Ana Karenjina

Ana Karenjina - Lav Nikolajević Tolstoj Bilješka o piscu Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) potiče iz plemićke porodice koja se ponosila dugim rodoslovnim stablom.Rođen je u Tulskoj grofoviji (guberniji) na posjedu Jasna Poljana. Još u djetinjstvu je dobro naučio francuski, a poznavao je idruge svjetske jezike. Ovaj ruski romansijer i mislilac se ubraja u red najvećih umova u svjetskoj književnosti. Njegovi romani "Rat i mir" i "Ana Karenjina" su najveći evropski realistički romani. I dok "Rat i mir" mnogi smatraju nacionalnom epopejom prožetom rodoljubljem i hrabrošću Rusa, "Ana Karenjina" je roman u koji je u većoj mjeri pretočena Tolstojeva svakodnevica. Tolstoj je bio čovjek nemirnog duha, učestvovao je u ratovima i odavao se kocki i piću. Poslije ženidbe, osnovao je mnogobrojnu porodicu u jasnoj Poljani i počeo je sprovoditi sopstvene reforme u gospodarenju. S godinama je u njemu sve više sazrijevala zamisao da mora napustiti sve, što je i učinio krajem oktobra 1910. godine u 82-oj godini života. Na putu se razbolio od upale pluća i umro je na maloj željeznickoj stanici Astapovo (danas Lav Tolstoj). Djela: autobiografska trilogija - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost; Sevastopoljske priče, Rat i mir, Ana Karenjina, Smrt Ivana Iljiča, Vlast tame, Vaskrsenje povratak

Nastanak "Ane Karenjine" Dnevnički zapis Sofije Tolstoj na dan 24. 2.1870.god: "Sinoć mi Ljovočka reče da je smislio tip udate žene iz višeg staleža. Rekao mi je da mu je nakana da prikaže tu ženu samo kao nesrećnicu, a ne kao krivu i da su, čim ju je zamislio, sve ostale ličnosti i muški tipovi do kojih je ranije bio došao, našli sebi svoje mjesta i grupisali se oko nje žene..." 1872. Tolstoj je vidio kako se kći pukovnika, Ana Stepanova, razuzdana ljubomorom, bacila pod voz. Njegova želja je bila da upotrijebivši ovaj događaj napiše roman koji će biti iznad njega, kao istoriju jednog vremena i društvenih kretanja u njemu. "U proljeće 1873. uđe grof Lav Tolstoj jedne večeri u sobu svoga najstarijeg sina koji je svojoj staroj tetki baš čitao Puškinove "Pripovijetke Bjelkina". Otac uze knjigu i pročita riječi "Gosti se iskupiše u ljetnikovcu ". "Tako treba početi !", reče on, ode u svoju radnu sobu i napisa: "Sve se poremetilo u kući Oblonskih...". To je bila prva rečenica "Ane Karenjine". Današnji početak, apersi o srećnim i nesrećnim porodicama, stavljen je na čelo kasnije. Međutim, pisati "Anu Karenjinu nije bilo nimalo lako. Djelo je rađeno u šest redakcija. Imenu "Ana Karenjina" prethodila su "Moćna ženska" i "Dva braka". Tek u četvrtoj verziji djelo dobija današnje ime. Od prve ka poslednjoj redakciji Ana dobija sve finije osobine. Karenjinu se od V redakcije dodaju mnoge nesimpatične crte. Lik Vronskog u svakoj novoj redakciji gubi mnoge pozitivne osobine. Januara 1875. i u tri sljedeća mjeseca pojavljuju se u "Ruskom vijesniku" djelovi romana. Zatim je objavljivanje prestalo jer autor nije imao vise šta da da. Naredne godine ponovo se pojavljuju novi fragmenti."Dosadila, strašna Ana Karenjina" pisao je Tolstoj iz Samare. "Konačno, veli u martu 1876., "moram da završim roman kog sam do guše sit." Djelo je odštampano 1877. dobivši svoju konačnu fizionomiju. povratak

O romanu

Tematska širina "Ane Karenjine" je tolika da s pravom može biti rečeno da nema ni jedne oblasti iz života ruskog društva iz sedamdesetih godina XIX vijeka koja nije na neki način prisutna u romanu. Tolstoj nam predstavlja dvije Petrogradske i tri Moskovske porodice povezane rodbinskim vezama, prijateljstvima. Međutim dominantna su dva toka radnje: I Karenjin - Ana - Vronski II Ljevin - Kiti Ana dolazi u Moskvu kao spasitelj, a u stvari je ona ta koja kasnije treba biti spasena. Ljevin doživljava poniženje i povači se na selo. Vronski je lijep i strastven, zaljubljen je u Anu. Karenjin je hladan, bezosjećajan, uvijek pravičan. Kakva je to zbirka likova! Sve je idealno da zaplet bude vrhunski . Glavni likovi su Ana, koju Tolstoj veoma voli, i Ljevin (Tolstoj sam), koji u romanu gotovo nema nikakve veze sa Anom. Jedino zajedničko njima je to što u ljubavi traže potpunu predanost, odannost. To je njihova mana i zato im je ljubav bolna. Ali, ne završavaju oboje isto. Ljevin će smoći snage i nastaviti borbu s životom, Ana neće. povratak

Ana Karenjina Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih, Kiti, Levina i Vronskog, ali je samo u jednom poglavlju predočen njen portret i naznaženo nekoliko motiva koji će imati ključnu funkciju u omanesknoj priči. 1. Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, nježno i umiljato; na licu joj je igrala uzdržana živahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i talasao se između očiju i usta. 2. Grofica Vronska kaže Ani da je "jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovijek prijatno osjeća, ne samo kada razgovara, nego i kada ćuti." 3. nikada se do sada nije odvajala od sina, pa joj rastanak s njim pada vrlo teško 4. Vronski vidi kako Ana nešto živo govori bratu, "nešto što očigledno nije imalo nikakve veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo." 5. Ana pita brata, dok odlaze sa stanice, da li odavno poznaje Vronskog. 6. Voz je pregazio čuvara na stanici. Taj događaj je potrsao Anu; usne su joj drhtale, jedva se uzdržavala da ne zaplače. Događaj je prokomentarisala samo sa dvije riječi: "Rđav znak". I tek što je ušla u romaneskna zbivanja, Ana se pokazuje kao ličnost protivurečnih postupaka, misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele romaneskne priče. Ona osvaja Dolinu djecu; simpatična je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina; ocjeniće Vronskov kasni dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.Ali će na balu osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli na njih. Ana će pravdati sebe kod Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na Vronskog, " a odlazila je prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viđa s njim. Kada je ušla u voz za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sutra vidjeti sina i muža i da će njen život poteći lijep i uobičajen

na stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muž izazivaju u njoj osjećanje nalik na razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj storiji, sagledava svoju situaciju, uvjerava sebe da u svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo osjećanje stida. U cijelom romanesknom toku, Ana će se raspinjati između uvjerenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san izraziće njenu unutrašnju podvojenost. Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o ložaču i starici ona se budi u trenutku kada je voz stao. Izlazi da se malo osvježi a u susretu jurnu mećava i vjetar: "Vetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog." Iako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu, sada je obuze osjećanje radosnog ponosa. Njegove riječi da putuje da bi mogao biti tamo gdje je ona jer drukčije ne može, doživljava kao baš ono što je željela njena duša, ali čega se bojao razum; ona instinktivno osjeti da ih je taj trenutni ragovor strašno zbližio; a to ju je i plašilo i činilo srećnom. Sve češća susretanja sa Vronskim na zabavama čine da Ana sama sa sobom raščisti: varala je samu sebe što je mislila da je ljuta na Vronskog, a u stvari, to njegovo jurenje joj je godilo i činilo svekoliku sadržinu njenoga života. Njihovi odnosi su postajali sve jasniji sredini u kojoj su se kretali, ali i Karenjinu koji odlučuje ženu da opomene. Ona tu opomenu prima sasvim hladno. Vronskom će reći:"Sve je svršeno. Ja ničega više nemam osim tebe. Upami to". Iako izgovara riječi koje unose naglu promjenu u njenom životu i označavaju put pun neizvjesnosti, koji prihvata svejsno i sa radošću, u njoj živi misao o grijehu i krivici i javlja se stid. Moralna razgolićenost će joj se prikazati i u snu: i muž i Vronski su njeni muževi i obojica su srećni. Ona će reći za sebe: "Ja sam rđava žena, ja sam propala žena", ali će na trkama otkriti svoja osjećanja . To će nagnati Karenjina da razgovara s ženom, ali će mu taj razgovor definitivno zagorčati život jer je žena priznala: "Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem, ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom što god hoćete". Ona u tom trenutku ne zna šta treba i može da uradi, nema snage da jednom raščisti sa svojim položajem u braku, jer se plaši da će izgubiti sina. Zato će i u razgovoru s Vronskim osjećati izgubljenost, u njoj će se javiti pakost, neki bijes, kao da je on kriv za njen bezizlazan položaj. A opet, ubrzo će i to proći, i ona će opet biti nježna. Kad god se sjeti riječi koje je uputila mužu priznavši mu da voli Vronskog, obuzima je strah od sramote koju sve više osjeća. Osjećala je neprijatne poglede okoline, prikrivene osmjehe, ružne komentare. Shavatila je sav užas svog položaja i boljelo ju je nerazumijevanje okoline. Nju konačno napušta Karenjin saopštivši joj da je pokrenuo brakorazvodnu parnicu. To je za nju značilo oslobođenje, ali i dvostruki poraz: brak će biti razveden njenom krivicom, pa će izgubiti sina. San će joj predskazati smrt na porođaju. Pošto poslije porođaja zapada u krizu, očekujući smrt, ona moli Karenjina da dođe jer misli da će sa njegovim oproštajem lakše umrijeti. U tom trenutku on će posumnjati u istintost njenih riječi, ali će ipak doći da je vidi. Međutim, kad se oporavila zaboravila je ponovo na sve i opet osjeća odvratnost prema mu7žu. Kada Vronski da ostavku, ostavlja sve i kreće s Anom na tromjesečno putovanje po Evropi. Iako ponekad kaže sebi da je kriva, da je loše postupila i da želi da pati zbog sramote i rastanka sa sinom, ona nije patila. Kada se vraća u Petrograd, posjećuje kršom Serjožu. On je moli da ga ne ostavlja, ali ona mu govori da voli oca, jer je bolji od nje. Odlezeći, sreće Karenjina. Anu razjeda stvarnost njenog života: ne može da dobije razvod, odvojena je od sina, prezrena u sredini, živi u divljem braku. Sve je više muči ljubomora, stalno negoduje, traži povod za

sukobe, trenuci nježnosti su rijetki. Osjećala je da se među njom i Vronskim uspostavio zao duh nekakve borbe, koju on nije želio. Njome vlada ljubomora, nemir, žuč. Čes se uvjerava da treba da živi, čas je smrt vidjela kao rješenje. Vrhunac nastaje kad Vronski odlazi majci zbog posla, a ona ostaje opsjednuta duhovima ljubomore. Piše mu pismo i moli ga da dođe, ali on ga ne dobija na vrijeme, pa nema ni odgovora. Ana tada odlučuje da ode kod njeg, dolazi na stanicu i sjeti se pregaženog čovjeka na dan prvog susreta s Vronskim i donos odluku - skače pod voz s riječima "Gospode, oprosti mi sve!". Tolstojeve muke s romanom Ana Karenjina potpuno su jasne kad se sagleda romaneskni život njegove glavne junakinje. Ona je od početka do kraja protivrječna ličnost u postupcima, mislima i emotivnim vibracijama. U literaturi o ovom Tolstojevom romanu omiljena tema je pitanne Anine krivice. Mišljenja su različita - od onih koji smatraju da je Ana sam kriva za svoju sudbinu, do onih koji Anu vide kao žrtvu lažnog morala svijata u kome je živjela. Romaneskna priča nudi čitaocu dovoljno materijala za zaključivanje o moralnom liku ove junakinje. Ona je izraziti individualista: robuje emocijama, vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinsih obaveza. Na početku priče ona je brižna majka koja kojoj teško pada razdvojenost od sina za vrijeme dok odsustvuje od kuće. Međutim, ona će otići u inostranstvo sa Vronskim zaboravivši na sina. Ljubavi i ličnoj sreći podređuje sve, za nju je ljubav = sve. Čak i prema kćeri pokazuje ravnosušnost, a Vronskog kažnjava svojom odlukom "Djece neće biti". Sebična je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu, prijatelje službu - da bude samo njen. Sebična je zato što zbog sopstvene sreće unesrećuje muža i sina. U braku sa Karenjinim bila je samo majka, ali ne i supruga; u vezi sa Vronskim želi da bude samo ljubavnica ali ne i majka njegove djece. Ona ne podnosi muža, osjeća prema njemu gađenje; to isto će osjećati i prema Vronskom kada joj se čini da joj ne poklanja dovoljno pažnje. Kada odlučuje da se baci pod voz, ona će pomisliti "Gospode, oprosti mi sve!", i to dovoljno govori koliku je krivicu osjećala. Ana nije bila idealna, iznad nje su po dobroti, duševnoj ljepoti, humanosti i požrtvovanosti Doli, Kiti, Ljevin, pa i Karenjin koji brine o djevojčici i uzima je sebi poslije Anine smrti. Ana je gršnica po oneme što je učinila, što je nanijela bol mužu i sinu, ali je ona pre svega nesrećna žena. povratak

Aleksej Kirilovič Vronski Aleksej Vronski, mlad, lijep i bogat grof, koji potiče iz petrogradske porodice, pojavljuje se u romanu odmah na početku, kao formirana ličnost. Njegovo ponašanje je bilo prirodno, a osmjeh iskren, na ženidbu nije niti pomišljao, a muž mu je uvijek djelovao kao nešto smiješno. "Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobično mirna i odlučna lica. Vronski je u puku i društvu omiljen, ali ipak nije tako razuzdan kao ostali. Katkad je bio sklon flertu, ali nikad nije imao ozbiljnije namjere - sve je radio u granicama pristojnosti, bar kada je Kiti u pitanju, međutim ona je to pogrešno protumačila. Vronski je znao da nađe pravu mjeru. Međutim pri prvom susretu sa Anom u njegovoj duši se desila velika promjena.tu promjenu očituje i sledeće: "Kroz prozor vidje kako je prišla bratu, stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu živahno stala govoriti, očito nešto što nije imalo ništa zajedničko s njime, Vronskim, i to ga malo kao ozlojedi". Od tada se i u njemu, kao i u Ani, razbuktala strast nad kojom on nije imao vlast. Od tada je bio nadčovječanski uporan dok nije dobio što je htio, Anu. Ljubav prema Ani je bila duboka, iskrena, snažna, vrijedna velike i lične žrtve. A Vronski je bio spreman na žrtve. Međutim Vronskome, za razliku od Ane, ljubav i potpuna predanost nisu bili neophodni za život, što će često dovoditi do svađe među njima. Ali Vronski se ipak mijenja pod Aninim uticajem. Nikome nije dozvoljavao šale u vezi sa Anom jer "ljubav to nije šala i zabava nego nešto mnogo ozbiljnije i važnije". Znala je to i njegova majka i upravo stoga je smatrala da ta ljubav upropašćuje Vronskog. Kako je njihova veza postajala sve snažnija, Ana je postajala sve

čudnija: "Ti napadaji ljubomore što bi je u poslednje vrijeme sve češće i češće spopadali, užasavali su ga i koliko se god trudio da to sakrije, hladio je prema njoj, mada nije znao da je uzrok ljubomore ljubav prema njemu..." "Tada se osjećaše nesrećnim, a sreća je bila pred njim; sada je pak osjećao da je najveća sreća za njim..."Vronski je stalno insistirao da se Ana objasni s mužem i on sam je bio spreman na bilo kakav Karenjinov izazov, i čudio se što Karenjin svjesta svega, ništa ne preduzima. Kad je saznao da je Ana trudna bio je još uporniji. Međutim, bio je spreman na bilo kakav ravoj događaja sa Anom: "Ma kakva bila i ma kakva će biti naša sudbina mi smo je stvorili i na nju se nećemo potužiti" - govorio je sjedinjujući u riječi mi sebe sa Anom. "A ne , oni bi da nas uče kako se živi. Ni pojma oni nemaju o tome šta je to sreća, oni ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće, ni nesreće, nema života." Koliko voli Anu shvatiće kad njen život bude u opsnosti. Misleći da će Ana umrijeti na porođaju pokušao je izvršiti samoubistvo. Ta njena bolest ga pogađa toliko da plače. Isto tako ga je ganula i Karenjinova moć praštanja: "Vronski osjećaše njegovu uzvišenost i svoje poniženje, osjećaše da muž ima pravo, a on krivo. Osjetio je da je muž bio velikodušan i u svojoj nevolji, a da je on nizak u svojoj prevari..." Nakon toga oboje su se oporavili i zajedno otputovali u inostranstvo. Poslije povratka u Rusiju, on je ponovo insistirao na razvodu. Tu u Rusiji Ana je postajala sve živčanija i razdražljivija. "Osjećao je kako se u isto vrijeme njegovo poštovanje prema njoj smanjuje, a svijest o njezinoj ljepoti povećava". Sve češće svađe dovodile su ga do iscrpljenosti, užasavale su ga jer je znao da su bezrazložne, pa je govorio: "Zašto iskušavati moje strpljenje, ono ima granice?" Sve je čino da bi smanjio njenu ljubomoru, ali isto tako razdraživao je mnogim drugim stvarima, npr. često joj je predbacivao nebrigu o kćerki. Bilo mu je teško trpjeti Anine ispade, ali nije znao da je Ana prilikom poslednje svađe pomislila na smrt: "Da, umrijeti!", rekla je. "Pokušavao sam sve - pomisli -ostaje samo jedno - ne obraćati pažnju". Ana je htjela da ga kazni i uspjela je u tome, jer njegov život je zaista bio besmislen bez nje. povratak

Aleksej Aleksandrovič Karenjin Stariji carski činovnik, čuvenog porijekla, Aleksej Karenjin je bio muž mlade Ane Arkadjevne. U priči se pojavljuju gotovo istovremeno, a pisac ih prati skoro paralelno jer priča o Ani ne može bez priče o njemu, i obrnuto. Glavni moto ovog uspješnog činovnika je "Bez žurbe i bez odmora". U očima Ane on je nemilosrdan, licemjeran, naporan, Serjože strašan, pravičan. Aleksej Karenjin je bio rob pravila, normi, zakona. On je sebi ljubomoru predstavio kao štetan i glup osjećaj, međutim... Nakon prvog nagovještaja društva o Aninoj nevjeri, iako po razumu on u to nije vjerovao, u njegovoj duši i svjesti se nešto uznemirilo. Govorio je sebi : "Da, to svakako treba riješiti i dokrajčiti, izreći svoje mišljenje o tome i svoju odluku". I vraćao se natrag: "Ali šta to izreći? Kakvu odluku?..." To nam govori o njegovoj nedoumici i neodlučnosti. Svi njegovi govori i odluke su glasile tako da budu u duhu opšteprihvaćenih stavova. "Postoje zakoni pristojnosti koji se ne smiju nekažnjeno kršiti. Nisam to ja danas opazio, ali sudeći po dojmu što ga je to ostavilo na društvo..." I: "Tvoja osjećanja su pitanja tvoje svijesti, ali ja sam dužan pred Bogom i ljudima ...". Poslije tog objašnjenja "Otpoče nov život za Alekseja Aleksandroviča i njegovu ženu". Ana je nastavila s nevjerom, a on nije bio u stanju da probije njen oklop ravnodušnosti i objasni se s njom. On nije shvatio svoj položaj "jer mu je bio odveć strašan", te je u svojoj duši "zapečatio onaj pretinac u kome su se nalazila osjećanja prema porodici". Svi ti porodični problemi, pogotovo sa ženom, bili su mu tako teški stoga jer je to " bio istinski život, a ne ono što je on živio ". Na trkama je ženi spasio obraz i uz put kući je bio spreman povjerovati u sve, sve što mu Ana kaže, čak je priželjkivao da mu kaže kako nema razloga za sumnju kao i prije. Nakon razlaza sa ženom on je spreman na istinsko praštanje: "Oprostio je ženi i žalio je zbog njene patnje i kajanja. Oprostio je Vronskom i žalio ga...". On je bio spreman na razvod vođen mišlju: " Ko te udari po desnom obrazu podmetni lijevi; ko ti skine kaput podaj mu košulju". Za Anine bolesti skrbi se za dijete koje ona ima sa Vronskim. Međutim, skrhani Aleksej potpada pod uticaj Ivanovne i mistika koji mijenjaju njegovu ličnost. On po nagovoru mistika

odbija Ani razvod. Moramo ga prije svega posmatrati kao srećnog i dobrog čovjeka. U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebičnosti iznad Ane Karenjine. povratak

Konstantin Dimitrijevič Ljevin Lik Konstantina Ljevina je prestavljen u djelu trima osnovama: ličnom (osjećajnost), društvenom i mislilačkom. Saznajemo sve o njegovom porijeklu, rođacima, ljubavnim jadima sa Kiti (o prošnji, odbijanju i braku), o njegovim političkim shvatanjima, vjerovanjima i ubijeđenjima. Svjedoci smo njegovih misaonih razdiranja, njegovih stalnih pitanja i nenadanih spoznaja. Evo šta o Ljevinu u svojoj kritici "Ni dan bez retka" kaže Jurij Oleša: "Čini mi se da je Tolstoj postupio nepravedno kad je uzo za svojeg junaka Ljevina onakvog kakav je - s njegovim mudrovanjima, antidržavnim stavom, traženjem pravde - a nije ga napravio piscem. Ovako ispada da je prosto tvrdoglav, nestaško, entfant terrible, kakav bi, uzgred budi rečeno, bio i sam tolstoj da nije bio pisac." Ljevin je poticao iz poznate vlastelinske porodice koja je bila u prijateljskim odnosima s Ščerbackijevima. Pošto je bio prijatelj Aleksandrovog sina, poznavao je sve tri njegove kćerke od malena. U svaku je svojevremeno bio zaljubljen, ali je samo ljubav prema Kiti ostala zastalno. Za njega su se sve žene dijelile u dvije grupe: Kiti i sve ostale. On je znao da je ona prisutna i kad je ne vidi "kao što isto znamo da je Sunce noću tu, iako ga ne vidimo". Ljevin je volio selo, a gnušao se života u gradu. Najljepše mu je bilo kod kuće. Bio je mišljenja da se sve u životu mora zaraditi, a ne živjeti na račun nečega što je neko drugi stvorio. Ideal svako domaćice i majke predstavljala mu je sopstvena mati koju je rano izgubio. Ljevin je imao dva brata: Nikolaja Ljevina i po majci Sergeja Ivanoviča Kozniševa i jednu sestru u inostranstvu. Sa Nikolajem se susreće nakon neuspijele prošnje. Na selu, nakon dolaska iz Moskve, radi naporno, samo da bi zaboravio Kiti. Ljevin je imao drugačije mišljenje o seljacima nego njegov brat Koznišev. Možda u njegovom stavu primjećujemo egoizam, jer Ljevin je individualist: "...što će mi škole u selu kad u njih neću slati svoju djecu...". "Što je više upoznavao brata to je više opažao da ni Sergeja Ivanoviča, ni mnoge druge radnike za opšte doro nije srce pivelo ljubavi za opšte dobro, nego su oni razumom prosudili da je dobro baviti se time, te su se samo time i bavili." On želi da zaradi svoj hljeb, stoga sadejstvuje sa seljacima pri njihovim poslovima. Vodi ga njegova snaga, kojom je tako neobično ispunjen za vrijeme kosidbe: "Osjetio je da zamahuje posljednjom snagom te odluči zamoliti Tita da stane. Ali upravo tog trenutka Tit zastane sam, pa, sagnuvši se, uze trave, otra kosu te je stade oštriti... Unatoč tome što mu je zno curkom curio niz lice i kapao s nosa i što su mu sva leđa bila mokra kao da ih je netko polio vodom - bilo mu je vrlo lijepo. Osobito ga je radovalo što je znao da će sad izdržati." Ljevin je imao neke zamisli u pogledu uređenja imanja, ali nije znao kako da ih sprovede u djelo. On je bio svjestan nepravde sadašnjeg života: seljaci rade, gospoda uživaju, i gnušao se ponašanja svoje klase. Ljevin je bio za beskrvnu revoluciju, ukazivao je na to da je to budućnost države ne u fabrikama, već u selima, poljoprivredi i stočarstvu. Rado je išao u lov jer "lov zbližuje čovjeka s prirodom". Nije bio vjernik, ali je često razmišljao o božanstvu i o dobru. Međutim, ma šta da radio, Ljevin je znao da voli Kiti i da će je uvijek voljeti, i da mu zatrpavanje poslom neće pomoći da je zaboravi. Njegov susret s Kiti zbiće se kod Oblonskog, gdje će je i zaposliti. Njen pristanak sutradan, ispuniće njegovu dušu beskrajnom srećom. Priprema se za vjenčanje, pa će ga ispovijest i pričešće ponovo potaknuti da da ramišlja o Bogu, pravdi i dobru,

i njegov se razum bunio protiv crkvenih učenja, ali njegovo srce je drukčije mislilo od njegovog razuma. Kao i Ana, on će tražiti potpunu predanost u ljubavi. Njega i njegovu ženu Kiti, takođe muče strašne ljubomore, ali ne zadugo. Ljevin je takođe bio blizu samoubistvu, ali smogao je snage i izborio se protiv smrti, o kojoj je inače puno mislio. Naročito bolna, ali i začuđujuće olakšavajuća bila mu je bratovljeva smrt. U tim trenutcima gašenje jednog života, otkriva da je Kiti trudna, u čemu je vidna simbolika. Međutim, on nije miran, jedno vrijeme čak ne voli dijete jer je ono pri porođaju uzrokovalo Kiti velike patnje. A za svoje otkrivenje vjere kaže: "Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znam... oslobodio sam se obmana". Ljevin je kao i Ana tražio smisao života. Njih dvoje su se čudili i protivili ustrojstvu društva, ali kao individualisti s određenom mjerom egoizma, nisu postigli velike promjene. Ljevin nije propovjednik oružane revolucije, on sam, svojim radom i gazdinstvom oličava tu revoluciju. Mnogo je čitao o ekonomiji i privredi od raznih pisaca, među kojima je bilo i socijalista, ali zaključio je da su njihove zamisli neprimjenjive za Rusiju. Nije se mogao složiti s njima zato što on nije vidio izraz tih misli u narodu, u kojem on živi. Međutim kad je na putu ka Svijanskom uvidio na koji je način jedno imanje produktivno, okrenuo se mislima o Bogu i razumu: da li to dvoje ide skupa? "A smisao mojih pobuda u meni je tako jasan da ja oduvjek živim po njemu, i začudo sam se obradovao kad mi ga je onaj seljak izrekao: živjeti zarad Boga, zarad duše. Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znadem..." Jedan priprosti seljak pokazuje tome, mislima razjedinjenom čovjeku, put iz očajanja. On ga podsjeća na ono što sam odavno zna. Da je prirodno i svima nama suđeno da živimo za svoje tjelesno dobro i zato da napunimo trbuh, ali da to nije ono istinito i pravo, nego da se mora živjeti "za svoju dušu", "po volji Božijoj" i da je, na čudesan način, ta neophodnost isto tako suđena kao i neophodnost da napunimo trbuh. Znači, upravo se mora živjeti za Boga, za istinu i dobrotu, što nema nikakve veze sa razumom, već mu je suprotno. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a svako ga shvata. povratak

Moral visokog društva L. N. Tolstoj, kao savremenik plemstva u drugoj polovini XIX vijeka, a i sam njegov član, lako je mogao u svojim djelima da nam predstavi sve aspekte života ruskih velmoža. Na plemićki život Tolstoj se osvrćao kritički i satirično, najviše upućujući na lžni moral. Odatle, između ostalog, proističe tematska širina djela "Ana Karenjina". Tolstoj je to plemstvo podijelio u dvije grupe: 1. oni koji vjeruju da muž treba da živi samo s jednom ženom, s kojom je vjenčan; da djevojka treba da bude nevina, žena stidljiva, itd... 2. i oni elegantni, lijepi, velikodušni, koji se predaju svakoj strasti ne crveneći se, a koji se podsmijevaju svemu ostalom. Ana je društvo ovako razvrstavala: 1. krug državnih i muških interesa 2. krug pobožnih i visokomoralnih

3. svijet balova i uživanja koji su prezirala druga dva kruga. Izraziti predtavnik drugog kruga bila je Lidija Ivanovna, za koju Ana kaže: " A zapravo je smiješno: njen cilj je krepost, ona je hrišćanka, a sve se nešto ljuti i uvijek ima neprijatelja takođe hrišćana i krijeposnika". Treći krug je poveo Anu u propast i podsticao je, a kad je napokon uradila ono što niko od njih nije smio, prezreli su je i odbacili. Predstavnik tog kruga je Betsi. Darja za nju kaže da je najpokvarenija žena koja postoji. U tim "visokim krugovima" vodile su se rasprave o religiji koju su tumačili nezavisno od Crkve, o politici, a kad ponestane tih tema, onda su se okretali ogovaranju: najčešće palih žena. Oni su odlučivali šta je dobro, a šta loše. Sama Ana postaje osuđena kad svoje slabosti nije više uspjela i nije htjela da krije tako vješto kao oni. Bit je u tome da su svi oni bili veći nevjernici od Ane, ali su to "skrili", njihove ljubavnice i ljubavnici su bili javna tajna, a u tome im je svestrano pomogao lžni moral. Religija kod njih postaje besmislica, svi se oni bave mistikom, onim što je 'in', i posvećuju se veoma glasno opštim stvrarima, a u biti su uglavnom okrutni individualisti. Iz svega ovog se zaključuje da je Ana žrtveno janje lažnog, spoljašnjeg, dogmatskom morala koji ljude satjeruje u kut i ugnjetava ih oduzimajući im razum. Ana je iznad licemjernog durštva po poštenju i iskrenosti. Dostojevski je, vjerovatno vođen Pavlovom poslanicom, rekao da ne postoje apsolutno čisti ljudi, pa samim tim ni Ana nije čista. Dakle, neka društvno ne sudi o njoj jer je i samo grešno. Na bogu je da nagradi pravedne, a kazni grešne. Majka Alekseja Vrn+onskog kaže da je Ana svršila kako je i morala, da je "čak i smrt odabrala odvratnu i nisku", dok Ivanoviča kao Dostojevski kaže: "Nije naše da sudimo". "Nema životnih pravila na koja se čovjek ne bi mogao izbjeći, vidjevši da sva njegova okolina živi isto tako." Moral je promjenjiva kategorija, a diktira ga preovladavajuća svijest o tome šta je dobro, a šta zlo. povratak

Razmišljanja i filozofske rasprave o Bogu, religiji, odnosu prema selu i seljacima i ustrojstvu u gazdinstvu Roman Ana Karenjina ne bi imao toliko tematsku širinu niti obuhvatao gotovo sve vidove života ruskog društva da ne sadrži toliko rasprava i razmišljanja likova o najaktuelnijim pitanjima tog doba, a to su: religiozna pitanja, privredno-ekonomska i pitanja o odnosu prema selu i seljacima. Razdoblje koje je obuhvaćeno romanom, sredina druge polovine XIX vijeka, predstavlja uvod u niz bitnih istorijskih događaja koji slijede, kako Rusiji, tako i čitavom svijetu. Zbog ovog i njegovih sjledećih romana, Tolstoja su socijalistički književni kritičari nazvali "ogledalom ruske revolucije". povratak

- Odnos prema selu i seljacima

Ovo pitanje je obuhvaćeno u Ljevinovim raspravama sa Sergejom Ivanovičem Kozniševim i Svijažskim. "Konstantinu Ljevinu je selo bilo lijepo po tome što je ono bilo poprište za rad, dakako za koristan rad." "Sergeju Ivanoviču selo je bilo posebno lijepo po tome što se ondje ne mora i ne treba ništa raditi". Sergej je govorio da voli i poznaje puk i iz svakog razgovora s pukom izvodio je opšte zaključke u korist puka i dokaz da poznaje puk. Za Konstatina puk je bio samo glavni sudionik u zajedničkom poslu... On se ponekad ushićivao snagom, blagošću, pravičnošću tih ljudi, ali se veoma često ljutio na puk zbog njegovog nemara, neurednosti, pijanstva, laži, kad su u zajedničkom poslu bile potrebne druge osobine. On nije mogao reći da voli puk, jer bi to bilo isto kao da kaže da voli ljude. Reći da poznaje puk za njega je bilo isto kao i reći da poznaje ljude. U ljudima je neprestano zapažao nove crte. Kod Sergeja je bilo obratno. On je volio i hvalio seoski život kao suprotnost onom životu koji nije volio, a puk je volio kao suprotnost onoj vrsti ljudi koje nije volio. U njihovim raspravama o puku Sergej Ivanovič je uvjek pobjeđivao upravo zato što je imao određene predstave o puku, a Ljevin nije imao određena čvrsta shvatanja te je vazda sam sebe zaticao u protivrječju. Koznišev je često kritikovao Ljevina stoga što ne ide na sjednice zemskog vijeća, kao i za njegovo protivljenje prosvjećenosti. On je bio pobornik otvaranja škola i zdrastvenih stanica, a Ljevin je bio žestoko protiv toga i u raspravama o ovim pitanjima najčešće je na vidjelo izlazila njegova samosvojnost pomiješana sa egoizmom. Kao svoj argument za neotvaranje zdrastvenih stanica on je navodio:"pa ja uopšte ne vjerujem u medicinu". Bunio se i protiv otvaranja škola. Ali uvjek je sebe zaticao u protivrječnosti. povratak

- Privredno-ekonomska pitanja S obzirom na razdoblje obuhvaćeno djelom, nimalo ne začuđuje mnoštvo razmatranja o privredno ekonomskom ustrojstvu kako na selu, tako i uopšte. Vremena su bila teška, djelotvornost seoskog rada veoma slaba, ugnjetavanje seljaka veliko. Vladimir Ilič Lenjin za to doba kaže:" Ta stara patrijarhalna Rusija počela se poslije 1861 godine brzo rušiti pod uticajem kapitalizma. Seljaci su gladovali, izumirali, propadali kao nikad prije, i odlazili u gradove napuštajući zemlju. Forsirano su se gradile željeznice, tvornice i zavodi, zahvaljujući jeftinom radu upropašćenih seljaka. U Rusiji se razvijala krupna trgovina i industrija. Eto, to brzo, teško, oštro lomljenje svih stubova stare Rusije odrazilo se i u djelima Tolstoja". Ljevin ne može da riješi probleme jednostavno i bez razmišljanja. On se ne bori samo za rješenje svog zemljoposjedničkog materijalnog položaja, nego u isto vrijeme vodi neprestanu unutrašnju borbu, punu kriza, da bi uvjerio sebe u opravdanost svog života zemljoposjednika, odnosno izrabljivača seljaka. Ljutio se na seljake ali ih je razumio. U mnogim poslovima je i radio sa njima, ali nije mogao da pobijedi njihovo nepovjerenje prema gospodarima, za koje su sa pravom mislili da samo žele da ih još više iskoriste. Ljevin se čudio zašto vlastelini misle da se ne može naći takav odnos prema radnoj snazi pri kom bi rad bio produktivan. Vlastelini su mislili da toga kod Rusa nikad neće biti. Svijažski je bio mišljenja da su za sve loše u gospodarstvu krivci vlastelini. Onda je razgovor skrenuo na uređenje radničkog pitanja u Evropi. Nakon toga Ljevin je odlučio da preokrene čitavo prijašnje gospodarenje. Seljaci su se, uz male iznimke, pokazali ravnodušni prema njegovim prijedlozima. Ali bez obzira na malu uspješnost,

on je bio ustrajan. Čitao je i čitao i naposljetku je odlučio napisati sopstvenu knjigu o tom pitanju. Kad je završio osjetio se nezadovoljan njome i okrenuo se radu. povratak

Religiozna pitanja i pitanja o smrti Ova pitanja zaista su bila veoma aktuelna u životu plemića, jer su umnogome zavisili od Crkve koja im je pružala potporu u zamjenu za njihovo milosrđe. Religija je u svojim raznim vidovima uvjek bila prisutna u životu ruskog čovjeka uz iznimku mladih socijalista koji su poricali Boga. Ne možemo se upustiti u razmatranje stavova o Bogu, a da se prvo ne osvrnemo na vjerovanje tvorca Ane Karenjine, L.N.Tolstoja. Lav Tolstoj je bio anatemisan i izbačen iz pravoslavne vjerske zajednice. Došlo je do sukoba između njega i crkvenih velikodostojnika oko tumačenja biblijskih učenja i crkvenih dogmi. On je optužio crkvu da je iskvarila jevanđeosku istinu. Njegova vjerska ubjeđenja poticala su, navodno, iz pravilnog tumačenja Jevanđelja. Boga je spoznao kao vrhovno dobro kojim se čovjek treba rukovoditi u životu. I neke od ovih njegovih stavova možemo zapaziti i u likovima Ane Karenjine, a naročito u liku njegovog autobiografskog lika Ljevina. U djelu su nam naročito predstavljenja religiozna osjećanja Ljevina, Karenjina i Lidije Ivanovne, ali su nam date neke naznake o Kiti i Dariji. Karenjin je spadao u onu vrstu vjernika koje je osuđivao sam Tolstoj. Njegova vjera je počivala na dogmama i učenju zvanične Pravoslavne crkve. U njegovoj pobožnosti se osjeća strogost i preciznnost. Ali, nije on hrišćanin bio samo stoga što mu je u srcu bila ljubav prema bližnjem; to će doći kasnije. On je bio od onih ljudi koji vole znati sve, da bi i o svemu mogli raspravljati, tako se i on bavio čitanjem kniga teologa da bi u društvu mogao o tome razgovarati. Sem toga, on je hrišćanstvo iskoristio u političke svrhe. Aleksej je uvjek vodio do svih normi, pa tako i do vjere. Znači "upražnjavanjem" vjere on je vršio svoju dužnost. Ali svim ovim bi se moglo nepravedno dokazati da je zaista bio samo rob društvenih načela i bez sopstvenih osjećaja. To nije tačno. U jednom razdoblju on je bio spreman žrtvovati Aninu sreću zbog njene duše, ali u njegovom srcu je ipak bilo ljubavi i milosrđa. I sama Ana je za njega rekla: "On je svet". Lidija Ivanovna koja se bavila svim opštim pitanjima, pa samim tim i crkvenim, imala je presudan uticaj na daljni razvitak Aleksejevih religijskih osjećanja. Ona je u biti bila veoma licemjerna osoba, vrlo ohola. Ali sva je bila prekrivena plaštom hrišćanskih vrlina. Karenjinu je pružila utjehu u vjeru kad je bio najkrhkiji i okrenula ga od istinskih hrišćanskih osjećaja koje je tek bio počeo spoznavati. Ljevin je bio pobožan do svog odlaska na studije, gdje je u dodiru sa socijalistima i njihovim biološkim učenjima prestao da vjeruje, ali je uvjek poštovao tuđu vjeru. Prvi put samog sebe zatiče u razmišljanju o vjeri i Bogu u pripremama za svoje vjenčanje. Bitno je istaći da je Ljevin prije nego o Bogu razmišljao o smrti. On se sa smrću izborio na bratovoj samrti i zbog ženine blizine: "...osjećao je prijeku potrebu da živi i voli.Osjećao je da ga ljubav spasila od očaja..." Već tad, Ljevin je u svojoj duši osjetio istinsku vjeru. Međutim, svu svoju vjeru spoznao je za vrijeme Kitinog porođaja kad mu je Bog bio jedino utoččište: "Gospode pomiluj! Oprosti, pomozi!" Ali Ljevin je zaista bio uporan u traženju: neprestano je čitao razne filozofske knjige i razmišljao. Shvatio je da svi njemu bliski ljudi vjeruju kao i da sav narod vjeruje. Na kraju kaže:" Ali ja ništa, ništa ne znam, niti mogu znati osim onog što sam spoznao kao i svi ostali". Spoznao je Dobro. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a ipak ga svako shvata.

LIKOVI :

ANA KARENJINA Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao ličnost protuvrečnih postupaka, misli i osećanja-upravo onakva kakva će biti tokom cele romaneskne priče. Ona osvaja Dolinu decu;simpatična je Kiti;osetiće tugu što je daleko od sina;oceniće Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak. Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima nečeg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana će pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim rečima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da će sutra videti sina i muža i da će njen život"poteći lep,uobičajen,na stari način",ali kad se vrati kući,i sin i muž izazivaju u njoj osećanje nalik na razočaranost."Ali sve većma ju je obuzimalo osećanje stida".Kroz celi roman ona će se raspinjati između uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osećanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plastičnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osećanje radosnog ponosa".Njegove reči da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukčije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali čega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlučuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Rećiće Vronskom:"Sve je svrseno.Ja ničega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reči koje unose naglu promenu u njenom životu i označavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošću,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznaće mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hoćete".Posle toga osećala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vređao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se već muž nije mogao voleti? Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim." Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuće mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza različitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinskih obaveza.Ljubavi i ličnoj sreći podređuje sve:za nju je ljubav=život. sebična je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebična je jer radi sopstvene sreće unesrećuje sina i muža. Ana je grešnica po onome što je učinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrećna žena.

VRONSKI Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog čoveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sređenog čoveka,veoma pristupačnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlučnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu sreću života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je čuje." Neprestano se sećao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reči,u njegovoj mašti stvarale su se slike budućnosti koja može doći,i zbog koje mu je obamiralo srce. Anina bolest posle porođaja pogađa Vronskog u toj meri da sav očajan plače; još više ga pogađa plač Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osećao se

postiđen,unižen,kriv,i lišen mogućnosti da spere svoje uniženje".Osećao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je učinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo. Opet počinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušaće da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kući,da nigde ne odlazi. Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj priči on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesreće.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.

KARENJIN Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu priču istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tačke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge. On je radan,posvećen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za očuvanje porodice i porodičnog ugleda spreman je da pređe preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega pređe ćutke, a kada je Ana počela da mu prkosi i vređa ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemogući brak sa Vronskim. Karenjin je ne srećan čovek.On je učinio Anu nesrećnom jer se udala za starijeg čoveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni čin odgovorna i poštena čoveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebičnosti iznad Ane Karenjine.

LJEVIN Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razočaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak. Na društvenom planu Ljevin je seoski plemić: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu. Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muče od početka do kraja romaneskne priče.

Fabula [uredi] "Moja je osveta, ja ću vratiti." Radnja romana je smještena u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, u bogate krugove petrogradskog društva. Paralelizam radnji: sretan brak Levina i Kiti te tragična veza Vronskog i Ane, pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj započinje roman. Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina žena Doli saznala je da ju muž vara s guvernantom. Ana uspjeva pomiriti strane. Ana je razumna žena, dobra majka i supruga, lijepa i šarmantna plijeni pažnju društva. Ana je u braku s Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, službenikom državne službe, hladnim i uglađenim čovjekom. Njihov brak je korektan, pun razumijevanja ali nema ljubavi. Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmjerenost. Radnja romana zapliće se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo. Kiti, mlađa Dolina sestra, dolazi

na ples očekujući pažnju grofa Vronskog i skore zaruke. "Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera." Ples je bio veliko razočaranje za Kiti i neslućeni ushit za Anu. Kiti se povukla razočarana jer je Vronski plesao s Anom i njegove su je oči slijedile. Kad je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog žurno napušta ples prije večere i drugog dana putuje iz Moskve. Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otovreno joj iskazuje svoje namjere. U Ani je probuđena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se neće moći suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu. Ana i Vronski često se viđaju. Glasine se šire. U početku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osuđeni. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava Vronskom, neposredno pred sudjelovanje u opasnoj konjičkoj utrci. Vronski nesmotreno pada s konja. Anina reakcija potpuno odaje njezine emocije pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav. Karenjin pristaje na formalni brak. Vronski ju nagovara na razvod. Ana razdirana moralnim dilemama rađa djevojčicu i u bunilu moli muža za oprost. Karenjin prihvaća dijete kao svoje. Vronski se pokušava ustrijeliti. Ana nakon toga raskida s mužem i odlazi s Vronskim živjeti u Italiju. Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to čini iz pakosti. Vronski napušta karijeru u vojsci. Iz Italije će se vratiti u Rusiju jer Anu proganja čežnja i grižnja savjesti prema sinu. Upada u kuću muža i odlazi k dječaku. Otkriva da je sinu rečeno da je ona mrtva. Vronski će u Rusiji biti rado viđen u društvenim krugovima, no ona će doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kada se pojavila u operi. Na kraju se povlače na seosko imanje gdje vode ekstravagantan život. Međutim njihov odnos postaje sve mračniji, nesvjesno osuđuju jedno drugoga zbog propuštenih prilika. Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru. Nezadovoljan je i činjenicom da njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede. Karenjin, koji je u međuvremenu potpao pod utjecaj grofice Lidije Ivanove, ne pristaje na razvod. Ana čezne za sinom, ne može dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla biti.... postaje razdražljiva, sumnjičava, patološki ljubomorna osjećajući njegovo rastuće nezadovoljstvo. Podsvjesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. Vođena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod vlak. Vronski, užasnut tragičnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat. Središnja tema romana je preljub Ane Karenjine, zbog čega se ona preoblikuje iz izuzetne i ponosne žene u izopćenicu iz društva. Usporedo kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Levina. Kiti koja je razočarana nakon plesa, nadajući se sve vrijeme bračnoj ponudi grofa Vronskog, razboljeva se. Odbila je prošnju Levina, a sad uviđa da ju Vronski ne namjerava oženiti. Liječnici njezinoj emotivno iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo. U lječilištu u Njemačkoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog. Kad ju Levin ponovo prosi, ona prihvaća i oni se vjenčaju. Njihov je brak vrlo zreo, postojan i lijep. Ona rađa sina Dimitrija i to ima donosi ispunjenje, onu potpunu dimenziju za uživanje sreće. Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete njegujući umirućeg Levinovog brata Nikolaja. Levin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svijet oko sebe. I kroz njega će Tolstoj najplastičnije iznijeti svoja shvaćanja i misli. Poslije vjenčanja on se traži, pokušava usmjeriti svoje etičke stavove, u duši skeptik on romanom doživljava probrazbu i izranja kao nadahnuti vjernik. Vjera u Boga je općenita nije određena pravoslavljem. Levin ovdje kroz vjeru doživljava pomirbu sa samim sobom, pronalazi smisao i značenje života. Slično otkrivenje imao je i Raskoljnikov u zločinu i kazni. Iz ovog proizlazi obilježje ruske književnosti tog doba koja preoblike likova u smislu pronalaženja i shvaćanja života pronalazi u vjerskom elementu. Roman obiluje scenama koje bi se mogle oblikovati kao samostalne novele. Tolstoj osuđuje visoko društvo kao nesposobno i inertno, bez duha i dubokih emocija. Ne osuđuje i Anu, iako je preljubnica koja ostavlja dijete i ruši brak u potrazi za zadovoljenjem strasti nego postiže da suosjećamo s njom zbog njene tužne sudbine. Ana se može vrlo usko vezati uz još jedan lik europskog realizma, a to je Emma Bovary. Obje preljubnice, obje izopćene, zanemaruju obitelj i kreću se isključivo glasom srca, a imaju li pravo i koliko su same nesretne, to nije pitanje racionalnog i razložnog realizma. Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ana_Karenjina"

AnaKarenjina Ana Karenjina i grof Vronski su u ljubavi, tajno, jer su njihove porodicesmrtno posvađane. Iako je Ana već udata za grofa Raskoljnikova, ljubomornogtrgovca iz Venecije, Vronski je otima i odvodi na svoje imanje u JasnojPoljani. Raskoljnikovu se javlja duh oca koji mu nalaže da okupi vojsku i povrati suprugu. Ana je već ostala bez nasledstvajer je odbila da se zarad novca nadmeće sa sestramau iskazimaljubavi premaroditeljima. Kako doći do novca,pita se Raskoljnikov? Razmišljajući on ulazi u šumu i nailazi na pusti proplanakna sred koga je položen jedan balvan. Na njemu sedetri veštice. Jednaod njih bacanovčić i sto puta zaredomispadaglava. Drugeje optužujuda vara i traže njenu smrt. Grof je brani "Neka je ubije ona koja nikad nije grešila." Veštice proriču Raskoljnikovu da ako pokrenevojskujedna velika grofovija će pasti. On to vidi kao ohrabrenje:"Nek sve budepustoš, pustite pse rata!" Odlučeno je da napad započne tokomvatrometaza proslavu 111. rođendanastarca Zosime. Sledi opširan i dosadanopis bitke koju svi u čitanju preskaču. Raskoljnikovgubi konja, i traži drugogvičući "Kraljevstvoza konja!",ali bitkaje već odlučena.Raskoljnikovse ubija ispijajući otrovod kukute. Sada naizgledviše ništa ne stoji na putu ljubavi Ane i Vronskog.Ali Ana otkriva da je zarad pobedeVronski potpisaougovor sa Đavolomi prodaosvoju dušu. Ona ga napušta i seli se u grad, Vronski je sledi i uzima sobuprekoputa ulice. U nastupuludila gradi mostod dasakaizmeđu njihovihprozora.Bežeći od njega, Ana se bacapodvoz i umire. Vronski u očaju celu noć stoji na kiši i žali se seoskoj ludi. Počinje da se kocka i gubi celo imanje, ali za poslednjiulogdobija200 rubalja. Vronskito vidi kao znakda započnenovi život bez Ane. Pun optimizma,tu noć svira violinu na jednomraskršću, kada primećujeda mu se iz daljine približavajedan dobropoznatilik... “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.” Tolstoj u svom romanu “Ana Karenjina” se ne bavi samo tragedijom jednog od glavnih likova ovog romana (Ane Arkadijeve) već je on pri pisanju samog dela vršio kako realističko prikazivanje društva Rusije 70-ih godina 19.og veka tako I jednu moze se reći analizu svojstvenu za Tolstoja, gde on kroz svoje delo(kroz lik Ljevina) ukazuje na sve “bolesti” upravo tog društva. Tolstoj smatra da je porodica najbitnija činilac društva; on sve ove novonastale pojave koje su uzrokovane istorijskim dogadjajima tog perioda, I koje menjaju rusko društvo (na prelazu iz feudalizma u kapitalizam), upravo pokušava da prikaže I verno opiše na primerima dobre tj. srećne I nesrećne porodice. On svoj roman posvećuje, može se reći analizi velikom broju medjusobno isprepletanih nesrećnih porodica, ne obradjujući samo lične već I društvene uzroke nesreća tih porodica. Tolstoj sva ta pomeranja koja se dešavaju u društvu, ne želeći da se drži istorijskih činjenica I dogadjaja (koji su premda uticali na njegov rad), posmatra kako se sveRAZNO te loše osobine I anomalije koje to “novo” društvo nosi sa sobom prelamaju u porodici I medjuljudskim odnosima u njoj I van nje. Upravo u toj krizi feudalne porodice koju Tolstoj analizira, on nailazi na problem tzv. “slučajne porodice” tj. “slučajnog čoveka” što je I tema o kojoj mi govorimo. Teze za prvo pitanje: • Analiza rada Tolstoja kada je u pitanju roman Ana Karenjina; u par rečenica o Tolstoju kao piscu koji psihoanalizira društvo i na taj način stvara delo (naravno uz jedan realistički stil pisanja) • Porodica kao osnovna jedinica društva; ukatko o društvenim prilikama tog doba – uzorci; tip srećne i nesrećne porodice • Nesrećne porodice kojima se bavi i svrha ove vrste analize

•

Nagoveštaj problema koji će Tolstoj da razvija unutar svog dela – slučajna porodica

Ekonomsko pripadanje porodice 70-ih godina 19. veka (plemstvo); posledice Radnja romana se odvija u razvijenom feudalizmu u Rusiji (19. vek) tj. tačnije na prelazu iz feudalizma u kapitalizam koji je već kao društveni poredak prisutan u ostalim razvijenim zemljama Evrope. Roman takodje obradjuje i problem agrarne reforme u Rusiji i, neposredno, obradjuje problem velikih staleških razlika tj. odnosa feudalac (aristokratija) i seljak (o gradjanima je suvišno govoriti jer je ovo tek početak društvenih reformi u Rusiji – mada ipak postoje). Rusko društvo je samo po sebi podeljeno i to na više načina; sam roman tretira i obradjuje Moskovski i Petrogradsk i krug; ovaj prvi koga slobodno možemo nazvati tradicionalnijim i konzervatnijim tj. stara prestaonica i nasuprot njemu Petrograd sa uzuzetnim uticajem Evrope, novi, moderni, liberalni centar tadašnje Rusije, ali se ipak cela radnja vrti oko tog aristokratskog društva prisutnog u oba grada. Aristokrate drže sve konce upravljanja države u svojim rukama, oni su rasporedjeni na najvišim vojnim, državnim, političkim, kulturnim i naučnim funkcijama, oni su potpuno odsečeni od ostalih društvenih slojeva ljudi, tj. odsečeni od realnosti u kojoj se nalazi njihova zemlja, svim problemima koje ona ima, obavešteni o njima samo preko nekih statistika nekih izveštaja, bez pravog uvida u krizu u kojoj se društvo nalazi. Pitanje je kako sada u ceo taj komplikovani sklop uvrstati i porodicu i naći i njeno mesto. S obzirom da su porodice koje roman obradjuje iz plemstva (iz tih viših slojeva ruskog društva) shodno tome su i njihove pozicije u ruskom društvu, ali upravo ta porodica ulazi sama sebi u kontradiktornost jer se njen opstanak (u svoj raskoši i luksuzu) zavisi od pozajmica, odplaćivanja dugova, prodaja imanja, samo zarad impresije da su oni ipak neki viši sloj ljudi u tom društvu. Dakle trebalo je posedovati ekonomsku moć da bi se moglo opstati u tom društvu , ali je zato ono bilo i presudno i konačni sudija u svim pitanjima društvenog života, u svemu što je smatrano vrednim bavljenja, a pre svega u kulturi i umetnosti i u ličnom životu članova porodice. Zaoštravanje generacijskih razlika Visoko društvo koje se spominje u romanu "Ana Karenjina" ima svoja dva centra – Moskvu (koja je pod Engleskim uticajem) I Petrograd (koji je bliži dvoru, carskoj porodici I evropi) gde svaki od ova dva društvena kruga ima svoje odlike. Plemstvo se delilo na osnovu generacija. Straije grofice i kneginje (slušale o devojkama i njihovim udruženjima, način na kojio su se ophodile prema muškarcima, kako su bile obučene – tzv. rekla kazala) · Život koji su ovi konzervativniji, staromodniji predstavnici plemstva zamišljali za mlade: 1. Da muž, tj. mladić ima samo jednu ženu, dobro vaspitanu decu, novac koji će sam da zaradjuje, da plaća dugove, da ima dobar položaj u društvu, itd. · Život koji su ovi moderniji, savremeniji predstavnici plemstva zamišljali za mlade: 1. Da život treba da bude lep, veseo, elegantan, da treba da se ophodi prema poslednjoj modi, karijerizam, na decu se obraća onoliko pažnje koliko mora (odnosi u porodici su hladniji, ili ih skoro i nema), putovanja, bogat društveni život, predavanje svim strastima, itd. ·

Oba shvatanja karakteriše pomodarstvo; mada bolje prihvaćeno od strane mladih ali i ne dovoljno osporavano od strane starijih, javlja se spritualizam, sve moguće vrste "jeresi" koje su iz evrsopskih metropola dospele do Petrograda, donekle i do Moskve, jedna duhovna ispraznost, osećanje neipunjenosti i nezadovoljstva (duhovnog), vodjenje razgovora o nebitnim stvarima i sl. Medjuljudsko otudjenje koje nastaje usled nedostatka ljubavi (u porodici i medju partnerima) U suštini cela radnja i svi problemi koje obradjuje ovaj roman imaju osnovu u jednom izopačenom društvu koje se na neadkvatan način ophodilo prema mladima, i koje je njima nametalo "pravila igre" i maltene spajalo mlade po nekim svojim nahodjenjima, sklapalo brakove iz interesa, kako društvenih tako i materijalnih, bez ljubavi koja bi, makar po mom mišljenju, trebala da bude osnov jedne bračne zajednice. Donekle ovaj način formiranje porodice može da ima opravdanje u tradiciji, koja nalaže da se roditelji dogovore tj. da roditelji biraju bračne saputnike svojih mladih, ne dozvoljavajući im mogućnost slobodonog izbora, formiranja sopstevene sreće, već su oni bili ,maltene, primorani da u krugu odredjenih porodica i ljudi odaberu (ako se to uopshte moglo nazvati odabiranjem – da li vec sve to nije bilo odabrano) budućeg muža tj. ženu. Tipičan primer ovakvog braka jeste brak Alekseja Aleksandroviča Karenjina i Ana Arkadijevne Oblonske; brak je sklopljen tako što je tetka Ane Arkadijevne Alekseja dovela u priliku da mora da se ozeni iako on o tome nije ni mislio. Prethodno veoma hladan tj. bez ikakvih osećanja prema Ani, u kasnijem razvoju njihovog braka Aleksej se

zaljubljuje u Anu, ali ne nailazi na isto osećanje i kod nje; pored toga što se oni bukvalno rečeno ne vole, postoji doza usadjenog poštovanja (posledica patrijarhalnog odnosa – pozicije muškarca u porodici) iz kojeg se ,predpostavljam, radja i dete, Serjoža. U ovakovoj izveštačenoj ali funkcionalnoj porodici (makar u očima javnosti – što je Alekseju izuzetno bitno) dolazi do otudjenja njenih članova, tako da se sve svodi na Aninu ljubav prema detetu, kasnije Karenjinovoj ljubmori prema Vronskim, da bi se cela ta priča posle svih padova koje je doživela završila tragičnom smrću Ane Karenjine. Život je takav da nemogu da se definišu njegova jasna pravila, ali postoje zavisnoti koje se periodično ponavljaju i koje se uklapaju u sve okvire društva, kako tog tadašnjeg iz 19. veka tako i ovog našeg 21. veka; uticaj na medjuljudsko otudjenje ima i sredina, i može se slobodno zaključiti da u Petrogradskom krugu, otudjenje predstavlja "normalnu" pojavu (odnos majka – Vronski, Karenjin – Ana), jer su oni po definiciji tj. načinu na koji ih je predtavio Tolstoj (sa dosta ironije u sovjim opisivanjima ovog društvenog kruga) oni dosta hladi ljudi, ali se i u "toploj" Moskvi nalaze i Oblosnki i Doli, i tri brata Ljevina )Sergej Ivanovič, Nikolaj i Konstantin) tako da se dokazuje da je ova pojava medjuljudskog otudjenja ustvari nus produkt društva a ne toliko (mada ima uticaja) sredine u kojoj se živi. Slučajna porodica: Nadovezujući se na objašnjenje medjuljudskog otudjenja u porodici na primeru porodice Alekseja Karenjina, vidi se sva nesreća tj. osnovno pitanje koje Tolstoj razradjuje u ovom romanu a to je pitanje slučajne porodice tj. slučajnog čoveka. Tolstoj sam smatra da je uzrok svih ovih nesreća tj. nesreća porodica koje on opisuje (koju je sam kao instituciju poštovao ali se nije povinovao svim njenim pravilima) prekid sa tradicijom, tj. neka nepovezanost u porodičnom životu koju su unele mlade generacije i sve one promene u društvenom životu o kojima se govori u romanu... Karenjini: Aleksej muž žene koja ga ne voli, a poštuje ga (nekima je i to dovoljno za brak, a nekima je to i osnovno osećanje – poštovanje; ja smatram da je za uspešan odnos medju partnerima neophodna i ljubav i poštovanje), čovek koji , maltene pod prisilom, (kada se javlja drugi čovek) počinje da voli – da bude ljubomoran (dobro poznata stara izreka: neznaš šta imaš dok ga ne izgubiš), već sa tom ženom ima dete (ali ono nije osnovni motiv očuvanja te porodice; lično smatram da bi trebalo da bude), da bi posle ta ista žena (koju ne opravdavam, ni ne napadam – makar ne zasad) otišla , tačnije pobegla sa čovekom koga iskreno voli, ostavivši za sobom ako ništa drugo onda dete, koje je (po Tolstoju koji je delo i pisao) izuzetno volela; da tragedija bude potpuna ona sa tim novim čovekom (Vronskim) izradja još jedno dete, a kada je osećanje zapostavljenosti i prevelike rastrgnutosti postalo , po njenim merilima neizdrživo, odlučuje da sama sebi prekrati život, da bi je posle Tolstoj oslobodio svake krivice (za mene, a i Boga ona je sigurno kriva – preljubnica i samoubica...gde ima gore kombinacije) Oblonski: Porodica Stepana Arkadiječa Oblonskog je verovatno najtipičniji primer slučajne porodice (pored Karenjina) koje nam odmah na početku romana opisuje Tolstoj. Porodica u kojoj je muž samo figurativno, tu da pruži ,izgleda mi, samo finansijsku podršku i ništa više, oni imaju šestoro dece koja se vaspitavaju i uče kod kuće i za čiju brigu, zdravlje, vaspitanje, edukaciju je zadužena Doli – Darja Ščerbacki. Stiva Oblosnki još u uvodnim delovima knjige je predstavljen kao muž preljubnik (varao je doli sa guvernantom, posle njenog odlaska iz kuće Oblonski) a Doli kao prkosna žena čija su osećanja povredjena i kao osoba nesposobna i nevoljna u tom trenutnku da oprosti. Da bi odnos medju Doli i Stive bio jasniji, njihov brak je, kao i usotalom svi njima slični brakovi, bio ugovoren, ali sa izuzetkom da je Stiva bio zaljubljen u Doli; ona u braku zavoli Oblonskog, koji je kasnije povredi. Njena uloga u toj porodici je bila jasno definisana; ona je bila majka i to je sve (ali izgleda i najteže zanimanje), prepustila se porodici i deci tj. kući u celini jer njen dragi muž nije imao vremena za nju, kuću ili decu od prevelikih obaveza koje mu nalaže njegov poziv i društveni život koji mu je bio svetinja (bio je birokrata i liberalnog shvatanja, klasičan pomodarac, mislio ono što drugi misle da je dobro, nosio ono što drugi misle da je lepo...) Ljevin: Plemićka porodica sa sela. Čine je tri brata Sergej Ivanovič (polubrat) (poznati Ruski pisac i naučnik – filozof Koznišov), Konstantin i Nikolaj i jedna sestra. Oni su samo formalno povezani porodičnim vezama, jedino moglo bi se reći da su bili ekonomski vezani, tako da je svaka moguća duhovna, intelektualna i ljubavna veza bila svedena na minimum. Oni su sušta suprotnost svako od njih. Nikolaj se promenio iz jedne kajrnosti u drugu, iz jednog uzornog čak možda preterano dobrog čoveka u alkoholičara, čoveka koji se trudi da se samo suprotstavi svojoj braći, koji živi život sa bivšom prostitukom Mašom, nemareći za svoj izgled, zdravlje, veru ili bilo šta; Konstantin koji je oduvek gajio način ramišljanja da se treba živeti jednim mirnim životom, na selu, da se sve organizuje u okviru porodice i da se sve radi za porodicu. On se jedva seća svoje majke, ali su uspomene na nju priajtne, i zato kaže da bi njegova buća žena da bude onja isti divni ideal žene kakva je bila njegova majka. Braća Sergej i Nikolaj su u svadji i ne razgovaraju jedan sa drugim, dok Konstantin pored inertnog stava svog brata Nikolaja želi da sa njim ima skladan, bratski odnos. Kao da je svaki član ove porodice biran nasumice, kao u lotou i to je razlog sve te njihove nepovezanosti.

Vronski: Ugledna Petrogradska porodica. Otac (kao i u većini ostalih porodica je umro rano) nije bio prisutan u odrastavnju svojih sinova, dok je majka posle njegove smrti bila čuvena svetska dama, koja je dok joj je muž bio živ a naročito posle imala mnogo ljubavnih romana, poznatih u celom visokom društvu. Tako da ni sam Vronski koji se svoga oca skoro da i nije sećao i koga je vaspitavao Paževski korpus, nije imao nikada predstavu o tome šta je to porodični život, i za razliku od Ljevina kome je majka bila ideal kakva žena treba da bude, Vrosnki u dubini duše nije voleo svoju majku, i samo je prividno poštovao čisto zbog bolje slike porodice u društvu. Kasnije mu majka zbog veze sa Anom, prestaje da predstavlja ekonomsku pomoć, ne šalje mu više novac, brat komunicira sa njim samo preko majke, i govori mu da je se ostavi (misli na Anu). Tako da i u ovoj porodici vidimo potpuno rasuulo medjuljudskih odnosa medju članovima zajednice. Slučajna porodica: kao pojam u potpunosti odgovara svakoj (možda sa izuzetkom u porodici Ščerbacki) porodici koja se javlja u romanu, a predstavlja zajednicu koja je zasnovana i koja se na veštački način održava, bez ljubavi i pravog poštovanja, koja se zasniva na novcu i ugledu koji treba da se zadrži u društvu. Slučajan čovek: bi makar po našem shvatanju definicije tj. kroz analizu dela bio čovek koji bi u stvarnom životu (imajući u vidu da je ovo ipak realistički roman, sa prototipom za svaki lik) malo verovatno bio u sklopu odredjene porodice, kao njen član, kao brat, muž, majka, itd. jer nikakvih dodirnih tačaka sa osobama koje ga okružuju nema. Svodi se na to da pomislimo da je na neki čudan način dospeo u okvire porodice, kao izvučen na lutriji, sasvim slučajno, bez poštovanja ikakvih pravila društva i zajednice čiju osnovnu jedinicu on formira. Predočiti stanje u porodici Ščerbacki i njeno neuklapanje u slučajnost Ova porodica bi bila jedini i pravi prototip Tolstojeve srećne porodice u odnosu na koju mi (kao kod grotesknog) uvidjamo svu izopačenost u ostlaim porodicama ovog romana. Porodicu čine stari knez i kneginja, i njihove tri ćerke – Natalija, Darja (Doli) i Katarina (Kiti). Taj model bi glasio ovako: lepa, dobra i odana žena, požrtvovana majka, mati brojne dece, stari dom u kome se generacijama ništa ne menja i stvari povezuju prošla, sadašnja i buduća pokolenja, dom, pune ostave, i otac koji sve konce drži u svojim rukama i uživa poštovanje i ljubav svih. Kada bi iz ugla tj. posmatrali ovu porodicu samo u okvirima kenz, kneginja i Kiti, ona bi u potpunosti zadovoljavala ovaj Tolstojev model srećne porodice, ali uzimajući u obzir da je i Doli (koja ima nesrećan brak) bila a i jeste član te porodice, i kada dolazi vreme za udaju mlade Kiti, dokazuju da ništa nije idealno i da je samo pitanje količine izopačenosti koju jedna porodica može da ima. Dakle oni nisu u bukvalnom smislu recči kao ostale porodice izopačeni već ih muče probelmi koji muče celokupno rusko društvo poljuljano socijalnim, ekonomskim, kulturnim i društvenim promenama. Problemi u vaspitanju dece! Problem se kao i svi ostali javljaju usled različitosti koje dva osnovna kruga u romanu obradjuju. Kao što sam ranije rekao, Petrograd važi za više evropi naklonjen grad, u kome je više nego u Moskvi bitna karijera, dobar provod, i zadovoljavanje svih ljudskih racionalnih i iracinalnih potreba. A gde tu naći mesto i za decu?! Prezauzeti sobom, društvenim životom i slikom o sebi koju stvaraju oni veoma mlao pažnje posvećuju svojoj deci (primer majka i Vronski, kasnije Ana i Serjoža – posle odlaska u Italiju), zbog čega dolazi do otudjenja i osećanja nepripadnosti te dece, koja izrastaju bez ljubavi, po nekim krivim moralnim načelima, koji će opet nekome biti roditelji. U Moskvi, tradicionalnom centru Rusije, gde porodica još uvek nije u potpunosti igubila svoj značaj kao institucija, premda deci se ophodi kao prema najvećem blagu (jer tako i treba – razlog opstanka braka Doli i Stiva su upravo deca), ulaže se u njihovo obrazovanje, vaspitanje, i uged i poziciju u društvu (i ovo ima svoje loše strane deca su kasnije primorana da se u okvirima viskog društva zaljube ako je moguće i venčaju) I u vaspitanju pored tradicije zastupljeno je i pomodarstvo, tako da su deca prisiljena, maltene, da govore engleski, francuski (prim. Kada Doli neće da da sinu vodu ukoliko ne potraži na francuskom); ali i mogućnost jednog veoma dobrog vaspitanja u primeru Kiti, gde se roditelji do kraja staraju da njihova ćerka ima dobar život jer to zaslužuje (prim. Knez je bio da Ljevin bude Kitin muž a ne ,za njega vetropirast, Vronski – video je ljubav, možda ne toliko stabilnost sa Ljevinom, i kneginje koja smatra stabilnost moguce veze sa Vronskim osnovom dobrog braka – predpostavljam po ugledu na njen) Lav Nikolajević Tolstoj: Ana Karenjina Bilješka o piscu:

Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tekka i rođake. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje T. upisuje studij nadajući se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Janu Poljanu, gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u to dobba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s

ondašnjom kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu, i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjećao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim djelima. Pisao je romane, pripovjetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma. O romanu:

Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba. Radnja se vrti oko dvije ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvije radnje svaka za sebe. Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele. Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak. “Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Fabula:

Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjećaje, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno prije konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća djete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću gdje doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo dijete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat. Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gdje se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. Žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima. Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku. Likovi:

Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama. No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje. Njezina smirenost i jednostavnost skriva svijet unutarnjih sukoba. U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža. Raspeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju svoje budućnosti sa svojim djetetom, svojim glasom u društvu, svojom vezom s mužem… I kako god pokuša riješiti svoje proibleme uvijek se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i ponašanje, mjenjaju postave, kao što se kulise mjenjaju u kakvom kazalištu između činova. Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za djevojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost. Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju. Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrijednosti. Tolstojevi likovi su kompleksni i nerijetko teški. Komuniciraju putem monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca. Mjesto i vrijeme radnje:

Rusija oko 1870. godine.

LAV NIKOLAJEVIĆ TOLSTOJ

ANA KARENJINA "Osveta je moja i ja ću je vratiti." Radnja romana je smještena u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, u bogate krugove petrogradskog društva. Paralelizam radnji: sretan brak Levina i Kiti te tragična veza Vronskog i Ane, pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj započinje roman. Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina žena Doli saznala je da ju muž vara s guvernantom. Ana uspjeva pomiriti strane. Ana je razumna žena, dobra majka i supruga, lijepa i šarmantna plijeni pažnju društva. Ana je u braku s Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, službenikom državne službe, hladnim i uglađenim čovjekom. Njihov brak je korektan, pun razumijevanja ali nema ljubavi. Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmjerenost. Radnja romana zapliće se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo. Kiti, mlađa Dolina sestra, dolazi na ples očekujući pažnju grofa Vronskog i skore zaruke. "Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera." Ples je bio veliko razočaranje za Kiti i neslućeni ushit za Anu. Kiti se povukla razočarana jer je Vronski plesao s Anom i njegove su je oči slijedile. Kad je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog žurno napušta ples prije večere i drugog dana putuje iz Moskve. Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otovreno joj iskazuje svoje namjere. U Ani je probuđena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se neće moći suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu. Ana i Vronski često se viđaju. Glasine se šire. U početku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osuđeni. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava Vronskom, neposredno pred sudjelovanje u opasnoj konjičkoj utrci. Vronski nesmotreno pada s konja. Anina reakcija potpuno odaje njezine emocije pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav. Karenjin pristaje na formalni brak. Vronski ju nagovara na razvod. Ana razdirana moralnim dilemama rađa djevojčicu i u bunilu moli muža za oprost. Karenjin prihvaća djete kao svoje. Vronski se pokušava ustrijeliti. Ana nakon toga raskida s mužem i odlazi s Vronskim živjeti u Italiju. Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to čini iz pakosti. Vronski napušta karijeru u vojsci. Iz Italije će se vratiti u Rusiju jer Anu proganja čežnja i grižnja savjesti prema sinu. Upada u kuću muža i odlazi k dječaku. Otkriva da je sinu rečeno da je ona mrtva. Vronski će u Rusiji biti rado viđen u društvenim krugovima, no ona će doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kada se pojavila u operi. Na kraju se povlače na seosko imanje gdje vode ekstravagantan život. Međutim njihov odnos postaje sve mračniji, nesvjesno osuđuju jedno drugoga zbog propuštenih prilika. Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru. Nezadovoljan je i činjenicom da njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede. karenjin, koji je u međuvremenu potpao pod utjecaj grofice Lidije Ivanove, ne pristaje na razvod. Ana čezne za sinom, ne može dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla biti.... postaje razdražljiva, sumnjičava, patološki ljubomorna osjećajući njegovo rastuće nezadovoljstvo. Podsvjesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. Vođena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod vlak. Vronski, užasnut tragičnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat. Središnja tema romana je preljub Ane Karenjine zbog čega se ona preoblikuje iz izuzetne i ponosne žene u izopćenicu iz društva. Usporedo kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Levina. Kiti koja je razočarana nakon plesa, nadajući se sve vrijeme bračnoj ponudi grofa Vronskog, razboljeva se. Odbila je prošnju Levina, a sad uviđa da ju Vronski ne namjerava oženiti. Liječnici njezinoj emotivno iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo. U lječilištu u Njemačkoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog. Kad ju Levin ponovo prosi, ona prihvaća i oni se vjenčaju. Njihov je brak vrlo zreo, postojan i lijep. Ona rađa sina Dimitrija i to ima donosi ispunjenje, onu potpunu dimenziju za uživanje sreće. Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete njegujući umirućeg Levinovog brata Nikolaja. Levin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svijet oko sebe. I kroz njega će

Tolstoj najplastičnije iznijeti svoja shvaćanja i misli. Poslije vjenčanja on se traži, pokušava usmjeriti svoje etičke stavove, u duši skeptik on romanom doživljava probrazbu i izranja kao nadahnuti vjernik. Vjera u Boga je općenita nije određena pravoslavljem. Levin ovdje kroz vjeru doživljava pomirbu sa samim sobom, pronalazi smisao i značenje života. Slično otkrivenje imao je i Raskoljnikov u Zločinu i kazni. Iz ovog proizlazi obilježje ruske knjižebvnosti tog doba koja preoblike likova u smislu pronalaženja i shvaćanja života pronalazi u vjerskom elementu. Roman obiluje scenama koje bi se mogle oblikovati kao samostalne novele. Tolstoj osuđuje visoko društvo kao nesposobno i inertno, bez duha i dubokih emocija. Osuđuje i Anu, tip preljubnice koja ostavlja dijete i ruši brak u potrazi za zadovoljenjem strasti. Ana se može vrlo usko vezati uz još jedan lik europskog realizma, a to je Emma Bovary. Obje preljubnice, obje izopćene, zanemaruju obitlej i kreću se isključivo glasom srca, a imaju li pravo i koliko su same nesretne to nije pitanje racionalnog i razložnog realizma.