Alyson Noel Zauvijek

MIN@

Alyson Noel - Serijal Besmrtnici

ZAUVIJEK Knjiga prva

Za Jolynn "Snarky" Benn, moju prijateljicu u mnogim životima (u sljedećem životu bit ćemo rock-zvijezde!)

2

MIN@

ZAHVALE Ne bih mogla napisati ovu knjigu da nije bilo beskrajne darežljivosti i mudrosti ovih ljudi: - doktora Briana L. Weissa i Christine Gikas, koji su mi pokazali prošlost kakvu nikad ne bih mogla zamisliti; - Jamesa Van Praagha, koji me naučio gledati svijet na posve nov način; - moje agentice Kate Schafer, koja me tako vješto vodi naprijed; - moje urednice Rose Hilliard, koja vrlo pažljivo barata mojim pričama, - moje lektorice NaNae V. Stoelzle, s kojom sam surađivala na nekoliko knjiga i koja mi uštedi crvenjenje zbog raznih gramatičkih pogrešaka; te kao i uvijek – - Sandyja, posljednjeg renesansnog čovjeka.

BOJE AURA Crvena: energija, snaga, ljutnja, seksualnost, strast, strah, ego Narančasta:samokontrola,ambicija,hrabrost, pažljivost, nedostatakvolje, ravnodušnost Žuta: optimistična, sretna, intelektualna, prijateljska, neodlučna, povodljiva Zelena: smirena, iscjeljujuća, suosjećajna, prijetvorna, ljubomorna Plava: duhovna, odana, kreativna, senzibilna, ljubazna, promjenjivih raspoloženja Ljubičasta: izrazito duhovna, mudrost, intuicija Indigo: dobrohotnost, iznimno intuitivna, tragač Ružičasta: ljubav, iskrenost, prijateljstvo Siva: depresija, tuga, iscrpljenost, niska razina energije, sumnjičavost Smeđa: pohlepa, samoživost, tvrdoglavost Crna: nedostatak energije, bolest, neizbježna smrt Bijela: savršena ravnoteža

Jedina tajna koju ljudi čuvaju jest besmrtnost. Emily Dickinson

3

MIN@

PRVO POGLAVLJE ˝Pogodi tko je?" Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koži. Premda su mi oči pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica, i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima žute leće. Znam i da joj tata nije na "službenom putu" kao što je rekao, da je mamin osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlađi brat slomio Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati. Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla. Znam jer sam vidovita. "Brže malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaže ona, a glas joj je grub i hrapav kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u životu zapalila cigaretu. Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi htjela da je zamijene. "Je li Hilary Duff?" "Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti da bih znala. "Je li gospođa Marilyna Mansona?" Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaži koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava), nego zato što ne želim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju, iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu. Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim slušalicama i upita: "Što slušaš?" Gurnem ruku u džep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa joj pružim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita: "Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?" Moj iPod visi između nas, tako da obje možemo čuti kako Sid Vicious vrišti o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi moja preosjetljiva čula. "Sex Pistolsi", kažem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište. 4

MIN@

"Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko zvono. Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne spominjem. Kažem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su joj se dvojica tipova prikrala s leđa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven zamalo padne. Ali ona se okrene, složi prste u znak zla (okej, nije to stvarno znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom žutih očiju, na što oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti. Hodam prema svojoj klupi u stražnjim redovima, izbjegavajući torbu koju mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz torbe izvadim knjigu, bilježnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem kapuljaču preko glave, odložim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da se pojavi profesor Robins. Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što između satova voli potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što žena cijelo vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli svoj život. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se ruke slučajno dodirnule dok sam mu pružala dokumente o premještaju. Zato sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu. Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu, a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, nježnije. Sad kad sam u razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na profesora uspijevam vidovnjačku energiju držati pod nadzorom. Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdžerica. Takva koja odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlađu sestru koja se zvala Riley i slatku žutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Živjela sam u lijepoj kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu navijačica. Moj je život bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit. A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlađa sestra Riley i ja sjedile na stražnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je 5

MIN@

ležala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja sam sve promatrala izvana. Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati lavež, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je trčkarala ispred njih mašući repom. Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali zatim sam usporila i odlučila se još malo zadržati. Htjela sam malo lunjati kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je sjajem sve svjetlucalo. Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što su iščeznuli. Uspaničila sam se. Posvuda sam ih tražila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska, vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koža mi se naježila od hladnoće, cijelo mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula kako netko kaže: "Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me." Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad i vlažna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom, zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala: "Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila.

DRUGO POGLAVLJE Nekoliko trenutaka prije ulaska profesora Robinsa, spustim kapuljaču, ugasim iPod i pretvaram se da čitam knjigu, ne trudeći se niti podići pogled kad on kaže: "Razrede, ovo je Damen Auguste. Upravo se doselio ovamo iz New Mexica. Dobro, Damene, sjedni na ono prazno mjesto straga, pokraj Ever. Služit ćeš se njezinom knjigom dok ne dobiješ svoju." Damen je prezgodan. Ne moram podići pogled da bih to znala. Dok hoda prema meni, usredotočujem se na svoju knjigu, jer ionako već previše znam 6

MIN@

o svojim kolegama iz razreda. Što se mene tiče, svaki dodatni trenutak neznanja zaista je blaženstvo. Ali prema najintimnijim mislima Stacije Miller, koja sjedi dva reda ispred mene, Damen Auguste je komad i pol. Njezina najbolja prijateljica Honor potpuno se slaže s njom. Baš kao i Honorin dečko Craig, ali to je već posve druga priča. "Hej." Damen sjeda na stolac pokraj mene, a moj ruksak prigušeno bubne kad ga je spustio na pod. Kimnem glavom, odbijajući pogledati više od njegovih sjajnih, crnih motorističkih čizama. Više su u stilu muškog modnog časopisa GQ nego Hells Angelsa. Nikako se ne uklapaju među redove šarenih japanki koje trenutačno krase zeleni tepih na podu naše učionice. Profesor Robins kaže nam neka otvorimo knjige na 133. stranici, što potakne Damena da se nagne prema meni i upita: "Te smeta ako gledam?" Oklijevam, grozeći se blizine, ali gurnem knjigu daleko od sebe prema njemu, sve dok zamalo nije pala s klupe. On primakne stolac, smanjivši mali razmak između nas, a ja uzmaknem na krajnji rub svog stolca i skrivam se ispod kapuljače. Tiho se nasmije, ali nemam pojma što mu to znači, jer ga još uvijek nisam pogledala. Znam samo da je zvučalo veselo i kao da se zabavlja, ali bilo je tu još nečega. Spustim se još niže, obraz na dlanu, pogled na satu. Odlučna u namjeri da se ne obazirem na sve prezirne poglede i kritičke primjedbe na moj račun. Stvari poput: Jadan taj novi seksi komad, mora sjediti kraj te frikuše! To zrači iz Stacije, Honor, Craiga i otprilike svih ostalih u učionici. Osim iz profesora Robinsa, koji čeka kraj sata gotovo jednako željno kao i ja. Pod odmorom za ručak svi već bruje o Damenu. Jesi li vidjela onog novog tipa Damena? Baš je zgodan... Seksi... Čula sam da je iz Meksika... Ne, mislim da je iz Španjolske... Tak' svejedno, stranac je, uglavnom... Da znaš da ću ga pozvati na Zimsku zabavu... ali još ga i ne poznaješ... Ništa se ti ne brini, upoznat ću ga... "Isusebože, jesi vidjela onog novog tipa Damena?" Haven sjeda pokraj mene, vireći kroz predugačke šiške čiji zašiljeni vrhovi završavaju tik prije tamnocrvenih usana. "Daj, molim te, nemoj i ti." Zavrtim glavom i zagrizem jabuku. "Ne bi to govorila da si imala privilegij vidjeti ga", kaže ona, vadeći kolač s kremom od vanilije iz njegove ružičaste kutije pa odmah lizne glazuru s vrha, kao i obično, premda bi po njezinoj odjeći čovjek pretpostavio da bi radije pila krv nego jela slatke kolačiće. 7

MIN@

"Razgovarate o Damenu?" šapne Miles, skliznuvši na klupu pokraj nas oslanjajući se laktovima na stol, a pogled mu luta od mene do nje, dok mu se dječačko lice izvija u cerek. "Prezgodan! Jeste li vidjele čizme? Tako su Vogue. Mislim da ću ga pitati hoće li mi biti sljedeći dečko." Haven ga pogleda kroz sužene žute oči. "Prekasno. Ja sam ga prva vidjela." "Oprosti, nisam znao da se pališ na negote." On se zasmijulji i zakoluta očima, odmatajući sendvič. Haven se nasmije. "Kad izgledaju kao on, itekako se palim. E, časna riječ, tako je prokleto zgodan da ga jednostavno moraš vidjeti." Ona zavrti glavom, uzrujana time što se ne mogu uključiti u nešto što ih tako zabavlja. "Tako je zgodan da bi ga trebalo zabraniti!" "Nisi ga još vidjela?" Miles čvrsto drži sendvič i zuri u mene s nevjericom. Gledam u stol, pitajući se bih li trebala jednostavno slagati. Rade toliku dramu oko toga da mi se laž čini kao jedini izlaz. Ali ne mogu lagati. Ne njima. Haven i Miles najbolji su mi prijatelji. Jedini prijatelji. Ionako se osjećam kao da im već previše toga tajim. "Sjedio je kraj mene na engleskom", kažem napokon. "Bili smo prisiljeni služiti se istom knjigom. Ali nisam ga dobro pogledala." "Prisiljeni?" Haven odmakne šiške na jednu stranu da bi bolje vidjela luđakinju koja se usudila takvo što izreći. "Jadna ti, sigurno ti je bilo tako teško, koja grozota." Zakoluta očima i uzdahne. "Časna riječ, nemaš pojma koliko si sretna. A ne znaš to cijeniti." "Koju knjigu?" upita Miles, kao da će naslov otkriti nešto značajno. "Orkanske visove." Slegnem ramenima, spustim ogrizak jabuke na sredinu papirnatog ubrusa i preklopim rubove okolo naokolo. "A tvoja kapuljača? Je li ti bila na glavi?" upita Haven. Prisjećam se kako sam je navukla baš dok mi je prilazio. "Ahm, je", kažem. "Sto posto sam je imala." Kimam glavom. "Pa, hvala ti bar na tome", promrmlja ona, lomeći kolač napola. "Jer uopće mi ne treba konkurencija u obliku plavokose božice." Zgrčim se i opet se zagledam u stol. Neugodno mi je kad ljudi govore takve stvari. Čini se da sam prije uživala u tome, ali više ne. "A što je s Milesom? Njega ne smatraš konkurencijom?" upitam, skrećući pozornost sa sebe na nekoga tko to zna istinski cijeniti. "Je", Miles prođe rukom kroz kratku smeđu kosu i okrene nam svoj bolji profil. "Nemoj mene isključiti." "Totalno sporedno", kaže Haven, otresajući bijele mrvice iz krila. "Damen i Miles ne igraju za istu ekipu. Što znači da njegov manekenski izgled ne igra nikakvu ulogu." 8

MIN@

"Kako znaš za koju stranu igra?" upita Miles, odčepljujući svoju vitaminiziranu vodu i suzivši pogled. "Kako možeš biti tako sigurna?" "Imam gej-radar", kaže ona, kucnuvši se po čelu. "A, vjeruj mi, moj gejdar ga ne registrira." Ne samo da je Damen bio sa mnom na prvom satu engleskog, nego i na šestom satu likovnog (nije sjedio pokraj mene i nisam ga gledala, ali misli koje su se kovitlale učionicom, čak i one koje je mislila profesorica Machado, rekle su mi sve što sam trebala znati), nego je sad još i parkirao svoj auto kraj moga. I premda sam dosad uspjela izbjeći pogled na sve drugo osim na njegove čizme, znala sam da se ovaj put neću moći izvući. "Isusebože, evo ga! Točno kraj nas!" zaskviči Miles onim svojim visokim, pjevuckavim šaptom koji čuva za najuzbudljivije trenutke u životu. "A vidi mu auto, sjajni, crni BMW, s polariziranim staklima. Lijepo, jako lijepo. Okej, evo kako ćemo: ja ću otvoriti svoja vrata i slučajno lupiti u njegova, što će mi dati savršen izgovor da porazgovaram s njim." Okrene se, čekajući moj pristanak. "Nemoj mi ogrepsti auto. Ni njegov. Ni bilo koji drugi", kažem, vrteći glavom i vadeći ključeve. "Dobro." On napući usne. "Gazi mi po snovima, samo ti daj. Ali učini si uslugu i baci oko na njega! A onda pogledaj mene u oči i reci mi da ti nije došlo da vrisneš i padneš u nesvijest." Zakolutam očima i provučem se između svog auta i loše parkirane VW bube, koja stoji pod takvim kutom da se čini da pokušava naskočiti na moju Miatu. I baš kad se spremam otključati vrata, Miles mi povuče kapuljaču s glave i sunčane naočale s nosa pa potrči na stranu suvozača, gdje mi ne baš suptilnim pokretima glave i upiranjem palca daje znak neka pogledam Damena koji stoji iza njega. Pa to i činim. Jer, budimo realni, ionako to ne mogu zauvijek izbjegavati. I tako, duboko udahnem i pogledam. A ono što vidim ostavlja me bez riječi, ne mogu trepnuti, ne mogu se pomaknuti. I premda mi Miles počinje mahati, šibajući me pogledom i dajući mi sve moguće znakove za prekid misije i povratak u stožer, ne mogu to učiniti. Htjela bih, jer znam da svojim ponašanjem samo potvrđujem općerašireno mišljenje da sam totalna čudakinja, ali zaista ne mogu. Ne samo zato što je s tom sjajnom crnom kosom koja mu dopire do ramena i uvija se oko visoko postavljenih jagodičnih kostiju Damen neporecivo prelijep, nego i zato što, kad je skinuo sunčane naočale i kad su nam se pogledi sreli, vidim da su njegove bademaste oči duboke, tamne i neobično poznate, s trepavicama tako gustim da se gotovo doimaju lažnima. A tek usta! Usne su mu pune, 9

MIN@

savršena oblika, zamamne. A tijelo koje drži tu glavu visoko je, vitko, napeto i odjeveno u crno. "Ovaj, Ever? Ha-loo? Sad se možeš probuditi. Molim te." Miles se okrene prema Damenu, nervozno se smijući. "Ispričavam se zbog frendice, obično na glavi ima kapuljaču." Nije da ne znam da moram prestati. A trebam prestati odmah. Ali Damenove oči ne skidaju pogled s mojih i kao da postaju sve tamnije kako mu se usne polako izvijaju prema gore. No nije me tako opčinila njegova posvemašnja ljepota. Nema nikakve veze s tim. Stvar je uglavnom u tome što cijelo njegovo tijelo, od veličanstvene glave pa sve dolje do crnih motorističkih čizama s tupo odrezanim vrhom, okružuje potpuna praznina. Nema boje. Nema aure. Nema pulsirajućih svjetlosnih efekata. Svi imaju auru. Svakom živom biću iz tijela zrači kovitlac boja. Energetsko polje duginih boja kojeg nisu svjesni. Nije opasno, ni zastrašujuće, niti je loše u ikojem pogledu, nego je jednostavno dio vidljivog (barem meni) magnetskog polja. Prije nesreće nisam ni znala za takve stvari. I sigurno ih nisam mogla vidjeti. Ali od trenutka kad sam u bolnici došla k sebi, zamjećivala sam boje posvuda. "Jesi li dobro?" upitala me crvenokosa medicinska sestra, tjeskobno me pogledavajući. "Jesam, ali zašto ste tako ružičasti?" Škiljila sam u nju, zbunjena pastelnim sjajem koji ju je obavijao. "Zašto sam kakva?" Trudila se ne zvučati zabrinuto. "Ružičasti. Oko cijelog tijela, a pogotovo oko glave." "Dobro, dušo, samo se ti odmaraj, a ja idem po doktora", rekla je, izišla iz sobe i otrčala niz hodnik. Tek nakon baraže pregleda očiju, snimanja mozga i psiholoških procjena naučila sam da je činjenicu da vidim cijeli spektar boja bolje zadržati za sebe. A kad sam počela čuti misli, preko dodira saznavati životne priče i uživati u čestim posjetima svoje pokojne sestre Riley, već sam znala da nije pametno o tome razgovarati s drugima. Toliko sam se već navikla na ovakav život da sam već i zaboravila da postoji neki drugi. Ali pogled na Damena okruženog samo sjajnom crnom bojom njegova skupog auta mali je podsjetnik na sretnija, normalnija vremena. "Ever, zar ne?" kaže Damen, a osmijeh mu polako grije lice, otkrivajući samo još jedno njegovo savršenstvo, blistavo bijele zube. 10

MIN@

Stojim i pokušavam skrenuti pogled s njega dok se Miles naglašeno nakašljava. Sjetivši se koliko ne voli da ga se ignorira, pokažem prema njemu i kažem. "Joj, oprosti. Miles, Damen. Damen, Miles." A cijelo to vrijeme pogled mi je i dalje prikovan na njega. Damen nakratko skrene pogled prema Milesu, a onda se opet usredotoči na mene. I premda znam da zvuči ludo, u djeliću sekunde kad me nije gledao osjećala sam se neobično hladno i slabo. Ali čim mi se njegov pogled vratio, sve je opet dobro i toplo. "Mogu li te zamoliti za uslugu?" Smiješi mi se. "Hoćeš li mi posuditi svoj primjerak Orkanskih visova? Moram nadoknaditi gradivo, a večeras neću stići do knjižare." Posegnem u ruksak, izvadim knjigu čije stranice već imaju magareće uši i pružim mu je, držeći je među vršcima prstiju. Dio mene žudi za tim da nam se prsti sretnu, da dotaknem tog prekrasnog neznanca, ali drugi dio, onaj snažniji, mudriji, vidoviti dio mene ustručava se, bojeći se groznog bljeska uvida koji dolazi sa svakim dodirom. Tek kad je već bacio knjigu u auto, spustio naočale i rekao: "Hvala, vidimo se sutra", shvaćam da se osim laganih trnaca u vršcima prstiju nije dogodilo ništa drugo. A prije nego što sam uspjela odgovoriti, on već kreće s parkirališnog mjesta i odlazi. "Oprosti," kaže Miles, zavrti glavom pa sjedne u auto kraj mene, "ali kad sam rekao da ćeš totalno poludjeti kad ga vidiš, nije to bio prijedlog da se tako ponašaš, nisi me baš trebala shvatiti doslovno. Stvarno, Ever, što ti je bilo? Jer bilo je turbo čudno i neugodno, skoro k'o da si rekla 'Hej, zovem se Ever i sad ću te uhoditi i pratiti posvuda!' Ozbiljno ti kažem. Mislio sam da ćemo te morati oživljavati. A vjeruj mi, imaš vraške sreće da naša draga frendica Haven nije bila tamo, jer ako se sjećaš, ipak ga je ona prva vidjela..." Miles nastavlja u sličnom tonu, blebećući tako cijelim putem kući. Ali puštam ga, dok se probijamo kroz promet, a prstom rastreseno pratim debeli crveni ožiljak na čelu, onaj koji skrivam šiškama. Jer, mislim, kako objasniti to da su, nakon nesreće, jedini ljudi čije misli ne čujem, u čije živote nemam uvid i čije aure ne vidim, oni koji su već mrtvi?

11

MIN@

TREĆE POGLAVLJE Uđem u kuću, dohvatim bocu vode iz hladnjaka i odem gore u svoju sobu, jer ne moram dalje provjeravati da bih znala da je Sabine još na poslu. Sabine je uvijek na poslu, što znači da više-manje sve vrijeme cijelu veliku kuću imam za sebe, premda se obično zadržavam samo u svojoj sobi. Žao mi je Sabine. Žao mi je da joj se život za koji se toliko bila trudila zauvijek promijenio onoga dana kad je zaglavila sa mnom. Ali s obzirom na to da je moja mama bila jedinica, a sve su moje bake i djedovi poumirali prije moje druge godine, nije baš imala previše izbora. Mislim, mogla sam doći živjeti s njom, tatinom jedinom sestrom, blizankom, ili da me smjeste kod udomitelja dok ne navršim osamnaest godina. I premda ništa ne zna o odgoju djece, još me nisu ni otpustili iz bolnice, a ona je već bila prodala stan, kupila ovu veliku kuću i unajmila jednog od najpoznatijih dizajnera interijera u okrugu Orange da mi sredi sobu. Mislim, imam sve uobičajene stvari kao što su krevet, komoda i radni stol. Ali imam i tanki LCD televizor, golemu garderobu, veliku kupaonicu s jacuzzijem i odvojenom tuš-kabinom, balkon s veličanstvenim pogledom na ocean, vlastitu sobu za odmor/igre gdje je još jedan tanki TV, mali šank sa sudoperom, mikrovalna, mini hladnjak, perilica za posuđe, glazbena linija, kauči, stolovi, vreće za sjedenje, sve. Prije bih dala sve za takvu sobu, a sad bih dala sve samo da se mogu vratiti u to prije. Sabine većinu vremena provodi u društvu drugih odvjetnika i svih tih velikih faca koje njezina tvrtka zastupa, pa pretpostavljam da je vjerojatno mislila da mi je sve to potrebno. A nikad nisam bila sigurna je li razlog zašto nema djece to što stalno radi pa nema vremena, ili jednostavno još nije upoznala pravog muškarca, ili nikad nije željela djecu, ili možda sve to. Možda se čini da bih to trebala znati, s obzirom na to da sam vidovita i sve to. Ali ne vidim nužno nečije motivacije, uglavnom vidim događaje. Cijeli niz slika koje odražavaju nečiji život, kao strip ili nešto, ali sličnije najavi za film. Doduše, katkad vidim samo simbole koje moram dešifrirati da bih im mogla shvatiti značenje. Otprilike kao s kartama za tarot, ili kao kad smo lani morali za lektiru čitati Životinjsku farmu. Nije to sto posto nepogrešivo i ponekad sve krivo shvatim. No kad god se to dogodi, otkrijem da ima veze sa mnom i s činjenicom da neke slike nemaju samo jedno značenje. Kao onaj put kad sam veliko srce s pukotinom po sredini krivo protumačila kao slomljeno srce - sve dok se žena nije srušila na pod zbog srčanog udara. Koji put dešifriranje zna biti zbunjujuće. No same slike nikada ne lažu. 12

MIN@

Uglavnom, ne mislim da trebaš biti vidovit kako bi znao da ljudi, kad sanjaju o djeci, obično zamišljaju maleni smotuljak u dekici pastelnih boja, a ne plavooku, plavokosu tinejdžericu visoku metar šezdeset tri, s ekstrasenzornom percepcijom i par tona emocionalne prtljage. Zato se trudim biti tiha, puna poštovanja i ne smetati Sabine. A činjenicu da gotovo svakoga dana razgovaram sa svojom pokojnom sestricom držim za sebe. Riley se prvi put pojavila usred noći, stojeći u podnožju mog bolničkog kreveta, u jednoj ruci držeći cvijet, a drugom mi mašući. Još uvijek nisam sigurna što me točno probudilo, jer nije ništa rekla, niti je proizvela ikakav zvuk. Valjda sam osjetila njezinu prisutnost ili tako nešto, možda promjenu u sobi ili neku napetost u zraku. Isprva sam pomislila da je halucinacija, samo još jedna nuspojava lijekova protiv bolova koje su mi davali. Ali nakon hrpe treptanja i trljanja očiju i dalje je bila tamo, a ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet vrisnuti ili pozvati pomoć. Gledala sam kako obilazi krevet i prilazi mi, pokazuje na gips na mojim rukama i nozi pa se smije. Bio je to nečujan smijeh, ali svejedno, meni baš i nije bilo smiješno. Čim je uočila ljutnju na mom licu, izraz na njenom promijenio se i gestama me upitala boli li me. Slegnula sam ramenima, još uvijek malo nesretna zato što mi se smijala i prilično izbezumljena njezinom prisutnošću. I premda nisam bila posve uvjerena da je to ona, svejedno sam upitala: "Gdje su mama, tata i Buttercup?" Nakrivila je glavu, kao da mi pokazuje da stoje pokraj nje, ali ja sam vidjela samo prazninu. "Ne razumijem." Ali samo se nasmiješila, sklopila ruke i nagnula glavu na stranu, pokazujući mi da bih trebala spavati. Zatvorila sam oči, premda prije nikad ne bih poslušala neku njezinu zapovijed. A onda sam ih jednako brzo otvorila i rekla: "Hej, tko ti je rekao da smiješ posuditi moju vestu?" U trenutku je nestala. Priznajem, ostatak te noći provela sam ljuta na sebe što sam postavila tako glupo, plitko i sebično pitanje. Imala sam priliku dobiti odgovore na neke od najvećih životnih tajni, možda steći uvid u stvari o kojima ljudi nagađaju stoljećima. Ali ne, ja sam protratila taj trenutak prodikujući sestri zato što mi je kopala po ormaru. Čini se da stare navike zaista teško umiru. Kad se drugi put pojavila, bila sam tako zahvalna što je vidim da uopće nisam spominjala činjenicu da na sebi ima moju omiljenu vestu i moje 13

MIN@

najbolje traperice (koje su joj bile tako dugačke da se donji dio nogavica razlio kao lokva oko njezinih gležnjeva) i narukvicu s privjescima koju sam dobila za trinaesti rođendan, a koju je ona uvijek željela. Umjesto toga, samo sam se nasmiješila i kimnula, pretvarajući se da uopće nisam primijetila. Nagnula sam se prema njoj i zaškiljila. "Gdje su mama i tata?" upitala sam, misleći da će se pojaviti ako dovoljno prodorno pogledam. Ali Riley se samo nasmiješila i zamahala rukama kao krilima. "Hoćeš reći da su anđeli?" Oči su mi se raširile. Zakolutala je očima i zatresla glavom, držeći se za struk dok se presavijala od nečujnog smijeha. "Okej, dobro, nema veze." Bacila sam se natraške na jastuke, misleći u sebi da si malo previše dopušta, pa makar bila mrtva. "Reci mi, kako je tamo?" upitala sam, ne želeći se svađati. "Jesi li... pa... živiš li u raju?" Sklopila je oči i podigla ruke, kao da drži nešto, a onda se niotkud pojavila slika. Nagnula sam se naprijed, gledajući sliku nečega što je zacijelo bio raj u krem paspartuu i kićenom zlatnom okviru. Ocean je bio duboko plave boje, litice neravne, pijesak zlatan, drveće rascvjetano, a u daljini se vidjela sjenovita silueta otočića. "Zašto onda sad nisi tamo?" upitala sam. Kad je slegnula ramenima, slika je nestala. Kao i ona. U bolnici sam provela više od mjesec dana, zbog višestrukih prijeloma, potresa mozga, unutrašnjeg krvarenja, površinskih rana i nagnječenja te prilično duboke posjekotine na čelu. Dok sam ja ležala u zavojima i gipsu i na lijekovima protiv bolova, na Sabineina je leđa pao teret iseljenja svega iz naše kuće, dogovor oko pogreba i pakiranje mojih stvari za veliku selidbu na jug. Rekla mi je neka sastavim popis svega što želim ponijeti sa sobom. Svih stvari koje bih htjela vući sa sobom iz svog savršenog prijašnjeg života u Eugeneu u Oregonu, u zastrašujući novi život u Laguna Beachu u Kaliforniji. Ali nisam htjela uzeti ništa osim nekoliko komada odjeće. Nisam mogla podnijeti pomisao ni na jedan podsjetnik na sve što sam izgubila, jer nekakva glupa kutija puna sranja ionako mi ne može vratiti obitelj. Cijelo vrijeme dok sam ležala u toj sterilnoj bijeloj sobi, redovito me posjećivao psiholog, neki nadobudni stažist u bež vesti s notesom, koji je svaki sastanak počinjao istim bezveznim pitanjem o tome kako se nosim s "ogromnim gubitkom" (njegove riječi, ne moje). Nakon toga bi me pokušao uvjeriti neka odem do sobe 618, gdje su održavali terapiju za žalobnike. 14

MIN@

Ali nije bilo teorije da se uključim u takvo što. Nije bilo teorije da sjedim u krugu s hrpom ožalošćenih ljudi, čekajući da dođe red na mene pa da s njima podijelim priču o najgorem danu u svom životu. Jer kako bi mi to pomoglo? Kako bi mi moglo biti bolje ako potvrdim ono što već znam, da ne samo što sam odgovorna za to što se dogodilo mojoj obitelji, nego i da sam bila toliko glupa, toliko sebična i toliko lijena da sam se zadržala, gubila vrijeme, odgađala odlazak i uskratila si vječnost? Tijekom leta od Eugenea do zračne luke John Wayne, Sabine i ja nismo previše razgovarale. Pretvarala sam se da je to zbog moje tuge i ozljeda, ali zapravo samo samo trebala mali odmak od svega. Znala sam sve o sukobu osjećaja koji se odvijao u njoj, o tome kako je jedan dio nje očajnički želio postupiti ispravno, dok se drugi nije prestajao pitati: Zašto ja? Ja se nikad ne pitam: Zašto ja? Najčešće razmišljam: Zašto oni, a ne ja? Osim toga, nisam je htjela povrijediti. Nakon što se toliko trudila, primila me u svoj život i pokušala mi osigurati dom, nisam mogla riskirati da joj dam na znanje kako su, što se mene tiče, sav njezin trud i sve dobre namjere potpuni gubitak vremena. Da me isto tako mogla ostaviti u nekoj rupetini i da bi meni bilo posve svejedno. Vožnja do nove kuće bila je samo izmaglica od sunca, mora i pijeska, i kad je Sabine otvorila vrata i povela me na kat do moje sobe, ogledala sam se po njoj onako reda radi i promrmljala nešto što je otprilike zvučalo kao hvala. "Žao mi je što te sad moram ostaviti", rekla je, očigledno jedva čekajući da se vrati u ured gdje je sve organizirano, konzistentno i nema nikakve sličnosti s fragmentiranim svijetom istraumatizirane tinejdžerice. Istog trena kad su se vrata za njom zatvorila, bacila sam se na krevet, zarila lice u dlanove i počela plakati kao kišna godina. Sve dok netko nije rekao: "Molim te, daj se pogledaj! Jesi li uopće vidjela sobu? Tanki telkač, kamin, kada koja ispušta mjehuriće? Mislim, ha-fo?" "Mislila sam da ne možeš govoriti?" Okrenula sam se i bijesnim pogledom ošinula sestru koja je, usput rečeno, na sebi imala ružičastu trenirku marke Juicy, zlatne najkice i periku paž-frizure boje ciklame. "Naravno da mogu govoriti, ne budi bedasta." Zakolutala je očima. "Ali prošlih par puta..." počela sam. "Samo sam se malo zezala. Ubij me." Hodala je po mojoj sobi, prelazeći rukama preko stola, pipajući moj novi laptop i iPod koje mi je vjerojatno Sabine tamo ostavila. "Ne mogu vjerovati da imaš ovakvu sobu. Nije fer!" Podbočila se rukama na bokove i namrštila se. "A čak to i ne znaš cijeniti! Mislim stvarno, jesi li uopće vidjela balkon? Jesi li si potrudila vidjeti pogled koji imaš?" 15

MIN@

"Baš me briga za pogled", rekla sam, prekriživši ruke na prsima i ljutito je gledajući. "Ne mogu vjerovati da si me tako nasamarila i pretvarala se da ne možeš govoriti." Ali samo se nasmijala. "Proći će te." Promatrala sam je kako se šeće po mojoj sobi, razgrće zastore i muči se s bravom na balkonskim vratima. "Odakle ti sva ta odjeća?" upitala sam, odmjeravajući je od glave do pete, uskočivši natrag u našu staru rutinu zadirkivanja i durenja. "Jer prvo se pojaviš u mojim stvarima, a sad imaš Juicy trenirku za koju sam sigurna da ti je mama nije kupila." Nasmijala se. "Daj, molim te, kao da mi treba mamino dopuštenje sad kad si iz velikog nebeskog ormara mogu uzeti što hoću. Besplatno", rekla je, okrenula se i uputila mi osmijeh. "Stvarno?" upitala sam, a oči su mi se raširile dok mi je kroz glavu prolazila misao da je to prilično super. Ali samo je zatresla glavom i domahnula mi neka pridem. "Dođi vidjeti koji dobar pogled imaš." Poslušala sam je. Ustala sam s kreveta, otrla oči rukavom i krenula na balkon, prošavši pokraj sestre. Zakoračila sam na kamene pločice i razrogačila oči kad sam ugledala prizor ispred sebe. "Ovo bi kao trebalo biti smiješno?" upitala sam, gledajući prizor koji je bio preslika one uramljene slike raja koju mi je bila pokazala u bolnici. Ali kad sam se opet okrenula prema njoj, više je nije bilo.

ČETVRTO POGLAVLJE Riley mi je pomogla da mi se vrati pamćenje. Vodila me kroz priče iz djetinjstva, podsjećajući me na život koji smo nekoć imale, na nekadašnje prijatelje, sve dok mi se sjećanja nisu počela vraćati. Pomogla mi je i da počnem cijeniti svoj novi život u južnoj Kaliforniji. Vidjevši koliko je uzbuđena zbog moje kulerske nove sobe, blistavo crvenog kabrioleta, veličanstvenih plaža i moje nove škole, počela sam shvaćati da i taj novi život ima svoju vrijednost, iako bih radije onaj stari. I premda se još uvijek svađamo i prepiremo i idemo jedna drugoj na živce, istina je da živim za njezine posjete. To što je mogu opet vidjeti znači da mi nedostaje jedna osoba manje. Vrijeme koje provodimo zajedno najbolji je dio svakoga dana. 16

MIN@

Jedini problem jest činjenica da je ona toga svjesna. Tako da svaki put kad načnem temu za koju mi je rekla da je zabranjena, kad postavim pitanja poput "Kad ću vidjeti mamu, tatu i Buttercup?" ili "Kamo ideš kad nisi ovdje?" - kažnjava me tako da se ne pojavi. Iako me muči to njezino odbijanje da sa mnom podijeli spoznaje, jasno mi je da ne smijem ustrajati. Jer nisam ni ja njoj rekla za svoje nove sposobnosti viđenja aure ili čitanja misli, niti sam joj spomenula koliko me to promijenilo, uključujući i moj stil odijevanja. "Nikad si nećeš naći dečka ako se budeš tako oblačila", kaže ona, ležeći na mom krevetu dok žurno prolazim kroz jutarnju rutinu, trudeći se da se spremim za školu i iziđem iz kuće više-manje na vrijeme. "Je, pa ne možemo svi samo sklopiti oči i puf, eto nam nove super garderobe", odgovaram, gurajući stopala u iznošene tenisice i vežući iskrzane vezice. "Ma daj, kao da ti Sabine ne bi dala svoju karticu i rekla ti nek' si kupiš što hoćeš. A koja ti je fora s tom kapuljačom? Jesi li u nekoj bandi?" "Nemam vremena za ovo", kažem i grabim knjige, iPod i ruksak pa krećem prema vratima. "Ideš?" Okrenem se i pogledam je, a već mi zaista ponestaje strpljenja dok ona pući usne i premišlja se. "Okej", kaže napokon. "Ali samo ako spustiš krov. Volim vjetar u kosi." "Dobro." Krenem prema stubama. "Ali pobrini se da nestaneš prije nego što dođemo do Milesove kuće. Grozno mi je vidjeti te kako mu sjediš u krilu bez njegova dopuštenja." Miles i ja stižemo u školu, a Haven nas već čeka na kapiji. Brzo se ogledava po kampusu i kaže: "Okej, zvonit će za pet minuta, a Damenu ni traga. Mislite da se ispisao?" Pogledava nas, a žute oči su joj razrogačene od panike. "Zašto bi se ispisao? Pa tek se upisao", kažem, hodajući prema svom ormariću, dok ona trčkara uz mene, a debeli potplati njezinih čizama odbijaju se od pločnika. "Uh, jer ga nismo dostojni? Jer je zbilja prezgodan za nas?" "Ali mora se vratiti. Ever mu je posudila svoj primjerak Orkanskih visova, što znači da joj mora vratiti knjigu", kaže Miles prije nego što ga stignem spriječiti u tome. Vrtim glavom i otvaram bravu ormarića, osjećajući Havenin ljutiti pogled na sebi. "Kad se to dogodilo?" upita ona, podbočivši se i zureći u mene. "Jer znaš da sam ga ja prva vidjela, ne? I zašto ja to ne znam? Zašto mi to nitko nije rekao? Zadnje što sam čula bilo je da ga još nisi vidjela." 17

MIN@

"O, vidjela ga je. Tako ju je zdrmalo da sam skoro morao zvati hitnu", nasmije se Miles. Opet zavrtim glavom, zatvorim ormarić i krenem niz hodnik. "Pa, istina je." On slegne ramenima, hodajući uz mene. "Čekaj malo, znači da si mi više otegotna okolnost nego prijetnja?" Haven me gleda kroz sužene, jako našminkane oči, a ljubomora joj boji auru u zagasitozelenu boju bljuvotine. Duboko udahnem i pogledam ih, razmišljajući kako bih im, da mi nisu prijatelji, rekla koliko je sve to smiješno. Pa otkad za osobu možeš reći moj je, ja sam ga prva vidjela? Osim toga, u sadašnjem stanju osobe koja čuje glasove, vidi aure i odijeva se u preširoke majice baš i nisam materijal za upucavanje. Ali ne kažem ništa od toga. Nego odgovaram: "Da, ja sam otegotna okolnost. Golema katastrofa koja se svakog trena može dogoditi. Ali ni u kojem slučaju ne predstavljam prijetnju. Najviše zato što me on ne zanima. Znam da je to teško povjerovati, s obzirom na činjenicu da je tako zgodan, seksi, zamaman, komad i pol, ili kako ga već želite nazvati, ali istina je da mi se Damen Auguste ne sviđa i neznam kako bih vam to još mogla reći!" "Hm, mislim da i ne moraš reći ništa drugo", promrmlja Haven, lice kao da joj se smrznulo dok zuri ravno pred sebe. Slijedim njezin pogled sve do mjesta gdje stoji Damen, sa svojom sjajnom crnom kosom, užarenim pogledom, veličanstvenim tijelom i znakovitim osmijehom, pa osjećam kako mi srce preskoči otkucaj ili dva dok mi on pridržava vrata i kaže: "Hej, Ever, poslije tebe." Žurno odtutnjim do svoje klupe, za dlaku izbjegavši naprtnjaču koju mi je Stacia stavila na put, a lice mi je crveno od stida, jer znam da je Damen iza mene i da je čuo svaku groznu riječ koju sam rekla. Bacim torbu na pod, sjednem, podignem kapuljaču i pojačam iPod, nadajući se da ću tako prigušiti buku i nekako odbiti od sebe sve što se upravo dogodilo i uvjeravajući samu sebe da je tip poput njega, netko tako samouvjeren, tako zgodan, tako nevjerojatno super, prevelika faca da bi se zamarao riječima koje je izlanuo netko poput mene. Ali baš kad sam se počela opuštati, baš kad sam uvjerila samu sebe da me nije briga, lecnem se na užasan šok, električni naboj koji mi struji kroz kožu, udara mi u vene i od kojega mi bridi cijelo tijelo. Sve to zato što me Damen dotaknuo. Nije me lako iznenaditi. Sve otkako sam postala vidovita, to uspijeva jedino Riley, a kao da joj nikad ne dosadi smišljati nove načine da to učini. 18

MIN@

Podignem pogled od ruke do Damenova lica, ali on se samo nasmiješi i kaže: "Htio sam ti vratiti knjigu." Pruži mi moj primjerak Orkanskih visova. Premda znam da zvuči čudno i prilično suludo, u trenutku kad je progovorio, cijela je prostorija utihnula. Ozbiljno, u jednom trenutku bila je ispunjena zvukovima nasumičnih misli i glasova, a u sljedećem: Znajući koliko je to besmisleno, zavrtim glavom i upitam: "Jesi li siguran da je ne želiš zadržati? Jer stvarno mi ne treba, već znam kako završava." Premda je već maknuo ruku s moje, još nekoliko trenutaka osjećam trnce. "I ja znam kako završava", kaže on, gledajući me tako prodorno, tako postojano, tako prisno da sam brzo skrenula pogled. Baš kad sam se spremala opet staviti slušalice da nadglasam Stacijine i Honorine nepresušne okrutne primjedbe, Damen opet stavi ruku na moju i upita: "Što slušaš?" Cijela učionica opet uranja u tišinu. Ozbiljno, tih nekoliko kratkih sekunda nema uskovitlanih misli, nema prigušenog šapta, ničega osim njegova tihog, pjevnog glasa. Mislim, kad se to prvi put dogodilo, mislila sam da mi se samo čini. Ali ovaj put znam da je stvarno. Jer, premda svi i dalje razgovaraju, i misle i ponašaju se kao i uvijek, zvuk njegovih riječi sve to prigušuje. Zamjećujem kako mi je tijelo toplo, kako bridi, i pitam se što je tomu uzrok. Hoću reći, nije baš da mi nitko prije nije dotaknuo ruku, premda nikad prije zaista nisam osjetila ništa ni približno slično. "Pitao sam te što slušaš." Smiješi mi se. Osmijehom tako privatnim i intimnim da osjećam kako mi obrazi crvene. "A, ovaj... samo neku goth kompilaciju koju mi je snimila frendica Haven. Većinom stare stvari iz osamdesetih, znaš, kao Cure, Siouxsie and the Banshees, Bauhaus." Slegnem ramenima, ne uspijevajući otrgnuti pogled pa zurim u njegove oči, pokušavajući odrediti koje su točno boje. "Voliš goth?" upita on i podigne obrve, dok sumnjičavim pogledom upija moju dugačku plavu kosu skupljenu u rep, tamnoplavu majicu i čisto oprano lice bez trunčice šminke. "Ne, ne baš. To Haven sluša." Nasmijem se nervoznim, kreštavim glasom od kojega bih se najradije sva zgrčila, a moj se smijeh odbija od sva četiri zida i vraća mi se. "A ti? Što ti slušaš?" Još uvijek me gleda u oči, a na licu mu je izraz kao da ga sve to zabavlja. Baš kad sam se spremila odgovoriti, ulazi profesor Robins, zajapurenih obraza, ali ne od brzog hoda, kako svi pretpostavljaju. Damen se naslanja na 19

MIN@

stolcu, a ja duboko udahnem i skidam kapuljaču, tonući opet u poznate zvukove adolescentske tjeskobe, stresa zbog testova, kompleksa u vezi s izgledom, uništenih snova profesora Robinsa te Stacijinih, Honorinih i Craigovih misli koji se pitaju što taj zgodni tip vidi na meni.

PETO POGLAVLJE Kad napokon stignem do našeg stola u kantini, Miles i Haven već su tamo. Ali, vidjevši da Damen sjedi s njima, u iskušenju sam da se okrenem i pobjegnem u suprotnom smjeru. "Smiješ nam se pridružiti, ali samo ako obećaš da nećeš buljiti u novog učenika", smije se Miles. "Nepristojno je buljiti. Zar ti to nitko još nije rekao?" Zakolutam očima i sjednem na klupu pokraj Damena, odlučna u namjeri da im pokažem kako sam ravnodušna na njegovu nazočnost. "A što mogu, othranili su me vukovi." Slegnem ramenima, zauzeta petljanjem oko vrećice u kojoj mi je bio ručak. "Mene su othranili transvestit i spisateljica ljubica", kaže Miles i ispruži ruku da ukrade narančasti bombon s vrha Havenina kolača ukrašenog za Noć vještica. "Žao mi je, dragi moj, to nisi bio ti nego Chandler iz Prijatelja", smije se Haven. "Mene su odgojili vampiri. Bila sam prekrasna vampirska princeza, voljena, obožavana i svi su mi se divili. Živjela sam u luksuznom gotičkom dvorcu i nemam pojma kako sam završila za ovim odvratnim plastičnim stolom s luzerima poput vas." Mahne glavom prema Damenu. "A ti?" On otpije gutljaj nekakve svjetlucave crvene tekućine iz staklene boce, a onda prijeđe pogledom preko nas i kaže: "Italija, Španjolska, Engleska, Francuska, Belgija, New York, New Orleans, Oregon, Indija, New Mexico, Egipat i još nekoliko mjesta između." Smiješi se. "Znaš li reći 'vojničko dijete'?" smije se Haven dok skida bombon s kolača i dobacuje ga Milesu. "Oregon. Gdje je Ever živjela", kaže Miles, stavi slatkiš na sredinu jezika i spere ga gutljajem vitaminizirane vode. "Ne znam, ali ja sam živio u Portlandu", kima Damen. Miles se nasmije. "Nije bilo pitanje, ali okej. Htio sam reći da je i naša ovdje prisutna frendica Ever živjela tamo", kaže on, na što dobije oštar pogled od Haven, koja me, čak i nakon što sam se onako izlanula, i dalje smatra najvećom preprekom na 20

MIN@

svom putu prema istinskoj ljubavi, i kojoj nimalo nije drago da se pozornost skreće na mene. Damen se smiješi, gleda me u oči. "Gdje?" "U Eugeneu", promrmljam, radije se usredotočujući na sendvič nego na njega, jer baš kao i u učionici, svaki put kad progovori, njegov je glas jedini zvuk koji čujem. A svaki put kad nam se pogledi sretnu, osjećam toplinu. Kad mu se noga na trenutak očešala o moju, cijelo mi je tijelo zatreperilo. Sad me to već počinje lagano izluđivati. "Kako si ti završila ovdje?" On se nagne prema meni, a ponukana time Haven mu se primakne bliže. Zurim u stol, čvrsto stišćući usne, što mi je navika kad sam nervozna. Ne želim razgovarati o svom prijašnjem životu. Ne vidim smisao u prepričavanju groznih pojedinosti. U objašnjavanju kako sam preživjela, premda je mojom, i samo mojom, krivnjom poginula cijela moja obitelj. Pa na kraju, trgajući koru sa sendviča, samo kažem: "Duga je to priča." Osjećam Damenov pogled, težak, topao, pun poziva, i tako sam nervozna da mi se dlanovi znoje. Boca mi klizi iz stiska, pada tako brzo da je ne stignem uhvatiti, mogu samo čekati da sadržaj prsne posvuda. Ali prije no što je stigla udariti o stol, Damen je hvata i pruža mi je. A ja sjedim, zurim u bocu i izbjegavam njegov pogled, pitajući se jesam li samo ja primijetila da su mu pokreti bili tako brzi da ih se nije moglo jasno vidjeti. Potom ga Miles upita o New Yorku, a Haven se primakne tako blizu da mu praktički sjedi u krilu. Duboko dišem, dovršavam ručak i uvjeravam samu sebe da mi se samo učinilo. Napokon zvoni pa zgrabimo svoje stvari i krenemo prema učionici. Čim me Damen više ne može čuti, okrenem se prema prijateljima i upitam: "Kako je završio za našim stolom?" Pa se sva zgrčim na zvuk svoga glasa, jer zvučao je tako kreštavo i optužujući. "Htio je sjediti u hladu pa smo mu ponudili mjesto." Miles slegne ramenima, baci svoju bocu u koš za reciklažu i povede nas prema zgradi. ˝Nije bilo nikakve zle urote da tebi bude neugodno." "Pa, onu primjedbu o buljenju baš si i mogao zadržati za sebe", Lažem, znajući da zvučim bedasto i pretjerano osjetljivo. Ne želim reći što stvarno mislim jer ne želim prijatelje uzrujati vrlo logičnim, ali ne baš uljudnim pitanjem: Zašto se tip poput Damena druži s nama? 21

MIN@

Ozbiljno. Od svih klinaca u školi, od svih kulerskih klika u koje se može uključiti, zašto bi izabrao nas, troje najneprilagođenijih? "Opusti se, bilo mu je smiješno." Miles opet slegne ramenima. "Osim toga, večeras će doći do tebe. Rekao sam mu neka svrati oko osam." "Što?" Zurim u njega, iznenada se sjetivši da je za ručkom Haven cijelo vrijeme razmišljala o tome što će odjenuti, dok se Miles pitao ima li vremena za nanošenje sredstva za samotamnjenje. Sad mi je sve to imalo smisla. "Pa... čini se da Damen mrzi nogomet koliko i mi, a to smo saznali kad ga je Haven brzinski ispitala tren prije nego što si ti došla." Haven se nasmiješi i napravi kniks, a koljena u mrežastim čarapama savijaju se svako na svoju stranu. "A budući da je nov i ne poznaje nikoga drugoga, odlučili smo ga prisvojiti za sebe i ne dati mu priliku da se sprijatelji s drugima." "Ali..." Zastajem, jer ne znam kako bih nastavila. Znam samo da ne želim da Damen dođe k meni, ni večeras, ni ikad. "Doći ću u neko doba poslije osam", kaže Haven. "Sastanak mi završava u sedam pa imam taman dovoljno vremena da svratim doma i presvučem se. I, tek toliko da se zna, ja ću sjediti kraj Damena u jacuzziju." "Ne možeš tako!" kaže Miles, ljutito vrteći glavom. "Neću to trpjeti!" Ali ona mu samo mahne preko ramena dok trčkara prema učionici, a ja se okrenem prema njemu i upitam: "Koji sastanak ima večeras?" On otvara vrata učionice i smiješi se. "Petkom su izjelice." Moglo bi se reći da je Haven ovisnica o raznim grupama za potporu. U ovo malo vremena koliko je poznajem išla je na sastanke bivših alkoholičara, narkomana, ovisnika o drugima, dužnika, kockara, ovisnika o internetu, o nikotinu, o vulgarnosti, zatim ljudi koji kompulzivno rade zalihe svega i svačega i ljudi koji pate od socijalne fobije. Koliko znam, ovo joj je prvi sastanak ovisnika o hrani. Doduše, s obzirom na to da je vitka, sitnog tijela balerine iz glazbene kutije, visoka metar pedeset dva, Haven nikako nije ovisnica o hrani. Kao što nije ni alkoholičarka, dužnica, kockarica ili bilo što drugo od toga. Jedino što je njezini samoživi roditelji kronično zanemaruju pa stoga traži ljubav i odobravanje gdje god ih može dobiti. Ista je stvar i s tom njezinom gotičkom fazom. Zapravo, nije baš u tome, što je prilično očito već iz toga što skakuće umjesto da se potišteno vuče naokolo i toga što joj u sobi posteri grupe Joy Division vise na pastelno ružičastim zidovima (zaostatku iz njezine ne tako davne balerinske faze, koja je uslijedila nakon šminkerske faze). Haven je jednostavno shvatila da je najbolji način da te svi zamijete u moru plavokosih šminkerica to da se odijevaš kao princeza tame. 22

MIN@

Samo što joj to ne ide tako dobro kao što se nadala. Kad ju je mama prvi put vidjela tako odjevenu, samo je uzdahnula, uzela ključeve i otišla na pilates. A tata joj nije dovoljno dugo bio kod kuće da je pošteno pogleda. Njezin mladi brat Austin bio je zgrožen, ali prilično se brzo naviknuo. A s obzirom na to da su, nakon prošlogodišnjeg boravka MTV-jevih kamera u školi, klinci već oguglali na neobično ponašanje, obično se ne obaziru na nju. Ali ja znam da se ispod svih tih lubanja i šiljaka i mrtvačke šminke nalazi djevojka koja samo želi da je zamijete, da je čuju, da je vole, da joj poklone malo pažnje, jer u prijašnjim modnim inkarnacijama nije dobila ništa od toga. I zato, ako joj odlazak na sastanke gdje pred skupinom ljudi ispovijeda neku izmišljenu priču o borbi s tom i tom ovisnošću pomaže da se osjeća važnom, tko sam ja da je osuđujem? U starom životu nisam se družila s ljudima poput Milesa i Haven. Nisam imala veze s neprilagođenima, čudacima ili s onima koje su svi zadirkivali. Bila sam dijelom popularne škvadre, u kojoj se većina bavila sportom ili bila zgodna, ili darovita, ili pametna, ili bogata, ili popularna ili sve to. Išla sam na školske plesnjake, imala najbolju prijateljicu po imenu Rachel (koja je bila navijačica kao i ja), čak i dečka koji se zvao Brandon i koji je bio šesti dečko s kojim sam se ljubila (prvi je bio Lucas, ali samo zato što smo se u šestom razredu igrali okretanja boce, a četvoricu poslije njega nije vrijedno spominjati). I premda nikad nisam bila grozna prema drugima koji nisu bili dijelom naše škvadre, nisam ih baš ni zamjećivala. Jednostavno nisam imala veze s njima. Pa sam se ponašala kao da su nevidljivi. Ali sad sam i ja jedna od nevidljivih. Znala sam to onoga dana kad su me Brandon i Rachel došli posjetiti u bolnicu. Izvana su bili tako dragi i puni podrške, ali njihove su mi misli ispričale potpuno drukčiju priču. Izbezumio ih je pogled na vrećice iz kojih mi je u venu kapala infuzija, na posjekotine i modrice, na udove u gipsu. Bilo im je žao zbog svega što mi se dogodilo i svega što sam izgubila, ali dok su se trudili ne zuriti u nazubljeni crveni ožiljak na mom čelu, zapravo su jedva čekali da pobjegnu. Gledala sam kako im se aure isprepleću i stapaju se u istu prigušeno- smeđu, znajući da se udaljavaju od mene i približavaju jedno drugome. Zato prvoga dana u školi Bay View nisam gubila vrijeme na uobičajeni ritual zadirkivanja Stacijine i Honorine ekipe, nego sam se uputila ravno prema Milesu i Haven, dvoje neprilagođenih koji su moje prijateljstvo prihvatili bez pitanja. I premda izvana izgledamo čudno, zapravo neznam što bih bez njih. Njihovo prijateljstvo jedna je od tih nekoliko dobrih stvari u mom životu. Uz njihovo prijateljstvo gotovo da se opet osjećam normalnom.

23

MIN@

Upravo zato moram se držati dalje od Damena. Jer njegova sposobnost da mi dodirom izazove trnce po koži i da svojim glasom utiša svijet, opasno je iskušenje koje si ne mogu priuštiti. Neću riskirati da to ugrozi moje prijateljstvo s Haven. I ne mogu riskirati da se previše zbližimo.

ŠESTO POGLAVLJE Premda Damen i ja zajedno imamo dva predmeta, samo na satu engleskog jezika sjedimo jedno pokraj drugoga. Zato mi prilazi tek kad sam već spremila svoje stvari i izlazim sa sata likovne kulture. Pritrči, pridržava mi vrata dok žurno prolazim pokraj njega, pogleda prikovana za pod, pitajući se kako da poništim poziv za večeras. "Tvoji su me prijatelji pozvali da večeras svratim do tvoje kuće", kaže on, usklađujući korak s mojim. "Ali neću moći." "Oho!" kažem, posve zatečena, a žao mi je što me glas izdao i otkrio koliko sam sretna zbog toga. "Mislim, jesi li siguran?" Trudim se zvučati mekše, prijateljskije, kao da zaista želim da dođe, premda je već prekasno. Gleda me, a oči su mu sjajne i kao da ga to pomalo zabavlja. "Je, siguran sam. Vidimo se u ponedjeljak", kaže, ubrza korak i krene prema svom autu, onom koji je parkiran u crvenoj zoni i čiji je motor neobjašnjivo već uključen. Miles već čeka kraj moje Miate, prekriženih ruku i suženih očiju, a po posprdnom osmijehu tako tipičnom za njega znam daje uzrujan. "Bolje bi ti bilo da mi odmah kažeš što se to tamo dogodilo, jer odavde nije izgledalo dobro", kaže, ulazeći u auto na sjedalo suvozača. "Otkazao je. Rekao je da ne može doći." Slegnem ramenima, gledajući unatrag dok ubacujem u rikverc. "Ali što si mu ti rekla da je odlučio otkazati?" Bijesno me gleda. "Ništa." Posprdni se osmijeh produbljuje. "Ozbiljno, nisam ja kriva što su ti propali planovi za večeras." Izlazim s parkirališta na ulicu, ali osjećam da Miles i dalje zuri u mene pa upitam: "Što je?" "Ništa." Podigne obrve i zagleda se kroz prozor, a ja se usredotočujem na vožnju, premdu znam što misli. Ali naravno da se onda on okrene i kaže: "Okej, obećaj da se nećeš ljutiti." Zatvorim oči i uzdahnem. Evo ga na. 24

MIN@

"Jednostavno, uopće te ne razumijem. Mislim, ništa u vezi s tobom nema smisla." Duboko udahnem i odbijam reagirati. Uglavnom zato što će se stvari pogoršati. "Prvo i prvo, totalni si komad, zbilja si prezgodna, bar mislim da jesi, jer teško je reći budući da se stalno skrivaš ispod tih ružnih, rastegnutih majica s kapuljačom. Žao mi je što baš ja moram biti taj koji će ti to reći, Ever, ali tvoj stil je totalna tragedija, kao moda za beskućnike, i mislim da se ne bismo trebali pretvarati da nije tako. Isto tako, mrzim biti taj koji će ti to reći, ali to što se iz petnih žila trudiš izbjegavati nevjerojatno zgodnog novog tipa kojemu se očito sviđaš, stvarno je čudno." Zastane dovoljno dugo da mi uputi ohrabrujući pogled, a ja se već pripremam za ono što slijedi. "Naravno, osim ako slučajno nisi homoseksualka." Skrećem desno i izdišem, vjerojatno prvi put zahvalna za vidovitost, jer ovaj put mi je i te kako pomogla umanjiti šok. "Jer totalno je okej ako jesi", nastavlja on. "Mislim, naravno da je, jer i ja sam gej i nije baš da ću te diskriminirati, ne?" nasmije se, nekako nervozno, smijehom koji kao da govori Sad smo na nepoznatom teritoriju. Ali samo odmahnem glavom i stisnem kočnicu. "Samo zato što me ne zanima Damen, ne znači da sam homoseksualka", kažem, shvaćajući da zvučim kao da se opravdavam, a to mi nije bila namjera. "Nije sve u izgledu, znaš." Ima nešto i u trncima pri svakom dodiru, u dubokim očima žarkog pogleda, u zavodljivom zvuku glasa koji može utišati svijet... "Je li to zbog Haven?" upita Miles, očito ne vjerujući u moju priču. "Ne." Čvrsto stišćem upravljač i bijesno pogledavam semafor, kao da ću ga time natjerati da se promijeni iz crvenog u zeleno pa da što prije dovezem Milesa do kuće i da se napokon sve ovo završi. Ali znam da sam prebrzo odgovorila, jer on kaže: "Ha! Znao sam! Jest zbog Haven, zato što ga je ona prva vidjela. Ne mogu vjerovati da se zaista obazireš na to! Mislim, stvarno! Je li ti jasno da propuštaš priliku da izgubiš nevinost s najzgodnijim frajerom na školi, možda čak na cijelom planetu, a sve samo zato što ga je Haven prva vidjela?" "To je smiješno", promrmljam, vrteći glavom dok skrećem u njegovu ulicu, ulazim na kolni prilaz i gasim motor. "Što? Nisi djevica?" smiješi se on, očigledno se super zabavljajući na moj račun. "Nisi mi sve rekla, ha?" Zakolutam očima i nasmijem se, unatoč svemu. 25

MIN@

Još me nekoliko trenutaka gleda pa zgrabi knjige i krene prema kući, okrenuvši se tek toliko da mi kaže: "Nadam se da Haven zna cijeniti to što u tebi ima tako dobru prijateljicu." Ispalo je da je petak ionako otkazan. Ne sam dan, nego samo naši planovi. Dijelom zato što se Havenin mlađi brat Austin razbolio i nije se imao nitko drugi pobrinuti za njega, a dijelom zato što je Milesa njegov otac, veliki ljubitelj sporta, odvukao na utakmicu, prisilio ga da odjene dres njihove momčadi i da se pretvara kao da mu je stalo do toga. Čim je Sabine čula da ću ostati sama kod kuće, otišla je ranije s posla i ponudila da me izvede na večeru. Znajući da ne odobrava moju sklonost prema trapericama i širokim majicama s kapuljačom, a želeći joj na neki način pokazati zahvalnost za sve što je učinila za mene, odjenem lijepu plavu haljinu koju mi je nedavno kupila i obujem cipele s visokom petom koje idu uz nju, namažem usne sjajilom (ostatkom iz bivšeg života, dok su mi te stvari još nešto značile), preselim najnužnije stvari iz ruksaka u malu metalik torbicu i raspustim valovitu kosu koja je inače uvijek svezana u rep. Baš kad krenem van iz sobe, iza mene se pojavi Riley i kaže: "Već je i vrijeme da se napokon počneš oblačiti kao cura." Samo što ne iskočim iz kože. "Isuse, nasmrt si me prestrašila!" šapnem, zatvarajući vrata da me Sabine ne čuje. "Znam", nasmije se ona. "Kamo ideš?" "U neki restoran koji se zove Stonehill Tavern, u hotelu St. Regis", odgovorim, a srce mi još uvijek lupa od njezine zasjede. Ona podigne obrvu i zakima glavom: "Šminkerski." "A kako ti to znaš?" suzim oči, pitajući se je li bila tamo. Što ja znam kako provodi slobodno vrijeme. "Znam ja puno toga", nasmije se ona. "Više nego ti." Baci se na moj krevet, presloži jastuke i udobno se zavali. "Pa, kao da ja tu išta mogu, zar ne?" kažem, uzrujana činjenicom da na sebi ima istu haljinu i cipele kao ja. Ali budući da je četiri godine mlađa i mnogo niža, na njoj to izgleda kao da se igra odraslih. "Ozbiljno, trebala bi se češće tako obući. Mrsko mi je reći, ali onaj tvoj uobičajeni izgled baš i nije nešto. Misliš da bi se Brandon ikad zagrijao za tebe da si se prije tako oblačila?" Riley prekriži gležnjeve i gleda me, opuštena onoliko koliko itko, živ ili mrtav, može biti. "Kad smo već kod njega, znaš li da sad hoda s Rachel? Aha, skupa su već pet mjeseci. To je duže nego što si ti bila s njim, ne?" 26

MIN@

Stisnem usne i lupkam nogom o pod, u sebi ponavljajući uobičajenu mantru: Ne daj da te uzruja, ne daj da te uzruja... "E, i nećeš vjerovati, ali skoro su otišli do kraja! Ozbiljno, s maturalnog plesa otišli su rano, sve su isplanirali, ali onda... pa..." Zastane i nasmije se. "Znam da ti ovo vjerojatno ne bih trebala reći, ali recimo samo da je Brandon učinio nešto zbog čega će mu još dugo biti žao i neugodno, a što je totalno pokvarilo atmosferu. Znam da ne zvuči smiješno kad ti prepričavam, ali da si bila tamo... Nemoj me krivo shvatiti, fališ mu i tako to. Čak ju je i par puta slučajno nazvao tvojim imenom, ali kao što kažu, život ide dalje, ne?" Duboko udahnem i suzim oči, gledajući kako se udobno smjestila na moj krevet, kao Kleopatra u svoju ležaljku, kritizirajući moj život, moj izgled, gotovo sve na meni, govoreći mi vijesti o bivšim prijateljima, premda je nisam pitala, a sve kao neka pretpubertetska sveznalica. Sigurno je super kad možeš svratiti kad poželiš, kad ne moraš biti tu u rovovima života i mučiti se kao svi mi ostali! Iznenada mi je dosta tih njezinih svraćanja, koja su zapravo samo preuveličane zasjede, i radije bih da me pusti da ovo što mi je ostalo od glupog života proživim u miru, bez njezinih stalnih razmaženih komentara. Pogledam je u oči i kažem: "I, kad si na redu za anđeosku školu? Ili su te izbacili iz nje jer si previše zla?" Bijesno me pogleda, a oči joj postanu dva ljutita proreza. Uto začujem kako Sabine lagano kuca na vrata i upita: "Spremna?" Zurim u Riley, pogledom je izazivajući neka učini nešto glupo, nešto iz čega će Sabine dobiti predodžbu o svim istinski neobičnim stvarima koje se ovdje događaju. Ali ona se samo slatko nasmiješi i kaže: "Mama i tata te pozdravljaju", i već za nekoliko sekunda nestane.

SEDMO POGLAVLJE Dok se vozimo prema restoranu, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom osim o Riley, o njezinim podlim primjedbama, o tome kako je bezobrazno od nje da mi to kaže pa nestane. Toliko sam je puta molila neka mi kaže nešto o roditeljima, barem neku sitnicu. Ali umjesto da mi kaže to što me zanima, počne se vrpoljiti, izbjegava odgovor i odbija mi objasniti zašto se oni još nisu pojavili. 27

MIN@

Čovjek bi očekivao da u smrti osoba postane bolja, ljubaznija. Ali ne Riley. Jednako je razmaženo grozno derište kakvo je bila i za života. Sabine preda ključeve dečku koji parkira aute pa uđemo u restoran. Već pri prvom pogledu na golemo mramorno predvorje, ogromne cvjetne aranžmane i nevjerojatan pogled na ocean, požalim sve što sam maloprije pomislila. Riley je imala pravo. Ovo mjesto zaista jest šminkersko. Vraški šminkersko. Mjesto na kakvo odvedeš nekoga tko ti se sviđa, a ne mrzovoljnu nećakinju. Hostesa nas povede do stola prekrivenog stolnjakom i ukrašenog treperavim svijećama. Posudice za sol i papar oblikovane su tako da podsjećaju na srebrne kamenčiće. Sjednem, pogledavam po prostoriji i ne mogu vjerovati kako je sve glamurozno. Pogotovo u usporedbi s restoranima na kakve sam navikla. Ali čim to pomislim, odbacim tu misao. Nema smisla uspoređivati fotografije "prije" i "poslije", pregledavati onu snimku pohranjenu u mojoj glavi o tome "kako je bilo nekoć". Premda se ponekad kad sam sa Sabine nije lako suzdržati od toga. Činjenica da je ona tatina sestra blizanka stalni mi je podsjetnik. Ona naruči crno vino za sebe i sok za mene, a zatim uzmemo jelovnike i biramo što ćemo jesti. Istog trena kad se konobarica počne udaljavati od stola, Sabine stavi plavu kosu (duljine do ramena) iza ušiju, uljudno se nasmiješi i upita: "I, kako si? Kako škola? Prijatelji? Dobro?" Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju tetu i zahvalna sam za sve što učinila za mene, ali to što se zna nositi s dvanaestočlanom porotom ne znači da joj dobro ide čavrljanje. Svejedno, pogledam je i kažem: ˝Aha, sve je dobro." Okej, možda ni meni baš ne ide čavrljanje. Stavi mi ruku na nadlakticu, spremajući se reći još nešto, ali preduhitrim je i već ustajem sa stolca. "Vraćam se odmah", promrmljam, zamalo prevrnuvši stolac, pa se požurim natrag u smjeru odakle smo došle, i ne zastavši da upitam gdje je WC, jer konobarica na koju sam naletjela ionako je već nakon prvog pogleda na mene pomislila da do prostorije na kraju dugog hodnika neću stići na vrijeme. Žurim se tamo kamo me nesvjesno uputila, prolazim kroz hodnik pun zrcala, divovskih, u mjedenim okvirima, poredanih u niz. Budući da je petak, hotel je pun gostiju, uzvanika na sutrašnjem vjenčanju koje se, prema tome što ja vidim, i ne bi trebalo održati. Pokraj mene prolazi skupina ljudi, a njihove aure kovitlaju energijom na alkoholni pogon, koja je toliko neuravnotežena da utječe i na mene, pa 28

MIN@

ostajem s vrtoglavicom, mučninom i s takvom pomutnjom u glavi da mi se učini da me iz zrcala gleda dugi niz Damena. Oteturam u WC, zgrabim mramornu ploču oko umivaonika i pokušavam doći do daha. Trudim se usredotočiti pogled na posude s orhidejama, na mirisne losione i naslagane mekane ručnike na velikom porculanskom pladnju. Počinjem se osjećati smirenije, usredotočenije, suzdržanije. Pretpostavljam da sam se već do te mjere navikla na svu tu nasumičnu energiju s kojom se susrećem kamo god idem, da sam zaboravila kako gadno može biti kad nemam iPod i kad su mi obrambeni zidovi spušteni. Udarni val koji sam osjetila kad je Sabine položila ruku na moju bio je ispunjen takvom sveprožimajućom osamljenošću, takvom tihom tugom, da sam se osjećala kao da me netko udario šakom u trbuh. Pogotovo kad sam shvatila da sam ja kriva za to. Sabine je osamljena na način koji ja pokušavam ignorirati. Jer, premda živimo zajedno, ne viđamo se baš često. Ona obično radi, a ja sam u školi. Večeri i vikende provodim u svojoj sobi ili vani s prijateljima. Ponekad zaboravim da nisam jedina koja je izgubila nekoga, da se ona, premda me uzela k sebi i pokušala pomoći, osjeća jednako samom i praznom kao i onoga dana kad se sve to dogodilo. Ali, ma koliko bih joj htjela pružiti ruku i olakšati bol, jednostavno ne mogu. Previše sam oštećena, previše sam čudna. Čudakinja koja čuje misli i razgovara s mrtvima. A ne mogu riskirati da se to otkrije, ne mogu riskirati da se i sa kim previše zbližim, pa čak i s njom. Najbolje što mogu jest da završim školu i da odem studirati pa da se ona može vratiti svom životu. Možda će tada početi izlaziti s onim tipom koji radi u istoj zgradi. S onim kojega još i ne poznaje. S onim čije sam lice vidjela čim me dotaknula. Provučem ruku kroz kosu, stavim još malo sjajila na usne pa krenem natrag prema stolu, odlučivši se malo više potruditi i razvedriti je, a da pritom ne otkrijem svoje tajne. Sjednem natrag na stolac, otpijem gutljaj soka, nasmiješim se i kažem: "Dobro sam, stvarno", kimajući glavom, da mi lakše povjeruje, a zatim dodajem: "Reci mi, imaš li neke zanimljive slučajeve na poslu? Ili nekog zgodnog tipa u zgradi?" Nakon večere čekam vani dok Sabine stoji u redu za plaćanje usluge parkiranja. Toliko sam zadubljena u dramu koja se odvija preda mnom, između sutrašnje mlade i njezine vjenčane kume, da doslovno poskočim osjetivši dodir na rukavu. "O, hej", kažem, a čim nam se pogledi sretnu toplina mi preplavljuje tijelo i koža mi bridi. 29

MIN@

"Izgledaš predobro", kaže Damen, pogledom klizeći niz moju haljinu sve do cipela, a onda mu se oči vraćaju i susreću se s mojima. "Jedva sam te prepoznao bez kapuljače", nasmiješi se on. "Jesi li uživala u večeri?" Kimam, tako napeta da je pravo čudo da sam i to uspjela. "Vidio sam te u hodniku. Bio bih te pozdravio, ali činilo se da si bila u žurbi." Gledam u njega, pitajući se što on radi ovdje, sasvim sam, u ovom šminkerskom hotelu u petak navečer. Odjeven u tamni vuneni sako, crnu košulju raskopčanu oko vrata, traperice poznate dizajnerske marke i te svoje čizme, odnosno, u odjeću koja je naoko previše frajerska za nekoga njegovih godina, ali na njemu, začudo, izgleda baš dobro. "Imam goste iz drugog grada", kaže on, odgovarajući na pitanje koje još nisam postavila. I baš kad se zapitam što da kažem, eto Sabine. Dok se rukuju, objašnjavam: "Damen i ja... ovaj... idemo u istu školu." Damen je taj zbog koga mi se znoje dlanovi, zbog koga imam grč u želucu i koji mi posve ispunjava misli! "Upravo se doselio ovamo iz New Mexica", dodajem, nadajući se da će to biti dovoljno dok nam ne stigne auto. "Odakle iz New Mexica?" upita Sabine. Dok se smiješi, pitam se preplavljuju li i nju isti prekrasni osjećaji kao i mene? "Iz Santa Fea", odgovori on i nasmiješi se. "O, čujem da je tamo jako lijepo. Uvijek sam htjela posjetiti taj grad." "Sabine je odvjetnica, puno radi", promrmljam, gledajući u smjeru odakle će nam dovesti auto za deset, devet, osam, sed... "Vraćamo se kući, ali slobodno nam se možeš pridružiti", ponudi ona. Zurim u nju u panici, pitajući zašto nisam naslutila tu mogućnost. Pogledavam Damena, nadajući se da će odbiti, a on odgovara: "Hvala, ali trebao bih krenuti natrag." Pokazuje palcem preko ramena, a moj pogled ode u tom smjeru i zaustavi se na nevjerojatno zgodnoj crvenokosoj djevojci u pripijenoj crnoj haljinici i cipelama s visokim potpeticama. Smiješi mi se, ali osmijeh joj nije nimalo topao. Samo se njezine usne namazane sjajnim ružičastim ružem izvijaju prema gore, dok su joj oči predaleko da bih joj mogla pročitati pogled. Premda ima nešto u izrazu njezina lica, u nagibu brade, što je tako očito podrugljivo, kao da je pogled na nas dvoje silno zabavlja. Okrenem se opet prema njemu i pomalo sam zatečena, jer tako mi je blizu, usne su mu vlažne i rastvorene, samo desetak centimetara od mojih. Njegovi mi prsti lagano očešu obraz pa izvuku crveni tulipan odnekud iza mog uha. 30

MIN@

I sljedećeg trena stojim sama dok se on vraća unutra sa svojom pratnjom. Zurim u tulipan, dodirujući njegove kožnate crvene latice, pitajući se odakle je došao, jer proljeće je bilo prije dva godišnja doba. Tek poslije, u svojoj sobi, shvatim da ni crvenokosa nije imala auru. Zacijelo sam jako duboko spavala, jer u trenutku kad začujem nekoga u sobi, glava mi je teška, misli mutne, toliko da i ne otvaram oči. "Riley?" promrmljam. "Jesi li to ti?" Ne odgovara mi pa pretpostavljam da me opet zafrkava, kao i obično. A s obzirom na to da sam preumorna za takve igre, uzmem drugi jastuk i pokrijem se njime po glavi. Ali opet je začujem pa kažem: "Čuj, Riley, stvarno sam umorna, okej? Žao mi je ako sam bila gruba prema tebi i žao mi je ako sam te povrijedila. Ali stvarno nemam snage za ovo u..." podignem jastuk i jednim okom pogledam na sat, "... petnaest do četiri ujutro. Zašto ne odeš tamo kamo inače ideš, gdje god to bilo, pa se vrati u neko normalnije vrijeme, dobro? Ako hoćeš, možeš doći u haljini koju sam nosila na plesu na kraju osmog razreda, i šutjet ću ko zalivena časna riječ." Ali, izgovorivši sve to, razbudila sam se. Pa skinem jastuk s glave i bijesno pogledam njezin sjenoviti oblik zavaljen u stolac pokraj mog radnog stola, pitajući se što je to tako važno da nije moglo čekati do jutra. "Rekla sam da mi je žao, okej? Što još hoćeš?" "Vidiš me?" upita ona, odgurujući se od stola. "Naravno da te..." Zastajem u pola rečenice, shvativši da glas nije njezin.

OSMO POGLAVLJE Vidim mrtve ljude. Cijelo vrijeme. Na ulici, na plaži, u trgovinama, u restoranima, kako lunjaju školskim hodnicima, kako stoje u redu u poštanskom uredu, kako sjede u čekaonicama liječničkih ordinacija, ali nikad kod zubara. Za razliku od duhova koje vidite na televiziji ili u filmovima, nimalo me ne uznemiruju, ne traže pomoć, ne žele razgovarati. Kad shvate da ih vidim, eventualno mi se nasmiješe i mahnu. Kao i većina ljudi, vole da ih se primijeti. Ali glas u mojoj sobi zasigurno nije bio duh. Niti je to bila Riley. Glas u mojoj sobi pripadao je Damenu. Po tome znam da sam sanjala. "Hej." Smiješi mi se i sjeda na stolac pokraj mene samo nekoliko sekunda nakon što je zvonilo, ali s obzirom na to da je ovo sat profesora Robinsa, doći na vrijeme znači doći prerano. 31

MIN@

Kimnem mu, nadajući se da je izgledalo ležerno, neutralno, kao da me nimalo ne zanima. Nadajući se da se na meni ne vidi kako sam toliko zaglibila da ga već i sanjam. "Tvoja teta je baš simpatična." Gleda me, kuckajući vrhom kemijske po klupi, proizvodeći stalni klik klik klik koji me izluđuje. "Da, super je", promrmljam, u mislima proklinjući profesora Robinsa što se zadržava u kupaonici i priželjkujući da napokon spremi plošku i dođe na sat. "Ni ja ne živim s obitelji", kaže Damen, a njegov glas utišava cijelu prostoriju, utišava moje misli, dok on vrti olovku na vrhu prsta, okrećući je okolo naokolo bez zastajkivanja. Stisnem usne i petljam oko iPoda spremljenog u mom tajnom pretincu, pitajući se bi li bilo jako nepristojno da ga uključim pa da tako utišam i Damenov glas. "Emancipirao sam se", doda on. "Stvarno?" upitam, premda sam odlučila da ću naše razgovore svesti na apsolutni minimum. No nikad prije nisam upoznala nikoga tko se emancipirao, zakonski odvojio od roditelja, a to mi je uvijek zvučalo tako osamljeno i tužno. Doduše, ako je suditi prema njegovoj odjeći, autu i glamuroznim večerama petkom u hotelu St. Regis, ne ide mu baš tako loše. "Stvarno", kima glavom. Čim mu glas utihne, opet čujem naglašeno šaptanje Stacije i Honor, koje me nazivaju čudakinjom i epitetima još mnogo gorim od toga. A zatim gledam kako Damen baca kemijsku u zrak, smiješeći se dok ona oblikuje niz polaganih, lijenih osmica prije nego što mu padne natrag na prst. "A gdje je tvoja obitelj?" upita me. Tako je neobično to što sva buka jednostavno prestaje i počinje, prestaje i počinje, kao neka zbrkana igra glazbenih stolica. Igra u kojoj ja uvijek ostajem stajati. Igra u kojoj nikad ne stignem sjesti na stolac kad zvuk prestane. "Što?" upitam rastreseno, jer sam usredotočena na Damenovu čarobnu penkalu koja sad lebdi između nas, dok se Honor ruga mojoj odjeći, a njezin se dečko pretvara da se slaže s njom, premda se potajno pita zašto se ona nikad ne odjene poput mene. A zbog svega toga najradije bih navukla kapuljaču, pojačala iPod i prigušila sve. Sve. Uključujući Damena. Pogotovo Damena. "Gdje živi tvoja obitelj?" upita on. Sklopim oči dok on govori, tišina, blažena tišina, tih nekoliko kratkih trenutaka. Opet ih otvorim i pogledam ravno u njegove. "Mrtvi su", kažem baš kad ulazi profesor Robins. "Žao mi je." 32

MIN@

Damen me za ručkom gleda preko stola, a ja pogledom pretražujem okolinu, jedva čekajući da se pojave Haven i Miles. Upravo sam otvorila svoju posudu za ručak i u njoj između sendviča i krumpirića pronašla crveni tulipan, tulipan! Isti kao onaj od petka navečer. I premda nemam pojma kako je to izveo, sigurna sam da je to Damenovo djelo. Ali ne brinu me toliko ti mađioničarski trikovi, koliko način na koji me gleda, kako mi se obraća, kako se zbog njega osjećam... "Zbog tvoje obitelji. Nisam znao..." Gledam dolje u svoj sok, vrtim čep lijevo-desno, lijevo-desno, priželjkujući da promijeni temu. "Ne volim razgovarati o tome", slegnem ramenima. "Znam kako je kad izgubiš ljude koje voliš", šapne on, posegne rukom preko stola i poklopi mi ruku svojom, a mene preplavi tako dobar osjećaj, takva toplina, takav osjećaj mira i sigurnosti da sklopim oči i dopuštam da me prožme. Dopuštam si uživati u miru. Zahvalna za to što čujem samo njegove riječi, a ne i misli. Kao prosječna djevojka, s dečkom koji je mnogo više od prosjeka. "Ahm, pardon." Otvorim oči i ugledam Haven naslonjenu na rub stola, njezine su žute oči sužene, a njihov pogled prikovan na naše ruke. "Ispričavam se što vam smetam." Brzo maknem ruku i gurnem je u džep, kao da je nešto sramotno, nešto što nitko ne bi trebao vidjeti, želeći joj objasniti da to što je vidjela nije bilo ništa, da ništa nije značilo, premda znam da je to laž. "Gdje je Miles?" upitam napokon, ne znajući što bih drugo rekla. Ona zakoluta očima i sjedne pokraj Damena, a njezine neprijateljski raspoložene misli preobražavaju joj auru iz žarkožute u vrlo tamnu crvenu. "Miles šalje poruke svojoj najnovijoj internetskoj simpatiji, napaljenomvelikom307", kaže ona, izbjegavajući moj pogled, pretvarajući se da je zauzeta komadanjem svog kolača. Zatim nastavlja, gledajući Damena: "Pa... kako ste proveli vikend?" Slegnem ramenima, znajući da se ne obraća meni, gledajući je kako vrškom jezika dodiruje glazuru, izvodeći uobičajeni pokus lizanjem, premda još nijedan kolač nije pao na tom ispitu. No, na moje iznenađenje, i Damen slegne ramenima, premda bih, po onome što sam vidjela, rekla da se on za vikend proveo mnogo bolje nego ja. "Pa, kao što vjerojatno pogađate, moj petak navečer bio je totalna katastrofa. Cijelu večer provela sam čisteći Austinovu bljuvotinu, jer je naša domaćica bila u Vegasu, a moji se starci nisu mogli potruditi doći doma iz vrag bi ga znao gdje su uopće bili. Ali zato mi je subota bila super. Ali, ono, zbilja 33

MIN@

super! Ozbiljno, bila je to vjerojatno najbolja večer u mom životu. Bila bih vas pozvala, ali sve je bilo u zadnji čas." Kima, udostojivši se ponovno me pogledati. "Kamo si išla?" upitam, trudeći se zvučati ležerno, premda sam upravo vidjela mračno i zastrašujuće mjesto. "U jedan totalno kulerski klub kamo me odvela jedna cura iz moje grupe." "Iz koje grupe?" Pijuckam vodu. "Subotom se sastaju ovisnici o drugima." Smiješi se. "Uglavnom, ta cura, Evangeline, zbilja je tvrdokoran slučaj. Ona je ono što nazivaju darovateljicom." "Tko koga zove darovateljicom?" upita Miles, spusti svoj Sidekick na stol i sjedne pokraj mene. "Ovisnici o drugima", kažem, da zna o čemu pričamo. Haven okrene oči prema nebu. "Ma ne, ne oni nego vampiri. Darovatelj je osoba koja drugim vampovima dopušta da se njome hrane. Znaš, da joj sišu krv i tako to, dok sam ja ono što zovu štene, jer ja ih samo slijedim. Ne dam da mi itko pije krv. Pa, bar ne još", nasmije se ona. "Koga slijediš naokolo?" upita Miles, uzme Sidekick i provjerava poruke. "Vampire! Isuse, daj se koncentriraj. Uglavnom, pokušavam reći da je ta ovisnica, ta darovateljica Evangeline, što joj, usput rečeno, i nije pravo ime nego vampirsko..." "Ljudi imaju vampirska imena?" upita Miles i odloži Sidekick na stol, ali tako da ga ima na oku. "Itekako." Ona kima glavom, gura prst duboko u glazuru pa oblizne vrh. "Je li to kao ono kad striptizete imaju umjetnička imena? Znaš, ono koja su obično složena od imena prvog kućnog ljubimca iz djetinjstva i mamina djevojačkog prezimena? Ja bih onda bio Princeza Slavin, hvala na pitanju." Miles se smiješi. Haven uzdiše, a strpljenje joj je pri kraju. "Ne, ništa takvo. Vampirsko je ime ozbiljna stvar. Za razliku od drugih ljudi, ja i ne moram mijenjati ime, jer Haven je organsko vampirsko ime, sto posto prirodno, bez aditiva i konzervansa." Smije se. "Rekla sam vam da sam princeza tame! Uglavnom, otišle smo u taj stvarno kul klub negdje u L.A.-u, zove se Nocturnal ili tako nekako." "Nocturne", kaže Damen i prima svoj sok dok mu se pogled usredotočuje na njezine oči. Haven odloži kolač i zaplješće. "Jej! Napokon za ovim stolom sjedi netko kul!" "Jesi li naletjela na koga od besmrtnika?" upita on, još uvijek je gledajući. 34

MIN@

"Tonu njih! Bilo je krcato. Imaju čak i odvojenu sobu za jako važne goste, u koju sam se totalno prošvercala i motala se oko šanka na kojem poslužuju krv." "Jesu li te tražili osobnu?" upita Miles, a prsti mu lete po tipkama dok istodobno vodi dva razgovora, jedan usmeni i jedan pismeni. "Samo se ti smij, ali kažem ti da je bilo totalno kul. Čak i nakon što me Evangeline praktički otpilila kad je upoznala nekog tipa. Ali nema veze, jer sam nakon toga upoznala jednu još kulerskiju curu koja se, usput rečeno, nedavno doselila ovamo. Vjerojatno ćemo se družiti i tako to." "Znači da prekidaš s nama?" Miles se pretvara da je šokiran. Haven zakoluta očima. "Da, baš. Znam samo da je moj vikend bio bolji nego vaš. Pa... možda ne tvoj, Damene, jer čini mi se da si ti ufuran u te stvari, ali definitivno bolji vikend od njihova", kaže i pokaže na Milesa i mene. "I, kako je bilo na utakmici?" trknem Milesa laktom, pokušavajući mu skrenuti pozornost s elektroničke simpatije. "Znam samo da je bilo puno previše timskoga duha, netko je pobijedio, netko je izgubio, a ja sam većinu utakmice proveo u muškom zahodu, dopisujući se s ovim tipom koji je očito lažljivac i pol!" Vrti glavom i pokazuje nam ekran mobitela. "Pogledajte ovo!" Lupa prstom po zaslonu. "Cijeli vikend tražim neka mi pošalje sliku, jer nema teorije da ću se naći s njim prije nego što vidim kako izgleda. A on mi šalje ovo. Glupi pozer!" Gledam sličicu, ne shvaćajući zašto je toliko ljutit. "Kako znaš da to nije on?" upitam, pogledavši Milesa. "Zato što sam to ja", kaže Damen.

DEVETO POGLAVLJE Čini se da je Damen neko vrijeme radio kao fotomodel, dok je živio u New Yorku, pa njegove slike kruže internetom, samo čekajući da ih netko skine i da ustvrdi kako su njegove. Premda smo svi pogledali sliku i dobro se nasmijali cijeloj toj neobičnoj slučajnosti, još uvijek mi nije jasno jedno: ako se Damen nedavno doselio ovamo iz New Mexica, a ne iz New Yorka... pa, ne bi li na toj slici trebao izgledati malo mlađe? Jer ne poznajem nikoga tko sa sedamnaest izgleda isto kao što je izgledao s četrnaest, ili čak i s petnaest, a ipak, na toj sličici na Milesovu mobitelu Damen izgleda isto kao i sad. Što jednostavno nema smisla. 35

MIN@

Na početku likovnog, požurim se prema ormarićima s priborom, uzmem svoje stvari i krenem prema svom štafelaju, odbijajući reagirati kad sam primijetila da je Damenov slikarski stalak postavljen pokraj moga. Samo duboko udahnem i nastavim zakopčavati kutu pa biram kist, tek povremeno krišom pogledavajući njegovo platno i pokušavajući ne zinuti u čudu pri pogledu na remek-djelo u nastanku, savršenu reprodukciju Picassove Žene sa žutom kosom. Dobili smo zadatak oponašati nekoga od velikih majstora, odabrati jedno od poznatih djela i pokušati ga preslikati. Nekako sam bila uvjerena da će biti lako oponašati te jednostavne Van Goghove kružne poteze kistom, da će to biti lako zarađena petica. No sudeći prema mojim kaotičnim, mahnitim potezima, imala sam potpuno krivo. Sad sam već tako daleko odmakla da nema izgleda da spasim stvar. A i nemam pojma što bih napravila. Sve otkad sam postala vidovita, nije bilo potrebe za učenjem. Ne moram čak ni čitati. Samo položim ruke na knjigu i priča mi se pojavi u glavi. A testovi? Pa, recimo da me više ništa ne može iznenaditi. Samo prijeđem prstima preko pitanja i odmah dobijem odgovore. Ali umjetnost je nešto sasvim drugo. Jer nadarenost ne možeš glumiti. I zato je moja slika više-manje potpuna suprotnost Damenovoj. "Zvjezdana noć?" upita Damen, kimnuvši glavom prema mom jadnom, plavom mrljavom platnu po kojem se cijedi boja, a ja se sva grčim koliko mi je neugodno, pitajući se kako je uopće uspio točno pogoditi što predstavlja ta loše naslikana zbrka. Kao da mi treba još soli na ranu, još jednom pogledam njegov rad i sigurne poteze izvedene s lakoćom pa i to dodajem na beskrajni popis stvari u kojima je čudesno dobar. Na primjer, na satu engleskog zna odgovoriti na sva pitanja profesora Robinsa, što je pomalo čudno, jer imao je samo jednu večer da pročita tristotinjak stranica Orkanskih visova. Da i ne spominjem kako u odgovor obično uključi razne povijesne činjenice, pričajući o tim davnim danima kao da je bio tamo. Osim toga je i ambidekster, što se možda na prvi pogled ne čini kao silno velika stvar, sve dok ga ne vidiš kako jednom rukom piše, a drugom istodobno slika i pritom obje stvari radi dobro. Bolje da i ne počinjem priču o čarobnoj penkali i tulipanima koji se spontano pojavljuju. "Kao Pablo glavom i bradom. Prekrasno!" kaže profesorica Machado, zaglađujući dugu, sjajnu pletenicu dok promatra njegovo platno, a aura joj vibrira predivno kobaltnoplavo, dok joj se misli ushićeno komešaju, radosno poskakujući i pretražujući sjećanje na bivše nadarene učenike, dok ne shvati da nikad prije nije imala ni jednoga s takvim prirodnim darom. 36

MIN@

"A Ever?" Izvana se smiješi, ali u sebi se pita: Što bi to moglo biti? "O, ovaj, to bi trebala biti Van Goghova Zvjezdana noć." Užasno mi je neugodno, a njezine misli potvrđuju moje najgore sumnje. "Pa - nije loše za početak." Kimne, trudeći se da joj lice ostane neutralno, opušteno. "Van Goghov stil mnogo je teži no što se čini. Nemoj zaboraviti zlatnu i žutu! Na kraju krajeva, to je zvjezdana noć." Gledam je kako se udaljava, dok joj se aura širi i sjaji, i znam da joj se ne sviđa moja slika, ali cijenim njezin trud da to ne pokaže. Ne razmišljajući, umočim kist u žutu boju a da prethodno s njega nisam obrisala plavu, pa on na platnu ostavlja veliku zelenu mrlju. "Kako to uspijevaš?" upitam, frustrirano vrteći glavom, prelazeći pogledom od Damenove nevjerojatno dobre do moje nevjerojatno loše slike, uspoređujem ih pa osjećam kako mi se srozava samopouzdanje. Smiješi se, a njegove oči pronalaze moje. "A što misliš tko je poučavao Picassa?" Kist mi padne na pod, a zelena boja poškropi mi cipele, kutu i lice. Zadržavam dah dok se on saginje po njega pa mi ga ponovno stavi u ruku. "Svi moraju negdje početi", kaže on. Oči su mu tamne, vrele, a prsti traže ožiljak na mom licu. Onaj na čelu. Onaj koji je skriven pod šiškama. Onaj za koji nije nikako mogao znati "Čak je i Picasso imao učitelja." Smiješi se, odmakne ruku i toplinu koja je došla s njom pa se vrati svojoj slici, dok se ja podsjećam da moram disati.

DESETO POGLAVLJE Spremajući se za školu sljedećeg jutra napravim pogrešku i upitam Riley koju majicu da odjenem. "Što misliš?" Držim pred sobom plavu pa je maknem i podignem zelenu. "Daj opet pokaži onu ružičastu", kaže ona, sjedeći na komodi, nakrivivši glavu dok razmatra opcije. "Nema ružičaste." Mrštim se, misleći da bi baš mogla i jednom biti ozbiljna i prestati sve pretvarati u igru. "Daj, pomozi mi, vrijeme teče." Ona trlja bradu i škilji. "Bi li to nazvala različkovom plavom ili nebeski plavom?" "Dosta." Odbacim plavu i navlačim zelenu preko glave. "Obuci plavu." 37

MIN@

Zastanem, a vide mi se samo oči, dok su mi nos, usta i brada zaklonjeni u mekanom pamuku. "Ozbiljno. Ističe ti oči." Na trenutak je sumnjičavo pogledam, a onda odbacim zelenu majicu i poslušam njezin savjet. Tražim sjajilo za usne, i samo što ga nisam počela nanositi kad me upita: "Okej, u čemu je štos? Mislim, stvarno, em ne znaš koju bi majicu obukla, em ti se dlanovi znoje, em se šminkaš. Što se događa?" "Ne šminkam se", kažem i sva se zgrčim na jačinu vlastitog glasa. "Ne želim se prepucavati oko sitnica, Ever, ali sjajilo za usne se broji. Sto posto spada u šminku. A ti si se, sestro draga, upravo spremala nanijeti ga." Bacim ga natrag u ladicu i uzmem uobičajeni balzam za usne pa namažem ravnu voštanu crtu bez imalo sjaja. "Ha-loo? Još uvijek čekam odgovor!" Stisnem usne i požurim se kroz vrata pa niza stube. "Dobro, budi takva. Ali nemoj misliti da će me to spriječiti da pokušam pogoditi", kaže ona za mnom. "Baš me briga", promrmljam, ulazeći u garažu. "Pa, znamo da nije Miles, jer njegov tip zbilja nisi, a znamo i da nije Haven, jer ona nije tvoj tip, što nam ostavlja samo..." Prolazi ravno kroz zatvorena vrata auta i spusti se na sjedalo, a ja se silno trudim da mi se lice ne iskrivi u grimasu. "Pa, rekla bih da to pokriva cijeli krug tvojih prijatelja. Predajem se, reci mi." Otvorim vrata garaže i uđem u auto na staromodan način pa turiram motor da prigušim njezin glas. "Znam da se nešto događa", kaže ona, nadglasavajući buku. "Jer se, a oprosti mi što te podsjećam, ponašaš točno onako kako si se ponašala prije nego što si prohodala s Brandonom. Sjećaš se kako si bila nervozna i paranoična? Stalno si se pitala je 1' se i ti njemu sviđaš i bla bla bla. No, reci mi. Tko je taj nesretnik? Tko ti je sljedeća žrtva?" Čim je to rekla, pred očima mi bljesne Damenova slika, a na njoj je tako zgodan, tako seksi, tako zamaman, tako opipljiv da sam u iskušenju ispružiti ruku i dotaknuti ga. Ali umjesto toga pročistim grlo, ubacim u brzinu i kažem: "Nitko. Nitko mi se ne sviđa. Ali vjeruj mi, to je posljednji put da sam te zamolila za pomoć." Ali došavši na sat engleskoga, osjećam se točno onako kako je Riley opisala: nervozna sam i napeta, osjećam laganu vrtoglavicu, dlanovi mi se znoje. Ugledam Damena kako razgovara sa Stacijom pa na već ionako dugačak popis dodajem i paranoična. 38

MIN@

"Ovaj... pardon", kažem, jer Damenove veličanstveno duge noge priječe mi put, tamo gdje mi inače Stacia postavlja zamke. Ali on se ne obazire na mene nego i dalje sjedi na njezinoj klupi, a ja gledam kako poseže rukom njoj iza uha i odande vadi ružin pupoljak. Bijeli ružin pupoljak. Svježi, nevini, blistavi, rosni bijeli pupoljak. Pruži joj ga, a ona zaskviči tako glasno da bi čovjek pomislio da joj je dao dijamant. "O-moj-bože! Nema šanse! Kako si to izveo?" viče, mašući njime da ga svi mogu vidjeti. Stisnem usne i gledam u pod, petljajući oko iPoda. Pojačavam zvuk sve dok je više ne čujem. "Trebam proći ovuda", promrmljam, a oči mi se sreću s Damenovim i na trenutak uhvatim bljesak topline prije nego što mu se pogled pretvori u led. Odmakne noge. Žurim se prema klupi, stopala mi se miču kako treba, jedno pred drugo, kao da sam zombi, robot, neka tupa stvar koja sama izvodi unaprijed isprogramirane pokrete, jer nije sposobna misliti vlastitom glavom. Sjednem na stolac i nastavljam rutinu, vadim bilježnicu, knjigu, kemijsku olovku, pretvarajući se da ne vidim kako se Damen nevoljko miče, kako vuče noge kad mu je profesor Robins rekao neka se vrati na svoje mjesto. "Bebem mu sve po spisku", kaže Haven, odmiče šiške na stranu i zuri ravno pred sebe, a njezina zabrana psovanja jedina je novogodišnja odluka koje se pridržava, ali samo zato što joj je bebem smiješno. "Znao sam da neće potrajati." Miles zavrti glavom i zuri u Damena, gledajući ga kako očarava najpopularniju škvadru svojim prirođenim šarmom, čarobnom penkalom i glupim bebenim ružinim pupoljcima. "Znao sam da je predobro da bi potrajalo. Zapravo, to sam i rekao, još prvoga dana. Sjećate se da sam to rekao?" "Ne", promrmlja Haven, još uvijek buljeći u Damena. "Uopće se ne sjećam toga." "Pa, jesam, rekao sam." Miles otpije gutljaj vitaminizirane vode i zakima glavom. "Rekao sam. Valjda me nisi čula." Gledam dolje u svoj sendvič i slegnem ramenima, ne želeći se upuštati u raspravu tko-je-što-rekao-i-kad, a još manje želeći pogledati ikamo blizu Damena, Stacije ili bilo koga drugoga za tim stolom. Još se nisam oporavila od sata engleskog, kad se usred prozivanja Damen nagnuo prema meni i pružio mi presavijeni papirić. Ali samo zato da ga ja dodam Staciji. 39

MIN@

"Daj joj ga sam", rekla sam, odbivši ga i dotaknuti. Pitajući se kako je moguće da mi običan komadić papira istrgnut iz bilježnice i presavinut u trokutić može izazvati toliko boli. "Ma daj", rekao je, dobacivši ga tik do mojih prstiju. "Jamčim ti da te nitko neće vidjeti." "Nije zbog toga", ošinula sam ga bijesnim pogledom. "Nego zbog čega?" upitao je, gledajući me svojim tamnim očima. Zbog toga što ga ne želim dotaknuti! Ne želim znati što piše na njemu. Jer čim ga moji prsti dotaknu, u glavi ću vidjeti riječi, cijelu seksi, dražesnu, koketnu, nefiltriranu poruku. Premda će hiti gadno i čuti je u njezinim mislima, ako je sama ne pročitam barem ću se moči pretvarati da je čujem onako kako ju je obradio njezin glupi um. Ali ako dotaknem papir, znat ću da su to stvarne riječi, a jednostavno ne mogu podnijeti da ih vidim... "Sam joj daj", rekoh napokon, gurnuvši papirić vrhom olovke tako da je pao sa stola. Mrzeći činjenicu da mi je srce lupalo kao ludo kad se nasmijao i sagnuo da pokupi papirić s poda. Mrzeći se zbog vala olakšanja koji me preplavio kad ga je spremio u džep, umjesto da ga pošalje dalje njoj. "Halo, Zemlja zove Ever!" Zatresem glavom i podignem pogled prema Milesu. "Pitao sam se što se dogodilo. Mislim, ne želim ni u koga upirati prstom, ali ti si ga zadnja danas vidjela..." Gledam Milesa, razmišljajući o tome da bih i sama htjela znati odgovor na to pitanje. Prisjećam se kako su jučer na likovnom Damenove oči tražile moje, kako mi je njegov dodir ugrijao kožu, kako sam bila sigurna da smo podijelili nešto osobno, čak čarobno. Ali zatim se prisjećam djevojke prije Stacije, prelijepe crvenokose u hotelu St. Regis, one koju sam kao slučajno zaboravila. I osjećam se kao budala. Kako sam mogla biti tako naivna i misliti da mu se sviđam? Jer činjenica je da je Damen pravi igrač, da je takav i gotovo. Pogledam preko stolova, taman na vrijeme da vidim kako je Damen prikupio cijeli buket ružinih pupoljaka iza Stacijina uha, iz rukava, dekoltea i torbice. Čvrsto stisnem usne i skrenem pogled, ne želeći gledati nepotreban zagrljaj koji je uslijedio. "Ništa nisam učinila", kažem napokon, zbunjena Damenovim ponašanjem koliko i Miles i Haven, ali manje voljna to priznati. Čujem Milesove misli, dok odvaguje moje riječi i pokušava odlučiti hoće li mi povjerovati. A onda uzdahne i pita: "Jesi li jednako slomljenog srca, napuštena i jadna koliko i ja?" 40

MIN@

Gledam ga i rado bih mu se povjerila, rado bih mu rekla sve, cijelu tu smušenu zbrku osjećaja. Ispričala mu kako sam jučer bila sigurna da se među nama dogodilo nešto značajno, a danas me dočekalo ovo. Ali umjesto toga samo odmahnem glavom, prikupim svoje stvari i krenem u razred, premda ima još mnogo vremena do zvona. Tijekom cijelog petog sata na francuskom smišljam način kako se izvući s likovnog. Ozbiljno. Čak i dok sudjelujem u uobičajenim aktivnostima, dok mi se usne miču i izgovaraju strane riječi, um mi je posve zaokupljen razmišljanjem o tome kako odglumiti da me boli trbuh, da mi je mučno, da imam temperaturu, virozu, vrtoglavicu, bilo što. Svaki je izgovor dobar. I ne samo zbog Damena. Jer, iskreno govoreći, i ne znam zašto sam se prijavila za te satove. Nemam nimalo dara za umjetnost, moj projekt je totalna koma, a nije baš da namjeravam jednoga dana biti umjetnica. A ako se u to još doda ovo s Damenom, ne samo da dobiješ lošiji prosjek ocjena nego i pedeset sedam minuta nelagode. Ali na kraju ipak odem na sat. Uglavnom zato što smatram da je tako ispravno. I toliko sam usredotočena na prikupljanje pribora i navlačenje zaštitne kute da isprva i ne zamjećujem da ga nema. Kako minute odmiču, a njemu još uvijek ni traga ni glasa, uzmem boje i krenem prema svom slikarskom stalku. A na rubu stoji ona glupa poruka savijena u trokutić. Zurim u nju, tako se jako usredotočivši da sve oko mene postaje tamno i nejasno. Cijela se učionica svela na jednu točku. Cijeli moj svijet sastoji se od trokutastog papira na uskoj drvenoj letvi, na kojem je napisano ime Stacia. I premda nemam pojma kako je to dospjelo ovamo, i premda nakon brzog ogledavanja oko sebe zaključujem da Damena zaista nema u učionici, ne želim taj papir blizu sebe. Odbijam sudjelovati u toj bolesnoj igri. Zgrabim kist i kvrcnem po papiru što jače mogu, gledajući kako leti kroz zrak i na kraju pada na pod. Znam da se ponašam djetinjasto, bedasto, pogotovo kad se profesorica Machado sagnula i digla papirić s poda. "Nešto ti je ispalo", zapjevucka ona, široko se smiješeći, ne znajući da sam ga namjerno bacila. "Nije moje", promrmljam, preslagujući boje. Neka ona da poruku Staciji, ili još bolje - neka je baci. "Znači, postoji još jedna Ever, za koju ne znam?" smiješi se. Što? Uzmem poruku koju drži među prstima, a na papiru je Damenovim rukopisom jasno napisano Ever. Nemam pojma kako se to dogodilo, nema logičnog objašnjenja. Jer znam što sam vidjela. 41

MIN@

Prsti mi drhte dok rastvaram papir, otvaram sva tri kuta i poravnavam nabor, a pri pogledu na malen detaljan crtež zastaje mi dah, malen detaljan crtež prekrasnog crvenog tulipana.

JEDANAESTO POGLAVLJE Još je samo nekoliko dana ostalo do Noći vještica, a ja još uvijek nisam dovršila svoj kostim. Haven će doći kao vampirica (kakvog li iznenađenja!), Miles kao pirat (ali prvo sam ga morala odgovoriti od toga da se maskira u Madonnu iz faze sa šiljastim grudnjacima), a neću reći u što ću se ja maskirati. Ali samo zato što se moja nekoć odlična zamisao pretvorila u preambiciozan projekt pa lagano gubim vjeru. Moram priznati da sam bila prilično iznenađena da Sabine uopće i želi prirediti tulum. Dijelom zato što nikad ne pokazuje zanimanje za takve stvari, ali uglavnom zato što mi se činilo da nas dvije zajedno ne poznajemo više od petero ljudi koje bismo mogle pozvati. Ali izgleda da je Sabine mnogo popularnija nego što sam mislila, jer brzo je ispunila dva i pol stupca, dok je moj popis ostao bijedno kraći i sveo se na mojih dvoje prijatelja i njihove eventualne pratnje. Sabine je unajmila nekoga za pripremu hrane i pića, a ja sam zadužila Milesa za audiovizualni dio (što znači da će priključiti svoj iPod na liniju i donijeti filmove strave i užasa iz videoteke) i Haven za kolačiće u papirnatim košaricama. Što je značilo da je ukrašavanje prostora ostalo na Riley i meni. A s obzirom na to da mi je Sabine dala katalog i kreditnu karticu, uz posebnu napomenu neka ne štedim, prošla dva poslijepodneva provele smo preobražavajući kuću građenu u polutoskanskom stilu u sablastan, zastrašujući dvorac čuvara grobnica. I baš nam je bilo zabavno, jer nas je podsjetilo na to kako smo nekoć svoju kuću ukrašavale za Uskrs, Dan zahvalnosti i Božić. Ne moram niti spominjati da smo bile tako zaposlene i usredotočene da se nismo stigle svađati. "Trebala bi se maskirati u morsku sirenu", kaže Riley, "ili u jednoga od onih klinaca iz reality showa." "Isuse, nemoj mi reći da još uvijek gledaš takve stvari?" upitam, oprezno balansirajući na pretposljednjoj prečki ljestava dok vješam još jednu lažnu paukovu mrežu. "Nisam ja kriva, TiVo ima vlastiti um." Slegne ramenima. "Imaš TiVo?" okrenem se, očajnički željna podataka o zagrobnom životu koje mi ona daje na kapaljku. Ali ona se smije. 42

MIN@

"Časna riječ, zbilja si naivna, svašta ti vjeruješ!" Zavrti glavom i zakoluta očima, posežući u kartonsku kutiju iz koje vadi niz žaruljica. "Hoćeš se mijenjati?" upita, razmrsujući zapetljanu žicu. "Smiješno mi je kako se uporno penješ na te ljestve, kad ja mogu jednostavno odlevitirati gore i sve to postaviti." Odmahnem glavom i namrštim se. Premda bi to zaista bilo lakše, volim se pretvarati da mi je život barem donekle normalan. "I, u što ćeš se prerušiti?" "Zaboravi", kažem, prikvačim paukovu mrežu u kut pa siđem s ljestava da bolje vidim. "Ako ti možeš imati tajne, mogu i ja." "Nije pošteno." Ona prekriži ruke i napući usne, što bi uvijek upalilo kod tate, ali nikad kod mame. "Smiri se, vidjet ćeš na tulumu", kažem joj dok otpetljavam udove kostura koji svijetli u mraku. "Hoćeš reći da sam pozvana?" upita pištavim glasićem, a oči joj se šire od uzbuđenja. "Kao da bih te mogla spriječiti da dođeš", nasmijem se i postavim gospodina Kosturka blizu vrata, da može lijepo dočekati sve naše goste. "Hoće li doći i tvoj dečko?" Zakolutam očima i uzdahnem. "Znaš da nemam dečka", kažem, a ta mi je igra već dosadna i prije nego što je započela. "Daj, molim te, pa nisam idiotkinja!" namršti se ona. "Kao da sam zaboravila onu raspravu oko majice. Osim toga, jedva čekam da ga upoznam... ili, bolje rečeno, jedva čekam da ga vidim, jer nije baš da ćeš me upoznati s njim. Što je prilično nepristojno, ako malo bolje razmislim. To što me ne može vidjeti ne znači da..." "Isuse, prestani. Nisam ga pozvala, okej?" povičem, prekasno shvativši da sam upala u njezinu zamku. "Ha!" Gleda me široko raširenih očiju, podignutih obrva, a usne joj se ushićeno izvijaju u osmijeh. "Znala sam!" Smije se, pušta žaruljice i skače od veselja, vrteći se i plešući i upirući prstom u mene. "Znala sam, znala sam, znala sam!" pjeva, udarajući šakama kroz zrak. "Ha! Znala sam!" Okreće se oko sebe. Sklopim oči i uzdahnem, pitajući se kako sam mogla biti tako bedasta da upadnem u njezinu tako očitu zamku. "Ništa ti ne znaš." Ošinem je pogledom i zavrtim glavom. "Nikad mi nije bio dečko, okej? Bio je samo neki novi tip koji mi je isprva bio zgodan, ali kad sam shvatila kakav je igrač... Pa, recimo samo da me prošlo. Čak mi se više i ne sviđa. Ozbiljno, sve je to trajalo deset sekundi, ali samo zato što nisam 43

MIN@

bila dosta pametna. Ali nisam jedina koja sam pala na njegove fore, jer Miles i Haven samo što se nisu potukli oko njega. Zato lijepo prestani s plesom i slavljem i opet se primi posla, okej?" Onog trena kad sam ušutjela jasno mi je da sam zvučala kao da se branim i da mi nikad neće povjerovati. Ali ne mogu te riječi povući, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se ne obazirem na nju dok lebdi po sobi i pjeva: "Aha! Aha! Znala sam!" Na samu Noć vještica kuća izgleda čudesno. Riley i ja zalijepile smo paukove mreže s golemim crnim udovicama po svim kutovima i prozorima. Po stropovima smo objesile crne gumene šišmiše, naokolo razasule krvave, odrezane (lažne) dijelove tijela i postavile kristalnu kuglu pokraj električnog gavrana čije se oči osvijetle kad god zakriješti: "Bit će ti žao! Kraaa! Zažalit ćeš!" Odjenule smo zombije u "krvave" dronjke i postavile ih tamo gdje ih čovjek najmanje očekuje. Na ulaz u kuću stavile smo kotao s vještičjim varivom (zapravo, suhi led i vodu), a posvuda naokolo porazbacale kosture, mumije, crne mačke i štakore (lažne, ali svejedno sablasne), vodorige, ljesove, crne svijeće i lubanje. Čak smo i stražnje dvorište ukrasile lanternama napravljenim od bundeva, žaruljicama, a čak su i u bazenu plutale svjetiljke. I da, u prednjem smo dvorištu postavile Smrt s kosom u prirodnoj veličini. "Kako izgledam?" upita Riley, gledajući svoja prsa prekrivena ljubičastim ljuskama i crvenom kosom, a onda zamahne svjetlucavim, metalik zelenim ribljim repom. "Kao tvoja omiljena Disneyjeva junakinja", kažem, pudrajući si lice da bude vrlo blijedo, pokušavajući smisliti kako da je se riješim pa da se mogu presvući u svoj kostim i možda je iznenaditi, za promjenu. "Shvatit ću to kao kompliment", nasmiješi se ona. "I trebaš." Začešljam kosu unatrag i priljubim je uz glavu, pripremajući teren za visoku plavu periku koju ću nositi. "No, a u koga ćeš se ti maskirati?" Gleda me. "Daj mi više reci, umireni od znatiželje!" Drži se za trbuh i valja se od smijeha, tako da zamalo nije pala s kreveta. Obožava zbijati šale na račun smrti i umiranja. Silno su joj smiješne. A ja se, uglavnom, sva zgrčim od njih. Ne obazirući se na šalu, okrenem se prema njoj i kažem: "Učini mi uslugu, molim te. Iskradi se dolje i provjeri Sabinein kostim pa mi dođi reći ima li onaj veliki gumeni nos s dlakavom bradavicom. Rekla sam joj da joj je kostim vještice super, ali neka ne stavi taj nos, jer muškarci baš i ne padaju na to." "Ima nekog tipa?" upita Riley, očito iznenađena. 44

MIN@

"Neće imati nikoga ako stavi taj nos", kažem, gledajući kako je skliznula s kreveta i sad se gega preko sobe, dok se rep sirene vuče za njom. "Ali nemoj dizati buku ili je na neki drugi način preplašiti, okej?" dodajem, lecnuvši se kad je prošla kroz zatvorena vrata moje sobe, ne trudeći se otvoriti ih. Činjenica da sam to vidjela tisuću puta ne znači da sam se navikla na to. Krenem prema garderobi i otvorim torbu koju sam sakrila straga pa iz nje vadim prekrasnu crnu plesnu haljinu s dubokim četvrtastim dekolteom, prozirnim rukavima do pola podlaktice i super uskim korzetom, koja pada u svjetlucavim, bogatim naborima, baš poput one koju je Marija Antoaneta nosila na maskenbal (dobro, Kirsten Dunst u ulozi Marije Antoanete u filmu). Nakon što uz malo muke povučem smičak na leđima, navučem visoku platinastu periku (premda sam i inače plavokosa, nikad ne bih mogla napraviti tako visoku frizuru), nanesem crveni ruž na usne, zakopčam tamnu crnu krinku preko očiju pa objesim dugačke naušnice s lažnim dragim kamenjem. Tako odjevena stanem pred zrcalo, okrećem se i ogledam, smiješeći se dok se crna haljina vrti oko mene. Presretna sam što je tako dobro ispalo. Uto uđe Riley, zavrti glavom i kaže: "Napokon je sve kako treba! Prvo je stavila nos pa ga je skinula, pa ga je opet stavila i okrenula se provjeriti kako joj stoji iz profila, a onda ga je napokon skinula. Časna riječ, morala sam se strašno suzdržavati da joj ga jednostavno ne strgnem s face i bacim kroz prozor." Sledim se, zadržim dah, nadajući se da to ipak nije učinila, jer s Riley se nikad ne zna. Ona sjedne na stolac ispred mog radnog stola i odguruje se vrhom svjetlucave zelene peraje. "Opusti se", kaže. "Kad sam je posljednji put vidjela, ostavila ga je na rubu umivaonika. A onda ju je nazvao neki tip da je pita kako se dolazi do vaše kuće, a onda se raspričala o tome kako si super sredila kuću i kako ne može vjerovati da si sve to uspjela sama i bla-di-bla." Zavrti glavom i mršti se. "To ti je sigurno super, je l' da? Što se tebi pripisuju zasluge za zajednički trud, ha?" Prestane se vrtjeti i odmjeri me od glave do pete. "Znači, Marija Antoaneta". kaže napokon, a pogled joj je na turneji po mom kostimu. "Nikad ne bih pogodila. Mislim, nisi baš ljubiteljica kolača." Kolutam očima. "Tek toliko da znaš, nikad nije rekla to o kolačima. Bio je to samo opaki trač, ne vjeruj u takve stvari", kažem joj i ne mogu se prestati gledati u zrcalo. Provjeravam šminku i periku, nadajući se da će ostati gdje joj je mjesto. Ali uhvatim Rileyn odraz i nešto u njezinu izgledu natjera me da se okrenem prema njoj. "Hej, jesi li dobro?" 45

MIN@

Ona sklopi oči i zagrize usnicu. Potom zavrti glavom i kaže: "Isuse, daj nas pogledaj. Ti si se obukla kao tragična kraljica tinejdžerica, a ja bih dala sve na svijetu samo da jednoga dana budem tinejdžerica." Posegnem za njom, ali onda mi ruke padnu uz tijelo. Toliko sam navikla na nju da ponekad zaboravim da nije zaista ovdje, da više nije dijelom ovoga svijeta, da će uvijek biti iste dobi i da nikad neće biti trinaestogodišnjakinja. A zatim se sjetim da sam ja kriva za sve to pa mi bude još milijun puta gore. "Riley, ja..." Ali ona samo odmahne glavom i zavrti repom. "Nema brige." Nasmiješi se i odlebdi sa stolca. "Idemo pozdraviti goste!" Haven je došla s Evangeline, svojom prijateljicom ovisnicom o drugima i darovateljicom, a Miles je doveo Erica, nekog tipa iz dramske grupe za kojega mi se čini da bi ispod te crne, satenske maske Zorroa i dugog plašta mogao biti sasvim zgodan. "Ne mogu vjerovati da nisi pozvala Damena", kaže Haven, preskočivši pozdrav i vrteći glavom. Cijeli se tjedan ljuti na mene, sve otkad je saznala da ga nisam pozvala. Zakolutam očima i duboko udahnem, već umorna od toga da moram opet istaknuti očito, da se on okrenuo od nas, postavši stalnim gostom ne samo za Stacijinim stolom, nego i u njezinoj klupi. I to kako vadi ružine pupoljke iz svakojakih mjesta i kako njegov projekt na likovnom, Žena sa žutom kosom, počinje sve više sličiti njoj. Mislim, stvarno, ispričavam se što ne želim razgovarati o tome kako unatoč crvenim tulipanima, tajanstvenoj poruci i intimnom pogledu koji smo u jednom trenutku podijelili, već gotovo dva tjedna sa mnom nije progovorio ni riječ. "Ionako ne bi došao", kažem napokon, nadajući se da neće primijetili kako mi je glas zadrhtao od osjećaja izdaje. "Sigurna sam da je negdje vani sa Stacijom ili s onom crvenokosom, ili..." vrtim glavom, odbijajući nastaviti. "Čekaj malo! Postoji i neka crvenokosa...?" Gleda me suženih očiju. Slegnem ramenima. Jer zapravo bi mogao biti bilo s kim. Znam samo da nije ovdje sa mnom. "Trebala bi ga vidjeti", okrene se ona prema Evangeline. "Prezgodan je. Izgleda kao filmska zvijezda, a seksi je kao rock-zvijezda i još k tome izvodi trikove." Uzdahne. Evangeline podigne obrve. "Zvuči kao da je on neki trik. Nitko nije tako savršen." "Damen je. Šteta što ne možeš sama vidjeti." Haven se opet namršti na mene, dok petlja oko vrpce od crnog baršuna koju ima zavezanu oko vrata. 46

MIN@

"Ali ako ga slučajno i vidiš, ne zaboravi da je moj. Ja sam ga prva vidjela, davno prije nego što sam upoznala tebe." Pogledavam Evangeline, zamjećujem njezinu tamnu, tmurnu auru, mrežaste čarape, minijaturne kratke hlačice i mrežastu majicu, i znam da nema namjeru održati takvo obećanje. "Znaš, mogu ti posuditi očnjake i lažnu krv za vrat pa možeš i ti biti vampirica", nudi mi Haven, gledajući me, a um joj je ispunjen dvojakim mislima, želi mi biti prijateljicom, dok je istodobno uvjerena da sam joj neprijateljica. Ali odmahnem glavom i povedem ih na drugi kraj sobe, nadajući se da će je uskoro zaokupiti nešto drugo pa će zaboraviti na Damena. Sabine razgovara sa svojim prijateljima, Haven i Evangeline krišom si toče alkohol u sok, Miles i Eric plešu, a Riley se igra vrhom Ericova biča, tresući kožnim resicama i ogledavajući se da vidi je li itko išta zamijetio. Baš joj se spremam dati znak da je pretjerala i da bi bilo bolje da prestane ako želi ostati, kad zazvoni zvono. Utrkujemo se do vrata. I premda stižem prva, zaboravim likovati jer na vratima stoji Damen. S cvijećem u jednoj ruci i šeširom sa zlatnim rubom u drugoj, kose zavezane u rep nisko na potiljku, a uobičajenu crnu odjeću zamijenio je čipkastom bijelom košuljom, kaputom sa zlatnim pucetima, uskim hlačama do koljena, čarapama i crnim cipelama sa šiljastim vrhom. Još dok mi kroz glavu prolazi misao da će mu Miles biti jako zavidan na kostimu, shvaćam u koga se maskirao i srce mi preskoči otkucaj. "Grofe Fersen", promrmljam, jedva izustivši te riječi. "Marijo." Nasmiješi se i uputi mi dubok naklon. "Ali... nikome nisam rekla... a ti uopće nisi pozvan", šapnem, pogledavajući mu preko ramena u potrazi za Stacijom, crvenokosom, bilo kim, znajući da je nemoguće da je došao zbog mene. Ali on se samo smiješi i pruža mi cvijeće. "Zacijelo je sretna slučajnost." S mukom progutam i okrenem se na peti, vodeći ga kroz hodnik, pokraj blagovaonice do dnevne sobe, a obrazi mi žare i srce mi tako lupa da se bojim da će mi iskočiti iz prsnog koša. Pitam se kako se to moglo dogoditi, tragam za nekim logičnim objašnjenjem za Damenovo pojavljivanje na mom tulumu u kostimu moje savršene druge polovice. "Omojbože, Damen je došao!" skviči Haven, a cijelo joj se lice ozarilo, pa, onoliko koliko se jako napudrano, zakrvavljeno vampirsko lice s izbačenim očnjacima može ozariti. Ali kad mu ugleda kostim i shvati da je došao kao grof Axel Fersen, ne-baš-tako-tajni ljubavnik Marije Antoanete, lice joj se priguši, a oči se okrenu prema meni, šibajući me optužujućim pogledom. 47

MIN@

"I, kad ste se dogovorili?" upita, idući prema nama, trudeći se da joj glas bude vedar, neutralan, ali više zbog Damena nego zbog mene. "Nismo", odgovaram, nadajući se da će mi povjerovati, premda znam da neće. Jer ovo je tako bizarna slučajnost da mi je i samoj teško u to povjerovati. Počinjem se pitati jesam li se slučajno nekako odala, ali znam da nisam. "Čista slučajnost", kaže Damen, obgrlivši me oko struka. Iako mu ruka ostane tamo samo na trenutak, i to je dovoljno da mi zatitra cijelo tijelo. "Ti si sigurno Damen", kaže Evangeline, skliznuvši pokraj njega i prstima mu cupkajući volane na košulji. "Bila sam sigurna daje Haven pretjerivala, ali očito nije!" Smije se. "A u koga si maskiran?" "U grofa Fersena", kaže Haven, glasom krutim i britkim, gledajući me suženim očima. "Tko ti je taj?" Evangeline slegne ramenima pa mu ukrade šešir i stavi si ga na glavu, zavodljivo mu se smiješeći ispod oboda, a onda ga primi za ruku i odvede ga dalje od nas. Čim su otišli, Haven se okrene prema meni i kaže: "Ne mogu vjerovati da si to napravila!" Lice joj je ljutito, šake stisnute, ali to nije ništa u usporedbi sa strašnim mislima koje joj se kovitlaju u glavi. "Znaš koliko mi se sviđa. Povjerila sam ti se! Vjerovala sam ti!" "Haven, kunem ti se da ovo nije bilo planirano. Čista je slučajnost. Nemam pojma što radi ovdje, znaš da ga nisam pozvala", kažem, želeći je uvjeriti, ali znajući daje uzalud, jer je već donijela vlastite zaključke. "I ne znam jesi li primijetila, ali tvoja dobra prijateljica Evangeline samo što ne naskakuje na njega." Haven baci pogled na drugi kraj sobe, ali onda se opet okrene prema meni, slegne ramenima i kaže: "Ona to radi sa svima pa i nije neka prijetnja. Za razliku od tebe." Duboko udahnem, trudeći se biti strpljiva i istodobno se s mukom suzdržavajući da ne prasnem u smijeh, jer Riley stoji pokraj nje i oponaša svaki njezin pokret i svaku riječ, rugajući joj se na način koji je smiješan, ali nimalo dobronamjeran. "Slušaj," kažem napokon, "ne sviđa mi se! Kako da te uvjerim u to? Reci mi i postupit ću tako!" Ona odmahne glavom i skrene pogled, ramena joj tonu, misli postaju mračne, a sav taj bijes sad okreće prema sebi. "Nemoj." Uzdahne, brzo zatrepće da otjera suze. "Nemoj ništa govoriti. Ako mu se ti sviđaš, dobro, ja tu ne mogu ništa. Nisi ti kriva što si pametna i lijepa i što dečki uvijek više vole tebe nego mene. Pogotovo kad te vide bez kapuljače." Pokušava se nasmijati, ali baš joj i ne uspijeva. 48

MIN@

"Radiš od buhe slona", kažem, nadajući se da ću je uvjeriti, nadajući se da ću uvjeriti sebe. "Damen i ja nemamo ništa zajedničko, osim što imamo isti ukus u filmovima i kostimima. To je sve, časna riječ." A kad sam se nasmiješila, nadala sam se da moj osmijeh izgleda stvarnije nego što ga ja osjećam. Ona gleda preko sobe prema Evangeline koja je prisvojila Zorroov bič i sad pokazuje kako ga pravilno rabiti, a onda se okreće prema meni i kaže: "Samo mi učini jednu uslugu." Kimnem glavom, voljna učiniti što god treba samo da se ovo završi. "Prestani lagati. Jer to radiš strašno loše." Gledam je kako odlazi pa se okrenem prema Riley koja skače gore-dolje i viče. "Isuse, ovo ti je najbolji tulum ikad! Drama! Intriga! Ljubomora! Skoro pa tučnjava! Tako mi je drago da nisam ovo propustila!" Upravo se spremam reći pssst, ali se sjetim da sam ja jedina koja je vidi, pa bi to moglo izgledati prilično čudno. Kad se opet začulo zvono na vratima, Riley je do njih stigla prva, unatoč ribljem repu. "Opa", kaže žena koja stoji na trijemu, a gleda između Riley i mene. "Kako vam mogu pomoći?" upitam, primjećujući da nije maskirana, osim ako se kalifornijski ležerni stil ne računa kao kostim. Pogled njezinih smeđih očiju sretne se s mojim, a ona kaže: "Žao mi je što kasnim, gužva u prometu... ma znate već." Kimne prema Riley, kao da je zaista može vidjeti. "Jeste li Sabineina prijateljica?" upitam, pretpostavljajući da joj je to nekakav nervozni tik pa da joj zato pogled stalno bježi prema mjestu gdje stoji Riley, jer premda ima lijepu ljubičastu auru, ne uspijevam je pročitati. "Ja sam Ava. Sabine me unajmila." "Vi ste iz keteringa?" kažem, pitajući se zašto na sebi ima crnu majicu s naramenicama, uske traperice i balerinke, a ne bijelu košulju i crne hlače kao ostatak ekipe. Ali ona se samo nasmije i mahne Riley koja se skriva iza nabora moje haljine, kao što se nekoć skrivala iza mamine haljine kad se pred nekim sramila. "Ja sam vidovnjakinja", kaže ona, odmakne dugu bakrenu kosu s lica pa klekne pokraj Riley. "A vidim da ti je tu i mala prijateljica."

49

MIN@

DVANAESTO POGLAVLJE Čini se da je vidovnjakinja Ava trebala biti zabavno iznenađenje za sve okupljene, ali, vjerujte mi, nitko se nije iznenadio više od mene. Kako to nisam naslutila? Jesam li bila tako zaokupljena vlastitim svijetom da sam zaboravila pronjuškati po Sabineinu? Nisam je mogla samo otpremiti s vrata, premda sam bila u iskušenju da to učinim. Ali prije nego što sam uopće stigla reagirati na šok što ona vidi Riley, na vratima se već pojavila Sabine pozivajući je neka uđe. "O, super, došli ste. A vidim da ste već upoznali moju nećakinju", kaže, vodeći je u sobu, gdje je već postavljen stol za nju. Motam se u blizini, pitajući se hoće li vidovnjakinja Ava spomenuti moju mrtvu sestricu. Ali tad me Sabine pošalje neka Avi donesem piće, a kad sam se vratila, ona već nekome čita iz dlana. "Stani u red prije nego što bude prekasno", kaže mi Sabine, a rame joj je pritisnuto o Frankensteina, koji, s maskom ili bez nje, nije onaj zgodni tip što radi u njezinoj zgradi. A nije ni uspješni bankar, za kakvoga se izdaje. Zapravo, još uvijek živi s majkom. Ali ne želim joj to reći i pokvariti joj dobro raspoloženje pa samo odmahnem glavom i kažem: "Možda poslije." Lijepo je za promjenu vidjeti Sabine kako uživa, znati da ima cijelu mrežu prijatelja i, sudeći po onome što vidim, obnovljenu želju za druženjem s muškarcima. I premda je zabavno gledati kako Riley pleše s ljudima koji je ne vide i kako prisluškuje razgovore koje vjerojatno ne bi trebala čuti, trebam malo odmora od nasumičnih misli, vibrirajućih aura, uskovitlane energije, ali najviše od Damena. Dosad sam se uspjela držati podalje od njega, pretvarati se da sam ravnodušna i ignorirati ga u školi, ali sad kad se pojavio ovdje odjeven u kostim koji je očito druga polovica ljubavnog para... pa, nisam sigurna što da mislim. Prošli put kad sam ga vidjela sviđala mu se crvenokosa, Stacia, svi osim mene. Zabavljao ih je svojim šarmom, izgledom, karizmom i neobjašnjivim mađioničarskim trikovima. Gurnem nos u cvijeće koje mi je donio, dvadeset četiri tulipana, svi crveni. I premda tulipani baš i nisu poznati po mirisu, od slatkog, opojnog mirisa ovih nekako mi se vrti u glavi. Duboko udahnem i izgubim se u mirisavom bogatstvu i potajno si priznam da mi se sviđa. Da mi se stvarno sviđa. Ne mogu si pomoći, jednostavno mi se sviđa. Ma kako se trudila pretvarati da nije tako, istina je istina. 50

MIN@

Prije Damenova dolaska bila sam se pomirila s tim da ću voditi osamljenički život. Nisam bila oduševljena mišlju da nikad više neću imati dečka, da se nikad više nikome neću moći približiti, ali kako biti s nekim kad je svaki dodir gotovo nepodnošljiv? Kako imati vezu s nekim kad uvijek znaš što druga osoba misli? Nikad nemati priliku raščlanjivati svaku sitnicu do besvijesti samo da dođeš do tajnog značenja svake njegove riječi i svakog njegova postupka? I premda se možda čini da je baš fora čitati misli, energiju i aure, vjerujte mi, uopće nije. Sve bih dala da se mogu vratiti u život kakav sam imala, da mogu opet biti normalna djevojka koja nema pojma ni o čemu. Jer ponekad i tvoji najbolji prijatelji pomisle prilično ružne stvari, a činjenica da ne postoji tipka za gašenje čitanja misli znači da moram biti jako dobra u opraštanju. I baš je to najbolja stvar u vezi s Damenom. On je kao tipka za gašenje. On je jedini koga ne mogu čitati, jedini koji može utišati buku svih drugih. I premda se uz njega osjećam divno i toplo i onoliko normalno koliko će to ikad biti moguće, ne mogu se pretvarati da je išta u vezi s tim normalno. Sjednem na jedan od stolaca i posložim široku krinolinu oko sebe, gledajući kako svjetleće kugle mijenjaju boju dok klize po svjetlucavoj površini bazena. Tako sam zadubljena u misli i nevjerojatan pogled koji imam da isprva ne zamjećujem Damenov dolazak. "Hej." Smiješi mi se. Pogledam ga i cijelo mi tijelo preplavi toplina. "Dobar ti je tulum. Drago mi je da sam došao, makar i nepozvan." Sjedne pokraj mene, a ja gledam ravno pred sebe, svjesna toga da me zadirkuje, ali previše nervozna da bih odgovorila. "Dobro glumiš Mariju", kaže i prstom kvrcne po dugom crnom peru koje sam u zadnji čas zataknula u periku. Stisnem usne, osjećajući tjeskobu, nervozu, želju za bijegom. A onda duboko udahnem, opustim se i prepustim se. Dopuštam si živjeti, pa makar i samo jednu večer. "A ti si dobar grof Fersen", kažem napokon. "Molim te, zovi me Axel", nasmije se on. "Jesi li morao dodatno platiti za rupu od moljca?" upitam, kimnuvši prema iskrzanom dijelu kaputa na njegovu ramenu, ali odlučim ipak ne spomenuti i blag zadah plijesni. Gleda me u oči i kaže: "Nije to rupa od moljca, nego od metka. Promašaj za dlaku, kao što kažu." "Pa, ako se dobro sjećam, u tom si prizoru natjerivao jednu tamnokosu djevojku." Pogledam ga, prisjećajući se vremena kad mi je dobro išlo koketiranje, prizivajući u postojanje djevojku kakvom sam nekoć bila. "Promjena u zadnji čas", smiješi se on. "Zar nisi dobila novi scenarij?" 51

MIN@

Zamahnem nogama i nasmiješim se, misleći kako je lijepo napokon se opustiti i ponašati se kao normalna djevojka, s normalnim simpatijama, kao sve druge. "U toj novoj inačici samo smo nas dvoje. A tebi, Marijo, ta tvoja lijepa glavica ostane na ramenu." Prstom, samim vrhom kažiprsta vuče crtu preko donjeg dijela mog vrata, ostavljajući trag divne vrele topline, a onda nakratko zastane tik ispod uha. "Zašto nisi stala u red za proricanje budućnosti?" šapne on, a prsti mu nastavljaju put uzduž moje čeljusti, obraza, prate krivulju mog uha. Usne su mu tako blizu da nam se dah miješa. Slegnem ramenima i stisnem usne, priželjkujući da ušuti i da me napokon poljubi. "Jesi li skeptična?" "Ne, samo... ne znam", promrmljam, tako frustrirana da sam u iskušenju da počnem vrištati. Zašto inzistira na razgovoru? Zar ne shvaća da mi je ovo možda posljednja prilika da iskusim kako je biti normalna cura pred nekim dečkom? Da se ovakva prilika možda više nikada neće pružiti? "Kako to da ti ne stojiš u redu?" upitam, više se i ne trudeći sakriti frustraciju. "Gubitak vremena", nasmije se on. "Nemoguće je čitati misli ili predvidjeti budućnost, zar ne?" Skrenem pogled prema bazenu, trepćući na vodene svjetiljke koje ne samo da su postale ružičaste nego oblikuju srce. "Zar te razljutih?" upita on, dlanom mi obuhvativši bradu i podignuvši mi lice prema svom. To je još jedna stvar. Ponekad govori kao pravi kalifornijski surfer, a katkad zvuči kao da je sišao sa stranica Orkanskih visova. "Ne, ne razljutiste me", kažem, nasmijavši se, premda nisam htjela. "Što ti je tako smiješno?" upita me, a prsti mu skliznu pod moje šiške, tražeći ožiljak. Odmaknem se. "Kako si to zaradila?" upita, maknuvši ruku, gledajući me tako iskreno i tako toplo da sam u iskušenju da mu se povjerim. Ali ne činim to. Jer ovo je jedina noć u godini kad mogu biti netko drugi. Kad se mogu pretvarati da nisam odgovorna za kraj svega što mi je u životu bilo najdraže. Večeras imam priliku koketirati i igrati se i donijeti nepromišljene odluke zbog kojih ću poslije vjerojatno požaliti. Jer večeras nisam Ever, nego Marija Antoaneta. A ako je on imalo sličan grofu Fersenu, zašutjet će i napokon me poljubiti. "Ne želim o tome razgovarati", kažem, trepćući prema vodenim kuglama koje su sad crvene i posložene u oblik tulipana. 52

MIN@

"A o čemu želiš razgovarati?" šapne on, gledajući me tim svojim očima koje su kao dva beskrajna jezera što me mame k sebi. "Ne želim uopće razgovarati", šapnem, zadržavši dah kad su nam se usne srele.

TRINAESTO POGLAVLJE Ako sam mislila da mu je glas čudesan po tome kako me obavije tišinom, ako sam mislila da mu je dodir nevjerojatan po tome kako mi probudi kožu, e pa, način kako se ljubi je onostran. Premda nisam stručnjak, jer prije njega poljubila sam samo nekoliko njih, spremna sam kladiti se da se takav potpun i transcendentalan poljubac događa samo jednom u životu. A kad se odmakne od mene i zagleda mi se u oči, ja svoje opet sklopim, primim ga za revere i privučem ga natrag k sebi. Sve dok Haven ne kaže: "Posvuda te tražim. Trebala sam znati da se ovdje skrivaš." Odmaknem se, užasnuta, jer me uhvatila na djelu nedugo nakon što sam joj se zaklela da mi se Damen ne sviđa. "Samo smo..." Ona podigne ruku da me zaustavi. "Molim te. Poštedi me detalja. Samo sam ti htjela reći da Evangeline i ja idemo." "Već?" kažem, pitajući se koliko već dugo stoji tamo. "Da, svratila je moja frendica Drina, vodi nas na neki drugi tulum. Možete i vi s nama, ako hoćete, premda mi se čini da ste prilično zauzeti." Podsmjehne se. "Drina?" upita Damen i ustane tako brzo da mu je tijelo samo mutan pokret. "Poznaješ je?" upita Haven, ali Damena već nema, kreće se tako brzo da ga jedva uspijevamo slijediti. Žurim se iza Haven, pokušavajući je sustići, očajnički joj želeći objasniti, ali kad je napokon sustignem na pragu balkonskih vrata i primim je za rame, ispunjava me takva tama i zapljuskuje me val takve ljutnje i očaja da su mi se riječi sledile na usnama. Ljutito se odmakne i bijesno me pogleda preko ramena, govoreći: "Rekla sam ti da jako loše lažeš, nisam li?" a onda nastavi dalje. Duboko udahnem i slijedim je, idući za njima kroz kuhinju, blagovaonicu, do vrata, cijelo to vrijeme ne skidajući pogled s Damenova potiljka, primjećujući kako se brzo i sigurno kreće, kao da točno zna gdje će je pronaći. Zakoračim u predvorje i smrznem se pri pogledu na njih dvoje 53

MIN@

zajedno, on u raskošnom kostimu iz osamnaestog stoljeća, a ona odjevena kao Marija Antoaneta, u tako bogat, tako profinjen i tako divan kostim da se posramim. "A ti si sigurno..." Kad su nam se pogledi sreli, ona podigne bradu, a oči su joj dva blistava, duboko zelena smaragda. "Ever", promrmljam, dok pogledom upijam plavu periku, besprijekornu put, bisernu ogrlicu oko vrata i savršene ružičaste usne koje otkrivaju zube tako bijele da se doimaju nestvarnima. Okrenem se prema Damenu, nadajući se da on može objasniti kako je crvenokosa djevojka iz hotela St. Regis završila u mom predvorju. Ali on je prezauzet zurenjem u nju da bi me uopće primijetio. "Što radiš ovdje?" upita je, a glas mu je gotovo šapat. "Haven me pozvala", nasmiješi se ona. Dok prelazim pogledom s njega na nju, tijelo mi ispunjava ledena slutnja i strah. "Odakle se poznajete?" upitam, zamjećujući kako se Damenovo ponašanje i držanje potpuno promijenilo, kako je odjednom hladan i dalek, mračni oblak tamo gdje je malo prije bilo sunce. "Upoznale smo se u klubu Nocturne", kaže Drina i gleda u mene. "I sad idemo tamo. Nadam se da se ne ljutiš što ću je ukrasti?" Suzim oči, ne obazirući se na grč u srcu i bol u želucu, pokušavajući je pročitati, ali misli su joj nedostupne, potpuno zatvorene, a aura nepostojeća. "Joj, baš sam bedasta, ti si mislila na mene i Damena, zar ne?" Smije se, a pogled joj prelazi preko mog kostima da bi se napokon zaustavio na mojim očima. Kad nisam odgovorila, ona kaže: "Poznajemo se još iz New Mexica." Samo što u isto vrijeme kad ona izgovara: "... iz New Mexica", Damen kaže: "Iz New Orleansa." Na što se Drina nasmije, ali smijeh joj ne uključuje oči. "Recimo samo da se već dugo poznajemo." Kimne glavom i ispruži ruku pa prstima prijeđe po rubu mog rukava ukrašena perlicama, da bi se zaustavila na mom zapešću. "Divna haljina", kaže, čvrsto me stisnuvši. "Jesi li je sama sašila?" Istrgnem ruku iz njezine, manje zbog šoka što mi se ruga, a više zbog hladnog dodira njezinih prstiju i mraznog grebanja oštrih noktiju od kojega mi se ledi koža i krv u venama. "Zar nije totalna kulerica?" upita Haven, gledajući Drinu s obožavanjem kakvo je inače rezervirano za vampire, goth-rokere i Damena. Evangeline stoji pokraj nje, koluta očima i pogledava na sat. "Stvarno moramo ići ako mislimo stići u Nocturne prije ponoći", kaže Evangeline. 54

MIN@

"Dobrodošli ste ako želite poći s nama", smiješi se Drina. "Imamo limuzinu punu svega i svačega." Pogledam Haven i čujem joj misli: Reci ne, reci ne, molim te reci ne! Drina pogledava mene pa Damena. "Vozač nas čeka", zapjevucka. Okrenem se prema njemu, a srce mi tone vidjevši koliko je rastrgan. Pročistim grlo i prisilim se reći: "Idi ako želiš. Ja moram ostati. Ne mogu otići s vlastitog tuluma." Nasmijem se, trudeći se zvučati ležerno i veselo, a zapravo jedva dišem. Drina nas i dalje gleda, svisoka, podignutih obrva, a licem joj samo na trenutak preleti izraz šoka kad je Damen zavrtio glavom i za ruku primio mene, a ne nju. "Tako mi je drago da sam te upoznala, Ever", kaže Drina, zastavši nakratko prije nego što će ući u limuzinu. "Premda sam sigurna da ćemo se opet sresti." Gledam kako auto izlazi s prilaza na ulicu pa se okrenem Damenu i kažem: "Koga da sljedećeg očekujem - Staciju, Honor i Craiga?" Čim su mi te riječi izišle iz usta, požalila sam što sam ih izrekla, jer otkrile su koliko sam zlobna, ljubomorna i jadna. Ne znam zašto me sve to tako iznenadilo, jer nije baš da je neočekivano. Damen je igrač. I točka. Večeras je slučajno bio red na mene. "Ever", kaže on, prelazeći mi palcem po obrazu. Počinjem se odmicati, ne želeći čuti njegove izlike, ali on me pogleda i šapne: "Vjerojatno bih i ja trebao poći." Pretražujem mu pogled, dok moj um prihvaća istinu koju bi moje srce radije odbacilo, i znam da njegova izjava ima nastavak, riječi koje je izostavio: Trebao bih poći, da je sustigne. "Okej, dobro, hvala ti što si došao", kažem napokon, zvučeći manje kao moguća buduća cura, a više kao konobarica nakon posebno dugačke smjene. Ali on se samo nasmiješi, uzme pero iz moje perike i lagano mi njegovim vrhom prati liniju vrata pa me dotakne vrškom po nosu i kaže: "Suvenir?" Nisam stigla odgovoriti, jer je već sjeo u auto i krenuo. Klonem na stube, s glavom u rukama, a perika se opasno ljulja. Najradije bih nestala, vratila se kroz vrijeme i počela sve ispočetka. Znam da mu nisam smjela dopustiti da me poljubi, da ga nisam niti trebala pozvati da uđe... "A, tu si!" kaže Sabine, primi me za ruku i povuče me na noge. "Posvuda te tražim. Ava je pristala ostati još toliko da i tebi baci karte." 55

MIN@

"Ali ja ne bih", kažem joj, ne želeći je uvrijediti, ali ne želeći se niti podvrgnuti tome. Želim samo otići u svoju sobu, baciti ovu periku i utonuti u san bez snova. Ali Sabine je cijelu večer pijuckala punč, što znači da je previše pripita da bi me saslušala. Čvrsto me drži za ruku i vodi me u blagovaonicu gdje čeka Ava. "Zdravo, Ever", kaže Ava i smiješi se dok sjedam. Čvrsto se držim za stol, čekajući da se Sabineina supijana energija rasprši. "Pričekat ćemo koliko god ti je potrebno." Smiješi se. Gledam karte za tarot pred sobom. "Ovaj... nemam ništa protiv vas, ali ne želim da mi bacite karte", kažem, pogledam je u oči pa skrenem pogled. "Onda neću." Slegne ramenima, prikupi karte i počne ih miješati. "Što kažeš da barem odglumimo, tako da tvoja teta bude sretna? Brine se za tebe. Pita se čini li pravu stvar, daje li ti previše slobode ili premalo slobode." Gleda me. "Što ti misliš?" Slegnem ramenima i zakolutam očima. Baš mi i nije otkrila nešto što ne znam. "Udaje se, znaš." Podignem pogled, zatečena, i oči nam se susreću. "Ali ne danas", smije se. "Ni sutra. Neka te ne brine." "Zašto bi me brinulo?" Meškoljim se na stolcu, gledajući kako presijeca špil napola, a zatim slaže karte u polumjesec. "Želim da Sabine bude sretna, a ako će je udaja usrećiti..." "Istina. Ali u proteklih godinu dana doživjela si mnogo promjena, zar ne? Promjena na koje se još uvijek pokušavaš priviknuti. Nije lako, je 1' da?" Promatra me. Ne odgovorim joj. Uostalom, zašto bih? Još mi nije rekla ništa iznenađujuće ili pronicavo. Život je pun promjena, velika stvar. Hoću reći, pa zar to i nije smisao života? Rasti, mijenjati se i ići naprijed? Osim toga, Sabine baš i nije neka enigma. Nije ju baš tako teško pročitati. "Kako se nosiš sa svojim darom?" upita Ava, okrenuvši nekoliko karata, ostavljajući druge licem prema dolje. "S čim?" Gledam je kroz sužene oči, pitajući se kamo vodi ovaj razgovor. "Sa svojom vidovitošću." Smiješi se i kima glavom, kao da se radi o činjenici. "Ne znam o čemu govorite." Stisnem usne i ogledam se po sobi. Miles i Eric plešu sa Sabine i njezinim partnerom. A i s Riley, premda to ne znaju. "Isprva je teško", kima ona. "Vjeruj mi, govorim iz iskustva. Ja sam prva saznala da mi je umrla baka. Došla je u moju sobu, stala ispred kreveta i 56

MIN@

mahnula mi zbogom. U to sam vrijeme imala samo četiri godine pa si možeš zamisliti kako su reagirali moji roditelji kad sam utrčala u kuhinju i rekla im." Zavrti glavom i nasmije se. "Ali ti shvaćaš o čemu govorim, jer i ti ih vidiš, zar ne?" Zurim u karte, sklopljenih ruku, šutke. "Ponekad se možeš osjećati kao da je sve to previše, kao da si sama na svijetu. Ali ne mora biti tako. Ne moraš se skrivati ispod kapuljače, ne moraš ubijati bubnjiće preglasnom glazbom koja ti se čak i ne sviđa. Postoje načini kako se nositi s tim i rado ću ti ih pokazati. Ever, ne moraš živjeti ovako." Čvrsto se držim za rub stola dok ustajem, jer noge kao da su mi od gume, a u želucu mi je grč. Ova žena je luda ako misli da je ovo što imam dar. Jer znam da nije. Znam da je samo još jedna kazna za sve što sam učinila, sve što sam izazvala. Moj osobni teret i moram se suočiti s tim. "Nemam pojma o čemu govorite", kažem napokon. Ali ona samo kima glavom i gurne svoju posjetnicu prema meni. "Kad budeš spremna, javi mi se." Uzimam posjetnicu, ali samo zato što me Sabine promatra s druge strane sobe, a ne želim ispasti neuljudna. Zgužvam je u tvrdu, ljutitu kuglicu dok pitam: "Jesmo li gotove?" Jedva čekam da se maknem od nje. "Još samo nešto." Sprema karte u smeđu kožnatu navlaku. "Zabrinuta sam za tvoju mlađu sestru. Mislim da je vrijeme da krene dalje, nije li tako?" Gledam je kako sjedi sva samozadovoljna i sveznajuća, sudeći o mom životu premda me i ne poznaje. "Tek toliko da znate, Riley i jest otišla dalje! Mrtva je!" šapnem, bacivši njezinu izgužvanu posjetnicu na stol, jer više me nije briga tko će vidjeti. Ali ona se samo nasmiješi i kaže: "Mislim da znaš što želim reći."

ČETRNAESTO POGLAVLJE Te noći, dugo nakon završetka tuluma i nakon što su se svi naši gosti razišli, ležim u krevetu i razmišljam o Avi, o tome što je rekla o Riley, da je zapela ovdje i da sam ja kriva za to. Uvijek sam nekako pretpostavljala da Riley jest otišla dalje, ali da vlastitom voljom odabire povremeno svratiti ovamo. Nije baš da je molim neka dođe, pojavi se kad želi. A kad nije sa mnom, pa... mislila sam da se dobro zabavlja negdje u Raju. I premda znam da mi Ava samo pokušava pomoći, da mi se nudi kao neka vrsta starije vidovite sestre, ne shvaća da ja ne želim pomoć. Jer, premda žudim za tim da opet budem 57

MIN@

normalna i priželjkujem da sve bude kao prije, istodobno znam da je ovo moja kazna. Zavrijedila sam ovaj strašni dar kao kaznu za svu štetu koju sam napravila, za živote koje sam prekinula. Jednostavno moram živjeti s tim i truditi se da pritom ne naudim nikom drugom. Kad sam napokon zaspala, sanjala sam Damena. San je bio tako snažan, tako intenzivan, tako pun hitnje da sam mislila da je stvarnost. Ali do jutra su mi u glavi ostali samo nepovezani djelići, samo slike bez početka i kraja. Jedino čega sam se jasno sjećala jest to kako smo nas dvoje trčali kroz kanjon šiban vjetrom, jureći prema nečemu što nisam mogla vidjeti. "Što je tebi? Zašto si tako mrzovoljna?" upita Riley, sjedeći na rubu mog kreveta, odjevena u Zorroov kostim, identičan onome koji je na tulumu nosio Erie. "Noć vještica je prošla", kažem, naglašeno pogledavajući crni kožnati bič kojim udara po podu. "Kao da ne znam." Ona iskrivi lice i nastavi kažnjavati tepih. "Sviđa mi se kostim, pa što onda? Razmišljam o tome da se svaki dan maskiram." Nagnem se prema zrcalu, stavim si sićušne dijamantne naušnice i skupim kosu u rep. "Ne mogu vjerovati da se još uvijek tako oblačiš", kaže ona i zgađeno naškubi nos. "Mislila sam da si uspjela uhvatiti onog dečka." Baci bič i zgrabi moj iPod, a prsti joj klize po kotačiću dok pregledava što sve imam od pjesama. Okrenem se, pitajući se što je točno vidjela. "Ha-loo? Na tulumu? Kraj bazena? Ili je to bilo samo za jednu noć?" Zurim u nju, a lice mi poprima boju paprike. "Što ti znaš o izletima za jednu noć? Imaš tek dvanaest godina! I zašto me uhodiš?" Ona koluta očima. "Daj, molim te, kao da mi se da tratiti vrijeme na tebe pokraj toliko drugih zanimljivih stvari. Tek toliko da znaš, slučajno sam izišla baš u trenutku kad si ti gurnula jezik onom tipu Damenu u usta. I vjeruj mi, radije bih da nisam to vidjela." Zavrtim glavom i prekopam po ladici, a ljutnju koju osjećam prema Riley preusmjerim na majice. "Je, pa... žao mi je što te moram razočarati, ali teško da bi se moglo reći da mi je on dečko. Nismo ni razgovarali od tog poljupca", kažem i mrzim to kako mi se želudac sav zgrčio kad sam to rekla. Zgrabim čistu sivu majicu i navučem je preko glave, posve uništivši rep koji sam malo prije zavezala. "Mogu ga špijunirati, ako hoćeš. Ili ga plašiti kao duh." Smiješi se. 58

MIN@

Pogledam je i uzdahnem. Dio mene bi najradije prihvatio njezinu ponudu, ali onaj drugi dio zna da je vrijeme krenuti dalje, prije no što zaglibim još dublje, i zaboraviti sve što se dogodilo. "Nemoj se miješati, okej?" kažem napokon. "Htjela bih bar jedno normalno iskustvo iz srednje škole, ako nemaš ništa protiv." "Kako god hoćeš." Slegne ramenima i dobaci mi iPod. "Ali tek toliko da znaš, Brandon je opet slobodan." Uzmem knjige i trpam ih u ruksak, iznenađena što me ta vijest nije nimalo oraspoložila. "Aha, Rachel ga je nogirala na samu Noć vještica, kad ga je zatekla kako se cmače s Playboyevom zečicom. Ali to zapravo i nije bila Playboyeva zečica, nego Heather Watson u kostimu zečice." "Stvarno?" zinem. "Heather Watson? Šališ se." Pokušavam si to zamisliti, ali ne ide mi. "Časna riječ. Trebala si je vidjeti, smršavjela je deset kila, više ne nosi naočale, dala si je izravnati kosu i izgleda kao totalno druga osoba. Nažalost se i ponaša kao totalno druga osoba. Prava fufica", šapne ona i nastavi bičevati pod, dok ja probavljam taj bizarni podatak. "Znaš, zbilja ne bi trebala uhoditi ljude", kažem, a više me brine mogućnost da uhodi mene nego moje nekadašnje prijatelje. "Zar ne znaš da je to prilično nepristojno?" Naprtim ruksak na leđa i krenem prema vratima. Riley se smije. "Daj, ne budi smiješna. Dobro je održavati vezu s ljudima iz nekadašnjeg susjedstva." "Ideš?" upitam, nestrpljivo se okrenuvši. "Idem, idem, i sjedim naprijed, da znaš!" kaže ona, klizne pokraj mene i skoči na rukohvat stuba, a Zorroov plašt leprša za njom dok se skliže do prizemlja. Miles me već čeka pred kućom, a prsti mu marljivo lete po tipkama Sidekicka. "Ček' malo, samo sekundu, okej, gotovo!" Sjedne na mjesto suvozača i zagleda se u mene. "No, sve mi ispričaj! Od početka do kraja. Želim čuti sve prljave pojedinosti, ništa nemoj izostaviti!" "O čemu ti pričaš?" Izlazim s prilaza na ulicu, brzo dobacim pogled upozorenja Riley koja mu sjedi u krilu i puše mu u lice pa se smije kad on počne podešavati rešetke otvora za ventilaciju. Miles me gleda i vrti glavom. "Ha-lo? Damen? Čuo sam da ste se ljubakali na mjesečini, mazili se kraj bazena, cmakali se pod srebrnim svjetlom..." "Kamo vodi ovaj tvoj monolog?" upitam, premda već znam, ali nadam se da postoji neki način da ga zaustavim. 59

MIN@

"Čuj, sve se zna pa nemoj ni pokušavati muljati. Zvao bih te sinoć, ali stari mi je uzeo mobitel i odvukao me na igralište vježbati zamah u bejzbolu i gledati me kako mlatim palicom kao curica." Smije se. "Trebala si me vidjeti, bio sam gro-o-zan, a on samo što u zemlju nije propao! Ali dosta o meni, ajmo sad o tebi. Daj, gukni golubice. Sve mi reci", kaže on i okrene se prema meni, nestrpljivo kimajući glavom. "Je li bilo tako dobro kao što smo sanjali da će biti?" Slegnem ramenima, pogledavajući Riley i očima je upozoravajući neka se upristoji ili neka nestane. "Žao mi je što te moram razočarati," kažem napokon, "ali nema se što reći." "Ja sam čuo malo drukčiju priču. Haven kaže..." Stisnem usta i zavrtim glavom. Samo zato što već znam što je Haven rekla, ne znači da to želim i čuti. Pa ga prekinem i kažem: "Okej, dobro. Poljubili smo se. Ali samo jednom." Osjećam da me gleda, podignutih obrva i sumnjičavo izvijenih usana. "Možda dvaput. Ne znam, nisam brojila", promrmljam, lažući kao amaterka koja crveni, ne gleda u oči i kojoj se znoje dlanovi, nadajući se da on to neće primijetiti. Jer toliko sam si puta u mislima prevrtjela taj poljubac da mi je praktički utetoviran u mozak. "I?" upita on nestrpljivo. "Ništa", kažem, pogledam ga i lakne mi vidjevši da je Riley otišla. "Nije te nazvao? SMS-ao? Ili ti poslao poruku? Ili svratio?" upita Miles zatečeno, vidljivo uzrujan, pitajući se ne samo što to znači za mene nego i za budućnost naše male skupine. Odmahnem glavom i gledam ravno preda se, ljuteći se na sebe što se ne mogu bolje nositi s tim, mrzeći to kako mi se grlo stisnulo i kako su me oči počele peći. "Ali što je rekao kad je odlazio s tuluma, mislim? Koje su mu bile posljednje riječi?" upita Miles, žarko želeći pronaći neki tračak nade u tom sumornom i gorkom krajoliku. Skrenem na semaforu, prisjećajući se našeg iznenadnog i neobičnog rastanka na vratima. Pogledam Milesa, s mukom progutam i kažem: "Rekao je: 'Suvenir?'" Čim su mi riječi izišle iz usta, znam da je to stvarno loš znak. Nitko ne uzima suvenir s mjesta na koje se ima namjeru često vraćati. Miles me gleda, a njegove oči izražavaju riječi koje su njegove usne odbile izgovoriti. "Je, pričaj mi o tome", kažem, vrteći glavom i ulazeći na parkiralište. I premda sam odlučila uopće ne razmišljati o Damenu, ne mogu si pomoći, razočarana sam kad dođem na engleski i vidim da ga nema. Pa onda tek 60

MIN@

počnem razmišljati o njemu, do te mjere da to već počinje graničiti s opsesijom. Hoću reći, to što je meni taj poljubac značio mnogo više od usputnog barenja, ne znači da je i njemu bilo tako. I samo zato što sam ga ja osjetila kao istinski, čvrst i transcendentalan, ne znači da je isto bilo i njemu. Jer ma koliko se trudila, ne uspijevam iz glave izbaciti sliku njega i Drine kako stoje zajedno, savršenog grofa Fersena i idilične Marije Antoanete. Dok sam ja stajala sa strane, sve sjajna i pufnasta kao najveći lažnjak. Baš se spremam uključiti i Pod kad kroz vrata ulaze Stacia i Damen. Smijući se i smiješeći, ramena im se gotovo dodiruju, a ona u ruci čvrsto steže dva bijela ružina pupoljka. Kad je ona sjela, a on krenuo prema meni, počnem petljati oko bilježnice i pretvaram se da ga ne vidim. "Hej", kaže on i sjeda na svoje mjesto. Ponašajući se kao da je sve savršeno normalno. Kao da prije samo četrdeset osam sati nije kukavički pobjegao s mjesta ljubljenja. Položim obraz na dlan i prisilim se na zijevanje, nadajući se da ću ostaviti dojam kako se silno dosađujem i da sam umorna i iscrpljena od raznih aktivnosti koje si on ne može ni zamisliti. Šaram po papiru, a prsti mi se tako tresu da mi kemijska ispadne iz ruke. Sagnem se pokupiti je s poda, a kad se dignem, na klupi leži crveni tulipan. "Što je bilo? Ponestalo ti je bijelih ružinih pupoljaka?" upitam, listajući knjige i bilježnice, kao da imam jako važnog posla. "Tebi nikad ne bih dao pupoljak", kaže on i pogledom traži moje oči. Ali odbijam pogledati ga, odbijam dopustiti da me uvuče u svoju sadističku igricu. Uzmem torbu i pretvaram se da nešto tražim u njoj, a onda opsujem ispod glasa, jer puna je crvenih tulipana. "Ti si cura samo za tulipane - crvene tulipane", smiješi se on. "Oh, kako uzbudljivo", promrmljam ironično, bacim torbu na pod i odmaknem se najdalje što mogu. Nemam pojma što sve to znači. U vrijeme ručka već sam sva znojna i nervozna. Pitajući se hoće li i Damen biti tamo, hoće li Haven biti tamo, jer premda se nismo vidjele ni čule od subote navečer, mogla bih dati ruku u vatru da me još uvijek mrzi. Ali unatoč tomu što sam cijeli sat kemije u glavi uvježbavala govor, u trenutku kad je napokon ugledam, sve mi je isparilo. "Vidi tko je došao", kaže Haven i gleda me. Sjednem na klupicu pokraj Milesa, koji je prezauzet pisanjem poruka da bi uopće zamijetio da postojim. Ne mogu si pomoći, upitam se ne bih li možda trebala pokušati pronaći neke nove prijatelje. Ali tko bi se htio družiti sa mnom? 61

MIN@

"Baš sam pričala Milesu što je sve propustio u Noctumeu, ali on me uporno ignorira." Mršti se. "Samo zato što si me time tupila pod cijelim satom povijesti, a onda ti je i to bilo premalo vremena pa sam zbog tebe zakasnio na španjolski." On vrti glavom i nastavlja pisati. Haven slegne ramenima. "Samo si ljubomoran što si sve to propustio." A onda pogleda mene i pokušava se izvući: "Ne da tvoj tulum nije bio dobar, jer je, bio je totalno kul. Samo što... pa, ono je više moja scena, znaš? Shvaćaš me, zar ne?" Brišem jabuku o rukav majice i slegnem ramenima, ne želeći čuti ništa više o Nocturneu, njezinoj sceni ili o Drini. Ali kad sam je napokon pogledala, zatečena sam vidjevši da je svoje uobičajene žute leće zamijenila novim zelenim. Toliko zelenim da ostajem bez daha. Toliko zelenim da bi se njihova boja mogla opisati jedino kao zelenu a la Drina. "Trebala si to vidjeti, vani je bio dugačak red, ali pustili su nas unutra čim su vidjeli Drinu. Nismo čak ni morale platiti upad! Ništa nismo platile, sve nam je bilo besplatno! Čak sam i prespavala kod nje. Živi u nevjerojatnoj sobi u hotelu St. Regis dok si ne pronađe neki stan. Znaš kako je fora, ima pogled na ocean, jacuzzi, pun minibar, sve!" Gleda me, a smaragdne joj se oči sjaje od uzbuđenja dok čeka ushićeni odgovor koji joj ja ne mogu dati. Stisnem usne i prijeđem pogledom po ostatku nje, zamjećujući kako joj je crta oko očiju blaža, diskretnija, više nalik Drininoj, i kako je krvavocrveni ruž na usnama zamijenila svjetlijim, ružičastijim, nalik Drininu. Čak joj i kosa (koju ravna otkad je poznajem) sad pada u mekim kovrčama i počešljana je kao Drinina. Na sebi ima svilenkastu haljinu po mjeri, koja izgleda antikno, kao nešto što bi Drina odjenula. "Pa... gdje je Damen?" upita me Haven, kao da bih ja trebala znati. Zagrizem jabuku i slegnem ramenima. "Što se dogodilo? Mislila sam da ste se vas dvoje zbarili?" ne odustaje ona. Prije no što stignem odgovoriti, Miles ipak podiže pogled sa Sidekicka i upućuje joj pogled koji govori: Oprez! Ona pogledava njega pa mene, a onda zavrti glavom i uzdahne. "Svejedno. Samo sam ti htjela reći da mi je to totalno okej. Ne brini, dobro? I žao mi je ako sam se ponašala kao čudakinja", slegne ramenima. "Ali sad je to gotovo. Ozbiljno. Časna riječ." Pruža mi ruku. Nevoljko joj dodirnem prste i ugađam se na njezinu energiju. Posve sam zatečena kad vidim da to zaista misli. Hoću reći, pa prošlog me vikenda 62

MIN@

napala kao da sam joj smrtna neprijateljica, a sad je očito više nije briga, premda ne shvaćam zašto. "Haven..." počnem, pitajući seje li pametno da to učinim, ali onda pomislim a, k vragu, ionako nemam što izgubiti. Ona me gleda, smiješi se, čeka. "Ovaj... kad ste otišle u Nocturne, jeste li možda... slučajno naletjele na Damena?" Stisnem usne i čekam, osjećajući da je Miles podigao glavu i oštro me pogledao, dok Haven samo zuri u mene, vidljivo zbunjena. "Jer... otišao je odmah nakon vas... pa sam mislila da je možda..." Ona zavrti glavom i slegne ramenima. "A-a, nisam ga vidjela", kaže, i vrškom jezika skida komadić glazure s usana. I premda znam da ne bih trebala, u tom trenutku odlučim prijeći pogledom cijeli klasni sustav stolova za ručak, abecednim redom. Počevši od našeg stola "Ž" i idući prema stolu "A". Pitajući se hoću li za njim ugledati Damena i Staciju kako ljenčare u polju bijelih pupoljaka ili rade nešto drugo što ne bih htjela vidjeti. Ali premda je sve po starom i svi rade ono što i inače rade, danas nema ružinih pupoljaka. Vjerojatno zato što nema ni Damena.

PETNAESTO POGLAVLJE Upravo sam bila zaspala kad me probudio Damenov poziv. I premda sam protekla dva dana provela uvjeravajući samu sebe da mi se uopće ne sviđa, onog trenutka kad mu začujem glas, potpuno se predajem. "Je li prekasno?" Bacim pogled na budilicu i blistavo zelene brojke koje kažu da jest prekasno, ali odgovaram: "Ne, nije." "Jesi li već spavala?" "Skoro." Prislonim jastuke uz tapecirano uzglavlje pa se naslonim na njih. "Pitao sam se bih li mogao navratiti do tebe?" Opet pogledavam na sat, ali brojke mi samo potvrđuju daje njegovo pitanje suludo. "To vjerojatno ne bi bila dobra zamisao", kažem mu, na što uslijedi tako duga tišina da sam sigurna daje prekinuo vezu. "Žao mi je što se nismo vidjeli za ručkom", kaže napokon. "I na likovnom. Otišao sam nakon engleskog." 63

MIN@

"Okej", promrmljam, ne znajući što bih trebala reći, jer nije baš da smo par i da mi se treba opravdavati. "Jesi li sigurna da je prekasno?" upita, a glas mu je dubok i vrlo uvjerljiv. "Zaista bih te rado vidio. Neću dugo ostati." Smiješim se, oduševljena tim sićušnim pomakom u odnosu snaga, time što, za promjenu, ja držim konce u rukama. Dopuštam si 'daj pet!' u mislima pa kažem: "Vidimo se sutra na engleskom." "A da te ja povezem u školu?" upita, a njegov me glas gotovo navodi da zaboravim na Drinu, Staciju, njegov nenadani odlazak, sve, da podvučem crtu, počnemo ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo. Ali nisam došla ovako daleko samo da bih popustila već na prvu loptu, pa prisilim usne neka kažu: "Vozim Milesa u školu. Vidimo se na engleskom." Ne želeći riskirati da me razuvjeri brzo spuštam slušalicu, i bacim telefon preko sobe. Kad se sljedećeg jutra pojavila, Riley stane pred mene i upita: "Još si živčana?" Zakolutam očima. "Znači da jesi." Ona se nasmije, skoči na moju komodu, sjedne i počne udarati petama u ladice. "U koga si se danas maskirala?" Ubacim knjige u torbu, pogledavajući njezinu haljinu s uskim korzetom u gornjem dijelu i raskošnom suknjom te duge slapove smeđe kose. "U Elizabeth Swann", smiješi se ona. Škiljim u nju, pokušavajući se prisjetiti. "Pirati s Kariba?" "Naravno." Pogleda ukriž i isplazi mi jezik. "I, što ima novo u vezi s tobom i grofom Fersenom?" Prebacim torbu preko ramena i krenem prema vratima, odlučivši ignorirati pitanje. Zazovem je: "Ideš?" Ona odmahne glavom. "Ne danas. Imam sastanak." Naslonim se na okvir vrata i pogledam je suženim očima. "Kako to misliš 'sastanak'?" Ali ona samo zavrti glavom i skoči s komode. "Ne tiče te se." Nasmije se, prođe ravno kroz zid i nestane. Miles kasni pa na kraju zbog njega kasnim i ja, tako da na parkiralištu više nema nijednog praznog mjesta. Osim onog najboljeg, najtraženijeg. Onog na samom kraju. 64

MIN@

Onog najbližeg ulazu. Koje je slučajno odmah pokraj Damenova auta. "Kako si to samo uspio?" upita Miles, uzima knjige i izlazi iz mog sićušnog crvenog auta, zureći u Damena kao da je najseksepilniji mađioničarski trik na svijetu. "Uspio što?" upita Damen, gledajući mene. "Sačuvati nam mjesto. Čovjek mora doći jako rano, skoro pa prije početka školske godine, da uhvati ovo mjesto." Damen se smije, pogledom tražeći moj. Ali ja samo kimnem, kao da se radi o ljekarniku ili poštaru, a ne tipu kojim sam opsjednuta od prvog trenutka kad sam ga ugledala. "Zvonit će", kažem i požurim se prema ulazu, prema razredu, primjećujući da se on kreće tako brzo da me pretekao bez imalo napora. Odtutnjim prema Staciji i Honor, namjerno ritnem Stacijinu torbu, dok ona gleda u Damena i kaže: "Hej, a gdje je moj ružin pupoljak?" A onda požalim, jer on odgovori: "Žao mi je, ne danas." Sjedne pokraj mene i pogleda me kao da ga sve to zabavlja. "Netko je danas loše volje." Smije se. Ali ja samo slegnem ramenima i spustim torbu na pod. "Čemu žurba?" Nagne se prema meni. "Profesor Robins je ostao doma." Okrenem se. "Kako zn..." Ali ne dovršim riječ. Mislim, kako je moguće da Damen zna ono što ja znam, da je profesor Robins još uvijek kod kuće, da je još mamuran, da još uvijek tuguje za ženom i kćeri koje su ga nedavno ostavile? "Vidio sam njegovu zamjenu dok sam te čekao." Smiješi se. "Izgledala je malo izgubljeno pa sam je otpratio do zbornice, ali činila mi se tako smušenom da će vjerojatno završiti u krivom razredu." Čim je to rekao, znam da je istina, jer upravo sam je vidjela kako ulazi u krivi razred, misleći da je naš. "Reci mi, što sam učinio da te tako razljutih?" Podignem pogled baš kad je Stacia nešto šapnula Honor u uho, pa gledam kako vrte glavama i bijesno me gledaju. "Ne obaziri se na njih, glupe su", šapne Damen, nagnuvši se prema meni i poklopivši moju ruku svojom. "Žao mi je što sam neko vrijeme bio odsutan. Imao sam gošću i nisam se mogao izvući." "Misliš na Drinu?" Lecnem se na zvuk svoga glasa, jer zvučim tako grozno i ljubomorno. A tako bih htjela biti kul, smirena i pribrana, pretvarati se da nisam ni primijetila kako se sve promijenilo istog trenutka kad se ona 65

MIN@

pojavila. Ali za mene je to praktički nemoguće, jer naginjem više na paranoičnu nego na naivnu stranu. "Ever..." počne on. Ali kad sam već započela, mogla bih baš i nastaviti. "Jesi li u zadnje vrijeme vidio Haven? Izgleda kao Drinin klon. Odijeva se kao ona, ponaša se kao ona, čak ima istu boju očiju. Ozbiljno, svrati za naš stol za ručkom, vidjet ćeš." Ljutito ga gledam, kao da je odgovoran, kao da je on kriv za to. Ali čim nam se pogledi sretnu, već sam opet začarana, privlači me kao da je magnet, a ja bespomoćan komad čelika. Duboko udahne pa zavrti glavom i kaže: "Ever, nije onako kako misliš." Odmaknem se i stisnem usne. Nemaš pojma što ja mislim. "Daj da ti se odužim. Dopusti mi da te izvedem van, na neko posebno mjesto, molim te." Osjećam toplinu njegova pogleda na svojoj koži, ali ne želim riskirati i dopustiti da nam se oči sretnu. Neka se malo pita, neka ga muči dvojba. Želim otezati koliko god je to moguće. Pa se promeškoljim na stolcu, brzo ga pogledam krajičkom oka i kažem: "Vidjet ćemo." Po završetku četvrtog sata, povijesti, Damen me čeka pred vratima učionice. Pretpostavljajući da me samo želi otpratiti do stola za ručak, kažem: "Čekaj da ostavim torbu u ormariću pa možemo do kantine." "Nema potrebe." Smiješi se dok me prima oko struka. "Iznenađenje počinje sad." "Iznenađenje?" A kad ga pogledam u oči, cijeli svijet blijedi, sve dok ne ostanemo samo on i ja okruženi statičkim šumom. Smiješi mi se. "Pa znaš. Rekao sam da ću te odvesti na neko posebno mjesto, tako posebno da ćeš mi sve oprostiti." "A škola? Zar ćemo markirati ostatak dana?" Prekrižim ruke na prsima, ali najviše reda radi. On se nasmije i nagne se prema meni, a usne mu okrznu moj vrat dok oblikuju riječ: "Da." Odmičem se i nevjerojatno mi je da umjesto ne odgovaram: "Kako?" "Ne brini", smiješi se on, stišćući mi ruku dok hodamo prema izlazu iz škole. "Sa mnom ćeš uvijek biti na sigurnom."

66

MIN@

ŠESNAESTO POGLAVLJE "Disneyland?" Izlazim iz auta i šokirano ga pogledam. Od svih mjesta na svijetu gdje sam mislila da ćemo završiti, ovo nije čak niti bilo na mom popisu. "Čuo sam da je to najsretnije mjesto na svijetu", smije se on. "Jesi li već bila ovdje?" Odmahnem glavom. "Dobro, onda ću ti ja biti vodič." Primi me pod ruku i povede me unutra. Dok hodamo Glavnom ulicom, pokušavam si zamisliti njegove prijašnje dolaske ovamo. Tako je sofisticiran, tako seksi, takav je frajer da si ga ne mogu zamisliti kako hoda mjestom kojim vlada Miki Maus. "Uvijek je bolje sredinom tjedna, kad nema toliko ljudi", kaže on, prelazeći ulicu. "Dođi da ti pokažem New Orleans, to mi je najdraži dio." "Dolaziš ovamo tako često da već imaš omiljene dijelove?" Zastanem nasred ulice i pogledam ga. "Mislila sam da si se tek nedavno doselio ovamo." On se nasmije. "I jesam. Ali to ne znači da nikad prije nisam bio u Disneylandu", kaže, vukući me prema Ukletom dvorcu. Nakon Ukletog dvorca odemo na vožnju kroz Pirate s Kariba, a poslije me upita: "I, što ti se više sviđa?" "Hm, Pirati", kimam. "Bar mislim." Gleda me. "Pa... i jedno i drugo je prilično kul", slegnem ramenima. "Ali Pirati imaju Johnnyja Deppa, što im daje malo nepoštenu prednost, zar ne?" "Johnny Depp? Znači, s njim se natječem?" Podigne obrve. Slegnem ramenima, a pogledom obuhvaćam Damenove tamne traperice, crnu majicu dugih rukava i te njegove čizme pa si mislim kako mu nijedan holivudski glumac za kojega znam nije ni do koljena, premda mi ne pada na pamet da to priznam. "Želiš li da odemo još jednom?" upita me, a tamne mu oči blistaju. Pa odemo. A zatim se vratimo do Ukletog dvorca. Na kraju vožnje, kad se duhovi voze s nama, gotovo da očekujem da ću vidjeti Riley kako sjedi između nas dvoje, smije se i ludira, ali to je ipak samo jedan od Disneyjevih nacrtanih duhova. Sjetim se da je Riley spomenula neki sastanak pa pretpostavljam da je zauzeta. Nakon još jedne vožnje, završimo za stolom pokraj vode u restoranu Blue Bajou unutar piratskog dijela Disneylanda. Pijuckam ledeni čaj, gledam ga i kažem: "Okej, slučajno znam da je ovo jako velik zabavni park s puno više od samo ove dvije teme. Ima još toga, ne samo duhova i pirata." 67

MIN@

"I ja sam to čuo", nasmiješi se on, nabode lignju na vilicu i ponudi mi je. "Nekoć su imali dio koji se zvao Misija na Mars. Ali zvali su ga i ljubavnim kutkom, najviše zato što je unutra bilo jako mračno." "Je li još otvoren?" upitam i pocrvenim kao paprika shvativši da sam zvučala kao da bih silno htjela ići tamo. "Ne pitam zato što bih htjela da odemo tamo. Samo me zanima." Gleda me, a očito je da se dobro zabavlja. Zatim zavrti glavom i kaže: "Ne, odavno su ga već zatvorili." "Znači da si išao na ljubavne vožnje po mraku kad si imao, koliko?, dvije godine?" upitam, posegnuvši za šampinjonom punjenim kobasicama i nadajući se da će mi se svidjeti. "Ne ja", nasmiješi se on. "To je bilo prije mog vremena." Inače bih dala sve od sebe da izbjegnem mjesto poput ovoga. Mjesto tako zagušeno nasumičnom energijom ljudi, njihovim blistavim uskovitlanim aurama i neobičnim zbirkama misli. Ali s Damenom je drukčije, ugodno, bez napora. Jer kad god se dodirnemo, kad god progovori, kao da smo samo nas dvoje tu. Nakon ručka, prošećemo parkom i odemo na sve one brze vožnje, ali izbjegavamo one s vodom, ili barem one u kojima završiš mokar kao miš. Pada mrak. Damen me vodi u Trnoružičin dvorac, gdje zastanemo blizu opkopa i čekamo da započne vatromet. "Je li mi oprošteno?" upita on, a ruka mu se opet prikrade meni oko struka, dok me lagano gricka po vratu, rubu brade, uhu. Iznenadan prasak vatrometa, pucketanje i pištanje čine se tako tihima i dalekima dok nam se tijela pritišću jedno o drugo, a njegove usne dodiruju moje. "Pogledaj", šapne on, odmaknuvši se i pokazujući prema golemom prostranstvu noćnog neba, gdje pršte ljubičasti krugovi, zlatni vodopadi, srebrne fontane, ružičaste krizanteme i, za kraj, tucet crvenih tulipana. Sve to u tako brzom praskavom bljesku da osjećam kako nam vibrira beton pod stopalima. Čekaj malo, crveni tulipani? Pogledam Damena, a oči su mi pune pitanja, ali on se samo smiješi i kimne glavom prema nebu. Premda rubovi vatrometa već blijede, a iskrice zamiru, sjećanje je jasno, urezalo mi se u mozak. Damen me privlači bliže, a njegove usne dodiruju mi uho dok šapće: "Predstava je gotova, debela dama je otpjevala svoje." "Je 1' ti to kažeš da je Zvončića debela?" nasmijem se, a on me primi za ruku pa me povede prema izlazu i našim autima.

68

MIN@

Sjednem u svoju Miatu, smiješeći se, a on se naginje kroz prozor i kaže mi: "Ne brini, bit će još ovakvih dana. Sljedeći put vodim te u Kalifomijsku pustolovinu." "Mislila sam da smo upravo završili svoju kalifornijsku pustolovinu", smijem se, čudeći se tome kako uvijek zna što mislim prije no što to stignem izgovoriti. "Da opet vozim iza tebe?" Uzimam ključ i palim motor. On odmahne glavom. "Ne, ja ću slijediti tebe." Smiješi se. "Moram se pobrinuti da doma dodeš živa i zdrava." Izlazim s parkirališta, uključujem se u promet i vozim kući. Kad god pogledam u retrovizor, nasmiješim se, jer Damen je uvijek iza mene. Imam dečka! Prezgodnog, seksi, pametnog, šarmantnog dečka! Uz koga se opet osjećam normalnom. Uz koga zaboravim da nisam normalna. Posegnem rukom u vrećicu na sjedalu suvozača i izvučem novu majicu pa prelazim prstima preko slike Mikija Mausa na prednjici, prisjećajući se trenutka kad ju je Damen izabrao za mene. "Primjećuješ da ova nema kapuljaču?" rekao je, držeći je uz mene da vidi odgovara li mi veličina. "Što pokušavaš reći?" Pogledala sam se u zrcalo, pitajući seje li mu moj izgled tako mrzak kao što Riley misli da jest. Ali samo je slegnuo ramenima. "A što da ti kažem, više mi se sviđaš bez kapuljače." Smiješim se, prisjećajući se njegovih riječi i toga kako me poljubio dok smo stajali u redu pred blagajnom, sjećam se njegovih toplih, slatkih usana na mojima... Zazvoni mi mobitel, a pogled u retrovizor otkriva mi da Damen u ruci drži svoj telefon. "Hej", kažem, spustivši glas, da bude dublji i zavodljiviji. "Ne trudi se", kaže Haven. "Žao mi je što te moram razočarati, ali to sam samo ja." "O... Pa, što ima?" upitam, dajući znak da skrećem kako bi me Damen mogao slijediti. Ali njega više nema iza mene. Mahnito pogledavam u sve retrovizore, pogledom pretražujem sve četiri kolone vozila, ali njega nema. "Je 1' me uopće slušaš?" upita Haven, očito uzrujana.

69

MIN@

"Oprosti. Što si rekla?" Usporavam i pogledavam preko ramena, tražeći Damenov crni BMW, dok mi tip iz kamiona s golemim kotačima trubi i pokazuje mi srednji prst. "Kažem da je Evangeline nestala!" "Kako to misliš nestala?" upitam, oklijevajući koliko je moguće prije nego što napokon skrenem na odvojak 133, a Damenu ni traga, premda sam sigurna da me nije pretekao. "Zvala sam je na mobitel milijun puta i ne javlja se." "I?" upitam, želeći što prije završiti razgovor da se mogu posvetiti nestanku jedne druge osobe. "Ne samo da se ne javlja i ne samo da nije u svom stanu, nego je od Noći vještica nitko nije vidio." "Kako to misliš?" Opet provjeravam sve retrovizore i pogledavam preko ramena, ali i dalje ga ne vidim. "Nije li s tuluma otišla s vama?" "Ne baš", kaže Haven, a glas joj postane tih i skrušen. Nakon što su mi još dva vozača zatrubila i pokazala mi prst, odustajem. Obećavam si da ću nazvati Damena čim završim razgovor s Haven. "Ha-lo?" kaže ona, praktički vičući. "Mislim stvarno, ako si prezauzeta da bi pričala sa mnom, samo reci pa ću nazvati Milesa." Duboko udahnem, prikupljajući strpljenje. "Haven, žao mije, dobro? Vozim pa sam malo rastresena. Osim toga, dobro znaš da je Miles još na dramskoj grupi, inače i ne bi zvala mene." Ubacujem se u krajnje lijevu kolonu, odlučivši požuriti se da što prije dođem kući. "Svejedno", promrmlja ona. "Uglavnom, nisam ti to rekla, ali Drina i ja smo, zapravo, otišle bez nje." "Što?" "Ma znaš, iz Nocturnea. Samo je nekako, nestala. Mislim, posvuda smo je tražile, ali nigdje je nije bilo. Pa smo pretpostavile da je upoznala nekoga, što uopće ne bi bilo čudno za nju, vjeruj mi. Onda smo... otišle." "Ostavile ste je samu u L.A.-u? U Noći vještica? Kad svi frikovi krstare gradom?" Čim sam to izrekla, vidim njih tri u nekom mračnom klubu. Drina vodi Haven na piće u sobu za posebne goste, namjerno ostavljajući Evangeline. I premda nakon toga slika nestaje, sto posto nisam vidjela nijednog dečka. "A što smo drugo mogle? Ne znam znaš li da ona ima osamnaest godina, što znači da je punoljetna i može raditi što ju je volja. Osim toga, Drina je rekla da će je držati na oku, ali onda ju je izgubila iz vida. I grozno se osjeća zbog toga. Upravo smo se čule."

70

MIN@

"Drina se osjeća grozno?" Kolutam očima, jer mi je teško to vjerovati. Drina mi se ne čini kao tip osobe koja osjeća mnogo toga, a najmanje od svega žaljenje. "Što bi to trebalo značiti? Uopće je ne poznaješ." Stisnem usne i nagazim na gas, dijelom zato što znam da na ovom dijelu ceste trenutačno nema policije, a dijelom i zato što želim pobjeći od Haven, Drine, Evangeline i Damenova neobičnog nestanka, svega toga, premda znam da je to nemoguće. "Oprosti", promrmljam napokon, malo popustivši pritisak na papučicu gasa i usporavajući na prihvatljivu brzinu. "Nema veze. Ali jednostavno se osjećam grozno i ne znam što da učinim." "Jesi li nazvala njezine roditelje?" upitam, premda sam upravo naslutila odgovor. "Mama joj je alkoholičarka, živi negdje u Arizoni, a tata ih je napustio dok je mama još bila trudna. A, vjeruj mi, njen stanodavac jedva čeka da izbaci njezine stvari iz stana i iznajmi ga. Čak smo prijavile nestanak policiji, ali njih kao da to baš i ne zabrinjava." "Znam", kažem, paleći duga svjetla za vožnju po mračnom dijelu kroz klanac. "Kako to misliš da znaš?" "Htjela sam reći da znam kako se osjećaš", pokušavam se izvući. Ona uzdahne. "Gdje si? Zašto te nije bilo za ručkom?" "Vozim kroz Laguna Canyon, vraćam se iz Disneylanda. Damen me odveo tamo." Nasmiješim se, prisjećajući se, ali osmijeh mi brzo izblijedi. "Isuse, to je tako bizarno", kaže Haven. "Pričaj mi o tome." Slažem se s njom, a još uvijek mi je teško zamisliti si ga kako se zabavlja u Čarobnom kraljevstvu, premda sam to vidjela vlastitim očima. "Ne, hoću reći da je i Drina otišla u Disneyland. Rekla je da već godinama nije bila i da želi vidjeti koliko se promijenio. Nije li to čudna slučajnost? Jeste li se sreli s njom?" "Hm, ne", kažem, pokušavajući zvučati ravnodušno unatoč grču u želucu, znojnim dlanovima i osjećaju nelagode i tjeskobe koji me hvata. "Ha. Čudno. Ali Disneyland je velik i gužva je." Haven se smije. "Aha, je", kažem. "Čuj, moram sad ići, vidimo se sutra, može?" Prije nego što mi je stigla odgovoriti, prekidam vezu, skrećem uz cestu i zaustavljam se, tražim njegov broj u popisu primljenih poziva. I lupim šakom po upravljaču vidjevši da mu je broj skriven. I to mi je neki dečko. Nemam ni njegov broj telefona, a kamoli adresu. 71

MIN@

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Sinoć, kad je Damen napokon nazvao (bar sam pretpostavila da je on, jer je broj bio skriven), pustila sam neka se javi sekretarica. A jutros, kad sam se spremala u školu, izbrisala sam poruke sa sekretarice, a da ih nisam ni preslušala. "Zar nisi nimalo znatiželjna?" upita Riley, vrteći se na mom radnom stolcu, tako brzo da su joj crna kosa i kostim iz Matrixa samo crna izmaglica. "Ne." Pogledom šibam majicu s Mikijem Mausom koja je još uvijek u vrećici, a onda posegnem za jednom koju mi nije on kupio. "Mogla si dati meni da je preslušam pa bih ti bar mogla prepričati." "Ne na kvadrat." Skupim kosu u punđu pa je pričvrstim olovkom. "Ej, nemoj se osvećivati svojoj kosi. Isuse, pa što ti je ona napravila?" smije se ona. Ali kad joj ne odgovorim, pogleda me i kaže: "Ne razumijem te. Zašto si stalno tako srdita? Okej, izgubila si ga na autocesti, a zaboravio ti je dati svoj broj. Velika stvar. Kad si postala tako paranoična?" Vrtim glavom i okrećem se od nje, jer ima pravo. Jesam ljutita. I paranoična. I još mnogo gorih stvari. Je, da, baš sam tipična prosječna čudakinja koja ima kratak fitilj, čuje misli, vidi aure i osjeća duhove. Ali Riley ne zna cijelu priču, jer joj nisam sve rekla. Na primjer, to da nas je Drina slijedila u Disneyland. I to da Damen nestane svaki put kad se ona pojavi. Opet se okrenem prema Riley, vrteći glavom dok pogledom obuhvaćam njezin pripijeni, sjajni kostim. "Koliko dugo ćeš se igrati maškara?" Ona prekriži ruke i napući usne. "Koliko god dugo mi se bude htjelo." Primijetivši da joj brada podrhtava, osjećam se kao najveći mrgud na svijetu. "Čuj, žao mi je", kažem, uzmem torbu i prebacim je preko ramena, u sebi žudeći za tim da mi se život stabilizira, da pronađe neku ravnotežu. "Nije ti žao", ljutito me gleda. "Vidi se da nije." "Riley, stvarno mi je žao. I, vjeruj mi, ne želim se svađati." Ona odmahuje glavom i gleda u strop, lupkajući nogom po tepihu. "Ideš?" Krenem prema vratima, ali ona ne odgovara. Pa duboko udahnem i kažem: "Dođi, Riley. Znaš da si ne mogu priuštiti da zakasnim. Molim te, odluči se." Ona zatvori oči i odmahne glavom, a kad me opet pogleda, oči su joj crvene. "Ne moram biti ovdje, znaš." Čvrsto uhvatim kvaku. Znam da moram krenuti, ali ne mogu, ne nakon toga što je rekla. 72

MIN@

"O čemu govoriš?" "O ovome ovdje. O tebi i meni! Našem malom druženju. Ne moram to raditi." Želudac mi se veže u čvor dok gledam u nju i pogledom je nagovaram neka ne kaže ništa više, jer ne želim čuti. Tako sam se navikla na njezinu prisutnost da uopće nisam razmišljala o mogućnosti da bi ona možda radije bila negdje drugdje. "Ali... ali mislila sam da voliš biti ovdje", kažem, a grlo mi se stislo i u glasu mi se čuje panika. "I volim. Ali... možda ne bih trebala biti tu. Možda bih trebala biti negdje drugdje. Jesi li ikad razmišljala o tome?" Gleda me pogledom punim tjeskobe i zbunjenosti i jednostavno ne mogu otići, premda sad već kasnim u školu. "Riley... na što točno misliš?" upitam, žaleći što ne mogu vratiti vrijeme unatrag i početi ovo jutro iznova. "Pa... Ava kaže..." "Ava?" Oči samo što mi ne iskoče iz duplja. "Aha, znaš, ona vidovnjakinja s tuluma za Noć vještica? Ona koja me može vidjeti?" Vrtim glavom i otvaram vrata pa preko ramena kažem: "Žao mi je što ti to ja moram reći, ali Ava je lažnjak. Šarlatanka. Prevarantica! Ne slušaj ni riječ koju ti kaže. Luda je!" Ali Riley samo slegne ramenima, i dalje me gledajući. "Rekla mi je neke jako zanimljive stvari." A u glasu joj je toliko boli i brige. Sve bih dala da to mogu promijeniti. "Slušaj", virim niz hodnik, premda znam da je Sabine već otišla. "Ne želim više čuti za Avu. Ako je nakon ovoga što sam ti rekla i dalje želiš posjećivati, dobro, ionako te ne mogu spriječiti u tome. Samo zapamti da nas Ava ne poznaje. Da nema prava suditi o nama ili o činjenici da volimo biti zajedno. Ne tiče je se. To je samo naša stvar." Pogledam je i vidim da su joj oči još uvijek raširene, da joj brada i dalje drhti, i srce mi tone u pete. "Sad zaista moram ići. Dolaziš li ili ne?" šapnem. "Ne." Ljutito me gleda. Duboko udahnem, odmahnem glavom i zalupim vrata za sobom. S obzirom na to da je Miles dovoljno pametan da ne čeka uzalud, u školu se vozim sama. I premda je već zvonilo, Damen me čeka naslonjen na svoj auto koji je parkiran na drugom najboljem mjestu, pokraj moga. "Hej", kaže on, prilazi mi i naginje se za poljubac. Ali ja samo zgrabim torbu i trčim prema ulazu. 73

MIN@

"Žao mi je što sam te jučer izgubio. Zvao sam te na mobitel, ali nisi se javljala." On trčkara pokraj mene. Primim hladne željezne rešetke na ulazu i prodrmam ih svom snagom. Nisu se niti pomaknule pa sklopim oči i prislonim čelo na njih, znajući da sam zakasnila, da nema smisla pokušavati. "Jesi li dobila moju poruku?" Puštam rešetke i krenem prema uredu ravnatelja, zamišljajući si grozan trenutak kad ću ući unutra i nadrapati za jučerašnje markiranje i današnje kašnjenje. "Što nije u redu?" upita on, primivši me za ruku i pretvorivši mi utrobu u toplu rastaljenu tekućinu. "Mislio sam da smo se zabavili. Mislio sam da ti je bilo lijepo." Naslonim se na niski zidić od cigle i uzdahnem. Osjećajući se kao da sam od gume, slaba i potpuno bespomoćna. "Ili si se samo pretvarala?" On mi stisne ruku, moleći me pogledom neka se ne ljutim. I baš kad počinjem popuštati, kad sam već gotovo progutala njegov mamac, pustim mu ruku i odmaknem se. Bolno se lecnem pri sjećanju na razgovor s Haven i na njegov nestanak na autocesti koje me udari kao plimni val. "Jesi li znao da je i Drina bila u Disneylandu?" upitam i svjesna sam koliko sitničavo to zvuči. Ali sad kad sam to izrekla, mogu baš i nastaviti. "Postoji li nešto što bih trebala znati? Imaš li mi što reći?" Stisnem usne, pripremajući se na najgore. Ali on me samo pogleda, gleda me ravno u oči i kaže: "Ne zanima me Drina. Zanimaš me samo ti." Zurim u tlo, želeći mu vjerovati. Kad bi to barem bilo tako lako. Ali kad me primi za ruku, shvatim da i jest tako lako, jer sve moje dvojbe odmah nestaju. "Sad bi trebao uslijediti dio kad ti meni kažeš da i ti osjećaš isto", kaže on, gledajući me. Oklijevam, a srce mi tako lupa da sam sigurna kako ga čuje. Ali pričekam predugo pa trenutak prođe, a on me obgrli oko struka i povede me prema ulazu. "U redu je", smiješi mi se. "Samo polako. Nema žurbe, nemam rok trajanja." Smije se. "Ali daj da te prvo odvedemo u učionicu." "Ali moramo proći kroz ured." Stanem i pogledam ga. "Kapija je zaključana." On zavrti glavom. "Ever, nije zaključana." "Oprosti, ali upravo sam je pokušala otvoriti. Zaključana je", podsjećam ga. 74

MIN@

I dalje se smiješi. "Hoćeš li mi vjerovati?" Pogledam ga. "A što možeš izgubiti? Nekoliko koraka? Još nekoliko minuta kašnjenja?" Pogledavam prema uredu pa u njega, a zatim zavrtim glavom i krenem za njim prema kapiji na ulazu u školsko dvorište koja je, ne znam kako, otključana. "Ali vidjela sam! I ti si vidio!" Okrenem se prema njemu, ne shvaćajući kako se to moglo dogoditi. "Čak sam prodrmala rešetke što sam jače mogla i nisu se ni pomaknule!" Ali on me samo poljubi u obraz i gurne me unutra, smijući se, pa kaže: "Idi. I ne brini, profesor Robins je opet spriječen, a zamjena je sva zbunjena. Sve će biti u redu." "Ti ne ideš?" upitam, a u meni se opet rađa onaj osjećaj panike i potrebe za njim. Ali on samo slegne ramenima. "Emancipiran sam. Radim što me volja." "Da, ali..." Zastanem, shvaćajući da njegov broj telefona nije jedina stvar koju ne znam. Jedva da ga poznajem. I ne mogu a da se ne zapitam kako je moguće da se uz njega osjećam tako dobro, tako normalnom, kad je sve u vezi s njim tako nenormalno. Ali tek kad sam se bila okrenula, shvatila sam da mi još nije objasnio što se dogodilo sinoć na autocesti. Ali prije nego što ga stignem pitati, već je pokraj mene i drži me za ruku. "Nazvala me susjeda. Pokvarila mi se prskalica za travu pa je cijelo dvorište bilo poplavljeno. Pokušao sam ti privući pozornost, ali bila si na telefonu pa te nisam htio ometati." Gledam dolje u naše ruke, jedne osunčane, a druge blijede, jedne snažne, a druge krhke, tako neobičan par. "Idi sad. Vidimo se nakon škole, obećavam." Nasmiješi se i iza uha mi izvuče crveni tulipan. Obično se trudim ne razmišljati previše o starom životu. Pokušavam ne misliti na bivšu kuću, bivše prijatelje, bivšu obitelj, bivšu sebe. I premda sam se već dobro izvježbala u bijegu pred tom olujom, u prepoznavanju znakova, peckanja u očima, kratkoće daha, preplavljujućeg osjećaja praznine i očaja, prije nego što me obuzme, ponekad me ipak udari, bez upozorenja, ne dajući mi vremena da se pripremim. Jedino što tada mogu učiniti jest sklupčati se i čekati da prođe. Što je prilično teško izvedivo usred sata povijesti. Dok profesor Munoz priča o Napoleonu, grlo mi se stisne, želudac mi se zgrči, a oči me počinju tako peći da skačem sa stolca i trčim prema vratima, ne obazirući se na profesora koji me poziva neka se smjesta vratim, ignorirajući školske kolege koji mi se posprdno smiju. 75

MIN@

Skrenem iza ugla, slijepa od suza, boreći se za zrak, a utroba mi je prazna, šuplja školjka koja se urušava u sebe. Kad ugledam Staciju, već je prekasno. Udarim u nju takvom silinom da je pala i poderala si haljinu. "Koga vr..." Zuri u svoje noge na podu i u poderanu haljinu, a onda pogleda mene. "Jebemti, poderala si mi haljinu, frikušo jedna!" Gurne šaku kroz rupu na haljini, pokazujući mi nastalu štetu. I premda mi je žao što se to dogodilo, nemam joj vremena pomoći. Bol samo što me nije shrvala, a ne mogu dopustiti da me ona vidi u takvom stanju. Pokušavam proći pokraj nje, ali ona me zgrabi za ruku i s mukom se uspravlja na noge, a dodir njezine kože prožima me takvom mračnom i sumornom energijom da ostanem bez daha. "Tek toliko da znaš, ova je haljina dizajnerska. Što znači da ćeš mi platiti štetu", kaže ona, tako me čvrsto stežući da se bojim da ću se onesvijestiti. "A, vjeruj mi, to neće biti sve." Vrti glavom i bijesno me gleda. "Bit će ti tako jebeno žao što si me srušila i što si uopće došla u ovu školu." "Kao Kendra?" kažem, iznenada pribrano, a stomak mi se smiruje. Njezin stisak malo oslabi, ali ne popušta. "Podmetnula si joj drogu u ormarić. Proterala si je, uništila njen ugled da svi izgube povjerenje u nju, kako bi verovali tebi.˝ kažem, opisujući prizor koji vidim u glavi. Pušta mi ruku i zakorači unatrag, a lice joj izgubi boju i kaže: "Tko ti je to rekao? Kad se to događalo,nisi još bila u ovoj školi.˝ Slegnem ramenima, znajući da je zaista težak momenat. "O, ima još", kažem, prilazeći joj, moja osobna oluja je prošla, moja sveprožimajuća bol čudesno je izlečena strahom u njenim očima. "Znam da varaš na testovima, kradeš iz prodavnice odeće tvojih roditelja, igraš s prijateljima fer igru dogod je to u tvom interesu. Znam da snimaš Honorine telefonske pozive i čuvaš njen e-mail poštu i SMS poruke, za slučaj da se ikada okrene protiv tebe. Znam da flertuješ sa njezinim očuhom, što je, usput rečeno, odvratno, ali nažalost ima i gore od toga. Znam sve o gospodinu Barnesu.. Barnumu. Znaš na koga mislim,predavao ti je povijest u prvom srednje. Onome koga si pokušala zavesti. A kd on nije hteo prihvatiti tvoju igru, pokušala si ga ucjenjivati, prijeteći da ćeš reći ravnatelju i njegovoj trudnoj ženi..." Zgađeno vrtim glavom,njeno ponašanje, tako odurno, tako sebično da mi se čini nestvarnim. A ipak, ona stoji preda mnom široko raširenih očiju, drhtavih usana, iznenađena što su sve njene prljave tajne otkrivene. I umesto da se osećam loše i krivom što sam pomoću mog dara otkrila grozotu na ovakav način, pogled na ovu odvratnu osobu, sva znojna i trese se, tiranizira me od prvoga dana, obuzeo me osjećaj zadovoljstva veći nego što sam si ikada mogla 76

MIN@

zamisliti. Mučnina i bol su sad samo sjećanje, pomislih ima još mnogo toga. "Da nastavim?" upitam. "Jer mogu, vjeruj mi, ima još mnogo toga, ali ti to jako dobro znaš, zar ne?« Krenem prema njoj, a ona uzmiče,stvarajući razmak između nas. "Što si ti? Nekakva vještica?˝ prošapta, očima prelazeći po hodniku, tražeći pomoć, izlaz, bilo šta da se makne od mene. Smijem se. Ne priznajem, ne poričem, samo želim da razmisli dvaput prije nego što se opet okomi na mene. Ali ona naglo zastane i pogleda me u oči pa kaže: "Ali, kad malo bolje razmislim, to je samo tvoja riječ protiv moje." Usne joj se izvijaju u cerek. "A što misliš kome će vjerovati? Meni, najpopularnijoj curi u trećem srednje? Ili tebi, najvećoj jebenoj frikuši koja je ikad išla u našu školu?" Hm, ima pravo. Opet gurne prst u rupu na haljini, vrti glavom pa kaže: "Drži se dalje od mene, frikušo. Jer ako mi se opet približiš, požalit ćeš, kunem ti se!" Ona zakorači naprijed i udari me u rame, tako jako da nemam nimalo dvojbe da to zaista i misli. Za ručkom, došavši do našeg stola, pokušavam ne buljiti, ali Havenina kosa je ljubičasta, a nisam sigurna bih li to trebala komentirati ili ne. "Ne moraš se praviti da ne vidiš. Grozno je, znam", smije se ona. "Kad smo sinoć završile razgovor, krenula sam si obojiti kosu u onu prekrasnu bakrenu nijansu kakvu ima Drina, ali ispalo je ovako." Ona primi jedan pramen i namršti se. "Izgledam kao patlidžan na štapiću. Ali samo još nekoliko sati, jer nakon škole me Drina vodi u neki poznati salon u L.A.-u, jedan od onih gdje moraš čekati godinu dana da dođeš na red. Ali uspjela me ugurati u zadnji čas. Časna riječ, ta cura ima veze posvuda, nevjerojatna je." "Gdje je Miles?" upitam, prekinuvši je, jer ne želim čuti više ni riječ o nevjerojatnoj Drini i njezinoj sposobnosti da uđe na mjesta za povlaštene. "Uči tekst. Pučko kazalište postavlja predstavu Lak za kosu, a on se nada glavnoj ulozi." "Zar glavnu ulogu ne glumi cura?" Otvorim kutiju za ručak, a u njoj nalazim pola sendviča, grožđe, paketić čipsa i još tulipana. Ona slegne ramenima. "Probao me nagovoriti da se i ja prijavim na audiciju, ali to zbilja nije moj stil. I, gdje je visoki crni, tj. tvoj seksi dečko?" upita me, rastvarajući papirnati ubrus koji će joj koristiti kao tanjur za kolač s glazurom od jagoda. 77

MIN@

Slegnem ramenima, a sine mi da sam ga opet zaboravila pitati za broj telefona ili adresu. "Uživa u dobrim stranama emancipacije, valjda", kažem napokon, odmotam sendvič i zagrizem. "Ima li vijesti o Evangeline?" Ona vrti glavom. "Nema, ali gle ovo." Podigne rukav i pokaže mi unutrašnju stranu zapešća. Gledam obrise male kružne tetovaže koja prikazuje zmiju što jede vlastiti rep. I premda još nije dovršena, na trenutak mi se učini da je vidim kako se uvija i miče. Ali čim trepnem, opet je nepomična. "Što je to?" šapnem, i primjećujem da me energija kojom zrači ispunjava tjeskobom i strahom, premda nemam pojma zašto. "To bi trebalo biti iznenađenje. Pokazat ću ti kad bude gotova." Smiješi se. "Zapravo, nisam ti uopće smjela reći." Spušta rukav i ogledava se oko sebe. "Obećala sam da neću. Ali previše sam uzbuđena, a i nisam baš dobra u čuvanju tajni. Pogotovo svojih." Gledam je, pokušavam se ugoditi na njezinu energiju, pronaći neki logični razlog zašto mi je u želucu takav kamen, ali ne uspijevam. "Kome si obećala? Što se događa?" upitam i zamjećujem da joj je aura mutna i ugljenosiva, neravnih i iskrzanih rubova. Ali ona se samo nasmije i pretvara se da zaključava usta. "Zaboravi", kaže. "Morat ćeš pričekati."

OSAMNAESTO POGLAVLJE Vratim se doma iz škole i zateknem Damena kako me čeka na stubama ispred kuće, smiješeći se na onaj način koji razvedruje nebo i briše sve sumnje. "Kako si prošao kraj vratara?" upitam, jer ja ga sigurno nisam pustila unutra. "Šarm i skupi auto svaki put upale." Smije se, otresa prašinu sa stražnjeg dijela tamnih dizajnerskih traperica pa me slijedi unutra. "Kakav ti je bio dan?" Slegnem ramenima, znajući da kršim najosnovnije od svih pravila, nikad ne puštaj neznanca u kuću, premda bi taj neznanac trebao biti moj dečko. "Znaš već, uobičajena rutina", kažem napokon. "Ona profa na zamjeni zaklela se da se nikad više neće vratiti, profesorica Machado zamolila je mene neka se nikad više ne vratim..." Brzo ga pogledam, a u iskušenju sam da nastavim izmišljati stvari, jer očito je da me ne sluša. Premda kima kao da me sluša, pogled mu je zaokupljen nečim drugim, dalek. Odem prema kuhinji, zavirim u hladnjak i upitam: 78

MIN@

"A ti? Što si ti radio?" Ponudim mu bocu s vodom, ali on odmahne glavom i nastavi pijuckati svoje crveno piće. "Malo sam se vozio naokolo, surfao, čekao da napokon zvoni za kraj nastave pa da te opet mogu vidjeti." Smiješi mi se. "Mogao si doći u školu i biti na satu pa ne bi morao čekati ni na što", kažem. "Pokušat ću se sutra sjetiti te opcije." Smije se. Naslonim se na element, vrteći čep boce amo-tamo, nervozna zato što sam sama s njim u velikoj praznoj kući, s toliko neodgovorenih pitanja, a ne znam gdje bih počela. "Hoćeš da odemo van i sjednemo kraj bazena?" kažem napokon, misleći da će mi možda svjež zrak i otvoreni prostor malo smiriti živce. Ali on odmahne glavom i primi me za ruku. "Radije bih da odemo gore u tvoju sobu." "Kako znaš daje moja soba na katu?" upitam, pogledavši ga suženim očima. Ali on se samo nasmije. "Nisu li sobe uvijek na katu?" Oklijevam, neodlučna bih li trebala dopustiti da se to dogodi ili da smislim neki način da ga pristojno odbijem i izbacim iz kuće. Ali kad mi stisne ruku i kaže: "Daj, pa ne grizem, časna riječ", osmijeh mu je tako neodoljiv, dodir tako topao i primamljiv da se, dok ga vodim gore, u sebi molim da Riley ne bude u mojoj sobi. Ali baš kad zakoračimo na vrh stubišta, ona istrčava iz dnevne sobe, vičući: "Isuse, tako mi je žao! Zbilja se ne želim svađati s... ajoj!" Ušuti i zine, očiju kao dva frizbija dok joj pogled skače s mene na njega i natrag. Ali ja samo nastavljam prema sobi, kao da je nisam vidjela, nadajući se da je dovoljno razumna da se izgubi na neko vrijeme. Dulje vrijeme. "Čini se da si ostavila uključen TV", kaže Damen, ulazeći u sobu, dok ja ljutito gledam Riley koja trčkara uz njega, odmjeravajući ga od glave do pete pa mi pokazujući palac gore na obje ruke. I premda je pogledom molim neka ode, ona se baci na kauč i stavlja stopala njemu u krilo. Odtutnjim u kupaonicu, bijesna na nju zato što me nije poslušala, što je ostala i nije otišla, znajući da je samo pitanje vremena prije nego što napravi nešto ludo što neću moći objasniti. Svučem majicu i upustim se u svakodnevnu rutinu: jednom rukom perem zube, drugom nanosim dezodorans, pa ispljunem pastu u umivaonik samo trenutak prije nego što ću navući čistu bijelu majicu. Raspustim rep, namažem usne balzamom, štrcnem malo parfema i požurim se kroz vrata, ali Riley je još tu, naviruje mu se u uši. 79

MIN@

"Daj da ti pokažem balkon, pogled je divan", kažem, želeći ga što prije maknuti od Riley. Ali on odmahne glavom i kaže: "Poslije", pa potapše jastuk pokraj sebe, dok Riley poskakuje od sreće i ciči. Gledam ga kako nevino sjedi, nesvjestan, misleći da je na kauču sam, a zapravo je taj lagani ubod u uho, taj svrbež na koljenu, taj osjećaj hladnoće na vratu djelo moje pokojne mlađe sestre. "Ostavila sam bocu s vodom u kupaonici", kažem, naglašeno gledajući u Riley i okrenuvši se prema kupaonici, razmišljajući o tome da joj se crno piše ako ne krene za mnom. Ali Damen ustane i kaže: "Dopusti meni." Gledam kako hoda između kauča i stola tako da vidljivo izbjegava Rileyne noge. Ona zine i pogleda me, ja pogledam nju, a već u sljedećem trenutku više je nema. "Evo je", kaže Damen i dobaci mi bocu, krećući se slobodno kroz prostor kroz koji je maloprije tako pažljivo manevrirao. Shvativši da zurim u njega, nasmiješi se i upita: "Što?" Ali samo odmahnem glavom i zagledam se u TV, govoreći si da je to bila čista slučajnost. Nije moguće da ju je vidio. "Hoćeš li mi, molim te, objasniti kako to radiš?" Sjedimo vani, zavaljeni u naslonjač, nakon što smo slistili skoro cijelu pizzu. Zapravo, većinu sam pojela ja, jer Damen jede više kao supermodel nego kao tipični dečko. Nabada hranu vilicom, miče je po tanjuru, malo gricne. Zapravo, najviše je pijuckao svoje piće. "Kako radim što?" upita me, lagano me obgrlivši rukama i naslonivši mi bradu na rame. "Sve! Ozbiljno. Nikad ne pišeš zadaću, a znaš sve odgovore, uzmeš kist i zamočiš ga u boju i, eto ga, naslikaš reprodukciju Picassove slike koja je bolja od izvornika. Jesi li barem loš u sportu? Nespretan ili tako nešto? No, reci mi!" On uzdahne. "Pa, nikad nisam bio dobar u košarci", kaže on, dotaknuvši mi usnama uho. "Ali izvrsno igram nogomet i prilično dobro surfam pa makar to i sam kažem." "Onda mora da je glazba. Nemaš sluha?" "Donesi mi gitaru i odsvirat ću ti nešto. Poslužit će i klavir, violina ili saksofon." "A u čemu si onda loš? Daj, pa svi imamo nešto što nam nikako ne ide. Reci mi svoju slabu točku." 80

MIN@

"Zašto te to zanima?" upita me, privlačeći me bliže. "Zašto želiš pokvariti savršenu iluziju koju imaš o meni?" "Zato što se mrzim osjećati tako blijedom i malom u usporedbi s tobom. Ozbiljno, tako sam prosječna u tako mnogo stvari pa samo želim znati da postoji nešto u čemu i ti nisi dobar. Daj, reci, osjećat ću se bolje." "Nisi prosječna", kaže on, lica zarivena u moju kosu i preozbiljna glasa. Ali odbijam odustati. Trebam nešto, nešto što će ga učiniti ljudskijim, barem malo. "Samo jednu stvar, molim te? Pa makar morao slagati. Iz dobrotvornih razloga, za moje samopouzdanje." Pokušam se okrenuti da ga vidim, ali stišće me još čvršće, ljubeći mi vrh uha dok šapće: "Zaista želiš znati?" Kimam glavom, a srce mi divlje tuče, kroz žile kao da mi teče struja. "Nisam dobar u ljubavi." Zurim u ognjište, pitajući se što mu to znači. I premda sam ozbiljno htjela da mi odgovori, ne znači da sam htjela da mi odgovori tako ozbiljno. "Hm, a da to malo pojasniš?" upitam, nervozno se nasmijavši, a nisam sigurna želim li čuti odgovor. Bojim se da bi mogao imati veze s Drinom, a radije bih izbjegla tu temu. Pritisne svoje tijelo uz moje, a diše polako i duboko. I tako ostane toliko dugo da se već počinjem pitati hoće li ikad više progovoriti. A onda napokon kaže: "Uvijek to na kraju završi tako da nekoga razočaram." Slegne ramenima, odbijajući nastaviti. "Ali imaš tek sedamnaest godina." Izvučem mu se iz zagrljaja i pogledam ga. On opet slegne ramenima. "Koliko si onda osoba mogao razočarati?" Umjesto da mi odgovori, on me opet okrene i pritisne usne na moje uho, šapćući: "Hajdemo na kupanje." Damen u autu ima kupaće gaćice, još jedan dokaz toga da je savršen. "Hej, ovo je Kalifornija, nikad ne znaš kad će ti trebati", kaže, stojeći na rubu bazena i smiješeći mi se. "Imam i ronilačko odijelo u prtljažniku. Da ga donesem?" "Na to ti ne mogu odgovoriti", kažem, hodajući dubljim dijelom bazena, a posvuda oko mene uzdiže se para. "Morat ćeš sam prosuditi." Primiče se samom rubu i pretvara se da umače nožni palac u vodu. "Nema isprobavanja, samo uđi", prekorim ga. "Smijem li skočiti?" "Kao bomba, na trbuh, kako god hoćeš." Smijem se, gledajući kako izvodi prekrasan skok prije nego stoje izronio blizu mene. 81

MIN@

"Savršeno", kaže, a kosa mu je zalizana unatrag, koža mokra i blistava, sitne kapljice drže mu se za trepavice. I baš kad pomislim da će me poljubiti, on opet zaroni i otpliva dalje. Pa duboko udahnem, progutam ponos i krenem za njim. "Mnogo bolje", kaže on, grleći me. "Bojiš se dubokog?" Smiješim se, a prsti mi jedva dodiruju dno. "Mislio sam na tvoj izgled. Trebala bi se češće ovako odijevati." Pogledam dolje na svoje bijelo tijelo u bijelom bikiniju i trudim se ne biti pretjerano nesigurna u sebe pokraj njegova savršeno građenog, osunčanog tijela. "Definitivno je velik napredak u odnosu na majice s kapuljačom i traperice." Smije se. Stisnem usne, ne znajući što bih rekla na to. "Ali pretpostavljam da moraš tako, zar ne?" Pogledom mu pretražujem lice. Nešto u načinu na koji je to rekao navodi me na pomisao da možda stvarno zna zašto se odijevam tako kako se odijevam. Smiješi se. "Očigledno, to ti je obrana od Stacijina i Honorina gnjeva. Baš i ne vole konkurenciju." Zatakne mi kosu iza uha i pomiluje mi obraz. "Zar se natječemo?" upitam, prisjećajući se koketiranja, ružinih pupoljaka, moje današnje svađe sa Stacijom u školi i njezine prijetnje, za koju ne sumnjam da će se ostvariti. Gledajući njega kako gleda mene, tako dugo da mi se već raspoloženje promijenilo pa se odmičem od njega. "Ever, nikad se ni s kim nisi natjecala", kaže, slijedeći me. Ali zaronim i otplivam prema rubu pa se izvučem van, znajući da moram biti brza ako želim reći to što imam reći, jer onog trena kad mi se približi, riječi će ispariti. "Kako mogu išta znati kad je s tobom sve uvijek igra toplo-hladno?" kažem, ruke mi se tresu, glas mi podrhtava, a ja bih najradije da mogu stati i vratiti se u onu lijepu romantičnu večer koju smo imali. Ali znam da treba ovo izreći, ma kakve to posljedice imalo. "U jednom trenutku gledaš me na, taj svoj način, a u drugom već plaziš po Staciji." Stisnem usne i čekam da mi odgovori, gledajući ga kako izlazi iz bazena i hoda prema meni, tako prekrasan, mokar i blistave kože. Jedva dišem. "Ever, ja..." Sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvori pa zakorači još jedan korak prema meni. "Nikad mi nije bila namjera povrijediti te. Zaista. Nikad." Obgrli me rukom i pokušava me okrenuti prema sebi. Napokon popuštam, a on me pogleda u oči i kaže: "Nikad te nisam htio povrijediti. Žao mi je ako se osjećaš kao da sam se poigravao tvojim osjećajima. Rekao sam ti da nisam dobar u ovome." 82

MIN@

Smiješi se, zariva prste u moju mokru kosu pa iz nje vadi crveni tulipan. Zurim u njega, obuhvaćajući pogledom njegova snažna ramena, lijepo oblikovana prsa, izražene trbušne mišiće i gole ruke. Nema rukava u kojima ga je mogao skrivati. Samo to veličanstveno polugolo tijelo, mokre kupaće bokserice i taj glupi, crveni tulipan u ruci. "Kako to izvodiš?" upitam, zadržavajući dah, jer vraški dobro znam da nije izišao iz mog uha. "Što?" Smiješi se, obuhvaća me oko struka, privlači me bliže. "To s tulipanima, pupoljcima, svime", šapnem, pokušavajući ignorirati dodir njegovih ruku na mojoj koži i činjenicu da me od njega prožima toplina, pospanost, gotovo vrtoglavica. "Čarolija", kaže on i smiješi se. Odmaknem se i posegnem za ručnikom, čvrsto ga omotavši oko sebe. "Zašto nikad ne možeš biti ozbiljan?" kažem, pitajući se u što sam se uvalila i imam li još uvijek vremena za povlačenje. "I jesam ozbiljan", promrmlja on, navlačeći majicu. Uzima ključeve od auta, dok ja drhturim u hladnom, vlažnom ručniku, bez riječi gledajući kako kreće prema izlazu iz dvorišta. Mahne mi preko ramena i dovikne: "Sabine je doma", a onda nestane u noći.

DEVETNAESTO POGLAVLJE Sljedećeg jutra ulazim na parkiralište, ali Damena nema. Izišavši iz auta, prebacim torbu preko ramena i krenem prema učionici, bodreći se u mislima i pripremajući se za najgore. No, u trenutku kad stojim pred učionicom, potpuno sam nepokretna. Glupo zurim u zelena vrata i nisam ih u stanju otvoriti. S obzirom na to da moje vidovnjačke sposobnosti ispare kad god se radi o Damenu, jedino što vidim jest noćna mora koju si posložim u glavi. Ona u kojoj Damen sjedi na rubu Stacijine klupe, smijući se i koketirajući s njom, vadeći bijele ružine pupoljke iz raznih mjesta, dok ja pognute glave idem prema svojoj klupi. A topli, slatki treptaj njegova pogleda samo preleti preko mene, dok mi on okreće leđa da bi se mogao usredotočiti na nju. I jednostavno ne mogu ući. Zaista to ne mogu podnijeti. Jer, premda je Stacia okrutna, zla, grozna i sadist, slučajno je okrutna, zla, grozna i sadist na jedan vrlo otvoren način. Ništa ne taji, ništa ne skriva, njezina zloća izložena je svima na uvid.

83

MIN@

Dok sam ja njena potpuna suprotnost: paranoična, tajnovita, skrivam se iza sunčanih naočala i kapuljače, i teglim teret tako težak da ništa u vezi sa mnom nije jednostavno. Opet posežem za kvakom, koreći se u mislima: Ovo je smiješno! Što ćeš sad, ispisati se iz škole? Imaš još godinu i pol do kraja, zato stisni zube i daj već jednom uđi! Ali ruka mi se počinje tresti, odbija poslušnost, i baš kad se spremam pobjeći, iza leđa mi se pojavi neki klinac, pročisti grlo i upita: "Uh, hoćeš li otvoriti vrata?" A u glavi dovršava rečenicu s: Jebena čudakinjo! Duboko udahnem, otvorim vrata i kliznem unutra. Osjećajući se još gore no što sam mogla zamisliti, jer Damena nema. * * * Čim uđem u kantinu pogledom pretražujem sve stolove, tražeći Damena, ali nema ga pa krenem prema našem uobičajenom stolu, stigavši u istom trenutku kad i Haven. "Šesti dan, a Evangeline ni traga", kaže ona, spusti kutiju s kolačima na stol pa sjedne nasuprot meni. "Jesi li se malo raspitala po grupi za potporu?" Miles sjeda pokraj mene i odčepljuje svoju vitaminiziranu vodu. Haven zakoluta očima. "Miles, sve te grupe su anonimne" I Miles zakoluta očima. "Mislio sam na njezinu mentoricu." "Nisu mentori nego sponzori. Ali da, ni ona mi ne može pomoći, ništa ne zna. Doduše, Drina kaže da pretjerujem, da od buhe radim slona." "Još uvijek je ovdje?" Miles je gleda suženim očima. Pogled mi leti između njega i nje, čekam nastavak, jer nešto me u Milesovu glasu uzbunilo. Budući da mi je sve što je vezano za Damena ili Drinu vidovnjački nedostupno, Havenin me odgovor zanima koliko i njega. "Da, Miles, sad živi ovdje. Zašto? Je li to problem?" Gleda ga stisnutim očima. Miles slegne ramenima i otpije gutljaj. "Nije problem." Premda njegove misli kažu nešto drugo, a njegova inače žuta aura postaje tamna i neprozirna dok on pokušava odlučiti bi li rekao to što želi reći ili ne. "Samo što..." počinje. "Što?" Ona ga i dalje gleda stisnutim očima, a usne su joj stisnute. "Pa..." Zurim u njega, misleći: No, Miles, reci! Drina je bahata, grozna, loš utjecaj, čista nevolja. Nisi jedini koji to vidiš. I ja to vidim. Zato joj reci, reci da je Drina najgora! 84

MIN@

On oklijeva, riječi mu se oblikuju na jeziku, a ja zadržavam dah u iščekivanju njihova izlaska. A onda on duboko izdahne, zavrti glavom i kaže: "Nema veze." Pogledavam Haven, vidim njezino ljutito lice, razbuktalu auru čiji rubovi iskre i kovitlaju se, što sve najavljuje veliko pucanje filma za samo tri-dvajedan... "Oprosti, Miles, ali ne može tako. Ako imaš nešto reći, onda to i reci." Bijesno ga gleda, zaboravivši na svoj kolač, i lupka prstima po plastičnom stolu. Kad joj nije odgovorio, ona nastavlja. "Ma, baš me briga, Miles. A ovo ide i tebe, Ever. To što ništa ne govoriš, ne znači da si išta manje kriva." Miles pogleda u mene, podignutih obrva i raširenih očiju, a ja znam da bih sad trebala nešto reći, učiniti nešto, napraviti predstavu od toga i upitati je za što sam sad ja kriva. Ali zapravo već znam. Kriva sam zato što ne volim Drinu. Što joj ne vjerujem. Što u njoj naslućujem nešto sumnjivo, čak zlo. I što se ne trudim dovoljno da prikrijem te svoje osjećaje. Ona zavrti glavom i zakoluta očima, a tako je uzrujana da gotovo ispljune riječi: "Uopće je ne poznajete! Nemate je pravo osuđivati! Tek toliko da znate, meni se baš sviđa. A za to kratko vrijeme koliko je poznajem, bila mi je bolja frendica nego ijedno od vas dvoje!" "Nije istina!" vikne Miles, bijesno je gledajući. "E, sad stvarno ser..." "Oprosti, Miles, ali je istina. Vas dvoje me podnosite, povlađujete mi, ali me ne razumijete onako kako me ona razumije. Drina i ja volimo iste stvari, zanimaju nas iste stvari. Ona me ne želi potajno promijeniti, kao što to vas dvoje želite. Njoj se sviđam ovakva kakva jesam." "Aha, jesi li zato promijenila cijeli izgled? Jer te ona prihvaća onakvu kakva jesi?" Gledam kako Haven sklapa oči i duboko udiše, a onda pogleda Milesa i ustane sa stolca, prikuplja svoje stvari i kaže: "Baš me briga, Miles. Baš me briga što oboje mislite." "A sad, dame i gospodo, slijedi veliki dramatični odlazak!" mršti se Miles. "Šališ se, zar ne? Samo sam pitao je li još uvijek ovdje! To je sve! A ti radiš drame. Isuse, daj sjedni i smiri se, okej?" Ona odmahne glavom i primi se za stol, otkrivši malu zamršenu tetovažu na zapešću, sad završenu, ali još uvijek crvenu i upaljenu. "A što je ovo?" upitam, promatrajući crtež zmije koja jede vlastiti rep. Znam da to ima neki naziv, da je to neko mitsko biće, ali ne mogu se sjetiti koje. "Ouroboros." Kad je protrljala tetovažu, kunem se da sam vidjela kako zmija paluca jezikom. 85

MIN@

"Što to znači?" "To je prastari alkemičarski simbol vječnog života, procesa stvaranja nakon razaranja, života koji nastaje iz smrti, besmrtnosti, tako nečega", kaže Miles. Haven i ja zurimo u njega, ali on samo slegne ramenima. "Načitan sam, pa što?" Pogledam Haven i kažem: "Izgleda inficirano. Možda bi ti to netko trebao pogledati." Ali čim su mi te riječi izišle iz usta, znam da to nisam trebala reći, jer ona brzo cimne rukav i pokrije tetovažu, a aura joj opet iskri i žari. "Moja je tetovaža dobro. I ja sam dobro. A ako smijem primijetiti, ni jedno od vas dvoje ne uzrujava se zbog Damena, koji, usput rečeno, više uopće ne dolazi u školu. Što je s njim?" Miles spušta pogled na svoj Sidekick, a ja samo slegnem ramenima. Jer u neku ruku ima pravo. Haven zavrti glavom, zgrabi svoju kutiju s kolačima i ljutito ode. "Što se upravo dogodilo?" upita Miles, gledajući je kako vijuga kroz labirint stolova, silno se žureći... nikamo. Ja samo slegnem ramenima, ne uspijevajući iz glave otresti sliku zmije na njezinom zapešću, i toga kako je okrenula glavu, usredotočila svoje sitne oči i pogledala ravno u mene. Istog trena kad sam skrenula na prilaz svojoj kući, ugledam Damena naslonjenog na svoj auto. Smiješi se. "Kako je bilo u školi?" upita, prilazeći da mi otvori vrata. Slegnem ramenima i posegnem za knjigama. "Aha, znači još se ljutiš", kaže on, slijedeći me prema vratima. I premda me ne dodiruje, osjećam toplinu koju isijava. "Ne ljutim se", promrmljam, otvorivši vrata i bacivši torbu na pod. "Pa, sad mi je laknulo. Jer sam rezervirao stol za dvoje, a ako se ne ljutiš na mene, valjda ćeš mi se pridružiti." Pogledam ga, pasem oči na njegovim tamnim trapericama, čizmama i mekanom crnom puloveru koji može biti samo od kašmira, i pitam se što sad sprema. Skine mi naočale i slušalice, spusti ih na stolić u hodniku. "Vjeruj mi, zaista ti ne trebaju sva ta obrambena sredstva", kaže, skine mi kapuljaču, primi me ispod ruke i povede me van do svog auta. "Kamo idemo?" upitam, sjedajući na mjesto suvozača, poslušna, beskičmena, uvijek tako spremna složiti se sa svim što kaže. "Imam zadaće i gomilu gradiva za nadoknaditi." Ali on samo odmahne glavom i ulazi u auto. "Opusti se. Stigneš sve to i poslije. Obećavam ti." 86

MIN@

"Koliko poslije?" gledam postrance u njega, pitajući se hoću li se ikada naviknuti na tu nevjerojatnu tamnu ljepotu, na toplinu njegova pogleda i sposobnost da me nagovori na otprilike sve. Smiješi mi se i uključi motor, bez ključa. "Prije nego što sat otkuca ponoć, časna riječ. Veži se, idemo se provozati." Damen vozi brzo. Zaista brzo. Kad je stao na parkiralištu i predao ključeve dečku koji parkira aute, čini mi se da je prošlo tek nekoliko minuta. "Gdje smo?" upitam, gledajući zelene zgrade i znak na kojem piše: ISTOČNI ULAZ. "Istočni ulaz u što?" "Pa, ovo bi trebalo sve objasniti." Smije se i privuče me k sebi baš kad pokraj nas prokaskaju četiri znojna rasna konja blistave dlake sa svojim timariteljima, a za njima džokej u ružičasto-zelenom kaputiću, tankim bijelim hlačama i blatnjavim crnim čizmama. "Hipodrom?" zinem. Baš kao i prošli put s Disneylandom, ovo je posljednje mjesto koje sam očekivala. "Ali ne bilo koji hipodrom. Ovo je Santa Anita", kima on. "Jedno od ljepših trkališta. Dođi sad, imamo rezervaciju za 3.15 u Front Runneru." "Gdje?" upitam, ne mičući se s mjesta. "Opusti se, to je samo restoran." Smije se. "Dođi, ne želim propustiti početak." "Zar to nije protuzakonito?" kažem. Svjesna da zvučim kao najveća čistunka, ali svejedno, sve u vezi s njim tako je bezakonito, tako nesmotreno i... nasumično. "Protuzakonito je jesti?" Smiješi se, ali vidim da mu je strpljenje pri kraju. Odmahnem glavom. "Klađenje, kockanje, što već, znaš." Ali on se samo nasmije i odmahne glavom. "Ovo su konjske utrke, Ever, ne borba pijetlova. Dođi." Stisne mi ruku i povede me prema dizalima. "Ali ne moramo li imati navršenu dvadeset jednu?" "Osamnaest", promrmlja on, ulazi u dizalo i pritišće pet. "Točno. A ja imam šesnaest i pol." On odmahne glavom pa se nagne da bi me poljubio. "Pravila uvijek treba zaobići, ako već ne i prekršiti. To je jedini način da se čovjek zabavi. Dođi sad", kaže i povede me niz hodnik u veliku prostoriju ukrašenu u raznim nijansama zelene, pa zastane ispred prednjeg podija i pozdravi se sa šefom sale kao sa starim prijateljem. "Ah, gospodine Auguste, tako je lijepo vidjeti vas! Vaš je stol spreman, pođite za mnom." 87

MIN@

Damen kimne i primi me za ruku, vodeći me kroz dvoranu pokraj parova, umirovljenika, samaca, skupina žena, jednog oca i njegova mlađahnog sina. Krcato je, nigdje praznog mjesta. Napokon stanemo kraj stola točno nasuprot cilju, s prekrasnim pogledom na trkaću stazu i zelena brda iza nje. "Tony će primiti vašu narudžbu. Da vam donesem šampanjac?" Damen me pogleda pa odmahne glavom. Lice mu se malo zacrvenjelo dok je odgovarao: "Ne danas." "U redu. Pet minuta do početka utrke." "Šampanjac?" šapnem, podigavši obrve, ali on samo slegne ramenima i rasklapa program utrke. "Što misliš o Španjolskoj Mušici?" Gleda me. Pa dodaje, smijući se: "O konju tog imena, ne o afrodizijaku." Ali prezauzeta sam ogledavanjem oko sebe da bih odgovorila, teško mi je sve to pojmiti. Jer dvorana ne samo da je golema nego je i dupkom puna, usred tjedna i usred bijela dana. Svi ti ljudi zbrisali su odnekud i došli se ovamo kladiti. To je cijeli jedan novi svijet za čije postojanje nisam znala. Pa se zapitam je li to mjesto gdje on provodi sve svoje slobodno vrijeme. "I, što kažeš? Hoćeš li se kladiti?" Brzo me pogleda, a onda nastavi nešto bilježiti kemijskom. Vrtim glavom. "Ne bih znala otkud početi." "Pa, mogao bih ti ispričati sve o izgledima, postocima, statistikama i podrijetlu. Ali s obzirom na to da smo kratki s vremenom, zašto jednostavno ne pogledaš popis pa mi reci što osjećaš, koja te imena privlače. To obično pali kod mene." Smiješi mi se. Dobaci mi popis trkača, a ja ga prijeđem pogledom, iznenađena što mi tri imena odmah iskoče sa stranice, u poretku jedan-dva-tri. "Može ovako? Španjolska Mušica kao pobjednik, Acapulco Lucy druga, a Buddhin sin treći", kažem. Nemam pojma kako sam došla do njih, ali prilično sam sigurna u svoj izbor imena. "Lucy u prva tri, Buddha završava", promrmlja on i zapisuje. "A koliko bi htjela staviti na to? Minimalni ulog je dva, ali možemo ići i na više." "Dva je dovoljno", kažem, iznenada poljuljanog samopouzdanja i nespremna isprazniti novčanik na osnovi hira. "Sigurna si?" upita me, doimajući se razočaranim. Kimam. "Pa... mislim da si dobro odabrala pa ću staviti pet. Ne, neka bude deset." "Nemoj deset", kažem, stisnuvši usne. "Mislim, ne znam zašto sam odabrala baš njih." 88

MIN@

"Čini se da ćemo uskoro saznati", kaže, ustajući, a ja posežem za novčanikom. Ali on samo odmahne rukom. "Vratit ćeš mi kad podigneš dobitak. Idem uplatiti. Ako dođe konobar, naruči što god želiš." "A što da naručim za tebe?" doviknem, ali on se kretao tako brzo da me nije čuo. Kad se vratio, konji su već na ulazu na stazu, a uskoro se začuje startni pištolj i oni izlete kao munje. Isprva izgledaju kao blistave tamne mrlje u pokretu, ali kad skrenu u zavoj prema cilju, skočim sa stolca, promatrajući kako se moja tri odabrana grla poslaguju u položaj, a onda skačem i vičem i vrištim od veselja jer svi su prešli cilj točno u mom savršenom poretku prvidrugi-treći. "Isusebože, pobijedili smo! Dobili smo!" kažem, smiješeći se, a Damen se naginje da me poljubi. "Je li uvijek tako uzbudljivo?" Bacam pogled dolje na stazu, gledajući kako Španjolska Mušica kaska pobjednički krug kako mu stavljaju cvjetni vijenac, pripremajući ga za fotografiranje. "Gotovo uvijek", kima Damen. "Premda nema boljega od te prve velike zarade, to je uvijek vrhunac." "Pa, nisam baš sigurna koliko će velika biti ta zarada", kažem, žaleći što nisam imala više povjerenja u vlastite sposobnosti, ili barem dovoljno da uložim više. On se mršti. "Pa, s obzirom na to da si uložila samo dva, bojim se da ćeš dobiti samo oko osam." "Osam dolara?" Suzim oči, prilično razočarana. "Osam stotina dolara", smije se on. "Ili, točnije, osamsto osamdeset dolara i šezdeset centa. Imaš tricu, odnosno pogodila si poredak prva tri." "I sve to za samo dva dolara?" upitam, a sad mi je jasno zašto on ovdje već ima svoj stol. On kima glavom. "A ti? Koliko si ti dobio?" upitam. "Jesi li se kladio na ista tri kao i ja?" Smiješi se. "Izgubio sam. Prilično. Bio sam malo pohlepan pa sam se kladio na prva četiri, ali dodao sam jednog konjića koji nije završio utrku. Ali ne brini, planiram nadoknaditi gubitak već u sljedećoj utrci." I jest. I te kako! Jer kad smo nakon osme utrke krenuli podići dobitke, ja sam dobila ukupno tisuću šesto četrdeset pet dolara i osamdeset centa, dok je Damen dobio znatno više, jer imao je superpeticu, što znači da je pogodio točan poredak prvih pet konja. S obzirom na to da je bio jedini u posljednjih nekoliko dana, dobio je petsto trideset šest tisuća dolara i četrdeset jedan cent, sve to na uloženih deset dolara. "I, kako ti se sviđaju utrke?" upita me, držeći me pod ruku i vodeći me van. 89

MIN@

"Sad mi je jasno zašto ti se baš i ne dolazi u školu. Teško da se može mjeriti s ovim." Smijem se, još uvijek ushićena dobitkom, razmišljajući otome kako sam napokon našla unosan način primjene svog dara. "Dođi, želim ti kupiti nešto, da proslavim veliki dobitak", kaže on i vodi me prema trgovini. "Ne, ne moraš..." počinjem. Ali on mi stisne ruku, a usne su mu na mom uhu dok mi šapće: "Inzistiram. Osim toga, mislim da si to mogu priuštiti. Ali pod jednim uvjetom." Pogledam ga. "Ne dolaze u obzir majice s kapuljačom." Smije se. "Ali sve drugo može. Samo reci što želiš." Nakon malo šale i ustrajanja na tome da želim džokejsku kapu, plastičnog konjića i golemu brončanu potkovu da je objesim na zid u sobi, dogovorimo se da ću uzeti srebrnu narukvicu s kristalima. Ali tek nakon što sam se uvjerila da su zaista kristali, a ne dijamanti, jer to bi bilo previše, bez obzira na to koliko je dobio. "Ovako nećeš zaboraviti današnji dan, ma što da se dogodi", kaže on, zakopčavši mi narukvicu oko zapešća dok čekamo da nam dovezu auto. "Kako bih mogla zaboraviti?" upitam, gledajući prvo svoju ruku pa njega. Ali on samo slegne ramenima dok ulazi u auto pokraj mene, a u pogledu mu vidim nešto tako tužno, tako bolno, da se nadam da će to biti jedino što ću ipak zaboraviti. Nažalost, vožnja kući čini mi se još kraćom. Kad se zaustavio na prilazu mojoj kući, shvaćam koliko ne želim da ovaj dan završi. "Vidi ti to", kaže, pokazujući na sat na upravljačkoj ploči. "Još nije ponoć, baš kao što sam obećao." Kad se nagnuo da me poljubiti, uzvratim mu poljubac s toliko žara da sam ga praktički povukla na svoje sjedalo. "Smijem li ući?" šapne on, a njegove me usne dovode u iskušenje dok si utiru put niz moje uho, vrat pa uzduž ključne kosti. Iznenađujem samu sebe odgurnuvši ga i odmahujući glavom. Ne samo zato što je Sabine doma, a mene čeka zadaća, nego i zato što je već vrijeme da pokažem kičmu, prestanem mu popuštati tako lako. "Vidimo se u školi", kažem, izlazeći iz njegova auta prije nego što me navede da se predomislim. "Sjećaš se škole? One u koju si nekoć išao?" On skreće pogled i uzdahne. "Nemoj mi reći da ćeš opet markirati?" "Škola je tako vraški dosadna. Ne znam kako izdržiš." "Ne znaš kako ja izdržim?" Zavrtim glavom i pogledam prema prozoru, gdje Sabine viri kroz rolete pa se brzo odmakne. Ponovno se okrećem prema Damenu i kažem: "Pa, izdržim na isti način kako si ti izdržavao. Znaš ono: ustaneš, obučeš se i jednostavno odeš. A ponekad, ako paziš na satu, možda 90

MIN@

nešto i naučiš." Ali čim sam to rekla, znala sam da je laž. Jer, zapravo, cijele godine ništa nisam naučila. Mislim, teško je išta naučiti kad praktički sve znaš unaprijed. Ali to mu ne kažem. "Mora postojati neki bolji način", zastenje on i pogleda me molećivim pogledom široko raširenih očiju. "Pa, markiranje i izbacivanje iz škole nisu bolji način. Ne ako želiš poslije na faks, ne ako želiš u životu nešto postići." Još laži. Jer uz još nekoliko dana na hipodromu poput današnjega, čovjek bi mogao sasvim dobro živjeti. I bolje nego dobro. Ali on se samo nasmije. "Dobro. Igrat ćemo po tvojim pravilima. Zasad. Vidimo se sutra, Ever." Još nisam ni ušla kroz vrata, a njega već nema.

DVADESETO POGLAVLJE Sljedećeg jutra, dok se spremam u školu, Riley sjedi na mojoj komodi odjevena kao Wonder Woman i kao iz rukava sipa tajne o slavnim osobama. Kad joj je dosadilo pratiti svakodnevne doživljaje naših nekadašnjih susjeda i prijatelja, preusmjerila je pozornost na Hollywood, pa sad od nje saznajem više nego što se može pročitati u jeftinim tabloidima. "Ideš!" zinem. "Ne mogu vjerovati! Miles će flipnuti kad to čuje!" "Nemaš pojma što se tamo događa", ona vrti glavom, crne kovrče joj poskakuju, a izgleda izmučeno, umorno od svijeta, kao netko tko je vidio previše, pa i više od toga. "Ništa nije tako kao što se čini. Ozbiljno, sve je to jedna velika iluzija, jednako lažna kao i filmovi koje snimaju. Vjeruj mi, njihovi službenici za odnose s javnošću rade k'o robovi da bi sve njihove prljave male tajne održali, u tajnosti." "Koga si još uhodila?" upitam, jer rado bih čula još koji trač. I čudim se kako meni nikad nije palo na pamet ugoditi se na njihovu energiju kad ih gledam na TV-u ili dok listam neki časopis. "A što je s..." Upravo se spremam upitati jesu li glasine o mojoj omiljenoj glumici istinite, kad u sobu poviri Sabine i kaže: "Što je s čim?" Pogledam Riley, koja se valja od smijeha pa pročistim grlo i kažem: "Ma ništa. Nisam ništa rekla." Sabine me čudno pogleda, a Riley vrti glavom i kaže: "Ta ti je dobra, Ever. Bila si stvarno uvjerljiva."

91

MIN@

"Jesi li nešto trebala?" upitam, okrenuvši leđa Riley i usredotočujući se na stvarni razlog Sabineina dolaska, pozvana je na vikend izvan grada, a nije sigurna kako bi mi to rekla. Uđe u moju sobu, držeći se previše ravno, tako da joj je korak ukočen, pa duboko udahne i sjedne na rub mog kreveta. Dok razmišlja kako da se izrazi, prstima nervozno čupka končiće koji vire iz mog plavog pamučnog popluna. "Jeff me pozvao da zajedno provedemo vikend izvan grada." Obrve joj se približe jedna drugoj. "Ali mislila sam prvo porazgovarati o tome s tobom." "Tko je Jeff?" upitam, stavljajući naušnice i okrenuvši se prema njoj. Jer premda već znam, svejedno mi se čini da bih trebala pitati. "Upoznala si ga na tulumu. Došao je kao Frankenstein." Pogledava me, a nad misli joj se nadvio oblak osjećaja krivnje, pita se je li nemarna skrbnica, loš uzor. No, te misli ne utječu joj na auru, koja je još uvijek žarko sretno ružičasta. Guram knjige u torbu, da dobijem na vremenu dok odlučujem što učiniti. S jedne strane, Jeff nije tip kakav ona misli da je. Ni približno. Premda mu se, ako je suditi po onome što vidim, ona zaista sviđa i nema nikakve loše namjere. A već je dugo nisam vidjela tako sretnu pa nemam srca reći joj. Osim toga, kako bih i mogla? Ahm, oprosti, ali taj Jeff, gospodin Investicijski Bankar? Uopće nije čovjek za kakvoga se izdaje. Zapravo, još uvijek živi s mamom! Ne pitaj kako to znam, samo mi vjeruj da znam. Ne. A-a. Ne mogu. Osim toga, veze se uvijek nekako srede same od sebe, kad dođe vrijeme za to. Uostalom, imam dovoljno problema u vlastitoj vezi. Hoću reći, sad kad su se stvari s Damenom počele malo stabilizirati, kad smo se počeli zbližavati i kad sam se počela osjećati kao da smo par, razmišljala sam o tome da ga možda prestanem gurati od sebe. Možda je vrijeme za sljedeći korak. A ako Sabine odlazi iz grada na par dana, pa... to je prilika koja nam se možda neće opet tako skoro pružiti. "Idi i zabavi se!" kažem napokon, uvjerena da će na kraju ionako saznati istinu o Jeffu i nastaviti sa životom. Smiješi se, s uzbuđenjem i olakšanjem u jednakom omjeru. A zatim ustane i pođe prema vratima. Zastane i kaže: "Idemo već danas, nakon posla. On ima kućicu u Palm Springsu, nepuna dva sata vožnje odavde, tako da nećemo biti daleko ako ti slučajno nešto zatreba." Ispravak, njegova mama ima kućicu u Palm Springsu. "Vraćamo se u nedjelju. I, Ever, ako si želiš pozvati prijatelje u posjet, to je u redu. Ali trebamo li prije toga porazgovarati o tome?" 92

MIN@

Sledim se, znajući kamo vodi taj razgovor i pitajući se je li mi nekako uspjela pročitati misli. Shvativši da ipak samo pokušava biti odgovorna i ispuniti svoju ulogu "roditeljice", odmahnem glavom i kažem: "Vjeruj mi, sve već znam." A onda dohvatim torbu, zakolutam očima na Riley koja pleše na komodi i pjeva: "Tu-lum! Tu-lum!" Sabine kimne glavom, a očito je da joj je laknulo gotovo koliko i meni što je izbjegla razgovor o S-E-K-S-U. "Vidimo se u nedjelju", kaže ona. "Aha", doviknem, silazeći niza stube. "Vidimo se." "Časna riječ, on igra za tvoju momčad", kažem, skrećući na parkiralište, i osjećam tople, slatke trnce Damenova pogleda i prije nego što sam ga vidjela. "Znao sam!" Miles kima glavom. "Znao sam da je gej. Jednostavno sam znao. Gdje si to čula?" Oklijevam, znajući da nema teorije da mu otkrijem stvarni izvor i priznam da je moja pokojna sestra sad prvoklasna holivudska tračerica. "Ne sjećam se", promrmljam, izlazeći iz auta. "Samo znam da je istina." "Što je istina?" upita Damen, smiješeći se dok prinosi usne mom obrazu. "Jo..." Ali zavrtim glavom i prekinem ga, ne želeći već na početku igre otkriti tu svoju plitku stranu šiparice opsjednute tračevima o slavnim osobama. "Ništa, samo smo... ovaj, jesi li čuo da Miles glumi Tracy Turnblad u Laku za kosu?" upitam i nastavljam s cijelom hrpom nepovezanih gluposti sve dok nam Miles napokon nije mahnuo i otišao na sat. Čim se udaljio, Damen zastane i kaže: "Hej, imam bolju ideju. Hajd'mo na doručak." Uputim mu pogled u stilu ti-nisi-normalan i nastavljam hodati, ali nisam daleko odmakla, a on mi već stišće ruku i vuče me natrag. "Daj, molim te", kaže, gledajući me u oči i zarazno se smijući. "Ne možemo", šapnem, nervozno se ogledavajući oko sebe, jer znam da će zvoniti već za nekoliko sekunda, a ne želim zakasniti. "Osim toga, već sam doručkovala." "Ever, molim te!" Klekne na jedno koljeno, sklopi ruke i molećivo me pogleda. "Molim te, ne tjeraj me da uđem unutra. Ako u sebi imaš trunku dobrote, nećeš me prisiliti na to." Stisnem usne, pokušavajući suspregnuti smijeh. Pogled na mog prezgodnog, elegantnog, sofisticiranog dečka kako kleči i preklinje me prizor je koji 93

MIN@

nikad nisam mislila da ću vidjeti. Ali svejedno, samo odmahnem glavom i kažem: "Ustani, samo što nije zvo... " Ne stignem završiti, jer upravo zvoni. On se nasmiješi, ustane, otresajući prašinu s traperica, a zatim me obgrli oko struka i kaže: "Znaš kako kažu, bolje je ne doći na sat nego zakasniti." "Tko su ti neki koji to kažu?" upitam, vrteći glavom. "Zvuči mi više kao nešto što bi ti rekao." On slegne ramenima. "Hmmm, možda to i jesam ja rekao. Svejedno, jamčim ti da se jutro može provesti i mnogo bolje. Jer, Ever," kaže i stisne mi ruku, "ne moramo biti ovdje. A ti ne moraš nositi ovo." Skida mi naočale i spušta mi kapuljaču. "Vikend počinje sad." I premda mi na pamet pada milijun dobrih razloga zašto nikako ne bismo trebali markirati, i zašto bi vikend trebao pričekati do tri popodne, kao i svakog drugog petka, on me gleda tako dubokim i primamljivim pogledom da se i ne trudim još jednom razmisliti prije nego što pristanem. Jedva prepoznajući zvuk vlastitoga glasa, slušam se kako izgovaram: "Požurimo se prije nego što zaključaju kapiju." Vozimo svaki svoj auto, jer prilično je jasno da se nemamo namjeru vraćati, premda to nijedno od nas nije glasno izgovorilo. Dok slijedim Damena uz vijugavu obalnu cestu, promatram dramatičan priobalni krajolik: djevičanske plaže, tamnoplavu vodu, a srce mi se nadima od zahvalnosti, jer tako sam sretna što živim ovdje, što ovo čudesno mjesto mogu zvati domom. Ali onda se sjetim kako sam ovdje završila i taj osjećaj u trenutku nestane. On brzo skrene udesno, a ja parkiram pokraj njega, smiješeći mu se kad je prišao otvoriti mi vrata. "Jesi li već bila ovdje?" upita me. Gledam bijelu kućicu i odmahnem glavom. "Znam da si rekla da nisi gladna, ali njihovi su frapei najbolji. Stvarno moraš probati onaj od datulja s ječmenim sladom, ili onaj od čokolade s maslacem od kikirikija. Ili oba, ja častim." "Datulje?" Mreškam nos i iskrivim lice. "Žao mi je što to moram reći, ali zvuči grozno." Ali on se samo nasmije i povuče me prema šanku pa naruči po jedan od obje vrste, a zatim ih odnese do plave klupe. Sjednemo, gledajući dolje na plažu. "Koji ti je bolji?" upita me. Opet ih kušam, ali oba su tako gusta i kremasta da skidam poklopac i uzimam žličicu. 94

MIN@

"Oba su stvarno dobra," kažem", ali moram priznati, na moje veliko iznenađenje, da mi je ovaj od datulja bolji." Ali kad sam ga gurnula prema njemu da ga i on može probati, samo zavrti glavom i gurne ga natrag prema meni. Nešto u tom jednostavnom činu probode me kroz srce. Ima nešto u vezi s njim, nešto više od neobičnih magičarskih trikova i nestajanja. Kao prvo, nikad ne jede. Ali čim sam to pomislila, on se sagne i duboko povuče kroz slamku. Kad se nakon toga nagne poljubiti me, usne su mu ledene. "Pođimo dolje do plaže, može?" Drži me za ruku dok hodamo puteljkom, a ramena nam se povremeno sudaraju dok si dodajemo čaše s frapeom, premda uglavnom pijem ja. Došavši do plaže, izuvamo cipele, zavrćemo nogavice i hodamo po plaži, puštajući da nam hladna voda oplakuje stopala i da nam kapljice prskaju po potkoljenicama. "Surfaš?" upita me on, uzimajući prazne plastične čaše i stavljajući jednu u drugu. Odmahnem glavom i prekoračim hrpicu kamenja. "Bi li htjela da te naučim?" smiješi se on. "U ovako hladnoj vodi?" Uzmičem prema suhom pijesku, jer nožni prsti već su mi polako obamrli od hladnoće. "Ne, hvala." "Pa, imali bismo ronilačka odijela", kaže on, došavši za mnom. "Jedino ako su podstavljena krznom." Smijem se, stopalom zaglađujući pijesak da možemo sjesti na ravno. Ali on me primi za ruku i povede me dalje, pokraj plimnih lokava, do skrivene prirodne špilje. "Nisam imala pojma da je to tu", kažem, ogledavajući se po glatkim stjenovitim zidovima, nedavno pograbljanom pijesku te ručnicima i daskama za jedrenje naslaganim u kutu. "Nitko ne zna za nju." Smiješi se. "Zato su moje stvari još uvijek ovdje. Dobro se uklapa među stijene pa većina ljudi prođe pokraj nje, a da je i ne zamijeti. Doduše, većina ljudi proživi život a da nikad ne primijete ono što im je pred nosom." "Kako si je ti pronašao?" upitam, sjedajući na veliki zeleni prekrivač koji je rasprostro na sredini. Slegne ramenima. "Pretpostavljam da nisam kao drugi ljudi." Legne pokraj mene i privuče me k sehi. Nalaktivši se i naslonivši obraz na dlan, tako me dugo promatra da se već počinjem meškoljiti.

95

MIN@

"Zašto se skrivaš ispod širokih traperica i majica s kapuljačom?" šapne, prstima mi milujući lice, stavljajući mi kosu iza uha. "Zar ne znaš koliko si lijepa?" Stisnem usne i skrenem pogled, jer, premda mi se sviđa kako se osjećam zbog njegovih riječi, radije bih da prestane. Ne želim objašnjavati zašto sam takva. Jasno mi je da bi mu se više svidjela ona stara ja, ali prekasno je za to. Ta je djevojka umrla i na svome mjestu ostavila mene. Niz obraz mi pobjegne suza. Pokušam se okrenuti, ne želim da vidi, ali on me čvrsto drži i ne pušta me, otirući moju tugu usnama prije nego što će me poljubiti. "Ever", šapće muklim glasom, užarena pogleda, i miče se sve dok me ne poklopi svojim tijelom, a njegova je težina umirujuća toplina koja se uskoro pretvara u vatru. Usnama pratim liniju njegove čeljusti i brade, a dah mi je plitak i kratak dok se njegovi kukovi pritišću uz mene i kružno se pomiču zajedno s mojima, budeći u meni sve one osjećaje koje sam se tako trudila poreći. Ali već sam umorna od borbe umorna od nijekanja. Jedino što želim je biti normalna. A što je normalnije od ovoga? Oči su mi sklopljene dok mi svlači majicu. Prepuštam se, predajem se, dopuštajući mu da mi otkopča traperice i skine ih. Pristajem na pritisak njegova dlana i dodir njegovih prstiju, govorim si da ovaj veličanstveni osjećaj, ovaj snoviti ushit koji se budi u meni može biti samo jedno - Ljubav. Ali kad sam osjetila kako je zakvačio palac za rub mojih gaćica i kako ih polako vuče dolje, naglo sjednem i odgurnem ga. Dio mene želi nastaviti, povući ga natrag k sebi... ali ne ovdje, ne sad, ne ovako. "Ever", šapće on, pogledom tražeći moje oči. Ali ja samo odmahnem glavom i okrenem se od njega, osjećajući kako se njegovo prekrasno tijelo priljubljuje uz moje. Usne mu dodiruju moje uho dok mi govori: "U redu je. Zaista. Spavaj sad." "Damene?" Okrećem se, škiljim na prigušenom svjetlu dok rukom istražujem prazno mjesto pokraj sebe. Pipam po prekrivaču, opet i opet, sve dok nisam posve sigurna da ga zaista nema. "Damene?" zazovem ga ponovno, ali jedini odgovor udaljeni je zvuk valova koji se razbijaju o obalu. Navučem majicu i teturavo zakoračim van, zureći u sve slabije kasnopopodnevno svjetlo, pretražujući pogledom plažu, očekujući da ću ga negdje ugledati. Ali nigdje ga ne vidim pa se vratim unutra i tek tada zamijetim poruku koju mi je ostavio na torbi. Rasklopim je i pročitam: Otišao sam surfati.Vraćam, se brzo. 96

MIN@

Opet istrčim van, još uvijek držeći poruku. Trčim gore-dolje po plaži, pogledom tražeći surfere, zapravo samo jednog točno određenog. Ali vidim samo dvojicu, a obojica su plavokosi i svijetle puti pa je očito da to nije Damen.

DVADESETPRVO POGLAVLJE Prilazeći kući, iznenađeno zamjećujem da netko sjedi na stubama. Još sam više iznenađena kad shvatim da je to Riley. "Hej", kažem, uzmem torbu i zalupim vratima od auta, malo jače no što sam planirala. "Isuse!" kaže ona, vrteći glavom i zureći u mene. "Mislila sam da ćeš me pregaziti." "Oprosti, mislila sam da si Damen", odgovorim, idući prema vratima. "Ajoj, što je sad pak napravio?" smije se ona. Ali samo slegnem ramenima i otključam vrata. Ne pada mi na pamet reći joj pojedinosti. "Što se dogodilo, zaboravila si ključeve?" upitam, vodeći je unutra. "Ha-ha, jako smiješno." Ona zakoluta očima, krene u kuhinju i sjedne za šank, a ja bacim torbu na pod i gurnem glavu u hladnjak. "I, što ima?" pogledavam je, pitajući se zašto je tako tiha. Možda je moje loše raspoloženje zarazno. "Ništa." Gleda me, brade naslonjene na ruku. "Ne čini mi se kao ništa." Umjesto sladoleda za kojim žudim, uzimam bocu vode i naslonim se na granitnu ploču šanka, zamjećujući kako joj je crna kosa zamršena, a kostim Wonder Woman nekako obješen. Slegne ramenima. "I, što ćeš raditi?" upita, naginjući se natrag na stolcu tako da me prolaze trnci, premda znam da ne može pasti i ozlijediti se. "Ovo je tinejdžerski san snova, zar ne? Sama u kući, bez ikoga odrasloga." Miga obrvama, ali tako da izgleda vrlo umjetno, kao da se silno trudi ostaviti dojam da je raspoložena. Otpijem gutljaj vode i slegnem ramenima. Dio mene želi joj se povjeriti, olakšati si teret svih tih tajni, dobrih, loših i onih groznih. Bilo bi tako lijepo malo olakšati dušu, podijeliti taj teret s nekim. Ali kad sam je opet pogledala, sjetim se kako je pola života čekala da napokon navrši trinaestu i uđe u važne dvoznamenkaste godine, kako je na svaku godinu gledala kao na onu koja je vodi korak bliže tom cilju. I ne mogu ne zapitati se je li zato ovdje. Budući da sam joj ukrala san, nema izbora nego proživjeti tinejdžerske godine kroz mene. 97

MIN@

"Pa, žao mi je što te moram razočarati," kažem napokon, "ali sigurna sam da si već shvatila da sam totalna luzerica kad je u pitanju tinejdžerski san snova." Sramežljivo je pogledam i pocrvenim kad je kimnula. "Sve ono što sam obećavala u Oregonu, prijatelji, dečko, navijačice, sve je to nestalo. Gotovo je. Nula. A ovo dvoje prijatelja koje sam uspjela pronaći u novoj školi... Pa, ne razgovaraju jedno s drugim. Što, nažalost, znači da jedva razgovaraju i sa mnom. I premda sam nekom nevjerojatnom slučajnošću uspjela naći zgodnog, seksi dečka, ispada da to i nije tako dobro kao što se priča. Jer kad se ne ponaša čudno i svako malo nestaje, nagovara me na markiranje, vodi me na konjske utrke i takve ne baš dobre stvari. Mislim da loše utječe na mene." I sva se zgrčim, malo prekasno shvativši da joj nisam trebala sve to reći. Ali kad sam je opet pogledala, jasno mi je da me ne sluša. Zuri u šank, prstom prati šare u granitu, a misli su joj očito negdje drugdje. "Molim te, nemoj se ljutiti", kaže napokon, gledajući me raširenih očiju i tako tužnim pogledom da imam osjećaj da me netko udario šakom u pleksus. "Provela sam dan s Avom." Stisnem usne, razmišljajući: Ne želim to čuti. Nikako to ne želim čuti! Čvrsto se primim za rub šanka, pripremajući se za ono što slijedi. "Znam da je ne voliš, ali u nekim stvarima ima pravo i navela me da malo razmislim o svemu. Znaš, o mojim odlukama. I što više razmišljam, to mi se više čini da ima pravo." "Ima pravo u vezi s čim, molim te?" upitam kroz stisnuto grlo, razmišljajući o tome kako je ovaj dan od zbilja lošega krenuo na iznimno loše, a još nije gotov. Riley me pogleda pa skrene pogled, još uvijek prstom prateći nasumične šare, pa kaže: "Ava kaže da ne bih trebala biti ovdje. Da mi ovdje nije mjesto." "A što ti kažeš?" Zadržavam dah i radije bih da prestane govoriti, da povuče to što je rekla. Ne mogu podnijeti pomisao na to da je izgubim, ni sad ni ikad. Ona je sve što mi je ostalo. Prsti joj se zaustave, a ona podigne pogled prema meni. "Rekla sam joj da volim biti ovdje. Nikad neću biti tinejdžerica, ali ovako to barem mogu proživjeti kroz tebe. Znaš, iz druge ruke." I premda se osjećam grozno i užasno krivom, jer njezine riječi potvrđuju moje slutnje, pokušavam je razvedriti pa kažem: "Joj, Riley, nisi si mogla naći gori primjer." Ona zakoluta očima i zastenje.

98

MIN@

"Je, pričaj mi o tome." Ali premda se smije, svjetlo u očima joj se brzo ugasi kad kaže: "Ali što ako ima pravo? Što ako zbilja ne bih trebala stalno biti ovdje?" "Riley..." počnem, ali onda zazvoni zvono na vratima, a kad se opet okrenem prema njoj, više je nema. "Riley!" viknem, ogledavajući se po kuhinji. "Riley!" viknem opet, nadajući se da će se pojaviti. Ne može ostati na tome. Ne mogu dopustiti da ostane na tome. Ali što više vičem i vrištim neka se vrati, to više shvaćam da je uzalud. A dok i dalje zvoni, jednom kratko pa dvaput, znam da je pred vratima Haven i da moram otvoriti. "Čuvar me pustio u naselje", kaže ona, ututnjavši u kuću. Lice joj je zbrka maškare i suza, a nedavno obojena crvena kosa sva je zamršena i razbarušena. "Pronašli su Evangeline. Mrtva je." "Što? Jesi li sigurna?" Zatvaram vrata za njom, ali uto na prilaz kući skreće Damenov auto. On brzo iziđe i potrči prema nama. "Evangeline..." počnem, tako šokirana viješću da zaboravljam da sam odlučila mrziti ga. On kimne i krene prema Haven, prodorno je gledajući dok pita: "Jesi li dobro?" Ona odmahuje glavom i briše lice. "Da, mislim, nisam je baš tako dobro poznavala, samo smo nekoliko puta skupa izišle, ali svejedno. Grozno. A možda sam ja posljednja osoba koja ju je vidjela živu..." "Sigurno nisi posljednja." Zurim u Damena, pitajući se je li to trebala biti neka neumjesna šala, ali lice mu je smrtno ozbiljno, a pogled nekako dalek. "Ali... ali osjećam se tako odgovornom", promrmlja ona, lica zarivenog u ruke, u sebi stenjući: O Bože, o Bože, o Bože... Krenem prema njoj, želeći je utješiti na neki način, ali Haven podigne glavu, otare suze i kaže: "Ja... samo sam ti htjela javiti. Sad moram ići, moram do Drine." Podigne ruku i zazvecka s ključevima. Tim riječima kao da mi je dolila ulje na vatru pa suzim oči i pogledam Damena optužujućim pogledom. Jer premda se Havenino prijateljstvo s Drinom čini kao čista slučajnost, sigurna sam da nije. Ne mogu se otresti osjećaja da je sve to na neki način povezano. Ali Damen se ne obazire na mene, nego posegne za Haveninom rukom i pogleda joj zapešće. "Odakle ti ovo?" upita, a glas mu je napet, suzdržan, ali osjeća se prikrivena oštrina i on je nevoljko pusti kad se ona istrgnula i prekrila tetovažu dlanom. 99

MIN@

"Sve je u redu", kaže ona, vidljivo uzrujana. "Drina mi je dala nešto čime si to mažem, nekakav melem, a rekla je da će trebati tri dana da počne djelovati." Damen stisne zube, tako jako da se čuje. "Imaš li ga slučajno sa sobom? Taj melem." Ona odmahne glavom i krene prema vratima. "Ne, doma mi je. Isuse, što je vama dvoma? Imate li još pitanja?" Okrene se, pogled joj skače s mene na njega, a aura joj je plameno crvena. "Jer uopće mi se ne sviđa vaše ispitivanje. Došla sam ovamo samo zato što sam mislila da vas zanima što se dogodilo s Evangeline, ali budući da vi samo želite postavljati glupa pitanja i buljiti u moju tetovažu, idem." Ljutito otrči prema svom autu. I premda viknem za njom, ona samo odmahne glavom i ne obazire se na mene. Ne mogu si pomoći, zapitam se što se događa s mojom prijateljicom. Tako je daleka i vrlo promjenjivih raspoloženja. Jasno mi je da stvari između nas već dugo nisu kao prije. Sve otkad je upoznala Drinu, osjećam se kao da je ne poznajem. Gledam kako ulazi u auto, zalupivši vratima za sobom, i kreće natraške s prilaza na cestu. Okrenem se prema Damenu: "Pa, to je bilo jako ugodno. Evangeline je mrtva, Haven me mrzi, a ti si me ostavio samu u špilji. Nadam se da si barem uhvatio neke ubojite valove." Prekrižim ruke na prsima, vrteći glavom. "Zapravo, jesam", kaže on, prodorno me gledajući. "A kad sam se vratio u špilju, vidio sam da si već otišla pa sam dojurio ovamo." Gledam ga suženih očiju, stisnutih usana. Ne mogu vjerovati da stvarno očekuje da mu povjerujem. "Oprosti, ali pogledala sam. Na vodi su bila samo dva surfera. Dva plavokosa surfera, što isključuje mogućnost da si ijedan od njih bio ti." "Ever, pogledaj me", kaže on. "Zaista me pogledaj. Što misliš, od čega sam ovakav?" Pa to i učinim, spustim pogled da ga cijelog obuhvatim. Zamjećujem ronilačko odijelo s kojega na pod kapa morska voda. "Ali... provjerila sam. Trčala sam po plaži, pogledala svugdje", kažem, uvjerena u to što sam vidjela, odnosno, u ovom slučaju, što nisam vidjela. Ali on samo slegne ramenima. "Ever, ne znam što bih ti rekao, ali nisam te ostavio. Surfao sam. Zaista. Možeš li sad donijeti jedan ručnik za mene, a drugi za pod?" Odemo u dvorište da može isprati ronilačko odijelo. Sjedim na vrtnom stolcu i gledam ga. Bila sam tako sigurna da me ostavio. Svugdje sam pogledala. Ali možda ga stvarno nisam vidjela. Dobro, plaža jest dugačka, a ja sam bila jako ljutita. 100

MIN@

"Kako si znao za Evangeline?" upitam, gledajući kako prebacuje ronilačko odijelo preko vrtnog šanka, nespremna tako lako odustati od ljutnje. "A što je s Haven i Drinom i tom jezivom tetovažom? Da se razumijemo, nisam sigurna da vjerujem u tu tvoju priču o surfanju, stvarno. Jer dobro sam pogledala i nigdje te nije bilo." Gleda me, oči su mu skrivene iza gustih trepavica, a vitko mišićavo tijelo omotano je ručnikom. Korak mu je lak i siguran dok hoda prema meni, graciozan kao divlja mačka iz džungle. "Ja sam kriv za to", kaže napokon, vrteći glavom dok sjeda kraj mene. Primi me za ruke, ali brzo ih opet pusti. "Nisam siguran koliko..." počne pa zastane, a kad me napokon pogleda, oči su mu tužnije nego što sam ikad mogla zamisliti. "Možda ne bismo trebali ovo raditi", kaže napokon. "Zar... zar prekidaš sa mnom?" šapnem i ponestaje mi zraka, ispuhujem se kao probušeni balon. Sve su moje sumnje potvrđene: Drina, plaža, sve. Sve. "Ne, samo..." Okrene se od mene, ostavljajući i rečenicu i mene da visimo u zraku. A kad je bilo jasno da nema namjeru nastaviti, kažem: "Znaš, bilo bi lijepo da napokon prestaneš razgovarati u šiframa, da završiš rečenicu i kažeš mi koji se vrag događa. Jer znam samo da je Evangeline mrtva, da iz Haven i sa zapešća curka crvena grozota, da si me ostavio na plaži jer nisam htjela ići do kraja i da sad prekidaš sa mnom." Bijesno ga gledam, čekajući neku potvrdu da je te naoko nasumične događaje lako objasniti i da uopće nisu međusobno povezani. Premda mi utroba kaže drukčije. Neko vrijeme šuti, zagledan u bazen, ali kad me napokon pogleda, kaže: "Nisu međusobno povezani." Toliko je dugo oklijevao s odgovorom da nisam sigurna da mu vjerujem. A onda duboko udahne i nastavi: "Evangelinino tijelo pronašli su u kanjonu Malibu. Bio sam na putu ovamo kad sam to čuo na radiju", kaže, a glas mu postaje sve mirniji, sve sigurniji, a on se vidljivo opustio i pribrao. "I da, čini se da se Havenina tetovaža inficirala. Ali takve se stvari ponekad događaju." Skrene pogled i ja duboko udahnem dok čekam nastavak, onaj dio o meni. Damen me primi za ruku i prekrije je svojom, pa je okrene i počne prstom pratiti linije na mom dlanu, govoreći: "Drina zna biti karizmatična, šarmantna, a Haven je pomalo izgubljena duša. Siguran sam da joj samo godi pažnja. Mislio sam da će ti biti drago da je preusmjerila pozornost s mene na Drinu." Stisne mi prste i nasmiješi se. "Sad nam više nitko ne stoji na putu." "Ali možda nam nešto stoji na putu?" upitam, a glas mi je tek jedva čujan šapat. Znam da bi me mnogo više trebala zabrinjavati Evangelinina smrt i 101

MIN@

Havenino zapešće, ali ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na njegovo lice, glatku tamnu kožu, duboke sužene oči i to kako mi srce lupa, kako mi krv vri, kako mi usne bride u iščekivanju njegovih. "Ever, nisam te ostavio. I nikad te ne bih naveo ni na što za što nisi spremna. Vjeruj mi." Smiješi se, obujmivši mi lice dlanovima, dok se njegove usne rastvaraju na mojima. "Znam čekati."

DVADESETDRUGO POGLAVLJE Premda nam se Haven nije htjela javiti na telefon, uspjeli smo dobiti Milesa. Nagovorili smo ga neka svrati nakon probe. Došao je s Ericom pa smo nas četvero proveli večer zabavljajući se, jedući, plivajući i gledajući loše filmove strave i užasa. Bilo je tako lijepo družiti se s prijateljima ovako lijepo i opušteno, da sam gotovo zaboravila na Riley, Haven, Evangeline, Drinu, plažu i sve dramatične događaje tog poslijepodneva. Gotovo da nisam zamjećivala Damenov odsutni pogled svaki put kad bi mislio da ga nitko ne gleda. Gotovo da se nisam obazirala na zabrinutost koja se osjećala ispod površine. Gotovo. Ali ne potpuno. I premda sam mu jasno rekla da je Sabine otišla na vikend izvan grada i da slobodno može prespavati, Damen je ostao samo dok nisam zaspala, a onda se tiho iskrao. Tako da sljedećeg jutra, kad se pojavio na vratima s kavom, pecivom i osmijehom, osjetim kako mi je laknulo. Opet pokušamo nazvati Haven, čak ostavimo nekoliko poruka, ali ne moram biti vidovita da bih znala kako ne želi razgovarati ni s jednim od nas dvoje. A kad sam je napokon nazvala doma i razgovarala s njezinim bratom Austinom, znam da ne laže kad kaže da je nije vidio. Nakon cjelodnevnog izležavanja uz bazen, spremam se naručiti još jednu pizzu kad mi Damen uzme telefon iz ruke i kaže: "Mislio sam da bih nam ja mogao skuhati večeru." "Znaš kuhati?" upitam, premda ne znam zašto me to uopće iznenađuje, jer dosad još nisam otkrila nešto što on ne zna raditi. "Pustit ću te da sama prosudiš." Smiješi se. "Trebaš li pomoć?" nudim, premda su moje kulinarske vještine strogo ograničene na grijanje vode i lijevanje mlijeka preko kukuruznih pahuljica. Ali on samo odmahne glavom i krene prema štednjaku, a ja odem gore pa se istuširam i presvučem. Odazvavši se njegovu pozivu, siđem i iznenađeno zinem, jer stol u blagovaonici svečano je postavljen: stolnjak, Sabinein 102

MIN@

najbolji porculan, svijeće i velika kristalna vaza s nekoliko tuceta crvenih tulipana (kojeg li iznenađenja). "Mademoiselle", smiješi se i pridržava mi stolac, a njegov francuski naglasak je savršen. "Ne mogu vjerovati da si sve to sam napravio." Zurim u tanjure i pladnjeve tako pune hrane da se pitam očekujemo li goste. "Sve je to za tebe." Smiješi se, odgovarajući na pitanje koje još nisam ni postavila. "Samo za mene? Zar ti nećeš jesti?" Promatram ga kako mi na tanjur stavlja savršeno pripremljeno povrće, krasno ispečeno meso i umak tako bogat i slastan da čak i ne znam od čega je. "Naravno", smiješi se. "Ali većina je za tebe. Ne možeš živjeti od pizze, znaš." "Hm, iznenadio bi se", smijem se, zarezavši sočan komad mesa. Dok jedemo, postavljam mu pitanja, koristeći priliku, jer on jedva da išta jede. Pitam ga sve što sam oduvijek htjela znati, ali što zaboravim čim me pogleda u oči. Pitam ga o obitelji, djetinjstvu, stalnim selidbama, odvajanju od roditelja, dijelom zato što me zanima, ali najviše zato što je vraški čudno biti u vezi s nekim o kome znam tako malo. Što više razgovaramo, to me više iznenađuje koliko nam je toga zajedničko. Oboje smo siročad, bez roditelja, premda je on izgubio obitelj u mnogo mlađoj dobi. I premda mi izbjegava reći sve pojedinosti, ne ustrajem na tome, jer ni ja se baš ne žurim razgovarati o svojoj situaciji. "Gdje ti je bilo najbolje?" upitam nakon što mi na tanjuru više nije ostala ni mrvica, a osjećam onu ugodnu punoću u želucu. "Ovdje", smiješi se. Jedva da je išta pojeo, ali trudio se micati hranu po tanjuru. Suzim oči, ne vjerujući mu. Mislim, okej, okrug Orange je lijep. Ali ne može se uspoređivati sa svim tim uzbudljivim europskim gradovima, zar ne? "Ozbiljno. Jako sam sretan ovdje." Kima i gleda u mene. "A nisi bio sretan u Rimu, Parizu, New Delhiju ili New Yorku" Slegne ramenima, a u oči mu se iznenada uvuče tuga pa skrene pogled i otpije malo svog neobičnog crvenog soka. "A što je, zapravo, to?" upitam, gledajući njegov sok. "Misliš ovo?" nasmiješi se on i podigne bocu da bolje vidim. "Tajni obiteljski recept." Promućka malo, a ja gledam kako tekućina svjetluca i iskri dok oplakuje unutrašnjost boce pa se opet slegne. Izgleda kao mješavina munje, vina i krvi s tek nagovještajem dijamantne prašine. "Daš mi da probam?" upitam, premda nisam baš sigurna da to želim, ali svejedno sam znatiželjna. On odmahne glavom. 103

MIN@

"Neće ti se svidjeti. Ima okus kao lijek. Vjerojatno zato što i jest lijek." Srce mi tone u pete dok zurim u njega, zamišljajući si cijelu paletu neizlječivih bolesti, strašnih poremećaja, ozbiljnih problema, znala sam da je predobro da bi potrajalo. Ali on samo odmahne glavom i nasmije se pa posegne za mojom rukom. "Ne brini se. Samo mi ponekad malo ponestane energije. A ovo mi pomaže." "Gdje to nabavljaš?" Gledam bocu, pokušavam pronaći etiketu, nekakvu oznaku, nešto, ali na boci nema ničega osim glatkog, gotovo savršenog stakla. Damen se nasmiješi. "Rekao sam ti, to je stari obiteljski recept", kaže i nagne bocu pa ispije do kraja. Ustane od stola, ostavljajući svoj još uvijek pun tanjur pa upita: "Hoćemo li na plivanje?" "Zar ne bismo trebali pričekati sat vremena poslije jela?" upitam, gledajući ga. Ali on se samo nasmiješi i primi me za ruku. "Ne brini se, neću dopustiti da se utopiš." S obzirom na to da smo većinu dana proveli u bazenu, sad se radije odlučujemo za jacuzzi. A kad nam prsti na rukama i nogama počinju sličiti sušenim šljivama, omatamo se u prevelike ručnike i zaputimo se gore u moju sobu. On me slijedi u kupaonicu. Puštam da mi vlažni ručnik padne na pod, a on mi priđe s leđa i privuče me k sebi, tako da nam se tijela gotovo stope jedno s drugim. A kad mu usne okrznu moj vrat, znam da bi bilo bolje da odmah postavim neka osnovna pravila, dok mi mozak još radi. "Ahm, možeš prestati", promrmljam, odmičući se, a obrazi mi se žare pod njegovim zafrkantskim pogledom. "Zapravo sam mislila reći da bih htjela da ostaneš. Da, ali nisam sigurna da bismo trebali... znaš..." O, bože, što to govorim? Kao da on ne zna na što mislim. Kao da nisam njega odgurnula od sebe u špilji i otprilike svugdje drugdje. Što ti je? Što radiš? Nema cure koja ne bi dala sve za ovakav trenutak: dug, opušten vikend bez staraca ili ikoga drugoga... a eto mene kako postavljam pravila... bez ikakva dobrog razloga... Prstom mi podiže bradu dok mi lice nije u istoj ravnini s njegovim. "Ever, molim te, već smo to prošli", šapne, zataknuvši mi kosu iza uha i primaknuvši usne mom vratu. "Znam čekati, zaista. Tako sam dugo čekao da te pronađem, mogu čekati još malo." Damenovo je tijelo priljubljeno uz moje, osjećam njegov dah u svom uhu, pa odmah zaspim. I premda sam se bojala da ću biti previše uznemirena njegovom prisutnošću da bih se mogla opustiti i odmoriti, zapravo mi topli osjećaj sigurnosti da je on pokraj mene pomaže da utonem u san. Ali probudim se u 3:45 ujutro, a njega više nema. Odbacim pokrivače i požurim se do prozora, ponovno proživljavajući onaj trenutak iz špilje dok 104

MIN@

pogledom tražim njegov auto na prilazu kući. Iznenađena sam vidjevši da je još tu. "Mene tražiš?" upita on. Okrenem se i ugledam ga kako stoji na vratima, a srce mi divlje tuče, dok mi lice poprima boju paprike. "Oh... ja... ovaj... okrenula sam se i nije te bilo pa..." Stisnem usne, osjećajući se smiješnom, malom, neugodno posesivnom. "Sišao sam popiti malo vode", nasmiješi se on, primi me za ruku i povede me natrag u krevet. Ali dok liježem pokraj njega, ruka mi odluta na njegovu stranu kreveta, okrznuvši plahte koje su tako hladne i napuštene da mi se čini da ga mnogo dulje nije bilo. Kad sam se drugi put probudila, opet sam bila sama. No, začuvši kako Damen nešto radi dolje u kuhinji, navučem kućni ogrtač i krenem dolje istražiti što se zbiva. "Koliko si već dugo budan?" upitam, gledajući besprijekorno čistu kuhinju u kojoj više nema ni traga sinoćnjem neredu, i gdje me čeka gomila uštipaka, raznih peciva i žitnih pahuljica koje nisu potekle iz naših kuhinjskih ormarića. "Rano ustajem", slegne ramenima, "pa sam pomislio da bih mogao malo pospremiti prije nego što skoknem u dućan. Možda sam malo pretjerao, ali nisam znao što hoćeš." Nasmiješi se, obiđe kuhinjski šank i poljubi me u obraz. Pijuckam svježe iscijeđen sok od naranče koji je stavio pred mene i upitam: "Hoćeš malo? Ili još uvijek postiš?" "Postim?" Podigne obrve i pogleda me. Zakolutam očima. "Daj, molim te. Ne poznajem nikoga tko jede manje od tebe. Samo pijuckaš taj svoj... lijek i mičeš hranu po tanjuru. Uz tebe se osjećam kao proždrljivo prase." "Je li ovako bolje?" nasmiješi se on i u jednom zalogaju odgrize pola uštipka, a čeljust mu radi prekovremeno dok se bori s tijestom i ljepljivom glazurom. Slegnem ramenima i pogledam kroz prozor. Još uvijek se nisam navikla na kalifornijsko vrijeme, taj naoko beskrajni niz toplih sunčanih dana, premda će službeno uskoro početak zime. "Što ćemo danas raditi?" upitam, okrenuvši se opet prema njemu. On pogleda na sat pa u mene. "Uskoro moram otići."

105

MIN@

"Ali Sabine se ne vraća prije večeri", kažem i mrzim što mi glas zvuči tako cendravo i zahtjevno i što mi se želudac zavezao u čvor kad je Damen zazveckao ključevima od auta. "Moram otići kući i srediti par stvari. Pogotovo ako me želiš vidjeti sutra u školi", kaže, a usne mu okrznu moj obraz, uho, dno vrata. "Oh, da, škola. Zar još uvijek idemo u školu?" smijem se, uspješno izbacivši iz glave sve misli o nedavnom markiranju i svim posljedicama koje će to imati. "Ti si ta koja smatra da je škola važna." On slegne ramenima. "Da se mene pita, svaki dan bila bi subota." "Ali onda subota više ne bi bila posebna. Jer svi bi dani bili isti", kažem, otkinuvši dio uštipka s glazurom. "Bio bi to neprekidan niz besposlenih dana, bez ikakva cilja kojem stremiš, samo jedan hedonistički trenutak za drugim. Nakon nekog bi nam vremena dojadilo." "Nemoj biti tako sigurna", smiješi se on. "Kakve to tajanstvene obveze imaš, ha?" upitam, nadajući se malom uvidu u njegov život, u svakodnevne stvari koje ga zaokupljaju kad nije sa mnom. On samo slegne ramenima. "Ma znaš, stvari." I premda to izgovara smijući se, očito je da je spreman za polazak. "Pa, možda bih mogla..." počnem, ali on zavrti glavom i prekine me i prije no što sam stigla dovršiti misao. "Zaboravi. Nema teorije da ću ti dopustiti da mi pereš rublje." Prebacuje težinu s noge na nogu, kao da se priprema za utrku. "Ali voljela bih vidjeti gdje živiš. Nikad nisam bila kod nekoga tko je emancipiran pa sam znatiželjna." I premda se trudim zvučati ležerno i veselo, opet sam zvučala očajno i posesivno. On zavrti glavom i pogleda u vrata kao da su ljubavnica koju jedva čeka dotaknuti. I premda je očito da je vrijeme da dignem bijelu zastavu i predam se, ne uspijevam se othrvati nagonu da pokušam još jednom: "Ali zašto?" Gledam ga, čekajući da mi da neki razlog. On me pogleda, a čeljust mu je napeta. "Zato što mi je stan u strašnom neredu. A ne želim da to vidiš pa da stekneš krivu sliku o meni. Osim toga, kad bi ti bila tamo, opet ne bih ništa pospremio, jer bi mi stalno odvlačila pozornost." Smiješi se, ali usne su mu nekako lažno rastegnute, a pogled nestrpljiv. Jasno mi je da su to samo riječi kojima je namjena ispuniti prostor između sad i trenutka kad će napokon moći otići. "Nazvat ću te večeras", kaže, okrene mi leđa i pođe prema vratima. 106

MIN@

"A što ako te odlučim slijediti? Što ćeš onda?" upitam, ali nervozni mi smijeh zamre istog trenutka kad se opet okrenuo prema meni. "Nemoj me slijediti, Ever." Način na koji je to rekao natjera me da se zapitam je li mislio samo na sada ili uopće. Svejedno, jer značenje je isto. Kad je otišao, uzimam telefon i zovem Haven, ali moj poziv preuzima sekretarica. Ne želim ostaviti još jednu poruku jer već sam ih ostavila nekoliko. Sad je na njoj red, neka ona nazove mene. Nakon tuširanja, sjedim za radnim stolom, pokušavam ustrajati u namjeri da napišem zadaću, ali ne dospijem daleko, jer misli mi se stalno vraćaju Damenu i svim njegovim čudnim, tajanstvenim navikama i osobinama za koje se više ne mogu pretvarati da ne postoje. Stvari poput: kako on uvijek zna što ja mislim, a ja njega ne uspijevam pročitati? I kako je u samo sedamnaest godina uspio živjeti na svim tim egzotičnim mjestima, postati tako dobar u umjetnosti, nogometu, jedrenju na dasci, kuhanju, književnosti, povijesti i svemu ostalome? I kako se uspijeva kretati tako brzo da ga jedva slijedim pogledom? I što je sa svim tim ružinim pupoljcima i tulipanima i s čarobnom kemijskom? Da i ne spominjem kako u jednom trenutku govori kao normalan sedamnaestogodišnjak, a već u sljedećem zvuči kao Heathelil ili Darcy ili neki drugi lik iz romana sestara Bronte. Dodajmo tome onu situaciju kad se ponašao kao da vidi Riley, činjenicu da nema auru, činjenicu da ni Drina nema auru, činjenicu da znam kako mi nije rekao istinu o tome odakle je zapravo poznaje, a sad ne želi ni da znam gdje živi. Nakon što smo spavali zajedno? Dobro, i jesmo samo spavali. Ali svejedno mislim da zaslužujem odgovore na barem neka (ako već ne na sva) moja pitanja. I premda nisam baš spremna provaliti u školu i potražiti njegove dokumente, poznajem nekoga tko jest. Jedino što nisam sigurna bih li trebala uključiti Riley u ovo. Ne moram ni spomenuti da ne znam kako je uopće pozvati, jer nikad dosad nisam trebala. Da je zazovem po imenu? Da zapalim svijeću? Da sklopim oči i zaželim? Paljenje svijeće čini mi se pomalo glupim. Pa stanem nasred sobe, sklopim oči i kažem: "Riley? Riley, ako me čuješ, zaista trebam razgovarati s tobom. Pa, zapravo trebam uslugu. Ali ako to ne želiš učiniti, potpuno te razumijem i neću se ljutiti na tebe jer znam da je to što tražim pomalo čudno i... ovaj... osjećam se malo glupo, što stojim ovdje i razgovaram sama sa sobom. Zato, ako me čuješ, možeš li mi dati nekakav znak?" 107

MIN@

Kad je iz zvučnika grunula pjesma Kelly Clarkson koju je Riley uvijek pjevala, otvorim oči i ugledam je pred sobom kako se smije kao luda. "Isusebože, izgledala si kao da nisi daleko od toga da navučeš rolete, zapališ svijeću i izvučeš ploču za dozivanje duhova ispod kreveta!" Vrti glavom i gleda me. "K vragu, osjećam se kao idiotkinja", kažem, a lice mi crveni. "I izgledala si kao idiotkinja", smije se ona. "Okej, da vidimo, želiš korumpirati mlađu sestru tako što ćeš je poslati da uhodi tvog dečka?" "Kako znaš?" upitam je sva u čudu. "Daj, molim te." Zakoluta očima i sjedne na moj krevet. "Misliš da si jedina koja može čitati misli?" "A kako znaš za to?" kažem, pitajući se što još zna. "Ava mi je rekla. Ali nemoj se ljutiti, molim te, jer to zbilja objašnjava neke od tvojih nedavnijih modnih prekršaja." "A što je s tvojim modnim prekršajima?" upitam, pokazujući na njezin kostim iz Ratova zvijezda. Ali ona samo slegne ramenima. "Želiš li znati gdje ti je dečko ili ne?" Priđem krevetu i sjednem pored nje. "Iskreno? Nisam sigurna, Hoću reći, da, želim znati, ali nekako mislim da nije u redu da tebe uključim u to." "Ali što ako sam to već napravila? Što ako već znam?" upita ona, mičući obrvama. "Provalila si u školu?" kažem, pitajući se što je još radila otkad smo se vidjele. Ali ona se samo smije. "Još bolje, slijedila sam ga kući." Zinem. "Ali kad? I kako?" Ona vrti glavom. "Daj, Ever, nije baš da trebam auto da odem tamo kamo želim ići. Osim toga, znam da si zaljubljena u njega. Ne čudim se, jer presladak je. Ali sjećaš se onoga dana kad se ponašao kao da me vidi?" Kimam glavom. Kako bih mogla zaboraviti? "Pa, i mene je to izbezumilo. Pa sam odlučila malo istraživati." Nagnem se prema njoj. "I?" "I... pa, nisam sigurna kako da ti to kažem i nadam se da me nećeš krivo shvatiti, ali malo je čudan." Ona slegne ramenima. "Hoću reći, tip živi u ogromnoj kući u Newport Coastu, što je već samo po sebi čudno, s obzirom na to koliko ima godina. Odakle mu lova? Jer nije baš da negdje radi." Prisjetim se onog dana na hipodromu. Ali odlučim to zadržati za sebe. "Ali to i nije ono najčudnije", nastavi ona. "Najčudnije je to što je kuća potpuno prazna. Uopće nema namještaja." 108

MIN@

"Pa, muško je", kažem, pitajući se zašto osjećam potrebu braniti ga. Ona odmahuje glavom. "Je, ali ovo o čemu ja govorim zbilja je čudno. Nema ama baš ničega osim tankog televizora i onog postolja u koje utakneš iPod pa ga možeš slušati preko zvučnika. Ozbiljno. To je to. A, vjeruj mi, pregledala sam cijelu kuću. Okej, sve osim te jedne zaključane sobe." "Otkad su tebi zaključana vrata problem?" upitam, jer sam je ove godine nebrojeno puta vidjela kako prolazi kroza zidove. "Vjeruj mi, nisu me vrata zaustavila. Ja sam samu sebe zaustavila. Znaš, to što sam mrtva, ne znači da se ničega ne bojim." Ona zavrti glavom i namršti se na mene. "Ali on ne živi tako dugo u toj kući", kažem, žurno nudeći još jednu izliku, kao najgora ovisnica o njemu. "Možda jednostavno nije imao vremena za uređenje. Vjerojatno zato ne želi da dođem k njemu, jer ne želi da vidim kuću u takvom stanju." Prevrtim u glavi sve što sam rekla i ne mogu ne pomisliti: O, bože, još sam gora nego što sam mislila. Riley odmahne glavom i pogleda me kao da mi se sprema reći istinu o Zubić-vili, Uskršnjem zecu i Djedu Božićnjaku, sve odjednom. Ali onda samo slegne ramenima i kaže: "Možda bi bilo bolje da sama pogledaš." "Kako to misliš?" upitam, znajući da postoji još nešto što mi nije rekla. Ali ona ustane s kreveta i priđe zrcalu, gledajući svoj odraz i namještajući si kostim. "Riley?" kažem, pitajući se zašto je tako tajanstvena. "Slušaj", kaže ona, napokon se okrenuvši prema meni. "Možda imam krivo. Hoću reći, što ja znam, ja sam ipak samo klinka." Slegne ramenima. "I vjerojatno nije ništa, ali..." "Ali..." Ona duboko udahne. "Ali mislim da bi trebala sama vidjeti." "Kako ćemo doći do tamo?" upitam, već uzimajući ključeve. Ona vrti glavom. "Zaboravi. Nema teorije. Uvjerena sam da me on vidi." "Pa, znamo da vidi mene", podsjetim je. Ali ona se ne da. "Nema teorije. Ali nacrtat ću ti kartu." Budući da Riley baš i nije tako dobra u crtanju karata, odluči se umjesto toga napisati mi nazive ulica i reći mi idu li lijevo ili desno, jer me sjever, jug, istok i zapad uvijek zbune. "Sigurna si da ne želiš poći sa mnom?" nudim, zgrabivši torbu i krenuvši iz sobe. Ona kima i slijedi me dolje. 109

MIN@

"Hej, Ever?" Okrenem se. "Mogla si mi reći da čuješ misli. Sad mi je žao što sam se rugala tvojoj odjeći." Otvorim vrata i slegnem ramenima. "Možeš li i ti meni stvarno čitati misli?" Ona zavrti glavom i nasmiješi se. "Samo kad pokušavaš stupiti u vezu sa mnom. Zaključila sam da ćeš prije ili kasnije htjeti da ga malo uhodim." Smije se. "Ali, Ever?" Opet se okrenem i pogledam je. "Ako me neko vrijeme opet ne bude, to nije zato što se ljutim na tebe ili te želim kazniti ili tako nešto, okej? Obećavam da ću i dalje navraćati da vidim jesi li dobro i tako to, ali... pa... možda me neko vrijeme neće biti. Možda ću biti zauzeta." Sledim se, osjećajući prve znakove panike. "Ali vratit ćeš se, zar ne?" Ona kimne glavom. "Da, samo što..." Slegne ramenima. "Obećavam da ću se vratiti, ali ne znam kad." I premda se smiješi, očigledno je da joj je osmijeh usiljen. "Ne ostavljaš me, zar ne?" Zadržim dah, izdahnuvši tek kad je odmahnula glavom. "Okej, dobro, onda sretno", kažem. I žao mi je što je ne mogu zagrliti, nagovoriti je neka ostane, ali znam da je to nemoguće pa se zaputim prema autu i uključim motor.

DVADESETTREĆE POGLAVLJE Damen živi u ograđenom naselju. To je pojedinost koju mi je Riley zaboravila spomenuti. Pretpostavljam da joj se to nije činilo tako važnim, s obzirom na to da velika željezna kapija i uniformirani zaštitari ne mogu zaustaviti nekoga poput nje. Doduše, čini se da ne mogu zaustaviti ni nekoga poput mene, jer samo se nasmiješim službenici na ulazu i kažem: "Dobar dan, ja sam Megan Foster, došla sam posjetiti Jody Howard." Gledam kako pretražuje popis na zaslonu svog računala, tražeći ime za koje slučajno znam da je pod brojem tri. "Ostavite ovo pod prednjim staklom, na vozačevoj strani", kaže, pružajući mi žuti papirić na kojemu je jasno otisnuta riječ POSJETITELJ i današnji datum. "Nema parkiranja na lijevoj strani ulice, samo na desnoj." Kimne i vrati se u svoju kućicu dok ja ulazim u naselje, nadajući se da neće zamijetiti da ne skrećem u Jodynu ulicu nego nastavljam prema Damenovoj. Gotovo da sam već na vrhu brežuljka kad napokon uočavam sljedeću ulicu s mog popisa. Skrenem ulijevo pa brzo još jednom i zaustavim se na kraju njegove četvrti, ugasim motor i shvatim da sam izgubila petlju. 110

MIN@

Mislim stvarno, pa kakva sam ja luđakinja od cure? Kojoj bi normalnoj djevojci palo na pamet zatražiti od pokojne sestre da joj uhodi dečka? No, s druge strane, moj je život sve samo ne normalan, pa zašto bi mi veza bila drukčija? Sjedim u autu, usredotočena na disanje, pokušavajući disati polako i pravilno, unatoč tomu što mi srce lupa kao ludo, a dlanovi su mi skliski od znoja. Ogledam se po čistoj, urednoj, bogatoj četvrti i shvaćam da sam izabrala najgori mogući dan za svoj pothvat. Prvo, dan je sunčan, topao i prekrasan, što znači da se svi voze biciklima, šeću pse ili uređuju vrtove, a to su najgori mogući uvjeti za uhođenje. S obzirom na to du sam cijelim putem ovamo bila usredotočena samo na vožnju i slijeđenje uputa, uopće ne razmišljajući o tome što ću učiniti kad dođem ovamo, nije baš da imam nekakav plan. Premda to ionako nije važno. Što je najgore što mi se može dogoditi? Da me uhvate na djelu i da Damen shvati da sam čudakinja? Nakon mog jutrošnjeg cendravog, posesivnog, očajničkog ponašanja ionako to vjerojatno već zna. Iziđem iz auta i krenem prema njegovoj kući, onoj na kraju slijepe ulice, sa savršeno pokošenim travnjakom i tropskim biljkama u vrtu. Ali ne šuljam se i ne hodam pognute glave, ne činim ništa što bi privuklo neželjenu pozornost. Koračam opušteno, kao da imam potpuno pravo biti ovdje, sve dok se ne nađem pred njegovim velikim dvostrukim vratima, pitajući se što sad. Zakoračim korak unatrag i pogledam gore u prozore s navučenim roletama i zastorima. Premda ne znam što ću reći, zagrizem usnu, pritisnem zvono, zadržim dah i čekam. Nema odgovora. Nakon nekoliko minuta, pozvonim opet. Kad i dalje nitko ne otvara vrata, primim kvaku, ali vrata su zaključana. Prvo provjerivši gleda li me netko od susjeda, krenem niz puteljak pa šmugnem kroz vrtna vrata u stražnje dvorište. Držim se blizu kuće, jedva da i pogledam bazen, biljke i nevjerojatan pogled na ocean, nego odmah priđem staklenim kliznim vratima, ali i ona su zaključana. I baš kad se spremam krenuti natrag kući. U glavi začujem glasić: Prozor, onaj pokraj sudopera. I zaista, odškrinut je, dovoljno da uspijem gurnuti prste i otvoriti ga do kraja. Oslonim se rukama o prozorsku dasku i podignem se gore. Onog trenutka kad mi stopala dotaknu pod, znam da sam prevršila svaku mjeru. Ne bih trebala nastaviti. Nemam pravo na ovo. Trebala bih se uspeti natrag van i potrčati prema autu. Vratiti se u sigurnost svoje kuće dok još nisam otišla predaleko. Ali taj glasić u glavi tjera me naprijed, a kad sam već došla ovako daleko, mogla bih baš i nastaviti, da vidim kamo će me sve to odvesti. 111

MIN@

Istražujem veliku, praznu kuhinju, nenamještenu dnevnu sobu, blagovaonicu bez stola i stolaca, kupaonicu sa samo jednim crnim ručnikom i malim sapunom, razmišljajući kako je Riley imala pravo, ovo je mjesto prazno na onaj napušteni, sablasni način, bez osobnih sitnica, bez fotografija, knjiga. Nema ničega osim podova od tamnog drva, zidova boje slonovače, praznih kuhinjskih ormarića i hladnjaka punog boca te neobične crvene tekućine. Ušem u drugu sobu, ugledam tanki televizor koji je Riley spomenula, naslonjač koji nije spomenula i veliku hrpu DVD-a na stranim jezicima čije naslove ne znam prevesti. Zastanem u podnožju stuba, znajući da bih trebala otići, da sam vidjela dovoljno, i previše, ali nešto me tjera dalje. Primim se za rukohvat i sva se zgrčim, jer stube škripe pod mojim nogama, a njihova visoka žalopojka uzbunjujuće je glasna u ovom praznom prostoru. Došavši do odmorišta, nađem se pred sobom koju je Riley zatekla zaključanu. Ali sad su vrata otvorena, lagano odškrinuta. Šuljam se prema njima, prizivajući glas u glavi, jer očajnički trebam nekakvo vođstvo. Ali jedini odgovor koji dobijem zvuk je mog srca koje luđački lupa. Pritisnem dlanom vrata i ostanem bez daha, jer otvaraju se u sobu tako ukrašenu, tako svečanu, tako veličanstvenu da izgleda kao nešto ravno iz Versaillesa. Zastanem na pragu, upijam sve što vidim. Profinjene izvezene tapiserije, antikne tepihe, kristalne lustere, zlatne svijećnjake, teške svilene draperije, baršunastu sofu, stolić s mramornom pločom pun debelih knjiga. Čak i zidovi, od vrha drvenih obloga do stropa, ispunjeni su velikim slikama u pozlaćenim okvirima, a sve one prikazuju Damena u raznim kostimima iz razdoblja koja se protežu kroz nekoliko stoljeća. Na jednoj sjedi na bijelom konju, sa srebrnim mačem oko pojasa, odjeven u isti onaj kaputić koji je imao na sebi za Noć vještica. Krenem prema slici, pogledom tražeći rupu na ramenu, iskrzani dio za koji je u šali rekao da je od metka. I zatečena sam, jer nalazim ga na slici pa kao opčinjena prelazim prstom po njemu, pitajući se kakvu to čudnu, zamršenu igru Damen igra, a prsti mi klize dolje na malu mjedenu ploču pri dnu, na kojoj piše: DAMEN AUGUSTE ESPOSITO, SVIBANJ 1775. Okrenem se prema drugoj slici, a srce mi lupa dok gledam portret nenasmiješenog Damena, odjevenog u strogo crno odijelo, okružen plavom, a na pločici ispod piše: DAMEN ESPOSITO, NASLIKAO PABLO PICASSO 1902. A na slici pored, naslikan karakterističnim teksturiranim nanosima boje: DAMEN AUGUSTE, NASLIKAO VINCENT VAN GOGH 112

MIN@

I tako dalje, na sva četiri zida vise Damenove slike koje su naslikali veliki majstori. Klonem na sofu presvučenu baršunom, mutnih očiju, klecavih koljena, a u glavi mi se kovitla tisuću raznih objašnjenja, a sva redom nevjerojatna i smiješna. Posegnem za najbližom knjigom na stoliću, otvorim je, pročitam posvetu: Za Damena Augustea Esposita. Potpisao William Shakespeare. Spustim je na pod, uzmem drugu. Orkanski visovi, s posvetom: za Damena Augustea od, Emily Brontë. Sve su knjige imale posvetu Damenu Augusteu Espositu, ili Damenu Augusteu, ili samo Damenu. I sve su potpisali pisci koji su pokojni već dulje od stotinu godina. Sklopim oči, pokušavajući se usredotočiti na to da usporim disanje, jer srce mi lupa, ruke mi se tresu, a govorim si da je sve to nekakva šala, da je Damen samo neki čudak koji je opsjednut poviješću, ili kolekcionar, ili krivotvoritelj umjetnina koji je otišao predaleko. Možda su svi ti predmeti obiteljsko nasljedstvo koje su mu ostavili prapraprapradjedovi istoga imena, koji su mu slučajno fizički jako slični. Ali kad se opet ogledam oko sebe, ledeni trnci koji mi se spuštaju niz kralježnicu govore mi neporecivu istinu, ovo nisu samo antikviteti, niti je nasljedstvo. Ovo su Damenove osobne stvari, blago koje je prikupio kroz stoljeća. Ustanem i oteturam u hodnik, osjećajući se nestabilno na nogama, drhtavo, i očajnički želim pobjeći iz te sablasne prostorije, tog groznog, kičastog, prenatrpanog mauzoleja, te kuće nalik grobnici. Želim otići što dalje odavde i nikad, nikad se više ne vratiti ovamo, ni pod kakvim okolnostima. Upravo sam stala na najdonju stubu kad začujem glasan vrisak koji para uši, a nakon njega dugo i prigušeno stenjanje. Bez razmišljanja, okrenem se i potrčim prema mjestu odakle je dopro zvuk, slijedeći ga do kraja hodnika. Otvorim vrata, utrčim u sobu, i ugledam Damena na podu: odjeća mu je poderana, s lica mu kaplje krv, a pod njim se bacaka i stenje Haven. "Ever!" vikne on, skoči na noge i čvrsto me primi, dok se ja otimam, borim se, ritam ga, očajnički se želeći probiti do nje. "Što si joj učinio?" vičem, pogledavajući nju pa njega, primjećujući njezinu blijedu kožu, oči okrenute unatrag tako da joj se vide bjeloočnice, i znam da nema vremena za gubljenje. "Ever, molim te, prestani", kaže on, a glas mu zvuči previše sigurno, previše odmjereno za okolnosti u kojima se nalazi. 113

MIN@

"ŠTO SI JOJ UČINIO?" vrištim, udaram ga rukama i nogama, grizem, vičem, grebem, koristeći i posljednji atom snage, ali ne mogu se mjeriti s njim. On samo stoji, drži me jednom rukom, primajući moje udarce s tek jedva zamjetnom grimasom. "Ever, molim te, dopusti da ti objasnim", kaže on, izmičući se mojim stopalima koja ga pokušavaju udariti. Dok zurim u prijateljicu koja jako krvari, lica iskrivljenog od bola, preplavljuje me spoznaja, zato me htio zadržati podalje odavde! "Ne! Uopće nije zato. Sve si krivo shvatila. Da, nisam htio da ovo vidiš, ali ne iz tog razloga." Drži me visoko, noge mi vise kao da sam krpena lutka, a unatoč svem mom udaranju i otimanju, on se nije ni oznojio. Ali briga me za Damena. Briga me i za mene. Sad mi je važna samo Haven, čije usne već postaju plave, a dah joj je sve slabiji. "Što si joj učinio?" gledam ga sa svom mržnjom koju mogu prizvati. "Što si joj učinio, luđače?" "Ever, molim te, moraš me saslušati", moli me on i riječima i pogledom. Unatoč svoj svojoj ljutnji, unatoč navali adrenalina, još osjećam te tople umirujuće trnce njegovih ruku na svojoj koži, i svim se snagama borim protiv toga. Urlam i vrištim, udaram nogama, ciljajući najranjivije dijelove, ali uvijek promašim jer je toliko brži od mene. "Ne možeš joj pomoći, vjeruj mi, ja sam jedini koji može." "Ne pomažeš joj, ubijaš je!" vičem. On odmahuje glavom i gleda me, a lice mu je umorno dok šapće: "Ne baš." Pokušavam se istrgnuti, ali uzalud, jer slabija sam od njega. Pa prestanem, posve se opustivši u njegovim rukama, sklopivši oči u potpunoj predaji. Misleći: Znači, ovako će se to dogoditi. Ovako ću nestati. U trenutku kad je njegov stisak popustio, ritnem ga što jače mogu, a ovaj put moje stopalo pogađa cilj. On me pusti pa padnem na pod. Potrčim prema Haven, prsti mi polete prema njezinu zapešću prekrivenom krvlju, opipavam joj bilo, i ne mogu skinuti pogled s dvije rupice na sredini njezine sablasne tetovaže, dok je molim neka nastavi disati, neka izdrži. I baš kad sam posegnula za mobitelom, s namjerom da pozovem hitnu, s leđa mi prilazi Damen, grabi mi telefon iz ruke i kaže: "Nadao sam se da neću morati ovo učiniti."

114

MIN@

DVADESETČETVRTO POGLAVLJE Kad se probudim, ležim u krevetu, Sabine se nadvija nada mnom, a licem joj se razlijeva izraz olakšanja, dok su joj misli i dalje labirint zabrinutosti. "Hej", kaže ona, smiješeći se i vrteći glavom. "Zacijelo je to bio vikend i pol." Pogledam prvo u nju pa na sat. Shvativši koliko je sati, skočim iz kreveta. "Jesi li dobro?" upita ona, slijedeći me. "Kad sam sinoć došla kući, ti si već spavala. Nisi bolesna, zar ne?" Krenem pod tuš, ne znajući što bih joj odgovorila. Jer premda se ne osjećam bolesno, nemam pojma kako to da sam tako dugo spavala. "Postoji li nešto što bih trebala znati? Nešto što mi želiš reći?" upita ona, stojeći ispred vrata. Sklopim oči i prevrtim si u mislima cijeli vikend: sjećam se plaže, Evangeline, Damena kako mi priprema večeru i sljedećeg jutra doručak... "Ne, ništa se nije dogodilo", kažem napokon. "Pa, onda se bolje požuri, ako želiš stići u školu na vrijeme. Jesi li sigurna da si dobro?" "Jesam", kažem, trudeći se zvučati iskreno, nedvosmisleno, sto posto sigurno dok otvaram slavine i stajem pod tuš, premda ne znam lažem li ili je to zaista istina. Cijelim putem do škole Miles mi priča o Ericu, opisujući mi, korak po korak, njihov prekid koji se dogodio SMS-om u nedjelju navečer, pokušavajući me uvjeriti da ga uopće nije briga, da ga je totalno, posve i potpuno prebolio, što dokazuje da nije. "Slušaš li me uopće?" namršti se on. "Naravno", promrmljam, dok stojimo na semaforu, samo nekoliko ulica od škole, a misli mi se vraćaju na događaje tijekom vikenda... koji uvijek završava doručkom u nedjelju. Ma koliko se trudim, ne uspijevam se sjetiti ničega nakon toga. "Baš i ne izgleda tako", duri se on i gleda kroz prozor. "Mislim, ako sam ti dosadan, samo reci. Jer, vjeruj mi, totalno sam prebolio Erica. Jesam li ti rekao za ono kad je..." "Miles, jesi li razgovarao s Haven?" upitam, nakratko ga pogledavši tren prije nego što se upalilo zeleno na semaforu. On odmahne glavom. "A ti?" "Mislim da nisam." Nagazim na papučicu gasa, pitajući se zašto me i samo spominjanje njezina imena ispunjava tjeskobom i strahom. "Misliš da nisi?" Oči mu se rašire dok se meškolji na sjedalu. 115

MIN@

"Ne od petka." Skrenem na parkiralište, a srce mi preskoči tri otkucaja kad ugledam Damena na uobičajenome mjestu. Stoji naslonjen na svoj auto, smiješeći se, i čeka me. "Pa, barem jedno od nas ima šanse za i živjeli su sretno zauvijek", kaže Miles, kimnuvši Damenu koji prilazi mojoj strani auta s crvenim tulipanom u ruci. "Dobro jutro." Nasmiješi se, pruži mi cvijet i poljubi me u obraz, a ja promrmljam nerazumljiv odgovor i krenem prema ulazu. Oglasi se zvono i Miles potrči prema svojoj učionici, a Damen me primi za ruku i povede me na sat engleskog. "Profesor Robins ide prema učionici", šapne on, stisnuvši mi ruku dok me vodi pokraj Stacije, koja me mrzovoljno gleda i ispruži nogu, da bi je u posljednji tren ipak maknula. "Prestao je piti, pokušava na taj način navesti ženu da mu se vrati." Njegove se usne okrznu o moje uho, a ja ubrzam korak i odmaknem se. Skliznem na svoj stolac i odložim knjige, pitajući se zašto me prisutnost mog dečka čini tako napetom i nervoznom, a onda posegnem u svoj tajni pretinac za iPod. Preplavi me panika kad shvatim da sam ga zaboravila kod kuće. "Neće ti trebati", kaže Damen, primi me za ruku i pogladi me po prstima. "Sad imaš mene." Sklopim oči, znajući da će profesor Robins ući za tri, dva, jedan... "Ever", šapne Damen, dok prstima prati obris vena na mom zapešću. "Jesi li dobro?" Stisnem usne i kimnem glavom. "Dobro." On zastane na trenutak. "Lijepo sam se proveo za vikend, nadam se da si i ti uživala." Otvorim oči baš u trenutku kad je ušao profesor Robins, primjećujući da mu oči nisu tako natečene kao inače, ni lice tako crveno, premda mu se ruke i dalje malo tresu. "Jučer je bilo baš zabavno, zar ne?" Okrenem se prema Damenu, zagledam mu se u oči. A kroz kožu mi struji toplina i trnci jer njegov je dlan na mome. Pa kimnem, znajući da je to odgovor koji očekuje, premda nisam sigurna da je istinit. Sljedećih nekoliko sati prolaze u izmaglici zbunjenosti i gradiva, a tek za ručkom saznam što se jučer dogodilo. "Ne mogu vjerovati da ste ušli u vodu", kaže Miles, miješajući jogurt i gledajući me. "Imaš li ti ikakvog pojma o tome koliko je hladno?" "Imala je ronilačko odijelo", Damen slegne ramenima. "Zapravo, ostavila si ga kod mene." Odmatam sendvič, misleći kako se ničega od toga ne sjećam. Čak i nemam ronilačko odijelo. Ili? 116

MIN@

"Ovaj, nije li to bilo u petak?" upitam, pocrvenjevši kad su mi se u sjećanje vratili svi događaji toga dana. Damen vrti glavom. "Ja sam surfao u petak, ne ti. U nedjelju sam te poučavao." Gulim koru sa sendviča i pokušavam se prisjetiti, ali ne uspijevam. "I, je li bila dobra?" upita Miles, ližući žlicu i pogledavajući prvo Damena pa mene. "Nije baš bilo valova pa nismo ni bogzna kako surfali. Najveći dio vremena proveli smo ležeći na plaži pod dekicom. I da, jako je dobra u tome." Smije se. Gledam u Damena, pitajući se jesam li i ispod tog pokrivača na sebi imala ronilačko odijelo ili ne, i što se, ako išta, dogodilo. Je li moguće da sam se pokušala iskupiti za petak, a zatim potisnula sjećanje na to? Miles me gleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima i zagrizem u sendvič. "Na kojoj ste plaži bili?" upita. Okrenem se prema Damenu, jer ja se ne mogu sjetiti. "Kod kristalne špilje", kaže on, pijuckajući svoje piće. Miles vrti glavom i zakoluta očima. "Molim te, reci mi da se ne pretvarate u jedan od onih parova gdje dečko govori u ime oboje. Mislim stvarno, nemoj mi reći da i naručuje umjesto tebe u restoranu?" Pogledam Damena, ali on i ne stigne odgovoriti jer Miles ubaci: "Ne, pitam tebe, Ever." Prisjetim se naših obroka u restoranima: onog predivnog dana u Disneylandu koji je završio tako neobično, i drugog na hipodromu, kad smo zaradili na okladama. "Sama naručujem", kažem. Onda ga pogledam i upitam: "Posudiš mi mobitel?" On izvadi Sidekick iz džepa i gurne ga prema meni. "Zašto? Zaboravila si svoj?" "Aha, a želim poslati poruku Haven da vidim gdje je. Imam neki užasno čudan osjećaj u vezi s njom." Zatresem glavom, jer ne znam to ni sebi objasniti, a kamoli njima. "Ne mogu prestati razmišljati o njoj", kažem, tipkajući po sićušnoj tipkovnici. "Doma je, bolesna je", kaže Miles. "Ima nekakvu virozu. Uz to je i tužna zbog Evangeline, premda se kune da nas više ne mrzi." "Zar nisi rekao da nisi razgovarao s njom?" Zastanem i pogledam ga, jer sigurna sam da mi je u autu rekao baš to. "Poslao sam joj poruku pod satom." 117

MIN@

"Znači da je dobro?" Zurim u Milesa, a želudac mije klupko živaca, premda ne uspijevam shvatiti zašto. "Ispovraćala je dušu i oplakuje gubitak prijateljice, ali da, inače je okej." Vratim Milesu mobitel, jer nema smisla da je gnjavim ako je bolesna. A onda mi Damen položi ruku na nogu, Miles nastavlja litanije o Ericu, a ja prčkam po svom ručku, glumim da je sve u redu, smiješeći se i kimajući, ali ne uspijevam otresti se osjećaja nelagode. Naravno, jedini dan kad Damen odluči ne markirati ni jedan sat baš je onaj kad bih ja najradije da ga nema u školi. Jer svaki put kad iziđem iz učionice, nađem ga kako stoji pred vratima, zabrinuto me čeka i pita jesam li dobro. Već mi to počinje lagano ići na živce. Nakon likovnog, dok hodamo prema autima, on ponudi da me otprati kući, ali samo ga pogledam i kažem: "Uh, ako nemaš ništa protiv, trebam neko vrijeme biti sama." "Je li sve u redu?" upita me milijunti put. Ali samo kininom i udem u auto, jedva čekajući da zatvorim vrata i maknem se od njega. "Trebam obaviti par stvari, ali vidimo se sutra, dobro?" Ne dajući mu priliku da odgovori, krenem unatrag s parkirališnog mjesta i odvezem se. Došavši kući, tako sam umorna da se zaputim ravno u krevet, namjeravajući malo odrijemati prije nego što se Sabine vrati s posla i opet se zabrine zbog mene. Ali probudim se usred noći, srce mi nabija, a odjeća mi je sva mokra od znoja. Imam jak osjećaj da nisam sama u sobi. Posegnem za jastukom, čvrsto ga stisnem, kao da će mi meka pera osigurati neku vrstu štita, a onda zaškiljim u mrak pred sobom i šapnem: "Riley?" Premda sam prilično sigurna da nije ona. Zadržim dah čuvši prigušen zvuk pokraj balkonskih vrata, kao papuče na tepihu. Iznenadim samu sebe šapnuvši: "Damene?" dok virim u mrak, a ne čuje se ništa osim tog mekog, šuškavog zvuka. Napipam prekidač i uključim svjetlo, žmirkajući pod iznenadnim blještavilom. Pogledom tražim uljeza, jer tako sam sigurna da nisam sama da sam gotovo razočarana što u sobi ne vidim nikoga. Ustanem, još uvijek stišćući jastuk, pa zaključam balkonska vrata, a zatim povirim pod krevet i u ormar, kao što je nekoć davno radio moj tata kad bi tražio babarogu po noći. Ne našavši ništa, vratim se u krevet, pitajući se je li moguće da je to bio samo ružan san. Sličan onome kad sam sanjala da trčim kroz mračan vjetrovit kanjon, a moja je tanka bijela haljina bila slaba obrana od hladnoće, pozivajući vjetar neka mi šiba kožu, hladeći me do kosti. A ipak, jedva sam to i zamjećivala, jer bila sam posve usredotočena na trčanje, 118

MIN@

moja bosa stopala rezbarila su vlažno, blatnjavo tlo dok sam trčala prema udaljenom skloništu koje nisam mogla vidjeti. Znam samo da sam trčala prema prigušenom, mekom svjetlu. I dalje od Damena.

DVADESETPETO POGLAVLJE Sljedećeg dana, parkiram auto na svom uobičajenom mjestu, iskočim iz auta i protrčim ravno kraj Damena prema Haven, koja čeka pored ulaza. I premda se inače silno trudim izbjeći svaki mogući fizički kontakt, zgrabim je u zagrljaj i privučem je k sebi. "Okej, okej, i ja tebe volim." Ona se nasmije, zavrti glavom i gura me od sebe. "Isuse, pa nije baš da sam se namjeravala zauvijek ljutiti na vas." Njezina obojena kosa suha je i beživotna, crni lak na noktima ispucan, podočnjaci još tamniji nego inače, a lice izrazito blijedo. Ali premda me uvjerava da je dobro, ne mogu si pomoći, opet je zagrlim. "Kako se osjećaš?" upitam, pomno je promatrajući, pokušavajući je pročitati, ali osim što joj je aura siva, slaba i prozirna, ništa drugo ne vidim. "Što se događa s tobom?" upita ona, vrteći glavom i gurajući me od sebe. "Otkud sad ti proljevi ljubavi? Ti, od svih ljudi, ti koja se uvijek skrivaš iza iPoda i kapuljače." "Čula sam da si bila bolesna, a jučer te nije bilo u školi pa..." prekinem se, osjećajući se bedasto. Ali ona se samo nasmije. "Znam što se događa", kinine. "Ti si kriv za ovo", kaže Damenu. "Morao si se pojaviti i otopiti moju ledenu frendicu, pretvoriti je u sentimentalnu, toplu pekmezicu." Premda se Damen smije, osmijeh mu ni u jednom trenu ne doseže oči. "Pa bila je to samo viroza", kaže ona dok je Miles prima ispod ruke pa sve troje krećemo prema ulazu. "Pretpostavljam da je sve bilo još gore uz depru koja me držala zbog Evangeline. Tresla me takva groznica da sam nekoliko puta izgubila svijest." "Stvarno?" Odmičem se od Damena kako bih mogla hodati uz nju. "Da, totalno čudno. Navečer bih legla u jednoj odjeći, a ujutro bih se probudila u nekoj posve drugoj. A poslije više ne bih mogla pronaći to što sam prije imala na sebi. Kao da je nestalo ili tako nešto." "Pa, tvoja soba je u priličnom neredu", nasmije se Miles. "A možda si halucinirala, to se zna dogoditi kad čovjek ima visoku temperaturu."

119

MIN@

"Možda." Ona slegne ramenima. "Ali nestali su i svi moji crni šalovi pa sam morala posuditi ovaj od brata." Ona podigne kraj plavog vunenog šala i mahne. "Je li se itko brinuo za tebe?" upita Damen, prišavši mi i ispreplevši prste s mojima. Preplavi me toplina. Haven zavrti glavom i zakoluta očima. "Šališ se? Ja kao da sam se već odvojila od roditelja, kao i ti. Osim toga, vrata moje sobe cijelo su vrijeme bila zaključana. Mogla sam umrijeti a da nitko ne zna." "A što je s Drinom?" upitam, a želudac mi se zgrči na sam spomen njezina imena. Haven mi uputi čudan pogled pa reče: "Drina je u New Yorku. Otišla je u petak navečer. Uglavnom, nadam se da se niste zarazili od mene, jer premda su neke od mojih halucinacija bile prilično kul, mislim da se vama baš i ne bi svidjele." Zastane blizu svoje učionice i nasloni se na zid. "Jesi li sanjala o kanjonu?" upitam je, pustivši Damenovu ruku i približivši joj se tako blizu da joj se praktički unosim u lice. Ali Haven se samo nasmije i odgurne me od sebe. "Ovaj, oprosti, ali ulaziš mi u osobni prostor!" Zavrti glavom. "I ne, nije bilo kanjona. Samo neke divlje gotičke stvari koje je teško opisati, ali uglavnom, bilo je puno krvi i ljige." Istog trena kad je to izrekla, istog trena kad sam začula riječ "krv", zacrni mi se pred očima i počnem se rušiti. "Ever?" vikne Damen, uhvativši me samo nekoliko sekunda prije nego što sam tresnula na pod. "Ever", šapne on, a u glasu mu se čuje nagovještaj zabrinutosti. Kad sam otvorila oči i kad su nam se pogledi sreli, nešto u izrazu njegova lica, u prodornosti pogleda čini mi se tako poznatim. Ali Havenin glas briše sjećanje koje se počelo oblikovati. "Točno tako počinje", kima ona. "Mislim, tek sam se poslije onesvijestila, ali svejedno, definitivno počinje s jakom vrtoglavicom." "Možda je trudna?" kaže Miles, dovoljno glasno da ga čuje nekoliko učenika u prolazu. "Nije baš vjerojatno", kažem, iznenađena time koliko se bolje osjećam u Damenovu toplom naručju. "Dobro mi je, stvarno." Teturavo se osovim na noge i odmaknem se. "Trebao bi je odvesti kući", kaže Miles, gledajući Damena. "Grozno izgleda." "Da", kima Haven. "Trebala bi se odmoriti, ozbiljno. Vjeruj mi, ne želiš dobiti tu virozu." 120

MIN@

Ali premda ustrajavam na tome da moram na sat, nitko me ne sluša. Već u sljedećem trenutku Damen me drži oko struka i vodi me prema svom autu. "Ovo je smiješno", kažem dok krećemo s parkirališta i obilazimo oko škole. "Ozbiljno ti kažem, dobro mi je. Da i ne spominjem da ćemo se uvaliti u nevolje ako opet markiramo." "Nećemo." Nakratko me pogleda, a onda se opet usredotoči na cestu. "Smijem li te podsjetiti da si se onesvijestila? Imaš sreće da sam te na vrijeme uhvatio." "Da, ali u tome i je stvar: uhvatio si me. I sad mi je dobro. Zbilja. Mislim, ako si stvarno tako zabrinut za mene, trebao si me odvesti u školsku ambulantu. Nisi me trebao oteti." "Ne otimam te", kaže on, vidljivo uzrujan. "Samo želim paziti na tebe, želim biti siguran da si dobro." "Oh, znači sad si i liječnik?" Zavrtim glavom i zakolutam očima. Ali on ne kaže ništa. Samo vozi po priobalnoj autocesti, prošavši pokraj skretanja koje vodi prema mojoj kući, da bi se na kraju zaustavio ispred velike, impozantne kapije. "Kamo me vodiš?" upitam, dok gledam kako kima nekoj službenici koja mi je poznata i koja se smiješi i mahne nam neka prodemo. "Mojoj kući", promrmlja on, vozeći uz strmi brežuljak, skrenuvši nekoliko puta, da bismo se na kraju našli u slijepoj ulici na čijem se kraju nalazi velika prazna garaža. Damen me primi za ruku i vodi me kroz dobro opremljenu kuhinju u dnevnu sobu, gdje zastanem, podbočim se i upijam pogledom prekrasno uređen prostor, potpunu suprotnost frajerskom šiku koji sam očekivala. "Sve ovo je stvarno tvoje?" upitam, prelazeći rukom preko mekane tkanine kojom je presvučen trosjed, dok pogledom obuhvaćam profinjene svjetiljke, perzijske sagove, zbirku apstraktnih ulja na platnu i niski stolić od tamnog drva na kojemu stoje knjige o umjetnosti, svijeće i moja uramljena fotografija. "Kad si ovo snimio?" Podignem je sa stolića i zagledam se u nju, a uopće se ne sjećam tog trenutka. "Ponašaš se kao da nikad prije nisi bila ovdje", kaže on, pokazujući mi neka sjednem. "I nisam." Slegnem ramenima. "Ali jesi", ustraje on. "U nedjelju. Nakon plaže. Tvoje mi se ronilačko odijelo još suši gore. Sjedni sad." Potapše rukom po trosjedu. "Želim vidjeti da se odmaraš." Zavalim se na mekane jastuke, još uvijek stežući svoju uramljenu sliku i pitajući se kad je snimljena. Kosa mi je duga i raspuštena, lice blago zarumenjelo, a na sebi imam majicu s kapuljačom boje marelice, na koju 121

MIN@

sam već i zaboravila. Ali, premda se čini da se smijem, oči su mi tužne i ozbiljne. "Snimio sam te jednoga dana u školi. Kad me nisi vidjela. Više volim takve fotografije, kad osoba nije svjesna da je slikaš, jer jedino tako možeš uhvatiti njezinu suštinu", kaže on, uzme mi okvir iz ruke i vrati ga na stolić. "Sad sklopi oči i odmori se dok ti ja skuham čaj." Kad je čaj bio gotov, on mi stavi šalicu u ruku, a zatim me pokrije vunenim pokrivačem, ušuškavajući me. "Ovo je jako lijepo, ali zaista nije potrebno", kažem, odloživši šalicu na stol i gledajući na sat, misleći: Ako krenemo sad, još stignemo na drugi sat. "Ozbiljno, dobro mi je. Trebali bismo se vratiti u školu." "Ever, onesvijestila si se", kaže on, sjedajući pokraj mene, pogledom tražeći moje oči dok mi dodiruje kosu. "Događa se", slegnem ramenima, i pomalo mije neugodno zbog sve te strke oko mene, pogotovo zato što znam da mi nije ništa. "Ne dok si sa mnom", šapne on, pomaknuvši ruku prema ožiljku na mom čelu. "Nemoj." Odmaknem se tren prije no što ga je mogao dotaknuti, a on pusti ruku da mu padne uz tijelo. "Što nije u redu?" upita, gledajući me. "Ne želim da se i ti zaraziš", slažem, ne želeći mu priznati istinu, da je taj ožiljak za mene i samo za mene. Stalni podsjetnik koji pazi da nikad ne zaboravim. Zato sam i odbila kad mi je plastični kirurg ponudio da će mi to "popraviti". Jer znala sam da je nemoguće popraviti to što mi se dogodilo. To je moja krivnja, moja privatna bol, i zato ga skrivam ispod kose. Ali on se samo nasmije i odgovori: "Ne mogu se razboljeti." Sklopim oči i zavrtim glavom pa ih opet otvorim i kažem: "Oh, sad se ne možeš ni razboljeti?" On slegne ramenima i prinese mi šalicu usnama, nutkajući me da pijem. Otpijem gutljaj pa okrenem glavu i odgurnem šalicu, govoreći: "Da vidimo: ne možeš se razboljeti, ne možeš nadrapati zbog markiranja, dobivaš petice unatoč tome što te nikad nema u školi, uzmeš kist i voilà, naslikaš Picassa bolje od Picassa. Kuhaš dobro kao vrhunski kuhar, bavio si se manekenstvom u New Yorku, što je bilo neposredno prije nego što si živio u Santa Feu, a nakon što si živio u Londonu, Rumunjskoj, Parizu i Egiptu. Nezaposlen si i emancipiran, a ipak nekako uspijevaš živjeti u raskošno namještenoj kući vrijednoj milijune dolara, voziš skupi auto i..." "U Rimu", kaže on, ozbiljno me gledajući. "Što?" 122

MIN@

"Rekla si da sam živio u Rumunjskoj, a nisam, nego u Rimu." Zakolutam očima. "Svejedno, bit je u tome..." zastanem, jer riječi mi zastanu u grlu. "Da?" On se nagne prema meni. "Bit je u tome..." S mukom progutam slinu i skrenem pogled, a um mi se bori s nečim, nečim što me već neko vrijeme muči. Nečim u vezi s Damenom, nečim što se tiče tog gotovo onosvjetskog osjećaja koji ide uz njega, je li on duh poput Riley? Ne, to je nemoguće, svi ga vide. "Ever", kaže on, položivši mi dlan na obraz i okrenuvši mi glavu prema sebi. "Ever, ja..." Ali prije nego što stigne dovršiti misao, skočim s trosjeda, daleko od njega, zbacim pokrivač s ramena i odbijem ga pogledati dok govorim: "Odvezi me kući."

DVADESETŠESTO POGLAVLJE Čim skrenemo na moj prilaz, iskočim iz auta i potrčim prema kući pa kroz vrata i gore, preskačući po dvije stube odjednom, nadajući se i moleći u sebi da Riley bude tu. Trebam je, moram razgovarati s njom o svim tim ludim mislima koje mi se roje po glavi. Ona je jedina kojoj to uopće i mogu reći, jedina koja bi možda mogla razumjeti. Zavirim u svoju dnevnu sobu, kupaonicu, na balkon. Stanem nasred sobe i zazovem je po imenu, osjećajući se neobično, potreseno, uspaničeno, a ne mogu objasniti zašto. Ali nema je. Klonem na krevet i sklupčam se u kuglu, ponovno proživljavajući gubitak sestre. "Ever, zlato, jesi li dobro?" Sabine spusti torbe na pod i klekne pokraj mene, a ruka joj je hladna i sigurna na mojoj vrućoj, znojnoj koži. Sklopim oči i kimnem glavom, znajući da unatoč nedavnom gubitku svijesti i osjećaju iscrpljenosti, nisam bolesna. Barem ne u onom smislu kao što ona pretpostavlja. Ovo što mene muči nije tako jednostavno ni tako lako izlječivo. Otkotrljam se na bok, obrišem suze kutom jastuka pa se okrenem prema njoj i kažem: "Ponekad... ponekad me jednostavno smlavi, znaš? A s vremenom ne postaje ništa lakše." Grlo mi se stisne, oči se opet napune suzama. Gleda me, a lice joj je smekšano tugom.

123

MIN@

"Nisam sigurna da će ikad biti lakše. Mislim da se samo naviknemo na osjećaj, na prazninu, na gubitak, i naučimo nekako živjeti s tim svim." Nasmiješi se i rukom mi otare suze. A kad je legla pokraj mene, nisam uzmaknula. Samo sam zatvorila oči i dopustila si osjetiti njezinu bol, i svoju bol, sve dok nisu bile pomiješane u jednu, sirovu i duboku, bez početka i kraja. I ostanemo lako, razgovarajući i plačući, dijeleći osjećaje jedna s drugom, onako kako smo to već odavno trebale. Samo da sam je pustila unutra. Da je nisam odgurnula od sebe. Nakon nekog vremena, Sabine ustane i pode nam skuhati večeru, ali prije toga prekopa po svojoj velikoj torbi i kaže: "Gle što sam pronašla u prtljažniku. Posudila sam je davno, kad si se tek preselila ovamo, ali sam ti je zaboravila vratiti." I dobaci mi majicu s kapuljačom boje marelice. Onu koju sam zaboravila. Onu koju nisam nosila od prvog tjedna škole. Onu koju imam na sebi na slici koja stoji na Damenovu stolu, snimljenoj u vrijeme kad se još nismo ni poznavali. Sljedećeg jutra provezem se pokraj Damena i tog glupog mjesta koje uvijek čuva za mene, i parkiram auto tako daleko da se čini kao da je na drugom kraju svijeta. "Koji ti je vrag?" kaže Miles, zinuvši u čudu. "Prošla si kraj našeg mjesta! Gle koliko ćemo sad morati hodati!" Zalupim vratima i odtutnjim preko parkirališta, ravno pokraj Damena koji stoji naslonjen na svoj auto i čeka me. "Ovaj, ha-loo! Visoki, crni, zgodni desno od tebe, prošla si ravno kraj njega! Što ti je?" upita Miles, primivši me za ruku i pogledavši me. "Jeste li se posvađali?" Ali samo odmahnem glavom i otrgnem mu se iz stiska. "Ništa mi nije", kažem, grabeći prema zgradi. Premda je, kad sam posljednji put pogledala, Damen bio daleko iza mene, kad sam ušla u razred i krenula prema svojoj klupi, on je već bio tamo. Podignem kapuljaču i uključim iPod, naglašeno ga ignorirajući, dok čekam da nas profesor Robins počne prozivati. "Ever", šapne Damen, ali ja zurim ravno naprijed, usredotočujući se na rijetku kosu profesora Robinsa, i čekam da prozove moje ime. "Ever, znam da si uzrujana. Ali mogu objasniti." Zurim ravno pred sebe, pretvarajući se da ga ne čujem. "Ever, molim te", preklinje me Damen. Ali ja se ponašam kao da ga nema. A kad profesor Robins napokon dođe i do mog imena, Damen uzdahne, sklopi oči i kaže: 124

MIN@

"Dobro. Ali zapamti da si sama ovo tražila." U sljedećem trenutku kroz učionicu odjekne strašno tuonk! kad je devetnaest glava udarilo u klupe. Glave svih osim Damena i mene. Ogledavam se oko sebe, otvorenih usta i razrogačenih očiju, trudeći se shvatiti, ali kad se napokon okrenem prema Damenu i ošinem ga optužujućim pogledom, on samo slegne ramenima i kaže: "Nadao sam se da ćemo ovo izbjeći." "Što si učinio?" Zurim u sva ta mlitava tijela, a u meni se počne rađati strašna spoznaja. "Omojbože, ubio si ih! Sve si ih pobio!" viknem, a srce mi lupa tako glasno da sam sigurna da ga i on čuje. Ali on samo zavrti glavom i kaže: "Ma daj, Ever. Kakvom me osobom smatraš? Naravno da ih nisam ubio. Samo malo... drijemaju, to je sve." Uzmaknem na rub stolca, pogleda prikovana za vrata, planirajući bijeg. "Možeš pokušati, ali nećeš daleko stići. Vidjela si kako sam u razred došao prije tebe, premda si imala veliku prednost?" On prekriži noge i pogleda me, a lice mu je staloženo, glas smiren. "Čitaš mi misli?" šapnem, prisjećajući se nekih malo škakljivijih misli, i osjećam kako mi obrazi crvene dok prstima grčevito stišćem rub klupe. "Obično, da." Slegne ramenima. "Zapravo, gotovo uvijek, da." "Koliko već dugo?" Zurim u njega, a jedan dio mene najradije bi se okušao u bijegu, dok onaj drugi ipak želi odgovore na neka pitanja prije gotovo sigurne propasti. "Od prvog dana kad sam te ugledao", šapne on, a pogled mu je prikovan za moj i preplavljuje mi tijelo toplinom. "A kad je to bilo?" upitam drhtavim glasom, sjetivši se fotografije na njegovu stolu, pitajući se koliko me već dugo uhodi. "Ne uhodim te." Smije se. "Barem ne u onom smislu kako ti misliš." "Zašto da ti vjerujem?" Bijesno ga gledam. Nisam tako luda da mu povjerujem na riječ, ma o kako se trivijalnoj stvari radilo. "Zato što ti nikada nisam lagao." "Sad mi lažeš!" "Nikada ti nisam lagao ni o čemu važnom", kaže on, skrenuvši pogled. "Stvarno? A što je s činjenicom da si me fotografirao puno prije nego što si se uopće preselio u ovu školu? Gdje je to na tvom popisu važnih stvari koje se dijele s osobom s kojom si u vezi?" Šibam ga ljutit im pogledom. On uzdahne, a oči mu izgledaju umorno kad kaže: "A gdje je na tvom popisu činjenica da si vidovita i da se družiš s pokojnom sestrom?" 125

MIN@

"Ništa ne znaš o meni." Ustanem, a ruke mi se tresu i znoje, srce lupa kao ludo u prsima dok zurim u mlitava tijela. Stacia ima otvorena usta, Craig tako glasno hrče da sve vibrira, a profesora Robinsa nikad nisam vidjela da izgleda sretnije i smirenije. "Spava li cijela škola? Ili samo ovaj razred?" "Nisam potpuno siguran, ali mislim cijela škola." Kima, smiješeći se i ogledavajući se, očigledno zadovoljan postignutim. Ne rekavši više ni riječ, skočim sa stolca, protrčim kroz vrata pa niz hodnik, pokraj ureda i zaspalih tajnica i administratora, i napokon van. Trčim preko parkirališta do svoje male Miate, gdje me već čeka Damen, vrškom prstiju držeći moju torbu s knjigama. "Rekao sam ti", slegne ramenima i pruži mi ruksak. Stojim pred njim, znojna, mahnita, totalno izbezumljena. Pred očima mi počnu bljeskati svi ti zaboravljeni prizori, njegovo zakrvavljeno lice, Haven koja se bacaka i stenje, ona čudna sablasna soba, i znam da je učinio nešto s mojim umom, nešto što mi je blokiralo sjećanja. I premda se ne mogu mjeriti s nekim poput njega, odbijam predati se bez borbe. "Ever!" vikne on i posegne za mnom, ali onda pusti da mu ruka opet padne uz tijelo. "Misliš da sam sve ovo učinio da bih te ubio?" Oči su mu pune boli dok mi pogledom pretražuje lice. "Nije li to tvoj plan?" Ljutito ga gledam. "Haven misli da je sve to bio neki divlji gotički, grozničavi san. Ja sam jedina koja zna istinu. Ja sam jedina koja zna kakvo si čudovište. Jedino što mi nije jasno jest zašto nas obje nisi ubio kad si imao priliku? Zašto si uopće tratio vrijeme na to da mi potisneš sjećanja i održiš me na životu?" "Nikad ti ne bih učinio ništa nažao", kaže on, a oči su mu stisnute od boli. "Sve si krivo shvatila. Pokušavao sam spasiti Haven, a ne nauditi joj. Ali nisi me htjela saslušati." "A zašto je onda izgledala kao da je na rubu smrti?" Stisnem usne da on ne vidi kako drhte, ne skidam oči s njega, ali odbijam primiti toplinu njegova pogleda. "Zašto što i jest bila na rubu smrti", kaže on, zvučeći uzrujano. "Ona tetovaža na zapešću bila je gadno inficirana, ubijala ju je. Kad si ušla, isisavao sam infekciju iz nje, kao što se radi s ugrizom zmije." Zavrtim glavom. "Znam što sam vidjela." On sklopi oči i prstima primi korijen nosa pa duboko udahne prije nego što me pogleda i kaže: "Znam kako izgleda i znam da mi ne vjeruješ. Pokušavao sam ti objasniti, ali nisi mi dopustila pa sam učinio sve ovo da ti privučem pozornost. Jer, vjeruj mi, sve si krivo shvatila." 126

MIN@

Gleda me, oči su mu tamne, pogled dubok, ruke opuštene, dlanovi otvoreni, ali ne vjerujem mu. Ni riječ. Imao je stotine, možda tisuće godina da uvježba glumu, zato je sad u stanju savršeno izvesti predstavu, ali to je svejedno samo predstava. I premda ne mogu vjerovati da se spremam to izreći, i premda ne uspijevam pojmiti takvo što, postoji samo jedno objašnjenje, ma koliko ludo zvučalo. "Znam samo da želim da se vratiš u svoj lijes ili vampirski brlog ili gdje god da si živio prije nego što si došao ovamo i..." Borim se za dah, osjećajući se kao da sam zarobljena u nekoj groznoj noćnoj mori, očajnički se nadajući da ću se uskoro probuditi. "Ostavi me na miru, samo nestani!" On sklopi oči i zavrti glavom, zatomljujući smijeh pa kaže: "Nisam vampir, Ever." "Je, aha. Dokaži!" kažem drhtavim glasom, gledajući ga u oči, potpuno uvjerena da mi samo treba krunica, režanj češnjaka i glogov kolac pa da se sve ovo završi. Ali on se samo nasmije. "Ne budi blesava. Takve stvari ne postoje." "Znam što sam vidjela", kažem mu, prizivajući u sjećanje krv, Haven, onu neobičnu i sablasnu sobu, znajući da i on vidi ono što ja vidim. Pitajući se kako će pokušati objasniti svoje prijateljstvo s Marijom Antoanetom, Picassom, Van Goghom, Emily Bronte i Williamom Shakespeareom, kad su živjeli u različitim stoljećima. On zavrti glavom, pogleda me i kaže: "Pa, kad smo već kod toga, među mojim prijateljima bili su i Leonardo da Vinci, Boticelli, Francis Bacon, Albert Einstein te John, Paul, George i Ringo." Zastane, vidjevši tup izraz na mom licu, pa zastenje i kaže: "Kriste, Ever, pa Beatlesi. Zavrti glavom i nasmije se. "Bože, uz tebe se osjećam zaista starim." A ja samo stojim, jedva da i dišem, ne shvaćajući, ali kad posegne za mnom, još uvijek sam dovoljno prisebna da uzmaknem. "Nisam vampir, Ever. Besmrtnik sam." Zakolutam očima. "Vampir, besmrtnik, ista stvar", kažem, tresući glavom i pjeneći se, razmišljajući kako je glupo prepirati se oko naziva. "Ah, ali oko ovoga se isplati prepirati, jer postoji velika razlika. Znaš, vampiri su izmišljena bića koja postoje samo u knjigama i filmovima i u tvojoj bujnoj mašti", smiješi se on. "A ja sam besmrtnik. Što znači da već stotinama godina hodam ovom zemljom u jednom kontinuiranom životnom ciklusu. I unatoč fantaziji koju si stvorila u glavi, moja besmrtnost ne ovisi o pijenju krvi, prinošenju ljudskih žrtava ili nekim drugim grozotama koje si zamišljaš." 127

MIN@

Suzim oči, iznenada se prisjetivši njegova neobičnog crvenog soka i zapitavši se ima li on nekakve veze s Damenovom dugovječnošću. Možda je to neki besmrtni sok, tako nešto. "Besmrtni sok", smije se on. "Ta ti je dobra. Zamisli marketinške mogućnosti." Ali vidjevši da se ja ne smijem, lice mu se smekša i on kaže: "Ever, molim te, ne moraš me se bojati. Nisam ni opasan ni zao i nikad ti ne bih naudio. Ja sam jednostavno tip koji jako dugo živi. Možda i predugo, tko zna? Ali to me ne čini lošim. Samo besmrtnim. I bojim se..." Posegne za mnom, ali ja ustuknem na drhtavim nogama, teturajući, odbijajući ga dalje slušati. "Lažeš!" šapnem, a srce mi kipi od bijesa. "Ovo je ludo! Ti si lud!" On odmahuje glavom i gleda me, a u očima mu je nepojmljiva tuga. Zakorači prema meni i kaže: "Sjećaš li se kad si me prvi put vidjela? Ovdje na parkiralištu? I kako si odmah, čim su nam se pogledi sreli, osjetila kao da me poznaješ? I neki dan, kad si se onesvijestila... kad si otvorila oči i pogledala u moje, bila si na rubu toga da se sjetiš, ali onda ti je sjećanje pobjeglo?" Zurim u njega, ne mogu se ni pomaknuti, opčinjena sam, naslućujem što će reći, ali odbijam to čuti. "Ne!" promrmljam, zakoračim unatrag, u glavi mi se vrti, tijelo gubi ravnotežu dok mi koljena polako popuštaju. "Ja sam te onoga dana pronašao u šumi. Ja sam te doveo natrag." Tresem glavom, pogled mi je zamagljen od suza. Ne! "Oči u koje si pogledala na povratku bile su moje, Ever. Bio sam tamo. Bio sam pokraj tebe. Ja sam te doveo natrag. Ja sam te spasio. Znam da se sjećaš. Vidim to u tvojim mislima." "Ne!" vrisnem, pokrivši uši i sklopivši oči. "Prestani!" vičem, ne želeći čuti ništa više. "Ever", njegov mi glas nepozvan ulazi u misli, u osjetila. "Žao mi je, ali istina je. Premda nemaš razloga bojati me se." Klonem na tlo, pritisnem lice o koljena, a tijelo mi se trese od silovitih, zagušljivih, grčevitih jecaja. "Nisi imao pravo prići mi, nisi se imao pravo miješati! Ti si kriv što sam ovakva čudakinja! Ti si kriv što moram živjeti ovaj grozni život! Zašto me nisi jednostavno pustio na miru, zašto me nisi pustio da umrem?" "Nisam mogao podnijeti da te opet izgubim", promrmlja on, klečeći pokraj mene. "Ne ovaj put. Ne opet.'" Podižem oči prema njegovima i nemam pojma što je time mislio, ali nadam se da neće pokušati objasniti jer više ne mogu slušati i samo želim da prestane. Želim da sve ovo završi. 128

MIN@

On vrti glavom, a lice mu je bolno iskrivljeno. "Ever, molim te, ne razmišljaj tako, molim te nemoj..." "Znači, samo si tako odlučio vratiti me u život, a cijela je moja obitelj umrla?" upitam, gledajući ga, a moja se tuga gubi u strašnom bijesu. "Zašto? Zašto si to učinio? Ako je to što kažeš istina, ako si tako moćan da možeš oživiti mrtve, zašto i njih nisi spasio? Zašto samo mene?" Damen se lecne na silinu neprijateljstva u mom pogledu, na te sićušne strijele mržnje upućene njemu. Sklopi oči i reče: "Nisam tako moćan. A i bilo je prekasno, već su otišli dalje. Ali ti, ti si se zadržala. Mislio sam da to znači da želiš živjeti." Naslonim se na auto, sklopim oči, boreći se za dah, misleći: Znači, zaista jest moja krivnja. Zato što sam ljenčarila, odgađala, lutala po tom glupom polju, puštajući da mi pulsirajuća stabla i treperavi cvjetovi odvuku pozornost. Oni su za to vrijeme prešli prijeko, nastavili dalje, a ja sam zagrizla njegov mamac... Nakratko me pogleda pa skrene pogled. Koje li ironije, jedini put u životu kad sam toliko bijesna da bih mogla ubiti, ta je moja ljutnja usmjerena na osobu koju je navodno nemoguće ubiti. "Gubi se!" kažem napokon, strgnuvši narukvicu s kristalima sa zapešća i bacivši je na njega. Želim samo zaboraviti na nju, na njega, na sve. Vidjela sam i čula više no što mogu podnijeti. "Samo nestani. Nikad te više ne želim vidjeti." "Ever, molim te, nemoj to reći ako to zaista ne misliš", kaže on, a glas mu je molećiv, tužan, tih. Zarijem lice u dlanove, previše iscrpljena da bih mogla plakati, previše uzdrmana da bih mogla govoriti. Znajući da može čuti moje misli, sklopim oči i pomislim: Kažeš da mi nikad ne bi naudio, a pogledaj što si mi učinio! Sve si uništio, cijeli moj život, a za što? Da budem sama? Da ostatak života proživim kao čudakinja? Mrzim te, mrzim te zbog svega što si mi učinio, mrzim te zbog ovoga u što si me pretvorio, mrzim te zato što si tako sebičan! I nikad, nikad te više ne želim vidjeti! Ostanem tako s glavom u rukama, ljuljajući se naprijed-natrag, naslonjena na kotač svog auta, puštajući da te riječi teku kroz mene. Pusti me da budem normalna, molim te, pusti me da opet budem normalna. Samo idi i ostavi me na miru. Jer mrzim te, mrzim te, mrzim te, mrzim te... Kad napokon opet podignem pogled, okružena sam tulipanima, stotinama tisuća tulipana, a svi su crveni. Njihove meke, voštane latice svjetlucaju na jarkom jutarnjem suncu, ispunjavaju parkiralište i prekrivaju sve aute. Dok 129

MIN@

se s mukom pridižem i otresam odjeću, ne moram pogledati da bih znala da je njihov pošiljatelj otišao.

DVADESETSEDMO POGLAVLJE Čudno mi je na satu engleskog, Damena nema pokraj mene, ne drži me za ruku, ne šapće mi u uho, ne služi mi kao prekidač za utišavanje svijeta. Tako sam se već bila navikla na njegovu prisutnost kraj sebe da sam zaboravila kako opake mogu biti Stacia i Honor. Gledajući ih kako se podsmjehuju dok jedna drugoj šalju poruke, Glupa frikuša, nije čudo da je otišao, znam da se opet moram osloniti na kapuljaču, sunčane naočale i iPod. I nije da ne shvaćam ironiju. Nije da ne shvaćam poantu vica. Jer za nekoga tko je ridao na parkiralištu, preklinjući svog besmrtnog dečka neka nestane da bih se ja mogla opet osjećati normalnom... pa, poanta vica sam ja. Jer sad, u mom novom životu bez Damena, sve te nasumične misli, poplava boja i zvukova, tako su snažni, tako siloviti da mi u ušima stalno zvoni, oči mi stalno suze, u trenu se pojavi migrena, zasjedne u glavu, preotme mi vlast nad tijelom, a ja osjećam takvu mučninu i vrtoglavicu da se jedva držim na nogama. Premda je smiješno što sam se toliko brinula oko toga kako ću Milesu i Haven reći za naš prekid da je prošao cijeli tjedan prije no što je itko spomenuo njegovo ime. A na kraju sam ja započela temu. Pretpostavljam da su se svi već tako navikli na njegovo neredovito pojavljivanje u školi da ovo njegovo najnovije produženo izbivanje nikoga nije previše začudilo. Jednoga dana za ručkom, pročistila sam grlo, pogledala ih i rekla: "Tek toliko da znate, Damen i ja smo prekinuli." Prvo su im se čeljusti objesile do pupka, a već u sljedećem trenu krenuše govoriti u isti mah, pa podigoh ruku i rekoh: "I otišao je." "Otišao?" rekli su, četiri razrogačena oka, dvoja otvorena usta, jer ni jedno od njih nije moglo vjerovati. I premda sam znala da su zabrinuti, i premda sam znala da im dugujem dobro objašnjenje, samo sam odmahnula glavom, stisnula usne i odbila išta drugo reći. S profesoricom Machado nisam se tako lako izvukla. Nekoliko dana nakon Damenova odlaska, prišla je mom slikarskom stalku, silno se trudeći izbjeći izravan pogled na moju vangogovsku katastrofu, i rekla: "Znam da ste ti i Damen bili bliski i znam da ti ovo teško pada, pa bih ti htjela ovo dati. Mislim da će ti biti drago, jer izvanredno je." 130

MIN@

Gurnula je platno prema meni, ali ja sam ga samo naslonila na svoj stalak i nastavila slikati. Nisam nimalo dvojila da je zaista izvanredno, jer sve što je Damen radio bilo je izvanredno. Doduše, kad živiš stotinama godina, imaš vremena postati dobar u mnogim stvarima. "Zar nećeš ni pogledati?" upitala me, zbunjena mojim nedostatkom zanimanja za Damenovu majstorsku reprodukciju remek-djela. Ali samo sam se okrenula prema njoj, prisilivši lice na osmijeh, i rekla: "Ne. Ali hvala vam što mi to dajete." Kad je napokon zazvonilo, odvukla sam sliku do auta, bacila je u prtljažnik i zalupila poklopac, i ne pogledavši je. A kad je Miles upitao: "Hej, što je to?", samo sam gurnula ključ u bravu i odgovorila: "Ništa." Ali jedno nisam očekivala: silnu osamljenost. Dotad nisam shvaćala koliko sam se oslanjala na Damena i Riley da popune prazninu i da začepe pukotine u mom životu. I premda me Riley upozorila da više neće tako često dolaziti, kad je od njezina posljednjeg dolaska prošlo tri tjedna, počela me hvatati panika. Jer rastanak od Damena, mog prekrasnog, jezivog, vrlo vjerojatno zlog, besmrtnog dečka, bio je teži nego što ću ikada priznati. Ali to što nisam imala priliku oprostiti se od Riley, više je nego što mogu podnijeti. Kad su me Miles i Haven pozvali da im se u subotu pridružim na redovitom godišnjem hodočašću na Zimsku fantaziju, pristala sam. Znala sam da je vrijeme da se izvučem iz kuće, iz depresije i da opet počnem živjeti. A budući da mi je ovo prvi odlazak na to, prilično su uzbuđeni, jer će mi moći toliko toga pokazati. "Nije tako dobro kao ljetni Festival piljevine", kaže Miles nakon što kupimo karte i krenemo prema ulazu. "Ne, još je bolje", kaže Haven, pocupkujući ispred nas i okrećući se prema nama, sva nasmiješena. Miles frkne nosom. "Pa, ako se izuzme razlika u klimi, zapravo i nije važno, jer oba imaju puhače stakla, a to mi je uvijek bio najdraži dio." "Velikog li iznenađenja", nasmije se Haven, provukavši ruku kroz Milesovu, dok ih ja slijedim, a u glavi mi se vrti od energije okupljene gomile, od svih boja, prizora i zvukova koji se kovitlaju oko mene. I žalim što nisam bila dovoljno prisebna da odbijem poziv i da ostanem doma gdje je tiše, sigurnije. Podignem kapuljaču i baš se spremam staviti slušalice, kad se Haven okrene prema meni i kaže: "Stvarno? Zaista ćeš to napraviti ovdje?" 131

MIN@

Zaustavim se u pola pokreta i vratim ih u džep. Jer premda bih htjela utišati svijet oko sebe, ne želim da moji prijatelji pomisle da želim isključiti i njih. "Dođi, moraš vidjeti puhača stakla, nevjerojatan je", kaže Miles i povede nas pokraj "vrlo realističnog" Djeda Božićnjaka i nekolicine filigranara, prije nego što se zaustavi ispred tipa koji izrađuje prelijepe šarene vaze koristeći se samo ustima, dugom metalnom cijevi i vatrom. "Moram to naučiti raditi." Miles uzdiše, potpuno opčinjen. Stojim pokraj njega, još neko vrijeme promatrajući kako kovitlaci tekuće boje polako poprimaju oblik, a zatim krenem prema drugom štandu gdje prodaju stvarno kul torbe. Skinem jednu malu smeđu s police i pogladim meku kožu, glatku poput maslaca, razmišljajući o tome kako bi to bio dobar božični dar za Sabine, jer ona si nikad ne bi kupila nešto takvo, makar to potajno želi. "Koliko je ova?" upitam, lecnuvši se kad mi vlastiti glas odjekne u glavi i nastavi odjekivati unedogled. "Sto pedeset." Zurim u ženu, upijajući pogledom njezinu plavu tuniku od batika, izblijedjele traperice i lančić sa srebrnim znakom za mir, znajući da je spremna spustiti cijenu, i to prilično. Ali oči me tako peku, a u glavi mi tako nabija da nemam snage cjenkati se. Zapravo, samo želim poći kući. Vratim je na policu i okrenem se od štanda, kad ona kaže: "Ali za tebe, sto trideset." I premda sam svjesna da je voljna ići mnogo niže, da se mogu cjenkati, samo kimnem i krenem dalje. A onda netko iza mene kaže: "Obje znamo da joj je donja granica ispod koje neće ići devedeset pet dolara. Zašto si onda tako lako odustala?" Okrenem se i ugledam sitnu ženu svijetlobakrene kose, okruženu iznimno blistavom ljubičastom aurom. "Ava", kimne ona i pruži mi ruku. "Znam", kažem, naglašeno se ne obazirući na ruku. "Kako si?" upita me, smiješeći se, kao da nisam upravo bila nevjerojatno hladna i bezobrazna, navodeći me da se sad zbog toga osjećam još gore. Slegnem ramenima, pogledavajući prema puhaču stakla, tražeći Milesa i Haven. Osjetim ubod panike, jer nigdje ih ne vidim. "Prijatelji ti stoje u redu ispred Laguna Tacoa. Ali ne brini se, naručuju i za tebe." "Znam", kažem joj, premda nisam znala. Glava me previše boli da bih ikoga mogla pročitati. I baš kad krenem dalje, ona me zgrabi za ruku i kaže: 132

MIN@

"Ever, želim da znaš da moja ponuda još uvijek vrijedi. Zaista bih ti htjela pomoći." Ona se nasmiješi. Nagonski, najradije bih joj se istrgnula iz stiska, otišla što dalje od nje, ali istog trena kad me primila za ruku, u glavi mi je prestalo nabijati, u ušima prestalo zvoniti, a oči su mi prestale suziti. Ali kad je pogledam u oči, sjetim se tko je, grozna žena koja mi je ukrala sestru. Pa suzim oči i istrgnem ruku, šibajući je pogledom dok govorim: "Zar ne mislite da ste mi već dovoljno pomogli?˝ Stisnem usne i bijesno je gledam. "Već ste mi ukrali Riley, što još hoćete?" S mukom progutam, pokušavajući zatomiti suze. Ona me pogleda, zabrinuto se namršti, a njezina je aura prekrasna ljubičasti svjetionik. "Riley nikad nije bila ničija. A uvijek će biti s tobom, čak i ako je ne možeš vidjeti", kaže, posežući za mojom rukom. Ali odbijam slušati. I ne dam joj da me opet dotakne, ma koliko umirujući bio njezin dodir. "Samo... samo se držite dalje od mene", kažem, odlazeći. "Ostavite me na miru. Riley i ja bile smo dobro sve dok se vi niste pojavili." Ali ne pušta me. Ne odlazi. Ostaje tamo, gledajući me na taj svoj strašno iritantan nježan, brižan način. "Znam za glavobolje", šapne ona, tihim i umirujućim glasom "Ne moraš živjeti ovako, Ever. Zaista, mogu ti pomoći." I premda bih voljela predah od napada buke i boli, okrenem se na peti i odtutnjim, nadajući se da je nikad više neću vidjeti. *** "Tko je to bio?" upita Haven, koja sjedi pokraj mene i umače kukuruzni čips u sićušnu posudicu sa salsom. Slegnem ramenima. "Nitko", šapnem, lecnuvši se dok mi riječi vibriraju u glavi. "Izgleda kao ona vidovnjakinja s tuluma." Posegnem za plastičnim tanjurom i vilicom koje Miles gurne prema meni. "Nismo znali što želiš pa smo ti uzeli pomalo od svega", kaže on. "Jesi li kupila torbu?" Odmahnem glavom i odmah požalim, jer pokret je samo pogoršao glavobolju. "Preskupa je", kažem, pokrivajući usta dok žvačem, jer hrskanje čipsa tako mi odzvanja u glavi da mi se oči pune suzama. "Jesi li ti kupio vazu?" Ali već znam da nije, ne samo zato što sam vidovita, nego i zato što nema vrećicu. "Ne, samo volim gledati kako pušu." Smije se pa otpije gutljaj svog pića. 133

MIN@

"Hej, pst, čekajte malo... Je li to moj mobitel?" Haven kopa po prevelikoj, prenatrpanoj torbi koja joj često služi kao prenosivi ormar. "Pa, budući da si jedina za ovim stolom kojoj je melodija zvona na mobitelu pjesma Marilyna Mansona..." Miles slegne ramenima, ostavljajući svoj taco i jedući samo punjenje. "Opet ne jedeš ugljikohidrate?" upitam, gledajući kako prčka po hrani. On kimne glavom. "To što je Tracy Turnblad debela, ne znači da moram biti i ja." Otpijem malo Spritea i pogledam Haven. Vidjevši ushit na njezinu licu, znam. Haven se okrene od nas, pokrije drugo uho i kaže: "Isuse! Bila sam, ali ono, totalno sigurna da si nestala, vani sam s Milesom, da, i Ever je ovdje, aha, tu su kraj mene, okej." Pokrije mikrofon i okrene se prema nama, a oči joj zaiskre dok govori: "Drina vas pozdravlja!" Čeka da uzvratimo pozdrave. Kad se to ne dogodi, zakoluta očima, ustane i odšeta dalje, govoreći: "I oni tebe pozdravljaju." Miles zavrti glavom i pogleda me. "Nisam je pozdravio. Jesi li ti?" Slegnem ramenima, miješajući grah i rižu. "Nevolje", kaže on, gledajući za Haven i vrteći glavom. I premda naslućujem da je tako, pitam se na što točno misli, jer energija koju ovdje osjećam pršti i kovitla se kao velika kozmička juha, previše grudasta da bih se mogla probiti kroz nju ili se ugoditi na istu frekvenciju. "Kako to misliš?" upitam, zaškiljivši jer je presvijetlo. "Nije li očito?" Slegnem ramenima, a u glavi mi tako jako nabija da mu nisam u stanju pročitati misli. "U tom njihovu prijateljstvu ima nešto tako ...jezivo. Mislim, kad ti se sviđa druga cura, to je bezopasno. Ali ovo... ovo jednostavno nema smisla. Baš je jezivo." "Kako to misliš 'jezivo'?" Otkinem komadić taca i pogledam Milesa. On ostavlja rižu i jede samo grah. "Znam da će grozno zvučati, a, vjeruj mi, ne želim biti grozan, ali gotovo kao da pretvara Haven u svog akolita." Podignem obrve. "Sljedbenicu, obožavateljicu, u klona, u Mini-Drinu." On slegne ramenima. "A to je tako..." "Jezivo", ubacim. Miles pijucka svoju vodu, a pogled mu luta od Haven do mene i natrag. "Pa vidiš da se počela i oblačiti kao ona, leće, boja kose, šminka, odjeća, a trudi se i ponašati poput nje." 134

MIN@

"Je li samo to ili postoji još nešto?" kažem, pitajući se zna li on nešto konkretno ili samo ima općenit osjećaj da nešto nije u redu. "Zar ti treba još?" zine on. Slegnem ramenima i odložim taco na tanjur, jer odjednom više nisam gladna. "Ali, onako između nas, to s tetovažom diže cijelu stvar na drugu razinu. Mislim stvarno, koji joj je to vrag?" šapće on, pogledavajući Haven da vidi može li ga čuti. "Što bi to uopće trebalo značiti?˝ On vrti glavom. "Okej, znam što taj simbol znači, ali pitam se što znači njima? Je li to najnovija vampirska moda? Jer Drina baš i nije gotičarka. Nisam siguran što pokušava biti s tim svojim svilenim haljinama šivanim po mjeri i torbicama koje joj se uvijek slažu s cipelama. Je li to neki kult? Nekakvo tajno društvo? A da ne spominjem onu infekciju! Ga-dno! I, usput, suprotno od onoga što Haven misli, takva infekcija uopće nije normalna stvar kod tetovaža. Vjerojatno se od toga razboljela." Stisnem usne i zurim u njega, ne znam što bih rekla na to, ne znam koliko toga mogu podijeliti s njim. A istodobno se pitam zašto sam i dalje tako spremna čuvati Damenove tajne, tajne koje ono jezivo dižu na drugu razinu. Tajne koje, kad malo bolje razmislim, nemaju nikakve veze sa mnom. Ali predugo oklijevam pa Miles nastavi, a moj trezor tajni ostaje zaključan, bar za danas. "Sve je to tako nezdravo.'''' On se strese. "Što je nezdravo?" upita Haven, sjedajući pokraj mene i bacivši mobitel natrag u torbu. "Ne prati ruke nakon WC-a", brzo će Miles. "O tome ste razgovarali?" Sumnjičavo nas pogledava. "Očekujete da povjerujem u to?" "Kažem ti, Ever nije oprala ruke pa sam je pokušavao upozoriti na opasnosti kojima se na taj način izlaže. Ne samo sebe, nego i nas." On vrti glavom i gleda me. Zakolutam očima, a obrazi mi crvene premda to nije istina. Gledam kako Haven prekopava po torbi, odmiče zaboravljene ruževe za usne, aparatić za kovrčanje kose na baterije, zalutale bombone od mentola, koji su davno ostali bez omota, da bi na kraju pronašla malu srebrnu plošku, iz koje nam počne točiti priličnu količinu prozirne tekućine bez mirisa. "Pa, sve je to jako zabavno, ali očito je da ste razgovarali o meni. Ali znate što? Tako sam sretna da me baš briga", nasmiješi se ona. Primim je za ruku, pokušavajući je spriječiti da natoči meni. Sve otkad sam one noći na logorovanju za navijačice ispovraćala utrobu nakon što sam popila malo previše iz boce koju je Rachel bila prošvercala u našu kolibu, 135

MIN@

zaklela sam se da nikad više neću piti votku. Ali čim sam joj dotaknula ruku, preplavi me osjećaj jeze i straha, jer bljesne mi slika kalendara pred očima na kojemu je datum 21. prosinca zaokružen crvenom bojom. "Isuse, daj se opusti. Nemoj biti tako zgrčena. Živi malo, okej?" Ona zavrti glavom i zakoluta očima. "Zar me nećete pitati zašto sam tako sretna?" "Ne, jer ćeš nam ionako sama reći", kaže Miles, odgurnuvši svoj tanjur nakon što je pojeo sve bjelančevine, ostavljajući sve ostalo golubovima. "Imaš pravo, Miles, imaš potpuno pravo. Premda je uvijek lijepo kad te netko pita. Uglavnom, to je bila Drina. Još uvijek je u New Yorku, u velikom šopingu. Čak je i meni kupila hrpu toga, vjerovali ili ne." Gleda nas široko raširenih očiju, ali kad ni jedno od nas dvoje ne odgovori, ona iskrivi lice i nastavi: "Uglavnom, pozdravlja vas, premda vi niste htjeli pozdraviti nju. I nemojte misliti da joj je to promaklo", kaže Haven, mršteći se. "Ali uskoro se vraća i upravo me pozvala na stvarno kul tulum. Jedva čekam!" "Kad?" upitam, trudeći se ne zvučati tako uspaničeno kao što se osjećam. Pitajući se nije li možda taj tulum zakazan za 21. prosinca. Ali ona se samo nasmije i odmahne glavom. "Žao mi je, ne mogu ti reći. Obećala sam da neću." "Zašto?" upitamo Miles i ja uglas. "Zato što je superekskluzivan, samo uz poziv, i ne treba im hrpa ljudi koji pokušavaju ući bez poziva." "A nas smatraš takvima? Ljudima koji upadaju na tulume nepozvani?" Haven slegne ramenima i potegne dobar gutljaj iz čaše. "To je totalno pogrešno." Miles zavrti glavom. "Mi smo ti najbolji prijatelji. Po zakonu si nam dužna reći." "Ne ovo", kaže Haven. "Zaklela sam se da neću. Znajte samo da sam tako uzbuđena da ću puknuti!" Gledam je dok sjedi preda mnom, lica zajapurenog od sreće koja me brine, ali glava me tako boli, oči mi tako suze i njezina je aura tako stopljena s aurama drugih ljudi da je ne mogu pročitati. Otpijem malo iz svoje čaše, zaboravivši na votku sve dok mi ne zapeče grlo, ulazeći mi u krv i izazivajući još jaču vrtoglavicu. "Još uvijek ti nije dobro?" upita Haven, zabrinuto me pogledavši. "Trebala bi se malo odmoriti. Možda se još nisi potpuno oporavila." "Od čega?" Gledam je stisnutim očima, otpijem još jedan gutljaj pa još jedan, osjećajući kako mi alkohol otupljuje osjetila. "Od one viroze s košmarima! Sjećaš li se kako si se onesvijestila u školi? Rekla sam ti da su vrtoglavica i mučnina prvi simptomi. Obećaj da ćeš mi reći ako imaš onakve snove kao ja, jer su čudesni." "Kakve snove?" 136

MIN@

"Nisam ti rekla?" "Samo si spomenula, nisi ispričala pojedinosti." Otpijem još gutljaj, primjećujući kako mi se pomalo vrti, ali kako mi se misli raščišćavaju. A sve vizije, nasumične misli, boje i zvukovi iznenada se stišavaju i blijede. "Bili su divlji! Nemoj se ljutiti, ali i Damen je bio u nekima od njih, premda se ništa nije dogodilo između nas. Nisu to bili takvi snovi. Sanjala sam da me spašava, da se bori protiv sila zla da bi mi spasio život. Totalno bizarno." Ona se nasmije. "Oh, kad smo već kod toga, Drina je vidjela Damena u New Yorku." Zurim u Haven, a osjećam ledene trnce po tijelu, unatoč alkoholu koji me grije iznutra. Otpijem još jedan gutljaj i hladnoća nestaje, odnijevši sa sobom moju bol i tjeskobu. Pa otpijem još jedan gutljaj. I još jedan. A zatim je pogledam polustisnutim očima i upitam: "Zašto si mi to rekla?" Haven slegne ramenima. "Drina je htjela da znaš."

DVADESETOSMO POGLAVLJE Nakon festivala, potrpamo se u Havenin auto, nakratko stanemo ispred njezine kuće da ona ponovno napuni plošku, a onda se zaputimo u grad, gdje se parkiramo uz rub ulice, napunimo parkirališni aparat kovanicama i krenemo na turneju pločnicima, držeći se za ruke, tako da nam se prolaznici moraju micati s puta dok punim plućima i prilično krivo pjevamo "(You Never) Call Me When You 're Sober". Teturamo i cerekamo se, svaki put kad se netko namršti ili zavrti glavom pri pogledu na nas. Kad smo prošli pokraj jedne New Age knjižare u čijem izlogu reklamiraju vidovnjačko proricanje, ja samo zakolutam očima i skrenem pogled, sretna što više nisam dio tog svijeta, sad kad me alkohol oslobodio, sad kad sam napokon slobodna. Prijeđemo ulicu do glavne plaže, proteturamo pokraj hotela Laguna, sve dok ne padnemo na pijesak, isprepletenih ruku i nogu, međusobno si dodavajući plošku, a uskoro i oplakujući činjenicu da je prazna. "Sranje!" promrmljam, nagnuvši glavu unatrag te lupkajući po dnu i sa strane, cijedeći i posljednju kap u usta. "Isuse, daj se skuliraj." Miles me gleda. "Opusti se i uživaj." Ali ja se ne želim opustiti. Ali itekako uživam. Samo želim da se nastavi. Sad kad su moji vidovnjački okovi spali, želim se pobrinuti da tako i ostane. 137

MIN@

"Hoćete da odemo k meni?" frfljam, nadajući se da Sabine nije kod kuće pa da uzmemo ostatak votke s tuluma za Noć vještica, i da se ovaj osjećaj nastavi. Ali Haven odmahne glavom. "Zaboravi", reče. "Ja sam totalka. Razmišljam o tome da ostavim auto i otpužem kući." "Miles?" pogledam ga molećivo, ne želeći da zabava prestane. Ovo je prvi put da se osjećam tako laganom, tako slobodnom, tako neopterećenom, tako normalnom, sve otkad... pa, otkad je Damen otišao. "Ne mogu", kaže on. "Obiteljska večera. Točno u pola osam. Kravata poželjna. Luđačka košulja obavezna." On se nasmije i padne u pijesak, a Haven mu se pridruži. "A ja? Što da ja radim?" Prekrižim ruke na prsima i ljutito gledam svoje prijatelje, ne želeći ostati sama. Oni se smiju i kotrljaju se po pijesku, uopće se ne obazirući na mene. I premda sam sljedećeg jutra spavala predugo, kad sam otvorila oči prva pomisao mi je: U glavi mi ne nabija! Barem ne kao inače. Otkotrljam se do ruba kreveta i posegnem ispod njega pa izvučem bocu votke koju sam sinoć tamo spremila, pa potegnem dobar gutljaj, sklopivši oči dok mi njezina topla i divna otupjelost klizi niz grlo. A kad je Sabine povirila u moju sobu da provjeri jesam li ustala, oduševljeno zamjećujem da je njezina aura nestala. "Budna sam!" kažem, gurnuvši bocu pod jastuk i pritrčavši joj da je zagrlim. Želim vidjeti do kakve će razmjene energije doći, i ushićena sam činjenicom da nema ama baš nikakve. "Nije li prekrasan dan?" smiješim se, a usne su mi nekako labave i nespretne dok se razvlače u osmijeh. Ona pogleda kroz prozor pa u mene. "Ako ti tako kažeš", slegne ramenima. I ja pogledam kroz prozor u dan koji je oblačan, tmuran i kišovit. Ali ja ionako nisam mislila na vrijeme. Nego na sebe. Na novu sebe. Novu i poboljšanu nevidovitu sebe! "Podsjeća me na dom", kažem, slegnem ramenima, skidam spavaćicu i krenem pod tuš. Istog trena kad je ušao u auto, Miles me pogleda i upita: "Koji ti je...?" Pogledam dolje na pulover, minicu od trapera i balerinke koje je Sabine sačuvala iz mog starog života, pa se nasmiješim. "Žao mi je, ali ne sjedam u auto s nepoznatima", kaže on, otvorivši vrata i pretvarajući se da će izići. 138

MIN@

"To sam ja, stvarno. Časna riječ. Vjeruj mi." Smijem se. "I daj više zatvori ta vrata, još bi nam samo trebalo da ispadneš pa da zakasnimo." "Ne shvaćam", kaže on, zureći u mene. "Kad se to dogodilo? Kako se to dogodilo? Još jučer samo što nisi na sebi imala burku, a danas izgledaš kao da si opljačkala ormar Pariš Hilton!" Pogledam ga. "Ali s više stila. Puno više stila." Nasmiješim se i pritisnem gas, a kotači proklizavaju i odižu se s mokre ceste. Usporim tek kad mi sine da više nemam unutrašnji radar za otkrivanje policije i kad Miles zavrišti. "Ozbiljno, Ever, koji ti je vrag? Isuse bože, jesi li još pijana?" "Ne!" kažem, malo prebrzo. "Samo... izlazim iz čahure, to je sve. Prvih nekoliko... mjeseci... uvijek sam malo sramežljiva i povučena." Smijem se. "Ali vjeruj mi, ovo sam prava ja." Kimam glavom, nadajući se da mi je povjerovao. "Je li ti jasno da si izabrala najvlažniji, najružniji dan u godini za izlazak iz čahure?" Vrtim glavom i skrećem na parkiralište pa kažem: "Nemaš pojma kako je dan predivan. Podsjeća me na dom." Parkiram auto na najbliže slobodno mjesto pa trčimo prema kapiji, držeći ruksake iznad glave umjesto kišobrana, dok nam voda s potplata prska po nogama. Ugledavši Haven kako drhturi pod nadstrešnicom, dođe mi da poskočim od sreće, jer ni njezinu auru ne vidim. "Koga vraga...?" upita ona, izbuljivši oči i odmjeravajući me od glave do pete. "E, vas dvoje bi stvarno trebali naučiti završiti rečenicu", smijem se. "Ne, ozbiljno, tko si ti?" upita ona, zureći u mene. Miles se smije, obgrli nas obje i povede nas unutra, govoreći: "Ne obaziri se na Miss Oregona, njoj je danas prekrasan dan." Ušavši na sat engleskog, odahnem, jer više ne čujem i ne vidim ništa što ne bih trebala. I premda Stacia i Honor šapuću, posprdno gledajući moju odjeću, cipele, kosu, čak i šminku, uopće se ne obazirem na njih i gledam svoja posla. Jer, premda sam sigurna da ne govore ništa lijepo, činjenica da više nemam pristup njihovim mislima čini me jako sretnom. Kad ih uhvatim kako obje zure u mene, samo se nasmiješim i mašem im sve dok ih to toliko ne izbezumi da se okrenu. Ali do kraja trećeg sata taj blaženi osjećaj polako popušta i ustupa mjesto baraži prizora, zvukova i boja koji prijete da će me preplaviti. Kad sam podigla ruku i zamolila da me puste van, jedva da sam zatvorila vrata za sobom kad me sve to opet posve obuzelo. 139

MIN@

Oteturam prema svom ormariću, vrtim bravu, pokušavajući se sjetiti kombinacije. Je li 24-IS-12-3? Ili 12-18-3-24? Ogledam se po hodniku, u glavi mi tutnji, oči mi suze, a onda pogodim: 183-24-12. Kopam iza naslaganih knjiga i bilježnica, ne obazirući se kad su pale na pod i rasule se posvuda. Jedino što želim jest dočepati se boce za vodu koju sam sakrila unutra, jer žudim za slatkom slobodom koju će mi pružiti. Odčepim bocu i nagnem, otpijem velik gutljaj, a uskoro još jedan i još jedan... Nadajući se da ću izdržati do ručka, potegnem još jednom, kad začujem: "Ostani tako, može osmijeh? Ne? Nema veze, i ovako je dobro." Užasnuto gledam kako mi prilazi Stacia s mobitelom, držeći ga visoko, a na njegovu zaslonu jasno se vidi slika mene kako ločem votku. "Tko bi si mislio da si tako fotogenična? No, s druge strane, tako te rijetko vidimo bez kapuljače." Smiješi se, prelazi pogledom po meni, od glave do pete. Zurim u nju, i premda su mi osjetila otupjela od alkohola, njezine su namjere jasne. "Kome želiš da ovo prvo pošaljem? Tvojoj mami?" Podigne obrve i rukom prekrije usta, hineći užas. "Joj, tako mi je žao. Mislila sam reći tvojoj teti? Ili da pošaljem jednom od tvojih profesora? Ili možda svima ? Ne? Ne, imaš pravo, ovo bi trebalo ići ravnatelju, jedan udarac, jedna muha, brza i laka smrt, kako kažu." "To je boca s vodom" kažem joj, sagnuvši se i skupljajući razasute knjige pa ih zatim gurnem natrag u ormarić, glumeći ležernost, pretvarajući se da me nije briga, znajući da može nanjušiti strah bolje nego bilo koji policijski pas. "Imaš fotku mene kako pijem iz boce za vodu. Velika stvar." "Boca za vodu." Ona se nasmije. "Je, aha. To je tako originalno, ako smijem primijetiti. Sigurna sam da si ti apsolutno prva osoba kojoj je ikad palo na pamet uliti votku u bocu za vodu." Ona zakoluta očima. "Ma daj, molim te. Gotova si, Ever. Jedan brzi alkotest i pa-pa srednjoj školi Bay View, a zdravo Luzersko-ovisničkoj akademiji." Gledam je kako stoji preda mnom, tako sigurna, tako samozadovoljna, tako potpuno samouvjerena, i znam da ima svako pravo na to, jer uhvatila me na djelu. I premda nema čvrste dokaze, obje znamo da je i ovo dovoljno. Jer obje znamo da je pogodila istinu. "Što želiš?" upitam napokon, jer svatko ima cijenu, sad samo trebam otkriti njezinu. Tijekom protekle godine čula sam dovoljno misli da mogu biti sigurna da je tako. 140

MIN@

"Pa, za početak, prestani me gnjaviti", kaže ona, prekriživši ruke na prsima, smjestivši mobitel na sigurno, ispod pazuha. "Ali ja tebe ne gnjavim", kažem, a jezik mi se tek jedva zamjetno plete. "Ti gnjaviš mene." "Au contraire." Ona se nasmiješi, opet prijeđe pogledom preko mene, a iz očiju samo što joj ne šibaju munje. "Sama činjenica da te moram gledati dan za danom velika je gnjavaža. Grozna gnjavaža." "Želiš da se ispišem s engleskog?" upitam, i dalje držeći tu glupu bocu, jer ne znam kamo bih s njom. Ako je ostavim u ormariću, cinkat će me, a ako je spremim u ruksak, čeka me isto. "Znaš da mi još uvijek duguješ za onu haljinu koju si mi uništila kad te propucao tvoj bolesni um." Znači to je to, ucjena. Srećom pa sam zaradila na klađenju. Prekopam po ruksaku i izvučem novčanik, više no voljna refundirati joj novac, ako će to značiti kraj svega ovoga. "Koliko?" upitam. Ona me odmjerava, pokušavajući procijeniti koliko imam. "Pa, kao što rekoh, haljina je bila dizajnerska i nije lako zamjenjiva, pa..." "Stotka?" Vadim novčanicu od sto dolara i pružim joj je. Ona zakoluta očima. "Premda mi je jasno da pojma nemaš o modi i stvarima koje je vrijedno imati, zbilja moraš ciljati malo više", kaže ona, pogledavajući moj novčanik. Ali s obzirom na to da ucjenjivači imaju običaj vraćati se i stalno tražiti više, znam da je bolje da se s tim suočim sad i da ne dopustim da ode dalje. Zato je pogledam i kažem: "Budući da obje znamo da si tu haljinu kupila na rasprodaji na povratku iz Palm Springsa..." smiješim se, prisjećajući se što sam vidjela onoga dana u hodniku, "refundirat ću ti vrijednost haljine, koja je, ako se dobro sjećam, stajala osamdeset pet dolara. Što znači da je moja ponuda od sto dolara prilično darežljiva, zar ne?" Ona me opet podrugljivo pogleda, a lice joj se iskrivi u cerek dok uzima novčanicu i trpa je u džep. Zatim pogleda bocu pa mene, nasmiješi se i upita: "No, zar mi nećeš ponuditi malo?" Da mi je netko jučer rekao kako ću se skrivati u zahodu i opijati se sa Stacijom Miller, nikad ne bih povjerovala. Ali upravo to sam učinila. Pošla sam za njom unutra pa smo se sakrile u kut i pile iz moje boce za vodu. Ništa ne zbliži ljude tako kao zajednička ovisnost i tajne. Kad je u WC ušla Haven i zatekla nas tako, zamalo su joj oči ispale kad je rekla: "Bebem ti..." 141

MIN@

Kad je Stacia zaškiljila gore prema njoj i profrfljala: "Dobodoša, mala gogičako", samo što se nisam ugušila od smijeha. "Jesam li nešto propustila?" upitala je Haven, sumnjičavo nas pogledavajući suženim očima. "Bi li ovo trebalo biti smiješno?" Pri pogledu na nju kako se strogo nadvija nad nas tako prezriva, tako ozbiljna, tako nevesela, počele smo se još jače smijati. A čim su se vrata opet zatvorila za njom, vratile smo se votki. Ali opijanje sa Stacijom u ženskom WC-u ne znači pristupnicu za popularnu škvadru. Znajući da nema smisla niti pokušavati, za ručkom se uputim prema svom uobičajenom stolu. U glavi mi je takva zbrka, takav mutež da mi treba nekoliko trenutaka da shvatim da ni tamo više nisam dobrodošla. Sjednem, pogledam u Milesa i Haven, pa se počnem smijati bez ikakva razloga. Ili barem bez ijednog njima poznatog razloga. Ali da mogu vidjeti izraze na svojim licima, i oni bi se smijali. "Što joj je?" upita Miles, podigavši pogled sa scenarija. Haven se mršti. "Skrenula je, totalno je skrenula. Uhvatila sam je u ženskom WC-u kako se opija, od svih ljudi na svijetu, sa Stacijom Miller!" Milesu se čeljust objesi, a čelo mu se tako smiješno nabora da se opet počnem smijati. Ne uspijevam prestati pa se on nagne prema meni i uštipne me, rekavši: "Pssst!" Ogleda se oko sebe pa opet pogleda mene. "Ozbiljno, Ever. Jesi li poludjela? Isuse, sve otkad je Damen otišao, ti si..." "Otkad je Damen otišao, ja sam, što?" Tako se naglo odmaknem od njega da izgubim ravnotežu i zamalo padnem s klupe. Uspijem se uspraviti na vrijeme da vidim kako Haven vrti glavom i posprdno se osmjehuje. "No, Miles, reci već jednom." Bijesno ga gledam. "I ti, Haven, daj više gukni." Ali izišlo je više kao 'dajižeugni' i naravno da su zamijetili. "Želiš da 'dajižeugnemo?'" Miles vrti glavom, a Haven zakoluta očima. "Pa, rado bismo ti udovoljili kad bismo znali što to znači. Znaš li ti što to znači?" upita Miles Haven. "Zvuči mi portugalski", kaže ona, ljutito me gledajući. Zakolutam očima i počnem se dizati od stola, ali pokreti mi baš i nisu koordinirani pa se udarim u koljeno. "Auuuu!" zacvilim i klonem natrag na klupu, držeći se za nogu dok mi se oči pune suzama od bola. "Evo, popij malo", kaže Miles i gurne prema meni svoju vitaminiziranu vodu. "I daj ključeve, jer li me sigurno ne voziš doma." Miles je imao pravo. Nisam ga vozila kući. Sam se odvezao. Mene je vozila Sabine. 142

MIN@

Smjestivši me na mjesto suvozača, Sabine sjedne za upravljač i uključi motor pa krene s parkirališta, vrteći glavom, čvrsto stisnutih usana. Pogleda me i kaže: "Isključenje? Kako je moguće u jednom koraku doći od odličnog uspjeha do isključenja? Možeš li mi objasniti?" Sklopim oči i pritisnem čelo o prozor, puštajući da mi glatko, čisto staklo hladi kožu. "Samo ukor pred isključenje", promrmljam. "Sjećaš se? Uspjela si ih odgovoriti od toga da me izbace. Prilično dojmljivo, ako smijem dodati. Sad mi je jasno zašto tako dobro zarađuješ." Pogledavam je krajičkom oka i promatram kako joj šok nakon mojih riječi preobražava izraz iz zabrinutog u gnjevni, preslagujući joj crte lica u nešto što nikad prije nisam vidjela na njoj. I premda znam da bih se trebala osjećati loše, posramljenom, krivom... činjenica je da nisam tražila od nje da se zalaže za mene. Nisam je molila da me pokuša izvući na izvanredne okolnosti. Nisam tražila da tvrdi da je moje opijanje u školi bilo očito izazvano težinom moje situacije, golemim teretom gubitka cijele obitelji. Premda je to rekla u dobroj namjeri, i premda iskreno vjeruje da je tako, to ne znači da je to zaista istina. Jer, zapravo, radije bih da nije ništa rekla. Radije bih da je pustila da me izbace iz škole. U trenutku kad su me uhvatili pred mojim ormarićem, naglo sam se otrijeznila i svi događaji toga dana zapljusnuli su me kao najava za film koji radije ne bih gledala. Film zaustavljen na dijelu gdje sam zaboravila zatražiti od Stacije da izbriše snimljenu fotku pa se onda stalno iznova vrti. A poslije, u uredu ravnatelja, kad sam saznala da je fotka snimljena Honorinim mobitelom i da je Stacia otišla kući jer je "pokvarila želudac" (ali ne prije nego što je rekla Honor neka pokaže fotografiju ravnatelju Buckleyju), pa... moram priznati da joj se jedan mali dio mene divio, premda sam znala da sam u nevolji, u velikoj nevolji tipa ovo će ti zauvijek ući u školski dosje. Taj mali dio mene pomislio je: Bravo! Izvrsno! Jer, unatoč nevoljama koje me čekaju, i u školi i kod kuće sa Sabine, Stacia ne samo da je ispunila obećanje da će me uništiti, nego je još i zaradila sto dolara za trud. A to je zaista vrijedno divljenja. Bar u onom proračunatom, sadističkom, zlobnom smislu. Ipak, zahvaljujući Staciji, Honor i ravnatelju Buckleyu, sutra ne moram u školu. Ni prekosutra. A ni dan poslije. Što znači da ću biti sama doma, cijeli dan, svaki dan, dok je Sabine na poslu, što će mi osigurati dovoljno privatnosti da se nastavim opijati sve dok si ne podignem prag tolerancije. Jer sad kad sam pronašla put u slobodu, nitko mi ga ne može oduzeti. 143

MIN@

"Koliko dugo to traje?" upita Sabine, ne znajući kako da se postavi prema meni. "Moram li sakriti sav alkohol u kući? Trebam li te kazniti?" Vrti glavom. "Ever, tebi govorim! Što se dogodilo? Što se događa s toboml Hoćeš li da ti dogovorim razgovor s nekim terapeutom? Poznajem jednoga koji je specijalizirao terapiju osoba koje su preboljele gubitak..." Osjećam da me gleda, osjećam zabrinutost koja joj isijava iz lica, ali samo sklopim oči i pretvaram se da spavam. Ne mogu joj objasniti, ne mogu se izjadati i reći joj istinu o aurama i vizijama i duhovima i besmrtnom bivšem dečku. Jer premda je unajmila vidovnjakinju za tulum, učinila je to za zabavu, kao šalu, foru. Sabine je osoba koja polazi iz lijeve polovice mozga, organizirana je, sve je na svome mjestu, njezin operativni sustav temelji se na čistoj crno-bijeloj logici, bez ičega sivog između. A kad bih bila tako glupa da joj se povjerim, da joj odam svoje stvarne tajne, ne samo da bi mi dogovorila razgovor s terapeutom nego bi me strpala u ludnicu. Baš kao što je i obećala, Sabine je prije odlaska na posao posakrivala sva alkoholna pića. Ali ja pričekam da ode, a onda siđem i zaputim se do smočnice pa uzmem sve boce votke koje su ostale od tuluma, gurnute u stražnji dio police i tamo zaboravljene. Odnijevši ih gore u sobu, bacim se na krevet, oduševljena pomišlju da tri tjedna ne moram u školu. Dvadeset jedan dugi, divni dan, posložen preda mnom kao hrana pred sitom mačkom. Tjedan dana privremenog isključenja s nastave i dva tjedna izvrsno tempiranih zimskih praznika. A planiram maksimalno iskoristiti svaki trenutak, provesti svaki taj dugi besposleni dan u izmaglici izazvanoj votkom. Naslonim se na jastuke i odčepim bocu, odlučivši kontrolirati unos, tako da pustim da mi svaki gutljaj otklizi niz grlo i uđe u krvotok prije nego što otpijem drugi. Nema lokanja, natakanja, cuganja bez mjere. Samo polagani i stalni dotok, sve dok mi se u glavi ne raščisti i dok svijet ne postane svjetliji. Dok ne počnem tonuti u mnogo sretnije mjesto. U svijet bez sjećanja. U dom bez gubitka. U život u kojemu vidim samo ono što bih trebala vidjeti.

DVADESETDEVETO POGLAVLJE Ujutro 21. prosinca siđem u prizemlje i, unatoč tome što mi se vrti, što imam podočnjake i totalno sam mamurna, izvedem pravu predstavu od kuhanja kave i pripremanja doručka, jer želim da Sabine ode na posao uvjerena kako je sve u redu, tako da se mogu vratiti u sobu i utonuti natrag u svoju tekuću izmaglicu. 144

MIN@

Čim sam začula da joj se auto udaljava s prilaza, izlijem svoje žitne pahuljice u odvod i krenem gore u sobu. Izvučem bocu ispod kreveta i odčepim je, jedva čekajući nalet te tople, slatke tekućine koja će umiriti moju nutrinu, izbrisati svu bol, izgristi moje tjeskobe i strahove sve dok od njih ne ostane ništa. Ne znam zašto, ali ne mogu prestati zuriti u kalendar koji visi iznad radnog stola, a današnji se datum ističe, vrišti, maše mi, gurka me kao gnjavatorski lakat u rebra. Ustanem i priđem bliže, gledajući prazni bijeli kvadrat: ništa nije upisano, nikakve obveze, nikakav sastanak, nikakav podsjetnik na nečiji rođendan, samo riječi ZIMSKI SOLSTICIJ otisnute sitnim crnim slovima, kao dokaz da je nakladnik smatrao taj datum važnim, premda meni ne znači ništa. Opet se bacim na krevet, zavalim se na jastuke i dobro potegnem iz boce. Sklopim oči dok mi ta predivna toplina struji tijelom, oplahnjuje mi vene i umiruje um, kao što je Damen činio svojim pogledom. Otpijem još jedan gutljaj, pa još jedan, prebrzo, prenesmotreno, ne onako kako sam uvježbala. Ali sad kad sam uskrisila sjećanje na njega, samo ga želim izbrisati. Pa nastavljam tako, pijući, ločući, ulijevajući u sebe sve dok se napokon ne smirim, sve dok napokon ne nestane. Kad sam se probudila, ispunjavao me najtopliji, najsmireniji osjećaj sveobuhvatne ljubavi. Kao da me obavijaju zlatne sunčeve zrake, osjećam se tako sigurno, tako sretno, tako zaštićeno da želim zauvijek ostati ovdje. Čvrsto zatvorim oči, zarobivši taj trenutak, i ne želim ga pustiti sve dok me škakljanje po vrhu nosa, jedva zamjetan dodir, ne natjera da ih opet otvorim i skočim iz kreveta. Primim se za srce, koje lupa tako jako da ga osjećam kroz kožu, dok gledam crno pero ostavljeno na mom jastuku. Isto crno pero koje sam nosila one večeri kad sam bila odjevena u kostim Marije Antoanete. Isto ono crno pero koje si je Damen uzeo kao suvenir. I znam da je bio ovdje. Pogledam na sat, pitajući se kako je moguće da sam tako dugo spavala. Pogledavši preko sobe, ugledam sliku koju sam bila ostavila u prtljažniku svog auta, a koja sad stoji naslonjena na zid tako da je vidim. Ali umjesto Damenove reprodukcije 'Žene sa žutom kosom' koju sam očekivala, preda mnom je slika blijedopute i plavokose djevojke koja trči kroz mračni, magloviti kanjon. Poput onoga u mom snu. Ne znajući zašto, zgrabim kaput, navučem japanke i požurim se u Sabineinu sobu po ključeve od auta koje je sakrila u svoju ladicu, a zatim potrčim dolje 145

MIN@

u garažu, premda nemam pojma kamo idem i zašto. Samo znam da moram otići tamo i da ću to mjesto prepoznati kad ga vidim. Vozim prema sjeveru, idući ravno prema središtu Lagune. Probijajući se kroz uobičajeno prometno usko grlo na Main Beachu, skrenem na Broadway i izbjegavam pješake. Čim sam se izvukla iz tih prenapučenih ulica, nagazim na gas i vozim nagonski, prešavši dosta kilometara prije nego što sam presjekla put autu koji mi je dolazio ususret i zakočim na parkiralištu parka. Spremam ključeve i mobitel u džep pa se žurim prema stazi. Magla se brzo valja preda mnom pa je vidljivost sve manja. Premda mi jedan dio mene govori neka se okrenem i vratim kući, jer je čista ludost biti sama ovdje u mraku, ne mogu stati, nešto me tjera naprijed, kao da moja stopala imaju vlastitu volju, a ja ih samo mogu slijediti. Zakopam ruke u džepove, drhtureći od hladnoće dok teturam naprijed, i nemam pojma kamo idem, nemam neko odredište u glavi, isto je kao i s dolaskom ovamo, znat ću kad vidim. Udarivši palcem u kamen padnem na tlo, urlajući od bola. Ali kad mi zazvoni mobitel, moji su se urlici već stišali u cendranje. "Da?" kažem, s mukom se osovivši na noge, a dišem plitko i brzo. "Znači tako se sad javljaš na mobitel? Jer to ti kod mene ne pali." "Što je, Miles?" Otresem prašinu s odjeće i nastavim niz puteljak, ovaj put malo opreznije. "Samo sam ti htio reći da propuštaš prilično dobar tulum. A budući da znam da si u zadnje vrijeme prava partijanerica, mislio sam te pozvali. Premda, da budem iskren, ne bih ga trebao hvaliti jer i nije toliko zabavan koliko je smiješan. Mislim, trebala bi to vidjeti, stotine gotičara ispunile su kanjon, izgleda kao neka vampirska konvencija." "Je li Haven tamo?" upitam, a želudac mi se nehotice zgrči na sam spomen njezina imena. "Je. Traži Drinu. Sjećaš se onog velikog tajnog događaja? Pa, to je otprilike to. Ta cura nije u stanju čuvati tajnu, čak ni vlastitu." "Mislila sam da više ne briju na gotiku?" "Je, i Haven je tako mislila. Vjeruj mi, bijesna je k'o ris što se krivo obukla." Upravo sam se uspela na vrh brijega, kad ugledam dolinu preplavljenu svjetlom. "Jesi li rekao da ste u kanjonu?" "Aha." "I ja. Zapravo, još malo pa sam tamo", kažem, počevši se spuštati na drugu stranu. "Čekaj malo, ovdje si?" "Aha. Upravo idem prema svjetlu." 146

MIN@

"Jesi li prvo prošla kroz tunel? Ha-ha, kužiš?" Kad nisam odgovorila, on nastavi: "Kako si uopće saznala za tulum?" Pa, probudila sam se sva mamurna, s crnim perom koje me škakljalo po nosu i sa sablasno proročkom slikom naslonjenom na zid, pa sam učinila ono što bi učinila svaka luđakinja. Zgrabila sam kaput, nazula japanke i istrčala iz kuće u spavaćici. Znajući da mu baš i ne mogu to reći, ne kažem ništa. Što ga učini još sumnjičavijim. "Je li ti Haven rekla?" upita on, a u glasu mu se jasno čuje oštrina. "Jer zaklela se da sam ja jedini kome je rekla. Mislim, bez uvrede i tako to .Ali svejedno." "Ne, Miles, kunem se da mi nije ona rekla, jednostavno sam otkrila. Uglavnom, još malo i tamo sam pa se vidimo za minutu, ako se ne izgubim u magli..." "Magli? Nema mag..." Prije nego što je izrekao do kraja, mobitel mi je istrgnut iz ruke, a Drina se nasmiješi i reče: "Zdravo, Ever. Rekla sam ti da ćemo se opet sresti."

TRIDESETO POGLAVLJE Znam da bih trebala potrčati, vrisnuti, učiniti nešto. Ali umjesto toga samo se ukočim, moje se gumene japanke zalijepe za zemlju kao da su pustile korijenje. Zurim u Drinu, ne pitajući se samo kako sam dospjela ovamo, nego i kakve su joj namjere. "Nije li ljubav gadna stvar?" Smiješi se, glave nagnute u stranu dok prelazi pogledom preko mene. "Baš kad si upoznala čovjeka svog života, tipa koji je toliko super da sve u vezi s njim zvuči predobro da bi bilo istinito, odjednom otkriješ da zaista i jest predobro da bi bilo istina. Ili barem predobro za tebe. I dok si rekla keks, već si jadna i sama i, budimo iskreni, većinu vremena pijana. Premda moram priznati da sam uživala gledajući te kako padaš u adolescentsku ovisnost. Tako predvidivo, kao iz medicinskog priručnika. Znaš na što mislim? Laži, muljanje, krađa, sva energija usmjerena na osiguravanje sljedećeg fiksa. Što mi je uvelike olakšalo zadatak. Jer svaki gutljaj koji si popila oslabio ti je obrambene sposobnosti i otupio osjetila, a uz to učinio tvoj um ranjivijim, otvorenijim, prijemčivijim za moju manipulaciju."

147

MIN@

Zgrabi me za ruku, a oštri joj se nokti zabadaju u moje zapešće dok me vuče prema sebi. I premda se pokušavam istrgnuti iz stiska, ne uspijevam. Nevjerojatno je snažna. "Vi smrtnici", napući usne. "Baš je zabavno zadirkivati vas, tako ste lake mete. Misliš li da ću, nakon što sam postavila cijelu ovu zamršenu klopku, dopustiti da se ovo tako brzo završi? Da sam to htjela, mogla sam te srediti u tvojoj sobi, dok sam postavljala pozornicu za ovu predstavu. Bilo bi brže, utrošila bih mnogo manje vremena, ali, naravno, ne bi bilo ovako zabavno. Ni za tebe ni za mene, zar ne?" Zurim u nju razjapljenih usta, pogledom obuhvativši njezino savršeno lice, savršeno počešljanu kosu, savršeno skrojenu crnu svilenu haljinu koja se sužava ili širi na svim pravim mjestima, a sve to naglašava njezinu ljepotu od koje zastaje dah. A kad rukom prođe kroz sjajnu kosu s bakrenim odsjajem, na zapešću joj jasno vidim tetovažu zmije koja jede vlastiti rep. Ali čim trepnem, više je nema. "Da vidimo... Mislila si da te Damen vodi ovamo, da te priziva, protiv tvoje volje. Žao mi je što te moram razočarati, Ever, ali bila sam to ja, cijelu ovu zamršenu varku smislila sam ja. Obožavam 21. prosinca, ti ne? Zimski solsticij, najduža noć, svi ti glupi gotičarski tulumi u nekom idiotskom kanjonu." Slegne svojim elegantnim ramenima, a tetovažu na zapešću čas vidim, čas ne vidim. "Priznajem, volim biti dramatična. Ali to čini život zanimljivijim, ne misliš li?" Otimam se, ali ona me još čvršće stisne i zabija nokte koji izazivaju oštar, probadajući bol kad mi probiju kožu. "Recimo da te pustim. Što bi učinila? Pokušala pobjeći? Ja sam brža. Potražila prijateljicu? Ajoj, zaboravih ti reći. Haven i nije ovdje. Čini se da sam je poslala na krivi tulum u krivi kanjon. U ovom trenutku zbunjeno luta naokolo, gura se kroz stotine idiota koji bi silno htjeli biti vampiri i traži mene." Nasmije se. "Mislila sam da bi nama dvjema više odgovaralo malo mirnije, intimnije okruženje." Nasmiješi se pa prijeđe pogledom preko mene. "A čini se da je počasna gošća ovdje." "Što želiš?" upitam, stisnuvši zube dok ona pojačava stisak do te mjere da kosti u mom zapešću popuštaju i drobe se jedna uz drugu uz nepodnošljiv bol. "Ne požuruj me." Ona suzi te svoje nevjerojatne zelene oči, ne skidajući pogled s mojih. "Sve u svoje vrijeme. Gdje sam stala prije nego što si me tako bezobrazno prekinula? Ah, da, razgovarale smo o tebi, o tome kako si završila ovdje i kako to nije ispalo u skladu s tvojim očekivanjima. Doduše, ništa u tvom životu nije onako kako si očekivala da će biti, zar ne? A, budimo iskreni, nikad i nije bilo, niti će ikada biti, zar ne? Jer, znaš, Damen i 148

MIN@

ja se odavna znamo. Mislim na davno, davno, davno davno, no, shvaćaš što želim reći. A ipak, unatoč svim tim našim zajedničkim godinama, unatoč našoj dugovječnosti, ti se stalno pojavljuješ i smetaš nam." Zurim u tlo, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa, tako naivna. Ništa od ovoga nikad nije imalo veze s Haven, uvijek je imalo veze samo i jedino sa mnom. "O, nemoj se tući po glavi. Ovo nije prvi put da si počinila istu tu pogrešku. Dosad sam bila odgovorna za tvoju propast... da vidim... u koliko života?" Slegne ramenima. "Pa, više se i ne sjećam." Iznenada se sjetim što je Damen rekao na parkiralištu, onaj dio o tome da ne može podnijeti pomisao da me opet izgubi. Ali kad sam je pogledala i vidjela kako joj se lice promijenilo i stvrdnulo, izbacim takve misli iz glave, jer znam da ih može pročitati. Kruži oko mene, vukući me za ruku, prisiljavajući me da se vrtim ukrug dok me gleda i vrhom jezika kruži po unutrašnjosti obraza. "Da vidimo... Ako me sjećanje dobro služi, a uvijek me dobro služi, posljednjih nekoliko puta igrale smo igricu lovice. Mislim da je pošteno da te unaprijed upozorim da to i nije baš dobro završilo za tebe. A ipak, čini se da ti nikad ne dosadi, pa sam pomislila da bi se možda opet htjela malo poigrati?" Gledam je, od vrtnje već osjećam vrtoglavicu, a i ostaci alkohola još mi struje venama, no i u takvom stanju prepoznajem jedva prikrivenu prijetnju. "Jesi li ikad gledala kako mačka ubija miša?" Ona se smiješi, oči joj se žare dok vrškom jezika oblizuje kutove usana. "Kako se dugo, dugo igra sa svojom jadnom lovinom, sve dok joj napokon ne dosadi pa mu skrati muke?" Sklopim oči, ne želeći dalje slušati. Ako joj je tako stalo do toga da me ubije, pomislim, zašto to ne obavi pa da završimo s tim? "Pa... to baš i ne bi bila zabavna igra, barem ne za mene", smije se. "Znaš li kako se igra lovice?" Ne odgovaram, pa ona samo uzdahne. "Stvarno si tupa, zar ne? Dobro, ionako ću ti reći. Vidiš, ljepota igre je u tome što ću se ja pretvarati da sam te pustila, a onda ću stajati i gledati kako bezglavo trčiš uokolo pokušavajući mi pobjeći, sve dok se na kraju ne izmoriš, a onda ja nastupam i, pik, ulovila sam te! No, kako ćemo? Želiš li sporu smrt ili jako sporu smrt u agoniji? No, požuri se, sat već otkucava!" "Zašto me želiš ubiti?" upitam, pogledavši je. "Zašto me ne možeš samo pustiti na miru? Damen i ja više i nismo par. Već ga tjednima nisam vidjela!" Ali ona se samo nasmije. "Ne shvaćaj to osobno, Ever. Stvar je u tome da se Damen i ja uvijek nekako bolje slažemo onda kad si, eliminirana." 149

MIN@

I premda sam mislila da želim brz kraj, sad sam se predomislila. Odbijam se predati bez borbe. Pa makar to bila bitka koju ću sasvim sigurno izgubiti. Ona zavrti glavom i pogleda me, a razočaranje joj nagrdi lice. "Znači, počinjemo. Ipak si odabrala igru, zar ne?" I dalje odmahuje glavom. "Dobro onda, kreni!" Drina mi pusti ruku i ja potrčim kroz kanjon, znajući da najvjerojatnije ne postoji način da se spasim, ali svejedno moram pokušali. Odmičem kosu s očiju i slijepo trčim kroz maglu, nadajući se da ću pronaći stazu i vratiti se na početak. Pluća prijete da će mi eksplodirati u prsima, japanke su već pukle i napustile moja stopala, ali i dalje trčim, a oštro hladno kamenje reže mi tabane. Trčim, premda u prsima osjećam užareni, probadajući bol. Trčim pored drveća čije mi se oštre gole grane zakvače za jaknu i strgnu je s mene. Trčim, jer mi o tome ovisi život, premda nisam sigurna da je to život vrijedan življenja. I dok trčim, prisjećam se da sam već jednom tako trčala. Ali ni sad, kao ni u snu, ne znam kako će to završiti. Upravo sam stigla do ruba čistine koja vodi natrag na stazu, kad iz magle zakorači Drina i stane preda me. Premda sam se izmakla i pokušala protrčati pokraj nje, ona ležerno podigne jednu vitku nogu i ja se rasprostrem po tlu. Ležim, trepćući u lokvici vlastite krvi, slušajući preziran smijeh upućen meni. A kad oprezno dotaknem lice, nos mi se pomakne u stranu i znam da je slomljen. S mukom pokušavam ustati, pljujući šljunak, lecnuvši se od očaja kad sa šljunkom iziđe i mlaz krvi i komadići zuba. Gledam je kako vrti glavom i kaže: "Ajme, Ever, izgledaš grozno." Lice joj se iskrivi od gađenja. "Zaista grozno. Čovjeku dođe da se zapita što Damen vidi u tebi." Tijelo mi se grči od bola, dišem plitko, nesigurna sam na nogama, a usta su mi puna krvi koja mi na jeziku ostavlja gorak metalan okus. "Pa, pretpostavljam da te zanimaju sve pojedinosti, premda ih se sljedeći put ionako nećeš sjećati. Svejedno, svaki put mi je tako zabavno gledati šok na tvom licu kad ti sve objasnim." Nasmije se. "Ne znam zašto, ali nekako mi ovo nikad ne dosadi, bez obzira na to koliko puta smo to dosad već ponovile. Osim toga, da budem posve iskrena, moram priznati da mi to omogućuje izniman produljeni užitak. Nešto poput predigre, ali ti ionako ne znaš ništa o tome. Toliko života za životom, a nekako uvijek uspiješ umrijeti kao djevica. Što bi bilo jako tužno da nije tako vraški smiješno." Zasmijulji se. "I tako, gdje početi, gdje početi?" Pogleda me, napući usne, podboči se i počne crvenim, manikiranim noktima lupkati po kukovima. "Dobro, kao što znaš, ja sam zamijenila sliku koju si imala u prtljažniku. Zaista, ti kao žena sa 150

MIN@

žutom kosom? Ne bih baš rekla. Onako u povjerenju, Picasso bi bio bijesan kao ris. Svejedno, volim ga. Mislim na Damena, ne na tog starog mrtvog slikara." Ona se nasmije. "Dakle, da nastavim. Ja sam ti podmetnula pero", reče i zakoluta očima. "Damen zna biti tako... sentimentalan. Oh, da, ja sam ti podmetnula i onaj san. Aha, što sad kažeš na mjesece i mjesece planiranja unaprijed? I ne, neću ti objašnjavati kako, jer predugo bi trajalo, a to ti ionako nije važno tamo kamo ideš. Šteta što nisi jednostavno poginula u onoj nesreći, jer to bi nam objema uštedjelo i truda i vremena. Imaš li makar približnu predodžbu o tome koliko si štete izazvala? Ti si kriva što je Evangeline mrtva, a Haven... pa, vidi kako je blizu smrti bila. Zaista, Ever, kako sebično od tebe." Gleda me, ali odbijam odgovoriti. I pitam se računa li se to kao priznavanje krivnje. Ona se smije. "Pa, na odlasku si, zato da, može se slobodno priznati." Podigne desnu ruku, kao da priseže da će govoriti istinu. "Ja, Drina Magdalena Auguste..." izgovorivši prezime, ona podigne obrvu i pogleda me "... učinkovito sam eliminirala Evangeline, pravim imenom June Porter, koja, usput rečeno, ionako nije u životu radila ništa vrijedno, nego je samo zauzimala prostor, pa to i nije tako velik gubitak kao što misliš. Morala sam je maknuti s puta da bih imala neometan pristup Haven." Smiješi se, pase pogled na meni. "Da, kao što si i sumnjala, namjerno sam ti preotela prijateljicu Haven. A to je jako lako s tim izgubljenim, nevoljenim klincima koji tako očajnički trebaju mrvicu nečije pažnje da su spremni učiniti sve za svakoga tko im posveti pet minuta. I da, ja sam je nagovorila da si napravi tetovažu koja ju je zamalo ubila, ali samo zato što se nisam mogla odlučiti bih li je stvarno ubila namrtvo ili da je ubijem tako da je mogu oživiti i učiniti je besmrtnom. Već dugo nemam ni jednu sljedbenicu, a moram priznati da mi se to stvarno svidjelo. Ali neodlučnost mi je oduvijek bila mana. Kad imaš toliko opcija i cijelu vječnost da vidiš u što će se razviti, pa... teško je ne biti pohlepan i izabrati ih sve!" Smiješi se kao dijete koje je samo bilo pomalo zločesto, ništa više. "Ali predugo sam čekala pa se umiješao Damen, taj dobronamjerni, altruistični mekušac, a ostatak znaš. Oh, da, ja sam Milesu sredila ulogu u Laku za kosu. Premda, da budem posve iskrena, mislim da bi je možda ionako dobio, jer mali je zaista nadaren. No nisam si mogla dopustiti rizik pa sam se uvukla redatelju u glavu i navela ga da glasa za Milesa. Eh, da, Sabine i Jeff... Žao mi je. Ali svejedno, tako se lijepo posložilo. Zamisli, tvoja pametna, uspješna teta pala je na takvog gubitnika." Nasmije se. "Jadno, a ipak tako smiješno, zar ne?" Ali zašto? Zašto to činiš? pomislim, zato što više ne mogu govoriti, jer nedostaje mi većina zubi i gušim se u vlastitoj krvi, ali znam da ionako nije 151

MIN@

potrebno, Drina čuje moje misli. Zašto uključiti sve ostale, zašto se nisi usredotočila samo na mene? "Htjela sam ti pokazati kako ti samotan život može biti. Htjela sam ti jasno pokazati kako te ljudi lako napuštaju kad im se ukaže nešto bolje i uzbudljivije. Posve si sama, Ever. Izolirana, nevoljena, sama. Tvoj je život bijedan i jedva vrijedan življenja. Zato, kao što vidiš, zapravo ti radim uslugu." Nasmiješi mi se. "Premda sam sigurna da mi nećeš zahvaliti." Gledam je, pitajući se kako netko tako nevjerojatno lijep može iznutra biti tako ružan. A onda joj pogledam u oči i zakoračim mali korak unatrag, nadajući se da neće zamijetiti. Čak više i nisam s Damenom, odavno smo prekinuli. Zašto jednostavno ne odeš za njim, možemo svaka otići svojim putem i zaboraviti da se ovo uopće dogodilo? Mislim, nadajući se da će joj to odvući pozornost. Ona se nasmije i zakoluta očima. "Vjeruj mi, ti si jedina koja ćeš zaboraviti da se ovo ikada dogodilo. Osim toga, nije baš tako jednostavno. Nemaš pojma kako to funkcionira, zar ne?" Zaista nemam. "Damen je moj. Uvijek je bio moj. Ali, nažalost, ti se stalno pojavljuješ u tom svom glupom, dosadnom, ponavljajućem ciklusu svoje duše. A budući da ne odustaješ od toga, uzela sam si u zadatak pronaći te svaki put i ubiti." Ona pođe prema meni, a ja zakoračim unatrag i krvavim tabanom nagazim na oštar kamen pa sklopim oči i lecnem se od nepodnošljivog bola. "Misliš da to boli?" nasmije se ona. "Čekaj malo pa ćeš vidjeti!" Ogledam se po kanjonu, pogled mi mahnito luta u potrazi za nekakvim izlazom, nekim oblikom bijega. Zakoračim još jedan korak unatrag i zateturam, a ruka mi okrzne tlo. Prsti mi se stisnu oko oštrog kamena pa ga zavitlam prema njezinoj glavi. Kamen je udari ravno u bradu i otkine komadić obraza. Ona se nasmije, a kroz rupu na obrazu lipti joj krv i vidi se da joj nedostaju dva zuba. A zatim u užasu promatram kako se rana zatvara i obnavlja, sve dok joj lice opet ne poprimi onu besprijekornu ljepotu. "Opet ovo", uzdahne ona. "Daj, molim te, pokušaj nešto novo, ovo je već zamorno." Stoji preda mnom, podbočena rukama, podignutih obrva, ali odbijam bježati. Odbijam poduzeti sljedeći korak. Ne želim joj pružiti zadovoljstvo još jedne beznadne utrke. Osim toga, sve što je rekla istina je. Moj život zaista jest osamljena, grozna zbrka. U koju uvučem sve s kojima dođem u dodir. Gledam je kako mi prilazi, smiješeći se u iščekivanju, znajući da mi je kraj blizu. Sklopim oči i prisjetim se trenutka neposredno prije nesreće. Kad sam još bila zdrava i sretna i okružena svojom obitelji. Zamišljam to tako živo da 152

MIN@

osjećam toplo kožnato sjedalo ispod golih nogu, osjećam Buttercupin rep koji mi lupka po bedru, čujem Riley kako pjeva na sav glas, stravično falšajući. Vidim mamin osmijeh dok se okreće u sjedalu da kvrcne Riley po koljenu. Vidim tatine oči, oboje gledamo u retrovizor, a osmijeh mu je blag, mudar i odaje da se zabavlja... Držim se za taj trenutak, obgrlim ga umom, proživljavajući taj osjećaj, mirise, zvukove, emocije kao da sam tamo. Želim da to bude posljednje što ću vidjeti prije nego što nestanem, ponovno proživljavajući taj trenutak istinske sreće. I baš kad sam toliko uronjena u njega da mi se čini kako sam zaista tamo, čujem kako Drina uvlači zrak i kaže: "Koga vraga?" Otvorim oči i ugledam šok na njezinu licu dok pogledom prelazi preko mene, razjapljenih usta. I ja pogledam svoju spavaćicu koja više nije poderana, stopala koja više nisu krvava, koljena koja više nisu izranjavana, a kad jezikom osjetim sve zube i prstima dotaknem nos, znam da mi je i lice neozlijeđeno. I premda nemam pojma što to znači, znam da moram brzo djelovati, prije nego što bude prekasno. Drina zakorači unatrag, raširenih očiju i pogleda punog pitanja, a ja krenem prema njoj, ne znajući ni što će donijeti sljedeći korak, a kamoli onaj iza njega. Znam samo da mi ponestaje vremena pa se požurim naprijed i kažem: "Hej, Drina, hoćeš se igrati lovice?"

TRIDESETPRVO POGLAVLJE Isprva samo zuri u mene raširenih zelenih očiju i pogledom punim nevjerice, a onda podigne bradu i ogoli zube. Ali prije nego što me stigne napasti, ja poletim na nju. Odlučna u namjeri da je udarim prva, da je srušim dok još mogu. Ali u trenutku kad sam skočila naprijed, ugledam svjetlucavi veo prigušene zlatne svjetlosti, blistav krug sa strane koji sjaji i poziva me, poput onoga u mom snu. I premda znam da mi je Drina poslala te snove, i premda znam da je to najvjerojatnije klopka, ne mogu si pomoći, krenem u tom smjeru. Teturam kroz blistavu izmaglicu, kišu svjetlosti tako nježne, tako tople, tako jake da mi smiruje živce i odnosi sve moje strahove. A kad padnem na travnjak s jarkozelenom travom, njezine vlati me drže, podupiru, ublažavaju mi pad. Gledam livadu oko sebe, sa cvijećem čije latice kao da su osvijetljene iznutra, okruženu stablima koja se uzdižu visoko u nebo dok im grane, 153

MIN@

otežale zrelim sočnim voćem, vise nisko pri tlu. I dok ležim u tišini, upijam sve oko sebe, ne mogu se otresti osjećaja da sam već bila ovdje. "Ever." Skočim na noge, napeta i spremna na borbu. Vidjevši da je to Damen, zakoračim unatrag, jer ne znam na čijoj je strani. "Ever, opusti se. U redu je." On kima i smiješi se dok mi nudi ruku. Ali odbijam je prihvatiti, odbijam pasti u njegovu zamku. Pa zakoračim još korak unatrag, pogledom tražeći Drinu. "Ona nije ovdje", kaže on, gledajući me ravno u oči. "Na sigurnom si, to sam samo ja." Oklijevam, pokušavam odlučiti bih li mu vjerovala ili ne, sumnjajući da bi se njega ikada moglo nazvati "sigurnim". Zurim u njega dok procjenjujem svoje opcije (kojih je, priznajem, malo), sve dok napokon ne upitam: "Gdje smo?" Umjesto pitanja koje sam htjela postaviti: Jesam li mrtva? "Uvjeravam te, nisi mrtva." On se smije, čitajući mi misli. "Nalaziš se u Ljetozemlju." Pogledam ga bez trunke razumijevanja. "To je neka vrsta... mjesta između mjesta. Nešto kao čekaonica. Ili odmorište. Dimenzija između dimenzija, moglo bi se reći." "Dimenzija?" pogledam u njega, a riječ mi zazvuči strano i nepoznato, barem onako kako ju je on izgovorio. A kad je posegnuo za mojom rukom, brzo je maknem, znajući da u trenutku kad me dotakne više ništa neću vidjeti jasno. Gleda me pa slegne ramenima, mahnuvši mi neka krenem za njim kroz livadu gdje se svaki cvijet, svako stablo, svaka vlat trave uvija i njiše i giba kao partneri u beskonačnom plesu. "Sklopi oči", šapne on. Kad ga nisam poslušala, doda: "Molim te?" Zatvorim ih. Napola. "Vjeruj mi", uzdahne on. "Samo ovaj put." Pa ipak sklopim oči. "Što sad?" "Sad zamisli nešto." "Kako to misliš?" upitam, odmah si zamislivši golemog slona. "Zamisli nešto drugo", kaže on. "Brzo." Otvorim oči i, zatečena, ugledam pregolemog slona kako trči prema nama, a onda ostanem bez daha sva u čudu, jer preobrazila sam ga u leptira, prekrasnog kraljevskog leptira koji mi sleti na vrh prsta. "Kako...?" Pogledavam Damena pa u leptira, čija crna ticala trepere prema meni. Damen se smije. "Želiš li opet pokušati?" 154

MIN@

Stisnem usne i pogledam ga, pokušavajući pomisliti na nešto dobro, nešto bolje od leptira ili slona. "Samo naprijed", nagovara me on. "To je tako zabavno da nikad ne dosadi." Sklopim oči, zamišljajući kako se leptir pretvara u pticu, a kad ih opet otvorim, na prstu mi stoji predivna ara. Ali kad mi na ruku kapne ljigav mlaz ptičjeg izmeta, Damen mi pruži ručnik i kaže: "A da sljedeći put zamisliš nešto za čim treba manje čistiti?" Spustim pticu na travu i gledam kako uzlijeće, a zatim sklopim oči i zaželim svim srcem, pa ih opet otvorim, a tamo gdje je bila ptica sad stoji Orlando Bloom. Damen zastenje i zatrese glavom. "Je li stvaran?" šapnem, zureći u čudu, dok mi se Orlando Bloom smiješi i namiguje mi. Damen odmahne glavom. "Ne možeš prikazati stvarne osobe, samo njihov lik. Srećom, uskoro će izblijedjeti." A kad je izblijedio, ne mogu si pomoći, osjetim ubod tuge. "Što se događa?" upitam, gledajući Damena. "Gdje smo? I kako je ovo uopće moguće?" Damen se nasmiješi i stvori prekrasnog bijelog pastuha. Nakon što me podigao u sedlo, stvori i jednog crnog za sebe. "Pođimo na jahanje", kaže, vodeći me niz puteljak. Jašemo jedno uz drugo niz prekrasnu uređenu stazu koja vodi kroz dolinu cvijeća i drveća, preko blistavog potoka duginih boja. A kad ugledam svoju papigu na grani pokraj neke mačke, skrenem s puteljka da je otjeram, ali Damen primi uzde i kaže: "Ne brini se. Ovdje nema neprijatelja. Među svima vlada mir." Jašemo u tišini, dok ja začuđeno promatram svu tu ljepotu koja nas okružuje, jedva vjerujući svojim očima, premda mi se uskoro u glavi počnu rojiti razna pitanja, a ne znam gdje bih počela. "Veo koji si vidjela? Onaj koji te privukao?" pogleda me on. "Ja sam ga tamo stavio." "U kanjon?" On kimne. "I u tvoj san." "Ali Drina je rekla da mi je ona podmetnula onaj san." Gledam ga, primjećujući da jaše izvrsno i da je vrlo samouvjeren u sedlu. Ali onda se prisjetim one slike na zidu, one koja ga prikazuje na bijelom pastuhu, s mačem oko pojasa, pa pomislim kako je valjda imao vremena postati tako vješt. "Drina ti je pokazala mjesto radnje, a ja izlaz." "Izlaz?" upitam, a srce mi opet počne lupati. 155

MIN@

On zavrti glavom i nasmiješi se. "Ne takav izlaz. Već sam ti rekao da nisi mrtva. Zapravo, nikad prije nisi bila ovako živa. Uspijevaš manipulirati materijom i prizvati sve što želiš. Što je najviši oblik postizanja trenutačnog zadovoljstva." On se nasmije. "Ali nemoj prečesto dolaziti ovamo. Jer, upozoravam te, lako je postati ovisan." "Znači da ste oboje oblikovali moje snove?" upitam, pogledavši ga suženim očima, pokušavajući shvatiti te bizarne događaje. "Praktički... u suradnji?" On kimne. "Znači da nemam nadzor ni nad svojim snovima?" kažem, a glas mi se povisi, jer mi se ne sviđa to što čujem. "Nad tim snom nisi imala, ne." Namrštim mu se, zavrtim glavom pa kažem: "Oprosti, ali ne misliš li da je to možda donekle povreda moje privatnosti? Mislim, stvarno! A zašto nisi pokušao spriječiti da se to dogodi, kad si znao što se sprema?" Pogleda me, a oči su mu umorne i tužne. "Nisam znao da to radi Drina. Nadzirao sam tvoje snove i vidio sam da se u tom snu nečega bojiš pa sam ti pokazao put ovamo. Ovo je uvijek sigurno mjesto na koje se možeš skloniti." "Zašto Drina nije pošla za mnom?" upitam, opet je tražeći pogledom. On posegne za mojom rukom i stisne mi prste. "Zato što ga Drina ne može vidjeti. Samo si ga ti vidjela." Pogledam ga suženim očima. Sve je tako čudno, tako neobično i ništa nema smisla. "Ne brini se, shvatit ćeš. Ali zasad, pokušaj se opustiti i uživati." "Zašto mi je sve ovo tako poznato?" upitam, osjećajući nagovještaj prepoznavanja, ali ne mogu ga nikamo smjestiti. "Zato što sam te ovdje pronašao." Pogledam ga. "Istina, tvoje sam tijelo pronašao izvan auta. Ali tvoja je duša već nastavila dalje. No, ovdje se zadržala." Damen zaustavi oba konja i pomogne mi sići, a zatim me povede na toplu travu, tako blistavu i sjajnu pod mekim zlatnim svjetlom koje kao da je dolazilo odasvud i niotkud. Već u sljedećem trenutku stvorio je velik mekani kauč i mali tabure u istom stilu na koji možemo podignuti noge. "Želiš li išta dodati?" nasmiješi se. Sklopim oči i zamislim stolić, par svjetiljaka, nekoliko sitnica i lijep perzijski sag. Otvorim oči i nalazimo se u posve namještenoj dnevnoj sobi na otvorenom. "A što ako počne kiša?" upitam. "Nemoj...." 156

MIN@

Ali prekasno je, već smo mokri do kože. "Misli stvaraju", kaže on i stvori golem kišobran s kojega se kiša slijeva na sag. "Isto je i na Zemlji, samo je potrebno mnogo dulje. Ali ovdje, u Ljetozemlju, događa se trenutačno." "To me podsjeća na nešto što je moja majka znala reći: Pazi što ćeš poželjeti, jer moglo bi ti se i ostvariti!" Nasmijem se. On kimne glavom. "Sad znaš odakle potječe ta izreka. Hoćeš li zaustaviti kišu pa da se osušimo?" On zatrese mokrom kosom prema meni. "Kako...?" "Samo misli na neko toplo i suho mjesto." Nasmiješi se. Već u sljedećem trenutku ležimo na prekrasnoj plaži od ružičastog pijeska. "Ostanimo na ovome, može?" On se smije dok nam ja stvaram mekani plavi ručnik i tirkizni ocean koji ide uz njega. A kad sam legla i sklopila oči, osjećajući toplinu na licu, on potvrdi moje misli. Premda sam i sama polako počela dolaziti do toga, dosad to još nisam čula izgovoreno u jednoj rečenici. Rečenici koja počinje sa: "Besmrtnik sam." A završava sa: "A i ti si." To nije nešto što čovjek čuje svaki dan. "Znači oboje smo besmrtnici?" kažem, otvorivši jedno oko i pogledavši ga, pitajući se kako je moguće voditi tako bizaran razgovor tako normalnim tonom glasa. Doduše, u Ljetozemlju sam, a što je bizarnije od toga? On kimne glavom. "Ti si me učinio besmrtnom kad sam poginula u nesreći?" Opet kimne. "Ali kako? Ima li to nekakve veze s onim tvojim čudnim crvenim pićem?" On duboko udahne pa odgovori: "Da." "Ali kako to da ga ja ne moram cijelo vrijeme piti, a ti moraš?" On skrene pogled i zagleda se u more. "S vremenom ćeš i ti morati." Sjednem, čupkajući nit ručnika, a još uvijek ne mogu u potpunosti prihvatiti to što čujem. Sjećam se vremena kad sam mislila da je i sama vidovitost pravo prokletstvo, a vidi sad. "Nije tako grozno kao što misliš", kaže on, pokrivši moju ruku svojom. "Pogledaj oko sebe, nema boljega od ovoga." "Ali zašto? Hoću reći, je li ti i u jednom trenutku palo na pamet da ja možda ne želim biti besmrtna? Da si me možda trebao pustiti da jednostavno umrem?" 157

MIN@

Gledam kako se grči, skreće pogled i gleda oko sebe, sve samo ne mene. A zatim se okrene prema meni i kaže. "Prvo, imaš pravo. Bio sam sebičan. Jer istina je da sam te spasio više zbog sebe nego zbog tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao da te opet izgubim, ne nakon..." On zastane i zatrese glavom. "Ali svejedno, nisam bio siguran je li djelovalo. Znao sam da sam te oživio, ali nisam znao na koliko dugo. Nisam znao jesam li te pretvorio u besmrtnicu sve dok te nisam ugledao u kanjonu..." "Gledao si me u kanjonu?" zurim u njega u nevjerici. On kimne. "Hoćeš reći da si bio tamo?" "Ne, gledao sam te na daljinu." On protrlja bradu. "Još ti puno toga moram objasniti." "Da vidimo jesam li te dobro shvatila. Promatrao si me, doduše, na daljinu, ali svejedno. Vidio si sve što se događalo, ali ipak me nisi pokušao spasiti?" Sad kad sam to izrekla naglas, tako sam bijesna da jedva dišem. On zatrese glavom. "Ne, sve dok nisi poželjela biti spašena. Tad sam stvorio veo i ponukao te da kreneš prema njemu." "Hoćeš reći da bi me pustio da umrem?" Odmaknem se od njega, ne želeći biti u njegovoj blizini. On me pogleda, a lice mu je potpuno ozbiljno kad kaže: "Da si tako htjela, da." Zavrti glavom. "Ever, kad smo posljednji put razgovarali, tamo na parkiralištu, rekla si da me mrziš zbog toga što sam ti učinio, zbog toga što sam bio sebičan i odvojio te od tvoje obitelji, što sam te vratio među žive. I premda su me tvoje riječi zaista zaboljele, znao sam da imaš pravo. Nisam se imao prava miješati. Ali tada u kanjonu, kad si se ispunila tolikom ljubavlju... pa, ta je ljubav ono što te spasilo, što ti je obnovilo tijelo, i tad sam znao." Ali zašto to nisam mogla učiniti onda u bolnici? Zašto mi se onda tijelo nije obnovilo? Zašto sam morala trpjeti sve one prijelome, posjekotine i nagnječenja? Zašto se nisam mogla jednostavno... regenerirati, onako kao u kanjonu? pomislim, prekriživši ruke na prsima, ne vjerujući mu baš sasvim. "Samo ljubav liječi. Bijes, osjećaj krivnje i strah mogu samo razoriti i odvojiti te od tvojih istinskih sposobnosti." On kimne, prelazeći pogledom preko mene. "To je još jedna stvar", bijesno ga gledam. "Ti meni možeš čitati misli, a ja tebi ne. Nije pošteno." On se nasmije. "Zaista mi želiš čitati misli? Pa, mislio sam da je moja tajanstvenost jedna od stvari koje ti se na meni sviđaju?" 158

MIN@

Gledam u svoja koljena, a obrazi mi se žare dok se prisjećam svih misli za koje bih radije da ih nije čuo. "Znaš, postoje razni načini kako se zaštititi. Možda bi trebala otići do Ave." "Poznaješ Avu?" zinem u nevjerici, iznenada se osjećajući kao da su se svi urotili protiv mene. On odmahne glavom. "Moja je jedina povezanost s Avom kroz tebe i tvoje misli o njoj." Skrenem pogled, promatrajući obitelj zečeva koja proskakuće pokraj nas, a zatim ga opet pogledam. "A konjske utrke?" "Predosjećaj. I ti si ga imala." "A što je s onom utrkom na kojoj si izgubio?" Smije se. "Moram kojiput i izgubiti, inače ljudi postanu sumnjičavi. Ali dobro sam nadoknadio taj gubitak, ne misliš li?" "A tulipani?" On se nasmiješi. "Prizivanje. Na isti način kao što si ti stvorila slona i ovu plažu. Jednostavna kvantna fizika. Svijest stvara materiju tamo gdje je prije bila samo energija. Uopće nije tako teško kao što većina ljudi voli misliti." Gledam ga suženim očima, ne shvaćajući u potpunosti. Ma kako to njemu bilo jednostavno. "Sami stvaramo svoju stvarnost. I da, možeš to i kod kuće", kaže on, preduhitrivši moje sljedeće pitanje, ono koje mi se tek oblikovalo u glavi. "Zapravo, to već i činiš, samo što toga nisi svjesna, jer traje mnogo duže." "Za tebe ne traje duže." Nasmije se. "Već dugo živim, imao sam mnogo vremena da naučim nekoliko trikova." "Koliko dugo?" kažem, gledajući ga, prisjećajući sc one sohe u njegovoj kući i pitajući se s čime zapravo imam posla. On uzdahne i skrene pogled. "Jako dugo." "A sad ću i ja živjeti zauvijek?" "To ovisi o tebi." On slegne ramenima. "Ne moraš učiniti ništa od ovoga. Možeš zaboraviti na cijelu stvar i nastaviti živjeti svoj život. Odabrati mogućnost da se jednostavno prepustiš kad dođe pravi trenutak za odlazak. Ja sam ti samo dao mogućnost izbora, ali izbor je i dalje tvoj." Zagledam se u ocean i svjetlucavu vodu, tako blistavu i tako prekrasnu da mi je teško povjerovati da postoji zbog mene, da sam je ja stvorila. I premda je zabavno igrati se tako moćnom magijom, misli mi se brzo okrenu mračnijim stvarima. "Moram saznati što se dogodilo s Haven. Onoga dana kad sam te zatekla..." Iskrivim lice već i na samo sjećanje. "A što je s Drinom? I ona je besmrtna, 159

MIN@

zar ne? Jesi lije ti učinio takvom? I kako je sve to uopće počelo? Kako uopće dođe do nečega takvog? Znaš li da je ona ubila Evangeline i da je zamalo ubila Haven? I što je s tom tvojom jezivom sobom?" "Možeš li ponoviti pitanje?" nasmije se on. "Eh, da, i još nešto, koga je vraga Drina mislila kad je rekla da me već mnogo puta ubila?" "Drina je to rekla?" Oči mu se rašire, a iz lica mu isteče sva boja. "Aha", kimnem, prisjećajući se samozadovoljnog izraza na njezinu licu kad mi je to rekla. "I sve to u stilu: 'Evo nas opet na istome mjestu, glupa smrtnice, uvijek nasjedneš na isti štos i bla bla bla.' Mislila sam da si nas promatrao, da si sve vidio?" On zavrti glavom i promrmlja: "Nisam vidio sve, kasno sam se uključio. O, bože, Ever, za sve sam ja kriv, za sve. Trebao sam znati, nisam te trebao uvaliti u sve ovo, trebao sam te ostaviti na miru..." "Rekla je i da te vidjela u New Yorku. Ili je barem tako rekla Haven." "Lagala je", promrmlja on. "Nisam išao u New York." Kad me je pogledao, u očima mu vidim toliko boli da posegnem za njegovom rukom i primim je. Potresena tugom i ranjivošću na njegovu licu, samo je želim izbrisati. Pritisnem usne na njegova topla usta koja me već čekaju, nadajući se da ću mu tako pokazati da sam mu voljna oprostiti. Ma o čemu da se radi. "Sa svakom inkarnacijom, poljubac je sve bolji", uzdahne on, odmaknuvši se i mičući mi kosu s lica. "Premda kao da nikad ne uspijemo otići dalje od toga. A sad znam i zašto." On pritisne svoje čelo o moje, preplavljujući me tolikom radošću, takvom sveprožimajućom ljubavlju, a zatim se odmakne, duboko uzdahnuvši. "Joj, da, tvoja pitanja", kaže, pročitavši mi misli. "Otkud da počnem?" "Kako bi bilo da počneš od početka?" On kimne glavom, pogled mu odluta, natrag do početka, a ja prekrižim noge i udobno se smjestim. "Moj otac bio je sanjar, umjetnik, bavio se pomalo i znanošću i alkemijom, što je u ono vrijeme bilo popularno..." "U koje vrijeme?" upitam, gladna datuma, naziva mjesta, stvari koje mogu istražiti, provjeriti, a ne neke filozofske litanije apstraktnih zamisli. "Jako davno", nasmije se on. "Mrvicu sam stariji od tebe, znaš." "Da, ali koliko točno? Mislim, s kolikom razlikom u godinama imam posla?" upitam, gledajući u nevjerici kako on odmahuje glavom. "Dovoljno je da znaš da je moj otac, zajedno sa svojim kolegama alkemičarima, vjerovao da se sve može svesti na jedan jedini element, a ako 160

MIN@

uspiješ izdvojiti taj jedan element, iz njega možeš stvoriti što god želiš. Na toj je teoriji radio godinama, osmišljavajući formule, odbacujući ih, a onda, kad su i on i moja majka... umrli, ja sam nastavio s istraživanjima sve dok napokon nisam usavršio formulu." "A koliko si tad imao godina?" upitam, opet pokušavajući. "Bio sam mlad." On slegne ramenima. "Jako mlad." "Znači još uvijek možeš starjeti?" Nasmije se. "Da, ali došao sam do određene točke i jednostavno stao. Znam da se tebi više sviđa teorija o vampirima zamrznutima u vremenu, ali ovo je stvarni život, Ever, ne fantazija." "Okej, i..." ponukam ga neka nastavi, jedva čekajući još. "Moji su roditelji umrli i ostao sam siroče. Znaš, u Italiji, odakle sam, prezimena često označavaju zanimanje ili podrijetlo neke osobe. Esposito znači siroče ili izložen. To su mi prezime dali, ali odbacio sam ga prije stodvjesto godina, jer više mi nije odgovaralo." "Zašto jednostavno nisi koristio svoje stvarno prezime?" "Duga je to priča, i zamršena. Moga su oca... proganjali. Pa mi se činilo da bi bilo bolje distancirati se od svega toga." "A Drina?" upitam, a grlo mi se stisne već i na sam spomen njezina imena. On kima glavom. "Poverina, ili sirotica. Oboje smo bili u crkvenom sirotištu, tamo smo se i upoznali. A kad se razboljela, nisam mogao podnijeti pomisao da je izgubim pa sam i njoj dao da pije." "Rekla je da ste vjenčani." Stisnem usne, grlo mi je suho i stisnuto, jer znam da nije to baš doslovno rekla, premda se dalo naslutiti i zaključiti kad je navela svoje ime, svoje puno ime i prezime. On suzi oči i skrene pogled, vrteći glavom i mrmljajući ispod glasa. "Je li to istina?" upitam. Želudac mi se zavezao u čvor, a srce samo što mi ne iskoči iz prsnog koša. On kimne glavom. "Ali uopće nije tako kao što misliš. Bilo je to tako davno da jedva da je više i važno." "A zašto se onda nisi razveo od nje? Ako jedva da je i važno", kažem, a obrazi mi se žare, oči me peku. "Znači, predlažeš da se pojavim na sudu s vjenčanim listom starim nekoliko stoljeća i zatražim rastavu braka?" Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da ima pravo, ali svejedno. "Ever, molim te. Moraš malo popustiti. Nismo baš isto, ti i ja. Ti si proživjela, u ovom životu, samo sedamnaest godina, a ja stotine! To je više nego dovoljno vremena da čovjek počini nekoliko pogrešaka. I premda ima 161

MIN@

mnogo stvari zbog kojih bi me se moglo osuđivati, ne bih rekao da je moja veza s Drinom jedna od njih. U to su vrijeme stvari bile drukčije. Ja sam bio drukčiji. Bio sam tašt, površan i izraziti materijalist. Gledao sam samo vlastite interese, uzimajući sve što sam mogao. Ali onog trenutka kad sam upoznao tebe, sve se promijenilo, a kad sam te izgubio... nikad prije nisam osjetio tako duboku bol. Ali poslije, kad si se ponovno pojavila. .." On zastane, a pogled mu postane dalek. "Pa, tek što sam te opet pronašao, a već sam te uskoro opet izgubio. I tako se ponavljalo, opet i opet. Beskrajan ciklus ljubavi i gubitka, sve dosad." "Znači... reinkarniramo se?" kažem, a ta riječ tako čudno zvuči iz mojih usta. "Ti se reinkarniraš, ja ne." On slegne ramenima. "Ja sam uvijek ovdje, uvijek isti." "I, tko sam sve bila?" upitam, a nisam sigurna vjerujem li zaista u taj koncept, no ipak sam opčinjena njime. "I zašto se ne mogu sjetiti?" Damen se smiješi, sretan što smo promijenili temu. "Put natrag uključuje i plovidbu niz Rijeku zaborava. Nije predviđeno da se sjećaš prošlih života, jer ovdje si da učiš, evoluiraš i otplatiš svoj karmički dug. Svaki put započinješ iznova, prisiljena pronaći vlastiti put. Jer, Ever, nije predviđeno da život bude kao test čija rješenja unaprijed znaš." "Zar onda to što si još ovdje nije varanje?" Kažem, podsmjehujući se gospodinu Sveznadaru. On se isceri. "Neki bi to tako nazvali." "A kako je moguće da sve to znaš, a nikad nisi sam morao proći kroz to?" "Imao sam mnogo godina za proučavanje najvećih životnih tajni, a usput sam upoznao neke od najvećih učitelja. Jedino što trebaš znati o svojim prošlim inkarnacijama jest to da si uvijek bila žensko." On se nasmiješi i zatakne mi kosu iza uha. "Uvijek vrlo lijepa. I uvijek meni jako važna." Zagledam se u more, prizovem nekoliko valova, onako za zabavu. A zatim učinim da nestane. Sve. I vratim nas u našu dnevnu sobu na otvorenom. "Promjena okoliša?" smiješi se on. "Da, ali samo okoliša, ne i teme." On uzdahne. "Nakon mnogo godina potrage opet sam te pronašao, ostatak znaš." Duboko udahnem i zagledam se u svjetiljku, uključujem je i isključujem snagom uma, pokušavajući pojmiti sve ovo. "Davno sam prekinuo s Drinom, ali ona ima tu groznu naviku da se stalno ponovno pojavljuje. A one večeri u hotelu St. Regis, kad si nas vidjela zajedno? Pokušavao sam je uvjeriti neka već jednom i zauvijek krene dalje i ostavi me na miru. Premda, očito, nisam uspio. I da, znam da je ona ubila Evangeline. Sjećaš li se onoga dana na plaži kad si se probudila sama u špilji?" 162

MIN@

Suzim oči, misleći: Znala sam! Znala sam da nije išao surfati! "Pronašao sam njezino tijelo, ali bilo je već prekasno daje pokušam spasiti. Da, znam i za Haven, ali srećom, nju sam stigao spasiti." "Znači, tamo si bio one večeri kad si rekao da si sišao popiti vode..." On kimne glavom. "O čemu si mi još lagao?" upitam, prekriživši ruke na prsima. "A kamo si išao u Noći vještica, nakon što si otišao s mog tuluma?" "Otišao sam kući", kaže on, prodorno me gledajući. "Kad sam vidio kako te Drina gleda... pa, mislio sam da bi bilo bolje da se držim podalje od tebe. Ali nisam mogao. Premda sam pokušao. Stalno pokušavam. Ali jednostavno nije išlo. Ne mogu biti daleko od tebe." On zavrti glavom. "A sad znaš sve. I mislim da ti je jasno zašto nisam mogao biti iskren cijelo vrijeme." Slegnem ramenima i skrenem pogled, ne želeći se tako lako predati, pa makar i sve to bilo istina. "O, a moja jeziva soba, kako je ti zoveš... Zapravo, to je moje utočište, moje sretno mjesto. Slično onom tvom sjećanju na posljednje blažene trenutke u autu s tvojom obitelji." Damen me pogleda, a ja okrenem glavu, srameći se što sam to rekla. "Doduše, moram priznati da sam se dobro nasmijao kad sam shvatio da misliš da sam krvopija." On se nasmiješi. "O, ispričavam se što sam bila tako blesava. Kad već naokolo trčkaraju besmrtnici, zašto ne bi bilo i vilenjaka, čarobnjaka, vukodlaka i..." Zavrtim glavom. "Isuse, pričaš o tome kao da je to potpuno normalno!" On sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvorivši, kaže: "Meni jest normalno. Jer to je moj život. A sad je i tvoj, ako tako odabereš. Ever, zaista nije tako loše kao što misliš da jest." Dugo me gleda, i premda ga dio mene još uvijek žarko želi mrziti zato što me učinio ovakvom, jednostavno ne mogu. Osjetivši kako me cijelu počinje prožimati taj poznati osjećaj topline popraćen trncima, pogledam dolje u ruku koju mi drži i kažem: "Prestani." "Da prestanem što?" Gleda me, oči su mu umorne, koža oko njih napeta i blijeda. "Prestani mi izazivati to toplo trnjenje, znaš već. Jednostavno prestani!" kažem, a um mi je još uvijek rastrgan između ljubavi i mržnje. "Ne radim to ja, Ever." Gleda me u oči. "Naravno da radiš! Izvodiš to pomoću te svoje... što god to bilo." Zakolutam očima i prekrižim ruke na prsima, pitajući se kamo i kako ćemo dalje. "Kunem ti se da to ne prizivam ja. Nikad se ne bih služio trikovima da te zavedem." "Je, aha, a što je s tulipanima?" Smiješi se. 163

MIN@

"Zaista nemaš pojma što znače, zar ne?" Stisnem usne i skrenem pogled. "Cvijeće ima značenje. Nema tu ničega slučajnog i nasumičnog." Duboko udahnem i snagom uma presložim stvari na stolu, žaleći što na isti način ne mogu presložiti i stvari u svojoj glavi. "Toliko je toga čemu te trebam poučiti", kaže on. "Premda neće sve biti igra i zabava. Moraš biti oprezna i nastaviti polako." Zastane i pogleda me, da vidi slušam li ga. "Moraš paziti da nikad ne zloupotrijebiš svoju moć, Drina je dobar primjer toga. I moraš biti diskretna, što znači da ovo ne možeš ni s kini podijeliti, i zaista mislim ni s kim, razumiješ li?" Samo slegnem ramenima, misleći si: Je, aha. I znam da mi je pročitao misli, jer se nagne prema meni i zavrti glavom. "Ever, ozbiljno ti govorim, ne možeš reći nikome živome. Obećaj mi.˝ Pogledam ga. On podigne obrvu, a ruka mu stišće moju. "Obećavam. Časna riječ", promrmljam, skrenuvši pogled. On mi pusti ruku i vidno se opusti, zavalivši se unatrag na jastuke, pa kaže: "Ali moram biti iskren i reći ti da još uvijek imaš izlaz. Još uvijek možeš prijeći prijeko. Zapravo, mogla si umrijeti i onda u kanjonu, odlučila si ostati." "Ali bila sam spremna umrijeti, htjela sam umrijeti." "Osnažila su te tvoja sjećanja. Osnažila si se ljubavlju. Kao što sam maloprije rekao, misli stvaraju. U tvom slučaju stvorile su regeneraciju i snagu. Da si zaista htjela umrijeti, bila bi se jednostavno predala. Na nekoj dubljoj razini bila si toga svjesna." I baš kad sam se spremala upitati ga zašto je potajno dolazio u moju sobu dok sam spavala, on kaže: "Nije ono što misliš." "A što je onda bilo?" kažem, pitajući se želim li zaista znati. "Samo sam te došao... promatrati. Iznenadilo me da si me mogla vidjeti, jer bio sam transmutiran, moglo bi se reći." Obujmim koljena rukama i privučem ih prsima. Nisam razumjet gotovo ništa od toga što mi je rekao, ali ipak shvaćam dovoljno da budem primjereno izbezumljena. On slegne ramenima. "Ever, osjećam se odgovornim za tebe, a...˝ "A i htio si provjeriti kakva je roba u ovoj inkarnaciji?" podignem obrve i pogledam ga. Ali on se samo nasmije. "Smijem li te podsjetiti na tvoju ljubav prema pidžamama od flanela?" Zakolutam, očima. 164

MIN@

"Znači, osjećaš se... očinski odgovornim za mene?" kažem, a kad se on na to sav zgrči, nasmijem se. "Ne, ne očinski. Ali, Ever, u tvojoj sam sobi bio samo taj jedanput, one noći kad smo se sreli u hotelu St. Regis. Ako je bilo drugih posjeta..." "Drina", lecnem se, zamišljajući si je kako se šulja po mojoj sohi i uhodi me. "Jesi li siguran da ne može doći ovamo?" upitam, ogledavajući se oko sebe. Damen me primi za ruku i stisne je, želeći me utješiti i razuvjeriti, pa kaže: "Ona i ne zna da ovo mjesto postoji. Ne zna kako doći ovamo. Što se nje tiče, ti si jednostavno nestala pred njezinim očima." "Ali kako si ti došao ovamo? Jesi li i ti jednom umro, kao ja?" On odmahne glavom. "Postoje dvije vrste alkemije, fizička, na koju sam nabasao zbog oca, i duhovna, koju sam slučajno otkrio kad sam naslutio da postoji nešto više, nešto veće, nešto veličanstvenije od mene. Učio sam i vježbao i jako se trudio doći ovamo, čak sam naučio i TM." Zastane i pogleda me. "Transcendentalnu meditaciju Maharišija Maheša Yogija." Nasmiješi se. "Čuj, ako me pokušavaš impresionirati, ne pali. Nemam pojma što to znači." On samo slegne ramenima. "Recimo samo da su mi trebala stoljeća da naučim mentalno prevesti u fizičko. Ali ti... od trenutka kad si se pojavila kao da si imala posebnu propusnicu. Tvoje vizije i telepatija nuspojave su toga." "Bože, nije čudo da mrziš srednju školu", kažem, želeći promijeniti temu na nešto konkretno, nešto što sam u stanju razumjeti. "Mislim, vjerojatno si je završio već milijun puta, prije milijardu godina, zar ne?" A kad se on lecne, shvatim da mu je spominjanje njegove starosti bolna točka, što je prilično smiješno, ako se uzme u obzir činjenica daje odabrao živjeti zauvijek. "Zašto se uopće trudiš? Zašto si se uopće upisao?" "Zbog tebe", smiješi se on. "Oh, vidiš curu u širokim hlačama i majici s kapuljačom, i jednostavno je moraš imati, toliko si se zagrijao da se odlučiš ponovno upisati u srednju školu samo da bije dobio?" "Otprilike tako", smije se. "Zar nisi mogao pronaći neki drugi način da mi se ubaciš u život? Jednostavno nema smisla." Zatresem glavom i zakolutam očima, opet se počinjem uzrujavati, sve dok mi on ne prijeđe lagano prstom po obrazu i zagleda mi se u oči. "Ljubav ga nikad nema." S mukom progutam slinu, osjećajući se sramežljivo, euforično i nesigurno, sve u isti mah. Zatim pročistim grlo pa kažem: 165

MIN@

"Mislila sam da ti ljubav baš i ne ide." Suzim oči i pogledam ga, a želudac mi je kao hladna, gorka pilula dok se pitam zašto ne mogu jednostavno biti sretna kad mi najzgodniji frajer na svijetu izrazi ljubav. Zašto ustrajavam na tome da u svemu tražim negativnu stranu? "Nadao sam se da će ovaj put biti drukčije", šapne on. Okrenem se, a dišem plitko i brzo. "Ne znam jesam li spremna na sve ovo. Ne znam što da učinim." On me čvrsto zagrli i privuče na svoja prsa, obujmivši me rukama, pa kaže: "Ne moraš se žuriti s odlukom." A kad sam se okrenula prema njemu, pogled mu je nekako dalek. "Što je?" upitam ga. "Zašto me tako gledaš?" "Zato što mi ne idu ni rastanci", kaže on, pokušavajući se osmjehnuti, ali taj osmijeh ne dospije dalje od njegovih usta. "Vidiš, sad su već dvije stvari u kojima nisam dobar, ljubav i rastanci." "Možda su povezane." Stisnem usne, govoreći si da se ne smijem rasplakati. "Kamo ideš?" Borim se da mi glas ostane miran i neutralan, premda moje srce više ne želi kucati, moja pluća ne žele disati i osjećam se kao da umirem iznutra. On slegne ramenima i skrene pogled. "Hoćeš li se vratiti?" "To ovisi o tebi." Pogleda me i kaže: "Ever, još uvijek me mrziš?" Odmahnem glavom, i dalje ga gledajući u oči. "Voliš li me?" Okrenem glavu i skrenem pogled. Znajući da ga volim, volim ga svakom vlasi kose, svakom stanicom kože, svakom kapljicom krvi, volim ga tako da ću se rasprsnuti od ljubavi, volim ga tako da se ta ljubav prelijeva iz mene, ali jednostavno se ne mogu prisiliti da to kažem. Doduše, ako mi stvarno može čitati misli, onda mu to i ne trebam reći. Onda bi to trebao znati. "Ali uvijek je ljepše kad to i čuješ", kaže on, zataknuvši mi kosu iza uha i pritisnuvši usne na moj obraz. "Kad doneseš odluku, u vezi sa mnom, u vezi sa svojom besmrtnošću, samo reci i eto me. Imam cijelu vječnost pred sobom, otkrit ćeš da sam jako strpljiv." On se nasmiješi pa posegne u džep i izvuče istu onu srebrnu narukvicu ukrašenu kristalima koju mije kupio na konjskim utrkama. Onu koju sam mu vratila onoga dana na parkiralištu kad sam je bacila na njega. "Smijem li?" upita i pokaže na moju ruku. Kimnem, a grlo mi je previše stisnuto da bih mogla išta reći dok mi on stavlja narukvicu oko zapešća, a zatim mi dlanovima obujmi lice, odmakne šiške i pritisne usne na moj ožiljak, prožimajući me ljubavlju i oprostom za koje znam da ne zaslužujem. Ali kad se pokušam odmaknuti od njega, zagrli me još čvršće i kaže: "Moraš si oprostiti, Ever. Nisi kriva ni za što od toga." 166

MIN@

"Kako znaš?" zagrizem usnu. "Znam da se okrivljuješ za nešto što nije tvoja krivnja. Znam da svim srcem voliš svoju mlađu sestru i da se svakoga dana pitaš činiš li pravu stvar time što je ohrabruješ da te posjećuje. Poznajem te, Ever. Znam sve o tebi." Okrenem se od njega, jer lice mi je mokro od suza, a ne želim da on vidi. "Ništa od toga nije istina. Imaš krivo u vezi sa svime. Ja sam čudakinja, a svima s kojima se zbližim dogodi se nešto ružno, premda sam ja to zaslužila." Odmahujem glavom, znajući da ne zaslužujem biti sretna, da nisam zavrijedila ovakvu vrstu ljubavi. On me privuče k sebi, a njegov je dodir utješan i umirujući, ali ni on ne može izbrisati istinu. "Moram ići", šapne napokon. "Ali, Ever, ako me želiš voljeti, ako istinski želiš biti sa mnom, onda moraš prihvatiti da smo to što jesmo. Shvatit ću ako ne možeš." Tad ga poljubim, priljubim se uz njega, jer trebam osjećaj njegovih usana na svojima, trebam topli sjaj njegove ljubavi, a taj trenutak raste i nadima se i širi sve dok ne ispuni sav prostor, svaki kutak, sve. A kad sam otvorila oči i odmaknula se, opet sam u svojoj sobi, sama.

TRIDESETDRUGO POGLAVLJE "Što se dogodilo? Svugdje smo te tražili, ali nismo te mogli naći. Pa zar nisi rekla da si na putu prema nama?" Otkotrljam se na stranu, okrenuvši leđa prema prozoru i prekorivši se što nisam unaprijed pripremila neki izgovor nego sad moram nešto smisliti na licu mjesta. "I bila sam, ali onda... ovaj... počeo me boljeti trbuh pa sam dolila..." "Stani", kaže Miles. "Ozbiljno ti kažem, ni riječi više." "Jesam li nešto propustila?" upitam, sklopivši oči pred mislima u njegovoj glavi, a riječi mi prolaze pred očima kao ona vrpca s najnovijim vijestima na dnevniku: Fuj! Odvratno! Zašto cure uvijek moraju spominjati te stvari? "Misliš osim činjenice da se Drina nikad nije pojavila? Ne, ništa nisi propustila. Prvi dio večeri proveo sam pomažući Haven u potrazi za njom, a drugi dio u pokušajima da je uvjerim da joj je i bolje bez Drine. E, časna riječ, čovjek bi pomislio da su njih dvije zajedno. Najjezivije moguće prijateljstvo ikad!" Primim se za glavu i izvučem se iz kreveta. Ovo je prvo jutro u više od tjedan dana da se nisam probudila mamurna. I premda znam da to spada u jako dobre stvari, to ne mijenja činjenicu da se osjećam gore no ikad. 167

MIN@

"Što se događa? Jesi li raspoložena za odlazak u božični šoping u Fashion Island?" "Ne mogu, još uvijek sam u kazni", kažem, kopajući po hrpi majica. Zastanem, naišavši na onu koju mi je Damen kupio na izletu u Disneyland, prije no što se sve promijenilo, prije nego što se moj život preobrazio iz neobičnog u iznimno neobičan. "Koliko ćeš još biti u kazni?" "Teško je reći." Spustim telefon na komodu i navučem kao limeta zelenu majicu preko glave, znajući da je posve svejedno koliko će još dugo trajati Sabineina zabrana izlaska. Ako želim ići van, ići ću, samo ću se pobrinuti da se vratim kući prije nje. Hoću reći, teško je zabraniti izlaske nekome tko je vidovit. Premda mi je to sad savršen izgovor za to da ostanem kod kuće, da se malo primirim i da izbjegnem svu tu nasumičnu energiju, što je ujedno i jedini razlog zašto se držim kazne. Podignem slušalicu na vrijeme da čujem Milesa kako kaže: "Okej, nazovi me kad budeš mogla van." Navučem traperice i sjednem za stol. I premda mi u glavi nabija, oči me peku i ruke mi se tresu, ne odustajem od odluke da preživim dan bez pomoći alkohola, Damena ili zabranjenih putovanja na astralnu razinu. Žao mi je što nisam bila upornija, što nisam zahtijevala od Damena da mi pokaže kako da se zaštitim. Zašto mi se čini da svi putovi do rješenja problema uvijek vode prema Avi? Sabine oprezno pokuca na vrata moje sobe, a ja se okrenem baš kad je ušla. Lice joj je blijedo i upalo, oči crvene, a aura joj je postala mrljava i siva. Lecnem se, shvativši da je to sve zbog Jeffa i činjenice da je napokon saznala za njegove laži. Laži koje sam joj ja mogla otkriti na samom početku i uštedjeti joj svu tu bol, samo da sam njezine potrebe pretpostavila svojima. "Ever," kaže ona, zastavši pokraj mog kreveta, "razmišljala sam. Budući da se ne osjećam ugodno u vezi s kaznama i zabranama izlaska, i s obzirom na to da si već gotovo odrasla osoba, čini mi se da bih se tako i trebala ponašati prema tebi pa..." Pa više nisi u kazni, pomislim, završivši rečenicu u glavi. Ali shvativši da ona i dalje misli da su sve moje nevolje još uvijek posljedica boli zbog gubitka obitelji, lice mi se zažari od srama. "... više nisi u kazni." Njezin je osmijeh miroljubiva gesta koju ne zaslužujem. "Doduše, pitala sam se jesi li se možda predomislila u vezi s onim prijedlogom da s nekim porazgovaraš o tome, jer poznajem jednog terapeuta koji..."

168

MIN@

Odmahnem glavom prije nego što je i završila rečenicu. Znam da misli samo najbolje, ali svejedno to ne želim. Ona se okrene, spremajući se izići, a ja iznenadim samu sebe pitanjem: "Hej, hoćeš li da večeras odemo van na večeru?" Ona oklijeva na pragu, očito zatečena pozivom. "Ja častim." Ohrabrujuće se nasmiješim, premda nemam blage veze kako ću preživjeti večer u velikom restoranu punom ljudi, ali barem znam odakle ću uzeti novac da podmirim račun, od zarade na klađenju. "To bi bilo jako lijepo", kaže ona i zakucka zglobovima prstiju po zidu prije nego što je izišla u hodnik. "Doći ću doma oko sedam." Čim sam začula da su se kućna vrata zatvorila za njom i da je brava škljocnula, Riley me potapše po ramenu i vikne: "Ever! Ever! Vidiš li me?" Samo što ne iskočim iz kože. "Isuse, Riley, skoro sam se ukočila od straha! I zašto urlaš?" kažem, pitajući se zašto se ponašam tako osorno, a zapravo sam presretna što je opet vidim. Ona vrti glavom pa se baci na moj krevet. "Tek toliko da znaš, već danima pokušavam doprijeti do tebe. Mislila sam da si izgubila sposobnost da me vidiš pa sam se totalno izbezumila!" "I jesam izgubila tu sposobnost, ali samo zato što sam počela piti. Zapravo, opijati se. Pa su me izbacili iz škole." Zavrtim glavom. "Prava zbrka." "Znam", kimne ona, a obrve joj se gotovo spoje od zabrinutosti. "Sve sam vidjela. Skakala sam gore-dolje ispred tebe, vikala, vrištala i pljeskala rukama, svašta, pokušavajući doprijeti do tebe, ali bila si prepijana da bi me vidjela. Sjećaš se kad ti je boca izletjela iz ruke? To sam bila ja", nasmiješi se ona i izvede mali damski naklon. "Imaš sreće da te nisam opalila tom bocom po glavi. Pa što ti se dogodilo?" Slegnem ramenima i pogledam u pod, znajući da joj dugujem odgovor koji bi joj umanjio zabrinutost, ali ne znam gdje bih počela. "Pa... sva mi je ta nasumična energija postala previše, nisam se više mogla nositi s tim. A kad sam shvatila da mi alkohol može poslužiti kao štit, htjela sam da taj dobar osjećaj potraje i nisam se željela vratiti na staro, u sebe onakvu kakva sam prije bila." "A sad?" "A sad..." oklijevam, gledajući je. "A sad sam opet tamo gdje sam bila. Trijezna i nesretna." Nasmijem se. "Ever..." počne ona i zastane, skrenuvši pogled, pa me ipak pogledavši. "Molim te, nemoj se ljutiti, ali mislim da bi trebala otići do Ave." A kad sam se počela buniti, ona podigne ruku i kaže: "Saslušaj me, okej? Stvarno mislim da bi ti ona mogla pomoći. Zapravo, znam da bi ti mogla pomoći. 169

MIN@

Zapravo, i pokušala ti je pomoći, ali ti joj nisi dala. Ali sad je već prilično jasno da ti je ponestalo drugih mogućnosti. Mislim, možeš opet početi piti, možeš se do kraja života skrivati u sobi, ili možeš otići do Ave. Ne moraš biti genijalka da bi znala što je od toga najbolje za tebe, zar ne?" Zavrtim glavom, unatoč nabijanju u sljepoočicama, a zatim je pogledam i kažem: "Gle, znam da si ti zaluđena njome, i okej, dobro, sve pet, to je tvoj izbor. Ali ona nema ništa što ja trebam, zato me, molim te, pusti na miru s tim, može?" Riley zavrti glavom. "Nemaš pravo. Ava ti može pomoći. Osim toga, što možeš izgubiti ako je barem nazoveš?" Sjedim, lupam petama po okviru kreveta, misleći si da je Ava dosad za mene učinila samo jedno: otežala mi život. A kad sam napokon opet pogledala Riley, zamjećujem da je odustala od kostima za maškare i da na sebi ima traperice, majicu i starke, normalnu odjeću za jednu dvanaestogodišnjakinju, ali također da je i postala nekako eterična, prozirna, gotovo da mogu vidjeti kroz nju. "Što se dogodilo s Damenom? Onoga dana kad si otišla u njegovu kuću? Jeste li još uvijek zajedno?" upita me. Ali ne želim razgovarati o Damenu. Uostalom, ne bih ni znala odakle početi. Osim toga, znam da mi samo pokušava skrenuti pozornost sa sebe i svoje poluprozirne pojave. "Što se događa?" upitam, a glas mi se uplašeno podiže. "Zašto tako blijediš?" Ali ona me samo pogleda i zavrti glavom. "Nemam još puno vremena." "Kako to misliš da nemaš još puno vremena? Vratit ćeš se, zar ne?" vičem panično dok mi ona maše zbogom i nestaje, ostavljajući za sobom samo zgužvanu Avinu posjetnicu.

TRIDESETTREĆE POGLAVLJE Prije nego što sam uopće stigla izbaciti auto iz brzine, ona je već na ulaznim vratima i čeka me. Ili je stvarno vidovita, ili stoji na vratima otkad smo prestale razgovarati. Ali pri pogledu na zabrinuti izraz njezina lica, osjetim se krivom što sam to i pomislila. "Ever, dobro došla", kaže ona, smiješeći se dok me poziva uza stube i vodi prema lijepo namještenoj dnevnoj sobi. 170

MIN@

Ogledavam se oko sebe, pogledom obuhvaćam uokvirene fotografije, raskošne monografije na stoliću, naslonjače koji se slažu s trosjedom, i pomalo sam začuđena što sve izgleda tako normalno. "Očekivala si ljubičaste zidove i kristalne kugle?" Ona se nasmije i pokretom me pozove neka je slijedim u vrlo svijetlu i sunčanu kuhinju s bež kamenim podovima, aparatima od nehrđajućeg čelika i krovnim prozorom kroz koji dopiru sunčeve zrake. "Skuhat ću nam čaj", kaže ona i krene zagrijati vodu, ponudivši mi prethodno neka sjednem za stol. Promatram je kako slaže keksiće na pladanj i priprema nam čaj, a kad je sjela na stolac nasuprot meni, pogledam je i kažem: "Ovaj... žao mi je što sam bila onako nepristojna... i sve." Slegnem ramenima, a krivo mi je što moja isprika zvuči tako nespretno i nedostatno. Ali Ava se samo nasmiješi i poklopi moju ruku svojom. Ne mogu si pomoći, čim su nam se ruke dotakle, osjećam se bolje. "Drago mi je da si došla. Jako sam se brinula za tebe." Spustim pogled, zagledam se u kao limeta zeleni podložak, ne znajući odakle da počnem. Ali s obzirom na to da vlada situacijom, ona počne umjesto mene. "Jesi li vidjela Riley?" upita me, ne skidajući pogled s mojih očiju. Ne mogu vjerovati daje odlučila početi s tim. "Da", kažem napokon. "I tek toliko da znate, ne izgleda mi baš najbolje." Stisnem usne i skrenem pogled, uvjerena da je na neki način ona za to kriva. Ali Ava se samo nasmije! "Vjeruj mi, ona je dobro." Kimne i otpije gutljaj čaja. "Da vjerujem vama?" Zinem, vrteći glavom. Gledajući je kako pijucka čaj i gricka keks, na taj smireni, pribrani način koji me čini napetom. "Zašto bih vam vjerovala? Vi ste joj isprali mozak! Vi ste joj rekli neka ne dolazi!" viknem, žaleći što sam uopće došla ovamo. Kakva divovska pogreška! "Ever, znam da si uzrujana i znam koliko ti nedostaje, ali imaš li ikakvu predodžbu o tome što je sve žrtvovala da bi bila s tobom?" Zurim kroz prozor, pogled mi prelazi preko fontane, cvijeća, malog kipa Buddhe, pripremajući se za stvarno glup odgovor. "Vječnost." Zakolutam očima. "Ma dajte, molim vas. Pa vrijeme je jedino što ima!" "Ja mislim na nešto više od toga." "Je, a što to?" upitam, misleći si da bih trebala jednostavno odložiti keks na tanjurić i maknuti se odavde. Ava je luđakinja, šarlatanka, a tako samouvjereno govori o najnevjerojatnijim stvarima. "Činjenica da je Riley ovdje znači da ne može biti s njima." "S njima?" 171

MIN@

"S tvojim roditeljima i s Buttercup", kimne ona, prelazeći vrškom prsta po rubu šalice i gledajući me. "Kako ste znali za..." "Molim te, mislila sam da smo već prešle tu fazu", kaže ona, gledajući me ravno u oči. "Ovo je smiješno", promrmljam, skrenuvši pogled, pitajući se što je Riley vidjela u takvoj osobi. "Je li?" Ona odmakne svijetlobakrenu kosu s lica, otkrivajući glatko čelo, bez bora, bez ijedne brige. "Dobro. Zagrist ću mamac. Ako znate tako puno, onda mi recite gdje je Riley kad nije sa mnom?" upitam, pogledavši je u oči, misleći si: E, ovo će biti dobro. "Luta." Ona prinese šalicu usnama i otpije još jedan gutljaj. "Luta? O, okej", nasmijem se. "Kao da biste vi to mogli znati." "Nema drugog izbora, sad kad je odabrala biti s tobom." Pogledam kroz prozor, a dah mi je vruć, kratak, dok si govorim da nema teorije da je tako. "Riley nije prešla most." "Imate krivo. Vidjela sam je." Šibam je pogledom. "Mahnula mi je zbogom i sve, svi su mi mahnuli zbogom. Valjda ja znam. Bila sam tamo." "Ever, ne dvojim da si vidjela to što si vidjela, ali pokušavam ti reći da Riley nije stigla na drugu stranu. Zastala je na pola puta i potrčala natrag pronaći tebe." "Žao mi je, ali nemate pravo", kažem joj. "Nije baš sve to što ste rekli istina." Srce mi lupa u prsima dok se prisjećam tog posljednjeg trenutka, osmijeha, mahanja, a onda, onda ništa, nestali su, a ja sam se borila, i preklinjala, i moljakala da ostanem. Ali otišli su, a ja sam ostala. I za sve sam ja kriva. Trebala sam ja umrijeti. Za sve te grozote kriva sam ja. "Riley se okrenula u zadnji tren", nastavi ona. "Kad nitko nije gledao i kad su tvoji roditelji i Buttercup već prešli prijeko. Sama mi je to rekla, Ever, mnogo puta. Tvoji su roditelji otišli na drugu razinu postojanja, ti si se vratila u život, a Riley je ostala između. Sad provodi vrijeme lutajući između posjeta tebi, meni, nekadašnjim susjedima, prijateljima i nekolicini nestašnih slavnih osoba." Ona se nasmiješi. "Znate za to?" pogledam je raširenih očiju. Ona kimne glavom. "To je posve prirodno, premda ipak brzo dosadi mnogim entitetima koji ostanu na Zemlji." "Mnogim... kome?" 172

MIN@

"Entitetima, duhovima, sve je to isto. Premda je nešto potpuno drukčije od onih koji su prešli prijeko." "Znači, kažete da je Riley zapela?" Ona kimne. "Moraš je uvjeriti neka ode dalje." Odmahujem glavom, misleći: Nije na meni da to odlučim. "Već je otišla. Jedva da više i dolazi", promrmljam, ljutito je gledajući, kao da je ona kriva za to. Kao što i jest. "Moraš joj dati svoj blagoslov. Moraš joj reći da je to u redu." "Gledajte", rekoh, već umorna od te rasprave, od Avina zabadanja nosa u moje stvari i od toga da mi govori kako da živim svoj život. "Došla sam ovamo po pomoć, a ne po prodike. Ako Riley želi ostati, neka ostane, to je njezina stvar. To što ima tek dvanaest godina, ne znači da joj ja mogu naređivati. Prilično je tvrdoglava, znate." "Hmmm, pitam se od koga je to naslijedila?" kaže Ava, pijuckajući čaj i gledajući me. Ali premda se smiješi i pokušava to zamaskirati u šalu, samo je pogledam i kažem: "Ako ste se predomislili i ne želite mi pomoći, mogli ste mi to jednostavno reći i gotovo." Ustanem, a oči mi se pune suzama, u tijelu osjećam paniku, u glavi mi nabija, a ipak sam posve spremna otići ako moram. Sjećam se što me tata naučio o ključnom elementu pregovaranja, da moraš biti spreman ustati i otići, bez obzira na sve. Na trenutak me pogleda, a zatim mi pokaže neka sjednem. "Kako god želiš", uzdahne ona. "Evo kako se to radi." Kad me Ava napokon krene ispratiti do auta, iznenađeno zamjećujem da je vani već mrak. Čini se da sam ostala duže nego što sam planirala. Naučila sam meditirati, korak po korak, naučila sam uzemljiti se i stvoriti vlastiti psihički štit. Ali premda nismo počele glatko (pogotovo što se tiče onog dijela o Riley), svejedno mi je drago što sam došla. Dugo je vremena prošlo otkad sam se posljednji put osjećala ovako normalno bez štake u obliku alkohola ili Damena. Opet joj zahvalim i krenem prema autu, ali tren prije no što uđem, Ava me pogleda i kaže: "Ever?" Pogledam je i vidim je uokvirenu samo mekom žutom svjetlošću svjetiljke na trijemu, sad kad joj aura više nije vidljiva. "Zaista bih radije da si mi dopustila da ti pokažem kako isključiti taj štit. Možda se jednoga dana iznenadiš shvativši koliko ti nedostaje", nagovara me. 173

MIN@

Ali već smo to prošle, više puta. Osim toga, odlučila sam i nema natrag. Pozdravljam normalan život, a opraštam se od besmrtnosti, Damena, Ljetozemlja, vidovitosti i svega što uz to ide. Još od nesreće, jedino što želim jest da opet budem normalna. A sad kad to jesam, namjeravam to objeručke prihvatiti. Odmahnem glavom i uključim motor, opet podignem pogled prema njoj dok mi govori: "Ever, molim te, razmisli o tome što sam ti rekla. Sve si krivo shvatila. Rekla si zbogom krivoj osobi." "O čemu govorite?" upitam, samo želeći otići kući, da mogu opet početi uživati u životu. Ali ona se samo smiješi. "Mislim da znaš što sam htjela reći."

TRIDESETČETVRTO POGLAVLJE Budući da više nisam u kazni i da sam se riješila sve te vidovnjačke i ostale prtljage, sljedećih nekoliko dana provodim družeći se s Haven i Milesom, nalazeći se s njima na kavi, idući u kupnju, gledajući filmove, lunjajući po gradu, gledajući Milesove probe, oduševljena što opet živim kao prije. A kad se ujutro na Božić pojavi Riley, sretna sam što je i dalje vidim. "Hej, čekaj malo" kaže ona, prepriječivši mi put kad sam krenula niza stube. "Nema teorije da ćeš otvarati darove bez mene!" A kad se nasmiješila, tako je blistava i jasna da se gotovo doima čvrstom, nimalo eteričnom, nimalo prozirnom. "Znam što si dobila!" smijulji se. "Hoćeš da ti kažem?" Odmahnem glavom i smijem se. "Apsolutno ne! Lijepo je, za promjenu, ne znati i biti iznenađena", kažem, smiješeći se, a ona izvodi niz savršenih zvijezda nasred sobe. "Kad smo već kod iznenađenja", zahihoće ona. "Jeff je Sabini kupio prsten! Čovječe, možeš li to vjerovati? Iselio se iz mamine kuće i unajmio vlastiti stan i sad je moli neka mu se vrati i da mu još jednu priliku!" "Stvarno?" upitam, prelazeći pogledom preko njezinih izblijedjelih traperica i nekoliko slojeva majica, sretna što je odustala od raznih kostima i što me više ne kopira. Ona kimne glavom. "Ali Sabine će mu ga vratiti. Ili mi se barem tako čini. Još nije ni dobila prsten pa nisam posve sigurna. Vidjet ćemo. Svejedno, ljudi te rijetko iznenade, znaš?" "Još uvijek uhodiš slavne?" kažem, pitajući se ima li koji novi trač. Ona iskrivi lice i zakoluta očima. 174

MIN@

"Ni govora. Ozbiljno su me iskvarili. Osim toga, uvijek iste stvari: pretjerivanje u kupovanju, u jelu u drogama pa odlazak na odvikavanje. Pretpranje, pranje i ispiranje, zijev, zijev." Smijem se, a najradije bih je zagrlila. Tako sam se bojala da sam je izgubila. "Što gledaš"? upita ona, pogledavajući me. "Tebe", nasmiješim se. "I?" "I... tako mi je drago da si ovdje. I da te još uvijek vidim. Bojala sam se da sam izgubila i tu sposobnost kad me Ava naučila kako podići štit." Ona se nasmiješi. "I jesi. Morala sam stvarno nabrijati energiju da me vidiš. Zapravo, crpim i malo tvoje. Osjećaš li umor?" Slegnem ramenima. "Možda malo, ali tek sam ustala." Ona zavrti glavom. "Nema veze. To je zbog mene." "Hej, Riley", pogledam je. "Još uvijek posjećuješ Avu?" upitam, zadržavajući dah dok čekam odgovor. Ona odmahne glavom. "Ne. I to sam prerasla. Dođi sad, jedva čekam da vidim izraz na tvom licu kad otvoriš dar i ugledaš novi iPhone! Ajoj!" Smije se i stavi ruku na usta pa zakorači ravno kroz zatvorena vrata. "Stvarno ostaješ?" šapnem, izlazeći na uobičajeniji način. "Ne moraš otići ili biti negdje drugdje?" Riley se popne na rukohvat i sklizne niz njega, gledajući me preko ramena sa smiješkom dok govori: "Više ne." Sabine je vratila prsten, ja sam dobila novi iPhone, Riley me opet posjećivala svaki dan, a katkad je čak išla sa mnom u školu. Miles se počeo viđati s jednim od plesača iz Laka za kosu, Haven je obojila kosu u tamnosmeđu, zaklela se da više nikad neće na sebe staviti ništa gotičko, počela je bolan postupak uklanjanja tetovaže, spalila sve haljine u Drininu stilu i prešla na odjeću u emo stilu. Nova godina došla je i prošla, a proslavili smo je na malom dočeku kod mene, uz bezalkoholni pjenušac za mene (službeno sam se skinula s cuge), prošvercani šampanjac za moje prijatelje i ponoćno točanje u jacuzziju, što zvuči kao prilično pitom tulum, ali svejedno nimalo dosadan. Stacia i Honor i dalje su me ubijale pogledima, baš kao i prije, možda čak i gore u danima kad bih odjenula nešto slatko. Profesor Robins počeo je živjeti svoj život (bez žene i kćeri), profesorica Machado još uvijek se sva grčila pri pogledu na moje radove. A između svega toga bio je Damen. 175

MIN@

Kao fuge oko pločica, kao uvez na knjizi, ispunjavao je sve moje praznine, držao sve to na okupu. Kroz svaki brzinski test u školi, svako pranje kose, svaki obrok, svaki film, svaku pjesmu, svako kupanje, držala sam ga u mislima, tješeći se mišlju da je tamo negdje vani, premda sam bila odlučila maknuti ga iz svog života. Za Valentinovo, Miles i Haven su zaljubljeni, premda ne jedno u drugo. I premda za ručkom sjedimo zajedno, kao da sam sama. Prezauzeti su pisanjem poruka svaki na svom Sidekicku da bi uopće zamijetili da postojim, dok moj iPhone leži kraj mene, tih i zanemaren. "Isusebože, ovo je presmiješno. Ne mogu vjerovati kako je duhovit!" kaže Miles po trilijuniti put, podigavši pogled s poruke, a lice mu je zajapureno od smijeha dok smišlja savršen odgovor. "Omojbože, Josh mi je upravo darovao tonu pjesama. Zbilja ga ne zaslužujem", promrmlja Haven, a prsti već tipkaju odgovor. I premda sam sretna što su oni sretni i sve to, misli mi skreću na šesti sat, sat likovnog, i razmišljam bih li markirala. Jer ovdje u srednjoj školi Bay View ne samo da je Valentinovo nego je i Dan tajnih srdaca. Što znači da će se one velike, crvene lizalice u obliku srca, one s ružičastim ljubavnim poručicama, koje su se cijeli tjedan prodavale, napokon početi dijeliti. I dok Miles i Haven očekuju da će dobiti svoje lizalice, premda njihovi dečki ne idu u našu školu, ja se samo nadam da ću na kraju dana još uvijek biti kolikotoliko pri zdravoj pameti i bez trajnih oštećenja. I premda moram priznati da je odbacivanje one kombinacije iPod/ kapuljača/naočale, značilo i priličan porast zanimanja muškog roda za mene, nije baš da me zanima itko od njih. Jer činjenica je da se ni jedan dečko u ovoj školi (na ovom planetu!) ne može mjeriti s Damenom. Nitko. Nikad. Nije moguće. A meni se nimalo ne žuri sniziti kriterije. Ali kad je zazvonilo zvono za šesti sat, znam da ne mogu markirati. Dani mog markiranja, baš kao i dani opijanja, za mnom su. Pa stisnem zube i krenem na sat, usredotočena na najnoviji na propast osuđeni likovni zadatak, oponašanje jednog od 'izama. Izabrala sam kubizam, pogrešno misleći da će to biti lako. Ali nije. Zapravo, sve je, samo ne lako. Kad sam osjetila da netko stoji iza mene, okrenula sam se i kazala: "Da?" Pogledam lizalicu koju drži u ruci pa se opet vratim svom radu, pretpostavivši da je pogriješio osobu. Kad me opet potapšao po ramenu, i ne okrenem se, samo zavrtim glavom i kažem: "Žao mi je, kriva cura." On promrmlja nešto ispod glasa pa pročisti grlo i kaže: "Ti si Ever, zar ne?" Kimnem. 176

MIN@

"Onda uzmi to već jednom", zavrti on glavom. "Moram razdijeliti punu kutiju lizalica prije kraja sata." Dobaci mi lizalicu i krene prema vratima, a ja odložim ugljen, otvorim čestitku i pročitam: Mislim na tebe. Uvijek. Damen.

TRIDESETPETO POGLAVLJE Protrčim kroz vrata, jedva čekajući da dođem u svoju sobu pa da Riley pokažem lizalicu koju sam dobila za Valentinovo, onu od koje mi je zasjalo sunce, od koje su zapjevale ptice i koja mi je uljepšala cijeli dan, premda ne želim imati posla s njezinim pošiljateljem. Ali kad sam je ugledala kako sjedi sama na kauču, trenutak prije no što će se okrenuti i pogledati me, nešto u njezinu izgledu, u tome što se doima tako malom i osamljenom, podsjeti me na ono što je Ava rekla, da sam krivoj osobi rekla zbogom. I kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. "Hej", kaže ona, smiješeći se od uha do uha. "Nećeš vjerovati što sam upravo vidjela na Opri! Psa koji nema obje prednje noge, ali svejedno može..." Spustim torbu na pod i sjednem pokraj nje, uzmem joj daljinski iz ruke i ugasim zvuk. "Što je bilo?" upita ona, mršteći se što sam stišala Opru. "Što radiš ovdje?" upitam. "Hm, sjedim na kauču i čekam da dođeš doma..." Ona pogleda ukriž i isplazi mi jezik. "Kao što vidiš." "Ne, mislila sam na to zašto si ovdje? Zašto nisi negdje drugdje?" Ona iskrivi usta na jednu stranu i opet se okrene prema TV-u, ukočenog tijela i nepomičnog lica, kao da joj je Oprah bez zvuka draža od mene. "Zašto nisi s mamom i tatom i s Buttercup?" upitam, gledajući kako joj brada počinje podrhtavati, isprva tek jedva zamjetno, ali uskoro jasno vidljivo, a ja se sad osjećam tako grozno da se moram prisiliti da nastavim. "Riley", zastanem, jer grlo mi se stislo. "Riley, mislim da više ne bi trebala dolaziti ovamo." "Tjeraš me?" Ona skoči na noge, a oči su joj razrogačene od ljutnje. "Ne, nije to, nego..." "Ne možeš me spriječiti da dođem, Ever! Mogu raditi što hoću! Što god me je volja! I ne možeš mi ništa!" kaže ona, vrteći glavom i ushodavši se po sobi. "Svjesna sam toga", kimnem glavom. "Ali mislim i da te ne bih trebala ohrabrivati." 177

MIN@

Ona prekriži ruke na prsima, stišćući usne, a zatim se opet baci na kauč, klateći nogama naprijed-natrag kao što obično radi kad je uzrujana, ljutita, frustrirana ili sve troje. "Stvar je u tome da mi se... ovaj... neko vrijeme činilo da si zauzeta nečim drugim, negdje drugdje, a izgledala si jako sretno. Ali sad si opet cijelo vrijeme ovdje i pitam se nije li to zbog mene. Jer, premda ne mogu podnijeti pomisao na to da te nema, puno mi je važnije da ti budeš sretna. Uhođenje susjeda i slavnih osoba, gledanje Opre i čekanje da ja dođem doma... pa, čini mi se da to i nije najbolji izbor." Zastanem, duboko udahnem i radije bih da ne moram nastaviti, ali znam da moram. "Jer, premda mi je neosporno najbolji dio dana kad te zateknem ovdje, stalno mislim da postoji neko drugo, bolje mjesto za tebe." Dok ja zurim u nju, ona zuri u TV pa tako sjedimo u tišini dok je ona napokon ne prekine. "Tek toliko da znaš, jesam sretna. Savršeno sam sretna i savršeno mi je dobro, eto ti ga na?" Ona zavrti glavom i zakoluta očima pa prekriži ruke na prsima. "Ponekad živim ovdje, ponekad živim negdje drugdje. Na mjestu koje se zove Ljetozemlje, a koje je prilično čudesno, za slučaj da si zaboravila." Pogleda me ispod oka. Kimnem glavom. O, nikako nisam zaboravila. Ona se nasloni na jastuke i prekriži noge. "Najbolje od oba svijeta, ne? U čemu je problem?" Stisnem usne i pogledam je, ne dajući se pokolebati njezinim argumentima, jer vjerujem da činim pravu stvar, jedino ispravno. "Pa, problem je u tome što mislim da postoji i mjesto još bolje od toga. Mjesto na kojemu te čekaju mama, tata i Buttercup..." "Gle, Ever..." prekine me ona. "Znam da misliš da sam ovdje zato što sam htjela biti tinejdžerica, a s obzirom na to da to neću doživjeti, sad to proživljavam kroz tebe. I da, možda je to djelomično istina, ali je li ti palo na pamet da sam možda ovdje zato što ni ja ne mogu podnijeti pomisao da te ostavim?" Ona me pogleda, brzo trepćući, ali kad zaustim nastaviti, ona podigne ruku i prekine me. "Isprva sam krenula za njima, jer su mi roditelji i tako to, ali onda sam vidjela da si ti ostala pa sam se vratila potražiti te. Kad sam došla tamo, više te nije bilo, a poslije više nisam mogla naći most i onda sam... zapela. Ali nakon toga sam upoznala još neke ljude koji su tamo već godinama, po zemaljskom mjerenju vremena, i oni su mi pokazali neke stvari i..." "Riley..." počnem, ali ona me opet prekine. "I, da znaš, vidjela sam mamu i tatu i Buttercup, i dobro su. Zapravo, ne samo dobro, nego su sretni. A bili bi još sretniji da se ti cijelo vrijeme ne 178

MIN@

osjećaš tako krivom. Vide te. To znaš, zar ne? Samo što ti ne možeš vidjeti njih. Ne možeš vidjeti one koji su prešli preko mosta, vidiš samo ove poput mene." Ali uopće me ne zanimaju pojedinosti o tome koga mogu vidjeti, a koga ne. Još uvijek mi se po glavi vrti onaj dio o tome da bi oni htjeli da se prestanem osjećati tako krivom, premda znam da je to tipična roditeljska brižnost, da mi pokušavaju olakšati život. Jer činjenica jest da sam ja kriva za nesreću. Da se tata nije morao vraćati zato što sam zaboravila tu glupu majicu s logorovanja za navijačice, nikad ne bismo bili na tom mjestu, na toj cesti, točno u trenutku kad nam je glupi zbunjeni jelen istrčao pred auto, prisilivši tatu da naglo skrene, nakon čega smo sletjeli u klanac, zabili se u drvo, a udarac je ubio sve osim mene. Ja sam kriva. Za sve to. Ja i nitko drugi. Ali Riley samo zavrti glavom i kaže: "Ako je itko kriv, onda je to tata, jer svi znaju da se ne smije naglo skretati ako ti pred auto izleti neka životinja. Trebaš je udariti i nastaviti dalje. Ali obje znamo da on nije mogao podnijeti pomisao da to učini pa nas je sve pokušao spasiti, a na kraju je spasio samo jelena. Doduše, možda je i jelen glavni krivac. Mislim stvarno, zašto je bauljao po cesti kad je tamo imao tako lijepu šumu? A možda je kriva ograda koja nije bila napravljena od dovoljno čvrstog materijala. Ili je možda kriv proizvođač auta koji je u auto ugradio loš upravljački mehanizam i usrane kočnice. Ili možda..." Zastane i pogleda me. "Pokušavam ti reći da nitko nije kriv. Jednostavno se dogodilo. Jednostavno je tako moralo biti." Zatomim jecaj, i tako bih htjela da mogu vjerovati u to, ali ne mogu. Jer znam istinu. "Svi mi znamo da nitko nije kriv i svi smo to već prihvatili. Sad je vrijeme da to i ti spoznaš i prihvatiš. Izgleda da tebi jednostavno još nije bilo vrijeme." Ali bilo mi je vrijeme. Damen je varao, a ja sam to prihvatila. S mukom progutam slinu i zagledam se u TV. Oprah je završila i počeo je Dr. Phil, ćelavac sa sjajnom glavom i jako velikim ustima koja nikad ne prestaju mljeti. "Sjećaš se onoga kad sam izgledala prozirno? To je bilo zato što sam se spremala prijeći prijeko. Svaki dan bila sam sve bliže i bliže drugoj strani mosta. Ali baš kad sam odlučila ići do kraja... pa, učinilo mi se da si me baš tad najviše trebala. Nisam mogla otići. I još uvijek ne mogu podnijeti pomisao na odlazak", kaže ona. 179

MIN@

Ali, premda zaista želim da ostane, već sam joj jedan život oduzela, ne želim da zbog mene ostane i bez zagrobnog. "Riley, vrijeme je da odeš", šapnem tako tiho da se dio mene nada da me nije čula. Sad čim sam izgovorila te riječi, znam da je to jedino ispravno pa ponovim, ovaj put glasnije, sigurnije, čvršćim glasom. "Mislim da bi trebala otići", ponovim, jedva vjerujući vlastitim ušima. Ona ustane s kauča, a oči su joj raširene i tužne, obrazi blistavi od slanih suza. S mukom progutam i kažem: "Nemaš pojma koliko si mi pomogla. Ne znam što bih bila učinila bez tebe. Ti si jedini razlog zašto ujutro ustanem i imam snage staviti nogu pred nogu. Ali sad sam bolje i vrijeme je da ti..." prekinem se, jer vlastite mi riječi zastaju u grlu i nisam u stanju nastaviti. "Mama je rekla da ćeš me na kraju poslati natrag", nasmiješi se ona. Pogledam je, pitajući se što to znači. "Rekla je: 'Jednoga dana tvoja će sestra napokon odrasti i učiniti pravu stvar'." Čim je to izrekla, obje prasnemo u smijeh. Smijemo se apsurdnosti situacije. Smijemo se maminoj ljubavi prema izrekama u stilu jednoga ćeš dana odrasti i (popuni prazninu po želji). Smijemo se da umanjimo napetost i bol skorog rastanka. Smijemo se jer je to tako vraški dobar osjećaj. A kad smijeh zamre, pogledam je i kažem: "Svejedno ćeš katkad svratiti, tek toliko da me pozdraviš?" Ona odmahne glavom i skrene pogled. "Sumnjam da ćeš me moći vidjeti, budući da ne vidiš mamu i tatu." "A što je s Ljetozemljem? Mogu li te tamo vidjeti?" upitam, razmišljajući o tome kako bih mogla opet otići do Ave i zamoliti je neka mi pokaže kako da maknem štit, ali samo zato tla mogu posjetiti Riley u Ljetozemlju, ni zbog čega drugog. Ona slegne ramenima. "Nisam sigurna. Ali potrudit ću se da ti pošaljem neki znak, da znaš da sam dobro, nešto za što ćeš odmah znati da je od mene." "Kao što?" upitam u panici, vidjevši da već polako blijedi. Nisam očekivala da će se to dogoditi tako brzo. "I kako ću znati? Kako mogu biti sigurna da je od tebe?" "Vjeruj mi, znat ćeš." Smiješi se, mašući mi zbogom dok polako nestaje.

180

MIN@

TRIDESETŠESTO POGLAVLJE Onog trena kad je Riley nestala slomim se i zaplačem, znajući da sam ispravno postupila, ali svejedno bih radije da to ne mora tako jako boljeti. Neko vrijeme ostala sam tako sklupčana na kauču, tijela zgrčena u čvrstu loptu, prisjećajući se svega što je rekla o nesreći i o tome da nisam ja bila kriva za to. Ali, premda bih joj tako rado povjerovala, znam da nije istina. Toga dana okončana su četiri života, sva četiri zbog mene. Sve zbog te glupe svijetloplave majice s logorovanja za navijačice. "Kupit ću ti drugu", rekao je tata, gledajući me u retrovizoru, a pogledi su nam se sreli, dva para očiju iste plave boje. "Ako se sad okrenem i vratim, upast ćemo u najveću gužvu." "Ali to mi je najdraža majica", cendrala sam. "Dobila sam je na logorovanju navijačica. Ne možeš je kupiti u trgovinama." Napućila sam usne, znajući da me samo nekoliko sekunda dijeli od postizanja cilja. "Stvarno ti je tako stalo do te majice?" Kimnula sam, smiješeći se kad je on zavrtio glavom, duboko udahnuo i okrenuo auto, a pogledi u retrovizoru sreli su nam se točno u trenutku kad je jelen istrčao na cestu. Htjela sam vjerovati Riley, preprogramirati si mozak na novi način razmišljanja, ali činjenica da znam istinu bila je solidno jamstvo da neću uspjeti. I tako, dok brišem suze s lica, sjetim se Avinih riječi. Ako sam se sad napokon oprostila s pravom osobom, onda je moje opraštanje s Damenom bilo krivi potez. Posegnem za lizalicom koju sam bila odložila na stol i ostanem bez daha vidjevši da se pretvorila u tulipan. Veliki, ogromni, blistavi crveni tulipan. Potrčim u svoju sobu, podignem laptop na krevet i krenem u potragu za značenjem cvijeća. Pogledom preletim preko stranice sve do dijela koji kaže: U devetnaestom stoljeću ljudi su često izražavali namjere kroz cvijeće koje su slali, budući da je određena vrsta cvijeća imala točno određeno značenje. Evo nekih tradicionalnijih: Pretražujem popis posložen po abecedi, pogledom tražeći tulipane. Zadržim dah dok čitam: Crveni tulipani - vječna ljubav koja nikad ne umire. A zatim, onako za zabavu, pogledam značenje bijelih ružinih pupoljaka pa se naglas nasmijem pročitavši: Bijeli ružini pupoljci - srce koje ne poznaje ljubav. 181

MIN@

I znam da me iskušavao. Cijelo vrijeme. Čuvajući tu golemu tajnu koja bi mi zauvijek promijenila život, ne znajući kako da mi je kaže, ne znajući hoću li je prihvatiti, odbaciti ili ga odbiti od sebe. Koketirao je sa Stacijom samo zato da vidi moju reakciju, da mi može prisluškivati misli i saznati je li mi stalo do njega. A ja sam bila postala tako dobra u laganju samoj sebi, u poricanju vlastitih osjećaja o gotovo svemu, da sam na kraju uspjela zbuniti oboje. I premda ne odobravam to što je učinio, moram priznati da je upalilo. A sad, ako ga želim opet vidjeti, moram samo izreći te riječi naglas i stvorit će se preda mnom. Jer istina je da ga volim. Nikad nisam prestala. Volim ga od prvog dana. Voljela sam ga čak i onda kad sam se zaklinjala da ga ne volim. Ne mogu si pomoći, jednostavno ga volim. I premda nisam baš sigurna u tu cijelu priču oko besmrtnosti, Ljetozemlje je zbilja bilo prilično kul. Osim toga, ako Riley ima pravo, ako zaista postoji usud, sudbina, možda bi se to moglo primijeniti i na ovo? Sklopim oči i zamislim si osjećaj Damenova toplog, prekrasnog tijela priljubljenog uz moje, šapta njegovih slatkih usana na mom uhu, vratu, obrazima, osjećaja kad mu se usne razmiču u dodiru s mojima, zadržim u mislima tu sliku, taj osjećaj naše savršene ljubavi, naš savršeni poljubac, dok šapćem riječi koje sam sve ovo vrijeme zatomljivala, riječi koje sam se tako bojala izgovoriti, riječi koje će mi ga dovesti natrag. Ponavljam ih i ponavljam, a glas mi dobiva na snazi dok one ispunjavaju sobu. Ali kad sam otvorila oči, bila sam sama. I znam da sam predugo čekala.

TRIDESETSEDMO POGLAVLJE Krenem dolje u potragu za sladoledom, premda znam da flaster u obliku zasitnog i kremastog Haagen Dazsa ne može zaliječiti moje slomljeno srce, ali možda ga može malo utješiti. Izvadivši kutiju sladoleda iz ledenice, držim je u naručju i posegnem za žlicom, ali sve mi ispadne iz ruku i tresne na pod kad začujem glas: "To je tako dirljivo, Ever. Tako, tako dirljivo." Sagnem se, primivši se za nožne prste na koje je tresnulo pola kile sladoleda s okusom vanilije i švicarskih badema pa pogledam savršeno odjevenu Drinu koja sjedi za kuhinjskim šankom prekriženih nogu, sklopljenih ruku, kao prava dama. 182

MIN@

"O, tako je slatko da si Damena prizivala prisjećajući se tog nevinog ljubavnog prizora." Ona se nasmije, odmjerivši me od glave do pete. "Aha, da, i dalje ti mogu zaviriti u misli. Tvoj mali vidovnjački štit? Na tvoju žalost, tanji je od Torinskog pokrova. Uglavnom, što se tiče tebe, Damena i vašeg i živjeli su sretno uvijek i zauvijek?" Ona zavrti glavom. "Pa... znaš da to ne mogu dopustiti. Čini se da je moja životna misija uništavati tebe, a zamisli! i dalje mi to uspijeva." Gledam je, usredotočena na disanje, trudeći se disati polako i duboko dok iz glave čistim sve misli koje bi mogla upotrijebiti protiv mene. Ali problem je u tome što je pokušaj da ne misliš ni na što jednako učinkovit kao da nekome kažeš neka ne misli na slonove, od tog trenutka nadalje, ni na što drugo neće moći misliti. "Slonovi? Stvarno?" Ona zastenje, dubokim zlim zvukom od kojega kao da zavibrira cijela prostorija. "Bože moj, pa što on vidi u tebi?" Prelazi po meni pogledom punim prezira. "Svakako ne tvoj intelekt ili mudrost, jer još nismo vidjeli dokaze da ih uopće i imaš. A tvoja predodžba ljubavnog prizora? Tako diznijevski, tako dječje, tako stravično dosadno. Zaista, Ever, smijem li te podsjetiti da je Damen proživio na stotine godina, uključujući i vrijeme nesputane ljubavi u šezdesetima?" Ona vrti glavom. "Ako tražiš Damena, nije ovdje", kažem napokon, a glas mi je hrapav, promukao, kao da se danima nisam njime koristila. Ona podigne obrvu. "Vjeruj mi, znam gdje je Damen. Uvijek znam gdje je Damen. To mi je zanimacija." "Znači da ga uhodiš." Stisnem usne, znajući da ne bi bilo pametno da je razljutim, ali hej, ionako nemam što izgubiti. Ionako me došla ubiti. Ona iskrivi usta i podigne dlan, gledajući svoje savršeno manikirane nokte. "Teško bi se to moglo tako nazvati", promrmlja. "Pa, ako si tako provela posljednjih tristotinjak godina, neki bi to mogli i tako nazvati..." "Prije će biti šesto godina, ti odurni stvore. Šest stotina godina." Opet me odmjeri pogledom i namršti se. Šest stotina godina? Je l' ona to ozbiljno? Drina zakoluta očima i ustane. "Vi smrtnici tako ste dosadni, tako glupi, tako predvidivi, tako obični. A ipak, unatoč svim očitim nedostacima, čini se da uvijek uspijete nadahnuti Damena da nahrani gladne, služi čovječanstvu, bori se protiv siromaštva, spasi kitove, zaustavi onečišćenje okoliša, reciklira, meditira za mir, kaže ne drogama, alkoholu, prekomjernom trošenju i otprilike svemu drugome što išta vrijedi, jedan stravično dosadan altruistički pothvat za drugim. A za što, 183

MIN@

za koga? Kao da ikad išta naučite. Očito ne. Pogledaj samo globalno zatopljenje! Mislim, zbilja! A ipak, ipak, Damen i ja nekako se uvijek izvučemo, premda mi ponekad treba dugo i predugo da ga deprogramiram i opet pretvorim u pohotnog, hedonističkog, pohlepnog razmaženog Damena kakvoga poznajem i volim. Zato, vjeruj mi, ovo je samo još jedna mala zaobilaznica i prije nego što se stigneš snaći, nas dvoje ćemo već opet biti na vrhu svijeta." Krene prema meni, a sa svakim korakom bliže meni osmijeh joj se širi dok graciozno poput sijamske mačke obilazi veliki granitni šank. "Iskreno govoreći, Ever, ne mogu si ni zamisliti što te privlači njemu. Pritom ne mislim na ono što svaka druga žena, a, budimo iskreni, i većina muškaraca, vidi u njemu. Ne, mislim, čini se da uvijek patiš zbog Damena. Zbog njega sad prolaziš kroz ovo. Da barem nisi preživjela onu vražju nesreću." Ona zavrti glavom. "Baš kad sam mislila da mogu mirno otići, jer bila sam sigurna da si mrtva, eto Damena u Kaliforniji jer, pazi ovo, vratio te u život!" Opet zatrese glavom. "Čovjek bi očekivao da nakon svih tih stotina godina imam malo više strpljenja. Doduše, ti si mi već zaista dojadila, a očito je da to nije moja krivnja." Pogleda me, ali odbijam odgovoriti. Još uvijek pokušavam dešifrirati njezine riječi, Drina je skrivila nesreću? Ona me pogleda i zakoluta očima. "Da, ja sam izazvala nesreću. Zašto se tebi sve mora reći kao malom djetetu?" Zavrti glavom. "Ja sam preplašila jelena koji vam je istrčao pred auto. Ja sam znala da je tvoj otac sentimentalna, dobroćudna budala koja će bez razmišljanja ugroziti život vlastite obitelji u pokušaju da spasi jelena. Smrtnici su uvijek tako predvidivi. Pogotovo oni koji se stalno trude raditi dobro." Nasmije se. "Premda je na kraju sve to bilo gotovo prelako da bi bilo zabavno. Ali ne brini se, Ever, ovaj put Damen nije ovdje da te spasi, a ja ću biti dovoljno strpljiva i ostati dovoljno dugo da posao obavim kako treba." Pogledom pretražujem prostoriju u potrazi za nekakvim zaklonom. Ispod oka pogledavam nož na stalku na drugom kraju kuhinje, ali znam da ne mogu do njega stići na vrijeme. Nisam brza kao Damen i Drina. Bar mislim da nisam. A nemam vremena za eksperimentiranje. Ona uzdahne. "Ne, ne, samo izvoli, uzmi nož, baš me briga." Zavrti glavom i pogleda na sat optočen dijamantima. "No, ako nemaš ništa protiv, zaista bih htjela početi. Obično se ne žurim, volim se zabavljati pritom, ali danas je Valentinovo, a ja planiram otići na večeru sa svojim dragim čim završim s tobom." Oči su joj tamne, usta iskrivljena, i u jednom kratkom trenutku njezino unutrašnje zlo iskoči na površinu. Ali već u sljedećem trenutku više ga nema, a nadomjesti ga ljepota od koje zastaje dah, ljepota koja ti zarobi pogled. 184

MIN@

"Znaš, prije nego što si se ti pojavila u jednoj od svojih... prijašnjih inkarnacija, ja sam bila njegova istinska ljubav. Ali onda si se pojavila ti i pokušala mi ga ukrasti, i otad se vrtimo u ovom začaranom krugu." Ona sklizne naprijed, a koraci su joj nečujni, brzi, sve dok se ne zaustavi tik ispred mene, a ja još nisam stigla reagirati. "Ali sad ga uzimam natrag. I tek toliko da znaš, uvijek mi se na kraju vrati." Posegnem za daskom za rezanje, razmišljajući o tome kako bih je mogla njome odalamiti po glavi, ali ona skače na mene takvom brzinom da gubim ravnotežu i svom snagom udarim u hladnjak. Udarac mi izbije sav zrak iz pluća pa padnem na pod boreći se za dah. I čujem 'tuonk' kad mi pri udarcu o pod napukne lubanja, a topla mi se krv počne slijevati u usta. Prije no što sam se stigla pomaknuti ili se pokušala obraniti na bilo koji način, ona je već na meni, trga mi odjeću, kosu, udara me u lice, šapće mi u uho: "Predaj se, Ever. Samo se opusti i predaj se. Pridruži se svojoj sretnoj obitelji, svi oni jedva čekaju da te opet vide. Ovaj život nije za tebe. Nemaš za što živjeti. A sad imaš priliku zauvijek otići."

TRIDESETOSMO POGLAVLJE Zacijelo sam bila izgubila svijest, ali samo načas, jer kad sam opet otvorila oči, ona je još uvijek na meni, a lice i ruke umrljani su joj mojom krvlju dok me vabi, nagovara i šapće, pokušavajući me uvjeriti da bi bilo najbolje da se prepustim, da se predam, da odustanem, sad i zauvijek, da samo skliznem u tamu i da sve završi. I premda bih prije možda pala u iskušenje da tako postupim, sada više neću. Ova kuja ubila je moju obitelj i sad će platiti za to. Sklopim oči, odlučna u namjeri da se vratim u taj trenutak kad smo još svi bili živi u autu, smijemo se, sretni, tako puni ljubavi... Sad kad više nije zastrt osjećajem krivnje, sad kad znam da nisam ja kriva, vidim ga jasnije no ikad prije. Osjećajući kako me prožima snaga, odignem je od sebe i odbacim je preko sobe, ona tresne o zid i sklizne na pod, a ruka joj strši pod neprirodnim kutom. Gleda me očima razrogačenim od šoka. Ali uskoro je već opet na nogama, smije se i otresa prašinu sa sebe. Kad se zaleti na mene, opet je odbacim, gledajući kako leti preko kuhinje sve do dnevne sobe, kako prolazi kroz zatvorena balkonska vrata u eksploziji krhotina stakla. 185

MIN@

"Napravit ćeš baš dobro mjesto zločina", kaže ona, čupajući staklene bodeže iz nadlaktice, nogu i lica, a rane se zatvaraju čim u njima više nema krhotina. "Vrlo dojmljivo. Jedva čekam članak o tome u sutrašnjim novinama." Smiješi se, a već u sljedećem trenutku opet je na meni, posve neozlijeđena, i očito namjerava pobijediti. "Zagrizla si prevelik zalogaj," šapne ona, "a, iskreno, tvoja bijedna demonstracija snage zaista je nepotrebna. Ozbiljno, Ever, nisi baš dobra domaćica. Nije čudo da nemaš prijatelja ako se ovako ponašaš prema svim svojim gostima." Odgurnem je, spremna zavitlati je kroz stotinu prozora ako treba, ali jedva da stignem dovršiti misao kad osjetim užasan, oštar, stežući bol sa strane. Gledam kako mi Drina prilazi nasmiješenog lica, paralizirajući me, tako da je ne mogu zaustaviti. "To bi bio stari trik: glava u škripcu s nazubljenim rubovima", smije se ona. "Svaki put upali. Ali moraš biti poštena i priznati da sam te pokušala upozoriti, ali nisi me htjela poslušati. Ali zaista, Ever, izbor je tvoj. Mogu pojačati bol..." Ona suzi oči, a moje se tijelo grči u mukama dok koljena popuštaju, a želudac mi se stišće od mučnine. "Ili se možeš jednostavno prepustiti. I otići, lijepo i polako. Izbor je tvoj." Pokušavam usredotočiti pogled na nju, promatrajući je dok mi se približava, ali vid mi je izobličen, udovi kao od gume, bez trunke snage u njima, a ona je kao munjevita izmaglica koju znam da ne mogu pobijediti. Pa sklopim oči i pomislim: Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne ovaj put. Ne nakon toga što je učinila mojoj obitelji. Kad zamahnem šakom prema njoj, tijelo mi je tako slabo, nespretno i poraženo da sam iznenađena vidjevši kako sam je pogodila ravno u prsa, okrznuvši je prije nego što mi je šaka pala natrag uz tijelo. Zateturam unatrag, bez daha, znajući da nije bilo ni približno dovoljno, da ništa time nisam postigla. Sklopim oči i zgrčim se, čekajući kraj, a sad kad znam da je neizbježan, nadam se da će doći brzo. Ali kad mi se u glavi razbistrilo, a želudac se smirio, opet otvorim oči i ugledam Drinu kako tetura unatraške prema zidu, držeći se za prsa, pogleda punog optužbe. "Damene!" zavija ona, zureći nekamo pokraj mene. "Nemoj dopustiti da mi to učini, da to učini nama..." Okrenem se i ugledam ga kako stoji pokraj mene, gledajući Drinu i vrteći glavom. "Prekasno je", kaže, primajući me za ruku i ispreplećući prste s mojima. "Vrijeme je da odeš, Poverina." 186

MIN@

"Ne zovi me tako!" zavapi ona, a njezine nekoć blistavo zelene oči sad su zamagljene crvenim. "Znaš koliko to mrzim!" "Znam", kaže on, stišćući mi prste dok nam ona stari pred očima i nestaje nam iz vida, ostavljajući za sobom crnu svilenu haljinu i dizajnerske cipele kao jedini dokaz da je ikada postojala. "Kako..." Okrenem se prema Damenu u potrazi za odgovorima. Ali on se samo nasmiješi i kaže: "Gotovo je. Apsolutno, potpuno i zauvijek gotovo." Privuče me k sebi i prekrije mi lice nizom prekrasnih toplih poljubaca, obećavajući: "Nikad nam više neće smetati." "Jesam li je... ubila?" upitam, i ne znam kako se osjećam u vezi s tim, unatoč činjenici da je ona ubila moju obitelj, a navodno i mene, mnogo puta. On kimne glavom. "Ali... kako? Ako je bila besmrtna, nisam li joj trebala odrubiti glavu?" On zatrese glavom i nasmije se. "Kakve si ti to knjige čitala?" A onda mu se lice jako uozbilji i on nastavi: "Ne ide to tako. Nema odrubljivanja glave, glogovih kolaca ni srebrnih metaka. Sve se svodi na to da osveta oslabljuje dok ljubav daje snagu. Nekako si uspjela udariti Drinu u najranjivije mjesto." Suzim oči, ne shvaćajući baš. "Jedva da sam je dotakla", kažem, prisjetivši se kako je moja šaka samo nakratko okrznula njezina prsa. "Tvoj cilj bila je četvrta čakra. A pogodila si u sridu." Ha? "Tijelo ima sedam čakri. Četvrta čakra, koja se ponekad naziva i srčanom čakrom, središte je bezuvjetne ljubavi, suosjećaja, našeg višeg ja, svih stvari kojima je Drina oskudijevala. To ju je ostavilo ranjivom, bez obrane, slabom. Ever, ubio ju je njezin nedostatak ljubavi." "Ali ako je bila tako ranjiva, zašto nije zaštitila tu čakru?" "Nije bila toga svjesna, zaveo ju je vlastiti ego. Drina nikad nije shvatila kako je zla postala, kako posesivna, puna mržnje i gorčine..." "A ako si ti to znao, zašto mi to prije nisi rekao?" On slegne ramenima. "Bila je to samo teorija. Nikad nisam ubio ni jednog besmrtnika pa nisam bio siguran hoće li upaliti. Sve dosad." "Hoćeš reći da ih ima još? Da Drina nije jedina?" On zausti nešto reći, ali onda čvrsto zatvori usta. A kad sam mu pogledala u oči, nakratko u njima ugledam bljesak žaljenja, koji već u sljedećem trenutku nestane. "Rekla je neke stvari o tebi, o tvojoj prošlosti..." 187

MIN@

"Ever", kaže on. "Ever, pogledaj me." Podigne mi bradu sve dok nam se oči ne sretnu. "Dugo već živim." "Bome da. Šesto godina!" On iskrivi lice. "Više-manje. Stvar je u tome da sam puno toga vidio i puno toga učinio, a nije sve od toga uvijek bilo dobro i nedužno. Zapravo, uglavnom je bilo posve suprotno." Počnem se odmicati jer nisam sigurna jesam li spremna to čuti, ali on me opet privuče k sebi i kaže: "Vjeruj mi, spremna si, jer nisam ubojica i nisam zao. Samo sam..." On zastane. "Samo sam malo previše uživao u dobrom životu. A ipak, svaki put kad sam te upoznao, bio sam spreman svega se toga odreći samo da budem uz tebe." Istrgnem mu se iz zagrljaja, ovaj put uspješno. Misleći: Isuse! Joj, ne! Klasična priča: dečko izgubi curu, ali u ovom slučaju to se ponavlja stoljećima i svaki put završi prije nego što stignu završiti u krevetu. Nije čudo da ga privlačim, ja sam ona koja mu uvijek pobjegne! Ja sam živuće, hodajuće zabranjeno voće! Znači li to da cijelu vječnost moram ostati djevica? Nestati svakih nekoliko godina da bih ga i dalje zanimala? Mislim, sad kad smo zaglavili jedno s drugim zauvijek, čim to obavimo samo je pitanje vremena kad ću mu dosaditi pa će se opet vratiti "uživanju u dobrom životu". "Zaglavili jedno s drugim? Tako gledaš na ovo? Misliš da si zaglavila sa mnom za vječnost?" Iz njegova pogleda ne uspijevam pročitati je li ga to povrijedilo ili ga zabavlja. Obrazi mi se zažare, jer nakratko sam zaboravila da pred njim moje misli nisu privatna stvar. "Ne, samo... samo se bojim da se ti tako osjećaš u vezi sa mnom. Hoću reći, to je klasični zaplet u ljubavnim pričama, ona koja je pobjegla, opet i opet i opet! Nije čudo da si i dalje tako zagrijan za mene. Ali to nema nikakve veze sa mnom, nego s tim da mi već šesto godina pokušavaš skinuti gaćice!" "Podsuknje, duge gaće, svašta... Vjeruj mi, gaćice su se pojavile tek mnogo kasnije." Ali kad se nisam nasmijala, on me privuče k sebi i kaže: "Ever, itekako ima veze s tobom. A, ako smijem primijetiti, najbolji način da proživiš vječnost jest dan po dan." Damen me poljubi, ali samo nakratko, a onda se polako odmakne od mene, ali ja ga zgrabim za ruku i privučem ga natrag k sebi. "Ne idi", kažem, gledajući u njega. "Molim te, nemoj me nikad više ostaviti." "Čak ni da ti odem po čašu vode?" nasmiješi se on. "Čak ni po čašu vode", kažem, a moje ruke istražuju mu lice, to nevjerojatno lijepo lice. "Ja..." riječi mi zastanu u grlu. "Da?" smiješi se. 188

MIN@

"Nedostajao si mi", napokon uspijem reći. "Čini se da jesam." Nagne se prema meni, pritisne mi usne na čelo pa se brzo odmakne. "Što?" upitam, vidjevši kako me gleda, osmijeh mu postaje sve širi, grije mu lice. Posegnem prstima pod šiške i iznenađeno udahnem, shvativši da je moj ožiljak nestao. "Oprost liječi", nasmiješi se on. "Pogotovo kad oprostiš sebi. Gledam ga ravno u oči, znajući da treba još nešto reći, ali nisam sigurna hoću li uspjeti. Pa sklopim oči, jer ako mi zaista može pročitati misli, nije potrebno da to izgovorim naglas. On se samo nasmije. "Uvijek je ljepše kad se izgovori." "Ali već sam to rekla. Zato si se i vratio, zar ne? Mislila sam da ćeš prije doći. Bilo bi lijepo da sam imala malo pomoći." "Čuo sam te. I bio bih došao prije, ali morao sam biti siguran da si istinski spremna, a ne samo osamljena nakon što si se oprostila s Riley." "Znaš za to?" On kimne glavom. "Učinila si pravu stvar." "Znači, zamalo si me pustio da umrem, jer si htio biti siguran?" On odmahne glavom. "Nikad te ne bih pustio da umreš. Ne ovaj put." "A Drina?" "Podcijenio sam je. Nisam imao pojma." "Niste mogli jedno drugom čitati misli?" On me pogleda, gladeći me palcem po obrazu. "Davno smo već naučili kako ih sakriti jedno pred drugim." "Hoćeš li mi pokazati kako da sakrijem svoje misli?" On se nasmiješi. "S vremenom ću te naučiti svemu, obećavam. Ali Ever, moraš biti svjesna što sve ovo zaista znači. Nikad više nećeš biti sa svojom obitelji. Nikad nećeš prijeći preko onog mosta. Moraš znati u što se upuštaš." Drži me za bradu i gleda me ravno u oči. "Ali uvijek mogu... otići, zar ne? Znaš na što mislim, odustati, onako kako si rekao?" On zavrti glavom. "Nakon nekog vremena postane sve teže." Pogledam ga, znajući da se odričem mnogo toga, ali misleći kako mora postojati neki način da se to zaobiđe. Riley mi je obećala neki znak, i to je već nešto. Ali u međuvremenu, ako vječnost počinje danas, onda ću tako 189

MIN@

živjeti svoj život. Dan po dan, dan za danom, znajući da će Damen uvijek biti pokraj mene. Uvijek, zar ne? Gleda me, čeka. "Volim te", šapnem. "I ja volim tebe." On se nasmiješi, a usne mu potraže moje. "I uvijek sam te volio. I uvijek ću te voljeti."

Prevela s engleskoga Mihaela Velina Szabo

KRAJ Prve knjige

190