Aleksander V. MAYOROV_ Velika Hrvatska: etnogeneza i rana povijest Slavena Prikarpatskog područja

A.V. MAJOROV

VELIKA HRVATSKA: etnogoeneza i rana povijest Slavena Prikarpatskoga područja

Naslov izvornika

A.B. Майоров

этнoгенез и ранняя история славян Прикарпатского региона

Prema izdanju

ИЗДАТЕЛЬСТВO САНКT-ПЕТЕРБУРСКO O УНИВЕРСИТЕТА 2006

BBK 63.3(2) 41 М14 G l a v n i u r e d n i k: dr. povijesnih znanosti, prof. А. J. Dvorničenko R e c e n z e n t i : mr. povijesnih znanosti, docent, М. А. Моrozov (sa SanktPeterburškog državnog sveučilišta); mr. povijesnih znanosti D. Е. Аlimov (s SanktPeterburškog državnog Sveučilišta)

Objavljuje se odlukom Uređivačkog odbora Fakulteta za povijest Sankt-Peterburškog državnog Sveučilišta Маjоrov А. V. М14

Velika Hrvatska: Etnogoeneza i rana povijest Slavena Prikarpatskoga područja / Glavni urednik А. J. Dvorničenko — Sankt Peterburg: Izdavač: Sankt- Peterburško državno Sveučilište, 2006. – 209 str. ISBN 5-228-03948-8 U monografiji se podrobno razrađuju zapisi bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta, kao i ostali pisani spomenici o podrijetlu i seobi hrvatskih plemena i o etničkoj povijesti slavenskog stanovništva Prikarpatskoga područja. Imajući u vidu najnovije arheološke i jezične podatke, bavi se pitanjima podrijetla etnonima "Hrvati", povijesnim uvjetima slavenizacije prvobitnih nositelja toga etnonima, kao i pitanjem hrvatske pradomovine. Utvrđuje se zemljopisni položaj Velike Hrvatske, smještenost Bijelih Hrvata, hrvatske migracije u ranom srednjem vijeku. Namijenjena je znanstvenicima – povjesničarima, nastavnicima i studentima visokih škola, kao i svima koje zanima rana povijest Slavena.

BBК 63.3(2)41

Ovaj rad je podržan priznanjem predsjednika Ruske Federacije projekt MD-1665.2006.6 Na naslovnici: Rimski zlatni medaljon, pronađen u Volinskoj oblasti, u mjestu Korostyshiv

(Arheološki muzej u Varšavi)

© А.V.Маjorov, 2006 © Sankt- Peterburško državno Sveučilište, Fakultet za povijest, 2006 © Izdavač - Sankt- Peterburško državno Sveučilište, 2006 ISBN 5-288-03948-8

SADRŽAJ Uvod...........................................................................................................................................6 Prvi dio »VELIKA HRVATSKA, ZVANA BIJELA...« Proučavanje najstarijih pisanih zapisa o Hrvatima................................................10 Prvo poglavlje Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima......................................................................................................11 Procjene istraživača o zapisima Konstantina Porfirogeneta (str. 11) – О semantičkim odnosima predikata velik i bijel u etničkim i geografskim nazivima (str. 14) – Веλσχρωβάτστ i Velochrobati: osobitosti prijenosa stranih naziva u grčko pismo (str. 19)

Drugo poglavlje Povijesno značenje hrvatskih etnopolitičkih naziva ...............................................24 Bijeli Hrvati i Horutani u Povesti vremennyh let (str. 24) – Tradicija o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj u Dalmaciji (str. 28) – Pitanje autentičnosti koloritnih predikata slavenskih etničkih naziva (str. 31) – Vjerodostojnost horonima Velika Hrvatska u Konstantina Porfirogeneta (str. 36) – Povijesni sadržaj etnogeografskih naziva s predikatom velik(-a) (str. 38)

Treće poglavlje Pradomovina i naseljavanje Hrvata na prostor srednje Europe i Balkana......... 43

Struktura i izvorni zapisi o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima (str. 43) – Položaj Bijele Hrvatske i Bjelohrvata (str. 45) – Rasprava o smještenosti hrvatske pradomovine (str. 49) – Pisana tradicija, arheološki i lingvistički podatci o seobi Hrvata (str. 54)

Četvrto poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske....................................................................... 62 Susjedi Velike Hrvatske u X st. kako navode bizantski i staroruski spomenici (str. 64) – Veza Velike Hrvatske s Karpatima (str. 67) – O mađarsko-hrvatskoj granici i hrvatskim zemljama u Zakarpatju (str. 71) – „Crno more“ i put koji je vodio do njega iz Hrvatske (str. 76)

Drugi dio GENEZA HRVATA U DOBA KASNE ANTIKE I VELIKE SEOBE NARODA.....................................................................................80 Peto poglavlje Arheološko i etno-lingvističko gledište.......................................................................81

Arheološka atribucija Hrvata u razdoblju seobe Slavena (str. 81) – Podatci s tanajskih natpisa u razdoblju od II.do III. st. i problem etimologije etnonima Hrvati (str. 85) – Povijesni i lingvistički podatci o iranskom podrijetlu naziva Hrvati (str. 90) – Iranska komponenta materijalne i duhovne kulture Hrvata (str. 94) – Neka sporna pitanja etnogeneze Hrvata u suvremenoj historiografiji (str. 97)

Šesto poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima naše ere.........................................................102 Slavensko-iranski kontakti na jugu istočne Europe (str. 102) – O kronologiji i teritoriju slavensko-iranskog etničkog prožimanja. (str. 104) – Hipoteza o slavenskom podrijetlu etnonima Sarmati (str. 107) – Uloga Sarmata u etnogenezi Slavena Podnjestrovlja (str. 109) – Slaveni između Germanije i Sarmatije (Veneti, Peucini, Sarmati) (str. 113)

Sedmo poglavlje «Veneti-Sarmati»: antička tradicija u svjetlu podataka suvremene arheologije i etnografije ................................................................................................................118

Venadisarmatae na Tabuli Peutingeriani: problemi određivanja prostornog smještaja (str. 118) – Veneti u donjem toku rijeke Dnjestra i Dunava prema podatcima iz pisanih i arheoloških spomenika (str. 120) – Kretanja Sarmata i međusobni etnički utjecaji sa Slavenima (o nekim proturječjima rimskih pisanih spomenika) (str. 124) – Pastirstvo prikarpatskih Slavena i etimološki podatci imena Hrvati (str. 127)

UVOD

Ključnu ulogu u etnogenezi mnogih suvremenih slavenskih naroda Južne, Srednje i Jugoistočne Europe, odigrala je Karpatska regija kao i susjedna područja Podunavlja koja su od davnina njegovala čvrste međuetničke kontakte i zbog kojih su se razvijali i aktivni etnogenetski procesi. Karpatsko-Dunavsko područje nije slučajno prvo privuklo pažnju znanstvenika koji se bave pitanjem slavenske pradomovine.1 Mnogi suvremeni slavisti koji se oslanjaju na arheološka i lingvistička dostignuća, svoja temeljna istraživanja pradomovine Slavena povezuju upravo s ovim područjem.2 Većina novijih postavki slavenske etnogeneze Prikarpatskom području nije pridavala ključnu ulogu, smještajući pradomovinu Slavena sjeverno (u Vislo-Odransko ušće) ili istočno (u sliv Prikarpaća i srednjeg Dnejpra) od Karpata. Danas sa sigurnošću možemo govoriti o tome da su u područjima Sjevernoga i Istočnoga Prikarpaća odvajkada živjeli preci Slavena te da su to prostori na kojima su se odvijali

najaktivniji etnogenetski procesi koji su izravno utjecali na pojavu suvremenih slavenskih etničkih skupina.3 _____________________ 1 vidi: Š a f a ŕ i k P. J. Slovenské starožitnosti. T.I. Praha, 1837. 2 T р у б а ч е в О. Н. Языкознание и этногенез славян // Труды V Международного конгресса археологов-славистов. Киев, 1988. Т. 4; Л я п у ш к и н И. И. Славяне Восточной Европы накануне образования Древнерусского государства. Л., 1968. С. 5-22; П i в т о р а к Г. П. Формувания i дiалектна диференцiацiя давньoруськоï мoви . Киïв, 1988. С. 29-34. 3 P ы б а к о в Б. А. 1) Исторические судьбы праславян // История, культура, этнография и фольклор славянских народов. VIII Международный съезд славистов. М., 1978; 2) Киевская Русь и русские княжества XII—XIII вв. М., 1993. С. 12—46; Петров В. П. Етиогенез словян; Джерела, етапи розвитку i проблематика. Киïв, 1972. С. 202-215; Н е n s е I W. 1) From Studies of the Ethnogenesis of Slavs// ЕS. 1975. Т. 7; 2) Skąd przyszli Slowianik. Wroclaw, 1984; U d o l p h J. Studien zu den slawischen Gewässernamen und Gewässerbezeichnungen. Ein Beitrag zur Frage nach der Urheimat der Slawen. Heidleberg, 1979;Седов И. Н. 1) Происхождение и ранняя история славян. М., 1979; 2) Славяне в древности. М., 1994. С. 136-221; 3) Славяне: Историкоархеояогическое исследование. М., 2002. С. 69—141; В a р а н В. Д. 1) Славяне в середине I тыс. н. э. // Проблемы этногенеза славян. Киев, 1978; 2)Дaвнi словяни. Киïв, 1998; M a ń c z a k W. Praojczysna Slowian. Wroclav, 981; V á ň a Z. Svet davnych Slovianú. Praha, 1983; S t r u v e K-W. 1)Die Ethnogenese der Slaven aus der Sicht der Vor-und Frühgeschichte// Ethnogenese europ ischer V lker. Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frühgeschichte. Sttugart; New York, 1986; 2) Zur Ethnogenese der Slaven// Starigrad-Oldenburg. Neumünster, 1991; L e m p r e c h t A. Praslovanština. Brno, 1987; P l e t e r s k i A. Etnogeneza Slovanov. Obris trenutnega stanja arheoloških raziskov. Ljubljana, 1990; G o e h r k e C. Frühzeit des Ostslaventums. Darmstadt, 1992. S. 48-102.

7 Velika Hrvatska _____________________________________________________________________________ O postojanju još od davnina velike etničke skupine Prikarpatskih Hrvata zna se iz više pisanih spomenika koji uglavnom sadrže spomenuti etnonim ili njemu bliske nazive. Osim što ih je teško zemljopisno smjestiti, ovi podatci nerijetko iziskuju stručnu filološku analizu. U starom ruskom ljetopisu - Povest vremenyh let iz X stoljeća, Hrvati se spominju triput. Također, spominju se i u geografiji Orozij anglosaksonskog kralja Alfreda Velikog, u Privilegijama Kuzme Praškog iz 1086. godine, radu poljskog kroničara Vincenta Kadlubeka i još nekih srednjovjekovnih spomenika židovskih, arapskih i perzijskih pisaca. 4 Posebno mjesto u ovome nizu zauzimaju zapisi bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta koji je vladao sredinom X stoljeća i kojemu su, kao vladaru najmoćnije države na svijetu, na raspolaganju bile sva moguće informacije za stvaranje osebujnog političkog vodstva u okviru kojeg se bavio pitanjima vanjske politike i diplomacije i kojeg je namijenio svojem nasljedniku, sinu. 5 Radi se o glavnom djelu ovoga carskog pisca – enciklopedijskom traktatu «O upravljanju carstvom», u kojem su neka poglavlja posvećena rasvjetljavanju aktualnih političkih pitanja o podrijetlu i seobi balkanskih Slavena uključujući i pradomovinu dalmatinskih Hrvata – Veliku ili Bijelu Hrvatsku. O toj zemlji i Bijelim Hrvatima ili Bjelohrvatima koji su živjeli u njoj, bizantski car govori u nekoliko navrata, s obzirom da podatci nisu uvijek strogo povezani, i budući da su posuđeni iz raznih izvora, odražavajući tako različitu povijesnu tradiciju, katkada i proturječe jedni drugima. Problem Velike i/ili Bijele Hrvatske ima vrlo opsežnu historiografiju. Izraženo zanimanje za nju tradicionalno pokazuju poljski, češki, hrvatski, srpski i slovenski znanstvenici koji proučavaju tvrdnje cara Konstantina, uglavnom u kontekstu etničke i političke povijesti Velike Moravske i Male Poljske, kao i seobe Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu. 6 Većina spomenutih povjesničara smješta Veliku ili Bijelu Hrvatsku u područje Karpata. ________________________________________

vidi: Анализ писменых известий о хорватах vidi: L o w m i a ń s k i H. Początki Polski. T II. Warszawa, 1964.- Из новейших работ vidi: В о й т о в и ч Л. 1) « Бiлi» хорвати чи карпатски хорвати Микола вщина Т I. Львiв 1998 2) Карпатские хорваты// ВЦПБГУ Сер. 2 2005. Вып. 1; N a l e p a J. Lemkowic, Wolosi i Biali Chorwaci. Uwagi dotychą kwestii genezy osadnictwa Ruskiego na Polskim Podkarpaciu// AAC. 1997-1998. T.34 5 О творческом наследии Константина Багрянародного имееется обширная научная литература. Из работ последнего времени vidi: l e me e r l e P. Le premiĕre humanisme byzantin. Paris, 1971; t o y n b e e A. Constantine porphyrogenitus and His World. London; New York; Toronto, 1973; H u n g e r H. Die hochsprachliche profane Literatur der Byzantiner. München, 1978. Bd I. S. 360-367; Constantine VII 4

Porphyrogenitus and His Age: Second International byzantine Conference. Delfi, 1987. Atena, 1989; Л и т а в р и н Г.Г. Введение ОУИ; Š e v č e n k o I 1) Re-reading Constantine Porphyrogenitus// Byzantinne Diplomacy. Aldershot, 1992; 2) Перечытывая Константина Багрянородного ВВ. 1993 T. 54; С е м е н о в к о р Б.А. Библиографические памятники Византии. М. , 1995 Б и б и к о в М. В. 1) Историческая литература Византии. СПБ. 1998. С. 94-98 2) Byzantinoroossica. Свод византийских свидетельств о Руси. T. I. M., 2004. C. 222-236; H o v a r d-J o n s t o n J. The De administrando Imperio: A Re-examination of the Text and a Re-evaluation of its Evidence about the Rus// les centers proto-urbains russes entre Scandinavie, Byzance et Orient. Paris, 2000 6 vidi. H a u p t m a n n Lj. Dolazak Hrvata// Zbornik Kralja Tomislava. Zagreb, 1925; G r a f e n a u e r B. 1) Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata// HZ. 1952. G. 5; 2) Zgodovina slovenskoga naroda. T.I. Ljubljana, 1994, l a b u d a G. Studia nad początkami państwa polskiego. T. 1-2. Poznań, 1988; T u r e k R. Die frühmittelalterlichen Stämmegebiete in B hmen. Praha, 1957; H a v l i k I. Tři kapitoly z najstaršich česko-polských vztahú// SHS. 1961. T. 4; K l a i ć N. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1975; K a t i č i ć R. 1) Die Anfänge des kroatischen Staates// Die Bayern und ihre Nachbarn. T.I. Wien, 1985; 2) Uz početke hrvatskih početaka. Filološke Studije o našem najranijem srenjovjekovlju. Split, 1993; H a v l i k o v a L. Slavic Ships in 5th-12th Centuries byzantine Historiography//BS. 1991. 1991. Vol. 52; Budak N. Prva stoleća Hrvatske. Zagreb, 1994; G o l d s t e i n I. Hrvatski Rani Srednji Vijek. Zagreb, 1995.

8

Uvod

______________________________________________________________________________ Vrlo popularna znanstvena rasprava o etničkom i nacionalnom identitetu i o kulturno-povijesnom kontinuitetu današnjeg hrvatskog naroda, pri kojoj se pomoću novih metodoloških gledišta razrađuju problemi etnogeneze i etničke povijesti Hrvata, u posljednje vrijeme zauzima veliki značaj. 7 Suvremenu historiografiju odlikuje proučavanje rane kulturno-etničke povijesti Prikarpaća prije svega u kontekstu nacionalne povijesti jednog naroda koji živi ili je nekad živio na određenom prostoru. Ovakav pristup ne uzima u dovoljnoj mjeri u obzir višekulturalni karakter Prikarpaća koji je njegov glavni povijesni čimbenik i koji je odredio razvoj etničkih procesa na tom području. Svako novo gledište unutar povijesnog istraživanja i usvajanja novih znanstvenih spoznaja, čini se, moguće je jedino ako imamo u vidu slojevitost i raznolikost kulturno-etničkih procesa ovoga područja, i ako izuzmemo jednostrano izlaganje kroz prizmu pojedine nacionalne historiografije. Arheološko proučavanje slavenskih starina Prikarpaća, nedavno je polučilo značajan uspjeh. 8 No, u radu arheologa, zbog specifičnosti pisanih spomenika koje

istražuju, zastupljene su samo više ili manje istaknute pojave materijalne kulture drevnih slavenskih plemena. Unatoč postojećim metodama istraživanja arheoloških spomenika, ne može se uvijek u potpunosti odrediti njihova etnička pripadnost, mnoga važna pitanja etnogeneze Slavena ostaju neriješena. Izvorno slavenske arheološke kulture (Praško-koločinska i Penjkovska) obuhvaćaju areal na kojem su živjeli stari Slaveni sa svojim različitim etničko-plemenskim zajednicama, čija lokalna obilježja nije uvijek moguće pouzdano razlikovati. ______________________

vidi: Etnogeneza Hrvata Ur. N. Budak. Zagreb, 1995; p r l e n d e r I. 1. Kongres hrvatskih povjesničara// HZ. 1999. G. 52; Europa i nacionalizam. Nacionalni identitet naspram nacionalnoj netrpeljivosti. Zagreb, 2000; K o r u n i ć P. 1) Fenomen nacije; porijeklo, integracija i razvoj// HZ.2000. G. 53; 2) Nacija i nacionalni identitet: uz porijeklo i integraciju hrvatske nacije//Ibid. 2002. G. 55. 8 Баран В. Д. Пражская культура Поднестровья. Киев, 1988; ЕЕПУК. Т.1 В и п о к у р . I. С. Черняхi вська культура: витоки и дольа. Камянсць-Подiльский, 2000; P a r c z e w s k i M. Początki kszta towania siç polsko-ruskiej rubiezy etnicznej w karpatach: U źródcl rozpadu Slowiańszczyzny na odlam wschodni i zachodni. Kraków, 1991; Населения Прутсько-Днe стровського межирiчя та сумiжних територiй в другiй половинi I - на початку II тисячолiть н.е. Чернiвцi 1994; Еволюция розвитку словянських градiв VIII-XIV cт. у передвирï Карпат и Татр. Львив, 1994; Początki sąsiedztwa. Pogranicze ctiezne polsko-rusko-slowackie w średniowieczu. Rzeszów, 1996; Quellen zur slawischen Besiedlung im Karpatengebiet. Bd I /Hrsg. Von M. Parczewski. Kraków, 2001. 7

9

Velika Hrvatska

_______________________________________________________________________________

Važan značaj u rješavanju našega problema - proučavanje podrijetla i rane povijesti hrvatskih plemena, pripisuje se metodama i rezultatima etno-lingvističkih istraživanja. Nedavno su se pojavili radovi koji omogućuju točnije određivanje granice etničkih naselja i dodirnih područja Prikarpaća, značajke uzajamnih kulturno-etničkih utjecaja, kao i povezanost Prikarpaća s područjima slavenskih naselja na Balkanu i u Srednjoj i Istočnoj Europi. Tome valja nadodati najnovije podatke jezikoslovaca po pitanju etimologije naziva Hrvat – jednom od najsloženijih i najzamršenijih problema slavenske etnonimije. 10 Međutim, pojavila se negativna tendencija za rušenjem i izolacijom istraživanja u srodnim znanstvenim područjima koja sprječava doseg potpunijih i objektivnih znanstvenih rezultata. Autori suvremenih etno-lingvističkih radova ne koriste u potpunosti mogućnosti određenih povijesnih istraživanja temeljenih na pisanim materijalima i arheološkim izvorima. Istovremeno, u suvremenim povijesnim studijama slabo su iskorišteni dosezi s područja komparativne lingvistike i etnolingvistike. U ovome radu pokušali smo ostvariti sveobuhvatni pristup problemu kojim se bavimo. Ovakav pristup, po našem mišljenju, stvar je hermeneutičke analize pisanih izvora i korištenja, što je više moguće, najnovijih dostignuća iz područja arheologije i antropologije, komparativne lingvistike, etimologije etničkih, etnogeografskih naziva i osobnih imena, etnolingvistike, etnonimije i etnotoponimije, onomastike i povijesne geografije. Držimo da je metoda povijesne i tipološke usporedbe, koja omogućuje usporedno proučavanje sličnih kulturno-povijesnih fenomena, jedna od najperspektivnijih metoda proučavanja rane etničke povijesti Prikarpaća. Ona, na nov način, prvenstveno pospješuje pristup jednom od najsloženijih i najproturječnih problema podrijetla i pradomovine Hrvata, također, pospješuje pronalaženje rješenja spornih pitanja o smještenosti Velike i Bijele Hrvatske, kao i povijesnom kontekstu tih pojmova. Proučavanje etnogeneze i rane povijesti Hrvata nije moguće bez razmatranja općih pitanja etnogeneze Slavena, njihovog kulturnog međuutjecaja s neslavenskim narodima Istočne i Srednje Europe koje je imalo posebnu dinamiku u vrijeme Velike seobe naroda. U tim složenim i još umnogome nejasnim povijesnim procesima leže korijeni staroslavenske zajednice, nazvane Hrvati, koja se među prvima uključila u val Velike slavenske seobe naroda i postala neposrednim dijelom etnogeneze svih današnjih slavenski grana – istočne, zapadne i južne. ______________________ 9 Т р у б а ч е в О. Н. Этногенез и культура древнейших славян. Лингвистические исследования. М., 2003; И в и ћ П. Српски народ и ньeгов jезик. Београд, 1981; Ку п ч и н с ь к и й О. А. Иайдавнiшi слонвянськi топонiми Украiини як джерело iсторико-географiчних дослиджень (географiчнi назвi на –ичi) Киïв 1981; K u n s t m a n n H. Die Slaven. Ihr name, ihre Wanderung nach Europa und die Anflänge der russichen Geschichte in Historisch-onomastichen Sicht. Stuttgart, 1996; K a t i č i ć R. Uz početke hrvatskih početaka; N e l e p a J. Granice Polski najdawniejszcj. Kraków, 1996; M a k a r s k i W. Pogranicze polsko-ruskie do polowy wieku XIV; Studium językowoetniczne. Lublin, 1996; L o m a A. Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos// ЗРВИ. 1999-2000. Кнь.38 10 vidi: G l u h a k A. Porijeklo imena Hrvat. Zagreb, 1990.

PRVI DIO „VELIKA HRVATSKA, ZVANA BIJELA...“ Proučavanje najstarijih pisanih zapisa o Hrvatima ___________________________________________________________________________

Suvremena istraživanja osobitosti u tvorbi riječi istočnoslavenskih etnonima pokazuju da njihov najstariji sloj čine netvorbene riječi, tj. one koje su nastale bez upotrebe sufiksa. Takve nazive susrećemo u različitim područjima koja su nastanjivali Slaveni: sjever, Srbi, Dulibi. Među njih se ubraja i ime Hrvati.To su prvi slavenski etnonimi, čiji je proces tvorbe završio prije velikih masovnih raseljavanja Slavena, tj. do perioda između VI i VII stoljeća.1 Po mišljenju nekih znanstvenika, povijest etnonima Srbi i Hrvati još je starijih korijena, „seže u daleku prošlost“ s obzirom da je „povezana s leksikom iz epohe ne samo općeslavenskog već indoeuropskog jedinstva“.2 Među europskim autorima iz perioda ranog srednjeg vijeka najupućeniji je u povijest Hrvata Konstantin Porfirogenet, čiji podatci, bez obzira na određenu nejasnoću i neusklađenost, sadrže osnovne informacije o mjestima na kojima su boravili, njihovim odnosima sa susjedima, vojnoj moći, i lokalnim grupama istog etničkog postanka. Najveću važnost u tumačenju najstarijih pisanih zapisa o Hrvatima zauzimaju pitanja etnonimike i etimologije etničkih naziva. Bez njihovih odgovarajućih rješenja nemoguće bi bilo odrediti teritorij na kojemu je živio hrvatski etnos u davnini, niti bi bilo moguće odrediti njegovu pradomovinu, odnosno objasniti činjenice od kojih se polazi kad se tumači etnogeneza i prapovijest hrvatskog naroda. U rasvjetljavanju tih pitanja veliku ulogu također imaju arheologija, etnografija, povijesna tipologija. Ali možda se najperspektivnijim čini put međusobne suradnje različitih znanstvenih disciplina koje objedinjuju sve ono što tradicionalna znanost može ponuditi te ono što nosi razvoj novih međudisciplinarnih polja istraživanja, kao što je, naprimjer, etnička onomastika.3 _________________________ 1 Хабургаев Г. А. Этнонимия «Повести временных лет» в связи с задачами реконструкции восточнославянского глоттогенеза. М. 1979. 229; Агеева Р. А. Страны и народы: происхождение названий. М., 1990. 19. 2 Ковалев Г. Ф. Этнонимия славянских языков: Номинация и словообразование. Воронеж, 1991. 81. 3 O položaju i mogućnostima ove prilično mlade znanstvene discipline upoznaju nas zbornici znanstvenih radova publicirani u našoj zemlji u razdoblju od 1970. do 1980. godine (prim. autora A. M.) М., 1972; Восточнославянская ономастика. М., 1979; Этническая ономастика. М., 1984; Ономастика. Типология. Стратиграфия. М., 1988 i dr.

I Poglavlje Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima Procjene istraživača o zapisima Konstantina Porfirogeneta. – O semantičkim odnosima predikata velik i bijel u etničkim i geografskim nazivima. – Βελοχρωβάτοι i Velochrobati: osobitosti prijenosa stranih naziva u grčko pismo. Različiti podatci o Hrvatima nalaze se u nekoliko poglavlja traktata „O upravljanju carstvom“ bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta. U 30-om poglavlju pod nazivom „ Rasprava o tematu Dalmacije“, gdje je izložena povijest osvajanja Dalmacije, najprije od strane Avara, a zatim od strane Slavena, čitamo: Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme (u vrijeme avarskog osvajanja Dalmacije – prim. autora A.M.) tamo od Bagibareje (Bavarske – prim. autora A.M.), gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Kluhas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoše u Dalmaciju, i nadjoše ondje Avare, koji držaše tu zemlju. I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. 1 Ostali pako Hrvati, ostadoše kod Frangije (države Franaka – prim. autora A.M.), i zovu se danas Bjelohrvati, imajući svoga vlastitoga Arhonta, a podložni su Otonu Velikome, kralju Frangije i Saske. Oni su nekršteni, a ulaze sa Turcima (Magjarima) u tazbine i prijateljstva. 2 Ali nakon stanovitog vremena padnu i oni Hrvati u Dalmaciji pod Franke, kamo su i prije, dok bjehu u njihovoj zemlji, potpadali. 3 Te se informacije mogu nadopuniti podatcima koje nalazimo u 31-om poglavlju „O Hrvatima i zemlji, koju sada nastavaju“: Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvatâ, koje i Bijelima nazivaju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenia, nekrštenim Srbima. Riječ pak Χρωάτοι znači na slov. Jeziku one, što imaju mnogu zemlju. Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, pre no što se Srbi utekoše k istome caru

__________________ 1 prim. prev. O upravljanju carstvom, Konstantin Porfirogenet, Dom i svijet, Zagreb, 2003., prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić- hrvatski 2 također vidi. 3 također vidi.

12

Velika Hrvatska

_____________________________________________________________________ _________ Herakliju, u doba kada Avari svojevavši Romane odonuda izagnaše Po naredjenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivši oružje i protjeravši odanle Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. 4

Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jerbo ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Magjari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagenam ni kondura, niti trgovačkih ladjâ, zašto je daleko more. Od njih bo do mora ima puta 30 dana, a more, koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.5

Ocjena pisanih zapisa o Hrvatima, među kojima su po značaju bezuvjetno najvažnija svjedočenja Konstantina Porfirogeneta, može se naći u opširnoj literaturi.6 Većina povjesničara, iako priznaje da u pripovijedanju bizantskog cara postoje neke unutarnje proturječnosti i nepodudaranja sa podatcima drugih dokumenata, slaže se da su podatci u većini vjerodostojni i da odražavaju stvarnu sliku o seobama i ranoj povijesti hrvatskih plemena u Srednjoj Europi. To isto treba reći i o podatcima koje Konstantin donosi o Bijelim Hrvatima, koji se u potpunosti podudaraju sa svjedočenjima unutar drugih pisanih izvora vezanih za velike etničke zajednice: Bijeli su Hrvati bili sastavni dio hrvatske etničke zajednice, jedna od lokalnih plemenskih grupacija unutar hrvatskog etniteta.7 __________________ 4 također vidi. 5 također vidi. 6 Historiografiju tog pitanja vidi: Niederle L. Slovanské starožitnosti. Praha, 1906. D. II. Sv. 1. S. 250 – 261; Łowmiański H. Poezątki Polski. Warszawa, 1964. T. H. S.114-130;

Lonćar M. Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije Literature // Dd. 1992. T. 14. S. 375-443. 7 Marquart J. Osteuropäische und Ostasiatische Streifzüge. Etnologische und historisch – topografische Studien zur Geschichte des 9. und 10. Jh. Leipzig, 1903. S. 129-139; Нидерле Л. Славянские древности. М., 2000. 76-78; Hauptmann Lj. Dolazak Hrvata // Zbornik Kralja Tomislava. Zagreb, 1925; Hrubý V. Původni hranice biskupstyi pražskégo a hranice řiše české v 10 stoleti // ČMM. 1926. T. 50. S. 95 n.; Третьяков П. Н. Восточнославянские племена. М.; Л., 1948. 252; Lewicki T. Państwo WiślanChorwatów w opisie Al-Masudiego // SCP. 1948. Styczeń – grudzień. S 24 – 34; Dvornik F. The Making of Central and Eastern Europe. London, 1949. P 268-297; Королюк В. Д. К вопросу об отношениях Руси и Польши в Х веке // КСИС. 1952. № 9; Paszkiewicz H. Poezątki Rusi. Kraków, 1996- S. 394-396; Labuda G. Chorwacja Biala // SSS. 1961. T. I. Sz. 2. 255-256; Łowmiański H. Poezątki Polski. T. H. S. 130-200; Gaczyński J. Z. Zarys dziejow plemiennyeh Małopolski // RP. 1968. T. 12; Мавродин В. В. Происхождение русского народаю Л., 1978. 78; Ditten H. Bemerkungen zu den ersten Ansätzen zur Staatsbildung bei Kroaten und Serben im 7. Jh. // Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 7. – 11. Jh. Praha, 1978. S. 443-447; Пеняк С. I. Ранньослов'янське i давньоруське населення Закарпаття. VI-XIII ст. Киïи, 1980. 163-164; Bechcicki J. Wokół problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji // PS. R. 1986/1987. T. 36/37. S. 249 n.; Тржештик Д. Возникновение славянских государств в Среднем Подунавье // Раннефеодальные государства и народности. *южные и западные славяне VI-XII вв.). М., 1991. 80-81; Тимощук Б. А. 1) Восточные славяне: от общины к гордам. М., 1995. 165-175; 2) Схiднi хорвати // МДАПВ. 1995. Вип.; Баран В. Д. Давнi слов'яни. Киïв. 1998. 125-126; Войтович Л. 1) «Бïлï» хорвати чи «карпатські» хорвати? //

Poglavlje I Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima 13 _______________________________________________________________________________ _____ Međutim, kao što vidimo, ne radi se o jednoznačnom pitanju i potrebno je dodatno upoznavanje s njim. Ozbiljne sumnje u točnost i vjerodostojnost Konstantinovih zapisa o Bijelim Hrvatima i Bijeloj Hrvatskoj izražavaju ne samo povjesničari, već također i filolozi i arheolozi. Još je F. Rački, ukazavši na mnogobrojne netočnosti i proturječnosti u pripovijedanju o dolasku Hrvata na Balkan, došao do zaključka da su podatci o Bijelim Hrvatima, kao i njihovo ime uopće, preuzeti od strane bizantskog cara iz nepouzdanih izvora te da poprimaju pomalo mitski karakter. 8 V. Jagić je odbijao priznati stvarnim povijesnim formacijama kako Bijelu Hrvatsku tako i Bijelu Srbiju. Po njegovom mišljenju, obje one su bile izmišljene ili „fantastične zemlje“ (Phantasieländer), koje su postojale samo u Konstantinovom radu i

koje su iznikle zahvaljujući tome što je potonji ili su pak njegovi informatori nešto čuli o češkim Hrvatima i Lužičkim Srbima i, oslanjajući se na te glasine, stvorili verziju o dvjema velikim prikarpatskim državama Hrvata i Srba, koje u stvarnosti nikada nisu postojale.9 Sličan zaključak kasnije je izveo još jedan poznati istraživač slavenskih spomenika A. Brückner.10 Noviji arheološki materijali tobože potvrđuju taj pesimistički zaključak. Oslanjajući se na arheološke podatke, V.V. Sedov u potpunosti odriče u literaturi otprije prisutne, najviše zasnovane na zapisima Konstantina Porfirogeneta, povijesne rekonstrukcije Velike i Bijele Hrvatske (osobito teorije L. Niederlea i F. Dvornika, koje su dobile najšire priznanje). „Te hipotetske teorije“, piše mladi znanstvenik danas predstavljaju samo historiografski interes, budući da nemaju nikakvih potvrda u arheološkoj građi. Na temelju potonjih može se pouzdano utvrditi da je povijest Hrvata vezana za antsku sredinu, otkuda su se raselili na zapad i, podijelivši se u nekoliko grupa, naselili se po raznim krajevima srednjeeuropskog slavenskog teritorija.“11 U teoriji V.V. Sedova, kao što vidimo, uopće nema govora o bilo kakvom posebnom etnopolitičkom formiranju Hrvata, koje bi ujedinjavalo sav taj etnitet u razdoblju koje je prethodilo njegovoj razdiobi na posebne lokalne grupe u procesu slavenskog raseljavanja. Zbog svoje kategoričnosti zaključci V. V. Sedova su previše jednostrani. _________________________ Миколаïвщина. Львïв, 1998. Т. I. 50; 2) Карпатські хорвати в етнополітичному розвитку Центрально-Східноï Европи раннього середньовіччя // УЦСС. 2004. ВИП. 4. 105 н.; Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995. S. 87 sl.; Pantelić S. Die Urheimal der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt-am-Main etc., 1997. S 2028; Nalepa J. Łemkowic, Wołosi i Biali Chorwaci. Uwagi dotychące kwestii genezy osadnictwa Ruskiego na Polskim Podkarpaciu // AAC. 1997-1998. T. 34. S. 160 n.; Овчинников О. Східні хорвати на карти Европи // АС. 2000. Вип. I. 152 н.; Fokl K. Chorwacja pólnocna – między rzeczywistością hipotezą a legendą // AAC. 2003. T. 38. 8 Rački Fr. Biela Hrvatska i biela Srbija // RJAZU. 1880. T. 52. 9 Jagić V. Ein kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprachen // ATSPh. 1895. T. 17. S. 47-48. 10 Brückner A. Wzory etymologii i krytyki źródłowej // Sl. 1924-1925. T. 3. S. 209-211. 11 Седов. В. В. Славяне в раннем средневековье. М., 1995. 326.

14

Velika Hrvatska

__________________________________________________________________________________

U potpunosti odbacujući podatke bizantskog izvornika tim samim ignorira činjenice koje su u njemu iznesene vezano uz karakter raseljavanja Hrvata, koji su osvajali nove teritorije kroz vojne pobjede nad prijašnjim stanovnicima tih prostora, osobito nad Avarima u Dalmaciji. Međutim takve se činjenice ne mogu u potpunosti odbaciti ili previdjeti. Znači, kako god bilo, Hrvati nisu došli u Središnju Europu kao slabo organizirana masa doseljenika koji se spašavaju pred neprijateljskom najezdom, već su, naprotiv, u vojno – političkom smislu imali prilično snažnu organizaciju, koja im je davala određenu nadmoć nad drugim narodima u borbi za nove teritorije. Slične je argumente iznosio još L. Niederle, izjašnjavajući se povodom negativizma u zaključcima V. Jagića: „ Što se mene tiče, teorije o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru ne bih shvatio tek kao puki plod mašte Bizantinaca, Hrvati i Srbi su stigli na jug kao moćna plemena, napuštajući Prikarpaće oni su pokazivali nezanemarivu moć.“12 Te pretpostavke se potvrđuju i bilješkom Konstantina Porfirogeneta o tome da Bijeli Hrvati imaju „svojeg arhonta“ što ukazuje na politički karakter njihovog ujedinjenja. Sumnje u pogledu postojanja Bijele Hrvatske i Bijelih Hrvata u Središnjoj Europi, kako se čini, potaknuli su neke znanstvenike da potonje smjeste na područje Istočnog Prikarpaća i Zakarpaća, izjednačavajući ih tako sa istočnoslavneskim plemenskim savezom Hrvata, koji nam je poznat iz „Povesti vremennyh let“.13 Nama se čini da do rješenja problema Bijelih Hrvata nije moguće doći bez analize, prije svega, teksta zapisa Konstantina Porfirogeneta, koji je bio i ostaje glavni i nezamjenjivi izvor vezan uz ovo pitanje. *** Uspoređujući podatke koje nam donosi bizantski imperator u 30-om i 31-om poglavlju svog traktata, moguće je zaključiti da se negdje sredinom X stoljeća (u vrijeme kad je nastajalo ovo djelo) teritorij, kojeg su zauzimali Bijeli Hrvati, podudarao s teritorijem Velike Hrvatske. Konstantin Porfirogenet koristi nazive Velika ili Bijela Hrvatska kao jednoznačne i one koji ukazuju na jedan te isti predmet: „Velika Hrvatska, zvana „Bijela“ “. Ujedno, iz svjedočenja izvornika jasno proizlazi da naziv „Bijeli Hrvati“ („Bjelohrvati“) – novi plemenski naziv, pojavio kasnije u odnosu na naziv „Hrvati“: „Hrvati pako stanovahu tamo od Bagibareje gdje su sada Bjelohrvati“. ______________________ 12 Нидерле Л. Славянские древности. 77-78. 13 Рыбаков Б. А. 1) Первые века русской истории. М., 1964. 23; 2) Киевская Русь и русские княжества ХII-ХIII вв. М., 1993. 375. Карта; Тимощук Б. О. 1) Слов'яни Північної Буковини V-IХ ст. Київ, 1976. 138-139; 2) Восточные славяне... 173; Русанова И. П. Тимощук Б. А. Древнерусское Поднестровье. М., 1983. 22, Толочко П. П. 1) Древняя русь. Очерки социально – политической истории. Киев, 1987. 32, карта, 2) Київська Русь. Київ, 1996. 32, кaрта; Приходнюк О. М. Східні Карпати у VIII-IX ст. // ЕЕIНУК. Т. I. 339 - 340.

Poglavlje I

Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima

15

_______________________________________________________________________________ ___________ Taj novi naziv odnosi se na onaj hrvatski etnos, točnije, na onaj dio hrvatskih plemena, koji je ostao živjeti na prijašnjem mjestu poslije seobe drugog dijela Hrvata u Dalmaciju: „Ostali pako Hrvati ostadoše u Frangiji, i zovu se danas Bjelohrvati, tj. Bijelim Hrvatima.“ Iz navedenih zapisa također proizlazi da naziv „Velika Hrvatska“ označuje prvi teritorij hrvatskog plemenskog saveza, otkuda je teklo daljnje raseljavanje Hrvata koje je rezultiralo pojavom novih etničkih naziva – „Bijela Hrvatska“ i „Bjelohrvati“. No što je to što je neposredno potaknulo njihovu pojavu? Srednjovjekovni autor zaobilazi to pitanje, upravo u unolikoj mjeri da se stvore temelji na osnovu kojih se podatci koje iznosi Konstantin mogu učiniti nepouzdanima. Pojava novog plemenskog naziva Hrvata, o kojem svjedoči Konstantin Porfirigenet, predstavlja veliki znanstveni izazov, kojim se ne bavi samo jedna generacija znanstvenika, prije svega filologa. Po mišljenju nekih od njih naziv „Bijeli Hrvati“ u tom obliku, u kojem se spominje kod bizantskog autora – Βελοχρωβάτοι (Bjelohrvati), - uopće nije karakterističan za slavenske jezike; njegova se autentičnost ne može dokazati iz perspektive naučnih podataka vezanih uz tvorbu riječi sličnih slavenskih naziva. Stoga se izraz „Bjelohrvati“ javlja „učenom tvorevinom“ samog Konstantina, koje nikada nije pripadalo „živome narodu“14. Tu tvrdnju možemo potkrijepiti činjenicom da u smislu simbolike boja nikad nije postojala suprotnost Bijelim Hrvatima koja bi se mogla naći, naprimjer, u nazivu „Crni Hrvati“15. Kod upotrebe naziva „Bijeli Hrvati“ i „Bijela Hrvatska“ gotovo u obliku postojane fomule ponavljaju se dva para atributa: „bijel“ – „nekršten“ („Hrvati...potječu od nekrštenih Hrvata, koji se nazivaju „Bijelima“ „ – poglavlje 31-o), a također „bijela“ – „velika“ („Velika Hrvatska, zvana „Bijela“ „ – usporedi). Na jednom mjestu nailazimo i na prošireniji niz atributa „bijela“ – „nekrštena“ – „velika“ ( „Velika Hrvatska“, nekrštena, zvana također „Bijelom“ „ – poglavlje 32-o). Iz toga proizlazi da se pojmovi „bijel (-a)“ – „nekršten (-a)“ – „velik (-a)“, koji se vežu uz Hrvate i Hrvatsku, nalaze u tijesnom semantičkom odnosu. Koju opću karakteristiku, predmetu kojim se bavimo, privode, u konačnici, nabrojani atributi? Posebna istraživanja unutar polja koje se bavi porijeklom i značenjem simbolike boja unutar etničkih naziva pokazuju da predikati poput „bijel (-a, -o), koji sudjeluju u tvorbi takvih naziva mogu imati značenje lokativa (padeža mjesta). Iz perspektive semantičkog značenja atribut „bijel“ veže se uz

___________________________ 14 Skok P. Die Ortsnamenstudien zu „De administrando imperio“ des Kaisers Constantin Porphyrogennetos // ZfOF. 1928. Bd 4. Hft 3. 241. 15 Ludat H. Farbenbezeichnungen in Völkernamen. Ein Beitrag zu asiatischosteuropäischen Kulturbeziengungen // Sc. 1953. T. 4 Hft 2.

16

Velika Hrvatska

_______________________________________________________________________________ ___ sustav koji boje povezuje sa stranama svijeta.16 Jedan od najpoznatijih sustava u svjetskoj povijesti kozmoloških sustava boja, koji se raširio gotovo po čitavoj Euroaziji u razdoblju srednjeg vijeka je sustav, koji svoje korijene vuče iz drevne kineske simbolike boja. Osnovne koloritne odrednice strana svijeta bile su u tom sustavu bijela, crna i crvena boja. Crna i crvena odgovarale su sjeveru, a bijela je upućivala na smjer zapada i koristila se za označavanje geografskih objekata smještenih na zapadu.17 Drevnokineska predstava o simbolici boja, koja je postala kulturnom baštinom mnogobrojnih azijskih nomada od vremena Velike seobe naroda, raširila se izvan predjela Kine, sve do Male Azije, Afrike, Istočne i Središnje Europe.18 Tom su procesu najviše doprinijele osvajačke najezde Huna, Avara, Turaka i Mongola. Sa osvajanjima potonjih neki znanstvenici povezuju pojavu naziva „Bijela“, „Crna“ i „Crvena Rusija“.19 Na osnovu svega toga moguće je pretpostaviti da u složenim etničkim nazivima, sličnima slav. Bijeli Hrvati i Bijeli Srbi, predikat „Bijeli“ u sebi nosi značenje geografske odrednice i ukazuje na zapadnu stranu postojećeg etničkog masiva – Zapadnih Hrvata i Zapadnih Srba.20 I premda se sustav označavanja pomoću boja, vezan uz kinesku kozmologiju, ne može smatrati univerzalnim te se unutar njega nerijetko javljaju primjeri korištenja drugih boja za oznaku zapada (žuta ili modra)21, ponuđeno se objašnjenje čini najprihvatljivijim. Uz to treba imati u vidu da su zbog stalnih migracija drevnih nomada, pojava novih osvajača, nazivi, kojima su se oni koristili mogli doživjeti promjenu u geografskom prostranstvu, gubeći tako svoj izvorni oblik te su iz tog razloga bili kratkog vijeka.22 Predikat „velik (-a, -i)“ u složenim nazivima, kako vidimo, također je mogao imati značenje lokativa. _________________________

O podrijetlu i različitim modifikacijama tog sustava vidi: Иванов В. В. Цветовая символика в географических названиях в свете данных типологии (К названии Белорусии) // БСИ. 1980. М., 1981; Bačić J. Red Sea – Black Russia: Proligomena to the History of North Central Eurasia in Antiquity and the Middle Ages. New York, 1995. P. 112 – 273. 17 Ludat H. Farbenbezeichnungen... 154-155; Gabain A. Vom Sinn symbolischer Farbenbezeichnungen // AOAH. 1962. No 1; Кононов А. Н. Семантика цветообозначений в тюркских языках // ТС. 1978. 171-172; Šaur V. K původu názvů světových stran // Sl. 1985. R. 54. Zcš. 1. 49 sl. Također vidi: Županić N. Značenije barvnego atributa v imenu Crvena Hrvata // Et. 1937-1938. Z. 10/11; BIN. 171, Anm. 362. 18 Zbornik značenja, korištenih u toponimici za nazive boja vidi: Никонов В. А. Введение в топонимикуб М., 1965. 56-57. 19 Mańczak W. Biała, czarna i czerwona Ruś // IJSLP. 1975. Vol. 19. No 2. 20 Трубачев О. Н. Ранние славянские этнонимы – свидетели миграции славян // ВЯ. 1974. № 6. 51; Šimunović P. Istočnojadranska toponimija. Split, 1986. 25; Loma A. Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos // ЗРБИ. 1999 2000. Књ. 38. 91-92. Anm. 22. 21 Pritsak O. Orientierung und Farbsymbolik // Sc. 1954. T. 5. 376 – 378; Nowatny K. A. Beiträge zur Geschichte des Weltbildes // WBKL. 1969. Bd 17; Knobloch I. Sprache und Religion. Bd I. Heidelberg, 1979. 18-22. 22 Суперанская А. В. Терминологичны ли цветовые названия рек? // ВГ. 1970. Вып. 81. 16

Poglavlje I

Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima

17

_______________________________________________________________________________ ___________ Do toga je moglo doći kada se atribut „velik“ javljao i u značenju 'star' i podrazumijevao stariju plemensku zajednicu ili prijašnje boravište plemena (naroda). Etimološka istraživanja potvrđuju vezu između pojmova star i velik. Općeslav. *starъ (-a, -o), *starъjь (-aja, -oje) nalazi mnogobrojne usporednice u indoeuropskim jezicima, primiče se osobito drev.-isl. stórr- 'velik, snažan, važan, muževan'23 i dovodi se u vezu sa i.-e. osnovom *star(o) - 'velik'24. Takvu vezu između pojmova velik i star/stariji moguće je pronaći u mnogim europskim jezicima – romaskima i germanskima. Kako pokazuju opažanja H. Kunstmanna u praksi latinskog jezika izrazi magnus, maior, maximus koriste se ne samo kako bi označili visinu, veličinu ili količinu, već i dob. Uz tu općeeuropsku tradiciju vežemo i visokonjem. groothere, grootvrouwe; franc.grand-père, grand-mère; engl.

grandfather, grandmother. U njoj nalaze svoje korijene i Großväter i, Großmütter iz novijeg njem. Veza između pojmova velik i star čvrsto je utvrđena u načelu primogeniture koji se primjenjivao u feudalnom pravu pri određivanju prava na naslijeđe prvorođenog. Dodajmo i to da je u staroruskom jeziku pridjev velik mogao imati značenje 'stariji, viši po položaju; stariji po dobi', a također se mogao javljati u svojstvu imenice sa sljedećim značenjem 'odrastao' ili 'starješina, glava'26, a blizak po značenju pridjev velik, u spomenicima iz XI – XVII stoljeća, nerijetko bi izražavao pojam 'stariji, odrasli, glavni po položaju'.27 Ako se Bijela Hrvatska i Velika Hrvatska u zapisima Konstantina Porfirogeneta, po pitanju teritorijalnih odnosa, javljaju kao istovjetni pojmovi, tako što se tiču jednog te istog regiona na kojem su prebivala hrvatska plemena, to znači da su lokativi „bijel“ ('smješten na zapadu') i „velik“ ('star'), u danom slučaju, također dužni tvoriti semantičko jedinstvo. Polazeći od tog zaključka, neki su znanstvenici postavili niz hipoteza, koje povezuju nazive „Bijeli Hrvati“ i „Bijela Hrvatska“ sa označavanjem starog mjesta naseljavanja hrvatskih plemena, otkuda su se kasnije raselila na nove teritorije te se smjestili u zapadne dijelove danas poznatog areala na kojem su živjeli Hrvati.28 Semantičko jedinstvo naziva Stara Hrvatska = Zapadna _____________________ 23 Фасмер М. Этимолгический словарь русского языка: В 4 т. Т. III. СПб., 1996. 747. 24 Черных П. Я. Историко-этимологический словарь современного русского языка: В 2 т. Т. II. М., 1994. 199. (prim. prevod. U izvorniku se pojavljuju dva oblika великий- velik; golem; ogroman; и большой- velik; mnogobrojan; važan, znatan, značajan – Poljanec R. F. , Madatova-Poljanec S. M., Rusko-hrvatski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1973) koji su u ruskom gotovo istoznačni, a s obzirom da hrvatski ne poznaje u toj mjeri podudaran par pridjeva u tom značenju, ovdje se ta dva ruska prevode jednim hrvatskim „velik“.) 25 Kunstmann H. Wer waren die Weißkroaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? // WS. 1984. Jg. 29. Hft. 1. S. 115. 26 СлРЯ. 1975. Вып. 1. 287; СлДРЯ. 1988. Т. I. 290. 27 СлРЯ. 1975. Вып. 2. 63; СлДРЯ. Т. I. 384. 28 Manojlović G. Studije o spisu „De aministrando imperio“ cara Konstantina VII Porfirogeneta // RJAZU. 1911. T. 186; Modelski T. Z onomastyki i terminologii średniowiecznej // KH. 1920. T. 34; Županić N. Značenije barvnego atributa...; Sakać S- Iranische Herkunft des Kroatischen Volksnamens // OchP. 1949. T. 15. 313-340; Ludat H. Farbenbezeichnungen...

18

Velika Hrvatska

_______________________________________________________________________________ ___________ Hrvatska je upravo ono što se javlja kao važan argument zbog koje se Konstantinova Bijela Hrvatska smješta u rajone sjeverno-istočne Češke.29 Artificijelnost sličnih konstrukcija, po našem mišljenju, čini se sasvim očitom. Sastavljajući hipoteze o smještaju starog teritorija na kojem su živjeli Hrvati na zapad, njihovi autori miješaju po karakteru potpuno različite sustave označavanja mjesta, koji postoje neovisno jedni o drugima i koje baštine različite kulturno–povijesne tradicije. Lokativi „velik“ i „bijel“ mogu se uspoređivati i mogu biti shvaćeni kao pojave istog reda, ali samo kao gramatičke jedinice, takvo je uspoređivanje unutar povijesnoetnografskog istraživanja nedostatno. Lokativ „velik“ u značenju 'star' morao je izniknuti u indoeuropskoj etnojezičnoj sredini (semantičko jedinstvo star = velik, kao što smo vidjeli, prisutno je unutar indoeuropskih jezika). Iz te točke gledišta neuvjerljivom se čini njegova veza sa kozmološkim oznakama za boje koje su stigle iz Kine. Ali, čak i da pretpostavimo da je u slučaju s Hrvatima došlo do tog jedinstva, koje se moglo javiti kao posljedica naprimjer avarskih prodora u Europu i pokoravanja dijela slavenskog stanovništva, semantička veza između pojmova „bijel“ i „star“ pokazat će se potpuno nečim drugim nego li kod Konstantina. Kako pokazuju etnografski podatci, u slavenskoj tradiciji zaista postoji određena veza između pojmova, koji ukazuju na boju i onih koji ukazuju na dob: u simboličkoj sferi koorelacija bijel – crn ponekad može ići uporedo s parom mlad – star.30 Ali pri tome se ustanovljuje jedan sasvim drugi međuodnos: bijela boja označuje mladost. Tako nalazimo da je, u obrednim običajima vezanima uz pokope, kod mnogih slavenskih naroda, bijela boja bila prisutna kao boja žalosti kad bi se pokapala maloljetna djeca, mladići i djevojke, mlade žene ili muškarci. Sličan običaj nalazimo kod Hrvata (u Sjevernoj Dalmaciji) što nam je od osobitog značaja za naše istraživanje. U vrijeme pokopa djevojke ili mladića ispred ožalošćene procesije nosila se bijela zastava, a djevojke, koje su bile dio te procesije, nosile su bijelu odjeću.31 Prema tome, u slavenskoj narodnoj tradiciji, koja je poznata suvremenoj znanosti, bijela boja, ako je i imala kakve veze sa dobi i kategorijom dobi, onda nije mogla simbolizirati starost, već, upravo suprotno, mladost i mladenaštvo. Iz te perspektive tumačiti nazive „Bijeli Hrvati“ i „Bijela Hrvatska“ kao oznake za staro mjesto na kojem su živjela hrvatska plemena također djeluje neuvjerljivo. Čak i oni povjesničari, koji su dokazivali izvornost naziva „Bjelohrvati“ i „Bijela Hrvatska“, uobičajenih kod Mongola ili još odranije kod Avara za oznaku zapadnog dijela __________________________ 29 Westberg F. Ibrahim ibn Jakubs Reisebericht über die Slavenlande aus dem jahre 965. SPb., 1898. 99 f.; Marquart J. Osteuropäische und Ostasiatische Streifzüge. 119 f., 129139; Chaloupecký V. Staré slovensko. Bratislawa, 1923. 31; Widajewicz J. Państwo Samona. Poznań, 1949. 194 n.

Толстой Н. И. Белый цвет // СД. 1995. Т. 1. 151. (prim. prevod. U izvornom tekstu na ruskom javlja se par молодой – немолодой, ali u hrv., iako postoje parovi velik – nevelik, lijep- nelijep, to ne bismo mogli tako prevesti jer ne bi bilo u duhu jezika pa se odlučujem za antonim star) 31 također vidi. 153. 30

Poglavlje I

Konstantin Porfirogenet o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima

19

_______________________________________________________________________________ ___________ zemalja koje su pokorili, bili su prisiljeni priznati, da su ti nazivi, otpočetka strani, bili neprihvaćeni kod Slavena i da su iščeznuli zauvijek zajedno sa osvajačima.32 *** Postojali su i drugi pokušaji da se da filološko objašnjenje porijekla naziva „Bijeli Hrvati“ i „Bijela Hrvatska“ Konstantina Porfirogeneta. Za primjer, u skladu sa hipotezom P. Skoka, prvi dio složenog naziva (βελο- ) izvodi se od imena Elbe/Albis (=albus), zato što je prvo mjesto na kojem su bili naseljeni Hrvati ležalo uz tok rijeke Labe.33 Sve slične pretpostavke slijede iz toga što su, kod upotrebe naziva „Bjelohrvati“ bizantski vladar ili njegovi savjetnici, koristili netočne podatke ili je došlo do svojevrsnog iskrivljavanja izvorne slavenske leksičke forme, koje je onda, pak, dovelo do stvaranja novog etnikona, za slavensku jezičnu sredinu neprirodnog, ne samo iz perspektive semantike, već i tvorbe riječi. Pomalo neprirodno djeluje etnikon βελοχρωβάτοι (Bjelohrvati) i u grčkom tekstu Konstantina. Budući da su se kod bizantskog vladara, vezano uz Bijelu Hrvatsku, nadalje navezivali također i Bijeli Srbi, očekivala bi se analogna upotreba složenog naziva po formi što se tiče potonjih. Isto tako u 32- oj glavi čitamo: „...Srbi vuku porijeklo od nekrštenih Srba, koji se također nazivaju „Bijelima“ „.34 Složena se forma s bijelo- u danom slučaju ne javlja: naziv Bijeli Srbi prenosi se kao Σέρβλοι ἅσπροι. Kao što vidimo izraz βελοχρωβάτοι ne nalazi svoje gramatičko podudaranje, čak ni kod Konstantina samog. Vezano s tim zaslužuje pažnju pretpostavka, koju je prvi iskazao P. Skok i koju su nadalje podržali drugi znanstvenici, u skladu s kojom vladar i njegovi savjetnici u slučaju s „Bjelohrvatima“ moguće nisu razlikovali slav. bĕl- i vel-. Takvo pogrešno shvaćanje se lako objašnjava betacizmom, pojavom uobičajenom za grčku jezičnu praksu, kada su se

suglasnici b i v u izrazima iz drugih jezika prenosili pomoću grč. β. Na taj način, Konstantin je lako mogao zamijeniti slav. bĕlъ- („bijel“) i velь- („velik“) i na osnovu toga dati dva prijevoda - βελο- i ἅσπροι.35 Kako bismo to potvrdili navodimo tek nekoliko primjera slične transformacije naziva iz drugih jezika koji su preneseni u grčko pismo, koje je moguće naći kod samog Konstantina. Ona se događa, kako kod prijenosa naziva geografskih objekata: rijeka Visla // Βίσλα, Varna // Βάρυα, Sava // Σάβας, gradova: Venecija // Βευετία, Verona // Βερώυα, Benevento // Βευεβευδός, Nesebar // Μεσημβρία, tako i kod naziva za zemlje i narode: Iberija // Ίβηρία, Libanon, Libija // Λίβαυος, Λιβύη, Moravska // Μοραβία, Jevreji // Έβραϊοι, Slaveni // Σκλάβοι. 36 _________________________________

Županić N. Značenije barvnego atributa... Skok P. Die Ortsnamenstudien... 241. f. 34 OUC. 35 Skok P. Die Ortsnamenstudien... 241. f. 36 Vidi: OUC. Indeks etničkih i geografskih pojmova. 32

33

20

Velika Hrvatska

_______________________________________________________________________________ ___ Polazeći od činjenice međusobne zamjene suglasnika b i v u grčko-bizantskim tekstovima, S. Rospond je došao zaključka kojeg je teško osporiti, a taj je da naziv βελοχρωβάτοι u Konstantinovom traktatu treba čitati pravilno Velochrobati, a doslovno njegovo čitanje – Belochrobati, Bjelohrvati nije pravilno. Pri tomu znanstvenik smatra da se etnonim βελοχρωβάτοι kod bizantskog autora javlja u svojstvu označavanja stanovnika pradomovine Hrvata, „prve, majčinske Hrvatske“ (mieszkańcy pierwotney, macierzystej Chrobacji).37 O mogućoj zbrci u grčkom izvorniku između slav. bĕlъ- i velьgovori i J. Nalepa, po čijem bi mišljenju Bijela Hrvatska zapravo odgovarala grč. ē megálē Chrobatia.38 H. Kunstmann, koji je također prihvatio tu verziju, osnažuje ju dodatnim argumentima. Slav. naziv Velochrobati, kojeg je Konstantin mogao prenijeti kao βελοχρωβάτοι, gramatički je povezan s pridjevom velii ( -ija, -ije) < *velijь ili *veli(jь). U suvremenim slavenskim književnim jezicima takva je forma zastupljena jako rijetko, dok je u najstarijim spomenicima, usporedo s *velikъ (s zajedničkim korijenom *vel-), uobičajena. Prema tome, posuđivanje naziva, izvedenih od *veli(jь) moralo se dogoditi u davnašnja vremena, tj. do perioda u kojem će oblik velijь, u hodu kasnijeg jezičnog razvoja, biti istisnut oblikom velikъ.39

Taj se proces odvijao različito unutar pojedinih slavenskih jezika, ali smatra se da se upravo u južnoslavenskoj grupi jezika oblik velii najduže zadržao, pa tako sve do dana današnjeg ostaje sačuvan kao dijalektalni relikt ili periferni leksički arhaizam: nerijetko se u južnoslavenskoj toponimici također javljaju izvedenice sa vel-.40 Sve izrečeno moguće je potvrditi činjenicom da je možda baš iz južnoslav. velii razvio grč. oblik βελο. Istina je, kako primjećuje H. Kunstmann, obliku βελο- kojeg nalazimo kod Konstantina gramatički bi bolje odgovaralo slav. velъ-, budući da grčkom –o odgovara slavensko –ъ, a slavenski se poluvokal –ь u grč. prenosi pomoću –ε. U konkretnom slučaju očekivali bismo tada ne βελο-, a βελε-.41 ______________________ 37 Rospond S. Struktura pierwotnych etnonymów słowiańskich. II // RS. 1968. T. 29. Sz. 1. 26. 38 Nalepa J. Łemkowic, Wołosi i Bialo Chorwaci. 165. 39 Kunstmann H. Wer waren die Weißkroaten... 114. – Mišljenje H. Kunstmanna prihvaćeno je od trane nove generacije tumača traktata Konstantina Porfirogeneta (BIN. 161. Anm. 326). 40 Zaręba A. Zur Geschichte und Geographie der slavischen Wörter *velijь, *velikъjь groß // WS. 1976. Jg. 21. 41 Kunstmann H. Wer waren die Weißkroaten... 114.

Poglavlje I

Konstantin Porfirogent o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima

21

_________________________________________________________________________________________________________________

Međutim, kao što je to dokazao M. Vasmer, gore navedeno pravilo podudaranja ъ, - // -о, -е ima prilično mnogo iznimaka, i zato nije moguće s apsolutnom sigurnošću utvrditi različitu upotrebu slavenskih poluglasova u praksi grčkog jezika. Stoga su se

slavenske složenice s - ě1ъ-, mogle prevoditi kao βελε-. Slične primjere možemo naći i kod Konstantina Porfirogeneta: slavenski naziv Běl(ъ)grad kod njega je Bελέγpaδa 43. Kao ključni argument za čitav problem βελo//- veλo, G. Kunstman navodi činjenicu potkrijepljenu mnogobrojnim primjerima: u grčkom jeziku vrlo stari složeni sufiks –o, mora da je u složenicama, pri formiranju oblika s βελo ili – µεγαλo- , imao dodatnu prednost.44 Dakle, gore navedeni rezultati lingvističkih istraživanja pokazuju da je naziv Bελoχρωβά o mogao nastati kao posljedica uvriježene prakse transformacije stranih naziva u grčkom pismu, a koji je u slavenskom izvorniku mogao imati oblik Velochrobati ili možda Velii Chrobati «Velikohrvati, Veliki Hrvati». Međutim, ne prihvaćaju svi znanstvenici ovu hipotezu. Kao što s pravom drži A. Loma, protiv nje svjedoči prijevod naziva Bελoχρωβά o kojeg je dao sam Konstantin:» Bελoχρωβά o ἠγoʋν ἅοπρo Χρωβά o » (Hrvati «se nazivaju Bjelohrvatima, tj. «Bijelim Hrvatima»), također, postojanje sastavnog vokala –o, kao i spominjanje sličnog plemenskog naziva – hrovate bjelii-u ljetopisu Povest vremennyh let. 45 Istovremeno, imajući u vidu sinonimno značenje pojmova µεγάλη Χρωβατία (Velika Hrvatska) i ἅοπρη Χρωβά ία (Bijela Hrvatska), proizišavši iz Izraza:» η µεγάλη Χρωβατία, η καί ἅοπρη έπουοµαζόµευη»(Velika Hrvatska, nazvana «Bijela»), A. Loma dopušta mogućnost da su Konstantin ili njegov savjetnik pomiješali grčko Bελo (koje je u originalu moglo imati oblik velo-) sa slavenskim – velii(«veliki»)46 Ustvari, teza koju su predložili P. Skok, S. Rospond, J. Nalepa i G. Kunstmann na prihvatljiv način objašnjava jedino podrijetlo izraza Bελoχρωβά o («Bjelohrvati»), koji je je nastao kao rezultat moguće netočnosti prilikom prijenosa izvornoga slavenskog etnonima u grčko pismo. No, osim toga izraza, Konstantin Porfirogenet upotrebaljava i njegov ekvivalent u obliku horonima – «Bijela Hrvatska». U oba slučaja bizantski autor ne transkribira samo na grčki sljedeće slavenske nazive, nego ih i prevodi - ἅοπρo βελoχρωβά o i ἅοπρη Χρωβατία. Dakle, grčko – Bελo u nazivu Bελoχρωβά o , bizantskom autoru je bio inačica slav. - ě1ъ («bel») Iz ovoga, dakle, proizlazi da je naziv «Bijela Hrvatska» nastao kao puki rezultat neke slučajne, mehaničke pogreške. Takvo objašnjenje u ovome slučaju nimalo ne zadovoljava. Ako je Konstantinova «Bijela Hrvatska» nastala greškom, mora da je u tom slučaju autor naziv reinterpretirao sukladno zemljopisnim ili nekim drugim odrednicama kojima je raspolagao. _______________________ 43 ОУИ. 138, 140, 164, 170. 44 Кunstmann H. Wer warren die Weiβkroaten... 114. 45 Loma A. Serbisches und kroatisches Sprachgut... 91 46 Ibid

22

Velika Hrvatska

_________________________________________________________________________________________________________________

Bizantska historiografija je vrlo specifična po sasvim slobodnom odnosu prema etničkim i etnopolitičkim nazivima koji označavaju susjedne narode i države. Znanstvenici primjećuju da je etnička terminologija kod bizantskih autora složena i nejasna i da na njihovu primjenu značajan utjecaj vrše etno-geografske, političke i religiozne predodžbe, kao i manjak prosvijećenosti. Osim toga, bizantski pisci nerijetko su svjesno izbjegavali upotrebu izvornih etnonima, pod izlikom da upotrebom «barbarskih imena i naziva» ne oskvrnu govor. Autentični etnički termini i samonazivi naroda susreću se samo u bizantskim aktima i legendama o znakovima, a u narativnim izvorima jako rijetko. Nazivi naroda u tim spomenicima »nisu etnonimi u strogom smislu riječi», nego su prvenstveno umjetne novotvorine nastale sukladno stoljetnoj tradiciji društveno prihvatljive riječi koja uključuje široko područje kulturno društveno – geografskih obilježja.49 Posebnu ulogu u oblikovanju bizantskog entičkog nazivlja imao je religiozni faktor: u svojstvu etnonima često su se upotrebljavali nazivi vezani za vjeroispovjednu pripadnost rimskom katoličanstvu, islamu ili poganstvu. Ti nazivi mogli su se koristiti zajedno s postojećim etničkim nazivima.50 Religiozni faktor općenito igra jednu od ključnih uloga etnonimije. Spada u grupu faktora koji tvore etnonime, temelje obilježja koja se samoimenovanoj zajednici pripisuju ili su sadržana u njoj (vanjska obilježja, aktivnosti i običaji, sastav i uređenje, karakterne crte). U pravilu, etnonimi ovoga tipa nisu samonazivi, nego su preuzeti izvana.51 U tom smislu valja napomenuti da uz predikate velika i bijela, Konstantin Hrvatskoj pridaje još jedan atribut – nekrštena. Velika Hrvatska, zvana «Bijela» do danas nije pokrštena, kao i susjedni joj Srbi.52

___________________________ 47 М оravesik Gу. Bуzantinoturcica, Веrlin, 1958. Т. II. 8. 1-3; Таркоva-Zаimova V. Quelques remarques sur les noms ethniques chez les auters byzantins// Studien zur Geschichte und Philosophic des Altertums. Budapest, 1968, P. 403-405. 48 Л и т а в р и п Г. Г, Некоторые особенности этнонимов в византийских источниках // Вопросы этногенеза и этнической истории славян и восточных романцев: Методология и историография. М., 1976. 216. 49 Б и б и к о в М. В. Архаизация в византийской этнонимии // Этногенез пародов Балкан и Северного Причерноморья: Лингвистика, история, археология. М., 1984. 34. 50 Л и т а в р и п Г. Г. Некоторые особенности этнонимов... 215. 51 Н и к о н о в В. Л. Этнонимия // Этнонимы. М., 1970., 24. 52 ОУИ., 141.

Poglavlje I

Konstantin Porfirogent o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima

23

_________________________________________________________________________________________________________________

Ovaj atribut nije slučajan. Autor ga spominje još nekoliko puta u kontekstu Bijelih Hrvata: Drugi Hrvati odnedavna nazvani Bjelohrvati, tj. «Bijeli Hrvati» a koji nisu Kršćani "53 Hrvati potječu od nekrštenih Hrvata zvanih «Bijeli» koji graniče sa Slavenima – nekrštenim Srbima. 54

Povezanost predikata bijel i nekršten postala je predmetom zanimanja suvremenih znanstvenika koji primjećuju da je osim zemljopisnog čimbenika u nastanku koloritnih epiteta, prisutan i religiozni. U vezi ovoga slučaja kojeg istražujemo moguće je pretpostaviti postojanje određene književne tradicije koja je tražila korištenje spomenutih epiteta za određivanje istoga objekta. Kao što primjećuje R.A. Ageeva, Konstantin Porfirogenet svjedoči o «crkvenoj upotrebi epiteta bijel za nekršteni dio slavenskoga pučanstva.» 55 Do istoga zaključka dolazi i V.V. Ivanov: «crkvenu upotrebu epiteta bijel za nekršteni dio slavenskoga pučanstva, točnije, za Južne Slavene-Hrvate, potvrdio je još Konstatnin Porfirogenet». Sukladno toj crkvenoj tradiciji, države i narodi koji su prihvatili kršćanstvo simbolizirala je crvena boja, tako se u turskim srednjovjekovnim pisanim spomenicima epitet crven koristio za označavanje kršćanskoga grada ili saborne crkve. 57 Dakle, pitanje podrijetla i značenja izraza Bελoχρωβά o (Bjelohrvati) kojeg koristi Konstatnin Porfirogenet iziskuje daljnje istraživanje. U kojoj mjeri je ovaj naziv, koji je sasvim netipičan za slavensku etničku onomastiku, postao izvornim slavenskim etnonimom? Kada i kako je epitet bijel prodro u srpskohrvatsku srednjovjekovnu onomastiku? U kojoj su mjeri u međusobnom odnosu epiteti velik i bijel u hrvatskom etničkom nazivlju? Nema razloga za potpunim odbacivanjem etnonima «Bijeli Hrvati», niti horonima «Bijela Hrvatska», jer se osim u radu cara Konstantina, susreću i u autentičnim slavenskim izvorima – Povesti vremennyh let i Ljetopisu popa Dukljanina. Analiza

izvješća ovih srednjovjekovnih spomenika pomoći će u pronalasku odgovora na pitanja koja nas zanimaju. ________________________ također vidi 131. također vidi 135. 55 А г е е в а Р. А. Страны и народы: происхождение названий. М., 1990., 147. 56 И в а н о в В. В. Цветовая символика... , 163. 57 Кnobloch J. Sprach und Religion. Heildeberg, 1979. Вd I.S. 16-17; Иванов В. В. Цветовая символика...163. 53 54

II Poglavlje Povijesni značaj hrvatskih etno-političkih naziva

Bijeli Hrvati i Horutani u Povesti vremennyh let – Tradicija o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj u Dalmaciji.- Problem autentičnosti koloritnih epiteta u slavenskom etničkom nazivlju. – Pouzdanost horonima «Velika Hrvatska» Konstantina Porfirogeneta. – Povijesni smisao etnogeografskih naziva s epitetom velik (a)

Etnonim «Bijeli Hrvati» osim u radu cara Konstantina, susreće se u autentičnom slavenskom izvoru – Povesti vremenyh let. U uvodnom dijelu najstarijeg ruskog ljetopisa, nakon priče

o podjeli zemalja među Noinim sinovima, nalazimo sljedeći napis: Prije mnogo godina Slaveni su se naselili na Dunavu, gdje je danas zemlja Mađarska i Bugarska. Slaveni koji su se raselili od njih nazvali su se po mjestima koje

su naselili. Tako su se jedni, naselivši se na rijeci po imenu Morava, nazvali Moravci, a drugi Česi. A tu su još isto Slaveni: Bijeli Hrvati i Srbi i Horutani.1

Prije svega, nužno je razjasniti podrijetlo spomenutoga ljetopisnog napisa. Prema hipotezi A. A. Šahmatova, ovo i ostala izvješća, koja su bila dijelom nedatiranog uvoda Povesti vremenyh let, napisao je Nestor početkom XII stoljeća. Nije ih bilo u starijem Nachalnom svodu iz 1093.-1095. godine u kojem je izlaganje počinjalo pripoviješću o nastanku Kijeva.2 Prerađujući Nachalnyj svod, Nestor je produbio i proširio historiografske principe pisanja ruskih ljetopisa. Povijest Slavena i Rusije počela se proučavati u okvirima svjetske povijesti, Slaveni su našli svoje mjesto među ostalim narodima, tražeći svoje pretke među potomcima legendarnog Noe. Na taj način ruska povijest se svela u okvire tradicionalne kršćanske historiografije.3 Pripovijedajući o podrijetlu i drevnoj povijesti slavenskih plemena, određujući granice izvorno slavenskih zemalja i prostora gdje su se kasnije naselili, Nestor je pisao o starom povijesnom periodu od kojega su ga dijelila stoljeća, i pisao je o događajima koji su se zbivali daleko od Kijeva i Ruske zemlje. Prema tome, ruski ljetopisac mogao je sastaviti svoje kronike temeljem određenih uglednih izvora koji su sadržavali njemu zanimljive podatke. __________________________ ПВЛ., 385. 2 vidi.Шахматов А. А История русского летописания. СПб., 2003 T.I 3 СKK ДP. 1987. Bып. I.C. 339. 1

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

25

_________________________________________________________________________________________________________________

Neki od tih pisanih spomenika u Staroj Rusiji bila su prije svega bizantska povijesna djela i rani radovi Zapadnih i Južnih Slavena koji su proizašli iz njih. Razne spoznaje o Slavenima i pojedinim slavenskim plemenima nalaze se u mnogobrojnim povijesnim kronikama Bizanta, uključujući i one kojima su se pisci Povesti vremennyh let – Georgij Amartol, Ioann Malala, nasljednik Teofana i dr.,najvjerojatnije služili. 4 Istraživanja prvoga ruskog ljetopisa pokazuju da su pri sastavljanju povijesno-etnografskog uvoda Povesti vremennyh let bila navedena čitanja iz Kronike Georgija Amartola i zapadnih ili južnoslavenkih kronografija, koje su s njom bile povezane na ovaj ili onaj način. Isto se odnosi i na čitanja iz Bugarske kronografije (inačice Elinskog ljetopisca) ili Velike kronografije. Bizantskog su podrijetla, primjerice, tekstovi koji neposredno prethode rukopisima o seobi Slavena s Podunavlja, kao i oni

koji su s njim povezani zajedničkom kompozicijom; Priča o kuli Babilonskoj djelomično je posuđena iz Kronike Georgija Amartola, a legenda o dijeljenju na sedamdeset i dva jezika u Noinih potomaka u cijelosti se poklapa s popisom tih naroda u ruskoj Tolkovoj Paleji, koja pak očito potječe od ljetopisa Povest vremennyh let. 5 Naširoko je priznat kompilacijski karakter nedatiranog uvoda Povesti koji je osim svoje kompozicijske heterogenosti u više navrata skrenuo pažnju i svojim neusklađenim elementima.6 Spis o seobi Slavena s Podunavlja većina znanstvenika povezuje s takozvanim Skazanijem o slavjanskoj gramote (Skazanije o prelozheniji knig na slavjanskij jazyk) – još jednom, po svoj prilici, izvoru uvodnog dijela Povesti vremennyh let.7 Osnovni tekst toga spomenika smješten je u članak 6406 (898.g.), čiji se mnogobrojni elementi nalaze i u nedatiranom dijelu. Koliko vidimo, pišući uvodni dio, Nestor se služio metodom kompilacije, ispunjavajući svoje platno manjim fragmentima, poput mozaika, izvučenih iz raznih izvora, toliko koliko je bilo potrebno za ostvarenje njegove potpune autorske namjere. Tekst koji nas zanima, u kojem se spominju Bijeli Hrvati, posuđen je iz zapadnoslavenskoga izvora koji pak također nije bio homogen. Osim što znanstvenici u Skazaniju o prelozheniji knig vide nekoliko dijelova različitog sadržaja 8, primjećuju i tragove velikomoravskoga podrijetla i potom bugarsku obradu ovoga pisanoga spomenika.9 Posebno je u njemu izdvojena povijest o seobi Slavena na Dunavu i najezda Ugra koja je karakteristična za moravsko češku tradiciju X stoljeća. 10 _____________________ 4 usp.: Би б и к о в М. 13. Историческая литература Византии. СПб., 1998.,171-180. 5 Л и х а ч е в Д. С. Комментарии // ПВЛ., 385. 6 usp: Р ы б а к о в Б. А. Древняя Русь. Сказания. Былины. Летописи. М., 1963., 219247; К у з ь м и н А. Г. Начальные этапы древнерусского летописания. М., 1977., 297—326. 7 Ш а х м а т о в А. А. Сказание о приложении книг на словенский язык // Jagič — Festschrill, Berlin, 1908; П е т р о в А. Н. К летописному Сказанию о славянской грамоте // И0РЯС. 1908. Т. 13. Кн. 1; Л ь в о в А. С. «Сказание о преложении кънигъ на словенськыи языкъ» — сочинение русского кпижпика // ИАН. Сер. лит-ры и языка. 1968. Т. 27, вып. 1; М е ч е в К. За ироисхода на староруския летописеп разсказ «Сказание о преложении книг» // ИП. 1974. № 2; М о s z у ń s k i L. Skazanije o prielozenii knig// SSS. 1975. Т. 5; Ф л о р я Б. Н. Сказание о преложеним книг на славянский язык: источники, время и место написания // В8. 1985. Т. 46, № 1.

26

Prvi dio «Velika Hrvatska, zvana Bijela..»

_________________________________________________________________________________________________________________

Osim toga, u konačnoj redakciji Povesti vremennyh let, tekst Skazanija ima još jedno obilježje. U jednom periodu njegove obrade, pojavili su se novi lokalni dodatci bizantskoga podrijetla. Prema riječima A. G. Kuzmina, «Skazanije i s njim povezani tekstovi kao da su prožeti posuđenicama iz bizantskih kronika.»11 Spis koji nas zanima, o seobi Slavena s Podunavlja, nekako poprima složen karakter. Kao da se sastoji iz nekoliko fragmenata od kojih svaki ima samostalno značenje. To potkrepljuje nedovoljna smislena usklađenost dijelova skupljenih u jednu cjelinu. Spomen o Bijelim Hrvatima sadrži izjavu koja unosi pomutnju: A tu su još isto Slaveni: Bijeli Hrvati i Srbi i Horutani.» Ljetopisac, počevši objašnjenjem da su se Slaveni, raselivši se s Podunavlja, «nazvali po mjestima koja su naselili.» ali, ne završivši misao do kraja, ograničava se samo jednim primjerom:»...tako su se jedni, naselivši se na rijeci po imenu Morava, nazvali Moravci. Nadalje, ljetopisac se opet vraća toj temi kako bi ilustrirao svoje zapažanje s novim primjerima vezanim za nazive Istočnih Slavena. Ali, budući da raspolaže proturječnim podatcima koji mu ne osiguravaju savršeno logičan slijed, ubrzo je primoran zastati na pola puta. Heterogenost ljetopiščevih izvora, podataka koje je pokušavao uskladiti, potkrepljuje i činjenica da su se u jednoj pripovijesti spojile informacije iz povijesti raznih slavenskih naroda – zapadnih i južnih, pri čemu su podatci o posljednjim (Bijelim Hrvatima, Srbima i Horutanima) logički odijeljeni od prvih i formirani u obliku posebnog dodatka. Opažena karakterističnost spisa o raseljavanju Slavena s Podunavlja davno je privukla pažnju znanstvenika koji su ovdje primijetili tragove nekoliko autora ili urednika koji su posezali za raznim izvorima. Izraz :» A tu su još isto Slaveni: Bijeli Hrvati i Srbi i Horutani» s pravom se smatra najkasnijim dodatkom koji, kao i potom navedeno izvješće o naseljavanju Slavena na Visli, tvoreći lašku grupu zapadnoslavenskih plemena, narušava cjelovitost izvornoga teksta o raseljavanju Slavena u Podunavlju i najezdi Vlaha. Izvješća o Bijelim Hrvatima, Srbima i laškim plemenima idejno su strana pripovijesti o dunavskim Slavenima, budući da se «ne otkrivaju u tekstu, kao što je to slučaj s Moravcima i njihovim nazivima plemena sukladno imenima zemalja koje su naselili. «Lasi» koji su se «naselili na Visli» čak proturječe tomu pravilu ne postavši «Vislanima». Ovi slavenski narodi nisu u kontekstu spomenutog teksta, a lokacijski se nalaze izvan Podunavlja. Zato se ovi zapisi mogu promatrati u svjetlu naknadnih interpolacija.12 _______________________ Р ы б а к о в Б. А. Дрeвняя Русь. 222-236. А в е н а р и у с Л. Ранние славяне в Среднем Подушвьс: Автахтонная теория в свете современных исследований // Снавяноведение. 1993. № 2. 10 С в е р д л о в М. Б. К изучению моравских исторических произведений в составе «Повести временных лет»// Феодальная Россия: новые исследования. СПб., 1993, 11 K у з м и н А. Г. Нaчальные этапы C.314 12 С н е р д л о в М. Б. К изучению моравских исторических произведений... , 19. 8 9

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

27

_________________________________________________________________________________________________________________

Valja također obratiti pažnju na jednu važnu činjenicu kojoj još nije posvećeno dužno poštovanje. Od tri ovdje spomenuta etnonima, dva – «Bijeli Hrvati» i «Horutani», jedinstvena su pojava u Povesti vremennyh let i više nigdje se ne susreću (dok se Hrvati i Srbi spominju u više navrata). Sličnih tim dvama etnonimima ne poznaju ni ostali ruski ljetopisi, od drevnih (Lavrentjevski, Ipatjevski i Prvi Novgorodski), do novijih – (Nikonovski, Voskresenski i dr.). Zato je termin «Horutani», točnije njegova zapadno europska inačica»Karantanci», dobro poznat u europskoj srednjovjekovnoj tradiciji. U salzburškom traktatu «Conversio Bagoariorum et Carantanorum» iz 870. ili 871. godine, termin Carantani se višekratno i dosljedno upotrebaljava kao etnonim koji ukazuje na poseban slavenski narod koji se naselio između Bavarske i Donje Panonije.13 «Karantancima» su u Europi zvali alpske Slavene koji su u prvoj polovini VII stoljeća stvorili svoju državu čijim centrom je postao grad Karantan (u području suvremenog Karnburga blizu Klagenfurta). Nezavisna Karantanska kneževina održala se više od stotinu godina, ali sredinom VIII stoljeća potpala je pod vlast Karolinga. Tada su bavarski i talijanski misionari počeli kristjanizaciju slavenskoga življa. Od 811. godine zemlje Karantanije sjeverno od Drave potpale su pod jurisdikciju salzburškog episkopata, a južne oblasti – Akvilejskoga patrijarhata. 14 Karantanija je, pod vlašću bavarskih grofova, 820-ih postala dio carstva Karla Velikoga. Zbog toga, već koncem IX stoljeća termin Carantani gubi etnički značaj i postaje horonim, označavajući mjesnu zajednicu. U slavenskoj sredini taj naziv nije zaživio. Potomci alpskih Slavena današnji su Slovenci čiji se jezik gradio u periodu Karantanske kneževine.15 Važno je naglasiti da su nazivi Carantani, Carentani, Carentini, Carnii, Carniolenses, Carnia, Carniola, Carantania, koja se susreću u europskim srednjovjekovnim pisanim spomenicima, povezani s nastankom antičke tradicije etničke nominacije istovremeno kada su izvorna imena Slavena s Alpa, Dunav, Drave i iz Istre zapisani u obliku; Sclavi, Sclavani, a njihova država – Sclavinia.16 ____________________________ V i l f a n S. Rechtsgeschichte der Slowenen. Graz, 1968., 40 G r a f e n a u e r B. Zgodovina slovenskega naroda. Ljubljana, 1978.Zv. I. S. 347-359. 15 С е д о в В. В. Славяне в раннем среднепекопье. М., 1995.,280-282. 13 14

usp: Коs Fr. Gradivo za zgodovina Slovencev. Ljubljana, 1903. Zv. I. S. 390391;Ljubljana 1906. Zv. II S. 451,455, 491; Niederle I Slovanské starožitnosti. Ргаhа, 1906,D. II. Sv. 1

16

28

Prvi dio «Velika Hrvatska, zvana Bijela..»

_________________________________________________________________________________________________________________

Tako je etnonim «Horutani», našavši se u Povesti vremennyh let, bio povezan s europskom srednjovjekovnom tradicijom. Ovaj termin ne samo da nije zaživio u slavenskoj sredini, nego je oko VII stoljeća (u vrijeme sastavljanja ljetopisa) sasvim izišao iz upotrebe u svojstvu etnonima. Osim toga, oblik «Horutani» poznat je samo u staroruskom jeziku, a u drugim slavenskim jezicima se uopće ne susreće. Mogao je nastati izravno od starog književnog njemačkog – Charanta, poznatog još od VII stoljeća,17 i iz srednjovjekovnog latinskog Carantani - «stanovnici Karantini». Dakle, u Povest vremennyh let izraz «Horutani» je morao poteči iz zapadno europskog pisanog izvora koji je nastavljao tradiciju antičke zemljopisne i etničke nomenklature. Činjenica da spomenuti izraz nije zabilježen u tadašnjim poznatim spomenicima zapadne ili južnoslavenske pismenosti nameče pretpostavku da ga je staroruski književnik preuzeo izravno iz zapadno europskog izvora koji je na dio slavenske etničke nomenklature ostavio utjecaj germanskih jezičnih elemenata. Ma kako bilo, činjenica da se u jedno te istom ljetopisnom izvješću spominje raseljavanje Slavena s Podunavlja, točnije, popis južnoslavenskih naroda koji se sastoji od samo tri imena od kojih se dva kasnije u staroruskim spomenicima više nigdje ne susreću, niti ne nalaze paralele u zapadnim i južnoslavenskim jezicima, može svjedočiti o neslavenskom podrijetlu čitavoga odlomka. Međutim, spomen Bijelih Hrvata u Povesti vremennyh let nije izravni nastavak bizantske tradicije koju je predstavljao Konstatnin Porfirogenet. Staroruski ljetopisac ih povezuje s grupom balkanskih Slavena, istovremeno kada bizantski car smješta Bijelu Hrvatsku i Bjelohrvate sjeverno od Dunava, pokraj Bavarske i istočnoga Franačkog

kraljevstva. Smještaj Bijelih Hrvata na Balkan zajedno sa Srbima i Horutanima približava izvješća staroruskog ljetopisca južnoslavenskim izvorima – takozvanom Ljetopisu popa Dukljanina koji govori o Bijeloj Hrvatskoj u Dalmaciji.

*** Dukljanski ljetopis na latinskome jeziku (ili Ljetopis popa Dukljanina) pripisuje se anonimnom prezbiteru iz Bara koji je živio u drugoj polovini XII stoljeća i zato se ljetopis ponekad naziva «Barskim rodoslovom» . U razdoblju od X-XII stoljeća u Dukljanskoj kneževini nastao je jedan od najstarijih centara srpske književnosti (Zbornik popa Dragolja i dr.). Međutim, širenje slavenske pisane tradicije proisteklo iz bizantskoga svijeta, upravo se ovdje sudarilo sa suprotstavljenim utjecajem latinske kulture proizašle iz romanskih centara Jadranskog primorja, a jedan od njih je bio Bar. Uslijed težnje Bizanta za podčinjavanjem svih balkanskih Slavena, latinski utjecaj se još više pojačao. Dukljanski vladari su u borbi protiv bizantske vlasti tražili potporu Rima s čijom su pomoći računali podčiniti sve srpske zemlje nadbiskupskoj katedri u Baru. Ne čudi da su originalni srpski spisi koji su ovdje nastali do nas stigli na latinskome jeziku.18 ____________________________ Ф а с м с р М. Этимологический словарь русского языка. Т. IV. СПб., 1996., 269. 18 Г а в р ю ш и н а Л. К. Зарождение сербской и хорватской литературы // Очерки истории культуры славян. [Вып. 1.] М., 1996., 343-345. 17

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

29

_________________________________________________________________________________________________________________

Objavljen u takvim povijesnim okolnostima oko 1150-1170. godine, Ljetopis popa Dukljanina odražava nastojanje svoga autora (ili više njih) istaknuti posebna «zakonska» prava Dukljanskog «kraljevstva» i njegove dinastije na vlast nad svim srpskim područjima i kneževinama. Nastojeći opravdati «nadmoć» dukljanskih vladara nad svojim suparnicima – raškim županima i ostalim knezovima, autor se poziva na izmišljenu genealogiju njihovih predaka koje svrstava među stare gotske i hrvatske kraljeve. Državno-pravne ideje ljetopisa poklapaju se s tezom o posebnim pravima Barske nadbiskupije. 19 U zemljopisnoj nomenklaturi Dukljanina susreću se nazivi «Bijela» i «Crvena Hrvatska». Ljetopisac dijeli sjeverozapadnu regiju Balkana na dva područja . «Maritima», inače poznata pod nazivom «Primorje» i «Transmontania» ili «Zagora» . Pri čemu se pak prvo područje, koje se također naziva «Hrvatska», dijeli na «Hrvatsku Bijelu» ili

«Nizinsku» (Donju) (Croatia Alba, que et inferior Dalmatia dicitur) u granicama od Vinodola do Duvanjskog polja (Duvno), i na «Crvenu Hrvatsku» ili «Gorsku» (Croatia Rubea, que et superior Dalmatia dicitur) od Duvanjskoga polja do Drača. Ovu podjelu Dukljanin pripisuje kralju Budimiru-Svatopluku 20 U vezi spomenutoga, u literaturi se susreću najproturječnija mišljenja. Neki znanstvenici ga smatraju vjerodostojnim. Može odražavati događaje u Hrvata s konca IX stoljeća, za vrijeme formiranja administrativno-političkog uređenja i vladavine Mutimira i Tomislava. Bijela Hrvatska je bila glavni centar hrvatske države u nastajanju, a od vladavine kneza Borne i Vladislava počela se širiti na zemlje susjednih slavenskih plemena. Kartografija Dalmatinskih starina IX-X stoljeća uvjerljivo pokazuje prevlast Bijele Hrvatske nad ostalim područjima istočne Jadranske obale s gledišta kulturnog razvoja i naseljenosti. U njenim krajevima nalazili su se najvažniji dalmatinski gradovi koji su priznavali vlast hrvatskih knezova: Nin, Zadar, Trogir i Split 21. Drugi znanstvenici se prema izvješću o dvije Hrvatske iz Dukljanskog ljetopisa odnose s nepovjerenjem i jednostavno ih ignoriraju. Ustvari, prema uputama ovoga pisanog spomenika ispada da se područje Gornje Dalmacije, gdje dukljanski prezbiter smješta Crvenu Hrvatsku, poklapa s povijesnim područjem Zete ili Duklje (Dioclea) koja zapravo nikad nije pripadala Hrvatima. Od VII stoljeća to je područje bilo naseljeno srpskim plemenom Dukljana koji su u IX stoljeću stvorili svoju kneževinu Duklju, a kojom je koncem istog stoljeća zavladao Bizant. Koncem X-XI stoljeća dukljanska državna tradicija u Srba dosegla je vrhunac moći i jedina je preživjela rušenje Prvog Bugarskog carstva i uspostavljanje bizantske vlasti nad gotovo čitavim Balkanom.22 ____________________________ 19 Б а н а ш е в и ћ Н. Летопис попа Дукљянина и народна прeдањиа. Београд, 1971., 263-268; Н а v l i k L. Dukljanská kronika a Dalmatská legenda. Praga, 1976. 20 Ш и ш и ћ Ф. Лeтопис попа Дукљянина. Беoград, 1928. 16-18. 21 К 1 а i ć V. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka IX stoljeća. T.1. Zagreb, 1899., 48; Š i š i ć F. Geschichte der Kroaten. T. 1 . Zagreb, 1917, 109-114, 175; N о v a k Gr. Prošlost Dalmacije. Zagreb, 1944, 95; Historija Naroda Jugoslavije. T.I. Zagreb, 1953. 241242, 254 22 usp: Грачев И. II. Сербская государственности в X—XIV вв. М., 1972; Динић М. Српске земле у среднем веку: Историjиско-географскиe студие. Београд, 1978; Историjа српског народа. Т. 1. Београд, 1981; Наумон Е. П. Становление и развитие сербской раннефеодальной государственности // Раннефеодальные государства на Балканах VI—XII вв. М., 1985; Р а к о в а С., М а т а и о в X. Процессы государственного развития у хорватов и сербов в IX—XII вв. // Раннефеодальные государства и народности (южные и западные славяне VI—XII ив. М., 1991

30

Prvi dio «Velika Hrvatska, zvana Bijela..»

_________________________________________________________________________________________________________________

U nekoliko navrata pokušavalo se pomiriti, s više ili manje uspjeha, napise Dukljanskog ljetopisa i izvješća ostalih izvora. Oslanjajući se prvenstveno na toponimske podatke, neki su znanstvenici smatrali da se područje između Duvna i Bara do vladavine Nemanjića (kraj XII-1366.godine) moglo nazivati Crvenom Hrvatskom koja je makar do sredine X stoljeća s Bijelom Hrvatskom formirala jednu državu. 23 Moguća su i ostala objašnjenja: među Srbima Dukljanima bio je određeni broj onih koji su se nazivali Hrvatima 24, ili su Hrvati u svojoj ranoj povijesti bili većinsko pleme u Duklji i čak su u vrijeme Konstantina Porfirogeneta brojčano premašivali dukljanske Srbe, budući da Konstantin Dukljane nije pripisivao srpskim plemenima. 25 Konačno, termin «Hrvati» povezan s Dukljanima, mogao je biti korišten umjesto «Srba» kao njegov svojevrsni sinonim. Neodređenost predodžbi etničkog prostora kojeg su naseljavala srpska i hrvatska plemena karakteristična je za mnoge srednjovjekovne pisane spomenike. 26 Napisi o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj u Dukljanskom ljetopisu otkrivaju još jednu tradiciju upotrebe koloritne simbolike za označavaje hrvatskih etno-političkih strukturatradiciju koja postoji neovisno o službenoj bizantskoj historiografiji i koja se nastavila u Povesti vremennyh let, tradiciju koja spominje Bijele Hrvate među balkanskim Slavenima. Dakle, upotrebu koloritnih epiteta u ranoj srednjovjekovnoj etnonimici i toponimici, s jedne strane potvrđuju napisi autentičnih slavenskih izvora, a s druge, podatci slavenskih ljetopisa svjedoče o široj pojavi tih naziva u čitavom području raseljenih hrvatskih plemena u Srednjoj Europi i na Balkanu.

___________________________ К1 а i ć V. Роvijest Hrvata...'Г. 1., 48. Š i š i ć F. Gaschichte der Kroaten... Т. 1., 109-114. 25 Н а u p t m a n n Lj. Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva Dubrovačkog zaleđa// Rešetarov zbornik. Dubrovnik, 1931., 17-31. 26 Р а д о j ћ и ћ Н. Како су називaли Србe и Хрвате византиски историци XI и XII века Jован Скилица, Нихифор Вриениjе и Jован Зонара // ГСНД. 1927. Књ. II. Св. I; Т ы п к о в а - 3 а и м о в а В. Форма власти в Византии и в балканских государствах (до X в .) // Этносоциальная и политическая структура раннефеодальных славянских государств и народностей. М., 1987.,120. 23 24

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

31

_________________________________________________________________________________________________________________

*** U ranom srednjem vijeku, upotreba simbolike boja i etničkih naziva tipična je za razne narode Srednje i Istočne Europe. Kao primjer možemo se prisjetiti naziva Bijela i Crna Mađarska kojeg spominje Bruno Kverfurtski (1008.g.) 27 i Ademara Šabanskog,28 autora dodataka u Povijesti Franaka XII stoljeća, kao i naziv Bijeli i Crni Ugri iz Povesti vremennyh let. 29 Ove koloritne oznake nisu zabilježene u povijesnim pisanim spomenicima mađarske etnonimije i toponimije. S obzirom na to, suvremeni znanstvenici nailaze na ozbiljne poteškoće pri lokalizaciji Bijele i Crne Mađarske i određivanju etničke pripadnosti Bijelih i Crnih Mađara. Bijele Ugre jedni autori poistovjećuju s Hazarima30 , a drugi u njima vide neka mađarska ili bugarska plemena koja potpadaju pod Avarski kaganat31. Uostalom, većina ovih pretpostavki su hipotetske, a navedeneni argumenti su prilično osjetljivi na kritiku. 32 Najuvjerljivija su ona objašnjenja koja podrijetlo koloritnih epiteta mađarskih etno-političkih naziva povezuju s koloritnom simbolikom azijatskih nomada. U tom slučaju, koloritni nazivi su, s jedne strane, mogli ukazivati na određeni položaj u unutarnjoj hijerarhiji plemenskoga uređenja, a s druge, na zemljopisni položaj i orijentaciju prema stranama svijeta. 33 Važno je napomenuti da su se nazivi Pečenega, koji su istjerali Mađare iz sjeverno crnomorskih stepa, također formirali iz dva dijela: jednog koji se odnosi na strane svijeta i drugog koji odražava plemensku hijerarhiju. 34 Ovu su pak tradiciju naslijedili i Polovci: arapski geograf XII stoljeća Al-Idrisi stepe Istočne Europe dijeli na Bijelu i Crnu Kumaniju. 35 Uspoređujući napise iz 40. poglavlja rasprave « O upravljanju carstvom» s onima iz drugih izvora, S. Toth zaključuje da se «Crnim» Mađarimaima moglo zvati pleme Đula na prostoru Transilvanije, sjeverno od ostalih mađarskihskih plemena, a «Bijelim» Mađarimaima kneževsko pleme nastanjeno na zapadu prema Germanskom carstvu. 36 ______________________ МGH. SS. 1888. Т. XV, vol. 2. Р. 726. МGH. SS. 1841. Т. IV. Р. 130-131. 29 ПВЛ., 10. 30 Ш у ш ар и н В. П. Русско-венгерские отношения в IX в. // Международные связи России до XVII в. М., 1961. C. 174-176. 27 28

М о r а v c s i k Gу. Zur Geschichte der Onoguren //31М о r а v c s i k Gу. Studia byzantina. Budapest, 1967. S. 115; L á s z l o Gy. A «kettos honfoglalás ról // АÉ. 1970. Т. 97, N0 2. 161-1901.;А v e n a r i u s А.Die Awaren in Europa.Вratislava,1974. S.187,262;П е р е н и Й. Угры в «Повести временных лег»//ЛХ. 1973. C. 92-102; Bartha А. Нungarian Society in the 9th and 10 th Centuries. Вudapest, 1975. Р. 47-48, 67. 32 usp: S w o bo o d a W. Wҿgrzy Biali//SSS 1980. Т. VI, Сz. 2. S. 402. 33 T o t h S. A fehér és feketemagyarok kérdéséhez// АUSAJ.Асta historica. 1983. Т.75.781. Zahvaljujemo М. К. Jurasovu na predloženomu djelu i ruskom prijevodu. 34 N é m e t Gy. 1) Zur Kenntnis der Petschenegen// K r si Csoma Archivum. 19211925.Т. I. 219-225.1.; 2) А honfogláló magyarság kialakulása. Budapest, 1930. 34.1.; Кniezsa L. , G y r f f y Gy. Beseny k és magyarok// Szásadok. 1943. Т. 77. 4741.; Наrmatta J. Szinos lovú nérek // МN. 194 6. Т. 42. 30 I. Рыбаков Б.Л. Русские земли по карте Идриси 1154г. // КСИИМК. 1952. Т. 43; Плетнева С. А. Половцы. М., 1990.,101. 31

32

Prvi dio «Velika Hrvatska, zvana Bijela..»

_________________________________________________________________________________________________________________

Simbolika boja etno-političkih naziva karakteristična je i za istočnoslavenske narode. U srednjovjekovnim pisanim spomenicima, počevši od XIV-XV stoljeća, susreću se nazivi Bijela, Crna i Crvena Rusija, tvoreći svojevrsnu semantičku trijadu.37 Oznaka Bijela Rusija, koja se po mišljenju niza znanstvenika mogla pojaviti još u XIII stoljeću, isprva se primjenjivala u okviru zemalja Dvinsko-Dnjeparskog područja, iako se kasnije dio toga zemljopisnog naziva izmijenio. Crna Rusija se u davnini odnosila na jugozapadni dio Poljske s gornjim tokom rijeke Nareva, Nemana i njenog pritoka Šare. Crvenom Rusijom se nazivalo područje sjeveroistočnih obronaka Karpata u gornjim tokovima Dnjestra, Sireta i Pruta – stara Galicija i dio Volinske zemlje. 38 Ali, budući da je upotreba naziva Bijela, Crna i Crvena Rusija u srednjovjekovnim pisanim spomenicima bila nestalna, njihov prostorni smještaj je prilično otežan. 39 Tumačenje semantičkog sadržaja koloritnih naziva koji sadrže termin Rusija također potiče značajna razmimoilaženja. Neki su znanstvenici naziv Bijela Rusija i Bjelorusija tumačili bijelom odjećom i svijetlom kosom tamošnjeg naroda.40Jedno od tumačenja bilo je i to da nazivi proizlaze iz imena Bjelsk-grada na rijeci Bijeloj, pritoku Nreva ili poljskog grada Bjelostoka41.

Ipak, ove se verzije nisu uspjele održati. Gradovi Bjelsk i Bjelostok u povijesti nisu ostavili dovoljnog traga da bi se po njima nazvala cijela država, a utjecaj svijetle kose i odjeće tamošnjeg naroda u tvorbi naziva Bijela Rusija zvuči krajnje nestvarno. 42 _____________________ 36 T o t h S. A fehér és feketemagyarok kérdéséhez 7-81 37 M a ń c z a k W. Biala, czarna i czerwona Ruś// IJSLP. 1975. Vо1. 19, Nо 2. Р. 19; Иванов В. Н. Цветовая символика в географических названиях в свете данных типологии (К названию Белоруссии) // БСИ. 1980. 163. 38 Аг e е в а Р. А. 1)Страны и народы: происхождение названий. М., 1990., 142-143; 2) Какого мы роду-племени? Народы России: имена и судьбы. М., 2000. ,71. 39 Сводку сведений относительно территорий, к которым применялись названия Белая, Черная и Червoнная Русь, vidi.: Назви Русь в iсторичному розвитку до XVIII вikу. Жовкпа, 1936; Соловьев А. В. 1) Белая и Черная Русь (Опыт историко-типологичeского анализа) // СбРАОЮ. 1940. Т. 4; 2) Weiss-, Schwarz-und Totrussland. Versuch einer historisch-politischen Analyse//jfGO. 1959. Вd 7. — takođe vidi : У г р и и К. Попяття «Руси — Русi» в захiдноeвропeйскiй картографiï ХVI-ХVIII ст. Мюнхен, 1975; У л а щ и к II. 11. Белая и Черная Русь в Кронике» Матвея Стрыйковского // Исследования по истории и историографии феодализма. М., 1982; Ширяев Е. Е. Беларусь: Русь Белая, Русь Черная и Литва в картах. Минск, 1991. 40 К а р с к и й Е. Ф. Белорусы: Введение к изучению языка и народной словесности. Т. I.Вильно, 1904. C. 117; Ф а с м ер М. Этимологический словарь русского языка. Т. 1 149.—Bilo je raznih prijedloga, diskusija po tom pitanju još uvijek traje; vidi: Юх о Я. Пра назву Беларусь // Полымя. Мiнск, 1968. № 1; Iмя твас. — Белая Русь. Мiнск, 1991; Р о г а л е в А. Ф. Белая Русь и белорусы (В поисках истоков). Гомель, 1994. 41 И л ь и н с к и й Г. А. К вопросу о происхождении названия «Белая Русь» // SI. 1927. Т. 6. Zeš.2-3, 390 2е3.2-3., 390 ел. 42 К р а п i в i н П. Ф. Находжаннe назвау «Белая Русь», «Чорная Русь» i «Чырйоная Русь» // ВАНБ. Сер. грамадзкiх навук. 1956. № 3., 58.

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

33

_________________________________________________________________________________________________________________

Znanstvenici nisu prihvatili popularnu hipotezu o povezanosti horonima Crvena Rusija s toponimima Chervien1 i Chervenskie grady 2 (koji se spominju u Povesti vremennyh let u 981-om, 1018-om i 1031-om poglavlju), oblik chorvon odgovara staroruskom i crkvenoslavenskom cherven »crven, crvenilo»43 Međutim, grad Chervien izgubio je bilo kakav politički značaj već u XIII stoljeću, a naziv Crvena Rusija (Russia Rubra) pojavio se u knjigama pojedinih poljskih i zapadnoeuropskih autora tek u XV stoljeću. U ruskim ljetopisima ne susreće se naziv Crvena Rusija, a niti autohtono ukrajinsko stanovništvo pod tim nazivom ga nije upotrebljavalo. «Može se ustvrditi,» piše J. D. Isaevič, « da je nastao umjetno, pomoću analogije poznatih složenih etnonima pod utjecajem istočnih jezika, i mjesnih naziva u kojima boje imaju simboličko ili samo semantičko značenje. 44 Prema A. A. Potebnoj, široka upotreba dovela je do pretpostavke da je naziv Bijela Rusija prvobitno označavao « odlučna, slobodna, nepotčinjena». U ruskome, pridjev bijel često se upotrebljava u tom smislu: bijel ili obel'nyj3, bijeli seljaci, bijela naselja-osobođeni svih državnih nameta i dužnosti. Od XV stoljeća terminom Bijela Rusija počinju se označavati i zemlje sjeveroistočne Rusije pod vlašću Moskve (prema nekim podatcima, naziv Bijela Rusija označavao je Rostovsko-Suzdaljske zemlje još u XIII stoljeću). U vrijeme stvaranja Velike Rusije taj je naziv mogao označavati «odlučnu, veliku, blagorodnu državu» naspram Crnoj Rusiji(tj. Litvanskoj) – «potčinjenoj, manjoj državi»45 Predložena tumačenja koloritnih epiteta bijel - «slobodan i nezavisan» i crn«neslobodan i podjarmljen», koji tvore sintagme s Rusija, ne mogu se smatrati izvornima, mora da su nastali kasnije, u procesu evolucije semantičkog sadržaja pojma bijel i crn u istočnoslavenskim jezicima. Suvremeni jezikoslovci priklanjaju se tvrdnji o prvobitnoj toponimskoj upotrebi koloritnih oznaka u slavenskim etno-geografskim nazivima, a prvenstveno upotrebi epiteta bijel u smislu označitelja strane svijeta – «zapadne»46 ____________________________________________________________________ 1 prim.prev.- stara prijestolnica takozvanih Crvenih gradova koji su stvarali razmirice između Poljskog kraljevstva i Kijevske Rusije 2 prim.prev- Vladimir Svjatoslavič, kijevski princ, 981. godine je opet Rusiji pripojio «Crvene gradove» - jugozapadne zemlje koje su prethodno bile pod vlašću Kneza Meska 3 prim.prev- oslobođen nameta 41 usp: Агеева Р. Л. Страны и народы... C. 142; К u t y l o w s k a I. Grody Czerwieńskie wymienome pod 1018 i 1031 rokiem//ДКЗ. 2002. Вип. 6. С. 36. — Još je L. Paruševič među prvima ukazao na pojmove «Crveni gradovi» i «Crvena Rusija». U XIX stoljeću «Crvena Rusija « se u ruskoj historiografiji odnosila na Galiciju. Propagirali su je također i gališki»Moskovljanofili» Teza o identitetu pojma «Crveni gradovi» i «Crvena Rusija», zbog poznatih političkih razloga s početka XX stoljeća, široko je prihvaćena u poljskoj historiografiji, jer je dokazivala prvobitnu pripadnost stanovnika istočnog Prikarpaća Zapadnim Slavenima i staropoljskoj narodnosti; vidi : I с а е в и ч Я. Червенськi гради i Червона Русь: чи пов'язанi цi топонiми // До джерел. Збiрник наукових ираць на пошацу О. Купчинського. Киïв; Львiв, 2004. Т. I. 723, 724-725. 44 I с а е в и ч Я. Червенcькi гради i Червона Русь... 724.

П от е б и я Л. Л. Этимологические заметки // ЖС. 1891. Вып. 3. С. 118 ел.; Соловьев А. В. Великая, Малая и Белая Руст. // ВИ. 1947. № 7. 33; Д е р ж а в и н Н. С. Происхождение русского парода: великорусского, украинского и белорусского. М., 1944. С. 121; Пьяп-ков А. П. Происхождение белорусского парода. Минск, 1948; Агеева Р. А. Страны н пароды..., 143. 46 ЭССЯ. 1975. Вып. 2., 78-79. 45

34

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

«Simbolika boja označavanja strana svijeta,- objašnjava O. N. Trubačev-, prisutna je u raznim jezicima i kulturama i uvijek je arhaična. Naša Belorusija, Bijela Rusija je sada samo slabo razumljiv ostatak jednog cijelog minulog sustava prostorne orijentacije – Bijela Rusija -zapadna R., Crna Rusija -sjeverna R., Crvena Rusija- Volinska R.47 Međutim, ovakvo tumačenje nailazi na određene teškoće. Na osonovu proučavanja baltičko-slavenskih starina, V.V. Ivanov dolazi do zaključka da u čitavoj baltičko-slavenskoj koloritnoj simbolici prvenstveno se ističu dvije boje – bijela i crna uz koje se ponekad pojavljuje žuta, ali ne i crvena boja.48 Stoga, stvaranje simboličkog sustava od triju boja, zajedno s crvenom u baltičko-slavenskim krajevima, može se shvaćati kao neizravni nastavak indoevropskih koloritna trijada. 49 Pojava koloritne trijade od bijele, crne i crvene boje u slavenskom etnogeografskom nazivlju morala je nastati uslijed vanjskog utjecaja, kao rezultat kontakata s baštinicima starijih i univerzalnijih tradicija etno-geografskih naziva. Hipoteza o tome da su se razni nazivi Rusije – Bijela, Crna i Crvena, provobitno pojavili u mongolsko-tatarskoj sredini, a potom se prenijeli na porobljene ruske zemlje, zaslužuje krajnje ozbiljan pristup. Sjeverni dio se nazvao Crna Rusija, zapadna-Bijela, a južna-Crvena. Ali ove koloritne oznake, koje su bile strane slavenskoj etno kulturi, nisu se mogle duboko ukorijeniti u narodnom shvaćanju i zato su se s vremenom bitno promijenile: poslije oslobođenja Moskovske Rusije od tatarskoga jarma, termin bijel se počeo upotrebljavati u smislu «odlučan» i postao mjesnom oznakom za te krajeve.50 Mongolski Tatari, kao i ostali azijatski nomadi ranog srednjovjekovlja, stigavši do granica Istočne i Srednje Europe i pri stvaranju novih etno geografskih-naziva, obilato su koristili koloritnu simboliku koja je obilježavala starokinesku kozmologiju u kojoj je sjeveru odgovarala crna boja, zapadu bijela, a istoku- plava. Nova država Zlatna Horda, koju je još u XII stoljeću stvorio kan Batij, podijelila se na dva dijela – Bijelu i Plavu Hordu (Bijela Horda se odnosila na zapadni dio vladavine Batijevih potomaka, uključujući krajeve zapadno od Volge, a Plava se podudarala s istočnim dijelom ulusa Džuči i širila se istočno od Volge)51 __________________________________________ 46

ЭССЯ. 1975. Вып. 2., 78-79.

Т р у б а ч е в О. Н. Этногенез и культура древнeйших славян: Лингвистические исследования. М., 2003., 260. 48 И в а и о в В. В. Цветовая символика..., 177. 49 također 50 Маńczsak W. Biala, czarna i czerwona Ruś. 51 Юдин В. П. Орды: Целая, Синяя, Серая, Золотая //Казахстан, Средняя и Центральная Азия в XVI—XVIII вв. Алма-Ата, 1983; Егоров В. Л. Историческая география Золотой Орды. М., 1987. 47

35

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

_________________________________________________________________________________________________________________

Stoga, imajući u vidu višeznačnost termina Bijela Rusija i njegovu dugu povijesnu evoluciju, može se konstatirati da je dio toga termina – predikat bijel, prvobitno simbolički označavao zapad kao jednu stranu svijeta. Najvjerojatniji razvojni put naziva Bijela, Crna i Crvena Rusija koji tvore kompletnu koloritno-simboličku trijadu sukladno označavanju strana svijeta azijatskih nomada, potječe od posuđenice iz turskomongolske kulturno jezične sredine koja se prošrila kao rezultat mongolsko-tatarskih osvajanja Južne i Jugozapadne Rusije sredinom XIII stoljeća. Tragovi prodora azijatsko nomadske koloritne simbolike vezane uz zemljopisnu orijentaciju u slavenskoj etnonimiji, zabilježeni su i ranije. Jedna od posljedica ovakvog utjecaja je, očito, etnonim sjevernjaci (северъ), poznat iz Povesti vremennyh let. Pretpostavka o neposrednoj vezi toga naziva i oznake sjevera, pokazuje se neosnovanom. Najnovija istraživanja govore o neslavenskom podrijetlu etnonima koji je mogao nastati od iranskog*seu, *sew-«crni». Skito-sarmatsko stanovništvo sjevernog Crnomorskog primorja slično je kroz povijest moglo imenovati svoje najbliže sjeverne susjede-od mađarskih nomadskih plemena do starih Slavena. Poznato pleme Severa na jugoistoku Bugarske(Severi, Σεβέρεϗ), vjerojatno je bilo jednim od ostataka velikog praslavenskog plemena koje se na Balkan doselilo s

bugarskim kanom Asparuhom. U svakom slučaju, većina suvremenih znanstvenika Severe smatraju antičkim pridošlicama.52 Važno je istaknuti u našem istraživanju da su među Slavenima tročlani sustavi koloritnih oznaka, pomoću kojeg su se formirali stari etno-geografski nazivi, a pogotovi oni kojima je treća sastavnica bila crvena boja, nastali vjerojatno uslijed obnavljanja (percepcije) druge, univerzalnije euroazijske tradicije koju su u poslijerimsko i rano srednjovjekovno doba pronosili azijatski nomadi prilikom masovnih seoba na zapad. Slučajevi koloritne simbolike etno-geografskih naziva koje smo razložili (Bijeli i Crni Mađarii, Bijela, Crna i Crvena Rusija, Bijela i Crvena Hrvatska), bez obzira na semantičke i zemljopisne izmjene tijekom vremena, otkrivaju izvornu povezanost s koloritnom simbolikom orijentacije prema stranama svijeta. Koloritni predikati se ovdje pojavljuju u topografskom smislu: bijeloj, crnoj i crvenoj boji odgovaraju tri strane svijeta – zapad, sjever i jug. _____________________________ С е д о в В. В. 1) Анты // Этносоциальная и политическая структура раннефеодальных славянских государств и народностей. М., 1987.,16-22; 2) Древнерусская народность. М., 1999., 80; 3) Славяне: Исторпко-архeoлoгичeекос исследование. М., 2002., 414; Яйленко В. П. Этимологическое различие этнонимов балканских и приднепровских славян-северов // Балканы в контексте Средиземноморья: Проблемы реконструкции языка и культуры. М., 1986., 112-113;. Агеева Р. А. Страны и народы... 42. — vidi također: Б о и с в Ч. Анти и словини в Добруджа през VI в. // Руско-български връзки през вeковете. София, 1986., 56-61; Л и т а в р и н Г. Г. О походе аваров в 602 г. против антов // Славяне и их соседи. М., 1989.,27-31.

52

36

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

_________________________________________________________________________________________________________________

Postoji još jedna zakonitost koja se tiče etno-geografskih naziva u Europi, a to je ona veznna za njihovu prostornu pokretljivost. Opći smjer kretanja tih naziva iz predjela sjevernog Crnomorskog primorja u Srednju Europu i na Balkan, podudara se s glavnim smjerom migracija azijatskih nomada i može svjedočiti o ključnoj ulozi ovih potonjih u njihovom nastanku i širenju. ***

Naziv «Velika Hrvatska» ne susreće se samo u radu Konstantina Porfirogeneta, koji koristi predikat velik(a). Više puta se spominje i «Velika Moravska» (ή µεγάλη Моραβια)53, kao i «Velika Armenija» (ή µεγάλη Άρµευία) 54, «Velika Španjolska» (ή µεγάλη Ίσπανία) 55 i «Velika Frangija» (ή µεγάλη Φραγγία) 56 Možemo govoriti o postojanoj tradiciji tvorbe sličnih zemljopisnih naziva pri imenovanju različitih europskih naroda, uključujući i Slavene, što potvrđuju podatci iz raznih pisanih spomenika. Osvrnut ćemo se samo na najpoznatije primjere: Velika Poljska (Velikopoljska), Velika Bugarska, Velika Rusija (Velikorusija), Velika Grčka, Velika Mađarskaska i dr. Nameče se pitanje – koliko su vjerodostojni razmatrani nazivi koji se uglavnom pojavljuju u bizantskim spomenicima? Nisu li oni tek odraz neke univerzalne, uvriježene tradicije etno-geografskih naziva prisutnih u grko-bizantskoj literaturi, a koji nisu izravno povezani s izvornim nazivima država i naroda kojima se pripisuju? S obzirom da se u većini slučajeva srednjovjekovni zemljopisni nazivi s predikatom velik (a) susreću u bizantskim spomenicima i zabilježeni su grčkim pismom, odgovor na to pitanje nije lak. Međutim, to bi se lakše dalo objasniti činjenicom da su europske spomenike ranog srednjovjekovlja tvorila djela uglavnom grčkih i latinskih autora vezanih za kasnoantičku i bizantsku tradiciju. U onim pak slučajevima kada su se zajedno s dokazima o bizantskom podrijetlu sačuvali podatci izvornika neke druge kulturno-povijesne sredine, koji odražavaju tradiciju lokalne etno-geografske nomenklature, nailazimo i na činjenično dokazanu upotrebu naziva s predikatom velik(a) koja potvrđuje njihovu upotrebu u grčkoj literaturi. Za primjer može poslužiti naziv «Velika Armenia» koji se ne susreće samo kod Konstantina Porfirogeneta, nego je poznat zbog mnogobrojnih napisa u starogrčkim, latinskim, armenskim, iranskim, gruzijskim, arapskim i staroruskim pisanim spomenicima još iz helenskog doba, označavajući Armensko carstvo koje se prostiralo istočno od Eufrata. 57 ____________________________ ОУИ., C. 52, 53, 54, 55, 160, 161, 164, 165. također vidi C.186, 187, 188, 189. 55 također vidi C. 90,91. 56 također vidi C. 96, 97, 98, 99, 118, 119. 57 također vidi C. 413-414. Прим. 13. 53 54

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

37

_________________________________________________________________________________________________________________

Vjerodostojnost slavenskih etno-geografskih naziva s predikatom velik(a) potkrepljena je i u izvorima lokalnog podrijetla. Na primjer; naziv «Velika Poljska» (Polonia Maior) u ovom obliku susreće se prvi puta 1257. g. u povelji poljskog kneza Boleslava Blagočastivoga u opisu njegovog kneževskog naslova: «knez velike Poljske» (dux Maioris Polonie); i nadalje se spominje u više navrata u poljskim spomenicima XIII stoljeća. 58 Drugi sličan naziv je «Velika Rusija». Epitet «velika», s nazivom Rusija, pojavljuje se mjestimice kako u ruskim, tako i u inozemnim pisanim spomenicima od XII stoljeća. Početkom XIV stoljeća u uredu konstantinopoljskog patrijarha počeli su se koristiti nazivi «Velika Rusija» za razlikovanje područja Kijevske metropolije od zemalja GališkoVolinske Rusije koje su uključivale iznova osnovanu Gališku metropoliju pod nazivom «Mala Rusija». Naziv «Velika Rusija» ubrzo označava područje pod vlašću velikih moskovskih kneževa.59 Upotreba epiteta «velik» u tvorbi zemljopisnih naziva, čiji je sastavni dio, tipična je pojava u ruskoj onomastici. Kao primjer može se navesti nekoliko starih ruskih gradova – Velike Luke, Veliki Novgorod, Rostov Veliki. 60 Isto vrijedi i za zemljopisne nazive Južnih Slavena. Na području bivše Jugoslavije do danas nalazimo nazive tipa Veli Vrh, Velo Polje, Vela Vrata, Vela Luka. 61 Može se utvrditi da da su nazivi s predikatima «velik (a)» i «veliki» među Slavenima postojali i ranije, od vremena seobe Slavena na Balkan. Za nas je od osobite važnosti što u to vrijeme nisu samo postojali složeni oblici toponima, nego i etnonima koji su se oblikovali pomoću vele-. Primjerice, bizantski su autori grčkim pismom zabilježili etnonim «Velegeziti» ( Βελεγεζίται, Βελεγεζηται) i toponim «Velzetia» ( Βελζητία). Slavensko pleme Velegezita, kojeg je nekoliko puta spomenuo autor «Čudesa svetog Dimitrija Solunskog»62 , arhonta Velzetie , smještene negdje u Heladi, spominje oko 799. godine Teofan Ispovjednik. 63 Provincia Belegesitia u Grčkoj je poznata po dogovorima Bizantskog carstva s Venecijom od XII-XIII stoljeća. S Velegezitima vjerojatno se povezuje i provincija Velechative, zabilježena u dokumentu o diobi carstva 1204. g. 64 ___________________________ G a s i o r o w s k i A. Wielkopolska///SSS. 1980. Cz. 2. S. 440. С о л о в ь е в А. B. 1) Великая, Малая и Белая Русь; 2) Der Begriff»Russland im Mitelalter// S GOE. 1956. Bd I; 3) византийское имя России II ВВ. 1957. Т. 12; Попов Л. И. Славяне, Русь, Россия II РР. 1972. №2; W d z k i A. Wielkoruś // SSS. 1980. Т. VI. Сz. 2. S.441-442; Агеева Р. А. 1) Страны и народы... 141; 2) Какого мы роду-племени? 266. 60 Н е р о з н а к П. П. Названия древнерусских городов. М., 1983. С. 104, 120, 150. 61 Geografski atlas Jugoslavije, Zagreb, 1961.,246 62 СДПИС. Т. II., 124, 125, 154, 155, 158, 159. 63 Također vidi 288,289. 64 C a r i l e A. Patritio terrarum Imperii Romani// Studi Veneziani. 1965. T.7.P.222 58 59

38

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

Sudeći po raspoloživim podatcima, Velegeziti su živjeli u primorju Južne Tesalije; veliki broj slavenskih toponima u tom dijelu Grčke potvrđuje činjenicu da su u srednjem vijeku tu obitavali Slaveni. 65 Etimologija etnonima «Velegeziti» znanstvenicima izaziva brojne nesuglasice, ali nitko ne sumnja u njegovo slavensko podrijetlo. Opće prihvaćen je i dio složenog etnonima koji se može raščlaniti na sljedeći način – Βελε +γεζήται * Vele+gostiči, ili Velij+gostь, ili * Vele-jěžь, *Velejězdъ +jь; grč. Βελεb- u nazivima Βελεγεζίται, Βελεγεζῆται, i Βελεγεζητία, i koji je nesumnjivo povezan sa slavenskim: velijь, velii, «velik, velikis»66 *** Analiza sadržaja spomenutih naziva, koji su zapisani kako u raspravi bizantskog cara, tako i u ostalim izvorima, pokazuje da osnovno značenje predikata velik(a) ne uključuje samo veličinu nekog područja ili brojnost puka, nego i dosegnuti položaj po starosti. Također, uključuje i starost određene etno-političke ili zemljopisne formacije s obzirom na svoje baštinike ili njene druge pojedine dijelove koji uspjevaju sačuvati svoj naziv u novim, promijenjenim uvjetima. Dakle, «Velika Armenija» je u doba Konstantina Porfirogeneta bila prvenstveno zemlja širakskih Bagratida, koja je bila najznačajnije i najstariji dio Armenije, njeno političko, ekonomsko i kulturno središte. 67 Pod «Velikom Frangijom», Konstantin je podrazumijevao franačku oblast – Transalpsku «Frankoniju». Za razliku od ovog posebnog naziva, termin «Frangija» za Bizantince X stoljeća predstavljao je opću oznaku za sva zapadna područja koja su nekada pripadala Francima. 68 Na koncu, naziv «Velika Moravska», koji se prvi put spominje u raspravi« O upravljanju carstvom» i koji ukazuje na područje Velikomoravske države, koju su u X stoljeću uništili Mađarii, označavao je «Staru, Drevnu Moravsku». 69 Po istom principu ponaša se i naziv «Velika Poljska (Velikopoljska). Kao što pokazuju posebna istraživanja, taj se naziv poklapa s pojmom stariji, (naj) važniji dio Poljske.70 _________________________ 65

vidi: ВИИНJ. Т. 1. С. 188-189, лап. 5; СДПИС. Т. П. С. 192, прим. 74.

Вury J. В. А history of the later Roman empire (395-800). London, 1889. Vоl.1. Р. 457, п. 1; P e r w o l f B. Slawische V lkernamen// АfSPh. 1884. Вd 7. S.593; J i r e č e k С. Geschichte der Serben. Gotha, 1911. Bd I. S. 94. Anm. 3; Vasmer M. Beitr ge zur slavischen Altertumskunde. XVI// ZfSph. 1942. Bd 18. No 1. S. 56; R o s p o n d S. S Slowiańskie imiona w źródlach antycznych// LP. 1968. Vol 12-13. S. 105; D i tt e n h. Die Slawen im byzantinischen Heer// Studien zum 7. Jh in Byzanz. Berlin, 1976. S.80; Маlingoudis Ph. Studien zu den slawischen Ortsnamen Griechenlands. Wiesbaden, 1981. S. 149 f 67 ОУИ. С. 414. Прим. 13. 68 također vidi 354. прим. 5. 69 ОУИ. С. 393. Прим. 23; ВIN S.89. Аnm. 87. — Vidi isto: Кristó Gy. Levedi t rzsz vetségétó Szent István államáig. Budapest, 1980. 1621; Senga T. Morávia bukása és honfoglaló magyarok// Századok. 1983. No 2 3171; Havlik L. Hē megalē Morabia und hē chōra Morabia// BS. 1993. Bd 54.S. 76, 79. 70 W i ś n i e w s k i J. Nazwa Wielkopolska// Dzieje Wielkopolski. T. I. Poznań, 1969; G ą s i o r o w s k i A.Wielkopolska. S. 440. 66

Poglavlje II

Povijesni značaj hrvatskih etnopolitičkih naziva

39

_________________________________________________________________________________________________________________

Složeni prostorno etnički nazivi s epitetom «velik (a)» u lokativu mogu označavati mjesto pradomovine, sasvim ili djelomično napušteno. Jedan takav naziv je i horonim «Velika Bugarska (Bulgarija)» koji označava zemlju u kojoj su živjeli preci Dunavskih Bugara. Naziv je zapisan u bizantskim povijesnim spisima. Tako u «Kronografiji» Teofana Ispovjednika (početak IX stoljeća) čitamo: ... od toga jezera (Meotisa) do rijeke po imenu Kufis (Kubanj. – prim. autora) gdje se lovi bugarska riba Ksiston, leži stara Velika Bulgarija i takozvani Kotragi (Kutriguriprim.autora) koji su i njihovi (bugarski-prim.autora) sunarodnjaci. 71

Navedeni odlomak dobro oslikava sponu između pojmova velik i star u okviru etno-političke terminologije. «Stara Velika Bulgarija», kako ju naziva bizantski povjesničar, je zajednica Protobugara koja je izniknula 50-ih godina VII stoljeća pri Sjevernom Azovskom moru, na čelu s vođom Unogundura – Kubratom. Velika Bugarska je bila prva politička zajednica koja je prethodila formiranju Bugarske države južno od Dunava. Nakon Kubratove smrti, raspala se pod naletom Hazara i više se nije obnovila u prijašnjem obliku i na prijašnjem području. 72 Sličan primjer nalazimo u povijesti još jednog srednjoeuropskoga etnosa – kod Mađara. Prije svoje seobe na zapad, u Panoniju, Mađari su živjeli u zemlji, kasnije

nazvanoj (u pisanim spomenicima XIII stoljeća) «Velika Mađarska» (Magna Hungaria). U srednjovjekovno vrijeme među njima se uvriježila predodžba da na dalekom istoku postoji Velika Mađarska - domovina Mađara s narodom koji govori na dijalektima bliskim mađarskima. 73 Netom prije mongolske najezde na Istočnu Europu, od 1235.-1236. g., mađarski redovnik, dominikanac Julijan krenuo je na put u potrazi za svojim sunarodnjacima koji su ostali u Velikoj Mađarskojs kako bi ih pokrstio. Našao ih je pokraj rijeke Itilj (Volga), dva dana od jednog većeg bugarskog grada i uvjerio se da su sačuvali predaju o seobi najvećeg dijela Mađara.74 __________________________ 71 СДПИС. Т. П., 275. Литаврин Г. Г. Формирование и развитие Болгарского раннефеодального государства (конец VII — начало X] в..) II Раннефеодальные государства на Балканах V11-ХII вв. М., 1985.,137; Т и п к о в а - 3 а и м о в а В. Южные славяне, протоболгары и Византия: Проблемы государственного и этнического развития Болгарии В VII-IX вв . // Раннефеодальные государства и народности..., 44. 73М о л ьп а р Э. Проблема этногенеза и древней истории венгерского народа. Будапешт, 1955. 74 Аннинский С. А. Известия венгерских миссионеров ХШ и XIV в в. о татарах в Восточной Eв ропe //ИА. 1940. Т. 3., 81. 72

40

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

Poslije Batijeve najezde papini poslanici, Plano Karpini i Rubruk su nakon posjeta Istočnoj Europi, (odnosno, 1246. i 1253. g.) boravili i u zemljama Velike Mađarske. 75 Imajući u vidu ove toponimske i arheološke podatke, znanstvenici smještaju Veliku Mađarsku u južno Priuralje, u područje današnje Baškirije.75 U red sličnih primjera vjerojatno pripada i naziv «Velika Skitija» (magna Scythia, Scicia Maior), koji je usvojen u srednjovjekovnoj književnoj tradiciji, uključujući i europsku kršćansku kartografiju. Susreće se i kod povjesničara Jordana koji izvještava da od «Velika Skitija» proizlazi novi naziv – «Mala Skitija» koja se odnosi na dio Mezije (Jordan, Getica, 62). Taj isti naziv u obliku «Velikaja Skuf», zabilježen je u Povesti vremennyh let.78

Sukladno srednjovjekovnoj tradiciji, neki suvremeni povjesničari koriste taj naziv za označavanje područja cijeloga sjevernoga Pricrnomorja i povezuju ga s mogućnošću postojanja skitske plemenske zajednice o kojoj je još i Herod pisao, a i ostali antički autori. 79 «Velika Skitija» je, dakle, sinonim za mnogobrojnu Skitiju i uključuje cijelo područje koju su nekada naseljavali Skiti i ostali njima bliski narodi. Spomenuti je naziv zacijelo imao i drugo značenje koje odgovara pojmu stara, drevna Skitija, tj. područje koje je nekada pripadalo Skitima, ali koje su oni poslije i napustili. O tome najbolje svjedoči slobodna međusobna zamjena naziva «Velika Skitija» i «Drevna Skitija» koje susrećemo kod nekih kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih autora. 80 Naziv « Velika Skitija» nalazi i svoju značenjsku suprotnost – «Mala Skitija». Ovaj potonji se upotrebljavao za označavanje istovremeno nekoliko oblasti koje su naselili Skiti na Krimu, u dolinama Dnejpra i Dunava (Strabonis, Geographica, VII, 4,5; Jordan, Getica, 62) Sva su ta područja Skiti naselili u novije doba, uslijed prisilnih migracija ili širenja glavnog predjela u kojem su obitavali. Dunavsku Malu Skitiju, koja se prostirala u Dobrudži, nastanili su doseljenici iz sjevernog Pricrnomorja uglavnom u helenističkom razdoblju, otprilike od sredine III stoljeća prije Krista. 81 ___________________________ Путeшествие в восточные страны Плано Карпини и Рубрука. М., 1957., 48, 57, 72. Т е п л о у х о в А. Ф. Следы былого пребывания угорского народа и смежных частях Иермской и Вятской губерний и носледующая смена его пермским и русским народами // ЗУО Л E. 1924. Т. 39; Э р д e л и И. Большая Венгрия. К вопросу о пребывании древних венгров в Башкирии // АА. 1961. Т. 8, No 1-4; Г е н н и н г В. Ф. Южное Приуралье в IV-VII вв. н . э. // Проблемы археологии и древней истории угров. М., 1972; Fodor I. Ou le dominician julien ee Hongrie retrouva-t-il les Hongrois de l'Est // Les anciens Hongrois et les ethnics Voisines A I'Est. Budapest, 1977. Р. 9-20. 77 П о д о с и н о в А. И. Восточная Европа в римской картографической традиции: тексты, перевод, комментарий. М., 2002., 191, 193; Ч е к и н Л. С. Картография христианского средневековья VШ-ХШ вв.: тексты, перевод, комментарий. М., 1999. 166, 169, 171). 78 ПВЛ., 10, 16. 79 usp: Му р з i н. В. Ю. Велика Сkiфiя як фактор eтногенетичного розвитку давнього населения Украiни // III Мiжпародний конгрeс украiнiстiв. Iсторiя. Ч. I. Харкiв, 1996; Виноградов Ю. Л. и др. Сарматы и гибель «Великой Скифии» // ВДИ. 1997. № 3. 80 П о д о с и и о в А. В. Восточная Европа... 215. Прим. 52; 246. Прим. 253. 81 Л н д р у х С. И. Нижнедунайская Скифия в VI — начале I в. до н. э. Запорожье, 1995. 75 76

Poglavlje II

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

41

_________________________________________________________________________________________________________________

Poslije sarmatskog poraza pricrnomorskih Skita nastale su druge dvije Male Skitije koje znanstvenici povezuju s takozvanim novim Skitima i novoskitskom kulturom. 82 Sva ta područja, koja nisu međusobno povezana ni politički, ni zemljopisno, ipak imaju nešto zajedničko – svojevrsni su nasljednici stare «Velike Skitije». Povezanost pojmova velik i star koja se ogleda u nastajanju etničkih naziva, potkrjepljuje se primjerima slavenske socijalno-političke tradicije i terminologije. Prema podatcima V.V. Kolesova, slična povezanost jasno se vidi u staroruskom jeziku Kijevske Rusije. Od davnina se veličina pojedinca u smislu njegove nadmoći nad drugima u društveno značajnim pitanjima označavala dobnom kategorijom. Za jednog te istog čovjeka moglo se reći velik i najstariji (muž). 83 Također, još iz doba Kijevske Rusije, ista se povezanost pojmova vidi u naslovu «veliki knez». Bez obzira je li se naslov koristio u službene svrhe ili kao dio svojevrsnoga književnog epiteta, odražavajući emotivni odnos prema nekom knezu i uspjesima njegove politike, izražavao je ideju «starješinstva» u kneževskom okružju – ne toliko dominacije i vlasti, koliko autoriteta po dosegnutoj dobi, u skladu sa starim tradicijama vezanim uz izražavanje poštovanja prema starijim. Povezanost termina velik i star/najstariji sadržana je u naslovu «veliki knez» i nije nestala u slučajevima kada je navodno knezovo «starješinstvo» bilo tobožnje, nije odražavalo njegovu stvarnu dob niti geneološku hijerarhiju kneževskoga roda, nego je bila posljedica osobnog častohleplja i političkih ambicija. Tako je ostalo i nakon pada političkog značaja Kijeva i kijevskih knezova koji su pretendirali na poziciju najstarijih=velikih, i kao takve su ih zamijenili veliki knezovi vladimirski. 84

___________________________ Л н д р у х С. И. Нижнедунайская Скифия в VI — начале I в. до н. э. Запорожье, 1995. 82 П о г р е 6 о в а Н, 11. Позднсскифскис городища на Нижнем Днепре (городища Знамспскос и Гавриловское) // МИЛ. 1958. № 64; Ш у л ь ц П. Н. Позднескифская культура и ее варианты ш Днепре и в Крыму (Постановка проблемы) // Проблемы скифской археологии. М., 1971; В ы с о т с к а я Т. Н. Поздние скифы в Юго-Западном Крыму. Киев, 1972; Д а пт е в с к а я О. Д. Поздние Скифы (III в. до н. з. — III в. н. э.) // Степи Европейской части СССР в скифо-сарматское время. М., 1989. 81

vidi: К о л е с о в В. И. Древняя Русь: наследие в слове. Мир человека. СПб., 2000. 188— 190. 84 Р о р р е A. 1) О tytule wielkoksiązecym na Rusi//РН. 1984. T. 75 Zs. 3; 2) Words that Serve the Authority: On the Title of «Grand Prince» in Kievan Rus// APH. 1989. No 60. 83

Poglavlje II

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

42

_________________________________________________________________________________________________________________

Još tješnja povezanost pojmova velik i star/najstariji sadržana je u političkoj tradiciji najranije povijesti Južnih Slavena. Vidi se to iz svojevrsnog načina tvorbe vlastitih imena starih slavenskih knezova pomoću pretvaranja u antroponime dijelova kneževskog naslova. Primjerice, u imenima «srpskog kneza» Dervana i «kneza Vinida» Valuka, poznatih iz Fredegarovih kronika: «Dervanus dux gente Surbiourum»; «cum Wallucum ducem Winedorum». 85 Prema mišljenju G. Gunstmana, ime «Dervan» nastaje od epiteta *dervьnь- stari, najstariji, a ime «Valuk» od epiteta *velьkъ – velik, najstariji; moguće da su oba ulazili u sastav kneževskog naslova, jednu od varijanti koju je izvorno predstavljao oblik: Wallucus dux=vel ьkъ dux. 86 ___________________________ СДПИС. Т. II. 368, 370. 86 vidi.: К u n s t m a n n H. I) Samos, Dervanus und der Slovenfürst Wallucus //WS. 1980. Jg. 25. Hft 1; 2)Über die Herkunft Samos. 1980. 1& 25. Hft 2. 85

III Poglavlje Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

Struktura i izvorni zapisi o Velikoj Hrvatskoj i Bijelim Hrvatima. — Prostorna smještenost Bijele Hrvatske i Bjelohrvata.— Rasprava o smještenosti hrvatske pradomovine.— Pisana tradicija, arheološki i lingvistički podatci o seobi Hrvata.

Izvorna

analiza izvješća o Hrvatima, iz traktata Konstantina Porfirogeneta,

podastire nove argumente u rješavanju problema rekonstrukcije rane povijesti Hrvata i smještenosti etnopolitičkih zajednica. Prije svega, ispostavlja se da osnovna priopćenja o Hrvatima i o Bijeloj Hrvatskoj, koji su sadržani u 30-om i u 31-om poglavlju, donose katkad proturječne informacije prema kojima se ne može rekonstruirati jasan i dosljedan slijed događaja. Po svojoj kompoziciji i stilu, trideseto poglavlje bitno se razlikuje od ostalih.

Odlikuje se i drugačijom idejno-političkom tendencijom. Podatci o Hrvatima, navedeni u njemu, proturječe onome što je o njima navedeno u 29-om i 31-om poglavlju: u 30-om poglavlju osobito se proteže misao o samostalnoj naseobini hrvatskih plemena na Balkanu i o njihovoj inicijativi za prihvaćanjem kršćanstva, dok se u 29-om, 31-om i 36om poglavlju naglašava odlučujuća uloga Bizanta u povijesti zapadnobalkanskih Slavena. Sukladno zaključcima D. Moravčika, izvješća o Hrvatima u raspravi Konstantina uglavnom su gomila raznog sirovog materijala kojeg autor nije podvrgnuo potrebnom usklađivanju i književnoj obradi. U careve izvore ubrajala su se kako usmena svjedočenja njegovih savjetnika, tako i podatci službenih pisanih dokumenata koji su kasnije izgubljeni.1 Još je J. B. Bury došao do zaključka da je 30 poglavlje zadnja interpolacija u tekstu toga djela. 2 To je gledište danas općeprihvaćeno, budući da su podrijetlo, datiranje i vjerodostojnost napisa 30-og poglavlja još uvijek sporni.3 Najvjerojatnije je to poglavlje bilo uključeno u traktat «O upravljanju carstvom» tek nakon smrti Konstantina Porfirogeneta. ______________________________ М о г а v с s i k Gу. Вуzantinoturcica. Т. I. Веrlin, 1958. S. 361-367. — također vidi: Š i š i ć F. Povijest Hrvata u vremije narodnih vladara. Zagreb, 1925. S. 254-265; G r é g o i r e H.L. L' origine et le nom des Croates et des Serbes// Byz.1944-1945. T. 17. P. 88-90. 2 В u r y J. B. The Treatise De administrando imperio// BZ. 1906. Bd 15. S. 523-525. – također vidi : H a u p t m a n Lj. Dolazak Hrvata// Zbornik Kralja Tomislava. Zagreb, 1925. S. 96 3 vidi.: ВИИНJ. Кнь. II. С. 26-36; DА I. T. II. P. 97-99; OУИ. C. 368-369; BIN. S. 158 1

44

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

Osim toga, pojedine dijelove ne samo da su napisali razni autori, nego i u različitim razdobljima, tako da nisu bili podvrgnuti istoj uredničkoj korekciji. Otuda i očita činjenična proturječja, primjerice: dvaput je različito navedena veličina prostora Dalmacije i Hrvatske. U nekim izlaganjima 30-og poglavlja znanstvenici primjećuju pojavu pučkih osnovnih elemenata, hrvaskih i dalmatinsko-romanskih, koji se osobito odnose na epizode seobe Hrvata i njihovu borbu s Francima i koji su ovdje izloženi detaljnije i iscrpnije nego u 29-om i 31-om poglavlju. Što se pak tiče podataka iz 31-og poglavlja, uglavnom su dobiveni iz službenih bizanstkih pisanih spomenika, u njima je, u svakom slučaju, jasnije i dosljednije zastupljeno službeno mišljenje na povijest međusobnih odnosa Carstva i Slavena.5 Dio izvješća 30-og poglavlja koje počinje izlaganjem o avarskom osvajanju Dalmacije do priče o borbi Avara s Hrvatima, pripada peru kasnijeg anonimnog autora koji ga je djelomično posudio iz Konstantinovog rada, povezavši ga s izvješćima iz drugog izvornika koji ne govore o dolasku Hrvata iz sjeverne Bijele Hrvatske i o njihovoj borbi u doba cara Heraklija. Neka izvješća 30-og poglavlja nisu se mogla povezati s hrvatskom i dalmatinskom narodnom predajom, a osobito podatci o caru Otonu I, kao ni podatci koji nas zanimaju o granicama naseobina Bijelih Hrvata.7 Ali ni u ovom slučaju različito podrijetlo navedenih izvješća ne izaziva dvojbu. U 31-om poglavlju podatci o Bijelim Hrvatima očito su uzeti iz bizantskog izvora na što ukazuju riječi; «Bijeli Hrvatiobitavaju onkraj Turske, blizu Frangije»8 Trideseto poglavlje se pak služi sjevernim pisanim spomenikom, vjerojatno franačkog podrijetla: Hrvati žive onkraj Bagibareje» - Bavarije.9 Prema H. Łowmiańskomu, dio izvješća 31-og poglavlja koje se odnosi na najezdu Pečenega na Hrvatsku, njenu udaljenost od Crnog mora, oružane snage i nedostatak flota, kao i podatci o religioznoj pripadnosti Bijelih Hrvata, ne mogu potjecati ni iz zapadnoeuropskih, niti iz južnoslavenskih (balkanskih) pisanih spomenika. Prema pretpostavci spomenutoga povjesničara, ovi podatci su velikim dijelom posuđeni iz istočnih izvora. Po svojem karakteru podsjećaju na zemljopisne opise srednjovjekovnih arapskih autora, a nisu lišeni ni staroruskih, a ni hazarskih elemenata.10 __________________________ Ф е р j а н ч и ћ Б. Структура 30. главе списа De administrando imperio// 3PBИ. 1978. Kњ.18. C 76. 5 G r a f e n a u e r B. Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata // НZ. 1952. О. 5. S. 15-18; К l a i ć N. Najnoviji radovi o 29., 30., i 31., poglavlju u djelu De administrando imperio// SHP. Ser. III Split, 1985. Sv. 15. S. 31-60; W o l f r a m H. The image of Central Europe in Constantine VII Porphyrogenitus// Constantine VII Porphyrogenitus and His Age. Second International byzantine Conference. Delfi, 1987. Atena, 1989. P. 5-14; Ф е р j а н ч и ћ Б Долазак Хрвата и Срба на Ђалканско полуострво ( осврт нa нова тумачења) 3PBИ 1996. Књ. 35. C. 119-120. – Cp.: B u d a k N. Tumačenje podrijetla i najstarije povijesti Hrvata u djelima srednjovjekovnih pisaca// Etnogeenza Hrvata. Zagreb, 1995. 6 K l a i ć N. Najnoviji radovi...S. 45 n. 4

Н о в а к о в и ћ Р. Нека запажанњa о 29. л 30. глави De administrando imperio// JИЋ. 1972. Кнь. 19. C. 52. *ОУИ. С. 375. Прим. 1. 9 također vidi. С. 370. Прим. 14; С. 371. Прим. 16 10 L o w m i a ń s k i H. Początki Polski T II S. 165-167 7

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

45

___________________________________________________________________________ Značajno je da se u 30-om poglavlju, sklonijem hrvatskoj pučkoj tradiciji, uopće ne spominju nazivi «Velika Hrvatska». Pojavljuju se samo etnonimi «Hrvati» i «Bjelohrvati (Bijeli Hrvati)». Horonim «Velika Hrvatska pojavljuje se samo u poglavljima izravno povezanim sa službenom bizantskom historiografijom i njenom specifičnom nomenklaturom, uključujući i horonime sastavljene pomoću predikata «velik(a)» Sasvim je prirodno da su podatci, koji potječu ne samo iz različitih, nego i umnogome iz rivalskih tradicija, odražavaju proturječne verzije povijesnih događaja i koriste etno-geografske nazive čiji je sadržaj značenjski i prostorno neusklađen. To nam pak daje pravo pretpostaviti da su izrazi «Velika Hrvatska, zvana «Bijela»(poglavlje 31) i «Velika Hrvatska, nekrštena, zvana također «Bijela» »(poglavlje 32), koji se sastoje od na neki način sadržajno različitih atributa, umjetne tvorevine i da su iznikle u svrhu otklanjanja postojećih proturječja. Ako je tako, onda pojmovi «Velika Hrvatska» i «Bijela Hrvatska» ne mogu biti potpuno identični. Prema opisima 30-og poglavlja očito je da su etnonim «Bijeli Hrvati» i pripadajući mu horonim «Bijela Hrvatska» relativno novi nazivi koji su se pojavili uslijed raseljavanja hrvatskih plemena na nove prostore i njihovog osvajanja zemalja Srednje i Južne Europe. Također, tada su iznikle nove mnogobrojne male skupine hrvatskoga etnosa – u Istočnoj Češkoj, na Zali, u Šleskoj, na Gornjoj Visli, u Dalmaciji, a da ne spominjemo još manje skupine.11 Prema tome, nazivi «Bijela Hrvatska» i «Bijeli Hrvati» (Bjelohrvati) ne mogu se upotrebljavati za označavanje područja pradomovine Hrvata, kao niti za označavanje starog praočinskog plemena koje ju je nastanjivalo. Za tu bi svrhu trebali poslužiti drugi nazivi. U općeslavenskoj i europskoj tradiciji to su horonimi i etnonimi s predikatom velik(a). U našem slučaju riječ je o nazivu «Velika Hrvatska», zapisanom u 31-om i 32-om poglavlju. ***

Velika Hrvatska i Bijela Hrvatska Konstantina Porfirogeneta ne samo da nisu jedno te isti pojam u povijesnim, nego to nisu ni u prostornim konotacijama. Do toga zaključka dolazimo slijedom usporedbe podataka o mjestima prebivanja Bijelih Hrvata i smještaju Bijele Hrvatske, a koji su navedeni u 30-om i 31-om poglavlju. Kao što smo već vidjeli, 30 poglavlje određuje mjesto prebivanja Bijelih Hrvata» kod Frangije» «onkraj Bagibareje». Trideset i prvo poglavlje donosi dodatne smjernice: Bijeli Hrvati « su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slavenima, nekrštenim Srbima.» ____________________________ Н и д e р л е Л. Славянские древности. М., 2000. С. 78, 482, прим. 7; Г и м б у т а о М. Славяне: Сыны Перуна. М., 2004. С. 133; Седов В. В. Славяне: Иcторикоархеояогическое исследование. М., 2002. С. 484. 11

-

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

46

_________________________________________________________________________________________________________________

«Frangijom» kroničar očito naziva zemlju koja se nalazi pod vlašću germanskog kralja Otona I, tj. Germaniju u cijelosti. 12 Na drugom mjestu pojašnjava da se ne radi o cijeloj Germaniji, nego o jednom njenom dijelu – «Bagibareji», tj. Bavariji. Ako su ti podatci izvučeni iz sjevernog (franačkog) izvora, onda bi smjernica «kod Frangije» «onkraj Bagibareje» trebala upućivati na jug, ili točnije, jugoistočno od Bavarije Druga smjernica je uputa da se Bijeli Hrvati nalaze «onkraj Turske». «Turcima» i »Turskom» Konstantin, kao i ostali grčki autori, imenuje Mađare i Mađarsko kraljevstvo, osnovano početko X stoljeća u Panoniji. Ako su ti podatci posuđeni iz južnoga (bizantskog) izvora, onda izraz « onkraj Turske» može značiti samo sjeverno od Mađarske. Na koncu, treća smjernica: Bijeli Hrvati, susjedi su nekrštenim ili Bijelim Srbima. Određivanje smještaja potonjih, nije lako. To je jednako složeno i zamršeno pitanje kao i ono o Bijelim Hrvatima. Sam Konstantin različito određuje područja koja nastanjuju. U 32.-om poglavlju « O Srbima i zemlji koju sada nastanjuju» čitamo: Neka se zna da Srbi potječu od nekrštenih Srba koji se još zovu «Bijeli» i žive onkraj Turske u kraju kojeg su nazvali Vojki. Susjedi su im Frangija i Velika Hrvatska, nekrštena, također zvana «Bijela». Tamo ti Srbi žive odvajkada. 13

«Kraj Vojki», koji graniči s državom Otona I, smješten je sjeverno od Mađarske, a većina znanstvenika ga poistovjećuju s Bohemijom, odnosno Češkom u Konstantinovo vrijeme. (Vojki/Bojki- iskrivljeno «Bohemija», tj. «zemlja bitaka»; katkad, između ostalog, ime Vojki poistovjećuje se s nazivom Bojki - etnografskom skupinom s Karpata. 14 Međutim, u 33.-om poglavlju, govoreći o Srbima Zahlumima, naznačeno je da je naraštaj njihovih vladara «prispjeo od nekrštenih doseljenika na rijeci Visli»15 Nastavno na to, znanstvenici smještaju «Nekrštenu Srbiju» u dolinu Gornje Visle, što potvrđuje lokalna toponimija. 16 Sukladno drugom gledištu (koje se više oslanja na čitanja iz 32.-og poglavlja), područje obitavanja Bijelih Srba u Konstantinovo doba i ranije, odnosi se na krajeve između rijeka Odre, Labe i Zale. 17 __________________________ Тeм самым подчеркивается преемственность Германской державы саксонской династии X в. и Восточно-Франкского королевства Каролингов IX в. —ОУИ. С. 371. Прим. 16. 13 također vidi С. 141. 14 ВИИНJ. Kнь. II. С. 46. Бел. 145; DАI. Т. II. Р. 130f.; ОУИ. С. 379. Прим. 4. 15 ОУИ. С. 149. 16 . ВИИНJ. Кнь. II. С. 47. Бел. 146; Истоиjа Црне Горе. Кн,. I. Титоград, 1967. С. 292293. 17 Н о в а к о в и ћ Р. Одакле су Срби дошли на Балканско иолуострво. Београд, 1978. С. 362, 386-387; D i t t е n Н. Bemerkungen zu den ersten Ans tzen zur Statsbildung bei Kroaten und Serben 12

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

47

________________________________________________________________________ Tako svi podatci iz rasprave bizantskog cara, bilo da su posuđeni od Franaka, bilo da su iz bizantskih izvora, usmjeravaju potragu za Bijelim Hrvatima na približno jedan te isti okrug – jugoistočno od Bavarije, sjeverno od Mađarske i južno od Bijelih Srba. Kao što s pravom vjeruju B. N. Florja i O. A. Akimova, ta regija se podudara s područjem stare Češke države.18 Prema Lowmianskomu, naziv «Bijela Hrvatska» služio je za označavanje

Češke države iz vremena kneza Boleslava I, koje je po svemu sudeći obuhvaćalo krajeve Vislana i možda Lenziana. 19 Do sličnoga zaključka dolazi i E. Bechicki, autor posebne studije o Bijeloj Hrvatskoj. Hrvatska plemena koje je Konstantin nazvao»Bjelohrvati», sa zapada i jugozapada su graničili s Bavarcima i Česima, na jugu s Mađarima, na sjeveru s Poljacima, a njihova istočna granica nije točno određena. Oslabljeni zbog seobe velikog broja svojih sunarodnjaka na Balkan, Bijeli Hrvati su potpali pod utjecaj susjednih slavenskih država i stopili se s češkim i poljskim plemenima. Još u X stoljeću Bijela Hrvatska je prestala postojati kao zasebna etnopolitička zajednica: dio Hrvata, koji je živio na južnim obroncima Karpata, ušao je u sastav Češke države Premislovaca, a drugi dio, koji je obitavao u Sjevernom Prikarpaću, - u sastav Poljske države. 20 Prema Konstantinovim zapisima, Bijela Hrvatska je u X stoljeću priznala ovisnost o germanskom caru Otonu I, što ukazuje na njenu smještenost u Srednjoj Europi. 21 Sličnu ovisnost bilo bi puno teže utvrditi u vezi Hrvatske smještene istočno od Karpata. U svrhu određivanja smještenosti Bijele Hrvatske na prostorima koji pripadaju ili su blizu područja stare Češke države, osim djela Konstantina Porfirogeneta svjedoče i drugi pisani spomenici. Među češkim plemenima navedenim u povelji Praške biskupije 1086. g., spomenujti su Hrvati koji žive u oblasti Orlickih gora; u povelji iz 1108. g spominju se Hrvati na rijeci Zali; u djelu arapskog zemljopisca iz X stoljeća, Al Masudija, govori se o Hrvatima koji žive «između Morave i Chahina».22 Sudeći po opisima Sjeverne Europe sastavljenim na dvoru anglosaksonskog kralja Alfreda (872.-899. ili 901.), hrvatska su plemena živjela istočno od Češke još koncem IX stoljeća. U tom izvorniku spominje se pleme «Hrvata» (Choroti, Choriti, Choriti) koje znanstvenici jednogalsno povezuju sa Slavenima 23 ili izravno poistovječuju s Hrvatima: ____________________________ im 7 Jh.// Beitr ge zur byzantinischen Geschichte im 7.- 11Jh. Praha, 1978. S. 441; Fine J. V. A. Jr The Early Medieval Balkans. A Critical Survey from the Sexth to the Late Twelf Century . Ann Arbor, 1983. P. 56-58- također vidi: BIN. S. 172. Anm. 364. 18 OУИ. C. 370.прим. 14; C. 375. прим. I 19 L o w m i a ń s k i H. Początki Polski T II S. 169 20 B e c h i c h c k i J. Wokól problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji//PS. R. 1986/1987. T. 36/37. S. 255-256. 21 vidi: Ронин В. К. Франко-хорватские отношения в трактате Константина VII Багрянородного «Об управлении империей» // ВВ. 1983. Т. 44. 22 Niederle I Slovanské starožitnosti. D. II. Sv. 1 Ргаhа, 1906, S. 244, 271; D v o r n i k F. Тhе making of Central and Eastern Europe. London, 1949. P. 270-271; Оболенский Д. Византийскoе содружество наций: Шесть византийских портретов. М, 1998. С. 69. 23 B o s w o r t h J. King Alfred's Anglo-Saxon Version. London, 1859. P. 37; ; М а т у з о в а В. И. Английские средневековые источники 1Х-ХШ вв.: тексты, перевод, комментарий. М., 1979. С. 27. Прим. 12.

48

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

A istočno od Moravaca je područje Visle, a istočno od njih pak Dakija, gdje su prije živjeli Goti. Sjeveroistočno od Moravaca nalaze se Daleminci, a istočno od njih-Hrvati, sjeverno pak od Daleminaca nalaze se Srbi, a zapadno od Hrvata je područje Megda...24

Iako se u literaturi ponekad priklanjalo pokušajima kralja Alfreda da smjesti postojbinu Hrvata u gornji tok Nise, gdje su u novije vrijeme obitavali takozvani Šleski Hrvati 25, ili čak u gornji tok Visle, gdje su prebivala poljska plemena Vislana i Lenziana koji su se u IX stoljeću također možda zvali Hrvatima26 , najuvjerljivije je njihovo poistovjećivanje s češkim Hrvatima koji su živjeli u krajevima uz gornju Labu. 27 Česi kao najbliži susjedi Hrvata spominju se u pisanim spomenicima X stoljeća. U takozvanoj Prvoj staroslavenskoj legendi o Svetom Vaclavu govori se da nakon što je tog češkog kneza ubio njegov brat Boleslav, 930. godine, majka ubijenog Dragomira je bježala k Hrvatima. Staroruski spomenik – Knjiga Josipon (sredina X stoljeća) Hrvate (Karvati) Moravce (Morava), Srbe (Sorbin) i Lučane svrstava u isti red. S potonjima povjesničari poistovjećuju pleme koje je živjelo u Sjeverozapadnoj Češkoj. 30 Zapadne i sjeverne granice Bijele Hrvatske vjerojatno su dopirale do područja rijeka Zale i Bijelog Elstera, što potvrđuje dugotrajno postojanje hrvatskih enklava u toj regiji, koje su još u XIV stoljeću očuvale autonomiju i hrvatsku toponimiju. 31 O smještenosti Hrvata i Bijele Hrvatske zapadno od ostalog hrvatskog etnosa kao i njihovog političkog ustroja, svjedoči tipološka analiza semantike njihovih naziva, bolje rečeno, njihova upotreba karakterističnoga predikata bijel(a). Kao što smo već vidjeli, koloritni predikati, koji se upotrebljavaju u etničkim nazivima, poprimaju značenje lokativa (tj. Padeža mjesta). __________________________ L a b u d a G. Źrόdla skandynawskie i anglosaskie do dziejόw Slowiańszczyzny// Źrόdla objaśnijące początki Państwa polskiego. Źrόdla nordyckie. T.I. Warszawa, 1961. 8. 19, 83. 25 N i e d e r l e L. Slovanské starožitnosti. Praha, 1919. Dil. III. S. 12, 29 (кapтa) 26 L o w m i a ń s k i H. Początki Polski T II S. 150-152- također vidi: G a c z y ń s k i J.Z. Zarys dziejow plemiennych Malopolski// RP.1968. T. 12. S. 54-56 27 L a b u d a G. Źrόdla skandynawskie i anglosaskie... S.83; Флоря Б.Ч. Формирование чешской раннефеодальной государственности и судьбы самосознания славянских племен Чешской долины // Формирование раннефеодальных славянских народностей. М., 1981. С. 98; N а I с р а J L e m k o w i e, Wolosi i Biali Chorwaci: Uwagi dotychące kwestii genezy osadnictwa Ruskiego na Polskim Podkarpaciu//AAC. 1997-1998. T. 34.S.166. 28 Сказания о начале Чешского государства в древнерусской письменности. М., 1970. С. 38. 24

ММFН. 1969. Т. III. Р. 380. N а 1 е р а J. L e m k o w i e, Wolosi i Biali Chorwaci . S. 167. 31 Р а n t e l i ć S. Najstarija povijest Hrvata. Mainz, 1993. 29

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

49

________________________________________________________________________ Po svojem značenjskom sadržaju atribut «bijel» se odnosi na onu vrstu koloritnih oznaka koje se povezuju s orijentacijom po stranama svijeta. 32 Jedan od najpoznatijih koloritnih sustava svjetske povijesti raširen po cijeloj Euroaziji u razdoblju ranog srednjeg vijeka pripada starokineskoj koloritnoj simbolici. Njene osnovne koloritne oznake strana svijeta bile su bijela, crna i crvena. Crna i crvena odgovarale su sjeveru i jugu, a bijela je ukazivala na zapad (zapadni smjer) i upotrebljavala se za označavanje zemljopisnih objekata na zapadu. 34 Bili su u pravu znanstvenici koji su smatrali da je bizantski car možda upotrebljavao predikat «bijel» u svrhu razlikovanja grupe hrvaskih plemena smještenih na zapadnom arealu raseljenih Hrvata, od njihovih južnih i istočnih sunarodnjaka koji su naselili Balkan i Istočno Prikarpaće. 34 *** Međutim, nije teško primijetiti da u podatcima o zemljopisnoj smještenosti Velike Hrvatske u 31-om poglavlju ne nalazimo sličnu lokalizaciju koja bi predstavljala sasvim prihvatljivo područje obitavanja Bijelih Hrvata. Radi se, prvenstveno, o dvama Konstantinovim navodima: 1) Velika Hrvatska je nadohvat pljačkama «Pečenega»; najbliže more naziva se «Crnim», a put do njega traje 30 dana. Upravo ti navodi bizantskog cara osnova su zaključka do kojeg su znanstvenici još davno došli, a taj je da je stara zajednica Hrvata, nazvana Bijela Hrvatska, zauzimala zemlje sjeverno i istočno od Karpata, uključujući i Ukrajinsko Prikarpaće, točnije rečeno, Prikarpaće i Istočna Galicija predstavljali su najvažniji dio područja starih Hrvata. 35 P. J. Šafarik i L. Niderle 36 smjestili su staru Hrvatsku u zemlje Istočne Galicije i dalje na zapad do Gornje Visle. Oslanjajući se na toponimske podatke i povijesnu geografiju, N.P. Barsov je smještao Hrvate na širokim prostorima Prikarpaća, po obroncima Tatranskih Karpata, od izvora Tise i Pruta na jugu, do Dnjestra na istoku i Visle na sjeveru. 37 A.A. Šahmatov, S. M. Seredonjin i drugi38 prvobitnu Hrvatsku su smještali u krajeve Istočne Galicije.

___________________________ 32 vidi с. 15-16, 31-36 ove knjige 33 L u d a t H. Farbenbezechnungen in Völkernamen. Ein Beitrag zu asiatischosteuropäischen Kulturbeziegungen// Sc. 1953. Т. 4. НП2. S. 154-155; G a b a i n A. Vom Sinn symbolischer Farbenbeziegungen // AOAH. 1962. No1; Кононов А. Н, Семантика цветообозначений в тюркских языках // ТС. 1978. С. 171-172. — također vidi: Z u p a n i ć N. Značenije barvnego atributa v imenu Crvena Hrvata// Et. 1937-1938. T. 10/11. 34 Т и м о щ у к Б. О. Давньоруська Буковицa. Ки в, 1982. С. 53; О в ч и н ц и к и в О. Схiднi хорвати на картi Європи // АС. 2000. Вин. 1. С. 153. 35 Подобные взгляды получили широкое распространение еще в XIX в. — vidi.: I д з ь о В. С. Ученi XIX столiтя про етногепез Галицькoi Русi. До питания локалiзацi i етноутворения прикар патських хорватiв // 1ФВ. 1997. Т. 1. С. 163-176. 36 Š a f a i k P. J. Slovanské starožitnosti. T. II Praha, 1837. S. 254, 406; Niederle L. 1) Slovanské starožitnosti. T. II Sv. I S. 262-271; D III. Praha, 1919. S. 184; D IV. Praha, 1924. S. 155; 2) Славянские древности. С. 76-79. 37 Барсов Н. И. Очерки русской исторической географии. Варшава, 1885. С. 94-95. 38 Шахматов А.А. Древнейшие судьбы русского племени. Пг., 1919. С. 32—33; Середонин С. М. Историческая география. 11г., 1916. С. 148-152; С м i ш к о М. Ю. Карпатскi кургани першо половини I тис. н. е. Ки в, 1960. С. 151—152.

50

Prvi dio. «Velika Hrvatska, zvana Bijela...»

_________________________________________________________________________________________________________________

Prema V.V. Sedovu, zaslužnom za stroži odabir zemljopisnih naziva nastalih od etnonima «Hrvati», «slavensko pleme Hrvata, koje je bilo jugozapadni susjed Duliba, zauzimalo je sjeverne i južne krajeve Istoćnog Prikarpaća, a koji danas ulaze u krajeve Ukrajine, Poljske, Slovačke i Mađarske.»39 Suvremeni povjesničari i arheolozi prvobitno područje naseobine Hrvata, Veliku Hrvatsku, uvjereno povezuju s najstarijom Galicijom. Istovremeno, značajan broj znanstvenika predlaže smjestiti Veliku ili Bijelu Hrvatsku u puno širo područje, ne samo u Istočno, nego i u Sjeverno Prikarpaće. Ovo područje obuhvaća prostor od Nise i gornje tokove zapadne Labe do Buga, gornje tokove Pruta i Sireta na istoku.41 Drugim riječima, područje hrvatske pradomovine obuhvaćalo je šira prostranstva Češke, Poljske i Zapadne Ukrajine. 42 Ponekad se, između ostalog, područja stare Hrvatske smještaju u suženiji prostor – onaj od Sjevernoistočne Bohemije do gornjeg toka Visle. 43 ________________________________________ 39

Седов В. В. Восточные славяне в V1-ХIII пв. М., 1982. С. 125.

Пеняк С. I. Ранньословьянськe i давньоруськe населения Закарпаття V1-ХШ ст. Ки в , 1980. С. 162-165; АулiхВ. В. Населения пiвденно-захiдного пограниччя Ки вcькo Русi // Ки вська Русь,: Культура, традицi . Ки в, 1982; Р у с а н о в а И. П., Т и м о щ у к Б. А. Древнерусское Поднестровье. М., 1983. С. 22; Ти м о ш у к Б. А. Восточные славяне: от общины к городам. М., 1995. С. 174; О п р и с к В. Г. До питания про етнiчну icтopию Схидних Карпат Х-ХШ ст. // Роczątki sąsiedztwa. Pogranicze etniczne polsko-rusko-slowackie w średniowieczu. Materialy z konferencji. Rzeszόw, 1996. 41 W o j c i e c h o w s k i T. Chrobacya. Krakόw, 1873; Ма r q u a r t J. Osteuropāische und Ostastiatische Streifzüge, S. 119 I , 129-139; D v o r n i k F. The Making of Central and Eastern Europe. P. 268-297; V 1 а h о v i ć Р. Cuurent theories about settlement of Slavs in the contemporary Yugoslavian countries and their anthropological conforamtion// ES. 1972. T. 4 P 25-41;В о й т о в и ч Л. «Бiлi» хорвати чи «карпатськi» хорвати / Миколa вщина. 'Г. I. Львiв, 1998. С. 62. 42 S z c l ą g o w s k i A. Kwestia ruska w świetli historii. Warszawa, 1911. S. 53 n.; Н а u p t m a n n Lj. 1) Dolazak Hrvata// Zbornik Kralja Tomislava; Hagreb, 1925. S. 88-120; 2) Das Regensburger priwileg von 1086 für das Bistum Prag// MHOG. 1954. T. 62. S. 147; Ž u p a n i ć N. Prvobitni Hrvati// Zbornik Kralja Tomislava; H r u b ý V. Púvodni hranice biskupstvi pražskégo a hranice řiše české v 10 stoleti// ČMM 1926. T. 50. S. 95 n; R u s J. Slovanstvo in vislianski hrvatje 6 do 10 stoletje// Et. 1933 T. 6; V e r n a d s k y G. Great Moravia and White Chorvatia// JAOS. 1945. Vol. 65. T 3. P. 257-259; J a M K A j. Uwagi o badaniach lingwistycznych nad przeslością Slowian w świetle archeologii protohistorycznej// PS. 1952. T. 3. S. 34; Sakać S. The Iranian origins of the Chroata. The Chroatian Nation. Chicago, 1955; Оболенский Д. Византийское содружество наций. С. 69; М а n d i ć D. Hrvati i Srbi dva različita naroda. München, 1971. S. 13 f; Heres T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana// Poljica. Gata, 1982. Sv. I; V áňa Z. The worls of the Ancient Slavs. London; Praha, 1983; B e c h i c k i J. Wokόl problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji. S 247-249. 43 G r u f e n a u e r B. Prilog kritici izvjestja Konstantina Porfirogeneta...S. 34-37; K r o n s t e i n e r O. Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische gruppe// WSJ. 1978. Bd 24. S 141; Fine J. V. A. Jr. The early medieval balkans: A Critical Survey from the Sexth to the Late twelfth Century. Ann Arbor, 1983. S.56-57.- također vidi: DAI.P. 116; OУИ. C. 370. Прим. 14; C 375.Прим 1; BIN.S. Anm.326 40

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu 51 _______________________________________________________________________________ __________ Uz to, zemlje Malopoljske činile su teritorijalnu jezgru Velike Hrvatske: tu, u dolini Gornje Visle, ležala je slavenska oblast Chordab, Chravat, Chrvat, o kojoj govore arapski autori iz perioda IX-X soljeća. 44 Podatci koje donose pisani izvori podupiru lingvisti, arheolozi i antropolozi. Prvi utvrđuju postojanje poljsko-starohrvatskih izoglosa, naročito, kod zajedničke forme kъsçzъ, koja se javlja u imenu jednog od sedam hrvatskih predvodnika Κοσέυτζης (u dijelu gdje Konstantin pripovijeda o doseljavanju Hrvata u Dalmaciju) i u poljsk. Ksiądz.45 Arheolozi potvrđuju postojanje stare plemenske zajednice u okolici Sanoka koju izjednačavaju sa Hrvatima, a koja je kasnije oblast svojeg prebivanja proširila i na druge malopoljske zemlje.46 Tradicija identifikacije dijela stanovništva Malopoljske sa starim Bijelim Hrvatima bila je prisutna kroz mnoga stoljeća. Jedna činjenica zaslužuje posebnu pažnju: po objavljenim podatcima emigracijskih ureda vlade Sjedinjenih Američkih Država, s kraja XIX st., poljski su se emigranti, stigavši iz dijelova Malopoljske, u službenim emigracijskim dokumentima izjašnjavali kao „Bijeli Hrvati“.47 U skladu s hipotezom J. Gaczyńskog, vrijeme nastanka stare hrvatske zajednice na tlu Malopoljske veže se uz razdoblje od V do VIII st. Etnonim Hrvati vodi podrijetlo od iranskog antroponima Horvat, poznatog Konstantinu Porfirogenetu. Horvat je bio predvodnik alanskog odreda u sastavu vojske hunskih osvajača, i u svojstvu hunskog namjesnika upravljao je velikom oblašću uz padine Karpata od gornjeg toka rijeke Odre na zapadu do Gorina na istoku, koja je uglavnom bila naseljena Slavenima. Drugi vođa starih Hrvata bio je Krak – legendarni osnivač Krakowa, nakon čije se smrti na prijelazu iz VII u IX st. hrvatski savez raspao na nekoliko plemena. U toku IX st. u Malopoljskoj na prvo mjesto istupaju plemena Vislana i Lenziana.48 „Malopoljska teorija“, isto tako, nailazi i na nemali broj protivnika, koji ukazuju na to da Hrvati u davna vremena nisu mogli zauzimati tako velik teritorij. U najmanju ruku, nema dokaza da su živjeli na gornjem toku rijeke Visle i na prostoru povijesne Malopoljske: tu su odvajkada, po podacima različitih izvornika, živjela poljska plemena. ______________________ Twelfth Century. Ann Arbor, 1983. S. 56-57. također vidi: DAI. P. 116; ОУИ. 370. Прим. 14; 375. Прим. 1; BIN. S. 161. Anm. 326. 44 Ильинский Г. Белая Хорватия // SO. 1930. T. 9; Lewicki T. Państwo WiślanChorwatów w opisie Al-Masudiego // SCP. 1948- Styczeń – grudzień. S. 24-34; Historija naroda Jugoslavije. Zagreb, 1953. S. 91; Łowmiański H. Początki Polski. T. II. S. 130 – 200; Skowronek J., Tanty M., Wasilewski T. Historia Słowian poludniowych i zachodnich. Warszawa, 1977. S. 23; Repeta J. Przegląd badań nad etnogenezą Łemków // Wierchy. 1993. T. 57. S. 194-195. 45 Loma A. Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos // ЗРВИ. 1999.2000. Књ. 38. 149. Poglavlje III

Jamka R. Wyniki badań wykopaliskowych w Rzeszowskiem w 1962. // SROA- 1962. S. 5-6; Kunysz A. 1) Osadnictwo wczesnośredniowieczne w dawnej Ziemi Sanockiej ze szczególnym uwzględnicniem Sanoka w świetle źródeł archeologicznych // RWR. 1960/61. T. 3. S 55-104; 2) Przemyśl w staroźytności i średnieowieczu. Rzeszów, 1966. S. 27. 47 Bechcicki J. Wokół problematyki etnogenesy...S. 248. 48 Gaczyński J. Z. Zarys dziejow plemiennych Malopolski. 46

52

Prvi dio „Velika Hrvatska, zvana Bijela...“

_______________________________________________________________________________ ________ Topografska interpretacija zapisa arapskih izvornika krajnje je otežana zbog njihovih palografskih i filoloških osobitosti zbog čega ne možemo doći do više ili manje pouzdanih zaključaka. Niti Konstantin Porfirogenet u svojim zapisima ne potvrđuje prisutnost Hrvata na području Gornje Visle, pa nije za izjednačavati „Bagibareju“ sa „Babljom gorom“ koja je ležala na izvoru rijeke Visle, naziv „Vojki“ treba, pak, čitati „Boimi“ i identificirati sa Bohemijom, a pod Crnim morem bizantski car misli na Baltičko more. Sve to, a također i spomenuti podatci iz „Privilegije“ iz 1086. godine postaju temeljem da Veliku Hrvatsku smjestimo upravo u predjele sjevero-istočne Češke.49 Uza sve to, svi argumenti u raspravi o hrvatskoj pradomovini nisu ni izdaleka iscrpljeni. U posljednje vrijeme iznikao je niz novih teorija o etnogenezi Hrvata.50 Jedna od njih, osobito, dokazuje da su usprkos općeprihvaćenom stavu zasnovanom na zapisima Konstantina Porfirogeneta, Hrvati stigli na svoj povijesni teritorij ne sa sjevera već s juga. To nije bilo povezano s avaro-bizantskim sukobima koji su trajali u razdoblju od 620. do 630. godine, i koji su oslabili Avarski kaganat, već se odvilo krajem VII ili čak krajem VIII stoljeća u vrijeme vojnih djelovanja Franaka protiv Avara, a područje pradomovine Hrvata treba tražiti na tlu Karantanije. 51 U svojim zadnjim radovima do takvih je istih zaključaka došla i N. Klaić. Usprkos svojim ranijim stavovima, znanstvenica putem razvrstavanja podataka nekog anonimnog autora, iz teksta 30-og poglavlja traktata „O upravljanju carstvom“, koji je koristio izvornu hrvatsku verziju dolaska Hrvata u Dalmaciju, utvrđuje da je Konstantin prilagodio vrijeme doseljavanja dalmatinskih Hrvata bliže vremenu vladavine Heraklija isključivo radi veličanja Bizanta, tako je Hrvatima, milošću cara, bilo dozvoljeno naseliti se na nova područja. Za pradomovinu Hrvata, carski je povjesničar potpuno slobodno izabrao njemu suvremenu Veliku ili Bijelu Hrvatsku - moćnu hrvatsku državu koja je

stvorena u X st. unutar granica Malopoljske, u vrijeme kada su zapravo dalmatinski Hrvati stigli iz Karantanije, a to se odvilo puno kasnije – početkom IX st.53 _______________________ 49 Westberg F. Ibrahim ibn Jakubs Reisebericht über die Slavenlande aus dem Jahre 965. Spb., 1898. S. 99 f.; Chaloupecký V. Staré slovensko. Bratislawa, 1923. S. 31; Widajcwicz J. 1) Państwo Wiślan. Krakow, 1947. S. 13-30; 2) Pierwotne dzieje Polski // PZ. 1952. № 11-12- S. 374-380; Labuda G. 1) Pierwzse państwo slowiańskie. Państwo Samona. Poznań, 1949. S. 194 n.; 2) Polska, Czechy, Rus' i kraj Lędzian w drugijej polowie X wieku // Labuda G. Studia nad początkami państva polskiego. Poznań, 1998. T. 2. S. 193; LehrSpławiński T. Zagadnienie Chorwatów nadwiślańskich // PS. 1951. T. 2; Turek R. Die frühmittelalterlichen Stämmegebiete in Böhmen. Praha, 1957. Passim, Mape 3; Havlik L.Tři kapitoly najstaršich česko-polských vztahú // SHS. 1961. T. 4. S. 17–26; Nalepa J. Łemkowie, Wolosi i Biali Chorwaci. S. 163-165. 50 Vidi.: Švab M. Današnje stanje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Jadrana // Etnogenesa Hrvata. 51 Margetić L. 1) Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata // ZHZJ. 1977. Sv. 8; 2) Još o dolasku Hrvata // HZ. 1985. G. 38; 3) Još o pitanju vremena dolaska Hrvata // ZČ. 1988. Let. 42. Št. 2; 4) Neka pitanja etnogeneze Hrvata // RZHP. 1995. Sv. 28. 52 Klaić N. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1975. S. 139 n. 53 Klaić N. 1) O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata //ZČ. 1984.

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

53

_______________________________________________________________________________ ___________ Dodatnu argumentaciju „karantanska teorija“ dobiva u radovima H. Kunstmanna. Na temelju, uglavnom lingvističkih podataka, znanstvenik dolazi do još sveobuhvatnijeg zaključka, da su ne samo Hrvati, već i svo slavensko stanovništvo Srednje Europe i Zakarpaća, usprkos ranije prihvaćenim teorijama o raseljavanju Slavena, stigli s područja Balkana, točnije s područja bizantskih provincija Trakije, Mizije i Ilirije te iz toga vidimo da je raseljavanje Slavena u Europi teklo s juga na sjever.54 Pitanja o razdoblju i prilikama vezanima uz dolazak Slavena na Balkan u radovima H. Kunstmanna nisu dovoljno objašnjena. Vezano uz to znanstvenik je više ili

manje određeno iznio svoje misli u privatnoj prepisci – u pismu Birnbaumu ukazuje na to da Slaveni nisu autohtono stanovništvo Balkanskog poluotoka, već su prodrli na taj prostor oko 550. godine s područja Istočne Europe, probivši bizantsku obranu na Dunavu. Prijašnji prostor na kojem su Slaveni obitavali bilo je veliko područje od Polablja do Podnjeprovja kojeg su oni zauzimali već u srednjem vijeku.55 Nećemo ulaziti u detaljno razmatranje ove teorije budući da bi nas ono neminovno udaljilo od cilja kojeg smo si postavili u istraživanju kojim se trenutno bavimo. Ukazat ćemo samo na to da teorija o balkanskom podrijetlu slavenskih naroda, koji su živjeli južno ili zapadno od Karpata, uključujući i Hrvate, danas nailazi na dosta pristaša.56 U korist ranije pojave hrvatskih plemena na Balkanu i autohtonosti slavenskog stanovništva na tom području čini se svjedoče i neki antropološki nalazi.57 Isto tako, „balkanska teorija“ nailazi i na podosta zamjerki i nije prihvaćena od velikog broja suvremenih istraživača.58 U novijoj literaturi koja se bavi poviješću naseljavanja Hrvata u Dalmaciji dolazi do drukčijih tumačenja zapisa Konstantina Porfirogeneta te prevladava pozitivan stav prema njima (prije svega prema zapisima iz 30-og poglavlja) kao prema ____________________ Let. 38. Št. 4; 2) Poganska Stara ili Vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta // CChP. 1988. G. 12. B. 21; 3) Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1990. S. 18-27. 54 Kunstmann H. 1) Über den Namen der Kroaten // WS. 1982. Jg. 27. Hft 1; 2) Kamen die westslavischen Daleminci aus Dalmatien? // WS. 1983. Jg. 28. Hft 2; 3) Die Hydronyme Nitra, Cetinka, Žitava und Ipel – Zeugen der slavischen Süd-Nord Wanderung // WS. 1988. Jg. 33. Hft 2; 4) Beiträge zur Geschichte der Besiedlung Nordund Mitteldeutschlands mit Balkanslaven // SB. 1987. Bd. 217. 55 Birnbaum H. Auf der Suche nach den Ursprüngen der Slaven // Ars philologica Slavica. Festschrift für Heinrich Kunstmann. München, 1988. 56 Klaić N. Eine erfolgreiche neue Theorie über die Frühgeschichte der Slaven // Ars philologica Slavica. 57 Mužić I. 1) Podrijetlo Hrvata. Zagreb, 1989; 2) Podrijetlo i pravjera Hrvata. Split, 1991. 58 Vidi: Suić M. Ocijena radnije L. Margetića // ZHZJ. 1977. Sv. 8; Košćak V. 1) Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928 // HZ. 1980-1981. G. 33-34; 2) O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku // HZ. 1984. G. 37; 3) Dolazak Hrvata // HZ. 1987. G. 40., Sv. 1; Stih P. 1) Karantanija = stara domovina Hrvata // ZČ. 1987. Let. 41. Št. 3; 2) K polemiki o vprašanju časa prihoda Hrvata // ZČ. 1990. Let. 43. Št. 1; 3) Novi pokušaji rješavanja problematike Hrvata u Karantaniji // Etnogenesa Hrvata; Katišić R. Kunstmannovi lingvistički dokazi o Slavena s juga na sjever // SHP. 1990. Ser. III. Sv. 20; Фepjaнчић Б. Долазак Хрвата и Срба на Балканско полуострво...

54 Prvi dio „Velika Hrvatska, zvana Bijela...“ _________________________________________________________________________________

temeljnom i najpouzdanijem izvoru vezanom uz postojeću problematiku, i priznaje se mogućnost da su Hrvati naselili Dalmaciju u svojstvu bizantskih federata uz odobrenje samog cara Heraklija.59 *** Vraćajući se, da tako kažemo, glavnoj struji u istraživanju pitanja hrvatske pradomovine, možemo primijetiti da je u suvremenoj literaturi rašireno mišljenje o nemogućnosti pružanja jednoznačnog odgovora na to pitanje, a također niti na ono o dvjema osnovnim varijantama o smještenosti Bijele Hrvatske – onoj koja ju smješta na područke Češke ili onoj koja ju smješta na šire prostranstvo koje se proteže od Češke do Istočne Galicije.60 Ne postoji usuglašenost niti po pitanju etničke pripadnosti Starih Hrvata, porijekla etnonima Hrvati i rasprostranjenosti toponimije vezane uz njega - neki noviji autori svjesno odbacuju mogućnost odgovora na ta i na slična pitanja smatrajući ih besperspektivnima zbog stanja u kojem se danas nalaze izvorni spomenici i zbog metoda koje se koriste u istraživanju.61 Istovremeno se javljaju i kategoričniji sudovi. Tako, komentatori najnovijih izdanja Konstantinovog rada utvrđuju da u 31-om i 32-om poglavlju, u kojem se govori o Velikoj i Bijeloj Hrvatskoj, autor ima u vidu „jednu te istu etnopolitičku zajednicu, koju smješta, neosporno, na područje Češke“.62 Drugi znanstvenik mlađe generacije smatra da je sjevernu pradomovinu Hrvata, kakva je bila Bijela Hrvatska, Konstantin „greškom smjestio na područje Češke“.63 Moglo se čuti i mišljenje da su Bijeli Hrvati u određenom trenutku bili podijeljeni nadvoje. J. Repeta smatra da je u X st. moguće govoriti tek o dvjema grupama- ostatcima tog plemena – zapadnoj, smještenoj u Češkoj i istočnoj, smještenoj na granici Poljske, Ukrajine i Slovačke.64 Takvo mišljenje se oslanja na poznatu nam srednjovjekovnu tradiciju označavanja strana svijeta bojama, koju su u Europu donijeli tursko-mongolski stepski nomadi i u skladu s kojom bijela boja simbolizira zapad. Otuda Bijeli Hrvati=Zapadni Hrvati. Ipak, kako točno primjećuje J. Nalepa, uz takvo tumačenje značenja predikata „bijel (-a)“ u imenu Hrvati i Hrvatska, Bijelu Hrvatsku, jednako kao i Bijele Hrvate nipošto ne možemo smještati na istok tj. na tlo Rusije ili na poljsko-rusko granicu. _______________________ 59 Katišić R. Uz početke hrvatskih početaka. Split, 1993. S. 250-261; Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995. S. 87-89, 96. 60 ВИИНJ. Kњ. II. C. 37-38. Бел. 115; Бромлей Ю. В. Становление феодализма в Хорватии. М., 1964. 8-10; Ditten H. Bemerkungen zu den ersten Ansätzen...S. 441; Наумов Е. Ц. Возникновение этнического самосознания раннефеодальной

хорватской народности // Развитие этнического самосознания славянских народов в эпоху раннего средневековья. М., 1982. 167. 61 Popowska-Taborska H. Wezesne dzieje Słowian w świetle ich języka. Wrocław, 1991. S. 66-67; Makarski W. Pogranicze polsko-ruskie do połowy wieku XIV. Studium językowoetniczne. Lublin, 1996. S. 42-43. 62 OUC. 63 Тржештик Д. Возникновение славянских государств в Среднем Подунавье // Раннефеодальные государства и народности (южные и западные славяне VI-XII вв.). М., 1991. 80. 64 Repeta J. Przegląd badań nad etnogenezą Łemkόw. S. 196.

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

55

_______________________________________________________________________________ ___________ Tu se mogla nalaziti „Istočna Hrvatska“, ali takvu sintagmu stari pisani spomenici ne poznaju. Polazeći od tumačenja dešifriranog imena, Bijela Hrvatska se mogla prostirati samo na zapadnom rubu hrvatskog areala u Europi, tj. u Sjevernoj Češkoj.65 U skladu s hipotezom L. V. Vojtoviča, Velika Hrvatska, koja je sredinom VI st. zauzimala područje od srednjeg toka rijeke Prut i Dnjestra na istoku do gornjeg toka rijeke Visle i Labe na zapadu, u X st. više nije postojala. Na zapadu njenog teritorija iznikla je Bijela Hrvatska, koja je, moguće je, također nosila ime „Velika“. Između zapadne Bijele Hrvatske i istočnih zemalja Velike Hrvatske ucijepila su se plemena Silinga i Lehita među kojima je glavno bilo pleme Vislana.66 Od važnog su značaja za nastavak znanstvene potrage unutar područja našeg interesa arheološki i etnolingvistički podatci. Novija znanstvena otkrića potvrđuju ranije doseljavanje Slavena u oblast Podunavlja i na prostor Balkanskog poluotoka. Uoči Velike seobe naroda glavna skupina slavenskih plemena zauzimala je područje od obala Baltičkog mora do sjevernih padina Karpatskih gora, prije svega – porječje Visle. Ali već od III ka IV st. teritorij na kojem su bili Slaveni značajno se povećao. Dio slavenskih plemena migrirao je prema jugu, što potvrđuju podaci iz pisanih spomenika (Tabula Peutingeriana).67 Novi val slavenskog stanovništva stiže na područje Gornjeg

Podnjestrovlja i u doline između Dnjestra i Dnjepra, osim toga slavenska se naselja protežu sve do donjeg toka Dunava.68 Krajem IV-V st. dio Slavena – Anta, koji je zahvaćen kretanjima Huna na zapad, zajedno s njima naseljava prostor Srednjeg Podunavlja. Osim arheoloških svjedočanstava (rasprostranjenost spomenika u spomenutoj regiji, genetski povezanih sa černjahovskim starim spomenicima Sjevernog Pricrnomorja) prisutnost „Skita“ (Slavena), koji su potčinjeni Hunima, potvrđuje se podatcima koje donose etnolingvistika i toponimija, a koji su zapisani u bizantskim spomenicima. Prisk iz Panija, tajnik bizantskog poslanstva, koji je došao 448.g. posjetiti glavni Atilin stan, primjećuje šarolik etnički sastav njegovog stanovništva, koje go______________________ 65 Nalepa J. Łemkowie, Wolosi i Biali Chorwaci. S. 162. 66 Войтович Л. «Бiлi» хорвати чи «карпатськi» хорвати? 62. 67 СДПИС. Т. I. 69-76. 68 Мачинский Д. А., Тиханова М. А. О местах обитания и направлениях движения славян I – III вв. н.э.(по писменным и археологическим источникам) // ЛЛС. 1976. Т. 17. S. 79.80; Седов В. В. 1) Происхождение и ранная история славян. М., 1979. 31; 2) Славяне. Историко-археолгическое исследование. 186-198; Королюк В. Д.; Наумов Е. П. Перемещения славян в Юго-Восточной Европе и формирование народностей // Комплексные проблемы истории и культуры народов Центральной и ЮгоВосточной Европы: Итоги и перспективы. М., 1979. 41-42; Королюк В. Д., Литаврин Г. Г., Флоря Б. Н. Древняя славянская этнияеская общность // Развитие этнического самосознания славянских народов в эпоху раннего средневековья. М., 1982. 13, Баран В. Д. 1) Давнi слов'яни. Київ, 2000. Т. 3. 83-85, Буданова В. П. Варварский мир эпохи Великого преселения народов. М., 2000. 78.

56

Prvi dio „Velika Hrvatska, zvana Bijela...“

_______________________________________________________________________________ _______ govori različitim jezicima, uključujući i „oskički“ jezik.69 Upotreba karakterističnih termina „medъ“ i „strava“ kod tog stanovništva ukazuje na prisutnost Slavena. O pripisivanju slavenskih karakteristika „oskičkom“ svjedoče i neki drugi detalji u Priskovom opisivanju, osobito hidronimi Tisa i Tamiš.70 Ipak najveći val slavenskog naseljavanja na prostor Podunavlja i Balkana dogodio se u VI st.71 Upravo se s tim valom povezuje pojava slavenskih plemena u spomenutoj regiji, koji su nosili etnonim Hrvati. Hrvati su se naselili u Dalmaciji negdje ne kasnije od vremena kraja VI i početka VII st. u velikom broju, potisnuvši mjesno romanizirano

stanovništvo u brdske predjele i na otoke Jadranskog mora.72 Otprilike u to vrijeme odvijalo se i hrvatsko naseljavanje Istre. Arheološki podatci potvrđuju zapise pisanih spomenika o slavenskom i avarskom zajedničkom osvajanju teritorija poluotoka u razdoblju između 599. i 611. godine.73 Kronologija hrvatskih starih spomenika na Balkanu navela je istraživače da pretpostave da je seoba Slavena na te prostore povezana sa avarskim prodorima u Istočnu Europu. Do takvog je zaključka došao još L. Niederle prema čijem mišljenju „nema ničeg nemogućeg u tome da se uzrok raspada Hrvatskog carstva, (tako povjesničar naziva staru državu Hrvata u Prikarpaću – prim. autora), a također, razumije se, podjele istog na nekoliko dijelova i potiskivanja hrvatske jezgre na jug do Karpata sve do Save, javlja kao posljedica najezde Avara početkom VI st. na teritorij suvremene Galicije.“74 Generacija mladih istraživača govori o tome s još većom sigurnošću. U skladu s razmišljanjima V.V.Sedova „arheološka građa omogućuje nam utvrditi da su se Hrvati pojavili u Dalmaciji u sastavu velikog doseljeničkog vala zajedno s Avarima, i možda vođeni konjičkim avarskim odredima.“75 Na sličan zaključak povjesničare navode i rezultati lingvističkih istraživanja. Po podatcima, do kojih je došao V. Jagić, balkanski Hrvati i Srbi nisu mogli voditi podrijetlo ______________________ 69 СДПИС. Т. I. 87. 70 Niederle L. Slovanské starožitnosti. D. II. Sv. 1., S. 138; Баришић Ф. Приск као извор за најстарију историју Јужних Словена // ЗРВИ. 1958. Књ. И. 53-59; Popović J. Quel était le peuple pannonien qui parlait médos et strava? // ЗРВИ. 1961. Књ. 7. 198; Гиндин Л. А. 1 (К вопросу о хронологии и характере славянизации КарпатоБалканского пространства (по лигвистическим и филологическим данным) // Формирование раннефеодальных славянских народностей; 2) К вопросу о хронологии начальных этапов славянской колонизации Балкан (по лингвофилологическим данным) // БЕ. 1983. Т. 26, № 1. 29-31; Кланица З., Тржештик Д. Первые славяне в Среднем Подунавье и в Полабье // Раннефеодальные государства и народности; Седов В. В. Славяне: Историко-археологические исследование. 228229; Бибиков М. Б. Byzantinorossica: Свод византийских свидетельств о Руси. Т. I. M. , 2004. 28-29, 37-38. 71 Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. S. 79-81. 72 Vinski Z. Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine // VAMZ. Ser. 3. 1971. Sv. 5; Beloševič J. Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća. Zagreb, 1980. 73 Marušić B. Prilog poznavanju kasnoantičkog Nezakcija // SHP. Ser. III. 1986. Sv. 16. – također vidi: Гимбутас М. Славяне: Сыны Перуна. С. 128; Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. S. 86-86. 74 Нидерле Л. Славянские древности. 78. 75 Седов В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. 489-490. – također vidi: Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. S. 81-83.

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

57

_______________________________________________________________________________ ___________ odvojeno od drugih balkanskih Slavena, čiji jezici posjeduju trajno jedinstvo, koje ukazuje i na jedinstvo u njihovom podrijetlu. Balkanski Hrvati i Srbi nisu mogli biti doseljenici iz Polablja, gdje su u povijesna vremena živjele odvojene grupe srpskog i hrvatskog stanovništva – Lužički Srbi i Češki Hrvati. Niz jezičnih osobitosti navodi na pretpostavku da su balkanski Slaveni stigli sa područja, koja su se prostirala od Visle pa sve do Dnjestra. Osim toga, seoba na Balkan morala se dogoditi prije tog vremena, o kojem pripovijeda Konstantin Porfirogenet.76 Arheološki i lingvistički podatci uistinu su u stanju dovesti u pitanje napise našeg glavnog izvora podataka o ranoj povijesti Hrvata i njihovoj staroj pradomovini, kakvima se javljaju određeni odjeljci traktata „O upravljanju carstvom“. Ipak nema osnove za potpuno odbacivanje podataka koji su u njima sadržani. Zapravo, arheološki i lingvistički podatci isključuju mogućnost da je glavni dio dalmatinskih Hrvata stigao sa sjevera iz područja Polablja, s kojima se uobičajeno povezuje Konstantinova Bijela Hrvatska. Ti podatci ukazuju na to da su u većem svom dijelu Hrvati, kao i drugi Balkanski Slaveni, stigli iz istočnijih područja i ne za vrijeme vladavine cara Heraklija (610. – 641.) već nešto ranije. Ali, seobu dalmatinskih Hrvata sa sjevera ne potvrđuje samo car Konstantin te, prema tome, to ne može biti pripisano samo njegovoj „mašti“. U najstarijim pisanim spomenicima na ovaj ili onaj način povezanih sa poviješću naseljavanja Slavena na Balkan, činjenica o dolasku hrvatskih plemena i drugog slavenskog stanovništva u Dalmaciju sa sjevera dobila je velik odjek. Ona se potvrđuje kroz podatke mnogih srednjovjekovnih pisanih spomenika, uključujući i hrvatske, koji nezavisno jedni od drugih odražavaju zajedničku tradiciju o sjevernom podrijetlu balkanskih Slavena. Mi imamo u vidu kroniku Tome Arhiđakona o dolasku u Dalmaciju „iz Poljske i Češke“ „sedam ili osam plemena“ slavenskog plemstva „Lingona“, Ljetopis popa Dukljanina o pojavi „Slavena - Gota“ na Balkanu, koji su došli iz „sjeverne zemlje“ i druge podatke.77 Srednjovjekovna češka Dalimilova kronika povezuje dunavske Hrvate sa zemljom koja se nalazi sjeverno od Karpata.78 O migraciji Slavena sa sjevera na jug i njihovom dolasku u značajnijem broju na Balkan preko Dunava govore i još stariji pisani spomenici, počevši od sredine VI st.79 Daljnjim istraživanjima filologa i povjesničara postavke V. Jagića i drugih skeptika, koji _________________________ 76 Jagič V. Ein Kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprachen // AfSph. 1895. Bd 17. – Zaključci V. Jagića podržani su i prihvaćeni od strane brojnih znanstvanika (vidi:

Marguliès A. Historische Grundlagen der südslawischen Sprachgliederung // AfSph. 1926. Bd 40. S. 199; Šišić F. Povijest Hrvata... S. 249). Dajući za pravo znanstveniku vezano uz dio, koji se tiče jezičnog jedinstva balkanskih Slavena, ipak treba reći da je tih činjenica premalo da bi se u potpunosti odbacili podatci Konstantina Porfirogeneta kao „fantastični“ (vidi: Łowmiański ? Początki Polski. T II S. 119). 77 Vidi : Акимова О. А. Развитие исторического самосознания хорватов в XII – XIV вв. // Развитие этнического самосознания славянских народов в эпоху зрелого феодализма. М., 1989. 78 FRB. 1884. D. III. P. 1. 79 Vidi : Nalepa J. Słowiańszczyzna pόlnoczno-zachodnia. Podstawy jedności i jej rozpad. Poznań, 1968. S. 99 n.

58

Prvi dio „Velika Hrvatska, zvana Bijela...“

_______________________________________________________________________________ _________ odbacuju podatke koje donosi Konstantin kao nepouzdane, bile su potpuno uzdrmane. Ono što je naročito bilo ustanovljeno je da do podjela slavenskih jezika na tri grupe (zapadnu, istočnu, južnu) nije moglo doći prije naseljavanja Slavena na Balkan, jezične razlike u razdoblju naseljavanja Slavena na Balkan nisu bile značajne, a jedinstvo jezika balkanskih Slavena nije rezultat jedinstva koje bi postojalo od samog početka, već stoljetnog suživota i bliske suradnje u novije vrijeme. Uza sve razlike u pogledu rješenja konkretnih pitanja slavenske lingvistike, suvremeni se istraživači slažu u tom da se, sve do kraja epohe Velike seobe Slavena, sačuvalo jedinstvo praslavenskog jezika, zajedničkog svim Slavenima.81 Taj nam zaključak, isto tako, omogućuje da povežemo podrijetlo današnjih Hrvata sa starim slavenskim zajednicama, koje su obitavale na različitim dijelovima Karpatske regije i koje su sudjelovale u etnogenezi, kako istočnih, tako i zapadnih Slavena.82 Tako se ni s lingvističke ni s povijesne točke gledišta ne isključuje mogućnost odvojenog podrijetla balkanskih Srba i Hrvata, koji su se naselili na područje poluotoka nakon doseljavanja glavne većine slavenskih doseljenika. Svojevremeno je B. Grafenbauer postavio hipotezu o dvjema selidbama Hrvata. „Prvo širenje“ Hrvata, zajedno sa Srbima i Dulibima dogodilo se u 60-im godinama VI st, slijedom kojeg su se Hrvati kao prvi slavenski doseljenici pojavili na Balkanskom poluotoku, u Istočnim Alpama i na Labi. Dalmatinski Hrvati pojavili su se slijedom

„drugog vala seobe“, koji je također bio potaknut djelovanjima Avara. Ta druga seoba ili „doseljavanje“ Hrvata na Balkan odvilo se oko 622.- 623. godine, u vrijeme kad se Avarski kaganat spremao na novi ratni pohod na Bizant, što je omogućilo Hrvatima da se probiju kroz Panoniju na jug.83 U najnovijem radu B. Grafenauera potvrđuje se ranije iznesena pretpostavka, koja povezuje doseljavanje Hrvata u Dalmaciju s ustankom kojeg je predvodio kralj Samo.84 Ta druga doseljenička struja Hrvata nije brojila veliko ljudstvo te stoga nije mogla utjecati na opće jezične prilike na Balkanu. Nju je činila zasebna ratnička grupa – ratnički odred koji je čak mogao biti iranskog podrijetla, ali koji se brzo izgubio i u potpunosti asimilirao sa sla__________________________ 80 Van Wijk N. Les langues slaves du Sud // Le monde Slave. 1937. T. IV. S. 76-101; Labuda G. Pierwsze państwo slowiańskie. S. 194-262; Nahtigal R. Slovansky jezyki. Ljubljana, 1952. S. 6 sl. 81 Бернштейн С. Б. Очерк сравнительной грамматики славянских языков. М., 1961. 42-52; Филин Ф. П. Образование языка восточых славян. М.; Л., 1962. 99-110; Георгиев В. Три периода развития праславянского языка // Славянская филология: Доклады и статии за VII Международен конгресс на славистите. Езикознание. София, 1973; Lemprecht A. Praslovanština a jeje chronologické členéni // Československé přednášky pro VIII mezinárodni sjezd slavisú v Zahrebu. Lingvistika. Praha, 1978; Popowska – Taborska H. Wczesne dzieje Słowian w świetle ich jęzika. Wrocław, 1991. S. 88 n. 82 Usp.: Zástěrová B. Hlavni problemy z počatku dejin slovanskych narodů // VPS. 1956. T. I. S. 42; Nalepa J. Słowiańszczyzna pόłnoczno-zachodnia. 83 Grafenauer B. 1) Nekaj vprašanj iz dobe naseljavanja Južnih Slovanov // ZČ. 1950. T. 4; 2) Prilog kritici izvještaja... 84 Grafenauer B. Zgodovina slovenskoga naroda. Ljubljana, 1994. T. I. S. 44.

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

59

_______________________________________________________________________________ ___________ venskim većinskim stanovništvom nastanjenim u Dalmaciji. K sličnim su zaključcima došli također i T. Lehr - Spławiński i B. Zasterova.85

U ranim radovima N. Klaić, polazeći od zapisa Konstantina Porfirogeneta, smješta vrijeme prvog doseljavanja Hrvata na Balkan bliže vremenu vladanja cara Heraklija. Znanstvenica određuje i precizniji datum toga događaja – 614. godinu, koju je odredila u skladu sa datumom pada Salone, poznate po natpisu na nadgrobnoj ploči časne sestre Ivane.86 Moguće je i drugo datiranje doseljavanja Hrvata u Dalmaciju, koje je ponudio još H. Kunstmann, koji smatra da se to doseljavanje moralo odviti ubrzo nakon 626. godine, kada su protiv Avara, koji su tad pretrpjeli strašan poraz od Bizanta, ustali i drugi narodi koje su ovi ranije pokorili. Tada se probilo u Dalmaciju ratničko pleme Bijelih Hrvata, koji su pobijedili Avare i umjesto njih počeli vladati nad Slavenima koji su tu živjeli – doseljenicima prvog vala.87 Postoji verzija i o tome da su Hrvati mogli stići u Dalmaciju na poziv bazileja Heraklija 630. godine.88 Najnovije kritike sličnih teorija ukazuju da njihovi tvorci odviše doslovno tumače podatke koje donosi Konstantin Porfirogenet. L. Hauptmann i B. Grafenauer uspjeli su dokazati postojanje Velike ili Bijele Hrvatske u X st., tj. u Konstantinovo vrijeme, ali još nikome od povjesničara nije uspjelo dokazati da su tamo bili u VI i početkom VII st., tj. u vrijeme seobe Slavena na Balkan. I uopće u X st. dalmatinski Hrvati jedva da bi mogli sačuvati sjećanje na događaje triju ili četiriju stoljeća unazad, uključujući one o svojoj staroj pradomovini i točnom mjestu na kojem se nalazila.89 U svojim kasnijim radovima N. Klaić dolazi do zaključka da se najvažnijom uputom anonimnog autora 30-og poglavlja traktata „O upravljanju carstvom“, koja je uzeta iz pouzdanog hrvatskog izvora i koja se razilazi „sa pričom cara Konstantina“, javlja činjenica da su Hrvati i do svog dolaska u Dalmaciju i poslije njega priznavali vlast Franaka. Priznavati vlast Franaka, između mnogobrojnih hrvatskih grupacija u Središnjoj Europi, mogli su jedino Hrvati iz Karantanije i prema tome Hrvati su u Dalmaciju došli iz Karantanije. Ta se seoba nije mogla odviti prije početka IX st., znači sva izvješća Konstantina o dalmatinskim Hrvatima, koja se tiču ranijeg vremena nisu pouzdana, iako ta tvrdnja ne isključuje pojavu ___________________ 85 Lehr-Spławiński T. Zagadnienie Chorwatόw nadwiślańskich. 111; Zástěrová B. Hlavni problémy... 42. 86 Klaić N. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1975. 139. 87 Hauptmann Lj. Dolazak Hrvata. 127. Takvo objašnjenje prilika vezanih za naseljavanje Hrvata na prostor Dalmacije i datiranje istog u 20-im i 30-im godinama VII st. dobilo je širok odjek u povijesnoj literaturi. – Vidi: Hаумов Е. П. Становление и развитие сербской раннефеодальной государственности // Раннефеодальные государства на Балканах VI-XII вв. М., 1985. 192-193; Акимова О. А. Формирование раннефеодальной хорватской государственности // Vidi 219; Macan T. Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1992. 15-16. 88 Šanjek T. Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb, 1991. 15; Pavlišić D. Povijest Hrvatske. Zagreb, 1994. 15. 89 Klaić N. 1) O problemima stare domovine...; 2) Poganska Stara ili Vela Hrvatska...

60

Prvi dio „Velika Hrvatska, zvana Bijela...“

_______________________________________________________________________________ _________ slavenskog stanovništva u Dalmaciji već u VI-VII st.90 Za nas je važno naglasiti da, bez obzira na sva razmimoilaženja, nesumnjivo je ono što je potvrđeno arheološkim i lingvističkim podatcima, a to je put (točnije govoreći, njegov glavni smjer) kojim su došli slavenski stanovnici Balkanskog poluotoka, a također i vrijeme i razlozi slavenskih seoba, u kojima su sudjelovala i plemena starih Hrvata. To doseljeničko ljudstvo došlo je sa sjevero–istoka, njegovo ishodište treba tražiti u istočnom Prikarpaću. Naseljavanje prikarpatskih Slavena na Balkan odvilo se u drugoj polovici VI st., a razlozi tomu se kriju u avarskim najezdama, kojima je bio izložen teritorij prve Hrvatske – pradomovine europskih Hrvata. Ako početak hrvatskih seoba u Podunavlje i na Balkan zaista stoji u vezi sa avarskim provalama ta se određena okolnost javlja dodatnom potvrdom razmještenosti hrvatske pradomovine istočno od Karpata. Prvo avarsko napredovanje razvijalo se u istočnoj Europi, i, po podatcima iz pouzdanih spomenika, u VI st. Avari su potčinili istočnoslavensko pleme Duliba, koje je živjelo u Volinskoj oblasti, a također su uzrokovali raspad antske države u Sjevernom Pricrnomorju.91 U 60-im godinama VI st. Avari su već bili na Dunavu, gdje su u savezu s Langobardima nanijeli poraz plemenu Gepida i uskoro postali suverenim domaćinima Panonije i Srednjedunavske nizine stvorivši moćan državni ustroj sve do Potisja na istoku.92 Prisutnost značajne slavenske komponente u sastavu stanovništva Avarskog kaganata, kojeg su dio činila pokorena slavenska plemena, potvrđuje se podatcima pisanih spomenika, obimnom arheološkom građom i podatcima koje donosi toponimija.93 Pod vodstvom Avara Slaveni su sudjelovali u mnogobrojinim provalama u predijele balkanskih posjeda Bizanta (Dalmaciju, Meziju, Trakiju, Makedoniju) u drugoj polovici VI st. i početkom VII st., postepeno se nastanjujući na novim prostorima.94 ___________________________________

Klaić N. O problemima stare domovine...260-262. Нидерле Л. Славянские древности. 79б 483. Прим. 11; Рыбаков Б. А. Киевская Русь и русские княжества XII-XII вв. М., 1993. 236-237. – Po mišljenju J. V. Bromleja, u 90

91

prikarpatske oblasti Duliba i Hrvata, Avari su upadali sa područja Podunavlja: Бромлей Ю. В. Среднее Подунавье в VI –IX вв. // История Венгрии Т. I. М., 1971. 75. 92 Vidi detalje: Avenarius A. Die Awaren in Europa. Amsterdam; Bratislava, 1974; Ковачевић Ј. Аварски каганат. Београд., 1977; Pohl W- Die Awaren. Ein Steppenvolk im Mittelalter. 567 -822. München, 1988. 93 Barada M. Hrvatska dijaspora i Avari // S?P Ser. III. 1952. Sv. 2; Korošec J. Archeološki siedovi slovansko naselitve na Balkanu // ZČ- 1954. Let. 8; Zástěrová B. Avaři a Slované // VPS. 1958. T. 2; Vinski Z. Rani srednji vijek u Jugoslaviji...; Авенариус А. Авары и славяне. «Держава Само» // Раннефеодальные государства и народности; Седов В. В. Славяне. Историко-археологическое исследование. 235-243. 94 Наследова Р. А. Вторжение славян и их расселение на территории Византийской империи // Истории Византии: В 3 т. Т. I. М., 1967. 339 - 350; Буданова В. П. Варварский мир эпохи Великого переселения народов. 88 -95.

Poglavlje III

Pradomovina i seoba Hrvata u Srednjoj Europi i na Balkanu

61

_______________________________________________________________________________ ___________ Hrvatska su se plemena, na prijelazu s VI na VII st. na teritorij Dalmacije i nekih drugih oblasti Balkanskog poluotoka, po svojem jeziku i kulturi u maločemu razlikovala od ostalog slavenskog stanovništva. Ni pisani spomenici, ni arheološki izvori ne pružaju mogućnost da se ustanove bitne razlike između Hrvata i ostalih balkanskih Slavena, koji su se naselili na nova područja zajedno s njima ili možda tek nešto ranije od njih. Suvremeni istraživači govore da „Protohrvate“ i današnju hrvatsku naciju povezuje povijesni kontinuitet, kontinuitet imena i kontinuitet naseljavanja na osvojenom teritoriju.95 Dakle, većinom su Hrvati, u trenutku svojeg dolaska na Balkan, u etničkom smislu već bili Slaveni. Slavenizacija predaka balkanskih Hrvata, „Protohrvata“ morala se odviti u ranijem razdoblju, koje je prethodilo seobi, u uvjetima etničkih procesa, koji su se odvili na području povijesne pradomovine Hrvata. _____________________

Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek. 91. – također vidi: Budak N. Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb, 1994. 12. 95

IV. poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske Susjedi Velike Hrvatske u X. st. prema napisima bizantskih i staroruskih spomenika – Veza Velike Hrvatske s Karpatima – O mađarsko-hrvatskoj granici i hrvatskim zemljama u Zakarpatju – Crno more i put koji je vodio do njega iz Hrvatske ini se da postojeća razmimoilaženja u literaturi vezana uz pitanja rane povijesti Hrvata i njihovih seoba na Balkan ne zahvaćaju najvažnije pitanje koje nas zanima, a to je ono o polaznoj točki hrvatske migracije. Podatci kojima raspolažemo, a rezultat su najrazličitijih istraživanja, ukazuju na to da se polazna točka kretanja Hrvata morala nalaziti istočno od Karpata. Uzrok razlika u mišljenju povjesničara leži prije svega u neopravdanome uvjerenju da su Bijela i Velika Hrvatska Konstantina Porfirogeneta bile jedno te isto, postavši svojevrsnim aksiomom, koji se prihvaća bez bilo kakve provjere. Takvo tumačenje spisa bizantskog cara neminovno postaje uzrokom niza neodređenih proturječja koja, uostalom, ni sam Konstantin nije uspio izbjeći. Ali, iako je car u nizu slučajeva zamjenjivao epitete velik i bijel u nazivu stare Hrvatske (»Velika Hrvatska, zvana Bijela«), istodobno je on, kao što smo vidjeli, jasno dao do znanja da je Bijela Hrvatska bila nova tvorevina nastala u procesu raseljavanja Hrvata i stoga ju ne smijemo tumačiti kao hrvatsku pradomovinu. Postoje temelji koji nam omogućuju da odbacimo neopravdana poistovjećivanja različitih pojava u povijesnome i teritorijalnome pogledu te da pradomovinu Hrvata nastavimo tražiti tamo kuda nas vode mnogobrojni povijesni podatci, ali i ukazivanja samoga Konstantina – na područje ukrajinskog Prikarpatja. Upravo je to područje sredinom X. st. moglo nositi naziv Velika Hrvatska u značenju stara, prva Hrvatska kako je to bilo uobičajeno u bizantskoj praksi etnografske nominacije. O tome svjedoči i niz povijesnih okolnosti koje se spominju u traktatu O upravljanju carstvom. Prije svega teritorij ukrajinskog Prikarpatja i stanovnici koji su ga naseljavali u vrijeme kada je bizantski povjesničar radio na svojemu djelu (948. – 952.) bili su najizloženiji upadima Pečenega.1 Krajem IX. stoljeća, pobijedivši Mađare i u cijelosti ih istisnuvši sa sjevernog Pricrnomorja, Pečenezi su zavladali nad velikim područjem od Dona do donjeg toka ______________________

Č

Do takvog zaključka dolaze i neki od istraživača novijeg naraštaja – vidi: Овчинников, хорвати на картi Європи // АС. 2000. Вип. 1. str. 153.

1

О. Схiднi

IV. poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske 63 __________________________________________________________________________________

Dunava.2 Njihovi nomadski logori pojavili su se u donjem toku Dnjestra i u međurječju Pruta i Dnjestra, a o čemu svjedoče arheološki podatci. Posebice je na području današnje Odeske oblasti u Ukrajini nađen velik broj grobova pečeneških vojnika koje su prema njihovu karakterističnome obredu zakapali zajedno s konjima.3 Po paleoantropološkim podatcima, tragovi boravka tataro-mongolskog stanovništva vidljivi su i u sjevernijim područjima središnjeg dijela međurječja Pruta i Dnjestra.4 Vezano uz to, važan je toponim Silva Pieczyngarum, koji nalazimo u kasnijim pisanim spomenicima (XVI. st.), a koji je označavao močvarnu šumu između Strvjaža, gornjeg toka Dnjepra i rijeke Lukve i koji je dobio naziv, očito, zbog susjedstva sa zemljama koje su kontrolirali Pečenezi.5 U traktatu Konstantina Porfirogeneta jasno se ukazuje na neposredno susjedstvo Pečenega i nekih istočnoslavenskih plemena. Konstantin je Pečenege podijelio na osam plemena od kojih je svako tvorilo svoju temu odnosno pokrajinu. Četiri teme nalazile su se istočno od Dnjepra, a isto toliko zapadno. U nastavku autor precizira: ...tema Gjazihopon, primakao se Bulgariji, tema dolnjega Gile, primakao se Turkiji, tema Haroboj, primakao se Rusiji, a tema Jabdiertim tributarnim pokrajinama zemlje Rusije, Ljutinima naime, i Drevljanima, i Lučanima i ostalim Slovenom.6

O položaju pečeneških temata koji su se rasprostirali zapadno od Dnjepra izneseno je nekoliko različitih pretpostavki.7 No, u svakome slučaju, iz gore navedenog odlomka proizlazi da se teritorij posljednjeg po redu spomenutog temata, koji su Bizantinci nazivali Jabdiertiem, prostirao sve do zemalja koje su zauzimala istočnoslavenska plemena koja su plaćala danak Rusiji. Po svoj prilici, Rusija je u tome slučaju bila ___________________

2 Diaconu, P. Les Petchenegues au Bas-Danube. Bucuresti, 1970, str. 11; История на Болгария, София, 1981, Т. 2. str. 313; Malamut, E. L'image byzantine des Petchénègues // BZ. 1995, Bd 88. str. 109; Князький, И. О. 1) Русь и Степь. М., 1996, str. 29; 2) Славяне, волохи и кочевники Днестровско-Карпатских земель (конец IX – середина XIII в.). Коломна, 1997. Гл. 1; Майоpов, А. В. Древняя Русь и кочевники в X-XIII вв.: печенеги, торки, половцы // Россия и Восток. СПб., 2002, str. 38–39. – Detaljniji historiografski pregled vezan uz to pitanje vidi: ОУИ. str. 279–281. Прим. 1. 3 Добролюбский, А. О. Кочевники Северо-Западного Причерноморья в эпоху средневековья. Киев, 1986, str. 24, 100 i dr. 4 Великанова, М. С. Палеоантропология Пруто-Днестровского междуречья. М., 1975, str. 131. i dr. 5 Lewicki, T. Państwo Wiślan-Chorwatów w opisie Al-Masudiego // SCP. 1948. Styczeń – grudzień. str. 32; Kuczyński, S. M. Nieznany traktat polsko-ruski roku 1039 // SA. 1956, T. 5. str. 274. – također vidi: Parczewski, M. Początki ksztaltowania się polsko-ruskiej rubieźu etnicznej w Karpatach. Kraków, 1991, str. 42–43. 6Prim. prev. O upravljanju carstvom, Konstantin Porfirogenet. prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić – hrvatski. u: Dom i svijet. Zagreb, 2003, str. 94–95. 7 Györffy, Gy. Sur la question l' établissement des Petchénègues en Europe // AOAH. 1972. T. 25, str. 289– 291; Pritsak, O. The Pečenegs: A Case of Social and Economic Transformation // AEMA. 1975. T. I. str. 12 f.

64 Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela« __________________________________________________________________________________

oblast srednjeg Podnjeprovlja sa središtem u Kijevu koja odgovara pojmu ruska zemlja u užem smislu riječi, a koji nam je poznat iz ruskih ljetopisa.8 Plemena koja su joj plaćala danak također bi se mogla podudarati s plemenima Uliča, Drevljana ili Lenđana.9 Činjenice o obvezničkim i savezničkim odnosima između Kijeva, Drevljana i Uliča nalazimo u Povesti vremennyh let.10 Nešto teže jest objasniti spominjanje poljskog plemena Lenđana u sličnome kontekstu. Usporedba podataka iz 37. i 9. poglavlja traktata O upravljanju carstvom pokazuje da je područje na kojemu su živjeli Lenđani zasigurno obuhvaćalo sliv južnih pritoka Pripjata jer su se svojim čamcima monoksilima spuštali do Kijeva.11 Također usporedba tih podataka s rezultatima arheoloških istraživanja vodi komentatore najnovijeg izdanja Konstantinova djela do zaključka da se opisano područje naseljeno Lenđanima podudara s arealom na kojemu se rasprostiru stari spomenici bužansko-volinjskoga plemenskog saveza koji se spominje u Povesti vremennyh let.12 Neki od istraživača smatrali su da se u danome slučaju Lenđani treba čitati kao Lučani, što se odnosilo na stanovnike Lučeska (Lucka) i njegove okolice u slivu Pripjata.13 Drugi su pak u Konstantinovim Lenđanima vidjeli jedno od Kijevu potčinjenih istočnoslaveskih plemena14, treći su ih izjednačavali s Duljibima15 ili stanovnicima zemalja

Przemyśla i tzv. crvenih gradova.16 Iznosila se i pretpostavka da su se plemena Radimiča i Vjatiča, koja po ljetopisu podrijetlo vuku od Lasa, nekada mogla nazivati Lenđanima.17 __________________________ Vidi: Рогов, А. И. О понятии »Русь« и »Русская земля« (по памятникам письменности XI – начала XII в.) //Формирование раннефеодальных славянских народностей. М., 1981; Рыбаков, Б. А. Киевская Русь и русские княжества XII-XIII вв. М., 1993, str. 60; Кучкин, В. А. »Русская земля« по летописным данным XI – первой части XIII в. // ДГ. 1992 – 1993; Ведюшкина, И. В. »Русь« i »Русская земля« в Повести временных лет и летописных статьях второй трети XII – первой трети XIII в. // također vidi. 9 vidi: ОУИ. str. 390. Прим. 13–15. 10 ПВЛ. str. 10, 11, 14, 16, 27, 28. 11 DAI. str. 35. 12 ОУИ. str. 390. Прим. 15. 13 Lelewel, S. Narody na ziemłach przed powstaniem Polski. Poznań, 1853. str. 512; Нидерле, Л. Славянские древности. М., 2000, str. 169–170; Тихомиров, М. Н. Древнерусские города. М., 1956, str. 322; Хабургаев, Г. А. Этнонимия »Повести временных лет« в связи с задачами восточнославянского глоттогенеза. М., 1979, str. 186–187. 14 Widajewicz, J. Pierwotna nazwa polaków // PS. 1952. T. 3, str. 43–48. 15 Wasilewski, T. Dulebowie – Lędzianie – Chorwaci: Z zagadnień osadnietwa plemiennego i stosunków politycznych nad Bugiem, Sanem i Wislą w X wieku // PH. 1976. T. 67, No 2. 16 Labuda, G. 1) Der Zug des russischen Grossfürsten Vladimir gegen die Ljachen im Jahre 981: Ein Beitrag zur Ausbildung der polnisch-russischen Grenze im 10. Jahrhundert // Ostmitteleuropa: Berichte und Forschungen (FS Gotthold Rhode). Stuttgart, 1981; 2) Polska, Czechy, Rus' i kraj Lędzian w drugiej polowie X wieku // Labuda, G. Studia nad początkami państwa polskiego. Poznań, 1988. T. 2; Parczewski M. Początki sąsiedztwa polsko-rusko-słowackiego w swietle danych archeologicznych // Początki sąsiedztwa. Pogranicze etniczne polsko-rusko-słowackie w średniowieczu. Rzeszów, 1996, str. 75–76. (prim.prev. Godine 981.Vladimir Svjatoslavič, kijevski princ, Rusiji je pripojio tzv. crvene gradove jugozapadne zemlje koje su prethodno bile pod vlašću kneza Meska) 17 Ильинский, Г. А. Кто были Λενζανήνοι Константина Багрянородного?// Sl. 1925. – 1926. T. 4; Королюк, В. Д. Западные славяне и Киевская Русь. М., 1964, str. 98–99. 8

IV. poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske 65 __________________________________________________________________________________

Međutim jedno je sigurno – u novije vrijeme termin Lenđani koristio se kod Istočnih Slavena i Mađara za označavanje poljske narodnosti18, a bio je takoreći istovjetan nazivu kojim su Poljaci nazivali sami sebe, a koji je izveden od općeslav. *lęd- (lęda 'neobrađeno polje'; Le(n)đani 'stanovnici lęd')19. Ponekad Lenđane – Lendiće smještaju u predjele Velike Poljske, izjednačujući ih ili s Poljanima ili s njihovim prethodnicima koji su živjeli na tome prostoru.20 Ipak, po našem mišljenju, zaključak da su se Lenđanima nazivala plemena koja su živjela u

Malopoljskoj ili u njezinu istočnome dijelu – Sandomirskoj zemlji – čini se utemeljenijim.21 U literaturi nailazimo na dva različita gledišta na pitanje odnosa koji su vladali između Kijevske Rusije i Lenđana u X. stoljeću. Određeni broj istraživača smatra da su se nakon sloma Velikomoravske kneževine, koju su u cijelosti razorili Mađari, malopoljska plemena Lenđana i Visljana našla pod vlašću Kijeva, što se se prije svega očitovalo upravo kroz ovisnički odnos. Ipak, nakon ustanka Drevljana 945. i poraza Svjatoslava na Dunavu, vlast kijevskih knezova u prikarpatskim oblastima počela je slabjeti te se teritorij uz gornji tok rijeke Visle našao u ovisničkome odnosu prema češkoj državi.22 U skladu s drugom točkom gledišta naziv Lenđani mogao je biti raširen unutar istočnoslavenskoga plemenskog saveza Volinjana jer je u određenome razdoblju rane povijesti savez privremeno bio pod vlašću poljskih Lenđana.23 Ta točka gledišta u većoj se mjeri podudara s podatcima o Lenđanima koje je iznio Konstantin Porfirogenet, tvrdeći da su obitavali u susjedstvu Drevljana, Uliča i Pečenega i da su se do Kijeva spuštali čamcima monoksilima. Moguće je složiti se s onim istraživačima, koji, oslanjajući se prije svega na spise bizantskoga cara, smještaju Lenđane na prostor istočnog Volinja i Pogorinja.24 Primijetit ćemo da je za istočnoslavenski plemenski savez svojstvena česta izmjena etničkih naziva. U Povesti vremennyh let istodobno se navode tri naziva koja se vežu uz njega – Duljibi, Bužani i Volinjani.25 ___________________________ Parczewski, M. Początki ksztaltowania się polsko'ruskiej rubieźu...str. 38. Vidi: Lehr-Spławiński, T. 1) Lędzice – Ledziane – Lachowie // Opuscula Casimiro Tymieniecki septuagenario dedicata. Poznań, 1959. T. 4; 2) Lachowie // SSS. 1967. T. III. Cz. 1. 20 Tymieniecki, K. Sprawa Ledzian // SA. 1964. T. 11. 21 Łowmiański, H. 1) Lędzianie // SA. 1953. T. 4; 2) Początki Polski. Warszawa, 1973. T. V. str. 495–501; Исаевич, Я. Д. Вислане и лендзяне в IX-X вв. // Формирование раннефеодальных славянских народностей; Leciejewicz, L. Słowiane zachodni. Z dziejów tworzenia się średniowiecznej Europy. Wrocław etc., 1989, str. 45–123. 22 Potkański, K. Kraków przed Piastami // RAU. Wydział historyczno-filozoficzny, 1898. T. 35, str. 242; Dvornik, F. The Making of Central and Eastern Europe. London, 1949, str. 298; Исаевич, Я. Д. Вислане и лендзяне в IX-X вв., str. 165–166. 23 Łowmiański, H. 1) Lędzianie. str. 112–114; 2) Początki Polski. Warszawa, 1967. T. III. 128–136; Persowski, F. Studia nad pograniczem polsko-ruskim w X-XI wieku. Wrocław etc., 1959, str. 31; Skrzypek, I. Studia nad pierwotnym pograniczem polsko-ruskim w rejóne Wolynia i grodow czerwieńskich. Warszawa, 1962, str. 126–127; Kyczyński, S. M. Wschodnia granica państwa Polskiego w X wieku (przed rokiem 980) // Początki Państwa Polskiego. Poznań, 1962. T. I. str. 238–240. 24 Горский, А. А. Баварский географ и этнополитическая структура восточного славянства // ДГ. 1995, str. 275–276; Плахонiн, А. Г. Схiдна Волинь у зовнiшнiй полiтиiцi Давньоруської держави (X – первша половина XI cт.) // УIЖ. 2000. No 4, str. 129–130. 25 Vidi: »бужане, зане седожа по Бугу, после же велыняне« и »дулеби живяху по Бугу, где ныне велыняне« (ПВЛ. str. 10). 18 19

66 Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela« __________________________________________________________________________________

Dakle analiza spisa Konstantina Porfirogeneta vodi k zaključku da su najbliži susjedi Pečenega, koji su živjeli zapadno od Dnjepra, bili istočnoslavenski plemenski savezi Uliča, Drevljana i Volinjana. Po mišljenju I. O. Knjazkoga, znanstvenika novijeg naraštaja koji se bavi tim pitanjem, zemlje pečeneške teme Jabdiertim rasprostirale su se »uz granicu stepe i šumsko-stepskog predjela u sjeverozapadnome Pricrnomorju od lijeve obale Dnjestra do Podnjeprovlja«.26 Takav položaj teme daje naslutiti da su se u njezinome susjedstvu nalazila i druga plemena Istočnih Slavena, tim više što je sam Konstantin osim nabrojenih plemena spomenuo »druge Slavene« u blizini Jabdiertima. Njima, po svemu sudeći, treba pribrojiti slavenska plemena koja su u prvoj polovini X. st. nastanjivala prostor pridnjestrovskih zemalja. Među susjede Pečenega na području Pridnjestrovlja istraživači ubrajaju plemena Tiveraca.27 No vjerojatno ni time još nije sve obuhvaćeno.

U Povesti vremennyh let nabrajaju se plemena koja su sudjelovala u Olegovu pohodu na Bizant 907. godine, i to onim redom kako su bila zemljopisno smještena. Iz toga se vidi da su Hrvati bili smješteni uz Duljibe (Volinjane) i Tiverce: I pođe Oleg na Grke, ostavivši Igora u Kijevu, sa sobom povede mnoštvo Varjaga i Slavena, i Čuda, i Kriviča, i Mera, i Drevljana, i Radimiča, i Poljana, i Siverjana, i Vjatiča, i Hrvata, i Duljiba, i Tiveraca, znanih kao Tulmači: sve njih Grci nazivahu »Velikom Skitijom«..28

Iz ovoga se može zaključiti da su Tiverci i Volinjani, koji su opet nazvani starinskim nazivom Duljibi, bili najbliži susjedi Hrvata. Prema podatcima suvremenih istraživača, južna granica područja koja su naseljavali Volinjani, kao i u ranija vremena Duljibi, prolazila je razvođem Pripjata i Buga te uz gornji tok Dnjestra.29 No upravo se regija gornjeg Dnjestra, sudeći po arheološkim i toponimijskim podatcima, poklapala s arealom naseljavanja istočnoslavenskih Hrvata, čiji se velik dio spomenika nalazi baš na lijevoj obali rijeke, uzduž Zbruča i Sireta te drugih pritoka Dnjestra.30 Južna naselja i nekropole Volinjana na području gornjeg Dnjestra također su se nalazila uz lijeve pritoke Dnjestra, zajedno s brojnijim hrvatskim spomenicima.31 __________________________________________________

Князький, И. О. Византия и кочевники южнорусских степей. СПб., 2003, 25. Također vidi 28 Povest vremennyh let, str. 152. 29 Łowmiański, H. Początki Polski. Warszawa, 1964. T. II, str. 107–108; Седов, В. В. Восточные славяне в VI-XIII вв. М., 1982, 96; Баран, В. Д. Слов'яни у VIII-IX ст.// Давная iсторiя Україны. Київ, 2000. Т. 3. 96. 30 Тимощук, Б. О. Слов'яни Пiвнiчної Буковини V-IX ст. Київ, 1976, str. 138, 139; Седов, В. В. Восточные славяне... str. 126, 127 (karta 18). 31 Седов, В. В. Восточные славяне...str. 96. 26 27

IV. poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske 67 __________________________________________________________________________________

Na području na kojemu Lukva utječe u Dnjestar smjestila se gore spomenuta Pečeneška šuma (Silva Pieczyngarum), čiji je naziv nesumnjivo povezan s Pečenezima koji su prebivali u blizini. Na isto to ukazuju neki drugi toponimijski podatci, a posebice podatak o selu Peczenyzin koje se nalazi u Prikarpatju, u blizini grada Kolomija, na desnoj obali Pruta.32 Kroz zemlje istočnoslavenskih Hrvata, koje su u X. st. ležale u slivu Dnjestra, vodio je jedan od triju glavnih putova kojima su se Pečenezi kretali u svojim najezdama na Mađarsku. Kao što je ustanovio D. A. Rasovski, taj put pratio je gornji tok rijeke Prut, Siret i Tisu do Mađarske ravnice.33 Potpuno je izvjesno da se tvrdnje Konstantina Porfirogeneta o napadima Pečenega na zemlje Velike Hrvatske odnose na prostor srednjeg i gornjeg Dnjestra i ukrajinskog Prikarpatja. Ma kako bilo, utemeljeno je Veliku Hrvatsku smjestiti upravo tamo, dok bi bilo vrlo teško zamisliti da u ovome slučaju izvornik misli na Bijelu Hrvatsku koja se nalazila na području sjeveroistočne Češke, a do čijih bi granica Pečenezi teško mogli dolaziti, prolazeći Karpate i mađarske zemlje u Panoniji. *** O položaju Velike Hrvatske u X. st. govore i podatci koje je Konstantin Porfirogenet iznio u 13. poglavlju traktata O upravljanju carstvom, a svjedoče o zemljama i narodima koji graniče s Mađarima i koji su se smjestili na područje srednjeg Podunavlja: Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Pečenezi, a prema jugu Velika Moravska ili država Svètoplukova, koja je posvema uništena od tih Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima.34

Podatke iz 13. poglavlja valjalo bi usporediti s onima iz 40. poglavlja koji također sadrže informacije o susjedima Mađara u Podunavlju: ...su pako Turkom na istočnu stranu Bugari, gdje ih dijeli rijeka Istar, koga i Danubijem zovu. Prema sjeveru su Pečenezi, a više prema zapadu Franci, a prema jugu Hrvati.35 Navedeni odlomci najspornija su mjesta u Konstantinovu djelu jer se izneseni podatci o susjedima Turcima ne podudaraju sa znanosti poznatim povijesnim činjenicama o mjestima na kojima su sredinom X. st. živjeli mađarski susjedi. Posebno se to tiče

odnosa Velike Moravske prema južnim mađarskim susjedima i Pečenega prema njihovim sjevernim susjedima.36 _________________________________ Приходнюк, О. М. Схiднi Карпати у VIII – IX ст. // ЕЕIНУК. Е. I. 340. Рассовский, Д. А. Печенеги, торки берендеи на Руси и в Угрии // SK. 1933. T. 6. 3. 34 Prim. prev. O upravljanju carstvom, Konstantin Porfirogenet, Dom i svijet, Zagreb, 2003., prijevod i komentari – hrvatski - Nikola pl. Tomašić, str. 34–35. 35 Također vidi, str. 101. 36 DAI. P. 7, 62; ОУИ. 337. Прим. 1; BIN. S. 89. Anm. 89. 32 33

68 Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela« ___________________________________________________________________________

U želji da objasne postojeće proturječnosti u tekstu izvornika suvremeni istraživači iznose različite pretpostavke. »Prije svega«, smatraju komentatori posljednjeg izdanja Konstantinova traktata, »sâmo prikupljanje materijala djelo je nekoliko ljudi. Informaciju o narodima koji su bili susjedi Turcima odbacio je pak drugi istraživač koji je prikupio materijal važan za 40. poglavlje, a samim time vezan uz pitanje tko su bili susjedi Turaka. Odlomak 13, 3–18 pokazao se tako svojevrsnim duplikatom kojim je Konstantin raspolagao po svojemu, ne baveći se odveć traženjem sređenije kompozicije«.37 Mnogi komentatori smatraju da je tekst 13. poglavlja o susjedima Turaka iskvarena inačica utemeljenijeg i ispravnijeg izvještaja iz 40. poglavlja. Potonji, smatra se, ne samo da više odgovara stvarnosti, već je u odnosu na prvi, primaran po važnosti.38 Takvo mišljenje umnogome se oslanja na činjenicu da je u tekstu 13. poglavlja napravljen propust (nakon dijela rečenice »a s južne...«) koji je vjerojatno posljedica pogreške kasnijih prepisivača. U skladu s time R. Jenkins pretpostavio je da je između člana ή i riječi μεγάλη propušten čitav red. Dodavanjem tog reda, oštećeni tekst otkriva sljedeći sadržaj: »a s južne – Hrvatska. Taj isti kraj nekad je bio Velika Moravska...«39 G. G. Litavrin primjećuje da su po izvješću iz 13. poglavlja Hrvati južni mađarski susjedi, tj. da je riječ o stanovnicima Hrvatskoga kraljevstva u Dalmaciji, ako su ti podatci ispravno navedeni u 40. poglavlju.40 Do istog zaključka došli su K. Belke i P. Soustal.41 Ne možemo se složiti s takvim pretpostavkama. Podatci o Mađarima iz 13. poglavlja skupljeni su prije pisanja traktata O upravljanju carstvom. O tome svjedoči činjenica da se u danome poglavlju Mađare svrstava među poganske narode, dok Ivan Skilica piše da su 948. mađarski vođe Bulču i Đula prihvatili kršćanstvo, i to u prisutnosti samog cara Konstantina.42

Sudeći po informacijama o mađarskim susjedima iznesenima u 13. i 40. poglavlju, ti se izvještaji nipošto ne preklapaju i rješenje tog pitanja ne može biti jednoznačno. U literaturi su se često nastojale otkloniti postojeće proturiječnosti iz izvornika, no bezuspješno. Rezimirajući dugogodišnju raspravu o položaju Hrvatske koja se spominje u 13. poglavlju traktata O upravljanju carstvom, H. Łovmiański došao je do pesimističnog zaključka da se ta rasprava pokazala jalovom.43 ____________________________________________________

ОУИ. str. 336. DAI. str. 7. 39 Ibid. 40 ОУИ. str. 338. Прим. 5. 41 BIN. str. 89. Anm. 89. 42 Moravcsik, Gy. Studia byzantina. Budapest, 1967, str. 328–330. 43 Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 161. 37 38

IV. poglavlje

Zemljopisni položaj Velike Hrvatske

69

___________________________________________________________________________ Čini se da podatci o mađarskim susjedima koji se nalaze u različitim dijelovima traktata bizantskog cara proturiječe jedni drugima jer ne potječu od jednog, već od više različitih izvora. Ti pisani izvori nastali su u različitim razdobljima i odrazili su stvarnost političke situacije koja se krajem IX. i u prvoj polovini X. st. u srednjem Podunavlju brzo mijenjala. Podatci o mađarskim susjedima iz 13. poglavlja morali su nastati ranije u odnosu na izvješća iz 40. poglavlja te u većoj mjeri odražavati stvarnost kraja IX. i početka X. stoljeća, dok su podatci iz 40. poglavlja bliži vremenu Konstantinova stvaranja. Nekoliko je okolnosti koje vode do takvog rješenja. U 13. poglavlju među susjede Turaka upisana je Velika Moravska, nazvana »državom Svatoplukovom«. Ta slavenska država koju su Mađari i Franci uništili na samome početku X. st. nije mogla biti mađarski susjed u vrijeme cara Konstantina i nije slučajno da se ona u 40. poglavlju više ne spominje, kao ni njezin knez Svatopluk, koji je umro 894. godine.

Odnos Velike Moravske prema južnim susjedima Turaka, koji je zbunio mnoge istraživače, dobiva odgovarajuće objašnjenje tek u kontekstu političkih događaja s kraja IX. i početka X. stoljeća. Kao što je uvjerljivo pokazao V. P. Šušarin, podatci koje je Konstantin iznio o susjedima Turaka mogli su u Bizant stići samo preko Mađara. A predodžba o položaju velikomoravskih posjeda južno od Dunava mogla je nastati kod Mađara tek u jako kratkome razdoblju ratnih pohoda na prostoru Zadunavlja od 899. do 900. godine.44 Usput rečeno, podatci o Pečenezima kao o sjevernim mađarskim susjedima, po općeprihvaćenome mišljenju, također u većoj mjeri odgovaraju prilikama na kraju IX. stoljeća, u vrijeme dok Mađari još nisu svladali Karpate i dok su njihovi tabori bili razmješteni negdje u istočnoj Galiciji.45 Napisi u 13. poglavlju o susjedima Turaka imaju jasnu kompoziciju, koja nije narušena ni kasnijim propustom u dijelu teksta. U tome dijelu teksta dosljedno se ukazuje na mađarske susjede u skladu s orijentacijom po stranama svijeta. Takvu kompoziciju imaju i izvješća 40. poglavlja: u oba slučaja četirima stranama svijeta odgovaraju četiri susjeda. U 13. poglavlju tri strane svijeta dovedene su u izravan odnos sa susjednim zemljama: zapadno je bila Frangija, tj. Istočno Franačko Carstvo, sjeverno su se nalazili Pečenezi, a južno je bila Velika Moravska. Četvrti susjedi koji su bili na onoj strani svijeta gdje su bile »gore« nazvani su Hrvatima. To je i najprirodnija oznaka za još nenavedene istočne susjede, tim više što se na istoku nalaze Karpatske gore koje su Hrvate razdvajale od Mađara. Dakle, nema potrebe za preuveličavanjem značenja fragmenta koji je propušten u 13. poglavlju, a čiji bi gubitak, tobože, izmijenio njegov osnovni sadržaj. Fragment koji nedostaje nije bio važan prije svega zbog svojeg smisla i zato jer nije sadržavao bitne informacije. U svakome slučaju, rekonstrukcija R. Jenkinsa, koja u tekst unosi dodatni čimbenik, u cijelosti narušava opću kompoziciju izvještaja. _____________________ 44 Шушарин, В. П. Ранний этап этнической истории венгров. Проблема этнического самосознания. М., 1997, str. 64–65. 45 DAI. str. 62; ОУИ. str. 338. Прим. 4.

70

Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela«

______________________________________________________________________________

Hrvati se kao jedni od susjeda Turaka spominju dvaput, i to oba puta na jugu, dok istočni smjer ostaje »otvorenim«. Nastojeći dovesti izvješće 13. poglavlja u vezu s podatcima iz 40. poglavlja, istraživač nailazi na još veća proturječja. U rješavanju pitanja koja nas zanimaju od velike su važnosti arheološki podatci. Većina spomenika iz ranog razdoblja mađarskog osvajanja srednjeg Podunavlja nalazi se sjeveroistočno od Dunava i tek je neznatan dio njih otkriven u Zadunavlju, u njegovu sjeveroistočnome dijelu – sjevernije od jezera Balaton i desnog pritoka Dunava, rijeke Sió.46 Takav razmještaj ranih mađarskih spomenika isključuje mogućnost da su u vrijeme prvih naseljavanja Mađari bili susjedi stanovnika dalmatinske Hrvatske, koja se prostirala od Jadranskog mora do planine Kapele i od poluotoka Istre do grada Splita. Ipak, kasnije su se granice mađarskog raseljavanja stalno pomicale prema zapadu, uključujući prostor Zadunavlja, i negdje sredinom X. st. Mađari su uistinu došli u dodir s dalmatinskim Hrvatima, postavši stanovnicima zemalja u neposrednoj blizini, koje su ležale između rijeka Drave i Save.47 Ta činjenica koju potvrđuju toponimija i arheologija nalazi svoju potvrdu i kod Konstantina Porfirogeneta. U 42. poglavlju traktata O upravljanju carstvom piše: Tamo pako preko rijeke Dunava stanuju Turci u zemlji Moraviji, a i simo između Dunava i rijeke Save.48

Podatci korišteni u 42. poglavlju u neposrednoj su vezi s vremenom u kojemu je sastavljan traktat.49 S njima se podudara informacija iz 40. poglavlja o Hrvatima kao mađarskim južnim susjedima. Oba izvještaja odražavaju stvarne događaje iz istog razdoblja i moguće je da su uzeti iz istog izvora kojim su se mogla poslužiti izvješća mađarskih vođa, krštenih u Konstantinopolu 948. godine. Drugo podrijetlo ima informacija iz 31. poglavlja koja je, sudeći po svemu, u Konstantinopol stigla nekoliko desetljeća ranije. To se moglo dogoditi za misionarskog posjeta klerika Gavrila Mađarskoj krajem 20-ih i početkom 30-ih godina X. stoljeća.50 Kako pretpostavlja V. P. Šušarin, spomenuti bizantski poslanik u Konstantinopol je mogao dostaviti prve podatke o položaju mađarskih posjeda u blizini granice sa Carstvom, koje je kasnije iskoristio car Konstantin. Sadržaj tih izvješća »moguće je razumjeti tek u odnosu na podatke o naseljavanju _____________________ 46 Erdélyi, I. Zur Frage der etnischen Grenzen des landchmenden Ungarnturns // MAIUAW. 1977. Bd 6. str. 77. 47 Melich, J. A honfoglaláskori Magyarország. Budapest, 1925. I k. 175. l; Шушарин, В. П. Ранний этап... str. 68–69, 186. 48 Prim. prev. O upravljanju carstvom, Konstantin Porfirogenet, Dom i svijet, Zagreb, 2003., prijevod i komentari – hrvatski – Nikola pl. Tomašić, str. 104. 49 DAI. str. 153–154; ОУИ. str. 400. 50 O toj misiji vidi: Moravscik, Gy. Byzantium and the Magyars. Budapest, 1970, str. 53–54.

IV. poglavlje Zemljopisni položaj Velike Hrvatske 71 __________________________________________________________________________________

Mađara u srednjem Podunavlju, koje je trajalo od kraja IX. st. do druge polovine X. stoljeća i kasnije«.51 Zbog svega gore navedenog ne možemo se složiti s G. G. Litavrinom koji je, oslanjanjući se na podatke iz 40. poglavlja, došao do zaključka da su u ispravnome protografu 13. poglavlja mađarskim južnim susjedima nazvani Hrvati, i to stanovnici Hrvatskog kraljevstva u Dalmaciji.52 To gledište ne uzima u obzir razlike u podrijetlu izvješća o Hrvatima, koja se nalaze u različitim dijelovima Konstantinova djela: izvješća 40. poglavlja nisu mogla biti izvorom izvješća iz 13. poglavlja jer su se pojavila kasnije. Upravo u tome slučaju moglo bi vrijediti obratno. Teško je složiti se s mišljenjem H. Fehéra, F. Dvornika i Gy. Moravscika koji su smatrali da su Hrvati koji su »...pako prema gorama susjedni Turcima« zapravo Bijeli Hrvati koji su živjeli sjeverno od Karpata. Bijeli Hrvati prije su mogli biti navedeni kao sjeverni susjedi Turaka, no i u 13. i u 40. poglavlju kao sjeverni susjedi navedeni su Pečenezi. Po našem mišljenju, govoreći o granici između Mađara i Hrvata »tamo prema gorama«, Konstantin i njegovi mađarski savjetnici imali su u vidu političku situaciju u razdoblju kada su Mađari tek počeli naseljavati prostor srednjeg Podunavlja. Dakle »gore« koje se spominju u 13. poglavlju nisu mogle biti gore Kapele ni Hrvati koji su živjeli u njihovoj blizini – dalmatinski Hrvati. Oni su od prostora koji su krajem IX. i početkom X. st. naselili Mađari bili odijeljeni širokim prostorom između rijeke Save i Drave, koji je bio nastanjen drugim slavenskim stanovništvom i koji su Mađari osvojili tek sredinom X. stoljeća. No istodobno su se područja koja su ležala uz Karpate izravno doticala s teritorijem koji su Mađari osvojili u prvoj fazi naseljavanja na prostor Podunavlja. Ta su područja, koja su se nalazila istočno od Mađarske, i činila teritorij Velike Hrvatske. Tako se Velika Hrvatska nalazila u onoj regiji u koju ju smještaju podatci koje smo ranije razmotrili – na području Karpata.

*** O neposrednome susjedstvu Mađara i Hrvata u spomenutoj regiji jasno je govorio i poljski kroničar Wincenty Kadłubek (oko 1160. – 1223.). Izričući hvalospjeve na račun poljskoga kneza i kralja Boleslava I. Hrabrog (992. – 1025.), Kadłubek je između njegovih izvanrednih podviga istaknuo sljedeće: Podčinio je (Boleslav – prim. autora) sebi Hune ili Mađare, Hrvate i veliki narod Marda.54 _____________________ Шушарин, В. П. Ранний этап... str. 138. ОУИ. str. 339. Прим. 8. 53 DAI. str. 63. – također vidi: Rački, Fr. Biela Hrvatska i biela Srbija // RJAZU. 1880. T. 52, str. 145.; Fehér, H. Ungars Gebietsgrenzen in der Mitte des 10. Jahrhunderts // UJb. 1922. Bd 2; Hauptmann, Lj. Dolazak 51 52

Hrvata // Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1925, str. 102; Dekan, I. T. Prispevok k otázke politických hranie Vel'kej Moravy // 1947. T. 5, str. 207. 54 Щавелева, Н. И. Польские латиноязычные средневековые источники: текст, перевод, комментарий. М., 1990, str. 98.

72 Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela« _____________________________________________________________________________________

U tome napisu Kadłubek je išao dalje od svojeg prethodnika, Anonima Galičanina, koji je izvještavao samo o Boleslavovu potčinjavanju Primorja, Pruske, Rusije, Moravske i Bohemije.55 Zbog toga neki istraživači nemaju povjerenja u Kadłubekova izvješća, držeći da je taj kroničar jednostavno proširio tekst svojega prethodnika. 56 Čini se da se u ovome slučaju ne radi ni o čemu drugom, već o književnome djelu slaboga povijesnog značaja. Sumnje se još više pojačavaju kada Kadłubek u njemu spominje polulegendarne Madre koje je potčinio Boleslav. Slijedom toga javljaju se pretpostavke da je kroničar epizodu iz povijesti Aleksandra Makedonskoga projicirao u Boleslavovo doba, služeći se podatcima cara Justina.57 Točnije, riječ je o pobjedi koju je Aleksandar Makedonski izvojevao nad Mardima između Midije i Perzije. Prihvatimo li to objašnjenje, i taj detalj postaje samo još jedna književna metafora, lišena povijesnoga sadržaja.

Također valja imati u vidu da je Wincenty Kadłubek, kao i drugi srednjovjekovni europski kroničari, poganska plemena i narode svojega doba, a osobito istočnoeuropske nomade, imao običaj nazivati poznatim nazivima starih naroda. Zato se u njegovim napisima neprestano pojavljuju Huni, Parti, Perzijanci i drugi. No to nisu apstraktna obličja nekih izmišljenih neprijatelja kršćanskoga svijeta, nego tradicionalni nazivi sa sasvim konkretnim povijesnim podudarnostima među najbližim susjedima Poljske. Tako je Perzijance Kadłubek mogao nazvati Polovcima, a Pruse Getima.58 Kao što smo vidjeli, poljski je kroničar Mađare nazivao Hunima, u skladu sa široko rasprostranjenom srednjovjekovnom europskom tradicijom prema kojoj su se ta dva naroda poistovjećivala, a podrijetlo mađarske kraljevske dinastije Arpada potjecalo je od hunskoga vođe Atile.59 Etnonim Parti Kadłubek je mogao pripisivati Polovcima i Jatviagima.60 Što se tiče spominjanja jednog od naroda kojeg je pokorio Boleslav Hrabri, »moćnih Marda«, najutemeljenija pretpostavka, kako se čini, jest ta da je poljski kroničar, u duhu gore navedene srednjovjekovne europske tradicije, tako mogao nazvati Pečenege.61 Ta pretpostavka __________________________ МPN. NS. 1952. T. II, str. 41 - također vidi: Галл, Аноним. Хроника и деяния князей или правителей польских / Предисл., пер. и прим. Л. М. Поповой. М, 1961 (Кн. I, гл. 6). 55

Щавелева, Н. И. Польские латиноязычные средневековые источники... str. 113. Прим. 3. Мistrza, Wincentego Kronika Polska / Tłum. K. Abgarowicz i B. Kürbis; wstęp i komm. B. Kürbis. Warszawa, 1974, str. 106. Prz. 64. - također vidi: Balzer, O. Studium o Kadłubku: Pisma pósmiertne. T.I. Lwów, 1934, str. 250, 317. – To gledište prihvaća i N. I. Ščaveljeva (Польские латиноязычные средневековые источники... str. 113. Прим. 5). 58 Щавелева, Н. И. Польские латинонзычныс средневековые источники... str. 22–23. 59 Vidi detaljno: Воог, Н. de. Das Attilabild in Geschichte, Legende und heroische Dichtung. Bern, 1932; Macarthney, C. A. The origin of the Hun Chronicle and Hungarian Historians. Oxford, 1953, str. 141; История Венгрии. Т. 1. М., 1971, str. 275. 60 Mistrza Wincentengo Kronika Polska. str. 201, Prz. 156. 61 Маgistri Vicentii episcopi Cracoviensis Chronica Polonorum / Ed. A. Przеzdiecki. Cracovie, 1862, str. 76; Bujak, F. Studia geograficzno-hystoriczne. Warszawa, 1925, str. 80; Paskiewicz, H. Początki Rusi. Kraków, 1996, str. 395. 56 57

IV. poglavlje

Zemljopisni položaj Velike Hrvatske

73

___________________________________________________________________________ temelji se na povijesnim podatcima o prirodi međusobnih odnosa između poljskoga kneza i Pečenega početkom XI. stoljeća. Prema svjedočenju Titmara Merzeburškoga, za što je on našao potvrdu i u Povesti vremennyh let, Pečenezi su bili Boleslavovi saveznici protiv Rusije (pohodi od 1013. do 1017. godine).62 Izvornik prilično slikovito opisuje potčinjeni položaj Pečenega naspram poljskoga kneza: ...kadgod bi došlo do neslaganja, naredio bi (Boleslav – prim. autora) pobiti sve Pečenege, iako su mu bili saveznici. 63 Zbog njihova spominjanja u zajedničkome kontekstu s Hrvatima i Pečenezima, a vezano uz vanjskopolitičko djelovanje Boleslava Hrabrog, na Mađare se može gledati ne samo kao na susjede Malopoljske, nego i kao na susjede Hrvata i Pečenega. Budući da je Wincenty Kadłubek rodom bio iz krakovske zemlje te krakovski biskup, podatci koje iznosi zaslužuju još veću pozornost.

U Kadłubekovim napisima primjećujemo još jednu važnu pojavu: redoslijed nabrajanja potčinjenih država i naroda, na što je svojedobno pozornost skrenuo G. Paszkiewicz. Kroničar nije spominjao Hrvate u kontekstu potčinjenosti Boleslavovoj vlasti zajedno s Moravskom i Bohemijom, nego odvojeno, s Mađarima i Pečenezima koji su priznavali svoju ovisnost o Poljskoj.64 Svi ti podatci vode k istomu zaključku: kada je govorio o Hrvatima kao prvim susjedima Poljske, Mađarske i Pečenega, Wincenty Kadłubek u vidu je imao Hrvate koji su živjeli u području Karpata, tj. ondje gdje je i Konstantin Porfirogenet smjestio svoju Veliku Hrvatsku.

Susjedni položaj Hrvata i Mađara »u gorama«, a o čemu je svjedočio bizantski car, ne znači da je granica raseljavanja između Hrvata i Mađara sredinom X. st. prolazila posred karpatskoga grebena. U sastav područja Velike Hrvatske očito su ulazile i neke zemlje Zakarpatja. Karpatskim prolazima, koji su osvojeni još u brončano doba,65 slavenski se živalj lako mogao probiti do Zakarpatja. Sredinom I. tisućljeća iz krajeva istočnoga Prikarpatja, donoseći sa sobom praško-korčaksku kulturu, na taj prostor stigli su prvi slavenski doseljenici.66 Arheološki materijal iz sredine druge polovine I. tisućljeća pokazuje nedostatak _________________________ Титмар Мерзебургский. Хроника: В 8 кн. / prijevod s latinskog Дьяконова, И. В., М., 2005, str. 128, 177–178. – također vidi: Назаренко, А. В. 1) События 1017 г. в немецкой хронике XI в. и в русской летописи//ДГ. 1980, str. 181–182; 2) О датировке любечской битвы//ЛХ. 1984, str. 18–19. 63 Титмар Мерзебургский. Хроника. str. 128. 64 Раszkiewicz, H. Początki Rusi. str. 396. 65 Кобаль, И. Бронзовий скарб iз села Завадка Воловецького району Закарпатськоï областi (до проблеми стародавнiх шляхiв сполучення через гiрськi перевали Укранськихïх Карпат) // Пам'ятки галыптатського перioду в мeжирiччi Вiсли, Днiетра i Прии'ятi Киïв, 1993. 66 Псняк, С. И. Новые раннeславянские памятники середины I тыс. н. э. в Закарпатской области УССР//' Tруды V Международного конгресса археологов-славистов. Киев, 1988. Т. 4. 62

74

Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela «

___________________________________________________________________________ tipoloških razlika u materijalnoj kulturi slavenskoga naroda Prikarpatja i Zakarpatja, koje bi mogle potvrditi da je granica između istočnih i zapadnih Slavena izvorno prolazila kroz karpatske planine.67 Smjestivši se u Zakarpatju, slavenska kultura zadnje četvrtine I. tisućljeća po svojim je materijalnim karakteristikama bila vrlo bliska istočnoslavenskoj, luko-rajkoveckoj kulturi, ali istodobno već se oblikovala pod utjecajem kulture Zapadnih Slavena.68 Poznato je da je zbog razvođa rijeka područje između okrugâ Banska Bistrica i Košice Prešov bilo slabo naseljeno i gotovo odijeljeno nizom starih slavenskih naselja, dok je sliv Laborca, u pritoku Ondrave, do današnje mađarsko-ukrajinske granice bio vrlo gusto naseljen.69 Na tome se temelji pretpostavka da je granica naseljenosti karpatskih Hrvata i njihovih rođaka Slovaka mogla prolaziti spomenutim područjem, a

osnovni hrvatski areal u razdoblju od IX. do X. st. nastajao je uz doline rijeka Laborca (Sviržave), Uža i Boržave.70 U X. st. slavenske zemlje zapadno od Karpata počele su osjećati pojačani kulturno-politički utjecaj mađarske države koja je nastala u srednjem Podunavlju. Istodobno analiza arheoloških spomenika i toponimijskih podataka srednjovjekovne rusko-mađarske pogranične zone svjedoči o tome da se istočna granica naseljenosti mađarskih plemena u X. st. nije podudarala s kasnijom rusko-mađarskom granicom koja je prolazila karpatskim grebenom na području Vereckoga prolaza.

Prema Györgyju Györffyju, područje mađarskog saveza u X. st. na istoku omeđivala je desna obala Tise: područje između Vereckoga prolaza i Munkača (Mukačeva) prekrivala je šuma (šuma Hovoš), a dalje prema slivu Tise (prije njezina skretanja na zapad, iza ušća rijeke Stare) zatječe se mješovita slavenska i mađarska toponimija. Na području današnjega zakarpatskoga grada Svaljave pronađeni su ostatci šumskog zabrana koji je bio postavljen na starome vojnom putu. Na lijevoj obali Tise i dalje prema istoku zatječe se raznovrsna »stražarska« toponimija. To su nazivi koji uključuju elemente lövő 'strijelac' ili őr 'čuvar', kao i plemenske nazive Besenyőd, Pečeneg, Székely Sekej, Varsany Alan, Kércs i Ladány, koji svjedoče o naselju neugarskih plemena koja su ondje bila pripojena »sedmorici Mađara« i kojima su bili povjereni položaji pogranične straže.71 Tako je istočna granica mađarskoga saveza iz X. st. uz gornji tok Tise, ______________________ 67 Vidi: Балагурi, E. А., Пеняк, С. I. Закарпаття – земля слов'янська. Ужгород, 1976, str. 135–136, 153– 155; Седoв, В. В. Восточные славяне в VI-ХIII вв. М., 1982, str. 126; Parczewski, М. Początki sąsiedztwa polsko-rusko-słowackiego... str. 74, 75. 68 Приходнюк, О. М. Схiднi Карпати у VIII-IX ст., str. 313. 69 Wędzki, A. Słowacja // SSS. 1975. Т. V., str. 253, mapa. 70 Войтович, Л. В. 1) Карпатськи хорвати в етнополiтичному розвитку Централъно-Схiдної Європи раннього серeдньовiччя // УЦСЄ. 2004. Вип. 4. str. 122; 2) Карпатские хорваты //ВСПБГУ. Сер. 2. 2005. Вып. 1. str. 140. 71 Györffy, Gy. 1) Аz Árpád-kori Magyarország történeti földrajza. I. K. Budapest, 1966. 521. 1.; 2) А esatlakozolt népek // Györffy, Gy. A magyarság keleti elemci. Budapest, 1990. – također vidi: Немет, П. Образование пограничной области Боржавы // Проблемы археологии и древней истории угров. М., 1972. str. 211, рис. 2.

IV. poglavlje

Zemljopisni položaj Velike Hrvatske

75

______________________________________________________________________________ od rusko-mađarske granice prema zapadu bila udaljena 60–80 km, a utvrđena u XIII. stoljeću. Povjesničari su između Mađarske i Galicije još u XII. st. primijetili pojavu tzv.

tamponskih zona koje su mjestimice bile široke 200 km72. To područje nije pripadalo ni Mađarskoj, ni Rusiji jer su ruske i mađarske granične utvrde bile u ravnicama, prilično udaljene od Karpata.73 Takvo stanje očito je bilo posljedica toga što je na karpatskome području obitavala posebna etnopolitička zajednica koja se rasprostirala s obiju strana Karpata i koja dugo nije priznavala vlast ni ruskih, ni mađarskih vladara. Ta zajednica mogla je biti plemenski savez karpatskih Hrvata koji je u Bizantu bila poznat pod nazivom Velika Hrvatska. Mapiranje arheoloških spomenika koji se odnose na areal naseljavanja karpatskih Hrvata pokazuje da je upravo sliv Gornje Tise bio zapadna granica toga područja.74 Prema podatcima lingvističke analize najranijih hrvatskih toponima karpatskoga područja, granica hrvatskih naselja u Zakarpatju bila je u međurječju Laborca i Ondrave.75 Valja uzeti u obzir to da se slavensko stanovništvo u slivu Gornje Tise razvijalo u posebnim povijesnim uvjetima, pod neprestanom prijetnjom moćnih susjednih država. Prema arheološkim podatcima, na jugu Košičke doline tijekom dvaju stoljeća (VII. – prijelaz VIII/IX. st.) nalazilo se jedno od provincijskih središta avarske države koje je vladalo slavenskim stanovništvom toga područja.76 Po svemu sudeći, krajem IX. st. zakarpatske su zemlje bile pod utjecajem bugarske države. Prema podatcima mađarskoga anonimnog autora (kraj XII. i početak XIII. st.), Arpadova mađarska plemena, prošavši Karpate i šumu Hovoš, naišla su na Slavene koji su bili »ljudi vođe Salana« (homines fuissent Salani ducis)77. U potonjem povjesničari vide lokalnoga bugarskog vladara ili čak cara Simeona (893. – 927.).78 Dugotrajni politički utjecaj bugarskih vladara na zemlje sliva Gornje Tise potvrđuje otkriće nadgrobne ploče s ćiriličnim natpisom koja svjedoči o tome da je ondje, na obali Laborca, _________________________ Тимощук, Б. О. Давньоруська Буковина (X - перша половина XIV ст.). Київ, 1982, str. 86. Раппопорт, П. А. Военное зодчество западно-русских земель X–XIVвв. Л., 1967, str. 176. 74 Пеняк, С. I. Pанньослов'янське i давньоруське населения Закарпатгя VI–XIII ст. Київ, 1980, str. 164. – B. А. Timoščuk smatra da su na teritoriju ukrajinskog Zakarpatja živjeli zapadni, tj. Bijeli Hrvati (Тимощук, Б. А. Восточные славяне: от общины к городам. М., 1995, str. 173) 75 Купчинський, О. А. Найдавнiшi слов'янськi тoпонимi України як джeрeло iсторико-географiчних дослiджeнь. Київ, 1981, str. 198. 76 Šalkowský, P. K vývoju a štruktúre osidlenia v dobe slovanskej na Slovensku// SIA. 1988. T.36-1; Profantová, N. Awarische Funde aus den Gebicten nördlich der awarischen Siedlungsgrenzen// AF. 1992. Bd 2. 77 SRH. T.I., str. 51. 78 Magyaroszág története. Elözmények és magyar történet 1242-1g. Föszerk. Székely Gy. 2 kiad. 1/1.585.1. 72 73

76

Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela«

______________________________________________________________________________ u slovačkome selu Mihalovci (30 km sjeverozapadno od Užgoroda), bio sahranjen knez Prestan (996./997. – 1060./1061.), sin posljednjega bugarskoga cara Ivana Vladislava.79 Novi, još jači val stranog utjecaja na Zakarpatje bio je povezan s osvajačkom politikom mađarskih vladara koji su se s vremenom izborili za to da se slavenske zemlje zapadno od Karpata u cijelosti uključe u sastav mađarske države. Te činjenice očito je u vidu imao i car Konstantin kada je govorio o tome da je Velika Hrvatska »dostupna pljačkama« istodobno »i Turaka i Pečenega«.80 Dok su pečeneškim napadima najizloženije bile hrvatske zemlje u slivu Dnjestra i u istočnome Prikarpatju, mađarskim napadima najizloženiji je bio onaj dio Hrvatske koji se rasprostirao zapadno od Karpata.

Ali, bez obzira na tako nepovoljne vanjskopolitičke uvjete, veliki dio slavenskoga stanovništva Potisja i ukrajinskoga Zakarpatja izmaknuo je mađarizaciji, sačuvavši jezičnu i kulturnu vezu sa svojim istočnoslavenskim rođacima koji su živjeli s druge strane Karpata i koji su, u cilju etničke i povijesne samoidentifikacije, koristili etnonim Rusini.81 Pojedina ruska sela u jugoistočnoj Slovačkoj i sjeveroistočnoj Mađarskoj poznata su po spomenicima iz XI. i XII. stoljeća. Na temelju tih toponima J. D. Isajevič zaključio je da je u spomenutome razdoblju, u nekim područjima Gornje Tise prevladavalo slavensko stanovništvo.82 Kako s pravom misli L. V. Vojtovič, zakarpatski Rusini izravni su potomci karpatskih Hrvata i zajedno s Rusinima koji su naseljavali Galiciju tvorili su zajednički etnički masiv.83 Istodobno valja reći da iz razdoblja prije XIV. st. nema dovoljno čvrstih dokaza o formiranim skupinama rusinskog stanovništva zapadno i jugozapadno od Karpata.84 *** Konačno, posljednja smjernica za određivanje položaja Velike Hrvatske jest Konstantinovo ukazivanje na mogućnost putovanja od nje prema moru, koje »traje 30 dana«, a more »se zove Crno«. Drugim riječima, Velika Hrvatska nalazila se na udaljenosti od 30 dana putovanja do Crnoga mora. __________________________ Тkadlcik, V. Суrilsky nápis v Michalovcich// Sl. 1983. №1. str. 121–123; Исаевич, Я. Д. Карпатский регион в эпоху Киевской Руси и феодальной раздробленности // Украинские Карпаты. История. Киев, 1989, str. 45. 80 ОУИ. str. 141. 81 Панькевич, I. Нарис icторiї укрaїнських закарпатсъких говорiв. Прага, 1958, Ч. I., str. 33–41; Кобаль, Й. В. Народи сучасної тeриторiї Закарпаття в епоху середньовiччя // AН. 1992. Т. III., str. 104–105. 82 Iсаєвич, Я. Д. 1) Iсторична гeографiя Угорщини та сумiжних країв ХI-ХIVcт. // AУ. 1967. № 2., str. 73; 2) Джерела про задхiднi межи української етнiчної територiї в пeрioд фeодалiзму // Iсаєвич, Я. Д. Україна давня i нова: народ, рeлiгiя, культура. Львiв, 1996, str. 66. 79

83 Войтович, Л. В. 1) Карпатсъкi хорвати в етнополiтичному розвитку Центрально-Схидної Європи... str. 125; 2) Карпатские хорваты. str. 142. 84 Uličny, F. Podiel Rusov, Rusinov na doosidl'ovani Slovenska v stredoveku// SS. 1993. T. 28., str. 21–29.

IV. poglavlje

Zemljopisni položaj Velike Hrvatske

77

___________________________________________________________________________ Komentatori posljednjih izdanja Konstantinova djela, na temelju istovjetnosti Velike i Bijele Hrvatske i toga što su to povijesno područje smještali sjeverno od Karpata i Sudeta, dolaze do zaključka da je pod nazivom Crno more car podrazumijevao Baltičko more.85 Po mišljenju A. Lome, u izvješću bizantskoga cara moglo se raditi ne samo o Baltičkome, nego i o Sjevernome moru, a hrvatska i srpska područja, od mora udaljena 30 dana putovanja, zauzimala su područja gornjeg toka rijeka Labe, Odre i Visle.86 Takvo gledište je, dakako, na mjestu, ali argumenti koji idu u prilog tomu, ni izdaleka nisu neosporni. Mnogi istraživači priklanjaju se drugome mišljenju i grč. ή σκοτεινή θάλασα tumače kao Crno more.87 Činjenica da se u grčkim spomenicima, uključujući i Konstantinov rad, Crno more obično imenuje kao Πόντος ni najmanje ne isključuje korištenje drugih naziva. Uporaba pridjeva crn(-a) u značenju sjeverni ili čak arktički, koja predstavlja odlučujući argument za poistovjećivanje ή σκοτεινή θάλασα s Baltičkim morem88, slabo se može primijeniti u ovome slučaju. Kod Konstantina ne spominju se nazivi s korijenom ἅρκτώς, ne spominje se Baltičko ili Sjeverno more – izgleda da njegov zemljopisni obzor nije obuhvaćao tako daleki sjever. Osim toga u bizantskoj historiografiji postojala je tradicija prema kojoj se Baltičko more uopće nije doživljavalo kao poseban zemljopisni objekt, ni kao more, nego su u njemu vidjeli samo dio Atlantskog oceana koji su nazivali Zapadnim oceanom. Tako se u Povijesti Teofilakta Simokata opisuje da su tijekom rata s Avarima Bizantinci zarobili troje Slavena iz reda avarskih saveznika, koji su umjesto oružja sa sobom nosili citre. Prigodom ispitivanja kod cara Mauricijusa zarobljenici su objasnili da su: ... rodom Slaveni i da žive na koncu Zapadnog ocena, da je kagan (avarski – prim. autora) poslao glasnike do tamošnjih [plemena] kako bi skupio vojsku i namamio starješine bogatim darovima.89

_______________________

Comment [n1]: Molim da mi netko unese to slovo. Ja ne mogu,

DAI. str. 130; ОУИ. str. 378. Прим. 19. Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos// ЗPВИ. 1999-2000. Књ 38. str. 92. 87 Niеderle, L. Slovanské starožitnosti. Praha, 1906. D. II Sv. 1. str. 275; Modelski, T. Z onomastyki i terminologji średniowecznej// KH. 1920. T. 34. str. 16; Županić, N. Značenije barvnego atributa v imenu Crvena Hrvata// Et. 1937–1938. Т. 10/11. str. 355 n.; Widajewicz, J. Państwo Wiślan. Kraków, 1947. str.15; Łowmiański, H. Początki Polski. T II. str. 166; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejow plemiennych Małopolski// RP. 1968. T. 12. str. 57; Войтович, Л. В. »Бiлi« хорвати чи »карпатськi« хорвати?// Миколаïвщина. Зб. наук. ст. Львiв, 1998. Т. I. str. 51. 88 Lаbuda, G. Pierwsze państwo słowiańskie. Państwo Samona. Poznań, 1949. str. 212; Ludat, H. Ostsee und Mare Balticum// ZfSHG. 1952. Вd 76. str. 1 f; Nalepa, J. Łemkowic, Wolosi i Biali Chorwaci. Uwagi dotychące kwestii genezy osadnictwa Ruskiego na Polskim Podkarpaciu// AAC. 1997–1998. T. 34. str. 164. 89 СД ПИС.Т.П. str. 17. 85 86

78

Prvi dio »Velika Hrvatska, zvana Bijela«

___________________________________________________________________________ Ta se ista epizoda gotovo doslovce ponavlja u Kronografiji Teofana Ispovjednika u kojoj zarobljenici sebe nazivaju Slavenima koji su se naselili »na kraju Zapadnoga oceana«.90 Slaveni, o kojima se govori u spomenutim spisima, mogli su pripadati samo onim plemenima koja su su se naselila između ušća rijeka Labe i Odre, tj. na obali Baltičkoga mora. Prema tome upravo se Baltičko more skriva iza izraza »konac (kraj) Zapadnoga oceana«.91 Naziv Zapadni ocean (ό έσπέριος Ώκεανός) bio je poznat i Konstantinu Porfirogenetu, kod kojeg je on imao prvotno značenje – Atlantski ocean92. U skladu s navedenim može se pretpostaviti da Konstantin Porfirogenet, govoreći o moru do kojeg vodi dug put iz Velike Hrvatske, nije uspio točno odrediti koje točno more ima u vidu. U protivnome upotrijebio bi neki uvriježeniji i prepoznatljiviji naziv, na primjer Pont ili Zapadni ocean. Tako je u slučaju ή σκοτεινή θάλασσα riječ o grčkome prijenosu izvornoga hrvatskoga naziva koji su caru prenijeli njegovi savjetnici. Prema mišljenju A. Lome, označavanje Baltičkoga ili Sjevernoga mora kao Crnoga (Tamnoga) moglo se pojaviti u srednjovjekovnoj Europi pod utjecajem turkijskih jezika koji su bili povezani sa staroiranskim sustavom koloritnoga označavanja strana svijeta u kojemu je crna boja odgovarala sjeveru.93 Međutim ta pretpostavka nije potkrijepljena u

pisanim spomenicima. U srednjovjekovnoj literaturi nisu nam poznati slučajevi uporabe naziva sa sličnim značenjem koji bi se koristili za označavenje Baltičkog ili Sjevernog mora. U grčkoj literaturi naziv Πόντος Άζεινος 'Negostoprimljivo more', koji je bio uvriježen za Crno more, prema mišljenju niza istraživača, potječe od staroiranske osnove *axšaēna 'taman'.94 Nakon toga naziv se eufeminizirao i poprimio oblik ή σκοτεινή Έυξεινος.95 Naziv ή σκοτεινή θάλασσα koji je upotrebljavao Konstantin ima istu takvu gramatičku osnovu i pojavljuje se u izvornome značenju crno more (tamno) koje je posuđeno od iranskih naroda. U novogrčkome jeziku raširen je oblik naziva Crnoga mora koji je još bliži izvornome značenju, a to je Μαύρη θάλασσα. 96 Tako se između dviju ponuđenih varijanti koje nalazimo u literaturi, a vezane su uz određivanja položaja hidronima ή σκοτεινή θάλασσα (»tamno more«), koji je koristio Konstantin Porfirogenet, a prema kojemu je vodio put iz Velike Hrvatske, ona prema kojoj ga se poistovjećuje s Crnim morem čini vjerojatnijom.97 ________________________ Također vidi. str. 255. Неrrmann, J. Byzanz und die Slawen »am äussersten Ende des Westlichen Ozeanz«// Klio. Berlin, 1972. Bd. 54. str. 317–318; Гимбутас, М. Славяне. str. 131. 92 ОУИ. str. 92–93. 93 Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut... str. 92. 94 Vasmer, M. 1) Osteuropäische Orstnamen. Dorpat, 1921. str. 4 f.; 2) Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven. I. Die Iranier in Südrußland. Leipzig, 1923, str. 20. – Također vidi: BSL. T. 25. str. 61; T. 30. str. 61; ZfOF. Bd 12. str. 253. 95 Irmscher, J. Die Benennung des Schwarzen Meeres bei den Byzantinen// BS. 1962. T. 23. str. 16 f. 96 Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т. Т. IV. СПб., 1996, str. 345. 90 91

IV. poglavlje

Zemljopisni položaj Velike Hrvatske

79

__________________________________________________________________________ Prema računici T. Lewickoga, za dan plovidbe rijekom srednjovjekovni putnici mogli su prevaliti 30 km, odnosno 900 km za 30 dana, što, kada bi se plovilo Dnjestrom, predstavlja stvarnu udaljenost između Crnoga mora i sliva rijeke San.98 Prema zapažanjima L. V. Vojtoviča, za dan riječne plovidbe uzvodno, također po Dnjestru, mogla se prevaliti udaljenost od 25 do 35 km, a nizvodno oko 80 km. »Uz njegove bezbrojne rukavce i zavoje dnevno se nizvodno ne može prijeći više od 50 km. Jednostavna računica pokazuje da se za 30 dana puta do Crnoga mora moglo stići negdje iz okruga Przemyślany«.99

To najstarije prikarpatsko gradsko središte vjerojatno se može smatrati zemljopisnim središtem raseljavanja istočnoslavenske plemenske zajednice Hrvata poznate iz ljetopisa Povest vremennyh let. Po našem mišljenju, ukrajinsko Prikarpatje, gdje su hrvatska plemena obitavala od vremena raseljavanja slavenskih naroda, činilo je teritorij Velike Hrvatske o kojoj je pisao Konstatnin Porfirogenet sredinom X. stoljeća. U prilog toj tvrdnji svjedoče i podatci suvremene lingvistike. Usporedna lingvistika otkriva mnoge sličnosti između ukrajinskoga jezika karpatskoga područja, hrvatskoga i drugih južnoslavenskih jezika, što ukazuje na njihovo zajedničko podrijetlo. To se posebice tiče mnogobrojnih leksičkih podudarnosti, pogotovo u društvenoj terminologiji. Važno je spomenuti da zapadnoslavenski jezici ne pokazuju sličnu podudarnost. Ukrajinsko Prikarpatje ili šire područje istočne Europe, gdje su, po svemu sudeći, živjeli stari pretci današnjih govornika hrvatskog i nekih drugih jezika balkanskih Slavena, smatra se područjem na kojemu je nastala spomenuta jezična zajednica.100 ____________________ Vidi: Майоров, А. В. Константин Багрянородный о географическом положении Великой Хорватии //ВЕДС. 2005. Ч. I. str. 111–112. 98 Lewicki, T. Polska i kraje sąsiednie w świetle Księgi Rogera geografa arabsiego w XII w. w al. Idrisiego. Warszawa, 1954. Cz. II str. 120 n.; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejow plemiennych Małopolski. str. 57. 99 Войтович, Л. В. »Бiлi« хорвати чи »карпатськi« хорвати? str. 51. 100 Ивић, П. Српски народ и његов jезик. Бeоград, 1981. str. 16 cл. – također vidi: Grafenauer, B. Nekoj vprašanj iz dobe naseljavanja južnih Slovanov// ZČ. 1950. Т. 4; Lehr-Splawiński, T. Zagadniene Chorwatów nadwiślańskich // РS. 1951, str. 17, 31–32; Милов, Л. B. RUZZI »Баварского географа« и так называемые »русичи« // ОИ. 2000. № 1. str. 97–99. 97

DRUGI DIO

GENEZA HRVATA U DOBA KASNE ANTIKE I VELIKE SEOBE NARODA ________________________________________________________________ Osnovni procesi slavenske asimilacije stanovništva iranskoga govornog područja sjevernoga Pricrnomorja, po svemu sudeći, potječu iz razdoblja černjahovske arheološke kulture (kraj II. – početak V. st.), jer su u kasnijem razdoblju odlučujuću ulogu u povijesti Slavena jugoistočne Europe igrali njihovi međusobni odnosi s tataromongolskim nomadima.1

U arealu černjahovske kulture izdvajaju se tri lokalne grupe spomenika koje odgovaraju trima regijama s težištem na određenim etničkim komponentama. U sjevernome Pricrnomorju uglavnom je živjelo skito-sarmatsko stanovništvo, odnosno stari stanovnici tih krajeva. Između Dnjestra i Dunava prevladavali su Geto-Dačani, a na širokome šumsko-stepskom pojasu od Dnjestra do Dnjepra nalazi se veliki broj spomenika vezanih uz Slavene.2 S etnogenezom Slavena najviše su povezane dvije regije: Gornjodnjestrovska i Donjodnjeparska. Dok u prvoj prevladavaju spomenici koji su genetski povezani sa slavenskim starinama, za drugu je svojstven veliki broj grobova s jasno izraženim sarmatskim obilježjima, što nam omogućuje govoriti o dvjema komponentama u strukturi mjesnoga stanovništva – iranskoj i slavenskoj. 3 U područjima međusobno najintenzivnijega etničkog prožimanja starih Slavena i Iranaca nužno je, po svemu sudeći, tražiti tragove nastanaka i razvoja starih Hrvata čija je geneza bila usko vezana uz zajednički proces etničkog formiranja Slavena jugoistočne Europe. ____________________ Седов, В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. М., 2002, str. 193. Баран, В. Д. 1) Чeрняхiвська культура. За материалами Верхнього Днiстра и Захiдного Бугу. Киïв, 1981, str. 163–165; 2) Слов'яни у другий чвертi I тис. н. е. // Давня iсторiя Украïни. Киïв, 2000. Т. 3. str. 46. – Također vidi: Винокур, I. С. 1) Iсторiя та культура чeрняхiвських племен Днiстро-Днiпровського межирiччя II–V. ст. н.е. Киïв, 1972; 2) Черняхiвська культура: витоки i доля. Кам'янeць-Подiльський, 2000; Магомедов, Б. В. 1)Черняховская культура Северо-Западного Причeрноморья. Киев, 1987; 2) Черняховская культура: Проблема этноса. Lublin, 2001 (Моnumenta Studia Gothica. T. I.) 3 Cедов, В. В. 1) Славяне в древности. М., 1994, str. 233–286; 2) Славяне: Историко-археологическое исследование. str 186–189. 1 2

V. poglavlje Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište Arheološka atribucija Hrvata u razdoblju raseljavanja Slavena – Podatci s tanajskih natpisa u razdoblju od II. do III. st. i problem etimologije etnonima Hrvati – Povijesni i lingvistički podatci o iranskome podrijetlu naziva Hrvati – Iranska komponenta u materijalnoj i duhovnoj kulturi Hrvata – Neka sporna pitanja etnogeneze Hrvata u suvremenoj historiografiji

G

lavni tokovi slavenske seobe u Podunavlje zbivali su se u razdoblju praško-

korčakske i penjkovske arheološke kulture (V. – VII. st.), koje su nastale nakon nestanka černjahovske kulture uslijed najezde Huna. Nove slavenske kulture u razdoblju ranoga srednjeg vijeka nastale su na temeljima prethodnih kultura u čijem su stvaranju sudjelovali Slaveni zajedno s predstavnicima drugih etnosa. Jezgra praško-koločinske kulture nastala je na području srednjega i gornjega Podnjestrovlja. Važnu ulogu u njezinoj genezi odigrali su černjahovski spomenici toga područja, a to su Čerepin, Bovšev, Teremci, Sokol, Bakota, Barnaševka, Luka-Kavečinska, Ušće i drugi.1 Prvotni areal praško-korčakskih starina u cijelosti je obuhvaćao područje sliva Dnjestra, Zapadnoga Buga i gornje Visle.2 _________________________ 1 Баран, В. Д. Сложение славянской раннесредневековой культуры и проблема расселения славян // Славяне на Днестре и Дунае. Киев, 1983; Вакуленко, Л. В., Приходнюк, О. М. 1) Славянские поселения I тыс.. н. э. у с. Сокол па Среднем Днестре. Киев, 1984; 2) Проблема преемственности черняховских и раннеславянских древностей в свете исследований на Среднем Днестре // SIA. 1985. Т. 33; Винокур, I. С. Iсторiя лiсостепового Поднiстров'я та Пiвденного Побужжя. Киïв; Одеса, 1985, str. 78–80; Винокур, I. С., Горiшний, П. А. Бакота: Столиця давньоруського Пониззя. Кам'япецъПодiльский, 1994, str. 311–321. 2 Тимощук, Б. О., Приходнюк, О. М. Ранньослов'янськi пам'ятки VI-VII ст. у Сeрeдпьому Поднiстров'ï // Слов'яно-руськi старожитностi. Киïв, 1969; Тимощук, Б. О. Слов'яни Пiвнiчноï Буковини V-IХ ст. Киïв, 1976; Баран, В. Д. 1) Раннi слов'яни мiж Днicтром i Прип'яттю. Киïв. 1972; 2) Пражская культура Поднестровья (по материалам поселений у с. Рашков). Киев, 1988; Аулiх, В. В. Зимнiвське городище – слов'янська пам'ятка VI-VII вв. н. е. в Захiднiй Волинi. Киïв, 1972; Русанова, И. П. 1) Славянские древности VI-IХ вв. между Днепром и Западным Бугом // САИ. 1973. Вып. ЕI-25; 2) Славянские древности VI-VII вв. Культура пражского типа. М., 1976; Русанова, И. П., Тимощук, Б. А. Кодын – славянские поселения V-VIII вв. на р. Прут. М., 1984; Рагсzеwski, М. 1) Росzątki kultury wezesnosłowiańskiej w Polsce. Krytyka i datowanie źródeł archeologicznych. Wrocław etc., 1988; 2)

Najstarsza faza kultury wezesnosłowiańskiej w Polsce. Кгакów, 1988; Leciejewicz, L. Slowianie zachodni. Z dziejów tworzenia się średniowiecznej Europy. Wrocław etc. 1989, str. 42–43; Stan i potrzeby badań nad wezesnym średniowieczem w Polsze. Poznań etc., 1992; Quellen zur slawischen Besiedlung im Karpatengebiet/ Hrsg. von M. Parczewski. Kraków, 2001. Bd I.

82

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ Arheološki spomenici na spomenutome području pripadaju Sklavenima koje spominju bizantski autori od VI. do VII. stoljeća.3 Otuda je počelo njihovo raseljavanje u smjeru istoka, juga i zapada. Rijeke doseljenika kretale su se prema srednjem Podnjeprovlju, prema međurječju donjeg Dnjestra i Dunava, no najsnažniji val na prijelazu iz V. u VI. st. bio je usmjeren na prostor srednjeg Podunavlja i dalje na Labu.4 Tvorci penjkovske kulture bili su potomci černjahovskog puka, koji je opstao na podoljsko-dnjeprovskome području nakon što su Huni razorili sjeverno Pricrnomorje, a također nasljednici kijevske kulture s lijeve obale Dnjepra.5 Teritorij na kojemu se rasprostiru spomenici iz ranoga razdoblja penjkovske kulture dodiruju se s arealom praško-korčakske kulture. Na zapadu i jugu ta je kultura obuhvaćala sliv donjeg Dnjestra, srednji tok Južnog Buga, sliv Tjasmina i drugih desnih pritoka Dnjepra.6 Na istoku je areal penjkovske kulture uključivao oblast donjeg Podjesenja, sliv Sejma i protezao se do Severskog Donjca i Vorskle.7 Iza nositelja penjkovske kulture ostao je etnonim Anti, koji je nastao još u černjahovskoj epohi.8 Po podatcima koje iznosi gotski biskup Jordan, Anti su zauzimali prostor »od Danastra do Danapra, tamo gdje se sužava Pontsko more«, što se u cijelosti podudara s arealom penjkovskih starina. Antski plemenski savez trajao je od IV. do VII. stoljeća.9 Upravo su plemena penjkovske kulture ta koja su činila glavninu slavenskog stanovništva unutar Avarskoga kaganata, koji je nastao na prostoru srednjeg Podunavlja u drugoj polovini VI. stoljeća. Istraživači su u više navrata iznosili mišljenje o doseljavanju poraženih Slavena – Anta u sastavu avarskoga migracijskog vala.10 Prisutnost znatne slavenske komponente, koja je _____________________

Седов, В. В. Славяне в раннем средневековье. М. 1995, str. 30. Баран, В. Д. Великие розселения слов'ян // Давная iсторiя Украïни. Киïв, 2000. Т. 3. str. 83; Седов, В. В. Славяне в раннем средневековье. str. 24. 5 Этнокультурная карта территории Украинской ССР в I тыс. н. э. Киев, 1985, str. 88–89; Славяне ЮгоВосточной Европы в предгосударственной период. Киев, 1990, str. 251. сл.; Седов, В. В. Славяне в древности. М., 1994, str. 316–318. 6 Приходнюк, О. М. 1) Слов'яни на Подiллi (VI – VII ст. н. е.). Киïв, 1975; 2) Археологiчнi пам'ятки Середньего Приднiпров'я VI – IX ст. н. е. Киïв, 1980; Рафалович, И. А. Славяне VI – IX вв. в Молдавии. Кишинев, 1972; Хаблюк, П. И. Раннеславянские поселения в бассейне Южного Буга // Раннесредневековые восточнославянские древности. Л, 1974. 7 Горюнов, Е. А. Ранние этапы истории славян Днепровского Левобережья. Л., 1981; Дьяченко, А. Г., Приходнюк, О. М., Петренко, Е. Н. Комплексы I тысячелетия н. э. из селища Занки (по раколкам 1976 года) // Археология Славянского Юго–Востока. Воронеж, 1991; Берестенев, С. И., Любичев, М. В. Новые данные о памятниках пеньковской культуры Северского Донца Ворсклы // Također vidi. 8 Приходнюк, О. М. 1) Основные итоги изучения пеньковской культуры // ААС. 1985. Е. 24; 2) Анты и пеньковская культура // Древние славяне и Киевская Русь. Киев, 1989. 9 Седов, В. В. Славяне в раннем средневековье. str. 81–82. Detaljno vidi: Приходнюк, О. М. Пеньковская культура. Воронеж, 1998. 10 Maretić, T. Slaveni u davnini. Zagreb, 1889; Нидерле, Л. Славянские древности. М., 2000, str. 168–169; Hauptmann, Lj. Politische Umwälzungen unter den Slovenen vom Ende des sechten Jahrhundert bis zur Mitte des neunten // MIfÖGF. 1915. Bd 36. str. 234, 249; Comşa, M. Die Slawen im KarpatischDonauländischen Raum im 6. – 7. Jahrhundert // ZfA. 1974. Bd 7. str. 218. 3 4

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

83

___________________________________________________________________________ na Dunav stigla zajedno s Avarima, potvrđuju zapisi pisanih spomenika te velika arheološka građa i toponimski podatci.11 Među najvažnije dokaze antskoga kretanja na srednjodunavskome prostoru spadaju nalazi karakterističnih predmeta koji pripadaju takozvanoj martinovskoj kulturi među koje spadaju prstaste fibule te srebrne figurice zooloških ili antropomorfnih obilježja. Po stilu i umjetničkoj maniri te predmete moguće je usporediti sa sličnim nalazima iz Martinovke i drugih dnjeprovskih nalazišta.12 Martinovske starine u najvećoj mjeri nalaze se u srpskome Podunavlju, ali moguće ih je naći i na području podravske i dalmatinske Hrvatske. Po mišljenju arheologa koji ih proučavaju, sve one stigle su nesumnjivo sa Slavenima – doseljenicima iz Pridnjeprovlja.13 Iz toga je vidljivo da su u seobi na zapad – na prostor Podunavlja i na Balkan – sudjelovali predstavnici obaju velikih slavenskih etničkih zajednica istočne Europe koje su nastale u V. st. – Sklavena, koje arheološka istraživanja povezuju s praško-korčakskom

kulturom, i Anta, nositelja penjkovske kulture. U dunavskoj regiji putovi doseljenika su se razdvojili: plemena koja su pripadala praškoj kulturi kretala su se uz Dunav i već početkom VI. st. naselila su Slovačku, a potom Moravsku, dok su istodobno doseljenici iz penjkovskog areala nastanjivali područje Podunavlja i Balkana.14 Spomenute rijeke doseljenika ne samo da su se kretale u različitim smjerovima, već i u različitim razdobljima, i to potaknute, sudeći po svemu, različitim razlozima. Prvi val činili su nositelji praško-korčakske kulture. Na teritorij Slovačke došli su krajem V. i početkom VI. stoljeća, a na teritorij Moravske i Češke prvom polovinom VI. stoljeća.15 Iz područja srednjeg Podunavlja plemena praško-korčakske kulture nastavila su svoje kretanje na sjeverozapad i u drugoj polovini VI. st. široko su se rasprostrla u dolinama srednjeg toka rijeka Labe i Zale.16 _________________________ Авснариус, А. Авары и славяне. »Держава Само« // Раннефеодальные государства и народности (южные и западные славяне VI-XII вв.). М., 1991; Седов, В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. М., 2001, str. 235–243. 12 Vidi: Рыбаков, Б. А. Древние русы // СА. 1953. Т. 17. str. 73–89; Pekarskaja, L. V., Kidd D. Der Silberschatz von Martynovka (Ukraine) aus dem 6. und 7. Jahrhundert. Innsbruck, 1994. 13 Korošec, J. Arheološki sledovi slovansko naselitve na Balkanu // ZČ. 1954. Sv. 8. str. 7–26; Vinski, Z. O nalazima 6. i 7. stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata // OA. 1958. Sv. 3. str. 13–67. 14 Баран, В. Д., Козак, Д. Н., Терпиловський Р. В. Похождення слов'ян. Киïв, 1991, str. 77, 81–82; Барвн, В. Д. Велике розселення слов'ян. str. 89. 15 Bialekowá, D. 1) Nové včasnoslovanské nálezy z juhozápadneho Slovenska // SIA. 1962. T. 10-1. str. 134– 136; 2) Zur Datierung der oberen Grenze des Prager Typus in der Südwestslowakei // AR. 1968. T. 20-5. str. 619–625; Fusek, G. Slovensko vo včasnoslovanskom obdobi. Nitra, 1994. str. 41–115; Klanica, Z. Počatky slovanského osidleni našich zemi. Praha, 1986. str. 215; Zeman, J. 1) Zu den chronologischen Fragen der ältesten slawischen Besiedlung im Bereich der Tschechoslowakei // AR 1966. T. 18–2; 2) Najstarši slovanské osidleni Čech // PmA. 1979. T. 67. str. 210–212; 3) K problematice časně slovanské kultury ve Srědni Evropě // PmA. 1979. T. 70; Галушка, Л. До питання про перших слов'ян в Моравiï // Етногенез та рання iсторiя слов'ян: новi науковi концепцiï на зламi тисячолiть: Мат. Мижнар. наук. археолог. конф. Львiв, 2001. 16 Herrmann, J. 1) Siedlung, Wirtschaft und gesellschaftliche Verhältnisse der slawischen Stämme zwischen Oder/Neisse und Elbe. Berlin, 1968, str. 21–30; 2) Die Slawen in Deutschland. Geschichte und Kultur der slawischen Stämme westlich von Oder und Neisse vom 6. bis 12. Jahrhundert. Berlin, 1985. str. 21–32; Brachmann, H. J. Slawische Stämme an Elbe und Saale. Berlin, 1978, str. 57–60. 11

84 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike« _____________________________________________________________________________________

U povijesno doba na sjeverozapadnome krilu slavenskog naseljavanja bilo je zabilježeno postojanje nekolicine hrvatskih naselja koja su pripadala Bijelim, tj. zapadnim

Hrvatima, kako ih je nazivao Konstantin Porfirogenet. Područje s kojeg je počelo raseljavanje tih plemena odnosi se na regiju srednjeg i gornjeg Podnjestrovlja te gornje Visle. Ta regija smatra se teritorijalnom jezgrom praško-korčakske kulture. V. V. Sedov, prepoznavajući u prvim Slavenima koji su se naselili u dolini gornje Labe i na Zali nositelje praško-korakske kulture, smatra da je kasnije evolucija te kulture na tome mjestu »bila prekinuta novim migracijskim valovima Slavena koji su pripadali drugim kulturno-plemenskim zajednicama«.17 Između ostalog, upravo su u regiji gornje Labe, kako saznajemo zahvaljujući pisanim izvorima i mnogobrojnim arheološkim spomenicima, živjela hrvatska plemena koja su se naselila na velikome prostoru sjeveroistočno od Čeha.18 Unatoč mišljenju drugih istraživača V. V. Sedov češke Hrvate smatra dijelom antske plemenske zajednice.19 Kao što je poznato, jedno od važnijih etnografskih obilježja plemena praškokorčakske kulture veže se uz obred pokapanja u obliku kurgana, a oblast na kojoj nalazimo kurgane obuhvaća upravo sliv gornje Labe, tj. prostor koji su naselili češki Hrvati.20 Osim toga ničim drugim nije dokazano da su se na Labi pojavila plemena penjkovske kulture, koja su prije svega zauzimala areal donjeg Podunavlja i Balkana. Po svoj prilici, nositelje praško-korčakske kulture potisnuli su doseljenici iz središnje i sjeverne Poljske, slavenska plemena koja su pripadala kulturi kao što je Sukov-Feldberg, čija su kretanja bila masivnija i intenzivnija.21 Što se tiče nositelja penjkovske kulture, njihov dolazak na prostor Podunavlja i na Balkan povezuje se s najezdom Avara i možda ne datira ranije od prve polovine VI. stoljeća. Na prijelazu iz VI. u VII. st. veliki broj novih doseljenika naselio je prostor Dalmacije, potisnuvši ili pokorivši ondašnje stanovništvo, uključujući i Slavene. Među Slavenima, koji su u Podunavlje stigli zajedno s Avarima, jedno od plemena nosilo je naziv Hrvati. Našavši se u Dalmaciji, ti Hrvati zauzeli su jugozapadno krilo slavenskog naseljavanja. Kao što se čini, nije slučajno da se dalmatinska Hrvatska u nekim pisanim izvorima naziva i Bijelom.22 Plemena penjkovske kulture na zapad su krenula sa šumsko-stepskog područja u međurječju Dnjestra i Dnjepra. _____________________________ Седов, В. В. Славяне в рвннем средневековье. str. 30–31. Turek, R. Čechy v raném sředovéku. Vyšehrad; Praha, 1982, str. 40–41. 19 Седов, В. В. Славяне в рвннем средневековье. str. 312. 20 Turek, R. Mohyly českých Charvatů // SA. 1956. T. 5. 21 Баран, В. Д. Велике розселення слов'ян. str. 89. 22 Vidi: Kowalenko, W. Chorwacja Biala // SSS. 1961. T. I. 17 18

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

85

_______________________________________________________________________________ Kao što vidimo, staro pleme Hrvata, našavši se među prvima u seobi Slavena na zapad, arheološki se povezuje s plemenima praško-korčakske i penjkovske kulture. Po svemu sudeći, ono je moralo nastati prije nego što su se razvile spomenute arheološke kulture. U svakome slučaju to se moralo dogoditi najkasnije u V. stoljeću, a možda i krajem IV. st. kada je počelo naseljavanje Slavena na prostor Podunavlja. U razdoblju koje je prethodilo raseljavanju Hrvati su već bili složena etnička zajednica: pod tim nazivom ujedinilo se nekoliko plemena koja su nosila različite arheološke atribute i koja su potjecala iz različitih etnokulturoloških sredina te su kasnije sudjelovala u genezi različitih slavenskih naroda – zapadne, istočne i južnoslavenske grupe. Ako su nositelji etnonima Hrvati bili predstavnici praško-korčakske i penjkovske kulture, tada područje na kojem se prvotno rasprostirao treba tražiti ondje gdje su se dodirivali areali spomenutih arheoloških kultura. Takav teritorij bio je sliv Dnjestra, osobito njegov središnji dio. Otuda su Hrvati krenuli u srednju Europu i na Balkan. Ondje su također zabilježeni tragovi boravka hrvatskih plemena u starorusko doba. *** Ipak, sliv Dnjestra nije bio ishodište kretanja Hrvata na zapad. Tragovi toga starog etnonima, a prema tome i njegovih nositelja, vode još dalje na istok Europe, u vrijeme udaljeno nekoliko stoljeća od razdoblja velike seobe Slavena. Istražujući najstarije zapise o Hrvatima, u spomenicima grčke epigrafike nailazimo na vrlo važne podatke. U natpisima otkrivenima u starogrčkome gradu Tanaisu, koji se smjestio na ušću Dona, spominje se neko vlastito ime u obliku Χορούα[θος] ili Χορόαθος. To ime isklesano je na dvjema kamenim pločama postavljenima na zidovima javnih građevina. Prvi iz natpisa pripada vremenu tanajskog vladara Sauromata (175. – 211.) i spominje nekog od vođa, vjerojatno iz plemena Hrvata. Na drugome natpisu iz 220. godine, za vladavine Reskuporida, sina Sauromatova, ime Χορόαθος Σανδαρζίου (Horoat, sin Sandarzija) spominje se među imenima »četiriju arhonta Tanaisa« – upravitelja gradske općine Tanaisa.23 A. L. Pogodin prvi je primijetio da ako odbacimo grčki sufiks -ος možemo dobiti izvorni hrvatski oblik naziva Χορούαθ. Taj naziv lingvistički u cijelosti odgovara etnonimu Hrvati i mogao bi biti svojevrstan prototip potonjeg. Ipak, istraživač je očito donio ishitreni zaključak svrstavši ga u slavensku etničku sredinu.24 Otprilike slično razmišljali su i neki drugi autori: naziv Hrvat na tanajskim natpisima pripadao je jednome od slavenskih plemena koja su se odlikovala ___________________

23 Latyschev, B. Inscriptiones antique orae septentrionalis Ponti Euxini. Petropoli, 1890. Vol. II. str. 237, No 430 (8), str. 261, No 445 (5, 20, 220 p); КБН. str. 736-737, № 1245, str. 764, № 1277. 24 Погодин, А. Л. 1) Эпиграфические следы славянства // РФБ. 1901. Т. 46. str. 3; 2) Сборник статей по славяноведению. СПб., 1902, str. 156.

86

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ svijetlom bojom kose i svijetlom puti. S tim tjelesnim obilježjima povezani su i nazivi Bijeli Hrvati i Bijela Hrvatska, smatrao je M. Budimir.25 Do utemeljenijeg rješenja problema u tumačenju podataka tanajskih natpisa došao je A. Sobolevski. Prema njegovu mišljenju, nazivi koji se u njima pojavljuju nesumnjivo su iranskog podrijetla, kao i slavenski etnonim Hrvati, na što nam ukazuje prisutnost sufiksa -at koji je svojstven za iranske etničke nazive. U procesu slavenske asimilacije iranskog stanovništva sjevernog Pricrnomorja taj etnonim usvojio je dio Slavena.26 Hipotezu o iranskome podrijetlu naziva Hrvati razvijao je M. Vasmer, ustanovivši da se iranska osnova u slavenskome xъrvatъ mogla tumačiti dvojako: prvo, ona se povezuje s iranskim (fšu)–haurvatar 'čuvar stoke' (Viehhüter) i odgovara stočarskome karakteru gospodarstva iranskog stanovništva sjevernog Pricrnomorja, a drugo, takva osnova mogla je biti izvedena od antroponima Chorvat'os i označavati rod Hrvata.27 Etimološka istraživanja M. Vasmera izazvala su velik odjek u povijesnoj znanosti i bez obzira na povremene dvojbe vezane uz njegova tumačenja, rješenja koja je iznio ipak su se daleko proširila.28 ______________________ Budimir, M. Hrvat // Šišićev zbornik. Zagreb, 1929, str. 616–617. Соболевский, А. И. Русско-скифские этюды // ИОРЯС. 1921. Т. 26. str. 8. 27 Vasmer, M. 1) Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven. I: Die Iranier in Südrußland. Leipzig, 1923, str. 56.; 2) Die Urheimat der Slaven // Der ostdeutsche Volksboden. Breslau, 1926, str. 118 ff.; 3) Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Berlin, 1971. Bd I. str. 44. 28 Hauptmann, Lj. 1) Dolazak Hrvata // Zbornik kralja Tomislava. Zagreb, 1925; 2) Kroaten, Goten und Sarmaten // GS. 1935. Vol. 3; Županić, N. 1) Prvobitni Hrvati // Zbornik kralja Tomislava. str. 291–296; 2) Prvi nosilci etničkich imen Srb, Hrvat, Čech i Ant // Et. 1928. T. 2. str. 74–79; Meillet, A. Le Slave commun / Éd par A. Vaillant. Paris, 1934, str. 508; Vinski, Z. Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940; Gregoire, H. L' Origine et le Nom des Croates et des Serbes // Byz. 1944–1945. T. 17. str. 116; Sakač, S. 1) Iranische Herkunft des Kroatischen Volksnamens // OChP. 1949. 25 26

T. 15. str. 330 f.; 2) The Iranian Origins of the Chroata. The Chroatian Nation. Chicago, 1955; Абаев, В. И. Осетинский язык и фольклор. М.; Л., 1949, str. 168; Vaillant, A. Grammaire comparée des langues slaves. Paris, 1950. T. I. str. 16; Zgusta, L. Die Personnenamen griechischer Städte der nördlichen Schwarzmeerkünste. Praha, 1995, str. 169–170 (§ 256); Shevelov, G. Y. A Prehistory of Slavic. Heidelberg, 1964, str. 483; Popović, I. Geschichte der serbokroatischen Sprache. Wiesbaden, 1960, str. 347; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski // RP. 1968. T. 12. str. 62; Mandić, D. Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. München, 1971, str. 13 f.; Kotlarczyk, J. Siedziby Chorwatów wschodnich // AAC. 1971. T. 12. str. 169; Гимбутас, М. Славяне: Сыны Перуна. М. , 2004, str. 71–72; Трубачев, О. Н. 1) Ранние славянские этнонимы – свидетели миграции славян // ВЯ. 1974. № 6; 2) Этногенез и культура древнейших славян: Лингвистические исследования. М., 2003, str. 51; 3) Indoariсa в Северном Причерноморье. М., 1999, str. 73; Klaić, N. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1975, str. 61; Ditten, H. Bemerkungen zu den ersten Ansätzen zur Staatsbildung bei Kroaten und Serben im 7. Jh. // Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 7. – 11. Jh. Praha, 1978, str. 441–443; Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana // Poljica. Gata, 1982. Sv. I; Fine, J. V. A. Jr. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sexth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, 1983, str. 56; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji // PS. 1989. T. 36/37. R. 1986/1987. str. 249 n.; Gluhak, A. Porijeklo imena Hrvat. Zagreb, 1990, str. 298 sl.; Лома, А. Неки славистички аспекти српске етногенезе // ЗМСС. 1993. Књ. 43. str. 121; Budak, N. Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb, 1994, str. 11–12; Košćak, V. Iranska teorija o podrijetlu Hrvata // Etnogenesa Hrvata. Zagreb, 1995, str. 110 sl.; Goldstein, I. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995, str. 23.

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

87

___________________________________________________________________________ Podatci s tanajskih natpisa najvažniji su argument u sporu o pitanju vezanom uz podrijetlo naziva Hrvat koji traje već više od jednog stoljeća. U nekoliko navrata pokušavalo se s više ili manje uspjeha izvesti taj naziv iz etruščanskog, tataromongolskog, litavskog, njemačkog, grčkog i drugih jezika ili dokazati njegovo slavensko podrijetlo.29 Osobito velik odjek dobila je hipoteza koja je povezivala podrijetlo naziva Hrvati i Karpati. Oba naziva, svaki za sebe, približavaju se starome etnonimu Karpi (carpi, καρπιαυοι), poznatom iz antičkih spomenika. Taj etnonim označavao je jedno od dačanskih plemena koja su živjela na prostoru Prikarpatja. Prvi put ta se hipoteza pojavila u XVIII. stoljeću.30 Svojedobno ju je aktivno zagovarao P. J. Šafařik koji je smatrao da su Karpi bili Hrvati, tj. stanovnici Cherb'ow // (Karpata) ili Tatra. Od pamtivijeka su Karpati ili Tatre bile slavenske planine jer su Slaveni bili prvi stanovnici tih prostora.31 Takozvana karpatska hipoteza o podrijetlu naziva Hrvat često je bila podvrgnuta kritici, i to prije svega s lingvističke točke gledišta. Osobito se ukazivalo na nedopustivo miješanje korijena chrb- i chrv- jer u slavenskim jezicima glas b ne prelazi u glas v.32 M.

Comment [JZ2]: Molim da mi netko umetne krović.

Vasmer nije smatrao prihvatljivim zbližavanje naziva Hrvati i Καρπάτης όρος (Karpatske planine) u obliku zastupljenom kod Ptolomeja.33 Nije održiva ni germanska verzija tzv. karpatske hipoteze, koju je prvi iznio R. Heinzel, a koju je u cijelosti oblikovao V. A. Braun. U skladu s tom verzijom Slaveni su usvojili naziv Karpati i Karpi posredstvom germanskog plemena Bastarna u obliku Harvada (fjöll) iz kojeg je izveden naziv jednog od njihovih plemena – Hrvati.34 Ipak, u skladu s općim zakonitostima slavenske etnonimije, etnonimi koji su nastali od zemljopisnih naziva tvore se ________________________ Vidi: Klaić, V. Hrvati i Hrvatska (Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda). Zagreb, 1930; 2. izd. Split, 1991; Trautmann, R. Die slavischen Volker und Sprachen. Göttengen, 1974, str. 54 f.; Grafenauer, B. Hrvati. I. Ime // Enciklopedija Jugoslavije. T. 4. Zagreb, 1960, str. 37–38; Skok, P. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb, 1971. Sv. I. str. 690–692; Francić, V. Chorwaci // SSS. T. I. str. 248; Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. Warszawa, 1964, str. 127–142; Kunstmann, H. Über den Namen der Kroaten // WS. 1982. Jg. 27. Hft I; Gluhak, A. Porijeklo imena Hrvat; Makarski, W. Pogranicze polsko-ruskie do połowy wieku XVI. Studium językowo-etniczne. Lubin, 1996, str. 36–43; Pantelić, S. Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Frankfurt-am-Main etc., 1997, str. 20–28. 30 Vidi: Pantelić, S. Die Urheimat der Kroaten... str. 27–28. 31 Vidi: Łowmianski, H. Początki Polski. T. II. str. 128. 32 Zeuss, K. Die Deutschen und Nachbarstämme. München, 1837. str. 608. Anm.; Geitler, L. Etimologija imena Hrvat // RJAZU. 1876. Kn. 34. str. 111; Perwolf, B. Slavische Völkernamen // AfSPh. 1884. Bd 7. str. 625 f. 33 Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т. Т. IV. СПб., 1996, str. 262. 34 Heinzel, R. Über die Hervarersaga // SBWAW. Phil.-hist. Klasse. 1887. Bd 114. str. 499; Браун, Ф. А. Разыскания в области гото-славянских отношений. Т. I. СПб., 1899, str. 173. – Toj verziji priklonili su se također L. Niederle i neki drugi istraživači: Niederle, L. Slovanské starožitnosti. Praha, 1904. D. I. Sv. 2. str. 297, 428; Nahtigal, R. Donesek k zgodovini vprašanja o imenu Hrvat // Et. 1937-1938. T. 10/11. str. 399 n.; Labuda, G. Źródła skandynawskie i anglosaskie do dziejów Słowiańszczyzny. Warszawa, 1961, str. 224. Prz. 6. 29

88

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ uz pomoć sufiksa -an. U tome slučaju bi etnonim Hrvati imao drugačiji oblik – Chrvatjane ili Hrvaćani (kao Moravljani, Visljani, Polanji, Horutani). Osim toga, kako je svojedobno isticao A. Brückner, Slaveni uopće nisu poznavali takav naziv za Karpatske planine koji bi se svojim oblikom podudarao s nazivima

Harvadafjöll i Chrvati.35 Za opću oznaku za Karpate koju su koristili Slaveni uzet je stariji naziv posuđen od dačanskih (tračanskih) plemena vjerojatno posredstvom grč. knjiž. Καρπάτης όρος i njem. Karpaten koji se mogu usporediti s alb. karpё, karmё, krep, shrep 'stijena, litica'.36 Sažimajući razvoj znanstvenih pretpostavki o etimologiji naziva Hrvata, H. Łowmiański imao je sve osnove da tzv. karpatsku hipotezu ocijeni u cijelosti zastarjelom.37 Uza sve to ta hipoteza, a posebice argumentacija P. J. Šafařika, ostaje privlačna nekim istraživačima novijih naraštaja – prije svega arheolozima koji se bave proučavanjem starina kulture karpatskih kargana koju povezuju s plemenom Karpa.38 U posljednje vrijeme tzv. karpatska hipoteza stekla je nekoliko novih sljedbenika koji se oslanjaju na lingvističke podatke. Ipak, njihovi argumenti isti su oni koje nalazimo kod autora iz XVIII. i XIX. stoljeća: slavensko podrijetlo etnonima Hrvati i toponima Karpati utvrđuje se mogućom korijenskom alternacijom ch // k // g; b // v, a također semantičkom vezom korijena chrv- i chrb- < *chrb-, * gъrb- 'greben, planina'.39 Mogućnost da se dokaže slavensko podrijetlo etnonima Hrvati i dalje je neobično privlačna istraživačima. To rješenje čini se tim prirodnije što spomenuti naziv danas pripada jednome od slavenskih naroda s višestoljetnom poviješću, a danas poznati pisani i arheološki spomenici u cijelosti omogućuju da Hrvate atribuiramo kao Slavene, počevši od vremena velikoga slavenskog raseljavanja. Neuvjerljivost argumenata tzv. karpatske teorije navela je neke istraživače da ispitaju mogućnost izvođenja naziva Hrvat iz drugih slavenskih korijena. Osobito često pokušavala se naći poveznica između chъrv- i slov. charviti se 'štititi se', koji etimološki odgovara lat. servare, od kojeg je izveden kasniji oblik armare 'naoružavati se', koji se podudara s litv. šarvas 'oružje'. Ponekad se praslavenska osnova *chъrv- tumačila kao izravno posuđivanje germ. *hurwa-, *harwa- 'oružje', a ponekad su ju uspoređivali s praslav. *kъrv- 'rog, rogat', što je moglo imati veze s raznolikošću kaciga koje su nosili hrvatski ratnici. Sufiks -at, kao i balt. slav. -atas, široko je raširen u slavenskim jezicima, što vidimo na primjeru rog-at, _______________________ Brückner, A. Wzory etymologii i krytyki źrόdlowej // Sl. 1924-1925. T. 3. str. 211. Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка. Т. II. str. 202. 37 Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. str. 128. 38 Смішко, И. Ю. Карпатські кургани першої половини I тисячоліття нашої ери. Київ, 1960, str. 150– 152; Пеняк, С. I. Ранньослов'янське та давньоруське населення Закарпаття VI – XIII cт. Київ, 1980, str. 162. 39 Худаш, М. До етимології імені одного з легендарних засновників Киева Хорив та етноніма хорвати // НЗ. 1998. № 6; Купчанко О. Хорвати: питання виникнення етноніму // Питання історії України. Чернівці, 2003. Т. 6. 35 36

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

89

_______________________________________________________________________________ brad-at, gęb-at' y, rosoch-at' i dr.40 Ipak, ni ta etimologija nije lišena niza bitnih nedostataka. Sufiks -at u nazivu Hrvat jednako tako može imati neslavensko podrijetlo, a ništa manje neosnovano nije izvesti ga iz iranskog ili ilirskog jezika.41 No ključno je u tome što predložena etimologija rađa nove poteškoće semantičke prirode. Ako naziv Hrvat ima slavenski korijen, koji je označavao oružje općenito ili tek neki takav zaseban predmet, tada je taj naziv mogao nastati u uvjetima osobite vojne nadmoći koja je karakterizirala spomenuto pleme i u tome smislu ga odvajala od drugih slavenskih plemena, postavši svojevrsnom oznakom te nadmoći. No povijesni izvori ne potvrđuju takvo objašnjenje: ne postoje ni pisani ni arheološki dokazi koji bi potvrdili da su Hrvati u davnini imali naprednije naoružanje ili neki drugi oblik vojne premoći koji bi ih u odnosu na druge Slavene stavio u poseban položaj. O bitnim razlikama u vojno-tehničkoj opremljenosti kod starih Slavena moglo se govoriti prije u društveno-političkome kontekstu nego u onome etničkom. Svojim naoružanjem i vojnom osposobljenošću mogli su se izdvajati uglavnom predstavnici kneževske sredine, neovisno o tome kojemu su plemenu pripadali. Osim toga za slavensku etnonimiju uopće nije svojstveno izvođenje etničkih naziva iz korijena, koji su semantički povezani s oznakama za predmete materijalne kulture – nije poznat ni jedan sličan primjer. Slavenski etnonimi većinom se tvore izvođenjem iz zemljopisnih naziva ili pojmova, koji označavaju prostorno-zemljopisne osobitosti tek osvojenog teritorija, a također iz osobnih imena mitskih osnivača i vođa.42 Još manje pouzdanom čini se etimolgija koju zagovara S. Raspond. U skladu s njegovim mišljenjem, prvotni oblik naziva Hrvati možemo tražiti u grč. Χρωβάτοι koji se javlja u traktatu O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta. Taj oblik mogao bi biti izveden iz praslavenske osnove *chorb- koja dodavanjem sufiksa -rъ poprima oblik *chorb-rъ > u poljsk. chrobry ili charbry, u starorus. хоробрый, u hrv. hrabar.43 Ipak, prihvatiti grč. Χρωβάτοι u svojstvu prvotnog oblika etnonima Hrvati nije u skladu s činjenicom da u hrvatskome jeziku, kao jednome od slavenskih jezika, još od ranoga srednjeg vijeka etničke i zemljopisne nazive poznajemo samo u oblicima s korijenskim -v, kojima je uvijek ista zajednička osnova *хъrvat- : starorus. хървати (Povest' vremennyh let), hrv. Hrvat, sloven. ragus Crouuati u Karantaniji (X. st.), staročeš. Charvaty u Češkoj ____________________ Geitler, L. Etimologija imena Hrvat. str. 112; Perwolf, B. Slavische Völkernamen. str. 626; Brückner, A. Wzory etymologii... str. 210 n.; Lehr-Spławiński, T. 1) Zagadnienie Chorwatów nadwiślańskich // PS. 1951. T. 2. str. 108 n; 2) Chorwaci // SSS. T. I. str. 248; Popowska-Taborska, H. Wezcsne dzieje Słowian w świetle ich języka. Wrocław, 1991. str. 65–66. 41 Vidi: Nahtigal, R. Donesek k zgodovini vprašanja o imenu Hrvat. str. 398, 410. 40

Vidi: Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. str. 129–131. Rospond, S. O stosunkach językowych polsko-ruskich w świetle onomastyki // RKJ WTN. 1973. IX. str. 22.

42 43

90

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

______________________________________________________________________________ (Dalimilova kronika), srpskoluž. Chruvati, kašup. Charwatynia, staropoljsk. Charwaty.44 Većina inačica naziva Hrvati i Hrvatska koje susrećemo kod dalmatinskih Hrvata također vuče korijen iz općeslav. *хъrvat- : Chrvati, Crouati, Crauati, Chruati, Chrъvaty, Chrvate, Chorvaty. Tek je u nekoliko slučajeva taj prvotni oblik pretrpio promjene, primaknuvši se grč. Χρωβάτοι, Χρωβατία: Krabatoi, Chrobatia, Corbatia.45 Korijensko -b u navedenim primjerima pojavilo se kao posljedica grčkog utjecaja: u grčkome jeziku, za razliku od slavenskih, suglasnik -v slobodno je prelazio u -β, osobito kod prijenosa naziva iz drugih jezika u grčko pismo (grčki »betacizam«). Tako su zajedničkom crtom većine spomenutih hipoteza koje tumače podrijetlo naziva Hrvata postali pojedinači primjeri jezične podudarnosti koji su ponekad mogli biti sasvim slučajni, dok sveukupnost povijesnih i lingvističkih podataka vezanih uz hrvatsku problematiku kojima raspolaže suvremena znanost nije uzeta u obzir u dovoljnoj mjeri. *** Najstariji oblici etnonima Hrvati zabilježeni u pisanim spomenicima – хървати, Crouuati, χρωβάτοι te činjenica da u različitim istočnoeuropskim jezicima (mađarskom, ruskom, poljskom i češkom) taj etnonim nalazimo u obliku Horvati jasno ukazuju na to da je prvotni oblik spomenutog naziva bio korijen hor-. Upravo taj korijen nalazimo na Tanajskim pločama – Χορόαθος, Χορούα[θος]. Oblik Horvati, koji povezujemo s antroponimom Χορόαθος, treba smatrati izvornom inačicom naziva Hrvata. Njegove daljnje promjene koje su dovele do alternacije -v i -b, a također do premještanja korijenskih -o i -r, povezane su s kasnijim stranim jezičnim utjecajima, prije svega s utjecajem grčkog jezika. No i u tome slučaju nije teško uočiti izvorni korijen. Naziv Hrvata u svojem prvotnom obliku javlja se u vrijeme Konstantina Porfirogeneta. O tome svjedoči etimologija koju iznosi carski povjesničar:

[Naziv] Riječ pak Χρωβάτοι znači na slov. jeziku one, što imaju mnogu zemlju.46

Takva etimologija nije poznata drugim pisanim spomenicima. Ona nije nastala na slavenskoj, već na grčkoj osnovi: od grč. χώρα 'oblast, zemlja'.47 Uspoređivanje naziva Hrvat s grč. χώρα jasno ukazuje na to da se i u Bizantu u govornome jeziku taj naziv izgovarao s korijenom χωρ- te da se samo u pismu, zbog specifičnosti prenošenja naziva iz stranog jezika, javljao u obliku χρωβάτοι. Dakle sve do X. st. prvotni oblik etnonima Hrvati bio je raširen i među dalmatinskim Hrvatima, o kojima je pripovijedao bizantski car. ___________________ Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка. Т. IV. str. 262. Rudnicki, M. Prasłowiańszczyzna. Lechia – Polska. T. II. Pozań, 1961, str. 153. 46 O upravljanju carstvom, Konstantin Porfirogenet, Dom i svijet, Zagreb, 2003., prijevod i komentari – hrvatski - Nikola pl. Tomašić, str. 80. 47 ОУИ. str. 375. Прим. 2; BIN. S. 167. Anm. 351. 44 45

V. poglavlje Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

91

_______________________________________________________________________________ Činjenica da je najstariji zabilježeni pisani naziv, neposredno povezan s etnonimom Hrvati, zabilježen daleko iza predjela karpatske regije – u stepama sjeveroistočnog Priazovja – opovrgava pretpostavke o izvornoj semantičkoj vezi tog naziva s pojmovima koji označavaju planinski reljef. Također nema dokaza koji bi potvrdili mišljenje o slavenskome podrijetlu naziva Hrvat: vrijeme i mjesto gdje je prvi put zabilježen hrvatski antroponim svjedoče prije o njegovu iranskom podrijetlu. Skitsko-sarmatsko stanovništvo iranskoga govornog područja svo vrijeme živjelo je u okolici grčkih polisa azovsko-crnomorske regije, održavajući s njima tijesne kontakte. Ali i više od toga: u prvim stoljećima naše ere Sarmati su već činili velik dio stanovništa tih polisa, što se odrazilo na njihovu materijalnu kulturu. Tragovi prisutnosti sarmatskog stanovništva posebno su jasno vidljivi na spomenicima tanajskih nekropola (u osobitostima vezanima uz sahranjivanje, pogrebni inventar i drugo).48

Iz podataka s pisanih spomenika poznato je da su žitelji Tanaisa bili podijeljeni u dvije grupe – helensku i tanajsku, pri čemu je svaka imala svoje arhonte. Razlike među tim grupama nisu uvijek nosile jasno izražen etnički karakter. Većina imena tanajskih arhonta bila je iranskog podrijetla. Uz to helenski su arhonti nerijetko javno nosili negrčka imena jer se radilo o doseljenicima iz sredine koju je heleniziralo starosjedilačko visoko plemstvo.49 Nositelji antroponima Хорват'ос u II. i III. stoljeću, prije nego išta drugo, mogli su pripadati istoimenome sarmatskom plemenu koje je obitavalo u donjem toku Dona, čije su vođe imale istaknute položaje u gradskoj općini Tanaisa i živjele na području grada.

No čak i kada bismo se u cijelosti otklonili od donošenja bilo kakvih povijesnih sudova povezanih s epigrafskim otkrićima u Tanaisu i ograničili se samo na lingvističku analizu hrvatskih etničkih naziva, mogli bismo ustvrditi da najbrojnije istovrsnike etnonim Hrvati nalazi upravo u iranskoj govornoj sredini. Može ga se usporediti sa staroiran. *(fšu) haurυatā 'čuvar stoke', avest. pasu-haurυa- : haurυaiti 'čuva', haurυatat'nedjeljivost', hara οδα- 'lijepo građen', hυar 'sunce' u kombinaciji s drugim osnovama kao što su one iz oset. υat- ili υas- 'vjesnik', hra- < *sue- u kombinaciji s osnovama kao što su urυaθa- 'prijatelj' ili aurυant- 'odvažan junak'.50 Taj niz moguće je nastaviti drugim primjerima: tako naziv kijevske planine Horivice i ime jednog od mitskih osnivača Kijeva Horiva, koji imaju zajedničku osnovu s etnonimom Hrvati, možemo usporediti s avest. Haraiυa, sa staroperz. Haraiυa, nazivom za oblast Arijanu ________________________ Шелов, Д. Б. 1) Танаис и Нижний Дон в первые века нашей эры. М., 1972, str. 249; 2) Некоторые вопросы этнической истории Приазовья II – III вв. н. э. По данным танаисской ономастики // ВДИ. 1974. № 1; Арсеньева, Т. М. Некрополь Танаиса. М., 1977, str. 45. 49 Шелов, Д. Б. 1) Танаис – потерянный и найденный город. М., 1967, str. 118; 2) Танаис – эллинистический город // ВДИ. 1989. № 3. str. 51–52. 50 Vasmer, V. Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze... str. 56; Zgusta, L. Die Personennamen... str. 169–170; Skok, P. Etimologijski rječnik... Sv. I. str. 691–692. 48

92

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ te srednjoavestinskim hara, haraiti kao nazivom za planinu.51 S nazivom Hrvati zanimljivo je također usporediti naziv stare Arahozije – staroperz. Harauυatis (Behistunski natpis. I, 6) Harauυatiyã (također vidi, III, 12, 13) itd.52 Antroponim Χορούαθος, koji je u sarmatskome jeziku mogao imati oblik Χurvāθ, približava se staroiran. *hu-brāθr-, što znači 'koji ima dobru braću'. 53 Povezanost naziva Hrvati s iran. hυar 'sunce' potkrijepljen je arheološkim materijalom i toponimijom prikarpatskoga područja. U oblasti gornjeg Podnjestrovlja, gdje su živjeli tzv. ljetopisni Hrvati, otkriveni su spomenici na koje su uklesani solarni znakovi i koji se povezuju sa štovanjem Sunca – poganska svetišta u selu Urič u Lavovskoj oblasti i selu Bubniče u Ivano-frankivskoj oblasti.54 Raširenost toponimije s osnovom Hors/Kors (Horosno, Korosno, Krosno) u prikarpatskome području vjerojatno je

povezana i s označavanjem božanstva Sunca, točnije Horsa ili Hora koji je postao dijelom poganskog panteona istočnih Slavena uslijed kulturnog utjecaja iranskih susjeda i koji je možda Hrvatima bio plemensko božanstvo.55 Pozornost također privlači morfološka sličnost etnonima Hrvati i Sarmati koja upućuje na njihovo zajedničko podrijetlo vezano uz iransku ili čak indoarijsku jezičnu sredinu. Prema mišljenju O. N. Trubačova, upravo iransko *χαr-va(n)t- nije više od »fonetske (fonetsko-morfološke) podloge izvornome indoarijskom *sar-ma(n)t- 'ženski, kojim vlada žena'«. Antička tradicija spominje staro iransko pleme Sarmata, opisujući ih riječima 'Sarmatai Gynaikokratoumenoi', tj. kao one kojima su vladale žene, koji su bili pod vlašću žena (za razliku od Skita s kojima su bili blisko povezani); epitet Gynaikokratoumenoi grčki je prijevod (kalk) vlastitoga imena Sarmata.56 Pozornost također treba obratiti na hrvatsku antroponimiju u napisima Konstantina Porfirogeneta. Prije svega, riječ je o sedmorici predvodnika Hrvata, petorici braće koji su vodili seobu u Dalmaciju: Kluku (Kλουκāς), Lobelu (Λόβελος), Kosjencu (Koσέντζης), _________________________ Иванов, В. B., Топоров, В. Н. Мифологические географические названия как источник для реконструкции этногенеза и древнейшей истории славян // Вопросы этногенеза и этнической истории славян и восточных романцев: Методология и историография. М., 1976, str. 121. 52 Иванов, В. B., Топоров, В. Н. О древних славянских этнонимах. (Основные проблемы и перспективы) // Из истории русской культуры. Т. I: (Древняя Русь). М., 2000, str. 431. – vidi detaljno: Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana. 53 Абаев, В. И. I) Историкоeтимологический словарь осетинского языка. Т. 11. М.; Л., 1962, str. 437 сл.; 2) Скифо-сарматские наречия // Основы иранского языкознания: Древнеиранские языки. М., 1979, str. 333. 54 Тимощук, Б. О. 1) Схiднi слов'яни VII-Х ст.: полюддя, язичництво, початки дeржави. Чернiвцi, 1999, str. 15; 2) Схiднослов'янське полюддя//АС. 2000. Вип. 1, str. 224. 55 Овчинников, О. 1) Сакральнi та хтонiчнi божества схiдно-хорватського регioну // Iсторiя релiгiй в Украϊнi: Тез. повiд. IV круглого столу. Киϊв; Львiв, 1994; 2) Схiднi хорвати па картi Європи // АС. 2000. Вип. 1. str. 159. 56 ЭССЯ. 1981. Вып. 8. str. 149 cл. – također vidi: Трубачев, О. Н. Дополнения и исправления к томам III, IV издания 2-го // Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка. Т. IV. str. 860. – također vidi: Brozović-Rončević, D. Na marginama novijih studija o etimologiji imena Hrvat// FOCr. 1993. T. 2. 51

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

93

___________________________________________________________________________ Muhli (Moυχλώ) i Hrvatu (Хρωβάτος), i dvjema sestrama – Tugi (Tουγά) i Bugi (Bουγά).57 Pokušaje utvrđivanja slavenskog podrijetla makar i dijela tih imena ne možemo smatrati uspješnima jer većina njih ima neslavensku osnovu.58 Pri obrazlaganju te činjenice i posežući za ranom etničkom poviješću Hrvata, istraživači se slažu da hrvatski antroponimi koje je naveo Konstantin Porfirogent odražavaju najstariji neslavenski povijesni sloj toga naroda. 59

U suvremenoj literaturi postoje dvije osnovne inačice podrijetla imena spomenutih hrvatskih vođa. Većina istraživača govori o iranskim, ili u užem smislu, o alanskim korijenima koji su rezultat tijesnih, višestoljetnih kulturno-etničkih kontakata između slavenskih predaka i iranskih naroda sjevernoga Pricrnomorja. Tek oko 800. hrvatski su knezovi počeli nositi slavenska imena kao što su Vitomir, Višeslav, Borna, Ljudevit, Dragomuž i Vladislav.60 V. Polj ističe tataro-mongolsku, Konstantinovu inačicu podrijetla imena: uslijed avarske najezde neka tataro-mongolska imena i nazivi mogli su postati vlastitim imenima pojedinih predstavnika hrvatskoga plemstva. Posebnu pozornost Polj pridaje imenima petorice braće predvodnika koja se mogu usporediti sa široko raširenim kozmološkim sustavom među euroazijskim nomadima uz čiju su pomoć označavali središte i četiri strane svijeta.61 Staro podrijetlo etnonima Hrvati koji je nastao još u praslavenskome razdoblju i njegova povezanost s iranskim govornim područjem potkrepljuju se usporedbom s etnonimom Srbi koji je označavao najbliže etničke srodnike Hrvata. Istraživači su u više navrata napominjali sličnost tih dvaju etnonima s etimološkoga gledišta.62 Lingvistički i povijesni podatci svjedoče o tome da su oba etnonima nastala u iranskoj kulturno-etničkoj sredini na području sjeveroistočnoga Pricrnomorja. Iz iste te sredine potječe i naziv plemenske zajednice Anta koja je odigrala ključnu ulogu u slavenskoj etnogenezi.63

Početci srpske etničke povijesti vode k približno istome području gdje su primjećeni i _________________________________________________

ОУИ. str. 131. Vidi: Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos//ЗРВИ. 1999–2000. Књ,. 38. str. 121–122. 59 DАI. str. 116 f.; ВIN. str. 161, Anm. 327. 60 Kronsteiner, O. Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?// WSJ. 1978. Вd 24; Katičić, R. Die Anfänge des kroatischen Staates// Die Bayern und ihre Nachbarn. Wien, 1985. T. I. str. 309; Košćak, V. Dolazak Hrvata// HZ. 1987. G. 40 (1). str. 362. 61 Pohl, W. Das Awarenreich und die »kroatischen« Ethnogenesen// Die Bayern und ihre Nachbarn. T. I. str. 292–297. – također vidi: Pohl, W. Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa. 567–822 n. Chr. München, 1988. str. 265. 62 Vidi: Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка. Т. IV. str. 262; ЭССЯ. Вып. 8. str. 151. 63 Gregoire, H. L' Origine et le Nom des Croates et des Serbes; Moszyński, K. Pierwotny zasiąg języka praslowiańskiego. Wrocław, 1957, str. 147. n.; Филин, Ф. П. Образование языка восточных славян. М.; Л., 1962, str. 60; Иванов, В. В., Топоров, В. Н. О древних славянских этнонимах. str. 430–431. 57 58

94 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« ___________________________________________________________________________ prvi tragovi obitavanja najstarijih nositelja hrvatskog imena. Do takvog zaključka došli smo na temelju niza pisanih izvješća u djelima antičkih povjesničara i zemljopisaca koja se vremenski podudaraju s napisima iz Tanaisa.64 Prema podatcima Klaudija Ptolomeja (II. st.) iz opisa zemljopisnog položaja azijske Sarmatije, Srbi (Σέρβοι) su se smjestili »između Keraunijskih gore i rijeke Ra (Volga, op. prev.)« 65, tj. istočni predjeli njihove postojbine prostirali su se do rijeke Volge.66 Naputci Ptolomeja, kao i ostalih antičkih autora, svjedoče o starosti etničke povijesti Srba i, kao što je to slučaj i s Hrvatima, otkrivaju najstariji neslavenski sloj u povijesti toga naroda koji je izravno povezan sa sarmatsko-alanskim svijetom istočnoga Priazovja i sjevernoga Kavkaza. Ti podatci najvažniji su argument u određivanju podrijetla etnonima Srbi. I iako je njegova etimologija u mnogočemu sporna, nastanak etnonima Srbi iz iranskih jezika sjevernokavkaskoga kraja jedna je od vodećih smjernica znanstvenoga istraživanja.67 Slav. *sьrb(j)i uspoređuje se s oset. sœrvœt, što znači zajednička zemlja.68 Na srodstvo etnonima Srbi i Hrvati ukazuje ista tvorbena struktura riječi koju su utvrdili suvremeni lingvisti.69 Ta činjenica može se i potkrijepiti. Prema mišljenju K. Moszyńskoga, etnonim Srbi može imati stariju indoeuropsku osnovu i s gledišta takve retrospektive daje nam jasniju sliku ne samo fonetske već i semantičke veze između etnonima Srbi i Hrvati: slav. sьrbъ, Σέρβοι pripada indoeur. *ser-v- 'čuvati', što je u klasičnome skitskom dalo *xarv-, a otuda i slav. *xŗvati.70 Sličnih gledišta držao se i O. N. Trubačov, smatrajući da etnonim Srbi možda »potječe iz sredine indoarijskoga (praindijskoga) jezika stanovništva Prikubanja i sjevernih pontijskih obala, za koje su vezana plemena Sinda i Meoćana«.71 Izmjena etničkoga sastava izvornih nositelja etnonima Srbi i njihovo približavanje praslavenskome arealu dogodili su se na području Pobužja.72 *** Tijekom usporednih povijesnih istraživanja otkrivene su duboke i raznovrsne iransko-hrvatske veze u području duhovne i materijalne kulture. Etnografi, koji su proučavali hrvatsku narodnu

______________________ Vidi detaljno: Swoboda, W. Serbowie starożytni // SSS. 1975. T. V. Cz. I. str. 146. СДПИС T. I. str. 53. 66 Борисов, В. В. Карта Сарматии (нынешней Pоссии) во II в. по Р. X. по греческому географу Птолемею. Ковно, 1909–1910. Вып. 1-3. (Карта I). 67 Vidi detaljno: ВИИНJ. Кнь. II. str. 48–49 Бел. 150; Ditten, H. Bemerkungen...str. 446–447; Историja српског народа. Београд, 1981. Кнь. I. str. 144. Бел.; Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut... str. 93. 68 Абаев, В. И. Историко-этимологический словарь осетинского языка. Т. III. str. 88. cл. 69 Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut ...str. 93. 70 Moszyński, K. Pierwotny zasiąg języka prasłowiańskiego. str. 147. n. 71 Трубачев, О. Н. Indoarica... str. 75. 72 Tрубачев, О. Н. 1) Некоторые данные об индоарийском языковом субстрате Северного Кавказа в античное время //ВДИ. 1978. № 4. str. 41–42; 2) Этногенез и культура... str. 51. 64 65

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

95

___________________________________________________________________________ nošnju, pjesme i običaje, otkrili su mnogobrojne elemente koji su potekli izravno iz kulturne sredine krajeva između Crnoga mora i Iranske visoravni za vladavine iranske dinastije Sasanida.73 Primjerice, mnoge zajedničke crte pronalazimo u tradicionalnoj kulturi balkanskih Hrvata i nekih kavkaskih naroda. Posebnu pozornost istraživači posvećuju velikim sličnostima između hrvatskih i armenskih narodnih pjesama i folklora općenito, između nekih dijelova tradicionalne odjeće te sličnostima vezanima uz pogrebne obrede – to se posebice odnosi na karakteristične nadgrobne spomenike (stećke) koje su Hrvati gradili, a čije prototipe nalazimo na Kavkazu.74 Neosporan je duboki iranski utjecaj u formiranju religioznih stavova Slavena pretkršćanskoga doba. Osobito vidljiv jest utjecaj zoroastrizma s kojim se povezuje dualistička predodžba o borbi između dobrih i zlih božanskih načela koja se očituju u kultu Bjeloboga i Crnoboga.75 Primjećuje se također potpuna podudarnost s temeljnim postulatima manihejstva, religioznoga učenja začetog u III. st. u Perziji, i bogumilstva, religiozno-filozofskoga pokreta na Balkanu u razdoblju od X. do XIV. stoljeća. U osnovi

obaju svjetonazora leži dualističko učenje o borbi dobra i zla, svjetla i tame kao izvornih i ravnopravnih načela postojanja.76 Iransko podrijetlo imaju neke institucije državne vlasti i uprave koje su od davnina karakteristične za socijalno-političku organizaciju hrvatskoga društva, kao i termini koji ih označavaju, na primjer ban i župan. Unatoč ranije uvriježenome mišljenju o tataro-mongolskome podrijetlu termina ban, koji se podudara s titulom kagan, a koju su Slaveni poznavali od vremena avarskoga osvajanja (kagan – bajan – ban)77, suvremeni znanstvenici dolaze do zaključka da taj termin, koji je u Hrvata označavao višu državničku instituciju, potječe od staroiran. ban čije je prvotno značenje bilo 'čovjek visokoga položaja, gospodin, vlastelin', a termin župan proizlazi iz staroiran. aszurpan 'veliki gospodin, velmoža'.78 Po mišljenju istraživača, tradicionalni hrvatski grb u obliku stilizirane šahovske ploče s crveno-bijelim poljima (5х5) potječe iz staroga Irana, koji je prema tradiciji poznat po šahovskoj igri. Motiv hrvatskoga grba prikazan je gotovo u istovjetnome obliku na staroj vazi iz Saljkske1 nekropole iz XI. i X. st. pr. n. e. Velika sličnost s iranskim heraldičkim prototipovima vidi se na grbovima hrvatskih plemića, na primjer na obiteljskome grbu _____________________ Gušić, M. Običaj »Ljelje-Kraljice« kao historijski spomenik. Zagreb, 1967. Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana. str. 35; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy...str. 252. 75 Peisker, J. Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja// SHP. 1928; Pilar, I. O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju//ZNŽOJS. 1931, Knj. 28 Sv. I. 76 Mandić, D. Hrvati i Srbi...str. 107–110. 77 Vidi: Šišić, F. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb, 1916. 78 Bechicki, J. Wokół problematyki etnogenesy...str. 250, Košćak, V. Iranska teorija... str. 114. 73 74

96

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________

Šubićevih ili na onome na obiteljskoj nadgrobnoj ploči prvoga hrvatskoga sveca, Nikole Tavelića79. Istraživači kod hrvatskih srednjovjekovnih graditelja primjećuju široku primjenu nekih građevnih tehnika stare perzijske arhitekture (ćemer – posebna tehnika kamenih svodova na građevinama i hrvatski vuglec u drvenom graditeljstvu), a i elemente perzijskih ornamenata (troplet). Proučavanje najvažnijih arhitektonskih spomenika predromanskog razdoblja, koji su sačuvani na području dalmatinske Hrvatske, otkriva njihovu veliku sličnost s arhitektonskim uzorcima sasanidskoga Irana koji su poznati u Iranu, Armeniji i nekim oblastima Prednje Azije.80 Iranskih su korijena neki zemljopisni nazivi u Hrvatskoj, na primjer mjesto Krapina pokraj Zagreba, otok Krk na Jadranu, gorski klanac Velebit. Naziv zagrebačkog parka Tuškanac potječe od iran. tuzskan 'zec'. Iranskog podrijetla jesu imenice hudoba, koji u iranskome označava zlog boga, a u hrvatskome ljutitog, ozlojeđenog čovjeka, tamburica – popularni žičani instrument u Hrvatskoj, česma – vrelo, izvor, škornje – vrsta čizama1, čipka i Šokac – oznaka za pripadnika hrvatske narodosti u Slavoniji (od iran. szok 'zemljoradnik'). U posljednje vrijeme istraživači su obratili pozornost na fenomen takozvane uglate glagoljice čije je podrijetlo povezano s pismenošću staroga Irana.81 Na temelju svega rečenoga može se zaključiti da iransko podrijetlo nije imao samo etnonim Hrvati, nego i njegovi prvotni nositelji, odnosno povijesni pretci balkanskih Hrvata koji su bez sumnje povezani s kulturno-jezičnom sredinom sasanidskog Irana. Po svemu sudeći, slavenizacija Hrvata posljedica je njihove kasnije povijesne evolucije u razdoblju kada su hrvatska plemena tijekom seobe na zapad prispjela na područje Prikarpatja. S gledišta određene povijesne retrospektive, koloritne etničke nazive – Bijeli Hrvati, Bijela i Crvena Hrvatska, koji su se pojavili tijekom naseljavanja Hrvata u srednju Europu i na Balkan, ne treba, kao što su to radili neki istraživači, povezivati s vanjskim kulturnim utjecajima, osobito s utjecajem Huna ili Avara koji su tijekom velike seobe naroda potčinili slavensko stanovništvo Prikarpatja i Podunavlja.82 Simbolika boja etničkih i zemljopisnih naziva u Hrvata i Srba možda je njihovo staro iransko naslijeđe. Usporedno s Kinom, tradicija koloritnoga označavanja strana svijeta prema _____________________ Prim. prev. škornja – čizma kao dio narodne nošnje i obuće Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana. str. 35; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy... str. 252. 80 Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana. str. 34–35; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy... str. 251; Košćak, V. Iranska teorija... str. 111. – također vidi: Strzygowski, J. O razvitku starohrvatske umjetnosti. Zagreb, 1927. 81 Heres, T. Dugo putovanje od Irana do Jadrana. str. 35; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy... str. 252. 82 Županić, N. Značenije barvnega atributa v imenu Crvena Hrvata// Et. 1937-1938. T. 10/11. 1

79

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

97

___________________________________________________________________________ kojoj je zapadu odgovarala bijela, sjeveru crna, a jugu crvena boja, bila je široko raširena u starome Iranu. Sa staroiranskim koloritnim označavanjem osobito su povezani nazivi Crnoga i Crvenoga mora, koji su prihvaćeni u suvremenome zemljopisnom nazivlju.83 *** U potrazi za iranskim korijenima hrvatskoga naroda neki istraživači posežu za još udaljenijim povijesnim vremenima. Između 1830. i 1840. G. K. Rowlinson dešifrirao je najpoznatiji carski natpis epohe Ahemenida koji je uklesan na Behustinskoj stijeni, koja se nalazi između gradova Hamadana i Kermanšaha, na visini od 105 metara iznad puta koji je u davna vremena spajao Babilononiju s Medejom i drugim državama istočno od nje. Natpis koji slavi perzijskog cara Darija I. i njegova prethodnika Kambiza, a koji potječe iz vremena oko 519. pr. n. e., napisan je staroperzijskim klinastim pismom na trima jezicima – staroperzijskom, elamskom i akadskom. Iznad natpisa uzdiže se veličanstveni reljef koji prikazuje boga Ahuru Mazdija i cara Darija okružene dvorjanicima i poraženim neprijateljima.84

Na Behistunskoj stijeni natpisu nalazimo staroiranski naziv jedne od istočnoiranskih satrapija Perzijskog carstva u obliku Harauvatija (Harauνatti, Harauυatiyã, Harauυatis) koja je poznata iz starogrčkih spomenika Arahozija (Aραχωσια). Prostirala se slivom rijeka Argandab, Argastan i Gazne, a središte joj se nalazilo na području današnjega Kandahara. Poznati hrvatski iranist S. Grubišić prvi je spekulirao o tome da su staroiran. nazivi Harauνatti i Harauυatiyã, Harauυatis prve datirane činjenice izravno povezane s etnogenezom Hrvata.85 Oslanjajući se na podatke Behistunskog natpisa, S. Sakać došao je do zaključka da prva poglavlja povijesti Hrvata počinju u Iranu, i to u razdoblju Ahemenida. Njihova pradomovina, koja se u starim spomenicima nazivala Harauvatijom ili Arahozijom, prostirala se između današnjih Irana i Afganistana. Uslijed invazije Saka, koji su nahrlili iz Pandžaba, početkom naše ere Hrvati su se morali preseliti u nove zemlje sjevernoga Priazovja.86 Teorije S. Sakaća podržali su i neki noviji autori.87 Ponegdje se mogu naći još smjelije

______________________ Saussure, F. de. Le systeme cosmologique Sine-Iranien// JA. 1923. Vol 63; Ludat, H. Farbenbezeichnungen in Völkernamen. Ein Beitrag zu asiatisch-osteuropäischen Kulturbeziegungen// Sc. 1953. T.4. Hft 2; Gabain, A. Vom Sinn symbolischer Farbenbezeichnungen// AOAH. 1962. No 1; Šaur, V. K. původu názvü svĕtových stran// SI. 1985. R. 54. Z.I. – također vidi: Sakać, S. Prvo značenje naziva »bijela« i »červena« Hrvatska// Život, Zagreb, 1938. No 6. 84 Vidi: Дандамаев, М. А. Цивилизации Древнего Ирана//Древние цивилизации. М., 1989, str.157–158. 85 Vidi: Heres, T. I) Dugo putovanje od Irana do Jadrana; 2) Hrvatska povijest od 6. st. prije Krista do 10. st. poslije Krista// Poljica. 1990. Sv. 15; Marčinko, M. Podrijetlo i značenje imena Hrvat// Kačić. Split, 1993. Sv. 25 86 Sakać, S. I) Iranische Herkunft des Kroatischen Volksnamens; 2) The Iranian Origins of the Chroata. 87 Vidi: Heres, T. I) Dugo putovanje od Irana do Jadrana; 2) Hrvatska povijest...; Bechicki, J. Wokół problematyki etnogenesy... 83

98

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ hipoteze: potraga za podrijetlom hrvatskoga naroda i državnosti veže se uz područje stare Perzije i Mezopotamije nekoliko tisućljeća prije prvih napisa o Hrvatima, a u njihovu etničkom nazivu opažaju se stari indoarijski korijeni.88 Međutim, takvo »postaravanje« povijesti Hrvata temelji se na klimavim temeljima od kojih je najvažniji onaj o sličnosti nekih starih imena i naziva s etnonimom Hrvati. Kako se s pravom isticalo u literaturi, ta sličnost i čak blisko podudaranje imena ne potvrđuje korist etničkog zajedništva njihovih nositelja, osobito ako su zapisani primjeri takvih imena i naziva kronološki stoljećima udaljeni jedni od drugih.89 Gore navedeno se u prvome redu odnosi na pokušaje uspoređivanja naziva Hrvati i Hrvatska s nazivima Harauvatti i Harauυatiyã. No, spomenuti se nazivi ne podudaraju u cijelosti. Uz svu svoju sličnost potječu od drugačijeg korijena - *hъrv- i *harauv-, pri čemu korijenski samoglasnik -a u Harauvatti ne može etimološki odgovarati slav. -ъ u hъrvati. Oblici Harauvatti, Harauυatiyã i antroponim Xoρóαθος, Xoρoύα[θος] s Tanajskih ploča, koji su etimološki povezani sa slav. hъrvati, također se ne podudaraju. Utemeljenijom se čini teza koju su svojedobno iznijeli Lj. Hauptmann, G. Vernadsky i F. Dvornik te koju su prihvatili i drugi istraživači, a prema kojoj staro hrvatsko pleme potječe od stanovnika iranskoga govornog područja, koji su početkom nove ere bili nastanjeni na području sjeveroistočnog Pricrnomorja i Priazovja. Preciznije etničko

određivanje izazivalo je određene nesuglasice: neki povjesničari smatrali su da su Hrvati potekli od antskoga plemenskog saveza90, dok su drugi govorili o njihovu sarmatsko-alanskom podrijetlu.91

Tijekom hunske ili avarske najezde Hrvati su se u velikom broju preselili na zapad, stopivši se s redovima napadačke vojske. Stigavši u sjeverno Prikarpatje, kasnije do gornje Visle, a i na prostor Balkana i gornjeg toka Labe, Hrvati su, kao jedna od organiziranijih vojnih sila, uspostavili dominaciju nad mjesnim slavenskim stanovništvom i s vremenom se asimilirali u njegovu sredinu, nadjenuvši jednom dijelu Slavena novo ime.92 _______________________________ 88 Vidi: Vidović, M. Hrvatski iranski korijeni Zagreb, 1991. Sv. I; Ćurić, N. M. Staroiransko podrijetlo Hrvata Zagreb, 1991.; Marčinko, M. Podrijetlo i značenje imena Hrvat; Pantelić, S. Najstarija povijest Hrvata. Mainz, 1993. 89 Gluhak, A. Hrvatski iranski korijeni i staroiransko podrijetlo Hrvata?// Kolo. Zagreb, 1992, Sv. 1; Karbić, D. [Rec. na knj.:] Stjepan Pantelić. Najstarija povijest Hrvata. Mainz, 1993, str. 97// HZ 1994. G. 47. Sv. 1 Goldstein, I. Hrvatski rani srednji vijek. str. 26. 90 Hauptmann, Lj. Seoba Hrvata i Srba// JИЧ. 1937. Cш. 3. str. 59–61; Barada, M. Hrvatska dijaspora i Avari// SHP. Ser. III. 1952, Sv. 2. 91 Dvornik, F. Les Slaves, Historie et civilisation, Paris, 1970, str. 35–36. 92 Hauptmann, Lj. Dolazak Hrvata... str. 90. n.; 2) Kroaten, Goten und Sarmaten// GS. 1935. Vol. 3; 3) Seoba Hrvata i Srba. str. 30 sl.; Vernadsky, G. 1) Great Moravia and White Chorvatia// JAOS. 1945. Vol. 65. T. 3; 2) Das frühe Slawentum// Historia Mundi T. V. Bern, 1956, str. 265. f.; Dvornik, F. 1) The Making of Central and Eastern Europe. str. 268 f.; The Slavs, Their Early History and Civilization, Boston, 1956, str. 25–29; Barada, M. Hrvatska dijaspora.....; Kotlarczyk, J. Siedziby Chorwatów wschodnich. str. 169; Košćak, V. Iranska teorija...str. 115–116.

V. poglavlje

Geneza Hrvata: arheološko i etnolingvističko gledište

99

___________________________________________________________________________ Budući da u pisanim spomenicima ne postoje izravni dokazi na tu temu, H. Łowmiański sumnjičav je prema mogućnosti postojanja staroga iranskoga plemena pod nazivom Hrvati. Po njegovom mišljenju, antroponim Hrvat (Xoρóαθος) s Tanajskih ploča mogao je pripadati samo nekom pojedincu koji je po nečemu bio poznat stanovnicima grčkoga polisa.93

Istraživač nije poricao vezu između osobnih imena i etničkih naziva i, osim toga, ukazivao je na primjere tvorbe niza starih slavenskih etnonima od imēna plemenskih vođa ili knezova (Duljibi, Česi, Radimiči i Vjatiči). Međutim, po mišljenju G. Łowmiańskoga, slična veza postojala je samo u jednome smjeru, odnosno ime istaknutoga vođe moglo je s vremenom postati etnonimom. Stoga se u našem slučaju »prihvaćanje imena Horoatos u svojstvu etničkog naziva od strane jednoga od slavenskih plemēna moglo dogoditi pod uvjetom da se radilo o nekome tko je ispunjavao ulogu plemenskoga vođe i koji je na tome polju imao velike zasluge, kao što je to bio slučaj s kraljem Samom kod čeških Slavena«.94 Sličnog se gledišta drži i A. Loma. Po njegovu mišljenju, naziv Hrvati dolazi od osobnog imena plemenskoga pretka ili drevnoga vladara, a koje je bilo rašireno u cijelome plemenu. To dokazuju slučajevi starih zapisa antroponima Xoρóαθος (Tanajske ploče) i Xρωβάτος (Konstantin Porfirogenet). Osim toga, u srednjem vijeku etnonim Xъrvat(in)ъ i u skladu s tim osnova *xъrv- široko su zastupljeni u osobnim imenima (za razliku od etnonima Sьrbinъ), što po mišljenju istraživača ukazuje na prvotni antroponimijski karakter naziva Hrvata.95 Teško se složiti s tim argumentima. Sasvim je jasno da je između etnonima i antroponima mogla postojati i obrnuta povezanost, odnosno da su osobna imena izvedena od etničkih naziva. Takve primjere možemo izvući iz povijesti samih Hrvata. Prema izvješću Konstantina Porfirogeneta, jedan od predvodnika hrvatskih plemena koja su se preselila u Dalmaciju zvao se Hrvat (Xρωβάτος).96 Bez obzira na vrijeme preseljenja Hrvata na Balkan, jasno je da je spomenuti antroponim nekoliko stoljeća mlađi od svojega tanajskoga istovrsnika i da se odnosi na vrijeme kada je etnonim Hrvati već bio ukorijenjen u slavenskoj sredini. Sudeći po Konstantinovu pripovijedanju, Hrvat je bio na čelu plemena pod nazivom Hrvati koje je u Dalmaciju stiglo iz Velike ili Bijele Hrvatske. Znači da su etnonim Hrvati i horonimi Velika i Bijela Hrvatska koji označavaju područje s kojega je krenula seoba Hrvata na Balkan nazivi koji su nastali prije spomenute seobe. Antroponim Hrvat u Konstantinovu izviješću sasvim je sekundaran i ne može poslužiti kao dokaz antroponimijskome podrijetlu etnonima Hrvati. Naprotiv, on izričito ukazuje na obrnuti odnos: antroponim Hrvat nastao je od etnonima Hrvati. ____________________ 93 94 95 96

Łowmiański, H. Początki Polski T. II. str. 139–140. Ibid. str. 140. Loma, A. Serbisches und kroatisches Sprachgut... str. 95. OУИ. str. 130, 131.

100

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ O tome svjedoči još jedna činjenica koja je također povezana s hrvatskom antroponimijom. Najčešće prezime današnjih Hrvata jest Horvat.97 Osim toga, hrvatski antroponimi ne susreću se samo na području Hrvatske, nego i izvan nje, primjerice, u Slovačkoj ima mnoštvo takvih antroponima koje potkrjepljuju arhivski dokumenti, počevši od XIV. stoljeća, a danas kod Slovaka prezime Horvat po raširenosti zauzima drugo mjesto.98 Nema razloga tumačiti te činjenice kao dokaz antroponimijskoga podrijetla etnonima Hrvati. Očito je da je taj etnonim stariji od svih poznatih oblika njemu sličnih antroponima, a koji su rašireni u srednjoj Europi i na Balkanu. Osim toga, istraživanja pokazuju da su prezime Horvat i slični antroponimi najrašireniji tamo gdje su uslijed njemačke i mađarske dominacije Hrvati činili odvojenu grupu stanovništva.99 Prema tome, ti antroponimi imali su funkciju svojevrsnoga etnokulturološkog pokazatelja, jer su u nepovoljnim političkim uvjetima pridonijeli uspostavljanju i očuvanju etničke samoidentifikacije Hrvata. Dakle, prilikom njihova nastanka, glavnu ulogu igrao je čimbenik etničke pripadnosti: osobna imena tipa Horvat odražavala su ideju pripadnosti narodu koji je nosio ime Hrvati od kojeg su i nastala. Prema istraživanjima V. A. Nikonova, etnička pripadnost i mjesto podrijetla u cjelini neki su od osnovnih čimbenika nastanka slavenskih prezimena.100 Tako je mogućnost nastanka osobnih imena od etničkih naziva vjerodostojan povijesni čimbenik. U hrvatskoj povijesti ta mogućnost bila je višekratno ostvarena. Rani pisani tragovi antroponima Horvat na Tanajskim pločama ne mogu poslužiti kao dokaz sekundarne pojave etnonima Hrvati koji je bio zapisan u još starijim pisanim spomenicima. Tim više jer je nastanak osobnih imena od etničkih naziva pojava koja je svojstvena za stanovništvo iranskoga govornog područja sjevernoga Pricrnomorja. Što se tiče bosporskih natpisa, u više navrata susreću se antroponimi Sarmat i Savromat. Na starim mramornim pločama koje su pronađene na obali Crnoga mora u Anapu i koje datiraju iz otprilike druge polovine II. st. mogu se pročitati imena: Σαρµάτας (Sarmat), Σαρµάτας Kοδόρα (Sarmat, sin Kodora)101; Σαρµά[τας] Xoρηγίωνος (Sarmat, sin Horegiona), Σαρµάτας Xoδεkίoν (Sarmat, sin Hodekija)102; Σι[αγ]ους Σαρµάτα (Siagus, sin Sarmata). 103 ______________________ 97 98

Vidi: Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske. Zagreb, 1976. Habovstiakova, К. Medzijazykové Kontakty pri rodných menách v staroj slovenčine// SS. 1975, str. 42.

99 Никонов, В. А. Типология славянской антропонимии // История, культура, этнография и фольклор славянских народов. IX Международный съезд славистов. Киев, сентябрь 1983 г. Доклады советской делегации. М., 1983, str. 268. 100 Također vidi. str. 265. 101 КБН. str. 666. (№ 1134). 102 Također vidi. str. 677. (№ 1140) 103 Također vidi. str. 697. (№ 1179)

V. poglavlje

Geneza Hrvata:

arheološko i etnolingvističko gledište

101

___________________________________________________________________________ Kao što je već primjećeno, ime Savromat nosio je jedan od tanajskih vladara koji je živio na prijelazu iz II. u III. stoljeće. Očito je tvorbi osobnih imena od etničkih naziva naroda iranskoga govornog područja Pricrnomorja pridonijela nužnost etnokulturološkoga samopoistovjećivanja u uvjetima stalnih kontakata i suživota s grčkim narodom gradova Bosporskoga kraljevstva. Kao što smo vidjeli, ti isti čimbenici vrijedili su i kod potomaka crnomorskih Iranaca – srednjoeuropskih i balkanskih Hrvata, što je doprinijelo očuvanju njihove stare tradicije tvorbe osobnih imena od naziva naroda kojemu su pripadali.

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

Slavensko-iranski kontakti na jugu istočne Europe – O kronologiji i teritoriju slavensko-iranskoga etničkog prožimanja – Hipoteza o slavenskome podrijetlu etnonima Sarmati – Uloga Sarmata u etnogenezi Slavena Podnjestrovlja – Slaveni između Germanije i Sarmatije (Venedi, Peucini, Sarmati)

I

straživanja usporedne lingvistike ukazuju na tijesne kontakte dijela slavenskih plemena jugoistočne Europe s preostalim pripadnicima skitskih plemena i sa sarmatskim stanovništvom sjevernog Pricrnomorja koji su se održavali sve do ranoga srednjeg vijeka. Tragovi iranskog utjecaja vidljivi su ne samo u leksiku već i u fonetici, morfologiji i sintaksi nekih slavenskih jezika, a posebno u istočnoslavenskoj grupi.1 Upravo zbog čvrstih iranoslavenskih jezičnih kontakata na teritoriju istočnoeuropske ravnice u suvremenome ukrajinskom jeziku i nekim južnoruskim govorima javlja se zvučni frikativ γ(h), koji se prvotno pojavio u skitskome jeziku i njemu srodnim istočnoiranskim dijalektima iz ranijih općearijskih glasova *g i *gh.2 Općom crtom, koja je uvjetovana iransko-slavenskim prostornim kontaktima, istraživači smatraju bliskost u sustavu uporabe frazeologizama i podudarnosti u njihovu značenju u osetskome jeziku i slavenskim jezicima.3 __________________________________

Vidi: Абаев, В. И. 1) Скифо-европейские изоглоссы: На стыке Востока и Запада. М., 1965; 2) Избр. труды. Т. II: Общее и сравнительное языкознание. Владикавказ, 1995; Топоров, В. Н. 1) Об одной ирано-славянской параллели из области синтаксиса // КСИС. 1960. Вып. 28; 2) Еще раз о GOLTHESCYTHA у Иордана (Getica. 116): К вопросу северо-западных границ древнеиранского ареала // Славянское и балканское языкознание: Проблемы языковых контактов. М., 1983; Зализняк, А. А. Проблемы славяно-иранских отношений древнейшего периода // Вопросы славянского языкознания. М. 1962; Трубачев, О. Н. 1) Из славяно-иранских лексических отношений // Этимология. 1965. М., 1967; 2) Языкознание и этногенез славян: Древние славяне по данным этимологии и ономастики // Славянское языкознание: IX Международный съезд славистов (Киев, сентябрь 1983 г.): Доклады советской делегации. М., 1983; Kiparsky, V. Russische historische Grammatik. Bd III Entwicklung des Wortschatzes. Heidelberg, 1975, str. 59–61; Бирибаум, Х. Праславянский язык: Достижения и проблемы в его реконструкции. М., 1987; Эдельман, Д. И. Иранские и славянские языки: Исторические отношения. М., 2003. 2 Абаев, В. И. 1) О происхождении фонемы γ (h) в славянском языке // Проблемы индоевропейского языкознания. М., 1964, str. 115–121; 2) Скифо.европейские изоглоссы. str. 41–52; 3) Избр. труды. Т. II str. 332–342; Эдельман, Д. И. К происхождению ирано-славянских диахронических параллелей // Славянская языковая и этнояыковая системы в контакте с неславянским окружением. М., 2002, str. 76–77. 3 Абаев, В. И. 1) Превербы и перфективность: Об одной скифо-славянской изоглоссе // Проблемы индоевропейского языкознания. str. 90–99; 2) Скифо-европейские изоглоссы. str. 54–68. 1

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

103

__________________________________________________________________________________________

Raširenost oblika genitiva u funkciji akuzativa u osetskom, istočnoarmenskom i slavenskim jezicima također govori o prisutnosti izravnih međujezičnih kontakata.4 Poseban znanstveni problem predstavlja kompleks leksičkih usporednica koji je zapažen u iranskim i slavenskim jezicima. Istraživači govore o izravnim posuđivanjima iz iranskog leksika te o primjerima semantičkog premještanja u značenju pojedinih slova i korijena, koji su se odvili u nekim slavenskim jezicima. Riječ je o posuđivanjima koja su zahvatila različite slojeve slavenskog leksika, od sakralnog do onog vezanog uz svakodnevni život.5 Kao što smatra V. N. Toporov, »strogo gledano, mnogi iranizmi mogu se učiniti ne samo kao posuđenice već kao relikti iranskog govora u jeziku stanovnika, koji su preuzeli slavenski govor«.6 Duboki utjecaj iranskog načela vidljiv je u oblasti istočnoslavenske poganske religije i mitologije, u duhovnoj kulturi te u oblasti običaja i svakodnevnog života.7 Tako u poganskome Vladimirovu panteonu iransko podrijetlo imaju Hors i Simargl.8 Kako tvrdi M. A. Vasiljev, teonim Hors / Hurs slavenski je prijenos sarmatskog naziva za kult Sunca – »Sunce – car« u obliku *хors / *хūrs.9 Po svojemu podrijetlu iranska božanstva bila su sarmatsko-alansko naslijeđe u istočnome ogranku slavenstva, jedan od kulturnih odraza dubokih slavensko-iranskih međusobnih utjecaja na jugu istočne Europe tijekom dugog razdoblja u I. tisućljeću.10 Prema antropološkim podatcima, velik dio stanovnika južne Rusije u razdoblju od X. do XII. stoljeća, kojeg karakterizira mezokefalija naspram uskog oblika lica, po svojoj vanjštini pripada onoj grupi nositelja černjahovske kulture koja je nastala u uvjetima slavenske asimilacije plemena iranskoga govornog područja.11 Jednim od razloga koji su potaknuli stare Slavene na tješnje odnose s njihovim susjedima iranskoga govornog područja bio je viši ekonomski i kulturni razvoj sjedilačkoga skitsko-sarmatskog stanovništva, višestoljetnim vezama povezanog s antičkom civilizacijom. ____________________ Абаев, В. И. Скифо-европейские изоглоссы. str. 68–79; Эдельман, Д. И. К происхождению... str. 85, 87. 5 Зализняк, А. А. Проблемы славяно-иранских языковых отношений... – vidi: Трубачев, О. Н. Из славяно-иранских лексических отношений... 5 Топоров, В. Н. Об иранском элементе в русской духовной культуре // СБФ. 1989. str. 24. 6 Рыбаков, Б. А. Язычество древних славян. М., 1981. str. 354–527; Королюк, В. Д., Литаврин, Г. Г., Флоря, Б. Н. Древняя славянская этническая общность // Развитие этнического самосознания славянских народов в эпоху раннего средневековья. М., 1982, str. 24–25; Топоров, В. Н. Об иранском элементе...; Васильев, М. А. Язычество восточных славян накануне крещения Руси. Религиозномифологическое взаимодействие с иранским миром. Языческая реформа Владимира. М., 1999. 8 Топоров, В. Н. Об иранском элементе... str. 25 сл.; Васильев, М. А. Язычество восточных славян... I. i II. poglavlje. 4

Васильев, М. А. Язычество восточных славян... str. 71. Vidi također. 11 Седов, В. В. Славяне Среднего Поднепровья (по данным палеоантропологии) // СЭ. 1974. № 1. 9

10

104

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

__________________________________________________________________________________________

Kao nositelj kulturne tradicije rimskih provincija, skitsko-sarmatsko stanovništvo pricrnomorskog područja izvršilo je bitan utjecaj na cijelu černjahovsku kulturu odredivši njezine glavne karakteristike, što je u konačnici dovelo do dokidanja mjesnih etnografskih razlika.12 U isti mah, pretrpjevši poraz od Gota, velik se dio sarmatskog stanovništva krajem II. st. počeo povlačiti na sjever u šumsko-stepske predjele, prelazeći na sjedilački način života. Miješajući se sa zemljodjelskim stanovništvom, Sarmati su neposredno sudjelovali u formiranju černjahovske kulture, postavši tako jednom od osnovnih komponenti stanovništva koje joj je pripadalo. Očito je da Sarmati u procesu nastanjivanja tog područja nisu gradili svoja zasebna naselja, nego su se priključivali već postojećim naseljima zemljodjelskog stanovništva.13 Proces iransko-slavenskoga etnokulturnog ujedinjavanja počeo se odvijati prije nego što su Slaveni počeli naseljavati dunavske zemlje i Balkanski poluotok. Prema lingvističkim podatcima, kod slavenskog stanovništva koje je zaposjelo spomenute regije već se osjećao iranski utjecaj. Budući da su se prvi Slaveni na Balkanu i na području srednjeg Dunava pojavili tek na prijelazu iz IV. u V. stoljeće, razdoblje iransko-slavenske simbioze treba vezati uz prve stoljeće I. tisućljeća.14 *** Početak kontakata sa sjedilačkim stanovništvom šumsko-stepskog pojasa istočnoeuropske ravnice treba tražiti u vremenu zarubinecke kulture (II. st. pr. n. e. – II. st.), čiji su nositelji bili jedni od predaka Slavena – povijesni Venedi.15 O problemu

zarubinecko-sarmatskih odnosa odavno se raspravlja u literaturi.16 Arheološkim istraživanjima utvrđeno je da su od prve polovine I. st. upadi Sarmata na područje zarubineckih naselja bivali sve učestaliji.17 Osobito velik pritisak Sarmata trpjelo je stanovništvo šumsko-stepskog __________________ 12 Баран, В. Д. 1) Черняхiвская культура. За матерiалами Верхнього Днiстра и Захiдного Бугу. Киїев, 1981, str. 152–162; 2) Слов' яни у другiй чвертi I тис. н. е. // Давня iсторiя України. Т. 3. Киїев, 2000, str. 49–50. 13 Гудкова, О. В. Про участь сарматiв виникненнi чернахiвської культуры //Археолгiя. 2002. № 2. str. 36–40; Козак, Д. Н. Сармати та слов' яни на Українi // Старожитностi I тисячолiття нашої ери на територiї України. [ До 80-рiччя Є. В. Максимова]. Киїев, 2003, str. 68. 14 Седов, В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. М. , 2002, str. 191. 15 Третьяков, П. М. У истоков древнерусской народности. М., 1970, str. 28, 32–43; Поболь, Л. Д. Славянские древности Белорусии (ранний этап зарубинецкой культуры). Минск, 1971, str. 179–187; Максимов, Е. В. Среднее Поднепровье на рубеже нашей эры. Киев, 1972. str. 129-133; Славяне ЮгоВосточной Европы в предгосударственный период. Киев, 1990. str. 118-153.; Козак, Д. Н. Етнiчнi процеси в України наприкiнцi I тис. до н. е. – у I тис. н. е.// Етнiчна iсторiя давньої України. Киїев, 2000, str. 122–139. 16 Кухаренко, Ю. В. К вопросу о славяно-скифских и славяно-сарматских отношениях // СA. 1954. № 19. str. 120; Максимов, Є. В. Вiдносини зарубинецьких та степовых племен Поднiпров'я // Археологiя. 1978. № 28. str. 45–54; Кубишов, А. I., Поклядцкий, О. В., Симоненко, О. В. Про засмини сарматiв з населенням зарубинецької культури // Археологiя, 1987. № 58, str. 56–63; Обломский, А. М., Томашевич, В. В. О контактах позднезарубинецкого населения водораздела Днепра и Дона с сарматами Подонья // КСИА. 1993. Вып. 207, str. 48–55. 17 Козак, Д. Н. Сармати та слов' яни на Українi. str. 65–67.

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

105

__________________________________________________________________________________________

pojasa dnjestro-dnjeprovskog međurječja, gdje je otkriven velik broj grobova s u cijelosti sarmatskim obilježjima.18 Razdoblja ratovanja izmijenjivala su se s razdobljima mirnog suživota. Od sredine I. st. Sarmati su se učvršćivali na nizu zarubineckih teritorija Kijevščine, Čerkaščine i Podonja. Na granici stepe i šumsko-stepskog područja od Dnjestra do Dnjepra i dalje prema istoku nađen je veliki broj zarubinecko-sarmatskih spomenika smještenih na istome prostoru.19 Tako se povijest slavensko-iranskih međusobnih etničkih utjecaja računa od I. st. te je u vrijeme početka velike seobe Slavena ona već brojila oko pet stoljeća.20

Ništa manje intenzivni nisu bili ni procesi slavensko-iranskog prožimanja u drugoj četvrtini I. tisućljeća. O tome svjedoče spomenici etulijske kulture u Budžačkoj stepi koji objedinjuju sarmatsko-venedske elemente,21 a i spomenici černjahovske kulture, koji svjedoče o zajedničkome životu Sarmata i Slavena u šumsko-stepskoj zoni Ukrajine u razdoblju od III. do IV. stoljeća.22 Višestoljetni neprekidni kontakti sa Sarmatima izvršili su znatan utjecaj na proces etnogeneze Slavena. Kao što primjećuje D. N. Kozak, »oni su bili razgranjeni na više rodova i došli su već u vrijeme najranijeg razvoja staroslavenskog etnosa na teritorij Ukrajine i tako zahvatili mnoge segmente njegova življenja«.23 Kao što je već ranije primjećeno, glavno područje zajedničkog življenja predaka istočnih Slavena i potomaka pricrnomorskih Skitosarmata bila je podoljsko-dnjeprovska regija (od gornjeg i srednjeg toka Južnog Buga do srednjeg i donjeg toka Dnjepra). Za černjahovske kulture na tome teritoriju odvijali su se najaktivniji procesi etničkog prožimanja mjesnog stanovništva iranskoga govornog područja i Slavena, potomaka nositelja pševorske i kasnozarubinecke kulture, koji su se tu naselili. Dominantna uloga pripadala je Slavenima, što je odredilo karakter etničkih procesa u spomenutoj regiji.24 »Proces slavenizacije iranskog stanovništva u podoljsko-dnjeprovskoj regiji« primjećuje B. V. Sedov, »kao što vidimo, nije bio završen. Ipak, to nas ne sprječava da zaključimo da su Slaveni černjahovske kulture ne samo potomci pševorskih plemena već i pripadnici asimiliranog skitsko-sarmatskog stanovništva«. Etničku situaciju koja se formirala _____________________ Симоненко, А. В., Лобай, Б. И. Сарматы Северо-Западного Причерноморья в I в. н. э. Киев, 1991. Vidi: Максимов, Е. В. Среднее Поднепровье на рубеже нашей эры; Хаблюк, Н. I. Зарубинецька культура Пiвденного Побужжя та Лiвобережного Днiпра // Археологiя. 1975. № 18; Обломский, А. М. Этнические процессы на водоразделе Днепра и Дона в I- V вв. н.э. Киев; Сумы, 1991, str. 139–140. 20 Vidi: Майоров, А. В. Контакты славянского и сарматского насселения Северного Причерноморья в первые века нашей эры: языковые и культурные аспекты // ССПК. 2005. Т. 12. 21 Гудкова, А. В. О классификации памятников III-IV вв. в Днепро-Дунайской степи // Археологические памятники степей в Днепро-Поднестровье-Подунавье. Киев, 1989. 22 Славяне Юго-Восточной Европы... str. 98–172. 23 Козак, Д. Н. Етнiчнi процеси в Українi... str. 139. 24 Седов, В. В. Славяне в древности. М., 1994, str. 273. 18 19

106

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

______________________________________________________________________________________

na spomenutome teritoriju za černjahovske kulture istraživač je odredio kao »slavenskoiransku simbiozu«.25 Drugom regijom na karti istočne Europe koja je odigrala važnu ulogu u etnogenezi Slavena možemo smatrati područje gornjeg toka Dnjestra i njemu susjednog teritorija gornjeg toka Zapadnog Buga. Na tome prostoru raširili su se spomenici pševorske kulture (od kraja II. st. pr. n. e. do V. st.), čiji su istočni dio (posebno zemlje gornjeg Podnjestrovlja i zapadnog Volinja) zauzimali preci Slavena.26 Područje srednjeg Podnjestrovlja – teritorij buduće Galicije – zauzimalo je poseban položaj, našavši se između dvaju spomenutih središta etnogeneze Slavena u istočnoj Europi, i zbog toga je bilo izloženo stalnim pritjecanjima slavenskog stanovništva. Od davnina je srednje Podnjestrovlje bilo posebno povezano s gornjodnjestrovskim zemljama jer je mjesno stanovništvo održavalo stalne kontakte. Suvremeni istraživači stavljaju starine iz doline srednjeg i gornjeg Dnjestra iz razdoblja od kraja I. st. do sredine II. st. u posebnu volinjsko-podoljsku grupu koja je odigrala najvažniju ulogu u etnogenezi Slavena i koja je činila osnovu u formiranju černjahovske kulture u spomenutoj regiji.27 Iako se veliki broj slavenskih spomenika černjahovske kulture nalazi na širokome prostranstvu šumsko-stepskog pojasa između Dnjestra i Dnjepra, regija srednjeg i gornjeg Podnjestrovlja imala je osobitu ulogu u etnogenezi Slavena – karakteristična obilježja njihove materijalne kulture na tome su području najsnažnije izražena. I. S. Vinokur piše »šumsko-stepski pojas u međurječju Dnjestra i Dnjepra, gdje se mogu vidjeti četverokutne kuće poluzemunice s kamenim pećima, osobito u srednjem i gornjem Podnjestrovlju sa specifičnim keramičkim kompleksom, možemo smatrati glavnim područjem černjahovske kulture koja je povezana s poviješću starih istočnih Slavena«.28 Do istog zaključka došao je i V. D. Baran.29 Sjeverozapadnome dijelu černjahovskog areala svojstvena je manja koncentracija sarmatskih spomenika. No, nema sumnje da se na područje srednjeg i gornjeg Dnjestra usmjerio jedan od većih sarmatskih selidbenih valova. U Podnjestrovlju i Prikarpatju nalaze se spomenici sarmatske kulture iz prvih stoljeća naše ere, koji su ondje strani element.30 ________________________ Također vidi str. 274, 275. Седов, В. В. 1) Происхождение и ранняя история славян. М., 1979, str. 58–74; 2) Славяне в древности. str. 166–200; Козак, Д. Н. 1) Пшервоська культура у Верхньому Поднiстров'ї i Захiдному Побужжi. Киїев, 1984; 2) Етнокультурна iсторiя Волинi (I ст. до н. е. – IV ст. н. е.). Киїев, 1991; 3) Пшеворская культура // Славяне и их соседи в конце I тысячелетия до н. э. – первой половине I тысячелетия н. э. М., 1993. 27 Винокур, И. С. 1) Волыно-Подольское пограничье – один из районов формирпования черняховской культуры // КСИА. 1970. Вып. 121; 2) Генезис черняхiвської культури на Волинi i Подiллi // Старожитностi I тисячолiття нашої ери на територiї України; Козак, Д. Н., Терпиловський, Р. В. Про культурно-iсторичний процес на територiї України в першiй чверти I тис. н. е. // Археоллгия. 1986. № 56, str. 36–37. 25 26

Винокур, И. С. Черняхiвська культура... str. 277. Баран, В. Д. Слов'яни у другiй чверти I тис. н. е. str. 48 30 Vidi: Щукин, М. Б. 1) К предыстории черняховской культуры. Тринадцать секвенций // АСГЭ. 1973. Вып. 15; 2) На рубеже эр. Опыт историко-археологической реконструкции политических событий III в. до н. э. – I в. н. э. В Восточной и Центральной Европе. СПб., 1994, str. 220. 28 29

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

107

__________________________________________________________________________________________

Među njima izdvaja se nekropola Kiselevski u Kicmanskom okrugu Černivačke oblasti iz razdoblja od I. do II. stoljeća.31 Iz tog vremena su i nekropole kod sela Ostrovec u Gvizdeckom okrugu Ivanofrankivske oblasti32, nekropola kod sela Lenkovci u Kelmeneckom okrugu Černivačke oblasti, koja pripada razdoblju od II. do početka III. stoljeća33, ženski grob s početka III. st. u selu Burjakovka u Zališickom okrugu i niz drugih sarmatskih spomenika na jugu Ternopiljske oblasti.34 Analizom materijala sarmatskih nekropola dolazimo do zaključka da su u razdoblju od I. pa do početka III. st. preko današnje Moldavije na teritorij srednjeg Podnjestrovlja i Prikarpatja aktivno prodirali nomadi iz sjeverozapadnog Pricrnomorja. Na novome prostoru Sarmati su živjeli, očito je, zajedno s lokalnim zemljodjelskim stanovništvom, ali su se i postupno osamostaljivali, miješajući se s getodačanskim i slavenskim plemenima. Prema I. S. Vinokurovu, međusobni aktivni kulturološki utjecaji lokalnoga sjedilačkoga i pridošloga nomadskog stanovništva odrazili su se i na morfološka obilježja spomenika te na antropološke materijale. To je osobito vidljivo unutar sarmatskoga keramičkog kompleksa gdje je osim tradicionalnoga, ručno izrađenog posuđa pronađeno i ono lončarsko koje se može usporediti s onim iz černjahovske kulture. Kada se govori o pogrebnim obredima getodačanskih i slavenskih plemena, treba reći to da se uporedo s običajem kremiranja pokojnika javio i običaj inhumacije koji je preuzet od Sarmata.35 *** Činjenica o tijesnim, višestoljetnim slavensko-sarmatskim kontaktima, koji su unutar glavnih područja slavenske etnogeneze na jugu istočne Europe dostigli stupanj

etnokulturnog jedinstva, navelo je neke istraživače novijeg naraštaja da preispitaju tradicionalnu etimologiju etnonima Sarmati. Još donedavno su iransko podrijetlo tog naziva zabilježenog u mnogobrojnim starim spomenicima kao i iranske korijene etnosa koje ga je nosilo bespogovorno priznavali svi lingvisti.36 Razbiti uvriježeni znanstveni stereotip usudila se R. M. Kozlova. Ona je u istočnoslavenskoj onomastici utvrdila prisutnost brojnih leksičkih usporednica s etnonimom Sarmati, kojima prije nije bila pridavana potrebna pozornost. To se odnosi na __________________________ 31 Тимощук, Б. А., Винокур, И. С. Памятники черняховской культуры на Буковине // МИА. 1965. Вып. 116, str. 186–192; Винокур, И. С., Вакуленко, Л. В. Кисслевский могильник I-II вв. н. э. // КСИА. 1967. Вып. 112. 32 Смішко, М. Ю. Сарматскі поховання біля с. Острівець Станіславської області // МДАПВ. 1962. Вип. 4. 33 Мелюкова, А. И. Памятники скифского времени на Среднем Днестре // КСИИМК. 1953 Вып. 51. 34 Малєєв, Ю. М., Піоро, I. С. Сарматські поховання в с. Буряківка на Тернопільщині // Археологія. 1973. Вип. 12; Малєєв, Ю. М., Симоненко, О. Сарматські поховання на півдні Тернопільщині // МДАПВ. 2002. Вип. 8. 35 Винокур, И. С. Сармати у Прикарпатті // АС. 2000. Вип. I. str. 55. 36 Rospond, S. Baza onomastyczna pie. *ser- / *sor- / *sŗ- / *sreu- (Sarmaci i Serbowie) // LP. 1965. T. 10, str. 20; Блаватский, В. Д. О скифской и сарматской этнонимике // КСИА. 1975. Вып. 143, str. 46; Трубачев, О. Н. »Старая Скифия« (Άρχαίη Σκυθίη) Геродота (IV, 99) и славяне: Лингвистический аспект // ВЯ. 1979. № 4, str. 40; Стрижак, О. С. Етнонімія Птолемеєвої Сарматії. У пошуках Русі. Київ, 1991, str. 73.

108

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

___________________________________________________________________________________

različite toponime, hidronime, ojkonime i antroponime, koji imaju korijen *Sъrm- s karakterističnim formiranjem vokalizacije korijenskog sonanta i fonetskim transformacijama u korijenskome morfemu.37 Svi oni su, po mišljenju znanstvenika, izvedeni iz izvornoga praslavenskog pridjeva *sъrmatъ (-a, -o) koji ima topografsko značenje – 'koji obiluje, koji je bogat sormima, tj. plićacima, pješčanim sprudovima, podvodnim kamenjem (odnosi se na rijeke)'.38 »Ne postoje nikakve lingvističke prepreke«, primjećuje u nastavku R. M. Kozlova, »koje bi onemogućile da se povežu praslav. *sъrmatъ (-a, -o) i stari etnonim Sarmati, koji je

označavao narod naseljen na širokome području istočne Europe između Visle i Volge, uključujući i Karpate«. Praslavenska binarna grupa ъr unutar korijenskog morfema *Sъrm- mogla je nastati uslijed dijalektalne vokalizacije indoeuropskog ŗ unutar korijenskog morfema *Sŗm-. I u tome se slučaju s indoeuropskim *Sŗmá-tai, a posredstvom praslavenskog *Sъrm-átai, povezuju starogrčke oznake za Sarmate – Σαυρομ-άτ, Σαρμ-άται, Συρμ-άται.39 »Tako se«, zaključuje R. M. Kozlova, »etimologija *Sъrmatъ (-a, -o), Sarmátai, Sarmatia temelji na slavenskoj građi i prema tome između pojmova Sarmátai, Sarmatia i Slaveni, Slavija treba staviti znak jednakosti«.40 Valjalo bi reći da se ovdje ne bavimo etimologijom s lingvističke točke gledišta jer je to zadaća lingvista. Ovdje tek iznosimo neka zapažanja koja se tiču povijesnoga gledišta hipoteze koju iznosi R. M. Kozlova. U povijesnome kontekstu »znak jednakosti« između Slavena i Sarmata mogli bismo staviti tek onda kada bismo u vidu imali posljedice toga dugog slavenskosarmatskog etnokulturnog prožimanja na nekim od područja na kojima su u prvim stoljećima nove ere živjela sarmatska plemena. Ipak, potpuno izjednačavanje Sarmata sa Slavenima nije moguće. U ranim razdobljima etničke povijesti obaju naroda ne postoje osnove za njihovu usporedbu, tim više niti za izjednačavanje u jezičnom i kulturnom smislu. Tomu proturječe podatci povijesnih pisanih izvora: Herodotovo pripovijedanje o Sarmatima koji vuku podrijetlo iz brakova između Skita i Amazonki, Strabonovi izvještaji, koji je Sarmate nazivao »posljednjima od čuvenih Skita«, i drugi.41 Osim na taj način, srodničke veze Sarmata sa Skitima dokazuju se lingvističkim podatcima koji utvrđuju pripadnost obaju starih naroda iranskoj jezičnoj grupi.42 Mnogobrojni arheološki i povijesnoetnografski materijali također svjedoče o etničkome srodstvu Sarmata i Skita koje je vidljivo ne samo u sferi materijalne kulture43, ______________________ Козлова, Р. М. О Сормах, Сарматах, Сорматских горах // СОЕ. 2004. Također vidi. str. 261. 39 Također vidi. str. 263. 40 Također vidi. str. 264. 41 Доватур, А. И., Каллистов, Д. П., Шишова, И. В. Народы нашей страны в »Истории« Геродота: тексты, перевод, комментарии. М., 1982, str. 363. 42 Vidi: Абаев, В. И. Скифо-сарматские наречия // Основы иранского языкознания: Древне-иранские языки. М., 1979; Оранский, И. М. Иранские языки в историческом освещении. М., 1979. 43 Смирнов, К. Ф. 1) Савроматы. Ранняя история и культура сарматов. М., 1964; 2) 37 38

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

109

__________________________________________________________________________________________

već i u području religije i mitologije.44 Hipoteza o slavenskome podrijetlu etnonima Sarmati ne nalazi svoju potvrdu ni unutar uporedno-tipološke perspektive. Prije svega u vidu imamo poznatu činjenicu da su za tvorbu slavenske etnonimije u kasnoantičko doba i u ranome srednjem vijeku bile karakteristične tendencije reverzibilnoga karaktera. Ako je suditi po sačuvanim pisanim spomenicima, najstarijim slavenskim autoetnonimima javljali su se nazivi koji su podrijetlo vukli iz drugih jezika, uključujući i iranske. To su nazivi Anti, Hrvati, Srbi, Venedi, Duljibi i Bugari.45 U to vrijeme nije zabilježen ni jedan primjer gdje bi podrijetlom slavenska imena ili nazivi postajali etnonimi neslavenskih naroda. *** Karpatsko-dnjestrovska regija odvajkada je bila poprištem složenih etničkih procesa. Nekoliko posljednjih stoljeća prije nove ere autohtono tračko (getodačansko) stanovništvo trpjelo je snažan utjecaj Kelta i Germana koji su se ondje doselili sa zapada, iz okruga srednje Europe.46 Sredinom I. st. pr. n. e. na područje zapadnog Volinja i na područje gornjeg Podnjestrovlja stigli su novi stanovnici, ali taj put sa sjevera, iz Poljske te su zauzeli teritorij sjevernog Prikarpatja i lijeve obale Dnjestra, otprilike do Galiča. To su bili nositelji pševorske kulture, koja se razvila na teritoriju vislansko-odranskog međurječja i koja je predstavljala supstrat germanskih, keltskih i staroslavenskih etničkih elemenata.47 ______________________ Сарматы и утверждение их политического господства в Скифии. М., 1984; Максименко, В. Е. Савроматы и сарматы на Нижнем Дону. Ростов-на-Дону, 1983; Мошкова, М. Г. 1) История изучения савромато-сарматских племен // Степи Европейской части СССР в скифо-сарматское время. М., 1989; 2) Краткий очерк истории савромато-сарматских племен // Također vidi: Полин, С. В. От Скифии к Сарматии. Киев, 1992; Мурзин, В. Ю. Населення України у I тис. до н. е. – на початку I тис. н. е. // Етнічна історія давньої України. str. 71 н. 44 Vidi: Раевский, Д. С. Очерки идеологии скифо-сарматских племен: Опыт реконструкции скифской мифологии. М., 1977. 45 Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т. СПб., 1996. Т. I, str. 187, 551; T. III, str. 604; T. IV, str. 262; ЭССЯ. 1979. Вып. 5, str. 147–148; М., 1981. Вып. 8. str. 149–151; Трубачев, О. Н. Ранние славянские этноними – свидетели миграции славян // ВЯ. 1974. № 6. 46 Мачинский, Д. А. 1) К вопросу о датировке, происхождении и этнической принадлежности памятников типа Поянешти – Лукашевка // археология Старого и Нового света. М., 1966; 2) Кельты на землях к востоку от Карпат // АСГЭ. 1973. Вып. 15; Бидзиля, В. И., Щукин, М. Б. Памятники латенской культуры на территории Закарпатья и к востоку от Карпат // Славяне и их соседи в конце I тыс. до н. э. – первой половине I тыс. н. э. М., 1993; Бандрівський, М., Йосинишин, Я. Кельти на заході України // УМ. 1996. Вип. IX.

Łowmiański, H. Początki Polski. Warszawa, 1964. T. I, str. 215––277; Kolendo, J. Źródła pisane w badaniach nad strefami kulturowymi i etnicznymi Europy środkowej w okresie rzymskim // Problemy kultury wielbarskiej. Słupsk, 1981, str. 70–78; Козак, Д. Н. 1) Пшеворська культура...; 2) Пшеворская культура // Славяне и их соседи в конце I тыс. до н. э. - первой половине I тыс. н. э.; Русанова, И. П. 1) Компоненты пшеворской культуры // Труды V Междунар. Конгресс археологов-славистов. Киев, 1988. Т. 4; 2) Этнический состав носителей пшеворской культуры // Раннеславянский мир: материалы и исследования. М., 1990; Баран, В. Д., Козак, Д. Н., Терпиловський, Р. В. Похождення слов'ян. Київ, 1991, str. 28 н.; Седов, В. В. 1) Славяне в древности. str. 166–200; 2) Славяне: Историко-археологическое исследование. str. 97–125; Цветков, С. В. Кельты и славяне. СПб., 2005, str. 9–20.

47

110

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

__________________________________________________________________________________________

U I. st. Sarmati su, premještajući se na zapad, znatno proširili područje obitavanja. To širenje dokazuje se uspoređivanjem Strabonovih (do 18. g.) i Plinijevih (do 79. ili 62. g.) etnokarata te arheološki – od druge polovine I. st. uočava se sve veći broj sarmatskih grobova na prostoru Desnoobalne Ukrajine i Moldavije.48 Početak sarmatskih kretanja bio je, kao što vidimo, povezan s burnim događanjima u sjevernome Pricrnomorju na prijelazu iz 40-ih u 50-te godine I. st. – sukobom između sarmatskih plemena Siraka i Aorsa, seobom drugoga sarmatskog plemena Jaziga preko Karpata i njihovim naseljavanjem na prostor srednjeg Podunavlja na poziv cara Kvada Vanija, a također nastankom odvojenoga sarmatskog carstva na prostoru između rijeka Dnjepar i Prut na čelu s nekim carom koji je u Olviji kovao vlastiti novac.49 U skladu s time, početkom nove ere na prostoru istočnog Prikarpatja slagala se, u kulturnom i etničkom smislu, prilično šarena slika. Spomenici s tog područja svjedoče o mješavini pševorskih, dačanskih i sarmatskih obilježja. Primjer koji to snažno potvrđuje jesu nekropole zvenigorodske grupe (u okrugu sela Zvenigorod Lavovske oblasti), koje su arheološki dobro istražene i gdje se unutar jednih te istih kompleksâ susreću predmeti koji pripadaju pševorskoj, dačanskoj ili sarmatskoj kulturi, a i pševorski način pokapanja kremiranjem javlja se zajedno sa sarmatskim obredom inhumacije.50 U toj istoj regiji (u nekropoli Grinev) pronađen je unikatan predmet, djelo starog majstora – draguljara – rukom obrađene korice mača koje prikazuju lik grifona, jahača i ljubavni prizor, koji predstavlja neobičan spoj elemenata tračanske, keltske i sarmatske umjetnosti.51

U spomenutoj regiji primjećena su i dva groba s bogatim inventarom (u Čižikovu i Kolokolinu), koji se izdvajaju pronađenim predmetima, osobito ukrasima na brončanome rimskom posuđu koji se opisuju kao kneževski.52 Otkrivanje tih grobova nekim je istraživačima omogućilo da čak iznesu hipotezu o postojanju zasebne države Barbara na području istočnog Prikarpatja, koju su osnovali Rimljani kao svojevrsnu »tampon-zonu« nalik na »carstvo Vanija« na prostoru današnje Slovačke.53 ______________________ Щукин, М. Б. На рубеже эр. Рис. 71. Vidi: Щукин, М. Б. 1) Сарматы на землях к западу от Днепра и некоторые события I в. в Центральной и Восточной Европе // СА. 1989. № 1; 2) На рубеже эр. str. 204–224. 50 Свешников, И. К. Могильники липицкой культуры в Львовской обл. (раскопки у сел Звенигород и Болотное) // КСИИМК. 1957. Вып. 68; Кропоткин, В. В. Пшеворское погребение I в. н. э. из с. Звенигород (Львовской обл.) // КСИА. 1974. Вып. 40; Козак, Д. Н. Могильник початку нашої ери у с. Звенигород на Львівщині // Археологія. 1978. Вип. 25; Щукин, М. Б. На рубеже эр. str. 229–231. 51 Kozak, D. N. Eine Bestaltung aus dem ersten nachristlichen Jahrhundert am Oberlauf des Dnjestr // Germania- 1982. Bd 60. Hbd 2. 52 Smiszko, M. Kultury weześnego okresu epoki cesarstws rzymskiego w Małopolsce Wschodnej. Lwów, 1932; Majewski, K. Imacz naczynia bronzowego z Kolokolina // WA. 1935. T. 13; Смишко, М. Ю. Богатое погребение начала нашей эры в Львовской области // СА. 1957. № 1. 53 Majewski, K. Klienci Rzymu i osródki wladzy „ksiązat plemiennych“ w Europie środkowej w okresie cesarstws w świetle źródel archeologicznych // Archeologia. 1962. R. 13. 48 49

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

111

__________________________________________________________________________________________

Sredinom druge polovine I. st. regija gornjeg i srednjeg toka Dnjestra primila je novi val doseljenika s istoka. Tako se pševorsko stanovništvo Podnjestrovlja miješalo s nositeljima zarubinecke kulture, koji su se u velikome broju doseljavali iz srednjeg Podnjestrovlja. Zarubinecka se kultura ubraja u najveće arheološke, kasnoantičke kulture jugoistočne Europe. Njezin areal obuhvaćao je teritorije srednjeg i gornjeg Podnjestrovlja te dolinu Pripjata i Desne. Nju su većim dijelom činila autohtona baltička plemena, ali i

doseljenici iz srednje Europe – nositelji kasnopomeranske i podkloševe kulture koji su stigli s teritorija današnje Poljske. Osim toga, u sastavu zarubinecke kulture nalaze se germanski, tračanski i keltski elementi koji su bili karakteristični za neke lokalne grupe.54 Staroslavensko stanovništvo koje je poteklo iz vislo-odranskog međurječja počelo je prevladavati u Pripjatsko-poliskoj regiji.55 Na šumsko-stepskome području srednjeg Podnjeprovlja važnu ulogu u formiranju zarubinecke kulture imalo je autohtono stanovništvo iz vremena Skita, u kojima pojedini istraživači vide stare Slavene (Praslavene), a drugi im pripisuju iransko podrijetlo.56 U I. st. zemljodjelsko stanovništvo srednjeg Podnjestrovlja počelo je osjećati sve veći pritisak Sarmata. Kao odgovor na to niknuo je niz novih zarubineckih naselja te su se dodatno učvrstila ona već postojeća (Pilipenkova gora, Hodosovka, Babina gora). Uskoro su prethistorijska naselja na jugoistočnoj granici naseljavanja zarubineckih plemena, odnosno u okrugu Kanevo bila uništena u velikim požarima, a na njihovim su bedemima i u kulturnim slojevima pronađeni dijelovi vršaka sarmatskih strijela koje svjedoče o napadima nomada.57 Sredinom I. st. nestaju tragovi pokapanja u svim većim nekropolama zarubinecke kulture u srednjem Podnjeprovlju i Polisju (Korčevatovskom, Zarubineckom, Pirogovskom, u Velemičima i drugdje).58 _________________________ Кухаренко, Ю. В. Зарубинецкая культура // САИ. 1964. Вып. Д 1-19; Максимов, Е. В. 1) Среднее Поднепровье на рубеже нашей эры; 2) Зарубинецкая культура на территории Украинской ССР. Киев, 1982; Седов, В. В. 1) Происхождение и ранняя история славян. str. 74–78; 2) Славяне в древности. str. 201–221; Максимов, Е. В., Русанова, И. П. Зарубинецкая культура // Славяне и их соседи в конце I тыс. до н. э. – первой половине I тыс. н. э.; Каспарова, К. В. Зарубинецкая культура в хронологической системе культур эпохи латена // АСГЭ. 1984. Вып. 25; Еременко, В. Е. »Кельтская вуаль« и зарубинецкая культура. СПб., 1997. 55 Кухаренко, Ю. В. К вопросу о происхождении зарубинецкой культуры // СА. 1960. № 1; Мачинский, Д. А. К вопросу о происхождении зарубинецкой культуры // КСИА. 1966. Вып. 107; Каспарова, К. В. Новые материалы могильника Отвержичи и некоторые вопросы относительной хронологии зарубинецкой культуры Полесья //АСГЭ. 1976. Вып. 17. str. 56–59; Максимов, Е. В., Русанова, И. П. Зарубинецкая культура. str. 39; Козак, Д. Н. Слов'яни у II ст. до н. е. – першій чверті I тис. н. е. (за археологічними даними) // Давня історія України. Київ, 2000. Т. 3, str. 29–30. 56 Vidi: Максимов, Е. В. Среднее Поднепровье... str. 116–129; Максимов, Е. В., Русанова, И. П. Зарубинецкая культура. str. 38–39. 57 Максимов, Е. В. Зарубинецкая культура на территории Украинской ССР. Tablica XIX. 8. 58 Каспарова, К. В. Зарубинецкая культура... 54

112

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ U isto to vrijeme u zemljama srednjeg Podnjeprovlja, koje pripadaju zarubineckoj kulturi, pojavio se niz sarmatskih spomenika (nekropola u selu Kalantaivu, grobovi u Kagarlyki, Ružičevki, Lipovcu, bogata pogrebna obilježja u Cvetnom i Staroj Osoti). Sarmati su prodrli u šumsko-stepsko područje i zauzeli područje gotovo širine Kijeva.59 Zbog snažnoga sarmatskog udara zarubinecko stanovništvo napustilo je prijašnja prebivališta i raselilo se u raznim smjerovima. Dio toga stanovništva otišao je na istok u Podjesenje i dalje do samog Dona60, a drugi dio na jugozapad, u područje južnoga Pobužja i Podnjestrovlja. U srednjem toku Južnoga Buga iskopani su drevno groblje Rahny i niz malih naselja koja čuvaju obilježja zarubinecke kulture61, a u oblastima Podnjestrovlja otkriven je niz kasnozarubineckih spomenika zajedno s onima pševorske kulture.62 Preseljenje velikog broja slavenskoga stanovništva u Podnjestrovlje u drugoj polovini I. st. dovelo je do korjenitih promjena na etničko-kulturološkome planu te regije. Uslijed miješanja pševorske i zarubinecke komponente formirala se nova, u osnovi slavenska, etničko-kulturološka zajednica koju su istraživači prvotno nazvali volinjskopodoljskom grupom pševorske kulture.63 Međutim, velike razlike između spomenika te skupine i pševorskih starina vislo-odranskoga međurječja istraživače su dovele do toga da su ju nužno odredili kao zasebnu arheološku kulturu koja je dobila naziv zubricka kultura. U njezinu nastanku veliku ulogu odigrala je i lipicka kultura koju su ostavili Geto-Dačani istočnoga Prikarpatja.64 S nastankom zubricke kulture povezuje se završetak formiranja ranoslavenskoga venedskog etnosa. Otada se na nekoliko stoljeća središte slavenske etnogeneze premjestilo na područje zapadnih ukrajinskih zemalja jer su u srednjem Podnjeprovlju Sarmati postali dominantnim narodom koji je svoju vlast uspostavio nad ostatcima zarubineckog i baltskog stanovništva.65 ________________________ Щукин, М. Б. 1) Сарматские памятники Среднего Поднепровья и их соотношение с зарубинецкой культурой // АСГЭ. 1972. Вып. 14; 2) На рубеже эр. str. 232–239; Этнокультурная карта Украинской ССР. Киев, 1985. str. 9. 60 Vidi: Обломский, A. М. Этнические процессы на водоразделе Днепра и Дона...; Облoмский, Л. М., Терпиловский, Р. В. Среднее Поднепровье и Днепровское Левобережье в первые века нашей эры. М., 1991; Xреков, А. Л. Постзарубнеецкоe поселение Шапкино I на р. Вороне // Археологические памятники Верхнего Подонья первой половины I тысячелетия н. э. Воронеж, 1998. 61 Хавлюк, П. I. 1)Пам'ятки зарубинецькoї культури на Побужжi // Археологiя. 1971. Вип. 4; 2) Зарубинецька культура Пiвденного Побужжя та лiвобережжя Середнього Днicтра // Археологiя. 1976. Вип. 18. 62 Козак, Д. Н. Eтнокультурна iсторiя Волинi... 63 Кoзак, Д. Н. Пшеворська культура... str. 46–47, 49; Козак, Д. Н., Смишко, М. Ю. Пшеворская культура и волыно-подольcкая группа // Археология Украинской ССР. Киев, 1986. Т. 3. 59

Козак, Д.Н. Eтнокультурна iсторiя Волинi 1)... str. 30–70; 2) Формування давньо-слов'янських пам'яток на тeриторiї Волинi та Пiвнiчної Галичини у першiй чвертi I тис. н. е. // Археологiя. 1996. № 2; 3) Eтнiчнi процеси в Українi... str. 139–146. 65 Козак, Д. Н Eтнiчнi процеси в Українi .... str. 140. 64

VI. poglavlje Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima nove ere

113

__________________________________________________________________________________________

Preseljenje glavnine zarubineckih plemena iz područja srednjega Podnjeprovlja i pripjatskoga Polisja u Volinjsku oblast i u Podnjestrovlje doprinijelo je naglome porastu broja slavenskog stanovništva i njegovoj znatnoj koncentraciji na razmjerno zbijenome području istočnoga Prikarpatja, što je Slavenima zauzvrat omogućilo da postanu prevladavajući narod u tome području. U drugoj polovini I. i u II. st. u Volinjskoj oblasti i u Podnjestrovlju naglo se povećao broj slavenskih stanovnika koji je u usporedbi s prethodnim razdobljem narastao 2-3 puta, a samo u drugoj polovini I. st. ukupan broj stanovnika povećao se najmanje 2,5-3 puta.66 Dominantan položaj slavenskoga naroda ogledao se u aktivnome utjecaju elemenata zarubinecke i potom zubricke kulture na razvoj prikarpatske lipicke kulture. Posljednji dački elementi s toga područja iščezli su krajem II. st. uslijed dolaska novih, velikih skupina zubrickog stanovništva koje su Goti potisnuli iz Volinjske oblasti. Osim toga, slavensko stanovništvo počelo je širiti područje svojega obitavanja na novoosvojene krajeve. Osim na području Volinjske oblasti i Prikarpatja, zubricki spomenici nalaze se na području srednjega Podnjestrovlja koje su prije zauzimali Dačani i Bastarni.67 *** O tome kako slavensko širenje nije teklo samo mirnim putem, nego i kroz vojna osvajanja, moguće je suditi po napisima Kornelija Tacita, rimskoga pisca iz druge polovine I. stoljeća. Tacitovi podatci izazivaju posebno zanimanje i povjerenje istraživača, zahvaljujući autoru i karakteru njegovih djela. Tacit nije bio običan pisac ili povjesničar, nego istaknuti državnik koji je obavljao neke od najvažnijih dužnosti u Rimu i koji je izvršavao posebne naloge samog cara.68 Jedan od takvih naloga bio je skup informacija o Germaniji na temelju kojih su Rimljani osmišljavali

osvajačke strategije više od stoljeća. Pišući »Germaniju«, Tacit je djelovao kao politički i vojni analitičar. Služeći se svim dostupnim informacijama, uključujući i špijunažom, zadatak mu je bio da svojim naručiteljima, caru Dominijanu i Trajanu, predoči po mogućnosti potpuno i objektivno stanje protivničkoga tabora.69

Tako Tacit piše o »bandi razbojnika« Veneda/Veneta koji su imali vojnu prednost u odnosu na svoje protivnike: Veneti sa svojim razbojničkim bandama prelaze šume i gore među Peucinima i Fenima. Oni nose [velike] štitove i prednjače u tjelesnoj spremnosti i brzini pješaštva...70

_________________________ 66 67

Također vidi str. 143. Također vidi str. 144.

Vidi: Кнабe, Г. С. Корнелий Тацит. М., 1981. Щукин, М. В. На рубеже эр. str. 240–241. 70 СДПИС. Т. I. str. 39. 68 69

114

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ Po svemu sudeći, Tacit je pod nazivom Fena imao u vidu narod Saami koji je živio na Pribaltiku, sjevernije od Nemana.71 Peucini su ogranak plemena Bastarna, koji se pojavio u drugoj polovini III. st. pr. n. e. u donjem toku Dunava, a kasnije je stigao do Pruto-dnjestrovskog međurječja. Određivanje etničke pripadnosti Bastarna katkada izaziva nesuglasice, ali većina istraživača, slijedeći Strabona, Plinija i Tacita, ubraja ih među Germane.72 Bastarne, moćna i ratnička plemena, u više su navrata spominjali mnogi stari autori. Njihove pohode na Balkan opisali su Tito Livije i Orozij. Prema Plutarhu, Bastarni nisu znali sijati žito, niti pasti stoku. Zanimali su ih samo rat i grabež. Najpodrobnije podatke o njima sadrži Strabonova »Geografija« koja je napisana na prijelazu iz stare u novu eru. Također, navodi i podatke o Peucinima kao jednome od ogranaka Bastarna koji su nazvani tako jer su »zauzeli otok Peuku« u ušću Dunava.73

Suvremeni arheolozi s Bastarnima povezuju pojenešti-lukaševsku kulturu koja se prostirala moldavskim Kodrima i Bukovinom, na zapadu je dostizala ogranke istočnih Karpata, na jugu rubni dio šumsko-stepskog pojasa, na sjeveru i istoku – Dnjestar.74 Prema mišljenju M. B. Šćukina, Bastarnima je pripadala i zarubinecka kultura, a njihovi spomenici čine zajedničku pojenešti-zarubinecku kulturnu zajednicu.75 Međutim takvu pretpostavku ne podržava većina areheologa, koji, uzimajući u obzir višeetnički karakter zarubinecke kulture, utvrđuju njezinu naslijeđenu vezu s kasnopomeranskom i podkloševom kulturom, posebno karakterističnu za Pripjatsko-polisku regiju, i kao što smo vidjeli, govore o njezinoj praslavenskoj osnovi u cijelosti.76 _________________________________________

71 Бобович, А. С. Комментарий к »Германии« // Корнелий Тацит. Сочинения: В 2 т. Т. I.М., 1969, str. 439. Прим. 116; Whitaker, I. Tacitus' Fenni and Ptolemy's Phinnoi//CJ. 1980. Vol. 75. 72 Браун, Ф. А. Разыскания в области гото-славянских отношений. I. Готы и их соседи до V в. Первый период: готы на Висле. СПб., 1899, str. 101, 104–107, 185–193; Нидерле, Л. Славянские древности. М., 2000, str. 99; Мuсh, R. Deг Еintritt der Germanen in die Weltgeschichte. Wien, 1925, str. 4; ШеловКоведяев, Ф. В. Замечания к Рtol. Geogr. 3.5.5.// Симпозиум по структуре балканского текста. М., 1976, str. 63–65; Буданова, В. Н. Варварский мир эпохи Великого переселения народов. М., 2000, str. 101. 73 Vidi: Латышев, В. В. Известия древних писателей, греческих и латинских о Скифии и Кавказе. Т. I-II. СПб., 1992-1993. 74 Babeş, М. 1)Die Frühgermanen im östlichen Dakien in den letzten Jahrhunderten v. u. Z. Archäologische und historische Belege // Frühe Völker in Mitteleuropa. Berlin, 1988; Die Poieneşti-Lukaşevska-Kultur. Ein Beitrag zur Kulturgeschichte im Raum östlich der Karpaten in der letzten Jahrhunderten vor Christi Geburt. Bonn, 1993; Лапушнян, В. Л., Никулице, И. Т., Романовская, М. А. Памятники культуры Лукашевка – Поянeшты (II-I вв. до н. э.) // Археологическая карта Молдавской ССР. Кишинев, 1974; Пачкова, С. П. Культура Поенешти – Лукашевка // Археологическая карта Украинской ССP. Киев, 1985. 75 Щукин, М. Б. 1) На рубеже эр. str. 107–116, 227–235; 2) Забытые бастарны// 8Р. 1999. №5. 76 Мачинский, Д. А. К вопросу о происхождении зарубинецкой культуры; Каcпарова, К. В. Новые материалы могильника Отвержичи. str. 56–59; Пачкова, С. П. О соотношении поморско-клешевой и зарубинецкой археологических культур по керамическим материалам // Ziemie polskie we wczesnej epoce żelaza i ich powiązania z innymi terenami. Rzeszów, 1992.

VI. poglavlje

Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima naše ere

115

___________________________________________________________________________

Usporedna analiza starina pojenešti-lukaševske i zarubinecke kulture koju je nedavno provela S. P. Pačkova pokazala je da se bez obzira na niz zajedničkih odlika koje su povezane s latenskim utjecajem, spomenute kulture međusobno bitno razlikuju, a i oblikovali su ih pripadnici različitih naroda.77 Raseljavanje nositelja pševorskih starina u Podnjestrovlje dovelo je do opadanja i potpunog nestanka niza etničko-kulturoloških grupacija koje su prethodno bile karakteristične za to područje. Miješanje kulturnih elemenata pševorskog oblika s mjesnim pojenešti-lukaševskima i dačanskim elementima osobito se opaža u zoni srednjega Podnjestrovlja.78 Sredinom I. st. pševorsko stanovništvo Podnjestrovlja i Prikarpatja izmiješalo se s nositeljima lipicke kulture, odnosno s geto-dačanskim plemenima koja su se iz Dacije preselila u gornje Podnjestrovlje zbog prodora vojske cara Domicijana.79 Tacitovi opisi vojne prevlasti i »razbojničkih« napada Veneda na Peucine odnose se na razdoblje kada su izvješća o toj plemenskoj skupini kao i o Bastarnima uopće u sjeverozapadnome Pricrnomorju privremeno nestala. Pojanešti-lukaševska kultura nestala je još ranije. Po mišljenju M. B. Ščukina, njezini predstavnici odselili su u srednje i gornje Podnjestrovlje i pomiješali se s nositeljima pševorske kulture.80 Zanimljivo je to da se novi val napisa o Peucinima pojavio u pisanim spomenicima tek nakon dolaska drugih germanskih doseljenika – Gota, koji su u III. st. na dnjestrodunavskom području uspostavili prevlast. Prema Jordanovim napisima, pridunavski Goti su 248. zajedno s Peucinima, Vandalima i drugima u rušilačkome upadu opustošili Meziju i Trakiju.81 Godine 269. Peucini su, krenuvši s ušća Dnjestra i udruživši se s ostalim barbarima, sudjelovali u još masovnijem pohodu na zemlje Carstva.82 __________________________________________________

77 Пачкова, С. П. До питания про своєрiдне та спiльне в зарубинецькiй та поєнештi-лукашiвськiй культурах // Eтнокулътурні процеси в Пiвденно-Схiднiй Європi в I тис. н. е. [До 70-piччя В. Д. Барана]. Київ; Львiв, 1999. 78 Пачкова, С. П. Археологические исследования многослойного поселения у с. Горошева Тернопольской обл. // Археологические памятники Среднего Поднестровья. Киев, 1983; Козак, Д. Н. Памятники рубежа и первых весков нашей эры в Поднестровье и Западном Побужье // Славяне на Днестре и Дунае. Киев, 1983. 79 Цигилик, В. М. Населения Верхнього Поднiстров'я перших столiть нашої ери. Київ, 1975; Берест, Р. Новi пам'ятки дакiйських племен з Верхнього Поднiстров'я // Етногенез та рання iсторiя слов'ян: новi науковi концепцiї на зламi тисячолiть. Львiв, 2001. 80 Щукин, М. Б. Забытые бастарны. 81 Иордан О происхождении и деяниях гетов (Getica) / Вступ. ст., пер. и комм. Е. Ч. Скржинской. М., 1960, str. 253–254. 82 Ременников, А. М. Борьба племен Северного Причерноморья с Римом в III в. М., 1954, str. 129–133; Буданова, В. П. Варварский мир эпохи Великого переселения народов. str. 37.

VI. poglavlje

Slaveni i Sarmati u prvim stoljećima naše ere

116

___________________________________________________________________________ Tacitovi napisi nude materijal važan za određivanje područja na kojemu su živjeli Venedi i vremena njihova dolaska na postor istočnog Prikarpatja. Proanaliziravši te napise i usporedivši ih s podatcima ostalih pisanih spomenika, istraživači su zaključili da se u drugoj polovini I. st. područje moguće prevlasti Veneda spojilo s oblašću Germana, tj. njegova zapadna granica prolazila je približno srednjim tokom Zapadnoga Buga i nastavljala se Podoljskom visoravni. Susjedi Veneda na jugu bili su iranski nomadi. Granica među njima prolazila je sjevernim dijelom šumsko-stepskoga pojasa u području gornjeg toka Južnoga Buga i možda je malo sjevernije od rijeke Ros sezala do Dnjepra. Istočna granica teritorija Veneda ne može se pratiti prema podatcima iz pisanih spomenika.83 Arheolozi općenito podržavaju zaključke koji su doneseni na temelju analize pisanih izvora.84 Prema Tacitovim podatcima, teritorij na kojem su živjeli Venedi i područje s kojeg su napadali Peucine odgovaraju sjevernome dijelu oblasti »obostranoga straha« između Germana i Sarmata koja je, prema riječima toga istog autora, omeđivala Germaniju s istoka. Za razliku od Germana i Sarmata, Venedi su se ondje pojavili odnedavno. Analiza napisa iz pisanih spomenika pokazuje da su se Venedi pojavili u drugoj polovini I. st. između gornjeg Pripjata i srednjeg Dnjestra kao novi, tek pristigli stanovnici koji još nisu potpuno zauzeli spomenuti teritorij.85 To zapažanje u cijelosti potvrđuju arheološki materijali koji svjedoče o tome da je iz pripjatskoga Polisja u Podnjestrovlje stigla masa zarubineckoga stanovništva koja je pridonijela oblikovanju zubrinecke kulture. Istodobno, u drugoj polovini I. stoljeća, spomenici kasnozarubinecke i zubrinecke kulture pojavili su se na području srednjeg Dnjestra gdje su živjeli Sarmati i plemena Bastarna, a naročito Peucini.86 Tacit je govorio o dvostranoj prirodi Veneda zbog čega je oklijevao u određivanju njihove etničke pripadnosti – treba li ih povezivati s Germanima ili Sarmatima. S jedne strane, Venedi su »puno toga usvojili« od sarmatskog načina života: baš kao i oni, razbojnički su napadali Peucine. Ali s druge strane, po vrsti oružja i taktici »više bi ih se moglo povezivati s Germanima«: baš kao i oni nosili su velike štitove i bili su nadmoćni u pješaštvu. Osim toga, za razliku od Sarmata »koji žive na konju i kolima«, Venedi su gradili kuće.87 _________________________________

Мачинский, Д. А. К вопросу о территории обитания славян в I-VI вв. // AСГЭ. 1976. Вып. 17; Мачинский, Д. А., Тиханова, М. А. О местах обитания и направлениях движения славян I–III вв. н. э. (по письменным и археологическим источникам) // ААС. 1976. Т. 16. – usporedi: Черняк, А. Б. Тацит о венедах (Germ. 46.2) // ВДИ. 1991. № 2. 84 Козак, Д. Н. Етнiчнi процеси в Українi... str. 147. 85 Мачинский, Д. А. К вопросу о территории обитания славян... 86 Козак, Д. Н Етнiчнi процеси в Українi.... str. 148. 87 СДПИС. Т. I. str. 39. 83

117 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« ___________________________________________________________________________

Na temelju svega rečenoga može se zaključiti da su u spomenutome razdoblju odnosi između Sarmata i Veneda, usporedi li ih se s onima s Germanima, bili vrlo bliski, da ne kažemo saveznički. Očito su se venedsko osvajanje novih područja u srednjem Podnjestrovlju i njihovo neprijateljstvo s Peucinima realno podudarali s interesima Sarmata koji su vodili bitku s Bastarnima za prevlast u sjeverozapadnome Pricrnomorju. Odjeci te borbe sačuvali su se u spomenicima rimske epigrafije. Oko 62. rimski namjesnik Mezije Plautije Silvan, kao što je navedeno na njegovu epitafu, pomogao je Bastarnima osloboditi sinove njihovih careva koje su zarobili Sarmati.88 U spomenutome razdoblju Sarmati i Venedi bili su gotovo saveznici u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja. Zato je Tacit usporedio jedne s drugima, bez obzira na njihov različit način života, vojnu taktiku i vanjštinu. Venedi su se, vjerojatno zbog podrške sarmatskih »razbojničkih banda«, uspješno borili protiv svojedobno ratobornih Germana. U svakome slučaju, govoreći o neprijateljstvu između Veneda i Peucina, Tacit ni jednom riječju nije spomenuo bilo kakav sukob ili nesuglasice između Veneda i Sarmata, bez obzira na to što su potonji također živjeli u srednjem Podnjestrovlju i nisu bili manje ratoborni i agresivni u usporedbi sa starosjedilačkim narodom šumskih krajeva.

Naprotiv, rimski povjesničar govori da su »Venedi mnogo toga usvojili od [njihove] (sarmatske – prim. autora) ćudi«. Očito se ponajprije na Venede odnosi i njegovo zapažanje o tome da su se »mješovitim brakovima nagrdili kao Sarmati«.89 Nekropole zvenigorodske grupe pševorske kulture, o kojima je gore već bilo riječi, živo ilustriraju te riječi rimskoga povjesničara. Ondje, među mnogim grobovima nastalima u skladu s obredom spaljivanja pokojnika nalaze se grobovi žena nastali prema obredu pokapanja tijela zajedno s osobnim predmetima (kristalne ogrlice, brončana zrcalca, komadići rumenila za lice), što je bilo svojstveno za sarmatske drevne grobove.90 Po svemu sudeći, takva zajednička pokapanja najvjerojatnije su bila rezultat mješovitih brakova Veneda i Sarmaćanki. ________________________________ Щукин, М. Б. Забытые бастарны. str. 79. СДПИС. Т. I. str. 39. 90 Свешников, И. К. Могильники липицкой культуры в Львовской обл. ...; Щукин, М. Б. На рубеже эр. str. 230. 88 89

VII. poglavlje »Venedi-Sarmati«: antička tradicija

u svjetlu podataka suvremene arheologije i etnografije

Venadisarmatae na Tabuli Peutingeriani: problemi u određivanju položaja – Venedi u dolini Dnjestra i Dunava prema podatcima iz pisanih i arheoloških spomenika – Kretanja Sarmata i međusobni etnički utjecaji sa Slavenima (o nekim proturječjima rimskih pisanih spomenika) – Pastirstvo prikarpatskih Slavena i etimološki podatci o nazivu Hrvati

O

sobiti karakter venedo-sarmatskih odnosa u prvim stoljećima nove ere

zabilježen je u drugom kasnoantičkom pisanom spomeniku, u takozvanoj Tabuli Peutingeriani, rimskoj putnoj karti koja se sastoji od svitka pergamenta dugačkog 6,75 m i širokog oko 34 cm. U tome dokumentu prikupljeni su podatci koji odražavaju stvarnost različitih razdoblja.1 K. Miller, autor najtemeljitijeg istraživanja i potpunog faksimilnoga izdanja karte, smatrao je da je sastavljena u razdoblju od 365. do 366. godine.2 Danas prevladava mišljenje da je Tabula Peutingeriana nastala početkom III. stoljeća, ali tu su tvrdnju, koja je ušla u topografske priručnike na prelasku u novu eru, nadopunjavali i ispravljali u više navrata u IV. i V. stoljeću.3 Naziv Venedi dvaput se susreće na karti, i to u poglavljima VII. 1 u obliku Venadisarmatae (=Venadi Sarmatae) i VII. 4 u obliku Venedi.4

Osobitu pozornost zaslužuje prvi slučaj: Venadisarmatae koji je smješten na samoj obali Sjevernoga oceana i koji se nalazi iznad Dunava, sjeverozapadno od Bastarnskih Alpa (Alpes Bastarnice), tj. Karpata. Dakle, na karti su Venedi-Sarmati smješteni sjeverozapadno od Karpata, na području koje se povezuje s obitavalištem Bastarna.5 Najbliže okružje Veneda-Sarmata na zapadu činila su druga sarmatska plemena i područja: __________________________ Prikaz pretpostavki o vremenu nastanka izvornika i podataka koji su u njemu sadržani vidi Łowmiański, H. Początki Polski T. 1. Warszawa, 1964. str. 183; Подосинов, А. В. Восточная Европа в римской картографической традиции: тексты, перевод, комментарий. М., 2002, str. 290–295. 2 Itineraria Romana/ Ed. K. Miller Stuttgart, 1916. str. XXX-XXXII. 3 Подосинов, А. В. Восточная Европа... str. 295. 4 СДПИС. Т. 1. str. 68, вкладыш. 5 Подосинов, А. В. Певтингерова карта // СДПИС. Т. I, str. 69. 1

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka«

119

___________________________________________________________________________ Lupiones Sarmate, Amaxobii Sarmate (dosl. »Sarmati koji žive u kolima«), solitudines Sarmatarum (»sarmatske pustoši«), Sarmate vagi (»Sarmati nomadski«).6

Prema Tabuli Peutingeriani, dalje prema zapadu nalazila su se germanska plemena Bura, Jutunga, Kvada, Markomana i druga. Kao najbliži istočni susjed VenedaSarmata naznačeni su Bastarni.7 Lako je zapaziti da je na Tabuli Peutingeriani jasno povučena linija razgraničavanja između germanskih i sarmatskih plemena u Europi, što je inače bilo svojstveno za tradiciju kasnoantičkog zemljopisa (Plinije Stariji, Tacit, Ptolomej). Ipak, ako se prije granica između Germanije i Sarmatije uglavnom ravnala prema toku rijeke Visle, a južnom se granicom Germanije smatrao Dunav te ako se posjedi Sarmata u jugoistočnoj Europi nisu protezali dalje od istočnih padina Karpata i donjih tokova Dunava8, onda je germansko-sarmatska granica, prema podatcima Tabule Peutingeriane, prolazila već negdje u Panoniji.9 Dakle spomenuti izvor zabilježio je velike uspjehe Sarmata u borbi s Germanima za osvajanje novih područja u Europi. U vezi s tim uspjesima Sarmata na karti su se pojavili novi etnogeografski sarmatski nazivi, uključujući slavensko-sarmatsku novotvorenicu tipa Venedi-Sarmati. Valja istaknuti to da u pisanim spomenicima nisu zabilježeni slični sarmatsko-germanski ili slavensko-germanski složeni oblici. Iz toga se nameće zaključak da se u prvim stoljećima naše ere etnopolitičko razgraničavanje u srednjoj i jugoistočnoj Europi nije odnosilo samo na odnos između Germana i Sarmata, već i na odnos između Germana i Slavena (Veneda), pri čemu su se potonji, u svojem suprotstavljanju Germanima, priklanjali Sarmatima i čak su s njima održavali neku vrstu tješnjeg odnosa, što je rimske kartografe potaknulo da ih združe u cjelinu.

Prema mišljenju nekih istraživača, na Tabuli Peutingeriani označena je još jedna slavensko-sarmatska etnopolitička zajednica koja je živjela u neposrednome susjedstvu Veneda-Sarmata. Riječ je o Lupiones Sarmate. Taj etnonim, koji nema istovrstnika, davno je bio povezan s nazivom plemena Ligijci, poznatom po napisima Strabona, Tacita, Ptolomeja i drugih. L. Niederle predlagao je da se u nazivu Lupiones Sarmate prva riječ ispravi u Lugiones što bi upućivalo na visljanske Slavene-Ligijce koji su se tijekom velike seobe naroda spustili do Mađarske.10 Mogućnost postojanja slavenskog identiteta kod Ligijaca uzimali su u obzir i M. I. Artamanov, E. Č. Skržinskaja i H. Łowmiański.11 _________________________ СДПИС. Т. 1. str. 68, вкладыш. Također vidi 8 Седов, B. В. Славяне: Историко-архeологичeскоe исследование. М., 2002, str. 9–12. 9 Подосинов, А. В. Певгингерова карта. str. 70. 10 Niederle, L. 1) Slovanské starožitnosti. Praha, 1906. D. II. Sv. 1. str.161; 2) Славянские древности. М., 2000, str. 476. Прим. 25. 11 Артамонов, М. И. Спорные вопросы древнейшей истории славян и Руси // КСИИМК. 1940. Вып. 6. str. 5; Скржинская, Е. Ч. Комментарий // Иордан. О происхождении и деяниях гетoв (Getica). М., 1960, str. 193; Łowmiański, H. Początki Polski Т. I. str. 184, 197, 274. 6 7

120

Drugi dio

Geneza Hrvata u doba kasne antike

___________________________________________________________________________ Ipak, ne postoji temelj za pouzdano poistovjećivanje Ligijaca sa Slavenima. Pitanje o etničkoj pripadnosti Ligijaca ostaje spornim.12 Ali u svakome slučaju, jasno je da stavljajući Lupionese i Venede u odnos sa Sarmatima autor Tabule Peutingeriane i jedne i druge suprotstavio Germanima. Moguće je složiti se s argumentima onih istraživača koji su držali da su se Ligijci-Sarmati u jezičnome smislu razlikovali od Germana isto kao i Venedi-Sarmati.13 A. V. Podosinov s pravom se protivi smještanju Veneda-Sarmata na južnu obalu Baltika. Takvo smještanje izgleda previše pravocrtno i ne uzima u obzir važne značajke spomenutog dokumenta: »u širinu razvučena karta gotovo ne ostavlja prostor za manje poznate dijelove Europe sjeverno od Dunava, zbog toga se narodi i gradovi blizu Dunava na karti neminovno nalaze na obali Sjevernoga oceana«.14 S obzirom na tu i druge smjernice, Podosinov je došao do zaključka da bi se prijenosom njihovog naziva na današnju kartu Venedi-Sarmati pojavili na sjeveru središnjeg dijela dunavske nizine, u gornjem toku rijeke Tise, Pruta, Dnjestra i Visle.15 L. Niederle i K. Miller16 smještali su Venede-Sarmate otprilike u isto područje, na sjeverozapadne padine Karpata. O prisutnosti Slavena sredinom V. stoljeća na Tisi, uključujući njezin srednji i donji tok, a također i u slivu Timiša, govori L. A. Gindin. Na temelju lingvističkih podataka taj je znanstvenik zaključio da se prvi dolazak Slavena na to područje s prostora iza Karpata povezuje s još ranijim razdobljem.17 B. A. Ribakov18 smješta Venede-Sarmate u sliv srednje Tise.

*** Drugo spominjanje Veneda na Tabuli Peutingeriani također se izravno povezuje sa slivom Dunava. Ponovno su Venedi bili smješteni u odsječak VII. 4, jugoistočno od Bastarnskih Alpa (Karpata), _________________________ 12 Vidi: Schönfeld, М. Lugii//REfKAW 1927. Hbd. 26. str. 1715–1717; Łowmiański, H . Początki Polski Т. I str. 194–198; Подоcинов, А. В. Певтипгерова карта. str. 78–79. 13 Скржинская, Е. Ч. Комментарий str. 193. Łowmiański, H . Początki Polski Т. I. str. 181; Королюк, В. Д. 1) О некоторых спорных вопросах развития черняховской, славянской, древнерусской и балканодунайской археологических культур Днестровско-Прутского междуречья // СС. 1975. № 4. str. 104; 2)

Пастушество у славян В I тысячелетии н. э. и перемещение их в Подунавъе и на Балканы. Славяне и волохи (Попытка реконструкции по письменным источникам) // Королюк В. Д. Славяне и восточные романцы в эпоху раннего средневековья. Политическая и этническая история. М., 1985. str. 156. 14 Подоcинов, А. В. Певтингерова карта str. 70. 15 Također vidi 16 Niederle, L. Slovanské starožitnosti D. II. Sv. I. str. 123; Itineraria Romana str. 613–614. 17 Гиндин, Л. А. К хронологии и характеру славянизации Карпато-Балканского пространства (по лингво-филологическим данным) // Формирование раннефeодальных славянских народностeй. М., 1981, str. 66, 70–86. 18 Рыбаков, Б. А. Киевская Русь и русские княжества ХII-ХIII вв. М., 1993, str. 36.

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka

121

___________________________________________________________________________ između Dunava i rijeke Agaling (Agalingus), koju najčešće poistovjećuju s Dnjestrom19, a ponekad s malom rječicom Kogilnik koja protječe kroz stepu Budžak i ulijeva se u Crno more.20 Na tome području Venedi su zauzimali posljednje mjesto na istoku u nizu naziva: Piti (moguće je da su to Gepidi), Gaete (Geti), Dagae (Dačani), Venedi.21 Geti i Dačani autohtona su tračanska plemena u »trokutu« koji čine Karpati, Dnjestar i Dunav. Prema tome, Gepidi i Venedi novopridošla su germanska i slavenska plemena.22 Budući da se dolazak Gepida u karpatsko-dunavske zemlje vremenski određuje otprilike u sredinu III. stoljeća, tako ni njihovo pojavljivanje na Tabuli Peutingeriani nije bilo moguće prije spomenutoga razdoblja. Taj kronološki pokazatelj služi za utvrđivanje vremena dolaska na spomenuto područje i drugih pridošlica – Veneda.23 Prema istraživanjima A. V. Podosinova, III. st. (točnije njegova druga polovina) jest terminus post quem i za označavanje Venadi Sarmatae. Dakle, oba venedska naziva otprilike istodobno pojavila su se na Tabuli Peutingeriani.24 Što je moglo biti uzrokom dvostrukoga korištenja naziva Venedi? Valja napomenuti da je činjenica udvostručavanja etnonima sama po sebi prilično raširena pojava u antičkoj kartografiji koja se osim na Tabuli Peutingeriani susreće i na Ptolomejevoj karti.25 Dvostruko pojavljivanje naziva moglo je biti izazvano pogrešnim kartografiranjem unutar književnih izvora te raštrkanošću ili udaljenošću jednog od drugog mjesta na kojima su plemena obitavala.26 Mnoštvo slučajeva dvostrukog

pojavljivanja naziva moglo je biti izazvano i, dakako, mehaničkim ponavljanjem, pa stoga ne odražava realno određivanje položaja plemena. Još je K. Miller ukazivao na mogućnost mehaničkoga udvostručavanja etnonima na Tabuli Peutingeriana.27 Kao jedan od najčešćih uzroka pojave udvojenih naziva istraživači novijeg naraštaja koji se bave tim pisanim spomenikom navode upravo mehaničko udvostručivanje.28 _________________________ 19 Тоmаsсhеk, W. Die alten Thraker II. Eine ethnologische Untersuchung// SBWAW. 1894. Bd 131. Sр. 777; Петров, В. П. Из этнонимики и топонимики Северного Причерноморья // МАСП. 1962. Вып. 4. str. 227–228; Мачикский, Д. А. Кельты на землях к востоку от Карпат // АСГЭ. 1973. Вып. 15. str. 60–61; Weber, E. Tabula Peutingeriana. Codex Vindobonensis 324, vollständige Faksimile-Ausgabe im Originalformat. Graz, 1976, str. 26. 20 Рыбаков, Б. А. Киевская Русь... str. 36. 21 СДПИС. Т. I. str. 68, вкладыш. 22 Atribucije naziva vidi: Подосинов, Л. В. Восточная Европа... str. 331–337. 23 Łowmiański, H. Początki Polski Т. I. str. 274; Рикман, Э. А. Этническая история населения Подпестровья и прилегающего Подунавья в первые века нашей эры. М., 1975, str. 306–307. Također vidi: Подоcинов, А. Н. Певтингeрова карта. str. 73. 24 Подосинов, А. В. К вопросу о венедах »Певтингеровой карты« // Внешняя политика Древней Руси: Юбилейные чтения, посвящ. 70-летию со дня рождения В. Т. Пашуто. М., 1988. 25 Vidi: Ельницкий, Л. А. Знания древних о северных странах. М., 1961, str. 206–209. 26 Подосинов, А. В. Восточная Европа... str. 327. 27 Itineraria Romana S. XIX, LI. 28 Подосинов, А. В. Восточная Европа... str. 327.

122 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« ___________________________________________________________________________

Zbog sličnih, općenitih predodžaba niz istraživača naginje mišljenju da u smještanju Veneda na područje donjeg toga rijeke Dnjestra i Dunava ne treba vidjeti ništa više od uobičajene pojave spomenute tendencije, koja ni na koji način nije povezana sa stvarnim mjestom obitavanja plemena.29 Po našemu mišljenju, smještanje Veneda dva puta na različite dijelove karte (VII. 1 i VII. 4) ne predstavlja proturječje, niti se može smatrati pogreškom njezina sastavljača, pogotovo ako jedan od naziva shvatimo kao kasnije upisani dodatak. Oba naziva podjednako odražavaju težnju Veneda za teritorijalnim širenjem, čiji je glavni cilj bilo kretanje na jug. Putovalo se objema stranama Karpata, a krajnje odredište puta bio je srednji i donji tok Dunava. Prema podatcima slavenske etnonimije, Karpati nisu bez

razloga predstavljali neku vrstu središnjeg smjera kretanja Praslavena, a Dunav, u staroj slavenskoj tradiciji, glavno središte slavenskih zemalja i žarište koje je privlačilo Slavene.30 Teško da možemo govoriti o postojanju dviju zasebnih grupa Veneda i Veneda-Sarmata. Prije bi se moglo reći da podatci iz Tabule Peutingeriane ukazuju na veliki opseg prostora koji su zauzeli Venedi i svjedoče o njegovu širenju u III. i IV. stoljeću, osobito na područje donjega Podnjestrovlja i Podunavlja.31 To prostorno širenje potvrđuje usporedba podataka s Tabule i napisa o Venedima iz prvih stoljeća naše ere koji nam omogućuju da ih smjestimo na područje između Baltičkoga mora i Karpata, uglavnom u predjele Povislja. Nema sumnje da se uslijed tih masovnih premještanja na jug i jugoistok ili koloniziranja novih područja širio prostor koji su prvotno naseljavali Slaveni.32

Prisutnost slavenskoga stanovništva u međurječju donjega Dunava i Dnjestra potvrđuju i drugi pisani spomenici kasnorimskoga vremena. Nakon pobjede nad konglomeratom »skitskih __________________________ 29 Ноráк, В. Gallove v ċeských zemich. Kritický rozbor historických zprav. Brno, 1923. str. 29 sqq.; Łowmiański, H. Początki Polski. T. I, str. 183. 30 Vidi: Трубачeв, О. Н. Ранние славянские этнонимы – свидетели миграции славян // ВЯ. 1974. № 6. str. 50. 31 Скржинская, Е. Ч. Комментарий. str. 209; Седов, В. В. Происхожденис и ранняя история славян. М, 1979, str. 31; Рикман, Э. А. О начале расселения и этнических контактах праславян в КарпатоДунайских землях // V Междунар. конф. славянской археологии: Тезисы докл. сов. делегации. М., 1985, str. 42–43. 32 Кудрявцев, О.В. Исследования по истории Балкано-Дунайских областей в период Римской империи и статьи по общим проблемам древней истории. М., 1957, str. 34–37; Łowmiański, Н. Początki Polski. T. I, str. 183; Рикман, Э. A. Этническая история населения Поднестровья... str. 42–43; Мачинский, Д. А., Тиханова, М. А. О местах обитания и направлениях движении славян I–III вв. н. э. (по письменным и археологическим источникам) // ААС. 1976. Т. 16, str. 79–80; Седов, В. В. Происхождение и ранняя история славян. str. 31; Королюк, В. Д., Наумов, Е. П. Перемещение славян... str. 41–42; Королюк, В. Д., Литаврин, Г. Г., Флоря, Б. Н. Древняя славянская этническая общность // Развитие этнического самосознания.. str. 13; Ditten, H. Zu Fragen des Siedlungsgebietes der Slawen in der Antike (1.-6. Jh.) nach den schriftlichen Quellen // Klio. Berlin, 1989. Bd 71, Hft 1. str. 203– 204; Максимов, Е. В. Миграции и жизни древних славян // Славяне и Русь (в зарубежной историографии). Киев, 1990, str. 6–7.

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka

123

___________________________________________________________________________

plemena«, izvojevanoj u donjem Podunavlju 50-ih godina III. stoljeća, rimski car Volusijan dobio je naslov Venedski. 33 U životopisu Mučeništvo Orentija i njegove braće, čija je prvotna inačica morala nastati do VII. stoljeća, Slaveni se spominju zajedno s barbarskim stanovništvom, naseljenim na lijevoj obali donjeg Dunava, koje je napadalo područje Rimskoga Carstva u vrijeme Maksimijana Herkulija (286. – 305.)34. Prema mišljenju istraživača, Slaveni koji su sudjelovali u barbarskim napadima na Carstvo, počevši od markomanskih ratova, pristizali su iz Prikarpatja i dnjestro-dunavskoga međurječja.35 Ključni argument koji ide u prilog vjerodostojnosti podataka s Tabule Peutingeriane o Venedima zacijelo je otrkiće arheoloških tragova življenja toga naroda u donjem toku Dnjestra i Dunava. Unatoč velikome trudu koji je bio uložen u istraživenje u tome smjeru, ona dugo nisu donosila zadovoljavajuće rezultate. Stvar je u tome što arheološka atribucija SlaveniVenedi iz prvih stoljeća naše ere ide u red najspornijih pitanja uopće. Svojedobno su D. A. Mačinski i M. A. Tihanova bili prisiljeni priznati »da su osnovno arheološko obilježje ranoga slavenskog razdoblja s kraja I. pa sve do početka VI. st. zone u kojima nedostaju jasno istaknute i datirane skupine arheoloških spomenika«.36 Venede s područja donjeg toka Dnjestra i Dunava M. I. Artamonov pokušao je povezati s nositeljima pojenešti-lukaševske kulture.37 E. A. Rikman opovrgavao ga je, smatrajući da je taj dio venedskih plemena ulazio u sastav stanovništva černjahovske kulture, iako nije pripadao u red njezinih osnivača.38 V. V. Sedov držao se sličnoga gledišta.39 Po mišljenju M. J. Brajčevskoga, arheološki istoznačnik Veneda s početka naše ere jesu zarubinecka i pševorska kultura.40 Najnovija arheološka istraživanja u Budžačkoj stepi u međurječju donjega Dnjestra i Dunava otkrila su relativno malu skupinu spomenika koji su nazvani starim spomenicima tipa Etulija. Riječ je o malim naseljima i tumulusima povezanima s obredom spaljivanja pokojnika. Etulijski spomenici datiraju iz III. i IV. stoljeća, tj. vremenski se poklapaju s černjahovskom kulturom ________________________ Мишулин, А. В. Древние славяне и судьбы Восточнoримской империи // ВДИ. 1939. № 1. str. 298. СДПИС. Т. II. str. 515. 35 Мишулин, А. В. Древние Славяне... str. 298; Чаплыгина,Н. А. Население Дпестровско-Кариатских земель и Рим в I – начале III. в н.э. Кишинев, 1990, str. 19–20; Колосовская, Ю. К. Некоторые вопросы истории взаимоотношений Римской империи с варварским миром // ВДИ. 1996. № 2. str. 155. 36 Мачинский, Д. А., Тиханова, М. А. О местах обитания... str. 88. 37 Артамонов, М. И. Вопросы расселения восточных славян и современная археология // Проблемы всеобщей истории. Л., 1967, str. 46. 38 Рикман, Э. А. Этническая история населения Поднестровья... str. 327–328. 39 Седов, В. В. Происхождение и ранняя история славян. str. 78–100. 40 Брайчевський, М. Ю. Походжениая Руси, Київ, 1968, str. 70–71. 33 34

124 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« ___________________________________________________________________________

koja je prevladavala u stepskim i šumsko-stepskim zonama jugoistočne Europe. Međutim, po svojemu izgledu, stari spomenici tipa Etulija bitno se razlikuju od onih černjahovske kulture: oni nisu bili pod utjecajem velbarske kulture, čiji su nositelji bili Goti, odnosno pojavili su se u razdoblju prije dolaska Gota u sjeverno Pricrnomorje.41 Prema tvrdnji A. V. Gudkove, etulijski spomenici koji su nastali uslijed seobe stanovništva uglavnom iz oblasti gornjega Dnjestra i zapadnoga Buga po svojim osnovnim obilježjima (nastambe, pogrebni obredi i rukom izrađena keramika) slični su spomenicima kasnozarubinecke kulture, volinjsko-podoljskoj grupi spomenika (zubricka kultura) i ranokijevskoj kulturi. Nositelji etulijske kulture dnjestro-dunavskoga međurječja bili su Slaveni-Venedi, kao što potvrđuje prisutnost protopraških oblika u etulijskoj keramici izrađenoj rukom (slavenska pripadnost praške keramike danas je općeprihvaćena). Procjenjuje se da su se u donji tok rijeke Dnjestra i Dunava Slaveni naseljavali na prijelazu iz II. u III. stoljeće, a prema mišljenju A. V. Gudkove, najvjerojatniji uzrok toga bila je gotska najezda na Volinj, koja je dovela do velikog raseljavanja Slavena na druga područja.42 Skupina Slavena u Budžačkoj stepi neko je vrijeme čuvala svoje kulturnu posebnost: početak černjahovske kulture na tome području datira iz sredine IV. stoljeća.43 Ti zaključci danas su znanstveno prihvaćeni44 i bez sumnje predstavljaju važno dostignuće u proučavanju povijesti Slavena-Veneda dnjestro-dunavskog međurječja. *** Arheološka otkrića potvrđuju vjerodostojnost podataka Tabule Peutingeriane o Venedima – ne samo onih o njihovu zemljopisnom položaju nego i onih o bliskoj povezanosti sa Sarmatima. Sastavljač karte Venedima-Sarmatima naziva Slavene koji su obitavali na području gornjega Podnjestrovlja, Pruta i Tise. Koliko se taj isti naziv odnosio na skupinu Veneda koji su živjeli u stepskome međurječju donjega Dnjestra, Pruta i Dunava? V. D. Koroljuk, uspoređujući podatke Tabule Peutingeriane s Tacitovim izvještajima, opazio je u njima temeljna proturječja. Sastavljač rimske putne mape zbližio je Venede i Sarmate toliko da je koristio zajednički naziv – Venedi-Sarmati. U Tacitovu pak djelu ukazuje se na velike etnogeografske razlike između Veneda i Sarmata, koje su

vidljive u njihovu načinu života, običajima i aktivnostima. Rješenje tog proturječja istraživač, čini se, vidi u ____________________ Гудкова, A. В. Группа венедов в низовьях Дуная // Материалы по археологии России. 1990. Вып. 1; Славянская археология. М., 1993; Щербакова, Т. A. Памятники типа Этулия: истоки и пути формирования, направленность хозяйственной деятельности // Древнейшие общности земледельцев и скотоводов Северного Причерноморья (V тыс. до н. э. – V в. н. э.). Киев, 1991; Фокеeв, М. М. Населення Буджацького степу у I ст. до п. е. – IV ст. н. е. Одеса, 1998. 42 Vidi: Гудкова, А. В. I – IV вв. в Северо-Западном Причерноморье (культура оседлого населения) //SР. 1999. № 4. 43 Гудкова, A. В. Черняховские памятники Булжакской степи // Древности Юго-Запада СССР. Кишинев, 1991, str. 78; Дзиговський, О. М. Сармати на Заходi Степового Причорномор'я наприкiнцi I ст. до н. е. – першiй половинi IV ст. н. е. Киïв, 1993, str. 118. 44 Vidi: Седов, В. В. Славяне. Историко-архсологичeское исследование. str. 198. 41

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka

125

___________________________________________________________________________ razgraničavanju prikarpatskih Veneda-Sarmata i Veneda donjega Podnjestrovlja i Podunavlja. Po logici V. D. Koroljuka, potonji su utjecaju Sarmata bili izloženi u manjoj mjeri (što se vidi iz njihova naziva) i mora da se na njih odnosilo etnogeografsko obilježje koje je Tacit iznio o Venedima.45 Teško nam se složiti s takvim zaključkom. Sarmati su još u I. st. pr. n. e. osvojili teritorij međurječja Dnjestra i Dunava, svladavši Dnjestar i zauzevši šumsko-stepsko područje današnje Moldavije i južnih područja Odeske oblasti u Ukrajini.46 Danas je na tome području pronađeno više od stotinu sarmatskih spomenika, što uvelike premašuje broj starina toga tipa u istočnome Prikarpatju. S prvim valom sarmatske seobe, na prijelazu iz stare u novu eru, povezuju se nekropole Scăieni i Tropaeum Traiani, a s razdobljem druge, veće seobe (II. – IV. st.) – nekropole Bocani, Risipeni, Gotešti, Nadušita, Okopešti, Zenrešti.47

Naselivši se u zemlje donjega Podnjestrovlja i Podunavlja, Slaveni su se našli u okružju brojčano nadmoćnijega geto-dačanskoga i sarmatskoga stanovništva. U takvim uvjetima tijesni kulturni i etnički kontakti bivali su neizbježni. Pod znatnim utjecajem sarmatske komponente na dnjestro-dunavskome području formirala se posebna inačica černjahovske kulture koja je objedinila višeetničko stanovništvo tih krajeva, uključujući i stare Slavene-Venede.48 Kao što pokazuju razna istraživanja, Sarmati sjevernoga Pricrnomorja vrlo su aktivno sudjelovali u formiranju černjahovske arheološke kulture. Primjerice, ustanovljeno je da je černjahovsko stanovništvo sačuvalo sarmatski obred pokapanja prema kojemu su tijela polagali glavom okrenuta prema sjeveru, gradili temelje i zemljane grobnice (katakombe) te polagali u grob hranu, komadiće krede ili šminke te raznolike posude. Također, valja spomenuti karakterističan običaj izazivanja deformacija lubanja za života.49 Bitno je da su arheološki spomenici s brojnim _________________ 45 Королюк, В. Д. 1) О некоторых спорных вопросах.., str. 104; 2) Пастушество у славян... str. 156. 46 Vidi: Дзиговский, А. Н. Сарматские памятники степей Северо-Западного Причерноморья. Киев, 1982; 2) Сармати на Заходi Степового Причорномор'я...; Симоненко, А. В., Лобай, Б. И. Сарматы Северо-Западного Причерноморья в I в. н. э. Киев, 1991. 47 Рикман, Э. А. I) Памятники эпохи великого переселения народов. Кишинев, 1967. str. 15–27; 2) Этническая история населения Поднестровья... str. 30–34. 48 Федоров, Г. Б. Население Прутско-Днестровского междуречья в I тысячелетии н.э. // МИА. 1960. № 89. str. 91; Рикман, Э. А. 1) Памятники сарматов и племен черняховской культуры. Кишинев, 1975; 2) Этническая история населения Поднестровья... str. 317–323; Магомедов, Б. В. Черняховская культура Северо-Западного Причeрноморья. Киев, 1987; Гудкова, А. В., Фоксeв, М. М. 1) Земледельцы и кочевники в низовьях Дуная I-IV вв. н.э. Киев, 1984; 2) Сармати i чeрняхiвська культура в Буджaцькому степу // Архeологiя пiвденного заходу України. Київ, 1992. 49 Кухаренко, Ю. В. К вопросу о славяно-скифских и славяно-сарматских отношениях (по данным погребального обряда) // СА. 1954. Т. 19; Фeдоров, Г. Б. О двух обрядах погребения в черняховской культуре (по памятникам Молдавии) // СЛ. 1958. № 3; Сeдов, В. В. Скифо-сарматскиe элементы в погребальном обряде черняховской культуры // Вопросы древней и средневековой археологии Восточной Европы. М., 1978; Гей, О. А. Проблема выделения скифоcарматских элементов в черняховской культуре// Евразийские древности. 100 лет Б. Н. Гракову: материалы, публикации, статьи. М, 1999; Магомедов, Б. В. Сармати у складi черняхiвської культури // Етнокультурнi процеси в Пiвденно-Схiднiй Європi в I тисячолiттi н. е. [До 70-рiччя В. Д. Варана]. Київ; Львiв, 1999. Usp.: Рудич, Т. О. Сармати та черняхiвська культура (за матерiалами антропологiї) // ССПК. 2004. Т. II.

126

Drugi dio

Geneza Hrvata u doba kasne antike...

___________________________________________________________________________ obilježjima černjahovske kulture bili smješteni uglavnom na onim područjima koja su ranije naseljavali Sarmati i kasni Skiti, uključujući međurječje donjega Dnjestra i Dunava.50 Te zaključke potvrđuju i paleoantropološki podatci. Sarmatske lubanje, koje su karakteristične po mezobrahikraniji i brahikraniji, sa širim crtama lica nalazimo u drevnim černjahovskim grobovima međurječja Dnjestra i donjega Dunava (Budešti, Bocani, Spancev, Erbiceni).51 Kraniometrijska analiza pokazala je da je černjahovsko stanovništvo, za koje je bio karakterističan obred inhumacije, koji su preuzeli Sarmati, u cijelosti pripadalo mezo-dolihokranomu tipu; taj dio nositelja černjahovske kulture sastojao se u velikoj mjeri od izravnih potomaka stanovnika iranskoga govornog područja sjevernoga Pricrnomorja.52 Upravo iz sjeverozapadnoga Pricrnomorja Sarmati su počeli napredovati dalje na sjever. Put ih je vodio kroz zemlje pruto-dnjestrovskoga međurječja, a završavao u području gornjega Podnjestrovlja i Prikarpatja.53 U skladu s podatcima iz pisanih spomenika, kao i sa zaključcima znanstvenika koji su proučavali spomenike sarmatske kulture u Moldaviji i zapadnoj Ukrajini, smatra se da su najaktivniju ulogu u sarmatskoj migracijskoj rijeci s juga imali Jazigi i Roksolani.54 Prispjevši do zemalja gornjega Podnjestrovlja i Prikarpatja u drugoj polovini I. i u II. stoljeću, Sarmati su, kao što smo već vidjeli, aktivno surađivali s lokalnim zemljodjelskim stanovništvom čiju su većinu u to vrijeme činili stari Slaveni-Venedi. Karakter tih međusobnih utjecaja vidljiv je na pisanim spomenicima rimskoga podrijetla i na brojnim arheološkim i paleoantropološkim materijalima. S obzirom na najnovije arheološke podatke, možemo zaključiti da stanovnici gornjega Podnjestrovlja i Prikarpatja nisu slučajno u antičkoj tradiciji dobili naziv Venedi-Sarmati. Početkom nove ere spomenuta regija bila je područje zajedničkoga života i aktivnih etničkih kontakata slavenskoga i sarmatskoga stanovništva. Čini se da su se zbog takvih okolnosti nazivi Veneda i Sarmata ujedinili u jedan etnički naziv. _____________________ Седов, В. В. Славяне. Историко-археологичeскоe исследование. str. 172–178. Великанова, М. С. Палеоантропология Прутско-Днестровского междуречья. М., 1972, str. 70–90. 52 Кондукторoва, Г. С. Антропология древнего населения Украины. М., 1972; Алексеева, Т. И. Этногенез восточных славян по данным антропологии. М., 1973, str. 256–263. 53 Фeдоров, Г. Б. Население Прутско-Днестровского междуречья... str. 10; Винокур, I. С. Сармати у Прикарпаттi // АС. 2000. Вип. 1. 54 Винокур, I. С. Сармати у Прикарпаттi. str. 55. 50 51

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati: antička tradicija u svjetlu podataka

127

___________________________________________________________________________ Budući da je gornje Podnjestrovlje, gdje su obitavali Venedi-Sarmati, bila regija iz koje su se na prijelazu iz II. u III. st. slavenska plemena kao posljednji nositelji elemenata etulijskih starina preselili u Budžačku stepu, moglo bi ih se nazvati VenedimaSarmatima. Na to ukazuje ne samo njihovo podrijetlo, već i uvjeti životne sredine u kojoj su se zatekli nakon seobe. U zemljama dnjestro-dunavskoga stepskog međurječja Venedi su obitavali u okružju u kojem je u velikoj mjeri prevladavalo sarmatsko stanovništvo, tako da su još više bili izloženi sarmatskome utjecaju. Proturječja u spomenutim rimskim pisanim spomenicima prvih stoljeća nove ere o prirodi venedo-sarmatskih odnosa mogu se, po našemu mišljenju, objasniti, ako objašnjenja potražimo u kronološkoj, a ne u zemljopisnoj sferi. Tacitovi izvještaji koji ukazuju na kojoj su razini bili kontakti starih Slavena i pricrnomorskih nomada na samome početku sarmatskog širenja u Prikarpatje (druga polovina I. st.), razlikuje se od podataka kojima je raspolagao sastavljač Tabule Peutingeriane – jedno i pol do dva stoljeća kasnije. U pisanim spomenicima iz različitih razdoblja pisalo se na samo o različitim krajevima koje su naseljavali Venedi, nego i o različitome stupnju venedo-sarmatskih etničkih kontakata. Međutim, spomenici su u cijelosti odrazili opću težnju Slavena za širenjem područja življenja te onu za jačanjem slavensko-sarmatskoga etničkog jedinstva, što potvrđuju podatci suvremene arheologije. *** Koji su stvarni povijesni događaji mogli potaknuti nastanak tradicije etničkog zbližavanja Veneda i Sarmata? Na to pitanje teško je odgovoriti. Ipak, znanstveni podatci koje imamo na raspolaganju omogućuju nam da naznačimo put mogućeg istraživanja i da dođemo do rezultata koji bi nam ukazivali na neke stvari. Nužno je reći da pitanje spajanja venedskoga i sarmatskoga naziva u naziv Venedisarmatae, koji koristi sastavljač Tabule Peutingeriane, odavno privlači pozornost

istraživača. Postoje brojna mišljenja, katkada i proturječna, koja predstavljaju nekoliko mogućih pristupa u rješavanju spomenutoga pitanja. Spomenut ćemo najvažnije među njima. Po mišljenju L. Niederlea, u nastanku naziva Venedi-Sarmati osnovnu ulogu odigrao je politički čimbenik. U spomenutome terminu odražavala se potčinjenost slavenskog stanovništva mađarske nizine iranskim nomadima, o kojoj postoje zapisi i u nizu drugih pisanih spomenika, a koja je po svojem karakteru nalikovala hunskoj vladavini iz V. stoljeća.55 E. A. Rikman pojavu dvoimenih etnonima, kao što su Venedi-Sarmati, objašnjava uzrocima etničkoga karaktera. U njima vidi posljedicu miješanja različitih etničkih skupina što je, u okviru međuplemenskih saveza, dovelo do pojave kvalitativno novih etničkih zajednica kao što su narodi.56 __________________________ 55 56

Нидерлe, Л. Славянские древности. str. 51–52. Рикман, Э. А. Этническая история населения Поднестровья... str. 65, 332.

128

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

___________________________________________________________________________ Po mišljenju V. D. Koroljuka, u osnovi zbližavanja Veneda i Sarmata leže uzroci zemljopisnoga karaktera. Dio Veneda, koji su se raselili u planinska i pretplaninska područja Prikarpatja, kao što je to bio slučaj i s plemenima Ligijaca, rimski zemljopisci – kartografi priključili su Sarmatiji jer su se pojavili u neposrednoj blizini Sarmata i jer su, zbog istih zemljopisnih uvjeta, živjeli na sličan način kao i oni.57 A. V. Podosinov etno-zemljopisno nazivlje Tabule Peutingeriane podvrgava povijesnoj analizi uvriježenoj za pisane spomenike. Istraživač obraća pozornost na osobitosti u načinu bilježenja različitih naziva koji se javljaju jedni uz druge: neki se pišu zajedno, u obliku složenica koje se sastoje od dviju osnova, a drugi su napisani kao dvije riječi odvojene točkom ili točkom i razmakom. Etnonim Venadisarmatae predstavlja naziv prvoga tipa. Prvome tipu pripadaju i sarmatski nazivi Amaxobiisarmatae, Suanisarmatae i Sasonesarmatae, a drugome tipu bilježenja naziva pripadaju sarmatski etnonimi Lupiones. Sarmate, solitudines. Sarmatarum i Roxulani. Sarmate.58

Označava li spajanje etnonima, što je svojstveno nazivima prvoga tipa, viši stupanj »sarmatizacije« određenih etničkih skupina, u našem slučaju Veneda? A. V. Podosinov

sklon je mišljenju da je ovdje riječ o plaćanju danka književnoj tradiciji karakterističnoj za antička, povijesno-zemljopisna djela s početka naše ere, koja je nastojala dati uvid u međusobne odnose barbarskih naroda Europe s Germanima ili Sarmatima.59 Međutim, valja uzeti u obzir to da se združeno napisani etnički nazivi na Tabuli Peutingeriani u pravilu pojavljuju i u obliku jednosložnih naziva, na primjer: Venadisarmatae [VII, 1] i Venedi [VII, 4], Dac[i]рetoporiani [VII, 3-4] i Dagae/ Daci [VII, 4], Suanisarmatae [IX, 3-4] i Suani [IX, 2], Divalimusetice [IX, 5] i Divali [X, 2-3]. Naprotiv, nazivi koji su odvojeni točkom, nemaju takvih dubleta. Teško je tu zakonitost pripisati isključivo plaćanju danka gore spomenutoj tradiciji jer se suodnos između Sarmata i različitih plemenskih grupa i naroda koji su živjeli u raznim dijelovima svijeta, koji je bio poznat antičkim autorima, ne može svesti samo na pitanje izbora između Germana i Sarmata, i jer se spomenuta zakonitost pojavljuje ne samo u Europi, nego i izvan nje. Ovu pojavu, koja ga je primorala da preinači vlastiti stav, prepoznao je i A. V. Podosinov. »Isprva je svrha združenog načina pisanja«, zaključio je A. V. Podosinov, »bila pokazati da se pleme, koje se drugdje pojavljivalo kao neovisna etnička zajednica, u ovom slučaju nalazilo na području drugog, većeg etničkog masiva ili je možda ulazilo u plemenski savez«.60 Kao što vidimo, istraživači koji proučavaju pitanje kojim se bavimo, prilazeći mu iz ________________________ Королюк, В. Д. Пастушество у славян... str. 157. Подосинов, А. В. Восточная Европа... str. 328. 59 Također vidi: str. 322. 60 Također vidi: str. 328. 57 58

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka

129

___________________________________________________________________________ različith kutova, dolaze do zajedničkoga zaključka: pojava u kasnoantičkoj tradiciji novog etnonima koji je ujedinjavao nazive Veneda i Sarmata bila je potaknuta uzrocima etničkoga ili čak etnopolitičkoga karaktera i odrazila

istinske promjene u etnopolitičkim prilikama u Europi blizu granice s Rimskim Carstvom.

V. D. Koroljuk, oslanjajući se na Tacitove podatke, ukazuje na dvije karakteristike koje su obilježavale način života Veneda: 1) nisu živjeli samo u šumama ili šumskostepskim područjima, nego i u planinama; 2) selili bi se velikom brzinom. »Venedi, dakako, nisu bili nomadi. Ali, možemo pretpostaviti da je dvoimeni naziv VenediSarmati bio povezan s time što se dio Veneda bavio pastirstvom zbog čega je, po načinu života, u određenoj mjeri bio sličan Sarmatima«.61 Prema podatcima povijesne etnografije, u Karpatskoj regiji opažaju se tragovi prisutnosti slavenskoga stanovništva čija je glavna djelatnost bila pastirsko stočarstvo. Najraniji podatci takve vrste vežu se uz XII. stoljeće. U stoljećima koja su uslijedila bilo je sve više napisa o slavenskome pastirstvu na planinskim livadama Karpata, zbog čega se može govoriti o rastućoj ulozi takvog način gospodarenja.62 Za Slavene, po prirodi zemljodjelce, pastirsko stočarstvo je kao osnovna grana gospodarstva bila sasvim netipična pojava. Teza L. Niederlea koja dokazuje da stočarstvo, iako je imalo svoje mjesto u gospodarstvu starih Slavena, nikada nije bilo njihova glavna djelatnost jer su prije svega bili zemljodjelci, danas je općeprihvaćena i potkrijepljena raznovrsnim arheološkim materijalom ranih slavenskih kultura istočne i srednje Europe.63 Jednako tako, pastirsko stočarstvo nije se u cijelosti podudaralo s načinom života glavnine starih Slavena, a osobito Istočnih Slavena. Sjedilački način života uvjetovao je drugačiji tip stočarstva – stajsko-pašnjački. To znači da bi životinje noćile u svinjcu ili toru u naselju ili u njegovoj neposrednoj blizini, a danju su, za toploga vremena bile gonjene na ispašu.64 Samo neka područja slavenskog areala razvila su posebne oblike stočarskoga gospodarstva. To se prije svega odnosi na ukrajinsko Prikarpatje i cijelu Karpatsku regiju, a također na neka stepska i pristepska područja koja se odlikuju osobitim prirodnozemljopisnim i krajobraznim uvjetima. Na tome području u proljetno-ljetnim mjesecima jedan dio životinja nalazio se na ______________________ Королюк, В. Д. Пастушество у славян... str. 156–157. Роdоlák, J. Poloninské hospodárstvo huculov v ukrajinských Karpatach // SN. 1966. Т. 14. str. 288–289; Тиводар, М. П. Народные традиции в полонинском пастушестве украинцев Раховщины//КС. 1972, str. 20. 63 Нидeрле, Л. Славянские древности. str. 354. Također vidi: Седов, В. В. Славяне в древности. М., 1994. 64 Бунятян, Е. П. Классификация и типология скотоводства // Проблемы iсгорiï та археологиiï давнього населения Украïнськоï РСР. Киïв, 1989, str. 32. 61

62

130 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike« ___________________________________________________________________________

pašnjacima prilično udaljenima od stalnih naselja i zato je ispaša prevladavala kao oblik držanja stoke.65 Za stočarstvo drevnih naseobina svojstven je bio uzgoj one vrste stoke koja po svojoj tjelesnoj građi nije bila kadra za duge prelaske preko velikih prostranstava, prije svega svinja i krupne rogate stoke. Za držanje tih vrsta životinja, osobito svinja, nisu bili potrebni pastiri ni stalan nadzor. Sudeći po etnografskim podatcima, svinje su se mogle hraniti ostatcima ljudske hrane u naselju ili slobodno pasti u obližnjim šumama i na poljima nakon žetve.66 Naime, uzgojem stoke u drevnim naseobinama bavilo se stanovništvo zarubinecke i černjahovske kulture. Razvoju stoke pogodovala je bogata krma koja je rasla u uvjetima vlažne i tople klime. Rezultati osteološkoga materijala pokazali su da se stado zarubineckog stanovništva ponajprije sastojalo od svinja, da je drugo mjesto pripadalo krupnim i sitnim preživačima te da je konjogojstvo bilo prilično slabo razvijeno.67 Za černjahovske kulture krupna rogata stoka je po udijelu zauzimala prvo mjesto. Smanjenju broja svinja pridonijelo je osvajanje stepskih prostranstava koja su bila primjerenija za uzgoj sitne rogate stoke i konja. Međutim, stoljetna tradicija svinjogojstva nastavljala se čak u najjužnim krajevima černjahovskog areala.68 U slavenskome gospodarstvu u razdoblju černjahovske kulture, u područjima gornjega Dnjestra i Zapadnoga Buga, uzgoj krupne rogate stoke i svinjogojstvo imali su približno istu važnost.69 Promjeni vrste tradicionalnoga stočarskoga gospodarstva očito nisu pridonijeli samo posebni prirodnozemljopisni i krajobrazni uvjeti. Na području Prikarpatja, gdje se pastirsko stočarstvo stoljećima održavalo kao vodeća grana slavenskoga gospodarstva, glavnu ulogu u njegovu razvoju odigrao je čimbenik vanjskoga kulturnog utjecaja. Istraživanja povjesničara i etnografa ukazuju na to da se u razdoblju od XV. do XVII. st. slavensko pastirstvo u Karpatima razvijalo pod izravnim utjecajem vlaškoga pastirskog stanovništva, čiji je utjecaj ojačao uslijed vlaške kolonizacije spomenutoga područja. O tome pak svjedoče opširni lingvistički materijali.71

Sasvim je jasno da je slavensko stanovništvo istočne Europe u još ranijem razdoblju bilo pod velikim kulturnim utjecajem različitih nomadskih etničkih skupina koje su se bavile pastirskim gospodarstvom. _________________________ 65 Магомедов, Б. В., Пачкова, С. П. Економiчний розвиток слов'янського суспiльстка у I тис. н. е. //Давня iсторiя Украïни: У 3 т. Т. 3. Киïв, 2000, str. 115. 66 Пачкова, С. П. Господарство схiднослов'янських племен на рубежi нашоï ери (за матерiалами зарубинецькоï культури. Киïв, 1974, str. 51.

67 Максимов, Е. В., Русанова, И. П. Зарубинецкая культура // Славяне и их соседи в конце I тысячелетия до н. э. – первой половине I тысячелетия н. э. М., 1993, str. 32. 68 Гей, О. А., Сымонович, Э. А. Черняховская культура // Славяне и их соседи... str. 155. 69 Баран, В. Д. Давнi слов'яни. Киïв, 1998, str. 223. 70 Бромлей, Ю. В., Грацианская, Н. Н. Этнографические аспекты карпатоведения // СС. 1973. № 6, str. 65–66. 71 Клепикова, Г. П. Славянская пастушеская терминология. Ее распространение в языках карпатского ареала. М., 1974.

VII. poglavlje

»Venedi-Sarmati«: antička tradicija u svjetlu podataka

131

___________________________________________________________________________ To se posebice tiče kontaktnih zona na granici naseljavanja i u područjima zajedničkoga obitavanja slavenskih plemena i stepskih nomadskih naroda. Nedostatak pisanih izvora nadoknađuje se, do određene mjere, arheološkim podatcima koji omogućuju utvrditi izmjenu vrsta stada starih Slavena južnih šumsko-stepskih okruga, pa se na drugome mjestu našla sitna rogata stoka, a broj konja vidno se povećao. Po mišljenju istraživača, takve činjenice, bez sumnje, svjedoče o utjecaju nomadskoga gospodarstva u kojem prevladavaju ovčarstvo i konjogojstvo.72 Taj se zaključak potvrđuje usporedbom osteoloških materijala koji pokazuju da, za razliku od vrsta krupne rogate stoke i svinja, koje su se kod Slavena šumsko-stepskoga pojasa razlikovale od vrsta stoke skitskih plemena, konji černjahovskoga i skitskoga stanovništva po veličini i građi pronađenih skeleta pokazuju određenu sličnost.73 Određene promjene gospodarskoga uređenja možemo opaziti i u drugim područjima Europe gdje su se odvijali tijesni kontakti zemljodjelskog i stočarskoga stanovništva. U tome smislu zanimljiv je primjer »rimskih pastira«, kako ih naziva mađarski srednjovjekovni pisani spomenik kada govori o povijesti pastirskoga stanovništva Panonije, koje je tamo živjelo prije mađarskoga osvajanja. Po mišljenju Mađara, »Panonija je najprije pripadala kralju Atili, a nakon njegove smrti rimski knezovi zauzeli su zemlju Panoniju do Dunava gdje su nastanili svoje pastire«.74 Ti »rimski pastiri« su, izgleda, pripadali starome podunavskom vlaškom stanovništvu, poznatom i iz staroruskoga ljetopisa, a koji su se okrenuli pastirskome stočarstvu vjerojatno pod utjecajem hunskoga i avarskoga osvajanja. To stanovništvo prvo je priznavalo vlast Huna, a nakon toga uteklo je zaštiti Bizantskoga Carstva. Otuda i

naziv »rimski pastiri«, koje je u sebi nosilo ne toliko etnički, koliko politički smisao. Nakon što su ih Mađari potisnuli, to stanovništvo bilo je prinuđeno preseliti se na područje Prikarpatja.75 Očito je da je do kontakata, sličnih po karakteru i ishodu, zemljodjelskoga i nomadskoga stanovništva moglo doći i ranije, moguće i u razdoblju sarmatskih osvajanja koja su zahvatila područja Prikarpatja, srednjega i južnoga Podunavlja. Pisani spomenici sačuvali su podatke koji otvoreno ukazuju na to da su Sarmati pokorili zemljodjelsko stanovnišvo Podunavlja.76 Potčinjenost se mogla ispoljavati kroz dva najtradicionalnija načina – kroz plaćanje danka i izvršavanje raznih dužnosti. Među potonje morao se ubrojiti i pastirski rad dijela podređenog stanovništva _______________________ Баран, В. Д. Давнi слов'яни str. 224. Гей, О. А., Сымонович, Э. А. Черняховская культура//Славяне и их соседи... str. 155. 74 SRH. Vol. I str. 48. 75 Vidi: Королюк, B. Д. Славяне, влахи, римляне и римские пастухи венгерского »Анонима« // Королюк, В. Д. Славяне и восточные романцы в эпоху раннего средневековья. Политическая и этническая история. М., 1985. 76 Vidi: Niederle, L. 1) Slovanské starožitnosti D. II. Sv. 1, str. 128, 130, 133, 138; 2) Славянские древности. str. 51–52. 72 73

132

Drugi dio

Geneza Hrvata u doba kasne antike...

___________________________________________________________________________ koje je živjelo u krajevima pogodnima za pastirsko stočarstvo. Dakle, ne čudi da prema jednoj od najraširenijih hipoteza među lingvistima jedan od najstarijih slavenskih etnonima – Hrvati – koji označava plemenski savez starih Slavena, a koji se formirao u Prikarpatju, ima iransko podrijetlo. Taj naziv može predstavljati jednu od mjesnih fonetskih inačica etnonima Sarmati, a u etimološkome smislu može biti povezan s pojmom 'čuvar stoke'.77 _____________________ Vidi: Фасмeр, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т. Т. IV. СПб., 1996, str. 262, 860; Моszyński, K. Pierwotny zasiag języka prasłowiańskiego. Wrocław, 1957. str. 147 n.; Ditten, H.

77

Вemerkungen zu den ersten Ansätzen zur Staatsbildung bei Kroaten und Serben im 7. Jh.// Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 7. – 11. Jh. Praha, 1978, str. 444–446; ЭССЯ. 1981. Вып. 8. str. 151; Gluhak, A. Porijeklo imena Hrvat. Zagreb, 1990, str. 298 n.; Brozović – Rončević, D. Na marginama novijih studija o etimologiji imena Hrvat// FОСr. 1993. Т. 2. Vidi također str. 87. u tome djelu.

VIII. poglavlje

Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi

O mogućim putevima slavenizacije Hrvata: prijepornost pitanja – Alani i Slaveni jugoistočne Europe u vrijeme hunskoga osvajanja – Gornjodnjestrovsko područje u povijesti slavenskih odnosa s Hunima i Gotima – Karakter međusobnih odnosa Gota, Veneda i Anta – Antska grupacija u IV. st. u kontekstu slavensko-alanskih etnopolitičkih veza i hunskog suprotstavljanja Gotima

I

zniknuvši u iranskoj ili čak indoarijskoj jezičnoj sredini, naziv Hrvati s

vremenom je postao slavenski etnonim. Tijekom Velike seobe naroda takva vrsta transformacije bila je krajnje raširena, čak i opravdana pojava. Kako se slikovito izrazila V. P. Budanova, »etnonim iz razdoblja Velike seobe naroda nalik je utvari koja se kretala zajedno s plemenima i narodima i koja je često napuštala svojega domaćina te postajala suputnicom nekome drugom«.1 »Dijalektika življenja tijekom migracija«, nastavlja znanstvenica, »mijenjala je i samoga vlasnika etnonima. Unosila je dinamiku u sadržaj mnogih etnonima. Većina njih postojala je u svim etapama Velike seobe naroda, ali na završetku preseljenja više nisu mogli označavati sasvim iste narode, ili makar ne one s njezina početka«.2

Isto to može se reći i za antroponime. Tijekom seobe antroponimi su lako nadilazili etničke i zemljopisne granice: nastali u jednoj etničkoj sredini mogli su se prenijeti u drugu i sroditi se s njom. To svojstvo opazili su još ondašnji znanstvenici. Tako je Jordan govorio čak i o postojanju običaja usvajanja imena tuđih naroda: ... Jedan od plemenskih običaja bilo je često preuzimanje naziva drugih plemena: Rimljani – makedonska, Grci – rimska, Sarmati – germanska. Goti su ponajprije posuđivali imena hunska. 3 Takvo preoblikovanje etnonima i antroponima objašnjava se s jedne strane snažnim kulturno-etničkim međusobnim djelovanjem, a s druge političkom nestabilnošću, dokidanjem dotadašnjih političkih veza, raspadom etničkih zajednica te pridavanjem veće važnosti vanjskoj prijetnji i vanjskim utjecajima. ___________________________ Буданова, В. П. Варварский мир эпохи Великого переселения народов. М., 2000, str. 15. 2 Također vidi 3 Иордан. О происхождении и деяниях гетов (Getica)/Вступ. статья, пер. и комм. Е. Ч. Скржинской. М., 1960, str. 59. 1

134 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« _______________________________________________________________________________

Na koji način, kada i na kojem području se iranski antroponim mogao pretvoriti u slavenski etnonim? Prema zaključcima Lj. Hauptmanna i M. Barade, staro hrvatsko pleme nastalo je u uvjetima tijesnih kontakata slavenskih predaka s iranskim stanovništvom sjevernoga Pricrnomorja i postalo jednom od zajednica antskoga plemenskog saveza.4 Taj zaključak nastavio se razvijati u radovima V. V. Sedova: plemenski savez Anta, čiji su dio činili stari Hrvati, vjerojatno je nastao u razdoblju černjahovske kulture u Podoljskodnjeprovskoj regiji, gdje se kasnije stvarala penjkovska kultura koja se izravno povezuje s Antima.5 U skladu s takvim gledištima, proces slavenizacije iranskoga etnonima Hrvati vjerojatno je trajao nekoliko stoljeća, istodobno s razvojem slavensko-iranskoga etničkoga jedinstva na velikim stepskim i šumsko-stepskim prostranstvima sjevernoga Pricrnomorja te između rijeka Dnjestra i Dnjepra. Takvo objašnjenje, koje je u cijelosti prihvatljivo s točke gledišta utemeljene na arheološkim podatcima koji prikazuju etnogenezu Slavena jugoistočne Europe, narušeno je nedostatkom povezanosti s općepoznatim, suvremeno-znanstvenim činjenicama iz etničke i političke povijesti sjevernoga Pricrnomorja. Gore spomenuto odnosi se prije svega na teorije V. V. Sedova u kojima se ne posvećuje dovoljno pozornosti najvažnijim povijesnim događajima u razdoblju Velike seobe naroda koji razotkrivaju srž etničkih procesa ondašnjeg vremena. Otuda i dolaze skice takvih teorija koje su odvojene od povijesnoga konteksta spomenute epohe. Osim toga moguće je čuti primjedbe na znanstvena tumačenja i nekih arheoloških činjenica. Neosnovanim se čini, kao što to predlaže V. V. Sedov, Hrvate povezivati isključivo s antskom sredinom.6 Gore navedeni arheološki podatci ukazuju na to da je taj etnonim usvojilo ne samo penjkovsko stanovništvo, nego i dio plemēna praškokorčakske kulture, s čijim nositeljima povezuju grupaciju Sklavena.7 Ta činjenica iziskuje dodatno pojašnjenje ne samo kroz arheološku građu već i kroz pisane spomenike. Raširenost naziva Hrvat na široki slavenski masiv, koji je sudjelovao u genezi Anta i Sklavena, upućuje na to da se geneza samih Hrvata ne smije povezivati isključivo s jednom regijom, i to Podoljsko-dnjeprovskom. Osim toga, kao što smo već vidjeli, Podoljsko-dnjeprovska regija nije jedino područje međusobnoga slavensko-iranskoga etničkoga utjecaja u jugoistočnoj Europi. Takvi procesi odvijali su se i u Dnjestrovsko-prikarpatskoj regiji ____________________________ Наuptmann, Lj. Seoba Hrvata i Srba// JИЧ. 1937. Сш. 3. str. 59–61; Вarada, М. Hrvatska dijaspora i Avari// SHP. Ser. III, Sv. 2, 1952. 5 Седов, В. В. Славяне. Историко-архeологическое исследование. М., 2002, str. 191– 195, 202–213, 216, 218, 220–224. 6 Сeдов, В. В. 1) Славяне в раннем средневековье. М., 1995, str. 83, 124, 130, 312, 321; 2) Древнерусская народность. М., 1999. str. 37–38, 269; 3) Славяне: Историкоархеологичeскоe исследование. str. 192–193, 236, 484. 4

7

Vidi str. 84–85

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 135 ______________________________________________________________________________________

početkom prvih stoljeća naše ere, tj. u predčernjahovskome razdoblju, u kasnijim periodima zarubinecke kulture. Upravo tada počela su se osnivati glavna središta međusobnoga slavensko-iranskoga etničkog utjecaja – područja srednjega Podnjeprovlja te srednjega i gornjega Dnjestra.8 U vrijeme černjahovske kulture procesi slavensko-iranskoga prožimanja su se nastavljali, a područje srednjega i gornjega Dnjestra postalo je jednim od njegovih žarišta. Tome su doprinijeli novi valovi masovnog premještanja naroda na jug i istok od III. do IV. stoljeća, s jedne strane zbog pritiska Gotogepida, a s druge zbog kolonizacijske rijeke Sarmata.9 Mnogobrojni arheološki i paleontropološki podatci ukazuju na sudjelovanje Sarmata u oblikovanju etničkog sastava srednjovjekovnog stanovništva istočnoga Prikarpatja: zajedno s getskim mezodolihokranim tipom ondje nailazimo na lubanje sarmatsko-brahikranijskog tipa.10 Međutim, navedeni dokazi ne rješavaju problem geneze Hrvata. Glavna zapreka tome je nedostatak bilo kakvih tragova boravka toga plemena u prvim stoljećima naše ere kako na područjima srednjega i gornjega Podnjestrovlja, tako i na prostorima Podoljsko-dnjeprovske regije. Hrvati i Sarmati nisu u cijelosti istovjetni: stari Hrvati mogli su biti tek dio iranskoga međuplemenskog jedinstva koje je u povijest ušlo pod zajedničkim nazivom Sarmati. Stoga se samo hipotetski može govoriti o udjelu Hrvata u procesima slaveno-iranskoga etničkoga jedinstva. Iransko podrijetlo etnonima Hrvati, koje zajedno s podrijetlom njegovih nositelja utvrđuju filolozi i povjesničari, jedinstveni je oslonac za to. Uz te neosporne činjenice moguće je primijetiti da teorije koje se pozivaju na njih slabe zbog potpunog nedostatka pisanih dokaza o Hrvatima, ne samo na području na kojem su obitavali predci Slavena, nego i na prostorima na kojima se u velikome broju nalazio skito-sarmatski narod – u sjevernome Priazovju i u Pricrnomorju zapadno od Dona. U skupini starih natpisa koji su otkriveni u grčkim polisima zapadno od Tanaisa ne susreću se nazivi vezani uz etnonim Hrvati. To se pleme ne spominje među sarmatskim plemenima koja su na prijelazu u novu eru stigla do Dnjestrovsko-dunavske regije, iako su druga sarmatska plemena kao što su Jazigi i Roksolani, poznato je, na Dunavu već od I. stoljeća.11 Prema tome nema dovoljno razloga da bi se moglo govoriti o boravku Hrvata na području zapadno od Dona u prvim stoljećima nove ere. Do promjene situacije moglo je doći ___________________________ Козак, Д. Н. Сармати та сяов'яни на Українi//Старожитноcтi I тисячолiття нашої ери на теритoрiї України. [До 80-рiччя Є. В. Максимова]. Київ, 2003. 9 Баран, В. Д. Велике розселення слов'ян//Давня iсторiя Укрaїни. Т. 3. Київ, 2000, str. 83. 10 Рикман, Э. А. Этническая история населения Приднестровья и прилегающего 8

Пoдунавья в первых вeках нашей эры. М, 1975, str. 319; Славяне Юго-Восточной Европы в предгосударственный период. Киев, 1990, str. 19–20. 11 Дзиговський, О. М. Сармати на Заходi Степового Причорномор'я наприкiнцi I ст. до н. е. – першiй половинi IV ст. н. е. Київ, 1993; Мурзiн, В. Ю. Населення України у I тис. до н. е. – на початку I тис. н. е. // Етнiчна icторiя давньої України. Київ, 2000, str. 78.

136 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike« ______________________________________________________________________________________

tek u razdoblju Velike seobe naroda. Po svemu sudeći, početak kretanja iranskoga plemena Hrvata na zapad treba tražiti među događajima toga burnoga vremena kada su masovna preseljenja čitavih naroda, a zajedno s njima etnonima, toponima i antroponima, bila osobito rasprostranjena, pa čak i uobičajena pojava. Dakako, uslijed takvih procesa koji su počeli nakon provale Huna u Europu došlo je do slavenizacije etnonima Hrvati, i to možda zajedno s njegovim ranijim nositeljima. Po mišljenju niza istraživača, dolazak Hrvata u srednju Europu i na Balkan veže se uz avarsku najezdu.12 Ali u to vrijeme, sudeći po postojećim arheološkim i lingvističkim podatcima, proces slavenizacije Hrvata već je bio završen: Hrvati su tek mogli biti među slavenskim plemenima koja su mobilizirali Avari, a koja su, čineći glavninu avarske vojske, najaktivnije sudjelovala u naseljavanju osvojenih područja.13 Dakle, Slaveni su etnonim Hrvati morali usvojiti prije toga razdoblja. Ako iranski Hrvati i Slaveni nisu mogli utjecati jedni na druge prije hunske najezde, odnosno ako se taj proces povezivao s etničkim procesima koje je ona potaknula, onda se slavenska plemenska zajednica Hrvata morala formirati u razdoblju između hunskih i avarskih najezda, tj. približno u razdoblju od kraja IV. do prve polovine VI. stoljeća. Okrug donjega Dona gdje su utvrđeni najstariji pisani dokazi koji su izravno povezani s iranskim Hrvatima bio je početkom nove ere područje na kojem je živjelo jedno od velikih sarmatskih plemena poznato pod nazivom Alan. Alane i Aorse, koji su stigli zajedno s njima, povezuju s kasnijim valom sarmatske migracije koja je u I. st. dosegla stepe sjevernoga Pricrnomorja.14 Za razliku od svojih predhodnika Alani su uspjeli stvoriti moćan vojno-politički savez na jugu istočne Europe, o čemu svjedoči aktivna vanjska politika koju su vodili.

Odredi Alanosarmata preplavili su kavkaske planine i prodrli na područje Irana,15 aktivno sudjelovali u političkoj borbi __________________________ Нидерле Л. Славянские древнocти. М., 2000. str. 78; Седов В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. str. 489-490; Goldstein I. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.str.81-83. 13 Вarada М. Hrvatska dijaspora i Avari // SHP. Ser. III 1952. Sv. 2; Korošec J. Arheološki sledovi slovansko naselitve na Balkanu // ZČ. 1954. Let 8; Zástĕrová B. Avaři a Slované// VPS 1958. T. 2; Наслeдова P. А. Вторжение славян и их расселение на территории Византийской империи // История Византии. Т. I. М.; 1967. str. 339-350; Vinski Z. Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine// VAMZ Ser. 3. 1971. Sv. 5; А в е н а р и у с А. Авары и славяне. «Держава Само» // Раннефеодальные государства и народности (южные и западные славяне VI— XII вв.). М., 1991; Седов В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. str. 235-243; Буданова В. П. Варварский мир эпохи Великого переселения народов. str. 88-95. 14 Мурзiн В. Ю. Населения України... str. 78. Об этническом происхождении и времени появления в Восточной Европе алан vidi: Скрипкин А. С. О времени появления аланов в Восточной Европе и их происхождение. (Историографический очерк) // Историко-археологический альманах. Армавир, 2001. Вып. 7. 15 Алиев И. Сармато-аланы па пути в Иран // История Иранского государства и культуры. М., 1971. 12

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 137 ______________________________________________________________________________________

koja se razvila sredinom I. st. u Bosporskoj državi 16 i na neko vrijeme uspostavili vladavinu nad Olvijom, gdje se počeo kovati novac s imenima »careva« Farzoja i Inismeja, koji su po svemu sudeći bili predstavnici alanskih vladajućih obitelji.17 Pretrpjevši poraz koji su im nanijeli Goti, Alani su bili primorani napustiti sjeverno Pricrnomorje, koncentrirajući se uglavnom u području donjega Dona, gdje ih je i zahvatio val hunske najezde. Veći dio Alana priznavao je vlast Huna i od kraja IV. st. aktivno sudjelovao u njihovim osvajačkim ratovima, čineći svojevrsnu predvodnicu hunske vojske.18 Kao što vidimo, prva seoba Hrvata na zapad i početak njihova miješanja sa slavenskim stanovništvom jugoistočne Europe bili su povezani s kretanjem alanskih plemena uključenih u val raseljavanja, koji je bio potaknut hunskim širenjem. U povijesnoj literaturi slične pretpostavke bile su iznošene u više navrata. Sada pristupamo njihovoj analizi. *** G. Vernadsky, F. Dvornik i drugi istraživači postavili su hipotezu prema kojoj se iransko pleme Hrvata, koje je poteklo iz kruga alanskih plemena i koje je nekada živjelo uz ušće Dona, u razdoblju hunske ili avarske najezde velikim dijelom preselilo na zapad, priključivši se redovima osvajačke vojske. Našavši se u sjevernome Prikarpatju, a kasnije stigavši do gornje Visle, kao i do Balkana i gornjeg toka Labe, Hrvati su, kao jedna od organiziranijih vojnih sila, nametnuli svoju vlast mjesnome slavenskom stanovništvu i s vremenom se stopili s njim, nadjenuvši jednom dijelu Slavena novi naziv.19 Neki istraživači skloni su čitavoj plemenskoj zajednici Hrvata, kao i njihovim najbližim srodnicima – Srbima, koji su se također pod pritiskom Huna preselili na zapad, pripisati alansko podrijetlo.20 Drugi, kao što je poljski filolog T. Lehr-Splawiński, dopuštaju mogućnost da naziv Hrvati potječe od relativno maloga oružanog odreda koji se izgubio u masi slavenskoga stanovništva i preuzeo slavenski jezik.21 Tako se problem geneze vislanskih Hrvata povezuje s prodiranjem iranskih nomada na prostor Prikarpatja, a osobito na zemlje Malopoljske, Alana ili drugih starih plemena poznatih pod zajedničkim nazivom Sarmati. __________________________ Виноградов, Ю. Г. Очерк военно-политической истории сарматов в I в. н. э.//ВДИ. 1994, № 1. 17 Карышковский, П. И. Монеты Ольвии. Киев, 1988, str. 108; Анохин, В. A. Монеты античных городов Северо-Западного Причерноморья. Киев, 1989, str. 58. 18 Vidi.: Бахрах, Б. С. Аланы па Западе (от первого их упоминании в античных источниках до периода раннего средневековья). М, 1993. 19 Vernadsky, G. 1) Great Moravia and White Chorvatia//JAOS. 1945, Vol. 65, T. 3; 2) Das frühe Slawentum//Historia Mundi. T. V. Bern, 1956, str. 265 f.; Dvornik, F. 1) The Making of Central and Eastern Europe. London, 1949, str. 268. n.; 2) The Slavs, Their Early History and Civilization. Boston, 1956, str. 25–29; Kotlarczyk, J. Siedziby Chorwatów 16

wschodnich//AAC. 1971, T. 12, str. 169; Košćak, V. Iranska teorija o podrijetlu Hrvata//Etnogeneza Hrvata. Zagreb, 1995, str. 115–116. 20 Сzekanowski, J. Wstęp do historii Słowian. Warszawa, 1953, str. 173, 187, 194, 205, 247, 252, 338. 21 Lehr-Spławiński, T. Zagadniene Chorwatów nadwiślańskich // PS. 1951, T.2, str. 111.

138 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike«. ______________________________________________________________________________________

Najpodrobniji prikaz tog procesa u svojim djelima o europskim Sarmatima dao je T. Sulimirski. On prihvaća sarmatsko (alansko) podrijetlo starih Hrvata i dokazuje da su se tijekom hunskoga osvajanja istočnoslavenska plemena Hrvati i Srbi uputila na zapad. Iz njihovih krugova regrutirali su se hunski namjesnici (logades) koje su selili na područja pod vlašću osvajača, uključujući Malopoljsku, Sleziju i lužičke zemlje.22 Također valja uzeti u obzir da je prodor sarmatskih plemena na zapad počeo davno prije hunske najezde. Na samome početku nove ere, uslijed promjene klime zbog aridizacije, kretanje sarmatskoga stanovništva iz stepskih područja sjevernoga Pricrnomorja prema zapadu, sjeveru i jugu postalo je intenzivnije. Na čelu te seobe bila su plemena Jaziga koja su potisnula Dačane iz doline Tise i koja su se spustila prema Dunavu, otkuda su počeli napadati posjede Rimskoga Carstva. U II. st. dio Jaziga naselio se u Panoniji.23 Među sarmatskim plemenima u prvim stoljećima naše ere poznati su i Roksolani, Aorsi, Siraci i Alani, koji su živjeli u pricrnomorskim i priazovskim stepama, ali koji su nerijetko kretali u osvajačke pohode na zapad.24 U razdoblju od I. do II. st. među Sarmatima sjevernoga Pricrnomorja izdvajao se plemenski savez Alana, ali u III. st. vlast su im potkopali Goti, koji su ih potisnuli iza rijeke Don. Taj poraz oslabio ih je samo privremeno. Već u IV. st. iznova su bili na vodećem položaju među Sarmatima koji su obitavali istočno od Dona i na koje su prenijeli svoj naziv.25 Međusobni odnosi između Alana i poraženih plemena koja su priznala njihovu vlast zaslužuju posebnu pozornost. Zapazili su to još antički autori. Tako je Amijan Marcelin pisao: Alani su malo pomalo svojim učestalim provalama oslabili susjedno stanovništvo i na njih prenijeli naziv svojega naroda.26 O sposobnosti Sarmata uopće, a osobito Alana, da prenesu svoj etnički naziv na pokorene narode govore i suvremeni istraživači.27 Jedan od takvih naroda bili su _______________________________ Sulimirski, T. Sarmaci w Polsce. XII//RPTNO. R. 1961–1962, str. 65–88. Археология Венгрии. М, 1986, str. 280; Буюклиев, Хр. К вопросу о фракийскосарматских отношениях в I — начале II века и. э. // РА. 1995, № 1. 24 Vidi: Рубцов, С. М. Легионы Рима па Нижнем Дунае: военная история римскодакийских войн (конец I – начало II века н. э.). СПб; М, 2003; Нефедкин, A. К, Под знаменем дракона: Военное дело сарматов во II в. до н. Э. – II в. п. э. СПб; М, 2004. 25 Габуев, T. А. Ранняя история алан (по данным письменных источников). Владикавказ, 1999. 26 Аммиан Марцеллин. Римская история. СПб, 1994, XXXI, 2,14. 27 Мошкова, М. Г. Савроматы и сарматы в Волго-Донском междуречье, Южном Приуральe, Северном Причерноморье//Степи Европейский части СССР в скифо22 23

сарматское время. М., 1989; Козак, Д. Н. Етнiчнi процеси и Українi наприкiнцi I тис. до н. e. – у I тис. н. е.//Eтнична iсторiя давньoї Україн. str. 137.

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 139 ______________________________________________________________________________________

Aorsi, koji su zajedno s Alanima stigli u sjeverno Pricrnomorje i ubrzo izgubili vlastiti naziv.28 Pretrpjevši poraz Huna početkom 70-ih godina IV. stoljeća, Alani su zajedno s Gotima sudjelovali u hunskim osvajanjima i Velikoj seobi naroda koja je potom uslijedila. U zadnjoj četvrtini IV. st. Alani su zajedno s Gotima prodrli na područje Rimskoga Carstva i naselili se u svojstvu federata. Dio alanskih plemena je zajedno s Vandalima i Svevima prošao kroz Panoniju, Galiju i Hispaniju i početkom V. st. naselio se u Luzitaniji (Portugalu), a drugi dio plemena prošao je Gibraltar i naselio se u sjevernoj Africi. U zapadnoj Europi tragovi Alana ostali su sačuvani u nekim zemljopisnim nazivima i osobnim imenima.29 Istodobno je veliki broj Alana ostao u sjevernome Pricrnomorju i Priazovju, na Krimu, sjevernome Kavkazu i na donjoj Volgi. Pod zajedničkim nazivom Alani postojalo je nekoliko iranskih plemena među kojima su se izdvajali Tanaiti na području ušća rijeke Don, Basili na području donje Volge i Maskuti-Masageti u Dagestanu.30 Po mišljenju T. Sulimirskoga, širenje Sarmata u Europi u prvim stoljećima nove ere bilo je, po svemu sudeći, povezano s Antima koji su navodno svoj utjecaj širili na područje od Dnjepra na istoku do Labe na zapadu. Antima se pripisuju kneževski grobovi iz razdoblja od II. do III. st. kojih je najviše u okolici Krakova i Vroclava, a u južnu su Poljsku donijeli i takozvanu keramiku od sirove gline. S osvajačkim širenjem Anta-Sarmata povezana je pojava kasnoantičke i srednjovjekovne tradicije prema kojoj su se zemlje istočne i djelomično srednje Europe nazivale Sarmatijom. Osim toga T. Sulimirski dokazuje da stari malopoljski grbovi potječu od magijskih oznaka prikazanih na sarmatskim tamgama. Osvajačko širenje Huna stalo je na kraj vlasti Anta u Malopoljskoj, Sleziji i lužičkim zemljama: na valu toga širenja učvrstila se dominantna uloga Hrvata, iako su Anti sačuvali svoj položaj plemenskih starješina.31 U antskome savezu najvažniju ulogu su, bez sumnje, imala iranska i prije svega sarmatska plemena sjevernoga Pricrnomorja. Međutim, najraniji spomen o Antima u pisanim spomenicima na prijelazu iz VI. u VII. st. povezuje se s razdobljem na prijelazu iz IV. u V. stoljeća, a područje koje su u to vrijeme zauzimali Anti bilo je omeđeno međurječjem Dnjestra i Dnjepra.32 O postojanju antskog saveza u prvim stoljećima nove ere moguće je govoriti tek hipotetski. __________________________ Мурзiн, В. Ю. Населения України... str. 80. Кузнецов, В. А., Пудовин, В. К. Аланы в Западной Европе в эпоху »великого переселения народов«//СА. 1961. № 2; Ковалевская, В. Б. Аланы в Западной Вороне (сопоставление данных истории, археологии лингвистики и антропологии, IV–V вв.)//Аланы: Западная Европа и Византия (Аlanica – I). Владикавказ, 1992. 30 Vidi detalje: Крупнов, Е. И. Древняя история Северного Кавказа. М, 1960; История народов Северного Кавказа с древнейших времен ло конца XVIII в. М, 1988; Кузнeцов, В. А. Очерки истории алан. Владикавказ, 1992; Гутнов, Ф. X. Ранние аланы: проблемы этносоциальной истории. Владикавказ, 2001. 28 29

31 32

Vidi: Sulimirski T. 1) Тhe Sarmatians. London, 1970; 2) Sarmaci. Warszawa, 1979. СДПИС. Т. I. str. 109, 127. Прим. 102.

140 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike« ______________________________________________________________________________________

Ako se složimo s time da su arheološki istoznačnik Anta u razdoblju koje je prethodilo hunskome osvajanju bile starine černjahovske kulture, tada dokaz antskoga prodiranja na područje srednje Europe mogu biti odgovarajući materijalni nalazi, dokle god su ti nalazi, koji pripadaju III. stoljeću, okupljeni na području zemalja sjeverne Slovačke, u oblasti prešovske kulture.33 Nisu zapaženi pouzdani pokazatelji koji bi potvrdili obitavanje černjahovskog stanovništa na području sjeverno od Karpata, u gornjem toku Visle i Odre. Prema procjeni većine istraživača, velike promjene u oblikovanju keramike i metalnih predmeta te u pogrebnim obredima naroda ondje nastale pševorske kulture, a koje su zapažene u prvim stoljećima nove ere, dokaz su dolaska germanskog stanovništva, a na području desne obale Visle – širenja gotskoga utjecaja.34 Početak hunske najezde na zemlje jugoistočne Europe povezuje se s pobjedom nad Alanima na donjem Donu, od kojih je jedan dio bio potučen ili protjeran, a drugi dio se priključio redovima osvajačke vojske. Prema podatcima Amijana Marcelina: Upravo su Huni, provalivši u zemlje onih Alana koji se većinom nazivaju Tanaiti, mnoge od njih pobili i opljačkali, a ostale pripojili k sebi mirnim sporazumom; uz njihovu podršku nadmoćno su iznenadnim napadom provalili na prostrane i plodne Hermanarikove posjede...35 Opisani događaji zbili su se oko 375. godine. Na čelu s Balamirom, Huni su provalili u predjele pricrnomorskih posjeda Ostrogota, snažno porazivši vojsku njihova vladara Hermanarika, prisilivši ga na samoubojstvo.36 Dio Ostrogota pokorio se Hunima, a ostali su se, na čelu s Vitimirom, počeli povlačiti na zapad. Goneći ih, Huni su stigli do Dnjestra te su bjegunce potjerali na ogranke Karpata. Pod najezdom su se našle i zemlje Vizigota. Car Valent im je 376. dopustio da se presele u krajeve Rimskoga Carstva, u Meziju, a 382. car Teodozije ustupio im je nove zemlje u Meziji i Trakiji. Hunsko napredovanje u Europu bilo je silovito te su uskoro stigli do Potisja i srednjega Podunavlja. Navala Huna prisilila je Vizigote, Vandale, Sveve i ostala plemena koja su obitavala na gornjem toku Dunava i Rajne da odsele dalje na zapad – u sjevernu Italiju, Galiju i Hispaniju.37 ________________________________ Седов, В. В. Славяне: Историко-архeологическое исследование. str. 100. Također vidi: str. 106, 120–121. Također vidi: Кostrzewski, J., Chmielewski, W., Jażdżewski, K. Pradzieje Polski. Warszawa, 1965, str. 296. 35 Аммиан Марцеллин. Римская история. XXXI, 3, 2 36 Također vidi 37 Vidi: Аltheim, Fr. Geschichte der Hunnen. Bd. IV: Die europäischen Hunnen. Berlin, 1962; Wolfram, H. Geschichte der Goten. München, 1979; Häusler, A. Die Zeit der Wölkerwanderung und ihre Bedeutung für die Geschichte Europas//Die Germanen: Geschichte und Kultur der germanischen Stämme in Mitteleuropa. Bd II Berlin, 1983. 33 34

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 141 ______________________________________________________________________________________

Krajem IV. i početkom V. st. nizina između Tise i Dunava postala je uglavnom hunsko područje, kamo je bilo premješteno središte političke uprave hunske države. U široki vojno-politički savez, čije su osnivanje pokrenuli Huni, ušla su mnoga pokorena plemena, među kojima su se izdvajali Ostrogoti, Gepidi, Heruli, a jednako tako Alani i Slaveni. Nije moguće sasvim odrediti koliko su ta plemena bila ovisna o Hunima. Po svemu sudeći, priznavali su vrhovnu vlast hunskih vladara pod čijim su vodstvom morali sudjelovati u vojnim pohodima, a njihove plemenske vojne postrojbe bile su sastavni dio hunske vojske, pod čijim nazivom su i djelovale, ponekad u svojstvu plaćene vojne sile koja je pružala svoje usluge Zapadnomu i Istočnomu Rimskom Carstvu.38 Vrhunac svoje moći Huni su dosegli za vladavine Atile (434–453). Razbojnički upadi na područje Bizanta, pri čemu su Huni često dopirali do okolice Konstantinopola, dovelo je do toga da je Carstvo osvajačima moralo plaćati redoviti danak.39 Huni su poduzeli niz uspješnih pohoda i osvajanja u srednjoj Europi, a Atilinu vlast priznala su plemena Franaka, Burgunda, Turinga, a i Slavena koji su živjeli u gornjem toku Visle i Odre. Ne zadovoljivši se time, Huni su usmjerili svoje osvajačko širenje prema zapadu, namjeravajući se, očito, izboriti za ubiranje danka i od Zapadnoga Rimskog Carstva. Međutim, 451. u Bitci naroda na Katalaunskim poljima (pokraj Pariza) rimska vojska sa svojim federatima je pod vodstvom Flavija Aecija nanijela Hunima i njihovim mnogobrojnim saveznicima snažan poraz, što je oslabilo silu osvajača. Ubrzo potom Atila je umro, a »država« koju je stvorio raspala se.40 Do prvih kontakta Huna i Alana došlo je davno prije početka hunskih osvajanja u Europi. Prema podatcima nekih antičkih autora, još se u II. st. malen dio Huna odvojio od glavnog dijela svojih suplemenika i otišao daleko na zapad: savladavši Volgu i Don, iseljenici su stigli do sjevernoga Pricrnomorja. Taj dio Huna tijesno se povezao s mjesnim Sarmatima, a prije svega sa zapadnim dijelom alanskih plemena – Alanima-Tanaitima, koji su također bili gotski saveznici.41 Po mišljenju nekih istraživača, mora da su se pricrnomorski Huni iz II.st. nalazili među alano-sarmatskim plemenima između donjeg Dnjestra i donjeg Dnjepra.42 ________________________________ Várady, I. Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376–476). Budapest, 1969, str. 200–205; Корсунский, А. Р., Гюнтeр, Р. Упадок и гибель Западной Римской империи и возникновение германских королевств (до середины VI в.). М, 1984, str. 112. 39 Iluk, J. Trybuty i »donativa« cesarzy rzymskich wyplacane plemionom barbarzyńskim w V i w VI wieku// Eos. Wrocław, 1985, Vol, 73, F. 2, str. 331–347. 40 Detaljno vidi: Тhompson, E. А. A History of Attila and the Huns. Oxford, 1948; Altheim, Fr. Attila und die Hunnen. Baden-Baden, 1951; Harmatta, J. The Dissolution of the Hun Empire I: Hun Society in the Age of Attila// AAASH. 1952, T. 2, str. 277–304; Werner, J. Beiträge zur Archäologie des Attila-Reiches. München, 1956. 38

Бернштам, A. Н. Очерк истории гуннов. Л, 1951, str. 135; Аltheim, Fг. Geschichte der Hunnen. Bd I: Von den Anfängen bis zum Einbruch in Europa. Berlin, 1959, str. 348–349; Várady, I. Das letzte Jahrhundert Pannoniens. str. 22–24. 42 Удальцов, A. Д. Племена Европейской Сарматии II в. н.э.//СЭ. 1946. №.2. str. 46; Бернштам, А. Н. Очерк истории гуннов. str. 135. 41

142 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

Sve upućuje na pretpostavku da su se uz pomoć pricrnomorskih Huna plemena Alana-Tanaita priključila valu hunskog osvajanja krajem IV. stoljeća, bivajući neko vrijeme predvodnicima hunske vojske u Europi. Vjerojatno je uz pomoć upravo tih pricrnomorskih Huna, koji su potekli od Alana-Tanaita, antroponim Hrvat (prvi put zabilježen na Tanajskim pločama u razdoblju od II. do III. st.) stigao do Podnjestrovlja. Budući da je glavnina Alana koji su sudjelovali u hunskim osvajanjima već početkom V. st. raskinula s Hunima i u savezu s Gotima i drugim germanskim plemenima otišla na zapad, stigavši do Hispanije, a potom i sjeverne Afrike43, do mogućih kontakta Alana sa slavenskim narodom koji je živio na području jugoistočne Europe, a osobito u Prikarpatju, moglo je doći samo na početku hunskoga osvajačkoga širenja i prema tome nisu mogli trajati dugo. Prema tome utemeljenija je pretpostavka da Slaveni nisu usvojili iranski etnonim Hrvati uslijed razvoja međuetničkoga jedinstva, nego uslijed snažnoga međusobnog političkog utjecaja u burnome razdoblju Velike seobe naroda, a koji je bio povezan s političkim događajima od presudne važnosti za Slavene. *** Jedan od takvih događaja u razdoblju od III. do IV. st. mogla je biti borba slavenskih plemena za oslobođenje od vladavine Gota, koji su svoju vlast uspostavili nad znatnim područjem jugoistočne Europe. Odlučujuću ulogu u toj borbi imale su ratne operacije Huna i njihovih saveznika – iranskih plemena sa sjevernoga Pricrnomorja koja su uništila tzv. Hermanarikovu državu. Borba s Gotima i pobjeda nad njima omogućili su ubrzanje procesa etnogeneze i etničkog učvršćivanja Slavena, koje se odražavalo u slavenskome osvajanju novih teritorija i njihovu strelovitu proboju u arenu svjetske povijesti. Prema arheološkim podatcima, zbog hunskih provala većina černjahovskih naselja sjevernoga Pricrnomorja ostala je napuštena, dok je znatan dio naselja šumsko-stepskog pojasa Dnjestro-dnjeprovskoga međurječja ostao sačuvan te je opstao još neko vrijeme.44 Jedno od područja koje nisu zahvatile hunske najezde bile su zemlje srednjega i i gornjeg Podnjestrovlja, a jednako tako i međurječje Dnjestra i Zapadnoga Buga.45 Naprotiv, susjedna područja, koja su sa spomenutom regijom graničila s istočne i južne strane, ostala su napuštena. Arheološka građa svjedoči o tome da su uslijed ratnih djelovanja napuštenima ostala naselja jugoistočnoga Volinja i u Moldaviji.46 _______________________________ Ковалевская, В. Б. Аланы в Западной Европе... Седов, В. В. Славяне. Историко-археологическое исследование. str. 203; Винокур, I. С. Черняхiвська культура: витоки i доля. Кам'янець-Подiльский, 2000, str. 298. 45 Винокур, I. С. Icторiя та культура черняхiвських племен Днiстро-Днiпровського межирiччя II – V ст. н. е. Киïв, 1972, str. 143–161; Баран, В. Д. Раннi cлов'яни мiж Днiстром i Прип'яттю. Киïв, 1972, str. 97–130. 43 44

Винокур, I. С. Памятники волынской группы культуры полей погребений у сел Маркуши и Иванковцы// МИА. 1964, № 116, str. 176–186; Pикман, Э. А. Памятник эпохи великого переселения народов. Кишинев, 1967, str. 42. 46

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 143 __________________________________________________________________________________

Prema tome zemlje srednjega i gornjega Podnjestrovlja bile su smještene u neposrednoj blizini razorenih krajeva, ali iz nekog razloga napad neprijatelja ih je mimoišao. Tome u prilog idu podatci koji se odnose na razvoj proizvoda od čelika, kovanog željeza i nakita, čija se proizvodnja sredinom treće četvrtine I. tisućljeća razvijala u središtima od kojih su najvažnija bila ona okupljena u Podnjestrovlju i susjednim područjima te ona koja su se izdvajala usred općeg opadanja materijalne kulture i tehnološkog nazadovanja uslijed hunskih razaranja i propasti černjahovske kulture.47 U višestoljetnome razdoblju regija srednjega i gornjega Podnjestrovlja imala je vrlo važnu ulogu u povijesti Slavena. To područje dobilo je poseban značaj još u prvoj polovini I. tisućljeća, što se povezuje sa seobom germanskih plemena na prostor jugoistočne Europe i s kasnijim dvostoljetnim razdobljem slavensko-germanskih odnosa. Istočnogermanska plemena Gota, prema podatcima pisanih i arheoloških spomenika, u prvoj polovini I. st. napustila su svoju pradomovinu, koja se nalazila na prostoru Skandinavije, i preselila se na južnu obalu Baltika – u poljsko Pomorje.48 Nastavivši neko vrijeme svoje putovanje na jugoistok, Goti su stigli »u zemlje Skitije koje se na njihovu jeziku nazivaju Oium...«.49 Položaj Oiuma i utvrđivanje migracijskih puteva Gota ide u red spornih i teško rješivih problema.50 Ništa manje dvojbe ne izaziva ni pitanje vremena i uzroka podjele Gota u dvije skupine – Vizigote i Ostrogote. Najnovija istraživanja dokazuju da su uslijed prvoga migracijskog vala krajem II. st. Germani osvojili zapadna područja Bjelorusije i Ukrajine, kao i međurječje donjega Dnjestra i donjeg Dunava. Novi val seobe sredinom III. st. doveo je do osvajanja područja donjeg toka Dnjepra i sjevernog Priazovja.51 __________________________ ___________ 46 Винокур, И. C. Памятники волынской гpуппы культуры полей погребений у сел Маркуши к Иванковцы// МИА. 1964, № 116, str. 176–186; Pикман, Э. А. Памятник эпохи великого переселения народов. Кишинев, 1967, str. 42.

Бiдзiля, В. I. Залiзоплавильнi горни серeдини I тисячолiття н. е. па Пiвденнoму Бузi //Археология. 1963, Т. 15; Цигилик В. М. До питання про виробничi цептри початку та кинця I тисячолiтя н. е. на Поднiстров 'ï // Мат. IX Подiльськой iст.красзнав. копф. Кам'янець-Подiльський, 1995; Винокур, I. С. Слов'янскi ювелiри Поднiстров'я. Кам'янець-Подiльский, 1997. 48 Щукин, М. Б. Готский путь. Готы, Рим и черняховская культура. СПб, 2005, str. 25– 57. 49 СДПИС. Т. I. str. 105. 50 Pregled mišljenja vidi: Топоров, В. Н. Оium Иордана (Getica 27–28) и готскославянские связи в Северо-Западном Причерноморье//Этногенез народов Балкан и Северного Причерноморья. М, 1984; Буданова, В. П. Готы в эпоху Великого переселения народов. СПб, 2001, str. 94; Седов, В. В. Славяне: Историкоархeологичеекое исследование. str. 143. 51 Vidi: Вольфрам, X. Готы. От истоков до середины VI века (опыт исторической этнoграфии). СПб, 2003, str. 69 сл.; Буданова, В. П. Готы... Гл. III. 1. Također vidi: Топоров, В. Н. Древние германцы в Причерпоморье: результаты и перспективы//БСИ. 1982; Вierbrauer, V. Archäologiе und Geschicte der Goten vom. 1 bis 7. Jahrhundert // FMS. 1994, Bd. 28, str. 98–105; Щукин, М. Б. Готский путь. str. 103– 108. 47

144 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

Istodobno je tekao postupni proces naseljavanja šumsko-stepskog pojasa međurječja Dnjepra i Dona.52 Tragovi dugotrajnoga obitavanja Germana u volinjskim zemljama i Podolju vidljivi su na mnogobrojnim spomenicima velbarske arheološke kulture koju suvremeni istraživači povezuju s plemenima Gota i Gepida. Na prostoru Volinjsko-podoljske regije velbarska kultura nastala je u zadnjoj četvrtini II. st. i održala se do kraja IV. stoljeća.53 U drugim regijama šumsko-stepskog pojasa istočne Europe velbarske starine pojavile su se kasnije – u drugoj polovini III. do IV. st. i rasprostiru se među černjahovskim spomenicima ili se javljaju jednom od njihovih komponenta.54 Na temelju toga moguće je

govoriti o dvostoljetnome suživotu Slavena i Germana na čitavome području današnje Ukrajine i o tome da je prostor Volinja i Podolja postao uporištem kasnijoj germanskoj kolonizaciji.55 Pretrpjevši vojni poraz, znatan dio staroga slavenskoga stanovništva bio je prisiljen potčiniti se gotskoj vlasti. Prema Jordanovim riječima, stigavši do Oiuma, Goti su ratovali s tamošnjim plemenima i »zauzeli željenu zemlju«: I bez oklijevanja, začas stigoše do naroda Spala i, nakon što zapodjenuše boj, pobjediše, a otuda, već kao pobjednici odjuriše u najudaljeniji kraj Skitije koja graniči s Pontskim morem.56 Počevši od F. Miklošiča, i ostali istraživači uspoređuju etnonim Spali sa staroslavenskim ispolinъ 'div, velikan'.57 Primjeri u kojima se naziv izumrle etničke grupe pretvara u riječ koja označava velikana dobro su poznati. Tako je bilo s Hunima, po svemu sudeći i s Antima, koji su se _________________________ Vidi: Обломскиий, М. Этнические процессы на водоразделе Днепра и Дона в I–V вв. н. э. М; Сумы, 1991; 3иньковcкая, И. В. К вопросу об этнокультурных контактах славянского и германского населения в Днепро-Донской Лесостепи на рубеже римского времени и раннего средневековья//Культурные трансформации и взаимовлияния в Днепровском регионе па исходе римского времени и в раннем средневековье. СПб, 2004. 53 Онищук, Я. Стан i перспективи вивчeння вельбарськоï та черняхiвскоï культур па Волино-Подiльському пограниччi//Етногенез та рання iсторiя слов'ян: новi пауковi концепцiï на зламi тисячoлiть. Мат. Мiжнар. наук. археолог. копф. Львiв, 2001. 54 Козак, Д. Н. 1) Вельбарская культура//Археология Украинской ССР. Киев, 1986, Т. 3; 2) Вельбарская культура на Волыни//Кultura Wielbarśka w mlodszym okresię rzymskim. Lublin, 1988. 55 Козак, Д. Н. До проблемы спiвiспування слов'яп i гeрманцев в Україні у другiй чвертi I тис. н. е.//Старожитностi Русi – України. [До 70-рiччя М. Ю. Брайчевьского]. Київ, 1994; Винокур, И. С. Давнi слов'яни i германцi Центральної та Пiвденно-Схiдної Європи//Пауковi праци Кам'янець-Подiльського державного університeту. Iсторичнi науки. Кам'янець-Подiлъський, 2005, Т. 14. 56 СДПИС. Т. I, str. 105. 57 ЭССЯ. 1981. Вып. 8. str. 240–242. – Također vidi: Веrneker, E. Slavisches etymologisches Wörterbuch. Heidelberg, 1908. Bd. I. S. v. Ispolin; Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т, СПб, 1996. Т. III. S. v. Полота; Български етимологически речник. София, 1963. Т. II. S. v. исполин. 52

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 145 __________________________________________________________________________________

u germansku narodnu tradiciju urezali kao velikani.58 Staroengl. etna div može biti metateza naziva Enta (Anti).59 Tu tipološku usporednicu nastavljaju predodžbe o Oguzima u Armeniji te niz drugih primjera.60 Slavenska atribucija Spala, koja se spominje kod Jordana, potkrijepljena je usporedbom toga etnonima s Plinijevim (Plin. N. H. VI. 21–22) Spaleima (Spalaei) i sa Sporima (Σπóροι) kod Prokopija iz Cezareje (Proc. VII. 14, 29).61 Potonji su, nesumnjivo, bili Slaveni, o čemu s potpunom sigurnošću svjedoči sam Prokopije: Ta i ime Sklavina i Anta u starim vremenima bijaše isto. Jer od davnina, i jedni i drugi zvaše se »Spori«.62 Ako su Jordanovi Spali i Prokopjevi Spori označavali jedno te istu skupinu starih Slavena, to bi značilo da je gotsko osvajanje Skitije počelo podčinjavanjem jednog dijela njezina slavenskoga stanovništva. Vjerojatno je riječ o starim Slavenima – nositeljima pševorske kulture, koji su činili stanovništvo Mazovije, Podljašja i zapadnoga Volinja.63 Tragove gotskoga podčinjavanja starih Slavena potvrđuju jezikoslovci. Kao što je poznato, Litvanci svoje južne susjede nazivaju Gudima (litv. Gudas 'Bjelorus'). Budući da u baltičkim jezicima nije moguć spoj gut-, spomenuti naziv koji je uz pomoć promjene korijenskoga t- u dizveden iz etnonima Goti mijenja se u gud-.64 Očito je takvo litvansko označavanje Slavena moglo nastati u davnim vremenima, u razdoblju kada su Goti živjeli na jugu istočne Europe. To odražava činjenicu da su Goti pokorili dio staroga slavenskoga naroda današnje Bjelorusije i zapadne Ukrajine. Iznimku očito čini regija gornjega i djelomično srednjega Dnjestra na čijem području ne zatječemo arheološke spomenike povezane s gotskom kulturom. Ondje je u prvim stoljećima nove ere __________________________ 58 Веселовский, А. Н. Заметки по литературе и народной словесности. СПб., 1883, T. I. str. 80–86. 59 Vernadsky, G. Goten und Anten in Südrussland // SODF. 1938. Вd 3. 60 Потебня, А. А. Этимологические заметки о мифологическом значении некоторых обрядов. М, 1865, str. 120; Пиотровский, Б. К. Вишапы. Каменные статуи в горах Армении. Л, 1939, str. 13.

Zeuss, K. Die Deutschen und Nachbarstämme. München, 1837, str 58, 87; Marquart, J. Untersuchungen zur Geschichte von Eran. Göttingen, 1896, T. I. str. 37; Vernadsky, G. The Spali of Jordanes and the Spori of Procopius //Byz. 1938, Vol. 13, str. 263–266; Grégoire, H. L 'habitat »primitif« des Magyars // Ibid. str 267–277; Łowmiański, H. Początki Polski. Warszawa, 1964, T. II, str. 54–57; Седов, B.B. Славяне. Историкоархеологичеcкое исследование. str. 148. – Detaljniji pregled mišljenja vidi: Скржинская, E. Ч. Комментарий//Иордан. О происхождении и деяниях готов. str. 194. Прим. 70; Łowmiański, H. 1) Spalowie//SSS. 1975, T. V; 2) Sporowie//Ibid. 62 СДПИС. Т. I, str. 185. 63 Седов, В. В. Славяне: Историко-археологическоe исследование. str. 148. 64 Неrmann, E. Sind der Namen der Gudden und die Orstnamen Danzig, Gdingen und Grudenz gotischen Ursprungs? // NAWG. Filol.-hist. Klasse. 1941, str. 243–244, 287; Leituvių kalbos żodynas. Vilnius, 1956, T. III, str. 692; Fraenkel, E. Litauisches etymologisches Wörterbruch. Heidelberg, 1962, Bd. I, str. 174. 61

146 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

nastalo snažno središte praslavenskoga stanovništva, koje se sastojalo od nositelja nekoliko arheoloških kultura kasnorimskog vremena koje su bile u izravnoj vezi sa slavenskom etnogenezom – zarubinecke, zapadnoukrajinske pševorske grupe i zubricke kulture, koje su izravno utjecale na etnogenezu Slavena koju su s područja Volinja istisnuli Goti.65 Ne mogavši savladati otpor koji su Slaveni pružili na gornjem Dnjestru, nameće se pomisao da su Goti bili prisiljeni bočno zaobići to područje, nastavljajući svoje kretanje prema jugu. U svakome slučaju, u susjednim okruzima južnoga Pobužja otkriven je znatan broj gotskih naselja s prijelaza iz II. u III. stoljeće.66 Goti su uspjeli prijeći Dnjestar i nastaviti put prema Podunavlju samo na području hotinskog i kamenečko-podoljskog okruga, o čemu svjedoči otkriće nekoliko velbarsih naselja na tome prostoru.67 Niz velbarskih grobova s kraja II. i početka III. st. otkriven je na prostoru između Dnjestra i Pruta, u Moldaviji i Rumunjskoj.68 Tako su gornjodnjestrovski masiv na kojem su obitavala praslavenska plemena, a koji je stajao na putu gotskoj kolonizaciji, osvajači zaobišli s istoka i juga te je za čitave gotske vladavine u jugoistočnoj Europi na tome području očuvana pripadajuća mu etnokulturna osobitost, što se, po svemu sudeći, moglo dogoditi uslijed uspješnoga vojno-političkoga suprotstavljanja Gotima.

Izdvojenost slavenske zajednice na prostoru buduće Galičine snažno se odrazila na kulturnome planu. U širem okviru černjahovske kulture, koja je imala razvijenu materijalnu proizvodnju i tehnologiju, za čije su stvaranje i širenje zaslužni Goti, gornjodnjestrovsku zajednicu odlikuju primitivniji oblici materijalne kulture, primjerice keramika rađena rukom raširenija je od lončarske keramike, poluzemunice, kao i neke osobitosti vezane uz pogrebne obrede.69 Na temelju toga istraživači novijeg naraštaja čak odbijaju priznati da su spomenici navedenoga područja černjahovski, kao što je slučaj s naseljem tipa Čerepin-Ripnjev u gornjem toku Dnjestra i Lavovske oblasti, čije je stanovništvo očuvalo najvažnija obilježja svojega kulturnoga identiteta – poseban tip nastamba i pogrebnog obreda.70 Mora da je iz svega toga, a sa svrhom odupiranja gotskome kulturnom utjecaju, proizišla odlučna težnja za očuvanjem etničkog i kulturnog samoodređenja. _______________________________ Козак, Д. Н. Етнокультурна iсторiя Волинi (I ст. до н. е. – IV ст. н. е.). Киïв, 1991. Xавлюк, П. И. Вельбарские памятники на Южном Бугe//Kultura Wielbarśka… 67 Козак, Д. Н. Поселение у с. Великая Слободка//КСИА. (1984. Вып. 178. – Također vidi: Козак, Д. Н. До проблеми снiвiснування слов'ян i гeрмaнiцв... str. 34. 68 Никулицэ, И. Т., Рикман, Э. А. Могильник Ханска-Дутэрия B первых столетий н. э.// КСИА. 1973, Вып. 133; Рафалович, И. A. Данчeны. Могильник черняховской культуры III–IV вв. н. э, Кишинев, 1986; Ioniţa, I. Unele probleme privind populatia autohtona dіn Moldova in secolele II–V e. n.//Crisia. Culegere de materiale si studii. Oradea, 1972, str. 188–193. 69 Vidi.: Баран, В. Д. Черняхiвська культура, За матергiалами Вeрхьного Днicтра i Захiдного Бугу. Киïв, 1981. 70 Щукин, М. Б. Готский путь. str. 109. 65 66

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 147 __________________________________________________________________________________

*** Valja napomenuti to da je slavenskome stanovništvu šumsko-stepskog pojasa istočne Europe zapravo bila svojstvena težnja za izbjegavanjem etničkih kontakata s Germanima. »Zanimljivo je«, piše D. N. Kozak, »da na arheološkim spomenicima iz III. i IV. st. na području Ukrajine do sada nisu utvrđeni mješoviti gotski (velbarski) i slavenski (kijevski, sjevernoga černjahovskog pojasa) materijali, za razliku od mnogih poznatih primjera miješanja goto-sarmatskih, goto-dačanskih kulturnih elemenata. Očito je cijelo vrijeme između Slavena i Germana vladala svojevrsna otuđenost, po svemu sudeći, neprijateljstvo«.71 Vrhunac svoje moći Goti su dosegli za vladavine kralja Hermanarika (od 347/351. do oko 375.), poznatog po borbenosti. Postavivši glavni tabor u području dnjeprovskih brzaca, gdje je otkriveno jedno od triju danas poznatih starih naselja72 – moguće upravo grad koji se u sagama spominje kao »dnjeprovski grad« Gota, kojeg su ponekad poistovjećivali sa samim Kijevom73 – Hermanarik se usredotočio na to da svoju vlast proširi na šumska područja istočne Europe. U tome ga je, sudeći po Jordanovu svjedočenju, pratio veliki uspjeh: Hermanarik je pokorio mnoge narode, uključujući i jedanaest najratobornijih sa sjevera, te ih potčinio svojim zakonima. Neki stari [аutori] zasluženo su ga usporedili s Aleksandrom Velikim jer je vladao narodima koje je Golteskita pokorio, a to su Inaunksis, Vasinabronkas, Merens, Mordens, Inminskaris, Rogi, Tadzans, Atauli, Navego, Bubegeni, Koldi.74 Nakon što je potukao Erule, Hermanarik je podigao vojsku na Venede, koji su, iako vrijedni prezira zbog svojeg [lošeg] naoružanja, ali brojčano jaki, isprva pokušali suprotstaviti se. Ali ništa ne znači za rat mnoštvo nesposobnih, pogotovo kada ih za kaznu Božju napada mnogobrojna [dobro] naoružana vojska.75 Popis plemena koje je pokorio Hermanarik izaziva niz asocijacija na plemena koja su poznata iz drugih srednjovjekovnih izvora, a koja su živjela u dubini šumske zone. Mordens i Merens uspoređuju se s plemenima Mordva i Merja s područja gornje Volge i Poočja; Koldi (Coldas) i Golteskiti (tako se ponekad čita antroponim Golteskit) s baltičkim plemenom Galindi, a Vasinabronki (Vasinabroncas) s ugrofinskim plemenom Vjesi u području jezera Ladoge. Naziv Tiudi (Tiudas), koji se može pročitati na nekim popisima, uspoređuje se sa svjetlookim plemenom Čudi, čiji je naziv obuhvaćao razna plemena od jezera Ladoge do oblasti uz rijeku Kamu.76 ______________________ Козак, Д. Н. До проблеми спiвiспувания слов'ян i германцiв... str. 35. Смиленко, А. Т. Городище Башмачка III–IV вв. н. э. Киев, 1992. 73 O ovom starom historiografskom problemu vidi: Грушевський, М. С. Iсторiя Украïни – Руси. Т. I. Киïв, 1991, str. 545–546; Прiцак, О. Походження Русi: Староданнi скaндинавськi джерела (крiм icландcьких саг). Т. I, Киïв, 1997, str. 262. 74 СДПИС. Т. I, str. 111. 75 Također vidi 76 Скржиснкая, Е. Ч. Комментарии. str. 265–266. Прим. 367; Schramm, G. Die nordöstlichen Eroberungen der Russlandgoten (Merens, Mordens und andere 71 72

Völkernamen bei Jordanes. Getica. XXIII, 116)//FMS. 1974, Вd 8; Коrkkanen, I. Тhе реорle of Hermanaric Jordanes Getica 116//STT. Sаr. В. 1975, Т. 187; Сeдов, В. В. Этногеография Восточной Европы середины I тысячелетия н. э. по данным археологии и Иордана//Восточная Европа в древности и средневековье. М, 1978; Wolfram, H. 1) Geschichte der Goten. str. 98–102: 2) Готы. str. 131–133; Топоров, В. Н. Еще раз о GOLTHESCYTHA у Иордана (Getica 116): K вопросу северо-западных границ древнеиранского ареала//Славянское и балканское языкознание: Проблемы языковых

148 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

Među plemenima koje je pokorio Hermanarik bili su i Venedi, uključujući vjerojatno i njihovu gornjodnjestrovku zajednicu. Pripovijedanju o ratu Gota i Veneda Jordan pridaje posebnu pozornost, ističući snagu otpora koju su Venedi pokazivali prema osvajačima, što je nesumnjivo odudaralo od opisa podčinjavanja drugih plemena šumskog pojasa koja su bila dostojna tek letimičnog spomena toga gotskoga povjesničara. Germani su bili nadmoćniji u naoružanju, no Hermanarik ipak nije uspio slomiti Venede. Nakon njegove pogibije novome vladaru Gota, Vitimiru, iznova je pošlo za rukom podčiniti Venede. Amijan Marcelin Vitimirom naziva Hermanarikova nasljednika.77 Prema Jordanu, on je nosio drugo ime – Vinitarij.78 Vjerojatno su u pravu oni istraživači koji u drugome imenu novoga kralja Ostrogota vide svojevrstan počasni naslov ili nadimak koji je izveden od etnonima Venedi/Veniti. Viderik, drugi predstavnik roda Amala, nosio je slično ime Vandiliarij, izvedeno od etnonima Vandali. Takvi nadimciepiteti gotskih vladara odražavaju najvažnije činjenice koje su se odnosile na političku aktivnost njihovih nositelja i mogu se tumačiti kao 'pobjednik Veneda' i 'pobjednik Vandala'.79 Po mišljenju O. N. Trubačova, gotsko arjan označavalo je 'orati, izvaditi utrobu', pa je u skladu s time antroponim Vinith-arius pravilnije tumačiti kovanicom 'onaj koji je Venedima vadio utrobu'.80 _____________________ контактов. М, 1983; Буданова, В. П. 1) Этническая структура »государства Германариха« (по данным письменных источников)//КСИА. 1983, Вып. 178; 2) Готы... str. 156–160; Мачинский, Д. A. О месте Северной Руси в процессе сложения древнерусского государства и европейской культурной общности//Археологическое исследование Новгородской земли. Л., 1984; Лебедев, Г. С. 1) Северо-Восток европейской части России в середине I тыс. н. э. (состояние письменных и археологических данных)//Материалы к этнической истории Европейского северовостока. Л., 1985; 2) Русь, чудь, варяги и готы (итоги и перспективы историкоархеологического изучения славяно-скандинавских отношений в I тыс. н. э.)//Историко-археологическое изучение Древней Руси: Итоги и основные

проблемы. Л., 1988; Xайду, П. Уральские языки и народы. М., 1985, str. 98; Рыбаков, Б. А. Язычество Древней Руси. М., 1987, str. 30–34; Каzanski, M. Les Goths et les Huns. A propes des relations entre les Barbares sédentaires et les nomades // АМ. 1992. Т. 22; Щукин, М. Б. Готский путь. str. 208–209. 77 Аммиан Марцеллин. Римская история. XXXI, 3, 3. 78 СД ПИС. Т. I. str. 113. 79 Smidt, L. Älteste Geschichte der Langobarden. Leipzeg, 1884, str. 253–256, 368–374; Браун, Ф. А. Разыскания в области гото-славянских отношений. I: Готы и их соседи до V в. Первый период: готы па Висле. СПб., 1899, str. 252. Прим. I; 233; Есkhardt, К. A. Die Nachbenennung in den Köningshäusern der Goten// SODF. 1955, Bd. 14, str. 41. ff; Altheim, Fr. Geschichte der Hunnen. Bd. I str. 76. f, 320 ff; Скржинская, Е. Ч. Комментарий. str. 319–322, 325; Hachmann, R. Die Goten und Skadinavien. Berlin, 1970, str. 51; Wenskus, R. Amaler//RIGAK. 1973, Bd. I. str. 247. f; Wolfram, H. I) Theogonie, Ethnogenese und ein kompromittierter Grossvater im Stammbaum Theoderichs des Grossen// Festschrift für Helmut Beumann. Thorbecke, 1977, str. 85. f; 2) Готы. str. 359. cл. 80 Трубачев, O. Н. Germanica и Pseudogermanica в древнейшей ономастике Северного Причерноморья. Этимологический комментарий//Этимология. 1986– 1987. М, 1989, str. 51.

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 149 __________________________________________________________________________________

Taj nadimak u cijelosti odgovara okrutnoj naravi Vitimira koji se žestoko obračunavao sa svojim neprijateljima. O tome svjedoče Jordanovi napisi o ratu između Ostrogota i Anta koji, po mišljenju gotskoga povjesničara, potječu iz zajedničkog roda kao i Venedi: ….on (Vitimir-Vinitarij – prim. au.) iako nije imao toliko sreće koliko Hermanarik, također, kao i on, teško podnoseći hunski jaram, od kojeg se postupno oslobađao, nastojao se u međuvremenu podičiti svojim junaštvom [i] dižući vojsku na Ante. A kad im se približio, poraziše ga u prvom okršaju, nakon čega se izdigao potom se ohrabrio i razapeo njihovog kralja po imenu Bož i sinove mu, kao i 70 plemića, kako bi potlačenima tijela obješenih ulijevala još veći strah.81 Ponekad se u literaturi iznosi pretpostavka da je Vinitarijeva pobjeda nad Venedima zapravo bila pobjeda nad Antima. Tek su u VI. st. Venedi, Anti i Slaveni postali široko poznati zahvaljujući svojemu sudjelovanju u napadima na Bizant. U IV. st. Anti se još nisu toliko proširili na zapad i nisu bili slavenizirani. Vinitarij je zapravo Anticus (Antski) koji, makar s gledišta VI. stoljeća, može biti onaj koji je pobijedio Venede.82 Ali naslov Vinitari nije mogao nastati u VI. stoljeću, već je morao nastati još za života njegova nositelja. Ako su se u VI. st. Venedi i Anti u očima Bizantinaca mogli slijevati u neku zajedničku gomilu barbara-osvajača koja se uglavnom sastojala od Slavena, to nikako ne dokazuje sličnu sliku i u IV. stoljeću. Pripovijedajući o događajima toga vremena, Jordan jasno razlikuje Venede i Ante: dosljedno govori o Hermanarikovu pokoravanju Veneda i o Vinitarijevu ratu s Antima, pri čemu pobjeda i poraz jednih ne znače nužno pobjedu i poraz drugih. Vitimiru je bilo potrebno da Venedima »vadi utrobu« i »straši« Ante zbog njihova postojanog pružanja otpora osvajačima. Vjerojatno su takve mjere s vremenom postizale cilj. Međutim dani gotske vladavine u istočnoj Europi bili su već odbrojani. U sukob između Gota i starih Slavena umiješala se nova sila – Huni, koji su uspjeli unovačiti znatan dio iranskoga stanovništva sjevernoga Pricrnomorja, ponajprije alanosarmatskoga. Svoju su ulogu u tome odigrale i stare kulturno-etničke veze Slavena i Iranaca. Područje gornjega Podnjestrovlja i Prikarpatja postalo je jednom od glavnih regija suživota sarmatskoga i staroslavenskoga stanovništva. U dvostoljetnome razdoblju upravo su te zemlje bile uporištem uspješnog opiranja gotskome osvajačkom širenju. ______________________________ СДПИС. Т. I. str. 113–115. Wеrner, R. Zur Herkunft der Anten: Ein ethnisches und soziales Problem der Spätantike//KHA. 1980. Вd 28. str. 594, Аnm. 42; Вольфрам, X. Готы. str. 360. – Usp.: Седов, В. В. Славяне: Исгорико-архeологическое исследование. str. 192. 81 82

150 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

*** Po svojoj etničkoj pripadnosti Anti iz IV. st. očito su se razlikovali od Anta koji su se na povijesnoj pozornici pojavili u VI. st. i koje se prema pisanim i arheološkim izvorima s većom sigurnošću određivalo kao Slavene.83 U više navrata bilo je riječi o osnovanim pretpostavkama o bliskoj etničkoj srodnosti ili čak izjednačavanju Anta IV. st. s Alan-Asima (predcima današnjih Oseta).84 O pripadnosti Anta iz IV. st. iranskome etnosu svjedoče i arheološki podatci.85 Tog su se mišljenja vjerojatno držali i suvremenici događaja koje smo opisivali. Amijan Marcelin piše da je Hermanarikov nasljednik ratovao s Antima, jednim od »hunskih plemena«, a ne s Alanima, »oslanjajući se na drugo hunsko pleme koje je novcem pridobio za svoj savez«.86 Po mišljenju G. V. Vernadskoga, naziv Anti bio je drugi oblik imena As ili Alan. Promjena 'Aς u 'Aντες u cijelosti se podudara s fonetskim pravilima grčkoga jezika – usp. γιγας, mn. γιγαντες; u novogrčkom jeziku je mn. oblika γιγαντες dala novi oblik u jd. γιγαντας. »Po istome obrascu«, zaključuje znanstvenik, »iz prvotnoga 'Aς prvo je mogao nastati oblik za množinu 'Aντες, a naknadno oblik za jedninu 'Aντας«.87 Tragovi sukoba između Gota i Anta, koji je opisao Jordan, sačuvani su u starome gotskom epu.88 Slične usporednice javljaju se u narodnoj tradiciji nekih sjevernokavkaskih i istočnoslavenskih naroda čiji su predci bili dijelom antskoga saveza. Postoji vjerovanje da se lik antskog »kralja« Boža javio u čerkeskoj narodnoj pjesmi iz XIX. st. o antskome ________________________________ 83 Analizu pismenih i aheoloških izvora o Antima u razdoblju od V. do VII. stoljeća vidi: Седов, В. В. Анты//Этносоциальная и политическая структурa раннефеодальных славянских государств и народностей. М., 1987; Славяне: Этнoгенез и этническая история. (Междисциплинарные исследования). Л., 1989; Петрухин, В. Я. К дискуссии о начале славянской этнической истории//Славяноведение. 1993. № 2; Васильев, М. А. Славяне и анты: К проблемам этногенетических и раннеэтноисторических процессов в славяноязычном мире//Također vidi: Лесмaн, Ю. Ю. К теории этногенеза: этногенез дрeвнсруской народности//Скифы. Сарматы. Славяне. Русь. СПб, 1993; Баран, В. Д. Склавiни та анти у свiтлi нових архeолочпих джeрел//Проблема походжeння та iсторичного розвитку слов'ян. [До 100-рiччя В. П. Петрова]. Киïв; Львiв, 1997; Винокур, I. С. Анти i склавiни у свiтлi нових археологичних досліджень//Етнокультурнi процeси в Пiвденно-Схiднiй Європi в I тисячолiттi н. е. [До 70-рiччя В. Д. Барана]. Киïв; Львiв, 1999; Бибиков, М. В. Byzantinorossica. Свод византийских свидетельств о Руси. М, 2004, Т. I. Poglavlje 1.

Оlrik, А. Ragnarök: Die Sagen vom Weltuntergang. Berlin, 1922, str. 464 ff; Schmidt, L. Geschichte der deutschen Stämme bis zum Ausgang der Völkerwanderung. München, 1934. Вd I: Die Ostgermanen. str. 255–256; Вернадский, Г. В. Древняя Русь. Тверь; М., 1996, str. 111, 125–126; Аltheim, Fr. Geschichte der Hunnen. Bd. I. str. 71. ff., 320. f.; Wolfram, H. 1) Geschichte der Goten. str. 313; 2) Готы. str. 360. – Detaljan izbor osvrta vidi: Скржикская, Е. Ч. Комментарий. str. 321–322. 85 Русанова, И. П. Славянские древности VI–VII вв. М., 1976, str. 112. 86 Аммиан Марцеллин. Римская история. XXXI. 3, 3. 87 Вернадский, Г. В. Древняя Русь. str. 125. 84

Нeinzel, R. Über die ostgotische Heldensage//SBWAW. Phil.-hist. Kl. 1889, Bd. 119. Abh. 3. str. 15; Schneider, H. Germanische Heldensage. Berlin; Lepzig, 1928. (Grundriβ germanische Philologie). str. 238, 387; Genzmer, F. Das Lied von der Hunnenschlacht// Thule. 1934. №1.str. 24; Кrause, W. Handbuch des Gotischen. München, 1968, str. 13. Anm. 4; Gschwantler, O. Heldensage in der Historigraphie des Mittelalteres. Wien, 1971, str. 12, 57, 114.

88

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 151 __________________________________________________________________________________

mladiću Baksanu.89 Osim toga sve vodi zaključku da je s tim likom povezano »Boževo vrijeme« koje se spominje u Slovu o polku Igorovu, koji opjevava »lijepe gotske djeve«. O spomenutome ulomku postoji opsežna literatura, a najraširenije tumačenje povezano je s činjenicom da se u njemu našla spomenuta epizoda iz Jordanove Getice, koju je Jordan, po vlastitu priznanju, napisao po uzoru na gotske pjesme.90 Istraživači novijeg naraštaja zaključuju da Anti iz IV. st. nisu tvorili jasno utvrđenu etničku zajednicu, nego da su po svojemu sastavu bili plurietnička institucija s posebnim vojnim ustrojem koju su osnovali Alani za zaštitu svojih vanjskih granica kao odgovor carskim Hermanarikovim ambicijama (naziv Anti etimološki se povezuje s iran. anta- 'granica, kraj', *antya 'graničar, krajišnik').91 Huni i Bugari usvojili su taj oblik vojnog ustroja, zahvaljujući kojemu je naziv Anti postao poznat diljem Europe.92 Štoviše, isprva ni sami Alani, sudeći po postojećim podatcima, nisu bili zasebno pleme ili narod, nego svojevrstan stalež sarmatskoga, po sastavu višenacionalnoga društva, svojevrsni »viteški red« u koji su mogli ući predstavnici nekolicine plemenskih obitelji sa svojim ratnicima katafraktima koji su služili vladarima najrazličitijih nomadskih plemenskih zajednica od srednje Azije do Podnjeprovlja.93 Toj univerzalnoj organizaciji mogli su pristupiti predstavnici raznih etnosa i zato se naziv Alani, kao što smo već vidjeli, lako prenosio drugim plemenima i narodima, također poprimajući univerzalni karakter. Takav se fenomen uvelike tumači alanskim običajem koji antropolozi određuju kao obredno očinstvo.94 Zbog svega toga su Alani, doprijevši do Galije, Hispanije i Sjeverne Afrike, i postigli tako dojmljive vanjskopolitičke uspjehe na Zapadu.95 Dijelom antske grupacije bez sumnje je bio i dio staroga slavenskog stanovništva istočne Europe. Brojne činjenice svjedoče o dubokim kulturno-etničkim utjecajima između iranskog i slavenskog stanovništva __________________________ Hauptman, Lj. Seoba Hrvata i Srba. str. 59–61. Vidi: Салмина, М. А. Время Бусово//Энциклопедия »Слова о полку Игорсве«: В 5 т. Т. I. СПб, 1995. 91 Фаcмер, М. Этимологический словарь русского языка. Т. I. СПб., 1996. S. v. вятичи; Абаев, В. И. Историко-этимологиический словарь осетинского языка. Т. I. М, Л, 1958, str. 104–105. 92 Прiцак, О. Походжнeня Русi. Стародавнi скандинавськi саги i Стара Скандинавiя. Т. II, Кивï, 2003, str. 796. 93 Щукин, М. Б. На рубеже эр. Опыт историко-археологической реконструкции политических событий III в. до н. э. – I в. н. э. в Восточной и Центральной Европе. СПб, 1994, str. 209; Туаллагов, А. А. К вопросу о происхождении ранних алан // SР. 1997. 94 Vernadsky, G. The Origins of Russia, Oxford, 1959, str. 13–16. 95 Vidi: Бахрах, Б. С. Аланы на Западе... 89 90

152 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

u ranim razdobljima etnogeneze Slavena, u vremenu koje je prethodilo velikoj seobi Slavena.96 Područje suživota Praslavena i Iranaca smješta se, prema sačuvanim zemljopisnim nazivima iranskoga podrijetla, koji se većinom nalaze u međurječju Dnjestra i Dnjepra, u područje koje su odvajkada naseljavali slavenski pretci.97 Početak antske epohe smješta se u vrijeme černjahovske arheološke kulture u čijem su nastanku sudjelovali predstavnici raznih naroda. Doduše, traženje arheoloških tragova starih Slavena unutar černjahovske kulture prilično je otežano zbog vremenskog razmaka između te i kasnijih slavenskih kultura i znatnih razlika u izgledu černjahovskih i izvorno slavenskih starina praškoga tipa, ali suvremeni istraživači ne posustaju u ustrajnoj težnji da otkriju i odrede položaj slavenskog dijela černjahovske kulture.98 Prema tvrdnjama arheologa, u pokušaju spasa od hunskoga razaranja velike grupe černjahovskog stanovništva bile su prisiljene bježati u nove zemlje, što je u konačnici dovelo do potpunog nestanka černjahovske kulture. U to vrijeme u šumskostepskome pojasu međurječja Dnjestra i Dnjepra glavnina zemljodjelskog stanovništva, na ovaj ili onaj način povezanog s Antima, nije napustila svoja stara prebivališta.99 Pokorivši se hunskoj vlasti, Anti ne samo da nisu podlegli razaranju, nego su sačuvali i svoj vojno-politički ustroj na čelu s »kraljem« Božom i starješinama koji su, kao što se vidi iz Jordanove pripovijesti koju smo naveli, pali od Vinitarijeve ruke. Objašnjenje za to može se naći u riječima Amijana Marcelina koji je pripovijedao o međusobnome odnosu Huna i Alana-Tanaita, čiji se velik dio hunskoj vojsci priključio »mirnim sporazumom« i koji su odigrali važnu ulogu u kasnijim ratovima između Huna i Gota: »uz njihovu (Alana-Tanaita – prim. autora) potporu oni (Huni – prim. autora) su iznenadnim jurišem upali na velike i plodne _______________________________________________

Vidi 6. poglavlje Vasmer, M. Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slaven, I: Die Iranier in Südruβland. Leipzig, 1923; Топоров, В. И., Трубачев, О. Н. Лингвистический анализ гидронимов Верхнего Поднепровъя. М, 1962; Трубачев, О. Н. Названия рек Правобврежной Украины. М, 1968; Орел, В. Э. К вопросу о реликтах Иранской гидронимии в бассейнах Днепра, Днестра и Южного Буга//ВЯ. 1986, № 5. 98 O problemima u proučavanju černjahovske kulture i o pojavi slavenske komponente u njezinu sastavu vidi: Баран, В. Д., Гороховский, Е. Л., Магомедов, Б. В. Черняховская культура и готская проблема//Славяне и Русь (в зарубежной историографии). Киев, 1990; Гей, О. А. Черняховская культура: Происхождение и этнический состав, проблемы хронологии//Славяне и их соседи в конце I тысячелетия до н. э. – первой половине I тысячелетия н. э. М, 1993; Седов, В. В. Славяне в древности. М, 1994, str. 233–286; Сто лет черняховской культуре. Киев, 1999; Винокур, I. С. Черняхівська культура...; Магомедов, Б. В. Черняховская культура. Проблема этноса. Lublin, 2001; Щукин, М. Б. Готcкий путь. str. 90–254. 99 Сeдов, В. В. Славяне. Историко-археологическое исследование. str. 203. – O posljedicama hunske najezde na povijest Slavena istočne Europe vidi: Корзухина, Г. Ф. К 96 97

истории Среднего Поднепровья в середине I тысячелетия н.э. // СА. 1955. Т. 22, str. 61–82; Брайчeвский, М. Ю. О некоторых спорных вопросах ранней истории восточных славян//КСИАУ. 1956, Т. 6, str. 84; Туmieniecki, K. Początki sachodnich Słowian//RH. 1957, Т. 23, str. 48; Мeрперт, Н. Я. Гунны в Восточной Европе//Очерки истории СССР. III-IХ вв. М, 1958, str. 162;. Łowmiański, H. Ze studiów nad okresem wędrówek ludów: inwazja Hunów na ziemiach słowiańskich// SPN. Wydz. Nauk Spol. 1960, Т. 3, str. 18. nn.

VIII. poglavlje Najezda Huna i slavensko-germanski odnosi 153 __________________________________________________________________________________

Hermanarikove posjede«.100 O postojanju savezničkog odnosa između Alana i Huna svjedoče pouzdane povijesne pretpostavke. Do prvih kontakta Huna i Alana, o čemu je već bilo govora, došlo je davno prije početka hunskih osvajanja u Europi: dio Huna još je u II. st. dopro do sjevernoga Pricrnomorja, postavši prvim susjedima i saveznicima Alana-Tanaita.101 Po mišljenju M. B. Ščukina, prvi Huni probili su se u istočnu Europu još krajem I. st. zajedno s valom srednjoazijskih nomada koji su sa sobom donijeli tirkizno-zlatni stil nakita u raznim tonovima. Hunski predmeti pronađeni su u komorama za predmete alanosarmatskih spomenika na srednjem Dnjestru i Južnom Bugu.102 Očito je zajednica Anta, koja je s Alanima održavala etničke i vojno-političke odnose, odmah za njima priznala vrhovnu vlast Huna, postavši njihovim vojnim saveznikom. Gote je, naprotiv, pritiskala ovisnost o Hunima, pa su borbu s njima počeli nakon obračuna s njihovim saveznicima. Prema Jordanovim riječima, na rat s Antima Vinitarija je potaknulo to da se ostrogotski vladar, »teško podnoseći vlast Huna«, nastojao »postupno izbaviti iz njihove vlasti«.103 Istupanje protiv Anta istodobno je izazvalo Hune koji su odgovorili krenuvši u novi rat s Gotima: ...Balamber, kralj Huna, diže vojsku na Vinitarija. I [оni] dugo se boriše, Vitimir pobjedi u prvoj i u drugoj bitci U trećem pak boju, na prijevaru, pokraj rijeke po imenu Erak, kada se približiše jedan drugome, Balamber, ranivši odapetom strelicom Vinitarija u glavu, ubi [ga]... 104 Kao hunski saveznici Alani i Anti aktivno su sudjelovali u ratovima protiv Gota. Koliko je to moguće prosuditi, čini se da su upravo oni tvorili glavninu hunske vojske. U svakome slučaju, u sjevernome Pricrnomorju na prijelazu iz IV. u V. st. nije došlo do

znatnijeg porasta broja nomadskih spomenika, a oni koji bi se mogli povezati s Hunima su malobrojni.105 Služeći se uvriježenom nomadskom taktikom konjskog juriša, Huni su primjenjivali neke, za svoje vrijeme napredne oblike ofenzivnog naoružanja. ______________________________ Аммиан Марцеллин. Римская история. XXXI, 3, 2. Altheim, Fr. Geschichte der Hunnen. Bd. I. str. 348–349; Várady, L. Das letzte Jahrhundert Pannoniens. str. 22–24. 102 Щукин, М. Б. 1) На рубеже эр. str. 201–224; 2) Готский пугь. str. 223–224. 103 СДПИС. Т I. str. 113–115. 104 Također vidi str. 115. 105 3асецкая, И. Р. Культура кочевников южнорусских степей в гуннскую эпоху. СПб., 1994. 100 101

154 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

Glavno oružje Huna bili su usavršeni lukovi s koštanim dodatcima koji su povećavali domet i jačinu hitca i koji su omogućavali nišansko gađanje. Hunske strijele bile su dugačke, s čvrstim vršcima koji su probijali oklop, imale su i posebne koštane dodatke koji su pri letu stvarali zastrašujući zvižduk.106 Upravo je takvim lukom ubijen kralj Ostrogota Vinitarij. To ubojito hunsko oružje koje je u Europi bilo slabo poznato, pricrnomorskim nomadima, a prije svega Alanima, nije bilo novost. U osnovi kompozitni luk »hunskoga« tipa s koštanim dodatcima i dugim strijelama (dulje od 80 cm), s masivnim i širokim vršcima susreće se kod Alana, koji su od I. st. obitavali na području donjeg toka Dona. Početkom IV. st. ta vrsta luka postaje dominantnom, istisnuvši luk »skitskoga« tipa koji je bio slabiji po dosegu i preciznosti.107 Prema tome čak i prije prodora hunskog naoružanja i borbene taktike Alana, a prije svega Alana i Tanaita, dogodile su se određene promjene koje su znatno obilježile daljnju borbu. Dakle, vojne snage Alana u strateško-tehničkome smislu bile su se spremne brzo prilagoditi hunskoj sredini i vojnome djelovanju u sastavu hunske vojske. Goti su se pak pokazali slabo pripremljenima protiv lavine hunskih konjanikastrijelaca koja je preplavila njihove granice. Jordan govori o »užasu« koji je zahvatio Gote kada su opazili »tu rasu [ljudi] posebno spretnih u boju koji su pljačkali mnoga plemena«.108 Gote nije zapanjila samo neobična vanjština i surova narav pridošlica, nego i njihova vojna vještina, osobito »neobična ljubav prema jahanju« i »spretnost u gađanju iz luka«.109 _______________________________ Никоноров, В. П., Худяков, Ю. С. »Свистящие стрелы« Маодуня и »Марсов меч« Аттилы: Военное дело азиатских хунну и европейских гуннов СПб; М, 2005. 107 Нефедкин, А. К. Под знаменем дракона... str. 58–59. 108 СДПИС. Т. I. str. 113. 109 Иордан. О происхождении и деяниях готов. str. 127–128. 106

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice u istočnome Prikarpatju

Međusobni utjecaj Huna, Alana i predaka Istočnih Slavena u razdoblju ratova s Gotima – Uloga Slavena srednjega i gornjega Podnjestrovlja u vremenu pada gotske vlasti u istočnoj Europi – Slavenizacija Prikarpatja i nastanak plemenske zajednice Hrvata – O pitanju prebivališta istočnoslavenskih Hrvata – Opet o suodnosu pojmova velika i bijela te o sintagmi Konstantina Porfirogeneta Velika Hrvatska, zvana Bijela

V

al hunske provale, koji je podržalo mnoštvo Alana-Tanaita i, vjerojatno, Anta,

pokrenuo je i onaj dio alanskih plemena koji je prije bio gotskim saveznikom. Njihova uloga u svrgavanju Hermanarikove vlasti nije se očitovala samo na bojnome polju. O jednoj takvoj epizodi sačuvani su podatci kod Jordana: ... nevjerni rod Rosomona, koji mu (Hermanariku – prim. autora) je tada zajedno s ostalima bio podložan, iskoristio je sljedeću povoljnu priliku da ga prevari. Doista, nakon što je kralj, potaknut bijesom, zapovjedio da neku ženu iz spomenutog roda, po imenu Sunilda, rastrgaju zbog izdajničkog napuštanja muža, tako da ju privežu za četiri divlja konja te ih potjeraju [konje] na razne strane, njena braća Sar i Ammius, iz osvete za sestrinu pogibiju, mačom udariše Hermanarika po boku, koji je, zbog zadobivene rane i uslijed slabosti tijela, protovario ostatak svog nečasnog života. 1 Utvrđivanje etničke pripadnosti Rosomona izaziva velika razmimoilaženja kod znanstvenika. Prema našem viđenju, najveću pozornost zaslužuju argumenti onih istraživača koji ih izjednačuju s Roksolanima – iranskim plemenom u rodu s Alanima.3

______________________________ СДПИС. Т. I. str. 113. Vidi: Скржинская, Е. Ч. Комментарий //Иордан. О происхождении и деяниях готов (Getica)/Objava, članak, prijevod i komentari Е. Ч. Скржинской. М., 1960. str. 279–280, прим. 389; Gschwantler, О. Zum Namen der Rosomonen und an Jónakr//Die Sprache. Wiesbaden, 1971, Bd XVII. Hft 2, str. 164; Буданова, В. П. Готы в эпоху Великого переселения народов. СПб., 2001, str. 167–168. 3 Бруп, Ф. Черноморские готы и следы долгого их пребывания в южной России // Чeрноморье. Одесса, 1880. Ч. 2; Вернадский, Г. В. Древняя Русь. Твeрь; М, 1996, str. 1 2

127, 147; Бернштам, Л. Н. Очерк истории гуннов. Л, 1951; Dąbrowski, К., Nagrodzka-Majchryk, I., Tzyjarski, E. Hunnowie europejscy, Protobułgarzy, Chazarowie, Pieczyngowie. Wroclaw, 1975, str. 44. 4 СДПИС. Т. I. str. 113.

156

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ _____________ Jordan pripovijeda o pojavi »nevjernih Rosomona« u kontekstu priče o ratu Hermanarika s Hunima: urota se razvila u trenutku kada je gotski kralj »razmišljao o najezdi Huna«, a Hermanarikova bolest kao posljedica teškog ranjavanja bila je izravan povod da se napadne neprijatelj: »Saznavši za njegovo slabo zdravlje, Balamber, kralj Huna, podiže vojsku u kraj gdje žive Ostrogoti...«.4 Ime Sarus, koje je nosio jedan od braće-urotnika, spominje se u više navrata u povijesnim izvorima s početka V. stoljeća: pod tim imenom krije se jedan od najljućih neprijatelja kraljevskoga roda koji je u to vrijeme vladao Gotima.5 Povjesničari u njemu vide Alana, predvodnika alanskog odreda, koji je djelovao u Italiji i Galiji.6 Sve upućuje na to da je riječ o Sarusu-Rosomonu, Hermanarikovu neprijatelju kojeg spominje Jordan.7 Žestok obračun braće urotnika s kraljem Hermanarikom, koji su željeli osvetiti smrt svoje sestre, osim Jordanove Getice opširno opisuje germanska srednjovjekovna epika (u njoj je riječ o trojici braće).8 Uz to, taj sadržaj nailazi na neočekivane usporednice u slavenskoj i staroarmenskoj narodnoj predaji: uspoređuju ga s pripoviješću Povest vremennyh let o Kiju, Ščeku, Horivu i njihovoj sestri Libid, a također s pripoviješću o podrijetlu roda Mamikonijana u Historiji Tarona Ivana Mamikonijana.9 U spomenutim djelima podudara se ne samo motiv trojice braće i sestre, već i sestrino »labuđe« ime. Prvi element Sunihilda (Sunilda, Sunielh, Sunihil) povezan je s jednim od germanskih naziva za labuda.10 Spomenute podudarnosti također svjedoče o tijesnim kontaktima Germana, sjevernokavkaskih Alana i predaka istočnih Slavena tijekom antskog razdoblja i za ratovanja Gota s Hunima. Naziv roda Rosomona istraživači su u više navrata povezivali s etnonimom Rus' i na temelju toga razvila se teorija o njegovu praslavenskom podrijetlu.11 Iako takva usporedba nailazi na nemali broj kritičkih napomena i _____________________

СДПИС. Т. I. str. 113. Vidi: Martindale, J. R. The Prosopography of the Later Roman Empire (395–527). T. 2. Cambridge, 1980, str. 978. f. 6 Manchen-Helfen, O. J. Die Welt der Hunnen. Eine Analyse ihrer historischen Dimension. Wien, 1978., str. 17 f; Щукин, М. Б. Готский путь. Готы, Рим и черняховская культура. СПб., 2005, str. 228. 7 Вольфрам, Х. Готы. От истоков до середины VI века (опыт исторической этнографии). СПб., 2003, str. 59. 8 Vidi: Brady, C. The legends of ermanarich. Berkely, 1943; Шаров, О. В. Смерть Германариха: история и эпос // SP. 1997; Щукин, М. Б. Готский путь. str. 225–229. Vidi također: Пріцак, О. Походження Русі. Т. I. Київ, 1997, str. 242–276 i druge 9 Vidi: Боровський, Я. Є. Походження Києва. Київ, 1981; Анфертьев, А. Н. Иордан [Коментарий]// СДПИС. Т. I. str. 156, прим. 216. 10 Solmsen, F., Fraenkel, E. Indogermanische Eigennamen als Spiegel der Kulturgeschichte. Heidelberg, 1922, str. 162, 164. 11 Пигулевская, Н. В. 1) Сирийские источники по истории народов СССР. М; Л, 1941, str. 84, 166; 2) Имя »Рус« в сирийском источнике VI в. н. э.//Академику Б. Д. Грекову ко дню семидесятилетия. М., 1952; Вернадский, Г. В. Древняя Русь. str. 127; Рыбаков, Б. А. К вопросу о методике определения хронологии новгородских древностей//СА. 1959. № 4; Скржинская, Е. Ч. Коментарий. str. 279. 4 5

IX. poglavlje

Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice

157

_______________________________________________________________________________ ___________ primjedaba12, pretpostavka o udjelu Rosomona u slavenskoj etnogenezi ne može se sasvim odbaciti. Prema mišljenju O. M. Prihodnjuka, događaji koje opisuje Jordan, a koji su vezani uz rat Gota s Antima i Hunima, zbili su se na lijevoj obali srednjeg Podnjestrovlja, u zoni ranopenjkovskih spomenika koji se povezuju s Antima s kraja IV. i početka V. stoljeća.13 R. V. Terpilovski spomenute događaje smješta na područje dnjeprovske lijeve obale, u zonu spomenika kijevske kulture – genetske prethodnice penjkovske kulture, ističući

aktivno međudjelovanje nositelja kijevskih i černjahovskih starina upravo krajem IV. i početkom V. stoljeća.14 Na lijevu obalu Dnjepra i M. M. Kazanski smješta »domenu Vinitarija«, polazeći od niza ondje otkrivenih predmeta polikromnog stila s početka V. stoljeća.15 Nema sumnje da su u ratovima s Gotima aktivno sudjelovali Slaveni naseljeni na području istočne Europe. Još je M. S. Gruševski ukazivao na to da je u pobjedi Huna nad Gotima i u potiskivanju Gota na zapad vidljiv trag slavenske kolonizacije koja je krenula iz jugoistočnih područja Ukrajine – s područja na kojima su živjeli Anti.16 Većina znanstvenika spomenute događaje prije svega tretira kao međuplemenske sukobe Gota, Huna i Anta.17 Međusobni utjecaji Huna i njihovih bliskih saveznika s dijelom Slavena istočne Europe, koji su ušli u sastav hunske vojske i koji su sudjelovali u pohodima na zapad, odrazili su se kroz mnogobrojne činjenice koje svjedoče o zbližavanju Slavena i Huna vidljive u nizu srednjovjekovnih povijesnih izvora. Isto kao što je naziv Mađarska (Vengrija) nastao iz potrebe da se dinastija mađarskih kraljeva označi Atilinim nasljednicima, u slavenskoj i srednjovjekovnoj historiografiji bila je raširena ideja (koja se pojavila i prije dolaska Mađara na prostor Panonije) da su Mađari – Slaveni.18 U nekim sagama »gradom Huna« imenovan je baltoslavenski Volinj, a ______________________________

Попов, А. И. Названия народов СССР. Введение в этнонимику. Л., 1973, str. 54–56; Лебедев, Г. С. Эпоха викингов в Северной Европе. Л., 1985, str. 186, 225; Анфертьев, А. Н. Иордан [Коментарий]. str. 155, Прим. 216. 13 Приходнюк, О. М. Некоторые аспекты изучения войн между антами и готами времен Божа//История и археология Слободской Украины. Харьков, 1992, str. 194– 195. 14 Терпиловский, Р. В. 1) Пограниччя черняхівської та київської культур//Сто років вивчення культур полів поховань на Україні. Київ, 1999; 2) Киевская и черняховская культуры. Проблема контактов//SP. 2000. № 4. 15 Казанский, М. М. Остроготские королевства в гуннскую эпоху: рассказ Иордана и археологические данные // SP. 1997. 16 Грущевський, М. С. Iсторія України – Руси. Т. I. Київ, 1991, str. 165–166. 17 Rosenfeld, H. Ost- und Westgoten//Welt als Geschichte. Stuttgart, 1957, Bd 17. Hft 4. str. 247–250; Wenskus, R. Stammenbildung und Verfassung: Das Werden der frühmittelalterlichen Gentes. Köln; Graz, 1961, str. 478–481; Várady, L. Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376–476). Budapest, 1969, str. 20–24; Петров, В. П. Письменные источники о гуннах, антах и готах в Северном Причерноморье//КСИА. 1970, Вып. 121, str. 67–73; Wolfram, H. 1) Theogonie, Ethnogenese und ein kompromittierter Grossvater im Stammbaum Theoderichs des Grossen//Festschrift für Helmut Beumann. Thorbecke, 1977, str. 87–90; 2) Geschichte der Goten. München, 1979, str. 308–321. 18 PDP. 1970, T. VIII. Cz. 2, str. 134–135; MGH. SS. T. VI, str. 362. Vidi također: Павинский, А. Полабские славяне. СПб, 1871, str. 59. 12

158 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

naziv Huna proširio se na Vende – Venede.19 Adam Bremenski spominje da je jedan od naziva za Rus' bio naziv Hungard jer su na tome prostoru prvotno živjeli Huni.20 Tu istu misao ponavlja Helmold, koji je među Slavene sklon svrstati upravo Mađare, za koje se pretpostavlja da su potomci Huna.21 Postoji također velik broj podataka o kasnijem miješanju Slavena s Hunima – još u XIX. st. Nijemci su Hunima nazivali grupu Slavena koja je živjela u Švicarskoj.22 *** Ipak, u borbi s Gotima nisu sudjelovali samo Slaveni antske grupacije koja se smješta uglavnom u šumsko-stepski pojas između Dnjepra i Južnog Buga. Čini se da su važan doprinos rušenju vladavine Gota imali Slaveni – žitelji srednjeg Podnjestrovlja, područja buduće Galičke zemlje, koje je Jordan nazivao Venedima. Dva stoljeća oni su se suprotstavljali gotskome širenju, čuvajući svoju kulturno-etničku i, vrlo vjerojatno, političku osobitost. Ipak, u vremenu Hermanarika i Vinitarija Venedi su pretrpjeli poraz i bili su prinuđeni priznati ovisnost o Gotima. Ratovi Gota i Huna, čiju su glavninu vojske činili Alani i Anti, sigurno su morali potaknuti podnjestrovske Venede na odlučnije djelovanje. Koliko je moguće suditi, najvažniji događaji gotsko-slavenskih ratova dogodili su se u Volinju, čije su zemlje činile jezgru gotske kolonizacije u istočnoj Europi. Na povijesnim volinjskim zemljama otkrivena su najbogatija nalazišta dragocjenih predmeta koji su pripadali Gotima (rimski zlatnici i medaljoni, zlatni i srebrni ukrasi, posuđe, konjska orma i drugo). To blago otkriveno je u različitim razdobljima, počevši od XVI. st. do posljednjih desetljeća XX. stoljeća, u blizini sela Laski, Boročici, Brani, Sušično, Kačino, Mašev i drugih, na području današnje Volinjske, Ravenske i Žitomirske oblasti. Analiza kompleksa materijalne kulture smjestila ih je u IV. i u prvu četvrtinu V. stoljeća.23 Budući da svi ti predmeti pripadaju jednome razdoblju i da su izrađeni u jednome stilu, moguće je zaključiti da je i samo volinjsko blago nastalo približno u isto vrijeme, a njegova je pojava morala biti potaknuta nekim događajem velikog razmjera čije su posljedice bile katastrofalne. V. V. Kropotkin to je povezao s provalom Huna na prostor istočne Europe ________________________ Шафарик, П. Й. Славянские древности. М, 1837, Т. I., Кн. 1, str. 257–258. Adam Bremensis gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum. Hannoverae. Lipsiae, 1917, str. 240. 21 Гельмольд. Славянская хроника. М, 1963, str. 33. 19

20

Шафарик, П. Й. Славянские древности. Т. I, Кн. 1, str. 259. Тиханова, М. А. 1) Борочицкий клад//СА. 1956, Вып. 25; 2) Ласковский клад//СА. 1960, № 1; Кухаренко, М. Ю. О качинской находке V в.//Древности эпохи великого переселения народов V-VI вв. М, 1982; Гарбуз, Б. Б. Золотой медальйон з с. Верхівні (Ружинський район)//Археологія. 1993. № 1; Козак, Д. Н. Готські скарби Волині початку раннього середньовіччя//Етнокультурні процеси в Південно-Східній Європі в I тисячолітті н. е. [До 70-річчя В. Д. Барана]. Київ; Львів, 1999.

22 23

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice 159 __________________________________________________________________________________

oko 375. godine.24 Ipak, takvo objašnjenje ne odgovara kronologiji pronalazaka predmeta volinjskog blaga, koje se, sudeći po nizu obilježja koje ih vremenski određuju, nije moglo pojaviti prije 20-ih godina V. stoljeća. Na temelju toga J. Tejral pretpostavio je da je nastanak volinjskog blaga povezan s kasnijim valom premještanja Huna na prostor srednjeg Dunava 20-ih godina V. st. koji je, moguće, zahvatio stanovništvo nekih susjednih područja.25 Ipak, trebalo bi imati u vidu da su Huni uglavnom bili aktivni u stepskome dijelu ukrajinskog teritorija i da su bili prijetnja prije svega Gotima, koji su zauzimali zemlje sjevernog Pricrnomorja i Podnjeprovlja. Vojna djelovanja u Volinju izglednije je povezivati s ratovima u kojima su glavnu pokretačku snagu činila slavenska plemena, saveznici Huna i Alana. Kako ispravno smatra D. N. Kozak, riječ je prije svega o srednjodnjestrovskoj grupaciji Slavena, o potomcima nositelja zubricke kulture, koje su Goti svojedobno potisnuli s područja Volinja i koji su se uporno suprotstavljali njihovu daljnjem širenju.26 Nije slučajno upravo okrug Podnjestrovlja postao poprištem odlučujuće bitke Huna s Gotima koju opisuje Jordan. Gotski povjesničar izvještava da su konačnu pobjedu nad Vinitarijevim Ostrogotima hunske vojske izvojevale »kod rijeke po imenu Erak«. Određivanje položaja te zagonetne rijeke, koja se spominje jedino u Jordanovu djelu, izaziva velika razmimoilaženja. Dio istraživača izjednačava Erak (Erac) s rijekom Eraks ('Έραξ) koja se spominje kod Konstantina Porfirogeneta.27 Nju pak uspoređuju s Araksom ili Fasisom (Rionom). Iz toga proizlazi da su Goti bili konačno potučeni negdje u Zakavkazju.28 Uviđajući nepodudarnosti u postojećim podatcima vezanima uz određivanje mjesta u sjevernome Pricrnomorju na kojima su obitavali Goti, neki istraživači vidjeli su

u rijeci Erak – Dnjepar.29 Ipak, kao što je poznato, kod Jordana se on spominje pod drugim nazivom – Danapr ili Veliki Danapr (Danaper, magnus Danaper).30 Teško bi bilo pretpostaviti da je gotski autor mogao pomiješati Dnjepar s kojom drugom, malopoznatom rijekom ili za oznaku te rijeke upotrijebiti kakvo novo, malopoznato ime. Podatci kasnoantičke zemljopisne tradicije jako su važni za određivanje položaja rijeke Erak. U Ptolomejevoj Geografiji označena je grupa naseljenih ________________________ Кропоткин, В. В. Лукашевский клад бронзовых римских монет IV в.//Нумизматика и эпиграфика. М, 1960, str. 215. 25 Tejral, J. Mahren im 5. Jahrhundert. Praha, 1973, str. 13, 14, 16–18, Abb. 10. 26 Козак, Д. Н. Готські скарби Волині... str. 91. Vidi također: Козак, Д. Н. 1) Взаємовідносини слов'ян і германців на території України в першій половині I тис. н. е.//Археологія. 1993, № 1, str. 34–35; 2) До проблеми свівіснування слов'ян і германців в України у другій чверті I тис. н. е.//старожитності Руси – України. [До 70-риччя М. Ю. Брайчевського]. Київ, 1994, str. 35–36. 27 ОУИ. str. 200–203. 28 Altheim, F. Geschichte der Hunnen. Berlin, 1959, Bd. I, str. 76. F, 351; Wolfram, H. 1) Geschichte der goten. str. 314; 2) Готы. str. 360. 29 Скржинская, Е. Ч. Комментарии. str. 323. Прим. 314; Седов, В. В. Славяне: Историко-археологическое исследование. М, 2002, str. 191. 30 СДПИС. Т. I, str. 106–107. 24

160 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

točaka koje su se prostirale »iza rijeke Tiras na stranu prema Dakiji«, gdje je kao najjužniji grad označen Erakt (Ήρακτον).31 Spomenuti naziv također se može usporediti s Jordanovim Eracom. Za to postoje jednaki temelji kao i za usporedbu s nazivom 'Έραξ koji nalazimo kod Konstantina Porfirogeneta. Vrijeme nastanka Ptolomejeva djela bliže je razdoblju koje opisuje Jordan nego bizantski car. Grad Erakt koji se spominje kod Ptolomeja mogao je dobiti naziv po istoimenoj rijeci koja je protjecala u blizini Dnjestra (Tirasa) jednako kao što je nedaleko smješten grad Tira dobio naziv po rijeci Tiri (Tiras).32

F. A. Braun smjestio je grad Erakt na Tiligulu kod Ananjeva.33 Slijedom toga N. Županić i G. V. Vernadski izjednačili su rijeku Erak koju spominje Jordan s Tiligulom.34 Ipak, prema podatcima istraživača novijeg naraštaja grad Erakt ispravnije bi bilo tražiti na desnoj obali Dnjestra, ponešto sjevernije od mjesta njegova utjecanja u rijeku Reut.35 Ondje je otkriveno nekoliko naselja pojenešti-lukaševske kulture, koje istraživači povezuju s plemenom Bastarna.36 Ako je jedno od bastarnskih naselja na ušću rijeke Reut uistinu nosilo naziv Erakt, to ne priječi pretpostaviti da je i sama ta rijeka nosila sličan naziv. Goti, koji su zamijenili Bastarne, mogli su se savim lako poslužiti hidronimijom koju im je u naslijeđe ostavio njima srodan etnos. Odlučujuća bitka u Podnjestrovlju, u kojoj su slavensko-alanske trupe, koje su bile sastavni dio hunske vojske, nanijele konačan poraz Gotima i prislile ih da napuste istočnu Europu, bez sumnje je bila prijelomni događaj u povijesti Slavena pridnjestrovske regije. Borba sa zajedničkim neprijateljem morala je pridonijeti daljnjem jačanju slavenskog stanovništva gornjeg i srednjeg Podnjestrovlja, a u razdoblju odlučujućih ratnih sukoba i pobjeda morali su se istaknuti autoritativni ratnički predvodnici, odnosno na mjestu prethodne vojno-političke elite koju su uništili Goti morala se oformiti nova. Treba imati u vidu to da su u opisanome razdoblju slavenska plemena na jugu istočne Europe jačala uz snažan utjecaj Alana i Huna te da su se pridnjestrovski Slaveni, po svemu sudeći, izborili za svrgavanje gotskog jarma tek djelujući u sastavu ratnih odreda Alana-Tanaita, udarne snage hunske vojske. U takvim okolnostima nije teško pretpostaviti da je slavensko stanovništvo _______________________ Шелов-Коведяев Ф. В. Древнегреческие периплы. Перипл обитаемого моря Скилака Карианского // ВДИ. 1988, № 2, str. 133. 32 O tome izravno govori Plinije Stariji, spominjući »slavnu rijeku Tiru, po čijem imenu je i grad dobio ime (Tira –prim. autora – A. M.), koji je tijekom antike bio znan i kao Ofiusa (mjesto zmija).se prije nosio naziv« (Plin, NH. IV, 82) 33 Браун Ф. А. Разыскания в области гото-славянских отношений. Т. I. СПб, 1899, str. 206. 31

34

Županić N. Prvi nosilci etničkih imen Srb, Hrvat, Čeh in Ant// Et. 1928, T. 2, str. 79 n.; Вернадский Г. В. Древняя Русь. str. 148.

Зубарев В. Г. 1) Северное Причерноморье в историко-географичейской концепции Квадия Птоломея. Тула, 1988, str. 63; 2) Историческая география Северного Причерноморья по данным античной письменной традиции. М, 2005, str. 165-166. 36 Каспарова К. В., Максимов Е. В. Культура Поянешти – Лукашевка//Славяне и их соседи в конце I тысячелетия до н. э. – первой половине I тысячелетия н. э. М., 1993, str. 86, 94. 35

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice 161 __________________________________________________________________________________

Pridnjestrovsko-karpatske regije, slično kao Slaveni u sastavu antske grupacije, moglo trpjeti snažan politički utjecaj Alana i na neko određeno vrijeme naći se pod vlašću alanskih vođa, koji su također, čini se, bili hunski namjesnici. *** Naziv Hrvat, iranski po svojemu podrijetlu, raširen u prvim stoljećima naše ere, kao što se da vidjeti, u alansko-tanajskoj sredini, u razdoblju ratova s Gotima pojavio se izvan svojega izvornog areala i proširio do one regije gdje su alansko-slavenske snage izvojevale odlučujuću pobjedu nad Gotima – do regije Podnjestrovlja. Dio pridnjestrovskih Slavena vjerojatno je preuzeo naziv Hrvat po nazivu jednog od alanskih plemena koje je zauzimalo visoki položaj u antskoj grupaciji i koje je odigralo ključnu ulogu u slomu Gota. U literaturi se, i to ne jednom, iznosila pretpostavka o alanskome podrijetlu Hrvata, kao i o njima najbližeg plemena Srba, koji su pod pritiskom Huna stigli do Prikarpatja.37 Mnogobrojni tragovi boravka Alana na prikarpatskome području, a osobito u istočnome Prikarpatju, vidljivi su u materijalima mjesne toponimije. Te činjenice već odavno privlače pozornost istraživača koji se njima bave u sklopu proučavanja pitanja etnogeneze i rane povijesti Hrvata.38 Iz istočnokarpatske regije podrijetlo vuku i neki arheološki nalazi koji se vežu uz V. stoljeće, a moguće i uz kraj IV. stoljeća, i koji pripadaju materijalnoj kulturi Alana.39 Već smo primijetili osobitu sposobnost Alana da prenesu svoju etnonimiju drugim narodima koji su priznavali njihovu vlast ili su stupali s njima u savezničke odnose, a koja je potvrđena u brojnim povijesnim izvorima.40 O tome možemo suditi na temelju imena antskih vođa koja su zabilježena u povijesnim izvorima. Ta imena vežu se uz razdoblje u kojemu su Anti već bili smatrani nesumnjivo slavenskom plemenskom zajednicom. U mnogim slučajevima antska imena nose iransko podrijetlo kao što su Ardagast (Άρδάγαστος)41, Pejragast, Piragast (Πειράγαστος, Πειρόγαστος, Πηράγαστος)42 i Kelagast (Κελαγάστ-)43. Drugi dio tih složenih imena – gast – također je poznat kao zasebno ime s Pantikapejskih natpisa – __________________________ Czekanowski, J. Wstęp do historii Słowian. Warszawa, 1953, str. 173, 187, 194, 205, 247, 252, 338; Vernadsky, G. Das frühe Slawentum//Historia Mundi. Bern, 1956, T. V, str. 264 ff.; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski //RP. 1968, T. 12, str. 62. Vidi također: Sulimirski, T. Sarmaci w Polsce. XII//RPTNO. R. 1961-1962.

37

Kucharski, E. Źywioł alański (jaski) w Karpatach Wschodnich. Warszawa, 1938; Kuczyński, J. Z. Zarys dziejów Europy Wschodniej X-XVII w. Warszawa, 1965, str. 43 n. 39 Kunysz, A. Grodziska w województwie Rzeszowskim//MSROA. R. 1966, str. 52–53; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski. str. 69. 40 Vidi str. 138–139. 41 СДПИС. Т. II, str. 14, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 254, 255, 256, 257. 42 Vidi također str. 34, 35, 59, 60, 262, 263. 43 Vidi također T. I, str. 316, 317, 332–336. 38

162

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

_______________________________________________________________________________ _______________ Gasteis (Γάστεις)44. Ono može biti iransko, tračko, keltsko ili slavensko, ali činjenica vezana uz njegovo korištenje na prostoru Bosporskog carstva upućuje na to da su ga najvjerojatnije usvojili Iranci.45 Kao što vidimo, neko su vrijeme predstavnici alanskog roda Hrvata vladali pridnjestrovskim slavenskim zemljama. Da bi svoju vlast učinili legitimnom, mogli su stupati u srodničke odnose s lokalnim slavenskim visokim plemstvom. Naziv Hrvati za Slavene je dobio posebno sakralno značenje jer su ga povezivali s pobjedom nad Gotima i oslobođenjem od gotskog jarma. Moguće je da su u pravu oni istraživači koji smatraju da je slavenski etnonim Hrvati mogao poteći ne samo od osobnog imena ili rodovskog naziva Alana, već i od nekog društvenog termina koji je označavao ratni odred vođe po imenu Hrvat koji su nazivali »Hrvatovim ljudima« ili »Hrvatima«. Taj odred mogao je biti miješanoga etničkog sastava i u svoje redove uključivao je i Alane i Slavene.46 Krećući se u prvim redovima hunske vojske, Alani-Tanajci i dio savezničkih Slavena uskoro su stigli do Prikarpatja. Zajedno s njima na zapad su prodirali hrvatska etnonimija i toponimija. Kao što smatra H. Łowmiański, nastanak hrvatske etnopolitičke zajednice u zemljama povijesne Malopoljske može se vezati uz razdoblje procvata hunske države za Atiline vladavine. U to je vrijeme na prikarpatskome području očito bila utvrđena vlast Huna. No vrijeme njihove vladavine nije trajalo dugo. Ona se nije mogla nastaviti nakon poraza Huna na rijeci Nedao i tako dolazimo do razdoblja između

434. i 454. godine.47 J. Z. Gaczynski svodi razdoblje vladavine Huna u Malopoljskoj na još kraće razdoblje, smatrajući da je ona mogla biti uspostavljena tek nakon 445. kada je Atila postao autokratskim vladarom, te smatra da se mogla održati tek nešto dulje nakon poraza Huna na Katalunskim poljima 451. godine.48 Arheološki tragovi boravka Huna u zemljama Slezije i Malopoljske koje nalazimo u grobnim materijalima vežu se otprilike uz drugu četvrtinu V. stoljeća.49 Među grobovima s tog prostora osobito se izdvaja grob u Jakušovicama (ukopina Kazimira Velikog) u kojemu je, kako smatra H. Łowmiański, pokopan vladar koji je obnašao funkciju namjesnika i koji je vodio administraciju koju su osnovali Huni. O njegovu statusu upravitelja svjedoče zlatne insignije koje simboliziraju političku vlast, ali srebrni ukrasi za konja, pokopanog zajedno s gospodarem (umjesto zlatnih koji bi više odgovarali u takvu slučaju), po mišljenju istraživača, upućuju na njegov potčinjeni položaj u odnosu na neki viši oblik vlasti.50 ____________________________

Vasmer, M. Iranier. str. 37. – Vidi također: КБН. Указатели. str. 859. Вернадский, Г. В. Древняя Русь. str. 174–175. 46 Lehr-Spławinski, T. Zagadnienie Chorwatów nadwiślańskich//PS. 1951, T. 2. str. 111; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski. str. 63. 47 Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. Warszawa, 1964, str. 273. 48 Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski. str. 64. 49 Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. str. 273–275. nn.; Kostrzewski, J., Chmielewski, W., Jaźdźewski, K. Pradzieje Polski. Warszawa, 1965, str. 296, 301; Kunysz, A. Osadnictwo wczesnośredniowieczne w dawnej Ziemi Sanockiej ze szczególnym uwzględnieniem Sanoka w świetle źródel archeologicznych//RWR. 1960/61, T. 3, str. 70, ryc. 9. 50 Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 279; Gaczyński, J. Z. Zarys dziejów plemiennych Małopolski. str. 64. 44 45

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice

163

_______________________________________________________________________________ _______________ Prodoru Hrvata u zemlje sjeverno od Karpata moralo je prethoditi njihovo osvajanje prostora istočnog Prikarpatja.

Drugačije u svojemu djelu tvrdi H. Łowmiański. Po njegovu mišljenju, Hrvati su se na prikarpatske zemlje širili obrnutim slijedom: prvo su se Hrvati smjestili na prostor gornjeg Povislja, a potom se dio preselio na područje gornjeg Dnjestra. Od tih doseljenika, koji su stigli iz Malopoljske i koji su svoj naziv dali pridnjestrovskim Slavenima, i potječu »ruski« Hrvati, poznati iz Povesti vremennyh let.51 Ipak, takva pretpostavka ne nalazi gotovo nikakvu potvrdu u povijesnim izvorima i podržavaju je tek autorove opće ideje o hrvatskome raseljavanju. Strogo uzevši u obzir, o naseljavanju Hrvata na područje gornje Visle već u V. st. nema nikakvih podataka i zato se ništa manje osnovanima ne čine pokušaji da se pronađu stari tragovi prikarpatskih Hrvata, naprimjer, u slivu Sane.52 No »pomičući« pradomovinu Hrvata na zapad i smještajući je na teritorij Malopoljske, H. Łowmiański ne uzima u obzir to da podatci Konstantina Porfirogeneta o Velikoj Hrvatskoj – povijesnoj pradomovini Hrvata – nikako ne odgovaraju takvu položaju. Kao što smo već vidjeli, ti podatci koji se slažu s iskazima drugih povijesnih izvora odgovaraju prije svega oblasti istočnog Prikarpatja.53 Što se pak tiče Malopoljske, njezini su se žitelji, koji su stoljećima čuvali uspomenu na svoje podrijetlo koje vuče korijene od starih Hrvata, poistovjećivali s Bijelim, tj. zapadnim Hrvatima.54 Etnonim Bijeli Hrvati, kao i horonim Bijela Hrvatska, mogao je nastati samo kao posljedica širenja Hrvata na nove teritorije prema zapadu u odnosu na mjesto na kojem su prethodno boravili i zato se ni jedan ni drugi ne mogu izjednačiti s prostorom hrvatske pradomovine. Nastanak hrvatskog masiva u istočnome Prikarpatju podudara se sa slavenskim osvajanjem te regije, koje je također povezano s migracijskim strujama potaknutima kretanjem Huna. Slavenska kolonizacija područja istočnog Prikarpatja počela je vjerojatno krajem IV. stoljeća. S područja gornjeg Dnjestra Slaveni su krenuli prema susjednim prikarpatskim zemaljama gdje su živjela plemena kulture karpatskih kurgana. Kultura kurgana bila je polietnička kultura koju je njegovalo dačansko stanovništvo, često izjednačavano s poznatim plemenom Karpa koje spominju antički povijesni izvori. Kronološki kultura karpatskih kurgana obuhvaća razdoblje od kraja II. do prve polovine V. stoljeća. Spomenici te kulture otkriveni su sjeverno i istočno od Karpata, a također i u Zakarpatju, na području gornjeg toka Tise, Sireta, Pruta i Dnjestra.55 ___________________ Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 112, 200, 411; T. III. Warszawa, 1967. str. 68– 69. 52 Persowski, Fr. Studia nad pograniczem polsko-ruskim w X-XI w. Wrocław etc., 1961, str. 62; Kynisz, A. Osadnictwo weześnosredniowieczne... str. 91. 53 Vidi poglavlje 4. 54 Bechcicki, J. Wokoł problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji//PS. R. 1986/1987, T. 36/37, str. 248. 55 Смішко, М. Ю. Карпатські кургани першої половини I тисячоліття нашої ери. Київ, 1960; Вакуленко, Л. В. 1) Поселення культури карпатських курганив//Дослідження з слов'яно-руської археолгії. Київ, 1976; 51

164

Drugi dio »Geneza Hrvata u razdoblju kasne antike«

_______________________________________________________________________________ _______________ Tijekom V. i VI. st. areal kulture karpatskih kurgana postupno se sve više slavenizirao, tj. u tome arealu počeli su prevladavati spomenici s tipično slavenskim obilježjima koja su se ranije mogla primijetiti na području gornjeg i srednjeg Dnjestra.56 Osim toga veliki broj slavenskih spomenika s kraja IV. st. i V. st. zabilježen je na teritoriju Slovačke (prešovski tip) te moravske (zlehovski tip) i dunavske Srbije.57 Čini se da se njihov nastanak također može povezati s raseljavanjem Slavena iz istočnog Prikarpatja kojim su upravljali Huni i Alani, a koje je počelo nakon sloma Gota. Nositelji kulture karpatskih kurgana nalazili su se u neposrednome susjedstvu gornjodnjestrovske grupacije stanovništva koja je pripadala černjahovskoj kulturi. Granica između njih je i prolazila Dnjestrom i njegovim gornjim tokom.58 Prema postojećim arheološkim podatcima, slavenski su utjecaj u istočnome Prikarpatju prve osjetile zemlje u slivu gornjeg Pruta. Ondje su u nizu naselja kulture karpatskih kurgana (Kodin II, Goreča, Rogozna – ispod Černovaca) nađeni posebni slavenski spomenici s karakterističnim tipom kuća – kvadratnim poluzemunicama s kamenim pećima.59 Čitava slavenska naselja, čiji se nastanak određuje po fibulama koje su ondje otkrivene, nastala su u Poprutju u V. st. (Kodin, Botošani I)60. Na Prutu i Siretu izdvaja se velika grupa spomenika iz V. i VI. st. tipa Kostiš-Botošani, koji su se postupno spuštali prema Dunavu i obuhvaćali ne samo teritorij Moldavije, već i druge regije uzduž istočnog luka Karpata. Za njih su također bile svojstvene kvadratne poluzemunice s kamenim pećima, a njihovi keramički kompleksi _____________________ 2) Пам'ятки підгір'я Українських Карпат половини I тис. н. е. Київ, 1977; 3) Взаимосвязи культур позднеримского времени Карпатского и Днестровского регионов//Культурные трансформации и взаимовлияния в Днепровском регионе на исходе римского времени и в раннем средневековье. Спб., 2004; Сымонович, Э. А. Культура карпатских курганов и ее роль в этногенезе славян//История, культура, этнография и фольклор славянских народов: VIII Международный съезд славистов. Доклады советской делегации. М, 1978; Пеняк, С. I. Ранньослов'янське та давньоруське населення Закарпаття VI-XIII ст. Київ, 1980, str. 162–165; Русанова, И. П. Культура карпатских курганов//Славяне и их соседи... 56 Русанова, И. П., Тимощук, Б. А. Кодын-славянские поселения V-VIII вв. на р. Прут. М, 1984; Баран, В. Д., Козак, Д. Н., Терпиловський, Р. В. Похождення слов'ян, Київ, 1991, str. 57; Русанова, И. П. Культура карпатских курганов. str. 181.

Tejral, J. 1) Die donauländische Variante der Drehscheibenkeramik mit eingegelätteter Verzierung in Mähren und ihre Beziehung zur Tschernjachower Kultur//VPS. 1972, T. 7; 2) Fremde Einflüße und kulturelle Veränderungen nördlich der mittleren Donau zu Beginn der Völkerwanderungzeit / AB. 1986, T. 7; 3) Zur Chronologie der frühen Völkerwanderungzeit im mittleren Donauraum//AAus. 1988, Bd 72; 4) Do otarze pozdne rimskych zidlist Zlechovskego Typu//AMM. 1989, T. 74, str. 77–87. Vidi također: Poulik, J., Chropovský, D. Großmähren und die Anfänge der tschechoslowakischen Statlichkeit. Praha, 1986, str. 90–101; Баран, В. Д. Східнокарпатський регіон у V-VII cт. н. е.//ЕЕIНУК. Т. I. str. 299; Седов, В. В. Славяне. Историко-археологическое исследование. str. 228. 58 Вакуленко, Л. В. Населення Східних Карпат в пізньоримський час//ЕЕIНУК. Т. I, str. 258. 59 Тимощук, Б. О. Слов'яни Північної Буковини V- IX. ст., Київ, 1976, str. 31–36. 60 Vidi: Русанова, И. П., Тимощук , Б. А. Кодын... 57

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice 165 _____________________________________________________________________________________

istovjetni su posuđu slavenskih naselja Podnjestrovlja iz vremena Huna.61 Prema tome, seoba Slavena na teritorij koji su zauzimali stanovnici kulture karpatskih kurgana tekla u smjeru s istoka na zapad i jugozapad. Za proučavanje etnogeneze Slavena od velike je važnosti otkriće spomenika materijalne kulture iz V. st. u šumsko-stepskome pojasu istočne Europe, koji otkrivaju zakonitosti prelaska od kultura kasnorimskog vremena prema slavenskim starinama ranoga srednjeg vijeka. Među njima izdvaja se grupa spomenika iz okruga srednjeg i gornjeg Podnjestrovlja i gornjih tokova Pruta, koji su genetski povezani sa slavenskim dijelom černjahovskih starina tipa Bovševa, koje pak pripadaju kasnozarubineckoj i zubrickoj kulturi.62 Tek nakon odlaska gotskih plemena pod navalom Huna, a s njima i SarmatoAlana u Podunavlje i dalje na zapad, Slaveni su počeli dominirati u šumsko-stepskome dijelu istočne Europe. U to vrijeme, počevši od V. stoljeća, u cijelosti se ispoljavala njihova samosvojna materijalna kultura.

Procesi koji su doveli do smjene polietničke černjahovske kulture na prostoru Ukrajine nesumnjivo slavenskom kulturom praškog tipa završeni su već sredinom V. stoljeća, dok se na prostoru Poljske smjena pševorske kulture u žežičku kulturu mogla opaziti tek početkom VI. stoljeća. Pritom je taj proces u međurječju Visle i Odre tekao pod utjecajem stanovništva praške kulture, koje je, krećući se iz okruga istočnog Prikarpatja, u spomenuto vrijeme stiglo do predjela jugoistočne Poljske.63 I iako su teoretski uvjeti za nastanak ranosrednjovjekovnih slavenskih naselja ondje postojali već u drugoj polovini V. i na početku VI. stoljeća, u spomenutim okruzima nisu zabilježeni jasno izraženi kompleksi praško-korčakske kulture koji bi datirali iz vremena prije VI. stoljeća.64 U prikarpatskoj regiji Slaveni su se raseljavali u razdoblju čiji su početak odredili pobjeda nad Gotima i oslobođenje Slavena istočne Europe od gotskog vladanja, u čemu je najvažniju ulogu odigrao savez Slavena s Alanima i Hunima. Potpuno prirodnom čini se pretpostavka da su se skoro širenje Slavena na zapad i _____________________ Teodor, D. Gh. 1) La pénétration des Slaves dans les régions du S-E de l' Europe d' aprěs les données archéologiques des régions orientales de la Roumanie // BS. 1974, T. I, str. 29–42; 2) Conceptul de cultură „Costişa – Boloşana“. Consideraţii privind continuitaţea populaţiei autohtone la est de Carpaţi in secolele V-VII- e. n.//SAA. 1983, T. I, str. 215–225; 3) Civilizaţia romanică la est de Carpaţi in secolele V–VII. e.n. Aşezarea de la Botoşana-Succava. Bucareşt, 1984, str. 31–32; 4) Slavii la nordul Dunării de Jos in secolele VI–VII d. Hr.//AM. 1994, T. 17. – Vidi također: Баран, В. Д. Східнокарпатський регіон... str. 299; Седов, В. В. Славяне. Историко-археолгическое исследование. str. 312. 62 Баран, В. Д. Східнокарпатський регіон... str. 289. 63 Баран, В. Д. 1) Давні слов'яни. Київ, 1998, str. 44–46; 2) Східнокарпатський регіон... str. 290; 3) Проблема похождення ранньосередньовічних слов'янських культур в археологічній літературі//Давня історія Україні: У 3 т. Київ, 2000, Т. 3, str. 81. 64 Parczewski, M. Najstarza faza kultury wczasnosłowianskiej w Polsce. Kraków, 1988, str. 102–106. 61

166

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ ___

njihovo osvajanje zemalja Prikarpatja također morali odvijati u savezu s Alanima i vjerojatno pod vodstvom alanskih vođa. Tijekom tih pobjedonosnih djelovanja u istočnome Prikarpatju rađala se i snažila nova etnopolitička alansko-slavenska zajednica koja je dobila hrvatsko ime. U toj zajednici Slaveni su nesumnjivo činili etničku većinu. Ali u novoj zajednici vojnopolitička elita očito je bila miješanoga karaktera, dok je u prvo vrijeme prevladavala iranska (alansko-sarmatska) komponenta. *** Kao što smatra O. N. Trubačov, indoiranska komponenta, koja je antičkim autorima bila poznata pod nazivom servi sarmatorum, ušla je u praslavenski svijet vjerojatno iz južnog Pobužja.65 Po našemu mišljenju, moguće je odrediti i područje slavenizacije druge sarmatske komponente koja je nosila hrvatski naziv. Nema sumnje da su rane srednjovjekovne hrvatske zajednice, poznate iz povijesnih, arheoloških i etnolingvističkih podataka, na području istočne i srednje Europe te Balkana nastale uslijed kretanja starog plemena Hrvata te da su svjedočile o procesu hrvatskog raseljavanja utvrđujući njegove osnovne etape i granice.66 Sa starom plemenskom zajednicom Hrvata, koja je nastala u prvim etapama velike seobe Slavena, genetski su povezani istočnoslavenski Hrvati kao jedan od ogranaka praslavenskoga hrvatskog etnosa.67 Pitanje vezano uz položaj istočnoslavenskih Hrvata, koji se prvi put spominju u Povesti vremennyh let za vladavine kijevskoga kneza Olega, ponekad izaziva razmimoilaženja među istraživačima. Moglo se čuti mišljenje koje te Hrvate izjednačuje s Bijelim Hrvatima koji su živjeli u gornjem toku Visle.68 Pokušavalo se dokazati susjedstvo Hrvata i Vjatiča te smjestiti ih u gornji tok Dona i Severskog Donjeca.69 Ipak, najutemeljenijim se čini _____________________ Трубачев, О. Н. Некоторые данные об индоарийском языковом субстрате Северного Кавказа в античное время // ВДИ. 1978. № 4, str. 41–42. 66 Vidi: Rački, Fr. Biela Hrvatska i biela Srbija//RJAZU. 1880, T. 52, str. 188; Niederle, L. Slovanské starožitnosti. Praha, 1924, D. IV, str. 155; Dvornik, Fr. 1) The Making of Central and Eastern Europe. London, 1949, str. 273 n., 292 n.; 2) The Slavs, their early history and civilization. Boston, 1956, str. 26–28; Labuda, G. Pierwsze państwo słowiańskie. Państwo Samona. Poznań, 1949, Rozdz. V; Grafenauer, B. Nekoj vprašanj iz dobe naseljavanja južnih Slovanov//ZČ. 1950, T. 4; Łowmiański, H. Początki Polski. T. II. str. 181, 406–417. 67 Тимощук, Б. О. 1) Слов'яньскі гради Північної Буковини. Ужгород, 1975, str. 99; 2) Східні хорвати//МДАПВ. 1995, Вип. 6; Баран, В. Д. Слов'яни у VIII–IX ст.//Давня історія України. Київ, 2000, Т. 3, str. 102; Седов, В. В. Славяне: Историкоархеологическое исследование. str. 484. 68 Hauptman, Lj. Dolazak Hrvata//Zbornik Kralja Tomislava. Zagreb, 1925, str. 88 sl. 69 Kotlarczyk, J. Siedziby Chorwatów wschodnich//AAC. 1971, T. 12, F. 1-2, str. 179–185; Labuda, G. Polska, Czechy, Rus' i kraj Lędzian w drugiej polowie X wieku//Labuda, G. Studia nad początkami państwa polskiego. Poznań, 1988, T. 2, str. 193–200; Parczewski, 65

M. 1) Początki ksztaltowania się polsko-ruskiej rubieźu etnicznej w Karpatach. Kraków, 1991, str. 37 n.; 2) Początki sąsiedztwa polsko-rusko-słowackiego w swietle danych archeologicznych//Początki sąsiedztwa. Pogranicze etniczne polsko-rusko-słowackie w średniowieczu. Rzeszów, 1996, str. 75; Fokt, K. Zagadka plemion znad Bugum Sanu, Dniestru i Styru//Ph. 2004, T. 95, Z. 4.

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice

167

_______________________________________________________________________________ ___ zaključak da su Hrvati koji se spominju u Ljetopisu živjeli na područjima istočnog Prikarpatja, gornjeg Poprutja i Podnjestrovlja.70 U korist takvome prostornom smještanju istočnih Hrvata svjedoče prije svega podatci pisanih izvora. Prema ljetopisu Povest vremennyh let, godine 992. u ratni pohod protiv Hrvata krenuo je kijevski knez Vladimir Svjatoslavič.71 Vrlo je vjerojatno da upravo o tome pohodu govore Hildesheimski anali (20-e i 30-e godine IX. st.) u kojima nalazimo izvještaj o tome kako novi poljski knez Boleslav (kasnije Boleslav Hrabri) nije mogao priteći u pomoć germanskome caru Otonu III. koji je opkolio Branibor (Brandenburg), jer je u tome trenutku poljskome knezu »prijetio veliki rat s Rusi«.72 Istraživači različito tumače pojedine prilike vezane uz rusko-poljske odnose 90-ih godina X. stoljeća, no ipak se svi slažu u jednome – spomenuta prijetnja za poljsku državu bio je upravo pohod Vladimira na Hrvate, __________________ str. 449-450. Третьяков, П. Н. Восточнославянские племена. М, 1953, Рис. 47; Филин, Ф. П. Образование языка восточных славян. М; Л, 1962, str. 9; Paszkiewicz, H. Początki Rusi. Kraków, 1996, str. 394–396; Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 157–158, 180–181; Мавродин, В. В. Происхождение русского народа. Л, 1978, str. 78; Смішко, М. Ю. 1) Археологічні досліджения в західних областях України за роки радянської влади//МДАПВ. 1959, Вип. 2, str. 22; 2) Карпатські кургани... str. 150–152; Тимофеев, Е. И. Расселение юго-западной группы восточных славян по материлам могильников X-XIII вв.//СА. 1961, № 3, str. 69; Persowski, Fr. Studia nad pograniczem polsko-ruskim... str. 54–62; Исаевич, Я. Д. Червенские грады в Перемышльская земля в политических взаимоотношениях между восточными и западными славянами 70

(конец IX – начало X вв.)//Исследования по истории славянских и балканских народов. М, 1972, str. 119. passim; Szymański, W. Słowiańszczyzna wschodnia. Wrosław, 1973, str. 37; Рыбаков, Б. А. Киевская Русь и русские княжества XII–XIII вв. М, 1993, str. 237; Смиленко, А. Т. Этнокультурная карта Восточной Европы второй половины I тыс. н. э.//Становление раннефеодальных славянских государств. Киев, 1972, str. 32.; Тимощук, Б. О. 1) Слов'яни гради Північної Буковини V–IX ст. str. 138– 139; 2) Восточные славяне: от общины к городам. М, 1995, str. 168; Пеняк, С. I. Ранньослов'янське та давньоруське населення Закарпаття... str. 163–164; Седов, В. В. Восточные славяне в VI–XIII вв. М, 1982, str. 126; Ауліх, В. В. Населення південнозахідног погранниччя Київської Русі (З історії Галицької землі V–X ст.)//Київська Русь: культура, традиції. Київ, 1982, str. 7–8; Славяне Юго-Восточной Европы в предгосударственный период. Киев, 1990, str. 315; Баран, В. Д. Давні слов'яни. str. 125–126; Толочко, П. П. Древнерусская народность: воображаемая или реальная. СПб., 2003, str. 73; Котляр, М. Ф. Галицько-Волинська Русь. Київ, 1998, str. 23–24, 253; Stan i potrzeby badań nad wezesnym średniowieczem w Polsce. Poznań etc., 1990, str. 240.; Залізняк, Л. Нарис стародавньої історії України. Київ, 1994, str. 128; Makarski, W. Pogranicze polsko-ruskie do połowy wieku XIV. Studium językowo-etniczne. Lublin, 1996, Passim; Михайлина, Л. П. Населення Верхнього Попруття VIII–X ст.//Początki sąsiedztwa - Pogranicze etniczne polsko-rusko-słowackie... str. 97–99; Войтович, Л. В. 1) Карпатські хорвати в етнополічному розвитку Центрально-Східної Європи раннього середновіччя //УЦСЄ. 2004, Вип. 4; 2) Карпатские хорваты//ВСПбГУ. Сер. 2, 2005, Вып. 1; Приходнюк, О. М. Східні Карпати у VIII–IX ст.//ЕЕIУК. Т. I, str. 340; Моця, О. П. Карпати у X–XIV століттях//Također vidi str. 354, 360; Овчинников, О. Східні хорвати на карті Європи//АС. 2000, Вип. 1. 71 ПВЛ. str. 54. 72 MGH. SS. 1878, T. VIII, str. 25. Vidi također: Латиноязычные источники по истории Древней Руси: Германия. IX-первая половина XII в./Сост., пер. и комм. М. Б. Свердлова. М; Л, 1989, str. 111.

168 Drugi dio » Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

iz čega vidimo da su Hrvati živjeli u neposrednoj blizini rusko-poljske granice.73 O raseljavanju Hrvata uz tok rijeke Prut saznajemo iz podataka perzijskoga anonimnog zemljopisnog traktata iz posljednje četvrtine X. stoljeća Predjeli svijeta od istoka prema zapadu (Hudud al'–Alam min al-mašrik ila–l–magrib). Pripovijedajući o vladaru Velike

Moravske, knezu Svatopluku, taj izvor ukazuje na to da se glavni grad Hordab (Hurdab, Hurbad) nalazio na rijeci Ruti (Rūtā, Rutha), koja je izvirala u planini na granici obitavanja Pečenega, Mađara i Rusa i koja je tekla kroz predio nastanjen Rusima prema kraju nastanjenom Slavenima.74 U drugim arapskim i perzijskim izvornicima iz X. st. i do početka XII. st. taj slavenski grad spominje se u obliku Džarvab (kod Ibn Rusta, početak X. st.)75, Džarvat (kod Gardize, sredina XI. st.)76 i Hadrat (Hrvat; kod al–Marvazija, kraj XI– početak XII. st.)77. Uspoređujući spomenute varijante, povjesničari se priklanjaju davno izrečenome mišljenju da one nisu ništa drugo do iskrivljene varijante naziva Hrvat, H(o)rwat.78 Velika razmimoilaženja izaziva pitanje položaja rijeke Rute koja je spomenuta u perzijskome izvorniku. Grafički oblik bilježenja tog naziva omogućuje njegovu usporedbu s jednom od varijanta bilježenja naziva Dunav.79 Izricana je i pretpostavka o mogućem podudaranju naziva Rūtā (Ruta) i Ūqā (Oka).80 U danome slučaju izglednijim se ipak čini istraživanje fonetskog podudaranja s nazivom Ruta. Pritom se najuvjerljivijim čini podudaranje s nazivom Prut. Povijesna analiza izvještaja Hudut al –'alam koji sadrži napomene o Ruti dodatno ide u prilog spomenutome rješenju. Rijeka Prut izvire iz okruga Karpata, koji je krajem X. st. bio granicom između Mađara, Pečenega i Rus'i.81 U području gornjeg toka Pruta otkrivena je gusta mreža starih naseobina i pretpovijesnih _________________________ Vidi: Paszkiewicz, H. Początki Rusi. Rozdz. IV; Королюк, В. Д. Западные славяне и Киевская Русь в X–XI вв. М, 1964, str. 101–102; Свердлов, М. Б. Известия немецких источников о русско-польских отношениях конца X - начала XII в.//Исследования по истории славянских и балканских народов. Эпоха средневековья. Киевская Русь и ее славянские соседи. М, 1972, str. 147; Wasilewski, T. Dulebowie – Lędzianie – Chorwaci: Z zagadnień osadnictwa plemiennego i stosunków politycznych nad Bugiem, Sanem i Wislą w X wieku//PH. 1976, T. 67, № 2; Головко, А. Б. Древняя Русь на международных путях. Междисциплинарные очерки культурных, торговых, политических связей IX-XII вв. М, 2001, str. 359. 74 Hudud al' – Alam. »The Regions of the World«. A Persian Geography circa 372 A. H. – 982 A. D./Transl. and expl. By V. Minorsky; With the preface by V. V. Barthold transl. from the Russian. London, 1937, str. 67, 76, 159. Vidi također: Новосельцев, А. П. Восточные источники о восточных славянах и Руси VI–IX вв.//Древнерусское государство и его международное значение. М, 1965, str. 389, 399. 75 Новосельцев, А. П. Восточные источники... str. 388. 76 Vidi također str. 390. 77 Vidi također str. 391. 78 Гаркави, А. Я. Сказания мусульманских писателей о славянах и русских. СПб, 1870, str. 266; Marquart, J. Osteuropäische und Ostasiatische Streifzüge. Etnologische und historisch-topografische Studien zur Geschichte des 9. und 10. Jh. Leipzig, 1903, str. 471; Lewicki, T. Państwo Wiślan-Chorwatów w opisie Al-Masudiego//SCP. 1948, Styczeń – grudzień. str. 30; Новосельцев, А. П. Восточные источники... str. 394. 79 Hudud al' – Alam. str. 5, 430; Lewicki, T. Państwo Wiślan-Chorwatów... str. 30, prz. 6. 80 Hudud al' – Alam. str. 217. Vidi također: Labuda, G. Polska, Czechy, Rus' i kraj Lędzian... 73

Havlik L. Ůzemni rozsah Velkomoravske řiše//SSt. 1960, T. 3, str. 42; Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 157–158.

81

IX. poglavlje

Rođenje Hrvata u doba kasne antike

169

_______________________________________________________________________________ _______________ naselja iz IX. i X. st. za koja istraživači smatraju da su hrvatska.82 U spomenuto su vrijeme preko Przemysla i Karpata arapski trgovci stizali do Moravske.83 O životu istočnoslavenskoga plemenskog saveza Hrvata na prikarpatskome području moguće je zaključivati i na temelju gore razmotrenih podataka koje iznosi poljski kroničar Wincenty Kadłubek. On Hrvate smješta u vrijeme vladavine Boleslava Hrabrog, tj. na prijelazu iz X. u XI. stoljeće, među susjede Mađara i Pečenega.84 *** Zahvaljujući analizi svjedočanstava pisanih izvornika i podataka povijesnog zemljopisa moguće je odrediti položaj jednog od osnovnih masiva istočnoslavenskih Hrvata na gornjem Dnjestru.85 Sliv Dnjestra istočna je granica rasprostranjenosti hrvatske toponimije, tj. naziva koji se povezuju s etnonimom Hrvati.86 Prema arheološkim podatcima istočna granica naseljavanja Hrvata od VIII. do X. st. također nije prelazila predjele sliva gornjeg Dnjestra.87 Budući da su se kroz nekoliko stoljeća Hrvati kretali u jednome smjeru – s istoka na zapad i jugozapad – a pouzdani primjeri seobe iz suprotnog smjera nisu zabilježeni, možemo zaključiti da je istočna granica rasprostranjenosti hrvatskih starina, pouzdano povezanih sa Slavenima, i granica slavenizacije Hrvata. Moguće je u cijelosti složiti se s F. Dvornikom koji je smatrao da je slavenizacija alanskog roda (ili plemena) Hrvata bila provedena i prije njihova dolaska na prostor srednje Europe, tj. za njihova boravka na teritoriju današnje Ukrajine, s prostora s kojeg se i nastavilo širenje Hrvata, koji su uspjeli organizirati Slavene na širokome prostoru između Dnjestra i Labe.88 Ta činjenica može postati važnim uporištem u određivanju teritorija pradomovine Hrvata – Slavena. Materijal koji smo razmotrili u prethodnim poglavljima ukazuje na to da se Velika Hrvatska koju spominje Konstantin Porfirogenet, odnosno država iz koje je krenula seoba Hrvata na Balkan, morala rasprostirati u prikarpatskoj regiji. Njezine su zemlje bile izložene napadima Pečenega, a otuda je krenuo i tridesetodnevni put prema Crnome moru; nedaleko ___________________

Войтович, Л. В. Карпатські хорвати в етнополітичному розвитку ЦентральноСхідної Європи... str. 121. 83 Крюков, В. Чи знали арабські автори IX-X ст. про Карпати і карпатських слов' ян? // УМ. 1993. Вип. IV. 84 Vidi str. 71–73. 85 Любавский, М. К. Историческая география России в связи с колонизацией. СПб., 2000. str. 71; Paszkiewicz, H. Początki Rusi. str. 394–396; Persowski, Fr. Studia nad pograniczem polsko-ruskim... str. 62; Тимощук, Б. О. Східні хорвати. 86 Барсов, Н. П. Очерки русской исторической географии. str. 94–95; Początki, Polski. T. II. str. 198–199. 87 Седов, В. В. Восточные славяне... str. 125–127, karta 18; Тимощук, Б. А. Восточные славяне... str. 173. 88 Dvornik, Fr. The Making of Central and Eastern Europe. str. 13, 280. 82

170

Drugi dio

»Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ ___ od Karpata krajem IX. i početkom X. st. pružala se granica koja je Hrvate dijelila od Mađara, koji su u to vrijeme stigli do Dunavske nizine.89 Sasvim je jasno da je u ovome slučaju riječ prije svega o područjima istočnog Prikarpatja, ali i o slivu gornjeg Dnjestra. Neki istraživači u sastav Velike Hrvatske uključuju i područja smještena sjeverno od Karpata, na širokome prostranstvu od Nise i gornjih tokova Labe na zapadu do Buga, gornjih tokova Pruta i Sireta na istoku. U skladu s time hrvatska pradomovina smješta se na teritorij današnje Češke, Poljske i zapadne Ukrajine.90 Usporedo s određivanjem položaja predlažu se i varijante razmještanja teritorija drevne Hrvatske unutar užih granica, koje su pomaknute dalje na zapad. Ponekad Veliku Hrvatsku smještaju na područje između sjeveroistočne Bohemije i gornje Visle, pri čemu se njezinom teritorijalnom jezgrom smatraju zemlje povijesne Malopoljske.91

Navedeni su i argumenti koji Veliku Hrvatsku smještaju u još zapadnije oblasti srednje Europe – u predjele sjeveroistočne Češke.92 Zbog sličnog položaja ne samo da se u cijelosti zanemaruju podatci izvornika koji svjedoče o izravnoj povezanosti pradomovine Hrvata s područjima istočnog Prikarpatja i gornjeg Podnjestrovlja te o putevima migracije i slavenizacije Hrvata u istočnoj __________________ Vidi IV. poglavlje Hauptmann, Lj. 1) Dolazak Hrvata. str. 88–120; 2) Das Regensburger Priwileg von 1086 für das Bisturn Prag//MifOG. 1954, T. 62, str. 147; Županić, N. Prvobitni Hrvati//Zbornik kralja Tomislava; Hrubý, V. Původni hranice biskupstvi pražskégo a hranice řiše české v 10 stoleti//ČMM. 1926, T. 50, str. 95 n.; Rus, J. Slovanstvo in vislianski Hrvatje 6. do 10. stoletje//Et. 1933, T. 6; Vernadsky, G. Great Moravia and Vhire Chorvatia//JAOS. 1945, Vol. LXV, T. 3, str. 257–259; Jamka, J. Uwagi o badaniach lingwistycznych nad przeszlością Słowian w świetle archeologii protohistorycznej//PS. 1952, T. 3, str. 34; Оболенский, Д. Византийское содружество наций. str. 69; Mandić, D. Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. München, 1971, str. 13 f.; Vlahović, P. Current theories about the settlement of Slavs in the contemporary Yugoslavian countries and their anthropological conformation//ES. Bratislava, 1972, T. 4, str. 25–41; Váňa, Z. The World of the Ancient slavs. London; Praha, 1983; Bechcicki, J. Wokół problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji. str. 247–249; Войтович, Л. »Білі« хорвати чи »карпатські« хорвати?//Миколаївщина. Львів, 1998, Т. І, str. 62. 91 Ильинский, Г. Белая Хорватия // SO. 1930, T. 9; Lewicki, T. Państwo WiślanChorwatów... str. 24–34; Grafenauer, B. Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata//HZ. 1952, G. 5, str. 34–37; Historija naroda Jugoslavije. Zagreb, 1953, str. 91; Łowmianski, H. Początki Polski. T. II, str. 130–200; Skowronek, J., Tanty, M., Wasilewski, T. Historia Słowian południowych i zachodnich. Warszawa, 1977, str. 23; Kronsteiner, O. Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische etnische Gruppe?//WSJ. 1978, Bd 24, str. 141; Fine, J. V. A. Jr. The Early Medieval Balkans. A Critical Survey from the Sexth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, 1983, str. 56–57; Repeta, J. Przegląd badań nad etnogenezą Łemków//Wierchy. 1993, T. 57, str. 194–195. Vidi također: DAI. str. 116; ОУИ. str. 370. Прим. 14; str. 375. Прим. 1; BIN. str. 161. Anm. 326. 92 Widajewicz, J. 1) Państwo Wiślan. Kraków, 1947, str. 13–30; 2) Pierwotne dzieje Polski//PZ. 1952, № 11–12, str. 374–380; Labuda, G. 1) Pierwsze państwo słowiańskie. Państwo Samona. str. 194 n.; 2) Polska, Czechy, Rus' i kraj Lędzian ... str. 193; LehrSpławiński, T. Zagadnienie Chorwatów nadwiślańskich; Turek, R. Die frühmittelalterlichen Stämmegebiete in Böhmen. Praha, 1957, Passim, Mape 3; Havlik, L. Tři kapitoly z najstaršich česko-polských vztahú // SHS. 1961, T. 4, str. 17–26; Nalepa, J. Łemkowie, Wołosi i Biali Chorwaci. Uwagi dotychące kwestii genezy osadnictwa Ruskiego na Polskim Podkarpaciu//AAC. 1997–1998, T. 34, str. 163–165. 89 90

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice

171

_______________________________________________________________________________ ___ Europi, već se u dovoljnoj mjeri ne uzima u obzir ni povijesna semantika horonima Velika Hrvatska. U danome slučaju pridjev velika nosi značenje 'stara, drevna, ishodišna' i zbog toga se ne može tumačiti u smislu veličine etničkog teritorija što su ga Hrvati osvojili tijekom raseljavanja. Oznaka »velika« upućuje na ishodišni teritorij, na područje na kojemu su Hrvati prvotno obitavali i otkuda su se nastavili raseljavati. Možemo zaključiti i to da su Hrvati sigurno osvojili zemlje povijesne Malopoljske i sjeveroistočne Češke, tj. široka prostranstva sjeverno i sjeverozapadno od Karpata, uključujući gornje tokove Labe, Visle i Pruta, prije seobe dijela hrvatskih plemena na Balkan i njihova osvajanja novih zemalja u Dalmaciji koja opisuje Konstantin Porfirogenet. Malopoljske i češke zemlje koje su Hrvati osvojili u ranim etapama velike seobe Slavena moguće je promatrati i kao prostor stare Hrvatske, čak hrvatske pradomovine, te su kao takve mogle nositi naziv Velika Hrvatska. No takvo tumačenje moglo bi biti valjanim tek u odnosu na etnoteritorijalne zajednice Hrvata nastale tijekom kasnijeg raseljavanja. Drugim riječima, zemlje sjeverno od Karpata Velikom Hrvatskom mogli su smatrati balkanski Hrvati, stanovnici dalmatinske Hrvatske, čuvajući tako uspomenu na svoju seobu sa sjevera. Bizantinci su tu tradiciju vjerojatno i preuzeli od južnih, dalmatinskih Hrvata, što se moglo iščitati iz stranica traktata cara Konstantina. Državu iz koje su dolazili dalmatinski Hrvati Konstantin Porfirogenet naziva i Bijelom Hrvatskom. Čini se da u danome slučaju značenje pridjeva bijela ne izaziva sumnje kod istraživača koji ga jednoglasno povezuju s oznakom za zapad, uobičajenom kod azijskih nomada, koja se na prostor Europe raširila u razdoblju hunskih najezda i Velike seobe naroda.93 Epitete bijela i bijeli bizantski car koristi uz dio hrvatskih plemena i etničkih teritorija vjerojatno da bi skupine Hrvata smještene na zapadu hrvatskog areala razlikovao od južnih i istočnih suplemenika koji su se nastanili na Balkanu i u istočnome Prikarpatju.94 Ipak, takvo objašnjenje tek je djelomice opravdano. Ono ne uzima u obzir činjenicu da u pripovijedanju o staroj Hrvatskoj Konstantin Porfirogenet lako dopušta spajanje obaju naziva za Hrvatsku – Velika Hrvatska i Bijela Hrvatska – u složenu sintagmu Velika Hrvatska, zvana Bijela. Takva nam se sintagma čini kao umjetna konstrukcija koja je nastala mehaničkim spajanjem dijelova različitih naziva, u kojima su pomiješane potpuno različite kulturno-povijesne tradicije etnogeografske nominacije. Takvo spajanje dopustivo je tek iz točke gledišta dalmatinskih Hrvata – najbližih ____________________

Vidi str. 15–16, 31–36. Тимощук, Б. О. Давньоруська Буковина. Київ, 1982, str. 53; Овчинников, О. Східні хорвати на карті Європи. str. 153. 93 94

172 Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike« __________________________________________________________________________________

susjeda Bizanta. Za njih je Bijela (= zapadna) Hrvatska, koja se rasprostirala na području sjevernog Prikarpatja, istodobno bila Velika (= stara) Hrvatska iz koje je sedam hrvatskih plemena – predaka dalmatinskih Hrvata – krenulo u seobu na Balkan, koja je opisana u traktatu O upravljanju carstvom. Ipak, bizantska sintagma Velika Hrvatska, zvana Bijela ne može se smatrati točnom iz perspektive podrijetla i ishodišta raseljavanja Hrvata koje se izravno povezuje s prikarpatskom regijom. Za regiju Karpata i za karpatske Hrvate pojmovi Velika i Bijela Hrvatska nisu jedno te isto. Oni označavaju različita razdoblja unutar etnogeneze Hrvata i različite granice do kojih su se širili u procesu naseljavanja teritorija. U čemu su se razlikovali spomenuti povijesni objekti – Velika i Bijela Hrvatska – u prikarpatskoj regiji? Kada bismo polazili od zemljopisnog značenja zabilježenog epitetima Bijela i Bijeli, onda bi onaj dio Hrvata koji su naselili karpatski masiv, a koje Konstantin naziva Bijelim Hrvatima, i etnički teritorij koji odgovara tome dijelu masiva označen horonimom Bijela Hrvatska morali biti smješteni na zapadu hrvatskog areala. Povijesni dokazi koje smo razmotrili pouzdano upućuju na to da se Bijela Hrvatska rasprostirala prije svega u gornjem toku Labe.95 Niz istraživača smješta Bijelu Hrvatsku na šire područje koje je obuhvaćalo međurječje gornje Labe i Visle, uključujući zemlje Malopoljske.96 Važan argument u korist danog određivanja položaja jest tradicija etničke samoidentifikacije raširena među stanovništvom Malopoljske, koje je kroz mnoga stoljeća sebe nazivalo Bijelim Hrvatima. Prema službenim dokumentima emigracijske komisije vlade SAD-a, poljski emigranti koji su krajem XIX. st. u Ameriku stizali iz Malopoljske sebe su nazivali Bijelim Hrvatima, određujući time svoje nacionalno podrijetlo.97 Bijela (=zapadna)Hrvatska jest naziv koji je mogao nastati samo u vrijeme dok su Hrvati osvajali nove zemlje, smještene zapadno od njihova prvotnog prebivališta. Kao

opći smjer kretanja Hrvata u Europi, za kojeg je došlo do slavenizacije nositelja toga starog etnonima koji su pripadali iranskoj jezičnoj grupi i koji su početkom nove ere živjeli u donjim tokovima Dona, određeno je progresivno kretanje na zapad. Smjer kretanja Hrvata nije se promijenio ni kada su stigli do Prikarpatja ni kada je došlo do slavenizacije prvotne alansko-sarmatske etničke komponente. Tako bi teritorijem na kojemu je formirana etnopolitička zajednica Slavena koja je uzela hrvatski naziv trebalo smatrati područje istočnog Prikarpatja i gornjeg Podnjestrovlja. Na tome području _______________________ Vidi str. 45–49. Łowmiański, H. Początki Polski. T. II, str. 169; Bechcicki, J. Wokoł problematyki etnogenesy Bialej Chorwacji. str. 255–256. 97 U. S. Senate Reports of the Imigration Comission. Dictionary Races or Peoples. Washington, 1911, str. 40, 43, 105. 95 96

IX. poglavlje Rođenje hrvatske etnopolitičke zajednice

173

_______________________________________________________________________________ ___ trebala bi biti smještena Velika Hrvatska – povijesna pradomovina Hrvata-Slavena. Taj zaključak u cijelosti odgovara gore navedenim povijesnim, arheološkim i toponimijskim podatcima o mjestima na kojima su obitavali Hrvati u istočnome Prikarpatju, a također se slaže s podatcima o njihovu posljednjem raseljavanju na područja sjeverno i sjeverozapadno od Karpata. Ishodišnim teritorijem etnogeneze Hrvata-Slavena moguće je smatrati ne samo područje gornjeg Dnjestra, već i neke njemu izravno susjedne oblasti. Prema postojećim arheološkim podatcima, izvornim teritorijem na kojem se formirao etnopolitički savez prikarpatskih Slavena koji su uzeli hrvatski naziv smatra se i međurječje gornjeg Dnjestra i Pruta.98 Arheološki podatci, koji se podudaraju s podatcima pisanih izvora, omogućuju vremenski odrediti završetak procesa etnogeneza Hrvata-Slavena i rođenje njihove

prvotne etnopolitičke zajednice, kasnije nazvane Velikom Hrvatskom. Vrijeme tih procesa veže se uz zadnju četvrtinu IV. st. i prvu polovinu V. stoljeća. To rješenje podudara se sa zaključkom suvremenih arheologa prema kojemu su zemlje istočnog Prikarpatja i gornjeg Podnjestrovlja ishodišta velike slavenske seobe.99 Prve etape te seobe neraskidivo su povezane s kretanjima Hrvata koja su s vremenom obuhvatila prostrane oblasti u središnjoj i jugoistočnoj Europi. ___________________ Балагурі, Е. А., Пеняк, С. І. Закарпаття – земля слов'янська. Ужгогрод, 1976, str. 139; Пеняк, С. І. Ранньослов'янське та давньоруське населення Закарпаття... str. 164. 99 Vidi: Баран, В. Д. Східнокарпатський регіон... str. 294 н. 98

ZAKLJUČAK Procesi etnogeneze Slavena prikarpatske regije provodili su se u uvjetima međusobnog djelovanja različitih kultura uz znatan utjecaj tračkih, keltskih, germanskih i

iranskih komponenta. Važnim obilježjem etnogeneze i rane povijesti Slavena istočnog Prikarpatja bili su stalni kontakti sa stanovništvom iranskoga govornog područja, prije svega sarmatskim, u uvjetima višestoljetnog suživota. Jednim od rezultata slavensko-iranskoga etnokulturnog jedinstva smatra se pojava staroga plemenskog saveza Hrvata, čiji je naziv, po svemu sudeći, iranskog podrijetla. Slavensko stanovništvo gornjeg Podnjestrovlja, koje je ušlo u plemensku grupaciju Hrvata, aktivno je sudjelovalo u procesima velike seobe Slavena, osvojivši niz novih područja u srednjoj Europi i na Balkanu. Najstarijim pisanim spomenikom koji sadrži podatke o podrijetlu i raseljavanju Hrvata te o Velikoj i Bijeloj Hrvatskoj smatra se traktat bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom. Analiza koju smo proveli pokazuje da nazivi Velika i Bijela Hrvatska u jednakoj mjeri odgovaraju tradicijama zemljopisne nominacije poznatima suvremenoj znanosti. Uporaba pridjeva velik(-a) i bijel(-a) u takvim je nazivima zabilježena u različitim povijesnim izvorima i povezana s određenim etnogeografskim poimanjima starih naroda Europe i Azije. Pritom je tumačenje simbolike boja unutar etnogeografskih oznaka uvelike oslonjeno na analogije u tibetsko-kineskim, iranskim, tatarskim i mongolskim jezicima, dok su nazivi u kojima se koristi pridjev velik(-a) bliži analogiji koju susrećemo u europskoj toponimiji. Uz to, istodobno korištenje nekoliko simboličkih oznaka pri tvorbi etnogeografskih naziva čini se umjetnim. Primjer predstavljen kod Konstantina Porfirogeneta u pogledu Velike i Bijele Hrvatske (Velika Hrvatska, zvana Bijela...) ne nalazi svoje potvrde. Ondje korištene oznake koje su vezane uz različite kulturno-povijesne tradicije različitog su podrijetla i nose u sebi različita značenja. To se može objasniti težnjom bizantskog autora da uskladi proturječne podatke o Hrvatima kojima je raspolagao, a koji su bili posuđeni iz najrazličitijih izvornika te su ponekad odražavali suprotstavljene verzije. Postoje čvrsti dokazi da se horonim Velika Hrvatska smatra vjerodostojnim

Zaključak

175

_______________________________________________________________________________ _______________ slavenskim nazivom. Njegova veza sa slavenskom etničko-jezičnom sredinom potvrđuje se i iz točke gledišta semantike i tvorbe riječi. Ta oznaka pripada općeslavenskoj i europskoj tradiciji koja povezuje pojmove velika i stara pri tvorbi složenih etnogeografskih naziva. Slični nazivi često se koriste da bi označili mjesto prethodnog boravka naroda, ponekad već napuštenog i sačuvanog tek u povijesnome sjećanju. Nazivi s pridjevom velik(-a) morali su nastati u razdoblju raseljavanja i etničkog osvajanja novih teritorija, uslijed nastajanja novih etničkih i teritorijalnih podjela. U takvim slučajevima pridjev velik mogao se javljati u značenju epiteta, koji je isticao velike razmjere novoosnovanog teritorija, i primjenjivati se u smislu cjelokupnog teritorija, ali i njegovih odvojenih dijelova. Novi zemljopisni naziv mogao se s vremenom preobraziti u etnonim kao što je to bio slučaj s etnonimom Velikorosi: Velikoros, Velikorus – novoizvedenica od Velika Rusija pod utjecajem riječi Rus, ruski.1 Nazivi Bijela Hrvatska i Bijeli Hrvati (Bjelohrvati) nalaze odgovarajuće objašnjenje tek s točke gledišta nama danas poznatih tradicija koloritnih oznaka koje pripadaju starokineskim oznakama strana svijeta, a koje su donijeli pojedini nomadski narodi Euroazije, uključujući i iranske, ili s točke gledišta naziva povezanih s crkvenim oznakama za nekršćanske narode i države kako to predlaže niz srednjovjekovnih autora. No u tome slučaju oni se javljaju kao drugotni, posuđeni iz neslavenske etnojezične i kulturne sredine. Manje utemeljenom čini se pretpostavka da su nazivi Bijela Hrvatska i Bijeli Hrvati mogli biti rezultat gramatičkog iskrivljavanja do kojeg je moglo doći prilikom prijevoda slavenskih izvornika na grčki jezik. Etnogeografski nazivi s pridjevom bijeli(-a) također su drugotni u odnosu na etnonim Hrvati. Na to jasno upućuje car Konstantin, govoreći da Hrvati koji su ostali u Frangiji (Franačkome Carstvu) tek »odnedavno sebe nazivaju Bjelohrvatima, tj. Bijelim Hrvatima«. Nastanak etnonima Bijeli Hrvati i horonima Bijela Hrvatska, poznatih ne samo u gornjim tokovima Labe i Visle, već i u Dalmaciji, na jugozapadnome krilu raseljavanja Hrvata, jasno svjedoči u korist vodeće uloge iranske tradicije u tvorbi hrvatskih zemljopisnih naziva. Izvješća bizantskog cara o ranoj povijesti Hrvata u cijelosti potvrđuju semantičko značenje horonima Velika Hrvatska kao pradomovine hrvatskog etnosa iz koje je krenulo njegovo posljednje raseljavanje po novim zemljama. Slijedom toga pojavili su se novi nazivi – horonim Bijela Hrvatska i etnonim Bjelohrvati. Pojmovi Velika i Bijela Hrvatska razlikuju se ne samo u povijesno-tipološkome smislu, nego se ne podudaraju ni zemljopisno. Taj zaključak slijedi iz izravnih uputa samog

___________________ 1

Фасмер, М. Этимологический словарь русского языка: В 4 т. СПб, 1996, Т. І, str. 289.

176

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ _______________ Konstantina pri uspoređivanju tih pojmova s podatcima iz drugih povijesnih izvora. Ako se Bijelu Hrvatsku i Bijele Hrvate koji su ju naseljavali sa sigurnošću može smjestiti u gornje tokove Labe i Visle, tada Veliku Hrvatsku, pradomovinu Hrvata, treba tražiti u istočnome Prikarpatju, ali i u Zakarpatju. O tome posebice svjedoče podatci bizantskog cara, koji govori da su u prvoj polovini X. st. zemlje koje je on poistovjetio s Velikom Hrvatskom bile izložene istodobnim upadima Mađara i Pečenega, da je granica između Hrvata i Mađara prolazila blizu karpatskih planina i da je put od Velike Hrvatske do Crnog mora trajao 30 dana. Spajanje pridjeva velika i bijela u nazivima za Hrvatsku moguće je tek iz točke gledišta dalmatinskih Hrvata, najbližih susjeda Bizanta. Za njih je Bijela (= zapadna), koja se rasprostirala u sjevernome Prikarpatju, istodobno bila Velika (= stara) Hrvatska, otkuda je i krenula seoba sedam hrvatskih rodova, predaka dalmatinskih Hrvata, na Balkan, koja je opisana u traktatu O upravljanju carstvom. Ipak, bizantska sintagma Velika Hrvatska, zvana Bijela ne može se smatrati točnom s točke gledišta podrijetla i prvotnog raseljavanja Hrvata neposredno povezanog s prikarpatskom regijom. Za regiju Karpata i karpatskih Hrvata pojmovi Velika i Bijela Hrvatska ne mogu imati isto značenje. Oni označavaju različita razdoblja unutar etnogeneze Hrvata i različite granice koje su zauzimali u procesu naseljavanja teritorija. Suvremeni istraživači dolaze do zaključka da takozvane Protohrvate, koji su se na Balkan naseljavali od druge polovine VI. st. do prve polovine VII. stoljeća, i današnju hrvatsku naciju povezuje kontinuitet vezan uz povijest, naziv i stanovništvo. Dakle, u trenutku dolaska na Balkan Hrvati su u etničkome smislu većinom već bili Slaveni. Tako se slavenizacija predaka balkanskih Hrvata – Protohrvata – morala dogoditi ranije, točnije

u vremenu koje je prethodilo njihovu raseljavanju, i to u uvjetima etničkih procesa na teritoriju povijesne pradomovine Hrvata. Stare Hrvate ne smije se povezivati samo s plemenima antske grupacije, s nositeljima penjkovske arheološke kulture. Hrvati su se raseljavali i na areal Sklavena, čije je obilježje bila praško-korčakska kultura, uključujući i zemlje Malopoljske. To svjedoči o tome da su se Hrvati ujedinili u ranijem razdoblju, u vremenu koje je prethodilo formiranju prvih neosporno slavenskih arheoloških kultura, odnosno još u razdoblju černjahovske kulture koje je prethodilo početku velike seobe Slavena. Najraniji dokaz pisanog bilježenja naziva neposredno povezanog s etnonimom Hrvati u obliku antroponima Hrvat zabilježen je u tekstu ploča otkrivenih u Tanaisu, starogrčkome _____________________ Goldstein, I. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995, str. 91. Vidi također: Budak, N. Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb, 1994, str. 12.

2

Zaključak

177

_______________________________________________________________________________ _______________ polisu koji se smjestio na ušću rijeke Don, koje datiraju iz II. i III. stoljeća. Najbliži susjedi Tanaisa, koji su se na stepskome prostranstvu donjeg Podonja trajno nastanili u prvim stoljećima nove ere, bila su iranskogovorna plemena Alana-Tanaita, etničkih srodnika Sarmata. Dio Alana preuzeo je sjedilački način života i čak se nastanio na teritoriju samog Tanaisa. Na jednoj iz spomenutih ploča ime Horoat sin Sandarzija (Χορόαθος Σανδαρζίου) spominje se između imena četiriju arhonata Tanaita – predvodnika gradske uprave Tanaisa. Nositelji antroponima Hrvat u II. i III. st. najvjerojatnije su bili članovi istoimenog alano-sarmatskog plemena koje je nastanjivalo prostor donjeg toka Dona i čije su vođe zauzimale istaknut položaj u gradskoj upravi Tanaisa (u njezinu negrčkom dijelu).

Pripadnost Hrvata sarmatskoj etnojezičnoj sredini potvrđuje se morfološkom sličnošću etnonima Hrvati i Sarmati. Ipak, činjenice o obitavanju Hrvata zapadno od Dona u prvim stoljećima nove ere nisu utvrđene. Položaj su mogli promijeniti tek za Velike seobe naroda. Čini se da se početak kretanja sarmato-alanskog plemena Hrvata na zapad može povezati s događajima toga burnog vremena kada su masovna premještanja čitavih naroda, a s njima i etnonima, toponima i antroponima, bila vrlo raširene i čak uobičajene pojave. Treba znati da se kao posljedica sličnih procesa, koji su počeli nakon hunske provale u Europu, odvila slavenizacija etnonima Hrvati, moguće zajedno s njegovim prvim nositeljima. Prema mišljenju niza znanstvenika, dolazak Hrvata u srednju Europu i na Balkan povezuje se uz događaje vezane uz avarsku najezdu.3 No tada je, sudeći po postojećim arheološkim i lingvističkim podatcima, proces slavenizacije Hrvata već bio završen: Hrvati su tada mogli biti samo dio slavenskih plemena koji su Avari mobilizirali, a koji su, čineći najmnogobrojniji dio avarske vojske, najaktivnije sudjelovali u naseljavanju osvojenih područja. To znači da su Slaveni već ranije morali usvojiti etnonim Hrvati. Ako do međusobnih utjecaja Hrvata iranske jezične skupine i Slavena nije došlo prije hunske najezde i ako su bili povezani s etničkim procesima potaknutima hunskom najezdom, tada je do formiranja staroslavenskoga plemenskog saveza Hrvata moralo doći u razdoblju između hunskih i avarskih najezda, tj. otprilike oko druge polovine IV. st. do prve polovine VI. stoljeća. Budući da je glavnina Alana koji su sudjelovali u hunskim osvajanjima već početkom V. st. raskinula s Hunima i u savezu s Gotima i drugim germanskim plemenima stigla na zapad sve do Španjolske, a zatim i do sjevera Afrike4 , tada su se pretpostavljeni kontakti ___________________ Нидерле, Л. Славянские древности. М, 2000, str. 78; Седов, В. В. Славяне. Историкоархеологическое исследование. str. 489–490; Goldstein, I. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995, str. 81–83. 4 Ковалевская, В. Б. Аланы в Западной Европе (сопоставление данных истории, археологии, лингвистики и антропологии, IV – V. вв.) Аланы: Западная Европа и Византия (Alanica – I.). Владикавказ, 1992. 3

178

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ ___ Alana sa Slavenima koji su živjeli na teritoriju jugoistočne Europe, uključujući i Prikarpatje, mogli dogoditi tek na početku hunske ekspanzije te u skladu s time nisu mogli biti dugotrajni. Zbog toga se najuvjerljivijom čini pretpostavka da Slaveni iranski etnonim Hrvati nisu usvojili zbog evolucijskih procesa međuetničkog prožimanja, već kroz intenzivno političko međudjelovanje tijekom burnog razdoblja Velike seobe naroda te je tako povezano s političkim događajima bilo od sudbonosne važnosti za Slavene. Jasno je da su glavnu ulogu u tome odigrale davne tradicije slavensko-sarmatskoga etnokulturnog međudjelovanja, uvjetovane višestoljetnim suživotom starih Slavena i Sarmata, koje su se, naprimjer, odrazile u pojavi tradicije pastirskog stočarstva kod dijela slavenskog stanovništva. Kao područja suživota Slavena i Sarmata označena su područja gornjeg Podnjestrovlja i istočnog Prikarpatja. Druga važna pretpostavka koja svjedoči o rasprostranjenosti etnonima Hrvati među pridnjestrovskim Slavenima jest posebna uloga alanskih plemena u ratovima Slavena s Gotima te svrgavanje gotske vlasti nad Slavenima. Postavši saveznicima Huna, Alani-Tanaiti postali su udarnom snagom hunske vojske koja je djelovala protiv Gota na jugu istočne Europe. U vrijeme Hermanarika i Vitimira-Vinitarija Slaveni gornjeg Podnjestrovlja, koji su dugo uspješno odolijevali gotskome širenju, bili su prinuđeni priznati vlast osvajača, pretrpjevši niz teških poraza. Odlučujuća bitka na rijeci Erak u Pridnjestrovlju, u kojoj su slavensko-alanski odredi, koji su bili dijelom hunske vojske, nanijeli sudbonosni poraz Gotima i prisilili ih da napuste teritorij istočne Europe, nesumnjivo je prijelomni događaj u povijesti starih Slavena. Borba sa zajedničkim neprijateljem sigurno je omogućila daljnje učvršćivanje slavenskog stanovništva gornjeg i srednjeg Podnjestrovlja, a u razdoblju odlučujućih vojnih sukoba i pobjeda morali su se istaknuti utjecajni ratni predvodnici te se morala formirati nova vojno-politička elita umjesto prethodne koju su uništili Goti. Uz takve prilike nije teško pretpostaviti da je slavensko stanovništvo pridnjestrovsko-karpatske regije poput Slavena u sastavu antske grupacije moglo osjetiti snažan politički utjecaj Alana i na neko vrijeme naći se pod vlašću alanskih vođa koji su, kao što vidimo, također bili hunskim namjesnicima. Slično kao što su Anti – međuplemenska grupacija koju su činili Alani i Slaveni – nastali uslijed prethodnog dugog slavensko-iranskog etničkog prožimanja, tako je i grupacija Hrvata nastala uslijed prethodnih stoljetnih međuutjecaja Slavena i Sarmata u Prikarpatju. Alani su u svoju etnosocijalnu sredinu lako integrirali predstavnike drugih etnosa zahvaljujući prisutnosti posebnih društvenih institucija kao što je bilo ritualno očinstvo. Kao što vidimo, neko su vrijeme predstavnici alanskog roda Hrvata vladali nad

Zaključak

179

_______________________________________________________________________________ ___ pridnjestrovskim slavenskim zemljama. Da bi svoju vlast učinili legitimnom, mogli su stupati u rodbinske veze s mjesnim slavenskim plemstvom. Hrvatski naziv za Slavene dobio je osobito sakralno značenje jer se povezivalo s pobjedom nad Gotima i oslobođenjem od gotskog jarma. Ipak, uskoro je velik dio stanovništva dnjestrovsko-prikarpatske regije, koji je preuzeo hrvatski naziv i koji se uključio u vojno-političku organizaciju koju su osnovali Alani, napustio svoj rodni kraj. Kasnija raširenost Hrvata u Europi u cijelosti odgovara kretanju Alana, iako obuhvaća manje važne teritorije. Vjerojatno je da u pohod na zapad krenulo prije svega sarmatizirano stanovništvo Prikarpatja. To je razlog zašto povjesničari nalaze tako puno zajedničkih crta u materijalnoj i duhovnoj kulturi stanovništva dalmatinske Hrvatske i Velikog Irana iz razdoblja Sasanida, što je u manjoj mjeri svojstveno za Slavene istočnog Prikarpatja. O tome svjedoči i učvršćivanje naziva svojstvenih za iransku jezičnu tradiciju – onih s pridjevom bijela(-i) 'zapadna(-i)' – na prostorima koje su naselili Hrvati u srednjoj Europi i na Balkanu. Gornje Podnjestrovlje i susjedna područja pruto-dnjestrovskog međurječja mogu se smatrati prvotnim teritorijem na kojemu se formirao staroslavenski plemenski savez Hrvata. Kasnije se njegov areal počeo postupno širiti i obuhvaćati nova područja s obje strane Karpata. Osobito se to odnosi na zakarpatske zemlje u gornjem toku rijeke Tise koje su osvojili Hrvati. Tijekom druge četvrtine prema sredini V. st. Hrvati su, po svemu sudeći, došli do gornje Visle, naselivši se na dijelu teritorija povijesne Malopoljske (iako se to moglo dogoditi i kasnije). Ipak, oblast gornjeg Povislja (za razliku od okruga istočnog Prikarpatja) ne smije se uzimati kao ishodišni teritorij hrvatske etnogeneze – kao hrvatska pradomovina, uz koju se kasnije povezivao naziv Velika Hrvatska. Kroz stoljeća je slavensko stanovništvo Malopoljske sebe nazivalo Bijelima, tj. zapadnima, Hrvatima. Taj

naziv mogao je nositi samo onaj dio hrvatskog naroda koji je nastao tijekom etničkog raseljavanja, a bio je povezan s novim područjima koja su osvajali Hrvati. Tako se povijesnom pradomovinom Hrvata-Slavena, koja je kasnije dobila naziv Velika Hrvatska, mogu smatrati područja gornjeg i dijela srednjeg Podnjestrovlja, prutodnjestrovsko međurječje i, kao što vidimo, gornji tok Tise, koja su osvojena na početku hrvatskog raseljavanja, a što se poklapa s razdobljem njihova etničkog formiranja. Ta područja otprilike odgovaraju području koje je naselio istočnoslavenski plemenski savez Hrvata poznat iz Povesti vremennyh let. Nastanak plemenskog saveza starih Slavena Prikarpatja, koji su preuzeli hrvatski naziv, moguće je smjestiti u posljednju četvrtinu IV. i prvu polovinu V. stoljeća. Hrvate iz Povesti vremennyh let nije moguće izjednačiti s Bijelim Hrvatima Konstantina Porfirogeneta. Sama staroruska kronika jasno ih razlikuje, spominjući i jedne i druge u različitome kontekstu – bilo vežući ih za južna ili istočnoslavenska plemena. Istočnoslavenski

180

Drugi dio »Geneza Hrvata u doba kasne antike«

_______________________________________________________________________________ ___ Hrvati i Bijeli Hrvati javili su se tijekom evolucije staroga praroditeljskog hrvatskog jedinstva kroz različite etape etnogeneze Slavena i stoga ne mogu biti istovjetni jedni drugima. Bijeli Hrvati su potomci starih Hrvata koji su se preselili u gornje tokove Visle i Labe, a zatim u Dalmaciju, a istočnoslavenski Hrvati vuku izravno podrijetlo od onog dijela hrvatskog etnosa koji je kroz stoljeća ostajao u predjelima povijesne pradomovine.

KRATICE АС АСГЭ СПб. АУ

— Археологiчнi студiï. Киïв; Чeрнiвцi. — Археологический сборник Государственного Эрмитажа. Л.; — Архiви Украïни. Киïв.

БЕ — Балканско езикознание. София. БСИ — Балто-славянские исследования. М. ВАНН — Весцi Акадэмii навук БССР. Мiнск. ВН — Византийский временник. М. ВГ — Вопросы географии. М, ВДИ — Вестник древней истории. М. ВЕДС — Восточная Европа к древности и средневековье: Чтения памяти чл.-кор. АН СССР В. Т. Пашуго. М. ВИ — Вопросы истории. М. ВИИШ — Визaнтиjcки извори за историjу народа Jугославиjе. Бeоград. ВСПбГУ — Вестник Санкт-Петeрбургcкого университета. СП6. ВЯ — Вопросы языкознания. М. ГСНД — Гласник Скопског научног друштва. Скопље. ДГ — Древнейшие государства на территории СССР / Восточной Европы. М. ДКЗ — Дрогобицький краєзнавчий збiрник. Дрогобич. EEIНУК — Етногенез та етнiчна iсторiя населения Украiнських Карпат. Львiв, 1999. Т. I: Археология та антропологiя. ЖС — Живая старина. СПб. ЗМСС — Зборник Матице срттске за славистику. Нови Сад. ЗРВИ — Зборник радова Византолошког института. Бeоград. ЗУОЛЕ — Записки Уральского общества любителей естествознания. Свердловск. ИА — Исторический архив. М.; Л. ИАН — Известия Академии наук СССР. М.; Л. ИОРЯС — Известия Отделения русского языка и словесности РАН. СПб.; Пг. ИП — Исторически преглeд. София. IФВ — Iсторико-фiлологiчний вicник Украïнського унiверситету. М. JИЧ — Jугословенски историски часопис. Београд. КБН — Корпус боспорских надписей/ Отв. ред. В. В. Струве. М.; Л., 1965. КС — Карпатский сборник. М. КСИА — Краткие сообщения Института археологии Академии наук СССР. М. КСИАУ — Краткие сообщения Института археологии Академии наук Украинской ССР. Киев. КСИИМК — Краткие сообщения Института истории материальной культуры Академии наук СССР. М.;Л. КСИС — Краткие сообщения Института славяноведения Академии наук СССР. М., ЛХ —Летописи и хроники. М.

МАСП — Материалы по археологии Северного Причерноморья. Одесса. МДАПВ — Матeрiaли i дослiдження з археологiї Прикарпаття i Волинi. Київ; Львiв. МИЛ — Материалы и исследования по археологии СССР. М. НЗ — Народознавчi зошити. Львiв. ОИ — Отечественная история. М.

182

Velika Hrvatska

_________________________________________________________________________ _____ ОУИ

— Константин Багрянородный. Об управлении империей: текст,

перевод, комментарий/ Под ред. Г. Г. Литаврина и А. П. Новосельцева.M.,1989 ПВЛ — Повесть временных лет: 2-е изд., испр. и доп., подг. М. Б. Свердлов / Подг. текста, пер., статьи и комм. Д. С. Лихачева; под ред. В. П. Адриановой -Пeрeтц. СПб., 1996. РА — Российская археология. М. РР — Русская речь. М РФВ — Русский филологический вестник. Варшава СА — Советская археология. М. САИ — Свод археологических известий. М. СбРАОЮ — Сборник Русского археологического общестна в Югославии. Белград. СБФ — Славянский и балканский фольклор. М. СД — Славянские древности: Этнолингвистический словарь. М. СДПИС — Свод древнейших письменных известий о славянах. Т. I-II. М., 1994-1995. СККДР — Словарь Словарь книжников и книжности Древней Руси. Л.; СПб. СлДРЯ — Словарь древнерусского языка (ХI-ХIV вв.). Т. I-7. М., 1988-2004. — СлРЯ — Словарь русского языка ХI-ХVII вв. Вып. 1-26. М., 1975-2002. — СОE — Студiï з ономастики та етимологiï. Киïв. СС — Совeтское славяноведение. М. ССПК — Старожитностi Степового Причорномор'я i Криму. Запорiжжя. Советская этнография. М. ТС — Тюркологический сборник. М. УГЖ — Український icторичний журнал. Киïв. УМ — Українa в минулому. Киïв; Львiв. УЦСЭ — Українa в Центрально-Cхiднiй Європi. Kиïв. ЭCCЯ — Этимологический словарь славянских языков. Праславянский лексический фонд. Вып. 1-28. М„ 1974-2003.— AA — Acta archaeologica AASH — Acta archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae. Budapest. AAC — Acta archaeologica carpathica. Kraków. Aaus — Archaeologia Austriaca. Wien. AB — Archaeologia Baltica. Lódż. AÉ — Archaeologiai Értesitö. Budapest.

AEMA — Archivum Eurasie Medii Aevi. AF — Awarenforschungen. Wien. AfSPh — Archiv für slavische Philologie. Berlin. AH — Acta Hungarica. Ужгород. AM — Archéologie Médiévale. AMI — Archeologia Moldovei. Кишинёв AMM — Acta Musei Morawiae. Časopis Moravskego Muzea. Brno. AOAH — Acta Orientalia Academiae Hungaricae. Budapest. APH — Acta poloniae Historica. Warszava. AR — Archeologické rozhledy. Praha. AUSAJ — Acta universitatis Szegediensis de Attila József nominatae. Szeged. BIN — Die Byzantiner und ihre Nachbarn. Die De administrando imperio gennante Lehrschrift des Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos für seinen Sohn Romanos/ Übersetzt, eingeleitet und erklärt von K. Belke und P. Soustal. Wien, 1995. BIS — Balcanoslavica. Prilep; Beograd BS — Byzantinoslavica. Praha. BSL — Bulletin de la Société de Linguistique. Paris. Byz — Byzantion. Bruxelles. BZ — Byzantinische Zeitschrift. München. CChP — Croatica Christiana Periodica. Zagreb CJ — Classical Journal. London. ČMM — Časopis Matice Moravské. Brno.

__________________

DAI London, 1962.

Kratice

____________________________________ 183___

— Constantine Porphyrogenitus. De administrando imperio.

Vol. II/ Comun. By F. Dvornik, R.J. Jenkins, B. Lewis, Gy. Moravesik, D. Obolensky, S. Runciman Dd — Diadora. Glasilo Arheološkog muzeja u Zadru. Zadar. ES — Ethnologia Slavica. Bratislava. Et — Etnolog. Glasnik Slovenskega etnografskega muzeja. Ljubljana FMS — Frühmittelalteriche Studien. Jarbuch des Instituts für Frühmittelalterforschung der Universität Münster. Berlin; New York.

FOCr FRB GS HS HZ IJSLP JA JAOS JfGO KH KHA LP MAI UAW

MGH. SS MifÖG MMFH MN MPH.NS MSROA NAWG OA OChP PmA PDP PH PS PZ RAU REfKAW RH RJAZU RKJ WTN RLGAK RP RPTNO RS RWR

— Folia Onomastica Croatica. Zagreb. — Fontes rerum Bohemicarum. Praha. — Germanoslavica. Brno — Historia Slovaca. Bratislava. — Historijski zbornik. Zagreb — International Journal Slavic Linguistic and Poetics. — Journal Asiatique. Geneve. — Journal of the American Oriental Society. — Jahrbücher für Geschichte Osteuropas. Wien. — Kwartalnik historyczny. Lwów. — Kölner Historische Abhandlungen. Köln. — Lingua Posnaniensis. Poznań. — Mitteilungen des Archäologischen Instituts der Ungarischen Academie der Wissenschaften. Budapest. — Monumenta Germaniae Historica. Scriptores. Hannoverae etc. — Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung. Wien. — Magnae Moraviae Fontes Historici. Brunae; Pragae. — Magyar Nyelv. Budapest. — Monumenta Poloniae Historica. Nova series. Kraków; Warszawa. — Materialy i Sprawozdanie Rzeszowskiego Oṡrodka Archeologicznego. Rzeczów. — Nachrichten der Akademie der Wissenchaften in Göttingen. Göttingen. — Opuscula archeologica. Zagreb — Orientalia Christiana periodica. — Památy Archeologické. Praha. — Pomniki dziejowe Polski. Warszawa. — Przegląd historyczay. Warszawa — Pamiętnik Słowiański. Kraków; Wroclaw. — Przegląd Zachodni. Poznań. — Rozprawy Akademii umiejętnosci. — Real-Enciclopädic für die klassiche Altertumwissenschaft. Stuttgart. — Roezniki Historyczne. Poznań. — Rad Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Zagreb — Rozprawy Komisji jązykowej Wrocławskiego towarzystwa naukowego. Wroclaw. — Reallexikon der germanischen Altertumskunde. Berlin. — Rocznik Przemyski. Przemyṡl. — Rocznik Polskiego Towarzystwa Naukowego na Obczyźnie. London. — Rocznik slawistyczny. Wroclaw. — Rocznik Województwa Rzeszowskiego. Rzeszów.

RZHP SA SAA SÄGOE SB SBWAW Sc. SCP SHP

— Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Zagreb. — Slavia Antiqua. Poznań. — Studia Antiqua et Archeologica. Iasi. — Studien zur älteren Geschichte Osteuropas. Graz. — Slavistiche Beiträge. München. — Sitzungsberichte der Wiener Academie der Wissenchaften. Wien. — Sacculum. Jahrbuch für Universalgeschichte. München. — Sprawozdania z czynności i posiedzeń Poskiej Akademii Umiejętnosci. Kraków. — Starohrvatska prosvjeta. Split.

184

Velika Hrvatska

_________________________________________________________________________ _____ SHS — Slovanské historické. Praha. SK — Seminarium Kondakovianum. Praha. SL — Slavia. Praha. SLA — Slovenska archeológia. Bratislava. SN — Slovenský národopis. Ljubljana. SO — Slavia Occidentais. Poznań SODF — Südostdeutsche Forschungen. München. SP — Stratum plus. Кишинёв etc. SPN — Sprawozdania z prac naukowych Polskiej Akademii Nauk. Warszawa. SRH — Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum/ Ed. E. Szentpétery. Budapestini. 1937-1938. Vol. I-II SROA — Sprawozdanie Rzescowskiego Ośrodka Archeologicznego. Rzescow SS — Slavica Slovaca. Bratislava. SSS — Slownik strożytnosci sławiańskich: Encyklopedyczny zarys kultury słowian od zcasów najdawniejszych. Wroclaw etc. SSt — Slovenske studie. Bratislava. SST — Suomalaisen Tiedeakatemian Toimituksia. Helsinki. Ujb — Ungarische Jahubücher. Budapest; Wien. VAMZ — Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. Zagreb. VPS — Vznik a počátky Slovanú. Sbornik pro studium slovanskyh starožitnosti. Praha. WA — Wiadomości Archeologiczne. WBKL — Wiener Beiträge zur Kulturgeschichte und Linguistic. Wien. WS — Die Welt Slaven.Halbjahresschrift für Slavistik. München. WSJ — Wiener Slavistisches Jahrbuch. Wien. ZČ — Zgodovinski časopis. Glasilo Zveze zgodovinskih društev Slovenije. Ljubljana. ZfA — Zeitschrift für Archäologie. Berlin ZfOF — Zeitschrift für Ortsnamenforschung. München.; Berlin. ZfSHG — Zeitschrift für Schleswig-Holsteinische Geschichte. ZfSHG — Zeitschrift für slavische Philogie. Heidelberg. ZHZJ — Zbornik Historijskog zavoda Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb. ZNŽOJS — Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Zagreb

SUMMARY The permanent contacts with the Iranian-speaking peoples, mostly Sarmathians, were the important feature of the ethnogenesis and the early history of the Slavs in the region near the East Carpathians during the period of their coexistence for several centuries. The appearance of the ancient tribal union of the Croats with the name of probably Iranian origin had become one of the results of ethnical and cultural synthesis of the slavs and the Iranians. The Slavs of the Upper Dniester having become the part of the Croatian tribal group inhabited the new territories in Central Europe and the Balkans during the process of the Great Slavonic settlement. De administrando imperio by Constantine the Porphyrogenitus is the first written test containing the information on the origin and the history of Croats' settling, Great and White Croatias. Both the names, „Great“ and „White Croatia“, correspond to the traditional geographical nomination known to the contemporary science. Decoding of the symbols of the colour in the names of the peoples and the lands is based mostly on the analogies in the Sino-Tibetan, Iranian, Turkic and Mongolian languages, while the closest parallels for the names with the adjective great are found in the European toponymy. And still, the simultaneous use of several symbolical names to produce the ethnical and geographical names must be accepted as artificial one. The case of Constantine the Porphyrogenitus' Great and White Croatia („Great Croatia, called White...“) is explained by the intention to agree the contradiction between different, sometimes competitive, versions of the history of the Croats. The name „Great Croatia“ origins in the common Slavonic and European tradition connecting the meanings great and old to indicate the territory the people had lived before at, pre-motherland, sometimes having been already abandoned and kept only in memory. Byzantine emperor's information on the early Croatian history correspons to and concerns the meaning of „Great Croatia“ as the territory of pre-motherland of the Croatian people the following migrating resulted in new names, that of the land – „White Croatia“, and that of the people „White Croats“, took place from. The ideas of Great and White Croatia differ not only as the historical and typological ones, they do not mean the same geographical place. This conclusion is based on the direct indications of Constantine himself compared with the other sources. If one can surely put White Croatia with its White Croats on the Upper Elbe and the Upper Vistula, the land of Great Croatia, the historical pre-motherland for the Croats must be looked for the East of the Carpathians and may be in Transcarpathia.

186

Velika Hrvatska

___________________________________________________________________________ _______ The ancient Croats cannot be connected with tribes of the Ants' group, representatives of the Penkovo archaeological culture only. The region the Croats lived in covers the Sclavenian area of the Prague- Corchak archaeological culture including the Smaller Poland. This testifies the Croatian union having formed in the epoch preceding the first reliable Slavonic archaeological cultures – in the Chernyachovo time. The earliest written evidence of the name connected directly with the ethnonym „Croats“ in the form of the anthroponym „Croat“ is seen in the inscriptions dated back to the 1-2 c. found in the ancient Greek city of Tanais in the mouth of the Don. The anthroponym „Croat“, probably, belonged to the members of the Alanian-Sarmathian tribe living in this region. Their leaders had certain position in the town community of Tanais. The fact, that Croats beloged to the Sarmathianspeaking environment is shown by the morphological similarity of the names: Sarmatae and Croats (slav. horvatū, Lat. Chroates). Still there are no traces of the Croats living to the West of the Don river in the first centuries A. D. This situation could have changed only in the process of the Great Migration. The ethnonym Croates seems to be slavonized, as well as its first bearers, after the tremendous ethnic processes had taken place during the Hun's invasion. In all probability, the Croats' appearance in Central Europe and in the Balkans was connected with the Avars' invasion. According to the archaeological and lingustic data the Croats had been already slavonized that time. It means that the Slavs had taken the name of Croats earlier. Since the greater part of the Alans who took part in the Huns' conquest broke off and moved to the West together with the Goths and other German tribes in the beginning of the 5th c.,the proposed contacts

of the Alans and the Slavs of South-Western Europe and the Carpathian region particularly could have taken place in the beginning of the Huns expansion only, therefore they could not be long. The suggestion that the Slavs' adoption of the Iranian name Croats (horvatū) resulted not from the process of the multiethnical synthesis but from the intensive political interaction having influenced strongly the Slavonic peoples in the turbulent epoch of the Great Migration seems the most probable. The important role played by the Alans in the Slavic wars with the Goths and the overthrowing of their power resulted in the spreading of the name Croats among the Dniester Slavs. Having become the allies of the Huns, the Alans-Tanaites appeared the main force of their army acting against the Goths in the south of Eastern Europe. The decisive battle of the river Erax (localized in the basin of the Dniester) where the Goths were finally defeated by the joined Slavs and Alans acting as part of the Huns' army and forced out off Eastern Europe was undoubtedly the turningpoint in the ancient Slavic history. It is naturally to propose the Slavic inhabitants of the Dniester-Carpathian region to be strongly influenced just the same as the Slavs of the Ants group by the Alans and be governed by the chiefs of the Alans who apparently represented the Huns' authority. Just as the Ants – the union of the Alans and the Slavs – had formed on the ground of the prolonged ethnic

Zaključak

187

___________________________________________________________________________ _______ synthesis of the Slavs and the Iranians so did the Croatian group form on the ground of the previous centuries-long interaction of the slavs and the Sarmathians in the Dniester region. The Alanian Croats must have ruled the Dniester Slavic lands for some time. They could have married some of the local Slavic chiefs to make their authority legal. The name Croats gained among the Slavs the sacral importance since it was connected with the victory over the Goths and their yoke shaken off.

The Upper Dniester region together with the nearby territories between the Dniester and the Pruth are considered to be the primary territory the ancient Slavic tribal formation appeared at. Afterwards it gradually extended and covered both sides of the Carpathians. For example the Croats inhabited the upper current of the Tyssa river behind the Carpathians. In the last quarter of the 4th – middle of the 5th cc. the Croats probably reached the Upper Vistula and settled in Smaller Poland (however, it could have happened later). Still the region of the Upper Vistula (unlike the territories to the East of the Carpathians) cannot be the initial territory of the Croatian ethnogenesis – the pre-motherland of the Croats, afterwards called „Great Croatia“. The Slavonic population of Smaller Poland identified themselves as White, i. e. West Croats. Only that very part of the Croatian ethnos that had appeared as a result of occupying new territories could bear such a name. The appearance of the tribal union of the ancient Slavs in the Carpathian region who took afterwards the name of the Croats, could be dated to the last quarter of the 4th - middle of the 5th cc.

ZUSAMMENFASSUNG Als wichtige Besonderheit des Ethnogenesis und Frühgeschichte von Slaven des Ostvorkarpatenlandes treten die ständige Kontakte mit iranosprachigen, vor allem sarmatischen Bevölkerung, die unter Bedingungen des Zusammenlebens während einigen Jahrhunderten verliefen, auf. Einer der Resultaten des slawisch-iraner ethnokulturellen Syntheses wurde die Entstehung der alten Stammesvereinigung von Kroaten, deren Name wahrscheinlich die iranische Ursprung hat. Die slawische Bevölkerung des oberen Dnjestr, die in Stammesgruppierung von Kroaten hineinging, besiedelte eine Reihe der neuen Territorien in Zentraleuropa und auf dem Balkan während der Großen slawischen Aussiedlung. Der älteste schriftliche Denkmal, der die Angaben über die Entstehung und Aussiedlung von Kroaten, über Groß- und Weißkroatien enthalt, ist das Traktat von byzantischen Imperator Konstantin Porphyrogennetos De administrando imperio. Die Namen Groß- und Weißkroatien entsprechen den Traditionen der geographischen Nominierung, die moderne Wissenschaft kennt. Entschlüsselung der Farbensymbolik der ethnogeographischen Bezeichnungen beruht sich im großen Maße auf analogen in tibeto-chinesischen, iranischen, türkischen und mongolischen Sprachen. Die Namen, die das Predikat großer(-e) haben, haben die Analogen in europäischen Toponymik. Daneben muss die gleichzeitige Verwendung einigen symbolischen Bezeichnungen bei der Erzeugung der ethnogeographischen Namen als künstlich anerkennen. Der Fall, der bei Konstantin Porphyrogennetos inbezüglich des Großund Weißkroatiens („Großkroatien, das Weißes genannt wird...“) vorkommt, wird erklärt als Bestrebung die wiedersprüchliche Angaben über Kroaten zusammenzufassen. Diese Angaben sind aus verschiedenen Quellen die manchmal konkurierenden Versionen der historischen Ereignissen darstellen, etnommen. Der Namen „Großkroatien“ kommt zur gesamtslawischen und europäischen Tradition vor. Diese Tradition verbindet Begriffe groß und alt bei der Bezeichnung des Territoriums des ehemaligen Aufenthaltortes des Volkes der Urheimat, manchmal schon verlassenen und nur im historischen Gedächtnis gebliebenen. Die Mitteilungen von Imperator des Byzanz über Frühgeschichte der Kroaten stimmen völlig überein und bestätigen die Bedeutung von Choronim „Großkroatien“ als Territorium von Urheimat des kroatischen Ethnos, wovon ihres weiteres Ansiedeln an neuen Ländern geschehen hat. Als Resultat war das Entstehen der neuen Namen – des Choronims „Weißkroatien“ und des Ethnonims „Weißkroaten“. Die Begriffe „Groß-„ und „Weißkroatien“ unterscheiden sich nicht nur im historisch-thypologischen Sinne, die Stimme nicht auch geographisch ein. Zur solchen Schlußfolgerung

Zaključak

189

___________________________________________________________________________ _______ kommt man bei dem Vergleich der angaben von Konstantin selbst und der Angaben von anderen Quellen. Wenn man Weißkroatien und Weiskroaten mit Gewißheit im Oberlauf der Elbe lokalisieren kann, so muß man Gebiet von Großkroatien, historische Urheimat von Kroaten, in Ostvorkarpatenland und vielleicht auch in Transkarpatenland suchen. Die Altkroaten darf man nicht nur mit Stämmen von Antengruppe, für die Merkmäle von Pen'kower archeologischen Kultur eigen sind, verbinden. Das Ansiedelngebiet von Kroaten umfaßte auch Areal von Sklawenen, die durch PragerKortschaker Kultur vertreten sind, einschließlich auch Gebiete von Kleinpolen. Das bedeutet, daß die Kroatenvereinigung sich in der epoche gebildet hat, die vor der Gestaltung ersten echt slawischen archeologischen Kulturen ging – also in der Periode von Tschernjachowsker Kultur. Zum ersten Mal wurde Anthroponim „Kroate“ schriftlich in Text von Inschriften, die in der altgriechischen Polis Tanais in der Donmündung gefunden wurden und gehören zu 2. – 3. Jh., fixiert. Die Anthroponomträger von „Kroate“ waren höchstwarscheinlich die Mitglieder des gleichnamigen alan – sarmater Stammes hatten bedeutende Lage in der nichthellenischen Teil von Stadtgemeinde in Tanais. Auf die Zugehörigkeit von Kroaten z Sarmater etnischen und Sprachgebiet zeigt auch die morfologische Gleichheit von Ethnonimen „Kroaten“ und „Sarmaten“. Aber die Fakten des Aufenthaltes von Kroaten westlich von don in der ersten Jahrhunderten n. Chr. Sind nicht festgestellt. Die Lage könnte sich in der Zeit der Völkerwanderung ändern. Wir denken, daß die Slawjanisierung von Ethnonim „Kroaten“, vielleicht zusammen mit ihren ursprünglichen Träger, während der stürmischen ethnischen Prozesse nach der Hunneninvasion in Europa geschehen hat. Wahrscheinlich ist das Erscheinen von Kroaten in Zentraleuropa und auf Balkan mit den Ereignissen von Awareninbruch verbunden. Aber nach

archeologischen und lingustischen Angaben war zu dieser Zeit der Prozess der Slawjanisierung schon abgeschloßen. Das bedeutet, daß die Aneignung durch Slawen des Ethnonims „Kroaten“ früher geschen soll. Die Mehrheit von Alanen, die in Hunneneroberungen teilgenommen hat, hat schon am Anfang des 5. Jh. mit Hunnen gebrochen und mit Goten und anderen germanischen Stämmen ging nach Westen. Die voraussichtliche Kontakte Alanen mit Slawen, die auf dem Territorium Süd-West-Europa und insbesondere in Vorkarpatenland wohnten, könten nur im Anfangsstadium der Hunnenexpansion geschehen. Sie könnten demzufolge nicht dauerhaft sein. Deswegen könnten wir höchstwahrscheinlich annehmen, daß Aneignung durch Slawen des iranischen Ethnonims „Kroaten“ durch intensive politische Zusammenwirkug während der Völkerwanderung und nicht durch Evolutionsprozessen der zwischenethnischen Synthese geschah. Die wesentliche Voraussetzung für die Verbreitung des Ethnonims „Kroaten“ unter Dnjestrslawen war die Sonderrolle von Alanenstämmen in Kriegen von Slawen mit Goten und in Sturz der Macht von Goten über Slawen. Die Alanen-Tanaiten als Verbündeten von Hunnen waren Hauptstosskraft der Hunnenarmee, die gegen Goten im Süden Osteuropas kämpfte.

190

Velika Hrvatska

___________________________________________________________________________ _______ Die entscheidende Schlacht auf dem Fluß Erak, der in Beidnjestrland lokaliesiert wurde, wurde eindeutig Bruchereignis in der Geschichte Altslawen. In dieser Schlacht hat slawisch-alanisches Heer in der Hunnenarmee den Goten die Endniederlange gebracht und hat ihnen gezwungen, Osteuropa zu verlassen. Unter diesen Umständen ist nicht schwer anzunehmen, daß slawische Bevölkerung Beidnjestr-Karpatenregion wie Slawen von Antengruppierung unter den starken politischen Einfluß von Alanenanführer die warscheinlich auch Statthalter von Hunnen waren, standen. Die Anten – zwischenstämmige Gruppierung auf Alanen und slawen – entstanden auf dem Grund

vorausgekommener langer slawisch-iranischer etnischer Synthese, so auch die Kroaten gruppierung auf dem Grund früheren hundertjähringen Zusammenwirken von slawen und Sarmaten in Vorkarpatenland entstand. Die Vetreter von Alanensippe der Kroaten regierten warscheinlich irgendwelche Zeit auf den slawischen Beidnjestrländern. Für die Ligitimiesierung ihrer Macht könnten sie mit örtlichen slawischen Adel verwandschaftliche Beziehungen knüfen. Die Name von Kroaten hatte für Slawen besondere sakrale Bedeutung, weil den mit dem Sieg über Goten und mit der Befreiung von gotischen Joch verbunden. Das Gebiet von oberen Dnjestr und beiliegende Territorien von Prut-DnjestrZwischenflußland kann man als ursprüngliches Territorium der Formierung der altslawischen Stammesbildung von Kroaten bezeichnen. Ferner hat sich ihres Areal allmählich verbreitet und um faßte neue Territorien bei der seits von Karpaten. Imbesondere wurden die Hinterkarpatenländer im Oberlauf von Tissa angeeignet. Im zweiten Viertel – Mitte des 5. Jh. erreichten Kroaten wahrscheinlich Gebiete von Oberwißla.Sie haben sich auf der Teil von Territorium von historischen Kleinpolen niedergelassen (übrigens könnte das auch später geschehen). Aber Gebiet von Oberwißla (zum Unterschied von den Gebieten Ostvorkarpatenland) kann man als Urheimat von Kroaten, die später als „Großkroatien“ genannt wurde, nicht betrachten. Die slawische Befölkerung von Kleinpolen auf der Dauer von Jahrhunderten identifizierte sich mit weißen, d. h. West-Kroaten. Solcher Name könnte nur solche Teil von kroatischen Ethnos tragen, die im Zusammenhang mit der Aneignung der neuen Territorien während des etnischen Ansiedelns entstand. Die Entstehung der Stammesvereinigung der Altslawen von Beikarpatenland, die den Namen Kroaten angenommen haben, kann man das letzte Viertel des 4. – erste Hälfte des 5. Jh. datieren.

KAZALO IMENA Абаев В. И. 86, 92, 94, 102-103, 1 03, 108, 151 Бандрiвський М. 109 Авенариус А. (također vidi Avenarius A.) 26, 60, Барада М.134 (također vidi Ваrada М. 98) 83, 136 Барaн В. Д. 5, 7, 12, 55, бб, 8084,104, (Baran V.D. 106). Агеева Р.А. 10, (R.A. Agejeva 23), 32-33, 35, 37 109, 130-131, 135, 142, 146, 150, 152, 164-167,173 Adam Bremenski, srednjovjekovni kroničar 158 Баришић Ф. 56 Ademar Šabanski, srednjovjekovni kroničar 31 Барсов Н. П. (N. P. Barsov 49), 50, 169 Batij, mongolski kan 34, 39 Акимова О.А. (O.A. Akimova 47), 57,59 Бахрах Б. С. 137, 151 Aleksandar Makedonski (Aleksandar Veliki) 72 Bjelobog; slavensko božanstvo 95 Belke K. 68 Алексеева Т. И. 126 Берест Р. 115 Алиев И. 136 Берестнев С. И. 82 Alfred Veliki, engleski kralj 7, 47, 48 Бернштам А. Н. 141, 155 Amali, čuvena dinastija Gota Бернштейн С. Б. 58 Amartol, Georgij, vidi Georgij Amartol 25 Бибиков М. В. 6, 22, 25, 56, 150 Аммиан Марцеллин, rimski povjesničar 138, 150, 153 Бидзиля В. И.( Бидзiля В.I.) 109, 143 (Amijan Marcelin 140, 148, 150,152) Бирнбаум Г. (također vidi Birnbaum 53) 102 Ammius, predstavnik roda Rosomona 155 Блаватский В. Д. 107 Андрух С.И.41 Бобович А. С. 114 Анинский С.А. 39 Bož (Bus), vladar Anta 149–150, 152 Анохин В.А. 137 Boleslav, češki knez 48 Анфертьев А.Н. 156 Boleslav Skromni, poljski knez 37 Ardagast, Ant 161 Boleslav I Hrabri, poljski knez 47, 71– 73 Arnadi, dinastija mađarskih kraljeva 72,75 167, 169 Арсеньева Т.М. 91 Бонев Ч. 35 Asparuh, bugarski kan 35 Borna, hrvatski knez 29, 93 Atila, vladar Huna 55, 72, 131, 141, 157, 162 Боровьский Я. С. 156

Аулiх В.В., 50, 81, 167 A. 87, 160) Ahemenidi, dinastija iranskih vladara 97 Ahura Mazdij, staroperzijski bog 97 Aecij, rimski vojskovođa 141 misionar 31 Bagratidi Širakski 38 Baksan, Ant 151 136, 143, 148, 155 Balamber, hunski vladar 153, 156 Balamir, hunski vođa 140 29 Банашевич Н. 29 ______________________________

Браун Ф. А. 87, 114, 148 (Braun, V. Бромлей Ю. В. 54, 60, 130 Брун Ф.155 Bruno Kverfurtski, srednjovjekovni Brückner 13, 88 Бубанова В. П. 55, 60, 114–115, 133, Budimir 86 Budimir Svetopluk, slavenski knez

*Kurzivom su označena imena suvremenih znanstvenika i istraživača

192 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Bulču, mađarski vođa 68 Бунятан Е.П. 129 Буюклиев Хр. 138. povjesničar 25 Bury J. B. 43

Геннинг В. Ф. 40 Георгнев В. 58 Georgij Amartol, bizantski Herkulij Maksimijan, rimski car 123

Вакуленко Л.В. 81,107,163-164 Hermanarih, Ermanarik), Valent, rimski car 140 147–148, 149–151, 153, 155–156,

Hermanarik (Hermanarik, ostrogotski vladar 140, 142, 158, 178 Herodot, starogrčki

Valuk, slavenski knez 42 povjesničar 40, 108 Vanij, car Kvada 110 Гимбутас М. 45, 56, 78, 86 Васильев М. А. 103, 150 Гиндин Л. А. 56, 120 Vaclav, češki knez 48 Головко А. Б. 168 Ведюшкина И. В. 64 Голтескиф 147 Великанова М. С. 63, 126 Горiшкий П. А. 81 Vernadski, G. 98, 137, 150, 155–156, 160, 162 Гороховский Е. Л. 152 Веселовский А. Н. 145 Горюнов Е. А. 82 Vitimir, vođa Gota 148 Grafenauer, B. 58–59 Vinitarij, vladar Ostrogota 148–149, 152–154, 158–159 178 Грацианская Н.Н. 130 Виноградов Ю. А. 40 Грачев В. П. 30 Виноградов Ю. Г .137 Грубишич С. 97 Винокур И. С. 7, 80, 81(Vinokur, I. S.106) 107, 126, Грушевский М. С. 147(Gruševski, M. S. 157) 142–144, 150, 152 Гудкова О. В. 104–105, 124–125 Wincenty Kadłubek 6, 71–73, 169 Гутнов Ф. Х. 139 Vitimir (Vitimir-Vinitarij), vladar Ostrogota 140, Гюнтер Р.141 148–149, 178 Dalimil, staročeški kroničar 57, 89 Vladimir Svjatoslavič, staroruski knez 33, 103, 167 Дандамаев М. А. 97 Vladislav, hrvatski knez 29 Дашевская О. Д. 41 Vladislav, hrvatski knez 93 Dvornik, F. 13, 71, 98, 137, 169 Войтович Л. В. 6, 12, 50 (Vojtovič, L. V. 55, 76, 79) Dervan, slavenski knez 42 167, 169–170 Державин Н. С. 33 Volusijan, rimski car 123 Györffy, Gy. 74 Вольфрам Х. 143, 149, 156 Buga, Hrvatova sestra 11, 93 О.М.)124–125, 135 Višeslav, hrvatski knez Габуев Т. А. 138 Gavril, klerik 70 Гаврюшина Л. К. 29 Galičanin Anonim, staropoljski kroničar 72 srednjovjekovni pisac 28 Галушка Л. 83

Jenkins, R. 67, 68 Дзиговский А. Н. (Дзиговский Динић М. 30 Dimitrij Solunski, svetac 37 Добролюбский А. О. 63 Доватур А. И. 108 Domicijan, rimski car 113, 115 Dragolja, pop, srpski

Гарбуз Б .Б. 158 Gardiza, perzijski povjesničar 168 Гаркави А. Я. 168 srednjovjekovni pisac 23, 28–29, 57 Hauptmann, Lj.7, 59, 98, 134, 151 Gaczyński, J. Z. 51, 162 Гей О. А. 125, 130–131, 152 Helmold, njemački kroničar 158

Dragomir, knez 48 Dragomuž, hrvatski knez 93 Dukljanin, pop, srpski Đula, mađarski vođa 68 Дьяченко А. Г. 82 Егоров В. Л. 34 Ельницкий Л. А. 121 Еременко В. Е. 111

193 Kazalo imena ____________________________________________________________________________

Županić N. 16, 17, 19, 49, 50, 77, 86, 96, 160 Козлова Р. М. 108 (Kozlova, R. M. 107–108) Зализник А. 102–103 Колесов В. В. 41 (Kolesov, V. V. 41) Залiзняк Л. 167 Кондукторова Г. С. 126 Засецкая И. Р. 153 Кононов А. Н. 16, 49 Zástĕrová, B. 59 Konstantin Porfirogenet, bizantski car 6, 10–11, 13–15, 17–21,2324, 28, 30, 36, 38, 43–47, 49, 51–54, 57–59, 62– 71, 73, 76–79, 84 89, 90, 92–93, 99, 155, 159–160, 163, 169, 171– 172, 174–175, 179 Ibu Rust, arapski srednjovjekovni pisac 168 Корзухина Г. Ф. 152 Ivan Vladislav, bugarski car 76 Королюк В. Д. 12, 55, 64, 103, 120, 122, 131, 168 (Koroljuk, V.D. Иванов В. В 16, 23, 32, 34, 92–93 124, 125, 128, 129) Ивић П. 8, 79 Корсунский А. Р. 141 Igor', staroruski knez 56 Kosjenc, predvodnik Hrvata 11, 92 Al-Idrisi, arapski srednjovjekovni pisac 31 Котляр М. Ф. 167 Krak, legendarni osnivač Krakova 51 Ильинский Г. А. 32, 51, 64, 170 Крапiвiн П. Ф. 32 Inismej, alanski »car« 137 Кропошкин В. В. 110, 158-159 Ivan Malala, bizantski povjesničar 25 Крупнов Е. И. 139

Ivan Mamikonijan, armenski srednjovjekovni povjesničar 156 Ivan Skilica, bizantski povjesničar 68 Ivana, časna sestra 59 Jordan, gotski biskup i povjesničar 40, 82, 115, 133, 144–145, 147–160 Herakllij, bizantski car 11–12, 44, 52, 54, 57, 59 Iсаεвич Я. Д. 33, 65, 76, 167 Идьзю В. С. 49

Крюков В. 169 Кубишов А. И. 104 Kubrat, bugarski vođa 39 Кудрявцев О. В. 122 Кузнецов В. А. 139 Кузьмин А. Г. 25-26 Kunstmann, H. 17, 20, 21, 42, 53 Купчанко О. 88 Купчинський О. А. 8, 33, 75 Кухаренко Ю. В. 104, 111, 125, 158 Кучкин В. А. 64 Лапушнян В. Л 114 Латышев В. В. 114 Лебедев Г. С. 148, 156 Lewicki, T. 79 Lehr-Splawiński T. 59,

Йосипишин Я. 109 Kadłubek, vidi Wincenty Kadłubek Казанский М. М. 157 Калистов Д. П. 108 Kambiz, perzijski car 97 Karlo Veliki, kralj i franački car 27 137 Karolinzi, dinastija franačkih kraljeva 27 Карский Е. Ф. 32 Лесман Ю. Ю. 150 Карышковский П. И. 137 Tito Livije, rimski povjesničar 114 Каспарова К. В. 111, 114, 160 Литаврин Г.Г. 6, 22, 35, 39, 55, 103, 122 (Litavrin, G. G. 68, 71) Kelagast, Ant 161 Лихачев Д. С. 25 Kij, slavenski knez 156 Лобай Б. И. 105, 125 Klaić, N. 52, 59 Lobel, predvodnik Hrvata 11, 92 Klanica, Z. 56 Łowmiański, H. 44, 47, 67, 88, 99, 119, 162–163 Клепикова Г. П. 130 Klukas, predvodnik Hrvata 11, 92 Loma, A. 21, 77–78, 86, 99 Кнабе Г. С. 113 Libid, sestra Kijeva 156 Князький И. О. 63, 66 Львов А. С. 25 Ковалев Г. Ф. 10 Любавский М. К. 169 Ковалевская В. Б. 139, 142, 177 Любичев М. В. 82 Коваль Й. В. 73, 76 Ljudevit, hrvatski knez 93 Ковачевић J. 60 Ляпушкин И. И. 5 Козак Д. Н. 83, 104, 106, 109, 112, 115, 116, 135, 138, 144, 146, 159, 164 (Kozak, D. N. 105, 110, 147, 158 Mauricijus, bizantski car 77

194 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Мавродин В. В. 12, 167 Магомедов Б. В. 80, 125–126, 130, 152 Майоров А. В. 63, 79, 105 Максименко В. Е. 109 Максимов Е. В. 104–105, 111, 122, 130, 160 Malal, vidi Ivan Malala Малеев Ю. М. 107 Mamikonijani, čuveni armenski rod 156 Al-Marvazi, arapski srednjovjekovni pisac pisac 114 168 Al-Masudi, arapski srednjovjekovni pisac 47 Матанов Х. 30 Матузова В. Н. 48 Мачинский Д. А. 55, 109, 111, 114, 116, 121–123, 148 Мелюкова А. И. 107 Мерперт Н. Я. 152 Мечев К. 25 Миклошич Ф. 144 173 Miller, К. 118, 120–121 Милов Л. В. 79 Михайлина Л.П. 167 Мишулин А. В. 123 Мольнар Э. 39 Moravcsik, Gy. 43, 71 Моця О. П. 167 Moszyński, K. 94 Мoшкова М. Г. 109, 138 namjesnik Мурзiн В. Ю. 40, 109, 135–136, 139 Mutimir, hrvatski knez 29 svećenik i diplomat Назаренкo А. В. 73, 168

Обломский А. М. 104–105 Оболенский Д. 47, 50, 170 Обчиников О. 13, 49, 62, 92, 167, 171 Oleg, staroruski knez 66, 166 Онищух Я. 144 Оприск В. Г. 50, 167 Оранский И. М. 108 Орел В. Э. 152 Orentij, svetac 123 Orozij, srednjovjekovni Oton I, germanski kralj i car 11, 44, 46–47 Oton III, germanski car 167 Пiвторак Г.П. 5 Павинский А. 157 Панькевич И. 76 Пачкова С. Н. 114–115, 130 Paszkiewicz H. 73 Piragast, Ant 161 Пеняк С.И. 12, 50, 73–75, 88, 164, 167, Перени Й. 31 Петренко Е.Н. 82 Петров А. Н. 25 Петров В. П. 12, 121, 157 Петрухин Б. Я. 150 Пигулевсхая Н. В. 156 Пиотровский Б. Б. 145 Пiоро I. С. 107 Plautije Silvan, rimski Mezije 117 Plano Karpini Giov., katolički Плахонiн А. Г. 65 Плетнева С. А. 31

Nalepa, J. 20–21, 54 119, 145 Нарушевич А. 33 Наследова Р. А. 60,136 Наумов Е. П. 30, 54, 55, 59, 122 Nemanjići, dinastija srpskih knezova 30 Немет П. 74 Нерознак Б. П. 37 Nestor, staroruski ljetopisac 24–25

Plinije Stariji, rimski pisac, 110, 114,

Plutarh, staroruski povjesničar Поболь Л. Д. 104 Погодин А. Л 85 Погребова Н. Н. 41 Подосинов А. К. 40, 118–121, 128 Покляцький О. В. 104

Нефедкин А. К. 138, 154 Полин С. В. 109 Niederle, L. 12–14, 45, 49, 56, 60, 64, 82, 87, 114, Pohl, W. 93 119–120, 127, 129, 136, 177 Попов A. И. 37, 156 Пoтебня А. A. 33, 145 Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac 95 Prestan, bugarski knez 76 Никонов В. А. 16, 22, 100 Prisk iz Panija, tajnik bizantskog poslanika 55–56 Никоноров В. П. 154 Приходнюк О. М. 14, 67, 74, 81, 82, 157, 167 Никулицэ И. Т . 114, 146 Прiцак О. 147, 151, 156 Новаковић P. 44, 46 Prokopij iz Cezareje, bizantski povjesničar 145 Новосельцев А. П. 168 Premislovci, dinastija 47 Noa, lik iz Biblije 24–25

195 Kazalo imena ____________________________________________________________________________

Ptolomej, starogrčki zemljopisac 87, 94 119, 121, 160 Пудовин В. К. 139 147– Пьянков А. П. 33 Радоjчић Н. 30 Раевский Д. С. 109 Pакова С. 30 Раппопорт П. А. 75 Рафалович И. А. 82, 146 Ременников А. М. 115 110,112, 163,167 Repeta, J. 54 Reskuporid, Vladar Tanaisa 85

Skilica, vidi Ivan Skilica Skok, P. 19–21 Скржинская Е. Ч. 119–120, 122, 145, 148, 150, 155–156, 159 Скрипкин А. С. 136 Смиленко А. Т. 147, 167 Смирнов К. Ф. 108 Смiшко М.Ю. 50, 88, 107, Rački, Fr. 13ссовский Д. А. 67

Соболевский А. М. 86

Рикман Э. A. 121–123, 125, 127, 135, 143, 146 Соловьев А. В. 32–33, 37 Рaгалев A. Ф. 32 Соушталь П. 68 Рогов Л. И. 64 Strabon, staroruski zemljopisac 108, 110 114,11 Романовская М. А. 114 Стрижак О. С. 107 Ронин В. К. Sulimirski, Т. 138–139 Rospond, S. 20–21, 89 Sunihilda, predstavnica roda Rosomona 155 Rowlinson, G. K. 97 Суперанская. А. В. 16 Rubrik, katolički svećenik i diplomat 40 Сымонович Э. А. 130–131,164 Рубцов С. М. 138 Tacit Kornelij, rimski državnik, povjesničar 113–117, 124–125, 127 Рудич Т. Е. 126 Tejral, J. 159 Русанова И. П. 14, 50, 81, 109, 111, 130, 150, Теплоухoв А. Ф. 40 164 Рыбаков Б. А. 5, 14, 25-26, 31, 60, 64, 83, 103, Терпиловский Р. В. 83, 106, 109, 112, 157, 164 120–121, 148, 156, 167 Тиводар М. П. 129 Sakać 97 Тимофеев Е. И. 167 Salan, vođa Slavena 75 Тимощук Б. А. (Тимoщук Б . О.) 12, 14, 49– 50, 66, 75, 81, 92, Салмина М. А. 151 107, 164, 166–167, 169, 171 Samo, slavenski knez 58, 99 Titmar Merzeburški, njemački srednjovjekovni kroničar 73 Sandarzij, žitelj Tanaisa 85 Тихaнова М. А. 55, 116, 122–123, 158 Sarus, predstavnik roda Rosomona 155–156 Тихомиров М. Н. 64 Sarmat (Savromat, Savromatos), vladar tanaisa 85, 100–101 Толочко П. П. 14, 167 Sasanidi, dinastija iranskih vladara 95, 179 Тoлcтой Н. И. 18 Свердлов М. Б. 26–27, 168 Томашевич В. В. 104 Tomislav, hrvatski knez 29 Светликов И. К. 110, 117 Топоров В. Н. 92–93, 102–103, 143, 148, 152 Svatopluk, velikomoravski knez 67, 69, 168 Tóth, Š. 31 Svjatoslav, staroruski knez 65 Trajan, rimski car 113 Седов В. В. 5, (Sedov, V. V.13, 14, 50, 56, 84, 105, 123, Третьяков П. Н. 12, 104, 167 124) 27, 35,45, 5560, 66, 74, 80, 82, 103, 104, 106, 109, Тржештик Д. 12, 54, 56 111, 119, 122, 125, 126, 129, 134, 136, 140, 142–143, Трубачев О.Н. 5, 8, 16, , 86, 102–103, 107, 109, 122, 145, 148–150, 152, 159, 164–167, 169, 177 (Trubačov, O. N. 34, 92, 94, 148, 166,) 152 Simargl, istočnoslavenski bog 103 Туаллагов А. А. 151 Семеновкер Б. А. 6 Tuga, Hrvatova sestra 11, 93 Середонин С. М. 50 Tăpkova Zaimova, V.) 30, 39 Siagus, žitelj Tanaisa 100 Угрин К. 32

Simeon, bugarski car 75 Удальцов А. Д. 141 Симоненко А. В. (Симоненко О. В.) 104–105, Улащик Н. 11. 32 107, 125

196

Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Fars, sarmatski car 110, 137 Шульц П. Н. 41 Vasmer, M. 17, 20, 28, 32, 78, 86–88, 90, 92–93, Шушарин В. П. 31, 69, 70–71 109, 132, 144, 151, 175 Феодоров Г. Б. 125–126 Šćek, slavenski knez 156 Teodozije, rimski car 140 Щебракова Т. А. 124 Teofan Ispovjednik , bizantski povjesničar Щукин М. Б. 106, 109– 110, 112–115, 117, 143, 25, 37, 39, 77 146, 148, 151–153, 156 Teofilakt Simokata, bizantski povjesničar 77 Едельман Д. И. 102–103 Ферjанчиħ Б. 44, 45 Erdelyi, I. 40 Fehér, H. 71 Филин Ф. П. 58, 93 167 Юудин В.П. 34 Флоря Б. Н. 25, 47–48, 55, 103,122 Julijan, katolički misionar 39 Фокєєв М. М. 124–125 Юурасов М. К. 31 Toma Arhiđakon, dalmatinski povjesničar Justin, starorimski povjesničar Fredegar, franački kroničar 41 Юхо Я. 32 Хабургаев Г. А. 10, 64 Jagić, V. 14–14, 56–57 Хавлюк П. И. 82, 105, 112, 146 Яайленко В. Н 35 Хайду П. 148 Heinzel, R. 87 Hrvat (Horoat, Horoatos, Xορύαθος), arhont Tanaita Adam Bremensis 158 85–86, 90–92, 99–100, 142, 176–177 Altheim, F. 140, 141, 148, 150, 153, 159 Avenarius, A. 31, 60 Horvat, vođa Alana-Tanaita 162 Hrvat, vođa Hrvata 11, 93, 99 Babeş, M. 114 Horvat, predvodnik alanske družine 51 Bačić, J. 16 Horvat, suvremeno slovačko prezime 100 Balzer, O. 72 Horvat, suvremeno hrvatsko prezime 100 Barada, M. 60, 98, 134, 136

Hrvati, čuveni rod Alana, 162, 169, 178 Horiv, slavenski knez 91, 156 97, 163, 170, 172 Hors (Horo), istočnoslavenski bog 92, 103 Хреков А. А. 112 Худаш М. 88 Худяков Ю. С. 154 Цветков С. В. 109 Цигилик В. М. 115, 143 Чекин Л. С. 40 Crnobog, slavensko božanstvo 95 Черных П. Я. 17 Черняк А. Б. 116 Шаров О. В. 156 Šafařik, P. J. 49, 86, 88, 157–158 Шахматов А. А. 24–25, 50 Шелов Д. Б. 91 Шелов-Коведяев Ф. В. 114, 16 Ширяев Е. Е. 32 Šišić, F. 29 Шишова И. В. 108 Šubići, hrvatska obiteljska loza

Bartha, A. 31 Bechicki, J. 12, 47, 50–51, 86, 95– Belošević, J. 56 Berneker, E. 144 Bialekowá, D. 83 Bierbrauer, V. 143 Birnbaum, H. 53 Boor, H. 72 Bosworth, J. 48 Brachmann, H. J. 84 Brady, C. 156 Brozović-Rončević, D. 92, 132 Brückner, A. 13, 88–89 Budak, N. 7, 44, 86, 176 Budimir, M. 86 Bujak, F. 72 Bury, J.B. 38,43 Carile, A. 38 Chaulopecký, V. 18, 52 Chmielewski, W. 140, 162 Chropovský, B. 164 Comşa, M. 82 Czekanowski, J. 137, 161 Ćurić, N. M. 98

Kazalo imena 197 ____________________________________________________________________________

Dąbrowski, K. 155 Dekan, I .T. 71 Diaconu, P. 63 Ditten, H. 12, 38, 46, 54, 86, 94, 122, 132 Dvornik 166, 169 Dvornik, F. 12, 47, 50, 65, 98, 137 Eckhardt, K. A. 148 Erdelyi, I. 70

Jagić, V. 13, 57 Jamka, J. 50, 170 Jamka, R. 51 Jażdżewski, K. 140, 162 Jireček, C. 38 Karbić, D. 98 Katičić, R. 7–8, 53–54, 93 Kazanski, M. 148 Kidd, D. 83

Fehér, H. 71 Fine, J. V. 47, 50, 86, 170 Fodor, I. 13, 40 Fokt, K. 13, 166 Fraenkel, E. 145, 156 Francić, V. 87 Fusek, G. 83

Kiparski, V. 102 Klaić, N. 7, 44, 52–53, 86 Klaić, V. 29–30, 59–60, 87 Klanica, Z. 83 Kniezsa, I. 31 Knoblach, I. 16, 23 Kolendo, J. 109 Korkkanen, I. 148 Korošec, J. 60, 83, 136 Korunić, P. 7 Kos, F. 27 Košćak, V. 53, 86, 93, 95–96, 98,

Gabain, A. 16, 49, 97 Graczyński, J. Z. 12, 48, 51, 77, 79, 86, 161–162 Gąsiorowski, A. 37, 39 Geitler, L. 87, 89 137 Genzmer, F. 150 Kostrzewski, J. 140, 162 Gluhak, A. 8, 86–87, 98, 132 Kotlarczyk, J. 86, 98, 137, 166 Goehrke, C. 5 Kowalenko, W. 84 Goldstein, I. 7,13, 54, 56, 61, 86, 98, 136, 176–177 Kozak, D.N. 110 Krause, W. 150 Grafenauer, B. 7, 27, 44, 50, 58, 79, 87, 166, 170 Kristό, Gy. 38 Kronsteiner, O. 50, 93, 170 Grégoire, H. 43, 86, 93, 145 Kucharski, E. 161 Gschwantler, O. 150, 155 Kuczyński, S. M. 63, 65, 161 Gušić, M. 95 Kunstmann, H. 8, 17, 20–21, 42, 53, 87 Györffy, Gy. 31, 63, 74 Kunysz, A. 51, 161–163 Kutylowska, I. 33 Habovstiakova, K. 100 Hachmann, R. 148 Labuda, G. 7, 12, 18, 48, 52, 58, 64, 77, 87, 166, 168, 170 Harmatta, J. 31, 141 Hauptmann, Lj. 7, 12, 30, 43, 50, 58, 71, 82, 86, Lászlό, Gy. 31 98, 134, 151, 166, 170 Latschuv, B. 85 Häusler, A. 140 Leciejewicz, L. 65, 81 Havlik, L. 7, 29, 38, 52, 168, 170 Lehr-Splawiński, T. 52, 59, 65, 79, 89, 137, 162, Havlikova, L. 7 170 Heinzel, R. 87, 150 Lelewel, S. 64 Hensel, W. 5 Lemerle, P. 6 Heres, T. 50, 86, 92, 95–97 Lemprecht, A. 5, 58 Hermann, E. 145 Lewicki, T. 12, 51, 63, 79, 168, 170 Hermann, J. 78, 83 Loma, A. 8, 16, 21, 51, 77–78, 93–64, 99 Horák, B. 122 Lončar, M. 12 Hovard-Jonston, J. 6 Ludat, H. 15–17, 49, 77, 97 Hrubý, V. 12, 50, 170 Łowmiański, H. 6, 12, 45, 47–48, 51, 57, 65–66, 68,

77, 87, 89, 99, 109, 118, 120–122, 145, 152, 162– 163, 166–170, 172 Huk, J. 141 Ionita, I. 146 Irmscher, J. 78

Macan, T. 59 Macarthney, C. A. 72

198 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Maenchen-Helfen, O. J. 156 Majewski, K. 110 Makarski, W. 8, 54, 87, 167 Malamut, E. 63 Malingoudis, Ph. 38 Mandić, D. 50, 86, 95, 170 Manojlović, G. 17 Mańczak, W. 5, 16, 32, 34 Marčinko, M. 97–98 Maretić, T. 82 Margetić, L. 52 Marguliès, A. 57 Marquart, J. 12, 18, 50, 145, 168 Martindale, J. R. 156 Marušić, B. 56 Meillet, A. 86 Melich, J. 70 Miller, K. 118 Modelski, T. Z. 17, 77 Moravcskik, Gy. 22, 31, 43, 68, 70 Moszyński, K. 25, 93–94, 132 Mush, R. 114 Mužić, I. 53

Rački, Fr. 13, 71, 166 Repela, J. 51, 54, 170 Rosenfeld, H. 157 Rospond, S. 20, 38, 89, 107 Rudnicki, M. 90 Rus, J. 50, 170

Šafařik, P. J. 5, 49 Sakać, S. 17, 50, 86, 97 Šalkowský, P. 75 Šanjek, T. 59 Šaur, V. 16, 97 Saussure, F. de 97 Schmidt, L. 148, 150 Schneider, H. 150 Schönfeld, M. 120 Schramm, G. 147 Seman, J. 83 Senga, T. 38 Ševčenko, I. 6 Shevelov, G. Y. 86 Šimek, E. 48 Šimunović, P. 16 Šišić, F. 29–30, 43, 57, 95 Nagrodzka- Majchryk, I. 155 Skok, P. 15, 19, 87, 91 Nahtigal, R. 58, 87, 89 Skowronek, J. 51, 170 Nalepa, J. 6, 8, 13, 20, 48, 52, 55, 57–58, 77, 170 Skrypek, I. 65 Smiszko, M. 110 Német, Gy. 31 Solmsen, F. 156 Niederle, L. 12, 27, 47–49, 56, 77, 87, 119–120 Stih, P. 53 131, 166 Struve, K. W. 5 Novak, Gr. 29 Strzygowski, J. 96 Nowatny, K. A. 16 Suić, M. 53 Sulimirski, T. 138–139, 161

Olrik, A. 150 Pantelić, S. 13, 48, 87, 98 Parczewski, M. 7, 63–65, 70, 74, 81, 165–166 Paszkiewicz, H. 12, 72–73, 167–169 Pavlišić, D. 59 Peisker, J. 95 Pekarskaja, L. V. 83 Persowski, F. 65, 163, 167, 169 Perwolf, B. 38, 37, 89 Pleterski, A. 5 Padolák, J. 129 Popović, J. 56, 86 Poppe, A. 41 Porowska-Taborska, H. 54, 58, 89 Potkański, K. 65 Poulik, J. 164 Pritsak, O. 16, 63 Prlender, I. 7 Profantová, N. 75

Švab, M. 53 Swoboda, W. 31, 94 Szelągowski, A. 50 Szymański, W. 167 Tanty, M. 51, 170 Tăpkova-Zaimova, V. 22 Tejral, J. 159, 164 Teodor D Gh. 165 Thompson, E. A. 141 Tkadicik, V. 76 Tomaschek, W. 121 Toynbee, A. 6 Trautmann, R. 87 Turek, R. 7, 52, 84, 170 Tymieniecki, K. 65, 152 Tzyjarski, E. 155 Udolph, J. 5 Uličny, F. 76

Kazalo imena 199 ______________________________________________________________________________

Vaillant, A. 86 Van Wijk, N. 58 Váňa, Z. 5, 50, 170 Várady, I. 141, 153, 157 Vasmer, M. 20, 38, 78, 86, 91, 152, 162 Vernadski, G. 50, 98, 137, 145, 151, 161, 170 Vidović, M. 98 Vilfan, S. 27 Vinski, Z. 56, 60, 83, 86, 136 157, 159

Werner, R. 149 Westberg, F. 18, 52 Wędzki, A. 37, 74 Whitaker, I. 114 Widajewicz, J. 18, 52, 64, 77, 170 Wincentij Kadlubek 72 Wiṡniewski, J. 39 Wojciechowski, T. 50 Wolfram, H. 44, 144, 148, 150, Zaręba, A. 20

Wasilewski, T. 51, 64, 168, 170 Weber, E. 121 Wenskus, R. 148, 157 Werner, J. 141 96, 160, 170

Z stĕrova, B. 58–60, 136 Zeuss, K. 87, 145 Zgusta, L. 86, 91 Županić, N. 16–17, 19, 49–50, 77, 86,

KAZALO ETNIČKIH I ZEMLJOPISNIH NAZIVA 200 ____________________________________________________________________________

Avarski kaganat (država) 31, 52, 58, 60, 75, 82

Atlantski ocean 77–78

Avari 11–12, 14, 16, 18, 44, 52, 56, 58–60, 77 Afganistan 97 83–84, 96, 136, 177 Afrika 16 Agaling, rijeka Afrika Sjeverna 139, 142, 151, 177 Osci 56 Babina Gora, selo 111 Azija 174 Bablja gora 52 Jadransko primorje 28–29 Bavarija (Bagibareja) 11, 14, 27–28, 44, 47, 52 Jadransko more 56, 70, 96 Bavarci (Bavari) 27, 47 Azija Mala 16 Bakota, grad Azija prednja 96 Balaton, jezero 70 Azija srednja 151 Balkanski poluotok 7–8, 28–30, 35–37, 43, 47, 49, 53, 55–62, azovsko-crnomorska regija 91 83–84, 104 Alani-Sarmati 136, 141, 149, 153–156, 158–162 Balkan 95–96, 98–100, 104, 114, 136-137, 166, 169, 171–172, 164–166, 177–179 174, 176–177, 179 Alani sjevernokavkaski 156 Baltik 120, 143 Alani-Tanaiti 140–142, 152–155, 160–162, 177–178 baltička plemena 111– 112 Alpe, planinski lanac 27 Bar, grad 28–30 Bastarnske Alpe 118, 120 Basili 139 Alpe istočne 58 Bastarni 87, 113–116, 118–119, 160 Amazonke 108 Baškirija 40 Amerika 172 Bijela, rijeka Ananjev, grad 160 Bjelostok, grad 32 Anap, grad 100 Bijeli Elster, rijeka 48 Anti 55, 82–83, 93, 98, 109, 133, 134, 139–140, 144–145, Bjelsk, grad 32 149–153, 155, 157–158, 161, 176 Benevento, grad 19 Anti-Sarmati 139 Barnaševka, selo 81 Aorsi 110, 136, 138–139 Behistunska ploča 97 Araks/Eraks (Rion, Fasis), rijeka 159 Bovšev, selo 81, 165 Arahozija, povijesna oblast u staroj Perziji 92, 97 Bohemija sjeveroistočna 170 Argandab, rijeka 97 Bojki, vidi Vojki Argastan, rijeka 97 Bocani, selo 125–126 Arijana, povijesna oblast 92 Bugarska Velika (Bulgarija) 36, 39, 63 Armenija 38, 96, 145 Bulgarija dunavska, Bugarska zemlja, Bugarska država 24, 35, 39, 75 Armenija Velika 36, 38 Bugari 109, 151 Asi(Alan-isi) 150 Bugari dunavski 39

Comment [n3]: Je li to isto selo kao i Babina Gora?

Ataul 147

Boržava 74

Kazalo etničkih i zemljopisnih naziva 201 ____________________________________________________________________________

Boročica, selo 158 Bosporsko carstvo (država) 101, 137, 162 Botošani, selo 164 37, 43, 52, Branibor (Brandenburg), grad 167 141, 149, 172, 176 Brana, selo 158 Bubegeni 147 Bubniče, selo 92 55, 57, 77, 81, 108, 119–120, Budeşti, selo Budžačka stepa 105, 121, 123–124, 127 81, 84, 98, 137, 163, 170, Bužani 64–65 Bukovina 114 109, 111–112 Bugari, Protobugari 39, 67 Burgundi 141 Buri 119 141

Vjesi 147 Bizantinci 14, 77, 149, 171 Bizant, Bizantsko Carstvo, 25, 28, 30, 54, 58–60 , 66, 69, 75, 90, 131, Vinidi (također vidi Veneti ) 41 Vinodol 29 Visla, rijeka, 19, 26, 46, 48–52, 140–141, 165–166, 171–172 Visla gornja 45–46, 49, 51–52, 175–176, 179–180 Vislo-odransko međurječje 5, Vislani 27, 47–48, 51, 55, 65, 88 Vojki (Bojki) kraj Vojki 46, 52 Volga, rijeka 34, 39, 94, 108,

Burjakovka, selo 107 Babilonija 97 Vandali 115, 139–140, 148 Varna, grad 19 Varjagi 66 Vasinabronki 147 112–113, 124, 143–144, 146,

Volga gornja 147 Volinj, grad 157 Vlasi 26, 130–131 Volinjsko-podoljska regija 144 Volinjska oblast 158 Volinj, Volinjska zemlja 32, 60, 65,

158–159 Velebit, gorski klanac 96 Volinj istočni 65 Velegeziti 37–38 Volinj zapadni 106, 109, 145 Velzitija 37 Volinjani 64–66 Velika Luka, grad 37 Vorskla, rijeka 82 Veliki Novgorod, grad 37 Istočno Rimsko Carstvo 141 Velika Moravska (država) 38, 65 Istočnoeuropska ravnica 102, 104 Velikorosi 175 Istočno Franačko Kraljevstvo (Frangija) 28, 69 Mađarska nizina 127 Vroclav, grad 139 Mađarska ravnica 67 Vjatiči 64, 66, 99, 166 Mađarski plemenski savez Mađarska, Mađarska zemlja, 24, 46–47, 50, 67, 70–71, Gazna, rijeka 97 73–76, 119, 157 Galicija, Galičina, Galicijska zemlja 32, 50, 56, 75–76, 106, 146, 158 Mađarska Bijela 31 Galicija Istočna 49–50, 54, 69 Mađarska Velika 36, 39–40 Galič, grad 109 Mađarska Crna 31 Galija 139–140, 151, 156 Mađari 11, 31, 38–39, 46–47, 62, 64–65, 67–73, 76, 131, 157–158, 168–170, 170, 176 Gepidi 60, 121, 141, 144 Mađari Bijeli 32, 35 Germani 109, 114–117, 119–120, 128, 140, 143–144, 147–148, 156, 147 Veneti-Venedi 157 Heruli 141, 147 Veneti/Venedi 102, 104, 109, 112–129, 133, 147–149, Geti-Dačani 80, 107, 109, 112, 115, 125 158 Geti 72, 121, 135 Venedi podnjestrovski 158 Gjazihopon, pečeneška tema 63 Venedi-Sarmati 118–120, 122, 124–127, 129 Gibraltar 139 Venecija, grad 19, 37 Gil dolnji, pečeneška tema 63 Bečka šuma 60 Galindi 147 Vereckij prolaz 47 Goreča, selo 164 Verona, grad 19 Gorin, rijeka 51 Gornjednjestrovska regija 66, 80, 133 Gotešti, selo 125

202 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Goto-Gepidi 135 Drevljani (Derevljani) 63–66 Goti 29, 48, 104, 113, 115, 124, 133, 137–139, 140–150, stara češka država 47 153–162, 164–165, 177–179 Duvanjsko polje (Duvno) 29–30 Goti podunavski 115 Duklja, Dukljanska kneževina/kraljevstvo Goti-Slaveni 57 28, 30 Grci 66, 133 Dukljani 30 Grčka 37–38 Duljibi 10, 50, 58, 60, 64–66, 99, 109 Grčka Velika 36 Dunav, rijeka 25–28, 39–40, 53, 55, 57, 60, 65 Guti 145 67, 69–70, 80, 82–83, 114, 118– 124, 131, Huni 16, 55, 71–72, 96, 131, 133, 136–142 135, 138, 141, 164, 168 144, 149–165, 177–178 Dunav gornji 140 Huni pricrnomorski 141–142 Dunav donji 63, 122–126, 143 Dagestan 139 Dunav srednji 104, 159 Dačani 121, 138 Dunavska nizina 170 Dačani 113 Dunavska regija 83 Đuli 32 Dacija 48, 115, 160 Daleminci 48 Euroazija 16, 49, 93, 175 Dalmacija 11, 14–15, 24, 28–29, 44–45, 51–54 Jevreji 19 56–57, 59–61, 68, 71, 84, 99, 171, 175, 180 Europa 18, 53–55, 72, 78, 85, 119–120, 128–129 Dalmacija gornja 29 131, 136, 139–142, 153-154, 158, 171– 172, 174, Dalmacija sjeverna 18 177, 179 Danapr (Veliki Danapr), rijeka (također vidi Dnjepr) 82, 159 Europa istočna 5, 8–9, 12, 16, 31, 34, 39–40, 53, Danastr, rijeka (također vidi Dnjestr) 82 56, 60, 79, 83, 102–103, 106–108, 129, 131, 136, Dvinsko-dnjeparsko područje 32 139, 144–145, 147, 149, 151, 153, 155, 157–158, Desna, rijeka 111 160, 165–166, 171, 178

Dnjepar, rijeka 5, 40, 63, 66, 80, 82, 84, 105–106 Europa središnja 5, 7–9, 14, 16, 30–31, 34, 36, 43, 110, 116, 139, 143–144, 152, 157–159 45, 47, 53, 59, 85, 96, 100, 100, 109, 111, 119, Donji Dnjepar 141 129, 136, 139–141, 166, 169–170, 173– 174, 177, Dnjepar lijeva obala 82, 157 179 Dnjestar, rijeka 32, 49, 55, 57, 63, 66–67, 76, 79–81 Europa jugoistočna 5, 80, 102, 111, 119, 123, 133– 84–85, 105–106, 109, 111, 114–115, 118, 120–125, 139, 134, 137, 140, 142–143, 146, 173, 178 140, 142, 146, 152, 160, 163–164, 169 Europa južna 45 Dnjestar gornji 63, 66–67, 106, 124, 130, 135, Eufrat, rijeka 37 145–146, 163–164, 169–170, 173 Erbiceni, selo 126 Dnjestar donji 82, 123-126, 141, 143 Dnjestar srednji 67, 106, 116, 135, 145, 153, Žitomirska oblast 158 Dnjestrovsko-dunavska regija 135 Zala, rijeka 45–48, 83–84 Dnjestrovsko-prikarpatska regija 134, 179 Dnjestrovsko-prutsko međurječje 146 Dnjestro-dnjeprovsko međurječje 55, 104 106, 134, 142 Dnjestro-dunavska regija 115, 125 163, 176 Dnjestro-dunavsko međurječje 123–124 127 Dobrudža 41 Don, rijeka 62, 85, 91, 112, 135, 138–139, 141, 144, 166, 172, 177 116, 124, Don donji 136–137, 140, 154 Drava, rijeka 27, 70–71 Atlantski ocean) 77–78 Drač, grad 29

Zagreb, grad 96 Zadar, grad 29 Zadunavlje 69–70 Zakavkazje 159 Zakarpatje 14, 53, 62, 73–76, Zakarpatje, ukrajinsko 76 Zališicki okrug 107 Salzburg, grad 27 Zapadno Rimsko Carstvo 141 Zapadni Bug, rijeka 50, 66, 81, 106, 130, 142, 170 Zapadni ocean (također vidi

Kazalo etničkih i zemljopisnih naziva 203 ____________________________________________________________________________

Zbruč, rijeka 66 Zvenigorod, selo 110

Kelti 109, 174 Kranjska gora 94

Zernešti, selo 125 Zeta, povijesna oblast 29

Kermanšah, grad 97 Kijev, grad 24, 41, 63–66, 91, 112,

147 Jabdiertim, pečeneška tema 63, 66 Ivanofrankivska oblast 92, 107 Iberija, povijesna oblast 19 Ilirija, povijesna oblast 53 Imniskaris 147 Inaunksis 147 Iran 96–97, 136, 179 Iran stari 95, 96–97 Iranska visoravan 95 Iranci 80, 152, 174 Hispanija 139–140, 142, 151, 177 Hispanija Velika 36 Istar, rijeka 67 Istra, poluotok 27, 56, 70 Italija 27, 156 Italija sjeverna 140 Itilj, vidi Volga Kavkaz 95 Kavkaz sjeverni 94, 139 Kavkaske planine 136 Kagarlyk, selo 112 Kalantaiv, selo 112 Kamenec Podolsky, grad Kandahar, grad 97 Kanev, grad 111 Kapela, planina 70–71 Karantan, grad 27 Karantanija 27, 52, 59 Karantanska kneževina 27 Karantanci 27 Karantanija 28, 29 Karnburg, grad 27 Karpatsko-dnjestrovska regija 109 Karpatsko-dunavska regija Karpati, 55, 69, 74, 87–88, 176 Karpatska regija 58, 75, 91, 129 karpatski greben 73–74 Karpati, 5, 7, 32, 46–47, 49, 51, 53, 56–57 60, 62, 67, 69, 71, 73–77, 87–88, 108,

Kijevščina 105 Kina 16, 18, 96 Kicmanski okrug 107 Klagenfurt, grad 27 Kogilnik, rijeka 121 Kodri 114 Kodin, selo 164 Koldi 147 Kolokolin, selo 110–111 Kolomija, grad 67 Konstantinopol, grad 68, 70, 141 Korosno, selo 92 Kostiš, selo 164 Kotragi (Kutriguri) 39 Košice (Prešov), grad 74 Košička dolina 75 Krakov, grad 139 Krakovska zemlja 73 Krapina, mjesto 96 Crveno more 97 Kriviči 66 Krk, otok 96 Krosno, selo 92 Krim, poluotok 40, 139 Kumanija Bijela 31 Kumanija Crna 31 Kufis (Kubanj), rijeka 39 Laborec (Sviržava), rijeka 74–75 Langobardi 60 Laski, selo 158 Lenđani 47–48, 51, 64–65 Lenđani-Lendići 65 Lučani 63 Lenkovci, selo 107 Libanon 19 Libija 19 Lingoni 57 Lipovec, selo 112 Litvanci 145 Ligijci 119–120, 128

110, 118–122, 129–130, 140, 163–164, 168, 173, 179 Karpati istočni 114 Karpati Tatranski 49 Karpi Katalonska polja 141, 162 Kačino, selo 158 Kvadi 110, 119 Kelmenecki okrug 107

Ligijci-Sarmati 120 Luzitanija (Portugal) 139 Luka-Kavečinska, selo 81 Lukva, rijeka 63, 66 Luck (Lučesk), grad 64 Lučani 48, 64 Lavovska oblast 92, 110, 146 Lasi 27, 64 Mađari

70, 74

204 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Mazovija 145

Panonija, 39, 46, 58, 60, 67, 119, 131, 138–

139 Makedonija 60 157 Mardi 71–72 Panonija Donja 27 Maritima (Primorje) 29 Pariz, grad 141 Markomani 119 Parti 72 Maskuti-Masageti 139 Perzijanci 72 Mašev, selo 158 Pečenezi 12, 49, 67,76 Mezija, rimska provincija 40, 53, 60, 115–117, 140 Peuka, otok 114 Meotis 39 Peucini 102, 113–117 Meoćani 94 Pandžab 97 Merens 147 Przemyśl, grad 79, 169 Merja 66, 147 Przemyślska zemlja 64 Nesebar, grad 19 Perzijsko carstvo 97 Mezopotamija 98 Perzija 72, 95 Midija 72, 97 Perzija stara 98 Mihalovci, selo 75 Pečenezi 31, 44, 62, 63, 65-67, 69, 71–74, 76, 168–169, 176 Tataro-mongoli 34 Peczenyzin, selo 67 Mongoli 16, 18 Pečeneška šuma 66 Morava, rijeka 24, 26, 47 Pilipenkova gora, selo 111 Moravljani (Morava) 24, 26–27, 48, 88 Pobužje 94 Moravija 70 Pobužje južno 112, 146, 166 Moravska 20, 72–73, 83, 164, 169 Povislje 122 Moravska Velika 6, 36, 38, 67–69, 168 Povislje gornje 65, 163, 179 Mordva 147 Pogorinje 65 Mordens 147 Podjesenje 112 Munkač (Mukačevo), grad 74 Podjesenje donje 82 Megda, oblast 48 Podljašje 145

Navego 147 Nadušita, selo 125

Podnjeprovlje 53, 66, 151, 159 Podnjeprovlje gornje 111 Podnjeprovlje srednje 63, 82, 111–112, 135,

157 Narev, rijeka 32 111–113, 115-116, 142–143, 159, Nedao, rijeka 162 Nisa, rijeka 48, 50, 170 Oguzi 145 115–117, 126, Odra, rijeka 46, 51, 77–78, 140–141, 165 165, 178–179 Odeska oblast 63, 125 Oium 143–144 Oka, rijeka 168 82, 105 Olonešti, selo 125 Olvija, grad 110, 137 Ondrava, rijeka 74–75 71, 81, 83–85,

Podnjestrovlje gornje 55, 102, 106, 161, 165, 167 Podnjestrovlje donje 122, 125 Podnjestrovlje srednje 81, 84, 106, 107, 113, 135, 142–143, 155, 158, 160, Podolje 105, 144 Podoljska visoravan 116 Podoljsko-dnjeprovska regija 80, 134–135 Podonje donje 177 Podunavlje 5, 26–27, 55–56, 60, 67, 96, 131, 146, 165

Horda Bijela 34 Horda Zlatna (Ulus Džudži) 34 125, 131 Horda Plava 34 Orlicke gore 47 74, 82–83, Osetijci 150 Ostrovec, selo 107 Ostrogoti 140–141, 143, 149, 156, 159

Podunavlje donje 83–84, 122–123, Podunavlje srpsko 83 Podunavlje srednje 55, 67, 69–71, 110, 131, 140 Polablje 53, 57

Kazalo etničkih i zemljopisnih naziva 205 ____________________________________________________________________________

Polisje 111–112, 116 62, 80,

Pricrnomorje sjeverno 35–36, 40–41, 55, 60,

Polovci 31, 32 82–86, 93, 100, 102, 110, 124–126, 134–139, Polocka zemlja 32 141–142, 149, 153, 159 Polanji 88 Pricrnomorje sjeveroistočno 93, 98 poljska država 47, 167 Pricrnomorje sjeverozapadno 66, 107, poljsko Pomorje 143 115–116, 126 Poljska 39, 50, 54, 57, 73, 109, 111, 165, 170 Protohrvati 61, 176 Poljska Velika (Velikopoljska) 36–38, 65 Prusija 72 Poljska Mala 7, 51–52, 65, 73, 138, 162–163, Prusi 72 170–172, 176, 179 Prut, rijeka 32, 49–50, 54, 67, 110, 120, 124, Poljska sjeverna 84 163, 165, 168, 170–171, 173 Poljska središnja 84 Prut gornji 164 Poljska jugoistočna 165 pruto-dnjestrovsko međurječje 63, 114, 126, Poljska južna 139 179 Poljaci 47, 65 Prešov, grad 74 Poljani 65–66 Pomorje 72 Ra, rijeka (također vidi Volga) 94 Pont, Pontsko more 78, 82, 144 Radimiči 64, 66, 99 Poočje 147 Rahny, selo 112 Poprutje 164 Raška 29 Poprutje gornje 167 Rajna, rijeka 140 Potisje 60, 76, 140 Reut, rijeka 160 Praslaveni 111, 122, 152 Rim, grad Priazovje 98, 139 Rimljani 12, 110, 113, 131, 133, 141 Priazovje istočno 94 Rimsko Carstvo 115, 123, 129, 138–140 Priazovje sjeverno 39, 97, 135, 143 rimski pastiri 131 Priazovje sjeveroistočno 91 Ripnjev, selo 146 Pribaltik 114 Risipeni, selo 125 Pridnjestrovska regija 160 Rogi 147 pridnjestrovsko-karpatska regija 161, 178 Rogozna, selo Pridnjestrovlje 66, 160, 178 Roksolani Prikamje (vidi oblast uz rijeku Kamu) Rusija 63 Prikarpatska oblast 49 Rosomoni, čuveni rod Gota 155–156 Prikarpatska regija 161–162, 165, 169, 172, Rusija 63 174, 176 Rusija Velika 175 Prikarpatje 7–8, 9, 14, 47, 49, 56, 67, 74, 79, 87, Rostov Veliki, grad 37 92, 96, 106–107, 113, 115, 123, 126–128, 130–132, rostovsko-suzdaljska zemlja 33 138, 142, 149, 155, 161–162, 166, 172, Ros, rijeka 116 178–179 Ružičevka, selo 112 Prikarpatje istočno 14, 49–50, 60, 73, 76, Rumunjska 146 110, 112–113, 115, 125, 135, 155, 161, 163–167, Rusini, Rusini zakarpatski 76 170–171, 173–174, 176, 178–179 ruska zemlja 63

Prikarpatje sjeverno 5, 47, 50, 98, 109, 137, 172, 176 Prikarpatje sjeveroistočno 5 Prikarpatje ukrajinsko 49, 62, 67, 79, 129

ruska država 33 Rusi 168 Rus' 156 Rus' 24, 32–34, 37, 55, 72–73, 75,

158, Prikubanje 94 Priladožje (vidi područje jezera Ladoge) 147 Pripjatsko-poliska regija 111, 114 Pripjat, rijeka 5, 64, 66, 111 Pripjat gornji 116 Priuralje južno 40 Pricrnomorje 101

167–168, 175 Rus' Bijela 16, 32–35 Rus' Velika (Velikorusija) 36–37 Rus' Galičko-volinska 37 Rus' Stara 25 Rus' Zapadna 34 Rus' Kijevska 41, 65

206 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Rus' Litvanska 33 Rus' Mala 37 Rus' Moskovska 34 Rus' sjeverna 34 Rus' sjeveroistočna 33 Rus' Crvena 16, 32-35

Skitija 143–145 Skitija Velika 40–41 Skitija Stara 40 Skitija Mala 40–41 Skitosarmati 103, 105, 135 Skiti 40–41, 55, 92, 108, 126,

131 Rus' Crna 16, 32-35 149, 176 Rus' jugozapadna 35 Rus' južna 34–35, 103 Ruta, rijeka 168 26, 28, 35–36, 44, 46, 48,

Sklavini (Sklaveni) 82–83, 134, 145, Skitija Velika 40, 66 Slavija 108 Slaveni 5, 7–9, 11, 19–20, 23– 51, 53, 55–61, 63, 66, 75, 77–78, 80–

81, 83–84, 86–89, 93, 95, Saami 114 131, 133–137, Sava, rijeka 19, 56, 70-71 166, 168–169, 173–174, Saki 97 Saska 11 Salona, grad 59 San, rijeka 79, 163 58, 61

98, 102–109, 113, 118–120, 122–127, 129– 141– 147, 149–150, 152, 155, 157– 176–178

Slaveni alpski 27 Slaveni balkanski 7, 28, 30, 56–

Sandomirska zemlja 65 66, 74, 105–106 Sanok, grad 51 Sarmatija 102, 119, 128, 139 129, Sarmatija Azijska 94 178–179 Sarmatoalani 165 Sarmati 41, 91–92, 102, 104–105, 107–109 zapadnobalkanski 43 110–112, 116–120, 124–129, 131–133, 135 138, 141, 174, 177–178 161, 163, 178 Sarmati nomadski 119 173 Sarmati sjevernoga Pricrnomorja 138 Sarmatai Gynaikokratoumenoi 92 Svaljava, grad 74 164 Svevi 140 Sjeverno more 77–78 Sjeverni ocean 118, 120 sjevernokavkaski kraj 94 Severski Donjec, rijeka 82, 166 (SAD) 51, 172 Severjani 10, 35 Siverjani 66 Sejm, rijeka 82 Srbija Bijela 13–14 Srbija dunavska 164 Srbija nekrštena 46 Srbi 10–12, 14, 19, 22–24, 36.28, 30, 46, 48, 58, 93–94, 96, 109, 137–138, 161 nizine 60, 120 Srbi balkanski 56–58 SrbiBijeli 16, 19, 46–47 Srbi zapadni 16 Srbi lužički 13, 57 Srbi-Dukljani 30 Srbi-Zahumljani 46 Slezija 45, 138–139, 162 Sindi 94 135, 176–177

Slaveni Istočni

9, 58, 64,

129, 155-156 Slaveni stari 8, 80, 89, 103, 125–127, 131–132, 144–145, 149, 151–152, Slaveni dunavski 27 Slaveni Slaveni Zapadni 9, 58, 74 Slaveni pridnjestrovski 160– Slaveni prikartpatski 60, 118, Slaveni Južni 9, 37 Slovaci 74 Slovačka 50, 54, 83, 100, 110, Slovačka srednja 140 Slovačka jugoistočna 76 Slovenija 96 Slovenci 27 Sjedinjene Američke Države Sokol, selo 81 Srbi 42 Spalei 145 Spali 144–145 Spancev, selo 126 Split, grad, 29, 70 Spori 145 središnji dio Dunavske Stara, rijeka 74 Stara Osota, selo 112 Strvjaž, rijeka 63 Sudet, planinski lanac 77 Sušično, selo 158 Svevi 139 Tadzans 147 Tanais, grad 85, 91, 94, 101,

Siraci 110, 138 176–177 Siret, rijeka 32, 50, 67, 163–164, 170 Skandinavija 143 Scăieni, selo 125

Tanaiti 85, 91, 94, 101, 135, Tatri, planinski lanac 87 Teremci, selo 81 Ternopiljska oblast 107

Kazalo etničkih i zemljopisnih naziva 207 ____________________________________________________________________________

Tiverci 66 22, 24, Tiligul, rijeka 160 67, 71 Timiš, rijeka 56, 120 Tira, grad 160 Tiras, rijeka (također vidi Dnjestr) 160 Tisa, rijeka 49, 56, 67, 74–75, 120, 124, 138 83–84, 96, 171, 179 141, 163 Tisa gornja 75, 179 Tisa srednja 120 Transilvanija 32 35, 96 Transmontana (Zagora) 29 Traiani, selo 125 24, 27, 29–30 Trogir, grad 29 73, 75, 79–81, 84–89, Turci (također vidi Mađari) 11–12, 46, 67–71, 76 139 Turska 11, 44, 46, 63 Turinzi 141 Turci 16 95–96, 101 Tjasmin, rijeka 82 23–28, 30, 43–49, Ugri 25 163, 166, 172, 175–176, Ugri Bijeli 31 Ugri Crni 31 166,

Hrvatska Velika 7, 8, 10–15, 17, 21– 36, 43, 45–46, 49–52, 54–55, 59, 62, 73, 75–79, 99, 155, 163, 169–176, 179 Hrvatska Gornja (Gorska) 29 Hrvatska Istočna 55 Hrvatska dalmatinska 70, Hrvatska stara 62 Hrvatska Nizinska (Donja) 29 Hrvatska podravska 83 Hrvatska Crvena 24, 29–30, Hrvatsko kraljevstvo 68, 71 Hrvati 6–10, 12–15, 17-20, 23– 43–45, 47–54, 56–62, 66–71, 91–100, 109, 118, 132–137, 142, 155, 161–163, 166–179 Hrvati, alano-sarmatsko pleme 177 Hrvati balkanski 56–58, 61, 171 Hrvati Bijeli (Bjelohrvati) 6, 11–21, 51, 54–55, 59, 71, 84, 86, 96, 179–180 Hrvati istočnoslavenski 66–67, 155,

Už, rijeka 74 Užgorod, grad 75 59, 70–71 Ukrajina 50, 54, 63, 105, 143–144, 147, 157 176 159, 165, 169 Ukrajina Zapadna 50, 126, 145, 170 Ukrajina Desnoobalna 110, 125 Uliči 64–66 Ljutini 63 Unogunduri 39 176 Urič, selo 92 Ušće, selo 81 Feni 113–114 Tesalija južna 38 Tračani 109, 174 Trakija 53, 60, 115, 140 Frangija 11, 15, 38, 44–46, 67, 69, 175 Frangija Velika 36, 38 Franci 11–12, 38, 44, 52, 59, 67, 69, 141, 175 Frankonija Transalpska 38 Hovoš, šuma 74–75 Hazari 31, 39 Hamadan, grad 97 Harauvatija, istočnoiranska satrapija 97 Haroboj, pečeneška tema 63 Hodosovka, selo 111 Hrvat, grad 168 Horvatija 12, 15, 20, 22, 29, 44, 47, 49–50, 54 60, 62, 68, 70, 90, 96, 98, 100, 170 Hrvatska Bijela 6–8, 10, 12–15, 17–24, 28–30 35, 43–50, 52, 54–55, 57, 59, 62, 67, 77, 84 86, 96, 99, 155, 163, 171–172, 174–176

169, 179–180 Hrvati dalmatinski 6, 52, 57– 90, 171–172, Hrvati stari 60, 80, 98, 134, 138, 163, 176, 180 Hrvati dunavski 57 Hrvati zapadni 16, 54, 84 Hrvati karantanski 59 Hrvati karpatski 74–76, 172, Hrvati vislanski 137 Hrvati prikarpatski 5–6, 163 Hrvati ruski 163 Hrvati šleski 48 Hrvati srednjoeuropski 101 Hrvati češki 13, 48, 57, 84 Hrvati-Slaveni 169, 173, 179 Hordab, grad 168 Horivice, planina 91 Horosno, selo 92 Horoti 48 Horutani 24, 26-28, 88 Hotin, grad 146 Hrvaćani 88 Tatri (Karpati) planinski lanac Cvetna, selo 112 Češka (narod Čeha) 47 Crveni gradovi 33, 64 Chervien, grad 33 Čerepin, selo 81, 146 Čerkaščinna 105 Černivačka oblast 107

208 Velika Hrvatska ____________________________________________________________________________

Černovci, grad 164 Crno more 44, 49, 52, 62, 76–79, 95, 97, 100,

Helada 37 Heleni 91

121, 169, 176 82–84 Česi 24, 47, 84, 99 Češka 18, 46–48, 50, 52, 54, 57, 83, 89, 170 175–176, 180 Češka istočna 45 Češka sjeverna 54 Češka sjeveroistočna 67, 170–171 Češka sjeverozapadna 48 češka država 47, 65 Čižikovo, selo 110 153, 158 Čudi 66 Čudi svjetlooki 147 Ščara, rijeka 32 Švicarska 158 Sió, rijeka 70

Laba, rijeka 19, 46, 50, 55, 58, 77–78, 98, 139, 169–171 Laba gornja 48, 84, 137, 172, Erak, rijeka 153, 159–160, 178 Erakt, grad 160 Etulija, selo 123 Jugoslavija 37 Južni Bug, rijeka 82, 105, 112, 116, Jutunzi 119 Jazigi 110, 126, 135, 138 Jakušovice, selo 162 Jatviazi 72