Amy-Harmon-Mojsijev-zakon.pdf

MOJSIJEV ZAKON AMY HARMON

Prevoditeljica: Ana Sabo

ZA MARY SUTORIUS, MOJU BAKU, KOJA BI BILA PRESRETNA DA ZNA KAKO SAM POSTALA SPISATELJICA

PROLOG

PRVIH NEKOLIKO RIJEČI svake priče uvijek je najteže napisati. Gotovo osjećate kao da vas njihovo izvlačenje, stavljanje na papir, obvezuje da ih razumijete od početka do kraja. Kao da morate završiti jednom kada počnete. A kako završiti kada neke stvari nikada ne završe? Ovo je priča o ljubavi koja nikada nije završila... iako mi je trebalo neko vrijeme da to shvatim. Ako vam unaprijed, odmah na početku, kažem da sam ga izgubila, bit će vam lakše nositi se s time. Znat ćete što se sprema, ali zaboljet će vas. U srcu ćete svejedno osjetiti bol, a želudac će se stisnuti od strepnje. Ali znat ćete i moći ćete se pripremiti. I to je moj dar vama. Meni nije pružena takva prilika. Ja nisam bila spremna. A nakon što je otišao? Postalo je gore, ne bolje. Dani su postajali težima, ne lakšima. Žaljenje je bilo jednako snažno, tuga jednako oštra, beskrajan niz dana koji su se nalazili preda mnom, dani provedeni bez njega, jednako teški. Da budem iskrena - budući da sam odlučila da je to jedino što mi preostaje - rado bih se bila prepustila bilo čemu drugome. Bilo čemu, samo ne tomu. No samo sam to dobila. I nisam bila spremna. Ne mogu vam reći kako sam se osjećala. Kako se još uvijek osjećam. Ne mogu. Riječi zvuče jeftino i isprazno, izokrećući sve što kažem, sve što osjećam, u otrcani ljubavni roman prepun nakićenih fraza čija je namjera izvući suze suosjećanja te trenutačnu reakciju. Reakciju koja nema nikakve veze sa stvarnošću, ali je usko povezana s površnim emocijama koje možete ostaviti po strani čim sklopite korice. Emocijama zbog kojih ćete otrti suze i sretno zacvrkutati, zahvalni zbog toga što je sve to bila samo priča. I što je najbolje, ne vaša priča. No ovo je drukčije. Jer ovo je moja priča. A ja nisam bila spremna.

PRVI DIO

PRIJE

I.

GEORGIA

MOJSIJA SU PRONAŠLI u košari u praonici rublja, omotanog u ručnik, starog tek nekoliko sati i na rubu smrti. Jedna je žena čula njegov plač te ga podignula, prislonivši ga na svoje grudi, omotavši i sebe i njega u svoj kaput sve dok nije uspjela dozvati pomoć. Nije znala tko je njegova majka ni hoće li se vratiti, samo je znala da nije željen, da umire i da će, ako ga uskoro ne odvede u bolnicu, biti prekasno. Zvali su ga crack bebom. Mama mi je rekla da su crack bebe rođene ovisne o kokainu jer su se njihove majke drogirale dok su bile trudne. Crack bebe obično su manje od drugih beba jer većinu njih njihove nezdrave mame rode prerano. Kokain izmjenjuje njihovu moždanu kemiju zbog čega pate od poremećaja poput ADHD-a te poremećaja kontrole nagona. Katkada pate od napadaja i duševnih poremećaja. Pokatkad pate od halucinacija i pretjerane osjetljivosti. Vjerovalo se da će Mojsije patiti zbog nekih od tih stvari, a možda i od svih. Njegovu su priču podijelili na večernjim vijestima. Bila je to izvrsna priča, priča s kojom su svi mogli suosjećati - maleno dijete ostavljeno u košari u prljavoj praonici u lošoj četvrti u West Valley Cityju. Mama mi je rekla da se vrlo dobro sjeća priče, tužnih snimaka djeteta u bolnici, djeteta čiji život visi o koncu, cjevčice za hranjenje u njegovu želucu te malene plave kapice na njegovoj sićušnoj glavici. Majku su pronašli tri dana poslije, iako se ne može reći da joj je itko želio vratiti dijete. No nisu to ni morali učiniti. Bila je mrtva. Žena koja je napustila svoje dijete u praonici proglašena je mrtvom zbog očitog predoziranja na ulasku u istu onu bolnicu gdje se njezina beba borila za život, nekoliko katova iznad nje. Netko je i nju pronašao, ali ne u praonici. Cimerica, koja je iste večeri uhićena zbog prostitucije i posjedovanja droge, policiji je rekla sve što je znala o ženi i njezinu napuštenom djetetu, nadajući se da će zbog suradnje policija biti blaža prema njoj. Autopsija tijela žene uistinu je pokazala da je vrlo nedavno rodila. A poslije je DNK test potvrdio da je dijete njezino. Pravi mali sretnik. U novinarskim izvještajima bio je on “beba u košari”, a bolničko osoblje nazvalo ga je bebom Mojsijem. No bebu Mojsija nije pronašla faraonova kći, kao što je to bio slušaj s biblijskim Mojsijem. On nije

odgojen u palači. Nije imao sestru koja se skrivala iza trske, gledajući i brinući se da njegovu košaru netko izvuče s Nila. Ali imao je nešto obitelji - mama je rekla kako je cijeli grad brujao kada se saznalo da je pokojna majka bebe Mojsija na neki način bila lokalna djevojka, djevojka po imenu Jennifer Wright, koja je provodila ljeta sa svojom bakom, koja je živjela na drugom kraju naše ulice. Baka se još uvijek nalazila ondje, Jenniferini su roditelji živjeli u susjednom gradiću, a mnogi su još uvijek dobro poznavali njezinu braću koja su se bila odselila. Stoga je maleni Mojsije ipak imao neku obitelj iako nitko od njih nije jedva čekao preuzeti odgovornost za bolesnu bebu za koju se predviđalo da će imati svakojake probleme. Jennifer Wright slomila im je srca, ostavivši obitelj umornom i skrhanom. Mama mi je rekla da je za to kriva droga. Stoga se činjenica da ih je ostavila s crack bebom i nije činila odveć iznenađujućom. Mama je rekla da je bila tek obična djevojka kada je bila mlađa. Lijepa, ljubazna, čak i pametna. Ali ne dovoljno pametna da se drži podalje od metamfetamina, kokaina i svega onoga čijim je već robom postala. Crack bebu, Mojsija, zamišljala sam s golemom pukotinom 1 koja se protezala uzduž njegova tijela, kao da je slomljen pri rođenju. Znala sam da to nije značenje tog pojma. No ta mi se slika urezala u pamćenje. Možda me upravo to što je bio slomljen i privlačilo k njemu od početka. Mama je rekla kako je cijeli grad pratio razvoj priče o bebi, gledajući izvještaje, pretvarajući se da imaju pristup osobnim detaljima, izmišljajući ono što nisu znali, samo da bi se osjećali važnima. No ja nikada nisam upoznala bebu Mojsija, jer beba Mojsije izrasla je u tek običnog Mojsija, o kome se skrbio jedan pa drugi član obitelji Jennifer Wright. Slali bi ga dalje od sebe kada se više nisu mogli nositi s njime, otpravljali bi ga drugom rođaku ili roditelju koji ga je tada morao trpjeti neko vrijeme prije no što bi natjerao nekog drugog da uskoči i preuzme odgovornost za njega. Sve se to dogodilo prije no što sam se ja rodila, a kada sam ga upoznala i kada mi je mama ispričala o njemu želeći mi pomoći da ga “razumijem i budem obzirna”, priča je već postala stara vijest i nitko nije želio imati ništa s njime. Ljudi vole bebe, čak i bolesne bebe. Čak i crack bebe. No bebe odrastaju u klince. Nitko ne želi imati posla s problematičnim klincima. A Mojsije je bio problematičan. Već sam znala sve o problematičnim klincima kada sam upoznala Mojsija. Moji su roditelji bili skrbnici brojnim problematičnim klincima. Cijeli moj život u svoj su dom primali takve klince. Imala sam dvije starije sestre i starijeg brata koji su otišli od kuće prije no što sam napunila 1 engl. crack - oblik droge kokaina, ali i pukotina

šestu godinu. Ja sam bila svojevrsna nezgoda, a na kraju su me odgajali s djecom koja nisu bila moja braća i koja su malo ulazila u moj život, a malo izlazila iz njega. Možda su zato moji roditelji i Kathleen Wright, baka Jennifer Wright i Mojsijeva prabaka, održali nekoliko razgovora o Mojsiju sjedeći za našim kuhinjskim stolom. Čula sam brojne stvari koje vjerojatno nisam trebala znati. Posebice to ljeto. Starica je odlučila zauvijek preuzeti brigu o Mojsiju. Za mjesec je dana trebao napuniti osamnaest godina, a svi su drugi bili spremni dići ruke od njega. S njom je provodio svako ljeto otkad je bio malen te je bila uvjerena da će se dobro slagati ako je se svi okane i puste je da radi svoje. Nije ju zabrinjavala činjenica da će taj mjesec, kada Mojsije napuni osamnaest, ona napuniti osamdeset. Znala sam tko je on i sjećala sam ga se od ljeta do ljeta, iako nismo proveli ni trenutak zajedno. Bio je to malen gradić i djeca su zamjećivala jedno drugo. Kathleen Wright znala ga je dovoditi u crkvu tijekom tih nekoliko nedjelja koje bi proveo u gradu. Išao je sa mnom na vjeronauk, a svi smo uživali zuriti u njega dok ga je učitelj pokušavao nagovoriti da sudjeluje. Nikada to nije učinio. Samo je sjedio u svojem malom rasklopnom metalnom stolcu kao da su ga za to teško podmitili, dok su mu oči neobične boje lutale amo-tamo, a ruke se stezale u krilu. A kada bi sat završio, pojurio bi prema vratima na sunce, zaputivši se ravno kući, ne čekajući svoju prabaku. Pokušala bih se utrkivati s njime, no nekako je uvijek uspijevao izletjeti sa svojeg sjedala i prema vratima brže od mene. Čak sam i tada trčala za njim. Katkada bi Mojsije i njegova baka išli na vožnju biciklima i u šetnju, a ona bi ga gotovo svaki dan odvukla na bazen u Nephiju, zbog čega sam bila vrlo ljubomorna. Ja sam bila sretna ako sam otišla na bazen više od nekoliko puta u cijelome ljetu. Kada sam očajnički željela plivati, biciklom bih se odvezla do jezera u kanjonu Chicken Creek. Roditelji su mi zabranili ondje plivati jer je bilo vrlo hladno i duboko i mračno - čak i opasno. No bilo mi je draže utopiti se nego nikada ne zaplivati, a do tada sam uspijevala ne utopiti se. Dok je Mojsije odrastao, nekih bi ljeta znao sasvim preskočiti svoj posjet Levanu. Prošle su dvije godine otkad je posljednji put bio tu, no Kathleen je i dalje ustrajala u tome da se trajno doseli k njoj. Obitelj joj je govorila kako se neće moći nositi s njime. Rekli su joj da je “preemotivan, preeksplozivan, pretemperamentan”. No svi su očito bili iscrpljeni, stoga su popustili. I tako se Mojsije doselio u Levan.

Oboje smo započinjali svoju posljednju godinu u srednjoj školi, iako sam ja bila mlada za svoj razred, a on je bio punu godinu dana stariji. Oboje smo imali rođendane u ljetu - Mojsije je napunio osamnaestu godinu drugog srpnja, a ja sedamnaestu dvadeset i osmog kolovoza. No Mojsije nije izgledao kao da ima osamnaest. U dvije godine, otkad sam ga posljednji put vidjela, izrastao je u privlačnog mladića. Bio je visok, širokih ramena, jasno definiranih mišića koji su prekrivali njegovu vitku figuru, a zbog svojih je svijetlih očiju, izraženih jagodica te četvrtaste čeljusti više sličio egipatskom princu nego članu bande, za što su ga optuživale razne glasine. Mojsije se borio sa školskim zadacima, teško se koncentrirajući i silno se trudeći mirno sjediti. Njegova je obitelj čak tvrdila da ima napadaje i halucinacije, što su pokušavali kontrolirati različitim lijekovima. Čula sam kada je njegova baka rekla mojoj mami da zna biti promjenjiva raspoloženja i razdražljiv, da ima problema sa spavanjem i da se često gubi u svojim mislima. Rekla je da je izrazito inteligentan, čak briljantan, te da zna slikati umješnije od bilo kojeg umjetnika. No svi ti lijekovi na kojima je bio kako bi se lakše usredotočio i mirno sjedio u školi činili su ga sporim i tromim, a njegovu umjetnost mračnom i zastrašujućom. Kathleen Wright rekla je mojoj majci da ga je odlučila skinuti sa svih tih tableta. “Pretvaraju ga u zombija”, čula sam je kako govori. “Spremna sam iskušati svoju sreću s djetetom koje ne može sjediti mirno i ne može prestati slikati. U moje vrijeme to nije bila loša stvar.” Pomislila sam kako zombi zvuči malo sigurnije. Unatoč svojoj silnoj ljepoti, Mojsije Wright izgledao je zastrašujuće. Svojim utegnutim tijelom prekrivenim brončanom kožom i tim neobičnim, svijetlim očima, podsjećao me na prašumsku mačku. Elegantan, opasan, tih. Zombi se barem kreće sporije. Prašumska mačka nasrće. Biti oko Mojsija Wrighta bilo je slično prijateljevanju s panterom, stoga sam se divila starici što je odlučila preuzeti brigu za njega. Štoviše, imala je više hrabrosti od svih ljudi koje sam poznavala. To što sam bila jedna od samo tri djevojke iste dobi u cijelome gradu činilo me osamljenom mnogo češće no što mi se to sviđalo, posebice s obzirom na to da nijedna od ostalih djevojaka nije voljela konje i rodeo onako kako sam ih ja voljela. Bile smo dovoljno dobre da se pozdravimo i sjednemo jedna pokraj druge u crkvi, no ne i da zajedno provodimo vrijeme ili se družimo za dosadnih ljetnih dana.

Bilo je to posebno vruće ljeto. Toga se dobro sjećam. Imali smo najsuše proljeće ikada zabilježeno, što je dovelo do ljetnih požara koji su nicali po cijelome zapadu. Poljoprivrednici su molili za kišu, a zbog napetih živaca i beskrajno visokih temperatura strpljenje je bilo ograničeno, a samokontrola još ograničenija. Također, okruge središnje Ute poharao je val nestanaka. Nekoliko je djevojaka nestalo u dvama različitim okruzima, iako se za jednu smatralo da je pobjegla sa svojim dečkom, a druga je gotovo navršila osamnaestu godinu i njezina je obiteljska situacija bila loša. Ljudi su pretpostavili da je s njima sve u redu, no u posljednjih se deset ili petnaest godina dogodilo još nekoliko sličnih nestanaka koji nikada nisu razriješeni, zbog čega su roditelji postali nervozni i malčice oprezniji, a moji roditelji nisu bili iznimka. Postala sam nemirna i ozlojeđena, bilo mi je neugodno u vlastitoj koži, željela sam što prije završiti sa školom i započeti sa životom. Bavila sam se barrel 2 utrkama i samo sam željela prikačiti prikolicu za prijevoz konja za svoj kamionet te se pridružiti natjecanju, potražiti slobodu u svojim konjima, svojim zamišljenim pobjedama u rodeu i širokim cestama. Silno sam to željela. No budući da mi je bilo sedamnaest, a moji su roditelji bili zaokupljeni nestancima onih djevojaka, nikada mi ne bi dopustili da odem sama ako me oni nisu mogli voditi. Obećali su mi da ćemo nešto smisliti kada maturiram i napunim osamnaest. No matura je bila tako daleko, a ljeto se pružalo preda mnom poput suhe, prazne pustinje. Bila sam tako žedna za nečim drugim. Možda je to bilo to. Možda je to bio razlog zašto sam otišla predaleko, razlog zašto sam tako zaglibila. Bez obzira na to što je bilo posrijedi, kada je Mojsije došao u Levan, bio je poput vode - hladan, dubok, nepredvidiv i opasan poput jezera u kanjonu jer nikada nisi mogao vidjeti što se nalazi ispod površine. I baš kao što sam to činila cijeloga života, skočila sam na glavu, iako mi je to bilo zabranjeno. No ovaj sam se put utopila. * * *

“U ŠTO ZURIŠ?” upitala sam oštro, napokon dajući Mojsiju ono što sam pretpostavila da želi, a to je bila moja pažnja. Svi klinci za koje su se moji roditelji brinuli upijali su pažnju kao da im je potrebna u istoj mjeri u kojoj je čovjeku koji se guši potreban zrak. Mrzila sam to. Ne činjenicu 2 Konjičke utrke u kojima je važno što brže okružiti tri postavljene bačve.

da je traže od mojih roditelja, već to što se činilo da je traže i od mene. Najviše od svega voljela sam biti sama s konjima. Konji nisu bili željni pozornosti, a svi su je ostali bili tako gladni da sam mislila da ću izgubiti razum. Sada je Mojsije bio tu, u štaglju, promatrajući me, kradući mi vrijeme sa Sackettom i Luckyjem, mojim konjima, sišući sav kisik iz prostorije onako kako su to činila sva udomljena djeca. Kathleen Wright upitala je moje roditelje može li Mojsije iskoristiti barem djelić svoje nove energije, koje je bio pun otkad je prestao piti lijekove, na našoj malenoj farmi. Rekla je da će čistiti konjušnice, plijeviti vrt, kositi travu, hraniti kokoši, što god bude trebalo ako bismo mu dali nešto raditi to ljeto te tijekom školske godine, bude li sve funkcioniralo. Sve su to bile moje zadaće, a meni je bilo drago prihvatiti njegovu pomoć ako je to značilo da ih ja više neću morati obavljati. No moj je tata pronašao drugog posla za Mojsija i Mojsije je marljivo radio - tako marljivo da je mojem tati počelo ponestajati poslova. Bilo bi nemoguće držati ga zaposlenim cijelo ljeto. Moj je otac, očito, uključio čišćenje štaglja na popis pa je Mojsije cijelo jutro slagao bale sijena, čistio, lopatao i organizirao konjsku opremu poput kakvog luđaka. Nisam bila sigurna želim li ga ondje ili ne. Posebice kada je odjednom zastao i samo nastavio tako stajati, spuštenih ruku, zureći. Ali Mojsije nije gledao u mene. Zurio mi je preko ramena, a njegove su žutozelene životinjske oči bile goleme. Stajao je savršeno mirno - takvoga ga dotad nikada nisam vidjela, ni jednom otkad je stigao. Mojsije nije odgovorio na moja pitanja, no prsti su mu se pomicali, svijajući se i opuštajući kao da si pokušava poboljšati cirkulaciju. Upravo sam to činila i ja dok sam čekala autobus kada bih zaboravila svoje rukavice. No bio je lipanj, neuobičajeno vruć, i sumnjala sam u to da mu prsti zebu. “MOJSIJE!” dreknula sam, pokušavajući ga prenuti iz tog njegova stanja. Još bi mi samo trebalo da se počne uvijati i grčiti na podu, a da mu ja moram pomoći disanjem usta na usta ili slično. Od same pomisli na doticanje njegovih usana svojima postalo mi je neobično u želucu. Pitala sam se bih li mogla pritisnuti svoje usne o Mojsijeve, makar samo zbog toga da mu dam zraka. Nije bio ružan. Još me jednom prožeo taj neobičan osjećaj, stezanje u želucu koje nije bilo sasvim nelagodno. Mojsije uopće nije bio ružan. Bio je neobično lijep - drukčiji, posebice one njegove čudne vučje oči, i morala sam si priznati, na Mojsiju, drukčije je izgledalo dobro. Izgledalo je kul. Šteta što je bio slomljen. Moji su se roditelji služili konjima u terapiji udomljene djece. Štoviše, njihov je program bio svjetski poznat, sve te neverbalne stvari,

znate, jer konji ne mogu pričati. To je bio dio njihove prodajne taktike, nešto čime bi nasmijali ljude i umirili ih. Konji ne mogu govoriti, katkada to ne mogu ni djeca, a hipoterapija - otmjen naziv za terapiju koja je uključivala povezivanje s konjem te shvaćanje nekih stvari o sebi, do čega djeca dolaze promatrajući konja - bila je način na koji su moji roditelji zarađivali za život. Usto mi je tata bio veterinar, što sam i ja željela biti kada odrastem. Naši su konji bili dobro istrenirani i naviknuti na djecu. Znali su stajati mirno kada se dijete približi, kada je dijete u blizini. Bili su nepogrešivo strpljivi. Dopustili bi strancu da im stavi uzde, čak uvijajući svoje usne kako bi mu olakšali posao. A djeca su na njih reagirala na načine zbog kojih bi odrasli posezali za izrazima poput “čudo” i “nevjerojatan napredak” kad god bi se problematična djeca koju su prihvatili moji roditelji vratila svojim obiteljima ili odselila od nas. Mojsije se motao po našoj farmi posljednja dva tjedna, radeći, plijeveći, jedući - sveti Bože, koliko je samo mogao jesti - i općenito mi idući na živce jer me je neizmjerno uznemirivao. Ne mogu reći da je učinio išta loše. Samo me činio nervoznom. Nije pričao sa mnom, što je, uvjeravala sam se, bila njegova jedina pozitivna osobina. To i njegove neobične oči. I mišići. Trgnula sam se, blago zgrožena sama sobom. On je čudan. Što mi je? “Jesi li ikada jahao konja?” upitala sam, pokušavajući si odvratiti pozornost. Mojsije kao da se trgnuo iz sanjarije zbog koje je ukočeno stajao zureći ni u što. Njegove su se oči nakratko ponovno usredotočile na mene, ali nije odgovorio. Stoga sam ponovila. Odmahnuo je glavom. “Ne? Jesi li ikada bio blizu konju?” Ponovno je odmahnuo glavom. “Hajde. Priđi”, rekla sam, kimajući prema konju. Mislila sam da bih možda mogla pomoći Mojsiju s malo terapije, baš kao što su to činili mama i tata. Vidjela sam kako to rade. Mislila sam da bih možda i ja mogla učiniti to što oni čine. Možda bih mogla popraviti njegov napuknuti mozak. Mojsije je ustuknuo kao da ga je strah. Svih tih tjedana dok je radio na farmi nikada se nije približio životinjama. Nikada. Samo ih je promatrao. Promatrao je mene. I nikada nije govorio. “Samo naprijed. Sackett je najbolji konj na svijetu. Barem ga potapšaj.” “Preplašit ću ga”, Mojsije je odgovorio. Ponovno me zapanjio. Bilo je to prvi put da sam ga čula kako govori, a njegov glas nije mijenjao

nijansu, kao što je to bio slučaj s mojim bratom Bobbyjem, kojega su moji roditelji neko vrijeme udomljavali, i s mnogim drugim dječacima, kao da se koleba između stuba koje će ga u konačnici odvesti u podrum, škripeći i gibajući se, prije no što napokon dođe na svoje. Mojsijev je glas bio dubok i topao i tako mek da mi je zagolicao srce čim me dosegnuo. “Nećeš. Sackett se ne uzbuđuje ni oko čega. Ništa ga ne plaši i ne čini nervoznim ili slično. Sklon je sjediti ovdje cijeli dan dopuštajući ti i da ga grliš, ako bi to želio. Lucky bi ti, s druge strane, mogao odgristi ruku i trknuti te. Ali ne i Sackett.” Lucky je bio konj kojemu sam se dodvoravala mjesecima, konj kojega je netko dao mojem tati kao plaću za usluge koje si nije mogao priuštiti. Tata nije imao vremena za Luckyjev stav, stoga je brigu o njemu prepustio meni i tekao: “Budi oprezna.” Nasmijala sam se. Nikada nisam bila oprezna. I on se nasmijao, potom ponovivši upozorenje: “Ozbiljan sam, George. Postoji razlog zašto se ovaj dečko zove Lucky. Bit ćeš sretna ako ti ikada dopusti da ga uzjašiš.” “Životinje me ne vole.” Mojsijev je glas bio tako tih da nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. Odagnala sam misli o Luckyju te potapšala svojeg vjernog prijatelja, konja koji je bio moj otkad sam naučila jahati. “Sackett voli svakoga.” “Ja mu se neću svidjeti. Ili možda nije stvar u meni. Možda je u njima.” Zbunjeno sam pogledala oko sebe. U štaglju nije bilo nikoga osim Sacketta, Mojsija i mene. “U kome?” upitala sam. “Sami smo, čovječe.” Mojsije nije odgovorio. Stoga sam se zagledala u njega, čekajući, podigavši obrve kako bih ga nagnala da progovori. Pogladila sam Sackettov nos te spustila ruku niz njegov vrat. Sackett se nije pomaknuo ni milimetra. “Vidiš? Poput kipa je. Samo upija ljubav. Hajde.” Mojsije je zakoračio i nesigurno podigao ruku, posegnuvši prema Sackettu. Sackett je nervozno zanjištao. Mojsije je odmah spustio ruku i zakoračio unatrag. Nasmijala sam se. “Koji je to vrag?” Možda sam trebala poslušati Mojsija kada mi je rekao da ga životinje ne vole. Ali nisam. Pretpostavljam da mu nisam vjerovala. To neće biti posljednji put. “Nećeš se valjda povući?” zadirkivala sam ga. “Dotakni ga. Neće ti nauditi.”

Mojsije je uperio svoje zlatno-zelene oči prema meni, razmotrio ono što sam rekla, i još jednom pružio ruku, napravivši još jedan korak, ispruživši prste. Odjednom, Sackett se propeo na stražnje noge kao da se malo predugo družio s Luckyjem. Takvo što nije nimalo priličilo konju kojega sam poznavala cijeli život, konju koji se nije uznemirio nijednom tijekom svih godina što sam ga voljela. Nisam imala prilike vrisnuti ni poviknuti, nisam mogla čak ni posegnuti za njegovim povodcem. Umjesto toga, u čelo me udarilo kopito, a ja sam se srušila poput vreće krumpira. Oči su me zapekle od krvi kada sam ih otvorila i zagledala se u grede starog štaglja. Ležala sam na leđima, a glava me boljela kao da me udario konj - odjednom sam shvatila da me zaista jest udario konj. Sackett. Šok je bio gotovo veći od boli, “Georgia?” Mutno sam se zagledala u lice koje se odjednom nadvilo nad mene, priječeći mi pogled na grede i čestice prašine koje su plesale na prugama sunčeve svjetlosti koja je dopirala kroz pukotine u zidovima. Mojsije je držao moju glavu u svojem krilu, pritišćući svoju majicu na moje čelo. Čak sam i u tom ošamućenom stanju zapažala njegova gola ramena i prsa, osjećajući glatku kožu njegova trbuha na svojemu obrazu. “Moram otići po pomoć, dobro?” Pomaknuvši se, polegnuo mi je glavu na pod ne sklanjajući svoju majicu s mog okrvavljenog čela. Pokušala sam ne gledati u količinu krvi na toj majici. “Ne! Čekaj! Gdje je Sackett?” upitala sam, pokušavajući ustati. Mojsije me pogurnuo natrag te pogledao kroz vrata kao da nije imao pojma što učiniti. “On se... dao u trk”, polagano je odgovorio. Sjetila sam se da Sackett nije bio vezan. Nikada ga dotad nisam trebala obuzdavati. Nisam mogla ni zamisliti što je to ušlo u mojeg konja zbog čega se tako propeo, a zatim izletio iz štaglja. Ponovno sam uperila pogled u Mojsija. “Je li jako loše?” Pokušavala sam zvučati kao Clint Eastwood ili netko tko se mogao nositi s golemom ranom na glavi i ne izgubiti samokontrolu. No glas mi je blago zadrhtao. Mojsije je suosjećajno progutao knedlu, na što se Adamova jabučica pomaknula gore-dolje u njegovu smeđem grlu. I njegove su ruke drhtale. Bio je jednako uznemiren kao i ja. To je bilo sasvim očito. “Ne znam. Nije velika. Ali mnogo krvari.”

“Životinje te zaista ne vole, je li?” prošaptala sam. Mojsije se nije pretvarao da me ne razumije. Zatresao je glavom. “Činim ih nervoznima. Sve životinje. Ne samo Sacketta.” I mene je činio nervoznom. Ali nervoznom na dobar način. Nervoznom na način koji me fascinirao. I iako mi je u glavi bubnjalo, a u očima bilo krvi, željela sam da ostane uz mene. I željela sam da mi otkrije sve svoje tajne. Kao da je osjetio promjenu u meni koja mu se nije svidjela, Mojsije je naglo ustao i otrčao, ostavljajući me sa svojom majicom na mome čelu i naglim nezasitnim zanimanjem za tog novog klinca u gradu. Nije prošlo dugo do njegova povratka, a za njim je žurila i moja majka te njegova baka, koja je pomalo zaostajala za njima. Na licu joj se pojavio znak uzbune, kao i na maminom, a njihova me zabrinutost natjerala da se zapitam je li rana možda gora no što sam mislila. Osjetila sam nalet ženske taštine, nešto što dotad nisam nikada iskusila. Hoće li mi ostati veliki ožiljak koji će se protezati uzduž mojega čela? Prije tjedan dana možda bih mislila da je to fora. Odjednom, nisam željela ožiljak. Željela sam da Mojsije misli kako sam lijepa.

II.

GEORGIA

OTPRILIKE TJEDAN DANA NAKON ŠTO JE MOJSIJE preplašio mojeg konja, a ja zadobila udarac u glavu, tata i ja otkrili smo mural na vanjskom zidu našeg štaglja. U neko doba noći netko je naslikao zapanjujuće realističan prikaz zalaska sunca nad zapadnim brdima Levana. Na ružičastoj pozadini, konj koji je sličio Sackettu stajao je uzdignute glave, a na njemu jahač koji se udobno smjestio u sedlu. Jahač je bio prikazan u profilu, a zalazeće sunce zavilo ga je u sjene, no izgledao je poznato. Moj je tata dugo promatrao sliku, s čeznutljivim izrazom na licu. Mislila sam da će se razljutiti jer je netko zid njegova štaglja pretvorio u platno... kao što sam zamišljala da to čine bande u velikim gradovima. No ovo nisu bili geometrijski simboli bande ili okruglasta slova jarkih boja. Ovo je bilo baš fora. Za ovako što čovjek bi i platio. I to mnogo. “Izgleda kao moj tata”, moj je otac prošaptao. “I kao Sackett”, dodala sam, ne mogavši otkinuti pogleda. “Djed Shepherd imao je konja koji se zvao Hondo, Sackettova pradjeda. Sjećaš li se?” “Ne.” “Pa da. Valjda si bila premalena. Hondo je bio dobar konj. Djed ga je volio jednako koliko ti voliš Sacketta.” “Jesi li mu pokazao sliku?” upitala sam. “Komu?” Tata se okrenuo prema meni, zbunjen. “Mojsiju. Nije li on to učinio? Čula sam kada je gospođa Wright govorila mami da su Mojsija poslali u maloijetnički zatvor zbog vandalizma ili uništavanja imovine ili nešto tako. Voli slikarati, gospođa Wright kaže da je to kompulzivno. Što god to značilo. Pomislila sam da si ga odlučio malo zaposliti.” “Ha. Ne. Nisam ga tražio da oslika štagalj. Ali sviđa mi se.” “I meni”, iskreno sam se složila. “Ako je on zaslužan za ovo, a ne znam tko bi drugi mogao biti, nevjerojatno je talentiran. Ipak, Mojsije ne može slikati gdje god i što god mu padne na pamet. Moglo bi se dogoditi da nas sljedeći put na garaži dočeka Elvisov mural.” “Mami bi se to svidjelo.”

Tata se nasmijao na moj sarkazam, ali nije se bio šalio. Tu nam je večer rekao da se namjerava zaputiti k Mojsiju i Kathleen Wright, a ja sam ga preklinjala da mi dopusti da pođem s njime. “Želim razgovarati s Mojsijem”, rekla sam. “Ne želim ga osramotiti, Georgia. A ako budeš ondje dok ga budem grdio, zacijelo će se osjećati posramljenim. Taj razgovor ne treba publiku. Želim mu poručiti da ne može takvo što raditi, bez obzira na to koliko talentiran bio.” “Želim da mi Mojsije naslika nešto na zidu sobe. Uštedjela sam nešto novca i platit ću mu. Pa mu ti onda reci da ne može slikati gdje god želi, a ja ću mu dati mjesto na kojemu može. Bi li to bilo u redu?” “Što si zamislila da ti nacrta?” “Sjećaš li se one priče koju si mi pričao kada sam bila malena? Ona o slijepcu koji se svake noći kada bi sunce zašlo pretvarao u konja te ponovno u čovjeka kada bi izišlo?” “Da. Stara priča koju je meni moj otac nekada pričao.” “Neprestano razmišljam o njoj. Želim tu priču na svojemu zidu - ili bar bijeloga konja koji trči prema oblacima.” “Pitaj mamu. Ako se ona slaže s time, i ja se slažem.” Duboko sam uzdahnula. Mamu ću mnogo teže uvjeriti. “To je samo slika”, progunđala sam. Nekim čudom, mami sama slika nije smetala, ali je bila malo zabrinuta oko ideje Mojsija u mojoj sobi. “Zrači nekom napetošću, Georgie. Malo me plaši. Iskreno, ne znam kako se osjećam u vezi s vašim prijateljstvom. Znam da to možda nije u redu od mene. Ali ti si mi kći, a opasnost te uvijek privlačila kao vuna moljce.” “Samo će slikati, mama. A ja neću za to vrijeme stajati pokraj njega u čipkastom negližeu. Mislim da neću biti u opasnosti.” Namignula sam. Mama me pljesnula po stražnjici i nasmijala se. No zapravo, bilo je mudro od nje što me upozorila. Bila je u pravu. Potpuno me fascinirao, i nije mi se činilo da će ta fascinacija uskoro zamrijeti. I tako smo tata i ja otišli, pokucavši na stražnja vrata Kathleen Wright nedugo nakon zalaska sunca. Mojsije je sjedio za kuhinjskim stolom jedući najveću porciju žirnih pahuljica koju sam ikada vidjela, a njegova mu je baka sjedila nasuprot, guleći jabuku u jednom potezu iza kojega je ostajala duga, uvijajuća crvena vrpca. Pitala sam se na koliko je jabuka u svojih osamdeset godina vježbala kako bi usavršila tu vještinu.

“Nikada više neću slikati na vašem imanju”, Mojsije je iskreno odvratio nakon što mu je moj tata blago rekao da slikanje na našem imanju bez našeg dopuštenja nije prihvatljivo. Kathleen se činila malo uznemirenom, sve dok je moj tata nije uvjerio da je slika predivna i da ne želi da je Mojsije preboji. Nakon toga se opustila, a meni se učinilo da sam ja jedina zapazila kako Mojsije nije obećao da više nikada neće slikati ni na čijem tuđem imanju. Samo neće na našem. “Dobro si prikazao lik mojega oca”, tata je dodao, kao da je pomalo zakasnio sa svojom mišlju. “Svidjela bi mu se tvoja slika.” “Pokušavao sam nacrtati vas”, Mojsije je rekao, izbjegavajući pogledati mojeg tatu u oči. Iz nekog sam razloga bila uvjerena da laže, ali nisam znala zašto bi to činio. Da mu je moj tata bio inspiracija, imalo je mnogo više smisla. Mog djeda sigurno nije poznavao. “Zapravo, Mojsije”, ubacila sam se u razgovor, “pitala sam se bi li mogao naslikati mural na zidu moje sobe. Platila bih ti. Vjerojatno ne onoliko koliko vrijediš, ali barem nešto.” Pogledao me, a zatim svrnuo pogled. “Ne znam mogu li.” Njegova baka, moj tata i ja piljili smo u njega, zatečeni. Dokaz da zasigurno može bio je razvučen preko cijeloga bočnog zida našeg štaglja. “Mora me... mora me nešto... nadahnuti”, nesigurno je dovršio, bacivši ruke u zrak, gotovo kao da me pokušava odgurnuti. “Ne mogu slikati bilo što. Ne ide to tako.” “Mojsiju bi bilo drago, Georgia”, Kathleen ga je oštro prekinula i upozoravajućim pogledom prostrijelila svojeg praunuka. “Svratit će sutra popodne da vidi što si naumila.” Odgurnuo je praznu zdjelu i naglo ustao. “Ne mogu to učiniti, bako.” Zatim se obratio mojem tati. “Neću više slikati na vašem imanju, obećavam.” I rekavši to, napustio je prostoriju. * * *

PROŠLA SU DVA TJEDNA PRIJE no što smo Mojsije i ja ponovno naletjeli jedno na drugo, iako su okolnosti bile još neugodnije nego prvi put. Rodeo Ute Stampede u okrugu Juab za većinu je ljudi koji ovdje žive važniji od Božića. Tri dana i tri noći parada, karnevala i, naravno, rodea. Svake sam godine odbrojavala dane do tog događaja; uvijek se održavao drugog vikenda u srpnju, i bio je to vrhunac ljeta. Kao šlag na tortu, ove sam se godine kvalificirala za natjecanje u barrel utrkama. Roditelji su mi

rekli da se ne mogu natjecati prije nego što maturiram, ali su mi rekli da se tada mogu priključiti svim događajima za koje se kvalificiram, u cijeloj državi. Na natjecanju sam u četvrtak osvojila prvo mjesto, zbog čega dobila priliku sudjelovati u finalnom krugu u subotu navečer. I tu sam osvojila prvo mjesto. Prvi put kao profesionalna kaubojka, i sve sam osvojila. Poslije sam se odlučila zadržati na karnevalu kako bih proslavila tu večer. No moja prijateljica Haylee koja je živjela u Nephiju, otprilike petnaest minuta sjeverno od Levana, bila je sa svojim dečkom Terrenceom, koji mi nije bio pretjerano drag. Uvijek je smišljao neke podle spačke, a umjesto kaubojskog šešira nosio je jednu od onih šilterica kakve su nosili vozači kamiona, previsoko podignutog šilta. “Tako je nosiš samo zato što je to jedini način da budeš viši od djevojaka”, rekla sam mu. “Visoke djevojke nisu moj tip”, odgovorio je, lagano me podbovši. “Onda super. Nikad nisam bila zahvalnija što sam visoka.” “Kao ni ja”, rekao je. “Svejedno ne bih mogla izići s tobom, Terrence. Svi bi mislili da si mi mlađi brat”, zadirkivala sam ga, bacivši njegovu glupu šiltericu u obližnju kantu za smeće te ga potapšavši po znojnoj glavi. Nakon toga nije mi prestajao upućivati pogrde, a meni je bilo jasno da bi Haylee radije da se prestanemo svađati. Ionako mi je dojadilo, pa sam odlučila otići, izvlačeći se na glad i potrebu za višim muškarcima. Odjednom sam se zatekla kako se udaljavam od karnevala prema obližnjim oborima u kojima su se čuvale životinje za tri uzastopna dana stampeda. Bilo je mračno i u blizini nije bilo nikoga, a ja sam željela malo bolje pogledati bikove. Oduvijek sam željela jahati bika i bila sam sigurna da bih to i mogla. Uspela sam se po prečagama ograde i uhvatila se za nj kada sam se našla dovoljno visoko da mogu pogledati u boksove koji su odvajali čovjeka od zvijeri. Arena je još uvijek bila osvijetljena, a iako su obori bili u sjeni, jasno sam mogla razaznati mišićava leđa bika kojega je Cordell Meecham jahao samo nekoliko sati prije. Bila je to izvanredna izvedba, pobjeda kao iz filmova - visoko podignutih koljena, čvrsto se držeći nogama, svinutih leđa, podigavši desnu ruku kao da bi, ako posegne za zvijezdama, mogao postati jednom od njih. A večeras je to zaista i postao. Publika je vrištala. Ja sam vrištala. A kada je bik imena Sotonin Alias napokon zbacio Cordelia, zvučni se signal već oglasio i bik

je bio poražen. Nasmijala sam se na sjećanje, zamislivši sebe na njegovom mjestu. Barrel utrke bile su jedina disciplina u kojoj su se natjecale kaubojke, i ja sam ih obožavala. Obožavala sam se zaletjeti arenom, posebice pred ciljem, spuštene glave, grčevito se držeći za Sackettovu grivu, kao da me ponijela struja, a ja joj dopuštam da me vrati natrag na obalu. Ali katkada sam se pitala kako bi bilo jahati potres umjesto vala. Gore-dolje, amotamo, tresući se, izvijajući se, jašući potres. Sotonin Alias nije pokazivao nikakvo zanimanje za mene. Kao ni drugi bikovi skučeni u oboru. Gnoj je bio svjež, kao i trava. Duboko sam udahnula, ne mareći za smrad zbog kojega bi ostali namreškali nosove prolazeći pokraj stoke. Ostala sam još koji trenutak, promatrajući životinje, prije no što sam sišla s ograde. Bilo je kasno. Trebala sam pronaći Haylee i odvući svoju guzicu kući. Mučilo me to što sam uopće imala ograničeno vrijeme izlazaka, no moje je misli odmah ispunila budućnost u kojoj više neću morati odgovarati nikome osim sebi. Kada se mračna figura izdvojila iz tame, nisam se uplašila. Nimalo. Nikada nisam imala razloga bojati se bilo kojeg kauboja. Kauboji su najbolji ljudi na svijetu. Možete otići na bilo koji rodeo, bilo gdje u Americi, i odmah ćete dobiti osjećaj da bi muškarci i žene koje u njima sudjeluju sami mogli spasiti svemir. Ne samo zato što su najpametniji, najbogatiji ili najljepši ljudi na svijetu. Već zato što su dobri. Vole jedni druge. Vole svoju zemlju. Vole svoje obitelji. Pjevaju himnu i ozbiljno doživljavaju svaku riječ. Skidaju svoje šešire kada se zastava podigne. Odani su u životu i ljubavi. Stoga ne. Nisam bila nervozna. Nisam bila nervozna sve dok mi netko nije zario lice u blato, svježe izgaženo kopitima i petama i ljudi i zvijeri. Na trenutak sam bila potpuno zapanjena, dovoljno dugo da mi taj netko sputa ruke na leđima, vežući me poput teleta 3. Muškarac je znao baratati užetom. Uvinula sam leđa i pokušala vrisnuti. Progutala sam puna usta blata s okusom gnojiva i znala sam da sam u dubokim govnima. Um mi je prepoznao ironiju kada sam osjetila nečije ruke na struku svojih traperica. A tada sam se stvarno raspizdila; šok se pretvorio u bijes onog trenutka kada sam osjetila njegove ruke na mjestu na kojemu nisu imale što tražiti. Trgnula sam se prema gore i stražnjim dijelom glave udarila o njegovo lice. Počeo je psovati ponovno mi zarivši nos u blato i zavezavši mi noge za ruke prije no što me okrenuo. Bio je to nemoguć položaj - noge i ruke bile su mi svijene ispod tijela, sva težina na 3 Vezivanje telaca još je jedna disciplina u rodeu

glavi i vratu, a bolni su mi kvadricepsi vrištali dok je grabio blato i bacao mi ga u oči, držeći ruke na mojemu licu dok su moje od pijeska oslijepjele oči divljale. Nos mi je bio ispunjen blatom, a zbog njegovih ruku koje su mi prekrivale lice nisam mogla disati. Dahtala sam i izvijala se, pokušavajući ga ugristi za prste. Bol u mojim plućima bila je gora od straha koji sam osjećala, i pomislila sam da ću umrijeti. Zastenjavši, prebacio me preko svojega ramena i okrenuo se, kao da će se dati u trk. Zatim je stao kao skamenjen, uhvaćen u neodlučnosti kada su se vrata nekog automobila u blizini zalupila i netko zazvao moje ime. Ispustio me. Tek tako. I nestao. Mislim da sam čula kako psuje dok je trčao, u bijegu topćući čizmama po blatu. Nisam prepoznala njegov glas. Od trenutka otkad je iskoračio iz sjene do trenutka kada se u nju vratio prošlo je možda šezdeset sekundi. Zacijelo još jedan rekord u rodeu. Uže oko mojih zglobova i gležnjeva nije popustilo kada me bacio, već mi je udar u zemlju, tako silan jer si nikako nisam mogla ublažiti pad, izbio sav zrak iz pluća. Borila sam se za dah, gušeći se, a onda sam se otkotrljala na stranu kako bih mogla ispljunuti blato u ustima. Osjetila sam kopču remena kako mi se zabija u kuk. Bio je povukao moje wranglerice prema dolje pa se remen otkopčao. Nisam mogla ustati. Nisam mogla čak ni obrisati oči. Ležala sam poput teleta vezanog na rodeu. Pokušala sam ramenom obrisati lice, kako bih uklonila bar nešto prljavštine iz očiju jer nisam mogla ništa vidjeti. Morala sam moći vidjeti kako bih ga, ako se vrati, mogla identificirati i zaštiti se. Kako bih ga mogla napasti. Ne znam koliko sam dugo ležala ondje. Moglo je proći sat vremena. Moglo je proći deset minuta. Ali imala sam osjećaj da je prošlo nekoliko godina. Mogla sam se zakleti da sam čula nekoga kako me doziva. Nije li zato otrčao? A onda se, kao da sam ga prizvala, vratio. Adrenalin je još jednom prostrujao kroz mene, a ja sam se stala njihati i uvijati, pokušavajući uzmaknuti, centimetar po centimetar. Vrisnula sam, očajnički se zakašljavši. Uvukla sam nešto pijeska koji mi se bio zadržao u ustima u pluća. Zastao je kao da nije očekivao da ću još uvijek biti tu. “Georgia?” To nije bio on. Nije bio isti tip. Krenuo je prema meni, brzo se približavajući. Čvrsto sam stisnula oči, poput djeteta koje se pokušava učiniti nevidljivim zatvarajući svoje oči. O, ne, ne, ne, ne. Poznavala sam taj glas. Ne Mojsije. Ne Mojsije. Zašto to mora biti Mojsije?

“Da pozovem nekoga? Da pozovem hitnu?” Mogla sam ga osjetiti pokraj sebe. Obrisao mi je lice, kao da me želi bolje pogledati. Osjetila sam povlačenje užadi oko gležnjeva i zapešća, i odjednom sam mogla ispraviti noge. Krv mi je ponovno pojurila u stopala s entuzijastičnom boli, a ja sam zaplakala. Bilo je dobro osjetiti suze te sam očajnički počela treptati, pokušavajući raščistiti svoje vidno polje dok sam osjećala kako Mojsije odvezuje uže koje mi je bilo omotano oko ruku. Zatim su mi i ruke bile odriješene, a ja sam zajecala zbog njihove silne težine i oštre boli u ramenima. “Tko je to učinio? Tko te svezao?” Gledala sam svuda, samo ne izravno u njega. Vidjela sam da je na sebi imao crnu majicu kratkih rukava uvučenu u cargo hlače, a na nogama par vojnih čizama koji nijedan kauboj koji imalo poštuje sebe ne bi nosio na Ute Stampedeu. Moj je napadač bio obučen kao kauboj. Nosio je košulju. S drukerima. Osjetila sam ih na svojim leđima. Počela sam se tresti i znala sam da će mi pozliti. “Dobro sam”, lagala sam, dašćući, očajnički želeći da se Mojsije okrene kako ne bih morala povratiti pred njim. Nisam bila dobro. Nimalo. Rukom sam otrla obraze i podignula pogled, oči uperivši u njegovo lice ne bih li procijenila vjeruje li mi ili ne. Istog sam trena svrnula pogled. Pitao me mogu li ustati, a zatim mi pokušao pomoći stati na noge. Uz njegovu sam pomoć uspjela, posrćući kao novorođeno ždrijebe. “Možeš ići. Dobro sam”, ponovno sam očajnički slagala. Ali nije otišao. Okrenula sam se, napravila nekoliko koraka na drhtavim nogama te povratila preko ograde. Blato, gnojivo i hamburger koji sam bila pojela izletjeli su u mlazu nalik na kašu Pepsi Cole, a noge su mi počele gubiti uporište. Čvrsto sam se držala za obor da ne bih pala dok sam se čistila i povraćala, no Mojsije nije otišao. Mukanje i topot bikova s druge strane drvenih pregrada podsjetilo me na to gdje sam. Sotonin Alias i njegovi podanici bili su u blizini, a meni nije bilo nimalo teško povjerovati da sam kroz zečju rupu upala ravno u pakao. “Prekrivena si blatom, a remen ti visi.” Mojsije je jednolično izjavio, gotovo me optužujući, i bilo mi je jasno da mi uopće ne vjeruje da sam dobro. Tko bi rekao. I dalje stojeći okrenuta mu leđima, ukočenim sam prstima povukla svoju veliku, sjajnu kopču za remen na njezino mjesto, proguravši kraj remena kroz svaku pasicu, zanemarujući činjenicu da su mi se i hlače otkopčale te da mi je zatvarač bio spušten. Majica mi je visjela preko pojasa pa to možda i nije zapazio. A ja mu nisam

namjeravala skrenuti pozornost na to. Remen će zadržati moje hlače na mjestu. Zadrhtala sam. “Netko te svezao.” “Mislim da se netko šalio”, zamucala sam, još uvijek kašljući i krkljajući, nadraženog grla. “Mislim da je Terrence. Ranije se naljutio na mene, i možda je mislio da ću se smijati ili cičati, a ne suprotstavljati se. A silno sam se opirala. Možda nije trebalo ispasti tako zastrašujuće. Možda me samo mislio svezati kako bi me netko našao i smijao mi se tako onesposobljenoj... sasvim sam dobro.” Nisam bila sigurna vjerujem li u išta što govorim. Ali željela sam da je tako. Čudno kako je baš Mojsije bio taj koji me oslobodio. Ironično. Kauboj me ozlijedio, a smutljivac spasio. Moja je mama mislila da je Mojsije taj koji je opasan. Na Mojsija me upozoravala. A on me spasio. “U redu sam”, ustrajala sam, svim se snagama potrudivši da se sasvim uspravim, još uvijek otirući oči i drhturave usne, ponižena onime što je Mojsije vidio, skrhana onime što se moglo dogoditi. Što se gotovo dogodilo. I više od svega, slomljena jer se to uopće dogodilo. Ako je to uistinu bila smicalica koja je pošla po krivu, onda je otišla u sasvim pogrešnom smjeru. Jer se Georgia Shepherd sada bojala. A ja se nisam dobro nosila sa strahom. Željela sam ići kući. Nisam znala gdje je Haylee, a nisam je željela ni ići tražiti, posebice ako je ona ikako bila upletena u ovo što se upravo dogodilo. “Možeš li me odvesti kući, Mojsije? Molim te?” Glas mi je zvučao strano i ja sam se lecnula na djetinji ton. “Netko mora platiti.” “Što?” “Netko mora platiti za to, Georgia.” Bilo je neobično čuti ga kako izgovara moje ime kao da me dobro poznaje. Uopće me nije poznavao. A odjednom ni ja nisam poznavala samu sebe. Isti grad, ista ulica. Isti svijet. Ali uopće se nije činilo kao isti svijet. Zasigurno ne kao ista djevojka. Na trenutak sam se zapitala jesam li u šoku. Zapravo se nije ništa dogodilo. Ja sam dobro. Ili barem, bit ću dobro. Samo trebam poći kući. “Trebam poći kući. Dobro sam”, ustrajala sam. “Molim te?” molila sam ga. Preklinjala. A suze su mi se ponovno počele slijevati niz obraze. Pogledao je oko sebe gotovo očajnički, kao da želi pozvati pomoć, kao da mu treba savjet o tome kako se nositi sa situacijom. Ja sam bila ta situacija. Nije znao kako se nositi sa mnom. Odvesti me kući bilo je najlakše rješenje, no očito nije mislio da je to dovoljno dobro.

“Molim te?” Nisam popuštala. Obrisala sam lice o rukav svoje majice, a suze i prljavština ostavljale su mokre tragove na novom topiću koji sam kupila posebno za ovu večer. Uvijek sam kupovala novu odjeću za stampedo. Nove wranglerice, nove majice, katkada čak i nove čizme. Nove krpice za veliki događaj. U daljini sam vidjela vrtuljak kako se okreće, vidljiv iznad reda mračnih staja koje su odvajale životinje i arenu od sajmišta ispod njih. Blagi povjetarac podignuo je pramen kose s mojih mokrih obraza, sa sobom donijevši karnevalski miris šećerne vate i kokica prije no što se spojio s vonjem povraćanja i gnojiva te izgubio svoju slatkoću. Zateturala sam, napokon počevši poimati užas koji se dogodio u posljednjih nekoliko minuta. Sve više, i više, i više. Morala sam poći kući. Mojsije je zacijelo osjetio kako polako padam u bezdan, jer je, ne rekavši ni riječi, ispružio svoju ruku i blago uhvatio moju, nudeći podršku. Voljela sam ga u tome trenutku, više no što sam mislila da mogu. Mnogo više no što se moglo opravdati našim kratkim sastancima. Smutljivac, delinkvent, crack beba. Sada je bio moj heroj. Polako je hodao pokraj mene, dopuštajući mi da se oslonim na njega. A kada smo došli do njegova džipa, zastala sam, tupo buljeći u nj, u džip koji sam gledala svaki dan otkad se doselio u Levan prije šest tjedana. Bila sam ljubomorna na njegov moćan auto, dok sam ja vozila tek stari kamionet s farme, kamionet koji nije išao iznad šezdeset kilometara na sat. Prije sam bila ljubomorna, ali sada sam bila tako zahvalna za nj da sam htjela pasti na koljena i iskazati mu zahvalu. Mojsije mi je nježno pomogao popeti se na suvozačko sjedalo, zakopčavši mi pojas. Kopče su više sličile hamovima, a ja sam odmah prigrlila relativnu sigurnost, iako sam se brinula oko toga što na džipu nije bilo ni vrata ni krova. “Mojsije, džipovi, pojasevi, dom, Mojsije”, nabrajala sam, nesvjesna da govorim naglas, ne mareći što sam Mojsijevo ime dvaput ponovila. Večeras je zavrijedio dva mjesta. “Što?” Mojsije se nagnuo prema meni i podigao mi bradu, zabrinutog pogleda. “Ništa. Navika. Kada sam... potresena, nabrajam stvari zbog kojih sam zahvalna.” Nije rekao ništa, ali me nastavio gledati dok je ulazio u džip, potom ga pokrenuvši. Osjećala sam kako me gleda dok je manevrirao preko šljunka, oko obora i prikolica za konje, kroz parkiralište i na cestu. Vjetar nam je šibao lica, petljao se u mojoj kosi, pritišćući mi tijelo o sjedalo dok smo jurili niz autocestu, napuštajući sajmište, bliješteći

vrtuljak te sretne zvuke koji su mi pružali tako lažan osjećaj sigurnosti. Ti su me zvuci umirivali i mamili onamo cijeli moj život. Sada sam se pitala kako ću se ikada moći vratiti.

III.

MOJSIJE

OTIŠAO SAM NA RODEO zbog Georgije. Ne zato što sam imao nekakav predosjećaj da me treba, ni zato što sam se nadao da me želi ondje. Definitivno ne zato što sam očekivao da ću je naći svezanu, prekrivenu blatom, uplakanu jer joj je netko pokušao nauditi ili je prestrašiti. Ili oteti. Rekla je da joj je netko vjerojatno želio smjestiti. Pitao sam se kakvi prijatelji smišljaju takve spačke. Ja to ne bih znao. Nisam imao prijatelje. Baka mi je to popodne dala ulaznicu viška obavijestivši me da se Georgia natječe u barrel utrkama i to ne želim propustiti. Odmah sam zamislio Georgiju na bačvi 4, kako balansira dok se bačva kotrljala, mlateći nogama, očajnički pokušavajući ostati na njoj dok prelazi cilj ispred svih ostalih barrel trkača. Nikada prije nisam bio na rodeu. Nisam imao pojma koliko ludi bijelci mogu biti. S obzirom na to da me napustila bijela majka ovisna o cracku, trebao sam znati. Zapravo sam baš uživao. Ima nešto u toj zabavi - brojne obitelji i mahanje zastavama i glazba zbog koje sam poželio da na glavu stavim kaubojski šešir, bez obzira na to koliko bih glupo izgledao s njime. Pojeo sam šest rodeo burgera, koji su možda bili najbolja stvar koju sam ikada jeo. Baka je zviždala kao da je osvojila na Bingu, lupajući nogama o pod i općenito se ponašajući kao da ima osamnaest, a ne osamdeset, u čemu sam također uživao. Vezivanje, jahanje, kauboji koje poput krpenih lutaka sa svojih leđa zbacuju konji koji se propinju i podivljali bikovi, i djevojke poput Georgije, koje su jahale kao da su rođene u sedlu. Mnogo sam je puta vidio kako jaše kada je mislila da je ne gledam. Izbjegavao sam Georgiju od incidenta u štaglju. Nisam znao što bih s njom. Ona je bila nešto posebno. Djevojka iz malog gradića koja je govorila i razmišljala na jednostavan način, koja je bila izravna tako da me to i privlačilo i odbijalo. Želio sam pobjeći od nje. No istodobno sam sve svoje vrijeme provodio razmišljajući o njoj. Promatrao sam Georgiju kako ulijeće u arenu na svojem konju sivkaste boje, za sobom dižući prašinu dok joj se kosa vijorila na vjetru, 4 engl. barrel - bačva

zaobilazeći strateški postavljene bačve s osmijehom tako širokim da sam odmah znao koliko uživa u svojem koketiranju sa smrću. Znao sam da konji predstavljaju njoj ono što slikanje predstavlja meni, i dok sam je promatrao kako leti, očajnički sam je želio naslikati. Baš tako, punu života i pokreta, potpuno neobuzdanu. Obično sam slikao kada više ne bih mogao zadržavati silne slike ti glavi, pa bi se one izlile u bijesnoj frustraciji. Rijetko sam slikao slike samo radi radosti slikanja, radi zadovoljstva koje donosi slikanje nečega što mi se sviđa. A Georgia je, ispred vrišteće publike, jurcajući po prašnjavoj areni, nekako postala nešto što mi se sviđalo. Otišao sam prije samog kraja jer baka me uvjerila da ne moram ostati budući da će se povesti sa Stephensonima. Besciljno sam vozio uokolo, nemajući želje naguravati se s ljudima na karnevalu, voziti se na vrtuljku ili gledati Georgiju s njezinim prijateljima kako slavi pobjedničku utrku. Bio sam siguran da ima prijatelje. I bio sam siguran da im nisam nimalo sličan. Vozio sam i vozio kada sam čuo kako nailazi, upozorenje koje je počelo strujati mojim venama, zbog kojeg su mi vrat i uši pulsirali, isijavajući vrućinu. Pojačao sam radio, zvukom pokušavajući zagušiti osjetilo vida. Nije upalilo. Unutar nekoliko sekundi vidio sam muškarca pokraj ceste. Samo je stajao, gledajući u mene. Nisam ga trebao moći vidjeti. Bilo je mračno. A to je bila seoska cesta, osvijetljena samo mjesečinom i prednjim svjetlima moga džipa. No on je stajao sasvim osvijetljen, kao da je posudio svjetlo od mjeseca i njime se ogrnuo. Prepoznao sam ga gotovo odmah. A mozak su mi počele preplavljivati slike. Sve su one bile Georgijine: Georgia sa svojim konjem, Georgia kako preskače ograde, Georgia kako pada na tlo u štaglju kada sam preplašio njezina konja. Ta se slika nastavila ponavljati - Georgia pada, Georgia pada, Georgia pada. Nije me prestrašila. Vidio sam je kako pada. To je bilo u prošlosti. Sada je dobro. No onda sam se zapitao je li zaista dobro. Zapitao sam se je li taj čovjek - čovjek pokraj ceste, isti čovjek kojega sam vidio u Georgijinu štaglju kada se Sackett propeo i udario Georgiju, čovjek kojega sam naslikao na zidu istog tog štaglja jer se neprestano vraćao - pitao sam se pokušava li mi nešto reći. Ne o svojemu životu, nego o Georgijinu. Stoga sam okrenuo džip i otišao na sajmište. Nisam parkirao na parkiralištu, već sam se prišuljao sa strane, kružeći oko staja i prikolica za konje kao da sam znao kamo idem. Učinilo mi se da sam ponovno vidio sjenovitog čovjeka - ili je to bio samo kratki bljesak, kauboj koji želi

pripaliti cigaretu? Zaustavio sam se, izišao iz džipa i zazvao Georgijino ime. Osjetio sam se blesavo, ali ostao sam mirno stajati koji trenutak, nesiguran, ne želeći se pridružiti masi koja se kretala ispod raznobojnih karnevalskih svjetala stotinjak metara dalje. Bilo mi je ugodnije promatrati iz tame. Netko se zatrčao u mene straga, zbog čega sam zateturao naprijed naletio je na mene, a zatim se udaljio, nestavši u noći bez isprike i bez prilike da mu uzvratim udarac. Pijani kauboj. No nakon toga zavladala je tišina, isprekidana samo topotom i frktanjem životinja u obližnjim oborima. Nisam im se želio približiti; mogao bih prouzročiti stampedo. Krenuo sam prema karnevalu, kružeći uokolo, tražeći usput Georgiju. A onda sam ponovno vidio onog muškarca. Georgijina djeda. Stajao je pokraj zatamnjenog ulaza u arenu. Nije me dozvao. Nikada me nisu dozivali. Samo su mi ispunjavali glavu svojim sjećanjima. No ovaj se put to nije dogodilo. Samo je stajao, zavijen u bisernu mjesečinu. Krenuo sam prema njemu, hodajući sve dok se nisam našao ondje gdje sam počeo. Kada sam se približio, on je nestao, no nešto je drugo zabljesnulo meni slijeva, nestajući oko obora, ispod tribina, bliže životinjama. I tada sam pronašao Georgiju. GEORGIA

* * *

REKLA SAM RODITELJIMA što se dogodilo na stampedu. Morala sam. Također sam im rekla kako smatram da je možda Terrence taj koji me zavezao. Mojsije je ušao sa mnom, nervozno stojeći pokraj vrata, ne gledajući ni u koga u prostoriji, očiju prikovanih uz pod. Moji su ga roditelji nagovarali da sjedne, no on je to odbio pa su ga napokon pustili na miru, ignorirajući ga jednako pažljivo kao što je on ignorirao njih. Kasna večer postala je još kasnijom jer su moji roditelji burno reagirali, postavljajući bezbrojna pitanja te naposljetku pozvavši šerifa, koji je nasreću živio na periferiji Levana, a ne na drugom kraju okruga. Moji su roditelji nazvali Mojsijevu baku i rekli joj da će se morati još malo zadržati kod nas kako bi rekao šerifu što je vidio. Na kraju je ona došla k nama, uletjevši kroz stražnja vrata kao da je deset ujutro, a ne dva u noći. Pogladila je Mojsija po obrazu te ga kratko zagrlila prije no što se okrenula prema meni i čvrsto me stisnula. Njezina je glava tek

dotaknula moje rame, a sive kovrče poškakljale moju bradu, no odmah sam se počela osjećati sigurnije. Bolje. Sjela je za stol, a ja sam otišla sprati prljavštinu sa svoje kože i iz kose dok smo čekali šerifov dolazak. Sve me je boljelo, imala sam modrice, oko zapešća su se ocrtavale opekline od užeta, a na lijevom obrazu nalazila se velika ogrebotina. Osjećala sam bol u stražnjem dijelu glave, a usne su mi bile osjetljive od udarca lica o zemlju. No najgore od svega toga bio je bolestan strah u mojem trbuhu i osjećaj da sam izbjegla nešto istinski užasno. Kada sam ušetala u kuhinju glave omotane u ručnik, odjevena u pidžamu s polka točkicama, šerif Dawson sjedio je za kuhinjskim stolom, pred sobom imajući Pepsi i komad pite, zahvaljujući mami, domaćici bez mane. Šerif Dawson bio je u dobroj formi i izgledao je vitko u smeđoj šerifskoj uniformi, njegova je plava kosa bila razdijeljena i uredno počešljana, a plave oči isticale su se na osunčanom licu koje je otkrivalo da vrijeme najradije provodi vani. Bio je u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama te je nedavno ponovno izabran za šerifa. Ljudi su ga voljeli, a on je volio konje. To je za ljude našeg okruga bio prilično dobar životopis. Nisam mislila da će uskoro izgubiti svoj posao. On i moj tata pričali su o Luckyjevu bijegu kada sam se smjestila za stol pokraj gospođe Wright. Mojsije je sjedio nasuprot šerifu, a šerif ga je odmah počeo ispitivati. Mojsije je bio tih i suzdržan i neprestano je gledao prema vratima, kao da jedva čeka pobjeći. To me podsjetilo na sate vjeronauka, a pomisao na to gotovo me nagnala na smijeh. Intervju nije dugo trajao; Mojsije je davao najkraće odgovore ikada zabilježene. Otišao je na rodeo sa svojom bakom. Njegova je baka kimnula, želeći biti od pomoći. Došao me vidjeti kako jašem. Gospođa Wright ponovno je kimnula. Je li? Na samu sam se pomisao počela vrpoljiti i osjećati toplo iznutra. Nastavio je tihim tonom, dajući samo najosnovnije detalje. Parkirao se blizu obora za životinje, stojeći uz svoj džip, pokušavajući odlučiti hoće li otići na karneval po nekoliko hrenovaka u tijestu i jabuku u karameli ili se samo zaputiti kući. Netko se zabio u njega straga. Nije vidio tko. Kauboj, pomislio je. Nije od posebne pomoći, pomislila sam. Ali ni sama nisam mogla dodati ništa tom opisu. Učinilo mu se da čuje nekoga kako viče, štoviše, vrišti. Zatim me pronašao. Odvezao me, doveo kući. Kraj. Potom se Mojsije zagledao u šerifa te ponovio iste odgovore kada ga je šerif Dawson malo jače pritisnuo. Šerif je pitao zašto je parkirao pokraj obora umjesto na parkiralištu.

Mojsije je odgovorio da nije htio hodati. Šerif je želio znati zašto ne može detaljnije opisati muškarca kojega je vidio kako bježi, muškarca koji se zaletio u njega. Mojsije je rekao da je stajao okrenutih leđa i da je bilo mračno. Šerif se činio uznemirenim i sumnjičavim, no ja to nisam bila. Mojsije nije bio onaj koji me svezao. On je bio onaj koji me oslobodio. I samo sam za to marila. A onda je došao red na mene. I ja sam ispričala svoju priču, dok je moja mala publika pozorno pratila svaku riječ. Rekla sam šerifu Dawsonu da smatram kako je možda Terrence Anderson bio taj koji mi je želio smjestiti, što je bilo izrazito neugodno s obzirom na to da je šerif Dawson bio Terrenceov ujak. Ipak, šerif nije ni trepnuo niti je rekao išta čime bi mi proturječio, obećavši da će provjeriti. Šerif je zapisao sve što sam rekla, a čak je i fotografirao ozljede od užeta na mojim zapešćima i ogrebotine na licu. “Što je ovo? Je li i to nešto što bismo trebali dokumentirati?” Šerif je prstom pokazao mjesto gdje se Sackettova potkova spojila s mojim čelom. Ožiljak je bio tri tjedna star i gotovo je zacijelio, no prljavština i pijesak u koje mi je napadač zario glavu nadražili su ga, pa je sada izgledao crveno i svježe. “Sackett se uzbudio”, rekla sam, sliježući ramenima, ne želeći ponavljati incident. Znala sam da šerif zna tko je Sackett. Šerif se blago nacerio i pokazao kvrgu na vlastitom čelu. “Pitam se je ti i Tonga bila uzbuđena zbog iste stvari. Dobro me sredila, prokleta kobila. Nikada se ne smiješ previše opustiti oko životinja. Baš kada pomisliš da si ih skužio, učinit će nešto sasvim neočekivano,” “Da. I ljudi su takvi.” Rekla sam, ne razmišljajući. I to je bila istina. Večeras više nego ikada. U isti sam tren osjetila kako mi strah ispunjava usta, pitajući se kako li ću samo uspjeti zaspati večeras... ili ikad više. Šerif je suosjećajno kimnuo i ustao kako bi pošao, a onda je ispružio ruku i potapšao me po ramenu. “Žao mi je, Georgia. Zaista. Bez obzira na to je li riječ o smicalici ili nečemu mnogo strašnijem, drago mi je da si dobro. Porazgovarat ćemo s Terrenceom Andersonom i Haylee Blevins i vidjeti znaju li oni išta. Imamo tvoju izjavu i fotografije. Naravno, i izjavu gospodina Wrighta.” Šerif je nervozno pogledao Mojsija, a ja sam zamalo zakolutala očima. Svi su se bojali Mojsija. Bila sam prilično sigurna da bi, da nisam ustrajala u

tome da nije Mojsije taj koji me svezao prije no što me odvezao, bio glavni sumnjivac. Jednostavno je izgledao zlokobno. Šerif je zakoračio prema kuhinjskim vratima. “Drago mi je da je posljednja večer Stampeda. Ljudi malo polude. Nadam se da će se stvari u gradu malo smiriti pa ćemo otkriti što se dogodilo. Čut ćemo se.” S tim se šerif Dawson ispratio u ranojutarnju tamu, a mi smo nastavili sjediti, zureći u stol, izgubljeni u svojim mislima, preumorni da se pomaknemo. “Pa”, Kathleen Wright je uzdahnula, “šerif Dawson ljubazan je momak.” Imao je gotovo četrdeset godina, no to je za osamdesetogodišnjakinju očito bilo dječački mlado. “Mojsije, on i tvoja majka nekoć su hodali. Bio je jako zaljubljen u nju. Mislila sam da će se možda vratiti u Levan i udati za njega. On se silno trudio. Neprestano je išao za njom. Sam Bog to zna. No ona je tada već bila otišla predaleko, Čini mi se.” Gospođa Wright je ponovno pogladila Mojsijev obraz te ustala od stola. Lice mu se ukrutilo na spomen majke, a ja sam se zapitala koliko često drugi pričaju o njoj. Imala sam osjećaj da Mojsije nije nikada. I moji su roditelji ustali, no Mojsije je, nekim čudom, pogledao u mene. Jedino smo nas dvoje ostali sjediti, a na trenutak, odrasli nisu gledali. “Htjela si da ti oslikam sobu. Ovdje sam. Mogu onda i pogledati.” Moja se mama odmah uključila. “Gotovo je tri ujutro”, usprotivila se. Mojsije je podigao pogled prema njoj. “Večeras će Georgiji biti teško zaspati.” To je sve što je rekao, i svi su utihnuli. No moje je srce udaralo poput bubnja. Ustala sam i povela ga niz hodnik. Nitko nije prigovorio; čula sam kako gospođa Wright odlazi, a moji roditelji sele u svoju sobu na drugom kraju hodnika. “Ljeto je, Mauna”, čula sam kako tata mrmlja. “U redu je. Tu smo, samo nekoliko vrata dalje. Pusti ih.” A to su i učinili. Pustili su nas. “Ispričaj mi priču”, Mojsije je zatražio nakon što sam mu rekla što želim da mi naslika u sobi. Zurio je u prazan bijeli zid koji sam raščistila dva tjedna prije u nadi da će pristati napraviti mural. Moj je ukus bio jednostavan, možda čak gol, i ponosila sam se nedostatkom suvišnih ukrasa te redovima knjiga koje su ispunjavale police, sve vesterni osim

Gdje raste crvena paprat, Ljeto majmuna i još jedan dugi red djela Deana Koontza. Nakon Louisa L’Amoura, on mi je bio najdraži. “Voliš li ti čitati?” upitala sam, pokazujući svoju malu policu. Mojsije je pogledao moje knjige. “Da.” Njegov me odgovor iznenadio. Možda je razlog tomu bila njegova reputacija delinkventa iz bande. Možda zbog toga kako je izgledao. No nije se činio kao tip osobe koja uživa tiho sjediti uz knjigu. “Koja ti je najdraža knjiga?” Zvučala sam sumnjičavo pa je skupio oči. “Sviđa mi se Lovac u žitu. Autsajderi, 1984., O miševima i ljudima, Dina, Svemirski vojnici, Gospodar prstenova. Bilo što od Toma Clancyja ili J. K. Rowling.” Brzo je rekao J. K. Rowling, kao da ne želi priznati da je ljubitelj Harryja Pottera. No ja sam bila zapanjena. “Stvarno si pročitao sve te knjige?” Pročitala sam Autsajdere i svidjeli su mi se, no ništa ostalo nisam. Pitala sam se laže li mi. “Ništa od Stephena Kinga ili Deana Koontza?” Dodala sam, pokušavajući pronaći nešto što nam je zajedničko. “Zelena milja i Djevojka koja je voljela Toma Gordona. Ali ništa više od Stephena Kinga. A Dean Koontz malo previše zna.” “Kako to misliš?” Mojsije je zatresao glavom, ne objasnivši. “Ne mogu zamisliti kako ti možeš sjediti mirno dovoljno dugo da bi čitao.” “Mogu sjediti mirno kada mi je um zaokupljen. TV me izluđuje. Obično i glazba. Ali volim priče.” Svojim je očima ponovno pronašao moje. “Krenula si mi pričati svoju.” “O. Da. Priča. To je priča koju je moj djed znao pričati mojem tati kada je bio dječak, a onda ju je moj tata ispričao meni. Ne znam zapravo odakle dolazi. Ali meni se uvijek činila stvarnom.” “Tvoj djed. Onaj kojega je tvoj tata spomenuo neku večer? Onaj za kojega je mislio da sam ga naslikao?” “Da.” Mojsije je izgledao čudno, kao da mu je laknulo. Gledala sam u njega nekoliko dugih sekundi, pokušavajući protumačiti njegov izraz. “Hajde onda”, rekao je. “Postojao je slijepac koji je živio u malenom gradiću na zapadu. Nije bio slijep cijeloga života. Bolest mu je oduzela vid kada je bio dječak.

Zajedno s vidom, izgubio je svoju slobodu. Uza se je uvijek morao imati nekoga tko bi ga vodio kada bi pošao van, morao je imati nekoga tko će za njega kuhati i čistiti. Najgore od svega, nije mogao vidjeti svoje konje ili brda koja su okruživala njegov dom. Jedne je noći sanjao da trči u planinama. Kada je zastao napiti se vode iz hladnog izvora, vidio je svoj odraz u vodi. Više nije bio čovjek, već predivan bijeli konj koji je mogao trčati kilometrima, a da se ne umori. Kada se muškarac ujutro probudio, žena koja je svaki dan dolazila i pomagala mu zapazila je da su mu dlanovi i tabani prljavi iako se večer prije okupao. Sanjao je isti san sljedeće noći, a u snu je konj prednjom nogom zapeo o granu dok je preskakao deblo. Na nozi konja bila je to tek ogrebotina, no ujutro kada se probudio, shvatio je da na svojoj nozi ima dugu ogrebotinu točno ondje gdje se on, konj, u snu ozlijedio.” Riječi su mi dolazile lako kao da recitiram zakletvu zastavi Sjedinjenih Američkih Država. Priču sam toliko puta čula kao dijete da sam se vjerojatno koristila istim onim riječima, istim opisima koji su i tada bili korišteni. “Zatim su ljudi počeli viđati bijeloga konja u noći, a kada su glasine došle do slijepca, shvatio je da nije sanjao. Uistinu se pretvarao u konja preko noći, trčeći i skačući, gledajući sve ono što tako dugo nije vidio, ali kroz oči te predivne životinje. Nikome se to nije usudio reći jer je znao koliko suludo zvuči. No suludo ili ne, bila je to istina. I dalje se svake noći pretvarao u konja, a ljudi su ga i dalje nastavljali viđati, sve dok nekoliko muškaraca u gradu nije osmislio plan da zatoče tog predivnog, bijelog konja. Trojica muškaraca provela su svoj plan, stjeravši konja u kut. Ali baš kada su pomislili da ga zasigurno imaju, konj je preskočio ogradu i zatrčao se ravno u oblake, zauvijek nestavši. Sljedeći dan kada je žena došla slijepcu pripremiti doručak, nije ga bilo. I nikada se nije vratio kući. Nitko nije znao što mu se dogodilo, no ta je žena vjerovala da je priča istinita zbog toga što su otisci bosih nogu koji su se iz kuće spuštali duž stazice postajali otisci kopita u mekom blatu dvorišta.” Mojsije je netremice gledao u moje lice dok sam pričala, no oči su mu bile zamišljene i neusredotočene, kao da zapravo uopće nije gledao u mene. “Mogu li zauzeti više od jednog zida?” upitao je. “Hm, naravno.” Nespretno sam ustala te počela skidati slike i izvlačiti pribadače. Ubrzo je moj namještaj bio nasred sobe, a Mojsije

počeo mahnito skicirati nečime što je nazivao voštanom olovkom. Izvadio ih je nekoliko iz svojih džepova kao da ih nosi kamo god pode. Fascinirano sam promatrala kako se Mojsije gubi u priči koju sam s njime podijelila. Rijetko se udaljavao da bi vidio što je skicirao, a ruke su mu samo letjele. Koristio se objema rukama naizmjence, a ubrzo su mu se u objema našle olovke te je mahnito počeo crtati objema rukama odjednom. Bilo je to zapanjujući prizor. Ja sam jedva mogla pisati svojom lijevom rukom, a kamoli crtati dok mi druga ruka radi nešto drugo. Mojsije mi se nije obraćao, a kada sam ga jednom prekinula, kada se zora već približavala, a moji kapci postajali sve teži, pogledao me blijedo kao da je zaboravio da sam ondje. “Stanimo. Ne mogu više ostati budna”, zijevnula sam. “A ne želim ništa propustiti. Genijalac si. Znaš to, zar ne? Možda ćeš jednog dana biti poznat, pa će moju sobu pretvoriti u muzej Mojsija Wrighta.” Istog je trena počeo odmahivati glavom. “Ne želim stati”, rekao je, pogledavši me molećivo. “Ne mogu još stati. Ako stanem, možda neću moći završiti.” “Dobro”, odmah sam se složila. “Ali bolje ti je da odeš prije no što se moji roditelji probude. Možeš se vraćati svaki dan dok ne završiš. Samo mi moraš obećati da ćeš mi dopustiti da gledam.” Vodila sam bitku sa snom dokle sam god mogla, očajnički ne želeći propustiti čaroliju. No bez obzira na to koliko briljantne bile slike koje su se pružale po mojim zidovima, Mojsije je bio taj koji me očaravao. A kada se moje oči više nisu uspijevale usredotočivati i kapci se zatvorili, Mojsije je bio taj koji je plesao u mojim snovima, raširenih ruku, sa žarom u očima, dok su mu iz vršaka prstiju tekle boje i zakrivljene linije. Nisam otvorila oči sve do kasnog popodneva. A kada jesam, bilo je to zato što je netko stvarao buku s vanjske strane prozora moje sobe. “Što radiš?” upitala sam Mojsija, zbunjena, nespretno ustajući s kreveta te otirući san s lica. “Stavljam zastore na tvoje prozore. Ako ću slikati ovdje, bit će nam potreban protok zraka. Bez zastora, grist će me bube, skupljati se oko svjetla te se lijepiti za moju boju. A ti i ja ćemo se nadrogirati od pare. Mozak mi je i tako već dovoljno oštećen.” “Napuknut”, rekla sam, ne razmišljajući. “Da.” Mojsije me mrko pogledao. “Pa, ide ti.” Okrenula sam se i pogledala zidove. “Bez obzira na pukotine. Štoviše, da ti mozak nije napuknut, ova briljantnost ne bi imala

kuda izići. Shvaćaš li to?” A ovo zaista jest bilo briljantno. Još uvijek nije uporabio boju. No s voštanom bojicom i napuknutim mozgom, Mojsije je ispunio dva zida početnim scenama priče o slijepcu koji je pronašao vid i konju koji je oživljavao samo po noći. Već je i to bilo više no što sam mogla zamisliti. “Jesi li uopće spavao?” Okrenula sam se prema njemu, zijevajući. “Ne. Ali otići ću nakratko prileći sada. Vratit ću se nakon večere.” Nakon večere je bilo predaleko, i do tada sam trebala ubiti sate i sate. Nakon što sam se pobrinula za svoje piliće, pokosila travnjak ispred kuće i na sat vremena pomogla mami s dvama udomljenim klincima koje smo uzeli k sebi na nekoliko dana, povukla sam se u konjušnicu. Mojim je konjima bilo drago što me vide, a ja sam se osjećala loše jer su toliko morali čekati moju pažnju. Na livadi je još uvijek bilo trave i imali su vode, tako da nisu gladovali, ali rijetko sam propuštala jutra s njima. Iskupila sam im se za to provevši ostatak dugog popodneva, sve do mraka, pokušavajući privoljeti Luckyja da se zaljubi u mene. Lucky je bio konj crne dlake i još tamnije grive. Bio je najljepši konj kojega sam ikada vidjela, no on je znao da je predivan i imao je naglu narav. Nije želio da ga se dira ili jaše ili navodi da stane mirno. Želio je da ga pustim na miru. Tata je imao klijenta koji nije mogao platiti svoje veterinarske račune pa su smislili razmjenu. Nije to bila najbolja razmjena, jer tati su trebali konji koje on i mama mogu istrenirati da budu s djecom. No taj je konj imao pedigre koji se tati sviđao, i pomislio je da bi možda mogao izvući nešto novca iz njega, naplaćujući naknadu za parenje. Lucky me podsjetio na Mojsija - snažan i savršeno oblikovan, izraženih, definiranih mišića ispod glatke površine, a način na koji je držao glavu i ignorirao me bio je gotovo identičan Mojsiju. No onda bi me Lucky pogledao i znala sam da je itekako svjestan moje prisutnosti. Nije me zaboravio ni na trenutak i želio je da se trudim oko njega. Možda sam luda, no bila sam prilično sigurna da bi ono što je palilo kod konja moglo upaliti i kod čovjeka. Mojsije se vratio te noći. I ponovno sljedeće noći. I sljedeće. Promatrala sam ga u čudu dok je bojom ispunjavao linije te priči dodavao bajkovitost zbog koje sam se osjećala kao da sam ušla u slijepčevu glavu i sve gledala kroz njegove oči - prvi put gledajući svijet. Mojsije se nije zaustavio na zidovima. Treće je noći nastavio slikati po stropu, improviziravši nekakvu konstrukciju kako bi mogao oslikati Sikstinsku kapelicu na stropu moje malene sobe. Moram priznati, nisam

znala za Sikstinsku kapelicu sve dok mi Mojsije nije ispričao o Michelangelu dok je sklapao platformu na kojoj je namjeravao ležati dok bude slikao. Rekao je da će je jednoga dana uživo vidjeti. Želio je putovati po cijelome svijetu i vidjeti sva velika umjetnička djela. To je bio njegov san. Bila sam vrlo tiho dok je pričao, pridonoseći razgovoru samo kada bih pomislila da gubi energiju i da bi mogao prestati pričati. Željela sam da nastavi pričati. Željela sam znati sve o njemu. Željela sam da me pusti unutra, a malo-pomalo, posebice dok je slikao, sa mnom bi dijelio komadiće onoga što se ondje skrivalo, a te kratke trenutke s njim čuvala sam poput djeteta koje skuplja krhke školjkice i sjajne kamenčiće. A kada nije bio sa mnom, izvadila bih ta blaga te ih prevrtala u svojemu umu, promatrajući ih iz svakog kutka, izučavajući ih. Moji roditelji nisu znali što bi mislili o mojoj sobi. Nitko nije. Bilo je to gotovo previše za tako malen prostor. Kada biste stali u sredinu, a priča vas zavila svojim bojama, vrlo vam se lako moglo zavrtjeti u glavi od samog opsega detalja i dubine rada. No ja sam je obožavala. Ostavila sam pokućstvo u sredini sobe, da stoji ondje kao mali otok, kako ništa ne bi prekrivalo zidove, a po rubovima sam razvukla zlatne lampice kako bi, kada ugasim noćnu lampu i pripremim se za spavanje, malena svjetla obasjala slijepčev san mekim, toplim sjajem. Bilo je to čarobno. Osjećala sam se kao debil kada sam Mojsiju pružila sto dolara onu večer kada je završio. Bila sam prilično sigurna da je to jedva pokrivalo boju i pribor. No samo sam to imala, i nisam imala pojma u što se upuštam kada sam ga zatražila da na mojem zidu naslika mural.

IV.

GEORGIA

TATA JE REKAO DA KONJI ODRAŽAVAJU energiju ljudi oko sebe. Ako si prestrašen, konj će se odmaknuti od tebe. Ako sumnjaš u sebe, iskoristit će te. Ako ne vjeruješ sebi, ni on ti neće vjerovati. Oni su detektori istine. Nije to nuklearna fizika. Nije magija. Postoji razlog zašto konju daješ slobodu ako se izgubiš. On će te uvijek odvesti kući. Nije mi promaklo da se konji boje Mojsija. A ako je tatina teorija točna, bilo je to zato što se Mojsije boji, a konji jednostavno odražavaju tu vrlo snažnu emociju. Konji plaše neke ljude. Tako su veliki i moćni, a ako se nađete u sukobu s konjem, pa, konj će vas razvaliti. Ali nisam mislila da se Mojsije boji konja. Ne baš. Bila sam prilično sigurna da je Mojsije općenito prestrašen. Nervozan, očajan, maničan. Štogod. A naši su konji to znali. “Znaš ono kad me Sackett udario?” upitala sam tatu jedno jutro dok smo se spremali za savjetovanje. “Da”, tata je progunđao. “Samo je odražavao Mojsijevu emociju, nije li?” Tata je oštro podigao glavu, ne odveć sretan zbog sugestije da me Mojsije želio udariti u glavu. “Mojsije se boji, tata. Mislim da slika jer time oslobađa mnogo nervozne energije. Ali mislila sam da bismo ga mogli dovesti u blizinu konja, možda mu i time pomoći.” “Prvo pravilo terapije, George”, tata je rekao. “Koje je to?” “Možeš odvesti konja u vodu...” “... ali ne možeš ga natjerati da je pije”, uzdahnula sam, dovršivši staru izreku. “Tako je. Možda imaš pravo u vezi s Mojsijem. I siguran sam da bismo mu mogli pomoći, kada i ako bude želio našu pomoć. Djeci, vjenčanim parovima, ovisnicima, ljudima koji pate od depresije, svima i gotovo svakome hipoterapija može pomoći. Nikada nisam upoznao čovjeka kojemu nije pomoglo provesti vrijeme s konjem. No to zaista ovisi o Mojsiju. Prilično si tvrdoglava, George, no našla si sebi ravnoga.”

Bila sam uvjerena da je tako. To jest da sam si našla ravnoga. Možda me onaj udarac ili susret s nasiljem na stampedu trajno promijenio, možda je to bila njegova uloga spasitelja ili sam se samo zaljubila u umjetnika koji je oživio bijeloga konja na zidovima moje sobe, no nisam mogla izbaciti Mojsija iz glave. Shvatila sam da ga tražim od trenutka kada iziđem iz kuće ujutro sve do trenutka kada odustanem od toga uvečer i zaputim se kući. Njegova je baka tražila usluge i tu i tamo, a kada je Mojsije završio raditi neobične poslove za mojega oca, počeo je popravljati ogradu za Genea Powella, što će mu vjerojatno uzeti ostatak ljeta, s obzirom na to koliko je jutara Gene Powell imao. Povrh svega, bio je zaposlen i na rušenju starog mlina zapadno od grada, koji se zatvorio prije dvadeset godina. Mogla sam se dosjetiti razloga za jahanje uz ogradu, ali stari je mlin bio sasvim druga priča. Riješit ću taj problem kada dođe red na njega, ali već sam smišljala plan. Nisam si dopuštala da razmišljam o svojoj zaluđenosti, jer bih rada priznala da je zaista o tome riječ. A ja nisam bila tip djevojke koja se zaluđuje ili ludo zaljubljuje, tip djevojke koja si provjerava usne ili razbaruši kosu kada su dečki u blizini. Ipak, shvatila sam kako sam upravo to počela raditi, raspuštajući pletenicu te prstima prolazeći kroz nevezanu kosu dok sam se na svojem konju približavala rubu imanja Genea Powella krajem srpnja. Nosila sam Mojsiju ručak. Pobrinula sam se da presretnem Kathleen na njezinu izlasku te usputno spomenula da Sackett i ja idemo u tom smjeru. Nasmijala se kao da je nisam uspjela zavarati, na što sam se osjetila prilično blesavo. Kathleen Wright možda jest imala osamdeset godina, no bila sam sigurna da joj nije promicalo mnogo toga. Posebice s obzirom na to da sam, eto, baš slučajno navraćala tri dana zaredom, baš na vrijeme da ponesem ručak Mojsiju. Kada me Mojsije vidio kako prilazim, nije izgledao zadovoljno, a ja sam se po tko zna koji put pitala što sam sada učinila da ga razljutim. “Gdje je Gigi?” upitao je. “Tko je Gigi?” “Moja baka. Ona je moja prabaka, great-grandma - dva G za redom. GG.” “Vid’la sam je kako ide u ovom smjeru, pa sam pomislila da ti mogu i ja ponijeti ručak kad već jašem.” “Vidjela si je.” Pogledao me s gađenjem. “Ne vid’la. I kaže se ‘mi bismo’, a ne ‘mi bi’. I to kažeš krivo.” Meni nije zvučalo krivo, no svejedno sam zapamtila njegovu primjedbu. Nisam htjela da Mojsije misli da sam glupa.

“Svi u ovom gradu to kažu krivo. Čak i moja baka! To me izluđuje”, Mojsije je gunđao. Danas je bio posebno čudno raspoložen. No nije mi smetalo što prigovara, sve dok razgovara sa mnom. “Dobro. Popravit ću svoju gramatiku. Hoćeš li mi reći što ti se još ne sviđa na meni? Jer čini mi se da to nije sve”, rekla sam. Uzdahnuo je, ignorirajući moje pitanje, postavivši nekoliko vlastitih. “Zašto si ovdje, Georgia? Zna li tvoj tata da si tu?” “Nosim ti ručak, Einsteine. I ne na drugo pitanje. Zašto bi morao znati? Ne javljam mu se svaki put kad idem jahati.” “Zna li da se ovako izlažeš opasnosti?” Slegnula sam ramenima. “Jašem otkad sam prohodala. Nije to ništa strašno.” Odustao je od zapitkivanja, no nakon nekoliko zalogaja sendviča ponovno me počeo zadirkivati. “Ide Georgie oko tebe, pazi da te ne ogrebe. Kakvo je to ime Georgia?” “Moja praprabaka zvala se Georgia. Prva Georgia Shepherd. Tata me zove George.” “Čuo sam. Stvarno gadno.” Osjećala sam kako mi krv nalijeće u obraze, i zaista sam željela pljunuti na njega s konja na kojemu sam sjedila, gledajući odozgo njegovu uredno podšišanu kosu i lijepo oblikovanu glavu. Pogledao me, a usna mu se trznula, što me činilo još ljućom. “Nemoj me tako gledati. Ne pokušavam biti zloban. Ali George je užasno ime za djevojku. Kvragu, za svakoga tko nije kralj Engleske.” “Ja mislim da mi pristaje”, protisnula sam. “A, da? George je ime za muškarca s uštogljenim britanskim naglaskom ili za muškarca s bijelom, napudranom perikom. Bolje se nadaj da ti ne pristaje.” “Pa, nije baš da mi treba seksi ime, je li? Nikada nisam bila seksi djevojka.” Nogom sam podbola konja i oštro potegla uzde i više nego spremna poći. Zaklela sam se da više neću nositi ručak Mojsiju. Bio je kreten, a meni je bilo dosta. No dok sam se udaljavala, učinilo mi se da sam čula kako dovikuje: “Samo se ti uvjeravaj, George. I ja ću se uvjeravati.” Sljedeći sam mu dan ponovno donijela ručak.

MOJSIJE

* * *

“SVIĐAŠ JOJ SE, ZNAŠ.” Gigi se smiješila, zadirkujući me. Ja sam samo progunđao. “Georgiji se sviđaš, Mojsije. A ona je tako dobra djevojka. Draga djevojka. I lijepa. Zašto joj ne posvetiš malo pažnje? To je sve što ona želi, znaš.” Gigi mi je namignula, a ja sam osjetio kako se ona toplina koju sam kontrolirao s takvim ponosom širi mojim prsima i abdomenom. Georgia možda i želi samo pažnju, zasad. No to neće potrajati. Ako joj posvetim pažnje, htjet će provoditi više vremena sa mnom. A ako budem provodio više vremena s njom, htjet će da joj budem dečko. A ako budem bio njezin dečko, htjet će da budem normalan. Htjet će da budem normalan jer je ona normalna. A normalno je za mene bilo tako davno izgubljeno da nisam znao gdje bih ga počeo tražiti. Ipak... Počeo sam razmišljati o tome kako je izgledala kada je zaspala one noći dok sam oslikavao strop njezine sobe. Bacio sam pogled kroz razmak između letvica svoje konstrukcije. Bila je ravno ispod mene, sklupčana oko jastuka koji je skinula s kreveta. Osjećao sam se kao da lebdim nad njom, levitirajući dva metra iznad. Kosa joj je slobodno padala preko ramena, iste boje kao žitna polja koja su okruživala maleni gradić u kojemu smo živjeli. No njezina kosa nije bila oštra i rijetka. Bila je svilenkasta i gusta i valovita od pletenice koju je nosila cijeli dan. Bila je visoka, ne visoka kao ja, ali gracilna i vitka, zlaćane kože i dubokih, smeđih očiju koje su bile u oštrom kontrastu s njezinom svijetlom kosom. Čista suprotnost meni. Ja sam imao svijetle oči i tamnu kosu. Možda bi se, ako biste nas spojili, naše fizičke posebnosti izjednačile. Želudac mi se stisnuo na pomisao. Nitko nas ne bi spojio. Posebice ne ja. Uhvatio sam se kako je promatram dok spava, na trenutak zaboravivši na slikanje. Muškarac u kutu sobe koji je sa mnom dijelio svoje misli, koji je podijelio Georgijinu priču u slikama koje su se slijevale u moju glavu i niz moje ruke, nestao je. Pitao sam se mogu li ga ponovno dozvati. Još nisam bio završio. No nisam ga pokušao dozvati. Umjesto toga, netremice sam gledao u Georgiju dugo, dugo vrijeme, promatrajući djevojku koja je bila jednako ustrajna kao i duhovi u mojoj glavi. I za promjenu, um mi je bio prepun

slika koje sam sam stvorio, ispunjen snovima koje sam samo ja dozvao. I, prvi put u životu, zaspao sam s Georgijom ispod sebe i mirom u sebi. GEORGIA

* * *

S LUCKYJEM NITKO NIJE RADIO prije no što je došao k nama. Tata nije imao mnogo vremena da ga trenira, a ja nisam imala ništa osim vremena. Imala sam talent za to, svi su tako rekli. Stoga sam s njim provodila nekoliko sati svakog jutra kako bi se naviknuo na mene, brinući se da ja budem ta koja ga hrani, da ja budem ta koju gleda iz dana u dan. Dao bi se u trk kad bih mu se približila, nervozno poskakivao kada bih mu prepriječila željeni smjer i općenito sam ga iritirala. Trebalo mi je mjesec dana pripreme prije nego što sam mu uspjela omotati uže oko glave i prije nego što mi je dopustio da ga vodim. Trebalo mi je još dva tjedna da mu uspijem staviti uzde, a onda mi je čak i dopustio da mu povučem glavu prema sebi dok sam stajala pokraj njega. “To je to, mili. Dat ćeš mi svoju glavu?” Smješkala sam se dok sam govorila nastojeći ne zvučati hvalisavo. Konji se treniraju uz pritisak. Ne bol. Pritisak. Konj ne želi ući u prikolicu? Ne siliš ga. Samo ga vodiš u krug, oko prikolice, sve dok ne počne teško disati. Zatim ga ponovno odvedeš do platforme. Ne želi ući? Nastaviš ga iscrpljivati. S vremenom će shvatiti da pritisak popušta kada ude u prikolicu. U prikolici se može odmarati. Stoga će se željno popeti na tu platformu svaki put. Ja sam postala pomalo nestrpljivom. Tata je uvijek govorio da je, kada radiš s ljudima ili životinjama, nestrpljivost najgora pogreška koju možeš počiniti. Ali ja sam postala malo bahata. Davao mi je svoju glavu, a ja sam željela i ostatak. Šakama sam se uhvatila za njegovu grivu i povukla se prema gore, trbuhom okrznuvši njegove slabine. Sasvim se umirio, dršćući, a ja sam osjetila to isto drhtanje u svojem trbuhu dok mi je iščekivanje strujilo niz noge i ruke čineći me glupom. “Prijatelji smo, nismo li, Lucky?” prošaptala sam. “Hajdemo malo trčati. Samo malo.” Nije se odmaknuo, a ja sam oklijevanje shvatila kao pristanak. U jednom sam se brzom pokretu popela na njega, a kada sam stražnjicom dotakla njegova leđa, našli smo se u pokretu. Osjetivši strašan preokret u želucu, znala sam da još nije spreman. Ali bilo je prekasno. Bila sam na

njegovim leđima, rukama se držeći za grivu, u njegovoj milosti. Bila bih dobro da je odlučio otresti me s leđa. Znala sam kako pasti. No umjesto toga je potrčao, leteći preko polja sa mnom na leđima, dok sam se ja grčevito držala za njega. Preskočili smo preko ograde koja je odvajala naše imanje od Powellova i ja sam se svim snagama trudila prilagoditi svoje tijelo njegovome, no bilo je nevjerojatno teško ostati na konju bez sedla. Konji su glatki, klizavi i moćni, a moja su bedra vrištala trudeći se zadržati ga među sobom. Preskočili smo još jednu ogradu i ja sam ostala na njemu, no ruke su mi drhtale i bila sam prestravljena da bi si Lucky mogao nauditi. Kada si konji slome noge, to se ne može riješiti brzim odlaskom na hitnu i velikim gipsom i štakama. Gotovo je. Nisam razmišljala o sebi. Razmišljala sam o svojoj pogrešnoj procjeni, kako sam izvršila prevelik pritisak na njega. I nisam znala kako to popraviti. Kod treće ograde Lucky je tvrdo doskočio, a ja sam počela kliziti. Glasno sam opsovala, svom snagom potežući Luckyjevu grivu, pokušavajući se ispraviti. No ništa nije moglo spriječiti moj pad te sam snažno udarila o do, jako ozlijedivši rame i kuk dok sam se kotrljala, prije nego što sam se našla kako zurim u nebo koje je bilo preplavo za umiranje. Da se nisam svim snagama trudila povratiti zrak u pluća i život u udove, možda bih opazila gdje sam, no sve dok Mojsije nije čučnuo pokraj mene i zagledao mi se u lice nisam shvatila gdje me Lucky zbacio. Nije me pitao jesam li dobro. Na trenutak nije govorio ništa. Samo smo netremice gledali jedno u drugo, a ja sam opazila da je njegovo disanje jednako otežano kao i moje. Bilo mi je drago vidjeti da je trčao kako bi se uvjerio da nisam smrtno ozlijeđena. “Pa, sranje”, uzdahnula sam, pokušavajući se uspraviti u sjedeći položaj. Mojsije je sjedio sa strane gledajući me dok sam otirala zemlju s desnog boka, lecnuvši se kada sam rukom prešla preko ramena. Imala sam veliku ogrebotinu koja se protezala gotovo do lakta, no osim toga, bila sam dobro. Sutra će boljeti kao sam vrag, ali ništa nije bilo slomljeno. Ustala sam otirući prašinu sa stražnjice te gledajući uokolo bez ikakve Mojsijeve pomoći. “Jesi li vidio kamo je otišao?” upitala sam, pogledom prelazeći preko polja. “Ne”, napokon je odgovorio. “Bio sam prezaposlen gledajući tebe kako padaš.”

“Neko sam vrijeme jahala prije toga”, defenzivno sam odvratila. “Preskočili smo dvije ograde.” “Smatraš li to normalnim?” “Što?” “Jahanje bez sedla, punom brzinom, na konju koji očito ne želi da ga se jaše?” “Dao mi je svoju glavu... mislila sam da je spreman. Bila sam u krivu.” “Dao ti je svoju glavu?” “Da... nije važno. To je konjički žargon. Kada ti konj dopusti da kontroliraš njegovu glavu, povučeš je sasvim prema natrag uz njegovo tijelo i pomičeš je kako god hoćeš, tvoj je. No Luckyja nitko prije nije jahao. Trebala sam mu se još malo dodvoravati.” Mojsijeve su usne bile stisnute, a obrve podignute i na trenutak sam pomislila da će se početi smijati. Izgleda da sam imala takav utjecaj na njega. “Začepi”, rekla sam. Nasmijao se, baš kako sam predvidjela. “Nisam ništa rekao!” “Ali misliš.” “Što mislim?” “Nešto prljavo. Vidim ti na licu.” “Ne. To nije prljavština. Samo sam crn.” “Ha, ha.” “Nikada te do sada konj nije zbacio, ha?” Podigao se na noge pokraj mene. “Mnogo me puta zbacio”, odsjekla sam, okrećući se od njega. Krenula sam hodati u smjeru iz kojega sam došla. Nema smisla lutati uokolo tražeći Luckyja. Vratit ću se po svoj kamionet i vozati se dok ga ne pronađem. “Znači, to pokušavaš učiniti i sa mnom? Želiš da ti dam svoju glavu, kao i konj?” viknuo je za mnom. Stala sam. Mojsije mi nikada nije mnogo davao. Pritiskala sam ga dan za danom, tjedan za tjednom otkad mi je oslikao sobu, baš kao što sam pritiskala i Luckyja. Lucky je posustao. Ali Mojsije nije. “Ne želim baš ništa od tebe”, lagala sam. “Zato mi svaki dan donosiš ručak i špijuniraš me i svake večeri navraćaš k mojoj baki.”

Osjećala sam se kao da sam ponovno pala, no ovaj put ozlijeđeno nije bilo moje rame. Srce me je boljelo kao da je Lucky svojim kopitom nagazio na moja prsa. “Ne želim tvoju glavu, Mojsije. Samo sam mislila da bi ti dobro došao prijatelj.” “Neću te pustiti u svoju glavu, Georgia. Ne želiš vidjeti što se nalazi u mojoj glavi.” “U redu. Dobro. Onda ću ti ja dati svoju”, rekla sam, okomivši se na njega. Ne znam gdje mi je ponos bio. Trebala sam pljunuti na njega i reći mu da se goni. Umjesto toga, kleknula sam pred njega. “Sve nekako mislim da u tvojoj glavi nema ničega. Vidio sam kako te udaraju i obaraju, a pretpostavljam da ćeš se vratiti tome čim nađeš svojega konja.” “Jebi se, Mojsije.” “To je prva stvar koju si rekla, a da mi se sviđa.” Šokirano sam ga pogledala, a on se nasmijao. Opet. Znala sam da me samo želi naživcirati i natjerati da otrčim plačući. Ali nisam bila tip osobe koja bi plakala. Bio je u pravu oko jedne stvari. Udarali su me i obarali, a ja sam se uvijek vraćala po još. Stoga sam učinila nešto što nikad prije nisam. Okrenula sam se i došetala do njega, rukama obuhvatila njegovu glavu i silovito ga poljubila. Bio je to vjerojatno najgori poljubac u povijesti ljutitih poljubaca. Bio je to grozan poljubac. Nikada prije toga nisam nikoga poljubila - usne su mi bile stisnute u tvrdu, malu crtu, oči čvrsto zatvorene, a rukama sam čvrsto držala njegovo lice kao što sam bila držala Luckyjevu grivu. Odmaknuo se, ali ne predaleko; njegov je dah bio oštar na mojim usnama. “Oprezno, Georgia. Upravo ćeš biti oborena.” “Kučkin s...” A onda su se njegove usne vratile na moje, progutavši moje ljutite riječi, a ja sam gotovo odmah zaboravila koliki je zapravo kreten. Nije bio nestrpljiv ili nasrtljiv ili grub - ne kao što sam to bila ja. Nije žurio i pokazao mi je kako usporiti. Jednom je rukom nježno držao moju glavu, dok je druga pronašla liniju mojega struka te se uvila oko mog pojasa. A kada sam pokušala preuzeti vodstvo, ugrizao me za usnu. “Stani”, prosiktao je. “Pusti mene.” Stoga i jesam.

I vodio me okolo-naokolo, gore-dolje, sve dok me noge nisu prestale slušati, a oči se okrenule u glavi, sve dok se nisam sasvim naslanjala na njega jer sam bila prenapaljena da bih mogla stajati. A kada je podigao glavu i nasmijao se, samo blagim, tihim hihotom, morala sam se svojski potruditi da otvorim otežale kapke i spustim se natrag na zemlju. “Pa, tko bi ga znao?” Otresla sam maglu i okrenula glavu, pronašavši mjesto u koje su bile uperene Mojsijeve oči. Lucky se šetao poljem kao da nije upravo bio poludio i odveo me na utrku života. “Vidiš? Onaj trenutak kada prestaneš trčati za njim, on će te željeti. Izgleda ljubomorno. Misli da si mu našla zamjenu.” Pogledi su nam se sudarili i ja sam se odlijepila od njega, pokušavajući se ponašati kao da me već stotinu puta poljubilo stotinu različitih dečki. Mojsijeve su se oči spustile prema mojim usnama, a ja sam ruke stavila u džepove kako ne bih došla u napast ponovno posegnuti za njim i kako bih dokazala da mogu voditi jednako dobro kao i on. Kao da mi je pročitao misli, Mojsije je kimnuo prema konju. “Hajde, idi. Naučila si svoju lekciju. Ne želi da ga se jaše.” Okrenula sam se, u trenu izliječena od svake želje da ga ponovno poljubim. Stisnula sam zube dok sam hodala k svojemu konju, dugog koraka, stisnutih šaka. Lucky me gledao dok sam mu prilazila. Nije ustuknuo niti se pomaknuo kada sam mu se približila, a ja sam, ne oklijevajući, zgrabila njegovu grivu i zanjihala se, isti se tren našavši ponovno na njegovim golim leđima. Jednom se propeo, malo zavrtio, plešući i šepureći se, no bila sam spremna za njega i nisam ga puštala. A on je popustio. Kada sam ga usmjerila natrag prema kući, nisam si mogla pomoći da ne pogledam preko ramena. Mojsije je stajao skamenjen na mjestu, a na licu mu je bio izraz apsolutnog divljenja. I bio je moj red za smijeh.

V.

MOJSIJE

SPAVAO SAM NA DRUGOME KATU, u sobi preko puta Gi. Stara kuća nije imala klimu, a do kraja dana sobe na katu postale bi nevjerojatno zagušljive. Činilo se kako Gi to uopće ne smeta, uvijek joj je bilo hladno, no ja bih svake noći otvorio svoj prozor, namočio majicu vodom prije nego što bih je obukao, a zatim upalio mali oscilirajući ventilator u kutu na najveću brzinu tako da je puhao izravno u mene, samo kako bih mogao spavati, a da se ne utopim u lokvi vlastitog znoja. Utah je cijelo ljeto imao rekordne temperature, no prvi tjedan kolovoza bio je neizdrživ. Četvrtu sam noć zaredom ležao u krevetu oko ponoći, tako jadan da sam razmišljao o tome hoću li se još jednom istuširati samo da bih se rashladio. Tada sam čuo kako me netko doziva. Uspravio sam se u sjedeći položaj osluškujući. “Mojsije!” Ugasio sam ventilator i čekao. “Mojsije!” Otrčao sam do prozora i pogledao prema dolje, gdje sam ugledao Georgiju u kratkim hlačicama i topiću, s ručnikom omotanim oko vrata i velikom, prugastom torbom za bazen na ramenu, kako stoji ispod mog prozora. Veselo je mahnula, kao da to što ondje stoji obučena za plažu ima savršenog smisla. “Mislila sam se ušuljati u tvoju kuću i uspeti se stubama do tvoje sobe, no pomislila sam da možda spavaš gol i da bih te mogla osramotiti.” Piljio sam u nju, preneražen. Nije se ni potrudila šaptati ili bilo kako drukčije pritajiti svoj glas. Pogledao sam prema bakinoj sobi. Hodnik između naših soba bio je mračan, a ispod njezinih vrata nije bilo nikakvog svjetla. Ipak, stavio sam prst preko usana i zatresao glavom. Nisam imao pojma kako uopće zna koja je soba moja. “Idem do vodotornja. Hajde sa mnom. Prevruće je za spavanje”, rekla je, nimalo ne stišavši glas. “Tiho!” zasiktao sam. Georgia se samo nasmijala i zatresla glavom. “Što prije sideš u nekim kratkim hlačicama s ključevima svoga džipa, prije možemo ići i prije ću ušutjeti. Ne možemo ići s Myrtle. Ona bi probudila cijelo susjedstvo.”

Smijeh mi je pobjegao kroz nos u neprivlačnom graktanju, a Georgia se samozadovoljno osmjehnula, očito vrlo dobro svjesna toga da je upravo ona ta koja bi mogla probuditi susjedstvo ili barem moju baku, a ne netko drugi. “Ma dovraga. Prevruće je za spavanje”, uzdahnuo sam, na što joj se osmijeh vidno proširio. “Naći ćemo se ispred”, prošaptala je. O, sada je utihnula. Sada kad je dobila što je htjela. Ja nisam nikada bio kod vodotornja, no Georgia mi je pokazala put usmjerivši me prema maloj cesti, južno od grada, koja je vijugala kroz polja te prelazila preko željezničkih tračnica prije no što bi prošla pokraj velikog, metalnog silosa s ljestvama koje su se protezale od njegova dna prema vrhu. Znak je upozoravao da će ometači posjeda biti kazneno gonjeni, a žičana ograda s lokotom na vratima dodatno je odvraćala od onoga što smo mi namjeravali učiniti, ali Georgia nije bila nimalo zabrinuta. “Lako je popeti se na ogradu. Napravila sam to mnogo puta. Vodotoranj je neizmjerno bolji od jezera u kanjonu, gdje obično plivam kada sam očajna. Ovdje ne mogu plivati tijekom dana jer će me uhvatiti i kazneno goniti”, Georgia se izrugivala znaku, “ali prošlo sam ljeto dolazila ovamo jednom tjedno - uvijek otprilike u ovo vrijeme, i nitko nije saznao. Kao da imam vlastiti, privatni bazen.” Pomisao na to da Georgia dolazi u mračni vodotoranj kasno u noći, sama, a da nitko ne zna, izazvala mi je trnce. Samo sam protresao glavom i izišao s njom iz džipa, sretan što sam obukao tenisice kad ću se već penjati po žičanoj ogradi. Dodala mi je svoju torbu te se uspela na vrata pa preko njih, kao da je to zaista činila već stoti put. Prebacio sam torbu preko ramena i prešao preko ograde bez ikakvog napora. Nije usporila, već je samouvjereno krenula uspinjati se ljestvama silosa, cijelo vrijeme brbljajući, ispunjavajući tamu veselim razgovorom. Malena vrata otvarala su se na unutrašnju stranu, prema uskom rubu koji je okruživao vodotoranj. Georgia je kliznula unutra, a ja sam je slijedio, ostavivši vrata širom otvorena iza nas. Zbog pomisli na to da bismo mogli ostati zaključani u vodotornju danima, neprestano sam ih gurkao tenisicama i isprobavao kvaku. “Zaključava se izvana, bleso. A brava je potrgana, pa zbog toga i imamo sve ovo za sebe.” Georgia je izvukla veliku LED svjetiljku iz svoje prugaste torbe za bazen koja je još uvijek visjela s mojeg ramena te je

upalila, osvijetlivši unutrašnjost vodotornja, zbog čega je on počeo nalikovati na veliku pećinu sa skrivenim jezercima. “Sada zatvori vrata da nitko ne vidi svjetlo.” Odmah sam poslušao, “Fora, je l’?” I bilo je fora, morao sam priznati. Svjetlo je bacalo naše sjene po zidu, a Georgia je nakratko zaplesala ispred njega, nasmijavši nas oboje. “Past ćeš”, upozorio sam je kada je počela plesati ples zombija iz Thrillera Michaela Jacksona, Površina nije bila dovoljno široka za plesanje, no Georgia očito nije tako mislila. Povukao sam majicu preko glave, stavio je na ručnike koje smo ponijeli i zagledao se u crnu površinu, glatku poput stakla, čekajući daljnje upute. Nisam namjeravao prvi uskočiti. Georgia je skinula svoju majicu i bacila kratke hlačice u stranu, ogolivši sve osim onog malog dijela koji je bio prekriven svjetloplavim bikinijem, a ja sam zaboravio na vodu ili na činjenicu da ispod površine vjerojatno živi neko biće koje voli tamno meso. Georgia me mogla spasiti. Rado bih joj dopustio da me spasi ako će nositi taj kupaći. Tijelo joj je bilo vitko i dugo, s iznenađujućim oblinama na mjestima na kojima ih djevojka treba imati. No najbolje od svega bilo je to što se činila sasvim bezbrižnom i neometanom svime time, kao da je sasvim zadovoljna izgledom svojega tijela i nema potrebu šepuriti se ili pozirati ili tražiti moje odobrenje. Posegnula je za mojom rukom, a ja sam uzmaknuo, ne želeći da me povuče prije no što budem spreman. “Ući ćemo zajedno. Prvi je skok uvijek najbolji. Voda je nevjerojatna, vidjet ćeš.” Nisam popustio, a ona je i dalje držala ruku ispruženu, čekajući. “Hajde, Mojsije. Dopustit ću ti da vodiš”, rekla je, dok joj se glas svilenkasto odbijao od metalnih zidova stvarajući zvuk mnogo primamljiviji od glasa bilo kojeg pjevača za bilo kojim mikrofonom u bilo kojem noćnom klubu u cijeloj zemlji. Odjednom sam morao ući u vodu kako se ne bih osramotio u svojim tankim hlačicama. Uhvatio sam njezinu ruku i bez upozorenja uronio nas oboje u dubine. Georgijino cičanje postalo je prigušeno kada mi je voda prekrila glavu, a ja sam pustio njezinu ruku kako bih se domogao površine. Oboje smo izišli mlateći rukama, ja od straha, a Georgia od smijeha, no nije mi trebalo dugo da zaboravim strah i počnem se smijati s njom.

Ohrabrivala me, zapljuskujući i pričajući i igrajući se u treperavim sjenkama koje su plesale po zidovima. Dugo smo plivali, ne brinući se zbog kasnoga sata, ne bojeći se da bi nas mogli uhvatiti, neobično opušteni jedno uz drugo. Tek sam kada sam se uhvatio za rub, nogama udarajući po vodi iza sebe i nakratko se odmarajući, zapazio sam svjetlo koje se odbijalo o površinu vode prekrivajući zid ispred mene prelijevajućim sjajem. Ispružio sam ruku ne bih li ga dotaknuo, slijedeći vodenkasti odraz prstom, pitajući se kako taj sjaj ponovno oživjeti bojom. Georgia mi je prišla, držeći se za rub, promatrajući moj prst dok je iscrtavao nevidljive linije. “Kada slikaš... znaš li što ćeš naslikati prije nego što počneš... ili samo pustiš da srce preuzme?” upitala je blago. Bilo je to dobro pitanje - drago pitanje - a njezina je dragost u meni otključala nešto što sam skrivao većinu vremena. Ipak, oprezno sam birao svoje riječi ne želeći da sazna sve o meni, ne želeći upropastiti trenutak ružnim istinama. Ipak, nisam htio lagati i uništiti sjećanje na trenutak kada on prođe. “Vidim mnoge stvari... koje ne želim vidjeti. Slike koje mi dolaze u glavu, o kojima radije ne bih razmišljao. Halucinacije, vizije, ili možda samo izrazito živopisna mašta. Mozak mi je možda napuknut, ali nije samo moj mozak takav. I nebo je napuknuto, a katkada mogu vidjeti što se nalazi na drugoj strani.” Kradomice sam pogledao Georgiju, pitajući se jesam ti je preplašio tom posljednjom ispovijesti. Ali nije izgledala prestrašeno. Izgledala je zaintrigirano, fascinirano. Predivno. Stoga sam nastavio pričati, ohrabren. “Kada sam bio mlađi, često sam se bojao. Kada bih posjetio Gi, pokušala bi mi pričati priče da bi me umirila. Priče iz Biblije. Čak mi je ispričala i priču o dojenčetu nazvanom Mojsije. Dojenčetu pronađenom u košari, baš poput mene. Tako sam dobio ime, znaš.” Georgia je kimnula. Znala je. Svi su znali. “Gigi mi je pričala priče kako bi mi ispunila glavu boljim stvarima. No stvari se nisu počele mijenjati sve dok mi nije počela pokazivati umjetnička djela. Imala je knjigu o sakralnoj umjetnosti. Netko ju je donirao crkvi, a Gi ju je donijela kući kako nitko u crkvi ne bi vidio te slike golih bijelih ljudi i uvrijedio se. Sve gole dijelove ispunila je crnim flomasterom.” Georgia se nasmijala, a ja sam osjetio kako mi zrak zapinje u grlu. Njezin je smijeh bio grlen i mek, a zbog njega mi je srce raslo poput

balona u prsima, punije i punije sve dok nisam morao krišom uvlačiti udahe u taj smanjeni prostor oko njega. “Dakle, svidjele su ti se slike?” Georgia me podbola nakon što sam predugo ostao smrznut i tih. “Da.” Georgia se ponovno nasmijala. “Ne goli ljudi.” Osjetio sam se blesavim, osjetivši kako mi lice uistinu postaje vruće. “Svidjela mi se ljepota. Boja. Bol.” “Bol?” Georgijin se glas podigao s pitanjem. “Bila je to bol koja nije imala nikakve veze sa mnom. Bol koju su svi mogli vidjeti. Ne samo ja. I nije se očekivalo od mene da je odagnam.” Georgijin pogled dotaknuo mi je lice poput šapta, gotovo se odmah izgubivši privučen kretnjama mojih prstiju. “Jesi li ikada vidjela lice Piete?” Želio sam ponovno privući njezin pogled na sebe i dobio sam što sam htio. “Što je Pieta?” upitala je. “Michelangelova skulptura. Skulptura Marije koja drži Isusa. Svog sina. Nakon što je umro”, zastao sam, pitajući se zašto joj to govorim. Iskreno sam sumnjao da je zanima. Ali sam se uhvatio kako svejedno nastavljam. “Njezino lice, Marijino lice... tako je predivno. Tako spokojno. Ostatak skulpture mi se ne sviđa toliko. Ali Marijino je lice nevjerojatno. Kada ne mogu podnijeti ono što mi se događa u glavi, razmišljam o njezinu licu. A ispunim svoj um i drugim stvarima. Razmišljam o boji i svjetlosti Manetovih djela, detaljima Vermeerovih - Vermeer u svoja djela uključuje najsitnije detalje, sitne pukotine u zidovima, mrlju na ovratniku, nokat; nevjerojatna se ljepota skriva u tim sitnicama, u njihovoj savršenoj običnosti. Razmišljam o tim stvarima i istiskujem slike koje ne mogu kontrolirati, stvari koje ne želim vidjeti, ali sam prisiljen gledati... cijelo vrijeme.” Prestao sam pričati. Gotovo sam dahtao. Imao sam čudan osjećaj u ustima, tup, kao da sam prešao dnevno ograničenje riječi, pa su mi usne i jezik bili slabi od pretjerane uporabe. Nisam se mogao sjetiti kada sam zadnji put toliko pričao odjednom. “Savršena običnost...” Georgia je uzdahnula, podigla svoju ruku te počela slijediti mokar trag koji je načinio moj prst, kao da i ona zna slikati. Zatim me značajno pogledala. “Ja sam sasvim obična djevojka, Mojsije. Znam što sam. I uvijek ću biti. Ne znam slikati. Ne znam tko je Vermeer, a ni Manet. Ali ako misliš

da obično može biti lijepo, to mi daje nade. A možda ćeš katkada pomisliti i na mene kada ti bude bio potreban bijeg od boli u glavi.” Njezine smeđe oči izgledale su crno u zasjenjenom svjetlu, iste boje kao i boja u koju smo bili uronjeni, te sam slijepo posegnuo za nečim što bi me zadržalo da se ne utopim u njima. Georgijina desna ruka još je uvijek bila prislonjena na zid pokraj mene i odjednom sam počeo prstom iscrtavati obris njezinih prstiju, kao što dijete bojicom slijedi obris svoje ruke, gore i dolje i okolo sve dok nisam zastao ispod baze njezina palca. A zatim sam nastavio, prstima dopustivši da joj plešu uzduž ruke, laki poput pera, sve dok nisam dosegnuo njezino rame. Prsti su mi klizili preko ključne kosti do suprotne strane, spuštajući se niz njezinu drugu ruku. Kada sam joj pronašao prste, spustio sam svoje među njih, čvrsto ih ispreplevši. Čekao sam da se nagne, pritisne svoje usne o moje, da vodi, čemu je bila sklona. No ostala je mirna, držeći moju ruku iznad površine vode, promatrajući me. I ja sam popustio. Nestrpljivo. Njezine su usne bile mokre i hladne na mojima, a pretpostavio sam da su i moje takve. No toplina njezinih usta dočekala me kao topli zagrljaj, a ja sam utonuo u mekoću s uzdahom koji bi me posramio da i ona nije ispustila isti. GEORGIA

* * *

MOJSIJE I JA GLEDALI SMO kako moji roditelji drže sat terapije s manjom grupom ovisnika iz rehabilitacijskog centra u Richfieldu, koji se nalazio otprilike sat vremena južno od Levana. Svaki drugi tjedan kombi bi se zaustavio i mladi bi ljudi nahrupili iz njega - djeca od moje dobi pa do ranih dvadesetih - i moji bi ih roditelji na dva sata odveli do kružnog obora te ih pustili da se druže s konjima kroz niz aktivnosti osmišljenih da pomognu djeci stvoriti poveznice s vlastitim životima. Pomagala sam u terapiji s autističnim klincima i klincima koji su jahali konje radi fizičke rehabilitacije, no kada su klijenti bili mojih godina ili stariji, moji roditelji nisu voljeli da budem uključena u savjetovanje, čak ni ako je razlog bio samo taj da radim s konjima. Stoga sam otišla do Kathleen, znajući da bi Mojsije trebao biti gotov s poslom, te ga navabila u stražnje dvorište s nekoliko čaša Coca-Cole i dva komada limunske torte od koje se Kathleen rado oprostila. Sviđala sam joj se, i znala sam to, a ona je bila od nevjerojatne pomoći u uvjeravanju Mojsija

kada se on pravio da nije želio moje društvo ili limunsku tortu, iako smo obje itekako dobro znale da želi oboje. Mojsije i ja nismo čuli što se priča s mjesta na kojemu smo sjedili, ispruženi na Kathleeninom travnjaku iza kuće, no imali smo pristojan pogled, i znala sam da smo dovoljno blizu da privučemo pozornost mojih roditelja, iako smo mogli vidjeti da je sat još uvijek u tijeku. Radoznala kao uvijek, pokušavala sam razaznati koji će se klinci još zadržati, a koji su ili završili 90-dnevni program ili su pušteni. Napravila sam u mislima katalog onih koji izgledaju kao da su jadni i onih koji napreduju. “Kako ih nazivaš... različite boje? Ne postoje li različita imena?” Mojsije je odjednom upitao, očiju uperenih u konje koji su se skupljali oko obora. Držao je kist u ruci kao da ga je zgrabio iz navike, omotavši svoje prste oko njega poput kakvog bubnjara rock-benda koji među prstima obrće svoje palice. “Postoji toliko različitih boja i vrsta. Mislim, svi su oni konji, očito, no svaka kombinacija boje ima različito ime.” Prstom sam pokazala crvenkastog konja u kutu. “Vidiš onog crvenog? Merlea? On je riđan, a Sackett je palomino. Dolly je dorat, a Lucky vranac.” “Vranac?” “Da. Vranac je - potpuno crn”, odgovorila sam jednostavno. “Pa, to je lako pogoditi.” Mojsije se malo nasmijao. “Da. Imamo sivce, vrance, riđane, bijelce. Reba je appaloosa, ona sivkasta s mrljama na zadnjici. Doduše, na hipoterapiji ih ne volimo obilježavati bojama. I ne zovemo konje njihovim imenom. Svojim klijentima ne kažemo čak ni je li konj mužjak ili ženka.” “Zašto? Nije politički korektno?” Mojsije se našalio. Ponovno se nasmijao, a ja sam ga podbola laktom, sretna jer se činio zainteresiranim, pa čak i opuštenim. Kada bih ga još samo mogla dovući u obor. “Zato što želiš da se klijent poistovjeti s konjem. Želiš da klijent sam etiketira konja. Određeni konj ponaša se na način s kojim želiš da se klijent poistovjeti, pa ne želiš da klijent ima unaprijed stvorene ideje o tome tko je ili što taj konj. Konj mora biti upravo ono što klijentu treba.” Zvučala sam baš kao svoja majka, te sam se u mislima potapšala po leđima zbog toga što sam uspjela objasniti nešto o čemu slušam cijeloga života, no što nikada dosad nisam morala sročiti svojim riječima. “To baš i nema smisla.” “Dobro. Na primjer, recimo da imaš probleme s majkom.” Mojsije me prostrijelio pogledom i rekao: “Ne započinji s tim!” Stoga, naravno, jesam.

“Recimo da si na terapiji i raspravljaš o osjećajima koje gajiš prema svojoj majici. I konj počne pokazivati određena ponašanja koja odjednom razjasne tvoje ponašanje... ili ponašanje tvoje majke. Ako već znaš da je taj konj Gordie i da je mužjak, možda nećeš moći poistovjetiti svoju majku s tim konjem. Na terapiji, jedine etikete koje konj dobiva su one koje mu klijent da.” “I ne bi željela da zapazim da ona ždrebica palomino boje, ona s bijelom grivom i smeđom dlakom, izgleda poput tebe i da je živa dosada?” “Sackett?” Razbjesnila sam se više zbog Sacketta nego zbog sebe. “Sackett nije dosadan! I Sackett je ždrijebac, a ne ždrebica, što samo potvrđuje moj argument o unaprijed stvorenim idejama. Da si znao da je on, a ne ona, ne bi ga mogao etiketirati imenom Georgia i reći zlobne stvari. Sackett je mudar! Kad god stvari postanu teške, uvijek možeš računati da će Sackett biti u žarištu zbivanja.” Čula sam povrijeđenost u svojemu glasu i na trenutak sam razrogačenih očiju gledala Mojsija prije no što sam uzvratila vlastitim napadom. “A Lucky je baš poput tebe!” rekla sam. Mojsije je bezizražajno zurio u mene, no mogla sam vidjeti da uživa. “Jer je crn?” “Ne, glupane. Jer je zaljubljen u mene i jer se svaki dan pokušava pretvarati kao da ne želi imati više ništa sa mnom”, uzvratila sam udarac. Mojsije se zagrcnuo od smijeha, na što sam ga tako snažno udarila u trbuh da je ostao bez zraka, a onda me uhvatio za ruke. “Znači, želite da vaši klijenti ne obraćaju pozornost na boju konja. To nije baš u ljudskoj prirodi, znaš.” Mojsije mi je prikliještio ruke iznad glave, netremice gledajući u moje crveno lice. Kada se uvjerio da ga neću nastaviti udarati, opustio je svoj stisak, no ponovno je usmjerio pogled prema konjima i nastavio pričati. “Svi uvijek govore o tome kako treba biti slijep za boje. I razumijem to. Zaista. No možda bismo umjesto promicanja sljepoće trebali slaviti boju, i sve njezine nijanse. Malo me muči to što trebamo ignorirati razlike kao da ih ne vidimo, kada to što ih vidimo uopće ne mora biti negativna stvar.” Mogla sam samo piljiti u njega. Nisam željela gledati nikamo drugdje osim u njega. Bio je tako predivan, i obožavala sam kada bi pričao sa mnom, kada bi odjednom postao filozofski raspoložen. Toliko sam to voljela da nisam željela ništa reći. Samo sam željela čekati i vidjeti hoće li

reći još štogod. Nakon nekoliko dugih minuta tišine spustio je pogled na mene, našavši me kako piljim u njega. “Sviđa mi se tvoja koža. Obožavam boju tvojih očiju. Bih li trebao to jednostavno ignorirati?” prošaptao je, a moje je srce odgalopiralo do kružnog obora, preskočilo ogradu, te dojurilo natrag u vrtoglavom zadovoljstvu. “Sviđa ti se moja koža?” dahnula sam, preneražena. “Da. Sviđa mi se”, priznao je, a potom vratio pogled na konje. Bila je to najljepša stvar koju mi je ikada rekao. A ja sam samo nastavila ležati u sretnoj tišini. “Kada bi me morao naslikati, kojim bi se bojama koristio?” Morala sam znati. “Smeđom, bijelom, zlatnom, ružičastom, bojom breskve”, uzdahnuo je. “Morao bih eksperimentirati.” “Hoćeš li me naslikati?” Bilo je to nešto što sam očajnički željela. “Ne.” Ponovno je uzdahnuo. “Zašto?” Pokušavala sam ne biti povrijeđena. “Jednostavnije je slikati stvari iz glave nego stvari koje vidim vlastitim očima.” “Pa... onda me naslikaj iz sjećanja.” Sjela sam i rukama mu prekrila oči. “Eto. Zatvori oči. Sada me zamisli. Tako. Vidiš me? Ja sam ona palomino ždrebica koja te skroz gnjavi.” Usna mu se uvila i znala sam da se želi nasmijati, no i dalje sam držala svoje ruke na njegovim očima. “A sada, neka ti ostanu zatvorene. U ruci već držiš kist. A evo i platna.” Približila sam ruku u kojoj je držao kist svojemu licu. “Sada slikaj.” Ruka mu je pala natrag na krilo, držeći kist, razmatrajući. Spustila sam svoju ruku s njegovih očiju, no on ih je i dalje držao zatvorenima. Zatim je još jednom podignuo ruku te suhim kistom nježno prešao preko mojeg lica. “Što je bilo to?” “Moje čelo.” “Koji dio?” “Lijeva strana.” “A ovdje?” “Moj obraz.”

“Ovdje?” “Brada.” Zaškakljalo me, no nisam si dopustila da se pomaknem. Mojsije je kistom ocrtavao vršak moje brade, praveći linije prema dolje i uokolo, potom se spustivši do vrata. Progutala sam slinu kada se kist spustio niz moje grlo meko mi prelazeći preko prsa do izreza majice. Moja je majica činila uredno slovo V nad grudima i Mojsije je zastao, držeći kist i dalje prislonjen o moju kožu, ravno iznad srca. No oči je i dalje držao zatvorenima. “Kada bih te slikao, koristio bih se svim bojama”, rekao je najednom, gotovo sjetno, kao da je bio siguran da me ne može naslikati... ali je želio. “Imala bi grimizne usne, kožu boje breskve i oči boje ebanovine s ljubičastim sjenkama. Imala bi kosu prošaranu zlatnom, bijelom i plavom bojom, a kožu obojenu nijansama karamele i šlaga, protkanu ružičastom i osjenčanu bojom cimeta.”

VI.

MOJSIJE

GEORGIA SE NIJE HTJELA DRŽATI PODALJE. Svim sam se snagama trudio otjerati je. Nisam je trebao da me ograničava i veže. Namjeravao sam otići što prije uspijem, a ona nije bila dio mojih planova. Većinu sam se vremena prema njoj ponašao kao prema psu. A ona bi me samo ignorirala i uzvratila. Nije ju to nimalo zabrinjavalo, a kamoli da bi zbog toga pobjegla. Problem je bio taj što se meni sviđalo ljubiti je. Sviđalo mi se osjetiti njezinu kosu u svojim rukama, sviđalo mi se kako mi je oduzimala prostor kada bi mi se previše približila, zahtijevajući pažnju i dobivajući je, svaki prokleti put. I nasmijavala me. Nisam bio tip osobe koja bi se smijala. Psovao sam više no što sam se smijao. Život jednostavno nije bio tako smiješan. No Georgia je bila nevjerojatno smiješna. A smijanje i poljupci ne olakšavaju vam kada pokušavate nekoga uvjeriti da ga želite dalje od sebe. A ona jednostavno nije htjela otići. Pomislio sam da će nakon one noći tijekom rodea, svezana i terorizirana, Georgia prestati biti tako drska. Terrence Anderson, koji Georgiji nije imao uputiti ništa osim pogrda, sigurno je prestao biti drzak kada sam ga stjerao u kut nekoliko noći nakon stampeda i pobrinuo se da nauči kako dječake koji vole užad izbadaju muškarci koji vole noževe. Istina je da sam bio dobar s noževima - mogao sam ih baciti i pogoditi metu ravno u središte s udaljenosti od dvadeset koraka - i pobrinuo sam se da Terrence to nauči. Pokazao sam mu jedan lijepi, veliki nož koji sam uzeo iz bakine kuhinjske ladice, malo ga posjekavši po obrazu, označivši ga na istome mjestu gdje je i Georgijin obraz bio krvario. Rekao je da nije on to napravio. No oči su mu letjele amo-tamo kao da možda jest. Čak i ako nije, bio je seronja, stoga se nisam osjećao loše jer sam ga raskrvario. Jedino zbog čega sam se osjećao loše bilo je to što sam uopće imao potrebu zaplašiti ga. Georgijini problemi nisu bili moji problemi. Georgia je bila moj problem. Kao na primjer sada, kada je bila odlučna da mi pomogne popraviti ogradu, pričajući i nasmijavajući me, a onda me čineći ljutitim jer me nasmijala. “Ne mogu ništa napraviti kada si blizu mene. A past će kiša, i ja neću dovršiti. Ovaj je dio ograde prokleto zeznut, a ti ne pomažeš.”

“Cvil, cvil, cvil”, Georgia je uzdahnula. “I ti i ja znamo da ja rasturam u popravljanju ograda.” Nasmijao sam se. Opet. “Grozna si u popravljanju ograda! A nisi ni ponijela rukavice, pa sam ti morao dati svoje, i sada moje ruke izgledaju kao dikobrazi od prokletih špranja. Ne pomažeš.” “To je to, Mojsije. Daj mi pet sjajnih.” Georgia je rekla, kao da zahtijeva trbušnjake, vojni zapovjednik koji izvikuje naredbu. “Pet sjajnih?” “Pet stvari zbog kojih je današnji dan sjajan. Zbog kojih je život sjajan. Hajde!” Samo sam je mrko gledao. “Dobro. Ja ću prva. Lako je. Evo što mi prvo pada na pamet, pet stvari za koje sam ja zahvalna. Slanina, vlažne maramice, Tim McGraw, maskara i ružmarin”, rekla je. “To je neobičan slijed”, rekao sam. “Što si mi ono rekao o pronalaženju ljepote u malim stvarima? Kako se zvao onaj slikar? Vermeer?” “Vermeer je bio umjetnik, a ne slikar”, prigovorio sam, mršteći se. “Umjetnik koji je slikao nokte i mrlje i pukotine u zidu, je li?” Bio sam zadivljen što je zapamtila. “Igra pet sjajnih ide tako nekako. Pronalaziš ljepotu u običnim stvarima. A jedino je pravilo zahvalnost. Moji mama i tata služe se njome svakodnevno. Gunđanje u našoj kući i nije dopušteno. Udomljena djeca to nauče vrlo brzo. Svaki put kad se počneš samosažalijevati ili počneš jadikovati o tome kako je život loš, odmah moraš imenovati pet sjajnih.” “Mogu ja imenovati pet sjajnih. Pet stvari koje su sjajne za uzrokovanje glavobolje.” Nasmijao sam se sarkastično, zadovoljan svojom dosjetkom. “A činjenica da nosiš moje rukavice na samom je vrhu. Slijede je tvoji iritantni popisi i činjenica da si Vermeera upravo nazvala slikarom.” “Dao si mi svoje rukavice! I da, možda je iritantno, ali ima nešto u tome. Tjera te da se usredotočiš na nešto drugo, barem na minutu. I prekida sve cviljenje. Imala sam jednom sestricu koja bi svaki put nabrojila pet istih stvari. Toaletni papir, špageti iz konzerve, vezice za cipele, žarulje i zvuk hrkanja njezine majke. Kada je došla k nama, imala je samo par japanki, i ništa više. Prvi put kad smo joj kupili tenisice, kupili smo joj par koji je na sebi imao fluorescentne zelene vezice s ružičastim srcima na sebi. Hodala bi neprestano zureći u te vezice.”

“Zvuk hrkanja njezine majke?” “To je značilo da je još uvijek živa.” Malo mi je pozlilo. Djeca sa svih strana svijeta trpe previše od ljudi koji bi trebali biti pametniji. A onda se ta djeca pretvaraju u odrasle koji ponavljaju taj ciklus. I ja bih vjerojatno učinio isto ako bih ikada imao djece. Još jedan razlog zašto ih ne treba imati. Georgia je nastavila pričati dok sam ja razmišljao koliko su ljudi zapravo odvratni. “Moja mama dopušta toj djeci da joj kažu pet stvari koje ih muče, pet stvari koje su imali potrebu izraziti. Nabroje ih na prste.” Georgia je dohvatila moju ruku te na moje prste nabrojila pet stvari, demonstrirajući postupak. “Na primjer, umoran sam. Nedostaje mi mama. Ne želim biti ovdje. Ne želim ići u školu. Preplašen sam. Štogod. Potom prste koje su upravo uporabili kako bi izrazili svoje probleme savijaju u pesnicu. A zatim bace te stvari, odbace ih.” Georgia je ilustrirala pokret mojom rukom, svinuvši mi prste prema dlanu, načinivši pesnicu kako bih mogao baciti imaginarnu kuglu od prikupljenih prigovora. “A onda od njih traži da imenuju pet sjajnih. To im pomaže da se usredotoče na nešto drugo i podsjeća ih da život, čak i kada je prilično loš, nikada nije sasvim loš.” Gledala me, još me uvijek držeći za ruku, čekajući. I ja sam gledao nju. “Daj mi ih onda, Mojsije. Pet sjajnih. Kreni.” “Ne mogu”, odmah sam rekao. “Itekako možeš. Mogu ja imenovati pet stvari za tebe, ali to ne funkcionira jednako dobro. Zahvalnost najbolje funkcionira kad je sâm osjećaš.” “Dobro. Onda ti to učini - imenuj pet sjajnih za mene”, ispalio sam i izvukao svoju ruku iz njezine. “Misliš da me poznaješ?” rekao sam to smireno, no nešto me peckalo pod kožom, razdraženost koju nisam mogao sasvim potisnuti. Georgia je mislila da zna sve, no Georgia Shepherd nije propatila dovoljno da bi znala išta o životu. Georgia je ponovno ugrabila moju ruku, tvrdoglavo, i podigavši je, nježno je utisnula poljubac na svaku jagodicu za svaku stvar na popisu. “Georgijine oči. Georgijina kosa. Georgijin osmijeh. Georgijina osobnost. Georgijini poljupci.” Zatreptala je očima. “Vidiš? Definitivno pet sjajnih za Mojsija.” Nisam mogao reći ništa protiv toga. Sve su te stvari bile prilično sjajne.

“Osjećaš se ponosno sad, zar ne?” rekao sam, tresući glavom, cereći se unatoč samome sebi. Prste mi je prožeo peckajući osjećaj na mjestima koje su dotakle njezine usne. Želio sam da to ponovi. I nekako je znala o čemu razmišljam. Ponovno je privukla moju ruku svojim usnama. “A ovo su moje.” Poljubila je moj najmanji prst. “Mojsijeve oči.” Kliznula je prema prstenjaku. “Mojsijev osmijeh.” Još jedan poljubac na najviši vršak. “Mojsijev smijeh.” Usne su joj bile tako meke. “Mojsijeva umjetnost.” Završila je na palcu, prislonivši svoje usne nježno na jastučić. “Mojsijevi poljupci.” Zatim je odmaknula usne od mojih prstiju i pritisnula ih na moj dlan. “To je mojih pet sjajnih za danas. To je bilo mojih pet sjajnih jučer i bit će i sutra i sljedeći dan, sve dok mi tvoji poljupci ne dosade. Onda ću morati razmisliti o nečemu drugome.” GEORGIA

* * *

SVI SMO PILJILI. Iako je bio tek drugi tjedan nove školske godine, a on je bio novi učenik, svi su znali Mojsija. Ili su bar znali za njega. Za početak, nije bio bijel u malenoj školi koju su pohađala većinom bijela djeca, pa se zbog toga isticao. Osim toga, bio je predivan. No nismo zato zurili. Mojsije se nalazio u mojoj učionici u kojoj slušamo englesku književnost, crtajući po ploči, iako nije bio upisan na taj predmet. Kada smo se vratili s ručka našli smo ga ondje, a ispred njega dvije su goleme ploče bile ispunjene crtežom koji nije bio sličan ničemu što je itko od učenika ikada vidio. Osim mene. Ja sam znala za što je sposoban. Mojsije je naglo zastao, kao da je rastrgan između završavanja tog umjetničkog djela i bijega iz prostorije. A kada je gospođa Murray ušla u razred, bježanje više nije bilo opcija. Njegov smeđi obraz bio je zamrljan crnom bojom, kao i prsti, kao da se služio njima kako bi stvorio i doradio erotičnu sliku koja se nalazila iza njega. Nelagodno se vrpoljio, premještajući težinu s jedne noge na drugu, a oči, nemirne i širom otvorene, svojom zlatnom bojom činile su da izgleda kao životinja u zamci. A u zamci je zasigurno i bio. Gospođa Murray stajala je na vratima, očiju uperenih u ploču. Kada sam je pogledala kako bih vidjela hoće li vikati na Mojsija ili, još gore, izbaciti ga iz škole, zapazila sam da joj se niz lice slijevaju suze, a da je ruke pritisnula na usne. Bila je to vrlo neobična reakcija.

Gospođa Murray nije bila od onih koji bi plakali. Obično je bila prilično ozbiljna i stroga. Bila je ona dobra učiteljica i nije ni vikala ni postajala emotivnom kada bi klinci nešto zbrljali ili kada bi pokazali nepoštovanje, što sam, iskreno, cijenila. Srednja škola bila je dovoljno luda i bez profesora koji bi pridonosili toj drami. Kada gospođa Murray nije bila sretna, obično bi se samo zagledala u tebe i počela nabrajati hrpu zadaće. Nije plakala. Ovo nije bilo dobro. Očito je i Mojsije prepoznao tu činjenicu, jer odmah je ispustio marker koji je čvrsto držao u ruci i odmaknuo se, gledajući prvo na jednu stranu, pa na drugu, kao da planira bijeg. “Što je to uopće?” Progovorio je Charlie Morgan, onaj koji nikada nije mogao ni biti miran ni držati jezik za zubima. Obično sam mrzila to što nikada ne može ušutjeti. No sada mi to nije smetalo. Sada mi je bilo drago. Bilo mi je drago jer sam i ja željela znati. Charlie je pokazao prstom na ploču. “Je li to vodopad?” Kada Mojsije nije odgovorio, Charlie je nastavio. “Iza vodopada - to su ljudi, je li?” Charlie se nasmijao. “Ljube se! I čini se da na sebi ne nose baš ništa.” Nekoliko se mojih kolega iz razreda nasmijalo, no svi smo i dalje piljili - poglede nam je privlačila voda koja se spuštala niz stijene okružujući dvoje ljudi koji su bili gotovo sasvim skriveni iza srebrnkastog slapa. Kad bih zaškiljila, zamaglivši stvarnost crnih linija i neromantične ploče, mogla sam zamisliti da je slika stvarna, da ljudi iza slapa žive i dišu, da se zaista ljube, a da mi virkamo kroz mlazove, promatrajući odvijanje tog intimnog susreta. I definitivno su bili goli. Osjetila sam kako mi obrazi postaju vrući pa sam svrnula pogled. Gledajući Mojsijev crtež, počela sam se osjećati tijesno u svojoj koži, a tijelo mi je gorjelo potrebom koja je postala sveprisutnom što se tiče Mojsija. Podsjetio me na onu noć u vodotornju, na poljupce koje smo podijelili i na toplinu koja je ostala u mojem trbuhu dugo nakon što smo se razišli. “Jesi li ti to nacrtao?” Druga je klinka progovorila iza mene. Zvučala je kao Kirsten, no nisam okrenula glavu kako bih potvrdila svoju pretpostavku. “Predobro je. Nevjerojatan si umjetnik.” “Učenici!” Gospođa Murray pronašla je svoj glas, iako je drhtao i treperio kao da još uvijek plače. “Zaputite se prema dnevnom boravku. Uzmite svoje stvari. Iskoristite to vrijeme da poradite na eseju koji morate predari u petak. Mojsije, molim te, ostani.”

Rad na eseju nije zvučao ni upola zanimljivo kao gledanje gospođe Murray kako plače nad crtežom golih ljudi, koji nije nacrtao nitko drugi nego Mojsije Wright - moj Mojsije - koji je ujedno bio najčudnija osoba koju sam ikada upoznala. No slobodno je vrijeme bilo mnogo bolje od predavanja, a i nisam imala izbora, stoga smo se svi nevoljko ustali te krenuli prema vratima. Ja sam bila posljednja na izlazu, a kada sam zatvarala vrata iza sebe, uhvatila sam Mojsijev pogled. Izgledao je kao da me želi pozvati natrag, kao da želi objasniti. No onda su se vrata zalupila za mnom, i našla sam se s druge strane. Ipak, učinilo mi se da sam čula kako gospođa Murray upućuje Mojsiju najčudnije pitanje. “Kako si znao?” upitala je. “Kako si znao za Raya?” GEORGIA

* * *

MOJSIJA SU SUSPENDIRALI. Gospođi Murray očito se nije svidjelo njegovo crtanje golih ljudi koji se ljube pod slapom po njezinoj ploči. Ja sam zapravo bila malo iznenađena. Njegov se postupak nije činio zlobnim. No pretpostavljam da je crtež bio malo preerotičan za učionicu. Ponovno me počela prožimati vrućina i zapitala sam se što je Mojsiju bilo u glavi. Što ga je nagnalo da učini nešto tako glupo? Pozornost? Bio je tek početak školske godine, svibanj je još bio daleko, a prema onome što sam jedva uspjela izvući iz Mojsija, nije si mogao priuštiti da išta propusti. Bio je maturant, no još se trebao vraški potruditi ako je mislio maturirati. Bila sam sigurna da će njegova baka znati koga treba pritisnuti i da će izgladiti stvari pa će se on odmah vratiti, no tijekom sljedeća dva mjeseca jedan je incident slijedio drugi i Mojsije se nije uspio držati podalje od nevolja. Oslikao je još jedan štagalj u gradu crnim i srebrnim bojama te zlatnim prugama, tako živopisnim da je izgledalo kao da je cijelu sjevernu stranu proždrla crna rupa koja je za sobom ostavljala bijesnu oluju. Tek sam poslije saznala da je taj štagalj prije trideset godina pogodio grom i spalio ga do temelja, ubivši i jednog čovjeka. Čovjek je pokušavao izvući svoje konje kada su ga proždrli plamenovi. Slika nije bila jednako divna kada sam znala priču iza nje. Štagalj je s vremenom ponovno izgrađen, a njegova se supruga preudala, no Charlotte Butters, njegova udovica, nije bila odveć impresionirana Mojsijevom umjetničkom sposobnošću te se pobrinula da svi u gradu znaju kako je sliku smatrala vrlo okrutnom šalom, iako

sam ja sumnjala da je u pitanju išta više od slučajnosti. Bilo bi šteta prebojiti nešto tako nevjerojatno, no Charlotte Butters je bjesnjela, stoga je Mojsijeva baka smirila napetosti obećavši da će Mojsije popraviti taj dio te usput obojiti i ostatak staje kako bi se iskupio. Ovaj put bez vrtloga boja Sikstinske kapelice. Samo obična crvena i beskrajni sati na ljestvama. Ja sam mu, naravno, pravila društvo iako me pokušavao uvjeriti da odem. Kao i inače. Bio je studeni, no iako se u zraku osjećao dašak hladnoće, a svjetlo grijalo zemlju pod drukčijim kutom, imali smo niz neuobičajeno toplih dana, dovoljno toplih da bojenje štaglja nakon škole ne bude sasvim neprivlačno, posebice ako je to značilo da ću moći vidjeti Mojsija... htio on vidjeti mene ili ne. On i ja imali smo najneobičniji odnos. Jedan bi mi trenutak govorio da odmaglim, dok bi me drugi ljubio kao da me nikada ne namjerava pustiti. Taj sam se put, blago rečeno, našla sasvim potresena i zbunjena. Kada sam se pojavila u iznošenim wranglericama i topiću koji je preživio već tisuću pranja te mu ponudila pomoć, samo me pogledao i počeo diktirati popis stvari koje smijem i koje ne smijem raditi, a koji je bio malo ekstreman s obzirom na to da smo samo bojili štagalj. Nakon iscrpnog popisa uputa i parametara, glasno sam uzdahnula i dohvatila kist - kritično me promatrao nekoliko minuta prije no što mi ga je uzeo iz ruke i ponovno prešao preko svega što sam napravila. Kada sam se pobunila, prekinuo me. “Moje radno mjesto, moja pravila.” “Dakle, to su tvoja pravila. Tvoji zakoni?” “Da. Mojsijev zakon.” Nacerio se. “Mislila sam da Mojsijev zakon podrazumijeva deset Božjih zapovijedi.” “Ne znam imam li ih toliko.” “Pa, ovo je država Georgia, a u Georgiji imamo drukčije zakone. Stoga, kada si u Georgiji... “ “Kada sam u Georgiji?” upitao je tako tiho da mi je gotovo promaklo. Zarumenjela sam se, shvativši da ono što sam rekla skriva izvjesnu seksualnu konotaciju. No budući da nikada nisam bila ta koja bi se povukla, nastavila sam grmjeti. “Ha. Nadaj se.” Pokušala sam nastaviti bojiti, no on me odgurnuo od kante s bojom.

“Družiš se sa mnom samo zato što voliš kršiti pravila - i nemoj misliti da ne znam da tvoji roditelji imaju neka pravila koja se tiču nas. Izluđuje ih to što si sa mnom. Posebno tvoju mamu. Ona me se boji.” Pa, bila je to istina. A on nije bio glup. To je definitivno bio dio njegove privlačnosti. No kada bi se izgubio, slikajući poput demona, slikajući nevjerojatne stvari koje su dolazile odnekud iza tih jantarnozelenih očiju, nisam mu se mogla dovoljno približiti. A htjela sam da naslika mene. Željela sam stati ispred njega i dopustiti mu da me prekrije bojom, da postanem jednom od njegovih tvorevina. Željela sam biti dio njegova svijeta. Željela sam se uklopiti. Bilo je to ironično, prvi put u svojemu životu, ako je uklopiti se značilo stopiti se s njegovim mislima, nestati u njegovoj glavi, željela sam se uklopiti. Možda je razlog bio taj što sam ušla u sedamnaestu godinu, možda prva ljubav ili prva požuda. Možda je samo bilo vruće. No željela sam ga s očajem koji me proždirao. Nikada u životu nisam ništa tako silno željela. I nisam mogla zamisliti da ću ikada ponovno željeti nešto toliko snažno. “Zašto ti se sviđam, Mojsije?” namrgodila sam se, podbočivši ruke o bokove. Bilo mi je dosta što me tako vuče za nos, što nikada ne znam što zaista želi. “Tko kaže da mi se sviđaš?” tiho je odgovorio. No onda me pogledao. A njegov mi je pogled davao nade kada bi me njegove riječi skrhale. Njegov je pogled govorio da mu se ipak sviđam. “Je li to jedan od tvojih zakona? Ne osjećaj ništa prema Georgiji?” “Ne. Nego nemoj da te objese.” Od njegovih mi je riječi pozlilo. “Objese? Misliš, linčuju? To je bolesno, Mojsije. Možda zvučimo kao seljačine. Možda kažem vid’la umjesto vidjela. Možda kažem bi umjesto bismo. Možda smo malograđani s malograđanskim navikama. No to što si crnac, ili koje god već boje, ovdje nije važno nikome. Ovo nisu šezdesete, a bogme nije ni duboki Jug.” “Ali jest Georgia”, tiho je odgovorio, igrajući se mojim imenom kao što sam to ja bila učinila. “A ti si slatka Georgia meke, ružičaste kože, a ja ne grizem.” Slegnula sam ramenima. No on jest grizao... i u tome je bio problem. Zbog njegovih riječi željela sam se nagnuti i zariti mu zube u mišićavo lijevo rame, uzvratiti ugrizom. Željela sam ga ugristi dovoljno snažno da izrazim svoju frustraciju, no opet dovoljno slatko da mi ponovno dopusti da to učinim. “I što još? Koji su još tvoji zakoni?”

“Slikaj.” “U redu. Čini se da taj zakon poštuješ. Što još?” “Drži se podalje od plavuša.” Uvijek me pokušavao podbosti. Uvijek mi je pokušavao piti krv. “Ne samo od Georgije, već od svih plavuša? Zašto?” “Ne volim plavuše. Moja je majka bila plavuša.” “A tvoj je tata bio crnac?” “To je pretpostavka. Plavuše uglavnom ne mogu same od sebe izroditi crnu djecu.” Zakolutala sam očima. “A misliš da smo mi puni predrasuda.” “O, ja sam definitivno pun predrasuda. No imam svoje razloge. Nikada nisam upoznao plavušu koja bi mi se svidjela.” “Onda ništa. Morat ću se obojiti u crveno.” Mojsiju je cerek tako jako razvukao usne da sam pomislila da bi mu lice moglo puknuti na dva dijela. Iznenadio me, a njega je iznenadio još više, jer se nagnuo i rukama obgrlio koljena, smijući se kao nikada do tada. Ugrabila sam kist koji mi je bio uzeo te napravila dugu, crvenu liniju po dužini svoje pletenice. Jedva je dolazio do zraka, smijući se još jače, istodobno odmahujući glavom. Ispružio je ruku, tražeći da mu vratim kist. “Ne radi to, Georgia”, gotovo je pljuvao, toliko se smijući da su mu se u kutovima očiju stvorile suze. No ja sam nastavila bojiti, a on je skočio na mene, pokušavajući mi uzeti kist, dok sam se ja vrtjela, okrećući svoje tijelo tako da sam mu se u jednom trenutku našla okrenuta leđima, stvorivši barijeru između njega i kista u mojoj ruci. Držala sam kist ispred sebe, ispruživši ruku što sam više mogla, no Mojsije je bio viši, duži, i svojim me rukama lako obuhvatio i istrgnuo mi kist iz stiska. Sada su mi i dlanovi bili umrljani bojom, pa sam se okrenula i obrisala ih o njegovo lice, učinivši od njega ratnika Apača. Zacičao je i odmah iskoristio kist u svojoj ruci kako bi ponovio pokret uzduž mog obraza. Nagnula sam se i pronašla kantu s bojom, umočivši prste u svilenkastu crvenu tekućinu. A zatim sam se okomila na njega, cereći se. “Samo pokušavam poštovati zakon, Mojsije. Kako je ono išao? Slikaj?” Zlobno sam se nasmiješila, na što me Mojsije uhvatio za zapešće. Trznula sam prstima, odaslavši u zrak kapljice koje su prekrile njegovu majicu sitnim, crvenim točkicama.

“Georgia, bolje bježi.” Mojsije se još uvijek smiješio, no u očima mu se nazirao sjaj od kojega su mi koljena zadrhrala. Umilno sam mu se nasmiješila u lice. “Zašto bih to učinila, Mojsije? Kada želim da me uloviš...” Cerek mu se ohladio, a oči postale toplije. A onda je, još uvijek jednom rukom držeći moje zapešće, uhvatio moju pletenicu sklisku od boje drugom i privukao me k sebi. A ovaj put dopustio mi je da vodim. Njegove su usne bile nježne, čekajući da ja odredim tempo. Ugrizla sam ga za usnu i povukla za majicu, općenito želeći da ne postoje nikakvi zakoni. Nikakva pravila. Da mogu raditi što me volja. Da mogu leći u sjenovitoj unutrašnjosti štaglja i povući ga dolje, sa sobom. Da mogu raditi ono što je moje tijelo željelo raditi. Da mu mogu obojiti tijelo u crveno, a da on zauzvrat svojim oboji moje, sve dok ne bude nikakve razlike, dok ne bude ni crne ni bijele, ni sada ni onda, sve dok ne bude ni zločina ni kazne. Samo živopisno crvena, poput moje živopisne crvene čežnje. Ali zakoni su postojali. Postojala su pravila. Zakoni prirode i zakoni života. Zakoni ljubavi i zakoni smrti. A kada ih prekršiš, postoje posljedice. A Mojsije i ja, poput niza fatalnih ljubavnika koji su otišli prije nas i koji će doći poslije nas, bili smo podložni tim zakonima bez obzira na to držimo li ih se.

VII.

MOJSIJE

ČAK JE I SAM MIRIS BIO OPOJAN. Prouzročio mi je vrtoglavicu i pogoršao bubnjanje u glavi i bol u prsima. Usjeci crvene i žute, vrtlozi srebrne, pruge crne boje. Ruke su mi letjele, prskajući uokolo, pomičući se, penjući i stapajući. Bilo je premračno da bih vidio jesam li uistinu stvarao ono što sam vidio u svojoj glavi. No nije bilo važno. Ne meni. Ali bit će važno djevojci. Djevojci je bilo potrebno da je netko vidi. Stoga sam je odlučio naslikati, svijetu pokazati njezino lice. A onda će možda otići. Viđao sam je tu i tamo od sredine ljeta, od one noći kada sam pronašao Georgiju svezanu i odveo je kući. Tada sam počeo viđati Molly. Svoje je ime pisala debelim, kosim slovima, praveći od slova Y petlju dugim, zavojitim potezima. Vidio sam to ime na ispitu iz matematike. Od svih stvari, pokazala mi je svoj ispit iz matematike. Pri vrhu se nalazila čvrsta ocjena A 5, i slutio sam da je ponosna na nju. Ili je bila ponosna. Nekoć. Prije. Molly je malo nalikovala na Georgiju - plava kosa i nasmijane oči. No ona mi je pokazivala stvari i mjesta koja mi nisu značila ništa, poput ispita iz matematike. Suncokreti koji su se pružali uzduž cesta kojima nikada nisam putovao, turbulentno nebo i kapljice kiše na prozoru zastrtom zavjesama sa žutim prugama, ruke žene i pita od jabuka sa stručno isprepletenom koricom u obliku mrežice, savršeno zapečena. A zatim je moju sliku nešto osvijetlilo straga, dva reflektora koja su obasjavala nadvožnjak. Bacio sam limenku koju sam držao u ruci, spuštajući se niz zakrivljeni betonski zid, dok su boje u spreju na mojem improviziranom radnom pojasu udarale o moje noge, zveckajući poput lanca dok sam bježao. No svjetla su me slijedila, uhvativši me u klopku između svojih dviju zraka, pa sam se spotaknuo bolno se ispruživši. Limenke su mi se žarile u abdomen i kukove, a šljunak utisnuo u kožu dlanova. Auto je skrenuo i zakočio, a ja sam privremeno bio oslobođen bljeska dok su svjetla udarala nad mojom glavom. Odmah sam bio opet na nogama, no nešto 5 Ocjena A po američkom je obrazovnom sustavu najviša ocjena (istovjetna hrvatskoj petici)

nije bilo u redu s mojom desnom pa sam ponovno pao, jauknuvši kada mi je bol presjekla navalu adrenalina. “Mojsije?” Nije to bila policija. A nije bio ni djevojčin ubojica. Bio sam gotovo siguran da je bila ubijena. U njezinim je bojama bilo nečeg mračnog i svježeg, nečeg što bih vidio samo kada je smrt bila nasilna i neočekivana. Kada je smrt bila nedavna. “Mojsije?” Opet sam začuo taj glas. Okrenuo sam se, podigavši ruku kako bih blokirao svjetlo džepne svjetiljke koja je bila uperena u mene i kako bih pronašao glas s druge strane. “Georgia?” Koji vrag ona radi vani u jedan ujutro tijekom tjedna? Moj je monolog bez riječi zazvučao roditeljski te sam se odmah prekinuo. Nije me se ticalo što radi, baš kao što se nje nije ticalo što ja radim. Kao da sam progovorio naglas, odmah je pitala: “Što radiš?” I Georgia je zvučala kao roditelj, a ja joj, po običaju, nisam odgovorio. Pokušao sam ustati napravivši bolnu grimasu kada sam shvatio da mi nešto viri iz noge. Staklo. U moje je koljeno bila zarivena duga krhotina stakla na mjestu na kojemu se ono bilo spojilo s betonom. “Zašto to radiš?” Glas joj je bio tužan. Ne optužujući. Ne prestrašen ili oprezan. Samo tužan, kao da me nije razumjela, a željela je. “Zašto slikaš po svačijem posjedu?” “Ovo je javni posjed, Nikome nije stalo.” Bilo je glupo to reći, ali nisam joj mogao objasniti. Baš kao što nisam mogao nikome objasniti. Stoga nisam ni namjeravao. “Charlotte Butters bilo je stalo. Gospođi Murray sigurno je bilo stalo.” “A ti si vani večeras, eto tako. Čuvaš sigurnost zajednice štiteći je od crtača grafita?” upitao sam. Nadvožnjak nije bio okružen ničim osim poljima visokog, zlatnog žita... ili što su već uzgajali u Uti. Omanja skupina poduzeća okupila se oko izlaznog traka u blizini, no ona su bila sićušan otok u moru zlata. “Ne. Vidjela sam te kako odlaziš. Gledala sam kako voziš prema Nephiju.” Tupo sam je gledao. “Tvoja svjetla udarila su u moj prozor kada si odlazio. Još sam uvijek bila budna.”

To nije imalo mnogo smisla. Slikao sam već barem sat vremena, “Vozala sam se dok te nisam pronašla; vidjela sam tvoj džip pokraj ceste”, tiho je dovršila. Njezina me iskrenost zadivila. Nije uopće bila sklona zavaravanju. A kada bi pokušala prikriti svoje osjećaje, uvijek bih je prozreo. Bila je poput stakla - čista, prozirna, jasna kao dan. A kao i na staklo, porezao sam se na njezinu iskrenost. Povukao sam krhotinu iz svojega koljena, psujući dok sam to činio, a taktika za skretanje pozornosti je upalila jer je Georgijin pogled pao na moju ranu. Pomaknula je svjetiljku kako bi bolje vidjela, psujući zajedno sa mnom kada je ugledala krv koja je na mjesečini bojila moje hlače u crno. “Nije tako strašno.” Slegnuo sam ramenima. Ali boljelo jest. “Hajde. Imam pribor za prvu pomoć pod sjedalom.” Dala mi je znak svjetiljkom praveći krug svjetlom dok se okretala, očekujući da ću je slijediti. A to sam i učinio. Silovito je potegnula vrata, izvukla narančastu plastičnu kutiju ispod suvozačkog sjedala i potapšala sjedalo, očekujući da sjednem ondje. “Možeš li se popeti?” Progunđao sam, “To je samo ogrebotina - nećeš mi morati amputirati nogu ili slično.” “Pa, krvari kao luda.” Povukao sam nogavicu prema gore, a Georgia se bacila na posao igrajući se doktora dok sam ja netremice gledao u vrh njezine svjetloplave glave pitajući se po milijunti put zašto se neprestano mota oko mene. U čemu je privlačnost? Ta je djevojka voljela izazove, to je bilo sasvim jasno. Promatrao sam je kada bi jahala onog crnog konja po poljima, preskačući preko ograda, leteći kao da joj je mjesto u nebu. Promatrao sam je kako mami tog pastuha sve dok nije postao toliko opčinjen da je sada trčao k njoj kad god bi ga zvala. No ja nisam bio životinja i nisam želio biti njezin idući izazov, a bio sam prilično siguran da sam upravo to bio. Pomisao na to sasvim me razljutila i čim je završila, povukao sam nogavicu dolje i izišao iz auta, zaputivši se prema svojem džipu bez riječi. Krenula je za mnom. “Idi kući, Georgia. Kršiš još jedan od mojih zakona. Ne prati Mojsija.” “To su tvoji zakoni, Mojsije. Ja se nisam složila ni s jednim od njih.” Čuo sam kako se spotaknula iza mene te sam zastao, unatoč sebi. Posvuda su ležale krhotine stakla i pivske limenke. Ovaj je nadvožnjak

vikendima bio okupljalište mladih. Više se srednjoškolca napijalo ovdje nego igdje u gradu - ako su pivske limenke bile ikakav pokazatelj. Nisam želio da se ozlijedi. Vratio sam se do nje i uhvatio je za ruku, otprativši je natrag do njezina kamioneta. “Idi kući, Georgia”, ponovio sam, no ovaj sam put to pokušao reći malo blaže. Otvorio sam vozačka vrata hrđave kante koju je nazvala Myrtle jer se to rimovalo s kornjačom, turtle, a otprilike je toliko brzo vozila. “Zašto si naslikao onu djevojku? Na nadvožnjaku. Zašto si to učinio? Što to znači?” Glas joj je bio tužan, gotovo kao da se osjećala izdanom. Izdanom čime, nisam mogao pogoditi. “Vidio sam njezinu sliku. Stoga sam je naslikao”, odgovorio sam jednostavno. Bila je to gotovo istina. Zapravo nisam vidio njezinu sliku, ne onako kako je to zazvučalo. Ne na letku - iako se jedan od njih nalazio na oglasnoj ploči u pošti. Zapravo sam je vidio u svojoj glavi. “Svidjelo ti se kako izgleda?” Slegnuo sam ramenima. “Lijepa je. Tužno je to. Volim crtati.” Istina. Bila je lijepa. Bilo je to tužno. A ja jesam volio crtati. “Jesi li je poznavao?” “Ne. Znam da je mrtva.” Georgia je izgledala prestravljeno. Čak sam i u mjesečinom obasjanoj tami mogao vidjeti koliko sam je uznemirio. Mislim da sam je i želio uznemiriti. Želio sam da se boji. “Kako?” “Jer klinci na letcima obično jesu mrtvi. Odavde je, nije li?” “Ne baš. Iz Sanpetea je. No to je mali grad poput ovoga. I čudno je da je samo tako nestala. Ona je druga djevojka koja je na taj način nestala prošle godine. To je baš... čudno. Strašno, znaš?” Kimnuo sam. Djevojka se zvala Molly. I definitivno je bila mrtva. Neprestano mi je pokazivala stvari. Nepovezane s njezinom smrću. Već sa životom. Nadao sam se da će me sada ostaviti na miru. Predugo je to već trajalo. Nisam imao pojma zašto je uopće došla k meni. Obično je morala postojati nekakva veza. Nikada nisam upoznao Molly. No sada će otići, nadao sam se. Naslikam ih i oni odu. Na taj sam im način pokazivao da ih razumijem. I obično je to bilo dovoljno. “A to što si ti ovdje usred noći, i što je slikaš... I to je čudno”, Georgia je rekla hrabro, ustrajno me gledajući. Ponovno sam kimnuo. “Bojiš li se, Georgia?”

Samo me gledala kao da mi pokušava ući u glavu. Moja mala šaptačica konjima, kao da pokušava šaptati meni. Protresao sam glavom, pokušavši je raščistiti. Nije ona moja šaptačica konjima. Nije moje ništa. “Da. Bojim se. Bojim se za tebe, Mojsije. Jer ovo će svi vidjeti. Policija će vidjeti ovo. I ljudi će pomisliti da si ti nešto učinio toj djevojci.” “To misle kamo god pođem, Georgia. Već sam se naviknuo.” “Slikaš li uvijek mrtve ljude?” Njezin je glas pukao poput biča, i osjetio sam kako mi istina sječe lice, uz prasak i opekline koje tajne sa sobom donose. Koraknuo sam unazad, zapanjen jer je tako lako razotkrila taj dio mene. Zaputio sam se prema svojemu džipu, više od svega želeći pobjeći, bježati, bježati i nastaviti bježati. Zašto nisam mogao jednostavno nastaviti bježati? Do kraja školske godine bilo je još sedam mjeseci, a ja sam se trudio ostvariti bar minimalan uspjeh koji mi je bio potreban da maturiram i štedio sav novac. Sedam mjeseci. A onda sam, bez obzira na to koliko volio Gi, bez obzira na to koliko me boljela pomisao na to da više nikada neću vidjeti Georgiju, planirao napustiti ovaj čudni, mali gradić s njegovim znatiželjnim, sumnjičavim stanovnicima, koji se petljaju u sve i brbljaju o svemu. I nastavit ću se kretati, putem slikajući. Nisam znao kako ću preživjeti, no hoću. I bit ću slobodan. Slobodniji nego ikada. Georgia je gazila za mnom, “Naslikao si sliku mojeg djeda na našem štaglju. On je mrtav već dvanaest godina. Imala sam pet godina kada je umro. Naslikao si i udar munje u štagalj Charlote Butter. Njezin je suprug ubijen u toj električnoj oluji. Naslikao si muškarca imena Ray na ploči gospođe Murray, a poslije sam saznala da se zaručnik gospođe Murray zvao Ray. On je ubijen pod čudnim okolnostima dva tjedna prije njihova vjenčanja. Oslikavao si i zidove unutar staroga mlina. I to sam vidjela. Ne raspoznajem lica koja si naslikao, no i oni su svi mrtvi, nisu li?” Na to joj nisam mogao nikako odgovoriti, a da joj ne kažem sve. Želio sam joj reći sve. No znao sam što je pametnije. Stoga sam samo nastavio hodati. “Mojsije! Stani! Molim te, molim te, molim te nemoj neprestano bježati od mene!” uzviknula je frustrirano, tako blizu suza da sam gotovo mogao čuti kako joj se nakupljaju iza očiju. Srce me zaboljelo, a volja se slomila. Napravio sam jedino za što sam znao da će zaustaviti njezina pitanja, njezinu sumnju u mene. Jedino što će nam oboma pomoći da sve zaboravimo. Dopustio sam joj da me ulovi.

A kada jest, okrenuo sam se licem prema njoj i obgrlio je tako snažno da su nam se srca doticala, pronašavši sličan ritam. Moje je udaralo o njezine grudi, a njezino je uzvraćalo, udarajući o moja prsa, izazivajući me kao što je to običavala činiti. Ljubio sam joj usne, opet i opet, dopuštajući njihovoj boji da obuzme moj uznemireni um, da ugasi sve slike u mojoj glavi, dok ne preostane samo Georgia, samo poljupci ružine boje i mjesečina, samo vrućina. Dirao sam joj tijelo, grijući svoje ruke na njezinoj koži sve dok pitanja nisu odlepršala na vjetru. A djevojka koju sam naslikao na betonskom podvožnjaku podigla je lice prema nebu i ostavila nas nasamo. GEORGIA

* * *

POBJEGLA SAM IZ ŠKOLE prije kraja dana te s Myrtle otišla na vožnju do nadvožnjaka kako bih mogla pogledati Mojsijevu sliku na danjem svjetlu prije no što ga natjeraju da je preboji. Bila je predivna. Djevojka se smiješila nepoznatom obožavatelju, lica podignutog prema gore, kao prema suncu, dok joj je kosa lepršala oko ramena. Činila me gotovo ljubomornom, i sramila sam se svojih sitničavih osjećaja. No Mojsije ju je ovakvom vidio. Kako je to bilo moguće, nisam znala. No on je bio umjetnik, a ona njegova muza, bez obzira na to kako kratko. A to mi se nije sviđalo. Željela sam biti njegova jedna i jedina. Željela sam biti jedino lice u njegovoj glavi. Sjedila sam netremice gledajući u nasmijanu djevojku kojoj je život na osamljenom nadvožnjaku udahnuo sprej u boji i genij suvremenog Michelangela. Ili možda Van Gogha. Nije li Van Gogh bio onaj ludi? Djevojka koju je Mojsije naslikao bila je tako puna života da sam bila sigurna da ne može biti mrtva. No Mojsije je mislio da jest. Pri samoj pomisli na to želudac mi se stisnuo, a nogama ovladala slabost. Ne zato što je bila mrtva - to je bilo užasno - već zato što se činilo da Mojsije to zna. Nitko ne bi mogao pomisliti da se Mojsije ruga nečijoj tuzi ili da je njegova umjetnost nasilna. No bilo je to vrlo čudno. I nitko nije znao što učiniti s njim. Nikada nije poricao što je radio. No nije se ni branio. A sinoć. Sinoć sam bila uplašena i ljutita i zbunjena. Činio se tako nedostupan. Tako frustrirajuće suzdržan! Stoga, kada se nenadano okrenuo prema meni i poljubio me, uhvativši me tako čvrsto da između nas nije ostalo ni milimetra razmaka... nešto se u meni slomilo. A kada je

bacio svoj kaput i kada smo pali na tlo, grleći se, ljubeći se, svlačeći nezgrapnu odjeću kako bismo razotkrili ono nešto ispod nje što nas je razdvajalo, nisam se pobunila, a on nije prestao. Odrasla sam na farmi s konjima. Posjedovala sam jasno, slikovito znanje o samome činu. No ništa me nije pripremilo za te osjećaje, za potrebu, za intenzivnost doživljaja, za moć, za slatku agoniju. Zauzimali smo prostor tako iskonski i tako pun trenutnosti da su otkucaji naših srca postali zaglušujući metronom, svijajući vrijeme, označavajući trenutak. Bila sam tako ispunjena čudom da nisam mogla svrnuti pogled. Nisam mogla čak ni zatvoriti oči. “Mojsije, Mojsije, Mojsije”, srce mi je jecalo, a usta realizirala zvuk. Oči su mu bile jednako raširene kao što su i moje zasigurno bile, njegovi udisaji jednako plitki, a kada mu usne nisu bile prislonjene o moje, bile su blago razdvojene, stenjući dok smo se privijali jedno o drugo, isprepletenih prstiju, sudarenih pogleda. Tijela su nam se kretala u ritmu starijem od zemlje na kojoj smo ležali. Poznavala sam se dovoljno dobro da shvatim kako poslije neću biti ponosna na svoj nedostatak suzdržanosti. Neće mi se sviđati betonska građevina u blizini, prepuna smeća, ni travke ispod mojih leđa. Znala sam da neko vrijeme neću moći pogledati tatu u oči. No isto sam tako znala da je taj trenutak bio neizbježan. Jurila sam prema njemu otkad sam prvi put ugledala Mojsija. Moji su roditelji bili religiozni ljudi, duhovni ljudi. Mislila sam da sam i ja poput njih. Odgojena sam odlazeći u crkvu, tjedan za tjednom, slušajući o grijesima tijela. No nitko mi nije rekao kakav će doživljaj biti iskusiti ih. Nitko mi nije rekao da će pokušaj otpora biti poput disanja kroz slamku. Uzaludan. Nemoguć. Nestvaran. Stoga sam odbacila slamku i ispunila pluća zrakom, ispunila pluća Mojsijem, duboko ga uvlačeći, ne mogavši usporiti niti se usredotočiti na išta drugo osim na sljedeći udisaj.

VIII.

MOJSIJE

POLICIJA ME ISPITALA. Nije to prvi put da sam završio na policiji zbog svojih crteža. Nisam im mnogo dao. Nisam mnogo rekao. Nisam mogao ništa reći, a oni nisu imali nikakvih dokaza protiv mene. Istina je bila ta da nisam znao ništa. Ali znao sam da nije živa. Ljudi koji su živi ne posjećuju me u gluho doba i ne napadaju moje misli. Samo sam im rekao da sam čuo o Mollynu nestanku i da sam želio nacrtati nešto za nju. Bila je to istina. Donekle. Istina nije bila nešto što bi većina željela čuti. Ljudi su voljeli religiju, no nisu željeli prakticirati vjeru. Religija je utješna, sa svim svojim strukturama i pravilima. Ljudima pomaže da se osjećaju sigurno. No vjera nije sigurna. Vjera je kruta i neugodna i tjera ih da se izlažu riziku. Barem je tako Gigi rekla. A ja sam vjerovao Gi. Moja je baka uletjela u policijsku stanicu razbarušenih sivih kovrča i s izrazom na licu koji je upozoravao na nevolju. Ne nevolju za mene, nasreću, već za redarstvenika koji je nije nazvao dok su me ispitivali. Imao sam osamnaest godina. Nisu je morali zvati, no vrlo su brzo pokleknuli pred njezinim bijesom, pustivši me unutar sat vremena, nakon što sam pristao prebojiti svoju sliku. Gigi nije rekla ništa sve dok nismo došli kući. “Zašto i dalje to radiš? Slikaš po zidovima i štagljevima i crtaš po školskim pločama? Rasplakao si gospođu Murray, uhitili su te, a sada ovo? Prekini! Ili, za Boga miloga, najprije zatraži dopuštenje!” “Znaš zašto, Gigi.” I zaista je znala. Bila je to prljava mala tajna moje obitelji. Moje halucinacije. Moje vizije. Lijekovi na kojima sam bio većinu života pogoršali su ih sto puta. Bili su to lijekovi namijenjeni ljudima sa sasvim drukčijim problemima, a kada jedan lijek ne bi upalio, isprobali bi nešto novo. Cijeli sam život proveo ulazeći i izlazeći iz liječničkih ureda štićenik države, državni neprijatelj. Ništa nije pomagalo, a lijekova sam se oslobodio tek kad sam došao živjeti s Gigi. Nitko nikada nije pomislio da se možda ne radi o halucinacijama. Nisu pomislili da je možda upravo onako kako sam govorio. “Ne mogu tražiti dopuštenje, Gigi. Jer onda bih morao objasniti. A ljudi bi mogli reći ne. I gdje bih onda bio?” Bio je to legitiman argument što se mene ticalo. “Oprost je obično lakši bez dopuštenja.”

“Samo ako imaš pet godina! Ne kada si osamnaestogodišnjak s dosjeom. Završit ćeš u zatvoru, Mojsije.” Moja je baka bila uznemirena, a zbog toga sam se osjećao kao posljednje govno. Bespomoćno sam slegnuo ramenima. Ta prijetnja nije za mene bila ništa novo, i nije me odveć plašila. Nisam mislio da bi moglo biti gore od onoga kako sada živim. Zatvor je prepun betonskih zidova, ili sam barem tako čuo. No Gigi ne bi ondje bila. Ni Georgia. Nikada više ne bih mogao vidjeti Georgiju. Doduše, ona je mislila da sam lud, stoga nisam znao zašto uopće marim. No mario sam. “Bila bi takva šteta, Mojsije. Golema šteta! Tvoja umjetnost izaziva strahopoštovanje. Predivna je. Mogao bi si stvoriti život svojim darom. Dobar život. Samo slikaj, zaboga miloga! Samo slikaj tiho, u kutu! To bi bilo sjajno! Zašto moraš slikati po štagljevima i mostovima i zidovima i vratima drugih ljudi?” Gi je podigla ruke u zrak, a ja bih bio volio da sam mogao objasniti. “Ne mogu. Ne mogu prestati. To je jedina stvar koja je čini podnošljivom.” “Čini što podnošljivom?” “Ludost. Samo... ludost u mojoj glavi.” “Mojsije je bio prorok”, započela je. “Ja nisam prorok! Već si mi ispričala tu priču, Gi”, prekinuo sam je. “Ali mislim da je ne razumiješ, Mojsije”, ustrajala je. Piljio sam u svoju baku, u njezino okruglo lice, njezin osmijeh pun ljubavi, oči bez naznake prepredenosti. Ona je bila jedina osoba zbog koje se nisam osjećao kao teret. Ili psihopat. Ako mi je ponovno htjela ispričati o bebi Mojsiju, poslušat ću je. “Mojsije je bio prorok. No nije tako počeo. Najprije je bio beba, napuštena beba u košari”, Gigi je ponovno počela. Uzdahnuo sam. Zaista sam mrzio priču o tome kako sam dobio ime. Bila je totalno sjebana. Nije bila slatka ni romantična. Nije bila biblijska. Čak ni holivudska. Ali ipak je to bila Gigi. Stoga sam ušutio i pustio je da radi svoje. “Ubijali su svu židovsku mušku novorođenčad. Zidovi su bili robovi, a faraon je bio zabrinuti da bi, ako židovska nacija previše naraste, mogli ustati i okrenuti se protiv njega. No Mojsijeva majka nije mogla dopustiti da ubiju i njega. Stoga ga je, kako bi ga spasila, morala pustiti. Stavila ga je u košaru i pustila ga da se izgubi”, Gi je ponovila, dodatno naglasivši.

Čekao sam. Obično nije stajala na ovome dijelu. “Baš poput tebe, srce.” “Što? Hoćeš reći da sam izgubljen slučaj? Da, Gigi. Znam.” “Ne. Nisam to mislila. Doduše, tvoja je majka bila izgubljen slučaj. Upropastila je svoj život. Tako je zaglibila i tako se razboljela da se nikako nije mogla brinuti za tebe. Stoga te pustila.” “Ostavila me u javnoj praonici.” “Spasila te od sebe.” Ponovno sam uzdahnuo. Gigi je voljela moju majku, zbog čega je bila suosjećajnija i spremnija oprostiti. Ja nisam volio svoju majku, nisam bio suosjećajan niti sam bio spreman oprostiti joj. “Ne upropaštavaj svoj život, Mojsije. Moraš pronaći način da se spasiš. Nitko to ne može učiniti za tebe.” “Nemam kontrolu nad tim, Gigi. Ponašaš se kao da imam.” Kada sam progovorio, osjetio sam kako se toplina penje uz moj vrat, a vršci prstiju kao da su odjednom dotaknuli čašu punu leda. Bio je to osjećaj koji sam jako dobro poznavao, a ono što dolazi s njim dogodit će se želio ja to ili ne. “Neće me ostaviti na miru, Gi. I to će me izludjeti. To me izluđuje. Ne znam kako živjeti ovako.” Gigi se približila i rukama mi obgrlila glavu, prislonivši mi lice o svoje grudi kao da može stati između mene i svega što je već bilo u meni. Ostao sam tako prislonjen, čvrsto zatvorenih očiju, pokušavajući razmišljati o Georgiji, o sinoć, o tome kako je Georgia odbijala svrnuti pogled s mene, i kako sam osjećao kao da će mi srce eksplodirati kada sam osjetio da gubi kontrolu. No čak ni Georgia nije bila dovoljna. Molly se vratila. Željela mi je pokazati slike. “Mojsije je razdvojio vode Crvenog mora. I tu priču znaš, zar ne?” Moja je baka naglo progovorila, nekako razumjevši da se borim s nečim što ona ne može vidjeti. “Znaš kako je razdvojio vodu da bi ljudi mogli proći?” Progunđao sam odgovor dok su se trepereće slike brzo izmjenjivale u mojoj glavi, kao da je djevojka koja se zadržavala u blizini otvorila knjigu od tisuću stranica u njoj te počela okretati stranice vrtoglavom brzinom. Zastenjao sam, na što me Gigi još jače stisnula. “Mojsije! Moras ponovno spojiti more, baš kao što je to Mojsije učinio u Bibliji. Mojsije je razdvajao more, baš kao što to možeš ti. Razdvojiš more, i pustiš ljude da prođu. No ne možeš dopuštati svima da

prolaze kad god žele. Moraš ponovno spojiti more. Možeš ponovno spojiti more i sprati sve slike!” “Kako?” stenjao sam, više se i ne boreći. “Koje je boje voda?” ustrajala je. A ja sam pokušao zamisliti kako bi tolika količina vode izgledala, podižući se u golemim valovima, obuzdana nevidljivom rukom. Odmah su se slike koje mi je Molly gurala u lubanju usporile. “Voda je bijela”, iscijedio sam. “Voda je bijela kada je bijesna.” Najednom sam postao tako bijesan da mi je bubnjalo u sljepoočnicama, a tuke se počele tresti. Bio sam tako umoran od toga što nikada nemam ni minutu mira. “Što još? Voda nije uvijek bijesna”, Gigi je ustrajala. “Koje još boje?” “Voda je bijela kada je bijesna. Crvena je kada sunce zalazi. Plava je kada je mirna. Crna je kada je noć. Prozirna je kada pada.” Buncao sam, ali pomagalo mi je da se bolje osjećam. Uzvraćao sam udarac, a glava se razbistrila. Kao i voda. “Onda neka padne. Neka se sruči na tebe. Neka ti prođe kroz glavu i iziđe kroz oči. Voda je čista kada sapire bol, čista je kada pročišćuje. Voda nema boju. Pusti neka ih sve ponese.” Gotovo sam ih mogao osjetiti, valove koji padaju i okreću me u svojemu vrtlogu, kao onaj put kada sam surfao na oceanu kao dvanaestogodišnjak. Valovi su me izmlatili. No u njima nije bilo nikakvih slika. Nije bilo ljudi. Nije bilo ničega osim vode, zadihanosti i sirove, prirodne moći. I uživao sam u tome. “Kako zvuči, Mojsije? Kako voda zvuči?” Niagara. Zvuči poput slapova. Čuo sam zvuk slapova na Havajima dok su padali oko gospođe Murray i muškarca kojega je voljela. Raya. Ray mi je pokazao unutrašnjost slapa. Bilo je tako bučno da nije bilo nijednog drugog zvuka osim vode. Bila mi je grmjela u glavi. A sada je ponovno grmjela. “Zvuči kao lav. Zvuči kao oluja.” “Pusti neka slap zvuka padne oko tebe.” Gigi mi je govorila ravno u uho, pa ipak, jedva sam je mogao čuti, kao da i mi stojimo unutar slapa koji je tako glasan da zaglušuje svaki drugi zvuk. Dopustio sam si da se izgubim u zvuku. Izgubim na najbolji mogući način. Oslobođen od sebe, od svoje glave. Od slika. Vidio sam kako Bog, koji može učiniti sve, svojom tukom zadržava uzdižuće valove, Bog koji je učinio kako je Mojsije zatražio davno prije

nego što sam rođen. I zamolio sam Ga da ponovno učini isto. Zamolio sam ga da spusti vodu. I Molly je potpuno nestala. GEORGIA

* * *

MOJSIJE JE PRESTAO IĆI u školu nakon što su ga policajci izvukli sa sata zbog crteža kojim je prekrio zid ispod nadvožnjaka. Izbjegavala sam ga četiri tjedna. Gotovo cijeli mjesec držala sam se podalje. A on me nikada nije potražio. Ne znam zašto sam uopće mislila da bi. No postojala su neka pravila oko ovih stvari, zar ne? Ne seksaš se ako ne misliš više nikada nazvati, svratiti. Ne oduzimaš nečije djevičanstvo na fantastičan, izbezumljujući način, ako misliš nakon toga jednostavno nastaviti sa svojim uobičajenim poslovima. Ili možda ipak nije tako. No znala sam da je osjetio ono što sam ja osjetila te noći. Znala sam da jest. Nisam mogla biti jedina. A ti su me osjećaji umatali. Žudnja, neodoljiva želja da sve to ponovim, da mu dopustim da me prekrije i da me natjera činiti sve one stvari za koje sam se zaklela da ih neću ponoviti bila je jača od mene. Bila sam potpuno jadna, a u srijedu prije Dana zahvalnosti odlučila sam da više neću to podnositi. Odvezla sam se do starog mlina i pronašla njegov džip, parkiran blizu starog stražnjeg ulaza. Sigurno je bio skoro gotov s čišćenjem za koje su ga plaćali. No još je bio tu, te sam mu nažvrljala poruku na stražnjoj strani računa koji sam pronašla u Myrtlinom odjeljku za rukavice u kojoj je pisalo: Mojsije, dođi u štagalj kada završiš. - Georgia Nisam se željela potpisati, no nisam bila dovoljno samouvjerena da bih pretpostavila da će bez potpisa shvatiti tko mu piše. Zatim sam poruku stavila pod njegove brisače, s riječima prema dolje kako bi ih, ako mu promaknu kada iziđe, mogao pročitan kroz staklo, sjedeći na vozačkom sjedalu. Potom sam odjurila kući, pobrinuvši se da mirišem poput ruža, svježeg daha i čistog donjeg rublja, nastojeći ne razmišljati o tome koliko sam zapravo jadna, koliko razočarana u sebe dok sam nanosila malo maskare na trepavice, zureći u svoje oči, namjerno se izbjegavajući uistinu pogledati.

Čekala sam u štaglju sat vremena. Moj je tata jednom izišao, a ja sam se zamalo odala, okrećući se s golemim cerekom na licu, očekujući Mojsija, a ne njega. Odmah me ispunio strah da će tata shvatiti da nešto nije u redu i razočarenje jer Mojsije nije došao. Oluja je dolazila, a kad bi vani zahladilo, često smo uvodili konje unutra preko noći. Lucky i Sackett, zajedno s Dolly, Rebom i Merleom - konjima koje su moji roditelji koristili isključivo za hipoterapiju - ugodno su se smjestili u svojim boksovima, očetkani i istimareni bolje nego ikada. Poslužili su mi kao alibi, a tata je pao na priču. A ja sam se osjećala kao kurva kada se zaputio natrag u kuću, bez ijedne brige u sijedoj glavi, misleći da je njegova muškasta kći sigurna od dečka iz susjedstva. Nažalost, vjerojatno i jesam bila. No on nije bio siguran od mene. Ipak, nisam imala dovoljno srama da bih napustila štagalj. Nije došao. Čekala sam do ponoći kada sam se napokon omotala u jednu od deka koje sam raširila preko sijena, deka na kojima bismo, govorila sam si, mogli sjediti dok pričamo. I zaspala sam sama u štaglju. Probudio me topot kiše po limenom krovu, topao, ublažen komešanjem konja i mirisom čiste slame pod dekom koja se zgužvala dok sam spavala. Nije bilo odveć hladno. Štagalj je bio ugodan i čvrsto izgrađen, a još sam i upalila grijalicu prije no što sam podlegla snu. Svjetlo iznad vrata bilo je tek gola žarulja, koja je bacala blagu svjetlost po podu kada sam otvorila teške kapke i počela razmatrati hoću li se odvući do kuće i uvući u krevet ili ostati ležati ovdje. I prije sam spavala u štaglju, mnogo puta. No tada sam ponijela jastuk i nisam nosila čipkasti grudnjak koji mi se urezivao u kožu i traperice koje su bile malo preuska zamjena za pidžamu. Tek kada sam ustala, rastresajući slamu iz kose, vidjela sam Mojsija kako sjedi u suprotnom uglu, na niskom stolcu kojom se moj tata služio za potkivanje konja. Bio je onoliko daleko od konja koliko je mogao biti i, nasreću, činilo se da nikoga od njih njegova prisutnost nije posebno zabrinjavala. No mene jest, zabrinula me, ali samo na trenutak, te sam ispustila zapanjeni krik. Nije se ispričao niti se nasmijao - nije čak ni progovorio. Samo me oprezno promatrao, kao da sam ga pozvala samo zato da me gleda dok spavam. “Koliko je sati?” prošaptala sam, promukla glasa i teška srca. Zbog njega sam se osjećala tako prokleto teško. “Dva.” “Tek si sada došao kući?” “Ne. Otišao sam kući. Otuširao se. Otišao u krevet.”

“Onda mjesečariš?” govorila sam tiho, blago. “Što želiš, Georgia? Mislio sam da si završila sa mnom.” Ah, Evo ga. Nalet bijesa. Tih, kratak. Ali evo ga. A ja sam uživala u njemu. Mama kaže da je negativna pozornost bolja od nikakve pozornosti. Obično je govorila o udomljenoj djeci koja su znala imati ispade. No to se očito moglo primijeniti i na sedamnaestogodišnjakinje koje su bile zaljubljene u dečke koji im nisu uzvraćali ljubav. Pomisao na to naljutila me. “Voliš li me, Mojsije?” “Ne.” Njegov je odgovor bio trenutan. Prkosan. No svejedno je ustao i krenuo prema meni. A ja sam ga gledala kako mi prilazi, očima gladno prelazeći preko njega, dok mi se srce pretvaralo u golemi čvor u prsima, željno pažnje. Nisam mu se usprotivila jer sam znala što će reći. A već sam odlučila da mu neću vjerovati. Čučnuo je pokraj četvrtastih bala koje sam bila pretvorila u ljubavno gnijezdo. No rekao je da me ne voli, stoga je možda moj krevet trebao drukčije ime. Legla sam natrag i povukla deku preko svojih ramena; odjednom me prožela hladnoća i nevjerojatan umor. No on me slijedio, nadvivši se nad mene, po jednu ruku spustivši s obje strane moje glave dok me gledao kako ga gledam, A zatim mi se sasvim približio, čedno me poljubivši u usta. Jednom, dvaput. A onda ponovno, ne tako čedno, snažnije i ustrajnije. Duboko sam disala, omotavši ruke oko njegova vrata, uvlačeći ga u sebe. Upijala sam njegov miris, oštar miris boje pomiješan sa sapunom i crvenim, prugastim bombonima od mentola koje je njegova baka držala u posudi na kuhinjskom stolu. I još nešto. Nešto što nisam znala imenovati, onaj nepoznati dio njega koji sam željela najviše od svega. Ljubila sam ga sve dokle mi to nešto nije ispunilo usta, a kada mi to nije bilo dovoljno, počela sam ga upijati preko dlanova i kože, dok je on usnama klizio po mojemu vratu šapćući mi u uho. “Nisam siguran što želiš od mene, Georgia. Ali ako je ovo ono što želiš, voljan sam.” GEORGIA

* * *

KADA JE SUNCE POČELO svojim ružičastim prstima provirivati kroz mali prozor na štaglju koji je gledao na istok, Mojsije se otkotrljao od mene i počeo navlačiti svoju odjeću, očiju uperenih u prozor i zoru. Bio je studeni, a sunce se lijeno dizalo. Moralo je biti poslije šest. Vrijeme za odlazak. Moji će se roditelji uskoro probuditi, a mama je već vjerojatno bila budna. Večera za Dan zahvalnosti bila je velik posao. Mojsije i ja nismo mnogo pričali tijekom sati koje je proveo sa mnom. Bila sam iznenađena što je uopće ostao, a kamoli što se zadržao nekoliko sati prije no što me ponovno probudio poljupcima i toplim rukama, uvjeravajući me da nema šanse da bih ikada mogla živjeti bez njega. Cijelo je vrijeme proveo šuteći, a njegova je tišina sada bila više no što sam mogla podnijeti. Pitala sam se kako je naučio odagnati riječi, ugušiti ih, ne osjetiti ih kako mu bubnjaju u glavi i srcu, preklinjući da ih izgovori. Rekla sam si da i ja mogu tako. Mogu biti tiha poput njega. Barem dok ne napusti štagalj. No dok je koračao prema vratima, riječi su same izletjele, “Mislim da me voliš, Mojsije. A volim i ja tebe, iako bi obratno bilo lakše”, ispalila sam. “Zašto bi obratno bilo lakše?” tiho je uzvratio, kao da mi nije nedavno bez oklijevanja rekao da me ne voli. Mogao je reći da me ne voli, no nije mu se odveć sviđalo čuti da nije dostojan ljubavi. “Jer misliš da me ne voliš. Zato.” “To je jedan od mojih zakona. Ne voli.” “To nije zakon u Georglji.” “Ne opet ovo”, uzdahnuo je. “Što je potrebno da me zavoliš, Mojsije? Što je potrebno da se doseliš u Georgiju?” Podizala sam obrve kao da se radi o velikoj, smiješnoj šali. “Rekla sam ti da ću postati crvenokosa. Rekla sam ti da ću te pustiti u svoju glavu. I dala sam ti sve što imam.” Odjednom sam osjetila kako mi glas puca, a poplava suza navaljuje prema mojim očima kao da je s tim riječima pukla nekakva brana. Odmah sam se okrenula i zaposlila se slaganjem deke koja je sada mirisala na njega. Presavinula sam je i izravnala, a zatim počela navlačiti čizme dok je Mojsije stajao kao skamenjen, dva metra udaljen. Barem nije otišao, iako je dio mene želio da ode. “Uzrujana si.” “Da. Izgleda da jesam,” “Zato imam taj zakon”, prošaptao je, gotovo nježno. “Ako ne voliš, nitko ne ostaje povrijeđen. Lako je otići. Lako je izgubiti. Lako je pustiti.”

“Onda bi možda trebao imati još nekoliko zakona, Mojsije.” Okrenula sam glavu i široko se osmjehnula iako nisam bila sigurna koliko sam uvjerljiva. Nos me je pekao i pretpostavljala sam da mi se oči previše cakle. No nastavila sam pričati s usiljenom vedrinom. “Ne ljubi. Ne diraj. Ne jebi.” Inače nisam govorila jebanje. Nazivala sam to onime što jest bilo, bez obzira na to što mi je ta riječ izgrizala jezik poput kiseline. Za mene je to bilo nešto drugo. Ljubav, ne seks. Ili je možda bilo oboje. Ali barem je bilo oboje. “Ti si me pronašla, Georgia. Ti si išla za mnom. Ti si me željela. Ne obratno”, Mojsije je rekao. Nije podigao glas. Nije zvučao čak ni uzrujano. “Ja nisam prekršio nijedno od svojih pravila. Ti si prekršila svoje. I sad si zbog toga ljutita na mene.” Bio je u pravu. Bio je potpuno u pravu. A ja sam bila tako u krivu. “Vidimo se kasnije, u redu?” rekla sam tiho, ne usuđujući se pogledati ga. “Ti i Kathleen dolazite na Dan zahvalnosti, zar ne? Jedemo rano kako bismo mogli jesti cijeli dan.” Bila sam ponosna na sebe zbog svoje sabranosti. Prezirala sam se jer nisam nasrnula na njega. “Da. Jedanaest, je li?” Nikada nijedan razgovor nije zvučao tako lažno. Kimnula sam, a on je čekao, gledajući me. Krenuo mi je izgovoriti ime, a zatim je uzdahnuo i okrenuo se. I ne rekavši više ni riječi, napustio je štagalj. “Izlazak sunca, miris sijena, večera za Dan zahvalnosti, vrući tuš, novi dan.” Prošaptala sam svoj popis sjajnih, pokušavajući suspregnuti suze, pokušavajući ne razmišljati o onome što slijedi i o tome kako ću preživjeti sljedećih nekoliko sati.

IX.

MOJSIJE

“BAKO!” Nije se pomicala. “Gigi!” Pretresao sam je i pogladio po obrazu. No glava joj se samo blago nagnula u stranu, a oči ostale zatvorenima. Ležala je na kuhinjskom podu, a krhki su joj udovi bili omotani u kućni ogrtač. Razbijeno je staklo ležalo pokraj nje u trima velikim komadima, oštri otoci u velikoj lokvi krvi pomiješanoj s vodom. Udarila je glavom kada je pala, a krv se stopila s vodom iz njezine čaše. Nije bilo mnogo krvi. Činilo se kao da je bila mrtva prije no što je udarila o tlo; prolivena se krv gotovo činila nedostatnom. Smrt bi trebala zahtijevati više krvi. Kada sam došao kući noć prije, otišao sam ravno u kupaonicu, a onda odande ravno u svoju sobu. Ležao sam u krevetu nastojeći ne brinuti se oko Georgije. Nisam čuo ni glasa od nje mjesec dana. A sada me željela? Ljutilo me to. Pa ipak, želio sam je vidjeti. Tako sam je silno želio vidjeti. Napokon sam popustio, nabacio traperice i majicu te se išuljao iz kuće, ne želeći probuditi Gi. Što ako je ležala ondje cijele noći? Položio sam joj glavu na prsa, čekajući, moleći njezino srce da nastavi kucati o moje uho. No bila je hladna. A srce joj je šutjelo. Bila je hladna. Ne shvaćajući što radim, otrčao sam po deku i pokrio je, čvrsto je umotavši u nju. “Gigi!” Zatvorio sam oči, trebajući je da mi kaže što učiniti. Mogao sam vidjeti ljude koji su mrtvi. Viđao sam ih cijelo vrijeme. Trebao sam vidjeti Gigi. Trebao sam da mi kaže što se dogodilo. Trebao sam da me povede sa sobom. Uzeo sam svoje kistove. Skupio boje. A zatim sam sjeo pokraj nje čekajući da mi dođe, kako god bude mogla. A kada bi došla, ispunio bih njezine zidove sa svim njezinim slikama. Oslikao bih svaki dan njezina života sve do ovoga - ovog posljednjeg groznog dana - a ona bi mi rekla što bih, dovraga, sada trebao činiti. Otvorio sam se, širom sam se otvorio poput zjapećeg kanjona s oštrim rubovima i strmim liticama. Razdvojio sam vodu, a dok sam se usredotočivao, vodeni su zidovi tako narasli da im nisam mogao vidjeti kraja. Što god je željelo prijeći, moglo je. Svi. Bilo tko. Samo neka sa sobom dovedu Gi.

No nisam osjećao Gigi. Nisam je vidio. Vidio sam svoju majku. Vidio sam Georgijina djeda, vidio sam djevojku po imenu Molly i muškarca Mela Buttersa koji je preminuo u svojem štaglju. S njim su bili njegovi konji i bio je sretan. Kao da mi se rugao svojom srećom pa sam bjesnio na njega dok sam gledao slike njegovih dugih šetnji i ljetnih zalazaka sunca. Odmah se povukao. Osjetio sam Raya, muškarca koji je volio gospođu Murray. Bio je zabrinut za nju, a ta je zabrinutost pulsirala iz njega u sivim valovima. Nije joj bilo dobro. Slika koju smo napravili za nju nije ju utješila. Osjetio sam njihove živote, njihova sjećanja, ali sam ih odgurivao od sebe pokušavajući pronaći svoju baku. I drugi su bili tu. Ljudi koje sam bio osjetio, slike koje sam vidio prije, sjećanja koja nisu bila moja. Bili su to ljudi koji su mi dolazili tijekom godina. Ljudi svih dobi, svih boja. Medu njima su se našli polinezijski brat i sestra, Teo i Kalia, članovi bande koji su bili poginuli u teritorijalnom ratu s bandom čiji sam član ja bio gotovo godinu dana prije no što su me poslali živjeti s Gigi. Mrzio sam pomisao na gubitak osjećaja pripadnosti, premda je sve to bila tek šarada. Mrzio sam to kao što sam mrzio svako preseljenje s jednog mjesta na drugo. Brat i sestra pokušali su me usporiti, podijeliti sa mnom slike mlađeg brata koji je ostao iza njih, no ja sam nastavio trčati, tražeći Gigi. Kao i uvijek, bilo je tu i vrebača, zrnastih crnih mrlja koje su sjedile u kutu mojeg vidnog polja kad god bih si dopustio da odem predaleko. Nikada im se nisam previše približio niti sam gledao u njih. Držali su se podalje od svjetlosti koja je okruživala ljude koji su mi pokazivali svoje živote. Nisam bio siguran, no pretpostavljao sam da su vrebači mrtvi koji nisu mogli otići, mrtvi koji nisu vjerovali u zagrobni život, stoga su odbijali vidjeti život poslije smrti, iako je bliještio poput mora svijeća, slatko ih dozivajući. Možda ga nisu mogli vidjeti. Vrebači su se hranili seksom, nasiljem i očajem klinaca iz bande, od kojih su mnogi napustili svaku nadu za boljim. Vrvjeli su oko tih klinaca. Što sam duže bio u bandi, bolje sam ih mogao vidjeti. No kada sam došao u Levan, počeli su se držati podalje. A bilo je i ljudi koje nisam poznavao, ljudi koje nikada nisam dotaknuo, ljudi koji nikada nisu dotaknuli mene. Brojne su generacije stajale u dugom, beskonačnom redu smiješeći mi se kao da sam kod kuće. Ali nisam mogao pronaći Gigi. A Gigi je bila kod kuće. “Gigi!” vrisnuo sam, a grlo mi je bilo tako suho i bolno da sam prestao trčati kroz svijet koji, činilo se, nitko drugi osim mene nije mogao vidjeti. Prestalo mi se vrtjeti u glavi i našao sam se prekriven bojama.

Slikao sam cijelo vrijeme dok sam tražio svoju baku. Zidovi njezine kuće bili su prekriveni slikama koje su se prelijevale iz jedne u drugu bez reda i pravila. Naslikao sam čovjeka za kojega sam bio siguran da je moj pradjed, Gigin suprug, muškarac kojega nikada nisam upoznao. Viđao sam ga posljednjih dana. Vidio bih ga iza Gigina ramena kako treperi, kao da je čeka da mu se pridruži. Sada je njegovo lice bilo među ostalima. A bili su tu i mnogi drugi. Kutovi su vrvjeli vrebačima koje sam naslikao, praznih očiju i žalosnih lica. A među licima onih koje sam prepoznavao i koje nisam, nalazile su se ruke koje su za nečim posezale, gorući štagljevi, padajući valovi i munje. I lice moje majke našlo se ondje, s košarom u ruci, kao da je mislila da mora ilustrirati tko je. Kao da nisam znao. Vidio sam je tisuću puta u svojoj glavi. Na zidovima je bilo i simbola bande, kao da su mi Teo i Kalia slali upozorenja. Crvena se prelijevala u crnu, crna u sivu, siva u bijelu, sve dok slike nisu prestale ondje gdje sam stajao. “Mojsije! Mojsije, gdje si?” Georgia. Georgia je bila u kući. Georgia je bila u kuhinji. Čuo sam kako riječi izlijeću iz nje dok je zadihano prilazila, najprije dozivajući mene, a zatim brbljajući u telefon, govoreći onome s kim je već pričala da Kathleen Wright “leži na kuhinjskom podu”. “Mislim da je mrtva. Mislim da je već neko vrijeme mrtva. Ne znam što joj se dogodilo, no vrlo, vrlo je hladna”, jecala je. Pitao sam se kako je to moguće kada sam je upravo pokrio dekom. Želio sam poći k Georgiji. Bila je prestrašena. Nikada prije nije vidjela smrt, ne poput mene. No bio sam neobično tup, a u glavi mi se nekontrolirano vrtjelo jer još uvijek sam bio zatočen negdje između tla na kojemu sam stajao i Crvenog mora u svojoj glavi. Ali onda mi je prišla, baš kao uvijek. Pronašla me. Snažno me zagrlila i počela plakati. Prislonila je svoje lice o moja prsa, ignorirajući mrlje crvene, ljubičaste i crne boje koje su mi prekrivale majicu, razmazujući se po njezinu obrazu. “Oh, Mojsije. Što se dogodilo? Što se tu dogodilo?” No nisam mogao zaplakati s njom. Nisam se mogao ni pomaknuti. Morao sam povući vodu natrag. Gigi se nije vraćala sa mnom. Nisam je mogao pronaći, a nisam ni mogao ostati mnogo dulje, ne na drugoj strani obale gdje su se nalazile samo boje i pitanja. Georgia se odmaknula, lica prošaranog bojom i zbunjenošću. “Što nije u redu, Mojsije? Slikao si. Zašto? Zašto, Mojsije? I tako si hladan.

Kako možeš biti tako hladan?” Zubima je cvokotala kao da sam uistinu zračio hladnoćom. Bespomoćno sam se nasmijao. Meni nije bilo hladno. Gorio sam. Odjednom sam se pitao je li Georgia osjetila led u mojim rukama, jer to je bilo jedino mjesto na kojemu sam bio hladan. Bio sam vruć. Vrat i uši su mi gorjeli, a u glavi je vladao podivljali pakao. Stoga sam se usredotočio na visoke vodene zidove koji su nadsvodili kanal u mojemu umu, kanal koji sam morao zatvoriti. Nisam odgovorio Georgiji. Nisam mogao. Odmaknuo sam se od nje, priječeći joj ulaz kao što sam pokušavao zapriječiti ulaz ostalima. “Voda je bijela kada je bijesna. Plava kada je mirna. Crvena kada sunce zalazi, crna u ponoć. A čista je kada pada. Čista kada mi prolazi glavom i izlijeće iz vrškova prstiju. Voda je čista i sapire sve boje, sapire sve slike.” Nisam shvaćao da govorim naglas sve dok me Georgia nije dotaknula. Odgurnuo sam je kako bih se mogao usredotočiti. Spuštao sam je. Valovi su se sručili. Morao sam se usredotočiti još samo malo jače. A onda sam osjetio kako se led počinje širiti iz mojih dlanova uzduž ruku i niz ramena, hladeći mi vrat i smirujući dah. Plutao sam u njemu. Olakšanje je bilo tako veliko da su mi noge zadrhtale i napokon, posegnuo sam za Georgijom. Sada sam je mogao dotaknuti. Više od svega želio sam je zagrliti. No, poput slika u mojoj glavi, i Georgia je nestala. GEORGIA

* * *

KADA SAM ULETJELA KROZ VRATA u kuhinju, zalupivši vratima iza sebe, mama se naglo okrenula, kao da će me prekoriti. No zasigurno je vidjela nešto na mojemu licu. Spustila je zdjelu krumpira uz zveket. “Martine!” Viknula je mome tati dok sam joj prilazila, posrćući. Pokušavala je sve na štednjaku održati toplim. Kada se Mojsije i Kathleen nisu pojavili u jedanaest, malo smo se zapitali. Kathleen Wright nije bila tip osobe koja kasni. Uopće. U 11.15 moja je majka pokušala nazvati Kathleen. No telefon je samo zvonio i zvonio, a mama je počela strahovati da će joj se purica i pire krumpir ohladiti. Stoga sam se ponudila da odem provjeriti treba li gospođa Wright pomoć i s čim, i da požurim nju i Mojsija. Ustrajala je na tome da ponese pite za desert iako se moja mama protivila, govoreći da su oni naši gosti.

Nisam željela ići. Osjećala sam se iscrpljeno i umorno, i nisam imala potrebe vidjeti Mojsija prije no što budem morala. Nisam uopće znala kako ćemo sjediti jedno preko puta drugoga, a da se grimizno slovo ne pojavi na mojim prsima. Mojsije će to podnijeti sasvim dobro, jednostavno će šutjeti. A ja ću se znojiti i vrpoljiti i neću moći okusiti ništa što pojedem. Što me činilo ljutitom i davalo mi hrabrosti dok sam izlijetala kroz vrata, dok je tanki sloj snijega koji je preko noći prekrio tlo škripao pod mojim potplatima. Moje su wranglerice bile krute i čiste, najbolja bluza opeglana, a kosa pažljivo uređena u savršene valove. Čak sam nosila i šminku. Sva sređena za Dan zahvalnosti, a nitko me nije mogao vidjeti. Nije bilo pristojno kasniti na večeru za Dan zahvalnosti, pa sam ubrzala kada sam se približila Kathleeninoj malenoj, sivoj kući od cigle, brza se koraka uspevši prednjim stubama. Nekoliko sam puta pokucala, a zatim ušla, dozivajući je. “Gospođo Wright? Georgia je.” Prvo što sam zapazila bio je miris. Vukao je na terpentin. Boja. Prostorija je mirisala na boju. Ne na pite. Trebala je mirisati na pite. Odmah sam zastala. Iza ulaznih vrata nalazilo se omanje predsoblje, dovoljno veliko tek za vješalicu za kapute, malenu klupicu i stubište. Slijeva se nalazila malena dnevna soba, zdesna blagovaonica koja je bila spojena s kuhinjom. U stražnjem dijelu kuće nalazila se velika obiteljska soba koju je suprug Kathleen Wright dogradio prije četrdeset godina. U nju se moglo doći kroz kuhinju ili sićušnu dnevnu sobu. Sobe na prvome katu činile su nespretan, nepravilan krug oko minijaturnog predsoblja sa stubištem koje je vodilo do kupaonice i triju malih spavaćih soba na drugome katu. Pogledom sam prešla preko stubišta, pitajući se bih li se usudila uspeti se. Kuća je bila tako tiha. A zatim sam začula meki, gotovo šuštav zvuk. Ššš, ššš, ššš. Potom odjek koraka. I opet. Gotovo sam odmah raspoznala taj zvuk. Slušala sam ga zatvorenih očiju nekoliko noći zaredom dok mi je Mojsije oslikavao sobu. “Mojsije?” zazvala sam, ušavši kroz vrata u malenu blagovaonicu. Tri koraka i onda sam je vidjela. Kathleen Wright ležala je na kuhinjskom podu, prekrivena čipkanim pokrivačem koji kao da je bio svučen s njezina kreveta. “Kathleen?” Glas mi je zacvilio s pitanjem. Možda sam trebala otrčati do nje. No cijela je scena bila tako bizarna. Valjda nisam znala što vidim. Stoga sam se došuljala do nje na vršcima prstiju, kao da zaista spava, a ja joj ometam njezin neobični, kratki drijemež.

Čučnula sam pokraj nje i samo je malo otkrila. Mogla sam vidjeti njezine sive kovrče ispod ruba pokrivača, ali ne i lice. “Gđo. Wright?” ponovno sam rekla, i onda sam znala. Nije spavala. A ovo nije stvarno. Sigurno ja spavam. “Kathleen?” kriknula sam, stropoštavši se unatrag. Instinktivno sam se dočekala na ruke kada sam osjetila oštar rez, kao da me nešto ugrabilo, te sam trznula ruku, koprcajući se i vrišteći kao da me sama smrt uhvatila svojim zubima i namjerava i mene odvesti. Stražnji dio mojih svježe opranih traperica bio je mokar. Sjela sam u neku vodu, a na podu je bilo i stakla. Bilo je to samo staklo. Ne smrt. No Kathleen Wright bila je mrtva i netko ju je pokrio, znajući da je mrtva. Povukla sam krpu s radne površine i shvatila da sam otkrila pite predivne pite, sve poslagane na radnoj površini. Njih četiri. Tada sam spazila da nedostaje komad pite od jabuka. Nekoliko sam sekundi piljila u taj prazan dio, pitajući se je li Kathleen htjela probati svoj kolač prije no što je umrla. Ta je pomisao odjednom trenutak učinila stvarnim i tragičnijim te sam se okrenula, omotavši svoju okrvavljenu ruku te počevši galamiti prema Kathleeninom starom telefonu na zidu. Morala sam prekoračiti preko nje kako bih došla do njega, i tada sam se počela tresti. Okrenula sam 911, baš kako nam je svima rečeno da učinimo u nevolji. Nije dugo zvonio kada se javila operaterka, žena učinkovita glasa koja me pitala svakojaka pitanja. Recitirala sam odgovore kada mi je um ispunila strava s kojom se još nisam suočila. Gdje je Mojsije? Osjećala sam miris boje. Osjećala sam miris boje i čula sam nekoga. Boja je značila Mojsija. Spustila sam telefon iako je operaterka još pričala, ispitujući me nešto na što sam već odgovorila. Zatim sam prošla kroz malena vratašca koja su vodila do obiteljske sobe na drvenim stupovima, mokre stražnjice, okrvavljenih ruku, a srce kao da je odjednom uzelo pauzu od svojega kucanja. Bio je prekriven bojom - glava, ruke i odjeća prošarane plavom i žutom bojom, polivene crvenom i narančastom, isprskane ljubičastom i crnom. Još je uvijek nosio odjeću koju je imao na sebi kada me napustio to jutro, premda ništa nije izgledalo isto. Čudno, ali stražnji dio njegove majice bio je jedini dio koji nije bio uvučen u hlače. No to nije bio najčudniji dio. Ni blizu. I zidovi su bili prekriveni bojom, ali to nisu bile nikakve slučajne mrlje ili pruge. Bilo je to i manično i očaravajuće, kontrolirani kaos i detaljno ludilo. Mojsije je bojom prešao i preko slika i preko prozora. Zastori su bili

išarani, inkorporirani u slike kao da ih jednostavno nije mogao prestati razvlačiti. Sudeći prema količini prostora koji je prekrio, slikao je već satima. Bili su tu grafiti i konji i ljudi koje nikada nisam vidjela. Hodnici i puteljci i vrata i mostovi, kao da je Mojsije trčao od jednog mjesta do drugoga, crtajući svaku neobjašnjivu stvar koju je vidio. Žensko se lice bilo nadvilo nad košaru za rublje. Njezina duga, plava kosa vijorila je oko nje, a košara je bila puna dojenčadi. Bilo je to istodobno i predivno i bizarno; jedna se slika pretvarala u drugu pa u drugu pa u drugu, bez reda i pravila. I ondje je stajao Mojsije, zureći u zid ispred sebe, bijeli dio koji je tek imao biti ispunjen, ruku ispruženih uz tijelo. A onda me pogledao, očiju praznih i obrubljenih krugovima tako tamnim da je njegova sjajna koža izgledala blijedo u usporedbi s njima. Zbog pruga na svojemu licu izgledao je kao umorni ratnik koji se vraća iz bitke i pred svojim vratima pronalazi samo pustoš. Otrčala sam do njega. Mnogo sam se puta otada vraćala na taj trenutak. Premotavala ga kao kasetu. Način na koji sam dotrčala do njega. Način na koji sam bacila svoje ruke oko njega, puna suosjećanja, bez imalo straha. Držala sam ga dok je on stajao ondje, drhteći, nešto si mrmljajući u bradu. Mislim da sam ga pitala da mi kaže što se dogodilo. Ne sjećam se točno. Samo se sjećam da je bio hladan, leden na dodir te sam ga upitala je li mu hladno. A on se nasmijao, samo kratkim, sumnjičavim smijehom. Zatim me odgurnuo tako snažno da sam zateturala i pala na pod, a moja je ozlijeđena ruka ostavila krvavi trag na tepihu. Posvuda su bili tragovi boje, tako da je moj krvavi otisak bio gotovo neprimjetan. Potpuno neprimjetan. Mojsije se rukama uhvatio za glavu, prekrivši si oči, ponavljajući nešto o vodi, opet i opet. Usne su bile jedini dio njegova lica koji sam mogla vidjeti i promatrala sam kako oblikuju riječi. “Voda je bijela kada je bijesna. Plava kada je mirna. Crvena kada sunce zalazi, crna u ponoć. A čista, je kada pada. Čista kada mi prolazi glavom i izlijeće iz vrškova prstiju. Voda je čista i sapire sve boje, sapire sve slike.”

X.

MOJSIJE

PROBUDIO SAM SE U SOBI OBLOŽENOJ SPUŽVOM. Ne u ćeliji. U sobi. No kao da je bila ćelija. Kada sam se osvijestio, oduzeli su mi odjeću, dokumentirali sve rane i ozlijede na koži, a zatim dali blijedožutu pidžamu i čarape. Rekli su mi da mogu ponovno dobiti svoju odjeću ako budem slijedio pravila. Dolazili su mi razni ljudi. Doktori, terapeuti, psihijatri s malim medicinskim kartonima. Svi su pokušavali razgovarati sa mnom, no ja sam bio pretup da bih razgovarao. A naposljetku su svi otišli. Bio sam sâm u svojoj sobi - gdje sam dobivao i obroke - tri dana, s nekoliko olovaka za pisanje te bilježnicom s crtama. Nitko nije želio da ovdje slikam. Željeli su da progovorim. Da pišem u te bilježnice. Da pišem i pišem. Što sam više pisao, to su sretniji bili, sve dok nisu pročitali što sam napisao i zaključili da ne surađujem. No riječi su mi teško dolazile. Da su mi dopustili da slikam, mogao bih se izraziti. Uputili su me da “bilježim” sve svoje osjećaje. Rekli su mi da objasnim što se dogodilo u kući moje bake na Dan zahvalnosti. Nije li postojala neka pjesma o baki i Danu zahvalnosti? Bio sam siguran da jest i zapisao sam je nekoliko puta u bilježnicu koju su mi priskrbili. “S druge strane rijeke, na kraju šumarka, jedna baka pada. Tad murja spasi dan i istjera me van iz učmaloga, bjelačkoga grada.” Zvučao sam pomalo okrutno tako pišući o svojoj baki. No nisu imali nikakva prava znati išta o Gi. Čuvao sam je za sebe. Ako moram biti seronja da ih udaljim od sebe, onda ću i biti. Ona je bila jedina osoba koja mi je bila odana i uvijek prisutna, cijeli moj život. Jedina. A sada je otišla. I nisam je mogao naći. Nije bila s drugima koji čekaju s druge strane da im omogućim prelazak. I nisam znao kako se osjećam zbog toga. Prvi put Gi me napustila. Olovke kojima sam trebao pisati nisu bile duže od nekoliko centimetara; jedva sam ih mogao uhvatiti između kažiprsta i palca, vjerojatno kako bi mi bilo teže uporabiti ih kao oružje protiv sebe ili nekoga drugoga. I bile su tupe. Nakon nekoliko pokušaja da ih šokiram svojom neprikladnom lakomislenošću, više nisam pisao, ali sam na kraju

treći dan počeo crtati po zidovima. Kada sam istrošio sve olovke i ostao bez ijedne, sjeo sam na madrac u kutu i čekao. Stiglo je vrijeme večere, a medicinski pomoćnik koji se zvao Chaz, krupni crnac s jamajkanskim naglaskom, ušao je u moju sobu, kao što sam i očekivao. Pretpostavio sam da su ga dodijelili meni jer je bio krupniji i crnji od mene. Tako je uvijek sigurnije. Dodijeliti crnca crncu. Tipičan bjelački mentalitet. Posebice u Uti, gdje su crnci bili zastupljeni u omjeru 1 naspram 1000. Ili tako nekako. Zapravo nisam imao pojma koliko crnaca živi u Uti. Samo sam znao da ih nije bilo mnogo. Chaz je zapanjeno zastao, a poslužavnik s mojom večerom tresnuo je o pod. GEORGIA

* * *

MOJSIJA SU SMJESTILI u bolnicu daleko odavde. Od Levana do Salt Lake Cityja bilo je dva sata vožnje. Odvezli su Mojsija i njegovu baku u istom vozilu hitne pomoći. Bila sam prestravljena zbog njega, no onda sam shvatila da nije bio svjestan ničega. Rekli su da se opirao. Rekli su da su bila potrebna trojica muškaraca da ga obuzdaju. Zatim su mu ubrizgali sredstvo za smirenje. Čula sam riječ lud. Psihopat. Ubojica. Da, i tu. A onda su odvezli Mojsija. Svi su govorili da je ubio svoju baku, pojeo komad pite, a zatim oslikao kuću. A premda sam bila uplašena, uplašena onime što sam vidjela i što nisam razumjela, nisam vjerovala u to. Proveli su punu istragu o njezinoj smrti, no meni nitko nije rekao ništa. Mojsije nije mogao doći na pogreb svoje bake. Njezina šira obitelj jest, a svi su plakali kao da su je oni sami ubili. Sjedili su u klupama levanske kapelice i nije bilo nikakvog slavlja, nikakve radosti zbog dobro proživljenog života, iako je Kathleen Wright to zaslužila. Nadživjela je mnoge od svojih prijatelja, ali ne sve. Cijeli je grad nazočio, no moj je ljutiti um mnoge optužio da su samo željeli iz prednjih redova pratiti dramu koja se zbivala u životu Mojsija Wrighta. Majka i sin, slični kao jaje jajetu. Mojsiju bi zasmetala ta usporedba.

Josie Jensen svirala je solističku dionicu na klaviru, što je jedina stvar koje se dobro sjećam. Ave Maria, na osobni zahtjev Kathleen Wright. Josie je bila poznata u gradu zbog svojih glazbenih sposobnosti. Bila je samo tri godine starija od mene i ugledala sam se na nju. Bila je sve što ja nisam. Tiha, draga. Dama. Ženstvena. Glazbeno nadarena. No sada smo imale nešto zajedničko. Obje smo voljele i izgubile, iako to zapravo nije znao nitko osim mene. Mojsija i mene viđali su zajedno, no nitko nije uistinu znao kako se osjećam. Ljudi su još uvijek pričali o Josie, iako su to činili odmahujući glavom, tužnih očiju. Prije osamnaest mjeseci Josie Jensen izgubila je svojega zaručnika u automobilskoj nesreći. Situacija je bila slična onoj gospođe Murray, no Josie je bila zaručena za lokalnog dečka i imala je samo osamnaest godina kada se to dogodilo. Grad je nakratko poludio. Neki su pričali da je čak i Josie poludjela na neko vrijeme, iako je pojam ludosti subjektivan. Možeš biti lud od tuge, a uopće ne biti lud. Mama me upisala na satove klavira kod Josie kada sam imala trinaest. Trudila sam se, no ubrzo sam zaključila da nismo svi rođeni s istim talentima, a klavir nikada neće biti moj. Pitala sam se je li Mojsije naslikao lice Josiena zaručnika negdje u gradu. Pozlilo mi je pri samoj pomisli na to. Tjedan dana nakon pogreba šerif Dawson svratio je do nas kako bi mi službeno rekao da nemaju pojma tko me svezao posljednju noć stampeda. Nismo bili iznenađeni. Bili smo iznenađeni što nam je uopće došao to reći. Prošlo je već nekoliko mjeseci, nisu imali nikakvih informacija osim da bi to mogao biti Terrance Anderson koji se pokazao nevinim, a iako šerif Dawson nije mogao dokazati ni ovo ni ono, činio se uvjerenim da je bila riječ samo o smicalici koja je pošla po krivu. Kako bilo, nisam imala energije nositi se s time. Doživjela sam novu tragediju, a ta noć na stampedu činila se beznačajnom u usporedbi s Mojsijevim sediranjem i njegovim odlaskom. Bila je malena u usporedbi s Kathleen Wright, koja je prekrivena čipkom ležala mrtva na svojem kuhinjskom podu, dok su pite za Dan zahvalnosti nevino ležale na radnoj površini. Bila je beznačajna u usporedbi s kaosom u kojemu sam se ja našla. Tada sam, dok je šerif Dawson sjedio u našoj kuhinji baš kao i u noći stampeda, saznala da je Mojsijeva baka umrla od moždanog udara. Ne ubojstva. Moždanog udara. Moji su roditelji odahnuli i ne pogledavši me. Nisu imali blage veze što su te riječi značile za mene. Prirodna smrt.

Mojsije joj nije naudio. Samo ju je pronašao, kao što sam je i ja pronašla, reagiravši onako kako je inače reagirao na smrt. Naslikao ju je. “Hoće li ga sada pustiti?” upitala sam. Moji roditelji i šerif Dawson pogledali su me iznenađeno. Kao da su i zaboravili da sam tu. “Ne znam”, okolišao je. “Mojsije je moj prijatelj. A ja sam mu možda jedini prijatelj na svijetu. Nije ubio Kathleen. Zašto onda ne može doći kući?” Emocija se omatala oko mojih riječi, što su moji roditelji pogrešno protumačili kao posttraumatski stres. Ipak, vidjela sam smrt izbliza. “Nema se kamo vratiti iako sam čuo da mu je Kathleen ostavila kuću i sve u njoj. Već je navršio osamnaest, koliko znam, pa se može brinuti sam za sebe.” “Nije više u bolnici. Nije bio ozlijeđen. Pa gdje je onda?” Zahtijevala sam odgovor. “Nisam baš siguran...” “Da, jeste, šerife. Dajte. Gdje je?” ustrajala sam. “Georgia!” Mama me pogladila po ruci i rekla da se smirim. Šerif Dawson stavio je svoj kaubojski šešir na glavu, a zatim ga ponovno skinuo. Činio se uznemirenim i kao da mi nije želio reći. “Je li u zatvoru?” “Ne. Ne, nije. Odveli su ga u drugu ustanovu u Salt Lake Cityju. Na psihijatrijskom je odjelu.” Piljila sam u njega, ne razumjevši sasvim njegove riječi. “To je psihijatrijska bolnica, Georgia”, mama je rekla nježno. Moji su roditelji moj zapanjeni pogled dočekali ozbiljna lica, na što je šerif Dawson naglo ustao, kao da ga za to ne plaćaju dovoljno. I ja sam odjednom ustala, drhtavih nogu i s mučninom u želucu. Uspjela sam doći do kupaonice bez trčanja, uspjevši čak i zaključati vrata za sobom prije no što sam ispovraćala komad pite koju je mama gurnula preda me kada je njome poslužila i šerifa Dawsona. Pita me podsjetila na Kathleen Wright i sredstvo za smirenje. MOJSIJE

* * *

“MOŽEŠ LI MI REĆI ŠTO OVA ILUSTRACIJA ZNAČI?”

Teško sam uzdahnuo. Liječnica, Azijatkinja, u bež sakou gledala me preko ruba naočala zbog kojih se osjećala važno, ali ih vjerojatno nije trebala, držeći olovku pripravno, spremna zapisati bilješke o pogoršanju mog mentalnog zdravlja. “Moraš razgovarati sa mnom, Mojsije. Sve će ovo biti mnogo lakše za nas oboje.” “Htjeli ste da vam kažem što se dogodilo u kući moje bake. To se dogodilo.” Bacio sam ruku prema zidu. “Je li mrtva?” liječnica je upitala, netremice gledajući u prikaz smrti moje bake. “Da.” “Kako je umrla?” “Ne znam. Ležala je na kuhinjskom podu kada sam došao kući to jutro.” Trebao sam znati da će umrijeti. Vidio sam znakove. Tijekom noći koje su prethodile njezinoj smrti, viđao sam ga kako kruži oko nje. Mrtvac koji je izgledao kao muškarac na Gijinoj svadbenoj fotografiji. Moj pradjed. Vidio sam ga dvaput, stajao je odmah do njezina desna ramena dok je spavala u svojem stolcu. I vidio sam ga ponovno, tik iza nje dok je razvlačila kore za pitu u srijedu popodne kada sam odlazio u stari mlin dovršiti rušenje. Čekao ju je. No nisam to rekao liječnici. Možda sam trebao. Onda bih joj mogao reći i da netko stoji iza njezina ramena, čekajući da i ona umre. Možda bi je to nasmrt prestrašilo pa bi me ostavila na miru. No zapravo nitko nije stajao iza njezina ramena, stoga sam zadržao jezik za zubima dok je ona čekala da progovorim. Nešto je minutu zapisivala u svoju bilježnicu. “Kako si se zbog toga osjećao?” Htio sam se nasmijati. Je li ona to ozbiljna? Kako sam se osjećao? “Tužno”, rekao sam žalosno se namrštivši, trepćući očima na njezino blesavo, klišeizirano pitanje, “Tužno”, ponovila je suho. “Vrlo tužno”, dodao sam u istom tonu. “Što ti je prošlo kroz glavu kada si je vidio?” Ustao sam sa svoga stolca, odšetao do zida i naslonio se na njega, potpuno zaštitivši svoju baku od njezina kliničkog pogleda. Na trenutak sam zatvorio oči, posegnuvši na drugu stranu samo kratko, razdvojivši vodu tek malo. Usredotočio sam se na sjajnu, crnu glavu žene, žene čija je kosa bila svezana u savršen, kratki konjski rep.

Postavila mi je još nekoliko pitanja, no ja sam se usredotočivao na podižuću vodu. Želio sam pronaći nešto zbog čega će pobjeći, vrišteći. Nešto istinito. “Jeste li imali sestru blizanku?” odjednom sam upitao, kada mi je slika dviju malih Azijatkinja s pletenicama i istim haljinama iskrsnula u umu. “Š-što?” upitala je, zaprepaštena. “Ili možda sestričnu iste dobi. Ne. Ne. To je vaša sestra. Umrla je, zar ne?” Prekrižio sam ruke i čekao, dopuštajući slikama da se razviju. Liječnica je skinula naočale i namrštila se. O, svaka joj čast. Nije ju lako bilo potresti. “Danas si imao posjetitelja. Ime joj je Georgia Shepherd. Nije na tvojem popisu. Želiš li radije razgovarati o Georgiji?” parirala mi je, pokušavajući me izbaciti iz takta. Srce mi je zadrhtalo kada sam čuo njezino ime. No potisnuo sam to i uzvratio udarac. “Kako ste se osjećali, tako izgubivši sestru?” upitao sam, gledajući liječnicu ravno u oči. “Je li bila luda poput mene? Jeste li zato željeli raditi s luđacima?” Uputio sam joj manični osmijeh u stilu Jacka Nicholsona. Naglo je ustala i ispričala se. Bilo je to prvi put da sam učinio nešto tako. Bilo je čudno i neobično divno. Prestao sam mariti oko toga vjeruju li mi. Ako nikada ne iziđem sa psihijatrijskog odjela, i to je također u redu. Ovdje sam barem bio siguran. Gi je otišla. I Georgia je otišla. Pobrinuo sam se za to. Bilo je to jedino što sam sada mogao učiniti za Georgiju. Vidjela je kako me odvlače u vozilo hitne pomoći. Opirao sam se. No iako mi se svijet vrtio pred očima, vidio sam njezino prestravljeno lice išarano bojom. Plakala je. I to je posljednja stvar koju sam vidio prije no što se sve zacrnjelo. A sada sam bio ovdje. Nisam više mario. Sve je curilo kroz pukotine. Georgia me zadirkivala zbog mojih pukotina, govoreći mi da ih imam kako bi se briljantnost imala kuda izlijevati. I zaista se izlijevala, briljantna i brutalna. I tako se to nastavilo sljedećih nekoliko tjedana. Najteže je bilo kada terapeut ili liječnik nije nikoga izgubio. Bilo je mnogo takvih ljudi, a ja nisam nikoga s one strane mogao iskoristiti protiv njih. Da je cijeli kat bio potresen zahvaljujući meni, bilo bi blago rečeno. Pokušali su popraviti moje pukotine lijekovima, baš kao što su to činili cijeli moj život, no lijekovi su ih samo proširivali. Mogli su me učinili sasvim tupim, ali nisu mogli učiniti ništa čime bi me spriječili da vidim stvari koje sam mogao vidjeti. A počeo sam im govoriti točno što vidim. Nisam to činio iz ljubavi

ili suosjećanja. Činio sam to jer me više nije bilo briga. Nisam bio čak ni nježan. Udarao sam ih po glavi s onime što sam imao reći, u Georgijinu stilu. Izravno u lice, tako je kako je. GEORGIA

* * *

MAMA JE IMALA NEKE VEZE u udomiteljskom sustavu, pa mi je pomogla pronaći Mojsija. Mislim da ga zapravo nije željela naći. No koji god razlog bio - možda zbog suosjećanja koji cijeli život gaji prema problematičnim klincima ili iz poštovanja prema Kathleen Wright pronašla ga je. Morali smo biti na popisu da bismo ga mogli vidjeti. Popis se sastojao od doktora, najuže obitelji i ljudi koje je Mojsije sam mogao dodati. Mama je prvi put pošla sa mnom - morale smo izvan službenog područja čekati da se naša imena prenesu na drugu recepciju na drugome odjelu. Dalje od toga nismo uspjele. Nismo bile u srodstvu s Mojsijem, a on nije dodao nikakva dodatna imena na svoj popis. Pitala sam se dolazi li mu obitelj ikada u posjet. Sumnjala sam. Mama me pogladila po ruci i rekla da je vjerojatno tako najbolje. Kimnula sam, no znala sam što je zaista najbolje za Mojsija. Nastavit ću pokušavati bez nje. Pobjegla sam iz škole te se odvezla u Salt Lake City s Myrtle sljedeći put kada sam pokušala izvesti provalu. Ili bijeg. Odvest ću ga odande ako mi to dopusti. Trebalo mi je tri sata da stignem u tom prokletom kamionetu. Morala sam voziti u sporoj traci, pritisnuvši gas do kraja, a Myrtle se tresla gore nego ja. Obje sam nas ohrabrivala cijelim putem, gladeći Myrtlinu kontrolnu ploču, govoreći joj da se nema čega bojati. Ići ćemo korak po korak. Automobili i kamioni prolijetali su pokraj mene, a njihovi mi vozači ljutito trubili i prijetili šakama. I ponovno sam išla idući tjedan i idući i svaki idući tjedan, mjesec dana nakon toga. Tjedan za tjednom, Myrtle nikako nije uspijevala smiriti svoje živce, a Mojsije me nikako nije htio primiti. Napokon, kada sam došla sedmi tjedan zaredom, neka je žena ušla u čekaonicu i otpratila me u sobu za privatne sastanke. Zapazila sam kako u te sobe odvode članove obitelji pacijenata. Puls mi se ubrzao, a dlanovi se počeli znojiti u iščekivanju. Ponadala sam se da ću napokon moći vidjeti Mojsija. Trebala sam ga vidjeti. Trebala sam razgovarati s njim.

“Georgia?” gospođa je pogledala u svoj karton i nasmiješila mi se, iako sam mogla vidjeti da je što prije željela završiti sa mnom. Ako je terapeutkinja ili psihologinja, trebala bi poraditi na svojim ekspresijama. Bila je nestrpljiva, a između obrva nalazila se razdražena sitna bora. Možda zato što sam na sebi imala kaubojske čizme i traperice, a kosu svezanu u dugu pletenicu koja se njihala dok sam hodala. Vjerojatno sam izgledala kao netko koga se lako riješiti, otarasiti i koga je lako poslati kući. “Da?” odgovorila sam. “Nisi na Mojsijevu popisu.” “Da, gospođo. Tako mi kažu.” “Zašto onda i dalje dolaziš?” Ponovno se nasmiješila, ali je isto tako pogledala na svoj sat. “Jer mi je Mojsije prijatelj.” “Čini se da on ne misli tako.” Bol koja je sada bila stalni pratitelj postala je za broj veća u mojim prsima. Gledala sam je dugi trenutak. Tako ukočena u toj kuti. Vjerojatno se zbog nje osjećala moćno. Pitala sam se želi li me povrijediti ili je samo tip liječnika koji nema problema s prenošenjem loših vijesti. “Georgia?” Valjda je željela da odgovorim na njezinu izjavu. Oduprla sam se nagonu da rukama protrljam traperice, što sam znala činiti kada bih postala nervozna. Traper me umirivao. “Nikada nije. Uvijek me gurao od sebe. No nema nikoga drugoga.” Moj glas nije zvučao odveć snažno, i činilo se kako joj to godi. “Ima nas. Mi se vrlo dobro brinemo za njega. Nevjerojatno napreduje.” To je dobro. Nevjerojatan napredak je dobar. Bol u prsima malo mi je popustila. “Pa, što je sljedeće?” Slegnula sam ramenima. “Kamo odlazi odavde?” “To sada ovisi o Mojsiju.” Kako predivno neodređeno. “Mogu li mu napisati pismo? Biste li mu prenijeli moje pismo? Bi li to bilo u redu?” “Ne, Georgia. Dopušteno mu je služiti se telefonom. Mogao te nazvati. A nije, je li?” Zatresla sam glavom. Ne. Nije. “Odlučan je. Ne želi te vidjeti niti komunicirati s tobom. A mi poštujemo te želje kada možemo. Nema kontrolu nad mnogo toga, no ovo je ono što želi.”

Neću plakati pred tom ženom. Neću. Iz torbe sam izvadila pismo koje sam napisala Mojsiju, bacila ga na stol ispred liječnice i ustala. Mogla ga je dati Mojsiju, baciti ili pročitati svojoj čudovišnoj djeci za laku noć. Mogli su se zajedno dobro nasmijati mojoj boli. Uključujući Mojsija. Što god liječnica odlučila, bilo je u njezinim rukama. Ja sam učinila sve što sam mogla. Zaputila sam se prema vratima. “Georgia?” zazvala je za mnom. Usporila sam, no nisam se okrenula. “Zna gdje te može naći, zar ne?” Povukla sam vrata prema sebi. “Možda će ti doći. Možda će, kada ga otpustimo, doći.” No nije došao. Ni tada. Ni još dugo, dugo vremena.

XI.

MOJSIJE

PREMJESTILI SU ME U DRUKČIJU SOBU, bez spužvi, što je bilo lijepo jer tada nisam morao crtati na zidovima iznad njih. Rekli su mi da prestanem crtati, no jedino da su mi sputali ruke na leđima, na što se očito gledalo poprijeko budući da nisam bio “nasilan”, tek tada bih prestao. Počeli su mi donositi prazne papire i dopuštati mi da crtam umjesto da pišem dokle god razgovaram s njima o tome što sam nacrtao i dokle god ne diram zidove. Nisam volio interpretirati svoje crteže. No i to je bilo bolje od pričanja priča koje je lakše podijeliti spomoću slika. S vremenom su mi počeli dopuštati da nazočim grupnim terapijama, a na drugoj ili trećoj Molly se odlučila vratiti. Samo se odjednom našla ondje, trepereći po rubu mojeg vidnog polja, netko za koga sam mislio da je otišao. Netko tko mi nije nedostajao. Netko tko me podsjećao na Georgiju. I to me učinilo mrzovoljnijim nego inače. Počeo sam tražiti način kako da me vrate natrag u sobu. Grupna terapija bila je puna ranjivih ljudi koje sam mogao terorizirati. Odraslih ljudi svih dobi, sa svakakvim poremećajima i problemima. Njihov očaj i bol pulsirali su, duboko crni iza mojih očiju, bez boje i svjetla koje bi im omogućili nadu ili bijeg. Imao sam osamnaest godina, a neke se osamnaestogodišnjake očito još uvijek tretiralo kao maloljetnike, ovisno o mišljenju liječnika. No kada su mene doveli, smjestili su me s odraslima. Klinci su očito bili kat niže. Bio sam zahvalan što me nisu smjestili s njima. S klincima je bilo teže biti okrutan. Dr. Noah Andelin, psiholog s uredno podšišanom bradom koju je vjerojatno nosio kako bi izgledao starije, vodio je grupnu terapiju. Gladio bi svoju bradu kada bi razmišljao, zbog čega se neprestano činio melankoličnim. Bio je premlad da bi bio liječnik, i definitivno premlad da bi bio tako ozbiljan. I tužan. Imao je najtužnije oči koje sam ikada vidio. Zbog njega sam se osjećao nelagodno. Također mi je otežavao da budem okrutan. A imao sam potrebu biti okrutan. Da bi me pustili na miru, morao sam biti okrutan. Zadirkivao sam terapeute i tehničare kada sam mogao, a kada nisam, zadirkivao bih pacijente koji su zadirkivali sve druge. Bilo je tužno to da su upravo oni doživjeli najveće gubitke. Obično bih na kraju samo pregrizao jezik i otjerao mrtve od sebe. Bio sam seronja. No nisam bio nasilnik.

Sjedio sam ondje, širom otvorena mosta, tražeći municiju kada je Molly prestala treperiti i zaplesala mi ravno pred očima, lepršave kose, pokazujući mi sve one stare stvari. Gotovo sam naglas zastenjao. Nisam to želio. No onda je počela kružiti po rubu kruga, zastavši između dvaju muškaraca nasuprot meni, zureći u mene s iščekivanjem. “Tko poznaje djevojku Molly?” izletjelo mi je. Dr. Andelin zastao je u pola rečenice. “Mojsije? Jesi li imao nešto reći?” Glas mu je bio nježan. Kao uvijek. Tako nježan i drag. Zbog toga sam ga poželio uhvatiti za ovratnik i baciti o zid. Imao sam osjećaj da negdje u njemu ima vatre. Pokušavao je skriti svoj stas iza smiješnih sakoa od tvida sa zakrpama na laktovima, poput fakultetskog profesora iz 1940-ih. Još mu je samo nedostajala lula. No nije bio slabić. Odmjerio sam ga. Bilo je to nešto što mu je dolazilo prirodno. Tko ti može nauditi? Tko predstavlja fizičku prijetnju? A Noah Andelin, sa svojim tužnim očima i urednom bradicom, pripadao je objema kategorijama, u to sam bio uvjeren. Čim sam progovorio, osjetio sam se glupo. Molly nije pripadala nikome odavde. Bila je tu zbog mene... premda nisam imao pojma zašto. “Što si rekao?” Pitanje je došlo od muškarca koji je bio s lijeve strane Molly, muškarca koji je izgledao kao da je mojih godina, jedva dovoljno star da bude na odjelu za odrasle. Njegove su zelene oči bile oštre, iako je njegovo držanje bilo ležerno, a ruke opušteno sklopljene u krilu. Vidio sam dug, crven ožiljak koji se penjao od dna njegova dlana do sredine podlaktice. Kako se činilo, nije bio lud za životom. “Molly. Jesi li poznavao djevojku po imenu Molly? Mrtvu djevojku Molly?” Trebao sam se poslužiti nježnijim i blažim pristupom dr. Andelina. No nisam. Samo sam pitao. Dečko je skočio sa stolca i doletio na drugu stranu kruga, gdje sam ja sjedio. Bio sam tako iznenađen da se nisam stigao pripremiti prije no što je rukama ugrabio moju majicu, podižući me na noge. Našao sam se oči u oči sa zelenookim čudovištem koje je rigalo vatru. “Kurvin sine!” pljunuo mi je u lice. “Bolje ti je da mi odmah kažeš kako, dovraga, znaš išta o mojoj sestri!” Njegovoj sestri? Molly je bila njegova sestra? U glavi mi se zavrtjelo kada me ponovno gurnuo, no ovaj put nije htio odgovor. Htio me srušiti i oboje smo pali preokrenuvši moj stolac, a ja sam zaboravio na Molly, uživajući u osjećaju potpunog prepuštanja. Udarili smo o pod, mlateći šakama, a ljudi su vrištali oko nas. Gotovo sam puknuo od smijeha kada

sam ga udario u trbuh, no on je odmah uzvratio, zaustavivši cerek koji se širio mojim usnama, ostavivši krvav trag na njegovu mjestu. Zaboravio sam koliko sam se volio tući. Očito je i Mollyn brat uživao u tome jer su uz Chaza bila potrebna još trojica da nas razdvoje. Zapazio sam da Noah Andelin nije oklijevao uplesti se i da je on bio taj koji mi je sjedio na leđima, pritišćući mi lice o pod kako bi me obuzdao. Soba je bila u kaosu, no između prevrnutih stolaca i užurbanih nogu osoblja koje je pokušavalo ostale klijente izvesti iz sobe, mogao sam vidjeti Mollyna brata u istom položaju u kojem sam bio i ja, glave okrenute prema meni, obraza prislonjenog o sivi, istočkani linoleum. “Kako si znao?” rekao je, očiju uperenih u moje. Galama oko nas polako se utišala. “Kako si znao za moju sestru?” “Tag, Dosta je!” Dr. Andelin je zarežao - lakoća i dragost u njegovu glasu potpuno su nestale. Tag? Kakvo je to ime? “Moja je sestra nestala prije više od godinu dana, a ovaj se kučkin sin ponaša kao da zna nešto o tome?” Tag je ignorirao dr. Andelina i nastavio bjesnjeti. “Misliš da ću začepiti? Promisli još jednom, doktore!” Obojicu su nas povukli na noge, a dr. Andelin od Chaza i još jednog tehničara kojega nisam poznavao zatražio je da ostanu. Svima drugima naredio je da iziđu. Debeljuškasta brineta, terapeutkinja koja se zvala Shelly, također je ostala, držeći se u pozadini kako bi, činilo se, dokumentirala sastanak dok je dr. Andelin podizao tri stolca u središtu prostorije, govoreći nam da sjednemo. Chaz je stajao iza Taga, a drugi tehničar iza mene. Noah Andelin stao je između nas, jednako udaljen od obojice, zasukanih rukava i s malo krvi na usni. Izgleda da sam ga slučajno udario. Chaz mu je dodao rupčić, a dr. Andelin ga je uzeo i pritisnuo na usnu prije no što nas je obojicu pogledao, namještajući se u svojem stolcu. “Mojsije, želiš li objasniti Tagu na što si mislio kada si pitao poznaje li itko djevojku Molly?” “Mrtvu djevojku po imenu Molly!” Tag je zasiktao. Chaz ga je potapšao po ramenu, podsjećajući ga da ostane miran, na što je Tag agresivno opsovao. “Ne znam je li to njegova sestra. Ne poznajem ga. No viđam djevojku imena Molly, uz povremene prekide, pet mjeseci.” Svi su piljili u mene. “Viđaš je? Hoćeš reći da si u vezi s Molly?” dr. Andelin je upitao.

“Mislim, mrtva je, a znam da je mrtva jer je posljednjih pet mjeseci mogu vidjeti”, strpljivo sam ponovio. Tagovo je lice bilo gotovo komično u svome bijesu. “Vidjeti je kako?” Glas dr. Andelina bio je jednoličan, a oči su mu bile hladne. Odvratio sam istim tonom, uperivši vlastiti monotoni pogled u njegovu smjeru, “Isto kako mogu vidjeti i vašu mrtvu suprugu, doktore. Neprestano mi pokazuje sliku retrovizora i snijega i kamenčića na dnu rijeke. Ne znam zašto. Ali vi mi, vjerojatno, možete reći.” Čeljust dr. Andelina opustila se, a lice posivjelo. “O čemu pričaš?” jedva je izgovorio. Čekao sam da upotrijebim ovo protiv njega. Sada je bilo sasvim dobro vrijeme. Možda će njegova supruga otići, a ja ću se moći usredotočiti na to da se riješim Molly jednom zauvijek. “Slijedi vas uokolo. Previše vam nedostaje. I brine se za vas. Ona je dobro... ali vi niste. Znam da je vaša supruga jer mi pokazuje sliku kako je čekate kod oltara. Dan vašeg vjenčanja. Rukavi vašeg smokinga malo su prekratiti.” Pokušao sam biti surov, silom ga istjerati iz njegove uloge psihologa. Kopao sam mu po životu kako mi on više ne bi kopao po glavi. No divljačka tuga koja mu je prožela lice usporila me te sam ublažio svoj glas. Nisam mogao zadržati isti stav naspram njegove boli. U trenutku sam se osjetio posramljenim te sam spustio pogled na svoje ruke. Nekoliko sekundi, soba je bila mirna kao mrtvačnica. Prikladno, Mrtvi su bili posvuda. Zatim je dr. Andelin progovorio. “Moja supruga, Cora, vozila je kući s posla. Misle da ju je privremeno - zaslijepio odraz sunca na snijegu. Katkada je vrijeme jednostavno takvo. Zaletjela se u ogradu. Njezin je auto sletio naglavce u potok. Ona se... utopila.” Iznosio je informacije tako suhoparno, no ruke su mu se tresle dok je gladio bradu. Negdje tijekom tragične priče, Tag je prestao bjesnjeti. Pogledavao je mene, pa dr. Andelina, zbunjen i pun suosjećanja. No Cora Andelin nije bila gotova - kao da je znala da sam privukao doktorovu pozornost i nije imala namjeru izgubiti ni sekunde. “Maslac od kikirikija, omekšivač Downey, Harry Connick mladi, kišobrani...” Zastao sam jer je sljedeća slika bila tako intimna. Ali onda sam je ipak izrekao. “Vaša brada. Obožavala je osjetiti ju kada biste...”

Morao sam stati. Vodili su ljubav, a ja nisam želio vidjeti suprugu ovog muškarca golu. Nisam želio vidjeti njega gologa. A mogao sam ga vidjeti kroz njezine oči. Naglo sam ustao, osjetivši očajničku potrebu da se maknem. Previše informacija, Cora Andelin. I više nego previše. Tehničar se uzrujao odmah me uhvativši za ramena, potičući me da ponovno sjednem. Poželio sam se okrenuti i zamahnuti prema njemu, no onda sam uzdahnuo. Trenutak je prošao i nitko više nije želio gužvu. Čak ni Tag, koji je izgledao kao da mu je mozak upravo izbrisan. Gledao me zapanjena izraza. No dr. Andelin bio je usredotočen na nešto svoje; njegove su plave oči bile ozbiljne i pune vlastitih sjećanja, i još nečega. Zahvalnosti. Njegove su oči bile pune zahvalnosti. “To su bile neke od stvari koje je najviše voljela. Došetala je niz oltar na dan našeg vjenčanja uz pjesmu Harryja Connicka. I da. Moj je smoking bio malčice premalen. Uvijek se smijala oko toga, govoreći da sam i ja takav. A njezina kolekcija kišobrana izmicala je kontroli.” Glas mu je pukao, te je spustio pogled na svoje ruke. Sobu je ispunio težak zrak, tako pun suosjećanja i intimnosti, da bi onih petero koji su bili u njoj pogledali ustranu kako bi ljubavnicima dali trenutak privatnosti, da su mogli vidjeti ono što sam ja vidio. No ja sam bio jedini svjedok kada je supruga Noe Andelina ispružila ruku i njome prešla preko suprugove pognute glave prije no što su se meke linije njezina nestalna oblika stopile s treperavom svjetlošću kasnog popodneva. Prozori sobe gledali su na zapad, a iako sam imao nekoliko zamjerki za Utu, zalasci nisu bili među njima. Cora Andelin postala je dijelom zalaska. Nisam mislio da ću je ponovno vidjeti. A nisam trebao čak ni crtati. “Ako znaš sve to - o supruzi dr. Andelina - onda želim da mi ispričaš o Molly”, Tag je prošaptao, uspravivši se u svojem stolcu, prelijećući pogledom od dr. Andelina do mene. Noah Andelin je ustao. Nisam ga pogledao u lice. Nisam želio vidjeti jesam li ga uništio. Malo sam se razočarao. Gdje je onaj opaki igrač kakav sam odlučio biti? “Tag. Obećavam da ćemo se vratiti na ovo. Ali ne sada. Ne sada.” Nakon što je kimnuo prema tehničarima, koji su se činili jednako potresenima kao i mi, zajedno smo izišli iz prostorije. * * *

GEORGIA

BILO JE TO ČUDNO, stvari koje su mi nedostajale. Nedostajale su mi njegove usne i njegove zelene oči i ono kako je znao biti drag, a da ni sam zapravo nije znao da je drag. Nedostajala mi je glatka dužina njegova vrata, mjesto na koje bi se moj nos smjestio kada bih mu bila blizu. Nedostajao mi je kist koji se kovitlao među njegovim prstima i način na koji se jedna strana njegovih usana uvijala nešto više kada se smijao. Nedostajao mi je bljesak njegovih bijelih zubi i “vražja iskra u njegovim očima”. Tako je to nazivala njegova baka. I bila je u pravu. Imao je taj zločesti sjaj u očima kada je bio opušten ili kada se smijao ili kada mi je uzvraćao zadirkivanje. Očajnički su mi nedostajale te stvari. Najgore od svega, nisam mogla patiti za njim. Morala sam skrivati sve svoje osjećaje, u čemu nikada nisam bila dobra. U mojoj je obitelji postojala izreka: “Ako Georgia nije sretna, ni’ko nije sretan.” A ja nisam bila sretna. Bila sam skrhana. Cijeli je grad još uvijek bio u šoku zbog Kathleenine smrti, a iako je Mojsije nije udavio u snu niti joj prerezao vrat, svi su se još uvijek ponašali kao da jest. Ni moji roditelji nisu bili mnogo bolji. Mojsije je bio čudan. A čudno vrlo lako postaje sumnjivo. Čudno je zastrašujuće i neoprostivo. No ja sam shvatila kako mi i to nedostaje - bio je čudan i divan i potpuno drukčiji od bilo koga od onih koje sam poznavala. Od bilo koga od onih koje ću ikada poznavati. A sada je otišao. Dobila sam poziv za maturalnu večer, koja se održavala u posljednju subotu u siječnju. Od svih ljudi, Terrence Anderson bio je taj koji me pozvao. Valjda je odlučio da mu se ipak sviđaju visoke cure. Ili je možda želio učiniti Haylee ljubomornom budući da su bili prekinuli nedugo nakon što je započela školska godina. Razmišljala sam o tome da ga odbijem. Bog zna da sam imala brojne izgovore. Ali mama mi je rekla da to nije pristojno i da bih trebala biti zahvalna što su, nakon svega što se dogodilo, ljudi odlučili krenuti dalje. Histerično sam se nasmijala na to, pa me mama poslala u sobu, uvjerena da sam bolesna. Zaspala sam u suzama, a ni drugi se dan nisam osjećala ništa bolje. Prihvatila sam Terrenceov poziv na ples, no obukla sam crnu haljinu jer sam žalovala, i cipele s najvišim petama koje sam mogla pronaći samo kako bi se osjećao glupo. Ako će me iskoristiti, u redu. No neću mu olakšati. A te noći, sjedeći na tribinama u srednjoškolskoj dvorani, promatrajući parove kako plešu i sjedeći pokraj Terrencea dok je on

kiptio, najviše od svega nedostajao mi je Mojsije. Nije mi bilo teško zamisliti kako bi izgledao u smokingu ili finom odijelu; ja sam mogla nositi pete od deset centimetara, a on bi i dalje bio viši od mene, i imala sam osjećaj da bi mu se svidjela moja crna haljina i način na koji se moje tijelo mijenjalo. Terrence je samo zurio u moja punija prsa s podsmijehom, a ja sam shvatila da mi se plan obio o glavu. Zbog visokih peta moje su sise bile praktički u razini njegovih očiju. Na kraju sam ih ipak skinula i pomirila se s plesom bosih nogu, pretvarajući se da je Terrence Anderson Kenny Chesney - Kenny je bio nizak dečko i poznati country pjevač, a bio je još i zgodan. Nažalost, shvatila sam da mi se ukus dramatično promijenio, a kauboji i country pjevači, bez obzira na to koliko bili zgodni, izgubili su prednost nad ekscentričnim umjetnicima u psihijatrijskim institucijama.

XII.

MOJSIJE

NISMO SE ODMAH vratili na to. Barem ne s dr. Andelinom. I Taga i mene stavili su u izolaciju na tri dana zbog naše tučnjave. Nijednome od nas nije bilo dopušteno izlaziti iz sobe, a ja sam ponovno vodio dnevnik sa slikama, objašnjavajući “svoje misli i osjećaje” svojim crtežima. Dr. Andelin donio mi je gomilu blokova za crtanje. I to dobrih. Ne onaj papir za računala. Donio mi je i voštane olovke. Mislim da nije tražio dopuštenje. Mislim da mi je zahvaljivao. Sviđala mi se neverbalna zahvalnost mnogo više od ičega što je mogao reći, posebice jer nisam to učinio kako bih ga usrećio. No pobrinuo sam se da pokažem svoju zahvalnost na svoj način. Crtao sam i crtao dok mi se prsti nisu počeli kočiti, a oči se više nisu mogle usredotočiti. A kada sam završio, pred sobom sam imao listove i listove crteža mrtve prirode i portreta. Kišobrani i kamenčići u potoku i Noah Andelin sa svojom malom, urednom bradicom, smijući se i gledajući sa stranice u ženu koja je otišla, ali koja nije zaboravljena. Kada sam slike pokazao doktoru tijekom njegova sljedećeg posjeta, uzeo ih je s puno poštovanja te proveo cijeli sat naše terapije prelistavajući ih, uopće ne pričajući. Bila je to najbolja terapija do tada. Treći dan naše izolacije Tag je uletio u moju sobu i zatvorio vrata. Mračno sam piljio u njega. Bio sam pod dojmom da su vrata zaključana. Nisam ih čak ni provjerio. Osjećao sam se glupo što sam sjedio u sobi tri dana iza nezaključanih vrata. “Tu i tamo prošeću hodnikom svakih par minuta. No to je sve. To je bilo smiješno lako. Trebao sam doći prije”, rekao je i sjeo na moj krevet. “Ja sam David Taggert, usput. Ali možeš me zvati Tag.” Nije se ponašao kao da se ponovno želi zakačiti sa mnom, što je bilo pomalo razočaravajuće. Ako se nije želio tući, htio sam da ode. Odmah sam se vratio slici na kojoj sam radio. Počeo sam osjećati Molly; slika joj je treperila kroz slapove, tik iza vode, te sam teško uzdahnuo. Bio sam umoran od Molly. Bio sam još umorniji od njezina brata. Oboje su bili nevjerojatno tvrdoglavi i odvratni. “Ti ludi kučkin sine”, ustvrdio je bez uvoda.

Nisam čak ni podigao pogled sa slike koju sam crtao komadićem voštane olovke. Trudio sam se da mi pribor potraje. Prebrzo sam ga trošio. “To kažu ljudi, zar ne? Kažu da si lud. Al’ ja ne vjerujem u to, čovječe. Ne više. Nisi lud. Imaš vještine. Bolesne vještine.” “Umobolan. Lud. Nije li to sve isto?” promrmljao sam. Ludost i genijalnost blisko su povezane. Pitao sam se o kojim vještinama on govori. Nije vidio moje radove. “Ne, čovječe”, rekao je. “Nisu. Luđaci trebaju biti na mjestima poput ovih. Ti ne pripadaš tu.” Nasmijao se, očito iznenađen. “Misliš da si lud?” “Mislim da sam pukao.” Tako je rekla Georgia. No činilo se da njoj to nije smetalo. Sve dok pukotine nisu postale tako široke da je pala u jednu od njih i ozlijedila se. Tag je upitno nagnuo svoju glavu, no kada nisam nastavio, kimnuo je. “U redu. Možda smo svi puknuti. Ili slomljeni. Ja sigurno jesam.” “Zašto?” najednom sam ga upitao. Molly je ponovno lebdjela oko nas i ja sam crtao brže, bespomoćno ispunjavajući stranicu njezinim licem. “Moje sestre više nema. I ja sam kriv za to. A sve dok ne budem znao što joj se dogodilo, nikada se neću moći oporaviti. Bit ću slomljen zauvijek.” Glas mu je bio tako tih da nisam bio siguran je li htio da čujem posljednji dio. “Je li ovo tvoja sestra?” nevoljko sam upitao. Podigao sam svoj blok za crtanje. Tag se zagledao. Zatim je ustao. Zatim je ponovno sjeo. A onda je kimnuo. “Da”, istisnuo je. “To je moja sestra.” I sve mi je ispričao. Kako ispada, otac Davida Taggerta bio je teksaški naftaš koji je oduvijek želio biti rančer. Kada je Tag počeo upadati u nevolje i napijati se svake večeri, njegov se otac umirovio, prodao nešto svojih dionica za milijune i, među ostalim, kupio ranč od pedeset jutara u okrugu Sanpete, u Uti, odakle je bila Tagova majka, preselivši se ondje sa svojom obitelji. Bio je uvjeren da će, ako uspije maknuti Taga i njegovu stariju sestru Molly dalje od njihove stare družine, pomoći djeci da se srede. Tagov je otac mislio da će to biti dobar potez za cijelu obitelj. Otvoren prostor, mnogo posla da im ne bude dosadno, i dobri, zdravi ljudi posvuda oko njih. A bilo je i dovoljno novca da se operacija podmaže.

No klinci nisu napredovali. Pobunili su se. Tagova starija sestra Molly pobjegla je i nikada se više nije javila. Mlade djevojke, blizanke, na kraju su se s majkom vratile u Dallas kada je podnijela zahtjev za razvod. Ispalo je da se i njoj više sviđao Dallas, a za nestanak najstarije kćeri krivila je supruga. Nakon toga ostali su samo Tag i njegov stari. I mnogo novca, prostora i stoke. Tag se trudio ostati trijezan, no kada nije pio, utapao se u krivnji i naposljetku se pokušao ubiti. Nekoliko puta. Zbog čega je završio na psihijatrijskom odjelu sa mnom. “Samo je otišla. Ne znamo zašto točno. Išlo joj je bolje nego ikome. Mislim da je uzela nešto moje droge. Nisam pio, znaš. Ali posvuda sam sakrio tablete. Ne znam zašto ih je uzela. Možda je njezin problem bio veći no što sam mislio. Možda ih je samo željela uzeti kako ih ja više ne bih uzimao.” Čekao sam, puštajući ga da se ispriča. Nisam znao kako je umrla baš kao što to nije znao ni on. To nije bilo nešto što bi mrtvi željeli podijeliti. Željeli su mi pokazati svoje živote. Ne smrti. Nikada. “Mrtva je. Nije li? Možeš je vidjeti pa to znači da je mrtva.” Kimnuo sam. “Moraš mi reći gdje je, Mojsije. Moraš saznati.” “Ne ide to tako. Ne vidim cijelu sliku. Samo komadiće. Ne znam uvijek ni kome osoba pripada. Ako sam u skupini, mogao bi biti bilo tko. Ne govore. Nikada. A ako progovore, ne mogu ih čuti. Pokazuju mi neke stvari. I ne znam uvijek zašto. Štoviše, nikada ne znam zašto. Samo slikam.” “Znao si s dr. Andelinom!” “Njegova ga je mrtva supruga slijedila tijekom grupne terapije! I pokazala mi je sliku njih dvoje kako se seksaju, dobro? Nije mi trebalo dugo da to odgonetnem!” Postao sam uznemiren, a Tag mi se počeo približavati kao da je spreman potući se. “Pokazuju mi komadiće. Sjećanja. I ne protumačim ih uvijek točno. Uopće ih ne protumačim, znaš? Nisam Sherlock Holmes.” Pogurnuo me, a ja sam se trudio oduprijeti porivu da uzvratim. “Hoćeš mi reći da si već prije viđao moju sestru i nisi imao pojma da je moja?” “Viđao sam Molly mnogo prije no što sam te uopće upoznao!” Istinitost te izjave kao da me opalila po glavi. Viđao sam Molly mnogo prije no što sam uopće upoznao Davida Taggerta.

A to nije imalo smisla. Nikada nije tako išlo. Mrtvi koji su mi dolazili uvijek su bili rezultat mojeg doticaja s njima bliskim ljudima. “Otišla je. Naslikao sam njezino lice na nadvožnjaku i otišla je.” Vidio sam je one noći kada je Gigi umrla. No to se nije računalo. Te sam noći vidio svako mrtvo lice koje je proganjalo moj život od početka. Samo nisam vidio Gi. “I vratila se?” “Da. Ali mislim da se vratila zbog tebe.” “I što radi?” Tag je sada vikao, frustriran, rukama se grčevito uhvativši za svoju tamnu kosu, dok su mu zelene oči sijevale. Znao sam da je želio početi zamahivati. Ne zato što je uistinu bio ljutit na mene već zato što nije imao pojma što učiniti sa svojim emocijama. A to sam razumio. “Pokazuje mi neke stvari. Kao i svi oni.” Stišao sam glas gledajući ga i dalje. Bio je čudan osjećaj smirivati nekoga drugoga. “Molim te. Molim te, Mojsije.” Tag je pokušavao suspregnuti suze, a ja sam se pokušavao oduprijeti porivu da započnem tuču, da ga gurnem i premlatim samo kako bih vratio onog starog Taga koji me želio udariti i koji me nazvao ludim kučkinim sinom. Okrenuo sam se od njega i sjeo povukavši se sasvim do zida, no moje su oči pronašle sliku Molly koja je zurila u mene iz bloka za crtanje koji sam bio bacio na pod. Smiješila mi se, srceparajuća iluzija sretnog završetka. Ne postoje sretni završetci. Zatvorio sam oči i stavio ruke preko glave, kako bih zadržao i Taga i nasmiješeno lice njegove mrtve sestre podalje od sebe. I podigao vodu. Usredotočio sam se na Molly Taggert, plavu kosu koja je lepršala baš poput Georgijine. Odmah sam izgubio koncentraciju, osjetivši istu onu oštru bol u utrobi koju bih osjetio svaki put kada bih dopustio da mi sjećanje na nju ispuni um. No pri pomisli na Georgiju izoštrio se nadvožnjak koji sam oslikao, mjesto na kojemu sam oduzeo Georgijinu nevinost i zauvijek izgubio dio sebe. Odjednom, osjetio sam potrebu za crtanjem, te sam opako opsovao, doviknuvši Tagu da mi dobaci blok i olovku. Nije to bilo to, no morao sam imati barem nešto. Ruke su mi postale ledene, vrat počeo gorjeti, a iza zatvorenih sam očiju promatrao kako se voda razdvaja na dva dijela, otkrivajući blijedi, dugi komad zemlje, penjući se u dva nadvisujuća vala, ne ostavljajući za sobom ni jedne kapi koja bi smočila razotkriveno tlo.

Natjerali su me da prebojim Mollynu sliku na nadvožnjaku. Šerifov me ured opskrbio s oko četiri litre sive boje za beton koje su prekrile uznemiravajuću istinu da djeca nestaju i da je svijet strašno mjesto. No dok sam promatrao, boja se počela guliti, kao da je povlače zamišljene ruke, ponovno otkrivajući Molly, vijugave linije kojima je naslikana, njezine blistave oči i osmijeh koji je, sada sam mogao vidjeti, bio identičan Tagovu. Nikada ne vidimo ono očito dok nas to ne opali po glavi. A onda su slike počele ispunjavati moj um, iste one slike koje mi je Molly uvijek pokazivala. “Uvijek mi pokazuje taj prokleti ispit iz matematike!” Ruke su mi poletjele te sam nacrtao ispit na čijem se vrhu nalazilo Mollyno ime ispisano pisanim slovima. Ispit iz matematike odletio je kao da ga je Molly šibnula iz moje ruke. Nisam posvetio dovoljno pozornosti na ono zaokruženo crveno slovo A pri vrhu. Tag očito nije bio jedini u obitelji s naglom naravi. Slovo A u krugu pretvorilo se u zvjezdicu, običnu zlatnu zvjezdicu koja se pretvorila u noćno nebo sa zvijezdama koje su padale i eksplodirale, kao da je promatrala svjetlosni spektakl, tako veličanstven i prepun boja da sam počeo proklinjati olovku u ruci, preklinjući Taga da mi donese nešto drugo. Zatim mi je Molly pokazala polja, polja koja su izgledala poput onih oko nadvožnjaka, a ja sam se trudio ne opsovati zbog silne frustracije. Umjesto toga, nacrtao sam duge, zlatne vlati žita u tim poljima, stapajući ih s Mollynom kosom dok mi je jurcala kroz um, sve dok žito nije postalo trava koja je rasla uz betonski nadvožnjak. “Stani! Mojsije!” Tag mi je tresao ramena i pljuskao po me licu. “Koji vrag, čovječe! Crtaš po zidovima!” Tagov je glas utihnuo. “Zapravo, boli me kurac ako slikaš po zidovima.” No veza se prekinula, a ja sam bio zbunjen. Bio sam i ljutit, te sam se odmaknuo od divljeg zvjezdanog neba, koje je preda mnom stajalo razmaljano i osjenčano i poludovršeno. Da sam barem imao boje. Teško sam disao, kao i Tag, kao da je prešao na drugu stranu sa mnom te trčao, loveći svoju sestru kroz žitna polja koja nisu vodila nikamo i koja meni nisu predstavljala ama baš ništa. Spustio je pogled na slike koje sam pobacao po sobi, počevši ih kupiti, jednu po jednu. “Ispit iz matematike? Sa zaokruženim A pri vrhu?”

“Crveno je. A je crveno.” Nisam to mogao dočarati olovkom. “A ovaj nadvožnjak je u Nephiju?” Kimnuo sam. “Nephi je samo otprilike sat vremena od Sanpetea. Znaš to, zar ne?” Ponovno sam kimnuo. A Nephi je petnaest minuta sjeverno od Levana. Sva su djeca iz Levana autobusima odlazila u školu u Nephiju. Bio je to takoreći isti grad. A ja nisam imao namjeru prilaziti ni jednom ni drugom. Tag me je mogao preklinjati i moliti, a njegove su ljutite, zelene oči mogle i eksplodirati u njegovoj glavi, no ja se ipak ne bih vratio. “A što je s ovim poljima?” “Žitna polja okružuju nadvožnjak. U blizini se nalazi stajalište za kamione, nekoliko benzinskih pumpi, jeftini motel i, malo niže, restoran brze hrane, uz izlazni trak, ali to je sve. Nema gotovo ničega osim tih polja i ceste.” “A što je ovo?” Tag je prst uperio prema zidu gdje se moja olovka pokazala frustrirajuće nedostatnom u pokušaju da prikažem eksploziju boja i svjetlosnih traka. Slegnuo sam ramenima. “Vatromet?” “Bio je to vikend Dana nezavisnosti”, Tag je prošaptao. Ponovno sam slegnuo ramenima. “Ne znam, Tag. Ne znam ništa osim onoga što mi ona pokaže.” “Zašto ti jednostavno ne kaže gdje se nalazi?” “Jer ne ide tako.” “Zašto?” Tag je ponovno počeo pokazivati frustriranost. “To je kao da me pitaš zašto ne mogu živjeti u oceanu. Ili zašto ne mogu podići utege od tisuću kila ili... zašto ne mogu letjeti, zaboga miloga! Jednostavno ne mogu. I bez obzira na to koliko se ja usredotočio ili proučavao ili obraćao pozornost na detalje, to svejedno neće biti moguće. Tako je - kako je!” Podigao sam blok i shvatio da sam iskinuo sve stranice, uključujući i one slike koje nisu imale nikakve veze s Molly Taggert. I te su stranice bile pobacane po sobi. Nije ostala ni jedna prazna stranica. Počeo sam ih skupljati, utučen jer sam znao da ću morati ponovno prebojiti zidove. Tag me slijedio, još uvijek u rukama čvrsto držeći stranice koje je bio podignuo. “Mora biti ondje”, tiho je rekao, na što sam prestao skupljati stranice i pogledao ga preko ramena. Oči su mu bile sjajne, a ramena ukočena.

“Možda i jest.” Slegnuo sam ramenima bespomoćno. Nisam želio imati ništa s tim. “No zamisli da je nadu ondje. Posebice ako ih ja usmjerim u tome smjeru. Bacit će me u zatvor. Razumiješ li to? Mislit će da sam ja to učinio.” Nisam rekao da sam je ubio. Imao sam osjećaj da bi bilo prehladno reći mu to u lice, premda smo obojica znali o čemu govorim. Odjednom su se vrata moje sobe širom otvorila i Chaz je uletio; nemir mu je nagrdio lice i ukrao uvijek prisutan bijeli osmijeh. Olakšanje je vrlo brzo zamijenilo nemir kada je shvatio da nije bilo nikakvog prolijevanja krvi, a nijedan od nas ne leži onesposobljen na podu. “G. Taggert. Ne biste trebali biti ovdje!” ozlovoljeno je rekao. A onda je vidio moj masni crtež i opsovao. “Ne opet, čovječe! Tak’ ti je dobro išlo.” Slegnuo sam ramenima. “Ponestalo mi je papira.” Chaz je isprario Taga iz moje sobe, a on se nije opirao, no kod vrata je zastao. “Hvala ti, Mojsije.” Chaz je izgledao iznenađeno, no svejedno ga je povukao. “Preuzet ću krivicu za crtež na zidu. Siguran sam da će mi svi vjerovati.” Tag mi je namignuo, na što smo se i Chaz i ja nasmijali.

XIII.

MOJSIJE

TAG NIJE BIO JEDINI koji je počeo kradomice dolaziti u moju sobu zbog privatnih sastanaka. Počelo se pričati o tome što mogu. Što mogu vidjeti. Što mogu naslikati. Carol, pedesetogodišnja psihijatrica koju kao da nikada ništa nije diralo i koja je bila udana za svoj posao, izgubila je brata u svojoj dvanaestoj godini kada je on počinio samoubojstvo. To ju je nagnalo da počne raditi sa psihičkim bolesnicima. Taj mi je isti brat počeo pokazivati koturaljke i pohabanog plišanog zeca kojemu je nedostajalo uho. Stoga sam joj rekao što vidim. Isprva mi nije vjerovala, pa sam joj rekao da je njezin brat volio salatu od krumpira, ljubičastu boju, Johnnyja Carsona i da je znao svirati samo jednu pjesmu na svojim ukulelama, koje je svirao svake joj noći pjevajući prije no što bi legla spavati. “Iznad duge.” To je bila pjesma. Sljedeći me dan skinula s antipsihotika. Buffie Lucas bila je iskrena tehničarka koja je trebala biti na Broadwayu. Pjevala bi dok je radila i mogla je otpjevati Arethu Franklin bolje no što je Aretha Franklin mogla otpjevati Arethu Franklin. Izgubila je oba roditelja u razmaku od tri mjeseca. Kada sam je pitao je li joj majka prije smrti poklonila pokrivač napravljen od svih njezinih majica s koncerata, stala je usred pjesme. A onda me ošamarila i natjerala me da obećam da više ništa neću skrivati od nje. Ljudi su dolazili, i donosili su darove. Papir i voštane olovke, vodene bojice i kredu, a kad je prošlo otprilike dva mjeseca od mog dolaska, dr. June donijela mi je Georgijino pismo. Učinio sam nešto čime sam ugodio dr. June, pa pretpostavljam da me pokušavala nagraditi. Nisam joj namjeravao ugoditi. Nije mi se odveć sviđala. No vidjela je sliku Gigi koju sam naslikao. Htio sam je skriti, no onda se nikako nisam uspio natjerati da je sklonim. Bio je to crtež kredom. Jednostavan i prekrasan, baš kakva je Gi uvijek bila. Na slici je ovila ruke oko djeteta, iako sam si govorio da to dijete nisam ja. June se zagledala u nj, a onda podigla pogled prema meni. “Ovaj je crtež predivan. Dirljiv. Pričaj mi o njemu,” Zatresao sam glavom. “Ne.” “Dobro. Reći ću ti što ja vidim”, dr. June je rekla.

Slegnuo sam ramenima. “Vidim dijete i ženu koji jako vole jedno drugo.” Ponovno sam slegnuo ramenima. “Jesi li ovo ti?” “Zar izgleda kao ja?” Pogledala je crtež, a onda ponovno mene. “Izgleda kao dijete. I ti si nekad bio dijete.” Nisam odgovorio pa je nastavila. “Je li ovo tvoja baka?” upitala je. “Pretpostavljam da bi mogla biti”, složio sam se. “Jesi li je volio?” “Ne volim nikoga.” “Nedostaje li ti?” Uzdahnuo sam i uzvratio vlastitim pitanjem. “Nedostaje li vama vaša sestra?” “Da, nedostaje.” Kimnula je usred odgovora. “I mislim da tebi nedostaje tvoja baka.” Kimnuo sam. “Dobro. Nedostaje mi baka.” “To je zdravo, Mojsije.” “Dobro.” Odlično. Izliječen sam. Aleluja. “Je li ona jedina osoba koja ti nedostaje?” Šutio sam, ne shvaćajući sasvim kamo me navodi. “I dalje dolazi, znaš.” Čekao sam. “Geotgia. Svaki tjedan. Dolazi. A ti je ne želiš vidjeti?” “Ne.” Odjednom mi se zavrtjelo u glavi. “Možeš li mi reći zašto?” “Georgia misli da me voli.” Na to sam se žacnuo, a oči dr. June blago su se proširile. Upravo sam joj ponudio žlicu mesnatog, sočnog psihološkog paprikaša, a ona je slinila nad njom. “A ti je ne voliš?” pitala je, pokušavajući ne sliniti. “Ne volim nikoga”, odmah sam odgovorio. Nisam li to već rekao? Duboko sam udahnuo, nastojeći se umiriti. To što je Georgia bila tako ustrajna i godilo mi je i smetalo. A smetalo mi je to što mi je godilo. Smetalo mi je što mi se puls ubrzao, a dlanovi počeli znojiti. Smetalo mi je što sam na spomen njezina imena odmah osjetio nalet boja iza svojih očiju, nalet koji me podsjećao na kaleidoskop koji su Georgijini poljupci uvijek stvarali u mojoj glavi. “Vidim. Zašto?” Dr. June je upitala. “Ne znam. Slomljen sam, valjda.” Napuknut.

Kimnula je, gotovo se slažući sa mnom. “Misliš li da bi jednog dana mogao nekoga voljeti?” “Ne namjeravam.” Ponovno je kimnula i još neko vrijeme ustrajala, no napokon joj je vrijeme isteklo, i nije dobila ništa više od te jedne žlice, što me činilo sretnim. “To je dosta za danas”, rekla je žustro ustavši s mapom u ruci. Izvukla je omotnicu koju je spremila ispod svih dokumenata i pažljivo je položila na stol ispred mene. “Željela je da ti ovo dam. Georgia. Rekla sam da neću. Rekla sam joj da bi, da si želio, kontaktirao s njom. Mislim da ju je to povrijedilo. No to je istina, nije li?” Osjetio sam nalet bijesa zbog toga što je June bila gruba prema Georgiji te mi je ponovno zasmetalo što mi je to uopće zasmetalo. “No odlučila sam ti je ipak dati i prepustiti tebi da odlučiš hoćeš li pročitati pismo ili to ne želiš.” Slegnula je ramenima. “Ovisi o tebi.” Zurio sam u pismo još dugo nakon što je dr. June zaključila naš sastanak. Bio sam siguran da je upravo to i očekivala. Bila je sigurna da ću pokleknuti i pročitati ga, i u to sam bio siguran. No ona nije razumjela moje zakone. Bacio sam pismo u smeće i prikupio crteže koje je dr. June pregledavala. Onaj s Gi bio je na vrhu, a isprepletene figure nagnale su me da zastanem. Izvukao sam Georgijino pismo iz smeća, pažljivo ga otvorio i izvukao jednu jedinu, rukom ispisanu stranicu iz njezine unutrašnjosti, ne dopuštajući si da se usredotočim na vijugava slova i uvijeno G na dnu s kojim je započinjalo njezino ime. Zatim sam pažljivo presavinuo sliku Gi, onako pažljivo kako je Gi držala ono dijete na slici. To dijete nisam bio ja, barem ne više. Ono je sada moglo biti Georgia, a Gi se mogla brinuti za nju. Zatim sam uzeo crtež i stavio ga u omotnicu. Napisao sam Georgijinu adresu s vanjske strane, a kada mi je Chaz te večeri donio večeru, zamolio sam ga da se pobrine da pismo bude poslano. Tutnuo sam Georgijino pismo ispod svojeg madraca gdje ga neću morati gledati, gdje ga neću morati osjećati, gdje neću morati obraćati pozornost na njegovo postojanje. GEORGIA

* * *

NJEGOVO IME NIJE BILO u gornjem lijevom kutu, no na omotnici je pisalo Montlake i njegov se rukopis razlijevao po omotnici. Georgia Shepherd, p.p. 5, Levan Utah, 84639. Mojsije i ja imali smo raspravu o Levanu i njegovim poštanskim pretincima, a on je očito nije zaboravio. Ljudi su ispred svojih kuća imali samo poštanske sandučiće za Daily Herald, novine na koje je većina stanovnika Levana bila pretplaćena, ako ni zbog čega drugog, onda zbog nedjeljnih stripova i kupona. Daily Herald dostavljali su raznosači novina i to od vrata do vrata. No prava pošta pristizala je u maleni poštanski ured od cigle na glavnoj ulici te su je djelatnici pošte raspoređivali u zaključane, ukrašene sandučiće koji su se ondje nalazili. Moja je obitelj imala jedan od nižih brojeva jer smo svoj pretinac naslijedili, budući da se prenosio po lozi Shepherdovih.

“Znači, tvoja je obitelj levansko plemstvo?” Mojsije me zadirkivao. “Da. Mi Shepherdi vladamo ovim gradom”, odgovorila sam. “Tko posjeduje poštanski pretinac pod brojem 1?” odmah je upitao. “Bog”, rekla sam, ne oklijevajući ni trenutka. “A pretinac pod brojem 2?” Smijao se. “Pam Jackman.” “Ona što živi niže niz ulicu?” “Da. Ona je kao jedna od Kennedyja.” “Vozi autobus, zar ne?” upitao je. “Da. Vozač autobusa visoko je cijenjen položaj u našoj zajednici. “Nije mi pobjegao čak ni smiješak. “A pretinci 3 i 4?” “Sada su prazni. Čekaju da njihovi nasljednici postanu punoljetni prije no što naslijede svoje pretince. Moj će sin jednog dana naslijediti poštanski pretinac broj 5. Bit će to dan ponosa za sve Shepherde.” “Tvoj sin? A što ako budeš imala kćer? “ Preko očiju mu se prevukao onaj tvrdi pogled od kojega sam osjećala nervozu u trbuhu. Razgovor o djeci nagnao me da počnem razmišljati o pravljenju djece. S Mojsijem. “Ona će biti prva jahačica bikova koja će osvojiti državni naslov. Većinu vremena neće živjeti u Levanu. Njezina će se braća morati pobrinuti za obiteljsko ime i lozu Shepherdovih... i naš poštanski pretinac”, rekla sam, pokušavajući ne razmišljati o tome koliko bih uživala praveći mak jahače bikova s Mojsijem.

Kada mi je mama dostavila pismo, oči su joj se suzile i mogla sam vidjeti da bi najradije da ga je mogla baciti i zauvijek zadržati Mojsija podalje. No nije. Donijela ga je u moju sobu, blago spustila na komodu i izišla bez komentara. Najbolji dio otvaranja bilo kojeg pisma ili pošiljke koje dugo iščekuješ onaj je trenutak prije no što saznaš što je zapravo unutra. Ili što piše. A ja sam čekala bilo što od Mojsija već mjesecima, molila sam se za bilo što. Znala sam da će me ono što je unutra ili ispuniti nadom ili sasvim skrhati. A u tom sam trenutku bila preiscrpljena i za jedno i za drugo. Na kraju sam otišla malo jahati, ponijevši pismo sa sobom, zataknuvši ga u unutarnji džep kaputa kako se ne bi zgužvalo. Bila je veljača i gradom je napokon prohujala mećava nakon nekoliko vrlo hladnih, suhih mjeseci. Glasine su kružile o tome da su ostaci Molly Taggert pronađeni blizu nadvožnjaka gdje je Mojsije naslikao njezinu sliku. Ljudi su ponovno počeli pričati, a zurili su i u mene, cijelo se vrijeme pokušavajući praviti da ne zure. Zahvaljujući manjku snijega, psi su mogli raditi i pronaći je, no meni je bilo drago da je suša napokon prošla. Prazan, bijeli svijet pružao mi je osjećaj ugode, a kada smo se Sackett i ja dovoljno udaljili od svega i svakoga, izvukla sam pismo i pažljivo ga otvorila, kao da bih mogla nenamjerno poderati nešto važno. Možda je i moja vlastita suša napokon prekinuta. Izvukla sam presavijeni list debelog crtaćeg papira i pažljivo ga rastvorila, zataknuvši omotnicu ponovno u unutarnji džep kaputa. Drhtavih sam ruku promatrala sliku u svojim rukama. Nisam znala što zaključiti iz nje. Bila je predivna, ali apstraktnija no što sam se nadala da će biti. Željela sam nešto konkretno. Željela sam riječi. Željela sam da mi kaže da se vraća po mene. Da ne može podnijeti razdvojenost. No nisam dobila ništa konkretno. Dobila sam sliku. Bilo je to vrlo slično Mojsiju. Na slici je bila žena, no mogla je to biti bilo koja žena. S njom je bilo i dijete, i moglo je to biti gotovo bilo koje dijete. Žena je stvorena iz zavojitih poteza i sugestija, grudi, kukovi, ruke koje grle i prekrižene noge, sve ovijeno oko djeteta s pramenom tamne kose. Dugo sam gledala u nju, ne znajući kako je shvatiti. Je li simbolična? Upućuje li na nešto određeno? Želi li pokazati svoje žaljenje nad gubitkom bake? Pokušava li mi reći da razumije kroz što prolazim? Nisam znala kako bi mogao. Stoga sam zurila u divan, zbunjujući komadić korespondencije od dečka koji me od početka tjerao

da nagađam. Nakon nekog vremena, ruke su mi postale hladne, a Sackett je postao nemiran, stoga sam se zaputila kući. Uokvirila sam sliku i objesila je na zid, odlučna izvući iz nje neki osjećaj mira, iz činjenice da Mojsije uopće misli na mene. No više od svega, osjećala sam se prestrašeno i nespremno suočiti se s danima koji su mi predstojali, još uvijek ne mogavši sasvim odustati od Mojsija Wrighta. Mama je bacila pogled na sliku i odmah se okrenula, a tata je samo zatresao glavom i uzdahnuo. A ja sam se pripremila na dugo čekanje. MOJSIJE

* * *

U PLITKOM GROBU, povrh kojega je bilo naslagano kamenje i otpaci, otprilike pedeset metara od mjesta na kojemu sam naslikao njezino lice, pronađeni su ostaci Molly Taggert. Tag je rekao kako se stajalište za kamione u blizini zvalo Krug A. Neonski znak koji je označavao objekt bilo je crveno A unutar kruga - baš kao ono na Mollynu ispitu iz matematike. Nikada ga nisam zapazio na svojim putovanjima od Levana do Nephija. Prošao sam pokraj tog stajališta sto puta, ali nijednom to nisam povezao. Previše izgubljen u svojoj glavi, definitivno nisam bio Sherlock Holmes. Stražnji dio stajališta gledao je na komad zemljišta koji je vodio do brdašaca, a ona su se pak dizala u planinski greben koji se protezao istočnim dijelom grada, nastavljajući južno još stotinama kilometara. Između tih brda smjestio se teren za golf, a svake se godine ispaljivao vatromet s prve rupe negdje oko Dana nezavisnosti. I crveno A i vatromet lako su se mogli vidjeti s nadvožnjaka gdje sam naslikao Mollynu sliku, označujući mjesto njezina počivališta, a da to nisam ni znao. Tag je plakao kada mi je to govorio. Teški, razorni jecaji zbog kojih su se njegova ramena tresla, a moj se želudac bolno stiskao, kao i one noći kada mi je Georgia rekla da me voli. “Mislim da me voliš, Mojsije”, rekla je, dok su joj suze oblagale grlo. “I ja tebe volim.” Nisam se dobro nosio sa suzama. Ja nisam plakao, stoga nisam mogao zamisliti zašto drugi plaču. A Tag je plakao za svojom sestrom onako kako sam pretpostavljao da sam ja trebao plakati za Gi. No nisam plakao, stoga sam samo čekao da oluja prođe, nakon čega je Tag obrisao suze sa svojih obraza i ispričao mi ostatak.

Tag je rekao svojem ocu za mene. A iz kojeg god razloga - očaja, potištenosti ili možda samo iz želje da umiri svojeg ustrajnog sina - David Taggert stariji unajmio je nekog čovjeka i njegove pse da pregledaju područje koje je Tag bio opisao. Brzo su uhvatili njezin miris i pronašli ostatke. Samo tako. Nedugo potom pozvali su policiju te su policajci došli u ludaru tražeći mene. I prije su me ispitivali u vezi s Molly Tagger, no sada su imali tijelo. Tijelo koje je pronađeno jezivo blizu mojem dramatičnom prikazu. Šerif Dawson pristigao je s još jednim muškarcem, okruglastim, crvenokosim zamjenikom nezdravo blijeda lica koji nije mogao biti mnogo stariji od mene. Mlađi mi se muškarac podsmjehivao, očito igrajući ulogu lošeg policajca iz svoje najdraže serije. Zbog svojeg me svijetlog tena i kose nalik na vatru podsjećao na namrštenu krafnu s marmeladom. Šerif Dawson pitao me ona ista pitanja i nekoliko novih. Znao je da je David Taggert pacijent u istoj instituciji u kojoj sam ja bio smješten. Isto je tako znao što je Tag rekao svojemu ocu i što je njegov otac potom prenio ekipi za pretraživanje. I znao je da je sve to došlo od mene. No kada sve zbrojimo i oduzmemo, Molly Taggert nestala je u srpnju 2005. U srpnju 2005. ja sam živio u Kaliforniji sa svojim ujakom, njegovom nesretnom suprugom i njihovom vrlo razmaženom djecom. U srpnju 2005. cijeli sam tjedan proveo u zatvoru za maloljetnike zbog kriminalnih aktivnosti u bandi. A to nitko nije mogao poreći. Što se tiče alibija, moj je bio sasvim vodonepropustan. Šerif je to već znao, od našeg razgovora u listopadu kada sam naslikao Mollyno lice na nadvožnjaku, nakon čega su me odvukli na ispitivanje. No znao sam da to neće zaustaviti ni njega ni nikoga drugoga u policiji da vjeruje da sam kriv za nešto. To sam i rekao Tagu. “Jesi li imao daljnjeg kontakta s Georgijom Shepherd?” šerif Dawson je upitao dok je zatvarao svoj dosje i spremao se za odlazak. Bilo je čudno što me upravo to pitao nakon svih pitanja postavljenih o Molly Taggert. “Ne”, rekao sam. Šerif me nije pogledao već je nastavio kopati po debelim stranicama koje su se nalazile ispred njega. Sagnute glave i bez šešira, mogao sam mu vidjeti ružičasti skalp kroz svijetlu kosu. “Ti i ona bili ste prijatelji, ako se dobro sjećam.” I dalje je držao glavu prema dolje, okrećući još jednu stranicu. “I ne baš.” Podigao je pogled. “Ne?” “Ne.”

Šerif Dawson bacio je pogled prema svom debeljuškastom zamjeniku. Zamjenik se podsmjehnuo. Vrućina mi je navalila u prsa i htio sam zatući tu njegovu debelu facu. Nisam razumio njegov izraz, no iza njega skrivalo se nešto ružno. “Hmm. No bio si ondje one noći kad je napadnuta na stampedu, zar ne? Odveo si je kući, pobrinuo se da je dobro.” Čekao sam, dok mi se vrućina iz prsa širila do ušiju. Već je znao sve o tome. “Nikada nismo saznali što se točno dogodilo te noći.” Ponovno je zastao i odjednom zatvorio dosje uz prasak. “Da nisi slučajno imao kakvih vizija o tome što se ondje moglo dogoditi? Možda slika kriminalca ili otisak prsta na zidu kakvog štaglja? Znaš, nešto što bi nam moglo poslužiti da ulovimo gada? Nije nam baš drago kada netko naudi našim curama. Tako da bi bilo stvarno lijepo kada bismo mogli pozvati na red onoga tko je naudio Georgiji.” Nisam ništa rekao. Ja sam naudio Georgiji. Bio sam siguran da to želi reći. Ipak, ona je pozvala murjake onog jutra kada je Gi umrla. Ona je stajala pred kućom i čekala hitnu pomoć. Ona je saznala kamo su me poslali i uzaludno me pokušavala vidjeti. No nisam mislio da šerif misli na to. Očito je mislio da sam je ja i svezao, budući da sam psihopat kakav jesam. No ja je nisam svezao. I nisam imao nikakvih “vizija” o onomu tko jest. Stoga sam šutio i ostao sjediti dok se on dizao, zajedno sa svojim zamjenikom Krafnom-s-Marmeladom, potom se zaputivši prema vratima. “Mojsije?” Mladi je muškarac izišao, no šerif je zastao, rukom držeći kvaku dok je drugom vraćao svoj kaubojski šešir na kosu koja se sve više prorjedivala. “Čujem da će te pustiti u sljedećih nekoliko dana.” Blago sam kimnuo, potvrđujući da je tako. I on je kimnuo te stisnuo usne, gledajući me.

XIV.

MOJSIJE

OBOJICU SU NAS OSLOBODILI IZOLACIJE, i na moje iznenađenje, Tag i ja postali smo svojevrsni prijatelji. Možda je razlog bila naša mladost. Možda je to bila Molly, možda činjenica da smo oboje bili u psihijatrijskoj ustanovi, a nijedan od nas nije imao pretjeranu želju otići - ili kako je to Tag rekao, “dotaknuli smo dno i nemamo se želju podići” - a možda je stvar bila u tome što me Tag malo podsjećao na Georgiju svojom nazalnošću i humorom i kaubojskom osobnošću. Nije mi bio nimalo sličan, no oni bi se dobro složili, bio sam siguran u to. Pomisao na to učinila me neobično ljubomornim, i odjednom sam se ponovno našao zapanjen time što me uopće ikada željela. Tag se obično lako smijao, lako ljutio, lako opraštao. I bio je brz na okidaču. Ništa nije radio napola i katkada sam se pitao nije li ova ustanova najbolje mjesto za njega samo zato da bi bio pod kontrolom. No imao je i sentimentalnu stranu. A jedne noći, nakon što su se ugasila svjetla, došao me potražiti, neopaženo se šuljajući hodnicima, kako je to uvijek činio, tražeći odgovore koje mu nitko od osoblja nije mogao dati, odgovore za koje je mislio da ih ja imam. Tag je rekao da su me prikladno nazvali. “Nije li Mojsije bio prorok ili nešto slično?” Samo sam zakolutao očima. Barem nismo pričali o tome kako su me pronašli u košari. “MOJSIJE!” Tag je izgovorio moje ime dubokim, odjekujućim “glasom Boga”, koji me podsjetio na onaj stari film Charltona Hestona, Deset Božjih zapovijedi. Gigi je obožavala Charltona Hestona. Kada sam imao dvanaest godina, proveo sam Uskrs s njom, i tada smo imali maraton Charltona Hestona zbog kojega sam želio razmaljati crvenu boju iznad svačijih vrata i spaliti sve grmove u Levanu. Kad bolje razmislim, i jesam razmaljao boju po cijelom Levanu, mnogo puta. Za sve je to kriv Charlton Heston. Tag se smijao kada sam mu to ispričao. No smijeh je utihnuo, a on je ponovno sjeo na moj krevet, zureći u strop. Zatim je pogledao u mene, odmjeravajući me. “Ako umrem, što će se dogoditi sa mnom?”

“Zašto misliš da ćeš umrijeti?” upitao sam, zvučeći poput dr. Andelina. “Ovdje sam jer sam se nekoliko puta pokušao ubiti, Mojsije.” “Da. Znam.” Prstom sam pokazao dug ožiljak na njegovoj ruci. “A ja sam ovdje jer slikam mrtve ljude i jer me se svi koji dođu u doticaj sa mnom plaše k’o samog vraga.” Nacerio se. “Da. Znam.” No njegov je smiješak u trenu nestao. “Kada ne pijem, život me toliko dotuče da izgubim sav razum. Nije uvijek tako bilo. Ali sada jest. Život je prilično bezveze, Mojsije.” Kimnuo sam, blago se smiješeći dok sam se prisjećao kako bi mi Georgia znala držati bukvicu svaki put kad bih rekao nešto slično. “Georgijin smijeh, Georgijina kosa, Georgijini poljupci, Georgijina dosjetljivost, Georgijine duge, duge noge”, promrmljao sam. Tako sam se opustio u Tagovoj blizini da sam ponovio popis naglas, na vlastitu sramotu. “Što?” Osjećao sam se glupo, ali sam mu svejedno iskreno odgovorio. “Pet sjajnih. Nabrajao sam pet sjajnih. Nešto što bih činio svaki put kada bih se požalio da je život loš.” “Georgia?” “Da.” “Tvoja cura?” upitao je. “Željela je biti”, priznao sam, ali nisam namjeravao priznati koliko sam ja želio nju. “A ti je nisi želio? Unatoč njezinoj kosi, poljupcima i dugim, dugim nogama?” Nasmijao se, i morao sam priznati da mi je ipak drag. No svejedno nisam rekao više ništa o Georgiji. “I dalje želiš umrijeti?” upitao sam ga, mijenjajući temu. “Ovisi. Što nam slijedi?” “Nešto više”, jednostavno sam odgovorio. “Postoji nešto više. To je sve što ti mogu reći. Nema kraja.” “A ti možeš vidjeti što slijedi?” “Kako to misliš?” Nisam mogao vidjeti budućnost, ako je na to mislio. “Možeš li vidjeti onu stranu?” “Ne. Vidim samo što oni žele da vidim”, rekao sam. “Oni? Tko?”

“Tko god se probije do mene.” Slegnuo sam ramenima. “Sapću li ti? Govore li?” I Tag je šaptao, kao da je predmet o kojemu priča svet. “Ne. Nikada mi ne kažu ama baš ništa. Samo mi pokazuju neke stvari.” Tag je zadrhtao i protrljao stražnji dio svojeg vrata, kao da pokušava spustiti one dlačice koje su od jeze poletjele u zrak. “Pa, kako znaš što žele?” upitao je. “Svi žele isto.” I začudo, zaista je tako bilo. “Što? Što žele?” “Žele progovoriti. Žele da ih se čuje.” Nikada to prije nisam naglas izrekao, no odgovor se činio pravim. “Znači, ne pričaju, ali žele pričati?” Kimnuo sam jednom, potvrđujući da je Tag u pravu, “Zašto žele pričati?” “Jer to su nekad činili...” oklijevao sam. “To su činili kad su bili živi?” Tag je dovršio rečenicu umjesto mene. “Da.” “Kako onda komuniciraju?” “Misli ne zahtijevaju meso i kosti.” “Čuješ njihove misli?” upitao je u nevjerici. “Ne. Vidim njihova sjećanja u svojim mislima.” Pretpostavljam da je to bilo još bizarnije, no bila je to istina. “Vidiš njihova sjećanja? Sva? Vidiš li sve? Cijele njihove živote?” “Katkada se tako čini. To zna biti poplava boja i misli, a ja mogu pohvatati samo nasumične stvari jer sve tako brzo prolijeće kroz moj um. A samo one stvari koje razumijem mogu zaista vidjeti. Siguran sam da bi oni htjeli da vidim više. Ali nije tako jednostavno. Subjektivno je. Obično vidim samo komadiće i dijelove. Nikada cijelu sliku. No postao sam bolji u filtriranju, i zbog toga se više ne osjećam kao da sam opsjednut, već kao da su to zaista moja sjećanja.” Nasmiješio sam se unatoč sebi samome, a Tag je u čudu zatresao glavom. “Ima li sada oko nas mrtvih ljudi?” Tag se osvrtao gledajući lijevodesno kao da bi možda, ako se okrene dovoljno brzo, mogao uhvatiti duha nespremnog. “Definitivno”, lagao sam, U blizini nije bilo nikoga, ničega što bi nagrdilo tišinu ili prostor osim grane s druge strane mojeg prozora koja je tapkala i grebla po staklu i skvičanja cipela s gumenim potplatom po linoleumu, kao da je netko u žurbi prošao pokraj mojih vrata. Tagove su obrve poletjele u zrak te je ušutio, čekajući da nastavim, “Marilyn Monroe misli da si zgodan. Upravo ti sada puše u uho.”

Tag je u istom trenu nabio prst u uho kao da mu je uletjela neka buba i ondje zuji, pokušavajući izići. Nasmijao sam se, iznenadivši sebe, iznenadivši Taga. On je obično mene zadirkivao, a ne ja njega. “Zajebavaš me, zar ne?” Tag se nasmijao. “Zajebavaš me! Kvragu. Ne bi mi smetalo da se Marilyn stvarno želi družiti.” “Da. Ne ide to baš tako. Vidim samo one ljude koji su nekako povezani s onima s kojima sam u doticaju ili s nekim s kime sam bio u doticaju. Ne vidim nasumične mrtve ljude.” “Znači, kada si rekao Chazu da mu je djed nešto ostavio, je li ti njegov djed pokazao oporuku?” “Pokazao mi je sliku svojeg odraza na ulazu u banku... onako kako ju je on vidio kada joj se približavao. A onda mi je pokazao trezor.” Chaz mi je bio drag. On je bio snaga ovog mjesta - uvijek dobro raspoložen, uvijek raspjevan i uvijek pouzdan. Iz dana u dan radio je s nekim vrlo nasilnim ljudima, i nikada nije izgledao kao da je izgubio dobru volju ili staloženost. Kada je njegov djed ustrajao u tome da dopre do mene, ja sam se opirao. Chaz mi je bio drag i nisam trebao municije protiv njega. Nisam mu želio nauditi. Otkad sam primljen u bolnicu, poboljšao sam se u kontroliranju vode oko sebe. Nisam imao što drugo raditi osim vježbati i odlaziti na beskrajne sate savjetovanja koji nisu bili odveć primjenjivi, iako, iznenađujuće, nisu naškodili. No činilo se kako je to što sam nepresrano bio u doticaju s Chazom samo učvrstilo povezanost njegova djeda sa mnom, i mogao sam ga osjetiti na onoj strani, kako samo čeka da prijeđe preko vode. Stoga sam mu dopustio, samo njemu, podigavši vodene zidove samo malo, tek toliko da prođe. Chaza je njegov djed volio. Stoga sam rekao Chazu što sam vidio, što mi njegov djed nije prestajao pokazivati. I Chaz je slušao, očiju sasvim raširenih na crnome mu licu. Sljedeći dan nije došao na posao. No dan poslije toga pronašao me i zahvalio mi. I zaplakao je. Bio je on veliki, crni div od čovjeka, veći od mene. Snažniji od mene. No plakao je kao dijete, i zagrlio me tako snažno da nisam mogao disati. Tada sam shvatio da moj dar ne mora uvijek biti oružje. Ono što sam mogao činiti nije moralo biti na štetu drugih. “Mojsije?” Tag me trgnuo iz mojih misli. “Da?”

“Nemoj ovo krivo shvatiti, ali... Ako, znaš, postoji nešto više, i nije tako loše. Nije strašno. Nije zombi apokalipsa. Nije pakleni oganj... Barem ne koliko znaš, zašto si onda i dalje tu?” Njegov je glas bio tako tih i ispunjen emocijom da nisam bio siguran može li mu išta što kažem pomoći. A bio ja prorok ili ne, nisam bio siguran znam li odgovor. Razmislio sam na minutu, no napokon sam imao odgovor koji se činio istinitim. “Zato što ću ja i dalje biti ja”, odgovorio sam. “A ti ćeš i dalje biti ti.” “Kako to misliš?” “Ne možemo pobjeći od sebe, Tag. Ovdje, ondje, s druge strane svijeta ili na psihijatrijskom odjelu u Salt Lake Cityju. Ja sam Mojsije, a ti si Tag. I taj se dio nikada ne mijenja. Možemo to skužiti tu ili tamo. No svejedno se moramo nositi sami sa sobom. A smrt to neće promijeniti.” MOJSIJE

* * *

OSTACI MOLLY TAGGERT odneseni su natrag u Dallas radi pokopa. David Taggert stariji odlučio je staviti svoj ranč na prodaju, a Tag i ja uskoro smo trebali biti pušteni iz Psihijatrijske bolnice Montlake. Imao sam nešto novca i odjeće, iako nisam imao ni jedno ni drugo tijekom svojeg boravka ondje. Moja je odjeća pospremljena u kutije i poslana u Montlake kada se imovina moje bake razdjeljivala među njezinom djecom, barem ona imovina koju nije ostavila meni. Odvjetniku je bilo dopušteno posjetiti me otprilike dva tjedna nakon što sam primljen. Rekao mi je za moju baku. Rekao mi je da je umrla prirodnom smrću, od moždanog udara. A onda mi je rekao da mi je ostavila deset jutara zemlje na sjevernom kraju grada, svoju kuću, svoj auto i sve na svojem bankovnom računu, što nije bilo mnogo. Nisam želio Giginu kuću, ne ako ona nije bila ondje. Gigi ne bi od mene očekivala da se vratim. Šerif mi je jasno dao do znanja da nitko ne želi da se vratim. Pitao sam odvjetnika mogu li je prodati. Odvjetnik je smatrao da je nitko ne bi želio kupiti. Zemlja bi se mogla prodati - već je imao kupca - no nitko neće željeti kuću. Tako je to kad su u pitanju mali gradići i tragedije. Pitao sam ga bi li mogao naći nekoga tko će umjesto mene zakucati daske na prozore, što je i učinio. Na kraju, nakon što je kuća bila sređena, Gigin pogreb plaćen, moji bolnički računi

- onaj dio koji nije pokrivala država - riješeni, zemlja, moj džip i Gigin stari auto prodani, odvjetnik mi je donio ključeve njezine kuće i ček na pet tisuća dolara. Bilo je to više novca no što sam očekivao, više novca no što sam ikada imao, i nedovoljno da odem predaleko. Pretpostavljao sam da sam svojoj široj obitelji sada manje drag nego prije i znao sam da neću biti dobrodošao ni u jedan od njihovih domova, što je bilo u redu. Istini za volju, i nisam želio biti ondje. No nisam znao ni kamo bih otišao. Pa kada je Tag to spomenuo noć prije no što smo oboje trebali izići, nisam imao mnogo toga reći. “Kada iziđeš, kamo ćeš otići?” Tag je pitao za večerom, oči spustivši na hranu, a ruke na stol. Mogao je pojesti gotovo jednako koliko i ja, i bio sam prilično siguran da će kuhinjsko osoblje Montlakea osjetiti bar natruhu olakšanja kada odemo. Nisam želio razgovarati s Tagom o tome. Zapravo, nisam želio ni s kim razgovarati o tome. Stoga sam fiksirao pogled lijevo od Tagove glave, gledajući kroz prozor, dajući mu do znanja da sam spreman zaključiti ovaj razgovor. No Tag je ustrajao. “Sad imaš osamnaest godina. Službeno si izišao iz sustava. Pa, kamo ćeš onda, Mo?” Ne znam zašto je mislio da me može zvati Mo. Nisam mu dao dopuštenje. No bio je jednostavno takav. Malo-pomalo uvlačio se u moj prostor. Otprilike kao što je to Georgia znala činiti. Oči su mi nakratko poletjele natrag prema Tagu, a zatim sam kimnuo kao da to nije važno. Bio sam tu već mjesecima. Prošao je Božić, Nova godina, do veljače. Tri mjeseca u psihijatrijskoj bolnici. I želio sam da mogu ostati. “Pođi sa mnom”, rekao je Tag bacivši svoju salvetu i odgurnuvši pladanj. Trgnuo sam se, iznenađen. Prisjetio sam se zvuka Tagova plača, jecaja koji su odjekivali hodnikom dok su ga dovodili na psihijatrijski odjel one noći kada su ga dopremili u bolnicu. Stigao je gotovo mjesec dana nakon mene. Ja sam ležao u krevetu i slušao kako ga nastoje obuzdati. U to vrijeme nisam shvaćao da je to on. Tek sam poslije zbrojio dva i dva, kada mi je ispričao o tome što ga je dovelo u Montlake. Prisjetio sam se kako je nasrnuo na mene mašući šakama, s bijesom u očima, gotovo lud od boli na terapiji kod dr. Andelina. Tag je prekinuo tijek mojih misli kada je nastavio pričati. “Moja obitelj ima novca. Nemamo mnogo toga osim novca, ali njega imamo na pretek. A ti nemaš kurca.” Držao sam se ukočeno, čekajući. Bila je to istina. Nisam imao kurca. Tag je bio moj prijatelj, moj prvi pravi

prijatelj, osim Georgije, u životu. Ali nisam želio ništa od Taga. Ni dobre stvari ni loše, a Tag je imao u izobilju i jednoga i drugoga. “Trebam nekoga tko će se pobrinuti da se ne ubijem. Trebam nekog tko je dovoljno velik da me obuzda ako se odlučim ubit’ od alkohola. Unajmit ću te da sa mnom provedeš svaki trenutak budnosti dok ne skužim kako ostati čist, a da si ne poželim razrezati vene.” Nagnuo sam glavu ustranu, zbunjen. “Želiš da te držim pod kontrolom?” Tag se nasmijao. “Da. Udari me u lice, baci me na tlo. Ubij boga u meni. Samo se pobrini da ostanem čist i živ.” Na trenutak sam se zapitao bih li to mogao napraviti Tagu. Udariti ga, baciti na tlo. Držati ga onesposobljenim dok potreba za pićem ili smrću ne iščezne. Ja sam bio krupan. Snažan. No ne mogu reći da je Tag bio sitan. Čudno, ali ta me ideja više nije privlačila. Sumnja mi je očito bila vidljiva na licu jer je Tag ponovno počeo pričati. “Treba ti netko tko vjeruje u tebe. Ja vjerujem u tebe. Sigurno ti je već dojadilo to da ljudi misle da si psihotičan. Ja znam da nisi. Tebi je potrebno odredište, a meni treba netko tko će poći sa mnom. Nije to loša pogodba. Želio si putovati. A ja nemam ništa pametnije raditi. Jedina stvar u kojoj sam dobar je tučnjava, a tući se mogu bilo gdje.” Nasmijao se i slegnuo ramenima. “Iskreno, ne vjerujem si još dovoljno da budem sam. A ako se vratim kući u Dallas, počet ću piti. Ili ću umrijeti. Zato trebam tebe.” Tako je lako to izgovorio. “Trebam te.” Pitao sam se kako je moguće da takva faca poput Taga, netko tko se tukao samo radi zabave, uopće prizna to ikome. Ili da vjeruje u to. Ja nikada nisam nikoga trebao. I nikada nisam nikome rekao te riječi. Riječi “trebam te” poistovjećivao sam s “volim te” i to me plašilo. Osjećao sam da kršim jedan od svojih zakona. No u tom trenutku, dok se jutro opasno bližilo, a sloboda mi je bila nadohvat ruke, morao sam priznati, i ja sam vjerojatno trebao Taga. Bit ćemo neobičan par. Crni umjetnik i bijeli kauboj. To je zvučalo kao početak jednog od onih viceva o trima muškarcima koji ulaze u bar. No bili smo sami - on i ja. A Tag je bio u pravu. Oboje smo zapeli. Bili smo izgubljeni. Bez ičega što bi nas držalo i bez smjera. Sve što sam ja želio bila je sloboda, a Tag nije želio biti sam. Ja sam trebao njegov novac, a on moje društvo, bez obzira na to koliko to tužno bilo. “Samo ćemo nastaviti bježati, Mojsije. Kako si ono rekao? Ovamo, onamo, na drugu stranu svijeta? Ne možemo pobjeći od sebe. Stoga ćemo

se držati zajedno dok se ne pronađemo, dobro? Dok ne skužimo kako se nositi sa svime.” GEORGIA

* * *

NISAM ZNALA kako im reći, i nisam znala kako priznati svojim roditeljima da su oni bili u pravu, a ja u krivu. Nisam bila odrasla osoba. Bila sam bespomoćna curica, nešto što nikada nisam željela biti. Nešto čemu sam se uvijek smijala u lice. Cijeli sam život bila jaka. Ponosila sam se time što sam jaka, što sam snažna kao dečki. No nisam bila snažna. Bila sam slaba. Tako prokleto slaba. Bila sam slaba, a moja je slabost stvorila dijete, dijete koje nije imalo oca. Možda me Mojsije nije napustio - kako je i mogao kad mi nikada nije pripadao? Svejedno sam se osjećala napušteno. Napušteno i silno osamljeno. U njegovu obranu, možda je on bio još osamljeniji, možda je on bio taj koji je istinski napušten, no nisam mogla razmišljati o njemu, a kada se nije vratio, bilo mi je lakše biti ljutita. Mojsije je postao čovjek bez lica. Jedino sam se tako mogla nositi sa situacijom. Izbrisala sam njegovu sliku iz svojega sjećanja. I odbila sam razmišljati o njemu. Nažalost, čovjek bez lica i ja stvorili smo dijete bez lica koje je raslo i raslo u meni sve dok nije postalo nemoguće skrivati ga. Briznula sam u plač, što mi se događalo sve češće, i rekla mami što se dogodilo između mene i Mojsija. Sjela je na moj krevet, slušajući me kako pričam, gledajući kako se ona Georgia Shepherd kakva sam uvijek bila jaka, odlučna i svojevoljna - pretvara u blebetavu, drhtureću ženu dijete. Kada sam završila, zapazila sam kako se moja majka ukočila. Bila je šokirana. Nije me zagrlila. Kada sam se napokon usudila pogledati je u lice, nije reagirala, samo je zurila u zid na kojem je Mojsije naslikao čovjeka koji se pretvara u bijeloga konja. Pitala sam se jesam li se i ja pretvorila u nešto drugo u njezinim očima. Unatoč njezinu šoku i hladnom primanju moje ispovijesti, bilo je olakšanje rasteretiti se. Nakon što sam nekoliko mjeseci provela sama sa svojom tajnom, nekoliko najgroznijih mjeseci u svome životu, ispunjenih strahom i očajem, brigom za Mojsija, za sebe, i posebice za dijete kojemu sam odbijala dati lice, sve sam joj položila pred noge, sebično, ne brinući se hoću li joj okrenuti svijet naglavce. Jednostavno više nisam mogla nositi taj teret.

Kada smo sve ispričale tati, on je bio taj koji je rastopio majčino srce. Ustao je, došetao do mene i podigao me u svoje naručje. Na to je moja majka zaplakala. Tada sam znala da ću biti dobro i tada sam odustala od nadanja da će se Mojsije vratiti.

DRUGI DIO

POSLIJE

XV. GEORGIA

Sedam godina poslije... GOMILA SE OKUPILA oko zida nasuprot dizalima, zbog čega je bilo teško odgonetnuti tko čeka da se poveze gore, a tko promatra. Netko je slikao mural, no ja nisam mogla vidjeti tko je umjetnik, ali zbog veličine rulje pomislila sam da bih mogla svjedočiti nečemu posebnome kad bih samo imala vremena ili želje još malo zadržati se u bolnici i promatrati kako se boja suši. Dizalo je zazvonilo te se iščekujuća masa malo pomaknula, odvajajući čekače od promatrača, a kada su se vrata otvorila, strpljivo sam čekala dok se dizalo nije ispraznilo kako bih se mogla uvući unutra i tiho stajati s ostalima dok sam se uspinjala do očeve bolesničke postelje. Tati su dijagnosticirali rak tjedan prije, a doktori su odlučili krenuti agresivno. Dan prije iz želuca su mu uklonili veliki tumor te su, puni nade, kazali kako postoje dobri izgledi da se sasvim riješio raka. Veći su dio izvadili, nije se proširio i počeo je s kemoterapijom kako bi se uništio i ostatak. No svi smo strahovali. Mama je bila puna emocija, a ja sam na kraju provela noć s njima dvojima iako sam trebala biti kod kuće kako bih se pobrinula se za sve i pripazila na konje. Nisam bila od velike pomoći u bolnici, to je bilo sigurno. Iskrala sam se rano ujutro i otišla natrag u hotelsku sobu koju mama i ja i nismo trebale, s obzirom na to da smo obje provodile noći dremuckajući u stolcima u tatinoj bolničkoj sobi. No morala sam se otuširati, odspavati i udahnuti malo zraka, a nakon što sam obavila sve troje, vratila sam se, spremna zamijeniti majku ako je uspijem uvjeriti da učini isto. Od bolnica i dizala vrtjelo mi se u glavi, stoga sam se zavukla straga, doviknula svoj kat djevojčici koja je uslužno pritiskala dugmad, i čekala da se vrata zatvore pred tihim putnicima. Zabavljala nas je instrumentalna verzija pjesme Gartha Brooka “Friends in Low Places”, zbog koje bih u nekom prošlom trenutku u životu počela vrištati, glasno nudeći riječi putnicima u dizalu kako istinski sjajna pjesma ne bi bila svedena na usputno slušanje. No danas sam samo uzdahnula pitajući se što se događa sa svijetom. Vrata dizala počela su se polako zatvarati te sam podigla pogled prema svjetlima koja su označavala stanice kada se nečija ruka ispriječila u procjepu i vrata se ponovno otvorila. Moje su me čizme činile visokom višom od mojih prirodnih 175 centimetara - i stajala sam točno u

središtu kabine, leđima prislonjena o zrcalni zid. Ljudi su se odmah odmaknuli, napravivši mjesto za još jednoga, a kada je Mojsije Wright ušao u dizalo, preda mnom nije bilo ničega što bi mi zapriječilo pogled ili sakrilo lice. Nekoliko sekundi, možda više, stajali smo metar i pol udaljeni jedno od drugoga, licem u lice. Vrata su se zatvorila iza njegovih leđa, no on nije svrnuo pogled. Činio se zapanjenim, zbunjenim štoviše. A ja sam se pitala je li se na mojem licu očitavao isti takav šok. Željela sam da se okrene prema vratima kako to čine normalni ljudi. No on nikada nije bio normalan te je ostao nepomično stajati, zureći u mene, sve dok nisam okrenula glavu i fiksirala pogled na mjesto gdje se strop spajao sa zidovima u desnom kutu, usredotočivši se na disanje kako ne bih počela vrištati. Dizalo je blago poskočilo na prvoj stanici, i vrata su se ponovno otvorila, omogućujući ljudima da iziđu, odnosno uđu. Ja sam zakoračila ulijevo kada se prostor raščistio, udaljivši se od Mojsija što je više bilo moguće, namjestivši se tako da je između nas sada stajao krupni muškarac sa šiltericom. Mojsije se premjestio u kut nasuprot mojemu iako sam odbila okrenuti se i pogledati ignorira li on mene jednako pozorno kao ja njega. Kat za katom nastavljalo se gibanje i izmjenjivanje dok su ljudi ulazili i izlazili, a ja sam se pitala koga je Mojsije došao vidjeti, moleći se da ne iziđe na istom katu kao ja. Kada smo došli do posljednjeg kata, Mojsije je još uvijek stajao u kutu, a s nama je bilo još samo dvoje putnika za kojima sam i izišla, leđa tako ukočenih da nisam znala mogu li hodati, sigurna da će Mojsije biti odmah iza mene. No nije bio. Kada su se vrata dizala zatvorila iza mene, bacila sam pogled preko desnog ramena, pitajući se je li mi možda promaknuo njegov izlazak. No nije bilo nikoga osim mene kada se oglasila strelica koja je pokazivala prema dolje, dizalo je zabrujalo i počelo se spuštati. Pitala sam se je li se vozio do vrha samo kako bi mi stvorio nelagodu. Prošlo je gotovo sedam godina. Cijeli jedan život. Ili dva. Njegov život, moj život, naš život. Sve je bilo izmijenjeno do neraspoznavanja. No on se nije mnogo promijenio. I dalje je bio Mojsije. Možda malo viši. Moguće i malo mišićaviji. Definitivno stariji. No nije prikladno tako opisati jednog dvadesetpetogodišnjaka. Još uvijek je nosio kosu vrlo kratko podšišanu, a uredna je frizura otkrivala lijepi oblik njegove glave. Vrlo se malo toga promijenilo u njegovu izgledu - oči, široka usta, kutovi lica i čeljusti. Sve je bilo baš onako kako sam pamtila. Baš onako kako sam se sjećala, iako sam mu rijetko dopuštala da obitava u mojim

mislima. S vremenom sam ga morala pustiti. Morala sam ga učiniti jednako bezličnim kao što su bili i ljudi na slici koju mi je poslao, slici žene i djeteta koja mi je postala tako dragocjena, istodobno mi se rugajući svaki put kad bih pogledala u nju. Nestao je s lica zemlje. Doslovno nestao. Odveli su ga onog groznog jutra na Dan zahvalnosti, a osim te slike, nisam ga više ni ćula ni vidjela. Jednostavno je iščeznuo. I zbog toga, zato što je prošlo tako dugo, možda je sam proces prepoznavanja i konačnog reagiranja, trebao potrajati dulje. Ali nije. Jedan je pogled bio dovoljan i moje se srce oglasilo zvukom zaglušujućeg gonga koji je još uvijek glasno odzvanjao u mojoj glavi, vibrirajući u udovima, zbog čega sam počela drhturiti i tresti se i osvrtati se uokolo, tražeći stolac. No nije bilo ničeg osim dugih hodnika i redova vrata, stoga sam skliznula uza zid i stražnjicom udarila o pod, povukavši noge prema nadižućim prsima kako bih imala kamo osloniti glavu. Mojsije Wright. Osjećala sam se kao da sam vidjela duha. A nisam vjerovala u duhove. MOJSIJE

* * *

MOJ JE POSJETITELJ NOSIO PIDŽAMU s Batmanovim motivom, a noge su mu bile bose. Bio je malen, no nisam provodio dovoljno vremena s djecom da bih znao koliko točno malen - mogao je imati između tri i pet godina, iako bih prije pretpostavio da je mladi nego stariji. Kosa mu je bila masa tamnih kovrča, a njegove smeđe oči bile su turobne i malo prevelike za njegovo maleno lice. Samo je stajao ondje, u podnožju mojega kreveta, a kada sam ga umorno pogledao, nagnuo je glavu i počeo me gledati kao da sam ja razlog zašto je tu. Ja sam uvijek bio razlog zašto su tu. Vrat mi je buknuo u naletu vrućine te sam refleksivno pomaknuo prste, želeći da imam olovku, kredu, nešto s čime bih ovo mogao što prije privesti kraju. Prošlo je već dosta vremena. Gotovo sam počeo vjerovati da su moji zidovi neprobojni, osim u slučaju da ih namjerno podignem. Rano sam zaspao, umiren zvucima kiše koja je blago toptala po limenom krovu i zvukom vjetra zbog kojeg su zidovi skladišta blago podrhtavali. Pronašao sam ovaj prostor prije gotovo dvije godine i odgovarao mi je. Nalazio se u središtu Salt Lake Cityja, blizu starog Velikog centralnog željezničkog kolodvora u obnovljenom predjelu koji je još uvijek bio negdje između obnovljenosti i trošnosti. Iza ugla meni

zdesna nalazilo se sklonište za beskućnike, dok se slijeva nalazio luksuzni wellness centar. Dva bloka sjeverno nalazio se red velikih bogataških kuća izgrađenih u ranim 1900-ima, dva bloka južno omanji trgovački centar. To je područje bilo spoj svega, potpuno zbrkano, i prema tome meni ugodno od trenutka kada sam došao. Skladište je djelomično pretvoreno u uredski prostor, no zbog stambenog područja koje se nadovezivalo na njegov stražnji dio, vlasnik je mogao izgraditi po jedan apartman na svakome katu. Uzeo sam apartman na najvišem katu, zauzevši i sav otvoreni prostor koji je došao s njime, ispunjavajući izložene zidove i grede slikama za koje sam shvatio da se lako prodaju, posebice ako su personalizirane. Posjećivali su me ljudi sa svih strana svijeta. Razgovarao bih s njihovim mrtvima, naslikao što sam vidio, i ti bi ljudi otišli kući s originalnim Mojsijem Wrightom. I ubojito sam zarađivao, ironija nije namjerna. Izgradio sam si ugled. I imao sam kilometarsku listu čekanja, kao i tajnicu koja je uz to išla, U početku je Tag bio moj tajnik. Ipak, bila je to njegova ideja. Putovali smo kroz Europu s ruksacima na leđima kada je nevolja udarila i netko ukrao naše stvari dok smo spavali u vlaku. Kada smo sišli s vlaka u Firenci, već sam bio zaradio tisuću eura, a Tag se bio zabavio s bogatom Talijankom koja je godinu dana prije izgubila majku. Djevojka je pričala tečan engleski i doslovce je bacala novac na mene dok sam nabrajao stvari koje nikako nisam mogao znati osim ako mi ih je njezina majka pokazala. Što i jest, u raznobojnim slikama i pastelima, vrlo sličnima krajoliku s druge strane prozora. Talijanka je plakala cijelu našu “seansu”, izljubivši mi obraze kada sam završio, ali naravno, Tag je bio taj koji je ševio, iako sam ja skicirao djevojku kako pleše na valovima, onako kako ju je majka najbolje pamtila. Isprva sam se silno bojao, nevoljko razmatrajući otvaranje kreativnih ustava, posebice nakon što sam napokon pronašao malo mira i malo kontrole. To sam i rekao Tagu. “Napokon ih mogu blokirati. Ne cijelo vrijeme, ali prvi put u životu ne vidim mrtve gdje god pogledam. Mogu blokirati njihova sjećanja i njihove slike i njihove želje. Postao sam mnogo bolji u tome. I prvi put u životu osjećam da ja imam kontrolu”, rekao sam. “Ali?” “Ali teže mi je slikati. Zatvorenih kanala, zatvorenog uma, ne mogu slikati. Vidiš, kada spustim zidove, zaustavim sve boje, sperem ih. A

trebam boje kako bih mogao slikati. Želim slikati. Trebam slikati, Tag. Ne znam što činiti. To je dvosjekli mač.” “Onda ih kontroliraj. Uporabi ih. Kada je vruće, ja upalim klimu. Kada je hladno, ugasim je. Ne može li biti tako? Propusti boje kada slikaš. Zaustavi ih kad ne slikaš.” Tag je slegnuo ramenima kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Morao sam se nasmijati. Možda bih mogao eksperimentirati. “Da. Dobro. Ali ako počnem slikati slike stvari koje ne bih trebao slikati, i uhite me za ubojstvo ili pljačku ili me neki lik počne ganjati zbog toga što sam naslikao sliku njegove mrtve supruge kako se seksa s nekim drugim, zamolit ću te da me izbaviš iz zatvora... ili sa psihijatrijskog odjela.” “Pa, ne možemo reći da nismo to već radili, zar ne? Nasilje i umjetnost. Pobjednička kombinacija.” Tag se nasmijao, no mogao sam vidjeti kako mu se kotačići u glavi okreću. Uskoro smo posvuda imali poslove. Naslikao sam mural u Bruxellesu, oslikao vrata kapelice u malom francuskom zaseoku, portret u Beču, nekoliko slika mrtve prirode u Španjolskoj, i, za dobra, stara vremena, štagalj u Amsterdamu. Nisu sve bili uspjesi. S nekoliko su nas mjesta potjerali, no većinu vremena Tag bi pronašao nekoga tko priča engleski kako bi nam služio kao prevoditelj, ja bih slikao, a ljudi bi se divili. A onda bi rekli svojim prijateljima. Na kraju sam radio po cijeloj Europi; plaćali su me da stvaram umjetnost otvarajući se nečemu što sam oduvijek smatrao prokletstvom. A još važnije, za mene, mogao sam vidjeti sva umjetnička djela koja sam oduvijek sanjao vidjeti. Obožavao sam puniti si glavu slikama, slikama koje nisu imale nikakve veze sa mnom ili sa smrću. Sve dok jednog dana nisam shvatio da život oponaša smrt, posebice u umjetnosti. Umjetnost prošlosti itekako ima veze sa smrću - umjetnici umiru, a njihova umjetnost ostaje, svjedočanstvo živućima i mrtvima. To je prosvjetljenje bilo vrlo moćno. Više se nisam osjećao ni približno jednako osamljenim ili čudnim. Čak sam se katkada znao zapitati, kada bih se zagledao u nešto uistinu zapanjujuće, ne komuniciraju li svi umjetnici s duhovima. Tag i ja proveli smo četiri godine putujući, dijeleći moju zaradu. Ne bih to mogao bez njega. Zahvaljujući njegovoj karizmi i opuštenosti u svakoj situaciji, ljudi su nam vjerovali. Da nije bilo njega, siguran sam da bih navukao na sebe inkviziciju i da bi me spalili na lomači kao vješca ili poslali na psihijatriju. Slike Bedlama više su mi puta zaplesale po umu kada smo tri mjeseca proveli u Engleskoj.

Tagova je karizma privlačila ljude, no morao je poraditi na rasponu svoje pozornosti. A nije ju mogao zadržati ni na čemu osim na sljedećem poslu, sljedećoj gaži, sljedećem dolaru. Kada smo se vratili u Sjedinjene Države, nastavili smo onako kako smo radili u Europi, idući od jednog velikog grada do drugog, slikajući za jednog bogatog mecenu pa za drugog. Tag je bio bogati klinac cijeli svoj život, bogati Teksašanin - što je bilo malo drukčije od bogatog Njujorčanina - no svejedno bogat klinac, i svuda se osjećao opušteno, dok se ja nisam osjećao opušteno nigdje. No njegovom zaslugom uspio sam se donekle opustiti, a uz njegovu sam pomoć i ja sam postao bogatim klincem. Još smo godinu dana proveli posjećujući jednu državu za drugom, znamenitost za znamenitosti, jednog ožalošćenog ljubavnika za drugim ožalošćenim ljubavnikom, sve dok jednog dana nismo odlučili da je došlo vrijeme da ljudi počnu dolaziti k nama. Tagu je bilo dosta glumiti menadžera Mojsija Wrighta, i imao je vlastite snove o krvi i slavi (doslovno), a ja sam bio umoran od vječitog beskućništva. Cijeli sam život bio skitnica i shvatio sam da sam spreman postati nešto drugo. Iskrcali smo se u Salt Lake Cityju, ondje gdje je sve počelo, i iz nekog razloga imalo je smisla ondje se zadržati. Vratio sam se jer sam tako obećao dr. Andelinu, koji je držao na oku mene i Taga cijelo vrijeme dok smo putovali po svijetu i pokušavali ostati živi, većinom se uspijevajući držati podalje od nevolja. Pristao sam naslikati mural u Montlakeu, nešto što će bolesnicima pružati nadu i utjehu, u što će moći uperiti prst i reći: “Vidite? Crack beba je ovo naslikala, a možeš i ti!” Noi Andelinu bilo je drago vidjeti nas, a njegovo istinsko zadovoljstvo zbog našeg uspjeha i prijateljstva, zajedno s blagom zabrinutošću za našu dobrobit, dovelo je do večere i pića kasnije taj tjedan, a upravo nas je dr. Andelin usmjerio prema skladišnim apartmanima, misleći da bi nas mogli zanimati. Brinuo sam se o tome kako će na Taga utjecati boravak na jednom mjestu, jer Tag se morao kretati jednako koliko sam ja morao slikati, a godine putovanja ispunjavale su potrebe obojice brinući se za naše mentalno zdravlje. No Tag je iznajmio kat ispod mojega, a umjesto umjetničkog ateljea, svoj je otvoreni prostor pretvorio u dvoranu i uključio se u lokalnu borilačku scenu - miješane borilačke vještine, boks, hrvanje. Svime se bavio, a aktivnost mu je osiguravala da ostane čist i usredotočen. Uskoro je počeo pričati o natjecanjima, liniji odjeće za borce koju bi nazvao Tag Team i prikupljanju sponzora radi otvaranja novog objekta kako bi lokalni borci mogli trenirati i natjecati se u UFC-u. Dok sam ja slikao, on je udarao, dok sam ja dizao vodene zidove, on je

dizao buku. Ugodno smo se smjestili svaki na svome katu, zadržavajući čudovišta na sigurnoj udaljenosti. Bilo je to najbliže što smo uspjeli doći do pronalaženja sebe i obojica smo učili kako se nositi sa svojim problemima. A sada me, dok sam ležao sâm u svojem krevetu, u svojem vlastitom prostoru, s vlastitim stvarima i vlastitim životom, probudio Batman u podnožju mojega kreveta, mali uljez koji me prilično naživcirao. Okrenuo sam se i usredotočio na vodu, na to da je spustim na sebe kako bi dječak, moj mali posjetitelj, otišao. Očito sam pokupio lutalicu danas u bolnici. Dijeljenje autograma drhtavih ruku, pokušavajući slikati dok se rulja skupljala oko mene, bio mi je najmanje drag posao. Nisam volio slikati u bolnicama. Viđao bih stvari koje nisam želio vidjeti. I uvijek sam znao koji ljudi neće preživjeti. Ne zato što su izgledali bolesnije od ostalih. Ne zato što sam vidio njihove kartone ili načuo sestre kako tračaju. Bilo ih je lako prepoznati jer su njihovi mrtvi uvijek kružili oko njih. Bez iznimke, umirući su imali pratitelja uz sebe. Baš kao i Gi prije nego što je umrla. Prije nekoliko sam godina naslikao mural na dječjem odjelu u francuskoj bolnici. Red bolesne djece, pacijenti oboljeli od raka, promatrali su iz svojih kreveta dok sam stvarao vrtložasti karneval, zajedno s medvjedima koji plešu i klaunovima koji prave zvijezde i slonovima u punoj opremi. No vidio sam kako mrtvi stoje u blizini troje djece. Ne kako bi ih odvukli u pakao ili išta zlokobno. To me nije prestrašilo. Znao sam zašto su ondje. Kada dođe vrijeme, a doći će brzo, tu će djecu imati netko dočekati i povesti kući. Kada sam završio s muralom, sve troje je preminulo. To me nije prestrašilo, ali nisam uživao u tome. A bolnice su bile prepune mrtvih i umirućih. Mural koji sam napravio za dr. Andelina i Psihijatrijsku bolnicu Montlake inspirirao je njih još nekoliko po dolini. Centar za rak pokucao mi je na vrata prije otprilike mjesec dana, oštro me uvjeravajući i vršeći blagi pritisak, stoga sam na kraju pristao donirati svoje vrijeme i talente i naslikati još jedan sretni mural koji će pružati nadu. Bio je to dobar publicitet. Publicitet koji nisam ni trebao ni želio. No Tag je tražio sponzore za svoj klub, a kada mi je rekao da je jedan od najvećih pokrovitelja bolnice na njegovu popisu, pobrinuo sam se da taj pokrovitelj zna kako je moja cijena za mural donacija Tag Teamu. Ipak, taj je mural uzeo svoj danak. Bio sam umoran. Nevjerojatno umoran. I možda sam zbog te iscrpljenosti bio podložniji duhovima malih dječaka i sjećanjima koja je

bolje ostaviti zaboravljenima. Susret s Georgijom napravio mi je zbrku u glavi i vratio beznađe starog Mojsija. Mojsija koji se nije mogao kontrolirati. Mojsija koji je gubio sebe u slikanju. Nikada se više nisam želio vratiti u Levan, ili u Georgiju, ili u ono vrijeme prije. Nikada se nisam želio vratiti, stoga sam kroz godine nagomilao kamenje preko sjećanja na Georgiju pokopavši je na dnu mora. No svaki put kada bih razdvojio vodu i propustio sjećanja drugih ljudi, moja bi sjećanja izbila na površinu i razmišljao bih o njoj, sjećao bih je se. Sjećao bih se kako sam je želio i mrzio i htio da me ostavi na miru i nikada ne pusti. I nedostajala bi mi. A kada bi mi nedostajala, nabrajao bih stvari koje mrzim. Pet stvari koje mrzim. Ona je uvijek imala pet sjajnih, ja sam imao pet mržnji. Mrzio sam njezinu nevinost i njezin lak život. Mrzio sam njezin malograđanski govor i malograđanska vjerovanja. Mrzio sam kako je mislila da me voli. To je bilo najgore od svega. No bilo je i stvari koje nisam mrzio u vezi s njom. Toliko toga nisam mogao mrziti. Njezinu vatru, njezinu tvrdoglavost, onaj osjećaj kada bi omotala svoje noge oko mene, očiju ustrajno uperenih u moje, zahtijevajući da joj dam sve dok sam je ja pokušavao uzimati, a da se ne zaljubim u nju. Željela je sve. I posljednji, najintimniji dio. Ipak, bila je tako predivna. Izvukao sam jastuk ispod svoje glave i zastenjao u nj, pokušavajući ugušiti sjećanje na njezino zapanjeno lice i njezine raširene, smeđe oči koje me nisu puštale. Sasvim je odrasla, blago punijih usana i grudi, no mršavija u licu zbog čega su joj jagodične kosti bile istaknutije kao da je mladenačko meso pobjeglo s njezina lica i smjestilo se na boljim mjestima. Bila je žena, ispravljenih leđa i mirna pogleda. Čak i kada me vidjela i shvatila tko sam, nije ustuknula, nije pobjegla. No susret sa mnom potresao ju je. Baš kao što je potresao mene. Vidio sam to u načinu na koji su se njezina usta skupila, a šake stisnule. Vidio sam to kada je podignula bradu, a oči joj sijevnule. A onda je svrnula pogled, ignorirajući me. Kada je dizalo stalo i vrata se otvorila, izišla je, a da se nije ni okrenula, a ja sam gledao kako joj se duge noge obučene u traperice kreću na način koji je istodobno bio bolno poznat i sasvim nov. Vrata su se zatim zatvorila, a ja nisam izišao iako smo dosegli posljednji kat. Bio sam propustio svoj izlaz. Nisam želio izići i odšetati od nje. Stoga sam to prepustio njoj. Ne znam što sam postigao time. Nisam znao zašto je tu ni što radi. A ona se nije nasmiješila niti me brzo zagrlila kako to čine stari prijatelji kada se sretnu nakon mnogo godina.

Bilo mi je drago. Iz njezina sam odgovora zapravo mogao iščitati više toga. Bio je isti mojemu. Da se nasmijala i započela kratki, beznačajni razgovor, morao bih dogovoriti sastanak s dr. Andelinom. Nekoliko sastanaka. To bi me možda uništilo. Georgia me progonila više od šest godina, a prema izrazu na njezinu licu kada sam ušao u dizalo, ni nju nije napustilo sjećanje na mene. Bilo je utjehe u tome. Jadne utjehe, ali utjehe. Podigao sam jastuk i provirio ispod ruke kako bih vidio je li otišao. Zahvalno sam izdahnuo. Mali je šišmiš odletio. Nagurao sam jastuke ispod vrata i okrenuo se na drugu stranu. Opsovao sam i iskočio iz kreveta, divlje bacivši jastuk od sebe. Nije otišao. Samo se pomaknuo. Pomaknuo se tako blizu da sam mogao jasno vidjeti duljinu njegovih trepavica i krivulju njegove gornje usne i kako se čičak na njegovu crnom plastu uvijao na rubovima. Nasmijao se, otkrivši red malih bijelih zubi i rupicu u desnome obrazu. Odmah sam požalio zbog niza psovki koje sam izrekao, opsovavši ponovno, iste riječi, istim tonom. Osjetio sam nadolazeću misao koja je golicala stražnji dio mojih očiju poput leptirovih krila te sam bacio ruke u zrak u znak predaje. “Dobro. Pokaži mi svoje slike. Naslikat ću ih nekoliko i zakačiti ih na hladnjak. Ne znam tko si, stoga ih ne mogu poslati tvojima, ali samo naprijed. Pokaži mi ih.” Meki, lepršavi dodiri leptira pretvorili su se u potpuno raširena krila koja su se nadvila nad moj um i glavu mi ispunila slikom bijelog konja čija je zadnjica bila išarana crnom i smeđom bojom, kao da je kakav umjetnik počeo ispunjavati taj bijeli prostor, no onda mu je nešto drugo privuklo pozornost pa je posao ostavio nedovršenim. Konj je zanjištao i počeo galopirati oko omanjeg obora, a ja sam osjećao dječakovo zadovoljstvo dok je gledao kako zamahuje svojom bijelom grivom i topće svojim krasnim nogama. Calico. Osjetio sam njezino ime kada ju je zazvao; riječ se omotala oko sjećanja onako kako sam je jedino mogao čuti. Kobila je tapkala oko obora, a zatim se približila tako blizu da je njezin dugi nos postao golem u mojem umu. Osjećao sam njezin dah na svojemu dlanu, shvativši da ne samo da mogu čuti dječaka kako priča s njom kao što je to zacijelo nekoć činio već i da mogu osjetiti kako je gladi svojom rukom, kao da je moja vlastita, povlačeći je s vrha njezine glave, između očiju, do širokih nosnica koje su doticale moja prsa. Ne moja prsa. Njegova prsa. Sjećanje koje je dijelio bilo je tako jasno, tako savršeno da sam se odjednom našao kako sjedim na ogradi s njim, osjećajući i slušajući stvari koje je bio vidio.

“Najpametniji, najbrži konj u cijelom okrugu Kaktus.” Ponovno sam osjetio njegov glas u svojoj glavi. Ne kako je govorio. Već čuo. Bio je jedva ondje, isprepleten kroz sjećanje kao da nisam uhvatio tek fotografiju, već videosnimku. Zvuk je bio prigušen i jedva čujan, kao kućni video s previše stišanim tonom. No bio je ondje, dio sjećanja, maleni glasić koji je prepričavao scenu. A onda je leptirasto sjećanje uzletjelo i nestalo, a na trenutak moj je um bio prazan i bez slike, poput pokvarenog TV ekrana. Katkada su mi mrtvi pokazivali najčudnije stvari - stvari koje nisu imale smisla. Kovanice ili biljke ili zdjelu punu pire krumpira. Rijetko sam razumio što žele reći - samo sam znao da žele nešto prenijeti. S vremenom sam došao do zaključka da ono suhoparno njima nije bilo suhoparno. Stvari koje su mi pokazivali uvijek su predstavljale sjećanje ili trenutak koji je za njih bio od nekog značaja. Kako, nisam uvijek znao, no postalo mi je jasno da su najjednostavnije stvari istodobno najvažnije, a sami predmeti uopće nisu bili važni. Mrtvi se nisu brinuli o zemlji ili novcu ili nasljedstvu koje se prenosilo s koljena na koljeno. No očajnički su brinuli za ljude koje su ostavili za sobom. I upravo su ih ti ljudi zvali natrag. Ne zato što se mrtvi nisu navikavali već zato što se njihovi voljeni nisu naviknuli. Mrtvi nisu bili ljutiti ili izgubljeni. Znali su točno što se događa. Živi su bili ti koji nisu imali pojma. Većinu vremena ni ja sam nisam imao pojma, a to što sam pokušavao shvatiti što mrtvi žele od mene bilo je, u najmanju ruku, iscrpljujuće. A i nisam volio mrtvu djecu. Dijete me netremice gledalo, a njegove duboke, smeđe oči bile su ekspresivne i ozbiljne, kao da su očekivale nešto od mene. “Ne. Ne želim sudjelovati u ovome. Ne želim te ovdje. Odlazi.” Oštro sam mu rekao i isti se tren druga slika uvukla u moj um, očito djetetov odgovor na moje odbijanje. Ovaj sam put čvrsto zatvorio oči i nasilno se odupro, zamišljajući vodene zidove kako su se sručili prekrivajući izloženu zemlju - suho do, kanal koji je omogućavao ljudima da prelaze s jedne strane na drugu. Imao sam moć da razdvojim vodu. I imao sam moć da je ponovno zazovem. Baš kako mi je Gi rekla, baš kao biblijski Mojsije. Kada sam otvorio oči, dječak je nestao, odnesen Crvenim morem. Crvenim ne-želim-te-više-vidjeti.

XVI.

MOJSIJE

NO ELI JE OČITO MOGAO PLUTATI. To mu je bilo ime. Vidio sam ga napisanog vrludavim, loše oblikovanim slovima na svijetlo obojenoj podlozi. EL i Elija nije progutala voda koju sam dozvao. Vratio se. Opet. I onda opet. Čak sam pokušao i otputovati, kao da je to ikada palilo. Ovdje, ondje, na drugoj strani svijeta, ne možeš pobjeći od sebe... ni od mrtvih, Tag me podsjetio kada sam se požalio, bacajući svoju torbu u stražnji dio svog kamioneta. Kamionet je bio nov i mirisao je na kožu i htio sam ga samo voziti i voziti i nikada ne stati. Vozio sam se s otvorenim prozorima i glasnom glazbom kako bih pojačao svoje zidove. No dok sam putovao prema Salt Flatsu, zapadno od doline, Eli se pojavio nasred ceste, a mali, crni plašt vijorio mu se na vjetru kao da zaista stoji ondje, zaboravljeni mali šišmiško usred prazne autoceste. Na kraju sam se okrenuo i otišao kući, bijesan zbog upada, pitajući se kako, dovraga, pronalazi sve moje pukotine. Pokazao mi je knjigu pohabanih korica i stranica s ušima, a tih i nerazgovijetan ženski glas izgovarao je riječi priče dok je Eli okretao stranice. Eli joj je sjedio u krilu, glave prislonjene na njezina prsa, a ja sam mogao osjetiti kako se omotala oko njega, kao da sam ja ondje sjedio, u zdencu stvorenom njezinim prekriženim nogama. Pokazao mi je konja, Calico, i sliku nogu obučenih u traperice kako hodaju pokraj stola, kao da je on sjedio iznad njega u vlastitoj, maloj utvrdi. Nasumične stvari koje meni nisu značile ništa, a njemu sve. Kada me probudio u tri ujutro s pospanim slikama zalazaka sunca i jahanja, sjedeći ispred žene čija mu je kosa zagolicala obraze kada je okrenuo lice, odbacio sam pokrivače i počeo slikati. Mahnito sam radio, očajnički se želeći riješiti djeteta koje me nije puštalo na miru. Sliku koja mi se motala po glavi sâm sam stvorio. Eli je nije ondje stavio, ali svejedno sam mogao vidjeti kako su izgledali, svijetla majka s tamnokosim sinom, njegova glava ugodno smještena na njezinim prsima dok sjedi ispred nje na konju okružen svim bojama. Par se na konju odmicao, krećući se prema zalasku koji se razlijevao po brdima, boja bogatih, ali nejasnih, pomalo podsjećajući na Moneta, promatrajući divote, vidljive, ali nedostižne kroz okno valovitog stakla. Na taj sam način držao promatrača na distanci, dopuštajući mu da se divi, a da ne

upada, da promatra, a da ne bude dijelom slike. Podsjetilo me to na moje vizije mrtvih i slika koje su sa mnom dijelili. Na taj sam se način nosio s time. Na taj sam se način brinuo da ostanem netaknut. Kada sam završio, odmaknuo sam se i spustio ruke. Majica i traperice bili su mi zaprskani bojom, ramena nemoguće ukočena, a ruke bolne. Kada sam se okrenuo, Eli je promatrao, piljeći u poteze kistom koji su, jedan po jedan, stvarali život. Život zaustavljen u slici, ali svejedno život. To je moralo biti dovoljno. Prije je uvijek bilo dovoljno. No kada je Eli okrenuo pogled prema meni, čelo mu se naboralo, a lice prekrio izraz nezadovoljstva. I polako je zatresao glavom. Pokazao mi je blagu svjetlost svjetiljke koja je izgledala poput kaubojske čizme; tako je bacala svjetlost na zid. Oči su mu bile uperene u zid i mogao sam vidjeti sjenu žene kako se ocrtava na svjetlu i promatrao sam dok se njezina silueta sagibala i djetetu utiskivala poljubac za laku noć. “Laku noć, Stewy Stinker!” rekla je, vrškom nosa mazeći krivulju između njegova ramena i vrata. “Laku noć, Buzzard Bates!” odgovorio je veselo. “Laku noć, Skunk Skeeter!” odmah je ispalila. “Laku noć, Butch Bones!” Eli je likovao.

Nisam razumio nadimke, ali su me nasmijali. Privrženost je curila iz sjećanja poput vode koja se slijeva niz žlijeb. Svejedno sam se opirao, zalupivši crna vrata pred dirljivom scenom. “Ne, Eli. Ne. Ne mogu ti to dati. Znam da želiš svoju majku. Ali ne mogu ti to dati. Ne mogu njoj to dati. Ali mogu joj dati ovo. Pomozi mi da je pronađem i dat ću joj ovo.” Prstom sam pokazao još uvijek vlažnu sliku koju sam stvorio za ustrajno dijete. “Mogu joj dati tvoju sliku. Ti si mi pomogao da ovo stvorim. Ovo je od tebe. Mogu joj dati to. Ti joj možeš dati to.” Eli je zurio u moju ponudu nekoliko dugih trenutaka. I bez upozorenja, iščeznuo je. MOJSIJE

* * *

“PREDIVNA JE.” Tag je podigao glavu prema platnu na mojemu stalku. “Drukčija od onog što inače radiš.” “Da, To je zato što nije došlo iz njegove glave. Došlo je iz moje.” “Klinac?” “Da.” Rukama sam protrljao svoju vojničku frizuru, nervozan, a da nisam znao zašto. Eli se nije vratio. Možda je slika ipak upalila. Tag je doskitao do mene, nenajavljen, nepozvan, kao što je to znao činiti prije, a ja sam bio zahvalan zbog njegova upada. Došao bi kada mu je trebao partner za sparring ili nešto iz mojeg hladnjaka ili neka slika koju bi privremeno smjestio na istaknuto mjesto ne bi li impresionirao žensku koja mu je dolazila tu večer. No već je bio trenirao, očito, stoga neću ispucati nikakvu nakupljenu frustraciju na njemu. Kosa mu je bila vlažna oko rubova, uvijajući se i lijepeći se za njegov vrat i čelo, a znoj od vježbanja promočio mu je kroz majicu zbog čega se ona zalijepila za prsa. Tag se znao prilično dobro srediti, zalizujući kosu unazad i oblačeći skupo odijelo kada bi sklapao poslove, no uvijek je bio pomalo čupav i grubog izgleda kojemu su pridonosili previše puta slomljen nos i uvijek preduga kosa. Nisam znao kako može podnositi vrućinu od te silne kose na glavi. Ja to nikada nisam mogao, gušila me. Možda je to bilo povezano s tim da bi mi svaki susret s mrtvima spržio vrat i oblio glavu znojem, a moje bi tijelo izgaralo energiju kao kakva peć. Tag je skinuo majicu i obrisao si njome lice, ponudivši se zdjelom mojih žitarica i golemom čašom mojeg soka od naranče. Sjeo je za moj kuhinjski stol kao da smo stari bračni par i bacio se na jelo bez daljnjih komentara o slici koju sam stvarao cijelu noć. Tag je bio bolji u prijateljstvu od mene. Ja sam rijetko silazio do njegova apartmana. Nikada nisam jeo njegovu hranu ili bacao svoju znojnu odjeću na njegov pod. No bio sam zahvalan što on jest. Bio sam zahvalan što me posjećuje i nikada se nisam žalio zbog nestale hrane ili slika ili pokoje prljave čarape koja nije bila moja. Da se Tag nije tako udomaćivao u mojem životu, ne bismo bili prijatelji. Ja jednostavno nisam znao kako biti prijatelj, a čini se da je on to razumio. Dovršio sam vlastitu zdjelu žitarica i odgurnuo je, pogledom odlutavši prema stalku. “Zašto je plavokosa?” Tag je upitao. Osjećao sam kako mi se čelo mršti te sam slegnuo ramenima. “Zašto ne?”

“Pa, dječak... dječak je taman. Samo sam se pitao zašto si je naslikao plavom”, Tag je rekao razumno, trpajući punu žlicu žitarica u svoja usta. “Ja sam taman... a moja je majka bila plava”, odgovorio sam izravno. Tag je zastao, a njegova se žlica zaustavila u zraku. Promatrao sam kako žitarice očajnički posežu za slobodom padajući natrag u zdjelu buć, buć! - sigurne sljedećih nekoliko sekundi, “Nisi mi to nikada rekao.” “Nisam?” “Ne. Znam da te mama ostavila u praonici. Znam da ti je život bio sranje dok si odrastao. Znam da si živio s bakom prije nego što je umrla. Znam da te njezina smrt prilično potresla, a tu ja upadam.” Namignuo je. “Znam da si oduvijek mogao vidjeti stvari koje drugi ljudi ne mogu. I znam da znaš slikati.” Moj život ukratko. Tag je nastavio. “Ali nisam znao da ti je mama bila plava. Ne kažem da je to važno. Ali ti si tako taman, stoga sam pretpostavio...” “Da.” “Dakle... je li to slika tebe i tvoje mame? Nije li ona bila djevojka iz maloga gradića?” “Ne. Mislim... jest. Bila je djevojka iz maloga gradića. Bijela djevojka iz maloga gradića.” Naglasio sam bijela ovaj put, kako bismo se potpuno razumjeli. “Ali ne. Ovo je slika Elija i njegove majke. Ali mislim da to nije ono što je on želio.” “Brda. Zalazak sunca. Malo me podsjeća na Sanpete. Sanpete je bio predivan kada nisam bio mamuran.” “I Levan.” Zagledao sam se u sliku, u dijete i njegovu majku na kobili koja se zvala Calico, u visoku i vitku ženu u sedlu, čija je plava kosa bila tek blijedi nagovještaj naspram živopisnijih ružičastih i crvenih boja zalazećeg sunca. “Izgleda kao Georgia”, zamislio sam se. Žena je na mojoj slici s leđa izgledala kao Georgia. Osjetio sam kako mi se srce spušta u pete te sam ustao, koračajući prema slici, slici koju sam stvorio u očaju, osobno pripremivši teren i ispunivši ga likovima iz svoje glave. Ne Elijeve. Nije to imalo nikakve veze s Georgijom. No srce mi je bubnjalo, a udasi postali plitki.

“Izgleda kao Georgia, Tag.” Ponovno sam rekao, glasnije, čuvši paniku u svojem glasu. “Georgia. Cura koju nikad nisi prebolio?” “Što?” “Ma daj, čovječe!” Tag je zastenjao u polusmijehu. “Znam te već dugo, I tijekom sveg tog vremena nikada te nije zainteresirala ni jedna žena. Niti jedna. Da te ne znam, pomislio bih da si zaljubljen u mene.” “Vidio sam je prošli petak. Vidio sam je u bolnici.” Nisam se mogao čak ni prepirati s njim. Bilo mi je mučno, a ruke su mi se toliko tresle da sam isprepleo prste i objesio ih oko vrata kako bih sakrio drhtanje. Tag se činio jednako zapanjenim koliko sam i ja bio. “Zašto nisi ništa rekao?” “Vidio sam je. I ona je vidjela mene. I... i sada, viđam tog malog klinca.” Zatrčao sam se u svoju sobu s Tagom za petama i stravom koja mi je strujala kroz vene kao da mi je netko upravo ubrizgao nešto toksično u krv. Skinuo sam svoj stari ruksak s police u ormaru i počeo čupati stvari iz njega. Putovnica, voštana olovka, zalutali kikiriki, novčanik za kovanice sa svakojakim valutama koje nikada nisam unovčio. “Gdje je?” bjesnio sam, otvarajući džepove i prekopavajući svaki odjeljak stare torbe, poput ovisnika u potrazi za tabletom. “Što tražiš?” Tag je stajao u pozadini i promatrao me kako prevrćem ormar, istodobno i fasciniran i zabrinut. “Pismo. Pismo! Georgia mi je napisala pismo kada sam bio u Montlakeu. I nikada ga nisam otvorio. Ali sam ga zadržao! Bilo je ovdje!” “Stavio si ga u jednu od onih tuba u Veneciji”, Tag je lako odgovorio i sjeo na moj krevet, poduprijevši laktove o koljena, promatrajući kako se raspadam. “Kako to, dovraga, znaš?” “Zato što si posvuda vukao tu omotnicu. Bit ćeš sretan ako je još uvijek u jednom komadu.” Već sam kopao dublje po ormaru, izvlačeći tube zamotanih umjetničkih slika koje sam pokupio na putovanjima i koje nikako nisam stizao uokviriti ili izložiti. Slali srao razne stvari Tagovu ocu sa svih strana svijeta, a on ih je spremao u praznu sobu. Kada smo se smjestili, dovezao nam ih je. Četiri godine putovanja i kupovanja, i plijen je ispunjavao cijeli stražnji dio njegove prikolice za konje. Ubrzo smo sve spremili u skladište, ne odveć zainteresirani za prekopavanje po

stvarima. Nasreću, tuba koju je Tag spomenuo trebala bi još uvijek biti negdje u mojem ormaru, jer bio je u pravu. Nosio sam ga sa sobom, vukući ga posvuda kao dragocjeni medaljon koji nikada nisam otvarao. Možda baš zato što nikada nije bilo otvoreno, nije ga bilo u redu ostaviti po strani. “Nalazilo se u maloj...” Tag je započeo. “Jesi li ga pročitao?” viknuo sam, mahnito kopajući. “Ne. Nisam. Ali sam želio. Razmišljao sam o tome.” Pronašao sam tubu u kojoj se, bio sam siguran, nalazilo pismo i povukao poklopac zubima, spustivši se na koljena dok nisam istresao sadržaj iz nje, poput djeteta za Božić. Vratio sam pismo natrag u omotnicu kada sam napuštao Montlake ne bih li ga zaštitio, a ono je spremno iskliznulo i palo mi na krilo. I kao ono dijete za Božić, koje je upravo otvorilo nešto za što nije sigurno sviđa li mu se ili ne sviđa, samo sam piljio u nj. “Izgleda kako je izgledalo uvijek, svaki put kad bi sjeo i zagledao se u njega”, Tag se umiješao. Kimnuo sam. “Hoćeš li da ti ga ja pročitam?” upitao je, malo obzirnije. “Ja sam seronja, Tag. Znaš to, zar ne? Bio sam seronja tada, s Georgijom, i nisam se mnogo promijenio.” “Zabrinut si da te neću više voljeti, nakon što ga pročitam?” U njegovom se glasu mogao načuti smiješak, koji mi je pomogao da dišem, “Dobro. Da. Ti ga pročitaj. Jer ja ne mogu.” Pružio sam mu pismo odupimći se nagonu da nabijem prste u uši. Poderao je omotnicu, rastvorio list papira ispunjen Georgijinim riječima i trenutak tiho gledao u nj. Zatim je počeo čitati. Dragi Mojsije, Ne znam što bih rekla. Ne znam kako bih se osjećala. Jedino što znam jest da si ti tamo, a ja sam ovdje i nikada se nisam ovoliko bojala u životu. Neprestano ti dolazim u posjet i neprestano odlazim, a da te i ne vidim. Zabrinuta sam za tebe. Zabrinuta sam za sebe. Hoću li te ikada ponovno vidjeti? Bojim se da je odgovor - ne. A ako je zaista ne, onda moraš znati kako se osjećam. Možda ćeš jednog dana i ti moći učiniti isto. Uistinu bih voljela znati kako se ti osjećaš, Mojsije.

Pa, evo. Volim te. Zaista. Plašiš me i fasciniraš i želim te u isto vrijeme povrijediti i iscijeliti. Je li čudno to što te želim povrijediti? Želim te povrijediti onako kako si ti povrijedio mene. Ipak, pomisao na tvoju patnju donosi mi bol. Nema previše smisla, je li? Drugo, nedostaješ mi. Nedostaje mi viđati te. Mogla bih te gledati cijeli dan. Ne samo zato što si predivan, što jesi, ne zato što možeš stvarati predivne stvari, što možeš, već zato što u tebi postoji nešto što me vuče i zbog čega sam sigurna da bismo, kad bi se barem otvorio, kad bi mi barem mogao uzvratiti ljubav, mogli imati predivan život. I zaista bih voljela, da imaš predivan život. Više od svega. To je ono što želim za tebe. Ne znam hoćeš li pročitati ovo. A ako pročitaš, ne znam hoćeš li odgovoriti. No željela sam da znaš kako se osjećam čak i ako to saznaš iz zgužvanog pisma koje smrdi po Myrtle jer već mjesec dana stoji u mojem pretincu za dokumente. Čak i ako ćeš me samo saslušati i onda otići, nadam se da ćeš mi dopustiti da ti sve kažem uživo kada iziđeš. Molim te. Georgia P. S. Mojih pet sjajnih? Nisu se promijenili. Unatoč svemu što se dogodilo, još sam uvijek zahvalna. Samo sam pomislila da bi to trebao znati. Sjedili smo u tišini nekoliko dugih trenutaka. Nisam mogao progovoriti ni riječi. Pismo mi nije ništa reklo, ne baš. No Georgia je sada bila s nama u sobi, njezina prisutnost jednako stvarna i topla kao i njezine smeđe oči i vruća ružičasta boja njezina poljupca. Njezine su riječi praktički iskakale sa stranice i vratile su me kroz vrijeme kao da me usisala crvotočina. A ona je sada stajala ispred mene, iščekujući odgovor. Zanimljivo, no nakon svih ovih godina, i dalje ga nisam imao. “Čovječe”, Tag je ispustio fijuk. “Stvarno jesi seronja.” “Idem u Levan”, izjavio sam, iznenadivši sam sebe. I Tag se zapanjeno trgnuo. “Što? Što se događa, čovječe? Promiče li mi što?” “Ma ništa. Mislim. Pomislio sam da bi možda...” Zastao sam. Nisam znao što mi je. “Zaboravi.” Slegnuo sam ramenima. Uzeo sam pismo iz Tagove ruke i presavio ga. Nastavio sam ga presavijati, jače i jače, sve dok se nije pretvorilo u mali, debeli kvadratić. A onda sam, držeći ga na dlanu, omotao prste oko njega kao da bih ga mogao jednostavno odbaciti, odbaciti sve stvari koje me muče. Mogao sam ih nabrojiti na prste jedne ruke, baš kao što je to Georgijina mama činila s djecom koju je udomljavala, i mogao bih ih odbaciti.

“Možda ne razmišljam čisto. Nisam dobro spavao zadnjih dana. A susret s Georgijom...” Glas mi je utihnuo. “Znači, ideš u Levan. A ja idem s tobom.” Tag je ustao kao da je već odlučeno. “Tag...” “Mo.” “Ne želim da pođeš sa mnom.” “To je grad koji si terorizirao. Zar ne?” “Nisam nikoga terorizirao”, usprotivio sam se. “Kada pričaju o ludostima, prilično sam siguran da nisu tebe imali na umu, Mojsije.” Nasmijao sam se, unatoč samome sebi. “Moram poći s tobom kako bih se pobrinuo da te ne istjeraju s vilama u rukama.” “Što ako ne bude htjela razgovarati sa mnom?” “Onda ćeš se možda neko vrijeme morati zadržati ondje. Slijediti je uokolo dok ne pristane na razgovor. Čini se da je bila prilično ustrajna s tobom. Koliko si je puta ti odbio? Koliko se puta ponovno vratila?” “Još uvijek imam bakinu kuću. Nije da nemam kamo otići i da nemam razloga biti ondje. Sve sam ove godine plaćao porez na imovinu.”

XVII.

MOJSIJE

SIŠLI SMO S AUTOPUTA pred Nephijem, izišavši na staru cestu koja je spajala Nephi i Levan. Zvali su je Hrbat. Dvotračna duljina s čijih su se obiju strana protezala polja. Prošli smo pokraj “Kruga A” i njegova velikog crvenog znaka koji je stršio dovoljno visoko da ga se moglo vidjeti s nadvožnjaka i još kilometar niz cestu, govoreći umornim vozačima kamiona i osobnih automobila da je na vidiku olakšanje. “Vrati se, Mojsije.” Uputio sam mu ispitivački pogled. “Želim ga vidjeti. Tu je bio, zar ne?” “Molly?” “Da. Molly. Želim vidjeti nadvožnjak.” Nisam se protivio, premda nisam znao što se ondje ima vidjeti. Moja je slika već odavno bila stvar prošlosti, prekrivena i zaboravljena. Kao i Molly. Stvar prošlosti. Prekrivena i zaboravljena. No Tag nije zaboravio. Okrenuo sam se i pronašao poljski put koji je krivudao kroz polje, počinjući iza nadvožnjaka i vodeći u brda. Još uvijek je tu bilo razbijenih boca i omota brze hrane. Polomljeni CD-player koji je vjerojatno već neko vrijeme, s obzirom na marku i model, ležao ondje prevrnut i napušten, a žice su virile iz rupe gdje je nekoć bio zvučnik. Nisam htio probušiti gume vozeći preko stakla, stoga sam se zaustavio u iskopu malo dalje, kao što sam učinio i one noći, tako davno. Bilo je isto doba godine i sve je bilo slično. Bio je isti onakav listopad - neuobičajeno topao, no predvidivo predivan. Lišće je stvaralo jarki nered na nižim brdima, a nebo je bilo tako plavo da sam želio posegnuti i uhvatiti boju svojim kistom. Te me noći Georgia slijedila. Te sam noći izgubio glavu i možda još nešto. Tag je pronašao put kroz krhotine i samo nastavio hodati prema polju koje su psi zacijelo pretraživali, nosova priljubljenih uz tlo. Zastao je i pogledao oko sebe, bacivši oko na brda, procjenjujući udaljenost od ceste, mjereći udaljenost između nadvožnjaka i poduzeća koja su se nakupila oko ulaznih i izlaznih trakova, pokušavajući izvući smisao iz nečega što nije imalo nikakvog smisla. Okrenuo sam se i prišao betonskim zidovima koji su držali cestu na svojim ramenima. Od dviju strana, jedna se naginjala udesno, jedna

ulijevo, a ja sam se naslonio na onu koja je još uvijek bila izložena suncu, zatvorio oči, osjećajući kako mi se toplina uvlači pod kožu.

“Čekaj! Molim te, molim te, molim te, prestani bježati od mene!” frustrirano je doviknula. Mogao sam čuti suze u njezinu glasu, suze i bojazan. Bojala me se, no ipak je došla za mnom. Ipak je došla za mnom. Pri samoj sam pomisli na to posrnuo i zaustavio se. I okrenuo sam se, dopustivši joj da me ulovi. I ja sam nju ulovio, omotavši ruke oko nje tako snažno da je prostor između nas postao prostor oko nas, prostor iznad nas, ali ne prostor unutar nas. Osjetio sam bubnjanje, udaranje ispod njezinih mekih grudi, a moje je srce pojurilo u odgovor. Otvorio sam njezina usta pod mojima, žudeći vidjeti boje, želeći da me liznu i uspnu mi se uz grlo i u oči poput plamova signalne baklje. Ljubio sam njezine usne opet i opet, sve dok nije preostala nijedna tajna. Ni njezina, ni moja. Ni Mollyna. Postojala je samo vrućina i svjetlost i boja. I nisam mogao prestati. Nisam želio prestati. Njezina je koža bila poput svile, a uzdasi poput satena, i nisam mogao svrnuti pogled s užitka na njezinu licu i molećivih ruku koje su me poticale da nastavim. Georgijina kosa, Georgijina usta, Georgijina koža, Georgijine oči, Georgijine duge, duge noge. Georgijina ljubav, Georgijina povjerenje, Georgijina vjera, Georgijini vapaji, Georgijino dugo, dugo iščekivanje. A onda su uzdasi postali nešto drugo. Bilo je tuge u zvuku. I bilo je suza. Georgia se od tuge presavinula. A njezina se kosa razlila oko nje poput vode koja joj se slijevala iz očiju i jauka koji su joj silazili s usana, a njezine duge, duge noge više nisu bile omotane oko mene, već skupljene ispod nje; klečala je, molila, i plakala, i plakala, i plakala... Otvorio sam oči i uspravno sjeo, nesiguran u to što je bilo moje vlastito sjećanje, a što nešto sasvim drugo. Osjećao sam se mučno i dezorijentirano, gotovo kao da sam predugo zadrijemao i dobio blagu sunčanicu. Protrljao sam vrat ljepljivim rukama. No nije moglo proći dugo. Tag je još uvijek lunjao po polju, tražeći znak koji je vodio do oprosta ili put do odgovora na pitanje zašto. Trgnuo sam se, vidjevši zalazeće sunce, i okrenuo natrag prema betonskom zidu kako bih mu dao vremena da otkrije kako ne postoji ni jedno ni drugo. Eli je sjedio naslonjen na suprotni zid, povukavši svoje zdepaste noge u Batmanovoj pidžami sve do prsa kao da se pripremio na dugo, dugo čekanje. Kapuljača mu je pokrivala tamne kovrče, a mali vršci od

tkanine napravljeni tako da sliče ušima šišmiša davali su mu vragolast izgled sasvim proturječan njegovu anđeoskom licu. Glasno sam opsovao, glasnije no što sam namjeravao, a zvuk je odjeknuo od betonskih zidova, pozivajući Taga da se okrene. To je učinio, upitno podigavši ruke. “Vrijeme je za polazak, Tag. Ne mogu više biti ovdje”, zazvao sam ga, odlazeći od malog dječaka koji je vrijedno dijelio slike iste one galopirajuće bijele kobile s bojama na zadnjici. Zatim se debelo uže zavrtjelo u zraku, čineći savršeni krug koji je pao oko njezina vrata, krug koji je čvrsto potegla neka nepoznata ruka. Kobila je zabacila svoju svijetlu grivu, blago zanjištala, i počela nezadovoljno toptati po mojoj glavi. Nisam znao kako je osloboditi. “Neprestano mi pokazuje bijelu kobilu”, promrmljao sam dok smo se Tag i ja penjali u moj kamionet, a potom izišli na autocestu koja je vodila od jedne boli do druge. Nisam želio biti ovdje. Vjerovao sam da to ne želi ni Tag. “Neprestano mi pokazuje bijelu kobilu s mrljama na zadnjici. Ista kobila, opet i opet. Poput one na slici koju sam naslikao.” “Paint 6?” “Što?” “Zove se paint. Ta vrsta konja. Njezina obojenost. To zovu paint.” “Paint.” Odjednom sam se zapitao nije li prikaz konja samo simboličan. Možda je klinac samo želio da slikam. Možda nisam dobro shvatio. MOJSIJE

* * *

TAG JE HODAO IZA MENE, slijedeći me kroz glavni ulaz kuće koja je bila ispražnjena od svih stvari. Nije bilo namještaja, posuda ni tepiha na podu. U kući nije ostalo ničega što bi podsjećalo na moju baku. Nisam osjećao da je ona tu živjela. Definitivno nije mirisala na nju. Bila je prašnjava i vlažna i trebalo ju je dobro prozračiti. Bila je to tek prazna kuća. Oklijevao sam na ulazu, pogledavši uz stube, osvrćući se lijevo i desno, pozorno promatrajući novi prostor, sve dok se napokon nisam zaputio prema kuhinji kroz blagovaonicu, gdje nije ostalo ničega osim 6 engi. paint - osim naziva za vrstu konja znači i boja, odnosno slikati

zavjesa s crvenim prugama koje su visjele na prozoru iznad sudopera. Zavjese su ostale i u obiteljskoj sobi. Ni njih nitko nije želio. No pretpostavljao sam da je više bila riječ o tome da su bile krute od boje nego što su bile staromodne. Nitko nije prebojio zidove. Naglo sam zastao, osjećajući Taga iza sebe. Čuo sam kako mu je dah zapeo u grlu, a zatim njegov polagani izdisaj kada ga je ispustio preko bujice riječi koje ni ja ne bih izrekao. Pronašao sam svoju baku u otprilike 6.45. Sjećam se toga samo zato što je na ulazu imala sat koji bi izbacivao pticu koja je na svaki puni sat kukala, a na svakih pola sata pjevala. No na četvrtinu sata, ptica bi provirila i glasno zacvrkutala, podsjećajući te da vrijeme prolazi. Upozoravajući te na nadolazeći sat. To sam jutro ušetao kroz glavna vrata, poluošamućen, žudeći za krevetom u kojemu ću moći prespavati čežnju i ljubav koje su mi se zavlačile pod kožu, a ta je ptica kriknula kao da mi želi reći: “Gdje si bio?” Poskočio sam, a zatim se nasmijao sam sebi, zakoračivši u blagovaonicu i zazvavši njezino ime. “Gi!” “Gi!” i sada sam je zazvao, čuvši kako mi glas odzvanja u praznoj kući. Nisam namjeravao izgovoriti to naglas, no Tag se samo progurao pokraj mene i prišao zidovima ispunjenim ispreplićućim bojama i uvijajućim viticama. Bilo je to poput vožnje na vrtuljku usred cirkuskog šatora, u kojemu je svatko klaun. Boje su bile drečave i grandiozne; jedna se stapala s drugom, jedno je lice postajalo drugo, kao na fotografiji automobila u pokretu, ništa nije bilo uhvaćeno u cijelosti, sve je bilo izobličeno perspektivom. Pronašao sam Gigi u 6.45 ujutro. Georgia je pronašla mene u 11.30. Slikao sam gotovo pet sati i za to vrijeme ispunio zidove svačime i ničime. Sat je otkucao, a ptica slatko zapjevala dok sam ja povlačio svoje bolne ruke gore-dolje, dovršavajući lice koje nije imalo nikakve veze s licem koje sam želio vidjeti. A onda je Georgia ušla u kuću. Jadna Georgia. “To je Molly”, Tag je ostao bez daha, položivši ruku na sliku svoje sestre koja se osvrtala preko ramena, moleći me da pođem za njom. Zlatna boja njezine kose protezala se poput rijeke, postavši kosom još nekoliko drugih djevojaka koje su trčale zajedno s njom.

Mogao sam samo kimnuti. Cijela stvar bila mi je kao u magli. Većine se nisam sjećao. Nisam se sjećao nikakvih detalja. Kao da je to bio san, a ja sam se sjećao samo izdvojenih djelića. “Tko su ti drugi ljudi?” Tag je prošaptao, očima prelijećući od jednog izobličenog crteža prema drugome. Slegnuo sam ramenima. “Neke od njih poznajem. Nekih se od njih sjećam. No većinu zaista ne znam.” “Voliš plavuše.” “Ne, ne volim.” Polako sam zatresao glavom protestirajući. Tag je podigao obrve i značajno pogledao u djevojke koje su se nalazile oko Molly i u sliku moje majke koja je bila malo dalje, u rukama držeći košaru s bebama. Samo sam zatresao glavom. Nisam mogao objasniti onu stranu. Samo sam slikao što bih vidio. “Mo?” “Da?” “Ovo je jezivo k’o sam vrag. Znaš to, zar ne?” Kimnuo sam. “Nisam to znao. Ne baš. Ne tada. Nisam čak ni vidio što radim. Samo sam proživljavao. Ali, da.” Oboje smo piljili još koji trenutak, sve dok više nisam mogao podnositi prizor ispred sebe. “Nego, što misliš o tome da nabavimo crveni kauč?” upitao sam. “Jer ja sam mislio nešto tako...” Tag se počeo smijati, zagrmjevši zvukom zapanjene razdraganosti, tako glasno da je prodrmao svu paučinu, ali i jezivu atmosferu u prostoriji. Zatresao je glavom kao da je prekasno da se izvučem. “Bolestan si, čovječe. Stvarno.” I ja sam se nasmijao, gurnuvši ga, trebajući kontakt. Potom je on gurnuo mene, a ja sam posrnuo, uhvativši ga dok smo se hrvali pokušavajući dobiti bolji položaj, ja kako bih njega bacio na dupe, on mene. Zabijali smo se u zidove i na kraju pokidali zavjese prekrivene bojom, omogućivši blijedoj svjetlosti da prodre u bojom natopljenu sobu. No zidovi će morati otići. Ne samo zavjese. Neću spavati u toj kući sve dok zidovi ponovno ne budu bijeli. * * *

GEORGIA

NETKO JE PARKIRAO KAMIONET ispred stare kuće Kathleen Wright. Ondje je bio posljednja dva dana, odlazeći i ponovno se vraćajući. Prednja su vrata bila širom otvorena, a nekoliko limenki s bojom nalazilo se u prikolici kamioneta, zajedno s ljestvama i plahtama za zaštitu poda i koječim drugim. Kamionet je bio crn i sjajan, sasvim nov. Kada sam provirila kroz prozor poput znatiželjne malograđanke kakva sam bila, mogla sam vidjeti kremastu kožu sjedala i kaubojski šešir na kontrolnoj ploči. Kamionet nije izgledao kao nešto što bi Mojsije vozio. A bila sam sigurna i da nikad ne bi obukao taj šešir. No koliko sam znala, Mojsije je još uvijek posjedovao kuću. Želudac mi se nervozno stisnuo, no odbijala sam si to priznati. Vjerojatno je došao kako bi sve počistio, a onda će otići. Vjerojatno ju je želio prodati. To je sve. Uskoro će ponovno otići, a ja ću moći nastaviti sa svojim životom. No želudac mi nije vjerovao, stoga sam dane provodila u nervoznom ludilu, postižući sve na svojem dnevnom popisu, no ne nalazeći nikakvo zadovoljstvo u tome. Tata se vratio iz bolnice, a osim nešto zaostale slabosti, držao se sasvim dobro. Mama je dizala frku, što ga je činilo razdražljivim, a ja sam pokušavala što više biti izvan kuće. No biti izvan kuće značilo je pogledavati prema stražnjim prozorima Kathleenine kuće svakih deset minuta. Zapazila sam da su prozori bili goli tog jutra kada sam s Luckyjem otišla jahati po zapadnom pašnjaku koji se spajao s dvorištem Kathleen Wright. Godinama su te zavjese bile čvrsto navučene. Sada ih vise nije bilo, a prozori su bili otvoreni kao da netko prozračuje kuću. Mogla sam čuti glazbu kako svira, a kako je dan prolazio, učinilo mi se da sam vidjela Mojsija i još nekoga kako rade unutra. Bila sam usplahirena i rastrojena, a konj je to primijetio, što nikada nije bila dobra stvar, posebice kada radiš s konjem koji se zove Cuss 7. Trenirala sam tog konja za Dalea Harreta, a Cuss je bio veliki kaubojski konj s još većim egom. Njegovo je ime sažimalo mišljenje njegova vlasnika o njemu. Dale je nazvao mojega tatu, a tata je ubrzo prepustio Cussa meni. Smiješno. Stari dečki u okrugu nisu željeli zvati djevojku da im pomogne ukrotiti njihove konje - to im je diralo u muškost - no ne onako kako bi oni to voljeli. Svi su znali da kada zoveš doktora Shepherda - mojeg tatu - da ti ukroti konja, zapravo dobivaš Georgiju Shepherd, no tako je bilo lakše progutati gorku pilulu. A meni 7 engl. cuss - svojeglava osoba ili životinja

nije bilo stalo. S vremenom će prijeći preko toga. I njih ću izmoriti. Baš kao i starog Cussa. Posebno sam uživala u izmaranju onih svojeglavih. Bili smo u okruglom oboru i pustila sam Cussa da trči, lonžirajući ga, bez uzda, samo nas dvoje, privikavajući se jedno na drugo. Stajala sam u središtu obora s uzetom u ruci, zamahujući njime kao da je bič, ne dotičući ga, ali ga potičući da promijeni smjer i poštuje moj prostor, S vremena na vrijeme stala bih pred njega vršeći pritisak i natjerala ga da se okrene, da potrči ako želi pobjeći. Nije to bilo ništa novo. Natjerala sam ga tako u trk nekoliko puta tijekom posljednjeg tjedna, a danas sam bila spremna krenuti dalje. Cuss mi je dopustio da mu se približim, a ja sam zamahnula užetom, smotavši ga u opušteni krug, pričajući s njim dok sam se približavala njegovu ramenu. Zasad je išlo dobro. Cuss je teško disao, a iako su mu oči bile uperene u mene, nije se pomaknuo. Kraj užeta nježno sam prislonila o njegov vrat, a zatim ga odmaknula. Potom sam to ponovila, malo čvršće, a on je blago zadrhtao. Pomaknula sam uže na drugu stranu, gladeći mu vrat njime, privikavajući ga na osjećaj užeta oko vrata, desenzibilizirajući ga. A onda sam, oprezno, polako, opustila petlju i prebacila je preko njegove glave, pustivši je da opušteno visi oko njegovih ramena. Čekala sam, držeći ular u ruci, čekajući da mi kaže ne. “Ubrzo će preklinjati Georgiju da ga sveže”, glas je došao odnekud iza mene. Cuss je poskočio i zanjištao, oštro zamahnuvši glavom i povukavši me, oprživši mi ruke užetom prije no što sam ga ispustila i pustila ga da otrči. “Vidim da se neke stvari nisu promijenile.” Otrla sam peckave ruke i okrenula se prema njemu. Nisam morala ni vidjeti njegovo lice da bih znala tko je. Predstavljalo mi je svojevrsno olakšanje napokon to obaviti. Mojsije je stajao izvan obora, ruke prebacivši preko gornje daske, nogu poduprijevši o donju. Pokraj njega stajao je muškarac, s čačkalicom u ustima, držanja identičnog Mojsijevom. No tu je svaka sličnost završavala. “Životinje te i dalje baš ne vole, je li?” rekla sam. Bila sam zadovoljna svojom staloženošću. “Nije riječ samo o životinjama. Mojsije ima takav učinak i na većinu ljudi.” Stranac se nasmiješio i pružio ruku preko ograde, “Štoviše, mislim da sam ja njegov jedini prijatelj.” Prišla sam mu prihvativši ponuđenu ruku. “Bog, Georgia. Ja sam Tag.” Imao je teksaški naglasak i izgledao je kao da bi bez problema mogao svladati Cussa kad bi to želio. Podsjećao je

na one stare seoske dečke, s trunkom osobnosti bivšeg robijaša, koja te upozoravala da ga se pripaziš. Bio je zgodan na neki grub način, čak i s nosom koji je trebalo izravnati i kosom koju je trebalo podšišati, no njegov je osmijeh bio zasljepljujući, a stisak ruke čvrst. Pitala sam se kako je, zaboga, završio s Mojsijem. Zatim sam okrenula pogled prema Mojsiju, prema njegovim zlatnozelenim očima koje nikako nisu pripadale njegovome tamnome licu, no opet su bile predivne. I baš kao prije tjedan dana u onom krcatom dizalu, tlo se pod mojim nogama zatreslo, tek blago, tek dovoljno da se zapitam je li se zemlja nakrivila ili je samo moja perspektiva iskrivljena. Vjerojatno sam predugo zurila, no on je uzvraćao istom mjerom, nagnuvši glavu ustranu, kao da se i on treba prilagoditi. Muškarac pokraj Mojsija nelagodno je pročistio grlo, a zatim se osmjehnuo, rekavši si nešto u bradu što nisam sasvim razumjela. “Što se događa kod Kathleen? Prodaješ kuću?” upitala sam, okončavši igru strpljenja s Mojsijem i okrenuvši glavu. Cuss je još uvijek oko svojega vrata imao omotano moje uže, stoga sam zgrabila drugo s ogradnog stupa pokraj Taga. Cuss se prislonio uz drugu stranu obora kao da je poslan na predah. “Možda. Zasad je samo čistimo”, Mojsije je tiho odgovorio. “Zašto?” uzvratila sam. “Zašto sada?” Gledala sam ga ne smiješeći se, ne želeći usputno razgovarati s golemom pogreškom. A to je on bio. Golema pogreška. Željela sam znati zašto je došao. I željela sam znati kada odlazi. Krenula sam prema Cussu koji je zanjištao i zadrhtao želeći pobjeći. Očito nije htio biti u blizini stranaca koji su stajali uz ogradu. “Bilo je vrijeme”, Mojsije je jednostavno rekao, kao da je vrijeme imalo veći utjecaj na njega no što sam ga ja ikada imala. “ja bih bila zainteresirana za kupnju ako je odlučiš prodati.” To bi imalo smisla. Već sam dulje vrijeme razmišljala o tome, no nikada nisam željela potražiti Mojsija kako bih mu to ponudila. No sada se vratio. A ako je namjeravao prodavati, kuća je za mene imala smisla, s obzirom na to da je graničila s imanjem mojih roditelja. Nije odgovorio, pa sam slegnula ramenima kao da mi je svejedno što će učiniti s kućom. Počela sam se približavati Cussu, ostavljajući dvojicu nedobrodošlih posjetitelja da učine kako im drago. “Georgia?” Lecnula sam se kada je Mojsije izgovorio moje ime, a zatim je Tag opsovao; njegovo dugo, razvučeno sraaaaaaanje, nije mi imalo previše smisla.

“Georgia? Pripada li ovaj konj tebi?” Mojsije je oštro upitao. “Tko, Cuss? Ne. Samo ga treniram.” Nisam podigla glavu na pitanje, već nastavila prilaziti Cussu. “Ne. Ne taj konj.” Mojsijev je glas zvučao čudno te sam podigla pogled, preko obora i male jahaće arene, prema pašnjaku gdje su naši konji pasli. Ondje se nalazilo oko šest konja, prilično daleko od nas, a među njima bili su Sackett i Lucky, kojima smo se koristili izričito za hipoterapiju i ništa više. Lucky se pokazao najdražim, najmirnijim dečkom na svijetu. Potpuno sam ga uspjela pripitomiti. “Paint. Je li paint tvoj?” Tag je upitao, a u glasu mu se čula slična napetost. “Calico? Da. Naša je.” Kimnula sam, pronašavši lijepu kobilu s bijelom grivom i svijetlim bojama, osjetivši sličan trzaj srca koji bih uvijek osjetila kada bih je vidjela. Odjednom se Mojsije okrenuo i počeo udaljavati od obora, svladavajući udaljenost između našeg imanja i stražnjeg dijela njegove kuće bez pozdrava, ne osvrnuvši se ni jednom. Tag i ja smo samo gledali za njim, a ja sam svoj zbunjen pogled okrenula prema Mojsijevu prijatelju. “Upitala bih te koji je, dovraga, njegov problem, no odavno sam prestala mariti.” Prišla sam Cussu i uhvatila uže oko njegova vrata malo čvršće no što bih to učinila pod normalnim okolnostima. Propeo se i zabacio glavu, natjeravši me da požalim zbog svojih brzopletih postupaka. Uspjela sam mu skinuti uže s vrata, ali ne bez spretnog poskakivanja, pokušavajući izbjeći zube i potkove. “Za njegovo dobro, nadam se da to nije istina”, Tag je iskreno odgovorio, što me još više zbunilo. No zatim se odmaknuo od ograde, krenuvši za Mojsijem. “Drago mi je da smo se upoznali, Georgia. Sasvim si drukčija no što sam zamišljao. I drago mi je zbog toga.” Nisam imala drugog odgovora osim gledati za njim. Bio se udaljio oko pet metara kada je zazvao preko ramena: “Teško ćeš ga svladati. Nisam siguran da stari Cuss želi da ga se jaše.” “Da, da, da. To svi govore, dok se ja ne popnem na njih”, dobacila sam zauzvrat. Čula sam kako se smije dok sam ja kretala ispočetka s Cussom.

XVIII.

MOJSIJE

ČOVJEK BI POMISLIO da ću, nakon cijelog života viđanja mrtvih, mrziti groblja. No nisam ih mrzio. Volio sam ih. Bila su tiha. Bila su mirna. A mrtvi su bili poslagani u uredne, male redove ispod zemlje. Na sigurnom. Ili su barem njihova tijela bila na sigurnom. Mrtvi nisu tumarali grobljima. Tu nisu bili njihovi životi. Privlačila ih je tuga njihovih voljenih. Jad njihovih voljenih. Vidio sam žive mrtvace kako hodaju iza supruge ili kćeri, sina ili oca, mnogo puta. No danas, na levanskom groblju, nije bilo živih mrtvaca. Danas sam vidio samo jednu osobu, a na trenutak, srce mi je poskočilo kada mi je pogled pao na njezinu svijetlu kosu i vitku figuru, ugledavši je kako čuči pokraj obližnjeg groba. Zatim sam shvatio da to nije Georgia. Nije mogla biti Georgia. Vidio sam konja i čuo kako ga Georgia naziva Calico, i došao sam ravno ovdje. Osim toga, ova je žena bila manja od Georgije, možda malo starija, a njezina je plava kosa padala u kovrčama iz neurednog čvora na glavi. Ostavila je mali buket pokraj kamena na kojemu je velikim slovima pisalo Janelle Pruitt Jensen te se zaputila prema visokom muškarcu koji je stajao na rubu groblja. Kada mu je prišla, nagnuo se prema njoj i poljubio je, kao da je tješi, zbog čega sam odmah svrnuo pogled. Nisam namjeravao piljiti. No bili su oni upadljiv par - tama i svjetlo, mekoća i snaga. Mogao bih ih lako naslikati. Muškarčeva je koža bila tamna poput moje, no nije mi izgledao kao crnac. Možda Indijanac, visok i vitak, a po držanju bih pretpostavio da je vojnik. Njegova je partnerica bila mršava ženskica u blijedoružičastoj suknji, bijeloj bluzi i sandalama, a kada su se okrenuli prema izlazu i kada sam je vidio iz profila, shvatio sam da je poznajem. Kada sam bio klinac, Gigi me tjerala da idem u crkvu svaki put kada bih je posjetio. Jedne nedjelje, kad sam imao otprilike devet godina, neka je djevojka ondje svirala orgulje. Tada je imala možda trinaest ili četrnaest godina, ali to kako je svirala bilo je nešto posebno. Zvala se Josie. Njezino sam ime čuo izgovoreno bakinim glasom u mislima, pa sam se malo nasmiješio.

Glazba koju je Josie stvarala bila je nevjerojatno dirljiva i jednostavno predivna. A najbolje od svega, umirivala me i pružala mi osjećaj sigurnosti. Gi je to odmah zapazila pa smo počeli odlaziti do crkve kad god bi Josie vježbala, slušati je iz pozadine. Katkada bi svirala klavir, često bi svirala orgulje, no štogod bilo, ja bih bio miran. Sjećam se kako je Gi jednom uzdahnula i rekla: “Ta je Josie Jensen glazbeno čudo.” A onda mi je rekla da sam i ja čudo. Šapnula mi je u uho, dok je Josiena glazba svirala u pozadini, da ja stvaram glazbu dok slikam, baš kao što Josie stvara glazbu dok svira. I jedno i drugo bili su darovi, posebni darovi koje treba njegovati. Potpuno sam zaboravio na to. Do sada. Žena se zvala Josie Jensen, a grob koji je posjetila zacijelo je pripadao njezinoj majci. Promatrao sam par kako se udaljava, izgubljen u sjećanju na njezinu glazbu kada je, u posljednjem trenutku, Josie zastala i okrenula se. Nešto je rekla muškarcu koji je bio s njom, a koji je potom bacio pogled prema meni i kimnuo. Zatim je krenula prema meni, tražeći put oko grobova sve dok se nije našla nekoliko koraka ispred mene. Razdragano se nasmiješila i pružila ruku u pozdrav. Prihvatio sam je i kratko zadržao prije no što sam je ispustio. “Mojsije, zar ne?” “Da. Josie Jensen, zar ne?” Nasmijala se. Očito joj je bilo drago što sam i ja nju prepoznao. “Sada sam Josie Yates. Moj suprug, Samuel, ne voli groblja. Navajo Indijanci imaju svoje vjerovanje oko toga. Dolazi sa mnom, ali čeka pod drvećem.” Navajo. Bio sam u pravu. “Samo sam ti htjela reći koliko sam voljela tvoju baku... tvoju prabaku, zapravo, je li?” Kimnuo sam dok je nastavljala. “Kathleen je imala ono nešto u sebi zbog čega bi se čovjek u njezinoj blizini osjećao kao da će sve biti u redu. Nakon što mi je mama umrla kada sam bila mala, ona je bila jedna od gospođa iz crkve koje su se brinule za moju obitelj, a brinula se i za mene, učeći me štošta i dopuštajući mi da provodim vrijeme u njezinoj kuhinji kada bih trebala dokučiti kako učiniti ovo ili ono. Bila je predivna.” Iz Josiena glasa prožimala je iskrenost, a ja sam kimnuo, slažući se. “Takva je bila. I ja sam se uvijek tako osjećao s njom.” Progutao sam knedlu i nelagodno spustio pogled, shvaćajući da razgovaram o nečem osobnom s nepoznatom osobom. “Hvala ti”, rekao sam, nakratko je pogledavši u oči. “To mi mnogo znači.”

Jednom je kimnula, razvukavši usne u tužni osmijeh prije nego što se okrenula. “Mojsije?” “Da?” “Znaš li tko je Edgar Allan Poe?” Podigao sam obrve, zbunjen. Znao sam. No bilo je to čudno pitanje, Kimnuo sam, te je nastavila. “Napisao je nešto što nikada nisam zaboravila, a ja obožavam riječi. Možeš pitati mojega supruga. Zatrpavala sam ga riječima i glazbom sve dok nije počeo moliti za milost i oženio me.” Namignula je. “Edgar Allan Poe rekao je mnoge divne stvari - i mnoge uznemirujuće stvari - no one često idu jedna s drugom, znaš.” Čekao sam, pitajući se što mi ta žena želi reći. “Poe je rekao: ‘Nema iznimne ljepote koja nema nečeg neobičnog u proporciji.’“ Josie je okrenula glavu, pogledavši svojega supruga koji se nije ni pomaknuo. Potom je promrmljala: “Mislim da je tvoj rad neobičan i predivan, Mojsije. Poput disonantne melodije koja se sama razjašnjava ako slušaš. Samo sam htjela da to znaš.” Ostao sam bez riječi, pitajući se gdje je i kada vidjela moj rad, zapanjen jer uopće zna za mene, a ipak mi se ne boji prići. Naravno, njezin je suprug stajao petnaestak metara udaljen, a iskreno sam sumnjao da bi itko dirao Josie pod njegovim budnim okom. Zatim su oni otišli, a osim mene nije ostao nitko. Levansko groblje izgledalo je poput dobroodržavanog pionirskog groblja, ne odveć veliko, ali dovoljno veliko, neprestano rastući kako je rastao grad i ondje pokapao svoje mrtve. Bilo je okrenuto prema zapadu, smješteno iznad ostatka doline na povišenju ispod brda Tuckaway, gledajući na poljoprivredna zemljišta i pašnjake. S mjesta na kojemu sam stajao mogao sam vidjeti staru autocestu, dugu srebrnu traku koja je presijecala polja u nedogled. Pogled je bio spokojan i umirujući, i bilo mi je drago što su Gigini ostaci baš tu. Hodao sam između redova spomenika, prošavši pokraj Josiene majke, dok napokon nisam dosegnuo dugi niz Wrightovih, nekoliko generacija, barem četiri. Na trenutak sam zastao ispred Gigina spomenika, položivši ruku na njezino ime, iskazujući poštovanje, no onda sam nastavio, tražeći razlog zbog kojeg sam došao. Novi spomenici, stari spomenici, spomenici koji su bili sjajni, spomenici koji su bili ravni. Cvijeće i vjetrenjače i vijenci krasili su brojne grobove. Pitao sam se zašto

ljudi to čine. Njihovi mrtvi ne trebaju nikakva sranja preko svojih imena. Ali kao i sve, i to je uglavnom imalo veze sa živima. Živi trebaju dokazati sebi i drugima da nisu zaboravili. A u malom gradiću poput ovoga na groblju se uvijek odvijalo svojevrsno natjecanje. Bio je to mentalitet koji se vodio sljedećom logikom: “Ja volim najviše, ja patim najviše, stoga ću stvoriti golemu scenu svaki put kada dođem pa da svi znaju i da me svi žale.” Znao sam da sam cinik. Definitivno sam bio i gad. No nije mi se to sviđalo. I nisam mislio da mrtvi baš to trebaju. Pronašao sam dugi red Shepherdovih i gotovo se nasmijao na ime jednoga. Warlock 8 Shepherd. Kakvo ime. Warlock Wright - možda su me tako trebali nazvati. Ionako su me nazivali vješcem. Proučavao sam spomenike i shvatio kako je ondje pokopano i pet generacija Shepherdovih djedova, a njihove supruge pokraj njih. Pronašao sam prvu Georgiju Shepherd i prisjetio se dana kada sam zadirkivao Georgiju zbog njezina imena. I ondje se nalazila sljedeća generacija, iako je preskočila onu između. Spomenik otprilike pola metra visok i pola metra širok, jednostavan i dobroočuvan, stajao je na samom kraju reda, razmaknut od ostalih tako da je s obiju strana imao po još jedan prazan trak trave, kao da je ostavljeno mjesto za one koji će doći poslije. Eli Martin Shepherd. Rođen 27. srpnja 2007., umro 25. listopada 2011., bilo je sve što je pisalo. Na spomeniku je bio ugraviran konj, konj koji je izgledao kao da mu je zadnjica išarana. Paint, Veliki buket livadnog cvijeća u svjetložutoj vazi stajao je pokraj nadgrobnog kamena, a pjesma koju je žena pjevala u Elijevu sjećanju “Ti si moje sunašce... “obuzela mi je misli i uhvatio sam se kako naglas izgovaram te riječi. Georgijino ime nije bilo ispisano na kamenu, no s jasnoćom koja je izazivala i mučninu i šok znao sam da je ona Elijeva majka. Morala je bid. Izbrojio sam unatrag samo kako bih bio siguran. Devet mjeseci prije srpnja 2007. bio bi listopad 2006. Georgia je bila Elijeva majka. A ja sam bio Elijev otac. Morao sam biti. GEORGIA 8 engl. warlock - čarobnjak, vještac

* * *

RODILA SAM ELIJA 27. srpnja 2007., mjesec dana prije no što sam navršila osamnaest. Nitko nije znao da sam trudna sve dok nisam ušla u treći mjesec. Čekala bih i dulje, no udobne wranglerice koje sam nosila svaki dan nisu se više dale zakopčati, a moj ravni trbuh i uski bokovi više nisu bili ni dovoljno ravni ni dovoljno uski da se mogu uvući u tijesan, nemilostiv traper. No to što sam bila trudna nije bila najgora stvar. Najgora stvar bila je to što je Mojsije otac, a Mojsijevo se ime pretvaralo u siktanje i psovanje kamo bih se god okrenula. Moji roditelji i ja razgovarali smo o posvajanju, no nisam mogla to učiniti. Nisam mogla to učiniti Mojsiju. To bi učinilo sve što se između nas dogodilo beznačajnim, A za mene nikada nije bilo i nikada neće biti nevažno. Mojsije možda neće saznati za svoje dijete, i možda će zauvijek biti sam na svijetu, no njegovo dijete neće biti. A iako sam ga katkada mrzila, iako sam ga učinila muškarcem bez lica, iako nisam znala gdje je ni što radi, nisam mogla napustiti njegovo dijete. Nisam mogla. No kada se Eli rodio, nije se više radilo o meni ili o Mojsiju ili o snazi ili slabosti. Odjednom, sve se počelo vrtjeti oko Elija, dječaka začetog u nemiru, dječaka koji je rako nalikovao na oca da sam ga, kada bih pogledala to sićušno lišće, voljela s takvim žarom da bi se žaljenje nad njegovim začećem zatreslo, napuklo, a zatim razmrvilo u prah - izgubivši moć da nas povrijedi, kao papir u plamenu privrženosti koji je buktio u mojemu srcu i koji je dragocjeno lice mojega djeteta pretvorio u Sveto pismo, ugušivši sav strah. “Kako ćeš ga nazvati, Georgia?” moja je mama prošaptala, a suze su joj se slijevale niz lice dok je promatrala kako njezino dijete postaje majkom. Ostarjela je u tih nekoliko mjeseci otkad sam se rasteretila pred njom. No dotaknuta slatkoćom novog života koja je bolničku sobu činila svetim mjestom, izgledala je spokojno. Pitala sam se je li se isti spokoj očitavao i na mojemu licu. Bit ćemo dobro. Ja ću biti dobro. “Eli.” Mama se nasmijala i zatresla glavom. “Georgia Marie.” Nasmijala se. “Po Eliju Jacksonu, jahaču bikova?” “Po Eliju Jacksonu. Želim da uhvati život za rogove i da ga izjaše kako spada. A kada postane najbolji jahač bikova koji je ikada živio, bolji od svojeg imenjaka, svi će, umjesto njegova, skandirati ima Elija Shepherda.” Unaprijed sam isplanirala svoj odgovor, i zvučao je prokleto dobro jer sam bila iskrena. No zapravo, nisam po jahaču bikova nazvala Elija. To je bila samo sretna slučajnost. Nazvala sam ga Eli po Mojsiju. Nitko nije

želio razmišljati o Mojsiju. Nitko nije želio razgovarati o njemu. Čak ni ja. No moje je dijete bilo njegovo dijete. A ja se nisam mogla pretvarati da nije tako. Nisam ga mogla sasvim prekrižiti. Dugo sam razmišljala o tome kako nazvati svoje dijete. Išli smo na ultrazvuk u dvadeset i prvome tjednu i znala sam da je dečko. Odrasla sam čitajući Louisa L’Amoura i bila sam uvjerena da sam rođena u krivo vrijeme. Da je moje dijete bilo curica, nazvala bih je Annie. Po Annie Oakley. Annie, uzmi svoj prokleti pištolj. No bio je dečko. A nisam ga mogla nazvati Mojsije. Kopala sam po Bibliji sve dok nisam našla stihove u Knjizi izlaska u kojima Mojsije govori o svojim sinovima i njihovim imenima. Najstariji se zvao Gershom. Pročitavši to ime, lecnula sam se. Možda je ono bilo popularno u Mojsijevo vrijeme - kao Tyler ili Ryan ili Michael sada no nisam to mogla učiniti svojemu djetetu. Ime drugog sina bilo je još gore. Eliezer. Mojsije u pismu kaže da ga je nazvao Eliezer zato što je “Bog mojega oca bio pomoć moja, i spasio me od mača faraonova.” Knjiga dječjih imena koju sam kupila i iščitavala rekla je da Eliezer znači “Bog pomoći” ili “Bog je moja pomoć”. To mi se svidjelo. Mojsije je bio spašen od mača Jennifer Wright, valjda. Možda je bio spašen kako bi moj sin mogao doći na svijet. Bila sam mlada, kako sam mogla znati? No ime se činilo prikladnim, jer nisam sumnjala da ću trebati svu moguću pomoć - od Boga i svih ostalih. Stoga sam ga nazvala Eli. Eli Martin Shepherd. Eli jer je bio sin Mojsijev, Martin po mojem ocu, Shepherd jer je bio moj. Završila sam četvrtu godinu s trbuhom do zuba, maturiravši sa svojom generacijom. Nikada nisam odgovarala na pitanja, nikada nisam pričala o Mojsiju. Pustila sam ljude da pričaju, odgovorivši im srednjim prstom kada je odgovor bio potreban, S vremenom ljudi su jednostavno prešli preko toga. No svi su znali. Trebao si samo pogledati Elija da bi znao. Eli je imao smeđe oči, baš poput mojih, a mama je rekla da ima i moj osmijeh, no ostatak je bio Mojsijev. Njegova je kosa bila masa tamnih kovrča i pitala sam se bi li Mojsijeva kosa izgledala tako kada bi izrasla. Uvijek je bila podšišana kratko, vojnički. Pitala sam se što bi Mojsije pomislio da vidi Elija, bi li prepoznao sebe u našem sinu. No onda bih odagnala te misli i pretvarala se da mi nije stalo, čineći Mojsija ponovno čovjekom bez lica kako ih ne bih uspoređivala. No Eli je bio poput mene po drugim stvarima. Bio je pun energije i hodao je već s deset mjeseci. Trčala sam za njim sljedeće tri i pol godine.

Smijao se i jurcao i nikada ne bi bio miran, osim kada bi vidio konja. Onda bi bio tih i miran, baš onakav kakav sam rekla da mora biti, i gledao bi ga kao da ne postoji ništa bolje na svijetu, ništa ljepše, i kao da nigdje drugdje ne bi radije bio. Baš poput svoje mame. Osim dječjih crteža i povremenog nereda koji bi stvorio posvuda maljajući hranom, u čemu je uživao, nije pokazao sklonost slikanju. Međutim, nisam mogla ostajati kod kuće i brinuti se za njega, ne baš cijelo vrijeme. Moja je mama čuvala Elija tri dana u tjednu kada bih ja putovala do Sveučilišta Utah Valley, sat vremena sjeverno od Levana, što mi je bio plan čak i prije no što je Eli promijenio moje prioritete. Snovi o natjecanjima u rodeu i postajanju najboljom barrel trkačkom u svijetu propali su. Odlučila sam krenuti stopama svojih roditelja. Konji i terapija. To je imalo smisla. Bila sam dobra sa životinjama, posebice s konjima. Radit ću ono što volim, a možda ću usput i naučiti nešto što bi mi moglo pomoći da prihvatim svoj odnos s Mojsijem. Počela sam stvarati svoj život u Levanu. Nisam namjeravala otići. Bilo je to dobro mjesto za odgajanje Elija, među ljudima koji ga vole. Moji su roditelji oboje ondje rođeni, i njihovi roditelji, osim jedne bake koju su preko grebena dovukli u našu dolinu iz Fountain Greena s druge strane brda. Na groblju je pet generacija Shepherdovih djedova počivalo pokraj svojih supruga. Pet sjajnih. I bila sam sigurna da ću i ja jednog dana ondje počinuti. No Eli me preduhitrio.

XIX.

MOJSIJE

NISAM NI RAZMIŠLJAO. Nisam se vratio k Giginu grobu i rekao Tagu što sam pronašao na groblju. Bio sam ispunjen gromovitim bijesom koji sam nosio kako bih prikrio tihu stravu istine. Odvezao sam se ravno do Georgije, potom obišavši kuću i zaputivši se do obora i staja. Vise nije bila u okruglom oboru. Konj kojega je zvala Cuss bio je na pašnjaku, pasući blizu ograde, podigavši uši kada sam se približio. Oštro je zanjištao i propeo se na stražnje noge, kao da sam predator. Pronašao sam Georgiju kako puni korito vodom, a poput Cussa, i ona je podigla glavu, ukočivši se dok me sa strepnjom promatrala kako prilazim. “Što želiš, Mojsije?” Podigla je balu sijena bližu ogradi te posegnula za vilama kako bi je podijelila konjima koji su me oprezno gledali, ne želeći prići, iako je večera bila poslužena. Njezin je glas bio oštar, glasan, no u njemu sam čuo paniku. Plašio sam je. Velik sam i muško, i mene se boje. No nije u tome bila stvar. Nije to bio razlog njezinu strahu. Bojala me se jer se uvjerila da me nikada nije poznavala. Ja sam bio nešto nepoznato. Ja sam bio klinac koji je slikao slike dok je njegova baka ležala mrtva na podu. Ja sam bio psihopat. Neki su čak mislili i da sam ubio svoju baku. Neki su mislili da sam ubio mnoge ljude. Zaista nisam znao što je Georgia mislila. A u tom trenutku, nisam ni mario. “Što želiš?” ponovila je kada sam uzeo vile iz njezinih ruku i završio posao umjesto nje. Bilo mi je potrebno nešto što će mi odvratiti pozornost. Ruke su joj bespomoćno pale uz tijelo te je koraknula unatrag, očito ne razumijevajući sasvim situaciju. “Imala si sina.” Nastavio sam bosti balu sijena i prebacivati je preko ograde malo po malo, ne gledajući je dok sam govorio. Nikada nisam gledao u članove obitelji. Samo bih nastavio pričati dok me ne bi prekinuli ili počeli vrištati na mene ili zajecali preklinjući me da nastavim. Obično je to bilo dovoljno. Mrtvi bi me ostavili na miru kada bih dostavio njihovu poruku. A ja bih bio slobodan sve dok me netko od njih ponovno ne bi počeo gnjaviti. “Imaš sina i neprestano mi pokazuje slike. Tvoj sin... Eli? Ne znam što točno želi, ali ne želi me ostaviti na miru. Ne želi me ostaviti na miru, stoga sam došao ovamo... a možda će mu to biti dovoljno.”

Nije me prekinula. Nije počela vrištati na mene. Nije pobjegla. Samo je stajala preda mnom, ruku ovijenih oko sebe, a očiju uperenih u moje lice. Nakratko su nam se pogledi susreli, no ja sam svoj ponovno preusmjerio na točku tik iznad njezine glave. Bala sijena je nestala, stoga sam se oslonio o vile. I čekao. “Moj je sin mrtav.” Glas joj je zvučao neobično, kao da su joj se usne pretvorile u kamen i više nisu mogle tako lako oblikovati riječi. Očima sam ponovno preletio preko njezina lica. Uistinu se pretvorila u kamen. Lice joj je bilo rako mirno da je nalikovalo na skulpture u mojim knjigama. Na zagušenoj svjetlosti zlatnog popodneva koža joj je bila glatka i bijela, baš poput mramora. Čak je i njezina kosa izgledala bezbojno, gusta i blijeda, prelijevajući se preko njezina ramena u dugoj pletenici koja me podsjećala na debelo uže koje mi je Eli neprestano pokazivao, uže koje se vrtjelo u zraku te u vijugavoj petlji padalo preko glave konja, konja s bojama na zadnjici. “Znam da jest”, nježno sam rekao, no pritisak se u mojoj glavi eksponencijalno povećavao. Voda se dizala, pulsirala, a brane su bile na rubu pucanja. “Pa kako ti onda može išta pokazivati?” Georgia me oštro upitala. Progutao sam slinu, pokušavajući zaustaviti valove, i ponovno je pogledao u oči. “Znaš kako, Georgia.” Žustro je zatresla glavom, odlučno niječući da zna išta takvoga. Koraknula je unazad, a oči su joj poletjele ulijevo, kao da se sprema pobjeći. “Moraš me ostaviti na miru.” Potisnuo sam bijes. Tako sam ga snažno odgurnuo od sebe kako ne bih gurnuo nju. A želio sam je gurnuti, izbrisati poricanje s njezina lijepa lica, zariti joj glavu u blato sve dok joj se usta ne ispune njime. Tada mi može narediti da odem. Tada ću to zaslužiti. Umjesto toga, učinio sam što je zatražila i okrenuo se, ignorirajući dječačića koji je tapkao iza mene, šaljući očajne slike svoje majke u moj mozak, pokušavajući me dozvati natrag bez riječi. “Kako izgleda?” Zazvala je za mnom, a očaj u njezinu glasu bio je tako proturječan njezinu odbijanju da sam stao u mjestu. “Mislim, ako ga možeš vidjeti. Kako izgleda?” Eli se naglo našao ispred mene, skačući gore-dolje, smiješeći se i upirući prstom prema Georgiji. Okrenuo sam se, još uvijek ljutit, još uvijek prkosan, no spreman pokušati još jednom, a Eli je ponovno bio preda mnom, stojeći između mene i obora za konje. Pogledao sam u njega, a onda ponovno u Georgiju.

“Malen je. Ima tamnu, kovrčavu kosu. I smeđe oči. Oči su mu poput tvojih.” Lecnula se, a ruke su joj poletjele prema prsima, pritišćući ih kao da pokušavaju ohrabriti srce da nastavi kucati, “Kosa mu je preduga. Pada mu na oči. Treba je podšišati.” Dječak je maknuo umornu kovrču s očiju kao da je razumio što govorim njegovoj majci. “Mrzio je šišati se”, rekla je nježno, a usne su joj se odmah stisnule kao da bi radije da nije pridonijela razgovoru. “Bojao se mašinice za šišanje”, dodao sam. Elijevo sjećanje na zujanje oko njegovih ušiju potaklo je moje vlastito srce da suosjećajno ubrza. Elijeva sjećanja bila su prožeta stravom, a šišači su bili dvostruko veći od njegove glave. Sličili su zjapećim čeljustima tiranosaura, dokazujući da sjećanja nisu uvijek vjerodostojna. Zatim se slika izmijenila u nešto drugo. Rođendanska torta. Bila je čokoladna s plastičnim konjem koji se propinjao u njezinu središtu. Četiri svjećice bljeskale su oko njega. “Ima četiri godine”, rekao sam, vjerujući da mi to Eli pokušava reći. No znao sam već. Vidio sam datume na grobu. “Uskoro bi imao šest.” Prkosno je zatresla glavom. Čekao sam. Dijete me pogledalo s iščekivanjem, a zatim ponovno pogledalo u svoju majku. “Još uvijek ima četiri”, rekao sam. “Djeca čekaju.” Donja joj je usna zadrhtala, pa ju je zagrizla. Počela mi je vjerovati. To, ili me počela mrziti. Ili me već mrzila. “Čekaju što?” Glas joj je bio tako tih da sam jedva čuo pitanje. “Čekaju da ih netko odgoji.” Boi na njezinu licu bila je tako intenzivna da sam osjetio nalet grizodušja zbog toga što sam je tako stjerao u kut. Nije bila spremna za mene. No ni ja nisam bio spreman. Što se mene ticalo, sve je bilo super. “Da je tebe čekao, dugo bi čekao”, rekla je tiho, napravivši nekoliko koraka prema meni, a potom zastavši, agresivnog stava, stisnutih šaka. Ožalošćena je majka nestala. Sada je preda mnom bila žena kojoj je učinjeno nažao. A ja sam bio muškarac koji ju je napumpao i otišao iz grada. “Tako ćemo igrati?” promuklo sam zabrektao, potpuno prožet bijesom, tako ljutit da sam želio početi čupati ogradne stupove iz zemlje i zavitlati bodljikavu žicu. “Igrati što, Mojsije?” puknula je. I ja sam puknuo. “Činjenicu da smo ti i ja imali sina. Ja sam imao sina! Napravili smo dijete zajedno. A sada je mrtav. I nikada ga nisam upoznao. Nikada ga

nisam upoznao, Georgia! Nisam znao ni jednu prokletu stvar o njemu. A ti ćeš me zasipati ovim sranjima? Kako je umro, Georgia? Ha? Reci mi!” Znao sam. Bio sam gotovo siguran da sam znao. Eli mi je neprestano pokazivao kamionet. Georgijin stari kamionet, Myrtle. Eliju se nešto dogodilo u kamionetu. Bijes je u raznobojnim krivudavim linijama i prugama počeo fijukati iza mojih očiju. Osjećao sam kako se voda počinje razdvajati, razmičući se, tvoreći rascjep, a boje s one strane počele su curiti niz kanal. Ruke sam pritisnuo na oči, a možda sam izgledao sluđeno kako sam se i osjećao, jer kada sam spustio ruke, Georgia je bila preskočila ogradu i počela trčati, a noge su joj brzo svladavale udaljenost, kao da se bojala da ću i nju ubiti. A umjesto da me smiri, njezin me bijeg samo dodatno razljutio. Odgovorit će mi. Reći će mi. I to sada. Krenuo sam za njom, preko ograde, divljački trčeći, bijes usredotočivši na njezina vitka leđa i svijetlu kosu koja joj je ispadala iz pletenice dok je bježala od mene kao da sam čudovište. Kada sam je povukao dolje, omotao sam se oko nje i svu njezinu težinu prebacio na sebe. Tvrdo smo pali; njezina je glava odskočila od mojega ramena, a moja od poda, no to ju nije nimalo usporilo. Borila se, udarajući i grebući me poput divlje životinje, stoga sam se otkotrljao na nju, prikliještivši joj ruke između nas, potiskujući njezine noge svojima. “Georgia!” zarežao sam, pritisnuvši svoje čelo na njezino, kontrolirajući svaki njezin dio. Mogao sam osjetiti kako se bori za dah, plače, svom se snagom pokušavajući oduprijeti. “Prestani! Razgovarat ćeš sa mnom. Razgovarat ćeš sa mnom. Sada. Odmah. Što mu se dogodilo?” Osjetio sam led u rukama i plamen na vratu, što me podsjetilo na Elijevu prisutnost. Znao sam da nas promatra, da promatra kako onesposobljujem njegovu majku. I osjećao sam se posramljeno. Nisam ga želio vidjeti i nisam je mogao pustiti. Trebao sam da mi najprije sve kaže. Promijenio sam položaj da je ne bih zdrobio, no nisam podigao čelo s njezina, kontrolirajući njezinu glavu. Kada ti konj da svoju glavu, tvoj je. Georgijine su riječi šaptale u mojem sjećanju. Nije mi davala svoju glavu. No ja ću je uzeti. “Govori.” GEORGIA

* * *

“MAMA! IDEM!” doviknula sam na izlazu iz kuhinje, uzevši ključeve s hladnjaka. “I ja želim ići. “ Eli je skočio s poda gdje je pozorno gradio obor od minijaturnih cjepanica i zatrčao se prema vratima, zbog čega su se cjepanice razletjele u svim smjerovima. Već sam ga okupala i obukla mu njegovu najdražu Batmanovu pidžamu, prikopčavši mu čak i mali crni plašt oko vrata kako bi mogao spasiti Gotham između popravljanja obora. Podigla sam ga i zavrtjela, a on se nožicama čvrsto uhvatio oko mojega struka, rukama mi obavivši vrat. “Ne, mili. Ne ovaj put. Ostat ćeš s bakom i djedom, dobro?” Elijevo se lice namrštilo, a oči u trenu ispunile suzama. “I ja želim ići!” plačno je protestirao. “Znam, ali ja se dokasna neću vratiti, a to tebi neće biti zabavno.” “Bit će mi zabavno! Volim dugo biti budan!” čvršće je stegnuo noge, a ruke su mu se poput škripca stisnule oko mojega vrata. “Eli, prestani”, nasmijala sam se. “Djed je rekao da će gledati Johna Waynea i kauboje s tobom. A kladim se da će baka napraviti kokice. Dobro?” Eli je ljutito odmahivao glavom i bilo mi je jasno da neće surađivati. U zadnje sam ga vrijeme prečesto ostavljala. “MAMA! Pomozi!” Ispustila sam glas tako da ga moja mama može čuti, gdjegod bila. “Samo idi, George! Mi ćemo se pobrinuti za njega.” Glas mojeg tate došao je iz stražnjeg dijela kuće, a ja sam hodala s Elijem u naručju sve dok nisam došla do sobe svojih roditelja. Moj je tata bio ispružen na krevetu, s daljinskim u ruci, bez čizama na nogama, premda je na glavi još uvijek imao svoj kaubojski šešir. Pozdravio nas je smiješkom i potapšao krevet, nagovarajući Elija da mu se pridruži. “Dođi, divljačiću. Sjedni uz djeda. Idemo pokušati pronaći dobar kaubojski film.” Eli je pustio moj vrat i nevoljko skliznuo s mene, spustivši se u usamljenu malu hrpicu na krevetu. Objesio je glavu kako bi mi dao do znanja da nije sretan, no barem je prihvaćao. Brzo sam mu poljubila glavicu i odmah se odmaknula kako me ne bi mogao ponovno zgrabiti. Njegove su ručice znak biti poput ljepljivih pipaka. “Gledamo kaubojske emisije, mamice. Mamicama nije dopušten pristup. “ Eli se nadurio, isključujući me onako kako sam ja isključivala njega. Zatim je prekrižio ruke i šmrcnuo, a ja sam, uzdahnuvši, pogledala tatu.

“Hvala, tata”, tiho sam rekla, a on mi je namignuo. “Čula si ga. Mamicama nije dopušten pristup. Izlazi, mala”, ponovio je uz smiješak. Izletjela sam kroz kuću izišavši kroz stražnja vrata, zaobilazeći piliće i dvije mamine biserke, Dame i Ednu, zamahnula kosom i otvorila Myrtlina vrata u tren oka. Kada su se vrata zatvorila, okrenula sam ključ, a stari je kamionet oživio uz riku motora i glasno treštanje iz zvučnika - svirala je pjesma Gordona Lightfoota “If You Could Read My Mind”. Voljela sam tu pjesmu pa sam na trenutak zastala, slušajući. Ta je stanica uvijek puštala stare country pjesme. I ja sam se katkada osjećala kao stara country djevojka. Imala sam dvadeset i dvije godine, no u posljednje sam se vrijeme osjećala kao da imam četrdeset i pet. Glasno uzdahnuvši, nagnula sam se i položila glavu na volan, prepuštajući se pjesmi, samo na minutu. Mrzila sam ostavljati Elija. To je uvijek bila prava muka. Sada sam samo trebala doći do daha. U mom životu nije bilo tišine. Nikada. Nije bilo vremena za disanje. Večeras sam samo željela biti mlada i lijepa i možda plesati s nekoliko slatkih kauboja i pretvarati se kao da se trebam brinuti samo za sebe, pa čak i da tražim muškarca poput ostalih djevojaka. No nisam ga tražila. Eli je bio jedini muškarac u mojemu životu. No večeras bi bilo lijepo da me netko bar nakratko uzme u svoje naručje. Možda će bend čak i svirati ovu pjesmu. Zatražit ću je. Gordon je završio s pjesmom o djevojci koja čita misli, a sljedeća na repertoaru bila je o tome kako mame ne dopuštaju svojim dječacima da odrastu u kauboje. Malo sam se nasmijala. Moj je dječak već bio kauboj. Prekasno. Ponovno sam uzdahnula i podigla glavu s volana. Provjerila sam retrovizor, spustila sjenilo za auto i pogledala u svoj odraz napokon nanijevši malo sjajila i cmoknuvši usnama. Zatim sam prebacila u rikverc i počela se povlačiti. Vrijeme je za polazak. Djevojke će sigurno već biti ondje, a ja kasnim, kao obično. Bilo je to kao da sam udarila rubnik. Začuo se tupi udar i poskok. Ne odveć velik poskok. Niti odveć jak udar. No nešto. Opsovala sam i ponovno provjerila retrovizor, pitajući se što sam, zaboga, pregazila. Izišla sam iz kamioneta, a pogled mi je odmah privukla guma. Crni komad nečega bio je omotan oko nje. Vreća za smeće? Jesam li udarila kantu za smeće? Zalupila sam vratima i napravila jedan korak. Samo jedan. I odjednom sam shvatila što je to. Elijev plašt. Elijev Batmanov plašt bio je omotan oko gume.

Elijev plašt. Plašt koji je Eli nosio. Ali Eli je bio unutra. Eli je sjedio s mojim tatom, gledajući kauboje. Pala sam na koljena, sagibajući se, očajna, znajući da moram pogledati. Nisam mogla pogledati. Morala sam pogledati...

MOJSIJE

* * *

KADA JE ZAVRŠILA, otkotrljao sam se s nje i podigao u sjedeći položaj. Nije se pomicala. Ruke su joj i dalje bile prekrižene preko prsa gdje sam ih držao prikliještenima dok je pričala, grubo mi šapćući na uho. Kosa joj se sasvim rasplela, prostrvši se oko glave u divljem neredu. Izgledala je poput slike Arthura Hughesa. Dama od Shalotta. Georgia je izgledala poput dame od Shalotta, prekriženih ruku, kose rasprostrte oko nje, praznog pogleda. No njezine oči sada nisu bile prazne. Bile su zatvorene, a suze su se slijevale niz njezino lice. Prsa su joj se podizala i padala kao da je upravo istrčala maraton. Stavio sam ruku na vlastito uzdrhtalo srce i okrenuo se od nje, ne mogavši se podići na noge. Ne mogavši učiniti ništa osim položiti glavu na koljena. A onda mi je Eli pokazao ostatak.

Georgijina glava bila je naslonjena na volan starog kamioneta, a glazba se izlijevala kroz prozore. Gledao sam je iz neobičnog kuta, kao da sam sjedio na zemlji iza zahrđalog odbojnika. Georgijina je kosa bila glatka i duga, sjajna i čista kao da ju je upravo osušila i spremila se poći na neko posebno mjesto. Otvorila je oči i spustila vizir ne bi li provjerila boju svojih usana. Protrljala ih je jednu o drugu i ponovno ga zaklopila. Moj se pogled promijenio kao da su oči kroz koje sam gledao promijenile položaj. Piljio sam u stražnji dio kamioneta, u spuštena vrata prikolice. Još sam uvijek bio visoko. Slika se zatresla lijevo-desno kao da se pokušavam popeti. Motor je zagrmio, a pogled se ponovno promijenio, naglo, nespretno. Kotači, šasija. Zatim Georgijino lice, kako proviruje ispod kamioneta. Strava na njezinu licu sasvim ga je izobličila. Izgledala je grozno - zjapećih usta i sluđenih očiju. Izgledala je kao da nije s ovoga svijeta, i vrištala je Eli, Eli, Eli...”

Osjetio sam kako njezin vrisak odzvanja mnome kada se veza naglo prekinula, a slika u mojem mozgu postala crna. No Eli nije otišao. Samo je nagnuo glavu ustranu i čekao. Zatim se nasmiješio blago, tužno, kao da je znao da će me to što mi je pokazao povrijediti. I ja sam spustio lice u ruke i zaplakao. GEORGIA

* * *

BIO JE TO JEDAN OD najgorih zvukova koje sam u životu čula. Mojsijev plač. Njegova su se leđa tresla u parodiji groznog smijeha, a glavu je obuhvatio rukama kao da nije mogao vjerovati u to što sam mu rekla. Začudo, kada se otkotrljao od mene izraz mu je bio tup, skamenjen, poput granitnog zida. A onda je nagnuo glavu tek blago, kao da sluša nešto... ili razmišlja o nečemu. Tek je tada ispustio stravičan, bolan jecaj, prekrio oči rukama i izgubio svu samokontrolu. Nisam čak ni bila sigurna zašto je zaplakao. Ja mu nisam značila ništa. Očito. Uvijek je bio tako povučen i suzdržan, i mogao se povući bez najmanje naznake da ga je razdvojenost uznemirivala. Nije poznavao Elija. Nikada ga nije upoznao. Pokušala sam mu reći. Posjećivala sam onu prokletu ustanovu tjedan za tjednom sve dok mi sasvim jasno nisu dali do znanja da nisam poželjna. Napisala sam mu pismo koje nitko neće dostaviti. A onda je tek tako nestao na gotovo sedam godina. Nije poznavao Elija. Bio je u pravu oko toga. No zbog toga je trebao lakše podnijeti vijesti. A iz načina na koji je plakao u svoje ruke, slomljena srca, bilo je jasno kako nije nimalo lako. Nisam se usudila tješiti ga. Ne bi želio moj dodir. Ja sam bila ista kao njegova majka. Nisam se pobrinula za svoje dijete, baš kao što se ona nije pobrinula za Mojsija. Prezirala sam se gotovo onoliko koliko me Mojsije prezirao; osjećala sam kako taj prijezir zrači iz njega. No to me nije spriječilo da zaplačem s njim. Uvijek me čudilo to što su mi suze neprestano dolazile. Dan za danom. Kao da postoji neograničena zaliha. Moja je tuga bila dubok, podzemni izvor koji je neprestano kiptio i prelijevao se. Zaplakala sam s Mojsijem, lijući suze, dok sam gledala u istinski plavo listopadsko nebo nad svojom glavom. Protezalo se u beskraj, nestajući iza planina koje su

okruživale moj grad poput tihih stražara, ne pružajući sigurnost nikome od nas. Predivne planine. Beskorisne planine. Listopad mi je oduvijek bio najdraži mjesec. A onda je listopad uzeo Elija. I tada sam ga zamrzila. Listopad mi je dao suncokrete - mirovna ponuda, pretpostavila sam. Ja sam ih stavila na njegov grob, ponovno ga zamrzivši. Sada su suncokreti rasli uz rub travnjaka na kojemu sam ležala pokraj svojeg starog ljubavnika, ne pomičući se, očiju fiksiranih na isprazno plavetnilo još jednog ispraznog dana. Mojsije je ostao pogrbljeno sjediti pokraj mene, žaleći za sinom kojega nikada nije upoznao. Žalovao je otvoreno, očajnički, i ništa što je mogao napraviti više me nije moglo iznenaditi. Tuga mu je curila kroz prste i slijevala se u tlo ispod nas, a ta mi je tuga omekšala srce. Naposljetku se spustio na leđa pokraj mene, a iako su mu usne drhtale, a dah bio hrapav, jecaji su utihnuli, suze prestale padati. “Zašto si ovdje, Mojsije?” prošaptala sam. “Zašto si se vratio?” Blago je okrenuo glavu i pronašao moje oči. Ljutnja je nestala. Čak i prijezir, iako nisam bila sigurna je li tek privremeno sapran. Nepokolebljivo sam ga pogledala, a on je morao vidjeti isto to na mojemu licu. Nije bilo ljutnje. Očaj, prihvaćanje, tuga. Ali ne i ljutnja. “On me doveo natrag, Georgia.”

XX.

GEORGIA

NOĆ SAM PROVELA PILJEĆI u strop u svojoj staroj sobi, prisjećajući se one noći kada je Mojsije ležao na leđima i slikao sve dok nisam zaspala uz boje koje su mi plesale iza kapaka i bijelog konja koji je trčao kroz moje snove. Bojiš se istine, Georgia. A ljudi koji se boje istine nikada je ne pronađu. To je Mojsije rekao, ležeći pokraj mene, gledajući u plavo nebo koje zapravo nije bilo plavo. Boja nije stvarna. Imala sam učitelja biologije koji nam je rekao da je boja jednostavno način na koji naše oči interpretiraju energiju sadržanu u snopu svjetlosti. Pa, je li onda plavo nebo lagalo uvjeravajući me da je nešto što nije? Je li Mojsije lagao kada je rekao da ga je Eli vratio natrag? Je li me pokušavao uvjeriti da je nešto što nije? Bio je u pravu oko toga da se bojim. No nisam smatrala da se bojim istine. Bojala sam se vjerovati u nešto što će me uništiti ako ispadne da je to ipak bila laž. Katkada bih prije zore ponovno usnula taj san, ali ovaj sam put umjesto bijeloga konja vidjela Elijeva painta, Calico, a kada sam se zagledala u oči konja, mogla sam vidjeti svojeg sina, kao da se i on, poput slijepca iz priče, pretvorio u konja koji je otrčao u oblake, u plavo nebo koje zapravo nije bilo plavo, bez mogućnosti povratka. To sam jutro, dok smo sjedili za stolom i doručkovali, rekla roditeljima da se Mojsije vratio. Tatino je lice problijedjelo, a mama je reagirala kao da sam upravo priznala da je reinkarnirani Ted Bundy 9 moj novi dečko. Unatoč mojem protivljenju, odmah je nazvala šerifa Dawsona koji je obećao svratiti do starog doma Kathleen Wright i prijateljski porazgovarati s novim kućevlasnikom. Nisam vjerovala da će šerif Dawson Mojsiju poželjeti dobrodošlicu u zajednicu, čak ni ako je njegov posjet samo privremen, a bila sam sigurna da jest. “Oh, George”, tata je promrsio dok je moja majka nervozno čavrljala sa šerifom. “Morat ćeš mu reći. Morat ćeš mu ispričati o Eliju.” 9 Zloglasni američki višestruki ubojica

Grizodušje i sram odmah su se počeli dizati u meni, a ja sam ih progutala dok sam kidala svoj hladni tost u komadiće dovoljno malene da u mršavim obrocima nahrane legiju miševa. “Rekla sam mu. Jučer. Rekla sam mu.” Prisjetila sam se burnog sukoba od jučer i odlučila ostati na tome. Moj me tata zapanjeno pogledao, a na licu su mu se iščitavali i šok i nevjerica. Obrisao je usta, a ja sam otkinula još jedan komadić rosta, slušajući mamu kako se brine o tome što se Mojsije Wright vratio i o stresu koji će to donijeti cijeloj zajednici. “Kako?” Tata je poviknuo. “Kako je to primio? Mislio sam da je odavno izgubljen. Odjednom se vratio i zna sve što se događa?” Sve je glasnije govorio, a mama mu je uputila oštar pogled. “Martine. Smiri se”, umirivala ga je, odmaknuvši telefon od glave kako bi poštedjela šerifa Dawsona usputne drame. “Mauna. Izrezali su mi komadić raka. Nisu mi odrezali jaja, stoga me prestani tretirati kao preplašenog invalida!” ispalio je, na što su se usne moje mame stegnule. Ponovno je pogledao prema meni i uzdahnuo. “Znao sam da će ovaj dan doći. Znao sam to. Bilo bi mi draže da si mi dopustila biti uz tebe dok si mu govorila. Nije to mogao biti lak razgovor.” Opsovao je, a zatim se neveselo nasmijao. “Najsnažnija si djevojka koju poznajem, George. Najsnažnija djevojka koju poznajem. No to nije moglo biti lako.” Oči su mi zasuzile zbog njegove suosjećajnosti te sam odgurnula tanjur, pogurnuvši i srušivši toranj od kruha. Nisam željela početi plakati tako rano u danu. Ako počnem ovako rano, do podneva sam gotova, a nisam imala vremena za emocionalni mamurluk. “Ne. Nije. Ne za mene. A ni za njega.” Tata je podrugljivo podigao obrve i zavalio se u stolac kako bi me mogao pogledati u oči. “Nisam se zabrinuo za Mojsija. Ti si jedina za koju brinem u ovoj raspravi.” Kimnula sam i zaputila se prema vratima. Tata je imao pravo na svoj bijes. Pretpostavljam da smo svi imali. Gurnula sam mrežasta vrata i zastala na trijemu kako bih uživala u prohladnom povjetarcu. Odmah mi je raščistio glavu. “Kako je on to primio, George?” Tata me dopratio do vrata, sada stojeći u okviru. “Kada si mu rekla, kako je to primio?” Mogla sam vidjeti da je još uvijek ljutit, i da nije spreman prestati raspirivati vatru. Ljutnja je bila zahtjevna, a bez obzira na to imala li ja pravo na nju ili ne, imao li

tata pravo na nju ili ne, odjednom više nisam bila tako sigurna da je to bilo pravo koje bih željela nastaviti iskorištavati. Usredotočila sam se na ispunjavanje pluća zrakom jednom, dvaput, a zatim još jednom prije no što sam mu odgovorila. “Zaplakao je.” Sišla sam s trijema i zaputila se prema štaglju. “Zaplakao je.” MOJSIJE

* * *

“I ŠTO, SAMO ĆEŠ OTIĆI?” Tag je upitao, bacivši ruke u zrak. “Bojanje je gotovo. Tapison je na putu. Čak imam i kupca. Nemam razloga ostati.” Naslagao sam neiskorištene galone boje u kamionet i krenuo unutra, praveći u mislima popis onoga što još treba biti obavljeno prije no što iziđem iz prokletog Dodgea. “Saznao si da si imao sina. S djevojkom u koju kažeš da nisi bio zaljubljen, ali koju ne možeš preboljeti. Također si saznao da je tvoj sin, njezin sin, poginuo u strašnoj nesreći.” Ignorirao sam Taga i složio posljednju plahtu za zaštitu poda. Tapison će doći za otprilike sat vremena. Kada se on postavi, žena kojoj sam platio da dođe i počisti kuću može početi. Štoviše, trebao bih je nazvati i vidjeti može li započeti s kuhinjom i kupaonicama danas, kako bismo ubrzali proces. “Sve si to saznao jučer. Danas si sve prebolio. Sutra odlaziš.” “Otišao bih danas da mogu”, čvrsto sam odgovorio. Nisam vidio Elija dvadeset i četiri sata. Ne otkad mi je pokazao kako je umro. “Zna li Georgia da odlaziš?” “Rekla mi je da je ostavim na miru. K svemu, ne vjeruje mi.” To je ušutkalo Taga, a njegov je korak postao nesiguran. Proveo je cijelu prošlu noć izvlačeći detalje iz mene, no jednu sam mu stvar propustio spomenuti. Nisam mu rekao kako smo ležali na travi, oboje emocionalno iscrpljeni, ležeći na leđima, gledajući u nebo jer nismo mogli pogledati jedno u drugo. Nisam rekao Tagu što mi je Georgia rekla kada sam joj rekao da me Eli doveo natrag. “Jedina stvar koja mi je pomagala da se ne slomim kada je Eli umro bila je istina”, rekla je. A ja sam šutio, ne razumijevajući, no čekajući da mi razjasni.

“Ljudi su govorili stvari poput: ‘Sada je na boljem mjestu i vidjet ćeš ga ponovno. Na nebu je.’ Takve stvari. No to me samo povrijedilo. Zbog toga sam se osjećala kao da nisam bila dobra prema njemu. Kao da mu je bolje bez mene. I to mi je potvrdilo ono u što sam uvijek sumnjala. Ja nisam bila dobra za Elija. Bila sam mlada i glupa i nisam bila dovoljno oprezna s njim. Očito, nisam bila dovoljno oprezna s njim.” Njezina je bol bila tako teška da je ispunila zrak oko nas, a kada sam pokušao disati, ispunila mi je pluća i stiskala grlo tako da su mi prsa počela vrištati za kisikom. No nije prestala pričati. “Nakon nesreće, jedina istina u koju sam bila sigurna bila je ta da je Eli mrtav. Ja sam ga ubila. A to je nešto s čime ću morati živjeti.” Georgia me bijesno pogledala; u očima joj je buknula ona stara vatra, kao da očekuje da ću se prepirati s njom. No rijetko kad sam se prepirao. Odavno sam naučio da će ljudi misliti ono što misle, vjerovati u štogod misle vjerovati, a bez obzira na to što ja kažem, neće promijeniti svoje mišljenje. Stoga sam pogledao Georgiju u oči i čekao. “Mrtav je, Mojsije. To je istina. Ja sam živa. To je isto istina. Nisam ga htjela ubiti. Još jedna istina. Dala bih svoj život kad bih mogla. Mijenjala bih se s njim kad bih mogla. Učinila bih sve da ga mogu vratiti. Dala bilo što. Žrtvovala bilo što. Bilo koga. I to je istina.” Georgia je naglo zastala i duboko udahnula, a dah joj je bio drhtav i isprekidan kao da je njezino grlo bilo preusko da ga odjednom uvuče. Svrnula je pogled, okrenuvši glavu kao da ju je moje prividno prihvaćanje njezinih istina malo potreslo. “Zato te, molim, nemoj mi lagati, Mojsije. To je sve što tražim. Ne laži mi. A ja neću lagati tebi. Reći ću ti sve što želiš znati. Ali nemoj mi lagati.” Mislila je da joj lažem. Mislila je da je pravim ludom. Nije vjerovala da sam zaista mogao vidjeti Elija. Željela je da joj kažem istinu, no kada svi tvoju istinu nazivaju laži, što onda? “Bojiš se istine, Georgia. Ljudi koji se boje istine, nikada je ne pronađu”, rekao sam joj. No nije me pogledala, ponovno uperivši pogled u nebo, signalizirajući da je razgovor gotov. Čekao sam nekoliko dugih minuta i napokon se podigao na noge, ostavivši je ondje, damu od Shallota, damu iz jezera, da leži u moru trave. Noge su mi podrhtavale i osjećao sam se iscrpljenim do kostiju dok sam se udaljavao. “Učinio sam što sam došao učiniti”, rekao sam Tagu. Iako nisam imao pojma je li to bila istina, zvučalo je dobro. Ako je Eli želio da to učinim, da vidim, onda je bilo gotovo. Svršeno. Sve što sam znao bilo je da želim otići, a što prije, to bolje.

“Ali nismo gotovi s bojenjem”, Tag je ponovno pokušao. Nastavio sam skupljati pribor. “Na gornjem katu postoji još jedan mural. Ili si zaboravio na njega?” Tag je upitao. “Ništa nisam slikao gore. Točno je da sam bio kao drogiran. Ali prilično sam siguran da nisam išao gore.” Spustio sam se niz te stube i izišao iz kuće, ravno u štagalj gdje sam našao Georgiju. I nikada se nisam ponovno uspeo njima. “Dođi. Pokazat ću ti”, Tag se nestrpljivo počeo penjati stubama, a ja nešto manje nestrpljivo. Već mi je dozlogrdilo gledati vlastite uratke. Želudac mi je bio stisnut poput škripca od trenutka kada sam ušao u Gijinu kuću. I dosad se nije opustio. No kada je Tag, gurnuvši ih rukom, otvorio vrata moje stare sobe i uperio prst u zid, shvatio sam da nisam na svoj uradak bio zaboravio. Mural štapićastog čovječuljka još je uvijek bio ondje. “Možda sam u krivu, ali mislim da je ovo krivotvorina Mojsija Wrighta. Sličan stil... ali ne sasvim”, Tag je rekao, skupivši oči i gladeći bradu kao da zaista proučava umjetničko djelo. “To je Georgia nacrtala.” “Nemoj stat’?” Tag je rekao s odglumljenim iznenađenjem, a ja sam se nasmijao, iako me obuzelo zagušujuće sjećanje. Posljednje subote prije početka škole Georgia se nije pojavila kod ograde za ručak kao što je to činila svaki dan. Dok sam završavao s poslom, već sam se bio uvjerio da je tako najbolje. Dobro da sam je se otarasio. Ionako je nikada nisam želio. Teškog sam se koraka uspeo stubama i ušao u kupaonicu, otuširao stisnutih zubu i s ljutnjom koja mi je izlazila na uši, no kada sam ušao u sobu s ručnikom omotanim oko struka, morao sam zadivljeno zastati. Georgia je naslikala mural na zidu moje sobe. Izgledao je poput dječjeg stripa, s čovječuljcima i oblačićima iznad likova. Ženski čovječuljak imao je dugu plavu kosu i kaubojske čizme, a muški čovječuljak izraženo zelene oči, kist i ništa kose na glavi. Nespretni čovječuljci držali su se za ruke u jednom okviru, ljubili u drugom, a u posljednjem je okviru ženski čovječuljak - Georgia - udarao nogom muškog čovječuljka - mene - u glavu. “Koji vrag...” zaprepašteno sam dahnuo.

“Dobra obleka!” Georgia je zacvrkutala s mjesta na kojemu je sjedila, prekriženih nogu, nasred mojega kreveta. Zatresao sam glavu u nevjerici i pokazao prstom prema vratima. “Izlazi.” Nasmijala se. “Zažmirit ću.” Progunđao sam i domarširao do komode. Jednom sam rukom pokupio nešto odjeće i odmarširao natrag do kupaonice, zalupivši vratima kao da sam istinski razdražen. No nisam bio. Bio sam oduševljen što je vidim. “Ljutiš li se na mene?” Čelo joj je bilo namršteno, a oči zabrinute, i više se nije smiješila. “Mislila sam da ćeš se nasmijati. “ Slegnula je ramenima. “Rekla sam Kathleen da ću te iznenaditi. A ona je rekla: ‘Samo naprijed!’ Stoga sam se dala na posao. Uporabila sam tvoje boje, no sve sam pospremila natrag na mjesto.” “Zašto me udaraš u glavu?” “To je naša priča. Upoznamo se. Ti me spasiš. Ja te poljubim. Ti mi uzvratiš poljubac, ali se i dalje ponašaš kao da ti se ne sviđam, premda ja znam da nije tako. Stoga te pokušavam opametiti. I da znaš, baš je dobar osjećaj.” Vragolasto se nacerila, a ja sam ponovno pogledao u njezin prikaz. Bio je to vraški udarac. “Mural je grozan.” Bio je grozan. I smiješan. I vrlo nalik na Georgiju. “Pa, ne možemo svi biti Leonardo DiCaprio. Ti si slikao po mojim zidovima, ja slikam po tvojima. A ne moraš mi čak ni platiti. Samo se pokušavam povezati s tobom kroz umjetnost.” “Misliš Leonardo da Vinci?” “I on.” Ponovno se nasmijala i naslonila na uzglavlje mojeg kreveta, tapšajući mjesto pokraj sebe. “Mogla si mi barem dati bicepse. Taj čovječuljak nimalo ne sliči na mene. I zašto govorim: ‘Nemoj me povrijediti, Georgia!’“ Bućnuo sam na krevet i namjerno sletio djelomično na nju. Počela se meškoljiti i pomicati, zadihavši se, pokušavajući se osloboditi mojeg namjernog gnječenja. “Upravu si. Možda sam trebala napisati te riječi kako izlaze iz mojih usta”, hihotala se. No u njezinim sam tamnim očima vidio pogled zbog kojeg sam spustio glavu i zagnjurio lice u njezin vrat, samo kako ne bih morao razmišljati o neizbježnosti njezine boli. Pogladila me po glavi, a ja sam joj dahom milovao kozu. “Povezujemo li se kroz umjetnost?” šapnula mi je u uho.

“Ne. Povežimo se nečime u čemu smo zapravo dobri”, promrmljao sam zauzvrat, i osjetio kako joj prsa vibriraju od smijeha. “Htjela se povezati sa mnom kroz umjetnost”, rekao sam, blago se smiješeći. Tag se zacerekao i prišao čovječuljcima. Prstom je prešao preko ruba srca koje je Georgia nacrtala iznad zaljubljenih čovječuljaka. “Sviđa mi se, Mo.” “Uvijek me mogla nasmijati. I bila je u pravu”, priznao sam. “Oko čega?” “Uvijek sam se ponašao kao da mi se ne sviđa, iako mi se sviđala.” “Tko bi rekao”, Tag je rekao blago. No pogledi su nam se susreli dok se okretao, izlazeći iz moje sobe. “Mo?” Tag me dozvao sa stuba. “Da?” Shvatio sam da još nisam spreman oprostiti se od ovog murala, te sam nastavio stajati, upijajući svaki detalj kao da sam otkrio duh Picassa kako slika u mojoj staroj sobi. “Imaš društvo, čovječe. No samo polako. Nije ženske vrste.” Kada sam ponovno izišao, Tag je bio naslonjen na bijeli terenac koji je sa strane imao naljepnicu Šerifova ureda okruga Juab, razgovarajući sa šerifom Dawsonom kao da su tek dvojica običnih kauboja koji opušteno čavrljaju nakon dugog dana jahanja. Serif Dawson nije se mnogo promijenio - možda je dobio tek nekoliko novih bora oko svojih plavih očiju. Usmjerio ih je prema meni i bile su upečatljivo hladne. Ni to se nije mnogo promijenilo. “Niste li vi i moj tata prije nekoliko godina imali neki posao s konjima?” Tag je samo nastavio pričati, sasvim opušteno, pretvarajući se da nije zapazio promjenu u temperaturi ili činjenicu da ga šerif zapravo i ne sluša više. Šerif Dawson bacio je pogled prema Tagu. “Uh, da. Da, jesmo. No prošlo je i vise od nekoliko godina. Potkovao sam neke od njegovih konja i prodao mu nekoliko appaloosa koji su mu se sviđali.” “Tako je. Vi i ja smo bili razgovarali o rodeu nakratko. Ja sam znao sudjelovati u obaranju junaca kada nisam prouzročavao nevolje. Vi ste se natjecali u timskom vezivanju junaca, zar ne?”

“Pomalo. Ja sam bio zadužen za vezivanje stražnjih nogu 10. No bio sam uspješniji u samostalnom hvatanju.” Šerif je pokušao ljubazno odgovoriti, no nije se dao smesti Tagovim dobrim razgovornim vještinama, a kada sam krenuo prema njemu, sasvim je zanemario Taga. “Prodaješ kuću?” nabusito je upitao. Nije pružio ruku, a ja mu nisam ponudio svoju. Slegnuo sam ramenima. Nisam mu dugovao nikakva objašnjenja. “Tag mi kaže da ste oličili zidove. To je dobro. Ljudi bi mogli dobiti pogrešnu ideju kad bi vidjeli da je cijela kuća išarana.” Tag se prebacio s jedne noge na drugu, a na licu mu se pojavio izraz koji sam vidio već nekoliko puta prije. “Jeste li ovdje zbog nečeg određenog, šerife?” smireno sam upitao. Pitao sam se je li znao da je Georgia trudna kada me došao ispitati u Montlake o Molly Taggert. Bila je veljača, a Georgia je zasigurno bila već dovoljno odmaknula s trudnoćom da netko zamijeti. To bi objasnilo podrugljive komentare i dobacivanja koja je bio podijelio sa svojim debelim zamjenikom. Šerif Dawson bio je bliski prijatelj Georgijine obitelji. Nisam sumnjao da je znao sve o Eliju. Što se toga tiče, nisam sumnjao da je cijeli grad znao. Odjednom sam se zapitao jesu li se prema mojem sinu odnosili s prijezirom ili strahom zbog mene, zbog svega što sam učinio. Pitao sam se je li se Georgia tako odnosila prema njemu. Na samu pomisao ruke su mi postale hladne, a želudac se počeo neugodno grčiti. “Došao sam samo kako bih saznao koji su ti planovi”, jednostavno je rekao. Tagovo se lice ponovno izobličilo. “A da?” Gurnuo sam ruke u džepove pokušavajući ne razmišljati o tome kako su se ljudi možda ponašali prema Georgiji kada su saznali da u svojem trbuhu nosi moje dijete. Pokušao sam ne razmišljati o tome kako su ljudi možda gledali nju i Elija kada bi izišli. Pokušao sam ne razmišljati o tome kako su šaputali ili pozorno pratili Elija ne bi li vidjeli hoće li postati poput mene. “Georgia je previše propatila. Njezina je cijela obitelj propatila. Nije potrebno da pogoršavaš situaciju, da ponovno izazivaš nevolje i potičeš glasine.” 10 U timskom vezivanju junaca sudjeluju dva kauboja. Junac se pušta u arenu, za kojim oni idu na svojim konjima. Jedan je kauboj zadužen za glavu i on prvi baca omču lasa, a kada ga uhvati i okrene tako da njegove stražnje noge izloži svom partneru, drugi ih kauboj mora obje uhvatiti omčom lasa.

Nisam imao što reći na to, no zasmetalo mi je što je odjednom on glasnogovornik obitelji. “Georgia je prelijepa djevojka, nije li?” Tag je ispalio. “Jel’ se vida i s kim? Dovraga, šerife. Ne vidim prsten na vašem prstu. Jeste li ikada razmišljali o tome da joj ponudite svoje rame za plakanje tijekom ovih teških vremena? Jeste stariji dvadeset godina od nje, no neke cure vole starije muškarce, zar ne?” Nikada nisam jače želio opaliti svojeg prijatelja po glavi no što sam tada to htio. A nekoliko smo se puta na našim putovanjima zakačili. Želio sam šamarom maknuti taj cerek s Tagova lica, a nisam bio jedini. Uši šerifa Dawsona sasvim su pocrvenjele, a njegovo zabrinuto lice državnog službenika pretvorilo se u nešto drugo. “Čini mi se malo čudno, šerife. No vidio sam i čudnije stvari. Sve su veze u malim gradićima takve. Kvragu, svatko je u rodu sa svakim. Svi znaju sve. Ja nisam čak ni odavde, a već znam previše.” Šerif je svoje plave oči uperio u Tagovo lice, a iako je zadržao dobroćudan osmijeh na licu, mogao sam vidjeti da nije odveć zadovoljan Tagovom primjedbom. Tag je samo pogrbljeno stajao naslonjen na terenac, potpuno opušten, sasvim nezabrinut zbog neprijatelja kojega si je upravo stvorio. Svi smo se okrenuli kada se dostavljački kamion pojavio iza ugla, poskakujući od jame do jame. Tapison je stigao. Šerif Dawson ukliznuo je u svoj terenac i zatvorio vrata kada se dostavljački kamion drndavo zaustavio. “Da se brinete za re jame koliko se brinete za Mojsija, cijeli bi grad bio sretniji, ja b’ rek’o.” Tag je nastavio pričati, odmaknuvši se od terenca kada ga je šerif Dawson pokrenuo, ubacio u rikverc i počeo se povlačiti.

XXI.

MOJSIJE

ČISTAČICA, koja je bila mlađa no što sam očekivao, nije mogla doći do sutrašnjeg dana iako sam je pokušao podmititi boljom plaćom. Imala je sedamnaest godina, a njezin je dečko igrao nogometnu utakmicu koju nije željela propustiti. Istrgnuo sam njezino ime s letka koji je bio ovješen na oglasnoj ploči u trgovini na maloj benzinskoj postaji koja se smjestila na raskrižju gdje se račvala stara autocesta, od koje je jedan put vodio južno do Gunnisona, a drugi na zapad do starog rudnika i desetak drugih manjih odredišta na mapi koja su se sada jedva mogla nazivati gradovima. Bacili smo svoje vreće za spavanje na novi tapison iščekujući svoju prvu noć u kući - i posljednju noć, ako stvari prođu po planu. Prethodne tri noći spavali smo na travi, a bilo je malo hladnije no što se to sviđalo ijednom od nas. Tag je dobacio zadirkujući komentar o tome kako bismo mogli spavati u Georgijinu štaglju da nam bude toplije, no pogled kojim sam ga prostrijelio odmah ga je ušutkao. Ispričao sam Tagu o jutru kada je moja baka umrla. Znao je da sam tu posljednju noć proveo s Georgijom u štaglju. Znao je da sam došao kući i pronašao baku mrtvu na kuhinjskom podu. Noć u štaglju bili su posljednji trenuci mojega Prije. Bili su to moji posljednji trenuci s Georgijom. Spavanje u štaglju nije bilo nešto oko čega se moglo šaliti. Zvono je zazvonilo nakon što smo pojeli nekoliko limenki juhe i gotovo cijeli kruh, odjeknuvši praznom kućom i obojicu nas zaprepastivši. Gotovo sam očekivao da će pred kućom stajati šerif Dawson s okupljenim građanima naoružanim bakljama, no na pragu je stajala Georgia, lica izobličenog neodlučnošću, na prsima držeći veliku knjigu. “Pomislila sam... pomislila...” spotaknula se na riječi i zastala. Duboko je udahnula i pogledala me u oči. Svaku je riječ izgovarala odrješito, ne dopuštajući si da ponovno posrne. “Imam slike Elija. Pomislila sam da bi ih možda želio vidjeti.” Pružila mi je veliku knjigu, a ja sam shvatio da je to album za slike. Bio je debeo barem deset centimetara; stranice su iz njega virile, a uvez je gotovo pucao od debljine. Zagledao sam se u nj, no nisam posegnuo za njim,

stoga su se njezine ruke polako spustile. Kada sam napokon podigao pogled, vidio sam da joj se čeljust ukočila, a oči otvrdnule. Mislila je da je odbijam. Opet. “Bih. Volio bih ih vidjeti. No hoćeš li ih ti pogledati sa mnom?” blago sam upitao. “Želim da mi ispričaš sve o njemu. Želim priče. Želim detalje.” Kimnula je i s oklijevanjem zakoračila unutra kada sam šire otvorio vrata i uveo je. Njezine su oči poletjele po golim zidovima i novim tapison ima i vidno joj je laknulo. “Htjela sam njezin sat”, rekla je. “Što?” piljio sam u glatku duljinu njezine kose i u to kako joj je padala s ramena, niz leđa, završavajući tek nekoliko centimetara iznad struka. “Onaj sat s kukavicom koji je uvijek držala ovdje. Obožavala sam ga”, objasnila je. “I ja.” Pitao sam se gdje je završio. Nadao sam se da nije negdje u nekoj kutiji. “Je li išta ostalo u kući?” Odmahnuo sam glavom. “Samo slike.” Čim su riječi napustile moja usta, poželio sam da ih nisam izgovorio. Nisam znao što to ima u Georgiji, no uvijek je tako utjecala na mene. Probijala je svaku moju obranu i sve bi se istine počele izlijevati sa svim svojim manama i drečavim bojama. Georgia me samo pogledala na isti onaj iskren način, kao da pokušava zguliti moje slojeve. No onda je slegnula ramenima ne pitajući više ništa. Nelagodno smo prošli kroz kuhinju, a ja sam se ispričao zbog manjka pokućstva. Na kraju smo sjeli na pod blagovaonice, leđima naslonjeni na zid, s knjigom u našim krilima. Tag se zaposlio u kuhinji, pozdravivši Georgiju sa smiješkom i pitanjem o Cussu. “Jesu li te danas oborili, Georgia?” “Ne. Rijetko me obaraju u zadnje vrijeme. Postala sam bolja u čekanju. “Neće trebati dugo da ti da svoju glavu”, promrmljao sam. Georgia me oštro pogledala, a ja sam se ponovno tiho prekorio. “Volio bih te nekad vidjeti kako radiš. Mojsije i ja vidjeli smo svijeta, no predugo je prošlo otkad sam posljednji put proveo ozbiljno vrijeme s konjima. Možda ćeš mi dopustiti da zajašem prije no što odemo.” Tag se nasmiješio i ponovno joj namignuo prije nego što se ispričao i zaputio prema prednjim vratima. Nije mi promaknuo Georgijin trzaj kada je spomenuo naš odlazak.

“Idem do Nephija da se malo osvježim i možda odigram koju partiju biljara. Ona birtija je još uvijek na Mainu, nije li?” “Da. Ali ne zovemo to birtijom ovdje, Teksašanine. To je malo pretjerivanje. Mi kažemo bar. No straga će biti stol za biljar, a ako budeš imao sreće, i netko s kime možeš igrati, a da još uvijek stoji na nogama”, Georgia je rekla suho. “Jesi l’ čuo to, Mojsije? Već mi je dala nadimak. Tag 1, Mojsije 0.” Zacerekao se i izišao prije no što sam mogao odgovoriti. Georgia se nasmijala, no ja sam poželio poći za njim i baciti njegovu guzicu na tlo. Tag nije uvijek znao kada treba začepiti. No čim je otišao, pomislio sam kako bih ga rado primio natrag. Kuća je bila pretiha bez njega, a Georgia i ja zapeli smo u praznoj sobi imajući si reći sve i ništa. Dok su nam se ramena doticala, a noge bile ispružene ravno ispred nas, osjećao sam se kao da je sjediti pokraj nje bilo neobično ispravno i užasno pogrešno. S dubokim uzdahom i drhtavom rukom, Georgia je otvorila knjigu i ispunila tišinu slikama. Na nekim je slikama umorna Georgia s neurednom pletenicom i podočnjacima gledala u kameru s blagim osmijehom i tamnookim dojenčetom s natečenim licem i sićušnom plavom kapicom u rukama. Bilo je krupnih planova naboranih tabana i minijaturnih šačica, gole stražnjice i mase crne kose. Sve je bilo dokumentirano do najsitnijeg detalja, kao da je svaki detalj bio važan i vrijedan slavlja. Kako smo okretali stranice, vrijeme je prolazilo. Drečavo dojenče sa zgužvanim licem postalo je nasmijano dijete s dva zuba i slinom na bradi. Dva zuba postala su četiri, četiri zuba postala su šest, a Eli je svoj prvi rođendan proslavio tortom koja je bila veća od njega. Na sljedećoj je slici u šačicama gnječio glazuru, s masnicom na glavi. Na onoj sljedećoj slici mašnice nije bilo, a na njezinom su mjestu stajale dvije kugle od glazure. “Bio je najneurednije dijete. Nikako ga nisam mogla zadržati čistim. Naposljetku sam odustala i pustila ga da uživa”, Georgia je prošaptala, promatrajući nasmiješeno dijete. “Za taj smo mu rođendan dali prvi par kaubojskih čizmica. Nije ih dao skinuti. Vrištao bi kada bih ih pokušala ukloniti.” Okrenula je stranicu i prstom pokazala sliku. Eli je spavao u svojoj kolijevci, podigavši svoju stražnjicu u pelenama u zrak, ruke podvukavši ispod prsa. A na nogama je imao svoje čizme. Nasmijao sam se, no smijeh mi je zapeo u prsima i brzo sam svrnuo pogled. Osjetio sam kako mi je Georgia očima okrznula lice, a potom okrenula stranicu i nastavila.

Božići, uskršnje potrage za darovima i Dan nezavisnosti. Slike Noći vještica i Elija koji u ruci drži vreću slatkiša noseći samo plašt i gaće podsjetile su me na njegovu Batmanovu pidžamu - pidžamu koju je nosio svaki put kada bih ga vidio. “Je li volio Batmana?” Oštro me pogledala. “Je li imao Batmanovu pidžamu?” “Da. Jest.” Kimnula je. Lice joj je bilo bijelo kao svježe obojeni zidovi iza nas. No samo je okrenula stranicu, ne rekavši više ništa. Bilo je slika s kampiranja i parada i službenih fotografija na kojima je imao zalizanu kosu i čistu majicu, kakve je rijetko imao na ostalim snimcima. Bilo mu je sasvim ugodno pred kamerama, a njegov je osmijeh ispunjavao stranice. “Izgleda sretno, Georgia.” Bila je to izjava više nego pitanje, no Georgia je kimnula, odgovarajući mi. “Bio je sretan klinac. Ne znam koliko sam ja utjecala na to. Bio je pun nestašluka, pun smijeha, pun svih najboljih stvari, iako nisam uvijek bila sretna zbog toga. Nekad sam samo željela da bude miran... znaš?” Glas joj je poprimio tužnu notu i pokušala se nasmijati, no osmijeh joj se zaklimao i skliznuo s usana te je zatresla glavom, kao da želi naglasiti svoju ispovijest. “Rekla sam da ti neću lagati, Mojsije. A istina jest, nisam bila najbolja majka na svijetu. Toliko sam puta poželjela da bar na tren mogu disati. Bila sam često umorna. Pokušavala sam raditi i ići u školu i brinuti se za Elija. A samo sam željela tišinu. Toliko sam puta samo željela zaspati. Željela sam biti sama. Znaš kako kažu, pazi što želiš?” “Georgia... stani.” Nisam shvaćao zašto inzistira na tome da saznam “istinu”. Kao da se osjećala nedostojnom svake zasluge. “Čini mi se da si obavila sasvim dobar posao”, rekao sam blago. Progutala je knedlu i naglo zaklopila knjigu, odgurnuvši je sa svojega krila te se užurbano počevši dizati. “Georgia”, poviknuo sam, slijedeći je. “Ne mogu ih više gledati. Mislila sam da ću moći. Morat ćeš završiti sam.” Nije me htjela pogledati, a ja sam znao da jedva zadržava pribranost. Njezine su pune usne bile stisnute, a ruke zgrčene jednako snažno kao i njezina čeljust. Stoga sam kimnuo i nisam krenuo za njom kada je potrčala prema vratima. Zatim sam se ponovno spustio na pod i uzeo knjigu u ruke, čvrsto je držeći, no ne mogavši je otvoriti. Ni ja više nisam mogao gledati.

MOJSIJE

* * *

SLIKA GEORGIJE zasvjetlucala je i počela rasti - nasmijana usta i smeđe oči, plava kosa koja je letjela oko nje kao da jaše konja kojeg nisam mogao vidjeti. No nije jahala konja. Skakala je po krevetu. Bio je to krevet prekriven prekrivačem od trapera obrubljen užetom i ukrašen motivima lasa. Gledao sam je kroz Elijeve oči dok je još jednom uzlijetala i spuštala se, potom se stropoštavši oko njega. Od Elijevih hihota prsa su me zaboljela kao da sam ja taj koji se smije, kao da sam ja taj koji ne može doći do daha. Georgia mi se nasmiješila kao da se sprema poljubiti me za laku noć, kao da ja piljim u nju s jastuka koji mi je, izdignuvši se, zauzimao cijelo periferno vidno polje. Zatim se nagnula i poljubila me u lice. Poljubila Elijevo lice. “Laku noć, Stewy Stinker!” rekla je, vrškom nosa mazeči krivulju između njegova ramena i vrata. “Laku noć, Buzzard Bates!” odgovorio je veselo. “Laku noć, Skunk Skeeter!” odmah je ispalila. “Laku noć, Butch Bones!” Eli je likovao. Probudio sam se dršćući, ukočenog vrata i mokrog obraza gdje sam slinio po albumu za slike koji je Georgia bila ostavila. Zaspao sam čvrsto ga držeći, no nekako je završio ispod moje glave na podu. Pitao sam se je li me probudila nelagoda ili san u kojemu je Georgia ljubila Elija za laku noć, no malo sam se opustio i potom ustao na noge kada sam osjetio predobro mi poznat osjećaj nedobrodošlog društva. Prsti su mi se uvinuli i počeli se hladiti, a ja sam odagnao sveprožimajuću želju da ispunim svježe obojene zidove nečim drugim. Nečim živim. Ili nečime što je nekoć bilo. Oprezno sam iskušao vodu, odupirući se zovu stvorenja, i provirio kroz blistajuće valove, pokušavajući razaznati tko čeka s druge strane. Želio sam ponovno vidjeti Elija. Bojao sam se da se neće vratiti. Isprva sam pomislio da je to Molly. Kosa joj je bila slična njezinoj, no kada sam dopustio da se voda stanji, mogao sam vidjeti da nije. Dopustio sam joj da prijeđe, leđima se držeći uza zid, znatiželjno je promatrajući. Nije mi ništa pokazala. Nije mi poslala slike voljenih ili komadiće njezina

nekadašnja života. Samo je prišla najduljem zidu u obiteljskoj sobi, zidu koji smo Tag i ja prekrili bijelom bojom. Prekrili smo sve zidove, izbrisavši sve. Položila je ruku na nj, gotovo kao da polaže ruku na neki spomenik. To me podsjetilo na ono kako su ljudi rukom prelazili preko imena vojnika na Vijetnamskom zidu koji smo Tag i ja posjetili u Washingtonu. Taj je zid zamorio tugom i sjećanjima, i privlačio je mrtve kada bi njihovi voljeni došli u posjet. Djevojka je blago zgrčila prste na svježoj boji, potom ponovno pogledavši prema meni. To je bilo sve. A onda je nestala. Moj je telefon bijesno počeo zvoniti, a ja sam ga, teturajući, tražio po cijeloj prostoriji dok ga nisam pronašao. Provjerio sam vrijeme prije no što sam se javio, i odmah sam znao da ne mogu biti dobre vijesti. “Mojsije?” glas mu je odjeknuo kao da stoji u praznom hodniku. “Tag. Tri je ujutro. Gdje si?” “U zatvoru sam.” “Joj, Tag.” Zastenjao sam i rukom prešao preko lica. Nisam ga trebao pustiti da ode. No Tag je već dulje vrijeme imao dobru kontrolu nad sobom, a pivo mu već dugo nije naštetilo. “U Nephiju sam. Zajeb’o sam, Mo. Igrao sam biljar, pijuckao pivo, čavrljao s lokalnim dečkima. Georgia je bila u pravu, svi su bili prilično pijani, no zbog toga mi je bar bilo lakše pobjeđivati. Sve je bilo sasvim dobro. Onda su ti neki tipovi počeli pričati o nestalim djevojkama. To mi je privuklo pozornost pa sam ga upitao: ‘Koje nestale djevojke?’ Jedan od njih donese mi letak koji je bio zalijepljen za zid. Djevojka koja je nestala mala je plavuša od možda sedamnaest godina. Posljednji je put viđena u Fountain Greenu, odmah preko brda, na Dan nezavisnosti. To me podsjetilo na Molly, Mo. Rekli su da se priča da je bila malo divlja. Ljudi su govorili iste stvari o Molly, kao da je sama kriva za svoju smrt.” Tag je podigao glas, i mogao sam čuti istu onu staru bol kako podiže svoju ružnu glavu. “Onda se neki starac koji je sjedio za šankom podigao i spomenuo da si se ti vratio. I svi počnu razgovarati o tome da si možda ti taj koji svih ovih godina otima te djevojke. Rekli su da ih je bilo već nekoliko. Svi se sjećaju slike s nadvožnjaka. Jedan je od njih čak znao da si ti bio taj koji je rekao policiji gdje će pronaći Molly. Nisam trebao reći ništa, Mo. No to nisam ja. Znaš?” Da. Znao sam. Zastenjao sam, znajući što slijedi. Lice mi je bilo vruće, a dah kratak. Znao sam da me mrze, no nisam znao zašto točno.

“Odjednom je jedan od tih starkelja krenuo zamahivati biljarskim štapom prema mojoj glavi.” Ponovno sam zastenjao. Tag se obožavao tući. Bio sam prilično siguran da znam kako je sve završilo. “Tako da, sada sam ovdje, u okružnom zatvoru. Šerifu Dawsonu bilo je toliko drago vidjeti me da me osobno ispitao. Štoviše, proveo sam posljednja dva sata odgovarajući na pitanja gdje sam ja bio na Dan nezavisnosti, kao da sam ja imao nešto s nestankom te djevojke. Zatim su me počeli ispitivati pitanja o tebi. Znam li gdje si ti bio na Dan nezavisnosti? Sranje”, Tag je zgađeno pljunuo. “Potukao sam se te večeri, sjećaš se? Tako da sam, nasreću, za nas oboje imao čist alibi. Moram platiti kaznu, a prilično sam siguran da će vlasnik Pijanog majmuna htjeti da platim za štetu. Što i hoću. No tvoj je kamionet još uvijek tamo, parkiran na Mainu. Stoga ćeš me morati doći pokupiti ujutro.” “Pijani majmun?” Glava me počela boljeti. “Ili kako se već zove. Možda Pijana mama, ali to zvuči malo pogrdno”, Tag se malo zamislio prije nego što je nastavio sa svojom pričom. “To su sve gluposti. I pustit će me. Ali ne prije sutra ujutro. Govore mi da sam previše popio i da ću morati večeras odležati u ćeliji. I rekli su mi da ne napuštam ovo područje sljedećih 48 sati.” Bilo je očito da Tag nije ni najmanje pijan. Vidio sam Taga pijanog. Izvlačio sam Taga iz bara dok se on ljuljao i psovao, nakon samo nekoliko piva, a sada ih nije popio čak ni toliko. “Što želiš da napravim?” upitao sam. “Ako je moj kamionet još uvijek na Mainu, kako bih trebao doći po tebe?” “Ne znam, čovječe. Idi vidi može li ti Georgia pomoći. Nadam se da je još uvijek ondje. Šerif je nešto pričao o zapljeni i nekakvoj pretrazi.” “Nisam čak ni posjedovao taj kamionet u srpnju. Kupio sam ga u kolovozu, sjećaš se? Što, dovraga, misle da će pronaći?” “Tako je. Zaboravio sam na to!” Tag je opsovao te sam čuo kako mu netko govori da mu je vrijeme isteklo. Rekao sam nekoliko prikladnih riječi koje je Tag svesrdno ponovio, rekavši mu da ću smisliti nešto i da ću ga ujutro pokupiti. No jutro me snašlo sasvim nespremnog. Mogao sam otići k Georgiji, no odlučio sam da bih radije ukrao bicikl i pedalirao kući s Tagom na

upravljaču nego pitao Georgiju da mi pomogne izbaviti prijatelja iz zatvora. Kada je čistačica stigla u starom bijelom kombiju s nervoznim smiješkom na licu, bio sam na rubu živaca. Bacio sam pogled prema njezinu prijevozu i ponudio joj 500 dolara da mi dopusti da se povezem njime u Nephi. Njezine su se plave oči raširile i spremno je pristala, kimajući svojom izblajhanom plavom glavom tako žustro da joj je velika ružičasta mašna skliznula i pala preko očiju. Obećao sam vratiti joj ga prije no što završi s pospremanjem kuće, a onda sam se zaputio prema vratima.

XXII.

GEORGIA

UČINILO MI SE DA SAM VIDJELA MOJSIJA kako odlazi u bijelom kombiju Lise Kendrick. Provezao se pokraj naše kuće okrenute glave, kao da je uistinu želio da ga nisam vidjela. Upravo sam se bila vratila iz pošte i izlazila sam iz svojeg malog Fordovog pick-upa kada je kombi projurio pokraj mene. Nikada nisam ponovno vozila Myrtle nakon što je Eli umro. Tata ju je prodao prijatelju u Fountain Greenu kako je više ne bih morala gledati. Možda je to bilo melodramatično. No kao što je moj tata obzirno rekao, neke bitke moramo voditi da bismo zacijeljeli, no ova nije jedna od tih. Samo prodaj kamionet, George. Stoga i jesam. Gledala sam za kombijem dok je usporavao pred uglom, skrenuo i zaputio se prema autocesti. Išao je sjeverno prema Nephiju. Što je moglo značiti bilo što, no s obzirom na to da je Tag noć prije otišao u Mojsijevom kamionetu, bila sam prilično sigurna da se i Mojsije onamo zaputio. Ali u Lisinom kombiju? Zalupila sam vratima i krenula prema Mojsijevoj kući, ne mareći ako ću ispasti znatiželjnom susjedom. Željela sam uzeti album za slike, a sada se barem neću morati ponovno suočiti s Mojsijem kako bih to učinila. Pitao me o Elijevoj pidžami... njegovoj Batmanovoj pidžami. Koji trenutak mislila sam da me pokušava povrijediti. No nije mogao znati da je Eli umro u toj pidžami. Nije mogao znati. No to me potreslo i nakon toga nisam više mogla dugo izdržati. Pitala sam se je li Mojsije nastavio okretati stranice nakon što sam otišla. Prednja su vrata bila otključana te sam, čim sam ušla, poviknula, pitajući se je li tko na katu. “Ima li koga?” Učinilo mi se da sam čula curenje vode. “Ima li koga?” Voda se ugasila i ženski mi je glas odvratio odozgo. “Samo trenutak!” “Lisa? Jesi li to ti?” Lisa Kendrick pojavila se iza ugla na vrhu stubišta, brišući ruke o krpu, potpuno razbarušene kose. “O, moj Bože! Georgia, preplašila si me!” Hladila je lice mašući vlažnom krpom. “Ježim se od cijele ove kuće.”

“Jesi li dopustila Mojsiju da uzme tvoj kombi?” upitala sam, zanemarujući komentare o kući. Cijeli bi grad trebao napokon zaboraviti. “Da. Jesam... Jesam li trebala reći ne?” Tinejdžerica se odmah počela gristi za usnu. “Prijatelj mu je odvezao njegov kamionet, mislim. Samo je trebao stići do Nephija, i ponudio mi je 500 dolara. Ali rekao je da će ga odmah vratiti! Nisam mu trebala dopustiti da ga uzme. I od njega se ježim, zapravo. Zgodan je. Ali je jeziv. Nekako poput Johnnyja Deppa u Piratima?. Prezgodan, ali totalno čudan.” Počela je blebetati i ubrzo mi je dosadila. “Sigurna sam da je sve u redu. Ne daj da ti smetam. Samo sam svratila da uzmem nešto što sam sinoć ostavila ovdje.” Lisine su se oči raširile, i mogla sam vidjeti da je silno željela znati što sam to mogla ostaviti u jezivoj kući zgodnog čudaka, no suzdržala se i okrenula prema kupaonici, premda sporo. “Ne smeta mi ako se zadržiš. Ne volim biti sama ovdje”, dodala je. “Mama mi je rekla da ne smijem prihvatiti ovaj posao. Ali kada sam joj rekla kolika je plaća, posustala je. Ali trebam je zvati svakih pola sata. Što ako svrati, a kombi nije tu?” Lisin se glas uznemireno povisio. “Upast ću u strašne nevolje.” “Sigurna sam da će sve biti u redu”, ponovila sam, mašući dok sam se sagibala, prolazeći ispod luka i udaljavajući se od djevojke. Čudilo me to što ljudi još uvijek pričaju o Mojsiju Wrightu. Očigledno Lisina mama sa svojom kćeri nije podijelila činjenicu da smo Mojsije i ja nekad bili u vezi. Doživjela sam popriličnu količinu govorkanja kada se Eli rodio. Ljudi su ubrzo počeli širiti svoje zaključke o tome tko je otac mojega djeteta. No možda zato što ja nisam nikada pričala, možda zato što sam ja spustila glavu i nastavila živjeti, govorkanja su zamrla, a ljudi su prestali zuriti u Elija kada bismo izišli. Budalasto sam mislila da nikada neću morati pričati o Mojsiju. No onda je Eli navršio tri godine, krenuo u vrtić, i odjednom, i on je imao vlastitih pitanja. A moj je sin bio tvrdoglav kao i ja.

“Je li djed moj tata?” Eli je upitao, grabeći žlicom makarone sa sirom i pokušavajući je staviti u usta prije no što mali makaroni pobjegnu. Odbio mi je dopustiti da mu pomognem, a s obzirom na brzinu kojom je napredovao, činilo se da će umrijeti od gladi. “Ne. Djed je moj tata. On je tvoj djed.” “A tko mi je onda tata?” I eto ga, pitanje koje nikad prije nije iskrsnulo. Ne u te tri godine. I visjelo je u zraku, čekajući moj odgovor. I bez obzira

koliko ja okretala glavu ili držala jezik za zubima, nije bilo vjerojatno da će nestati. Smireno sam zatvorila hladnjak i nalila Eliju čašu mlijeka, odugovlačeći, odugovlačeći. “Mamice! Tko je moj tata?” Eli je odustao od žlice i ugrabio šaku makarona. Zgnječeni makaroni curili su iz njegove male šačice, no još uvijek nijedan nije dospio u njegova usta. “Tvoj je tata Mojsije”, napokon sam odgovorila. “MOJSIJE!” Eli se smijao oblikujući svaki slog s jednakim naglaskom. “To je baš čudno ime. Gdje je MOJSIJE?” “Ne znam gdje je.” Eli se prestao smijati. “Kako to? Je li izgubljen?” “Da. Jest.” A zbog te me činjenice još uvijek boljelo srce. Eli je nekoliko sekundi bio tih, puneći ruke s još tjestenine. Mislila sam da je možda već izgubio zanimanje za razgovor. Gledala sam kako je napokon uspijevao utisnuti nekoliko narančastih makarona u usta. Nacerio se, zadovoljan sobom, sretno ih sažvakavši i glasno progutavši prije no što je ponovno progovorio. “Možda gaja mogu pronaći. Možda ja mogu pronaći MOJSIJA. Ja sam dobar pronalazač.” Doveo me natrag, Mojsije je rekao. Možda ga je Eli nakon svega ipak pronašao. Pri samoj mi se pomisli zavrtjelo uglavi, pa sam odagnala sjećanje dok sam hodala kroz kuhinju, ugrabivši album za slike s radne plohe. Zastala sam na trenutak, razmišljajući trebam li mu nešto ostaviti. Znala sam da ima duplikata i slika koje su bile dovoljno slične jedna drugoj da bih se s jednom od njih mogla rastati. No nisam željela početi trgati knjigu. I nisam željela ostaviti dragocjene slike na hrpi na radnoj plohi pa da ih Lisa vidi ili da ih Tag pretumbava. Nisam to mogla učiniti. No onda mi je sinulo. I Mojsiju ću napraviti knjigu. Napravit ću kopije slika od kojih nisam imala duplikate, i napisat ću opise i nadnevke i zalijepiti ih zajedno s fotografijama kako bi dobio detalje za koje je tvrdio da ih želi. Donijevši odluku, podigla sam knjigu u naručje i okrenula se prema glavnim vratima. Učinivši to, oči su mi poletjele po zidovima dnevne sobe, prelijećući po njima kada mi je pogled zapeo za nešto. Usred stražnjeg zida, otprilike tri četvrtine od poda, boja se počela ljuštiti. I nije to bio samo mali mjehurić. Bio je to krug otprilike veličine mog dlana, a

bijeli rubovi bili su popucali, otkrivajući tamne vijuge koje su se nalazile ispod. Približila sam se mjehuru i podigla ruku kako bih ga pokušala zagladiti, pitajući se što se dogodilo. Prisjetila sam se onog jednog puta kada je moja mama farbala kuhinju kada sam imala deset godina. Izvorna je boja bila ondje od sedamdesetih, a kada je pokušala staviti svježi sloj blijedo-plave preko nje, boja se izdigla baš ovako. Imalo je to neke veze s uljnom i vodenom bazom, iako me kao klinku to nije zanimalo. Samo sam uživala kidajući duge trake boje sa zida dok je moja mama jadikovala nad silnim vremenom koje je protratila. Na kraju su morali zidove tretirati nekakvim odstranjivačem, a dobar dio su i izbrusili. Povukla sam jedan rub, ne mogavši odoljeti, na što je drugi dio ostao u mojoj ruci. Ispod se nalazilo lice. Dio koji sam povukla sa zida otkrivao je oko, dio tankog nosa i pola nasmiješenih usta. Oljuštila sam još malo boje, oslobodivši cijelo lice. Sjećala sam se ove slike. Vidjela sam je samo jednom. Vidjela sam je samo ono grozno jutro. Nikada se više nisam vratila u tu kuću. Ne do sinoć. A sinoć je zid bio savršen. Besprijekoran. Lice nije pripadalo Molly. Ne znam zašto mi je laknulo. Ljudi su pričali, posebice nakon što su pronašli ostatke Molly Taggert u blizini nadvožnjaka. Govorili su da je Mojsije morao biti upleten. Nagađali su kako je cijela stvar imala neke veze s bandom, govoreći kako je sa sobom dovukao svoje kriminalce. Ja sam samo držala glavu pognutom. Samo sam šutjela. I pokušavala sam ne povjerovati u stvari koje govore. Pokušala sam se usredotočiti na život unutar mene i dane koji su bili preda mnom. A u pozadini uma zadržala sam otvorena vrata, čekajući da se vrati. Sinoć je zid bio savršen. Besprijekoran. No sada se u moru bijeloga nalazilo lice. Okrenula sam se od zida, ugrabila svoj album i izišla iz kuće. MOJSIJE

* * *

MALA ČISTAČICA sjedila je na stubama ispred kuće kada sam se napokon vratio u Levan s Tagom, koji je iza mene vozio moj kamionet. Nasreću, vučna ga služba nije bila odvukla, a Tag je pušten uz nešto

novca i potpis. Ustala je kada sam izišao iz njezina kombija i požurila niz stazu prema meni. “Mogu li sada ići, gospodine Wright? Gotova sam.” Kimnuo sam i posegnuo za novčanikom, izvukao sedam novčanica od sto dolara i položio ih u njezinu drhtavu ruku. Kimnuvši, u jednoj ruci čvrsto držeći zgoditak, a u drugoj svoju kanticu s priborom, Lisa Kendrick potrčala je prema kombiju kao da je goni sam vrag. Uskočila je unutra i pokrenula ga, dok smo Tag i ja zurili za njom, pomalo iznenađeni njezinim ćudljivim ponašanjem. Spustila je prozor nekoliko centimetara, i riječi su joj izletjele u zbrkanoj bujici. “Zove se Sylvie. Sylvie Kendrick. Moja sestrična. Znala me čuvati kada sam bila mala. Živjela je u Gunnisonu. Nestala je prije osam godina”, Lisa Kendrick je rekla. “Bilo je to davno. A ja sam imala samo devet godina... no prilično sam sigurna da je to ona.” Nisam imao pojma o čemu govori, i počeo sam je ispitivati, no ona je samo ubacila u rikverc i izjurila s mog prilaza kao da su joj živci napokon popustili. MOJSIJE

* * *

“MORAT ĆEMO JE IZBRUSITI ILI NEŠTO TAKO.” Tag i ja stajali smo promatrajući lice koje je provirivalo iz bijeloga zida, lice koje nije ondje bilo dan prije. Pretpostavljao sam, sudeći po onome što je Lisa Kendrick rekla prije nego je odjurila, da je pripadalo Sylvie Kendrick. “S ovom kućom nešto nije u redu, Mojsije.” “Nije do kuće, Tag. Do mene je.” Tag je bacio pogled prema meni i zatresao glavom. “To što vidiš stvari koje drugi ljudi ne mogu vidjeti ne čini tebe problemom, Mo. To samo znači da u svijetu ima manje tajni. A to zna biti opasno.” Prišao sam zidu i položio ruku preko lica, onako kako je to ova djevojka učinila noć prije. Dotaknula je zid, zahtijevajući da je vidim.

“Mislim da moramo otići odavde, Mojsije. Moramo to izbrusiti, baciti još jedan sloj boje na zid, i moramo otići. Imam loš predosjećaj oko svega ovoga”, Tag je ustrajao. Odmahnuo sam glavom. “Ne mogu još otići, Tag.” Okrenuo sam se od zida prema svojem prijatelju. “Jučer si želio otići. Bio si u pokretu, spreman krenuti”, Tag se počeo prepirati. “Ta ju je djevojka znala. Lisa, djevojka koja je čistila. Vidjela je ovo lice, prepoznala ga je. I izbezumilo ju je. Rekla je da je to njezina sestrična. No ona je nestala prije osam godina. Kakve to veze ima sa mnom? Kakve to veze ima i s čim? Siguran sam da sam je vidio sinoć zbog veze s Lisom. Tako to funkcionira.” “Ali naslikao si je prije toga”, Tag se usprotivio. “Naslikao sam i Molly prije nego što sam upoznao tebe”, odgovorio sam, pogledom se vraćajući na zid. Tag je čekao da još nešto kažem, a kada nisam, uzdahnuo je. “Molly i ta djevojka”, pokazao je prstom prema zidu, “a sada još jedna. Tri mrtve djevojke u deset godina, to i nije tako nevjerojatno. Čak ni za Utu. A i ti i ja znamo da to ne mora imati nikakve proklete veze s tobom. Ti si samo nesretni kučkin sin koji vidi mrtve ljude. No ovdašnji su ljudi već odlučili da si ti imao nešto s tim. Čuo sam one tipove sinoć, a ti si sâm vidio kako je ona cura pobjegla odavde kao da si Jack Trbosjek. Ne trebaju ti ta sranja u životu, Mo. Niti to zaslužuješ niti trebaš”, ponovio je. “Ali trebam Georgiju.” Eto. Izrekao sam to. Znao sam to otkad se pojavila noć prije s albumom za slike čvrsto ga držeći uz grudi. Samo je odškrinula vrata i gurnula maslinovu grančicu kroz procjep. Tag nije mogao izgledati zapanjenije ni da sam ga opalio tom maslinovom grančicom posred lica. I ja sam osjetio kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća, i odjednom sam se uhvatio kako se borim za dah. “Čini se da te udar u glavu onog čovječuljka malo opametio.” Tag je fijuknuo. “Samo sedam godina prekasno.” “Ne mogu pobjeći ovaj put, Tag. Moram dovršiti ovo. Što god to značilo. Možda ću se samo pomiriti sa svojim duhovima. Pomiriti s Georgijom. Upoznati svojeg sina na jedini način koji mi je preostao.” Nisam mogao razmišljati o Eliju, a da ne osjećam kao da me zahvatio pljusak. No voda je oduvijek bila moj prijatelj, i odlučio sam da je možda vrijeme da joj dopustim da počne padati.

“Ja ne mogu ostati, Mo. Volio bih ostati, no imam osjećaj da ću, ako ostanem predugo s tobom, postati tvoja odgovornost. Nešto je u ovome mjestu što se ne slaže sa mnom.” “Razumijem. I ne očekujem da ćeš ostati. Ja ću se možda zadržati neko vrijeme. Kući bi dobro došlo malo više od nove boje i novog tapisona. Već je dugo prazna. Kupaonica je prastara, potreban joj je novi krov, dvorište izgleda užasno. Pa ću se baciti na popravke. A onda je prepuštam Georgiji. Roditeljski troškovi, četiri godine alimentacije, pogrebni troškovi, bol i patnja. Kvragu, kuća vjerojatno nije dovoljna.” “Salt Lake je udaljen dva sata, manje od toga s obzirom na to kako ja vozim. Nazvat ćeš me ako me budeš trebao, zar ne?” Kimnuo sam. “Znam te, Mo. Nećeš zvati.” Tag je rukom prošao kroz svoju kuštravu kosu i uzdahnuo. “Zvat ću te”, obećao sam, iako sam u srcu znao da je Tag vjerojatno u pravu. Bilo je teško trebati. “Želiš moj savjet?” Tag je upitao. “Ne”, odgovorio sam. Samo je zakolutao očima. “Dobro. Evo ga. Ne idi polako, Mo. Ne idi oprezno. Kreni čvrsto i brzo. Žene poput Georgije navikle su držati uzde. No ti si je slomio, Mo. A onda si je napustio. Znam da si imao svojih razloga. Znaš da kužim. Ali neće ti dopustiti da je ponovno slomiš. Stoga ćeš je morati uzeti. Nemoj čekati da kaže molim te. Jer to se neće dogoditi.” “Ne pričamo o konju, Tag.” “Vraga ne pričamo. To je njezin jezik, Mo. Zato ga bolje nauči.”

XXIII.

MOJSIJE

GEORGIA SE PONOVNO VRATILA te noći, kucajući na vrata, noseći još jedan dar, samo što ovaj put to nije bio album za slike. Pokušao sam ne biti razočaran. Želio sam još, a kada sam stigao kući tog popodneva, knjiga više nije bila u kuhinji; nisam ni sumnjao da je Georgia došla i odnijela je. Gurnula je pleh kolačića u moja prsa i užurbano rekla: “Uzela sam album za slike.” Kimnuo sam, držeći pleh u rukama. “Vidio sam.” “Samo sam htjela da znaš. Sastavit ću knjigu za tebe. Imam jako mnogo slika.” “Volio bih to. Čak i vise od domaćih kolačića.” Pokušao sam se nasmijati, no to mi se činilo usiljenim, stoga sam joj rekao da pričeka dok ne odnesem kolačiće na radnu površinu u kuhinji i ne pridružim joj se ponovno na stubama ispred kuće, razmišljajući što bih mogao reći da se malo zadrži. “Nisam ih ja napravila. Kolačiće, mislim, ja sam grozna kuharica. Jedini put kada sam pokušala napraviti kolačiće, Eli je zagrizao jedan i odmah ga ispljunuo. A on je jeo kukce. Bila sam sigurna da nisu mogli biti tako loši, dok ih ja nisam zagrizla. Bili su prilično grozni. Na kraju smo ih nazvali fujačići umjesto kolačići, i dali smo ih kozama. Čudo da je Eli preživio.” Naglo je zastala, a lice joj je obuzeo bolan pogled. Htio sam je zagrliti i reći joj da je u redu. Da je sve u redu. No nije bilo u redu. Jer Eli nije preživio. Georgia je sišla sa stuba i pokušala se ponovno sabrati, vedro se smiješeći. “Ali ne brini. Ove sam kolačiće kupila kod Znojne Betty. Ona pravi najbolje pekarske proizvode u cijeloj Uti.” Nisam se sjećao nikoga tko se zvao Znojna Betty, a s obzirom na njezino ime, nisam bio siguran da će biti ukusniji od Georgijinih fujačića. Štoviše, bio sam prilično siguran da ću dati Tagu da ih sve pojede.

“Morat ćeš pokušati jednom”, predložio sam kada se okrenula da ode. Govorio sam o njezinim fujačićima, iako zapravo nisam. A možda je to znala, jer je samo odmahnula, ne zastavši. “Laku noć, Stewy Stinker”, zazvao sam za njom, “Što si rekao?” Glas joj je zazvučao oštro i prestala je hodati, no nije se okrenula. “Rekao sam laku noć, Stewy Stinker. Sad ti kažeš, laku noć, Buzzard Bates.” Čuo sam kako je zapanjeno dahnula, a onda se okrenula prema meni, prstiju pritisnutih na usne kako bi sakrila njihovo drhtanje. “Neprestano mi pokazuje kako ga ljubiš za laku noć. I uvijek je isto.” Čekao sam. “Pokazuje ti... to?” prošaptala je slomljeno. Kimnuo sam. “To je iz njegove knjige. On je... obožavao tu knjigu. Silno. Mislim da sam mu je pročitala tisuću puta. Bila je to knjiga koju sam i ja voljela kada sam bila mala, Čudesni konj Calico.” “Nazvao je svojega konja. “Calico. Po konju iz knjige, da”, Georgia je dovršila. Izgledala je kao da će se srušiti. Prišao sam joj, uhvatio je za ruku i nježno poveo do stubišta. Dopustila mi je i nije se odmaknula kada sam sjeo pokraj nje. “Pa, tko je Stewy Stinker?” nježno sam je pritisnuo da nastavi pričati. “Stewy Stinker, Buzzatd Bates, Skunk Skeeter, Butch Bones, Snakeyes Pyezon... oni su Zločesti tipovi u Elijevoj knjizi.” Georgia je Pyezon izgovorila onako kako bi Popaj izgovorio riječ poison 11, i to me nasmijalo. I Georgia se nasmijala, no očito je u sjećanju bilo previše tuge da bi se smiješak zadržao, stoga se povukao poput plime. “A ako su oni bili loši momci, tko su bili dobri momci?” upitao sam, ponovno pokušavajući izvući to iz nje. “Nisu oni bili loši momci, bili su Zločesti tipovi. Tako im se zvala banda. Stewy Stinker i Zločesti tipovi.” “Očito nikoga nisu pokušali zavarati.” Georgia se zahihotala, a šokirani izraz koji je nosila otkad sam je nazvao Stewyjem Stinkerom polagano je blijedio. “Ne. Jednostavno, izravno. Znaš točno što dobivaš.” 11 engl. poison - otrov

Pitao sam se skriva li njezina izjava neko drugo značenje, čekajući da mi objasni. “Drukčiji si, Mojsije”, prošaptala je. “I ti si drukčija.” Trgnula se, potom kimnuvši. “Jesam. Katkada mi nedostaje stara Georgia. Ali da bih nju vratila, motala bih izbrisati Elija. A ne bih mijenjala Elija za staru Georgiju.” Mogao sam samo kimnuti, ne želeći razmišljati o staroj Georgiji i starom Mojsiju i vatrenom načinu na koji smo se spojili. Sjećanja na to vrijeme bila su mi urezana u pamćenje, a kada sam se vratio u Levan, poželio sam ih ponovno posjetiti. Želio sam poljubiti Georgiju i ljubiti je dok joj usne ne postanu bolne, želio sam voditi ljubav s njom u štaglju i zaplivati s njom u vodotornju, a više od svega, želio sam odagnati val tuge koji ju je neprestano svladavao. “Georgia?” Držala je pogled skrenutim. “Da?” “Želiš li da odem? Rekla si da mi nećeš lagati. Želiš li da odem?” “Da.” Bez oklijevanja. Osjetio sam kako mi njezine riječi odzvanjaju u prsima, iznenađen boli koja je odjekivala iza njih. Da. Da. Da. Riječ me podbadala. Podsjetila me na ono kako sam ja nju na isti način odbio one posljednje noći u štaglju. Voliš li me, Mojsije? upitala me. Ne, rekao sam joj. Ne. Ne. Ne. “Da. Želim da odeš. I ne. Ne želim da odeš”, ispravila se u bujici frustriranog, nakupljenog daha. Naglo je ustala, bacila ruke u zrak, potom ih defenzivno prekriživši preko prsa. “Ako ću biti iskrena, oboje je istina”, tiho je dodala. I ja sam ustao, odupirući se porivu da odjurim, da otrčim i počnem slikati, kako sam to uvijek činio. No Tag je rekao da je moram uzeti. Rekao mi je da ne idem polako. I namjeravao sam poslušati njegov savjet. “Ne znam što je istina ovaj put, Mojsije. Ne znam”, Georgia je rekla i znao sam da ovaj put ne mogu pobjeći. Neću pobjeći. “Znaš istinu. Samo ti se ne sviđa.” Nisam mislio da ću ikada vidjeti Georgiju Shepherd uplašenu. I ja sam bio uplašen. No bojao sam se da zaista želi da odem. A nisam znao mogu li otići. Ne opet. “A ti, Mojsije? Želiš li ti otići?” Georgia mi je uzvratila mojim riječima. Nisam odgovorio. Samo sam proučavao njezine drhtave usne i uznemirene oči, posegnuvši za teškom pletenicom koja joj je padala preko desnog ramena. Osjećao sam njezinu toplinu i debljinu na svojem

dlanu, a potom su mi se prsti čvrsto omotali oko nje, kao da su se trebali uhvatiti za nešto. Bilo mi je tako drago što nije odrezala pletenicu. Ona se promijenila. No njezina kosa nije. Lijevu sam ruku umotao u njezinu pletenicu, a desnu sam joj ovio oko struka i privukao je uza se. Tada sam ga osjetio, isti onaj stari naboj koji je bio tu od početka. Ista ona privlačnost koja je opustošila naše živote... njezin život čak više od mojega. Bila je ondje, i znao sam da je i ona osjeća. Nosnice su joj se raširile, a dah zastao. Leda su joj bila napeta, osjetio sam pod prstima koje sam sasvim raširio, pokušavajući dotaknuti što veći dio nje, a da ne moram pomaknuti ruku. Oči je fiksirala na moje, žustro, ne trepćući. No nije se opirala. A onda sam sagnuo glavu i uhvatio njezina usta prije no što je mogla progovoriti, prije no što sam mogao razmisliti, prije no što je mogla pobjeći, prije no što sam mogao vidjeti. Nisam želio vidjeti. Želio sam osjetiti. I čuti. I okusiti. A njezina su usta ispunila moj um bojom. Baš kao uvijek. Ružičast. Njezin je poljubac bio ružičast. Meka, ružičasta boja sumraka, išarana zlatnom. Ružičasto rumenilo kovitlalo mi se iza kapaka, i pritisnuo sam svoje usne još čvršće o njezine, pustivši njezinu kosu i tijelo kako bih u ruke mogao uzeti njezino lice, kako bih mogao zadržati boje na mjestu, kako bih spriječio da izblijede. A onda su se njezine usne odvojile od mojih, a boje su se pretvorile u neobuzdane struje crvene i zlatne, pulsirajući mi u očima kao da je mek pokret njezina jezika za sobom ostavio vatru. Boja se raspršila poput balona probušenog iglom kada se Georgia naglo istrgnula iz mojeg naručja, gotovo nasilno. I bez riječi, okrenula se i pobjegla, zajedno s bojama, ostavivši me zadihanog i oblivenog crnilom. “Oprezno, Mojsije”, rekao sam naglas nikome osim samome jadnome sebi. “Bit ćeš oboren.” MOJSIJE

* * *

KAKO SMO DOŠLI SAMO JEDNIM VOZILOM morao sam odvesti Taga natrag u Salt Lake sljedeće jutro. Proveo sam dva dana na putu, od toga jedan dan odgađajući dogovore za sljedeći mjesec, a za one koji su bili ustrajni da zadrže svoj termin, organizirajući da oni dođu k meni u

Levan. Ako ljudi već nisu počeli pričati, siguran sam da hoće kada počnem održavati slikarske seanse u blagovaonici svoje bake. Sljedeći sam dan proveo kupujući pokućstvo kako bih kuću opremio osnovnim potrepštinama. Neću moći zauvijek spavati na podu i sjediti naslonjen na zid, stoga sam kupio krevet, kauč, stol i četiri stolca, perilicu i sušilicu i komodu. Potrošio sam dovoljno novca da mi je trgovina dala besplatnu dostavu, čak u Levan, što sam rado prihvatio. Osim pokućstva, skupio sam nešto odjeće, slikarskog pribora i praznih platna, kao i sliku koju sam naslikao za Elija prije no što sam znao tko je Eli. Namjeravao sam je dati Georgiji. Ona je podijelila svoje slike sa mnom. Ja ću podijeliti svoje slike s njom ako mi to dopusti. Put do Salt Lakea bio je plodan i u drugom smislu. Eli se vratio. Vidio sam ga na trenutak u svojem retrovizoru dok sam odlazio od Gigine kuće. Odmah sam se okrenuo, nagazivši na kočnice i naglo okrenuvši volan, okrećući svoj kamionet i potičući kod Taga pitanja na koja nisam mogao odgovoriti. No Eli se nije ponovno pojavio, pa sam naposljetku odustao i ponovno se zaputio iz grada, nadajući se da ga nisam upravo vidio posljednji put. Učinilo mi se da sam ga uhvatio krajičkom oka sljedeće jutro, kako me promatra dok sam tovario neke od svojih slika u kamionet. A onda se posljednju noć pojavio u podnožju moga kreveta, kao prvi put, kao da je to što sam otišao iz Levana prouzročilo intervenciju. Pokazao mi je Calico kako trči u polju i Georgiju kako mu čita i ušuškava ga, baš kao i prije, no pokazao mi je i neke nove stvari. Pokazao mi je pileću juhu s rezancima, tako debelim da juhe skoro nije bilo. I pokazao mi je svoje prstiće kako se uvijaju u blatu, kao da mu se sviđao taj osjećaj. Znao sam da su prsti njegovi zato što su bili kratki i dječji, a dok sam promatrao, jednim je malim prstom ispisao svoje ime, pozorno oblikujući slova u tamnoj zemlji. Zatim sam gledao kako njegove ruke grade raznobojan toranj, trudeći se utisnuti kockice Lega jednu u drugu. Bilo je to najčudnije, kratki isječci iz života maloga dječaka. No gledao sam ih, zatvorenih očiju, dopuštajući mu da mi puni glavu slikama. Prebirao sam po slikama, pokušavajući ga bolje razumjeti. Nisam želio propustiti nešto važno iako se sve činilo važnim. Sve se činilo apsolutno esencijalnim, svaki mali detalj. Zaspao sam sanjajući da mu pomažem izgraditi zid načinjen od milijuna raznobojnih plastičnih cigala. Zid koji će ga spriječiti da zauvijek ode, onako kako je Gi otišla zauvijek. * * *

GEORGIA

NAKON ŠTO SAM IZGUBILA ELIJA, izišla bih među konje i, bez iznimke, konj s kojim bih radila završio bi tako što bi legao nasred obora. Sackett, Lucky ili bilo koji od drugih konja. Nije bilo važno. Bez obzira na to s kojim sam konjem radila ili imala neku drugu vrstu interakcije, taj bi konj legao kao da je preumoran za išta osim spavanja. Znala sam da odražava ono što sam ja osjećala. Prvih nekoliko puta nakon što se to dogodilo, i ja bih samo legla. Nisam mogla promijeniti to kako se osjećam. Samosvijest nije bila dovoljna. Tuga je bila preteška. No kada bih se prisilila da ustanem, i konj bi ustao. Tijekom prve godine bilo je dana kada nisam mogla nagovoriti Calico da se i pomakne. Samo bi stajala na jednom mjestu, savršeno mirno, okrenuvši leđa vjetru. Mislila sam da je u depresiji jer joj je nedostajao Eli. No s vremenom sam shvatila da odražava moje osjećaje. Stoga sam počela raditi još nekoliko poslova, malo se bolje brinuti za sebe, i početi se kretati naprijed, makar i sitnim koracima. Makar samo zato da ponovno vidim Calico u trku. U posljednjih su nekoliko mjeseci moji konji počeli hrliti prema meni, grickati me i maziti njuškama. Pretpostavljam da su osjetili moju potrebu za dodirom. Sve majke mogu osjetiti da im dijete upada u njihov osobni prostor od trenutka začeća. I godinama poslije, prostor ne postoji. Bila je to jedna od stvari koje su mi nedostajale. Čak sam žudjela za njim. A onda je Eli umro i dobila sam sav prostor koji sam mislila da želim. Ne samo mali prostor. Svemir. Galaksije. I lebdjela sam u njemu u agoniji, žudeći za danima kada nije postojao. Sada su se konji gužvali oko mene, oduzimajući mi prostor, a ja sam rado dočekala njihova teška tijela i njuške kojima su me gurkali, način na koji sam se spoticala o njih i način na koji su me slijedili preblizu. To me iscjeljivalo iako sam ih istodobno odgurivala i preklinjala da mi daju prostor za kretanje. No oni su znali što treba. Očito je moje tijelo govorilo jednu stvar dok su mi usne govorile drugu. Dopustila sam Mojsiju da me poljubi. A u tom trenutku pretpostavljala sam da su i moje tijelo i usne govorile istu stvar. Da, odmaknula sam se. Ali ne odmah. Prvo sam mu dopustila da me poljubi. Rastvorila sam usta za njega i uzvratila poljubac. A danas su se konji ponovno gužvali oko mene kao da u sebi imam uređaj za praćenje. Naguravali su se i bili su nemirni, oponašajući brujanje koje sam osjećala

pod kožom, odražavajući moju nervoznu energiju. Sackett me nije želio pogledati u oči i spuštao je glavu kao da je on kriv za nešto. Pogledavši u njega, shvatila sam da se sramim sama sebe. Dopustila sam Mojsiju da me poljubi. A nije me imao prava poljubiti. Pitao me želim li da ode. Nisam se trebala kolebati. Trebala sam zahtijevati da ode. Umjesto toga, pustila sam ga da mi se približi. A onda me poljubio kao da sam još uvijek djevojka koja nema ponosa i pravila što se njega tiče. Sada je otišao, a Kathleenina je kuća bila zaključana. Otišao je na dva dana. Bez objašnjenja. Bez pozdrava. Koliko sam znala, opet ga neću vidjeti sljedećih sedam godina. Shvatila sam da mi usne podrhtavaju i da su mi se u očima nakupile suze, a Sackett je odjednom položio svoju glavu na moje rame. “Kvragu, Sackett. Kvragu i sve. Vrijeme je da donesemo nove, strože zakone u Georgiji. Odsad, svakome tko se zove Mojsije zabranjen je pristup. Nikakvi posjeti, nikakvo prelaženje granica. Ništa. Nitko po imenu Mojsije ne smije ući u Georgiju.” Cijelu sam prethodnu noć provela na laptopu pokušavajući iskopati svaku moguću informaciju o Mojsiju Wrightu. Nije bio na Facebooku ni na Twitteru. Ali nisam ni ja. Pokrenuli smo vlastitu mrežnu stranicu te grupu na Facebooku, kao i profil na Twitteru, za našu Hipoterapiju, pa sam obilazila društvene medije pod tom krinkom. No kada sam proguglala Mojsija Wrighta, bila sam iznenađena onime što sam pronašla. BBC je snimio specijalnu emisiju o njemu, a po cijelom su YouTubeu bile snimke njegovih slikarskih sastanaka s klijentima, iako je kamera obično bila uperena na njegovo platno, kao da je želio zadržati lice podalje od ekrana. Times je objavio članak o njemu i o njegovoj sposobnosti da “slika za mrtve”, a časopis People kratko je spomenuo “onostranu briljantnost Mojsija Wrighta”. Tada sam shvatila da si je stvorio impresivno ime i da je svojevrsna zvijezda, iako se činilo da se uspio zadržati poprilično ispod radara javnosti. Što je ono Tag rekao, u prolazu, o tome kako su proputovali svijet? Sudeći prema količini informacija koje su dolazile sa svih strana svijeta, nisam sumnjala da je to bila istina. Bilo je stotinu fotografija njegovih slika, no malo njegovih vlastitih, iako jesam pronašla nekoliko snimaka njega na nekoj gala večeri u jednoj bolnici. Stajao je između Taga i još nekog muškarca, muškarca koji je ispod slike naveden kao dr. Noah Andelin. Ponovno sam se zapitala kako su Mojsije i Tag završili zajedno. Njihova je povezanost bila duboka, to se lako moglo vidjeti. A onda sam još nešto shvatila. Nisam bila samo posramljena. Bila sam ljubomorna.

“Još uvijek razgovaraš sa svojim konjima.” Trgnula sam se, a Sackett je ustuknuo; nije mu se svidio nalet energije koji je prostrujao kroz mene, kao ni činjenica da sam neočekivano potegnula njegovu grivu. Mojsijeva je silueta stajala na vratima štaglja, držeći u ruci nešto što je nalikovalo na veliko platno. Nisam bila svjesna da još uvijek pričam Sackettu i brzo sam u mislima preletjela sve što sam upravo rekla. Vjerujem da sam upravo izrecitirala sramotan govor o tome kako Mojsiju nije dozvoljen pristup Georgiji. O, Bože, molila sam se žarko, možeš učiniti da slijepac progleda, da gluh čovjek ponovno čuje, zato ne bi trebalo biti previše ako zatražim da učiniš da ovaj muškarac zaboravi sve što je upravo vidio i čuo. “Što Sackett misli o tim novim, strožim zakonima u Georgiji?” Podigla sam pogled prema gredama. “Hej, hvala ti što si mi uslišio molitve, Bože.” Opustila sam kolan koji je pričvršćivao sedlo oko Sackettova trbuha i povukla sedlo s njegovih leđa, spustivši ga na za to namijenjene nogare i uklonivši deku koja se nalazila ispod, ne gledajući u Mojsija. Bila sam pomalo iznenađena što je zapamtio Sackertovo ime. Mojsije je napravio nekoliko koraka u štaglju i mogla sam vidjeti kako mu oko usana igra maleni smiješak. Čvrsto sam potapšala Sacketta po zadnjici dajući mu znak da sam gotova te je on odjahao kasom, očito silno želeći otići. “Vratio si se”, rekla sam, odbijajući se dodatno osramotiti razljućivanjem. “Odveo sam Taga kući. Imao je velike planove o tome kako će za svoju sljedeću borbu trenirati na tradicionalan način, poput Rockyja, ali je otkrio da to izgleda privlačnije na filmu. Osim toga, ja nisam baš ravan Apollu Creedu.” 12 “Tag je borac?” “Da, Miješane borilačke vještine i to. Prilično je dobar.” “Ha.” Nisam znala što još reći. Nisam znala ništa o tom sportu. “Nije li Apollo Creed umro u jednom od filmova?” “Da. Crnac uvijek umire od ruke bijelca.” Zakolutala sam očima, a on se nacerio, nagnavši me da se nacerim zajedno s njim prije no što sam se sjetila da me sram i da sam uzrujana 12 Lik iz filmova o Rockyju

jer me poljubio, a onda otišao iz grada. Malo me to previše podsjećalo na prošlost. Cerek mi je skliznuo s lica i ja sam se okrenula, zaposlivši se isprašivanjem podsedlica. “Pa, zašto si se vratio?” I dalje ga nisam gledala. Koji je trenutak šutio, a ja sam zagrizla usnu kako ne bih počela blebetati usred neugodne tišine. “Treba još poraditi na kući”, napokon je odgovorio. “I razmišljam o tome da promijenim ime.” Glava mi je poletjela prema gore, a podsmijeh koji me dočekao sasvim me zbunio. “Ha?” “Čuo sam za taj neki novi zakon u Georgiji. Nitko tko se zove Mojsije ne smije ju čak ni posjetiti. Stoga sam mislio da bi možda bilo dobro promijeniti ime.” Samo sam zatresla glavom i nasmijala se, istodobno osramoćena i usrećena onime što je htio reći. “Začepi, Apollo”, rekla sam, i bio je njegov red za smijeh. “Dobar izbor. Dakle, Apollo. U Georgiji nema zakona o tipovima koji se zovu Apollo, je li?” “Ne”, tiho sam odvratila, još se uvijek smiješeći. Sviđao mi se ovaj Mojsije. Bio je to Mojsije koji mi se i prije sviđao, Mojsije koji me zadirkivao i gurkao i bockao i peckao, istodobno me i iritirajući i tjerajući da ga zavolim. “Donio sam ti nešto”, rekao je, okrećući platno prema meni i držeći ga ispred sebe kako bih ga mogla vidjeti. Mogla sam samo piljiti. “Eli mi je pomogao”, rekao je, tiho. Nisam mogla svrnuti pogled iako su me njegove riječi odbijale. Nisam željela ovog Mojsija. Željela sam Mojsija koji se smiješi i koji me zadirkuje. Nisam željela Mojsija koji priča o mrtvima kao da je intimno upoznat s njima. “Prvi sam ga put vidio nakon što sam te sreo u dizalu u bolnici. Nisam znao tko je. Nisam to shvatio sve dok se nisam udaljio od slike i vidio tebe, kako jašeš konja, držeći Elija ispred sebe. Pa ipak... nisam razumio. Samo sam znao da moram doći i pronaći te.” Tada je prestao pričati. Oboje smo znali što se sljedeće dogodilo. “Želim da je ti imaš”, nježno je inzistirao. Kada se nisam pomaknula da je uzmem, nježno ju je oslonio o boks i ostavio me samu s darom mojega sina.

XXIV.

GEORGIA

SVAKI DAN POJAVILA BI SE NEKA NOVA SLIKA. Jedna je bila ostavljena na prednjem sjedištu mojeg nezaključanog kamioneta. Jedna je stajala podbočena na jednoj od polica u štaglju. Sve su bile slike Elija. Eli kako sjedi na ogradi, tako slatka i ozbiljna lica da sam se gotovo mogla prisjetiti sasvim istih trenutaka, kao da je Mojsije kakvu fotografiju pretvorio u umjetničko djelo. Ali nije imao nijednu fotografiju. Sve sam ih uzela natrag. A nije bilo fotografije koja bi došla i blizu onome šro je Mojsije stvarao - detalji u kovrčama Elijeve pognute glave dok bi prije spavanja čitao pohabanu žutu knjigu s pričama, dubina njegovih smeđih očiju, uperenih u njegova konja, Elijeve male nožice u blatu i njegov prst koji rezbari ime u zemlji. Vrtložni potezi kistom i živopisne boje bili su Mojsijev potpis - čak je i blato izgledalo dekadentno - a ja nisam mogla odlučiti volim li njegove slike ili ih mrzim. Postojala je i jedna moja slika. Na njoj sam se smiješila u Elijevo podignuto lice i bila sam prelijepa. Neprepoznatljivo. Bila je to Pieta s Georgijom Shepherd u glavnoj ulozi, a ja sam bila majka puna ljubavi koja gleda u svojega sina. Moja je majka pronašla tu sliku kada je izišla pograbljati lišće. Mojsije ju je ostavio na našem kućnom pragu. Ja sam bila dva koraka iza nje, no ona ju je prva našla. I držala ju je pet minuta, zureći u nju u agoniji i čudu, dok su joj se suze slijevale niz obraze. Kada sam je pokušala utješiti, nježno je zatresla glavom i vratila se unutra, ne mogavši govoriti. Mojsijev je povratak bio nevjerojatno težak za moje roditelje, a ja nisam imala pojma kako im olakšati. Nisam imala pojma mogu li to učiniti. Ni trebam li. I nisam znala je li njegova umjetnost od pomoći ili nije. No takve su bile Mojsijeve slike, veličanstvene i grozne. Veličanstvene jer su oživljavale sjećanja, grozne iz istog razloga. Vrijeme omekšava sjećanja, istupljujući oštre rubove smrti. No Mojsijeve su slike bile krcate životom i podsjećale su nas na naš gubitak. Prisjetila sam se kako je Mojsije pričao o umjetnosti, o muci, i tada sam shvatila na što je mislio. Njegove su me slike ispunjavale slatkom mukom, mukom tako zrelom i crvenom da je postojala opasnost da se pokvari ako svrnem pogled. Stoga sam se uhvatila kako neprestano zurim u slike.

Osim slika, ostavljenih ondje gdje mi neće promaknuti, Mojsije se držao postrani i promatrao me iz daljine. Viđala bih ga s druge strane pašnjaka, kako stoji uz ogradu koja je odvajala Kathleenino stražnje dvorište od našega imanja. Uvijek bi podigao svoju ruku, pozdravljajući me. Ja nisam uzvraćala pozdrav. Nismo bili susjedi koji su u dobrim odnosima. No svejedno sam cijenila gestu. Čudila sam se njegovu drskom poljupcu, ruci omotanoj oko moje pletenice i njegovu zadirkivanju u štali, odlučivši da ću biti malo kruća što se tiče daljnjeg kontakta, iako se pobrinuo da ga viđam svaki dan. Većinu vremena, kada sam vodila terapiju, pridružili bi mi se mama ili tata kao još jedan par očiju, promatrajući konja dok sam ja pogledom pratila ljude ili obratno. No tata je morao proći još jedan krug kemoterapije, a mama je odlučila poći s njim. Ostat će u Salt Lakeu nekoliko dana s mojom starijom sestrom i njezinom djecom prije nego što se zapute natrag. Mama nije željela otići s obzirom na to da je Mojsije ponovno bio u susjedstvu. Morala sam pregristi jezik i podsjetiti se da sam sama prostrla krevet u kojem sada ležim. Doslovno. Predugo sam živjela kod kuće. Oslanjala sam se na svoje roditelje tijekom Elijeva života i njegove smrti, a sada, s dvadeset i četiri godine, krivica za to što se prema meni još uvijek odnose kao prema sedamnaestogodišnjakinji bila je samo moja. Nekim čudom, tata je bio taj koji je uvjerio mamu da ću preživjeti Mojsija, jer sam ga već jednom preživjela. Nije mi se odveć sviđao njegov izbor riječi, no držala sam jezik za zubima. Tata je bio nevjerojatno tih od našeg jutarnjeg razgovora dan nakon mojeg prvog susreta s Mojsijem. Elijeva je smrt ponovno bila u zraku, a zbog godišnjice koja se bliži svi smo škrgutali zubima i zadržavali dah, želeći samo da prođe. To što je Mojsije došao u grad ovaj mjesec, od svih mjeseci, činilo se kao znak. I to ne pretjerano dobar. Mama je bila nervozna, tata zadubljen u svoje misli, a ja sam bila u rasulu, ako ćemo biti iskreni. Bila je vjerojatno dobra stvar to što sam imala nekoliko dana za sebe, što sam bila jedina u oboru. Konji su bili usklađeni sa mnom, a moje im se raspoloženje uopće nije sviđalo. Trebalo mi je dobrih sat vremena da ih istimarim, očistim kopita i da dođem k sebi i sredim vlastiti stres prije no što sam obavila sat terapije s malenom skupinom koju sam viđala svaki tjedan. No moja se tjeskoba vratila svom silinom kada je Mojsije došetao do mene krajem moga sata. Nisam željela privlačiti pozornost na njega ili na sebe, a kada sam shvatila da neće ništa reći niti me prekinuti, završila sam sat i pozdravila skupinu kada se ukrcala u kombi centra za

oporavak, a potom odvezla. Vratila sam se do obora, nadajući se da je Mojsije otišao, no ostao je, valjda me čekajući. Kada je vidio kako prilazim, sisao je s ograde i krenuo prema meni. Čelo mu je bilo namršteno, a ja sam se pokušavala ne obazirati na to kako mi je dah zapeo u grlu, a ruke se tresle dok sam ga gledala kako mi prilazi, još uvijek me privlačio na vrlo primitivnoj razini. A nisam to željela. Bojala sam se toga. Prezirala sam se zbog toga. “Neprestano mi pokazuje nasumične stvari”, rekao je, tresući glavom, ne zastavši čak ni radi pozdrava ili čavrljanja. Bio je to onaj stari Mojsije i nisam ga htjela ništa pitati. Nisam željela znati o čemu govori. “Eli mi neprestano pokazuje nasumične stvari”, ponovio je, a ja sam osjetila kako mekšam iako mi je srce divlje bubnjalo. Nisam se mogla oduprijeti draži koju je predstavljao Eli, koju je predstavljao bilo kakav glas o njemu, čak i ako je sve to bila bajka koju je pričao muškarac kojega sam zaista željela mrziti. “Kao što?” prošaptala sam, ne mogavši si pomoći. “Njegovi prstići u blatu, pileća juha s rezancima, Lego kocke, borove šišarke i Calico. Uvijek Calico.” Slegnuo je ramenima i strpao ruke u džepove. “Što misliš da mi pokušava reći?” Odjednom sam se uhvatila kako se smiješim. Bila je to najčudnija stvar. Bila je to najčudnija i najdivnija, užasna stvar. Smijala sam se, a oči su mi se punile suzama. Okrenula sam se, trebajući trenutak kako bih odlučila hoću li prihvatiti novu istinu. “Georgia?” Mojsije je čekao da uvučem nekoliko dugih, umirujućih dahova dok sam pronalazila svoj glas. “To su njegove najdraže stvari. Govori ti svojih pet sjajnih.” Glas mi je pukao, a oči poletjele u potrazi za njegovima. Lice mu je na trenutak problijedjelo, a onda mu se čeljust blago spustila, kao da mu je gong odjeknuo u mozgu. Izgledao je zapanjeno. Štoviše, zaprepašteno. “Njegove najdraže stvari. Govori mi o svojim sjajnima”, ponovio je, kao da govori samome sebi. “Mislio sam da želi nešto poručiti. Možda me poučiti nečemu.” Potom se Mojsije počeo smijati. “Što? Što je tako smiješno?” Njegovoj zbunjenoj zabavljenosti bilo je teško odoljeti, i shvatila sam kako se smiješim, otirući oči. “To mi svi oni pokušavaju reći. Nikad to prije nisam razumio. Nasumični predmeti. Svakodnevne stvari. Oduvijek me to izluđivalo.”

Gušio se riječima, pokušavajući govoriti kroz smijeh. Iako nije uistinu bilo baš tako smiješno. Štoviše, možda uopće nije bilo smiješno. Samo sam zatresla glavom, još se uvijek smijući njegovu isprekidanom smijehu. “Ne razumijem.” “Znaš li koliko sam puta naslikao najsuhoparnije slike mrtve prirode? Slikao sam dosadne stvari koje nikada nisu imale smisla, ali za koje su ljudi, mrtvi, činilo se, marili. Dugmad i trešnje, crvene ruže i pamučne plahte na konopcu za sušenje rublja. Jednom sam naslikao sliku iznošene tenisice.” Stavio je ruke na glavu, a smijeh mu se stišavao dok je istina postajala sve jasnija. “I uvijek sam pretpostavljao da sve to ima neko veliko značenje koje jednostavno ne mogu pojmiti. Obitelji vole te stvari, Dođu mi u posjet, ja naslikam štogod mi već njihovi voljeni pokažu. Oni odu sretni, ja zaradim. Ali nikada nisam shvaćao. Uvijek sam osjećao kao da mi nešto promiče.” Više se nisam smiješila. Prsa su me boljela i nisam mogla odlučiti je li to zbog sreće ili boli. “A zaista mi i jest nešto promicalo, zar ne?” Mojsije je zatresao glavom. Okrenuo se u krugu, gotovo kao da nije mogao vjerovati da je upravo riješio zagonetku koja zapravo nikada i nije bila neki misterij. “Govore mi što im nedostaje. Govore mi o svojim sjajnima. Baš poput Elija... zar ne, Georgia?” MOJSIJE

* * *

BOL SE RAZLIJEGALA POPUT VALJAJUĆEG, sveproidirućeg vala unutar mene. Započela je slabo. Kao blaga bolu leđima i slabost u nogama. Ignorirao sam je, pretvarajuči se da još uvijek imam vremena. Još je bilo rano. No kako su sati prolazili, a tama padala, vrućina s ulice pronašla je put do mojeg trbuha, i odjednom sam počeo trgati odjeću sa sebe pokušavajući pobjeći prodornoj boli. Živ sam gorio. Pokušao sam pobjeći od nje kada je zastala radi predaha, a onda bi utihnula kao da je na nekoliko minuta zaboravila gdje sam. No uvijek me ponovno pronalazila, a val pritiska i boli podvukao bi me pod sebe. No gori od boli bio je nemirni strah u pozadini mojeg zbrkanog mozga. Silno sam se molio, baš kako su me učili. Molio sam za oprost i iskupljenje, za snagu i priliku da počnem ispočetka. I molio sam za zaštitu. No imao

sam osjećaj da se moje molitve nisu dizale mnogo više od kipućeg zraka iznad moje glave. Stoga sam počeo preklinjati za oprost. Za nešto što će me na trenutak ponijeti nekamo drugdje, nešto što će mi pomoći da se sakrijem. Samo na minutu. Samo nešto što će mi dati jedan posljednji trenutak mira, nešto što će mi pomoći da se suočim s onim što nadolazi. No nije mi osigurana nikakva zaštita, a kada se magla podigla, a groznica prestala, pogledao sam u njegovo lice i znao sam da moji grimizni grijesi nikada neće biti bijeli poput snijega. Naglo sam se probudio, teško dišući, dok je bol sna još uvijek stezala moj želudac, povlačeći mi i noge i ruke prema prsima. “Koji je vrag to bio?” zastenjao sam, podignuvši se u sjedeći položaj u krevetu i brišući znoj s čela. Činilo se poput sna koji sam usnuo o Eliju i Stewyju Stinkeru, san koji nije bio san. A onda sam se probudio i vidio djevojku, djevojku za koju je Lisa Kendrick rekla da je njezina sestrična. Prošla je kroz moju kuću i dotaknula zid. A ja sam uspostavio vezu. No još uvijek nisam uviđao tu vezu. Ovaj mi je put za to trebalo dulje. Ustao sam iz kreveta i oteturao do kupaonice, gdje sam oprao lice i vrat hladnom vodom, pokušavajući ublažiti vrućinu na svojoj koži koja je uvijek dolazila s epizodama poput ove. Nije to bila moja bol - u snu - nije bila moja. Bila je ženina. Djevojčina... rađala je. Njezine misli i njezina agonija, a potom i dijete u rukama kada je pogledala u njegovo uplakano lice ukazivali su na rođenje djeteta. Muškog uplakanog djeteta? Pretpostavljam da je tako bilo. O djetetu je razmišljala kao o dječaku. Možda je to bio Eli, koji mi pokazuje svoje rođenje, onako kako mi je pokazao svoj večernji ritual. No to se nije činilo vjerojatnim. Događaj nisam promatrao kroz Elijeve oči. Misli u mojoj glavi nisu bile Elijeve. No ništa s Elijem nije bilo poput bilo kojeg drugog iskustva koje sam doživio. Veza je bila drukčija. Napetija, detaljnija. Posebnija u svakom smislu. Stoga možda i jest bilo moguće. No nije se činilo da je baš tako. Eli mi je pokazivao slike i perspektive koje su bile za njega važne, i to onako kako bi ih on razumio. Kao novorođenče koje upravo dolazi na svijet, ne bi imao takvu perspektivu. Bila je to Georgijina perspektiva. Bilo je to kao da gledam kroz njezine oči, kao da osjećam njezine emocije, njezinu bol. Njezin očaj. Bila je prožeta bojazni i očajem. Mrzio sam to. Mrzio sam što se osjećala tako osamljenom. Eli je trebao biti razlog za slavlje. No u mojem snu nije bilo ni radosti ni slavlja. Samo strah. Samo bol.

A možda je sve bio samo san. I to je bilo moguće. Možda sam želio tako silno prepraviti povijest da je moj podsvjesni um rekonstruirao trenutak koji mi je hranio krivnju i grizodušje, stavivši me ondje, u sobu s Georgijom dok je Eli dolazio na svijet. Otro sam vodu na vratu i sišao niz stube ne upalivši nijedno svjetlo, u potrazi za čašom vode ili možda nečim jačim. Ostavio sam upaljenu svjetiljku u obiteljskoj sobi. Izbrusio sam cijeli zid na kojemu je ona djevojka bila otkrila svoje lice. Sinoć sam ga ponovno oličio, prekrivši Molly i Sylvie i druge djevojke bez imena, a neke i bez lica, debelim slojem žute. Želio sam žutu boju u sobi. Gotovo je s čistom bijelom. Bio sam umoran od bijele. Uzeo sam pivo iz hladnjaka i prislonio limenku na lice, pogledavajući prema vedrom zidu boje maslaca, zahvalno lišenom bilo kakvih mrtvih lica. Zasad. Ostale ću zidove prebojiti kada dođe jutro. Oči su mi poletjele ustranu kada su mi se misli u glavi prebacile na sljedeći dio koji treba biti oličen. Boja se nadigla na drugom zidu. “Joj, sranje.” Toga sam se i bojao, da će i druge zidove trebati izbrusiti. No prošlo je više od tjedan dana otkad se boja na stražnjem zidu počela ljuštiti. Drugi zidovi nisu pokazivali nikakve znakove bubrenja ili ljuštenja. Prišao sam susjednom zidu i rukom prešao preko mreškaste površine. I samo tako, boja se odlijepila, pokretom podsjećajući na komad papira koji je netko odmotao s role i potom ga odbacio. Majčino je lice netremice gledalo u mene tužnim očima i pomalo sjetnim osmijehom. Tada sam znao tko mi je poslao onaj san. U njemu nije bila ni Georgijina perspektiva ni Georgijino sjećanje. Ono je pripadalo mojoj majci. MOJSIJE

* * *

BILO JE TO ČUDNO. Mahnito sam slikao otkad sam došao u Levan, iako sam se kontrolirao, odolijevajući napuštenim zgradama i štagljima i liticama, ograničujući se na platno. Svaki dan nastala bi nova slika Elija. Nisam mogao prestati. Neke sam od njih ostavio Georgiji, želeći ih podijeliti s njom onako kako je ona dijelila svoje fotografije sa mnom. Bojao sam se da bi mogla dojuriti i baciti mi ih u lice i optužiti me da se

rugam njezinoj boli. Ali nije to učinila. Mislim da sam želio da to učini, samo kako bih imao izliku posvađati se s njom. I izliku da je vidim. Poljubio sam je, a onda sam sljedećih nekoliko dana sumnjao u mudrost tog poteza. Taj je poljubac bio poput živuće, pulsirajuće vibracije fuksije u mojoj glavi. Možda sam zato osjećao da moram slikati. Eli je dolazio i odlazio, pokazujući mi iste one jureće slike i komadiće njegova života s Georgijom. No prvi put, moja slika nije bila za mrtve. Nije bila čak ni za Elija. Bila je za mene. Želio sam ga učiniti trajnim. I želio sam Georgiji dati trajnost. No san o mojoj majci potresao me, kao i zidovi koji nikako nisu željeli ostati obojenima. Nekoliko sam dana samo radio na kući, ostavivši svoju umjetnost na miru. Nisam želio početi slikati slike koje su dolazile od moje majke. Ponovno sam izbrusio čitavu dnevnu sobu, tretirajući sve zidove sa svime što je 4D’s, željezarija u Nephiju, imala na zalihama za prethodnu obradu starih zidova. Činilo se kako novi slojevi žute drže, stoga sam krenuo na druge projekte, zaposlivši se fizičkim radom, radeći samo ono što sam mogao, a za ostalo plativši nekog drugoga, promatrajući Georgiju iz daljine i pitajući se kako ću ikada moći premostiti jaz između nas. Privremeno sam prestao slikati, iako Eli nije prestao dijeliti slike sa mnom. No počeo mi je pokazivati nove slike. Cvijeće. Oblake. Kolačiće. Srca. Crteže prikačene za hladnjak s krupnim magnetnim slovima. I dalje su to bile stvari koje je volio, koliko sam shvaćao. Slike su brzo letjele i sve su bile usredotočene na nešto. Debela crvena srca, kolačići premazani mekom glazurom, i cvijeće za koje nisam bio siguran da uopće postoji izvan dječakove mašte. Bilo je bujno i raznobojno, kao vrt cvjetova Dr. Seussa. Nisam mislio da su to njegovi sjajni. Ovaj sam put bio prilično siguran da mi pokušava nešto reći. Našao sam se kako razgovaram s njim, s dječakom koji je ritmično ulazio u moje vidno polje i izlazio iz njega, nikada se ne zadržavajući, nikada ne čineći mnogo smisla, no svejedno sam razgovarao s njim, nadajući se da moja ograničenja nisu njegova. Proveo sam subotu uklanjajući kadu, toaletnu školjku i umivaonik iz Gigine stare kupaonice govoreći Eliju o prvome putu kada sam vidio Georgiju. Bio sam malen. Ne malen kao Eli. Ali mlad. Sjećam je se od svoje devete ili desete godine. Zurila je u mene, kao i ostali klinci u crkvi. No njezin je pogled bio drukčiji. Promatrala me kao da silno želi razgovarati sa mnom. Kao da želi da me može natjerati da razgovaram s njom. I smiješila se. Ja joj nisam uzvraćao smiješak. Ali sjećao sam se njezina.

Eli je odgovorio slikom Georgije kako se smije, držeći ga u svojem naručju, ljuljajući ga u krug sve dok se oboje nisu srušili na travu i pustili svijet da se vrti iznad njihovih glava. Pretpostavio sam da je njegovo sjećanje značilo da ni on nije zaboravio njezin osmijeh. Onda sam ispričao Eliju o prvom putu kada mi se Georgia zapravo i obratila. Kako se Sackett propeo na stražnje noge u štaglju i srušio je na tlo. Kako je sve bila moja krivica. Rekao sam Eliju da sam tada znao da Georgia neće biti sigurna u mojoj blizini. Elijev me odgovor zapanjio. Pokazao mi je Georgiju kako vrišti njegovo ime, lica izobličenog stravom dok je provirivala ispod kamioneta onog dana kada je umro. Bilo je to posljednje sjećanje koje je Eli imao o licu svoje majke prije nego što je napustio svijet. “Eli? Ne čini to!” Nabio sam si šake preko očiju i zaplakao, udarajući glavom o novopostavljeni umivaonik. I fizički sam se i mentalno odupirao, ne razumjevši zašto bi Eli želio da to ponovno vidim. Odmah je prestao, no ja sam bio potresen. Opsovao sam i koji trenutak šetkao, trljajući svoju glavu, pokušavajući umiriti pulsiranje i odagnati tu užasnu sliku. A onda sam se prisjetio svojih riječi. Rekao sam mu da Georgia nije sigurna u mojoj blizini. Ni Eli nije bio siguran. Čak ni s osobom koja bi rado umrla umjesto njega. I zaista bi. Rado. Znao sam to. I mislio sam da i Eli to zna. Protrljao sam stražnji dio glave, promatrajući dječaka u crno-plavoj pidžami, koji mi je stajao tako blizu da sam ga trebao moći dotaknuti, ali nisam mogao. I uzvraćao mi je pogled, zadržavajući svoje slike za sebe dok sam ja promišljao o činjenici da možda nitko od nas nije siguran. Ne uistinu. Čak ni od ljudi koje volimo. Čak ni od ljudi koji vole nas. “Pa, kolačići... srca... cvijeće. U čemu je stvar, Eli?” Vidio sam Elija, koji je u svojim prljavim ručicama čvrsto držao nekakve ružne, polućelave maslačke, pružajući ih svojoj majci, i Georgiju, koja je uskliknula kada ih je vidjela kao da su mu ruke bile pune ruža. Onda sam vidio maleni, srebrni pleh za pitu ispunjen blatom, koji je bio predstavljen uz radosni hihot. I opet Georgiju koja je uzdisala i divila se ponudi, čak se pretvarajući da uzima golem, blatan zalogaj. Pleh za pitu pretvorio se u novu misao. Eli je crtao srca. Izobličena, klimava srca koja su vile nalikovala na naopaki trokut sa sisama nego na prava srca. Crtao ih je u svim bojama na bijelom listu papira, potpisujući se iskrivljenim slovima, pružajući ih Georgiji u znak svoje odanosti.

Slike su se naglo ugasile i ostao sam stajati pred Elijem, zureći u njega, držeći francuski ključ u svojoj ruci, još uvijek trljajući stražnji dio svoje glave. Kvrga se počela formirati. “Aha, vidim.” Napravio sam grimasu, smješkajući se. “Cvijeće, kolač, srca. Daješ mi savjet. Vrlo lijepo.” Ponovno sam se nasmijao. “Dao sam joj nekoliko slika, ali pretpostavljam da misliš da bih trebao učiniti nešto više.”

Vidio sam sebe, ruku ovijenih oko Georgije, ljubeći je. Dah mi je zapeo u grlu dok sam gledao naš susret kao da ga je netko snimio na filmu. Obgrlio sam je, pošavši prema njezinim usnama. Promatrao sam kako mi ruke putuju uz njezina leđa i uokviruju njezino lice. Nije se odmaknula i nekoliko dugih trenutaka nije me pustila. Štoviše, uzvratila mi je poljubac, zatvorenih očiju, glave sagnute pod mojom. “Eli...” dahtao sam, pitajući se kako ću, zaboga, ikada ponovno poljubiti Georgiju ako je Eli sve upio, svaki detalj, a da ja nisam ni znao da je ondje. Kada sam poljubio Georgiju, bojao sam se da se Eli nikada neće vratiti. No definitivno me vidio kako je ljubim. I vidio je kako Georgia bježi od tog poljupca dok sam ja ostao, gledajući za njom, zbunjen. “Okej, mali. To bi bilo dosta.” Pozvao sam vodu na Elijevu malu demonstraciju, ne želeći gledati njegov romantični prikaz, a kada su mi se mentalni zidovi podigli, izgubio sam ga, našavši se sam u staroj kući, mrmljajući si u bradu, razmatrajući kako ću provesti Elijeve ideje... a da on ne gleda.

XXV.

MOJSIJE

ULEVANU NISI MOGAO MNOGO TOGA RADITI osim ako si jahao konje. Ili vozio četverokotače. Ili ako si uživao provoditi vrijeme vani. Ili ako si imao prijatelje. Budući da ja nisam ni radio ni imao išta od toga, završio sam gledajući Georgiju češće no što je nisam gledao. Katkada sam je promatrao s prozora na katu, nadajući se da će me vidjeti. Katkada sam promatrao s Gijina starog trijema dok sam ga brusio, što mi je dalo izgovor da je kradomice pratim dok je radila s konjima i ljudima, iz dana u dan, obično u velikom okruglom oboru. Činilo se da je nastavila gdje su njezini roditelji stali, radeći posao koji su oni nekoć radili. I pristajao joj je. Njezina je koža bila tamna, a kosa još svjetlija zbog utjecaja sunca. Tijelo joj je bilo vitko i dugo - snažne ruke i noge i tanki prsti koji su čvrsto držali uzde. Sve je na njoj bilo dugo... kosa, noge, čak i strpljenje. Činilo se da nikad ne gubi koncentraciju ili živce s konjima s kojima je radila. Gurala ih je i bockala i mamila i iscrpljivala. I mene je ponovno iscrpljivala. Nisam mogao skinuti oči s nje. Nije bila tip djevojke koji bi mi se ikada trebao svidjeti. Nije bila moj tip. Tu sam raspravu imao sa sobom kada sam došao u Levan prije gotovo sedam godina i vidio je, sasvim odraslu, nasmiješenu, jašući i zadirkujući me sve dok nisam imao drugog izbora nego joj se približiti. Potpuno se usredotočila na mene tog ljeta, kao da sam ja sve što je oduvijek željela. A taj osobiti intenzitet bio je moja propast. Naš je sin bio sklon jednakom takvom intenzitetu. Često je sjedio blizu, opušteno se smjestivši na ogradu, kao da se njegov duh sjećao tog položaja, iako nije imao fizičku formu koja bi to činila potrebnim. Promatrao je svoju majku, konja kojega je trenirala i pitao sam se je li Eli često dolazio posjećivati majku na taj način. Pitao sam se je li se odnos između životinje i žene, žene i djeteta spojio u jedno u tihom oboru i stvorio oazu ugode i mira koji je pripitomljavao svakoga tko bi ondje ušao. Bilo je to čudno, vidjeti ženu i njezino dijete i znati da je ona sasvim nesvjesna toga da je ono ondje s njom, da je promatra, da bdi nad njom poput vlastitog, malog anđela čuvara. Spustio sam svoj alat i otišao do nje

kako bih je gledao kako radi, želeći biti blizu nje, želeći biti blizu njih, iako bi ona radije da sam se držao podalje. Kada sam se popeo na ogradu pokraj Elija, činilo se da me uopće nije svjestan, kao da je uhvaćen između svjetova. No Georgia me je bila svjesna i blago se ukrutila, kao da je razmatrala o tome hoće li pobjeći, a onda je ispravila leđa i znao sam da si govori kako je ovo njezino “prokleto imanje, a Mojsije može ići u pakao”. Mogao sam to vidjeti u načinu na koji je podignula bradu i potegla uže. Osmjehnuo sam se. Nasreću, nije mi rekla da se nosim. Nije mi čak rekla ni da odem. Stoga sam ostao sjediti, očiju uperenih u ženu i konja kojega je trenirala, no nije dugo prošlo kada su Elijeva sjećanja postala tako glasna da nisam imao izbora nego ih poslušati.

“Kako konji pričaju, mamice?” “Konji ne pričaju, mili.” “Kako onda znaš što želi?” “Želi iste stvari koje ti želiš. Želi se igrati. Želi da ga se voli. Želi jesti i spavati i trčati.” “A ne želi raditi svoje kućanske poslove?” “Ne. Ne želi raditi svoje kućanske poslove.” Vidio sam njezino lice kao da je gledam s leđa konja i razdragano mi se osmjehnula, pričajući sa smijehom u glasu, ruku položivši na moju nogu. Ne na moju nogu. Elijevu nogu. Eli mi je pokazivao to sjećanje. Vjerojatno je jahao, a Georgia ga je vodala uokolo. Osvjetljenje je bilo isto, sumrak je bojio zapadna brda okupavši obor u mekoj, zlatnoj izmaglici, išaravši tlo sjenama i sunčevim zrakama. Pro tresao sam se pokušavajući odvojiti scenu u svojoj glavi od scene ispred sebe, no Eli nije bio gotov. “Voli li me Calico?” “Naravno!” Georgia se nasmijala, no Eli je bio vrlo ozbiljan. “I ja nju volim. Ali kako da joj to kažem ako ona ne priča?” “Pokaži joj.” “Kako da joj pokažem? Da napravim velika srca s rukama?” Eli je uvinuo svoje malene ruke u oblik koji je pomalo sličio spljoštenom srcu. Malo se zanjihao u sedlu, a Georgia ga je nježno prekorila. “Drži se, sine. I ne. Mislim da Calico ne bi razumjela da joj napraviš srce. Pokaži joj da je voliš načinom na koji se ponašaš prema njoj. Pobrini se za nju. Provedi malo vremena s njom.”

“Trebam li je mnogo maziti?” “Bilo bi dobro.” “Da joj donesem jabuke? Voli i mrkve.” “Ne previše. Ne želiš da joj pozli od silne ljubavi.” “Mojsije!” Georgia je stajala ispod mene, rukama me držeći za noge kao da me pokušava zadržati na ogradi, a ja sam se ljuljao onako kako se Eli zaljuljao kada je podigao ruke ne bi li napravio srce. Uhvatio sam se za obližnji stup i skliznuo unutar obora, tijelom se očešavši o Georgijino. Oboje smo poskočili, no nijedno od nas nije ustuknulo. Konj s kojim je radila, Cuss, odšetao je na drugu stranu obora i ostali smo sami. Sami sa sumrakom i konjima i Elijevim sjećanjima. “O, moj Bože! Ne radi to! Pomislila sam da ćeš pasti!” Njezino mi je lice bilo tako blizu da sam mogao vidjeti pjegice zlata u njezinim smeđim očima i malu brazdu između obrva koja je pokazivala zabrinutost. Predugo sam piljio dočekavši da se brazda zabrinutosti pretvori u mrštenje. “Mojsije?” upitala je nesigurno. Podigao sam oči s njezina lica i vidio Elija koji je još uvijek sjedio na ogradi; blagi mu je povjetarac podizao kovrče kao da je vjetar znao da je ondje, iskazujući mu tako dobrodošlicu kući. “Ovdje je, Georgia. A kada je blizu, nekako se izgubim u njemu.” Georgia je odskočila kao da sam izvadio zmiju i ponudio joj je. No oči su joj svejedno preletjele preko obližnjeg područja kao da si nije mogla pomoći. “Hvala što nisi dopustila da padnem”, blago sam dodao. Osjećao sam se dezorijentirano, još uvijek osjećajući zbunjujući učinak bivanja na dva mjesta odjednom. Elijeva su me sjećanja potpuno ponijela, a povratak u sadašnjost sasvim me izbezumio. Nikada prije nisam doživio ništa slično, maleni prozori u njegov život, tako potpuni, pa opet tako nedostatni. Želio sam ostati u njegovoj glavi cijeli dan. Odjednom sam se zapitao govore li konji i djevojke isti jezik ljubavi i instinktivno sam znao da mi Eli pokušava pomoći s Georgijom, govoreći mi kako je pridobiti. “Je li on još uvijek ovdje?” Georgia je upitala, prekinuvši me u mislima. Nije mi morala reći tko je taj “on”, no njezino me pitanje svejedno iznenadilo. Nisam znao kada mi je počela vjerovati, no nisam se

namjeravao prepucavati oko toga. Pogledao sam prema mjestu na kojemu je Eli bio sjedio i otkrio da je nestao. Činilo se da je pozornost mogao zadržati poput tipičnog četverogodišnjaka, pa je dolazio i odlazio bez upozorenja. Odmahnuo sam glavom. “Ne.” Georgia je izgledala gotovo razočarano. Pogled joj je odlutao iza mene, preko obora do brda koja su se smjestila zapadno od Levana. A onda me vraški iznenadila. “Voljela bih da imam tvoj dar. Samo na jedan dan”, prošaptala je. “Ti ga možeš vidjeti. A ja ga neću vidjeti nikada više.” “Dar?” zagrcnuo sam se. “Nikada o tome nisam razmišljao kao o daru. Nikada”, usprotivio sam se. “Nijednom nisam na to pomislio.” Georgia je kimnula i znao sam da ni ona to nije smatrala darom. Ne do sada. Štoviše, nikada nije znala što bi mislila. Čuvao sam svoju tajnu i dopustio joj da misli da sam lud. Čak i poremećen. Zbog činjenice da mi je sada, valjda, vjerovala, barem do određene granice, osjetio sam i sreću i mučninu, sve odjednom. Dugovao sam joj onoliko iskrenosti koliko sam joj mogao pružiti. “Prvi sam put u životu zahvalan što mogu razdvojiti vodu. Tako je Gi to nazivala, razdvajanje vode. Zahvalan sam, jer to je sve što ću dobiti. To je sve što ćemo Eli i ja dobiti. Ti si dobila četiri godine, Georgia, a ovo je sve što ću ja dobiti.” Nisam to rekao u ljutnji. Nisam bio ljutit. No ona nije bila jedina koja je patila, a katkada dobivamo utjehu iz saznanja da ne patimo sami, bez obzira na to koliko to tužno bilo. Georgia se ugrizla za usnu, lecnuvši se, i znao sam da ono što govorim nije bilo lako čuti. “Sjećaš li se one djevojke koju sam naslikao na nadvožnjaku?” upitao sam, pokušavajući biti što nježniji i ipak objasniti. “Da.” Georgia je kimnula. “Molly Taggert. Bila je samo nekoliko godina starija od mene. Našli su je, znaš. Nedugo nakon što si otišao iz grada. Netko ju je ubio.” I ja sam kimnuo. “Znam. Ona je bila Tagova sestra.” Georgia je razrogačila oči, naglo se ukrutivši, kao da je odjednom sve shvatila. Ali nisam želio razgovarati o Molly. Ne sada. I želio sam da me posluša. Pružio sam ruku prema njoj i nagnuo njezinu bradu prema sebi, želeći se pobrinuti da me čuje. “Ali znaš što? Više ne viđam Molly. Došla je... i otišla. Tako bude svaki put. Nitko se dugo ne zadržava. A jednog će dana i Eli otići.”

Georgia se ponovno trgnula, a oči su joj se ispunile suzama koje je hrabro pokušavala suzbiti. Stajali smo tako, ne govoreći, boreći se s emocijom koja nas je mučila od trenutka kada su se naši pogledi susreli u krcatom dizalu gotovo tjedan dana prije. Georgia je prva posustala, a glas joj je zadrhtao kada mi je uzvratila iskrenošću. “Plačem svaki dan. Znaš li to? Plačem svaki prokleti dan. Prije nisam nikada plakala. Sada ne prođe ni dan, a da se ne nađem u suzama. Katkada se skrivam u ormaru kako bih se mogla pretvarati da se ovo ne događa iznova. Jednog će dana proći dan kada neću zaplakati, a dio mene misli da će to biti najgori dan od svih. Jer će mi tada uistinu početi uzmicati.” “Ni ja prije nikada nisam plakao.” Čekala je. “Štoviše, ono je bio prvi put.” “Prvi put?” “Vani, u polju. Prvi put da se sjećam da sam zaplakao... zbog ičega.” Povukao sam vodu prema dolje kako bih zaustavio ono što se događalo, kako bih sakrio sliku Georgijina prestravljena lica dok vrišti Elijevo ime, i prvi put, voda se izlila iz mojih očiju. Georgia je dahnula, a ja sam svrnuo pogled s nevjerice na njezinu licu, osjećajući kako voda u meni podrhtava i kako se ljulja, ponovno se počevši uzdizati. Što mi se događa? “Misliš li da ga tvoje suze drže blizu?” prošaptao sam. “Moje suze znače da mislim na njega”, uzvratila je šaptom, stojeći mi tako blizu da sam se mogao nagnuti i poljubiti je, a da ne napravim ni jedan jedini korak. “Ali ne mogu sva tvoja sjećanja biti tužna. Nijedno njegovo nije tužno. A samo o tebi razmišlja.” “Stvarno?” “Pa, o tebi i o Calico. I o Stewyju Stinkeru.” Nasmijala se uz vlažni štucaj koji je brzo progutala. Naglo je napravila korak unatrag i znao sam da se priprema povući se. “Onda radi što si nekad radila. Kada osjetiš potrebu za plačem, radi što si nekad radila.” U glasu mi se mogla čuti nota očaja. “Što?” Georgia je upitala. “Daj mi pet sjajnih, Georgia.” Lecnula se. “Proklet bio, Mojsije.”

“Razmišljao sam o tome otkad si mi rekla da mi Eli pokazuje svoje najdraže stvari. Bila bi iznenađena koliko sam se puta uhvatio kako pravim te male popise dobrih stvari tijekom posljednjih sedam godina. A za sve si bila kriva ti.” “Bila sam prava gnjavaža, nisam li?” Ponovno se nasmijala, no u kratkom ispustu zraka nije bilo mnogo vedrine. “Izluđivala sam te. Motajući se oko tebe kao da sve znam. Nisam znala ništa. A ti si znao da nisam znala ništa. Ali sam ti se svejedno sviđala.” “Tko kaže da si mi se sviđala?” Zahihotala se, prisjećajući se razgovora pokraj ograde onoga davnoga dana. “Tvoje su oči govorile da ti se sviđam”, odgovorila je iskreno, kako bi nekoć odgovorila. A onda je nervozno zataknula opušteni pramen kose iza uha kao da ne može vjerovati da koketira sa mnom. “Hajde. Pet sjajnih.” “Dobro. Hm. Čovječe, nisam već dugo.” Neko je vrijeme šutjela. Mogao sam vidjeti da ih zaista traži. Protrljala je dlanove o svoje rraperice, kao da pokušava obrisati nelagodu koja joj je bila ispisana po cijelom licu, po cijelom tijelu. “Sapun.” “Dobro.” Pokušao sam se ne nasmijati. Bio je to tako nasumičan predmet. “Sapun. Što još?” “Sprite... s ledom i slamkom.” “Ovo je jadno”, nježno sam je zadirkivao, pokušavajući joj izmamiti osmijeh na lice. I osmjehnula se, tek malo, blago izvinuvši usne, prestavši trljati ruke. “Čarape. Kaubojske čizme bez čarapa bile bi katastrofa”, najavila je, malo samopouzdanije. “Ne bih znao. Ali da. Kužim”, složio sam se, kimajući. “To je pet”, rekla je. “Ne brojimo led i slamke. Oni su došli sa Spriteom. Hajde. Još dvije.” Nije se bunila zbog diskvalifikacije dva od njezinih “pet sjajnih”, ali je dugo vrijeme samo šutjela. Ja sam čekao, pitajući se je li gotova s igrom. Onda je duboko udahnula, pogledala u svoje ruke i prošaptala: “Oprost.” Goruća bol koja je istodobno bila strana i poznata podigla mi se u grlu.

“Tvoj... ili moj?” upitao sam, morajući znati. Zadržao sam dah, pokušavajući suzdržati emocije, promatrajući je dok je stavljala ruke u džepove kao da pokušava skupiti hrabrosti. “Oboje”, odgovorila je. Duboko udahnuvši, pogledala me u oči. “Hoćeš li mi oprostiti, Mojsije?” Možda je tražila oprost za Elija jer si ona još uvijek nije oprostila. No ja je nisam krivio zbog Elija; volio sam je zbog Elija, i želio sam joj reći da se nema što oprostiti. No ni to ne bi bila istina, jer sam imao oprostiti druge stvari. Nitko me nikada nije želio, počevši od dana kada sam se rodio. No Georgia me željela. A zbog toga što me željela kada nitko drugi nije, odmah sam postao sumnjičav. Odmah sam bio nepovjerljiv prema njoj. I uvijek sam joj to zamjerao. “Opraštam ti, Georgia. Možeš li ti oprostiti meni?” Georgia je kimnula čak i prije no što sam dovršio pitanje. “Već jesam. Nisam to ni shvatila. No imala sam mnogo vremena za razmišljanje tijekom proteklih nekoliko tjedana. Mislim da sam ti oprostila onog trenutka kada sam ugledala Elija. Onog trenutka kada se rodio. Bio je pravo umjetničko djelo. Malo remek-djelo. A ti si ga stvorio. Mi smo ga stvorili. Kako sam te mogla ne voljeti, barem malo, kada sam ugledala njega?” Nisam si vjerovao dovoljno da progovorim. Stoga sam samo kimnuo, prihvativši njezin oprost. A ona se osmjehnula. Ja sam bio previše emocionalno izranjavan da bih uzvratio osmijeh, bojeći se da će se moje stare pukotine rastvoriti ako razdvojim usne, čak i najmanje. Stoga sam dotaknuo njezin obraz, nježno, zahvalno, pustivši potom da mi ruka padne uz tijelo. “To su onda pet sjajnih, Mojsije”, rekla je. “Tvoj oprost. I moj.” MOJSIJE

* * *

NISAM NAMJERAVAO DOPUSTITI DA TAJ OPROST propadne. Kupio sam cvijeće. Pripremio večeru i kupio kolačiće. I nastavio crtati slike. Ne srca, već slike. Mislio sam da srca nisu dovoljno suptilna. Georgijinih roditelja nije bilo, što mi je olakšalo stvari, pa sam se tri večeri zaredom našao pred njezinim vratima. A ona bi me uvijek pustila unutra. Nisam

ostajao dugo koliko sam želio. Nisam je poljubio. Ali me puštala unutra. A to je bilo sve što sam mogao tražiti. Dobio sam njezino dopuštenje da naslikam mural u natkrivenoj areni koja je nadograđena na štagalj. U zimi će svi njezini sati terapije biti održavani ondje, i htio sam dovršiti posao prije no što se vrijeme preokrene. Mural je bio sličan onome na zidovima njezine spavaće sobe. Georgia je rekla da je srž njezina posla transformacija, i smatrala je da je priča o slijepcu koji se oslobađa kroz konja savršena za ono što su ona i njezini roditelji radili. Bio sam sagnut, miješajući boju kada mi je Georgia prišla straga i opalila me po stražnjici, snažno, zbog čega sam zateturao i zapljusnuo svoju cipelu bojom. “Jesi li me ti to upravo pljesnula po guzici?” Trljao sam je, potpuno uvrijeđen, i nemalo iznenađen. “Bila mi je na putu. A i nekako je teško ne gledati u nju.” “Je li? Zašto?” Moj je glas u nevjerici zaškripao na vrlo nemuževan način. Eli nas je promatrao, pogrbivši svoja mala ramena, rukom prekrivši usta kao da se smije. Poželio sam da ga mogu čuti. Želio sam uzvratiti Georgiji udarcem po guzi, no pomislio sam da ova čitava igra i nije sasvim prikladna za oči mojega sina - a pri pomisli na to srce mi se okrenulo u grudima. “To je jedna vrlo seksi guzica. Zato”, Georgia nije zvučala odveć sretno zbog toga, iskreno. No zvučala je kao ona, kao Georgia koja je pomalo divlja, nemalo izravna i puna života. “Je li?” “Nemoj zvučati tako iznenađeno. Volim to kako izgledaš. Nikada ti nisam mogla odoljeti. Bio si poput mojeg cracka.” “Tvoja vlastita mala crack beba?” Nacerio sam se, oduševljen time što mi nije mogla odoljeti i time što je to priznavala. Odjednom me preplavila slika Georgije kako škaklja Elija dok je on urlao od smijeha, pokušavajući pobjeći od nje. Uspio se izmigoljiti, ali se onda odmah vratio i krenuo u napad, usredotočivši svoje male prstiće na njezinu zaobljenu stražnjicu dok je ona bježala. Vrištala je jednako glasno koliko i on, pljeskajući po njegovim štipavim ručicama. “Prestani, mali smrdljivko! Moja je guza škakljiva!” Eli je omotao ruke oko njezina struka i zario zube u njezin desni guz, koji mu je bio točno u razini s očima, a Georgia je vrisnula i počela se

smijati, skljokavši se na krevet, uhvativši ga ispod pazuha i podigavši ga u svoje čvrsto naručje. Njegovo je lice bilo crveno od smijeha, a kovrče su mu letjele od statičkog elektriciteta, dok su se hihotali i međusobno golicali, oboje pokušavajući ostvariti prednost nad onime drugim. Georgia je u jednom trenutku pokušala biti ozbiljna, govoreći: “Ne smiješ me gristi za guzicu, Eli, nije primjereno”, vrlo strogim glasom, no gotovo su se odmah oboje srušili rokćući od smijeha. “Mojsije? Opet to radiš”, Georgia je rekla, polutiho. Ponovno sam pogledao prema njoj, a sjećanje koje je Eli podijelio sa mnom ostavilo mi je osmijeh na licu. “Odlutao si. Opet sanjariš.” “Razmišljao sam o tvojoj guzici”, odgovorio sam, iskreno. Prišao sam joj, ignorirajući svojeg rasplesanog anđelka koji je koračao pokraj mene. Glasno se nasmijala, a ja sam je uhvatio oko struka jednom rukom i počeo je ozbiljno škakljati. Eli je imao najbolje ideje. Pali smo na slamu koja je bila naslagana uza zid koji je odvajao štagalj od arene, i Georgia je uzvraćala, vrišteći, pokušavajući poškakljati mene. No ja nisam bio odveć škakljiv, stoga nije trebalo dugo da ostane bez zraka i počne preklinjati, izvikujući moje ime. Bio je to najbolji zvuk na svijetu koji definitivno nije bio razlog za smijeh. “Molim te, prestani!” vikala je, uhvativši me za ruke. Bilo je slame u njezinoj kosi, u mojoj kosi, i oboje smo bili rumeni i raspasani i općenito smo izgledali kao da smo radili nešto više od škakljanja kada je njezin otac ušetao u štagalj. Sranje. Zbog izraza na njegovu licu odmah sam spustio ruke i odmaknuo se, jasno prepoznavši bijes koji mu se očitavao na svakom djeliću lica. Bio sam u gabuli - čak je i Eli prestravljeno pobjegao; jedan je tren bio ovdje, drugi ga nije bilo, a topao mlaz koji nas je spajao najednom je presušio. Georgia je leđima bila okrenuta svome ocu, a kada su je moje ruke pustile, malo je zateturala, počevši grabiti prema meni. Nježno sam je pomaknuo ustranu, dopustivši njezinom ocu da mi se približi bez protesta ili upozorenja. Nisam čak ni podigao ruke. Mogao sam. Lako sam mogao izbjeći nespretnu pesnicu koja se spojila s mojom čeljusti, no primio sam je. Jer sam to zaslužio. “Tata!” Georgia se progurala između nas. “Tata! Nemoj!”

Ignorirajući je, zagledao se u moje oči, teško dišući, stisnuvši usta, a ruka mu se tresla dok je prstom upirao u mene. “Ne opet, Mojsije. Primili smo te. Ti si opljačkao kuću. Što je još gore, bilo je žrtava. Ovo se neće ponovno dogoditi.” Zatim je pogledao u Georgiju, a izraz razočaranja koji je uputio njoj bio je mnogo gori od bijesa koji je usmjerio prema meni. “Ti si žena, Georgia. Ne dijete. Ne možeš se više ovako ponašati.” Odmah se pokunjila. “Možete me udarati koliko god želite, gospodine Shepherd. Zaslužio sam to. Ali ne razgovarajte tako s Georgijom. Ili ću vas prebiti.” “Mojsije!” Georgijine su oči bljesnule, a kralježnica se ponovno izravnala. Dobro. Neka se ljuti na mene. Ljutnja je bolja od poraza. “Misliš da se možeš samo tako vratiti i nikom ništa? Misliš da se jednostavno možeš izvući?” Martin Shepherd je rekao, glasa promuklog uslijed silnog bijesa. “Nitko od nas nije ista osoba kakva smo nekad bili, gospodine Shepherd. I ja sam bio jedna od tih žrtava. I nisam se izvukao ni od čega. Ni Georgia ni ja nismo se izvukli prokleto ni od čega. Platili smo. Baš kao što ste vi platili. I nastavit ćemo plaćati.” Okrenuo se zgađeno, no vidio sam kako mu usne drhte, i bilo mi ga je žao. Ne bih se sviđao sebi da sam na njegovom mjestu. No bilo je bolje da sve iznesemo na vidjelo. “Gospodine Shepherd?” rekao sam blago. Nije stao. Razmislio sam o onome što mi je Georgia dala. Razmislio sam o pet sjajnih. O oprostu. I prenio sam ga. “Žao mi je, gospodine Shepherd. Zaista. I nadam se da jednog dana i vi možete oprostiti meni.” Georgijin je tata promašio korak, zateturao i zastao. Bilo je nešto moćno u toj riječi. “Nadam se da mi možete oprostiti. Jer ovo se događa. Ja i Georgia. To se događa.”

XXVI.

GEORGIA

PROVELA SAM POPODNE u maloj natkrivenoj areni održavajući sat hipoterapije sa skupinom klinaca s problemima u ponašanju koji su dovedeni iz Prova, gradića koji se nalazio otprilike sat vremena sjeverno od Levana. Bila je to manja skupina nego inače, najviše šest ljudi, a sa svima sam već bila provela neko vrijeme. Kad sam završavala, sunce je počelo zalaziti, a Mojsije je završavao s poslom u areni. Izišla sam za tatom iz štaglja nakon one neugodne svađe to jutro. Morala sam se uvjeriti da je dobro, a i trebala sam doći do zraka. “Ovo se događa. Ja i Georgia. To se događa”, rekao je. Srce mi je napravilo debeli salto i sletjelo uz pljusak na zgrčeni želudac. Događa se. Vjerovala sam mu. I odjednom sam se malo uplašila. Stoga sam orišla, slijedeći svojeg jadnog tatu iz štaglja kako bih mu pomogla prihvatiti činjenicu da mu se kći upustila u igre škakljanja i da se Mojsije vratio u moj život. No to je bilo jučer, a sada smo tu gdje jesmo, sami u tišini arene. Upravo sam završila sa satom, a Mojsije je oslikavao dugi zid koji je spajao arenu sa štagljem, i nisam bila sigurna što reći. “Dobra si u tome, znaš. Načuo sam nešto. Impresivna si”, lako je rekao, a ja sam se tupo zagledala u njega, ne shvaćajući točno na što je mislio. Moj je mozak zapeo na škakljanju i emocionalnom razgovoru s tatom. “Terapija. Klinci. Sve to. Dobra si”, Mojsije je objasnio s malim smiješkom. Pohvala mi je godila te sam okrenula lice kako bih sakrila svoje zadovoljstvo. Prelako me se moglo pridobiti. Bila sam previše potrebita. Nije mi se to odveć sviđalo. No Mojsije se činio istinski zainteresiranim, ispitujući me pitanja o ovome i onome sve dok nisam počela slobodno pričati o tome što radim dok sam skidala sedla s konja i timarila ih. “Konji odražavaju energiju ljudi na terapiji, jesi li vidio kako je potišten Joseph bio? Kako tih? Jesi li vidio kako je Sackett pognuo glavu i praktički je oslonio na njegovo rame? A jesi li vidio kako je agresivna Lori bila? Malo je pogurnula Luckyja i on je uzvratio. Ne jako. Ali je onda ostao unutar njezina osobnog prostora. Jesi li vidio to? Sve je to subjektivno, shvaćam to. Ali doći oči u oči sa životinjom od 500 kila, pokrenuti je,

voditi je i jahati je ipak nešto znači. Nevjerojatno je osnažujuće za ljude koji su moć nad svojim životima prepustili drogi, alkoholu, seksu, bolesti, depresiji. Ili u slučaju djece... onima koji imaju moć nad njima, onima koji kontroliraju njihove živote. Mnogo radimo s autističnom djecom. Konji oslobađaju tu djecu. Sve što je nakupljeno u njima kao da se odjednom počne smirivati. Ljudi se čak i samim pokretom, nježnim tresućim pokretom, povezuju na elementarnoj razini. To je isti pokret koji mi osjećamo kada hodamo. Kao da postanemo jedno s nečim tako moćnim, tako velikim, da na trenutak preuzmemo taj osjećaj nadmoći.” “Mislio sam da ćeš biti veterinarka. Nije li to bio plan?” Mojsije je tiho upitao, čisteći svoje kistove dok sam ja završavala s konjima. “Odrasla sam promatrajući roditelje kako rade sa životinjama i ljudima. A nakon što je Kathleen umrla, a ti otišao, nisam se više željela baviti rodeom. Nisam željela čak ni biti veterinarka. Željela sam saznati kako osloboditi tebe, baš kao što su moji roditelji oslobađali onu djecu.” “Osloboditi me?” Mojsije je izgledao šokirano. “Da.” Uputila sam mu iskren pogled, no nisam ga mogla dugo zadržati. Iskrenost je bila teška. I nevjerojatno intimna. “Stoga sam to učinila. Završila sam preddiplomski studij psihologije. A onda sam još završila i magisterij.” Slegnula sam ramenima. “Možda ćeš me jednog dana morati zvati dr. Georgia. No da ti iskreno kažem, ne zanima me ispisivanje recepata. Radije bih trenirala konje i pomagala ljudima. Ne znam kako bih preživjela posljednje dvije godine života bez svoga rada.” Nekoliko je trenutaka šutio, a ja se nisam usudila pogledati u njega. “Jesu li konji zaista tako pametni?” upitao je, a ja sam mu rado dopustila da promijeni temu. Nisam imala posebnu želju pričati o sebi. “Mislim da je pametni pogrešna riječ, iako jesu inteligentni. Nevjerojatno su svjesni. Oponašaju, reagiraju. A mi ih samo moramo promatrati kako bismo saznali nešto o sebi. I zbog toga konji mogu biti moćan alat. Konj će otrčati cijeli kilometar iz čistoga straha. Ničeg drugog. Ne razmišljaju dok trče. Samo reagiraju. Psi, mačke, ljudi - svi smo mi grabežljiva. A konji su plijen. Ne grabežljiva. A zato što su plijen, temeljeni su na instinktima, osjećajima, strahu. Vrlo dobro osjećaju pojačanu emociju, bez obzira na to odakle ona dolazi. I reagiraju sukladno s njom.” Mojsije je kimnuo, kao da je povjerovao u sve što sam rekla. Prišao mi je, a konji nisu uopće reagirali. Bio je smiren. Oni su bili smireni.

“Dođi”, ustrajala sam, pozivajući ga bliže. Odjednom sam mu željela pokazati. “Georgia. Sjećaš se što se dogodilo posljednji put”, Mojsije se pobunio, ali je zadržao smirenost u glasu. “Primi me za ruku.” Pružio je svoju ruku i provukao svoje prste između mojih, dlan uz dlan, i ja sam zakoračila prema konjima. “Bojiš li se, Mojsije?” Sjetila sam se onog prvog puta, kada sam ga nagovorila da pomazi Sacketta. Ali ovaj ga put nisam pokušavala ni na što nagovoriti. Nisam. Samo sam željela znati kako se osjeća. “Ne, Ali ne želim da se oni uplaše.” Pogledao je u mene. “Ne želim da se ti bojiš “ “Ne bojim se.” Istog sam trena odvratila. Čula sam kako je Lucky zanjištao iza mene, a Sackett frknuo kao da sumnja u istinitost moje tvrdnje. “Bojiš se”, rekao je. “Bojim se”, priznala sam uz uzdah. “Ovo mi je važno. Zato sam nervozna.” I čim sam ga priznala, strah me napustio. Posegnula sam za njegovom drugom rukom tako da smo sada stajali licem u lice, držeći se za ruke. “Samo ćemo stajati ovdje, a ti ćeš me držati za ruke”, rekla sam. Mojsije je spustio bradu na prsa i duboko uzdahnuo. “Što?” upitala sam nježno. “Osjećam se kao dijete. Ne želim se osjećati kao dijete s tobom.” “Ja te ne gledam tako.” Istinitije riječi nikada prije nisu bile izrečene. Njegove su ruke obuhvaćale moje, a kontakt je bio opojan, gotovo do te razine da sam željela zatvoriti oči kako se prostorija ne bi vrtjela. “Dobro. Onda ne želim da me gledaš kao nekoga koga moraš popraviti.” Odmahnula sam glavom, no osjetila sam kako se tuga širi u mojim prsima i kako mi peče oči, i bila sam zahvalna za sjenovitu arenu u čijem smo središtu stajali. Sunce je gotovo zašlo i svjetlost je šarala prostor mekim kvadratima sumračnog zlata, no središte u kojemu smo mi stajali bilo je mračno i mogla sam osjetiti kako konji iza mene čekaju, strpljivo čekaju, uvijek čekaju. Njihovi meki frktaji bili su mi utjeha. “Nikada te nisam željela popraviti. Nikada. Ne onako kako ti misliš.” “Nego kako?” “Prije sam samo željela da mi možeš uzvratiti ljubav.”

“Unatoč pukotinama?” “Ne govori tako”, usprotivila sam se, osjetivši istu onu bol koju bih osjetila svaki put kada bih pomislila o tome kako je njegov život započeo. “To je istina, Georgia. Moraš se pomiriti s time tko sam ja. Baš kao što sam se i ja pomirio.” Njegov je glas bio tako tih i mek da sam morala gledati njegove usne kako mi ništa ne bi promaklo. Ponovno sam osjetila konje iza sebe. Osjetila sam kako se kreću, a onda sam osjetila blago gurkanje u leđa, a onda opet, snažnije. “Calico želi da mi se približiš”, Mojsije je dahnuo. Koraknula sam prema njemu. Calico me ponovo pogurnula, sve dok moje tijelo nije bilo udaljeno od Mojsijeva samo nekoliko centimetara. Calico je spustila svoju glavu iznad mojeg ramena i nježno zarzala, svojim dahom podignuvši kosu koja mi je slobodno visjela oko lica. Mojsijeve su oči bile raširene, no dah mu je bio ravnomjeran i ruke su mu ostale opuštene i smirene oko mojih. Zatim nas je Calico okružila i približila se Mojsiju s leđa, bočno okrenuta. I ondje je stajala spuštene glave, očiju poluotvorenih i gotovo se ne pomičući. Mojsije ju je mogao osjetiti, ali je nije mogao vidjeti. Osjetila sam kako mu ruke drhte i promatrala sam kako guta knedlu dok je očima prelazio s mojih do mjesta na kojemu je Sackett bdio u blizini. A onda se Sackett našao iza mojih leđa, pritišćući me bočnim dijelom svojega tijela, podupirući me, kao da su se on i Calico postrojili tako da jedan drugome mašu uz glavu, tjerajući muhe. No Mojsije i ja stajali smo između njih, zaštićeni njihovim golemim tijelima u tihim sjenama brzopadajućeg sumraka. “Mogu li te nešto pitati?” prošaptala sam, a srce mi je tako silno bubnjalo da sam se pitala može li osjetiti vibracije u mojim rukama. “Naravno.” Glas mu je bio jednako blag kao i moj. “Jesi li me ikada volio?” Možda nije bilo pošteno to pitati, budući da smo bili prikliješteni između dva detektora istine od 500 kilograma, no nisam mogla više zadržavati te riječi u sebi, “Volio sam te. Znam da duboko u sebi ne vjeruješ da jesam. Ne vjeruješ da sam mogao. No volio sam te.” “Georgia.” Moje je ime poput jecaja sišlo s njegovih usana, i osjetila sam kako mi suze nalijeću u oči i jure niz obraze, silno se želeći osloboditi pritiska koji se nakupljao u mojoj glavi. A onda su se njegove ruke ovile oko mene, povlačeći me prema njemu, kao da crpe snagu iz painta iza njegovih leđa. “Zašto se nisi držala podalje od mene?” zagrcnuo se. “Toliko sam ti puta rekao da odeš. Ali nisi htjela. Nisi me htjela ostaviti na miru. I onda

sam te povrijedio. Ja sam odgovoran za ovu situaciju. Jesam. Znaš li da sam izgubio svaku osobu koju sam volio? Svaku. I baš kada sam se počeo nadati, kada sam pomislio da bi stvari s tobom mogle biti drukčije, Gi je umrla. I pokazala mi je da sam u pravu. I nisam te namjeravao pustiti blizu sebe. Bio sam u psihijatrijskoj bolnici, Georgia! Psihijatrijskoj bolnici. Tri mjeseca. I nisam namjeravao dopustiti da te to dotakne. Nisam te pokušavao povrijediti. Pokušavao sam te spasiti. Nisam se vratio jer sam te pokušavao spasiti... od sebe! Ne shvaćaš li to?” Žustro sam zatresla glavom, skrivajući lice u njegovim prsima, dopustivši da meki pamuk njegove majice upije moje suze. Nisam to bila shvaćala. Mislila sam da me odbija, da me odguruje kao uvijek. Nisam bila razumjela. Ali sada sam shvaćala. I to je saznanje pokupilo sve moje slomljene komadiće i ponovno ih sjedinilo. U njegovim se riječima skrivalo iscjeljenje, stoga sam i ja omotala svoje ruke oko njega, držeći ga onako kako je on držao mene, odustavši od pružanja otpora. Njegovo je tijelo - čvrsto, kruto, otvoreno prema meni - bilo snažno privinuto uz moje, stoga sam si dopustila da se oslonim o njega kako nikada prije nisam, utješena i uvjerena da mi neće dopustiti da padnem. Konji su se pomaknuli te sam osjetila kako je Sackett zadrhtao kao da je osjetio moje olakšanje. Calico je blago zarzala i svojim mekim nosom okrznula Mojsijevo rame, a tada sam shvatila da nisam ja jedina koja drhti. “Slikaj. Otiđi i nikada se ponovno ne osvrni. Ne voli.” Mojsije mi je govorio u kosu. “To su bili moji zakoni. Čim bih bio slobodan, čim bih izišao iz škole, iz sustava, nestao bih. Ništa nisam želio više nego slikati i pobjeći. Slikati i bježati. Jer to su bile jedine dvije stvari koje su moj život činile podnošljivim. A onda si došla ti. Ti i Gi. I tada sam počeo razmišljati o kršenju nekih zakona.” Srce mi je tuklo u prsima dok je izvlačio te riječi iz sebe, i pritisnula sam usne jednu o drugu kako jecaj koji mi je rastao u grlu ne bi izišao u krivoj sekundi i prigušio riječi koje sam očajnički željela čuti. “Na kraju sam, Georgia, prekršio samo jedan. Volio sam”, rekao je jednostavno, jasno, nedvosmisleno. Volio je. I samo tako, Calico se pomaknula i udaljila, teško koračajući prema posljednjim zrakama sunca koje su se slijevale kroz vrata koja su vodila van, u obor. Sackett je krenuo za njom, krećući se polako, nos spustivši do zemlje dok je šetao, ostavljajući mene i Mojsija nasamo, jedno u naručju drugoga, kao da su dovršili svoj posao.

“Tko si ti, Mojsije? Nisi isti. Nisam mislila da bih te ikada ponovno mogla zavoljeti.” Niz lice su mi se slijevale suze, no nisam ih obrisala. “Nisi znao kako voljeti. Ne znam što raditi s ovim Mojsijem.” “Znao sam kako voljeti. Volio sam te tada. Samo nisam znao kako ti to pokazati.” “Pa što se dogodilo?” upitala sam. “Eli. Eli se dogodio. I on mi pokazuje kako”, nježno je odgovorio. Nije podigao glavu iz moje kose, i za to samu mu bila zahvalna. Trebao mi je trenutak da dosegnem odgovor. Znala sam da bi se, da sam ga pogledala sa sažaljenjem ili strahom, ili čak nevjericom, ono što smo gradili srušilo. I znala sam tada da ću se, ako ću ga voljeti, zaista voljeti, ne samo željeti ili trebati, morati pomiriti s time tko on jest. Stoga sam pritisnula svoje usne o Mojsijev vrat i prošaptala. “Hvala ti, Eli.” Čula sam Mojsijev brzi udah kada me je čvršće stisnuo uza se. “Volio sam te tada, Georgia. I još uvijek te volim.” Osjetila sam kako su mu riječi zastale u grlu, a onda sam približila svoje usne njegovima kako bih mogla uživati u okusu koji su ostavile za sobom. Nikada ništa nije bilo tako slatko. Podigao me u svoje naručje, a ja sam se omotala oko njega - ruke, noge, stara Georgia i nova Georgia. I s jednom rukom oko mojih bedara i jednom rukom prebačenom preko mojih leđa, Mojsije me poljubio kao da ima sve vrijeme na svijetu i kao da ni na zemlji ni na nebu ne postoji mjesto na kojemu bi radije bio. Kada je napokon pridigao glavu i pomaknuo svoje usne s mojih na moj vrat, čula sam ga kako šapće: “Georgijine oči, Georgijina kosa, Georgijina usta, Georgijina ljubav. I Georgijine duge, duge noge.”

XXVII.

GEORGIA

VIŠKA ENERGIJE RIJEŠILA SAM SE trčeći uvečer, no kada sam išla trčati nisam se željela zaustavljati i čavrljati, niti sam željela da ljudi gledaju kako mi sise skaču ili podlo komentiraju moju farmersku preplanulost dok sam u hlačicama za trčanje. Lice i ruke bili su mi smeđi od gotovo svakodnevnog rada vani, no na posao sam nosila wranglerice, stoga mi noge nisu bile ni približno slične nijanse. Možda su svi manji gradići poput Levana, no ljudi su ovdje zapažali i najmanje sitnice, ljudi su zapažali i komentirali i pričali i dijelili... stoga sam izbjegavala grad i trčala sam kroz polja, pokraj vodotornja i do starog mlina kada ne bih mogla spavati. A večeras nisam mogla spavati. Budući da su mi roditelji ponovno bili kod kuće, a stvari između mene i Mojsija naglo su se mijenjale, bila sam nervozna i nemirna. Željela sam biti s Mojsijem. Vrlo jednostavno. I bila sam prilično sigurna da i on to želi. No baš kao onog ljeta prije sedam godina, Mojsije i ja jurili smo prema naprijed brzinom svjetlosti, u nekoliko dana došavši od oprosta do vječnosti. A nisam to mogla ponovno prolaziti. Moj je tata tu bio pravu. Sada sam žena, majka - ili sam barem bila majka. I ne mogu se više tako ponašati. Stoga sam poželjela Mojsiju laku noć i otišla kući poput dobre djevojčice. No nisam bila sretna zbog toga. Definitivno je bilo vrijeme da se iselim iz mamine i tatine kuće. Trčala sam što sam brže mogla, a džepne svjetiljke koje sam držala u svakoj ruci pravile su svjetlosne pruge dok su mi se ruke u ravnomjernom ritmu pomicale naprijed-nazad. Mojim se roditeljima nije sviđalo to što trčim sama, no bila sam dovoljno stara da ih ne moram pitati za dopuštenje za vježbanje, a i jedina opasnost u poljima dolazila je od tvorova i dalekih kojota, i tu i tamo koje čegrtuše. jednom sam morala preskočiti jednu takvu. Bila je mrtva. No to nisam znala dok je nisam vidjela, još uvijek na istome mjestu, sljedeće noći. Tvorovi nisu bili otrovni, a kojoti su se bojali mene, stoga, izuzev straha od zmija, nisam bila odveć nervozna. Mjesec je bio tako pun da mi svjetiljke i nisu trebale, a kako sam se bližila starome mlinu, ulazeći u peti kilometar od zadanih osam, meko je bijelo nebo osvjetljavalo staro mjesto, a ja sam ga proučavala novim očima. Stari je mlin izgledao sasvim isto. Pitala sam se zašto je Jeremiah

Anderson zaposlio Mojsija da ga raščisti i da sruši stare pregradne zidove i demolira unutrašnje zidove ako nije namjeravao ništa učiniti s njim. Preko prozora još su uvijek bile zabijene daske, a trava je bila viša, no mjesto nije izgledalo kao da je sedam godina napušteno i zanemarivano. Netko je pazio na nj. Kad god bih protrčala pokraj njega, prisjetila bih se očaja koji sam osjetila one noći uoči Dana zahvalnosti prije sedam godina, noći kada sam čekala Mojsija prije no što sam pobjegla, ostavivši ga s porukom. No svejedno sam nastavila trčati tuda, zanemarujući osjećaj gubitka, staru čežnju. No sada, kada se Mojsije vratio, a nada se ponovno pojavila na mojemu vidiku, zastala sam na trenutak u blizini da dođem do zraka umjesto da samo protrčim pokraj njega. Otkad sam vidjela ono lice kako proviruje iza oljuštene boje na zidu u Kathleeninoj kući prije nekoliko tjedana, razmišljala sam o zidovima u starome mlinu, o Mojsijevim slikama. Nešto me golicalo u stražnjem dijelu mozga. Nisam znala jesu li još uvijek ondje - briljantnost skrivena u mračnoj, prašnjavoj staroj građevini, skrivena iza dasaka gdje je nitko ne može vidjeti. Jednog će dana netko željeti vidjeti te slike. Za mene je taj jedan dan došao. Zaputila sam se preko starog parkirališta do stražnjih vrata kojima se Mojsije uvijek služio, uvjerena da će biti zaključana. Provjerila sam stražnji ulaz i bio je zaključan, baš kako sam mislila, baš kao one noći. No kada sam provjerila okvir iznad vrata, ključ je bio točno ondje gdje bi ga Mojsije ostavljao svaki dan kada bi završio. Prstima sam ga dohvatila, u nevjerici, a potom skliznula njime u zasun iznad kvake i okrenula ga, još uvijek ne vjerujući da će zaista otvoriti vrata. No vrata su se širom otvorila uz škripu umornih šarki i bez oklijevanja zakoračila sam unutra. Ne znam zašto nisam jednostavno mogla pustiti to na miru. No nisam. Sada sam bila tu, imala sam svoje svjetiljke, i krenula sam u potragu za onime što sam željela vidjeti. Iza stražnjih vrata nalazio se niz omanjih ureda, a zatim veća soba koja je vjerojatno bila neka vrsta prostorije za odmor. Bilo je mnogo tamnije unutra, bez mjesečine koja bi se razlijevala po svemu, pa sam ispružila svjetiljke poput dvaju svjetlosnih sablji, spremna uništiti sve što bi mi se moglo naći na putu. Što sam dublje zalazila, prostor se više mijenjao. Interijer je bio drukčiji. Mojsije je srušio sva manja radna mjesra u skladišnom dijelu, te sam zastala, zamahujući svjetlošću u golemim krugovima, pokušavajući se snaći. Crteži su se protezali stražnjim zidom, u kutu najdaljem od glavnih vrata, kao da je Mojsije pokušao biti diskretan.

Sama me pomisao na to natjerala da se zahihoćem. Mojsije je bio sve, samo ne diskretan. Mojsijev šestomjesečni rad u Levanu 2006. bio je jednak neprekidnom vatrometu - mnogo boja, tutnjanja, povremeni manji požar i mnoštvo dimljivih ostataka. Svoje sam svjetiljke nastavila pomicati u širokim potezima, naprijed i nazad i prema van, ne želeći ništa propustiti. Svjetlo iz moje desne ruke preletjelo je preko nečega sklupčanog uz nasuprotni zid te sam poskočila, ispustivši svjetiljku, a potom je slučajno trknuvši prema sjenovitoj figuri dok sam je pokušala dohvatiti. Zatim se zaustavila, odašiljući zraku svjetlosti u smjeru u kojemu sam se kretala, ne osvijetlivši ništa osim betonskog poda i para nogu. Kriknula sam, grčevito uhvativši svjetiljku koja mi je preostala i počevši mahati njome uokolo kako bih mogla vidjeti s čime imam posla. Ili s kime. Svjetlo je dotaknulo nečije lice i ponovno sam kriknula, zbog čega je svjetlo poskočilo te okrznulo još jednu pognutu glavu, a zatim podignutu bradu. Strah se pretvorio u vrtoglavo olakšanje kada su lica ostala nepomična, a ja shvatila da sam pronašla Mojsijeve slike, ispunjene rasplesanim oblicima i isprepletenim tijelima koja su se protezala uzduž dijela zida veličine tri metra sa šest. Sagnula sam se i pokupila svoju svjetiljku, zahvalna što me moja nespretnost nije lišila dodatnog osvjetljenja. Bila je gotovo razigrana, ta slika. I bila je mnogo kohezivnija od Mojsijevih razmaljanih prizora ispunjenih stravom na zidovima Kathleen Wright. Strava je bila u Mojsijevoj ruci, a ne u njegovim predmetima, ako je to imalo smisla. Bio je prestrašen, i to se očitavalo u svakom potezu kista. Ovo je bilo drukčije. Ovo je bio rog izobilja pun užitaka, pun neobičnosti i čuda, malih zagonetki i komadića razasutih po tom besmislenom prikazu. A jest bio besmislen. Podsjetio me na raspravu o najdražim stvarima i sjećanjima, i pitala sam se vidim li ja to jednostavno pet sjajnih, pomnoženih s desetak ljudi koji su tome pridonosili, a koji su također bili prikazani na zidu. Uperila sam svoje svjetlo u svaki pojedini dio, pokušavajući ga spojiti sa sljedećim, pitajući se je li se cijela stvar činila tako novom samo zbog tame i zbog toga što ju je bilo teško osvijetliti cijelu odjednom. Nekih sam se dijelova sjećala. No očito je kasnije dodao još njih. Vidjela sam je u listopadu. On je otišao krajem studenoga. A u tom je vremenu njegova slika bila narasla. A onda sam je pronašla. Lice koje mi je obuzimalo um i mučilo me posljednja dva tjedna.

Uperila sam oba svjetla iznad njezina lica kako bih je mogla bolje vidjeti, a ona je gledala u mene prijekorno; svjetlo se slijevalo po njezinoj glavi kao da nosi biblijsku aureolu. Osjetila sam blagu mučninu i potresenost kada sam shvatila da sam je poznavala. Bilo je to isto ono lice koje sam vidjela na novoobojenom zidu onog dana kada sam otišla pokupiti svoj album od Mojsija. Možda je bilo do kuta ili izraza na njezinu licu, no dok se slika na zidu Kathleen Wright činila tek poznatom, sada je bila jasno prepoznatljiva. Znala sam je. Nekoć. Škripa starih šarki odjeknula je uglavnom praznim prostorom, i na trenutak nisam mogla smjestiti zvuk. Zatim sam shvatila da su stražnja vrata, vrata kroz koja sam ušla samo nekoliko minuta prije, bila otvorena. Ostavila sam ključ u bravi. MOSIJE

* * *

LEVANSKA CRKVA bila je zanimljiva stara zgrada sa svijetlom ciglom, visokim zvonikom i širokim vratima od hrastovine, izgrađena 1904. Dio je bio renoviran proteklih godina, a iako sam mislio da bi joj dobro došao koji vitraj, sviđala mi se. Uvijek me podsjećala na ljeta koja sam kao klinac provodio s Gi i na zvuk orgulja, koji se razlijevao po zajednici dok sam istrčavao kroz dvostruka vrata zaputivši se kući, čeznući za pokretom, očajnički se želeći osloboditi svoje kravate i sjajnih crnih nedjeljnih cipela. Bio sam nemiran. Nervozan. Nisam vidio Georgiju od prethodnoga dana, a osim brze poruke, u kojoj sam nabrojio svojih pet sjajnih za taj dan i njezina smješka koji sam dobio kao odgovor, nismo komunicirali. Jedan mi je klijent dolazio u Levan radi sastanka te sam proveo čitav dan slikajući ženu koja je spavala za svojim radnim stolom, u ruci držeći naočale za čitanje, s neurednom hrpom knjiga u blizini. Njezina su usta bila blago otvorena, a kosa joj se nježno uvijala uz obraz dok joj je lijepo lice bilo naslonjeno na tanku ruku, spavajući. Muškarac koji me zaposlio rekao mi je kako bi često znala tako zaspati, među svojim knjigama, nestavši u svijetu snova, nikada ne uspijevajući doći do njihova kreveta. Njegova je supruga nenadano preminula prethodnoga proljeća, i bio je usamljen. Bogat i usamljen. Bogati i usamljeni bili su moji najbolji klijenti, ali sam suosjećao s njim dok smo pričali, i nisam bio nabusit i odsječan kao inače kada bih prenosio stvari koje sam vidio.

“Nisam vidio znakove. Svi su znakovi upozorenja bili ondje... no ja ih jednostavno nisam želio vidjeti”, rekao je. Žena je umrla od zatajenja srca, a on je bio siguran da je mogao to spriječiti da je bio proaktivniji. Otišao je bez slike, što je bilo uobičajeno. Morao sam popraviti još neke sitnice i trebalo je još nekoliko dana da se osuši i onda bih mu je mogao poslati. No otišao je sretan. Čak i zadovoljan. No ja nisam bio ni sretan ni zadovoljan te sam se zaputio u šetnju na koju nisam želio poći kako bih se možda riješio viška energije koja je brujala pod mojom kožom. A želio sam i izvidjeti Georgijinu kuću i vidjeti je li u blizini. Bacio sam joj poruku bez odgovora, pa sam na kraju svratio do crkve, a suho se lišće komešalo oko mojih nogu poput mišje trupe, jureći uzduž ceste, uhvaćeno i pogonjeno vjetrom. Moj je klijent govorio o nadolazećoj mećavi. No noć nije bila odveć hladna, a još je uvijek bio listopad. No takav je Utah. Jedan dan snijeg, drugi dan sunce. Domovi oko crkve bili su ukrašeni za Noć vještica duhovi koji se okreću na vjetru, debele bundeve koje se odmaraju na trijemovima, šišmiši i pauci koji gmižući izlaze kroz prozor i vise s drveća. A kada su se orgulje oglasile, toliko su priličile Noći vještica da sam malo poskočio, a potom opsovao sam sebi kada sam shvatio što zaista čujem. Svjetla su u crkvi bila upaljena, a pick-up tamne boje bio je parkiran u blizini vrata kapelice. Zastao sam kako bih poslušao i nakon nekoliko taktova znao sam točno tko svira. Prišao sam širokim stubama i povukao velika vrata od hrastovine, nadajući se da su otvorena, nadajući se da ću se moći ušuljati u stražnji red, najbliži predvorju, i poslušati je kako svira nešto tako predivno da sam se cijeli naježio. Prepoznao sam ga odmah kao muškarca s groblja, Josiena supruga, te sam se uvukao u stražnji red klupa gdje je on sjedio. Sjedio je točno u sredini, ruke ispruživši svaku u svoju stranu, prekriživši noge, tamne oči uperivši u suprugu. Kada sam sjeo, te je oči okrenuo prema meni i jednom kimnuo, u jedva vidljivom pokretu, a ja sam odlučio da mi se čovjek sviđa. Ni ja nisam želio pričati. Želio sam slušati. Glazba je bila tako predivna, tako slatka, da sam poželio da je Eli tu, samo kako bih ga mogao gledati dok slušam, no cijeli je dan bio odsutan, a ja sam shvatio da mi nedostaje - glazba je samo pojačavala taj osjećaj. Kad je Josie završila sa skladbom, podigla je pogled s tipaka i ruke postavila iznad očiju kao da ih štiti od sunca. Samo je glavni podij bio osvijetljen, bacivši ostatak kapelice u sjenu. Tada me zazvala na svoj vedar način.

“Mojsije? Jesi li to ti? Dobrodošao! Samuele, ovo je Mojsije Wright, umjetnik o kojemu sam ti govorila. Mojsije, ovo je moj suprug, Samuel Yates. Ne brini, Mojsije, Samuel ne grize.” Samuel se nagnuo prema meni, ispruživši svoju desnu ruku, a ja sam ustao i krenuo mu prilaziti kako bih je mogao stisnuti. Sjeo sam nekoliko koraka dalje od njega, a Josie je odmah počela svirati nešto novo, kao da nas pušta za zapodjenemo neki razgovor, koji, činilo se, ni on ni ja nismo odveć željeli započinjati. No zaintrigirao me, možda zato što se činio tako opušten, tako zaljubljen u svoju suprugu, tako sukobljen s gradom s kojim smo oboje bili povezani. Kada mi se obratio, rado sam se uključio u razgovor. “Jesi li došao slikati?” jednostavno je upitao. Imao je najblaži prizvuk nečeg egzotičnog u glasu. Kadenca ili ritam zbog kojega sam pomislio da mu je navajo materinski jezik. Ili je stvar možda bila u njegovoj pojavi. Čovjek je stvarno imao nekakvu vibru. Pretpostavio sam da bi mogao biti prokleto zastrašujući, no ljudi su isto govorili i o meni. “Ne. Samo slušati.” “Dobro. Sviđaju mi se zidovi ovakvi kakvi su sada.” U izjavi se skrivala naznaka humora, pa sam se nasmiješio, pokazujući da sam je uvidio. “Čini li ovo često?” Nagnuo sam glavu prema orguljama. “Ne. Ne živimo ovdje. Moj je djed preminuo prije nekoliko tjedana. Vratili smo se na njegov pogreb kako bismo pomogli baki Nettie s nekim stvarima. Sutra se vraćamo za San Diego. Josie ovo čini za mene. Zaljubio sam se u nju u ovoj građevini. Sjedeći točno ovdje, na ovoj klupi.” Njegova me iskrenost zapanjila. “I ja sam se ovdje zaljubio u nju”, rekao sam tiho, a njegove su oči poletjele prema meni. Zatresao sam glavom. “Imao sam deset godina. Ne brini. Njezina je glazba samo činila crkvu malo podnošljivijom. Pažnju mi je privlačila jedna druga mala plavuša, čak i tada.” “Georgia Shepherd je prokleto dobra jahačica”, rekao je. Znači, Josie mu je ispričala i o meni i Georgiji. “Jest.” “Moj je djed bio zadrti old tajmer. Tip čovjeka koji je volio rodeo, stočarstvo i koji je smatrao da je ženama mjesto u kuhinji. No čak je i on morao priznati da je ona nešto posebno. Georgia jaše kao moja baka Navajo. Neustrašivo. Predivno. Poput glazbe.” Kimnuo je prema Josie i

glazbi koju je izvlačila iz tipaka. Sjedili smo, slušajući nekoliko minuta prije nego što smo ponovno progovorili. “Žao mi je zbog tvog sinčića.” Njegov je ton bio jednostavan, glas prigušen, a meni je bila potrebna sva snaga da ne pognem glavu i ne zaplačem. Umjesto toga, pogledao sam ga u oči i kimnuo. “Hvala ti.” Samuelova jednostavna sućut jednako je bila bolna koliko je bila dobrodošla. Eli je bio moj sinčić. A ja sam ga izgubio. Njegov je gubitak bio svjež. Njegov je gubitak bio nedavan. Za mene, nije umro prije dvije godine. Umro je prije tri tjedna. Za mene, umro je u polju iza Georgijine kuće dok mi je pričala o tom groznom danu, dok sam promatrao kako se sve odvilo. I nekako, ovaj mi je čovjek dao potvrdu za koju nisam znao da je trebam. “Došao si ispraviti ono što je pošlo po krivu.” Bila je to izjava, a ne pitanje. “Da.” “Došao si po ono što ti pripada.” “Da”, ponovno sam se složio, tiho. “I ja sam morao učiniti isto. Gotovo sam propustio svoju priliku s Josie. Gotovo sam je izgubio. Mislio sam da imam vremena. Ne čini istu pogrešku, Mojsije.” Kimnuo sam, ne znajući njihovu priču, no poželjevši da je znam. Slušao sam glazbu još koji trenutak, a onda sam ustao, ne mogavši više sjediti, unatoč ljepoti glazbe i kvalitetnom društvu. Morao sam vidjeti Georgiju. Još sam jednom pružio ruku prema Samuelu, te je i on ustao, prije no što ju je svečano primio. Bio je visok poput mene, a oči su nam bile u istoj razini dok sam ja izražavao svoju sućut. “Žao mi je zbog tvojega djeda. Nedostajat će ti. No dobro je. Znaš to, zar ne?” Samuel je nagnuo svoju glavu, procjenjujući me. Poželio sam da sam izostavio taj posljednji dio. No mogao sam osjetiti prisutnost njegova djeda poput toplog prekrivača, i želio sam zahvaliti Samuelu onako kako sam jedino znao. “Da. Vjerujem u to. Drago nam je da više ne pati. Znali smo što dolazi i mogli smo se pripremiti.” Srce mi je počelo bubnjati, a dlanovi su se počeli znojiti. Osjetio sam kako mi nervoza koju sam osjećao cijeli dan preplavljuje ruke i noge dok su mi riječi Samuela i mojeg klijenta odzvanjale u glavi - gotovo sam je

izgubio; mislio sam da imam vremena. Znali smo što dolazi. Nisam želio vidjeti znakove. Svi znakovi upozorenja bili su tu. Istrčao sam iz crkve, niz stube, ne mareći hoće li Samuel i Josie Yates pomisliti da sam onako lud kako su glasine nagovještavale. Potrčao sam preko trave i zajurio se prema kući, pokušavajući ne razmatrati što su svi znakovi uistinu značili. Mislio sam da je Eli došao zbog mene. Mislio sam da je došao kako bi me odveo k Georgiji. No ja sam se vratio, a Eli nije otišao. Još se uvijek zadržavao u blizini. Još se uvijek motao oko Georgije. Baš kao što se moj pradjed motao oko Gi u danima koji su prethodili njezinoj smrti. Baš kao što su se mrtvi motali oko klinaca na odjelu za rak. Baš tako. Što ako je Eli došao po Georgiju? A onda, tu je bila i ona djevojka. Plava djevojka. Sve plave djevojke. Sve mrtve plave djevojke. Georgia je bila plava. Čak i moja majka, moja me majka pokušala upozoriti. Svi znakovi... vidio sam ih, i nisam ih želio vidjeti. Trebao sam znati! To je moj život, uvijek je tako bilo. Trčao sam, grdeći se, prestravljen, sve dok nisam dosegnuo Georgijinu kuću. Proletio sam pokraj njezina kamioneta, pretrčavši stazicu i zalupavši na njezina vrata poput luđaka kakav sam bio. Kada nitko nije odmah prišao vratima, otrčao sam oko kuće do prozora za koje sam znao da pripadaju Georgijinoj sobi. Nisam bio siguran jesu li preuredili unutrašnjost i hoće li me zaslijepiti nešto nedobrodošlo, no bio sam očajan. Pritisnuo sam lice o prozor i pokucao, nadajući se da će netko, bilo tko, čuti. Mogao sam vidjeti između letvica na roleti. Mural koji sam naslikao tako davno iskočio mi je pred oči svojim žarkim bojama i pitao sam se kako je Georgia ikada uspijevala pošteno prospavati noć. “Georgia!” viknuo sam, mahnit. Malena lampica na noćnom ormariću bila je upaljena, no u sobi nije bilo nikoga. Ponovno sam otrčao do dvorišta ispred kuće, odlučan ući, bez obzira na to hoće li mi netko otvoriti vrata ili neće. Georgia je teturala po stazi u kratkim hlačicama za trčanje i u trenirci, a duga joj je kosa bila svezana u neuredan konjski rep. “Mojsije?” Olakšanje u njezinu glasu odgovaralo je olakšanju u mojim udovima, te sam prešao travnjak u trima koracima i zgrabio je, privukavši je u svoje naručje i spustivši svoje lice u njezinu razbarušenu kosu, ne mareći oko toga pretjerujem li s reakcijom. Nikada nisam osjetio toliko olakšanje jer sam bio u krivu.

“Tako me bilo strah...” rekli smo jednoglasno. Blago sam se odmaknuo i zagledao u nju. “Tako me bilo strah”, ponovno je počela, a ja sam povukao jednu ruku s njezinih leđa kako bih joj mogao pomaknuti kosu s lica. Uzduž jednoga obraza imala je nekakvu prugu, oči su joj bile razrogačene, a zubi cvokotali. Shvatio sam da drhti kada je stegnula ruke oko mene kao da pokušava spriječiti da padne. “Georgia?” Mauna Shepherd stajala je na vratima, u rukama čvrsto stežući valjak za tijesto. Nakratko sam se zapitao je li bila usred kuhanja ili je ugrabila nešto kako bi se obranila od čovjeka koji je mahnito lupao na vrata. “Jesi li dobro, Georgia?” upitala je, očima prelijećući između nas. “Da, mama. Jesam. No idem na neko vrijeme s Mojsijem. Nemoj me čekati.” Georgijin je glas bio smiren, no tijelo joj je i dalje drhtjelo, a mene je ponovno obuzeo strah. Nešto se dogodilo. Nisam bio sasvim u krivu. Mauna Shepherd nakratko je oklijevala, a zatim kimnula prema Georgiji. “Dobro. Znaš što radiš, curo.” Uputila je svoju pozornost prema meni. “Mojsije?” “Da, gospođo?” “Više boli neću moći podnijeti. Daj mi radosti ili odlazi. Razumiješ li?” “Razumijem.” “Dobro. I vrijeme bi isto tako bilo dobro. Daj nam svima malo vremena. Posebice Martinu.” Kimnuo sam, no nisam progovorio. Vrijeme nije bilo nešto na što ću pristati. Vrijeme nikada nije bilo moj prijatelj. I nisam mu vjerovao.

XXVIII.

GEORGIA

ZADRŽALA SAM RUKE OKO MOJSIJA dok smo hodali, a on me nije silio da pričam, čvrsto me držeći lijevom rukom oko ramena, utiskujući mi poljupce u kosu svakih nekoliko koraka. Nešto se dogodilo. Ne samo meni, već i Mojsiju, i nisam mogla zaustaviti drhtaje koji su mi se kotrljali niz kralježnicu. Stigli smo do trijema, a ja se odjednom nisam mogla suočiti s unutrašnjošću kuće. Znala sam da je Mojsije ličio; bila sam sigurna da je popravio dio koji se ljuštio. Radio je na kući otkad je pristigao prije nekoliko tjedana. No bojala sam se lica na zidu. “Hladno je, draga”, Mojsije je nježno rekao kada sam zastala, potičući me da uđem, a njegova je nježnost pokolebala moju kontrolu. “Sjednimo samo na minutu, dobro?” prošaptala sam, spustivši se na stubu. Vjetar je bio nestalan, pušući prema gore trenutak prije no što je spustio svoju glavu i odlučio se odmoriti. Podsjetio me na pokušaje uspavljivanja Elija nakon što je prohodao. Nikada nije htio odustati, i očajnički bi pokušavao nastaviti kretati se, sve do posljednje sekunde, a onda bi tek nakratko zaspao, probudivši se s dovoljno energije da može sjesti i ponovno se pokušati igrati. Sutra će biti dvije godine otkad sam ga izgubila, a sjećanje će me zaboljeti, no otkrila sam da volim nježnu utjehu nasumičnih podsjetnika. “Danas nisam plakala”, odjednom sam shvatila, a Mojsije je posustao i sjeo pokraj mene; njegova veličina i toplina nagnale su me da se sklupčam uz njega i po legnem glavu na njegovo rame. Velikom je rukom prešao preko moje kose, nježno je zadržavši na mojemu licu. Okrenula sam obraz i poljubila njegov dlan, osjetivši ga kako drhti. Zatim je omotao svoje obje ruke oko mene tako da sam mogla zariti svoje lice u njegova prsa, a on je mogao spustiti svoju glavu na moju kosu. “Ako nastaviš biti ovako drag, oborit ću svoj novi rekord”, prošaptala sam. “I ponovno ću zaplakati.” “Plakanje od dragosti se ne broji”, prošaptao je zauzvrat, a ja sam osjetila kako me vlaga pecka u očima, baš kako sam predvidjela. “Gi je znala govoriti da suze radosnice zalijevaju našu zahvalnost. Čak je imala i vezenu sliku na kojoj je to pisalo. Meni se činila glupom.” Mogla sam mu čuti osmijeh u glasu.

“O... znači, Gi je vjerovala u pet sjajnih.” Pritisnula sam svoje usne o njegov vrat, želeći mu prići što sam bliže mogla. “Gi je vjerovala u sve dobre stvari”, nježno je protrljao svoj obraz o moju kosu, mazeći me. “Posebice u tebe.” “Čak i u mene”, Mojsije je rekao, podigavši ruku prema mojoj bradi. “Što se dogodilo, Georgia? Zbog čega te je bilo strah?” “Učinila sam nešto glupo. Prestrašila sam se. Trčala sam kući poput uplašene curice.” “Reci mi.” “Ne. Nije ništa. Ali i tebe je bilo strah. Zašto?” Mojsije je zatresao glavom, kao da nije znao odakle točno početi. “Osjećam da mi nešto promiče. Ili da nešto gubim. Ili se možda samo bojim da nikada neću imati sve. Izgubio sam Elija i prije nego sam saznao da je moj. A dio mene siguran je da će se povijest ponoviti. Postoje uzorci, Georgia, i...” zastao je kao da nije mogao objasniti, i mogla sam čuti notu očaja u njegovu glasu. “Ovo se događa, Mojsije”, prošaptala sam, podsjećajući ga na ono što je rekao. “Ti i ja? To se događa.” Blago se nasmiješio i nagnuo svoje čelo prema mojemu. “Hladno je. Uđi. Budi sa mnom neko vrijeme”, prošaptao je, s notom hitnosti u glasu zbog koje sam zadrhtala. Ne zbog hladnoće. Željela sam. Trebala sam. No nisam mogla izbaciti njezino lice iz glave. “Djevojka... djevojka koju si naslikao ondje na zidu?” rekla sam, glasa onako prigušenog kakav je i njegov bio. Okrenula sam glavu, piljeći prema vratima, razmišljajući o zidovima koji se nalaze iza njih. “Prepoznala sam je.” “Molly?” upitao je. Vidjela sam da sam ga iznenadila, čak i zapanjila. “Ne. Ne Molly. Djevojka iza Molly.” Mojsije je šutio na trenutak, a zatim ustao, povukavši me sa sobom. Čvrsto držeći moju ruku u svojoj, povukao me iza sebe u kuću. Dopustila sam mu to, iako su mi se noge tresle, a srce treperilo. Povlačio me kroz kuću sve dok se nismo našli u središtu prostorije, gledajući u zidove koji su bili u različitim fazama brušenja i ponovnog ličenja. Njezino je lice još uvijek bilo blago vidljivo. Mojsije ga je ozbiljno pogledao, a zatim nagnuo bradu tako da je sada gledao prema meni. Njegove su zelene oči bile

tamne. Zabrinute. A ja sam upijala svaki njegov dio, ne želeći predugo piljiti u djevojku koja je provirivala iz zida. “Lisa Kendrick, djevojka koja mi je očistila kuću, rekla mi je da se zove Sylvie. Njezina sestrična”, Mojsije je rekao. “Navodno je nestala ljeto prije no što sam došao živjeti s Gigi. Nije bila odavde. Doduše, Lisa je rekla da je živjela u Gunnisonu, bar mislim.” Kimnula sam, a srce mi je sišlo u pete. “Nisam znala njezino ime, ali... sjećam je se. Bila je u skupini koja je dolazila na terapiju kod mojih roditelja, a onda je odjednom prestala dolaziti. Čula sam kako moji roditelji pričaju o tome, no nisam shvaćala da je razlog bio taj što joj se nešto dogodilo. U Richfieldu postoji 90-dnevni program za klince s problemima zlouporabe opojnih droga. Ona je bila je jedna od njih. Učinila mi se poznatom kada sam vidjela njezino lice na zidu onog dana kada sam došla po svoj album za slike. I to me kopkalo.” Mojsije se ukrutio kao da je znao da se pripremam za nešto drugo. “Sjetila sam se tvojih slika u starome mlinu. Često trčim onuda. I tamo si je naslikao, Mojsije. Sve su slike još uvijek ondje”, brzo sam dovršila, promatrajući kako mu se oči šire. Svrnuo je pogled, kao da pokušava izvući stare detalje iz zabačenih dijelova svojega mozga. “Nisam ni poznavao vlasnika mlina. Gi mi je sredila taj posao. A ja sam se samo pojavljivao i dobivao plaću, iako i nisam zapravo dobio plaću, sad kad razmislim.” Slegnuo je ramenima. “Namjeravao sam prebojiti mural. Rekao sam si da hoću. No... pretpostavljam da mi je vrijeme bilo pobjeglo.” Kao da je pri samoj pomisli postao nervozan, namrštio se. “Ne mogu vjerovati da je još uvijek ondje. I ne mogu vjerovati da si ušla unutra, sama, po noći.” “Nisam dobro promislila. I to me mučilo. Činilo mi se da mi je djevojka poznata. No nisam znala je li to samo zato što je bila slatka plavuša poput ostalih djevojaka.” “Sve su bile plave?” Mojsije je upitao, no činilo se više kao da traži potvrdu, a ne informaciju. “Koliko znam. Da.” “Koliko ih je bilo?” Mojsije je dahnuo, zapanjen. “Ja sam naslikao samo tri.” Naslikao ih je i više... no ostale djevojke nisu imale lica. “Mama i tata prošlog su srpnja pričali sa šerifom Dawsonom kada je nestala djevojka iz Paysona. Sve u svemu, bilo ih je prilično. Osam ili devet. I to tijekom posljednjih deset ili dvanaest godina. Ne znam za

razdoblje prije toga, ali činilo se kako šerif Dawson misli da bi ih moglo biti i više izvan Ute.” “I misle da su sve te djevojke povezane?” Mojsije je zvučao pomireno, kao da je znao što ću reći. “Sve su plavuše. Sve slične dobi. Sve nestale iz manjih gradova u Uti. Sve nestale tijekom dvotjednog razdoblja u srpnju.” “Ti si plava”, Mojsije je rekao mrko. Tiho. Čekala sam da nastavi. Usne su mu bile povučene u čvrstu crtu, a oči zalijepljene za moje. “Netko te pokušao oteti, Georgia. Onog ljeta. U srpnju. Netko te pokušao oteti. Mislim da je ta osoba protrčala pokraj mene. Zaletio se u mene, Georgia. Tvoj djed je razlog zašto sam se vratio pronaći te. Vidio sam ga kako stoji pokraj ceste. I pokazao mi je sliku tebe kako padaš. Zato sam se vratio. A onda sam ga vidio na sajmištu, baš kao što sam ga vidio u štaglju i u kutu tvoje sobe dok sam slikao.” “Bio je u kutu moje sobe?” zacičala sam zbunjeno. “Pokazao mi je što naslikati. Slike na zidovima tvoje sobe i način na koji je on vidio tu priču. Zar nikada nisi zapazila da čovjek koji postaje konj nalikuje na tvojega djeda? Vidio je sebe u toj priči, onako kako se svi vidimo u likovima koje volimo. Na taj je način bdio nad tobom. I ta mi se ideja svidjela. I prije je bdio nad tobom.” Netremice sam gledala u njega, neobično dirnuta i nemalo izbezumljena. Nisam mogla odlučiti s kojom emocijom poći kada sam se odjednom sjetila onoga što je Mojsije rekao o tome kako je Tag brat Molly Taggert. Bilo je to tako bizarno, ta veza, da nisam mogla vjerovati da sam zaboravila na nju. “Molly Taggert?” odmah sam spomenula. “Molly, djevojka koja se zvala Sylvie, ali i ti! Odgovaraš profilu, Georgia”, Mojsije je naglo ustao i počeo šetati. “Prestrašio sam se večeras. Sve je počelo sjedati na svoje mjesto! Viđam je - Sylvie - vidio sam je već dvaput. Ne dopušta mi da prekrijem njezino prokleto lice! Izbrusio sam taj zid tri puta i sve bude dobro dva-tri dana, a onda boja počne pucati baš preko njezina lica! I pretpostavljam da je to zbog Lise. No stvar je u tome da... Lisa nije živjela ovdje kada sam ja tu živio. Tada nisam ni poznavao Lisu. Stoga nisam imao razloga naslikati Sylvie. Nisam imao razloga niti naslikati Molly, kad smo kod toga. Nisam upoznao Taga sve dok nisam otišao iz Levana! I nisam imao pojma tko je ta druga djevojka. Ili tko je bila!” Mojsije je mljeo i šetkao, a meni se vrtjelo u glavi.

“Pa, što misliš da to znači?” upitala sam. Prestao je šetkati i rukama protrljao čekinje na svojoj lubanji. Pomislila sam kako je to sigurno umirujuće i poželjela sam ga privinuti k sebi i učiniti isto, kad bi mogao mirno sjediti. “Jedino što mi pada na pamet jest to što sam došao u doticaj s osobom koja ih je ubila. Povezane su sa svojim ubojicom. Ne s članovima obitelji. Članovi njihove obitelji samo ih vraćaju... recimo to tako”, Mojsije je razmišljao, očajno me pogledavši. “A ta je osoba željela i tebe.” “Možda...” Mojsije je odlučno odmahnuo glavom. “Ne. Jedino to ima smisla.” “A možda je ono samo bio Terrence Anderson”, dovršila sam ravnodušno. Vrijeme je za ostatak priče. Mojsije je prestao šetati i oprezno me pogledao. “Bila sam večeras u mlinu, gledajući tvoje slike iz kuta na suprotnoj strani, osjećajući se nemalo izbezumljeno kada sam shvatila da poznajem tu djevojku - a onda sam čula kako se vrata otvaraju. Vrata kroz koja sam upravo ušla. Čučnula sam, ugasila svoje svjetiljke i otpuzala uzduž zida prema ulazu, razmišljajući da bih možda mogla kružiti.” Pogledala sam u svoje ruke i shvatila koliko su zapravo prljave. I koljena isto. Na blijedom svjetlu lampe noge su mi izgledale onako kako su Elijeve izgledale svake večeri kada bih ga stavljala u kadu. “Tko je bio ušao?” Mojsije je zastao. “Terrence.” Zadrhtala sam. I to me sasvim izbezumilo dok nisam dobila priliku malo bolje promisliti. “Njegova obitelj posjeduje taj mlin. U njihovu je vlasništvu već sto godina, zapravo. Terrenceov ga je otac naslijedio od svojega oca, kada je gospodin Anderson stariji umro nekoliko godina prije. Iz onoga što sam mogla zaključiti, koristili su se njime kao svojevrsnim skladištem. Doduše, unutra imaju i generator, a kada je Terrence upalio svjetlo, jednu od onih visokih samostojećih lampi kojima se koriste na gradilištima, bila sam sasvim izložena. No on je gledao u drugome smjeru preslagujući neke stvari u suprotnom kutu, pa sam se iskrala dok mi je bio okrenut leđima. Ostavio je vrata širom otvorena, a svoj pick-up upaljen. Njegov je kamionet jedan od onih velikih dizelskih kamioneta, i glasan je. To mi je, u kombinaciji sa širom otvorenim vratima, omogućilo da iziđem, a da me on ne čuje. Inače bi me vrata odala. Škripala su poput samih vrata pakla.” Mojsije je opsovao sebi u bradu, a ja sam čučnula kako bih pregledala svoja prljava koljena i vidjela ima li kakvih ozljeda. Vjerojatno

sam izgledala prilično zastrašujuće sada kada smo bili unutra gdje nije bilo mjesečine koja bi omekšala crte moga lica. “Misliš li da bi ti Terrence naudio da te vidio?” “Ne. Ne mislim. Samo nisam željela da me uhvati kako mu upadam u posjed. I još se uvijek nekako ježim od njega. Oduvijek se ježim od njega.” Odjednom je Mojsije stao i uhvatio me u svoje naručje, zbog čega sam zacviljela i omotala svoje ruke oko njegova vrata dok je koračao kroz kuhinju i uspinjao se stubama baš onako kako je John Wayne uhvatio Maureen O’Haru u Tihom čovjeku, mojem najdražem filmu svih vremena, a ja sam prosvjedovala jednako glasno kao i ona. “Mojsije!” zacičala sam, “Što radiš?” “Pripremit ću ti kupku.” Jednostavno je rekao, i spustio me na toaletnu dasku kao da nisam žena od sto sedamdeset pet centimetara i šezdeset tri kilograma, sasvim sposobna pripremiti si vlastitu kupku. U vlastitoj kući. Nagnuo se i pustio vodu u, izgleda, novu kadu. Bila je to samostojeća kada s uvijenim rubovima i velikim mesinganim nogama. Cijela je kupaonica bila nova i nepogrešivo ženstvena. Nije izgledala kao nešto što bi Mojsije odabrao. “Ovo je sjajna kada”, izletjelo mi je, dok mi je oči privlačila para i mjehurići koji su počeli rasti ispod jakog mlaza nakon što je Mojsije isipao nešto u vodu. “I pomislio sam da će ti se svidjeti”, jednostavno je odgovorio. “Tvoja je, znaš.” “Što?” “Cijela kuća. Tvoja je. Ako je želiš. Ako ne, prodat ću je, a ti možeš iskoristiti novac da si izgradiš nešto što će ti se više sviđati.” Tupo sam zurila u nj. Uzvratio je pogled, a onda se ispravio, otresavši vodu sa svojih ruku te ih obrisavši o traperice. Nježno je počeo odmotavati gumicu koja mi je držala kosu da mi ne pada na lice, iako su se neki pramenovi već bili oslobodili. Kosa mi je bila teška, a gumica čvrsto stegnuta, stoga sam, kada ju je oslobodio i rukama prošao kroz vlasi, razmrsivši čvoriće i umirujući mi skalp, zahvalno uzdahnula i zatvorila oči. “Želim se pobrinuti za tebe, Georgia. Ne mogu se pobrinuti za Elija. No mogu se pobrinuti za tebe.” “Ne trebam to, Mojsije. Ne trebam nekoga tko će mi pripremati kupke i nositi me uz stube, iako se ne žalim.” Nisam se uopće žalila. Zbog njegovih sam ga ruku u svojoj kosi i pare koja se uzdizala oko nas

poželjela povući u tu novu kadu, potpuno obučenog - ili ne - i odmah zaspati, u toplome, sigurna i sretnija no što sam ikada bila. “Ne želim tvoju kuću, Mojsije”, rekla sam nježno. Ruke su mu se umirile u mojoj kosi. “Mislio sam da je želiš.” Odmahnula sam glavom, a njegove su se ruke zgrčile na mojem skalpu. Nekoliko je sekundi bio tiho, no nije se odmaknuo, a onda su njegovi prsti nastavili prolaziti kroz moju kosu, zagladujući je. “Sve je u redu s kućom, Georgia”, konačno je rekao. “Je li riječ o tome? Nije ukleta. Mjesta nisu ukleta. Ljudi su ukleti. Ja sam uklet.” Njegov je ton bio pomirljiv, a ja sam podigla pogled prema njemu s istim prihvaćanjem. “Ne. Ne radi se o tome, Mojsije. Ne želim tvoju kuću. Želim samo tebe.”

XXIX.

MOJSIJE

OSTAVIO SAM JE U KUPAONICI; toplina i mirisi izlijevali su se kroz pukotinu ispod zatvorenih vrata. Mogao sam čuti nježno zapljuskivanje vode koja se gibala kako se ona pomicala i odjednom sam se našao s kistom u ruci, zureći u tamu s prozora moje stare sobe na katu, promatrajući svjetlo koje je još uvijek sjalo s prozora Georgijine kuće, nadajući se da njezini roditelji nisu u blagom stanju panike zato što je ona ovdje sa mnom. Neki se kamionet zaustavio na uglu između naših kuća, veliki dizelski kamionet poput onoga koji je prema Georgijinu opisu vozio Terrence Anderson. Pri pomisli na to u želucu mi se počeo preokretati isti onaj bolesni očaj koji sam bio osjetio dok mi je pričala kako je puzala po prljavome podu da je ne bi vidio. Dok sam promatrao, kamionet se počeo odmicati polako vozeći niz cestu, skrenuvši kod sljedećeg bloka gdje ga moje oči nisu mogle slijediti. Čak i uz Terrenceov upad, um mi se neprekidno šunjao do Georgije s druge strane zida. Mogao sam zamisliti njezinu podignutu kosu i duge udove koji su se prelijevali preko bijelog porculana kade, tamne trepavice na glatkom obrazu, pune usne blago razdvojene, dok sam se odupirao porivu da počnem slikati sve sitne detalje kojima me um spremno snabdijevao. Ako je Vermeer mogao pronalaziti ljepotu u pukotinama i mrljama, onda sam ja mogao samo zamisliti što bih sve mogao stvoriti od pora na njezinoj koži. Kad bih barem znao kako naslikati Georgiju u svoj život ili sebe u njezin, a da je ne prenerazim, onda bi možda strepnja koju sam osjećao iščeznula. Nikada neće biti lako voljeti. Postoje neke boje koje nadjačavaju sve druge, neke boje koje se ne miješaju s drugima. No želio sam pokušati. Tako sam silno želio pokušati da su mi se ruke počele tresti, ispustivši kist. Podigao sam ga i prišao stalku postavljenom u kutu; platno me zvalo, stoga sam počeo miješati malo ovih boja, malo onih. Što sam ono rekao Georgiji onako davno? Koje bih boje uporabio kad krenuo slikati je? Boju breskve, zlatnu, ružičastu, bijelu... na tubicama koje sam kupio u kompletu pisala su neka otmjena imena, no ja nisam htio komplicirati.

Zavojiti potez kistom oživio je liniju njezina vrata na platnu ispred mene. Zatim mala izbočenja uzduž njezine tanke kralježnice, svijetle uvojke na zlatnoj koži. Potom sam i njoj dao boju, tu i tamo koju točkicu, ružičastu i plavu i koraljnu, kao da su joj kosu krasile latice. Osjetio sam kako mi prilazi s leđa te sam zastao, udišući je prije nego što sam okrenuo glavu i pogledao je. Ponovno je obukla svoje hlačice za trčanje, no ne i prašnjavu trenirku, sada noseći samo tanki, bijeli topić, stojeći ondje bosih nogu. “Želio sam te naslikati”, rekao sam, pokušavajući objasniti. “Zašto?” “Zato što... zato što...”, pokušao sam smisliti razlog koji nije uključivao to da sam je stalno želio imati pred sobom kako bih mogao beskrajno piljiti u nju. “Eli želi da te naslikam.” Nije to bila potpuna laž. “Da?” glas joj je bio tih kada me gotovo sramežljivo pogledala. Bilo ju je neobično vidjeti takvu. Samosvjesnu kakva nikada nije bila. “Čini mi se da se sjećam da si željela da te naslikam. Prije.” “Željela sam mnoge stvari, Mojsije.” “Znam.” A ja sam bio odlučan dati joj ih. Bilo što i sve u mojoj moći. “Je li Eli volio slikati?” Nikada je nisam pitao je li u čemu bio sličan meni. Nadao sam se da nije. Počela je tresti glavom, a onda je zastala i nasmijala se. I samo tako, mogao sam vidjeti sjećanje na zaboravljen trenutak, tek kratki uvid u nj kao da sam joj pogledao unutar glave. No nije dolazilo od nje. Eli je sjedio prekriženih nogu uz prozor, smiješeći se kao da mu nedostajem. Kao da mu mi nedostajemo. A Georgijine su se oči raznježile dok je opisivala scenu, ne shvaćajući da sam je već mogao vidjeti u živopisnim bojama. “Bilo je kasno. Bila sam budna od zore i nisam stajala čitav dan. Eli je plakao, mama i tata bili su vani, i već je odavno trebao biti u krevetu. Eli je još uvijek trebao večerati i okupati se, a ja sam bila spremna zaplakati s njim. Zagrijala sam ostatke špageta i otvorila konzervu bresaka, pokušavajući umiriti Elija koji je za večeru želio pileću juhu s rezancima. Želio je domaću juhu s debelim rezancima. No ja sam mu rekla da je više nema i da ću napraviti novu tijekom vikenda. Ili će to učiniti baka. Njezina je bila bolja od moje. I pokušala sam ga usrećiti ostacima špageta. No on ih nije želio, a ja nisam bila odveć strpljiva. Posjela sam ga za stol i napunila mu tanjur, pokušavajući ga uvjeriti da je upravo to želio. Postavila sam čašu mlijeka pred njega i napunila njegov najdraži tanjur

sa slikom traktora tjesteninom i umakom s jedne strane te komadima bresaka s druge.” Zastala je, a usne su joj blago zadrhtale. No nije zaplakala. A Eli je nastavio gdje je ona stala. Eli mi je pokazao trenutak kada je uzeo tanjur u ruke i istresao ga na svoju glavu; breskve i umak natopili su mu kosu, slijevajući se niz njegove bucmaste obraze te kapljući niz vrat. Georgia je samo zurila u njega, zapanjena. Lice joj je bilo gotovo komično; toliko je bila razjarena. Zatim je utonula u lokvu na kuhinjskom podu i počela imenovati stvari za koje je zahvalna, onako kako neki ljudi broje do deset kako ne bi eksplodirali. Eli je znao da je u nevolji. Njegova je zabrinutost obojila sjećanje u blagu izmaglicu, kao da mu je srce počelo brže kucati dok je promatrao svoju majku kako pokušava ne poludjeti. Perspektiva se promijenila kada je sišao sa stolca i dogegao se do Georgije. Čučnuo je ispred nje, i bez oklijevanja, rukom protrljao umak za špagete u kosi i obrisao ga o njezin obraz, vrlo, vrlo nježno. Zateturala je, promrmljavši nešto nerazumljivo, a on je krenuo za njom, posegnuvši za drugim obrazom. “Budi mirno, mamice. Oslikavam te”, ustrajao je. “Kao moj tata.” Georgia se smrznula, a Eli je nastavio mazati svoju uništenu večeru po cijelome njezinome licu i rukama kao da je točno znao što radi. Tiho ga je promatrala, a oči su joj se polako punile suzama koje su joj se slijevale niz lice i preko grumena špageta i razmaljanih bresaka. “Želio me oslikati”, Georgia je rekla, a ja sam se odvojio od Elijeva sjećanja kako bih u tom trenutku mogao biti s njom. “Želio me oslikati. Baš poput tebe. Znao je tvoje ime. Znao je da si ti oslikao onu priču na mojemu zidu, znao je da si ti naslikao sliku koju sam uokvirila i objesila u njegovoj sobi, sliku koju si mi poslao... nakon što si otišao. No to je bilo prvi put da je išta takvo učinio. Ili rekao.” Nisam znao što reći; saznanje da Georgia nije tajila od Elija tko sam ja ostavilo me bez riječi. “To se dogodilo netom prije no što je umro. Netom prije. Dan ili dva. Neobično. Sasvim sam zaboravila na to. Nikada nije pokazivao sklonost slikanju, pa ipak je odlučio baš to izvesti, nenadano, kao grom iz vedra neba. Ali mislim da ne želim da me naslikaš, Mojsije”, Georgia je prošaptala, očima prelazeći preko graciozne kralježnice i pognute glave koju sam tek počeo stvarati. “Ne?” Nisam znao hoću li moći ispoštovati taj zahtjev. Kada mi je tako blizu, sve što želim jest iscrtati linije njezine figure i izgubiti se u njezinim bojama.

“Ne.” Oči je i dalje držala uperene u sliku. “Ne želim biti sama. Radije bih da naslikaš nas. Mene i sebe.” Podigla je pogled prema mojemu. “Zajedno.” Povukao sam je ispred sebe, leđa joj prislonivši na svoja prsa tako da je licem bila okrenuta prema platnu, i počeo sam crtati; glavu je naslonila između mojeg ramena i brade, a ja sam svoj obraz položio na njezino čelo, lijevom je rukom obgrlivši preko prsa, desnu podigavši kako bih izvršio zadatak pred sobom. Unutar nekoliko minuta unio sam svoj profil u sliku, samo vrat i lice, pognuto iznad njezina. Bila je vrlo elementarna, samo obrisi i sugestije, no ipak smo to bili mi, a ruka mi je letjela, ispunjavajući detalje nas dvoje zajedno. Zaboravio sam na Elija, koji je sjedio na mojem novom krevetu, krevetu koji sam bio kupio kako bih zamijenio onaj uski na kojemu sam spavao kad god bih posjetio Gi, izgubivši se u Georgiji i slici. A kada se Georgia okrenula u mojemu naručju i pogledala me svojim blistavim očima, zaboravio sam i na sliku. Ne sjećam se kada sam spustio svoj kist ni jesam li vratio poklopce na uljane boje. Ne sjećam se točno kako smo se našli na drugoj strani sobe, ni kako je ponoć postala jutro. Samo se sjećam osjećaja koji me ispunio kada sam približio svoje usne njezinima, privukavši je uza se tako da između nas nije ostalo ni milimetra prostora. Poljubac nije bio ni silovit ni brz. Nije uključivao lutajuće ruke ili zavođenje. No bio je ispunjen obećanjima. Iskren. A ja nisam učinio ništa da bih prešao tu granicu. Mogao sam. Treperilo je između nas, sjećanje na to kakav je osjećaj bio prepustiti se vrućini. No nisam želio nova sjećanja. Želio sam budućnost, stoga sam dopustio da se oko nas omota meka nijansa nade. Uživao sam u kretnjama naših usta, dodirima usana, ispreplitanju jezika, u Georgijinim rukama koje su se stisnule na mojim prsima, u glatkim pokretima boja iza mojih kapaka dok ih je poljubac produbljivao od boje lavande do purpurne i ponoćnoplave. A kada se to dogodilo, podigao sam glavu kako ne bih potpuno zaboravio. Georgijine su usne ostale podignute kao da nije još gotova; oči su joj bile poput tamne čokolade, a kapci na pola koplja. Želio sam ponovno zaroniti u te tamne bazene i povući pokrivače preko nas. No nismo bili sami. A kada sam pogled podigao s njezine razbarušene kose i slatkih usana prema djetetu koje je tiho promatralo, uzdahnuo sam i nježno ga

pozdravio. Malim je dječačićima vrijeme za spavanje. Povukao sam svoje vodene zidove, šapćući. “Laku noć, Stewy Stinker.” Georgia se ukrutila u mojem naručju. “Laku noć, Buzzard Bates”, nježno sam dodao. “Laku noć, Diehard Dan”, Georgia je rekla tiho, a usne su joj zadrhtale dok su joj se prsti grčili na mojoj majici, očajnički pokušavajući zadržati pribranost. Stegnuo sam svoje ruke oko nje, pokazujući da sam zapazio njezinu vjeru i trud. “Laku noć, Eli”, rekao sam, osjetivši kako iščezava. MOJSIJE

* * *

LEŽAO SAM U MRAKU, slušajući Georgiju kako diše pokraj mene, nadajući se da Mauna i Martin Shepherd nisu ležali budni preko puta, brinući se za svoju kćer koju sam i prije volio i izgubio. Daj mi radosti ili odlazi, rekla je. A zaista nisam želio otići. Georgia i ja razgovarali smo nekoliko sati, ležeći u tami moje sobe, promatrajući kako mjesečina obasjava čovječuljke koje je Georgia bila nacrtala na mojemu zidu. Činila se zadovoljnom što nisam imao srca prekriti ih te je obećala nacrtati novo poglavlje sljedećeg jutra. Položivši mi glavu na rame, dok smo se doticali, ali ne izazivali, ljubili, ali ne kušali, držali jedno drugo, ali ne uzimali, proveli smo svoju prvu noć zajedno u sedam godina, i bila je znatno drukčija od posljednje. Možda je posrijedi bila naša želja da ovaj put to napravimo kako treba ili da ne ponovimo pogreške iz prošlosti. A možda je posrijedi ipak bilo saznanje da je, premda ga ne možemo vidjeti, Eli blizu. Ja sam neprestano osjećao njegovu prisutnost. Za sada mi je bilo dovoljno držati Georgiju u naručju, stoga sam obuzdao svoju vatru. Kada sam spomenuo da bih je mogao otpratiti kući kada se približila ponoć, Georgia je omotala ruke oko donjeg dijela mojega trupa, položila glavu na moja prsa i prkosno mi rekla “ne”. A ja se nisam previše opirao. Umjesto toga pogladio sam njezinu kosu, osjećajući kako tone u san na meni, ostavljajući me samog s mojim mislima i strahovima koji su se samo produbljivali dok su sati prolazili. Pitao sam se je li to kako se

osjećam samo nusproizvod ljubavi. Sada kada sam je imao, kada sam priznao da je trebam, bio sam prestravljen da bih je mogao izgubiti. U zoru sam se išuljao iz kreveta i zaputio se prema vratima, navlačeći svoje čizme i jaknu, ne planirajući otići mnogo dalje od stražnjeg trijema. Morao sam ga dovršiti, a ako je snijeg zaista na vidiku, morao sam biti brz. Dok sam napuštao sobu, oko mi je privukla slika koju sam započeo noć prije, slika Georgijinih gracioznih leđa i moje glave nagnute nad njom. Još ću slikati. Ispunit ću svoje zidove našim slikama, ako ni iz kojeg drugog razloga, onda kako bih sebe uvjerio da je moja, a ja njezin. Možda će tada nestati ovaj osjećaj tjeskobe. Jutro je bilo hladno, hladnije nego dan prije, i pomislio sam kako bih se mogao vratiti unutra po rukavice. Doduše, predugo sam promišljao, pa su mi ruke radile brže od mozga. Bacio sam se na posao, radeći brzo kako bih pobjegao hladnoći; dah mi je iz usta izlazio u oblačićima dok sam obrađivao drvo, a zaglađivanje grubih dijelova činilo se neobično umirujućim. Sunce se diglo bez topline, vireći iznad istočnih brda, šunjajući se po sjenovitoj dolini, a njegovo polagano uspinjanje privlačilo mi je pogled. Pijevac je okašnjelo zakukurikao, a ja sam se nasmijao na njegov jadan pokušaj. Čuo sam kako je neki konj zanjištao u odgovor pijetlu te sam pogledao po travnatoj površini, ugledavši Georgijine konje koji su se okupljali u blizini. Calico se izdvojila od ostalih i ponovno zanjištala, zabacujući glavu i protežući noge, kao da je znala da je promatram. Odgalopirala je na drugu stranu travnjaka, a potom se okrenula i dojurila natrag, pretresajući svoju grivu i visoko podižući kopita, kao da je zahvalna za osvit. Sackett joj se pridružio, grickajući je, razigrano je pogurkujući, a ja sam se ponovno nasmiješio, prisjetivši se kako sam nekoć davno usporedio palomina s Georgijom. Nekoliko sam ih minuta promatrao kako se šepure kada mi je pogled privuklo nešto što prije nisam zapažao. Možda zato što mi je pozornost uvijek bila prikovana za Georgiju kada je radila s konjima, a možda zato što se nikada nisam približio Calico, osim kada je stala iza mojih leđa, no imala je žig na svojoj zadnjici koji je bio drukčiji od Sackettova. Spustio sam kantu s bojom, položio kist preko otvora, i zaputio se preko Gijina dvorišta kako bih ga pobliže promotrio. Sackett i Calico promatrali su me kako im prilazim, a iako je Calico zabacila glavu i počela toptati u krug, nijedno od njih nije pobjeglo od mene. Napredak. No kada se Calico približila ogradi koja nas je dijelila, stao sam u mjestu. Calico je na svojemu desnome boku imala kružni žig sa slovom A - veliko A unutar kruga. Poput zaokruženog A na Mollynu ispitu iz matematike. Poput zaokruženog A ispred stajališta za kamione koje je graničilo s poljem u

kojemu su pronađeni Mollyni ostaci. Osjetio sam kako mi se dižu dlačice na vratu, a grč u mojem želucu raste. Eli mi je pokazivao Calico od početka. A ja nisam mogao ne zapitati se ima li u tome još čega osim njegove itekako stvarne privrženosti životinji. Pomislio sam na to da se vratim unutra i probudim Georgiju, no umjesto toga izvukao sam telefon iz džepa i ukucao Tagov broj, nadajući se da će čuti njegovu zvonjavu u sedam sati u utorak ujutro i javiti se. Nikada nije bio ranoranilac. “Mo”, odgovorio je nakon što je telefon treći put odzvonio, i mogao sam čuti da je već neko vrijeme budan. Imao je onaj nabrijani prizvuk u glasu kakav bi poprimio nakon što bi proveo nekoliko sati tukući se s nekim u svojoj dvorani. “Tag.” “Sad kad smo riješili imena, što se događa?” “Calico, Elijev konj, na stražnjici ima žig koji je drukčiji od onih na Georgijinim ostalim konjima. Što misliš zašto?” “Doveli su je od nekoga nakon što je već bila žigosana”, Tag je jednostavno odgovorio. A ja sam kimnuo, premda nije mogao vidjeti da sam to učinio. “Calico ima kružni žig sa slovom A, Tag. Krug s velikim A unutar njega.” Čekao sam, vjerujući da će prepoznati značaj. Tag je šutio nekoliko dugih trenutaka, a ja sam dopustio da se tišina protegne ne ispunjavajući je, znajući da mu se okreću kotačići u glavi. “Može biti obična slučajnost”, napokon je rekao, no znao sam da nije vjerovao da je tako. Iz mojeg iskustva, ne postoje slučajnosti. A Tag je sa mnom proveo dovoljno vremena da to zna. Opsovao sam, uporabivši jednu od Tagovih najdražih riječi, a u uskliku sam začuo odjek straha i frustracije. “Što se događa, čovječe?” Tag je upitao. “Ne znam, Tag. Moja mi mrtva majka šalje jezive snove, nove mrtve djevojke iskaču po mojim zidovima, sin mi pokušava reći nešto što očito ne razumijem, a u krevetu mi spava žena za koju se neizmjerno bojim da ću je izgubiti.” Počešao sam se po licu, odjednom umoran, želeći da sam jednostavno ostao u krevetu s Georgijom. Ne mogu je izgubiti ako nikada ne odem od nje. “Što ti Eli pokazuje? Osim konja.” Bio sam zahvalan na tome što Tag nije komentirao ženu u mojem krevetu. Znao sam da je želio. Gotovo sam mogao čuti kako njegovo suzdržavanje pucketa preko veze. “Sve. Bilo što.” Uzdahnuo sam. “Pokazuje mi sve.”

“Ali najviše od svega, što ti pokazuje?” “Calico, Georgiju... prokletog Stewyja Stinkera i Zločeste tipove.” “Tko je zli tip?” Tag je oštro ispalio. “Ne. Ne radi se o tome. To su likovi iz knjige koju je Georgia znala čitati Eliju.” No kada sam to izgovorio, više nisam bio tako siguran. Hodao sam i pričao istodobno, vraćajući se preko dvorišta. Georgia je stajala u kliznim staklenim vratima, u jednoj ruci držeći šalicu kave, s drugom pokušavajući zadržati pokrivač s mog kreveta da ne spadne s njezinih ramena. Kosa joj se bila rasula preko ramena, a lice joj je još uvijek bilo meko od sna. Bilo je to dovoljno da osjetim slabost u koljenima i odagnam sve zle tipove iz svoje glave. “Moram ići, Tag. Žena iz mojeg kreveta je budna.” “Prokleti srećkoviću. Čujemo se kasnije, Mo. I ne zaboravi je pitati odakle joj taj konj.”

XXX.

GEORGIA

ELI NIKADA NIJE IMAO NAJDRAŽU BOJU. Nikada se nije mogao odlučiti. Svaki bi dan bila neka nova. Narančasta, crvena boja jabuke, plava boja neba, zelena boja John Deere traktora. Zapeo je na žutoj cijeli jedan tjedan jer je to bila boja sunca, no onda je promijenio mišljenje i izjavio da je smeđa najbolja jer smo i Calico i Eli i ja imali smeđe oči, baš poput zemlje, a on je uistinu volio zemlju. Kad god bi ga netko pitao što mu je najdraže, rekao bi nešto drugo, sve dok jednog dana nije odgovorio “duga”. Prošle sam godine, na godišnjicu njegove smrti, kupila pedeset velikih balona u svim bojama koje sam uspjela naći, iznajmila bocu helija kako ih ne bih morala prevoziti, i sve ih pustila u zrak iz obora, u svojoj privatnoj, maloj ceremoniji. Mislila sam da ću se zbog toga bolje osjećati, no kada sam pustila balone, promatrajući ih kako se dižu, odlijeću i nestaju, preplavila me tuga; pogledom sam pratila te krhke male mjehuriće, u svim tim radosnim bojama, kako polagano plove, leteći izvan mog dosega, i nikada se neće vratiti. Ove godine nisam znala što ću učiniti. Sviđala mi se ideja sađenja drveća, no bilo je pogrešno doba godine. Sviđala mi se ideja doniranja u dobrotvorne svrhe u Elijevo ime, no nisam imala mnogo dati. Mojsije je uključio Elija u mural u štaglju - Eli je jahao bijeloga konja dok se ovaj uspinjao prema oblacima, glavu zabacivši unatrag, podigavši svoje male ručice, svoja bosa stopala zgrčivši uz bedra veličanstvenoga stvorenja. Gotovo je bio završio mural, i bio je spektakularan. Moji roditelji nisu rekli ni riječi u vezi s tim, no uhvatila sam oca kako stoji pred njim, promatrajući ga u čudu, dok su mu se suze slijevale niz obraze. Još je uvijek krivio sebe. za Elijevu smrt. Bilo je dovoljno krivnje za sve. No zbog načina na koji je promatrao sliku, smiješeći se kroza suze, pomislila sam da se možda polako miri s tim. A možda je to bilo dovoljno. Možda je činjenica da smo svi išli naprijed, da se Mojsije vratio, možda je to bilo dovoljno. Možda nisu bile potrebne nikakve velike geste kako bismo pokazali da se sjećamo. Kada sam odlazila od Mojsija to jutro, ustrajući na tome da mogu sama prošetati iza ugla bez pratnje, privukao me uza se, nježno poljubio i

rekao da ću mu nedostajati. A onda me promatrao dok sam odlazila kao da sam ja balon, a on taj koji je poželio da ga nije pustio. “Georgia!” odjednom je zazvao, a ja sam se okrenula sa smiješkom. “Odakle ti Calico?” Bilo je to tako nasumično pitanje, tako neusklađeno s njegovim sjetnim pogledom, da sam nekoliko trenutaka samo piljila u njega, privremeno zamršenih misli. “Dobili smo je od šerifa Dawsona. Zašto?” GEORGIA

* * *

KUĆA SE ČINILA NEOBIČNO mirnom kada sam se ušuljala kroz vrata, na prstima se zaputivši niz hodnik do svoje sobe s namjerom da se spremim za svoj dan. Vrata sobe mojih roditelja bila su zatvorena, a s obzirom na to da je bilo 8.30 i da je bio utorak, to je bilo prilično neobično. No nisam dovodila u pitanje svoju sreću, ne želeći braniti sebe ili činjenicu da se nisam vratila kući noć prije. I taj će razgovor doći na red, a neke će se odluke morati donijeti. Ali ne još. Pred sobom sam imala radno jutro. Imala sam dvosatnu terapiju sa svojim autističnim klincima od deset do podneva, a nakon toga istraživački intervju s nekim vojnim dužnosnicima iz Hillove zračne baze koji su bili zainteresirani za uporabu hipoterapije kod zrakoplovaca i njihovih obitelji u borbi protiv PTSP-a. Hillova zračna baza nalazila se u Ogdenu, dva i pol sata sjeverno od Levana, i nisam još bila sigurna kako će to funkcionirati ako me žele na terenu nekoliko dana u tjednu. No bila sam spremna razmotriti tu mogućnost, i počela sam razmišljati da bi mi to možda mogao biti dar od Boga. Ipak, Mojsije je imao stan u Salt Lakeu, koji se nalazio samo trideset minuta od Ogdena, stoga se putovanje na posao nekoliko dana u tjednu činilo izvedivim, a osim toga, to bi olakšalo život Mojsiju ako smo namjeravali biti zajedno. Levan je bilo sjajno mjesto za život, ali ne za Mojsija. Nisam mogla zamisliti da bi se želio useliti u staru Kathleeninu kuću i ondje provesti ostatak svojega života, slikajući slike i promatrajući me kako treniram konje i poučavam ljude. No možda je postojala mogućnost da uklopimo i jedno i drugo u svoje živote.

U tri je sata Dale Garrett trebao doći po Cussa. Svojeglava je životinja bila dovoljno istrenirana te sam se radovala pokazati Daleu njegov napredak. No kada su došla tri sata, a moji sati terapije i sastanci za taj dan završili, Dale nije želio razgovarati o Cussu. Stigao je u svojem pickupu, vukući prikolicu, očito spreman povesti Cussa kući, no onda je u svojoj kabini proveo dobrih dvadeset minuta na telefonu, natjeravši me da čekam i da se zapitkujem. Podigao je prst kada sam se napokon približila njegovom kamionetu, želeći reći da pričekam, i tako sam stajala prekriženih ruku, čekajući ga da okonča poziv, prilično razdražena. Kada je izišao, a ja ga pozdravila, okrenuvši se odmah natrag prema štaglju u kojemu je Cuss čekao svoju demonstraciju jahanja, Dale nije gubio vrijeme, odmah mi rekavši što mu je na umu. “Jesi li čula za Kendrickovu malu?” Ukrutila sam se, nastavivši ipak hodati, u glavi vrteći razgovor koji sam sinoć vodila s Mojsijem. Razgovarali smo o jednoj Kendrickovoj, no nekako nisam mislila da Dale govori o njoj. “Lisa?” “Da. Ona. Mala plava, ima oko sedamnaest?” Zaškrgutala sam zubima u sebi, zadržavši neutralno lice. “Da. I ne. Nisam čula.” “Pronašli su njezin kombi, širom otvorenih vrata, zaustavljen pokraj ceste sjeverno od grada. Sinoć je otišla od dečka koji živi u Nephiju i nije se vratila kući. Njezini su roditelji to zapazili jutros, nazvali dečka, prijatelje, sve susjede i naposljetku policiju. Cijeli je grad u pometnji.” “O, ne”, dahnula sam. “Da. Nevjerojatno.” Pogledao me nepokolebljivo. “Ljudi opet pričaju o tebi, Georgia. Koja prokleta šteta. No tvoje će ime zauvijek biti povezano s ovime.” Podigla sam obrve i stisnula usne. “O čemu govoriš, Dale?” “Ovaj put nitko ne namjerava čekati. Kruže priče da su već pretražili kombi zbog otisaka. Obični preliminarni testovi. I netko je pustio u javnost informaciju da su otisci Mojsija Wrighta po cijelome kombiju.” MOJSIJE

* * *

ZASPAO SAM. To je sve. Završio sam s brušenjem trijema, cijelo jutro lutajući očima prema Georgijinim oborima i stajama, tu i tamo spazivši njezin lik, što mi je pomagalo da se opustim i smirivalo neprestanu zabrinutost koje se nisam mogao riješiti. Kada su mi leđa počela vrištati, a ruke omlohavile od umora, uzeo sam pauzu, spremio si ručak i popeo se u veliku mesinganu kadu koju je Georgia zauzimala prošlu noć, zbog čega sam samo počeo razmišljati o tome koliko mi nedostaje i kako bih je mogao ponovno dovući ovamo što je prije moguće. Zapljuskivanje me vruće vode umirivalo, a cijelu prethodnu noć nisam bio spavao. Kapci su mi postali teški, a misli se usporile, te sam iz kupke izišao u stanju vlažne tuposti, lijeno navukavši traperice i izvalivši se preko kreveta na trbuh; lice mi je utonulo u jastuk na kojemu je Georgia spavala noć prije. Odmah sam zaspao. Probudio sam se s pištoljem uperenim u glavu.

“OVO JE BILO PRELAKO. Nisam bio siguran kako će se do kraja sve odigrati. Mislio sam da ću te morati ustrijeliti čim uđem kroz vrata.” Pitao sam se zašto to nije učinio, a onda sam shvatio da bi bilo teže objasniti zašto mi je pucao u leđa. A imat će objašnjenje, u to sam bio uvjeren. Bio je obučen u svoju uniformu; tamnosmeđe hlače i ispeglanu i urednu košulju, sve tako službeno. A ja sam imao osjećaj da sam službeno mrtav. “Jesi li me došao uhititi ili ubiti, šerife?” upitao sam razgovorljivo, ruku podignutih u zrak dok me vodio niz uske stube, prislonivši mi pištolj o leđa. Nisam znao kamo idemo, no bio sam bos i nisam nosio nikakvu majicu - nisam bio obučen za izlazak iz kuće. Nisam bio obučen za raspravu koju je možda imao na umu. Prošli smo kroz kuhinju i zastali. “Uzmi jedan od onih noževa. Zapravo, uzmi cijeli komplet”, uputio me, kimajući prema novom setu noževa s crnim drškama koje sam kupio za kuću. Piljio sam u njega, ne pomičući se. Nisam mu namjeravao pomoći da me ubije. Opalio je pištoljem, ukopavši jedan metak u element blizu moje glave. Oči su mu bile tvrde, a ruka s kojom je pucao mirna. “Uzmi nož!” ponovio je, podigavši glas, prst držeći na okidaču, čekajući da ga poslušam. Nekoliko sam ga trenutaka samo promatrao; srce mi je tuklo, puls udarao, a zbog silnog sam adrenalina poželio

ugrabiti noževe, baš kako je rekao, i početi ih bacati prema njemu. Prišao sam setu i izvukao najdulji, najoštriji nož i opušteno ga uzeo u ruku. Šerif očito nije razgovarao sa svojim nećakom o tome koliko volim noževe. “Želiš da bacim ovo na tebe, šerife? Možda da te malo porežem, pa da izgleda kao da si morao to učiniti? Ti si me samo došao uhititi za nešto, nije mi sasvim jasno za što, a ja se obrušavam na tebe s nožem, pa me d moraš ustrijeliti. Je li to tvoj plan? Ne bi li mi trebao pročitati koja su moja prava ili mi bar reći zašto sam uhićen?” “Došao sam te ispitati o nestanku Lise Kendrick”, rekao je, ne skidajući prst s okidača, očiju uperenih prema nožu koji sam držao, čekajući da odigram svoj potez kako bi on mogao odigrati svoj. “Kad budeš mrtav, pronaći ću je ovdje. Svezanu. Nadrogiranu. I nitko me neće ništa pitati, nikome neće biti stalo do toga jesi li mrtav.” Nisam znao je li lud ili meni nešto promiče, “Misliš Sylvie Kendrick?” upitao sam, a u glavi mi se počelo vrtjeti. “Mislim na Lisu. Baš mi se posrećilo kad sam je vidio kako hoda ulicom one noći. A znao sam da si vozio njezin kombi kada si došao u zatvor po Davida Taggerta. Bilo je to kao neko čudo. Samo za mene.” “Jesi li ubio moju majku? Je li tako sve počelo, šerife?” upitao sam blago, pokušavajući sklopiti dijelove zagonetke što sam brže mogao. “Nisam je ubio. Volio sam je. Silno sam je volio. A ona je bila kurva. Znaš li kako je to voljeti kurvu?” Nasmijao se, no njegov je smijeh zazvučao više kao jecaj te je odmah zastao, zaškrgutao zubima i umirio ruku. No taknuo sam ga u žicu. Taknuo sam ga u ŽICU. “Uopće ne izgledaš poput mene. Nisam mogao vjerovati kada sam te vidio. Sićušno djetešce spojeno na bezbroj aparata. Pomislio sam da su se zabunili. Mislio sam da si moj”, rekao je, udarivši se po prsima otvorenim dlanom lijeve ruke. “Mislio sam da si moj, no ja sam krive boje, zar ne?” Njegov me smijeh natjerao se lecnem, napravim korak prema vratima i čvrsto stegnem nož u ruci. Agresivno je zakoračio prema meni, no nije bio gotov s razgovorom. “Sigurno je k’o sam vrag da nisi moj! Bio sam tako glup. Jenny se očito vucarala okolo. Dao bih joj sve što je željela. Nije mi to imalo nikakvog smisla. Ima li tebi smisla?” Jacob Dawson gledao me zbunjeno, očito želeći da kažem nešto s čim se još uvijek, u dvadeset i pet godina, nije pomirio. “Bila je sjebana. Mislio sam da je mogu popraviti, no ona se nije mogla ostaviti tog sranja. Nije ga se mogla ostaviti. Baš kao ni Molly

Taggert i Sylvie Kendrick. One su me podsjetile na nju. Ljepuškaste djevojke, ali tako sjebane. Nanosile su bol svojim obiteljima. Učinio sam im uslugu. Išle su u istom smjeru kao i Jenny, drogirale su se, bježale od kuće, sebične kučke. Učinio sam im uslugu. Spasio sam ih od njih samih, poštedio sam njihove obitelji dodatne boli.” “Koliko ih je još bilo? Koliko si djevojaka spasio?” upitao sam, pokušavajući prigušiti sarkazam u svojemu glasu. “I što s Georgijom? Ono si bio ti, zar ne? Na stampedu. Pokušao si oteti Georgiju. No ona baš i ne odgovara tvojemu profilu, šerife. Kao ni Lisa Kendrick.” “Nisam namjeravao oteti Georgiju. Bila mi je okrenuta leđima pa sam pomislio da je netko drugi. Ali onda si došao ti i morao sam je pustiti. Zapravo si mi učinio uslugu, znaš. Ne bi mi bilo drago nauditi Georgiji. A Lisa će biti dobro. Neće se ničega sjećati. Tako sam je napucao sedativima da će biti sretna ako se sjeti svojega imena.” Nisam ništa rekao. Nije bio odveć visok; bio je žilav i mršav, i mnogo manji od mene. Dobro sam ga nadvisivao i vjerojatno sam bio teži od njega za tridesetak kila. No on je imao pištolj. I bio je izvan svake pameti. Tuga, grižnja savjesti, izopačena logika i godine pokušavanja da svoje grijehe skloni od pogleda drugih, da sakrije svoje lice od ljudi koji su ga voljeli i vjerovali mu, polako je nagrizala njegovu humanost, njegov razum, svjetlost koja ga je odvajala od tame koja ga je čekala. A sada je bio tu, stojeći u kuhinji moje bake, na mjestu na kojemu je ona napustila ovaj život, pokazujući mi točno tko je. Zacijelo je osjetio olakšanje. No nije to učinio zbog oprosta. Nije to učinio kako bi se pohvalio ili objasnio. Učinio je to jer me namjeravao ubiti, ako su crne mrlje koje su se nadvijale nad rubove mojeg vidnog polja bile ikakav pokazatelj. A uvijek su bile. Vrebači su znali koje su njegove namjere. Stoga su se pojavili, čekajući da ih izvrši. “Znam da si se cijelo ovo vrijeme poigravao sa mnom. Naslikao si lice Molly Taggert na nadvožnjaku i znao sam da nekako znaš. Znao sam da si me prepoznao one noći na stampedu. Ali nikada nisi ništa rekao. Ponašao si se kao da me ipak nisi vidio. No onda sam vidio zidove, nakon što je Kathleen umrla.” Oči su mu poletjele prema dnevnoj sobi, prema zidu koji ni on ni ja nismo mogli vidjeti s mjesta na kojemu smo stajali. “Sve te slike na zidovima. Djevojke. Slikao si djevojke! Ipak... nikada nisi ništa rekao. Nisam znao što želiš. Pokušao sam prestati. Želio sam da ljudi pomisle da si ti krivac. No onda sam je vidio. Na Dan nezavisnosti, vidio sam je. Na isti dan kada je Jenny umrla. I izgledala je poput Jenny. Nasmiješila mi se, baš kako je

Jenny to običavala. I bila je nadrogirana. Napušena kao zmaj. Slijedio sam je kući te noći. I oteo sam je.” Nisam znao o kome priča, no pretpostavio sam da priča o djevojci koja je nestala u srpnju, o djevojci koju je Tag vidio na letku u baru u Nephiju. “A onda, prošle noći, odem s nećakom u stari mlin - on je morao odbaciti neke stvari - čekam u kamionetu i vidim Georgiju Shepherd kako na prstima izlazi, otrčavši kao da je vidjela nešto što ju je na smrt prestrašilo. Rekao sam Terrenceu da se proveze pokraj njezine kuće i vidim je kako ide k tebi, sva omotana oko tebe. Zna li ona? Jesi li joj rekao za mene?” Čekao sam, ne mogavši shvatiti što točno želi, ne mogavši odlučiti je li to uopće bilo važno. No nisam bio raspoložen za tepanje. “I zašto djevojke uvijek trče za ološem? Jennifer je to učinila. I Georgia. Ne kužim.” Ponovno sam čekao; nije mi promakla ironija toga što mi je ubojica nebrojenih žena govorio da sam ološ. “Želio sam vidjeti što Georgia ima na umu. Što oboje imate na umu. Stoga sam se vratio u mlin nakon što me Terrence odbacio. Nisam bio unutra otkad su ga zatvorili prije trideset godina. Nikada nisam imao razloga. Zamisli moje iznenađenje kada sam vidio tvoju sliku na zidu. Molly, Sylvie, Jenny, i druge, mnoge druge. Ne znam kako si dokučio, ni što želiš, ali vratio si se u Levan, iako sam ti rekao da se ne vraćaš. Dao sam ti svaku priliku da jednostavno odeš. A sada si se vratio, i ponovno slikaš.” Glas mu se povisio na posljednjoj riječi, očajnički, kao da je uistinu mislio da se cijelo ovo vrijeme poigravam s njim, da igramo igru mačke i miša koja ga je napokon slomila. Mislio je da sam se vratio u Levan zbog njega. Mislio je da je slika u starome mlinu nova, novi pokušaj da ga stjeram u kut. I to je bila kap koja je prelila čašu. Nisam se bojao. Bio je to najčudniji osjećaj. Srce mi je bubnjalo i bilo je teško disati, no to su bile samo fizičke reakcije. U glavi, u onome dijelu sebe u kojemu sam mogao vidjeti ono što nitko drugi nije, bio sam dobro. Bio sam smiren. Ljudi se boje nepoznatoga. No ono što slijedi meni nije bilo nepoznato. Smrt me nije plašila. No činjenica da bih Georgiju ostavio na milost i nemilost Jacobu Dawsonu jest. Ako misli da ona zna što je učinio, ubit će je. Možda ću umrijeti, no i Jacob Dawson mora umrijeti. Nisam mu mogao dopustiti da nastavi živjeti. Čak ni ako to znači da će me Eli vidjeti kako ga ubijam.

A vidjet će. Stajao mi je slijeva, tik uz moju ispruženu ruku, stojeći ondje u svojoj Batmanovoj pidžami, u kompletu s kapuljačom i plaštem. Blago mi se nasmiješio, istim onim tužnim smiješkom zbog kojega sam se zapitao koliko je djeteta još ostalo u njemu. Više nije imao tijelo, tijelo koje bi raslo, tijelo koje bi ukazivalo na godine koje su prošle i skupljeno iskustvo. No nije bio ni četverogodišnji dječak koji samo čeka da mu netko objasni što se događa. Znao je. I cijelo mi je vrijeme pokušavao to reći. Čekao je da me odvede kući.

XXXI.

GEORGIA

U DALJINI SMO ZAČULI zvuk koji je podsjećao na eksploziju motora, prigušen, neprijeteći. No i Dale Garret i ja okrenuli smo se prema njemu, naćuljenih ušiju, namrštena čela. “To je bio pucanj”, razmišljao je naglas, očiju uperenih preko polja, u stražnji dio doma Kathleen Wright. A ja sam se dala u trk, “Georgia!” Dale Garret je uzviknuo. “Stani! Georgia! Prokletstvo, curo!” Nisam znala je li iza mene ili pokušava iskopati svoj mobitel iz džepa, no nadala sam se da je potonje. Bio je star i debeo, i nisam željela da se ubije ganjajući me preko polja. Ne znam koliko mi je dugo trebalo da prođem kroz kružni obor, preko polja i preko ograde u Kathleenino dvorište, no imala sam osjećaj da su mi trebale godine. Desetljeća. Kada sam dosegla stražnji trijem i bacila se na klizna staklena vrata, našavši ih zaključanima, vrisnula sam u frustraciji i očaju. Mojsije je na tom trijemu provodio veći dio dana, no ipak je zaključao prokleta vrata nakon što je završio. Otrčala sam oko kuće, a uslijed silnoga straha moje su misli počele pucati poput petardi, nekontrolirano mi se razlijećući po glavi. Bijeli Chevy Tahoe s oznakom Senfova ureda okruga Juab ispisanom po strani vozila zlatnim slovima bio je parkiran pokraj Mojsijeva crnog pick-upa, a kada sam zaobišla ugao i potrčala prema glavnome ulazu, crni je Hummer skrenuo s ceste, svojim naglim kočenjem poslavši hrpu kamenčića u zrak. David ‘Tag’ Taggert izletio je iz vozila s puškom u ruci i s izrazom osobe spremne na ubojstvo, a ja sam se gotovo srušila uslijed olakšanja. No to je bilo prije nego što sam čula drugi pucanj. “Ostani ovdje!” Tag je zagrmio, trčeći prema glavnome ulazu. Pa sam ja krenula za njim. Morala sam. A kada je upao kroz vrata bez zastajkivanja, prvo što sam zapazila bio je miris. No ovaj put kuća nije mirisala na boje. Nije mirisala ni na pite. Mirisala je na barut, i mirisala je na krv. Zatim je Tag ponovno zagrmio, a ja sam osjetila trzaj njegove ruke kada je zapucao jednom, i drugi put. Još je jedan pucanj odzvonio, a metak je pogodio prozor blagovaonice. Prozor se razletio u sitne komadiće kada je Tag prekoračio preko nečega, a potom se spustio na

koljena. Isprva sam mislila da je pogođen pa sam posegnula za njim; njegova velika leđa blokirala su mi pogled na ostatak sobe. Tada sam shvatila da je Tag prekoračio preko šerifa Dawsona koji je ležao ispružen na podu, zureći u strop; bio je pogođen u glavu, a iz prsa mu je virio nož. A onda sam vidjela Mojsija. Ležao je na boku na kuhinjskome podu, dok se lokva krvi oko njegova tijela polagano širila, a Tag ga je okretao, pokušavajući zaustaviti istjecanje krvi, proklinjući Mojsija, proklinjući Boga, proklinjući sebe. I baš kao kad je Gigi umrla prije svih tih godina, kada je Mojsije bio prekriven bojom umjesto krvlju, kada je smrt bila na zidovima umjesto u njegovim očima, potrčala sam prema njemu. I baš kao prije, ničime mu nisam mogla pomoći. MOJSIJE

* * *

OKO MENE JE BILA SVJETLOST, OSJEĆAO SAM SE SIGURNIM, i bio sam savršeno svjestan tko sam i gdje sam. Eli je stajao pokraj mene, držeći me za ruku, a u daljini sam vidio i ostale kako se mi se približavaju. Da sam morao to sve naslikati, sumnjam da bih mogao, no možda bi se slikom moglo postići više nego riječima. Ipak, unatoč mekom šumu i prodornoj svjetlosti koja me okruživala, Eli je bio taj koji je privlačio svu moju pozornost. Podigao je bradu i promotrio me, očima mi prelazeći preko lica. A onda se nasmiješio. “Ti si moj tata.” Glas mu je bio čist i mio, a ja sam ga prepoznao iz sjećanja koja je bio dijelio sa mnom, iako ga je sada bilo lakše čuti, nefiltriranoga, gotovo kristalnoga. “Da”, kimnuo sam, gledajući odozgo prema njemu. “Jesam. A ti si moj sin.” “Ja sam Eli. A ti me voliš.” “Da, volim te.” “I ja tebe volim. A ti voliš moju mamu.” “Da”, prošaptao sam, iz dubine duše želeći da je i Georgia tu. “Mrzim što sam je ostavio samu.” “Neće zauvijek biti sama. Vrijeme prolazi jako brzo”, Eli je rekao mudro, ali i nježno.

“Misliš li da zna koliko je volim?” “Dao si joj cvijeće i rekao si da ti je žao.” “Jesam.” “Poljubio si je.” Mogao sam tek kimnuti. “Naslikao si joj slike i grlio je kada je plakala.” “Da”, prošaptao sam. “I smijao si se s njom.” Ponovno sam kimnuo. “To su svi načini na koje kažemo volim te.” “Jesu?” Eli je značajno kimnuo. Nekoliko je trenutaka samo šutio kao da promišlja o nečemu. A potom je ponovno progovorio. “Katkada možeš birati, znaš.” “Što?” upitao sam. “Katkada možeš birati. Većina ljudi odabere ostati. Ovdje je divno.” “Jesi li ti odabrao ostati?” Eli je odmahnuo glavom. “Katkada možeš birati. Katkada ne možeš.” Čekao sam, očima upijajući svaki detalj na njemu. Bio je tako čist, tako oštar, tako prisutan i savršen da sam ga htio uzeti u naručje i nikada ga ne pustiti. “Je li netko došao po tebe kada si umro, Eli?” upitao sam, gotovo molećivo, trebajući znati je li bio sam. “Da. Gigi je došla. I baka isto.” “Baka?” “Tvoja mama, bleso.” Iscerio sam se. Podsjetio me na Georgiju, no onda sam, gotovo trenutno, osjetio kako mi cerek blijedi. “Nisam znao hoće li moja mama biti ovdje. Nije bila baš dobra osoba”, nježno sam odgovorio. Začudilo me što ju je zvao bakom kao da je obnašala tu ulogu jednako dobro kao Gigi. “Neki ljudi imaju namjeru biti zločesti. Neki ne. Baka nije namjeravala biti zločesta.” Bio je to jedan tako osnovni koncept, izrečen s takvom djetinjom mudrošću i s takvim lakim prihvaćanjem borbe dobra protiv zla, da nisam imao odgovora osim jednog. “Mogu li te primiti, Eli?” Nasmiješio se, odmah se našavši u mojemu naručju, svoje ruke omotavši oko mojega vrata. A ja sam spustio glavu u njegove kovrče, osjećajući kako mi svila tamnih vlasi golica nos. Mirisao je na puder za bebe, čistu slamu i svježe oprane čarape. Osjetio sam natruhu Georgijina parfema, kao da ga je baš ovako čvrsto držala, netom prije no što ju je napustio, a on miris otada nosi sa sobom. Bio je topao i meškoljio se;

mogao sam osjetiti glatkoću i mekoću njegova obraza kada ga je pritisnuo o moj. Kada sanjamo, ne znamo da sanjamo. U našim snovima tijela su nam u čvrstom stanju, dodirujemo, ljubimo, trčimo, osjećamo. Naše misli nekako stvaraju tu stvarnost. Ovdje je bilo baš tako. Znao sam da nemam tijelo, kao što ga ni Eli nije imao. No to nije bilo važno. Eli je bio čvrst i cijel u mojim rukama, a ja sam držao svojega sina. I nikada ga nisam želio pustiti. Eli se blago odmaknuo i ozbiljno me pogledao, a njegove su me tamne oči toliko podsjećale na oči njegove majke da sam se želio utopiti u njima. Onda je pustio svoje ruke s mojega vrata i obuhvatio mi lice svojim malenim dlanovima. “Moraš izabrati, tata.” GEORGIA

* * *

MOJSIJE JE UMRO NA PUTU ZA BOLNICU. To su mi poslije rekli. Nisu nam dopustili da se povezemo s njime, stoga smo Tag i ja uskočili u njegov Hummer i slijedili vozilo hitne pomoći, obarajući brzinske rekorde, teturavim korakom uletjevši u hitnu kada smo napokon stigli u Nephi. A onda smo čekali, držeći se jedno drugoga, dok su oni pokušavali vratiti Mojsija. Tagovo je lice bilo bijelo, a ruke su mu se prestravljeno tresle dok mi je govorio da vjeruje da je Jacob Dawson ubio njegovu sestru, a vjerojatno i druge djevojke. “Mojsije me nazvao jutros, Georgia. Pitao je o žigu na Calico, o slovu A unutar kruga. I to me počelo kopkati. Na kraju sam nazvao tatu i pitao ga o tome, za slučaj da nešto zna. A on mi je rekao da je slovo A u krugu žig Jacoba Dawsona. Kupili smo od njega nekoliko konja ono ljeto kada je Molly nestala. Konji koje smo kupili imali su taj žig. Moj je otac čak jednog od njih dao Molly.” “Andersonovi rančevi”, dodala sam, tupo. “Djevojačko prezime majke Jacoba Dawsona bilo je Anderson. Ona je naslijedila ranč, a njezin brat mlin kada im je otac umro. Ona je ranč i svu sroku prepisala na šerifa Dawsona kada je postao punoljetan.”

Mnoštvo redarstvenika nahrupilo je u bolnicu - neki su bili iz Šerifova ureda, neki iz Nephija - i priveli su Taga na ispitivanje, I ja sam bila ispitana, iako sam ja bila ispitana u bolnici gdje mi je bilo dopušteno i ostati. Šerif je bio ubijen, a ubio ga je Tagov metak - metak i nož koji je očito Mojsije bio zabio u njegova prsa. Strahovala sam i za Taga i za Mojsija, i bila sam zabrinuta da istina možda nikada neće izići na vidjelo. Onda su pristigli moji roditelji i rekli mi, prigušenim tonom i u nevjerici, da je Lisa Kendrick pronađena vezana i drogirana u terencu Jacoba Dawsona. I odjednom, nitko više nije bio siguran ni u što. Ironično, ali upravo mi je Jacob Dawson nekoć rekao: “Nikada se ne smiješ previše opustiti oko životinja. Baš kada pomisliš da si ih skužio, učinit će nešto sasvim neočekivano.” A on je to očito najbolje znao. Kada više nisam mogla biti hrabra, pronašla sam malu kapelicu, spustila lice u okrvavljene ruke i obratila se Eliju, šapćući mu, govoreći mu o Mojsiju, o našoj priči, o tome kako je došao na svijet, o tome kako je stvoren od naših najboljih dijelova. A onda sam mu plačno rekla da mi je potrebno da vrati Mojsija još jednom, ako može. “Pošalji ga natrag, Eli”, preklinjala sam. “Ako imaš ikakvog utjecaja na tom mjestu, pošalji ga natrag.” MOJSIJE

* * *

REKAO SAM VAM UNAPRIJED, odmah na početku, da sam ga izgubio. Onog dana kada sam upoznao Elija, njega već nije bilo. Znao sam da je mrtav. Znao sam, pa ipak me to zaboljele Silno. Nisam ga izgubio onako kako ga je izgubila Georgia. Ali ipak sam ga izgubio. Izgubio sam ga prije no što sam ga upoznao. I nisam bio spreman. I svakoga dana, dok je moja ljubav prema njemu rasla, dok sam ga promatrao, dok mi je pokazivao detalje svojega kratkoga života i goleme ljubavi, postajalo je teže, ne lakše. Da budem iskren - budući da sam odlučio da je to jedino što mi preostaje - rado bih se bio prepustio bilo čemu drugome. Bilo čemu, samo ne tomu. No samo sam to dobio. I nisam bio spreman. Ne mogu vam reći kakav je osjećaj bio reći zbogom. Kakav je osjećaj bio izabrati. No na kraju je, nasreću, netko tu odluku donio umjesto mene, pa nisam morao učiniti ni jedno ni drugo. Držao sam svojeg sinčića

u naručju, čuvši glas njegove majke negdje u daljini, kako mu priča našu priču. Priču o tome kako se Eli rodio, kako je umro i kako nas je, iz groba, iscijelio. Eli i ja, oboje smo je slušali. Prvih nekoliko riječi svake priče uvijek je najteže izreći. Osjećate se gotovo kao da vas njihovo izvlačenje, njihovo oživljavanje obvezuje da ih razumijete od početka do kraja. Kao da, jednom kad počnete, morate završiti. A mi nismo završili. Georgia i ja nismo završili. Znao sam to. I Eli je znao. “Moraš sada ići, tata”, prošaptao je. “Znam.” Osjetio sam kako klizim, gotovo kao da padam, što me podsjetilo na osjećaj koji bi me obuzeo kada bih dozivao vodu da se sruči. “Laku noć, Stewy Stinker”, čuo sam kako je rekao, s osmijehom u glasu, “Laku noć, Buzzard Bates”, rekao sam, jezika tako otežalog da sam jedva uspio oblikovati rijeci. “Vidimo se uskoro, Diehard Tata 13.” “Vidimo se uskoro, mali”, prošaptao sam, a onda je nestao. GEORGIA

* * *

NJEGOVU SU PRIČU PODIJELILI na večernjim vijestima - maleno dijete napušteno u košari u prljavoj praonici rublja u lošoj četvrti u West Valley Cityju, dijete koje je napustila majka ovisnica i za koje se očekivalo da će imati svakakve probleme. I ponovno su podijelili njegovu priču, dvadeset i pet godina poslije - priču o Mojsiju Wrightu, umjetniku koji je komunicirao s mrtvima i koji je uhvatio ubojicu. I Tag i Mojsije oslobođeni su svih optužaba povezanih sa smrću šerifa Jacoba Dawsona. A oslobođeni su brzo kada su ostaci Sylvie Kendrick pronađeni na njegovu imanju, zajedno s ostacima još nekoliko još uvijek neidentificiranih djevojaka. Lisa Kendrick potpuno se oporavila, a iako se ne sjeća da ju je šerif Dawson oteo, sjeća se kako je 13 U izvorniku Diehard Dad. Igra riječima koja upućuje na izvorno ime lika Diehard Dan.

hodala niz cestu kada se iza nje zaustavilo neko vozilo i zabljesnulo je svojim svjetlima. Vjeruje se da je Jacob Dawson ubio više od deset djevojaka u Uti u razdoblju od dvadeset i pet godina te da bi mogao biti odgovoran za slične nestanke djevojaka koje odgovaraju istome profilu u susjednim državama. S obzirom na to da je naslijedio sto jutara zemlje, uključujući i posjed koji je graničio sa stajalištem za kamione i s nadvožnjakom u blizini kojega su pronađeni ostaci Molly Taggert, još je uvijek postojalo veliko područje koje je tek trebalo istražiti, kao što je, nažalost, postojalo još mnogo tijela koje je trebalo otkriti. Cijeli je grad Levan pratio razvoj priče, gledajući izvještaje, pretvarajući se da imaju pristup osobnim detaljima, izmišljajući ono što nisu znali, samo kako bi se osjećali važnima, baš kao i prvi put kada je Levan dospio u vijesti. Bila je to sjajna priča, a ljudi vole priče, baš kao što vole bebe. A iako su ljudi voljeli priču o bebi Mojsiju koji je odrastao u svojevrsnog proroka, kada su kamere otišle i život se vratio u normalu, bila je to priča u koju je mnogima bilo teško povjerovati i koju je mnogima bilo teško prihvatiti. Kao što je Mojsije rekao, ako se bojiš istine, nikada je nećeš pronaći. No to je bilo u redu. Nismo imali preveliku želju da nas pronađu. Pustili smo ljude da vjeruju u ono što žele i da prihvate što hoće. Pustili smo boje da se zamute, a detalje da izblijede. I na kraju, ljudi će pričati priču i pretvarati se da je samo to bila. Nakon svega, ipak je to bila sjajna priča. Priča o prije i poslije, o novim počecima i nepostojećim završecima. Priča manjkava i nesavršena, luda i šašava, a najviše od svega, ljubavna priča. Naša priča.

EPILOG

GEORGIA

“NE POMIČI SE, GOTOVO SAM ZAVRŠIO”, Mojsije je ustrajao, a ja sam uzdahnula i polegla glavu natrag na svoju ruku. Bio je opsjednut time da me slika. Moje trudno tijelo nije bilo odveć lijepo, no Mojsije se nije slagao s time, uključivši moj zaobljeni trbuh u svojih dnevnih pet sjajnih, zajedno s mojim nogama, mojim očima, mojom plavom kosom, i činjenicom da su mi grudi bile veće za cijeli broj. Kome treba fotograf kada ti je suprug svjetski poznat umjetnik? Samo sam se nadala da golišave slike Georgije Wright neće jednog dana visjeti u sobi kakvog bogatog starkelje ili, još gore, u muzeju u kojemu će tisuće očiju svaki dan proučavati mojih pet sjajnih. “Mojsije?” rekla sam nježno. “Da?” Nakratko je podigao pogled s platna. “Postoji novi zakon u Georgiji.” “Proturječi li izravno jednom od Mojsijevih zakona?” “Da. Proturječi”, priznala sam. “Hm. Hajde da ga čujemo.” Spustio je kist, obrisao ruke u komad krpe i prišao krevetu u koji sam bila smještena, omotana plahtom kao Rubensova Madonna. Značajke tog slikara naučila sam od njega, a činilo mi se da smatra da je to dobra stvar. “Ne slikaj”, oštro sam zapovjedila. Nagnuo se nada me, jednim se koljenom oslonivši o krevet, snažnom rukom obuhvativši moju glavu, a ja sam se blago okrenula, podigavši pogled prema njemu. “Nikada?” Osmjehnuo se. Promatrala sam ga dok je spuštao glavu i okrznuo moje usne svojima. Njegove su zlatnozelene oči ostale otvorene, gledajući me dok me ljubio. Prsti su mi se na nogama uvili, a oči zatreptale; osjetivši doticaj njegovih usana, pokleknula sam. “Ne. Samo pokatkad”, uzdahnula sam. “Samo kada sam u Georgiji?” prošaptao je, a usne su mu se uvile na mojima. “Da. A trebam te tu često. Cijelo vrijeme. Učestalo.”

Mojsije me snažno poljubio, svojim rukama prelazeći preko obline mojega abdomena, na što se dijete zaneseno ritnulo, natjeravši nas da se, u čudu, naglo odvojimo i nasmijemo. “Prilično je krcato tamo unutra”, rekao je ozbiljno, no oči su mu zaplesale. Bio je sretan, a meni je srce bilo tako puno da nisam mogla doći do daha. “I ovdje je krcato.” Položila sam ruku na svoje srce, pokušavajući ne biti emotivnom trudnicom, i očajno podbacivši u tome. “Volim te, Mojsi je”, rekla sam, rukama mu obgrlivši lice. “I ja tebe volim, Georgia”, rekao je. “Prije, poslije, uvijek,” * * * MOJSIJE

POKUŠAO SAM NE OČEKIVATI NIŠTA. Život nakon smrti bio je jedno, život koji dolazi na svijet drugo. Georgia je bila smirena. Predivna. Kao stara profesionalka, kako je ona to rekla. No ja sam propustio prvi put, pa sam se sada bojao i trepnuti da nešto ne bih propustio. I ja nisam bio smiren. Ni Tag nije bio smiren. On je morao čekati vani. Bio mi je najbolji prijatelj, no postoje neke stvari koje čak ni najbolji prijatelji ne dijele. Osim toga, nisam mislio da bi Georgia mogla istodobno i rađati i truditi se da nas obojicu zadrži pri svijesti. Mogao sam samo držati Georgiju za ruku i ostati uz njezin krevet, moleći se Bogu, Gi, Eliju, svima koji su me željeli poslušati, da mi daju snage i samokontrole. Snage da budem muškarac kakvog Georgia treba, a samokontrole da se oduprem porivu koji me tjerao da zidove Georgijine bolničke sobe prekrijem mahnitim muralom. Kada je naša kći došla na svijet, vrišteći kao da je došla na njegov smak, mogao sam samo zaplakati. Pretvorio sam se u plačljivca. Nakon svih tih godina kontroliranja vode, činilo se da ona sada kontrolira mene. No kako sam mogao ne zaplakati? Bila je prelijepa. Savršena. Zdrava. A kada su je položili na Georgijine grudi i kada mi se Georgia nasmiješila kao da smo stvorili čudo, mogao sam samo kimnuti i složiti se. Stvorili smo dva čuda. “Kathleen”, rekla je. “Kathleen”, složio sam se.

“Mislim da ima tvoje oči i tvoj nos”, Georgia je rekla, tješeći našu kćer koja zasigurno nije imala moj nos. Ili barem ne još. No imala je moje oči. Bile su to i oči moje majke. Sada sam to mogao priznati. “Imaš li tatine okice?” Georgia joj je tepala. “Imat će tvoju boju. Tvoju kosu”, dodao sam, promatrajući svijetli čuperak na Kathleeninoj glavici i ružičastu nijansu njezine kože. Već sam se pitao koje bih boje iskoristio kada bih je slikao. “Ima Elijeva usta, Mojsije. Možda će imati njegov osmijeh”, Georgijin je vlastiti osmijeh malčice opao, a meni je srce na tren zastalo u prsima. Nedostajao nam je. Eli nam je nedostajao. A njegova je odsutnost bila jedina sjena nad ovim trenutkom. “Nadam se. Bio je to sjajan osmijeh”, rekao sam. Nagnuo sam se i poljubio Georgijina usta, usta koja su bila baš poput Elijevih, baš poput Kathleeninih. “Moja kosa, tvoje oči, Elijev osmijeh, ime tvoje praprabake...” “I Tagov šarm. Nadajmo se da će imati Tagov šarm.” Oboje smo se nasmijali. Potom se Georgia nježno obratila našoj maloj kćeri, gladeći njezin paperjasti obraz, ljuljuškajući je. “To je pet sjajnih za tebe, Kathleen. Pet sjajnih za danas i zauvijek.” Georgia i ja nekoliko trenutaka nismo govorili ništa, proučavajući našu djevojčicu. Prestala je plakati i gledala preko naših ramena, raširenih očiju, omotavši ručicu oko mojega prsta. Okrenuo sam glavu, pitajući se što je vidjela. Tada sam ga vidio krajičkom oka. Samo letimično. Samo na trenutak. Uhvatio sam bljesak tog osmijeha.

ZAHVALE

Pri pisanju svake knjige postoji toliki broj ljudi kojima treba zahvaliti da strepim početi pisati zahvale iz straha da ću nekoga izostaviti. Najprije, hvala mojoj djeci. Ona ubiru plodove mojeg pisanja, no također katkada trpe premorenu mamicu tupog pogleda. Zahvalna sam za njihovu ljubav, humor i strpljivo kolutanje očima. Mojemu suprugu, Travisu, hvala za entuzijastičnu podršku i razumijevanje. Ponovno ćemo zajedno ići u teretanu, obećavam. Mojim roditeljima i rodbini, braći i prijateljima, hvala vam što mislite da sam super ili, ako i nije tako, što mi to govorite. Volim vas i cijenim sve što činite za mene, Travisa i djecu. Mojoj pomoćnici Tamari Debbaut, blagoslovljena bila. Ozbiljno. Pomažeš mi da ostanem pri sebi. Nisam sigurna kako mi se tako posrećilo, no zahvalna sam svakoga dana. Dystelu i Goderichu, cijeloj ekipi, hvala vam što ste mi čuvali leđa i što ste me uvjerili da sam prava spisateljica. Mandy Lawler i tvrtki Alpha Literary Services, hvala vam za vaše prijateljstvo i sav vaš posao pri ovome izdanju. Osjećam se sretnom što sam vas ugrabila prije no što postanete vrlo, vrlo zaposleni. Karey White, za neprocjenjivu pomoć pri uređivanju, hvala ti. Cassy Roop iz tvrtke Pink Ink Designs, hvala ti za oblikovanje i hvala što si mi u tren oka priskočila u pomoć! Sjajno je sklapati nova prijateljstva. Također, hvala ti Hang Le za nevjerojatnu naslovnicu izvornika Mojsijeva zakona. Ljudi padaju na koljena pred tvojim radom. Hipoterapeutskoj organizaciji EAGALA te Allison i McKenni što ste mi dopustili da budem prisutna na vašim satima terapije i što ste mi odgovorili na toliko pitanja. Nevjerojatno je koliko ste mi otvorili oči i koliko ste me dirnuli. Ako vas zanima nešto više o ovom fascinantnom pristupu terapiji, posjetite mrežnu stranicu http://www.eagala.org. Mojim kolegama spisateljima koji su tako suosjećajni i puni podrške, svim blogerima koji su tako ljubazni i entuzijastični oko mojeg rada. I, najviše od svih, hvala čitateljima i prijateljima, svima vama zbog kojih, iz zahvalnosti, svaki dan plačem suze radosnice, hvala vam iz dubine duše. XXOO

Opaska: Calico the Wonder Horse ili The Saga of Stewy Stinker prava je priča autorice Virginije Lee Burton (1909. - 1968.) koja je napisala mnoge klasične dječje priče, uključujući priču Mike Mulligan and his Steam Shovel i Katy and the Big Snow. Knjigu Calico the Wonder Horse izdala je kuća HMH BOOKS for Young Readers i nije postojala namjera kršenja autorskih prava.