ANATOMIJA SKRIPTA

1. GLANDULA THYROIDEA Glandula tireoidea je endokrina ţlijezda smještena u prednjem dijelu vrata, ispred dušnika. IzgraĊena je od dva reţnja desnog i lijevog, lobus dekster et sinister. Ove reţnjeve povezuje istmus glandule tireoidee koji se nalazi u visini od 2-4. trahealne hrskavice. Nekada od istmusa polazi uski krak ţljezdanog tkiva koji dopire do hioidne kosti. To je lobus piramidalis koji predstavlja ostatak duktus tireoglosusa iz embrionalnog doba. O njemu treba voditi raĉuna kod izvoĊenja gornje traheotomije. Straţnji dijelovi medijalne površine reţnjeva tireoidne ţlijezde dolaze u odnos sa jednjakom i n. laringeus rekurensom koji teĉe u brazdi izmeĊu jednjaka i dušnika. Lateralno reţnjevi su u odnosu sa ţilno-nervnim snopom vrata kojeg ĉine a. karotis komunis-medijalno, v. jugularis internalateralno i n. vagus-u sredini i straga. Glandula tireoidea je povezana sa trahejom pomoću nekoliko fibroznih snopova koji su oznaĉeni kao ligamenta suspenzoria glandule tireoidee. Osim toga dijelovi m. sternotireideusa koji se spuštaju sa jeziĉne kosti i fiksiraju na kapsulu ove ţlijezde ĉine tzv. m. levator glandule tireoidee. Osim prethodno opisanog kompaktnog dijela ţlijezde, ĉesto nalazimo tzv. akcesorne tireoidne ţlijezde. Razlikujemo: 1.

glandule tireoidee akcesorije suprahioidee koje leţe iznad jeziĉne kosti,

2.

glandule tireoidee akcesorije infrahioidee koje leţe ispod jeziĉne kosti,

3.

glandule tireoidee akcesorije prehioidee koje leţe ispred jeziĉne kosti,

4.

glandule tireoidee akcesorije posteriores koje leţe izmeĊu traheje i ezofagusa i

5.

glandule tireoidee akcesorije inferiores koje se nalaze u toraksu, a smještene su ispred traheje. Tireoidna ţlijezda je dobro vaskularizirana. Arterijsku krv joj dovode dvije aa. tireoidee superiores, grane a. karotis eksterne, te dvije aa. tireoidee inferiores koje se odvajaju od trunkus tireocervikalisa, koji pripada a. subklaviji. Nekada imamo i petu tireoidnu arteriju. To je arterija tireoidea ima koja se odvaja od a. karotis komunis ili od trunkus brahiocefalikusa. Sa gornjih dijelova ţlijezde vensku krv odvode vv. tireoidee superiores koje se uljevaju u v. jugularis internu. Sa lateralnih strana idu vv. tireoidee medije koje se takoĊe uljevaju u v. jugularis internu. U donjim dijelovima ţlijezde formira se pleksus tireoideus impar iz kojeg odlazi v. tireoidea ima koja se uljeva u v. brahiocefaliku sinistru. Tireoidna ţlijezda luĉi tiroksin i trijod tironin. To su hormoni koji imaju veoma vaţnu ulogu u normalnom odvijanju metabolizma i regulaciji brojnih funkcija u organizmu (sazrijevanje nervnog sistema, rad srca itd).

2. TRACHEA Traheja ili dušnik je dio respiratorne cijevi koji se proteţe od donjeg ruba prstenaste hrskavice do mjesta gdje poĉinju bronhi. Proteţe se od 6. cervikalnog do 4. torakalnog pršljena. Mjesto gdje se dijeli na bronhe zove se bifurkacijo traheje I nalazi se u projekciji 4. torakalnog, odnosno procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena. Na traheji opisujemo cervikalni I torakalni dio. Cervikalni dio leţi u medijalnoj liniji, dok je torakalni pomaknut malo u desnu stranu. Na njenoj vanjskoj površini imamo jedno udubljenje koga ĉini glandula tireoidea. To je impresio tireoidea. Osim njega, malo poviše bifurkacije imamo otisak od arkusa aorte koji se zove impresio aortika. Što se tiĉe odnosa, sprijeda na cervikalni dio priljeţe istmus glandule tireoidee, potom jeprednji zid u odnosu sa pleksus tireoideus impar I venom tireoideom imom, te sa timusom. Straga je u odnosu sa ezofagusom. Lateralne strane pokrivaju reţnjevi štitne ţlijezde, a prema dolje lateralne strane su odnosu sa ţilno-nervnim snopom vrata koga ĉine arterija karotis komunis-medijalno, vena jugularis interna-lateralno i nervus vagus-u sredini i straga. U uglu izmeĊu traheje i ezofagusa teku nervi laringei rekurentes. Torakalni dio je smješten u gornjem medijatinumu.

Sprijeda ga kriţa vena brahijocefalika sinistra, a ispod toga trunkus brahijocefalikus, arterija karotis komunis sinistra i arkus aorte. Straga leţi nja jednjaku. Lijeva strana torakalnog dijela je u odnosu sa pleurom medijastinalis, nervus laringeus rekurensom i arkusom aorte. Desna strana torakalnog dijela je takoĊe u odnosu sa pleurom medijastinalis, sa venom kavom superior i venom azigos. U graĊi traheje imamo: 1. tunika fibroelastika koja se proteţe korz cijelu traheju. U nju su uloţene hrskavice traheje, a dio ove tunike fibroelastike koji spaja dvije hrskavice zove se lig. anulare. 2. kartilagines traheales, odnosno hrskavice traheje imaju oblik nepotpunih prstenova koji su otvoreni prema natrag. Imai ih 16-20. Zadnja hrskavica posjeduje izdanak koji ide prema dolje i podupire tzv. trahealni greben. Ovaj greben dijeli struju zraka i rasporeĊuje je u odgovarajući bronh. 3. tunika muskularis nalazi se na straţnjem zidu koji se oznaĉava kao parijes membranaceus. 4. tunika mukoza-sluznica je blijedocrvena i u lamini propriji posjeduje mnogobrojne ţlijezde nazvane glandule traheales.

3. SINUS PARANASALES Paranazalni sinusi su pneumatizirani prostori koji se nalaze uz nosnu duplju i sa njom komuniciraju. Ima ih 4: sinus spfenoidalis, maksilaris, frontalis i etmoidalis. Sinus sfenoidalis je smješten u trupu klinaste kosti, i jednom pregradom, septum sinuum sfenoidalium podijeljen je na dva dijela koji ne moraju biti jednaki. Nekada postoji i više pregrada koje sfenoidalni sinus dijele na više odjeljaka. Sfenoidalni sinusi, kada su jako razvijeni šalju svoje produţetke prema malim i velikim krilima, te pterigoidnim narastcima, što moţe uzrokovati komplikacije pri upalama i operativnim zahvatima u ovom podruĉju. Aperturae sinus sfenodalis se nalaze u malim koštanim školjkama zvanim conhae sfenoidales (osicula Bertini), koje su najprije samostalne, a potom srastu sa klinastom kosti. Sinus sfenoidalis e otvara preko recesus sfenoetmoidalis u gornji nosni hodnik. Kroz sfenoidalni sinus se moţe pristupit na hipofizu, što se oznaĉava kao transfenoidalni pristup. Sinus maxillaris je koštana šupljina ispunjena zrakom i obloţena sluznicom nosne duplje. Ima kao i trup gornje vilice oblik trostrane piramide sa bazom prema medijalno i vrhom prema lateralno. Koštani zidovi maksilarnoga sinusa predstavljeni stranama na trupu gornje vilice. Na medijalnom zidu sinusa koji ujedno predstavlja njegovu bazu, nalazi se trokutasti procjep hiatus maksilaris koji je pomoću nastavaka triju susjednih kostiju podijeljen na tri manja, sekundarna otvora, prednji, srednji i straţnji. Jedino je srednji prolazan, dok su prednji i straţnji zatvoreni sluznicom nosne duplje oznaĉenom kao fontikuli nasales. Pomenuti narastci susjednih kostiju koji uĉestvuju u suţavanju hiatusa maksilarisa su: odozgo, procesus uncinatus osis etmoidalis, straga, procesus maksilaris osis palatini i odozdo, procesus etmoidalis conhae nasalis inferioris. Otvor koji ostaje prohodan ima polumjeseĉast oblik te je nazvan hiatus semilunaris. On se otvara u meatus nasi medius. Osim centralne šupljine sinus maxillaris posjeduje i ĉetiri produţetka ili recesusa i to: recesus zigomatikus prema istoimenom narastku, recesus frontalis prema procesusu frontalisu, recesus palatinus prema procesusu palatinusu i recesus alveolaris prema alveolarnom narastku. Od njih je sa praktiĉnog aspekta najznaĉajniji recessus alveolaris koji se pruţa iznad korijenova predkutnjaka i kutnjaka, a izuzetno iznad korijena oĉnjaka. Korijenovi zuba preko ovog recesusa imaju blizak odnos sa sinusnom šupljinom, a ĉesto svojim vrhovima strše u nju. Najbliţe odnose sa sinusom imaju korijenovi prvog i drugog kutnjaka, te umnjak, ĉime se objašnjava mogućnost prenosa patoloških procesa sa korijenova ovih zuba na sinus maxillaris, kao i mogućnost prodiranja njihovih zalomljenih dijelova u šupljinu

sinusa prillikom ekstrakcija (vaĊenja zuba). Kroz šupljinu maksilarnog sinusa ĉesto se pruţaju parcijalne ili Underwood-ove i totalne pregrade, koje maksilarni sinus dijele na tzv. akcesorne sinuse. Ove pregrade imaju veliki znaĉaj pri operacijama maksilarnog sinusa. U unutrašnjosti frontalne kosti, na mjestu koje odgovara glabeli i supercilijarnim arkusima, ĉeona kost je pneumatizirana, odnosno posjeduje šupljinu, sinus frontalis. On se otvara na donjoj strani kosti, na apertura sinus frontalis. Obiĉno je podijeljen na dva dijela (koji ne moraju biti simetriĉni) pregradom, septum sinuum frontalium. Moţe postojati više pregrada koje ĉeoni sinus dijele na više odjeljaka. Volumen mu varira od 5 do 25 cm³, a u sluĉajevima maksimalne razvijenosti ĉeoni sinus se pruţa prema gore sve do tjemene kosti, a dolje i nazad do malih krila klinaste kosti. Komunicira sa srednjim nosnim hodnikom preko infundibuluma. Etmoidalni sinus se sastoji od tankih koštanih lamela koje meĊusobno ograniĉavaju veći broj šupljina zvanih etmoidalne odajice, celulae etmoidales. Odajice su obloţene sluznicom nosne duplje i sve skupa ĉine sinus etmodalis. Neke od ovih odajica pripadaju iskljuĉivo etmoidalnoj kosti i nalaze se u unutrašnjosti labirinta. Druge su u vidu poluodajica, te budu nadopunjene i zatvorene susjednim kostima sa kojima grade potpune koštane odajice. S obzirom na svoj poloţaj celulae etmoidales se dijele na prednje, srednje i straţnje. Prednje, celulae etmoidales anteriores i srednje, celulae etmoidales mediae otvaraju se u meatus nasi medius, a straţnje, cellulae ethmoidales posteriores u meatus nasi superior.

4. NASUS EXTERNUS Vanjski nos ima oblik trostrane piramide. Na njemu opisujemo basis nasi koja leţi na licu, te prelazi na obraze, potom vrh, apeks nasi koji je slobodan i okrenut prema dolje i naprijed, te tri ploštine, od kojih je jedna donja, a dvije lateralne. Na donjoj ploštini nalaze se otvori, nares ili aperture nasales eksterne, koji su odjeljeni sa pars mobilis septi nasi. Lateralne ploštine u donjoj polovini pokazuju jednu brazdu, sulkus alaris, ĉiji je konkavitet okrenut prema gore i natrag. Dio lateralne ploštine koji se nalazi ispred i ispod ove brazde naziva se krilo nosa ili ala nasi. Mjesto gdje nos prelazi u ĉelo oznaĉava se kao radiks nasi. Od radiksa do apeksa proteţe se dorzum nasi. Osnovu vanjskog nosa ĉine koštani i hrskaviĉni skelet. Na njega se prislanjaju mišićni sloj, potkoţno tkivo i koţa. Koštanu osnovu vanjskog nosa ĉine procesus frontalis maksile i osa nasalia. Hrskaviĉnu osnovu predstavljaju kartilago nasi lateralis, kartilago alaris major, kartilagines alares minores i kartilagines alares akcesorije.

5. HYPOPHYSIS CEREBRI Hipofiza (hypophysis s. glandula pituitaria) je mala endokrina ţlijezda koja se nalazi na ventralnom dijelu hipotalamusa sa kojim je povezana svojom peteljkom ili infundibulumom. Smještena je u hipofiznoj udubini (fossa hypophysialis) na gornjoj strani trupa klinaste kosti, a izmeĊu desnog i lijevog sinus cavernosusa. Gornja strana trupa klinaste kosti izmeĊu tuberculuma i dorsuma sellae je u cjelini oblikovana kao tursko sedlo, pa se i zove sella turcica. Udubina u kojoj je smještena hipofiza pokrivena je duplikaturom tvrde moţdane opna zvanom diaphragma sellae, koja u sredini posjeduje otvor za prolaz infundibuluma. Iznad hipofize nalaze se hipotalamus i optiĉka hijazma. Teţina joj varira od 0,3 do 0,8 grama. Hipofiza se sastoji iz dva osnovna dijela, adeno i neurohipofize, koji se razlikuju kako po razvoju, tako i po graĊi i funkciji. Adenohipofiza je ektodermalnog porijekla, a neurohipofiza po svom razvoju pripada diencefalonu. Adenohipofiza se najvećim dijelom nalazi u sella turcica, a manjim dijelom iznad diaphragmae sellae. Zauzima ĉetiri petine hipofize. Sastoji se od tri dijela: prednji (pars anterior), srednji (pars intermedia) i straţnji dio (pars

infundibularis). Pars anterior zauzima rostralni dio hipofizne udubine i predstavlja najveći i najvaţniji dio adenohipofize. Pars intermedia se nalazi na granici izmeĊu adeno i neurohipofize, dok pars infundibularis predstavlja supraselarni nastavak adenohipofize koji u vidu nepotpune ogrlice obuhvata gornji dio infundibuluma. U ovom dijelu adenohipofize nalazi se jedan dio primarne kapilarne mreţe, te završeci aksona iz pojedinih jedara hipotalamusa. Adenohipofizni hormoni su u zavisnosti od njihove hemijske graĊe, grupisani u tri klase: glukoproteinski, mamosomatotropni i opiomelanokortni hormoni. Glukoproteinski hormoni (tiro-stimulirajući – TSH, luteinizirajući – LH i folikulostimulirajući – FSH). Tiro – stimulirajući hormon (TSH) djeluje na folikularne ćelije štitne ţlijezde koje pod njegovim uticajem izluĉuju hormon tiroksin. Folikulo – stimulirajući hormon (FSH) potiĉe rast folikula u ovarijumu, a kod muškaraca aktivira spermatogeni epitel testisa.Luteinizirajući hormon (LH) uzrokuje ovulaciju, dok kod muškaraca stimulira intersticijske (Leydig-ove) ćelije na sekreciju testosterona Mamosomatotropni hormoni (somatotropni hormon – STH; i prolaktin) Somatotropni hormon (STH) stimulira rast tijela nakon roĊenja. Prolaktin potiĉe razvoj mljeĉne ţlijezde i laktaciju. U skupinu opiomelanokortnih hormona spadaju adrenokortikotropni (ACTH) i melanostimulirajući hoormon (MSH).Adrenokortikotropni hormon (ACTH) stimulira sekreciju glukokortikoida iz kore nadbubreţne ţlijezde, a u nešto manjoj mjeri i sekreciju mineralokortikoida. Funkcija melanostimulirajućeg hormona kod ĉovjeka nije poznata. Neurohipofiza je dio pituitarne ţlijezde koji se razvija iz diencefalona. Sastoji se iz tri dijela: eminentia mediana, infundibulum i pars posterior. Eminentia mediana se nalazi na granici sa hipotalamusom. Ona obuhvata gornji dio infundibuluma na ventralnom zidu treće moţdane komore. U njoj se nalazi proksimalni dio tzv. portalnog krvotoka hipofize, potom završeci aksona peptidergiĉkih neurona iz jedara hipotalamusa na ĉijim se krajevima luĉe releasing i inhibiting hormoni, te završeci dopaminergiĉkih aksona tuberoinfundibularnog trakta iz nc. arcuatusa. Infundibulum, zajedno sa pars infundibularisom adenohipofize ĉini peteljku ĉitave hipofize. Pars posterior se nalazi u kaudalnom dijelu sellae turcicae. Ĉine ga pituciti, brojni kapilari, te aksonski završeci koji uglavnom potiĉu iz magnocelularnih jedara hipotalamusa. Na fenestriranim kapilarama partis posterioris završavaju aksoni iz magnocelularnih jedara hipotalamusa ( nc. supraopticus i nc. paraventricularis) koji prethodno formiraju tr. hypothalamohypophysialis. Na aksonskim terminalima oslobaĊaju se oksitocin i antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin. Oksitocin je hormon kojeg stvaraju magnocelularni neuroni paraventrikularnog jedra hipotalamusa. Ovaj hormon ima dva glavna fiziološka uĉinka: podstiĉe otpuštanje mlijeka iz dojke i uzrokuje kontrakciju glatke muskulature materice za vrijeme poroĊaja. Antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin stavaraju magnocelularni neuroni supraoptiĉkog jedra hipotalamusa. On djeluje na permeabilnost distalnih tubula bubrega u smislu povećanja reapsorpcije vode i elektrolita iz primarnog urina u cirkulaciju. Hipofizu vaskulariziraju aa. hypophysiales superiores et inferiores koje se odvajaju od supraklinoidnog i kavernoznog segmenta a. carotis internae. Eminentiu medianu i gornji dio infundibuluma opskrbljuju gornje hipofizarne arterije koje u pomenutim strukturama prave tzv. primarni kapilarni splet. Kapilari u ovom spletu su fenestrirani i u kontaktu su sa peptidergiĉnim i dopaminergiĉnim aksonima iz hipotalamusa. Kapilari iz primarnog kapilarnog spleta se spajaju i formiraju duge portalne sudove koji se spuštaju kroz infundibulum do adenohipofize. Od ovih sudova u adenohipofizi se formira sekundarni kapilarni splet. Portalne krvne ţile hipofize, su sliĉno v. portae u jetri, umetnute izmeĊu dva kapilarna spleta, jednog u eminentia mediana i drugog u adenohipofizi. Portalni krvotok hipofize je dio tzv. neurovaskularne mreţe preko koje hipotalamus djeluje na izluĉivanje hormona

adenohipofize (preko releasing i inhibiting hormona). Donje hipofizarne arterije snabdjevaju neurohipofizu.Vensku krv iz hipofize skupljaju tzv. hipofizarne vene koje se uljevaju u sinus cavernosus. 6. PLUĆNI ACINUS Dio pluća koji u sebi sadrţi elemente nastale diobom terminalnog bronhiola naziva se plućni acinus. Naime terminalni bronhiolus se dijeli prvo na dvije grane, nazvane bronhioli respiratori, koji po zidovima imaju male mjehuriće, odnosno alveole. Svaki bronhiolus respiratorius dijeli se dalje na dvije ili tri grane, što se ponavlja tri do ĉetiri puta. Konaĉni produkti tog djeljenja su cjevĉice nazvane duktuli alveolares, ĉiji je zid ispunjen alveolama. Svaki duktus alveolaris zvršava dijeleći se na 2 slijepa kraja. Dakle svi ovi pobrojani elementi ĉine plućni acinus. On ima oblik piramide kojoj je baza okrenuta prema površini pluća, a u podruĉju vrha ulazi terminalni bronhiolus. Acinusi su meĊusobno odjeljeni sa vezivom koje ĉini interacinozna septa. 10-20 acinusa ĉini plućni reţnjić, lobulus pulmonis. Ovi plućni reţnjići su odjeljeni debljim vezivnim pregradama koje ĉine interlobularna septa.

7. PULMO DEXTER Desno pluiće ima tri reţnja. To su lobus superior, medius et inferior. Lobus superior i medius odjeljuje fisura horizontalis koja ide tokom 4. rebra. Lobus medius i inferior odjeljuje fisura oblikva koja ima gotova identiĉan tok kao i ona sa desne strane. Lobus superior se sprijeda proteţe 3-4 cm iznad klavikule do 4. rebra. Straga ide od 7. cervikalnog do procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena. Lobus medius ide od 4. do granice izmeĊu 6. i 7. rebra. Ovaj reţanj ne vidimo sa straţnje strane. Lobus inferior nalazimo samo sa straţnje strane. Proteţe se od 3. do procesus spinosusa 9. ili 10. torakalnog pršljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu desnog pluća, bronh se nalazi najviše gore, ispod njega su arterije pulmonales, dok se ispod arterija nalaze vene pulmonales.

8. PULMO SINISTER Lijevo pluće ima dva reţnja: lobus superior et lobus inferior. Ova dva reţnja su odvojena pomoću fisure oblikve. Fisura oblikva zapoĉinje straga u visini procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena, potom ide koso od natrag i gore prema naprijed i dolje, te završi na spoju koštanog i hrskaviĉnog dijela 6. rebra. Zbog kosog toka fisure oblikve, sprijeda ćemo vidjeti samo lobus superior, a straga mali dio lobus superiora i lobus inferior. Lobus superior se sprijeda proteţe 3-4 cm iznad klavikule do granice izmeĊu 6. i 7. rebra. Straga ide od 7. cervikalnog do procesus spinosus 3. torakalnog pršljena. Lobus inferior vidimo samo straga. Proteţe se od procesus spinosus 3. do procesus spinosus 9. ili 10. torakalnog pršljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu lijevog pluća bronh se nalazi u sredini i straga, ispod njega su vene pulmonales, a iznad i ispred bronha su arterije pulmonales. 9. VENTRICULUS SINISTER Lijeva komora ima dosta deblje zidove od desne jer pokreće veliki ili somatski krvotok. Ima oblik konusa, zbog debljine svojih zidova, za razliku od desnog koji je spljošten jer se akomodira prema lijevom ventrikulu. Izlazni dio lijevog ventrikula je postavljen straga i upravljen prema desno, tako da se aorta i trunkus pulmonalis kriţaju. Kao i kod desnog ventrikula, tako je i kod lijevog ulazni dio hrapav, a izlazni gladak. Na bazi lijevog ventrikula nalazimo dva otvora. To su ostium venozum sinistrum koji je zatvoren sa valva bikuspidalis ili mitralis i ostium arteriozum sinistrum ili ostium aorte koji je zatvoren sa valva aorte. 10. ATRIUM DEXTRUM Desni atrij je izduţen u smjeru od gore prema dole, što odgovara ulasku velikih vena u njega. Prednji dio desnog atrija ĉini aurikula dekstra u koj se nalaze mnogobrojni mišićni snopovi nazvani trabekule karnee. Desna aurikual je u embrionalno doba bila pravi atrij, dok je sadašnji atrij tada bio samo proširenje šupljih vena oznaĉeno kao sinus venarum kavarum. Granicu izmeĊu aurikule dekstre i atrija ĉini greben, krista terminalis, koja ide od naprijed i lijevo prema natrag i desno i odgovara sulkusu terminalisu na vanjskoj strani. Sa gornje strane u desni atrij ulazi

vena kava superior, a sa donje vena kava inferior. IzmeĊu ulaza ovih vena nalazi se izboĉenje, tuberkulum intervenozum, koji sprijeĉava sudar krvnih struja iz ove dvije vene. Ušće vene kave inferiorm ima svoju valvulu, valvula vene kave inferior. Ispod nje nalazi se ušće sinus koronariusa sa svojom valvulom. Još više prema dolje nalazimo desno atrijoventrikularno ušće, koje vodi u desni ventrikul. IzmeĊu ušća vene kave inferior i desnog atrijiventrikularnog ušća nalaze se otvori malih srĉanih vena, foramina venarum minimarum. Od valvule vene kave inferior prema prednjeg kraju lijevog zida proteţe se nabor endokarda koga ĉini jedan fibrozni snop nazvan tendo Todari. On je vaţan za odreĊivanje poloţaja Ašof-Tavarinog ĉvora. Lijevi zid desnog atrija ĉini septum interatrijale koji ga odvaja od lijevog atrija. Na njemu sa nalazimo jedno udubljenje nazvano fosa ovalis, koja je ostatak ovalnog otovra iz embrionalnog doba. Fosa ovalis je omeĊena sa limbus fose ovalis. Inaĉe foramen ovale koji postoji u embrionalno doba povezuje desni i lijevi atrij. Naime krv u tom periodu ne ide u desni ventrikul, jer embrio ne diše.

11. MORFOLOGIJA SRCA Srce ima oblik konusa, odnosno jedne trostrane piramide na kojoj opisujemo, vrh, bazu i tri strane. Od ove tri strane, jedna je prislonjena uz prednji zid toraksa, te se zove facijes sternokostalis. Druga je okrenuta prema natrag i dole i leţi na dijafragmi, pa je nazivamo facijes dijafragmatika. Treća strana je u kontaktu sa lijevim plućem, te je oznaĉena kao facijes pulmonalis. Rub izmeĊu facijes dijafragmatike i sternokostalis je dobro iraţen. Oznaĉavamo ga margo dekster ili akutus. Na lijevoj strani nema izrazitog ruba, nego se kao rub uzima ĉitava facijes pulmonalis, koja ĉini tupi rub, nazvan margo obtuzus. Margo akutus i obtuzus su uslovljeni graĊom komora. Naime, desna komora je tanja nego lijeva, te se kod kontrakcije srca moţe jaĉe pregnuti, ĉime pravi oštri rub ili margo akutus. Srca je izvana jednom popreĉnom brazdom zvanom sulkus koronarius podjeljeno na dva dijela: ventrikularni (komorni) i atrijalni (pretkomorni) dio. Na ventrikularnom dijelu sprijeda se nalazi sulkus interventrikularis anterior, koji ide prema vrhu srca, dolazeći nešto desno od samog vrha. Na straţnjoj strani nalazi se druga brazda, sulkus interventrikularis posterior, koji takoĊe dolazi nešto desno od vrha ili apeksa srca. Ove dvije brazde se sastaju i ĉine usjek, incisura apicis kordis. Lijevo od ove incisure je dio srca koji pripada lijevom ventrikulu i koji se palpira u 5. interkostalnom prostoru, 1 cm medijalno od mamilarne linije kao srĉani udarac ili iktus kordis. Na prednjoj strani ventrikularnog dijela srca, desno od sulkus interventrikularis anteriora nalazi se konus arteriozus ili infundibulum od kojeg odlazi trunkus pulmonalis. Na atrijalnom dijelu srca razlikujemo desni i lijevi atrij. Sa desne strane nalazi se aurikula dekstra koja je u embrionalno doba predstavlja pravi atrij. Isto tako sa lijeve strane vidimo aurikulu sinistru. Obje aurikule obuhvataju velike arterijske krvne ţile. Atriji su meĊusobno odjeljeni sa vanjske strane jednom brazdom nazvanom sulkus interatrijalis. U desni atrij ulaze vena kava superior i inferior, te sinus koronarius. Na granici izmeĊu ovih krvnih ţila i aurikule dekstre nalazi se sulkus terminalis atrii dekstri. U lijevi atrij ulazi 4-5 pulmonalnih vena. Baza srca sa svom krvnim ţilama na njoj ĉini srĉanu krunu ili koronu kordis.

12. PLEURA PARIETALIS Pleura parijetalis oblaţe unutrašnju površinu šupljine u kojoj se nalaze pluća. Dijelimo je na pleuru kostalis, pleuru medijastinalis i pleuru dijafragmatiku.

Pleura kostalis oblaţe unutrašnju površinu rebara, meĊurebarnih prostora i jednog dijela sternuma. Sa njima je povezuje fascija endotoracika. Pleura medijastinalis je razapeta izmeĊu prednjeg zida toraksa i kiĉme. Ona ĉini lateralne zidove medijatinuma. U podruĉju plućnog korijena duplikatura pleure medijastinalis formira tzv. mezopneumonijum. On u svom gornjem dijelu meĊu svojim listovima sadrţi plućni korijen, dok ispod plućnog korijena listovi pleure medijastinalis priljeţu jedan uz drugog i formiraju lig. pulmonale, koji se proteţe do dijafragme. Pleura dijafragmatika pokriva kupulu dijafragme, odnosno lateralne dijelove dijafragme koji nisu pokriveni perikardom. Onaj dio pleure parijetalis koji se izdiţe iznad prvog rebra zove se kupula pleure. Ona se straga projektuje u nivou 7. cervikalnog pršljena. Kupulu pleure ispunjava plućni vrh, a ona ima veoma vaţan odnos sa arterijom subklavijom.

13. ENDOCARDIUM Endokard je glatka membrana, debljine 20-50 mikrona koja pokriva unutrašnju stranu srĉanog zida. Na venoznim i arterijskim ušćima endokard se previje na kuspise i semilunarne valvule, te ih obavija sa obje strane. Endokard ima tri sloja: 1.

Endotel, kojeg ĉini jedan sloj ploĉastih stanica,

2.

Lamina proprije je sloj vezivnog tkiva. Dijeli se na subendotelijalni sloj vezivnog tkiva, potom stratum intermedium sa tankim elastiĉnim nitima i vanjski sloj sa debelim elastiĉnim nitima, te manje ili više glatkih mišićnih niti,

3.

Stratum subendokardijale je takoĊe vezivni sloj koji povezuje endokard sa miokardom. U njemu nalazimo krvne ţile i nerve, ĉime se razlikuje od lamine proprije.

14. PERICARDIUM Perikard je vreća koja obavija srce i poĉetne dijelove velikih krvnih ţila. Kod perikarda razlikujemo dva lista: fibrozni-perikardium fibrozum i serozni-perikardium serozum. Fibrozni perikard je vreća izgraĊena od gustog vezivnog tkiva. Ima oblik konusa sa bazom prema dolje i vrhom prema gore. Baza mu leţi na dijafragmi u podruĉju prednjeg lista centrum tendineuma. Fibrozni perikard je fiksiran za zidove grudnog koša slojem vezivnog tkiva koji potiĉe od fascije endotoracike. Taj sloj je oznaĉen kao epiperikardijalno vezivno tkivo. Osim njega, u fiksaciji fibroznog perikarda uĉestvuju i odreĊeni ligamenti. Razlikujemo lig. sternoperikardijakum superius (izmeĊu straţnje strane manubrijuma sterni i perikarda) i lig. sternoperikardijakum inferius, koji se nalazi u blizini apeksa srca. Pored sternoperikardijaĉnih ligamenata, perikard fiksiraju i perikardijakofreniĉni i vertebroperikardijaĉni ligamenti. Ligamenta perikardijakofrenika su razapeta izmeĊu

dijafragme

i perikarda.

Postoje prednji, medijalni i lateralni ligament. Ligamenta

vertebroperikardijaka povezuju perikard sa kiĉmenim stubom. Serozni perikard ima dva parijetalni i visceralni list. Parijetalni list oblaţe unutrašnju stranu fibroznog perikarda. Visceralni list oblaţe srce i poĉetne dijelove velikih krvnih sudova, te ĉini tuniku externu kordis ili epikard. Visceralni list oblaţe arterijske krvn ţile potpuno, a venozne djelimiĉno. IzmeĊu visceralnog i parijetalnog lista seroznog perikarda nalazi se šupljina oznaĉena kao kavitas perikardiaka. Ova šupljina u normalnim okolnostima sadrţi malo serozne tekućine, dok se u patološkim sluĉajevima u njoj moţe naći i do do 2 litra teĉnosti. Veća koliĉina teĉnosti u kavitas perikardijaka ometa normalan rad srca, što se oznaĉava kao tamponada srca.

15. VENTRICULUS DEXTER Desni ventrikul ima tanje zidove od lijevog jer pokreće mali ili pulmonalni krvotok. Njegov ulazni dio je kao i kod lijevog ventrikula hrapav, dok mu je izlazni dio gladak. Na granici izmeĊu ulaznog i izlaznog dijela nalazi se greben, krista supraventrikularis koja predstavlja ostatak prvobitnog septuma izmeĊu ventrikula. Odmah ispod ove kriste nalazi se jedan jaki mesnati greben koji polazi od septuma i ide prema uglu kojeg ĉine prednji i straţnji zid desnog ventrikula. To je trabekula septomarginalis kroz koju prolazi krus dekstrum Hisovog snopića sprovodne muskulature srca. Ova trabekula je u vezi sa cristom supraventrikularis sa kojom omeĊuje okrugli otvor korz koji prolazi krv na putu od ulaznog do izlaznog dijela desnog ventrikula. Na bazi ventrikularnog konusa nalazimo dva otvora. To su ostium venszum dekstrum koji je zatvoren sa valva trikuspidalis. Ova valva posjeduje tri kuspisa i to prednji, medijalni i straţnji, te analogno njima i tri papilarna mišića, takoĊe prednji, medijalni i straţnji. Drugi otvor je ostium arteriozum sinistrum ili ostium trunci pulmonalis kojeg zatvara valva trunci pulmonalis. 16. COLON ASCENDENS Kolon ascendens je dio debelog crijeva koji se proteţe od cekuma do fleksure koli dekstre. Ide gotovo vertikalno od dolje i naprijed prema gore i natrag. U poĉetku leţi u gornjem dijelu fose iliake dekstre, potpom prelazi preko kriste iliake, te dolazi u desnu lateralnu abdominalnu regiju po kojoj ide prema gore. U tom dijelu leţi na m. kvadratus lumborum, a više gore na donjem dijelu prednje strane desnog bubrega. Pokriven je sa peritoneumom, ali nema svog mezokolona jer je prirastao za straţnji trbušni zid. U podruĉju fleksure koli dekstre prelazi u kolon transverzum. Ova fleksura je u odnosu sa desnim reţnjem jetre, gdje proizvodi otisak nazvan impresio kolika. Straga je u odnosu sa donjim dijelom prednje strane desnog bubrega. 17. COLON Debelo crijevo je dio digestivnog trakta koji zapoĉinje slijepo ispod mjesta gdje ileum ulazi u kolon, a završava na analnom otvoru. Dijelimo ga na tri dijela: intestinum cekum, intestinum kolon i intestinum rectum.Kolon je dio debelog crijeva koji se proteţe od cekuma do rektuma. Dijelimo ga u 4 dijela: kolon ascendens, kolon transverzum, kolon descendens i kolon sigmoideum. U graĊi debelog crijeva i kolona kao njegovog sastavnog dijela uoĉavamo neke makroskopske detalje: 1. ono je jaĉe fiksirano za straţnji trbušni zid, pa mu je poloţaj stalan 2. promjer mu je veći od tankog crijeva 3. duţina mu je oko 1,5 m. 4. Uzduţna muskulatura nije rasporeĊena jednoliĉno, već je smještena u 3 uzduţne vrpce koje zovemo tenije. Na cekumu kolonu imamo teniju omentalis, teniju liberu i teniju mezokoliku. U gornjem dijelu rektuma imamo dvije tenije prednju i straţnju. 5. Na debelom crijevu, izmeĊu tenija nalazimo popreĉna izboĉenja nazvana haustre koli. IzmeĊu ovih izboĉenja se brazed, sulci transverzi, kojima u unutrašnjosti odgovaraju nabori, plike semilunares. 6. Na debelom crijevu nalazimo masne izdanke periteoneuma nazvane appendices epiploice.

18. COLON SIGMOIDEUM Kolon sigmoideum je dio debelog crijeva koji se proteţe izmeĊu kolon descendensa i rektuma. Poĉinje u visini kriste iliake, a završava u nivou 3. sakralnog pršljena. U poĉetku silazi niz lateralni rub m. psoas majora, potom ga kriţa i prelazi mu na medijalni rub. Sišavši u zdjelicu ide od lijeva na desno, potom zavija prema dole, medijalno i natrag i došavši do 3. sakralnog pršljena prelazi u rektum. Kolon sigmoideum je obavijen peritoneumom koji prelazi u mezokolon sigmoideum koji mu omogućava veliku pokretljivost. Inserciona linija mezokolon sigmoideuma prati već opisani tok samog kolon sigmoideuma.

Kolon sigmoideum u poĉetku leţi u lijevoj boĉnoj udubini, odnosno u fosi ilijaci sinistri. U tom dijelu okruţen je vijugama tankog crijeva, a straga leţi na m. iliopsoasu. Drugi dio kolon sigmoideuma leţi u maloj zdjelici. Taj dio je kod muškarca sprijeda u odnosu sa mokraćnim mjehurom, a kod ţena sa matericom.Straga leţi na sakralnoj kosti.

19. KRVOTOK JETRE Jetra ima funkcionalni i nutritivni krvotok. Funkcionalni krvotok ĉini vena porte, koja donosi materije na obradu u jetri, dok nutritivni krvotok ĉini arterija hepatica proprija, koja donosi hranljive tvari i kisik za same ćelije.Aretija hepatica proprija se u porti hepatic dijeli na dvije grane, koje ulaze u jetru i vaskulariziraju zidove ogranaka vene porte, hepatiĉnih vena, ţuĉnih vodova i dijelove Glisonove capsule. Od ovih grana odlaze arterije interlobulares, od kojih odlaze grane za jetrene lobuluse. Vena porte se takoĊe u porti hepatis dijeli na dvije grane koje ulaze u jetru. Ove grane se dalje dijele i na kraju u Kiernanovim prostorima daju vv. interlobulares, od kojih odlaze radijalne kapilare u jetrene lobuluse. Krv kapilarne mereţe iz jetrenih lobulusa kupe vene centrals, koje ulaze u sabirne vene. Sabirne vene se skupljaju u veća venska stable i konaĉno formiraju vene hepatice, koje se uljevaju u venu kavu inferior. 20. EKSTRAHEPATIĈNI ŢUĈNI VODOVI Ţuĉni sistem zapoĉinje u Kiernanovim prostorima u jetri, odakle polaze interlobularni ţuĉni vodovi. Oni se spajaju, postaju deblji, te se konaĉni spajanjem formiraju dva velika ţuĉna voda u porti hepatis. To su duktus hepatikus dekster i sinister, ĉijim spajanjem nastaje duktus hepatikus komunis. On ide prema dolje i desno. Dug je oko 2 cm, a nalazi se izmeĊu dva lista hepatoduodenalnog ligamenta. Duktus hepatikus komunis se spaja sa duktus cistikusom, koji predstavlja izvodni kanal ţuĉnog mjehura. Njihovim spajanjem nastaje duktus holedohus. Duktus holedohus prolazi kroz lig. Hepatoduodenale, u kojem je smješten desno i ispred vene porte. Ide zatim iza gornjeg dijela duodenuma, a u daljnjem toku smješten je iza pankreasa u kojem ĉesto izdubi jedan kanal. Zadnjim dijelom teĉe u zidu pars descendens duodeni i otvara se, zajedno sa duktus pankreatikusom majorom na papila duodeni major u podruĉju ampule hepatopankreatice. 21. VESICA FELEA Vesica felea ili ţuĉni mjehur je kruškoliki organ koji je smješten u fosi vesice felee na donjoj strain jetre. U ţuĉnom mjehuru se nakuplja i koncentrira ţuĉ izvan perioda varenja hrane. Kapacitet mu je izmeĊu 30 i 50 mililitara.Na ţuĉnom mjehuru opisujemo trup ili korpus vesice felee koji prema naprijed prelazi u slijepo zatvoreno dno, fundus vesice velee. Ovaj fundus je okrenut prema dolje i naprijed i obiĉno prelazi preko donjeg ruba jetre. U pravcu porte hepatis, trup ţuĉnog mjehura se suţava u vrat, kolum vesice felee. Od vrata se nastavlja izvodni kanal ţuĉnog mjehura, duktus cistikus koji se spaja sa duktusom hepatikusom formirajući glavni ţuĉni vod, duktus holedohus. Mjehur je u slobodnom dijelu koji nije u kontaktu sa jetrom pokriven peritoneumom. Mišićni sloj mu ĉine unutrašnja longitudinalna i vanjska cirkularna mišićna vlakna. Sluznica je nabrana, da bi njena površina bila veća i samim tim omogućena resorbcija i koncentracija ţuĉi. 22. VENA PORTAE Ova vena prima vene probavnog trakta, lijena i pankreasa, a njen sistem ĉine v. mesenterika superior et inferior, v. lienalis i v. gastrika sinsistra.V. portae nastaje iza glave pankreasa spajanjem v. mesenterike superior i v. lienalis. Ide prema gore kroz lig. hepatoduodenale u kojem se nalazi izmeĊu duktus holedohusa i a. hepatike proprije. Došavši na donju stranu jetre, v. porte se dijeli na ramus dekster i ramus sinister. Oni ulaze u jetru i daju vv. interlobares, od kojih izmeĊu jetrenih reţnjića odlaze vv. interlobulares. IzmeĊu hepatocita od interlobularnih vena odlaze radijalne kapilare koje utiĉu u v. centralis. Vene centrales ulaze u sabirne vene, ove se skupljaju u vene hepatice koje se uljevaju u v. kavu inferior. Korijenovi v. porte su: 1. v. gastrika sinistra koja ide uz malu krivinu ţeluca i uljeva se u v. porte ili u v. lienalis. Na pilorusu prima v. piloriku.

2.

v.

mesenterika superior je najveći korijen

v. porte.

Prima vv.

intestinales,

v.

ileokoliku,

vv.

pankreatikoduodenales, v. koliku dektru i mediu, te v. gastroepiploiku dekstru. 3. v. mesenterika inferior poĉinje kao v. rektalis superior iz gornjeg dijela pleksus rektalisa. Na svom putu prima vv. sigmoidee i vv. kolike sinistre. Uljeva se u v. lienalis. 4. v. lienalis poĉinje u hilusu slezene, ide gornjim rubom pankreasa, te se spaja sa v. mezenterikom superior, sa kojom ĉini v. porte. Prima vv. pankreatice i duodenales, te vv. gastrice breves i v. gastroepiploiku sinistru.

23. TUBA UTERINA Tuba uterina ili jajovod je kanal u ĉijoj vanjskoj trećini, ukoliko za to postoje uslovi, dolazi do oplodnje, odnosno spajanja muške i ţenske spolne stanice. Na jajovodu opisujemo, idući od lateralno prema medijalno, nekoliko dijelova: 1. infundibulum tube uterine predstavlja lateralni kraj jajovoda. Na njemu nalazimo otvor, ostium abdominalis tube uterine, preko kojeg jajovod komunicira sa peritonealnom šupljinom. Kroz ovaj otvor ulazi jajna stanica. MeĊutim, nekada do oplodnje dolazi i u trbušnoj šupljini, kada nastaje tzv. abdominalna trudnoća, koja je vrlo opasna. Sa infundibuluma odlazi 12-15 resica koje su oznaĉene kao fimbrije tube uterine. Jedna od ovih fimbrija je najduţa i dopire do ovarijuma, a oznaĉena je kao fimbrija ovarika. Fimbrije pomaţu jajnoj stanici da uĊe iz trbušne duplje u jajovod. 2.Ampula tube uterine je dio koji se nastavlja na infundibulum. To je prošireni dio jajovoda koji lagano prelazi u suţenje nazvano istmus tube uterine. 3. Istmus je uzak i ima cilindriĉan oblik. On se u superolateralnom uglu uterusa nastavlja na pars uterina. 4. Pars uterina je dio jajovoda koji prolazi kroz zid uterusa. Ovaj dio tube se otvara u matericu preko otvora nazvanog ostium uterinum tube uterine. Tuba uterina je obavijena peritoneumom koji se nastavlja kao duplikatura nazvana mezosalpings. Ova duplikatura povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri. Unutrašnja površina jajovoda posjeduje uzduţne nabore sluznice, plike tubarije. Ovi nabori su najbolje razvijeni u ampularnom dijelu, i oznaĉeni su kao plike ampulares. U sluĉaju upala ovi nabori mogu sinehijama potpuno suziti lumen jajovoda i onemogućiti prolaz oploĊene jajne stanice u matericu što rezultira razvojem ploda u jajovodu sa nastankom vrlo opasne tubarne trudnoće.

24. OVARIUM Ovarijum ili jajnik je ţenska polna ţlijezda u kojoj se razvijaju ţenske polne stanice, a osim toga ovaj organ funkcionira i kao ţlijezda sa unutrašnjim luĉenjem. Ovarijum je smješten na lateralnom zidu male zdjelice, na mjestu koje odgovara djeljenju a. iliake komunis na a. iliaku internu i eksternu. Njegova površina je kod ţena puna oţiljaka što pokazuje mjesta kroz koja izlaze zrele jajne stanice. Kod djevojaka koje nisu imale menstruacije, dakle prije puberteta, površina ovog organa je glatka. Na jajniku opisujemo 2 strane: facies lateralis et medialis, dva ruba, margo liber i mesovarikus i dva kraja, ekstermitas uterina i tubaria. Facies lateralis je konveksna. Smještena je u udubljenju koje se zove fosa ovarika. Ovo udubljenje je omeĊeno sprijeda hvatištem lig latum uteri, straga sa a. ilika interna, gore i lateralno sa a. i v. iliaka eksterna, a dolje sa a. obturatoria.facies medialis pokriva nabor peritoneuma nazvan mezosalpings koji povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri. Mezosalpings i peritoneum koji pokriva fosu ovariku omeĊuju jednu peritonealnu vreću nazvanu bursa ovarika koja komunicira sa peritonealnom šupljinom.

Margo mezovarikus je ravan i okrenut je prema naprijed. Kroz njega ulaze i izlaze krvni sudovi i ţivci ovarija. Inaĉe za ovaj rub se veţe duplikatura peritoneuma nazvana mezoovarijum po ĉemu je ovaj rub i dobio ime. Margo liber je konveksan i okrenut je prema natrag dolazeći u odnos sa rektumom. Ekstremitas tubaria je okrenuta prema gore i lateralno, a u odnosu je sa fimbrijama tube uterine. Ekstremitas uterina je okrenuta prema dolje i medijalno i u odnosu je sa uterusom. Za ovarijum se veţu tri ligamenta koja ga fiksiraju u njegovom stalnom poloţaju. To su: 1. lig. suspenzorium ovarii koji ide od lumbalne regije na gornji kraj margo mezovarikusa. Kroz njega prolaze a. i vv. ovarice, limfni sudovi i ţivĉani pleksus ovarikus. 2. lig. ovarii proprijum ovari je razapet izmeĊu gornjeg kraja lateralnog ruba uterusa i ekstremitas uterina ovarijuma. 3. mezovarijum je nabor peritoneuma smješten u sagitalnoj ravni. Razapet je je izmeĊu margo mezovarikusa i straţnje ploštine lig. latum uteri.

25. URETHRA FEMININA Uretra feminine je cilindrĉna cijev preko koje mokraćni mjehur ţena komunicira sa vanjskom sredinom. Zapoĉinje na ostium uretre internumu, ide prema dolje i naprijed, prolazi kroz dijafragmu urogenitale i otvara se na ostium uretre externumu, koji se nalazi u gornjem dijelu vestibuluma vagine, oko 2 cm iza klitorisa. Sa strane ostium uretre externuma nalaze se dva mala otvora na koja se otvaraju duktus parauretrales. Duga je oko 3 cm. Gornji dio uretre feminine je u odnosu sprijeda sa venoznim pleksusom vesikopudendalisom, lateralno sa m. levator ani, a straga sa vaginom, od koje je odjeljuje septum uretrovaginale. U svom donjem dijelu, ţenska uretra je u odnosu sprijeda sa preuretralnim ligamentom, lateralno sa m. transverus perinei profundus, a straga sa vaginom. Uretra je graĊena od tri sloja: 1. Tunika mukoza u kojoj nalazimo ţlijezde oznaĉene kao glandule uretrales. Pored njih, na straţnjem zidu imamo i glandule parauretrales, koje dopiru u mišićni sloj. Njihovi otvori nalaze se u blizini ostium uretre externuma. 2. Tunika submukoza posjeduje proširene vene koje prave bogat pleksus. Nazivamo ga korpus cavernozum uretre. 3. Tunika muskularis, sadrţi dva sloja glatkih i jedan sloj prugastih mišićnih niti koje potiĉu od okolnih mišića.

26. URETER Ureteri ili mokraćovodi su tanke cijevi koje se proteţu izmeĊu pelvis renalisa i vesike urinarije. Teku koso od gore i lateralno prema dolje i medijalno. Prolaze kroz abdomen i malu zdjelicu, tako da na ureterima opisujemo pars abdominalis i pars pelvina. Duţina uretera iznosi oko 30 cm, s tim da je desni nešto kraći zbog toga što je desni bubreg niţe postavljen. Ureter leţi retroperitonealno. Teĉe preko m. psaoas majora. Desni teĉe uz venu kavu inferior. Na desnoj i lijevoj strani kriţaju ga kod muškarca arterija i vena testikularis, a kod ţena arterija i vena ovarika. Desni ureter prealzi preko arterije iliake eksterne, a lijevi preko arterije iliake komunis, te nakon toga ulaze u malu zdjelicu. Kod muškarca teĉe uz lateralni zid zdjelice i dolazi do njenog dna, gdje zavija prema medijalno i naprijed. Kriţa duktus defeens, potom prolazi izmeĊu vesikule seminalis i vesike urinarije i ulazi u zid vesike urinarije, odnosno mokraćnog mjehura. Kod ţena takoĊe teĉe uz lateralni zid zdjelice, gdje ga prati arterija uterina. Potom ulazi u lig. latum uteri, te ide prema vratu materice. Uvlaĉi se izmeĊu prednjeg zida vagine i straţnjeg zida vesike urinarije, ten a kraju ulazi u sam zid vesike urinarije. Teĉe u zidu mjehura oko 2 cm i otvara se na ostium ureteris. Idući kroz zid mokraćnog mjehura, ureteri izdignu njegovu sluznicu u nabore koje oznaĉavamo kao plike ureterike. 27. MEDULLA OBLONGATA

Produţena moţdina (medulla oblongata s. myelencephalon s.bulbus) je formacija koniĉnog oblika smještena izmeĊu kiĉmene moţdine i mosta. Proteţe se od gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili atlas-a do sredine clivusa potiljaĉne kosti. Granica produţene moţdine na ventralnoj strani prema kiĉmenoj moţdini je nepotpuno ukrštanje piramidnih puteva (decussatio pyramidum), a prema mostu popreĉni, bulbopontinski ţlijeb (sulcus bulbontinus). Na dorzalnoj strani, granicu produţene prema kiĉmenoj moţdini oznaĉava prvi par vratnih ţivaca, a prema mostu bijeliĉaste, horizontalno upravljene pruge (striae medullares ventriculi quarti). Na ventralnoj strani produţene moţdine, u medijalnoj liniji, uoĉava se duboka uzduţna pukotina (fissura mediana anterior) koja predstavlja nastavak istoimene pukotine sa ventralne strane kiĉmene moţdine. U svom donjem dijelu, na granici sa kiĉmenom moţdinom, ova pukotina je neravna i ispresjecana ukrštenim vlaknima kortikospinalnog puta koja u tom dijelu ĉine decussatio pyramidum. Rostralni kraj fissurae medianae anterior je proširen u plitko udubljenje nazvano slijepi otvor produţene moţdine (foramen caecum medullae oblongatae). Lateralno od prednje uzduţne pukotine nalazi se po jedno parno izboĉenje (pyramis medullae oblongatae s. pyramis bulbi) prouzrokovano prolaskom grupisanih vlakana kortikospinalnog puta. Lateralnu granicu ovog izboĉenja predstavlja sulcus anterolateralis koji je takoĊe nastavak istoimenog ţlijeba na kiĉmenoj moţdini. Kroz sulcus anterolateralis medullae oblongatae izlazi 12-15 korijenĉića dvanaestog moţdanog ţivca (n. hypoglossus). Neposredno iznad decussatio pyramidum kroz fissura mediana anterior izlaze luĉna vlakna (fibrae arcuatae externae anteriores) porijeklom iz nucleus arcuatus-a. Na dorzalnoj strani produţene moţdine razlikujemo dva dijela: kaudalni, koji se nastavlja na kiĉmenu moţdinu i rostralni, koji uĉestvuje u izgradnji donjeg dijela fossae rhomboideae. Sredinom dorzalne strane kaudalnog dijela produţene moţdine pruţa se plitak ţlijeb, sulcus medianus posterior koji predstavlja nastavak istoimenog ţlijeba sa straţnje strane kiĉmene moţdine. Lateralno od sulcus medianus posterior-a uoĉavaju se dva dobro izraţena izboĉenja u obliku grudica, i to: tuberculum gracile, medijalno i tuberculum cuneatum, lateralno. Ispod ovih grudica nalaze se istoimena jedra (nucleus gracilis i nucleus cuneatus) na kojima završavaju istoimeni putevi iz dorzalne bijele kolumne kiĉmene moţdine: fasciculus gracilis i fasciculus cuneatus. Rostrolateralno od tuberculum cuneatum-a nalazi se još jedna obla grudica, tuberculum trigeminale, koju prouzrokuje spinalno jedro n. trigeminus-a. Rostralno od ovih grudica formiraju se donji malomoţdani kraci (pedunculi cerebellares inferiores), koji boĉno ograniĉavaju donji dio fossae rhomboideae. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruţa se duboki središnji ţlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetriĉne polovine. Lateralno od njega, nalazi se plitki, graniĉni ţlijeb, sulcus limitans. IzmeĊu središnjeg i graniĉnih ţlijebova nalazi se izboĉenje rombaste jame oznaĉeno kao trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog moţdanog ţivca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leţi sljedeće trokutasto polje sivkaste boje, oznaĉeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi parasimpatiĉko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema gore i ĉini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruţa do donjeg malomoţdanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na razliĉite emetiĉke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u krvi. Boĉno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u podruĉju lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se area vestibularis ispod koje leţe ĉetiri vestibularna jedra osmog moţdanog ţivca (nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralna strana produţene moţdine prostire se izmeĊu sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Sulcus posterolateralis je (kao i sulcus anterolateralis) nastavak istoimenog ţlijeba kiĉmene moţdine. Kroz njega, u vertikalnom nizu od gore prema dolje, izlaze korijenovi devetog, desetog, kao i kranijalni korijen jedanaestog moţdanog ţivca (n. glossopharyngeus, n. vagus et radix cranialis s. pars vagalis n. accessorii). U gornjem dijelu lateralne strane nalazi se ovalno, glatko izboĉenje (oliva – maslina), koje svojim izgledom podsjeća na maslinu po ĉemu je i dobilo ime. Maslinasto izboĉenje formiraju jedra donjeg olivarnog kompleksa (complexus olivaris inferior), i to: nucleus olivaris principalis, nucleus olivaris accessorius medialis inucleus olivaris accessorius posterior. Preko kaudalnog dijela olivae prolaze već pomenute fibrae arcuatae externae anteriores, koje ulaze u donje malomoţdane krakove i završavaju u kori cerebellum-a. Iznad rostralnog dijela olivae prolaze šesti, sedmi i osmi moţdani ţivac (n. abducens, n. facialis, n. intermedius i n. vestibulocochlearis s. n. statoacusticus), koji na površinu izbijaju u podruĉju bulbopontinskog ţlijeba u horizontalnom nizu od medijalno prema lateralno. 28. MEDULLA SPINALIS Produžena moždina (medulla oblongata s. myelencephalon s.bulbus) je formacija koničnog oblika smještena izmeĎu kičmene moždine i mosta. Proteže se od gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili atlas-a do sredine clivus-a potiljačne kosti. Granica produžene moždine na ventralnoj strani prema kičmenoj moždini je

nepotpuno ukrštanje piramidnih puteva (decussatio pyramidum), a prema mostu poprečni, bulbopontinski žlijeb (sulcus bulbontinus). Na dorzalnoj strani, granicu produžene prema kičmenoj moždini označava prvi par vratnih živaca, a prema mostu bijeličaste, horizontalno upravljene pruge (striae medullares ventriculi quarti). Na ventralnoj strani produžene moždine, u medijalnoj liniji, uočava se duboka uzdužna pukotina (fissura mediana anterior) koja predstavlja nastavak istoimene pukotine sa ventralne strane kičmene moždine. U svom donjem dijelu, na granici sa kičmenom moždinom, ova pukotina je neravna i ispresjecana ukrštenim vlaknima kortikospinalnog puta koja u tom dijelu čine decussatio pyramidum. Rostralni kraj fissurae medianae anterior je proširen u plitko udubljenje nazvano slijepi otvor produžene moždine (foramen caecum medullae oblongatae). Lateralno od prednje uzdužne pukotine nalazi se po jedno parno izbočenje (pyramis medullae oblongatae s. pyramis bulbi) prouzrokovano prolaskom grupisanih vlakana kortikospinalnog puta. Lateralnu granicu ovog izbočenja predstavlja sulcus anterolateralis koji je takoĎe nastavak istoimenog žlijeba na kičmenoj moždini. Kroz sulcus anterolateralis medullae oblongatae izlazi 12-15 korijenčića dvanaestog moždanog živca (n. hypoglossus). Neposredno iznad decussatio pyramidum kroz fissura mediana anterior izlaze lučna vlakna (fibrae arcuatae externae anteriores) porijeklom iz nucleus arcuatus-a.

Na dorzalnoj strani produžene moždine razlikujemo dva

dijela: kaudalni, koji se nastavlja na kičmenu moždinu i rostralni, koji učestvuje u izgradnji donjeg dijela fossae rhomboideae. Sredinom dorzalne strane kaudalnog dijela produžene moždine pruža se plitak žlijeb, sulcus medianus posterior koji predstavlja nastavak istoimenog žlijeba sa stražnje strane kičmene moždine. Lateralno od sulcus medianus posterior-a uočavaju se dva dobro izražena izbočenja u obliku grudica, i to: tuberculum gracile, medijalno i tuberculum cuneatum, lateralno. Ispod ovih grudica nalaze se istoimena jedra (nucleus gracilis i nucleus cuneatus) na kojima završavaju istoimeni putevi iz dorzalne bijele kolumne kičmene moždine: fasciculus gracilis i fasciculus cuneatus. Rostrolateralno od tuberculum cuneatum-a nalazi se još jedna obla grudica, tuberculum trigeminale, koju prouzrokuje spinalno jedro n. trigeminus-a. Rostralno od ovih grudica formiraju se donji malomoždani kraci (pedunculi cerebellares inferiores), koji bočno ograničavaju donji dio fossae rhomboideae.

Sredinom bulbarnog

dijela fossae rhomboideae pruža se duboki središnji žlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se plitki, granični žlijeb, sulcus limitans. IzmeĎu središnjeg i graničnih žlijebova nalazi se izbočenje rombaste jame označeno kao trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog moždanog živca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leži sljedeće trokutasto polje sivkaste boje, označeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi parasimpatičko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema gore i čini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruža do donjeg malomoždanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na različite emetičke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u krvi. Bočno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u području lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se area vestibularis ispod koje leže četiri vestibularna jedra osmog moždanog živca (nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralna strana produžene moždine prostire se izmeĎu sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Sulcus posterolateralis je (kao i sulcus anterolateralis) nastavak istoimenog žlijeba kičmene moždine. Kroz njega, u vertikalnom nizu od gore prema dolje, izlaze korijenovi devetog, desetog,

kao i kranijalni korijen jedanaestog moždanog živca (n. glossopharyngeus, n. vagus et radix cranialis s. pars vagalis n. accessorii). U gornjem dijelu lateralne strane nalazi se ovalno, glatko izbočenje (oliva – maslina), koje svojim izgledom podsjeća na maslinu po čemu je i dobilo ime. Maslinasto izbočenje formiraju jedra donjeg olivarnog kompleksa (complexus olivaris inferior), i to: nucleus olivaris principalis, nucleus olivaris accessorius medialis inucleus olivaris accessorius posterior. Preko kaudalnog dijela olivae prolaze već pomenute fibrae arcuatae externae anteriores, koje ulaze u donje malomoždane krakove i završavaju u kori cerebellum-a. Iznad rostralnog dijela olivae prolaze šesti, sedmi i osmi moždani živac (n. abducens, n. facialis, n. intermedius i n. vestibulocochlearis s. n. statoacusticus), koji na površinu izbijaju u području bulbopontinskog žlijeba u horizontalnom nizu od medijalno prema lateralno. GRAĐA KIČMENE MOŽDINE Kiĉmena moţdina je, kao i drugi dijelovi centralnog nervnog sistema, graĊena od sive i bijele mase. Siva masa (substantia grisea) zauzima središnji dio kiĉmene moţdine, dok se oko nje u vidu širokog omotaĉa nalazi bijela masa (substantia alba). Sivu masu formiraju tijela neurona, dendriti i glija ćelije, a bijela je izgraĊena od mijeliniziranih vlakana projekcionih, komisuralnih i asocijativnih puteva kiĉmene moţdine. SIVA MASA KIČMENE MOŽDINE Na popreĉnom presjeku kroz kiĉmenu moţdinu siva masa ima oblik leptira ili slova H, na kojem razlikujemo prednje, straţnje i boĉne rogove (cornu anterius, posterius et laterale) i središnju zonu (zona intermedia). Na uzduţnim presjecima kako frontalnim, tako i sagitalnim, zapaţa se da rogovima sive mase odgovaraju tri para uzduţnih stubova sive mase, i to: prednji (columna anterior), straţnji (columna posterior) i boĉni (columna lateralis), koji je dobro izraţen u grudnom i slabinskom dijelu kiĉmene moţdine. Središnjoj sivoj zoni odgovara, po novoj terminologiji,columna intermedia ĉije boĉno proširenje predstavlja columna lateralis. Prednji stubovi su najmasivniji u vratnom i slabinskom dijelu, a mnogo su manjih dimenzija u ostalim dijelovima kiĉmene moţdine. Straţnji stubovi obiĉno su manji od prednjih. Oni poĉinju blizu dorzolateralne površine kiĉmene moţdine i pruţaju se do središnje sive mase. Na njima razlikujemo apex, caput, cervix i basis. Srednji dio sive mase nalazi se izmeĊu prednjih i straţnjih stubova. Na njemu se nalazi, već pomenuti lateralni stub koji se prostire od prvog grudnog (T1) do trećeg slabinskog segmenta (L3) kiĉmene moţdine. Medijalni dijelovi desne i lijeve zonae intermediae meĊusobno su povezani sa comisura grisea anterior et posterior. U centru spojnog dijela nalazi se djelimiĉno obliterirani canalis centralis. Cjelokupnu sivu masu kiĉmene moţdine moguće je sistematizirati u manje dijelove ili jedra (nuclei) koje ĉine manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona. Neki autori su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi lakšeg prouĉavanja sive mase i njene funkcionalne organizacije švedski neuroanatom B. Rexed je (1952) podijelio sivu masu kiĉmene moţdine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se oznaĉavaju rimskim brojevima od I do X. U straţnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma zauzima središnju zonu, osma i deveta pripadaju prednjem rogu, a deseta obuhvata sivu masu oko centralnog kanala. Treba meĊutim istaći da lamine ne prate segmentalnu podjelu kiĉmene moţdine, te da su u nekim segmentima jasno uoĉljive, dok su u drugim slabo razvijene ili ih nema. Uska površina na vrhu straţnjeg roga pripada lamini spinalis I (nucleus marginalis), ĉiji neuroni prenose podraţaj bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa. Neposredno ispred ove, leţi lamina spinalis II (substantia gelatinosa), ĉije ćelije svojim nastavcima ulaze u lamina I i lamina III. Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro n. trigeminusa (nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produţenu moţdinu i most. Pretpostavlja se da lamina spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV pruţaju se ĉitavom duţinom kiĉmene moţdine formirajući veliko jedro, nucleus proprius.

Smatra se da ovo jedro ima integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U poruĉju vrata i baze straţnjeg roga nalaze se laminae spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna je samo u najproksimalnijem i najdistalnijem dijelu kiĉmene moţdine. I jedna i druga su izgraĊene od ćelija srednje veliĉine, a pretpostavlja se da imaju ulogu u integraciji odgovora na razliĉite nadraţaje sa impulsima koji dolaze iz viših dijelova centralnog nervnog sistema. Lamina spinalis VII odgovara podruĉju zonae intermediae, a nalazi se izmeĊu baza prednjih i straţnjih rogova. Ona se pruţa ĉitavom duţinom kiĉmene moţdine, tvoreći stub sive mase oznaĉen kao columna intermedia. U medijalnom dijelu laminae spinalis VII nalazi se nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se pruţa od C8 do L3 segmenta kiĉmene moţdine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr. spinocerebellaris posterior. U lateralnom dijelu laminae spinalis VII nalaze se vegetativni (simpatiĉki i parasimpatiĉki) preganglijski neuroni koji u grudnom i slabinskom dijelu (T1 – L2) gradenucleus intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstaĉnom dijelu (S2 – S4) obrazuju nuclei parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrţe laminae spinales VIII i IX, mada je u odreĊenim segmentima na bazi ovog roga prisutna i lamina spinalis VII. Lamina spinalis VIII zauzima medijalni, a lamina spinalis IX lateralni dio prednjeg roga. Lamina spinalis X je siva masa oko centralnog kanala i po sastavu je gelatinozne prirode (substantia gelatinosa centralis). U prednjim stubovima kiĉmene moţdine motorni neuroni su grupisani u jedra namijenjena inervaciji poreĉnoprugastih mićića u razliĉitim dijelovima trupa i ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju dijelove laminae spinalis IX i dijele se na medijalna i lateralna. Medijalna jedra se pruţaju duţ gotovo ĉitave kiĉmene moţdine, dok se lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu jedara ĉine dva jedra (nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja inerviraju vratne, leĊne, meĊurebarne i trbušne mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze senucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus retroposterolateralis i nucleus anterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u vratnom dijelu (C6 –C8) inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu inervira mišiće šake, a iz sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifiĉna motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici.Nucleus nervi accessorii obuhvata grupu alfamotoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leţi blizu medjalnog ruba prednjeg roga kiĉmene moţdine, pruţajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta (C5). Svako jedro n. phrenicusa inervira iskljuĉivo ipsilateralnu polovinu dijafragme. BIJELA MASA KIČMENE MOŽDINE Bijela masa kiĉmene moţdine sistematizovana je u tri vrpce, odnosno snopa bijele mase oznaĉene kao funikulusi. To su : prednji (funiculus anterior), boĉni (funiculus lateralis) i straţnji (funiculus posterior). U anglosaksonskoj literaturi funikulusi se oznaĉavaju kao bijeli stubovi (kolumne), što se naroĉito odnosi na funiculus posterior, za koji se ĉesto koristi naziv “dorzalna kolumna”. Kao i u svim drugim dijelovima centralnog nervnog sistema, tako i u kiĉmenoj moţdini bijelu masu ĉine asocijativni, komisuralni i projekcioni putevi. Asocijativni putevi kiĉmene moţdine povezuju sive mase na istoj strani ovog organa obrazujući intra i intersegmentalne puteve. Oni se nalaze u

sva

tri

snopa

bijele

mase

i

grade

posebne

snopiće

oznaĉene

kao fasciculus

proprius

anterior, lateralis et posterior. Komisuralni putevi predstavljaju grupe vlakana koje povezuje kontralateralne segmente kiĉmene moţdine. Projekcioni putevi, aferentni i eferentni zauzimaju najveći dio bijele mase kiĉmene moţdine, dobro su prouĉeni i jasno je odreĊen njihov poloţaj i raspored unutar pojedinih funiculusa. Funiculus anterior se pruţa od fissurae medianae anterior do sulcus anterolateralisa. Desni i lijevi funikulus meĊusobno su povezani bijelom spojnicom (commissura alba). Kroz njega prolazi više puteva i to uglavnom eferentnih, motornih (tr. corticospinalis anterior, tr. vestibulospinalis medialis et lateralis, tr. tectospinalis, tr.

pontoreticulospinalis, fibrae reticulospinales, fibrae olivospinales) i jedan aferentni, senzitivni put (tr. spinothalamicus anterior). Funiculus lateralis se prostire izmeĊu sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Moţe se podijeliti na anterolateralni i posterolateralni dio. Kroz anterolateralni dio prolaze: tr. spinothalamicus lateralis, tr. spinocerebellaris anterior, tr. spinoreticularis, tr. spinotectalis i tr. spinoolivaris. Kroz posterolateralni dio idu: tr. corticospinalis lateralis, tr. rubrospinalis, tr. bulboreticulospinalis, te senzitivni tr. spinocerebellaris posterior. Funiculus posterior je smješten izmeĊu sulcus medianus posterior-a i sulcus posterolateralis-a. Ovaj snop bijele mase ispunjavaju dva velika aferentna puta, i to: fasciculus gracilis (medijalno) i fasciculus cuneatus (lateralno). Fasciculus gracilis se pruţa ĉitavom duţinom dorzalne kolumne, a fasciculus cuneatus od nivoa šestog torakalnog segmenta (T6) naviše. Lamine medullae spinalis Cjelokupnu sivu masu kiĉmene moţdine moguće je sistematizirati u manje dijelove ili jedra (nuclei) koje ĉine manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona. Neki autori su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi lakšeg prouĉavanja sive mase i njene funkcionalne organizacije B. Rexed je (1952) podijelio sivu masu kiĉmene moţdine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se oznaĉavaju rimskim brojevima od I do X. U straţnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma zauzima središnju zonu, osma i deveta pripadaju prednjem rogu, a deseta obuhvata sivu masu oko centralnog kanala. Treba meĊutim istaći da lamine ne prate segmentalnu podjelu kiĉmene moţdine, te da su u nekim segmentima jasno uoĉljive, dok su u drugim slabo razvijene ili ih nema. Uska površina na vrhu straţnjeg roga pripada lamini I (nucleus marginalis), ĉiji neuroni prenose podraţaj bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa. Neposredno ispred ove, leţi lamina II (substantia gelatinosa), ĉije ćelije svojim nastavcima ulaze u lamina I i lamina III. Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro n. trigeminusa (nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produţenu moţdinu i most. Pretpostavlja se da lamina spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV pruţaju se ĉitavom duţinom kiĉmene moţdine formirajući veliko jedro,nucleus proprius.Smatra se da ovo jedro ima integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U podruĉju vrata i baze straţnjeg roga nalaze se laminae spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna je samo u najproksimalnijem i najdistalnijem dijelu kiĉmene moţdine. I jedna i druga su izgraĊene od ćelija srednje veliĉine, a pretpostavlja se da imaju ulogu u integraciji odgovora na razliĉite nadraţaje sa impulsima koji doalze iz viših dijelova centralnog nervnog sistema. Lamina VII odgovara podruĉju zonae intermediae, a nalazi se izmeĊu baza prednjih i straţnjih rogova. Ona se pruţa ĉitavom duţinom kiĉmene moţdine, tvoreći stub sive mase oznaĉen kao columna intermedia. U medijalnom dijelu laminae VII nalazi se nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se pruţa od C8 do L3 segmenta kiĉmene moţdine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr. spinocerebellaris posterior. U lateralnom dijelu laminae spinalis VII nalaze se vegetativni (simpatiĉki i parasimpatiĉki) preganglijski neuroni koji u grudnom i slabinskom dijelu (T 1 – L2) grade nucleus intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstaĉnom dijelu (S2 – S4) obrazuju nuclei parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrţe laminae spinales VIII i IX, mada je u odreĊenim segmentima na bazi ovog roga prisutna i lamina spinalis VII. Lamina VIII zauzima medijalni, a lamina IX lateralni dio prednjeg roga. Lamina spinalis X je siva masa oko centralnog kanala i po sastavu je gelatinozne prirode (substantia gelatinosa centralis). U prednjim stubovima kiĉmene moţdine motorni neuroni su grupisani u jedra namijenjena inervaciji poreĉnoprugastih mićića u razliĉitim dijelovima trupa i ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju dijelove laminae IX i dijele se na medijalna i lateralna. Medijalna jedra se pruţaju duţ gotovo ĉitave kiĉmene moţdine, dok se lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu jedara ĉine

dva jedra (nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja inerviraju vratne, leĊne, meĊurebarne i trbušne mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze se nucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus retroposterolateralis i nucleusanterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u vratnom dijelu (C6 –C8) inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu inervira mišiće šake, a iz sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifiĉna motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici. Nucleus nervi accessorii obuhvata grupu alfamotoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leţi blizu medjalnog ruba prednjeg roga kiĉmene moţdine, pruţajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta (C5). Svako jedro n. phrenicusa inervira iskljuĉivo ipsilateralnu polovinu dijafragme.

29. UHO Auris externa Vanjsko uho ĉine ušna školjka i vanjski slušni hodnik. Ove dvije strukture zaduţene su za primanje i slanje zvuĉnih talasa prema strukturama srednjeg uha. Auricula Ušna školjka opisana u Peroviću i njene strukture su dobro vidljive u atlasu. Hrskavica ušne školjke je pomoću dva usjeka icisura terminalis medijalno i incisura intertragica lateralno podijeljena na dva dijela. Veći dio pripada aurikuli, manji je podijeljen na dva dijela, a to su lamina tragi i kartilago meatus akustici eksterni. Ova dva dijela, veći i manji su povezana pomoću istmus kartilaginis auris. Na većem dijelu koji ĉini osnovu za ušnu školjku nalazimo na prednjem dijelu heliksa jedno izboĉenje oznaĉeno kao spina helicis. Pozadi heliks završava sa kauda helicis koja je od antitragusa odijeljena sa pukotinom zvanom fisura antitragohelicina. Konha je podijeljena sa crus helicis kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus kruris helicis. Na medijalnoj strani nalazi se greben zvani pontikulus. Od anteheliksa dobro je izraţen crus antehelicis inferior kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus antehelicis transversus. Od prethodno pomenutih incisura, prva, inisura terminalis odjeljuje hrskavicu aurikule od hrskavice vanjskog slušnog hodnika, a druga, incisura intertragica odjeljuje hrskavice tragusa i antitragusa. Od hrskaviĉnih elemenata treba pomenuti i laminu tragi koja predstavlja osnovu tragusa. Ova hrskavica se medijalno nastavlja u hrskavicu meatusa eksternusa. Pomenute hrskavice su povezane nekim ligamentima sa susjednim strukturama. To su lig aurikulare anterius koji ide od tragusa na arkus zigomatikus, lig. aurikulare posterius koji ide sa eminencije konhe i pontikulusa na procesus mastoideus i lig. aurikulare superius koji ide od konhe na arkus zigomatikus. Osim ovih tzv. vanjskih imamo i veći broj ligamenata koji odrţavaju oblik aurikule. To su lig. antitragohelicinum, tragohelicinum, aurikulare transversum aurikulare oblikvum, helicis i incisure terminalis. Unutrašnji i vanjski mišići iz Perovića. Lateralnu stranu aurikule obskrbljuje a. temporalis superficialis, a medijalnu a. Aurikularis posterior. Vene utiĉu u venu temporalis superficialis i venu aurikularis posterior. Limfa sa lateralne strane odlazi u parotidne, a sa medijalne strane u retroaurikularne limfne ĉvorove. Senzibilnu inervaciju daje n. aurikulotemporalis ( za lateralnu) i n. aurikularis magnus (za medijalnu stranu). Motornu inervaciju ua mišiće aurikule daje n. facialis. Meatus acuticus externus Meatus akustikus eksternus je fibrokartilaginozni i koštani kanal koji ide od ušne školjke do membrane timpani. Poĉinje na porus akustikus eksternusu, a medijalna granica je već pomenuta membrana timpani. Meatus eksternus je zavijen u horizontalnoj i frontalnoj ravni. Posmatrano u horizontalnoj ravni meatus najprije ide prema

naprijed, pa onda okreće prema natrag, ĉime se dijeli na tri dijela:lateralni, srednji i medijalni. Lateralni i veći dio srednjeg je fibrokartilaginozan, a ostatak srednjeg i medijalni dio je koštan. U frontalnoj ravni vidimo da se meatus prvo diţe prema gore, pa se potom spušta prema dolje formirajući sa membranom timpani oštar ugao nazvan recesus meatus akustici eksterni. Što se tiĉe odnosa, meatus naprijed dolazi u odnos sa temporomandibularnim zglobom, straga sa mastoidnim ćelijama, gore sa bazom lubanje, a prema dolje sa glandulom parotis. Fibrokartilaginozni dio meatusa gradi kartilago meatus akustici eksterni i fibrozna ploĉa koja ga upotpunjuje. Kartilago meatusa formira brazdu koju sa gornje i straţnje strane nadopunjava fibrozna ploĉa. Medijalno, hrskaviĉni dio meatusa se veţe na pars timpanika osis temporalis, a lateralno se nastavlja u laminu tragi. Koštani dio meatusa ĉini pars timpanika koja ima formu ploĉe uvinute u brazdu koja je otvorena prema gore. Ova brazdu sa gornje strane zatvara pars skvamoza i pretvara je u kompletan kanal. Medijalno, pars timpanika završava sa sulkus timpanikus u kojem se hvata nategnuti dio membrane timpani. Pars timpanika je prema naprijed odvojena od pars petrosa i pars skvamoza sa fisura petrotimpanika i fisura petroskvamoza, a prema nazad je od pars mastoidee odvojena sa fisura timpanomastoidea. Meatus je iznutra obloţen koţom koja se prema membrani timpani stanjuje. Koţa posjeduje dlaĉice koje su u lateralnom dijelu dobro izraţene i zovu se tragi. TakoĊe koţa posjeduje dosta ceruminoznih ţlijezda koje luĉe ţućkastu ušnu mast koja se zove cerumen. Cerumen u velikim koliĉinama moţe zaĉepiti meatus i onda se mora vršiti ispiranje. Auris media Srednje uho je aparat koji prenosi zvuĉne valove iz meatus akustikus eksternusa u unutrašnje uho. Ĉine ga tuba auditiva, kavitas timpani i antrum mastoideum. U kavitasu timpani smještene su slušne košĉice, povezane zglobovima i ligamentima i pokretane sa dva mala mišića, m. Tensor timpani i m. Stapedius. IzmeĊu kavitasa timpani i meatus akustikus eksternusa nalazi se membrana timpani koje prima zvuĉne talase i predaje ih slušnim košĉicama. Membrana tympani Membrana timpani ili bubna opna je kutaneofibromukozna membrana koja se nalazi izmeĊu meatus akustikus eksternusa i kavitasa timpani, tj. odjeljuje vanjsko od srednjeg uha. Sastoji se od dva dijela. Jedan je nategnut i razapet je u sulkus timpanikusu, a nazvan je pars tenza membrane timpani. Drugi dio je uloţen u incisuri timpanici. To je labavi dio oznaĉen kao pars flakcida membrane timpani. Pars tensa je od pars flakcide odvojena sa dva nabora, plika membrane timpani anterior i posterior koje polaze sa spine timpanike major i minor i usmjerene su prema vrhu pars flakcide. Na membrani timpani opisujemo lateralnu i medijalnu stranu, te rublimbus membrane timpani. Lateralna strana je udubljena na mjestu gdje se iznutra veţe manubrium malei. To je pupak ili umbo membrane timpani. Manubrium se svana vidi kao pruga strija malearis. Na vrhu te strije nalazi se malo izboĉenje, prominencija malearis koju uzrokuje procesus lateralis malei. Medijalna strana membrane je u sredini izboĉena što odgovara udubljenosti na lateralnoj strani. Na granici izmeĊu pars tense i pars flakcide nalazi se nabor, plika horde timpani, kroz koju prolazi istoimeni ţivac, horda timpani, grana n. facialisa. Ova plika se dijeli na dva dijela, jedan ispred manubrijuma nazvan plika malearis anterior, i drugi iza manubrijuma koji je oznaĉen kao plika malearis posterior. Limbus membrane timpani uloţen je u sulkus timpanikus, a prekinut je u podruĉju incisure timpanike. Membrana timpani je idući od svana prema iznutra graĊena od tri sloja: 1.

Koţa-stratum kutaneum koja predstavlja nastavak koţe iz meatus akustikus eksternusa

2.

Fibrozni sloj-stratum proprium kojeg izgraĊuju cirkularne i radijalne niti. Cirkularne niti idu kruţno obuhvativši manubrijum. Radijalne niti idu zrakasto od periferije membrane ka njenom centru. Radijalne niti nedostaju u podruĉju pars flakcide i to je polje oznaĉeno kao trigonum interadiale. Cirkularne i radijalne niti se isprepliću u podruĉju limbusa te se formira tzv. anulus fibrokartilagineus.

3.

Mukozni sloj-stratum mukozum ĉini zapravo sluznica kavitasa timpani. Ossicula auditus U slušne košĉice spadaju maleus-ĉekić, incus-nakovanj i stapes-uzengija. Ovo ispitno pitanje ima u osteologiji. Articulationes ossiculorum auditus Slušne košĉice su povezane pomoću dva zgloba, i to artikulacio inkudomalearis i artikulacio inkudostapedialis. Osim toga maleus je manubriumom i lateralnim procesusom uloţen u membranu timpani,dok je stapes povezan sa fenestra ovalis pomoću sindezmozis timpanostapedialis. Artikulacio inkudomalearis je zglob izmeĊu maleusa i inkusa. Konveksna zglobna ploština nalazi se na kaputu maleusa, dok je konkavna zglobna ploština locirana na prednjoj strani korpusa inkusa. Zglobne ploštine su obloţene hijalnom hrskavicom. Cijeli zglob je uloţen u zglobnu ĉahuru koja se veţe na rubove zglobnih ploština, dok se u unutrašnjosti zgloba nalazi jedan meniskus koji nepotpuno dijeli zglobne ploštine.Artikulacio inkudostapedialis je zglob izmeĊu inkusa i stapesa.Konveksna zglobna ploština nalazi se na procesus lentikularisu na inkusu, dok se konkavna nalazi na glavi stapesa. Funkcionalno ovo je zglob sa više osovina, te spada u artikulacio kotilika. Sindezmozis timpanostapedialis je vezivni spoj izmeĊu baze stapesa i fenestre ovalis. Ove strukture povezuje ligamentum anulare stapedis. Nekada se izmeĊu baze stapesa i fenestre ovalis nalazi mali glatki mišić nazvan m. fiksator bazeos stapedis. Ligamenta ossiculorum auditus Slušne košĉice povezane su sa zidovima kavitasa timpani odgovarajućim ligamentima. Maleus povezuju tri ligamenta. Lig. malei anterius ide sa procesus anterior i hvata se u podruĉju fissure petrotimpanike. Lig. malei superius povezuje caput malei sa gornjim zidom recesus epitimpanikusa. Lig malei laterale ide sa koluma maleusa na incisuru timpaniku. Inkus ima dva ligamenta. To su lig. incudis superius koji ide sa korpus inkudis na gornji zid recesus epitimpanikusa i lig. inkudis posterius koji povezuje crus breve sa fossom inkudis na straţnjem zidu kavitasa timpani. Osim ovim ligamenata u podruĉju plike membrane timpani anterior i posterior nalazimo zadebljanja nazvana lig. timpanomaleolare anterius i posterius. Musculi ossiculorum auditus U musculi ossiculorum auditus spadaju dva mala popreĉno prugasta mišića:m. tensor tympani i m. stapedius. 1.M. tensor tympani polazi sa periosta velikog krila sfenoidalne kosti i sa hrskaviĉnog dijela tube auditive. Ulazi u semicanalis musculi tensoris timpani koji je dio kanalisa muskulotubularisa. Zavija oko procesus kohleariformisa i hvata se na medijalni dio koluma i manubriuma maleusa. Inervira ga n. tensoris timpani, grana n. pterigoideus medialisa od n. mandibularisa. Svojom kontrakcijom ovaj mišić vuĉe maleus prema medijalno i nateţe membranu timpani. U tom sluĉaju membrana prima jake zvuĉne podraţaje. 2. M. stapedius je najmanji popreĉno-prugasti mišić ljudskog tijela. Dug je svega 8 milimetara. Nalazi se u koštanoj supstanci eminencije piramidalis na ĉijom vrhu izlazi i hvata se na straţnjoj strani koluma stapesa. Inervira ga n. stapedius, grana n. facialisa. Ovaj mišić svojom kontrakcijom izvlaĉi stapes iz fenestre ovalis i pomjera ĉitav sistem slušnih košĉica prema lateralno, ĉime se membrana timpani olabavi i tada prima slabije zvuĉne podraţaje. Tuba auditiva Tuba auditiva je dijelom koštani, a dijelom fibrokartilaginozni kanal koji spaja srednje uho i epifarings. Poĉinje na lateralnom zidu faringsa, ide gore, natrag i lateralno, te ulazi u semikanalis tube auditive u piramidi temporalne kosti. U svom toku tuba auditiva pokazuje jedno suţenje, istmus koji se nalazi na granici prednje tri ĉetvrtine I straţnje ĉetvrtine. Na tubi auditivi opisujemo pet dijelova, i to: 1. ostium faringeum tube auditive nalazi se na lateralnom zidu epifaringsa iza konhe nasalis inferior.Hrskaviĉni skelet tube uzrokuje izboĉenje u faringsu nazvano torus tubarius.

2. pars kartilaginea je drugi dio. Ĉini je kartilago tube auditive na kojoj razlikujemo dvije lamele i to medijalnu i lateralnu. Prostor izmeĊu dvije lamele nadopunjava vezivna lamina membranacea koja ĉini dio lateralnog i donji zid tube. Za laminu membranaceu veţe se m. tensor veli palatine koji svojom kontrakcijom otvori lumen tube. 3. Istmus je suţeno mjesto koje odgovara vanjskom otvoru semikanalisa tube auditive. 4. Pars osea je zapravo semikanalis tube auditive koji je dio kanalis muskulotubariusa. Kroz ovaj kanal prolaze tuba auditiva i m. tensor timpani. 5. Ostium timpanikum tube auditive je otvor kojim se tuba otvara u kavitas timpani. Tuba je iznutra obloţena sluznicom sa višerednim trepetljikacim epitelom. U lamini propriji nalazi se tonzila tubaria i glandule tubarije. Cavitas tympani Ovo pitanje treba nauĉiti iz osteologije. Isto se odnosi i na antrum mastoideum, koji moţe da se pita u sklopu ispitnog pitanja auris media, kao njegov sastavni dio. Auris interna Unutrašnje uho je najkomplikovaniji dio uha.Sastoji se iz koštanog i membranoznog dijela koji se oznaĉavaju kao labirintus oseus i labirintus membranaceus. Sa funkcionalnog aspekta unutrašnje uho dijeloma na akustiĉki i statiĉki dio. Akustiĉki dio ĉini kohlea u kojoj je smješten duktus kohlearis, a statiĉki ĉine vestibulum u kojem su smješteni sakulus i utrikulus, te semicirkularni kanali u kojima su smješteni semicirkularni duktusi. Labyrinthus osseus Koštani labirint je smješten u piramidi sljepooĉne kosti. Ĉine ga tri dijela, i to kohlea koja se nalazi najviše prema naprijed i medijalno, potom vestibulum koji leţi u sredini i tri semicirkularna kanala koji se nalaze najviše straga i lateralno. Unutar koštanog labirinta nalazi se membranozni labirint kojeg ĉine duktus cohlearis koji je smješten u kohlei, potom sakulus i utrikulus koji su smješteni u vestibulumu, te tri semicirkularna duktusa koji se nalaze u odgovarajućim semicirkularnim kanalima. IzmeĊu koštanog i membranoznog labirinta je tzv. perilimfatiĉki prostor kojeg ispunjava tekućina nazvana perilimfa. Cochlea Kohlea je spiralni kanal, kanalis spiralis kohlee koji zavija sliĉno puţevoj školjci. Polazi sa prednje-donjeg zida vestibuluma, te ide prema dolje i naprijed, a zatim zavija prema gore i natrag dva i po puta pri ćemu se svaki zavoj suţava i odmakne u lateralnu stranu. Takvim tokom kohlea dobija oblik konusa na kojem opisujemo bazu, bazis kohlee koja je okrenuta prema medijalno i vrh, kupula kohlee koji je okrenut prema lateralno. Unutrašnjost konusa kojeg pravi kanalis spiralis ispunjava modiolus koji takoĊe ima oblik konusa sa bazom prema medijalno i vrhom zvanim apeks modioli sa kojeg odlazi koštana ploĉica zvana lamina modioli. Baza modiolusa projicira se u fundus meatus acusticus internus u podruĉju aree kohlee. Naime modiolus je pun kanalića, kanales longitudinales modioli od kojih svaki odgovara jednom otvoru u traktus spiralis foraminosus. Ovi kanalići završavaju na bazi lamine spiralis osee u kanalu koji se zove canalis spiralis modioli, a u kojem je smješten ganglion spirale kohlee. Canalis spiralis je koštanom ploĉom koja se zove lamina spiralis osea nepotpuno podijeljen na dva dijela i to skala vestibuli i skala timpani. Potpunu podijelu vrši duktus kohlearis koji leţi u skala media. Lamina spiralis osea u podruĉju kupule završava sa hamulus lamine spiralis. IzmeĊu ovog hamulusa i lamine modioli nalazi se tzv helikotrema preko koje komuniciraju skala timpani i skala vestibuli. U bazalnom dijelu skale timpani nalazi se otvor kojim poĉinje kanalikulus kohlee koji se otvara na donjoj strani piramide. Kroz ovaj kanalić prolazi duktus perilimfatikus. Meatus acusticus internus

Meatus akusticus internus je koštani kanal koji poĉinje na straţnjoj strani piramide sljepooĉne kosti sa otvorom porus akusticus internus. Ide prema lateralno i natrag i završava slijepim dnom, fundus meatus akustici interni. Ovaj fundus je sa dva grebena krista vertikalis i krista transversa podijeljen na 4 polja. Prednje gornje se zove area n. facialis i kroz njega prolaze n. facialis i n. intermedius. Prednje-donje ima na sebi spiralni niz rupica, traktus spiralis foraminosus kroz koje prolaze niti n. kohlearisa. Zato se ovo polje zove area kohlee. Straţnjegornje polje je area vestibularis superior i kroz nju prolaze niti n. utrikuloampularisa. Straţnje-donje polje je area vestibularis inferior i kroz nju prolaze niti n. sakularisa. Na straţnjem zidu meatusa internusa nalazi se foramen singulare kroz koji prolazi n. ampularis posterior. Inaĉe kroz meatus akusticus internus prolaze n. facialis, n. intermedius, n. vestibulokohlearis te a. i vv. labirinti. Vestibulum Vestibulum je ovoidalna šupljina smještena izmeĊu kohlee i semicirkularnih kanala. Na njemu opisujemo šest zidova. Lateralni zid je kos od gore prema dolje i do vani prema unutra. Na njemu se projicira fenestra vestibuli u koju je uloţena baza stapesa. Medijalni zid odgovara straţnjem dijelu fundus meatus akustikus internusa. Na njemu nalazimo tri udubine. Gornja se zove recesus eliptikus i njoj je smješten utrikulus. Sprijeda i dolje u odnosu na recesus eliptikus, nalazi se druga udubina, recesus sferikus u koji je uloţen sakulus. Prema dolje i nazad nalazi se recesus kohlearis u koji je uloţen cekum vestibulare duktus kohlearis. IzmeĊu recesus eliptikusa i sferikusa nalazi se crista vestibuli koja se prema naprijed proširi u izboĉenje, piramis vestibuli.U prednjem dijelu recesus eliptikusa i na piramisu nalazi se makula kribroza superior kroz koju prolaze niti n. utrikuloampularisa. U recesus sferikusu nalazi se makula kribroza media kroz koju prolaze niti n. sakularisa. Iznad recesus kohlearisa nalazi se unutrašnji otvor kanalikusa vestibuli kroz koji prolazi duktus endolimfatikus. Na gornjem zidu nalazimo 4 otvora, dva sprijeda i dva straga.Prednji lateralni je ampularni otvor od kanalis semicirkularis anterior, a prednji medijalni je otvor za krus komune prednjeg i straţnjeg semicirkularnog kanala. Straţnji lateralni je ampularni otvor lateralnog semicirkularnog kanala, a straţnji medijalni je neampularni otvor istog kanala. Na donjem zidu nalazimo dvije ploĉe i to medijalnu i lateralnu. Medijalna se nastavlja u lamina spiralis osea, a lateralna takoĊe ide u kohleu kao lamina spiralis sekundaria koja je izraţena u bazalnom zavoju kohlee. Ove dvije ploĉe dijele vestibulum od kohlee, i kod ţivog ĉovjeka pukotina izmeĊu njih premoštena je laminom basilaris. Prednji zid vestibuluma je uzak i odgovara poĉetku skale vestibuli. Na straţnjem zidu nalazimo ampularni otvor straţnjeg semicirkularnog kanala. Blizu tog otvora, a djelimiĉno u ampuli nalazi se makula kribroza inferior kroz koju prolazi n. ampularis posterior. Canales semicirculares Semicirkularni kanali zajedno sa kohleom i vestibulumom ĉine koštani labirint. Smješteni su iza vestibuluma. Ima ih tri:kanalis semicirkularis anterior, posterior i lateralis. Svaki od ta tri kanala ima jedan ampularni-krus ampulare i neampularni krak-crus simpleks. Neampularni krakovi prednjeg i straţnjeg kanalića se spajaju i ĉine crus comune.Kanalis semicirkularis anterior smješten je u frontalnoj ravni, a na prednjoj strani piramide izrokuje luĉno izboĉenje nazvano eminencija arkuata. Kanalis semicirkularis posterior smješten je u sagitalnoj ravni. Kanalis semicirkularis lateralis smješten je pod uglom od 30 stepeni u odnosu na horizontalnu ravan, a na medijalnom zidu kavitasa timpani ovaj kanal pravi izboĉenje koje je nazvano prominencija kanalis semicirkularis lateralis. Otvori semicirkularnih kanala nalaze se u vestibulumu i to na njegovom gornjem i straţnjem zidu. Na gornjem zidu su 4 otvora. Prednji lateralni je ampularni otvor od kanalis semicirkularis anterior, a prednji medijalni je otvor za krus komune prednjeg i straţnjeg semicirkularnog kanala. Straţnji lateralni je ampularni otvor lateralnog semicirkularnog kanala, a straţnji medijalni je neampularni otvor istog. Na straţnjem zidu nalazimo ampularni otvor straţnjeg semicirkularnog kanala.

Labyrinthus membranaceus Membranozni labirint leţi u koštanom labirintu od kojega ga odvaja perilimfatiĉki prostor ispunjen tekućinom zvanom perilimfa. Membranozni labirint ĉine duktus cohlearis koji je smješten u kohlei, zatim sakulus i utrikulus koji su smješteni u vestibulumu, te tri semicirkularna duktusa koji se nalaze u odgovarajućim koštanim semicirkularnim kanalima. Membranozni labirint ispunjava tekućina nazvana endolimfa. Inaĉe sa funkcionalnog aspekta membranozni labirint se dijeli na akustiĉki dio kojeg ĉini duktus kohlearis i statiĉki dio kojem pripadaju sakulus, utrikulus i semicirkularni duktusi. Vasa sanquinea auris internae Unutrašnje uho opskrbljuje a. labirinti koja je grana a. basilaris. Ova arterija prati n. statoakustikus i u meatusu internusu dijeli se na rami vestibulares i rami kohleares. Rami vestibulares prate odgovarajuće grane statiĉkog nerva i granaju se po statiĉkom aparatu. Jedan od ovih ogranaka ulazi u kohleu i anastomozira sa kohlearnim granama, te obskrbljuje akustiĉki organ. Kohlearne grane teku kao traktus arteriozus spiralis koji šalje ogranke ka duktusu kohlearisu ili ĉine gustu mreţu u podruĉju lig. spirale kohlee. Vene se skupljaju u venu spiralis modioli koja je u vezi sa vas spirale.Iz jednog dijela kohlee idu dvije vene spiralis modioli koje se spoje u venu kanalikuli kohlee koja se uljeva u v. jugularis internu.Od drugog dijela kohlee odlazi traktus venosus spiralis koji ĉini venu labirinti.

30. CEREBELLUM Mali mozak (cerebellum) je glavni koordinator mišićne aktivnosti, a igra i veoma vaţnu ulogu u procesima motornog uĉenja. On usklaĊuje kontrakcije pojedinih mišića unutar i izmeĊu odgovarajućih mišićnih grupa modulirajući njihove reakcije, tako što reguliše i gradira mišićni tonus. Osim toga, cerebellum uĉestvuje i u odrţavanju ravnoteţe, te na nesvjesnom nivou obraĊuje senzibilne informacije vezane za trenutnu motornu aktivnost. Uz gore pobrojano, najnovija istraţivanja ukazuju na mogućnost da mali mozak uĉestvuje i u nekim kognitivnim funkcijama. Smješten je u straţnjoj lubanjskoj jami (fossa cranii posterior) ventralno od potiljaĉnih reţnjeva velikog mozga, od kojih ga odvaja tentorium cerebelli, i dorzalno od moţdanog stabla sa ĉijim je sastavnim dijelovima povezan pomoću tri para svojih krakova (pedunculi cerebellare superiores, medii et inferiores). Kod odraslog ĉovjeka teţina mu varira od 130 – 150 grama. Mali mozak se, na osnovu nekoliko kriterija dijeli na tri razliĉita naĉina: 1.

Longitudinalno posmatran, mali mozak ima jedan mediosagitalni dio (vermis cerebelli) i dvije simetriĉne polovine (haemispheria cerebelli)

2.

Transverzalno posmatran, cerebellum se sastoji od tri dijela: lobus flocculonoddularis, lobus cerebelli anterior i lobus cerebelli posterior. Svaki od ovih reţnjeva ĉine odgovarajući dijelovi vermisa i hemisfera.



Lobus flocculonodularis gradi parni naborani uzani dio hemisfere nazvan pahuljica (flocculus) koji je pomoću tanke trake (pedunculus flocculi) povezan sa neparnim zaobljenim ĉvorićem (nodulus) na rostralnom kraju donjeg dijela vermisa. Ovaj reţanj je filogenetski najstarija cerebelarna struktura, pa se još naziva i archicerebellum.

Posjeduje

reciproĉne

veze

sa

vestibularnim

jedrima

zbog

ĉega

se

naziva

i vestibulocerebellum. Glavna funkcija ovog dijela malog mozga jeste odrţavanje ravnoteţe i poloţaja tijela, zahvaljujući prije svega uticaju na aksijalnu muskulaturu.



Ostali, filogenetski mlaĊi dijelovi cerebelluma ĉine tzv. corpus cerebelli. On je pomoću duboke pukotine na gornjoj strani malog mozga (fissura prima s. preclivalis) podijeljen na dva dijela: lobus cerebelli anterior et posterior.



Lobus cerebelli anterior je manji i leţi rostralno od fissurae primae, zauzimajući praktiĉno samo dio gornje strane malog mozga. Ovaj reţanj ĉine lingula cerebelli, lobulus centralis i culmen (na vermisu), te ala lobuli centralis ilobulus quadrangularis anterior (na hemisferama). Lobus cerebelli anterior je filogenetski mlaĊi dio malog mozga, pa se još naziva i paleocerebellum. Prima eksteroceptivne i proprioceptivne informacije iz kiĉmene moţdine (preko spinocerebelarnih puteva) zbog ĉega se naziva i spinocerebellum. Ukljuĉen je u regulisanje mišićnog tonusa.



Lobus cerebelli posterior je najveći reţanj malog mozga, smješten izmeĊu fissurae primae i fissurae posterolateralis. On obuhvata cijelu donju i dvije trećine gornje strane malog mozga. Na gornjoj strani pripadaju mudeclive i folium

vermis (na

vermisu) kojima na

hemisferama odgovaraju lobulus

quadrangularis

posterior i lobuli semilunares superior et inferior (koji leţi na donjoj strani hemisfere ispod fissurae horizontalis) s. lobulus ansiformis. Declive i lobulus quadrangularis posterior ĉine lobulus simplex. Na donjoj strani malog mozga nalazi se jako dubok usjek u koji se uvlaĉi falx cerebelli. Na dnu usjeka leţi vermis koji ovdje ima sljedeće dijelove: tuber,pyramis i najveći dio uvulae. Hemisfere su na donjoj strani zaobljene i ulaze u fossae cerebellares potiljaĉne kosti. Na njima se razlikuje nekoliko dijelova odvojenih odgovarajućim ţljebovima, i to: već pomenuti lobulus semilunaris inferior s. crus secundum lobuli ansiformis (za koga smo rekli da odgovara foliumu vermisa), lobulus gracilis,lobulus biventer i dio tonsillae cerebelli. Ostatak uvulae i tonsillae cerebelli leţe na prednjoj strani malog mozga, kaudalno od fastigiuma. Tonsilla cerebelli leţi u neposrednoj blizini medullae oblongate i foramen magnuma što je od ogromnog kliniĉkog znaĉaja u sluĉaju povećanog intrakranijalnog pritiska. Naime, tada dolazi do uklještenja tonsillae cerebelli u kiĉmeni kanal, što kompromituje protok krvi kroz vertebralne arterije i funkcije respiratornog i vazomotornog centra. Lobus cerebelli posterior je filogenetski najmlaĊi dio malog mozga, pa se još naziva ineocerebellum. Prima aferentna vlakna iz cerebralnog korteksa preko relejnih jedara u bazilarnom dijelu ponsa (ncc. pontis), zbog ĉega se naziva i pontocerebellum (u anglosaksonskoj literaturi zovu ga cerebrocerebellum). Vaţan je kod planiranja i programiranja pokreta tijela i udova, naroĉito pokreta šake. Pored longitudinalne podjele malog mozga na vermis i hemisfere, moţe se izvršiti i logitudinalna podjela od medijalno prema lateralno na tri cerebelarne zone: 1) medijalna ili vermalna zona, 2) paramedijalna ili paravermalna zona i 3) lateralna ili hemisferna zona. Svaka od ovih zona se sastoji od odgovarajućeg dijela korteksa i bijele mase, te dubokih cerebelarnih jedara na koji se topografski projicira. Vermalna zona ukljuĉuje vermalni korteks i nucleus fastigii, paravermalna podrazumjeva paravermalni korteks, te nucleus globosus i nucleus emboliformis, a hemisferna zona ukljuĉuje korteks cerebelarne hemisfere i nucleus dentatus.

GRAĐA MALOG MOZGA Mali mozak, kao i ostali dijelovi centralnog nervnog sistema izgraĊen je od sive i bijele mase. Siva masa obuhvata površni sloj, formirajući koru (cortex cerebelli) i centralne dijelove malog mozga, gdje obrazuje jedra (nuclei cerebelli). Bijela masa (corpus medullare cerebelli) gradi ĉitav ostali dio malog mozga, a formiraju je aferentni i eferentni putevi malog mozga, kao i aksoni Purkinje-ovih ćelija. Od corpusa medullare prema periferiji se pruţaju i

raĉvaju nastavci bijele mase koji zalaze u veoma naboranu koru. Ovakva laminacija bijele mase malog mozga daje na sagitalnim presjecima izgled veoma razgranatog drveta (arbor vitae).

KORA MALOG MOZGA – CORTEX CEREBELLI Kora malog mozga je izdjeljena na veliki broj listića (folia cerebelli), debela je oko 1 mm. i prekriva sve vijuge i brazde cerebelluma. Usljed velike naboranosti površine malog mozga, najveći dio kore (oko 85%) se ne vidi, jer je sakriven izmeĊu njegovih listića. Postoje tri kortikalna sloja: vanjski (molekularni), srednji (sloj Purkinje-ovih ćelija) i unutrašnji (granularni). Stratum molekulare posjeduje veliki broj dendritskih arborizacija Purkinje-ovih ćelija iz drugog sloja, vertikalne aksone koji predstavljaju puzava vlakna, vertikalne akone granularnih ćelija iz trećeg sloja i njihove horizontalne ogranke, dendrite Golgi II neurona, te dvije vrste ćelija: zvjezdaste i košaraste. Aksoni ovih ćelija idu paraleleno sa površinom kore. Akson jedne zvjezdase ćelije uspostavlja inhibitorne sinapse sa dendritima nekoliko Purkinjeovih ćelija. Akson jedne košaraste ćelije uspostavlja inhibitorne sinaptiĉke veze sa ćelijskim tijelima nekoliko Purkinje-ovih ćelija oko kojih gradi košarastu formaciju, po ĉemu je dobila ime. Stratum purkinjense predstavlja srednji sloj malomoţdanog korteksa. U njemu se nalazi oko petnaest miliona Purkinje-ovih ćelija, koje spadaju u najveće neurone unutar centralnog nervnog sistema. Tijela ovih ćelija su peharastog ili kruškolikog oblika i leţe blizu granularnog sloja. Njihovi dendriti arboriraju u molekularni sloj okomito na površinu kore uspostavlajući preko 100000 sinapsi, a njihov akson koji polazi sa baze ćelije, napušta koru, prolazi kroz bijelu masu i uspostavlja inhibitorne sinaptiĉke veze sa neuronima dubokih cerebelarnih jedara. Na njihovim terminalima oslobaĊa se gama-amino buterna kiselina (GABA). Neke Purkinje-ove ćelije iz archicerebelluma, kao i vermisa anteriornog i posteriornog reţnja projiciraju svoje aksone na neurone nucleus vestibularis lateralis-a. Preko ovih inhibitornih uticaja Purkinje-ove ćelije moduliraju outpute iz dubokih cerebelarnih jedara, kao i lateralnog vestibularnog jedra. Pri prolasku kroz granularni sloj kolaterale aksona Purkinje-ovih ćelija grade sinapse sa neuronima ovog sloja, osbito sa Golgi II neuronima. Stratum granulosum sadrţi dva tipa ćelija: granularne i Golgi II ćelije. Granularne ćelije imaju malo tijelo i 4-6 dendrita smještenih u granularnom sloju. Ovi dendriti sinaptiĉki kontaktiraju sa mahovinastim vlaknima formirajući cerebelarne glomerule. Glomerul je sinaptiĉka procesorska jedinica obavijena glijalnom lamelom. Sastoji se od ekscitatornih aksonskih terminala mahovinastih vlakana, dendritskih završetaka jedne ili više granularnih ćelija i inhibitornih aksonskih terminala Golgi II neurona koji su u sinaptiĉkoj vezi sa granularnim ćelijama. Aksoni granularnih ćelija idu vertikalno prema molekularnom sloju gdje se raĉvavaju u obliku slova T na dva ogranka suprotnog smjera, koji predstavljaju tzv. paralelna vlakna. Paralelna vlakna stvaraju ekscitatorne sinapse sa dendritima gotovo 1000 Purkinje-ovih ćelija, te sa dendritima zvjezdastih, košarastih i Golgi II ćelija. Golgi II ćelije imaju dendritsku arborizaciju unutar molekularnog sloja, dok im aksoni završavaju unutar glomerula granularnog sloja formirajući sinapse sa dendritima granularnih ćelija. Aferentna vlakna cerebellum-a, bez obzira odakle dolaze, jesu dvojakog tipa. Vlakna prvog tipa nazivaju se puzava (climbing fibres), a drugog tipa mahovinasta (mossy fibres). Puzava vlakna potiĉu iskljuĉivo iz donjeg olivarnog jedra i ulaze u cerebellum kroz pedunculi cerebellares inferiores suprotne strane. Ova vlakna ispoljavaju snaţne ekscitatorne uticaje na neurone dubokih cerebelarnih jedara, kao i na Purkinje-ove ćelije. Svako puzavo vlakno se unutar granularnog sloja dijeli na najviše deset grana (koja se takoĊe zovu puzava vlakna) koje prodiru u molekularni sloj i tvore nekoliko stotina sinapsi sa dendritima samo jedne Purkinje-ove ćelije. Mahovinasta vlakna predstavljaju aksone spinocerebelarnih, vestibulocerebelarnih, pontocerebelarnih i retikulocerebelarnih puteva. Ova vlakna, koja se obilato granaju, ispoljavaju ekscitatorne uticaje na brojne granularne ćelije unutar glomerula granularnog sloja. Kolaterale mahovinastih i puzavih vlakana mogu, zavisno od izvora iz kojeg potiĉu,

formirati ekscitatorne sinapse sa neuronima malomoţdanih jedara. Preko paralelnih vlakana, granularne stanice uspostavljaju ekscitatorne sinapse sa dendritima Purkinje-ovih stanica, i uz to sa dendritima Golgi II, zvjezdastih i košarastih ćelija molekularnog sloja. Nakon ekscitacije, zvjezdaste i košaraste ćelije ispoljavaju inhibitorni uticaj na Purkinje-ove ćelije. Sliĉno tome, Golgi II inhibiraju granularne ćelije unutar glomerula. Eferentna vlakna kore malog mozga ĉine iskljuĉivo aksoni Purkinje-ovih ćelija. ObraĊene informacije iz cerebelarnog korteksa, aksonima Purkinje-ovih ćelija usmjeravaju se na neurone malomoţdanih jedara i na nc. vestibularis lateralis na koje imaju inhibitorni uticaj. Dok su mahovinasta i puzava vlakna rezervirana za ekscitatorni impuls, aksoni Purkinje-ovih neurona, moduliraju, kroz inhibiciju izlaze (output) iz dubokih cerebelarnih jedara ka drugim dijelovima centralnog nervnog sistema, kao i output iz lateralnog vestibularnog jedra.

JEDRA MALOG MOZGA – NUCLEI CEREBELLI Ispod kore, u bijeloj masi malog mozga leţe ĉetiri parna jedra, i to: nc fastigii, nc. globosus, nc. emboliformis i nc. dentatus. Nucleus fastigii s. nucleus medialis cerebeli je filogenteski najstarije jedro malog mozga. Leţi uz samu medijalnu liniju, uz zid fastigiuma na krovu ĉetvrte moţdane komore. Aferentna vlakna dobija iz kore archicerebellum-a, naroĉito vermis-a. Eferentna vlakna koja odlaze iz ovog jedra završavaju na nc. vestibularis lateralis et inferior, jedrima retikularne formacije moţdanog stabla, jedrima okularnih ţivaca, gornjim kolikulima i pretektalnom podruĉju, te na jedrima talamusa i cervikalnim segmentima kiĉmene moţdine. Nucleus globosus s. nucleus interpositus posterior leţi izmeĊu nucleus-a fastigii (medijalno) i nucleus emboliformis-a (lateralno). Nucleus emboliformis s. nucleus interpositus anterior je nešto veći od nucleus globosus-a, a leţi uz sam hilum nuclei dentati. Oba jedra prmaju aksone Purkinje-ovih ćelija i kolaterale aferentnih puteva malog mozga. Eferentna vlakna odlaze u nucleus ruber i thalamus. Primljeni impulsi iz talamusa odlaze u koru velikog mozga, a iz nucleus ruber-a prenose se na donji olivarni kompleks (preko tr. tegmentalis centralis) i kiĉmenu moţdinu (preko tr. rubrospinalis). Nucleus dentatus s. nucleus lateralis cerebelli je najveće jedro malog mozga. Ima oblik vreće sa mjehurasto izboĉenim zidovima i otvorom (hilum nuclei dentati) koji je okrenut dorzomedijalno. IzgraĊen je iz velikih multipolarnih neurona, naroĉito u dorzalnom dijelu. Aferentna vlakna dolaze od Purkinje-ovih ćelija koje imaju iskljuĉivo inhibitorno dejstvo, te iz nuclei pontis, nucleus olivaris principalis, nucleus principalis nervi trigemini, nucleus caeruleus i nuclei raphes. Najveći broj vlakana dolazi iz nuclei pontis. Eferentna vlakna nucleus dentatusa napuštaju cerebellum i formiraju tr. cerebellothalamicus koji završava na nc. ventralis anterior et lateralis thalami. Ova dva jedra talamusa projiciraju se na motorni i premotorni korteks velikog mozga, pa se pretpostavlja da preko njih mali mozak utiĉe na aktivnost ovih dijelova kore, a naroĉito na podruĉja za gornji ekstremitet primarnog motornog polja.

VEZE MALOG MOZGA Aferentni i eferentni putevi malog mozga prolaze kroz malomošdane krake (pedunculi cerebellares). Gornji krak (pedunculus cerebelaris superior) se pruţa rostralno, ka srednjem mozgu, srednji krak (pedunculus cerebellaris medius) ide medijalno, ka mostu, a donji krak (pedunculus cerebelaris inferior) je upravljen kaudalno prema produţenoj moţdini. Pedunculus cerebellaris inferior ĉine corpus restiforme i corpus juxtarestiforme. Corpus restiforme sadrţi aferentne puteve iz kiĉmene i produţene moţdine, i to: tr. spinocerebellaris posterior, fibrae cuneocerebellares, tr. olivocerebellaris i tr. reticulocerebellaris. Corpus juxtarestiforme (koji predstavlja skupinu vlakana na medijalnoj

strani donjeg malomoţdanog kraka) sadrţi vlakna tr. vestibulocerebellaris-a. Tr. spinocerebellaris posterior, kao i fibrae cuneocerebellares prenose proprioceptivni (duboki nesvjesni) i dijelom eksteroceptivni (površni svjesni) senzibilitet trupa i udova preko kiĉmene moţdine u prednji reţanj malog mozga. Retikulocerebelarna vlakna potiĉu iz lateralnih i paramedijalnih retikularnih jedara produţene moţdine, idu kao neukrštena vlakna i završavaju u prednjem reţnju. Tr. olivocerebellaris potiĉe iz jedara donjeg olivarnog kompleksa. Akcesorna olivarna jedra projiciraju se u vermis, a glavno u suprotnu cerebelarnu hemisferu. Vestibulocerebelarna vlakna dijele se na primarna i sekundarna. Primarna dolaze iz vestibularnog gangliona, a sekundarna iz nc. vestibularis inferior i medialis. Ova vlakna završavaju archicerebellumu. Kroz corpus juxtarestiforme prolaze i vlakna tr. cerebellospinalisa (eferentni put). Ona polaze iz nc. fastigii i završavaju u prednjim rogovima vratnog dijela kiĉmene moţdine gdje sinaptiĉki kontaktiraju sa alfamotoneuronima. Pored cerebelospinalnog puta kroz jukstarestiformno tijelo prolaze i vlakna koja potiĉu iz kore arhicerebelluma i završavaju u vestibularnim jedrima, a naroĉito u nc. vestibularis lateralis. Vlakna koja polaze iz nc. fastigii zavijaju oko rostralnog dijela gornjeg malomoţdanog kraka formirajući fasciculus uncinatus cerebelli. Pedunculus cerebellaris medius sastoji se od ukrštenih pontocerebelarnih vlakana (fibrae pontocerebellares) koja se projiciraju iz pontinskih jedara u bazilarnom dijelu ponsa do neocerebelluma i paleocerebelluma. Ova vlakna predstavljaju dio sloţenog kortiko-ponto-cerebelarnog sistema. Pedunculus cerebellaris superior polazi od prednje strane malog mozga, ide prema naprijed i gore, ulazi u tegmentum mezencefalona i u njemu se ukršta ĉineći deccusatio pedunculorum cerebellarium superiorum. Od aferentnih, sadrţi vlakna prednjeg spinocerebelarnog puta (tr. spinocerebellaris anterior) koji kao i prednji, prenosi proprioceptivni senzibilitet trupa i udova i završava u prednjem reţnju malog mozga. Osim prednjeg spinocerebelarnog puta, svi ostali putevi koji prolaze kroz pedunculus cerebellaris superior su eferentni. Veći dio vlakana iz nc. dentatusa odlazi u talamus (tr. cerebellothalamicus) gradeći najveći dio gornjih malomoţdanih krakova. Cerebelotalamiĉka vlakna se projektuju u mnoga jedra talamusa: nc. ventralis anterior, nc. ventralis lateralis i ncc. intralaminares. Neka vlakna iz nc. dentatusa završavaju u rostralnoj (parvocelularnoj) trećini nc. rubera iz kojeg polazi tr. rubroolivaris. Druga grupa vlakana porijeklom iz nc. dentatusa ide kaudalno kao tzv. silazni dio gornjeg malomoţdanog kraka i završavaju u retikularnim jedrima moţdanog stabla, te u nc. olivaris inferior (fibrae cerebelloolivares). Eferentna vlakna iz nucleus globosus i nucleus emboliformis projiciraju se u kaudalni dio nucleus ruber-a iz kojeg polazi tr. rubrospinalis, a neka vlakna odlaze i u nucleus olivaris accessorius medialis et dorsalis i gornje segmente vratnog dijela kiĉmene moţdine gdje završavaju na interneuronima u središnjoj sivoj masi.

FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA KRUGOVI MALOG MOZGA

I

NEURONSKI

Mali mozak je na bazi filogenetskog razvoja podijeljen na archi, paleo i neocerebellum. Funkcionalna podijela na vestibulo, spino i pontocerebellum nastala je na osnovu funkcije i veza malog mozga i uglavnom se podudara sa filogenetskom

podijelom.

Archicerebellum

odgovara

vestibulocerebellum-u,

paleocerebellum

odgovara

spinocerebellum-u, a neocerebellum odgovara pontocerebellum-u. Vestibulocerebellum uĉestvuje u regulisanju mišićnog tonusa, odrţavanju ravnoteţe i uobliĉavanju pokreta u vezi sa stimulacijom vestibularnih receptora u unutrašnjem uhu. U ovom dijelu malog mozga završavaju vlakna vestibulocerebelarnog puta koja dolaze iz vestibularnog ţivca, te medijalnog i donjeg vestibularnog jedra. Aksoni Purkinje-ovih ćelija iz ovog dijela korteksa projiciraju se ipsilateralno na nc. fastigii kao i na nc. vestibularis

superior, medialis et inferior. Aksoni iz korteksa uvulae (koja se funkcionalno smatra dijelom vestibulocerebelluma) odlaze na nc. vestibularis lateralis. Iz vestibuarnih jedara polaze vestibulospinalni putevi, i to: iz nucleus vestibularis lateralis-a polazi tr. vestibulospinalis lateralis koji završava u nivou alfa i gama-motoneurona lumbosakralnih segmenata kiĉmene moţdine i znaĉajan je za odrţavanje uspravnog stava i hodanje, a iz nucleus vestibularis medialis-a polazi tr.vestibulospinalis medialis koji završava u laminama VII i VIII vratnih i grudnih segmenata kiĉmene moţdine. Ovaj se put pridruţuje glavnom asocijativnom putu moţdanog stabla (fasciculus longitudinalis medialis) Veze vestibularnih jedara sa malim mozgom i kiĉmenom moţdinom sluţe za odrţavanje ravnoteţe i uspravnog stava tijela. U toku stajanja makule statike šalju impulse u nc. vestibularis lateralis. Ovo jedro, pod kontrolom malog mozga, vrţi ekscitaciju motoneurona za antigravitacionu muskulaturu pomoću vestibulospinalnog puta. Naginjanjem glave naprijed ili nazad izaziva aktivaciju makula i opisanim neuronskim vezama dovode do ekscitacije motoneurona za ekstenzore i fleksore vrata. Spinocerebellum kontroliše mišićni tonus i sinergiĉno djelovanje mišića kod raznih poloţaja tijela. U ovaj dio malog mozga dolaze impulsi iz proprioceptivnih receptora u mišićima, tetivama i zglobnim ĉahurama kao tr. spinocerebellaris anterior et posterior, tr. cuneocerebellaris i tr. reticulocerebellaris. Aksoni Purkinje-ovih neurona spinocerebellum-a projiciraju se u nc. globosus i nc. emboliformis. Vlakna iz ovih jedara prolaze kroz pedunculus cerebellaris superior i ukrštaju se u deccusatio pedunculorum cerebellarium superiorum, te završavaju u magnocelularnom dijelu nc. rubera ili idu u nc. ventralis anterior et lateralis thalami. Iz njih se projiciraju u primarno motorno (area 4) i premotorno polje (area 6) odakle preko kortikospinalnog puta kontolišu kontrolišu aktivnost aksijalne i muskulature ekstremiteta. Pontocerebellum, indirektno preko kore velikog mozga i moţdanog stabla omogućava i automatski reguliše redoslijed, koordinaciju i opseg voljnih kretnji, kao i njihovu preciznost. IzmeĊu kore velikog mozga i kore neocerebellum-a postoji uzajamna povezanost. Aferentne niti polaze iz odreĊenih podruĉja kore velikog mozga (primarno motorno i premorno polje - area 4 i 6, te primarno i asocijativno senzibilno polje – area 3,1,2 i area 5) i projiciraju se preko kortikopontinskih puteva u ncc. pontis. Iz ovih jedara polaze pontocerebelarna vlakna koja se ukrštaju i formiraju srednje malomoţdane krake, te završavaju u korteksu neocerebelluma. Aksoni Purkinje-ovih neurona korteksa neocerebelluma projiciraju se u nc. dentatus. Iz ovog jedra polaze vlakna koja idu kroz gornje pedunkule i završavaju u: 1) kontralateralnom parvocelularnom dijelu nc. rubera i 2) ventrolateralnim jedrama talamusa. Iz parvocelularnog dijela nc. rubera polazi tr. rubroolivaris koji završava u nc. olivaris inferior. Iz jedara talamusa informacije se proslijeĊuju do motornih centara u kori velikog mozga, a odatle preko kortikospinalnog i kortikonuklearnog puta do niţih motornih neurona u kiĉmenoj moţdini i motornim jedrima kranijalnih ţivaca, ĉime se reguliše redoslijed, koordinacija, opseg i preciznost voljnih pokreta. Smatra se da mali mozak omogućava regulaciju preciznosti motornih pokreta, tako što neprekidno uporeĊuje informacije iz kore velikog mozga, sa onima koje stiţu iz propriceptivnih receptora u mišićima, tetivama i zglobnim ĉahurama. Mali mozak automatski izraĉunava “grešku” u pokretu (koja se procjenjuje uporeĊivanjem namjeravanog izvršenja i same realizacije pokreta) i šalje korektivne impulse preko talamusa u veliki mozak.

31. FOSSA RHOMBOIDEA Fossa rhomboidea je udubina koja se nalazi na dorzalnoj strani moţdanog stabla. U njenoj izgradnji uĉestvuju rostralni dio dorzalne strane produţene moţdine (bulbarni dio) i dorzalna strana mosta (pontinski dio). Granicu izmeĊu njih ĉine popreĉne, uske, paralelene pruge (striae medullares ventriculi quarti), porijeklom iz nucleus arcuatus-a koji je smješten u ventromedijalnom dijelu produţene moţdine. Ova vlakna upravljena prema natrag dospijevaju na dorzalnu stranu, ukrštaju se, i iz središnjeg ţlijeba fossae rhomboideae, ulaze u kontralateralni

pedunculus cerebellaris inferior i odlaze u mali mozak. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruţa se duboki središnji ţlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetriĉne polovine. Lateralno od njega, nalazi se plitki, graniĉni ţlijeb, sulcus limitans. IzmeĊu središnjeg i graniĉnih ţlijebova nalazi se izboĉenje rombaste jame oznaĉeno kao eminentia medialis. Kaudalni dio eminentiae medialis u formi trokutastog, glatkog izboĉenja nazvan je trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog moţdanog ţivca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leţi sljedeće trokutasto polje sivkaste boje, oznaĉeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi parasimpatiĉko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema gore i ĉini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruţa do donjeg malomoţdanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na razliĉite emetiĉke agense

(supstance koje izazivaju povraćanje) u

krvi. Boĉno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u podruĉju lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi searea vestibularis ispod koje leţe ĉetiri vestibularna jedra osmog moţdanog ţivca (nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Rostralni dio fossae rhomboideae grade pons i isthmus rhombencephali. I u ovom, kao i u bulbarnom dijelu imamo sulcus medianus i lateralno sulci limitantes. Pomenuti ţlijebovi ograniĉavaju oblo izboĉenje, eminetia medialis, u ĉijem se donjem dijelu nalazi tzv. facijalni brijeţuljak (coliculus facialis). Ovo izboĉenje formira jedro n. abducensa oko kojeg luĉno obilaze korijena vlakna n. facialisa porijeklom iz nucleus n. facialis (motorno jedro). Iznad facijalnog breţuljka dio sulcus limitansa je udubljen u malu jamicu (fovea superior), ispod koje leţi motorno jedro n. trigeminusa. U podruĉju isthmusa rhombencephali, rostrolateralno od foveae superior nalazi se mala plaviĉasta mrlja, locus caeruleus. Formira ga istoimeno jedro, nucleus caeruleus ĉiji neuroni sadrţe pigment melanin od kojeg i potiĉe boja ove mrlje.Bulbarni dio fossae fhomboideae ograniĉavaju pedunculi cerebellares inferiores, a pontinski pedunculi cerebellares superiores.

32. VENTRICULUS TERTIUS Treća moţdana komora je centralna šupljina diencephalona. Na njoj opisujemo prednji, straţnji, gornji, donji i dva lateralna zida. Prednji zid u gornjem dijelu grade commissura anterior, te desna i lijeva columna fornicis. Pomenute strukture na prednjem zidu obrazuju recessus triangularis. Donji dio prednjeg zida gradi lamina terminalis, tanka opna koja predstavlja kranijalni završetak primitivne neuralne cijevi. Lamina terminalis spaja optiĉku hijazmu sa rostrum corporis callosi. Strukture koje smo opisali na prednjem zidu treće moţdane komore po svom razvoju pripadaju velikom mozgu. Straţnji zid grade, idući od gore prema dolje: recessus suprapinealis (izmeĊu epifize i krova treće moţdane komore),commissura habenularum, recessus pinealis, commissura posterior s. epithalamica i apertura aqueductus mesencephali s. apertura aqueductus cerebri. Gornji zid ili krov treće moţdane komore obrazuje tanki epitelijalni list (lamina tectoria) sa horoidnim pleksusom. Lamina tectoria je razapeta straga izmeĊu habenula, a sprijeda izmeĊu striae medullares thalami. Iznad krova treće moţdane komore nalaze se fornix i corpus callosum. Donji zid ili pod grade desni i lijevi hipotalamus. Pruţa se od aperturae aqueductus mesencephali prema naprijed i dolje, sve do prednjeg ruba optiĉke hijazme. Na ovom zidu nalaze se dva udubljenja ili špaga: recessus infundibularis s. infudibuli i recessus supraopticus.

Lateralne zidove treće moţdane komore grade medijalne strane oba talamusa i hipotalamusa razdvojene meĊusobno plitkim hipotalamiĉkim ţlijebom (sulcus hypothalamicus). Oni su u oko 70 % sluĉajeva spojeni sa adhaesio interthalamica, koja na sagitalnom presjeku ima elipsoidan oblik. U prednje-gornjem dijelu lateralnog zida nalazi se meĊukomorni otvor (foramen interventriculare), pomoću kojeg treća komora komunicira sa odgovarajućom lateralnom moţdanom komorom. Otvor ograniĉava sprijeda pars libera columnae fornicis, a straga tuberculum anterius thalami. Cerebrospinalni likvor dospijeva iz lateralnih u treću moţdanu komoru preko foramina interventricularia, a napušta je kroz aqueductus mesencephali s. cerebri odakle odlazi u ĉetvru moţdanu komoru. Na medijalnoj strani forniksa, iznad interventrikularnih otvora nalazi se organum subfornicale koji će biti opisan u sklopu cirkumventrikularnih organa.