Alfred Adler-Psihologija djeteta.pdf

J.U. UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

ALFRED ADLER PSIHOLOGIJA DJETETA PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

JAHIĆ AZRA POZICIJA DJETETA U PORODICI Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

Kod mnoge djece i odraslih nailazimo na tendenciju da se povezuju s drugim ljudskim bićima,da zadatke obavljaju u saradnji s drugima i da se sa socijalnog stanovišta pokazuju sasvim opštekorisni.Individualistička težnja za prevlašću počiva na shvatanju da individuum može da se održi bez grupe, dok osjećanje socijalne privrženosti polazi od mišljenja da individuum na izvjestan način zavisi od grupe.Ono prvo označava zdraviji,zasnovaniji i logički utemeljeniji pogled. Darvin je zapazio da sve životinje koje je priroda zanemarila u opremanju oruđem za odbranu uvijek žive i kreću se u čoporima.Npr.orangutan sa svojom neobičnom tjelesnom snagom živi samo sa svojom saputnicom, dok manje i slabije članove porodice majmuna uvijek susrećemo u grupama.To obrazovanje grupa služi, kako je Darvin istakao, kao naknada ili kompenzacija za ono što je priroda životinjama individualno uskratila. U izvjesnom smislu svako osjećenje socijalne privrženosti uvijek je i odraz tjelesne slabosti, s kojom je nerazdvojno povezano.Kod ljudskih bića, bespomoćnost i spori razvitak dojenčadi i djece možda najviše podstiče osjećanje za zajednicu. Individualna psihologija se potrudila da pokaže da se uticaj sredine uvijek može prepoznati u greškama koje čini dijete. Tako, npr. neuredno dijete uvijek je u sjenci neke osobe koja sređuje njegove stvari i predmete;lažljivo dijete je uvijek u sferi uticaja neke dominantne odrasle osobe koja okrutnošću i strogošću pokušava da izliječi dijete od nepoštenja,itd. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da se djetetov stil života učvršćuje u doba kad ono ima 4-5 godina. U toku tih godina života kod njega se mora razviti osjećanje za zajednicu i sposobnost za preorijentisanje, nužna za prilagođavanje. PSIHOLOGIJA SITUACIJE I KAKO POMOĆI Kao što smo vidjeli, dijete se razvija u skladu sa svojim nesvjesnim tumačenjem pozicije koju ima u odnosu na svoju sredinu. Vaspitanje djeteta ne smije započeti prerano. Dok odrasta, dijete dobija određeno mnoštvo pravila ili formula koji usmjeravaju njegovo ponašanje i određuju njegove reakcije na razne situacije. Ako dijete pogrešno interpretira neku situaciju ili svoju sposobnost da ovlada nekom posebnom situacijom, ta pogrešna procjena odrediće njegovo ponašanje i nikakva, makar koliko razvijena logika ili common sense neće moći da izmijeni njegovo ponašanje kad odraste, sve dok se ne koriguje prvobitno djetinje pogrešno tumačenje. Mnoge situacije imaju takav uticaj na karakter djeteta koji ne treba potcjenjivati. Koliko smo puta vidjeli dvoje djece u porodici od kojih je jedno milo a drugo nevaljalo ! Roditelji ne umiju sebi da objasne takve suprotnosti u istoj porodici. Ako stvar preispitamo, ustanovićemo da je to dobro dijete otkrilo da svojim besprijekornim ponašanjem može požnjeti više priznanja i da se može uspješno mjeriti sa nevaljalim bratom ili sestrom, zavisno od slučaja. Dijete , možda, dobrim ponašanjem samo zadovoljava svoju težnju ka nadmoćnosti i nikad ne možemo biti sigurni da će se takvo dobro ponašanje zadržati ako se situacija izmijeni. Među djecom u školi često nailazimo na lijeno, inertno dijete koje se povlači u sebe, ne prima znanje, disciplinu, prijekor, živi u svijetu svoje mašte i ni na trenutak ne ispunjava neku težnju ka nadmoćnosti. Takvo dijete nema povjerenja u svoje sposobnosti da uobičajenim sredstvima postigne uspjeh, pa usljed toga izbjegava sva sredstva i mogućnosti zaa postizanje boljih rezultata. Ipak ta bezosjećajnost ne zahvata njegovu cijelu ličnost;iza toga se obično krije vanredno osjetljiva, potresima podložna duša,kojoj je potrebna ova ispoljena bezosjećajnost da bi se zaštitila od patnje i bola. Ako čovjek uspije da nađe načina kojim će ovakvo dijete navesti da progovori, ustanoviće da se ono sobom peviše bavi, da se stalno predaje sanjarenjima i maštanjima u kojima se samo pojavljuje kao veliko i nadmoćno.U svojim snovima oni su junaci koji sve druge potčinjavaju;ili tirani koji postaju moćniji od svih drugih;ili mučenici koji pomažu paćenicima .

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

Izvjesna sanjarenja se stalno ponavljaju. Ako želimo da razumijemo djecu, ne bi trebalo da gubimo iz vida jednu veoma važnu činjenicu, činjenicu da su djeca sklona da sve dijele na suprotnosti ( gore ili dole, dobro ili loše, pametno ili glupo, nadmoćno ili potčinjeno, sve ili ništa). I odrasli upotrebljavaju ovu antitetičku shemu apercepcije. Ljudi koji žive po takvoj atitetičkoj shemi drže se formule mišljenja koja se može izraziti maksimumom « sve ili ništa». Naravno, u ovakvom svijetu nemoguće je ostvariti takav ideal. Ljudi ne mogu imati sve ili ništa. Između ta dva ekstrema ima hiljadu i jedna stepenica. Mnoge osobenosti i karakterne crte kod djece mogu se svesti na ovo stanovište: sve ili ništa, npr. svojeglavost ili tvrdoglavost. Radi ilustracije, navešćemo slučaj jedne četverogodišnje djevojčice koja je bila izuzetno svojeglava i zadrta. Jednog dana majka joj je dala narandžu, a dijete je ščepalo, bacilo na pod i reklo: « Ne volim da mi nešto donosiš. Uzeću sama ako hoću!» Troma, lijena djeca, koja ne mogu imati sve, povlače se sve više u svoja nekorisna sanjarenja,maštanja i građenja kula u vazduhu. Ipak , to povlačenje ne mora nužno značiti sasvim manjkavo prilagođavanje ili neprilagodljivost. Maštanja u toku sanjarenja nisu ni manje ni više nego zaobilazni putevi kojima individuum kreće da bi zaobišao neprijatnosti i moguće promašaje u svom životu. Ono što valja zapamtiti jeste da se djeci nikada ne smije prilaziti grubo i odbojno,da ih treba stalno ohrabrivati, stalno im objašnjavati značaj stvarnog života da ne bi nastao jaz između njihovih maštanja i svijeta. NOVA SITUACIJA KAO TEST PRIPREME Psihički život nije samo jedinstvo u tom smislu što su sva ispoljavanja ličnosti međusobno povezana u svakom trenutku, nego je i nešto što se neprekidno odvija. Razvoj ličnosti ostvaruje se blagovremeno i bez iznenadnih skokova. Sadašnje i buduće ponašanje odgovara karakteru u prošlosti. To nikako ne znači da su zbivanja u životu jednog individuuma, tako reći, mehanički determinisana prošlošću i nasljeđem, ali svakako znači da su budućnost i prošlost povezane bez prekida. U slučaju djece, najbolji uvid u njihov karakter dobijamo u trenutcima prelaznih perioda,npr.kad prelaze iz kuće u školu ili kad se iznenadno izmijene njihove kućne prilike. Uzećemo za primjer jedno usvojeno dijete. Bilo je nepopravljivo,imalo napade bijesa i nikad se nije moglo predskazati šta će u sljedećem trenutku prirediti. U razgovoru s djetetom, ono nije dalo nikakve razborite odgovore,i govorilo je o stvarima koje nisu imale nikakve veze s pitanjima koja su mu se postavljala. Pošto se stekao utisak o čitavoj situaciji polako se počela nameteti misao:dijete živi već nekoliko mjeseci u domu poočima i pomajke,a još se prema njima drži neprijateljski. U takvoj situaciji nužno je razumjeti šta dijete osjeća i misli-kako ono shvata svoju situaciju-a ne šta roditelji misle. Ovaj slučaj se može ovako objasniti:dijete je raslo s djecom poočima i pomajke i vjerovalo da se oni o njemu ne brinu koliko o vlastitioj djeci. To svakako nije razlog za takve napade bijesa,ali moramo biti načisto s tim da dijete nije više htjelo da ostane u toj kući, pa mu se,prema tome,činilo da je opravdan svaki postupak koji bi ga približio cilju njegovih želja. Porodici je bilo potrebno neko vrijeme da jasno uvidi da je nužno dati dijete drugima, ukoliko se ne osjećaju sposobnim da izmijene njegovo ponašanje. Ako takvo dijete kažnjavamo zbog njegovih propusta, ono će smatrati da je ta kazna dovoljan razlog da ostane nepokorno. Kazna je tada potvrda njegovog osjećanja da je njegovo odbijanje ispravno. Sa stanovišta common sensea ovdje ne možemo govoriti o tačnom i pogrešnom. Djeca prave neku grešku često zato što su sebi postavila pogrešan cilj. Ono što proizlazi iz težnje ka pogrešnom cilju nužno je i samo pogrešno. Nova situacija je u neku ruku test za djetetovu pripremljenost. Ako je dijete dobro pripremljeno,ono će se s puno pouzdanja ponijeti prema nekoj novoj situaciji.Ako mu priprema nedostaje, nova situacija će u njemu izazvati stanje napetosti, koje će kod njega Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

dovesti do osjećanja nesposobnosti. To osjećanje nesposobnosti izobličiće mu moć rasuđivanja, pa će reakcija bit netačna,pogrešna. Drugim riječima, odgovornost za neuspjeh jednog djeteta u školi ne može se svaliti samo na nedovoljnost školskog sistema, jer za to je takođe odgovorna ona primarna slabost,nedovoljnost djeteta. Naš zadatak je da ispitamo novu situaciju, ne zato što vjerujemo da je ona razlog za pogoršano stanje djeteta,nego zato što znamo da ona jasnije pokazuje primarnu neprimjerenost pripreme. Svaku novu situaciju trebalo bi smatrati testom pripreme. DIJETE U ŠKOLI Kad dijete dođe u školu,nađe se u situaciji koja je za njega sasvim nova i neobična. Kao i svaku novu situaciju, i polazak u školu možemo smatrati testom prethodne pripreme. Na osnovu detaljnije reakcije u toj novoj situaciji možemo procijeniti njegovu sposobnost za kooperaciju i njegovu sferu interesa. Do svih tih činjenica možemo doći proučavajući djetinji stav,njegovo držanje i pogled,način nakoji sluša i zapaziti da li je prijateljski raspoloženo prema učitelju ili se drži na odstojanju od njega, itd. Koliko je nastavni predmet omiljen to uveliko zavisi i od djetinje naklonosti prema nastavniku. U nastavnikovu vještinu spada to da održi pažnju djeteta i da otkrije kad dijete ne pazi ili nije kadro da se koncentriše. Mnoga djeca dolaze bez ikakve sposobnosti koncentracije u školu. Uopšte, razmaženu djecu zbunjuje prisustvo tolikih stranih osoba. Karakteristično je da razmažena djeca,koju nastavnik uspije da pridobije često postaju dobri učenici. Loša priprema uvijek nam ukazuje na uticaj majke. Ako majka zataji u svojoj odgovornosti kao što se to često događa posljedice se mogu vidjeti u ponašanju djeteta u školi. Pored uticaja majke imamo cijeli kompleks domaćih uticaja, uticaj oca, rivalstvo među braćom i sestrama, a tu su i spoljašnji uticaji,nepovoljne okolnosti i predrasude. Međutim, i pored svih okolnosti bilo bi glupo donositi sud o djetetu samo na osnovu njegovih rezultata u školi. Štaviše, ocjene u školi trebalo bi smatrati jednim od znakova koji ukazuju na sadašnje psihičko ustrojstvo djeteta. Ovdje se postavlja i jedno veoma bitno pitanje a to je kako na djecu utiče školska svakodnevica i njena rutina i da li ih ne preopterećuje nastavni plan koji postavlja velike zahtjeve. Ovdje ne mislimo da bi se trebao smanjiti broj nastavnih predmeta ali je važno te predmete djeci predavati koherentno, povezano,da bi mogla da sagledaju namjeru,cilj, i praktičnu vrijednost dotičnog nastavnog gradiva. Vaspitači ne smiju da previde i to da djeca koja polaze u školu imaju osjećanje da moraju da vode ličnu borbu za konkurenciju. Razred u školi trebalo bi da bude jedinstvo u kojem se svako dijete osjeća kao dio cjeline. Djeca baš ne vole kad su drugi na vrhu,pa ili se ne smiruju dok ne preteknu svoje konkurente ili zapadnu u razočarenje i predaju se samozavaravanjima. Iz tog razloga su savjet i uputstvo učitelja toliko važni;jedna njegova ispravna riječ skrenuće energiju djeteta s težnje ka konkurenciji u tokove kooperacije. Kažnjavanje za loše ocjene u školi je problem koji djeci pravi najveće teškoće.Dijete koje dobija loše ocjene nužno konstatuje da ga učitelj ne mari baš mnogo. Prema tome, ono u školi pati a kad dođe kući,roditelji mu prave scene i zamjerke . Majka i otac ga grde a nerijetko još i istuku. Neki nastavnici vjeruju da će se dijete više potruditi ako kod kuće treba da pokaže lošu svjedodžbu. Međutim oni zaboravljaju da neku djecu odgajaju prilično surovo, pa će dijete iz takve porodice dva puta razmisliti da li da kući donese ili ne lošu svjedodžbu. U izvjesnim okolnostima neće čak ni otići kući ili će ga uhvatiti krajnje očajanje i ubiće se u strahu od roditelja. Sve to možemo spriječiti ako se potrudimo da prihvatimo stanovište individualne psihologije da nijedno dijete ne treba smatrati beznadežnim slučajem. Moramo biti uvjereni u

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

to da su uvijek može naći neka metoda kako bi se pomoglo djetetu. Čak i u najgorim okolnostima uvijek postoji određen pristup koji, razumije se moramo otkriti. Interesantno je proučiti dva tipa razreda na koje nailazimo u školi- napredne i zaostale razrede. Zaostali razredi većinom se sastoje od djece koja potiču iz siromašnih porodica. Razlog leži u tome što ona nisu naročito dobro pripremljena, roditelji su previše zaposleni i uopšte nisu u stanju da djeci posvete pažnju, ili možda nisu dovoljno obrazovani za taj zadatak. Ako se sistem zajedničkog vaspitanja ne organizuje valjano, djeca se ne usmjeravaju i nadziru na odgovarajući način nastaće, pored svega i seksualni problemi, koji inače u školi predstavljaju težak i zamršen problem. Ustvari,škola nije pravo mjesto za upućivanje u seksualne probleme pošto nastavnik ne može znati kako djeca primaju njegove riječi kad govori pred cijelim razredom, ali ako djeca nastavnika privatno zamole za obavještenje trebalo bi da on na to da umjesne odgovore. Psihologija i vaspitanje su dvije strane iste stvarnosti i istog problema. Da bi smo mogli upravljati psihom, moramo poznavati njen način rada, a onaj ko poznaje psihu i njen način rada ne može da svoje znanje nu upotrijebi za usmjeravanje psihe ka višim i univerzalnijim ciljevima. SPOLJNI UTICAJI Individualna psihologija uzima u obzir i ono što je individualno i ono što je socijalno. Znači ne ograničava se samo na individualnu psihu niti zaboravlja sredinu koja utiče na tu psihu, niti usmjerava pažnju jedino i samo na tu sredinu ne sagledavajući značaj dotičnih duševnih zbivanja. Nijedan vaspitač ne bi trebalo da se zavarava vjerujuci da samo on vaspitno utiče na dijete. Talasi spoljnih uticaja slivaju se u duše djece i formiraju ih, direktno ili indirektno. Vaspitač mora uzeti u obzir određene uslove. Prije svega tu su ekonomski uslovi jer ima porodica koje već generacijama žive u uslovima koji ih pritiskuju, porodica koje s osjećanjem ogorčenosti i jada prihvataju borbu za svoju egzistenciju. Također ne smijemo zaboraviti ni to da poduže životarenje na rubu smrti od gladi ili u pogubnim ekonomskim uslovima štetno utiče na tjelesno ustrojstvo, kako roditelja tako i djece i da ti štetni uticaji, sa svoje strane, imaju znatna psihička dejstva. Npr.za vrijeme bolesti dijete osjeća da ima moć i da može gospodariti i upravljati porodicom jer je za vrijeme bolesti na licima roditelja pročitalo strah i brigu. Poslije bolesti bi htjelo da ostane u središtu pažnje i pokušava da to postigne trudeći se da svojim ćudima i zahtjevima zagospodari roditeljima. S druge strane, bolest katkad predstavlja povod za poboljšanje djetinjeg karaktera. Važan je takođe i susret djece sa stranim osobama. Njima se sviđa da uveseljavaju djecu ili da rade stvari koje za kratko vrijeme ostavljaju vanredno snažan uticaj na djecu. Obasipaju ih pohvalama te ih tako navode na samodopadljivost i sujetu, i za to kratko vrijeme uspijevaju da ih razmaze, te tako zadaju brige pravim vaspitačima. Naravno, sve to trebalo bi spriječiti i ne dopustiti nijednoj stranoj osobi da osujećuje vaspitne metode roditelja. Ovdje se trebaju uzeti u obzir i srodnici, koje dijete stalno sisreće. To su najprije djed i nena. Kako ljudi stare, osjećaju se, takoreći, odgurnutim, satjeranim u kut. To je mnogo više za žaljenje jer bi takvi ljudi mogli mnogo više da pruže. Međutim, na osnovu svojih pogrešnih socijalnih navika, stare ljude odbacujemo, mada su oni još puni želje za radom. Zbog toga su oni prinuđeni da stalno dokazuju da su još uvijek živi i da još vrijede za ovaj svijet. Trudeći se da to dokažu stalno se miješaju u vaspitanje unučadi i prekomjerno ih maze. Njihov trud da neprestano dokazuju da još znaju kako se odgajaju djeca nanosi pogubnu štetu.

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

ADOLESCENCIJA I SEKSUALNO VASPITANJE Za individualnu psihologiju adolescencija nije ništa drugo već jedna faza u razvoju kroz koju moraju proći sve individue. Pri tome se ne misli da bilo koja situacija ili faza u razvoju može izmijeniti osobu. Ali takva jedna faza djeluje kao test, kao nova situacija koja uslovljava izbijanje na vidjelo karakternih crta formiranih u prošlosti. U adolescenciji možemo lakše nego ikad ranije sagledati stil života nekog čovjeka. Tad najlakše možemo utvrditi da li neka osoba lako stiče prijatelje, da li druge smatra svojim bližnjima, je li za druge socijalno zainteresirana. Nekad se osjećanje za zajednicu ispoljava u prejakom obliku, pa susrećemo mlade koji su izgubili svaki smisao za odmjerenost i samo žele da život žrtvuju za druge. Oni su prekomjerno socijalno prilagođeni, pa i ova okolnost može biti prepreka za njihov razvoj. S druge strane, ima i onih koji su obuzeti osjećanjem potpune socijalne izgubljenosti. Jedan od problema života jeste ljubav i brak. S jedne strane mladi se prema problemu ljubavi ne odnose ni romantično ni s nekom posebnom zadrtošću. Oni, u odnosu na drugi pol,nalaze valjane norme ponašanja. S druge strane imamo mlade koji u pitanjima pola ispoljavaju pretjeranu bojazljivost. U doba adolescencije često nailazimo i na želju da se ide od kuće, što je možda povezano s činjenicom da to dijete nikad nije bilo zadovoljno prilikama u kući pa samo traži pravu priliku da prekine veze sa roditeljskim domom. Ta ista tendencija zapaža se kod djece koja ostaju kod kuće ali koriste svaku moguću priliku da noću odsustvuju od kuće. Takođe, iznenadni gubitak blagonaklonosti i priznanja znatno teže pogađa djecu u adolescenciji nego što bi to bio ranije slučaj. Iz svega ovoga proizlazi da je jedno od najboljih preventivnih sredstava protiv poremećaja i teškoća u adolenscenciji njegovanje prijateljstava. Trebalo bi da djeca međusobno budu prijatelji i dobri drugovi. Porodica treba da predstavlja jedinstvo, u kojem svako ima povjerenje u drugoga. Trebalo bi da dijete vjeruje svojim roditeljima i nastavnicima i da ima povjerenja u njih. GREŠKE U VASPITANJU Roditelji i nastavnici nikad se ne smiju obeshrabriti neočekivanimpojavama u vaspitanju djece. Nikad ih ne smije napustiti nada samo zatošto njihovi napori nisu odmah krunisani uspjehom. Individualna psihologija zahtijeva da se ulaže podjednak trud za svu djecu i da se unapređuju njihove duhovne sposobnosti time što će im se ulivati više hrabrosti, više samopouzdanja; time što će se ona podučavati da na teškoće ne gledaju kao na nesavladive prepreke, nego kao na probleme s kojima se čovjek hvata u koštac i savladava ih.

VASPITANJE RODITELJA Ovdje govorimo prije svega o vaspitanju izvan nastavnog plana, ne mislimo na učenje nastavne građe nego na obrazovanje ličnosti ličnosti,što je i najvažniji dio vaspitanja. Neku posebnu ulogu nema odgovor na pitanje da li se dijete razvija i vaspitava pod rukovodstvom nastavnika ili roditelja,pod pretpostavkom da dijete dobija valjano vaspitanje. Nada individualne psihologije u pripremanju djece sutrašnjice počiva u prvom redu na mijenjanju škola i nastavnika, mada se saradnja roditelja nikada neće odbacivati. U toku nastavnikovog vaspitnog rada neizbježno dolazi do konflikta sa roditeljem. Poneki nastavnik konstatuje da je često teže prići roditeljima djeteta koje zadaje brige nego samom djetetu. Srazmjerno tome, nastavnik se u svojim postupcima mora uvijek držati pretpostavke da roditelji nisu Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

odgovorni za loše osobine koje je dijete ispoljilo. Roditelji prosto nisu iskusni i ako ih zbog djece pozovu u školu, oni sami sebi izgledaju kao kakvi optuženi zločinci. Stoga je veoma poželjno da se u takvim slučajevima nastavnik potrudi da u roditeljima izazove prijateljsko, opušteno i neusiljeno raspoloženje, da im ponudi pomoć i pouzda se u njihove dobre namjere. Roditelje ne treba grditi i predbacivati im. Mnogo ćemo više postići ako uspijemo da s roditeljima sklopimo neku vrstu pakta, ako ih nagovorimo da promijene svoje držanje i da s nama sarađuju u smislu naših načela. Ako im obajsnimo da su ovo ili ono pogrešno uradili, samo ćemo ih povrijediti i paralisati im volju za saradnju. Nikad im ne treba govoriti previše kategorički ili previše dogmatski. Podsticaje, savjete ne bi nikako valjalo davati autoritarno. Naše rečenice uvijek treba da sadrže poneko « možda », « vjervatno », «moguće », i « trebalo bi da pokušate ovako ».Čak i kad tačno zanmo gdje je greška i kako je otkoloniti, ne bi valjalo roditelje na to otvoreno i neposredno goniti. Nije uopšte važno dokazati da smo u pravu, nego je nužno samo utrti put kojim moramo krenuti ako želimo djetetu pomoći. Mnogi roditelji bi željeli da ih poštedimo prijedloga i podsticaja. Oni su začuđeni ili povrijeđeni,srditi ili neprijateljski raspoloženi zato što je nastavnik doveo u tako neprijatnu situaciju njih i njihovo dijete. Mnogi roditelji idu čak i dalje od toga. Oni napadaju nastavnika bujicom riječi negodovanja i pokazuju se sasvim nepristupačni.U takvim slučajevima, bolje ih je umiriti i navesti da s nastavnikom govore prijateljski, otvoreno.Ne smijemo zaboraviti da su roditelji najčešće uhvaćeni u mreže tradicionalnih, zastarjelih metoda, pa se ovih ne mogu lako da oslobode. PRIMJER: imamo slučaj direktora jedne više škole koji je svog sina doveo do ivice sloma neprestanim kritikovanjrem i zanovijetanjem. U razgovoru je jasno sagledao posljedice svog ponašanja; ali potom je otišao kući i sinu očitao strašnu bukvicu. Opet se razbjesnio zato što sin nije pokazao dovoljno marljivosti. Kad god bi sin činio nešto što mu se nije sviđalo njega bi spopao bijes, pa ga je obasipao nemilosrdnim riječima. Ako je tako nešto moguće kod čovjeka koji sebe smatra pedagogom, onda možemo zamisliti kako stoje stvari sa roditeljima koji su odrasli s dogmatskom predstavom da je ispravna kazna za svaku djetinju grešku porcija batina. Onaj ko uvijek razborito i objektivno sudeći pristupa vaspitavanju i prevaspitavanju djece vjerovatno će biti u stanju da s većom sigurnošću predskaže rezultate svojih nastojanja. Za pedagoški rad potrebni su praksa i hrabrost,kao i nepokolebljiva vjera da će se uvijek, kakve god bile okolnosti, naći put da se dijete sačuva od sloma. Prije svega trebalo bi upamtiti jedno staro i osvjedočeno pravilo:onaj ko je navikao da ljudsko biće shvata kao jedinstveno, a simptome kao sastavne dijelove tog jedinstva,mnogo bolje će razumjeti dijete i pomoći mu nego neko ko je stekao naviku da iz cjeline izvlači simptome i da se prema njima odnosi po krutoj shemi, kao ,npr, u slučaju nastavnika koji roditeljima šalje poruku čim je dijete propustilo da uradi domaći zadatak.Veoma je važno stalno imati na umu da jedna pojedinačna manifestacija u ponašanju, odvojena od ličnosti kao cjeline, nema nikakvog značaja, nema smisla, i da ćemo je razumjeti jedino ako je ispitamo kao povezanu cjelinu s tim čovjekom.

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu