Anne Rice Vreme Andjela

Anne Rice

VRIJEME ANĐELA Angel Time Songs of the Seraphim 1.

Anne Rice se već tri desetljeća potvrĎuje kao vrsna pripovjedačica te nam ovaj put, nakon "vampirskih" tema, podastire "anĎeosku", u ovom metafizičkom trileru o serafinima i ubojicama. U ţivot Tobyja O'Darea, plaćenog ubojice, dolazi misteriozan stranac, serafin, koji mu pruţa priliku da sačuva ljudske ţivote umjesto da ih, kao do sada, uništava. Toby koji je nekoć sanjario kako će postati svećenik, no zbog spleta okolnosti postaje utjelovljenje opasnosti i nasilja, odluči prihvatiti priliku. Serafin ga odvede u 13. stoljeće, u engleski gradić, usred bijesne svjetine koja optuţuje Ţidove za ritualna ubojstva djece. Dobivši zadatak spašavanja ţidovske obitelji, Toby će iskusiti put opasnosti, odanosti, izdaje, mrţnje i ljubavi... Anne Rice, koja je široj javnosti poznata najviše kao autorica romana o vampirima i vješticama, u svojem novom romanu ponovno propituje vlastiti odnos prema povezanosti teologije i paranormalnog. Roman "Vrijeme anĎela" usredotočuje se na unutarnju borbu glavnog junaka koja uključuje propitivanje moralnog i potragu za iskupljenjem i spasenjem. Na roman su utjecali autoričini osobni stavovi o katolicizmu te je "Vrijeme anĎela" umnogome jaka biblijska alegorija.

Gledajte da ne prezrete nijednoga od ovih malenih, jer vam kaţem: – AnĎeli njihovi na nebesima gledaju uvijek lice Oca mojega koji je na nebesima. EVANĐELJE PO MATEJU 18:10 VERZIJA KRALJA JAMESA

Isto tako, kaţem vam, kod anĎela je Boţjih radost za jednoga grješnika koji se obrati. EVANĐELJE PO LUKI 15:10 VERZIJA KRALJA JAMESA

Jer anĎelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen. PSALAM 91:11-12 VERZIJA KRALJA JAMESA

POGLAVLJE PRVO Sjene očaja Ponajprije, nisam ţelio posao u Mission Innu. Imao bih volju raditi bilo gdje drugdje u zemlji, ali ne i u Mission Innu. I to u apartmanu za mladence, baš u toj sobi, mojoj sobi. Ma, pomislio sam, to je loša kob, a moţda još i gora. Naravno moj šef, nazvan Dobrim Čovjekom, nikako nije mogao znati kada mi je odredio ovaj zadatak da u Mission Inn odlazim kada ne ţelim biti Sretni Lisac, kada ne ţelim biti njegov plaćeni ubojica. Mission Inn je bio dio malenoga svijeta u kojemu nisam nosio krinku. Tamo sam jednostavno bio ja – visok 193 centimetra, kratke plave kose, sivih očiju – osoba nalik na tolike druge ljude i uopće ni po čemu posebna. U tom svijetu nisam čak nosio ni aparatić kako bih promijenio i prikrio svoj glas. Nisam se čak trudio nositi obvezatne sunčane naočale koje su bilo gdje drugdje skrivale moj identitet. Bilo gdje, osim u stanu i susjedstvu u kojem sam ţivio. Tamo sam bio ono što jesam, iako ni ta osoba nije bila nitko doli čovjek koji je nosio sve te različite maske kada je obavljao ono što bi mu u zadatak dao šef, Dobri Čovjek. Tako je i Mission Inn pripadao meni, iako sam tamo bio samo broj, a pripadao mi je i apartman za mladence pod kupolom nazvan Amistad. I sada mi je nareĎeno da ga sustavno obeščastim. Ni za koga drugoga osim za sebe. A nikada ne bih učinio ništa čime bih naškodio Mission Innu. Često sam se skrivao u toj divovskoj, koliko konfekcijskoj toliko i maštovitoj zgradi u Riversideu u Kaliforniji, na tom ekstravagantnom mjestu koje me moglo progutati, a protezalo se preko dvaju gradskih blokova. Tamo sam se, dan, dva ili tri, mogao pretvarati da me ne traţe FBI, Interpol ili Dobri Čovjek, i na trenutak mogao zaboraviti na sebe i svoju savjest. Za mene je Europa odavno postala nesigurna zbog povećane razine sigurnosti na svim nadzornim točkama i zbog toga što su sve agencije za provedbu zakona, koje su sanjale o mojem uhićenju, odlučile proglasiti me krivim za svako neriješeno ubojstvo u njihovim spisima. Kad bih se zaţelio atmosfere koju sam toliko volio u Sieni ili Assisiju, ili Beču ili Pragu i svim onim mjestima koja više nisam smio posjećivati, odlazio bih u Mission Inn. On ni pribliţno nije mogao nadomjestiti sve te gradove, ali mi je osiguravao jedinstveno utočište i iz njega sam se duhovno obnovljen vraćao u svoj sterilni svijet. Nije bio ni jedino mjesto gdje nisam bio bilo tko, ali bio je najbolje mjesto za to i mjesto kojemu sam se često vraćao. Mission Inn se zapravo nalazio nedaleko od mjesta gdje sam – ţivio, ako se uopće to moglo tako reći. Tjeran nekim unutarnjim nagonom odlazio sam tamo kad god su mi mogli dati moj apartman. Prilično su mi se sviĎale i ostale sobe, recimo Gostioničarev apartman, ZNAMENJA SU BILA TU OD POČETKA.

ali uvijek sam strpljivo čekao na Amistad. A katkad bi me nazvali na jedan od mojih posebnih mobitela kako bi me obavijestili da, ako ţelim, mogu dobiti apartman na korištenje. U Mission Innu znao sam ostati i cijeli tjedan. Ponio bih lutnju i katkad zasvirao. Uvijek sam nosio i hrpu knjiga koje sam htio pročitati, gotovo uvijek povijesnih – bile su to knjige o srednjem vijeku ili mračnom dobu, renesansi, starom Rimu... U Amistadu bih satima čitao i osjećao se neobično sigurno. Postojala su i posebna mjesta na koja bih odlazio iz Inna. Često bih se, neprerušen, odvezao u obliţnju Costa Mesu kako bih čuo Pacifičku simfoniju. SviĎao mi se taj kontrast izmeĎu oţbukanih lukova i zahrĎalih zvona Inna i golemoga čuda od pleksiglasa koje se zvalo koncertna dvorana Segerstrom, a na čijem se prvom katu nalazila Crvena kavana. Zbog njezinih, meni dragih, visokih valovitih prozora, činilo se da restoran lebdi u prostoru. I sam sam se tako osjećao dok sam tamo jeo – kao da lebdim u prostoru, ali i vremenu, odvojen od svega ruţnoga i zloga... i tako slatko sam. Baš sam nedavno u toj koncertnoj dvorani slušao Posvećenje proljeća Igora Stravinskog. Izvrsna izvedba. Svidjela mi se snaţna ludost toga djela. Oţivjela je uspomenu na dan kad sam ga prvi put čuo prije deset godina – upravo one noći kada sam upoznao Dobrog Čovjeka. To me djelo potaknulo na razmišljanje o vlastitu ţivotu i o svemu što se dogaĎalo od toga dana dok sam besciljno lutao svijetom čekajući pozive na mobilni telefon, a oni su uvijek značili da je netko – označen – i da ga se moram riješiti. Nikada dosad nisam dobio u zadatak ubiti ţenu, ali ne znači da to prije nisam učinio, prije nego što sam postao vazal ili kmet Dobroga Čovjeka, ili njegov vitez – ovisno o tome kako gledate na to. On me nazivao svojim vitezom, a ja sam o tome razmišljao puno zlokobnije i u ovih deset godina nije se dogodilo ništa što bi me naviknulo na moju ulogu. Često bih se odvezao iz Mission Inna čak do Misije Svetoga Ivana Kapistranskog, juţnije i bliţe obali, još jednoga tajnog mjesta gdje me nitko nije poznavao i gdje sam katkad čak i bio sretan. No, Misija Svetoga Ivana Kapistranskog doista je i bila misija. Mission Inn nije. Mission Inn je bio odavanje počasti arhitekturi i naslijeĎu misija. S druge strane, Sveti Ivan Kapistranski bila je prava stvar. Tamo bih lutao golemim četvrtastim vrtom i otvorenim klaustrima te odlazio u usku mračnu kapelu Serra – najstariju posvećenu katoličku kapelu u drţavi Kaliforniji. Volio sam tu kapelu. Bila je jedino poznato svetište na cijeloj obali u kojem je veliki franjevac blaţeni Junipero Serra doista slavio misu. Moţda ju je slavio i u nekoj drugoj kapeli Misije. Zapravo prilično sam siguran da jest. Ali ova je bila jedina za koju su svi tvrdili da su se sluţbe obavljale upravo u njoj. U prošlosti sam se znao odvesti na sjever i posjetiti Misiju na Karmelu i razgledavati malu ćeliju koju su ondje ponovno uredili i pripisali Juniperu Serri, te meditirati o njezinoj jednostavnosti; stolac, uzak krevet, kriţ na zidu – to je sve što je bilo potrebno jednom svecu. A bio je tu i sveti Juan Bautista, takoĎer, s refektorijem i muzejom te sve druge tako paţljivo obnovljene misije. Kao dječak neko sam vrijeme htio biti svećenik, točnije dominikanac, ali su se dominikanci i franjevci iz kalifornijskih misija miješali u mojoj glavi jer su oba reda bila prosjačka. Jednako sam ih poštovao i još je uvijek postojao dio mene koji je pripadao tom

davnom snu. Još sam čitao povijesne knjige o franjevcima i dominikancima. Imao sam i staru biografiju Tome Akvinskoga koju sam čuvao još od školskih dana. Bila je ispunjena starim bilješkama. Čitanje o povijesti uvijek me smirivalo i dopuštalo mi je da utonem u davno prohujala doba. Isto je bilo i s misijama. Bile su otoci koji nisu pripadali našem vremenu. Najčešće sam posjećivao kapelu Serra i Misiju Svetoga Ivana Kapistranskog. Nisam tamo odlazio da bih se sjećao poboţnosti koju sam osjećao kao dječak. To je zauvijek ostalo iza mene. Jednostavno, ţelio sam oţivjeti staze kojima sam prolazio u tim ranim godinama. Moţda sam samo htio hodati po posvećenom tlu, kroz mjesta hodočašća i svetosti baš zato što zapravo nisam mogao previše misliti na njih. SviĎao mi se strop s gredama u kapeli Serra i njezini tamno oličeni zidovi. Osjećao sam mir u tmini koja je tamo vladala uz odsjaj zlatne oltarne pale u dnu kapelice – zlatnog okvira iza oltara na kojem su bili kipovi i slike svetaca. Volio sam crveno svjetlo svetišta koje je gorjelo lijevo od svetohraništa. Katkad bih kleknuo baš tamo, pred oltarom, na jedno od klecala namijenjenih mladencima. Naravno, zlatna oltarna pala, ili oltarska pregrada kako je često nazivaju, nije se tamo nalazila u ranim danima franjevaca. Postavljena je poslije, tijekom restauracije, ali meni se sama kapela činila jako stvarnom. Tamo se nalazio i Presveti sakrament koji je, bez obzira na to u što sam vjerovao, bio – stvarnost. Kako da to objasnim? Uvijek bih dugo klečao u polutami i uvijek bih prije odlaska zapalio svijeću, a da ni sam ne bih znao za koga ili za što. Moţda bih katkad šapnuo: – Ovo je za tebe Jacobe, i za tebe Emily. – Ah, to nije bila molitva. Nisam vjerovao u molitvu više negoli u samu uspomenu. Ţudio sam za ritualima i spomenicima te mapama značenja. Ţudio sam za poviješću u knjizi i zgradi i boji ... i vjerovao sam u opasnost, i vjerovao sam u ubijanje ljudi kada god i gdje god bi mi moj šef naredio, moj šef kojega sam u dubini duše zvao jednostavno Dobrim Čovjekom. Posljednji put kada sam bio u Misiji – a to je bilo prije jedva mjesec dana – neobično dugo sam se šetao velikim vrtom. Nikada nisam vidio toliko vrsta cvijeća na jednome mjestu. Bilo je tu prekrasno oblikovanih modernih ruţa, ali i starijih vrsta koje su cvale poput kamelija, cvjetnih penjačica, slaka, lantana i najvećih grmova plumbaga koje sam ikada vidio. Bilo je i suncokreta, stabala naranči, ali i tratinčica i čovjek se mogao prošetati kroz srce te divote po jednoj od mnogobrojnih širokih i ugodnih tek ureĎenih staza. Polagano bih se šetao kroz klaustre oko vrta. Volio sam te prastare neravne kamene podove. Skriven ispod lukova uţivao bih u pogledu na svijet. Zaobljeni lukovi uvijek su me ispunjavali mirom. Oni su bili dio identiteta Misije, ali i Mission Inna. U Kapistranu me posebice oduševljavalo to što se tlocrt Misije temeljio na prastarom samostanskom predlošku koji se mogao naći u takvim graĎevinama diljem svijeta, ali i to što je Toma Akvinski, svetački heroj mojih dječačkih dana, vjerojatno proveo mnoge sate tumarajući jednim takvim vrtom s lukovima i ureĎenim stazama, te neizbjeţnim cvijećem. Redovnici su oduvijek tako planirali svoje samostane, kao da su samo opeke i ţbuka na odreĎeni način mogle biti brana od zala svijeta, te zauvijek čuvati njihovu sigurnost i sigurnost knjiga koje su pisali. Dugo sam stajao u masivnoj laĎi velike ruševne crkve u Kapistranu.

Crkvu je 1812. uništio potres i sve što je ostalo bilo je visoko, otvoreno, zastrašujuće veliko svetište bez krova i praznih niša. Zurio bih u komade uokolo razbacane opeke i cementa, kao da za mene imaju nekakvo značenje, neko posebno značenje – kao glazba Posvećenja proljeća, nešto što je imalo veze s mojom nesretnom olupinom od ţivota. Bio sam čovjek uzdrman potresom, paraliziran neskladom. Toliko sam znao o sebi. Iako sam se trudio da to ne činim, o tome sam neprestance razmišljao. Pokušavao sam prihvatiti ono što se činilo mojom sudbinom. Ali ako ne vjerujete u sudbinu onda to baš i nije jednostavno. Kada sam posljednji put bio tamo, razgovarao sam s Bogom u kapeli Serra i rekao mu da ga mrzim toliko da ne postoji. Rekao sam mu koliko je zlobna ta iluzija ... njegovo postojanje, i kako nije u redu činiti takvo što smrtnicima, a posebice djeci te kako ga zbog toga prezirem. Znam, znam da to nema smisla. Činio sam mnoge stvari koje nisu imale smisla. Biti plaćeni ubojica i ništa više od toga, sigurno nema smisla. I valjda sam zato sve češće obilazio ista mjesta, slobodan jer sam bio bez svojih mnogobrojnih krinki. Znao sam da sam čitao povijesne knjige kao da sam vjerovao da je Bog u prošlosti djelovao više nego jedanput kako bi nas spasio od nas samih. Ali u to uopće nisam vjerovao, pa je moj um bio prepun nasumičnih činjenica o prošlim vremenima i mnogim slavnim osobama. Zašto bi ubojica radio takvo što? Čovjek ne moţe biti ubojica u svakom trenutku. Nešto dobrote tu i tamo ipak izbije na površinu, neka glad za normalnošću, bez obzira na to što je čovjek učinio. I tako sam imao svoje povijesne knjige i posjete tim malobrojnim mjestima koja su me odvodila u razdoblja o kojima sam čitao s takvim tupim entuzijazmom, ispunjavajući um pripovijestima kako ne bih ostao prazan i zaokupljen sam sa sobom. Imao sam potrebu priprijetiti Bogu šakom prosvjedujući zbog toga besmisla. Zbog te sam se geste dobro osjećao. On nije stvarno postojao, no za mene je bio prisutan u trenutku kada sam na njemu iskaljivao svoj gnjev. Volio sam te trenutke suočavanja s iluzijama, trenutke koji su mi nekad toliko značili, a sada su u meni izazivali samo bijes. Moţda, ako je odgojen kao katolik, čovjek cijeli ţivot poštuje rituale. Čovjek ţivi u kazalištu uma zato što iz njega ne nalazi izlaz. Cijeli ţivot provede u čvrstom stisku niza od dvije tisuće godina samo zato što je odrastao sa sviješću o pripadnosti tom nizu. Većina Amerikanaca misli da je svijet nastao onoga dana kada su se oni rodili, ali za katolike to seţe u prošlost sve do Betlehema i još dalje, a isto tako i za Ţidove, pa se i oni najsvjetovniji meĎu njima sjećaju Izlaska i obećanja Abrahamu prije toga. Nikada nisam pogledao u zvijezde na noćnom nebu ili pijesak na plaţi, a da pritom nisam pomislio na Boţja obećanja Abrahamu o njegovu potomstvu i, bez obzira na to u što sam ja vjerovao ili nisam vjerovao, Abraham je bio otac plemena kojemu sam još pripadao, iako ne vlastitom zaslugom ili krivnjom. Umnoţit ću tvoje potomstvo poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. I tako nastavljamo s glumom u kazalištu našega uma čak i kada više ne vjerujemo u publiku ili u redatelja predstave. Nasmijao bih se misleći o tome dok sam meditirao u kapeli Serra, nasmijao bih se glasno poput kakva luĎaka dok sam tamo klečao, mrmljajući u slatkoj i ugodnoj tmini te odmahujući glavom.

Tijekom posljednjeg posjeta razbjesnilo me to što je prošlo deset godina otkako radim za Dobrog Čovjeka. Dobri Čovjek sjetio se te obljetnice te mi je dao popriličan iznos koji je već bio prebačen na bankovni račun u Švicarskoj na koji sam najčešće primao novac. A večer prije toga rekao mi je u telefonskom razgovoru: – Kada bih znao bilo što o tebi, Lišče, darovao bih ti nešto više od hladnog i bezosjećajnog novca. Jedino što znam jest da voliš svirati lutnju i da si je kao dijete neprestance svirao. To su mi rekli, to o tvojem sviranju. A da nisi toliko volio lutnju, vjerojatno se nikada ne bismo sreli. Shvaćaš li otkada te već nisam vidio? A uvijek se nadam da ćeš navratiti i donijeti svoju dragocjenu lutnju. Kada to učiniš, natjerat ću te da sviraš samo za mene, Lišče. Dovraga, Lišče, pa ja niti ne znam gdje zapravo ţiviš. II. I baš je to neprestance spominjao – da ne zna gdje ţivim, a mislim da se duboko u duši bojao da mu ne vjerujem i da je posao koji sam za njega obavljao postupno uništio ono što sam osjećao prema njemu. Nisam mu vjerovao, ali sam ga volio. Volio sam jedino njega. Ali nisam htio da itko zna gdje ţivim. Ni jedno mjesto na kojemu sam ţivio nije mi bilo dom i često sam se selio. Ostavljao sam stvari i ne osvrnuvši se i sa sobom odnosio samo lutnju i sve knjige. I nešto odjeće. U doba mobilnih telefona i interneta bilo je lako zamesti svaki trag. U savršenoj elektroničkoj tišini lako nas je mogao pronaći poznati glas. – Čujte, dostupan sam u bilo koje doba dana ili noći, podsjećao sam ga i nastavio: – i nije vaţno gdje ţivim. Ako meni to nije vaţno, zašto bi vama bilo? I moţda vam jednog dana pošaljem snimku na kojoj sviram lutnju. Iznenadit ću vas. U tome sam još uvijek dobar. Nasmijao se. Njemu je to bilo u redu, dok god sam se javljao na telefon. – Jesam li vas ikada iznevjerio?, upitao bih ga. – Ne, a neću ni ja tebe – odgovorio bi i dodao: – Ali htio bih te češće viĎati. Zapravo, pa ti bi u ovom trenutku mogao biti u Parizu ili Amsterdamu. – Ali nisam, odgovorio bih. ,,I sami to znate. Nadzorne točke su preopasne. Nisam se maknuo iz SAD-a od 11. rujna. Bliţe sam nego što mislite i uskoro ću vas posjetiti, ali ne očekujte me odmah. Moţda ću vas pozvati na večeru. Sjest ćemo u restoran kao ljudi. Ovih mi dana nije do sastanaka. Htio bih biti malo sam. Godišnjica je prošla bez zadatka, pa sam mogao dulje ostati u Mission Innu. Sljedeće jutro odvezao sam se u Misiju Sv. Ivana Kapistrana. Nije bilo potrebe da mu kaţem kako trenutačno imam stan na Beverly Hillsu, na tihome mjestu s puno lišća, a da bi mi sljedeće godine prebivalište mogao biti Palm Springs, tamo u pustinji. Nije bilo potrebe objašnjavati mu da se ni u ovom stanu, a ni u susjedstvu stana koji je bio tek jedan sat udaljen od Mission Inna, nisam zamarao krinkama. Prije nikada nisam izlazio bez krinke i ravnodušno sam zapazio tu promjenu u svojem ponašanju. Katkad sam se pitao bi li mi u zatvoru dopustili da zadrţim sve svoje knjige. Mission Inn u Riversideu, u Kaliforniji, bio je jedina čvrsta okosnica u mojem ţivotu. Letio bih s jednog kraja zemlje na drugi samo da bih stigao u Riverside. Više od svega ţelio sam biti u Innu.

Te večeri, Dobri je Čovjek nastavio s razgovorom: – Prije toliko godina kupio sam ti svaku snimku na kojoj je netko svirao lutnju i najbolje glazbalo koje se moglo nabaviti. Kupio sam ti sve knjige koje si htio. Dovraga, pa sam sam neke skinuo s ovih polica. Lišče, čitaš li još uvijek neprestance? I sam znaš da bi ti trebalo omogućiti bolje obrazovanje, Lišče. Moţda bih se za tebe trebao brinuti bolje nego dosad. – Šefe, nema potrebe da se toliko brinete. Već sada imam toliko knjiga da ne znam što bih s njima. Dvaput na mjesec odnesem kutiju u neku knjiţnicu. Sasvim sam zadovoljan. – Lišče, a što misliš o nekom stanu na vrhu zgrade? Što je s rijetkim knjigama? Mora postojati još nešto osim novca što ti mogu osigurati. Stan na vrhu zgrade bio bi dobar, siguran. Što si više to si sigurniji. – Siguran, tamo gore? – upitao bih. Zapravo moj se stan na Beverly Hillsu nalazio na vrhu zgrade, no imala je samo pet katova. – Šefe, do takvih se stanova obično dolazi na dva načina, rekao sam i nastavio: ,,i ne sviĎa mi se biti bez odstupnice. Ne hvala. Osjećao sam se posve sigurnim u stanu na Beverly Hillsu. Svaki pedalj zida bio je prekriven knjigama o svim razdobljima koja su prethodila dvadesetom stoljeću. Već sam dulje znao zašto toliko volim povijest. Iz pera povjesničara zvučala je tako sustavno, usmjereno i tako cjelovito. Uzeli bi cijelo stoljeće i dali mu značenje, osobnost, sudbinu – a to je, naravno, bila laţ. U mojoj samoći smirivalo me čitanje takve vrste štiva i razmišljanje o 14. stoljeću kao o – davnom zrcalu, da parafraziram slavni naslov, te uvjerenost da moţemo učiti iz razdoblja koja kao da su svojom sjajnom neprekinutošću postojala samo za nas. Volio sam čitati u svojem stanu. Volio sam čitati u Mission Innu. Svoj sam stan volio zbog nekoliko razloga. Tamo se nisam morao prerušavati i mogao sam se mirno šetati ugodnim, tihim susjedstvom te navratiti u hotel Four Seasons na doručak ili ručak. Katkad bih ondje uzeo sobu samo da se naĎem na posve drugačijem mjestu. I tamo sam već imao omiljeni apartman s dugim granitnim stolom za objedovanje i velikim crnim klavirom. U tom sam apartmanu svirao klavir i povremeno zapjevao, tek tračkom glasa kojim sam se nekoć dičio. Prije mnogo godina vjerovao sam da ću se cijeli ţivot baviti pjevanjem. Zbog glazbe sam se odrekao namjere da postanem dominikanski redovnik – zbog toga i odrastanja, barem mislim, ali i toga što sam htio – biti – s djevojkama i postati svjetovni čovjek. Upravo je glazba najviše opustošila moju dušu dvanaestogodišnjaka, glazba i očaravajući šarm lutnje. Čini mi se da sam mislio da sam bolji od dječaka koji su pokušavali okupiti bend u garaţi sve dok sam svirao taj predivni instrument. No, svemu je tomu došao kraj još prije deset godina – lutnja je sada bila tek podsjetnik na prošlost – došla je i godišnjica, a Dobri Čovjek još nije znao moju točnu adresu. – Što bih ti mogao darovati? – bio je uporan. – Znaš, prije neki dan navratio sam u knjiţaru s rijetkim knjigama, zapravo sasvim slučajno. Tumarao sam Manhattanom. Znaš već mene i tumaranje uokolo. I ugledao sam tu prekrasnu staru srednjovjekovnu knjigu. – Šefe, odgovor je – ništa, rekao sam i spustio slušalicu. Sljedeći dan, nakon toga telefonskog razgovora, o tome sam raspravljao s nepostojećim Bogom u kapeli Serra, uz slabo crveno svjetlo koje je dopiralo iz svetišta, i objasnio mu kakvo sam čudovište, vojnik bez rata, precizni snajperist- strijelac bez razloga za borbu, pjevač koji zapravo nikada nije pjevao. Kao da ga je to zanimalo.

Zatim sam zapalio svijeću – ništavilu – u koje se pretvorio moj ţivot. – To je svijeća... za mene, mislim da sam tako nešto rekao. U tom sam trenutku shvatio da već neko vrijeme govorim prilično glasno jer su me ljudi počeli pogledavati. I to me iznenadilo zato što su me inače rijetko zapaţali. Moje su krinke obično bile bezlične i blijede. Temeljile su se na sustavnosti koju nitko nikada nije uočio. Zalizana crna kosa, velike tamne naočale, šilterica, koţna pilotska jakna, uobičajeno šepanje, ali nikada na istu nogu. Ljudi me obično nisu zapaţali. Prije nego što bih otišao bez krinke, na recepciji Mission Inna iskušao bih ih tri ili četiri, i tri ili četiri imena koja bi mi odgovarala. Nikada nije bilo problema. Kada je ušetao Sretni Lisac glavom i bradom pod imenom Tommy Crane, nitko se nije niti osvrnuo. Bio sam veoma dobar u prerušavanju. Za agente koji su me lovili bio sam modus operandi, a ne osoba s licem. Posljednji sam put iz kapele Serra izašao bijesan, zbunjen i ojaĎen, a utjehu sam našao u posjetu slikovitom gradiću San Juanu Capistranu, gdje sam prije zatvaranja u misijskoj trgovini kupio kipić Djevice. Nije se radilo o običnom kipiću. Bila je to figura koja je u naručju drţala malog Isusa i nije bila izraĎena od gipsa, nego od gipsanog platna. Činila se odjevenom i mekanom, premda to nije bila. Bila je odjevena i čvrsta. I bila je slatka. Figura malog Isusa imala je stila s malom glavicom nakrivljenom u jednu stranu, a Djevica je imala tek uplakano lice i dvije ruke koje su izranjale iz elegantne bijelo-zlatne haljine. Ubacio sam kutiju u auto i zaboravio na nju. Svaki put kada sam išao u Capistrano, a ni ovaj posljednji posjet nije bio nikakva iznimka, poslušao bih misu u novoj bazilici, velebnom oţivotvorenju velike crkve uništene 1812. Velika bi me bazilika uvijek ponovno impresionirala. Smirivala me. Bila je golema, skupa, romanička, i poput svih romaničkih crkava, ispunjena svjetlom. Posvuda zaobljeni lukovi i predivno oslikani zidovi. Iza oltara bila je još jedna zlatna oltarska pregrada prema kojoj se ona u kapeli Serra činila malenom. I ova je, kao i ona druga, bila prastara i dopremljena iz domovine, a prekrivala je cijeli straţnji zid svetišta gotovo do vrha. Svaki bi me put zaprepastila svojim zasljepljujućim zlatom. Nitko to nije znao, ali povremeno sam slao novac toj crkvi, premda rijetko pod istim imenom. Kupovao bih poštanske novčane uputnice te izmišljao šaljiva imena za pošiljatelja. U svakom slučaju, novac je stizao na odredište. U pregradi su svoje odgovarajuće niše imala četvorica svetaca – Sv. Josip s neizbjeţnim ljiljanom, veliki Sv. Franjo Asiški, Blaţeni Junipero Serra koji je u desnoj ruci drţao mali model misije, te pridošlica, barem za mene, indijanska svetica Blaţena Kateri Tekakwitha. Dok sam slušao sluţbu najviše me zaokupljao srednji dio pregrade. Tamo se nalazio sjajni raspeti Krist s krvavim rukama i stopalima, a iznad njega bradati lik Boga Oca ispod zlatnih zraka koje su dolazile od bijele golubice. Bilo je to Sveto Trojstvo, premda ga protestanti moţda i ne bi prepoznali, s trima doslovce prikazanim likovima. Kada se sjetite da je Isus postao čovjekom da nas spasi, tada likovi Boga Oca i Svetoga Duha u liku golubice mogu zbunjivati i biti dirljivi. Sin Boţji, zapravo, ima tijelo. Kakvo god bilo tumačenje, o tome sam razmišljao i u tome uţivao. Nije me bilo briga je li bilo doslovce ili sofisticirano, mistično ili svakodnevno. Bilo je prekrasno, sjajno, i nalazio sam utjehu gledajući ga, čak i kada sam se pjenio od mrţnje. Utjehu sam nalazio u molitvi ljudi oko sebe, u činjenici da sam na svetom mjestu kamo se dolazi da bismo bili

bliţe svetome. Ne znam. Zaboravio sam na sve samooptuţbe i pogledao u ono što se nalazilo preda mnom, baš kao što sam činio kada sam obavljao svoj posao odlučan oduzeti nečiji ţivot. Kada bih s klupe pogledao u raspelo, činilo mi se da sam naletio na prijatelja na kojega sam ljut te sam mu rekao: – Eto, opet ti, a još sam bijesan na tebe. Ispod slike umirućeg Gospodina nalazila se njegova blaţena majka, u liku Majke Boţje od Guadalupe kojoj sam se uvijek divio. Kada sam posljednji put bio tu, satima sam zurio u zlatni zid. To nije bila vjera. Bila je to umjetnost. Umjetnost zaboravljene vjere, umjetnost zanijekane vjere. To je bilo obilje, pretjerano i nekako smirujuće, čak i dok bih ponavljao: – Ne vjerujem u tebe i nikada ti neću oprostiti što nisi stvaran. Posljednji put sam nakon mise izvadio krunicu koju sam nosio još od djetinjstva i izmolio je, ali nisam razmišljao o otajstvima jer mi nisu ništa značila. Jednostavno sam se izgubio u monotonom ponavljanju: Zdravo Marijo, milosti puna – baš ne vjerujem da postojiš. Sada i u času smrti naše amen. Pa dovraga i s njima jesi li uopće ikada tu? Siguran sam da nisam jedini ubojica na ovom planetu koji odlazi na misu. Bio sam meĎu nekolicinom koja je slušala, mrmljala odgovore i katkad čak pjevala himne. Katkad bih primio i sveta pričest, ogrezao u grijeh, prkosan. Nakon toga bih klečao pognute glave i mislio: Ovo mora da je Pakao. Ovo mora da je Pakao. I Pakao će biti gori od ovoga. Uvijek je bilo vaţnijih i manje vaţnih kriminalaca koji su odlazili na misu sa svojim obiteljima i predsjedali podjelom sakramenata. Ne moram niti spominjati film o talijanskom mafijašu koji ne ţeli propustiti prvu pričest svoje kćeri. Ne ţele li to svi? Nisam imao obitelj. Nisam imao nikoga. Odlazio sam na misu radi sebe, zato što sam bio nitko. Tako je pisalo u mojim dosjeima u Interpolu i FBI-u: on je nitko. Nitko nije znao kako izgledam, ili odakle dolazim, ili gdje ću se sljedeći put pojaviti. Nisu znali niti da je moj poslodavac jedna jedina osoba. Kao što sam već rekao, za njih sam bio tek – modus ope- randi – koji su s godinama usavršili, popisujući nejasne maske koje su se loše vidjele na nadzornim kamerama, a nikada oštro i precizno. Ubojstva su opisivali na način koji je otkrivao dosta iskrivljeno tumačenje onoga što se zbilja dogodilo. Katkad bi gotovo pogodili. Bio sam nitko – mrtvac koji se kretao uokolo u ţivom tijelu. A radio sam za jednog čovjeka, svojeg šefa, onoga kojega sam, u dubini duše, nazivao Dobrim Čovjekom. Jednostavno mi nikada nije palo na pamet raditi za nekoga drugoga. Nitko drugi me nije mogao potraţiti zbog zadatka i nitko drugi nikada i neće. Dobri Čovjek mogao je biti bradati Bog s pregrade, a ja njegov umirući sin. Duh Sveti bio je duh koji nas je povezivao jer bili smo povezani, u to nikada nisam sumnjao, i nikada nisam razmišljao dalje od njegovih naredbi. To je svetogrĎe. Pa što onda? A kako sam znao sve to o policijskim i agencijskim dosjeima? Moj predragi šef oduvijek je imao svoje veze i zajedno bismo se na telefonu smijali informacijama koje su do njega dolazile. Znao je kako izgledam. One noći kada smo se upoznali, prije nekih deset godina, nisam bio prerušen. No, sada ga je uznemiravalo to što me godinama nije vidio. Ali uvijek sam bio tamo kada bi nazvao, a kad god bih odbacio mobitel, obavijestio bih ga o novim brojevima. Na početku mi je pomagao u vezi s laţnim ispravama, putovnicama,

vozačkim dozvolama i sličnim stvarima, a sada već dugo znam kako mogu sam nabaviti sve što trebam te kako zbuniti one od kojih sam nabavljao. Dobri Čovjek nije sumnjao u moju odanost. Javljao sam mu se svaki tjedan, zvao me on ili ne. Katkad bih na trenutak ostao bez daha kad bih mu začuo glas, samo zato što je još bio tamo i što mi ga sudbina nije oduzela. Naposljetku, ako je jedan čovjek cijeli tvoj ţivot, tvoj poziv, tvoja potraga, pa, tada ćeš se bojati da ga ne izgubiš. – Lišče, ţelim sjesti s tobom, katkad bi rekao. – Znaš, kao što smo običavah prvih nekoliko godina. Ţelim znati odakle dolaziš. – Njeţno bih se nasmijao. – Šefe, volim zvuk vašega glasa, odgovorio bih. – Lišče, zapitao me jednom zgodom, – znaš li ti sam odakle dolaziš? Na to sam se nasmijao, ali ne njemu, nego svemu. – Znate, šefe, rekao sam više nego jedanput, – imam i ja pitanja koja bih vam htio postaviti kao, primjerice, tko ste vi zapravo i za koga radite. Ali ništa ne pitam, zar ne? – Odgovori bi te iznenadili, rekao je i nastavio: – Već sam ti jedanput rekao, mali, da radim za dobre momke. – I na tome je i ostalo. Dobri momci. Dobra banda ili dobra organizacija? I kako sam trebao znati za koga? A bilo je vaţno, jer sam izvršavao točno ono što bi zahtijevao, dakle kako sam mogao biti dobar? Ali mogao sam sanjariti, povremeno, da se on nalazi na strani dobra, kako ima odobrenje vlade, kako je sve raščistio, što je mene činilo dijelom pješaštva i dobrim dečkom. Zato sam ga i zvao Dobri Čovjek i govorio sam sebi: Pa, možda zbilja radi za FBI, ili možda za Interpol. Možda sve to što činimo nešto znači. Ali da budem iskren, nisam vjerovao u to. Ubijao sam. I od toga ţivio. Činio sam to kako bih mogao nastaviti ţivjeti. Ubijao sam ljude. Ubijao sam ih bez upozorenja i bez objašnjenja. Dobri Čovjek moţda se i ubrajao meĎu dobre momke, ali ne i ja. – Šefe, vi me se ne bojite, zar ne? – jednom sam ga zgodom upitao i nastavio: – Ne bojite se da sam malo lud i da ću vas jednog dana napustiti ili se okrenuti protiv vas? Jer mene se, šefe, ne trebate bojati. Ja sam posljednja osoba na svijetu koja bi vam učinila bilo što naţao. – Sinko, ne bojim se, odgovorio je i dodao: – Ali zabrinut sam za tebe. Brinem se jer si bio još dijete kada sam te uzeo k sebi. Brinem se... kako ćeš preţivjeti noć. Ti si najbolji kojeg imam i katkad je i odviše lako nazvati te jer si uvijek na raspolaganju i nikada nema problema, a ja ne moram previše objašnjavati. – Šefe, vi volite govoriti. To je jedna od vaših odlika. Ja nisam takav. Ah reći ću vam nešto. Nije mi lako. Uzbudljivo svakako jest, ali lako nije. A katkad mi jednostavno oduzima dah. Ne sjećam se što je odgovorio na tu malu ispovijed, samo da je dugo govorio, objašnjavajući, meĎu ostalim, kako je povremeno provjeravao sve ostale koji su radili za njega. Njih je viĎao, poznavao, posjećivao... – Šefe, sa mnom se to neće dogoditi, pokušao sam ga razuvjeriti. – Ono što čuješ ono je što ćeš dobiti. A sada me čekao zadatak u Mission Innu. Sinoćnji poziv probudio me iz sna u mojem stanu na Beverly Hillsu. I nije mi se nimalo svidio.

POGLAVLJE DRUGO O ljubavi i vjernosti KAO ŠTO SAM VEĆ REKAO, NA MJESTU HOTELA U

Riversideu pod imenom

Mission Inn, nikada se nije nalazila misija. Taj je hotel bio san jednog čovjeka, golema graĎevina ispunjena dvorištima, sjenicama skrivenima u zelenilu, klaustrima u stilu misija, s kapelicom za vjenčanja i mnoštvom zgodnih gotičkih elemenata, uključujući i teška drvena vrata nadsvoĎena lukovima te kipove Sv. Franje u nišama, pa čak i zvonike i najstarije zvono kršćanskoga svijeta. Hotel je bio mješavina elemenata koji su upućivali na svijet misija s jednog kraja Kalifornije na drugi. Sluţilo im je na čast zato što su ljudi često mislili kako je hotel veličanstveniji i ljepši od samih ruševnih misija. Mission Inn je bio nepogrešivo ţiv, topao i gostoljubiv te je uvijek odzvanjao vedrim glasovima, veseljem i smijehom. Vjerujem da je graĎevina od početka bila labirint koji se razvio u rukama novih vlasnika tako da je sada imao sve pogodnosti vrhunskog hotela. Tamo se čovjeku bilo lako izgubiti u šetnji po terasama, slijedeći mnogobrojne stube, lutajući kroz unutarnja dvorišta, ili jednostavno dok bi pokušavao pronaći svoju sobu. Ljudi su gradili takve nevjerojatne nastambe jer su ih vodile vizije, ljubav prema ljepoti, nade i snovi. Bezbrojne su bile rane večeri kada je Mission Inn vrvio sretnim ljudima, mladenkama koje su fotografirali na nekom od balkona, obiteljima koje su veselo tumarale uokolo dok su se u restoranima odrţavale ţivahne zabave na kojima se svirao klavir, na kojima se pjevalo... Katkad bi se u glazbenoj sobi odrţavao kakav koncert. U hotelu se pouzdano moglo računati na praznično raspoloţenje koje bi me tamo uvijek obuzelo i na trenutak mi donijelo smirenje. Volio sam ljepotu koja je pokretala vlasnike toga mjesta i volio sam njegovu pretjeranost te sam dijelio tu ljubav prema viziji ostvarenoj gotovo do boţanskih krajnosti. Ja nisam imao ni planova, ni snova. Bio sam tek glasonoša, utjelovljenje svrhe – otiđi i učini to, a ni po čemu čovjek. Čovjek bez doma, čovjek bez imena, čovjek bez snova uvijek se ponovno vraćao u Mission Inn. Moglo bi se reći da sam volio njegov rokoko i besmislenost. Ne samo da je odavao počast svim kalifornijskim misijama, nego je djelomice utjecao i na arhitekturu grada. U ulicama koje su ga okruţivale na svjetiljke su bila obješena zvona. Neke javne zgrade bile su izgraĎene u istom, – misijskom, stilu. SviĎala mi se ta namjerno stvorena neprekidnost. Sve je bilo izmišljotina, baš poput mene. Bila je to mješavina, na isti način na koji sam to bio i ja pod slučajnim imenom Sretni Lisac. Uvijek sam se dobro osjećao dok bih prolazio kroz nad- svoĎeni ulaz koji su nazivali

campanario (zid pod zvonikom), zbog mnogobrojnih zvona koja su ga urešavala. Volio sam divovske paprati i visoke palme, njihova tanka debla omotana treperavim svjetlima. Volio sam cvjetne gredice svijetlih petunija uz prednju šetnicu. Na svakom od hodočašća provodio sam dosta vremena u javnim prostorijama. Često sam odlazio u veliko mračno predvorje kako bih pogledao bijeli mramorni kip rimskog dječaka koji vadi trn iz stopala. Smirivala me sjenovita unutrašnjost. Volio sam smijeh i vedrinu obitelji. Smjestio bih se u jedan od onih velikih udobnih stolaca, udisao prašinu i promatrao ljude. SviĎala mi se dobrohotnost koju je to mjesto obično izazivalo kod ljudi. Uvijek sam ručao u hotelskom restoranu. Trg je bio prekrasan, s višekatnim zidovima s okruglim prozorima te zaobljenim balkonima, i otvorio bih New York Times i jeo u sjeni nekoliko crvenih suncobrana. Unutrašnjost restorana nije bila ništa manje uzbudljiva – donji dio zidova bio je obloţen svijetloplavim pločicama nad kojima su se nadvijali beţ lukovi umjetnički oslikani istovjetnim granama loze. Izrezbareni stop bio je oslikan kao plavo nebo s oblacima, pa čak i sićušnim pticama. Zaobljena unutarnja vrata bila su obloţena zrcalima, a slična vrata koja su vodila na trg u unutrašnjost su donosila sunce. Ugodan ţamor gostiju podsjećao je na ţubor vode u fontani. Lijepo. Lutao sam mračnim hodnicima i različitim dijelovima oku ugodnoga, ali prašnjavog tepiha. Zastao sam u atriju, pred kapelom Sv. Franje i promotrio golem urešeni okvir vrata, remekdjelo izliveno od betona u stilu Churriguera. Bilo bi mi toplo oko srca dok sam promatrao neizbjeţno izdašne i naizgled vječite pripreme za vjenčanje, s jelima na gozbi koja su se posluţivala na stolovima urešenim stolnjacima i u ulaštenom srebrnom posudu, dok su ljudi nestrpljivo milili uokolo. Otišao sam na najvišu terasu i oslonjen na zelenu ţeljeznu ogradu, gledao dolje na trg ispred restorana i na veliki nirnberški sat preko puta. Često sam čekao da odzvoni, kao što je i činio svakih petnaest minuta. Htio sam vidjeti izlazak velikih figura iz niše ispod sata. Ima nečega moćnog u satovima. Kada god ubijem neku osobu, zaustavim joj sat. Satovi samo mjere vrijeme koje nam je na raspolaganju da učinimo nešto sa sobom, da otkrijemo u nama nešto što nismo znali da postoji. Često sam, dok sam ubijao ljude, pomišljao na Duha iz Hamleta. Na pamet bi mi pala njegova tragična tuţaljka vlastitu sinu: U cvijetu svojih grijeha istrgnut... bez obračuna na strašni poslat sud, sa svima svojim grijesima na glavi. O tome sam razmišljao svaki put kada bi me zaokupila pitanja ţivota ili smrti, ili satovi. U Mission Innu nije bilo ničega što nisam volio, pa čak ni glazbene sobe ili kineske sobe ili najmanjeg kutka ili pukotine. Moţda mije bio toliko drag jer je, bez obzira na sva svoja zvona i satove, zapravo bio bezvremenski i tako vješto sastavljen od stvari iz različitih razdoblja da je mogao običnu osobu dovesti do ludila. Što se tiče apartmana Amistad, apartmana za mladen- ce, odabrao sam ga zbog stropa u obliku kupole na kojem je bio naslikan sivkasti krajolik i golubice kako se kroz maglu uspinju u nebo, a na vrhu se nalazila osmerokutna kupola s prozorima od obojenog stakla. I u toj sam sobi našao zaobljene lukove – izmeĎu blagovaonice i spavaće sobe te u obliku teških dvokrilnih vrata koja su vodila na terasu. I tri visoka prozora uz krevet bila su nadsvoĎena lukovima. U spavaćoj sobi nalazio se veliki kamin od sivog kamena, hladan i prazan i pocrnio, ali još

uvijek prekrasan okvir za zamišljenu vatru. A ja sam imao sjajnu maštu. Zato sam i bio tako dobar ubojica. Stalno sam smišljao nove načine kako to učiniti i kako se izvući. Teški zastori prekrivali su tri prozora koja su se protezala preko cijelog zida okruţujući veliki antikni krevet s baldahinom iznad uzglavlja. Visoko uzglavlje bilo je od tamnoga izrezbarenog drva, a u podnoţju su se nalazili niski obli stupovi takoĎer s rezbarijama. Krevet je u meni budio sjećanja na New Orleans, naravno. New Orleans je nekoć bio dom, dom djeteta u meni koje je tamo i umrlo. Taj dječak nikada nije upoznao luksuz spavanja u krevetu s baldahinom iznad uzglavlja. Zbilo se to u jednoj drugoj zemlji, A osim toga, djevojka je ionako mrtva. Nisam posjetio New Orleans otkako sam postao Sretni Lisac, i mislio sam da se nikada neću tamo vratiti i da tamo nikada neću spavati u jednom od antiknih kreveta s baldahinom. U New Orleansu bila su zakopana vaţna tijela, ali ne ona ljudi koje sam otpremio na drugi svijet prema nalogu Dobrog Čovjeka. Za mene su vaţna tijela bila ona mojih roditelja i mojega malog brata Jacoba i sestrice Emily – svi su tamo umrli, a ja zapravo nisam imao pojma gdje bi se njihova tijela doista mogla nalaziti. Sjećam se da se u obitelji govorkalo o komadu zemlje na starom groblju Sv. Josipa, tamo na Washingtonskoj aveniji, u opasnom susjedstvu. Moja je baka bila tamo pokopana. Ali nisam se mogao sjetiti jesam li ikada bio tamo. Moj otac mora da je leţao u grobu u blizini zatvora u kojem je ubijen noţem. Moj je otac bio pokvaren policajac, grozan muţ i grozan otac. Ubijen je dva mjeseca nakon što je počeo sluţiti doţivotnu kaznu. Ne. Nisam znao gdje mogu pronaći grob na koji bih poloţio cvijeće za bilo koga od njih, a i da jesam, svakako ga ne bih poloţio na njegov grob. U redu. Dakle, moţete zamisliti kako mi je bilo kada mi je Dobri Čovjek rekao daje sljedeća meta u Mission Innu. Najbezočnije ubojstvo trebalo je ukaljati moju utjehu, moju razonodu, moj njeţno vodeni delirij, moje utočište... Moţda me to samo New Orleans drţao u naručju, samo zato što je bio star i škripav i besmislen te namjerno i slučajno slikovit. Dajte mi njegove sjenice zaklonjene lozom, bezbrojne toskanske posude ispunjene geranijama boje lavande i stablima naranči, njegove dugačke trjemove natkrivene crvenim crijepom. Dajte i beskrajne ţeljezne ograde s uzorcima kriţa i zvona. Dajte mi njegove mnogobrojne vodoskoke, kipiće anĎela od sivog kamena koji su se nalazili iznad ulaza u apartmane, pa čak i njegove prazne niše i ćudljive zvonike. Dajte mi visoke potporne lukove koji uokviruju tri prozora one sobe u kutu na posljednjem katu hotela. I dajte mi zvona koja su tamo cijelo vrijeme brujala. Dajte mi pogled na planine u daljini, katkada prekrivene blještavim snijegom. I dajte mi ugodan mračni restoran s odrescima i najboljim jelima izvan New Yorka. Pa, moglo se raditi o ubojstvu u Misiji Sv. Ivana Kapis- transkog, što bi bilo još gore, ali ni to nije bilo mjesto gdje sam u miru lijegao na počinak. Dobri Čovjek je uvijek lijepo razgovarao sa mnom i mislim da sam mu odgovarao na isti način. Objasnio je: – Čovjek je Švicarac, bankar, pere novac, povezan je s Rusima, i ne bi vjerovao u što su sve upleteni... sve mora biti obavljeno u njegovoj hotelskoj sobi. Ta soba bila je... moja soba.

Zanijemio sam. Ne pisnuvši, izgovorio sam zakletvu, molitvu: Bože, pomozi mi. Ne tamo. Najjednostavnijim rječnikom, imao sam loš osjećaj, osjećaj da padam. Na pamet mi je pala najgluplja molitva iz mojega starog repertoara, ona koja je u meni budila najviše bijesa: AnĎele Boţji, čuvaru moj, kojega mi je za čuvara dao dobri Bog: danas i uvijek uza me stoj. Prosvjetljuj me, čuvaj i upravljaj. Osjećao sam slabost dok sam slušao Dobrog Čovjeka. Snašla me sudbina. Nema veze. Taj osjećaj treba pretvoriti u bol. Treba ga pretvoriti u pritisak, a tada će mi biti dobro. Osim toga, podsjetio sam samoga sebe, jedna od tvojih glavnih prednosti jest to što misliš da će svijet biti bolji bez tebe. Dobra stvar za svaku osobu koju sam tek trebao ubiti. Zbog čega ljudi poput mene nastavljaju ţivjeti dan za danom? Što je ono Dostojevski rekao o tome kroz usta Velikoga inkvizitora? Bez čvrste ideje o cilju u vlastitu ţivotu, čovjek ne pristaje nastaviti ga. Vraga ne pristaje. Ali svi znamo da je Veliki inkvizitor bio zao i da je pogriješio. Ljudi nastavljaju čak i kada su okolnosti nepodnošljive. Nitko to nije znao bolje od mene. – To mora izgledati kao srčani udar, rekao je šef i dodao: – Bez poruke, tek sitni odbitak. Dakle, ostavi mobitele i prijenosno računalo. Sve ostavi kao što si zatekao, osim što čovjek mora biti mrtav. Ţena te nikako ne smije vidjeti. Ako ubiješ i nju gotovo je s tvojom krinkom. A ţena je skupa kurva. – Pa što radi s njom u apartmanu za mladence? – upitao sam jer apartman Amistad bio je upravo to, apartman za mladence. – Ona se ţeli udati. Pokušala je u Vegasu, ali joj nije uspjelo i sada ga pokušava odvući u kapelicu na tom ludome mjestu kamo ljudi odlaze vjenčati se. To je mjesto poznato. Lako ćeš ga pronaći, kao i apartman za mladence. Iznad njega nalazi se kupola obloţena keramičkim pločicama. Lako ćeš je uočiti s ulice prije nego što kreneš u izvidnicu. Znaš što trebaš učiniti. Znaš što trebaš učiniti! Odnosilo se to na krinku, pristup, izbor otrova koji ću mu uštrcati i izlazak koji se ne smije razlikovati od ulaska. – Evo što sam doznao, dodao je šef i nastavio: – Muškarac ostaje u apartmanu dok je ţena u kupnji. Model ponašanja iz Vegasa – ona izlazi iz apartmana oko deset nakon što je sat i pol vrištala na njega. Moţda odlazi na ručak. Moţda pije, ali na to se ne moţemo osloniti. UĎi čim ona izaĎe iz sobe. On će imati uključena dva računala, a moţda i dva mobitela. Učini to kako treba. Zapamti – srčani udar. Neće biti vaţno bude li se sva oprema pokvarila. – Mogao bih presnimiti podatke s mobitela i s računala, dodao sam. Bio sam ponosan na svoje vještine u tom području i na to što bih pokupio svaki komadić opreme koji se mogao dekodirati. To je prije deset godina bila moja posjetnica za Dobrog Čovjeka, to, i velika nemilosrdnost. I sada sam ţivio s tim. – Netko bi se mogao zakvačiti za to, odgovorio je i dodao: ,,A tada bi shvatili da je bilo naručeno. To ne mogu dopustiti. Lišče, pusti to. Učini kao što sam rekao. Radi se o bankaru. Ako ovo ne obaviš kako treba i on se ukrca u zrakoplov za Zurich, u škripcu smo. Šutio sam. Katkad bismo ostavili poruku, a drugi put bismo se šuljali kao mačke u pokrajnjoj ulici – i

ovaj put je trebalo biti tako. Moţda je to na neki način bio i blagoslov. Namještenici toga jedinoga mjesta na kojem sam nalazio utjehu i gdje mi je bilo drago što nisam pod zemljom, neće brujati o ubojstvu. Nasmijao se kao i obično: – Onda? Nećeš me ništa pitati? Odgovorio sam kao i obično: – Ne. Mislio je na činjenicu da me nije zanimalo zašto baš tu osobu ţeli maknuti s lica zemlje. Nije me zanimalo o kome je riječ. Nisam ţelio znati imena. Bilo mi je vaţno da je on tako ţelio. No, uvijek je navaljivao s tim pitanjem, a moj je odgovor uvijek bio isti. Rusi, bankari, pranje novca – bio je to zajednički okvir, ali ne i motiv. Bila je to igra koju smo nas dvojica igrali još od one noći kada smo se upoznali, ili kada sam mu bio prodan, ili ponuĎen – kako god netko opisao taj izvanredni razvoj dogaĎaja. – Bez čuvara, bez pomoćnika, dodao je. – Sam je. Čak i da ima nekoga, znaš kako to riješiti. Znaš što trebaš učiniti. – Već razmišljam o tome. Ne brini se. Prekinuo je bez pozdrava. Mrzio sam tu situaciju. Činila se pogrešnom. Nemojte se smijati. Ne kaţem da sam se dobro osjećao pri ostalim ubojstvima u kojima sam sudjelovao. Ţelim reći da je u ovom slučaju postojala opasnost koja je ugroţavala moju ravnoteţu, a samim time i ţeljeni ishod. Što ako se nikada više neću moći vratiti i mirno spavati pod tom kupolom? Zapravo, prilično sam siguran da će se nešto slično dogoditi. Mladić svijetlih očiju koji je katkad donosio lutnju neće se više pojaviti niti dijeliti napojnice od dvadeset dolara i toplo se smješkati svima. A sve to zato što je jedan drugi mladi čovjek, dobro prerušen, donio ubojstvo u srce cijelog sna. Na trenutak mi se učinilo budalastim to što sam se usudio boraviti tamo, tiho svirati lutnju pod kupolom, leţati na krevetu i zuriti u baldahin ili satima promatrati kupolu boje plavog neba. Naposljetku lutnja je bila poveznica s dječakom koji je nestao iz New Orleansa i što ako neki dobronamjerni roĎak još traga za njim? Imao sam dobronamjernih roĎaka i volio sam ih. A svirači lutnje su rijetki. Moţda je bilo vrijeme da aktiviram bombu, prije nego što to netko drugi učini. Ne smije biti pogreške. Nikako. Vrijedilo je svirati lutnju u toj sobi, tiho prebirati po njezinim ţicama i sjećati se melodija koje sam nekada volio. Koliko je ljudi znalo što je lutnja, ili kako zvuči? Moţda su ih i vidjeli na renesansnim slikama, ali sigurno nisu znali da ta glazbala i danas postoje. Nije mi bilo stalo. Toliko sam volio svirati u apartmanu Amistad da me nije bilo briga je li me posluga čula ili vidjela. Volio sam to, onako kao što sam volio svirati crni klavir u apartmanu u Four Seasonsu na Beverly Hillsu. Bio sam prilično siguran da u svojem stanu nisam odsvirao ni jednu notu. Ne znam točno zašto. Zurio bih u lutnju i razmišljao o boţičnim anĎelima s lutnjama na lijepo oslikanima boţičnim čestitkama. Razmišljao bih o anĎelima koji su visjeli s grana boţičnih drvaca. AnĎele Boţji, čuvaru moj... Jednom zgodom, dovraga, prije neka dva mjeseca u Mission Innu skladao sam melodiju za tu staru molitvu, tako renesansnu, tako uznemirujuću. A jedino sam ja bio uznemiren. I tako sam sada morao smisliti krinku kako bih zavarao ljude koji su me vidjeli toliko puta, ali šef je rekao da je posao neodgodiv. Zapravo, moţda ga djevojka uspije već sutra nagovoriti na ţenidbu. Misija je znala tako utjecati na ljude.

POGLAVLJE TREĆE Smrtni grijeh i smrtna tajna sličnu onoj u New Yorku: četiri oslikana dostavna vozila od kojih je na jednom bila oglašena vodoinstalaterska tvrtka, na drugome cvjećar, jedno je bilo obojeno u bijelo s crvenom rotirkom na krovu tako da je nalikovalo na posebno vozilo hitne pomoći, a posljednje je bilo rabljeno vozilo majstora za sitne popravke s hrpom zahrĎalog otpada u straţnjem dijelu. Drugi ljudi na ta su vozila obraćali pozornost kao i na slavni nevidljivi avion Wonder Woman1 . Rabljena limuzina privlačila bi previše pozornosti. A uvijek sam vozio mrvicu prebrzo, sa spuštenim staklima i rukom izbačenom van, i zapravo me nitko nije zapaţao. Katkad sam i pušio, tek toliko da zaudaram po duhanu. Ovaj put sam se odlučio za cvjećarsko vozilo. To je nedvojbeno bio najbolji izbor, posebice za hotel u kojem su se turisti i gosti slobodno miješali i slobodno se šetali uokolo, ulazeći i izlazeći kamo su htjeli, a da ih nitko nikada nije upitao kamo su krenuli ili imaju li ključ od sobe. Odlučnost je uvijek – palila – u hotelima i bolnicama, kao i odmjereno kretanje. Svakako će uspjeti i u Mission Innu. Nitko ne zapaţa tamnokosog raščupanog muškarca u zelenoj košulji s imenom cvjećarnice na dţepu, koji nosi umrljanu platnenu vreću na ramenu i skroman buket ljiljana u zemljanom loncu omotanom staniolom. I nitko ga ne zapaţa dok ulazi kratko kimnuvši vrataru, čak i da im je palo na pamet pogledati u njegovu smjeru. Dodajte tomu vlasulju i naočale s velikim okvirima koje su potpuno promijenile uobičajen izraz mojeg lica. U ustima sam imao mobilni aparatić za zube zbog kojega sam šuškao. Nosio sam vrtlarske rukavice koje su skrivale znatno vaţnije plastične rukavice. Platnena vreća koju sam nosio na ramenu zaudarala je na tresetišnu mahovinu. Drţao sam lonac s ljiljanima kao da će se svaki čas razbiti. Šepao sam na lijevu nogu i odmahivao glavom u pravilnim razmacima – dvije stvari koje je bilo tko mogao zapaziti čak i ako ne uoči ništa drugo. Ugasio sam cigaretu na cvjetnoj lijehi uz glavnu stazu. Netko bi to mogao zapamtiti. Za posao sam pripremio dvije šprice, a bila mi je potrebna samo jedna. Ispod hlača sam, privezan uz gleţanj, imao mali pištolj iako sam se grozio i same ideje o njegovu korištenju, a – ako je to nešto značilo – u rever uštirkane košulje s nazivom tvrtke sakrio sam tanku plastičnu oštricu, čvrstu i dovoljno oštru da prereţe čovjekov vrat ili mu iskopa oba oka. Plastika je bila oruţje koje mi je najviše odgovaralo kada bih se našao u problemima, ali to se dosad nije dogodilo. Grozio sam se krvi. Grozio sam se takve okrutnosti. Prezirao sam okrutnost u bilo kojem obliku. Sve je moralo biti savršeno. U dosjeima su me nazivali Perfekcionist, Nevidljivi čovjek i Lopov u noći. Računao sam da ću špricom moći obaviti cijelu stvar, očito, jer je srčani napad bio ţeljeni U LOS ANGELESU SAM IMAO GARAŢU,

1 Wonder Woman: junakinja iz stripa (nap. prev.).

ishod. Takva šprica mogla se kupiti bilo gdje jer su se njome koristili dijabetičari, pa je imala mikroiglu koju neki ljudi ne mogu niti osjetiti. Otrov koji sam planirao upotrijebiti bio je pomiješan s dosta velikom dozom sredstva za ublaţavanje učinaka jednoga drugog lijeka koji se moţe kupiti bez recepta, a gotovo trenutačno omami čovjeka tako da je već dugo u komi prije negoli mu otrov dopre do srca. Za manje od jednoga sata više neće biti tragova tih lijekova u krvotoku ţrtve. Obdukcijom se neće otkriti ništa. Gotovo svaka kemijska mješavina kojom sam se koristio mogla se kupiti u bilo kojoj ljekarni diljem zemlje. Zaprepašćujuće je što sve moţeš naučiti o otrovima ako ţeliš naškoditi nekomu i ako te nije briga što će se dogoditi s tobom, i imaš li još moţda dušu i srce ili ne. Na raspolaganju sam imao barem dvadesetak različitih. Lijekove sam kupovao u malim količinama u ljekarnama u predgraĎima. Povremeno sam se koristio i lišćem oleandra, a oleandar je rastao posvuda po Kaliforniji. Znao sam kako se koristiti otrovom sjemenki ricinusa. Sve je teklo prema planu. Stigao sam prije devet i trideset. Crna kosa, naočale s crnim okvirima... miris cigareta na prljavim rukavicama. Na najviši sam kat otišao škripavim malim liftom zajedno s još dvoje ljudi koji me nisu niti pogledali, a zatim sam hodao vijugavim hodnicima dok nisam izašao na zrak i, prošavši pokraj vrta s biljkama, došao do zelene ograde iznad dvorišta. Naslonio sam se i promatrao sat. Sve to bilo je moje. Lijevo se nalazila dugačka terasa natkrivena crvenim crijepom, dugačak pravokutni vodoskok koji je izbacivao vodu kroz mlaznice u obliku urni, sa sobom na kraju i ţeljeznim stolom i stolcima ispod zelenog suncobrana točno preko puta dvokrilnih vrata. Prokletstvo. Tako sam volio izleţavati se na suncu, na svjeţem kalifornijskom povjetarcu, baš za tim stolom. Bio sam u iskušenju zaboraviti na ovaj posao i sjesti za stol dok mi srce ne prestane divlje udarati, a zatim jednostavno otići i ostaviti lonac sa cvijećem. Netko će ga već uzeti. Sporo sam se vukao gore-dolje po terasi i čak sam se prošetao oko srednjeg dijela, očaran kruţnim stubama koje su se spuštale u prizemlje, i pretvarao se da provjeravam brojeve na vratima, ili jednostavno razgledavam kao i svi ljudi koji su besciljno tumarali po hotelu. Pa gdje piše da dostavljač ne moţe malo razgledati? Naposljetku je iz apartmana Amistad izašla ţena i zalupila vratima. Velika crvena koţna torba s patentnim zatvaračem i vrtoglavo visoke potpetice ukrašene šljokicama i zlatom, uska suknja, zavrnuti rukavi i razbarušena plava kosa... predivna i nedvojbeno skupa. Hodala je brzo, kao da je ljuta, a vjerojatno je i bila. Pribliţio sam se sobi. Kroz prozor blagovaonice vidio sam nejasne obrise bankara skrivenoga bijelim zastorima, pogrbljenog nad računalom na stolu. Nije osjetio da ga promatram, nije ga više bilo briga za promatrače jer su ga turisti vjerojatno gledali već cijelo jutro. Razgovarao je na sićušni telefon koristeći se slušalicama i istodobno kuckao ključevima. Došao sam do dvokrilnih vrata i pokucao. Najprije se nije obazirao. Zatim je odrješito prišao vratima, širom ih otvorio, promotrio me i progovorio: – Što je? – Od uprave, gospodine, s poštovanjem, odgovorio sam uobičajenim promuklim šapatom jer sam teško izgovarao riječi zbog mobilnog aparatića za zube u ustima. Pruţio sam mu ljiljane. Bili su prekrasni. Prošao sam pokraj njega prema kupaonici mrmljajući nešto o vodi i kako cvijeću treba voda,

pa se čovjek, sleg- nuvši ramenima, vratio za stol. Otvorena kupaonica bila je prazna. Moţda se netko i nalazio u malom WC-u, ali to se činilo malo vjerojatnim jer nisam čuo ni jedan jedini zvuk. Za svaki slučaj otišao sam provjeriti i natočio vodu u posudu. U apartmanu nije bilo nikoga drugoga. Vrata na terasu bila su širom otvorena. Razgovarao je na telefon i lupkao po tipkovnici. Mogao sam vidjeti brojeve koji su se nizali na ekranu. Zvučalo je kao njemački, i razumio sam samo da mu netko ide na ţivce i da je općenito ljut na cijeli svijet. Razmišljao sam kako su katkad bankari najlakše mete. Misle da ih štiti njihovo veliko bogatstvo. Rijetko se koriste zaštitarima, iako su im svakako potrebni. Prišao sam mu i stavio cvijeće na sredinu stola za obje- dovanje, ignorirajući nered koji je ostao od doručka. Nije ga bilo briga što mu stojim iza leĎa. Na trenutak sam se okrenuo i pogledao gore u poznatu kupolu. Promotrio sam beţ stabla borova naslikana uz njezinu bazu. Pogledao sam golubice koje su se kroz rijetke oblake uspinjale u plavo nebo. Petljao sam oko cvijeća. Volio sam miris ljiljana. Dok sam ga udisao navrla mi je blijeda uspomena na neko mirno i lijepo mjesto koje je uvijek mirisalo po cvijeću. Gdje se nalazilo? Je li to uopće bilo vaţno? Cijelo to vrijeme vrata na terasu ostala su širom otvorena i osjećao se svjeţi povjetarac. Slučajni prolaznik mogao je vidjeti krevet i kupolu, ali ne ni njega ni mene. Brzo samo došao do njegova stolca i u vrat mu ubrizgao trideset jedinica smrtonosne mješavine. Ne podignuvši pogled, dotaknuo je rukom mjesto uboda kao da tjera kukca, što gotovo uvijek svi učine, a ja sam dodao, spremajući špricu u dţep: – Gospodine, a napojnica za siromašnog dostavljača? Okrenuo se. Nagnuo sam se nad njim, zaudarajući na tresetnu mahovinu i cigarete. Njegove ledene oči bijesno su me promatrale. A onda mu se lice počelo mijenjati. Lijeva ruka pala je s tipkovnice, a desnom je pokušavao dosegnuti slušalice. Ispale su. Pustio je da mu i ta ruka padne. Telefon je skliznuo sa stola, a lijeva mu je ruka skliznula na lijevu nogu. Lice mu je bilo mlitavo i mekano, s njega je nestalo svake ratobornosti. Borio se za dah i pokušavao zadrţati ravnoteţu desnom rukom, ali nikako nije mogao napipati rub stola. Ipak ju je uspio podignuti prema meni. Brzo sam skinuo vrtlarske rukavice. Nije niti opazio. Zapravo sumnjam da je bio u stanju bilo što primijetiti. Pokušao je ustati, ali nije mogao. – Pomognite mi, prošaptao je. – Da, gospodine, odgovorio sam. – Samo sjednite dok ne proĎe. Još sam imao plastične rukavice, pa sam isključio računalo i okrenuo ga u stolcu tako da je tiho pao naprijed na stol. – Da, rekao je na engleskome. – Da. – Gospodine, vama nije dobro, dodao sam. I nastavio: – Ţelite li da pozovem liječnika? Podignuo sam pogled i pogledao na praznu terasu. Nalazili smo se točno preko puta crnoga ţeljeznog stola i tada sam prvi put opazio da u toskanskim loncima zaraslima u geranije boje lavande rastu i visoka stabla hibiskusa. Sunce je bilo prekrasno. Pokušavao je doći do daha.

Kao što sam već rekao, prezirem okrutnost. Uzeo sam slušalicu fiksne linije i ne birajući brojeve rekao nešto u slušalicu. Hitno trebamo doktora. Glava mu je pala na stranu. Vidio sam da mu se oči zatvaraju. Mislim da je ponovno pokušao nešto reći, ali nije uspio. – Gospodine, dolaze, izgovorio sam. Već sam tada mogao otići, ali kao što sam rekao, prezirem okrutnost u bilo kojem obliku. U tom trenutku više nije mogao jasno vidjeti. Moţda nije vidio ništa. A tada sam se sjetio jedne informacije koju često čujemo u bolnicama, a ta je da se – sluh zadnji gubi. To su mi rekli kada mi je umirala baka, a ja sam htio baš u toj sobi gledati televiziju, dok je majka jecala. Na kraju je sklopio oči. Iznenadilo me da je bio u stanju to učiniti. Najprije su bile napola sklopljene, a zatim čvrsto zatvorene. Vrat mu je bio naboran. Nije se činilo da diše, nisam vidio nikakvo dizanje ili spuštanje prsnog koša. Pogledao sam preko njega, kroz bijele zastore, na terasu. Za crnim stolom, meĎu cvijećem u toskanskim loncima, na njegovu mjestu sjedio je čovjek i promatrao nas. Znao sam da s te udaljenosti ne moţe vidjeti kroz zastore. Mogao je vidjeti tek bjelinu i nazrijeti nečiji lik. Nije me bilo briga. Trebalo mi je još nekoliko trenutaka, a onda sam mogao bez opasnosti napustiti apartman posve siguran da sam posao obavio kako treba. Nisam dirao telefone ni računala, ali sam napravio mentalni popis svega što se tamo nalazilo. Na stolu su bila dva telefona, baš kao što je šef napomenuo. Jedan je, praznih baterija, leţao na podu. Sjetio sam se da je i u kupaonici bio telefon. Vidio sam još jedno računalo, no moţda je pripadalo ţeni jer je stajalo isključeno na stoliću ispred kamina, izmeĎu dvaju naslonjača. Dok sam sve to pamtio zapravo sam davao čovjeku vremena da umre, ali što sam dulje boravio u sobi, lošije sam se osjećao. Nisam bio potresen, samo ojaĎen. Nije me zanimao stranac na terasi. Neka zuri. Neka zuri ravno u sobu. Pogledao sam jesu li ljiljani okrenuti kako treba i obrisao ono malo vode prolivene po stolu. Dosad je već svakako bio mrtav. Osjećao sam kako me obuzima očaj, potpuna praznina, pa zašto ne? Provjerio sam mu bilo. Ništa nisam osjećao. Ali, bio je još ţiv. Shvatio sam to kada sam mu dodirnuo zglob. Poslušao sam ne bih li ga čuo kako diše, i na moje neugodno iznenaĎenje, čuo sam nečiji tihi uzdah. Nekoga drugoga. Nikako nije mogao biti tip s terase, premda je još netremice gledao u sobu. Prošao je neki par. Nakon toga neki je muškarac gledao oko sebe, a onda krenuo prema stubama predvorja. Pripisao sam to ţivcima, taj uzdah. Činilo se kao da mi je netko uzdahnuo tik uz uho, kao da mi šapće. Bila je to ova soba, mislio sam, ona me činila tjeskobnim jer sam je toliko volio, dok mi je potpuna ruţnoća ubojstva razdirala dušu. Moţda je soba uzdisala zbog saţaljenja. Htio sam vjerovati u to. Ţelio sam otići. A tada je moj jad postao još jači, onako kako mi se često dogaĎalo u takvim prigodama. Samo ovaj put je bio jači, toliko jači, i u mojoj je glavi progovorio neočekivanim jezikom. Zašto mu se ne pridruţiš? I sam znaš da bi trebao otići tamo kamo se on zaputio. Trebao bi ovaj čas uzeti taj mali pištolj koji ti je privezan za zglob na nozi i staviti ga pod bradu. Pucaj prema gore. Mozak će ti se moţda razletjeti po stropu, ali konačno ćeš biti mrtav i sve će biti tamno, tamnije nego sada, i bit ćeš odvojen od svih njih zauvijek, od svih njih – mame, Emily,

Jacoba, oca, oca kojemu ne moţeš izgovoriti ime i svih onih, poput ovoga tu, koje si osobno i nemilosrdno ubio. Učini to. Ne oklijevaj. Učini to. Podsjetio sam se da takve teške depresije nisu ništa neobično, kao ni nemilosrdna ţelja da svemu doĎe kraj te nemilosrdna i paralizirajuća opsjednutost podizanjem pištolja i konačnim pucnjem o kojemu je govorio glas. Iznenadila me njegova smjelost. Činilo mi se da je pokraj mene, a ne u meni i da to nije Sretni Lisac koji razgovara sam sa sobom, kao toliko puta dosad. Na terasi je stranac ustao od stola i ušao kroz otvorena vrata dok sam ga zaprepašteno gledao. Stajao je u sobi, pod kupolom, i promatrao me kako stojim iza umirućeg. Stranac je bio krupan, dosta impresivan, vitak, kuštrave guste crne kose i neobično blagih plavih očiju. – Gospodine, ovom čovjeku nije dobro, odmah sam rekao gurajući jezik u laţno nepce. – Mislim da mu je potreban liječnik. – Lišče, mrtav je, odgovorio je stranac te nastavio: ,,I ne slušaj glas u svojoj glavi. To je bilo tako neočekivano da nisam znao što učiniti ili reći. Ah čim je izgovorio te riječi, glas u mojoj glavi ponovno se oglasio. Završi s tim. Zaboravi na pištolj i njegovu neizbjeţnu nespretnost. U dţepu ti je još jedna šprica. Hoćeš li dopustiti da te uhvate? Ţivot ti je već sada pakao. Razmisli kako će tek biti u zatvoru. Šprica. Učini to sada. – Lišče, ignoriraj ga, rekao je stranac. Odisao je nevjerojatnom velikodušnošću. Toliko je bio usredotočen na mene da sam osjećao privrţenost i učinilo mi se, a da ni sam nisam znao zašto, da me voli. Svjetlo se pomaknulo. Mora da je sunce izašlo iza oblaka jer je u sobi odjedanput bilo svjetlije i vidio sam ga neobično jasno, premda sam imao naviku zapaţanja i pamćenja ljudi. Bio je moje visine i promatrao me njeţno i zabrinuto. Nemoguće. Ako znaš da je nešto nemoguće, što činiš? Što sam trebao učiniti u tom trenutku? Stavio sam ruku u dţep i napipao špricu. Tako je. Nemoj trošiti posljednje dragocjene minute svojega odvratnog postojanja pokušavajući ovo shvatiti. Zar ne vidiš da te Dobri Čovjek izdao? – Nije tako, rekao je stranac. Zurio je u mrtvaca, a na licu mu je bio izraz savršene tuge. Tada mi se opet molećivo obratio. – Lišče, vrijeme je da odemo. Vrijeme je da poslušaš što ti moram reći. Nisam mogao jasno misliti. Srce mi je udaralo, šumilo mi je u ušima, a prstom sam blago gurnuo plastični poklopac na šprici. Da, povuci se iz njihovih proturječnosti, zamki i laţi te njihove beskonačne sposobnosti da te iskorištavaju. Porazi ih. DoĎi. – DoĎi? – prošaptao sam. Riječi su se same odvojile od teme bijesa koja mi je bila na umu. Zašto sam pomislio – Dođi? – Ma, nije to tvoja misao, objasnio je stranac. – Kako ne vidiš da se iz petnih ţila upinje poraziti nas obojicu? I pusti sada tu špricu. Dok me gledao činio mi se mladim i poletnim... i tako me njeţno promatrao, ali u njemu nije bilo ničega mladenačkog dok ga je sunce prekrasno obasjavalo te se sve vezano za njega činilo tako jednostavno privlačnim. Tek sam sada uočio, pomalo mahnito, da na sebi ima jednostavno sivo odijelo i prekrasnu plavu svilenu kravatu. Ništa u tome nije bilo posebno dojmljivo, ali su mu zato lice i ruke upadali u oči. A izraz njegova lica pozivao je i praštao.

Praštao. Zašto bi me netko, bilo tko, tako promatrao? Ipak, imao sam osjećaj da me poznaje, da me poznaje bolje nego što sam sam sebe poznavao. Činilo mi se da zna sve o meni i tek sam tada shvatio da me tri puta zazvao po imenu. To je moralo biti zato što ga je poslao Dobri Čovjek. Sigurno su me izdali. To mi je bio posljednji posao s Pravim Čovjekom, a sada je ispred mene stajao bolji ubojica i on će dokrajčiti starog ubojicu koji je u ovom trenutku bio veća zagonetka nego što je to doista bio. Prevari ih, i učini to sada. – Poznajem te, rekao je stranac. – Poznajem te cijeli tvoj ţivot. I nije me poslao Dobri Čovjek. – Tiho se nasmijao i nastavio: – Zapravo, ne Dobri Čovjek kojeg toliko poštuješ, Lišče, nego netko drugi tko je doista Dobar Čovjek, rekao bih. – Što ţeliš? – Ţelim da poĎeš sa mnom. Ignoriraj glas koji te proganja. Dovoljno si ga dugo slušao. Pokušao sam procijeniti situaciju. Što bi moglo objasniti sve ovo? Stres zbog boravka u mojoj sobi u Mission Innu, ne... to nije bio dovoljan razlog. Mora da se radilo o otrovu, mora da sam unio nešto malo u organizam dok sam ga pripremao. Da, to je moralo biti to unatoč dvostrukim rukavicama; očito nisam sve napravio točno kako je trebalo. – Prepametan si ti za to, rekao je stranac. I tako se prepuštaš ludilu? Sada kada imaš moć okrenuti svima leĎa? Pogledao sam oko sebe. Pogledao sam na krevet s baldahinom iznad uzglavlja, pogledao sam u poznate tamnosmeĎe zastore. Pogledao sam u veliki kamin ispred kojega se u tom trenutku nalazio stranac. Pogledao sam sve pokućstvo i predmete u sobi koju sam tako dobro poznavao. Bi li se ludilo moglo tako snaţno manifestirati? Na koji je način moglo stvoriti tu posebnu iluziju? Taj lik sigurno nije bio tu preda mnom i ja nisam razgovarao s njim, a toplina na njegovu licu bila je samo konstrukcija mojega nesretnog uma. Ponovno se tiho nasmijao. Ali, drugi glas nije odustajao. Ne daj mu da ti oduzme špricu. Ako ne ţeliš umrijeti u ovoj sobi, proklet bio, onda izaĎi. NaĎi neki kutak u ovom hotelu, ionako ih sve tako dobro poznaješ, i tamo se dokrajči jednom za svagda. Tek jednu dragocjenu sekundu bio sam siguran da će lik ispred mene nestati ako krenem prema njemu. Učinio sam tako. Bio je postojan i opipljiv kao i prije. Ustuknuo je kako bi mi napravio mjesta i pokretom mi pokazao da mogu izići prije njega. Iznenada sam stajao na terasi, na suncu i boje oko mene činile su mi se tako čudesno ţivima i smirujućima i nije bilo nikakve ţurbe, nikakvog otkucavanja sata. Čuo sam kako je zatvorio vrata apartmana i pogledao ga dok je stajao pokraj mene. – Ne obraćaj mi se, ljutito sam dobacio i dodao: – Ne znam tko si, niti što ţeliš, niti odakle dolaziš. – Pozvao si me, odgovorio je svojim ravnomjernim ugodnim glasom. – Zazivao si me i prije, ali nikada tako očajnički kao danas. I ponovno sam imao osjećaj da isijava ljubav i beskonačno znanje te neobjašnjivo prihvaćanje onoga tko i što jesam. – Zvao sam te? – Molio si se, Lišče. Molio si se svojemu anĎelu čuvaru, a on je tvoj molitvu prenio meni. Ni za što na svijetu nisam to mogao prihvatiti. U istom me trenutku punom snagom pogodila spoznaja da Dobri Čovjek nikako nije mogao znati za moje molitve i da nikako nije mogao znati što mi se zbiva u glavi.

– Ja znam što ti se dogaĎa u glavi, rekao je stranac. Njegovo lice bilo je privlačno i puno povjerenja kao i prije. To je bilo to, puno povjerenja, kao da me se uopće nije imao razloga bojati, ni mene ni oruţja koje sam nosio, ili nekog očajničkog poteza koji bi mi mogao pasti na pamet. – Griješiš, blago je dodao, prilazeći bliţe i nastavio: – Postoje neki očajnički potezi, no ne bih htio da im pribjegneš. Zar ne prepoznaješ Vraga dok stoji pred tobom? Zar ne znaš da je on otac laţi? Moţda postoje posebni vragovi za ljude poput tebe, Lišče, jesi li ikada razmišljao o tome? Ruka mi je ponovno posegnula u dţep za špricom, ali sam je u istom trenutku zaustavio. – Posebni vragovi, pa vjerojatno postoje, rekao je stranac, – kao i posebni anĎeli. To znaš iz onih starih studija. Posebni ljudi imaju posebne anĎele, a ja sam tvoj anĎeo, Lišče. Došao sam ti ponuditi izlaz i ne smiješ, nikako ne smiješ posegnuti za tom špricom. Htio sam nešto reći, ali me preplavio očaj kao da me netko umotao u mrtvački pokrov, iako takvo što nikada nisam vidio. Jednostavno mi je na um pala ta slika. Znači tako ţeliš umrijeti? Lud u nekoj maloj ćeliji okruţen ljudima koji te muče kako bi iz tebe izvukli informacije? OtiĎi odavde. Idi. Idi tamo gdje moţeš staviti pištolj pod bradu i povući okidač. Znao si kada si dolazio ovamo, u ovu sobu, da ćeš to učiniti. Ovo je oduvijek trebalo biti tvoje posljednje ubojstvo. Pa zato si i ponio još jednu špricu. Stranac se smijao kao da si ne moţe pomoći. – Pa on pokušava ukloniti sve zapreke, tiho je rekao i dodao: – Ne slušaj ga. Ne bi tako oštro dizao glas da ja nisam tu. – Ne obraćaj mi se. Ne ţelim razgovarati s tobom, pro- tisnuo sam. Ususret nam je dolazio mladi par. Pitao sam se što vide. Izbjegli su nas, promatrajući opeke i teška vrata. Mislim da su se divili cvijeću. – Riječ je o geranijama boje lavande, rekao je stranac dok ih je promatrao u posudama koje su nas okruţivale. ,,A budući da ţele sjesti za stol, kako bi bilo da nas dvojica krenemo dalje? ,,U redu, idem dalje, ljutito sam rekao, – ali ne zato što ti tako kaţeš. Ne znam tko si. Ali reći ću ti nešto. Ako te poslao Dobri Čovjek, onda se pripremi za malu bitku jer ću te uništiti prije nego što sam padnem. Krenuo sam nadesno i počeo se spuštati kruţnim stubama prema golemome predvorju. Hodao sam brzo, namjerno i sigurno ušutkujući glas u svojoj glavi dok sam silazio od jednog odmorišta prema drugome i na kraju stigao u prizemlje. Tamo me čekao. – AnĎele Boţji, čuvaru moj, prošaptao je. Bio je naslonjen na zid, prekriţenih ruku, pribran, ali sada se uspravio i krenuo za mnom dok sam nastavljao hodati što sam brţe mogao. – Budi iskren sa mnom, rekao sam ispod glasa. – Tko si ti? – Mislim da nisi spreman povjerovati mi, rekao je njeţno i briţno kao i prije. – Radije bih da smo na cesti koja vodi natrag u Los Angeles, ali ako inzistiraš... Preznojavao sam se. Skinuo sam aparatić za zube i strgnuo gumene rukavice. Strpao sam ih u dţepove. – Budi paţljiv. Ako skineš taj poklopac sa šprice, izgubio sam te, rekao je, stiţući me. Kretao se brzo kao i ja dok smo se pribliţavali prednjoj šetnici hotela. Poznaješ ludost. Znaš kako izgleda. Ignoriraj ga. Prihvatiš li to što kaţe gotov si. Ulazi u taj kamiončić i gubi se odavde. Stani negdje pokraj ceste. Znaš što trebaš učiniti. Očaj je bio gotovo zasljepljujući. Stao sam kao ukopan. Bili smo ispod zvonika. Nismo se mogli nalaziti na ljepšem mjestu. Bršljan se penjao preko zvona, a ljudi su stazom prolazili pokraj nas i slijeva i zdesna. Mogao sam čuti smijeh i čavrljanje iz obliţnjega meksičkog restorana. Mogao sam čuti ptice na drveću.

Stajao je blizu mene i napeto me promatrao, gledao me onako kako bi me brat gledao, ali brata nisam imao jer je moj mali braco umro prije mnogo, mnogo godina. Mojom krivnjom. Prvotna ubojstva. Ostao sam bez daha. Dah me napustio. Pogledao sam ga ravno u oči i tamo sam ponovno vidio ljubav, čistu neiskvarenu ljubav i prihvaćanje, a zatim je, vrlo blago, paţljivo poloţio dlan na moju lijevu ruku. ,,U redu, šapnuo sam. Tresao sam se. – Došao si me ubiti jer te on poslao. Misli da sam napola otkočeni pištolj, pa me otkucao. – Ne, i ne, i ne! – Jesam li moţda mrtav? Je li otrov nekako dospio u moje ţile, a ja to ne znam? Je li se to dogodilo? – Ne, i ne, i ne! Ţiv si i zato te ţelim. Kamionet je kojih petnaestak metara odavde. Rekao si im da ga parkiraju blizu ulaza. Izvadi potvrdu iz dţepa. I daj dovrši tih nekoliko stvari koje su sada potrebne. – Pomaţeš mi dovršiti ubojstvo, ljutito sam rekao. – Daješ naslutiti da si anĎeo, ali pomaţeš ubojici. – Čovjek kojega smo ostavili gore u sobi gotov je, Lišče. S njim su sada njegovi anĎeli. Za njega ne mogu učiniti više ništa. Došao sam po tebe. Bio je neopisivo lijep dok je izgovarao te riječi i ponovno se pojavio taj divan poziv, kao da je nekako mogao ispraviti sve pogreške i nepravde u ovom uništenom svijetu. Bijes. Nije mi izlazio iz glave. Nisam mislio da bi Dobri Čovjek mogao pronaći takvog ubojicu, pa traţio ga i stotinama godina. Zakoračio sam drhtavih nogu i predao potvrdu mladiću koji je dovezao kamionet, dodajući i novčanicu od dvadeset dolara dok sam se penjao u kabinu. Ušao je za mnom, naravno. Činilo se da ignorira sveprisutnu prašinu i prljavštinu, tresetnu mahovinu i zguţvane novine i sve što sam dodao kako bi kamionet sličio radnom vozilu, a ne varki. Izašao sam s parkinga, oštro skrenuo i uputio se prema autocesti. – Znam što se dogodilo, pokušao sam nadglasati huk toplog zraka u otvorenim prozorima. – A što bi to točno bilo? – Izmislio sam te. Ti si moja izmišljotina. A ovo je oblik ludosti. Sve što moram učiniti jest zabiti se u zid. Samo ću ja biti povrijeĎen, kao i ti, iluzija, nešto što sam stvorio zato što sam došao do neke vrste zida. Soba je kriva, zar ne? Znam da jest. Tiho se nasmijao sebi u bradu i nastavio gledati u cestu. Nakon nekog vremena rekao je: – Voziš više od sto sedamdeset. Zaustavit će te. – Tvrdiš li da si anĎeo ili ne? – upitao sam. – Ja doista jesam anĎeo, odgovorio je, još uvijek gledajući ispred sebe. – Uspori. – Znaš, nedavno sam pročitao knjigu o anĎelima, rekao sam mu. – Znaš, volim tu vrstu knjiga. – Da, imaš dosta bogatu knjiţnicu o svemu u što ne vjeruješ i što ti više nije sveto. A bio si dobar isusovački dječak dok si bio u školi. Ponovno sam ostao bez daha. – Oh, i ti si mi neki ubojica, kada mi to sve tek tako govoriš u lice, rekao sam i dodao: – Ako uopće jesi takvo što. – Nikada nisam bio ubojica i nikada neću ni biti, mirno je odgovorio. – Pa li si zapravo pomagač i sudionik!

Ponovno se tiho nasmijao. – Da sam trebao spriječiti ubojstvo, to bih i učinio, rekao je. – Sjećaš li se – čitao si da su anĎeli zapravo glasnici, utjelovljenje svoje duţnosti, da tako kaţem. Ove te riječi ne bi smjele iznenaditi, ali je očito iznenaĎenje što sam ti poslan kao glasnik. Prometna guţva nas je usporila, zatim smo vozili puţevom brzinom, a uskoro i stali. Napeto sam ga promatrao. Obuzeo me mir, pa sam postao svjestan da sam se pre- znojio ispod ruţne zelene košulje i da mi koljena klecaju i stopalo pulsira dok pritišćem kočnicu. – Reći ću ti nešto što sam naučio iz te knjige o anĎelima, rekao sam i nastavio: ,,U dvije trećine slučajeva interveniraju kod prometnih nezgoda. Dakle, što ste ti i tvoja vrsta radili dok nije bilo automobila? Baš sam se to pitao nakon što sam pročitao knjigu. Nasmijao se. Iza mene je netko trubio. Promet se ponovno pokrenuo, a s prometom i mi. – To je savršeno dobro pitanje, rekao je, – posebice nakon što netko pročita baš tu knjigu. Nije vaţno što smo radili u prošlosti. Ono što je trenutačno vaţno jest to što ti i ja moţemo učiniti zajedno. – Ali ti nemaš ime. Ponovno smo jurili, ali nisam vozio ništa brţe od drugih vozača u krajnjem lijevom traku. – Moţeš me zvati Malahija, ljubazno je rekao, – ali budi siguran da ti ni jedan serafin pod kapom nebeskom nikada neće otkriti pravo ime. – Serafin? Ţeliš mi reći da si ti serafin? – Potreban si mi za poseban zadatak i zapravo ti nudim mogućnost da iskoristiš svaku svoju vještinu kako bi mi pomogao i kako bi pomogao ljudima koji se u ovom trenutku mole za našu intervenciju. Bio sam zaprepašten. Bio sam u šoku dok smo se pribliţavali Los Angelesu i obali, oćutio sam tek dašak svjeţeg povjetarca. Izmislio si ga. Zabij se u nasip. Nemoj biti budala lika kojega je izmislio tvoj bolesni um. Očaj je gotovo utopio ono što sam ţelio reći. Sve je to privid. Ubio si čovjeka. Zasluţuješ smrt i zaborav koji te čeka. – Zaborav? – promrmljao je stranac. Pokušao je nadglasati vjetar. – Misliš da te čeka zaborav? Misliš da nikada više nećeš vidjeti Emily i Jacoba? Emily i Jacob! – Da se nisi usudio govoriti o njima – odvratio sam mu. – Kako se usuĎuješ spominjati ih. Ne znam tko si ili što si, ali nemoj mi ih spominjati. Ako se hraniš mojom maštom, tada uspori malo. Ovaj je put njegov smijeh bio nevin, ali je imao poznati prizvuk. – Zašto mi nije palo na pamet da će s tobom biti ovako? – rekao je. Pruţio je ruku prema meni i poloţio mekani dlan na moje rame. Bio je sjetan, tuţan, izgubljen u mislima. Pogledao sam u cestu. – Gubim se, rekao sam. Vozili smo se u središte Los Angelesa i za nekoliko trenutaka trebali smo skrenuti prema izlazu koji će nas odvesti do garaţe u kojoj sam mogao ostaviti kamionet. – Gubiš se, rekao je kao da razmišlja. Činilo se da promatra nasipe zarasle u bršljan i staklene tornjeve koji se diţu uvis. – Ali upravo se o tome i radi, dragi moj Lišče. Što moţeš izgubiti ako povjeruješ u mene? – Kako si doznao za mojeg brata i sestru? – upitao sam ga i nastavio: – Gdje si doznao njihova imena? Povezao si neke stvari i ţelim znati kako si to uspio.

– Ne ţeliš čuti očito objašnjenje – da sam ono što tvrdim da jesam. – Uzdahnuo je. Bio je to upravo onaj uzdah koji sam pokraj uha čuo u apartmanu Amistad. Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio milozvučan: – Poznajem cijeli tvoj ţivot od doba kada si bio u majčinoj utrobi. To je bilo doista previše i nadilazilo je sva moja očekivanja te mi je najedanput bilo jasno, kristalno jasno, kako je sve ovo više od bilo čega što sam očekivao. – Doista si ovdje, zar ne? – Ovdje sam kako bih ti rekao da se sve moţe promijeniti. Ovdje sam kako bih ti rekao da moţeš prestati biti Sretni Lisac. Ovdje sam kako bih te odveo na mjesto gdje moţeš pokušati biti osoba koja si trebao postati... da se nisu dogodile neke stvari. Ovdje sam kako bih ti rekao... Kada smo stigli do garaţe i nakon što sam otvorio vrata daljinskim upravljačem, tiho sam i sigurno uvezao kamionet. – Što, reci mi što? – rekao sam. Netremice sam ga gledao, a on se činio obavijen mirom koji moj strah nije mogao narušiti. Garaţa je bila mračna, osvijetljena tek prljavom strop- nom svjetiljkom i svjetlom koje je dopiralo kroz otvorena vrata. Bila je velika i mračna, ispunjena hladnjacima i ormarićima i hrpama odjeće koju hoću ili bih se mogao koristiti njome kod budućih poslova. Odjedanput mi se učinila besmislenim mjestom, mjestom koje sam sigurno i slavno mogao ostaviti iza sebe. Poznavao sam taj osjećaj ushita. Tako se osjećaš nakon što si dugo bio bolestan, a onda iznenada moţeš jasno misliti i ponovno ti se čini kako je vrijedno ţivjeti. Sjedio je pokraj mene savršeno mirno tako da sam mogao vidjeti svjetlost u njegovim očima. – Stvoritelj te voli, rekao je blago, gotovo sneno. – Ovdje sam kako bih ti ponudio drugi put, put do te ljubavi, ako ga prihvatiš. Utihnuo sam. Morao sam utihnuti. Nisam bio iscrpljen zbog panike koja me zgrabila. Zapravo nije bilo panike. Zaprepastila me sama ljepota ove mogućnosti, na način na koji me zaprepastio pogled na geranije boje lavande ili bršljan koji visi sa zvonika ili njihanje drveća na povjetarcu. U jednom sam trenutku jasno vidio sve – misli kako se bjesomučno kotrljaju prema ovom mračnom i sjenovitom mjestu koje zaudara na benzin, i uopće nisam zamjećivao maglicu koja nas je okruţivala. Shvatio sam da je garaţa ispunjena blijedim svjetlom. Polako sam izašao iz kamioneta i uputio se prema udaljenom kutu garaţe. Iz dţepa sam izvadio drugu špricu i poloţio je na obliţnji radni stol. Skinuo sam ruţnu zelenu košulju i hlače, bacio ih u duboku kantu za otpatke ispunjenu kerozinom. Ispraznio sam špricu na tu hrpu odjeće koja je već upijala kerozin. Bacio sam i rukavice. Zapalio sam šibicu i bacio je u kantu. Vatra je opasno eksplodirala. Ubacio sam i radne cipele te promatrao kako se sintetički materijal topi. U plamen sam bacio i vlasulju i zahvalno prošao rukama kroz kratku kosu. Naočale, još sam uvijek zurio kroz naočale. Skinuo sam ih, slomio i bacio u vatru. Vatra je plamtjela. Sve je bilo sintetičko i sve se u plamenu pretvaralo u ništavilo. Mogao sam to namirisati. Uskoro neće biti ničega. A sigurno više nema ni otrova. Smrad se nije dugo zadrţao. Kada više nije bilo plamena, dolio sam još kerozina i ponovno zapalio vatru. Uz svjetlo plamena, pogledao sam u svoju normalnu odjeću koja je uredno visjela na vješalicama na zidu. Polako sam se odjenuo – košulju, sive hlače, crne čarape i obične smeĎe cipele te sam na kraju svezao crvenu kravatu. Vatra se ponovno ugasila. Odjenuo sam jaknu, okrenuo se i ugledao ga kako stoji oslonjen na kamionet. Noge su mu

bile prekriţene kao i ruke, a u jednoličnom svjetlu bio je dopadljiv kao i prije, s onim istim odanim izrazom lica punim ljubavi. Ponovo me ščepao dubok, strašan očaj, bez glasa, nedokučiv, i u tom sam trenutku gotovo otišao, zaklinjući se da ga nikada više ne ţelim vidjeti, bez obzira na to gdje se ili kako pojavio. – Muški se bori za tebe, rekao je. – Šaptao ti je svih ovih godina, a sada je povisio glas. Misli da mi te moţe oteti. Misli da ćeš povjerovati u njegove laţi, čak i kada si ovdje sam mnom. ,,A tko je on?, ţelio sam znati. – Pa znaš tko je on. Govori ti već toliko dugo. I sve si ga pozornije slušao. Ne slušaj ga više. DoĎi sa mnom. – Ţeliš reći da se borite za moju dušu? – Da, upravo to ţelim reći. Ponovno sam drhtao. Nije me bilo strah, ali je strah obuzimao moje tijelo. Bio sam miran, ali su mi koljena klecala. Moj um više nije popuštao strahu, ali moje je tijelo osjećalo njegov učinak i nije mu se moglo oduprijeti. Moj auto je bio tamo, mali otvoreni Bentleyjev kabriolet koji mi već godinama nije palo na pamet zamijeniti. Otvorio sam vrata i sjeo. Zatvorio sam oči. Kada sam ih ponovno otvorio bio je pokraj mene, kao što sam i očekivao. Ubacio sam mjenjač u poloţaj za voţnju unatrag i izašao iz garaţe. Nikada prije nisam tako brzo vozio gradskim središtem. Činilo mi se da me promet nosi poput bujice. Za nekoliko minuta skrenuli smo u ulice Beverly Hillsa, a onda smo se našli u mojoj ulici koju su s obje strane krasila prekrasna stabla jacarande2 u punom cvatu. Na drveću gotovo da i nije bilo lišća, a grane su se svijale pod teretom plavih cvjetova dok su pločnici i asfalt bili prekriveni laticama. Nisam ga gledao. Nisam niti mislio o njemu. Razmišljao sam o svojem ţivotu i borio se protiv sve većeg očaja onako kako se čovjek bori protiv mučnine i pitao se: Što ako je ovo istina i što ako je on doista ono što kaţe da jest? Što ako je moguće, mene, čovjeka koji je učinio sve te stvari, ipak iskupiti? Parkirao sam u garaţi svoje zgrade prije nego što sam bilo što rekao i, kao što sam i mislio, izašao je iz auta za mnom i ušao u dizalo i odvezao se sa mnom na peti kat. Nikada nisam zatvarao balkonska vrata, pa sam izašao na terasu i spustio pogled na plave jacarande. Brzo sam disao, moje je tijelo osjećalo teţinu svega ovoga, ali um mi je bio predivno jasan. Kada sam se okrenuo i pogledao ga, bio je podjednako jasan i postojan kao i jacarande i grozdovi njihovih plavih cvjetova. Stajao je u dovratku i motrio me, i ponovno sam mu na licu mogao pročitati obećanje, obećanje razumijevanja i ljubavi. Osjetio sam potrebu da zaplačem, da se utopim u slabosti, u očaranosti. – Zašto? Zašto si došao baš po mene? – upitao sam i nastavio: – Znam da sam te to već pitao, ali moraš mi ispripovijedati cijelu priču – zašto baš ja, a ne netko drugi? Ne znam jesi li stvaran. Vjerujem da u ovom trenutku i jesi. Ali kako je moguće ponuditi spasenje nekomu poput mene? Prišao je betonskoj ogradi i stao pokraj mene. Pogledao je dolje u plavo procvalo drveće. Šapnuo je: 2 Biljka koja raste u tropskim i suptropskim predjelima Juţne i Srednje Amerike, u Meksiku i na Karibima (nap. prev.).

– Tako je savršeno, tako lijepo. – Zato ţivim tu, odgovorio sam, – zato što svake godine u doba cvatnje... – Zašutio sam. Okrenuo sam leĎa drveću zato što sam znao da ću zaplakati ako ga nastavim promatrati. Pogledao sam u dnevni boravak i vidio tri zida posve prekrivena knjigama. Vidio sam i djelić hodnika i isto tako knjigama pretrpane police. – Spasenje je nešto što moraš traţiti, šapnuo mi je u uho. ,,I sam to znaš. – Ali ne mogu to traţiti, odgovorio sam. – Ne mogu. – Zašto? Zato što ne vjeruješ? – Čini mi se kao izvrstan razlog, odgovorio sam mu. – Omogući mi da te uvjerim. – Onda bolje počni objašnjavati, zašto baš ja? – Došao sam po tebe jer sam po tebe poslan, rekao je monotonim glasom, ,,i zato što si to što jesi i što si činio to što si činio i zbog svega što ćeš još učiniti. Dolazak ovamo, po tebe, nije bio slučajan izbor. Došao sam zbog tebe i samo zbog tebe. Takva je svaka odluka koju donesu na Nebu. Posebna je. Toliko je Nebo veliko, i znaš koliko je velika zemlja, i moraš razmisliti o tome samo na trenutak, kao o mjestu koje je postojalo svih ovih tisućljeća i stoljeća, svih ovih epoha, kroz sva ova vremena. – Nema duše na ovom svijetu koju Nebo ne gleda na neki odreĎeni način. Nebo čuje baš svaki uzdah i svaku riječ. Čuo sam ga. I znao sam što misli. Ponovno sam spustio pogled na divotu drveća. Zapitao sam se kako li se stablo osjeća kada izgubi cvjetove zbog vjetra, kada su ti cvjetovi sve što imaju. Zaprepastila me osobitost te misli. Zadrhtao sam. Osjećao sam neodoljivu potrebu da zaplačem. Pokušao sam se oduprijeti i natjerao sam se da ga ponovno pogledam. – Poznata mi je tvoja ţivotna priča, rekao je i nastavio: – Ako ţeliš, pokazat ću ti je. Zapravo, čini mi se da ću baš to morati učiniti kako bi mi doista povjerovao. Nije vaţno. Moraš razumjeti. Ne moţeš donijeti odluku ako ne razumiješ. – Odlučiti o čemu? O čemu to govoriš? – Govorim o zadatku, pa već sam ti rekao! – Zastao je, a zatim smireno nastavio: – Na taj ćemo način iskoristiti tebe i to što jesi. Na taj ćemo način moći iskoristiti svaki detalj onoga što jesi. To je zadatak spašavanja ţivota, a ne njegova oduzimanja i odgovor na molitve, a ne njihovo zanemarivanje. To je mogućnost da učiniš nešto što je drugima iznimno vaţno te da istodobno napraviš nešto dobro i za samoga sebe. Takav je osjećaj činiti dobro, znaš. Kao da radiš za Pravog Čovjeka, osim što svim srcem i dušom vjeruješ u to, toliko da to postaje tvoja volja i tvoj cilj s ljubavlju. – Imam dušu, ţeliš da u to povjerujem? – upitao sam. – Naravno da imaš. Imaš besmrtnu dušu. I sam to znaš. Imaš dvadeset osam godina, mlad si i osjećaš se besmrtnim, bez obzira na crne misli i ţelju da umreš, ali zar zbilja ne razumiješ da je besmrtni dio tebe tvoje istinsko ja, a da sve drugo s vremenom nestaje. – Znam to, šapnuo sam. – Znam sve to. – Nisam htio biti nestrpljiv. Bio sam nesiguran, ali sam govorio istinu. Okrenuo sam se, tek djelomice svjestan što smjera učiniti, i otišao u dnevni boravak svojega malog doma. Ponovno sam pogledao u zidove s knjigama. I u stol za kojim sam često čitao. Pogledao sam i otvorenu knjigu na zelenom bloku za bilješke. Radilo se o nečemu nerazumljivom, nečemu teološkom, pa je ironija cijele situacije bila još očitija.

,,Oh, da, dobro si pripremljen, rekao je stojeći pokraj mene. Činilo se da se ni u jednom trenutku nismo razdvojili. ,,I sada bih trebao povjerovati da si ti Dobri Čovjek? – pitao sam ga. Nasmijao se na to moje pitanje. Toliko sam vidio krajičkom oka. – Dobri Čovjek, tiho je ponovio. – Ne. Ja nisam Dobri Čovjek. Ime mi je Malahija i ja sam serafin, već sam ti to rekao, i ovdje sam kako bi ti mogao izabrati. To je odgovor na tvoju molitvu, Lišče, i ako baš ni to ne moţeš prihvatiti, recimo da je to odgovor na tvoje najluĎe snove. – Kakve snove? – Svih ovih godina priţeljkivao si da Dobri Čovjek radi za Interpol. A radio je za FBI. Bio je na strani dobrih momaka i sve što ti je rekao da učiniš bilo je u sluţbi dobra. O tome si uvijek sanjao. – To uopće nije vaţno, i ti to znaš. Ubio sam ih. Sve sam pretvorio u igru. – Znam da jesi, ali to još uvijek ostaje tvoj san. Budeš li odabrao moj prijedlog više neće biti sumnji, Lišče. Bit ćeš na strani anĎela, sa mnom. Pogledali smo se. Drhtao sam. Glas mi je drhtao: – Kada bi to bila istina, dodao sam, – učinio bih sve, sve što od mene traţiš, za tebe i za Boga na Nebu. Pretrpio bih sve što zatraţiš od mene. Osmjehnuo se, ali jako suzdrţano, kao da zaviruje duboko u moju dušu ne bi li našao zadršku, a moţda je tamo nije ni bilo. Moţda sam i sam shvatio da zadrška ne postoji. Utonuo sam u koţni naslonjač pokraj kauča. Sjeo je nasuprot meni. – Sada ću ti pokazati tvoj ţivot, rekao je, ,,i to ne zato što bih to trebao učiniti, nego zato što ga ti trebaš vidjeti. Jer samo ćeš mi tada povjerovati. Kimnuo sam. – Ako to moţeš napraviti, očajno sam rekao, – dobro, vjerovat ću u sve što kaţeš. – Pripremi se, rekao je. – Čut ćeš moj glas i vidjeti ono što ţelim opisati, moţda jasnije nego što si ikada išta vidio, ali poredak i organizacija dogaĎaja moje su djelo i na trenutke će ti to biti teţe podnijeti od stvarne kronologije. Ovdje ispitujemo dušu Tobyja O' Darea, a ne tek povijest jednog mladića. I zapamti, što god vidio ili osjetio, ja sam doista ovdje s tobom. Nikada te neću ostaviti.

POGLAVLJE ČETVRTO Malahija mi pripovijeda moj ţivot od početka. Kada analiziraju ljudski ţivot, mogu početi s današnjim danom, a zatim se vratiti trećinu puta unatrag i ponovno prema početku, a onda opet prema sadašnjem trenutku, dok ne prikupe podatke o svojoj emotivnoj povezanosti i ne ojačaju je. Nikada ne vjerujte ako vam kaţu da nema takvih emotivnih povezanosti. Naši su osjećaji drugačiji, ali ih imamo. Nikada ne ignoriramo ţivot ili smrt. Nemojte krivo shvatiti našu prividnu smirenost. Naposljetku, ţivimo u svijetu savršenog povjerenja u Stvoritelja i svjesni smo da ljudi vrlo često ne dijele našu sudbinu i nad time tugujemo. Ali nikako nisam mogao ne uočiti – i to čim sam počeo istraţivati ţivot Tobyja O' Darea dok je još bio dječak, tjeskoban i opterećen mnogobrojnim brigama – da je na televiziji najviše volio gledati najbrutalnije detektivske serije koje su se prikazivale kasno navečer i da su mu te serije odvlačile misli od strašne realnosti njegova svijeta u raspadanju, pa su ispaljeni meci uvijek izazivali katarzu koju su producenti i imali na umu. Rano je naučio čitati kako bi mogao napisati zadaću u sobi za učenje, a za razonodu je čitao knjige koje nazivaju – istinskim zločinom, lako se udubljujući u dobro napisano štivo poput Krvi i novca ili Poput zmije Thomasa Thompsona. Sve knjige o organiziranom zločinu, patološkim ubojicama i zastrašujućim devijantnim osobama nalazio je u kantama za smeće knjiţare u Magazinskoj ulici u New Orleansu gdje je ţivio, premda tada nije slutio, čak ni na trenutak, da će jednog dana i sam postati protagonist jedne takve priče. Mrzeći glamur zla u Kad jaganjci utihnu, bacio je knjigu u smeće. Publicistika nije imala nit vodilju i energičnost dok se ne pronaĎu ubojice, a Tobyju je trebala takva odlučnost. Kada u sitne noćne sate ne bi mogao spavati, na malom bi ekranu gledao policajce i ubojice, posve nesvjestan da su takve serije nastajale zbog učinjenih zločina, a ne licemjerne ljutnje i postupaka laţno genijalnih policijskih poručnika ili detektiva. Ali ta rana naklonost zločinu zapravo je najmanje vaţna činjenica o Tobyju O'Dareu, pa mi dopusti da se vratim na podatke koje sam doznao onog trenutka kada sam ga opazio. Toby nije odrastao ţeleći postati ubojica ili policajac. Toby je ţelio biti glazbenik i tako spasiti sve u svojoj maloj obitelji. Ono što me privuklo nije bio bijes koji je kipio u njemu i izjedao ga i u sadašnjosti i u prošlosti. Ne, u tu mi je tamu bilo teško i pogledati, kao što je čovjeku teško hodati prkoseći ledenom zimskom vjetru koji štipa oči i lice i od kojega se smrzavaju prsti na rukama. Tobyju me privukla beskrajna dobrota koju ništa nije moglo do kraja uništiti, velik i sjajan smisao za dobro i zlo koji nikada nije bio predodreĎen laţi, bez obzira na to kamo će ga ţivot KADA ANĐELI BIRAJU POMAGAČE, NE POČINJU UVIJEK

odvesti. Dopustite da objasnim – to što sam za svoje ciljeve odabrao smrtnika, ne znači da će smrtnik pristati poći sa mnom. Teško je pronaći nekoga poput Tobyja, a uvjeriti ga da krene sa mnom još je teţe. Sigurno ćete pomisliti da se takvom pozivu ne moţe odoljeti, ali varate se. Ljudi se dosta često na prevaru pokušavaju domoći spasenja. No, Toby O'Dare imao je i previše vaţnih osobina, pa nisam mogao tek tako odstupiti i ostaviti ga na brigu niţim redovima anĎela. Toby se rodio u New Orleansu. Bio je irsko-njemačkoga podrijetla. Imao je i nešto talijanske krvi, ali to nije znao. Njegova je praprabaka s očeve strane bila Ţidovka, ali nije znao ni to jer je potjecao iz obitelji marljivih ljudi koji o tome nisu vodili previše računa. U njemu je bilo i španjolske krvi, ponovno po očevoj strani, još iz doba kada je španjolska armada bila potopljena pokraj obala Irske. I premda se o tome govorkalo u obitelji jer su neki imali vranu kosu i plave oči, nikada se nije puno razmišljalo o tome. Nitko u njegovoj obitelji nikada nije govorio o obiteljskom naslijeĎu. Bili su odviše zaokupljeni preţivljavanjem. U ljudskoj povijesti, genealogija pripada bogatima. Siromašni uspijevaju i propadaju bez traga. Tek su sada, u doba analize DNK, obični ljudi poţeljeli doznati svoje gensko naslijeĎe, ali i dalje nisu bili sigurni što bi s tom informacijom, ali dogodila se neka vrsta revolucije jer su ljudi pokušavali razumjeti krv koja im je kolala u ţilama. Što je više Toby O'Dare u podzemlju stjecao slavu plaćenoga ubojice, to mu je manje bilo stalo do toga tko je bio prije, ili tko je ţivio prije njega. Pa čak i kada je došao do novca i mogao istraţivati svoju prošlost, povlačio se sve dalje i dalje od lanca humanosti kojem je pripadao. Na kraju je, što se njega tiče, svoju – prošlost – uništio. I zašto ga je onda trebalo zanimati što se dogodilo davno prije njegova roĎenja drugima koji su se borili s istim pritiscima i jadima? Toby je odrastao u stanu u blizini gradskoga središta, tek nekoliko zgrada dalje od otmjenih ulica, ali u tom stanu na zidovima nije bilo slika predaka. Volio je svoje obje bake, jake ţene, majke osmero djece, pune ljubavi, njeţne, ţuljavih ruku. Umrle su dok je još bio mali, a njegovi su roditelji bili njihova najmlaĎa djeca. Ţivot ih je iscrpio, pa je smrt došla brzo, uz malo drame, u bolničkoj sobi. Slijedili su veliki pogrebi, prepuni roĎaka i cvijeća, a ljudi su plakali jer je ta generacija, generacija velikih obitelji, u Americi polako izumirala. Toby nikada nije zaboravio sve te roĎake od kojih je većina uspjela ne učinivši zločin ili grijeh. Kad je napunio devetnaest bio je potpuno odvojen od svih njih. No, ubojica bi ipak povremeno potajno istraţivao uspješne brakove i koristio se svojim računalnim vještinama kako bi pratio ovu ili onu impresivnu karijeru pravnika, sudaca ili svećenika koji su potjecali iz njegove obitelji. S tim se roĎacima igrao kada je bio mali i nikada nije posve zaboravio bake koje su ih spojile. Bake su ga njihale povremeno, u velikom drvenom stolcu za ljuljanje koji je odavno, nakon njihove smrti, bio prodan trgovcu starudijama. Čuo bi njihove pjesme, one koje su pjevale prije nego što su napustile ovaj svijet. Katkad bi sam sebi pjevao djeliće tih pjesama. Pogledaj pilu, Marjory Daw, i uhvati automobil na paru!, ili polaganu mučnu melodiju Idi reci teti Rhodie, idi reci teti Rhodie, stara siva guska je mrtva, ona koju ju čuvala za Fattyin poplun. A bile su tu i crnačke pjesme koje su bijelci uvijek nekako nasljeĎivali. Ne, dušo, nećeš se igrati u vlastitu straţnjem dvorištu, bez obzira na riječi bijelog djeteta. I tvoja je duša bijela poput snijega i to su riječi samog Gospodina. Bile su to pjesme iz duhovnog vrta koji je postojao još dok bake nisu bile napustile ovaj

svijet, ali do svoje osamnaeste Toby je okrenuo leĎa prošlosti, baš svemu, osim tim pjesmama i, naravno, glazbi. Prije deset godina, kada je napunio osamnaest, zauvijek je okrenuo leĎa svijetu. Jednostavno je nestao iz svijeta ljudi koji su ga poznavali i, premda ga nitko od svih tih mladića i djevojaka ili tetki ili stričeva nije krivio što je otišao, ipak su bih iznenaĎeni i zbunjeni. Zamišljali su ga, i to s pravom, kao izgubljenu dušu. Zamišljah su ga kao luĎaka, uličnu skitnicu, imbecila koji nerazumljivo mumlja proseći večeru. Nadu im je na ţivotu odrţavala činjenica da je sa sobom ponio kovčeg odjeće i svoju dragocjenu lutnju, ali nikada ga više nisu niti čuli niti vidjeli. Potraţili bi ga jedanput ili dva puta tijekom godina, ali kako su traţili Tobyja O'Darea, mladića s diplomom jezuitske srednje škole i profesionalnog svirača lutnje, nije bilo šanse da ga pronaĎu. Jedan od njegovih roĎaka dosta je često slušao vrpcu sa snimkom Tobyjeva sviranja na jednom uličnom uglu. Toby to nije znao; nikako to nije mogao znati. Ta moguća toplina nikada nije doprla do njega. Jedan od njegovih starih učitelja u jezuitskoj srednjoj školi pretraţio je sve glazbene konzervatorije u Sjedinjenim Američkim Drţavama traţeći Tobyja O'Darea, ali Toby O'Dare nikada se nije upisao na neku takvu instituciju. Moglo bi se reći da su neki članovi obitelji tugovali zbog gubitka njeţne, osobite glazbe Tobyja O'Darea te nestanka dječaka koji je toliko volio svoj renesansni instrument da bi zastao i dao detaljnije objašnjenje svakomu tko bi ga nešto pitao te mu rastumačio zašto mu je svirka na uglu ulice bila draţa od uzbuĎenja s gitarom rok-zvijezde. Mislim da vam je jasno što ţelim reći – njegovi su bili dobri ljudi, O'Dareovi, O'Brienovi, McNamare, McGowenovi i svi oni koji su brakom ušli u te obitelji. Ali u svakoj obitelji ima i loših ljudi, i slabića, i nekih koji ne mogu ili ne ţele izdrţati ţivotne kušnje te spektakularno propadaju. Njihovi anĎeli čuvari plaču, a demoni pod čijim su nadzorom plešu od radosti. Ali, na kraju je u rukama Stvoritelja odluka o tome što će se s njima dogoditi. Tako je bilo s Tobyjevom majkom i ocem. Obje su obiteljske linije Tobyju osigurale velike prednosti – dar za glazbu i ljubav prema glazbi svakako su bili najimpresivniji dar. Toby je isto tako naslijedio i oštroumnost, kao i neobičan i neukrotiv smisao za humor. Imao je bujnu maštu, pa je planirao i sanjao. A katkad bi ga obuzela i sklonost mističnom. Njegova snaţna ţelja u dobi od dvanaest godina da postane dominikanac nije se tek tako izgubila nadolaskom svjetovne ambicije, kao što bi se to dogodilo kod bilo kojega drugog adolescenta. Toby nikada nije prestao odlaziti u crkvu, čak i u najgorim godinama srednje škole, pa bi se, kada bi mu palo na pamet preskočiti nedjeljnu misu, sjetio brata i sestre te bi svaki put dao dobar primjer. Da se mogao vratiti nekih pet generacija unatrag i vidjeti svoje pretke kako dan i noć proučavaju Toru u sinagogama u srednjoj Europi, moţda nikada ne bi postao ubojica kakav je danas. Da se nekako mogao vratiti još dalje u prošlost i vidjeti kako su mu preci slikali u Sieni, u Italiji, moţda bi hrabrije slijedio svoje najdraţe ideje. Zapravo, nije imao pojma da su te osobe uopće postojale ili da su po majčinoj strani, prije mnogo generacija, njegovi preci bili engleski svećenici koji su mučenički ţrtvovah ţivot za vjeru u doba Henrika VIII, ili da je njegov prapradjed s očeve strane isto tako ţelio postati svećenik, ali u školi nije imao dobre ocjene.

Gotovo ni jedan smrtnik na Zemlji nije poznavao svoje naslijeĎe prije tzv. mračnog doba, a samo su velike obitelji mogle prodrijeti kroz duboke slojeve vremena kako bi iz njih iskopale niz inspirativnih primjera. A tu riječ – inspirativan – nikako ne treba potrošiti na Tobyjev slučaj jer je on, kao plaćeni ubojica, uvijek imao inspiraciju. A bio je prije toga inspiriran i kao glazbenik. Njegov uspjeh ubojice velikim se dijelom temeljio na tome što onako visok i skladan te blagoslovljen ljepotom zapravo nije nalikovao na nikoga posebnog. Već je u dobi od dvanaest godina na licu imao neizbrisiv pečat inteligencije, a kada bi bio tjeskoban na licu mu se moglo pročitati nešto hladno, pogled provjerenog nepovjerenja. To bi potrajalo tek trenutak, poput nečega o čemu nije ţelio razmišljati, ali isto tako nije ţelio nositi u sebi. Obično je bio miran i ljudi su ga smatrali privlačnim. Bio je visok metar i devedeset čak i prije nego što je završio srednju školu, njegova je plava kosa izblijedjela u pepeljastu, a sive oči odisale su spremnom koncentracijom i blagom znatiţeljom. I nikoga nije izazivao. Rijetko se mrštio, a kada bi sam izašao u šetnju, slučajnom se promatraču činio opreznim, kao netko komu je vaţno da zrakoplov sleti na vrijeme, ili netko tko tjeskobno čeka na vaţan sastanak. Kada bi ga trgnuli iz razmišljanja, bio bi uvrijeĎen i nepovjerljiv, ali brzo bi se smirio. Nije ţelio biti nesretan ili ogorčen – stalno se tomu opirao. Nikada nije pio. Mrzio je piće. Još od djetinjstva lijepo se odijevao, ponajprije zato što su se i druga djeca u otmjenoj školi koju je pohaĎao slično odijevala, a on je ţelio biti poput njih. Zato mu nije bilo teško prihvatiti skupu rabljenu odjeću svojih roĎaka, primjerice mornarsko plave sportske jakne i kaki hlače te pastelne polo-majice. Dječaci iz otmjenih gradskih četvrti dio su svojeg izgleda dugovali takvoj odjeći, pa je on odlučio otkriti i njegovati sličan izgled. Pokušavao je i govoriti poput tih dječaka, pa je iz govora polako izbacio sve naznake siromaštva i teškog ţivota koji su uvijek obiljeţavah poruge njegova oca i njegove glasne prituţbe i ruţne prijetnje. Glas njegove majke bio je bez naglaska i ugodan, tako da je njegov glas ponajviše nalikovao na njezin. Pročitao je sluţbeni vodič za privatnu srednju školu, ne kao satiru, nego kao nešto što treba prihvatiti. Dobro je znao koje trgovine rabljenim stvarima treba obilaziti kako bi našao odgovarajuću koţnu torbu za knjige. U ţupi u kojoj se nalazila škola Sv. Imena Isusova hodao je veličanstvenim zelenim ulicama od tramvajske postaje Sv. Charlesa, a prekrasno obojene kuće pokraj kojih je prolazio ispunjavale su ga nejasnim snovima i čeţnjama. Avenija Palmer u otmjenom dijelu grada bila mu je omiljena ulica i katkada mu se činilo da bi bio savršeno sretan kada bi jednog dana mogao u njoj ţivjeti u bijeloj dvokatnici. Glazbu je upoznao jako rano, u Loyolinu konzervatoriju. I baš ga je zvuk lutnje, nakon koncerta renesansne glazbe, toliko odvlačio od snaţne ţelje da postane svećenik. Preko noći se od ministranta pretvorio u strastvenog učenika, točno u trenutku kada je sreo ljubaznu učiteljicu koja ga je besplatno podučavala. Bila je oduševljena čistoćom tonova koje je mogao odsvirati na lutnji. Njegovi su se prsti pomicali tako brzo, a njegovo sviranje je bilo toliko izraţajno da se nastavnica divila prekrasnim melodijama koje je mogao odsvirati samo po sluhu, a uključivale su i skladbe koje sam već spomenuo, a koje su ga progonile. Dok je svirao čuo je svoje bake kako mu pjevaju. Katkad je u glavi svirao za njih. Na lutnji je spretno prebirao popularne melodije koje su na tom glazbalu zvučale posve drugačije, nekako potpunije. U jednom mu je trenutku jedan od njegovih učitelja dao ploču tada popularnog Roya

Orbisona i uskoro je mogao svirati sve lagane pjesme velikoga glazbenika, dajući im lutnjom njeţnost koju je pjevač postizao glasom. Uskoro je znao svaku baladu koju je Orbison snimio. I dok je vlastitim stilom svirao popularne melodije, za svaku rado slušanu skladbu naučio je ijednu klasičnu, tako da ih je mogao interpretirati naizmjence – u jednom trenutku budeći brzu i zaraznu ljepotu Vivaldija, prelazeći zatim na Orbisonovu tugaljivu njeţnu patnju. Ţivot mu je bio ispunjen aktivnostima – učenjem i zahtjevnim rasporedom jezuitske srednje škole. Zbog toga mu i nije bilo tako teško drţati na udaljenosti poznate bogate dječake i djevojčice jer, iako su mu mnogi bili simpatični, čvrsto je odlučio da nitko od njih nikada neće kročiti u neuredan stan u kojem je ţivio s roditeljima pijancima, zato što ga je svaki od njih mogao na svoj način beskrajno poniziti. Još kao dijete bio je izbirljiv, a poslije je postao i takav ubojica. Istinu govoreći, odrastao je uplašen, kao čuvar tajni, kao dijete koje je strahovalo od ruţnog nasilja. Poslije, kada je postao ubojica, hranio se opasnošću i katkad se, razonoĎen, prisjećao televizijskih serija koje je volio, s mišlju da sada proţivljava nešto što je mnogo veličanstvenije od svega što mu je tada bilo otkriveno. I makar to sebi nikada nije ţelio priznati, ponosio se svojom vrstom zla. Očaj je moţda bio melodija uz koju si je pjevušio istinu o sebi, ali ispod toga krila se dobro ulaštena taština. Osim strasti prema lovu, posjedovao je samo jednu istinski dragocjenu osobinu koja ga je potpuno odvajala od lošijih ubojica – nije mu bilo stalo hoće li ţivjeti ili umrijeti. Nije vjerovao u Pakao jer nije vjerovao u Raj. I premda se sjećao ţarke i katkad hipnotičke vjere u svojoj mladosti i premda ju je poštovao više nego što je bilo tko slutio, u njemu više nije izazivala ni tračak osjećaja. Da ponovim, kao dijete je ţelio biti svećenik i nikakvo mu otpadništvo nije moglo oduzeti tu ţelju. Čak i dok bi svirao lutnju, neprestance se molio da iz instrumenta izmami predivne tonove, a često je smišljao i nove melodije za molitve koje je volio. Ovdje je njegova davna ţelja da bude svećenik bila bezvrijedna. Htio je, onako mlad, razumjeti cjelokupnu povijest vlastite crkve, a posebice su ga oduševljavala djela Tome Akvinskoga. Činilo se da učitelji uvijek spominju to ime, a kada je u posjet školi došao jezuitski redovnik iz obliţnjeg sveučilišta, ispripovijedao je priču o Tomi koja se Tobyju trajno usjekla u pamćenje. Veliki teolog Toma u posljednjim je godinama ţivota imao viziju zbog koje se okrenuo protiv svojega ranijeg djela Summa theologiae. – To je samo hrpa slame, odgovorio je onima koji su ga preklinjali da nastavi svoje djelo. O toj je priči neprekidno mislio sve do dana kada sam ga opazio. Nije znao je li pripovijest istinita ili je tek još jedna prekrasna priča. O svecima je rečeno toliko toga neistinitoga. A činilo se da nikada nije u tome stvar. Poslije, tijekom nemilosrdnih i profesionalnih godina, kada bi se katkad umorio od sviranja lutnje, pribiljeţio bi svoje misli o tim sjećanjima koja su mu nekoć toliko značila. Snivao je knjigu koja bi zaprepastila svijet: Dnevnik ubojice. O da, znao je da su i drugi pisali slične memoare, ali nitko nije bio Toby O'Dare, čovjek koji je i dalje čitao teološke knjige kada nije ubijao bankare u Genevi i Zurichu te boravio u Moskvi i Londonu dovoljno dugo da izvrši četiri strateška ubojstva u šezdeset i dva sata. Oni nisu bili Toby O'Dare koji je nekoć ţelio sluţiti misu za općinstvo. Rekao sam da mu nije bilo stalo hoće li ţivjeti ili umrijeti. Dopustite da objasnim – nije bilo samoubilačkih zadataka. Previše je volio ţivot da bi to učinio, premda to nikada nije priznao. Svi koji su radili za njega nisu htjeli da mu tijelo bude pronaĎeno na mjestu pokušaja zločina. Ali njega doista nije zabrinjavalo hoće li umrijeti danas ili sutra. Bio je uvjeren da bi svijet,

iako nije bio ništa više od materijalističkog mjesta koje vidimo i vlastitim očima, bez njega bio mnogo bolje mjesto. Katkad je zbilja ţelio biti mrtav. Ta razdoblja nisu dugo trajala i baš ga je glazba ponajviše izvlačila iz tih mračnih raspoloţenja. Leţao bi u svojem skupom stanu i slušao stare – laganice – Roya Orbisona, snimke opernih pjevača ili glazbu napisanu za lutnju, posebice iz doba renesanse kada je bila popularno glazbalo. Postao je stvar, ta mračna osoba, koja je prikupljala novac koji joj nije bio ni od kakve koristi, ubijajući ljude čija imena nije znao, prodirući u najsloţenije tvrĎave koje su njegove ţrtve podizale, donoseći smrt kao konobar, liječnik u bijelom ogrtaču, vozač unajmljenog automobila, ili čak skitnica koji bi pijano teturajući ubo svoju ţrtvu fatalnom iglom. Zbog zla u njemu drhtao sam koliko to anĎeo moţe, ali me privlačilo dobro koje je iz njega sjalo. Vratimo se u te rane godine, kada je bio Toby O'Dare koji je još imao mlaĎeg brata i sestru – Jacoba i Emily, u razdoblje kada se mučio preţivjeti najteţi internat u New Orleansu, s punom stipendijom, naravno, svirajući na ulici i do šezdeset sati na tjedan kako bi prehranio i odjenuo majku i braću te osigurao stan u koji nitko osim njegove obitelji nikada nije ušao. Toby je plaćao račune. Punio je hladnjak. Razgovarao sa stanodavcem kada bi urlanje njegove majke probudilo susjeda. Čistio je bljuvotine i gasio vatru ako joj se masnoća iz tave prolila po plinskom plameniku, a ona vrišteći pala s kosom u plamenu. S nekim drugim bi njegova majka moţda bila njeţna i puna ljubavi, ali muţ joj je završio u zatvoru dok je bila trudna s najmlaĎim djetetom i to nikada nije preboljela. Bio je policajac koji je vrebao prostitutke na ulicama Francuske četvrti. I kojega su u Angoli nasmrt izboli noţem. Tobyju je bilo tek deset godina kada se to dogodilo. Ona se godinama opijala i leţala na daskama mrmljajući muţevo ime: – Dan, Dan, Dan. – I ništa što bi Toby učinio nije je moglo utješiti. Kupovao bi joj lijepe haljine i donosio kući košare s voćem ili slasticama. Onih nekoliko godina prije nego što su najmlaĎi krenuli u vrtić, pila je uglavnom navečer i svake je nedjelje išla s djecom na misu. Tih je dana Toby s njom gledao televiziju, njih dvoje na krevetu, a ona je dijelila njegovu ljubav prema policajcima koji su razbijali vrata i lovili najpokvarenije ubojice. Ali čim se mališani više nisu motali oko nogu, majka je počela piti danju, a spavati noću, pa je Toby postao glava kuće. Svako je jutro paţljivo odijevao Jacoba i Emily i rano ih vodio u školu kako bi mogao na vrijeme stići na svoje satove u jezuitskoj školi udaljenoj nekoliko minuta tramvajem, pa bi mu katkad ostalo tek nekoliko trenutaka da preleti zadaću. Kada je navršio petnaest, već je svako poslijepodne u posljednje dvije godine učio lutnju i skladanje, pa su sada Jacob i Emily pisali zadaću u pokrajnjoj sobi za vjeţbanje, a njegovi su ga učitelji još besplatno podučavali. – Imaš veliki dar, rekao mu je učitelj, potičući ga da se prihvati drugih glazbala od kojih bi poslije mogao ţivjeti. Ali Toby je znao da za to ne moţe odvojiti dovoljno vremena, pa je, naučivši Jacoba i Emily da paze i brinu se za svoju pijanu majku, sve subote i nedjelje provodio na ulicama Francuske četvrti s kovčegom za lutnju otvorenim pokraj nogu dok je svirao, krvavo zaraĎujući svaki cent kako bi nadopunio očevu jadnu mirovinu. Zapravo, uopće nije bilo mirovine, samo Toby to nikada nikomu nije rekao. Imali su samo – tihe stipendije – obitelji i redovite darove drugih policajaca koji nisu bili ništa bolji ili gori od Tobyjeva oca. Toby je zaraĎivao novac za sve dodatne ili – lijepe – stvari, i za odore koje su djeca trebala i za igračke koje su trebali imati u onom jadnom stanu koji je toliko prezirao. I premda je u svakom trenutku vodio brigu o stanju svoje majke, i Jacobovoj sposobnosti da je ušutka ako

pobjesni, Toby se jako ponosio svojim sviranjem i reakcijama prolaznika koji su mu uvijek ostavljali krupne novčanice ako bi zastali poslušati ga. Iako je u stvarnom učenju glazbe Toby sporo napredovao, sanjao je da će se jednoga dana, kada napuni potrebne godine, upisati na konzervatorij i naći posao svirača u restoranu koji će mu osiguravati stalan prihod. Sve je te planove bilo moguće ostvariti, pa je ţivio za budućnost dok se očajnički borio sa sadašnjošću. Bez obzira na sve, kada bi svirao lutnju i zaradio toliko novca da je mogao platiti stanarinu i kupiti hranu, bio je radostan i otkrivao bi onaj osjećaj postojanog i predivnog trijumfa. Nikada nije prestao pokušavati razveseliti i utješiti majku uvjeravajući je da će se stvari svakako popraviti, da će njezina bol jednog dana nestati i da će ţivjeti u kući u predgraĎu sa straţnjim dvorištem za Emily i Jacoba i tratinom sprijeda te svim drugim stvarima koje su bile dio normalnog ţivota. Negdje duboko u sebi nadao se da će jednog dana, kada Jacob i Emily odrastu i osnuju vlastite obitelji i kada njegova majka ozdravi, moţda ponovno razmisliti o bogosloviji. Nikako nije mogao zaboraviti koliko mu je jednom značilo sluţiti misu. Nije mogao zaboraviti kako se osjetio pozvanim uzeti hostiju u ruke i reći: – Tijelo Kristovo, pretvarajući je tim činom u tijelo Gospodina našega Isusa Krista. I često bi, dok bi svirao subotom navečer, radije svirao liturgijsku glazbu koja je neprekidno oduševljavala gomilu isto kao i poznate melodije Johnnyja Casha i Franka Sinatre. Lukavo je gradio svoju sliku uličnoga glazbenika – bez šešira i dotjeran u plavom vunenom sakou te tamnim vunenim hlačama, a čak su mu i te odlike osiguravale odreĎenu uzvišenu prednost. Što je bio bolji i što je s manje napora svirao ono što su prolaznici traţili i izvlačeći najbolje iz instrumenta, to su ga turisti i stanovnici četvrti više voljeli. Ubrzo je počeo prepoznavati neke redovite slušatelje koji bi mu svaki put ostavili krupnu novčanicu. Pjevao bi jednu modernu himnu: – Ja sam kruh ţivota, tko dolazi k meni neće ogladnjeti. Bila je to pjesma koja je poticala osjećaje, u kojoj je mogao pokazati sve što zna i uz koju je mogao zaboraviti da postoji vanjski svijet, a oni koji su se oko njega skupljali uvijek su ga za to nagraĎivali. Omamljen, spustio bi pogled i vidio novac koji će mu osigurati tjedan dana mira ili čak dulje... U takvim bi trenucima poţelio zaplakati. Svirao je i pjesme koje je sam izmišljao, varijacije na teme sa snimki koje mu je dao njegov učitelj. Isprepletao bi taktove Bacha i Mozarta, pa čak i Beethovena i nekih drugih skladatelja kojima se nije mogao sjetiti imena. U jednom trenutku počeo je zapisivati svoje skladbe. Učitelj mu je pomagao izraditi kopije. Glazba za lutnju nije se mogla skladati kao obična glazba. Skladbu je trebalo prenijeti na tabulaturu3, što ga je osobito radovalo. Ali stvarna teorija i praksa pisanja glazbe bila mu je teška. Kada bi jednog dana mogao naučiti dovoljno da i sam jednom moţe podučavati glazbu, mislio je, pa čak i djecu, tada bi to bio rad na koji bi se mogao naviknuti. Uskoro su se Jacob i Emily mogli sami odijevati i imali su, kao i on, onaj ozbiljan izgled malih odraslih ljudi dok su se sami vozili tramvajem od postaje Sv. Charlesa do škole, i nikada nikoga nisu doveli kući jer im stariji brat to bio zabranio. Naučili su kako oprati rublje i kako glačati košulje i bluze za školu, te kako sakriti novac od majke i kako joj odvući pozornost ako bi poludjela i počela razbijati sve pred sobom. – Ako joj ga morate dati na silu, učinite to, rekao im je Toby jer je bilo dana kada ništa osim 3 Tabulatura je način zapisivanja pojedine pjesme slovima i brojevima koje upućuju svirače na odreĎeni poloţaj prstiju na instrumentu (nap. prev.).

pića ne bi smirilo njezin bijes. Promatrao sam sve to. Listao sam stranice njegova ţivota i podizao ih bliţe svjetlu kako bih pročitao sitna slova. Volio sam ga. Vidio sam da mu je na stolu uvijek bio dnevni molitvenik, a pokraj njega još jedna knjiga koju bi s vremena na vrijeme čitao iz čistog zadovoljstva i koju bi katkad čitao Jacobu i Emily. Knjiga je bila Anđeli fra Pascala Parentea. Našao ju je u onoj istoj knjiţari u Magazinskoj ulici gdje je obično pronalazio knjige o zločinu i krvavim ubojstvima, pa ju je kupio zajedno sa Chestertonovim Ţivotom Sv. Tome Akvinskoga koji je s vremena na vrijeme pokušavao pročitati premda mu je ta biografija bila teška i zamorna. Moglo bi se reći da je ţivio ţivot u kojem je ono što je čitao bilo vaţno kao i ono što je svirao na lutnji, a te su mu stvari bile isto tako dragocjene kao i njegova majka, kao Jacob i Emily. Njegov anĎeo čuvar, koji ga je uvijek očajnički nastojao usmjeriti na pravi put u najkaotičnijim godinama, bio je zbunjen tim kombinacijama ljubavi koje su razdirale Tobyjevu dušu, ali nisam došao promatrati tog anĎela, nego sam došao vidjeti samo Tobyja. Nije me zanimao anĎeo koji se toliko trudio odrţati plamen vjere u Tobyjevu srcu kao da će ih sve samo to spasiti. Jednoga ljetnog dana, dok je čitao u krevetu, okrenuo se na trbuh i podcrtao sljedeće riječi: Što se vjere tiče, moramo znati da samo anĎeli nisu obdareni kardiognozom (poznavanje tajni srca) ni nedvojbenim poznavanjem budućih djela slobodne volje jer su to isključivo boţanske povlastice. Oboţavao je tu rečenicu, a volio je i ozračje tajanstvenosti koja bi ga obavijala dok bi čitao tu knjigu. Istinu govoreći, nije ţelio vjerovati da anĎeli nemaju srca. Negdje je bio vidio neku staru sliku raspela na kojoj su anĎeli na visini plakali, pa je volio zamišljati kako anĎeo čuvar njegove majke plače kada je vidi onako malodušnu i pijanu. Ako anĎeli nisu imali ili nisu znali što je srce, nije to ţelio znati, ali ga je sama ideja očaravala, pa je sa svojim anĎelom razgovarao kad god je mogao. Emily i Jacoba naučio je da svake večeri kleknu i izmole prastaru molitvu: AnĎele Boţji, čuvaru moj, kojega mi je za čuvara dao dobri Bog: danas i uvijek uza me stoj. Prosvjetljuj me, čuvaj i upravljaj. Čak im je kupio sliku anĎela čuvara. Bila je to česta slika, a prvi ju je put vidio u razredu. Ovaj otisak prekrio je staklom i uokvirio materijalima koje je mogao kupiti u trgovini. Objesio ju je na zid sobe koju su njih troje dijelili – on i Jacob u krevetu na kat, a Emily na manjem sklopivom krevetu pokraj suprotnog zida. Za sliku je odabrao kićeni pozlaćeni okvir jer mu se sviĎao način na koji je bio ukrašen, kao i papirnati uglovi i rub koji je bio granica izmeĎu svijeta slike i izblijedjelih tapeta u maloj sobi. AnĎeo čuvar bio je krupan i ţenstven, s dugom zlatnom kosom i velikim bijelim krilima, plavkastima na vrhovima, a imao je i ogrtač preko bijele tunike koja je skladno padala dok je stajao iznad dječaka i djevojčice koji su zajedno prelazili preko opasnoga mosta punog rupa. Koliko je milijuna male djece vidjelo tu sliku? – Pogledajte, rekao bi Toby Emily i Jacobu kada bi kleknuli za večernju molitvu. – Uvijek moţete razgovarati s anĎelom čuvarom. – Govorio im je kako je on razgovarao sa svojim anĎelom, posebice u noćima kada u gradu nije dobio mnogo napojnica. – Kaţem mu ja: dovedi mi više ljudi i učinio je to. – Uporno je tvrdio da je to istina, premda su mu se i Jacob i Emily smijali.

Ali Emily je jednog dana upitala ne bi li se mogli moliti i majčinu anĎelu čuvaru te ga zamoliti da joj pomogne da više ne pije toliko. Toby je bio zaprepašten jer pod svojim krovom nikada nije izgovorio riječ – pijanica. Nikada nije izrekao tu riječ pred drugom osobom, čak ni svojim ispovjednikom. Čudilo ga je da Emily zna sve, iako joj je bilo tek sedam godina. Zadrhtao je nakon njezinih riječi, a onda objasnio bratu i sestrici da ţivot neće uvijek biti takav te kako će se pobrinuti da se stvari poboljšaju. Namjeravao je odrţati obećanje. U jezuitskoj srednjoj školi Toby je uskoro postao najbolji u razredu. Katkad bi subotom i nedjeljom svirao neprestance i do 15 sati kako bi zaradio dovoljno da ne mora svirati nakon škole i da moţe nastaviti s glazbenom izobrazbom. Bilo mu je šesnaest kada je dobio posao u restoranu tijekom vikenda i premda je zaraĎivao nešto manje znao je da na taj prihod moţe računati. Kada je bilo potrebno bio je i konobar i dobivao dobre napojnice. Ali, od njega su najviše ţeljeli nadahnuto i neobično sviranje i bio je sretan zbog toga. Sav novac koji je godinama zaraĎivao skrivao je na različitim mjestima u stanu – u rukavicama u svojim ladicama, ispod labave daske, ispod madraca u Emilyinu krevetu, ispod štednjaka, pa čak i u aluminijskoj foliji u hladnjaku. Ako je vikend bio dobar, znao je zaraditi i nekoliko stotina dolara, a kada je napunio sedamnaest, konzervatorij mu je odobrio stipendiju kako bi se potpuno mogao posvetiti studiju glazbe. Uspio je! Bio je to najsretniji dan u njegovu ţivotu – došao je kući pršteći od ţelje da s nekim podijeli vijest. – Mamice, uspio sam, uspio sam, rekao je i dodao: – Sve će biti u redu, kad ti kaţem. Kada je odbio majci dati novac za piće, uzela je njegovu lutnju i razmrskala je o rub kuhinjskoga stola. Ostao je bez daha. Pomislio je da bi mogao umrijeti. Pitao se bi li se moţda mogao prisiliti umrijeti ako prestane disati. Pozlilo mu je, pa je sjeo na stolac i spustio glavu i ruke meĎu koljena, slušajući majku kako premeće po stanu, jecajući, mrmljajući i ruţno psujući sve one koje je krivila za ono što je postala, svaĎajući se sa svojim mrtvom majkom i stalno ridajući: – Dan, Dan, Dan. – Znaš li što mi je ostavio tvoj otac? – vrištala je. – Znaš li što sam dobila od njega zbog svih onih ţena iz centra? Znaš li s čime me je ostavio? Toby se uţasavao tih riječi. Stan je zaudarao na piće. Toby je ţelio umrijeti. Ali, Emily i Jacob svaki su trenutak trebali izaći iz tramvaja na postaji Sv. Charlesa jedan blok dalje. Otišao je u trgovinu na uglu, kupio bocu konjaka, premda je bio maloljetan, te se vratio doma i natjerao ju da je popije, gutljaj po gutljaj, dok se nije onesvijestila na krevetu. Nakon toga su se stvari pogoršale. Dok bi se djeca odijevala za školu, nazivala ih je najgorim mogućim imenima. Kao da je demon ţivio u njoj. Ali nije se radilo o demonu. Alkohol joj je izjedao mozak i on je to znao. Njegova najnovija učiteljica darovala mu je novu lutnju, mnogo skuplju od one koju je majka razbila. – Hvala vam za ovo, rekao joj je i poljubio je u napudrani obraz, a ona mu je odgovorila da će jednog dana postati slavan te imati svoju lutnju i niz vlastitih snimki. – Boţe, oprosti mi, molio se dok je klečao u crkvi Presvetoga Imena Isusova, gledajući kroz dugu zasjenjenu laĎu prema oltaru, – ali htio bih da mi majka umre. A takvo što nikako ne smijem ţeljeti.

Troje djece je, kao i uvijek, za vikend očistilo stan od vrha do dna. A ona, njihova majka, leţala je pijana kao začarana princeza s otvorenim ustima, glatkoga i mladolikog lica, dok joj je dah zaudarao na slatko, na šeri. Jacob je potiho prošaptao: – Sirota pijana mama. Toby je bio zaprepašten kao i onda kada je Emily rekla nešto slično. Već je bio na polovici četvrtog razreda kada se zaljubio. Bila je to ţidovska djevojka iz Newmanove škole, koedukativnog internata u New Orleansu, isto tako dobrog kao i jezuitska škola. Zvala se Liona i došla je u jezuitsku, mušku školu, pjevati glavnu ulogu u mjuziklu koji je Toby našao vremena pogledati, a kada ju je pozvao da maturalni ples odmah je pristala. Bio je izvan sebe od sreće. Liona je bila crnokosa ljepotica s predivnim sopranom i bila je luda za njim. Nakon maturalnog plesa sjedili su u straţnjem dvorištu njezina prekrasnog doma na aveniji Nashville u središtu grada. U toplom mirisnom vrtu slomio se i ispripovijedao joj sve o svojoj majci. Bila je prepuna sućuti i razumijevanja. Pred jutro su se ušuljali u gostinjsku kuću njezinih roditelja i vodili ljubav. Nije htio da zna kako mu je to prvi put, ali kada mu je sama to isto priznala, priznao je i on. Rekao joj je da je voli. To ju je rasplakalo, pa mu je odgovorila da nikada nije upoznala nekoga poput njega. Duge crne kose i tamnih očiju, mekanoga smirenoga glasa i tako puna razumijevanja, činila se kao sve što bi mogao poţeljeti. Posjedovala je snagu kojoj se divio i oštru inteligenciju. Uţasavala ga je pomisao da bi je mogao izgubiti. Cijelo proljeće Liona je dolazila i bila s njim dok je svirao u Bourbonskoj ulici. Donosila bi mu hladnu kokakolu iz trgovine. Samo ju je učenje drţalo podalje. Bila je pametna i imala sjajan smisao za humor. Oboţavala je zvuk lutnje i razumjela zašto je toliko volio taj instrument – zbog njegova jedinstvenog tona i prekrasnog oblika. Oboţavao je njezin glas (bio je toliko bolji od njegova), pa su se uskoro okušali u duetima. Voljela je pjesme s Broadwaya, pa je tako uvrstila nove pjesme u njegov repertoar te su, kada bi im obveze dopuštale, zajedno svirali i pjevali. Jedno poslijepodne, nakon što mu se majka već neko vrijeme osjećala bolje, doveo je Lionu kući, a ona – ma koliko se trudila – nije mogla prikriti koliko ju je zaprepastio mali prenatrpan stan i pijanstvo te drţanje njegove majke koja je sjedila za kuhinjskim stolom pušeći i igrajući pasijans. Vidio je da je Emily i Jacobu neugodno. Jacob ga je poslije upitao: ,,Toby, a zašto si je doveo ovamo dok je mama ovakva? Pa kako si mogao? – I brat i sestra gledali su ga kao izdajicu. Te se noći, nakon što je završio sa svirkom na ulici Royal, Toby se našao s Lionom i ponovno su satima razgovarali i ponovno su se ušuljali u mračnu gostinjsku kuću njezinih roditelja. Ali, Tobyju je bilo sve neugodnije zato što je nekomu povjerio svoje najmračnije tajne. Duboko u duši osjećao je da nije vrijedan Lione. Zbunjivali su ga njezina njeţnost i toplina. A i vjerovao je da je grijeh voditi ljubav s njom kad nije bilo nikakvih izgleda da će se jednog dana vjenčati. Morile su ga tolike brige da mu se normalno udvaranje tijekom studija činilo nemogućim. Kako su uskoro počeli i završni ispiti, nisu imali vremena biti zajedno. One noći nakon što je Toby maturirao, njegova je majka počela piti već u četiri poslije podne, pa joj je naredio da ostane kod kuće. Nije mogao podnijeti pomisao na nju u središtu grada dok joj kombine izviruje ispod ruba suknje, s razmazanim ruţem i viškom rumenila, neuredne kose... Pokušao ju je počešljati, no udarala ga je dok je nije, škripeći zubima, zgrabio za ruke i zavikao: – Mama, prestani. – Rasplakao se kao malo dijete. Emily i Jacob bili su prestravljeni. Dok je skidao odjeću za izlaske, majka je plakala na kuhinjskom stolu, glave naslonjene na ruke. Odlučio je da neće ići na maturalnu svečanost. Jezuiti su mu uvijek mogli poštom poslati

svjedodţbu. Bio je bijesan, ljući nego ikada dotad i prvi ju je put u ţivotu nazvao pijanicom i droljom. Drhtao je i plakao. Emily i Jacob jecali su u drugoj sobi. Majka se počela derati na njega. Rekla je da se ţeli ubiti. Hrvao se s njom nastojeći oduzeti joj kuhinjski noţ. – Prestani, da si odmah prestala, procijedio je kroz zube. ,,U redu, donijet ću ti prokletu cugu, rekao je i otišao po pivo te bocu vina i bocu konjaka. Sada je imala naizgled beskrajnu zalihu koja joj je bila potrebna. Nakon što je popila pivo, preklinjala ga je da legne pored nje na krevet. Vino je iskapila u velikim gutljajima. Plakala je i molila ga da s njom moli krunicu. – Ta ţeĎ je u krvi, rekla mu je. Šutio je. Toliko ju je puta vodio na sastanke anonimnih alkoholičara. Nikada nije ostala dulje od petnaest minuta. Konačno se smjestio pokraj nje. Zajedno su izmolili krunicu. Tihim glasom, lišenim dramatike ili ţaljenja, ispripovijedala mu je da je njezin otac umro od pića, čovjek kojega nikada nije upoznao, ali i njegov otac prije njega. Ispričala mu je o svim ujacima, takoĎer pijancima. – ŢeĎ nam je u krvi, ponovila je. – Sasvim sigurno je u krvi. Toby, moraš ostati sa mnom. Moraš moliti krunicu sa mnom. Dragi Boţe, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. – Slušaj mama, rekao joj je. – Sviranjem ću moći zaraĎivati sve više novca. Ovo ću ljeto imati pravi posao i svirati u restoranu. Cijelo ljeto zaraĎivat ću svake noći i tako sedam noći u tjednu. Zar ne vidiš što to znači? ZaraĎivat ću više nego prije. Nastavio je govoriti dok su se njoj caklile oči, a vino je otupjelo. – Mama, dobit ću i diplomu na konzervatoriju. Moći ću podučavati glazbu. Znaš, moţda ću jednog dana snimiti i ploču. Ali, mama, imat ću diplomu iz glazbe. Moći ću podučavati. Moraš ustrajati. Moraš vjerovati u mene. Gledala je kroz njega. – Čuj, nakon sljedećeg tjedna, imat ću dovoljno da mogu platiti nekoj ţeni da doĎe, opere i izglača rublje te pomogne Emily i Jacobu sa zadaćom. Radit ću cijelo vrijeme. Svirat ću na ulici prije otvaranja restorana. – Stavio je ruke na njezina ramena, dok su se njoj usne razvlačile u iskrivljeni osmijeh. – Mama, sada sam svoj čovjek. Uspjet ću! Zaspala je. Već je bilo prošlo devet. Zar anĎeli ne poznaju srca? Plakao sam dok sam ga slušao i promatrao. Nastavio je razgovarati s njom dok je spavala – govorio joj je o tome kako će se preseliti iz ovoga bijednog malog stana. Emily i Jacob nastavili bi pohaĎati istu školu jer bi ih do škole vozio automobilom koji će kupiti. Već je imao jedan na umu. – Mama, kada budem prvi put svirao na konzervatoriju, ţelim da budeš tamo. Ţelim vidjeti tebe, Emily i Jacoba u loţi. Neće dugo trajati. Moja učiteljica pomaţe mi u vezi s tim. Nabavit ću vam ulaznice. Mama, sve ću popraviti, razumiješ li? Mama, naći ću i liječnika, liječnika koji će znati što učiniti. Kroz pijani san, mrmljala je: – Da, dušo, da, dušo, da, dušo. Negdje oko jedanaest dao joj je drugo pivo nakon čega je čvrsto zaspala. Vino je ostavio pokraj nje. Stavio je Emily i Jacoba na spavanje, a nakon toga odjenuo lijep crni smoking i uštirkanu košulju kupljene za maturu. Bila je to, naravno, njegova najbolja odjeća. Kupio ju je odmah zato što je znao da će ostaviti dobar dojam na ulici, a moţda čak i u boljim restoranima. Otišao je u središte grada svirati za novac. Te su se večeri po cijelome gradu odrţavale zabave za maturante jezuitske srednje škole. Nijedna nije bila za Tobyja.

Parkirao je blizu najpoznatijih barova u Bourbonskoj ulici, otvorio kovčeg i počeo svirati. Unio je dušu i srce u najtuţnije litanije boli i jada koje je Roy Orbison ikada napisao. Kakav li je samo prizor to bio – potpuno izrastao i tako lijepo odjeven u usporedbi s ostalim odrpanim uličnim glazbenicima koji su sjedili uokolo, ili gunĎalima koji su prosili novac, ili odrpanim ali sjajnim malim plesačima stepa. Te je noći barem šest puta svirao skladbu – Danny Boy – za jedan jedini par, pa su mu dali novčanicu od sto dolara koju je spremio u novčarku. Odsvirao je sve dirljive pjesme koje su se sviĎale prolaznicima, i ako su pljeskali na bluegrass onda bi nastavio, svirač countryja s lutnjom, dok bi oni cupkali oko njega. Zaboravio bi na sve, osim na glazbu. Kada je svanulo, otišao je u katedralu Sv. Louisa. Izmolio je psalam iz bakine katoličke Biblije koji je toliko volio: Spasi me, Boţe, jer mi već dolaze vode do grla. Propadam u dubokom glibu, gdje nema više dna; tonem vodi u dubine, valovi me zatrpavaju. Iznemogoh vičući, grlo mi se osušilo; oči mi se ugasiše čekajući Boga mojega. Na kraju je prošaputao: – Dragi Boţe, neka me mine ova bol! Sada je imao više od šest stotina dolara da plati račune. Toliko je daleko dospio. Ali sve to nije bilo vaţno, ako je nije mogao spasiti. – Dragi Boţe, molio je... – ne ţelim da umre. Ţao mi je što sam se molio za njezinu smrt. Dragi Boţe, spasi je. Dok je izlazio iz katedrale prišla mu je prosjakinja. Bila je u prnjama i tiho mrmljala kako joj trebaju lijekovi da spasi dijete na umoru. Znao je da laţe. Vidio ju je mnogo puta i čuo kako ponavlja istu priču. Dugo ju je gledao, a onda je ušutkao odmahivanjem rukom i osmijehom, i dao joj dvadeset dolara. Onako umoran, hodao je kroz četvrt umjesto da potroši nekoliko dolara na taksi, a zatim se tramvajem od postaje Sv. Charlesa odvezao kući, tupo gledajući kroz prozor. Očajnički je ţelio vidjeti Lionu. Znao je da je prošle noći došla na maturalnu svečanost zajedno s roditeljima, pa joj je htio objasniti zašto ga nije bilo. Sjetio se i da su imali planove za poslije, ali sada se to činilo tako dalekim, a bio je preumoran da bi mislio o njezinoj dosjetljivosti i oštroj inteligenciji koje nikada nije skrivala te zvonkom smijehu. Razmišljao je o svim njezinim divnim osobinama i bio je siguran da će je izgubiti tijekom studija. I ona je dobila školarinu za konzervatorij, ali kako se on mogao natjecati s mladićima koji će je sigurno okruţiti? Imala je sjajan glas i u predstavi kod jezuita činilo se da je prirodna zvijezda, toliko prirodna na pozornici, dok je ljupko i sa sigurnošću prihvaćala pljesak, cvijeće i komplimente. Nije mu bilo jasno zašto se uopće trudila oko njega. Osjećao je da se mora povući i pustiti je, a još uvijek bi gotovo zaplakao svaki put kada bi pomislio na nju. I dok je rasklimani tramvaj polako vozio prema gradskom središtu, zagrlio je lutnju i na trenutak zaspao naslonjen na nju. Trgnuo se na svojoj postaji, sišao i polagano hodao pločnikom. Čim je ušao u stan znao je da nešto nije u redu. Našao je Jacoba i Emily utopljene u kadi. Ona je, prerezanih ţila, leţala na krevetu dok je krv natapala prekrivač i pola jastuka. Dugo je zurio u tijela brata i sestre. Voda je otjecala, ali su njihove pidţame bile mokre i zguţvane. Jacob je bio pun modrica. Mora da se snaţno borio. Emilyino lice zatvorenih očiju na drugom kraju kade bilo je glatko i savršeno. Moţda nije bila budna kada ju je majka utopila. U vodi je bilo krvi. Krvi je bilo i na cijevi o koju je Jacob vjerojatno udario glavom dok ga je gurala pod vodu.

Pokraj majke leţao je kuhinjski noţ. Rana je bila toliko duboka da si je gotovo odrezala ruku, ali iskrvarila je na smrt iz obaju zglobova. Sve to dogodilo se prije nekoliko sati, znao je to. Krv se već osušila ili je u najboljem slučaju bila ljepljiva. Podignuo je brata iz kade i pokušao ga oţivjeti. Jacobovo tijelo bilo je ledeno hladno, barem se tako činilo. I bilo je raskvašeno. Nije se mogao natjerati da dotakne majku ili sestru. Majka je leţala poluzatvorenih očiju i otvorenih usta. Izgledala je isušeno, kao ljuska. Da, upravo kao ljuska, pomislio je. Pogled mu je pao na krunicu koja je leţala u krvi. Krvi je bilo posvuda po obojenom drvenom podu. Iznad tih bijednih prizora nadvijao se smrad vina. I vonj slada u pivu. Vani su prolazili automobili. Nekoliko ulica dalje čula se tutnjava tramvaja. Toby je otišao u dnevni boravak i tamo dugo sjedio s lutnjom u krilu. Zašto mu nije palo na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi? Zašto je ostavio Jacoba i Emily same s njom? Dragi Boţe, zašto nije predvidio takvo nešto? Jacobu je bilo tek deset godina. Kako je, za ime Boţje, Toby mogao dopustiti da im se takvo što dogodi? Sve je to bila njegova krivnja. U to nije bilo sumnje. Znalo mu je pasti na pamet da bi se mogla ozlijediti, da, i Boţe oprosti mu, čak se za to molio u katedrali. Ali ovakvo što? Njegovi brat i sestra mrtvi? Ponovno je ostao bez daha. Za trenutak je pomislio da nikada više neće moći disati. Ustao je i tek tada izdahnuo suhim nečujnim jecajem. Ravnodušno je gledao u sirotinjski stan s ruţnim neskladnim pokućstvom, starim hrastovim stolom i jeftinim stolcima sa cvjetnim uzorkom i cijeli mu se svijet činio prljavim i sivim i osjećao je strah i sve veću stravu. Srce mu je divlje lupalo. Promatrao je jeftine slike cvijeća iz trgovine u njihovim ruţnim okvirima, te gluposti koje je kupio, obješene na zidovima stana. Pogledao je u papirnate zastore koje je sam kupio i jeftine bijele prozorske zaslone. Nije ţelio ući u spavaću sobu i vidjeti reprodukciju anĎela čuvara. Znao je da će je rastrgati na komadiće ako je ugleda. Nikada više, nikada, neće pogledati takvo što. Bol je zamijenila potištenost. Potištenost je došla kada bol više nije mogao odrţati. Prekrila je sve što se nalazilo pred njima i ideje, kao što su toplina i ljubav, činile su mu se tako nestvarnima, zauvijek izvan njegova dosega, dok je tako sjedio usred te ruţnoće i propasti. Tijekom sati koje je prosjedio tamo, nekoliko je puta čuo telefonsku sekretaricu. Lionini pozivi... Znao je da se ne moţe javiti. Znao je da je nikada više ne smije vidjeti, razgovarati s njom ili joj reći što se dogodilo. Nije se molio. Nije se niti sjetio toga. Nije mu palo na pamet razgovarati s anĎelom koji je na njegovoj strani, ili s Gospodinom kojemu se molio prije sat i pol. Nikada više neće vidjeti brata i sestru ţive, ni majku, ni oca, ni bilo koga drugoga poznatoga. O tome je razmišljao. Bili su mrtvi, bespovratno mrtvi. Više nije vjerovao ni u što. Da mu je u tom trenutku netko prišao, kao što je to njegov anĎeo čuvar pokušavao, i rekao mu: Vidjet ćeš ih ponovno, od bijesa bi bio pljunuo tu osobu. Cijeli je dan ostao u stanu sa svojom pokojnom obitelji. Vrata kupaonice i spavaće sobe drţao je otvorenima jer nije htio da tijela budu sama. To mu se činilo neuljudnim. Liona je nazvala još dva puta, ali drugi put je napola drijemao, pa nije bio siguran je li stvarno čuo zvono. Naposljetku je zaspao na kauču, a kada je otvorio oči bio je zaboravio što se dogodilo i probudio se vjerujući da su svi ţivi i da je sve kao obično. U tom ga je trenutku istina pogodila

poput čekića. Presvukao se u jaknu i zelenosmeĎe hlače te spakirao svu svoju dobru odjeću. Sloţio ju je u kovčeg koji je njegova majka nosila u bolnicu kada je raĎala. Pokupio je gotovinu sa svih mjesta gdje ju je skrivao. Poljubio je malog brata. Podvrnuo je rukave i posegnuo u kadu iz koje više nije otjecala voda kako bi prstima utisnuo poljubac na sestrin obraz. Poljubio je majku u rame. Ponovno je pogledao krunicu. Nije se molila dok je umirala. Krunica je samo leţala tamo, u tom neredu, zaboravljena. Uzeo ju je i odnio u kupaonicu te ispirao vodom dok nije bila čista. Osušio ju je ručnikom i stavio u dţep. Sada su svi izgledali jako mrtvo, jako prazno. Još nije bilo smrada, ali bili su mrtvi. Fascinirala ga je ukočenost majčina lica. Jakobovo tijelo na podu bilo je suho i smeţurano. Onda se, dok se spremao otići, vratio do stola. Ţelio je ponijeti dvije knjige. Uzeo je svoj molitvenik i knjigu oca Pascala Parentea Anđeli. Promatrao sam sve. Promatrao sam sa zanimanjem. Zapamtio sam na koji je način poloţio te dragocjene knjige u već prenatrpani kovčeg. Razmišljao je o drugim vjerskim knjigama koje je volio, uključujući i Ţivote svetaca, ali za njih nije bilo mjesta. Tramvajem se odvezao u središte grada, gdje je ispred prvog hotela sjeo u taksi i odvezao se u zračnu luku. Samo mu je jedanput palo na pamet da nazove policiju i prijavi što se dogodilo. Bio je toliko bijesan da je odmah potisnuo takve misli. Otišao je u New York. Mislio je da ga tamo nitko neće moći naći. U zrakoplovu je grčevito stezao lutnju kao da bi joj se moglo nešto dogoditi. Gledao je kroz prozor i obuzeo ga je takav jad da mu se činilo kako nikada više neće osjetiti ni mrvicu radosti. Više mu ništa nije značilo ni kada je sam sebi potiho pjevušio najdraţe melodije. U ušima mu je odzvanjala buka, kao da su svi vragovi iz Pakla svirali tu groznu glazbu ţeleći ga izludjeti. Šaptao je sam sebi kako bi ih ušutkao. Stavio je ruku u dţep, napipao krunicu i molio se, ali nije razmišljao o otajstvima. – Zdravo Marijo, šap- tao je tiho, gotovo bez glasa, – sada i na času smrti naše. Amen. – Ovo su samo riječi, mislio je. Nije mogao zamisliti vječnost. Kada ga je jedna od stjuardesa zapitala ţeli li moţda sok, odgovorio je: – Netko će ih pokopati. – Dala mu je kolu s ledom. Nije spavao. Do New Yorka su bila samo dva i pol sata, ali avion je kruţio još toliko prije nego što je sletio. Razmišljao je o majci. Što je mogao učiniti? Kamo ju je moţda mogao smjestiti? Traţio je mjesta, liječnike, neki način, bilo kakav način da kupi vrijeme dok ih ne bude mogao sve spasiti. Moţda nije djelovao dovoljno brzo, moţda nije bio dovoljno mudar. Moţda je trebao nešto reći učiteljima u školi. Sada više nije bilo vaţno, uvjeravao je sam sebe. Bila je večer. Tamne visoke zgrade istočne strane grada činile su se paklenima. Zaprepastila ga je buka. Već ju je čuo u taksiju koji je vozio neravnom cestom i napadala ga dok su stajali na semaforu. Iza debelog plastičnog prozora vozač je izgledao gotovo kao duh. Na kraju je, lupajući po plastici, rekao čovjeku da mu treba jeftin hotel. Bojao se da će shvatiti da je još dijete i odvesti ga nekom policajcu. Nije shvaćao da sa svojih metar i devedeset i smrknutim licem uopće nije izgledao kao dijete. Hotel nije bio toliko loš kao što je očekivao. Razmišljao je o lošim stvarima dok je hodao ulicama traţeći posao. Sa sobom je ponio lutnju. Razmišljao je o svim onim poslijepodnevima dok je bio mali i kada bi došao kući te našao roditelje pijane. Njegov otac bio je loš policajac, i svi su to znali. Nitko od majčine rodbine nije

ga podnosio. Samo ga je vlastita majka neprestance molila da bolje postupa sa ţenom i djecom. Čak dok je bio mali, Toby je znao da je njegov otac zlostavljao ţene sumnjiva morala u Francuskoj četvrti, iznuĎujući usluge prije nego što bi ih – pustio. – Čuo je oca da se time hvali nekolicini drugih policajaca kada su došli na pivo i partiju pokera. Razmjenjivali su iskustva. Kada bi drugi rekli da bi svakako trebao biti ponosan na dječaka kao što je Toby, odgovorio bi: – Na koga mislite, na onog ljepotana? Moju malu curicu? Tu i tamo, kada bi bio jako pijan, otac bi ga izazivao i gurao te traţio da pokaţe što ima meĎu nogama. Katkad bi mu Toby donio pivo ili dva iz kutije s ledom kako bi što prije došao do faze u kojoj bi se onesvijestio i drijemao s rukama prekriţenima na stolu. Tobyju je bilo drago kada mu je otac završio u zatvoru. Njegov otac je uvijek bio grub i hladan, i imao je bezlično crveno lice. Bio je zao i ruţan i tako je i izgledao. Zgodan mladić s fotografija pretvorio se u debelog pijanca crvenoga lica i ogrubjela glasa. Tobyju je bilo drago što mu je otac izboden noţem. Nije se mogao sjetiti ni trenutka njegova pogreba. Tobyjeva majka je uvijek bila lijepa. U tim danima, bila je čak i slatka. Sinu je toliko često govorila: – Moj mili dječače. Toby joj je sličio izgledom i nastupom i nikada nije prestao biti ponosan na to, bez obzira na to što se dogodilo. Nikada nije prestao biti ponosan na to što raste bio je jako ponosan na način na koji se odijevao kako bi iscijedio novac iz turista. Sada, dok je hodao ulicama New Yorka, pokušavajući ignorirati svu tu buku koja mu je napadala osjetila na svakom koraku, dok je pokušavao hodati ulicom da ne udari u nekoga, u glavi je vrtio misao kako nikada nije bio dovoljno dobar za nju, nikada dovoljno dobar... Ništa što sam učinio nije bilo dovoljno. Ništa. Nikada ništa što bi učinio ne bi bilo dobro ni za koga, osim moţda njegovoj učiteljici glazbe. U tom je trenutku razmišljao o njoj, pa ju je poţelio nazvati i reći joj koliko je voli. Znao je da to nikada više neće učiniti. Dug i turoban dan u New Yorku iznenada je naglo zamijenila večer. Posvuda su se uključila blještava svjetla. Parovi su se ţurili u kino ili u kazalište. Nije bilo teško shvatiti da se nalazi u četvrti kazališta. Volio je gledati kroz prozore restorana. Ali, nije bio gladan. Gadila mu se pomisao na hranu. Kada su predstave završile, Toby je uzeo lutnju, spustio zeleni kovčeg iznutra obloţen baršunom i počeo svirati. Zatvorio je oči. Usne su ostale poluotvorene. Svirao je najmračniju i najsloţeniju Bachovu glazbu i kroz stisnute oči bi s vremena na vrijeme zapaţao kako se novčanice gomilaju u kovčegu ispred njega, a povremeno bi čuo i pljesak onih koji su zastali poslušati ga. Sada je imao još više novca. Vratio se u svoju sobu i odlučio da mu se sviĎa. Nije bilo vaţno jesu li prozori okrenuti prema krovovima ili pokrajnjoj ulici sjajnoj od kiše. SviĎali su mu se masivni okvir kreveta i stolić te veliki televizor neusporedivo bolji od onoga koji je godinama gledao u stanu. U kupaonici su bili čisti bijeli ručnici. Sljedeće noći, na preporuku taksista, otišao je u četvrt Malu Italiju. Tamo je svirao na ulici izmeĎu dvaju restorana prepunih gostiju. Ovaj je put svirao sve operne melodije koje je znao. Dirljivo je svirao arije iz Madame Butterfly i drugih Puccinijevih opera. Odsvirao je niz solo improvizacija, a onda isprepleo nekoliko Verdijevih arija. Iz jednog restorana izašao je konobar i zamolio ga da ode. Ali, netko ga je prekinuo. Bio je to krupan, zdepast muškarac s bijelom pregačom. – Sviraj to ponovno, rekao je. Imao je gustu crnu kosu tek prošaranu pokojom sijedom vlasi iznad ušiju. Zibao se u ritmu dok je Toby svirao odlomke iz La Boheme i još jedan put pokušao

odsvirati jednu od dirljivijih arija. Nakon toga je prešao na vesele i praznične melodije iz Carmen. Starac je plješćući pratio njegovu svirku, obrisao ruke o pregaču i nastavio pljeskati. Tobyje odsvirao svaku njeţnu pjesmu koju je znao. Slušatelji su se izmjenjivali, ostavljali novac. Gomila se povećavala. Punašni starac slušao je sve pjesme i stalno podsjećao Tobyja da pokupi novčanice iz kovčega i spremi ih. U kovčegu je stalno bilo novca. Kada se Toby umorio počeo se pakirati, a starac mu je dobacio: – Pričekaj trenutak, sinko. – Zamolio ga je da mu odsvira jednu napuljsku kanconu koju Toby nikada prije nije svirao, ali ju je znao po sluhu, pa je bilo lako. – Sinko, a što ti radiš ovdje? – upitao ga je čovjek. – Traţim posao, odgovorio je Toby, – bilo kakav posao, kao perač posuĎa, konobar, bilo što, nije mi vaţno, samo da je posao, pošten posao. Bolje je promotrio starca. Čovjek je na sebi imao dobre hlače i bijelu košulju rukava podvrnutih do pod lakat. Imao je mekano mesnato lice, oličenje dobrote. – Dat ću ti posao, rekao je čovjek. – UĎimo. Pripremit ću ti nešto za jelo. Cijelu noć sviraš tu vani. Do kraja prvog tjedna imao je stančić na drugom katu u hotelu u gradskom središtu i niz laţnih isprava na kojima je pisalo da mu je dvadeset i jedna godina (dovoljno da moţe posluţivati vino) te da se zove Vincenzo Valenti. Ime mu je predloţio dragi stari Talijan koji ga je zaposlio. Zajedno s prijedlogom stigao je i krsni list. Čovjek se zvao Alonso. Restoran je bio predivan. S ulične strane imao je velike staklene prozore i sjajne svjetiljke, a izmeĎu stolova za kojima su goste posluţivali svi konobari i konobarice, svi studenti, pjevali su operu. Toby je bio svirač lutnje pokraj klavira. Bilo je dobro, dobro za Tobyja jer se nije ţelio sjećati da je ikada bio Toby. Nikada nije čuo tako lijepe glasove. Često je navečer, kada je restoran bio prepun ljudi ţeljnih zabave, a opera slatka i kada je mogao improvizirati na lutnji, kada se osjećao gotovo dobro, nije ţelio da se za njim zatvore vrata i dočekaju ga mokri pločnici. Alonso je bio dobroćudan, stalno nasmiješen, a Toby – sada Vincenzo – prirastao mu je srcu. – Što sve ne bih dao, znao je reći Tobyju, – da vidim nekoga od svojih unuka. Alonso je Tobyju dao mali pištolj sa sedefnom drškom i naučio ga pucati. Imao je mekan obarač. Sluţio je za zaštitu. Alonso mu je pokazao i oruţje koje je drţao u kuhinji. Toby je bio očaran, a kada ga je odveo u ulicu iza restorana i dopustio mu da puca iz tog oruţja, svidjelo mu se kako mu oruţje leţi u ruci, ali i zaglušujući zvuk koji je odzvanjao od visokih zidova s obiju strana slijepe uličice. Alonso je slao Tobyja da svira na vjenčanjima i zarukama, dobro ga je plaćao, kupovao mu fina talijanska odijela za posao, a katkad bi ga slao da posluţuje na privatnim večerama u kući udaljenoj samo nekoliko blokova od restorana. Svi su uvijek mislili da je lutnja tako elegantna. Ta kuća u koju je odlazio bila je lijepo mjesto, ali se Toby tamo nije ugodno osjećao. Premda su u njoj ţivjele uglavnom ljubazne starice, bilo je i nekoliko mladih ţena koje su posjećivali muškarci. Ţena koja je vodila to mjesto zvala se Violet, imala je dubok promukao glas i uvijek je bila jako našminkana. Prema svima drugima odnosila se kao da su joj mlaĎe sestre ili djeca. Alonso je volio satima sjediti i raspravljati s Violet. Najčešće su razgovarali na talijanskome, a katkada i na engleskome i nekako se činilo se da se prisjećaju prošlih vremena, a bilo je i naznaka da su jednom bih ljubavnici.

Tamo se kartalo, a katkada su se odrţavale i manje roĎendanske proslave, ponajviše starijih muškaraca i ţena. Sve mlade ţene ljubazno su se i izazovno smiješile Tobyju. Jedanput je, iza oslikanog paravana, svirao lutnju za čovjeka koji je vodio ljubav sa ţenom i bio grub prema njoj. Udarila ga je, a on je nju pljusnuo. Alonso je samo odmahnuo rukom. ,,S njom je uvijek tako, objasnio je kao da ga se ponašanje muškarca uopće ne tiče. Alonso je djevojku nazvao Elsbeth. – Kakvo je to uopće ime? – upitao je Toby. Alonso je samo slegnuo ramenima. – Rusko? Bosansko? Kako mogu znati? – Nasmiješio se. – Plavuše su. Muškarci ih vole. A i pobjegla je od nekog Rusa, toliko znam. Imat ću vrašku sreću ako se gad ne pojavi u potrazi za njom. Toby je zavolio Elsbeth. Njezin je naglasak moţda i bio ruski, a jednom zgodom mu je priznala da je to ime izmislila, a kako se i Toby sada zvao Vincenzo, u odreĎenoj mjeri je suosjećao s njom. Elsbeth je bila jako mlada. Nije bio siguran je li navršila šesnaest. Šminka ju je činila starijom i umornom. Ali nedjeljom ujutro, kada je stavila tek malo ruţa, bila je prekrasna. Dok su razgovarali na poţarnim stubama pušila bi crne cigarete. Alonso bi katkad poveo Tobyja kući na špagete s njim i njegovom majkom. Ţivio je u Brooklynu. U restoranu je pripremao sjevernotalijanska jela zato što su bila jako popularna, ali je više volio mesne okruglice i crveni umak. Sinovi su mu ţivjeli u Kaliforniji. Kći mu je umrla od droge u dobi od četrnaest godina. Jedanput mu je pokazao njezinu sliku i nikada je više nije spomenuo. Na spomen sinova podsmjehnuo bi se i odmahnuo rukom. Alonsova majka nije govorila engleski i nikada im se nije pridruţila za stolom. Natočila bi vino te pospremila stol, a onda bi se prekriţenih ruku naslonila na štednjak i promatrala muškarce dok su jeli. Tobyja je podsjećala na njegove bake. One su bile ţene tog tipa – ostajale su stajati dok su muškarci jeli. Tako nejasna uspomena. Alonso i Toby nekoliko su puta otišli u Metropolitan operu. Toby je jako dobro skrivao kakvo je to za njega bilo otkriće slušati jedan od najboljih ansambala na svijetu, sjediti na dobrim sjedalima s čovjekom koji savršeno poznaje i libreto i glazbu. U tim je satima Toby upoznao savršenu imitaciju sreće. I u New Orleansu je odlazio slušati opere s učiteljicom iz konzervatorija. Slušao je i učenike iz Loyole dok su pjevali odlomke iz opera i bio je dirnut dramskim izvedbama. Ali, Metropolitan je bio daleko veličanstveniji. Odlazili su i u Carnegie Hall na simfonijske koncerte. Ta sreća bila je tek blijeda emocija, prevučena poput fine tanke tkanine preko njegovih sjećanja. Ţelio je biti radostan dok je promatrao ta velika gledališta i slušao očaravajuću glazbu, ali nije se usudio imati povjerenja u bilo što. Jedanput je zamolio Alonsa da mu nabavi prekrasnu ţensku ogrlicu. Alonso se nasmijao i odmahnuo glavom. – Ne, to je za moju učiteljicu glazbe, objasnio je Toby. – Besplatno me podučavala tolike godine. Uštedio sam dvije tisuće dolara. Alonso je odgovorio: – Prepusti to meni. Ogrlica je bila prekrasna – – masivan komad nakita. – Alonso ju je platio. Od Tobyja nije ţelio uzeti ni novčića. Toby je ogrlicu poslao u konzervatorij jer je to bila jedina adresa koju je imao. Nije naveo ime pošiljatelja. Jedno poslijepodne otišao je u katedralu Sv. Patricka i tamo sjedio jedan sat zureći u glavni

oltar. Nije vjerovao ni u što. Nije osjećao ništa. Nije se sjećao riječi psalama koje je toliko volio. Dok je odlazio, zastao je u predvorju osvrćući se kao da je to svijet koji više nikada neće vidjeti, dok je grubi policajac tjerao mladi par zagrljenih turista. Toby je buljio u policajca koji mu je mahnuo da ode. Nato je izvadio krunicu iz dţepa, pa mu je policajac kimnuo i nastavio svojim putem. U vlastitim je očima bio neuspješan. Ovaj njegov svijet u New Yorku nije bio stvaran. Iznevjerio je malog brata, sestru i majku, a razočarao je i oca. Ljepotan. Katkad bi počeo kiptjeti od gnjeva, ali se ni na komu nije iskaljivao. Takvu su ljutnju anĎeli teško shvaćali jer je bilo istina ono što je Toby prije toliko vremena podcrtao u knjizi Pascala Parentea. Nama anĎelima na neki način nedostaje poznavanje tajni srca. Ali znao sam što je Toby osjećao; znao sam to po izrazu njegova lica i pokretima njegovih ruku, čak i po načinu na koji je svirao lutnju – mračnije i prisilno veselo. Njegova lutnja je, svojim dubokim ogrubjelim tonovima, postala melankolična. Podjarmila je i radost i tugu. Nije mogao u to unijeti svoju osobnu bol. Jedne je noći njegov poslodavac, Alonso, došao u Tobyjev mali hotelski stan. Na leĎima je nosio veliku koţnu naprtnjaču. Taj stan, koji je Alonso iznajmio Tobyju, nalazio se na rubu Male Italije. Što se Tobyja tiče bio mu je dobar, premda se kroz prozor gledalo u zid, ali je pokućstvo bilo lijepo i pomalo pomodno. Toby se iznenadio kada je otvorio vrata i ugledao Alonsa. Obično ga nije posjećivao. Čak i ako bi ga pozvao u taksi da ga nakon opere odveze kući, nikada nije pošao s njim. Alonso je sjeo i zatraţio malo vina. Toby je morao izaći kupiti ga jer nije drţao alkohol. Alonso je počeo piti. Iz kaputa je izvukao veliki pištolj i poloţio ga na kuhinjski stol. Objasnio je Tobyju da se bori protiv nekoga tko mu nikada prije nije prijetio. Ruski mafijaši namjerili su se na njegov restoran i njegovu dostavu hrane i pića, pa su mu oduzeli njegovu – kuću. – Sigurno će htjeti i ovaj hotel, rekao je, – ali ne znaju da sam ja vlasnik. Manja skupina Rusa otišla je ravno u kuću u kojoj je Toby svirao za kartaše i djevojke. Ubili su sve muškarce te četiri ţene i djevojke, zatim otjerali sve ostale i doveli vlastite djevojke. – Nikada se nisam susreo s tom vrstom zla, rekao je Alonso. – Moji prijatelji me ne podupiru. Kakve ja to prijatelje imam? Mislim da su i oni upleteni u ovo. Mislim da su me prodali. Zašto bi inače dopustili da mi se takvo što dogodi? Ne znam što bih učinio. Moji prijatelji mene okrivljuju za sve. Toby je netremice gledao u pištolj. Alonso je izvadio okvir s mecima, a zatim ga vratio. – Znaš li što je ovo? Ovo će ispucati više hitaca nego bilo što drugo. – Jesu li ubili Elsbeth? – upitao je Toby. – Metkom u glavu, odgovorio je Alonso. – Metkom u glavu! – zavikao je. Elsbeth je bila pravi razlog zašto su Rusi došli i prijatelji su mu rekli kako je bilo glupo što su joj on i Violet pruţili utočište. – Jesu li ubili Violet? – upitao je Toby. Alonso je počeo jecati. – Da, ubili su Violet. – Nekontrolirano je ridao. – Nju su ustrijelili prvu, u njezinim godinama. Zašto bi učinili takvo što? Toby je sjeo i razmislio. Nije razmišljao o svim onim kriminalističkim dramama koje je nekoć gledao na televiziji ili pročitanim romanima o istinitim zločinima. Bio je obuzet vlastitim mislima o onima koji prevladaju u ovom svijetu i onima kojima to ne uspijeva, o onima

snaţnima i snalaţljivima te onima slabima. Mogao je vidjeti da je Alonso pijan. Prezirao je to. – Ja sam samo starac, rekao je. ,,I ti ljudi, pa ubit će me. Ne mogu im se suprotstaviti. Nikada u ţivotu nisam pucao iz ovakvog pištolja. Nastavio je govoriti i piti, postajao je sve pijaniji i sve ljući, objašnjavajući kako mu je uvijek bilo stalo do – osnovnih stvari – – dobrog restorana, kuće ili dvije gdje se muškarci mogu opustiti, malo kartanja i poneke prijateljice. – Radi se o nekretninama, uzdahnuo je Alonso. – Eto, ako ţeliš znati. To oni ţele. Trebao sam se davno izgubiti s Manhattana. A sada je prekasno. Gotov sam. Toby ga je pozorno slušao. Ti ruski gangsteri uselili su se u njegovu kuću i donijeli ugovore za kuću i restoran. Imali su papire i za restoran. Budući da su ga zaskočili u doba večere kada je uvijek bila guţva i da je bio na sigurnome, okruţen svjedocima, Alonso je odbio bilo što potpisati. Hvalili su se odvjetnicima koji su im sreĎivali papire i sa svojim čovjekom u banci. Alonso je trebao potpisati papire i sve prenijeti na njih. Obećali su mu da ga neće dirati i da će mu dati dio – kolača – ako sve potpiše i ne bude radio probleme. – Da mi daju dio onoga što je ionako moje? – bjesnio je Alonso. – Kuća, ma ona im nije dovoljna. Ţele i restoran koji je otvorio moj djed. To je ono što doista ţele. A na hotel će se baciti čim doznaju za njega. Rekli su mi da će se njihov odvjetnik pobrinuti za sve ako ne potpišem papire i da nitko nikada neće naći moje tijelo. Rekli su da i u restoranu mogu učiniti isto što i u kući. Sredit će stvari tako da policiji sve izgleda kao pljačka. Eto, to su mi rekli. 'Ubijaš svoje ljude ako ne potpišeš.' Ti Rusi su čudovišta. Toby je razmišljao o tome što bi značilo ako bi ti gangsteri noću napali restoran, spustili velike zastore prema ulici i poubijali sve zaposlene. Zadrhtao je kada je shvatio da mu je smrt ponovno tako blizu. Bez riječi zamislio je tijela Jacoba i Emily. Emily otvorenih očiju ispod površine vode. Alonso je iskapio još jednu čašu vina. Hvala Nebesima, pomislio je Toby, da sam kupio dvije litre najboljeg caberneta. – Nakon što umrem, dodao je Alonso, – što ako naĎu moju majku? Sumorna tišina obuzela je Alonsa. Mogao sam vidjeti njegova anĎela čuvara pokraj njega, naizgled ravnodušnog, dok se trudio naći neki način da ga utješi. Mogao sam vidjeti i druge anĎele u sobi. Mogao sam vidjeti i one od kojih nije dopiralo svjetlo. Alonso je bio izgubljen u mislima, kao i Toby. – Čim potpišem te papire, rekao je Alonso, – čim i restoran bude u njihovu vlasništvu, ubit će me. – Posegnuo je u kaput i izvadio još jedan veliki pištolj. Objasnio je da se radi o automatskom oruţju koje je moglo ispaliti još više metaka od onoga prvoga. – Kunem se, povest ću ih sa sobom. Toby ga nije pitao zašto nije otišao na policiju. I sam je znao odgovor na takva pitanja jer ni u New Orleansu nitko nije previše vjerovao policiji kada se radilo o ovakvim stvarima. Pa i njegov otac je bio pijani pokvareni policajac. Toby nije bio takav. – Te djevojke koje dovode, nastavio je Alonso. – To su samo djeca, robinje, samo djeca. Nitko mi ne ţeli pomoći. Moja će majka ostati sama. Nitko mi ne moţe pomoći. Alonso je provjerio okvir za metke i u drugom pištolju. Rekao je da će ih sve poubijati ako uspije, ali nije mislio da to moţe izvesti. Sada je već bio prilično pijan. – Ne, ja to ne mogu.

Moram se nekako izvući, ali izlaza nema. Ţele papire, legalne papire. Imaju svoje ljude u banci, a moţda i u uredima za dozvole. Posegnuo je u naprtnjaču i izvadio sve ugovore te ih raširio po stolu. Izvadio je i dvije posjetnice koje su mu dali. Bili su to papiri koje je Alonso tek trebao potpisati. Bila je to njegova smrtna presuda. Alonso je ustao, teturajući je otišao u spavaću sobu, jedinu preostalu sobu u stanu, i onesvijestio se. Uskoro je zahrkao. Toby je proučavao papire pred sobom. Dobro je poznavao kuću, straţnji izlaz, izlaze za slučaj poţara. Znao je i adresu odvjetnika čije je ime bilo na posjetnici, točnije znao je gdje moţe naći tu zgradu, premda mu imena osoba, očito, nisu ništa značila. Tobyju je, ili da kaţem Vincenzu, na um pala sjajna ideja. Ili da kaţem Liscu? Uvijek je imao bujnu maštu i sposobnost vizualne predodţbe, pa je tako i sada vidio plan i veliki skok u svojem ţivotu. Bio je to skok u čistu tamu. Otišao je u spavaću sobu. Prodrmao je starca. – Ubili su Elsbeth? – Da, ubili su je, uzdahnuo je starac. – Druge djevojke skrivale su se pod krevetima. Dvije su uspjele pobjeći. One su vidjele muškarce koji su ubili Elsbeth. – Uperio si je prst u čelo poput pištolja i ispustio zvuk pucnja: – Ja sam mrtav čovjek. – Zbilja tako misliš? – Znam. Ţelim da se pobrineš za moju majku. Ako se pojave moji sinovi, ne razgovaraj s njima. Moja majka ima sav moj novac. Ne razgovaraj s njima. – Učinit ću kako kaţete, odgovorio je Toby. To nije bio odgovor na Alonsovu molbu. Bila je to jednostavna potvrda. Toby je otišao u drugu sobu, pokupio oba pištolja i izašao na straţnja vrata svoje zgrade. Uličica je bila uska, a sa svake strani uzdizali su se zidovi peterokatnica. Činilo se da su prozori prekriveni. Pregledao je svaki pištolj. Onda ih je ispitao. Ispaljivali su metke toliko brzo da se trznuo, što ga je iznenadilo. Netko je otvorio prozor i zaderao se da ušuti. Vratio se u stan i stavio pištolje u naprtnjaču. Starac je pripremao doručak. Pred Tobyja je stavio tanjur s jajima. A zatim je i sam sjeo te umočio tost u jaje. – Mogu to učiniti, rekao je Toby. – Mogu ih ubiti. Njegov poslodavac ga je nijemo pogledao. Oči su mu bile mrtve poput očiju Tobyjeve majke. Starac je popio pola čaše vina i vratio se u spavaću sobu. Toby je otišao za njim i pogledao ga. Vonj ga je podsjetio na majku i oca. Mrtav staklasti pogled njegova poslodavca podsjetio ga je na majku. – Ovdje sam siguran, rekao je starac. – Ovu adresu nitko ne zna. Nije zapisana nigdje u restoranu. – Dobro, odgovorio je Toby. Bilo mu je drago to čuti jer se to pitanje ustručavao postaviti. U sitne sate, dok je otkucavao novi sat na kuhinjskom ormariću, Toby je proučio sve papire i obje posjetnice te ih je nakon toga stavio u dţep. Onda je probudio Alonsa i natjerao ga da mu opiše muškarce i Alonso je pokušao, ali je Toby uskoro shvatio je da je odviše pijan za takvo što. Alonso je popio još malo vina. Pojeo je osušenu koricu s francuza. Zamolio je još vina, kruha i maslaca i Toby mu je dao. – Ostani ovdje i ne razmišljaj ni o čemu dok se ne vratim, rekao mu je Toby.

– Ali ti si samo dječak, odgovorio je Alonso. – Ti tu ne moţeš ništa. Pošalji poruku mojoj majci. To je sve što traţim. Reci joj neka ne zove moje dečke na obali. Reci joj da ih pošalje kvragu. – Moţeš ostati tu i učiniti kako ti kaţem, odgovorio mu je Toby. Bio je ushićen. Kovao je planove. Snivao. Osjećao se nadmoćnim u odnosu prema snagama koje su se okomile na njega i Alonsa. Toby je bio i bijesan. Bio je bijesan što postoji netko tko misli da je on tek bespomoćan dječak koji ne moţe ništa poduzeti. Pomislio je na Elsbeth. Pomislio je na Violet s cigaretom u ustima kako dijeli karte na zelenom pustenom stolu u kući. Pomislio je na djevojke kako šapuću u sobi. I ponovno je pomislio na Elsbeth. Alonso je zurio u njega. – Prestar sam da me poraze na takav način, rekao je. ,,I ja sam, odgovorio je Toby. – Tek ti je osamnaest, rekao je Alonso. – Ne, odgovorio mu je Toby i odmahnuo glavom. – Nije istina. Alonsov anĎeo čuvar stajao je pokraj njega i tuţno ga gledao – bio je došao do granice onoga što je mogao učiniti. Tobyjev anĎeo bio je uţasnut. Nijedan anĎeo sada više nije mogao ništa. Ali, nisu prestali pokušavati. Predloţili su Tobyju i Alonsu da pobjegnu, da odvedu majku iz Brooklyna i otputuju zrakoplovom u Miami. Ostavite nasilnicima ono što ţele. – Imaš pravo kada kaţeš da će te ubiti, rekao je Toby, – čim potpišeš ove papire. – Nemam kamo otići. Kako da ovo kaţem majci? – upitao je starac. – Trebao bih ubiti majku tako da ne pati. Trebao sam ubiti nju, pa sebe i to bi onda bilo to. – Ne!, odgovorio mu je Toby. – Ostani ovdje kao što sam ti rekao. Toby je pustio snimku Tosce, pa je Alonso uz nju pjevao i uskoro zaspao. Toby je hodao nekoliko blokova prije nego što je ušao u ljekarnu i kupio crni preljev za kosu te neugodne, ali moderne naočale crnih okvira sa zatamnjenim staklima. Od uličnog prodavača u Zapadnoj pedeset šestoj ulici kupio je naizgled skupu aktovku, a od drugog prodavača laţni Rolex. Zatim je ušao u drugu ljekarnu i tamo kupio niz stvari, malih predmeta koje nitko ne zamjećuje kao što su one plastične stvarčice koje ljudi stavljaju izmeĎu zuba dok spavaju i puno mekane gume i plastike kojima su se ljudi obično koristili kako bi uredno sloţili cipele u ormarić. Kupio je i par škara, bočicu prozirnog laka za nokte i nemetalnu turpijicu za nokte. Zastao je kod stolića uličnog prodavača na Petoj aveniji i kupio nekoliko pari laganih koţnih rukavica. Kupio je i ţuti kašmirski šal. Bilo je hladno, pa je bilo ugodno imati ga oko vrata. Osjećao se moćno i nepobjedivo dok je hodao ulicom. Kada se vratio u stan, Alonso ga je tjeskobno čekao slušajući Mariju Callas u ulozi Carmen. – Znaš, rekao mu je Alonso, – strah me otići odavde. ,,I treba te biti, odgovorio mu je Toby. Počeo je ureĎivati i lakirati nokte. – Što to, za Boga dragoga, radiš? – uzviknuo je Alonso. – Nisam još siguran – odgovorio je Toby, – ali vidio sam u restoranu da ljudi, posebice ţene, primjećuju muškarce s nalakiranim noktima. Alonso je slegnuo ramenima. Toby je otišao kupiti nešto za ručak i nekoliko boca dobrog vina kako bi mogli preţivjeti još jedan dan. – Moţda baš u ovom trenutku ubijaju ljude u restoranu, rekao je Alonso. – Trebao sam ih sve

upozoriti da se sklone. – Uzdahnuo je i pokrio lice rukama. – Nisam zaključao restoran. Što ako su već tamo i ubijaju sve redom? Toby je tek kimnuo glavom. Onda je opet izašao, prošetao se oko nekoliko blokova i nazvao restoran. Nije bilo odgovora. Bio je to loš znak. Restoran je u to doba trebao biti pun ljudi koji su došli na večeru, dok su drugi grabili telefone i zapisivali rezervacije za stolove. Toby je razmišljao kako je bio mudar što je stan tajio od svih i što se sprijateljio samo s Alonsom i što nije vjerovao nikomu, baš kao i dok je odrastao. Svanulo je. Toby se istuširao i obojio kosu. Njegov poslodavac spavao je odjeven na njegovu krevetu. Toby je odjenuo fino talijansko odijelo koje mu je Alonso kupio, a on nadopunio različitim dodacima tako da više uopće nije sličio sam sebi. Plastični zagriz promijenio mu je oblik usta. Debeli okviri zatamnjenih naočala davali su njegovu licu nekakav nezemaljski izraz. Rukavice su bile golubinje sive boje i prekrasne. Oko vrata je omotao ţuti šal. Odjenuo je svoj jedini i najbolji crni kaput od kašmira. U cipele je umetnuo puno materijala, kako bi se činio višim nego što jest, ali ne previše. U aktovku je stavio dva komada automatskog oruţja, a mali je pištolj stavio u dţep. Pogledao je u naprtnjaču svojeg poslodavca. Bila je od fine crne koţe. Prebacio ju je preko ramena. Otišao je do kuće prije izlaska sunca. Vrata mu je otvorila ţena koju nikada prije nije vidio. Nasmiješila mu se i zaţeljela dobrodošlicu. Nikoga drugoga nije bilo na vidiku. Izvadio je automatsko oruţje iz aktovke i ustrijelio je, a nakon toga je pucao i po ostalima koji su potrčali niz hodnik prema njemu kada su začuli paljbu. Zatim je ubio one koji su dotrčali niz stube. Ubio je neke koji su trčali prema pucnjevima kao da ne vjeruju što se dogaĎa. Na katu je netko kriknuo, pa je otišao gore obilazeći trupla i zapucao kroz vrata sve dok nije zavladala zlokobna tišina. Stajao je na kraju hodnika i čekao. Jedan je čovjek oprezno izvirio drţeći pištolj ispred sebe. Toby ga je odmah ustrijelio. Prošlo je dvadeset minuta. Moţda i više. U kući se ništa nije pomaknulo. Polako je pregledao sve sobe. Svi su bili mrtvi. Pokupio je sve mobitele koje je našao i stavio ih u koţnu naprtnjaču. Uzeo je i prijenosno računalo, premda je bilo malo teţe nego što mu se sviĎalo. Prerezao je ţice od računala te ţice fiksne telefonske linije. Dok se spremao otići, začuo je nečiji plač, a zatim tih patetičan glas. Nogom je otvorio vrata i ugledao vrlo mladu djevojku, plavušu sa crvenim ruţem kako kleči i razgovara na mobitel. Kada ga je opazila, telefon joj je ispao iz ruke od straha. Odmahnula je glavom i počela ga nešto moliti na njemu nerazumljivu jeziku. Ubio ju je. Pala je i leţala kao što je njegova majka leţala na krvavom madracu. Mrtva. Podignuo je njezin telefon. Čovjek s druge strane osorno ga je zapitao: – Što se to tamo dogaĎa? – Ništa, odgovorio je šaptom. – Nije bila pri sebi. Prekinuo je vezu. Krv mu je divljački kolala ţilama. Osjećao je moć. Ponovno je brzo pregledao sve sobe. Našao je ranjenika koji je stenjao i dokrajčio ga. Našao je i ţenu koja je već bila gotovo iskrvarila, pa je i nju ubio. Pronašao je još nekoliko mobitela. Naprtnjača je bila puna. Izašao je, prošetao se oko nekoliko blokova, a onda pozvao taksi.

Taksi ga je odveo u rezidencijalnu četvrt, u ured odvjetnika koji je rješavao prijenose vlasništva. Glumeći da šepa i uzdišući kao da su mu i naprtnjača i aktovka preteški, došao je do ureda. Recepcionarka je baš otključavala vrata i sa smiješkom objasnila kako njezin šef još nije došao, ali ga očekuje svaki trenutak. Rekla mu je kako je njegov ţuti šal prekrasan. Smjestio se na koţni kauč i, paţljivo skinuvši rukavicu, obrisao čelo kao da ga muči neka strašna bol. Saţalno ga je pogledala. – Prekrasne ruke, rekla je, – poput ruku glazbenika. Tiho se nasmijao i prošaptao: – Samo se ţelim vratiti u Švicarsku. – Bio je jako uzbuĎen. Znao je da fuflja zbog plastičnog zagriza u ustima. Bio je smiješan sam sebi. Tijekom cijeloga ţivota... nikada se nije našao u takvom iskušenju. U djeliću sekunde palo mu je na pamet da sada konačno razumije stare riječi – – glamur zla. Ponudila ga je kavom. Ponovno je navukao rukavicu. Rekao je: – Ne, onda ću tek biti budan u zrakoplovu. A htio bih prespavati let preko Atlantika. – Nikako ne uspijevam prepoznati vaš naglasak. Otkuda ste? – Švicarska, prošaptao je, šušljajući bez napora zbog plastike u ustima. – Toliko ţelim otići kući. Mrzim ovaj grad. Trgnuo se zbog iznenadne buke s ulice. Čovjek koji je radio na pneumatskom čekiću počinjao je svoj radni dan na gradilištu. Buka nije prestajala, ured se tresao. Zgrčio se od boli, a ona je dodala kako joj je ţao što to mora podnositi. Napokon je stigao i odvjetnik. Toby je ustao i uspravio se u svoj svojoj visini i frfljajući tiho rekao: – Došao sam zbog vrlo vaţne stvari. Čovjek se odmah uplašio, ali je pozvao Tobyja u ured. – Gledajte, radim najbrţe što mogu, rekao je, – ali onaj stari Talijan je takva budala. I tako je tvrdoglav. Vaš poslodavac očekuje čuda. – Prekapao je po papirima na stolu. – Evo što sam našao. Vlasnik je ruševne zgrade nedaleko od restorana, vrijedi milijune. Toby se još jedanput gotovo nasmijao. Uzeo je papire, pogledao adresu, adresu svojeg hotela, i ugurao ih u aktovku. Odvjetnik se skamenio od straha. Izvana je dopiralo štropotanje i sve se treslo kao da netko na ulicu izbacuje teški teret. Kada je pogledao kroz prozor, Toby je ugledao veliku bijelu dizalicu. – Odmah nazovite banku, prošaptao je Toby, boreći se sa šuškanjem. ,,I objasnit će vam o čemu govorim. – I ponovno se gotovo nasmijao sam sebi. Čovjek preko puta mislio je da se njemu smješka, pa je odmah utipkao broj u svoj mobilni telefon. Odvjetnik je opsovao: – Vi baš mislite da sam ja nekakav Einstein. Promijenio je izraz lica. Čovjek u banci se javio. Toby je uzeo mobitel odvjetniku iz ruke i rekao: – Ţelim vas vidjeti. Ispred banke. Ţelim da me pričekate. Čovjek s druge strane odmah je pristao. Broj na malom digitalnom zaslonu na telefonu bio je broj s jedne od posjetnica u Tobyjevu dţepu. Toby je prekinuo vezu i stavio telefon u torbu. – Što to radite? – upitao je odvjetnik. Toby je osjetio nadmoć nad tim čovjekom. Bio je nepobjediv. Neki zalutali romantičarski poticaj natjerao ga je da kaţe: – Laţov si i lopov. Iz dţepa je izvadio mali pištolj i ubio ga. Zvuk je prigušila buka s ulice.

Pogledao je prijenosno računalo na stolu. Nije ga mogao ostaviti. Brzo ga je ugurao u naprtnjaču zajedno sa svim ostalim stvarima. Sad je već nosio previše toga, ali bio je jak i imao snaţna široka ramena. Zatekao je samoga sebe kako se smijulji gledajući mrtvog čovjeka ispred sebe. Osjećao se sjajno. Osjećao se izvrsno. Osjećao se onako kako se obično osjećao dok je maštao o nastupu s lutnjom na nekoj od poznatih svjetskih pozornica. A ovo je bilo još bolje. Bio je divno omamljen, onako kao što je bio i prvi put kada je počeo razmišljati o svemu ovome, o tim stvarčicama koje je pokupio iz televizijskih serija o zločinima i malobrojnih romana, ali se natjerao da se ne smije jer je trebao brzo krenuti dalje. Pokupio je novac iz odvjetnikove novčarke, nekih 1500 dolara. U drugom uredu ljubazno se nasmiješio mladoj ţeni. – Slušajte me dobro, rekao je, naginjući se preko stola. – Ţeli da sada odete. Očekuje, pa znate već, neke ljude. – Ah, da, znam, odgovorila je pokušavajući izgledati pametno i smireno, – ali do kada bih trebala ostati vani? – Dan... ma uzmite cijeli dan, rekao joj je Toby. – Ne, vjerujte mi, svakako vas ne ţeli ovdje. – Dao joj je nekoliko novčanica od dvadeset dolara koje je uzeo mrtvacu. – Uzmite taksi do kuće. Uţivajte. I nazovite ujutro, razumijete li? Nemojte dolaziti dok ne nazovete. Bilo je očito da ju je očarao. Ispratila ga je do dizala, ushićena što je s njim, tim tajanstvenim i zgodnim mladićem – znao je to, i ponovila mu kako je njegov ţuti šal prekrasan. Zapazila je i njegovo šepanje, ali se pretvarala da ništa ne vidi. Prije nego što su se vrata lifta zatvorila, pogledao ju je kroz tamne naočale, vedro joj se nasmiješio i dodao: – Ja sam poput lorda Byrona. Prošetao se oko nekoliko blokova do banke, a onda zastao nekoliko metara od ulaza. Gomila koja se povećavala gotovo ga je srušila. Pomaknuo se do zida i nazvao bankara s telefona koji je ukrao odvjetniku. – Molim vas da izaĎete, rekao je, sada već izvjeţbano frfljajući, dok je proučavao gomilu koja se okupljala pred ulazom. – Ispred banke sam, ljutito se javio bankar. – Pa dobro, gdje ste? Toby ga je s lakoćom uočio dok je stavljao telefon u dţep. Toby je začuĎeno gledao oko sebe, čudeći se brzini onih koji su se kretali u oba smjera. Buka prometa bila je zaglušujuća. Bicikli su zujali izmeĎu sporih kamiona i taksija. Buka se dizala sve do neba. Trube su odzvanjale i zrak je bio ispunjen sivim dimom. Pogledao je gore u onaj komadić plavog neba iz kojega nikakvo svjetlo nije dopiralo do u ovu pukotinu gigantskoga grada, i pomislio kako se nikada nije osjećao tako ţivim. Čak ni u Leoninu naručju. Ponovno je nazvao isti broj, ovaj put čekajući da čuje zvonjavu i da po tome uoči čovjeka kojeg je pokušavao pronaći u masi ljudi koji su hodali uokolo. Da, to je bio čovjek kojeg je traţio – sjedokos, krupan, lica crvenog od bijesa. Ţrtva je stajala na rubu pločnika. – Koliko dugo trebam tu stajati?, dreknuo je u telefon. Okrenuo se i otišao do granitnoga zida banke i stao lijevo od vrata, hladno gledajući oko sebe. Čovjek je bijesno gledao u svakog prolaznika koji mu se pribliţio, osim u pogrbljenog mladića za kojega se činilo da šepa pod teretom naprtnjače i aktovke. Čovjek ga nije niti pogledao.

Čim mu je dospio iza leĎa, Toby ga je ubio metkom u zatiljak. Brzo je vratio pištolj u kaput i desnom rukom pridrţao tijelo koje je niz zid skliznulo na pločnik, ispruţenih nogu. Toby je briţno kleknuo pokraj njega. Izvadio je čovjekov platneni rupčić i obrisao mu lice. A onda je, naočigled gomile koja ništa nije vidjela, uzeo njegov telefon, novčarku i malu biljeţnicu iz dţepa na prsima. Nitko od prolaznika nije zastao, čak ni oni koji su prekoračili preko bankarevih ispruţenih nogu. Tobyja je iznenadila uspomena. Sjetio se brata i sestre, mokrih i mrtvih u kadi. Potisnuo je to sjećanje. Sam je sebi rekao kako je posve beznačajno. Presavinuo je platneni rupčić najbolje što je mogao jednom rukom u rukavici i poloţio ga na mrtvačevo vlaţno čelo. Hodao je tri bloka, a onda pozvao taksi iz kojeg je izašao tri bloka prije svojega stana. Otišao je gore, drhtavim prstima drţeći pištolj u dţepu. Kada je pokucao, Alonso je upitao: – Vincenzo? – Jesi li sam? – pitao ga je. Alonso mu je otvorio vrata i ugurao ga unutra. – Gdje si dosad bio, što ti se dogodilo? – Gledao je u tamnu kosu i naočale sa zatamnjenim staklima. Toby je pretraţio stan. Okrenuo se Alonsu i rekao mu: – Svi su mrtvi... ljudi koji su te gnjavili. Ali, još nije gotovo. Nisam imao vremena otići u restoran i ne znam što se tamo dogaĎa. – Ja znam, rekao je Alonso. – Otpustili su sve moje ljude i zatvorili ga. Što mi to, dovraga, govoriš? – Ah, dobro, rekao je Toby, – pa to i nije tako loše. – Kako to misliš – svi su mrtvi? – upitao je Alonso. Toby mu je ispripovijedao sve što se dogodilo. A onda je rekao: – Moraš me odvesti nekomu tko zna kako ovo dovršiti. Moraš me odvesti svojim prijateljima koji ti dosad nisu htjeli pomoći. Sada će ti sigurno pomoći. Siguran sam da će htjeti ova računala. Siguran sam da će htjeti ove mobilne telefone. Htjet će i ovu malu biljeţnicu. Ovdje su informacije, gomila informacija o ovim kriminalcima i o tome što ţele i što rade. Alonso je dugo bez riječi gledao u njega, a onda je utonuo u jedini naslonjač u sobi i nervozno rukom prošao kroz kosu. Toby je zaključao vrata kupaonice. Imao je pištolj. Naslonio je teţak porculanski poklopac zahodske školjke na vrata te se istuširao bez navučenog zastora, ispirući i ispirući kosu dok nije skinuo svu tamnu boju. Smrskao je naočale. Umotao je u ručnik rukavice, smrskane naočale i šal. Kada je izašao, Alonso je razgovarao na telefon. Bio je udubljen u razgovor. Toby nije bio siguran govori li talijanski ili sicilijanski. U restoranu je naučio nekoliko riječi, ali ništa nije razumio jer je Alonso prebrzo govorio. Kada je Alonso završio razgovor, rekao je: – Dobio si ih. Sve si ih pridobio. – Pa to sam ti i rekao, uzvratio je Toby. ,,A doći će i drugi. To je samo početak nečega. Informacije u odvjetnikovu računalu neprocjenjive su. Alonso ga je zaprepašteno gledao. Njegov anĎeo čuvar stajao je pokraj njega i prekriţenih ruku sve tuţno promatrao – to je jedina riječ u ljudskom rječniku koja bi mogla opisati njegove osjećaje u tom trenutku. Tobyjev anĎeo je plakao. – Znaš li nekoga tko bi mi mogao pomoći oko računala? – upitao je Toby. ,,I u kući i u uredu nalazili su se monitori. Ne znam kako maknuti tvrdi disk. Pomoglo bi sljedeći put da znam kako

to učiniti. Sva su ova računala puna informacija. Pa tu ima valjda na stotine telefonskih brojeva. Alonso je samo kimnuo. Bio je zaprepašten. – Petnaest minuta, rekao je. – Petnaest minuta za što? – upitao je Toby. – Do tada bi trebali stići, bit će im drago da te vide i vjerujem da će te htjeti naučiti svemu što znaju. – Siguran si u to? – upitao je. – Ako ti prije nisu htjeli pomoći, zašto nas onda jednostavno ne bi obojicu ubili? – Vincenzo, rekao je Alonso. – Ti si ono što njima trenutačno nedostaje. – Suze su mu ovlaţile oči. – Sinko, pa zar misliš da bih te izdao? – rekao je. – Vječni sam ti duţnik. Negdje postoje kopije svih tih dokumenata, a ti si poubijao ljude koji su se bavili tim papirima. Sišli su. Čekala ih je dugačka crna limuzina. Prije nego što su ušli, Toby je u kantu za smeće bacio ručnik u koji su bile zamotane naočale i sive rukavice i šal, i gurnuo ga duboko u gomilu papirnatih šalica i plastičnih vrećica. Gnušao se smrada smeća na svojoj lijevoj ruci. Nosio je svoj kovčeg i svoju lutnju, i aktovku i koţnu naprtnjaču sa svim računalima i mobitelima. Nije mu se sviĎao automobil i nije ţelio u njega ući, premda je često viĎao takva vozila kako navečer mile po Petoj aveniji i prolaze pokraj ulaza u Carnegie Hall ili Metropolitan. Ipak je ušao u automobil nakon Alonsa i smjestio se u crno koţno sjedalo preko puta dvojice mladih muškaraca. Obojica su jedva skrivah znatiţelju. Bili su blijedi i plavokosi, gotovo sigurno Rusi. Toby je prestao disati kao i onaj put kada mu je majka uništila lutnju. Drţao je ruku na pištolju u dţepu kaputa. Ni jedan od njih nije imao ruku u dţepu. Sve su ruke bile tamo gdje ih se moglo vidjeti, osim Tobyjevih. Okrenuo se i pogledao Alonsa. Izdao si me. – Ne, ne, progovorio je čovjek preko puta njega, stariji od dvojice, a Alonso se smiješio kao da je upravo čuo savršenu ariju. Čovjek je govorio kao Amerikanac, a ne Rus. – Kako si to izveo? – upitao je mladi – plavušan. I on je bio Amerikanac. Pogledao je na ručni sat. – Još nije jedanaest. – Gladan sam, rekao je Toby. Pištolj u dţepu bio je u pripravnosti. ,,A uvijek sam ţelio nešto pojesti u ruskoj čajani. Premda nije znao hoće li umrijeti ili ne, ovaj se odgovor Tobyju učinio jako dobrim. Stariji se nasmijao. – Pa, sinko, nemoj ubiti ni jednoga od nas, dodao je, pokazujući na Tobyjev dţep. – Bilo bi to glupo jer ćemo ti platiti više nego što si dosad vidio u svojem ţivotu. I odvest ćemo te u rusku čajanu, naravno. Zaustavili su automobil. Alonso je izašao. – Zašto ideš? – upitao je Toby. Ponovno ga je oduzeo onaj strah koji mu je oduzimao dah. Toliko je snaţno stezao pištolj da je gotovo razderao dţep. Alonso se nagnuo i poljubio ga. Zgrabio ga je za glavu i poljubio ga u oba oka i u usta, a onda ga je pustio. – Ja nisam taj kojega ţele, rekao je. – Ţele tebe. Prodao sam te njima za tvoje dobro. Razumiješ li? Ja ne mogu raditi stvari koje ti radiš. Ja i ti ovo ne moţemo dovršiti. Prodao sam te njima da te zaštitim. Dobar si ti mladić. Zauvijek ćeš ostati moj dečko. A sada poĎi s njima. Ţele tebe, a ne mene. Samo idi. Vodim majku u Miami.

– Ali ne moraš to sada učiniti, pobunio se Toby. – Moţeš ponovno dobiti kuću. Moţeš ponovno dobiti i restoran. Ja ću se za sve pobrinuti. Alonso je odmahnuo glavom. Toby se odmah osjetio glupo. – Sinko, s onim što su mi platili, drago mi je da idem, rekao je Alonso. – Moja će majka vidjeti Miami i biti sretna. – Ponovno je zgrabio Tobyjevo lice objema rukama i poljubio ga. – Donio si mi sreću. Svaki put kada budeš svirao one stare napuljske kancone misli na mene. Automobil je nastavio dalje. Ručali su u ruskoj čajani. Dok je Toby gotovo pohlepno jeo piletinu na kijevski način, stariji muškarac mu je rekao: – Vidiš li one ljude tamo? To su njujorški policajci. A čovjek s njima je iz FBI-a. Toby nije podignuo pogled. Samo je netremice gledao u čovjeka koji je govorio. Pištolj mu je još bio nadohvat ruke, premda mu je bio teţak. Znao je da bi mogao, kada bi to ţelio, ubiti obojicu ljudi koji su bili s njim, i vjerojatno barem još jednu osobu prije nego što ga ostali svladaju. Ali nije mu padalo na pamet pokušati takvo što. Barem ne još. Sigurno će se pojaviti neka bolja zgoda. – Rade za nas, rekao je stariji muškarac. – Slijede nas otkako smo izašli iz tvoje zgrade. I slijedit će nas kada napustimo grad i odemo na selo. Samo se opusti. Uvjeravam te da smo jako dobro zaštićeni. I tako je Toby postao plaćeni ubojica. I tako je Toby postao Sretni Lisac. Ali kod ove preobrazbe nije se radilo samo o tome. Dok je te noći leţao u krevetu, u velikoj kući na selu i kilometrima daleko od grada, razmišljao je o djevojci koja je kleknula i podignula ruke prema njemu. Razmišljao je kako ga je preklinjala riječima kojima nije trebao prijevod. Lice joj je bilo umrljano suzama. Sjetio se kako se sklupčala i odmahnula glavom te podignula obje ruke da se obrani. Mislio je na nju nakon što ju je ubio – mirno je leţala, kao što su njegovi brat i sestra leţali u kadi. Ustao je, obuo cipele i navukao kaput, zadrţavši pištolj u dţepu te je sišao po stubama i izašao iz velike kuće mimo dvojice muškarca koji su se kartali u dnevnoj sobi. Soba je nalikovala na veliku špilju. Posvuda su bile gomile pozlaćenog pokućstva. Sve je bilo puno crne koţe. Kao u jednom od onih starih elegantnih privatnih klubova u crno-bijelom filmu. Samo su još nedostajala gospoda koja bi te promatrala iz svojih visokih naslonjača. U sobi su bila samo njih dvojica kartajući se ispod svjetiljke, premda je vatra veselo plamtjela u kaminu rastjerujući tamu. Jedan od muškaraca je ustao: – Ţeliš li nešto, moţda piće? – Treba mi šetnja, odgovorio je Toby. Nitko ga nije zaustavljao. Izašao je i prošetao se oko kuće. Zapazio je izgled lišća na drveću najbliţem svjetiljkama, gledao je kako grane ogoljelih stabala sjaje u okovima leĎa. Proučio je i visok, strm krov kuće pokriven crijepom. Pogledao je zrake svjetla koje su se nazirale iza prozora od dijamantnog stakla. Sjevernjačka kuća, izgraĎena da izdrţi mnogo snijega, podignuta za duge zime, kuća koju je poznavao samo sa slika, moţda, ako ih je ikada prije zamijetio. Osluškivao je zvuk smrznute trave pod nogama i došao do vodoskoka koji je radio unatoč hladnoći te promatrao mlazove vode koji su u prozračnim bijelim kapljicama padali u bazen. I u njemu su se na slabom svjetlu tek nazirali mjehurići. Svjetlost je dopirala od svjetiljke iznad kolnog ulaza. Tamo je bila parkirana crna limuzina i

presijavala se pod svjetiljkom. Svjetlost je dopirala i od mnogobrojnih ţaruljica koje su ukrašavale mnoga vrata na kući. Dopirala je i s malih instalacija koje su označavale mnogobrojne vrtne staze od šljunka. Zrak je mirisao na borove iglice i izgorjelo drvo. Toliko svjeţine i čistoće nije nikada osjetio u gradu. Postojala je neka promišljena ljepota. Podsjećala ga je na ljeto kada je otišao na odmor u kuću na jezeru Pontchartrainu s dvojicom bogatijih dječaka iz jezuitske škole. Bili su dragi dječaci, blizanci, i voljeli su ga. Voljeli su igrati šah i slušati klasičnu glazbu. Bili su dobri u školskim predstavama koje su bile toliko dobre da su ih svi dolazili gledati. Toby je htio biti njihov prijatelj, ali je morao sačuvati tajnu svojeg ţivota kod kuće. Tako da se zapravo nikada nije posve sprijateljio s njima. Do četvrtog razreda gotovo više i nisu razgovarali. Ali nikada nije uspio zaboraviti njihovu predivnu kuću blizu Mandevillea i koliko je lijepo bilo pokućstvo te kako je njihova majka savršeno govorila engleski i kako je njihov otac imao nekoliko ploča velikih svirača lutnje koje je Toby mogao slušati u radnoj sobi čiji su zidovi bili obloţeni knjigama. Ova kuća na selu nalikovala je na tu kuću u Mandevilleu. Promatrao sam ga, promatrao sam mu lice i oči i vidio sam te slike u njegovim sjećanjima i u njegovu srcu. AnĎeli zapravo uopće nisu razumjeli ljudska srca. Istina je to. Plačemo kada vidimo grijeh, kada vidimo patnju. Ali, nemamo ljudska srca. No, opet, teolozi koji su zapisali takva opaţanja zapravo nikada nisu uzeli u obzir našu punu inteligenciju. Moţemo povezati bezbroj gesta, izraza, promjena u disanju i pokreta te iz toga izvući mnoštvo duboko dirljivih zaključaka. Poznavali smo tugu. Oblikovao sam svoju ideju o Tobyju dok sam ovo radio i čuo sam glazbu koju je prije toliko godina svirao u kući u Mandevilleu – staru ploču ţidovskog svirača lutnje koji je izvodio Paganinijeve teme. I gledao sam Tobyja kako stoji pod borovima dok se nije gotovo smrznuo od hladnoće. Onda se polako vratio u kuću. Nije mu se spavalo. Noć mu nije ništa značila. Dok je prilazio kamenim zidovima obraslima bršljanom dogodilo se nešto čudno, posve neočekivano. Iz kuće je začuo tihu, uzbudljivu glazbu. Sigurno je netko ostavio otvoren prozor unatoč hladnoći jer je mogao čuti takvu njeţnost i suptilnu ljepotu. Znao je da čuje fagot ili klarinet. Nije bio siguran. Pred njim se nalazio prozor, visok, od olovnoga stakla i otvoren. Kroz njega je dopirala glazba – duga nabujala nota, a onda oprezna melodija. Prišao je bliţe. Podsjećala ga je na zvuk nečega što se budi, a onda su se melodiji usamljenog roga pridruţili i drugi instrumenti, tako sirovi da je sve podsjećalo na još neuvjeţbani orkestar koji na okupu odrţava čelična disciplina. Ponovno su se začuli rogovi, a onda je glazbu počela tjerati neka hitnja i orkestar je svirao sve glasnije, rogovi sve više, a melodija bila sve prodornija. Stajao je pokraj prozora. Glazba je odjedanput poludjela. Ječale su violine i bubnjali bubnjevi kao da lokomotiva vozi kroz noć sastavljenu od tonova. Gotovo je rukama prekrio uši, koliko je glasno bilo. Instrumenti su cičali. Ječali. Činilo se da je sve poludjelo – plačljive trube, vrtoglava bujica ţičanih instrumenata, bubnjanje timpana. Više nije mogao raspoznati što čuje. Silinu je zamijenila njeţnija, smirenija melodija, glazbeni zapis samoće i buĎenja. Stajao je pokraj prozorskog okvira pognute glave, s prstima na sljepoočnicama, kao da ţeli zaustaviti bilo koga tko bi se namjeravao ispriječiti izmeĎu njega i glazbe.

I premda su se slučajne mekane melodije počele isprepletati, ispod površine je još pulsirala tamna uţurbanost. Ponovno je glazba nabujala. Limena glazbala svirala su nepodnošljivo visoko. I sam oblik bio je prijeteći. Odjedanput se cijela skladba činila prepuna prijetnje, tek nagovještaj i prepoznavanje ţivota koji je ţivio. Više nije mogao raspoznati što sluša. Nije se mogao pouzdati u iznenadne prijelaze na njeţnost i tišinu jer se silina vratila praćena bubnjevima i kricima violina. I tako se glazba nastavljala, umirući u melodiji ili gotovo u tišini, a onda bi ponovno oţivjela u naletu industrijskog nasilja toliko silnog i tamnog da ga je to paraliziralo. A nakon toga dogodila se još neobičnija transformacija. Glazba više nije zvučala kao napad. Prerasla je u orkestraciju njegova ţivota, u njegove patnje, vlastite krivnje i strah. Činilo se kao da je netko prebacio mreţu preko onoga što je postao i načina na koji je uništio sve što mu je bilo sveto. Pritisnuo je čelo na ledeno hladnu stranu otvorenog prozora. Ova usmjerena kakofonija postala je nepodnošljiva, a kada je pomislio da to ne moţe više podnositi, kada je gotovo podignuo ruke i prekrio uši, posve je prestala. Otvorio je oči, a u tamnoj sobi koju je osvjetljavala samo vatra, u visokom koţnom stolcu sjedio je muškarac i promatrao ga. Plamen je blistao na rubovima njegovih naočala sa srebrnim okvirima i na kratkoj bijeloj kosi te nasmiješenim usnama. Desnom je rukom lijeno mahnuo Tobyju da priĎe bliţe, a lijevom ga je pozvao k sebi. Čovjek na prednjim vratima rekao je: – Gazda te ţeli odmah vidjeti, mali. Toby je prošao kroz niz soba namještenih zlatom i baršunom, s teškim zastorima. Bili su povezani zlatnim uţadima s kićankama. Gorjele su dvije vatre – jedna u sobi koja je izgledala kao golema knjiţnica, te u sobi od bijelo obojenog stakla odmah do nje, u kojoj se nalazio mali bazen ledeno plave vode iz kojega se dizala para. U knjiţnici, jer soba nikako nije mogla biti nešto drugo zbog visokih polica s knjigama, – Gazda – je sjedio onako kako ga je Toby vidio kroz prozor – u stolcu od krvavo crvene koţe s visokim naslonom. U sobi je sve bilo lijepo. Stol je bio crn i izrezbaren. S muškarčeve lijeve strane nalazio se ormarić s likovima izrezbarenima na objema stranama vrata. Likovi su probudili Tobyjevu znatiţelju. Sve je izgledalo tako njemački, kao da je sve pokućstvo potjecalo iz razdoblja njemačke renesanse u Europi. Sag je bio istkan posebno za ovu sobu – nepregledno more tamnih cvjetova, uzduţ zidova obrubljenih zlatom, odrezanih oko polustupova koji su uokvirivali dvokrilna vrata, ili odrezanih oko dijelova prozorskih dasaka. – Sjedni i razgovarajmo, sinko, rekao je muškarac. Toby je sjeo u koţni stolac nasuprot njemu. Šutio je. Nije mogao prozboriti ni riječ. U ušima mu je još odzvanjala glazba. – Reći ću ti što točno ţelim da učiniš, rekao je, a onda i opisao. Sloţeno, da, ali ne i nemoguće. Elegantan izazov. – Oruţje? Pa oruţje je tako primitivno, dodao je. – Ovo je jednostavnije, ali imaš samo jednu mogućnost, uzdahnuo je. – Zabodeš iglu u straţnji dio vrata, ili u ruku i nastaviš dalje. Znaš kako to ide... nastaviš hodati pogleda usmjerenog naprijed kao da se nikada nisi niti očešao o tu osobu. Ti ljudi će jesti i piti i neće biti na oprezu. Misle kako ljudi koji stoje vani traţe ubojice kojih se trebaju bojati. Oklijevaš? Pa, tvoja je prilika prošla, i ako te uhvate s tom iglom... – Neće, odgovorio je Toby. – Ne izgledam opasno.

– Istina! – rekao je muškarac. Raširio je ruke, kao da se iznenadio. – Zgodan si ti mladić. Ali, nikako ne mogu smjestiti tvoj izgovor. Mislim Boston, ne, ne! Moţda New York, ali ne! Odakle si? Toby nije bio iznenaĎen. Većina ljudi irskog i njemačkog podrijetla u New Orleansu imali su naglasak koji nitko nije uspijevao prepoznati. A Toby je njegovao izgovor ljudi iz otmjenijih dijelova grada, tako da je zbog toga situacija bila još zamršenija. – Izgledaš kao Englez, Nijemac, Švicarac, Amerikanac, rekao je. – Visok si. I mlad si i imaš najhladnije oči koje sam dosad vidio. – Ţeliš reći da izgledam poput tebe? – odvratio je Toby. Čovjek je zastao, i nasmiješio se. – Čini se da je tako. Ali meni je šezdeset sedam, a ti nisi napunio ni dvadeset i prvu. Toby je kimnuo. ,,A zašto ne prestaneš stezati taj pištolj i ne razgovaraš sa mnom? – Mogu učiniti sve što od mene traţiš, rekao je Toby. – Ţelim to učiniti. – Razumiješ li, jedna prilika. Toby je ponovno kimnuo. – Učini to kako treba i neće niti primijetiti. Neće umrijeti još barem dvadeset minuta. Do tada, ti ćeš se već izgubiti iz restorana, normalno hodajući, i samo hodaj, a mi ćemo te već negdje pokupiti. Toby je ponovno bio ushićen. Ali, nije ţelio da se to vidi. Glazba u njegovoj glavi nije prestajala. Čuo je prve akorde ţičanih instrumenata i timpana. Bilo je očito koliko je uzbuĎen. Vidjelo se to u njegovu disanju i u toplini u njegovim očima, što čovjek u stolcu moţda nije opazio. Toby je u tom trenutku izgledao kao Toby, nevino, s planovima. – Što ţeliš za sve ovo, osim novca? – upitao je muškarac. Sada je na Tobyju bio red da se iznenadi. Izraz lica mu se u trenutku potpuno promijenio. Čovjek je vidio da mu je krv navrla u obraze te da su mu oči bljesnule. – Još posla, odgovorio je Toby. – Puno posla. I najbolju lutnju koju mi moţete nabaviti. Čovjek ga je promatrao. – Što te je natjeralo na ovo? – upitao je Tobyja. Ponovno je raširio ruke. Slegnuo je ramenima. – Kako si uspio izvesti sve to? Znao sam odgovor. Znao sam sve odgovore. Znao sam i kakav je ushit Toby osjećao. Znao sam i da ne vjeruje čovjeku ispred sebe, ali mu se sviĎao izazov – kako provesti ono što čovjek ţeli i pritom ostati ţiv. Naposljetku, a zašto ga ovaj čovjek ne bio dao ubiti kada obavi njegove prljave poslove? Zašto ne? Zaokupila ga je slučajna misao. Nije bilo prvi put da je ţelio biti mrtav. Zašto ga je onda mučilo hoće li ga čovjek dati ubiti ili ne? Ovaj čovjek neće biti okrutan. Bit će brzo gotovo, a onda ţivot Tobyja O'Darea više neće postojati. Pokušao je zamisliti, kao i toliki drugi ljudi prije njega, kakav je to osjećaj. Obuzeo ga je očaj, kao da je netko odsvirao najdublji ton na njegovoj lutnji, a on je trajao i trajao... Sirovo uzbuĎenje zadatka koji mu se smiješio bila je jedina njegova protuteţa, a akord koji mu je uporno odzvanjao u ušima davao mu je nešto nalik na hrabrost. Činilo se da je čovjek pristupačan. Ali Toby nije nikomu vjerovao. No, trebalo je pokušati. Čovjek je bio obrazovan, pun samopouzdanja, uglaĎen. Bio je, na svoj način, jako privlačan. Alonso nije bio miran čovjek. Toby je samo glumio mirnoću. Ali zapravo nije poznavao

značenje te riječi. – Ako me nikada ne izdaš, rekao je Toby, – učinit ću sve za tebe, sasvim sigurno sve. Stvari koje drugi ljudi ne mogu. – Ponovno se sjetio uplakane djevojke dok ga je preklinjala, njezinih ispruţenih ruku, dlanova okrenutih prema njemu ne bi li ga odgurnula. ,,I to i mislim kada kaţem da ću učiniti bilo što. Ali svakako će doći vrijeme kada me više nećeš trebati. – Nije tako, odgovorio je muškarac. – Nadţivjet ćeš me. Moraš mi vjerovati. Znaš li što riječ 'moraš' znači? Toby je kimnuo. – Naravno, rekao je. – Ionako mislim da u ovom trenutku i nemaš prevelik izbor, tako da ti vjerujem. Muškarac se zamislio. – Mogao bi otići u New York, obaviti posao i nastaviti dalje, rekao je čovjek. – Na koji me način planiraš platiti? – upitao je Toby. – Mogao bi uzeti polovicu unaprijed, a onda jednostavno nestati. – Ţeliš li da to učinim? – Ne, odgovorio je. Zastao je. – Mogao bih te prihvatiti, tiho je rekao. – Uvjeren sam u to. Nikako ne ţelim reći da bih htio da budeš tek moj dečko, ne to nikako. Ništa takvo. Premda, znaš, u mojoj dobi zapravo više nije vaţno je li riječ o mladiću ili djevojci. Nije vaţno jer su mladi i mirišljavi, njeţni i lijepi. Ali nisam na to mislio. Mislim, mogao bih te voljeti. Ima nečega lijepog u tebi, u tome kako izgledaš i načinu na koji govoriš i krećeš se po sobi. Upravo tako! To sam i ja mislio. I u tom sam trenutku shvatio ono da anĎeli ne mogu razumjeti njihova srca, srca njih obojice. Razmišljao sam o Tobyjevu ocu i kako ga je običavao nazivati – Ljepotanom – i rugati mu se. Razmišljao sam o strahu i općenitoj nesposobnosti za ljubav. Razmišljao sam o načinu na koji ljepota preţivljava na zemlji, unatoč trnju i nesrećama koje je neprestance pokušavaju ugušiti. Moje su misli ovdje bile u pozadini. Sve vaţno dogaĎalo se u prednjem planu. – Ţelim potisnuti te Ruse, rekao je čovjek. Skrenuo je pogled, razmišljajući, prsta skvrčenog ispod usne. – Ti Rusi uopće nisu bih u planu. Ni u čijem planu. Nikada nisam mislio da ću vidjeti nekoga poput njih. Mislim, nikada mi se nije činilo da je moguće djelovati na toliko razina. Ne moţeš niti zamisliti čime se sve bave, sve prijevare, reket... Izigravaju sustav na sve moguće načine. To su radili i u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Tako su ţivjeli. Uopće nemaju predodţbu da bi to moglo biti pogrešno. ,,A onda su usput došli i ti sirovi klinci, nečiji roĎaci u trećem koljenu koji su htjeli Alonsovu kuću i restoran. – S gnušanjem je odmahnuo glavom. – Glupo. Uzdahnuo je. Pogledao je u otvoreno prijenosno računalo na stoliću sa svoje desne strane. Toby ga nije prije uočio. Bilo je to računalo koje je odnio iz odvjetnikova ureda. – Samo ih potiskuj, sve dalje i dalje, rekao je čovjek, – i voljet ću te čak i više nego što te volim sada. Nikada te neću izdati. Za nekoliko dana shvatit ćeš da jednostavno ne izdajem ljude i da sam upravo zato..., pa, ono što jesam. Toby je kimnuo. – Mislim da već sada razumijem, rekao je. – A što je s lutnjom? Čovjek je kimnuo glavom. – Poznajem ljude, da, naravno. Doznat ću što se moţe naći na trţištu. Dobit ćeš što traţiš. Ali nikako ne najbolju. Izgledalo bi previše razmetljivo. Tada počinju priče. Ostavljaju trag. – Dobro znam značenje riječi, rekao je Toby. – Najbolje lutnje posuĎuju se mladim solistima, no oni ih, mislim, nikada ne dobiju u trajno vlasništvo. I ima ih tek nekoliko u cijelom svijetu.

– Shvaćam, odgovorio je Toby. – Toliko dobar ipak nisam. Samo ţelim svirati dobar instrument. – Nabavit ću ti najbolji koji se moţe kupiti bez većih problema, rekao je čovjek. – Ali jedno mi moraš obećati. Toby se nasmiješio. – Naravno. Svirat ću ti. Kada god poţeliš. Sada se čovjek nasmijao. – Reci mi odakle dolaziš, ponovio je. – Zbilja. Ţelim znati. Inače bez problema smještam ljude, pucnuo je prstima, – prema načinu na koji hodaju, bez obzira na to kakvu su vjeţbu prošli i bez obzira na to koliko su uglaĎeni. Ali tvoj izgovor me muči. Reci mi. – Nikada neću reći, odgovorio je Toby. – Čak ni ako ti kaţem da sada radiš za 'dobre dečke', sinko? – Uopće nije vaţno, rekao je Toby. Ubojstvo je ubojstvo. Gotovo se nasmiješio. – Evo, samo za vas, dolazim niotkuda. Ja sam tek čovjek koji se pojavio u pravom trenutku. Bio sam osupnut. I ja sam o tome razmišljao. Bio je netko tko se pojavio u pravo Vrijeme. ,,I još jedna stvar, dodao je Toby. Čovjek se nasmiješio i raširio ruke: – Samo pitaj. – Naziv skladbe koju ste upravo slušali. Htio bih je kupiti. Čovjek se ponovno nasmijao. – Pa to je barem lako, rekao je. – Posvećenje proljeća Igora Stravinskog. Čovjek je zadovoljno promatrao Tobyja, kao da je konačno pronašao nekoga čiji mu je ţar neprocjenjiv. Kao i ja. Toby je duboko spavao do podne i sanjao majku. Sanjao je kako njih dvoje hodaju kroz veliku prekrasnu kuću s pregraĎenim stropovima. Govorio joj je kako će kuća biti veličanstvena i kako će njegova sestrica ići u školu kod sestara Presvetoga Srca Isusova, a Jacob u jezuitsku. Ali nešto nije bilo kako treba u toj spektakularnoj kući. Počela je nalikovati na labirint i bilo ju je nemoguće doţivjeti kao cjelovitu graĎevinu. Zidovi su se dizali u visinu poput litica, podovi su bili kosi. U dnevnoj sobi nalazio se veliki crni djedov sat koji je na prednjem dijelu imao lik pape, kao da visi s vješala. Toby se probudio, sam, na trenutak uplašen i ne znajući gdje se točno nalazi. A onda je zaplakao. Pokušao se suzdrţati, ali nije se mogao kontrolirati. Okrenuo se i zario lice u jastuk. A onda je ponovno vidio djevojku. Vidio ju je mrtvu u kratkoj svilenoj suknjici i cipelama sa smiješno visokim potpeticama, kao dijete koje se odjenulo u majčinu odjeću. Imala je vrpce u dugoj plavoj kosi. Toby je otvorio oči. Jecaji su se pojačali, a onaj duboki akord očaja bio je glasniji nego ikad. Zastao je i nemirno hodao po sobi. Pogledao je u otvoreni kovčeg. Netremice je gledao u knjigu o anĎelima. Ponovno je legao u krevet i plakao dok nije zaspao kao dijete. Dok je plakao ponavljao je molitvu: – AnĎele Boţji, čuvaru moj, kojega mi je za čuvara dao dobri Bog, daj da me 'dobri dečki' ubiju prije, a ne kasnije. Začuvši očaj u toj molitvi, začuvši tugu i golemi jad, njegov anĎeo čuvar okrenuo mu je leĎa i rukama prekrio lice. Ali ne i ja. Ne i Malahija. On je taj, pomislio sam. Odvrtite deset godina svojega vremena unaprijed do točke s kojom sam počeo: On je Toby O'Dare, a ne Sretni Lisac. I ja sam krenuo po njega.

POGLAVLJE PETO Pjesme serafina A K O S A M I K A D A U Ţ I V O T U B I O U Š O K U , N I J E T O B I L O N I Š T A u usporedbi s ovim što sam sada osjećao. Tek su postupno oblici i boje moje dnevne sobe izronili iz sumaglice u koju sam se strmoglavio čim je Malahija završio s pripovijedanjem. Došao sam k sebi, sjeo na kauč i gledao ispred sebe. I vidio sam ga, posve jasno, dok je stajao naslonjen na zid. Bio sam slomljen, smrskan i nisam imao snage prozboriti ni riječi. Sve što mi je pokazao bilo je toliko ţivo, toliko neposredno da mi se još vrtjelo od činjenice da sam se vratio u stvarnost, ili da uopće mogu naći nekakav oslonac u ovom trenutku. Moj osjećaj tuge, dubokog i strašnog kajanja, bio je toliko snaţan da sam odvratio pogled i spustio glavu u dlanove. Odrţavala me tek nit nade u spasenje. U dubini duše prošaptao sam: – Boţe, oprosti mi što sam se odvojio od tebe. Dok sam oblikovao te riječi začuo sam: Ne vjeruješ u to. Ne vjeruješ, čak i nakon što te razotkrio toliko intimnije nego što si ti ikada sam sebe mogao. Ne vjeruješ. Bojiš se vjerovati. Čuo sam da se primaknuo, a kada sam došao k sebi stajao je pored mene. – Moli se za vjeru, šapnuo mi je u uho. Učinio sam tako. Prisjetio sam se stare molitve. U hladna zimska poslijepodneva, kada sam se grozio odlaska kući iz škole, odveo bih Emily i Jacoba u crkvu Presvetoga Imena Isusova i tamo se molio: Bože, zapali moje srce plamenom vjere jer ju gubim. Bože, dodirni moje srce i probudi u njemu plamen vjere. Prisjetio sam se i starih slika kojima sam se koristio, kao da je to jučer bilo, i prisjetio sam se svoje plahosti i plamena koji bi me obuzimao. Moje sjećanje, naravno, nije bilo toliko ţivo i slikovito kao sve što mi je Malahija pokazao. Molio sam se svim svojim bićem. Stare uspomene najedanput su izblijedjele, pa sam ostao sam s riječima molitve. Nije to bila obična – samoća. Nepomično sam stajao pred Svevišnjim. Na trenutak mi se učinilo da se penjem uzbrdo po mekanoj zelenoj travi i da ispred sebe vidim lik u ogrtaču, pa sam se prisjetio starih propovijedi: U tome je Njegova slava, prošle su tisuće godina, a još uvijek ga možeš slijediti iz takve blizine! ,,Oh, Gospodine, tako mi je ţao, šapnuo sam. Za sve moje grijehe jer se bojim Pakla, ali najviše od svega, najviše od svega, najviše od svega, ţao mi je što sam te napustio. Sjeo sam ponovno na kauč i osjetio da se gubim, opasno sam bio blizu gubitka svijesti, kao da me pregazilo sve što sam vidio, i to zasluţeno, ali moje tijelo nije moglo izdrţati udarce. Kako sam mogao toliko voljeti Boga i toliko se kajati zbog svega što sam postao, a ne imati vjere? Zatvorio sam oči. – O, moj Toby, prošaputao je Malahija. – Svjestan si svega što si učinio, ali ne moţeš razumjeti opseg svega što On zna.

Osjetio sam Malahijinu ruku na ramenu. Osjetio sam kako stišće prste. A onda je ustao i čuo sam kako tiho korača na drugu stranu sobe. Podignuo sam pogled i vidio da stoji nasuprot meni i ponovo sam bio zaprepašten njegovom prisutnošću, dojmljivim, a ipak varljivim likom. Iz njega je isijavalo njeţno, ali postojano svjetlo. Nisam bio siguran, ali učinilo mi se da sam ga opazio i kada mi se prvi put ukazao u Mission Innu. Tada za to nisam imao objašnjenje, pa sam tu pomisao odbacio kao privid. Sada je nisam odbacio. Zamislio sam se. Bio je zaprepašten. Bio je sretan. Gotovo radostan. Na pamet mi je palo nešto iz EvanĎelja, nešto o radosti na Nebu kada se vrati razmetni sin. – Hajde da to brzo završimo, ţivahno je rekao. Ovaj put njegove tiho izgovorene riječi nije pratio svaĎalački ton. – Dobro znaš što se nakon toga dogodilo, rekao je. – Dobrom Čovjeku nikada nisi rekao kako se zoveš, ma koliko on na tome inzistirao, a kako su te s godinama agencije nazvale Liscem i on je prihvatio to ime. Ti si ga prihvatio zbog gorke ironije obavljajući zadatke jedan za drugim, ne ţeleći ni trenutka osjetiti se besposlenim, jer si znao što bi to za tebe značilo. Šutio sam. Shvatio sam da gledam kroz suze. Kako sam se samo dičio svojim očajem. Bio sam mlad čovjek na rubu utapanja koji se borio s morskom zvijeri, kao da je bilo vaţno hoće li ga prekriti valovi ili ne. – Tih prvih nekoliko godina često si radio po Europi. Bez obzira na maske kojima si se koristio, tvoja visina i plava kosa dobro su ti posluţili. Bez poteškoća si ulazio u banke i otmjene restorane, bolnice i dobre hotele. Nikada više nisi upotrijebio pištolj, jer ti nije trebao. Novine su te u člancima u kojima su pokušavale vjerno prenijeti detalje tvojih trijumfa nazivale 'Snajperist s iglom'. Uzalud su svaki put objavljivali drugu mutnu sliku. – Sam si otišao u Rim i lutao po bazilici Sv. Petra. Putovao si na sjever kroz Assissi, Sienu i Perugiu te dalje u Milano, Prag i Veneciju. Jedanput si otišao i u Englesku posjetiti pustopoljinu na kojoj su sestre Bronte ţivjele i napisale svoje sjajne knjige, pogledao si i izvedbu jedne od Shakespeareovih predstava. Lutao si po londonskom tornju, neprimjetan i izgubljen u gomili turista. Ţivio si ţivot lišen svjedoka. Ţivio si ţivot savršenije nego što je bilo tko mogao pomisliti, osim moţda Dobrog Čovjeka. – Uskoro si ga prestao posjećivati. Nije ti bilo stalo do njegova lakog smijeha ili ugodnih primjedbi, ili leţernosti kojom je razgovarao o tvojim zadacima. To se moglo tolerirati u telefonskim razgovorima, ali tijekom zajedničkih večera to ti je bilo nepodnošljivo. Jelo u tvojim ustima bilo je suho i bezukusno. ,,I tako si otišao daleko od posljednjeg svjedoka koji je umjesto toga postao fantom na kraju ţivota, ali nikako laţni prijatelj. Zastao je. Okrenuo se i prstima prešao preko knjiga na policama ispred sebe. Izgledao je tako postojano, tako savršeno, tako nezamišljeno. Učinilo mi se da čujem vlastiti dah, ili je to moţda bio prigušen zvuk gušenja koji je moţda značio suze. – To je postao tvoj ţivot, rekao je polagano istim prigušenim glasom, – ove tvoje knjige i sigurna putovanja u zemlji jer je postalo preopasno pokušavati otići preko granice, i onda si se ovdje smjestio, prije nepunih devet mjeseci, upijajući svjetlost juţne Kalifornije kao da si sve godine prije toga proveo u zatamnjenoj sobi. Okrenuo se. – Ţelim te sada, rekao je. – Ali tvoje iskupljenje je u rukama Stvoritelja, u tvojoj vjeri u njega. Vjera se budi u tebi. I sam to znaš, zar ne? Već si molio za oprost. Već si priznao istinu svega što sam ti pokazao, i sedamdeset puta više. Znaš li da ti je Gospodin oprostio?

Nisam mogao odgovoriti. Kako bi bilo tko mogao oprostiti stvari koje sam učinio? – Ovdje govorimo, prošaputao je ,,o Bogu Svemogućem. – Ţelim to, šapnuo sam. – Što mogu učiniti?, upitao sam i nastavio: – Što je to što ţeliš od mene da bi me moglo iskupiti i za djelić onoga što sam učinio? – Postani moj pomoćnik, rekao je. – Postani moj ljudski instrument koji će mi pomagati u onome što moram učiniti na Zemlji. – Naslonio se na zid prekriven knjigama, nehajno, kao bilo tko drugi, i sklopio ruke ispod brade. – Ostavi iza sebe prazan ţivot koji si stvorio za sebe, rekao je, ,,i obećaj mi svoju inteligenciju, hrabrost, lukavost i neobičan fizički sklad. Neizmjerno si hrabar u situacijama u kojima bi se drugi povukli. Pametan si kada su drugi glupi. Mogu iskoristiti sve što ti jesi. Nasmiješio sam se na te riječi. Jer, znao sam na što misli. Zapravo sam shvaćao sve što je govorio. – Ti čuješ govor drugih ljudi ušima glazbenika, nastavio je. ,,I voliš sve što je harmonično i lijepo. Unatoč svim svojim grijesima, imaš dobro srce. Mogu upotrijebiti sve te odlike kako bih odgovorio na molitve na koje mi je Stvoritelj odredio da odgovorim. Zatraţio sam od njega ljudski instrument koji će mi pomoći provesti sve što traţi. Ti si taj instrument. Povjeri se u ruke njemu i meni. Bila je to prva naznaka istinske sreće koju sam osjetio nakon toliko godina. – Ţelim ti vjerovati, šapnuo sam. – Ţelim biti taj instrument, ali mislim da se, moţda prvi put u ţivotu, uistinu bojim. – Ne, ne bojiš se. Nisi prihvatio njegov oprost. Moraš vjerovati da moţe oprostiti čovjeku poput tebe. I oprostio ti je. Nije pričekao moj odgovor. – Ne moţeš niti zamisliti svemir koji te okruţuje. Ne moţeš ga vidjeti onako kako ga mi vidimo s Nebesa. Ne moţeš čuti molitve koje se izgovaraju posvuda, u svakom stoljeću, na svakom kontinentu, iz milijuna srdaca. – Potrebni smo, ti i ja, u onome što će za tebe biti prošlo vrijeme, ali ne i za mene jer mogu to doba vidjeti jasno kao i sadašnji trenutak. Ti ćeš prijeći iz Prirodnog Vremena u Prirodno Vrijeme. Ali ja, ja postojim u Vremenu AnĎela, i ti ćeš sa mnom putovati kroz to vrijeme. – Vrijeme AnĎela, tiho sam rekao. Nisam znao kako si to predočiti. Ponovno je prozborio: – Pogled Stvoritelja obuhvaća sva vremena. On poznaje sve što jest, što je bilo, ili što dolazi. Zna sve što bi se moglo dogoditi. On je Učitelj svih nas, onoliko koliko mi to moţemo razumjeti. U meni se nešto mijenjalo, potpuno. Um mi je pokušavao shvatiti cjelokupnost svega što je podijelio sa mnom i onoliko koliko sam znao o teologiji i filozofiji, sve su riječi bile suvišne. Sjetio sam se nekih rečenica Sv. Augustina koje je citirao Sv. Toma Akvinski i promrmljao ih ispod glasa: ,,I premda ne moţemo brojevima prikazati beskrajno, u cijelosti ga razumijeva Onaj čije znanje nema granica. Smiješio se. Razmišljao je. U meni se dogodila velika promjena. I dalje sam šutio. Nastavio je. – Ne mogu poljuljati osjećajnost onih koji me trebaju kao što sam poljuljao tebe. Trebam te da pod mojim vodstvom uĎeš u njihov čvrsti svijet, čovjek si kao i oni, muškarac kao neki od njih. Trebam te za intervencije, i to na strani ţivota, a ne smrti. Reci da prihvaćaš i tvoj se ţivot

okreće od zla, potvrĎuješ to, i onda ćeš ponovno uroniti u opasnost i nastojati postići nešto što je neupitno dobro. Opasnost i nastojanje. – Učinit ću to, rekao sam. Ţelio sam ponoviti te riječi, ali činilo se da su ostale u zraku izmeĎu nas. – Gdje god – samo mi pokaţi što ţeliš od mene, pokaţi mi kako mogu ostvariti ono što ţeliš. Pokaţi mi. Nije me briga za opasnost ili za slomljeno srce. Rekao si da se radi o dobru, pa ću to i učiniti. Dragi Bože, vjerujem da si mi oprostio! I daj mi ovu priliku! Tvoj sam. Osjetio sam trenutnu i neočekivanu sreću, lakoću, a onda i radost. Zrak oko mene u tom se trenutku promijenio. Boje sobe zamutile su se i postale svjetlije. Činilo se kao da sam izašao iz okvira slike, dok je sama slika postajala sve veća i sve bljeĎa, a zatim se rasplinula oko mene u slaboj, laganoj i sjajnoj izmaglici. – Malahija!, viknuo sam. – Pokraj tebe sam, čuo sam mu glas. Putovali smo prema gore. Dan se pretvorio u njeţnu purpurnu tamu, tamu ispunjenu blagim svjetlom punim ljubavi. A onda se tama pretvorila u milijardu vatrenih točkica. Začuo sam neopisivo lijep zvuk. Činilo se da me drţi onako sigurno kao što su me drţale i struje zraka, onoliko sigurno kao i Malahijina topla prisutnost koja me vodila, premda sam vidio samo zvjezdano nebo, a zvuk je prerastao u sjajan duboki prekrasni ton, nalik na jeku nakon udarca u veliki brončani gong. Podigao se oštar vjetar, ali ga je jeka nadjačala, a onda su se začuli i drugi blistavi tonovi, pretapali su se, kao da dolaze iz mnoštva malih čistih i laganih zvona. Polako je glazba posve upila zvuk vjetra i začuo sam pjev ljepši i bogatiji od bilo čega što sam dotad čuo. Nadilazio je sve zemaljske himne na tako očit i tako neopisiv način da sam izgubio svaki osjećaj za vrijeme. Mogao sam se zamisliti kako zauvijek slušam te pjesme i gubim svaki osjećaj o sebi samome. Dragi Boţe, ako sam te ikada napustio, okrenuo ti leĎa... Sada sam tvoj. Zvijezda na nebu bilo je kao pijeska na morskoj obali. Zapravo, nije ni bilo tame osim sjaja, a svaka je zvijezda pulsirala savršenim svjetlom u svim duginim bojama. Posvuda – iznad, ispod, pokraj, vidio sam zvijezde padalice kako prolijeću pokraj mene posve nečujno. U središtu svega toga osjećao sam se bestjelesno i nikada više nisam ţelio napustiti to mjesto. Odjednom, kao da mi je to netko rekao, shvatio sam da su te zvijezde padalice anĎeli. Jednostavno sam znao. Znao sam da su to anĎeli koji putuju gore i dolje i unakrsno i dijagonalno, jer su njihova brza i neizbjeţna putovanja bila sastavni dio tkiva ovoga našeg sjajnog svemira. A ja, ja nisam putovao tom brzinom. Lebdio sam. Ali čak i ta riječ u sebi sadrţava previše teţine gravitacije da bi točno dočarala stanje u kojemu mi je bilo tako ugodno. Vrlo polagano nabujala je glazba prepustila mjesto jednom drugom zvuku. Došao je posve tiho, a onda sve nasrtljivije, zbor šapata koji su se dizali odozdo. Toliko njeţnih i tajanstvenih glasova priključilo se tom šapatu koji se stopio s glazbom da se činilo kao da je cijeli svijet ispod nas i oko nas ispunjen tim šapatom, i čuo sam mnoštvo slogova, a ipak se činilo da se radi o jednostavnoj molbi. Pogledao sam dolje, začuĎen što se uopće mogu snaći u prostoru. Glazba je sve više blijedjela kako smo se pribliţavali velikom planetu. Ţudio sam za glazbom. Nisam mogao podnijeti taj gubitak. Ali spuštali smo se prema planetu i znao sam da je to dobro i ispravno te se nisam ni na koji način opirao. Posvuda oko nas prelijetale su zvijezde i ni na trenutak nisam posumnjao da su to anĎeli koji

odgovaraju na molitve. Bili su aktivni Boţji glasnici i osjetio sam se privilegiranim što mogu promatrati taj prizor, premda je nadzemaljska glazba bila gotovo nestala. Zbor šapata bio je gotovo beskrajan i na neki način savršen, a opet mračniji zvuk. Ovo su pjesme zemaljske, pomislio sam svjesno, i ispunjene su tugom i potrebom te obožavanjem, poštovanjem i divljenjem. Vidio sam kako se pojavljuje tamna kopnena masa obasjana tisućama svjetala i sjajni satenski sjaj mora. Gradovi su mi se činili velikim rasvijetljenim mreţama, a pojavljivali su se i nestajali u slojevima maglovitih oblaka. Dok smo se spuštali, mogao sam vidjeti i manje oblike. Glazba je sad već bila posve nestala, a refren molitvi postao je glazba u mojim ušima. U djeliću sekunde navrla su mi mnogobrojna pitanja na koja sam odmah dobio odgovor. Pribliţavali smo se Zemlji, ali u drugom vremenu. – Zapamti, rekao mi je Malahija tiho, – Stvoritelju je sve poznato, sve što je bilo i sve što jest, i sve što se dogodilo i sve što će se dogoditi, i sve što bi se moglo dogoditi. Zapamti da nema ni prošlosti ni budućnosti u kojima Stvoritelj nije barem beskrajna prisutnost svega ţivoga. Bio sam uvjeren da je to istina, i zaokupljena tom mišlju ponovno me ispunila neizmjerna zahvalnost, toliko neizmjerna da je umanjivala svaku dotadašnju svjesnu emociju. Putovao sam s Malahijom kroz Vrijeme AnĎela, ponovno natrag u Prirodno Vrijeme i bio sam siguran u njegovu namjeru jer je to bio njegov doseg. Mnoštvo svijetlih točkica koje su se brzo kretale sada se prorijedilo, ili ih više nisam vidio. Točno ispod nas, u vrelu šapata i usrdnih molitvi, vidio sam mnogo krovova prekrivenih snijegom i dimnjaka koji su u noćni zrak ispuštali pocrvenjeli dim. Do nosnica mi je dopirao slatkasti miris razbuktalih vatri. Molitve su se sastojale od riječi i bile su različitog intenziteta, ali nisam mogao raspoznati na što se odnose. Osjetio sam kako mi tijelo ponovno poprima oblik, kako me šapat obuhvaća i shvatio da više ne nosim svoju odjeću. Na sebi sam imao nešto što se činilo da je od debele vune. Ali, nije mi bilo stalo do mene ili do toga kako sam odjeven. Bio sam previše očaran prizorom ispred sebe. Mislio sam da sam opazio rijeku izmeĎu kuća, tek srebrnu nit u tami te nejasan oblik nečega što je morala biti velika katedrala u neizbjeţnom obliku kriţa. Na uzvisini je bila graĎevina koja je morala biti dvorac. Sve ostalo bili su nagurani krovovi, neki posve bijeli, a neki toliko strmi da se snijeg uopće nije mogao zadrţati na njima. Doista, padao je snijeg, onom divnom mekoćom koju sam mogao čuti. Šapat je postajao sve glasniji. – Mole se i prestrašeni su, rekao sam glasno i začuo vlastiti glas blizu sebe, kao da se nisam nalazio na beskrajnom nebu. Protrnuo sam. Zrak me obavio. Osjetio sam snijeg na rukama i licu. Očajnički sam htio posljednji put čuti izgubljenu glazbu i na moje veliko iznenaĎenje začuo sam je u sve jačoj jeki, a onda je nestala. Gotovo sam se rasplakao iz zahvalnosti, ali morao sam doznati što trebam učiniti. Nisam zasluţivao čuti glazbu. Dok sam se borio sa suzama obuzela me misao da bih mogao učiniti nešto dobro u ovom svijetu. – Mole se za Meira i za Fluriju, rekao je Malahija. – Mole se za sve Ţidove u gradu. Ti moraš biti odgovor na njihove molitve. – Ali kako, što trebam učiniti? – nastojao sam oblikovati riječi, ali sada smo već bili blizu krovova i mogao sam jasno razabrati uličice i ulice te snijegom prekrivene tornjeve zamka i krov katedrale koji je sjao kao da zvjezdanim sjajem moţe sjati snijeg nošen vjetrom, čineći sve u ovom gradiću jako jednostavnim.

– Rana je večer u gradu Norwichu, rekao je Malahija, prisnim i savršenim glasom, neuznemiren našim silaskom ili molitvama koje su mi dopirale do ušiju. – Boţične svetkovine upravo su završile i počelo je razdoblje nevolja za Ţidove. Nisam ga morao moliti da nastavi jer sam znao značenje tih riječi. Radilo se o Ţidovima koji su ţivjeli u Norwichu, u malom dijelu grada u kojem je većina njih ţivjela. Naš se silazak ubrzao. Sada sam mogao jasno vidjeti rijeku, i na trenutak sam osjetio da mogu vidjeti molitve kako se uzdiţu u nebo, ali oblaci su bili sve gušći, a krovovi ispod mene slični duhovima, i ponovno sam osjetio vlaţni dodir pahuljica. Našli smo se na ulazu u grad i u trenutku sam stajao na čvrstom tlu. Bili smo okruţeni kućama dijelom izgraĎenima od drva, opasno nakrivljenim prema unutra, kao da će se srušiti svakog trenutka. Kroz male prozore dopirala je slaba svjetlost. Samo su se sitne pahuljice vrtloţile u hladnom zraku. Pogledao sam u slabu svjetlost i vidio da sam odjeven kao redovnik. Odmah sam prepoznao halju – na sebi sam imao bijeli habit i dugi bijeli škapular te crni ogrtač s kukuljicom – redovničku odjeću dominikanaca. Oko struka mi je bio poznati pleteni pojas, ali ga je prekrivao dugački škapular. Preko lijevog ramena nosio sam koţnu torbu s knjigama. Bio sam zaprepašten. Nestrpljivo sam podignuo ruke i otkrio da sam i ošišan kao redovnik, zatiljak mi je bio ćelav i imao sam oko njega prsten kratko podšišane kose kako je to bio običaj kod redovnika toga doba. – Pretvorio si me u ono što sam oduvijek ţelio biti, rekao sam. – Redovnik dominikanac. – Bio sam toliko uzbuĎen da to nisam uspijevao sakriti. Ţelio sam znati što nosim u koţnoj torbi za knjige. – Sada slušaj, rekao je, i premda ga nisam mogao vidjeti, glas mu se odbijao od zidova. Činilo se da smo izgubljeni u sjeni. Zapravo, on je bio posve nevidljiv. Bio sam tamo sam samcat. Mogao sam čuti bijesne glasove u noći, nedaleko od mjesta gdje sam stajao. Ţamor molitve blijedjeo je u tmini. – Pokraj tebe sam, rekao je. Na trenutak sam se uspaničio, a onda sam osjetio pritisak nečije ruke na mojoj. – Slušaj me, rekao je. – To što čuješ svjetina je u susjednoj ulici. Imamo jako malo vremena. Na engleskome prijestolju je kralj Henrik Winchesterski. – objasnio je. – I vjerojatno moţeš izračunati da je ovo 1257. godina, ali ni jedna od tih informacija ovdje ti nije od koristi. Ovo doba poznaješ dobro kao i bilo koji čovjek iz tvojega stoljeća i na način na koji ono ne moţe poznavati sebe. Meir i Fluria tvoja su odgovornost, a i svi Ţidovi se mole jer su njih dvoje u opasnosti, a kao što dobro razumiješ, ta bi se opasnost mogla proširiti na cijelu ţidovsku zajednicu ovoga maloga grada. Ta bi se opasnost mogla proširiti i do Londona. Bio sam opčinjen i uzbuĎen više nego bilo kada u svojem prirodnom ţivotu. Da, znao sam nešto o tom razdoblju i o pogibelji koja je posvuda vrebala engleske Ţidove. Bilo mi je sve hladnije. Spustio sam pogled i vidio da nosim cipele s kopčom. Na nogama sam osjećao vunene čarape. Hvala Bogu da nisam bio franjevac osuĎen na sandale ili bosa stopala, pomislio sam, a onda me pogodila – vrtoglava – spoznaja. Morao sam prestati s glupostima i usredotočiti se na ono što moram učiniti. – Upravo tako, začuo sam Malahijin prisan glas. – Ali hoćeš li pronaći zadovoljstvo u onome što je tvoj zadatak? Da, hoćeš. Ne postoji anĎeo Gospodnji koji ne uţiva u pomaganju ljudima. A sada ionako radiš s nama. Naše si dijete. – Mogu li me ovi ljudi vidjeti? – Svakako. Vidjeti i čuti – ti ćeš razumjeti njih i oni će razumjeti tebe. Znat ćeš kada budeš

govorio francuski ili engleski ili hebrejski i kada oni budu govorili neki od tih jezika. Nama je to lako. ,,A što je s tobom? – Uvijek ću biti uz tebe, kao što sam ti i rekao, dodao je i nastavio: – Ali samo ćeš me ti moći vidjeti i čuti. Ne pokušavaj sa mnom glasno razgovarati. I zovi me samo ako moraš. – Sada otiĎi meĎu svjetinu i stani u sredinu jer se stvari počinju odvijati kako ne bi smjele. Ti si putujući učenjak i došao si iz Italije, preko Francuske, u Englesku i zoveš se brat Toby, što je dovoljno jednostavno. Nisam mogao izraziti koliko sam jedva čekao početi. – Trebam li znati još što? – Vjeruj svojim darovima, rekao je. – Zbog tih darova sam te i odabrao. Lijepo govoriš, rječit si, i samouvjereno ćeš odigrati neku ulogu ako za nju postoji razlog. Vjeruj Stvoritelju i vjeruj meni. Čuo sam kako glasovi u obliţnjoj ulici postaju sve glasniji. Zazvonilo je zvono. – Ovo mora da je večernje zvono, rekao sam brzo. Misli su mi se kovitlale. Sve što sam znao o ovom stoljeću sada mi se činilo tako nedostatnim i ponovno me obuzeo nekakav predosjećaj, gotovo strah. – Da, to je večernje zvono, odgovorio je Malahija. ,,I samo će razbjesniti one koji stvaraju nevolje zato što su ţeljni rješenja. A sada idi."

POGLAVLJE ŠESTO Tajna o Lei BILA JE TO LJUTITA GOMILA, TEK NAIZGLED zastrašujuća jer nikako nije bila samo

gomila ološa. Mnogi su nosili svjetiljke, a neki i baklje, neki su imali i tanke svijeće, a mnogi su bili bogato odjeveni u baršun i krzno. S obiju strana ulice nalazile su se kamene kuće, pa sam se sjetio da su Ţidovi, i to s razlogom, izgradili prve kamene kuće u Engleskoj. Dok sam se pribliţavao mogao sam čuti Malahijin glas. – Svećenici u bijelom su iz samostana koji pripada katedrali, rekao je, dok sam gledao trojicu u debeloj odjeći najbliţe vratima kuće. – Dominikanci su s one strane okupljeni oko lady Margarete, šerifove nećakinje i nadbiskupove roĎakinje. Pored nje je njezina kći Nell, djevojka od kojih trinaest godina. Njih su dvije optuţile Meira i Fluriju da su otrovali svoje dijete i potajno ga zakopali. Zapamti, Meir i Fluria su tvoja odgovornost i ti si ovdje kako bi im pomogao. Htio sam mu postaviti tisuću pitanja. Vrtjelo mi se od pomisli da je moţda riječ o ubojstvu djeteta. I tada sam shvatio ono očito – ovi su ljudi bili optuţeni za zločin kakav je meni bio uobičajen. Progurao sam se u sredinu svjetine, Malahija je otišao i ja sam to znao. Sada sam bio prepušten sam sebi. Lady Margareta lupala je na vrata dok sam se pribliţavao. Bila je prekrasno odjevena u usku haljinu s vunenim rukavima obrubljenima krznom, a ogrnula je široki krzneni ogrtač s kapuljačom. Lice joj je bilo umrljano suzama, a glas promukao. – IzaĎite i odgovorite! – zahtijevala je. Činilo se da je iskrena i duboko potresena. – Meire i Fluria, zahtijevam da izaĎete. Pokaţite Leu ili objasnite zašto nije ovdje. Kunem se da više nećemo podnositi vaše laţi. Okrenula se i progovorila nadglasavajući gomilu. – Nemojte nam više ispredati priče o tome da je dijete odvedeno u Pariz. Gomila je glasno odobravala. Pozdravio sam dominikance koji su došli do mene i tiho im objasnio da sam brat Toby, hodočasnik koji je proputovao mnoge zemlje. – Pa, stigao si u pravi trenutak, rekao je najviši i najimpresivniji od njih. – Ja sam otac Antoine, predstojnik samostana, kao što vjerojatno znaš ako si bio u Parizu, a ovi Ţidovi ovdje otrovali su kćer jer se usudila ući u katedralu u Badnjoj noći. Premda je nastojao tiho govoriti, na te su riječi lady Margareta i njezina kći ponovno počele jecati. Iz svjetine su se čuli povici odobravanja i krici. Mlada djevojka Nell bila je predivno odjevena kao i njezina majka, ali mnogo više uznemirena jer je odmahivala glavom i jecala. – Svemu sam ja kriva, samo ja. Ja sam je odvela u

crkvu. Odjedanput su se samostanski redovnici u bijelome počeli svaĎati s redovnikom koji mi je pristupio. – To je otac Jerome, šapnuo mi je Malahija, – vidjet ćeš da je on voĎa suprotne strane u ovoj kampanji za stvaranje još jednoga ţidovskog mučenika i sveca. Laknulo mi je kada sam mu čuo glas, ali kako sam ga mogao bilo što pitati? Osjetio sam da me gura naprijed i najedanput sam se našao leĎima okrenut vratima velike kamene kuće u kojoj su očito ţivjeli Meir i Fluria. – Oprostite, ovdje sam stranac, rekao sam posve prirodnim glasom, – ali zašto ste tako sigurni da se dogodilo ubojstvo? – Djevojčice nigdje nema, eto tako znamo, odgovorila je lady Margareta. Ona je sigurno bila jedna od najprivlačnijih ţena koje sam do tada vidio, čak unatoč crvenim, uplakanim očima. – Povele smo Leu sa sobom jer je ţeljela vidjeti Dijete Isusa, ogorčeno je rekla, dok su joj usne drhtale. – Nismo niti sanjale da će je vlastiti roditelji otrovati i kamenih srdaca stajati pokraj njezine samrtne postelje. Natjerajte ih da izaĎu. Natjerajte ih da odgovore na optuţbe. Činilo se da su se svi počeli derati kada su začuli te riječi, pa je u bijelo odjeven svećenik, otac Jerome, zatraţio da se malo smire. Bijesno me gledao. ,,U ovom gradu ionako ima već previše dominikanaca, rekao je. Osim toga, u našoj katedrali već imamo savršenog mučenika, Maloga Sv. Williama. Zli Ţidovi koji su ga ubili odavno su mrtvi, a ni oni nisu prošli nekaţnjeno. Ta tvoja dominikanska braća ţele vlastita sveca jer im naš nije dovoljno dobar. – Sada ţelimo slaviti Malu Sv. Leu, dodala je lady Margareta promuklim i tragičnim glasom. – Nell i ja smo uzrok njezine propasti. – Zastala je da doĎe do daha i nastavila: – Svi znaju za Malog Hugha od Lincolna i sve uţase. ,,Lady Margareta, ovo nije Lincoln, inzistirao je otac Jerome. ,,I nemamo dokaza poput onih o Lincolnu da bismo mogli vjerovati kako se ovdje dogodilo ubojstvo. – Okrenuo se prema meni. – Ako ste došli moliti se u svetištu Maloga Sv. Williama, onda ste dobro došli, rekao je. – Vidim da ste školovani redovnik, a ne običan prosjak. – Ljutito je pogledao u ostale dominikance. ,,I mogu vam i sada reći da je Mali Sv. William pravi svetac, štovan u cijeloj Engleskoj i da ovi ljudi nemaju dokaza da je Flurijina kći Lea ikada krštena. – Krštena je krvlju, inzistirao je dominikanac otac Antoine. Govorio je samouvjereno poput propovjednika. – Zar nam mučeništvo Maloga Hugha ne dokazuje što su ovi Ţidovi u stanju učiniti, ako im se dopusti? Ova mlada djevojka umrla je za svoju vjeru, umrla je jer je ušla u crkvu u boţičnoj noći. I ovaj muškarac i ova ţena moraju odgovarati, ne samo za neprirodan zločin ubojstva vlastite krvi i mesa, nego i za ubojstvo kršćanke, jer je Lea to postala. Gomila je glasno pozdravila njegove riječi, ali sam uočio da mnogi meĎu njima ne vjeruju u izgovoreno. A kako sam ja trebao znati što moram učiniti? Okrenuo sam se i pokucao na vrata te tiho rekao: – Meire i Fluria, ovdje sam da vas obranim. Molim vas odgovorite mi. – Nisam znao mogu li me čuti ili ne. Činilo se da se u meĎuvremenu svjetini pridruţila polovica grada, a onda je, iznenada, s obliţnjeg zvonika zazvonilo na uzbunu. Sve više i više ljudi guralo se u ulici s kamenim kućama. Odjedanput je nastao meteţ jer su došli vojnici. Vidio sam dobro odjevenog čovjeka na konju, s mačem o boku, čija se bijela kosa vijorila na vjetru. Zaustavio je konja tek nekoliko metara od vrata kuće, a iza njega su bila petorica ili šestorica konjanika.

Neki su odmah pobjegli. Drugi su počeli vikati: – Uhitite ih. Uhitite Ţidove. Uhitite ih. – Drugi su prišli bliţe, a jedan je čovjek sjahao bezizraţajno me gledajući. Lady Margareta progovorila je prije njega. – Moj gospodaru šerife, znate i sami da su ovi Ţidovi krivi, rekla je. – Znate da su ih vidjeli u šumi s teškim teretom i nema sumnje da su pokopali dijete odmah pokraj velikoga hrasta. Šerif, velik i čvrst čovjek s bradom bijelom kao i kosa mu, s gaĎenjem je pogledao oko sebe. – Neka netko ušutka zvono, doviknuo je jednom od svojih ljudi. Ponovno me odmjerio, ali nisam se pomaknuo. Okrenuo se i obratio svjetini. – Dobri ljudi, dopustite da vas podsjetim da su ovi Ţidovi vlasništvo Njegova Veličanstva kralja Henrika i da oštećenjem njihovih kuća ili njihova vlasništva činite štetu Kralju, tako da ću vas uhititi i drţati odgovornima za učinjeno. Ovo su kraljevski Ţidovi. Oni su kmetovi Njegova Veličanstva. Odlazite! Zar biste sada htjeli imati ţidovskog mučenika u svakom gradu u ovoj zemlji? Ove su riječi izazvale bujicu prosvjeda i prepirki. Lady Margareta odmah ga je zgrabila za ruku: – Ujače, preklinjala ga je. – Ovdje je učinjeno strašno zlo. Dobro, nije onako kukavno kao što je bilo kod Maloga Sv. Williama ili Maloga sv. Hugha. Ali, jest zlo. A sve to zato što smo povele dijete u crkvu u boţičnoj noći. – Koliko puta još moram čuti istu priču? – odgovorio joj je i nastavio: – Do danas smo ovim Ţidovima bili prijatelji, a sada se okrećemo protiv njih jer je djevojčica otišla bez pozdrava? Zvono je utihnulo, ali je ulica bila prepuna ljudi i učinilo mi se da su neki došli preko krovova. – Vratite se kući, rekao je šerif. – Zazvonilo je večernje zvono. Ako ostanete ovdje, kršite zakon. Vojnici su pokušali prići bliţe, ali to nije bilo jednostavno. Lady Margareta je ljutito mahnula nekim ljudima da istupe i odmah su se naprijed progurala dvojica odrpanaca koji su zaudarali po alkoholu. Na sebi su imali jednostavne vunene tunike i čarape kao i većina muškaraca u svjetini, samo što su njihove noge bile omotane krpama, a i obojica su bili ošamućeni svjetlom baklji, dok su se ljudi gurali ne bi li ih vidjeli. – Evo, ovi svjedoci vidjeli su Meira i Fluriju kako idu u šumu s vrećom, povikala je lady Margareta. – Vidjeli su ih kod velikoga hrasta, moj gospodaru šerife i moj voljeni ujače, i da tlo nije smrznuto već bismo iskopali djetetovo tijelo iz rake. – Ali ovi ljudi su pijanci, rekao sam ne razmišljajući. – Ako nemate truplo kako moţete dokazati ubojstvo? – Slaţem se, dodao je šerif. – Evo dominikanca koji nije toliko lud da proglašava svecem nekoga tko se u ovom trenutku nalazi pokraj toplog ognjišta u Parizu. – Okrenuo se prema meni: – Tvoja su braća potaknula ovu ludost. Urazumi ih. Bilo je očito da su dominikanci bijesni zbog takvoga razvoja dogaĎaja, ali nešto me začudilo – bili su iskreni. Očito su i sami vjerovali da imaju pravo. Lady Margareta se izbezumila. – Ujače, zar ne razumiješ moju krivnju u svemu tome? Moram ovo raščistiti do kraja. Ja i Nell odvele smo to dijete na misu da vidi jaslice. Mi smo joj objašnjavale pjesme i odgovarale na njezina nevina pitanja... – Za što su joj roditelji oprostili! – objasnio je šerif. – Tko je od Ţidova u ovom gradu blag poput učenjaka Meira? Pa, oče Antoine, Vi ste s njime učili hebrejski. Kako ga moţete optuţiti za takvo što? – Da, učio sam s njim, odgovorio je otac Antoine, – ali poznajem ga kao slabića kojeg kontrolira supruga. Ona je ipak bila majka otpadnika od vjere...

Gomila je na te riječi ponovno glasno reagirala. – Otpadnik od vjere! – povikao je šerif i nastavio: – Ne moţete znati je li mlada djevojka bila otpadnica od svoje vjere. Previše toga nije poznato. Nije mogao kontrolirati svjetinu i upravo je to shvatio. – Ali zašto ste toliko sigurni da je dijete mrtvo? – upitao sam oca Antoinea. – Bila je jako bolesna na boţično jutro, rekao je. – Eto zašto. Evo, i otac Jerome zna. On je i liječnik i svećenik. Već tada su je počeli trovati. I tako je cijeli dan leţala u krevetu u sve jačoj agoniji dok joj je otrov izjedao utrobu, a sada je nestala bez traga i ovi Ţidovi imaju obraza reći da su je roĎaci odveli u Pariz. Po ovom vremenu? Pa tko bi putovao po ovakvom vremenu? Činilo se da svi u blizini imaju nešto dodati, pa sam glasno rekao: – Pa evo, ja sam stigao po ovom vremenu, nisam li? Ne moţete dokazati ubojstvo bez dokaza. To je činjenica. Kod Maloga Sv. Williama postojalo je tijelo? I zar nisu našli ţrtvu u slučaju Maloga Sv. Hugha? Lady Margareta ponovno je podsjetila okupljene da je tlo oko hrasta smrznuto. Mlada djevojka gorko je plakala: – Nisam mislila ništa loše. Samo je ţeljela čuti glazbu. Oboţavala je glazbu. Voljela je procesiju. Ţeljela je vidjeti Dijete u jaslicama. To je izmamilo jecaje u svjetini. ,,A zašto nitko od nas nije vidio te roĎake koji su je došli odvesti na to nestvarno putovanje? – upitao je otac Antoine mene i šerifa. Šerif je s nelagodom pogledao oko sebe. Podignuo je desnu ruku i dao znak svojim ljudima i jedan od njih je odjahao. Ispod glasa je rekao: – Poslao sam po ljude koji će zaštititi sve Ţidove u gradu. – Zahtijevam, prekinula ga je lady Margarete, – da Meir i Fluria odgovore na optuţbe. Zašto su svi pokvareni Ţidovi zaključani u svojim domovima? Zato što znaju da su optuţbe istinite. Otac Jerome joj je odmah uzvratio: – Pokvareni Ţidovi? Meir i Fluria i stari Isaac, liječnik? Ljudi koje smo ubrajali u prijatelje? A sada su svi pokvareni? Otac Antoine, dominikanac, ljutito je doviknuo: – Dakle, duguješ im toliko i toliko za svoju odjeću, kaleţe, pa i za samostan. Oni uopće nisu prijatelji. Samo posuĎuju novac. Ponovno su svi počeli vikati, ali se sada svjetina razdvajala, a pod svjetlost baklji došao je pogrbljen stariji čovjek duge sijede kose. Bio je odjeven u tuniku i haljine do tla prekrivenog snijegom. Na cipelama je imao otmjene zlatne kopče. Odmah sam uočio zakrpu od ţutog tafta na njegovim prsima koja ga je označavala kao Ţidova. Bila je izrezana u obliku dviju ploča Deset zapovijedi, pa sam se zapitao kako je moguće da je itko ikada baš tu oznaku vidio kao – znak srama. Ali netko očito jest jer su Ţidovi diljem Europe već godinama bili prisiljeni nositi takvu oznaku. Znao sam i razumio o čemu se radi. Otac Jerome strogim je glasom naredio svjetini da naprave mjesta Isaacu, Salomonovu sinu, pa je starac neustrašivo stao pokraj lady Margarete i preko puta vrata. – Koliki su meĎu vama, upitao je otac Jerome, – posjetili Isaaca zbog napitaka i sredstava za povraćanje? Kolike od vas je izliječio svojim travama i svojim znanjem? I sam sam traţio njegovo znanje i savjet. Znam da je sjajan liječnik. I kako se usuĎujete ne poslušati što ţeli reći? Starac je odlučno stajao u tišini dok se svjetina nije smirila. Svećenici iz katedrale u bijelim haljama primaknuli su se da ga čuvaju. Naposljetku je starac progovorio dubokim i pomalo hrapavim glasom. – Liječio sam to dijete, rekao je. – Istina, ušla je u crkvu u boţičnoj noći. Da, istina je, htjela je vidjeti svetkovinu. Ţeljela je čuti glazbu. Da, učinila je to, ali se vratila kući roditeljima kao ţidovsko dijete kakvo je bila i prije toga. Pa ona je samo dijete i naravno da joj je oprošteno!

Razboljela se, kao što bi se moglo bilo koje dijete po ovom nezdravom vremenu, i uskoro ju je počela tresti groznica. Činilo se da će dernjava ponovno početi, ali su i šerif i otac Jerome pokretima stišali svjetinu. Starac je dostojanstveno pogledao oko sebe i nastavio: – Znao sam o čemu se radi. Bio je to ileus4. Osjećala je oštru bol sa strane. Gorjela je. A onda se vrućica smirila i bol nestala, tako da je došla k sebi prije nego što je napustila ove krajeve i otišla u Francusku. Razgovarao sam s njom, a s njom je razgovarao i otac Jerome, vaš vlastiti liječnik, premda bi se teško meĎu vama našao netko koga nisam liječio. Otac Jerome je srčano potvrĎivao sve starčeve riječi. – Govorim vam isto što sam govorio i prije, rekao je i nastavio: – Vidio sam je prije nego što je otputovala. Bila je izliječena. Počeo sam shvaćati što se dogodilo. Dijete je vjerojatno dobilo upalu slijepog crijeva, a kada je puklo i bolovi su počeli jenjati. Ali počeo sam sumnjati da je put u Pariz bio izmišljotina očajnika. Starac je još govorio. – Vi, gospoĎice Eleanor, rekao je mladoj djevojci. – Zar joj niste donijeli cvijeće? Zar je niste vidjeli smirenu i prisebnu prije putovanja? – Ali nakon toga je nisam vidjela, zaplakalo je dijete, – uopće mi nije rekla da ide na put. Cijeli je dan bio je ispunjen svetkovinama i predstavama na trgu! – rekao je stari liječnik. – Znate da je tako, svi vi. A mi nismo na tim dogaĎajima. Ona nisu dio našeg načina ţivota. Pa su tako došli njezini roĎaci i odveli je. Ona je otišla, a vi o tome ništa niste znali. Sada sam znao da ne govori istinu, ali činio se odlučnim reći sve što je naumio da zaštiti ne samo Meira i Fluriju, nego i cijelu zajednicu. Nekoliko mladića koji su stajali iza dominikanaca sada su se progurali naprijed i jedan je odgurnuo starca i nazvao ga – prljavim Ţidovom. Ostali su prihvatili naguravanje. – Da ste odmah prestali, naredio je šerif i dao znak svojim konjanicima. Mladići su se dali u trk. Svjetina se razdvojila pred jahačima. – Uhitit ću svakoga tko takne ove Ţidove, rekao je šerif. – Znamo što se dogodilo u Lincolnu kada su stvari izmaknule kontroli! Ovi Ţidovi nisu vaše vlasništvo, nego vlasništvo Krune. Starac je bio potresen. Pridrţao sam ga. Pogledao me i ponovno sam vidio taj prezir, dostojanstvo koje je bljedilo, ali i tankoćutnu zahvalnost za moje razumijevanje. Svjetina je mrmljala bez obzira na vojnike, a mlada djevojka ponovno je počela tuţno plakati. – Kada bismo mogli dobiti njezinu haljinu, zajecala je, – to bi potvrdilo sve što se dogodilo, jer bi i sam dodir haljine potaknuo čudotvorno izlječenje. Začudo ideja je pala na plodno tlo, a lady Margareta ustrajala je na tome da će haljinu naći u kući jer je dijete ionako mrtvo i nikamo nije otputovalo. Otac Antoine, voĎa dominikanaca, podignuo je ruke i naredio tišinu. – Prije nego što nastavite, ţelim s vama podijeliti ovu pripovijest, rekao je, ,,a i vas, moj gospodaru šerife, takoĎer molim da poslušate. Čuo sam Malahiju: – Sjeti se da si i ti propovjednik. Ne dopusti da pobijedi u ovoj prepirki. – Prije mnogo godina, rekao je otac Antoine, – zao Ţidov u Bagdadu bio je zaprepašten kada je doznao da mu se sin preobratio na kršćanstvo, pa ga je bacio u vatru. I baš kada se činilo da će nevino dijete izgorjeti, s Neba je sišla Blaţena Djevica i spasila dječaka kojemu plamen nije naudio. U vatri je izgorio zao Ţidov koji je pokušao nauditi svojem sinu kršćaninu. Nakon ovoga činilo se da će svjetina u svakom trenutku napasti kuću. – To je samo prastara pripovijest, bijesno sam doviknuo, ,,i moţe se čuti diljem svijeta. Svaki 4 Grč. zapletaj crijeva (nap. prev.).

put se radi o drugom Ţidovu i drugom gradu, ali je ishod uvijek isti, no je li itko meĎu vama vidio takvo što? Zašto svi toliko ţelite vjerovati u to? – Nastavio sam što sam glasnije mogao, – ovdje je pred vama tajna, ali nemate našu Blaţenu Djevicu i nemate dokaza, zato molim da prestanete. ,,A tko ste vi, da govorite u ime ovih Ţidova? – upitao je otac Antoine. – Tko ste vi da se suprotstavljate višem sluţbeniku našeg reda? – Nisam htio nikoga uvrijediti, rekao sam, – samo sam htio pokazati da ova priča ništa ne dokazuje i kako ovdje jednostavno nema ni krivnje ni nevinosti. Sjetio sam se nečega. Počeo sam govoriti još glasnije. – Svi vjerujete u svojega malog sveca, viknuo sam, ,,u Maloga Sv. Williama čije se svetište nalazi u vašoj katedrali. Pa, otiĎite tamo i molite mu se za vodstvo. Neka vas Mali Sv. William vodi. Molite se da vam otkrije mjesto gdje je djevojka zakopana, kad vam je već toliko do toga stalo. Svetac će biti savršen posrednik. Niste mogli bolje proći. A sada svi u katedralu. – Da, da, potvrdio je otac Jerome, – baš tako trebamo postupiti. Činilo se da je lady Margareta zaprepaštena tijekom dogaĎaja. – Pa tko bi bio bolji od Maloga Sv. Williama, rekao je otac Jerome, – njega, kojega su prije toliko stotina godina ubili Ţidovi ovoga grada. Da, poĎimo u crkvu, u svetište. – Svi u svetište, ponovio je i šerif. – Rekao sam vam, istaknuo je otac Antoine, – da mi tu imamo svojega sveca i imamo pravo traţiti od roditelja da nam predaju odjeću koja je ostala iza djeteta. Kod hrasta se već dogodilo čudo. Preostala odjeća postat će relikvija. Ja mislim da trebamo provaliti u kuću ako je potrebno i uzeti odjeću. Gomila je bila sve mahnitija. Konjanici su prišli bliţe, tjerajući svjetinu u bijeg, ili na uzmicanje. Neki su ljudi klicali, ali je otac Jerome ostao stajati leĎima okrenut prema kući i ispruţenih ruku, vičući: – Katedrala, Mali Sv. William, trebali bismo svi sada poći. Otac Antoine je odgurnuo i mene i šerifa te počeo lupati po vratima. Šerif je bio bijesan. Okrenuo se prema vratima i rekao: – Meire i Fluria, pripremite se. Ţelim vas odvesti u dvorac gdje ćete biti na sigurnom. Ako bude potrebno, sve ću Ţidove tamo odvesti. Svjetina je bila razočarana, ali posvuda je vladao meteţ jer su mnogi klicali ime Maloga Sv. Williama. – Ali, progovorio je stari ţidovski liječnik, – ako odvedete Meira i Fluriju i sve nas u dvorac, ovi će ljudi opljačkati naše kuće i spaliti naše svete knjige. Molim vas, preklinjem vas, odvedite Fluriju, majku te nesretnice, ali dopustite mi da razgovaram s Meirom, pa se moţda dogovorimo o nekom daru, oče Antoine, za vaš novi samostan. Ţidovi su u ovakvim situacijama uvijek bili i više nego velikodušni. Drugim riječima – mito. Prijedlog je čudesno djelovao na sve koji su ga čuli. – Da, trebali biste platiti, promrmljao je netko, a drugi je opet dobacio: – Zašto da ne? – Vijest se brzo proširila meĎu okupljenima. Otac Jerome povikao je da će sada povesti procesiju u katedralu i da svi koji se boje za svoju besmrtnu dušu trebaju krenuti s njim. – Svi s bakljama ili svijećama krenite naprijed i osvijetlite nam put. Kako su sada mnogi riskirali smrt pod konjskim kopitima, a otac Jerome je u tom trenutku odlučio povesti procesiju, mnogi su ga slijedili, dok su drugi gunĎajući napuštali poprište dogaĎaja. Lady Margareta nije se pomaknula, a onda je prišla starom doktoru: ,,A nije li im baš on pomogao? – upitala je lady Margareta, gledajući ga ravno u oči. Okrenula

se prema šerifu: – Nije li on, prema vlastitim riječima, sudjelovao u svemu? Misliš li da su Meir i Fluria toliko pametni da mogu smiješati otrov bez njegove pomoći? – Ponovno se okrenula prema starcu. ,,A vi ćete mi oprostiti dugove, ne bi li me što lakše potkupili? – Ako bi to uspjelo umiriti vaše srce i otvoriti vaš um istini, odgovorio je starac. – Da, otpisat ću vam sve dugove na račun brige i nevolje koje ste zbog ovoga propatili. Te su riječi na trenutak ušutkale lady Margaretu. Toliko je ţeljela ne popustiti. Svjetina se prorijedila. Sve se više ljudi pridruţivalo procesiji. Šerif je odmah pozvao dvojicu svojih konjanika. – Odvedite Isaaca, Salomonova sina sigurno kući, a vi ostali idite za svećenicima u katedralu i molite se. – Nitko od njih ne zasluţuje ţaljenje, inzistirala je lady Margareta, premda nije povisila glas da se obrati preostalim promatračima. – Krivi su za tolike grijehe, i čitaju o crnoj magiji u svojim knjigama za koje kaţu da su svetije od Biblije. Oh, svemu sam ja kriva jer sam se smilovala djetetu. A tuţno je što dugujem novac njezinim ubojicama. Vojnici su ispratili starca, pa se zbog konja razbjeţalo i ono malo preostalih promatrača. Sada sam jasnije mogao vidjeti koliko se ljudi pridruţilo procesiji. Dao sam ruku lady Margareti. – GospoĎo, rekao sam,, – dopustite mi da uĎem i razgovaram s njima. Ja nisam odavde. Ne pripadam ni jednoj strani u ovoj svaĎi. Dopustite mi da doznam istinu. I budite uvjereni, ovaj problem moţemo riješiti i na danjem svjetlu. Pogledala me gotovo njeţno, a onda umorno kimnula glavom. Okrenula se i zajedno s kćeri pridruţila procesiji koja se kretala prema svetištu Maloga Sv. Williama. Kada se okrenula, netko joj je dodao svijeću i ona ju je zahvalno uzela te krenula naprijed. Vojnici na konjima potjerali su sve ostale. Ostali su samo dominikanci koji su me gledali kao da sam izdajica. Ili još gore, uljez. – Oprostite mi, oče Antoine, rekao sam. – Ako pronaĎem dokaze da su ovi ljudi krivi, sam ću doći k vama. Nije znao što bi učinio. – Vi učenjaci, mislite da znate sve, odgovorio je otac Antoine i dodao: ,,I ja sam učio, ali ne u Bologni ili Parizu kao vi. Prepoznajem grijeh kada ga vidim. – Da, i obećavam vam, dobit ćete potpuno izvješće, odgovorio sam mu. Na kraju su se on i ostali dominikanci okrenuli i otišli. Progutala ih je tama. Šerif i ja ostali smo ispred vrata kamene kuće, zajedno sa skupinom jahača u blizini. Snijeg je i dalje polako padao, kao i cijelo vrijeme ove guţve. Vidio sam da je čist i bijel bez obzira na gomilu koja je maloprije tamo stajala i shvatio da se smrzavam. Konji su u uskoj ulici postajali nemirni. No, stizalo je još jahača, neki sa svjetiljkama. Mogao sam čuti udarce potkova po obliţnjim ulicama. Nisam znao koliko je velika ţidovska četvrt, ali bio sam siguran da oni znaju. Tek sam sada zapazio da su svi prozori u ovom dijelu grada tamni, osim visokih prozora na kući Meira i Flurije. Šerif je pokucao na vrata. – Meire i Fluria, molim vas izaĎite, rekao je. – Radi vlastite sigurnosti morate sa mnom. – Okrenuo se prema meni i ispod glasa rekao: – Ako bude trebalo povest ću ih sve i tamo drţati dok ne zaustavimo ovu ludost, ili će spaliti Norwich kako bi uništili ţidovsku četvrt. Naslonio sam se na teška drvena vrata i rekao tiho, ali opet dovoljno glasno: – Meire i Fluria, ţelimo vam pomoći. Ja sam redovnik koji vjeruje u vašu nevinost. Dopustite mi da uĎem. – Šerif me netremice gledao. A onda smo čuli podizanje zasuna i vrata su se otvorila.

POGLAVLJE SEDMO Meir i Fluria duboko usaĎenih očiju. Lice mu je bilo blijedo. Na sebi je imao smeĎu svilenu halju s uzorkom i uobičajenim ţutim znakom. Visoke jagodične kosti činile su se ulaštenima jer mu je koţa bila jako zategnuta. – Zasad su otišli, rekao je šerif prijateljski. – Pusti nas unutra. A ti i ţena spremite se jer idete sa mnom. Čovjek je otišao u sobu, pa smo šerif i ja lako ušli u kuću. Slijedio sam šerifa uz dobro osvijetljene stube prekrivene tepihom u prekrasnu sobu u kojoj je ljupka, elegantna ţena sjedila pokraj kamina. U tamnijem dijelu sobe stajale su dvije sluškinje. Pod je bio prekriven skupocjenim turskim tepisima, a zidovi puni tapiserija, premda su se na njima nalazili isključivo geometrijski uzorci. Ali ukras u sobi bila je ta ţena. Bila je mlaĎa od lady Margarete. Bijeli rubac prekrivao joj je kosu, ali je i izvrsno isticao maslinastu koţu i tople smeĎe oči. Haljine su joj bile zagasito ruţičaste s bogatim rukavima, zakopčane preko donje suknje izvezene zlatnim nitima. Na nogama je imala teške cipele. Preko naslonjača bio je prebačen njezin ogrtač. Bila je odjevena i spremna za odlazak. Pokraj jednog zida stajali su veliki ormari pretrpani knjigama uvezanima u koţu te velik jednostavan drveni stol na kojemu se nalazila gomila financijskih dokumenata i pergamenti ispisani sitnim rukopisom. Na jednoj strani nalazilo se nekoliko knjiga uvezanih u tamnu koţu. Činilo se da na jednom od zidova visi neki zemljovid, ali nisam mogao ništa razaznati zbog slaboga svjetla. Ognjište je bilo visoko, kao i vatra, a stolci s jastučićima bih su izraĎeni od tamnog, lijepo izrezbarenog drveta. U zasjenjenim dijelovima sobe bilo je još nekoliko klupa, uredno sloţenih, kao da su studenti povremeno navraćali ovamo. Ţena je odmah ustala i uzela svoj ogrtač s kapuljačom. Progovorila je mirno, mekim glasom. – Moj gospodaru šerife, mogu li vam ponuditi kuhano vino prije nego što krenemo? Činilo se da mladić netremice prati razvoj dogaĎaja, kao da ne moţe smisliti što bi rekao, pa mu je neugodno. Bio je vrlo zgodan, prema svačijim kriterijima – imao je lijepe ruke, a pogled mu je krasila sanjiva dubina. Činilo se da je ojaĎen. Kao da nema nade. Očajnički sam ga ţelio nadahnuti. – Znam što ćete učiniti, rekla je ţena. – Odvest ćete me u dvorac na čuvanje. Podsjetila me na nekoga koga sam poznavao, ali u tom se trenutku nisam mogao sjetiti na koga, ili što je to točno značilo, a i nisam imao vremena sada razmišljati o tome. I dalje je govorila. NA JAKOM SVJETLU STAJAO JE VISOK, TAMNOKOS MUŠKARAC,

– Razgovarali smo sa starješinama i s glavnim rabinom naše sinagoge. Razgovarali smo i s Isaacom i njegovim sinovima. Svi smo se sloţili – Meir će pisati našim roĎacima u Parizu. Odatle će stići pismo naše kćeri u kojem potvrĎuje da je ţiva... – Bojim se da to neće biti dovoljno, zaustio je šerif. – Previše je opasno ostaviti Meira ovdje. – Zašto to kaţete? – upitala je. – Pa svi znaju da bez mene neće napustiti Norwich. – Istina je, sloţio se šerif. – Dobro onda. ,,A napisat će i darovnicu na tisuću zlatnih maraka dominikanskom samostanu. Šerif je od muke počeo kršiti ruke, a onda kimnuo. – Dopustite da ostanem, rekao je Meir tihim glasom i dodao: – Moram napisati sva ta pisma, a moram o tome razgovarati i s ostalima. – Bit ćeš u opasnosti, rekao je šerif. – Što prije skupiš novac, čak i meĎu ovdašnjim Ţidovima, to bolje za tebe. Ali katkad čak ni novac ne moţe zaustaviti loše stvari. Hajde, pošalji po kćer i neka doĎe kući. Meir je odmahnuo glavom. – Ne bih htio da ponovno putuje po ovom vremenu, rekao je drhtavim glasom. Znao sam da to što govori nije istina i da je zbog toga posramljen. – Tisuću zlatnih maraka i svi dugovi koje moţemo oprostiti. Ja nemam dar mojega plemena za posuĎivanje novca, nastavio je. – Kao što i sami znate, šerife, a uostalom i vaši sinovi, ja sam učenjak. Ali mogao bih ponovno razgovarati sa svima ovdje i siguran sam da bismo skupili iznos... – Siguran sam u to, odgovorio je šerif. – Samo postoji nešto što ću traţiti od tebe prije nego što te nastavim štititi. Vaša sveta knjiga, koja je od ovih ovdje...? Meir je, premda svijetle puti, odjedanput problijedio. Polako je prišao stolu i uzeo veliku u koţu uvezanu knjigu. Na koricama su zlatom bila ugravirana hebrejska slova. – Tora, šapnuo je. Tuţno je gledao u šerifa. – Stavi ruku na knjigu i zakuni se da si nevin od svake krivnje. Čovjek je izgledao kao da će se svaki trenutak onesvijestiti. Gledao je u daljinu kao da sanja, da ima noćnu moru. Ali nije izgubio svijest, naravno. Očajnički sam ţelio intervenirati, ali što sam mogao učiniti? Malahija, pomozi mu. Na kraju, drţeći tešku knjigu u lijevoj ruci, Meir je na nju poloţio desnu ruku i rekao tihim drhtavim glasom: – Kunem se da nikada u ţivotu nisam naudio ni jednom ljudskom biću i da nikada ne bih naudio Flurijinoj kćeri Lei. Kunem se da joj nisam ni na koji način naudio i da sam se za nju brinuo onom ljubavlju i njeţnošću koja pristaje poočimu i da nje... više nema ovdje. Pogledao je u šerifa. Sada je i šerif znao da je djevojka mrtva. Ali šerif je samo za trenutak zastao, a onda kimnuo. – DoĎi, Fluria, rekao joj je. Pogledao je u Meira i dodao: – Pobrinut ću se za njezinu sigurnost i da joj ništa ne nedostaje. Vojnici će proširiti vijest po gradu. A i sam ću razgovarati s dominikancima. A mogao bi i ti. – Pogledao je u mene. A onda je nastavio objašnjavati Meiru: – Pokušajte nabaviti novac što brţe moţete. Oprostite sve dugove koje moţete. To će svakako biti velik trošak za cijelu zajednicu, ali mislim da nećete propasti. Sluškinje i supruga sišle su niz stube, a šerif ih je slijedio. Čuo sam kako netko za njima zakračunava vrata. Sad je čovjek šuteći gledao u mene.

– Zašto mi ţelite pomoći? – upitao je. Činio se tako praznim. – Zato što si molio za pomoć, odgovorio sam, ,,i ako postoji nešto što moţe biti odgovor na tvoje molitve, onda ću to učiniti. – Brate, rugate li mi se? – upitao je. – Nikako, odgovorio sam. – Ali ta mlada ţena, Lea, mrtva je, zar ne? Nekoliko me trenutaka netremice promatrao. A onda je sjeo na stolac pokraj stola. Ja sam sjeo u tamni stolac s visokim naslonom koji se nalazio s prednje strane stola. Sjedili smo jedan nasuprot drugomu. – Ne znam odakle ste došli, rekao je ispod glasa. – Ne znam zašto vam vjerujem. Znate isto tako dobro kao i ja da nas vaša braća dominikanci optuţuju za ovo zlodjelo. Njihov je zadatak dobiti novoga sveca. Kao da Mali Sv. William neće zauvijek uznemiravati ovaj grad. – Poznata mi je priča o Malome Sv. Williamu, rekao sam. – Čuo sam je toliko puta. Dijete koje su Ţidovi razapeli na Pashu. Gomila laţi. I svetište koje dovodi hodočasnike u Norwich. – Nemojte takvo što izgovoriti izvan ove kuće, odgovorio mi je Meir, – ili će vas rastrgati. – Nisam došao ovamo s njima se prepirati o tome. Ovdje sam kako bih ti pomogao riješiti problem. Reci mi što se dogodilo i zašto niste pobjegli. – Pobjegli? – upitao je. – Da smo pobjegli proglasili bi nas krivima za sve optuţbe i progonili, a ovo bi ludilo zahvatilo ne samo Norwich nego i svaku ţidovsku zajednicu koja bi nam pruţila utočište. Vjeruj mi, u ovoj zemlji pobuna u Oxfordu moţe završiti pobunom u Londonu. – Da, siguran sam da imaš pravo. Što se zapravo dogodilo? Oči su mu se ispunile suzama. – Umrla je, tiho je rekao. – Od ileusa. Na kraju je bol prestala, kako se to često dogaĎa. Bila je smirena. Na dodir je bila hladna jer smo joj stavljali ledene obloge. A kada su joj u posjet došle njezine prijateljice – lady Margareta i Nell, činilo se da je groznica prestala. Rano ujutro umrla je Fluriji na rukama i Fluria je... Ne, ne mogu sve ispričati. – Je li pokopana kod velikoga hrasta? – Naravno da nije, odgovorio je s prezirom, – i oni pijanci uopće nisu vidjeli da je iznosimo odavde. Nitko nas nije mogao vidjeti. Nosio sam je u naručju, prislonjenu na moja prsa, kao što bi netko nosio mladenku. Satima smo hodali šumom dok nismo stigli do rječice i tamo smo je pokopali u plitak grob i predali zemlji zamotanu samo u plahtu. I zajedno smo se molili, dok smo prekrivali grob kamenjem. To je bilo sve što smo mogli učiniti za nju. – Postoji li osoba u Parizu koja bi mogla napisati pismo kojem će ovdje povjerovati, upitao sam. Pogledao me kao da se trgnuo iz sna i činilo se da je opčinjen mojom voljom da sudjelujem u varki. – Tamo mora postojati ţidovska zajednica... – Da, svakako, odgovorio je. ,,I mi smo upravo došli iz Pariza, nas troje, jer sam naslijedio ovu kuću i zajmove mojega ujaka koji je ovdje ţivio. Da, postoji zajednica u Parizu, a tamo ţivi i dominikanac koji bi nam mogao pomoći, i to ne zato što bi mogao napisati pismo u kojem bi djevojka potvrdila da je ţiva. Ne radi toga, nego zato što nam je prijatelj i jer bi nam ostao prijatelj i u ovoj nevolji i vjerovao bi nam i zauzeo se za nas. – To bi moglo biti ono što nam je potrebno. A taj dominikanac, on je učenjak? – Genijalac je, i uči kod najslavnijih učitelja u Parizu. Doktor prava i student teologije. Duguje nam zahvalnost za jednu neobičnu uslugu. – Zastao je... – Ali što ako griješim? Što ako uopće nemam pravo i on se okrene protiv nas? Da i za to ima razloga, samo nebo zna.

– Moţete li mi to malo objasniti? – Ne, ne mogu. ,,A kako onda moţete procijeniti hoće li biti spreman pomoći ili će se okrenuti protiv vas? – Fluria će znati. Fluria će savršeno dobro znati što treba učiniti, a i ona je jedina koja moţe objasniti cijelu situaciju. Ako Fluria kaţe da je u redu da pišem tom čovjeku... Ponovno je zastao. Nije imao povjerenja u vlastite odluke. Zapravo, nisu to bile nikakve odluke. – Ali, ne mogu mu pisati. Pa kakva mi je to ludost pala na pamet? Što ako doĎe ovamo i uperi prst u nas? – Kakav je to čovjek? – upitao sam. – Na koji je način povezan s vama i Flurijom? ,,Oh, postavili ste najteţe pitanje, odgovorio je. – Što bi se dogodilo kada bih otišao k njemu i razgovarao s njim? Koliko dugo mi treba do Pariza? Mislite li da bi mogao oprostiti dovoljno dugova, prikupiti dovoljno zlata, a sve to na temelju mojeg obećanja da ću se vratiti s još više novca? Recite mi sve o tom čovjeku. Zašto mislite da bi mogao pomoći? Ugrizao se za usnu. Mislim do krvi. Naslonio se. – Ali bez Flurije, mrmljao je. – Ne moram otići kako bih ovo napravio, premda bi nas moţda on mogao sve spasiti. Ako bi itko mogao, onda je to on. – Govorite li o djevojčinoj obitelji po očevoj strani? – upitao sam. – O djedu? Je li on vaša nada za zlatne marke? Jer zakletvu ste poloţili kao poočim. Odbacio je tu misao. – Imam mnogo prijatelja. Novac nije upitan. Lako ga je nabaviti. Zapravo, ako je potrebno, novac mogu pribaviti i iz Londona. Pariz smo spomenuli samo kako bismo dobili na vremenu i zato što smo tvrdili da je Lea tamo otišla, pa bi pismo iz Pariza potvrdilo naše tvrdnje. Laţi, laţi! – Sagnuo je glavu. – Ali taj čovjek... – Ponovno je zastao. – Meire, taj doktor prava mogao bi biti rješenje svih problema. Morate mi se povjeriti. Ako bi došao taj moćni dominikanac, mogao bi preuzeti nadzor nad ovom malom zajednicom i zaustaviti tu ludu ţelju za novim svecem jer to je cilj koji potiče ovo ludilo, a siguran sam da će školovan i inteligentan čovjek to razumjeti. Norwich nije Pariz. Bio je neopisivo tuţan. Nije mogao govoriti. Bilo je jasno da je rastrgan. ,,Oh, ali uvijek sam bio samo učenjak, uzdahnuo je. – Nisam snalaţljiv. Ne mogu procijeniti što bi taj čovjek mogao učiniti. Mogu skupiti tisuću maraka, ali taj čovjek... Ali, šteta što su odveli Fluriju. – Dopustite mi da razgovaram s vašom ţenom, ako je to ono što ţelite da učinim. Evo napišite... sada, napišite poruku šerifu u kojoj dopuštate da nasamo razgovaram s vašom ţenom. Pustit će me u dvorac. Šerif je već stekao dobro mišljenje o meni. – Hoćete li sačuvati kao tajnu sve što vam ispriča, sve što od vas zatraţi, sve što vam otkrije? – Da, kao da sam svećenik, iako nisam. Meire, vjerujte mi. Ovdje sam radi vas i Flurije i ni zbog jednoga drugog razloga, rekao sam. Tuţno mi se nasmiješio. – Molio sam Boga da nam pošalje anĎela. Pišem pjesme, molim se. Preklinjem Gospodina da porazi moje neprijatelje. Kakav sam samo sanjar i pjesnik. – Pjesnik, dodao sam zamišljeno, smješkajući se. Dok je sjedio u stolcu bio je elegantan kao i njegova supruga, tako nestvaran da je to bilo dirljivo. A sada je sebe opisao tom lijepom riječju koje se sramio. Drugi su ljudi sanjali njegovu smrt. Bio sam siguran u to.

– Vi ste pjesnik i poboţan čovjek, rekao sam. – Molili ste se s vjerom, zar ne? Kimnuo je. Pogledao je u svoje knjige. – Pa zakleo sam se na svetu knjigu. ,,I rekao si istinu, dodao sam. Ali mogao sam vidjeti da daljnji razgovor ne vodi nikamo. – Da, rekao sam istinu, tako da sada i šerif zna. – Činilo se da će se slomiti pod tolikim teretom. – Meire, doista nemamo vremena za razmišljanje o svemu, rekao sam. – Meire, napiši poruku. Ja nisam ni pjesnik ni sanjar. Ali mogu pokušati biti anĎeo Gospodnji. A sada učini ono što ti kaţem."

POGLAVLJE OSMO Ţal jednog naroda D O V O L J N O S A M P O Z N A V A O T O P O V I J E S N O R A Z D O B L J E da znam kako

ljudi nisu noću hodali ulicama, posebice ne ako je bila mećava, ali Meir mi je napisao opširno i hitno pismo u kojem je objasnio šerifu i kapetanu straţe da neodgodivo moram razgovarati s Flurijom. Napisao je pismo i Fluriji koje sam pročitao, u kojem je moli da razgovara sa mnom i da mi vjeruje. Uskoro sam shvatio da se moram popeti uz dosta strmo brdo kako bih došao u dvorac, a na moje veliko razočarenje, Malahija mi je samo rekao da izvrsno obavljam svoj posao. Više nije bilo ni savjeta ni informacija. Kada sam konačno dospio u Flurijine odaje u dvorcu, bio sam promrzao, mokar i iscrpljen. No, okolina me odmah vratila u ţivot. Najprije sama soba, visoko u najsigurnijem tornju, bila je prava kraljevska, ali Fluriju nisu previše zanimale tapiserije koje su prekrivale kamene zidove, ni predivno tkani tepisi na podu. Na visokom ţeljeznom svijećnjaku gorjele su mnogobrojne svijeće, te su osvjetljavale sobu zajedno s veselo rasplamsanom vatrom. Fluriji je, očito, bila dodijeljena samo jedna soba, pa smo bili u sjeni njezina golemog kreveta s teškim zastorima. Nasuprot krevetu nalazio se kamin s okruglim kamenim ognjištem, odakle je dim izlazio kroz rupu u krovu. Na krevetu su visjeli grimizni ukrasi, a u sobi su se nalazili i lijepi izrezbareni stolci na kojima smo mogli sjediti; svakako su bili luksuzni kao i pisaći stol oko kojega smo mogli sjesti i povjerljivo razgovarati. Fluria je sjela za stol i rukom mi pokazala na stolac preko puta. U sobi je bilo toplo, gotovo vruće, pa sam uz damino odobrenje stavio cipele da se suše pokraj vatre. Ponudila me kuhanim vinom, kao i prije šerifa, ali kako doista nisam znao bih li mogao popiti vino čak i da to ţelim, na kraju sam shvatio da ga zapravo ne ţelim. Fluria je pročitala Meirovo pismo na hebrejskome i molbu da mi se povjeri i vjeruje mi. Presavinula je čvrsti pergament i spremila pismo ispod knjige uvezane u koţu, ali mnogo manje od onih koje su ostale u kući. Još je na glavi imala isti rubac, ali je skinula ukrasni veo i usku svilenu tuniku. Bila je u debeloj vunenoj haljini, a ramena joj je prekrivao prekrasan, krznom obrubljen ogrtač, s kapuljačom spuštenom na leĎa. Jednostavan bijeli veo sa zlatnim obrubom prekrivao joj je ramena i leĎa. Ponovno sam osjetio da me podsjeća na nekoga koga sam poznavao u prijašnjem ţivotu, ali nisam imao vremena detaljnije se pozabaviti tom mišlju.

Spustila je pismo. – Što god vam ispripovijedam ostat će dovijeka izmeĎu nas dvoje kao što moj muţ ovdje tvrdi? – Da, svakako. Nisam svećenik, samo običan redovnik. Poštovat ću vaše povjerenje, kao što bi svećenik čuvao ispovjednu tajnu. Vjerujte, došao sam ovamo pomoći vam. Mislite o meni kao o odgovoru na vaše molitve. – Baš vas je tako opisao, rekla je zamišljeno. – Pa je i meni drago da vas mogu primiti. Ali znate li što je naš narod u prošlosti propatio u Engleskoj? – Dolazim izdaleka, ali neke su mi priče poznate, odgovorio sam. Govorila je mnogo opuštenije od Meira. Razmislila je, a zatim nastavila. – Kada mi je bilo osam godina, rekla je, – svi londonski Ţidovi bili su odvedeni u toranj na čuvanje, zbog nereda nastalih jer se kralj ţenio provansalskom kraljicom Eleanor. Tada sam bila u Parizu, ali smo redovito dobivali vijesti. A i sami smo imali problema. – Kada mi je bio deset godina, jedne subote, kada su svi londonski Ţidovi bili na molitvi, svjetina se domogla naše svete knjige Talmuda i javno je spalila. Naravno, nisu se uspjeli domoći svih naših knjiga. Uzeli su ono što su našli. Odmahivao sam glavom. – Kada mi je bilo četrnaest godina, s ocem Elijem ţivjela sam u Oxfordu. Tamo su studenti izazvali nerede i opljačkali naše kuće zbog novca koji su nam dugovali za knjige. Da nismo... – Na trenutak je zastala, a onda nastavila: – Da nas nisu upozorili, mogli smo izgubiti mnogo više od dragocjenih knjiga, a oksfordski studenti i danas posuĎuju novac od nas i unajmljuju sobe u našim domovima. Mahnuo sam kako bih pokazao da suosjećam s njom. Dopustio sam joj da nastavi. – Kada mi je bila dvadeset i jedna, rekla je, – Ţidovima u Engleskoj bilo je zabranjeno jesti meso u doba korizme, ili u bilo koje drugo vrijeme kada ga kršćani nisu smjeli jesti. – Uzdahnula je i dodala: – Ne mogu vam uopće prepričati te mnogobrojne propise i progone. A onda se prije dvije godine u Lincolnu zbio najstrašniji dogaĎaj do sada. – Govorite o Malome Sv. Hughu. Spominjali su ga ljudi u svjetini. Znam nešto o tome. – Nadam se da vam je jasno da su sve optuţbe čista laţ. Zamislite samo, da bismo mi oteli to malo kršćansko dijete i okrunili ga trnjem, proboli mu ruke i stopala i izrugivali ga kao Krista. Zamislite samo! Kako bi netko mogao i pomisliti da bi Ţidovi iz cijele Engleske doputovali radi sudjelovanja u tom uţasnom ritualu, a upravo smo za to bili optuţeni. Da nisu mučili jednoga nesretnog pripadnika našeg naroda i prisilili ga da navede imena ostalih, moţda sve i ne bi otišlo tako daleko. Kralj je stigao u Lincoln i osudio jadnoga nesretnog Copina koji je priznao te grozote i dao ga objesiti, ali tek nakon što su ga vezanog za konja vukli kroz cijeli grad. Trgnuo sam se. – Ţidove su odveli u London i zatvorili. Sudili su im. Umirali su. A sve zbog izmišljotine o mučenju djeteta, tako da je dijete sada pokopano u svetištu vjerojatno veli- čanstvenijem od onoga Maloga Sv. Williama koji je imao čast biti glavni protagonist jedne slične priče prije mnogo, mnogo godina. Cijela se Engleska dignula protiv nas radi Maloga Hugha. Običan puk spjevao je pjesme o toj priči. – Pa zar nema mjesta na ovome svijetu gdje moţete biti sigurni? – upitao sam. ,,I ja sam se to često pitala, odgovorila je i nastavila:. – Bila sam u Parizu s ocem kada je Meir došao u prošnju. U Norwichu je oduvijek ţivjela dobra zajednica koja je odavno preţivjela priču o Malome Sv. – Williamu, a i Meir je naslijedio bogatstvo od ujaka koji je tamo ţivio.

– Razumijem. ,,I u Parizu su spalili naše svete knjige. Ono što nisu spalili predali su franjevcima i dominikancima... Zastala je gledajući u moje halje. – Nastavite, molim vas, zamolio sam. – Ni na koji način nisam protiv vas. Znam da su pripadnici obaju redova izučavali Talmud. Ţelio sam se sjetiti više toga što sam znao. – Recite mi, što se još dogodilo? – Vjerojatno znate da nas veliki vladar, Njegovo Veličanstvo kralj Louis, prezire i progoni te da nam je oduzeo naše vlasništvo kako bi financirao svoj kriţarski rat. – Da, poznato mi je, odgovorio sam. – Kriţarski ratovi stajali su ţivota Ţidove u mnogobrojnim gradovima i zemljama. – Ali u Parizu su se naši učenjaci, uključujući i moju rodbinu, borili za Talmud kada su nam ga oduzeli. Ţalili su se Papi i on je odgovorio da bi se moglo odrţati saslušanje o Talmudu. Naša povijest nije samo povijest neprekidnih progona. Imamo sve učenjake. Imamo svoje trenutke. Barem u Parizu naši su učitelji uvjerljivo govorili u korist naših svetih knjiga, o njihovoj cjelovitosti te nastojali objasniti da one nisu prijetnja kršćanima budu li došli s njima u dodir. Ali saslušanje je bilo uzaludno. Kako su naši učenjaci mogli proučavati oduzete knjige? S druge strane, mnogobrojni ljudi u Oxfordu i Parizu ţeljeli su tada naučiti hebrejski. I vaša su braća ţeljela naučiti hebrejski. Moj je otac uvijek podučavao kršćanske studente... – Zašutjela je. Nešto ju je duboko pogodilo. Prekrila je lice rukama i počela plakati, za što nisam bio spreman. – Fluria, brzo sam rekao, suzdrţavajući se od bilo kakvog prisnijeg dodira koji bi joj se mogao učiniti neprikladnim. – Znam priče o tim saslušanjima i nevoljama. Znam da je kralj Louis zabranio zelenaštvo u Parizu i potjerao sve one koji su odbijali pokoriti se propisima. Znam i zašto se tvoj narod tomu okrenuo i znam da im je bilo dopušteno biti u Engleskoj upravo zbog toga jer su korisni kada treba posuditi novac plemićima ili crkvi. Meni ne morate objašnjavati povijest svojega naroda. Ali recite mi, što moramo učiniti kako bismo riješili ovu tragediju s kojom se suočavamo? Prestala je plakati. Posegnula je u svoje haljine i izvadila svileni rupčić te ljupko obrisala suze. – Oprostite mi što sam se ovako zanijela. Za nas nema sigurnoga mjesta. Pariz nije ništa drugačiji, bez obzira na velik broj onih koji proučavaju naš drevni jezik. Zbog mnogo čega u Parizu je bilo lakše ţivjeti, ali Norwich se činio mirnim gradom, ili se Meiru barem tako činilo. – Meir je govorio o čovjeku u Parizu koji bi vam moţda mogao pomoći, rekao sam. – Objasnio je da samo vi moţete odlučiti hoćete li mu se obratiti za pomoć. I Fluria, moram nešto priznati – znam da je vaša kći Lea mrtva. Ponovno se slomila i okrenula od mene, skrivajući lice rupčićem. Čekao sam. Sjedio sam mirno slušajući pucketanje vatre, kako bih joj dao vremena da prebrodi najgore, a zatim sam nastavio. – Prije mnogo godina izgubio sam brata i sestru. – Zastao sam. – Ali ne mogu zamisliti bol majke koja je izgubila dijete. – Brate Toby, ne znate ni polovicu priče. – Ponovno se okrenula prema meni, čvrsto stišćući rupčić. Pogled joj je bio pun samilosti, a oči širom otvorene. Duboko je udahnula. – Izgubila sam dvoje djece. A što se čovjeka u Parizu tiče, vjerujem da bi prešao preko mora samo da me obrani. Ali ne mogu reći što će učiniti kada dozna da je naša Lea mrtva!

– Moţete li mi dopustiti da vam pomognem odlučiti? Ako ţelite da poĎem u Pariz k tom čovjeku, poći ću. Dugo me promatrala. – Ne sumnjajte u mene, dodao sam. – Ja sam lutalica, ali vjerujem da je volja Boţja što sam ovdje. Vjerujem da sam poslan pomoći vam. I riskirat ću sve da učinim upravo to. Nastavila je razmišljati, i to s pravom. Zašto bi me prihvatila? – Kaţete da ste izgubili dvoje djece? Recite mi što se dogodilo. I pripovijedajte mi o tom čovjeku. Što god mi rekli, neće biti upotrijebljeno da bi se nekoga povrijedilo. Samo ţelim pomoći da dobro analizirate ovu situaciju. – Dobro, odgovorila je, – ispripovijedat ću vam cijelu priču, pa ćemo moţda u pripovijedanju pronaći odluku, jer se ne suočavamo s običnom tragedijom, a ovo nije obična pripovijest."

POGLAVLJE DEVETO Flurijina ispovijed PRIJE ČETRNAEST GODINA, BILA SAM JAKO MLADA I jako nepromišljena te izdajica svoje vjere i svega što mi je drago. Tada smo ţivjeli u Oxfordu, gdje je moj otac podučavao zajedno s još nekoliko učenjaka. Često smo u ono doba odlazili u Oxford jer je moj otac imao tamo učenike koji su htjeli naučiti hebrejski i dobro su mu plaćali za poduku. Činilo se da učenjaci, prvi put, ţele naučiti taj drevni jezik. Bilo je sve više i više dokumenata iz pradavnih dana. Moj je otac bio vrlo ugledan učitelj, divili su mu se i Ţidovi i neţidovi. Bio je uvjeren da je dobar znak to što kršćani uče hebrejski. Raspravljao je s njima o vjerskim pitanjima, ali uvijek prijateljski. Nikako nije mogao znati da sam ja darovala srce jednom mladiću koji je završavao studij humanističkih znanosti u Oxfordu. Premda je njemu bila dvadeset i jedna, a meni tek četrnaest, ludo sam se zaljubila, dovoljno da se odreknem vjere i očeve ljubavi i svega bogatstva koje sam trebala naslijediti. Taj me mladi čovjek volio toliko da se i sam zarekao da će se odreći vjere, ako to bude potrebno. On nas je došao upozoriti prije nego što su počeli neredi u Oxfordu, pa smo uspjeli obavijestiti i ostale da u bijegu potraţe spas. Da nije bilo tog mladića, izgubili bismo mnogo više od knjiţnice i mnogobrojnih dragocjenosti. Moj je otac zbog toga bio odan tom mladiću, ali i zato što je volio njegov radoznao um. Moj otac nije imao sinova. Moja je majka umrla raĎajući blizance, ali ni oni nisu preţivjeli. Mladiću je bilo ime Godwin, a sve što trebate znati o njegovu ocu jest da je bio moćan i bogat grof i da je pobjesnio kada je doznao da mu se sin zaljubio u Ţidovku, a onda je pobjesnio još više kada je čuo da je zbog svojih studija dospio u društvo Ţidovke zbog koje je bio spreman svega se odreći. IzmeĎu grofa i Godwina postojala je duboka veza. Godwin nije bio najstariji, ali bio je očev miljenik. Osim toga, Godwinu je stric, koji je umro bez djece, ostavio bogatstvo u Francuskoj gotovo jednako onomu koje je njegov stariji brat Nigel trebao naslijediti od oca. Otac se osvetio Godwinu za to razočaranje. Poslao ga je u Rim kako bi ga odvojio od mene i kako bi se Godwin obrazovao u Crkvi. Zaprijetio je da će svima reći o zavoĎenju – kako je to nazivao, osim ako više nikada ne spomenem Godwina i osim ako on odmah ne otputuje i više nikada glasno ne izgovori moje ime. Grof se zapravo bojao sramote koja bi ukaljala njegovo ime kada bi se doznalo da je Godwin zaljubljen u mene, ili kada bismo se pokušali vjenčati u tajnosti. Zamislite samo kakva bi se katastrofa dogodila da se Godwin doista priključio našoj zajednici. Da, i prije smo imali preobraćenika na našu vjeru, ali Godwin je bio sin ponosnoga i moćnog oca. A tek neredi! Nereda je bilo i zbog mnogo beznačajnijih razloga, a kamoli preobraćenja grofova sina na judaizam, a u tim nemirnim godinama neprekidno smo bili

izvrgnuti progonima. Što se mojega oca tiče, on nije znao za što će nas optuţiti, ali bio je oprezan i bijesan. Ideja o mojem preobraćenju na kršćanstvo bila mu je nezamisliva, a uskoro je nezamisliva postala i meni. Vjerovao je da ga je Godwin izdao. Godwin je došao pod njegov krov učiti hebrejski, razgovarati o filozofiji, sjediti pokraj njegovih nogu, ali je učinio nezamislivo djelo – zaveo je kćer svojega učitelja. Nije mogao biti strog prema meni jer sam bila sve što je imao, ali bio je bijesan na Godwina. Godwin i ja smo uskoro shvatih da je naša ljubav beznadna. Što god da smo učinili, završilo bi neredima i propašću. Da se on preobratio na kršćanstvo mene bi izopćili, a moje nasljedstvo po majci bilo bi zaplijenjeno i moj otac napušten pod stare dane, a tu pomisao nikako nisam mogla podnijeti. Godwinova sramota ne bi bila ništa manja da se on preobratio. Stvari se nisu mogle promijeniti, pa smo odlučili da ode u Rim. Njegov mu je otac dao do znanja da i dalje s njim ima velike planove, moţda biskupsku mitru ili čak nadbiskupski šešir. Godwin je imao roĎake u visokim svećeničkim krugovima u Parizu i Rimu. No, ipak je to bila stroga kazna, to nametanje zavjeta jer Godwin uopće nije vjerovao u Boga. Dapače, bio je jako svjetovan mladić. Dok sam ja voljela njegovu inteligenciju i smisao za humor te njegovu strast, drugi su se divili količini vina koju je mogao popiti u jednoj večeri ili mačevalačkoj ili jahačkoj vještini, pa i njegovu plesnom umijeću. Zapravo, njegova radost i šarm kojima me zaveo, bili su nadopunjeni rječitošću i ljubavlju za poeziju. Često je skladao glazbu za lutnju koju mi je često svirao i uz nju pjevao kada bi moj otac otišao na spavanje i kada nas više nije mogao čuti u prostorijama u prizemlju. Ţivot u okrilju Crkve Godwinu je bio neprivlačan. Mislim da je više ţelio uzeti kriţ i otići boriti se kao kriţar u Svetu Zemlju u potrazi za avanturama. Ali njegov ga je otac odbio opremiti za takvo što. Zatim je uredio da ga pošalju k najstroţem i najambicioznijem od obiteljskih roĎaka svećenika u Svetom Gradu i naredio mu da uspije u Crkvi ili će ga se odreći. Godwin i ja sastali smo se još jedanput, posljednji put, i tada mi je rekao da se više nikada ne smijemo vidjeti. Nije ga zanimala veličanstvena crkvena karijera. Objasnio mi je da njegov ujak, kardinal u Rimu, ima dvije ljubavnice. I druge roĎake smatrao je pravim licemjerima i na njih gledao s odgovarajućim prezirom. ,,U Rimu ima mnogo pokvarenih i razuzdanih svećenika, rekao je, ,,i loših biskupa, a sada ću se i ja pridruţiti njihovim redovima. Budem li imao malo sreće jednoga ću se dana pridruţiti kriţarima i na kraju imati sve. Ali neću imati tebe. Neću imati svoju voljenu Fluriju. Što se mene tiče, ja sam shvatila da ne mogu ostaviti oca i bila sam jadna. Nije mi se činilo da mogu nastaviti ţivjeti bez svoje ljubavi prema Godwinu. Što smo se više zaklinjali da ćemo ţivjeti jedno bez drugoga, to nam je bilo teţe. Mislim da smo te noći gotovo došli u napast da pobjegnemo zajedno, ali nismo. Godwin je smislio plan. Pisat ćemo jedno drugomu. Da, bilo je to bez dvojbe izravno kršenje naredbi mojega oca, a svakako i God- winov neposluh, ali u pismima smo vidjeli sredstvo koje će nam olakšati poslušnost roditeljima. Naša pisma, zatajena roditeljima, pomoći će nam da prihvatimo njihove zahtjeve. – Kada bih i na trenutak pomislio da neću imati ni tu mogućnost, rekao je Godwin, – tu

mogućnost izjadati se u pismu, ne bih imao snage otići. Godwin je otputovao u Rim. On i otac pomirili su se jer njegov otac nije mogao podnijeti da se ljuti na njega. I tako je Godwin otputovao jednog dana rano ujutro, a da se nije oprostio. Moj je otac, dobar učenjak kakav je bio i još jest, bio gotovo slijep što donekle objašnjava zašto sam tako dobro obrazovana, premda mislim da bih to bila i da nije imao problema s vidom. Ţelim reći da mi je bilo lako drţati naša pisma u tajnosti, ali da budem iskrena mislila sam da će me Godwin brzo zaboraviti i da će ga ponijeti razvratna atmosfera u kojoj će se sasvim sigurno naći. U meĎuvremenu me moj otac iznenadio. Rekao je kako je siguran da će mi Godwin pisati i dodao: – Neću ti zabraniti ta pisma, ali ne mislim da će ih biti mnogo. Ulog je ionako samo tvoje srce. Oboje smo pogriješili. Godwin mi je pisao iz svih gradova na svojem putovanju. Katkad i dva puta na dan. Glasnici Ţidovi i neţidovi donosili su pisma, a ja bih, kad god sam to mogla, ostajala u sobi prenijeti svoje misli na papir. Zapravo mi se činilo da je naša ljubav postala jača i da smo postajali dva nova bića vezana neraskidivim sponama i da nas ništa, baš ništa, ne moţe rastaviti. Nije vaţno. Uskoro sam se našla pred problemom ozbiljnijim nego što sam slutila. U roku od dva mjeseca količina moje ljubavi prema Godwinu bila je i više nego očita, pa sam morala priznati ocu da nosim njegovo dijete. Drugi čovjek bi me napustio, ili nešto još gore. Ali ocu sam uvijek bila slaba točka. Bila sam njegovo jedino preţivjelo dijete. Mislim da je u njemu postojala iskrena ţelja da ima unuka, premda to nikada nije glasno rekao. Naposljetku, nije bilo vaţno kojeg je roda otac ako je majka Ţidovka. Moj je otac smislio plan. Spakirali smo sve što smo imali i otišli u gradić u Porajnju gdje su ţivjeli učenjaci koji su poznavali mojeg oca. Tamo nismo imali rodbine. Tamo je jedan stariji rabin, koji se divio pisanju mojeg oca o velikom ţidovskom učitelju Rashiju, pristao na brak sa mnom, a pristao je i priznati moje dijete kao vlastito. Bio je tako velikodušan. Rekao mi je: – Vidio sam toliko patnje na ovom svijetu. Bit ću otac ovom djetetu ako to ţeliš i nikada neću traţiti da ispunjavaš bračne duţnosti jer sam prestar za to. Tamo sam Godwinu rodila ne jedno, nego dvoje djece – blizanke, dvije prekrasne djevojčice, obje iste, toliko slične da ih čak ni ja nisam mogla razlikovati, nego sam Rosi morala za gleţanj privezati plavu vrpcu kako bih je mogla raspoznati od Lee. Znam da bi me prekinuli da moţete i znam što mislite, ali dopustite da nastavim. Stari rabin umro je prije nego što su djevojčice napunile godinu dana. Moj otac volio je moje dvije djevojčice i zahvaljivao Nebesima što su mu podarila dovoljno vida da moţe zapamtiti njihova prekrasna lica prije nego što potpuno oslijepi. Tek nakon povratka u Oxford priznao mi je da je htio ostaviti djecu s nekom starijom ţenom u Porajnju, ali ju je morao razočarati zbog svoje prevelike ljubavi prema meni i djevojčicama. Godwinu sam slala pisma tijekom cijeloga boravka u Porajnju, ali ni jednom riječju nisam spomenula djevojčice. Zapravo, navela sam neke nejasne razloge za to putovanje – napisala sam mu da se radilo o potrazi za knjigama koje je teško bilo nabaviti u Francuskoj ili Engleskoj, te da mi je moj otac doista često diktirao, pa su mi sve te knjige bile potrebne za rasprave koje su ga posve zaokupljale. Rasprave, svaka njegova misao i knjige – sve je to bilo jednostavno i istinito. Smjestili smo se u našoj staroj kući u četvrti u kojoj su u Oxfordu ţivjeli Ţidovi – u ţupi Sv.

Aldatea, i moj je otac ponovno počeo podučavati. Budući da je bilo nuţno zadrţati kao tajnu moju ljubav prema Godwinu, nitko nije ništa slutio te su svi vjerovali da je moj ostarjeli suprug umro u inozemstvu. Dok sam putovala nisam dobila ni jedno Godwinovo pismo, ali zato me dočekalo mnogo njih kada sam došla kući. Otvarala sam ih i čitala dok su se dadilje brinule za djevojčice, te sam ţivo sama sa sobom raspravljala trebam li reći Godwinu za njegove kćeri ili ne. Jesam li trebala kršćaninu reći da ima dvije kćeri koje će biti odgojene kao Ţidovke? Kakav bi mogao biti odgovor? Naravno da je mogao imati mnoštvo nezakonite djece u Rimu kakav mi je opisao i da ga njegovi svjetovni drugovi prema kojima je osjećao neprikriven prezir ne bi osuĎivali. Da budem iskrena, nisam htjela da pati zbog mene, a nisam mu htjela priznati ni svoje patnje. Pisma su nam bila ispunjena poezijom i dubinama naših misli koje moţda i nisu bile toliko udaljene od naših stvarnosti, ali htjela sam zadrţati takvu situaciju jer mi je, na neki način, bila stvarnija od svakodnevice. Čak ni čudo, roĎenje mojih dviju djevojčica nije umanjilo vjerovanje u svijet koji je ţivio u našim pismima. Ništa ga nije moglo poljuljati. Dok sam vrlo temeljito – vagala – odluku da mu prešu- tim tako vaţnu vijest, od Godwina je stiglo pomalo čudno pismo koje ću vam prepričati onako kako ga se sjećam. Imam ga ovdje sa sobom, ali je dobro skriveno meĎu mojim stvarima i Meir ga nikada nije vidio. Ne bih mogla podnijeti da ga sada izvadim i ponovno ga čitam, pa ću svojim riječima prepričati najvaţnije dijelove. Ionako mislim da su Godwinove riječi postale moje riječi. Dakle, dopustite mi da objasnim. Ponovno je počeo opisivati svoje izlete i ţivot u Svetoj Zemlji. – Da sam se preobratio na tvoju vjeru, napisao mi je, ,,i da smo bili pred Bogom muţ i ţena, siromašni i sretni, sigurno bi to bilo bolje u očima Boţjim – ako Bog uopće postoji – od ţivota kojim ovi ljudi tu ţive i kojima je Crkva tek izvor moći i pohlepe. Nakon toga je nastavio opisivati jednu neobičnu epizodu. Činilo se da ga je neprestance privlačila jedna tiha crkvica gdje bi sjeo na kameni pod, leĎa naslonjenih na hladan kameni zid i prezirno razgovarao s Gospodinom o ţalosnim izgledima koje je imao kao svećenik ili biskup koji pije i na neprikladan se način druţi sa ţenama. – Kako si me mogao poslati ovamo? – bjesnio je na Boga, – da boravim meĎu sjemeništarcima prema kojima se moji bivši pijani prijatelji iz Oxforda čine svetima? – Škripao je zubima dok se molio, vrijeĎajući Stvoritelja i podsjećajući ga da on – Godwin, ne vjeruje u njega i da njegovu Crkvu smatra zdanjem punim najprljavijih laţi. Nastavio je svoje bezdušno izrugivanje Svemogućega. – Zašto bih nosio odoru tvoje crkve kada sve što vidim u meni budi prezir, a ne ţelju da ti sluţim? Zašto si mi onemogućio ljubav prema Fluriji, a ona je bila jedini čist i nesebičan nagon mojega srca ţeljnog ljubavi? Moţete si samo zamisliti kako sam se osjećala dok sam čitala o tom svetogrĎu, a on je sve zapisao, svaku riječ, prije nego što je opisao što se nakon toga dogodilo. Jedne večeri, dok je sve to ponavljao Bogu ispunjen mrţnjom i bijesom, obuzet turobnim mislima i neprestance ponavljajući optuţbe, optuţujući Boga da mu je oduzeo ne samo moju ljubav nego i očevu, pred njim se pojavio mladić i bez uvoda počeo razgovarati s njim. Najprije je Godwin mislio da je mladić poludio ili da je moţda dijete nekog uglednika jer je bio iznimno lijep, lijep poput anĎela naslikanih na zidovima i govorio izravnošću koja je zaprepašćivala. Zapravo, Godwinu je na trenutak palo na pamet da bi mogla biti riječ o ţeni prerušenoj u mladića, što nije bilo baš neuobičajeno, barem ne koliko bih ja to mislila – rekao je Godwin – ali

je uskoro shvatio da pred njim ne stoji ţena nego anĎeo. A kako je Godwin to znao? Jednostavno, na temelju toga što je biće znalo sve njegove molitve i izravno mu govorilo o njegovim najdubljim ranama i najdubljim te najubojitijim namjerama. – Svagdje oko sebe, rekao je anĎeo ili stvorenje ili što god je bio, – vidiš pokvarenost. Vidiš kako je lako napredovati u crkvi, kako je lako proučavati riječi zbog njih samih i priţeljkivati nešto tek priţeljkivanja radi. Već imaš ljubavnicu i razmišljaš o još jednoj. Pišeš pisma ljubavnici koje si se odrekao, a da nisi ni na trenutak razmislio kako će to utjecati na nju ili na njezina oca kojemu je ona sve na svijetu. Svoju ljubav prema Fluriji kriviš za svoju sudbinu i razočaranja te traţiš načina da je veţeš za sebe, bez obzira na to je li to dobro za nju ili nije. Hoćeš li ţivjeti isprazan ţivot ispunjen gorčinom, sebičan i poročan, jer ti je oduzeto nešto dragocjeno? Hoćeš li odbaciti svaku mogućnost za čast i sreću na ovom svijetu zato što je netko poremetio tvoje nakane? U tom trenutku Godwin je shvatio svu svoju beznadnost. Ţivot je gradio na ljutnji i mrţnji. Zadivilo ga je što je taj čovjek na taj način razgovarao s njim i upitao je: – Što mogu učiniti? – Predaj se Bogu, rekao je taj neobični čovjek. – Predaj mu se srcem i dušom, svojim ţivotom. Nadmudri sve ostale – svoje sebične drugove koji vole tvoje zlato kao i tebe i svojega ljutitog oca koji te ovamo poslao da budeš iskvaren i nesretan. Nadmudri svijet koji bi od tebe učinio nešto obično jer ti još uvijek moţeš biti izniman. Budi dobar svećenik, budi dobar biskup i, prije nego što postaneš bilo što od toga, razdijeli sve što posjeduješ, pa čak i zlatno prstenje i postani skromni redovnik. Godwin je bio još zaprepašteniji. – Postani redovnik i bit će ti mnogo lakše biti dobro raspoloţen, rekao je stranac. – Nastoj postati svetac. Pa što više od toga moţeš postići? Izbor je samo tvoj. I nitko ti ga ne moţe oduzeti. Samo ga ti sam moţeš odbaciti i nastaviti s razvratnim bijednim ţivotom u kojem ćeš bjeţati iz ljubavničinog kreveta kako bi pisao čistoj i svetoj Fluriji, tako da ta pisma upućena njoj ostanu jedina dobra stvar u tvojem ţivotu. A onda je, tiho kao što je i došao, neobični stranac otišao, nestao je u polutami crkvice. U jednom trenutku bio je tamo, a onda ga više nije bilo. Godwin je ostao sam u hladnom kamenom kutu, zureći u svijeće u daljini. Napisao mi je kako mu se u tom trenutku svjetlost svijeća činila poput zalazećeg ih izlazećeg sunca, nešto toliko dragocjeno i vječno i čudo Boţje, čudo namijenjeno samo njemu u tom trenutku kako bi mogao razumjeti veličanstvenost svega što je Bog učinio u stvaranju njega i svijeta oko njega. – Pokušat ću postati svet, zavjetovao se u tom trenutku, na tom mjestu. – Dragi Boţe, predajem ti svoj ţivot, predajem ti sve što jesam i sve što mogu biti i sve što mogu učiniti. Odričem se svakog oruĎa pokvarenosti. Eto, to mi je napisao. I sami vidite da sam pismo pročitala toliko puta da ga znam napamet. U pismu mi je dalje ispripovijedao da je tog istog dana otišao u dominikanski samostan i zamolio da ga prime. Prihvatili su ga raširenih ruku. Bilo im je drago što je obrazovan i što zna hebrejski i bili su zadovoljni jer je imao bogatstvo u nakitu i u odjeći koje se moglo prodati za pomoć siromašnima. Poput Sv. Franje skinuo je svu skupu odjeću, a predao im je čak i svoj zlatni štap za hodanje te fine čizme okovane zlatom. Od njih je uzeo tek pokrpanu i iznošenu crnu halju.

Čak im je rekao da je spreman odreći se znanja i provesti ostatak ţivota na koljenima, ako tako ţele. Kupao bi gubavce. Radio bi s ljudima na samrti. Bio bi učinio sve što bi zahtijevao predstojnik samostana. Predstojnik se na te riječi nasmijao. ,,Godwine, rekao je, – propovjednik mora biti školovan kako bi mogao dobro propovijedati, bilo bogatima, bilo siromašnima. A mi smo ponajprije i u prvom redu propovjednički red. – Tvoje obrazovanje nam je dar. Previše je onih koji ţele studirati teologiju, ali ne znaju ništa o humanističkim ili drugim znanostima, a ti to sve već posjeduješ i odmah te moţemo poslati u Pariz kako bi studirao s našim velikim učiteljem Albertom. Ništa nas ne bi učinilo sretnijima nego da te vidimo u našem pariškom samostanu udubljenoga u Aristotelove radove, u radu s kolegama studentima kako bi izoštrio svoju očitu rječitost u najboljem duhovnom svjetlu. Ali, to nije bilo sve što mi je Godwin ţelio ispripovijedati. Nastavio je nemilosrdno preispitivati samoga sebe, a takvo što mi nikada prije nije pisao. ,,I sama jako dobro znaš, moja voljena Flurijo, pisao mi je, – da je ovo zapravo bila najpakosnija osveta mojem ocu koju sam uopće mogao smisliti – to da ću postati redovnik prosjak. Zapravo, moj je otac pisao roĎacima da me ovdje doslovce zarobe i natjeraju da budem sa ţenama dok ne doĎem k sebi i ne odustanem od zamisli da se prometnem u prosjaka i putujućeg propovjednika odjevenoga u prnje. – Budi sigurna, blagoslovljena moja, pisao je, – da se ništa tako jednostavno nije dogodilo. U ovom trenutku na putu sam u Pariz. Otac me razbaštinio. Nemam ni prebijenog novčića, kao što bi vjerojatno bilo i da smo se vjenčali. Ali, poloţio sam zavjet siromaštva, da upotrijebim riječi sv. Franje kojega mi dominikanci cijenimo kao i našeg osnivača Dominika, i odsad ću sluţiti svojem Gospodinu i svojem Kralju onako kako mi prior naredi. U pismu je dalje stajalo: – Od mojih nadreĎenih traţio sam samo dvije stvari: prvo, da mi dopuste zadrţati ime Godwin tako da ga dobijem kao svoje novo ime – jer nam Bog daje novo ime kada odaberemo ovaj ţivot, i drugo, da mi dopuste da ti i dalje pišem. Moram priznati kako sam, da bih zavrijedio tu posljednju povlasticu, nadreĎenima pokazao neka tvoja pisma. Divili su se uzvišenosti i ljupkosti tvojih osjećaja kao što im se divim i ja. Dopustili su mi oboje, ali odsad sam za tebe brat Godwin, moja blagoslovljena sestro, i volim te kao jedno od Boţjih najnjeţnijih i najdraţih stvorenja i samo s najčistijim mislima. Bila sam zaprepaštena. Uskoro sam doznala da su i drugi bili zaprepašteni Godwinovim postupcima. Sav sretan pisao mi je da su njegovi roĎaci dignuli ruke od njega kao od beznadnog slučaja jer su u njemu vidjeli ili sveca ili imbecila. No, ni jedno od toga nije im bilo korisno, pa su i njegova oca izvijestili kako ga ništa na ovom svijetu ne moţe uvjeriti da napusti ţivot poniznog redovnika koji je odabrao. Godwinova pisma nastavila su stizati kao i prije. Postala su kronika njegova duhovnog ţivota. U svojoj ponovno pronaĎenoj vjeri imao je mnogo više zajedničkog s mojim narodom negoli prije. Mladić koji se predavao uţicima i toliko me očarao, sada je bio ozbiljan učenjak poput mojeg oca i, zbog nečega neizmjernog i neopisivog, ta su dvojica muškaraca u mojem umu bila jako slična. Godwin mi je pisao o mnogobrojnim predavanjima koja je slušao, a često i o svojem ţivotu u molitvi – kako je počeo slijediti svoj uzor, Svetog Dominika, osnivača crnih fratara5 te da je na čudesan način iskusio ljubav Boţju. Iz njegovih pisama nestale su sve osude. Mladić koji je prije 5 Eng. Blackfriars – crni fratri, dominikanci. Valja napomenuti kako se "crnim fratrima" u Hrvatskoj nazivaju pripadnici drugog svećeničkog reda – franjevaca konventualaca (nap. prev.).

toliko godina otišao u Rim imao je za sebe i sve oko sebe samo oštre riječi. A sada mi je taj isti Godwin – jer on je još uvijek bio moj Godwin – pisao o čudima koje je viĎao na svakom koraku. I onda vas pitam, kako bih mogla reći tom Godwinu, toj čudesnoj i svetoj osobi u koju se pretvorio mladić kojega sam nekad voljela, da ima dvije kćeri u Engleskoj koju odgajaju tako da postanu prave ţidovske djevojčice? Kakvo bi mi dobro donijelo to priznanje? I na koji bi način njegov zanos utjecao na njega, ma kako dobar bio, kada bi znao da ima kćeri u ţidovskoj zajednici u Oxfordu, daleko od bilo kakvog doticaja s kršćanstvom? Prije sam rekla da mi otac nije zabranio ova pisma. Na početku je mislio da se dopisivanje neće nastaviti. Ali, kako se nastavilo, obavještavala sam ga o pismima zbog više razloga. Moj otac je učenjak, kao što sam već rekla, ali nije samo proučavao komentare Talmuda velikoga Rashija, nego je preveo i veći dio tog djela na francuski, kako bi pomogao studentima koji su ga ţeljeli bolje razumjeti, ali nisu znali hebrejski. Kako je gubio vid, diktirao mi je sve češće jer je ţelio prevesti što više rukopisa velikoga ţidovskog učenjaka Majmonida na latinski, ako ne i na francuski. Zato me nije iznenadilo kada mi je Godwin počeo pisati upravo o tim temama i da je veliki učitelj Toma pročitao neka Majmonidova djela na latinskome, i kako je on, Godwin, ţelio proučavati njegov rad. Godwin je znao hebrejski. Bio je najbolji učenik mojega oca. I tako sam, kako su godine prolazile, govorila ocu o Godwinovim pismima, pa su nakon toga u moja pisma Godwinu bili uključeni neki komentari mojeg oca o Majmonidu, pa čak i o kršćanskoj teologiji. Moj mi otac nikada nije diktirao pismo za Godwina, ali mislim da je bolje upoznao i zavolio čovjeka za kojeg je vjerovao da ga je izdao – njega i njegovu gostoljubivost, pa je takva komunikacija bila neka vrsta oprosta. Barem je tako bilo u mojem slučaju. I tako bih se svaki dan, nakon što bih slušala očevo predavanje studentima, te završila prepisivanje njegovih meditacija ili pomaganje njegovim studentima u vezi s tim zadatkom, povukla u svoju sobu i pisala Godwinu o ţivotu u Oxfordu i raspravljajući s njime o mnogobrojnim pitanjima. Naravno, nakon mnogo godina Godwin me pitao zašto se nisam udala. Nejasno sam mu odgovarala o tome kako se sve vrijeme brinem za oca, a katkad bih jednostavno priznala da nisam upoznala čovjeka koji je trebao postati mojim muţem. I tako su Lea i Rosa izrasle u predivne djevojčice. Molim Vas da mi date malo vremena jer ako ne budem plakala za svojim djevojčicama, neću imati snage nastaviti. U tom trenutku počela je plakati i znao sam da je ne mogu utješiti. Bila je udana i poboţna Ţidovka i nisam se usudio zagrliti je. Niti se to od mene očekivalo. Zapravo, takva mi je sloboda vjerojatno bila zabranjena. Ali, kada je podignula pogled i opazila suze u mojim očima, suze koje nikako nisam mogao objasniti jer sam plakao i zbog onoga što mi je ispripovijedala o Godwinu, ali i zbog nje, to ju je utješilo, kao i moja tišina, pa je nastavila govoriti.

POGLAVLJE DESETO Fluria nastavlja svoju pripovijest BRATE TOBY, AKO IKADA SRETNETE GODWINA, svidjet ćete mu se . Ako on nije

svetac, tada moţda nema svetaca. A tko je Svemogući, Blagoslovljeno Ime Njegovo, da bi mi u ovom trenutku poslao nekoga tako nalik na Godwina, ili tako nalik na Meira, jer i njemu sličite. Dakle, pripovijedala sam vam kako su djevojčice rasle i kako su svake godine bile sve ljupkije, sve odanije djedu, kojemu su pruţile više radosti u sljepoći nego djeca ocu koji moţe vidjeti. Dopustite mi da sada spomenem Godwinova oca, samo kako bih vam skrenula pozornost na činjenicu da je umro prezirući Godwina zbog njegove odluke da postane dominikanac, i ostavljajući sve svoje bogatstvo, naravno, najstarijem sinu Nigelu. Na samrtnoj postelji traţio je od Nigela da mu obeća kako nikada neće vidjeti svojeg brata Godwina, a Nigel je, kao pametan svjetovni čovjek, pristao slijeţući ramenima. Tako mi je barem Godwin napisao u svojim pismima. Naime, Nigel se s groba njihova oca u crkvi odmah zaputio u Francusku vidjeti voljenoga brata koji mu je nedostajao. Ali, kada se sjetim tih pisama, priznajem da su mi bila poput hladne vode za piće svih tih godina, premda s Godwinom nisam mogla podijeliti radost koju su mi činile Lea i Rosa. Čak sam i tada čuvala tu tajnu duboko u srcu. Postala sam ţena koja je uţivala u trima najvećim zadovoljstvima, ţena koja je slušala tri velike pjesme. Prva je pjesma bilo svakodnevno podučavanje mojih prekrasnih kćeri. Druga je bilo moje čitanje i pisanje za voljenoga oca koji se često u tome oslanjao na mene, premda je imao mnogo studenata koji su mu mogli čitati. Treća pjesma bila su Godwinova pisma. I te su tri pjesme prerasle u mali zbor koji je blaţio i tješio te poboljšavao moju dušu. Nemojte misliti da sam zla jer sam djecu zatajila njihovu ocu. Sjetite se što smo sve riskirali. Čak i sada kada su se Nigel i Godwin pomirili i redovito se dopisuju, nisam mogla zamisliti da bi otkrivanje moje tajne moglo izazvati bilo što drugo osim katastrofe. Dopustite da vam ispričam još ponešto o Godwinu. Napisao mi je sve o svojim predavanjima i svojim raspravama. Neće moći podučavati dok ne navrši trideset i petu, ali je zato redovito propovijedao u Parizu gdje je imao dosta sljedbenika. Bio je sretniji nego prije i stalno mi je ponavljao kako ţeli da i ja budem sretna te zapitkivao zašto se nisam udala. Pisao mi je da su zime u Parizu hladne, poput onih u Engleskoj, i kako je u samostanu ledeno. Ali nikada nije osjetio takvu radost, čak ni kada je imao dţepove pune novca kojim je mogao kupiti drvo za ogrjev ili hranu. Samo je ţelio znati što se dogaĎa sa mnom i jesam li i ja pronašla sreću. Kada mi je to napisao, još me jače pritisnula neizrečena istina jer sam bila toliko sretna s našim dvjema kćerima u krilu. S godinama sam shvatila kako bih ţeljela da Godwin zna istinu. Ţeljela sam da zna za ta dva prekrasna ploda naše ljubavi koja su sigurno odrasla i na kojima su se vidjele nevine naznake

njihove ljepote koju sam toliko ţeljela zaštititi. Tajna je bila još bolnija jer je Godwin s velikim ţarom nastavio proučavati hebrejski te je često raspravljao s učenim pariškim Ţidovima i odlazio u njihove domove učiti od njih i razgovarati s njima, baš kao što je prije toliko godina putovao izmeĎu Londona i Oxforda. Godwin je sada još više volio naš narod. Naravno, ţudio je preobratiti one s kojima je raspravljao, ali previše je volio njihove radoznale umove i poštovao njihov poboţan ţivot i često je za njih znao reći da su ga naučili više o ljubavi od učitelja teologije na sveučilištu. Često sam mu ţeljela priznati istinu, ali bi me, kao što sam objasnila, takva razmišljanja zaustavila. Prvo, Godwin bi bio duboko nesretan da dozna kako me ostavio trudnu. I drugo, mogao bi se zabrinuti, kao i bilo koji drugi neţidovski otac, da njegove dvije kćeri odgajaju kao Ţidovke, i to ne zato da bi me osudio za ono što sam učinila, ili zbog straha za njihove duše, nego zato što je znao za sve progone i nasilja kojima je naš narod tako često izvrgnut. Prije dvije godine doznao je što se dogodilo s Malim Sv. Hughom od Lincolna. Iskreno smo tada pisali jedno drugomu o svojim strahovima za ţidovsku zajednicu u Londonu. Kada nas optuţe na jednome mjestu, nasilje moţe buknuti i drugdje. Mrţnja i laţi o nama mogu se proširiti poput kuge. Sve te strahote natjerale su me da čuvam tajnu. Što bi Godwin učinio da je znao da su mu kćeri u opasnosti od nereda ili ubojstva? Što bi učinio? Ono što me ipak natjeralo da mu priznam sve bio je Meir. Meir je došao u naš dom baš kao i Godwin prije mnogo godina – da bi učio kod mojega oca. Kako sam već rekla, očeva sljepoća nije prekinula dolazak novih studenata. Tora je zapisana u njegovu srcu, znao je reći, i nakon svih tih godina komentiranja Talmuda znao je sve komentare napamet, kao uostalom i sve Rashijeve komentare Talmuda. Glavni rabini sinagoga u Oxfordu redovito su dolazili u naš dom i savjetovali se s mojim ocem. Ljudi su mu dolazili i zbog svojih dvojbi i nesuglasica. A i kršćanski prijatelji, a imao ih je mnogo, dolazili su po savjete o jednostavnijim pitanjima, a povremeno – ako bi im zatrebao novac jer je zakon zabranjivao posuĎivanje kakvo smo mi poznavali – dolazili su s molbom da pronaĎe neki način i posudi im, a da pritom nitko to ne zabiljeţi ili dozna za kamate. Nisam ţeljela razgovarati o tim stvarima. Nikada nisam upravljala svojom imovinom. Ubrzo nakon što je počeo posjećivati mojega oca, Meir je počeo voditi i moje poslove te se tako nisam morala zamarati materijalnim stvarima. Vi me ovdje vidite skupo odjevenu, s jednostavnim bijelim pokrivalom za glavu i velom i ne vidite ništa što bi narušilo sliku bogate ţene osim ovoga ovdje znaka od tafta koji me označava kao Ţidovku, ali vjerujte mi da rijetko razmišljam o materijalnim stvarima. Poznato vam je zašto posuĎujemo novac Kralju i njegovim podanicima. Sve znate. Vjerojatno znate i kako su – otkako je Kralj zakonom zabranio kamatarenje – pronaĎeni načini da se taj propis zaobiĎe, tako da i sada u svojem posjedu u ime Kralja imamo mnogobrojne dugove upisane na pergamentu. Moj je ţivot bio posvećen ocu i mojim djevojčicama i nije mi palo na pamet da bi Meir mogao zaprositi moju ruku, premda sam zapazila ono što bi uočila i svaka druga ţena, a sigurna sam da ste i vi uočili – Meir je zgodan muškarac, blage naravi i britkog uma. Kada je s puno poštovanja zaprosio moju ruku, ocu je objasnio svoje velikodušne uvjete i istaknuo kako se nada da ga neće lišiti mene i moje ljubavi. Rekao je da bi nas sve ţelio pozvati da se zajedno s njim preselimo u kuću koju je nedavno naslijedio u Norwichu. Tamo je imao mnogobrojna poznanstva i rodbinu, a bio je prijatelj nekih najbogatijih Ţidova, kojih je u tom

gradu bilo mnogo, što ste sigurno i sami zaključili iz broja tamošnjih kamenih kuća. Znate zašto su naše kuće kamene. To ne moram objašnjavati. Moj otac je gotovo posve izgubio vid. Još je raspoznavao kada sviće i kada je noć, ali je mene i moje kćeri prepoznavao tek dodirom svojih njeţnih ruku, a ako je bilo što volio toliko kao što je volio nas, onda je to bilo podučavanje i usmjeravanje njegova čitanja. Jer, Meir nije studirao samo Toru i Talmud, nego i astrologiju i medicinu te sve ostalo što je mojega oca povremeno zanimalo, a Meir je bio i pjesnik, s lirskim pogledom na svijet, čovjek koji vidi ljepotu u svemu oko sebe. Da je Godwin bio roĎen kao Ţidov, bio bi Meirov blizanac. Sada već govorim gluposti jer je Godwin zbroj mnogih nevjerojatnih okolnosti koje sam prije objasnila. Godwin ulazi u sobu kao da ju je upravo pregazila divlja horda, Meir je tiši i uglaĎeniji. Slični su, a opet meĎu njima nema nikakve sličnosti. Moj je otac odmah pristao da se udam za Meira i, da – prihvatio je selidbu u Norwich gdje se nalazila uspješna ţidovska zajednica u kojoj je već neko vrijeme vladao mir. Naposljetku, one grozne optuţbe da su Ţidovi ubili Maloga Sv. Williama bile su stare više od stotinu godina. I da, ljudi su dolazili u svetište i u vjerskom su na nas zanosu gledali sa strahom, ali imali smo mnogo prijatelja meĎu neţidovima tako da su stare uvrede izgubile oštrinu. Ali kako sam se mogla udati za Meira, a ne priznati mu istinu? Jesam li trebala dopustiti da ta strašna tajna ostane izmeĎu nas, premda moje kćeri imaju ţivog oca? Nismo mogli potraţiti ničiji savjet, ili je barem otac tako mislio, no nije ţelio da nastavim dok na neki način ne riješimo taj problem. Dakle, što mislite da sam učinila? Bez očeva znanja traţila sam savjet od jedine osobe na ovom svijetu kojoj sam bezuvjetno vjerovala i voljela je, a to je bio Godwin. Pisala sam čovjeku koji je postao ţivi svetac meĎu svojom braćom u Parizu i veliki učenjak Boţje znanosti, te mu postavila pitanje. Pišući na hebrejskome, kao što sam to često činila, ispripovijedala sam mu sve. – Tvoje kćeri prekrasne su umom i srcem i tijelom, istaknula sam, – ali vjeruju da su djeca mrtvog oca, a tajna je toliko dobro čuvana da Meir, iako me zaprosio, ne sluti istinu. – I sada tebi postavljam pitanje, tebi toliko daleko od vremena u kojem bi ti roĎenje ove djece bilo razlog za ojaĎenost ili zabrinutost, i uvjeravam te da su ove dragocjene djevojčice primile svaki mogući blagoslov, ali što da napravim s Meirovom prosidbom? Mogu li postati ţena tom čovjeku, a da mu ne kaţem istinu? – Kako da čovjek zataji takvo što od nekoga tko u brak donosi samo njeţnost i dobrotu? I sada kada znaš, što ti, duboko u sebi, ţeliš za svoje kćeri? Sada me moţeš optuţiti, ako ţeliš, zato što ti nisam rekla da su tvoje te dvije zjenice oka mojega. Ako to ţeliš, optuţi me prije nego što se udam za ovog čovjeka. – Priznala sam ti istinu i sada osjećam veliko sebično olakšanje, ali i nesebičnu radost. Trebam li i kćerima reći istinu kada doĎe vrijeme za to i što da radim s tim dobrim čovjekom Meirom? Molila sam ga da ne bude zaprepašten tim vij estima, nego da mi udijeli poboţan savjet o tome kako trebam postupiti. – Pišem bratu Godwinu, napisala sam mu, – bratu predanom Bogu. Od njega očekujem mudar odgovor pun ljubavi. – Priznala sam mu i da sam mu sve godinama namjerno prešućivala, ali da nikada neću znati jesam li ga zaštitila ili mu učinila naţao. Ne sjećam se što sam još napisala. Moţda sam mu ispripovijedala kako su obje djevojke pametne i dobro napreduju u učenju. Svakako sam mu rekla da je Lea tiša, a Rosa uvijek ţeli

nešto pametno i zabavno reći. Rekla sam mu i kako Lea prezire sve svjetovno kao nevaţno, a Rosi nikada nije dosta haljina ili velova. Napisala sam mu i kako je Lea vezana za mene i drţi se mene, a Rosa, kada je god kod kuće, viri kroz prozor kako joj ne bi promaknuli dogaĎaji u Oxfordu ili Londonu. Rekla sam mu i kako ga na sve načine nalazim u našim kćerima – u Leinoj poboţnosti i disciplini i u Rosinoj nepokolebljivoj radosti i smijehu. Rekla sam mu da su djevojke naslijedile mnogo toga od svojega oca te da će biti i nasljednice mojega oca. Kada sam poslala pismo strahovala sam jesam li naljutila ili razočarala Godwina, ili ga moţda izgubila zauvijek. Premda ga više nisam voljela onako kao u mladosti i više nisam sanjala o njemu kao o muškarcu, voljela sam ga svim svojim srcem i moje je srce bilo u svakom napisanom pismu. Onda, što mislite da se dogodilo? Morao sam priznati kako nisam imao pojma što se dogodilo i da mi se po glavi rojilo toliko misli da mi je bilo teško dopustiti joj da nastavi. Ali, spomenula je da je izgubila dvoje djece. Dok smo razgovarali, u njoj su bujali osjećaji. A dobar dio tih osjećaja zahvatio je i mene.

POGLAVLJE JEDANAESTO Fluria nastavlja svoju pripovijest ZA DVA TJEDNA GODWIN JE STIGAO U OXFORD I POJAVIO se na vratima naše kuće.

Naravno to nije bio Godwin kojeg sam nekoć poznavala. Bio je izgubio svjeţinu mladosti i onu zagriţljivu nesmotrenost koju je zamijenilo nešto mnogo ozarenije. Preda mnom je stajao čovjek kojega sam poznavala iz pisama. Govorio je blago i smireno, ali s unutarnjom strašću koju je teško svladavao. Primila sam ga, ne rekavši ništa ocu, i odmah pozvala djevojke. U tom mi se trenutku činilo da nisam imala izbora osim priznati im kako je taj čovjek njihov otac, a Godwin me ionako preklinjao da to učinim. – Fluria, pa nisi učinila ništa loše, rekao mi je. – Svih ovih godina nosila si teret koji sam trebao podijeliti s tobom. Ostavio sam te trudnu. Ta mi mogućnost uopće nije pala na pamet. A sada mi dopusti da vidim kćeri, preklinjem te. Nemaš se čega bojati. Uvela sam djevojke da ga upoznaju. Sve se to dogodilo prije nešto manje od godinu dana, kada je mojim kćerima bilo trinaest godina. Bila sam tako neizmjerno i radosno ponosna dok sam ih predstavljala, jer su izrasle u ljepotice, a od oca naslijedile ozaren i sretan izraz lica. Drhtavim glasom objasnila sam da je taj čovjek zapravo njihov otac te da je to brat Godwin kojemu sam tako redovito pisala, te da on do prije dva tjedna nije niti znao za njihovo postojanje, ali ih sada ţeli vidjeti. Lea je bila u šoku, a Rosa se odmah nasmiješila Godwinu. Na svoj očaravajući način izjavila je kako je oduvijek znala da je njihovo roĎenje obavijeno velom tajne te da je sretna što konačno moţe upoznati čovjeka koji joj je otac. – Majko, rekla je, – ovo je radostan dan. Godwin je bio na rubu suza. Prišao je objema i njeţno ih pomilovao po glavi. A onda je sjeo plačući, svladali su ga osjećaji dok je gledao svoje kćeri koje su stajale pored njega. Tijelo su mu potresali bezglasni jecaji. Kada je moj otac shvatio tko je u kući i kada su mu stariji sluge rekli da Godwin sada zna za svoje kćeri te one znaju za njega, sišao je i ušao u sobu te Godwinu zaprijetio da će ga ubiti golim rukama. ,,Oh, sreća tvoja da sam slijep, pa te ne mogu naći! Lea i Rosa, nareĎujem da me odmah odvedete k tom čovjeku. Djevojke nisu znale što bi, ali ja sam odmah stala izmeĎu njih dvojice i preklinjala oca da se smiri. – Kako se samo usuĎuješ doći ovamo radi toga? – ţestio se moj otac. – Tolerirao sam tvoja pisma i s vremena na vrijeme sam ti pisao. Ali sada, kada ti je otkrivena sva dubina tvojeg izdajstva, kako imaš hrabrosti doći pod moj krov?

I meni je namijenio podjednako stroge prijekore: – Priznala si ovom čovjeku sve bez mojeg pristanka. A što si rekla Lei i Rosi? Koliko djeca zapravo znaju? Rosa ga je odmah pokušala smiriti. – Djede, rekla je, – oduvijek smo osjećale da smo obavijene velom tajne. Uzalud smo postavljale tolika pitanja o rukopisima našega navodnog oca, ili traţile neku uspomenu prema kojoj bismo ga se mogle sjećati, ali nikada nismo dobile odgovor, osim što bismo zbunile majku i na neki je način povrijedile. Sada znamo da je ovaj čovjek naš otac i sretne smo zbog toga. Djede, on je veliki učenjak, pa cijeli smo ţivot toliko puta slušale o njemu. Pokušala je zagrliti mojega oca, ali ju je odgurnuo. Oh, bilo je strašno vidjeti ga kako netremice gleda ispred sebe, stišćući štap, izgubljen, osjećajući da je sada sam meĎu neprijateljima od vlastite krvi i mesa. Počela sam plakati. Nisam znala što bih rekla. – One su kćeri majke Ţidovke, rekao je moj otac, ,,i ţidovske ţene koje će jednoga dana biti majke sinova Ţidova, ali ni tada nećeš imati posla s njima. Nisu tvoje vjere. Moraš otići. I nemoj mi prodavati priče o svojoj svetosti i slavi u Parizu. Toga sam se u ţivotu naslušao. Znam tko si – čovjek koji je izdao moje povjerenje i moju kuću. Idi propovijedati neţidovima koji su te prihvatili kao reformiranog grješnika. Od tebe ne prihvaćam priznanje krivnje. Bio bih iznenaĎen kada bih doznao da svake noći ne posjećuješ pariške ţene. Gubi se iz moje kuće! Ne poznajete vi mojeg oca. Ne poznajete plamen njegova bijesa. Moja priča tek je blijeda sjena riječi kojima se posluţio da kazni Godwina. I sve to u nazočnosti djevojčica koje su gledale u mene i u djeda, a zatim u redovnika u crnome koji je pao na koljena i protisnuo: ,,A što mogu učiniti osim pasti na koljena i moliti za oprost? – Samo se pribliţi, odgovorio je moj otac ,,i izmlatit ću te kao magarca za sve zlo koje si učinio mojoj obitelji. Godwin je jedva ustao, poklonio se mojem ocu i njeţno me pogledao, a zatim je, tuţno gledajući u djevojke, krenuo prema vratima. Rosa ga je zaustavila i bacila mu se u zagrljaj te ju je dugo drţao – a sve to moj otac nije mogao niti vidjeti niti znati. Lea se na trenutak ukipila, zaplakala, a onda istrčala iz sobe. – Gubi se iz moje kuće, zaurlao je moj otac. Godwin je odmah poslušao. Mučile su me misli o tome što radi i kamo je otišao, a činilo mi se takoĎer da više nemam izbora osim sve priznati Meiru. Meir je došao te večeri. Bio je uznemiren. Rekli su mu da je kod nas bila svaĎa te kako su vidjeli da iz naše kuće izlazi jako uznemiren crni fratar. Zatvorila sam se s Meirom u očevu radnu sobu i ispripovijedala mu istinu. Rekla sam mu kako ne znam što će se dogoditi. Je li se Godwin vratio u Pariz, ili je još u Oxfordu ili Londonu? Nisam pojma imala. Meir me dugo gledao očima punim ljubavi. A onda me iznenadio. – Prekrasna Flurijo, rekao je, – oduvijek sam znao da su to kćeri tvojega ljubavnika iz mladosti. Zar misliš da meĎu ovdašnjim Ţidovima nema onih koji se sjećaju tvoje privrţenosti Godwinu i priče o njegovoj davnoj svaĎi s tvojim ocem? Nikada to neće priznati, ali svi znaju. Smiri se, meni to nije vaţno i moţeš biti mirna. Ono s čim se moraš suočiti nisam ja jer te danas volim kao što sam te volio jučer i dan prije toga. Ali, svi se moramo suočiti s onim što Godwin namjerava učiniti. Mirno je nastavio govoriti. – Svećenik ili redovnik optuţen da ima djecu sa Ţidovkom mora se suočiti s teškim posljedicama. I sama to znaš. Ali i Ţidovka koja prizna da su njezine kćeri djeca kršćanina snosit

će isto tako ozbiljne posljedice. Takvo što je zakonom zabranjeno. A Kruna se očajnički ţeli dočepati imovine prekršitelja zakona. A u ovoj je situaciji moguće učiniti bilo što, osim nastaviti čuvati tajnu. Doista, imao je pravo. Bila je to ona ista stara bezizlazna situacija s kojom sam se morala suočiti kada smo se Godwin i ja zavoljeli i kada su ga otjerali. Obje strane imale su razloga nastaviti čuvati tajnu. A vjerujem da su moje djevojke, onako pametne, to jako dobro razumjele. Meir me smirio na način sličan onomu na koji su me smirivala Godwinova pisma, i u tom trenutku istinske bliskosti – jer je to doista bila bliskost – shvatila sam jasnije nego prije Meirovu krotkost i uroĎenu dobrotu. – Moramo pričekati i vidjeti što će Godwin učiniti, ponovio je. – Zapravo, Fluria, vidio sam tog redovnika kada je izlazio i učinio mi se poniznim i dobrim čovjekom. Čekao sam vani i nisam htio ulaziti za slučaj da je tvoj otac razgovarao s njim. I tako sam ga dobro pogledao kada je izašao. Bio je blijed i izmučen, činilo se da mu dušu tišti neizmjeran teret. ,,A sada ga i ti nosiš, Meire, rekla sam. – Ne, ne nosim nikakav teret. Samo se nadam i molim se da Godwin neće pokušati povesti kćeri sa sobom jer bi to bio grozan i strašan postupak. – Ali kako bi mi redovnik mogao oduzeti kćeri? – upitala sam. Dok sam izgovarala te riječi, začulo se glasno kucanje i nakon nekoliko trenutaka mi je sluškinja, moja voljena Amelot, došla reći da je grof Nigel, sin Arthura, ovdje zajedno sa svojim bratom svećenikom Godwinom te da ih je odvela u najbolju sobu u kući. Dok sam ustajala, pokraj mene se stvorio Meir i uzeo me za ruku. – Volim te, Fluria i ţelim da mi budeš ţena. Sjeti se toga, ali i toga da sam znao tajnu, a da mi je nitko nije rekao. Čak sam znao i da je najmlaĎi sin staroga grofa vjerojatno ta osoba. Vjeruj u mene, Fluria, i vjeruj u moju bezgraničnu ljubav, pa ako u ovom trenutku ne ţeliš odgovoriti na moju prošnju, s obzirom na sve to, vjeruj da ću strpljivo čekati dok ne odlučiš hoćemo li stupiti u brak ili ne. Eto, Meir do tada nikada nije izgovorio toliko mnogo u mojoj nazočnosti, ili nazočnosti mojega oca. Pruţio mi je veliku utjehu, ali još sam bila u smrtnom strahu od onoga što me čekalo u prednjem dijelu kuće. Oprostite mi što sam plakala. Oprostite mi što se ne mogu suzdrţati. Oprostite mi što ne mogu zaboraviti Leu, ne sada dok sve to prepričavam. Oprostite mi što sam plakala za Rosom. Gospodine usliši molitvu moju i vapaj moj k Tebi da doĎe, u svojoj vjernosti i pravednosti priteci mi u pomoć. I ne sudi sluzi svojemu jer nitko ţiv nije pravedan pred tobom. Ovaj psalam znate isto tako dobro kao i ja. To je molitva koju uvijek molim. Otišla sam pozdraviti mladoga grofa koji je naslov naslijedio od oca, takoĎer Nigela. Poznavala sam ga kao jednog od očevih učenika. Bio je zabrinut, ali ne i srdit. A kada sam pogledala Godwina, ponovno me zaprepastila njegova blagost i mirnoća premda je bio tu, da, vrlo uvjerljivo, ali opet u nekom drugom svijetu. Obojica muškarca pozdravili su me s puno poštovanja koje bi iskazali nekoj neţidovki, a ja sam ih zamolila da sjednu i ponudila ih vinom. Duša mi se sledila od straha. Što je značio dolazak mladoga grofa? U tom trenutku ušao je moj otac i upitao tko je to došao u njegovu kuću. Zamolila sam sluškinju da ode po Meira i zamoli ga da nam se pridruţi, a onda sam, drhtavim glasom,

objasnila ocu kako nam je u goste stigao grof zajedno sa svojim bratom Godwinom, te da sam ih ponudila vinom. Meir je ušao i stao pokraj oca, a ja sam naredila slugama da izaĎu jer su se svi bili sjatili dvoriti grofa. – Dobro, Godwine, rekla sam. – Što mi ţeliš reći? – Jedva sam suzdrţavala suze. Kada bi ljudi iz Oxforda znali da su dvije neţidovske djevojčice odgojene kao Ţidovke, moţda bi nam htjeli nauditi? Moţda postoji neki zakon prema kojemu mogu zahtijevati naše smaknuće? Nisam znala. Toliko je zakona bilo usmjereno protiv nas, ali ova djeca nisu bila zakonita djeca svojega kršćanskog oca. I bi li se redovnik kao što je Godwin htio osramotiti i javno priznati očinstvo? Godwin, kojega su njegovi studenti toliko voljeli, sigurno nije ţelio takvo što. Grof je bio dosta moćan. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, a moć mu je bila tolika da se mogao suprotstaviti canterburyjskom nadbiskupu kada god je htio, a isto je tako postupao i s Kraljem. Sada bi se moglo dovoditi nešto strašno, potiho i bez znanja javnosti. I dok sam razmišljala o svemu tome, nastojala sam ne gledati u Godwina jer bih, kada god bih ga pogledala, osjetila samo čistu i uzvišenu ljubav, a zabrinut izraz na licu njegova brata zadavao mi je bol. Bojala sam se. Ponovno sam razmislila o situaciji u kojoj sam se našla i shvatila svu njenu bezizlaznost. Gledala sam u šahovsku ploču na kojoj su se dvije figure nalazile jedna nasuprot drugoj, a da pritom ni jedna nije bila u dobrom poloţaju za otvaranje partije. Ne zamjerite mi proračunatost u trenucima koje opisujem, jer sam u sebi vidjela krivca za sve što se dogaĎalo. Sada sam na savjesti nosila tihog i zamišljenog Meira koji je zaprosio moju ruku. Da, računala sam kao da zbrajam. Ako se istina otkrije, osudit će nas. Ako Godwin zatraţi pravo na njih, zauvijek će se osramotiti. Što ako namjeravaju odvesti moje djevojčice i spremaju im ţivot u nepodnošljivoj zatočenosti grofova dvorca? Toga sam se najviše bojala. Bila je tišina, sada sam znala da su figure na šahovskoj ploči posloţene i da čekam prvi potez. Moj je otac ostao stajati, premda smo mu ponudili da sjedne. Zamolio je Meira da uzme svjetiljku i osvijetli lica obojice muškaraca koji su stajali nasuprot. Meiru je to bilo mrsko, pa sam dohvatila svjetiljku i, ispričavši se grofu, obasjala njegovo lice, a on je samo mahnuo rukom u znak pristanka i zagledao se pokraj plamenova. Moj je otac uzdahnuo i zatraţio da mu se donese stolac. Ruke su mu bile oslonjene o vrh štapa. – Ne zanima me tko ste, rekao je. – Prezirem vas. Naudite li mojoj kući, skupo ćete to platiti. Godwin je ustao i istupio naprijed. Moj je otac, začuvši korake, podignuo štap kao da će ga odgurnuti, pa je Godwin zastao u sredini sobe. Oh, bila je to agonija, ali onda je Godwin, propovjednik, čovjek koji je mogao ganuti gomile na pariškim trgovima i u predavaonicama, počeo govoriti. Njegov normanski francuski bio je savršen, kao i onaj mojega oca te moj, što i sami moţete čuti. – Plod mojih grijeha, rekao je, – nalazi se preda mnom. Sada vidim do čega su doveli moji sebični postupci. Sada shvaćam da je sve ono što sam nepromišljeno učinio imalo posljedice i utjecalo je na druge ljude koji su ih ponizno i velikodušno prihvatili. Bila sam duboko ganuta tim riječima, ali moj je otac pokazivao nestrpljivost.

– Oduzmi nam djecu i dat ću te osuditi pred Kraljem. Mi smo, ako si moţda na trenutak to zaboravio, kraljevi Ţidovi i nećeš poduzeti ništa takvo. – Ne, odgovorio je Godwin blago i smjerno. – Ne bih to učinio bez vašeg pristanka, rabine Eli. Nisam došao u vaš dom ništa traţiti. Došao sam s molbom. – A kakva bi to molba bila? I pazi, rekao je moj otac, – pripravan sam uzeti štap i nasmrt te premlatiti. – Oče, molim te, preklinjala sam ga da prestane i posluša. Godwin je sve to prihvatio tako strpljivo kao da je pripremljen podnijeti javno kamenovanje, a da pritom ne makne prstom. A onda je objasnio svoje namjere. – Nije li ovo dvoje prekrasne djece, počeo je, – nije li nam Bog poslao njih dvije radi naših dviju vjera? Pogledajte što je podario Fluriji i meni. Ja, koji sam vjerovao da nikada neću iskusiti ljubav prema djetetu, sada imam dvoje, a Fluria i dalje ţivi normalnim ţivotom, neosramoćena, u divnom društvu svojih potomaka koje bi joj netko okrutniji sigurno oduzeo. – Fluria, preklinjem te: daj mi jednu od tih dviju prekrasnih djevojaka. Rabine Eli, preklinjem vas, dopustite mi da jednu odvedem iz ove kuće. – Dopustite mi da je odvedem u Pariz da se školuje. Dopustite mi da je gledam kako odrasta kao kršćanka, pod blagim vodstvom odanoga oca i strica. – Druga neka ţivi s vama. A koja će od njih poći sa mnom, ti odluči i ja ću tvoju odluku prihvatiti, jer poznaješ njihova srca i znaš koja bi mogla biti sretna u Parizu, kojoj bi se svidio novi ţivot, a koja je stidljivija i moţda odanija majci. Ne sumnjam da te obje neizmjerno vole. – Ali, Fluria, preklinjem te, pokušaj shvatiti kako se ja kao kršćanin osjećam sada kada znam da moja djeca ne mogu biti tamo gdje pripadaju i da ne znaju ništa o najvaţnijim odlukama koje je njihov otac donio – sluţiti zauvijek svojem Gospodinu Isusu Kristu mišlju, riječju i djelom. Kako bih se mogao vratiti u Pariz, a da te ne pokušam uvjeriti – dopusti mi da povedem jednu od djevojčica. Dopusti mi da je podignem kao svoju kršćansku kćer. Podijelimo plodove našega pokvarenog pada i našu veliku dobru sreću, a ta je da su ove djevojčice ţive. Moj je otac na te riječi pobjesnio. Ustao je, stišćući štap. – Obeščastio si moju kćer, derao se, ,,i sada imaš hrabrosti doći i traţiti da podijelite djevojčice? Što si ti umišljaš, da si kralj Salomon? Da vidim, ubio bih te rukama. Ništa me ne bi moglo zaustaviti. Ubio bih te golim rukama i zakopao te u dvorištu ove kuće tako da tvoja kršćanska braća ne mogu do tebe. Hvala Bogu da sam slijep, bolestan i star, pa ti ne mogu iščupati srce. Budući da je to tako, nareĎujem ti da napustiš moj dom i zabranjujem ti da se ikada vratiš i pokušaš potraţiti svoje kćeri. Ova su ti vrata zauvijek zatvorena. I dopusti mi da te rasteretim – ova su djeca zakonski naša. Baš me zanima na koji bi način dokazao suprotno, a pomisli samo na skandal koji ćeš prouzročiti ako iz ovih stopa bez ijedne riječi ne napustiš moju kuću i ne odustaneš od svojega nepromišljenog i okrutnog zahtjeva! Učinila sam sve što sam mogla da smirim oca, ali me samo odgurnuo oštrim udarcem lakta. Zamahnuo je svojim štapom za hodanje, dok je slijepim očima pretraţivao sobu. Grof je bio slomljen od tuge, ali ništa se nije moglo mjeriti s izrazom jada i slomljenog srca na Godwinovu licu. Što se Meira tiče, nisam znala na koji način shvaća tu svaĎu jer sam pokušavala zagrliti oca i smiriti ga i molila ga da dopusti muškarcima da govore. Smrtno sam se bojala, ne Godwina, nego Nigela. Nigel je imao moć lišiti me mojih kćeri, ako to ţeli i podvrgnuti nas strogoj osudi. Nigel je imao dovoljno novaca i ljudi da otme djevojke i zauvijek ih zatoči u svojem dvorcu miljama od Londona i da mi uskrati pravo da ih više ikada vidim.

Ali na licima obojice zrcalila se samo blagost. Godwin je ponovno plakao. ,,Oh, toliko mi je ţao što sam vam nanio toliku bol, rekao je mojem ocu. – Nanio si mi bol, ti pseto, rekao je moj otac. Teško se vratio do stolca i ponovno sjeo, dok su mu snaţni drhtaji potresali tijelo. – Ogriješio si se o moju kuću. I sada se ogrješuješ o nju. Gubi se. Odlazi. Ali ono što je iznenadilo sve u tom trenutku prepunom emocija bila je Rosa. Ona je u tom trenutku ušla u sobu i jasnim glasom zamolila djeda da prestane. Blizanci, pa čak i jednojajčani, često nisu identični srcem i dušom. Kao što sam vam i prije natuknula, jedno je dijete često izravnije i sklonije nareĎivanju od drugoga. To je bio slučaj i s mojim kćerima. Lea se uvijek ponašala kao da je mlaĎa od Rose. Rosa je bila ta koja je uglavnom odlučivala što će učiniti, a što ne. U tome je nalikovala na mene, ali i na Godwina. Sličila je i mojem ocu jer je on bio čovjek u čijem je nastupu uvijek bilo odlučnosti. I tako je Rosa odlučno nastupila u tom trenutku. Odlučno i njeţno rekla mi je da ţeli ići s ocem u Pariz. I Godwin i Nigel bili su duboko dirnuti, dok je moj otac bez riječi spustio glavu. Rosa mu je prišla i čvrsto ga zagrlila te poljubila. Nije htio otvoriti oči. Ispustio je štap i čvrsto stisnuo šake na koljenima, ignorirajući je kao da ne osjeća njezin dodir. Pokušala sam mu vratiti štap jer ga je uvijek imao u ruci, ali okrenuo se od svih nas, kao da nosi golemi teret na ramenima. – Djede, rekla je Rosa, – Lea ne bi mogla podnijeti odvojenost od majke. I sam znaš da bi se bojala otići u mjesto kao što je Pariz. Čak se i sada pribojava selidbe u Norwich s Meirom i majkom. Ja bih trebala otići s bratom Godwinom. Sigurna sam da shvaćaš mudrost mojih riječi i kako je to jedini način da svi budemo zadovoljni. Okrenula se i pogledala Godwina, a on ju je tako njeţno gledao da sam to jedva mogla podnijeti. Rosa je nastavila: – Znala sam da je ovaj čovjek moj otac i prije nego što je došao u naš dom. Znala sam da je brat Godwin iz Pariza kojem je moja majka tako odano pisala, čovjek koji mi je podario ţivot. – Lea nije nikada posumnjala i sada ţeli biti s majkom i Meirom. Lea vjeruje u ono u što ţeli vjerovati, i to ne na temelju onoga što vidi, nego onoga što osjeća. Prišla mi je i zagrlila me. Blago je rekla: – Ţelim ići u Pariz. – Namrštila se i činilo se da pokušava oblikovati riječi, a onda je jednostavno rekla: – Majko, ţelim biti s ovim čovjekom jer je moj otac. – Pogleda uprtog u mene nastavila je: – Ovaj čovjek nije poput ostalih. Ovaj čovjek nalikuje na svete ljude. – Mislila je pritom na one najkonzervativnije Ţidove koji su ţivjeli samo za Boga i tako su se temeljito pridrţavali Tore i Talmuda da smo ih mi ostali nazivali hasidima. Moj je otac uzdahnuo i podignuo pogled i mogla sam vidjeti da se moli. Sagnuo je glavu. Ustao je i prišao zidu, okrećući svima leĎa i počeo se klanjati iz struka dok se molio. Vidjela sam da je Godwin izvan sebe od radosti zbog Rosine odluke. Kao i njegov brat Nigel, uostalom. Nigel je progovorio i tihim glasom punim poštovanja objasnio kako će se pobrinuti za Rosinu odjeću i sve što bi joj moglo zatrebati te da će se djevojčica školovati u najboljem samostanu u Parizu. Već je pisao redovnicama. Prišao je Rosi, poljubio je i rekao. – Jako si usrećila svojeg oca. Činilo se da se i Godwin moli, a onda je ispod glasa dodao: – Dragi Boţe, dao si mi blago u ruke. Obećavam ti da ću uvijek čuvati ovo dijete i da će njezin ţivot biti bogat zemaljskim

blagoslovima. Molim te Boţe, udijeli joj ţivot duhovnih blagoslova. Na te riječi mi je kroz glavu prostrujilo da bi mi otac mogao izgubiti razum zbog svih tih dogaĎaja. Naravno, Nigel je bio grof, razumijete li, i zemljoposjednik više od jednog imanja, i bio je naviknut na poslušnost ne samo u vlastitu kućanstvu nego i u kmetovom i svih onih s kojima se susretao. Nije shvaćao koliko njegove pretpostavke duboko vrijeĎaju mojega oca. Godwin je shvatio i, ponovno kao i prije, kleknuo pred mojega oca. Učinio je to tako jednostavno, kao da je to tek beznačajan čin. Kakav je to prizor bio dok je u crnoj halji i sandalama klečao pred mojim ocem i preklinjao ga da mu oprosti i da vjeruje kako će Rosa biti voljena i zbrinuta. Moj se otac nije dao pokolebati. Na kraju je, uz duboki uzdah, mahnuo da ušutimo jer ga je sada preklinjala i Rosa, a čak ga je i blag te ponosan Nigel pokušavao uvjeriti u ispravnost odluke. – Ispravnost ove odluke! – rekao je. – Što ima ispravnog u tome da kći jedne Ţidovke krste i da postane kršćanka? Vama je to u redu? Radije ću je gledati mrtvu nego dopustiti takvo što. Rosa mu je hrabro pristupila i nikako mu nije htjela ispustiti ruku. – Djede, rekla je, – ti bi sada trebao biti kralj Salomon. Zar ne razumiješ da Leu i mene treba razdvojiti jer smo dvije, a ne jedna, i imamo dva roditelja – oca i majku. – Sama si donijela odluku, rekao je moj otac. Govorio je s gorčinom. Nikada ga nisam vidjela tako bijesnog, tako ogorčenog. Čak ni tada kada sam mu prije toliko godina rekla da nosim dijete. – Za mene si mrtva, rekao je Rosi. – Idi sa svojim ludim i naivnim ocem, vragom koji je stekao moje povjerenje, slušao moje priče i legende i moje poduke, a cijelo je vrijeme pokvareno mjerkao tvoju majku. Samo idi jer si za mene mrtva i oplakat ću te. A sada odlazi iz moje kuće. Odlazi i idi s ovim gadom koji je došao ovamo odvesti dijete od njegove majke i djeda. Napustio je sobu, lako našavši izlaz, i zalupio vratima. Mislila sam da će mi u tom trenutku puknuti srce i da nikada više neću naći mir, sreću ili ljubav. U tom se trenutku dogodilo nešto što je na mene ostavio dublji dojam od svih izgovorenih riječi. Godwin je ustao i okrenuo se prema Rosi, a ona mu se bacila u zagrljaj. Neodoljivo ju je privlačio te ga je obasula poljupcima i poloţila mu glavu na rame, a on je zatvorio oči i zaplakao. U tom sam trenutku vidjela sebe, onda kada sam ga voljela, prije toliko godina. Jedina sam vidjela čistoću svega i kako on u naručju drţi našu kćer. U tom sam trenutku shvatila da to ne mogu niti trebam pokušavati onemogućiti. Brate Toby, ovo priznajem samo vama. U tom sam trenutku osjetila veliko olakšanje. U srcu sam se oprostila od Rose, što je bila nečujna potvrda moje ljubavi prema njemu, a onda sam zauzela svoje mjesto pokraj Meira. Ali, vidite kako se sve zbilo. Vidite? Jesam li pogriješila? Jesam li dobro postupila? Gospodin na Nebesima oduzeo mi je Leu, moje dijete koje je ostalo sa mnom, moju vjernu, plahu, odanu Leu. Uzeo ju je k sebi, a moj otac u Oxfordu odbija razgovarati sa mnom i oplakuje ţivu Rosu. Je li mi Gospodin sudio? Sigurna sam da je moj otac doznao za Leinu smrt. Sigurna sam da zna s čime se suočavamo ovdje u Norwichu i kako je grad iskoristio Leinu smrt kao sjajan razlog da nas osude i moţda smaknu te da bi se mrţnja naših susjeda neţidova još jedanput mogla rasplamsati i usmjeriti

protiv nas. SuĎeno mi je jer sam Rosu iskoristila kao štit protiv grofa i dopustila da ode s njim i Godwinom u Pariz. Čvrsto vjerujem da je presuda donesena. I moj otac od tog trenutka sa mnom nije progovorio ni riječi, nije mi napisao ni retka. A ne ţeli to učiniti ni sada. Bio bi napustio naš dom toga dana, da me Meir nije odmah odveo i da Rosa nije otputovala te iste noći. A moja jadna, njeţna Lea, toliko se trudila razumjeti zašto je njezina sestra napušta i odlazi u Pariz i zašto njezin djed sjedi tiho poput granitne stijene i odbija razgovarati s bilo kime, pa čak i s njom. A sada je moja plaha dragost, koju smo doveli u ovaj čudni Norwich i voljeli je, umrla od ileusa dok smo mi bespomoćno stajali oko nje i nismo joj mogli pomoći, i tako me Bog doveo ovamo, kao zatvorenicu, dok u gradu ne počnu nemiri i svi ne budemo uništeni. Pitam se smije li nam se sada moj otac gorko jer je s nama sigurno svršeno.

POGLAVLJE DVANAESTO Kraj Flurijine pripovijesti FLURIA

JE

BILA

U

SUZAM A

PONOVNO SAM POŢELIO

KADA

JE

ZAVRŠILA

PROPOVIJEDATI

I

zagrliti je, ali znao sam da to nije prikladno i da mi se takvo što

neće tolerirati. Još jedanput sam joj šaptom objasnio da ne mogu niti zamisliti njezinu bol zbog gubitka Lee, te da mogu u tišini odati počast njezinu srcu. – Ne vjerujem da bi vam Bog oduzeo dijete kako bi vas za nešto kaznio, rekao sam. – Ali što mi znamo o putovima Gospodnjim? Mislim da ste, kada ste pustili Rosu u Pariz, postupili onako kako ste smatrali ispravnim u danom trenutku. A Lea je umrla slijedom dogaĎaja zbog kojih djeca mogu bilo kad umrijeti. Malo se smekšala na te moje riječi. Bila je umorna i moţda ju je iscrpljenost smirivala kao i bilo što drugo. Ustala je od stola i prišla uskom prozoru, pa se činilo da promatra snijeg koji još pada. Stao sam iza nje. – Fluria, ima mnogo stvari o kojima sada moramo odlučiti, ali najvaţnija je sljedeća: ako bih otputovao u Pariz i uvjerio Rosu da se vrati i da se pretvara da je Lea... ,,Oh, zar mislite da se i sama nisam toga sjetila? – odgovorila je. Okrenula se prema meni. – Previše je opasno, nastavila je. A i Godwin se nikada ne bi sloţio s takvom obmanom. Kako bi takva obmana mogla biti u redu? – Pa nije li Jakov obmanuo Izaka? – upitao sam. – I postao Izraelom i ocem svojega plemena? – Da, doista je tako, i Rosa je pametna i rječita. Ne, previše je opasno. Što ako ne bude mogla odgovoriti na pitanja lady Margarete ili prepoznati blisku prijateljicu u maloj Eleanor? Ne, ne smijemo tako postupiti. – Rosa moţe odbiti razgovarati sa svima koji su vam učinili zlo, rekao sam. – Takvo što će svatko razumjeti. Samo se treba pojaviti. Bilo je očito da joj takvo što nije bilo palo na pamet. Počela je hodati po sobi i kršiti ruke. Cijeli ţivot slušao samo taj izraz – kršiti ruke. Ali, do ovog trenutka nikoga nisam vidio da to čini. Shvatio sam da tu ţenu poznajem bolje nego bilo koga drugoga. Bila je to čudna misao i strašila me, ne zato što bih je zbog toga manje volio, nego zato što nisam mogao podnijeti pomisao na vlastiti ţivot. – Ali ako je moguć Rosin dolazak ovamo, upitao sam, – koliko ljudi u ţidovskoj zajednici zna da imate blizanke? Koliko njih poznaje vašeg oca i vas još iz Oxforda?

– I previše, ali nitko neće reći ni riječi, bila je uporna. – Sjetite se, za moj je narod preobraćeno dijete mrtvo, njega više nema i nitko mu ni ime ne spominje. Nismo o tome prozborili otkako smo došli ovamo. I nitko s nama nije razgovarao o Rosi. Rekla bih da je to trenutačno najbolje čuvana tajna u ovdašnjoj ţidovskoj zajednici. Nastavila je govoriti kao da je morala sama sebi objasniti situaciju. – Prema zakonu, Rosa je mogla izgubiti svu imovinu koja joj je pripadala, a naslijedila ju je od poočima samo zbog preobraćenja. No, tu ima onih koji znaju za moju tajnu, ali odabrali su šutnju, a naš doktor i naši starješine pobrinut će se da tajna i ostane tajna. ,,A što je s vašim ocem? Jeste li mu pisali i obavijestili ga da je Lea mrtva? – Nisam, a i da jesam spalio bi pismo neotvoreno. Zarekao se da će to učiniti ako mu budem pisala. ,,A što se Meira tiče, on u svojoj tuzi i bolu okrivljuje sebe za Leinu bolest jer nas je doveo ovamo. Smatra da se nikada ne bi razboljela da je ostala na sigurnome u Oxfordu. Ni on nije pisao mojem ocu. Ali, to ne znači da moj otac ne zna što se dogodilo. Ovdje ima previše prijatelja i nemoguće je da ne zna. Ponovno je počela plakati. – On će Leinu smrt smatrati Boţjom kaznom, prošaptala je kroz suze, ,,u to sam sigurna. – Što ţelite da učinim? – upitao sam. Nisam bio siguran hoćemo li se sloţiti, ali bilo je očito da je mudra i da razmišlja, ali već je bilo dosta kasno. – OtiĎite Godwinu, rekla je, a lice joj se smekšalo dok je izgovarala njegovo ime. – OtiĎite k njemu i zamolite ga da doĎe ovamo i da smiri svoju dominikansku braću. Neka inzistira na našoj nevinosti. Godwinu se članovi reda jako dive. Učio je kod Tome i Alberta prije nego što su otišli propovijedati i podučavati u Italiji. Sigurna sam da su njegovi tekstovi o Majmonidu i Aristotelu poznati čak i ovdje. Godwin će doći radi mene, znam da hoće, i zato što... zato što je Lea bila njegova kći. Suze su joj ponovno potekle niz lice. Izgledala je tako krhko dok je stajala obasjana svijećama i leĎima okrenuta hladnom prozoru, i toliko mi je bilo teško to podnijeti. Na trenutak mi se učinilo da čujem glasove u daljini ili neki drugi slučajan zvuk nošen vjetrom. Činilo se da nije ništa čula. Nisam ništa rekao. Htio sam je zagrliti kao sestru, kada bih samo to mogao. – Moţda bi Godwin mogao otkriti cijelu istinu i to bi onda sve riješilo, rekla je, ,,i natjeralo crne fratre da shvate kako nismo ubili svoju kćer. On će posvjedočiti o mojem karakteru i mojoj duši. To joj je očito dalo nadu. ,,Oh, ne bi li bilo sjajno riješiti se te odvratne laţi, rekla je. – Dok vi i ja razgovaramo, Meir skuplja novac. Dugovi će biti oprošteni. Pa, ja bih prihvatila i potpunu propast i gubitak svega što imam, samo da mogu povesti Meira sa sobom daleko od ovoga strašnog mjesta. Ni na koji način nisam htjela nauditi Ţidovima u Norwichu. Proţivjeli su već toliko zla. – Ne sumnjam da bi to bilo najbolje rješenje, rekao sam, – jer uz prijevaru dolaze i veliki rizici. Čak i vaši ţidovski prijatelji mogu spomenuti ili reći nešto što bi sve upropastilo. Ali, što ako mještani ne prihvate istinu? Čak ni od Godwina? Bit će prekasno ustrajati na staroj prijevari. Svaka mogućnost za zamjenu bit će izgubljena. Ponovno sam začuo buku. Mekani bezoblični zvukovi i drugi, dosta glasniji. Snijeg je još padao i prigušivao sve zvukove. – Brate Toby, rekla je, – idite u Pariz i objasnite sve bratu Godwinu. Njemu moţete reći sve i

onda mu dopustiti da donese odluku. – Fluria, tako ću i učiniti, rekao sam, ali sam ponovno začuo onu buku i u daljini nešto nalik na zvonjavu. Mahnuo sam joj da me pusti bliţe prozoru. Odmaknula se. – To je zvono za uzbunu, prestrašeno je rekla. – Moţda i nije, odgovorio sam. Iznenada je počelo zvoniti i drugo zvono. – Spaljuju li oni to ţidovsku četvrt? – upitala je gotovo bez glasa. Prije nego što sam joj mogao odgovoriti, otvorila su se vrata odaje i na njima se pojavio šerif, naoruţan do zuba, kose mokre od snijega. Koraknuo je ustranu, dok su dvojica slugu u sobu unijela nekoliko škrinja, a za njima je ušao Meir. Pogleda prikovanog za Fluriju skinuo je snijegom prekrivenu kapuljaču. Fluria mu je pala u zagrljaj. Šerif je bio loše raspoloţen, što se moglo i očekivati. – Brate Toby, rekao je, – vaš savjet vjernicima da se pomole Malome Sv. Williamu imao je neočekivan završetak. Svjetina je poharala kuću Meira i Flurije u potrazi za Leinim relikvijama i odnijeli su svu njezinu odjeću. Draga moja Fluria, moţda je bila mudra ideja spakirati sve one haljine i donijeti ih ovamo. – Ponovno je uzdahnuo i pogledao oko sebe u potrazi za nečim po čemu bi mogao lupiti šakom. – Već ima tvrdnji kako su se dogodila čuda po zagovoru tvoje kćeri. Lady Margaretu je njezina krivnja natjerala u vlastiti kriţarski pohod. – Zašto to nisam predvidio, rekao sam tuţno. – Samo sam ih htio poslati nekamo drugamo. Meir je još jače zagrlio Fluriju kao da ju je ţelio zaštititi od svih tih riječi. Lice mu je bilo maska čiste ravnodušnosti. Šerif je pričekao da sluge izaĎu i zatvore vrata, a onda se obratio Meiru i Fluriji. – Ţidovska četvrt je pod straţom i sve su potpaljene vatre ugašene, rekao je. – Hvala Bogu na vašim kamenim kućama. I hvala Bogu da su Meirova pisma u kojima moli za donacije već poslana. I hvala Nebesima što su starješine već dali fratrima i samostanu velike darove u zlatnim markama. Zastao je i uzdahnuo. Na trenutak me bespomoćno pogledao, a onda se opet usredotočio na njih. – Ţelim reći, nastavio je, – da ništa neće zaustaviti pokolj osim vaše kćeri, nje same, ako se pojavi i prekine tu ludu utrku za njezinim pretvaranjem u sveticu. – Dobro, bit će tako, rekao sam prije nego što je ijedno od njih stiglo progovoriti. – Krećem u Pariz. Pretpostavljam da ću vašeg zagovornika, brata Godwina pronaći u dominikanskoj kapitularnoj dvorani blizu Sveučilišta. Otputovat ću još večeras. Šerif je bio zbunjen. Gledao je u Fluriju. – Vaša se kći moţe vratiti? – Da, odgovorio sam. – I svakako će brat Godwin, moćan zagovornik, doputovati s njom. Molim Vas, izdrţite do tog trenutka. Meir i Fluria ostali su bez riječi. Gledali su me kao da u cijelosti ovise o meni. – A do tada, rekao sam, – hoćete li starješinama dopustiti dolazak ovamo kako bi se savjetovah s Meirom i Flurijom? – Izak, sin Salomona, liječnika, ionako je već tu na čuvanju, rekao je šerif. – Ako bude potrebno, dovest ćemo još neke. – Rukom u rukavici prošao je kroz svoju mokru kosu. – Fluria i Meire, ako je vašu kćer nemoguće dovesti natrag, molim da mi to sada kaţete.

– Ona će se vratiti, rekao sam. – Imate moju riječ. Oboje, molite se za moj sretan put. Putovat ću najbrţe što mogu. Prišao sam paru i poloţio ruke na njihova ramena. – Vjerujte Nebesima i vjerujte u Godwina. Bit ću s njim što je prije moguće."

POGLAVLJE TRINAESTO Pariz K A D A S M O S T I G L I U P A R I Z , V E Ć M I J E B I L O D O S T A načina putovanja u

trinaestom stoljeću, i to toliko dovoljno da mi potraje i za četiri ţivota iako su me neprekidno zbunjivale tisuće neobičnih prizora – od strašnih pretrpanih poludrvenih londonskih kuća do normanskih dvoraca na breţuljcima i snijega koji je bez prestanka padao na gradove i sela kroz koja smo prolazili. Zadatak nam je bio stići do Godwina i objasniti mu cijeli slučaj. Kaţem – mi – jer sam za putovanja povremeno viĎao Malahiju – on je čak dio puta putovao pokraj mene na kolima, ali je odbijao dati mi bilo kakav savjet i stalno mi je ponavljao kako Flurijin i Meirov ţivot ovise o onome što mogu učiniti. Kada bi se i pojavio, bio je odjeven u brata dominikanca, i kada god se činilo da sam ostao bez prijevoza, pojavio bi se i podsjetio me da imam zlata u dţepovima i kako sam jak i sposoban učiniti ono što se od mene traţi. Zatim bi se pojavila kola ili zaprega, s kočijašem koji bi nam dopustio da se vozimo na balama sijena, ili sjedimo na drvu za ogrjev i teretu koji je prevozio, a u mnogim sam prijevoznim sredstvima i spavao. Jedini mučan dio puta bio je prijelaz preko Kanala po lošem vremenu, pa mi je neprestance bilo loše na maloj laĎi. U nekim sam trenucima pomišljao na to da ćemo se svi utopili, toliko je nemirno bilo more, pa sam Malahiju još jedanput uzalud, usred ovog zadatka, zapitao bih li mogao umrijeti. Htio sam razgovarati s njim o svemu što se dogaĎalo, ali nije to dopuštao, podsjećajući me da nije vidljiv drugim ljudima i da bih izgledao poput luĎaka koji glasno razgovara sa svima. Kada bih pokušao razgovarati s njim samo u mislima, tvrdio bi da to nije dovoljno jasno. Znao sam da izbjegava razgovor. Znao sam da ţeli da sam dovršim zadatak. Napokon smo dospjeli u Pariz, pa me Malahija, podsjetivši me da ću brata Godwina pronaći u sveučilišnoj četvrti, ostavio samoga i strogo upozorio kako nisam došao besposleno razgledavati veličanstvenu katedralu Notre Dame ili švrljati uokolo Louvrea, nego da odmah trebam potraţiti Godwina. U Parizu je bilo podjednako hladno kao i u Engleskoj, ali je broj ljudi na ulicama glavnoga grada osiguravao kakvu- -takvu toplinu. Posvuda su gorjele manje vatre oko kojih su se ljudi grijali i komentirali neuobičajeno loše vrijeme. Iz svega što sam već pročitao znao sam da je Europa u to doba ulazila u razdoblje jako hladnog vremena koje će potrajati stoljećima i još sam jedanput bio duboko zahvalan što je dominikancima bilo dopušteno nositi vunene čarape i koţne cipele. Bez obzira na Malahijino upozorenje, odmah sam se zaputio na Trg Greve i dugo stajao pred tek dovršenim pročeljem Notre Dame. Bio sam zaprepašten, kao što sam bio i u moje doba, njezinom veličanstvenošču i značajem i nikako se nisam mogao suočiti s činjenicom da je tu,

ispred mene, povijesnu avanturu upravo počinjala jedna od najveličanstvenijih katedrala na svijetu. Mogao sam vidjeti skele i radnike u udaljenim dijelovima gradilišta, ali zdanje je bilo gotovo dovršeno. Ušao sam i u polumraku zatekao gomilu ljudi – neki su bili na koljenima, a drugi su lutali od svetišta do svetišta. Ja sam kleknuo na kameni pod blizu jednoga od masivnih stupova i molio se za hrabrost i snagu. Imao sam čudan osjećaj da tim postupkom, na neki način, zanemarujem Malahiju. Podsjetio sam se da su to gluposti i da obojica radimo za istog Boga i Gospodara, a onda mi je na usne došla molitva koju sam izgovarao davno, tako davno: – Boţe, oprosti mi što sam se udaljio od tebe. Smirio sam se i zaboravio na sve riječi, slušajući samo Boţje vodstvo. Činjenica da sam klečao u tom veličanstvenom spomeniku vjeri u doba kada je sagraĎen, uljuljkivala me u tihu zahvalnost. Ali, ponajprije sam radio ono što je ta golema katedrala od mene zahtijevala – otvorio sam se glasu Stvoritelja i poklonio se. Obuzela me svjesnost, posve iznenada, i premda sam bio prestravljen da moţda neću moći obaviti ono zbog čega sam došao, i premda mi se srce slamalo zbog Flurije i Meira i svih Ţidova u Norwichu, bio sam sretniji nego ikada. Nepokolebljivo sam vjerovao da mi je ovim zadatkom podaren neprocjenjiv dar te da Bogu nikada neću moći dovoljno zahvaliti za ovo što mi se dogaĎalo i za ono što mi je stavljeno u krilo. Nisam zbog toga bio ponosan. Zapravo, bio sam iznenaĎen. I, dok sam razmišljao, osjetio sam da bez riječi razgovaram s Bogom. Što sam dulje bio tamo, to sam bolje shvaćao da sam ţivio na način na koji nikada nisam ţivio u svojem dobu. Toliko sam potpuno okrenuo leĎa ţivotu u mojem vremenu u kojem ni jednu osobu nisam poznavao tako dobro kao Meira i Fluriju, da prema nikome nisam osjećao tu duboku odanost kao sada prema Fluriji. NajluĎa stvar u svemu tome bila je da sam u cijelosti spoznao namjerni očaj i ogorčenu prazninu vlastita ţivota. Pogledao sam kroz prašnjavu tminu do kora na drugoj strani katedrale i zamolio za oprost. Kakvo sam ja jadno oruĎe bio. Ali, ako bi moja nemilosrdnost i moja vještina mogle biti zasjenjene tim mojim zadatkom, ako su ovom zgodom mogli biti korisni moji okrutni alati i moja vještina, mogao sam samo vjerovati u veličanstvenost Boga. Na pamet mi je pala još jedna misao, ali je nisam uspio do kraja shvatiti. Radilo se o poveznicama izmeĎu tkiva dobra i zla te načinu na koji je Bog nalazio dobro u naizgled beznadnim ljudskim bićima. Misao mi je bila previše sloţena. Osjetio sam kako mi nije namijenjeno u cijelosti je shvatiti – samo je Bog znao u kojoj su mjeri svjetlost i tama isprepletene ili odvojene – ja sam samo mogao ponovno podariti glas svojoj skrušenosti i moliti se za hrabrost, moliti se za uspjeh. Doista, osjetio sam opasnost u razmišljanju o tome zašto Bog dopušta zlo na svijetu i na koji mu način ono koristi. Osjetio sam kako jedino on to razumije i kako mi zapravo nikada nismo niti trebali opravdavati zlo ili učiniti takvo što zbog naših krivih pretpostavki da je zlu namijenjena neka uloga u svakom danu i svakom vremenu. Bio sam zadovoljan što ne razumijem tajnu funkcioniranja svijeta. Iznenada sam osjetio nešto zanimljivo – kakvo god zlo se dogaĎalo, nije imalo nikakve veze s velikom dobrotom Meira i Flurije što sam osjetio iz prve ruke. Na kraju sam izmolio kratku molitvu Majci Boţjoj i preporučio se njezinim molitvama, a zatim ustao i polako hodajući, kako bih mogao uţivati u divnoj tami osvijetljenoj tek svijećama,

izašao u hladan zimski dan. Nema smisla potanko opisivati prljavštinu na pariškim ulicama, otpadne vode u odvodnim kanalima, bezlične trokatnice i četverokatnice, ili smrad mrtvaca s velikoga groblja Les Innocents na kojemu su se ljudi bavili svim vrstama poslova dok je snijeg pokrivao tlo meĎu grobovima. Nema smisla pokušavati dočarati grad u kojem su ljudi – bogalji, grbavci, patuljci, visoki i krakati, na štakama, s velikim zaveţljajima na pognutim ramenima, ili se uspravno se drţeći ţure s nekim ciljem – hodali u svim smjerovima istodobno, neki prodajući, neki kupujući, neki noseći, neki jureći, neki bogati i u nosiljkama ili hrabro hodajući kroz blato u bogato urešenim čizmama, dok ih se većina ţurila u jednostavnim debelim prslucima i tunikama s kapuljačama; stanovništvo je do nosa bilo umotano u vunu, baršun ili krzno različite kvalitete kako bi se zaštitilo od hladnoće. Prosjaci su mi prilazili i molili pomoć te sam iz dţepova neprestance vadio novac i davao im ga kimajući na njihove izraze zahvalnosti, i činilo mi se da mi se u dţepovima nalazi neiscrpna zaliha zlatnih i srebrnih novčića. Tisuću sam puta bio zaveden onim što sam vidio, ali morao sam se oduprijeti. Nisam došao ovamo – kako mi je rekao Malahija – u potrazi za kraljevskom palačom, niti gledati lutkare kako hrabro izvode svoje male predstave na manjim raskriţjima, ili diviti se tomu kako je ţivot tekao uobičajeno unatoč groznom vremenu i da su vrata gostionica bila otvorena te doznati kako su ţivjeli ljudi u ovom tako davnom, a opet tako poznatom dobu. Trebalo mi je manje od pola sata da se kroz prepune ulice zatrpane snijegom probijem do studentske četvrti gdje sam se iznenada našao okruţen muškarcima i mladićima svih dobi u odjeći činovnika, u halj ama ili haljinama. Zbog strašne hladnoće gotovo svi su navukli kapuljače i bili odjeveni u neku vrstu teškog kaputa, pa je čovjek bogate i siromašne mogao razlikovati samo po količini krzna koje je obrubljivalo njihovu odjeću ili ukrašavalo čizme. Muškarci i mladići ulazili su i izlazili iz mnogih crkvica i klaustara, ulice su bile očajno uske i vijugave, a posvuda su visjele svjetiljke koje su tjerale tu tugaljivu tminu. Lako sam pronašao dominikanski samostan s njegovom crkvom i otvorenim vratima te Godwina, jer su mi studenti pokazali visokoga brata s kukuljicom, prodornih plavih očiju i svijetle puti koji je stajao na klupi, očito predajući velikoj gomili u otvorenom samostanskom dvorištu. Govorio je energično, bez napora, predivnim latinskim i bilo je zadovoljstvo slušati nekoga kako na tome jeziku govori, a studenti s takvom lakoćom odgovaraju i postavljaju pitanja. Snijeg je posustajao. Uokolo su bile zapaljene vatre kako bi se studenti ugrijali, ali je vrijeme bilo ipak šugavo. Uskoro sam iz nekoliko tihih primjedaba studenata koji su mi bili blizu doznao da je Godwin ovih dana bio neobično popularan, sada kada su Toma i Albert otišli podučavati u Italiju te kako je bilo gotovo nemoguće natjerati studente da ostanu unutra. Godwin je ţivo gestikulirao dok se obraćao mnoštvu zainteresiranih slušatelja od kojih su neki sjedili na klupama mahnito zapisujući sve što je govorio, a drugi su sjedili na koţnim jastucima ili prljavom drvetu, ili pak na tlu. Nije me iznenadilo da je Godwin ugodna osoba, ali bio sam zaprepašten dojmom koji je taj čovjek ostavio na mene. Već je njegova visina bila upadljiva, no zračio je na način koji je Fluria nekoliko puta pokušala opisati. Obrazi su mu bili rumeni od hladnoće, a oči plamtjele dubokom strašću za ideje i koncepcije koje je objašnjavao. Činilo se da je posve zaokupljen onim što govori, onim što radi.

Njegove je rečenice povremeno prekidao radostan smijeh, na što bi se okrenuo lijevo i desno kako bi ljubazno uključio svoje slušatelje u ono što je ţelio reći. Činilo se da su mu ruke, osim vrhova prstiju, umotane u krpe. Gotovo svi studenti nosili su rukavice. Meni su se ruke smrzavale, ali i ja sam navukao koţne rukavice, još otkako sam krenuo iz Norwicha. Bio sam tuţan jer Godwin nije imao tako dobre rukavice. Kada sam konačno našao mjesto ispod lukova u klaustru i naslonio se na kameni stup, njegovi su se studenti bučno smijali nekoj duhovitoj dosjetki, a onda je zatraţio da se prisjete jednog ključnog citata iz Sv. Augustina koji su mnogi od njih brzo izgovorili, a nakon toga, baš kada se činilo da će prijeći na novu temu, pogledi su nam se sreli i on je zastao u pola rečenice. Nisam mogao odrediti zna li itko zašto je zastao. Ali, ja sam znao. MeĎu nama se dogodila tiha komunikacija, pa sam se usudio kimnuti mu. Tada je, s tek nekoliko zabrinutih riječi, raspustio slušatelje. Zauvijek bi bio ostao okruţen onima koji su mu postavljali pitanja da im nije ljubazno, sa strpljenjem i blagošću, objasnio kako sada ima neodgodivog posla te da mu je hladno, a onda mi je prišao i povukao me za sobom kroz dugački klaustar niskog stropa, pokraj tolikih lukova i unutarnjih vrata, dok nismo stigli u njegovu ćeliju. Soba je, hvala Nebesima, bila prostrana i topla. Nije bila ništa luksuznija od ćelije Junipera Serre u Karmelićanskoj misiji u ranom 19. stoljeću, ali bila je pretrpana prekrasnim stvarima. Dok je velika količina ugljena grijala sobu, zapalio je nekoliko debelih svijeća i stavio na svoj stol i na govornicu blizu njegova uskog kreveta, a onda mi je pokazao rukom da sjednem na jednu od nekoliko klupa na desnoj strani sobe. Bilo je jasno da je i tu često podučavao, a učinilo mi se da sam vidio i nekoliko malih zavjetnih slika, ali kako su bile u sjeni nisam baš jasno vidio što je na njima. Pred raspelom i slikom Djevice nalazio se tvrd tanak jastuk, pa sam zaključio da tu kleči kada se moli. ,,Oh, ali oprostite mi, rekao je pristojno i ljubazno. – PriĎite, ugrijte se pokraj vatre. Doslovce ste pobijeljeli od hladnoće i kosa vam je vlaţna. Brzo sam mu predao svoju mokru kukuljicu i ogrtač, a onda je skinuo i svoj ogrtač. Objesio ih je na klinove na zidu, na mjesto gdje će ih toplina brzo osušiti. Razmotao je ruke i razgibao prste iznad vatre. Tek sam tada shvatio da su njegova bijela halja i škapular tanki i pokrpani. Bio je vitak, a jednostavna kratka tonzura samo je pridonosila vitalnosti i uočljivosti njegova lica. – Odakle me poznajete? – upitao sam. – Fluria mi je pisala i rekla da ću vas prepoznati kada vas vidim. Pismo je stiglo dva dana prije vas. Donio mi ga je jedan od ţidovskih učenjaka koji ovdje podučava hebrejski. Od tada sam zabrinut, ne zbog onoga što je napisala, nego zbog onoga što je prešutjela. A ima još jedna stvar, no, rekla mi je da vam mogu otvoriti srce. Te je riječi izgovorio s velikim povjerenjem, pa sam samo učvrstio dojam o njegovu otmjenom drţanju i velikodušnosti kada mi je donio jednu od klupica da mogu sjesti pokraj vatre. U toj je jednostavnoj gesti bilo toliko jednostavnosti i čvrstine, kao da su odavno iza njega razdoblja kada je u njegovim postupcima bila potrebna bilo kakva licemjernost. Posegnuo je u jedan od svojih velikih skrivenih dţepova ispod bijelog škapulara i izvukao pismo – presavijen čvrsti pergament i stavio mi ga u ruku. Bilo je napisano na hebrejskome, ali kao što mi je Malahija i obećao, mogao sam ga bez

problema pročitati: – Moj je ţivot u rukama ovog čovjeka, brata Tobyja. Primi ga i reci mu sve, i on će ti reći sve jer nema više ničega što on ne zna o mojoj prošlosti i okolnostima koje trenutačno proţivljavam, a više od ovoga ne usuĎujem se povjeriti pergamentu. Fluria se potpisala samo inicijalom prvog imena. Shvatio sam da nitko ne poznaje njezin rukopis bolje od Godwina. – Već neko vrijeme znam da nešto nije u redu, rekao je zabrinuto se mršteći. – Znate sve. Znam da znate. Dakle dopustite mi da vam kaţem prije nego što vas počnem obasipati pitanjima jer je moja kći Rosa bila nekoliko dana jako bolesna i uporna u tvrdnjama kako njezina sestra Lea teško pati od neke bolesti. – Bilo je to tijekom najljepših dana Boţića, kada su svetkovine i uprizorenja pred katedralom ljepši nego u bilo koje drugo doba godine. – Mislio sam da su joj naši kršćanski obredi i običaji još novi te da je jednostavno uplašena. No, ona je uporno tvrdila da je bolesna zbog Lee. ,,I sami znate da su njih dvije blizanke i da Rosa moţe osjetiti ono što se dogaĎa s Leom te mi je prije samo dva tjedna rekla kako Lea više ne ţivi na ovom svijetu. – Pokušao sam je utješiti i uvjeriti kako to ne moţe biti istina. Uvjeravao sam je da bi mi Fluria i Meir pisali da se nešto dogodilo, ali je Rosa i dalje bila uvjerena da Lea više nije meĎu ţivima. – Vaša kći ima pravo, rekao sam tuţno. ,,I to je osnova cijele dileme. Lea je umrla od ileusa. Bolest je bilo nemoguće spriječiti. Dobro znate o čemu se radi, kao i ja, i znate da je to bolest trbuha i utrobe koja uzrokuje strašnu bol. Od toga ljudi gotovo uvijek umiru. Tako je i Lea izdahnula majci na rukama. Prekrio je lice rukama. Na trenutak sam pomislio da će se rasplakati. I osjetio sam ţalac straha. A on je samo mrmljao Flurijino ime i na latinskome preklinjao Boga da je utješi zbog djeteta koje je izgubila. Na kraju se uspravio i pogledao me. Na njegovu licu ocrtavala se samo bol. Tiho je rekao: – I tako ju je ona ljepotica koja je ostala s njom napustila, a moja je kći ovdje, rumena i jedra. Oh, gorka sudbino. – Oči su mu se napunile suzama. – Jako mi je ţao, tiho sam rekao dok je gledao u mene. Nije odgovorio. Dugo smo šutjeli, za Leu. Odsutno je nekamo gledao. Jedanput ili dvaput ugrijao je ruke, a zatim ih jednostavno spustio na koljena. A onda su mu se postupno vratile toplina i otvorenost. Tiho je rekao: – Vi znate da je to dijete bila moja kći, naravno, pa toliko sam vam već i sam rekao. – Znam, odgovorio sam. ,,I upravo je prirodna smrt te djevojčice i dovela do nevolje u kojoj se sada nalaze Fluria i Meir. – Ali kako se to moglo dogoditi? – upitao je. Činio mi se tako nevin dok mi je postavljao to pitanje, kao da mu i sama spoznaja jamči nevinost. Moţda je – poniznost – ipak bolja riječ. Nisam mogao ne vidjeti da je bio zgodan čovjek, ne samo zbog pravilnih crta lica koje je gotovo sjalo, nego zbog te poniznosti i prigušene moći. Ponizan čovjek moţe pokoriti bilo koga, a činilo se da u ovom čovjeku nema ni mrvice onoga uobičajenog muškog ponosa radi kojeg potiskujemo osjećaje i suzdrţavamo se. – Brate Toby, sve mi recite, rekao je. – Što se dogodilo mojoj voljenoj Fluriji? Ponovno sam mu vidio suze u očima. – Prije nego što počnete, moram nešto reći. Volim Boga

i volim Fluriju. Na taj se način karakteriziram u svojem srcu i Bog to razumije. – I ja razumijem, odgovorio sam. – Znam za vaše dugogodišnje dopisivanje. – Toliko je puta bila moja zvijezda vodilja, odgovorio je. ,,I premda sam se odrekao svijeta pridruţivši se dominikancima, nisam se odrekao pisama Fluriji jer su mi oduvijek bila dragocjena. Na trenutak se zamislio, a onda dodao: – Poboţnost i dobrota ţene kakva je Fluria nešto su što čovjek ne nalazi tako često meĎu neţidovkama, ali o njima zapravo gotovo ništa ne znam. Čini se da je Ţidovkama poput Flurije zajednička neka odreĎena ozbiljnost jer nikada mi nije napisala ni jednu jedinu riječ koju nisam mogao podijeliti s drugima, ili je moţda nisam smio podijeliti s drugima za njihovo dobro – sve dok prije dva dana nije stigla ova poruka. Njegove su riječi neobično djelovale na mene jer sam mislio da sam i sam, zbog istog razloga, napola zaljubljen u Fluriju, i tada sam prvi put shvatio koliko je bila smirena i kako riječ – ozbiljnost – savršeno opisuje njezino ponašanje. Još jedanput me uspomena na Fluriju podsjetila na nekoga, na nekoga koga sam poznavao, ali nisam se mogao sjetiti tko bi ta osoba mogla biti. S tom su uspomenom bili povezani neki strah i tuga. Nisam imao vremena o tome razmišljati. Razmišljanje o mojem – drugom ţivotu – vidio sam kao – savršen grijeh. Osvrnuo sam se po sobici. Bacio sam pogled na mnogobrojne knjige na policama i listove pergamenta po stolu. Pogledao sam u Godwina koji me je promatrao s očekivanjem i sve mu ispripovijedao. Govorio sam dobrih pola sata objašnjavajući mu sve što se dogodilo i na koji su način dominikanci iz Norwicha pali u zabludu o Lei, te kako su Meir i Fluria strašnu istinu o gubitku voljenog djeteta mogli podijeliti samo s braćom Ţidovima. – Zamislite Flurijinu tugu, rekao sam, – kad nije bilo vremena za ţalovanje jer je trebalo smisliti kako obmanuti sugraĎane. – Istaknuo sam riječ obmanuti. ,,I sada je vrijeme za obmane, kao kada je Jakov obmanuo svojega oca Izaka, a poslije i Labana kako bi povećao vlastito stado. Ovo je vrijeme za prijevare jer su u pitanju ljudski ţivoti. Nasmiješio se i kimnuo mi. Nije imao prigovora. Ustao je i počeo hodati po uskoj maloj ćeliji jer je to bilo sve što je tu mogao učiniti. Naposljetku je sjeo za stol i, zaboravivši na mene, odmah počeo sastavljati pismo. Neko sam vrijeme sjedio i gledao ga kako piše, suši tintu i onda ponovno piše. Napokon je potpisao pismo, posušio tintu posljednji put te presavio pergament i zapečatio ga voskom, pa me pogledao. – Ovo pismo šaljem braći dominikancima u Norwichu, ocu Antoineu kojeg osobno poznajem i kojeg svim svojim autoritetom upozoravam da su krenuli krivim smjerom. Jamčim za Fluriju i Meira i priznajem da je Eli, Flurijin otac, bio moj učitelj u Oxfordu. Mislim da će malo pomoći, ali neće riješiti problem. Ne mogu pisati lady Margareti, a i da mogu, siguran sam da bi pismo spalila. ,,U ovom pismu krije se i opasnost, rekao sam. – Kako to mislite? ,,U njemu priznajete da znate nešto o Fluriji što bi mogli znati i drugi dominikanci. Kada ste posjetili Fluriju u Oxfordu i otišli sa svojom kćeri, jesu li fratri u Oxfordu znali za to? – O Boţe, pomozi mi, uzdahnuo je. – Moj brat i ja učinili smo sve da to zadrţimo u tajnosti. Jedino moj ispovjednik zna da imam kćer. Imate pravo. Oxfordski dominikanci poznaju Elija, glavnog rabina sinagoge i svojega povremenog učitelja. I znaju da je Fluria imala dvije kćeri.

– Upravo tako, rekao sam. – Ako napišete pismo, privlačeći pozornost svih na vezu meĎu vama, tada će biti nemoguća prijevara koja bi mogla spasiti Meira i Fluriju. Bacio je pismo u vatru i promatrao ga dok je gorjelo. – Ne znam kako riješiti taj problem, rekao je. – Nikada se prije nisam suočio s nečim tako mračnim i ruţnim. UsuĎujemo li se pokušati prevaru kada bi dominikanci iz Oxforda mogli prenijeti onima iz Norwicha da se Rosa laţno predstavlja kao Lea? Ne mogu dovesti kćer u takvu opasnost. Ne, ona ne moţe na taj put. – Previše ljudi zna previše toga. Ali, nekako moramo zaustaviti skandal. UsuĎujete li se vi otići i braniti njih dvoje pred biskupom i šerifom? Objasnio sam da šerif već ionako sumnja da je Lea mrtva. – Što ćemo učiniti? – Pokušati prevaru, ali je izvesti lukavije i s još više laţi, rekao sam. – Meni se to čini jedinim načinom. – Moţete li detaljnije objasniti, zamolio je. – Ako je Rosa voljna zamijeniti svoju sestru, iz ovih stopa odvest ćemo je u Norwich. Inzistirat će da je ona Lea te da je otputovala u Pariz u posjet sestri blizanki Rosi, te pokazivati ozlojeĎenost načinom na koji se postupalo s njezinim roditeljima. Zatim će izjaviti da se što prije ţeli vratiti sestri blizanki. Priznanjem da postoji blizanka preobraćena na kršćanstvo, osiguravate savršen izgovor za njezin iznenadan odlazak u Pariz usred zime. Ţeljela je biti sa sestrom od koje je bila odvojena tek kratko vrijeme. A to što ste im vi otac, uopće ne vidim zašto bismo to spominjali? – Znate kakva su govorkanja, iznenada je rekao i nastavio:. – Govori se da je Rosa nezakonito dijete mojega brata Nigela. I to zato što se on cijelim putem nije odvajao od nas. A kako sam već rekao, samo moj ispovjednik zna istinu. – Tim bolje. Odmah pišite bratu, ako se usuĎujete, i objasnite mu što se dogodilo te ga zamolite da hitno otputuje u Norwich. Taj vas čovjek voli, Fluria mi je tako rekla. – Da, doista je tako, i oduvijek me volio, bez obzira na to što je moj otac ţelio da misli ili učini. – Dobro, neka ode tamo i zakune se da su blizanke zajedno u Parizu, a mi ćemo odmah otputovati s Rosom koja će tvrditi da je Lea, ozlojeĎena i ljuta zbog stanja u kojem je zatekla roditelje, a ona će se svakako odmah ţeljeti vratiti u Pariz sa svojim stricem Godwinom. – Da, shvaćam mudrost vaših riječi, rekao je. – No, osramotit ćemo Fluriju. – Nema potrebe da Nigel otvoreno prizna da je otac. Pustite ih neka misle što ţele, a on mora šutjeti. Djevojke imaju zakonitog oca. Nigel bi samo trebao pokazivati prijateljski interes za dijete koje se preobratilo na kršćanstvo jer je bio i zaštitnik njezine sestre, sestre koja u Parizu čeka da se Lea, nova obraćenica, vrati. Bio je duboko udubljen u moje riječi. Znao sam da pokušava razmotriti sve razine mojega prijedloga. Djevojke bi, kao obraćenice, mogli izopćiti i mogle bi izgubiti nasljedstvo. Fluria je govorila o tome. Još sam uvijek mogao zamisliti strastvenu Rosu kako se pretvara da je ozlojeĎena Lea, kako se bori protiv sila koje ugroţavaju ţidovsku zajednicu te kako se nitko u Norwichu sigurno neće usuditi zatraţiti da se dovede i druga blizanka. – Zar ne vidite, rekao sam. – To je priča koja odgovara svima. – Da, vrlo je elegantna, odgovorio je, razmišljajući. – Objašnjava zašto je Lea otišla. Utjecaj lady Margarete bio je presudan za njezino prihvaćanje kršćanstva. Jednostavno je ţeljela biti sa svojom sestrom kršćankom. Sam Bog zna

da bi svi u Engleskoj i Francuskoj ţeljeli preobratiti Ţidove. A i lakše je objasniti da su Meir i Fluria bili tako tajanstveni jer je to za njih dvostruka sramota. A što se tiče vas i vašega brata, vi ste pokrovitelji tek obraćenih blizanki. Ovo mi se čini kao jednostavan plan. – Sve razumijem, rekao je polako. – Vjerujete li da Rosa moţe oponašati Leu? – upitao sam. – Vjerujete li da je sposobna za takvo što? Hoće li nam vaš brat pomoći? A što se tiče Rosine spremnosti da nam pomogne, što mislite o tome? Dugo je razmišljao, a onda jednostavno rekao da već ove večeri moramo otići posjetiti Rosu, premda je očito bilo kasno i već je padao mrak. Kada sam pogledao kroz mali prozor ćelije vidio sam samo tamu – je li razlog bio snijeg? Ponovno je sjeo i počeo pisati pismo. Čitao mi je naglas što je pisao. – Voljeni Nigele, treba mi tvoja pomoć jer su Meir i Fluria, moji voljeni prijatelji i prijatelji mojih kćeri, u velikoj opasnosti zbog nedavnih dogaĎaja koje ti ne mogu ovdje objasniti – to ću učiniti čim se sretnemo. Molim te, odmah kreni u Norwich i tamo me pričekaj jer ću se i sam tamo zaputiti već noćas. Molim te da se tamo predstaviš šerifu koji pokušava zaštititi veći broj Ţidova drţeći ih u tornju dvorca i objasni mu da dobro poznaješ Ţidove o kojima je riječ jer si ti zaštitnik njihovih dviju kćeri – Lee i Rose koje su se preobratile na kršćanstvo i sada ţive u Parizu, pod duhovnim vodstvom oca Godwina, njihova kuma i odanog prijatelja. Imaj na umu da stanovnici Norwicha ne znaju da su Meir i Fluria imali dvoje djece te da su zaprepašteni razlozima zbog kojih je njihovo jedino dijete napustilo grad. – Traţi od šerifa da čuva tajnu dok se nas dvojica ne sretnemo i dok ti ne objasnim zašto je sve ovo bilo prijeko potrebno baš u ovom trenutku. – Sjajno, rekao sam. – Mislite li da će vaš brat učiniti to što ste ga zamolili? – Moj bi brat za mene učinio sve, rekao je. – On je ljubazan i blag čovjek. Bio bih mu objasnio i više, ali se bojim da pismo ne padne u pogrešne ruke. Još je jedanput posušio rečenice i svoj potpis, presavinuo pismo, zapečatio ga voskom, a onda je ustao i zamolio me da pričekam. Izašao je iz sobe. Nije ga bilo neko vrijeme. Dok sam razgledavao sobičak koji je mirisao na tintu i stari papir, koţne uveze knjiga i ugljen, shvatio sam da bih tu mogao sretno provesti cijeli ţivot, i da sam tek sada, zapravo, ţivio daleko bolje negoli prije i došlo mi je da zaplačem. Ali ovo nije bilo vrijeme za razmišljanje o sebi. Kada se vratio, bio je zadihan i nešto opušteniji. – Pismo će otići sutra ujutro i brţe će od nas stići u Englesku jer sam ga povjerio biskupu kojemu je sjedište u Sv. Aldateu, pod čijom su jurisdikcijom i posjedi mojega brata, tako da će pismo isporučiti isključivo Nigelu osobno. Pogledao me i još su mu jedanput suze navrle na oči. – Ovo nisam mogao učiniti sam, rekao je zahvalno. Skinuo je naše ogrtače s klina, pa smo se odjenuli za snijeg. Ponovno je počeo omatati ruke krpama koje je bio odloţio sa strane, ali sam ja posegnuo u svoje dţepove mrmljajući molitvu i izvukao dva para rukavica. – Hvala ti, Malahija! Pogledao je u rukavice te je, kimnuvši bez riječi, uzeo one koje sam mu ponudio. Bilo mi je jasno da mu se ne sviĎa ni mekana koţa ni krzneni porub, ali znao je sve o poslu koji nas čeka. – Sada ćemo posjetiti Rosu, rekao je – i potvrditi joj ono što već i sama zna te pitati što ţeli

učiniti. Ako odbije ovu zadaću, ili osjeti da je ne moţe obaviti, sami ćemo otići u Norwich i posvjedočiti. Zastao je. Šapnuo je: – Posvjedočiti, i odmah sam znao da ga muči količina laţi koje se spremamo izgovoriti. – Ne razbijajte glavu time, rekao sam. – Ako ovo ne učinimo, dogodit će se krvoproliće. I ti dobri ljudi, koji nikomu nisu učinili ništa naţao, umrijet će. Kimnuo je, pa smo izašli. Dječak sa svjetiljkom, koji je više nalikovao na hrpu vunene odjeće nego na dječaka, čekao nas je ispred sobička. Godwin je objasnio da idemo u samostan u kojem je ţivjela Rosa. Uskoro smo hitro hodali tamnim ulicama, povremeno prolazeći pokraj otvorenih vrata bučnih gostionica, krećući se iza dječaka sa svjetiljkom, dok je padao gust snijeg.

POGLAVLJE ČETRNAESTO Rosa S A M O S T A N N A Š E G O S P E O D A N Đ E L A B I O J E P R O S T R A N , solidno graĎen i raskošno opremljen. Velika soba u kojoj nas je Rosa pozdravila bila je namještena bogatije i ljepše od bilo koje druge sobe koju sam dosad vidio. Odmah su naloţili vatru, a dvije su mlade časne sestre, odjevene u debelu vunu i pamuk, na dugačkom stolu posluţile kruh i vino. U sobi je bilo mnogo stolaca bez naslonjača te prekrasne tapiserije. Ulašteni kameni pod bio je prekriven tepisima. Na svijećnjacima su plamtjele svijeće, dok su veliki prozori od dijamantnog stakla zbog debljine prekrasno lomili svjetlost. Nadstojnica, dojmljiva ţena s uroĎenim autoritetom, očito je bila odana Godwinu jer nas je odmah ostavila da u miru razgovaramo. A Rosa je, odjevena u bijelu halju i ispod nje u debelu bijelu tuniku koja joj je mogla biti i spavaćica, bila slika i prilika svoje majke, osim što je imala izrazito plave oči. Na trenutak sam ostao zaprepašten načinom na koji su se na njezinu licu miješali majčino rumenilo i očeva ţivost. Oči su joj toliko sličile Godwinovima da je to bilo posve nepodnošljivo. Njezina gusta kovrčava crna kosa padala joj je preko ramena na leĎa. U četrnaestoj je već bila odrasla ţena. Imala je skladan stas i drţanje. Bilo je jasno da su se u njoj miješali svi darovi roditelja. – Došao si mi reći da je Lea mrtva, zar ne? – odmah je predbacila ocu, nakon što ju je poljubio u oba obraza i u čelo. Drţala je obje njegove ruke u svojima i kimnula nekoliko puta kao da razgovara samo sa sobom. A onda je ponovno progovorila. – Kada bih ti rekla da mi je Lea došla u snovima, lagala bih ti. Ali kada sam se jutros probudila, sa sigurnošću sam znala ne samo da je mrtva, nego i da sam potrebna majci. Sada dolaziš ovamo s ovim redovnikom, a dovoljno te poznajem da znam kako ne bio došao u ovo doba da ti nisam zbog nečega jako potrebna. Godwin mi je donio stolac i zamolio da joj objasnim plan. Ukratko sam joj rekao sve što se dogodilo, a ona se počela boriti za dah kada je shvatila kolika opasnost prijeti njezinoj majci i svim Ţidovima u tom gradu Norwichu u koji nikada nije kročila. Brzo mi je objasnila da se nalazila u Londonu tijekom suĎenja Ţidovima iz Lincolna koji su zatim smaknuti kao krivci za ubojstvo Maloga Sv. Hugha, što je bio samo još jedan nedokazani zločin. – Mislite li da moţete odigrati ulogu svoje sestre? – Čeznem za tim, rekla je. – Ţelim se suprotstaviti ljudima koji su se usudili optuţiti moju majku da je usmrtila svoju kćer. Čeznem izgrditi ih zbog tih sumanutih optuţbi. Da, ja to mogu. Mogu se pretvarati da sam Lea, jer sam u srcu podjednako i Lea i Rosa i Rosa i Lea. I neću lagati ako kaţem da ţelim napustiti Norwich i odmah se vratiti u Pariz, Rosi, zapravo samoj sebi. – Nikako ne smiješ pretjerivati, rekao je Godwin. – Zapamti, ma koliko ti bila ljuta na njih i ma koliko ti tuţitelji bili odvratni, moraš govoriti onako tiho kao što je govorila Lea i moraš

smjerno ustrajati na stvarima, baš kao što bi i Lea učinila. – Shvaćaš li da ćeš se dovesti u opasnost ako nešto krene krivo, rekao je Godwin, – kao i nas dvojica uostalom. Kakav bi to otac dopustio kćeri da priĎe tako blizu plamenoga ognja? – Otac koji zna da mu kći mora ispuniti duţnost prema majci, odmah je odgovorila. – Zar nije već izgubila moju sestru? Nije li izgubila ljubav oca svoje djece? Ništa me ne moţe pokolebati u mislima kako je iskreno priznanje da smo nas dvije blizanke velika prednost bez koje bi prijevara sigurno bila osuĎena na propast. Nakon toga nas je ostavila, rekavši da se ţeli pripremiti za put. Godwin i ja otišli smo organizirati kola za prijevoz do Dieppa, odakle ćemo otploviti u Englesku preko izdajničkog Kanala, ali ovaj put u unajmljenoj laĎi. Sunce je baš izlazilo kad smo napuštali Pariz, a mene su mučile strepnje – moţda zato što je Rosa bila tako ljutita i tako samouvjerena, a Godwin naizgled tako nevin, čak i u načinu na koji je bratovim novcem obasipao svakog slugu dok smo kretali na put. Materijalno Godwinu nije ništa značilo. On je samo ţarko ţelio izdrţati svaku kušnju koju bi mu nametnuli priroda ili Bog ili okolnosti. A meni je nešto govorilo da bi mu zdrava ţelja za preţivljavanjem onoga što nas je čekalo moţda bila puno korisnija od naivnog srljanja u sve što mu je sudbina pripremila. Bio je odlučan provesti prijevaru do kraja. A takvo što bilo mu je posve neprirodno. Uvijek je bio pri sebi u svakom razvratu u kojem je sudjelovao, rekao mi je dok je njegova kći spavala u drugoj sobi – i u svojem preobraćenju i u svojoj predanosti Bogu uvijek je bio sasvim pri sebi. – Ne znam kako se pretvarati, rekao je, ,,i bojim se da neću uspjeti. – I opet sam pomislio, ne znam koji put, da ga nije dovoljno strah. Gotovo se činilo da je, u svojoj zagriţenoj dobroti, postao pomalo priglup što je, prema mojem mišljenju, neizbjeţno kada se osoba posve preda Bogu. Stalno je ponavljao kako ima povjerenja u Boga i da će sve biti u redu. Nemoguće je prepričati sve o čemu smo razgovarali tijekom duge voţnje do obale, ili naše duge razgovore za plovidbe uzburkanim vodama Kanala te dok smo se vozili našim unajmljenim kolima prema Norwichu smrznutim blatnjavim cestama koje su tamo vodile iz Londona. Svakako ţelim napomenuti da sam Rosu i Godwina upoznao bolje nego što sam poznavao Fluriju i, premda sam se našao u iskušenju da Godwina obaspem pitanjima o Tomi Akvinskom i Albertu Velikome (tako su ga već tada nazivali), više smo razgovarali o njegovu ţivotu meĎu dominikancima, o njegovu oduševljenju izvrsnim učenicima te proučavanju hebrejskih učitelja Majmonida i Rashija. – Kada se radi o pisanju i nisam baš neki veliki znalac, znao je reći, – osim moţda u mojim neformalnim pismima Fluriji, ali nadam se da će ono što jesam i ono što činim preţivjeti u glavama mojih učenika. Što se Rose tiče, ona je, puna krivnje, zapravo uţivala u ţivotu meĎu neţidovima i velik dio njezina ţivota odnosio se na oduševljenje boţičnim svetkovinama pred katedralom, sve dok nije osjetila da Lea, miljama udaljena, trpi strašnu bol. – Uvijek ću imati na umu, rekla mi je u jednom trenutku dok je Godwin spavao u kolima pokraj nas, – da se nisam odrekla vjere svojih predaka zbog straha ili zato što me neka pokvarena osoba natjerala na to, nego zbog oca i ţara koji sam vidjela u njemu. Sigurna sam da se moli istom Stvoritelju svemira kao i ja. I kako onda njegova vjera moţe biti pogrešna, ako mu je omogućila takvu jednostavnost i sreću? Mislim da su njegove oči i njegov ţar više pridonijeli mojem preobraćenju nego bilo što od onoga što mi je rekao. On je izvrstan primjer onoga što

ţelim postati. Prošlost me opterećuje. Ne mogu podnijeti ni pomisao na nju, a sada, kada je moja majka izgubila Leu, mogu se samo svim srcem moliti da, s obzirom na to da je mlada, bude majka mnogobrojne Meirove djece. Zbog toga i njihova zajedničkog ţivota odlučila sam se na ovo putovanje, pristajući i odviše lako na ono što nas čeka. Bila je svjesna tisuću poteškoća kojih se ja uopće nisam sjetio. Ponajprije, gdje ćemo odsjesti kada doĎemo u Norwich? Hoćemo li se odmah uputiti u dvorac i kako će odigrati ulogu Lee pred šerifom, ako ne znamo je li Lea poznavala tog čovjeka? Doista, kako smo se mogli pojaviti u ţidovskoj četvrti i zatraţiti utočište kod glavnog rabina, ako je na tisuću Ţidova koji su tamo ţivjeli, moralo postojati nekoliko sinagoga, što je značilo da bi Lea morala rabina poznavati. Utonuo sam u tihu molitvu dok sam o tome razmišljao. Malahija, moraš nas voditi! – bio sam uporan. Shvaćao sam da je opasnost od mojih pretpostavki stvarna. To što me Malahija doveo ovamo nije značilo da me ne očekuje patnja. Ponovno sam se sjetio razmišljanja o mješavini dobra i zla koje me zaokupilo u katedrali. Jedino je Gospodin znao što je zbilja dobro, a što zlo, a mi smo se mogli samo truditi slijediti svaku riječ koju bi nam otkrio kao dobru. Zapravo, to je značilo da se moţe dogoditi bilo što. Broj ljudi koji je bio uključen u našu urotu zabrinjavao me više nego što sam pokazivao svojim suputnicima. Gradu smo se pribliţili negdje sredinom dana, pod teškim snjeţnim oblacima, a mene je obuzeo onaj zanos koji sam osjetio svaki put prije nego što bih nekomu oduzeo ţivot, samo što sam ovaj put upoznao novi spektakularni aspekt toga zanosa. Sudbina mnogih ovisila je o onome što sam mogao upropastiti ili ostvariti, što nikada prije nije bio slučaj. Kada sam ubio Alonsove neprijatelje, bio sam drzak gotovo kao sada Rosa. I nisam to učinio za Alonsa. To sam sada znao. Učinio sam to da uzvratim samom Bogu za ono što je dopustio da se dogodi mojoj majci, bratu i sestri te me obuzela ta čudovišna arogancija koja mi više nije dala mira. Naposljetku, dok je naša dvostruka konjska zaprega ulazila u Norwich, dogovorili smo se što ćemo dalje učiniti. Rosa će drijemati u očevu naručju zatvorenih očiju kao da joj je mučno od putovanja, a ja, zato što nisam poznavao nikoga u ovdašnjoj ţidovskoj zajednici, pitat ću vojnike smijem li ili ne odvesti Leu kući, ili moram otići glavnom rabinu Meirove sinagoge – ako je vojnik uopće znao tko bi taj čovjek mogao biti. Bio sam posve nevin od svakog poznavanja ovdašnje ţidovske zajednice, a isto je vrijedilo i za Godwina, a svi smo znali da bi velika potpora našem planu bio grof Nigel, za kojega smo se nadali da je stigao i da u dvorcu čeka brata. Moţda će čuvari ţidovske četvrti biti pripravni na ovakvo što. Ali nitko se od nas nije bio pripremio za ono što je slijedilo. Sunce je bilo tek blijedi odsjaj iz sivih oblaka dok smo ulazili u ulicu u kojoj se nalazila Meirova kuća i svi smo se iznenadili kada smo u prozorima ugledali svjetlost. Jedino što nam je palo na pamet bilo je da su Meir i Fluria pušteni, pa sam sišao s kola i odmah pokucao na vrata. U tom su se trenutku iz sjene pojavili straţari i jedan od njih, ratoboran čovjek dovoljno velik da me zdrobi rukama, zatraţio je da ne uznemiravam stanovnike kuće. – Ali dolazim kao prijatelj, tiho sam odgovorio, ne ţeleći probuditi bolesnicu. Mahnuo sam prema njoj. – Lea, kći Meira i Flurije. Zar je ne smijem unijeti u roditeljski dom da se odmori

dok ne skupi dovoljno snage da moţe otići u dvorac vidjeti roditelje? – Ako je tako, svakako uĎite, odgovorio je straţar i zalupao na vrata desnom šakom. Godwin je sišao s kola i primio Rosu u naručje. Naslonio ju je na grudi dok mu je desna ruka pridrţavala njezina koljena. Vrata su se otvorila i na njima je stajala ispijena osoba, sijede kose i visokoga čela. Preko duge tunike prebacio je debeli crni šal. Ruke su mu bile koščate, bijele i činilo se da tupo zuri u Godwina i djevojku u njegovu naručju. Godwin je na trenutak ostao bez daha i zastao kao ukopan. – Rabine Eli, tiho je prozborio. Starac je uzmaknuo, i značajno gledajući prema straţaru, mahnuo da uĎemo. – Moţete grofu prenijeti da mu je brat konačno stigao, rekao je starac straţaru, a onda zatvorio vrata. Shvatio sam da je starac slijep. Godwin je njeţno postavio Rosu na noge. Bila je blijeda od šoka i spoznaje da je tu i njezin djed. – Djede, nisam te očekivala ovdje, rekla je blagim glasom i krenula prema njemu, ali on joj je, gledajući ispred sebe, mahnuo da mu ne prilazi. Činio se hladnim i dalekim, a onda je duboko udahnuo kao da ţeli osjetiti njezin miris. Zatim se prezirno okrenuo od nas. – Trebam li povjerovati da si ti tvoja poboţna sestra? – upitao je. – Mislite li da ne znam što namjeravate? Oh, ti si doista njezina dvojnica, i toga se dobro sjećam, ali nisu li je baš tvoja pokvarena pisma iz Pariza potaknula da ode u crkvu s onim neţidovkama? Znam tko si. Poznajem tvoj miris. Poznajem tvoj glas! Mislio sam da će se Rosa rasplakati. Sagnula je glavu. Mogao sam osjetiti kako drhti premda je nisam dodirivao. Bio sam siguran da joj je i prije palo na pamet da je ona kriva za sestrinu smrt, ali ju je tek sada to pogodilo punom snagom. – Lea, šapnula je, – Moja draga Lea. Nepotpuna sam bez tebe do kraja svojih zemaljskih dana. Iz sjene je izašao još netko i pridruţio nam se, neki snaţan mladić, tamne kose i gustih obrva. I on je preko ramena prebacio šal kako bi se zaštitio od hladnoće u sobi. I on je nosio ţutu oznaku u obliku Deset zapovijedi. Okrenuo je leĎa svjetlosti koja je dopirala s ognjišta. – Da, rekao je neznanac. – Uvjeren sam da si njezina blizanka. Ne bih vas bio u stanju razlikovati. Moguće je da će ovo upaliti. Godwin i ja smo mu zahvalno kimnuli za ovo malo entuzijazma. Starac nam je okrenuo leĎa i polako otišao do stolca pokraj vatre. Mladić je pogledao oko sebe i u starca, a onda mu prišao i nešto tiho rekao. Starac je očajnički odmahnuo. Mladić se okrenuo prema nama. – Budite brzi i mudri, rekao je Rosi i Godwinu. Činilo se da ne zna što bi sa mnom. – Kola koja čekaju, jesu li dovoljno velika za tvojega oca i majku te djeda? Čim dovršite svoju igru, morate otići. – Da, dovoljno su prostrana, odgovorio je Godwin, ,,I slaţem se s vama u procjeni da je brzina neobično vaţna. – Pobrinut ću se da ih odvezu iza kuće, rekao je čovjek. – Pokrajnja uličica vodi u drugu

ulicu. – Zamišljeno me pogledao, a onda nastavio: – Sve Meirove knjige već su u Oxfordu, rekao je i nastavio: – Kao i svi drugi dragocjeni predmeti. Odnijeli smo ih pod okriljem noći. Morali smo podmititi straţu, naravno, ali sve je u redu. Trebali biste biti spremni i krenuti čim odigrate svoju malu predstavu. – Bit ćemo, rekao sam. Naklonivši se, čovjek je izašao na prednja vrata. Rosa nije tratila vrijeme. – Djede, znaš zašto sam došla ovamo. Došla sam odglumi- ti sve što je potrebno kako bih od majke otklonila sumnju da je otrovala moju sestru. – Ne obraćaj mi se, rekao je starac i dalje gledajući ispred sebe. – Nisam ovdje zbog kćeri koja bi se odrekla svojega djeteta i predala ga kršćanima. – Okrenuo se kao da moţe vidjeti svjetlost vatre. – Nisam ovdje ni radi djece koja su se odrekla svoje vjere radi otaca ništa boljih od lopova koji se kriju pod skutima noći. – Djede, preklinjem te, ne osuĎuj me, rekla je Rosa. Kleknula je pokraj stolca i poljubila ga u lijevu ruku. Nije se pomaknuo niti okrenuo prema njoj. – Ovdje sam, nastavio je starac – kako bih osigurao novac potreban za spas Ţidova od ludosti ovih ljudi, od posljedica budalastog ulaska tvoje sestre u tu njihovu crkvu. To sam već obavio. Ovdje sam kako bih spasio neprocjenjive Meirove knjige jer su mogle biti zauvijek izgubljene. A što se tiče tebe i tvoje majke... – Moja je sestra platila za svoj ulazak u crkvu, rekla je Rosa, – zar ne? A i moja majka, koliko je tek ona platila za sve. Zar nećeš ići s nama i posvjedočiti da sam ona za koju se predstavljam? – Da, tvoja je sestra platila za ono što je učinila, rekao je starac. ,,A sada se čini da će i nevini ljudi platiti za to, pa sam došao ovamo. Trebao sam posumnjati u tvoju malu urotu i prije nego što mi se Meir povjerio, a zašto ga još uvijek volim, iako je bio dovoljno budalast da zavoli tvoju majku, zbilja ne znam. Iznenada se okrenuo prema njoj kao da je klečala pored njega. Kao da ju se pokušavao vidjeti. – Kako nemam sinova, volim njega, rekao je. – Jednom davno mislio sam da su mi kći i unuke najveće blago. – Ali podrţat ćeš nas u ovome što radimo, odgovorila je Rosa, – zbog Meira i svih ostalih ovdje. Jesmo li se dogovorili? – Znaju da Lea ima sestru blizanku, hladno je rekao. – Previše ljudi u ţidovskoj zajednici zna za to, pa će to teško ostati tajna. Mnogo riskiraš. Kada bi nam barem dopustila da otkupimo svoj put u slobodu. – Ne namjeravam poricati da smo blizanke, odgovorila mu je Rosa. – Samo ću tvrditi da me Rosa čeka u Parizu, što je na svoj način i istina. – Gadiš mi se, tiho je rekao. – Da te barem nikada nisam vidio kao dojenče u majčinu naručju. Progone nas. Muškarci i ţene umiru za svoju vjeru. A ti je ostavljaš tek radi zadovoljstva čovjeka koji nema nikakvo pravo nazivati te svojom kćeri. Čini što ţeliš i što prije bude gotovo, tim bolje. Ţelim otići odavde i ne ţelim više nikada vidjeti ni tvoju majku ni tebe. A to ću i učiniti čim se uvjerim da su svi Ţidovi u Norwichu sigurni. U tom se trenutku Godwin pribliţio starcu i poklonio mu se, tiho izgovarajući njegovo ime te je stao pokraj stolca kao da čeka dopuštenje da govori. – Sve si mi oduzeo, rekao je starac tihim tvrdim glasom dok je gledao u Godwinovu smjeru. – Što sada ţeliš? Brat te čeka u dvorcu. Blaguje sa šerifom i onom lady Margaretom i podsjeća je

kako smo mi nečije vrijedno vlasništvo. Ali, takva moć. – Okrenuo se prema vatri. – Htio bih da je novac dostatan... – Očito je da nije, rekao je Godwin blago. – Voljeni učitelju, molim te ohrabri Rosu za ono što joj je činiti. Da je novac mogao riješiti problem, dosad bi sve već bilo riješeno, zar ne? Starac mu nije odgovorio. – Ne krivi nju za moje grijehe, rekao je Godwin. ,,U mladosti sam bio dovoljno loš da naudim drugima svojom nepromišljenošću i naivnošću. Mislio sam da je ţivot poput pjesama koje sam običavao pjevati dok sam svirao lutnju. Sada znam da nije tako. Zavjetovao sam ţivot istomu Gospodinu kojega i ti štuješ. U njegovo ime, i zbog Meira i Flurije, molim te da mi oprostiš sve zlo koje sam ti učinio. – Brate Godwine, nemoj meni propovijedati! – odgovorio je starac s takvim gorkim sarkazmom: – Nisam jedan od tvojih pariških učenika pomućenog mozga. Nikada ti neću oprostiti to što si mi oduzeo Rosu. A sada kada je Lea mrtva, što mi preostaje osim boli i samoće? – Nije tako, rekao je Godwin. – Siguran sam da će Fluria i Meir odgajati sinove i kćeri Izraelove. Pa, tek su se vjenčali. I ako je Meir mogao oprostiti Fluriji, zašto ti V Voli ne moţeš? Starac je pocrvenio od bijesa. Okrenuo se i odgurnuo Rosu onom rukom koju je drţala i ponovno je pokušala poljubiti. Pala bi na leĎa, ali ju je Godwin uhvatio i pomogao da ustane. – Darovao sam tisuću zlatnih maraka tvojim sirotim crnim fratrima, rekao je starac gledajući prema njima, dok mu je glas drhtao od bijesa. – Što mi drugo preostaje do šutjeti? Povedi dijete sa sobom u dvorac. Iskušaj kod lady Margarete svoje laskanje i nagovaranje, ali ne zanosi se. Lea je po prirodi bila blaga i umilna. Ova tvoja kći ovdje je nemoralna. Neka ti to bude misao vodilja u svakom trenutku. Koraknuo sam naprijed. – Moj gospodine rabine, rekao sam – ne poznajete me. Zovem se Toby. I ja sam crni fratar, i povest ću Rosu i brata Godwina u dvorac. I šerif me poznaje te ćemo brzo obaviti sve što smo došli učiniti. Jedno vas molim, kola koja se nalaze iza kuće, pripremite se s njima otputovati, čim bude sigurno Ţidove pustiti iz zatočeništva u dvorcu. – Ne, kratko je odgovorio, – svi vi svakako morate napustiti grad odmah nakon završetka ove male predstave. Ostat ću ovdje i uvjeriti se da su Ţidovi na sigurnome. A sada se odmakni od mene. Znam da si ti smislio ovu prevaru. Pa evo, sad je moţeš provesti u djelo. – Da, ja sam taj, priznao sam. – I ako bilo što poĎe po zlu, ja sam taj kojeg treba kriviti. Molim vas i preklinjem da budete spremni za polazak. ,,I ja bih Vama mogao udijeliti isto upozorenje, odgovorio mi je starac. – Subraća su vam zgroţena time što ste otišli u Pariz potraţiti Leu. Oni budalastu djevojku ţele pretvoriti u sveticu. Tako da ćete, ako ovo ne uspije, platiti zajedno s nama ostalima. Platit ćete kao i mi za to što pokušavate. – Ne, oglasio se Godwin, – nikomu neće pasti ni vlas s glave, a posebice ne onomu tko nam toliko ţeli pomoći. DoĎite, Toby, trebali bismo krenuti. Nema vremena da nasamo razgovaram s bratom. Rosa, jesi li spremna za ono što moramo učiniti? Zapamti, loše ti je od putovanja. Nisi bila spremna za takav napor, i odgovaraj samo kada ti se lady Margareta obrati. Imaj na umu da ti je sestra uvijek bila tiha i drţala se za sebe. – Djede, hoćete li mi udijeliti blagoslov? – navaljivala je Rosa. Kada bi se samo suzdrţala! – Ako ne ţelite, sjetite me se u svojim molitvama.

– Ne ţelim ti ništa dati, odgovorio je. – Ovdje sam zbog onih koji su se radije odrekli svojih ţivota nego postupili tako kao ti. Okrenuo joj je leĎa. U tom je odbacivanju bio tako iskren i slomljen. Nisam posve dobro razumio jer mi se ona činila tako krhkom i blagom. Ali imala je svoj cilj, da, ona je i dalje bila četrnaestogodišnja djevojčica pred kojom je leţao velik izazov. U tom sam se trenutku pitao je li moj prijedlog bio dobar. Pitao sam se nisam li zapravo učinio strašnu pogrešku. – Dobro onda, rekao sam. Pogledao sam u Godwina. Rukom je njeţno obgrlio Rosu. – Hajdemo. Svi smo zastali jer je netko pokucao na vrata. Začuo se šerifov glas, a onda i grofov. Iznenada su se izvana začuli povici, a odmah i svjetina koja je udarala po zidovima.

POGLAVLJE PETNAESTO Presuda NISMO MOGLI NIŠTA UČINITI OSIM OTVORITI VRATA

te sam odmah ugledao šerifa na konju okruţenog vojnicima i čovjeka koji je morao biti grof, a stajao je pokraj svojeg konja okruţen vlastitom straţom od nekoliko naoruţanih muškaraca. Godwin je pohrlio bratu u zagrljaj i tiho razgovarao s njim drţeći mu lice u svojim dlanovima. Šerif je pričekao da završe. Svjetina, sve snaţni i grubi ljudi, neki i s toljagama, počela se okupljati, pa je šerif oštrim glasom naredio svojim ljudima da ih rastjeraju. Pred kućom su se nalazila i dvojica dominikanaca te nekoliko u bijelo odjevenih svećenika iz katedrale. Gomila se povećavala. Svima je zastao dah kada je Rosa izišla iz kuće i spustila kapuljaču ogrtača. I njezin je djed izašao, pa i onaj krupni Ţidov čije ime nisam doznao. Stao je blizu Rose, kao da je čuva, pa sam joj se i ja primaknuo. Svi su počeli govoriti istodobno i mogao sam čuti kako svi neprestance ponavljaju – – Lea. A onda je jedan od mladih dominikanaca čvrstim glasom upitao: – Je li to Lea, ili njezina sestra Rosa? U tom je trenutku šerif, osjetivši očito da je dovoljno dugo čekao, rekao: – Gospodaru, obratio se grofu, – trebali bismo se sada vratiti u dvorac i riješiti ovo. Biskup nas čeka u velikoj dvorani. Iz gomile se začuo uzdah razočaranja. Grof je na to poljubio Rosu u oba obraza te, zamolivši jednoga od svojih vojnika da sjaše, pomogao joj da zajaše konja te poveo okupljene u dvorac. Godwin i ja ostali smo blizu jedan drugoga tijekom dugog pješačenja do breţuljka na kojem se nalazio dvorac, a onda i vijugavom cestom uzbrdo sve dok nismo prošli kroz nadsvoĎeni prolaz i ušli u njegovo dvorište. Dok su ljudi silazili s konja, privukao sam grofovu pozornost povlačeći ga za rukav. – Neka netko od vaših ljudi ode po kola iza Meirove kuće. Bilo bi ih mudro drţati u pripravnosti ovdje kod ulaza u dvorac kada Meira i Fluriju puste iz zatočeništva. Kimnuo je, mahnuo jednom od vojnika i poslao ga po kola. – Moţete biti sigurni, rekao mi je grof – da će odavde otputovati u pratnji mene i mojih ljudi. Laknulo mi je jer je imao osmoricu vojnika i svi su imali divno urešene konje, a nije se činilo da je tjeskoban ili preplašen. Primio je Rosu u naručje i stavio ruku oko nje dok smo ulazili u veliku dvoranu. Tijekom mojega ranijeg posjeta nisam vidio tu veliku dvoranu i odmah mi je bilo jasno da je sazvan sud. Kod povišenog stola koji je dominirao prostorijom stajao je biskup, a njemu sa svake strane katedralni svećenici i još dominikanaca, uključujući i oca Antoinea. Vidio sam da se tamo nalazi

i otac Jerome iz katedrale, za kojega se činilo da je očajan zbog postupka. Začule su se riječi čuĎenja kada su Rosu odveli naprijed, pred biskupa kojemu se naklonila, kao i svi nazočni, uključujući i grofa. Biskup je bio mlaĎi nego što sam očekivao, bio je u svečanom habitu i s mitrom na glavi te je odmah naredio da iz soba u tornju dovedu Meira i Fluriju i ostale Ţidove te Izaka s obitelji. – Sve Ţidove treba dovesti u ovu dvoranu, rekao je. U dvorani su se nalazili mnogi od onih grubijana, te neke ţene i djeca. A oni kojima ulaz nije bio dopušten, galamili su dok biskup nije naredio jednom od svojih ljudi da ode i utiša ih. Tek sam tada shvatio da su naoruţani čuvari iza biskupovih leĎa očito njegovi vojnici. Drhtao sam i trudio se to prikriti. Iz jednog od predsoblja ušla je lady Margareta, za ovu prigodu odjevena u svilene haljine. S njom je bila i uplakana mala Eleanor. Zapravo, i lady Margareta bila je na rubu suza. A kada je Rosa skinula kapuljaču i naklonila se biskupu, začuo se ţamor. – Tišina, naredio je biskup. Bio sam prestravljen. Nikada nisam vidio nešto tako dojmljivo kao ovaj sud s toliko okupljenih, i mogao sam se samo nadati i moliti se da različite skupine vojnika u prostoriji uzmognu odrţati red. Bilo je očito da je biskup ljutit. Rosa je stajala ispred njega. Godwin joj je stajao s jedne strane, a grof Nigel s druge. – Evo, moj gospodine, počeo je grof Nigel, – sada i sami vidite da je dijete ţivo i zdravo te da se vratilo, uz velike napore zbog njezine nedavne bolesti, kako bi posvjedočila da je ţiva. Biskup je sjeo u stolac s velikim naslonom, ali jedini je to učinio. Sve veća gomila gurala nas je naprijed jer su svi pokušavah ući u dvoranu. Lady Margareta i Nell zurile su u Rosu. A onda je Rosa briznula u plač i poloţila glavu Godwinu na rame. Lady Margareta prišla je bliţe i njeţno primila djevojku za ramena te rekla: – Jesi li ti doista dijete koje sam tako njeţno voljela? Ili si ti njezina blizanka? – Moja gospo, odgovorila je Rosa – Vratila sam se, ostavljajući moju blizanku u Parizu, kako bih vam dokazala da sam ţiva. – Počela je jecati. – Ţalosna sam što je moje otpadništvo učinilo bol mojim roditeljima. Zar ne razumijete zašto sam otišla usred noći? Htjela sam se pridruţiti sestri, ne samo u Parizu, nego i u njezinoj kršćanskoj vjeri, ali nisam htjela otvoreno osramotiti oca i majku. Ove je riječi izgovorila tako dirljivo da je lady Margareta odmah zašutjela. – Onda, kuneš li se, upitao je biskup zvonkim glasom, – da si ti dijete koje ovi ljudi poznaju, a ne blizanka toga djeteta koja je stigla ovamo prikriti sestrino ubojstvo? Ponovno su svi okupljeni počeli mrmljati. – Moj gospodaru biskupe, rekao je grof, – pa zar ja ne poznajem te dvije djevojčice koje su pod mojom zaštitom? Ovo je Lea, no ponovno je bolesna od napornog putovanja na koje se morala zaputiti. U tom su trenutku pozornost svih nazočnih privukli Ţidovi koji su do tada bili u zatočeništvu. Prvi su u dvoranu ušli Meir i Fluria, a za njima Izak, liječnik te nekoliko drugih. Bilo ih lako prepoznati po ţutim oznakama koje su nosili i po tome što su se drţali zajedno. Rosa se istrgnula iz grofovih ruku i pritrčala majci. U suzama joj se bacila u zagrljaj i rekla tako glasno da su svi čuli:

– Osramotila sam te i učinila neizrecivu bol i ţao mi je. Moja sestra i ja neizmjerno te volimo, bez obzira na to što smo sada u kršćanskoj vjeri. Moţete li mi Meir i ti oprostiti? Nije pričekala da odgovore nego je zagrlila i Meira, a on ju je poljubio, premda je bio blijed od straha i bilo je očito da mu je sve što se dogaĎa odvratno. Lady Margareta pozorno je promatrala Rosu, a onda se okrenula kćeri i nešto joj šapnula. Mlada djevojka je odmah prišla Rosi, dok je ova grlila majku, i rekla: – Ali Lea, zašto nam nisi poslala poruku da se namjeravaš krstiti? ,,A kako sam mogla to učiniti? – upitala je Rosa kroz suze. – Kako sam ti mogla reći? Sigurna sam da razumiješ da sam takvom odlukom slomila srce svojim dragim roditeljima? I što su mogli učiniti osim poslati po grofove vojnike da me odvedu u Pariz, što su i učinili, i tamo sam se pridruţila sestri. Ali nikako nisam htjela da svi Ţidovi doznaju da sam tako gnusno izdala svoje drage roditelje. Nastavila je na isti način, ridajući tako gorko da nitko nije čuo da se ne koristi imenima i preklinjući sve okupljene da pokušaju razumjeti kako se osjećala. – Da nisam vidjela onu predivnu boţičnu svetkovinu, rekla je iznenada, igrajući se vatrom, – ne bih nikada razumjela zašto se moja sestra Rosa preobratila. Ali vidjela sam je i razumjela i kada je konačno sve bilo u redu, otišla sam da budem s njom. Misliš li da sam znala da će nekome pasti na pamet optuţiti mojega oca i majku da su mi naudili? Djevojka se sada počela braniti... – Mislile smo da si mrtva, moraš mi vjerovati, rekla je. Ali prije nego što je mogla nastaviti, Rosa je ozbiljno nastavila: – Ali kako si mogla posumnjati u dobrotu moje majke i oca? Ti, koja si bila u našem domu, kako si mogla i pomisliti da bi mi mogli nauditi? Lady Margareta i mlada djevojka odmahivale su glavom, mrmljajući kako su samo mislile da imaju pravo te da nisu ni za što krive. Zasad je sve bilo dobro. Ali sada je i otac Antoine progovorio tako da mu se glas odbijao od zidova. – Ovo je sjajna predstava, rekao je – ali svi mi dobro znamo da je Fluria, Elijeva kći imala blizanke, a te blizanke nisu zajedno došle ovamo kako bi je opravdale. Kako bismo mi zapravo trebali znati da ti nisi Rosa nego Lea? Posvuda su se začuli glasovi koji su samo isticali to pitanje. Rosa nije oklijevala. – Oče, obratila se svećeniku, – bi li moja sestra, krštena kršćanka, došla ovamo braniti moje roditelje da su oni oduzeli ţivot njezinoj sestri? Morate mi vjerovati, ja sam Lea. Jedino se ţelim vratiti sestri u Pariz, zajedno sa svojim zaštitnikom grofom Nigelom. – Ali kako bismo trebali znati što je istina? – upitao je i biskup. – Nisu li blizanke bile identične? – Mahnuo je Rosi da priĎe bliţe. U dvorani su prevladavala suprotna mišljenja. Ali ništa od toga nije me uznemirilo kao način na koji je lady Margareta istupila i stisnutih očiju zurila u Rosu. Rosa je ponovila biskupu da će se zakleti na Bibliju da je ona Lea. I njoj je sada bilo ţao što njezina sestra nije došla, ali joj nije palo na pamet da joj prijatelji ovdje neće vjerovati. Lady Margareta iznenada je povikala: – Ne! Ovo nije ista djevojčica. Ovo je njezina dvojnica, ali različitog srca i duha. Pomislio sam da će u dvorani nastati kaos. Sa svih strana čuli su se bijesni povici. Biskup je

odmah naredio tišinu. – Donesite Bibliju da se ovo dijete zakune, rekao je, ,,i donesite ţidovsku svetu knjigu na koju će se majka zakleti da je ovo njezina kći Lea. U tom su trenutku Rosa i majka razmijenile panične poglede. Rosa je ponovno briznula u plač i potrčala majci u naručje. Fluria je izgledala iscrpljena zatočeništvom i toliko slaba i nemoćna reći ili učiniti bilo što. Donijeli su knjige, premda nisam znao koju su točno donijeli kao – svetu knjigu Ţidova. I Meir i Fluria promrmljali su laţi koje su se od njih očekivale. Rosa je uzela veliku Bibliju uvezanu u koţu i odmah na nju poloţila dlan. – Kunem se, rekla je prigušenim glasom punim osjećaja, – svime u što vjerujem kao kršćanka da sam ja Lea, od majke Flurije i štićenica grofa Nigela te da sam ovamo došla osvjetlati majčino ime. Traţim da mi se dopusti otići s jamstvom da su moji ţidovski roditelji sigurni i da neće trpjeti nikakvu kaznu za moje otpadništvo. – Ne, kriknula je lady Margareta. – Lea nikada nije govorila s takvom lakoćom, nikada! U usporedbi s ovom ovdje bila je gotovo nijema. Kaţem vam, ovo nas dijete pokušava zavarati. Ona je sudionica u sestrinu ubojstvu. Na ove je riječi grof izgubio ţivce. Zavikao je glasnije od svih, osim biskupa. – Kako se usuĎujete dovoditi u pitanje moju riječ? – upitao je i bijesno pogledao u biskupa. ,,A vi, kako se usuĎujete opovrgavati moju tvrdnju da sam kršćanski zaštitnik obiju djevojčica koje se školuju pod nadzorom mojega brata? Godwin je istupio. – Moj gospodaru biskupe, molim vas, ne dopustite da se ovo nastavi. Vratite ove dobre Ţidove u njihove domove. Zar ne moţete zamisliti bol ovih roditelja koji su gledali kako im se obje kćeri preobraćaju na kršćanstvo? Ma koliko sam počašćen time što su me izabrale za učitelja, i ma koliko ih volim istinskom kršćanskom ljubavlju, ne mogu ne suosjećati s ostavljenim roditeljima. Nastupio je trenutak tišine koji je prekidalo tek mrmljanje pojedinaca dok su hodali ovamoonamo kroz gomilu, kao da igraju igre šaptanja. Činilo se da sada sve ovisi o lady Margareti i onome što će ona reći. I baš kada se ona spremala prosvjedovati upirući prstom u Rosu, pred gomilu je istupio stari Eli, Flurijin otac, i povikao. – Zahtijevam da me poslušate. Mislio sam da će se Godwin srušiti od straha. Fluria se stisnula u Meirovu zagrljaju. Svi su zašutjeli gledajući starca. Doista, hodao je uz Rosinu pomoć, dok nije stao licem u lice s lady Margaretom gledajući u nju slijepim očima. Rosa je stajala izmeĎu njih. ,,Lady Margareta, tajna prijateljice moje kćeri Flurije i njezina dobrog muţa Meira, kako se usuĎujete opovrgavati inteligenciju i razum jednog djeda? Ovo je moja unuka, prepoznao bih je svugdje bez obzira na to koliko njezinih dvojnica hodalo svijetom. Ţelim li zagrliti preobraćenicu? Ne, nikada, ali ovo je doista Lea. Prepoznao bih je i da se u ovoj sobi nalazi tisuću Rosa koje tvrde drugačije. Poznajem njezin glas, poznajem je na način na koji je nitko tko vidi ne moţe poznavati. Hoćete li osporiti moje sijede kose, moju mudrost, moju iskrenost, moju čast! – Posegnuo je za Rosom i ona mu je pala u zagrljaj. Stisnuo ju je uz sebe. – Lea, prošaptao je, – moja Lea. – Ali samo sam ţeljela... – progovorila je lady Margareta. – Tišina, rekao sam, odgovorio je Eli neizmjerno dubokim glasom, kao da je ţelio da ga svi u

dvorani čuju. – Ovo je Lea, i ja, cijeli ţivot upravnik ţidovskih sinagoga, potvrĎujem to. Ja to potvrĎujem. Da, ove kćeri su preobraćenice i njihovi ih sunarodnjaci Ţidovi moraju izopćiti. Zbog toga sam ogorčen i ljut, ali još me više ljuti tvrdoglavost kršćanke koja je uzrok otpadništva ovog djeteta. Da nije bilo vas ona nikada ne bi napustila svoje poboţne roditelje. – Učinila samo ono što... – Uništili ste srce doma i ognjišta, izjavio je. – A opovrgavate sada kada je prešla toliki put samo da bi spasila majku? Moja gospo, nemate ni trunke srca. A vaša kći, kakva je njezina uloga u svemu tome? Izazivam vas – dokaţite da ovo nije djevojčica koju poznajete. Izazivam vas da iznesete bilo kakav dokaz da ovo dijete nije Lea, Flurijina kći! – Svjetina je gromoglasno zapljeskala. Ljudi su mrmljali: – Stari Ţidov govori istinu – i: – Da, pa kako bi to mogli dokazati – te: – Poznaje je po glasu – i još stotine drugih varijanti. Lady Margareta briznula je u plač, tih u usporedbi s Rosinim suzama. – Nisam htjela nikomu nauditi, zakukala je odjedanput lady Margareta. Ispruţila je ruke prema biskupu: – Zbilja sam vjerovala da je dijete mrtvo i mislila da sam ja uzrok. Rosa se okrenula: – Gospo, umirite se, preklinjem vas, rekla je tihim glasom, oklijevajući. Svjetina se stišala, a ona je nastavila govoriti. I biskup je ljutito mahnuo svima da se smire dok su se svećenici počeli svaĎati meĎusobno, a otac Antoine bio je nijem od zaprepaštenja. Rosa je nastavila: ,,Lady Margareta, da nije bilo vaše dobrote, rekla je krhkim i njeţnim glasom, – nikada ne bih bila otišla pridruţiti se sestri u njezinoj novoj vjeri. Ono što ne moţete znati jest da su njezina pisma utrla put mojem odlasku s vama na boţičnu misu, ali vi ste zapečatili moje uvjerenje. Oprostite mi, oprostite mi svim srcem, molim vas, što nisam pisala i izrekla vam svoju zahvalnost. No, ponavljam – moja ljubav prema majci... Oh, zar ne razumijete? Preklinjem vas. Lady Margareta se više nije mogla opirati. Zagrlila je Rosu i ponavljala kako joj je ţao što je uzrokovala toliku bol. – Moj gospodaru biskupe, rekao je Eli, okrećući slijepi pogled prema sudu. – Hoćete li nam sada dopustiti da se vratimo u naše domove? Fluria i Meir napustit će ovdašnju ţidovsku zajednicu nakon svoje nesreće, što vjerujem razumijete, ali ponavljam kako ovdje nije bilo nikakvog zločina. A otpadništvom djece pozabavit ćemo se poslije, jer su ipak još... djeca. Lady Margareta i Rosa plakale su jedna drugoj u zagrljaju i nešto šaptale, a onda im se pridruţila i mala Eleanor. Fluria i Meir nijemo su stajali, gledajući scenu pred sobom, kao i liječnik Izak i ostali Ţidovi koji su bili zatočeni u tornju. Biskup je sjeo. Frustrirano je zamahao rukama. – Dobro onda. Gotovo je. Prepoznajete ovo dijete kao Leu. Lady Margareta gorljivo je kimala glavom. – Samo mi reci, rekla je Rosi, – da mi opraštaš, da mi opraštaš za bol koju sam učinila tvojoj majci. – Opraštam od sveg srca, odgovorila je Rosa i nastavila govoriti, ali sada su se svi u dvorani pokrenuli. Biskup je proces proglasio završenim. Dominikanci su ljutito gledali u sve upletene. Grof je odmah naredio svojim vojnicima da uzjašu i, ne čekajući ni trenutka, mahnuo Meiru i Fluriji da krenu s njim. Ja sam mirno stajao i promatrao. Vidio sam da se dominikanci drţe po strani i hladno mjerkaju nazočne. Meira i Fluriju odveli su iz dvorane, kao i starca, a onda je i Rosa otišla grleći lady Margaretu

i malu Eleanor. Sve tri su plakale. Pogledao sam kroz nadsvoĎeni izlaz i vidio da se cijela obitelj, uključujući i rabina Elija, penje u kola i kako Rosa posljednji put grli lady Margaretu. Preostali Ţidovi počeli su se spuštati niz brdo. Vojnici su već bili na konjima. Činilo mi se da sam se tek probudio iz sna kada me Godwin povukao za ruku: – Hajdemo, prije nego što se nešto promijeni. Odmahnuo sam glavom. – Idite, rekao sam. – Ostat ću ovdje. Ako bude daljnjih nevolja, moram biti ovdje. Htio se usprotiviti, ali sam ga podsjetio koliko je vaţno da i on uĎe u ona kola i ode. Biskup je ustao od stola, pa su on i u bijelo odjeveni svećenici iz katedrale nestali u jednom od predvorja. Svjetina je sada stajala u skupinama, podijeljena i bespomoćna, te promatrala kako kola odlaze praćena s obje strane grofovim vojnicima. Grof je jahao iza njih, uspravan, drţeći ruku na balčaku svojega mača. Okrenuo sam se i pošao prema izlazu iz dvorišta. Oni koji su malo zaostali mjerkali su mene i dominikance koji su pošli za mnom. Sve sam brţe i brţe hodao nizbrdo. Vidio sam Ţidove kako sigurno napreduju ispred mene i kako kola ubrzavaju. Iznenada su kola naglo ubrzala, a onda i pratnja. Za nekoliko trenutaka izaći će iz grada. Ubrzao sam korak. Ugledao sam katedralu i neki me instinkt usmjerio prema njoj. Čuo sam korake iza sebe. ,,A kamo ste vi krenuli, brate Toby!, upitao je otac Antoine ljutitim glasom. ,,U katedralu, zahvaliti, a kamo drugdje? Hodao sam koliko sam brzo mogao, a da ne trčim. Odjedanput su mi se dominikanci našli s obje strane, a s njima i dosta gradskih grubijana. Oni su cijeli prizor radoznalo i sumnjičavo pratili. – Vi to namjeravate tamo potraţiti utočište?, upitao je otac Antoine. – Mislim da to neće biti lako. Kada smo došli do podnoţja, okrenuo me i unio mi se u lice. – A sada da razjasnimo – tko ste vi, brate Toby? Vi ste došli ovamo suprotstaviti nam se i iz Pariza ste doveli dijete koje moţda i nije ono za koje se izdaje. – Svi ste čuli biskupovu odluku, odgovorio sam. – Da, jesmo, ta je odluka na snazi i sve će biti dobro, ali tko ste vi i odakle ste došli? Sada sam već mogao vidjeti veličanstvenu prednju stranu katedrale i krenuo sam ulicama u tom smjeru. Ponovno me ščepao, ali sam se istrgnuo. – Nitko nikada nije čuo za vas, rekao je jedan od braće, – nitko u našem samostanu u Parizu, nitko u Rimu, nitko u Londonu, a dopisivali smo se sa svima kako bismo bili sigurni da niste jedan od nas. – Nitko meĎu nama, objasnio je otac Antoine, – ne zna ništa o vama, putujući učenjače. Nastavio sam hodati i slušajući odzvanjanje njihovih koraka iza sebe, razmišljao sam. Vodim ih dalje od Meira i Flurije kao da sam čarobni frulaš. Na kraju sam stigao na trg pred katedralom, kada su me iznenada ščepala dvojica svećenika. – Nećete kročiti u tu crkvu dok nam ne odgovorite. Niste jedan od nas. Tko vas je poslao da se pretvarate da jeste? Tko vas je poslao u Pariz da dovedete natrag ovu djevojku koja tvrdi da je

svoja sestra? Posvuda uokolo mogao sam vidjeti mlade grubijane, djecu i ţene u gomili, a počele su se pojavljivati i baklje kako bi se razbila tmina zimskog poslijepodneva. Pokušavao sam se osloboditi, ali to je samo potaknulo ostale da me pomognu drţati. Netko mi je strgnuo koţnu torbu s ramena. – Pogledajmo kakva pisma i preporuke imate, predloţio je jedan od svećenika i istresao sve iz nje, pa su se po tlu raspršili zlatni i srebrni novčići. Gomila je glasno zaurlala. – Nemate odgovora? – upitao je otac Antoine. – Priznajete da ste varalica? I da smo svi cijelo vrijeme bili zabrinuti zbog pogrešnoga varalice? To smo tek sada shvatili? Vi niste dominikanski redovnik! Bijesno sam ga udario i odgurnuo, a onda se okrenuo prema vratima katedrale. Potrčao sam, no jedan od mladića čvrsto me ščepao i bacio tako snaţno na kameni zid crkve da je na trenutak sve oko mene postalo crno. Da je barem bilo zauvijek. Ali, to nisam mogao poţeljeti. Otvorio sam oči i vidio svećenike kako pokušavaju zadrţati podivljalu gomilu. Otac Antoine vikao je da je ovo bila njihova stvar te da će je oni sami riješiti. Ali svjetina nije htjela niti čuti. Ljudi su me povlačili za ogrtač i na kraju ga poderali. Netko me povukao za desnu ruku tako snaţno da sam u ramenu osjetio oštru bol. Još su me jedanput pritisnuli uza zid. Kroz treptaje sam vidio gomilu, dok se svjetlost svijesti u meni palila i gasila, a onda mi se polako pojavio strašan prizor. Svi svećenici bili su odgurnuti u pozadinu. Sada su me okruţivali čvrsti mladići i neke snaţnije ţene. – Nije svećenik, nije fratar, nije redovnik, varalica je! – dopirali su njihovi glasovi. I dok su me bacali i udarali te trgali moju odjeću, činilo se da kroz svjetinu razabirem neke likove. Te sam prilike poznavao. Bili su to ljudi koje sam ubio. A pokraj mene stajao je, ovijen plastom tišine kao da nije dio svjetine te posve nevidljiv nasilnicima koji su na meni iskaljivali svoj bijes, čovjek kojega sam nedavno ubio u Mission Innu. Pokraj njega bila je ona mlada plavokosa djevojka koju sam prije toliko godina ubio u Alonsovu bordelu. Promatrali su prizor, ali na njihovim licima nisam pročitao osudu ili likovanje, nego nešto pomalo tuţno. Netko me zgrabio za glavu. Lupali su mojom glavom o zid i mogao sam osjetiti kako mi se krv slijeva niz vrat i leĎa. Na trenutak nisam ništa vidio. Na čudnovat način sjetio sam se pitanja Malahiji, onoga na koje nikada nisam dobio odgovor: – Bih li mogao umrijeti u ovom vremenu? Je li to moguće? – Ali nisam ga zazvao. Dok sam popuštao pod kišom udaraca, osjećao sam udarce koţnih cipela po rebrima i trbuhu, i dok sam ostajao bez daha i dok me napuštao vid i dok mi je bol strujala glavom i udovima, molio sam jednu jedinu molitvu: Dragi Boţe, oprosti mi što sam te napustio.

POGLAVLJE ŠESNAESTO Dovoljno svijeta i vremena SANJAM. PONOVNO ČUJEM ONO PJEVANJE NALIK NA ODJEKE GONGA. Gubilo se dok sam polako dolazio k sebi. Nestajale su i zvijezde i beskrajno tamno nebo. Polako sam otvorio oči. Ništa me nije boljelo. Leţao sam na krevetu s baldahinom iznad uzglavlja – bio sam u Missionu Innu. Oko mene se nalazilo sve poznato pokućstvo u apartmanu. Jedan trenutak gledao sam u kockasti svileni pokrov i shvatio, i natjerao sebe da shvatim, da sam se vratio u vlastito vrijeme i da me ništa ne boli. Polagano sam sjeo. – Malahija? – pozvao sam ga. Nije bilo odgovora. – Malahija, gdje si? – Tišina. Osjetio sam kako će se svaki trenutak u meni nešto osloboditi i bio sam prestravljen. Još sam jedanput prošaptao njegovo ime, ali me nije iznenadilo kad sam ostao bez odgovora. Ipak, znao sam jedno – znao sam da su Meir, Fluria, Eli, Rosa, Godwin i grof sigurno napustili Norwich. Bio sam siguran u to. Negdje duboko u svojem zbunjenom umu čuvao sam viziju onih kola okruţenih vojnicima kako sigurno odmiču cestom prema Londonu. Ta se scena činila stvarnom kao i soba u kojoj sam se nalazio, a ova se soba činila posve stvarnom i pouzdano čvrstom. Pogledao sam se – bio sam sav zguţvan i neuredan. Na sebi sam imao jedno od mojih odijela – zelenosmeĎi sako i hlače s vestom odgovarajuće boje te bijelu košulju raskopčanu ispod vrata. Moja uobičajena odjeća. Posegnuo sam u dţep i otkrio da su mi tamo isti dokumenti koje sam imao kada sam došao ovamo, kao ja sam. Ne Toby O'Dare, naravno, nego pod imenom kojim sam se obično koristio kada bih se prerušen kretao uokolo. Gurnuo sam vozačku dozvolu ponovno u dţep, ustao i otišao u kupaonicu gdje sam se pogledao u zrcalo. Nije bilo nikakvih modrica, nikakvih tragova. Ali mislim da sam prvi put nakon mnogo godina doista pogledao u vlastito lice. Pogled mi je uzvraćao dvadeseto- smogodišnji Toby O'Dare. Zašto sam mislio da ću biti pun modrica i tragova? Zapravo nisam mogao vjerovati da sam još ţiv i nisam mogao vjerovati da sam preţivio ono što se činilo zasluţenom smrću ispred katedrale. I da mi se ovaj svijet nije činio jednako ţivim kao i onaj u kojem sam se do malo prije nalazio, bio bih pomislio da sanjam. Zbunjeno sam hodao po sobi. Vidio sam svoju koţnu torbu i shvatio koliko je nalikovala na onu koju sam nosio u 13. stoljeću. Tu je bilo i moje računalo, prijenosno računalo kojim sam se koristio isključivo za istraţivanje. Ali, kako su se te stvari našle ovdje? Kako sam ja tu dospio? Računalo, prijenosno Machintoshovo računalo bilo je otvoreno i uključeno, baš onako kako bih ga i ja ostavio nakon

korištenja. Prvi put mi je sinulo da je sve što mi se dogodilo moţda ipak samo san i nešto što sam izmislio. Jedino što takvo nešto nikako nisam mogao izmisliti. Ne bih mogao izmisliti Fluriju i Godwina, ili starog Elija i način na koji je preokrenuo suĎenje u presudnom trenutku. Otvorio sam vrata i izašao na terasu. Nebo je bilo jasno plavo, a toplina sunca grijala mi je koţu te se činilo da me miluje nakon tmurnog snjeţnog neba koje sam gledao posljednjih nekoliko tjedana. Sjeo sam za ţeljezni stol i osjetio povjetarac koji je razblaţivao sve jaču vrućinu – tu poznatu svjeţinu koja je nekako uvijek bila u zraku u juţnoj Kaliforniji. Naslonio sam se laktovima na stol i sagnuo glavu i uronio je meĎu dlanove. I zaplakao. Plakao sam tako snaţno da mi se tijelo treslo od jecaja. Bol koju sam osjećao bila je tako nepodnošljiva da je nisam mogao opisati ni samome sebi. Znao sam da ljudi prolaze pokraj mene, no nije me bilo briga što vide ili što misle. U jednom trenutku prišla mi je neka ţena i stavila mi ruku na rame. – Mogu li pomoći, tiho je pitala. – Ne, odgovorio sam, nitko ne moţe. Sada je sve gotovo. Zahvalio sam joj i uzeo njezinu ruku u svoju rekavši joj da je jako ljubazna. Nasmijala se i kimnula te nastavila dalje sa svojom skupinom turista. Nestali su niz spiralne stube. U dţepu sam našao priznanicu za automobil i sišao, izašao kroz predvorje te kroz nadsvoĎeni prolaz ispod zvonika. Dao sam priznanicu posluţitelju zajedno s novčanicom od dvadeset dolara i stajao tamo, ošamućen, gledajući uokolo kao da ništa od toga nikada prije nisam vidio – zvonik s mnogobrojnim zvonima, cinije6 koje su cvjetale uz vrtne staze i one visoke vitke palme koje su teţile prema nebu. Posluţitelj mi je prišao. – Gospodine, jeste li dobro? – upitao je. Obrisao sam nos. Shvatio sam da još plačem. Iz dţepa sam izvukao laneni rupčić i ispuhao nos. – Da, dobro sam, rekao sam. – Upravo sam izgubio gomilu bliskih prijatelja, rekao sam. – Ali nisam ih niti zasluţio imati. Nije znao što bi odgovorio i nisam mu to mogao zamjeriti. Sjeo sam u automobil i odvezao se onoliko brzo koliko sam smio, a da pritom ne ugrozim vlastiti ţivot, u Misiju Svetoga Ivana Kapistranskog. Sve što dogodilo prolazilo mi je kroz glavu kao na vrpci i nisam zapaţao ni breţuljke ni autocestu, a ni znakove. U srcu sam još bio u prošlosti, a automobilom sam upravljao vodeći se instinktima u sadašnjosti. Kada sam ušao u Misiju, beznadno sam se osvrnuo oko sebe i još jednom šapnuo: – Malahija. Nije bilo odgovora, a nitko mu nije bio ni najmanje sličan. U zgradi su se nalazile samo obitelji koje su se, kao i obično, šetale meĎu cvjetnim gredicama. Otišao sam ravno u kapelu Serra. Hvala Bogu, u njoj nije bilo mnogo ljudi, a i onih nekoliko se molilo. Dok sam hodao prema oltaru, zurio sam u svetište u kojem je s lijeve strane gorjelo oltarsko svjetlo i svim sam se srcem ţelio baciti na pod i moliti se, ali znao sam da bi mi drugi prišli da to učinim. 6 Cinija: cvijeće koje raste u SAD-u i Meksiku (nap. prev.).

Zato sam samo kleknuo u jednu od prvih klupa i ponovno izmolio molitvu koju sam izgovarao kada me svjetina napala. – Gospodine Boţe, molio sam se: – Ne znam je li sve ovo bilo san ili stvarnost. Samo znam da sam sada tvoj. I nikada više ne ţelim biti ništa drugo nego tvoj. Na kraju sam sjeo i tiho plakao valjda gotovo jedan sat. Nisam bio glasan, pa nisam privukao ničiju pozornost. A kada bi mi se netko pribliţio, spustio bih pogled i sklopio oči te bi samo produţili dalje zapaliti svijeće ili pomoliti se. Podignuo sam pogled prema svetištu i ispraznio um, ali su mi navrle mnoge misli. Najnemilosrdnija je bila ona da sam sada sam. Svi koje sam poznavao i volio svim srcem bili su izvan mojeg dosega. Više nikada neću vidjeti Godwina i Rosu. Više nikada neću vidjeti ni Meira i Fluriju. Znao sam to. Isto tako znao sam da nikada, nikada više neću moći vidjeti one koje sam doista poznavao i volio. Nisu više bili sa mnom – bili smo razdvojeni stoljećima, a tu nisam mogao ništa učiniti. I što sam više o tome razmišljao, to sam se češće pitao hoću li ikada više vidjeti Malahiju. Ni sam ne znam koliko sam dugo tamo ostao. U jednom sam trenutku shvatio da se spušta noć. Gospodinu sam ponavljao kako se kajem za svako zlodjelo koje sam učinio i kako, bez obzira na to jesu li me moţda anĎeli obmanuli iluzijama da bi mi pokazali koliko griješim, bez obzira na to jesam li doista bio u Norwichu i u Parizu, bez obzira na to jesam li stvarno bio tamo ili ne, nisam zasluţivao iskazanu milost. Konačno sam izašao i odvezao se ponovno u Mission Inn. Sada je već bio mrak jer je bilo proljeće i rano je padala noć. Ušao sam u apartman Amistad i počeo raditi na računalu. Nije bilo teško pronaći slike Norwicha, slike dvorca i katedrale, ali slike dvorca bile su potpuno drugačije od staroga normanskog dvorca koji sam vidio. Katedralu su proširili otkako sam je posjetio. U traţilicu sam upisao: – Ţidovi iz Norwicha – i pomalo prestravljeno pročitao cijelu strašnu pripovijest o mučeništvu Maloga Sv. Williama. Iznenada, drhtavim sam rukama upisao Meir od Norwicha. Bio sam zaprepašten kada je traţilica izbacila nekoliko članaka. Meir, pjesnik iz Norwicha, bio je stvarna osoba. Naslonio sam se, shrvan osjećajima. Dugo sam tako sjedio. Onda sam pročitao niz kratkih članaka iz kojih sam shvatio da je taj čovjek poznat samo po rukopisu pjesama na hebrejskome, rukopisu koji se čuva u Vatikanskom muzeju. Potraţio sam još mnogo imena, ali nisam našao ništa što bi se odnosilo na ono što se dogodilo. Nije bilo priče o ubojstvu još jednog djeteta. Tuţna priča Ţidova u Engleskoj u srednjem vijeku završila je godine 1290. kada su svi prognani s Otoka. Ponovno sam se zavalio u stolac. Dosta sam istraţivao i doznao kako je slučaj Maloga Sv. Williama bio prvi slučaj ritualnog ubojstva pripisan Ţidovima – optuţba koja će se ponavljati u srednjem vijeku, ali i poslije. Doznao sam i da je Engleska bila prva zemlja koja je protjerala sve Ţidove. I prije su ih proganjali i tjerali iz gradova i teritorija, ali Engleska je bila prva zemlja koja ih je prognala. Znao sam ostalo. Ţidove je stoljećima poslije ponovno pozvao Oliver Cromwell jer je bio uvjeren da se bliţi propast svijeta, a preobraćenje Ţidova u tome je trebalo odigrati veliku ulogu.

Ustao sam od računala bolnih očiju i svalio se na krevet. Spavao sam satima. Probudio sam se rano ujutro. Sat pokraj kreveta pokazivao je tri. To je značilo da je u New Yorku šest i da je Dobri Čovjek vjerojatno već za svojim radnim stolom. Otvorio sam mobitel, shvatio da se radi o ureĎaju na bonove kakvima sam se uvijek koristio, pa sam utipkao njegov broj. Čim sam mu začuo glas, rekao sam. – Slušajte, nikada više neću nikoga ubiti. Nikada više neću nikomu nauditi, ako to ovisi o meni. Više nisam ubojica. Gotovo je. – Sinko, htio bih da doĎeš, rekao je. – Zašto, da me moţete ubiti? – Srećko, pa kako moţeš pomisliti takvo što? – odgovorio je. Zvučao je posve iskreno, čak malo uvrijeĎeno. – Sinko, brinem se da bi mogao nauditi sam sebi. To me oduvijek zabrinjavalo. – Pa, eto za to se više ne trebate brinuti, rekao sam. – Sada se imam čime baviti. – A što bi to bilo? – Napisat ću knjigu o nečemu što mi se dogodilo. Oh, bez brige, nema nikakve veze s vama ili bilo čime što ste traţili od mene. Sve će to ostati tajna kao i dosad. Moţe se reći da sam prihvatio savjet Hamletova oca. Prepuštam vas nebesima. – Lišče, ti nisi baš pri sebi. – Upravo suprotno, jesam, rekao sam. – Sinko, koliko sam ti puta pokušao objasniti da cijelo vrijeme radiš za dobre momke? Moram li ti nacrtati? Radio si za svoju domovinu. – To ništa ne mijenja, rekao sam. – Ţelim vam sreću. I govoreći o sreći, htio bih vam reći svoje stvarno ime. Zovem se Toby O'Dare i roĎen sam u New Orleansu. – Sinko, što se to dogodilo s tobom? – Jeste li znali da se tako zovem? – Ne. Nismo ti mogli ući u trag u razdoblju koje je prethodilo tvojim prijateljima u New Yorku. Ali ne moraš mi sada to govoriti. Ionako to neću prenijeti dalje. Sinko, ovo je organizacija koju moţeš napustiti. Moţeš otići. Samo bih htio znati kamo. Nasmijao sam se. Nasmijao sam se prvi put nakon povratka. – Volim te, sinko, rekao je. – Da, znam to, šefe. I na neki način i ja volim vas. U tome je tajna. Ali, od mene nema koristi u onome što sada ţelite. Učinit ću sa svojim ţivotom nešto vrijedno truda, pa čak bude li to samo pisanje knjige. – Hoćeš li me povremeno nazvati? – Mislim da neću, ali s vremena na vrijeme moţete otići u knjiţaru, šefe. Tko zna? Moţda jednog dana na koricama jedne knjige pronaĎete moje ime. Moram ići. Htio sam reći... dobro, niste vi krivi za ovo što sam postao. Sve je to moje djelo. Na neki način ste me spasili, šefe. Mogao sam sresti nekoga puno lošijeg i to bi bilo mnogo gore od svega što se zapravo dogodilo. Sretno, šefe. Prekinuo sam vezu prije nego što je stigao išta reći. Sljedeća dva tjedna ţivio sam u Mission Innu. Na računalu sam pisao o svemu što se dogodilo. Pisao sam o Malahijinu dolasku i zapisao verziju mojega ţivota koju mi je on ispripovijedao.

Pisao sam i o svemu što sam učinio, najbolje što sam se mogao sjetiti. Opisivati Godwina i Fluriju bilo je toliko bolno da sam to jedva izdrţao, ali činilo se da je pisanje jedino što mogu raditi, pa sam nastavio. Na kraju sam uvrstio i bilješke s činjenicama o Ţidovima iz Norwicha, knjigama koje su se bavile tom temom i onom primamljivom činjenicom da je Meir, pjesnik iz Norwicha, zbilja postojao. Na kraju sam napisao i naslov knjige: Vrijeme anĎela. Bilo je četiri ujutro kada sam konačno završio. Izašao sam na terasu, mračnu i pustu te sjeo za ţeljezni stol, razmišljajući, čekajući da svane i da ptice počnu sa svojim neizbjeţnim cvrkutom. Mogao sam opet plakati, ali činilo se da više nemam suza. Ono što mi je bilo stvarno bilo je sljedeće: nisam znao je li se sve ono dogodilo ili ne. Nisam znao je li to bio san koji sam izmislio ili ga je netko drugi izmislio i okruţio me njime. Znao sam samo da sam se promijenio i da bih učinio sve, baš sve, da još jedanput vidim Malahiju i čujem njegov glas i da mu još jedanput pogledam u oči. Htio sam znati je li sve to bilo stvarno, ili prestati vjerovati u ono što nikako nisam uspijevao opovrgnuti, a to me dovodilo do ludila. Gotovo sam se sjetio nečega, ali nikada više neću znati čega. Počeo sam se moliti. Ponovno sam se molio Bogu da mi oprosti za sve što sam učinio. Razmišljao sam o likovima koje sam vidio u svjetini i od srca iskreno izmolio djelo kajanja za svakoga od njih. Čudio sam se da se još mogu sjetiti svakoga od njih, pa čak i onih koje sam ubio prije toliko godina. A onda sam se molio naglas: – Malahija, ne ostavljaj me. Vrati se, pa makar da mi daš neke smjernice o tome što da sada učinim. Znam da ne zasluţujem da se vratiš, ništa više nego što sam zasluţio i tvoj prvi dolazak. Ali sada te molim – ne ostavljaj me. AnĎele Boţji, moj čuvaru dragi, trebam te. Na tihoj, tamnoj terasi nije bilo nikoga da me čuje. Puhao je tek blagi proljetni povjetarac dok su se posljednje zvijezde gasile na maglovitom nebu. – Nedostaju mi svi oni koje sam ostavio iza sebe, nastavio sam mu govoriti, premda ga nije bilo. – Nedostaje mi tvoja ljubav i ljubav koju sam osjećao za sve njih, i sreća, čista sreća koju sam osjetio kada sam klečao u Notre Dame i zahvaljivao Nebesima na darovima koje su mi podarila. Malahija, ako je bilo stvarno, pa čak ako i nije, vrati mi se. Zatvorio sam oči. Slušao sam serafinove pjesme. Pokušao sam ih zamisliti ispred prijestolja Boţjega, vidjeti tu veličanstvenu svjetlost i slušati savršenu beskrajnu pjesmu hvale. Moţda sam u ljubavi koju sam osjećao za one ljude u dalekoj prošlosti čuo djelić te pjesme. Moţda sam je čuo kada su Meir i Fluria zajedno sa cijelom obitelji sigurno napustili Norwich. Dugo nisam otvarao oči. Svanulo je i boje na terasi bile su jasno vidljive. Gledao sam u grimizne geranije oko narančinih stabala u toskanskim posudama i razmišljao kako su prekrasne, kada sam shvatio da Malahija sjedi s druge strane stola. Smiješio mi se. Izgledao je isto kao i prvi put. Krhke graĎe, mekane raskuštrane crne kose i plavih očiju. Sjedio je s nogama sa strane, laktovima oslonjen o stol, gledajući u mene kao da to radi već dulje. Počeo sam se tresti. Podignuo sam ruke kao u molitvi, da prigušim uzbuĎeni uzdah i tiho rekao drhtavim glasom: – Hvala Nebesima. Tiho se nasmijao. – Obavio si sjajan posao, rekao je.

Rasplakao sam se. Plakao sam onako kao kada sam shvatio da sam se vratio. Sjetio sam se jedne rečenice iz Dickensa, i izgovorio je jer sam je već davno prije naučio napamet: – Nebo zna da se nikada ne trebamo sramiti svojih suza jer one su kiša koja natapa zasljepljujuću prašinu zemlje koja prekriva naša otvrdnula srca. Nasmiješio se na moje riječi i kimnuo. – Da sam čovjek i ja bih zaplakao, tiho je rekao. – To je više ili manje citat iz Shakespearea. – Zašto si ovdje? Zašto si se vratio? – Što misliš zašto? – upitao je. – Imamo drugi zadatak i nemamo baš vremena za gubljenje, ali postoji nešto što moraš učiniti prije nego što krenemo, i to odmah. Svih sam ovih dana očekivao da to napraviš. Ali ti si pisao priču koju si trebao napisati i sada ti nije jasno što bi trebao dalje učiniti. – Ali što bi to moglo biti? Dopusti da to učinim, a onda krećemo na naš sljedeći zadatak! – Bio sam previše uzbuĎen da ostanem sjediti, ali ostao sam, gledajući u njega s očekivanjem. – Zar nisi naučio ništa iz Godwinova odnosa prema Fluriji? – upitao je. – Ne znam na što točno misliš. – Nazovi svoju nekadašnju djevojku u New Orleansu, Toby O'Dare. Imaš desetogodišnjeg sina. A on bi htio da mu se otac javi.

Bilješka pisca Ova je knjiga plod mašte. No, stvarni dogaĎaji i stvarne osobe posluţili su kao inspiracija za neka zbivanja i likove. Meir od Norwicha bio je stvarna osoba i rukopis njegovih pjesama na hebrejskome nalazi se u Vatikanskom muzeju. O njemu se zna malo ili gotovo ništa, osim da je ţivio u Norwichu i da nam je ostavio rukopis s pjesmama. Opisao ga je V. D. Lipman u djelu Židovi srednjovjekovnog Norwicha koju je objavilo Ţidovsko povijesno društvo iz Londona. U toj se knjizi mogu naći Meirove pjesme na izvornome hebrejskom. Koliko znam, ta poezija nije nikada prevedena na engleski. Dopustite mi da još jedanput ponovim da je moja verzija Meira plod mašte, te da mi je namjera bila odati počast osobi o kojoj ne znamo ništa. Imena u romanu, osobito Meir, Fluria, Lea i Rosa imena su koja su se koristila meĎu Ţidovima iz Norwicha i preuzeta su iz teksta V. D. Lipmana te drugih izvora. Svi moji likovi plod su mašte. U Norwichu je ţivio i Izak – slavni ţidovski liječnik, no moj opis toga čovjeka u svemu je proizvod moje mašte. Norwich je tada imao i pravog šerifa kojeg je vjerojatno moguće identificirati uz pomoć povijesnih izvora, što vrijedi i za biskupa, ali nisam se ţeljela koristiti imenima ili drugim detaljima iz njihova ţivota jer su likovi u pripovijesti koja je plod moje mašte – izmišljeni. Postojao je i Mali Sv. William iz Norwicha, a tragična priča o Ţidovima optuţenima za njegovo ubojstvo nalazi se u Lipmanovoj knjizi, ali ju je prenio i Cecil Roth u knjizi Povijest Židova u Engleskoj, u nakladi Clarendon Pressa. Isto vrijedi i za Maloga Sv. Hugha iz Lincolna te za protuţidovske pobune oksfordskih studenata. U svojem sam se radu znatno oslanjala na Rothove i Lipmanove knjige. I mnogobrojna druga djela bila su mi neprocjenjiva pri pisanju knjige, uključujući Židove srednjovjekovnoga zapadnog kršćanstva od 1000. do 1500. koju je napisao Robert Chazan, a objavio Cambridge University Press te Židovi u srednjovjekovnom svijetu: o podrijetlu, 315.-1791. koju je napisao Jacob Rader Marcus, a objavio Hebrew Union College Press u Cincinnatiju. Dva druga vrijedna izvora bila su Život Židova u srednjem vijeku Israela Abrahamsa, koju je objavila Američka ţidovska naklada, te Srednjovjekovna židovska civilizacija: enciklopedija – koju je priredio Norman Roth, a objavio Routledge. Zavirila sam i u mnogobrojne druge knjige, no previše ih je pa ih neću nabrajati. Čitateljima koji se zanimaju za srednji vijek dostupni su mnogi izvori, uključujući i knjige o svakodnevnom ţivotu u to doba, pa čak i velike slikovnice s prizorima iz tadašnjeg ţivota namijenjene mladima, ali poučne svima. Tu su i knjige o srednjovjekovnim sveučilištima, gradovima, katedralama i ostalome. Osobito sam zahvalna Američkome ţidovskom društvu za njihova mnogobrojna izdanja o ţidovskoj povijesti i ţivotu. U ovoj knjizi nadahnuo me i Lew Wallace, autor Ben-hura koji je stvorio sjajan i nadahnut klasični roman u kojemu mogu uţivati i Ţidovi i kršćani. Nadam se da će i moja knjiga imati isti odjek meĎu kršćanima i Ţidovima, te čitateljima svih vjera i

onima koji vjeru odbacuju. Potrudila sam se dočarati točnu sliku sloţenih odnosa izmeĎu Ţidova i kršćana u tim opasnim vremenima i progonima Ţidova. Kako je istaknuo jedan znanstvenik, o Ţidovima u srednjem vijeku ne moţemo razmišljati samo u kontekstu njihovih patnji. MeĎu njihovim učenjacima su mnogi veliki mislioci i pisci, kao što su Majmonid i Rashi, koji su u ovom romanu spomenuti nekoliko puta. Danas su mnogi znanstvenici detaljno obradili i ţidovsku komunikaciju, organizaciju njihovih zajednica i druga područja njihova ţivota. I dalje se s velikim ţarom skupljaju informacije o ţivotu Ţidova u ranijim stoljećima. Što se tiče anĎela i njihove uloge u ljudskim ţivotima, upućujem čitatelja na knjigu spomenutu u ovom romanu – Anđeli oca Pascala Parenta, koju su objavili TAN Books and Publishers, Inc. i za mene je postala svojevrsna biblija dok sam radila na romanu. Zanimljiva mi je bila i knjiga Petera Kreefta Anđeli (i demoni) u nakladi Ignatius Pressa. Sjajan i poštovanja vrijedan izvor informacija o anĎelima i kršćanskim vjerovanjima jest i Summa theologiae Sv. Tome Akvinskoga. Htjela bih zahvaliti i Wikipediji – online enciklopediji zbog brzo pronaĎenih podatka o Norwichu, dvorcu u tom gradu i tamošnjoj katedrali te Majmonidu, Rashiju i Sv. Tomi. Pomogle su mi i neke druge internetske stranice, no neću ih pojedinačno navoditi. Htjela bih zahvaliti Mission Innu i Misiji Svetoga Ivana Kapistranskog zato što su stvarna mjesta koja su me nadahnula za ovu knjigu. Ovaj je roman napisan kako bi čitatelji u njemu uţivali, ali ako neke od vas potakne na daljnje istraţivanje, nadam se da će vam moje bilješke biti od koristi. Na kraju, dopustite mi da uključim svoju gorljivu molitvu: Anđele Božji, čuvaru moj, koga mi je za čuvara dao dobri Bog: danas i uvijek hvala ti. Anne Rice

Blagoslivljajte GOSPODINA anĎeli Njegovi koji ste silni krepošću, i vršite riječ Njegovu slušajući glas riječi Njegove. Blagoslivljajte GOSPODINA sve vojske Njegove, sluge Njegove, koji vršite volju Njegovu. Blagoslivljajte GOSPODINA po svim mjestima vladavine Njegove Blagoslivljaj dušo moja GOSPODINA. PSALAM 103 BIBLIJA KRALJA JAMESA