznost iz koje može strujati sve čišća ljubav, ko iz bistra izvora. Otporna snaga ljubavi Maslinova grančica je slika otporne snage ljubavi. Ljubav se ne da nadvladati ni snažnim sukobima. prava ljubav je jaka kao smrt. Tako kaže već Pjesma nad pjesmama: "Ljubav je jaka kao smrt… Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti" (Pj 8,67). Kao što je stablo zbog oluje primorano učvrstiti svoje korijenje, tako ni ljubav po sukobima ne slabi, nego jača. Bračni par koji je prošao kroz mnoge sukobe, vjeruje u to d ljubav postaje sve nosivija. Više nema straha da bi im se ljubav mogla rasplinuti. Oni točno znaju da nemaju nikakva jamstva da će biti pošteđeni novih kriza. Ali otporna snaga njihove ljubavi pokazala se toliko jakom da mogu s punim pouzdanjem gledati u budućnost. Danas doživljavam mnoge bračne parove, koji radije skrivaju sukob jer se plaše da bi im ljubav mogla tak trpjeti štetu. Oni zamjenjuju ljubav s osjećajem zaljubljenosti. Imaju dojam da je katastrofa ako se posvađaju, ako se tu odjednom pojave osjećaji mržnje i osvete. Svega toga smije biti. Odlučujuće je samo da kroz potop ovih emocija prođem siguran. Odnos se tada sve više preobrazuje. On postaje arkom koja bračne drugove vodi sigurno kroz bujice i oluje života. Ulje na tvoje rane Ulje ima ublažujuće djelovanje. Svaki sukob razdire rane. Riječi koje mi drugi baci u glavu, ranjavaju me. A ponekad i nakon svađe u meni odzvanjaju ranjavajuće riječi i produbljuju moje rane. Nema nikakve svrhe uvijek kopati po starim ranama. Nema odnosa bez ranjavanja. Ali odlučujuće je dopustiti da moja ljubav i ljubav partnera struji u moje rane. Rana tako može ozdraviti. Ako kopam po svojoj rani, ona će se uvijek iznova gnojiti. A gnoj mojih ranjenih osjećaja pomutit će odnos. Ranjen, ja ću ranjavati drugoga. Ljubav ublažuje rane. Tak orane mogu zacijeliti. Ožiljak će ostati. Ali tamo gdje je ožiljak, jako sam osjetljiv. Nježna koža koja pokriva moju ranu navodi me da sa sobom i sa svojim partnerom postupam nježno. Dopustim li da u moju ranu struji ljubav, ona će se pretvoriti u biser. To je znala već

19 sveta Hildegarda. Ona zna da ne možemo umaknuti ranama. Ali tajnu uspjeha života vidi u tome da se naše rane pretvore u bisere. Ljubav je snaga koja pretvara naše rane u nešto dragocjeno. Rana me uvijek iznova podsjeća, da moja najdublja čežnja smjera na to da mogu ljubiti i biti ljubljen. A rana mi pokazuje i da samo ovisan o Božjoj spasonosnoj ljubavi. Bez božanske ljubavi ljudska ljubav će me uvijek iznova ranjavati. Jer ljudska ljubav je krhka. Ona je pomiješana s potrebom za posjedovanjem, sa željom da se ima, s ljubomorom, s očekivanjima. Samo ako nam je ljubav prožeta Božjom ljubavlju, ona ima spasonosnu i preobrazujuću snagu. Druga golubica donosi maslinovu grančicu kao znak pomirenja i mira. Treća golubica, koju Noa pušta nakon daljnjih sedam dana, više se ne vraća. Ona nalazi dostatno hrane na zemlji i oslonac na koji se može spustiti. Ljubav koju u krizi uputimo drugome, ozdravlja najprije njegove rane. Ali zatim ponovno slobodno leti uokolo. Opet nalazi dostatno hrane na zemlji naše svakodnevice. Naš život ide uobičajenim tijekom. Ali je prožet ljubavlju koja leti amo-tamo. Ljubav je postala kao golubica koja se vine u visine, ali koja se spusti i onamo gdje živimo i radimo. Ljubav daje poleta našoj svakodnevici, daje nam krila da bismo se uvijek iznova izdigli iznad težine koja nas želi povući dolje. Pripovijest o potopu opisuje u slikama kako se krize i sukobe izdrži i preobrazi. Pokazuje nam da ne smijemo u brak ulaziti euforično, nego realistično. Ali nam ujedno dariva nadu da nas sukobi neće rastrgati, da nas neće preplaviti sve što svatko iz svoje životne povijesti vuče za sobom. Sukoba smije biti, smije biti i nesavladiva materijala iz rana vlastite prošlosti. Mi u brak ne ulazimo kao ljudi koji su već sve obnovili ili koji su zrelim oblicima komuniciranja ublažili svaki sukob već u nastajanju. U brak idemo kao ljudi nekada koji su bili obilježeni svojom okolinom, koji su bili inficirani zlom u svojoj okolini. Ali mi u brak idemo u nadi da nam Bog pri vjenčanju gradi arku koja će nas sigurno voditi kroz bujice našega života.

c) Otkriti izvor ljubavi i radosti (Fil 4,4-9; Iv 15,9-17) Jedni mladenci izabrali su dva teksta iz Poslanice Filipljanima i iz Ivanova evanđelja kao čitanja za svoje vjenčanje. Želim protumačiti ta dva teksta kao pratioce na putu bračnog života.u oba čitanja se radi o pojmovima radosti i ljubavi. Pavao poziva Filipljane da se raduju. Radost treba dakle biti i odluka. Ima dostatno ljudi koji celebriraju svoje žalosti i frustracije. Kod njih se uopće ne smije biti dobro raspoložen. Za njih je sve to samo privid. Ovi se ljudi daju obeshrabriti od svoje žalosti i frustracije. Oni ne žive nego su življeni. Bračni drugovi se moraju uvijek iznova odlučivati za radost i za ljubav. To nisu osjećaji koje jednostavno možeš proizvesti. Ali ako se za ovo dvoje odluči u dubini duše već postojećih emocija, one će postati jače i postupno određivati svijest. Blizina partnera Pavao navodi kao temelj radosti, da je Gospodin blizu. Kristova blizina može biti razlogom radosti, ali blizina partnera također. Ako znademo da nam je on, partner, iznutra blizu, makar smo ponekad prostorno i udaljeni od njega, smijemo se radovati ovoj blizini. Nismo sami. Ljubav nadvladava granice i dariva nam posvuda prisutnost partnera. Jedan drugi razlog jest bezbrižnost. "Ne budite zabrinuti ni za što." Grčka riječ znači tjeskobno zabrinut. Briga nam grbi radost i čini da se ljubav raspline. Dokle god kopkam po tome misli li drugi na mene, je li mi vjeran, voli li me još uvijek, u meni se javljaju osjećaji kao strah i žalost, nemir i nepovjerenje. Ljubav vjeruje jedno drugomu mene ispunja zahvalnošću i radošću.

20 Naša istina U osmome daje Pavao još jedan razlog za radost. On ovdje rabi riječi kojih inače nema nigdje u njegovim poslanicama. To su riječi stoičke filozofije koja je tada prevladavala u Grčkoj: "Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!" (Fil 4,8). Pavao je ove riječi upravio očito ljudima u Filipima, ljudima koji misle da mogu sve probleme riješiti molitvom i pobožnošću. Ni brak ne možeš izgraditi samo na pobožnosti. Tu su potrebne ljudske vrijednosti koje Pavao ovdje nabraja. I potrebna su jasna pravila komuniciranja, da bi zajedništvo uspjelo. Preduvjet za našu uzajamnu radost, jest da smo od istine, da svoju vlastitu istinu stavimo pred drugoga i tražimo ju od drugoga. Ne trebamo drugoga obmanjivati. Sve u nm smije biti. Sve u nama drugi smije vidjeti. Sve što uskratimo drugomu, nedostajati će nama i životnosti našega odnosa. Ovo vrijedi i za naše slabosti. Samo ako pred drugoga stavimo i svoje pogreške i slabosti, odnos može rasti, odnos koji je bez straha i koji daje prostora radosti. Naše dostojanstvo Plemenitost znači ljudsko dostojanstvo. U našemu zajedništvu, u svim razilaženjima i sukobima radi se o tome da znamo za svoje vlastito dostojanstvo i da pazimo na božansko dostojanstvo drugoga. Ako netko ne vidi svoje vlastito dostojanstvo, svoje vlastite vrijednosti, on mora neprestano obezvrjeđivati drugoga da bi dao vrijednost sebi. Ali to nije podloga dobroga zajedništva. Samo onaj tko zna za svoje dostojanstvo, može se radovati vrijednosti drugoga. Slobodan je od tog da se s njim neprestano uspoređuje. Trebali bismo paziti na ono pravo, na ono što je ispravno, što je za nas u redu. Ako ne slušam sebe i svoju vlastitu usklađenost, i odnos će postati neskladan. Često prečujemo vlastiti osjećaj, samo da izbjegnemo sukob. Ipak tada raste nesklad, a i odnos bude pomućen. Ono što je za nas skladno, dovodi konačno i do skladnosti kod drugoga. Vrijedan ljubavi "Što god je čisto – to nek vam je na srcu!" Biti čist znači, biti providan, biti drugomu jasan, ništa ne uskraćivati, ne obmanjivati. Dati sebe takva kakav jesi. Ali čist također znači ljubiti drugoga i bez zadnjih namjera, ne koristiti ga za sebe da bi nešto od njega imao. Sve što je vrijedno ljubavi i vrijedno pohvale, to trebamo poštovati. U svakome od nas ima dostatno crta vrijednih ljubavi. Jedno drugo možemo ljubiti jedino onda kad u sebi opažamo ono što je vrijedno ljubavi. Znam ljude koji se neprestano moraju ispričavati što su tu, što su takvi kakvi jesu. Oni sebi uopće ne vjeruju, ne povjeravaju se drugomu. Drugoga mogu ljubiti jedino ako vjerujem u to da je u njemu i da je u meni dostatno onoga što je vrijedno ljubavi. Potrebne su nam dakle pozitivne naočale da bismo u sebi i u drugome otkrili ono što je vrijedno ljubavi. Uživati život Pavao govori i o kreposti. Krepost (njem. Tugend) dolazi od valjati (njem. taugen). Danas imamo problema s ovim pojmom. Ali za Grke je krepost bila odlučujuća pomoć u životu. Krepost je za njih označavala iskustvu da sami možemo oblikovati svoj život. Rimljani govore o virtus, a misle na snagu u nama. Mi imamo volju sami živjeti tko, da u svomu životu dadnemo dobar oblik. Mi nismo prepušteni svojim emocijama. Danas se sve više opaža preosjetljivost. Krepost je pouzdanje u to da ja mogu sam uzeti svoj život u ruke,

21 da imam volju oblikovati ga. Krepost kao volja za životom krajnja je pretpostavka za radost, kako ju shvaća Pavao. Ljubav u svakodnevici U evanđelju (Iv 15,9-17) Isus govori uvijek iznova o ljubavi. Preduvjet da možemo ljubiti jest da nas je Isus prvi ljubio. Brčni drugovi ne započinju s ljubavlju. Oni ljube jer su već bili ljubljeni od svojih roditelja, braće i sestara. oni mogu davati ljubav, jer su je već prije uzeli od svojih roditelja. I mogu ljubiti jer ih je Bog ljubio. Ostajemo u ljubavi kad držimo zapovijedi. Ljubav na koju misli Isus, sasvim je konkretna. Ona se mora dokazati u pouzdanosti, u točnosti, u samorazumljivosti, kako bračni drugovi zajedno oblikuju svoju svakodnevicu. Poznajem bračni par gdje jedno drugo neprestano uvjerava u svoju ljubav, ali muž se jednostavno ne vraća kući u zakazano vrijeme i ostavlja svoju ženu da sama sjedi dva sata uz jelo koje je s ljubavlju skuhala. Ljubav mora biti konkretna, inače je puki umišljaj. Ona treba svakodnevnu ljubav u kojoj će se jedno drugomu pokazati ljubav, u kojoj će učiniti upravo ono što treba. Predanje Isus pokazuje i drugu stranu ljubavi. "Veće umijeće nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Ovo nam se čini pretjeranim. Predati se, žrtvovati se, to se protivi našoj težnji da živimo samostalno, da sebe ostvarimo. A ne radi se ni o tome da se žrtvujemo za druge. Ima bračnih parova koji se osjećaju kao žrtveni janjci, koji na sebe uzimaju sve za drugoga i trpe za njega. Ali oko njih ne nastaje ozračje otkupljenja, nego više loše savjesti. Pokraj žrtvenog janjeta ne možeš dobro živjeti. Tu neprestano imaš osjećaje krivnje, da si kriv zbog toga što drugi mora toliko trpjeti. Istinska ljubav treba bezuvjetno predanje. J se ne smijem suzdržavati, osiguravati. Vrhunac ovoga predanja jest stapanje s drugim u spolnom činu. Ali što se događa u spolnosti, mora se odraziti u svakodnevnici ko bezuvjetno prihvaćanje drugoga, kao spremnost d se ide zajedno s drugim svim putevima. Otvorenost Isus navodi i krajnji preduvjet za ljubav koju je samo živio nama za uzor. Naziva nas prijateljima, jer nam je objavio sve što je čuo od Oca. U pravu ljubav spada ova otvorenost, očitovati snagu drugomu sve što je u meni, moje jake strane, moju snagu, ali i moje slabosti, i one strane koje ni sam kod sebe ne gledam rado, zbog kojih se stidim jer ne odgovaraju mojoj idealnoj slici o meni. Ova bezuvjetna otvorenost stvara prostor povjerenja i slobode, nužan za trajnu ljubav. Sve smije u meni biti, moj strah, moje dvojbe, moje agresije. Kad ih očitujem drugomu, one se tada preobražavaju, tada iz njih može nastati nešto novo. Prije svega izvjesnost da smijem biti takav kakav jesam i da je drugi, takav kakav jest dobar. Ova otvorenost razbija najprije neke iluzije koje smo stvorili o sebi i o drugima. Ali nakon toga stvara onakav prostor slobode i radosti, kakav treba trajna ljubav. Otvorenost treba pomoć da bi se sve više mogla uvježbavati. Put do tog bio bi uzeti si jednom tjedno vremena za zajednički razgovor. Dobar ustroj može razgovoru dati tzv. "kamen za razgovor" (Sprechstein). Dokle god jedan partner u ruci drži kamen za razgovor, smije govoriti, a da ga drugi ne prekida. Tako može sasvim mirno izraziti što ga zapravo pokreće. Zatim pruži kamen partneru i daje mu da govori koliko hoće.

22 Osvrt Promišljati o biti braka, meditirati o obredu vjenčanja i imati pred očima biblijske tekstove, dobra je pomoć, ne samo zaručnicima, da se priprave na svoje vjenčanje i zajednički put. To može biti dobro i z bračne drugove koji već dugo žive zajedno. O tome što živimo, treba uvijek iznova promišljati. Inače će postati bljutavo. Lijep obred jest da na dan vjenčanja svjesno nađemo vremena d zajedno promislimo o zajedničkom životu. Bračni drugovi se mogu prisjetiti snage početka, faze zaljubljenosti, privlačne strane drugoga. Neka pogledaju slike s vjenčanja. Tada će se javiti uspomena na crkveno vjenčanje. A možda još postanu svjesni i biblijskih tekstova koje su tada izabrali i nekih riječi iz propovijedi. A zatim mogu pogledati svoje sadašnje zajedništvo i pitati se, je li ono još uvijek u redu, što se lošega u nj uvuklo i gdje je potrebno obnavljanje, čišćenje i jačanje. Srebreni i zlatni pir dobra su prilika da promisle o dosadašnjem putu braka i dođu u dodir s izvorom ljubavi koji nikada ne presušuje jer je božanski. Priprava na zajedničko slavlje može biti dobra prilika da jedno drugom ispričaju što ih međusobno povezuje, gdje im je teško , gdje se osjećaju ranjeni, ali i za što su zahvalni i što ih ispunja radošću. Neka promisle kako žele slaviti bogoslužje na dan jubileja, koji obred obnove žele učiniti. Neki bračni drugovi razvili su i izvan velikih jubileja obred da bi obnovili svoj ženidbeni savez. Uvijek kad imaju osjećaj da im se ljubav rasplinjuje, predlože jedno drugome da upale svijeću mladenaca i u sjaju toplog svjetla iznova stave jedno drugomu prsten na ruku. Pritom svatko od njih razmisli s kojim riječima želi staviti drugomu prsten na ruku, što je za njega upravo sada važno. Za neke je obljetnica vjenčanja prilika da proslave obred obnove saveza. Dobro je da svaki bračni par razvije svoj vlastiti obred za obnovu svoga saveza. Misli ove knjige žele biti pomoć da ponovno dobijemo volju za zajednički put i da se podsjetimo na početak ljubavi. Sjećanje može pomoći da ponovno dođemo i dodir s ljubavlju koja je bila tu na početku. Ali se ne radi samo o početku. Radi se o tome da sada iznova otkrijemo taj izvor ljubavi koji nikada ne presušuje jer je božanski. Izvor neiscrpljive ljubavi Božje može našu ljubav, koja se u svakodnevici pomuti i često postane bljutava, ponovno osvježiti i dati da opet u nas poteče. Tada ćemo uvijek iznova stajati puni zahvalnosti pred tajnom ljubavi koja je nadvladala sve oluje i krize našega života.