Aleksandar Giljferding - Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji

BIBLIOTEKA KULTURNO NASLJEĐE

ALEKSANDAR GILJFERDING

PUTOVANJE PO HERCEGOVINI, BOSNI I STAROJ SRBIJI

IZDAVAČKO PREDUZEĆE „VESELIN MASLEŠA"

SARAJEVO,

1972. 2

SADRŽAJ o Predgovor o Predgovor redaktora „Zapisa" o Od Dubrovnika do manastira Duži. Manastir Duži. Pravoslavne crkve u trebinjskom kraju o Od Trebinja do Stoca o Mostar o Blagaj i Žitomišljić o Put od Mostara do Sarajeva o Sarajevo o Put na jug Bosne. Od Sarajeva do Rogatice o Rogatica — Višegrad — Dobrun o Manastir Banja — Nova Varoš — Sjenica o Novi Pazar — Đurđevi stupovi — Sopoćani o Od Novog Pazara do Peći o Peć. Slavenosrpski patrijaršijski manastir o Dečanski manastir o Od Dečana do Prizrena. Đakovica i Albanci o Prizren o Od Prizrena do Nerodimlje o Kosovo polje od Nerodimlje do Prištine o Mjesto kosovske bitke. Srpske legende o njoj o Kosovo polje od Prištine do Mitrovice. Zvečan o Od Mitrovice do Pljevalja o Pljevlja — Kolašin — Drobnjak i Piva o Manastir Piva. Povratak u Sarajevo o Putovanje po centralnoj Bosni. Katolički samostani Kreševo i Fojnica. Visoko o Travnik. Jajce. Banja Luka. Livno. Povratak u Sarajevo o Bosna početkom 1858. godine o Indeks imena, etničkih naziva i naziva nacionalnosti o Indeks geografskih, topografskih i drugih naziva

PREDGOVOR Na putu bi trebalo provjeriti svoja ubjeđenja i predrasude. Kad je u maju 1857. pošao u Bosnu, ruski istoričar i slavjanofilski ideolog A. F. Giljferding je već o njoj imao skovana mišljenja. Stvorio ih je po knjigama iz skorih minulih studentskih dana i u zapaženim poslovima ruskog javnog mnjenja, u kome će kasnije igrati značajnu ulogu. Istorijske okolnosti su ostavile traga u ovim papirima više nego što se na prvi pogled vidi. Godinu dana prije nego što su oni u bosanskim vrletima začeti, Rusija je pariškim mirom (1856) izišla iz jednog mučnog rata, u kome je na strani njenog protivnika, Turske, bila gotovo čitava Zapadna Evropa. Svaki je upućeni Rus osjećao da ratuje sa svijetom. Poraz je bio strašan, jednako u saznanju da je trulu Tursku čuvao napredni dio čovječanstva kao i u posljedicama koje su Rusiju snašle. Mir je bio pustinja preko koje se više nije moglo olako na Balkan. Odredbom o neutralizaciji Crnog mora Rusija nije mogla graditi vojna utvrđenja na svojim obalama, niti držati ratne lađe na tom moru. Umjesto Rusije, hrišćane u Turskom Carstvu je štitio jedan internacionalni sistem garantnih sila, u kome će Francuska i Austrija voditi prvu riječ. Kao da se završila jedna epoha u istoriji Rusije u kojoj je na pogrešan način okončana njena istorijska težnja da se otisne drumovima na jug, gdje je od vremena Petra Velikog vršila zaista predominantan uticaj. I krimski rat (1853 — 1856) i porazan mir nakon njega stavili su na probu cijelu rusku kulturu. Pod Sevastopoljem će izrastati Tolstoj. Rascjep na zapadnjake i slavjanofile će se produpsti. Jedno novo gledanje u sebe unutra i preispitivanje duše pokazali su se kao neminovna posljedica. Nije bilo jasno kuda će Rusija dalje kad su je stari putovi doveli već jednom na ivicu ambisa. Rusija je poslije rata ostala izolovana, suočena sa Zapadom, u kome je zvijezda napoleonovske Francuske stala visoko da raste. Prsti Francuske vidjeli su se u svakom evropskom i svjetskom pitanju. „Kad bismo se sad nekako mogli otresti svojih ranijih omaški i udružiti sa francuskom", veli Homjakov neposredno po miru 18561). 1) S. A. Nikitin: Slavяnskie komitetы v Rossii. Moskva, 1960, str. 29. Zaista je živa Čehovljeva dosjetka o mogućnosti da čovjek ima dva koncepta života, pa jedan, kad se pokaže promašenim, odbaci. Francuski agenti su na Balkanu popunjavali praznine koje su za sobom ostavljali ruski. NJihova riječ se i u zvaničnom Carigradu sve više čula i u svim bitnim odlukama turske vlade postojali su francuski prsti. S ovim zajedno išlo je i jačanje katoličke propagande. Od kada je 6. januara 1848. papa bio uputio „Pismo pripadnicima istočne crkve", pokušavajući da ih privoli za uniju, ono nije prekidano, iako se nakon revolucije 1848. bitno modifikovalo. „Katolički slovenski institut za pripremaiьe misionara", osnovan u Parizu 1850, djelovao je na Balkanskom poluostrvu. Sve je to uzbuđivalo ruske slovenofilske krugove, koji su, ionako u sukobu sa katoličanstvom još odranije, stali da integrišu svoju ideologiju zasnovanu na pravoslavlju i državnim interesima Rusije. Rađao se jedini pravi ruski nacionalizam koji je postojao. U njegovim spoljnopolitičkim koncepcijama Bugarska je igrala prvu ulogu, a za njom odmah Srbija i Grčka. Još pred krimski rat odašiljali su Rusi emisare na Balkan da djeluju na pravoslavii narod. Tada je u Crnu Goru bio poslan J. P. Kovalevski, prijatelj Giljferdingov2). U Odesi je bio obrazovan jedan bugarski komitet za djelovanje među Bugarima3). 2) Milorad Ekmečić: Mit o revoluciji i austrijska politika prema Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori za vrijeme krimskog rata 1853—1856 godine („Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine", XIII, Sarajevo, 1962. str. 125). 4

„Odesskoe bolgarskoe nastoяtelьstvo" (S. A. Nikitin: Russkaя politika na Balkanah v načale Vostočnoй voйni. „Voprosы istorii", 1946. №. 4). Homjakov je slao poruku Južnim Slovenima „Ustajte, okovi su se raspali". Kada je krimski rat nepovratno izgubljen u beznadežnom mučenju zbog starih omaški kojih se više nije moglo otresti, Južni Sloveni su ponovo bili glavno duhovno uporište i ruske zvanične politike i ruskog javnog mišljenja, koje su uporno oblikovali slavjanofili. Primaknuti se ponovo Balkanu kao mjestu svog svjetskog potvrđenja, bila je nekazana deviza koja se kao barjak pred svima vijorila. Ovdje je opet prva bila Bugarska. Neki Bugari (Gerov, Palauzov) uticali su na ruske krugove da se osnuje u Rusiji jedno društvo za pomoć balkanskim hrišćanima. „Ruska vlada bi", veli Gerov u aprilu 1856, „učinila važnu uslugu našim istovjernicima u Turskoj ako bi dozvolila da se osnuje društvo za pomoć crkvi, razvitku prosvjete i ispomoć našim bijednim sunarodnicima"4). U debati oko formiranja ovog udruženja učestvovao je i A. F. Giljferding, blizak službenim i naučnim krugovima Petrograda, a predan interesima Bugara i drugih balkanskih hrišćana5). 4) S. A. Nikitin: Slavяnskie komitetы . . . str. 20. 5) Isto, str. 30. Rezultat svega toga bilo je stvaranje jednog Slovenskog blagotvornog odbora u Moskvi, koji je bio javna i društvena, a ne službena državna organizacija, iako je stalno bila povezana s Azijskim odjeljenjem ministarstva inostranih poslova, koje je vodilo računa i o odnosima sa svim balkanskim zemljama. Otvoreni su novi konzulati u Plovdivu, Trnovu i Sarajevu i počelo je odašiljanje knjiga i druge pomoći. Zadatak je nekako bio ispunjen. Ostvarena je jedna slovenska politika i za nju stvorena organizacija u sjenci državne politike. NJen cilj je bila pomoć balkanskim Slovenima za jačanje njihove pravoslavne crkve i prosvjete i za njihovo osamostaljenje od zapadnog katoličkog i grčkog patrijaršijskog uticaja, kao i podizanje ugleda Rusije među njima6). Ta je organizacija imala „očevidnu političku usmjerenost i reakcionarnu ideološku boju"7). Vremenom, ona će izgraditi ogranke po cijeloj Rusiji, a na čelu petrogradskog slovenskog komiteta stajaće A. F. Giljferding u vrijeme četiri najpunije godine svoga života, 1868—1872. 6) Isto, str. 36—39. 7) Zaključak Nikitina u pomenutom djelu o slavjanskim komitetima, str. 39. Tako je upaljeno svjetlo nade, i na starim korjenovima od prije krimskog rata stala je da nanovo buja slavjanofilska ideologija. Svijet je već davno bio čuo za riječ panslavizam, ali je tek tada počeo osjećati da to stvarno u Rusiji i postoji. U toj klimi izrastao je i A. F. Giljferding, i ona će na njegovim nevelikim papirima ostaviti više traga nego što na prvi pogled izgleda. Po jednima, njegova porodica se početkom XVIII vijeka doselila iz NJemačke i tek je njegov otac prešao sa katoličanstva na pravoslavlje. Po drugima, otac mu je bio luteranac holandskog porijekla, a majka katolikinja rođena na Cejlonu8). Neuspjeh na izborima za Akademiju nauka godine 1869. još se u intimnom krugu Giljferdingovu pripisivao potajnoj osveti njenih njemačkih članova, koji nisu rado podnijeli ovo prebjegavanje. Ali ne mora da je sve tako bilo. 8) Michael Boro Petrovich: The Emergence of Russian Panslavism 1856—1870. New York, 1956, str. 64. Giljferding je rođen u Varšavi 1831, a Moskovski univerzitet je okončao sa velikim uspjehom 1852, kao učenik slaviste O. K. Bođanskog i duhovni sljedbenik jednog od slavjanofilskih 5 3)

očeva, Homjakova. NJegov rani naučni interes vrtio se oko osjetljivih područja slovenske istorije, lingvistike i etnografije. Sve oblasti koje i kod ozbiljnih imena, dok ne skliznu u pličinu, nužno mogu postati instrumenti izgradnje nacionalnih ideologija, ili uopšte ideologija vezanih za nacionalizam. Već 1853. on objavljuje studiju „O srodnosti slovenskog jezika i sanskrita", a nešto poznije magistarsku disertaciju o „Odnosu slovenskog jezika sa srodnim jezicima". Već se, dakle, na početku svog naučnog puta jasno opredijelio: slovenski jezik se kaže u jednini, jer je samo jedan. Ali i bez ovog ubjeđenja Giljferding je svojim izvanrednim lingvističkim sposobnostima, rijetkim i za njegove mlade godine i za njegovu sredinu, mogao početi karijeru profesora slovenske filologije9) da ga život i duhovni interes nisu odvukli drugim pravcem, u kojem će dominirati istorija i politika. 9) (V. Klaić): Aleks. Feodorovič Hilferding (.«Vienac zabavi i pouci", Zagreb, 20. maja 1872. Br. 29). Kada je kao sposoban mlad čovek 1852. postao službenik ruskog ministarstva spoljnih poslova, došao je u bliži kontakt sa balkanskim Slovenstvom. Ali to zvanje za njega nije raskid, nego podsticaj na nauku, tj. da se oda nauci. Svi su ruski slavjanofili bili upućeni na istoriju vjerujući da prošlost živi ako je s ljubavlju nosimo u sebi10). 10) V. V. Zjenjkovski: Ruski mislioci i Evropa. Zagreb; 1922, str. 59. Misao vezana za N. F. Fjodorova. S druge strane, nacionalna ideologija uvijek pretpostavlja sigurno snalaženje u istoriji bez sumnja i stranputica, pa i tu, kao kod izmiješanih primitivnih plemena koja se bore za svoju plemensku čistotu, nema gore stvari na svijetu nego biti profesionalni istoričar. Svako je istoričar, jer sako živi sa prošlošću i od nje, i baviti se njome izgleda isto kao svoje potrebe za ženom pretvarati u profesiju. To je razlog da ovaj silni talenat nije u istoriografiji ostao veliko ime. Sukrivac tome su i njegova nazadna politička ubjeđenja. Kada je Giljferding od filologije nastavio s istorijom, okrenuo se ka slovenskim područjima kojima su usluge njegovog pera bile najviše potrebne: na balkansko i baltičko Slovenstvo. Već 1854. počinje objavljivati „Pisma o istoriji Srba i Bugara", a godinu dana kasnije (1855) „Istoriju baltičkih Slovena". Ovo će mu biti drage teme i na njih će se kasnije stalno vraćati, a jednu uspjelu studiju o borbi Slovena i Germana na Baltičkom pomorju objaviće i b godina nakon prve studije iz te oblasti, 1861. Ta djela o baltičkoj slovenskoj prošlosti imaće trajnije vrijednosti11), svejedno da li zbog Giljferdingovih istaknutih naučnih sposobnosti, ili što je taj nacionalni sukob i kasnije trajao po istom obrascu kao i u njegovo vrijeme. 11) „Bolьšaя sovetskaя эnciklopediя", pod Gilьferding A. F. Godine 1856. dobio je dva velika priznanja: na naučnom polju — postao je dopisni član Ruske akademije nauka; na političkom — naimenovanie za ruskog konzula u Bosni i Hercegovini. U Sarajevo je došao u maju 185712), i bio je rijedak diplomatski činovnik za kojeg je istorija znala kad je negdje došao. Ubrzo je, međutim, otišao iz Bosne i ne zagrijavši konzulsku stolicu, za koju je, ili preveć mlad ili preveć obdaren, pokazivao malo volje. Vrativši se u Petrograd, postao je funkcioner ministarstva spoljnih poslova (Azijsko odjeljenje) držeći se uvijek balkanskih pitanja. Utoku 1859. postaće i šef toga odsjeka, pa su u njegovoj sjenci djelovali ruski blagotvorni slavjanofilski komiteti. 12) Vladislav Skarić: Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije. Sarajevo, 1937, str. 220. 6

Kad polazi u Bosnu, Giljferding želi najprije da upozna zemlju u kojoj će kao konzul zastupati svoga cara. Ali na taj put on se otiskuje sa bremenom gotovih ubjeđenja i predrasuda, čije će opšte vrijednosti samo ponekad i uzgred provjeravati. Drugi mu je zadatak da na prostoru stare srpske istorije obiđe manastire i pokupuje preostale dokumente o srpskoj istoriji književnosti. U tome je bio vrlo spretan i uporan, pa je sa toga puta po Kosovu „nekoliko tovara starih pisama sa sobom u Rusiju odneo"13). 13) A. Hadžić: „Bosna" („Srbskij letopis" 1859. „Izdaje Matica Srbska", knjiga 99). Sam veli u ovim zapisima da su se pod tovarima kupljenih i nakupljenih starih knjiga ulegnule njegove životinje. Negdje je hrpe rukopisa morao ostavljati, jer ih kroz zaostalu zemlju, koja još ne zna za kočiju i koja još ni blizu nije podlegla civilizaciji kolskog točka, nema čime prevoziti. Kao istoričar i naučnik mislio je da ovim skupljanjem prvi u ovim zemljama vrši uslugu nauci. Tim prije što želje i dara za skupljanje starih papira ne vidi dovoljno kod savremenih mu Srba, pa u jednom pismu iz Beograda J. P. Kovalevskom veli da se „ne može čovek dosta načuditi ovdašnjim Srbima što su tako ravnodušni prema spomenicima svoje rođene povesnice. Ako sudim po saučešću, kojim primiše moja ,Pisma o istoriji Srba i Bugara', onda bih k'o rekao, da oni cene tu nauku. Ali u Srbiji nije još niko pomislio da je nužno skupiti i sačuvati rukopise, kojih će po svoj prilici za dosta biti po tamošnjim crkvama i manastirima"14). 14) Isto Kad se ovaj rukopis 1859. pojavio u javnosti, odmah je zapažen kao vrijedno ostvarenje i putopisne literature i naučnog istraživanja. Na stranu nьegova ideološka ubjeđenja koja su sva u krugu slavjanofilske filozofije. Putopis je, prije svega, istorijsko svjedočanstvo o jednom vremenu i jednom društvu. On je trebao da nagradi ruske slavjanofile, koji su na ovim stranicama mogli naći odslikana svoja poimanja o balkanskim hrišćanskim narodima i Turskoj. U južnoslovenskim javnim mišljenjima djelo će biti rado primljeno. Prije svega je poslužilo kao inspiracija da „Društvo srpske slovesnosti" pojača napore u sistematskom skupljanju dokumenata srednjovjekovne srpske istorije. „Letopis" Matice srpske u Budimu („Serbski; letopis") odmah je počeo objavljivati prevod ovog putopisa15), ali u tome do kraja nije uspio, i nastavci prevoda su ostali nedovršeni. 15) Brojevi 99—107 (1859—1863). Izlaženje je, vjerovatno, prekinuo nepovoljan odjek gušenja poljskog ustanka kod Srba 1863—64. A i od tog posla nije bilo neke koristi, jer onaj ko je počeo prevode čitati u početku morao je izgubiti kontinuitet za četiri godine praćenja nastavaka. Zapravo, to i nije bio pravi prevod, nego je urednik A. Hadžić prepričavao Giljferdingovo putovanje u trećem licu, bez nekog naročitog napora da ostane vjeran originalu i njegovom redu. Najavio je prevođenje djela u izvodima „da vidi i naš svet, kakvom analitičnom oštrinom uma, diplomatičnom točnošću, dubokim političkim i istoričkim znanjem, a nada sve kako pravoslavno pa baš zato tako točno i podpuno shvaća i opisuje g. Gilferding i same najfinije crte duha i života naroda našeg, i političkog, socialnog i veroispovednog stanja njegovog po Bosni, Staroj Srbiji i Hercegovini, i da se po tome iz njegovog pera valjanoj kritičnoj istoriji srpskoj pouzdano možemo nadati"16). 16) A. Hadžić: „Bosna" („Srbskij letopis", 1859. Knj. 99). 17) „Srbskij letopis". 1859. Knj. 100. Srpska je publika sa Giljferdingom već bila djelimično upoznata, jer je još 1857. u Beogradu bio objavljen prevod prvog dijela njegovih „Pisama o istoriji Srba i Bugara" od 7

Milana Đ. Milićevića. Izvan srpskih granica taj prevod nije imao odjeka, jer se na njega „iz celog austrijskog carstva tek nekoliko njih predbroilo"17). 17) „Srbskij letopis". 1859. Knj. 100. Za tu publiku je „Letopis" 1859. počeo da objavljuje prevod drugog dijela ovih pisama. Svojim dvogubim svojstvom, kao putopis i istraživački poduhvat o srednjovjekovnoj srpskoj istoriji, a zatim slavjanofilskom ideologijom ograničeno, ovo djelo i nije moglo naći prave čitaoce u širim krugovima. Ono je do danas ostalo pomagalo za naučnike, prije svega istoričare i istoričare književnosti. Svi koji su se bavili opisom Bosne i stanja u njoj, od V. Jagića i F. Račkog 186518), do Vasilja Popovića 194919), uzimali su Giljferdinga kao izvor. 18) V. Jagić: „Najnoviji zemljo i narodoopisni podatci o Bosni od godine 1863" („Književnik. Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti", 1865, str. 308—309). Dr. Fr. Rački: „Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka" (Isto, str. 383). Dr. Nikola Radojčić; Predgovor knjizi Arhiepiskop Danilo: Život kraljeva i arhiepiskopa srpskih. Beograd, 1935, str. XVI, veli da je Rački (na str. 381) preuzeo neke Giljferdingove ocjene. Ipak se za prevođenjem ovog djela u cjelini stalno žalilo. Još 1879. u Zagrebu je pisano da bi „vriedno bilo, da se bar važnije partije Hilferdingova djela priobće hrvatskomu obćinstvu (pojedini odlomci prevedeni su već na njemački i srbski jezik)"20). Ostaje, pored svega, činjenica da putopis kod nas nije bio dovoljno poznat, kao što je nametljiv utisak da ga ni naučnici koji su ga poznavali nisu u cjelini razumjeli. Čitan u odlomcima, na parče i u slabim provodima, ostao je neprisutan u sredini kojoj je namijenjen bio. 19) Dr Vasilj Popović: Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vreme reformnog režima Abdul-Medžida (1839—1861). Beograd, 1949, str. 23, 31, 34, 35. S ovim putopisom A. F. Giljferding nije zauvijek zaklopio korice naučnog i političkog interesovanja za Južne Slovene. Poslije putopisa objavio je lanac rasprava o balkanskim problemima. Studiju „Slovenski narodi u Austriji i Turskoj" objavio je odmah 1860, a dvije godine kasnije djelo o Ćirilu i Metodiju21). Od 1859. do 1861. objavljuje seriju velikih rasprava o južnoslovenskoj politici i kulturi22), pa iako će taj intenzitet kasnije nešto usporiti, do kraja njegovog života interes za balkanska pitanja neće presahnuti. Ipak će to sve više biti članci političke i ideološke prirode, a manje naučni. Uopšte, u njegovom cjelokupnom djelu (koje, kada se konačno izda 1868—1872, neće sadržati više od 4 toma) dominiraju južnoslovenske teme. Doduše, istraživao je on i zapadnoslovensku problematiku i lingvistiku, ali ono čime je svoju javnu karijeru počeo pod konac krimskog rata i nakon njega, ostaće stalna osovina oko koje će se do kraja vrtiti. 20) Članak „Aleksandar Feodorovič Hilferding" u časopisu „Vienac zabavi i pouci", br. 4. Zagreb, 25. I 1879: 21) „O Kirille i Mefodii" (A. F. Gilъferding: „Sobranie sočinenii", S. Peterburg, 1868. Tom I, str. 299). 22) „Vengriя i Slavяne"; „Istoričeskoe pravo Horvatskogo naroda"; „Gosudarstvennoe pravo Serbskogo naroda v Turcim"; „Čemь podderživaetsя pravoslavnaя vera u юžnihь Slavяnь?"; „Duhь naroda Serbskago" (Sve u „Sobr Soč." II tom). Da bi se shvatio Giljferding na putu kroz Bosnu i Hercegovinu 1857, treba uzeti u obzir činjenicu da je on bio isto toliko politički ideolog koliko i naučnik. NJegovo ime se nalazi među 8

šestoricom glavnih ideologa panslavizma, odmah do Homjakovljeva, Pogodinova, Aksakovljeva, Danilevskoga i Lamanskoga. Iako nije prvi, u ovom redu nije ni posljednji. Kao filolog i znalac slovenskih jezika bio je prvi među slavjanofilima, ali je u filozofiji slijedio druge. Nedostatak smisla za mistiku, tako karakterističan za slavjanofilske filozofske napise, sklonost da svoje ideje uvijek dovrši ne ostavljajući ništa nerečeno i svoj stav jasno opredijeljen, kao i robovanje istorijskoj shemi, gurali su ga više ka politici i praktičnim naukama nego filozofiji. Za nju je bio previše životan i previše je vjerovao onome što je govorio. U istoriji je ostao poznatiji kao pisac opšteslovenske gramatike i glavni zagovornik ideja o jednom slovenskom jeziku i jedinstvenoj azbuci. Tim idejama on će vršiti snažan uticaj na savremeno mu pokoljenje ruske kulture šezdesetih godina. Kada od 1868. do 1872. vrši funkciju predsjednika petrogradske sekcije Slavjanofilskog blagotvornog komiteta, u toj sekciji će kao najznačajniji „pravoslavni zelot"23) djelovati književnik Fjodor Dostojevski. Vodio je, dakle, gnijezdo u kome se duhovno podigao najznačajniji ruski književni mislilac. To je činjenica koja se malo uzima u obzir i bez koje je teško shvatiti mišljenje Dostojevskog o slovenstvu i posebno o Južnim Slovenima24). Nije neuzbudljivo susresti nekoga ko je ponekad sjedio pred Dostojevskim, iako se veliki pisac svojim idejama vezanja slovenstva i Evrope razlikovao od svih onih koje je slušao, ili se barem samo u jednome s njima slagao. 23) Michael Boro Petrovich: o. s., str. 141. 24) Dr Milosav Babović: Dostojevski kod Srba, Titograd, 1961, str. 105— 107. i 224—231. Slavjanofilska ideologija je imala prvu istorijsku namjenu u odgajanju svijeta u ubjeđenju da poslije izgubljenog krimskog rata Rusija nije sama. Ona je i dalje ostala kao jedini pravi pokrovitelj slovenskih naroda. „Turska vlast u Evropi", pisao je K. S. Aksakov, „mora iščeznuti. A šta zatim? Slovenski narodi moraju biti oslobođeni i uspostaviti svoje kneževine prema svojoj narodnosti i moraju stajati pod pokroviteljstvom Rusije, kao Srbija sada"25). S te visine oni gledaju na cijelo Slovenstvo i daju mu sve mjere ruske, iako ih je bilo konsekventno dosljednih slavjanofilskim ubjeđenjima da je evropska civilizacija slovenskom svijetu tuđa, a ona je osvojila Rusiju više nego neke druge slovenske narode 26). Na stranu to da je u samoj Srbiji, na koju se Aksakov poziva kao obrazac slovenstva, od 1844. sistematski izgrađivana politička ideologija borbe za nacionalnu nezavisnost protiv ruskog i austrijskog tutorstva nad njom. 25) S. A. Nikitin: o. s., str. 29. 26) Hans Kohn: PanSlavism. Its History and Ideology. Notre Dame, 1953, str. 138. U slavjanofilskoj ideologiji, koju je dijelom izgrađivao i sam Giljferding, polazi se od toga da svi Sloveni imaju neki svoj socijalni ideal očuvan u staroj seljačkoj zadruzi. Objavljivanje knjige Haksthauzena o slovenskoj zadruzi i agrarnoj demokratiji na ruskom selu 1847—52 27), unio je nov motiv u cijelu rusku kulturu. I zapadnjaci i slavjanofili su na tom motivu gradili svoje filozofije. Giljferding je 1865. pisao raspravu „Seoska opština"28). U njoj je dijelio opšte ubjeđenje da je zadruga obrazac slovenske socijalne demokratije, koju Rusija mora sačuvati da je ne snađe sudbina Srbije, gdje je uništenje te institucije dovelo do obezemljenja seljaka i njihovog pretvaranja u moderni proletarijat29). Seoska je opština izraz poimanja ruskog naroda o slobodi. Iznenađujuća je upornost kojom Giljferding, kao i svi ubijeđeni slavjanofili, vidi Rusiju kao slobodnu zemlju, iako će čitavo obrazovano čovječanstvo vidjeti u njoj krajnje dovršen sistem političke neslobode. Giljferdingovo ubjeđenje se vidi i u ovom putopisu, kad bosanskom seljaku odgovara da u njegovoj otadžbini nema zuluma. Shvatanje o seoskoj opštini je razlog što on u Bosni nalazi farmere i proletariat 1857. A baš bosansko selo mu je davalo šansu („bosansko selo je teatar malih intriga") da tu čistu zadružnu idilu vidi realno. 9

Haxthausen A. P. M.: Studien über die ihnnern Zustände des Volkslebens und insbesondere die ländlichen Einrichtungen Russlands, Hanover, 1847—52. 28) A. F. Gilьferding: Selьskoя obщina („Sobr. Soč." 11, str. 449). 29) Isto, str. 451. Učenje o slovenskoj agrarnoj demokratiji je razlog što su Giljferdinga kod nas dugo držali za pravog ruskog demokratu, jer je „radio razjasniti tu misao, da je Rusiji svagda samo prosti puk, ugnjeten od plemstva i boljarstva, pomagao izvađati povjesnu joj zadaću, a da je opet ona podupirala taj puk, pak je dužna i u svojih pograničnih pokrajinah držati se iste politike, naime boljitku narodu žrtvovati korist stališku"30). Doduše, zadružna demokratija nije omađijala samo nejake južnoslovenske inteligencije, očarane saznanjem da svijetu imaju i sami nešto dati, a ne samo od njega živjeti, nego je i Marks u razvijenoj Engleskoj imao posla dokazujući na indijskim primjerima, i zbog njih, da lokalne agrarne autonomije na vegetarijanskom nivou za demokratiju ne znače ništa jer baš one omogućuju solidan despotizam na vrhu. 30) Članak (V. Klaić): „A. F. Hilferding". („Vienac zabavi i pouci", br. 30. Zagreb, 27. juna 1872). Ruski su slavjanofili ideje o zadružnoj demokratiji vezali za pravoslavlje, jer ta vjera nije razorila prastaru slovensku idilu. Baš obratno, ona je našla „utočište u pravoslavnoj crkvi"31). Stoga je pravoslavlje za njih, za razliku od drugih hrišćanskih vjera, jedino izvorno hrišćanstvo koje je sačuvalo slovenski duh. Ono se ne oslanja na svjetovnu vlast — kao rimski papa — niti na koga drugog, i u tom pogledu će Giljferding potezati odgovor četiri pravoslavna patrijarha na papsku encikliku od 6. januara 1848: „Mi među sobom nemamo druge veze osim uzajamne ljubavi i drugog vodstva u jedinstvu osim sinovske predanosti opštoj našoj Materi. Kod nas se čuvanje crkve završava u samom tijelu crkve, tj. u samom narodu, koji želi da njegov religiozni dogmat ostane vječno nepoljuljan i saglasan sa predanjem njegovih otaca"32). Ali kakve to veze ima s ovim bosanskim putopisom? Ima te veze što će u nekim bosanskim oblastima, kao u Krajini, Giljferding otkrivati cijela pravoslavna sela u kojima seljaci od rođenja do kraja života nikada ne prisustvuju bogosluženju, jer nigdje u okolici crkve i nema. Da nije bio otprije opterećen jednom idejom, on bi u tome na licu mjesta tražio neko istorijsko saznanje, a ne bi ga uzimao samo kao argumenat svoje ideologije. 31) A. F. Gilъferding: Čemь podderživaetsя pravoslavnaя vera u юžnihь Slavяnь. („Sobr. Soč." II, str. 201—202). 32) Isto, str. 203. U skladu sa svojim ubjeđenjem da je samo pravoslavlje izvorna slovenska vjera i duhovni okvir najpogodniji Slovenstvu, slavjanofili su, a zajedno s njima i Giljferding u ovom rukopisu, sklanjali u stranu katoličanstvo, protestantizam i islam, pa čak i austrijsko pravoslavlje, koje je iznevjerilo i primilo duh Zapada. Stoga na ovim stranicama onako opore ocjene Turaka i bosanskih begova, koji su mu bili nesimpatični jer uopšte ne ističu svoje slovenstvo, bez obzira na vjerska osjećanja. Upadljivo je kako se Giljferding na ponekom mjestu ne trudi da zaobli svoje nepovoljne utiske, kao što radi u susretu sa hrišćanima, kod kojih, bez obzira na urođeni mu dar za kritičko posmatranje, pokazuje sklonost da neke od ružnih stvari previdi, ili ih pripiše turskom nasilju. Za oštećenje crkava i ikona u njima uvijek su mu krivi Turci, a ne i hrišćanski seljaci, koji su kopali po zidu dijelove fresaka da ih ponesu protiv uroka. Ta revnost da kod tuđe vjere ne propusti neprijatne sitnice ideološkog je porijekla, a ne samo realnog viđenja. Ali to dolazi i zato što Giljferding, kao i svaki stranac u tuđoj zemlji, pada u iskušenje da tuđe najgore 10 27)

stvari mjeri sa svojim najboljim, ne sluteći da ga jednog dana mogu pomno pratiti duhovi onih za koje je mislio da im je istorija otkazala gostoprimstvo. U uskoj vezi s time je i njegovo drukčije gledanje na bosanske i hercegovačke Srbe. Iako je to dolazilo iz slovenofilske ideologije, imao je i praktičnog razloga da ih na putu nešto drukčije posmatra, jer ga već na prvom pragu oni s oduševljenjem dočekuju. Pred manastirom Duži podigli su mu bili „triomfalna vrata" od pruća i zeleni sa pozdravima na obješenim hartijama. Mnogo kasnije objasnio je hercegovački ustanički vojvoda Mićo LJubibratić da je to uradio on sam, „što sam želio da Ruse većma interesiram za naš ustanak koji je imao da bukne"32a). 32a) Dr Savo LJubibratić, Todor Kruševac: Prilozi za proučavanje hercegovačkih ustanaka 1857—1862 godine. Iz propiske vojvode Mića LJubibratića. („Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine", VI, Sarajevo, 1954. str. 172). U prilogu je naveden poduži odlomak iz jednog pisma Mića LJubibratića iz godine 1883. Tu vojvoda LJubibratić veli da je još 1855. išao po Hercegovini i nagovarao narod na ustanak. „1856-godine dogovarao sam se sa Lukom Vukalovićem, Jovom Vulovim Spaićem, Ristom Danilovićem — knezom zubačkim, Jokom Vicom, Vasilijem Uljarevićem, Ristom Šilobadom i Vulom Pravicom, kako da se digne ustanak. U proljeće 1857-e godine ja sam sa mojim bratom Tomom podigao G. Gilferdingu na sred puta, koji vodi iz Dubrovnika u Manastir Duži, triomfalna vrata na kojima su bile tri artije. Gornja u sredini bila je u vijencu od poljskog cvijeća i na njoj sam napisao: živio Aleksandar drugi, veliki car ruski, budući izbavitelj srpski; na jednoj strani bila je obješena druga artija sa riječima: Čustvuješ li zelena gorice, da kroz tebe ide rusko lice? Rusi idu da tvoje bijede vidu te da ih svome caru pripovidu. Car će s Rusima zajedno znati, kako će te bjede izbaviti. Ovu je artiju skinuo i sa sobom odnio G. Jonin, tadašnji sekretar G. Gilferdinga; na trećoj artiji stajalo je napisano: Osana, k nama Rusi grajdu, koji o izbavljenju našem radu . . . To sam ja radio što sam želio da Ruse većma interesiram za naš ustanak koji je imao da bukne. ..... U početku decembra te godine, buknuo je ustanak u Manastiru Duži." Zaista je nešto kasnije, ne dugo poslije obilaska Giljferdinga, izbio veliki ustanak naroda u Bosni i Hercegovini, a uglavnom su ga nosili bosanski Srbi. I pored tradicije, imali su razloga da u toj klimi uznemirenosti i iščekivanja drukčije gledaju na Ruse, kao i Rusi na njih. Interesantno je da je Giljferdingov stav prema Muslimanima povoljniji što stranice knjige odmiču kraju, to jest što je dobivao vremena da na putu svoja predubjeđenja nešto gasi i prilagođava stvarnosti. Bosna je bila tako daleko od njegovog slovenskog ideala sa svojim turcizmima u jeziku, orijentalnim stilom života i istim takvim doživljavanjem sudbine i svoje narodnosti. Nešto kasnije je (1861) povoljnije pisao o bosanskoj muslimanskoj aristokratiji žaleći što prije 1850, kada je od Bosne stvorila „muslimansku aristokratsku republiku u Turskoj", nije tražila oslonac u svojoj hrišćanskoj braći da se još više osamostali od sultana33). Začudo je da tada Giljferding veli i za Srbe da treba da im bude cilj osamostaljenje pod svojim knezom uz priznanje sultanovog suvereniteta. Međutim, nisu sve nepovoljne ocjene u ovom putopisu stvar ideološkog predubjeđenja. 33) A. F. Gilъferding: Gosudarstvennoe pravo Serbskago naroda vъ Turcii. („Sobr. Soč." II, str. 179). U tijesnoj je vezi s time Giljferdingovo favorizovanje ćirilice kao izvornog slovenskog pisma. Tu je Giljferding više od ostalih slavjanofila uticao na njihovu opštu ideologiju. Forsiranje ruskog, kao jezgra opšteg slovenskog jezika, bio je njihov cilj. Nije čudo da je 60 posto finansijskih sredstava slavjanofilskih komiteta odlazilo na štampanje knjiga. Jedno vrijeme su finansirali izdavanje časopisa na ruskom jeziku „Slovenska zora" (Slavяnskaя zarя), koji je izlazio u Beču. Sam Giljferding je bio napisao jednu „Opšteslovensku azbuku" želeći da staru ćirilicu proširi na sve Slovene. U tome je imao dosta istomišljenika i izvan Rusije. Kod nas je Slovenac Matija Majar u svom časopisu „Slavjan" zastupao te ideje i bio u uskoj vezi sa ruskim 11

slavjanofilima. Nastojao je da se stvori.jedan opšteslovenski jezik. Nekog odjeka je bilo i u Dalmaciji i Hrvatskoj, kao što ga je podržavalo konzervativno krilo u Srbiji, koje se opiralo idejama Vuka Karadžića. U Giljferdingovom konceptu opšteslovenskog jezika, narječja igraju značajnu ulogu. Među njima je makedonski jezik, kao narječje bugarskog. Ovim je Giljferding uticao na razvoj makedonskog nacionalnog preporoda. Između ostalih, ovih se ideja držao i pisac makedonske statistike Verković, Giljferdingov prijatelj, čije se ime pominje i na stranicama ovog putopisa. Nakon izvjesnog prividnog poleta, ovo slavjanofilsko zagrijavanje za jedan opšteslovenski jezik pokazalo se kao čisti istorijski promašaj koji je išao nasuprot opštem progresu slovenskih naroda. Sam je Giljferding napravio političku omašku i pisao poljsku gramatiku ćirilicom, koju su ruske vlasti nakon ustanka 1863. pokušale uvesti u poljske škole. Nastojanje oko zajedničkog slovenskog jezika ima kod slavjanofila dublji smisao i on je značajan elemenat njihovog ideološkog sistema. „S ruskim jezikom", veli Pogodin, „mi ćemo u Evropi stvoriti baterije i šančeve pred kojima kamene i zemljane utvrde ništa ne znače"34). Jezikom se opasivalo kao baražnim zidom. 34) S. A. Nikitin: o, s., str. 50. Slavjanofili su svog glavnog protivnika vidjeli u germansko-romanskoj civilizaciji Zapada, sa njegovim katoličanstvom i protestantizmom. NJihovo traženje pravoga boga u pravoslavlju je traženje savršenoga35). Otrov zapadne civilizacije vidjeli su i u samoj Rusiji, ali su bili najspremniji da ga tu previde. Za njega su najviše optuživali Zapadne Slovene, a Poljake na prvom mjestu. S njima zajedno i sve Slovene koji su primali taj duh. Sam Giljferding je u izgradnji tog djela slavjanofilske ideologije odigrao izvjesnu ulogu, iako je ostalo pitanje da li čovjek koji kroz vrletnu Bosnu putuje sa takvim izumom zapadnog duha kao što je gumirani vazdušni jastuk ima na to moralno pravo. Zapadnim Slovenima je prebacivao da su im vodeće klase izgubile duh narodnosti. Gradovi su im odnarođeni, govore njemačkim i talijanskim jezikom, a samo donje klase naroda još nose narodno osjećanje. Od gornjih klasa uz narod osjeća „nešto književnika i veći dio seoskih učitelja".36) Te ocjene su pisane u Dubrovniku i Petrogradu 1857—58. godine i vremenski se podudaraju s ovim bosanskim putovanjem. Shodno tome, on je i narodno preporode Južnih Slovena smatrao austrijskim djelom. Reformu srpskog književnog jezika i azbuke od strane Vuka Karadžića doživio je kao pobjedu zapadnjaštva i latinice, koja je simbol katoličanstva. Smatrao je da je Vukov prevod biblije naručen od rimske propagande, jer je Vuk na jednom mjestu pripisao sv. Petru vrhovnu vlast nad apostolima. Giljferding je dovodio u pitanje i sam Vukov princip prostonarodnog govora kao osnove književnog jezika.37) Hrvatski ilirizam i djelatnost LJudevita Gaja doživio je kao pokušaj Austrije da Hrvate i Srbe pridobije za sebe i odvoji ih od Slovenstva.38) 35) Isidora Sekulić: Predgovor pomenutom djelu V. V. Zjenjkovskog. 36) A. F. Gilъferding: Razvitie narodnosti u zapadnihъ Slavяnь („Sobr. Soč." II, str. 61, 99). 37) Isto, str. 81. 38) Isto, str. 81—82. Bio je protivan idejama nacionalnosti kod Zapadnih Slovena, jer su one oblikovane u uslovima Austrijskog Carstva i gospodarenja stranaca. Ideju narodnosti oni su nagradili negativno, kao pravo na samostalan život, kao pravo da ne postanu Nijemci, a ne pozitivno — kao pravo na izgradnju samostalnog društva na slovenskoj osnovi. „Šta je to narodnost kako je shvaćaju Zapadni Sloveni? To je pravo svakog plemena na svoje individualno postojanje, pravo da se 12

bude sam za sebe, tj. da se govori i piše svojim jezikom, sačuvaju svoja predanja i bude upravljan kao posebno pleme. Ideja narodnosti Zapadnim Slovenima ne znači ništa više, u njoj oni ne vide nikakvog drugog načela. Ali shvaćena u tom smislu, narodnost je, očevidno, nešto spoljašnje i odricajuće, forma bez odgovarajućeg sadržaja. Ona jednostavno znači to da se ne bude Nijemac, Italijan ili Mađar ako se čovek rodio kao Sloven, da ga vlada ne miješa sa drugim narodima ... Po svojim društvenim načelima, po svojim religioznim idejama, po cijeloj svojoj umnoj sferi, ti Sloveni pripadaju tuđem svijetu, protestantskom i katoličkom Zapadu".39) 39) Isto, str. 84—85. U istom je krugu i njegovo čuđenje na putu kroz Bosnu što je tamo religiozna podjela stanovništva u isto vrijeme i nacionalna i što je tu zaista pobijedio islamski običaj da se vjerske zajednice doživljavaju kao posebni narodi. Pored svega, u ovim njegovim razmišljanjima ima oštroumnosti koja pomaže da se odgovori na pitanje zašto su svi slovenski nacionalni preporodi izvan Rusije provedeni, tada i kasnije, pod nepisanom devizom „dalje od Rusije". U ovom putopisu on je nalazio dokaza za svoje ideje. Cijelu srednjovjekovnu srpsku književnost—koju je tada bolje poznavao od učenih Srba iz Srbije — osuđivao je zbog duha puzavosti i negiranja svakog moralnog shvatanja. U njoj se i ubice doživljavaju kao sveci. Farizejstvo i puzavost su bili osvojili gornje srpske klase, kako nekada tako i sada, veli on. I moderna srpska književnost je nadojena tim duhom puzavosti — piše o narodnosti, a ne vidi prave narodne probleme. Ugleda se na Zapad i „elemente koji, odvojivši se od naroda i primivši tuđinski sjaj ,civilizacije' žure da zvučnim frazama 'izraze svoju površnu mudrost". Pravi slavjanofil zapadnu civiliciju stavlja pod navodnike. Pored svih slabosti, ove su stranice ipak jedan izvaredan putopis kroz zemlju kroz koju su inteligentni pisci rijetko prolazili, ili uopšte nisu prolazili. Slabost u kompoziciji Giljferdingu ni sama nije dozvoljavala da od ovog putopisa napravi ideološki izlog: dugo zadržavanje na sitnicama i sporednim stvarima mu nije dozvoljavalo da se glavnijim pitanjima duže bavi i pretrčavao je preko onoga što mu je izgledalo politički značajno. Osjeti se mjesto na kome se umori, ne od puta, nego od pisanja o njemu. Ideološki je opterećen u svom unaprijed određenom stavu prema pojedinim religijama i u svemu iz čega prirodno ne izvire slovenstvo. Zbog toga je Giljferdingov putopis različito priman kod nas. Dugo vremena je bio, a i danas je, prvorazredan izvor istorijskih podataka i primjer istraživačkog putopisa, izvještaja sa naučnog putovanja. Naši su istoričari osjetljivi prema njegovim ocjenama.40) 40) Dr Nikola Radojčić: o. s. Politički se na njega drukčije gleda do 1863, a drukčije poslije te godine, kada je izbio poljski narodni ustanak protiv ruske vlasti u onom dijelu Poljske koji je bio pod ruskim carem. Nakon tog ustanka je Svetozar Miletić pisao da je sudbina srpskog naroda vezana za Poljsku, a ne za Rusiju41). U vrijeme Moskovske slovenske izložbe 1867. stanje se nešto popravilo u rusku korist, ali ni tada ni kasnije panslavizam kao ideologija nije kod Južnih Slovena uhvatio korijena. U Hrvatskoj će Giljferdingove ideje dvojako uticati — pozitivno na jugoslovenski orijentisane ljude oko Narodne stranke, a negativno na pravaše, naročito otkada je odmah u početku istorije pravaštva Giljferding 1860. negativno ocijenio izlaženje nepotpisane Kvaternikove knjige u Parizu „Hrvatska i italijanska konfederacija"42). Boljeg sagovornika od Kvaternika Giljferding nije mogao ni svijećom naći. Po pravolinijskom načinu mišljenja i po rezonovanju u globalnim okvirima, oni su jednog kova, iako je po savitljivosti uma, sposobnog za nijanse, i po obrazovanju Giljferding nešto drugo. Ta pretjerana sistematičnost, netolerantnost prema slobodi istorije da ona sama uradi što god uradi, ta težnja da se unaprijed globalno odredi korito istorijskog razvoja, bilo im je zajedničko — kod obojice nešto neslovensko i teutonsko. 13

41) Jovan Skerlić: Omladina i njena književnost. Beograd, 1925, str. 151. 42) A. F. Gilьferding: Istoričeskoe pravo Horvatskogo naroda („Sobr. Soč." II, str. 153). Kvaternik je u tom djelu nacrtao jednu protivruski i protivsrpski orijentisanu Veliku Hrvatsku, od zapadnog kraja slovenačkih Alpa do Drine. Umjesto pravoslavlja, interesa Rusije i ćirilice, stavite katoličanstvo, interes Zapada i latinicu i evo rukavice na ruci, Kvaternik određen negacijom slavjanofilstva. Ali je začudo koliko je u ovom odgovoru Giljferding nastupio neslavjanofilski. Kaže da su po porijeklu Srbi i Hrvati jedan narod koji je razdvojila religija i da bi najbolje bilo da Hrvati vele: „Sastavimo opet savez, kao u početku naše istorije, neka taj savez obuhvati sve zemlje srpske i hrvatske i zemlje alpskih Slovenaca, ako nam se oni htjednu prisajediniti. Neka u tom savezu ne bude gospodstva jednog naroda nad drugim, jedne vjere nad drugom, nego neka svaki član saveza raspolaže kako hoće svojim sopstvenim djelima." Neka se i to ujedinjenje pokaže kao utopija, ostaće od toga neke koristi, jer od utopije koju narod postavi sebi „kao idealni cilj zavisi karakter njegovih stremljenja i djelovanja".43) Ovim je sudbina pravaštva ukleta na njegovom početku. 43) Isto, str. 165. O pravaškom stanovištu prema ovoj slavjanofilskoj politici v. Aleksandar Flaker: Pravaštvo i Rusija. (Mjesto Rusije u pravaškoj vanjsko-političko) koncepciji.) „Historijski zbornik", XI—XII, 1958—1959, str. 108—109. Sve dok se vrti u krugu politike, djelo A. F. Giljferdinga pripada mutnoj i zastrašujućoj prošlosti. Ostaće da se ovo djelo doživi kao putopis čije je prevođenje davni dug našoj nauci. Pisano je perom obrazovanog i umnog mladog čovjeka, koji je, u 26. godini, kad pohodi Bosnu, već za sobom imao ugled u javnosti i zvaničnoj politici svoje zemlje. Milorad Ekmečić PREDGOVOR REDAKTORA1) „ZAPISA CARSKOG RUSKOG GEOGRAFSKOG DRUŠTVA" Pošto se Carsko rusko geografsko društvo2) zainteresovalo za Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju, posvetilo je tim zemljama cio tom svojih „Zapisa". Ovim je Društvo učinilo uslugu opštoj geografiji i etnografiji. Bosna, Hercegovina i Stara Srbija najmanje su poznate i najmanje ispitivane od svih evropskih zemalja. Dugo su bile nepristupačne strancima i tek u novije vrijeme poneki putnik uspio je da tamo prodre i obavijesti svijet o najzapadnijim oblastima epropske Turske. Značajnijih radova o ovim zemljama nema u evropskoj literaturi. 1) Potpune bilješke sa svoga putovanja po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji štampao je A. F. Giljferding u publikaciji: Zapiski imperatorskogo russkogo geografičeskogo obщestva, u XIII knjizi, za 1859. godinu. U ovom zborniku objavljen je, pored Putopisa, i članak o Bosni početkom 1858. godine, zatim prilozi Janićija Pamučine, Stake Skenderove i Nićifora Dučića. Giljferding je ovu knjigu bilježaka pripremio za štampu, i publikacija je objavljena pod njegovom redakcijom i sa njegovim predgovorom. Iz te, po opsegu, velike knjige sa blizu 700 stranica teksta objavljuje se ovdje prevod putopisa i članka o Bosni početkom 1858. godine, kao i predgovora čitavoj knjizi jer on sadrži plan ovoga zbornika. 2) Rusko geografsko društvo, jedno od starijih svjetskih geografskih društava, osnovano je 1845. u Petrogradu. Izdavalo je veliki broj publikacija kao: „Zapiski. . .", „Vestnik . . .", „Izvestiя . . .", 14

„Živaя starina" i dr. (Bert L. S. Vsesoюznoe geografičeskoe obщestvo za sto let. Moskva — Leningrad, 1946). Oskudica u literaturi bila je povod Ruskom geografskom društvu da svoje prvo veće izdanje o evropskim zemljama van Rusije posveti Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji. Drugi uzrok, po kome je Društvo, između mnogih evropskih zemalja koje treba detaljnije proučiti, izabralo baš Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju leži u činjenici da ove zemlje naseljavaju Sloveni i zato su one naročito bliske Rusiji i značajne za nju. Materijal objavljen u ovom zborniku prikupio je redaktor na terenu za vrijeme svoga boravka u ovim zemljama.3) Možda će čitaoci koji se interesuju za prirodne nauke biti nezadovoljni ovom knjigom. 3) A. F. Giljferding je, prema podacima što ih pruža Putopis, proveo u našoj zemlji vrijeme od maja 1857. pa do kraja marta 1858. godine. U njoj neće naći podataka o geologiji, flori, fauni, meteorologiji pojedinih oblasti koje se opisuju. Neka oproste redaktoru zbornika. Zbornik nije rezultat radova naučne ekspedicije. NJega je sastavio čovjek koji nije bio spreman za proučavanje u oblasti prirodnih nauka i koji, kada je tražio pomoć domaćih naučnika da bi upotpunio svoje materijale, nije među njima našao nikoga ko bi mu pružio podatke o tim oblastima. Uostalom, onaj ko se za ovo interesuje naći će dovoljno podataka iz te oblasti u poznatom djelu Amija Buea o evropskoj Turskoj .4) Istina, tamo nema mnogo podataka o onoj materiji koju prvenstveno obrađuje ovaj zbornik. A ovdje je riječ o naravima, običajima, porodičnom i o društvenom životu, savremenoj istoriji i o starinama pomenutih slovenskih zemalja. 4) Ami Boue (1794—1881) francuski geolog. Poslije medicinskih studija posvetio se geologiji. Putovao je po Evropi, naročito po evropskoj Turskoj. NJegova knjiga „La Turquie d' Europe", štampana 1840. u Parizu, bila je do kraja XIX v. osnovno djelo za opšte poznavanje centralnog i istočnog Balkana. („Enciklopedija Jugoslavije", 2, Zagreb.) U zborniku je građa sređena po ovom planu: u početku čitalac nalazi opis nekoliko putovanja koja je redaktor preduzimao u raznim pravcima po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji.5) Takav opis*, iznoseći utiske koje su te malo poznate zemlje i njihovo originalno, našim obrazovanjem netaknuto, stanovništvo učinili na Evropejca, uvodi čitaoca u onaj svijet sa kojim treba da ga upozna zbornik. Autor često čini odstupanja da bi mogao, prilikom opisivanja mjesta, pružiti što više podataka o životu, istoriji i starinama kako bosanskim tako i susjednih turskih oblasti. Poslije putopisa štampana je rasprava pod naslovom „Bosna početnom 1858. godine" **. U njoj je redaktor pokušao da, uz pomoć kratkih statističkih podataka, pruži što potpuniji društveni i moralni lik Bosanaca domorodaca. Hercegovini i Staroj Srbiji nije posvetio toliko pažnje. Prvoj zato jer je društveni položaj njenog stanovništva istovetan s onim u Bosni, a njegove glavne karakteristike opširno su opisane u Putopisu. 5) Iz Dubrovnika, odakle je krenuo na put, Giljferding je pošao u Sarajevo preko Trebinja, Stoca, Mostara i Konjica. Drugo putovanje usmjerio je na jugoistok, do Prizrena, preko Rogatice, Višegrada, Dobruna, Nove Varoši, Sjenice, Novog Pazara, Peći i Đakovice i u povratku preko Nerodimlja, Prištine, Kosovske Mitrovice, Pljevalja, Kolašina, Drobnjaka, Pive u Sarajevo. Na treće putovanje krenuo je u pravdu sjeverozapada preko Kreševa, Fojnice, Visokog, Travnika, Jajca i Banje Luke do Livna, a odatle ponovo u Sarajevo. Sarajevo je napustio, vjerovatno, istim putem kojim je i došao. * Odlomci ovog putopisa štampani su u časopisu „Russkaя beshda"6). (Sve autorove napomene obilježene su zvjezdicom.) 15

6)

„Russkaя beshda", časopis, organ moskovske grupe slovenofila, izlazio u Moskvi od 1856. do 1860. godine. Ovdje je Giljferding 1858. i 1859. god. objavio fragmente svojih bilježaka sa puta od Sarajeva do Prizrena. Ove bilješke štampane su u obliku pisama upućenih A. S. Homjakovu. Uz njih je štampana i rasprava „Bosna početkom 1858. godine", zatim Čokorilov „LJetopis Hercegovine 1831— 1857" u Giljferdingovom prevodu (Bolьšaя sovetskaя эnciklopediя, 37, II izd. Moskva). ** Prošle godine, kada je, usljed političkih događaja, Bosna postala centar pažnje, Geografsko društvo izdaje ovu raspravicu zasebno u svome „Vjesniku" (odatle je preštampana u „Moskovskim vjedomostima"). I pored toga smatramo potrebnim da je ovdje ponovo štampamo jer bi zbornik bez nje izgubio svoj značaj. Staroj Srbiji redaktor nije posvetio pažnju zbog toga što se tamo zadržavao samo u prolazu i o njoj nije ni mogao dati drugih podataka sem onih koji su već objavljeni u prvoj raspravi zbornika7). Ipak će čitalac na kraju knjige naći neke statističke podatke o Hercegovini. Oni su kratki kad je riječ o cijeloj ovoj zemlji, a detaljni samo o nekim njenim dijelovima8). 7) Misli se na putopis. 8) Odnosi se na dva priloga Nićifora Dučića štampana na kraju zbornika. Poslije ovoga štampane su dvije rasprave iz savremene istorije Hercegovine i Bosne. Pisali su ih domoroci i u njima oni pričaju o događajima koje pamte i koji su se odigrali pred njihovim očima. Prva rasprava je u obliku biografije9) i govori o Ali-paši Rizvanbegoviću Stočeviću10), poznatoj ličnosti u hercegovačkoj istoriji. Iako je pisana u obliku biografije, ova rasprava mostarskog arhimandrita Janićija Pamučine11) daje potpun pregled događaja u Hercegovini u drugoj četvrtini ovoga vijeka. Ali-paša Rizvanbegović, poznat u političkom životu svoje domovine dvadesetih godina, upravlja Hercegovinom od 1832. do 1851. godine neograničeno, držeći u svojim rukama svu njenu sudbinu. Druga rasprava, ljetopisnog karaktera, posvećena je istoriji Bosne, u kojoj nijedan čovjek nije uspio da zagospodari onako kako je to pošlo za rukom Ali-paši Rizvanbegoviću u Hercegovini. U načinu pisanja ovih dviju rasprava uočljive su bitne razlike. Prvu piše sveštenik, najnačitaniji i najobrazovaniji čovjek u cijeloj Hercegovini i Bosni. Pa, ipak, on piše prosto i naivno, riječima običnog hercegovačkog čovjeka, s kojim je organski vezan tegobni, besprijekorno čisti i plodni život časnog arhimandrita. On zna kada misao treba izraziti prosto, ali pri tome ne zaboravlja da je književno obrazovan čovjek. Zato u njegovom radu i nema one organski cjelovite i prirodne prostote kojom se odlikuje „Bosanski ljetopis"12). 9) „Život Alipaše Rizvanbegovića Stočevića, hercegovačkog vezira." Na ruski ga je preveo D. Karjakin. 10) Rizvanbegović Stočević Ali-paša (Stolac, oko 1783 — Dobrina kod Banje Luke, krajem marta 1851), jedan od najmoćnijih hercegovačkih feudalaca i stolački kapetan. Učestvovao u borbama 1831. i 1832. protiv Gradaščevića, i za zasluge imenovan hercegovačkim vezirom 1833. g. (Enciklopedija Jugoslavije, 7, Zagreb). 11) Pamučina Janićije (Zagradinje, kod Trebinja, 13. XII 1810. — Mostar, 9. IX 1870), arhimandrit i paroh mostarski. Stekao zasluge i na književnom polju bilježeći narodne umotvorine, poslovice i zagonetke i opisujući život i običaje narodne (S. Stanojević, „Narodna enciklopedija srp.-hrvat.-slovenačka", III knj., Zagreb). 16

A. F. Giljferding je preveo neke dijelove „Bosanskog ljetopisa" na ruski, a neke objavio u izvornom obliku uz komentare na ruskom. Objavljeni izvorni tekst štampan je u stihovima — u desetercu, narodnim jezikom, građanskom azbukom. Autor ovog ljetopisa je žena. NJeno se obrazovanje svodi na poznavanje crkvene pismenosti*. Ali je ona, s druge strane, poznata po svojoj prirodnoj inteligenciji i po društvenoj djelatnosti — poslu, neobičnom u ovoj sredini, u kojoj je žena predodređena na usamljen kućni život. Detaljnije podatke o toj originalnoj ličnosti čitalac će naći u predgovoru njenog ljetopisa. „Bosanski ljepopis" Stake Skenderove13) djelo je prosto i naivno u najpozitivnijem smislu. Tu ne govori ona lično. Tu govori, a na mnogim mjestima i pjeva, narod u čijoj sredini ona živi. * Original ljetopisa pisan je crkvenoslovenskim brzopisom, kojim se služi prost narod u Bosni. 13) Skenderova Staka (po nekima Skenderović Staka, Hadži Damjanović Staka, Hadži Gospoja) (1828. ili 1831 — 26. V 1891). Prva žena učitelj, pisac i javni radnik u Bosni. Osnovala )e 1858. godine školu za žensku djecu (Mitar Papić, „Staka Skenderova". „Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva", II/1966, str. 119—136). Ko pročita ova dva rada upoznaće se ne samo sa događajima koji su se posljednjih 30 godina odigrali u Bosni i Hercegovini nego će, istovremeno, vidjeti pred sobom Bosance i Hercegovce u čalmama i fesovima, Muslimane u crvenim, a hrišćane u crnim kratkim kaputima, u širokim šalvarama, s arsenalom oružja za pojasom. Vidjeće ih kako se važno, dostojanstveno i tromo kreću namrštena lica, sa naivnim pjesničkim akcentom u govoru, s religioznik fanatizmom i bezazlenom dobrodušnošću. Jednom riječju, vidjeće žive ljude i opipljivo shvatiti njihovu narav, ideje i strasti. I biografija Ali-paše Rizvanbegovića i „Bosanski ljetopis" napisaii su specijalno za ovaj zbornik. Srpski originali obaju ovih članaka nisu izdani14). 14) Do danas se nije moglo ništa saznati o sudbini originala ovih rukopisa. Na kraju su štampana dva rada hercegovačkog jeromonaha Nnćnfora Dučića:15) „Opis manastira Duži i Tvrdoša"16) i „Pokušaj statističkog opisa trebinjskog, prijepoljskog, pljevaljskog i nevesinjskog okruga u Hercegovini". Oba rada su specijalni ogledi, prvi — prilog istoriji pravoslavie crkve u srpskim dijelovima zapadne Turske, a drugi — o potpunoj topografiji i statistici pomenutih okruga. Oni imaju svoju vrijednost i kao prvi ogledi i mogu poslužiti kao osnove za studiozniji rad o tim pitanjima. 15) Dučić Nićifor (Lug na Trebišnjici, 21. XI 1832 — Beograd, 21. II 1900). Svršio bogosloviju u Beogradu, zatim slušao filozofiju u Beogradu i na Sorboni studirajući i jevrejski jezik kod Ernesta Renana. Zakaluđerio se u manastiru Duži. Učestvovao u hercegovačkom ustanku Luke Vukalovića 1861—1862. Poslije prebjegao u Crnu Goru, a odatle prešao u Srbiju. Učestvovao i u srpsko-turskom ratu 1876—1878. Poslije ratova bibliotekar Narodne biblioteke i čuvar Narodnog muzeja u Beogradu. Zatim funkcioner u Srpskom naučnom društvu. Imovinu zavještao u dobrotvorne svrhe (S. Stanojević, „Narodna enciklopedija srp.-hrvat.--slovenačka", I knj. Zagreb). 16) Dučić je ovu monografiju, prerađenu i dopunjenu, ponovo izdao 1891. godine u prvoj knjizi svojih „Književnih radova". Redaktor je namjeravao da štampa i „Priče iz života hercegovačkog naroda"17), sastavljene prema rukopisnim bilješkama mostarskog jeromonaha Prokopija Čokorila18), kao i „Popis starih rukopisa koji se nalaze po manastirima u Bosni, Hercegovini i Staroj 17 12)

Srbiji"19), ali je knjiga po obimu dostigla tolike razmjere da se moralo odustati od njihovog štampanja. 17) Nepoznata je sudbina ovog Čokorilovog djela. V. Ćorović („Mostar i njegova srpska pravoslavna opština". Beograd, 1933, str. 77) pretpostavlja da je nestalo; naime, nije ga našao među Čokorilovim rukopisima. Osvrćući se na Giljferdingov predgovor u XIII knjizi „Zapisa", S. Stanojević zamjenjuje ovo Čokorilovo djelo sa njegovim „LJetopisom Hercegovine 1831—1857" (S. Stanojević, „Istorija srpskog naroda u sredaьem veku". I. „Izvori i istoriografija". Beogoad, 1937, str. 148). 18) Čokorilo Prokopije (Plana kod Bileća, 1802—Mostar, 1866), pravoslavni sveštenik. Putovao po Rusiji i skupljao priloge za srpske škole i crkve po Hercegovini. Uz Giljferdingovu pomoć otpremio nekoliko mladih Hercegovaca na školovanje u Rusiju. U časopisu „Russkaя beseda" za 1858. godinu štampan mu je „LJetopis Hercegovine 1831—1857", koji je ponovo objavljen 1873. god. u trećoj knjizi Giljferdingovih sabranih djela (Enciklopedija Jugoslavije, 2, Zagreb). 19) Nije se moglo utvrditi da li je Giljferding objavio ovaj popis starih rukopisa što ih je pokupio po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji. Zna se samo da je još za života poklonio jedan dio rukopisa Gosudarstvenoj publjičnoj biblioteci u Petrogradu, dok je veći dio tih rukopisa kupio poslije njegove smrti bogati moskovski trgovac A. I. Hludov i poklonio Preobraženskom manastiru kod Moskve (S. Stanojević: or. sit., str. 12—13). U Rukopisnom odjeljenju lenjingradske Državne biblioteke „Saltikov-Ščedrin" u „Giljferdingovom fondu" danas se čuva jedan dio zbirke njegovih rukopisa (M. Papić, Rasuto kulturno nasljeđe. Mostovi, Pljevlja, 1/1969, str. 79—80). A. F. Giljferding I OD DUBROVNIKA1) DO MANASTIRA DUŽI. MANASTIR DUŽI. PRAVOSLAVNE CRKVE U TREBINJSKOM KRAJU Krenuo sam iz Dubrovnika u Sarajevo 11. maja 1857. godine2). Ne namjeravam opisati Dubrovnik —biser Dalmacije. Stajala su mi na izboru dva pravca za putovanje u Bosnu, tu, za mene još nepoznatu zemlju. Ne znam zbog čega je srpski narod dao ovoj zemlji epitet „hvaljena", „dična" ili „Bosna ponosna" — kako je neprestano naziva srpska pjesma. Ja sam se, naime, ubrzo lično uvjerio da je čovjek ne može ni pohvaliti niti se njom ponositi. Jedan put, lakši, vodi dalmatinskom obalom do pograničnog gradića Metkovića, blizu ušća Neretve (talijanski Narenta). Putujete iz Dubrovnika lađom do mjestašca Stona (Stagno)3, koje leži na prevlaci dugačkog a uskog poluostrva Pelješca4). Prepješačite prevlaku za pola sata, na suprotnoj strani iznajmljujete drugu lađu, vozite se zalivom između poluostrva i obale, a zatim donjim tokom Neretve do Metkovića. Do Metkovića možete putovati i dobrim drumom što su ga onomad izgradili Austrijanci duž čitave dalmatinske obale samo ako nađete kočije — veoma rijetku stvar u ovome kraju. U Metkoviću prelazite tursku granicu, uzjašete na konja i za osam časova ste u Mostaru, glavnom gradu Hercegovine. 1) Ime „Raguza", kojim se Giljferding gotovo isklьučivo služio, zamijenjeno je u prevodu slovenskim nazivom Dubrovnik. 2) Kao dobar poznavalac Balkana, Giljferding je, poslije mira zaključenog na Pariskom kongresu 1856. godine, postavljen za konzula u Sarajevu. Na putu ka Sarajevu proveo je neko vrijeme u Beogradu. 18

Tom prilikom obišao je fruškogorske manastire. O njegovom boravku u Beogradu obavještavaju nas „Srpske novine" od 26. I 1857, bilješkom „Mladi književnik ruski i poznati pisac 'Pisama o istoriji Srba i Bugara' Aleksandar Feodorovič Giljferding, koji se od nekoga vremena književnim ispitivanjem bavi kod nas, postavljen je za carsko-ruskog konzula u Sarajevu..." Iste novine, od 5. II 1857, javljaju da je „1. februara Giljferding krenuo za Beč pa će posle u Dubrovnik da tamo u starim arhivama potraži građe za pisanje naše narodne istorije od koje će i drugi deo skoro u pečatnju doći, pa će tek onda na svoje mesto u Sarajevo otići. . ." Iz Beča je za Dubrovnik putovao preko Trsta. U Dubrovniku se, kako sam kaže u putopisu, zadržao dva mjeseca. 3) Giljferding navodi i italijanski naziv Stagno. 4) Za poluostrvo Pelješac Giljferding upotrebljava italijansko ime Sabioncello. Hercegovina leži, kao što je poznato, između Dalmacije i Bosne i s juga se graniči sa Crnom Gorom. Drugi, naporniji put vodi iz Dubrovnika ka turskoj granici, a odatle u unutrašaost Hercegovine, pravo za Mostar. Direktna linija ovog drugog puta mnogo je duža od one izlomljene. Tom linijom se, naime, do Mostara putuje četiri dana. Eto kakvi su turski putevi! Međutim, ovdje se putnik odmah rastaje od austrijske uniforme i ulazi „de plein pied"5) u slovensko-tursku pustinju. Kako su mi austrijski mundiri već dodijali, želio sam da što prije vidim slovensko-tursku pustinju. Stoga sam radije odabrao dugotrajniji i teži put preko Hercegovine6). 5) Bez teškoća, bez prepreka 6) Pravac kojim je Giljferding krenuo iz Dubrovnika ka Sarajevu usmjeren je do Trebinja trasom dubrovačkog puta za gornje Podrinje poznatog iz srednjeg vijeka pod imenom Via Drine ili, rjeđe, Via Bosne (M, J. Dinić, „Dubrovačka srednjevjekovna karavanska trgovina". „Jugoslov. istor. časopis", III/1937, str. 125). Od Dubrovnika do najbliže turske carinarnice nema ni dva sata puta. Kad govorim o putovanju, mislim isključivo na jahanje, jer se u zemlji kroz koju sada vodim čitaoca ne zna za drugi način putovanja. Pošav od Dubrovnika, put se naglo penje uz brdo. Lijevo na uzvišici ostaje siromašno seoce Bosanka, po svoj prilici kolonija Bosanaca. Zatim prolazite kroz veće selo Brgat7) (čije je ime nastalo, vjerovatno, od srpske riječi „brijeg", tj. brdo, uzvišica). Put je prekrasan. Sa strana pogled mame čarobne doline, za nama — divna panorama: plavo more i u njemu, kao smaragd, zeleno ostrvo Lokrum8), obrastao maslinom i mirtom. Desno, kao na dlanu, svijetli i čisti Dubrovnik (Ragusa) sa moćnim bedemima i kulama, lijevo — još manji gradić Cavtat (Ragusa vecchia9). U skoro nam brda zakloniše taj vidik. Čitavo vrijeme jašete po ravnom drumu, koji su proveli austrijski inženjeri kroz stjenovita brda. U skoro nailazite na malu kasarnu ili pograničnu stražu. Posljednji austrijski stražar ravnodušno posmatra putnike, posmatra i, za divno čudo, ne zaustavlja i ne traži putne isprave. „Hvala bogu, napustismo Austriju", rekoh pratiocu, iako sam iz Austrije pošao u Tursku. 7) Danas Brgat Donji i Brgat Gornji, sela istočno od Dubrovnika, smještena na grebenu preko koga vode putevi koji vežu Dubrovnik sa zaleđem (Enciklopedija Jugoslavije, 2, Zagreb). Prema V. Ćoroviću („Historija Bosne". I, Beograd, 1940, str. 102) ime Brgat je sloveniziran oblik romanskog naziva Virgatum. P. Skok vidi u ovom imenu lat. virgatus — šaren (P. Skok, „Prilozi k ispitivanju hrvatskih imena mjesta". VI, Nastavni vjesnik. Zagreb, knj. HH1H/1921, str. 228—229). 8) U originalu, po italijanskom, Lakroma. 9) Cavtat, kroatiziran (tj. sloveniziran) oblik od Civitas vetus, kako su bjegunci u novoosnovanom Dubrovniku nazvali svoje matično naselje Epidaurum. Italijansko ime: Ragusa vecchia (Enciklopedija Jugoslavije, 2, Zagreb). 19

Ulaz u Tursku nije tako jednostavan, pogotovo ne za slabe konje. Austrijski drum vodi do same granične linije. Nekoliko hvati od nje uzdiže se brežuljak i na njemu straćara — turska carinarnica. Brežuljak je pokriven gomilama kamenja raznih veličina i oblika. Ima ga okruglog i oštrog. Onakav kakvog ga je stvorila priroda i izlokale kiše, leži taj kamen nadohvat turskim carinicima. NJima nije ni na um palo da iskrče stazu bar za jednog konja, a stalno im je pred očima solidan i ravan austrijski drum.-„Nije naš posao da pravimo puteve", zaključuju oni. „Kad su tuda mogli da prolaze naši očevi i djedovi, zašto mi ne možemo? Iskrčimo li put, odmah će kauri* po njemu dovući svoje topove protiv nas!" Na ovakva shvatanja čovjek neprestano nailazi u Bosni i Hercegovini. Treba reći da se ovako ne rasuđuje samo u Turskoj. Koliko ima ljudi u svijetu koji se plaše progresa ma koliko on bio koristan i neophodan, jer može, u izvjesnim okolnostima, da se preobrati u svoju suprotnost! Zbog toga se nećemo ni smijati siromašnim turskim carinicima. * Slovenski izgovor riječi đaur.10) 10) Đaur, đaurin (pers.) — nemusliman, nevjernik, hrišćanin (A. Škaljić, „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku". Sarajevo, 1965). Carinici su bili vrlo gostoljubivi. Uvjeravali su nas da tako uvaženi gosti nisu još prošli pored njihove „carine". Mnoge carinarnice i trošarinske stanice zovu se ovde jednostavno „carine", jer se tu ubiraju carske dažbine, tj. vrši carinjenje. Uvedoše nas u čađavu izbu zastrtu prljavim ćilimima. Smjestiše nas na te ćilime i ponudiše kafom i duvanom. Razgledali smo prostoriju sa zebnjom i odvratnošću. „Ovo je još dobar konak", reče, tješeći me, glavni carinik, „kako li će tek biti dalje." „E baš je lijepa Hercegovina", pomislio sam. Carinici nisu ni dirnuli naše stvari i prema nama su bili veoma učtivi. Nikako nisu mogli sakriti radoznalost izazvanu prvim susretom sa „Moskovima"11). 11) Moskov, čovjek iz moskovske zemlje. Rus („Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika". Dio VII, Zagreb, 1911—1916). Moskov je u očima Bosanca Muslimana nekakvo strašno, legedarno biće. „Svi su đauri zli", kažu oni, „a najgori je Moskov." Kada Musliman u najjačem stepenu izražava svoju mržnju prema „vlahu" (hrišćaninu), naziva ga „Moskovom". Riječ „Moskov" poprimila je značenje nečeg nepoznatog i surovog čak i kod hrišćana — priprostih ljudi u Bosni i Hercegovini. Jedan hercegovački seljak pravoslavac iz moje pratnje ispoljio je mržnju prema čovjeku koji mu je bio odvratan na taj način što je poželeo da roditelji toga omraženog čoveka padnu u ruke stotini Mosskova. Pri tome hercegovački seljak nije imao namjeru da me uvrijedi, naprotiv, bio mi je neobično privržen. Budući da je riječ „Moskov" izgubila svoje određeno značenje u shvatanju širokih hrišćanskih masa, ljudi se postepeno upoznaju s imenom „Rus" i „Rusija", navikavaju se na njega i izgovaraju ga sa ljubavlju. Poznato je da se u Turskoj naplaćivanje carinskih dažbina izdaje pod zakup. Prema tome, svake godine carinarnice mijenjaju vlasnike. Bosnu i Hercegovinu zakupila je nekakva kompanija iz Carigrada. Glavni zakupac ili udruženje zakupaca rukovode pojedinim carinarnicama putem svojih pomoćnika ili ih preprodaju drugim, sitnim zakupcima. Siromašnim ljudima, bez sumnje, pripadne jedan dio naplaćene carinske dažbine. Ali se od uvoznih carina čovjek u Turskoj ne može obogatiti. Trgovina je nerazvijena i nju svake godine remete stalni nemiri. Osim toga, osiromašenje naroda parališe njen napredak. Uz to veći dio robe koja podliježe carinjenju vlasništvo je austrijskih podanika ili se prevozi preko granice pod njihovom firmom. A od Austrijanaca se ne smiju naplaćivati maksimalne carinske stope. Prije nekoliko godina njima je pošlo za rukom da u Carigradu snize tarifu za uvoz neke vrete robe preko bosanskohercegovačke granice. Kako ta nova tarifa nije bila na vrijeme objavljena, Turci su i dalje naplaćivali dažbinu 20

po starim taksama. Na to su se austrijski podanici žalili i podnijeli račun gubitaka, koji je prevazišao svotu od 100.000 forinti12). Turski zakupci morali su zajedno sa vladom isplatiti tu svotu. Zakupcima su potpuno odriješene ruke u naplaćivanju dažbina na carinarnicama u unutrašnjosti zemlje i između pojedinih turskih oblasti i pri ulazu u gradove. 12) U originalu gulьden. Od 1857. austrijski gulden od 100 krajcara upotrebljavan je kod nas pod nazivom forinta (Enciklopedija Leksikografskog zavoda", 3, Zagreb, 1958). Na carinarnici sam se rastao od prijatelja koji su me pratili iz Dubrovnika, pozdravio se sa gostoljubivim carinicima, udario konja i spustio se po kamenju sa pograničnog brežuljka. Nešto me je stezalo oko srca: zar ovo putovanje u neobičnu i nepoznatu zemlju nije besposlica? Šta li me sve na putu ne očekuje? Ali sam istovremeno osjetio i radost. Evo me, napokon, iza nepristupačne turske granice. Konačno sam na tlu tajanstvene zemlje, o kojoj sam toliko puta slušao priče, a u koju se nijedan od pripovjedača nije usudio ni proviriti. Zaista, ja sam odavno počeo krstariti oko Bosne i o njoj su mi uvijek govorili sa nekakvim neobjašnjivim strahom. Kada sam bio u Sremu i obilazio fruškogorske manastire, monasi mi često pokazivahu tamne linije bosanskih planina na horizontu. „Da li ste kada bili u Bosni?" upitao sam ih. „Ne, bože sačuvaj!" „A zašto?" „Kako može čovjek ići u Bosnu kad su tamo Turci, to bi bilo strašno." Posmatrajući Bosnu izdaleka sa sjeveroistoka, obišao sam tu zemlju skoro do krajnje jugozapadne tačke i, živeći puna dva mjeseca u Dubrovniku, neprestano posmatrao sivu masu krševitog hercegovačkog pobrđa. I ovdje je turska zemlja ostavila na mene isti utisak. Iako u Dubrovniku živi mnogo porodica (naročito pravoslavnih) doseljenih „odozgor" ili „di sopra" (tj. odozgo, s vrha, jer je izraz „vrh", za stanovnike dalmatinske obale, tehnički naziv za brdovitu tursku zemlju), nemaju ni one ni njihovo potomstvo volje za obilazak svoga surovog zavičaja. O zavičaju govore te porodice isto onako kao i Sremci. Neke određenije podatke o tim krajevima mogli bi dati trgovci koji iz Bosne i Hercegovine dolaze po robu u Dubrovnik. Međutim, ni oni nisu u stanju da skinu koprenu tajanstvenosti koja leži na zapadnom dijelu Turske Imperije. Na sva vaša pitanja trgovci lakonski odgovaraju: „Eto, turska zemlja, divlji ljudi", opštepoznata i već otrcana fraza. Razumljivo, ovakav odgovor vas ne zadovoljava. Sada se i ja nalazim u turskoj zemlji, među neobičnim ljudima. Ali na prvim koracima ljude ne susrećem, nego samo goli krš i kamen. Neko vrijeme smo putovali monotonim i sumornim predjelom. Cio put je u kamenu, bilo da se uspinješ na brdo ili se spuštaš niz njega. Okolo sam krš — sivi kameni masivi, dijelom goli, a dijelom obrasli rijetkim šipražjem ili bršljenom. Uspevši se na jednu uzvišicu, posljednji put ugledasmo krajičak Jadrana — komadić prekrasnog Župskog zaliva13). Ali nam masivi ubrzo zakloniše prijatan vidik. Nadali smo se bilo kakvom ljudskom naselju i očekivali ravniji teren. Ništa od toga. Sve greben za grebenom i kamen za kamenom. Svaki Evropejac, ma koliko iskusan jahač, zgrozio bi se kad bi ga prisilili da prođe ovim bespućem. Nigdje ni stazice. Kamenje leži u gomilama još od potopa. Po tim gomilama morate se uspinjati na brdo koristeći se pri tom i stepeništem koje je priroda izgradila u liticama. Niz brdo se opet morate spuštati po takvim istim gomilama kamenja ili po prirodnim stepenicama da biste pred sobom ponovo vidjeli nove gomile i nova brda. Ako se konj spotakne, zlo! Ali domaći konji, maleni i neugledni, znaju svoje obaveze. Oni su svjesni da se u slučaju posrtanja neće osloboditi jahača, nego da će i sami slomiti vrat. Opreznost s kojom se konji kreću po ovome kamenom terenu izvanredna je. Ne vuče jedna noga za sobom drugu, nego svaka od njih izabire sebi pogodno mjesto, kao da to svjesno rade. Zato je i kretanje ove pametne životinje praćeno nekakvom neobičnom neravnomjernošću, trzanjem i ljuljanjem, na koje se treba priviknuti. Od tih pokreta mi se zavrtjelo u glavi, kao da imam morsku boleet. Otupjela je pažnja prema svemu što me je okruživalo. Promicala su brda za brdima, kameni kompleksi za kompleksima, a ja nisam bio sposoban uzeti olovku da im zabilježim imena. 13) U originalu Brenski zaliv (prena italijanskom Valle di Breno). 21

I sada mi čitavo to prostranstvo iskrsava u sjećanju kao siva bezoblična masa kamena. Vrlo rijetko nailazimo na njivicu, vlasništvo nekog Muslimana, Trebinjca, koju za njega obrađuju kmetovi14) (arendatori, farmeri), većinom hrišćani, koji žive po seocima razbacanim među brdima. Sa puta se ta seoca ne vide. Ona su skrivena na nepristupačnim mjestima, kao i svuda po Hercegovini. Nemojte misliti da njiva ili polje označava ovdje ono što mi podrazumijevamo pod tim pojmovima. Predstavite sebi zemljište manjih dimenzija od 10 do 20 hvati dužine i širine na padini brežuljka ili u kotlini između dva uzvišenja. Taj prostor iskrčio je seljak uz ogroman napor, a zatim ga je iskrčenim kamenjem ogradio. Eto, to se zove njivom u ovom dijelu Hercegovine. Ali i te njive, čije je kultivisanje vezano za tolike zemljoradnikove napore, postaju puste. Među njima su mnoge već napuštene, zarasle u šikaru i divlju travu. „Zašto se ne obrađuju njive?" pitao sam pokazujući na jednu parcelu zapuštene oranice. „Aga" (spahija Musliman) „vrlo je opak čovjek", odgovaraju mi, „pljačka i tuče kmetove i neće niko da živi kod njega." 14) Pojam „kmet" Giljferding pogrešno objašnjava izrazima „arendator" i „farmer". Kmet je ekonomska kagegorija vezana za feudalizam, dok su „arendator" i „farmer" kategorije kapitalističkog sistema. Poslije četvoročasovnog ili petočasovnog putovanja ovim sumornim predjelima pobrđe postepeno prelazi u brežuljkasto zemljište, kamenito i izrazito zatalasano, bez onih neprekidnih uzbrdica i spuštanja od kojih se čovjeku vrti u glavi. Čitav kraj je obrastao šipražjem i niskom šumom. Ova niska šuma pokriva dosta širok prostor tako da se čitav predio kroz koji prolazimo naziva „Šumom". Tako smo putovali još jedan sat. Iznenada kamen iščeznu, i mi se nađosmo u prekrasnoj hrastovoj šumici. S kakvim smo uživanjem jahali po ravnom, mekom putu! Šumica pripada manastiru Duži15). Tamo su nas već očekivali. Pri ulazu u manastirski posjed iznenadiše nas dva lista hartije obješena o stabla s obje strane puta. Moj pratilac skide, iz znatiželje, jedan od listova i pročita toplu dobrodošlicu u stihu, upućenu prvim ruskim putnicima koji su prešli prag Hercegovine. Malo dalje nas pozdravi, srpskim gostoljubivim pozdravom „dobro došli", jedan kaluđer koji nam je izašao u susret. Na žalost, ovu divnu hrastovu šumu posjekli su Turci. Zatim su rastjerali gostoljubive i umne kaluđere, a manastir pretvorili u kasarnu. Kao što je poznato, u decembru prošle godine podigli su nesretni hercegovački hrišćani ustanak u Šumi i okolici16). Ustanici su neko vrijeme boravili u manastiru, a zatim su ga zauzeli Turci i pretvorili u centar svojih rezervi17). Ubogi manastir! U cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo boljeg manastira niti marljivijvh i revnosnijih kaluđera na polju prosvjećivanja naroda od ove manastirske obitelji. Sretan sam što sam vidio manastir prije njegovog pljačkanja. 15) Duži, manastir kod Trebinja sa crkvom Uspenja Bogorodice, osnovan je poslije propasti manastira Tvrdoša 1694. Hercegovački mitropolita su imali ovdje svoje sjedište do 1777, kada je ono proneseno u Mostar (V. R. Petković, „Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda". Beograd, 1950, str. 109). 16) Decembra 1857. trebinjski Muslimani, u namjeri da spriječe pobunu, napadnu sakupljene ustanike, na čijem je čelu bio Luka Vukalović, koji primi borbu kod sela Orahovca. Gubici s obje strane iznosili su po dvaestak ljudi. Muslimani su tom prilikom popalili Šumu. (V. Ćorović, „Luka Vukalović i hercegovački ustanci od 1852—1862. godine". Beograd, 1923, str. 35—36.) 17) U februaru 1858. trebinjski Muslimani osvoje manastir i opljačkaju ga (N. Dučić, „Književni radovi". Kn.. I. Beograd, 1891, str. 46). Manastir se nalazi usred pomenute hrastove šumice. Ograđen je niskom ogradom. NJegove stambene zgrade ostavile bi na Evropejca težak utisak, ali su one za Hercegovca veličanstvene. Manastir ima stolove i stolice, viljuške i noževe, što svjedoči o uticaju Evrope. Međutim, 22

kaluđeri radije sjede na ćilimima prostrtim po podu. U prvi momenat su nas najviše iznenadili neobično mali prozori i vrata: morate se pažljivo sagnuti da biste ušli u ćeliju. Ovo je posljedica straha od Turaka. U velikim prozorima i vratima Turci vide obilježje ponosa i nezavisnosti, stoga hrišćani izbjegavaju ovu arhitektonsku udobnost. LJudi su potpuno navikli na niska vrata i uvijek kad prelaze prag kuće, oni se često i bez potrebe, nesvjesno saginju. U Dužima je crkva velika i visoka. Ona je sačinjena od dobrog bijelog kamena. Prije je ovdje crkva bila mala i tamna. Decenijama je uvaženi starac iguman Jevstatije18) sakupljao priloge po cijeloj Hercegovini i čuvao novac da bi 1855. godine poduzeo veliku akciju: rekonstrukciju hrama19) — akciju koju je planirao cijelog života. Kada je zgrada dovedena pod krov i postavljen drveni ikonostas, crkva je osvećena (u ime Uspenja Bogorodice). Nije bilo sredstava da se nastavi sa radom na unutrašnjosti građevine. Ipak je iguman angažovao ikonopisca iz Beograda20) za izradu dviju lokalnih ikona. U njima nema mnogo umjetničkog. Umjetničkih ikona i nema u Bosni i Hercegovini (govorim o novim ikonama, a ne o starim, koje su ostale iz vremena srpskih vladara). Sem tih ikona, crkva je u svom unutrašnjem dijelu gola i na čovjeka ostavlja nekakav težak utisak siromaštva i bijede. Kakva li će biti kada je napuste Turci! 18) Dučić Jevstatije, iguman manastira od 1849. pa do smrti 1864. godine. (N. Dučić: or. cit., str. 44i 51). 19) Crkva je podignuta 1855. godine (V. Ćorović, „Die Herzegowinischen Klöstern. Wissenschaftlichen Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina", XIII /1916, S. 15). 20) Nije se moglo ustanovim koji je to ikonopisac bio. Zaboravio sam nešto reći i o spoljašnjosti građevine. To je prilično visoko zdanje, pokriveno običnim krovom, bez kubeta, kao i sve novopodignute crkve u ovim krajevima Turske. Uz crkvu visi, okačeno o kolac, malo zvonce, sačuvano, ne zna se kako, od starine u manastiru. Turci su privikli da ga tamo vide. Istina, oni su i negodovali i poprijeko gledali na njega, ali ga nisu smjeli skinuti. Treba reći i to da se ovo zvono prije čuvalo u samoj crkvi. Napolje je izneseno tek nedavno. Svojim opsegom ono nije mnogo šire od obične kape. Ali većeg zvona nema u Hercegovini, niti bi se koje drugo smjelo iznijeti na vidjelo. Zbog toga se ono veoma cijeni i narod se njime ponosi. Ponekad se kaluđeri osmjele i tiho zazvone na svoje zvono! Neću iznositi detaljnije podatke o manastiru i njegovoj istoriji, jer će to čitalac naći u ovome zborniku, i to u članku što ga je napisao jedan od tamošnjih kaluđera21). 21) Giljferding misli na članak Nićifora Dučića „Opis manastira Duži i Tvrdoša". U Dužima nema mnogo rukopisa. Ono što postoji novijeg je datuma. To su mahom rukopisi bogoslužbenih knjiga. Istorijski je zanimljiv jedino fragment iz Žitija sv. Petke trnovskog patrijarha Jevtimija22). Fragment je bugarske recenzije, kako izgleda, vrlo blizak vremenu u kome je živio autor. U Dužima se takođe čuva i jedan krasan primjerak štampane srbulje 23). To je, ako se dobro sjećam, Božidarov oktoih24), štampan na pergamentu s incijalima izrađenim u bojama. 22) Bugarski patrijarh Jevtimije (između 1325. i 1330—1401. ili 1402) plodan književnik i darovit propovjednik. Stvorio je književnu školu koja se starala o ispravljanju bugarskih rukopisa. Napisao je, između ostalog, i „Žitije sv. Petke" (Paraskeve). (Enciklopedija Jugoslavije, 4, Zagreb). Nije nam poznata sudbina ovoga rukopisa. 23) Srbulje su bogoslužbene knjige pisane i štampane na srpskoslovenskom jeziku. NJihova štampa izgleda kao rukopis, tj. slova su tako rezana kao da su rukom pisana (L. Mirković, „Pravoslavna liturgika". II izd. Beograd, 1965, str. 165). 23

24)

Božidar Vuković Podgoričanin (umro 1540) štampao je 1536—1537. oktoih petoglasnik u folio formatu, sa tekstom u dva stupca. Knjiga je ilustrovana likovima svetitelja (LJ. Stojanović, „Stare srpske štamparije". Srpski književni glasnik, knj. VII/1902) str. 287). Manastir Duži ostavio je na nas vrlo prijatan utisak. Tu smo neposredno osjetili da se gaji nada u bolju budućnost, vidjeli kako se radi, kako se njeguje ljubav prema narodu i usmjerava njegovo prosvjećivanje. Iguman — čestit i živahan starac — neumorno se trudi čitavog svog života. Nije imao obrazovanja, ali je pravilno shvatio značaj prosvjete i poslao na školovanje, u Beogradsku bogosloviju, dva mlada čovjeka25), koji su od djetinjstva vaspitavani u manastiru. Čim se vratiše natrag, ti kaluđeri, otac Serafim i Nićifor26), otvoriše u manastiru osnovnu školu27), koju je, u momentu našeg dolaska, posjećivalo osam mališana. Broj mali, ali se više nije moglo ni zahtijevati. Okolna sela, pa i samo Trebinje, suviše su daleko od manastira da bi učenici mogli svakodnevno dolaziti u školu. Zbog toga đaci moraju da žive u manastiru, a roditelji nisu u stanju plaćati njihovo izdržavanje: s velikom mukom ishranjuju sebe i porodicu. Manastir, pak, nije u stanju da, svojim oskudnim sredstvima, izdržava veći broj djece. A kakvu bi stvarnu korist mogla da pruži ova škola! Istina, narod koji živi oko manastira najsiromašniji je, ali zato najbolji, najžilaviji i najmarljiviji u cijeloj Hercegovini. Teži za prosvjetom i bogato je obdaren prirodnim sposobnostima. Karakteristično je da se veliki broj bosanskohercegovačkih hrišćana koji vode porijeklo iz trebinjskog kraja rađa sa neobično razvijenim smislom za trgovinu i ima sklonosti za intelektualni rad. Kakav bi tek tu bio snažan izvor energije kada bi se ovome svijetu pružila mogućnost osnovnog obrazovanja! 25) Serafim Perović i Nićifor Dučić upućeni su u Beogradsku bogosloviju 1853. godine. (S. Stanojević, „Narodna enciklopedija srp.-hrvat.-slovenačka". III knj., Zagreb.) 26) Serafim Perović (Gorica kod Trebinja, 22. VI 1827 — Mostar, 17. II 1903), kasnije hercegovačko-zahumski mitropolit, i Nićifor Dučić. 27) Osnovana 1856. godine (V. R. Petković. „Pregled....", str. 110). 28) U originalu: sъ ihъ krasnыmi čalmami vъ rukahъ. U Dužima sam, prvi put na turskoj teritoriji, prisustvovao bogosluženju i moram priznati da sam se, po izlasku iz crkve, osjećao vrlo prijatno. Vjerovatno zbog toga što sam u Tursku došao pravo iz Austrije. U Austriji vas nešto čak i u pravoslavnoj crkvi stalno opominje da se nalazite baš u Austriji, da se i pravoslavna crkva nalazi u rukama austrijske uprave. Takva saznanja ostavljaju na čovjeka vrlo težak utisak. Kad u Turskoj uđete u pravoslavnu crkvu, ništa vas za vrijeme molitve ne podsjeća na spoljni svijet i na vlast tuđina i inovjerca. Tu, u hramu, osjeti se unutrašnji život i snaga crkve, ugnjetavane, ali po svom duhovnom životu snažne zajednice, koja živi van svjetovnih uslova, povezana s ostalom pravoslavnom crkvom snagom unutrašnjeg jedinstva i ljubavi. Zbog toga čovjek u Turskoj tako jasno osjeća duhovnu slobodu i unutrašnji život crkve! Stojeći u hramu manastira Duži i slušajući bogosluženje i molitve kao i kod nas, okružen gomilom priprostog svijeta, čudnovato odjevenog, obrijanih glava, sa crvenim kapama u rukama28); sumorno sjetnog izraza lica — svijeta koji na mene, tuđina, gleda kao na rođenog brata jer u meni vidi čovjeka iste vjere, nehotice sam se pitao: „Kako se ovaj narod u udaljenom i nepoznatom kraju Hercegovine, usred neznanja, proganjanja i iskušenja održao u krilu pravoslavne crkve?." Ta svako mu je mogao prići i propagirati šta god hoće! Koliko je laži i zabluda moglo ovdje prodrijeti tokom četiristogodišnjeg mraka! Šta je sačuvalo narod u čistoti vjere i u krilu crkve za čitavo to vrijeme? Viša hijerarhija? Ali ona u ovim udaljenim krajevima nema gotovo nikakve vlasti. Kad bi se pojavilo kakvo lažno učenje, kome bi se hijerarhija mogla obratiti u borbi za njegovo iskorjenjivalje? Turskoj upravi svakako ne! Domaćem sveštenstvu? Ono je tako neobrazovano da bi se vrlo lako moglo, iz neznanja, zaraziti lažnom naukom. Prema tome, jedina garancija za čuvanje 24

vjere i crkvenog jedinstva u ovoj sredini izražavala se u unutrašnjoj snazi hrišćanske ljubavi, koja živi u narodu. Luka u Gružu sredinom XIX vijeka Nekropola stećaka u Hercegovini Svaki Rus koji posjeti Hercegovinu može lično provjeriti ovo osjećanje. Ja nisam u stanju da izrazim srdačnost s kojom su nas promatrali ovi jednostavni ljudi. Oni su došli iz udaljenijih mjesta samo da bi vidjeli Ruse. Da li ih je vukla znatiželja s kojom su nas gledali i Muslimani? Ne! To se lijepo vidi i po izrazu lica i po razgovoru. Da li je ta masa očekivala nešto od nas? Ne. Da li su ljudi pripovijedali o svojim patnjama? Vrlo rijetko. Naprotiv, trebalo je uložiti mnogo napora i vremena da bi se od njih izvukla poneka riječ o njihovom životu i položaju. Ne. Oni su prosto željeli da se nauživaju posmatrajući pravoslavnog čovjeka koji je došao među njih iz dalekog Carstva. Neko će primijetiti da su se oni rukovodili sebičnim motivima: vjerovali su, naime, da će skrenuti pažnju Rusije na sebe. Nije ni to. Oni o Rusiji imaju vrlo nejasne predstave, a o političkim odnosima i planovima nemaju uopšte ni pojma. Cjelokupno njihovo političko 25

znanje svodi se na ubjeđenje da negdje daleko na sjeveru živi pravoslavni car koji se brine za sudbinu svih pravoslavnih naroda. NJih je prosto vukla ljubav prema braći iste vjere. I dan-danas Hercegovina je zemlja nepokvarena i čedna. O njoj, sem Austrije, niko dosad nije vodio računa. Ali ni Austrija nije uspjela da se izbori za uticaj na pravoslavni živalj. Čistota uvjerenja kod seoskog stanovništva, zasnovana na osjećanju hrišćanske ljubavi, još nije uprljana nikakvim egoističkim planovima i nedoumicama. Ali i za Hercegovinu je prošao period djetinje naivnosti. Nedavni događaji29) uvući će je u vrtlog interesa i uticajnih sfera od kojih je dosada bila pošteđena. Samo ne bih želio da nehat našeg društva bude razlog sumnjama kod ovog naroda — sumnjama koje bi ugušile sjeme ljubavi u njegovoj duši. Neka naše angažovanje i prijateljska podrška omoguće da sjeme ljubavi urodi plodom i da se iz nesvjesnog nagona razvije u praktično saznanje! 29) Giljferding ovdje vjerovatno misli na hercegovačke ustanke pod Lukom Vukalovićem, koji su počeli 1852. i trajali do 1862. godine. U Dužima smo prenoćili i sutradan, poslije podne, krenuli u Trebinje. Trebinje nije daleko — svega sat i po do dva. U početku smo jahali uzvišenjem između polja i vinograda, a zatim se spustili na Trebišnjicu. Ova rijeka, široka kao Moskva, teče vrlo brzo, „iz vira u vir", kako to kaže narod. Izvire iz pećine (kod Bileće) blizu Grahova i ponire u drugu pećinu (u donjem dijelu Popova polja, blizu sela Hutova)30). Ovakve ponornice su jedna od specifičnosti hercegovačkog kraja. Kada u svom toku naiđu na kamenit teren planinskog grebena, protiču ispod njega i mnoge ponovo izbijaju na površinu s druge strane grebena. Narod tvrdi da je rijeka Ombla, koja kao bujica izvire iz velike pećine blizu Dubrovnika i ulijeva se u more poslije toka u dužini od tri vrete, u stvari ta ista Trebišnjica. Kako ne znam geološki sastav toga kraja, ne mogu pouzdano tvrditi da je ono tačno. 30) U originalu: Utovo. Na putu smo tu i tamo nailazili na skupine seoskih kućica, koje ovdje nazivaju selima. Neke od njih su na manastirskom zemljištu, a druge na turskom. U Dražin-Dolu31), jednom od takvih sela, vidjeli smo ono što se u Hercegovini naziva seoskom crkvom. To je mala prostorija od kamena koja bi se kod nas, bez teškoća, mogla smjestiti u običnu sobu ma koje kuće. Gola daščana pregrada zamjenjuje ikonostas. Carskih dveri nema. Obična kamena ploča na malom stupcu služi umjesto oltara. U crkvi nema ni krsta, ni ikona, ni knjiga, ni bogoslužbenih predmeta. Sve to čuvaju po svojim kolibama seljaci iz okoline. Stvari se donose u crkvu samo onda kada se održava bogosluženje. Kad bi neki predmet ostao u crkvi, Muslimani bi ga sigurno odnijeli. U novije vrijeme vlast je dozvolila da se crkve zaključavaju. Prije su one morale biti stalno otvorene, bez vrata, pa su hrišćani, dolazeći na bogosluženje, često nalazili u njima mnogo nečistoće. U jugoistočnom dijelu Hercegovine ima vrlo mnogo ovakvih malih crkava. Sve su one, izgleda, zidane u početku turske vladavine. Ma koliko neugledne i bijedne, one svjedoče o revnosti trebinjskih hrišćana kada je u pitanju bogosluženje. U Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini gotovo i nema seoskih crkava. Mnoge od ovih crkava porušili su nedavno Turci. U nekima je srušen oltar. Uz one u kojima se vrši bogosluženje ili, kako to Srbi čudno kažu, „koje poje", nema sveštenika. O njima vode brigu seljaci. Kako je većina seljaka u takvoj bijedi da se ovim poslom ne može baviti, iako za to ne treba mnogo vremena, ovu obavezu prima imućniji čovjek i tim se bavi „radi spasavanja duše". 31) U originalu: Dražinomъ-dolh. U Dužima sam sreo jednog takvog seljaka iz Popova32) koji je vodio brigu o četiri crkve. O većim praznicima, četiri do šest puta godišnje, dolaze u ove seoske crkve naizmjenično kaluđeri 26

iz jednog od okolnih manastira, tj. iz manastira Duži, iz Zavale33), u Popovu, ili iz Dobrićeva34), u Zarječju35). Ako monasi ne ponesu jevanđelje, služabnik i druge potrebne bogoslužbene knjige, tada se koriste nekakvim pocijepanim komadićima rukopisa iz XVI i XVII vijeka ili štampanom srbuljom, koje čuvaju seljaci. Pa i takvo bogosluženje, koje se održava 4—6 puta godišnje, od velike je pomoći stanovništvu. Na ovaj način svaki trebinjski hrišćanin može, mada rijetko, da sluša riječ božju, što bi bilo nemoguće kad bi se vršenje bogosluželja ograničilo samo na manastire. Zbog neprohodnih planinskih puteva i bijede u kojoj hrišćani žive (umrli bi od gladi kad bi samo nekoliko dana napustili posao), manastirima dolazi vrlo mali broj ljudi, i to mahom seljaka. Pozitivan uticaj ovih siromašnih seoskih crkvica ogleda se u sklonosti trebinjskih hrišćana ka prosvjeti, u njihovoj vanrednoj bistrini i svjesnom osjećanju vjere, osobinama po kojima se oni odvajaju od seljaka sjeverozapadne Hercegovine i Bosne, gdje seljak raste, ostari i umre ne prisustvujući nikada bogosluženju. 32) Misli se na Popovo polje. 33) Zavala, manastir u Popovom polju sa crkvom Vavedenja Bogorodičinog, osnovan vjerovatno u XIV ili XV v. Najstariji spomen je iz 1514. godine. 1587. dobio je ferman kojim se dopušta opravka crkve. Crkva je svojom sjeveroistočnom polovinom uzidana u jednu pećinu dugačku 12,5m (V. R. Petković. „Pregled... ", str. 124—125). U blizini manastira je velika pećina Vjetrenica. 34) Dobrićevo, manastir na desnoj obali Trebišnjice sa crkvom Vavedenja. Podignut, po prilili, u XVI v. Živopis u crkvi je iz XVIII v. Više puta stradao. (Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb). Kada je počela izgradnja hidrocentrale „Trebišnjica", prenesen je, 1965. god., u selo Orah, udaljeno 8 km od stare lokacije (3. Kajmaković, „Prenos manastira Dobrićeva". Naše starine, Sarajevo, HI/1967, str. 67—86). 35) U originalu, pogrešno: Zarяčh. J. Pamučina naziva ovaj predio Zarječje („Letopis pravosl. crkve u Dalmaciji i Hercegovini". Srpsko-dalmatinski magazin za 1849. god., str. 125—143). Na topografskoj karti bečkog Vojno-geografskog instituta iz 1914. god., razmjera 1 : 75.000, ubilježeno je: Zariječje. Pretpostavljam da će ove bijedne kolibice, posvećene Bogu u zemlji gdje je hrišćanstvo surovo ugnjetavano, da će te udžerice, koje pozitivno djeluju na pravoslavni živalj, i na kraju, da će ova zdanja, Bogu isto tako ugodna kao i veleljepni hramovi u kojima smo se navikli moliti, izazvati saučešće mnogih mojih čitalaca i čitateljki, pa će se neko i sjetiti da ih pomogne pošiljkom kakvih jednostavnih bogoslužbenih predmeta, odeždi ili knjiga. Zbog toga dodajem ovdje popis seoskih crkava sa područja trebinjskog okruga, koji zahvata jugoistočni dio Hercegovine. 1) Opština Trebinje (pravoslavnih kuća 294, muslimanskih 356): selo Hrupjela36), crkva Blagovještenja; selo Gorica, crkva Sv. Đorđa; selo Mostaći, dvije crkve: Sv. Klimenta i Sv. Paraskeve (Petke)37); selo Dražin Do, crkva Sv. Klimenta38); selo Kutli, crkva Sv. Kuzmana i Damjana; selo Gomiljani39), crkva Sv. Đorđa; selo Volujac, crkva Sv. Trojice; selo Čičevo, crkva Sv. Pantelejmona. 2) Opština Šuma (pravoslavnih kuća 192, muslimanskih 19, katoličkih 4): selo Taleža, crkva Sv. Stevana Prvomučenika; 27

selo Gola Glavica40), crkva Sv. Ilije; selo Đedići, crkva Sv. Varvare; selo Hum, crkva Rođenja presv. Bogorodice; selo Zaplanik, crkva Sv. Pantelejmopa; selo Lug41), crkva Rođenja presv. Bogorodice; selo Mesari, crkva Sv. Ilije. 3) Opština Tretica (pravoslaviih kuća 32, muslimanskih 16): selo Poljice, crkva Sv. Andrije Prvozvanog. 4) Opština Površ (pravoslavnih kuća 85, muslimanska 1): selo Glavska, crkva Blagovještenja; selo Slimnica42), crkva Sv. Klimenta; selo LJekova, crkva Sv. Paraskeve (Petke); selo Mrnjići, crkva Rođenja Jovana Krstitelja. 5) Opština Zupci (pravoslavnih kuЬa 185, muslimanskih nema): selo Grab, crkva Sv. Paraskeve (Petke); selo Bogojević Selo43), crkva Proroka Ilije; selo Konjsko, crkva Vaznesenja; selo Turmenti44), crkva Uspenja presv. Bogorodice. 6) Opština Dračevica (pravoslavnih kuća 90, muslimanskih nema): selo Žvinje, dvije crkve: Proroka Ilije i Sv. Stevana Prvomučenika; selo Lučići, dvije crkve: Sv. Nikole Čudotvorca i Rođenja Jovana Krstitelja; selo Mokrine45), crkva Sv. Paraskeve (Petke). 7) Opština Kruševice46) (pravoslavnih kuća 90, muslimanskih nema): selo Kruševica, crkva Rođenja Jovana Krstitelja. 8) Opština Korjenići (pravoslavnih kuća 72, muslimanskih 160): u selima Klobuku, Grančarevu47), Lastvi i Orahovcu postojale su crkve, ali su porušene. 9) Opština Zarječje48) (pravoslavnih kuća 93, muslimanskih 23): selo Mosko, crkva Sv. Lazara; postoje crkve i u selima: Miruše i Pilatovci. 10) Opština LJubomir (pravoslavnih kuća 102, muslimanskih nema): selo Domaševo, crkva Sv. Nikole; selo Ugarci, crkva Sv. arhanđela Mihaila i Gavrila; selo Vrpolje, crkva Sv. Joakima i Ane. 28

11) Opština Trebijovi (pravoslavnih kuća 52, muslimanskih 13): selo Trebijovi, crkva Sv. Stevana Prvomučenika. 12) Opština Zagora (pravoslavnih kuća 35, muslimanskih nema): selo Zagora, crkva Sv. Paraskeve (Petke). 13) Opština LJubinje (pravoslavnih kuća 163, muslimanskih 170): selo Gradac, crkva Blagovještenja. 14) Opština Bobani (pravoslavnih kuća 104, katoličkih 26, muslimanskih nema): selo Prosjek, crkva Sv. Jovana Krstitelja. 15) Opština Popovo (pravoslavnih kuća 250, katoličkih 113, muslimanskih 14): selo Poljice, dvije crkve: Sv. Nikole i Rođenja Jovana Krstitelja; selo Sedlari49), crkva Proroka Ilije; selo Grmljani50), crkva Rođenja Jovana Krstitelja; selo Orašje, crkva Blagovještenja; selo Strujići51), crkva Sv. Varvare; selo Veličani52), crkva Sv. arhanđela Mihaila i Gavrila; selo Dubljani53), crkva Sv. Đorđa; selo Dračevo, crkva Sv. Kuzmana i Damjana; selo Drijenjani54), crkva Sv. Nikole; selo Mrkonjići, crkva Sv. Nikole; selo Tulje, crkva Sv. apostola Pavla; selo Žakovo, crkva Sv. Jovana Bogoslova.* 36) U orginalu: Rupela. 37) Prva je posvećena Klimentu Ohridskom (L. Pavlović, „Kultovi lica kod Srba i Makedonaca". Smederevo, 1965, str. 14). Narod je zove Klimentica (N. Miletić, „Crkva Sv. Klimenta u Mostaćima". Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu. Arheologija. Nova serija. Sv. IX, 1954, str. 281). Crkva Sv. Paraskeve (Petke) naziva se i Petkovica (V. Korać — V. J. Đurić, „Crkve sa prislonjenim lukovima u staroj Hercegovini i dubrovačko graditeljstvo". Zbornik Filozofskog fakulteta, Beograd, knj. VIII/19b4, str. 576). 38) I ova crkva posvećena je Klimentu Ohridskom (L. Pavlović: or. cit. str. 14). 39) U originalu: Gomilяne. 40) U originalu: Gologlavica. 41) Po Koraću i V. J. Đuriću (or. cit., str. 565), u Lugu se nalazi crkva Uspenja Bogorodice. 42) U originalu: Slivnica. Crkva je posvećena Klimentu Ohridskom (L. Pavlović: or. SI., str. 14). Selo Slimnica se kod Pavloviča pogrešno zove Slavnica. 43) U originalu: Bugoevo selo. 44) U originalu: Turmenta. 45) U originalu: Mokrinы. 46) U originalu: Kruševica. 47) U originalu: Grnčarevo. 48) U originalu: Zarяčh. 49) U originalu: Sedlare. 50) U originalu: Grmlяne. 29

51) Selo Strujići zabilježeno je u „Rječniku mjesta Bosne i Hercegovine" (Prema popisu stanovništva godine 1910), Sarajevo, 1918. kao „Strnići", dok se u „Imeniku naseljenih mjesta NRB i X" (Sarajevo, decembra 1955) ono zove „Strujići". 52) U originalu: Veličane. 53) U originalu: Dubяne. 54) U originalu: Drhnяne. * Za ovaj pregled crkava trebinjskog okruga zahvalan sam Nićiforu Dučiću, jeromonahu manastira Duži. II OD TREBINJA DO STOCA Pređosmo Trebišnjicu* primitivnim širokim čamcem; prvo prevezoše nas, a zatim konje. Put je i ovdje bio vrlo loš. Neočekivano i na naše veliko iznenađenje, ukaza se i komadić kaldrme. Zainteresovan njenim porijeklom, dobih ovakav naivan odgovor: „Put je i ranije ovdje bio do te mjere loš da je jedan Turčin slomio vrat na njemu. Poslije toga slučaja njegovi sinovi, po zavjetu, kaldrmisaše ovaj komad." Ipak mi je bilo neobjašnjivo zašto su na nekoliko mjesta duž ovog puta namjerno razbacane gomile kamenja tako da se čovjek i ovdje može spotaći i slomiti vrat kao i onaj Turčin o kome su mi pričali. Kad se približismo Trebinju, kaldrma se završi. Na mnogim mjestima ispred grada stajale su grupe hrišćana očekujući naš dolazak. Na ulasku u grad dočekao nas je trebinjski mudir (okružni načelnik) Hadži-beg Resulbegović1). Na divnom arapskom pastuvu, praćen mnogobrojnom ali vrlo odrpanom svitom, mudir nam je ponudio smještaj u svome ljetnikovcu2). * Nazivaju je, izgleda pravilnije, i Trebinjšicom, Trebinjšticom (Trebinjčicom). 1) Hadži Haki-beg Resulbegović, potomak Arslanbegov, od koga se grana treća loza Resulbegovića. Otac mu je bio Mehmed Alija, Arslanbegov sin, a majka sestra Ali-paše Rizvanbegovića. Proveo je djetinjstvo u Mostaru, gdje je završio medresu (M. Busuladžić, „Resulbegovići". Novi behar, Sarajevo, HI/1937—38, str. 183). 2) Tj. čardaku — lijepoj kući okruženo) baščama (A. Škaljić: or. cit., str. 164). Ne namjeravam detaljno opisivati tursku kuću. U ovom tipu zgrada nailazimo uvijek na dva potpuno odvojena odjeljenja: muško3) i žensko4). Muško odjeljenje sastoji se od praznog, prljavog predsoblja5) i veće, ćilimima zastrte sobe. U sobi, uz njena tri zida, postavljeno je uzvišenje od dasaka (obično do 1/4 aršina), sa razmještenim jastucima, na kojima se sjedi6). Uza četvrti zid, onaj na kome se nalaze vrata, pričvršćen je poširok zagrađen prostor7), načinjen takođe od dasaka, koji visinom ne dopire do tavanice. U tom prostoru su ugrađeni ormančići, koji imaju vratašca i police za kaveno posuđe i šoljice, pokatkad čak i kupatila, i druge kućne prostorije8). Ovaj zagrađeni prostor proteže se duž cijelog zida, s ispustom u obliku svoda više vrata. Ovo je neophodan inventar turske sobe. 3) Tzv. selamluk. 4) Tzv. haremluk. 5) Kada je to predsoblje (ili hodnik) u prizemlju, zove se „hajat'' , a ako je na spratu, onda je to „divanhana". 6) Minder ili minderluk. 7) Musanderluk. 8) Musanderluk je po čitavoj svojoj dužini podijeljen na nekoliko zasebnih dijelova: dušekluk, banjica, peć, zapećak i sl. 30

Druga je njena karakteristika, ukoliko se pretenduje na eleganciju, tavanica obojena svijetlim bojama: žutom, zelenom, crvenom i dr9). Turska soba ima, po pravilu, samo jedna vrata. Unutrašnji saobraćaj u kući ne postoji. Iz sobe se izlazi ili na divanhanu, koja okružuje gornji sprat kuće gledano iz dvorišta, ili na verandu10). Sve druge sobe nalik su na ovu opisanu. One su samo manje, ćilimi u njima lošiji i prljaviji, a na tavanicama nema slikarija. Hrišćanske kuće po gradovima do detalja su uređene na isti način. 9) Tavanicu zovu šiše. U bogatijim kućama njegova konstrukcija je vanredna. Sredina (rozeta ili orta) bogato je ukrašena rezbarijama. 10) Divanhana je zatvorena sa tri strane zidovima, dok je veranda, u stvari, drveni natkriveni balkon ili trijem, koji se slobodno ističe van, iz same mase kuće, ali ga prekriva zajednički krov. Trebinjski mudir Hadži-beg Resulbegović neobičan je čovjek i njega poznaje cijela Hercegovina. Potomak jedne od vodećih porodica domaće muslimanske aristokratije, on je, zajedno sa stolačkim mudirom Hamza-begom Rizvanbegovićem11), koga ću uskoro predstaviti poštovanom čitaocu, danas jedini potomak onog sloja domaćeg plemstva koje je stoljećima nasljedno upravljalo Hercegovinom i Bosnom. Pošto je ugušila bunu bosanskohercegovačkih Muslimana 1851. godine, centralna turska uprava srušila je vlast te aristokratije i, umjesto nasljednih domaćih upravitelja, postavila za okružne načelnike carigradske činovnike. Hadži-beg Resulbegović, u Trebinju, i Hamza-beg Rizvanbegović, u Stocu, uspjeli su da se prilagode novonastaloj situaciji i postadoše činovnici tamo gdje su njihovi očevi i djedovi vladali poput polunezavisnih srednjovjekovnih barona. Štaviše, Hamza-beg je obukao i mundir, stvar omrznutu kod Slovena Muslimana, dok je trebinjski starješina sačuvao pradjedovsku čalmu12) i kaftan13) sa dugim skutima, obilježja učenjaka „uleme"14). On je, naime, išao u Meku, naučio napamet Kuran i uživa glas takvog mudraca kome nema ravna u cijeloj Hercegovini. Pružila mi se prilika da u ovoj dvojici plemića upoznam dva specifična tipa nekadašnje hercegovačke muslimanske aristokrataje. 11) U originalu: Hanzi-beg Rizvanbegović. N. Buconjić („Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca". Mostar, 1911, str. 156) i X. Kapidžić („Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku". Sarajevo, 1956, str. 83) zovu ga Hamzibeg Rizvanbegović. V. Ćorović („Luka Vukalović....", str. 34. i 38) pogrešno ga navodi kao Hamza-bega Resulbegovića (trebalo bi Rizvanbegovića). 12) Čalma (tur.) — platno omotano oko fesa ili koje druge slične kape (A. Škaljić: or. cit., str. 161). 13) Kaftan (perz.) — vrsta duge gornje haljine bez postave, obnčno od čohe (A. Škaljić: or. cit., str. 380). 14) Ulema (tur.) — muslimanski vjerski učenjaci (A. Škaljić: or. cit., str. 631). Stolački mudir Hamza-beg predstavnik je njene plemenite strane, pored one surove: njene hrabrosti, iskrenosti i dobrodušnosti (kojoj, uostalom, nije smetala povremena svirepost). Trebinjski mudir je primjer njenog fanatizma i sistematske surovosti. Čak mu je i lik grub i neprijatan. Međutim, primio nas je vrlo ljubazno upućujući nam obilje sladunjavih riječi. Govorio nam je o svojoj pravednosti prema hrišćanima, „vlasima" (kako Sloveni Muslimani nazivaju svoje podanike hrišćane) i isticao prijateljstvo sa kaluđerima manastira Duži. Kasnije smo doznali da ga svi hrišćani trebinjskog kraja jednoglasno nazivaju svojom krvopijom. On je organizator sistematske pljačke u svome okrugu. Autoritetom svoga zvaničnog položaja zataškava najteže surovosti Muslimana spahija i nastoji da spriječi svaku mogućnost upućivanja hrišćanskih žalbi paši ili vladi. Ako je, mimo njega, doprla kakva tužba do Mostara, paralizovao je svaku intervenciju pod izgovorom da se prikupljaju podaci na licu mjesta i da se vodi istraga. On 31

podstiče Muslimane u fanatizmu protiv hrišćana odobravajući njihovo proganjanje. Ovaj isti Hadži-beg je, na koncu, toliko izazvao hrišćane da su se oni, na zajedničkom sastanku prošlog decembra15), odlučili da kolektivno mole vladu za zaštitu. Hadži-beg je tada dao trebinjskim Muslimanima znak za podmukao napad na ovaj hrišćanski skup i tako postao jedan od uzročnika ustanka, koji je opustošio ovaj nesretni kraj i prekrio ga pepelom i krvlju. Govorilo se da je vlada odlučila da ovoga fanatika smijeni. Ali, ako ga i ne udalji iz Trebinja, hrišćanima neće biti lakše, jer on, i bez zvanične funkcije, po svome aristokratskom položaju i bogatstvu ostaje i dalje muslimanski glavar u cijelom trebinjskom kraju. 15) Decembra 1857. godine. O ovome događaju vidi gl. I, bilj. 16. Zainteresovan Hadži-begovom ličnošću, ne pomenuh lica koja smo zatekli u njegovoj kući. Ona su nam se učinila vrlo karakterističnim; ali ih neću opširno opisivati. Tu je bio sutorinski mudir (Sutorina — mala tvrđavica na onom uskom pojasu turske zemlje koji klinasto zalazi u austrijski posjed i izbija do obala Kotorskog zaliva), sutorinski mudir, kažem, tipični činovnik Osmanlija, - kome su pružili jednu jedinu stolicu u Hadži-begovom domu i koji nam je na početku razgovora stavio do znanja da ne jede prstima, jer u Sutorini ima viljušku. Obična kukavica, kao i svaki činovnik Osmanlija. Na prvu vjest o hrišćanskom ustanku u Hercegovini, on se do te mjere prepao da je napustio svoju tvrđavu i pobjegao u Crnu Goru, uvjeren da će jedino pod zaštitom crnogorskog kneza biti van opasnosti od proganjanja pobunjene raje. Ovdje je sjedio i natmureni, ćutljivi Albanac16) orlovskog nosa, žute kože i jastrebovih očiju. Bio je to bimbaša (major), starješina bašibozuka (neredovne milicije) Toska, koji drže karaule prema crnogorskoj granici. 16) Giljferding se u putopisu poslužio terminima „Albanac", „Arbanas", „Arnaut", zatim „albanski", „arbanaški" i „arnautski". U prevodu je upotrijebljen jedinstven izraz „Albanac" i „albanski". Kada u razgovoru pomenuh ime „Gege", on se odjednom trgao iz apatije kao pod djejstvom čarobne riječi. „Gege!" uzviknu on, a oči mu sijevnuše i neobično se nasmija. „Gege, pa to je najpodliji narod na svijetu: nemaju mozga u glavi ni vjere ni pravde u srcu. Stalno razmišljaju o tome kako bi ubili ili opljačkali čovjeka." Mnogi možda ne znaju da je albansko stanovništvo podijeljeno na dvije osnovne plemenske grupe: na sjeveru žive Gege, a na jugu Toske. Oni govore nešto malo modificiranim dijalektima. Po mišljenju ovoga moga bimbaše možete zaključiti koliko Toske vole Gege. Ako, pak, upitate Gege za Toske, čućete gotovo isti takav „prijateljski" sud. Ostala lica ovoga društva neću vam ni predstavljati. U želji da vide Moskove, došlo ih je toliko da na divanu nije bilo dovoljno mjesta za Muhamedove sledbenike. Moskovi su se, pak, skrivali od njihovih radoznalih pogleda u neprobojnim oblacima duvanskog dima. U sobi je bio neprekidan pokret: svakog časa ulazio bi poneki Musliman sa čalmom i u „širokom odijelu", učinio bi „selam" (tj. pozdrav) domaćinu prinoseći ruku grudima, ustima i čelu, zbacio s nogu obuću, prikupio skute odjeće i, skačući vješto na divan, spustio se pa njega prekrštenih nogu pod sobom. Poslije ovih radnji, koje se obave u tren oka, obnavljaju se „selami", i to ne samo domaćinu nego i cijelom društvu po redu. Na koncu se obraća i meni pitanjem: „Kako si?" „Jesi li dobro putovao?" „Jesi li rahat?"17) „Je li ti neobično u našoj zemlji?" i slično. Zatim bi u miru zapalio lulu i u tišini, rijetko prekidanoj novim pitanjima, popušio duvan, skočio, vješto navukao obuću i, ne govoreći ništa, bez ikakvih „selama", napustio prostoriju ostavljajući svoje mjesto novim posjetiocima. 17) Rahat (arap.) — zadovoljan, spokojan, miran (A. Škaljić: or. cit., str. 528). 32

Zaista je neprijatna stvar sjediti tri sata u oblacima duvanskog dima i biti predmet pažnje s kojom se promatraju prekomorske rijetkosti, a istovremeno odgovarati na beskonačna glupa pitanja. Naročito ako čovjek nije naviknut na ovakve situacije. Od te gozbe je moga saputnika užasno zaboljela glava i nervi mu popustili, dok sam ja pokazivao, ni sam to ne očekujući, djelić one stoičke hladnokrvnosti kojom se u vjelikoj mjeri odlikuju životinje navikle na menažeriju. No, pred veče domaćin odluči da prekine ovu predstavu. On se povuče, i time je dat znak da se može večerati. Turci smatraju da je neuljudno sjediti sa gostom za stolom dok on ruča ili večera. Po njihovom shvatanju, nekulturno je čak i prisustvovati takvom objedu. Ako to moraju učiniti, onda se obavezno prethodno izvinjavaju za svoju neuljudnost. Prvo su nam donijeli umivaonik i kad oprasmo ruke, prostriješe nam po koljenima dug zajednički peškir18) umjesto salveta. Zatim prinesoše nizak šestougaoni stočić (do pola aršina visine 19) i smjestiše ga između nas. Na stočić postaviše kalajni poslužavnik sa zdjelom vodnjikave čorbe i komadima plosnatog, sipkavog, sivkastog (ali pšeničnog) hljeba, koji zovu „pogačom", i sa drvenim kašikama, poput naših seljačkih kašika. Tanjira nema, nego se jede iz zajedničke činije, uvijek male, okrugle, načinjene od kalaja, sa kalajisanim poklopcem. Takvih činija iznosilo se mnogo, ponekad dvije do tri istovremeno. Tu se servirala govedina sitno isječena i pržena na maslu u tiganju i jelo od mlijeka. Zatim opet sitno izrezana govedina pečena na roštilju i gusto kiselo mlijeko, pa ponovo jelo od mlijeka i slatkiši, i opet nove poslastice, pa bravetina i obavezan završetak turskog objeda — pilav. 18) Ovaj peškir zove se sofrabez ili sofraluk. 19) To je sofra ili sovra. Poslije ovakvog gurmanskog bilansa, šta mi još ostaje da kažem o našem boravku u Trebinju? Zaista, potrebno je opisati sam grad, toliko poznat u cijeloj Hercegovini. NJega pominje i vizantijski car Konstantin Porfirogenit u H stoljeću. Trebinje je bilo prijestonica zasebne srpske kneževine20). Posmatrano iz daljine, Trebinje ima izgled dugačkog naselja smještenog u podnožju planinskog grebena Gljiva i na ivici bogatog polja, koje natapa Trebišnjica. Odvojene skupine kuća nose posebne nazive i tretiraju se kao naselja van grada21). U stvari, Trebinje ili trebinjski Grad (tvrđava)22), obuhvata svega 50 prljavih i polurazrušenih muslimanskih kuća, čiji kamen (Jedini građevinski materijal u Hercegovini), kao dopuna, svojom sivom bojom daje ovim kućama naročito tužan ton. Grad opasuje razrušen bedem i šanac (hendek)23). Ulice su tako uske da liče na dvorišta. Na mnogim mjestima kuće su povezane prelazima podignutim iznad ulica. Van gradskog bedema smještena je prljava čaršija sa oko 70 dućana i tu, u predgrađu, živi nekoliko hrišćana trgovaca (svega 5 porodica) i 12 porodica Cigana muslimana. Po okolnim naseljima ima priličan broj hrišćana, ali ih pored Trebinja ima manje nego Muslimana. Trebinje je, sa svojom bližom okolinom, glavni bedem islama u istočnoj Hercegovini. Ali istočno od Trebinja i njegove najbliže okoline prostiru se oblasti u kojima žive pravoslavci bez ikakve tuđe primjese. To su: Zupci, Kruševice, Dračevica, LJubomir i u njima je narod svjež; zdrav i ratoboran. Iako malobrojan, ovaj narod našao je načina da do današnjeg dana ne primi Muslimane u svoja naselja. 20) To je bila arhontija Trebunija ili Travunija. Prema K. Porfirogenitu, trebinjski vladari bili su vazali arhonta Srbije. Tek u drugoj polovini IX v. Krajina, sin trebinjskog župana Bele, dobio je arhontski čin. Tada je raški veliki župan Vlastimir udao svoju kćer za Krajinu, imenovao ga knezom i učinio samostalnim (V. Ćorović, „Historija Bosne...." , str. 113—114, 119). 21) Početkom ovoga vijeka u Trebinju su postojale ove mahale: Bregovi, Carina, Gorica, Grad, Hrupjela, Krš, Mostaći, Police, Varoš i Zasad („Rječnik mjesta....", str. 289). 22) Trebinjski Grad, onakav kakav je danas, nastao je početkom XVIII v. Sagrađen je na desnoj obali Trebišnjice, više najdubljeg mjesta u rijeci, koje se zove Ban-vir. Za njegov razvitak ima zasluga 33

osnivač porodice Resulbegovića, Osman-paša (X. Kreševljaković i X. Kapidžić, „Stari hercegovački gradovi". Naše starine, Sarajevo, II/1954, str. 16—17). 23) Hendek je postojao do 1910, kada je djelimično zasut, i konačno je nestao 1932. g. (X. Kreševljaković i X. Kapidžić: or. cit„ str. 17). Od Trebinja smo krenuli na sjever i sjeverozapad. Kako se računa, do LJubinja ima 8 „lijepih" (ruski doslovno „prekrasnыhъ" u značenju „dobrыhъ") sati, tj. koliko se god žurio, nećeš stići prije desetočasovnog hoda. Lošim drumom moramo se popeti vrlo visoko na greben Gljivu, a zatim na Kličanje24). Kada se sa Kličanja osvrneš i pogledaš nazad, sam prizor ti pruža naknadu za svu muku podnesenu uspinjanjem na toliku visinu, na kojoj je i toga toplog ljetnog dana (u Hercegovini je maj — ljeto) bilo hladno. O, kad bi ovo bilo u NJemačkoj, pomislismo. Kakav bi se krasan hotel Bellevue mogao tu podići! Pred nama se proteže planinski lanac koji odvaja Hercegovinu od Dalmacije. Desno i lijevo naziru se u daljini mračni i tmurni planinski masivi, a pod nama zeleno Trebinjsko polje, kojim se vijuga plava traka — rijeka Trebišnjica. Malo niže planine oko Trebinjskog polja izgledaju s ove visine kao brežuljci, a iza njih naziru se doline. Pod našim nogama, baš tamo gdje rijeka čini okuku, vidi se naselje sa većom ruševinom. To su ostaci nekad čuvenog manastira Tvrdoša25). Penjemo se još više i vidik nam zakloniše nepravilni oblaci planinskih prevoja. Izlazimo na visoravan na vrhu Kličanja. Na ovom neprivlačnom predjelu, koji se zove Trebijovi26), nailazimo samo na kamen. Krševite rudine oivičavaju skoro potpuno neobrađene vrtače i obrazuju, sa lijeve strane, dug i po svojoj nepristupačnosti strašan planinski splet (Siljevac, malo dalje Radovina i Bjelašnica), koji dijeli plodno Popovo polje od ljubinskog kraja. 24) Giljferding upotrebljava ovo ime u množini: Kličane-Kličana-Kličanima. Međutim, pravilna je jednina: Kličanje-Kličanju-Kličanjem itd. 25) Manastir Tvrdoš zvao se Trebinje, ali je poznat pod imenom Tvrdoš, jer se nalazio prema selima Tvrdoši. Osnovan je početkom XVI v. sa crkvom posvećenom Uspenju Bogorodice. Poslije obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. g. u Tvrdošu je osnovana nova episkopija. Ovdje je bilo sjedište hercegovačke mitropolije sve do 1690 g. Godine 1694. bacili su ga Mlečani u vazduh prilikom povlačenja ispred Turaka (V. R. Petković. „Pregled...", str. 325—327). 26) U originalu: Trebihovы. U jednoj od mnogih dolina pod tim vijencem nailazimo na siromašno hrišćansko seoce Grbeši. Iznenadili smo se neobičnom kamenom stubu pored puta. Na njemu je grubo isklesan oblik ljudske glave, ali bez fiksiranih crta lica, nešto poput kamenih „baba", kipova obilno razbacanih po južnoj Rusiji. Još više smo se iznenadili priči naših pratilaca o tome kako su ti stubovi (ili „biljezi", kako ih oni zovu) udareni u neprekidnom redu sve do mora, kao i tome da su te biljege postanili Grci, koji su ovdje živjeli u stara vremena. Još nije kraj našem putovanju po ovim rudinama. Na redu je opet penjanje, a iza novog planinskog grebena pokaza nam se mala opština Zagora, koncentrisana u hrišćanskom selu istoga imena, koje se vidi u dolini. Pored puta vidimo samo kolibe u kojima ljeti žive (ili su obavezni da žive) panduri, čuvari bezbjednosti puteva. Pošto su čuli za naš prolazak, svi su bili na svojim mjestima. Naši tjelohranitelji — pješaci, koji su nas pratili iz Trebinja, oprostiše se ovdje s nama zahvalivši se na bakšišu, a kao njihova smjena priđe nam 6 pandura. Izvanredno čuvanje bezbjednosti putnika! Dva pandura idu pješke ispred vašeg konja prebacujući se ili skačući s kamena na kamen i na ramenu nose napunjenu pušku okrećući, sa neshvatljivom ravnodušnošću, cijevi pravo na vaše čelo. U početku nenaviknut, čim pogledaš cijev, osjetiš se vrlo neprijatno: šta bi bilo da iznenada, pri nevještom pandurovom skoku, odapne oroz na pušci? Kasnije putuješ 34

po nekoliko časova ne obraćajući uopšte pažnju na hladnokrvne liktore. U Turskoj je vazduh takav da čovjek, htio-ne htio, mora postati fatalista. U Zagori može arheolog naći zanimljivih detalja: na dva mjesta na uzvišenju razbacano je mnoštvo ogromnih kamenih ploča, pravilno i brižljivo otesanih27). One su dijelom položene, a dijelom, osobito one krupnije, stavljene su neposredno na zemlju. Očekivali smo na njima natpise, ali nismo našli nijedan. Pratioci nam rekoše da je i ovo groblje ostalo od Grka, ranijih stanovnika zemlje. Ovakvih nekropola ima vrlo mnogo po cijeloj Hercegovini, a naročito na Popovom polju, gdje, izgleda, ima i spomenika sa natpisima. 27) Ovo su, vjerovatno, srednjovjekovni nadgrobii spomenici — stećci. Predanje o Grcima, narodu koji je ranije živio u Hercegovini, sve dok nisu došli Srbi i oduzeli im zemlju, vrlo je živo u ovom kraju. Ovo predanje su mi neprestano ponavljali i Muslimani i hrišćani duž cijelog pograničnog hercegovačko-dalmatinskog rejona: u trebinjskom okrugu, oko Mostara i u livanjskoj i glamočkoj nahiji, koje pripadaju Bosni, ali su po svome položaju i prirodi produženje Hercegovine. Te su priče uvijek iste. O tim starim Grcima nisam čuo nikakvih detalja, a ni o tome kuda su se oni sklonili kada su došli Srbi. Priča se samo da su bili ogromnog rasta i neobično snažni28). 28) O tome vidi: V. Palavestra, „Narodna predanja o starom stanovništvu u dinarskim krajevima". Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Etnologija. Nova serija. Sv. HH/HHI, 1965—66, str. 5—86. U istočnom dijelu Hercegovine, koji graniči sa Bosnom, i u Bosni (izuzev pomenute dvije nahije) nisam čuo ta predanja. Tamo, koliko mi je poznato, nema takvih spomenika. Ove spomenike starih stanovnika zapadne Hercegovine treba obavezno detaljno proučiti, jer se oni, izgleda, nalaze u krajevima u kojima je živjelo ilirsko pleme Dalmati. Potrebno je izvršiti iskopavanja na onim mjestima koja narod naziva njihovim grobljima. Takvih ploča i stubova vidjeli smo stotinama na putu od Trebinja do Mostara, a onaj ko ih bude tražio van puta, nabrojaće ih hiljadama. Nisu svi ovi spomenici bez ukrasnih znakova. Na nekima smo vidjeli grubo skicirane figure ljudi, konja, strijela i nekakvih fantastičnih uobličenja. Na međi Uzinovići29), kod Stoca, stoje kraj puta dva velika krsta isklesana od kamena, rad kudikamo novijeg datuma u odnosu na ploče i stubove o kojima sam govorio, ali i oni, izgleda, pripadaju starijoj epohi, mada ih narod pripisuje Grcima. 29) U originalu: Uzenovičah. Imenom Uzinovići zvala se, početkom ovoga vijeka, jedna mahala u Stocu („Rječnik mjesta", str. 269; Stolac). Poslije napornog putovanja, koje nam je izgledalo beskonačno, opustismo se u lijepo, dobro obrađeno polje, u kome su nas očekivali na okuki pod šumom. Tu je, naime, izišao ljubinski mudir-vekil, tj. namjesnik okružnog načelnika (zaboravio sam mu ime). To je čovjek snažnog izgleda, ukusno obučen u elegantno domaće muslimansko odjelo. Nosio je široke crvene šalvare, bijelu košulju sa širokim rukavima, čvrsto skupljenu uza stas jelekom (prsluk opšiven uskim gajtanom i zakopčan kopčama) i crvenu dolamu sa crnim ukrasima i razrezanim rukavima, koji se drže samo na leđima i padaju više lakata, te se slobodno izvijaju oko bijelih rukava košulje. Oko pasa mu je bio širok kožnat pojas30), za koji su zadjenuti dugi pištolji i jatagan, a na glavi crveni fee sa modrom kićankom. Obradovali smo se susretu pretpostavljajući da je i LJubinje blizu, ali je grad bio još daleko i u njega smo stigli tek poslije sat i po putovanja. 30) To je tzv. bensilah (A. Škaljić: or. cit., str. 137). 35

LJubinje je ubogo mjestašce kako se samo može zamisliti, ali je, poput drugih hercegovačkih gradova, planski smješteno u podnožje planinskog zemljišta, na sredini uskog a dugog karsnog polja, čija se jugoistočna polovina, koju smo tek proputovali, zove Kraj-polje (u daljini se nazire istoimeno hrišćansko selo), a sjeverozapadna Konac-polje31). Većina stanovništva su Muslimani. U gradu ima 120 muslimanskih kuća (sa 987 stanovnika) i samo 12 hrišćanskih, sa 92 stanovnika. Muslimanske kuće načinjene su od onog istog sivog kamena kao i sve kuće u Hercegovini. U većoj su mjeri oštećene nego kuće u Trebinju. Mnoge od njih zjape prazne. Opustjela je i drevna kula, utvrđeni punkt nekadašnjih ljubinjskih begova32). 31) Ovaj lokalitet nije se mogao identifikovati. 32) Tvrđavu u LJubinju gradio je, u prvoj polovini XVIII v., trebinjski kapetan Osmanpaša Resulbegović (Š. Bešlagić, „LJubinje. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici". Naše starine, Sarajevo, H/1965, str. 115). Čudnovato je kako u Bosni i Hercegovini opusti i poruši se sve što pripada Muslimanima. Prolazite kroz selo i u njemu zapazite porušenu p zapuštenu kuću. Na pitanje čije je to vlasništvo, sigurno će vam odgovoriti da je u njoj živio Musliman. „Ko je držao ovaj han33), koji sada stoji napušten na putu?" „Musliman." „Zašto je porušena ona masivna kula?" „Eto, beg u njoj sjedio, pa se obatalila.34)" Koja je to gradska četvrt u Stocu, Mostaru, Visokom, Fojnici, D. Vakufu35), Travniku, Jajcu, Banjoj Luci, Livnu, Novoj Varoši, Foči, Pljevljima36), Prijepolju, drugim riječima, u kojem god bosansko-hercegovačkom gradu u koji svratite — koja je to gradska četvrt u kojoj ima najviše napuštenih kuća, bez krova, vrata i prozora, kuća sa kojih je otpao malter? „Turska mahala", odgovaraju vam. U onim gradovima u kojima žive sami, ili gotovo sami; Muslimani, kao, na primjer, u Trebinju i LJubinju ili u Glamoču, Rogatici, Višegradu, Prijedoru i Sjennci, s kojima će se čitalac kasnije upoznati, ruševina ima svuda. 33) Han (perz.) — zgrada koja služi za svratište i prenoćište putnika (A. Škaljić: or. cit., str. 309). 34) Pokvariti se, zapustiti se (A. Škaljić: or.cit., str. 125). 35) U originalu: Skoplh. Imenom Gornje i Donje Skoplje ranije se nazivao Gornji i Donji Vakuf (V. Klaić, „Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine". Zagreb, 1878, str. 162—163. Vidi i: Evlija Čelebija, „Putopis". I, Sarajevo, 1957, str. 145—146). Ovdje Giljferding vjerovatno misli na Donji Vakuf. 36) U originalu: Taslidžh (tur. bukvalno: kamenica). U prevodu je ovo tursko ime svagdje zamijenjeno imenom „Pljevlja". Oblik imena je u množini u ijekavskom govoru, mada se ono upotrebljava i u jednini („Pljevlje"). Naprotiv, tamo gdje žive hrišćani, tamo ruševina ne smije biti. U LJubinju se hrišćani mnogo ugnjetavaju. Nije im bilo dozvoljeno ni da nas vide. Na bogosluženje idu u jedno od obližnjih sela: u Gradac ili u Dubočicu. LJubinjski mudir-vekil nije takav gospodin kao trebinjski mudir. On je, istina, spahija, ali je spao na to da je od svoga konaka37) načinio svratište za putnike. Tamo nas je i uveo. Uvjeravao nas je da ne prima sve putnike bez razlike. Prima samo svoje prijatelje. Jedan od takvih prijatelja, njegov tadanji stanar, Musliman sijede brade, trgovac iz Mostara, smatrao je za potrebno da nas posjeti i pričini nam zadovoljstvo svojim pitanjima i razgovorom. Međutim, razgovor sa njim trajao je duže vremena na nezadovoljstvo umornih putnika, željnih odmora. Pa ipak smo na osnovu toga razgovora upoznali nekoliko karakterističnih oblika muslimanskih shvatanja. 37) Konak, ovdje kao rezidencija turskog funkcionera iz upravnog aparata. 36

Pomenuću jedno ili dva takva shvatanja. Naš sagovornik nam je pričao da je ranije, kao trgovac, mnogo putovao. „A zašto sada ne putujete?" „Sada putujemo ovamo, na bliže ture, da pogledamo čitluk (imanje), koje smo ovdje kupili. Ne upuštamo se na veće daljine. Ostarjelo se, a sem toga, imamo veliku familiju." (Muslimani stalno upotrebljavaju izraz „familija"; kao strana riječ, ona im izgleda ponajmanje indiskretna. Vrlo često riječ „familija" označava kod njih upravo ženu.) „Imate li veliku familiju?", upitah da bih produžio razgovor. „Nije mala. Tri sina i, da oprostite, dvije kćeri." „Da li ste ranije bili u Sarajevu?" „Bili smo." (Muslimani, Hercegovci i Bosanci, govore o sebi u množini: „Mi smo bili", dok se drugima obraćaju sa ,,ti".) „No, pa kakvo je Sarajevo?" „Mjesto je lijepo, zdravo i ima dobru vodu." „Da li ste bili u NJemačkoj?" (Na njemačkom zemljištu, tj. u Austriji.) „Dolazili smo i tamo, u Mletke." .„Kakav je utisak ostavila na vas Venecija?" „Loš grad, voda im je slaba." Po tome odgovoru smo zaključili da Muslimani ocjenjuju grad kao dobar ili rđav prema tome da li ima ukusnu ili lošu vodu. Slično mišljenje o nekom gradu čuli smo od njih bezbroj puta. Nemamo šta više da kažemo o LJubinju i ljubinjskom gradonačelniku. Ali jedan događaj zaslužuje da se zabilježi. Izjutra, pred polazak u Stolac, izašao sam da se prošetam po varoši, dok je moj saputnik, umoran od puta, ostao ležeći i očekivao da se posluga pripremi za put i osedla konje. Tada je u sobu ušao naš domaćin, gradonačelnik i vlasnik svratišta, i stupio u razgovor sa momkom koji je spremao prtljag. Moj saputnik se pretvarao da spava kako ne bi omeo domaćina razgovoru, „Šta ti je to u rukama, džanum?"38) upita gradonačelnik momka, koji je baš tada zamotavao nekakvu flašu. „Ovo ti je odlična stvar moga bega, evo ti, probaj", odgovori poslužitelj Risto39), koji, kao otresit Hercegovac pravoslavac, bijaše veliki majstor u zbijanju šala sa Muslimanima. „Daj", reče Prorokov sljedbenik i, prinijevši ustima grlić, poče tegliti i gutati, dok ne iskapi trećinu flaše. „O-o-o-h, dobro, ali žestoko, u tvoga bega ljuta rakija." Ova „ljuta rakija" bijaše, u stvari, špiritus koji smo ponijeli da bismo mogli uskuvati vodu za čaj. Na osnovu ovoga slučaja zaključili smo da hercegovački Muslimani na svoj način tumače Muhamedovu zapovjed o tome da se ne pije „lozin sok". Međutim, kasnije smo se uvjerili da se ovakvog tumačenja podjednako pridržavaju kako Muslimani Sloveni tako isto i Turci Osmanlije. 38) DŽanum (perz.-tur.) uzrečica: dušo moja, dušo si mi draga (A. Škaljić: or. cit., str. 234). 39) Ovo je Risto Perunović, koji će pratiti Giljferdinga na putovanjima, a preporučio ga je njegov brat Jevto, trgovac u Trstu. Risto se pobrinuo za Giljferdingov smještaj u Sarajevu. Iznajmio je kuću od Đorđa Terzibaše (Vukičevića) u Tašlihanskoj ulici, prema Sabornoj crkvi. Kirija za zgradu iznosila je godišnje 100 zlatnih dukata. Risto je našao i kućnog čuvara — nekog Petra sa ženom, a za tjelohranitelja (kavaza) nekog Albanca (P. Budimlić, „Kako je u Sarajevo došao prvi ruski konzul Giljferding". Jugoslovenska pošta, Sarajevo, 1931, br. 488). Neću dosađivati čitaocu opisom puta od LJubinja do Stoca, tim prije što priroda na ovoj četvoročasovnoj turi ne predstavlja ništa specifično. Pred očima je stalno isti hercegovački pejzaž: desno i lijevo, naprijed i pozadi goli krš, ponegdje obrastao žbunjem. Na vrhovima krša stotine orlova viju gnijezda, dok ti putem gaziš samo po kamenu. Nije stoga nikakvo čudo što se ove specifičnosti ogledaju i u jeziku. Glagol „éhatь" u našem značenju kod Srba uopšte ne postoji pošto u njihovoj zemlji nema puteva po kojima bi čovjek mogao „éhatь". „Jahati", „jašiti" znači „ehatь verhomъ", ali Srbi radije upotrebljavaju izraze „on ide na konju" (tj. putuje), „on je došao u Sarajevo, u Bsograd" (tj. doputovao). Ne samo to. U Hercegovini je glagol „idti" (ići pješke) gotovo iščezao iz upotrebe. Zamjenjuje ga izraz „lazitь" (tj. verati se, penjati se) pošto se tamo čovjek, išao pješke ili na konju, ne može kretati normalno, bez veranja s brda na brdo i pentranja s kamena na kamen. Hercegovci su u tolikoj mjeri navikli na takav način kretanja da riječ „lazitь" upotrebljavaju i za ono što ne može „lazitь". Oni, na primjer, govore da „vjetar dolazi sa sjevera 37

ili juga", da „rijeka izlazi ispod te i te planine", da su „tome i tome dolazile knjige (tj. pisma) iz Crne Gore" i sl. Tako je veliki uticaj prirode na jezik. Grad „Stolecъ" ili, kako ga Srbi zovu, Stolac, ima neobično zgodan položaj. Prostire se uz usku dolinu rijeke Bregave, koja je ovdje otvorila krasan vodopad. Stari grad, za koji kažu da je glavno utvrđenje u Hercegovini, leži na brdu oko koga su se, sa svih strana, načičkali planinski vrhovi tako da ti ovo brdo, gledano sa Viduše40), putem od LJubinja, izgleda kao brežuljak. Vanredno je lijep Stolac kada ga posmatraš sa terase dvorca41) Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, poznatog hercegovačkog vezira. Odavde se vidi cijela dolina Bregave i niz kuća i džamija sa bijelim minaretima. Vidiš i vodopad. Pogled ti se zadržava i na nagomilanim brdima u njihovim raznobojnim prelivima, a ispred njih se isturio divan zeleni brežuljak. Napokon, s lijeve strane otkrivaš parče zelenog polja. Ali za ovakvu sliku potrebna je boja i kist, a ne pero i mastilo. 40) „Gledano sa Viduše" značilo bi da je Giljferding skrenuo sa puta LJubinje — Stolac udesno i popeo se na jedan od vrhova planine, odakle je, pretpostavljamo, moguće nazrijeti uzvišenje na kome se diže stolački Grad. Naime, Viduša (ili Viduška planina) prostire se desetak kilometara jugoistočno i istočno od LJubinja, a Giljferding se, na putu ka Stocu, kretao ka sjeverozapadu. 41) U originalu: sъ terrasы dvorca, tj. iz kamarije Ali-pašina konaka. Stolačka tvrđava, „Grad stolački"42), kako je zovu Srbi, igrala je važnu ulogu u hercegovačkoj istoriji, naročito u novijem periodu. Bila je baštinski posjed Rizvanbegovića (ili Stočevića) i služila im kao zaštita i sklonište u njihovim stalnim međusobnim sukobima sa drugim porodicama muslimanskog feudalnog plemstva. Naš domaćin Hamza-beg, mudir, uvjeravao nas je da su tvrđavu podigli njegovi preci prije 400 godina, kada su došli ovamo i „osvojili zemlju" u Hercegovini. On misli, ili ima namjeru da nas uvjeri, da su njegovi preci bili pravi Turci, saradnici Mehmeda II Osvajača. Oni su, međutim, bili domaći poturčeni Sloveni. „Od toga doba", nastavio je Hamza-beg, „moji su preci stalno probivali u Stocu. Svaki je od njih ponešto dobavljao za građevinu na tvrđavi, a i u gradu, koji je takođe bio njihovo vlasništvo. No najviše je u tom pogledu učinio Ali-paša, koji, živeći za vrijeme svoga vezirstva u Mostaru ili u sarajima43) blizu Mostara, nije nikada zaboravljao Stolac, ,starinu' (tj. staro nasljeđe) svoga roda. Tu je on sebi podigao i konak. Oko grada počeo je podizati novi čvrsti bedem, ali ga nije završio. Tu je smjestio topove, pokupljene sa svih starih hercegovačkih tvrđava. Ali od momenta kada nestade Ali-paše i kad Stolac zajedno sa tvrđavom uze država, sve se kod nas obatali...." 42) Ovaj utvrđeni grad zvao se, sve do prvih decenija prošlog vijeka, Vidoški, po rijeci Vidoštici, danas zvanoj Bregava. Pominje se u srednjem vijeku kao grad u zemlji hercega Stjepana. Poslije eksplozije baruta 1840. godine popravio ga je Ali-paša Rizvanbegović. U Gradu je bila i jedna džamija, više čatrnja, kula za municiju i nekoliko stambenih zgrada (X. Kreševljaković - H. Kapidžić: or. cit., str. 14—15). 43) Ali-paša je na Buni sagradio saraje, koji su mu služili za ljetovanje (X. Ćurić, „Ali-paša Rizvanbegović-Stočević, hercegovački vezir". Godišnjica Nikole Čupića. Beograd, knj. XLVI 1937, str. 264). Naročito upotrebljavam ovaj srpski, upravo hercegovački i bosanski, izraz: „obatali se", „batal". Ova se riječ mnogo upotrebljava u Bosni i Hercegovini. Ona je ovdje u istoj mjeri karakteristična kao i glagol „lazitь", o kome sam već govorio. Riječ „batal" arapskog je porijekla i Srbi su je uzeli od Turaka. Turci je rijetko upotrebljavaju. Bosancima i Hercegovcima ona je u tolikoj mjeri prirasla, prema ukusu i mjesnim prilikama, da bez nje ne mogu. O čemu god tamo upitaš: o kući, kuli, hanu, crkvi, mostu, tvrđavi, kaldrmi, o svemu dobijaš jedan te isti odgovor. „Kuća je bila dobra, ali je sada batal." „Postojala je kula, ali se obatalila." „Čuvena bi to bila 38

krčma da se nije obatalila." „Bila je tu crkva, ali su je Turci obatalili." „Kaldrmom ili preko mosta ne može se preći jer je sada ,batal'." Jednom riječju, o kakvoj god čovječjoj rukotvorini tražiš obavještenja u Bosni i Hercegovini — naročito ako ona pripada Turcima, tj. državi ili privatnim licima Muslimanima — dobijaš za sve samo jedan odgovor: batal i batal. Tamošnji svijet je do te mjere navikao na ovaj žalosni izraz da ga primjenjuje za sve. Iako riječ „batal" izražava pojam razaranja nekog građevinskog objekta, ipak će vam Bosanci i Hercegovci svakoga časa kazati da im se odijelo ili sedlo obatalilo, da imaju časovnik koji je sada batal i sl. „Kod nas ima rukopisa, ali su svi obataljeni." Toliko sam puta čuo ovu izjavu po bosanskim i hercegovačkim manastirima! Stolac Hrišćanski tipovi iz Hercegovine Ova karakteristična riječ me udalji od stolačke tvrđave, mada joj ona potpuno odgovara. O ovoj tvrđavi neću detaljno govoriti pošto će u ovoj knjizi čitalac naći mnogo podataka o tom gnijezdu Rizvanbegovića, i to u biografiji mostarskog vezira Ali-paše, najznačajnijeg predstavnika slovenskog muslimanskog plemstva u ovom vijeku44). Sada se to plemstvo izrodilo. Izrodila se i moćna porodica Stočevića, pa ipak u Hadza-begu Rizvanbegoviću nađosmo interesantan tip plahovitog hercegovačkog aristokrate. Već sam ga ranije pomenuo. Kada smo se približili Stocu, izađe nam u susret lijepo razvijen, visok čovjek u turskoj uniformi. „Evo Hamza-bega", rekoše mi. Hamza-beg se klatio na konju. Pozdravio nas je grubo promuklim glasom. „Čovjek je lijen poslije podne", reče poslije prvih izmjena učtivosti. Brzo smo shvatili smisao tih njegovih riječi. Jašući na konju, uspentrasmo se na rđavo kaldrmisanu strminu, koja je vodila do vrata stolačke tvrđave. Stenjući i ječeći, dozvolivši sebi ono što je protivno evropskoj, ali ne i turskoj učtivosti, Hamza-beg nas povede strmim drvenim stepeništem u čuveni Ali-pašin konak. LJubaznost kojom nas je pozvao da sjednemo bila je, vjerovatno, pojačana stanjem u kome se nalazio poslije ručka. Pošto nas je smjestio, neučtivo skide mundir i ostade samo u jeleku. Potom sjede s nama na balkon, zapali lulu i predade se osjećanju koje je u svih nas pobudila izvanredna slika. Hamza-beg je na ovu sliku već navikao, a mi smo u njoj uživali. Donesoše mu nekakvo pismo pisano, vjerovatno, na turskom jeziku. On ga poče razgledati pažljivo, po slogovima, zatim uze hartiju, izvuče iza pasa mastionicu i kalem45), metnu hartiju na koljeno, napisa s mukom nešto kao odgovor, skide s ruke prsten, umoči ga u mastilo i tako potpisa pismo i otpremi poruku. 44) Giljferding misli na memoarski spis Janićija Pamučine objavljen u XIII knjizi „Zapisa". 39

45) Tzv.

divit (arap.) — pernica sa mastionicom, koja se zadijevala za pas ili bensilah (A. Škaljić: or. cit., str. 220). Poslije ovoga zametnu se između njega i mojih pratilaca razgovor o turskom jeziku. O toj temi pokazao je plemeniti Hamza-beg potpuno neznanje. „Zamršen jezik", reče zaključujući razgovor, „a nije ni jednostavan. U njemu su složena tri jezika: turski, arapski i furski (tj. perzijski), i čovjek mora učiti sva tri ova jezika." Hamza-begova ličnost nam se svidjela. U njemu je bilo nešto simpatično, iskreno. Jedino je u razgovoru s nama, inostrancima, đaurima i Moskovima, izbjegavao neka delikatna pitanja i nerado se upuštao u razgovor. Tako je najopreznije zaobišao pitanje o Ali-paši, svome velikom stricu, mada smo vjerovali da će to biti njegova omiljena tema. Kasnije smo doznali zašto se ustručavao da dadne svoj sud o Ali-paši; Ali-paša je, naime, ubio svoga brata, rođenog oca Hamza-begovog46). No, bez obzira na to, Hamza-beg je bio prisiljen, par principe, da njeguje uspomenu na Ali-pašu kao na čovjeka koji je bio glavni borac za nezavisnost domaće aristokratije, a protiv nastojanja carigradske vlade za centralizacijom. Osobito je Hamza-beg bio interesantan i simpatičan kada je govorio o svome „očinskom" odnosu prema narodu nad kojim je upravljao; prema „vlasima", isto onako kao i prema Turcima. Naročito je bio zanimljiv kada se pred nama hvalio svojom snagom. Pohvalno se izražavajući o hrabrosti moskovskih junaka, čije se junaštvo slavi i u Turskoj, vješto je dao izraza svome čuđenju zbog činjenice da ti „Moskovi" koje pred sobom vidi, upoređeni sa pravim junacima, izgledaju tako slabaški. 46) Prema N. Buconjiću (or. cit., str. 149—150), Hamza-begoa otac Hadži-Halil-aga umro je u Carigradu, na povratku s Ćabe. No tek uveče naše je interesovanje za njega dostiglo vrhunac. Kada se smrklo, došao mi je on zagonetna izraza i zapitao me da li se možemo nas dvojica iskreno razgovarati. Začuđen, ne shvatajući što bi mogao značiti ovakav povjerljiv ton, zamolih ga da mi kaže šta mu je na duši, obećavši da neću pred prijateljem skrivati svojih misli. „Zaista, vidimo da si dobar čovjek", produži Hamza-beg, „maloprije smo se upoznali i već smo prijatelji. Pa, eto, u ime tog prijateljstva iskreno te pitam da li će ti biti mrsko ako sjednem s vama za sto da zajedno večeramo." Naš odgovor bio je istovremeno i iskreni poziv. Ohrabren takvim obrtom stvari, Hamza-beg nas uvede u sobu spremljenu na uobičajen, čitaocu već poznat način. To bijaše velika prostorija, slabo osvijetljena lojanom svijećom uglavljenom u visoki svijećnjak. Zatim sjede u tamni ugao, zaklonjen sprijeda isturenim kaminom (odžakom). Dadoše mu dvije čaše, koje on ispi nadušak: prvo rakiju, a zatim vodu. Pri tome je nešto promrmljao kao opravdanje, ali mi nismo mogli shvatiti zbog čega se naš domaćin pravda. Ovo se ponavljalo nekoliko puta. Mi, umorni i gladni, a Hamza-beg, zauzet važnim poslom ispijanja rakije, ćutasmo. Napokon postaviše željno očekivanu sofru, donesoše vodu za pranje ruku, a zatim poslužavnike sa jelom. Hamza-beg se razveseli i postade ljubazniji. On se šalio pretjerano se hvaleći snagom, mladalaštvom, apetitom. Nudio je jelo i piće, tapkao nas po ramenu da bi se, pošto se najeo, naglo smirio i, opravši ruke, mrzovoljno sjeo u svoj ugao do kamina (odžaka). Dolaskom starog Muslimana s tamburom otpočeo je koncert. Tambura (nešto poput naše balalajke) obljubljen je instrumenat bosanskohercegovačkih Muslimana. Stolački umjetnik udaraše neobično revnosno treščicom po četiri njene piskave metalne žice. To je proizvodilo jednolik i, istinu da kažem, za naš sluh neharmoničan zvuk. Ali je Hamza-beg slušao s uživanjem. Na momente bi se zanosio kakvom osjećajnom ljubavnom pjesmom, ponekad bi se i smijao uzvikujući: Aferim! Aferim! — kada bi se u pjesmi kazivalo nešto smiješno. Zapitali smo Hamza-bega da li često sluša pjesme. „Svaku veče — to mi je razonoda." „A da li kada igraju pred vama?" „Dešava se i to." „Kakve se pjesme pjevaju kod vas?" „Najviše ljubavne." „Pjevaju li o Kraljeviću Marku?" „Pjevaju, ali vrlo rijetko." Muslimani ne vole ovoga junaka, koji se hrabro borio sa njihovim precima. Oni čak zabranjuju hrišćanima da ga slave u pjesmi. Dešavalo se da su hrišćani dobijali i batine kada 40

bi ih Muslimani zatekli da pjevaju pjesme o Marku. Ali batine nisu uspjele istisnuti Marka iz sjećanja. Naprotiv, batine su ga zadržale u sjećanju hrišćana. I Muslimani imaju svoje heroje. Ali su oni daleko ispod hrišćanskih po popularnosti i poštovanju koje im se ukazuje. Muslimani pjevaju većinom lirske pjesme, a hrišćani junačke. Pošto nam je Hamza-begov koncert dotužio, otišli smo brzo na počinak. O našem dobroćudnom domaćinu i ljubitelju pjesme dobili smo tada od ljudi ne baš tako povoljne izvještaje. Već smo u toku dana bili iznenađeni što nismo vidjeli nijednog hrišćanina, izuzev zvaničnih lica: pravoslavnog i katoličkog kodžabaše47) (kodžabaša je predstavnik hrišćanskog ili jevrejskog stanovništva i zasjeda u gradskom savjetu — medžlisu). Još više smo se iznenadili što je, kada smo izašli da se, uz počasnu pratnju, prošetamo po gradu, katolički kodžabaša stalno išao pored nas u ulozi tumača i vodiča, dok je predstavnik pravoslaviog stanovništva za to vrijeme bio pozadi, sa slugama, mada sam nastojao da ga pozovem naprijed. Tako doznadosmo da Hamza-beg u velikoj mjeri zapostavlja hrišćane, naročito pravoslavne. On im je grdnjom i prijetnjom zabranio da izlaze „Moskovima" pred oči. Nekoliko dana ranije bacio je u tamnicu oko 40 pravoslavaca okrivivši ih kao saučesnike sa nekim Crnogorcima u akciji u kojoj su, tobože, opljačkali nečiju kuću pod Stocem. Crnogorci nisu uopšte ni mogli tamo doći, a kuću su, kako se pokazalo, faktički opljačkali stolački Muslimani. I mnoge takve stvari pričali su nam o Hamza-begu. 47) Kodžabaša, kodžobaša (tur.) — prvak, starješina, seoski knez (A. Škaljić-or. cit., str. 441). Zaista je čudno i teško objasniti šta znači otvorenost karaktera i istinoljubivost! Hrišćani vole Hamza-bega i smatraju ga jednim od najboljih turskih starješina u Hercegovini. Kada je planuo ustanak u jugoistočnim oblastima i paše počele davati hrišćanima obećanja i prijedloge u cilju gušenja ustanka i smirivanja, hrišćani su na sve ove akcije neprestano govorili: „Ne vjerujemo nikome, ni pašama ni drugim predstavnicima s vaše strane. Neka dođe Hamza-beg da ispita naše žalbe. Neka nam on predloži uslove za izmirelje, njemu ćemo povjerovati."48) Po cijeloj Hercegovini su i Muslimani i hrišćani: govorili da je samo Hamza-beg u stanju da umiri pobunjenu raju prijateljskim sporazumom. 48) U pismu što ga je Luka Vukalović 29. XII 1857. god. uputio Hamza-begu Rizvanbegoviću stoji: „A ti odi, ako ćeš amo k nama da uredimo za svašto, jerbo si erbab (tj. sposoban) vazda bio da smiriš đe je nemirno; a ova sva okolina tebe želi da dođeš među nama, koji moreš sve umirit." Pismo se čuvalo u Arhivu mostarske opštine. (V. Ćorović: „Luka Vukalović....", str. 39.) III MOSTAR Iza Stoca je pejzaž u manjoj mjeri monoton i tužan. U početku smo putovali dolinom rijeke Bregave, a zatim smo se popeli na brda obrasla gustom hrastovom šumom. Pred nama se naziru vrhovi Veleža pokriveni snijegom koji ne kopni. Pošto smo tako išli tri sata, počesmo se spuštati u prostranu dolinu. Ova divna dolina, po imenu Hodbina, sva je pod vinogradima, pod poljima zasađenim kukuruzom i sa mnoštvom trešanja i oraha, čija stabla rastu pored puta, po međama. Kod nekog seljaka kupiše nam jeftino nekoliko oka vrlo ukusnih krupnih i zrelih bijelih trešanja. Ovim poljem smo išli sve do Bune, ljetnikovca Ali-paše Rizvanbegovića, udaljenog dva sata od Mostara. Tu nas dočekaše i pozdraviše, a potom nas uvedoše u nenastanjen saraj, u kome se nekada zabavljao hercegovački despot. Kroz prostorije, u kojima su donedavno lebdjele gruzinske hurije1), kako ih je Ali-paša zamišljao, duvao je vjetar. Prozori većim dijelom razbijeni, a ograda, na koju su se naticale odrubljene glave onih hrišćana koji naljutiše pašu, bila je razvaljena, „obatalila se", kao i svaka druga hercegovačka drvena ograda. Vodovodne cijevi, koje Ali-paša 41

sprovede od cisterne usred vrta, ne puštahu više zamršene vodoskoke. I vrt je odavao sliku zapuštenosti kao i dvorac. Nemojte misliti da ja, upotrebljavajući riječ dvorac, govorim o nekoj veličanstvenoj građevini, poput naših dvoraca. Ovu riječ shvatam u lokalnom, hercegovačkom smislu. Ali-pašin dvorac, van grada, veoma je sličan nekom od naših ljetnikovaca, samo je bez namještaja i bez vrata među sobama. Ispod njega teče Buna sa živopisnim obalama obraslim gustim drvećem. Iznad same vode, kako to Turci neobično vole, podignut je na direcima hladnjak2), čiji su bijelo okrečeni zidovi vrlo čudno dekorisani slikama zelenih vodoskoka u obliku palme i drveća plave boje. Ovdje se često odmarao silni Ali-paša slušajući žubor vode i gledajući raskošne freske po zidovima ili su mu pogled mamili udaljeni planinski masivi. Ovo mjesto, Bunu, Ali-paša je neobično volio. Tu je podigao i džamiju sa divnim kubetom i minaretom, zatim han i muslimansku osnovnu vjersku školu3). 1) Tj, đurđijanske ljepotice. Hurija (arap.) — ljepotica (A. Škaljić: or. cit:., str. 336). 2) Prema X. Ćuriću (or. cit., str. 264) hladnjak (londža) nalazio se u blizini saraja uza samu rijeku. Po Giljferdingu, izgleda da je hladnjak bio sastavni dio saraja, podignut na direcima iznad same Bune. 3) Tj. mekteb ili mejtef (arap.) (A. Škaljić: or. cit., str. 455). Od Bune do Mostara pružilo se ravno polje, po kome su jahaći i tegleći konji utrli bezbrojne staze. Lijevo od puta teče brza Neretva, u koju se, nedaleko od Ali-pašinih saraja, ulijeva Buna. Ako se okrenete nazad, zapazićete klanac kroz koji prodire Neretva prihvativši Bunu i njime teče puna četiri sata na jug, zavijajući malo na zapad. Bacite li pogled lijevo, preko Neretve, vidjećete golo brdo Hum, a sa desne strane isto takvo brdo Stolac, kao ogranak velikog planinskog masiva Veleža. Na nekim mjestima na padinama Stoca posađeni su vinogradi. Na dva sata hoda od Bune, na mjestu gdje su se ova dva brda tako približila jedno drugome da je za Neretvine obale ostao vrlo ograničen ravan prostor, podignut je grad Mostar, koji ističe još izdaleka svoja bijela minareta radoznalom putniku. Izgleda da je ovdje postojala naseobina još u rimsko doba, možda čak i vojni logor4). Čvrst i visok kameni most, smjelo prebačen jednim svodom preko široke rijeke sa strmim obalama, nosi pečat rimske arhitekture5). 4) Grad Mostar nema duge tradicije. NJegov najraniji i još neodređen pomen potiče tek iz sredine XV vijeka, a sam grad je, uglavnom, tvorevina Turaka (V. Ćorović. „Mostar...", str. 5). 5) Stari most je djelo turskog građevinarstva XVI vijeka (1557—1566. god.). Natpis uklesan u kamenu ispod mosta glasi: „DŽisri bina sene 974. . . ", što u prevodu ziači: „Gradnja mosta 1566." Sagrađen je sopstvenim sredstvima sultana Sulejmana Veličanstvenog, a na pismenu molbu samih Mostaraca (I. Zdravković. „Opravka kula kod Starog mosta u Mostaru". Naše starine, Sarajevo, I/1953, str. 141). Graditelj mosta ne može se sa sigurnošću utvrditi. Prema Hadži Kalfi (Katibu Čelebiji), sultan Sulejman je poslao građevinara Sinana, ali je on izjavio da se most na svod ne može načiniti. Kasnije je most izgradio jedan mostarski stolar (S. Novaković. „Hadži Kalfa ili Ćatib Čelebija, turski geograf XVII v. o Balkanskom poluostrvu". Spomenik SAN. Beograd, knj. HVIII/1892, str. 91). Poznati turski putopisac Evlija Čelebija tvrdi da je most sagradio stari neimar (kodža-mimar) Sinan, sin Abdulmennan-agin (E. Čelebija. „Putopis...", str. 243). Moderni turski istoričar Ahmed Refik u monografiji o Mimaru Sinanu navodi dokumenat iz 1568. g., po kome je most gradio Sinanov učenik Hajruddin (A. Nametak. „Mostarski stari most". Sarajevo, 1933, str. 10). O mostu postoji i velika tradicija. Narodna pjesma, govoreći o zidanju ovog mosta, pominje Rada Neimara, i Stoju i Stojana i druge legende (J. Najdhardt — DŽ. Čelić. „Stari most u Mostaru". Naše starine, Sarajevo, I/1953, str. 135). Prvi obziljniji komentar mišljenja o rimskom porijeklu Starog mosta dao je dr Oto Blau, koji konstatuje da na mostu nema ništa što bi podsjećalo na Rimljane, njihov stil i ukus (O. Blau. „Reisen in Bosnien und Herzegowina". Berlin, 1877, 5. 36). O Starom mostu V. Ćorović kaže: „Sav od kamena эidani luk, izveden kao slobodan geometrijski zamah, hvata u promjeru 27,34 metra iznad modro-zelene Neretve i kao saliven, ničim ne poduprt, veže dve obale. Visina od vrha luka do 42

normalnog stanja vode iznosi 18—20 m a širina mu je 4,55 m. Most je impozantna građevina koja daje utisak o velikoj sigurnosti neimarovoj i koji ujedno lepo pretstavlja Tursku u doba njene snage i poleta" („Mostar...", str. 13). NJega na obje strane zaštićuju starinske kule6), pod kojima su načinjene kapije i smještena stražara. Mostarci su neobično ponosni na svoj most i uvjereni da takvog objekta nema na cijelom svijetu. Oni tvrde da i samo ime grada nije ništa drugo nego skraćeno „Most — Star". Meni se, pak, čini da ovakvo sastavljanje nije u duhu slovenskog jezika. Pretpostavljam da se kod Starog mosta otvorilo naselje, čiji su se žitelji počeli nazivati Mostari7), kao na primjer „Blatari" od „Blato", „Drvari" od „Drvo", i to se naselje poslije razvilo u grad. 6) Na natpisu uklesanom u kamenu ispod mosta stoji da je kula sagrađena 1676. g. Prema nekim istoričarima, te godine sagrađena je lijeva kula, dok je desna morala nastati još kasnije. Ovo ruši neprovjerenu tezu da su kule podignute i iz statičkih razloga. I način obrade kamena upućuje na razne vremenske periode postanka. Dok je most od pomno klesanog kamena, kao i većina objekata šesnaestog vijeka, kule su od lomljenjaka ili poluobrađena vapnenca. Lijeva kula, koja se kasnije nazvala Herceguša, služila je do okupacije 1878. kao baruthana. Ima šest staža i preko tri metra debele zidove. U osnovi je polovica kruga. Desna kula, zvana Halebinovka, služila je donjim dijelom kao tamnica, a u gornjim katovima kao stražara (J. Najdhardt—DŽ. Čelić: or. cit:., str. 135). Ova desna kula imala je i naziv Ćelovina, pa bi moglo biti da ju je sagradio Sari Mustafa-paša, Mostarac, koga zovu i Ćelić. Kako je ova kula bila i tamnica, to se naziv „ćelovina" poslije okupacije prenio i na zatvor Okružnog suda u Mostaru (A. Nametak: or. cit., str. 19). 7) V. Ćorović tvrdi da je Giljferding prilično tačno prokomentarisao postanak i značenje imena Mostar („Mostar....", str. 9—10). X. Šabanović, oslanjajući se na Kreševljakovića, smatra da se grad nazvao po „mostarima", čuvarima mosta koji su stajali u dvije kule s obe strane mosta (E. Čelebija: or. cit., II, str. 242). Po K. Jirečeku, prvobitno ime grada bilo je Mostari od riječi čuvari mosta (K. Jireček. „Istorija Srba". I. Beograd, 1952, str. 397). Mostar kao grad postaje značajan tek od turske vladavine8), od onoga momenta kada je opustio Blagaj, stara prijestonica hercegovačkih vladalaca, dva sata istočno od Mostara. Kao što sam već rekao, Mostar je smješten u usku i tijesnu dolinu između Huma i Stoca. Poput širokog Mostarskog polja9), južno od grada, i na sjeveru se brda razmiču čineći ravnicu kojom se proteže Bijelo polje, dugo tri sata hoda. Ovo Bijelo polje zatvara vanredno lijep polukrug, koji čine brda Cim i Orlac (produženje Huma) i Livać (produženje Stoca) oslanjajući se na poprečni visoki greben Porim. 8) Mostar ima mnogo povoljniji položaj od Blagaja. Iznad njega, na zapadu i na istoku, dižu se brda koja su davala mogućnost za dobar pregled situacije i za laku odbranu jer dominiraju nad čitavom dolinom (V. Ćorović. „Mostar....". sur. 11—12). 9) Naziva se i Bišće-polje (L. Grđić - Bjelokosić. „Mostar nekad i sad". Beograd, 1901, str. 4). Grad je prilično velik, ali ni u njemu, kao ni u svim turskim naseljima, broj stanovništva ne odgovara prostoru. Računa se da ima oko 1500 muslimanskih kuća, 300 katoličkih* i 500 pravoslaviih. Po okolnim selima, koja ulaze u sastav mostarske Crkvene opštine, ima 266 pravoslavnih kuća. Među ovim kućama ima mnogo sićušnih građevina, sa dva prozora, okruženih vrtovima i neobrađenim zemljištem. Katolici žive u posebnom kvartu na desnoj obali Neretve10). Nedavno su oni sazidali na živopisnom uzvišenju biskupski dvor sa kapelom i školom11). Ove zgrade su prilično daleko, gotovo iza grada. Druga katolička kapela smještena je u kući austrijskog konzula, na lijevoj obali rijeke, u kvartu koji se zove Bjelušine, na padinama Stoca. 43

* Ne znam pouzdano koliko katolika živi u Mostaru. U mostarskom katoličkom župnom uredu smatraju da je 1851. godine bilo 2504 katolika. Međutim, većina katolika živi po selima na zapadnoj obali Neretve. 10) Mostarske mahale na desnoj obali Neretve su: Pothum, Zahum, Cernica i Ričina (L. Grđić - Bjelokosić: or. cit., str. 6). 11) Biskupska rezidencija podignuta je 1847. g. u Vukodolu i uz nju jedna kapela. Školu za dječake osnovali su franjevci i ona se od 1852 do 1870. g. nalazila uz biskupsku rezidencщu u Vukodolu (X. Hasandedić. „Kulturno-istorijski spomenici u Mostaru iz turskog doba". Prilozi za orijentalnu filoloipju, Sarajevo, H—HI/1960—1961, str. 160 i 163). Ovaj kvart naseljen je pretežno pravoslavnim življem. Pravoslavna crkva, podignuta 1835. godine12), stoji usamljena na strmoj uzvišici blizu ovoga kvarta. Uz njenu ogradu smješten je i mitropolitov dom, mala i neugledna građevina, zatim još jedna kućica za sveštenike i monahe koji opslužuju u crkvi i, na kraju, škola, nova lijepa građevina, završena prije dvije godine13), koja se, s obzirom na Mostar, može nazvati veleljepnom. Crkvena građevina nosi znake straha u kome su živjeli hrišćani kada su je zidali. NJen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Da bi se unutrašnji dio hrama malo podigao, hrišćani su morali da ukopaju građevinu u zemlju14) tako da u nju vodi stubište sa dvadesetak stepenica. Prozori su neobično mali. Vrlo je bijedna. Ikona gotovo i nema15). Toliko je tijesna da, o velikim praэnicima, a naročito kad u Mostar dođu ljudi iz obližnjih sela (ni u jednom od tih sela nema ni crkve ni sveštenika), vrlo mali broj vjernika može ući u nju. 12) Tzv. Stara crkva, koja je podignuta u mahali Brankovcu, u mahalici Suvodolini (tj. Suhodolini) (L. Grđić - Bjelokosić: or. cit:., str.8—9). Nakon likvidacije Huseinkapetana Gradaščevića zatražili su mostarski Srbi, koji su učestvovali na sultanovoj strani, dozvolu da podignu crkvu. Na to je sultan 1833. g. izdao ondašnjem vladici Josifu fermam za gradnju crkve, koja je podignuta 1835 (X. Hasandedić: or. cit. str. 160). O ovome detaljnije kod V. Ćorovića („Mostar...", str. 47—52). 13) Nova Srpska škola, građena 1855—1856. g., podignuta je na Suhodolini ispod Stare crkve, a spadala je među najlepše građevine ondašnjeg Mostara. Danas služi za privatne stanove (X. Hasandedić: or. cit., str. 163). 14) Crkva je gotovo polovinom ušla u zemlju (V. Ćorović. „Mostar...", str. 49). 15)Prema V. Ćoroviću („Mostar....," str. 49), sa naročitim poštovanjem čuvala se tu ikona srpskog kneza Lazara, koju je naručio Josif Jovanović Šakabent 1773. g. za manastir Vrdnik, a koja je, ne zna se kojim slučajem, dospjela u Mostar. Zadesio sam se u Mostaru na Uskrs. Široka porta oko crkve bila je puna naroda. Do njega bogosluženje nije ni dopiralo. Naročito mi je bilo žao žena. Siromašne seljanke i veći dio građanki stajale su malo dalje, uza samu ogradu. Po srpskim crkvama žene na bogosluženju stoje odvojeno od muškaraca, na „horu"16), skrivene od muških pogleda drvenim rešetkama. Kako je mostarska crkva mala i tijesna, na horu ima vrlo malo prostora. Tako je većina parohijana i gotovo sve parohijanke na ovaj najveličanstveniji praznik mogla da prati bogosluženje samo u toku litije na jutrenji. Srbi — obični ljudi — iskrenom molitvom nadoknađuju nemogućnost slušanja riječi božije. Ovu molitvu oni neprestano izgovaraju u sebi, često i poluglasno, prilikom stajanja u crkvi ili oko nje. Bogosluženje prate veoma dostojanstveno i pobožno. Krste se svaki put kad čuju ime „oca i sina i svetoga duha", a i pri svečanijim trenucima bogosluženja. Za vrijeme proiznošenja jektenija17) ne krste se. Za vrijeme molitava koje se čitaju povodom nekog naročitog događaja, na blagodarenjima, odgovaraju, na svaku sveštenikovu molbu, otegnutim „amin" i ovaj odziv, istrgnut iz grudi cijelog skupa, ima u sebi nešto veličanstveno. Karakteristično je da se 44

pravoslavni Srbin, ma u kakvoj god divljini i pustoši odrastao, smatra živim članom crkve, prati bogosluženje i razumije ga. Ova vrlo utješna pojava neobično je značajna, osobito kad imamo u vidu položaj u kome se pravoslavna crkva i njena pastva nalaze pod turskom i grčkom vlašću. 16) Tj. u unutrašnjem pronaosu, priprati ili pritvoru, i taj se dio hrama obično zove ženska crkva (L. Mirković: or. cit., str. 110). Stari most u Mostaru Kad govorim o mostarskoj crkvi, ne mogu a da ne pomenem i njeno agilno sveštenstvo, a i školu, koja je uz crkvu osnovana. Mostarska crkva nema mirskog sveštenika i nju opslužuju četiri monaha*. Jedan od njih, arhimandrit Janićije Pamučina, učinio je velike usluge pravoslavnom življu u Hercegovini. Rodom iz trebinjskog kraja, nije se mogao redovno školovati, nego se obrazovao sam. Kao samouk, savladao je grčki jezik i stekao, za ovu sredinu, veliku erudiciju. Pokazuje naročitu sklonost ka etimologiji i filološkim objašnjenjima srpskih i uopšte slovenskih riječi. Proniknuvši u suštinu srpske riječi, a dobar poznavalac svoga naroda, on u tolikoj mjeri vlada srpskim jezikom da se u toj oblasti sa njim može uporediti samo čuveni Vuk Stefanović Karadžić. Na žalost, njegovi radovi, objavljeni u „Srpsko-dalmatinskom magazinu"18), nisu dobili širi publicitet jer je ovaj časopis malo rasprostranjen. Jedan od njegovih radova, veoma važan za izučavanjeHercegovine**, Austrija je mnogo napadala i jako progonila. Naš „Zbornik" obogatiće se neobjavljenim „Životopisom Alipaše Stočevića" što ga je za nas napisao arhimandrit Janićije. Uvaženi monah bavi se literarnim radom samo u slobodno vrijeme. Cio svoj život posvetio je službi crkvi i narodnim potrebama. NJemu se stalno obraćaju za savjet. Cijela ga Hercegovina zna i poštuje nazivajući ga „narodskim čovjekom". NJegov uticaj u zemlji veliki je i pozitivan. I Turci ga neobično cijene tako da ga, prilikom obilaska hercegovačkih sela, salijeću balije (Muslimani zemljoradnici) ne bi li što doznali o Muhamedovom zakonu i dženetu (raju) uvjereni da će im on sve to mnogo bolje i jasnije kazati no ma koji hodža***. 17) Molitva koju recituje đakon (L. Mirković: or. cit., str. 206). * Dva mirska sveštenika, koja su je opsluživala, nedavno su ostali udovci i zamonašili se. 18) Almanah je izlazio, sa prekidima, od 1836. pa do 1873. godine u Karlovcu i u Zadru. Pokrenuo ga je Božidar (Teodor) Petranović prvobitno pod naslovom „LJubitelj prosvještenija", a zatim kao 45

„Magazin srpsko-dalmatinski", „Magazin dalmatinski" i „Srpsko-dalmatinski magazin". Pisan etimološюš pravopisom i starom crkvenom ćirilicom, bio je popularan među pravoslavcima i imao dosta uticaja na čitaoce u Bosni i Hercegovini. Uređivali su ga Đorđe Nikolajević i Gerasim Petranović, u njemu sarađuju i drugi, među njima i Frano Jukić (R. Petrović. „Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću...", Sarajevo, 1968, str. 113, 123). ** „Tri vjerozakonja u Hercegovini" u „Magazinu" od 1851. godine. *** Muslimanski vjeroučitelj. Kuća u Mostaru Stari grad Blagaj Selo Buna sa starim mostom Drugi sveštenik mostarske crkve, jeromonah Prokopije Čokorilo, takođe se odlikuje neobično širokim i stvarnim poznavanjem zemlje i naroda, ljubavlju za svoju pastvu i izoštrenošću prirodne inteligencije. Svježina i iskrena sigurnost izbijaju iz njegovog za posljednjih 25 godina „Hercegovačkog ljetopisa", napisanog na našu molbu*, i iz njegovih „Priča iz hercegovačkog života"19), koje će se objaviti u našem zborniku. Na žalost, strahujemo od 46

pomisli da bi srpski originali ovih radova mogli ostati neobjavljeni. Prilikom moga boravka u Mostaru, otac Prokopije izrazio je želju da posjeti Rusiju. Želio je da stupi na slobodno hrišćansko tlo i pokloni se svetinji ruskih manastira i od dobrih ljudi izmoli milostinju za siromašne hercegovačke crkve i manastire. Na naše veliko zadovoljstvo, doznadosmo tek sada da mu se želja, na koncu, ispunila. * Štampan u prevodu u drugoj knjizi časopisa „Russkaя beshda" za 1858. godinu. 19) Vidi bilješku pod brojem 17 na 23. str. Pravoslavna škola u Mostaru osnovana je 1854. godine20) blagodareći dobrovoljnim prilozima kupljenim u crkvi dug niz godina. I ranije je tamo postojala nekakva škola, vrlo bijedna, smještena u crkvenoj porti u građevini koja danas služi kao pojata za sijeno21). Vodili su je ljudi koji ni sami nisu imali nikakvog obrazovanja. Današnja škola ima četiri odjeljenja i nju posjećuje oko 200 eksternih učenika22). Jedanput godišnje održava se u njenim prostorijama zbor cijele Crkvene opštine da bi se sakupio potreban novac za izdržavanje ustanove. Svaki pojedinac određuje pred zborom sumu koju namjerava dati za školovanje svoje djece, a opština ocjenjuje da li je visina priloga srazmjerna njegovom imetku. Ako se utvrdi da dotični škrtari, traži se još. Ko nema djece u školi, prilaže koliko hoće, i opština mu ne može prigovarati. Od potpuno siromašnog čovjeka ne uzima se ništa, pa makar on imao veći broj djece u školi. Od novca skupljenog ovdje, kao i od onoga koji se polaže na tas u crkvi za potrebe škole plaćaju se učitelji i pokrivaju drugi rashoda. 20) Školska zgrada građena je od maja 1855. do aprila 1866. godine a nastava je počela 25. juna iste godine (V. Ćorović. „Mostar....", str. 63). Nije se moglo utvrditi zašto je Giljferding uzeo 1854. kao godinu osnivanja škole. 21) Prema L. Grđiću - Bjelokosiću (or. cit., str. 10), prije nego što je načinjena nova školska zgrada, učilo se u jednoj sobetini u kući Pojatinoj, više današnje (tj. nove) škole. V. Ćorović tvrdi da je stara škola imala svega dvije sobe još 1850. god. („Mostar.....", str. 60). 22) Škola je počela rad sa oko 150 djece, koja su bila podijeljena u tri „škole" (V. Ćorović. „Mostar....", str. 63). U školi se predaje: čitanje, pisanje, osnovni pojmovi aritmetike, katihizis, crkveno pjevanje, osnovi gramatike i kratka istorija srpskog naroda. Ovo je, koliko mi je poznato, jedna od najboljih pravoslavnih škola u Bosni i Hercegovini. Trojica učitelja (ima ih svega četvorica), gosp. Srbić i, nedavno pozvani u Mostar, jeromonasi manastira Duži o.o. Nićifor Dučić i Serafim Perović — a o njima sam već govorio — obrazovali su se u beogradskoj bogosloviji23). Oni visoko cijene svoj poziv svjesni njegovog značaja i uzvišenosti i među učenicima su obljubljeni. Sada Mostarci namjeravaju da prošire školu i osnuju više razrede za one učenike koji se pripremaju za duhovna zvanja. To bi bila prva pravoslavna bogoslovija u zapadnoj Turskoj24). 23) Nepunu godinu prije Giljferdingovog dolaska u Mostar nastavu su održavali: Mostarac Jovan Šušić, predavao „privatne nauke", Popovac Petar Srbić, bogoslov — učitelj, ostale predmete, a Mihailo Ćuković ili Đurković, iz Vojvodine, bio je učitelj „od više jezika" (V. Ćorović. „Mostar....", str. 63). 24) Do osnivanja ove bogoslovije došlo je u momentu kada je sarajevska opština pozvala Nićifora Dučića i Serafima Perovića za učitelje. Na putu za Sarajevo oni su svratili u Mostar, ali im je vladika zabranio napuštanje eparhije i odlazak u Sarajevo. Posao oko osnivanja ove duhovne škole povjeren je ovoj dvojici dok su kao učitelji radili na mostarskoj školi. U tom svojstvu ih je u Mostaru i zatekao Giljferding. Bogoslovija, otvorena 15. oktobra 1858. g., nije ostala u Mostaru 47

nego je preseljena u manastir Žitomišljić i nije bila duga vijeka (V. Ćorović. „Mostar....", str. 63—64). Čitalac vidi da u glavnom gradu Hercegovine nema ustezanja među pravoslavnim stanovništvom kada je u pitanju umni razvitak i težnja za prosvjećivanjem. U ovom pogledu Mostar daleko odskače od svih drugih srpskih mjesta u Turskoj iako je njegova pravoslavna opština daleko manja od one u Sarajevu, pa čak i od opština u drugorazrednim gradovima Banjoj Luci i Livnu. I u Mostaru ima nekoliko pravoslavaca trgovaca koje smatraju bogatašima, ali po našim shvatanjima trgovačkog bogatstva njih bismo prije svrstali u kategoriju dućandžija. Vrlo mali broj njih putuje po robu u Trst. Većina ih kupuje robu u Sarajevu. Pored turske robe uzimaju i manufakturu austrijske izrade. Velikog robnog prometa nema. Trgovac ide sam u Sarajevo ili se preko Dalmacije prebaci do Trsta, tu kupuje, a često uzima i na kredit, pomalo svakovrsne robe, prevozi je tovarima iz Bosne ili s austrijske granice i potom je preprodaje na malo. Trgovci drugih hercegovačkih gradova ne snabdijevaju se robom u Mostaru, nego po dalmatinskim lukama ili u Sarajevu, prema tome gdje im je bliže. U Sarajevu je trgovina mnogo razvijenija, ali se i tamo vodi na isti način. Ne postoji domaća trgovina na veliko. Ti isti trgovci koji kupuju veće zalihe robe u Austriji ili Rumeliji25) preprodaju jedan njen dio sitnim trgovcima, a i sami drže trgovine za prodaju na malo. Sva se trgovina vodi na dug. Mostarski ili sarajevski trgovci uzimaju, u dalmatinskim gradovima ili u Trstu, veći dio robe na kredit. Oni, pak, trgovci koji iz manjih gradova dođu u Sarajevo ili u Dalmaciju uzimaju robu isključivo na kredit. Neke dubrovačke i sarajevske trgovinske kuće imaju svoje agente koji svake godine obilaze teren da bi sakupili novac za robu datu na kredit u prošloj godini. Nije mi poznato koliki se procenat uzima od trgovaca za kreditiranu robu, ali je činjenica da novac dat na kredit vuče u Bosni i Hercegovini ogromne kamate (po 3, 4, 5 pa i više procenata mjesečno). I pored ovako visoke kamate, nije se nikad čulo o kakvom nepoštenju ili zlonamjernosti pri plaćanju. 25) Rumelija — evropski dio Turske. (Mala enciklopedpja Prosveta, 2, Beograd, 1959, str. 452). Interesantno je primijetiti da se sva trgovina nalazi gotovo isključivo u pravoslavnim rukama. Domaći Muslimani učestvuju u njoj vrlo malo. Oni potpuno izbjegavaju vođenje trgovine s Austrijom i trguju samo carigradskom robom ili domaćim proizvodima (životnim namirnicama i malobrojnim primitivnim produktima domaćeg zanatstva). Katolici se uopšte ne bave trgovinom. Pravoslavii bosanskohercegovački trgovci ne samo da vode trgovinu u svojoj užoj domovini nego i uspostavljaju veze sa trgovcima pravoslavcima po austrijskim lukama. U Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Trstu žive kolonije trgovaca pravoslavaca, većinom doseljenika iz Bosne i Hercegovine. U njihovim rukama nalazi se sva trgovina sa tim zemljama. Bosanskohercegovački trgovac pravoslavac neće ni po koju cijenu uzeti robu od katolika u ovim gradovima. Tako, na primjer, u Splitu postoji jedna jedina pravoslavna kuća, vrlo bogata, i ona održava gotovo sve trgovinske veze sa Bosnom. Kada bi se to jedinstvo i međusobna pomoć ispoljavali u pomaganju jednovjerne braće seljaka i na korist crkve onako kako se ona među trgovcima manifestuje u vođenju trgovinskih poslova, položaj pravoslavnog življa u Bosni i Hercegovini bio bi, bez sumnje, sasvim drukčiji. U Mostaru sam boravio dva puta: putujući u Bosnu i vraćajući se iz nje. Potrebno je kazati nekoliko riječi o tome kako sam u ovom mjestu proveo pet dana za vrijeme putovanja koje sada opisujem. Tada sam bio gost hercegovačkog namjesnika Ishak-paše26). Da bi mi ukazao počast, poslao je preda me, na Bunu, svoga haznadara (ađutanta)27) s oružanom pratnjom i konjem, na kome sam trebao ući u Mostar. Na ovom konju, lijepih oblika, bilo je paradno tursko sedlo vrlo visokog prednjeg i zadnjeg oblučja i kratkih uzengija. Na pokrivaču od plavog sukna28), opšivenom po rubu zlatnim gajtanom, blistala je — u uglovima — zvijezda sa polumjesecom. Posadiše me u procijep, tj. u sedlo. Pored konja išao je, po ceremonijalu, konjovodac držeći desnu ruku konju na bedrima. I 48

konj se kretao po ceremonijalu, ni korakom, ni kasom, ni galopom, nego nekakvim srednjim hodom, kao da igra, hodom koji Turci smatraju jednom od osobina pametnog konja. Ovakvo kretanje Turci vole vjerovatno zato što je ono vrlo neugodno i nepraktično. Jadna životinja podiže noge vrlo visoko i pri tome vas nemilosrdno prodrmusa, a sa mjesta se ne pomiče. Prođosmo „Hadžinsku sofu"29) (upravo sto poštovalaca), velik četvorougaoni kamen koji leži na ulazu u grad (ovdje Mostarci ispraćaju hadžije koji svake godine masovno odlaze u Meku, a ovdje ih i dočekuju na povratku sa njihovog pobožnog putovanja po svetim mjestima). Prođosmo i tursko groblje, u kome primijetih vanredno lijep čempres i jedan neobičan nadgrobii spomenik, nešto poput mauzoleja, što ga je podigao Ali-paša*. 26) U originalu: Isaak-paša. 27) Haznadar (arap.-tur.) — čuvar riznice, blagajnik (A. Škaljić: or. cit., str. 323—324). 28) Tj, abajliji koja se stavlja preko sedla (A. Škaljić: or. cit., str. 65). 29) U originalu, netačno, hadžinskuю sofru. Sofom se naziva i uzdignuti prostor pred džamijom uza sam zid na kome se klanja ako nema dovoljno mjesta u džamiji (A. Škaljić: or. cit., str. 568). * Evo šta kaže otac Prokopije Čokorilo u svome „Hercegovačkom ljetopisu" (Russkaя beseda, II, 1858) o postanku ovoga spomenika. „Kada je vođen rat kod Azovskog mora (tj. za Petra Velikog), živio je u Mostaru nekakav Turčin (Musliman) po imenu Ševija (Čokorilov Ševija je Mustafa Ejubović, „šeh Jujo". NJemu je Ali-paša podigao turbe u prvoj polovini prošlog vijeka. Na šest kamenih stupova s polukružnim lukovima nastavlja se početak kamene eliptične kupole, od koje je ozidan samo jedan odsječak, red klesanih kamenova, na kojima je markirana kupola od željezne mreže.... /A. Nametak. „Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini". Sarajevo, 1939, str. 32./—Primj. prev.). Jednom se on brijao kod berberina. Taman kad mu je pola glave bilo obrijano, iznenada skoči na noge (Turci se briju sjedeći na podu, i to je vrlo komična operacija), istrči na pijacu i, udarajući rukom o ruku, povika: ,Alah! Alah! Alah! Đauri razbiše i posjekoše našu braću Turke pod Azovom!' Kada su se Turci vratili iz rata, pričali su kako su se borili pod Azovom i sigurno bi svi izginuli da se iznenada nije pojavio čovjek na bijelom konju s isukanom sabljom, pola mu glave obrijano a pola neobrijano, i rastjerao đaure. ,On nas je spasao od neprijatelja.' Tako su tada pričali mostarski Turci koji se vratiše s Azova. Kada su ih u brijačnici pitali u koji je to dan i sat bilo, konstatovalo se da se upravo onoga dana i časa brijao Ševija, koji je istrčao sa poluobrijanom glavom na pijacu, a istovremeno se pokazao i pod Azovom. Ovo kazaše mostarski Turci Ali-paši. On upita gdje je Ševija sahranjen. Rekoše mu, kod Šarićeve džamije, na raskrsnici'. Tu mu Ali paša podiže spomenik, koji je stajao oko 200 dukata" (červonaca; ruski zlatni novac, obično od 5 ili 10 rubalja. — Primj. prev.). Prođosmo i red dućana i popesmo se na uzvišenje na kome leži „mostarski grad", okružen povisokim bedemom sa pašinim „dvorcem" unutra30). Po nečistim drvenim stepenicama, kroz špalir dronjave posluge, provedoše nas kroz prljavo predsoblje, podigoše tešku suknenu zavjesu, koja služi kao vrata u otmenijim turskim kućama, i uvedoše u gostinsku sobu, u kojoj su, u čast Evropejaca, postavili dvije fotelje. Tog momenta uđe i domaćin i pozdravi se sa gostima. Ishakpaša, rodom Arabljanin, iz Gazi Antepa31), čovjek pedesetih godina, sijede potkresane brade, ostavio je na nas utisak Turčina, tako reći, srednje epohe. Nije nosio čalmu ni široko odijelo smatrajući se evropski obrazovanim čovjekom. Ali se cijela njegova obrazovanost ogledala u uniformisanom kaftanu, u sjedenju u foteljama i u upotrebi viljuške i noža. S ovim posljednjim nije se još u potpunosti srodio: kada jede s Evropejcima, njegovo ponašanje je besprijekorno. Ali čim se za stolom nađe sam ili sa bliskim prijateljima, ne može se lišiti zadovoljstva da ne metne ruku u činiju. Ali, da ne bi pred samim sobom ispao nekulturan čovjek, on tada, uzevši prstima komad pečenja ili kolača, natiče to na viljušku, pa ga, uz pomoć ovog oruđa, simvola kulture, prinosi ustima. Prvoga dana našeg boravka u Mostaru Ishak-paša je vjerovatno tako ručao i 49

večerao jer je učtivost nalagala da nas poslije dugog i teškog putovanja ostavi „da budemo rahat", tj. da se odmorimo. Zato nam je i poslao jelo u našu sobu. Drugoga dana bijaše praznik. 30) Kako nije imao svoje kuće u Mostaru, Ali-paša Rizvanbegović sagradio je na Suhodolini za se i za svoje žene i robinje tzv. „muške i ženske saraje". Da ih bolje utvrdi, podigao je nov bedem, dvije kule i tabiju, na kojoj su bili smješteni topovi, okrenuti prema južnoj strani Mostara..... Saraji s okolinom zauzimali su veliki prostor na kome su zasađeni vinogradi, cveće i različite južno voće (X. Ćurić: or. cit., str. 263). L. Grđić - Bjelokosić, opisujući mostarsku mahalu Grad, kaže: „Mahala Grad je u sred Mostara. Od sjevera je dijeli potok Suvodolina (Suhodolina!) od mahale Brankovac, od istoka i juga obzidan je bedem, a od zapada Neretva. Ovdje su saraji čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića." (Or. cit., str. 7.) 31) U originalu: iz Antipa. Gazi-Antep je glavni grad turske provincije Gazi-Antep, plodnog kraja između Sirije i Male Azije. Izrazili smo želju da odemo na bogosluženje i zamolili pašu da se to objavi u crkvi. U Mostaru se, kao i inače u tim pokrajinama Turske, bogosluženje obavlja u ranim jutarnjim časovima, gotovo u svanuće. Služio je arhimandrit Janićije32), koji nas je oduševio divnim glasom i pobožnim vršenjem obreda. Školska djeca pjevala su u harmoničnom i vrlo prijatnom horu, srpskim napjevom, čistim „olain-chant"33), bez nota, koje se razlikuje kako od našeg tako i od grčkog crkvenog pojanja. Crkveno pojanje, koje đaci uče u svim srpskim školama, vrlo je korisno. Djeca ga uče marljivo. Uz najsiromašniju crkvu, samo ako uz nju ima i škola, stvara se, bez izdataka za pojca, dobar hor, koji osjetno uveličava bogosluženje u crkvi, za razliku od bogosluženja u crkvama pri kojima nema škola i u kojima nekakvi starci pjevaju kroz nos u disharmoniji, prenoseći pojanje grčkog vladike ili đakona. Vježbajući pojanje, dječaci se upoznaju i sa bogosluženjem razvijajući ljubav prema njemu. Tamo gdje je to obučavanje trajalo godinama vrlo često ćete čuti odraslog Srbina gdje, uz svoj rad, vanrednim glasom pjeva svetiteljski tropar34) ili neku drugu crkvenu pjesmu. Za vrijeme bogosluženja ti ljudi pjevaju u horu i, malo-pomalo, pa će svi vjernici uzeti učešća u bogosluženju. 32) Pamučina Janićije. 33) „Plain-chant" — crkveno pjevalje. 34) Kratka crkvena pjesma, od nekoliko redova (L. Mirković: or. cit., str. 228). Poslije službe poveli su nas u gostinsku sobu u školi i tu smo se upoznali s ocem arhimandritom, sa sveštenicima i starješinama pravoslavne opštine. Nama su ponudili stolice, a oni su u zbijenom krugu posjedali oko nas na pod. Arhimandrit Janićije pozdravio nas je govorom. Izrazio je radost pravoslavne mostarske opštine što u svojoj sredini vidi Ruse. Zatim je govorio o sreći i uspjesima pravoslavnog naroda u Hercegovini od onog momenta od kada su prestala ugnjetavanja i nasilja i od kada se sultanova „raja" naslađuje darovima „slobode" deklarisanim u hatihumajunu35). Nesretni narod! On mora da hvali svoje upravljače za obećanja koja se ne ispunjavaju i da se zahvaljuje za dobročinstva koja nije osjetio na djelu. Ako neko pokuša drukčije jasno govoriti, proglašavaju ga buntovnikom i bacaju u tamnicu. 35) Hatihumajun (arap.-tur.) — svečana povelja (ferman) sultanova. Ovdje Giljferding misli na hatihumajun sultana Abdul Medžida od 18. II 1856. g., kojim se garantuju vjerske slobode hrišćana u Turskoj carevini (A. Škaljić: or. cit., str. 320). Kada smo se vratili iz crkve, morali smo učiniti prvu zvaničnu posjetu paši. Ishak-paša, kao učtiv domaćin Turčin, smatrao se obaveznim da pokuša (možda i neiskreno) da nas u tome spriječi poručujući da će on prvi doći nama. Možda se tu radilo ne samo o učtivosti nego i o pokušaju moralne diskvalifikacije: nećemo li mi prihvatiti njegov prijedlog i neće li se time 50

„đauri" osramotiti dozvoljavajući da se naruši utvrđeni ceremonijalni poredak. Ali se mi nismo dali. Počeli smo se s pašom formalno cjenkati. NJegov ađutant je neprestano trčao iz naše sobe u njegovu i obratno. Po sebi se razumije da je paša popustio, ali ne baš tako brzo. Kroz nekoliko trenutaka uzvratio nam je posjetu i time su se ceremonije završile. Poslije svega što se dogodilo on je, uveče, smatrao mogućim da nas bez okolišavanja pozove da večeramo s njim. Bože moj! Bez obzira na to što su opisane ceremonije bile dosadne, ipak bi za nas bila velika sreća da su se one produžile ne pola dana, nego svih pet dana našeg boravka u Mostaru, jer bi nas spaslo od večere sa pašom. Opisaću jednu takvu večeru, uvjeren da će i čitaocu biti zlo. A kako li je tek bilo nama, koji smo izdržali četiri večere! Tek što je mujezin proučio akšam (dio večeri poslije zalaska sunca), pozvaše nas paši. On nas pozdravi i meni ustupi svoje mjesto (to je izraz uglađenosti kod Turaka). Trpeza je bila sjajno spremljena: srebro i bogat servis, nasred stola vaza sa cvijećem, evropski svijećnjak. Oprasmo ruke i paši donesoše nargile36), a svakome od nas dugačak čibuk sa privlačnim ćilibarom mliječne bjeline. Sluga servira malu bocu sa mastikom (veoma jakom mirisnom rakijom). Mi se zahvalismo. Tada paša uze istu takvu bocu, koja je bila pored njega, i umoli nas zamršenim frazama da ga ne prisiljavamo da pije sam. Bili smo pobijeđeni. Nalivaju nam mastiku i mi otpijamo nekoliko kapi. Tada paša naliva sebi čašicu, uzima je u jednu, a čašu vode u drugu ruku i počinje govoriti o svome prijateljstvu i ljubavi prema nama. Potom ispija i rakiju i vodu, zamezeti ukiseljeno povrće ili komad mladog sira sa jednog od tanjira, kojih je bilo mnogo pred svakim od nas za trpezom. Sada stade žestoko vući svoju nargilu. NJegovi gosti Turci (svaki put je kod njega večeralo po nekoliko povjerljivih ljudi ili odgovornijih činovnika) slijede njegov primjer: piju, mezete i puštaju oblake dima. Posluga mijenja čibuke. Zameće se i razgovor. Govori se i o ranijoj službi našeg domaćina. On sam osjeća potrebu da nam ispriča kako je bio sretan što mu se pružila prilika da vidi Rusiju. Bio je, naime, po nekom zadatku u Tiflisu i nauživao se ruskog gostoprimstva. Razgovor se vodio i o posljednjim promjenama u turskom ministarstvu, a i o premještanju paša iz jednog grada u drugi. 36) Nargila (arap.) — vrsta istočnjačke naprave za pušenje posebne vrete duhana. To je staklena boca napunjena vodom i krivudava cijev, dugačka oko 1—2 m, koja jednim dijelom ulazi u bocu, a na drugom dijelu je pipa za pušenje. Na vrhu boce je lula napunjena duhanom. Pušač uvlači rashlađen dim (A. Škaljić: or. cit., str. 488). Poslije ovih prijatnih razgovora paša opet pada u sentimentalnost i opet pije rakiju ne primoravajući nas, na sreću, da ga slijedimo. Ponovo se daju nove lule. Pašina sentimentalnost raste sve više i više i dostiže vrhunac. On se hitro diže s mjesta, meće ruku na srce, citira perzijske stihove o slasti prijateljstva, uvjerava da je naše društvo za njega velika sreća na zemlji, da ljudi mogu biti iz raznih krajeva svijeta, ali ih prijateljstvo zbližuje kao braću, i tome slično. Sve ovo paša vješto izlaže u dugim frazama, prožetim, kako su mi govorili, ljepotama arapske retorike. Za čitavo to vrijeme čašica za čašicom, meze za mezetom, nargila za nargilom idu jedno za drugim svojim redom. I kada je mastika u boci spala do polovine, fraze se prekidaju minutima turobnog ćutanja, koje postaje sve duže i duže. Ova priprema pred večeru traje puna dva sata. Meni se drijema od dosade i gustoga dima i sjedim u polusnu na svojoj fotelji. Na sreću, razgovor se ne nastavlja. Hvala bogu! Paša je ispio do dna bocu, navršio je određenu mjeru, od koje nikad ne odstupa. Posuđe i lule se sklanjaju i, ako je večera počela, recimo, u 8 sati uveče, čorba se servira tek oko 10 časova. Apetit nam je, poslije pretrpljenih muka, pojačan i jedemo sa slašću zalijevajući jelo gustim, prilično oporim hercegovačkim vinom, naročito serviranim za inovjerce. Paša i ostali Turci ne piju uz jelo ništa sem vode. Poslije čorbe interval: opet se donosi nargila i dodaju lule, razgovor oživljuje, ali paša nije više sentimentalan. Sada je raspoložen za šalu i tu je često nepristojan i prelazi granice u izrazu. Pošto sam ranije opisao tursku trpezu, to sada neću nabrajati jela. Naglašavam samo jedno: kod Ishak-paše, koji ima odličnog kuvara, serviralo se za 51

večeru oko 15 jela. Između jela pušio se duvan, po čemu možete ocijeniti koliko je ovo djelovalo na ukus i koliko je trajala gozba. Prije pola noći ona se nikad nije mogla završiti. Poslije večere paša se pope na divan i tu se ponovo predade razmišljanju i pušenju, a mi, posjedivši još 5 minuta, ustasmo i pođosmo na spavanje. Domaćin nas isprati do vrata ljuljajući se. Eto kako žive obrazovali Turci! Nije ništa čudnovato što se kod njih dan završava zalaskom sunca. Kako se ne bave umnim radom niti znaju za kakvu društvenu razonodu, moraju na neki način ubijati vrijeme uveče. Vrijeme ubijaju večerama, koje traju četiri do pet časova, poslije čega zaspe mrtvačkim snom. U toku dana, za ručkom, koji se servira oko podne, jedu vrlo malo i kratko i piju samo vodu. IV BLAGAJ1) I ŽITOMIŠLJIĆ2) U Mostaru nam je vrijeme prolazilo ovako: veče smo žrtvovali paši, a dan smo provodili u posjetama, koje smo činili vlastima i uglednim hrišćanima, i oni su nam to uzvraćali. Ali jednoga dana smo odlučili da obiđemo znamenitosti u okolini Mostara. Pošli smo da pregledamo ruševine Blagaja, stare tvrđave hercegovačkog vlastodršca „Hercega Stjepana"3), po čijoj je neobičnoj polunjemačkoj tituli* Hercegovina dobila svoje ime. 1) Blagaj, selo oko 10 km jugoistočno od Mostara, na izvoru rijeke Bune. Iznad njega vide se, na oštroj i teško pristupačnoj litici, ruševine Blagaja, srednjovjekovnog grada. Sagrađen je vjerovatno u XIV v. U narodu je poznat kao Stjepangrad ili Šćepan-grad. To je ime dobio po hercegu Stjepanu. U ovom gradu su boravili gospodari humske zemlje Sandalj Hranić i njegov sinovac i nasljednik Stjepan Vukčić, herceg sv. Save. U borbi hercega Stjepana sa sinovima Blagaj je bio zauzeo 1452. Vladislav Hercegović, a Turcima je pao u ruke 1465 (X. Kreševljaković—X. Kapidžić: or. si., str. 9—10). 2) U originalu: Žitomыsliči. Giljferding je upotrijebio oblik imena u množini. V. R. Petković, V. Ćorović i N. Dučić upotrebljavaju ime u jednini: Žitomišljić. Često se nailazi i na oblik Žitomislić. 3) Herceg Stjepan Vukčić Kosača (1435—1466), najmoćniji dinasta. Oktobra 1448. proglasio se hercegom od sv. Save (čime je dao osnovu za kasniji pojam i ime Hercegovine) želeći da pojača svoj uticaj u istočnom dijelu humske države i da zadovolji pravoslavii elemenat. NJegova teritorija prostirala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog primorja. Nastojao je da razvije Novi (Herceg-Novi), gde je i umro 21. V 1466 (Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb). * Jedan dio srpskih vojnih dostojanstvenika, vojvoda, prihvatio je u XV vijeku titulu hercoga ili hercega kada je u ovim krajevima bio neobično jak uticaj Zapada. Ali je ova titula ponajviše vezana za poznatu ličnost toga vremena, za Stjepana Vukčića, bratića Sandalja Hranića, vojvodu „zaholmskago i naslhD£X Sv. Savы" (tako se nazivala oblast koja je u to doba prozvana Hercegovinom). Postoje i stare isprave na kojima se Stjepan Vukčić jednostavno tituliše sa „gospodin Herceg". Puna titula, koju je on za vrijeme svoje vladavine nosio, glasi: „Sthpanь Hercegь ωdь Svetoga Save gospodarь humski i primorьski veliki voevoda r$saga (tj. oblasti, mađarska riječ) bosьnskoga knezь drinьski i veće" (tj. i tako dalje....). (U ispravi iz 1453. god. invokacija i intitulacija glase: Vь ime ωtьca i sina i duha sveta aminь. Milostiю Božiωmь mi gospodinь Sthpanь Hercegь ωdь Svetoga Save gospodarь humski i primorьski veliki voevoda rusaga bosьnskoga knezь drinьski i veće. . . (F. Miklošić: „Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii". Viennae, 1858, str. 457), gdje rusag znači: država, pokrajina, područje, strana, zemlja, a postala od mađarske riječi orszàg („Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika". Sv. 59. Zagreb, 1953.) — (Primj. prev.). Posjetili smo i manastir Žitomišljić, zadužbinu** Miloradovića4). Od Mostara do Blagaja putuje se tri sata. Moramo se vratiti do Bune, a odatle krenuti nalijevo, uzvodno, dolinom 52

istoimene rijeke. Putujući tako, prilaziš velikom krševitom brijegu. Izdaleka se čuje šum kao od vodopada. Kada pređeš jednu uzvisinu, vidiš rijeku koja sa hujanjem i pjenom potiskuje svoju svježu vodu i pokreće nekoliko vodenica. Na njenoj obali, gotovo uz podnožje brijega, usamila se grupa neuglednih kućica sa jednom malom džamijom bez minareta. To je današnji grad Blagaj. Broji svega 30 muslimanskih kuća i jednu do dvije pravoslavie. U tom mjestašcu živi čauš5) (podnarednik), vršilac dužnosti blagajskog mudira. ** Zadužbinom zovu Srbi hram ili crkvu koju je neko po zavjetu podigao za svoju dušu i pomen. 4) Miloradovići - Hrabreni imali su posjede oko Stoca i Mostara i bili su u službi Pavloviča (Radenovića). Turci su im kao saveznicima ostavili privilegije i posjede, na kojima su Miloradovići izgradili zadužbine. Krajem XVI i početkom XVII v. emigrirali su u Rusiju ili Austriju ostavivši svojim zadužbinama velika zavještanja. U Rusiji su se istakli kao vojnici. Sve do XIX v. navraćali su u Hercegovinu i posjećivali zadužbine, naročito Žitomišljić, dajući poklone u knjigama i crkvenim utvarima (V. Bogićević. „Vlasteoska porodica Miloradovića Hrabrenih u Hercegovini". Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Nova serija. Sv. VII/1952, str. 159). 5) Čauš (tur.) — u janičarskoj vojsci niži zapovjednici, podnarednici (A. Škaljić: or. cit., str. 166). Nešto dalje od naselja nailaziš na takav prizor pred kojim se moraš dugo zadržati, ali mu se ipak ne možeš dovoljno nadiviti. Brijeg se završava ogromnom okomitom granitnom liticom, pod kojom je priroda nzgradila veliku prostranu pećinu. Iz pećine bujicom izbija voda i, kovitlajući se u mnogim manjim slapovima, pada u dolinu. U pećini i na liticama mirno žive golubovi i spokojno savijaju gnijezda nad vodom, koja bjesni. Šum i buka vode ne plaše ih jer su na to navikli. Ali kada su u momentu našeg dolaska čuli ljudske glasove, stotinama ih je izletjelo iz svoga tamnog i vlažnog naselja. Da bi se vidjele ruševine staroga grada; potrebno je zaobići brijeg s donje strane, a zatim se penjati po škrapama punim bodljikavog šiblja držeći se krivudave i vrlo strme stazice. Vrh brijega zatvara visok čvrst bedem, zidan od ogromnih kamenih blokova. Na njemu su ugrađene kule sa zupcima. Bedem stoji gotovo neoštećen. U samom gradu su svi objekti skoro potpuno porušeni. Na uzan i jedini ulaz u tvrđavu navaljana je gomila kamenja tako da se u grad vrlo teško ulazi, a konja je nemoguće provesti. To je stari „grad" Blagaj, koji je, poslije hercega Stjepana, dugo vremena služio Turcima kao uporište, ali se i on kasnije, kako oni kažu, „obatalio", tj. opustio. Na njemu se do danas zadržao jedan jedini top6), dok su svi ostali, po Alipašinoj naredbi, preneseni u njegov omiljeni Stolac. 6) Evlija Čelebija je, prilikom obilaska blagajskog grada 1664. g., zatekao na zidinama dva topa (E. Čelebija: or. cit., II, str. 230). Kao i svi stari bosanskohercegovački gradovi, i ova je tvrđava po svome obimu manjih dimenzija. Građena je na samom vrhu brijega. Turci drže da je Blagaj nepristupačan. On je zaista mogao biti takav u staro vrijeme. Sa tri strane brijeg je potpuno odsječen. Sa četvrte, sjeverozapadne strane, po kojoj smo se popeli, staza je tako uska i strma da bi tu bilo dovoljno nskoliko ljudi da kamenjem zatrpa cijelu vojsku. Na ovoj strmini živ j eli su gospodari okolnog kraja, dok je dolje, uz izvor Bune, u divnoj dolini, niklo trgovačko naselje, koje je u doba hrišćanske vladavine imalo, bez sumnje, veći značaj nego što ga ima današnja turska kasaba. Inače, sem drevnih zidina i čarobnog pogleda na okolinu — na dolinu rijeke Bune i na mnoštvo brda i uzvišenja nad kojima se uzdiže tzv. „Her-cegovačka glavica"7) — Blagaj ne predstavlja ništa naročito. Nedaleko od tvrđave, na susjednom uzvišenju, stoje ruševine druge kule8). Prema predanju, ovu drugu usamljenu kulu sazidao je za jednu noć Grujica, sin hercega Stjepana, koga su Turci pridobili, obratili na svoju vjeru i naoružali protiv oca. Iz te kule Grujica je gađao nesavladljivu tvrđavu, u kojoj je Stjepan mnogo godina branio hercegovačku slobodu od sultana. 53

Nikakva ga turska vojska nije mogla savladati, ali je prema sinovljevoj paljbi bio nemoćan. Stjepan pogibe, a Turci zauzeše Blagaj. Grujica, u muhamedanstvu Ahmed, imenovan je pašom za učinjene usluge. Tako glasi predanje vezano za ime Blagaja. Međutim, u istorijskim izvorima nema ni govora o ovome. Naprotiv, tamo se kaže da je herceg Stjepan Vukčić Kosača, izdržavajući neko vrijeme opsadu Blagaja, predao Turcima tvrđavu i umro 1466. godine, ali ne kao nezavisni vladar Hercegovine, nego kao vazal koji je plaćao danak sultanu. O njegovom sinu Grujici nema nekakvih podataka9). 7) Ovo geografsko ime nije se moglo idetifikovati. 8) Na maloj gradini kilometar od Blagaja, vide se ruševine za koje Truhelka pretpostavlja da bi mogla bita stara Bona (Ć. Truhelka. „Naši gradovi". Sarajevo, 1904, str. 65). Za te ruševine vjerovatno je vezano predanje o hercegovom sinu Grujici što ga je zabilježio Giljferding. 9) Najmlađi hercegov sin, Stjepan Hercegović zaista je prešao u islam. Kao Ahmed Hercegović postao je slavna ličnost. Oženjen kćerkom Muhameda II, odlikovao se u bojevima protiv mamelučkih sultana u Egiptu i bio četiri puta veliki vezir. Umro je 1518. godine (K. Jireček: or. cit., str. 398). Moji pratioci Turci pričali su mi i o tome kako je iznad vrata blagajskog grada postojao natpis koji niko nije mogao pročitati. Natpis je sadržavao podatke o tome ko je sagradio Blagaj i ko je u njemu stolovao, kome je pripadao ovaj kraj i kome bi trebao da pripadne. Oni su me uvjeravali da su prije tri godine ovamo dolazili nekakvi „Nijemci" (tj. Austrijanci) iz Trsta. Oni su se noću prikrali do Blagaja i sastrugali natpis. Upitao sam Turke zašto su to Austrijanci učinili. „A, Bog će ih znati. Valjda zato da se ne bi doznalo ko treba da upravlja ovim krajem." O ovome sam kasnije pričao i hrišćanima. Oni potvrdiše istinitost turskih riječi o postojanju natpisa i o njegovom tajanstvenom značenju. Po njihovom mišljenju, natpis su sastrugali sami Turci da se ne bi doznalo kako su hrišćani zakoniti posjednici Hercegovine. Manastir Žitomišljić udaljen je od Mostara četiri sata. Od Blagaja smo se ponovo vratili na Bunu. Sa Bune smo okrenuli lijevo, na jug, popeli se po grebenu na Gradinu, a zatim ušli u klanac kojim Neretva teče između Gradine i Crnice10). Dolje, na obali rijeke, vidimo pilanu, vlasništvo neke austrijske kompanije, koja je od Turaka dobila dozvolu za eksploataciju hercegovačke šume i za njen izvoz u inostranstvo11). Ova pilana je prva i jedina fabrika u Bosni i Hercegovini u kojoj rade evropske mašine. 10) u originalu: Chrniceю. Crnica se nalazi na lijevoj obali Neretve. 11) Ali-paša Rizvanbegović dao je 1845. takvu dozvolu (bujruldiju) za 20-godišnju eksploataciju hercegovačkih šuma Ernestu Šenefeldu, koji je podigao pilanu u Zatonu, niže ušća Bune, i rezanu građu izvozio Neretvom. Šenefeld je, sa više trgovinskih kuća iz Trsta, Ofenbarta i Frankfurta, osnovao i preduzeće za eksploataciju šuma, za koje je pridobio i Leona Klukija, koji je takođe 1847. g. dobio od Ali-paše dozvolu za sječu hrastovine. U događajima 1850. i 1851. g. uništena su mnoga Šenefeldova postrojenja i on je, kao austrijski podanik, tražio odštetu od Porte preko Beča. Ne zna se da li je u tome uspio, ali su ugovori između Ali-paše i stranih preduzeća o eksploataciji šuma po svoj prilici ostali na snazi (Vidi: X. Kapidžić. „Iskorišćavanje šuma u doba Ali-paše Rizvanbegovića u Hercegovini". Gajret, Sarajevo, HVI/935, br. 3—6, 11—13). Giljferding je, vjerovatno, naišao na Šenefeldovu pilanu na svom putu u Žitomišljić. Idući dalje padinom grebena koji se nadnio nad Neretvu, spustili smo se u privlačnu, dobro obrađenu dolinu, koja se prostore duž lijeve obale Neretve sat i po hoda. Predio je čaroban. Kako je samo raznolik pejzaž! Na suprotnoj, desnoj, obali Neretva teče strmom urvinom Crnice. Nad vodom strše glomazne hridine, čas gole, sive, žućkaste pa i crvene, čas pokrivene gustim tamnozelenim bršljanom. Na rubovima tih velikih kamenih kompleksa fantastično se razgranalo 54

grmlje i bokori. Dolje plava rijeka, koja neprestano nailazi na podvodne stijene, umiva ih bijelom pjenom, ili stvara bučne brzake, dok se na drugoj, lijevoj njenoj obali prostiru livade, koje osvježavaju zelenilom trave, i polja, zasijana pšenicom ili pokrivena visokim kukuruzom. Pored puta i uz međe mnogo grmova šipka, trešnjevih stabala, lijeske, hrastovog drveća, maslina i smokava. Uz podnožje grebena zelene se vinogradi oivičavajući tu divnu dolinu i pružajući se i do obale rijeke. Malo dalje od puta, a bliže grebenu, tužno čame tri polurazrušene kule, nekadašnje boravište hrišćana spahija* Miloradovića. Sada u njima žive manastirski kmetovi. Sem ovih, manastir ima još nekoliko kmetova u obližnjim selima Sjeranima12) i Dračevu. * Spahijama se nazivaju plemići (veleposjednici, feudalci) koji su od sultana dobili pravo da, u njegovo ime, ubiru desetinu od zemljoradnika. 12) Selo Sjerani nije se moglo identifikovati. Manastir je podignut na kraju doline pod Vrh-dolom, tamo gdje Neretva opet ulazi u klanac. Arhitektonski, on ne predstavlja ništa osobito. Crkva je niska i neizgledna: njene linije nose na sebi pečat vremena u kome je zidana. To nije doba slobode i procvata, nego vijek turskog ropstva. Miloradovići, posljednja hrišćanska plemićka porodica u Hercegovini, sačuvala je, ne znam na koji način, svoj položaj i posjed još za čitavo stoljeće po dolasku Turaka, koji su, inače, u ovim krajevima istrijebili i poturčili svu domaću aristokratiju. Ta porodica uložila je sva svoja dobra na podizanje crkava u rodnom kraju, a zatim se preselila u Rusiju. Od trojice braće13) Miloradovića, najstariji, Milisav14) podiže, 158515), manastir Žitomišljić, posvećen Blagovještenju. Drugi, Radoje16), sazida crkvu Sv. Nikoli Čudotvorcu u selu Trijebnju, dva sata daleko odavde17). Crkva je sada opustjela, a zemlju koja joj je zavještana oporukom oduzeli su Muslimani. Treći brat, LJubosav18), podiže crkvu Sv. Petru i Pavlu u selu Ošanićima, tri sata od Žitomišljića. I ona je kasnije opustjela, ali je 1832. godine obnovljena. Najzad, Mihailo Miloradović, sin Milisava19), sazida crkvu Sv. Luke u selu Klepcima kod Gabele (Južno od Žitomišljića, u donjem toku Neretve)*. 13) Prema N. Dučiću (or. cit., str. 62), ne može se potvrditi da su ova tri Miloradovića bili braća. 14) U originalu: Miloslavъ. 15) Ne zna se pouzdano kada je podignut Žitomišljić. Giljferding navodi, po S. Šolaji, 1585. kao godinu podizanja manastira. N. Dučić (or. cit. str. 54—55. i 58—60) ispravlja Šolaju i utvrđuje da je manastir sagrađen prije kosovske bitke. Sultan Mehmed II Osvajač darovao je spahiji Milošu pravo na 6 kuća u selu Žitomišljiću, a prihod od tih kuća Miloš je odredio manastiru. Docnije je manastir srušen pa je vojvoda Petar — po svoj prilici Milošev potomak — dobio 1556. g. dozvolu da ga obnovi. U zapisu, uklesanom na kamenom stupcu u samoj crkvi, navodi se i 1563. godina kao vrijeme postavljanja tog stupca u hram, pa Dučić izvodi zaključak da je crkva obnovljena 1563. g. 16) U originalu: Radoslavъ. 17) Po Dučiću (or. cit. str. 62), vojvoda Radoje sagradio je crkvu na Trijebnju 27 godina prije žitomišljičke. 18) U originalu: Lюboslavъ. 19) U originalu: Miloslava. * Detaljniji podaci o ovim crkvama objavljeni su u „Srpsko-dalmatinskom magazinu" za 1846. godinu. Ova religiozna porodica ostavila je manastiru veliko imanje i uspjela da se ovaj poklon sankcioniše fermanom dobijenim od sultana. No, i pored toga, veći dio ovoga posjeda prisvojiše susjedni begovi Muslimani tako da je manastiru ostala samo dolina u kojoj se on nalazi. Pa ipak je Žitomišljić najbogatiji manastir u Hercegovini. NJegovi kaluđeri održavali su vezu sa potomcima osnivača manastira i poslije seobe Miloradovića u Rusiju. Monasi i danas ponosno 55

pokazuju zapis na naslovnom listu opšteg mineja: „Godine 1717 od rođenja Hristova Petar ruski car pokloni ovu svetu knjigu u srpsku zelmlju manastiru Žitomišljiću a donesoše je Gavro i Mihailo sinovi Ilije Miloradovića". Pa i 1802. godine dobijao je manastir milostinju od Miloradovića iz Rusije. Kakav je plemenit gest učinila ova posljednja hrišćanska aristokratska porodica hercegovačka! Kako je uzvišen podvig Miloradovića u atmosferi opšte malodušnosti aristokratije, koja se tako spremno, na sultanov mig, odrekla vjere samo da bi sačuvala posjede i privilegije! Okruženi fanatizmom svoje bivše braće, koji od hrišćanske vlastele** postadoše begovi Muslimani, Miloradovići osjećaju da neće moći dugo ostati u svom zavičaju. Pa šta sad? Oni poklanjaju crkvi imanje i koriste se ostacima svoga uticaja da bi sultanovim fermanom zaštitili manastir. Kada su završili to djelo i podigli u Hercegovini božje hramove — zalogu čuvanja vjere i narodnog preporoda — krenuše u tuđu zemlju da bi našli novu pravoslavnu domovinu. Ne izgovara uzalud i dan-danas sav pravoslavni živalj hercegovački ime Miloradovića kao ime svojih dobrotvora s osobitom nježnošću i privrženošću! Do danas nije prošao nijedan dan a da se u Žitomišljiću ne oglasi molitva za Milisava Miloradovića i njegovu braću. Sada je organizacija manastirskog gazdinstva zadovoljavajuća. NJegov iguman, otac Simeon20), porijeklom Dalmatinac, bivši pomorski kapetan, doveo je u red manastirski posjed i savjesno ga brani od susjeda Muslimana. ** Vlastela — tako su se zvali članovi vladajućeg, povlaštenog staleža u srpskim zemljama. 20) Simeon Miljković, iguman od 1853. do 1858. g.; i o njemu se N. Dučić (or. cit., str. 88) ne izražava najpohvalnije. Da bi mu se osvetili, Muslimani su jednom prilikom (to nije bilo davno, desilo se lanjske godine) otisnuli sa brda ogroman kamen na staricu koja je napasala manastirsko stado i na mjestu je usmrtili. Usput napominjem da se ovaj zločin desio u po bjela dana, dva sata daleko od Mostara. Izvršili su ga poznati ljudi. Sve su to vidjeli i svjedoci. Pa ipak je zločinac ostao nekažnjen. Crkva se održava čisto i uredno. Bogosluženje se vrši svakodnevno (po drugim crkvama i manastirima u Bosni i Hercegovini služba se obavlja samo o praznicima izuzimajući prvu, tj. Čistu, i Strasnu, tj. posljednu sedmicu Velikoga posta21), kada se ona obavlja svakodnevno. Osim u Žitomišljiću, bogosluženje se vrši svakodnevno tokom čitave godine još samo u sarajevskoj crkvi, vjerovatno i u manastiru Sv. Trojice, kod Pljevalja, i u najvažnijim manastirima u Staroj Srbiji, u Peći i Dečanima). Manastirske ćelije meblirane22) su evropski: svaki posjetilac će tamo naići na srdačan i pristojan doček. 21) Tzv. Uskršnji post, koji traje 40 dana (L. Mirković. „Heortologija ili istorijski razvitak i bogosluženje Pravoslavne istočne crkve". Beograd, 1961, str. 258). 22) Tj. namještene. No, čovjek ne može a da ne izrazi žaljenje što se žitomišljički monasi, i pored svojih prihoda, malo brinu o izvršenju onih zadataka radi kojih je manastir osnovala plemenita porodica Miloradovića. Kaluđeri bi mogli otvoriti školu za stanovništvo obližnjih naselja, pa čak i za Mostar. Mogli bi poslati mlade monahe na školovanje u Beogradsku bogosloviju. Kada su siromašni kaluđeri manastira Duži bili u stanju da učine tolike napore u podizanju prosvjete, mada žive u najsurovijem dijelu Hercegovine, stalno proganjani od trebinjskih Muslimana, zašto to ne bi mogli učiniti i monasi bogatog manastira Žitomišljića oslanjajući se, pri tome, na hrišćansku opštinu glavnog grada Hercegovine, u čijem se susjedstvu nalaze? Međutim, oni do danas, izgleda, nisu ni razmišljali o svojim obavezama i dužnostima oko podizanja narodnog prosvjećivanja. Zbog toga i narod slabo mari za njih. 56

V PUT OD MOSTARA DO SARAJEVA Put od Mostara do Sarajeva1) (24 sata jahanja, tj. 3 dana pješice) neću detaljno opisivati jer on ne predstavlja ništa naročito, a i drugi su ga putopisci podrobno i svestrano opisivali*. Zadržaću se samo na glavnijim momentima ove naše maršrute. Treba poći iz Mostara na sjever, isprva putovati tri sata Bijelim poljem, koje postepeno prelazi u uzvišenje blagih padina ukoliko se čovjek udaljuje od obala Neretve. Na kraju Polja, na mjestu koje se zove Potporim, podignuto je nekoliko hanova, mnogo urednijih u poređenju sa turskim hanovima, i nekoliko pravoslavnih seoskih kućica. To je selo Bijelo Polje2). 1) Tzv. „Mostarska džada", jedan od najvažnijih drumova u Bosni i Hercegovini u turskom periodu, spajao je Sarajevo sa Mostarom i dalje sa Crnom Gorom i Dubrovnikom. (M. Mujić. „Velike poplave oko donjeg toka Neretve 1633. godine". Sloboda, Mostar, 1H/1953, br. 9—10.) Naziva se i „Veliki mostarski put", a na sekciji Mostar—Bjelemić bečkog Vojno-geografskog instituta ubilježen je kao „Stari mostarski put", odn. „Alter Türkenweg". Kada je 1868. g. puštena u promet moderna cesta Sarajevo—Mostar, koja od Konjica skreće prema zapadu i dolinom Neretve stiže u Mostar, stari put od Konjica preko Boračkog jezera i Porima izgubio je značaj za veliki moderni saobraćaj (P. Anđelić, „Turski put od Ivan-planine do Porima". Naše starine, Sarajevo, IV/1957, str. 169—178). * Ami Boué, Recueil d'Itineraries dans la Turquie (Vienne, 1854), II, 215—224. 2) Selo Bijelo Polje nije se moglo ubicirati. U Rječniku mjesta Bosne i Hercegovine pod imenom „Bijelo Polje - Potoci" naveden je rimokatolički župski ured sa sjedištem u Potocima, centralnom naselju u Bijelom polju. Ovdje sam vidio Ristu Rajković3), mučenicu za hrišćansku vjeru, osobu koju dobro poznaje cijela Hercegovina. Nikakve prijetnje ni muke nisu pokolebale ovu ženu niti su je prinudile da se odrekne svoje vjere; sretnim slučajem ona je spasena od mučeničke smrti**. Sada je udata za naočitog i kršnog seljaka Mirka Akimovića. Čini mi se da je zadovoljna svojom sudbinom. Tek je navršila 35 godina, a izgleda kao starica. Naglo je postala bolešljiva i ostarila je od gladi i od muka koje je pretrpjela u turskim rukama. O tim mukama ona sada govori sa smjernošću kao o velikoj milosti božjoj. „Velika je milost božja", kaže mi ona, „to se desilo za vrijeme Omer-pašine ekspedicije u Hercegovinu4). Na naše selo navalila je carska (sultanova) vojska i srušila nam kuću do temelja. Morala sam krenuti po Hercegovini da kupim milostinju. Svako selo u koje sam došla znalo je o meni. LJudi su slušali o tome kako mi je Bog dao da postradam za vjeru hrišćansku. Davali su mi koliko je ko mogao i brzo smo popravili našu kuću. Eto, i sada: kako sam mogla i pomisliti da će ljudi o meni znati i slušati tako daleko u samoj Rusiji!" Naknadno sam doznao da je ona, drugi dan po našem viđenju, pošto sam joj rekao da se za njeno junaštvo zna i u Rusiji, obukla prazničko odijelo i otišla u Mostar da joj se odsluži svečano blagodarenje. 3) Hristina-Rista Rajković živjela je kao djevojka s majkom u selu Jasenjani, u Bijelom polju. Tada joj se desio slučaj što ga je opisao J. Pamučina(„Pobjedonosno mučenje Hristine Rajković djevojčice u Mostaru 1841". LJubitelj prosvještenja Srbsko dalmatinskij magazin za ljeto 1850. God. XV, str. 51—86). ** Priču o njenom mučenju i spasavanju napisao je arhimandrit Janićije, a ja sam je preveo na ruski i štampao u časopisu „Russkaя bhseda", knjiga II, za 1856. godinu. Sve ono što sam o tom događaju čuo u Hercegovini uvjerilo me je da u ovoj priči nije bilo ni riječi izmišljanja i uljepšavanja. 4) Omer-paša Latas uputio je 1850. g. Skender-bega (nekadašnjeg grofa Frica Iljinskog) sa 1000 vojnika protiv Ali-pašinog kavaz-baše Ibrahim-age, koji se stavio na čelo nezadovoljnika u 57

Hercegovini i Mostaru. Skender-beg je čitavu zimu 1850. g. proveo u Konjicu. S ustanicima se sukobio na Borcima, a u Mostar je stigao tek 1851. g. (M. Prelog. „Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade". II dio /1739—1878/. Sarajevo. B. g. str. 71—73). Vjerovatno je kuća Hristine Rajković porušena za vrijeme ovoga Skender-begovog pohoda na Hercegovinu. Krenuli smo od hana Potporima i put nas je vodio na planinu Porim5), obraslu borovom šumom, na čijem vrhu prljav i čađav han Zimlje6) pruža putnicima koje na ovoj visini uhvati mećava nevjerovatno gadno i odvratno sklonište. Čak i krajem maja ovdje ima snijega na mnogim mjestima. Poslije Zimlja — golo i ravno uzvišenje, a više njega nova planina Bahtijevica, izuzetno stravična za one nesretnike koji moraju ovuda prolaziti zimi. Iza Bahtijevice se spuštamo da bismo se opet uspinjali na Lipeta, a zatim na Vlah-planinu. Ponovo se spuštamo u dolinu u kojoj se nalazi divno jezero7), a zatim se uspinjemo na Borke8), sa seocetom i hanom. Sva ova mjesta — prava pustinja. Po planinskim padinama bor do bora, a na zaravnjenim vijencima niska trava. Poslije Boraka spuštamo se ka dolini Neretve, koja opasuje ovu planinsku masu ogromnim polukrugom i teče sa jugoistoka na sjeverozapad, mada smo u Mostaru vidjeli da teče pravo sa sjevera na jug. U njenoj dolini, u koju smo se sada spustili, leži ubogi muslimanski gradić Konjic, na pola puta između Mostara i Sarajeva. 5) Porim je, u stvari, planinsko sedlo između masiva Prenja i Veleža (P. Anđelić: or. cit., str. 169). 6) U originalu: Zimne. Gornje i Donje Zimlje je kraško polje. Nazivaju ga i Zijemlje. Kod V. Klaića (or. cit., str. 24) to je „Zimsko polje". Jednim svojim dijelom mostarska džada ide preko Gornjeg Zimlja i tu je Giljferding naišao na han i zabilježio ga kao „han Zimlje". 7) To je Boračko jezero. 8) Borci (upravo Borke) predio duž visoravni Boračkog polja, sa nekoliko naselja (Borke, Popratine, Lončari i dr.). Ovdje je Neretva granica između Hercegovine i Bosne. Most preko rijeke, koji spaja ove dvije oblasti, podigao je, kako se priča, Ahmet-paša Sokolović9) upotrijebivši za to ruševine nekadašnje crkve. Gradić se nalazi na južnoj, hercegovačkoj strani rijeke. Tu živi mudir potčinjen mostarskom paši. Drugi mudir, koji zavisi od sarajevskog paše, nastanjen je s one strane mosta, u naselju koje se sastoji od njegove kuće i jedne potleušice za smještaj pandura. On upravlja tzv. nahijom Neretva10). Ovaj grad je novijeg porijekla. Podignut je u vrijeme kada je u Bosni zaveden regularni turski sistem administracije11). 9) Giljferdingov podatak o Ahmet-paši Sokoloviću kao graditelju mosta u Konjicu ne bi se mogao prihvatiti. Na osnovu sultanovog fermana od aprila 1685. g. utvrđeno je da je most gradio 1682—83. g. Alijaga Huskić, koji je, kako kaže narodno predanje, bio državni funkcioner u Istanbulu (M. Mujić: or. cit.). Neki autori pogrešno navode 1715. g. kao vrijeme građenja mosta zbog bukvalnog zbrajanja prethidžretskih i hidžretskih godina. Međutim, na sredini mosta bila je postavljena ploča na kojoj je stajao turski natpis „sene 1093", što odgovara 1682. godini (K. Gujić. „Najljepši turski mostovi u Bosni i Hercegovini". Gajret, Sarajevo, XV/ /1934, br. 3—4, 11; HVI/1935, br. 11). Husein Đogo zabilježio je predanje po kome je konjički most sagradio Haseći Alaga, porijeklom Kolaković, iz Blagaja (X. Đogo. „Prilozi za povijest Konjica i gornje Hercegovine". Novi behar, Sarajevo, VIII/1934—35, br. 11—13). Vjerovatno da je ovaj Haseći Alaga identičan s Alijagom Huskićem. (P. Anđelić: or. cit., str. 172.) U članku „Karađozbeg i njegovo doba" (Novi behar, Sarajevo, VII/1933— 34, br. 3—4) A. Nametak navodi predanje da je Mehmed-paša Sokolović sagradio most kada je pošao da pokori Šćepana Kosaču. Kosačini ljudi su, naime, porušili drveni most, a Neretva nabujala, pa se morao graditi novi most. Ovo predanje ne odgovara istini. Sokolovići su živjeli čitav vijek poslije Kosača. Preko toga kamenog mosta odvijao se sav cestovni saobraćaj do marta 1945. Tada je njemačka vojska prilikom povlačeьa eksplozijom razorila čitav most tako da su ostale samo kule. 58

Godine 1946. napravljen je novi betonski most nešto niže i on služi za teretni i kolski promet. Na kamene kule staroga mosta navučena je privremena drvena konstrukcija i sada služi samo za pješački promet (P. Anđelić: or. cit., str. 172). 10) Nahija (arap.)—župa, upravna jedinica manja od kadiluka (sreza) — (A. Škaljić: or. cit., str. 483). Po upravnoj reformi iz 1834. g., vilajeti su se dijelili na sandžake, sandžaci na kadiluke, kadiluci na nahije, nahije pa sela, a sela na mahale. Bosanski vilajet imao je tada šest sandžaka: sarajevski, travnički, baljalučki, bihaćki, zvornički (sa sjedištem u Tuzli) i novopazarski, n 24 nahije (V. Popović. „Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vreme reformnog režima Abdul-Medžida /1839—1861/". Beograd, 1949, str. 34). Neretva je bila jedna od nahija sarajevskog sancaka. 11) Konjic se spominje i u srednjem vijeku kao pogranično mjesto između Zahumlja i Bosne na putu iz Dubrovnika u Podvisoko (Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb). Iza Konjica se potpuno mijenjaju karakteristike terena: turobnu hercegovačku prirodu smjenjuju prijatni bosanski predjeli. I ovdje se na sve strane vide planine, samo su im konture zaobljene. Krš iščezava, a šuma raste svuda: u nizini hrast, javor, bukva, lijeska, a na visini breza i bor. „Između planina pružaju se svuda divne, većinom uske doline i one se izvijaju po toku rječica i potoka, čijim se vodama natapa svaki, šumom bogat, bosanski kutak. Ali po klimi Bosna daleko zaostaje za Hercegovinom. U Hercegovini je klima južna — primorska, snijeg se po dolinama nikad ne zadržava, a zimu karakterišu kiše i vjettrovi. U Bosni, pak, snijeg pokriva zemlju od novembra — ponekad i od oktobra, pa do marta. U Konjicu, u dolini Neretve, oprostili smo se sa južnom mediteranskom florom, sa vinogradima, smokvama i šipkom. U bosanskim voćnjacima njeguje se, naime, naše sjeverno voće: jabuka, kruška i šljiva. Konjic krajem XIX vijeka Muslimanske žene iz Hercegovine Putovali smo sedam sati uzanim zelenim dolinama12) prelazeći vrlo često s jedne planine na drugu, ali nigdje ne naiđosmo na one strmine i nagle, stravične padine kojima Hercegovina užasava nenaviknutog putnika. Zbog toga nam je, vjerovatno, i rekao mudir iz bosanskog Konjica pozdravljajući nas pošto smo prešli Porim, Bahtijevicu i Vlah-planinu: „E, sada ćete biti rahat. Odavde do Sarajeva nema ni brežuljka. Drum je ravan kao moj dlan." Pa, ipak, po ovome drumu ravnom kao dlan dešavalo se da smo se desetak puta uspinjali na visinu od hiljadu do hiljadu i po stopa iznad prosjeka normalne visine terena, a morali smo se isto toliko puta i spuštati. Pejzaž 59

je čaroban, ali nigdje žive duše! Ako i ima naselja, ona su se skrila negdje po planinama. Izgleda da naselja i nema mnogo jer uz put gotovo nigdje nismo vidjeli obrađenih polja. Konačno smo dojahali do hana Tarčina13), oko koga je razbacano nekoliko koliba. 12) Jedna od tih je dolina Treščanice, desne pritoke Neretvine, kojom ide put do Podorošca. 13) Prema X. Kreševljakoviću, u Tarčinu je i 1871. g. bio jedan veliki han, a u posljednje doba dva.... („Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini". Sarajevo, 1957, str. 143). U „Rječniku mjesta Bosne i Hercegovine", Tarčin je registrovan kao mjesto. Odavde se dolina postepeno proširuje i počinju obrađena polja. Prešli smo po plićaku rječicu Lepenicu14), skrenuli desno, na istok, i naišli na Raskršće15), u kome se ukrštaju putevi koji iz Sarajeva idu na sjeverozapad, u Travnik, i na jugozapad, u Mostar. Pregazili smo Željeznicu16) i kamenim mostom17) prešli preko Bosne blizu njenog izvora, koji se vidi nedaleko odavde, u podnožju strmih padina Igman-planine. Prošli smo pored tog živopisnog predjela, koji se zove Vrelo Bosne. Tu je, kako kažu, prvobitno osnovan grad18), ali je on kasnije odatle pomjeren u Sarajevo, na daljinu od dva i po sata (sada se na tom mjestu nalazi hrišćansko seoce19) i veći ljetnikovac, upravo dvorac Mustafa-paše Babića20), koji je donedavno zapovijedao Bosnom*). 14) Giljferding je, vjerovatno, pregazio potok Korču, pritoku Lepenice. 15) U „Rječniku mjesta Bosne i Hercegovine" i na sekcijama bečkog Vojno-geografskog instituta, zaselak Raskršće ubilježen je pod imenom Križanje. 16) Ovdje je pregazio Zujevinu, a ne Željeznicu. 17) „Kameni most" na Bosni niže Plandišća, poznat pod imenom „Bosanska ćuprija", podignut je, izgleda, u početku turske uprave. Među pločama od kojih je načinjena ograda na ćupriji ima i jedna rimska nadgrobna ploča s istesanim genijem smrti, dignuta s kakvog obližnjeg rimskog groblja (S. i V. Trifković. „Sarajevska okolina. Naselja srpskih zemalja". Knj. V. Beograd, 1908, str. 170—171). 18) Giljferding se, po svoj prilici, poveo za fra Jukićem, po kome je srednjovjekovna Vrhbosna ležala „pod Igmanom 2 i po sata od Sarajeva daleko, kod vriela Bosne" („Zemljopis i poviestnica Bosne". Zagreb, 1851, str. 32). Pitanjem postanka Sarajeva bavilo se nekoliko naših istoričara. Jedni su polazili sa stanovišta da su Sarajevo i Vrhbosna „vremenski i teritorijalno dvije različite varoši". Ovo mišljenje zastupa i Jukić, a u novije vrijeme M. Mandić, koji je srednjovjekovnu Vrhbosnu tražio u Sarajevskom polju, u trouglu: Gradac, kod Kotorca — Lukavica — Toplik (M. Mandić. „Postanak Sarajeva". Narodna starina, Zagreb, VI, sv. 14, br. 1, 1. XII 1927 — doštampano 1929). Druga grupa istoričara lokalizuje Vrhbosnu na istočnom dijelu Sarajeva i veže je za današnju Bijelu tabiju sarajevskog grada. U podgrađu Vrhbosne razvila se još u sredljem vijeku varoš Vrhbosna, a iz ove — današnje Sarajevo. Ovo gledište brane X. Kreševljaković i V. Skarić (Vidi: V. Skarić. „Postanak Sarajeva i njegov teritorijalni razvitak u 15. i 16. vijeku". Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo, HLI/1929, II sv., str. 41—55). Tezu Kreševljakovića i Skarića dopunjuju novim rezultatima X. Šabanović („Postanak i razvoj Sarajeva". Sarajevo. Naučno društvo BiH. 1960. Radovi, knj. XIII, str. 71—115, zatim: „Teritorijalno širenje i građevni razvoj Sarajeva u XVI stoljeću". Sarajevo. Naučno društvo BiH. 1965. Radovi, knj. XXVI, str. 29—53) i M. Hadžijahić (M. Hj. „Vrhbosanje i Sarajevo". Dobri pastir, Sarajevo, IH/1959). 19) To su vjerovatno Vrutci, seoce koje se spominje u jednoj listini iz 1244. g. (S. i V. Trifković: or. cit., str. 63). 20) Nije se mogla utvrditi tačna lokacija ljetnikovca, odn. dvorca Mustafa-paše (ili Mustaj-paše) Babića u rejonu Vrela Bosne. Poznati su Mustafa-pašini konaci na Grbavici, jednom od sarajevskih 60

naselja (V. Skarić. „Sarajevo i njegova okolina...." Sarajevo, 1937, str. 198. i 209). Inače, svoj ljetnikovac u selu Konacima, kod Ilidže, imao je Fazli-paša Šerifović (S. i V. Trifković: or.cit., str. 163). I Mustafa-pašina žena, Fatma-Kanite, kći bogatog kadije Homarije, posjedovala je kulu, poznatu pod imenom Kula Mustaj-pašinice, na mjestu zvanom „Pašinice konaci" kod Slatine, sjeveroistočno od Blažuja (S. i V. Trifković: or. cit., str. 174). * On je 1851. godine svrgnut. Umro je u zatočenju. Najzad smo dospjeli na mineralno vrelo Banju ili, po turski, Ilidžu. Tamo nam je pripremljeno prenoćište u elegantnom hanu, koji pretenduje na evropsku otmenost. Blizu toga hana (a njih ovdje ima nekoliko pošto u Banju dolazi mnogo svijeta radi liječenja, dok Sarajlije svraćaju ovamo na izlet) nalazi se pristojno kupatilo načinjeno od drveta, podignuto Omer-pašinim nastojanjem. Pored sumpora, iэvor sadrži, kako su mi govorili, i druge mineralke sastojke, no ja sam ih zaboravio. Voda je vrela, modra i daje zamašan mineralni talog. Hladi se u specijalnom bazenu, iz koga se provodi u kupatilo, i tu se miješa sa prevrelom vodom, koja dolazi direktno iz izvora. Kabine su dovoljno prostrane i pred svakom se nalazi soba za svlačenje. Plaća se malenkost. Kupanjem se liječe sve vrste reumatizma. Priča se da izvor ima odlično djejstvo protiv tih oboljenja. Kupanjem se liječe i kožna oboljenja. Međutim, mnogi se kupaju prosto iz zadovoljstva ili da preduprede oboljenja. Uz kupatilo podignut je park sa pravim evropskim cvijetnjakom. Uopšte uzevši, Banja je divno mjesto i Turska se ovdje pokazuje sa razvijenim smislom za eleganciju. Vidi se da je ovo mjesto uređivao Evropejac. Drugi znak Omer-pašinog djelovanja koji je ostao poslije njega jeste drum od Sarajeva do Banje21) (dug 10 vrsta). Drum nije bio završen kada su Omer-pašu opozvali iz Bosne. Objekat i danas stoji u ovom stanju: na pet vrsta pred Sarajevom silaziš sa njega na prvobitni put, koji se, poslije kiše, pretvara u duboku kaljugu i blato. Ako hoćeš da ga zaobiđeš, onda prelaziš na kaldrmu, koja je, poslije mnogovjekovne upotrebe bez popravke, gora od svake kaljuge i blata22). 21) U proljeće 1851. g. izdao je Omer-paša vrlo stroge naredbe za gradnju druma Sarajevo—Travnik i od Busovače prema Brodu. (X. Kapidžić. „Omer-pašina naredba za gradnju druma Sarajevo—Travnik". Gajret, Sarajevo, HIH/1938, br. 2, str. 27.) U vezi s tom naredbom bosanski valija Hajruddin-paša pozvao je sarajevsko građanstvo na angariju. Radilo se naizmjenice dva mjeseca pa je sagrađen drum od Carine do Alipašine ćuprije u Polju (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 206). O ovome putu izvjestili su svoju vladu austrijski konzul u Sarajevu dr Dimitrije Atanacković 7. marta 1851. g., a zatim, godinu dana kasnije, kancelar austrijskog konzulata A. Vranicani. 22) Prema izvještaju Vranicanija, nadzor nad izgradnjom druma vodio je inženjer Eminaga, porijeklom Mađar. Duž druma s jedne i druge strane u širini od dva hvata udareno je kolje, koje je popleteno prućem. Po drumu je nabacan šljunak iz Miljacke. No, kako kolje i pruće nije moglo izdržati pritisak od šljunka, počeo se pleter naginjati i pucati, pa se šljunak stao osipati. Sa strane nisu iskopani jarci. Od Alipašine ćuprije dalje drum je bio nasut zemljom, pa je na njemu za kišovita vremena bilo veliko blato. Već u proljeće 1852. g., kada je Vranicani putovao, drum je bio potpuno upropašćen, pa su konji i pješaci silazili sa druma i išli po njivama i livadama (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 206—207). Rastojanje od Banje do Sarajeva prešli smo istim onakvim cerelmnijalnim maršem kao put između Bune i Mostara. Bez obzira na gomilu koja nas je pratila i u čijoj sredini naša uloga nije bila sasvim prijatna i vesela, uživali smo u pejzažima. To je plodna, kultivisana dolina, oivičena s desne strane manjim uzvišenjima23), koja se završavaju ogromnom masom Trebevića sa njegovim kupastim vrhom. S lijeve strane protežu se ista takva uzvišenja24), pokrivena šipražjem ili šumom, a malo dalje iza njih ističu se zaobljena brda25). Pod tim uzvišenjima i brdima bijele se, usred vrtova, periferijski turski domovi, a dolina se sprijeda zatvara polukrugom brežuljaka čije su strane i podnožja načičkana mnoštvom bijelih sarajevskih minareta. 61

23)

To su ogranci Trebevića: Mojmilo, zatim Vraca i Debelo brdo. 24) Među njima su visovi Arnautka, Žuč, Orlić i Hum. 25) Bukovik (1532 m), Crepoljsko (1525 m) i Crni Vrh (1503 m). VI SARAJEVO Sarajevo (prerađena turska riječ saraj* ili, određenije, Bosna-Saraj)1) leži u živopisnoj dolini Miljacke, riječice sentimentalnog imena2). Nekoliko sati Miljacka teče uskim koritom-kanjonom između strmih, odsječenih i krševitih brda. Brda se zatim razmiču i otvaraju pa se stvara polje, koje se prema sjeveru znatno proširuje. Jedan dio toga polja već smo prešli putujući od Tarčina. Polje se proteže pravcem sjeverozapad u dužini od 16 sati putovanja sve do Travnika, a presječeno je po sredini samo jednim manjim uzvišenjem3). Tamo gdje Miljacka ulazi u polje smješten je grad. Jedan dio stambenih objekata utisnut je u klanac, a drugi dio, onaj na lijevoj obali Miljacke, amfiteatralno je raspoređen među baštama na padinama Trebevića. Vrh ove planine, koji se uzdiže nad Sarajevom i nad ostalim okolnim brdima, narod je odavno opjevao kao boravište vila. Na desnoj obali rijeke - isti takav amfiteatar vrtova i kuća na padinama Bjelavskog brda. Osim toga, na osamljenom uzvišenju — stara razorena tvrđavica (sarajevski grad)4). * Tj. dvorac, palača. 1) Prema Škaljiću, riječ „Sarajevo" složena je od turske riječi „saray" (tako se zvao namjesnikov dvor, koji se, sve do 1853, nalazio u kraju zvanom „Begluk" - danas Trg 6. aprila) i našeg nastavka „evo". Turski naziv za Sarajevo je „Saray-Bosna".U vakufnami Mustajbega Skenderpašića iz 1517. g. nailazimo i na ime „Saray-ovasi" — bukvalno: Sarajevsko polje (A. Škaljić: or. cit., str. 550). O postanku imena „Sarajevo" vidi i X. Šabanovića („Postanak.....", str. 83—84). 2) U originalu: Milяčki. Ova riječica „sentimentalnog imena" spada u red divljih vodotoka s vrlo razvijenim erozivnim i bujičnim pojavama. Prvi radovi na njenoj regulaciji otpočeli su 1879. g. i izvođeni su sve do 1898, kada je regulacija izvedena na dužini oko 1,8 km. (A. Biščević. „Erozija u slivu rijeke Miljacke". Narodni šumar, Sarajevo, HHIII/1969, br. 5—7, str. 273—281). 3) Biće to, vjerovatno, sedlo Kobilja glava, preko koga prelazi put Sarajevo-Kiseljak. 4) „Još u periodu velikih ratova (1683— 1739) osjetila se potreba da se sarajevski grad poveća i utvrdi. Ovaj posao počeo je 1729. g. vezir Ahmed-paša Rustem-pašić Skopljak. On odluči da u istočnim sarajevskim mahalama opaše zidom 450 kuća. Zid da bude dug jedan sahat hoda, debeo dva aršina a visok deset aršina. U zidovima da budu 4 tabije. Za građenje tvrđave uzimano je mnogo grobno kamenje iz muslimanskih grobalja i iz hrišćanskog. Zidanje tvrđave dovrši Ali-paša Hećimović 1739. Kako tvrđava nije solidno građena morala se više puta popravljati (1777, 1782. i 1786. g.). „Na popravljanje je narod dizan kulukom" (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 117—118, 120, 150—151). Konačno, sredinom rječne doline, tamo gdje počinje ravnica, nižu se kuće sa dućanima (nešto poput našeg bazara, samo na turski način). Tu je pravoslavna5) i katolička crkva6) i 62

nekoliko prilično širokih i pravih ulica sa hrišćanskim, djelimično i jevrejskim kućama. Tu se leprša ruska7), francuska8) i engleska9) zastava, dok se austrijska10) vije nad turskim dijelom grada, na padinama Trebevića. Cio ovaj donji gradski blok proteže se putem koji vodi u Travnik, a završava se nizom kožarskih stovarišta11), od kojih se širi strašan smrad. 5) Ovdje se misli na crkvu Sv. arhistratiga Mihaila i Gavrila na Varoši, u narodu poznatu pod imenem „Stara crkva". 6) Ovo je crkva Sv. Ante Padovanskog, podignuta šezdesetih godina XIX vijeka u Latinluku na Crkvini, tj. na prostoru između Miljacke i ulica Milutinovićeve i Despićeve. Crkva je izgorjela u avgustu 1879. g. (X. Kreševljaković. „Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave /1878—1918/". Sarajevo, 1969, str. 42). 7) Ruski konzulat osnovan je 1857. Prvi konzul bio je A. F. Giljferding. Prema Skariću („Sarajevo....", str. 220), Giljferding je stigao u Sarajevo u maju 1857. V. Popović navodi 4. jun 1857. g. kao datum Giljferdingovog dolaska u Sarajevo (V. Popović: or. cit., str. 154). 8) Francuski konzul Eduard de Viette došao je u Sarajevo januara 1853 (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 213). 9) I engleski konzulat osnovan je 1857. g. Po Skariću i V. Popoviću, prvi konzul bio je G. Churchil. 10) Austrijski konzulat osnovan je 1807. g. Poslije zaoštravanja odnosa između Austrije i Turske konzulat je 1820. g. zatvoren. (R. Zaplata. „Strani konzuli u Bosni i Hercegovini za turske vlade". Gajret, kalendar za god. 1937. Sarajevo, 1936, str. 116—147.) Ponovo je osnovan u januaru 1850, a konzul je bio dr Dimitrije Atanacković. Kad je Giljferding stigao u Sarajevo, konzulat je bio smješten u kući Alibega DŽenetića na ćošku Bistrika i Bakarevića ulice (V. Skarić. „Sarajevo...", str. 200, 208—209). Konzul Atanacković navodi se u literaturi i kao Atanasković. 11) Na ovom terenu će se, 1879. g., podići moderna klaonica (X. Kreševljaković. „Sarajevo....", str. 30). Izgled grada je vrlo lijep: bijele okrečene kuće u zelenilu na padinama uzvišenja, a više njih bezbrojno mnoštvo minareta. Ali je ipak tužno pogledati ovaj pejzaž kada je grad u toku četiri ili pet mjeseci pokriven snijegom. Uostalom, i ljeti se skupo plaća uživanje u posmatranju sarajevske panorame. Po gradu se, naime, čovjek vrlo teško kreće: kaldrma, najčešće postavljena po strmim ulicama, nevjerovatno je loša. Hrišćansko stanovništvo u Sarajevu je malobrojno: nešto oko 5000 pravoslavnih i 20012) katolika. Muslimana ima desetostruko veći broj. Oni imaju više od 100 džamija13). 12) Prema tabeli koju je, na osnovu zvaničnih popisa stanovništva, izradio X. Kreševljaković, broj stanovništva pomenutih konfesija u Sarajevu kretao se u ovim razmjerama: 1851. god. 3575 pravoslavnih 230 katolika 1879. " 3747 " 678 1885. " 4431 " 3326 1895. " 5858 " 10 672 (X. Kreševljaković. „Sarajevo....", str. 38). 13) „Sarajevo je prvih decenija 17. stoljeća postiglo svoj vrhunac u razvoju i u to doba bilo je i najviše džamija. Tada su bile 104 džamije. Na desnoj obali Miljacke bilo ih je 67, a na lijevoj 37. Jedna džamija (tabačka) bila je bez munare, 45 ih je bilo s kamenom, a ostale s drvenom munarom. U tri džamije bila je kamena munara s lijeve strane. Kada je 1697. g. princ Eugen Savojski porobio i popalio Sarajevo, tada su, što djelimično što potpuno, propale 92 džamije, ali ih dobri ljudi obnoviše. Izgleda da samo tri džamije nisu potpuno obnovljene, i to: Bostarića, na Đeki, Demina, 63

pod Hamzaninim grobljem, i Kartalova, na Budakovićima. Prvih godina XIX stoljeća propade džamija kadije Ahmeda, na Kršilovcu, usljed eksplozije baruta u tvrđavi. Tako u Sarajevu ostade ravno stotinu džamija. Nešto prije okupacije sagradio je Odobaša jedan mesdžid kraj današnje električne centrale. Tako se u ovom šeheru 1878. učio ezan na 101 „džamiji" (H. Kreševljaković. „DŽamija HodžeKemaludina u Sarajevu". El-Hidaje, Sarajevo, III/1939—40, 1940, str. 149—155). Pravoslavna crkva (posvećena sv. arhanđelima Mihailu i Gavrilu), tamna i tijesna, duboko je ukopana u zemlju, poput mostarske, pa joj se krov i ne vidi iza ograde. Kako je hram prilično star14) a grad bogat, solidno je, mada neukusno, unutra ukrašena. U crkvi ima mnogo ikona, većinom starinskih, grčkog porijekla, donesenih iz svetih mjesta ili iz manastira sa poluostrva Atosa15). Ikone su nesimetrično razmještene po zidovima. Neke su od njih u srebrnim okovima. Sarajevska opština je ponosna i na somotni pokrov bogato ukrašen vezom u zlatu16). Ovaj pokrov iznosi se iz riznice samo o velikim praznicima. Kao što svjedoči stari crkveni ljetopis, sarajevska crkva postojala je u XVII vijeku17). 1644. godine izgorjela je zajedno sa gradom i ponovo obnovljena. Dvanaest godina docnije novi požar zahvatio je Sarajevo: opet je izgorjela i pravoslavna i latinska crkva18). Pravoslavna crkva se ponovo obnovila 1658. godine i od tog vremena sačuvana je u cjelini. LJetopis bilježi da su sarajevski pravoslavci utrošili 106.700 aspri* za izgradnju svoje crkve. Od toga je dato 64.700 aspri turskoj gospodi, a 42.000 za građevinu19). 14) Prema mišljelju Đ. Mazalića, Stara crkva je iz starohrišćanske epohe jer ima neobičnu osnovu (Đ. Mazalić. „Stara crkva u Sarajevu". Glasnik Hrvat. zemalj. muzeja u Sarajevu, LIV/1942. Sarajevo, 1943, str. 241—269). 15) Velik broj ikona u Staroj crkvi rađen je i u Sarajevu. Radili su ih anonimni majstori. Neki od njih ostavili su na ikonama i zapise. Tako su identifikovani: Todor Vuković-Desisalić (XVI v.), Maksim Tujković (XVIII v.), Simeun Lazović (XIX v.). Među njima je bilo i rođenih Sarajlija (Nenko Solak iz XVII v. i Sanko Daskal, s kraja XVIII v.) (LJ. Mladenović. „Sarajevo u doba turskog feudalizma". „Sarajevo od najstarijih vremena do danas". I, Sarajevo, 1954, str. 88— 89). Studiju o ikonama i drugim starinama Stare crkve dao je L. Mirković („Starine Stare crkve u Sarajevu". Spomenik SAN, LHHHIII, Beograd, 1936). Pri opisu ikona Mirković se uglavnom osvrnuo na tzv. kritsku školu previđajući nastojanja domaćih slikara koji su za povijest našeg slikarstva i ove crkve od najvećeg značaja (Đ. Mazalić: or. cit., str. 242). 16) 1776. g. dobila je crkva skupocjene darove od bogatog trgovca Jove Miletića iz Trsta. Najljepši su komadi dvije velike teške zavjese od kadife, izvezene čistim zlatom. Zavjese su i sada u dobrom stanju i vješaju se samo o velikim praznicima sa obadviju strana Carskih dveri ispod donjih ikona. Narod ih i danas zove „Skuti Miletića" (V. Skarić. „Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku". Sarajevo, 1928, str. 47—48). 17) U jednom popisu isprava na turskom jeziku (iz 1616. godine), koje su se čuvale u crkvi, a danas ih većinom nema više, navodi se pod tom godinom „ferman da se ogradi crkva, što je izgorjela" (V. Skarić. „Srpski pravoslavni narod....", str. 10). 18) Vatra je bila vrlo velika, jer jedan napis od 7. (17) juna 1656. g. navodi „da se zna kako pogore Sarajevo i varoš i crkov i Latinska Mahala" (V. Skarić. „Srpski pravoslavni narod....", str. 12). * LJetopis na tom mjestu govori da je u to vrijeme arslanija (holandski talir sa likom lava—primj. prev.) predstavljala vrijednost od 100 aspri. Koristeći se ovim podatkom, mogao bi kakav poznavalac turske numizmatike izraziti našim novcem vrijednost sume potrošene za izgradnju sarajevske crkve. 19) Radi fermana, kojim se dobila dozvola za popravku crkve, išao je u Carigrad neki Radojica sin Novakov sa Varoši i oko ovoga potrošeno je 64.500 aspri. Narod je izabrao za građenje naročiti 64

odbor od 11 ljudi. Građenje je stalo 42.000 aspri, a otpočelo je u aprilu 1658. g. (V. Skarić. „Srpski pravoslavni narod.....", str. 12). Za podizanje, bolje reći obnavljanje sarajevske crkve vezana je ova neobična priča. To se desilo u prošlom vijeku. Crkvena zgrada bila je dotrajala, krov prokišnjavao, a i svodovi su bili skloni padu. Potrošivši mnogo novaca za pridobijanje vlasti, hrišćani konačno izdjejstvovaše ferman za opravku hrama. Po fermanu, crkva se morala popraviti za 40 dana. O svojim namjerama Sarajlije su u međuvremenu obavijestile sve crkvene opštine u Bosni. Nekoliko hiljada dobrovoljnih radnika iz bliže i dalje okoline došlo im je u pomoć. Određenog dana počelo se raditi punom parom. Skinut je krov i pretresen svod. Od muškaraca jedni su vozili kamen, drugi tesali, a treći zidali. Žene su pripremale kreč gaseći ga bjelancima od ogromne količine jaja prikupljenih ranije iz svih krajeva. Od bjelanaca se kreč brzo sušio, pa se moralo odmah malterisati i bojadisati. U toku ovih 40 dana ni u jednoj pravoslavnoj sarajevskoj kući nije ostalo nijedno dijete koje nije pridonijelo opštem naporu. Stanovništvo je radilo dan i noć bez odmora. Turci su sve ovo gledali i divili se, ali nisu pogazili riječ, nisu ometali. Četrdeseti dan bio je gotov novi svod i krov. Tako kaže sarajevsko predanje. Ono je toliko živo i opštepoznato i u njemu, bez sumnje, ima djelić istine. Sarajevska crkva poznata je i po tome što je to jedina pravoslavna bogomolja u Bosni u kojoj se bogosluženje vrši bez prekida u toku 200 godina. Ono se obavlja svaki dan. Ova posljednja okolnost uliva narodu osobito poštovanje prema njoj. Crkveni novac, sakupljan tokom godina, predstavlja danas, kako govore, prilično veliki kapital. Ne znam kako se taj novac čuva. Pošto pravoslavno stanovništvo u gradu brojno raste, stara crkva ne može da primi sve parohijane, pa su Sarajlije odlučile da zidaju novi hram20). 20) Za vezirovanja Osman-Mazharpaše zamoli pravoslavna opština 1859. da pribavi ferman za građenje Nove crkve u Ajaspašinoj mahali. Temelj crkvi položen je 25. juna 1863. g., a građevina je dovršena 1872. Prvi neimar bio je neki Andrija. Crkva je građena u vizantijskom stilu, sa lijepo izvedenim kubetima: jedno centralno i četiri manja na uglovima. Građenje je stajalo 36.000 dukata. Imućne Sarajlije su se tri puta oporezivale, a siromašni svijet radio je besplatno nadničarske poslove. Prilozi su dolazili i sa strane. Sultan i knez Mihailo Obrenović. darovali su po 500 dukata (V. Skarić, „Sarajevo....", str. 221, 245). Do Nove crkve sagrađena je 1899. g. zgrada — rezidencija mitropolitova (X. Kreševljaković. „Sarajevo.....", str. 41). Crkvu opslužuju: protojerej21), starac dostojan poštovanja, i tri jereja22). Sem njih, u Sarajevu žive još dva sveštenika, koji imaju parohije po obližnjim selima (oko Sarajeva i uopšte u cijeloj srednjoj Bosni nema nijedne seoske pravoslavie crkve). Sa žaljenjem se mora konstatovati da je aktivnost sarajevskog sveštenstva na polju narodnog prosvjećivanja daleko ispod aktivnosti mostarskih sveštenika. U crkvenoj porti nalazi se mitropolitova rezidencija23), podignuta na turski način, ali mnogo bogatija od one u Mostaru. Pokraj crkve smještena je i škola34). NJeno uređenje, kao i nastavni program isti su kao i u Mostaru. Ovdje ima mnogo više sredstava, ali, koliko ja mogu procijeniti, mostarska škola je kvalitetnija od sarajevske. Glavni uzrok ovome leži u činjenici što u Mostaru nastavu vode ljudi rođeni u tom kraju, mještani. Oni su iskreno odani svome pozivu i angažovani na polju prosvjećivanja svoga naroda. Radi toga žele i nastoje da se obrazuju na strani. Sarajlije nisu bile u stanju poslati na školovanje nekoga iz svoje sredine, nego uzimaju u službu učitelje iz Ugarske i Srbije. Razumljivo je da u Bosnu dolazi najslabiji kadar bogoslova ili gimnazista, koji se kod kuće nisu mogli namjestiti, a i ovdje vode nastavu ne sa revnošću čovjeka koji želi pridonijeti napretku mlađeg pokoljenja, nego kako-tako, samo da bi ugodili roditeljima i dobili platu25). 21) To je bio Stevan Baković (1797—1893). 22) Gerasim Lalić (1817—1891) i Vasilije Stajić (po Skariću, umro 1887. g.). Nisu se mogli naći podaci o trećem. 65

23)

Početkom XVIII vijeka mitropolit Melentije Milenković prenio je stolicu bosanskih mitropolita u Sarajevo (M. Prelog. „Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade". I dio /1463—1739/. Sarajevo, b. g. str. 153). „Za njegovo stanovanje sagradi mu crkvena opština kuću na Varoši, na istočnoj strani od crkve" (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 116). 24) Prva vijest o Srpskoj školi u Sarajevu datira iz 1539/40. godine. Tada je Pava, kći popa Rake, zavještala na Varoši zemljište da na njemu, pošto se napravi kuća, stanuju sveštenici i da poučavaju u jevanđelju hrišćansku djecu, Februara 1727. g. zabilježeno je da je kraj crkve sagrađena naročita kuća „poradi skule za decu" (V. Skarić. „Srpski pravoslavni narod...", str. 127—128). Novu školsku zgradu sagradila je Crkvena opština polovinom XIX v. Skarić pretpostavlja da bi to bila jedna od onih prizemnih zgrada iznad stare crkve (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 205—206). 25) Ne bi se u potpunosti mogla prihvatiti ova Giljferdingova ocjena kvaliteta učiteljskog kadra zaposlenog u Srpskoj školi u Sarajevu. V. Ćorović bilježi sjećanja Vladana Ćorđevića o svome učitelju Aleksandru Šuškaloviću, koji je iz beogradskog liceja došao da učiteljuje u Sarajevo početkom pedesetih godina prošlog vijeka. Prema Đorđeviću, Šuškalović je u školi predavao mnogo štošta što se uči u nižoj gimnaziji... (V. Ćorović. „Bosna i Hercegovina". Beograd, 1925, str. 130.) I Skarić ističe zaslužnog Dubrovčanina Špiru Rajkovića, koji je nastojao da školu u Sarajevu reformiše i modernizuje, zatim Dalmatinca Ćorđa Margetića i dr. (V. Skarić. „Sarajevo.....", str. 205). Rimokatolička župa je, kao što sam kazao, malena, a uz to i vrlo siromašna26). Sarajevski katolici su gotovo svi zanatlije. Među njima nema trgovaca. Poslije požara koji je, 1656, uništio latinsku crkvu27), ona se, izgleda, nije ni obnavljala28). Donedavno katolici u Sarajevu nisu imali crkve. Vjernici su se sastajali na molitvu u domu svoga sveštenika, franjevačkog fratra29). Tek 1853. godine, uz pomoć Austrije, sazidaše vrlo prostranu i lijepu crkvu30). Podignut je i skroman zvonik. Zvono su donijeli iz Austrije, ali ga još ne smiju instalirati bojeći se eksplozije muslimanskog fanatizma. Jedino se maleni krst sija nad ovim hramom. Na pravoslavnoj crkvi nema nikakvog spoljašnjeg znaka. 26) Pominje se prvi put 1521, a crkva Bezgrešnog začeća 1627. g. (A. Benković. „Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII v. do danas". U Đakovu, 1966, str. 96). 27) Katolici su stanovali u Frenk-mahali (Latinluku). Uz mahalu su imali i svoju čaršiju i kapelu posvećenu Bogorodici. U požaru od 1656. izgorio je Latinluk sa kapelom (V. Skarić. „Sarajevo.....", str. 63, 93). Crkva Bezgrešnog začeća izgorjela je 1642. godine (A. Benković: or. cit., str. 96). 28) Ovaj Giljferdingov podatak treba korigovati. Poslije požara od 1656 (odn. 1642. g.) katolička bogomolja bila je obnovljena i pominje se već 1672. g. (A. Benković: or. cit,, str. 96). God. 1697. crkva je ponovo izgorjela i nije se popravljala sve do šezdesetih godina XIX v. Na praznom zemljištu, zvanom Crkvina, gdje je do 1697. bio hram, sazidaše 1727. Franjo, Mijat i Mandžuka o svom trošku kuću da u njoj bude škola gdje će fratri učiti djecu i gdje će stanovati katolička sirotinja. Da bi imali gdje odsjesti kada dođu u Sarajevo, sutješki fratri kupili su jednu kuću u neposrednoj blizini ove zgrade (V. Skarić. „Sarajevo.... ", str. 113,117,121). 29) U kući, vlasništvu kreševskog samostana, stanovao je 1852. g. novi sarajevski župiik fra Grgo Martić, a u jednoj sobi u prizemlju bila je kapela Sarajevske župe. Ova je kuća bila na istočnom ćošku Ulice Sime Milutinovića i Obale vojvode Stepe Stepanovića. Soba u prizemlju što je služila za kapelu, mogla je da primi više od 40 ljudi (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 208, 217). 30) Uoči 25. maja 1852. g. izgorjele su i kuće franjevačkih samostana Fojnice, Sutjeske i Kreševa, a sa njima i kapela. Nova crkva je dovršena 1854. g. i posvećena sv. Anti Padovanskom. Za njenu gradnju dali su priloge kancelar austrijskog poslanstva A. Vranicani u dva maha po 900 forinti i vezir 66

Hušrid-paša 20 dukata. Austrijska vlada poklonila je 1857. dva velika srebrna svijećnjaka i jednu pozlaćenu monstrancu (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 217). Prema Benkoviću, nova crkva Sv. Ante Padovanskog građena je od 1853. do 1856 (A. Benković: or. cit., strana 96). Jevreja u Sarajevu ima priličan broj, oko 200 porodica. Imaju dvije sinagoge31). To je narod siromašan i malo znači u gradu. Da bih upotpunio opštu karakteristiku Sarajeva, navešću šta se još ovdje nalazi: turski valipaša, valija32) (generalni guverner), okružen savjetom i činovnicima; ferik-paša33) (divizijski general) sa štabom i nekoliko četa regularne vojske, smještene u neurednoj kasarni, nedavno podignutoj34), inače najsolidnijoj građevini u Sarajevu*; hakim ili vrhovni sudija u Bosni, koji se svake godine smjenjuje; muftija i mnogi drugi turski velikodostojnici; pravoslavni mitropolit bosanski (Grk, poslat iz Carigrada35); protojerej i nekoliko sveštenika; jedan franjevac36) i, na kraju, jevrejski haham-baša ili veliki, vrhovni rabin37). 31) Između današnjih ulica Titove i Vase Miskina nalazio se kompleks zgrada koji je devedesetih godina XVI v. za doseljene Jevreje sagradio neki Sijavuš-paša i koji se po njemu prozvao Sijavuš-pašina daira (X. Šabanović. „Teritorijalno širenje....", str. 48). Sami Jevreji zvali su ga Kortiž ili Kortižiko, a ostali sugrađani „Velika avlija" (tako se i danas zove tamošnja uličica) ili „Čifuthana" (A. Bejtić. „Jevrejske nastambe u Sarajevu. Spomenica 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu 1566—1966". Sarajevo, 1966, str. 25). U tom kompleksu podignut je, poslije 1581. g.. Veliki hram — Il Kal Grandi (I. Taubman. „Spomenici kulture. Spomenica 400 godina dolaska Jevreja....", str. 125—126). Jedna od pomenutih dviju sinagoga bila je Veliki hram. 32) U to vrijeme bio je valija Rešid Mehmed-paša. 33) Vojni komandant — ferik — bio je Avni-paša. 34) U mjesecu martu 1854. g. počela se na zemljištu starih vezirskih konaka — koje je svijet zvao Beglukom — graditi velika kasarna. Od naroda su traženi dobrovoljni prilozi za to. Građenje je trajalo do 1856. To je bila kasarna na At-mejdanu (V. Skarić. „Sarajevo....", str. 216). * Da bi se ova kasarna podigla, skupljao se novac od cjelokupnog bosanskog stanovništva — prvenstveno i isključivo od hrišćana. Priča se da su se graditelji (turski inženjeri) tom prilikom okoristili ogromnom svotom novca. 35) To je bio Dionisije I (1856—1860). (Vidi: S. Davidović. „Srpska pravoslavna crkva u Bosni". Sarajevo, 1931, str. 48). 36) Nije se moglo utvrditi koji je franjevac u to vrijeme bio župnik u Sarajevu. Teško je vjerovati da bi to mogao biti fra Grgo Martić, koji se, kao agent Franjevačke provincije, nalazio u Sarajevu 1856. i u početku 1857. g. Prvi zapisnik Agencije obuhvata vrijeme od konca travnja 1856. god. do konca travnja 1857 (J. Jelenić. „Kultura i bosanski franjevci". II. Sarajevo, 1915, str. 289—290). 37) Rav Šimon Hason iz Monastira (Bitolja), nadrabin od 1856. do 1858. g. (X. Kamhi. „Sarajevski rabini. Spomenica 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu 1566—1966". Sarajevo, 1966, str. 275). Sarajevo je tvorevina turske epohe. U periodu srpske nezavisnosti ovdje su bila samo sela, koja su se, po pričanju, zvala: Bistrik, Bjelave i Vratnik38). Ova su se imena sačuvala do danas u nazivima gradskih kvartova. Malo dalje, u brdima, postojala je i nekakva tvrđava od koje su ostale ruševine. To je „Stari grad"39). Glavno naselje iz toga doba nalazilo se, kao što sam već rekao, tri sata na sjever, uz izvor rijeke Bosne40). Tamo se i danas vide temelji velike građevine, koju narodno predanje zove starom sarajevskom crkvom41). Pod turskom upravom obrazovao se, na raskrsnici komunikacija, trgovinski centar novo Sarajevo, koje se od starina koristilo osobitom turskom 67

naklonošću. Trgovina je bila u muslimanskim rukama. Kada je 1697. godine austrijska vojska zauzela i spalila Sarajevo, svi hrišćani koji su se tu našli bili su preseljeni u Austriju, a Muslimani su ostali u gradu.* Ali malo-pomalo, Muslimanima su se opet pridružili pravoslavii i tako se u Sarajevu obrazovala čitava kolonija prilično bogatih hrišćana trgovaca. 38) Lokalitet Bistrik datira iz srednjeg vijeka (X. Šabanović. „Postanak i razvoj Sarajeva....", str. 79). U Rječniku mjesta Bosne i Hercegovine ubilježen je Bistrik-Čobanija kao sedmi sarajevski kvart. U polisu iz 1540. stara mahala Bilave zove se i Mahala Hadži-Alijina mesdžida (današnje Bjelave) (X. Šabanović. „Postanak i razvoj Sarajeva....", str. 114). Vratnik se prvi put spominje 1528. g. kao Bratnik. Taj naziv do XVIII v. označavao je prostor od Vratničkog mejdana do Višegradske kapije, a kasnije obuhvatio i prostor koji je u XVIII v. opasan bedemima (X. Šabanović. „Teritorijalno širenje....", str. 41). 39) Giljferding vjerovatno misli na ruševine Hodidjeda, istočno od Sarajeva, koji je po nekima lociran kod sela Buloga, a po drugima kod sastavka Paljanske i Mokranjske Miljacke. Po Šabanoviću, identičan je sa gradom pod kojim se nalazi selo Hodidjed (X. Šabanović. „Postanak i razvoj....", str. 74). 40) O postanku Sarajeva vidi gl. V, bilj. 18. 41) Ovo predanje vezano je, po svoj prilici, za crkvu Sv. Prvomučenika Stefana, koja se u XIII v. pominje u selu Vrutcima. V. Skarić pretpostavlja da se ova Crkva nalazila kod Crkvine u današnjim Vrutcima (V Skarić. „Sarajevo....", str. 32). ** U ljetopisu sarajevske crkve nalazi se i ova bilješka: ëhòî àõ÷z (1697) îêò. 13.

ïðèäîøg Íhìöè, áîæièìú ïîïuùgíigìú è ïîïëhíèøg ñàðàgâî è ñàægãîøå äî êîíöà è ïðgãíàøg õðèñòiàíh è øîêöh (šokci – katolici) ïðhêî Ñààâg, Åâðhg æg âñg è òóðààêú ìàëî zàâåäîøg ó ðîáñòâî. Öðêîâü æg íàøà, ñâgòûõú àðõàíãgëú îñòà è íg ñüãîðh, ìèëîñòiþ áîæigþ è zàñòóïëgíigìú áåçïëüòíèõú ñèëü. Íü ïîïëhíèøg þ íhìöè, îñòàâøà æg îòü Íhìgöü, ïëhíèøg òóðöè. Ïðî÷àà æg ÷òî äà ñêàæó. Ñêîðáü è òóãó è ïëà÷ü ígóòhøèìiè êòî äà ñêàægò. Ãîðè è õîëüìè ïëàêàõó ïîæèãàgìiè. Ìè æg ÷òî äà ñüòâîðèì ðàçëó÷àgìiè ìàògðh íàøg öðüêâè, è ñâîèõ äîìîâú çðhøg êîíü÷íîå ñüãîðhíig. Óâiè, óâiè è ãîðå âüïiîùh ïëhí"gìè è ïðgñgë"gìè ó òuæäu çgìëþ. Ïî ïëhígíiþ æg íàøåì îñòàâøàà áðàòià õðèñòiàíè ñüáðààâøgñg âü öðüêâè. È ïîñòàâèøg êëèðàðoeå ïî îáè÷àþ. Na drugom mjestu zabilježeno je: ,, ëhòî àõ÷ç îêò. 15 äíü. ïðèäîøg Íhìöè è ïëhíèøg íàñ è ïîægãîøå ñàðàgâî. È ïðgñhëèøg íàñ ó ñðhìü è ó Áà÷êó. Ïàêè âîëgþ áîæigþ, âîçâðàòèõîìñg âü ñâî"ñè à äðóãè è ïîìðhøg òàìî. Äðóãiè æg îñòàøg è íg âüçâðàòèøgñg âü ñâî"ñè. („Godina 1697, oktobar 13. Dođoše Nijemci i Božjom kaznom opljačkaše Sarajevo i zapališe cio grad, a hrišćane i katolike protjeraše preko Save. U ropstvo odvedoše sve Jevreje i malo Turaka. Naša crkva Sv. Arhanđela ostade i ne izgori Božjom milošću i zaštitom bestjelesnih sila, ali je opljačkaše Nijemci. Ono što ostade iza Nijemaca razgrabiše Turci. Šta još da kažem! Ko da opiše žalost i brigu i plač neutješni! Gore i brežuljci plakali su popaljeni, Šta možemo uraditi mi, odvojeni od majke naše crkve i od svojih domova, gledajući zgarišta. Jao! Jao! i bolnije 68

su naricali oni koji su bili zarobljeni i odvedeni u tuđu zemlju. Po završenom pljačkanju i poslije našeg odvođenja u ropstvo, preostala braća hrišćani sakupiše se u crkvi i po običaju postaviše klisare." .......... „Godina 1697, oktobar 16. Dođoše Nijemci i opljačkaše nas, zapališe Sarajevo i odvedoše nas u Srem i Bačku. Božjom voljom vratismo se kući, a neki su tamo i pomrli. Drugi se visu vratili u rodni kraj nego ostadoše tamo." — Prev. B. Č.) Naročito za posljednjih 50 godina doselilo se mnogo tih ljudi u Sarajevo. Dolazili su iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. U Sarajevu nema hrišćana koji, svojom starinom — kako se ovdje izražavaju — tj. porijeklom, rodom, nisu doseljeni iz nekog drugog kraja. Prirodna je pojava da su ti obogaćeni došljaci uspostavili u svome krugu nešto poput kaste. Time su se oni, kao zatvoren sloj ljudi, oštro izdvojili od prostih seljaka-raje, iz čije su sredine i potekli bilo oni ili njihovi očevi, a pred turskim zakonom potpuno su izjednačeni sa tom rajom. Ti došljaci obavljaju značajnu trgovinsku djelatnost s Austrijom i tamo stalno putuju. Poznaju manje-više njemački ili talijanski jezik, ali ni za dlaku ne odstupaju od svojih drevnih običaja. Pojam običaja izražavaju turskom riječju „adet", koja za Bosanca ima značaj nekakve neodoljive i čarobne sile. Poneki Sarajlija bio je dvadesetak puta u Evropi pa je, možda, u Beču i studirao komercijalne nauke, ali sve to nije bilo u stanju da izmijeni ni njegovu vanjštinu ni njegovu psihu. Kad sebi podiže novi dom, uređuje ga po starom bosanskom uzorku. Sprat mora biti isturen na ulicu u odnosu na prizemlje. Iz avlije mora u sobe voditi vanjsko stepenište preko otvorenog trijema — verande, koja kao da je naročito podešena za to da bi je zimi zasuo snijeg. Preko te otvorene verande mora se kretati kad hoće da iz jedne sobe pređe u drugu samo zato jer Bosanac ne zna za unutrašnju komunikaciju između soba (čudnovato je kako se ovo može saobraziti sa surovom bosanskom klimom i njenim dugim i hladnim zimama). Svaka će soba biti natrpana mnoštvom nepotrebnih pregrada. Dvije-tri stolice i jedan sto u kući znak su prosvijećenosti jer su Bosanci zadovoljni turskim minderlucima i sećijama i odsustvom namještaja. U takvom domu provodi život sarajevski trgovac hrišćanin u duhu starinskog adeta. On ne osjeća potrebe za intelektualnim radom. NJemu su često potpuno strane nacionalne ideje i osjećanje narodnosti. Ono osjećanje se kod njega — a takav je slučaj i kod Bosanaca iz naroda — manifestuje isključivo u saznanju da je on pravoslavac. Kada sarajevski trgovac* sjedi, žena i kćerka su dužne da stoje pred njim. Kad mu dođe gost, žena i kćerka prilaze ruci, poslužuju slatko, rakiju i kafu. * Tj. „Torgovecъ". Uovoj riječi sadržana su ne samo saznanja o trgovini kao zanimanju nego i ideje o trgovcu kao članu više kaste među pravoslavnom rajom. Po ličnom shvatanju samih trgovaca, a i u očima naroda, trgovcu pripada veći rang nego predstavniku svešteničkog reda. U hrani se sprovodi ekonomija koja prelazi sve granice naših predstava. Samo jednom godišnje Sarajlija se razulari: na svoje krsno ime, tj. na dan kada se, po srpskom običaju, praznuje svetitelj zaštitnik roda i doma. Na slavu se poziva cio svijet. Gosti po turski prekrste noge uz niske stolove ili daske koje svojom visinom ne prelaze sećiju. Ovčetina i pita (tijesto složeno u listove) igraju glavnu ulogu u gozbi. Pije se u zdravlje svakog ili gotovo svakog gosta. Zdravice se propraćaju pozdravima i željama izraženim redovno u epskom, često vrlo lijepom obliku. Pije se do iznemoglosti. Žene jedu odvojeno. Poslije bogate gozbe muškarci, zanoseći se pri hodu, odlaze da vide kolo koje vode djevojke i mlade žene, a njima ponekad čine društvo mlađi ljudi. Lijepi pol (žene u Sarajevu zaista zaslužuju ovaj epitet. Tu je mnogo slovenske ljepote. Lica su im: krv i mlijeko) provodi osamljenički život, ali ne u potpunosti. Hrišćanske dame i djevojke — trgovačke žene i njihove kćeri (tip koji nimalo nije sličan ruskim trgovačkim ženama) — radnim danom vode kućanstvo ili šiju, a nedjeljom ili praznikom (praznika je ovdje bezbroj — gotovo svaki treći dan) kinđure se i gizdaju. Svakidašnje široke turske šalvare (dimije) i kratki krzneni haljetak42) (koji se nosi i za ljetnih vrućina) praznikom zamjenjuje duga, uska odjeća od svijetle, često prugaste, šarene materije, obrubljena širitom ili gajtanom, na grudima malo 69

otvorena43). Na njoj se ističu nizovi dukata i imperijala44), nanizanih na gajtan i obješenih o vrat. Nije lako opisati žensko pokrivalo za glavu: izgleda kao da se sastoji od četiri dijela. Glavu pokriva obični crveni fes sa plavom kićankom. Oko fesa veže se marama, a iznad nje uzdiže se nešto poput ubradnjače od voštanog platna, veoma kitnjasto. Napokon, ovu građevinu pokriva druga marama sa raznim ukrasima, zlatnicima i trakama. U žalosti — marama je bijela. Kod starijih žena ubradnjača se završava dugačkim šiljkom koji strči naprijed. Ali je zato graciozan crveni fes obavijen pletenicama, sa širokom plavom kićankom, što ga nose djevojke. Uopšte uzevši, bosanske žene i djevojke — pokretni su kovčezi, živi kapitali svojih muževa i očeva. Ponekad se na njihovim grudima i na glavi nađe toliko dukata, imperijala i medžedija45) da ljepotica liči na uramljenu ikonu. „Posao mi ide vrlo rđavo", tuži se jedan trgovac uzdišući. „Moram načeti kapital. Valja trošiti ženine dukate!" „Kako mu je lijepa kćerka'", oduševljava se preda mnom Bosanac. „Šta si na njoj našao lijepo? Razroka je i ima splošten nos." „Ali, molim te, sva sila dukata", izražava se on lakonski, pokazujući rukom na pojas. 42) Tzv. ženska ćurdija. 43) Ženska anterija. 44) Imperijal je stari ruski zlatnik od 10 rubalja. 45) Medžedija (medžidija) (arap.) — turski novac kovan od srebra u vrijednosti od 20 groša u doba sultana Abdul-Medžida. Ipak treba reći — na čast Bosancima — sami dukati nisu odlučujući faktor koji daje preporuku djevojci. I drugi momenti utiču na dobijalje titule ljepotice. Na primjer: debljina. „Pretila djevojka" — znači isto što i „lijepa djevojka". Tako su nedavno pitali jednog Sarajliju za mišljenje o nekoj ljepotici. „Kako ti se ona sviđa?" ,.Nije loša", odgovori on s omalovažavanjem. „Kako to, zar nije lijepa?" „Mršava je", bio je njegov kratki odgovor. I tako, hrišćanske žene i djevojke, nakićene zlatom i srebrom, stoje o praznicima na otvorenim vratima svojih kuća i tu ašikuju s momcima. Pred veče, kad je lijepo vrijeme, odlaze u grupama u šetnju van grada, a pred njima se kočopere, na konjima, trgovački sinovi. NJihovi konji su naročito priučeni da poigravaju ne mičući se s mjesta. Ovo je sav društveni život sarajevskih hrišćana. Ali se on može, u odnosu na muslimanski društveni život, smatrati razvijenim. Muslimani se dijele na dvije grupe, koje između sebe nemaju ništa zajedničko, izuzev odnosa koji se uspostavlja između upravne i izvršne vlasti. U prvu, vladajuću, grupu ulaze Osmanlije činovnici, koji dolaze u Bosnu otkako je ovu zemlju umirio Omer-paša (1850—1851). Ali njih i nema toliko koliko bi ih, po našim predstavama o administracii i sudstvu, trebalo biti. Drugu grupu, predstavnike izvršne vlasti, čine Bosanci privrženi vjeri, što je karakteristično za Slovene. Oni se čvrsto drže islama i energično ga brane zazirući od sinova Rumelije i Anadolije kao od nevjernika i đaura. Ne namjeravam sada ispitivati unutarnju strukturu bosanskog muslimanskog društva. Zato ću se vratiti na temu o kojoj sam već počeo govoriti. Riječ je o društvenom životu sarajevskih Muslimana. NJega je vrlo lako okarakterisati upravo potpunim negiranjem: toga života uopšte nema. Kako žive Muslimani Bosanci i šta rade? Postavite ovo pitanьe Bosancu, i on će vam odgovoriti sa tri riječi: „Pa eto**, sjedimo." Sjedenje (naravno, uz karte i sa čibukom) ponekad se „prenosi" iz kuće i nastavlja u dućanu, a ljeti, pred veče, i u kafani van grada. Ako je Musliman trgovac, on sjedi u svom dućančiću, koji, u dugom nizu potpuno istih objekata, podsjeća na kaveze za lavove i medvjede montirane u inostranim zoološkim vrtovima. Nedostaju im samo rešetke. U tom kavezu on sjedi, a napornije trgovačke poslove i odlazak u inostranstvo radi kupovine robe prepušta hrišćanima. Pred veče gotovo svaki vjerni Prorokov privrženik u Bosni smatra svojom obavezom da se za užinom, koja odgovara našem ručku, napije šljivovice (rakije dobijene destilacijom šljiva), najčuvenijeg proizvoda svoje domovine, a potom se povlači u harem. 70

** Izraz „pa eto", koji se ne može prevesti na drugi jezik, stalno se upotrebljava u govoru Bosanaca. On je, da tako kažemo, suprotnost ruskom izrazu „avosь", koji se takođe ne može prevesti. U prvom od ova dva izraza osjeća se bezbrižnost spojena s apatičnom ravnodušnošću i neaktivnošću, dok drugi izražava bezbrižnost prožetu smjelošću i radom, Porodični život u bosanskom haremu izgleda razvijeniji nego u drugim muslimanskim zemljama jer Prorokov zakon ovdje nije uspio da savlada slovensku „familijarnost", i monogamija, po sili običaja, dominira kod Muslimana Bosanaca, pa čak i kod onih najbogatijih. Sva je Bosna reagirala kada je, prije nekoliko godina, Ali-beg DŽinić46), jedan od najbogatijih spahija, uzeo drugu ženu za života prve. Pa ipak Bosanka Muslimanka nije bila u stanju da sa sebe zbaci žig prezrenja koji je na nju stavio Muhamed lišivši je besmrtne duše, oduzevši joj pravo da se moli u božjem hramu i uskrativši joj mjesto u raju. Istina, djevojke se koriste nekim slobodama i, uprkos svim Muhamedovim propisima, a po sili slovenskog običaja, praznikom (tj. petkom) stoje otkrivena lica na poluzatvorenim vratima svoga doma ili pored jedne od mnogobrojnih gradskih česama i ašikuju sa mladim ljudima isto onako kao i hrišćanke. Ali kada se ona, nesretna, uda, pokriju joj glavu neprovidnom bijelom plahtom, sakriju je i odvoje od muškog društva. Ona se može sastajati i viđati samo sa drugim ženama, osamljenicama, sa kojima će ponekad, pod ključem, igrati samotno „kolo" i pjevati tužne pjesme. U takvim okolnostima će ogovaranja i potajne intimne spletke postati njeno glavno zanimanje i jedina draž čitavog života. Zbog toga, kako su me uvjeravali, nigdje u Bosni nema takvog spletkarenja kao među Muslimankama. 46) Potomak DŽine, čovjeka iz svite vezira Ali-paše Hekimoglua, koga je vezir odmah poslije bitke pod Banjalukom (1737) postavio za kapetana u Gradiškoj (X, Kreševljaković. „Kapetanije u Bosni i Hercegovini". Sarajevo, 1954, str. 77—78). Možda ćete pomisliti da se nad domorocima Muslimanima mnogo uzdigla činovnička kasta — Turci novoga kova poslati iz Carigrada da upravljaju zemljom i štite poredak: ti guverneri, kajmakami (viceguverneri), defterdari (drž. blagajnici), mudiri (sreski načelnici), kadije (sudije), kjatibi (pisari) — po građanskoj liniji; generali, miralaji (pukovnici), bimbaše (majori), juzbaše (kapetani) i tako dalje — po vojnoj liniji. Oni čitaju ili su nekada čitali carigradsku štampu, izgradili su, prema turskim geografijama, svoja znanja o Evropi, upoznali se s evropskom civilizacijom u Carigradu, naučili jesti viljuškama, piju, pored rakije, i vino, jednom riječju, to su ljudi nove „civilizovane" ere. Ponašaju se uglađenije od Bosanaca. Među njima ima i kicoša koji spretno nose svoj „moskovski"* mundir. Rado se druže sa našom braćom đaurima. Do džamije im nije stalo. No, bez obzira na to što će sud o ovoj kasti civilizovanih biti grub, u suštini je taj svijet neuporedivo gori od grubih Bosanaca. Neću govoriti o podmićivanju, varanju i kopanju jame jednog drugome ni o drugim intrigama. Sve bi se to moglo objasniti i uslovima turskog upravnog sistema. * Ovim imenom nazivaju Muslimani Bosanci novu tursku uniformu, skrojenu na evropski način. Ona im je mrska. Zapravo u cijelom svom životu činovnik Osmanlija u Bosni, potomak osvajačke horde Mehmeda II, takav je čovječji stvor koji je među svima meni poznatim živim bićima najbliži životinjskoj vrsti. On zna mnogo i obrazovan je. Stoga porazno djeluje potpuno odsustvo svih njegovih duhovnih stremljenja. Cijelo svoje slobodno vrijeme provodi on u apsolutnoj neaktivnosti. Nikad ništa ne čita, pa čak (kako su me uvjeravali dobri poznavaoci Turaka, uz to i turkofili) i ne misli ako nema potrebe za tim.* Svu njegovu razonodu čine posve niska uživanja: na dva sata prije večere sjeda za stočić, na koji su postavljene boce mastike i pije puna dva sata. Čašica za čašicom ili čaša za čašom, već prema izdržljivosti glave i želuca, sve dok se potpuno ne opije (razlika između Bosanca i činovnika Osmanlije ogleda se u tome što prvi pije 71

strašno, ali se vrlo često dešava da poslije nekoliko godina pijanstva naglo baci alkohol i ne uzima ga u usta do smrti. Činovnik Osmanlija to nikada ne čini). Pošto se opio, baca se, s nekakvim gadnim apetitom, na hranu i, potamanivši ogromnu količinu jela, predaje se teškom snu. * Da bih ovo potvrdio, slobodan sam citirati riječi jednog engleskog putnika koji je proučavao Turke i bio im naklonjen (William Kennen Loftus, Travels and Researches in Chaldaea and Susiana etc. under the Orders of Major-General Sir W. F. Williams of Kars. London 1857. str. 109). „We found the Pasha of Baghdad sitting on the edge of a high bank overlooking the river, with that expression of utter stolidity which characterizes the Turkish features. Ask a grave old Turkish gentleman what he is thinking about, and his answer will invariably be: „By Allah! what should I thing of? Nothing." So, doubtless, Abdi Pasha thought of nothing as our approach woke him from the slumber into which his cogitations had fallen." „Našli smo bagdadskog pašu gdje sjedi na ivici visoke obale gledajući preko rijeke s izrazom krajnje ravnodušnosti koja karakteriše Turke. Upitajte starog ozbiljnog Turčina o čemu misli. NJegov odgovor će neizostavno biti: ,3a ime Alaha, o čemu bih mislio? Ni o čemu. Tako, bez sumnje, Abdi-paša nije mislio ni o čemu kad ga je naš dolazak probudio iz dremeža u koji su zapale njegove misli." Najotmeniji oblik u kome se može servirati turska večera već sam opisao iznoseći detalje o gostoljublju na prijemu kod mostarskog paše. Ali sam imao prilike da, kod veoma otmene turske gospode, prisustvujem takvim večerama čija se odvratnost ne može ni opisati. Na ovim večerama ponekad se sakupljaju Osmanlije jedan kod drugog, i to je jedini znak društvenog života koji postoji kod njih. O porodičnom životu nema ni govora. Svi su oni, s rijetkim izuzetkom, ostavili hareme u Carigradu pod nadzorom posluge. Došavši na službu u zabačeno mjesto, nedostatak porodice ti ljudi ne nadoknađuju vezama u kojima bi se nazrelo osjećanje ljubavi, nego se obično odaju najodvratnijim gadostima. To su plodovi „civilizacije" što ih je Evropa tako brižljivo presadila na tuđe tlo i koji su tako nježno odnjegovani na njemu. Ali je sada dosta o toj neprijatnoj temi. Mora se još mnogo štošta rđavoga reći prije nego što upotpunimo ovu karakteristiku Sarajeva. Kada vam kažem da u glavnom gradu Bosne, prema podacima, živi oko 60047) pravoslavnih porodica — istina pod turskom vlašću, ali u potpunom miru i van opasnosti — da one imaju i svoga predstavnika u oblasnom administrativnom savjetu i da među tim porodicama ima mnogo bogataša koji se bave i trgovinom na veliko, vi ćete se obradovati i pomisliti: „Evo klice duhovnog preporoda bosanskih hrišćana! Sarajevski pravoslavci sigurno se služe prednošću svoga položaja i iskorišćavaju naklonost vlasti da bi uzeli u zaštitu nesretnu raju. Oni upotrebljavaju i svoje bogatstvo pomažući narod u njegovim materijalnim nevoljama i moralnim teškoćama." 47) Po statističkim podacima Mehmeda Mestvice iz hicretske godine 1257 (23. II 1841—11. II 1842), bilo je tada u Sarajevu pravoslavnih i katoličkih porodica 552 kuće i 103 sobe (tj. stana sarajevske sirotinje) (V. Skarić. „Sarajevo i njegova okolica...", str. 193). Ništa od svega toga. Kao što sam već rekao, pravoslavni građani trgovci stvorili su kastu, i njih pokreće samo lični i kastinski egoizam. Razumije se da ima i izuzetaka. Ali su oni rijetki i sve u svemu ne predstavljaju ništa naročito. Najbogatiji sarajevski kapitalista, bosanski Rotšild, arbiter čitavog sarajevskog pravoslavnog društva (tako je veliko poštovanje prema njegovoj kesi) misli da je veliki društveni dobrotvor ako svake godine žrtvuje 50 rubalja za crkvenu kasu i isto toliko za osnovnu školu. Ni on ni ostali njegovi drugovi ne razmišljaju o činjenici da u Bosni nije dovoljna samo jedna osnovna škola. Bez gimnazije bi se, recimo, moglo i 72

biti jer djeca bogatijih trgovaca odlaze na školovanje u inostranstvo, dok zanatlijska i seoska djeca nemaju kad da nešto drugo uče sem elementarne pismenosti. Ali bogoslovija, za obrazovanje sveštenika, najpreča je i najelementarnija potreba zemlje, jer su bosanski pravoslavni sveštenici i monasi neuki i neobrazovani preko svakog očekivanja. Ta bogata gospoda neće da shvate da ovakvu ustanovu ne treba očekivati od turske uprave ili od grčkih episkopa poslatih iz Carigrada. Bogoslovija treba da bude njihovo vlastito djelo. Ne, oni se nimalo ne uzbuđuju što sveštenstvo po čitavoj Bosni sramoti svoje dostojanstvo neobrazovanošću i što se pravoslavna vjera u zemlji, pored svih sablazni oko sebe, čuva blagodareći jedino osjećanju konzervatizma urođenog prostom slovenskom svijetu. Kod te gospode trgovaca savjest je čista: jedan je dao za školu 50 rubalja, drugi 40, treći 30 itd., itd. Umjesto da dijelom svoga kapitala učestvuju u osnivanju bogoslovije, oni ga mnogo korisnije plasiraju dajući novac na zajam — po tri procenta mjesečno sigurnim i pouzdanim dužnicima, a po šest ili osam procenata nepouzdanoj klijenteli. Gravura Sarajeva iz XVI vijeka Stara Pravoslavna crkva u Sarajevu (Crtež Đ. Mazalića) 73

Iz sarajevske čaršije Gazi-Husrevbegova džamija u Sarajevu Eto tako rasuđuju prvi sarajevski bogataši, a svi ostali, naravno, drže da su obavezni ići za njima i ugledati se na njih. Dobijaju li od ovih bogataša bar kakvu pomoć ili zaštitu siromašni seljaci, koji grcaju pod teretom teških obaveza turskim spahijama, pritisnuti, istovremeno, bezbrojnim državnim porezima? Da li se ti ljudi zauzimaju pred turskim vlastima za braću koja pate kada se zna da njih — trgovce — Turci cijene i često ih slušaju? Ne, nikada. Gradska trgovačka kasta tretira seosku braću kao opasne ljude od kojih se treba sklanjati što je moguće dalje, prema njima biti odlučan i kategoričan onako kako se to radi s obespravljenim slojevima i neprijateljskim elementima. Trgovci ne samo što ne pomažu seljacima nego im, pred Turcima, nanose štetu na svakom koraku. Ne samo što ih ne uzimaju u odbranu nego, u slučajevima kada seljaci naume da se potuže na neizdrživo i tegobno svoje stanje, trgovci ubjeđuju vlast da je sve to laž i besmislica i da su seljaci buntovnici. Stvar je potpuno jasna: čitava ova trgovačka kasta u suštini je samo ćifta i sitničar. Seljacima oni ne prodaju gotovo ništa jer se seljaci sami hrane i odijevaju. Ali od seljaka kupuju mnoge sirovine i preprodaju ih u Austriju. Ukoliko seljak više osiromaši, utoliko će se od njega moći povoljnije kupiti žito, koža, vuna i slično. Ti sitničari uvoze iz Austrije svakojaku manufakturnu i kolonijalu robu i prodaju je Muslimanima. I ovdje se opet pojavljuje težnja za profitom: kada Muslimani saberu od seljaka mnogo prinosa, oni postaju bogatiji i sa zadovoljstvom kupuju svašta. Prema tome, kasta bogatih pravoslavnih građana — jedini sloj koji bi bio u stanju da se brine o opštem dobru, o društvenom napretku i o prosvjećivanju naroda u Bosni — stoji na strani zavojevača i pomaže mu svim silama u pljačkanju siromašnih, napaćenih i zastrašenih seljaka. Na svakom koraku, i u sitnim akcijama i u krupnim potezima, ova kasta samouvjereno ističe svoje odvratno i pohlepno turkofilstvo. Eto do čega dovodi psihologija kaste i težnja za profitom48). 48) Giljferding ovdje ne navodi poimenice nijednog sarajevskog trgovca. Međutim, Staka Skenderova u svom „Bosanskom ljetopisu" imenuje šestoricu vodećih Srba trgovaca. To su: Manojlo Jeftanović, Risto Savić, Simo Samouković, Risto Tripković, Hadži Jovo Despić, Jovo Besara (Zapiski Imperatorskago russkago geografičeskago obщestva. Knižka XIII. S. Peterburgъ, 1859, str. 674). 74

VII PUT NA JUG BOSNE. OD SARAJEVA DO ROGATICE Nastojao sam da se što kraće zadržim u Sarajevu1). Kako me interesovala Bosna, imao sam želju da upoznam tu zemlju ne samo po glavnom gradu nego i po ostalim njenim krajevima. U tom cilju preduzeo sam tri putovanja. Najprije sam boravio u dva katolička samostana, u Kreševu i Fojnici, i u varošici Visokom, tj. u najbližoj sarajevskoj okolini na zapadu i sjeveru. Zatim sam krenuo na duži put, na jug, do Prizrena i Kosova polja, u Staroj Srbiji, da bih, napokon, s jeseni, upotpunio sliku sjeverne i zapadne Bosne putovanjem u Banju Luku i Livno. Drugo od ovih putovanja bilo je za mene najinteresantnije jer je put prolazio kroz krajeve pune istorijskih spomenika n predanja. Ovi krajevi su izvanredni i ljepotom prirode i u etnografskom pogledu zbog sudara dvaju elemenata: slovenskog i albanskog. 1) Ovom prilikom Giljferding je boravio u Sarajevu od maja (po V. Skariću), odnosno od 4. juna (po V. Popoviću) pa do 16. jula 1857. g., kada je krenuo na jug, ka Prizrenu. Srednja i sjeverozapadna Bosna nema tih zanimljivosti. Stari srpski život ostavio je ovdje malo tragova, a sadašnje stanje u tim krajevima redovno se manifestuje u podjednakim pojavama. Tako su ovdje slike prirode jednoobrazne mada su, same po sebi, divne. Stoga sam odlučio da put na jug Bosne i u Staru Srbiju opišem u svim pojedinostima, dok sam opis srednje i sjeverozapadne Bosne ograničio na površnu skicu najvažnijih predjela. Sve ono što nisam u ovim bilješkama rekao — a to se odnosi prvenstveno na srednju i sjeverozapadnu Bosnu — naći će čitalac sistematski sređeno u drugom članku posvećenom, prije snega, pitanju građanskog i moralnog stanja bosanskog stanovništva. Samo mi ne treba zamjeriti ako u tom članku naiđe na neka zapažalja koja sam, opisujući izvjesne predjele, već unio u putopisne bilješke. Iz Sarajeva sam krenuo na put 16. jula2) Carigradskim drumom3). Pozivam čitaoca da o tom putovanju sasluša ovu dugačku pripovijetku. Na putu će nas pratiti naši bijedni konji, koji, napuštajući svoja prebivališta, nisu mogli ni slutiti da se neće čitavih pet nedelja odvajati od sedla i da će prevaliti više od 1200 vrsta. Već sam naglasio da u Bosni ljudi ne poznaju drugi način putovanja izuzev jahanja. Istina, u Sarajevu postoje dvije kočije (jedna pripada generalnom guverneru, a druga austrijskom generalnom konzulu). No, one se drže samo radi podizanja autoriteta i čuvanja ugleda njihovih vlasnika. Vozeći se kočijama tamo-amo po gradu, vlasnici moraju izaći iz njih i ići pješke prilikom skretanja iz ulice u ulicu. Van grada se čovjek može kočijama voziti samo u jednom pravcu, jedan sat udaljenosti, drumom koji je podigao prosvjetitelj zemlje Omer-paša4). 2) 1857. godine. 3) U originalu:... po Konstantinopolьskomu traktu. Od dolaska Turaka u Bosnu i Hercegovinu Sarajevo je vezano sa Carigradom tzv. Stambolskom džadom, koja je od Sarajeva polazila u dva kraka i izlazila u Pljevljima i Novoj Varoši na Dubrovački drum. Jedan od njih udarao je preko Prače, Goražda i Čajniča, a drugi preko Rogatice i Višegrada (X, Kreševljaković. „Hanovi...", str. 79). Ovaj Carigradski drum, ili Stambolsku džadu, treba razlikovati od Carskog puta (Carigradskog druma, Stambolskog puta), najvažnije dijagonalne prometne linije Balkanskog poluostrva, koja je vodila od Beograda do Carigrada uglavnom dolinom Morave, Nišave i Marice (vidi: S. Jireĉek. „Die Heerstrasse von Belgrad nach Constantinopel..." Prag, 1877). 4) Ovdje Giljferding misli na Omer-pašu Latasa, koji je, u proljeće 1851. g., počeo izgradnju puta Sarajevo — Travnik. Vidi gl. V, bilj. 21. 75

Zaštita moje ličnosti povjerena je pratnji koju sačinjavaju tri konjanika naoružana pištoljima i jataganima (mada u Bosni sada uopšte nema hajduka). Cio prtljag natovaren je na jednog konja, koji se kasnije, na moju veliku radost, počeo savijati pod teretom masivnih slovenskih rukopisa5). Za rukopise bio mi je u početku potreban još jedan konj, a kasnije i drugi. Tovarni konji kao prevozno sredstvo predstavljaju za putnika u Turskoj težak problem. Vlastite konje za teret čovjek ne može imati, a ne može ih nigdje ni iznajmiti po slobodnim cijenama. Radi toga se pribjegava prinudnim mjerama u vidu državnih obaveza: svaki seljak, prvenstveno raja, dužan je pružiti prevozno sredstvo od jednog mjesta do drugog svakome ko putuje sa putnim nalogom. Tom prilikom seljak mora ići sa svojim konjima. Tako on izgubi dva ili tri dana za ništavnu platu dobijenu za konje (jedan i po pjaster, tj. sedam i po srebrnih kopjejki za sat putovanja. Povratak mu se uopće ne plaća). Siromašni seljaci istjeruju svoje konje u planinu i sklanjaju se da bi izbjegli ovu obavezu. Zato turski gradski načelnici moraju slati ljude da hvataju konje i dovode ih silom. 5) Giljferding je na svome putu uzimao, gdje god je mogao, stare rukopise. Vuk Karadžić je pisao 1859. g. Vuku Popoviću da mu je Giljferding pričao kako je u jednom pustom manastiru na Tari „od srbulja uzeo što je mogao ponijeti (osobito pisane na koži), ali još mnogo da ih je ostalo" (S. Stanojević. - „Istorija srpskog naroda.....", Beograd, 1937, str. 114). Naš karavan krenuo je na jugoistok. Obišavši Bjelavsko brdo6), za pola sata smo se popeli, po glinenoj padini, do Hreše7), mjesta sa usamljenim hanom, u kome, i pored blizine Sarajeva, nismo za hranu našli ništa sem kukuruze i mlijeka. Iza hana ponovo se javlja zelenilo, ali zemljište nije obrađeno. Jedini znaci života na koje nailazimo jesu: zadimljena kolibica pletena od pruća, koju nazivaju kafanom, i nekoliko hanova8), u kojima nalaze sklonište putnici zadocnjeli pri povratku u Sarajevo. Poslije četvoročasovnog putovanja stigli smo napokon do Romanije, jednog od najvećih planinskih masiva u Bosni. Ova planina ima nekakav strašan, sumoran izgled. I samo njeno ime kao da uliva poštovanje jer nas podsjeća na Marsov narod9), koji je nekada vladao ovim krajevima10). 6) Jedan od sarajevskih kvartova. 7) U originalu: do uročiщa Reša. Kreševljaković kaže da su u Hreši bila dva hana: jedan pri početku puta u Vučju Luku, vlasništvo pravoslavne porodice Zukića, a drugi vlasništvo Lučića (X. Kreševljaković. „Hanovi....", str. 102). 8) To su: han u Brezicama, han u Sumbulovcu i u Mokrom (X. Kreševljaković. „Hanovi....", str. 102). 9) Među Rimljanima vladalo je uvjerenje da vode porijeklo od Marsa, jednog od glavnih božanstava rimske državne religije i zaštitnika rimske vojne sile. Zato ih Giljferding i naziva Marsovim narodom. 10) Ovo ime planini dali su romanski Vlasi i naziv „Romanija" nastao je po narodnom imenu Romana (M. Filipović: „Glasinac", Beograd. 1950, str. 76, 80). Današnje generacije Srba ne znaju mnogo o Rimljanima, davno izumrlim gospodarima Bosne. Po njihovom, ime Romanija vezano je za podvige čuvenih hajduka, junaka koji su dugo vremena bili živi protest potlačenog naroda protiv turskog gospodstva. Među liticama Romanije skrivali su često, pa čak i nedavno11), nepokorni Muslimani Sarajlije svoje blago od sultanove vojske i njegovih činovnika. Masiv se proteže u pravcu jugoistok-sjeverozapad. 11) Nije se moglo utvrditi kada i kojom prilikom. 76

Penjući se na njega, u početku nailaziš na zakržljale i rijetke borove, a zatim na ogolio bijeli kamen. Neobičan izgled imaju hridine koje ukrašavaju masiv lijevo od puta. To je, u stvari, ogroman zupčast kompleks kamena čiji vršci izgledaju iste visine, ali svaki od njih ima osobit oblik i predstavlja čas piramidu, čas pravu debelu gredu, čas tanko stablo i nešto poput rascijepljenog kopita. Ovaj kompleks narod naziva „Romanijskim stijenama"12). Desno se proteže neprekidan, ravan i žućkast lanac litica, koji je, kako pričaju, dug pet sati putovanja13). 12) Jedan od vrhova Romanije poznat i pod imenom „Crvene stijene" i „Crvena stijena". 13) Desno od puta uzdižu se vrhovi: Orlovac, Popova kula, Lupoglav, Orlovina, Dijeva, Velika stijena. Popevši se na vrh planine, naiđosmo na neobičnu kućicu: to vam je čađav kućerak, tako nizak da se čovjek u njemu ne može uspraviti. Zidovi su jedva jedvice sklepani od nekoliko brvana, a krov sačinjavaju komadi jelove kore. Ovdje ljeti žive panduri, tj. policijska straža, čija je dužnost osiguranje bezbjednosti druma14). Ali oni obično napuštaju svoje planinsko prebivalište i prepuštaju putnike sudbini. Smatrajući da je potpuno nerazumno trošiti vlastitu platu za kupovinu hrane, razilaze se po obližnjim selima i tamo jedu i piju o trošku seljaka. Zimi ih povlače u grad uvjereni da zimsko doba i snijeg istjeruju hajduke iz planina i šuma primoravajući ih da se skrivaju po selima. Zimi zaista nema opasnosti od razbojnika, ali zato — koliko li putnika izgubi život u planinama od mećave! Prošavši panduricu (tako se nazivaju karaule pored puta), spustili smo se istočnom padinom Romanije i pred nama se ukaza čaroban, ravan i gladak plato obrastao niskom travom — visoravan koju čovjek u Bosni viđa isključivo na površinama planinskih vijenaca. Prorijeđeni sagorjeli borovi dokazuju da je ovdje ranije bila šuma i da je ona, po navici, iskrčena požarom. „Čija je ovo zemlja?" upitah. „Ničija, tj. carska", odgovorili su mi. „Ovdje sarajevske gazde istjeruju ljeti stoku i napasaju je besplatno." Iza polja ponovo se ulazi u šumu — sve bor, jela i lijeska. 14) U periodu austrougarske uprave locirana je na ovom prostoru žandarmerijska kasarna. U šumi se nalaze dvije kolibe, najprimitivnije izgrađene: zidovi su im podignuti od tri borova brvna položena jedno na drugo tako da visinom čovjeku, kada stoji, dopiru do grudi. Za ove niske zidove pričvršćen je visok i strm krov s otvorom na vrhu radi dima15) — tipična bosanska arhitektura. U jednoj od njih živi Turčin (tj. Musliman), a u drugoj hrišćanin (tj. pravoslavac). Ponekad ispeku putnicima kafu i prodaju im putničke posude za vodu. Posude prave od kore ili od drveta i od toga žive16). „Kada već žive u šumi, zašto ovi ljudi ne načine sebi šire i prostranije kolibe koje se neće srušiti prvom zgodom?" upitao sam. „Eto, planine ima dosta, a oni ipak ne podižu." ,,Zašto ne iskrče komad zemlje i ne posiju žito?" „Pa, eto, ne siju." Kad se ide dalje, šuma je sve rjeđa. 15) Otvor za odvođenje dima pravio se na krovnim ravninama ili na sljemenu i zvao se krovna badža. 16) U literaturi se nije moglo naći kako se nazivaju ove posude za vodu. Opažaju se tragovi nedavnog pustošenja: po putu i pored njega leži nagorjelo drvo. Poneko opaljeno stablo stoji uspravno. Šumu su upalili pastiri da bi proširili livade. Odlično drvo, građevno i ogrevno, trune neupotrebljivo 6 časova (30 vrsta) daleko od grada u kome živi pedeset hiljada stanovnika i u kome je vrlo skup i građevni materijal i ogrev. Kada sam povodom ovoga izrazio svoje čuđenje, Bosanci, moji saputnici, još više se iznenadiše na moju zamisao po kojoj bi se ovo drvo moglo voziti u Sarajevo šest sati puta. „Zaboga, zar je moguće na takvu udaljenost?" Eto 77

kako potpuno nepostojanje puteva utiče na ljude i stvara kod njih predstavu o prekoj potrebi prenošenja svega konjskim tovarima. Ilustrujući bosansku bezbrižnost, navodim još i to da su ove šume na Romaniji pune divnih divljih jagoda kakve sam rijetko kada jeo u životu, a o njima se savršeno ništa ne zna na sarajevskoj pijaci. Kada smo se još malo spustili sa planine, moji saputnici uzviknuše sa zadovoljstvom: „Nema više Romanije. Izašli smo iz puste planine u polje." (Planinom Srbi nazivaju prostrane nenastanjene visinske površine. Riječ je, vjerovatno, potekla od starog slovenskog pridjeva „planый", tj.,,divlji. No, kako su te površine obrasle i šumom, riječ „planina" često se upotrebljava i u smislu šume. I riječ ,,gora" kod Srba označava obično šumu.) Polje Glasinac17), koje nam se ukaza pred očima, jedno je od većih ravnih uzvišenja u Bosni. Dugačko je oko dva sata hoda (blizu 10 vrsta), a isto toliko i široko. Tu i tamo vide se obrađene njive pokrivene prekrasnim žitom. Ali je ipak veći dio polja neobrađen i pruža obilatu pašu svakome ko može ovdje istjerati stoku. — U polju nema nijednog sela. Ali zato šuma, koja ga sa sve četiri strane okružuje, služi kao zaklon velikom broju razbacanih koliba. Sêla, u ruskom značenju te riječi, nema u planinskim predjelima u kojima je nastanjen srpski narod. Na jednom mjestu, u podnožju planine, većinom u kakvoj dolini, vidjećete dvije-tri kućice, na drugom mjestu četiri ili pet. To se, eto, naziva selom. Istina, deset ili više takvih naselja vrlo često nosi jedno ime, sačinjava jednu opštinu i ima svoga kneza. Ima mnogo i takvih sela koja se rasprostiru na čitav sat hoda pa i više. 17) U svojoj studiji o Glasincu M. Filipović je utvrdio da se pod imenom „Glasinac" podrazumijeva karsno polje neposredno pod Romanijom — o kome ovdje govori Giljferding. Uslovi planinskog podneblja priučili su Srbe na krajnje izolirano i neekonomično uređenje naselja. Možda su se u ovome Srbi rukovodili i težnjom da se sakriju od Turaka i da budu što dalje od saobraćajnica, drumova i puteva. No, kako god bilo, izoliranost u životu potpuno je ovladala njihovom prirodom i ona je, u što sam ubijeđen, umnogome podgrijavala sklonost ka nesuglasicama i svađama u njihovom karakteru. Na nesreću, ove sklonosti čine jednu od specifičnih karakteristika srpskog naroda. „Zašto ne podižete svoja sela na jednom mjestu, u plodnom polju, nego se naseljavate po šumama, udaljeni vrstama jedan od drugog?" pitao sam često i na Glasincu i u drugim mjestima kad god bih primijetio nenaseljeno polje, a kolibice raštrkane po šumi oko tog polja. „Kako se možemo naseliti u polju kada se bojimo fortune18) (tj. mećave)", odgovarali su mi. Šta bi ti ljudi rekli kada bi vidjeli ruske mećave! Izgleda mi da se Srbin, koliko sam mogao primijetiti, boji snijega. On mu smeta i parališe svu njegovu aktivnost. Srbi nemaju ni pojma o vožnji saonicama. 18) A. Škaljić (or. cit., str. 285) zabilježio je ovaj izraz u značenju mećave. Frtuna ili furtuna izvedena je od italijanske riječi fortuna (bura). I turski firtina označava buru. Kod V. Mihajlovića („Srpskohrvatski nazivi vetrova". Prilozi proučavanju jezika. N. Sad, 1966, 2, str. 97—122) „u Bosni frtuna — kad pada snnjeg u kovitlac". Stanovnici glasinačkih sela većim dijelom su pravoslavci, ali ima i nekoliko muslimanskih porodica. „A Latina (katolika) nema?" pitao sam. „Nema, kako bi ih i bilo?" odgovori moj kavaz, Musliman. „A zašto kažeš: kako bi ih i bilo?" „Ovdje su samo rišćani* (tj. pravoslavci) i među njih se ne bi smio naseliti nijedan Latin."19) Nasred Glasinca usamila se džamija, a iza nje han20), sklonište putnicima. Ovdje smo odlučili da noćimo. * Tj. hrišćani. 78

19)

I prema popisu glasinačkog stanovništva iz 1910. g., na Glasincu je bilo 517 kuća (550 domaćinstava) sa 3832 stanovnika, od kojih 3220 pravoslavnih (84%), 604 Muslimana (15,8%), 5 katolika i 3 „ostalih" (M. Filipović: or. cit., str. 126). 20) Ovo će, vjerovatno, biti han u Podromaniji jer je ovdje bila džamija koja se pominje u 17. vijeku. NJu je gradio i snabdio velikim vakufom Ibrahim alajbeg Tanković. Bogomolja je pronesena 1928. g. u muslimansko selo Novoseoce (M. Filipović: or. cit., str. 110, 206). Han u Podromaniji pripadao je Odobašićima (X. Kreševljaković. „Hanovi.....", str. 104). Pošto hanovi — primitivne gostionice koje, po svoj prilici, nisu nimalo ljepše ni ugodnije od onih koje je sretao Avraam na svom putu za Hanaan — predstavljaju jedan od najdelikatnijih problema za ljude koji putuju po Turskoj, dužan sam da ih specijalno opišem, da im posvetim zaseban ekskurs — da se izrazim terminom njemačkih udžbenika. Ne prigovarajte mi, čitaoče, za ovo odstupanje. Unaprijed obećavam da se neću više doticati tih hanova, mada bih morao, s obzirom na surovu stvarnost, svako veče da ih pominjem jer se iz dana u dan uvjeravam u to da su oni podesni samo za buhe. Han se, po pravilu, gradi kao i bosanska koliba, koju sam već opisao, samo je on većih razmjera. Ima oblik kvadrata ili, češće, paralelograma, čija je duža strana postavljena na ulicu. Mada zgrada zauzima relativno dosta prostora, ipak nenaviknutom oku izgledaju njeni zidovi čudnovati jer su tako niski da im se čovjek ne može primaknuti a da ne dodirne glavom krov. Krov je tako visok i strm da iz daljine izgleda vertikalan. On leži na direcima (tj. grubo otesanim deblima) i na ukrštenim brvnima. Pri samom vrhu izlazi, na jedan ili dva otvora, dim. Direci, brvna i čitav unutrašnji dio krova pocrnio je od dima. Na sredini fasade uglavljena su poveća, vrata. Prozora nema. Cio han je, u stvari, zajedničko boravište. Unaokolo je izgrađeno nisko drveno uzvišenje i jasle. Tu vežu konje. U sredini je tlo dobro nabijeno i ovdje ljudi liježu oko vatre, koja se loži na tlu ili na kamenoj ploči. U mnogim hanovima su, pod uticajem prosvijećenosti, uvedene i neke novine. Naime, katkad se pored vrata nalazi pregrađen mali prostor i tu je načinjeno nešto poput kaveza sa drvenim podom i tavanicom. Tu su često na glavnom zidu probijeni i mali prozori sa rešetkom (uz rešetku se, kao njena dopuna, rijetko upotrebljava staklo, a mnogo češće hartija, koja zamjenjuje staklo). Ponekad se ti kavezi, tj. sobe, ograđuju ne na zemljanom podu, nego u prednjem dijelu krova i tako čine, na gredama podignut, gornji sprat, koji nikada ne zauzima cio gornji prostor hana, nego samo njegovu prednju trećinu ili četvrtinu21). Tada se krov prosijeca i izgrađuje se nešto poput balkona, i to se naziva divanhana22). Cio ovaj opis odnosi se na hanove podignute uz drumove i u manjim mjestima. 21) To je tzv. čardak među rogovima krova kuće (M. Kadić. „Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini", Sarajevo, 1967, str. 50—56). 22) Čardak među rogovima se uvijek nalazi na užoj, čeonoj strani kuće jer je taj položaj povoljniji.... (M. Kadić: or. cit., str. 51). U većim mjestima, osobito u trgovinskim centrima i gradovima, pod uticajem evropskog obrazovanja podignuti su moderni hanovi sa hodnicima i sobama, ali su i oni veoma primitivni. Pošto sam opisao kako su uređeni i opremljeni hanovi, prikazaću kako putnik u njima nalazi prenoćište i ishranu. Najbolje je da ovdje doslovno iznesem scenu koja se, sa malim varijantama, ponavljala svako veče na mome putovanju i u kojoj sam ja lično pars magna fui. Naša grupa konjanika prilazi hanu. Moj kavaz viče koliko ga grlo nosi, otežući uzvik koliko mu traje daha: „O handžija!" (Poslije kratkog čekanja izlazi handžija — vlasnik hana i, hvatajući moga konja za uzdu, pozdravlja: Hoš geldiniz (dobro došli)! Zatim zove dječake i predaje im konje da ih smjeste. Dječaci se prihvaćaju posla gunđajući. Ako se desi da se neki od konja zaustavi i zagleda u nešto ili pokuša da otkine stručak trave, mališan ga trgne za uzdu 79

ponašajući se prema njemu kao prema razumnom stvoru koji ima vlastiti „zakon" i „post". Pri tome pominje „zakon" i „post" i upotrebljava sočne riječi ne zaboravljajući čak ni konjske roditelje. U međuvremenu mi ulazimo u han. Pitam handžiju: „Ima li soba za prenoćište?" Handžija: „Ima." Prilazim vratima ograđenog kaveza i sa strahom razgledam prostrt ćilim i jastuke, koji se nisu pretresli 10 godina i obraćam se handžiji: „Ima li buha?" Handžija: „Ako hoćeš buha, hajde u sobu." Poslije ovakvog odgovora ne preostaje ti ništa drugo nego da narediš da ti se spremi postelja pod vedrim nebom, pored hana ili, ako je nevrijeme, pod krovom uz konje. Handžija počisti mjesto i naloži vatru, a moji ljudi napune vazduhom putni dušek od gumilastike. Handžija pažljivo posmatra sve što se radi i na kraju konstatuje: „Bogami*, vidio sam svašta, ama toga čuda nijesam vidio, da more čovjek na vjetru ležati." Pošto sam pripremio prenoćište, pitam handžiju: „Šta ima jesti?" Handžija: „Šta oćeš, svašta ima." Ja: „Ima li mlijeka?" Handžija: „Bogami, nema." Ja: ,,Pa šta ima?" Handžija: „Bogme, svašta ima, pitaj šta oćeš!" Ja: „Ima li kajmaka?" (Kajmak — pavlaka, skorup koji se skida sa kuhanog mlijeka. Omiljeno bosansko jelo.) Handžija: „Pa eto, sinoć smo imali, ama sad nema." Ja: „Ima li mesa?" Handžija: „Jok, mesa ne držimo." Ja: „Dakle, šta ima?" Handžija: „Bogme, ima ljeba, rakije ima." Ja: „Ali eno vidim kravu, pošalji neka je dovedu i pomuzu." Handžija: „Bogme, daleko su krave u polju." Ja: „Hajde, zovni." Handžija: „Bogami, kako ću zvati, daleko su." U razgovor se umiješa kavaz i obraća se handžiji zapovjedničkim tonom: „Ajde, more**, kako nećeš! Vidiš, bolan, kakvi su ljudi došli!" Handžija: „Pa eto, džanum, ne more, u polju su." Kavaz, prijetećim tonom: „Ajde, ajde!" Handžija se konačno odlučuje i naređuje da se dotjera krava. Međutim, on lično neće poći po nju, nego će stati pred han i početi na sav glas dozivati svoga sina koji čuva stado, vrstu daleko. On zove, neobično rastežući prvi slog imena, a ostalo izgovara ubrzano tako da sin nema mogućnosti da shvati šta otac hoće: „O-o-o-o-o-o-smane, doćeraj bijelu kravu, doćeraj, bre, bijelu kravu, O-o-oo-o-o-o-o-o-smane!" To se ponavlja desetak puta dok mu se sin na koncu ne javi sa drugog kraja livade. Poslije dugog čekanja pitam: „Kamo mlijeko?" Handžija ljutito odgovara: „E, bog ga ubio, doćerao jalovicu." Kavaz mu zapovijeda da ponovo zove kako bi se dotjerala druga krava. Handžija zlovoljno zove drugoga sina: „O-o-o-o-o-o-o-mere, bre, doćeraj bijelu kravu, obješen bio, k...vin sine!" Krava se poslije izvjesnog vremena pojavljuje i muzu je. 80

Ja opet pitam: „Dakle, mesa nema?" Handžija: „Jok." Ja: „Moglo bi se donijeti janje, platićemo." Handžija: „Aja, ne more." Ja: „Zašto ne more?" Handžija: „Pa eto, akšam je." (Akšamom se naziva prvi dio večeri neposredno poslije zalaska sunca i njega objavljuje mujezin pozivom na molitvu. Bosanac smatra da je poslije akšama nemoguće ma kuda ići ili ma šta raditi van kuće.) Kavaz, kategorično: „Ajde, bre, donesi brzo janje! Vidiš, veliki su ljudi došli. Ako ne doneseš, uzećemo zorom (silom)." Handžija: „Donijećemo, dragi moj, donijećemo, ama se ne more sve zajedno." Jagnje već vuku. Kavazi, obračunavši se sa handžijom [cijena za dobro jagnje je određena: 20 do 25 groša, odnosno rublja do rublja i 25 kopjejki srebrnih), vješto otpravljaju na druga svijet nevinu dušu i, odravši kožu i povadivši iznutricu, natiču jagnje na ražanj. Scena se završava ukusnom večerom i okrepljujućim snom23). * „Bogami" i „Bogme" uzvici su kojima se svakog časa služe Srbi bez obzira koje vjere oni bili. ** Razgovor kod Srba, naročito debata i prepirka, prošaran je uzvicima: „more", „bre" i „bolan". Sva tri ova uzvika izražavaju nijanse omalovažavanja. „More" — manje, „bre" — nešto više, a „bolan" — još više. 23) Uz ovaj Giljferdingov doživljaj u hanu u Podromaniji treba, radi objektivnosti u prikazu odnosa handžija prema gostima, istaći i doživljaje Matije Mažuranića, opisane u njegovom putopisu „Pogled u Bosnu....", Zagreb, 1842, gdje on govori o pažnji koju mu je handžija kao bolesniku posvetio. Pošto smo se na Glasincu naspavali, drugoga dana, po jutarnjoj rosi koja na ovim visoravnima vlaži zemlju isto kao i kiša, brzo prevalismo polje i nađosmo se usred takve prirode i terena koji su nas podsjetili na ruski pejzaž. Omanji visovi zaklonili su od našeg oka vrhove planinskih lanaca koji sa svih strana okružuju Glasinac. Ovi visovi pokriveni su gustom ljeskovinom i jovom ili su mjestimično iskrčeni, a na krčevinama posijana raž i ječam. Ove žitarice izvanredno rastu na hladnom planinskom vazduhu. Između visova vijuga širok i ravan put, desno od njega livada sa stogovima svježeg sijena, a lijevo nepokošena trava, u kojoj je posijana bijela djetelina. Na visini od 2700 stopa nad morem* naišao sam na našu moskovsku prirodu sa svom njenom sjevernjačkom neizvještačenošću i ljepotom. No, uskoro me razočaralo prljavo i razbacano selo Vragolovi24), a uzvišenja koja sam nazirao u daljini — desno: planinski greben Crnu rijeku25) i Jabuku s istaknutom grbom na sredini26), a lijevo Visočku planinu27) — izgledala su kao potpuno ravna linija. Dok smo prolazili kroz pomenuta mjesta, pokazaše mi veći kompleks ograđenog zemljišta. Jedan dio zemlje bio je pooran, ostalo livada. „Ova zemlja pripada jednom čovjeku, kmetu, rišćaninu (tj. pravoslavcu) Vukoviću"28), rekoše mi. „Teško ćete u Bosni naići na tako bogatog kmeta." „Ako je on kmet, ova zemlja ne može pripadati njemu", odgovorio sam. „Ne, Vuković ima agu (spahiju — Turčina) i njemu daje trećinu od ljetine i polovinu od pokosa29), onako kako to rade i drugi kmetovi. Age su bili dobri ljudi. Vukovićev otac držao je tu istu zemlju kod oca današnjeg age, a djed kod njegovog djeda. Age nijesu sprečavale bogaćenje kmetova. Tako danas Vuković ima 40 konja i mnogo krava i ovaca." * Sarajevo leži na visini od 1650—1700 stopa nad morem. Visoravan koju sada opisujem ima nadmorsku visinu najmanje za 1000 stopa višu nego Sarajevo. 24) U originalu pogrešno: Dragolovo. 81

25)

Crna rijeka se nije mogla identifikovati. Možda je Giljferding mislio na Crnu stijenu (odn. Crni vrh), uzvišenje južno od Vragolova, uz željezničku prugu Sarajevo—Višegrad i uz rijeku Praču. 26) Jabuka, sa sedlom koje se zove Jabučko sedlo, na putu Rogatica—Goražde. 27) Visočka planina nije se mogla identifikovati. Možda se ovdje radi o Viševini, jednom od vrhova Devetaka. 28) M. Filipović pominje rod Furdilovića, koji su tvrdili da im je staro prezime Vukovići ili Kablari (M. Filipović: or. cit., str. 82). 29) Tahir-pašinom uredbom od 1848. g. ukinugo je u Bosni beglučenje (kulučenje, robota), a davanje čitluka normirano je uglavnom na trećinu („tretinu") od žita (tj. od ljetine) i na polovinu od sijena (tj. od pokosa) (V. Popović: or. cit:., str. 75). Ovo navodim kao jedinstven primjer bogatog kmeta na koga sam naišao u Bosni. Upitaćete me šta je to kmet i kako su u Bosni regulisani agrarii odnosi. Potrudiću se da to objasnim dok će se naš karavan, prešavši ravno uzvišenje na koje se bio popeo, za koji čas spustiti u dolinu varošice Rogatice, uživajući u panorami planinskih lanaca koji se pred nama dižu jedan za drugim: Rudine30), za njima Zmijnica31) i Svijetlo Borje32), a u daljini, iza srpske granice, Stolac i Jajača33). 30) Rudine, koje se protežu paralelno sa putem ka Rogatici, ostale su, poslije Vragolova, Giljferdingu za leđima. 31) U originalu: Zmionicы. 32) Svijetlo Borje (Metaljka) jugoistočno od Čajniča. Teško je pretpostaviti da ga je Giljferding mogao vidjeti. Vjerovatno se ovdje radi o uzvišenju Borovac, sjeverno od puta ka Rogatici. 33) Tj. Veliki Stolac. Jajača se nije mogla identifikovati. Pretpostavlja se da je Giljferding pogrešno zabilježio uzvišenje Janjac, koje se, kao i Veliki Stolac, nalazi sjeverno od Višegrada, sa srbijanske strane. Kada je, 1463. godine, sultan Mehmed II osvojio najvažniju bosansku tvrđavu Jajce na Vrbasu (kako je divno to mjesto! Opisaću ga kasnije) i zavladao cijelom zemljom, pozvao je tamo svu bosansku vlastelu i zemljoposjednike. Sabralo se oko 10.000 ljudi. Mehmed im predloži dvoje: ili da pređu na islam i da dalje upravljaju spahilucima kao svojim vlasništvom, ili da budu pogubljeni. Veći dio vlastele rado prihvati prvi uslov. Ali su mnogi pretpostavili smrt renegatstvu. Oni su izgubili živote, a njihovi spahiluci bili su podijeljeni Mehmedovim saradnicima ili onim Bosancima koji su mu, za vrijeme borbe, učinili izvjesne usluge. Tako kaže bosansko predanje. Ne jamčim za njegovu istinitost34), ali, u svakom slučaju, bilo da se ovo desilo odjednom ili postepeno, rezultat je isti: sva bosanska zemlja prešla je u posjed Muslimana, većinom domorodaca. 34) Danas je, blagodareći sistematskom proučavanju izvorne građe, započetom u novije vrijeme, uneseno mnogo više svjetla u istoriju ovih procesa na našem tlu (Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb, 1956, str. 47—49). Kreposnog prava, u pravom smislu riječi, nije tada bilo u Bosni, kao što ga nema ni danas. Seljaci nisu bili vezani za spahiluk. Oni su od spahije dobijali dio sa pravima poput 82

doživotnih i nasljednih farmera i mogli su da prelaze od jednog spahije drugom, ali ih je i spahija mogao otjerati sa svoga posjeda. Posljednji slučaj dešavao se rijetko jer običaj i lična korist nisu dozvoljavali agi da zemljoradnika liši ishrane, a prelaz od jednog spahije drugom nije ni kmetovima donosio koristi. Ovaj prelaz ograničavao se i zajedničkim sporazumom među zemljoposjednicima da ne primaju nezadovoljne kmetove. Kmetu hrišćaninu nije bilo izlaza iz te situacije, jer je raji najstrože zabranjeno, prisvajati zemlju kupovinom, krčenjem i obrađivanjem pustara. Ako se desi da se hrišćanin naseli na „ničiju" zemlju i iskrči sebi njivu negdje u šumi, najbliži aga (Musliman-spahija) odmah prisvaja tu zemlju, a njenog vlasnika ubraja u svoje kmetove. Za svoju parcelu spahijske zemlje kmet je davao malo: samo jednu devetinu ljetine35). Za livadu davao je jungu36) (4 i po funte) masla na godinu. Sem toga, bio je obavezan da kuluči37) agi kada je to bilo potrebno. Ovaj kuluk rijetko je kad bio pretjerano težak. Takav režim konačno se pokazao kao štetan za spahije, te je, 1848. godine, pod rukovodstvom tadašnjeg bosanskog vezira Mehmeda Tahir-paše38) (o čijim se djelima već danas pjevaju mnoge narodne pjesme) zaveden novi poredak. Ukinut je kuluk (na papiru, a u stvarnosti njegovo ukidanje nije svuda i zauvjek realizovano) i umjesto njega utrostručene su seljačke obaveze. Sada seljaci daju slahiji trećinu ljetine i, što je za njih neobično teško, polovinu pokošenog sijena. Međutim, kmetovska prava ostala su nepromijenjena. Mislim da je ovo jedinstven slučaj u Evropi gdje su odnosi između seljaka i spahija tako podešeni da budu što teži, umjesto da se oni, intervencijom zakona, poboljšavaju. Osim toga, ne treba smetnuti sa uma ni činjenicu da na zemljoradnicima hrišćanima leži i cjelokupan teret državnih dažbina. 35) Po rukopisnoj hronici Bosne koju je napisao Salih Sidki ef. Hadžihusejnović, u jednoj kategoriji zavisnih čitluka čifčije obrađuju svoju zemlju sami. Kada se digne ljetina i izvadi državna desetina, od ostatka dobije čitluk-sahibija petinu, šestinu, pa čak i devetinu.... (V. Skarić. „Postanak i razvitak kmetstva u Bosni i Hercegovini". Pregled, Sarajevo, HI/1937, str. 481—489). 36) U originalu: юmgu. Junga (tur.) — mjera za težinu, naročito za maslo i vunu (A Škaljić: or. cit., str. 374). Poslije mira 1739. g. bosanska raja morala je, pored desetka, davati agama i begovima za ispašu stoke i po jungu masla.... (M. Vlajinac. „Rečnik naših starih mera u toku vekova". I. Beograd, 1961, str. 317— 318). 37) Kuluk (tur.) (robota, beglučenje) — vrsta besplatnog prisilnog rada. 38) Tahir-paša (Čenkel-zade Mehmedi Tahir-paša), nekada kapudin paša (ministar mornarice), jedrenski namjesnik (vezir), bosanski valija od 4. jula 1847. g. do 1850 (V. Popović: or. cit., str. 67, 90). VIII ROGATICA — VIŠEGRAD — DOBRUN „Hoš-geldiniz, sefa-geldiniz, nasil-siniz, kejfiniz eimi" (dobro došli, dobro došli! Kako ste? Jeste li zdravo?)1) — ovom konvencijalnom frazom pozdravi me rogatički mudir tek što sam se opružio na sijeno koje su, na moj zahtjev, prostrli po verandi gradskog hana2). Kao što je to slučaj i po drugim mjestima, han se nalazi usred čaršije, prema šadrvanu. Ovaj ugledni načelnik grada Rogatice poklonio mi je dvanaest krastavaca — proizvod iz vlastitog vrta — inače veliku rijetkost u gradu. Uz pomoć jednog trgovca Muslimana između mene i mudira razvio se zanimljiv i živ razgovor. Taj trgovac bijaše član gradskog vijeća i jedan od glavnih poslovnih ljudi u Rogatici. Nosio je žutu čalmu i crveno odijelo, čija je boja, uticajem vremena, dobila neobično raznolike nijanse. Mudira je naročito interesovalo da li je u Rusiji hladno i da li naš car živi 83

u Moskvi ili u Petrogradu. Zanimalo ga je koliko se putuje između ove dvije prijestonice i da li se u našoj zemlji zimi sunce ponekad ne rađa cijeloga dana, a ljeti, pak, ne zalazi. 1) Izrazi „hošgeldiniz" i „sefa-geldiniz" znače jedno te isto: „dobro došli" i obično se izgovaraju istovremeno radi pojačanja sadržaja (A. Škaljić: or. cit., str. 554). 2) A. Bejtić pretpostavlja da bi to bio han u sastavu vakufa Šudžaidinove džamije („Rogatica". Sarajevo, 1966, str. 53). Vrlo često sam morao davati turskim mudirima najdetaljnije podatke o ovim pitanjima. Pa ipak me sudbina nagradila za samopožrtvovanje potrebno čovjeku da bi, poslije napornog osmočasovnog ili desetočasovnog jahanja, mogao voditi razgovore sa tim mudrim upraviteljima (ja izvodim riječ „mudir" od pridjeva „mudrый", ut lucus a non lucendo3). Pri takvim razgovorima morao sam se stalno savlađivati da, umoran, ne zaspim ili ne izgubim strpljenje. Zapravo, nagrada za ovo moje požrtvovanje sastojala se u tome što sam prostudirao osobine mudira tako svestrano kako je to, mislim, rijetko ko učinio. Kad bih imao više vremena, napisao bih o tom soju ljudi specijalnu disertaciju. Zasad sam primoran da se ograničim samo na blijedu skicu svega onoga što bi se u toj disertaciji moglo razraditi u skladu sa svim zahtjevima prirodnih nauka. Soj mudira karakterističan je ne samo po svojim osobinama nego i po tome što upravo od njega zavisi sudbina ogromnog carstva. Jer, pored vladajućeg sistema uprave, u višem stepenu decentralizovane, i pored svih nastojanja da se ona centralizuje, vlast paša i kajmakama4) ne proteže se ni na najbližu okolinu glavnih gradova u kojima oni sjede (sjediti je zvanični izraz ideje boravka u odnosu na upravni aparat u Turskoj uopšte, a specijalno u Bosni). Svi ostali gradovi i okruzi, drugim riječima, cijela oblast, nalaze se pod upravom mudira. 3) Slobodno prevedena na naš jezik ona sentenca glasi: Kao gaj što nema svjetla. 4) Kajmakam (kajmakam) (arap.) — zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području ili na nekoj dužnosti; sreski načelnik (A. Škaljić: or. cit., str. 384). Mudiri su ili domroci ili Osmanlije. Prvi su danas rijedak izuzetak jer ih sistematski potiskuju. Mudir Osmanlija stvarno pripada onom sloju ljudi koje Francuzi karakterišu izrazom „parvenu"5) i kojem ruska riječ „vыskočka" (skorojević) ne odgovara potpuno. Najprije je mudir služio kod nekog paše: dodavao mu čibuk ili upravljao administrativnim dijelom njegova harema. Za vrijeme svoje uprave paša bi postavljao takvog čovjeka za okružnog načelnika nagrađujući ga time za službu i želeći da u ovom ili onom mjestu ima svog čovjeka. A kako se paše stalno mijenjaju i svaki od njih ima svoje ljude, razumljivo je što se nijedan grad ne može spasti od njih. Zato mudiri i gube svoja mjesta svakog časa. Ovo što sam rekao daje vam jasnu sliku o karakteru mudira Osmanlije. 5) Parvenu — skorojević (osoba koja se od ničega podigla do imetka, uspjela do časti, pa se onda obično razmeće...) (J. Adamović. francusko-hrvatski rječnik. Zagreb, 1937, str. 363). To vam je mješavina lakejstva, servilnosti i smisla za zapovijedanje. Naravne, mudir je podmitljivac u punom smislu riječi. On, kao Osmanlija, ne poznaje maternji jezik Bosanaca niti se trudi da ga nauči. Zato mu je potreban poduzetan čovjek, koga on pronalazi u osobi nekog domoroca (obično vlasnika malog posjeda ili trgovca Muslimana), koji zasjeda u gradskom savjetu i dijeli s mudirom dobit. Mudir je gotovo potpuno zamišljeni predstavnik vlasti u svome gradu i okrugu. On se važno šeta gore-dolje, okružen kavazima6) i zaptijama7), kao visoki činovnici staroga Rima liktorima8). Ali sa narodom nema ništa zajedničko. Pa ipak se sva upravna vlast nalazi u njegovim 84

rukama. Kao glavnog mjesnog starješinu, njega okružuje skup sporednih lica koja zajedno sa njim ,,misle" i „brinu se" o napretku okruga i koja se u vanrednim prilikama pojavljuju u njegovoj pratnji. Ta lica su: kadija, tj. sudija, u većini slučajeva Osmanlija, i on ne poznaje jezika onih kojima treba da izriče pravdu po Kuranu. Nosi čalmu i starinsko široko tursko odijelo i gotovo uvijek je veoma debeo. Zatim članovi savjeta (medžlisa)9), viđeniji mještani Muslimani, koji se angažuju samo zato da bi, zajedno sa mudirom, ubirali novac ukoliko ga on hoće da podjeli s njima, ili da mu slome vrat ako naumi da ne uzima novac ili da ga uzima samo za sebe. (Pri takvim okolnostima, ova dva posljednja slučaja su vrlo rijetka, a ako se i pojave, brzo iščezavaju.) I, na kraju, deveta rupa na svirali, zastupnik hrišćana u medžlisu, kodžobaša, čiji se rad sastoji u tome da kaže „evet" (tj. „da"), da udari svoj pečat tamo gdje mu narede i da veliča mudirove vrline pred viđenijem putnicima. 6) Kavaz (gavaz) (arap.) — stražar, tjelohranitelj kod velikodostojnika, a naročito kod stranih diplomatsюk predstavnika u Turskoj Carevini (A. Škaljić: or. cit., str. 402). 7) Zaptija (zavtija) (arap.) — redar, policajac (A. Škaljić: or. cit., str. 647). 8) Liktori (lat. lictores) —u antično doba služitelji i pratioci dodijeljeni višim rimskim magistratima i sveštenicima. 9) Medžlis (meljdžis, meljdžuz) (arap.) — vijeće, savjet, odbor (A. Škaljić: or. cit, str. 452). Takve su, izražavajući se istočnim stilom, zvijezde među kojima sija mjesec — mudir. Mudir je gotovo uvijek tup, bez izuzetka sklon mastiki, nosi potkresanu bradu. Malo koji od njih brije bradu. On obično ima dobrog konja. Kod kuće nosi krznenu odjeću, a u vanrednim prilikama oblači uniformisani, tamnozeleni, jednoredni mundir, zakopčan na kopče. Živi u nevjerovatno prljavim sobama u polurazrušenom drvenom konaku, ima mnogobrojnu poslugu, koja je bosa i u dronjcima. On ne čita ni knjige ni novine. Ima i obrazovanih mudira koji drže turski kalendar i sjede spuštenih nogu sa divana. Oni grde Bosance nazivajući ih „kaba", tj. divljak, neotesan, sirov čovjek. Prema putniku strancu, ako je to kakva zvanična ličnost, mudir je do krajnosti predusretljiv i dosadan. U odnosu na narod nad kojim upravlja, ne uzimajući u obzir stalno primanje mita, mudir može biti ili dobar, ili rđav ili vrlo rđav, što zavisi od njegovog porijekla. Ako je rodom sa bugarskog područja (Bugarska, Rumelija, Makedonija)10), on nauči jezik domorodaca i obično je dobar i umjeren. Ako je porijeklom Albanac, onda je pametan i zao. Onaj iz Stambola gotov je na gluposti i slabosti, a mudira rodom iz Male Azije, pored umne ograničenosti, karakteriše najekstremniji fanatizam i neprijateljstvo prema hrišćanima. Osim ovih karakternih osobina, svi su mudiri Osmanlije, svojom spoljašnošću, manirom i govorom, neobično slični jedan drugom. 10) Giljferdingovo ubrajanje Makedonije u bugarsko područje je posljedica nepravilnog shvatanja nacionalnog karaktera Makedonaca i ne bi se moglo nikako prihvatiti. NJihovom broju pripada, među ostalima, i ovaj rogatički primjerak. On mi je dao povoda da počnem razgovor o ovom soju ljudi. Pravi Stambolija, maloga rasta, u godinama, nježan čovječuljak, precizno potkresane sijede brade, ne zna ni riječi srpski i sa naročitim zadovoljstvom stalno ponavlja kako mu je zet veliki čovjek — kajmakam (potpukovnik) u sarajevskom garnizonu. Sa drugom kategorijom mudira — mudirima domorocima, koji su u Bosni gotovo iskorijenjeni — upoznao sam čitaoca prilikom putovanja kroz Hercegovinu. NJih ćemo opet sresti u Staroj Srbiji. 85

Rogatica leži u uskoj, dobro obrađenoj dolini rječice Rakitnice. Zdesna grad zatvara planina Lunj. Na lijevoj strani proteže se ne tako široko polje i za njim se uzdižu visoki, veoma živopisni obronci Plješevice11), zatim vrhovi Tmora i Semeća koji, u daljini, nadvisuju Plješevicu. Grad je mali — jedna šira, ne suviše prava ulica načičkana dućanima, nekoliko pobočnih, sporednih sokaka, drvena džamija12) sa niskim minaretom. U Rogatici živi 120 muslimanskih, 6 pravoslavnih i 30 ciganskih porodica. Svi su Cigani kovači. Ipak u takvom gradiću ima 60 dućana pa su njihovi vlasnici svjesni da neće prodati ništa. Uopšte uzev, kod svakog građanina Muslimana postoji specijalna strast da drži dućan. U njemu ima tako malo robe da se ne isplati razvijati posao. Roba mu ne donosi gotovo nikakvog prihoda i on živi ne od trgovine, nego od zemlje, na kojoj ima nekoliko kmetova. Dućan drži samo zato jer mu je zadovoljstvo sjediti u čaršiji* i pušiti gledajući na ulicu, kojom se stalno neko kreće ili prolazi. Rogatica se turski zove Čelebi-bazar (tj. gospodski trg, pijaca)13). Na geografskim kartama, čak i na onim boljim, Kipertovim14), Rogatica i Čelebi-bazar označeni su kao dva različita mjesta, jedno drugom u neposrednoj blizini. Iz ovoga možete izvesti zaključak o tačnosti tih karata. 11) Na nekim kartama ubilježeno Pleševica, 12) Ovo je vjerovatno bila Oruč-agina džamija (A. Bejtić. „Rogatica....", str. 53). * Čaršija — trgovačka četvrt, tržište, pijaca. 13) Rogatica je dobila ime Čelebi-pazar po Mehmedu Čelebiji, Isabegovom sinu, prvom vilajetskom vojvodi nahije Borač, u koju je spadala i Rogatica. Ovaj Mehmed-Čelebi zaslužan je эa razvoj varošice. Čelebi-pazar znači Čelebijin trg („Rogatica....", str. 38). 14) Heinrich Kiepert (1818—1899), njemački geograf i kartograf. Rogatička nahija (okrug) naseljena je mahom muslimanskim življem. U njoj, od 2500 kuća i 6500 muških glava, otpada 1000 kuća i 4500 muškaraca na Muslimane. Ostalo stanovništvo je pravoslavno. U rogatičkoj nahiji pravoslavii nemaju nijedne crkve. U Rogatici nisam imao šta da radim i odmah sam krenuo dalje. Put je vodio klancem kroz šume bogate drvetom. Kada smo se popeli na uzvišenje, očarao nas je pogled na klanac iza nas, u kome se tok Rakitnice poznavao po modrom zelenilu rakita, oštro izdvojenom od svijetlog zelenila ljeskove šume i tamnog lišća jova koje su rasle na padini brda. Poslije dvočasovnog jahanja kroz potpuno pust kraj ukaza se veliko polje s usamljenom kolibom i nad poljem ogromna, gola masa Tmora. Ovo ime vjerovatno je ostatak davnih vremena i, po svoj prilici, pripada starim plemenima Pelazga koja su nekada živjela u Iliriku, zajedno sa Slovenima ili prije njih. O tome sada neću raspravljati. Ovo ime, koje po glasu nije slovenskog porijekla, susrećemo i u srednjoj Albaniji — Tomor15), najviša planina u tom predjelu, a javlja se i u Maloj Aziji (Tmolus kod starih pisaca16)). Ne sjećam se gdje se ono još pominje. 15) Planina Tomor sjeveroistočno od grada Berata, sa vrhom Tomoricom. 16) Tmolos, planina u Lidiji, iznad grada Sarda (Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. Stuttgart, 1937, S. 1627). Tmor nam je ostao s lijeve strane, a mi smo uskoro dojahali do podnožja druge, kudikamo više planine, do Semeća, pokrivenog gustom borovinom. Moji mi kavazi rekoše da je Semeć najviša planina u Bosni — mišljenje za čiju istinitost ne jamčim. Dešavalo mi se, naime, da o mnogoj planini čujem da sem nje nema više u tom kraju. Bilo kako bilo, uspinjanje na Semeć učinilo mi se beskonačnim. Još beskonačnijim izgledalo je spuštanje na suprotnoj strani masiva, gdje smo morali, usljed pomrčine i iz sažaljenja prema iscrpljenim konjima, duže od sata silaziti pješke niz brdo spotičući se na svakom koraku o kamenje nabacano po putu, baš kao za pakost. Konačno stigosmo na visoravan sličnu onoj ranije opisano). Na ovoj visoravni je semećki han17). 86

17)

Han Semeć bio je vlasništvo begovske porodice Tvrtkovića iz Višegrada (X. Kreševljaković. „Hanovi.....", str. 105). O njemu moram nešto progovoriti, mada sam obećao da se više neću zadržavati na turskim gostionicama, koje sam skoro potpuno i iscrpno opisao. Semećki han zaslužuje da se specijalno pomene pošto je to najrđavije svratište u cijeloj Bosni, a vjerovatno i na svijetu. U njemu nema vode, a nema je ni oko njega. Umorni konji morali su svu noć ostati žedni. Nema ni zobi ni ječma za konje, ni hljeba za ljude. Sve što se u njemu moglo naći bilo je: sijeno i mlijeko. Mlijeko su mi servirali u plitkoj zdjeli, koju su, pošto u Turskoj nema stolova, postavili na pod. Šta se desilo? Kroz pet minuta, dok sam sjedio uza zdjelu, mlijeko je bilo puno bezobraznik malih crnih skakača! Ne možete ni zamisliti moje zaprepašćelje. Pobjegao sam iz tog legla buha i smjestio se, sa cjelokupnom svojom imovinom, nasred prljavog dvorišta. Do danas nisam mogao objasniti od čega živi vlasnik ove gostionice. Od semećkog hana treba se ponovo spuštati i silaziti da bi se, poslije tročasovnog jahanja, konačno stiglo u Višegrad18). Višegrad se nalazi u neobično živopisnom predjelu. Smješten je na rijeci Drini, koju srpska narodna pjesma naziva hladnom i brzom Drinom. Rijeka izvire u sjevernoj Albaniji, uz crnogorsku granicu, iz ogromnog kompleksa krševitih planina, koje se svojom najvišom uzvisinom zovu Komovi i Vizitor* i odatle teče, gotovo pravom linijom, na sjeverozapad, kroz Hercegovinu. U svom gornjem toku rijeka se zove Tara i nju ću još opisivati. Gotovo nasred Hercegovine, nedaleko od poznatog grada Foče, sastaje se sa Pivom i odatle, okrećući na istok, dobija ime Drina. Zatim prima još jednu veću planinsku rijeku, Lim, i, prošavši Višegrad, ponovo okreće na sjever. Odatle čini granicu između Bosne i Kneževine Srbije. Zodeni pad Drine je vrlo veliki i ona je stoga tako brza da se nikad ne smrzava i tako je hladna da se i u ljetno doba ne zagrijava. NJena boja je tamnozelena, sa modrim prelivima. Kod Višegrada je prilično široka, 18) Višegrad, na ušću Rzava u Drizu pominje se, 1358. g., kada Ludovik I (1342—1382) ovdje izdaje ispravu Dubrovniku. Ležao je na važnom putu koji je vodio iz Dubrovnika u Niš (A. Šnajder; ''Najstarije slike hrvatskih utvrđenih gradova uBosni". -Hrvatsko kolo, Zagreb, HHIV/1943, str. 122). * Ja mislim pravilnije Visitor. U starim srpskim zapisima ova se planina zove Višator. (Po Jirečeku, to je romanski naziv, od videre. — Primj. prev.) Romanija Han u Bosni 87

Detalj Višegradske ćuprije Mehmed paša Sokolović Tu je sagrađen lijep kameni most19), ali bez ograde20). Govori se da je to najbolji most u Bosni. Sagradio ga je, kako kaže predanje, Mehmedpaša Sokolović, veliki vezir sultana Sulejmana I (poginuo 1579. godine)21). Ovaj prekrasni most unakažen je dvjema polurazrušenim drvenim stražarnicama, postavljenim na sredini, čija se vrata nikad ne zatvaraju22). 19) Djelo glasovitog osmanlijskog graditelja Mimara Sinana, dvorskog nadarhitekta sultana Sulejmana Veličanstvenog. Glavnu konstrukciju nosi 10 velikih i čvrstih kameših pilera utemeljenih u korito rijeke. Sredina mosta, visoka 13,80 m, ukrašena je sa dva kamena izduženja. Na jednome je visoki kameni portal sastavljen od većih ploča, sa hronogramom mosta. Oko drugog izduženja, nazvanog sofa, poređana su naokolo kamena sjedala. Most je zidan posebnim kamenim tesanikom — sedrom, dobavljanom iz mjesta Banje, pet kilometara nizvodno, s desne obale Drine (A, Bejtić. „Sokolovićev most ra Drini u Višegradu"- Narodna uzdanica za godinu 1945. Sarajevo, 1944, str. 148—169). 20)) Most je 1896. g. s obje strane oivičen 1 m visokim i 60 cm debelim kamenim zidom (A. Bejtić. „Sokolovićev most na Drini....", str. 154). 21) Mehmed-paša Sokolović, rođen u XVI v. u hrišćanskoj porodici u selu Sokodovićima u rogatičkom kadiluku, ili u selu Sokoline, u višegradskom kadiluku. Uzdigao se do najvišeg stepena moći u Turskom Carstvu; mada izrazit sljedbenik islama, uzeo velikog udjela pri obnavljanju srpske Patrijaršije u Peći. Ubio ga je neki derviš iz Vučitrna, ne zna se zašto. Sahranjen u kamenom turbetu u carigradskoj čstvrti Ejub Eusari. Turbe mu je načinio carski neimar Sunan. NJegovi izravni potomci i danas žive u Carigradu (A. Bejtić. „Sokolovićev most na Drini.....", str. 148—149). 22) Povrh oba kamena izduženja stajala je nekada kula — kućica od hrastova drveta na sprat, zvana Kapija, sa dvoja velika i teška vrata, koja su se preko noći zatvarala i priječila prelaz preko mosta. Tu je stajala vojnička straža i carinski službenici. Podignuta je u doba prvog srpskog ustanka, kada je imala veliki strategijski značaj. Srušena je 1886. g. (A. Bejtić. „Sokolovićev most na Drini.....", str. 155—156). Višegrad leži na desnoj obali Drine (prema Srbiji). Rijeka ovdje opisuje polukrug opasujući visoke, glatke, gotovo vertikalne litice koje se nazivaju Butkove stijene. Grad je smješten u polju. Na desnoj obali rijeke horizonat zaklanjaju brda. Za njima se uzdiže planinski 88

vijenac koji dijeli tursku zemlju od hrišćanske. Ranije sam već pomenuo ime tog planinskog grebena — Stolac. U Višegradu sam tražio nešto što bi odgovaralo tom imenu, nešto što bi prevazišlo predstavu o žalosnoj turskoj palanci koja se pružila u polje zauzimajući veliki prostor. Poveli su me van grada i za pola sata došli smo do brda koje je stajalo potpuno usamljeno, usred doline blizu rijeke. Sa Semeća je ovo brdo izgledalo kao brežuljak, ali je, u stvari, vrlo strmo i lako bi se moglo učiniti nepristupačnim. Mnoga brda slična ovome, koja strše u dolini usamljena i strma i u čijim se podnožjima mogla razviti trgovina, izabirali su Srbi gotovo uvijek za utvrđenja, kako sam to često vidio na svojim putovanjima. Naporan uspon na ovaj Višegrad bio je nagrađen divnim pogledom na okolinu i razgledanjem porušenih zidina od kamena, koje su, kako izgleda, opasivale vrh brda u nekoliko čvrstih bedema. O tome kakve su bile građevine na vrhu ovoga brda nnje moguće donijeti zaključak na osnovu tu i tamo razbacanog kamenja. Podno Višegrada pokazaše mi polurazrušenu malu kamenu kulu. ,,Tu je", rekoše mi, „u staro doba bila tamnica koju je porušio i zatrpao Kraljević Marko"23). 23) Ruševine tvrđave zvane ''Starigrad" ili „Pavlovina", po vojvodi Pavlu Radenoviću i njegovom sinu Radoslavu Pavloviću. Podijeljena je na Gornji i Donji grad, a najzanimljiviji i najbolje očuvani dio je kula zvana Tamnica. Narod je naziva i kulom Kraljevića Marka. Za vrijeme Turaka u njoj je bila tamnica, po čemu je zadržala ovo ime.... (Politika, Beograd, 1968, 8. IV) rubrika: „Da li znate?" Vidi i: A. Resulbegović-Deftedarević. „Grad Višegrad i okolica....", Sarajevo, 1934, str. 7—8). Višegrad bi mogao biti važna strategijska tačka. On zatvara prelaz preko Drine na glavnom drumu, koji iz centralne Srbije vodi pravo na Sarajevo. Ali u Bosni nema mjesta koje bi svojim izgledom pružalo takvu sliku mrtvila i razaranja kao što je Višegrad. Slabe i stare kuće i mnoštvo ruševina u samom centru grada. Ove ruševine bile su nekada stambene zgrade. Izgled polurazrušenog gradića smješ-tenog na tako divnom terenu izaziva žalosna osjećalja. Tu žalost po-tencira misao koja nehotice izvire pri pogledu na planine koje se uzdižu nad Višegradom. Zašto po tim planinama, tako blizu, prolazi nemilosrdna granica i dijeli dvije oblasti koje pripadaju jednom narodu i u kojima se govori jednim jezikom? Dvije oblasti, od kojih je jednoj dozvoljeno da cvjeta i da se razvija, dok je druga osuđena na stalnu ukočenost i tamu? Sam Višegrad daje odgovor na ovo tužno pitanje. U njemu ima više od sto muslimanskih kuća, a samo 15 hrišćanskih (pravoslavnih). Domaće muslimansko-stanovništvo — to su okovi koji pritisnu ju prekrasnu, plodnu i nesretnu Bosnu. Višegrad je krajnja istočna tačka nadmoćnog muslimanskog pojasa, koji zaprema srednji dio Bosne zahvatajući i sjeveroistočni ugao Hercegovine i koji svojom ubistvenom težinom opasuje cio ovaj kraj. Ovaj pojas obrazuju — idući od istoka na zapad — sjeverna polovina višegradske nahije, zatim rogatička, fočanska, konjička (ove dvije u Hercegovini), sarajevska, kladanjska, visočka, zenička, travnička*, fojnička, skopljanska** nahija. Neću sada govoriti o ovim pitanjima jer su suviše opšta i teška za putničke bilješke. * Od imenice Travnik izvode Srbi pridjev „travanjski" a ne „travnički". Mi Rusi morali bismo pisati „travenskiй", a ne „travnickiй". ** Skoplje (gornje i donje) — turski Vakuf Opet sam sjeo na svog vjernog konja i nastavio putovanje. Do Višegrada put je vodio na istok. Od ovog grada skrećemo na jug. Prije Višegrada veći dio naselja je muslimanski. Odavde počinje pravoslavni kraj, gdje nema mnogo Turaka. Dugo smo išli širokim klancem rječice Rzava, preko brda pokrivenih gustim zelenilom. Zatim se klanac proširio, i mi smo se našli u poljima preko kojih smo putovali dva i po sata. Ta polja su na mnogim mjestima bila dobro obrađena. Poslije polja brda se opet sastaviše i tu, gdje se brda ponovo uzdižu, leži siromašno selo Dobrun, 89

poznato cijeloj okolini po svome velikom starom gradu i maloj pravoslavnoj crkvi, jedinstvenoj na čitavom tridesetočasovnom putu, koliko se računa da ima od Sarajeva do manastira Banje. Dobrunski grad je najveličanstveniji od svih na koje sam dosad . naišao. Na istočnoj strani rječice Rzava uzdižu se dva krševita brda, potpuno vertikalna tako da, kad ih pogledaš odozdo, imaš utisak da se nad tobom nagomilavaju, spremni da ti se sruče na glavu. Nešto dalje od rijeke, u kotlini između ova dva brda i polukruga što ga obrazuju planinski grebeni, stoje dvije nevisoke, uske i vertikalne hridine, na čijim se vrhovima vide polurazrušene tvrđave. Na jednoj od tih hridina priroda je izgradila pećinu koja, prema pričanju, prodire duboko pod zemlju. Grad Dobrun smješten je na jednom od dva krševita brda o kojima sam govorio. Leži na južnom24). Do njega treba pola sata najnapornijeg hoda. Padina je tako strma da moraš brdo obilaziti u krugovima držeći se za travu i za razbacano kamenje. Cijelo brdo, gotovo od svoga podnožja, opasano je bedemom od koga se sačuvao samo donji dio. Polurazrušena uska kamena kapija obnovljena je sa nekoliko greda. Ovdje se zatvaraju dobrunska stada, koja pasu u starom gradu kao u toru. Na vrhu brda jasno se primjećuju temelji zaobljene kule sa promjerom od 25 koraka i nekakvog četvorougaonog zdanja nedaleko od kule25). 24) Čitav grad, u stvari, leži na dvije okuke rijeke. NJegov istočni dio, sa dvije kule, podignut je na stjenovitom izdanku brda Rogova. To je na lijevoj obali Rzava. Na desnoj obali, na vrlo strmom ogranku Orline, podignut je dvorac, koji, sa donjom kapijom i zidom što se od sjevernog dijela dvorca spušta do rijeke, čini istostraničan trougao, čiji je vrh na pomenutoj kapiji (vidi: Ć. Mazalić. „Starine u Dobrunu". Glasnik Hrvatskih muzeja u Sarajevu, LIII/1941. Sarajevo, 1942, str. 101—123). 25) Vjerovatno je u pitanju cisterna. Jedan dio zidina ostao je čitav. S ovoga vrha pogled se gubi u množini planinskih grebena koji svojim raznolikim oblicima zaklanjaju horizont sa svih strana. Na istoku se uzdiže Stolac, zaklanjajući od našeg pogleda Srbiju. Između Dobruna i Stoca strše još dva čudnovata konusa po imenu Orlina26). Nedaleko od Orline nagomilali su se Sokoli, ogromni kompleksi hridina. Na jugu — Rogovi27), na zapadu — Bijelo brdo28) i mnogo drugih uzvišenja čije bi nabrajanje dodijalo čitaocu. 26) U originalu: Orlovinы. Na austrougarskim specijalkama ubilježeno je „Orlinja", a kod Đ. Mazalića „Orlina". 27) U originalu: Rogova. 28) Bijelo brdo nalazi se jugoistočno od Dobruna. Kada sam sa grada pogledao dolje, na dolinu Rzava, iznenadio me čudnovat izgled nekakvih vještačkih ogradica od sivog kamena. „Šta je to?" upitao sam pratioca. „Tu je bio šeher"* (grad), reče on, „ali je već odavno batal, tj. razoren." I, zaista, pokazalo se da je cijelo podnožje brda, prošireno na prostoru od gradskog bedema do Rzava, pokriveno temeljima građevina. Na nekim mjestima su ti temelji tako dobro sačuvani da bi se mogao pratiti i pravac ulica. Neke građevine bile su velike. Dakle, tu je bio čitav kameni grad (kolika razlika prema današnjim bosanskim gradovima, sa kućama od drveta i gline!), a nad njim se uzdizala nepristupačna tvrđava29). * „Gradom" Srbi nazivaju jedino tvrđave, utvrđena naselja. Za naš pojam „gorodъ" oni upotrebljavaju turske izraze „šeher" (veliki grad), „kasaba" (manji provincijski grad) i mađarsku riječ „varoš" (prvenstveno trgovački dio grada) 29) Ispod grada razvilo se podgrađe (Sotto-Dobrun), u koje su zalazili i dubrovački trgovci (vidi: 90

Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb.) „Nema takvog grada (tj. tvrđave) u čitavoj Bosni i Hercegovini", s ponosom mi kaže moj pratilac, handžija**, Musliman s ogromnom gušom (bolest koja je česta u ovim krajevima). „Kad bi ponovo sazidali Dobrun, niko ga ne bi mogao zauzeti." (Moj handžija, naravno, nije imao ni pojma o tome da tvrđava, koja je bila nepristupačna prije uvođenja vatrenog oružja, danas može biti razrušena sa dva topa postavljena na obližnje vrhove.) „Ko je sazidao ovu tvrđavu i kako je ona pala Turcima u ruke?" — Grad je podignut davno, „vavijek stoji", od početna. Sazidali su ga, po svoj prilici, banovi30). „Eno vidiš", produži moj dobrunski vodič, „one tri kućice u daljini. To mjesto naziva se Banovac, po banovima koji su podigli grad. Kada su Turci zauzeli svu Bosnu, u Dobrunu se još držala kraljica Jerina (žena despota Đurđa Brankovića, u prvoj polovini XV vijeka. Srpski narod je pamti zbog njenog vlastoljublja i okrutnosti31). ** Vlasnik hana. 30) Najstariji podaci o Dobrunu datiraju iz prve polovine XV vijeka, kada je pripadao bosanskoj vlasteoskoj porodici Pavlovića (Enciklopedija Jugoslavije,3, Zagreb) 31) Tako je narod zvao despoticu Irinu, Grkinju, iz porodice Kantakuzena. Udala se za Đurđa 1414. g., a umrla 1457. g. Bila je nepopularna i nazvana je Prokleta zbog teškoća vremena u kome je živjela, napada Turaka, velikih nameta, a naročito zbog nametnutog kuluka pri zidanju Smedereva. Turci opkole silnom vojskom Dobrun i poruše podgrađe, ali ne mogoše zauzeti tvrđave. Ali je između Jerine i komandanta turske vojske došlo do ljubavnih odnosa: on se pretvarao da je zaljubljen u nju, a Jerina se već bila zagledala u njega i nije mogla izdržati, pa ga je počela tajno puštati u svoj neosvojivi stan. Turčin je obećao Jerini da će preći na njenu stranu, da će izdati svoju vojsku i njom se oženiti. Jednom prilikom on se u gradu zadržao duže nego obično. Tu noć je trebalo tajno dotjerati u tvrđavu njegovo blago spremljeno u sanduke i natovareno na 200 konja — sve kao svadbeni poklon Jerini. Kada su konji s tovarima ušli u grad, sanduci se naglo otvoriše i iz njih, u pomrčini, iskoče naoružani Turci. Poubijaše hrišćane, Jerinu zarobiše, a Dobrun porušiše." Tako glasi narodno predanje. Mnoge se ovakve priče mogu čuti o Dobrunu, čiji veličanstveni izgled, hridine, tvrđave i usamljene pećine nehotice izazivaju narodnu maštu. Blizu porušenog grada postoji velika pećina, koju seljaci nazivaju „Kraljica" i povezuju je za ime Jerine. Kazivali su mi da se u njoj nalaze zapisana nekakva pismena koja niko nije bio u stanju da razabere. Nisam imao vremena da tamo odem, ali sam nešto slično vidio na litici Orlina, više dobrunske crkve. Moj pratilac me tamo namami svojom pričom o nekakvim neobičnim natpisima na kamenu. Zaista, na glatkoj površini granita uklesane su grube figure slične skicama čovječjih glava i ruku. Oko ovih figura primjećivali su se nekakvi znaci. Da li su to bila pismena ili slučajne linije i šare, nisam mogao riješiti32). 32) S. Trifković pominje glatku kosu stijenu više manastira na kojoj su nekakvi crteži na prostoru od 6,5 m dužine i 3 m visine. Tu se vidi ljudska slika s izdubenim licem koja jednom rukom pokazuje naniže. Druga ruka pokazuje naviše. Tu ima i nekakvih kolutova i krstova sa inicijalima I. X. itd. (S. Trifković. „Višegradski Stari Vlah". Naselja srpskih zemalja. Knj. II. Beograd, 1903, str. 632). Dobrunska crkva leži na maloj poljani. Predanje kaže da je ona srušena istovremeno kad i grad. Zidovi su sačuvani i na njima su ostali stari natpisi i ikone izrađene al fresco. Stanovništvo okolnih sela obnovilo je crkvu 1822. godine33). Na vrhu je namješten mali željezni krst — velika rijetkost u Bosni. Crkva je veoma mala — sva bi mogla stati u jednu od sala naših kuća. Ulogu prozora igraju otvori uski poput puškarnica — znak veoma stare arhitekture. Na žalost, nisam vidio unutrašnjost hrama: sveštenik ne živi u Dobrunu, u kome imaju samo dvije 91

srpske (pravoslavne) kuće, a muslimanskih 20, nego daleko odavde, u selu Bijelom Brdu, u kome ima 65 pravoslavnih kuća. U Dobrun dolazi tri puta godišnje da vrši bogosluženje (na Božić, Uskrs i Trojičindan). U te dane se u Dobrun slegne ogromna masa svijeta iz čitave okoline. Uz crkvu sam vidio naročite drvene kućice na niskim točkovima. Kućice su bez zidova. Krov im leži na četiri motke, uglavljene u pod ovog pokretnog zdanja, na kome je samo donji dio ograđen daskama sa sve četiri strane. U ove pokretne paviljone (kućice su zaista svojim oblikom slične turskim kioscima) — originalne proizvode bosanskog stvaralaštva — nastanjuju se i noćivaju porodice koje o praznicima dođu u Dobrun. 33) Crkvu je ponovo obnovila, 1884. g., baronica Nikolić. Tom prilikom porušeni su eksonarteks i riznica, a načinjen zvonik. Arhitekt Vancaš snimio je, prije toga, osnovu (Đ. Stratimirović. „Dobrun". Glasnik Zemaljskog muzeja.... III/1891, str. 291— 292). God. 1921. crkva je ponovo prepravljana. Tada je zakrečen natpis iznad nadvratnika na ulazu u narteks, a stare freske u zasvedenom trijemu pokrivene su novim slikama (M. Kašanin. „Manastir Dobrun". Starinar, Beograd, III, knj. IV, 1926—7, str. 71). U januaru 1945. g. Nijemci su crkvu bacili u vazduh. Septembra 1945. prilikom obnavljanja malterom su zamazane dragocene ktitorske freske koje su sačuvane na zidovima priprate (Đ. Bošković. „Stanje srednjevekovnih spomenika u jugozapadnoj Srbiji, Kosmetu i severoistočnom delu Crne Gore". Muzeji, Beograd, 1948, 1, str. 96— 97). Ni u jednom mjestu u Bosni i Hercegovini nisam vidio ovakvu pažnju i obazrivost prema vjernima. Ima mnogo crkava i manastira gdje se o velikim praznicima sakupi stotinama hodočasnika. Oni se bez uzbuđivanja sami razmještaju za spavanje pod vedrim nebom ili podižu sebi kolibe od pruća i granja. Rekao sam da se služba božja u Dobrunu obavlja tri puta godišnje. U preostalo vrijeme obližnji svijet nema mogućnosti da prisustvuje bogosluženju. Hvala Bogu kad se bogosluženje može slušati i tri puta godišnje! Koliko li tek u Bosni ima okruga sa hiljadama pravoslavnih hrišćana gdje seljak proživi cio svoj vijek a nijedanput ne vidi crkvu. Na spoljašnjem zidu dobrunske crkve naslikan je lik Bogorodice, restauriran u posljednje vrijeme. Ispod ikone sačuvan je natpis ì(à)òè á(î)æèh.34 Oblik slova, naročito pisanje i mjesto i i upotreba h mjesto ¤ dokazuju da je natpis vrlo starog datuma. Možete shvatiti kako je velika bila moja želja da poslije ovoga otkrića pročitam natpis koji se nalazi iznad vrata crkve35) i koji se još jasno vidi, mada su ga radnici mnogo poprskali prilikom krečenja crkve. Na žalost, natpis je bio visoko i, ma koliko da smo tražili ljestve i dovijali se da mjesto njih nađemo neko drugo sredstvo, sav napor ostao je uzaludan. Morao bih cio dan sjediti u Dobrunu i čekati dok se, iz drugog sela, donesu ljestve. Kako se nisam mogao odlučiti na to, zamolio sam, kasnije, monahe manastira Banje da mi u zgodnoj prilici prepišu natpis. Oni su mi ga poslali. Međutim, ne samo što ovdje ne može biti govora o arheološkoj vjernosti nego je i moj Bosanac dopisnik načinio ne kopiju, nego samo izvod iz natpisa. U izvodu, po njegovom iskazu, stoji da je

,,èçâîëgíigìú îòöà è ïîñïhøgíigìú ñûíà è ñîâgðøíigìú ñâ