Alistair MacLean - Topovi s Navaronea

Alistair MacLean TOPOVI S NAVARONEA Prvo poglavlje PRELUDIJ: NEDJELJA 01,00—09,00

Šibica je glasno kresnula o rđavi valoviti lim barake, zašištala i rasprsla se u treptavu mrlju svjetlosti, a reski zvuk i nenadana iskričava svjetlost djelovali su podjednako strano u tišini pustinjske noći. Mallory je mehanički pogledom pratio kako kapetan odreda prinosi šibicu cigareti koja je provirivala iz njegova potkresana brka; primijetio je kako se svjetlost zaustavila nekoliko centimetara od njegova lica i ujedno zapazio neobičnu ukočenost tog lica, neodređenu prazninu u očima čovjeka koji se potpuno predao osluškivanju. Tada se šibica ugasila i nestala u pijesku pored piste za uzlijetanje. „Ĉujem ih“, reče prigušeno kapetan odreda. „Ĉujem ih, dolaze. Još pet minuta, ne više. Noćas nema vjetra — sletjet će na Br. dva. Hajdemo, pričekat ćemo ih u sobi za dogovore.“ Zastao je, ispitivački pogledao Malloryja i kao da se nasmiješio. No tama je varala jer mu je glas bio ozbiljan. „Budite strpljivi, mladiću — još samo malo. Noćas se stvari nisu najbolje odvijale. Bojim se, dobit ćete na sve odgovor, ranije no što ste moţda očekivali.“ Naglo se okrenuo i uputio prema skupini zgrada koje su se neodređeno ocrtavale na blijedom sivilu neba iznad horizonta. Mallory sleţe ramenima i krene polagano, s noge na nogu, uz trećeg člana grupe, krupnog i zdepastog čovjeka koji se naglašeno gegao u hodu. Mallory se mrzovoljno pitao koliko je vremena i vjeţbe trebalo Jensenu da postigne taj mornarski način kretanja. Naravno trideset godina na moru, a Jensen je upravo toliko imao za sobom, bilo je dovoljno da čovjek izvodi čuda u hodu, ali stvar nije bila u tome. Kao izvanredno uspješan šef Odjela za subverzivnu djelatnost u Kairu, kapetan James Jensen, pretvorio je svoj ţivot u neprekidan niz intriga, zavaravanja, pretvaranja i prerušavanja. Kao agitator među levantinskim lučkim radnicima stekao je golemi ugled u svim lukama od Alexandrette do Aleksandrije; kao gonič deva i vodič karavana pobijedio bi u takmičenju sve beduine, nije bilo prosjaka koji bi uvjerljivije od njega izazivao samilost na bazarima i trgovima cijelog Istoka. Noćas je Jensen napokon bio običan, jednostavni mornar. Odjeven sav u bijelo, od kape do platnenih cipela, a svjetlost zvijezda meko se zrcalila na zlatnim epoletama i dugmadi njegove uniforme. Njihovi koraci udruţeno odjekivahu po asfaltiranoj pisti za slijetanje. Kapetan grupe već je bio nestao u tami ispred njih. Mallory duboko uzdahne i iznenada se obrati Jensenu: „Ĉujte, gospodine, o čemu se tu zapravo radi? Svi samo nagađaju a čemu zapravo ta tajnovitost? I zašto sam baš ja umiješan u to? Zaboga, ta još jučer sam bio na Kreti, a u roku od osam sati su me prebacili ovamo. Rekoše mi da sam dobio mjesec dana dopusta, a pogledajte što se dogodilo.“ „No“, promrmljao je Jensen, „što se dogodilo?“ „Nema dopusta“, reče Mallory ogorčeno. „Nisam se čak stigao ni naspavati.“ Proveo sam sate i sate u štabu i odgovarao na bezbroj glupih i besmislenih pitanja o mojim planinarskim izletima po juţnim Alpama. Zatim me u ponoć izbaciše iz kreveta, dovedoše k vama i strpaše u dţip koji me satima vozio po prokletoj pustinji zahvaljujući ludom Škotlanđaninu koji je vozio, pijano pjevao napitnice i postavljao još više glupih i besmislenih pitanja!“

„Mislio sam da je to jedna od mojih najboljih točaka prerušavanja“, nacerio se Jensen. „Meni je putovanje bilo vrlo ugodno i zabavno.“ „Jedna od vaših...“ Mallory se zagrcnuo, sjetivši se što jesve rekao postarijem Škotlanđaninu sa zulufima koji je upravljao štabnim dţipom. „Ja... ja se ispričavam, gospodine. Nisam ni pomišljao da ...“ „Naravno da niste!“ prekinu ga odsječno Jensen. „To nitko nije ni očekivao od vas. Samo sam htio vidjeti da li odgovarate poslu koji vam je namijenjen. Siguran sam da odgovarate — bio sam u to uvj eren i prije no što sam vas povukao s Krete. No, zaista ne znam otkud vam ideja o dopustu. Zdrav razum S.O.E.-a* već je nekoliko puta dolazio u pitanje, no čak ni mi nismo toliko ludi da pošaljemo hidroavion samo zato da bismo omogućili niţim oficirima jednomjesečno trošenje u raskošnim čarima Kaira“, završio je suho. „Još uvijek ne znam ...“ „Strpljenja, momče, strpljenja — kao što je maločas savjetovao naš dobri kapetan. Vrijeme je beskrajno. Ĉekati i samo čekati — to na Istoku znači postojati.“ „Za četiri sata sna u posljednja tri dana to ne znači ništa“, reče Mallory uzbuđeno. „A to je sve što sam ... Eno ih, dolaze!“ Obojica su istovremeno stisnula oči reagirajući na blijesak reflektora s uzletišta koji su ih zaslijepili šarajući svojim zrakama po nebeskom svodu. Za nepunu minutu sletio je prvi bombarder. Kotrljajući se nezgrapno pistom, zaustavio se pokraj njih. Siva boja avionskog trupa bila je izgrebena mecima i topovskim šrapnelama, poprečno kormilo slomljeno, a jedan motor pokvaren i sav obliven uljem. Pleksiglas na prozorima kabine bijaše izbušen poput saća. * S.O.E. — engl. kratica za „Štab subverzivne operacije“ Dugo je Jensen zurio u rupe i ogrebotine oštećenog aparata, a tada odmahnu glavom i skrene pogled. „Ĉetiri sata sna, kapetane Mallory“, reče tiho. „Ĉetiri sata. Sve mi se čini da se moţete smatrati đavolski sretnim što ste uopće imali vremena za spavanje.“ Soba za dogovore, osvijetljena jarkom svjetlošću dviju golih ţarulja, bila je neudobna i zagušljiva. Sadrţaj su sačinjavale izlizane i poderane zidne tapete i grafikoni, nekoliko isto tako dotrajalih stolica i stol sklepan od običnih jelovih dasaka. Kapetan odreda, kojem su se pridruţili Jensen i Mallory, sjedio je za tim stolom kad se iznenadno otvoriše vrata i unutra nahrupi posada bombardera, ţmirkajući pri svjetlu na koje nije navikla. Predvodio ih je tamnokosi pilot sa šljemom i avijatičarskim odijelom prebačenim preko lijeve ruke. Na glavi je imao nemarno zabačen pješadijski šljem, a na ramenima njegove uniforme bila je ispisana riječ „Australija“. Namrgođen, bez riječi i ne traţeći dopuštenja, sjeo je pored njih, izvadio kutiju cigareta i zapalio šibicu na hrapavoj površini stola. Mallory krišom pogleda kapetana odreda. Kapetan je izgledao ravnodušno, čak mu je i glas tako zvučao. „Gospodo, ovo je vođa eskadrile, Torrance. Torrance, vođa eskadrile, je Australac“, nepotrebno je dodao. Mallory je imao utisak da je kapetan time

nastojao pobliţe objasniti neke stvari a među njima i vođu eskadrile Torrancea. „On je vodio noćašnji napad na Navarone. Bili, ova gospoda — kapetan Jensen iz mornarice i kapetan Mallory iz pustinjskog odreda komandosa — neobično su zainteresirani za Navarone. Kako je bilo noćas?“ Navarone! Zbog toga smo ovdje, pomisli Mallory. Navarone. Znao je dobro za taj otok, bolje reći, čuo je o njemu. Svatko tko se borio na istočnom dijelu Sredozemlja, čuo je o njemu; o sablasnoj i neprobojnoj čeličnoj utvrdi nekoliko milja od turske obale. Bio je to jedan od malobrojnih otoka u Egejskom moru kojeg je, pretpostavljalo se, miješani garnizon Nijemaca i Talijana uspješno branio od svih napada Saveznika već od samog početka rata... Začuo je Torrancea ktiko govori glasom punim suzdrţanog bijesa. „Odvratno, kapetane. Bilo je krvavo; samoubilački pohod.“ Naglo zastade, zureći kroz oblak duhanskog dima i steţući usnice. „Ali, htjeli bismo poći još jednom“, nastavio je. „Ja i moji momci. Još samo jednom. Razgovarali smo o tome na povratku.“ Mallory razabere dubok bruj glasova u dubini sobe, bijaše to znak suglasnosti. „Dogovorili smo se da povedemo tipa koji je izmislio tu šalu i da ga istresemo iznad Navaronea s visine od tri hiljade metara bez padobrana i sličnih pomagala.“ „Baš tako gadno, Bille?“ „Baš tako gadno, kapetane. Nismo imali nikakve šanse. Već od samog početka. Prvo, vrijeme je bilo protiv nas — oni tipovi iz meteorološkog pogodili su i ovog puta kao obično — ko s prstom u pekmez.“ „Rekli su da će biti vedro?“ „Aha. Vedro. Morali smo se spustiti na petsto metara iznad cilja. Istina, to nam nije ništa pomoglo. Da smo mogli ići niţe, recimo hiljadu metara ispod morske površine pa naglo izroniti, moţda bismo nešto i postigli. Ona prokleta stijena potpuno zaklanja cilj. Onoliko topova koliko je načičkano na toj stijeni nema valjda ni u čitavoj juţnoj Evropi. Nemoguće je doći do cilja, čak ni pribliţiti mu se. Russa i Conroya su bogme pošteno udesili. Nisu bili čak ni na pol puta do luke ... Nisu imali nikakve šanse.“ „Znam, znam“, potvrdio je mračno kapetan, „čuli smo. Radio-veza je bila izvrsna... A Mcllveen se srušio nešto sjevernije od Alexa?“ „Aha. Ali s njim je sve u redu. Stara škrinja je još plutala kad smo je nadlijetali. Izvukli su čamac, a more je bilo mirno kao ulje. Izvući će se“, ponovio je Torrance. Kapetan je ponovo kimnuo a Jensen ga upita. „Mogu li porazgovarati s vođom eskadrile?“ „Naravno, kapetane. Ne morate ni pitati.“ „Hvala“, Jensen skrene pogled na snaţnog Australijanca i osmjehnu se jedva primjetno. „Samo jedno malo pitanje, vođo eskadrile. Vi ne biste ponovo na Navarone?“

„Prokleto točno. Ne bih!“ zagrmi Torrance. „Zbog?“ „Zbog toga jer ne vjerujem u samoubojstvo. Zbog toga jer ne vjerujem u ţrtvovanje dobrih momaka nizašto. Zbog toga jer nisam bog i ne mogu učiniti nemoguće.“ Bilo je u Torranceovu glasu jednostavne odlučnosti toliko uvjerljive da se oko toga nije moglo prepirati. „Kaţete da je nemoguće?“ navaljivao je Jensen. „To je vrlo vaţno.“ „I moj ţivot je vrlo vaţan. I ţivoti ovih momaka.“ Torrance je pokazao palcem preko ramena. „Nemoguće je, gospodine. Bar što se nas tiče.“ Umorni je rukom protrljao obraz. „Moţda bi Dornierov hidroavion s jednom od onih novih radiodirigiranih bombi mogao obaviti cijeli posao. Ne znam. Ali znam da ovo s čime mi raspolaţemo ne moţe imati nikakvog efekta. Naravno“, dodao je ogorčeno, „ako vam ne padne na pamet da napunite jedan moskito* T.N.T.-om i naredite nekom od nas da se zaleti u utvrdu. Na taj način uvijek imamo šanse.“ „Hvala vam, Torrance — i svima ostalima.“ Jensen ustade. „Znam da ste učinili sve što ste mogli. Nitko ne bi učinio više od vas. I ispričavam se .. . Kapetane?“ „Odmah se vraćam, gospodo.“ Kapetan je dao znak oficiru iz obavještajne sluţbe, koji je sjedio iza njih, da zauzme svoje mjesto i otišao kroz pokrajna vrata u svoju sobu. Vratio se s bocom gina i čašama, otčepio bocu i natočio. „Eto, sad znate kako stoje stvari. Morat ćete to prihvatiti kao konačno, Jensene. Eskadrila Billa Torrancea je najstarija i najiskusnija u Africi. Bombardirali su naftonosne izvore u Ploeštiju kao od šale. Ako je itko mogao nešto učiniti, onda je to Bill Torrance, a kad on kaţe da je nemoguće, vjerujte, kapetane Jensen, da je tako.“ „Da, znam“, Jensen se zabrinuto zagledao u zlatni rub čaše u svojoj ruci. „Sad znam. Gotovo da sam i prije znao, no nisam bio siguran; htio sam se potpuno uvjeriti... Šteta što je šest ljudi poginulo dokazujući da sam bio u pravu... Sada preostaje još samo jedan način.“ „Da, samo još jedan“, ponovi kapetan odreda. Podiţe čašu i mahne glavom. „Pijmo za Keros!“ * Tip engleskog lovačkog aviona f Trinitrotoluol, vrst snaţnog eksploziva „Neka je sa srećom Kerosu“, odvrati Jensen s mrkim izrazom lica. „Slušajte!“ zaklinjašc Mallory. „Ja se više tu ne snalazim. Moţda bi mi netko mogao objasniti...“ „Keros“, prekine ga Jensen. „To je lozinka za vas, mladiću. Sav svijet je pozornica, itd. i tu vi stupate na pozornicu gdje se odvija ova mala komedija.“ Jensenov osmijeh bijaše prilično tugaljiv, „ţao mi je što ste propustili prva dva čina, no nemojte se zbog toga previše uzrujavati. To nije epizodna uloga; vi ćete biti zvijezda htjeli to ili ne. Sad smo tu. Keros. Ĉin treći, prizor prvi. Ulazi kapetan Keith Mallory.“ U posljednjih deset minuta obojica nisu progovorila ni riječi. Jensen je

upravljao velikim štabnim automobilom jednako sigurno i leţerno kao što je radio sve ostalo u ţivotu. Mallory se nadvio nad mapu na koljenima; bila je to detaljna geografska karta juţnog dijela Egejskog mora. Proučavao je u slabom svjetlu instrumenata s kontrolne ploče područje oko Sporada i sjeverne Dodekaneze koja bijahu uočljivo osjenčana crvenom olovkom. Napokon se uspravio i stresao. Ĉak i ovdje u Egiptu noći su krajem studenoga bile odviše hladne da bi se čovjek osjećao udobno. Pogledao je Jensena. „Ĉini mi se da sada shvaćam, kapetane.“ „Odlično!“ Jensen je ukočeno zurio u vijugavu sivu traku prašnjave ceste, koja se pruţala duţ bijelih automobilskih farova što su probijali pustinjsku tminu. Zrake svjetlosti su jednolično i omamljujuće poskakivale dok se automobil valjao po neravnom putu. „Odlično!“ ponovio je. „Sad pogledajte još jednom i zamislite da stojite u samom gradu Navaronea — to vam je u ovom gotovo sasvim zatvorenom zaljevu na sjeveru otoka. Recite mi što biste vidjeli odande?“ Mallory se osmjehnu. „Nije potrebno, kapetane, četiri milje prema istoku vidio bih obalu Turske koja se u luku proteţe prema sjeveru i zapadu doseţući krajnju točku sjeverno od Navaronea — to je vrlo šiljasti rt jer se linija obale vraća oštro prema istoku. Nekih šesnaest milja sjeverno, odmah iza tog rta, nalazi se rt Demirci, zar ne? A u produţenju te linije ugledao bih otok Keros. Napokon, šest milja zapadno nalazi se otok Maidos, prvi iz otočja Lerades. Otočje se prostire sjeverozapadno od Navaronea, nekih pedesetak milja u duţinu.“ „Šezdeset“, primijeti Jensen. „Eh, u vas je dobro oko, momče. Imate hrabrosti i iskustva — čovjek bez toga ne moţe preţivjeti osamnaest mjeseci na Kreti. Posjedujete još neke posebne odlike koje će uskoro doći na red.“ Zastade na trenutak i lagano odmahne glavom. „Bogami, nadam se da ćete imati sreće — što više sreće. Jer samo bog zna da će vam i te kako trebati.“ Mallory je iščekivao nastavak, ali Jensen utone u vlastita razmišljanja. Prođoše tri minute, moţda i pet, a čula se samo škripa guma, i zatomljeno brundanje snaţnog motora. Jensen se napokon promeškolji i nastavi, ne podiţući pogled s ceste. „Sada je subota — bolje reći nedjelja ujutro. Na otoku Kerosu nalazi se tisuću i dvije stotine ljudi — tisuću dvjesta britanskih vojnika — i svi će izginuti ili biti zarobljeni do slijedeće subote. Većina će poginuti.“ Prvi puta pogleda Malloryja i nasmiješi se; kratak osmijeh, kratak i lukav. Tren kasnije više ga nije bilo. „Kako se osjećate drţeći u rukama sudbinu tisuću dvjesta ljudi, kapetane Mallory?“ Nekoliko dugih časaka Mallory je zurio u Jensenovo bezm izraţajno lice, a zatim skrenu pogled. Ponovo se zagleda u kartu. Tisuću dvjesta ljudi na Kerosu čeka smrt. Keros i Navarone. Keros i Navarone. Kako je ono bilo u pjesmi, onom malom napjevu koji je prije mnogo godina naučio u planinskom selu, na pašnjacima nedaleko Queenstowna? Chimborazo — tako je. „Chimborazo i Cotopaxi, u okove mi srce baciste...“

Keros i Navarone — bijahu isto tako povezani, zvučali su poput neobične romanse koja osvoji čovjeka i nikad ga ne napušta. Rebus se polako, riječ po riječ, počeo odgonetati. Jensen naruši tišinu. „Prije osamnaest mjeseci, sjećate se, nakon kapitulacije Grčke, Nijemci su zauzeli gotovo sve otoke Sporada; Talijani su već drţali veći dio Dodekaneza. Tada smo počeli , osvajati otok po otok zahvaljujući odredima komandosa koje je predvodio vaš Pustinjski odred ili Specijalni odred iz desantnih jedinica. Do rujna osvojili smo gotovo sve veće otoke osim Navaronea — bio je to prokleto tvrd orah — koji smo jednostavno zaobišli. Tako su se neki naši garnizoni našli daleko ispred glavnine snaga.“ On se naceri. „Vi ste u to vrijeme sjedili u nekakvoj spilji u Bijelim planinama, no sjećate li se kako su na to odgovorili Nijemci?“ „Ţestoko?“ Jensen potvrdi. „Upravo tako. Veoma ţestoko. Politički značaj Turske nemoguće je zapostaviti — ona je oduvijek bila mogući saveznik silama Osovine i nama. Većina ovih otoka leţi svega nekoliko milja od turske obale. Nijemcima je postalo hitno i neophodno da vrate ugled koji su počeli gubiti u tom dijelu svijeta.“ „I?“ „I zato su u bitku ubacili sve — padobrance, avione, alpinske brigade, čitava jata štuka — čuo sam da su povukli sve lake bombardere s talijanskog fronta zbog te operacije. Uglavnom, ubacili su sve što su imali. Za nekoliko tjedana izgubili smo preko deset hiljada ljudi i sve otoke koje smo osvojili, izuzevši Keros.“ „A sada je došao red i na Keros?“ „Da.“ Jensen je istresao dvije cigarete i šutio dok ih Mallory nije pripalio izbacivši šibicu kroz prozor prema srebrnastoj površini mora što se bljeskalo sjeverno od ceste. „Da, Keros je slijedeća ţrtva. Ništa ga ne moţe spasiti. Nijemci imaju na Egejskom moru potpunu nadmoć u zraku...“ „Ali, kako moţete biti sigurni da će to biti ovoga tjedna?“ Jensen uzdahne. „Momče, Grčka je puna naših agenata. Samo u atensko-pirejskoj zoni imamo ih preko dvije stotine a...“ „Dvije stotine!“ prekine ga Mallory s nevjericom. „Rekli ste ...“ „Jesam“, naceri se Jensen. „No uvjeravam vas da je to bijeda ,u usporedbi s hordama špijuna koji se kreću među našim saveznicima i domaćinima u Kairu i Aleksandriji.“ Odjednom se uozbilji. „U svakom slučaju, informacija što smo je dobili je točna. Cijela armada brodovlja krenut će iz Pireja u utorak u zoru i prebaciti se od otoka do otoka na Keros. Na otocima će se zadrţati preko noći. Interesantna situacija. Mi se ne usuđujemo ploviti Egejskim morem danju jer bi nas njemački bombarderi začas udesili, a

Nijemci se ne usuđuju ploviti noću jer se boje naših razarača i patrolnih čamaca koji ulaze u Egejsko more tek kad se spusti mrak. Kad se razdani, naši se razarači povlače na jug a patrolni čamci se zavuku u duboke i skrovite uvale po otocima. Međutim, ne moţemo spriječiti Nijemce da se prebace do Kerosa. Stići će tamo u subotu ili nedjelju, istovremeno kad i njihove zračne, desantne jedinice. Na stotine junkersa-52 nalazi se nedaleko Atene. Keros neće izdrţati ni tri dana.“ Bilo je teško slušati Jensenov miran i odrješit glas, njegovo hladnokrvno izlaganje koje se sastojalo od samih činjenica, i ne povjerovati mu. Mallory mu je vjerovao. Gotovo cijelu minutu promatrao je odsjaj mora, titravu svjetlost zvijezda na tamnoj morskoj površini. Odjednom se okrenuo prema Jensenu. „Ali mornarica, kapetane! Evakuacija! Mornarica bi sigurno mogla...“ „Mornarica“, prekine ga ogorčeno Jensen, „mornarica je slaba. Dosta joj je istočnog Sredozemlja i Egejskog mora, dosta uzaludnog ţrtvovanja za sve ostale. Dva bojna broda su nam oštećena, osam krstarica onesposobljeno — četiri ih se nasukalo — i više od dvanaest razarača uništeno ... Ne znam ni broja manjih brodova koje smo izgubili. A sve to ni zbog čega! Samo zato da bi se naš vrhovni štab mogao igrati lovice, ţandara i lopova s onim dečkima u Berlinu. Dobra zabava za sve osim, naravno, za nekih tisuću mornara koji su se utopili za vrijeme igre i za desetak tisuća savezničkih vojnika što izginuše na tim otocima i ne saznavši zbog čega.“ Jensen je čvrsto stegnuo volan i ljutito se ugrizao za usnu. Mallory je bio iznenađen, gotovo zgranut njegovim ţarom i, dubokim osjećajima; to nije bilo njemu nalik. Ili moţda jest — moţda je Jensen zaista mnogo znao o tome što se događalo iza kulisa ... „Rekoste tisuću dvjesta, kapetane?“ upita tiho Mallory. „Na Kerosu se nalazi tisuću dvjesta naših ljudi.“ Jensen ga kratko pogleda. „Da. Tisuću i dvjesta ljudi.“ Uzdah. „Naravno, u pravu ste, imate pravo, momče. Ja samo brbljam, govorim u prazno. Naravno, da ih nećemo ostaviti tek tako. Mornarica će dati sve od sebe. Što su dva, tri razarača više ili manje — oprostite, opet ja počinjem staru pjesmu... No, slušajte me sada, i to paţljivo. „Evakuacija će se morati izvesti noću. Nemamo nikakve šanse danju dok dvije stotine štuka moli boga da se pojavi makar i sjena nekog britanskog broda. Morat ćemo stvar obaviti razaračima — transporteri i tenderi su odviše spori. Osim toga, noć je kratka pa čak ni razaračima nećemo stići oploviti otoke Leradesa sa sjeverne strane.“ „Ali, ti su otoci nanizani u dugačkom lancu“, primijeti Mallory. „Zar se razarači ne bi mogli provući između ...“ „Između njih? Nemoguće.“ Jensen odrješito odmahne glavom. „Sve je minirano. Svaki i najmanji prolaz. Ni šibica se ne bi provukla.“

„A što je s kanalom između Navaronea i Maidosa? Sigurno je i on miniran.“ „Ne, to je slobodan prolaz. Voda je tu preduboka za polaganje mina.“ „Znači, tim putem morate proći, zar ne? S druge strane su turske teritorijalne vode i mi...“ „Prošli bismo mi sutra kroz turske teritorijalne vode kad bi nam to bilo od neke pomoći“, reče Jensen. „Turci to znaju i Nijemci također. Odlučili smo se za zapadni kanal jer je put ?kraći i nema nikakvih međunarodnih komplikacija. Što se ostalih stvari tiče, potpuno nam je svejedno kojim kanalom plovili.“ „Koje su to ostale stvari?“ „Topovi s Navaronea.“ Jensen utihnu, a nakon duţeg vremena polagano i bezizraţajno ponovi te riječi poput čovjeka koji se prisjeća svog starog i vječnog neprijatelja. „Topovi s Navaronea. Zbog njih nam je potpuno svejedno. Oni drţe na nišanu ulaze u oba kanala. Evakuirali bismo još noćas naše ljude kad bismo mogli ušutkati te topove.“ Mallory je šutio. Sad dolazi ono najvaţnije, pomislio je. „To nisu obični topovi“, nastavi tiho Jensen. „Naši pomorski stručnjaci tvrde da su im cijevi spiralaste i oko devet inča* u promjeru. Meni se čini da je to jedna verzija 210milimetarskih topova koje Nijemci koriste u Italiji — naši vojnici ih se boje više od samoga vraga. Strahovito je to oruţje — granata je spora, ali đavolski precizna. Kako bilo da bilo,Vi su topovi udesili Sybaris za ciglih pet minuta.“ „Sybaris? Mislim da sam čuo ...“ „Bila je to krstarica s topovima od osam inča koju smo poslali prije četiri mjeseca da sredi Švabe. Mislili smo da je to samo formalnost, rutinska vjeţba. Sybaris se naprosto razletio. Ostalo je sedamnaest preţivjelih.“ „Isuse!“ Mallory zinu od iznenađenja. „Nisam znao da ...“ „Prije dva mjeseca pokušali smo se iskrcati na Navarone s velikim brojem amfibija.“ Jensen nije ni primijetio Malloryjevu upadicu. „Bili su to komandosi, mornarički komandosi i Jellicoeov specijalni odred borbenih čamaca. Znali smo da nemamo šanse — obala je oko čitavog otoka sasvim okomita. Međutim, to su bili specijalni ljudi. Danas vjerojatno najbolji vojnici na svijetu.“ Jensen zastade i nastavi vrlo tihim glasom. „Udesili su ih. Poklali su ih, do zadnjeg čovjeka.“ * Inč (inch) — engl. mjera za duţinu — 2,54 cm „Napokon, dva puta u proteklih deset dana — vidite, mi već odavno znamo za napad na Keros — poslali smo padobrance-sabotere; naše najsposobnije ljude.“ Bespomoćno je slijegao ramenima. „Naprosto su nestali.“ „Samo tako — nestali?“ „Upravo tako. I noćas — posljednji pokušaj kockara, sve ili ništa.“ Jensen se suho nasmije. „Vidjeli ste me kako sam bio tih u onoj sobici. Kaţem vam, ja sam onaj tip kojeg bi Torrance i njegovi momci htjeli izbaciti iznad Navaronea.

Ne krivim ih. Ali morao sam to učiniti, morao sam. Znao sam da neće koristiti, ali morao sam pokušati.“ Veliki automobil je usporio tiho prolazeći kraj porušenih kućeraka i koliba što su leţale duţ zapadnog prilaza Aleksandriji. Nebo je pred njima već počelo blijedjeti s prvim nagovještajima zore. „Mislim da mi padobran ne bi mnogo pomogao“, reče Mallory sumnjičavo. „Da vam iskreno kaţem, ja ne znam ni kako izgleda padobran.“ „Bez brige“, priklopi Jensen. „Neće vam ni trebati. Vi ćete na Navarone mnogo teţim putem.“ Mallory je očekivao da će još nešto čuti, ali Jensen je šutio. Svu paţnju posvetio je izbjegavanju rupčaga koje su postajale sve brojnije. Nakon nekog vremena Mallory upita: „Zašto baš ja, kapetane Jensen?“ Jensenov se osmijeh jedva nazirao u sivoj polutami. Naglo je okrenuo volan kako bi izbjegao golemu grabu na cesti, a zatim ga izravnao. „Bojite se?“ „Naravno da se bojim. Bez uvrede, gospodine, ali s vašim načinom govora prestrašili biste svakoga... Ali nisam tako mislio.“ „Znam da niste. To je samo moj smisao za humor... /.išlo baš vi? Imate nekih posebnih odlika, momče, kao što * sam vam već rekao. Govorite grčki kao Grk. Govorite njemački kao Nijemac. Vješt ste diverzant, prvorazredni organizator a imate iza sebe osamnaest mjeseci provedenih u Bijelim planinama na Kreti što je uvjerljiv dokaz vaše sposobnosti da preţivite na neprijateljskoj teritoriji.“ Jensen se smijuljio. „Vi biste se iznenadili da znate koliko podataka imam o vama.“ „Ne bih“, odgovori Mallory malo pogođen tim riječima. „Ali postoje, koliko ja znam, još barem tri oficira s istim kvalitetama.“ „Ima drugih“, sloţi se Jensen. „Ali ne postoji drugi Keith Mallory. Keith Mallory“, ponovi Jensen retorički. „Tko nije čuo za Keitha Malloryja iz sretnih, predratnih vremena? Najbolji planinar kojeg je Novi Zeland ikada imao — a pod tim Novozelanđani, naravno, misle najbolji na čitavom svijetu, čovjekmuha, pobjednik nesavladivog akrobata na okomitim stijenama i nemogućim preprekama. Ĉitava juţna obala Navaronea zapravo je jedna takva nesavladiva prepreka“, reče Jensen veselo. „Okomita stijena bez ijedne rupe za ruku ili nogu.“ „Šad mi je jasno“, promrmlja Mallory. „Sasvim jasno. Najteţim putem do Navaronea. Tako ste rekli.“ „Da, tako“, potvrdi Jensen. „Vi i vaše društvo — još četvorica. Malloryjevi veseli planinari. Specijalno odabrani. Svaki čovjek — stručnjak. Upoznat ćete ih sutra — to jest danas poslije podne.“ Vozili su se šutke čitavih deset minuta. Automobil je najprije skrenuo iz lučke četvrti, protandrkao po dţombaStoj kaldrmi ulice Soeurs, obišao Trg

Muhameda Alija, projurio kraj Burze i skrenuo niz Ulicu šarif-paše. Mallory pogleda čovjeka za upravljačem. U svitanju je mogao jasno razabrati njegovo lice. „Kamo ćemo, kapetane?“ „Idemo do jedinog čovjeka na Srednjem istoku koji bi vam sada mogao pomoći. To je monsieur Eugene Vlachos od Navaronea.“ „Vi ste hrabar čovjek, kapetane Mallory.“ Eugene Vlachos je nervozno vrtio šiljasti vrh svog crnog brka. „Hrabar i budalast, rekao bih — no ne moţemo smatrati glupanom onoga tko samo izvršava naređenja.“ Podigao je glavu s velikog crteţa na stolu i pogledom potraţio Jensenovo ravnodušno lice. „Zar nema drugog načina, kapetane?“ reče molećivim glasom. Jensen polako odmahnu glavom. „Ima. Već smo ih sve isprobali, gospodine. Ni jedan nije vrijedio. Ovo je posljednji.“ „Dakle, on mora ići?“ „Na Kerosu je preko tisuću vojnika, gospodine.“ Vlachos šutke pogne glavu, zatim se osmjehne Malloryju. „On me zove gospodinom. Mene, siromašnog Grka, bijednog hotelijera naziva kapetan kraljevske mornarice, Jensen, gospodinom. To jednom starcu godi.“ Ušutio je i prazno se zagledao preda se. Poluzatvorene oči i umorne crte lice odraţavale su duboku sjetu. „Da, sad sam starac, kapetane Mallory, starac, puki siromah i nesretnik. Ali nisam to oduvijek, ne oduvijek. Nekad sam bio mlađi, mnogo bogatiji i sretniji. Nekad sam posjedovao divnu zemlju, stotinu kvadratnih Inilja najljepše zemlje koja je ikad stvorena da čovjek njome napasa pogled. O, kako sam volio tu zemlju!“ Nasmijao se vrativši se u sadašnjost i provukao prste kroz gustu, sijedu kosu. „Naravno, sve ovisi o tome kako se gleda. Ja kaţem: divna zemlja. Kapetan Jensen kaţe: ta prokleta stijena. Tako je barem govorio dok mene nije bilo u blizini.“ Osmjehnuo se primijetivši Jensenovu nelagodnost. „Ali obojica taj komad zemlje nazivamo — Navarone.“ Mallory iznenađeno pogleda Jensena. Jensen potvrdi: „Porodica Vlachos bila je generacijama vlasnik Navaronea. Prije osamnaest mjeseci morali smo hitno evakuirati monsieura Vlachosa. Nijemcima se nije svidjelo što s nama surađuje.“ „Moj poloţaj je bio — kako vi ono kaţete — prilično škakljiv“, nadoda Vlachos. „Rezervirali su za mene i moja dva sina tri specijalne ćelije u tamnici Navaronea... No, dosta o porodici Vlachos. Htio sam vam samo reći, mladiću, da sam proveo četrdeset godina na otoku i gotovo puna četiri dana nad ovom kartom“, pokazao je kartu rasprostrtu na stolu. „Moţete se pouzdati u nju kao i u podatke koje vam budem dao. Naravno, mnogo se toga promijenilo, ali ima nekih stvari koje se nikad ne mijenjaju. Planine, zaljevi, prolazi, spilje, ceste,

kuće i, prije svega, sama utvrda. Sve se to već stoljećima nije promijenilo, kapetane Mallory.“ „Razumijem, gospodine.“ Mallory paţljivo presloţi kartu i spremi je ispod kaputa. „S ovim ćemo uvijek imati šanse. Hvala vam.“ „Znam da je to premalo.“ Vlachos zabubnja prstima po stolu i pogleda Malloryja . „Kapetan Jensen mi je rekao da većina vas govori grčki, da ćete biti odjeveni u grčke seljake i nositi krivotvorene dokumente. To je dobro. Tako ćete biti — kako se ono kaţe — sposobni da se sami snalazite, da sami vodite akciju.“ Zastao je, a zatim povjerljivo nastavio. „Molim vas, nemojte traţiti pomoć od stanovnika Navaronea. To morate izbjeći po svaku cijenu. Nijemci su nemilosrdni. To znam. Ako vam tko pomogne, a oni ga otkriju, upištit će ne samo njega već i čitavo selo — muškarce, ţene i djecu. To se već događalo. I dogodit će se ponovo.“ „Dogodilo se i na Kreti“, potvrdi tiho Mallory. „Vidio sam to svojim očima.“ „Tako je“, sloţi se Vlachos. „A narod Navaronea nije vješt ni iskusan u gerilskoj borbi. Nije nikad imao prilike da pokuša — Nijemci su na našem otoku bili naročito okrutni.“ „Obećaj em vam ...“ započe Mallory. Vlachos podiţe ruku. „Samo trenutak. Ako vam pomoć bude doista neophodna, postoje dva čovjeka kojima se moţete obratiti. Pod prvom platanom, na malom trgu u selu Margarita — to je na početku doline, otprilike tri milje juţno od utvrde — naći ćete čovjeka po imenu Louki. On je mnogo godina bio sluţitelj u mojoj obitelji. Louki je i prije pomagao Britancima — to će vam Jensen potvrditi — moţete mu vjerovati. Njegovu je prijatelju ime Panajis; i on je već surađivao.“ „Hvala vam, gospodine, upamtit ću to. Louki, Panajis i Margarita — prva platana na trgu.“ „I nećete prihvatiti ničiju tuđu pomoć, kapetane?“ zabrinuto upita Vlachos. „Louki i Panajis — samo njih dvojica“, mol jaše on. „Dajem vam riječ, gospodine. Osim toga, što manje pomagača, to bolje za nas i vaše ljude.“ Malloryja je iznenadila starčeva upornost. „Nadam se da će biti tako“, uzdahnuo je Vlachos. Mallory ustane i pruţi ruku, spreman na polazak. „Ne brinite više o tome, gospodine. Nitko nas neće vidjeti“, obećavao je uvjerljivo. „Nitko neće vidjeti nas, niti ćemo mi vidjeti ikoga. Nama je stalo samo do jedne stvari — do topova.“ „Da topovi, ti grozni topovi.“ Vlachos je tresao glavom. „No pretpostavimo ...“ „Molim vas. Sve će biti u redu“, prekine ga mirno Mallory. „Nećemo nikog ugroziti, a najmanje nekog od vaših otočana.“ „Neka bog bude uz vas noćas“, prošapta starac. „Neka bog bude uz vas. Kad bih barem i ja mogao poći.“

Drugo poglavlje NEDJELJA NOĆU 19,00—02,00 „Kavu, gospodine?“ Mallory se meškoljio i gunđao boreći se s dubokim snom koji ga je onako iscrpljenog, brzo srvao. Bolno se opustio na ţeljezom uokvirenom, udubljenom sjedištu, zlovoljno se pitajući kad će već jednom avijacija podstaviti te neudobne naprave. Već se potpuno razbudio i mehanički bacio umoran pogled na osvijetljene kazaljke ručnoga sata. Sedam sati. Samo sedam sati — spavao je svega nekoliko sati. Zašto ga nisu postili da spava. „Ţelite li kavu, gospodine?“ Mladi mitraljezac je još uvijek strpljivo stajao kraj njega drţeći pet šalica kave na preokrenutom poklopcu kutije za municiju. „Oprosti, momče, oprosti.“ Mallory se iskobeljao iz sjedišta, dohvatio šalicu iz koje se pušilo i znalački primirisao. „Hvala. Hej, ovo miriše kao prava kava.“ „I jest prava.“ Mladić se ponosno nasmiješi. „Imamo aparat za kavu u avionu.“ „Oni imaju aparat za kavu u trupu!“ Maliory s nevjericom odmahnu glavom. „Da, to su te strahote ratovanja u kraljevskim zračnim snagama Britanije!“ On se nasloni i s uţitkom otpi gutljaj uzdišući od zadovoljstva. Već idućeg trena skočio je prolivši vrelu kavu po golim nogama dok se naginjao prema prozorčiću. Pogledao je zatim mitraljesca i s nevjericom mu pokazivao planinske predjele koji su se u polumraku vidjeli u dubini. „Do đavola, što se to događa? Trebalo je da krenemo dva sata nakon prvog mraka, a sunce tek što je zašlo. Da nije pilot.;.?“ „To je Cipar, gospodine.“ Mitraljezac se naceri. „Na horizontu upravo moţete vidjeti Olimp. Gotovo uvijek kad idemo u Castelrosso letimo zaobilaznim putem preko Cipra. To je zato da nas nitko ne primijeti i da se ne pribliţimo odviše Rodosu.“ „Da nas nitko ne primijeti, kaţe on!“ Glas s osjetnim američkim naglaskom dopirao je iz stolice s druge strane prolaza; njegov vlasnik leţao je srvan — to bijaše jedina odgovarajuća riječ — u sjedištu, gotovo dodirujući bradu svojim koščatim nogama. „Da nas ne primijete, Isuse. Zaobilaznim putem preko Cipra“, ponavljao je ogorčeno. „Najprije nas čamcem prebace dvadeset milja od Aleksandrije, na otvoreno more, kako nitko ne bi vidio da odlazimo avionom. I onda što?“ S mukom se uspravio na sjedištu, bacio pogled preko ruba prozora i ponovo se survao, očito iscrpljen ovim naporom. „I onda što? Onda nas utovare u neki stari sanduk obojen najbjeljom bijelom bojom koju moţete zamisliti. Ĉak bi je i slijepac primijetio — naročito sada kad se smrkava.“ „To je zbog vrućine i sunca“, objasni mitraljezac. „Mene vrućina ne smeta, sinko.“ Glas mu bijaše umorniji, riječi je izgovarao s naporom. „Ja volim vrućinu. Međutim, ne volim one grdne granate i metke koji mogu prozračiti čovjeka na sasvim pogrešnom mjestu.“ Nekako se

uspio spustiti još za centimetar; umorno je sklopio oči i činilo se kao da je zaspao. Mladić je dobrodušno mahnuo glavom i nasmiješio se Malloryju. „Prokleto je zabrinut, zar ne, gospodine?“ Mallory se nasmije gledajući za momkom koji se vratio u pilotsku kabinu. Pijuckao je polagano kavu promatrajući usnulog vojnika prekoputa. Njegov blaţeni mir bio je veličanstven; kaplar Sjedinjenih Američkih Drţava, „Prašni“ Miller podoficir pustinjskog odreda komandosa svakako je bio dobrodošao čovjek. Osvrnuo se zatim oko sebe i zadovoljno kimne glavom. Svi će oni biti dobrodošli. Osamnaest mjeseci na Kreti razvilo je u njemu nepogrešiv osjećaj za ocjenjivanje ljudske sposobnosti da preţive u neravnopravnim uvjetima ratovanja u kakvim je i sam opstao dugo vremena. Kad bi se morao okladiti, dao bi sve da će preţivjeti. U izboru ekipe, kapetan Jensen, zaključio je, učinio mu je veliku čast. Nije je, doduše, još osobno poznavao, ali je marljivo proučio iscrpne podatke koje je Jensen imao o svakom članu. Ako ništa drugo, ti su podaci bili ohrabrujući. Moţda je ipak postojala neznatna sumnja u Stevensa? Mallory je razmišljao o tome, promatrajući crnokosog, mladog čovjeka koji je radoznalo zurio kroz prozor preko svjetlucavog avionskog krila sunderlanda*. Poručnik Andy Stevens, dobrovoljac — rezervist Kraljevske mornarice, bio je izabran za ovaj zadatak iz tri razloga. On će upravljati čamcem kojim će se prebaciti do Navaronea; prvorazredni je alpinist s nekoliko izvanrednih sportskih podviga, a kao proizvod filološkog fakulteta s bogatom tradicijom upravo je fanatični poznavalac starogrčkog i modernog grčkog jezika. Prije rata proveo je čak dvije ljetne sezone kao turistički vodič u Ateni. Ali mlad je, odviše mlad, mislio je Mallory odmjeravajući ga pogledom, a mladost bi mogla biti opasna. Cesto je u tom gerilskom ratovanju po otocima mladost bila pogubna. Zanos, ţar i mladalačka revnost nisu dovoljni ili, bolje reći, bile su potpuno nepotrebne kvalitete. Ovo nije bilo ratovanje uz ponosne zvuke trublji i brujanje motora ili veličanstveno junačenje u ţaru bitke; bio je to rat strpljenja, izdrţljivosti i mirnih ţivaca, rat lukavštine, umijeća i sakrivanja a te vještine mladost obično nema. No, činilo se da bi Stevens mogao biti darovit učenik. * Sunderland — tip engleskog ratnog aviona iz drugog svjetskog rata Još jednom Mallory krišom pogleda Millera; Prašni Miller je sve to već odavno naučio. Miller na bijelom konju, s trubom na usnama — ne, njegov razum jednostavno nije htio prihvatiti taj nesklad. On naprosto nije bio nalik na sir Lancelota*. Izgledao je naprosto kao čovjek koji je već dugo, dugo u borbi i koji više nema iluzija. Podoficir Miller je zapravo bio „u borbi“ već punih četrdeset godina. Bio je rodom iz Kalifornije, porijeklom tri četvrtine Irac a jednu četvrtinu negdje iz srednje Evrope. Proteklih se četvrt stoljeća borio i probijao kroz ţivot kao malo tko na ovom svijetu. Bio je rudar u rudniku srebra u Nevadi, bušač tunela u Kanadi, bušač nafte po cijelom svijetu, a kad je Hitler napao Poljsku, zatekao

se u Saudijskoj Arabiji. Jedan od njegovih gotovo zaboravljenih predaka s majčine strane ţivio je početkom stoljeća u Varšavi, to je bilo dovoljno da uzburka Millerovu irsku krv. Odletio je prvim avionom u Britaniju i progurao se u avijaciju gdje su ga, na njegov uţas, zbog starosti strpali u straţnju kupolu jednog wellingtonaf. Njegov prvi let bio je ujedno i posljednji. Jedne siječanjske noći 1941, deset minuta nakon uzlijetanja sa aerodroma pokraj Atene, kvar na motoru doveo ga je do konačnog iako sretnog kraja u nekom polju riţe sjeverozapadno od grada. Ostatak zime proveo je kip teći od bijesa u kuhinji vojne baze kraj Atene. Napustio je avijaciju početkom travnja bez prethodnog obavještenja i ţeljan borbe krenuo na sjever prema albanskoj granici. Na putu je susreo Nijemce koji su išli na jug. Kako j e kasnije ispričao, zamaknuo je u luci Nauplion za prvi ugao u času kad su ulazile njemačke tenkovske divizije. Tamo ga je prihvatio trasportni brod Slamat, koji se zatim nasukao, tako da ga je preuzeo razarač Wryneck koji se također nasukao. Napokon je stigao u Aleksandriju na nekom prastarom grčkom brodiću bez ičega svoga, ali sa čvrstom odlukom da se više nikad ne upušta u pustolovine u zraku i na moru. Nekoliko mjeseci kasnije već se nalazio među komandosima koji su se borili u Libiji iza neprijateljskih linija. * Sir Lancelot — jedan od vitezova okruglog stola na dvoru kralja Arthura, odlikovao se velikom hrabrošću * Wellington — engleski bombarder dvomotorac iz drugog svjetskog rata, proizvod firme „Vickers“ poznate po mnogim konstrukcionim inovacijama Sušta suprotnost poručniku Stevensu, zaključi Mallory. Stevens je bio mlad, svjeţ, oduševljen i besprijekorno odjeven a Miller tih, mršav, ţilav, nevjerojatno otporan i gotovo bolesno alergičan na sjaj i laštilo. Kako mu je samo pristajao nadimak „Prašni“. Teško bi bilo pronaći dva čovjeka s više suprotnosti. Na primjer, Miller se za razliku od Stevensa nikad u ţivotu nije popeo na neku planinu, a jedine grčke riječi koje je znao nećete naći ni u jednom rječniku. No te činjenice uopće nisu bile vaţne. Miller je bio izabran iz samo jednog razloga: kao genije u baratanju eksplozivima, svestran i hladnokrvan, precizan i smrtonosan u akciji; obavještajna sluţba u Kairu preporučila ga je kao najboljeg sabotera u Juţnoj Evropi. Iza Millera sjedio je Casey Brown. Nizak i čvrst, tamnoputi podoficir — telegrafist — rodio se na Clydeu*. Za mirnih vremena bio je tehničar za ispitivanje strojeva u poznatom brodogradilištu u Garelochu. činjenica da je bio rođeni i ispitani strojarski stručnjak, bijaše tako očigledna da je mornarica uopće nije zamijetila i dodijelila ga odjelu za veze. Brownova nevolja bila je za Malloryja prava sreća. Brown će na brodiću biti strojar, a ujedno će odrţavati vezu s bazom. Imao je, osim toga, i preporuku kao prvorazredni gerilski borac. Za pothvate u Egejskom moru i uz obalu Libije, gdje se borio kao član posade patrolnog čamca, dobio je već dvije medalje za hrabrost. * Clyde — rijeka u Škotskoj i fjord na ušću u more

Peti i posljednji član ekipe sjedio je iza Malloryja. Mallory se nije morao okrenuti da ga pogleda. Već ga je poznavao — znao ga je bolje no ikog na svijetu, bolje od vlastite majke ... Andrea bijaše njegov poručnik sve vrijeme u onih beskrajnih osamnaest mjeseci na Kreti: Andrea golemog rasta, uvijek nasmijana lica i tragične prošlosti, s kojim je jeo, stanovao i spavao u spiljama, procijepima i napuštenim pastirskim kolibama dok su ih njemačke patrole i avioni neprestano progonili — taj Andrea postao je njegov drugi ja, njegov dvojnik; pogledati Andrea za njega je bilo kao da gleda u ogledalo, kao da gleda samoga sebe ... Nije trebalo ni pitatati zašto se Andrea nalazi među njima. On nije krenuo na taj zadatak samo zbog toga što je bio Grk koji odlično poznaje jezik otočana, njihove običaje i način mišljenja, niti zato što je odlično surađivao s Malloryjem, iako to bijahu korisne stvari. Ne, on je tu bio i zbog sigurnosti i zaštite koju je pruţao. Bio je beskrajno strpljiv, tih i točan, nevjerojatno brz unatoč svom rastu, izdrţljiv i neumoran borac — savršen borbeni stroj. Andrea je bio njihova polica osiguranja protiv neuspjeha. Mallory se okrene da ponovo pogleda kroz prozor i zadovoljno protrlja ruke. Jensen ne bi odabrao bolju ekipu da je pročešljao cijelo Sredozemlje. Malloryju odjednom padne na pamet da je upravo to i učinio. Millera i Browna pttzvali su u Aleksandriju prije mjesec dana. Malo kasnije stigao je na Maltu i poziv za Stevensa. Da se njihov oklopni automobil nije survao niz onu provaliju u Bijelim planinama i da njihovu kuriru nije trebalo tjedan dana da stigne preko snijegom zavijene planine do prve veze i još pet dana da ih ponovo pronađe, Andrea i Mallory bili bi u Aleksandriji najmanje četrnaest dana ranije. Malloryjevo visoko mišljenje o Jensenu postade još bolje. Zacijelo je Jensen, dalekovidan kakav je bio, izvršio sve pripreme mnogo prije prvog od ona dva neuspjela pokušaja padobranskog desanta na Navarone. Bilo je osam sati i u avionu se potpuno smračilo. Mallory ustade i uputi se u pilotsku kabinu. Glavni je pilot, obavijen oblakom duhanskog dima, srkao kavu; njegov zamjenik mu mahne rukom u znak pozdrava i nastavi s dosadom promatrati nebo ispred sebe. „Dobro veče“, pozdravi Mallory sa smiješkom. „Smetam li?“ „Dobrodošli u svako doba u moj ured“, dočeka ga pilot. „Ne morate ni pitati.“ „Mislio sam da ste moţda zaposleni...“ Mallory zastade i ponovo se zagleda u dvojicu lijenčina. „A tko molim vas, upravlja ovim avionom?“ „George. Automatski pilot.“ On mahne šalicom prema crnoj, metalnoj kutiji koja se jedva nazirala u mraku. „Vrlo marljiv tip, a, bogami, potkrada mu se mnogo manje grešaka nego ovom ljenivcu koji je deţuran ... Htjeli ste nešto upitati, kapetane?“ „Da. Kakva su vaša uputstva za noćas?“ „Samo da vas iskrcamo u Castelrossi kad se dobrano smrkne.“ Pilot zastade a zatim nastavi prostodušno: „Ja to ne kopčam. Ovoliki hidroavioni za svega petoricu ljudi i stotinjak kilograma opreme. I to upravo u Castelrossu. I još kad padne mrak. Posljednji avion koji se tamo spustio naprosto je produţio na dno. Bila je neka podvodna stijena — što mu ga ja

znam. Dvojica preţivjelih.“ „Da, znam. čuo sam. Ţao mi je, ali i ja imam naređenje. Što se tiče ostalog, zaboravite sve — mislim to ozbiljno, jednostavno zaboravite. Poručite posadi da ne priča. Nikad nas nisu vidjeli.“ Pilot zlovoljno potvrdi. „Već su nam zaprijetili vojnim sudom. Ĉovjek bi pomislio da je nekakav prokleti rat u toku.“ „Baš tako... Ostavit ćemo nekoliko sanduka. Iskrcavamo se u drugoj odjeći. Netko će preuzeti te sanduke kad se vraite.“ „Razumijem. I mnogo sreće, kapetane. Vojna tajna ili ne, predosjećam da će vam trebati.“ „Ako je tako, mogli biste nam omogućiti dobar početak.“ Mallory se naceri. „Spustite nas čitave, ako je ikako moguće.“ „Bez brige, bratac“, reče mirno pilot. „Umirite se i ne zaboravite — i ja sam u ovom prokletom avionu.“ Grmljavina snaţnih avionskih motora još im je odzvanjala u ušima kad je mali motorni čamac izronio iz tame i meko pristao uz blistavi bok hidroaviona. Nisu gubili vrijeme i uzalud trošili riječi; za nepunu minutu petorica vojnika i njihova oprema bili su u čamcu. Nakon dvije minute čamac je već pristao uz kameni molo Castelrosse. Dva uţeta poletješe u zrak, a iskusne ruke privezaše ih za stup. Između brodovlja nazirale su se rđave, ţeljezne stepenice koje su stršale prema zvjezdanom nebu; kad se Mallory uspeo njima na obalu, iz mraka izroni nečija pojava. „Kapetan Mallory?“ „Da.“ „Pješadijski kapetan Briggs. Recite vašim ljudima da pričekaju ovdje. Pukovnik bi vas htio vidjeti.“ Unjkav i izvještačen glas nije bio srdačan. Mallory se srdito trgne, ali ne reče ništa. Briggs je djelovao kao čovjek koji jamačno oboţava dţin i svoj krevet a njihova kasna posjeta odvukla ga je i od jednog i od drugog. Rat je pakao. Vratili su se za deset minuta u pratnji još jednog“ čovjeka. Mallory se zagledao u tri vojnika koji su stajali na rubu pristaništa, prepoznavajući jednog po jednog. „Gdje li se Miller zadjenuo?“ upitao je. „Tu sam, šefe“, stenjaše Miller, umorno se podiţući iz sjenke drvenog stupa za vezanje brodova na koji se bio naslonio. „Samo sam se odmarao, šefe. Oporavljao od mukotrpnog putovanja, moglo bi se reći.“ „Kad svi budete spremni“, reče Briggs zajedljivo, „Matthews će vas odvesti u vaše odaje. Matthews, vi ćete ostati da budete pri ruci kapetanu. Pukovnikovo naređenje.“ Briggsov ton odavao je da pukovnikovo naređenje smatra potpunom besmislicom. „I ne zaboravite, kapetane — dva sata. Pukovnik je tako rekao.“ „Znam, znam“, odgovori umorno Mallory. „Bio sam tamo kad je to rekao. Meni je govorio, sjećate se. U redu, momci, jesmo li spremni?“

„Naše stvari, kapetane“? upita Stevens. „Ostavi ih tamo. Dobro. Matthewsu hajde, povedi nas.“ Matthews ih je poveo duţ mola, pa uz dugačko izlizano stepenište. Ostali su bešumno u koloni po jedan koračali za njim. Na kraju je oštro skrenuo udesno, produţio uskim, zavojitim hodnikom, uspeo se škripavim, drvenim stepenicama i otvorio prva vrata na gornjem hodniku. „Stigli smo, gospodine. Ja ću biti ovdje na hodniku.“ „Bolje je da čekaš dolje“, savjetova ga Mallory. „Bez uvrede, Matthews, ali što manje budeš znao, to bolje za tebe.“ Ušao je u prostoriju za ostalima i zatvorio vrata. Bila je to nevelika, sirotinjska sobica s debelim, teškim zavjesama. Stol i nekoliko stolica zauzimali su gotovo sav prostor. U najudaljenijem kutu zaškripale su opruge ţeljeznog kreveta kad se poručnik Miller izvalio na njega i podbočio glavu rukama. „O, la, la!“ promumljao je zadovoljno. „Hotelska soba. Kao kod kuće. Malo je golo, istina.“ Odjednom mu je palo na pamet. „Gdje ćete vi momci spavati?“ „Nećemo spavati, a nećeš ni ti“, reče kratko Mallory. „Za nepuna dva sata krećemo dalje.“ Miller zastenje. „Hajde, vojnice, diţ' se na noge“, nastavi Mallory nepopustljivo. Miller ponovo zastenje, prebaci noge preko ruba kreveta i znatiţeljno se zagleda u Andrea. Veliki Grk mehanički je hodao prostorijom, otvarao ladice, zagledao iza slika, zavirivao iza zavjesa i ispod stola. „Što to ovaj radi?“ upita Miller. „Ĉisti prašinu?“ „Traţi aparate za prisluškivanje“, odgovori strogo Mallory. „To je jedan od razloga zašto smo Andrea i ja još uvijek ţivi.“ Zavukao je ruku u unutrašnji dţep tamnog mornarskog kaputa bez oznaka i epoleta, izvukao karte koje mu je dao Vlachos i rasprostro ih na stolu. „Svi oko stola! Znam da ste posljednjih nekoliko tjedana pucali od znatiţelje i postavljali sebi stotine pitanja. E pa, ovdje su svi odgovori. Nadam se da će vam se svidjeti... Predstavljam vam otok Navarone.“ Malloryjev sat pokazivao je točno jedanaest sati kad se konačno opustio, naslonio na naslon stolice i smotao pomorsku kartu. Ispitivački je odmjerio četiri zamišljena lica oko stola. „Gospodo, sad znate sve. Divna inscenacija, zar ne?“ suho se nasmijao. „Kad bi ovo bio film, morao bih sada reći: 'Ima li kakvih pitanja?' No moramo odustati od toga jer naprosto nemam ni jedan odgovor. Svi vi znate isto toliko koliko i ja.“ „Ĉetvrt milje gole stijene visoke četiri stotine stopa i on to naziva jedinom rupom kroz koju se moţemo uvući na otok.“ Miller se zamišljeno nadvio nad svoju kutiju s duhanom i nastavio spretnim rukama motati cigaretu. „Pa to je ludost, šefe. Ja, ja se ne mogu popeti ni na ljestve a da ne padnem s njih.“ Otpuhnuo je gust oblak dima. „To je samoubojstvo. Da, tu sam riječ traţio, samoubojstvo. Kladim se za dolar naprama hiljadu da se nikad nećemo pribliţiti na pet milja tim prokletim topovima.“

. „Jedan naprama hiljadu, a?“ Mallory ga je dugo promatrao bez riječi. „Reci mi, Milleru, koliko dolara polaţeš na one momke s Kerosa?“ „Da“, sumorno potvrdi Miller. „Da, momci s Kerosa. Zaboravio sam na njih. Neprestano mislim na sebe i naA onu prokletu stijenu.“ Pun nade, pogleda preko stola u krupnog Andrea. „Moţda bi me Andrea mogao nositi. Dovoljno je velik.“ Andrea ne odgovori. Oči mu bijahu napola zatvorene. Misli su mu odlutale tko zna kamo. „Zavezat ćemo te za noge i ruke i odvući do vrha“, reče Stevens grubo. „Trudit ćemo se da nađemo čvršći konopac“, doda bezbriţno. Rekao je to šaljivim tonom, ali izraz njegova lica odavao je da mu nije do šale. Uz Malloryja, jedino je Stevens bio svjestan golemih tehničkih teškoća prilikom noćnog uspona uza strme i nepoznate litice. Pogledao je Malloryja i upitao: „Idete li sami gore, ili...“ „Oprostite, molim vas.“ Andrea je odjednom prišao stolu i progovorio dubokim glasom, pravilnim školskim engleskim jezikom koji je naučio za dugotrajnog prijateljevanja s Malloryjem. Brzo je nešto nadrljao na komadu papira. „Imam prijedlog kako da se popnemo na tu stijenu. Ovo je crteţ. Kapetane, mislite li da je to izvedivo?“ Dodao je papir Malloryju. Mallory ga je pogledao i vratio u djeliću sekunde. Na njemu nije bilo crteţa. Velikim štampanim slovima bile su ispisane samo dvije riječi: „Nastavite govoriti.“ „Shvaćam“, reče zamišljeno Mallory. „Vrlo dobro, Andrea. To je zaista izvedivo.“ Okrenuo je papir i drţao ga tako da svi mogu vidjeti riječi. Andrea je već bio ustao i mačjim se korakom primicao vratima. „Dobro smišljeno, zar ne, poručnice Miller“, nastavio je bezbriţnim glasom. „To bi moglo riješiti naše teškoće.“ „Aha“, izraz Millerova lica se nije mijenjao, ţmirkao je napola zatvorenim očima kroz cigaretni dim, dok mu je cigareta visjela na donjoj usni. „Mislim da bi nam to zaista moglo pomoći, Andrea — vaţno je samo da se čitav dočepam do vrha.“ Nasmijao se i paţljivo nastavio pričvršćivati cijev neobičnog oblika na svoj automatski revolver koji mu se neobjašnjivo i nenadano stvorio u lijevoj ruci. „No, nije mi sasvim jasna ova ...“ Sve bijaše gotovo za cigle dvije sekunde. Andrea je nevjerojatnom lakoćom i mirom otvorio vrata, jednim pokretom uvukao kroz uzan otvor nekog momka koji se divlje koprcao u zraku i ponovo zatvorio vrata. Brzo i bez riječi — čist posao. Uhoda, neki Levantinac oštrih crta lica u loše krojenoj košulji i plavim hlačama stajao je nepokretno, nervozno ţmirkajući nenaviknut na svjetlost u prostoriji. Tada, nenadano zavuče ruku ispod košulje. „Ĉuvaj se!“ resko poviče Miller, a ruka s automatom poletje naprijed. Mallory ga u posljednji čas zadrţa. „Pazi!“ reče prigušeno Mallory. Ljudi za stolom zapazili su samo blijesak čelika kad je ruka s noţem nevjerojatnom brzinom poletjela prema ţrtvi. Ukočila se u zraku svega dva

inča od Andreovih prsiju. Začuo se krik bola i zlokobno pucanje kostiju dok je Grk stezao zahvat. Već idući tren Andrea je prstima prihvatio oštricu i njeţnim pokretom, paţljivo izvukao noţ poput roditelja koji spašava voljeno, ali zločesto dijete od opasnosti. Oštrica se začas našla pod grlom Levantinca, a Andrea se blago smješkao tom nasmrt prestrašenom uljezu. Miller duboko uzdahne što je zvučalo poput zviţduka. „Hm, da. Moglo bi se pomisliti da je Andrea već radio ovakve stvari?“ „Hm, da. Zbilja bi se moglo pomisliti“, rugao se Mallory. „Nego daj da pogledamo taj izloţbeni primjerak, Andrea.“ Andrea je donio uhodu do stola gdje je svjetlo bilo jače. Mršavi čovjek, s tipičnim licem njuškala i crnim, strahom ispunjenim očima, nijemo je stajao pred njima steţući zdravom rukom polomljeni ručni zglob. „što misliš, Andrea, kako je dugo prisluškivao ovaj tip?“ Andrea se krupnom šakom počeše po crnoj kovrčavoj kosi prošaranoj sjedinama na sljepoočicama. „Nisam siguran, kapetane. Prije deset minuta, učinilo mi se da čujem neki šum, no zaključio sam da me uši varaju. Onda sam prije nepune minute ponovo začuo isti sušanj. Bojim se da ...“ „Prije deset minuta, a?“ Mallory je zamišljeno kimao glavom a zatim pogleda zarobljenika. „Kako ti je ime? Što radiš ovdje?“ strogo je upitao. Nije bilo odgovora. Nijem pogled i šutnju odjednom je zamijenio bolni uzvik kad ga je Andrea ščepao za kosu. „Kapetan te nešto upitao“, reče on poučno. Ponovno ga je povukao — ovog puta mnogo snaţnije. „Odgovori kapetanu.“ Nepoznati stade ţurno govoriti, uzbuđeno mašući objema rukama. Riječi su bile potpuno nerazumljive. Andrea uzdahne i prekine tu bujicu zgrabivši mršavog za vrat. Mallory upitno pogleda Andrea. Div zatrese glavom. „Kurdistanski ili armenski, mislim. Ali ne razumijem ni riječi.“ „Bogami, ni ja“, priznade Mallory. „Govoriš li engleski?“ upita ga strogo. „Engleski, engleski?“ Nemoćno je uzdigao ramena i okrenuo dlanove, što je trebalo značiti da nema pojma o čemu se tu radi. „Ka engleski!“ „Kaţe da ne razumije“, progunđa Miller. „Moţda ne razumije, a moţda razumije“, reče Mallory slijeţući ramenima. „Sve što ja znam jest da je bio pred vratima i da ne smijemo ništa staviti na kocku. Previše je ţivota u pitanju.“ Glas mu odjednom otvrdne, a pogled postane strog i nemilosrdan. „Andrea!“ „Da, kapetane.“ „Ti imaš noţ. Neka bude brzo i čisto. Između lopatica.“ Stevens krikne s uţasom u glasu. Skočio je na noge oborivši pri tom

stolicu. „Gospode boţe, kapetane, ta ne moţete ...“ Zastao je u čudu usred riječi, ugledavši kako se zarobljenik čitavim tijelom baca u udaljeni ugao sobe; zgrčio se tamo podigavši ruke u obrambeni poloţaj dok mu se na licu odraţavao panični strah. Stevens polako skrene pogled i primijeti Andreovo slavodobitno cerekanje i odobravanje na licima Millera i Browna. Odjednom shvati da je ispao budala. Naravno, prvi je progovorio Miller. „He, he, tko bi to rekao! Moţda momak ipak razumije engleski.“ „Moţda“, prizna Mallory. „čovjek se ne zadrţava pred vratima s uhom na ključanici ako ne razumije ni jedne riječi od onoga što čuje ... Pozovi Matthewsa, Brown“, zapovjedio je. Nekoliko sekundi kasnije straţar se pojavi na vratima. „Dovedi ovamo kapetana Briggsa, Matthews“, naredio je. „I to odmah.“ Vojnik oklijevaše. „Kapetan je otišao na spavanje, gospodine. Strogo je naredio da ga nitko ne uznemirava.“ „Moje srce pati zbog kapetana Briggsa i njegovog narušenog sna“, reče zajedljivo Mallory. „On se danas više naspavao nego ja u posljednjih tjedan dana.“ Pogledao je na sat i namrštio guste obrve. „Nemamo vremena za gubljenje. Dovedi ga odmah ovamo. Razumiješ? Odmah!“ Matthews je salutirao i ţurno otišao. Miller pročisti grlo i tuţno cmokne jezikom. „Svi su ovi hoteli jednaki, što se sve tu događa — ne bi čovjek povjerovao vlastitim očima. Sjećam se, bio sam jednom na zboru u Cincinnatiju...“ Mallory umorno odmahne glavom. „Ti imaš maniju hotela, potporučniče. Ovo je vojna ustanova i to su oficirske prostorije.“ Miller htjede odgovoriti, ali se predomisli. Amerikanac bijaše iskusan poznavalac ljudi. Bilo je onih koje je mogao bockati i onih koje nije mogao. Ovo bijaše gotovo beznadna misija, smatrao je potajno Miller i, premda veoma značajna, vodila ih je u sigurnu smrt; ali, počeo je shvaćati zašto su za njihovog vođu izabrali upravo ovog snaţnog, suncem opaljenog Novozelanđanina. Sjedili su šutke pet minuta, a onda se otvoriše vrata. Kapetan Briggs bijaše gologlav, a oko vrata umjesto bijelog okovratnika i kravate, nosio je bijeli, svileni šal. Bijela boja upadljivo je odudarala od njegovog zagasitocrvenog vrata i lica. Mallory je već ranije primijetio tu boju uzrokovanu vjerojatno visokim krvnim pritiskom i načinom ţivota; sada je crvenilo poprimilo još tamnije, purpurne tonove koje je zacijelo uzrokovao Briggsov glup osjećaj da se netko poigrava s njegovim ponosom. Bilo je dovoljno zapaziti srdţbu što je sijevala iz njegovih očiju, iz ta dva svijetloplava račića u moru tamnog crvenila njegova lica, da se to potvrdi.

-“Mislim da je ovo ipak malo previše, kapetane Mallory!“ Glas mu je bio kreštav od ljutine i još nazalniji no ranije. „Ja nisam neko trčkaralo, znate? Imao sam prokleto teţak dan...“ „Zadrţite to za svoju autobiografiju“, odgovori suho Mallory, „i pogledajte malo onog tipa u uglu sobe.“ Briggsovo lice postade još tamnije. Zakoračio je u sobu stegnutih pesnica i naglo zastao kad mu je pogled pao na zgrčeno i isprebijano tijelo u kutu. „Boţe!“ uzviknuo je. „To je Nikolaj!“ „Poznajete ga.“ Bijaše to tvrdnja, a ne pitanje. „Naravno da ga znam“, frktao je Briggs. „Svatko ga poznaje. To je Nikolaj, on se brine o našem rublju.“ „Tako, dakle! A je li njegova duţnost da se mota noću po hodnicima i prisluškuje tuđe razgovore?“ „Kako to mislite?“ „Kao što kaţem.“ Mallory bijaše veoma strpljiv. „Uhvatili smo ga dok je prisluškivao pred vratima.“ „Nikolaj? Ne vjerujem!“ „Pripazite, kapetane“, zareţi Miller. „Koga vi to nazivate laţljivcem. Svi smo ga vidjeli.“ Briggs je zapanjeno buljio u crnu cijev revolvera koja se lagano njihala pred njim. Progutao je slinu i brzo skrenuo pogled. „Pa što, ako ste ga vidjeli? Nikolaj ne govori ni riječi engleskog.“ „Moţda ne“, pristade Mallory. „Ali ga dobro razumije.“ Podigao je ruku. „Nisam raspoloţen da se s vama svađam cijele noći, a nemam ni vremena. Molim vas da uhapsite ovog čovjeka i zadrţite ga u potpunoj izolaciji još najmanje tjedan dana. To je od velike vaţnosti. Bio on špijun ili samo znatiţeljno njuškalo, već je previše saznao. Nakon toga radite s njim što hoćete. Moj prijedlog je da ga izbacite iz Castelrosse.“ „Vaš prijedlog, zaista!“ Briggsu se povratilo purpurno crvenilo, a s njim i hrabrost. „Tko ste vi, do đavola, da dajete prijedloge i naređenja, kapetane Mallory?“ Naročito je naglasio riječ „kapetan“. „Dobro, onda vas molim da mi učinite uslugu“, zamoli ga mirno Mallory. „Ne mogu vam sada objasniti, ali vrlo je vaţno. Stotine ţivota ovisi...“ „Stotine ţivota!“ prosikta Briggs. „Melodramatične gluposti.“ Neugodno se naceri. „Zadrţite to radije za svoju fantastičnu autobiografiju, kapetane Mallory.“ Mallory ustade, zaobiđe stol i zaustavi se pred Briggsom. Pogled mu bijaše miran i veoma hladan. „Mogao bih otići i posjetiti vašeg pukovnika. No umoran sam i nije mi do svađe. Učinit ćete točno kao što sam vam rekao ili ću otići u mornarički štab i uspostaviti radio-vezu s ? Kairom. A, ako se to dogodi“, nastavi Mallory, „kunem vam se da ćete se naći na prvom brodu koji plovi kući u Englesku — i

to kao obični redov.“ Ĉinilo se da će njegove posljednje riječi beskonačno odjekivati u maloj prostoriji; nastao je tajac pun napetosti. I tada, kao što se nenadano pojavila, napetost iznenada nestade, a Briggsovo blijedo-crveno lice mlohavo se opusti. Priznao je poraz. „U redu, u redu“, rekao je. „Nije potrebno da mi tako glupo prijetite — ako vam je toliko stalo do toga.“ Bilo je tuţno gledati kako pokušava povratiti svoje dostojanstvo, ili ono malo što je od njega ostalo. „Matthews, dovedi straţare.“ Torpedni čamac. Snaţni avionski motori grmili su čas duboko, čas resko u monotonom ritmu dok se brod s pola brzine u blagom luku okretao prema sjeverozapadu. Po stoti put te noći Mallory pogleda na sat. „Kasnimo li, kapetane?“ upita Stevens. Mallory potvrdi. „Trebalo je da se ukrcamo na ovaj brodić odmah po dolasku, ali je došlo do nekog zastoja.“ Brown promumlja: „Kladim se da su motori zakazali.“ U njegovu se glasu osjećao jaki škotski naglasak. „Da, to je istina.“ Mallory ga iznenađeno pogleda. „Kako, si pogodio?“ „Uvijek je tako s tim prokletim motorima torpednih čamaca“, promrmlja Brown. „Mušičavi su poput filmskih zvijezda.“ U maloj, zamračenoj kabini nastupi tišina koju je naru? šavao tek povremeni zveket čaša. Mornarica je još jednom pokazala svoju tradicionalnu gostoljubivost. „Ako kasnimo, zašto kapetan ne da gas? Rekli su mi da te krntije mogu postići i pedeset čvorova na sat.“ „Već si ionako zelen“, reče Stevens bezobzirno. „Očito da nikad nisi bio u jurećem torpednom čamcu na otvorenom moru.“ Miller je neko vrijeme šutio. Vidjelo se da pokušava odvratiti misli od svojih ţelučanih problema. „Kapetane?“ „Da, što je?“ odvrati pospano Mallory. Leţao je ispruţen na uskoj klupici drţeći gotovo praznu čašu u ruci. „To se, naravno, mene ne tiče, ali recite mi da li biste ostvarili onu prijetnju u vezi s Briggsom?“ Mallory se nasmije. „To te se zaista ne tiče, ali reći ću ti... Ne bih, potporučniče. Ne bih zato jer ne bih mogao. Nemam ja toliko autoriteta. Osim toga, ne znam čak ni da li postoji radio-stanica na Castelrossi.“ „Da, da. Znate, to sam nekako i pretpostavljao.“ Potporučnik Miller protrlja obraslu bradu. „A da vas je nazvao bleferom, što biste uradili, šefe?“ „Ubio bih Nikolaja“, odgovori tiho Mallory. „Kad bi me i pukovnik

iznevjerio, ne bih imao drugog izbora.“ „I to sam znao. Zaista vjerujem da biste ga ubili. Po prvi puta počinjem vjerovati da imamo šanse... mislim da je trebalo da ga ubijete — i onog malog prljavca Briggsa. Nije mi se sviđalo njegovo lice kad smo napuštali onu rupu. Imalo je zloban izraz, i još gore od toga. Onog časa vas je mogao ubiti. ?Zgazili ste mu sav ponos, šefe — a za takvog prljavka ništa drugo na svijetu nije vaţno.“ Mallory ne odgovori. Već je tvrdo spavao, a čaša mu bijaše ispala iz ruke. Ĉak ni kloparanje strojeva pod punim gasom, kad su ušli u mirnije vode Rodoskog kanala, nije moglo poremetiti njegov duboki san. Treće poglavlje PONEDJELJAK 07,00—17,00 „Dragi moj, vi me zaista uţasno zbunjujete.“ Oficir je zlovoljno udario trskom za ubijanje muha o svoju, besprijekorno sašivenu nogavicu i ulaštenom kapicom na cipeli prezirno pokazao na prastaru, široku brodicu s dva jarbola privezanu o još starije i trošnije drveno pristanište. „Doista se stidim. Klijenti Rutledgea i Comp., uvjeravam vas, naviknuti su samo na najbolju robu.“ Mallory zatomi smijeh. Major Rutledge iz istočnokentske pukovnije, po akcentu sudeći, školovan u Etonu i Sandhurstu, imao je milimetarski precizno potkresan brk i kaki-uniformu savršeno skrojenu i sašivenu kao da potječe iz Savile Rowa*. Djelovao je toliko apsurdno u divljoj ljepoti ove stjenovite, drvećem obrasle, zavojite draţice da se njegovo prisustvo činilo neizbjeţnim. Majorevo samopouzdanje i veličanstvena ravnodušnost bijahu toliko nadmoćni da se činilo kako je upravo draţica, ako ništa drugo, nevjerojatno apsurdna. „Ĉini se da je proţivjela i bolje dane“, priznade Mallory. „Međutim, to je upravo ono što nam je potrebno.“ „Ne shvaćam vas. Doista vas ne razumijem.“ Razdraţljivim, dobro odmjerenim udarcem major usmrti bezazlenu muhu koja je slučajno tuda letjela. „U proteklih osam ili devet mjeseci opskrbljivao sam ljude svim i svačim — brodicama, čamcima za spasavanje, jahtama, ribaricama — ali još nitko nije zatraţio najstariju i najtrošniju ragu koju mogu pronaći. A nije je ni bilo lako pronaći, kaţem vam.“ * Savile Row - ulica u londonu s najpoznatijim krojačnicama Bolni izraz preleti mu licem. „Ljudi znaju da ja takvo što ne uzimam.“ „Koji ljudi?“ upita znatiţeljno Mallory. „Oh, ljudi s otoka, znate.“ Rutledge neodređeno mahne prema sjeveru i zapadu. „Ali — ti su otoci u neprijateljskim rukama!“ „I ovaj je. Ĉovjek mora negdje udariti svoj štab“, objašnjavao je strpljivo Rutledge. Odjednom mu se lice razvedri. „Nego, stari moj, imam ja nešto baš za vas. Ĉamac u kojem vas neće zapaziti ni zaustaviti — rekoše mi oni iz

Kaira. Što kaţete na jedan njemački desantni čamac u odličnom stanju, promijenio jednog vlasnika? Mogao bih za njega u Engleskoj dobiti deset hiljadarki. Dobivate ga za trideset šest sati. Moj prijatelj prijeko u Bodrumu...“ „Bodrum?“ upita Mallory. „Bodrum? Zar to nije u Turskoj?“ „Turskoj? Pa, jest, zapravo, mislim da jest“, priznade Rutledge. „Ĉovjek se mora odnekud snabdijevati, znate“, branio se on. „Hvala, no ipak ćemo uzeti ovu brodicu. Upravo nam takva treba, a i nemamo vremena.“ „Neka bude, na vašu odgovornost!“ Rutledge uzdigne ruke, priznajući da je poraţen. „Dozvat ću nekoliko ljudi da vam ukrcaju stvari.“ „Mi ćemo to sami učiniti, gospodine. Radi se, ovaj, o specijalnom teretu.“ „Imate pravo“, potvrdi major. „Zovu me povjerljivi Rutledge. Ne postavljam nepotrebna pitanja. Odlazite li uskoro?“ *** „Jaja sa slaninom i kava za deset minuta, moţe li?“ „Hvala vam!“ Mallory se nasmije. „To ćemo vrlo rado prihvatiti.“ Okrenuo se i polako odšetao do kraja pristaništa. Duboko je udisao opojan egejski zrak zasićen mirisom primorskog bilja. Svitalo je i u zraku se osjećao vonj slanog mora pomiješan sa slatkim mirisom lavende i oštrijim, svjeţijim dahom metvice. Sve je to sačinjavalo opojnu, čarobnu i nezaboravnu cjelinu. S obje strane zaljeva, načičkane zelenim pinijama, borovima i boţičkovinom, uzdizale su se strme obale sve do visokih planinskih pašnjaka s kojih su, nošeni blagim povjetarcem, dopirali melodični zvuči zvona ovaca. Bijaše to nostalgična muzika i jedini istinski simbol bezbriţnog mf ra kojeg više nije bilo na ovim otocima. Mallory gotovo nesvjesno zatrese glavom i poţuri prema kraju pristaništa. Ostali su još uvijek sjedili tamo gdje ih je nešto prije svanuća iskrcao torpedni čamac. Miller se, naravno, ispruţio koliko je dug i širok i nabio kapu na lice kako bi se zaštitio od kosih zraka izlazećeg sunca. „Oprostite što vam smetam i tome slično, ali za pola sata diţemo sidro; doručak je za deset minuta. Ukrcajte stvari na brod.“ Obrati se Brownu i predloţi: „Mogao bi pogledati motor.“ Brown se podiţe na noge i mrzovoljno zagleda u istrošenu i oguljenu brodicu. „Imate pravo, kapetane. Ali, ako je i motor kao ova olupina ...“ Zatrese nezadovoljno glavom i vješto uskoči s mola na palubu. Mallory i Andrea pođoše za njim, hvatajući stvari koje su im ostala dvojica dobacivala. Najprije su ukrcali vreće sa starom odjećom, zatim hranu, peć i gorivo, teške planinarske ?cipele, čekiće, sjekirice i kolutove ţicanog uţeta za penjanje, zatim radio-prijemnik i odašiljač, aparat za miniranje sa staromodnom ručicom na pritisak. Tada je na red došlo oruţje — dva šmajsera, dvije bren puške*, jedan mauzer i jedan kolt — zatim sanduk s neobičnom zbirkom svjetiljki, ogledala, isprava i naj ne vjerojatnije, boca

Hocka, Moselle, ouza i retsimef. Napokon, veoma paţljivo ukrcaše dva drvena sanduka u prednje potpalublje. Jedan je bio zelene boje, srednje veličine i okovan mjedi, a drugi manji i crn. U zelenom se nalazio snaţan eksploziv — T.N.T., amatol, nekoliko običnih šipki dinamita, granate, pamučni fitilj i platnene cijevi. U kutu su leţale još dvije vrećice sa smirkovim prahom, staklenom prašinom i dobro začepljena staklenka kalija. Potonje tri stvari trebale su posluţiti u slučaju da se Prašnom Milleru ukaţe prilika da iskuša svoj jedinstveni diverzantski talent. Crni sanduk sadrţavao je samo detonatore; udarne, električne, osjetljive i super-osjetljive koji su reagirali već i na dodir običnog perca. Upravo su ukrcali posljednji sanduk kad se iz matičnog otvora pojavi Brownova glava. Polagano je razgledao"jarbol što se uzdizao iznad njegove glave, a zatim isto tako polagano odmjeri prednji jarbol. Potrudio se da mu lice bude bezizraţajno i upitao Malloryja: „Imamo li jedra za ove stupove?“ „Mislim da imamo. Zašto?“ „Zato jer će nam, bogami, i te kako trebati!“ odgovori ogorčeno. „Rekli ste da pogledam strojarnicu. To nije strojarnica nego skladište starog ţeljeza. A najgori i najstariji ?komad gvoţđa spojen je s propelerom. Što mislite kakav? Tu ragu sa dva cilindra napravili su tamo negdje u mom kraju prije najmanje trideset godina.“ * Tip karabinske puške nazvane po gradu Brnu u čehoslovačkoj, gdje je prvi puta proizvedena. * Vrst alkoholnog pića; jaka vina Brown je očajnički mahnuo glavom, a lice mu je izraţavalo razočaranje kakvo moţe osjećati samo strojar iz Clydea kad ugleda tipičan primjer zloupotrebe voljenog motora. „Već se godinama raspada u toj rupi, gospodine. Strojarnica je krcata otpacima i rezervnim dijelovima. Vidio sam u mom kraju, po brodogradilištima, smetlišta koja su pravi parkovi u usporedbi s ovim dolje.“ „Major Rutledge reče da je motor još jučer radio“, primijeti blago Mallory. „No, hajde sad na obalu. Vrijeme je doručku. I podsjeti me da na povratku ponesemo nekoliko teških kamenica.“ „Kamenje!“ uţasavao se Miller. „Na toj splavi?“ Mallory potvrdi smiješeći se. „Ali to prokleto korito već sad tone!“ protestirao je Miller, „što će nam kamenje?“ „Strpi se i vidjet ćeš.“ Tri sata kasnije Miller je saznao. Brodica je polako plovila po mirnom moru prema sjeveru, svega milju od turske obale, kad je nevoljko privezao kamen na svoju plavu uniformu smotanu u klupko i prebacio čitav zaveţljaj preko ograde. Odjeće je nestalo za svega nekoliko sekundi. Mrzovoljno se pogledao u ogledalo obješeno na prednjoj strani kormilarnice. Osim tamnoljubičaste marame ovijene oko mršavog struka i

šareno izvezenog prsluka koji je, srećom, već izblijedio i izgubio svoj nekadašnji sjaj, bio je odjeven u crno. Visoke, crne čizme, crne, široke hlače, crna košulja i crni kaput: čak je i svijetlosmedu kosu morao obojiti ?crno. Stresao se i okrenuo. „Hvala bogu da me moji prijatelji kod kuće ne mogu vidjeti“, rekao je, tuţno promatrajući ostale koji su manje-više doţivjeli iste promjene. „No, moţda i ne izgledam tako strašno ... Nego, čemu sad ovo maskiranje, šefe?“ „Rekli su mi da si dva puta bio iza njemačkih linija, jednom kao seljak a drugi put kao mehaničar.“ Mallory prebaci svoj kamen s uniformom preko palube. „E, sad vidiš kako izgleda dobro odjeven stanovnik otoka Navaronea.“ „Mislio sam na dvostruko presvlačenje. Jednom u avionu, a jednom sada.“ „Ah to. Smeđe pješadijske i bijele mornaričke uniforme u Aleksandriji, plave uniforme u Castelrossi i sada grčka nošnja. U Aleksandriji, Castelrossi i na Rutledgeovom otočiću je sigurno bilo špijuna. Zato smo i presjedali s čamca na hidroavion, pa na patrolni čamac i na kraju na ovaj brodić. Da zametnemo trag, poručnice. Naprosto ne smijemo ništa riskirati.“ Miller kimne glavom, pogleda na vreću s odjećom do njegovih nogu i zbunjeno podiţe obrve ugledavši među odijelima neke bijele predmete. Izvukao je dugačke, zlokobno bijele krpe i podigao ih u zrak. „Ovo ćemo navući kad budemo prolazili kroz seoska groblja, pretpostavljam.“ Glas mu bijaše ironičan. „Presvučeni u duhove.“ „Kamuflaţa“, kratko objasni Mallory. „Odjeća za snijeg.“ „Što!?“ „Snijeg. Ono bijelo što pada na zemlju. Na otoku ima prilično visokih planina koje moramo preći, i zato nam treba kamuflaţa za snijeg.“ Miller je glupavo blenuo u Malloryja, zatim se izvalio na palubu i sklopio oči. Mallory namigne Andreu. „Slika i prilika čovjeka koji se ţeli nauţiti sunca prije neke polarne ekspedicije... Ideja nije loša. Moţda bi i ti mogao malo odspavati. Ja ću čuvati straţu.“ Još pet sati brodica je plovila uz tursku obalu na udaljenosti od najviše dvije milje. Opušten i ugrijan toplim novembarskim suncem Mallory je sjedio na tupom pramcu i promatrao nebo na horizontu. Miller i Andrea spavali su na sredini brodića. Casey Brown je još uvijek odbijao da iziđe iz strojarnice. Pokatkad, veoma rijetko, izvirio bi da udahne malo svjeţeg zraka, no ti su izlasci postajali to rjeđi što se škotlanđanin više trudio da stari stroj odrţi u pokretu. Najviše ga je mučilo podmazivanje i sapnica za zrak koju je morao neprestano podešavati. Kao bogodani mehaničar bio je nesretan zbog motora, a povrh toga mučili su ga mamurluk i glavobolja jer kroz uzan otvor uopće nije dopirao svjeţ zrak. U kormilarnici, koja se kao nekim čudom našla na tako malenom brodu, stajao je Andy Stevens i promatrao kako obala polako klizi pored njih. I on je

poput Malloryja promatrao oko sebe, ali njegov pogled bijaše nemirniji; skakao je s obale na pomorsku kartu, s karte na otoke ispred pramca koji su polako izvirali iz plavičaste maglice, a čiji se poloţaj neprestano i varljivo mijenjao, spuštao se na stari brodski kompas, kojemu se igla gotovo neprimjetno njihala na zarđalim prstenovima, i ponovo vraćao na obalu. Ponekad bi se zagledao u nebo ili osvrnuo unaokolo pregledavši 180 stupnjeva čistog horizonta. No, jedno je paţljivo izbjegavao da pogleda. Bijaše to napuklo i prljavo ogledalo koje se ponovo našlo u Rabini, a za njegove oči kao da je predstavljalo suprotni magnetski pol; nije se usudio zaviriti u nj. Ruke su ga boljele. Dva puta su ga zamijenili na kormilu pa ipak su ga gadno boljele. Šake su mu pobijeljele od čvrstog stezanja kormila. Neprestano se pokušavao opustiti da suzbije napetost koja mu je strujala mišićima, ali šake su mu se uvijek iznova stezale kao da njima vlada neka nezavisna sila. U ustima je osjećao neki čudan, gorak i slan okus i ma koliko puta je vlaţio ispucane usne vodom iz čuturice, okus je ostajao. Nije ga mogao izbjeći kao ni onu skakutavu, zgrčenu lopticu što je poskakivala negdje u području ţeluca i pleksusa ili povremeno podrhtavanje koje se neizbjeţno javljalo u desnoj nozi. Poručnik Andy Stevens se bojao. Ovo mu je bila prva akcija u ţivotu, no nije se radilo o tome. Nije ovo bilo prvi puta da se bojao. Bojao se cijelog ţivota, otkad je znao za sebe. Sjećao se još onih davnih dana svog djetinjstva, kad ga je njegov slavni otac, najpoznatiji istraţivač i planinar svog vremena, bacio u bazen rekavši mu da je to jedini način da nauči plivati. Još se sjećao kako je usta punih vode mlatarao i praćakao se traţeći u paničnom strahu rub bazena. Stomak mu se tada grčio od onog bezimenog i uţasavajućeg bola koji je kasnije tako dobro upoznao. Pamćenjem su mu promicale slike oca i dvojice starije braće, krupne i bezdušne, koji su ga istog časa kad se našao na suhom ponovo bacili u vodu i smijali se kao luđaci. Njegov otac i braća... Tako je bilo kroz čitavo njegovo djetinjstvo. Njih trojica zaista su mu zagorčili ţivot. Ti čvrsti, srčani i otvoreni tipovi, koji su oboţavali atletiku i ţivote posvetili stjecanju fizičke kondicije, nisu mogli shvatiti da netko ne nalazi radosti u skakanju sa petmetarske skakaonice, u dresuri lovačkog psa, u pentranju na visoke stijene ili u jedrenju po olujnom moru. Na sve su ga to prisiljavali, premda mu ništa nije polazilo za rukom. Ni otac ni njegova dva brata nikako nisu mogli razumjeti zašto je zamrzio te grube sportove, njima tako drage, ne zato što su bili grubijani ili što nisu bili dobronamjerni, već jednostavno stoga što su bili glupi. I tako se njegovom fizičkom strahu koji je, prirodno, ponekad osjećao, pridruţio i strah predAeuspjehom, strah da će propasti svaki poduhvat kojeg poduzme, strah od ismijavanja i podrugivanja; a kako je bio osjećajan dječak i iznad svega se bojao poruge, u njemu se razvio osjećaj straha od svega što je izazivalo njihovu porugu. Na kraju se već stao plašiti i samog straha, a upravo se zbog toga da pobijedi taj dvostruki strah počeo baviti planinarenjem. U tome je postigao tolike uspjehe i stekao toliku slavu da su ga otac i braća smatrali sebi ravnim i izrugivanje je prestalo. Među-tim, strah je ostao. Cesto je na naročito teškim usponima gotovo poginuo zahvaćen uţasnim i nerazumnim strahom kojeg je, doduše, uvijek uspijevao sakriti. Tako je i sada nastojao pobijediti, prikriti taj strah. Bojao se neuspjeha — nije još bio siguran u čemu

— bojao se da neće ispuniti očekivanja; bojao se svog straha, a iznad svega je očajnički strepio da će ostali primijetiti, saznati da se boji. Tamna, zapanjujuća modrina Egejskog mora; meke, titrave siluete Anatolijskih planina na čistom plavetnilu neba; čarobno pretapanje plavih, ljubičastih i purpurnih boja na suncem obasjanim otocima koji su lijeno klizili kraj njih; sedefasta, namreškana morska površina uzbibana svjeţim jugoistočnim povjetarcem; tišina na palubi, umirujuće i neumorno tam-tam tam-tam starog motora ... Sve je bilo tiho i mirno, toplo i nekako sneno, te se činilo nemoguće da tko osjeća strah. Svijet i rat bili su veoma daleko tog poslijepodneva. No moţda rat ipak i nije bio tako daleko. S vremena na vrijeme nešto bi ih podsjetilo na njega. U dva je navrata njemački hidroavion znatiţeljno nadletio brodicu, a savoia* i fiat što su letjeli u zajedničkoj formaciji skrenuli su s pravca i obrušili se da bi izbliza pogledali njihov čamac. Odletjeli su očigledno umireni. Ovim talijanskim avionima, koji su se vjerojatno vraćali u bazu na Rhodosu, zacijelo su pilotirali Nijemci, nakon što su svoje bivše saveznike strpali u koncentracione logore, kad je Italija kapitulirala. Ujutro su prošli na pola milje od njemačkog broda — na njemu se vijorila njemačka zastava, bio je naoruţan mitraljezima i jednim topom koji je stršio na pramcu. Poslije podne je brzi njemački patrolni čamac projurio tako blizu da se njihov brodić opasno zaljuljao na valovima; Andrea i Mallory prijetili su šakama, glasno i sočno psovali njemačke mornare koji su stajali na palubi, cereći im se. Međutim, nitko ih nije zaustavio, ni uznemirio. Ni Nijemci ni Britanci nisu prezali od neprestanog upadanja u neutralne turske vode, no po nekom neobičnom, prešutnom dţentlmenskom sporazumu brodovi u prolazu gotovo se nikad nisu sukobljavali. Poput ambasadora zaraćenih zemalja u nekom neutralnom gradu, njihovo je ponašanje variralo od besprijekorne, ukočene ljubaznosti do naglašenog, međusobnog ignoriranja. To su, dakle, bili podsjetnici, ma kako neopasni — susreti s neprijateljskim avionima i brodovima. Druge opomene da je taj mir tek privid, tek kratkotrajna i krhka iluzija, bijahu trajnije prirode. Kazaljke na satovima neumoljivo su kruţile, a svaki otkucaj pribliţavao ih je onoj golemoj litici uz koju će se za nepunih osam sati morati nekako popeti. Gotovo točno pred njima, na udaljenosti od pedesetak milja, već su se nazirali tamni, nazubljeni vrhovi Navaronea, što su izbijali na svjetlucavoj liniji horizonta i, onako crni na svijetloplavom nebu, djelovali usamljeno i neobično zastrašujuće. * Tip talijanskog lovačkog aviona U dva i po popodne motor se ugasio. Nije prije toga ni zakašljao ni prekinuo svoj ujednačeni i umirujući klopot, već je iznenada, potpuno neočekivano zavladala tišina. Mallory se prvi našao kod otvora strojarnice. „Što se dogodilo, Brown?“ Glas mu bijaše oštar i zabrinut. „Motor je zatajio?“ „Nije posve, kapetane.“ Brown se još uvijek bavio motorom, a glas mu bijaše prigušen. „Upravo sam ga ugasio.“ Uspravio se, umorno se ispentrao kroz otvor, sjeo na palubu i stao udisati svjeţ zrak. Lice mu je bilo vrlo blijedo.

Mallory ga pogleda izbliza. „Izgledaš kao da si se nasmrt preplašio.“ „Nije to“, Brown odmahne glavom. „Već dva-tri sata se polako trujem dolje u onoj rupi. Tek sad sam to shvatio.“ Otro je rukom čelo i promumljao. „Glava mi puca, kapetane. Ugljični monoksid baš i nije zdrava stvar.“ „Ispušna cijev napuknuta?“ „Da, samo sada je već i više nego napuknuta.“ Pokazao je dolje prema motoru. „Vidite li onu okomitu cijev što podupire veliku ţeljeznu kuglu iznad motora — hladnjak na vodu? Ta je cijev tanka kao papir i sigurno već satima propušta plinove. Malo prije pojavila se golema rupa na njoj. Frcale su iskre, dim i plamen. Morao sam odmah zaustaviti tu krntiju.“ Mallory kimne, polako shvaćajući. „I što sada? Moţeš li je popraviti?“ „Ni govora, kapetane“, zaniječe odlučno Brown. „Trebalo bi to zalemiti ili zavariti. Ali ima dolje među otpacima rezervna cijev. Doduše, rđava je i stara kao i ova, no pokušat ću.“ „Ja ću mu pomoći“, javi se dobrovoljno Miller. „Dobro, hvala ti. što misliš koliko će potrajati, Browne?“ „To samo bog zna, kapetane. Dva sata, a moţda i četiri. Vijci su se zaglavili zbog rđe; morat ćemo ih odbiti ili prepiliti a onda traţiti druge.“ Mallory ne reče ništa. Polako se okrene i priđe Stevensu koji je napustio kormilarnicu i pregledavao spremište za jedra. Kad mu se primakao, Stevens ga upitno pogleda. Mallory kimne. „Izvuci ih i razapni. Brown kaţe da će potrajati četiri sata. Andrea i ja učinit ćemo sve da pomognemo.“ Dva sata kasnije motor je još uvijek bio pokvaren, a oni su plovili dobrano izvan turskih voda, primičući se polako velikom otoku koji se nalazio nekih osam milja dalje na sjeverozapad. Vjetar, vruć i vlaţan, okrenuo je prema istoku gdje su se pojavili crni, olujni oblaci. Samo pomoću floka i jednog četverokutnog jedra nisu ga mogli uhvatiti. To je bilo svo jedrilje koje su našli na brodu. Mallory je odlučio da zaplove prema otoku — tamo je postojala veća mogućnost da ostanu neprimijećeni nego na otvorenom moru. Zabrinuto je pogledao na sat, a zatim stane promatrati kako se udaljuje turska obala koja im je do tada pruţala sigurno utočište. Odjednom se ukočio i paţljivo zagledao u tamnu liniju mora, kopna i neba na istoku. „Andrea! Vidiš li...“ „Vidim, kapetane.“ Andrea je već stajao uz njega. „Manji brod. Tri milje. Plovi ravno prema nama“, dodao je tiho. „Plovi prema nama“, prihvati Mallory. „Reci Milleru i Brownu. Dovedi ih ovamo.“ Kad su se svi sakupili, Mallory nije gubio vrijeme. „Zaustavit će nas i pretresti“, rekao je brzo. „Ako se ne varam, to je onaj

njemački brod koji nas je jutros mimoišao. Bogzna kako, ali nešto su nanjušili i bit će prokleto sumnjičavi. To neće biti obična inspekcija ili puka formalnost. Ništa im neće izmaći, budimo s tim nacistu. Bit će naoruţani do zuba. Zato, ili oni ili mi na dno — nikako ih ne moţemo prevariti s tolikim oruţjem i teretom koji imamo na brodu. A tu opremu ne smijemo ţrtvovati.“ Uţurbano je objasnio svoj plan. Stevens, naslonjen na prozor kormilarnice, osjeti onaj stari bol u ţelucu, osjeti kako mu krv nestaje iz lica. Bio je sretan što mu zid kormilarnice prikriva donji dio tijela — ono dobro poznato drhtanje u koljenima ponovo se vratilo. Ĉak mu je i glas podrhtavao. „Ali kap-kapetane ...“ „Da, što je, Stevense?“ Premda je bio u ţurbi, Mallory zastade ugledavši njegovo blijedo lice i još bjelje šake kojima je stezao prozorsku dasku. „Ne — ne moţete to učiniti, kapetane!“ Glas mu je zvučao nekako kreštavo zbog uzbuđenja i napetosti. Trenutak je usnama micao bez glasa, a onda brzo nastavi: „To je pokolj, kapetane. To je — to je obično ubojstvo!“ „Dosta, momče!“ zareţi Miller. „Ne miješaj se, Milleru“, reče Mallory strogo, polako odmjerivši Amerikanca. Zatim se okrene Stevensu i hladno ga pogleda. „Poručnice, uspjeh i svrha jedne ratne akcije jest da neprijatelja stavimo u podređeni poloţaj i ne dopustimo mu ravnopravnu borbu. Ili ćemo mi njih ubiti ili oni nas. Ili oni ili mi — i još tisuću ljudi na Kerosu. To vam je baš tako, poručnice. To čak nije ni pitanje savjesti.“ Nekoliko trenutaka Stevens je bez riječi buljio u Malloryja. Osjećao je da ga svi promatraju. Toga je časa mrzio Malloryja, mogao bi ga čak ubiti. Mrzio ga je jer je odjednom shvatio neumoljivu logiku svega što je rekao. Pogledao je svoje zgrčene ruke. Mallory, taj idol svih mladih planinara predratne Engleske, čiji su planinarski podvizi ispunjavali novinske stupce 1938. i 1939; Mallory kojeg je zla sreća dva puta osujetila da iznenadi Rommela u njegovu štabu u pustinji; Mallory koji je tri puta odbio unapređenje kako bi ostao među voljenim Krećanima koji su ga oboţavali poput boţanstva. Te misli zbrkano su jurile Stevensovom glavom i on polako podiţe pogled, zagleda se u suhonjavo, suncem opaljeno lice, lijepo oblikovane, kao dlijetom izrezbarene usne, u guste, crne obrve što su se nadvile nad dva smeđa oka, oka koja su umjela biti nevjerojatno hladna ili opet neobično suosjećajna. Odjednom se posramio; shvatio je da Malloryju ne moţe suditi ni shvatiti ga. „Oprostite, kapetane.“ Osmjehnuo se. „Kao što bi rekao potporučnik Miller, govorio sam tako zbog uzbuđenja.“ Pogledao je prema brodu koji im se pribliţavao s jugoistoka. Ponovo je osjetio strah, no glas mu je, kad je progovorio, ostao miran i čvrst. „Neću vas iznevjeriti, kapetane.“ „Dobro. Nisam ni pomišljao na to.“ Mallory se nasmiješio i pogledao Millera i Browna. „Izvucite stvari i pripremite se. Budite oprezni i krijte oruţje; sigurno nas već promatraju dalekozorom.“ Okrenuo se i otišao na pramac. Andrea ga je slijedio. „Bio si veoma strog s mladićem.“ Nije to bila ni kritika ni pohvala — jednostavno navođenje činjenice.

„Znam“, Mallory slegne ramenima. „Ni meni se to nije svidjelo. Ali morao sam tako postupiti.“ „I meni se čini“, reče polako Andrea. „Da, morao si to učiniti. Ali bio si doista oštar... što misliš, hoće li upotrijebiti onaj veliki top da nas zaustave?“ „Moţda — očito su nanjušili da nešto smjeramo, jer se inače ne bi vratili. Ali ne vjerujem da će nas upozoriti. To su štosovi pomorskih škola.“ Andrea namršti obrve ne shvaćajući. „Štosovi...“ „Nije vaţno“, nasmiješi se Mallory. „Vrijeme je da zauzmemo svoja mjesta. Upamti, čekaj mene. Moj znak će biti jasan i glasan“, završio je suho. Pjenušavi pramčani val pretvori se u valiće, brundanje snaţnog diesela zamre i njemački se brod zaustavi uz bok njihova brodića. Mallory je sjedio na drvenom sanduku za ribu i marljivo ušivao dugme na starom kaputu što mu je leţao do nogu. Sa svog mjesta mogao je vidjeti šestoricu vojnika odjevenih u uniforme njemačke mornarice. Jedan je čučao iza otkočenog mitraljeza čiji se tronoţac ustobočio odmah kraj topa. Trojica su stajala na sredini broda uperivši svoje šmajsere prema čamcu. Kapetan, čvrst, hladnokrvan i mlad poručnik sa Ţeljeznim kriţem na bluzi stajao je na otvorenim vratima kormilarnice. šesti vojnik znatiţeljna lica virio je kroz otvor strojarnice. S mjesta na kojem je sjedio, Mallory nije mogao vidjeti krmu njemačkog broda — veliko jedro, koje se beskorisno napuhavalo na nestalnom vjetru, zatvaralo mu je pogled. Međutim, po pomicanju mitraljeza na pramcu, čija se cijev gladno šetala samo po prvoj polovici ?njihova čamca, zaključio je da na krmi njemačkog broda vreba još jedan mitraljezac. Hladnokrvni mladi poručnik — tipični proizvod hitlerjugenda, pomisli Mallory — iziđe iz kormilarnice i savije dlanove oko usta. „Spustite jedra!“ uzvikne. Mallory se ukoči. Igla mu se snaţno zabola u lijevi dlan, no on to i ne primijeti. Poručnik je progovorio engleski! Stevens je bio mlad i neiskusan. Nasjest će na taj trik, pomisli Mallory već potpuno uvjeren u to — nasjest će. Ali Stevens nije nasjeo. Otvorio je vrata, izišao napolje, prislonio ruku na uho i širom otvorenih usta zabuljio se u nebo. Bila je to izvrsna imitacija čovjeka koji ne razumije ni riječi dobačene zapovijedi. Mallory poţeli da ga zagrli. Ne samo ponašanjem već i otrcanom odjećom i crno obojenom kosom, Stevens je potpuno nalikovao tipičnom, polaganom i sumnjičavom ribaru s egejskih otoka. „Ha?“ zakreštao je. „Spustite jedra! Dolazimo na palubu!“ Ponovo engleski, primijeti Mallory; bijaše to neki uporan tip. Stevens ga je tupo gledao a zatim se bespomoćno okrenuo prema Andreu i Malloryju, na njihovim licima također se očitovalo potpuno nerazumijevanje. On beznadno slijeţe ramenima. „Ţao mi je, ali ja ne razumijem njemački“, viknu on. „Moţete li govoriti

mojim jezikom?“ Stevensov grčki bio je tečan i pravilan. Bio je to jezik Atike, a ne otoka, no Mallory bijaše uvjeren da poručnik neće primijetiti tu razliku. Zaista nije. Razdraţeno je mahnuo glavom i povikao mucavim, grčkim jezikom: „Smjesta zaustavite čamac! Dolazimo k vama.“ , „Da zaustavim čamac?!“ Njegov uvrijeđeni glas bio je toliko iskren, a bujica bijesnih psovki tako autentična da je čak i poručnik za trenutak zastao. „A zašto bih ja zaustavljao čamac zbog vas. Vi... vi...“ „Imate deset sekundi“, prekine ga poručnik. Ponovo je to bio onaj hladni i proračunati Nijemac. „Nakon toga pucamo.“ Stevens kimne priznajući poraz i okrene se Andreu i Malloryju. „Naši osvajači su progovorili“, reče ogorčeno. „Spustite jedra.“ Hitro su odvezali jedra s kuka na palubi. Mallory je povukao flok, sakupio ga u ruke i mrzovoljno sjeo pored sandučića za ribu. Znao je da ga promatra tuce neprijateljskih očiju. Sjedio je tako pognute glave s rakama među koljenima, dok su ga jedro i stari kaput prekrivali sve do pasa. Djelovao je kao da je zaista potišten. Glavno jedro, oteţalo zbog debljenjaka na vrhu, srušilo se poput kamena. Andrea zagazi na njega, napravi još nekoliko neodlučnih koraka a onda zastade, nevoljko opustivši ruke niz tijelo. Iznenadno prigušeno drndanje motora, okret kormila i njemački brod se očeše bokom o njihov čamac. Hitro, ali dovoljno oprezno kako se ne bi našli na liniji vatre svojih mitraljeza — jedan se sada ukazao i na krmi kao što je Mallory očekivao — tri vojnika oboruţana šmajserima skočiše na njihovu palubu. Jedan je odmah otrčao naprijed do prednjeg jarbola i odande stavio pod pasku čitavu posadu. Na nišanu cijevi našli su se svi osim Malloryja, no njega je več pokrivao mitraljezac na pramcu neprijateljskog broda. Mallory je u sebi nehotice odao priznanje preciznosti, pravovremenom i 6 točnom izvršenju manevra. Podigao je glavu i polagano, seljački ravnodušno, pogledao uokolo. Casey Brown čučao je iznad strojarnice, popravljajući veliki metalni prigušivač na poklopcu ulaza u strojarnicu. Prašni Miller dva koraka dalje, marljivo je rezao komad lima, pomaţući pri popravku. Namrštio je čelo, ali njegova paţnja nije bila usredotočena na posao; drţao je noţice za rezanje lima u lijevoj ruci, a Miller je — Mallory je to znao — bio dešnjak. Ni Stevens ni Andrea se nisu micali. Vojnik kraj prednjeg jarbola stajao je mirno, gotovo ukočeno. Ostala su se dvojica uputila polako „prema pramcu, prošavši pored Andrea. Spustili su oruţje i hodali opušteno i mirno poput ljudi koji su svjesni da su potpuni gospodari situacije, da je čak i pomisao na otpor smiješna i besmislena. Paţljivo, hladno i savršeno, Mallory ispali hitac kroz jedro i stari kaput i preko brisanog prostora ustrijeli mitraljesca na njemačkom brodu, zatim okrene mašinku i raznese rafalom prsa vojniku koji je stajao uz jarbol. Prije no što je Nijemac pao na palubu, dogodile su se istovremeno četiri stvari: Casey Brown je dohvatio Millerov automatski revolver s prigušivačem što je čitavu jednu minutu leţao sakriven ispod kutije prigušivača. Ĉetiri je puta pritisnuo obarač, jer je ţelio da posao bude sigurno obavljen; mitraljezac na krmi umorno se prevalio preko svog tronošca, dok su mu beţivotni prsti stezali otponac na mitraljezu. Miller je noţicama za rezanje lima aktivirao

kemijski detonator i ubacio kutiju s eksplozivom u strojarnicu neprijateljskog broda, Stevens je ubacio ručnu granatu u kormilarnicu, a Andrea je svojim golemim rukama, hitrim poput kobre, dohvatio glave dvojice vojnika na palubi i tresnuo jednom o drugu. Tada se sva petorica baciše na palubu, a snaţna eksplozija raznese njemački brod, sukljajući plamen i dim i raznoseći polomljene daske. Odjeci eksplozije utihnuše i pučinom je odzvanjalo još samo štektanje mitraljeza na krmi, koji se beskorisno praznio prema nebu; tada se pojas s mecima zaglavio i Egejskim morem ponovo ţavlada tišina kao i prije. Ĉinilo se tišim no što je ikada bilo. Polako i bolno, ošamućen snaţnim udarom i zaglušen jačinom dvostruke eksplozije, Mallory se podiţe s drvene palube i nesigurno uspravi. Njegova prva svjesna reakcija bilo je iznenađenje; gotovo nevjerica. Snaţna eksplozija granate i nekoliko povezanih pločica T.N.T.-a djelovali su čak i iz ovakve blizine mnogo razornije nego što je očekivao. Njemački brod je tonuo i to doista brzo. Millerova bomba domaće izrade zacijelo je iščupala dno strojarnice. Brod je gorio poput baruta i Mallory smjesta pomisli na guste oblake dima, na neprijateljske izviđačke avione. Prepao se bez razloga; daščice i pregrade bile su suhe i smolaste. Izgarale su bez traga dima. Nagorena paluba već se opasno nagnula; brod će potonuti za nekoliko sekundi. Lutao je očima po razbijenom kosturu kormilarnice, zaustavivši dah kad je ugledao poručnika nadvijenog nad ostatke kormila. Bijaše to odvratna, iznakaţena karikatura onoga što je Viekad bilo ljudsko biće — bezglava i uţasavajuća. Mallory je neodređeno, tek djelićem svog mozga, registrirao zvuke gušenja, krkljanja i povraćanja koji su dopirali iz kormilarnice. Bio je svjestan da je i Stevens vidio poručnikovo iznakaţeno tijelo. Iz utrobe broda, koji je tonuo, začula se prigušena lomljava rezervoara; oblak crnog i masnog dima probio je iz strojarnice, a brod se, kao da je začaran, ponovo uspravio dok mu je more dopiralo do samog ruba palube. Idućeg trena voda je pišteći preplavila palubu i liţuće plamenove. Brod je nestao s površine, a njegovi vitki jarboli okomito su tonuli pod zapjenjenu i uzburkanu površinu punu šarenih mjehurića ulja i nafte. Egejsko more ponovo se smirilo i uspokojilo kao da potonuli brod nikad nije plovio njegovom površinom. Nekoliko nagorjelih dasaka i jedan preokrenuti šljem lijeno su plutali svjetlucavim morem. Mallory se prisili da pogleda svoju brodicu i svoje ljude. Brown i Miller bili su na nogama i zapanjeno zurili u mjesto gdje je trenutak ranije bio neprijateljski brod; Stevens je stajao oslonjen na vrata kormilarnice. I on je također bio neozlijeđen, no lice mu bijaše pepeljasto. U vrijeme kratkotrajne akcije nadmašio je samog sebe no, kad je sve bilo gotovo, pogled na unakaţenog poručnika strahovito ga je potresao. Andrea je krvario iz posjekotine na obrazu i nepomično zurio u dva vojnika sa šmajserima do svojih nogu. Lice mu je bilo bezizraţajno. Mallory ga je dugo promatrao, polako shvaćajući njegove misli. „Mrtvi?“ upitao je tiho. Andrea potvrdi pognuvši glavu. „Da“, primijeti oporim glasom. „Prejako sam ih udario.“

Mallory se okrenuo. Od svih ljudi koje je ikad poznavao, Andrea je imao najviše razloga da mrzi i ubija svoje neprijatelje. I zaista ih je ubijao spretno, uţasnom preciznošću. Ali gotovo nikad nije ubio, a da kasnije nije zaţalio i gorko se kajao, jer nije vjerovao da je na njemu da oduzima ţivot svoje subraće. Taj razoritelj ţivota volio je ljude iznad svega. Jednostavan čovjek, dobar čovjek, ubojica dobra srca, patio je od neprestane griţnje savjesti, od stalnog unutrašnjeg razdora. No, usprkos ovim sukobima i predbacivanjima, Andrea bijaše obdaren neobičnim poštenjem i bistrim umom koji su proisticali iz njegove prirođene jednostavnosti i odavali je. Andrea nije ubijao iz osvete, ili iz mrţnje, ili zbog nacionalizma ili bilo kojeg „izma“ koje su sebičnjaci, budale i hulje običavali koristiti da prikriju i opravdaju prave razloge klanja i istrebljenja miliona mladih i nevinih bića koja nisu shvaćala o čemu se zapravo radi. Andrea je ubijao zato da bi bolji ljudi mogli ţivjeti. „Je li još tko povrijeđen?“ Malloryjev glas bio je namjerno vedar i svjeţ. „Nitko? Odlično! A sada da nestanemo što je brţe moguće. Što prije odemo odavde, to bolje za nas.“ Pogledao je na sat. „Skoro će četiri sata — vrijeme za naš redovni kontakt s Kairom. Ostavi na trenutak taj otpad, Browne. Pokušaj uspostaviti vezu s njima.“ Pogledao je u nebo koje su na istoku zastrli prijeteći tamnoljubičasti oblaci, i zabrinuto zatresao glavom. „Moţda bi vrijedilo čuti prognozu vremena.“ Vrijedilo je. Prijem je bio vrlo slab — Brown je krivio tamne oblake nabijene elektricitetom koji su već prekrili polovinu neba. Ipak su upjeli čuti podatke kojima se nisu nadali, informacije od kojih su svi zanijemjeli i zabrinuto se pogledavali. Iz zvučnika se uz neprestano krčenje probijao udaljeni poziv. „Rabarbara zove Pimpernela! Rabarbara zove Pimpernela!“ To su bila šifrirana imena za Kairo i Malloryja. „Da li me čujete“? Brown odgovori potvrdno. Zvučnik ponovo zakrči. „Rabarbara zove Pimpernela! Sada X minus jedan. Ponavljam, X minus jedan.“ Mallory zadrţi dah. X — subota u zoru — bio je planirani datum za njemački napad na Keros. Očigledno su Nijemci odlučili da napadnu dan ranije jer, Jensen im to ne bi javljao bez pouzdanih podataka. Dakle, u petak u zoru — za svega nešto više od tri dana. „Javi im da smo razumjeli — X minus jedan“, reče tiho. „Prognoza — Istočna Engleska“, nastavio je bezlični glas iz Kaira; Mallory je znao da se radi o sjevernim Sporadima. „Večeras moguće ţestoke oluje s grmljavinom i pljuskovima. Vidljivost slaba. Temperatura idućih dvadeset i četiri sata u padu. Vjetar istočni prema jugoistočnom, jačina šest, mjestimično osam, smirenje sutra ujutro.“ Mallory se okrene, provuče lamatalo na vjetru i krene k pramcu. Kakva situacija, pomisli, kakva odvratna gungula. Još samo tri dana a motor Apokvaren i orkan na pomolu. Sjeti se na trenutak vođe eskadrile Torrancea i njegova mišljenja o momcima iz meteorološkog ureda, ali ovog puta nije bilo nade da su se prevarili. Prognoza im je bila točna. Mallory nije bio slijep. Okomiti i gusti, crni oblaci gomilali su se u zastrašujuću, olujnu masu iznad

brodice. „Izgleda prilično gadno, a?“ Polagani, nazalni glas dopirao je iza njegovih leđa. Bilo je nečeg neobično umirujućeg u tom odmjerenom glasu i u Millerovim mirnim, svijetloplavim očima okruţenim poput paučine tankim boricama. „Nije baš najbolje“, prizna Mallory. „što je to — jačina osam, šefe?“ „Skala za jačinu vjetra“, objasni Mallory. „Kad si u ovakvom čamcu i dosta ti je svega, vjetar jačine osam obavit će sve ostalo.“ Miller potišteno pogne glavu. „Znao sam. To sam mogao očekivati. A zakleo sam se da više nikad neću stupiti nogom na brod.“ Gunđao je neko vrijeme, zatim uzdahne, prebaci noge preko otvora na strojarnici i pokaţe palcem najbliţi otok udaljen oko tri milje. „Ovo ne izgleda zamamno, a?“ „Ne odavde“, prihvati Mallory. „Ali na karti je ucrtan mali zaljev. U njemu će sigurno biti zavjetrina i mirno more.“ „Nastanjen?“ „Vjerojatno.“ „Nijemci?“ „Vjerojatno.“ Miller zdvojno zatrese glavom i spusti se u potpalublje dapomogne Brownu. Ĉetrdeset minuta kasnije, u polutami, u neobično hladnom pljusku, sidro s male brodice zastruţe po stjenovitom morskom dnu u tihoj, prijeteći mirnoj uvali. Ĉetvrto poglavlje PONEDJELJAK UVEĈER 17,00—23,30 „Krasno!“ reče ogorčeno Mallory. „Baš prokleto krasno!“ „Dođite u moju mreţicu, reče pauk muhama.“ Zlovoljno je opsovao i odmaknuo nepromočivu tkaninu koja je pokrivala prednji otvor na palubi. Zurio je kroz mlohavu zavjesu kiše prema stjenovitoj izbočini što je zasijecala u zaljev i tako do pola zatvarala izlaz na more. Sad više nije bilo teško vidjeti; prolom oblaka oslabio je i pretvorio se u sitnu kišicu, a bijeli i sivi oblaci jurili su nebom gonjeni sve jačim vjetrom, tjerajući crne, niske oblake prema horizontu. Daleko na zapadu bilo je već vedro i ţarko crveno sunce tonulo je u more. Iz sjenovite uvale zalaz se nije vidio, ali po zlatnoj kopreni kiše visoko nad njihovim glavama osjećalo se prisustvo sunca. Sunčeve zrake obasjavale su staru, napola porušenu osma tračnicu na samom vrhu stijene, nekih stotinjak stopa iznad draţice. Bijeli mramor osmatračnice sjajio je na suncu blagim ruţičastim odsjajem. Svjetlost se poigravala na blistavom čeliku zlokobnih mitraljeskih cijevi koje su virile kroz male otvore u masivnim zidovima, osvjetljavala kukasti kriţ na zastavi što se vijorila na kočopernom stijegu iznad prsobrana. Premda razrušena, utvrda je

djelovala čvrsto i neprobojno, a s mjesta na kojem se nalazila moglo se nadgledati sve morske prilaze kao i uski vijugavi kanjon koji se spuštao do mora između usidrenog brodića i podnoţja strme stijene. Polako, gotovo nerado, Mallory se okrene i spusti platnenu navlaku. Lice mu bijaše namrgođeno kad se obratio Andreu i Stevensu koji su se jedva nazirali u zamračenoj kabini. „Krasno!“ ponovio je. „Pravi genije. Mallory super-mozak. Ovo je vjerojatno jedina prokleta uvala uokrug stotinu milja i na stotinu otoka s njemačkom osmatračnicom. I naravno, baš nju sam izabrao. Da pogledam još jednom kartu, 6Stevense!“ Stevens mu je pruţi i stade promatrati Malloryja kako na blijedom svjetlu, što je probijalo ispod platna, proučava pomorsku kartu. Nasloni se na gomilu opreme i zapali cigaretu. Nervozno je uvlačio dimove koji su imali odvratan, gorak okus, premda je duhan, Stevens je to znao, bio svjeţ i dobar. Ponovo ga je obuzeo stari i mučni strah. Skrenuo je pogled na krupne obrise Andreova tijela. Osjetio je neku nelogičnu mrţnju prema tom divu koji je prije nekoliko minuta prvi primijetio utvrdu. Sigurno imaju top tamo gore, razmišljao je sumorno, moraju imati top jer inače ne bi mogli kontrolirati cijeli zaljev. Grčevito je zgrabio stegno iznad koljena, no drhtanje nije uspio zaustaviti. Srećom u tijesnoj kabini je dovoljno tamno, tješio se. Međutim, glas mu je bio miran kad je progovorio. „Kapetane, samo trošite vrijeme zureći u tu kartu. Nemojte sebi predbacivati. Ovo je jedino prikladno sidrište na stotine milja. Po ovakvom vjetru nismo se mogli drugdje skloniti.“ „Točno. Upravo tako.“ Mallory sloţi kartu i vrati je. „Nismo se mogli drugdje skloniti. Nitko se nije mogao drugdje skloniti. Mora da je ovo veoma omiljeno sklonište za olujna vremena — samo što su to Nijemci već odavna uvidjeli. Zato sam mogao pretpostaviti da će ovdje sigurno imati svoju straţu. No imaš pravo, kasno je sada kajati se.“ Podigao je glas. „Brown!“ „Da, što je!“ dopirao je Brownov prigušen glas iz strojarnice. „Kako ide?“ „Dosta dobro, šefe. Sad ga sastavljamo.“ Mallory odahne s olakšanjem. „Kako dugo?“ upita. „Jedan sat?“ „Da, tako nekako, kapetane.“ „Jedan sat.“ Mallory ponovo proviri ispod platna i obrati se Andreu i Stevensu. „Upravo kako valja. Isplovit ćemo za jedan sat. Tada će već biti dovoljno tamno da se neopazice provučemo kraj onih tipova gore, a još uvijek dovoljno svijetlo da napipam izlaz iz ovog prokletog kanala.“ „Mislite li da će nas pokušati zaustaviti, kapetane?“ Stevensov glas bio je nekako suviše nemaran, suviše sluţben. Bio je uvjeren da će Mallory to primijetiti. „Malo je vjerojatno da će se postrojiti na obali i ispratiti nas klicanjem“, odgovori suho Mallory. „Andrea, što misliš koliko ih je gore?“

„Vidio sam dvojicu“, reče Andrea zamišljeno. „Ukupno moţda trojica ili četvorica. To je malo utvrđenje. Nijemci na takve ne rasipaju ljude.“ „Ĉini mi se da si u pravu“, sloţi se Mallory. „Većina je zacijelo u selu gdje se nalazi garnizon. Prema karti selo se nalazi na zapadu, oko sedam milja odavde. Nije vjerojatno ...“ Naglo ušuti i ukoči se, napeto osluškujući. Ponovo se začuo poziv, ovog puta mnogo glasniji i oštriji. Proklinjući svoju nepaţnju što nije postavio straţu — takav nemar bi ga na Kreti stajao ţivota — Mallory odmakne platno 4 polako se popne na palubu. Nije ponio oruţje već samo napola praznu bocu vina koja mu je visila u ljevici; i nju su pripremili kao dio plana prije no što su napustili Aleksandriju. Sada ju je izvukao iz pretinca na dnu uskog hodnika u potpalublju. Uvjerljivo je teturao palubom i zaustavio se na samom rubu te se činilo da će svakog trena pasti u vodu. Drsko se zagledao u čovjeka na obali — nije bio opasan, nosio je automat prebačen preko ramena. Mallory bezobrazno potegne iz boce prije no što će se udostojiti da s njim razgovara. Vidio je kako mršavo, suncem opaljeno lice mladog Nijemca, poprima srdit izraz. Mallory se nije obazirao na taj znak. Polagano i krajnje prezirno otro je rukavom svog crnog kaputa vlaţne usne i još polaganije odmjerio vojnika od glave do pete. Bijaše to dugačak, izazovan pogled pun prezira. „Onda, što je?“ upitao je surovo polaganim izgovorom otočana. „Što hoćeš, do đavola?“ Iako se mračilo, mogao je vidjeti\feako mu se šake steţu oko kundaka automata i tog trena Mallory pomisli da je pretjerao. Znao je da mu ne prijeti opasnost — buka u strojarnici je prestala, a ruka Prašnog Millera uvijek je bila blizu revolvera s prigušivačem — međutim, nije ţelio da stvara guţvu. Barem ne još sada dok su se u utvrdi iznad njega nalazila dva ubojita mitraljeza. Mladi se vojnik savladao s neprimjetnim naporom. Nije trebalo mnogo mašte da se zapazi kako srdţbu na njegovu licu nadomješta izraz nedoumice, krzmanja i iznenađenja. Mallory se nadao tim reakcijama. Grci, pa makar i pripiti, nisu tako razgovarali sa svojim pretpostavljenima bez nekog veoma čvrstog razloga. „Kakav je to brod?“ Govorio je grčki polagano i isprekidano, ali ipak razumljivo. „Kamo ste krenuli?“ Mallory ponovo potegne iz boce i zadovoljno cmokne usnama. Drţao je bocu pred sobom i zaljubljeno je gladio. „Ima nešto u vama Nijemcima“, glasno je doviknuo. „Umijete praviti odlična vina. Kladim se da se ti ovoga ne moţeš dočepati. A ona vina koja prave tamo gore — tako su otočani nazivali obalu toliko su puna smole da se njima je; dino vatra moţe potpaliti.“ Zastao je za trenutak razmišljajući. „Naravno, kad bi poznavao prave ljude na otocima, mogao bi dobiti izvrsnog vina. Ja, na primjer, mogu nabaviti ouzo i druga najbolja vina.“ Vojnik gadljivo namršti lice. Poput gotovo svakog borca mrzio je kvislinge pa makar bili na njegovoj strani; u Grčkoj ih je bilo doista malo.

„Pitao sam te nešto“, reče hladno. „Kakav brod i kamo ide?“ „Brodu je ime Aigion“, odgovori Mallory dostojanstveno. „Natovaren je i plovi za Samos. Takva je naredba.“ „Cija naredba?“ zahtijevaše vojnik. Mallory lukavo primijeti da je njegova samouvjerenost laţna. Nijemca su se njegove riječi dojmile. „Herr komandant u Vathyju. General Graebel“, odgovori Mallory. „Sigurno si već čuo za Herr generala.“ Graebel bijaše na, daleko poznat i kao komandant padobranskih jedinica i kao čovjek čelične discipline, pa se Mallory osjećao na sigurnu tlu kad ga je spomenuo. Mogao se čak i u sumraku zakleti da ga oči ne varaju i da je vojnik problijedio. No, već je ionako bio zbunjen. „Imate li isprave? Vojne dokumente?“ Mallory umorno uzdahne i dobaci preko ramena: „Andrea!“ „Šta je, što hoćeš?“ U otvoru se pojavilo Andreovo krupno tijelo, čuo je svaku izgovorenu riječ i shvatio Malloryjeve namjere; stezao je šačetinom tek otvorenu bocu vina i ljutito se mrgodio. „Zar ne vidiš da imam posla?“ upita osorno. Zastao je ugledavši Nijemca i ponovno ljutito zareţao: „Šta traţi ovaj kepec ovdje?“ „Naše propusnice i dokumente od Herr generala. Dolje su negdje.“ Andrea nestade muklo gunđajući. Mallory baci uţe na obalu i privuče čamac. Vojnik preuzme dokumente. To nije bio komplet za slučaj opasnosti na Navaroneu, međutim, pokazalo se da je i ovaj zadovoljavao. Bilo bi čudno da nije. Mallory je znao da su u Jensenovom uredu u Kairu na pripremu tih dokumenata, uključivši i fotokopiju Graebelovog potpisa, utrošili čitav dan. Vojnik uredno sloţi dokumente i vrati ih promrmljavši nešto kao hvala. Bio je još dječak, opazi Mallory — nije mu bilo više od devetnaest godina, ako ga oči nisu varale. Prijatan, dobroćudan dječak sasvim različit od onih mladih fanatika iz esesovske tenkovske divizije. Mallory osjeti veliko olakšanje; bila mu je mrska pomisao da bi morao ubiti tog dječaka. Međutim, morao je doznati što više. Dao je Stevensu znak da mu dokuči gotovo sasvim prazan sanduk vina. Jensen je zaista mislio na sve. Pripreme su bile temeljite ... Mallory pokaţe prema osmatračnici. „Koliko vas ima tamo gore?“ upitao je. Momak odmah postade sumnjičav. Lice mu poprimi napregnut, neprijateljski izraz. „Zašto te to zanima?“ upita strogo. Mallory zastenje, očajnički podigne ruke i tuţno se obrati Andreu. „Vidiš što znači biti jedan od njih?“ upita razočarano. „Nikome ne vjeruju. Misle da su svi pokvareni kao ...“ Naglo se prekinuo i ponovo okrenuo vojniku. „Pitam zato jer ne bih ţelio prolaziti kroz istu proceduru svaki puta kad svratimo ovamo“, objasni on. „Vraćamo se zaAnekoliko dana u Samos da

prevezemo još jednu pošiljku vina. General Graebel ţeli dobro opskrbiti svoje — kako da kaţem — specijalne izaslanike. Sigurno gadno ţeđaju radeći na onom suncu. Hajde, uzmi; svakome jedna boca. Koliko boca?“ Vojnika umiri napomena da će se ponovo vratiti kao i ponovo izgovaranje generalova imena. Moţda je tome pridonijela i primamljiva ponuda jer, što bi rekli njegovi drugovi kad bi saznali da je odbio dobro vino. Sve je to pomoglo da mladić zaboravi na skrupule i svoju sumnjičavost. „Ima nas samo trojica“, odgovori nerado. „Odlično, evo tri boce“, reče vedro Mallory. „Drugi puta ćemo vam donijeti Hocka.“ Potegne iz svoje boce. „Prosit!“ reče, ponosan na svoje znanje njemačkog jezika i nastavi istim tonom: „Auf weidersehen!“ Momak promrmlja nešto u znak pozdrava. Malo je oklijevao nekako posramljen, a onda se naglo okrenuo i krenuo obalom čvrsto steţući svoje boce s vinom. „Tako!“ reče zamišljeno Mallory. „Samo trojica. To će nam olakšati posao ...“ „Bravo, kapetane!“ Bijaše to Stevens. Glas mu je bio topao i pun divljenja. „Zaista dobra predstava!“ „Zaista dobra predstava!“ ponovi podrugljivo Miller. Bio je naslonjen preko otvora strojarnice. „ Dobra , ma nemoj! Nisam razumio ni jedne riječi, ali što se mene tiče ova predstava zasluţuje Oskara. Bili ste fantastični, šefe!“ „Hvala vam svima“, promrmlja Mallory. „Ali, bojim se da su čestitke malo preuranjene.“ Začudila ih je iznenadna ozbiljnost u njegovu glasu. Svi su se okrenuli prema obali kamo je pokazivao kaţiprstom tiho rekavši: „Pogledajte onamo.“ Mladi vojnik, prešavši oko dvije stotine jardi, odjednom je stao. Zagledao se u šumu i zatim hitro skočio u grmlje. Tamo je nekoliko časaka ţivo gestikulirao u razgovoru s drugim vojnikom koji je uzbuđeno pokazivao prema čamcu. Tada obojica nestadoše u šumskoj tami. „Tu smo, dakle!“ reče prigušeno Mallory. „Dobro, sad je do$ta. Svi na svoja mjesta. Bilo bi sumljivo kad bismo sasvim zanemarili taj događaj, ali još čudnije kad bismo posvetili previše paţnje. Neka ne misle da odrţavamo konferenciju.“ Miller i Brown spuznuše natrag u strojarnicu, a Stevens se vrati u malu kabinu ispod pramca. Mallory i Andrea ostadoše na palubi s bocama u rukama. Kiša je već sasvim prestala, no vjetar je bivao sve jači i već je povijao vrhove visokih pinija na obali. Zaljev im je privremeno pruţao potpunu zaštitu od nevremena. Mallory nije htio razmišljati kako je sada na otvorenom moru. Morali su isploviti, ako im to dozvole mitraljezi s osmatračnice. Ovdje više nisu mogli ostati. „Što se dogodilo, kapetane?“ začuo se Stevensov glas iz tamne kabine. „Pa to je bar očito“, odgovori Mallory. Govorio je dovoljno glasno da ga svi čuju. „Netko nas je otkucao. Ne pitajte me kako. To je već drugi put i sad će biti vraški sumnjičavi jer im brod, koji su poslali da nas pretrese, još nije

poslao nikakav izvještaj. Sjećate se da je na brodu bila radio-antena?“ „Ali zašto su postali sumnjičavi tako iznenadno?“ upita Miller. „Ja to ne razumijem, šefe.“ „Sigurno imaju radio-vezu sa štabom. Moţda imaju telefon. Netko im je dojavio. Konsternacija na sve strane.“ „Znači da će iz štaba poslati čitav bataljon da nas udesi“, reče utučeno Miller. Mallory odlučno odmahne glavom. Mozak mu je radio dobro i brzo. Osjećao se neobično siguran. „Neće, u to sam uvjeren. Odande ima sedam milja zračnom linijom, a deset, moţda čak i dvanaest, brdovitim, kozjim stazama, a mrkla je noć. To neće pokušati.“ Mahnuo je bocom u pravcu osmatračnice. „Noćas je njihova velika noć.“ „Prema tome moţemo očekivati da mitraljezi svakog časa otvore vatru?“ Ponovo onaj neprirodni, sluţbeni ton u Stevensovu glasu. Mallory još jednom odmahne. „Neće. U to sam siguran. Bez obzira koliko sumnjaju ili su uvjereni da smo mi krupne, zločeste ribe, bit će gadno uzdrmani kad im onaj dečko ispriča da imamo papire i dokumente koje je potpisao vlastoručno general Graebel. Napokon, što oni znaju? Naša smrt mogla bi ih odvesti pred zid. To, naravno, nije vjerojatno, ali stavite se u njihov poloţaj. Zato će najprije javiti svom štabu, a komandant ovako malog otoka neće se usuditi da poubija tipove koji bi mogli biti specijalni izaslanici Herr generala glavom. I što onda? Onda komandant radio-vezom pošalje poruku u Samos i odgrize sve nokte od nervoze dok mu ne odgovore da general Graebel nikad nije čuo za nas i koga đavola čekaju da nas zbrišu s lica zemlje?“ Mallory pogleda na zlokobne kazaljke svog sata. „Mislim da imamo najmanje pola sata vremena.“ „A u međuvremenu da svi sjednemo, uzmemo papiriće i olovke i naškrabamo svoju oporuku“, progunđa Miller. „Nemamo tu nikakvih izgleda, šefe. Moramo nešto učiniti.“ Mallory se naceri. „Ne brini, učinit ćemo nešto. Priredit ćemo lijepu, malu pijanku upravo ovdje na krmi.“ Posljednje riječi njihove pjesme — uţasno proste, grčke verzije „Lilli Marlen“, treće melodije koju su otpjevali u posljednjih nekoliko minuta — zamirale su u noćnoj tmini. Mallory se pitao da li će išta od njihove pjesme doprijeti protiv vjetra do osmatračnice, ali ritmičko udaranje nogama i mahanje bocama bilo je već samo po sebi dovoljan dokaz njihova pijanog iţivljavanja koje samo potpuni slijepci i gluhaci ne bi zamijetili. Mallory se zadovoljno nasmije zamišljajući kakva zbunjenost i nedoumica vlada među Nijemcima u osmatračnici. Neprijateljski špijuni se ne bi ovako ponašali, a pogotovu kad su svjesni da su otkriveni i da im vrijeme odmiče. On prinese bocu ustima, nagne je i ponovo spusti pored sebe, ne okusivši

vina. Polako je zaokruţio pogledom trojicu drugova koji su čučali s njim na palubi — Millera, Stevensa i Browna. Andrea nije bio s njima, ali Mallory je znao da ga ne treba traţiti. Gorostas se zgurio u zaklonu kormilarnice natovarivši na leđa nepromočivu torbu s bombama i revolverom. „U redu!“ reče Mallory odrješito. „Sad i ti imaš priliku da zaradiš Oskara. Pazi da ispadne što uvjerljivije.“ Naţe se naprijed, zabije prst u Millerove grudi i ljutito se izdere na njega. Miller uzvrati istom mjerom. Sjedili su nekoliko časaka lj\itito mašući rukama, te se činilo da je među njima izbila ţestoka svađa. Tada Miller ustade i pijano se njišući zaprijeti Malloryju šakama. Ovaj se teškom mukom osovi na noge i već idućeg trena započela je tučnjava. Naoko teški udarci pljuštali su kao kiša. Nakon jednog dobro odglumljenog direkta Mallory uvjerljivo tresne o kormilarnicu. „Pazi, Andrea“, progovori tiho ne okrenuvši se. „Sad je prilika. Za pet sekundi. Sretno.“ Podiţe se na noge, zgrabi bocu za grlić i uzdignutom rukom pojuri na Millera. Miller se izmakne, zamahne nogom, a Mallory se bolno presamiti na niskoj ogradi. Trenutak je pokušavao rukama vratiti ravnoteţu a onda bučno pljusne u more. Slijedećih pola minute — toliko je trebalo Andreu da otpliva pod vodom do prvog zavijutka male uvale — vladao je uţasan meteţ i galama. Mallory se praćakao nastojeći dohvatiti ogradu čamca, Miller je dohvatio čakiju i divlje lamatao s njom ne bi li mu razbio glavu. Stevens i Brown su zgrabili Millera i napokon ga oborili na palubu. Zatim su izvukli mokrog Malloryja. Cas kasnije, kako to već obično biva među pijancima, dvojica smrtnih neprijatelja stegoše jedan drugom ruke, sjedoše na otvor strojarnice i nastaviše piti iz one iste nenačete boce, kao dvojica nerazdvojnih prijatelja. „Vrlo dobro izvedeno“, reče zadovoljno Mallory. „Zaista odlično. Osiguran Oskar za podoficira Millera.“ Prašni Miller ne odgovori. Sjedio je potišten i zamišljeno promatrao bocu u svojoj ruci. Napokon se prene. „Ne sviđa mi se to, šefe“, promrmlja nezadovoljno. „Uopće mi se ne sviđa ova situacija. Trebalo je da me pustite s Andreom. Tamo gore su sada trojica prema jednom, a sigurno su spremni na svako iznenađenje.“ Prijekorno je gledao Malloryja. „Do vraga, šefe, stalno nam govorite kako je vaţna naša misija a ...“ „Znam“, tiho ga prekine Mallory. „Zato te nisam poslao s njim. Zato nitko od nas nije otišao s njim. Andreu bismo samo bili na teret i smetali u poslu.“ Mallory odmahne glavom. „Ne poznaješ ti njega, Prašni.“ Prvi puta ga je nazvao tim imenom. Millera je dirnula ta neočekivana prisnost; bilo mu je potajno drago. „Nitko ga od vas ne poznaje. Ali ja ga znam.“ Pokazao je na osmatračnicu, čija se tamna silueta odraţavala na blijedom nebu. „Krupni, debeli, dobrodušni momak, uvijek nasmiješen, uvijek spreman za šalu.“ Mallory zastade, ponovo kimne i polako nastavi. „Sad je tamo gore, šulja se kroz šumu kao mačka, najveća i najopasnija mačka koju ste ikad vidjeli. Ako pruţe otpor — Andrea nikad ne ubija bez potrebe — ona tri bijednika osuđena su na smaknuće isto tako sigurno kao da sam ih posjeo u električnu stolicu i

okrenuo prekidač. Takav je Andrea.“ Miller nije uspio zatomiti divljenje. „Već ga dugo poznajete, šefe?“ Bijaše to više tvrdnja nego pitanje. „Veoma dugo. Andrea je učestvovao u albanskom ratu — sluţio je redovnu vojsku. Ĉuo sam da su ga se Talijani uţasno bojali — njegove zasjede protiv Julijske divizije, takozvanih toskanskih vukova, uništile su moral Talijana više no i jedan pojedinačni faktor. Ĉuo sam o njemu mnogo priča i sve su gotovo nevjerojatne. A sve istinite. Tek kasnije sam ga susreo i upoznao. Bilo je to kad smo branili prolaz kod Servije. Bio sam u to vrijeme potporučnik za vezu u anzaškoj brigadi. Andrea“ — namjerno zastade radi utiska — „Andrea je bio potpukovnik devetnaeste grčke motorizirane divizije.“ „Što je bio?“ zapanjeno upita Miller. Stevens i Brown bijahu jednako iznenađeni. „Ĉuo si. Potpukovnik. Dobrano me nadmašio po činu, moglo bi se reći.“ Podrugljivo im se nasmiješi. „To baca malo drugačije svjetlo na njega, zar ne?“ Nijemo su potvrdili glavama. Blagi, dobroćudni Andrea, gotovo prostodušan veseljak, pa potpukovnik. Ta novost došla je odviše nenadano i nije je bilo lako prihvatiti. No, postepeno, taj se podatak uklopio u logičnu cjelinu. Mnogo toga postalo im je sada jasno— Andreove reakcije, njegova samouvjerenost, sigurnost njegovih munjevitih postupaka, i povrh svega, golemo povjerenje koje je Mallory gajio prema tom divu i poštovanje koje mu je ukazivao kad bi se s njim savjetovao. Bez njegova mišljenja rijetko je izdavao zapovijedi. Tek se sada Miller prisjetio, a to ga više nije čudilo, da Mallory još ni jednom nije izdao direktnu zapovijed Andreu. A Mallory nikad nije oklijevao da se koristi svojim činom kad je zatrebalo. „Nakon Servije“, nastavi on, „zavladao je meteţ. Andrea je dočuo da su Trikkalu — zabačen gradić u kojem su ţivjeli njegova ţena i tri kćeri — štuke i heinkeli sravnili sa zemljom. Uspio se probiti do toga grada, ali više se ništa nije dalo učiniti. Bomba je pala u vrt ispred kuće i nije ostao ni kamen na kamenu.“ Mallory ušuti i pripali cigaretu. Zagleda se kroz cigaretni dim prema tamnoj sjenci osmatračnice. „Jedini čovjek koji je ostao ţiv bio je njegov šurjak, George. Kasnije se George priključio našem odredu na Kreti — još je uvijek tamo. Od njega je Andrea saznao za nedjela Bugara u Tračkoj i Makedoniji. Njegovi su roditelji ţivjeli u Makedoniji. Stoga su se presvukli u njemačke uniforme — moţete zamisliti kako je Andrea došao do njih — rekvirirali su jedan njemački kamion i odvezli se u Protosami.“ Mallory naglo ugasi cigaretu i baci je u velikom luku preko ograde. Millera je to prilično iznenadilo; gotovo nikad taj hladnokrvni Novozelanđanin nije tako otvoreno pokazivao svoje osjećaje. No, Malloryjev je glas ostao miran kad je nastavio. „Stigli su u sumrak uoči sramnog i zloglasnog pokolja u Protosami. George mi je pričao kako je Andrea prerušen u Nijemca mirno stajao i smješkao se dok su devetorica razularenih Bugara vezali ljude po dvoje i bacali ih u rijeku. Prvo dvoje, koje su tako ubili, bili su njegov otac i maćeha.“

„Gospode boţe!“ Ĉak ni Miller nije ostao ravnodušan čuvši tu potresnu priču. „To nije moguće.“ „Ne znaš ti ništa“, prekide ga nestrpljivo Mallory. „Stotine Grka izginulo je na taj način. Obično su ih ţive bacali u vodu. Kad shvatiš koliko Grci mrze Bugare, tek si tada spoznao što je to mrţnja... Andrea je s vojnicima popio nekoliko boca vina i doznao da su mu ubili roditelje zato jer su se opirali. Kad se smrklo, pošao je za njima do neke napuštene kolibe u kojoj su namjeravali prenoćiti. Uza se je imao samo noţ. Ostavili su napolju straţara da čuva straţu. Andrea mu je slomio šiju, ušao u kolibu i razbio petrolejku. George ne zna što se tada dogodilo. Andrea je naprosto podivljao. Nakon dvije minute izišao je napolje potpuno mokar — uniforma mu je od glave do pete bila natopljena krvlju. Kad su odlazili, iz kolibe se nije čuo niti jedan vapaj, čak ni uzdah.“ Ponovo je ušutio, no ovog puta nitko ga nije prekinuo. Svi su šutjeli. Stevens je zadrhtao i ogrnuo svojim otrcanim kaputom ramena; odjednom im se učinilo da je zahladjelo, Mallory pripali još jednu cigaretu, osmjehne se Milleru i mahne glavom prema osmatračnici. „Sad ti je vjerojatno jasno što sVm mislio kad sam rekao ?da bismo Andreu samo smetali gore?“ „Da, da, čini mi se da shvaćam“, prizna Miller. „Nisam ni sanjao, nisam ni sanjao... Ta nije ih valjda sve, šefe! Nije mogao sve pobiti?“ „Jeste“, prekine ga hladno Mallory. Poslije je osnovao vlastitu grupu i priredio Bugarima u Tračkoj paklene trenutke. Svojevremeno ga je gotovo čitava divizija progonila po Rodopskim planinama. Na kraju su ga ipak zarobili i zajedno s Georgeom i još četvoricom drugova ukrcali na brod za Stavros — u Solunu su, naime, trebali biti osuđeni. Kad se jedne noći Andrea uspio osloboditi konopca i izići na palubu, savladali su čuvare. Spustili su čamac u more i dokopali se turske obale. Turci su ih pokušali internirati, no kao da su pokušali internirati zemljotres. Kad je, napokon, Andrea stigao u Palestinu, pokušao se priključiti grčkom bataljonu koji je bio sastavljen uglavnom od veterana iz albanskog rata.“ Mallory se cinično nasmije. „Uhapsili su ga kao vojnog bjegunca. Kad su ga ipak oslobodili, u novoj grčkoj vojsci za njega više nije bilo mjesta. Ali su u Jensenovom uredu čuli već o njemu i shvatili da je on kao stvoren za tajne zadatke. I tako smo se našli zajedno na Kreti.“ Prošlo je pet minuta, moţda i deset, ali nitko nije progovorio. Povremeno su se pretvarali da piju u slučaju da ih netko promatra. No, već je nestao i posljednji tračak dnevne svjetlosti i Mallory je znao da ih s osmatračnice ne mogu jasno vidjeti, niti razabrati njihove pokrete. Brodić se počeo ljuljati na valovima koji su nadolazili s otvorenog mora. Visoke i vitke pinije, tamne poput crnih čempresa, pruţale su se visoko prema zvijezdama osutom nebu koje je blijedo sjalo nad njima. Sa svih strana okruţila su ih stabla, te pomalo zastrašujuće sjenke, u čijim je krošnjama vjetar ţalobno šumio svoj samotni rekvijem. Spustila se ruţna jezovita i zlokobna noć prepuna onih neobjašnjivih predskazanja koja ?čovjeku tjeraju strah u kosti; strah kojeg ljudsko biće već milionima godina osjeća u svom iskonskom praznovjerju.

Odjednom se začuo Andreov glas s obale i more je nestalo. Svi su skočili na noge. Njegov gromoglasni smijeh odzvanjao je šumom kao da ţeli rastjerati utvare. Skočio je u vodu ne sačekavši da netko privuče čamac, s nekoliko snaţnih zamaha doplivao do boka broda i uzverao se na palubu. Posprdno se smješkao, obijesno stresao vodu sa sebe poput kakvog psa lutalice i dohvatio bocu s vinom. „Vidim da je sve bilo u redu!“ primijeti Mallory vedro. „Bez problema, bilo je čak odviše lagano. Ta sve su to još balavci. Nisu me čak ni vidjeli.“ Andrea potegne još jedan dugi gutljaj i razdragano se nasmije. „Nisam ih ni dodirnuo“, nastavi pobjedonosno. „Moţda sam ih malo potapšao, ali to nije ništa. Kad sam stigao gore, buljili su preko prsobrana. Iznenadio sam ih, oduzeo im oruţje i zaključao ih u podrum. Onda sam malo pokvario mitraljeze — samo sam ih savinuo.“ Eto, dolijali smo, pomisli razočarano Mallory. To je naš kraj. To je kraj svega — napora, nadanja, strahovanja, ljubavi i smijeha svakog od nas. Sve će završiti ovdje. To je kraj za nas i hiljadu momaka na Kerosu. Nesvjesno je podigao ruku i obrisao s usnica sol što se nakupila od pjene visokih valova. Zaklonio je rukom zakrvavljene oči kojima je beznadno zurio u olujnu noć. Obuzeo ga je očaj i neopisivo ogorčenje. Sve je propalo — sve osim topova s Navaronea. Topovi s Navaronea. Oni će ostati, oni su neuništivi. Prokleti bili, prokleti, prokleti! Sve je uzalud, ništa nam ne moţe pomoći. Brodica se raspadala i polako tonula. Neprestani naleti mora i vihora naprosto su je gurali na dno. Tko zna po koji puta je krma nestala u zapjenjenim valovima, a pramac se divlje propeo u zrak tako da se vidio čitav prednji dio kobilice; onda se široka trupina broda survala u provaliju između dva vala, a tupi pramac uz strahoviti prasak udario o površinu. Nebrojeni udarci već su sasvim rasklimali prastare grede i daske — brodica se doslovce raspadala. Pakao je počeo čim su isplovili iz zaljeva i kroz zahuktalo more krenuli prema Navaroneu. Kormilarenje po takvom nevremenu i još k tome noću postalo je gotovo nemoguće. Šavovi na koritu tada još nisu propuštali vodu premda su bočni valovi uţasno naginjali brodić. Vjetar je već fađa bio jak, ali se barem drţao jednog pravca. Sada je i tome došao kraj. Na pramcu je nastala rupa a popustio je i zavrtanj na osovini propelera. Voda je prodirala u brod mnogo brţe no što je prastara, ručna crpila mogla izbaciti. More je sasvim podivljalo i valovi su se obarali na brodić sa svih strana. Vjetar je postao dvostruko jači, a puhao je u svim pravcima. Upravo je tada puhao s juga i nosio razbijenu brodicu nezadrţivo prema okomitim stijenama Navaronea, prema obali koja se skrivala negdje ispred njih u gustom velu mraka. Mallory se uspravio nastojeći da zatomi bolno probadanje u mišićima duţ cijele kralješnice. Već se puna dva sata uspravljao i ponovo saginjao, uspravljao i saginjao, podiţući na tisuće kablova koje je Prašni Miller punio u potpalublju vodom. Kako li se tek Miller osjećao? Ako ništa drugo, imao je teţi posao, a povrh toga patio je od morske bolesti. Izgledao je strašno i sigurno je bio na izmaku snaga. Golemi napor i čelična volja za opstankom nadilazili su u tim trenucima granicu razumljivoga. Mallory nije mogao a da mu se ne divi.

„Bogami, izdrţljiv je taj Jenki.“ Riječi su mu se same nametale i on Ijutito odmahne glavom svjestan da su bile potpuno neprikladne. Hvatajući sapu on se obazre da vidi kako je ostalima. Naravno, Caseyja Browna nije mogao vidjeti. Skvrčen u toj strojarnici i on je patio od morske bolesti i uţasne glavobolje uzrokovane smradom sagorjelog ulja i ispušnim plinovima koji su i nadalje prodirali kroz zamijenjenu cijev. Otkad su isplovili iz zaljeva, Brown ni jednom nije izišao iz strojarnice. Nadvio se nad motor, paţljivo njegujući tu prastaru ragu i samo vještina i iskustvo jednog predanog inţenjera odrţavali su je da se ne raspadne. Da je stala samo na tren, da se ugasila tek toliko da čovjek duboko udahne, njihov bi kraj bio neminovan i strašan. Odrţavanje brodice na površini ovisilo je jedino o napregnutom brundanju tog starog zarđalog motora. Bilo je to srce broda i kad to srce prestane kucati, stara će olupina umrijeti — nestati u čeljustima pomahnitalih valova. Ispred strojarnice stajao je Andrea. Raskoračio je, upro se o drveni stup, o bijedne ostatke razbijene kormilarnice i neumorno crpio crpaljkom vodu. Uopće nije podizao glave i kao da nije osjećao divlje posrtanje brodice, uţasan vjetar i pobješnjele valove koji su nasrtali na nj i kidali mu mokru košulju sa snaţnih ramena. Njegova se ruka bez prestanka, neumorno podizala i ponovo spuštala — gore, dolje, gore, dolje, jednolično poput kakvog metronoma. Već je tri sata pumpao vodu a činilo se kao da bi to mogao raditi do u beskonačnost. Mallory mu je nakon napunih dvadeset minuta pumpanja potpuno iscrpljen prepustio crpku, te se sada pitao da li uopće postoje granice ljudske izdrţljivosti. Brinuo se, također, za Stevensa. Već četiri beskonačno duga sata borio se s kormilom koje mu je izmicalo iz ruku kao da je oţivjelo i ne ţeli se pokoriti čovjeku. Ĉinilo se da nastoji polomiti ruke koje su ga stezale i baciti ih u morski vrtlog. Stevens je sve to izdrţao. Uspio je odrţati nespretnu brodicu na donekle ujednačenom kursu. Mallory ga je htio pogledati izbliza, no pjena morskog vala ga je zaslijepila, sol mu ispunila oči suzama. Opazio je samo Stevensova stisnuta usta, umoran, zakrvavljen pogled i gotovo sasvim okrvavljeno lice na kojem su se vidjeli tek mali komadići samrtnički blijede koţe. Jedan val razbio se pred samom kormilarnicom i tresnuo o nj tolikom ţestinom, da se Stevens nije stigao zaštititi. Prozorsko staklo i drvene daske zasuli su ga poput tuče. Zadobio je duboku ranu iznad desne sljepoočice iz koje je neprestano tekla krv, cijedila se niz lice i kapala u vodu što je klokotala na podu nekadašnje kormilarnice. Zdvojan i očajan Mallory nastavi izbacivati vodu. Kakva posada, mislio je podiţući kabao iz utrobe broda, kakvi predivni ljudi, kakvi neustrašivi... Traţio je u sebi pravu riječ, pravo ime, ali više nije mogao misliti. Bio je potpuno iscrpljen. Ta, za takve ljude i nisu bile potrebne riječi. Obuze ga ogorčenje. Ĉak je u ustima osjetio okus gorčine. Kako li je sve to nepravedno! Zašto su takvi ljudi morali umrijeti? Zašto tako uzaludno, tako beznadno? Moţda za smrt nije potrebno opravdanje; čak ni za ovako neslavnu smrt kojom ništa neće biti postignuto. A, zar se ne moţe umrijeti za nešto neopipljivo, za jedan apstraktni ideal? Što su postigli toliki mučenici svojom smrću? Kako glasi ona stara izreka — dulce et decorom est pro patria mori?

Ako čovjek ţivi pošteno, zar je vaţno kako će umrijeti. Nesvjesno je stegnuo usne sjetivši se Jensena i njegovih primjedbi o Vrhovnoj komandi koja se igra dječjih igara. Eto, sad su se fiašli usred tog njezinog igrališta. Predstavljali su samo nekoliko piona koji će biti uklonjeni s table. To i onako nije bilo vaţno — ostalo ih je još na tisuće za igru. Mallory je razmišljao i o sebi. Nije osjećao ogorčenje, samosaţaljenje ili kajanje što je sve moralo ovako završiti. Razmišljao je o sebi kao o vođi grupe, o svojoj odgovornosti zbog nastale situacije. Sve je to moja greška, neprestano je ponavljao, sve je to moja greška. Ja sam ih doveo ovamo, prisilio sam ih da dođu. Premda mu je jedan dio svijesti govorio da nije imao drugog izbora, da su morali isploviti iz onog zaljeva jer ne bi ţivi dočekali jutro, neki ga je iracionalni poriv tjerao da svu krivicu svaljuje na sebe. Od svih ljudi na svijetu moţda bi im sada jedino Ernest Shackleton* mogao pomoći. Ali ne Keith Mallory. On nije mogao učiniti ništa više od ostalih. Kao i oni, mogao je samo čekati kraj. Ali, ja sam njihov vođa, razmišljao je očajnički. Morao bih nešto smisliti, nešto učiniti... Međutim, tu se nije dalo ništa uraditi. Osjećaj krivnje i potpune nemoći pojačavao se sa svakim udarcem vala o stare drvene grede. Ispustio je kabao i uhvatio se za jarbol da ga ne odnese golemi val koji je preplavio palubu ostavivši za sobom srebrnu pjenu koja je svjetlucala u tami. Voda je klokotala i gladno hučala oko njegovih nogu, ali on se više nije obazirao. Zagledao se u mrak ispred sebe. Prokleti mrak. Stari se brodić valjao i posrtao u tmini kao u vakuumu. Ništa se nije vidjelo i zbog toga je bilo dvostruko zastrašujuće. Mallory pogleda u potpalublje gdje se jedva naziralo Millerovo blijedo lice; nagutao se morske vode i sad je mučno povraćao sol pomiješanu s krvlju. Ali Mallory nije tome pridavao paţnje; sav se predao nekom neobičnom osjećaju koji je samo naslućivao duboko u podsvijesti. Svim snagama se trudio da dokuči što ga je toliko zaokupilo. Golemi se val obrušio na brodić i on odjednom shvati. Vjetar! Vjetar je oslabio. Svakog trenutka bivao je sve slabiji. I, dok je stajao tako priljubljen uz jarbol boreći se protiv valova, sjetio se kako je često u visokim planinama stajao pripijen uza stijenu jer mu tako vjetar nije mogao natiditi. Bio je to stari planinarski trik. Projurila su dva vala i učini mu se kao da su se odbila od nečega. Odjednom je shvatio značaj tog otkrića. Stijene! Bili su pred klisurama Navaronea! * E. Shackleton (1874—1922) britanski istraţivač i moreplovac, učestvovao u Scottovoj ekspediciji na Sjeverni pol. Zaurlao je neke nerazgovijetne riječi upozorenja i ne ?obazirući se na opasnost, zagazio do pasa u vodu probijajući se prema strojarnici. „Svom snagom nazad!“ vikao je. Brown je iznenađeno podigao glavu. „Zaboga, čovječe, punom parom natrag! Idemo ravno na stijene!“ Podigao se na noge i u dva skoka našao kod kormilarnice. Istovremeno je prekopavao po dţepovima traţeći svijetleću raketu. „Stijene, Stevense! Razbit ćemo se o njih! Andrea — Miller je još uvijek u potpalublju!“

Pogledao je Stevensa koji mu nijemo potvrdi da je razumio. Stevensov bezizraţajni pogled bio je uperen u iskričavo bijelu liniju što se nepravilno protezala ispred pramca, i bivala čas deblja, čas tanja. Bili su to valovi što su jurišali na stijene, razbijali se o njih i vraćali se. Obala se još uvijek nije vidjela. Mallory je očajnički pokušavao zapaliti raketu. Napokon je odletjela pišteći i praskajući u horizontalnom letu. Na trenutak je izgledalo da se ugasila i Mallory ogorčeno stisne šake. Tada je, međutim, udarila o stijenu i pala na jednu izbočinu desetak stopa iznad mora. Gorjela je slabim, treptavim plamenom na ţestokom pljusku i pod udarcima valova. Svjetlost je bila slaba, ali dovoljna. Svega pedesetak jardi od njih ukazale su se mokre stijene koje su prijeteći svjetlucale. Podno izbočine na koju je pala raketa i dalje je vladala tama. A dvadesetak ili moţda petnaest jardi ispred pramca virio je iz vode šiljasti, nazubljeni greben zlokobno vrebajući svoju ţrtvu. „Moţeš li provući brod mimo njega?“ upita Mallory Stevensa. „Tko zna!? Pokušat ću!“ Povikao je još nešto o brzini koja je potrebna da bi brod poslušao kormilo, ali Mallory se već probijao prema prednjem otvoru u potpalublju. Kao i uvijek u slučajevima opasnosti, njegov je mozak radio brzo i nevjerojatno sigurno što kasnije nikad nije mogao samom sebi objasniti. Zgrabio je klinove, batić i ţičano uţe i ponovo izjurio na palubu. Stao je kao ukopan ugledavši golemi greben koji se uzdizao gotovo do visine kormilarnice. Upravo su prolazili pokraj njega kad je široki bok brodice zapeo uz strahovit tresak, a Mallory se našao na koljenima. Zatim se brodić nagnuo u stranu i oslobodio zagrljaja nazupčanog grebena. Stevens je bjesomučno okretao kormilo i izvikivao u strojarnicu zapovijedi. Mallory ispusti dubok uzdah olakšanja — nije ni osjetio kad je prestao disati — uţurbano prebaci kolut uţeta oko vrata i ispod lijevog ramena i zadjene klinove i čekić za pojas. Brod je pod udarcima oštrih valova koji su nasrtali sa svih strana, skretao sad lijevo, sad desno, poskakivao, zanosio se i, premda ga je Stevens uspio okrenuti prema pučini, obala se pribliţavala strahovitom brzinom. Moram uspjeti, ne smijem propustiti tu priliku, ponavljao je u sebi Mallory. No, mala nepristupačna izbočina bila je u stvari samo okrutni izazov sudbine, tek kap soli na bolnoj rani i u dubini duše Mallory je znao da to nije nikakva šansa već sasvim samoubilački pokušaj. U taj je čas Andrea prebacio preko boka zadnju automobilsku gumu koja je sluţila kao odbojnik i široko nasmijan unio mu se u lice; odjednom Mallory više nije bio tako siguran da odlazi u smrt. „Izbočina!?“ Andreova golema, mirna ruka spustila mu se na rame. Mallory potvrdi i sagne koljena spreman na skok. Napregnuo je sve mišiće jer je paluba bila mokra i skliska. „Skači“, zagrmi Andrea, „i ne daj se!“ Nije više bilo vremena za razgovor. Brodić se nagnuo na bok i izdigao na vrh golemog vala. Mallory je znao da je jedina prilika sada — ili više nikada. Zabacio je ruke, pognuo se i odbacio svom snagom u zrak. Prsti su mu klizili po mokroj površini stijene, a onda se zakvačili za rub izbočine. Visio je tako

potpuno ispruţen i nepokretan, čuo kako se jarbol liz strahovit tresak lomi o kameni rub pored njega, a onda mu ruke bez njegove volje kliznuše niz gladak kamen. Idućeg ga je trena val bacio natrag. , Međutim, još nij e bio na sigurnom. Visio je samo na jednoj kopči opasača koja se zakvačila za izbočinu. Pod teţinom tijela opasač mu se podigao do prsiju, ali se Mallory nije koprcao, niti panično traţio uporište za nogu — ti bi ga pokreti sigurno stajali ţivota. Napokon se osjećao kao kod kuće; bio je u svom elementu. Najbolji alpinist na svijetu, govorili su o njemu, a taj mu je naziv zaista i pripadao. Polagano, smireno, opipao je rukom površinu kamena i odmah otkrio pukotinu koja se protezala prema dubini izbočine. Bilo bi bolje da je išla uporedo s vanjskim rubom i da je bila šira od debljine šibice, no i ovakva je za Malloryja bila dovoljna. Paţljivo je izvukao nekoliko klinova i bat iz opasača, zakucao jedan klin kako bi dobio nekakav oslonac, zatim zadjenuo drugi nekoliko centimetara ispred prethodnog za kojeg se zakvačio ručnim zglobom. Radio je spretno jednom rukom dok je u drugoj drţao čekić. Nakon petnaest sekundi stajao je na izbočini. Brzo i sigurno poput mačke kretao se po skliskom kosom grebenu. Zabio je još jedan klin u ţivu stijenu iznad izbočine, nadjednuo omču preko njega i nogom gurnuo uţe preko ?ruba u dubinu. Tek tada se okrenuo i pogledao ispod sebe. Prošlo je manje od minute otkad je brodić udario o stijenu,, no jarbol je već bio polomljen, a trup se na očigled raspadao. Svakih sedam do osam sekundi veliki ga je val podizao i treskao s njim o oštro stijenje. Stare automobilske gume nisu mogle ublaţiti udarce koji su razmu već rasjekli u iverje, a na hrastovim daskama korita napravili goleme rupe. Između dva vala brodić se iskretao na bok pokazujući razlomljeno i izbušeno dno kroz koje je obilno prodirala voda. Tri su čovjeka stajala pored ostataka kormilarnice. Trojica — odjednom je shvatio da nedostaje Casey Brown, da motor još uvijek radi nepravilnim, čas brţim, čas sporijim klopotom. Brown je ostao u strojarnici i manevrirao motorom kako bi brodicu odrţao u što mirnijem poloţaju. Znao je da njihovi ţivoti ovise o Malloryju i — njemu. „Budala!“ opsovao je Mallory. „Luđak!“ Brodić se strmoglavio u provaliju između dva vala, r“a trenutak se smirio, a zatim ponovo tresnuo o stijenu tolikom ţestinom da je krov kormilarnice odletio visoko u zrak. Udarac je bio tako jak i neočekivan da je i Stevens izgubio ravnoteţu. Poletio je kroz zrak ispruţenih ruku, udario o greben i skliznuo nemoćno u more. Plutao je u vodi opuštenih udova i glave; bio je u dubokoj nesvijesti. Sigurno bi poginuo pod udarcem valova ili prrtiješnjen između brodića i stijene da ga u posljednji čas nije zgrabila jedna snaţna ruka, izvukla ga iz vode poput mokre krpene lutke i poloţila na palubu. Već idućeg trena sudar između broda i grebena na mjestu bi ga usmrtio. „Poţurite, zaboga!“ vikao je očajnički Mallory. „Potonut će svakoga časa! Uţe — dokopajte se uţeta.“ Vidio je kako se Andrea i Miller nešto dogovaraju, uspravljaju Stevensa na noge i privode ga k svijesti. Bio je ošamućen, povraćao je, ali jje dolazio k sebi. Andrea mu je vikao nešto u uho i gurao mu

uţe u ruke a, kad je brodić ponovo pojurio prema stijeni, Stevens čvršće stegne konopac. Andrea ga snaţno odbaci, Mallory ispruţi ruke, a on se nađe na izbočini. Sjeo je leđima okrenut stijeni drţeći se grčevito za klin. Bio je još uvijek ošamućen i nemoćan, ali ovog puta na sigurnom. „Ti si slijedeći, Milleru“, viknuo je Mallory. „Poţuri, čovječe — skači!“ Miller ga pogleda i Mallory se mogao zakleti da se smije. Umjesto da od Andrea uhvati uţe, on potrči prema kabini. „Samo čas, šefe!“ dreknuo je. „Zaboravio sam četkicu za zube.“ Ubrzo se ponovo pojavio, ali bez četkice. Nosio je veliki, zeleni sanduk s eksplozivom i prije no što je Mallory shvatio što se događa, Andrea je zamahnuo snaţnim rukama i kutija teška pedeset funti poleti prema njemu. Mallory instiktivno pruţi ruke i uhvati je. Izgubio je ravnoteţu i s kutijom u ruci posrnuo prema dubini, ali ga nešto naglo trgnu natrag. Stevens se bio podigao i slobodnom rukom uhvatio za opasač. Drhtao je kao prut od hladnoće, iscrpljenosti i nekog grozničavog uzbuđenja, no kao vrstan alpinac i on se poput Malloryja osjećao u svom elementu. Mallory se upravo uspravljao kad na izbočinu doleti nepromočiva kutija s radio-stanicom. Uhvatio ju je, poloţio u stranu i pogledao preko ivice. „Ostavite te proklete stvari!“ povikao je bijesno. „Popni te se odmah gore!“ Doletjela su još dva koluta uţeta i naprtnjača s hranom i odjećom. Djelićem svijesti zamijetio je da Stevens pokušava naći mjesta za te stvari. V „Ĉujete li me?“ zagrmio je. „Smjesta se popnite ovamo. To je naređenje. Brod tone, prokleti idioti!“ Brod je zaista tonuo. Voda je brzo prodirala i Brown je već napustio poplavljenu strojarnicu. Međutim, olupina se više nije tako bjesomučno ljuljala, a udarci o obalu nisu bili tako snaţni. Mallory pomisli da oluja prestaje, ali odjednom shvati da se teţište broda spustilo zbog stotine litara vode u potpalublju koja je djelovala kao stabilizator. Miller prinese ruku ušima. U polutami zamirućeg svjetla lice mu je bilo zelenkasto blijedo. „Uopće vas ne čujem, šefe. Da vam pravo kaţem, još njje potonuo.“ Ponovo se zavukao u prednju kabinu. Za tridesetak sekundi, zahvaljujući poţrtvovnosti petorice brodolomaca sva se oprema našla na izbočini. Brod je krmom već sasvim utonuo u more. Voda se slijevala u otvor za strojarnicu kad se Brown uzverao po uţetu. Kad je na red došao Miller, pramac se jedva nazirao ispod površine, a ispod Andrea koji je dohvatio uţe čim se Miller našao na sigurnom, zjapilo je već samo more. Brod je naprosto nestao; iza njega nije ostalo ništa, čak ni mjehurića zraka. Izbočina je bila uska — svega tri stope u širinu. Osim na mjestu gdje su poloţili stvari, imala je velik nagib tako da se na klizavom i mokrom kamenu uopće nije moglo stajati. Andrea i Miller, okrenuti leđima litici, morali su

stajati na petama i rukama se pridrţavati za glatku stijenu kako ne bi izgubili ravnoteţu. Ali za nepunu minutu Mallory je zabio još dva klina u kamen, dvadesetak inča iznad izbočine i povezao ih konopcem. Miller se umorno skljokao na kamen i zahvalno se prsima naslonio na tu sigurnosnu ogradu. Zavukao je ruku u dţep na grudima i izvukao kutiju cigareta. Ponudio je drugove ne mareći za kišu koja ih je začas smočila do koţe. Miller je bio potpuno mokar a koljena mu bijahu izranjena od udaraca; drhtao je od hladnoće, od kiše i pjene valova koji su se neprestano prelijevali preko izbočine. Oštra se ivica duboko usjekla u njegove noţne mišiće, uţe ga je stezalo i oduzimalo mu dah, lice mu je bilo pepeljastosivo i potpuno iscrpljeno od mukotrpnog rada i morske bolesti. Usprkos svemu rekao je sasvim iskreno. „Ljudi moji. Pa ovo je predivno!“ Peto poglavlje PONEDJELJAK NOĆU 01,00—02,00 Devedesetak minuta kasnije MalIory se uspio ugurati u „dimnjak“ što su ga sačinjavale stijene. Zabio je klin ispod nogu i pokušao odmoriti bolno i iscrpljeno tijelo. Dvije minute odmora, govorio je sebi, samo dvije minute dok ga ne sustigne Andrea; uţe je podrhtavalo i kroz zavijanje vjetra koji ga je pokušavao odlijepiti od stijene i strovaliti u dubinu, začuo je struganje metala. To je Andrea traţio uporište za nogu na opasnoj izbočini nekoliko stopa ispod „dimnjaka“. Na tom je mjestu Mallory gotovo poginuo. Krajnjim naporom, posve izderavši dlanove, savladao je tu prepreku, čitavo tijelo mu je bridjelo od umora a plućima je naprosto gutao zrak. Prisilio se da ne misli na uţasne bolove i potrebu za odmorom i stao napregnuto osluškivati sve glasnije metalne zvukove koji su dopirali kroz urlanje vihora ... Morat će reći Andreu da bude paţljiviji na preostalih dvadesetak stopa uspona koliko ih je još odvajalo od vrha. Meni to zaista nitko ne mora reći, ljutito pomisli Mallory. Ĉak i da je pokušao, nije mogao proizvesti nikakav zvuk svojim nogama na kojima je ostao samo par krvavih i poderanih čarapa. Tek što je prevalio prvih dvadeset stopa, ustanovio je da mu cipele ne pomaţu, već samo oteţavaju pronalaţenje uskih pukotina koje su pruţale jedini oslonac na gotovo glatkoj stijeni. Teškom mukom ih je skinuo, zavezao za opasač, ali su već nakon desetak minuta uzice popucale i cipele su nestale u dubini. Sam uspon je bio poput more. Toliko je bilo mukotrpno penjati se u mraku, kiši i vjeru da je u njemu postepeno nestalo osjećaja za opasnost. Malloryjevi napori pretvorili su se u agoniju. Već je zabio stotinu klinova, stotine stopa uţeta ostalo je za njim, ali kraj se nije nazirao. Bio je to uspon kakav se više nikad neće ponoviti, uspon koji je iscrpio svu 9njegovu vještinu i iskustvo, hrabrost i snagu, pa čak i više od toga. Do tada nije bio svjestan da u čovjeku postoje tolike, neograničene zalihe izdrţljivosti, niti tolika volja koja ga je dovela već pod sam vrh okomite stijene. Znao je da mu bez toga ni golemo iskustvo, ni svijest da je jedini čovjek, koji bi se mogao popeti uz tu liticu, niti spoznaja da ljudima na Kerosu otkucavaju posljednji časovi ţivota, ne bi bili dovoljni za uspjeh. Proteklih dvadesetak minuta, koliko mu je

trebalo da savlada onu izbočinu ispod svojih nogu, bio je lišen svih osjećaja i nikakve mu misli nisu prolazile glavom. Penjao se poput stroja. Polako, ali snaţno, pedalj po pedalj Andrea se uzverao na glatku zaobljenu izbočinu. Bio je omotan teškim kolutovima uţeta i načičkan brojnim klinovima koji su stršili u svim pravcima iz njegova opasača. Izgledao je poput korzikanskog bandita iz neke komične opere. Hitro se uzverao do Malloryja, ukliještio se u „dimnjaku“ i obrisao znoj s čela. Nasmijan kao i uvijek. Mallory ga pogleda i uzvrati smiješkom. Andrea ne bi smio biti ovdje. Bilo je to Stevensovo mjesto, no Stevens je još uvijek bio ošamućen a izgubio je i mnogo krvi. Osim toga, netko je morao poći za Malloryjem da povadi klinove i smota konopac — iza njih nije smio ostati nikakav trag. To je Mallory rekao i Stevensu, koji je nevoljko pristao, premda mu je bilo ţao da netko drugi zauzme njegovo mjesto. Mallory je bio zadovoljan što mu nije dopustio da pođe za njim. Stevens je bez sumnje bio odličan alpinist, ali je te noći Malloryju trebalo više od toga; trebale su mu ţive ljudske stepenice. Koliko je već puta penjući se stao na Andreova leđa, na ramena i podignute ruke, a jednom, dok je još imao ma sebi cipele s čeličnim zakovicama, stajao mu je najmanje deset sekundi na glavi. Andrea nije ni jednom protestirao, okliznuo se ili popustio pod teţinom. Taj je čovjek bio neuništiv i izdrţljiv poput stijene na kojoj je stajao. Od prvog sumraka radio je bez odmora, a to nitko ne bi mogao izdrţati. Mallory se gotovo zbrinuo kad je primijetio da čak ni sada ne izgleda umorno. Pokazao je rukom prema vrhu „dimnjaka“ gdje se kroz tamni otvor naziralo blijedo svjetlucanje neba. Nagnuo se i prislonio usne na Andreovo uho. „Još dvadeset stopa, Andrea“, prošaptao je. Još uvijek je dahtao od umora. „Neće biti teško. Ovdje, na mojoj strani ima neka pukotina.“ Andrea je zamišljeno pogledao uvis i nijemo potvrdio. „Bit će bolje, da skineš cipele“, nastavio je Mallory. „Klinove ćemo zabijati rukom.“ „Zar u ovakvoj noći i ovakvu stijenu? Tamno je kao u rogu, puše vjetar, a kiša pljušti.“ To u stvari nije bilo pitanje ni negodovanje. Prije bi se moglo reći da se Andrea na taj način sloţio s prijedlogom o kojem je vjerojatno i sam već razmišljao. Njih su dvojica već toliko proveli zajedno, toliko se poznavali, da su riječi bile gotovo nepotrebne. Mallory je pričekao da Andrea zabije klin i omota oko njega uţe što se protezalo od izbočine na kojoj su čekali ostali, četiri stotine stopa ispod njih. Zatim je skinuo cipele i klinove, zavezao ih za opasač, izvadio oštar noţ s dvije oštrice iz korica na ramenu i mahnuo Malloryju da je spreman. Prvih deset stopa išlo je lako. S dlanovima i leđima uprtim o jedan zid „dimnjaka“ a nogama o drugi, Mallory se uspinjao sve dok ga nije zaustavilo naglo proširenje. Odupro se nogama o zid i objema rukama zabio klin što je više mogao. Objesio se za njega i noţnim palcem napipao novo uporište. Nakon dvije minute rukama je dohvatio sipki rub na samom vrhu. Bešumno i veoma oprezno razmaknuo je zemlju, travu i šljunak dok nije napipao čvrsto uporište, ţivu stijenu. Zatim je savijenih koljena potraţio

posljednji oslonac za noge i polagano promolio glavu preko ivice. Potpuno se ukočio kad mu je pogled obuhvatio visoravan iznad litice. Paţljivo se zagledao u neprijatni mrak. Začudo tek sada prvi je puta od početka tog uţasnog uspona postao svjestan u kakvoj se opasnosti nalaze. Nemoćno je proklinjao svoj nemar i zaboravljivost jer nije uzeo Millerov revolver s prigušivačem. Na visoravni, koja se protezala sve do udaljenih planina, vladala je gotovo potpuna tama. Nazirale su se tek nejasne sjene, obrisi, siluete. Malloryju se ipak sve to učinilo poznatim, ali se nikako nije mogao prisjetiti odakle. Tada se odjednom sjeti. Visoravan koju je ugledao bila je upravo onakva kakvu je nacrtao i opisao monsieur Vlachos: uzan pojas ogoljele zemlje protezao se duţ litice, iza njega nazirale su se goleme gromade kamenja, a iza njih su započinjali blagi obronci planina, prekriveni makijom. Bio je to prvi sretan trenutak za Malloryja od početka zadatka. Poslije svih nedaća stigli su točno na cilj — na mjesto gdje su stijene Navaronea bile najstrmije i najviše, na jedino mjesto gdje Nijemci nisu postavili straţe jer je uspon bio nemoguć. Malloryju odlane. Proţela ga je prava, iskrena radost. Slavodobitno se uspravio i podigao do pasa iznad ruba litice. Tada naglo stane na pola puta i ukoči se poput stijene pod njegovim rukama. Srce mu je glasno udaralo u grlu. Jedan kamen se pomače. Sedam, moţda osam jardi od njega, uspravila se neka sjenka, odvojila se od stijena koje su je okruţivale i polako krenula prema ivici. To sada više nije bila samo sjenka. Nije bilo zabune — dugačke čizme, sivi šinjel ispod kabanice i šljem Mallory je dobro poznavao. K vragu i Vlachos! Do đavola Jensen! Nek idu k vragu sve te sveznalice koje sad sjede na sigurnom, sve te glavonje iz Obavještajnog koje su im dale krive podatke i poslale ih u smrt. Istovremeno je Mallory proklinjao samog sebe zbog neopreza, jer je u stvari očekivao da će se tako nešto dogoditi. Nekoliko sekundi ostao je nepokretan. Mozak i tijelo ukočili su se od iznenađenja. Straţar se već primakao na nekoliko koraka. Drţao je otkočen karabin u rukama i okrenuo glavu u stranu kako bi kroz zavijanje vjetra i duboki huk valova otkrio odakle dolazi zvuk koji je izazvao njegovu sumnju. Nakon prvog šoka, Malloryju ponovno proradi /mozak. Nije se smio popeti na vrh; straţar bi ga sigurno čuo kako se prebacuje preko ruba i na mjestu ga ustrijelio. Sve kad bi se i popeo, nije imao oruţja, a ni snage da se rve s odmorenim i naoruţanim čovjekom. Morat će se spustiti natrag u „dimnjak“ i to vrlo polagano i nečujno. Mallory je znao da noću pogled sa strane često otkriva više nego izravan i da bi ga straţar mogao primijetiti krajičkom oka. Tada bi bilo dovoljno da okrene glavu i Mallory bi nestao s ovog svijeta. Ĉak i u mraku su se obrisi njegova tijela jasno ocrtavali na oštrom rubu provalije. Mekim i mirnim pokretima, gotovo ne dišući, Mallory se postepeno spustio u svoj prijašnji poloţaj. Straţar se i dalje pribliţavao i naherene glave osluškivao zavijanje vjetra. Kad se Mallory sasvim spustio, pridrţavajući se ruba jedino prstima, osjeti na svom uhu Andreov dah. „Što je? Ima li nekog gore?“ „Straţar“, odvrati tiho Mallory. Ruke su ga počele boljeti od napora. „Ĉuo

je nešto i sad nas traţi.“ Naglo se odvojio od Andrea i pripio tijelo uza stijenu. Andrea učini isto. Preko ruba se odjednom probio snop svjetlosti bolno zašlijepivši njihove oči naviknute na tamu. Trak svjetla im se polako pribliţavao. Nijemac je ispruţio svjetiljku i metodično ispitivao svaki inč oštrog ruba provalije. Po kutu, pod kojim je padala svjetlost, Mallory je ocijenio da je vojnik udaljen nekoliko stopa od ruba. Očito nije htio staviti svoj ţivot na kocku po tako klizavom i sipkom tlu, a moţda je čak i pretpostavljao da bi ga mogle iznenada nečije ruke ščepati za gleţnjeve i strmoglaviti ga u dubinu. Snop svjetlosti se polako i nezadrţivo pribliţavao. Prije ili kasnije bit će otkriveni. Mallory je odjednom shvatio da Nijemac nije naprosto sumnjičav; on je znao da se netko krije iza ruba i sigurno neće odustati dok ga ne pronađe. Ništa se nije dalo učiniti, baš ništa... Tog časa Mallory ponovo osjeti Andreovu glavu kraj sebe. „Kamen“ prošaptao je. „Baci kamen iza njega.“ Najprije oprezno a zatim bjesomučno Mallory je prstima desne ruke prekopavao tlo iznad sebe. Zemlja, samo zemlja, korijeni trave i pijesak — nije bilo nikakvog kamenja, čak ni kamenčića. Andrea mu tada tutne nešto u ruku i on osjeti glatki metal. Bio je ljut na samog sebe što se nije sjetio da mu je za opasačem ostalo nekoliko klinova. Da nije bilo Andrea... Ali više nije bilo vremena za predbacivanje jer se svjetlost neumoljivo pribliţavala njihovu skrovištu. Grčevito je zamahnuo i bacio klin u mrak. Prošla je jedna sekunda, pa još jedna. Promašio je, a trak je bio dva inča od Andreovih ramena. Tada je poput blagoslova do njega dopro metalni udarac klina o kamen. Snop je iz svjetiljke zadrhtao, odletio besciljno u zrak a zatim se naglo okrenuo i osvijetlio kamenje na suprotnoj strani. Vojnik je ţurno potrčao posrčući i kliţući se po neravnom tlu dok mu je svjetiljka osvjetljavala sjajnu cijev karabina. Nije pretrčao ni deset jardi a 9Andrea se već uzverao na vrh nečujno poput goleme, crne mačke i pritajio se iza ovećeg kamena. Bio je tek sjena među drugim sjenama, potpuno neuočljiv čak i Malloryjevu izvjeţbanom oku. Straţar se već prilično udaljio bjesomučno pretraţujući kamenja svojom svjetiljkom. Andrea dva puta udari drškom svog noţa o kamen. Straţar se naglo okrenu i ponovo nespretno potrča, a sivi šinjel groteskno zavijori na vjetru. Divlje je mahao svjetiljkom i Mallory na časak ugleda njegovo blijedo lice, razrogačene, uplašene oči i čvrsti, čelični šljem koji je nabio na čelo. Sve je to davalo vojniku neki nesklad i čudan izgled. Sam bog zna, pomisli Mallory, kakve se uţasne misli sad vrzu njegovom glavom. Vidjelo se da je zbunjen i da ga hvata panika. Najprije ga je iznenadio neobičan zvuk s ruba klisure, a zatim udarci metala slijeva i zdesna. Ostavili su ga da bdije na toj pustoj visoravni, obavijenoj olujnom tamom. Bio je posve sam i bojao se. Mallory odjednom poţali tog vojnika, tog čovjeka koji je poput njega bio nečiji voljeni muţ, brat ili sin i koji je obavljao prljav i opasan posao zato jer su mu tako naredili. Poţalio ga je zbog njegove osamljenosti, briga i straha i zbog saznanja da će za nekoliko časaka, za koju sekundu, taj čovjek biti mrtav... Polagano je procijenio razdaljinu i pravi trenutak i podigao glavu.

„U pomoć!“ povikao je. „Pomozite mi! Padam!“ Vojnik je zastao u trku i naglo se okrenuo svega pet stopa od kamena iza kojega se krio Andrea. Nekoliko je časaka svjetlost divlje skakutala po okolišu a zatim se umirila na Malloryjevoj glavi. Straţar se ukočio, podigao karabin i lijevom rukom dohvatio cijev. Istog je trena muklo zastenjao u posljednjem, grčevitom izdisaju a zvuk udarca Andreovog noţa koji mu se zario među rebra tupo je odzvanjao u Malloryjevim ušima. Mallory je nijemo zurio u mrtvaca, u Andrea koji je bezizraţajna lica otirao noţ u svojti kišnu kabanicu, polako ustao i uzdahnuvši gurnuo ga natrag u korice. „Tako, prijatelju moj“, Andrea je oslovljavao Malloryja s „kapetane“ jedino kad su bili u većem društvu. „Zamalo da izginemo, a naš mladi poručnik Stevens misli da smo odviše grubo postupili s onim Briggsom.“ „Da“, potvrdi Mallory. „Znao sam, bio sam gotovo siguran da će se nešto dogoditi. I ti si znao. Bilo je odviše slučajnosti . Najprije onaj njemački brod, zatim osmatračnica u zaljevu, a sada još i ovo.“ Mallory prigušeno, ali sočno prokune. „Ovo je kraj našem prijatelju kapetanu Briggsu iz Castelrosse. Treba mu oduzeti čin, a uvjeren sam da će se Jensen pobrinuti za to.“ Andrea kimnu glavom. „Pustio je Nikolaja?“ „A tko je drugi mogao znati što namjeravamo? Jedino je on mogao sve otkucati.“ Mallory zastade i uhvati Andrea za ruku. „Nijemci su savjesni i temeljiti. Iako znaju da je gotovo nemoguće iskrcati se u ovakvim uvjetiAna, postavit će duţ obale jake straţe.“ Nesvjesno je snizio glas. „Ali sigurno ne bi ostavili samo jednog čovjeka da obračuna s petoricom. I zato ...“ „Signali“, završi Andrea njegovu misao. „Zacijelo postoji neki način na koji obavještavaju ostale. Moţda signalne rakete...“ „Ne, nije to“, zaniječe Mallory. „To bi odalo njihove poloţaje. Telefon. Mora postojati telefon. Sjećaš se kako je bilo na Kreti. Stotine milja telefonske ţice razapete po čitavom otoku.“ Andrea potvrdi, podiţe svjetiljku koja je leţala pored po?ginulog vojnika i dade se na traganje. Vratio se nakon nepune minute. „Stvarno je telefon“, objavi tiho. „Tamo je, ispod stijena.“ „Tu smo zaista nemoćni“, reče Mallory. „Ako zazvoni, moram odgovoriti jer će u protivnom kao mahniti dojuriti ovamo. Nadam se da nemaju neku prokletu lozinku. To bi im bilo slično.“ Okrenuo se i naglo stao. „No, netko mora doći. Smjena straţe, nadzornik ili tako nešto. Moţda je svaki straţar obavezan da se javi jednom na sat. Netko će sigurno doći i to ubrzo. Bogami, Andrea, moramo poţuriti!“ „A što ćemo s ovim bijednikom?“ Andrea pokaţe na zgrčenu sjenku do njegovih nogu.

„Baci ga preko ruba.“ Mallory se gadljivo namršti. „Njemu je ionako svejedno, a mi ne smijemo ostaviti nikakvih tragova. Švabe će pomisliti da je pao preko litice — ovdje je tlo vraški lomno i sklisko. Pogledaj ima li kakvih dokumenata uza se — nikad se ne zna gdje nam mogu posluţiti.“ „Njegove čizme bit će nam od mnogo veće koristi.“ Andrea mahnu svojom ručetinom prema golim padinama breţuljaka. „Nećeš daleko dospjeti u tim poderanim čarapama.“ Pet minuta kasnije Mallory je tri puta snaţno povukao konopac koji se spuštao u provaliju ispod njih. Kad je odozdo došao odgovor da je sve spremno — također tri uzastopna trzaja, Mallory hitro spusti pojačano čelično uţe koje je ponio sa sobom. Najprije su izvukli sanduk s eksplozivom. Iako je bio pa?ţljivo obloţen naprtnjačama i vrećama za spavanje, a konopac zategnut pod teţinom opreme, teret je pri svakom naletu vjetra divlje udarao o glatku stijenu. No više nije bilo vremena za sitnice; izgubili bi mnogo dragocjenih sekundi čekajući da se konopac umiri. Ĉvrsto opasan uţetom omotanim oko velikog kamena, Andrea se nadvio nad provalijom i podizao sedamdeset funti tereta kao da vadi pastrvu na udici. Sanduk s municijom našao se uz njega za nepune tri minute. U idućoj pošiljci stigli su detonatori, puške i pištolji, zamotani u vreće za spavanje, i njihov lagani šator s jedne strane bijel, a s druge obojen smeđe i zeleno. Konopac je i treći put bačen u kišu i tamu, a neumorni ga je Andrea još jednom izvlačio prema vrhu. Mallory je stajao iza njega i namatao uţe u klupko. Odjednom Grk iznenađeno uzvikne. U dva skoka Mallory se nađe pored njega. „Što se dogodilo, Andrea? Zašto si stao...?“ Zagleda se kroz mrak u konopac i primijeti da ga Andrea drţi samo sa dva prsta. Dva puta ga je lagano povukao i pustio da padne. Uţe se bjesomučno batrgalo na vjetru. „Ode teret“, primijeti tiho Mallory. Andrea potvrdi bez riječi. „Puklo je?“ Mallory naprosto nije mogao vjerovati, „čelično uţe da pukne?“ „Ĉini mi se da nije tako.“ Andrea je brzo namotao preostalih četrdeset stopa uţeta. Na njegovu se kraju još uvijek nalazila omča. Bilo je neoštećeno. „Netko nije dovoljno čvrsto stegnuo čvor.“ U njegovu glasu na trenutak se osjeti umor. Mallory je zaustio da nešto kaţe, kad u neposrednoj bli?zini kroz mrak sijevne jedna račvasta munja. Svjetlost ih je potpuno zaslijepila, u nosnicama su osjećali oštar, sumporast miris paljevine, a nad glavama im se prolomio prvi, zaglušujući udarac groma. Uslijedio je strahovit prasak i izgledalo je kao da se nebo ruga naporima ovih ratnika. Nakon bljeska nastupila je sablasna tama, a odjeci grmljavine gubili su se postepeno među visokim planinama u unutrašnjosti otoka.

„Bogami, ovo je bilo blizu!“ promrmlja Mallory. „Bolje da poţurimo, Andrea — za koji čas ovdje će bitr-svjetla kao u streljani... što je bilo u posljednjoj pošiljci koja nam je ispala?“ Nije ni morao pitati — on je sam odredio kojim će se redom oprema prebaciti na vrh još dok su se svi nalazili dolje na izbočini. Znao je da u tome ne moţe biti nikakve zabune, ali su ga njegov umorni mozak i neka skrivena nada ipak prisiljavali da se poput davljenika uhvati za slamku koja nije čak ni postojala. „Hrana“, odgovori Andrea blago. „Sva hrana, peć, gorivo i kompasi.“ Pet sekundi, moţda i deset, Mallory je stajao kao oduzet. Bio je svjestan da vrijeme nezadrţivo odmiče, da mora poţuriti, no pokolebao se. Malaksao je — ne zbog snaţnog vjetra i hladnog pljuska, već zbog mračnih predviđanja. Očajnički je zamišljao kako će trpjeti na tom neprijateljskom otoku bez vatre i hrane... Tada mu se Andreova krupna ruka spusti na rame. Gorostas se blago smiješio. „Ništa zato, Keith. Imat ćemo manje tereta. Zamisli kako će se obradovati naš umorni prijatelj Miller... Ta, to je sitnica.“ „Da“, odgovori Mallory. „Da, naravno. Sitnica.“ Naglo se okrenuo i povukao uţe koje je odmah kliznulo preko ruba. Nakon petnaest minuta, sred uţasnog proloma oblaka ispresijecanog neprestanim bljeskovima munja, preko ruba crne litice pojavi se glava Caseyja Browna. Oko njih se razlijegala šuplja i zagušena grmljavina. U vrlo kratkim prekidima jasno su čuli Brownov glas obojen jakim škotskim naglaskom. Psovao je sočno i s razlogom. Dva konopca sluţila su mu prilikom uspona — jedan koji je Mallory pričvrstio za klinove duţ okomite stijene i drugi kojim su opremu izvukli na vrh. Brown je taj drugi konopac svezao oko pasa, no umjesto običnog čvora, napravio je omču koja ga je gotovo presjekla na pola zahvaljujući Andreu koji ga je odozgo vukao iz sve snage. Kad su dva trzaja najavila da stiţe i Prašni Miller, Brown je još uvijek bez daha sjedio na zemlji s radio-stanicom na leđima a glave zarinute među koljena. Proteklo je još četvrt sata, još petnaest beskonačnih minuta. Svaki neobičan zvuk, što je dopirao kroz grmljavinu, predstavljao za njih dolazak neprijatelja. Svakog trena učinilo bi im se da su otkriveni. Napokon se u mračnom procijepu ispod samog vrha ukazalo Millerovo tijelo. Penjao se polagano i sabranono, kad se jednom našao na visoravni, on nastavi nesigurno puzati i tapkati ispred sebe. Začuđen, Mallory se saţe i zagleda u njegovo usko lice. Millerove oči bijahu čvrsto stisnute. „Odmori se, Prašni“, savjetovao ga Mallory ljubazno. „Stigao si.“ Miller polagano otvori oči, pogleda prema rubu provalije, strese se i ţustro na sve četiri otpuţe u zaklon najbliţeg kamena. Mallory ga je znatiţeljno slijedio. „Zašto si zatvorio oči kad si došao na vrh?“ „Nije istina“, pobuni se Miller. Mallory ne reče ništa. „Zatvorio sam ih u podnoţju“, objasni Amerikanac umorno. „Na vrhu sam

ih otvorio, a ne zatvorio.“ „Što?! Cijelim putem si ţmirio?“ Mallory ga gledaše s nevjericom. „Kao što rekoh, šefe“, jadao se Miller. „Još u Castelrossi, kad prelazim ulicu i popnem se na pločnik, moram se uhvatiti za prvi stup. Tako vam je to.“ Zastao je i stresao se od jeze ugledavši Andrea koji se nadvio nad provalijom. „Bogami, gotovo sam umro od straha!“ Strah. Uţas. Panika. Učini ono čega se bojiš i strah će nestati. Učini ono čega se bojiš i strah će nestati. Jednom, dva puta, stotinu puta je Andy Stevens ponavljao te riječi kao molitvu. To mu je jednom rekao psihijatar, a i sam je više puta pročitao tu rečenicu u knjigama. Učini ono čega se bojiš i strah će nestati. Mozak je ograničen organizam, rekli su mu liječnici. U određenom trenutku sadrţi samo jednu misao i odašilje samo jedan podraţaj drugim organima. Zato reci samom sebi, ja sam hrabar, ja sam jači od straha, od te glupe i bezrazloţne panike koja potječe jedino iz mog mozga, a, kako mozak moţe u određenom trenutku zauzdati samo jednu misao, osjećat ćeš se hrabrim, bit ćeš hrabar i pobijedit ćeš strah koji će nestati poput sjenke u noći. Tako je u sebi ponavljao Andy Stevens, ali sjenke su se i dalje vrzle u tami oko njega, a ledene pandţe strave sve su nemilosrdnije prodirale u njegovu iscrpljenu svijest i zgrčen ţeludac. Njegov ţeludac. Ta zguţvana gruda rastrojenih i podivljalih ţivaca ispod pleksusa. Samo čovjek na rubu potpunog ţivčanog sloma zna kakav je to osjećaj. Valovi panike, mučnine i nesvjestice plavili su pomračenu i iscrpljenu svijest, dok je mozak uzaludno naređivao omekšalim prstima da se drţe za okomitu liticu. Taj umorni i izmučen mozak, tek povremeno djelotvoran, uporno je odbijao zahtjeve prenapregnutog ţivčanog sistema, da se napokon preda i dozvoli okrvavljenim rukama koje su grčevito stezale konopac da se opuste. Da, to bi bilo najlakše. „Odmori se poslije tolikih patnji, nađi utočište poslije oluje.“ Tako glasi onaj poznati Spencerov stih. Glasno jecajući Stevens iščupa još jedan klin i baci ga u zahuktalo more tri stotine stopa ispod sebe. Ĉvrsto se pripio uza stijenu i očajnički nastavio s puzanjem prema vrhu. Strah. Ĉitav ţivot proţivio je u sjenci straha. Bio je to njegov stalni pratilac, njegov drugi ja uvijek spreman da mu se pridruţi. Već se navikao na taj strah, ponekad bi se i pomirio s njegovim prisustvom, no u agoniji ove noći takvo pomirenje bijaše nezamislivo. Prvi puta je doţivljavao nešto takvo, ali usprkos panici i pomutnji bio j e svjestan da teţak uspon nije uzrok njegovu strahu. Istina, stijena je bila strma, gotovo okomita, a munje, ledena kiša, tmina i zaglušujuća grmljavina mučili su ga poput more, ali s tehničke strane uspon je bio prilično jednostavan, uţe se protezalo do samog vrha i samo ga je trebalo slijediti, a putem odbacivati klinove u more. Bio je izudaran i uţasno iscrpljen, boljela ga je glava, a izgubio je mnogo krvi iz rana na licu. No gotovo uvijek u trenucima potpune fizičke iscrpljenosti ljudski duh oţivi i zaiskri dvostrukom jačinom. Ali ne njegov. Andy Stevens se bojao jer je izgubio poštovanje prema samom sebi. Uvijek za prijašnjih nedaća, to poštovanje kojim su se drugi odnosili prema njemu, poštovanje u koje se i sam uvjerio, bilo je za njega posljednje uporište koje mu je davalo snagu da istraje u borbi protiv starog neprijatelja. Ali sada je sve to otišlo unepovrat, a dvije stravične misli zaokupile su ga cijelim bićem

— svi su znali da se boji, dakle, izdao je svoje drugove. Za vrijeme borbe s njemačkim patrolnim čamcem kao i za vrijeme boravka u zaljevu podno osmatra??čnice, Mallory i Andrea su vidjeli da ga je strah. Bio je toga svjestan."" Nikad do tada nije susreo takve ljude, ali odmah je shvatio da pred njima neće moći sakriti svoju tajnu. Bilo bi prirodno da je on pošao s Malloryjem, ali Mallory je izmislio neki razlog da povede Andrea umjesto njega — on je znao da ga je strah. Već dva puta, jednom u Castelrossi a jednom u sukobu s njemačkim čamcem, skoro je iznevjerio drugove. Noćas ih je zaista razočarao. Najprije su zaključili da nije sposoban za uspon s Malloryjem, a zatim je slabo privezao teret i hranu je nepovratno progutalo more, svega desetak stopa od izbočine na kojoj su stajali... I o takvim nesposobnjakovićima ovisilo je hiljadu ljudskih ţivota na Kerosu. Slab i razočaran, iscrpljene duše i tijela, glasno stenjući od straha i samosaţaljenja ne znajući više gdje prestaje jedno a započinje drugo, Andy Stevens se naslijepo penjao prema vrhu. Oštar, prodoran zvuk telefona nenadano je narušio noćnu tišinu na visoravni. Mallory se ukočio i nehotice stisnuo šake. Ponovo se kroz muklo odjeldvanje grmljavine začula reska zvonjava, a zatim je na trenutak utihnula. Telefon se oglasio još jednom, ali ovaj puta uporno, bez prekida. Mallory je potrčao da podigne slušalicu, ali se naglo zaustavi, okrene i polako priđe Andreu. Plećati Grk ga je znatiţeljno promatrao. „Predomislio si se?“ Mallory kimne, ali ne odgovori. „Zvonit će dok im netko ne odgovori“, promrmlja Andrea. „A kako im nitko neće odgovoriti, doći će ovamo i to vrlo brzo.“ „Znam, znam“, Mallory slegne ramenima. „To svakako ?moramo iskoristiti. Pitam se — koliko će im trebati da stignu ovamo.“ Instinktivno se ogleda niz ogoljelu zaravan. Miller i Brown su čuvali straţu sakriveni negdje u mraku s obje strane mjesta na kojem su stajali. „Nema smisla javiti se.Bojim se da mi to ne bi uspjelo. Švabe su u tim stvarima veoma sitničavi i tvrdoglavi. Sigurno su izmislili poseban način razgovora preko telefona; vjerojatno straţarjnora reći svoje ime ili odgovoriti lozinkom — moţda bi me i glas izdao. Ovako je bolje. Straţar je netragom nestao, svi smo se uspjeli dokopati vrha osim Stevensa, dakle, ispunili smo zadatak. Iskrcali smo se, a nitko ne zna da smo ovdje.“ „Da“, potvrdi polagano Andrea. „Da, u pravu si. Svakog časa morao bi stići i Stevens. Bilo bi glupo da upropastimo sve što smo postigli.“ Zastade i nastavi tišim glasom. „Uskoro će dojuriti.“ Telefon utihnu nenadano kao što je i zazvonio. „Evo sad su krenuli.“ „Znam. Nadam se da će Stevens...“ Mallory se naglo okrenu na peti i dobaci preko ramena. „Pričekaj ga ovdje. Ja ću obavijestiti ostale da očekujemo društvo.“ Mallory je hitro grabio duţ zaravni drţeći se podalje od ruba provalije. Hramao je jer su mu straţareve čizme bile tijesne i ranjavale mu palčeve. Nije htio ni pomisliti kakve će mu noge biti nakon nekoliko sati napornog marša po planinskom predjelu — ima još vremena za te surove probleme, zaključio je zlovoljno... Odjednom pod lopaticama osjeti nešto tvrdo i hladno, i naglo zastade.

„Predaj se ili pucam!“ Otegnuti i unjkav glas bio je začudo veseo; nakon pakla kroz koji je prošao na moru i penjući se uza stijenu, Prašni Miller se na tvrdom tlu osjećao kao u raju. „Vrlo duhovito“, promrmlja Mallory. „Zaista vrlo duhovito kao što *je i započela — međutim, njegov kaput i obrubljeni prsluk bijahu potpuno mokri. Malloryju to bijaše neshvatljivo, ali više nisu imali vremena za suvišne razgovore. „Jesi li maločas čuo telefon?“ upitao je. „A to je bio telefon? Da, čuo sam.“ „Očekivali su da se javi straţar i podnese izvještaj. Nismo odgovorili. Dotrčat će svakog časa i pretraţiti svaki kamen. Moţda s tvoje strane, a moţda s Brownove. To su im jedini prilazi ako ne ţele polomiti vratove po onom kamenjaru u unutrašnjosti.“ Mallory pokaţe na gomile stijena iza njih. „Zato dobro otvori oči.“ „U redu, šefe. Bez pucnjave, a?“ „Bez pucnjave. Ako ih spaziš, dođi što brţe i tiše da nas obavijestiš. Vrati se za pet minuta u svakom slučaju.“ Mallory poţuri istim putem natrag. Andrea se cijelim tijelom ispruţio po tlu i virio preko ruba u ponor. Kad se Mallory pribliţio, okrenuo je glavu. „Ĉujem ga. Upravo prelazi izbočinu.“ „Dobro.“ Mallory produţi bez zaustavljanja. „Reci mu da poţuri.“ Nakon desetak jardi on zastade i zagleda se u mrak. Netko mu je u punom trku dolazio u susret, posrćući na neravnu tlu. Zagledao se znatiţeljno u Millera. Amerikanac je skinuo kabanicu — kiša je isto tako nenadano prestala padati. „Brown?“ prigušeno zovnu Mallory. „Da, ja sam, kapetane.“ Prišao mu je i zadihano mahao u smjeru odakle je dotrčao. „Dolaze! Svjetiljke poskakuju duţ cijele obale — sigurno su u velikoj ţurbi.“ „Koliko ih je?“ brzo upita Mallory. „Najmanje četvorica ili petorica.“ Brown je još uvijek dahtao. „Moţda i više — ima ukupno pet svjetiljki. Sad i sami moţete vidjeti.“ Ponovo je mahnuo rukom a onda zbunjeno zamucao. „Gle, baš čudno! Nestali su.“ Brzo se okrenuo. „Ali mogao bih se zakleti...“ „Ne brini“, prekine ga Mallory zlovoljno. „Znam da si ih vidio. Očekivao sam posjete. Sad su postali oprezni jer su se primakli opasnom mjestu. Koliko su bili udaljeni kad si ih ugledao?“ „Stotinjak jardi — ne više od Što pedeset.“ „Idi, javi Milleru. Reci mu da odmah dođe ovamo.“

Mallory potrči rubom litice i klekne pored Andrea. „Andrea, dolaze“, dometnu ţurno. „Slijeva. Najmanje ih je pet, moţda i više. Dvije minute, maksimum. Gdje je Stevens. Vidiš li ga?“ „Da, vidim ga.“ Andrea bijaše savršeno miran. „Upravo je svladao izbočinu...“ Ostatak rečenice zaglušila je iznenadna grmljavina, ali i to je bilo dovoljno. Sad ga je i Mallory mogao vidjeti kako se neobično polagano i tromo uspinje uz konopac na pola puta između izbočine i procijepa. „Tako mu svega!“ proklinjao je. „Što se to događa s njim? Zar misli cijelu noć provesti...“ Zastao je i stavio ruke na usta. „Hej, Stevense! Stevense!“ No činilo se da ga Andy uopće ne čuje. I nadalje se penjao ukočeno, neprirodno, poput robota s pokvarenim mehanizmom. „Na izmaku je snaga“, primijeti tiho Andrea. „Vidiš da nije čak ni podigao glavu. Kad alpinist gleda ispod sebe, gotov je.“ Andrea se pomakne. „Idem dolje po njega.“ „Ne“, Mallory ga uhvati za rame. „Ostani ovdje. Ne smijem vas obojicu izgubiti... Da, što je?“ Osjetio je Brownovo ubrzano disanje na potiljku. „Poţurite, kapetane. Poţurite, zaboga!“ Bio je toliko zadihan da je jedva izgovorio tih nekoliko isprekidanih riječi. „Opkoljavaju nas!“ , „Povuci se s Millerom u kamenjar“, naredi Mallory. „Štitite nas ... Stevense! Stevense!“ No, vjetar je ponovo zaglušio njegovo dozivanje. „Stevense! Zaboga, čovječe! Stevense!“ Glas mu je bio pištav, očajan i ovaj ga je puta Stevens morao čuti usprkos iznurenosti. Zastao je, podigao glavu i prislonio dlan na uho. „Dolaze Nijemci!“ doviknu mu Mallory kroz dlanove. Nije se usudio vikati glasnije. „Zavući se u procijep i ostani tamo. Ne miči se. Razumiješ? Ni glaska.“ Stevens podiţe ruku i umorno mahne dajući im na znanje da je razumio, zatim ponovo pognu glavu i nastavi s penjanjem. Sad je napredovao još polaganije, a kretnje mu bijahu ukočene i nezgrapne. „Misliš li da te razumio?“ upita Andrea zabrinuto. „Nadam se. Nisam siguran.“ Mallory se trgne i uhvati druga za ruku. Ponovo je stalo sipiti. Kroz koprenu kiše ugledao je trak svjetlosti koji im se polako pribliţavao slijeva. „Brzo baci uţe preko ruba“, prošapta. „Zadrţat će ga klin u dnu procijepa. Hajde, bjeţmo odavde.“ Mallory i Andrea se polako povukoše od ruba pazeći da pri tom ne pomaknu ni jedan kamenčić. Okrenuli su se i otpuzali na laktovima i koljenima u kamenjar. Tih nekoliko jardi činilo se beskonačnima. Mallory se bez revolvera osjećao nezaštićen, kao gol. Znao je, doduše, da se ne mora bojati jer su Miller i Brown drţali neprijatelja na nišanu spremni da otvore vatru. Imao je u njih povjerenja. Ali to im nije bio cilj; vaţno je bilo da ostanu neopaţeni. Preostalo im je još svega nekoliko stopa do zaklona a svjetlost ih je već dva puta mimoišla za dlaku — u oba navrata ţarili su lica u vlaţnu

zemlju, kako ih ne bi odao blijedi odsjaj koţe i potpuno se umirili. Napokon, učinilo im se da su stigli do sigurnog zaklona u kamenjaru. Pored njih se začas stvorila tamna, neprepoznatljiva sjenka. Bio je to Miller. „Ima dosta vremena, mnogo vremena“, prošaptao je sarkastično. „Zašto niste čekali još pola sata?“ Pokazao je nalijevo gdje su se čuli glasovi i vidjela svjetla svega dvadesetak jardi daleko. „Bolje će biti da se povučemo. Traţe svog čovjeka u ovom kamenju.“ „Njega ili njegov telefon“, promrmlja Mallory. „U pravu si. Pazite na puške da ne udare u kamen. Ponesite opremu ... A, ako pogledaju preko ruba i pronađu Stevensa, morat ćemo ih sve pobiti. Nemamo vremena za nadmudrivanje i do đavola s bukom. Pucajte iz automatskog oruţja.“ Andy Stevens je čuo, ali nije razumio. Ne zato što ga je obuzela panika ili zbog straha, jer više se nije bojao. Strah je dolazio iz njegova mozga, a on više nije djelovao; dokrajčila ga je potpuna iscrpljenost, onaj prokleti umor koji mu je oduzeo udove i čitavo tijelo okovao teškim olovom. Nije ni bio svjestan da je pedesetak stopa niţe udario glavom o oštru granitnu izbočinu od čega je do kosti povredio staru ranu na sljepoočici. Snaga je s krvlju otjecala iz njega. Ĉuo je Malloryja, čuo je da mu govori nešto o „dimnjaku“ kojeg se upravo dokopao, ali mozak mu više nije prenosio značenje riječi. Znao je samo da se penje i da se mora penjati dok ne stigne do vrha. To su mu otac i braća oduvijek nastojali utuviti u glavu. Moraš stići do vrha. Stigao je već do klina koji je Mallory zabio u pukotinu u procijepu. Odmorio se, zario prste u pukotinu, zabacio glavu i krenuo prema vrhu od kojeg ga je dijelilo još svega desetak stopa. Nije osjećao ni radost ni iznenađenje. Cilj je bio tu — morao ga je samo doseći. S vrha su jasno dopirali glasovi. Pomalo ga je čudilo što mu drugovi nisu priskočili u pomoć i bacili mu konopac koji bi mu olakšao tih posljednjih nekoliko stopa, ali nije bio ogorčen, nije uopće ništa osjećao. Moţda ga iskušavaju. To sad i tako nije vaţno — mora se dokopati vrha. Stigao je. Paţljivo kao i Mallory prije njega razgrnuo je zemlju i sitne kamenčiće, primio se prstima za rub, pronašao ono isto uporište za nogu kojim se posluţio i njegov kapetan i podigao se preko ivice. Ugledao je ukrštene zrake svjetlosti, čuo uzbuđene glasove i tada se na trenutak koprena magle podigla s njegove svijesti. Preplavio ga je posljednji val strave kad je shvatio da glasovi pripadaju neprijatelju koji je uništio njegove drugove. Shvatio je da je ostao sam, da nije uspio, da je ovo kraj i da je sve bilo uzalud. Tada mu se ponovo zamutilo u glavi. Našao se u potpunoj praznini, ostala je samo ta praznina i potpuno ništavilo, iscrpljenost što je nadolazila poput plime, očaj i njegovo tijelo koje je polako klizilo niz goli kamen. Zgrčeni prsti također su popuštali i onda se najednom sasvim otvorili kao u davljenika koji beznadno ispušta drvenu gredu i tone u bezdan. Sad više nije bilo straha. Bio je posve ravnodušan kad su mu prsti kliznuli i kad je poput kamena s visine od dvadesetak stopa pao u procijep koji se prema dnu suţavao u obliku grlića na boci. Nije ispustio ni glasa; od boli je utonuo u tamu i nije ni stigao vrisnuti, ali

su njegovi drugovi, sakriveni u kamenjaru, jasno čuli tupi i bolni prasak kad mu se noga prelomila kao suha grana. Šesto poglavlje PONEDJELJAK NOĆU 02,00—06,00 Njemačka je patrola postupila upravo onako kako je Mallory sa strahom iščekivao. Bila je izvjeţbana, temeljita i veoma, veoma marljiva. U glavi njezina mladog i pouzdanog narednika bilo je čak i mašte, a to je bilo najopasnije. Bila su svega četvorica u visokim čizmama, šljemovima i šinjelima smeđe, zelene i sive boje radi kamuflaţe. Najprije su pronašli telefon i javili se bazi. Zatim je mladi narednik poslao dvojicu vojnika da pretraţe stotinjak jardi zaravni uz rub provalije, dok su on i četvrti vojnik istraţivali kamenjar. Tragali su polagano i temeljito, ali nisu zalazili dublje u kameno bespuće. Malloryju se narednikovo zaključivanje činilo razumljivim i očiglednim. Ako straţar negdje spava ili se nenadano razbolio, bilo bi malo vjerojatno da je otišao daleko među te krševite gomile kamenja. U tom pogledu grupa je bila na sigurnom izvan njihova domašaja. Tada se zbilo ono čega se Mallory bojao — slijedilo je organizirano i temeljito pretraţivanje same zaravni, a najgore je od svega došlo kad su počeli pregledavati ivicu provalije. Tri su vojnika drţala narednika — jedan ga je čak uhvatio za opasač — a on je polagano hodao po rubu i zagledao u svaki centimetar tla obasjanog snaţnim snopom svjetlosti. Odjednom je zastao, uzviknuo i licem se sasvim pribliţio tlu. Mallory je znao što je Nijemac pronašao; uţe kojim su izvukli opremu ostavilo je uočljiv trag na rahlom tlu ... Tiho, poput mačaka, komandosi se podigoše na kqj/jena i uperiše puščane cijevi kroz procijepe u kamenju. Svi su bili svjesni da se tamo negdje na dnu „dimnjaka“ nalazi njihov drug, teško ranjen, a moţda i mrtav. Nedostajalo je da samo jedan Nijemac nanišani dolje niz liticu i sva četvorica bi izginula. Morali bi umrijeti. Narednik je legao na zemlju dok su ga dvojica pridrţavala za noge. Glavom i ramenima bio je iznad dubokog ponora, a svjetiljkom je osvjetljavao procijep. Desetak sekundi nije se ništa čulo osim tugaljivog zavijanja vjetra i šibanja kišnih kapi po zakrţljalom raslinju. Tada se narednik iskoprcao iz neugodna poloţaja i uspravio na noge. Zamišljeno je kimao glavom. Mallory brzo dade znak ostalima da se ponovo sakriju iza kamenja, no narednikov je glas, s mekim bavarskim izgovorom, razgovijetno dopirao do njih nošen vjetrom koji je puhao s mora. „Da, to je Erich, nema sumnje. Jadnik.“ U njegovu glasu osjećalo se i ţaljenje i srdţba. „A koliko sam ga puta upozoravao da bude oprezniji i ne prilazi tako blizu rubu. Ta stijena je odista podmukla.“ Narednik se instinktivno povukao nekoliko koraka a zatim ponovo pregledao trag na mekom tlu. „Ovdje mu se noga okliznula — ili moţda kundak. Sada to ionako više nije vaţno.“ „Zar mislite da je mrtav, narednice?“ Mladi vojnik, gotovo dječak, bijaše nemiran i oţalošćen. „Teško je reći... Pogledaj sam.“

Mladić je oprezno legao na tle i još paţljivije pogledao preko ruba. Ostali su razgovarali visokim, isprekidanim glasovima. Mallory se okrene Milleru. Bio je potpuno zbunjen te upita Amerikanca šapatom: „Je li Stevens imao na sebi crnu odjeću kad ste ga ostavili?“ „Da“, odvrati Miller prigušeno. „Mislim da jest.“ Tajac. „Ne, do đavola, nije točno. Obojica smo istovremeno odjenuli kabanice za kamuflaţu.“ Mallory je sada shvatio. Njemački nepromočivi ogrtači bili su gotovo jednaki njihovima, a straţareva kosa, prisjećao se Mallory, bila je crna — Stevens je kosu obojio također u crno. Vjerojatno se s ruba provalije vidjelo tek zgrčeno tijelo ogrnuto kabanicom i crnokosa glava. Bilo je razumljivo zašto je narednik pogriješio. Morao je pogriješiti. Mladi vojnik se povukao i paţljivo osovio na noge. „U pravu ste, narednice. To je Erich.“ Dječakov glas bijaše nesiguran. „Ĉini mi se da je ţiv. Vidio sam kako se kabanica pokreće. To nije od vjetra, siguran sam.“ Mallory osjeti kako ga steţe Andreova snaţna ruka. Pao mu je golem kamen sa srca. Stevens je, dakle, ţiv. Hvala ne-besima! Spasit će ga. Ĉuo je kako Andrea šapatom prenosi novost ostalima, a onda mu licem preleti ironičan osmijeh; shvatio je koliko je besmisleno njegovo veselje. Jensen bi mu sigurno zamjerio na tom izljevu osjećaja. Stevens je već odigrao svoju ulogu — doveo je brod do Navaronea i popeo se uza stijenu. Sada je bio osakaćen i suvišan teret za ostale. Takav će smanjiti njihove već ionako jadne izglede na uspjeh. Za vrhovnu komandu, koja je pomicala pione, on je samo kočio igru i zamrsio situaciju na tabli. Zaista nije bilo lijepo od Stevensa što se nije ubio kako bi ga mogli mirno ukloniti i dovijeka sahraniti u gladnim valovima što su hučali podno stijena... Mallory je stegao pesnice i zakleo se da će taj mladić preţivjeti i vratiti se kući pa nek čitav rat sa svojim neljudskim prljavštinama ode do đavola... Stevens bijaše tek uplašen i ranjeni dječak, ali hrabriji od cjelokupnog general-štaba. Mladi narednik je kratkim i samouvjerenim glasom izdavao naredbe svojim ljudima. Doktora, udlage, nosila, dizalo, konopce, klinove — dobro izučen i izvjeţban narednik, ništa nije zaboravio. Mallory je napeto iščekivao da čuje koliko će ljudi ostaviti da čuvaju straţu jer njih će morati ubiti, a to bi ih neminovno izdalo. Nije ga brinulo kako će izvesti to nečujno smaknuće — bilo bi dovoljno da prišapne Andreu i straţari bi bili osuđeni na smrt poput ovaca pred krvoločnim vukom. Ovce bi čak imale više šanse jer bi mogle bjeţati i blejati prije no što ih očnjaci zgrabe za vrat. Narednik ih je riješio briga. Njemački N. C. O.* bili su najbolji vojnici zbog već provjerenih sposobnosti i bespoštedne grubosti, a upravo te odlike, koje je posjedovao i mladi narednik, pruţile su Malloryju šansu kakvu nije ni očekivao. Nijemac je završio s izdavanjem zapovijedi, kad ga mladi vojnik potaja po ramenu i pokaţe preko ruba. „Što ćemo s jadnim Erichom, narednice?“ upita nesigurno. „Zar ne mislite da bi netko od nas morao ostati s njim?“

„A od kakve bi koristi bio da ostaneš — drţao bi mu ruku?“ primijeti narednik sarkastično. „Ako se pomakne i padne u provaliju, ne bi mu nitko mogao pomoći, pa sve da nas je i stotinu ovdje. Hajde, odlazi i ne zaboravi donijeti čekić i klinove da pričvrstimo dizalo.“ Tri su se vojnika bez riječi okrenula i ţurnim korakom krenula prema istoku. Narednik je otišao do telefona, izmijenio s nekim na drugom kraju nekoliko kratkih riječi i pošao u suprotnom pravcu — vjerojatno u obilazak drugih straţarskih poloţaja. Još se uvijek u noćnoj tami nazirala njegova sjenka kad je Mallory zapovjedio Milleru i Brownu da zauzmu svoja stara mjesta, a odmjeren narednikov korak još je odjekivao po šljunkovitom puteljku kad su Andrea i Mallory prebacili konopac preko ruba i ţurno se spustili u procijep. * N. C. O. — kratica za još neimenovane oficire Stevens je zgrčena tijela i okrvavljena lica leţao na oštrom kamenom bridu. Bio je u dubokoj nesvjestici. Krkljao je prilikom disanja a usta mu bijahu širom otvorena. Noga mu bijaše naslonjena na stijenu i ispod koljena neprirodno iskrenuta u stranu. Mallory se podbočio o zidove procijepa i uz Andreovu pomoć paţljivo podigao i ispravio ranjenu nogu. Stevens je dva puta bolno zastenjao unatoč crnom velu nesvjestice, no Mallory nije imao drugog izbora — čvrsto je stisnuo zube i nastavio. Polagano i vrlo paţljivo zavrnuo je nogavicu, a onda je morao zaţmiriti pred uţasavajućim izgledom bijele potkoljenične kosti koja je virila kroz rastrgano, ljubičasto i otečeno meso. „Otvoren prijelom, Andrea.“ Prstima je njeţno pipao slomljenu nogu i iznenađeno ustuknuo kad se pod njegovim dodirom koţa na čizmi udubila negdje oko gleţnja. „Oh, boţe!“ promrmljao je. „Još jedan prijelom, ovdje iznad gleţnja. Dječak se čestito izubijao, Andrea.“ „Jest, zaista“, odgovori Andrea smrknuto. „Ovdje mu ne moţemo pomoći.“ „Tu ništa ne moţemo učiniti. Moramo ga najprije podići na vrh.“ Mallory se ispravi i tmurno pogleda okomite zidove procijepa. „Samo ne znam kako ćemo za ime svijeta ...“ „Ja ću ga podići.“ U Andreovu se glasu nije osjećalo da će to biti očajnički pokušaj kojim bi taj gorostas iscrpio posljednje atome snage u nedostatku drugog izlaza. On je jednostavno izraţavao namjeru čovjeka koji se nikad nije pitao moţe li učiniti ono što je odlučio. „Ako mi pomogneš da ga podignem i priveţem na leđa ...“ „Noga će mu tada visjeti na rastrganom mišiću i komadiću koţe“, pobuni se Mallory. „Stevens to neće izdrţati. Umrijet će ako to učinimo.“ „Umrijet će i ako ga ostavimo“, promrmlja Andrea. Mallory ponovo paţljivo pogleda Stevensa i zabrinuto mahne glavom. „Da, umrijet će ako ga ostavimo“, ponovi umornim glasom. „Morat' ćemo to učiniti.“ Odlijepio se od stijene i po konopcu spustio do dna procijepa ispod Stevensova tijela. Uglavio je nogu u pukotinu, omotao uţe oko pasa i pogledao iznad sebe.

„Jesi li spreman, Andrea?“ upita tiho. „Spreman.“ Andrea se pognuo, uhvatio Stevensa u naručaj i polako, ali snaţno podigao njegovo tijelo dok mu je Mallory pomagao odozdo. Dok su ga podizali, Stevens je nekoliko puta bolno zajauknuo, a Malloryju se zamaglilo pred očima zbog dječakovih patnji. Tada se slomljena i mlohava noga našla izvan njegova domašaja jer je Andrea ranjenika privio uza se drţeći ga u zagrljaju svojih snaţnih ruku. Stevensova glava je visjela zabačena unazad otkrivajući groteskno, beţivotno i okrvavljeno lice kao u neke potrgane lutke. Mallory se u tren oka našao pored njih i znalački povezao Stevensove ručne zglobove. Prigušeno je psovao dok je obamrlim rukama stezao čvor i na taj način iskaljivao sav jad i gorčinu premda toga nije bio svjestan; pred sobom je vidio samo izranjavanu glavu koja se glupavo njihala pored njegova ramena, vidio je kišom razmazanu krv koja je prekrivala lice, vidio je plavu kosu iznad ranjena čela s koje je kiša već isprala crnilo. Do đavola i s tom prokletom bojom, pomislio je ljutito. Još će Jensen čuti o tome — mogla je čovjeka stajati ţivota! Tada postade svjestan svojih misli/i ponovo opsova, no ovaj puta samoga sebe jer je razmišljao o stvarima koje im u ovom trenutku uopće nisu mogle pomoći. Stevensove ruke su prebacili Andreu oko vrata i privezali mu tijelo za njegova leđa. Gorostas je stigao na vrh za nepune pola minute. Ako mu je teret od Što šezdeset funti i pričinjavao kakve teškoće prilikom penjanja, Mallory to nije mogao primijetiti. Njegova snaga i izdrţljivost bili su naprosto fantastični. Samo jednom je slomljena noga dodirnula kamen i to u trenutku kad se Andrea prebacio preko ruba i našao na vrhu. Paklenska bol probila je koprenu mraka i praznine, a sa Stevensovih se usana oteo kratki i promukli uzdah koji se doimao još jezivije onako slabašan i nemoćan. Andrea se već uspravio, a Mallory spretno rezao uţad kojom su vezali ranjenika. „Andrea, odnesi ga odmah u kamenjar“, prošapta on. „Ĉekaj nas na prvoj čistini na koju naiđeš.“ Gorostas polagano potvrdi klimanjem glave. Nije podizao pogleda s dječaka u svom naručju i činilo se da je duboko zamišljen, ili da osluškuje. Mallory i sam stade nesvjesno osluškivati tuţno zavijanje vjetra i čas tišu, čas glasniju jadikovku kišnih kapi protkanu ledenom susnjeţicom. Bez razloga je zadrhtao i ponovo osluhnuo. Tada se Ijutito stresao, naglo okrenuo i počeo namotavati konopac. Kad je odloţio mlohavi i vodom natopljeni kolut na tlo, sjetio se klina u procijepu na kojem je još uvijek visjelo stotinu stopa uţeta. Bio je odviše umoran, promrzao i razočaran da se ljuti na sebe. Stevens i njegova teška rana potresli su ga teţe no što je bio svjestan. Zlovoljno je gurnuo konopac u dubinu, spustio se u procijep, odvezao drugo uţe i bacio klin u ponor. Nakon desetak minuta s vlaţnom uţadi prebačenom preko ramena, vodio je Millera i Browna kroz krš prema unutrašnjosti otoka. Našli su Stevensa gdje leţi u zaklonu golema kamena, stotinjak jardi od obale na maloj čistini jedva veličine bilijarskog stola. Ispod njega je na mokrom, blatnjavom tlu bilo rasprostrto nepromočivo platno a tijelo mu je pokrivala kabanica. Bilo je veoma hladno, no kamen je zaklanjao mladića od studenih naleta vjetra i susnjeţiće. Kad su tri čovjeka upala na čistinu i spustila svoju opremu na tlo, Andrea podiţe pogled. Mallory primijeti da je već

zavrnuo nogavicu, razrezao čizmu i skinuo je s ranjenikove noge. „Muke mu Isusove!“ ote se nehotice Milleru, napola kletva, napola molitva. Iako je vladala gusta tama, rana je izgledala jezivo. On kleknu i nadvi se nad ranjenika. „Kakav ričet!“ promrmlja polagano i pogleda ostale. „Moramo učiniti nešto s ovom nogom, šefe. Ne smijemo gubiti vrijeme. Momak je već zreo za groblje.“ „Znam. Ali moramo ga spasiti, Prašni. Moramo, razumiješ.“ Malloryju to bijaše jedina i najvaţnija stvar na svijetu. Kleknuo je do Stevensa. „Daj da ga pogledam.“ Miller ga nestrpljivo otjera. „Prepustite to meni, šefe.“ Odlučnost i nenadani zapovjedni ton u njegovu glasu natjerali su Malloryja da ustukne. „Kutiju s lijekovima, brzo — i otpakujte šator.“ „Jesi li siguran da se moţeš u to upustiti?“ U stvari, Mallory nije ni posumnjao u to; osjećao je samo zahvalnost i iskreno olakšanje, ali morao je nešto reći. „Kako ćeš ...“ „Slušajte, šefe“, prekine ga Miller tiho. „Ĉitav svoj ţivot bavio sam se s tri stvari — s rudnicima, tunelima i eksplozivima. To vam je vraški opasan posao, šefe. Vidio sam već na stotine polomljenih ruku i nogu, a većinu sam ih sam zakrpao.“ Umorno se nacerio. „Tada sam i ja bio šef — u tome je, čini mi se, moja prednost.“ „Odlično!“ Mallory ga potapša po ramenu. „Predajem ga u tvoje ruke, Prašni. Ali, šator...“ I on nehotice pogleda preko ramena prema obali. „Hoću, naime, reći...“ „Krivo ste me shvatili, šefe.“ Mirne, pedantne i sigurne ruke čovjeka koji je čitav ţivot proveo baratajući eksplozivima zaposleno su pripremale vatu i sredstvo za dezinfekciju. „Nisam mislio da ovdje sagradimo bolnicu. Ali potrebne su nam šatorske motke umjesto šinja za nogu.“ „Naravno, da naravno. Motke. Kako se nisam sjetio... Mislio sam neprestano...“ „Motke sad nisu vaţne, šefe.“ Miller je već otvorio kutiju s lijekovima i pod prigušenim svjetlom ručne* lampe ţustro odabirao ono što mu je bilo potrebno. „Morffj, to je najvaţnije, jer će momak umrijeti od boli. Zatim moramo naći zaklon, toplinu, suhu odjeću ...“ „Toplinu! Suhu odjeću!“ Mallory ga s nevjericom prekide. Pogled mu pade na onesviještenog Stevensa koji je izgubio njihovu peć i svo gorivo i usne mu se zgrčiše od jada. Dječak se sam osudio na smrt... „Gdje ćemo, zaboga, naći sve to?“ „Ne znam, šefe“, odgovori Miller jednostavno. „Ali moramo naći. Ne samo da mu umanjimo bol. U takvom stanju pa još i pokisao do kosti, sigurno bi dobio upalu pluća. Kad ga sklonimo od kiše i hladnoće, nasut ću mu u tu ranu kilogram sulfanamida — jer, ako dobije otrovanje, gotov je ...“ Glas mu polako zamre u tišini.

Mallory se podiţe. „Ĉini mi se da si ti šef, šefe.“ Izgovorio je to vjerno imitirajući Millerovo otezanje u govoru. Amerikanac podiţe pogled, umorno se osmjehne i ponovo nastavi s radom. Mallory je čuo kako škrguće zubima sagnut nad Stevensom. Osjetio je nekim šestim čulom da Miller uţasno drhti čitavim tijelom, premda toga nije svjestan jer se sav usredotočio na svoje ruke. Odjeća mu je potpuno mokra, sjetio se ponovo Mallory i po treći puta te noći nije mogao objasniti kako mu se to dogodilo kad je na sebi imao nepromočivu kabanicu. „Samo ga ti zakrpaj. Ja ću naći mjesto za njega.“ Mallory nije bio baš siguran u svoje riječi. Ipak, nadao se da će na ogoljelim i krševitim padinama breţuljaka ispred njih naći zaklon ispod neke stijene ili moţda čak u nekoj spilji. Da, danju bi im to moţda i uspjelo, ali ovako, sred noćne tame, bila bi to zaista sretna slučajnost. Mallory primijeti da je Casey Brown ustao i uputio se prema uzanom prolazu između kamenih gromada. Posivio je u licu od iscrpljenosti i bolesti, jer posljedice trovanja monoksidom vrlo sporo prolaze. „Kamo ćeš, Casey?“ „Idem po preostalu opremu, kapetane.“ „Jesi li siguran da moţeš sam?“ Mallory se paţljivije zagleda u njega. „Ne izgledaš mi baš zdrav.“ „Pa i nisam“, odgovori Brown iskreno i uzvrati pogled. „Bez uvrede, kapetane, ali i vi biste se morali pogledati u ogledalo.“ „Da, imaš pravo“, priznade Mallory. „U redu, kreni. Ja ću s tobom.“ Idućih desetak minuta na maloj čistini vladala je tišina narušena tek povremeno šapatom Millera i Andrea koji su namještali slomljenu nogu i stenjanjem ranjenika koji se nemoćno izvijao trpeći nesnosne boli. Kad je napokon morfij počeo djelovati, Stevens se postepeno smirivao. Konačno, Miller je mogao raditi brzo i bez ometanja. Andrea je razapeo nepromočivo platno nad njim, što se pokazalo dvostruko korisnim — štitilo ih je od susnjeţice koja je na mahove padala iz crnog neba i prikrivalo svjetlost gumene svjetiljke koju je drţao u slobodnoj ruci. Miller je namjestio prijelome, previo nogu i obloţio je drvenim motkama. Tada se osovio na noge i ispravio obamrle udove. „Hvala bogu i to je gotovo“, reče umorno i pokaza rukom na Stevensa. „Osjećam se jednako kao on.“ Odjednom se ukoči i ispruţi ruku u znak upozorenja. „Hej, Andrea, čujem nešto.“ Gorostas se nasmije. „To je Brown, prijatelju. Ĉujem ga već čitavu minutu gdje dolazi.“ „Otkud znaš da je to Brown?“ upita Miller izazovno. Ljutio se na sebe i neprimjetno spustio svoj automatski revolver natrag u dţep. „Brown se dobro snalazi po kamenjaru“, odgovori blago Andrea. „Ali sad je umoran. Međutim, Mallory...“ On slijeţe ramenima. „Mene ljudi zovu 'velika mačka', ali u planinama i kamenjarima naš je kapetan više nego mačka. On je duh i tako su ga ljudi doista zvali dolje na Kreti. Znat ćeš da je ovdje tek kad te potapše po ramenu.“ Miller zadrhta pod nenadanim naletom vjetra i ledenih kapi kiše.

„Bilo bi bolje da ne gmiţete toliko oko mene“, prigovori on. Ugledao je Browna koji im je prilazio iscrpljenim, posrćućim korakom. „Zdravo, Casey, kako ide posao?“ „Nije loše.“ Brown promrmlja još nešto u znak zahvalnosti kad mu je Andrea skinuo kutiju s eksplozivima ramena i spustio je s lakoćom na zemlju. „Ovo je posljedhje. Kapetan me poslao s tim ovamo. On je ostao da čuje što će Švabe reći kad otkriju da Stevensa više nema.“ Umorno je sjeo na kutiju. „Moţda će saznati što namjeravaju poduzeti, ako uopće nešto namjeravaju.“ „Meni se čini da je mogao tebe ostaviti tamo i sam donijeti tu prokletu kutiju“, gunđao je Miller. Moţda je nehotice naglasio da je razočaran u Malloryju. „Njemu je tamo mnogo bolje nego tebi i mislim da je to malo pre...“ Zastao je i bolno uzdahnuo. Andreovi su ga prsti stegnuli za mišicu poput čeličnih kliješta. „Nije pošteno to što govoriš, prijatelju“, reče Grk prijekorno. „Moţda zaboravljaš da Brown ne govori i ne razumije ni riječi njemačkoga?“ Miller njeţno protrlja ozlijeđeno mjesto na ruci i polagano zaklima glavom. Ljutio se na sebe i bijaše mu ţao. „Eh, ta moja velika usta. Kaţu da uvijek govorim preko reda. Oprostite mi grijehe... a što slijedi sada po rasporedu, gospodo?“ „Kapetan kaţe da nastavimo kroz kamenjar do onog brda nadesno.“ Brown pokaţe palcem tamni, jedva vidljiv obris neobično zastrašujućeg izgleda, koji se uzdizao pred njima visoko u nebo. „Stići će nas za petnaestak minuta.“ Umorno se naceri prema Milleru. „I kaţe da ostavimo ovu kutiju i naprtnjaču. On će ih ponijeti.“ „Poštedi me“, mol jaše Miller. „Već sam ionako manji od makova zrna od stida.“ Pogledao je Stevensa koji je mirno leţao pod mokrom prekrivkom od nepromočiva platna. „Andrea, bojim se da...“ „Naravno, naravno“, Andrea se hitro saţe, omota ranjeika platnom i ustade s takvom lakoćom kao da je omotač bio prazan. „Ja ću ići naprijed“, javi se Miller dobrovoljno. „Moţda ću pronaći neki lakši put za tebe i Stevensa.“ Zabacio je generator i naprtnjaču na ramena posrnuvši pod teškim teretom; nije ni slutio da je toliko oslabio. „Htjedoh reći, prvih pola sata... kasnije ćeš nas obojicu morati nositi.“ Mallory se grdno prevario u procjeni kad je računao koliko mu je vremena potrebno da sustigne ostale. Prošlo je već više od sata otkako ga je Brown napustio a drugovima ni traga. Sa sedamdeset funti tereta na leđima ni on nije mogao brzo napredovati. Nije to bila njegova krivica. Njemačka patrola se vratila i nakon prvog šoka zbog Stevensova nestanka poduzela još jedno temeljito i ubitačno sporo pregledavanje okolice. Mallory je napeto očekivao da netko predloţi proučavanje procijepa jer bi ih tragovi klinova u kamenu posve sigurno odali, ali nitko to nije spominjao. Ako je straţar pao u provaliju, a to se najvjerojatnije i dogodilo, bilo bi besmisleno spuštati se u procijep. Nakon dugotrajnog traganja uputili su se u beskonačnu diskusiju o daljnjem postupku. Na kraju nisu odlučili ni učinili ništa. Ostavili su novog straţara i

otišli uz obalu noseći opremu za spasavanje. Andrea, Miller i Brown su začudo veoma brzo napredovali. Doduše, tlo je postalo prohodnije. Goleme su se gromade stijenja u ppdnoţju prorijedile nakon pedesetak jardi uspona i ustupile mjesto niskom mediteranskom ţbunju i ispranom šljunku. Moţda ih je već mimoišao, premda je bilo malo vjerojatno. U prekidima između naleta susnjeţice — sada je to već bila tuča — mogao je vidjeti golu liticu brijega, a na njoj se ništa ?nije micalo. Znao je da Andrea neće ostati dok ne naiđe na kakav zaklon a do sada na ovoj otvorenoj vjetrometini nije bilo ničeg tome nalik. Mallory se napokon doslovce zaletio u svoje ljude i u zaklon istovremeno. Uspinjao se po uskoj i dugačkoj stijeni i tek što je prešao njen hrbat, začuo je ispod sebe glasove i ugledao slabašno treperenje svjetla što se probijalo kroz razapeto šatorsko krilo u uzanom tjesnacu podno njegovih nogu. Miller je naglo poskočio i okrenuo se poput zvrka osjetivši ruku na svom ramenu. Već je bio napola izvukao revolver iz dţepa kad je prepoznao Malloryja i svalio se umorno na kamen. „No, što je, što je, revolverašu?“ Mallory s olakšanjem spusti teret s obamrlih leđa i pogleda Andrea koji se smijuljio. „Što je tako smiješno?“ „Naš prijatelj. Rekao sam mu da će saznati za tvoj dolazak tek kad osjeti tvoju ruku na ramenu. Cim. mi se da mi nije povjerovao.“ „Mogli ste barem zakašljati ili tako nešto“, dobaci Miller. „Moji su ţivci otišli do đavola“, dodao je plačljivo. „Nisu više isti kao prije četrdeset i osam sati.“ Mallory ga pogleda s nevjericom, zausti da nešto kaţe, ali se predomisli kad ugleda blijedo lice naslonjeno na naprtnjaču. Ispod bijelog zavoja na čelu promatrala su ga dva mirna i širom otvorena oka. Mallory priđe ranjeniku i spusti se na koljeno. „Dakle, napokon si se osvijestio?“ Nasmiješio se, a Stevens mu uzvrati osmijeh. Lice i upali obrazi bijahu boje pergamenta a beskrvne usne još bljeđe. Izgledao je zaista jadno. „Kako se osjećaš, Andy?“ „Nije loše, kapetane, uistinu, nije loše.“ U zakrvavljenim tamnim očima odraţavao se bol. Spustio je pogled i bezizraţajno se zagledao u zavijenu nogu, a zatim se nesigurno osmjehne i reče Malloryju: „Veoma mi je ţao zbog svega, kapetane. Bilo je to prokleto glupo s moje strane.“ „Nije bilo glupo“, Mallory je namjerno naglasio svaku riječ. „Bila je to najveća budalaština.“ Znao je da ih sada svi promatraju, no Stevens nije skidao pogleda s njega. „Neoprostiva budalaština“, nastavio je tiho, „ali ja sam je izmislio a ne ti. Znao sam da si izgubio mnogo krvi na brodu, ali nisam primijetio da imaš tolike rane na čelu. To mi je izmaklo i na meni leţi sva krivica.“ Suho se osmjehnuo. „Trebalo je da čuješ kako su me izgrdila ova dvojica kad su stigli na vrh... I bili su u pravu. Nisam smio od tebe traţiti da u ovakvom stanju ideš posljednji i uklanjaš tragove za nama. To je bila ludost. Morali smo te izvući na vrh kao vreću ugljena — tako su stigli i neustrašivi planinari Miller i Brown... Bogzna kako si uspio sam — ja to nikad neću

shvatiti.“ Nagnuo se i dotakao Stevensovo zdravo koljeno. „Oprosti mi, Andy. Uistinu nisam bio svjestan da si toliko stradao.“ Stevens se neudobno promeškoljio, ali se na samrtnički blijedim obrazima i licu vidjelo da je uzbuđen i polaskan. „Molim vas, kapetane, nemojte tako govoriti. Nije to bio nikakav podvig.“ Ušutio je, grčevito stisnuo oči i zastenjao. Kad je prošla nenadana bol, ponovo je pogledao Malloryja i tiho nastavio: „Ne morate me hvaliti zbog uspona. Gotovo se ničeg ne sjećam.“ Mallory ga je nijemo promatrao, upitno podigavši obrvu. „Smrtno sam se bojao pri svakom koraku“, objasnio je kratko Stevens. Začudo, nije mu bilo nelagodno što im je odao tajnu zbog koje bi nekad prije radije umro nego dopustio da je tko sazna. „Nikad se u ţivotu nisam toliko bojao.“ Podbočivši glavu rukama Mallory je polako kimao dok mu je oštra brada strugala o dlanove. Ĉinilo se da je uistinu zbunjen. Pogledao je Stevensa i obijesno se nasmiješio. „Vidiš, Andy, ja znam da si ti prvi put na ovakvom zadatku.“ Ponovo se osmjehnuo. „Ti moţda misliš da sam se ja smijao i pjevao cijelim putem do vrha? Moţda misliš da se ja nisam bojao?“ Pripalio je cigaretu i kroz gust oblak dima zagledao se u Stevensa. „E, pa i nisam. Nisam se bojao — to nije prava riječ. Gotovo sam umro od straha i uţasa. Andrea također. Mi j odviše toga znamo a da se ne bismo bojali.“ „Andrea!“ Stevens se nasmijao i odmah zatim vrisnuo od bola koji je u nozi izazvao njegov smijeh. Malloryju se na trenutak učinilo da je izgubio svijest, ali on odmah nastavi. Izgovarao je riječi šapatom, a u glasu mu se odraţavala bol. „Andrea! Uplašen? To vam ne vjerujem!“ „Andrea se zaista bojao.“ Glas snaţnog Grka bijaše veoma blag. „Andrea se i sad boji. Andrea se uvijek boji. Zato sam i ostao tako dugo ţiv.“ Zagledao se u svoje krupne dlanove. „A zašto je toliko ljudi poginulo? Oni se nisu toliko bojali. Nisu se bojali svega čega ih je trebalo biti strah. Uvijek su zaboravili da se nečeg boje, da se čuvaju. Ali, Andrea se bojao svega, ništa nije propustio. Tako ti je to, Andy.“ Pogledao ga je i nasmijao se. „Na ovom svijetu nema hrabrih ljudi i kukavica, sinko. Postoje samo hrabri. Roditi se, ţivjeti i umrijeti — za to je već potrebno mnogo hrabrosti. Svi smo mi hrabri i svi se bojimo, a onaj kojeg svijet naziva hrabrim i on se boji kao i mi ostali. On je samo koju minutu duţe hrabar. Ponekad deset ??ili dvadeset minuta duţe, ili onoliko koliko mu je potrebno da se ranjen, bolestan, raskrvavljen i uplašenAj&opne uz jednu stijenu.“ Stevens ne odgovori. Glava mu je klonula na prsa i lice nije bilo vidljivo. Bio je sretan i smiren kao gotovo nikad prije. Znao je da neće moći ništa zatajiti predjljudima poput Malloryja i Andrea, ali nije znao da to neće biti vaţno. Osjećao je da bi nešto morao reći, ali nije znao što, a bio je smrtno umoran. Duboko u podsvijesti je znao da Andrea govori istinu, ali ne cijelu istinu, no bio je odviše umoran da istjeruje stvari načistac.

Miller glasno pročisti grlo. „Dosta je priča, Andy“, reče strogo. „Moraš leći i malo odspavati.“ Stevens ga pogleda i zbunjeno se okrene Malloryju. „Učini što kaţe, Andy.“ Mallory se osmjehne. „On je medicinski stručnjak i tvoj lični liječnik. On ti je namjestio nogu.“ „Oh, nisam ni znao. Hvala ti, Prašni. Je li bilo veoma ...teško?“ Miller prezirno odmahne rukom. „Nije to bilo ništa za čovjeka mojeg iskustva. Običan prijelom“, lagao je ne trepnuvši. „Andrea, pomozi mu da legne, molim te.“Dao je Malloryju znak rukom. „Šefe?“ Izišli su napolje okrenuvši leđa ledenom vjetru. „Moramo upaliti vatru i nabaviti suhu odjeću za tog mladića“, rekao je uznemireno. „Bilo mu je 140 a temperatura 103°*. Ima jaku groznicu koja bi ga mogla pokopati.“ „Znam, znam“, zabrinuto odgovori Mallory. „A čime ćemo zapaliti vatru na ovoj prokletoj planini. Hajdemo unutra da vidimo koliko suhe odjeće moţemo pronaći. Podigao je šatorsko krilo na ulazu i unišao. Stevens je još bio budan. Uz njega su čučali Andrea i Brown. Miller uđe za njim. „Prenoćit ćemo ovdje“, objavi Mallory. „Moramo zato srediti stvari. Istina, odviše smo blizu obali, ali Švabe nemaju pojma da smo na otoku, a s obale nas ne mogu vidjeti. Prema tome, raskomotite se.“ „Šefe...“ zausti Miller, ali ne nastavi. Mallory ga iznenađeno pogleda. Primijetio je da se Brown, Stevens i Miller čudno pogledavaju. Odjednom shvati da nešto nije u redu. Bio je to nenadni udarac koji ga ispuni strahom. „Što se događa?“ upita strogo. „Što je.“ „Imamo loše vijesti za vas, šefe“, započe oprezno Miller. „Trebalo je da vam to odmah kaţemo. No, svatko je mislio da će vam reći onaj drugi... Sjećate li se straţara kojeg ste s Andreom bacili u provaliju?“ On sumorno potvrdi. Znao je što će čuti. „Pao je na onaj greben udaljen tridesetak jardi od obale“, nastavi Miller. „Nije od njega ostalo mnogo, ali to što jest, zaglavilo se između dvije stijene. Zaista se čvrsto ukliještio.“ * 103° po Fahrenheitovoj skali — više od 39° Celzija „Shvaćam“, promrmlja Mallory. „A ja se neprestano pitam gdje si se uspio tako smočiti iako si imao na sebi kabanicu.“ „Ĉetiri puta sam pokušao, šefe“, tiho objasni Miller. „Vezali su me konopcem da me more ne odnese, ali nisam uspio.“ Slegnuo je nemoćno ramenima. „Prokleti valovi, nisu dali da se pribliţim.“ „Za tri sata će svanuti“, promrmlja Mallory. „Za četiri sata će znati da smo na otoku. Ugledat će ga čim svane i poslati čamac da izvidi o čemu se

radi.“ „Zar je to vaţno, kapetane?“ primijeti Stevens. „Ipak je mogao pasti.“ Mallory odgrne platno i izviri napolje. Jako je zahladnjelo i počeo je padati snijeg. Spustio je šatorsko krilo i rekao odsutnim glasom: „Još pet minuta. Za pet minuta krećemo dalje.“ Pogledao je Stevensa i slabo se osmjehnuo. „I mi smo zaboravljivi. Trebalo je da vam kaţemo — Andrea ga je usmrtio noţem u srce.“ Slijedili su sati stravične more, beskonačni sati tupog posrtanja, teturanja i ustajanja. Sve ih je boljelo, kosti, izmučeni mišići i svi udovi. Gubili su teret, lutali po dubokom snijegu, gladni, ţedni, padali od potpune iscrpljenosti. Krenuli su na sjeverozapad, istim putem kojim suA došli — preko strme litice planine. Nijemci će zacijelo pomisliti da su otišli na sjever prema središtu otoka. Bez kompasa, mjeseca i zvijezda Mallory nije imao ništa po čemu bi se orijentirao. Ravnao se po nagibu planine i po sj“ćanju. Neprestano mu je pred očima lebdjela karta koju je nacrtao Vlachos u Aleksandriji. Nakon dugotrajnog puta uvjerio se da su zaobišli planinu i kroz neki klanac napredovali prema unu??trašnjosti. Snijeg im je bio smrtni neprijatelj. Padao je, teţak i mokar oko njih u velikim nanosima, zavlačio se pod odjeću, klizio u rukave, punio im oči, usta i uši, lijepio se za lice i ruke koje su se smrznule na studenom vjetru. Svi su patili, ali najviše je trpio Stevens. Ĉim su napustili privremeno sklonište, izgubio je svijest. U slijepljenoj i mokroj odjeći bio je lišen čak i prirodne topline tijela koju su ostali postizali neprestanim kretanjem. Andrea je u dva maha zastao i opipao mu bilo, jer mu se učinilo da je mladić izdahnuo no nije mogao osjetiti ništa jer su mu ruke, obamrle od hladnoće, izgubile moć opipa. Preostalo mu je samo da se nada i nastavi put. Oko pet sati ujutro, dok su se penjali uza strmi planinski prijevoj iznad klanca, uz opasnu klizavu liticu na kojoj je raslo svega nekoliko zakrţljalih grmova, Mallory zapovjedi ostalima da se veţu jedan za drugoga jer je put postao odviše sklizak. Idućih dvadesetak minuta probijali su se povezani u dugom nizu uza sve strmiju planinsku kosu. Mallory, koji ih je predvodio, nije se usudio pomisliti kako je Andreu sa Stevensom na ramenima. Odjednom se nagib ublaţio i zatim su išli po ravnini. Ubrzo su prešli visoravan i još uvijek vezani stali se kroz mećavu i vijavicu spuštati s druge strane planine u dolinu. Gotovo i nisu vidjeli pred sobom. U zoru su naišli na spilju. Na istoku se upravo pomaljalo prvo ţalobno bljedilo dana otkrivajući guste, snjeţne oblake. Monsieur Vlachos im je rekao da je juţni dio otoka bogat spiljama i pećinama, ali je ova bila prva na koju su naišli. To zapravo i nije bila spilja već mračan i uzan tunel što ga je priroda izdubla u vulkanskim naslagama golemih stijena nepravilno raštrkanih u klancu koji se spuštao prema nepoznatoj dolini hiljadu ili dvije hiljade stopa ispod njih, dolini još uvijek zavijenoj velom noćne tame. Spilja ili ne, njima je bila dovoljna. Promrzlim, iscrpljenim i neispavanim ljudima bila je i više nego dovoljna. Ĉak se ni njoj više nisu nadali. Bilo je

mjesta za sve; ubrzo su začepili pukotine zaštitivši se tako od vijavice, a glavni ulaz prekrili šatorskim krilom. U mraku su teškom mukom sa Stevensa svukli promočenu odjeću, poloţili ga u vreću za spavanje koja je srećom imala patentni zatvarač, usuli mu na silu gutljaj rakije u usta i podmetnuli pod okrvavljenu glavu suhu odjeću. Tek tada su četiri iscrpljena druga, uključivši i neumornog Andrea, polijegala po mokrom i hladnom tlu i zaspala kao da su već mrtvi. Nije im smetalo ni oštro kamenje, ni hladnoća, ni glad, ni mokra i napola smrznuta odjeća. Nije im čak smetala ni jaka bol uzrokovana naglim kolanjem krvi po promrzlim rukama i licima. Sedmo poglavlje UTORAK 15,00—19,00 Blijedo, krezubo sunce što se skrivalo iza brzih oblaka već je odavna prešlo zenit i sad je naglo zalazilo za snijegom pokrivenu planinu na zapadu. Andrea je podigao rub šatorskog krila, nečujno ga pomaknuo u stranu i umorno se zagledao niz blagu padinu brijega. Stajao je neko vrijeme nepomično olabavivši zgrčene noţne mišice. Ĉekao je da mu se nemirne oči potpuno priviknu na blistavu bjelinu snjeţnog pokrivača. Tada se nečujno izvukao iz tunela i u nekoliko koraka popeo na hrpu kamenja koja je okruţivala malenu čistinu. Ispruţio se po snijegu, dopuzao do samog vrha i oprezno provirio preko ruba. Daleko pod njim pruţala se velika, duguljasta i gotovo posve simetrična dolina. U čvrstom zagrljaju strmih planina lagano se spuštala prema sjeveru. Onaj golemi div, što se zdesna prijeteći nadvio nad dolinu, i u kojeg je suri vrh gotovo uvijek zakriven snjeţnim oblacima, Andrea je odmah prepoznao, bijaše Kostos, najviša planina otoka Navaronea. Prošle noći prešli su njegov zapadni ogranak. Na istoku, udaljena otprilike pet milja, uzdizala se još jedna planina, jedva nešto niţa od Kostosa, a njen se sjeverni greben strmo spuštao u doline na sjeveroistoku Navaronea. Oko četiri milje prema sjeveroistoku, duboko u dolini podno snjeţnih visova i osamljenih pastirskih koliba, raširilo se po breţuljcima i uz uzanu, vijugavu rječicu seoce Margarita. Dok je proučavao i pamtio topografiju demne, ispitujući pogledom svako udubljenje i izbočinu na obroncima ne bi li otkrio izvor moguće opasnosti, Andrea se strelovitom brzinom prisjećao što se dogodilo u posljednje dvije minute i odakle je dolazio onaj neobičan zvuk što je kroz koprenu sna dopro do njegove svijesti i natjerao ga da potpuno razbuđen skoči na noge prije no što je stigao zaključiti o čemu se zapravo radi. Sad ga je ponovo začuo. Bila su to tri kratka i reska zviţduka zviţdaljke koja je pištavo odjekivala negdje u podnoţju Kostosa; posljednji zviţduk još je uvijek treperio u zraku kad se Andrea spustio natrag na malu čistinu pred tunelom. Za tridesetak sekundi je ponovo bio na svom osmatračkom poloţaju. Mišići na obrazima i nehotice su mu se zgrčili od hladnoće metala i stakla kad je očima prinio zeiss-ikonov dalekozor. Sad više nije moglo biti zabune: njegov je prvi zaključak bio točan: dvadeset pet do trideset vojnika, raspoređenih u širokoj i nepravilnoj liniji, polagano je napredovalo uz obronak Kostosa. Pročešljavali su svaku udubinu, čistinu i hrpu kamenja koja bi im se našla na putu. Vojnici su bili odjeveni u odjeću za snijeg, no čak i s toliko razdaljine bilo ih je lako uočiti po vrškovima skija iznad njihovih glava koji su se crnjeli

na potpuno bijeloj snjeţnoj površini. Skije su poskakivale i njihale se dok su vojnici posrtati i klizali po neravnom tlu. Od vremena do vremena čovjek u sredini zamahnuo bi cepinom kao da nastoji povezati napore tragača pod njegovom komandom. Bijaše to čovjek sa zviţdaljkom, zaključio je Andrea. „Andrea!“ začuo se iz tunela prigušen poziv. „Nešto nije u redu?“ S prstom na ustima Andrea se okrene. Mallory je stajao kraj ulaza u spilju. Potamnio od umora i sav izguţvan podigao je ruku da bi se zaštitio od blještavila snijega a drugom je trljao snene i zakrvavljene oči. Poslušno je zašepesao prema Andreu koji ga je prstom pozvao na osmatračnicu. Svaki je korak bio za njega pravo mučenje jer su mu noţni prsti otekli i slijepili se usirenom krvlju iz otvorenih ţuljeva. Nije skidao čizama otkad ih je uzeo s mrtvog njemačstraţara, a sada se naprosto bojao da ih skine, bojao se ora koji bi ugledao... Uspentrao se polagano na uzvisinu i spustio u snijeg do Andrea. „Društvo?“ „Da, najgore“, promrmlja Andrea. „Pogledaj, Keith.“ Pruţio mu je dalekozor i pokazao prema obroncima Kostosa. „Tvoj prijatelj Jensen nije nam uopće rekao da su ovi na otoku.“ Mallory je polagano kruţio dalekozorom proučavajući planinu. Odjednom ugleda što je traţio. Podigao je glavu, nestrpljivo namjestio oštrinu leća, pogledao još jednom i spustio dalekozor s ljutitim i ogorčenim izrazom na licu. „Njemački bataljon“, reče prigušeno. „Lovački bataljon“, nadopuni Andrea. „Alpske jedinice — njihove najbolje planinske trupe. To je veoma nezgodno, Keith.“ Mallory kimne i protrlja neobrijanu bradu. „Jedino nas oni mogu pronaći. Tako će i biti.“ Podigao je dalekozor i ponovo se zagledao u vojnike koji su se polako primicali. Uznemirivala ga je temeljitost kojom su pristupali zadatku, ali ga je još više zastrašio taj njihov neumoljivi puţev korak, to neizbjeţno napredovanje udaljenih, sitnih figura u snijegu. „Bog zna što njihove alpske trupe rade ovdje“, nastavio je. „No dovoljno je da ih vidim. Zacijelo znadu da smo se iskrcali. Vjerojatno su čitavo jutro pretraţivali istočni prijevoj Kostosa jer je to najlogičniji put od obale prema unutrašnjosti. Tamo su završili posao bez rezultata i sad pretraţuju drugi prijevoj. Očito su zaključili da imamo sa sobom ranjenika i da nismo mogli daleko stići. Sad je sve samo pitanje vremena, Andrea.“ „Pitanje vremena“, ponovi Andrea. Pogledao je prema suncu koje se jedva naziralo na sumornom nebu. „Za jedan sat, sat i po najviše. Bit će ovdje prije zalaska sunca i mraka. A mi ćemo, također, biti ovdje“, podrugljivo pogleda Malloryja. „Ne moţemo ostaviti Andyja. A, ako ga povedemo, ne moţemo pobjeći od njih. On će na kraju umrijeti kako god postupimo.“ „Nećemo biti ovdje“, mirno odgovori Mallory. „Ako ostanemo, izginut ćemo ili zaglaviti u jednoj od onih zgodnih ćelija o kojima nam je pričao monsieur Vlachos.“ „Na Kerosu čeka tisuću dvjesta ljudi“, reče.polagano Andrea. „Oni su vaţniji od nas i tako mora biti, zar ne, Keith? To bi rekao i kapetan Jensen.“

Mallory se nelagodno promeškolji, ali glas mu bijaše miran kad je progovorio: „I ja tako mislim, Andrea. Jednostavan odnos — dvanaest stotina naprama jedan. I sam znaš da mora biti tako.“ „Da, znam. Ali ne brini zbog toga.“ Andrea se osmjehne. „Hajdemo, prijatelju. Moramo ostalima saopćiti dobre vijesti.“ Miller podiţe pogled kad su dva prijatelja ušla i spustila za sobom šatorsko krilo. Ĉim se probudio, otvorio je Stevensovu vreću za spavanje i sad je upravo zamatao povrijeđenu nogu. Na naprtnjači je leţala dţepna svjetiljka ugrađena u olovku i osvjetljavala unutrašnjost tunela. „Kad ćemo učiniti nešto s ovim momkom, šefe?“ Glas mu bijaše nagao i ljutit kao i pokret kojim je pokazao na usnulog mladića kraj sebe. „Ova prokleta vreća za spavanje potpuno je mokra. Dječak također — napola se smrznuo; noga mu izgleda kao komad smrznute govedine. Moramo ga prebaciti u toplu prostoriju i dati mu neko toploupiće, šefe — inače mu ?nema spasa. Već dvadeset i četiri sata.“ Miller se strese i zagleda u vlaţne zidove njihova skrovišta. „Ĉini mi se da bi mu i najbolja bolnica sada teško pomogla... A u ovoj prokletoj hladnjači neće dugo izdrţati.“ Miller nije preuveličavao. Snijeg se napolju topio a niz mokre zidove, prekrivene zelenkastim lišajevima, neprestano je curila voda ili kapala u napola smrznuto blato na tlu. Voda što se sakupljala uza zidove nije imala kamo otjecati, zrak je bio ustajao a cijela unutrašnjost spilje vlaţna i uţasno hladna. „Izgleda da će dospjeti u bolnicu prije no što misliš“, reče Mallory suho. „Kako je nozi?“ „Gore“, odgovori Miller hladno i otvoreno. „Mnogo gore. Upravo sam stavio na ranu punu šaku sulfamidskog praška i“previo mu nogu. To je sve što mogu učiniti, šefe, ali ni to mu neće mnogo pomoći... Kakav je ono štos s bolnicom?“ dodao je sumnjičavo. „Nije štos“, odgovori Mallory ozbiljno, „već jedna od najneugodnijih ţivotnih činjenica. Pribliţava nam se njemački odred. Oni se ne šale i budi uvjeren da će nas pronaći.“ Miller opsuje. „Pa to je divno, upravo prekrasno“, nadoda ogorčeno. „Koliko su udaljeni, šefe?“ „Sat hoda, moţda nešto više.“ „A što ćemo uraditi s Andyjem? Ostaviti ga? To mu je jedini način da preţivi.“ „Stevens ide s nama.“ Malloryjev glas bijaše hladan i odlučan. Miller se zagleda u njegovo hladnokrvno lice. „Stevens ide s nama“, ponovi Amerikanac. „Vući ćemo ga dok ne izdahne i ostaviti njegov leš u snijegu. Prosto ko pasulj, ha?“ „Prosto ko pasulj, Prašni.“ Mallory odsutno strese snijeg sa odjeće i ponovo se zagleda u Millera. „Stevens zna previše. Nijemci su vjerojatno

naslutili zašto smo na otoku, ali još uvijek ne znaju kako namjeravamo prodrijeti u utvrdu i kada će naša mornarica zaploviti s Kerosa. Stevensu je sve to poznato. Prisilit će ga da progovori. Scopolamin* bi svakome otvorio usta.“ „Scopolamin! Za čovjeka na samrti?“ Miller naprosto nije mogao vjerovati. „Zašto ne? I ja bih to učinio. Kad bi ti bio njemački komandant i znao da bi tvoji topovi i ljudi i čitava utvrda svakog časa mogli odletjeti u zrak, učinio bi to isto.“ Miller ga pogleda, umorno se naceri i kimne glavom. „Eh, ta moja ...“ „Da, znam... eh, ta tvoja brbljava narav.“ Mallory se nasmije i potapša ga po ramenu. „Ni meni se sve to uopće ne sviđa, Prašni.“ Okrenuo se i prešao u drugi ugao spilje. „Kako se osjećaš, Casey?“ „Dobro, kapetane.“ Brown se upravo probudio. Odjeća mu bijaše posve mokra i drhtao je kao prut na vjetru. „Nešto nije u redu?“ „Mnogo toga nije u redu“, objasni mu Mallory. „Za nama je organizirana potjera. Morat ćemo krenuti za pola sata.“ * Scopolamin (pharm.) — kristalizirani alkaloid. Dobiva se od nekih biljaka iz porodice pomoćnica (solonaceae). Izaziva duboku depresiju. Pogleda na sat. „Pokret je točno u četiri. Moţeš li dobiti Kairo za to vrijeme?“ „To samo bogovi znaju“, reče Brown iskreno. Ustao je i protegnuo ukočeno tijelo. „Jučer se radio-stanica podosta oštetila. Pokušat ću.“ „Hvala, Casey. Gledaj da ti antena ne proviri preko uzvišice.“ Mallory krene prema izlazu, ali iznenada zastane ugledavši Andrea kako čuči na kamenu kraj ulazaJi tunel. Gorostas je pričvrstio teleskop na cijev svog mauzera kalibra 7,92 mm i sad je paţljivo zamatao pušku u vreću za spavanje sve dok i cijev i kundak nisu nestali u bijelom omotaču. Mallory ga promatraše bez riječi. Andrea podiţe pogled, nasmiješi se, ustade i dohvati naprtnjaču. Za pola minute bio je odjeven u bijelo od glave do pete. Privezao je uzice na bijeloj kapuljači, navukao bijele, platnene čizme, podigao mauzer sa zemlje i skromno se osmjehnuo svom prijatelju. „Htjedoh se malo prošetati, kapetane. Naravno, s tvojim odobrenjem.“ Mallory polagano kimne glavom. Sjetio se Andreovih riječi. „Rekao si da ne brinem“, promrmlja. „Da, mogao sam to i očekivati od tebe. Ipak je trebalo da mi kaţeš, Andrea.“ Nije to bilo predbacivanje jer se Mallory nije mogao naljutiti zbog Andreova drskog prisvajanja autoriteta. Andrea nije volio zapovijedati; u takvim prilikama toboţe je traţio savjet ili davao prijedloge o svojim akcijama, dok je u stvari jednostavno ţelio obavijestiti ljude što će učiniti. Umjesto da negoduje, Mallory je osjećao duboko olakšanje i zahvalnost prema divu koji se nadvio nad njim. Kad je rekao Milleru da će vući Stevensa sa sobom dok ne izdahne, a zatim ga ostaviti u snijegu, pazio je da mu glas bude nehajan i ravnodušan jer je ţelio

prikriti svoje ogorčenje, ali tek u ovom času, kada to više nije bilo potrebno, shvatio je koliko ga je boljela i potištila ta odluka. „Oprosti“, reče Andrea skrušeno, ali licem se smješkao. „Trebalo je da ti to kaţem. Mislio sam da znaš ... To je najbolje što mogu učiniti, zar ne?“ „To je jedino što moţeš učiniti“, reče Mallory iskreno. „Namamit ćeš ih gore na prijevoj?“ „Nema druge. Kad bih krenuo prema dolini, stigli bi me začas na svojim skijama. Naravno, ne mogu se vratiti dok se ne smrkne. Bit ćete ovdje?“ „Neki će biti.“ Mallory baci pogled prema zaklonu gdje je Stevens pokušavao sjesti i dlanovima trljao umorne oči. „Moramo nabaviti goriva i hrane, Andrea“, nastavi on tiho. „Noćas ću se spustiti u dolinu.“ „Naravno, naravno. Moramo učiniti sve što je u našoj moći“, promrmlja Andrea smrknuta lica. „Moramo izdrţati do kraja. On je tek dječak, gotovo dijete... Moţda neće dugo...“ Podigao je zavjesu i zagledao se u večernje nebo. „Vratit ću se do sedam sati.“ „Sedam sati“, ponovi Mallory. Primijetio je da nebo već prekrivaju tamni, snjeţni oblaci. Podigao se vjetar koji je u malu čistinu ubacivao bijele oblačiće snjeţne prašine. Mallory zadrhta i uhvati gorostasa za mišicu. „Andrea, za ime svijeta“, molio je grozničavo. „Ĉuvaj se!“ „Ne brini.“ Andrea se veselo nasmiješi, ali u njegovim očima nije bilo radosti. Polako je oslobodio ruku i rekao tihim glasom u kojem nije bilo ni trunke oholosti: „Nemoj misliti na mene. Radije se pomoli za one bijednike koji sada nas traţe.“ Odgrnuo je šatorsko krilo i nestao u snijegu. Mallory neodlučno stajaše nekoliko časaka na izlazu iz pećine, isprazno zureći kroz prorez na platnu. Tada se naglo okrene, priđe Stevensu i kleče. Mladić je sjedio naslonjen na Millerovu ruku i bezizraţajno zurio preda se. Pogled mu bijaše mutan, obrazi upali i blijedi a lice posivjelo poput pergamenta. Mallory se osmjehne — nadao se da Andy neće primijetiti njegovo zaprepaštenje. „Gle, gle. Pospanko se napokon probudio. Bolje ikad nego nikad.“ Otvorio je nepromočivu kutiju cigareta i ponudio jednu Stevensu. „Kako se osjećaš, Andy?“ „Smrznuto, kapetane.“ Stevens odbi ponuđene cigarete. Uspjelo mu je čak da uzvrati Malloryju nekakav blijedi, zgrčeni smiješak. „A noga?“ „Ĉini mi se da se i ona zamrzla.“ Stevens ravnodušno pogleda debeli zavoj oko svoje polomljene noge. „Uopće je ne osjećam.“ „Zamrznuta!“ Miller je glumio duboko povrijeđenog čovjeka. „Zamrznuta, kaţe on! Kakva nezahvalnost. To je zbog prvoklasne liječničke njege, kad ti ja kaţem.“ Gotovo neprimjetan osmijeh preleti preko Stevensova lica i odmah nestade. Dugo je zurio u svoju nogu a tada naglo podiţe glavu i zagleda se u Malloryja.

„Slušajte, kapetane, nema smisla da se zavaravamo“, reče tiho, gotovo nečujno. „Ne bih ţelio da budem nezahvalan i da se hvalim jeftinim herojstvom, ali čini mi se da vam samo oteţavam posao i...“ „I trebalo bi da te ostavimo, je li?“ prekide ga Mallory. „Da te ostavimo da umreš od zime ili da te zarobe Nijemci. Zaboravi to, momče. Moţemo se mi pobrinuti i za tebe i za one odvratne topove istovremeno.“ „Ali kapetane ...“ „Ti nas vrijeđaš, Stevense“, frknu ponovo Miller. „Povrijedio si naše osjećaje. Osim toga, ja kao medicinski stručnjak moram nadzirati ovaj slučaj do potpunog ozdravljenja a, ako misliš da ću to raditi u nekakvoj prokletoj švapskoj rupčagi od zatvora, onda se grdno...“ „Dosta!“ Mallory podiţe ruku. „Nećemo više o tome govoriti.“ Primijetio je izraz zahvalnosti na Stevensovu licu i sjaj u njegovim očima. Duboko u sebi osjetio je pokajanje i stid jer ranjenik nije slutio da njihova paţnja ne dolazi od ljubavi već od straha da bi ih mogao izdati... Mallory se naţe i stade otkapčati svoje čizme. Pozvao je Millera ne podigavši pogled. „Prašni!“ „Da?“ „Kad se prestaneš napuhavati svojim liječničkim sposobnostima, mogao bi nešto od toga primijeniti i u praksi. Pogledaj ova moja stopala. Bojim se da im straţareve čizme nisu učinile mnogo dobra.“ Nakon petnaest paklenskih minuta Miller otkine neravan rub zavoja kojim je previo Malloryjevo desno stopalo, uspravi se i ponosno zagleda u svoje remek-djelo. „Prekrasno, Milleru, prekrasno“, mrmljaše zadovoljno. „Ĉak ni John Hopkins iz Baltimorea...“ Odjednom zastade, nagne se nad debelim zavojem i pokajnički šmrcne. „Šefe, upravo mi je pala na pamet jedna malenkost.“ „To sam i očekivao“, reče Mallory smrknuto, „što misliš kako ću sad ponovo navući te proklete čizme?“ Nehotice se strese dok je navlačio debele vunene čarape potpuno mokre od snijega. Dohvatio je njemačke čizme, drţao ih u ispruţenoj ruci i s odvratnošću proučavao. „Broj sedam — i to neki prokleto maleni broj sedam!“ „Broj devet“, reče Stevens kratko i ispruţi svoje čizme. Jedna je bila razrezana jer je Andrea nije mogao drugačije skinuti s povrijeđene noge. „Ovaj šav moţete lako pokrpati, a meni i tako ničemu ne sluţe. Nećemo se pogađati, kapetane, molim vas.“ Tiho se nasmijao, ali mu bol, uzrokovan naglim pokretom, zaguši osmijeh. Jauknuo je i drhtavo uzdahnuo nekoliko puta a tada nastavi: „Moj prvi, a moţda i posljednjidoprinos ekspediciji. Što mislite, kapetane, kakvu će mi medalju dati za ovo?“ Mallory podiţe čizme, nijemo se zagleda u Stevensa i okrene glavu jer se šatorsko krilo na ulazu širom rastvorilo. Ušao je Brown, posrćući, spustio na tlo odašiljač i antenu i izvadio kutiju s cigaretama. Ispale su mu iz smrznutih ruku u ledeno blato i odmah se namočile smeđom kaljuţom. Opsovao je

kratko, bez ţara, udario nekoliko puta ukočenim rukama po prsima ne bi li povratio u njih ţivot, ali bez uspjeha. Tada umorno sjede na kamen u prikrajku. Bio je iscrpljen, ozebao i nesretan. Mallory pripali cigaretu i pruţi mu je. „Kako je bilo, Casey. Jesi li uspio dobiti vezu?“ „Da, čuo sam ih nekako. Prijem je bio veoma loš.“ Brown je duboko udisao duhanski dim. „Ali oni me uopće nisu mogli čuti. To je sigurno zbog one proklete planine na jugu.“ „Moţe biti“, potvrdi Mallory. „I kakve su vijesti od prijatelja iz Kaira? Traţe li od nas veće napore? Zahtijevaju li da nastavimo s poslom?“ „Nema nikakvih novosti. Odviše su zabrinuti zbog naše šutnje. Rekli su da će se od sada javljati svaka četiri sata bez obzira na naš odaziv. Ponovili su to desetak puta i prekinuli emitiranje.“ „To će nam zaista mnogo pomoći“, primijeti Miller gorko. „Lijepo je znati da navijaju za nas. Nema ništa ljepše od moralne podrške.“ Pokazao je palcem prema izlazu iz pećine. „Siguran sam da bi oni psi tragači napolju umrli od straha da to čuju. Jesi li ih pogledao prije nego si ušao?“ „Nije bilo potrebno“, odvrati Brown mrzovoljno. „Ĉuo sam ih — čini mi se da je predvodnik izvikivao neke zapovijedi.“ Gotovo mehanički dohvati pušku i oslobodi zatvarač na magazinu. „Nisu ni milju odavde.“ I zaista tragači, zbijeni u guste redove, nisu bili ni milju udaljeni od pećine. Već su se pribliţili na pola milje kad je Oberleutnant primijetio da mu desno krilo na juţnim obroncima brijega ponovo zaostaje za glavninom. Nestrpljivo je podigao zviţdaljku kako bi s tri kratka zviţduka doveo svoje ljude u red. Začula su se dva reska, zapovjednička piska čiji su prodorni odjeci postepeno zamirali na snjeţnim padinama prema dolini; no, treći zviţduk se prekinuo u samom početku, a zamijenio ga je jeziv krik što se otegnuto i tuţno razlijegao planinom. Nekoliko sekundi je Oberleutnat stajao nepomično u snijegu iskrivljena i zapanjena lica. Tada naglo posrne i poklopi se u tvrdi snijeg. Zdepast narednik je blenuo u zgrčeno tijelo svog zapovjednika, podigao glavu shvativši odjednom što se dogodilo, otvorio usta, no umjesto uzvika ote mu se samo uzdah i on se strovali preko tijela do nogu natporučnika. U ušima mu je vjerojatno odjeknuo zlokobni prasak ??mauzera dok je umirao. Visoko nad zapadnim obroncima Kostosa, sakriven u procijepu između dva kamena, Andrea je zurio niz sumračnu liticu preko udubljenog teleskopa na svojoj pušci i ispalio još tri rafala u isprekidanu i razlomljenu liniju tragača. Lice mu bijaše potpuno mirno, nepomično poput očnih kapaka koji nisu ni jednom trepnuli dok je iz mauzera praštalo u pravilnim razmacima, čak mu se i u očima odraţavala potpuna bezosjećajnost lica; nije u njima bilo ni mrţnje ni okrutnosti. Bio je to naprosto prazan i gotovo zastrašujuće odsutan pogled koji je odraţavao njegovu svijest na trenutak lišenu svih osjećaja i misli, jer Andrea je znao da ne smije misliti o onom što čini. Ubiti, oduzeti ţivot svom bliţnjem bio je najveći zločin, jer je ţivot dar koji nije smio uzeti. Ĉak ni u pravednoj borbi. A ovo je bilo ubojstvo.

Andrea polagano spusti mauzer i proviri kroz puščani dim koji se sporo podizao na ledenom večernjem zraku. Neprijatelj je nestao s vidika — vojnici su se posakrivali iza raštrkanih stijena ili zgurili pod snjeţnim pokrivačem. Međutim, još uvijek su bili tamo, opasni kao i dotada. Andrea je znao da će se ubrzo pribrati nakon smrti njihova vođe — u cijeloj Evropi nije bilo boljih i ţilavijih boraca od pripadnika planinskog, lovačkog bataljona njemačke vojske. Napast će ga, uhvatiti i ubiti bude li to ikako moguće. Upravo je zbog toga Andrea najprije ubio njihova vođu — on moţda ne bi pošao za njim, već najprije pokušao odgonetnuti razlog ovog neizazvanog bočnog napada. Andrea je instinktivno pognuo glavu kad su ubilačka zrna zafijukala odbivši se od kamena iza kojeg se sakrio. Očekivao je to. Bio je to stari, klasični oblik pješadijskog napada — jedni su napredovali zaštićeni paljbom iz pozadine, zatim bi polijegali i štitili druge koji su jurišali, i tako redom. Andrea ţustro ubaci novi naboj u šarţer svog mauzera, baci se ničice ?u snijeg i otpuza udesno duţ niskog zida od kamenja koji se protezao u duţini od nekih dvadeset jardi preko strme padine brijega. Na kraju zida navukao je bijelu kapuljaču do obrva i bacio oprezan pogled niz brijeg. Još je jedan rafal raspršio snijeg na mjestu koje tek što je napustio, a šestorica vojnika — po trojica sa svake strane — iskočiše iz zaklona, potrčaše nezgrapno preko padine i ponovo se baciše u snijeg. Svaka je grupica krenula u suprotnom pravcu šireći svoja krila duţ cijele padine. Andrea pogne glavu i otare rukom snijeg s oštre brade. Gadno, vraški gadno. Stare švapske lisice nisu izvele frontalni napad. Porazmjestili su se tako da je njihova linija napada sačinjavala izduţeni polumjesec. Bijaše to vraški opasno za njega, ali Andrea bi se već nekako izvukao — pobjegao bi na drugi brijeg kroz naprijed odabran klanac iza svojih leđa. Međutim, gorostas nije predvidio nešto mnogo opasnije: zapadno krilo njemačkog odreda toliko se proširilo da je moralo naići na sklonište u kojem su se krili njegovi drugovi. Andrea se okrenu na leđa i pogleda u nebo. Spuštala se noć, a nadolazila je i snjeţna oluja. Danje je svjetlo naglo smjenjivao sumrak. Ponovo se okrenuo i obuhvatio pogledom strme litice Kostosa. Nekoliko razbacanih stijena i plitka udubljenja gotovo i nisu narušavali glatku površinu brijega. Bacio je još jedan brzi pogled na neprijatelja koji je upravo otvorio vatru, primijetio da nastavljaju s opkoljavanjem i zaključio da više ne smije čekati. Raspalio je naslijepo po Nijemcima, podigao se na noge i bacio u brisani prostor. Očajnički je grabio po zamrznutom snijegu premac četrdeset jardi udaljenom zaklonu, grčevito steţući otponacr svog automata. Trideset pet jardi do cilja, trideset, dvadeset, a neprijatelj još uvijek nije ispalio ni jedan metak. Okliznuo se, posrnuo na glatkom kamenu, ponovo se uspravio spretno poput mačke, deset jardi, još uvijek nepovrijeđen, i bacio se u zaklon, udario o tle prsima i ţelucem. Bio je to strahovit udarac od kojeg je sasvim izgubio dah a kamenje mu se zasjeklo duboko među rebra. Isprekidano dišući, on otvori poklopac na oruţju i ubaci novi naboj. Istovremeno proviri preko kamenja i ponovo skoči na noge. Iz mauzera, koji je drţao na prsima, meci su prštali nasumce na sve strane, jer je Andrea gledao samo preda se, pazeći da se ne oklizne, dok je grabio prema nevjerojatno dalekoj udubini oivičenoj niskim stijenama. Mauzer se ispraznio i sad je beskorisno visio u njegovoj ruci, a iz doline zapraštaše sve puške koje su

neprijatelju bile na raspolaganju. Tanad je zviţdala iznad Andreove glave i frcala o kamenje podno njegovih nogu podiţući guste oblačiće snijega koji mu natjeraše suze u oči. Međutim, sumrak se spuštao na planinu, Andrea je bio tek blijeda mrlja koja je strelovito jurila po još bljeđoj pozadini, a gađanje uz brijeg je bilo i inače veoma teško i neprecizno. Usprkos svemu, Nijemci, su gađali sve bolje, sve preciznije. Kao da su ga pograbile nečije nevidljive ruke, Andrea se naglavce bacio prema naprijed i posljednjih desetak stopa, koliko ga je dijelilo od spasonosne udubine, odsklizao se licem zarivenim u snijeg. U zaklonu se izvalio na leđa, izvukao metalno ogledalo iz dţepa na prsima i oprezno ga podigao iznad glave. U početku nije ništa vidio jer je u podnoţju brijega već vladala tama, a ogledalo bilo zamagljeno toplinom njegova tijela. Kad je hladan zrak rastjerao maglicu s metala, razabrao je najprije dvojicu, onda trojicu i napokon šestoricu neprijateljskih vojnika kako se nespretno uspinju strminom direktno ispod njega — sasvim zdesna dolazila su još dvojica. Andrea spusti ogledalo i nasmiješi se s dubokim uzdahom olakšanja. Pogleda u nebo, namigne prvim mekim pahuljama snijega što su se topile na njegovim kapcima i ponovo se nasmije. Izvadi još jedan naboj i gotovo lijeno napuni magazin svog mauzera. „Šefe?“ plačljivo se oglasi Miller. „Da? Što je?“ Mallory strese snijeg s lica i okovratnika svog ogrtača i zagleda se u mrak pred sobom. „Šefe, kad ste išli u školu jeste li čitali one priče o ljudima koji su zalutali u oluji i danima se vrtjeli u krugu?“ „U Queenstownu smo imali udţbenik s takvim pričama“, odgovori MaIlory. „I vrtjeli su se u krugu do smrti?“ uporno je navaljivao Miller. „Oh, do đavola!“ nestrpljivo priklopi Mallory. Noge su ga uţasno boljele premda je nosio Stevensove čizme. „Kako bismo se mogli vrtjeti u krugu kad neprestano idemo nizbrdo? Što ti misliš — da se spuštamo nekakvim prokletim spiralnim stepenicama?“ Miller je zašutio. Uvrijedio se. Obojica su gacala uz rame po mokrom, ljepljivom snijegu koji je padao od trenutka kad je Andrea odmamio Nijemce u planinu, a tome je bilo već tri sata. čak ni usred zime na Kreti Mallory nije vidio toliko snijega. I to su ti slavni grčki otoci s vječno sunčanim nebom, razmišljao je ogorčeno. Nije očekivao da će snijeţiti kad je odlučio da krene u Margaritu po hranu i ogrjev premda to ne bi promijenilo njegovu namjeru. Stevens više nije patio od bolova, ali ga je snaga napuštala i trebalo mu je hitno omogućiti bolju njegu. Mjesec i zvijezde zastirali su teški, snjeţni oblaci, vidljivost je bila zaista bijedna a nedostatak kompasa još im je više oteţavao kretanje. Znao je da će pronaći selo — trebalo je samo ići nizbrdo do rječice koja je tekla kroz dolinu, slijediti njen tok prema sjeveru dok ne uđu u samo mjesto. Međutim, što će biti ako u tom golom prostranstvu zbog snijega ne uzmognu ponovo pronaći pećinu... Mallory priguši uzvik osjetivši kako ga Miller steţe za mišicu i gura u

snijeg. Ĉak i u tom trenutku nepoznate opasnosti bio je ljut na samog sebe jer je dopustio da mu paţnja odluta s mislima ... Prinio je ruku očima da bi se zaštitio od snijega i zagledao se kroz mokru, treperavu zavjesu od pahuljica koje su vijorile u t§mi. Odjednom ie svega nekoliko stopa pred sobom razabrao crnu, nisku sjenku. Gotovo su se zaletjeli u nju. „Neka koliba“, prišapnuo je Milleru na imo. Vidio ju je ranije tog popodneva; nalazila se na pola puta između njihova skloništa i Margarite. Odlanulo mu je. Bio je uvjeren da će ubrzo, moţda za manje od pola sata, stići u selo. „To se zove elementarna navigacija, dragi moj“, promrmljao je. „Izgubljeni lutamo u krug, gluposti. Samo se ti pouzdaj ...“ Umuknuo je osjetivši snaţan stisak Millerove ruke i njegovu glavu kraj svoje. „Ĉuo sam neke glasove, šefe“, lanuo je Miller jedva čujnim šapatom. „Jesi li siguran?“ Automatski revolver s prigušivačem bio je još uvijek u Millerovu dţepu, primijeti Mallory. Amerikanac oklijevaše. „Do vraga, šefe, više ni u što nisam siguran“, prošapta nervozno. „U zadnje vrijeme mi se svašta privida!“ Skinuo je kapuljaču za snijeg ne bi li bolje čuo, nagnuo se naprijed i ponovo utonuo u udubinu pored Malloryja. „U svakom slučaju, siguran sam da sam mislio da sam čuo neke glasove.“ „Hajdemo, vidjet ćemo.“ Mallory je već bio na nogama. „Mislim da si se prevario. To ne mogu biti Švabe. Kad smo ih posljednji puta vidjeli bili su već visoko na Kostosu. A pastiri koriste ove kolibe samo za ljetnih mjeseci.“ Otkočio je svoj kolt .455 i stao se polako prikradati najbliţem zidu kolibe. Miller mu bijaše za petama. Stigoše do kućice i prisloniše uši na siabe stijenke od ljepenke. Proteklo je deset sekundi, dvadeset, pola minute... ništa. Mallory odahne. „Nema nikog kod kuće. Ako i ima nekog, taj se, bogami, dobro pritajio. Ali ne smijemo riskirati, Prašni. Ti idi ovim putem, a ja ću onuda. Susrest ćemo se pred vratima koja su vjerojatno na drugoj strani, okrenutoj prema dolini.,. Odmakni se od zida na uglovima — to uvijek zbuni protivnika.“ Cas kasnije obojica su se našli u kolibi iza zatvorenih vrata. Mallory je dţepnom svjetiljkom obasjao mračne kubove. Prostorija je bila prazna i veoma bijedna — zemljani pod, prost, drveni leţaj, potrgana peć na kojoj se nalazio zarđali fenjer i to je bilo sve. Nije bilo ni stola, ni stolice, ni dimnjaka, pa čak ni prozora. Mallory priđe peći, podiţe fenjer i pomirisa. „Nije upotrebljavan već danima. Pun je petroleja. To će nam dobro doći u onoj prokletoj rupčagi ako je ikad pronađemo ...“ Odjednom se ukočio napeto osluškujući. Naherio je glavu, zagledao se u mrak i sasvim polagano spustio fenjer kraj sebe. Zatim bezbriţno priđe Milleru. „Podsjeti me da ti se ispričam jednom prilikom“, promrmlja on. „Ipak ima

nekoga. Daj mi svoj revolver i nastavi pričati.“ „Opet kao u Castelrossu“, glasno se ţalio Miller. Ostao je potpuno miran. „To je već postalo dosadno. Kladim se da je ovog puta u pitanju Kinez...“ No već je razgovarao sa samim sobom. Revolver s prigušivačem njihao mu se o boku dok je Mallory nečujno obilazio kolibu oprezno se odmaknuvši od zida. Prošao je već dva ugla i upravo zakrenuo trećem, kad spazi krajičkom oka tamnu priliku koja se spretno podigla sa zemlje i bacila na njega uzdignute ruke. Izbjegao je udarac hitro skočivši u stranu, okrenuo se, snaţno zamahnuo šakom i pogodio napadača u ţeludac. Ĉuo je kratak i bolan uzdah, čovjek se presavio, zastenjao i pao na tle. Mallory je u zadnji čas uspio zaustaviti zamah pištoljem kojeg je drţao za cijev. Kad mu se drška ponovo našla u šaci, Mallory je začuđeno pogledao zgrčenu figuru; čovjek je u ruci drţao primitivni, drveni bat a s ramena mu je visio stari, pohabani torbak. Mallory je uperio revolver u njegovo tijelo i čekao. Cinilo mu se sve odviše lagano — postao je sumnjičav. Proteklo je tridesetak sekundi a zgrčeno se tijelo na zemlji nije ni pomaklo. Oprezno je zakoraknuo i namjerno, nimalo njeţno, udario čovjeka u desno koljeno. Bio je to stari trik koji je uvijek upalio. Izazvao bi kratku, ali nesnosnu bol. Međutim, čovjek uopće nije reagirao. Mallory se brzo sagnuo, pograbio naramenice torbaka i krenuo prema vratima vukući za sobom zarobljenika. Covjek je bio vrlo lagan. Na otoku je bilo toliko Nijemaca da je otočanima ostalo veoma malo hrane, ljutito pomisli Mallory. Sigurno je vladala glad. Poţalio je što ga je tako snaţno udario. Miller ga je dočekao na otvorenim vratima, bez riječi se pognuo, dohvatio onesviještenog čovjeka za cjevanice i pomogao Malloryju da ga unese u kuću. Tamo su ga bez cere??monija spustili na drveni leţaj. „Dobro ste to obavili“, pohvalio ga je. „NjAta se nije čulo. Tko je ovaj snagator?“ „Nemam pojma.“ Mallory je odmahnuo glavom. „Sama kost i koţa, to je sve — kost i koţa. Zatvori vrata, Prašni, i dođi da pogledamo kog smo to upecali.“ Osmo poglavlje UTORAK 19,00—00,15 Nakon dvije minute, čovječuljak se promeškolji, zastenje i uspravi u sjedeći poloţaj. Mallory ga je drţao za raku da ga umiri jer je stao mahati glavom kako bi otjerao nejasnu maglicu ispred očiju. Napokon je polagano podigao pogled i osmotrio Malloryja i Millera čija je lica obasjavala svjetlost ponovno upaljenog fenjera. Dok ih je gledao, u tamne obraze mu se vratila boja, crni i gusti brk stao mu se trzati a iz očijuje izbijala srdţba. Covjek se odjednom podigao i strgnuo Malloryjevu ruku sa svog ramena. „Tko ste vi?“ Govorio je čistim, pravilnim engleskim u kojem se jedva nazirao strani naglasak. „Ţao mi je, ali što manje znaš o nama to bolje.“ Mallory se namjerno

osmjehnuo kako mu riječi ne bi djelovale uvredljivo. „Kaţem to za tvoje dobro. Kako se sad osjećaš?“ Ĉovječuljak je njeţno protrljao ošit i savinuo nogu bolno uzviknuvši. „Snaţno si me udario.“ „Morao sam.“ Mallory posegnu rukom iza sebe i dohvati toljagu s kojom ga je neznanac napao. „Pokušao si me ovim udariti. Što si očekivao — da skinem kapu kako bi me što bolje tresnuo?“ „Vrlo duhovito, nema šta.“ Ponovo je svinuo nogu tek toliko da provjeri, a zatim sumnjičavo i neprijateljski pogleda Malloryja. „Boli me noga“, reče prijekorno. „Počnimo od početka. Zašto si me napao toljagom?“ „Namjeravao sam te oboriti da bih te pogledao izbliza“, objasni on nestrpljivo. „Bio bi to najsigurniji način. Bojao sam se da nije neki njemački oficir... Zašto me koljeno tako...“ „Nespretno si pao“, slaţe mirno Mallory. „Što si traţio ovdje?“ „A tko ste vi?“ uzvrati odmah čovječuljak. Miller zakašlje i napadno pogleda na sat. „Šefe, ovo je sve jako zabavno, ali...“ „Imaš pravo, Prašni. Moramo poţuriti.“ Mallorv hitro posegne rukom, zgrabi strančevu torbu i dobaci je Milleru. „Pogledaj što je u njoj, molim te?“ Začudo, otočanin nije prosvjedovao. „Hrana!“ zadivljeno uzviknu Miller. „Predivna, najbolja hrana. Kuhano meso, kruh, sir — i vino.“ On nerado zatvori torbu i znatiţeljno pogleda zarobljenika. „Izabrao je baš neobično vrijeme za piknik.“„A tako! Amerikanac, Jenki.“ Covjek se zagonetno smješkao. „Sve bolje i bolje!“ „Kako to misliš?“ Upita ga sumnjičavo Miller. „Uvjeri se sam“, odgovori veselo nepoznati, oprezno mahnuvši glavom prema udaljenom kutu sobe. „Pogledaj tamo.“ Mallory se okrenu i istog trena shvati da je nasamaren. Skoči natrag i nagne se oprezno prema Milleru. „Ne okreći se prebrzo, Prašni. I ne mašaj se revolvera. Izgleda da naš prijatelj nije bio sam.“ Mallory se ugrize za usnu. U mislima je proklinjao svoju nepaţljivost. Prašni je rekao da čuje glasove. Imao je pravo. Zacijelo je umorniji nego što je mislio... Visok i mršav muškarac ispriječio se na ulaznim vratima. Lice mu je bilo u sjenci kapuljače za snijeg, ali se puška u njegovoj ruci jasno razabirala. Bila je to kratka lee enfield puška, primijeti Mallory apatično. „Ne pucaj!“ Dobaci čovjek brzo na grčkom. „Gotovo sam uvjeren da su to ljudi koje traţimo, Panajis.“ Panajis! Mallory osjeti-da mu je kamen pao sa srca. To ime dao mu je Eugene Vlachos još u Aleksandriji.

„Uloge su se izmijenile, zar ne?“ čovječuljak se osmjehivao. Tada namršti obrve i značajno trţne gmrtim brkovima. „Još jednom vas pitam; tko ste vi?“ „Komandosi“, odgovori Mallory bez krzmanja. čovjek zadovoljno kimne glavom. „Poslao vas je kapetan Jensen?“ Mallory sjedne na drveni leţaj i duboko odahne. „Među prijateljima smo, Prašni.“ Pogleda sitnog čovjeka pred sobom. „Ti si sigurno Louki — prva platana na trgu u Margariti?“ čovječuljak se ozari. Naklonio se i ispruţio ruku. „Louki. Stojim vam na raspolaganju, gospodine.“ „A ovo je, naravno, Panajis?“ Visok, crnomanjast i ozbiljan muškarac na vratima kratko kimne glavom u znak potvrde, ali ne reče ništa. „Pogodili ste!“ čovječuljak je sjao od zadovoljstva. „Louki i Panajis. Dakle, čuli su za nas u Aleksandriji i Kairu?“ upita on ponosno. „Naravno!“ Mallory se nasmije. „Govorili su o vama sve najbolje. Već ste mnogo učinili za Saveznike.“ „Još ćemo mnogo učiniti“, reče kratko Louki. „Hajdemo, ovdje samo gubimo vrijeme. Nijemci su u brdima. Kako vam moţemo pomoći?“ „Hrana, Louki. Potrebna nam je hrana i to hitno.“ „Imamo je!“ Louki ponosno pokaţe torbu. „Krenuli smo vam u susret s njom.“ „Krenuli ste nam u ...“ Mallory bijaše zapanjen. „Kako ste znali gdje se nalazimo i da smo uopće došli na otok?“ Louki nemarno odmahne rukom. „To nije bilo teško pogoditi. Nijemci su od rana jutra prolazili kroz Margaritu na putu u planine. Cijelo jutro pročešljavali su istočni stremen Kostosa. Znali smo da se netko iskrcao na otok i da ga Nijemci traţe, čuli smo, također, da su blokirali cestu duţ juţne obale. Zaključili smo da ste se prebacili u unutrašnjost preko zapadnog prijevoja na Kostosu i tako prevarili Nijemce. Oni to nisu očekivali. I eto, krenuli smo da vas potraţimo ...“ „Ali nas nikad ne biste pronašli...“ „Bez brige, našli bismo vas.“ Njegov glas bijaše siguran. „Panajis i ja — mi znamo svaki kamen, svaku travku na otoku.“ Louki odjednom zadrhta i mrzovoljno se zagleda u mećavu. „Nije vas moglo dočekati gore vrijeme od ovog.“ „To nas je spasilo“, mrko odgovori Mallory. „Da, sinoć“, potvrdi Louki. „Nitko vas ne bi očekivao u ? onakvoj oluji. Osim toga, nitko nije čuo avion niti vidio kad ste iskočili...“ „Došli smo morskim putem“, prekine ga Miller. Nehajno odmahne rukom. „Popeli smo se uza stijenu.“

„što? Uz juţnu stijenu?!“ Louki naprosto nije vjerovao. „Nitko se ne moţe uspeti uz juţni greben. To je nemoguće!“ „I mi smo tako mislili kad smo bili na pola puta“, primijeti Mallory iskreno. „Ali Prašni govori istinu.“ Louki uzmakne jedan korak i ponovi ledenim glasom: „Kaţem da je to nemoguće.“ „Ne laţemo, Louki“, upade tiho Miller. „Zar nikad ne čitaš novine?“ „Naravno da čitam novine!“ uvrijeđeno odvrati Louki. „Ne misliš valjda da sam — kako se ono kaţe — anafalbeta?“ „Onda se prisjeti vremena pred sam rat“, savjetovaše ga Miller. „Sjeti se planinarenja — i Himalaja. Morao si vidjeti fotografiju u novinama. Bilo ih je na stotine.“ Pogledao je Malloryja. „Istina, u ono je vrijeme bio mnogo zgodniji. Moraš se sjetiti. To je Mallory, Keith Mallory s Novog Zelanda.“ Mallory ne reče ništa. Promatrao je Loukija koji je zbunjeno naherio glavu dok su mu se oči neobično suzile. Odjednom mu je sinulo i njegovo se lice ozari širokim smiješkom u kojem više nije bilo nimalo sumnje. Zakoraknuo je raširivši ruke u znak dobrodošlice. „Tako mi svega, u pravu si! Mallory! Naravno da sam čuo za Malloryja!“ Zgrabio je kapetana za ruku i ţestoko je prodrmao. „Amerikanac ima pravo. Morao bi se obrijati... Izgledaš mnogo stariji.“ „Osjećam se starijim“, prizna Mallory natmureno. Zatim predstavi Millera: „Ovo je potporučnik Miller, američki građanin.“ „Još jedan slavni alpinist?“ upita Louki vedro. „Još jedan tigar s planina, zar ne?“ „Još se nitko nije uspšo uz juţnu stijenu kao on“, reče Mallory izbjegavajući direktan odgovor. Pogleda na sat i obrati se Loukiju: „Naši su drugovi u brdima. Potrebna nam je pomoć, Louki. Vrlo je hitno. Ti znaš koliko je opasno što surađuješ s nama?“ „Opasno?“ Louki prezirno odmahne rukom. „Nema nikakve opasnosti za Loukija i Panajisa; stare smo mi lisice. Mi smo duhovi mraka i noćne tame.“ Zabacio je svoj zaveţljaj na ramena. „Hajdemo. Ponesimo tu hranu vašim drugovima.“ „Samo čas“, zadrţi ga Mallory uhvativši ga za mišicu. „Potrebna nam je peć i ogrjev a također i...“ „Peć! Ogrjev!“ Louki bijaše zapanjen. „Kakvi su ti to drugovi? Zar nekakve stare ţene?“ „Trebamo zavoje i lijekove“, nastavi strpljivo Mallory. „Jedan naš je teško ranjen. Nismo sigurni, ali mislimo da neće preţivjeti.“ „Panajis!“ zagrmi Louki. „Vrati se u selo!“ Govorio je grčki brzo izdajući naređenja. Mallory mu je opisao gdje se nalazilo njihovo sklonište, a Louki je to prenio Panajisu. Tada je zastao i nekoliko se časaka neodlučno poigravao s krajevima brka. Pogledao je Malloryja.

23 „Jeste li sigurni da moţete sami pronaći pećinu?“ „Bogami, da vam iskreno kaţem — nisam siguran“, reče otvoreno Mallory. „Tada ja moram poći s vama. Vidite, namjeravao sam poći s Panajisom u selo. Bojim se da on sam neće biti u stanju da nosi toliki teret. Rekao sam mu da ponese i pokrivače ...“ „Ja ću ići s njim“, javi se dobrovoljno Miller. Sjetio se svih napora koje je već poduzeo. „Malo kretanja dobro će mi doći.“ Louki prevede njegovu ponudu Panajisu koji je šutio jer nije znao ni riječi engleskoga. Sada je iz njega provalila bujica riječi i Miller ga iznenađeno pogleda. „Što je to našem prijanu“, upita on Malloryja. „Izgleda da nije zadovoljan.“ „Kaţe da mu nije potrebna pomoć i da moţe ići sam“, objasni Mallory. „Misli da ćeš ga ti zadrţati jer se ne snazališ dobro u brdima.“ Obijesno je mahnuo glavom. „Kako bi Prašni Miller mogao ikoga zadrţati!“ „U pravu si!“ Louki ja obuze srdţba. Ponovo se obratio Panajisu. Zabado je prste u zrak ispred sebe kako bi naglasio vaţnost svojih riječi. Miller u dvoumici pogleda Malloryja. „Što to govori, šefe?“ „Samo istinu“, reče Mallory svečano. „Kaţe da bi mu trebala biti čast što ima priliku da ide sa monsieur Millerom, poznatim američkim planinarom.“ Mallory se naceri. „Panajis će noćas dati sve od sebe kako bi dokazao da jedan Navaronac moţe drţati korak sa slavnim planinarom.“ „Oh, nadrljao sam“, zastenja Miller. „I ne zaboravi da na povratku pomogneš Panajisu na većim strminama.“ Srećom, zavijanje snjeţne mećave zagušilo je Millerov odgovor. Vjetar je bivao sve jači. Podizao je guste snjeţne oblake i bacao ih u lice. Bili su potpuno zaslijepljeni. Teţak, mokri snijeg topio se na njima, a voda je prodirala kroz svaku poru i šav na odijelima. Bili su mokri, promrzli i na izmaku snaga. Vlaţan, ljepljiv snijeg lijepio se za donove i oteţavao hod. Posrtali su jedan uz drugoga a noţni su ih mišići boljeli već od same teţine snijega. O nekoj vidljivosti uopće se nije moglo govoriti. Bili su potpuno obavijeni neprobojnim velom sivila i bjeline i činilo im se da hodaju kroz tijesto. Louki je grabio dijagonalno uz brdo sigurnim i samouvjerenim korakom poput čovjeka koji šeće vlastitim vrtom. Louki je bio neumoran i spretan poput divokoze. Jezik mu je bio još marljiviji od nogu. Govorio je bez prekida. Bio je presretan što je ponovo u akciji i bilo mu je posve svejedno o kakvoj se akciji radilo sve dok je bila usmjerena protiv neprijatelja. Ispričao je Malloryju o tri prethodna napada na otok koji su krvavo odbijeni. Nijemci su očekivali napad s mora. Dočekali su komandose i patrolne čamce s kompletnim naoruţanjem i sasjekli ih na komadiće. Padobrance je pratila nevjerojatna nesreća; dospjeli su u ruke neprijatelja nakon cijelog "niza nepredviđenih slučajnosti. Pričao mu je kako

su on i Panajis prilikom oba napada skoro izgubili glave — Panajisa su i uhvatili dok je pokušao uspostaviti vezu s padobrancima, ali je uspio ubiti svoje straţare i pobjeći. Nitko ga nije prepoznao. Rekao mu je sve o poloţajima njemačkih trupa na otoku, o njihovu kretanju, o blokadama na dvije jedine ceste i napokon ono malo što je znao o samoj utvrdi. Panajis će znati mnogo više, rekao je Louki. Već je u dva navrata bio tamo, a jednom je čak proveo noć iza zidina. Znao je točan raspored topova, kontrolnih prostorija, baraka, magazina, oficirskih odjeljenja i straţarnica. Mallory tiho zvizne. Tolikim podacima nije se nadao. Pred njima je bio još dugačak put. Morali su izbjeći mreţu tragača, dokopati se utvrde i prodrijeti u nju. Ali, kad jednom budu tamo — a Panajis je zacijelo znao kako se moţe ući... Mallory nesvjesno produţi korak i jače se pogrbi na strmini. „Tvoj prijatelj Panajis je hrabar čovjek“, reče polagano. „Reci mi nešto više o njemu, Louki.“ „Što da ti kaţem?“ Louki strese snijeg s glave, „što ja znam o Panajisu? Da li itko nešto o njemu znade? Svi znamo da uvijek ima đavolsku sreću, da je luđački hrabar i da bi prije lav legao pored janjeta ili vuk poštedio ovce nego Panajis udisao isti zrak s Nijemcima. Ali o njemu samom ne znamo ništa. Sve što ja znam, jest da sam zahvalan bogu što nisam Nijemac dok je Panajis ţiv. On ubija iz zasjede i to noţem u leđa.“ Louki se prekrsti. „Ruke su mu do lakta ogrezle u krvi.“ Mallory nehotice zadrhta. Mračna i sumorna Panajisova pojava, njegovo bezizraţajno lice i zasjenjene oči počele su ga fascinirati. „Sigurno ima nešto više od toga“, primijeti on. „Napokon, obojica ste rodom s Navaronea...“ „Da, to je istina.“ „Ovo je malen otok. Cijeli ţivot proveli ste zajedno ...“ „Ah, ovdje se major prevario!“ Louki je samoinicijativno unaprijedio Malloryjev čin i unatoč negodovanju i objašnjenjima tvrdoglavo ostao pri svom — majoru. „Ja sam mnogo godina proveo u tuđini pomaţući monsieru Vlachosu. Monsieur Vlachos“, nadometnu ponosno Louki, „je vrlo značajni vladin sluţbenik.“ „Da, znam“, potvrdi Mallory. „On je konzul. Upoznao sam ga. Divan čovjek.“ „Upoznali ste ga. Monsieur Vlachosa?“ Louki je bio presretan, naprosto oduševljen. „To je dobro! To je odlično! Kasnije ćete mi ispričati sve o tome. On je veliki čovjek. Jesam li vam pričao...“ „Razgovarali smo o Panajisu“, podsjeti ga blago Mallory. „Ah, da, Panajis. Kao što sam već rekao, dugo sam izbivao s otoka. Kad sam se vratio, Panajisa više nije bilo. Otac mu je umro, majka se ponovo udala i on je s očuhom i dvije male polusestre otišao na Kretu. Njegova su oca, koji se bavio ribarenjem i ratarstvom, ubili Nijemci nedaleko Kandie. Bilo je to još na početku rata. Panajis je preuzeo brigu nad njegovim čamcem i pomogao mnogim savezničkim vojnicima da pobjegnu pred neprijateljem. Na kraju su

ga ipak uhvatili i objesili za ruke na seoskom trgu gdje je ţivio s obitelji. Izbičevali su ga do kosti i ostavili da umre tamo pred svima. Tada su zapalili selo i odveli njegovu obitelj. Razumiješ, majore?“ „Razumijem“, reče Mallory tuţno. „Ali Panajis ...“ „Trebalo je da umre. Ali tvrd vam je on, tvrd kao čvor na staroj maslini. Prijatelji su ga noću oslobodili i sakrili u brdima dok se nije oporavio. Tada se vratio na Navarone — sam bog zna kako. Mislim da se prebacivao od otoka do otoka u malom čamcu na vesla. Nikad mi nije rekao zašto se vratio — čini mi se da mu pričinjava veći uţitak ubijati na rodnom tlu. Ne znam, majore. Jedino znam da hrana, ţene, san, sunce i vino nisu ništa tom crnom momku.“ Louki se ponovo prekrsti. „On se jedino meni pokorava jer sam bio sluţitelj Vlachosove obitelji, no čak ga se i ja bojim. Ubijati, samo ubijati i opet ubijati — to je smisao njegova ţivota.“ Louki zastade na trenutak i onjuši zrak poput lovačkog psa koji traga za nekim nepoznatim mirisom. Tada strese snijeg s cipela i krene ravno uz brdo. Njegov osjećaj za orijentaciju i sigurnost kojom je kročio kroz neprozirnu mećavu bili su zadivljujući. „Koliko još moramo ići, Louki?“ „Dvjesta jardi, majore. Ne više.“ Louki otpuhne snijeg s velikog crnog brka i opsuje. „Neće mi biti ţao kad stignemo.“ „Ni meni.“ Mallory se gotovo s ljubavlju prisjeti hladnog i vlaţnog tunela među stijenama. Kad su napustili dolinu, postalo je mnogo hladnije, a vjetar je sve snaţnije zavijao po vrleti. Sad su se već morali naprezati iz petnih ţila da savladaju njegovu snagu. Odjednom se obojica zaustaviše i pogledaše jedan drugoga kroz snjeţnu zavjesu. Oko njih rasprostirala se samo bijela pustoš. Vladala je tišina. Nisu znali što je uzrokovalo onaj neobični šum. „I ti si nešto čuo, zar ne?“ prošapta Mallory. „Bez brige, to sam ja.“ Mallory poskoči i brzo se okrene začuvši taj duboki glas. U mećavi se ukaţe krupna, snijegom uvijena prilika. „Nadglasali bi i krdo slonova svojim koracima. No, snijeg vam je prigušio glasove pa nisam bio siguran.“ Mallory ga znatiţeljno promatraše. „Otkud ti ovdje, Andrea?“ „Drvo“, objasni Andrea. „Traţio sam drvo za vatru. Kad sam prije zalaska sunca bio na Kostosu, snijeg je na trenutak prestao padati i mogao bih se zakleti da sam vidio jednu staru kolibu u dolini. Morala bi biti negdje u blizini. Zato sam krenuo...“ „U pravu si“, prekine ga Louki. „To je koliba ludog Lerija. Leri je bio pastir. Svi smo ga upozoravali, no Leri je razgovarao samo sa svojim kozama — ljude nije slušao. Poginuo je u svojoj kolibi pod snjeţnom lavinom.“ „Zaista je strašan ovaj vjetar“, promrmlja Andrea. „Stari Leri će nas grijati noćas.“ On naglo utihne jer su već stigli do udoline pred spiljom. Spretno poput divokoze spusti se niz kratku strminu i dva puta zvizne reskim zviţdukom. Napregnuto je iščekivao odgovor šuljajući se prema ulazu. Tamo ih je svu trojicu dočekao Casey Brown. Spustio je pušku, podigao platneni zastor i propustio ih unutra.

Uljanica je treperila na ledenom propuhu a njen je dim ispunjavao svaki kutak pećine. Svijeća se već gotovo ugasila a fitilj se umorno nakrivio dodirujući kameni pod. Louki odbaci ogrtač i pripali na zamirućem plamenu novu svijeću. Obje su lojanice gorjele nekoliko trenutaka istovremeno i Mallory napokon mogaše jasno osmotriti Loukija. Bio je to malen, ali čvrst čovjek, odjeven u tamnoplavi kaputić s crnim rubovima i raznojobnim šarama na prsima. Pojas mu je resila zagasito-crvena tsanta*. Crnomanjasto i nasmijano lice resio je veličanstven brk kojim se Louki ponosio kao s barjakom. Bio je to Nasmijani Kavalir glavom i bradom, pravi minijaturni d'Artagnan prekrasno opremljen oruţjem. Mallory uzdigne pogled na njegove pravilno izrezane, sjajne oči. Ugledavši dva crna, tuţna i vječno umorna oka prestravi se, no u taj čas plamen svijeće se ugasio a Louki utonuo u ?tamu. * Tsanta — ukrasni pojas u grčkoj narodnoj nošnji Stevens se protegnu u vreći za spavanje. Disao je hripavo i ubrzano. Bio je budan kad su stigli, no odbio je hranu i piće. Okrenuo se i zapao u nemiran i grčevit san. Ĉinilo se da ga više ništa ne boli. Loš znak, pomisli Mallory, vrlo loš znak. Poţelio je da se Miller što prije vrati... Casey Brown saspe nekoliko preostalih mrvica kruha i sapere ih u grlo jednim gutljajem vina, ukočeno ustane, podiţe platno na ulazu i mrko se zagleda u mećavu. Stresao se, spustio platno, podigao radio-stanicu i navukao remenje preko ramena. Zatim je uzeo uţe, dţepnu svjetiljku i platnenu ponjavu. Mallory pogleda na sat; bilo je petnaest do ponoći. Vrijeme za ugovoreni poziv iz Kaira. „Još ćeš jednom pokušati, Casey? Ne bih ni psa poslao napolje po ovakvom vremenu.“ „Ne bih ni ja“, reče Brown mrzovoljno. „No bolje će biti da pokušam. Noću je prijem bolji. Popet ću se na brijeg da izbjegnem onu prokletu planinu. Kad bih to učinio danju, odmah bi me primijetili.“ „U pravu si, Casey. Ti znaš najbolje.“ Mallory ga znatiţeljno pogleda. „Što će ti tolika oprema.“ „Moram pokriti radio-stanicu i zavući se pod pokrivač s dţepnom svjetiljkom“, objasni Brown. „A konopac sam ponio da označim put. Ipak bih se ţelio vratiti ovamo.“ „Odlična ideja“ , odobri Mallory. „Pripazi se gore na brijegu. Ova se udubina gore suţava i produbljuje u pravu klisuru.“ „Ne brinite za mene, kapetane“, reče odlučno Brown. „Caseyju Brownu se neće ništa dogoditi.“ U pećinu nahrupi gusti oblak, platno zaklopara na vjetru i Brown nestade u tami. „Dakle, kad moţe Brown...“ Mallory je već bio na nogama. Navukao je kapuljaču. „Tko je za noćnu šetnju?“ Andrea i Louki istovremeno skočiše na noge, no Mallory odmahne glavom. „Jedan je dovoljan. Mislim da netko mora ostati uz ranjenika.“

„Ali on čvrsto spava“, promrmlja Andrea. „Neće mu se ništa dogoditi za tako kratko vrijeme. Brzo ćemo se vratiti.“ „Nisam mislio to. No ne smijemo ništa riskirati. Ako padne u ruke Nijemcima, prisilit će ga da progovori milom ili silom. To ne bi bila njegova krivica, ali progovorio bi, a to se ne smije dogoditi.“ „Bah“, Louki pucne prstima. „Ne morate se zbog toga brinuti, majore. Nigdje u blizini nema Nijemaca. Dajem vam časnu riječ.“ Mallory oklijevaše, a zatim se nasmije. „Imate pravo. Postao sam odviše nervozan.“ Nagnuo se nad Stevensom i blago ga prodrmao. Mladić se pokrenuo, zastenjao i polako otvorio oči. „Idemo donijeti ogrjeva“, reče Mallory. „Vraćamo se za nekoliko minuta. Neće biti neprilika, nadam se?“ „Naravno da neće, kapetane, što bi se moglo dogoditi? Ostavite samo kraj mene revolver i ugasite svijeću.“ Nasmiješi se. „Svakako me zovnite prije nego uđete!“ Mallory kleče i ugasi svijeću. Plamen je treperio još nekoliko časaka a tada svaki obris i sve ţivo utone u neproziran mrak zimske noći. Mallory naglo ustane, odmakne šatorsko krilo i izađe na snijeg koji se pod naletima vjetra već stao taloţiti na tlu udubljenja. Andrea i Louki pođoše za njim. Za desetak minuta su pronašli kolibu starog kozara, za pet minuta je Andrea odvalio vrata iz dotrajalih šarki i razlomio ih u daske. To je učinio i s drvenom klupom i stolom. Povezali su drvo u sveţnjeve i teško natovareni krenuli prema skloništu. S Kostosa je puhao oštar vjetar, mrznuo im lica i obasipao ih ledenom susnjeţicom. Odlanulo im je kad su stigli u udubinu i malaksali iza kamenog zida koji ih je štitio od vihora. Na ulazu u pećinu Mallory tiho zovne. Iznutra nije bilo odgovora. Ponovo se oglasio, napeto osluškujući, no sekunde su prolazile u tišini. Okrenuo se i dobacio Andreu i Loukiju kratak pogled. Oprezno je odloţio sveţanj drva u snijeg, izvukao kolt i svjetiljku, odmaknuo zastor istovremeno upalivši svjetlo i otkočivši revolver. Trak svjetlosti je obasjao tlo na ulazu, produţio dalje otkrivši najudaljeniji ugao skloništa, vratio se ponovo na sredinu i umirio kao da je netko ukliještio lampu čvrstom polugom. Na podu je leţala samo zguţvana vreća za spavanje. Andy Stevens je nestao. Deveto poglavlje UTORAK NOĆU 00,15—02,00 „Dakle, nisam imao pravo“, promrmlja Andrea. „Bio je budan.“ „Očigledno“, potvrdi Mallory smrknuto. „Mene je također prevario — čuo je sve što sam rekao.“ Usne mu se zgrčiše. „Sad zna zašto nam je toliko stalo do njega. Sad zna da je bio u pravu kad je govorio o mlinskom kamenu. Ne bih ţelio biti na njegovu mjestu.“ Andrea kimne. „Nije teško pogoditi zašto je otišao.“ Mallory brzo pogleda na sat i izjuri iz pećine.

„Dvadeset minuta — otišao je najviše prije dvadeset minuta. Moţda nešto manje jer se htio uvjeriti da smo odmakli. Nije uspio daleko otići, jer ne moţe hodati. Najviše pedeset jardi. Naći ćemo ga za četiri minute. Upalite dţepne lampe i skinite zaštitne kapuljače — nitko nas neće primijetiti u ovom prokletom nevremenu. Krenite uzbrdo — ja ću pretraţiti klanac.“ „Uzbrdo?“ Louki ga uhvati za ruku i zbunjeno zausti: „Ali njegova noga...“ „Uzbrdo, rekoh“, prekine ga nestrpljivo Mallory. „Stevens nije glup, a i hrabriji je no očekujete. Sigurno je zaključio da ćemo pomisliti kako je otišao lakšim putem.“ Mallory zastade na časak i nastavi ozbiljnim glasom: „Kad čovjek na samrti iziđe u ovakvo nevrijeme, neće ništa učiniti na lakši način. Hajdemo!“ Pronašli su ga točno za tri minute. Zacijfelo je očekivao da Mallory neće nasjesti na trik ili ih je čuo dok su posrtali uzbrdicom, jer se uspio sakriti iza jednog snjeţnog nanosa na strmoj litici klanca. Bilo je to gotovo savršeno skrovište, ali ga je noga izdala; u prodornom traku svjetla Andrea je oštrim okom primijetio tanki trag krvi na snijegu. Kad su ga izvukli iz snijega, već je bio u nesvjestici. Savladala ga je hladnoća, iscrpljenost i bol u nozi. Vrativši se u pećinu, Mallory mu je pokušao usuti u grlo nekoliko gutljaja ouzoa — jake otočke rakije koja presiječe dah. Bojao se neće li mu to naškoditi. Nije se točno mogao sjetiti da li to vrijedi samo u slučaju šoka. Ipak, i to je bilo bolje nego ništa. Stevens se zagrcnuo i iskašljao dobar dio tekućine, no nešto je ipak ostalo u njemu. S Andreovom pomoći, Mallory je pritegnuo olabavljene daščice na nozi, obrisao krv s rane i pokrio ranjenika s ono malo suhih gunjeva što ih je našao u skloništu. Tada se umorno zavalio na pod i izvadio nepromočivu kutiju s cigaretama. Do povratka Prašnog Millera više se nije dalo učiniti ništa. Bio je gotovo siguran da ni Prašni neće moći ništa učiniti za Stevensa. Njemu više nitko nije mogao pomoći. Louki je već upalio vatru kraj izlaza iz pećine. Staro, suho drvo gorjelo je jarkim, pucketavim plamenom bez imalo dima. Gotovo istog trena pećinom se stala širiti toplina i tri čovjeka se ţeljno pribliţiše vatri. S nekoliko mjesta na stropu procurio je tanak mlaz vode od otopljenog snijega. Na tlu se stvorila kaljuţa, no Andrea i Mallory nisu marili za tu sitnicu jer su napokon, poslije punih trideset sati, sjedili uz toplu vatru. Mallory osjeti kako mu toplina proţima umorno tijelo. Očni kapci postadoše teški i dremljivi. Naslonio se leđima na stijenu i pušio još uvijek istu cigaretu polako zapadajući u san, kad u pećinu uđe Brown, praćen snaţnim zamahom vjetra i hladnog snijega. Umorno j