Anoreksija i Bulimija

UNIVERZITET U TUZLI FARMACEUTSKI FAKULTET BROMATOLOGIJA

SEMINARSKI RAD Učestalost poremećaja u prehrani (anoreksija i bulimija)

PROFESOR:

STUDENTI:

Dr.sc. Midhat Jašić, vanr.prof

Lisičić Negra Marjanović Ivana Tuzla, maj, 2013

Podaci o seminarskom radu: Naziv predmeta: Bromatologija Voditelj: dr.sc. Midhat Jašić, vanr.prof. Broj stranica: 19 Broj slika: 7 Broj tablica: 1 Broj priloga: 3 Broj literaturnih referenci: 9

Sažetak Ţivimo u okruţenju u kojem svakog dana moţemo birati izmeĎu pravilne i nepravilne ishrane, zdravlja i bolesti te dobrog i lošeg raspoloţenja. Svakodnevno imamo mogućnost da promjenimo svoj način ishrane koji nas vodi ka zdravijem i ljepšem ţivotu. Veoma vaţan faktor je volja i dobro psihičko zdravlje te jak motiv za promjenu jer je pravilna i zdrava ishrana u većini slučajeva zanemaren dio čovjekovog ţivota. Promećaji ishrane su jedan od glavnih uzroka, obolijevanja u 21.vijeku, a bulimija i anoreksija se navode kao najčešći. Anoreksija nervoza je psihička bolest koja rezultira drastičnim gibitkom tjelesne teţine. Anoreksija moţe imati brojne komplikacije, a moţe se završiti i smrću. Bulimija nervoza je bolest prejedanja, nakon čega osoba izaziva namjerno povraćanje ili korištenje lakstativa, zbog straha od debljanja. Ključ ozdravljenja je tolerancija prema svom tjelesnom izgledu i ostalim osobinama, te voĎenje zdravog i uravnoteţenog ţivota. Ključne riječi: poremećaj prehrane, anoreksija, bulimija, psihičko oboljenje, fizički izgled.

SADRŽAJ 1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 2. ANOREKSIJA (Anorexia nervosa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 2.1. Faktori koji utiču na nastajanje anoreksije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 2.1.1 Biološki i medicinski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 2.1.2. Psihološki i emocionalni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 2.1.3. Genetski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 2.1.4. Kulturološki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 2.2. Simptomi anoreksija i klinička slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4 2.3. Dijagnoza i liječenje anoreksije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 3. BULIMIJA (Bulimia nervosa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 3.1. Simptomi i kliničke karakteristike bulimije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 3.2. Liječenje i komplikacije bulimije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 4. METODE I MATERIJAL ISTRAŢIVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .14 4.1. Rezultati i zaključak ankete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .14 4.2. Prilog br. 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 4.3. Prilog br. 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 5. ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18 6. LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19

1. UVOD Poremećaj hranjenja moţe se definisati kao hronično samoinicijativno izgladnjivanje ili prejedanje. Karakterizira ga ţestok nagon, da osoba bude mršava, te psihološki strah od povećanja tjelesne mase i gubitka kontrole nad ishranom. Poznato je da poremećaj u ishrani moţe biti rezultat brojnih faktora, koji uključuju emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti, pritisak u porodici, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i opsjednutost idealnom teţinom. Ciljana grupa su najčešće adolescenti, ali i osobe u ranoj odrasloj dobi. Najčešće su to djevojke u razdoblju od 14-20 godina, ali moţe pogaĎati i muškarce. Anoreksija zapaţena kod muškaraca se naziva manoreksija.” Najpoznatiji poremećaji hranjenja današnjice (uz problem gojaznosti) su anoreksija i bulimija koje su se 1980. godine prvi puta pojavile u DSM–III kao podvrsta poremećaja djetinjstva i adolescencije” (prema Davison i Neale, 1999). Istraţivanja pokazuju da se broj oboljelih znatno povećao u zadnjih dvadeset godina. Razlog tome je pogrešna slika ljudskog tijela nametnuta od strane modernog društva, koja smatra lijepim i zgodnim osobama one mršave i vitke.

1

2. ANOREKSIJA (Anoexia nervosa) “Riječ anoreksija je grčkog porijekla, a odnosi se na nedostatak apetita, izbjegavanje i osjećanje gnušanja prema hrani” (prema Pokrajac – Bulian, 2000). Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku psihičkih bolesti Američkog psihijatrijskog društva (DSM – IV, 1996), prosječna dob pojavljivanja anoreksije je 17 godina. Osobe koje boluju od anoreksije ne gube apetit, već imaju stalan i nerazuman strah od debljenja koji je prisutan i kada je mršavost dostigla taj nivo da je ţivot pacijenta ugroţen. U centru ove bolesti je hrana, iako je anoreksija bolest uma. Često započinje ţeljom za gubitkom nekoliko kilograma. Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doţivljava sebe debelom iako je istina suprotna.

Postoje dva tipa anoreksije : 1. restriktivni tip - provodi se dijeta tj.izgladnjivanje praćeno često pretjeranom fizičkom aktivnošću 2. preţderavajući - purgativni tip - provodi se dijeta, koja je praćena povremenim prejedanjem i eliminisanjem hrane iz organizma preparatima kao što su laksativi, diuretici ili povraćanjem.

2.1. Faktori koji utiču na nastajanje anoreksije

2.1.1 Biološki i medicinski Primarno sjedište ovih poremećaja je u hipotalamusu, koji regulira rad hipofize, ţlijezde koja se ponekad naziva centralnom ţlijezdom zbog svoje uloge u koordinaciji nervnog i endokrinog sistema. TakoĎer se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s odreĎenim neurotransmiterima u mozgu.

2.1.2. Psihološki i emocionalni Još uvijek nije utvrĎeno da li su emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane ili oboje. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji su preteča poremećajima ishrane, nakon čega se javlja panika. Ţene koje boluju od anoreksije postaju opsjednute

2

vjeţbanjem, dijetama i hranom. Posljedica toga je razvijanje kompulzivnih rituala kao što je vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće, stavljanje u male posude, brojanje svake kalorije.

2.1.3. Genetski Anoreksija se češće javlja kod ljudi koji imaju članove porodice s ovim poremećajem, ali naučnici nisu sigurni šta bi mogao biti nasljedni faktor. Predispozicija za razvoj anoreksije javlja se kod ljudi koji imaju genetsku skolonost ka mršavosti.

2.1.4. Kulturološki Društveni pritisak zapadnih zemalja ima veliki uticaj u nastaknu poremećaja ishrane. Učestalo reklamiranje proizvoda za smanjenje tjelesne teţine od strane anoreksičnih modela i brojne reklame nezdrave hrane odraţavaju se na ţivot mladih ljudi.

Povećan rizik za razvoj ove bolesti imaju osobe koje su: -

doţivjele brojne traume ili emocionalni stres za vrijeme puberteta

-

bile izloţene seksualnom zlostavljanju

-

pod pritiskom društva koje ističe vaţnost vitke linije i fizičkog izgleda kao jedinu vrijednost savremene ţene.

3

2.2. Simptomi anoreksija i klinička slika Prvi simptom anoreksije je veliki gubitak tjelesne teţine, koji nastaje kao posljedica različitih dijeta. ”Općenito, svaka restrikcija hrane koja je usmjerena prema uticajima na oblik ili teţinu tijela trebala bi se smatrati dijetom” (prema Ambrosi – Randić, 2001). “Rezultati brojnih istraţivanja pokazuju da se zapravo nikada ranije nije teţilo takvoj mršavosti kao danas” (prema Vidović, 1998). Do početka dvadesetog vijeka oblo ţensko tijelo predstavljalo je ideal ljepote i ţenstvenosti (slika 1). Šezdestetih godina javnosti se predstavila poznata manekenka Twiggy (170cm, 44kg) (slika 2) koja je postala uzor mnogim mladim djevojkama i ţenama. Taj ideal ljepote se zadrţao do danas u dovoljnoj mjeri da se djevojke sve više odlučuju na drastične korake radi postizanja ţeljenog izgleda.

Slika 1. Simbol idealnog ženskog tijela do 20.og vijeka

Slika 2. Manekenka Twiggy

U početku osoba ţeli da popravi svoj fizički izgled, gubljenjem nekoliko kilograma da bi dostigla ţeljenu teţinu. Dijeta počinje izbjegavanjem hrane koja deblja kao što su hljeb, slatkiši, tjestenina, a nastavlja se smanjivanjem obroka do potpunog izbjegavanja istih. Konačan ishod dijete je zapravo izgled koji nema veze sa ljepotom te oboljeli i dalje nisu zadovoljni sobom. Zatim nastupaju i pridruţeni simptomi anoreksije kao što su: depresija, razdraţljivost, izolacija, nesanica, malaksalost. Takvim osobama nedostaje spontanost i teško izraţavaju osjećaje. Neki od simptoma mogu biti prikriveni kod mladih ţena koje imaju šećernu bolest i poremećaje u uzimanju hrane takvi su osobe normalne teţine ili čak prekomjerno teški, a ipak su anoreksični.

4

“ Amenoreja (izostanak redovitih menstruacija) je karakteristično obiljeţje anoreksije, a značajne su i druge fiziološke promjene: suha koţa koja lako popuca, njeţne polegnute dlačice na licu i vratu, krhki i lomljivi nokti ruku, ţućkasti ton koţe, usporeno srčano bilo, opstipacija, sniţena tjelesna temperatura, te mišićna slabost.” (prema Davison i Neale, 1999). Misli mogu biti konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabo pamćenje i ne moţe donositi odluke. Jedan od karakterističnih simptoma ovog poremećaja je iskrivljena slika o vlastitom tijelu (slika 3).

Slika 3. Iskrivljena slika o vlastitom tijelu

“Prema teoretičarima učenja, anoreksija je fobija od debljine ili teţnja da se dostigne izgled prelijepe vitke ţene, toliko silno promican u našem društvu” (prema Bemis, 1978, Crisp, 1967). “Što se tiče bioloških objašnjenja, prema vjerojatno vodećoj fiziološkoj teoriji riječ je o abnormalnom funkcioniranju dijela hipotalamusa odgovornog za kontroliranje uzimanja hrane, spolne aktivnosti i menstruacije, meĎutim, još uvijek nije poznato da li je taj hipotalamički poremećaj uzrok anoreksije, posljedica gubitka tjelesne teţine i ograničenog unosa kalorija ili emocionalnog stresa“ (prema Garfinkel i Garner, 1982).

Kod osoba koje su stalno na dijetama, dolazi do pojave suprotnog efekta na gubljenje tjelesne teţine to je tzv. jo-jo efekat. Svakom slijedećom dijetom dolazi do usporavanja metabolizma to jeste sporije se gubi na teţini, a brţe se deblja, što je na psihološkom planu povezano sa osjećajima razočarenja, stida i srama. 5

2.3. Dijagnoza i liječenje anoreksije Prvi korak pri liječenju ove bolesti je priznanje oboljelog da postoji poremećaj pri ishrani. Pacijent mora biti svjestan stanja u kojem se nalazi i biti voljan prihvatiti pomoć koja mu se pruţa. Aktivno učešće osim doktora moraju imati roditelji i prijatelji. Naţalost čest je slučaj da su roditelji kasno primjetili promjenu, te im je teško priznati postojanje samog problema. Dijaganoza anoreksije se brzo utvrĎuje na osnovu fizičkih simptoma i osnovne historije bolesti. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrţi tjelesnu teţinu koja je normalna za njegovu dob i visinu, strah o debljanja iako je pacijent pothranjen, loše mišljene o vlastitom tijelu koje smanjuje samopouzdanje. Na osnovu simptoma doktor odreĎuje radi li se o restriktivnoj anoreksiji ili je u pitanju preţderavajući tip anoreksije. “U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteţe elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane.” (prema PlivaZdravlje). Prilikom liječenja vaţno je informirati pacijenta o posljedicama anoreksije te od njega zahtijevati punu predanost. Ukoliko pacijenti imaju nerealna očekivanja npr. izliječenje samo putem razgovora sa terapeutom moţe se desiti da jako brzo odustanu od programa jer izliječnje se ne moţe tako brzo postići. Vaţno im je naglasiti da je povrat bolesti uobičajen te da moraju biti uporni i ne odustajati. Potrebno je isprobati više različitih terapeutskih metoda u cilju izliječenja ovog teškog poremećaja. Kod umjerenih do teško bolesnih pacijenata vrši se hospitalizacija pogotovo ukoliko je teţina ispod 30% ispod minimalne teţine koja je potrebna za odrţavanje zdravlja ili ako doĎe do poremećaja srčanog ritma kao i u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja.” (prema PlivaZdravlje). Cilj tretmana je povratak tjelesne teţine na normalu pravilnom prehranom i pod kontrolom liječnika. “Tjelesni oporavak povlači za sobom poboljšanje u nekim psihološkim aspektima, poput ispravnijeg doţivljaja tjelesne teţine i figure. No, liječenje mora ići mnogo dalje od povratka teţine. Uz pravilnu prehranu, osoba se mora podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu.Kad se tjelesno stanje poboljša, tretman se usredotočuje na misli, osjećaje i ponašanje koji su poticali ili pospješivali poremećaj. Cilj je pacijentu povisiti samopoštovanje, navesti ga da bolje vrednuje samoga sebe i da se pomiri sa svojim tijelom.” 6

(prema vasezdravlje). Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako pacijentov ţivot nije ugroţen. Porodična terapija započinje dok je pacijent hospitaliziran i tek kada dobije na kilaţi. Terapija se nastavlja i nakon izlasaka iz bolnice, posebno je korisna za mlaĎe bolesnike na koje porodica ima veliki uticaj. “Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije koja obično prati poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku teţine.” (prema PlivaZdravlje).

Slika 4. Uticaj anoreksije na tijelo

7

3. BULIMIJA (Bulimia nervosa) Bulimija znači "bikova glad" i potiče od grčkih riječi bous (bik) i limos (glad). Prvi put je opisana u medicinskoj literaturi 1979. godine. ”Praksa prejedanja i povraćanja, odnosno čišćenja laksativima bila je poznata već u starom Egiptu, Grčkoj, Rimu i Arabiji. Liječnici su nekada povraćanje i čišćenje smatrali potrebnim radi očuvanja zdravlja. U literaturi se još uvijek raspravlja jesu li ove pojave i činjenica da su se bogati Rimljani često gostili, a nakon toga čistili, zapravo bile neke varijante danas poznate bulimije nervoze ili ne. U kasnijim stoljećima kroz literaturu se spominju osobe koje su prema povijesnim izvorima imale simptome nalik bulimiji s ciljem namjernog mršavljenja. Danas prevladava mišljenje kako je riječ o novom poremećaju jer do novijeg datuma nije postojao potpun opis bolesti kakvu danas poznajemo.” (prema Vidović, 1998.) Bulimija je pshički poremećaj i karakterizira je konzumiranje velikih količina hrane, u kratkom vremenskom period,nakon čega osoba osjeća griţnju savjest te poseţe za nekom od metoda čišćenja organizma kao što je povraćanje ili korištenje laksativa. Zbog toga kaţemo da je za takve osobe hrana ugodna i autodestruktivna droga. Ova bolest najčešće se javlja kod adolescentica ili u ranoj odrasloj dobi kao i anoreksija. Bulimične osobe najčešće poseţu za hranom koja sadrţi velike količine ugljikohidrata, u kojima se nalazi aminokiselina triptofan. Poznato je da se ova aminokiselina u organizmu pretvara u serotonin tzv. hormon sreće jer osigurava osjećaj zadovoljstva, sreće i mira. Prema DSM-IV postoje dva tipa bulimije nervoze obzirom na metode praţnjenja kao kompenzaciju za prejedanje: 1. Purgativni tip opisuje stanje kada osoba uobičajeno pribjegava samoizazivanju povraćanja ili zloupotrebi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje tokom tekuće epizode. 2. Nepurgativni tip opisuje stanje kada osoba ima neko drugo neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje, kao što je post ili pretjerano tjelesno vjeţbanje, ali ne pribjegava samoizazvanom povraćanju, zloupotrebi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje tokom tekuće episode.

8

Dijagnosticira se na temelju sljedećih kriterija (u skladu sa DSM-IV,1996)

1. Ponavljanje epizode prejedanja. Pojedina epizoda prejedanja karakterizirana je sa: - jedenjem u odreĎenom vremenskom razdoblju (npr. unutar dva sata) količine hrane koja je značajno veća nego što bi većina osoba pojela za isto vrijeme i u sličnim okolnostima - osjećajem gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tijekom epizode (npr. osjećaj da se ne moţe prestati sa jedenjem ili da se ne moţe kontrolirati šta i koliko se jede). 2. Ponavljano neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje ne bi li se spriječilo povećanje teţine, kao što su: samoizazvano povraćanje, zloupotreba laksativa, diuretika, sredstava za klistiranje ili drugih lijekova, post ili pretjerano tjelesno vjeţbanje. 3. Prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje javljaju se, najmanje dvaput sedmično tijekom tri mjeseca. 4. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i teţini tijela. 5. Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom epizoda anoreksije.

Slika 5. Model održavanja prejedanja (prema Fairburn, 1997)

9

3.1. Simptomi i kliničke karakteristike bulimije Bulimične osobe su u većini slučajeva pribliţno normalne tjelesne teţine te ih je zbog toga teţe prepoznati nego anoreksične osobe. Prilikom prejedanja ove osobe gube kontrolu i nisu u stanju odoliti hrani, ali zbog straha od debljanja uzrokuju namjerno povraćanje, koriste laksative i diuretike ili su podloţni pretjeranoj tjelovjeţbi. Osjećaj olakšanja nakon povraćanja ne traje dugo, te ubrzo prelazi u depresiju i osjećaj krivnje. Budući da se ove osobe stide svog problema, prejedanje se odvija u tajnosti, a karakteriše ga brza konzumacija hrane “ţderanje” sve do postizanja osjećaja neugodne boli. Samom činu prejedanja prethodi loše raspoloţenje, stresna situacija, jaka glad kao posljedica dijete ili osjećaji vezani za tjelesnu teţinu, oblik tijela ili hranu. U istraţivanjima raznih autora dokazano je da kod bulimije postoji povećana učestalost depresivnih simptoma ili poremećaja raspoloţenja, zatim da bulimičari pokazuju impulsivno ponašanje, samoozljeĎivanje, ovisnost, nisko samopoštovanje i sl. “Velika sličnost sa anoreksijom je u patološkom doţivljavanju tijela, nezadovoljstvu njime i sklonosti da pretjerani naglasak na oblik tijela i njegovu teţinu bude glavna odrednica po kojoj se osoba vrednuje” (prema Pokrajac-Bulian, 2000).

Tjelesne posljedice bulimije: 1. bolovi u stomaku, 2. nateknute šake i stopala, 3. osjećaj umora, 4. oticanje ţlijezda slinovnica, 5. bubreţne komplikacije, 6. simptomi dehidratacije, 7. hronična promuklost, 8. niska razina kalija. Slika 6. Prejedanje

10

3.2. Liječenje i komplikacije bulimije Najbolji način za liječenje bulimije je kombinacija antidepresiva i psihoterapije. Ishod ovog liječenja je povoljniji kod bulimije nego kod anoreksije. Bulimičari rijetko trebaju biti hospitalizirani, osim u slučajevima kada ciklus prejedanja i namjernog povraćanja ne dovede do anoreksije. Terapija koja je posebno učinkovita kod bulimije je kognitivno-bihevioralna terapija. Njena djelotvornost je veća ukoliko se kombinuje sa antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. Za vrijeme terapije oboljeli unosi tri obroka dnevno, kao i hranu koju je ranije izbjegavao. Osnovna lekcija koju oboljeli mora naučiti jeste prepoznati negativne misli o hrani, i ne biti samokritičan. Na kraju terapije u razgovoru sa terapeutom oboljeli treba biti u stanju prepoznati krive stavove o svome tijelu i nedostiţnom perfekcionizmu te povećati svoje samopouzdanje. Budući da porodični stavovi igraju vaţnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, moţe se reći da je jedan od prvih koraka u oporavku bulimičnih pacijenata liječenje i neizmjerna podrška porodice. Osobe oboljele od bulimije koje zadrţe normalnu kilaţu i ne postanu anoreksični susreću se sa mnogim zdravstvenim problemima. “Poremećaji jedenja imaju višestruk uticaj na oralno zdravlje. Nerijetko je taj uticaj toliko izraţen da oboljele jednostavno prisiljava da potraţe pomoć stomatologa, iako to nuţno ne znači da će stomatologu same otkriti od čega boluju. To stomatologa dovodi u poziciju da moţe biti prvi u prepoznavanju osobe oboljele od anoreksije, odnosno bulimije i da prvi moţe poduzeti odgovarajuće korake na putu prema ne samo olakšanju oralnih tegoba, nego potpunom ozdravljenju. Da bi taj put bio uspješan, nuţan je multidisciplinaran rad, jer poremećaji jedenja imaju ponajprije psihičku pozadinu, koja se reflektira na druge organske sisteme. Neovisno o tome, je li stomatolog prvi u nizu zdravstvenih djelatnika koji se susreće s osobom s poremećajem jedenja ili nije, njegov pristup mora biti umjeren i bez znakova osuĎivanja. Naime, osobe s poremećajem jedenja sklone su naglim promjenama raspoloţenja, emocionalnim izljevima i depresiji, pa svaki nepromišljen potez moţe biti nepovratan korak unazad.” (prema Vodanović, 2008 ) “Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju.” (prema PlivaZdravlje) Istraţivanja su pokazala da

11

većina adolescentica puši jer misle da će im to pomoći u mršavljenju. Zabiljeţeni su slučajevi spolnog promiskuiteta, kleptomanije kao i pretjerano korištenje alkohola i droga.

Slika 7. Uticaj bulimije na tijelo

12

Tabela 1. Anoreksija i bulimija, sličnosti i razlike

13

4. METODE I MATERIJAL ISTRAŽIVANJA 4.1 Rezultati i zaključak ankete ANKETA: Upitnik općeg (ne)zadovoljstva tjelesnim izgledom. Ispitivanje je provedeno u JU KŠC “Sv. Franjo” u Tuzli. Prije početka ispitivanja svim učenicima naglašena je povjerljivost i anonimnost, dobrovoljno sudjelovanje u istraţivanju, te način ispunjavanja ankete uz napomenu da u slučaju nejasnoća prilikom ispunjavanja ankete slobodno postave pitanje. Istraţivanje je sprovedeno dana 26.04.2013. u JU KŠC „Sv Franjo“ u Tuzli. Učesnici su bili učenici trećeg i četvrtog razreda gimnazije. Ukupan broj učesnika je 80, od čega je 32 muškarca i 48 djevojaka. Na odreĎena pitanja dobili smo očekivane odgovore kao npr. na pitanje broj 3, naime muškarci su zadovoljniji svojim fizičkim izgledom za razliku od djevojaka. 35,41 % djevojka je zadovoljno dok 64,58 % nije zadovoljno svojom tjelesnom teţinom. Pozitivan ishod ove ankete je bilo saznanje da 100% djevojaka i 87,5 % muškaraca zna šta je anoreksija. Djevojke se češće odlučuju na dijetu za razliku od muškaraca. Na osnovu pitanja broj 8 zaključili smo da učenici imaju veliko samopouzdanje što je veoma pozitivno. Na pitanje da li smatraju da su anoreksični i bulimični ljudi bolesni čak 75% djevojaka odgovorilo je pozitivno, a iznenaĎujući podatak je bio da 46,88 % muškaraca nije bilo sigurno. Na ostala pitanja muškarci i djevojke dali su slične odgovore. Ispitivanje je pokazalo da su učenici samouvjereni, da im fizički izgled nije najvaţniji što je veoma dobro jer bi to mogli biti prvi znakovi ka sklonosti poremaćaju u ishrani. Prlikom ove ankete ostvarili smo dobru komunikaciju i kolaboraciju sa učenicima. Sloţili smo se da bi trebalo uvesti više časova na kojima bi se učenici inforimisali o poremećajima u ishrani, pravilnim načinima ishrane, zdravoj hrani, nutricionizmu u cilju prevencije ovih oboljenja te boljem i kvalitetnijem načinu ţivota.

14

4.2. Prilog br. 1 ANKETA: Upitnik općeg (ne)zadovoljstva tjelesnim izgledom Spol: M

Ţ

1. Znate li šta je anoreksija?

5. Izbjegavate li situacije u kojima bi ljudi

a) da

mogli vidjeti vaše tijelo (npr. bazeni i

b) ne

plaţe)?

c) zvuči mi poznato

a) da, izbjegavam b) ne

2. Jeste li ikad bili na dijeti?

c) ponekad

a) da b) ne

6. Tjera li vas zabrinutost za vlastiti izgled

c) često sam na dijetama

na pomisao da morate vjeţbati? a) da

3. Da li ste zadovoljni svojom tjelesnom

b) ne

teţinom?

c)ponekad

a) da b) mogao/la bi skinuti 2-3 kile

7. Brinete li da kad ste u društvu vaše tijelo

c) ni pribliţno zadovoljan/na

zauzima previšemjesta (npr. sjedeći na kauču ili u autobusu)? a) ne razmišljam o tome

4. Osjećate li se manje vrijednim kad

b) da, stid me je

usporeĎujete svoje tijelo s tijelima drugih

c) ponekad

osoba? a) nikad

8. Osjećam da imam puno pozitivnih

b) rijetko

osobina:

c) često

a) u potpunosti b) niti malo c) osrednje

15

9. Osjećam da moram biti savršena kako bih

10. Da li smatrate da su anoreksični i

dobio/la odobravanje:

bulimični ljudi bolesni?

a) u potpunosti

a) da

b) nikad

b) ne

c) ponekad

c) nisam siguran/na

4.2. Prilog br. 2 Grafičko uporeĎivanje odgovora muškaraca i djevojaka. Na apscisi je označen broj pitanja, a na ordinati procentualne vrijednosti.

16

17

5. ZAKLJUČAK Porast procenta oboljenja kao što su anoreksija i bulimija ukazuju na to koliko snaţno okolina i postavljeni kriteriji okoline utiču na mlade osobe. Ljudi još uvijek nisu svijesni ozbiljnosti ove bolesti. Dijete su danas već toliko prisutne i normalne da se rijetko tko zabrine kad mu dijete kaţe da je na dijeti, te se kasno primijeti da je dijeta prerasla u poremećaj u prehrani. Mladi, radi neizgraĎenih osobnosti i ličnih stavova, te nesigurnosti lagano podlegnu ovim bolestima. Tjelesna teţina je samo fizički pokazatelj poremećaja, dok u stvarnosti adolescent pati od dubljeg emocionalnog konflikta kojeg treba riješiti. Vrlo je vaţno što više informirati mlade i razgovarati sa njima o poremećajima u hranjenju te im konstantno jačati samopouzdanje kako ih brige o njihovoj nesavršenosti, koja nas sve karakterizira, ne bi odvele na put ka izgladnjavanju. "Industrija je odabrala vitkost kao ideal zato što su mnogo veće mogućnosti zarade od prodaje preparata i tretmana za mršavljenje nego od prodaje hrane", ocjenjuje prof. Joachim Dorfner s Instituta za prehrambene poremećaje u Nürnbergu. U zadnjih nekoliko godina sve se više piše o ovim problemima što je vrlo pozitivno, ali mediji sa svojim modelima, reklamama te mršavim, visokim ţenama (ali i muškarcima) svima nama često poljuljaju samopouzdanje i navode nas na krivi put. Svako doba ima svoje ideale i nadajmo se da će mršavost brzo izaći iz “trenda”, jer ipak moramo svi priznati da izgled koji moţemo nazvati “kost i koţa” nije najatraktivnij.

18

6. LITERATURA 1. Ambrosi – Randić, N. (2001). Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju poremećaja hranjenja. Doktorska disertacija 2. Bemis, K. i Garner, D. (1978) A cognitive-behavioral approach to anorexia nervosa 3. Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 4. Fairburn, . G. (1997). Eating Disorders. In C. G. Fairburn and D. M. Clark (Eds.). Science and practice of Cognitive Behaviour Therapy 5. Pokrajac – Bulian, A. (2000). Nezadovoljstvo vlastitim tijelom i teškoće emocionalne prilagodbe kao odrednice nastanka poremećaja hranjenja. Doktorska disertacija 6. Vidović, V. (1998). Anoreksija i Bulimija: psihodinamski pogled na uzroke i posljedice bitke protiv tijela u adolescentica 7. Vodanović, M. Poremećaji jedenja (anoreksija i bulimija) i oralno zdravlje, časopis Zdrav život br 67 (2008)

8. www.plivazdravlje.hr 9. www.vasezdravlje.com

19