Alek Popov - Misija London

ALEK POPOV (1966, Sofia, Bugarska) jedan je od najčitanijih i najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca. Autor je zbirki priča, eseja, romana i drama. Apsurd, ironija, crni humor, neočekivani obrati najvažnije su karakteristike njegova pisanja. Roman Misija London, utemeljen na slikovitim dojmovima kulturnoga atašea bugarskoga veleposlanstva u Londonu, okarakteriziran je kao najsmješnija knjiga tranzicije, ima već šest izdanja i preveden je na trinaest jezika. Film snimljen po ovome romanu najgledaniji je bugarski film u posljednjih dvadeset godina. Za najnoviji roman Crna kutija dobio je nagradu Elias Canetti i nagradu Cvijet Helikona za najprodavaniju knjigu u 2007, i nagradu Ujedinjene bugarske banke za knjigu 2007. Pod naslovom Psi lete nisko objavljena je na njemačkom, poljskom, turskom i srpskom jeziku. Popov je jedan od vodećih bugarskih satirika, piše Sebastian Fasthuber za bečki časopis Faller, štoviše, on igra u prvoj postavi reprezentacije suvremenih europskih pisaca.

ALEK POPOV: MISIJA LONDON

MISIJA LONDON ALEK POPOV

2. izdanje

s bugarskog prevela Ksenija Banović

Ova je priča u potpunosti plod mašte. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

Čak i kad postižemo gigantske uspjehe u svom poslu, nema nikakvog mjesta samozadovoljstvu i nadmenosti Skromnost pomaže čovjeku da napreduje, dok ga taština vuče unatrag. To je istina koju uvijek moramo imati u vidu. Mao Ce Tung, Obraćanje delegatima Osme nacionalne konferencije kineske komunističke partije (15. rujna 1956)

1.

Kosta Gibaničarov sjedio je u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Kensington. Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Kosta Gibaničarov sjedio je na stepenicama, bos, u trapericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zaboravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se ne bi neosjetno slila s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset. Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće zijevali su širom otvoreni. Propuh je raznosio miris starih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvijek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke. Bližilo se jedanaest sati, ali Kosta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Kosta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natjerala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju. Ugurao je opušak u procjep između pločica i nevoljko 9

ALEX POPOV

ustao. Odšepesao je niz hodnik. Ogromno kristalno ogledalo neugodno je odrazilo njegovu mršavu figuru, koju je požurio izbaciti iz pozlaćenoga okvira. Uslijedili su novi, kratki i reski zvukovi zvona. — Evo, evo - promrmljao je Kosta i dodao u sebi - Nabijem ti ga! Na pragu je stršao visok, mračan gospodin sa zelenkastim mantilom i kuferom u ruci. Iza njegovih leđa jedan crni londonski taksi pravio je složne manevre ne bi li se izvukao iz tijesne uličice. Nekoliko sekundi njih dvojica su se proučavala sumnjičavo. — Koga trebate? - upitao je Gibaničarov na bugarskom. Uvenulo gospodinovo lice oživjelo je kiselim osmijehom. — ja sam novi veleposlanik - reče i zagleda se u njegove bose noge. - A tko ste vi? — Pa, ja, ovaj... - zamuca Kosta - ja sam kuhar. "Bivši kuhar!" prožeo ga je bolni osjećaj. — Odlično - kimnuo je veleposlanik. - Mogu li ući? Kosta se automatski povukao osjetivši neobjašnjivu hladnoću koja ga je zapahnula nakon što je muškarac prošao kraj njega. Plaha nada da je sve to samo neslana šala koju su smislili bugarski emigranti, s kojima se naposljetku zbližio, počela je isparavati. Muškarac je spustio svoj kufer na pod, ogledao se oko sebe i gadljivo podigao obrve. Kuhar je osjetio da bi trebao nešto reći, prije negoli on nešto izusti.

10

MISIJA L O N D O N

-Očekivali smo vas za dva dana - rekao je s laganim ukorom. - V i d i se - zajedljivo je dometnuo veleposlanik, zavirivši u blagovaonicu. - Da smo znali da dolazite danas... - započeo je kuhar. - Promijenio sam planove - ovaj ga je prekinuo. "Onda se ljuti sam na sebe, glupane", pomislio je Kosta Gibaničarov. Nakon svih tih godina provedenih kraj trpeze glavešina kuhar je razvio osobit psihološki njuh. Odmah je nanjušio da njegov novi šef spada u opsežnu i bogato razgranatu porodicu administrativnih kretena. Ali bilo je tu i nečeg drugog, nečeg što ga je činilo nepredvidivim i opasnim s onu stranu njegova stakleno glupavog pogleda. Kosta Gibaničarov odjednom je postao svjestan da se tip namjerava tu useliti. Nešto više, ovo je sad bio njegov novi dom, a on - Gibaničarov, trebao bi mu služiti. To mu se učinilo beskr ajno nepravednim. Mali sin Gibaničarova puzao je gore po stepenicama koje su vodile iz suterena, gdje je živjela kuhareva obitelj. Klinac je izmaknuo majčinoj pažnji, Što mu je bilo dovoljno da likuje. Brbljajući nešto svoje, dijete se uspravilo i bodro krenulo prema stoliću ispod ogledala. Na stoliću je mudrovao jedan krhki predmet, koji je već odavno iritirao njegove elementarne instinkte. Gibaničarov je trenirao razne sportove u mladosti, ali s vremenom je izgubio svoju nekadašnju okretnost. Klinac se čvrsto uhvatio za stolić i brzo ga povukao. Porculanska

11

ALEX POPOV

košarica, zavedena pod inventarnim brojem 73, razbila se o pod uz apokaliptičnu zvonjavu. - Tak-tak - veselo je progugutao mali. - Dat ću ja tebi "tak-tak"! - zarežao je Gibaničarov, potiskujuću instinktivni poriv da ga zvekne po glavi. - Norke! - povikao je. Odgovor nije uslijedio. - Nooooorke! - ponovio je. - Dolazi odmah! - Nabijem ti ga u smrdljivo dupe! - javio se hrapavi glas.

2. Gradonačelnik općine Provadija energično je odvrnuo slavinu i za toplu i za hladnu vodu i pustio tuš da ga oblijeva od glave do pete. Voda je pljuštala na njegovo široko tatarsko lice, tukla je po njegovim moćnim rutavim grudima i veselo se slijevala poskakujući po divovskoj škembi. Gradonačelnik općine Provadija osjećao se veličanstveno usprkos tankoj mreni jutrošnjega mamurluka koja je još uvijek obavijala njegov mozak. Preplavila ga je svijest o ispunjenoj misiji. Posjetio je ovaj tajanstveni i daleki otok koji je nekad vladao polovicom svijeta. Razgledao je dvorce i trgovine. Upoznao je stanje nacije. Došao je do određenih zaključaka i mogao je hrabro reći da već ima predodžbu o stanju reforme u ovoj razvijenoj zapadnoj zemlji. Bio je zadovoljan što

12

MISIJA LONDON

nije izgubio razum pred blještavilom Oxford Streeta. Ali bio je još zadovoljniji što danas kreće u svoju rodnu Provadiju - grad slavne prošlosti i plodne zemlje. - Ola-la - dreknuo je iz dubine grla. - La-la-laa-aa! Voda je šikljala sa svili strana poput vodopada i stvarala je osjećaj spokoja i duševne ispunjenosti. Postupno mu se i talog u glavi razrjedivao i pridobivao kristalnu jasnoću. - Lalaa-lala-lala-lalaa! - nastavio je intenzivno pjevušiti, sapunajući svoju kratku kosu. Nije primijetio, niti je mogao primijetiti tanki mokri jezičak koji je skliznuo pod vrata kupaonice i polako počeo močiti tepih. Veleposlanik je uzeo svoj kufer i zaputio se prema drugom kata, ne progovorivši ni riječi. Sudeći po njegovu zelenkastom licu, Kosta Gibaničarov zaključio je da se magija ljubavi na prvi pogled nije dogodila. Perspektive su izgledale još mračnije. Stigavši do sredine stepenica, zastao je i osluhnuo. - Tamo ima nekoga - rekao je veleposlanik, pokazujući prstom prema gore. - A, gospodin gradonačelnik općine... - odvratio je kuhar; po njegovu tonu moglo se zaključiti i da se radi o kućnom ljubimcu koji živi u rezidenciji od pamtivijeka. Mali klinac mu se izvijao iz ruku nevjerojatnom snagom, derao se i grizao ga. Stisnuo ga je još čvršće i tiho procijedio: - Govance jedno smrdljivo, na mamu si se uvrgnuo!

13

ALEX POPOV

-Gradonačelnik općine?! - uznemireno reče veleposlanik. - Gradonačelnik općine Provadije - konkretizirao je kuhar s odredenom simpatijom. -I kako je dospio ovdje... taj čovjek iz Provadije? - zapitkivao je s gnušanjem. - Smjestili su ga - rekao je. - Nije bilo mjesta u hotelu. Danas odlazi. Veleposlanik ništa nije rekao. Uperio je pogled u putić koji se zlokobno namakao, kao da se nalazio na brodu Titanic. Nad njegovom glavom začulo se šljapkanje i psovanje. Gradonačelnik Provadije stvorio se na gornjem katu, nehajno zaogrnut uskim ručnikom, ispod kojega su stršali njegovi herkulski atributi. - Gledaj ti glupih Engleza! - razvikao se. - Nisu se sjetili jednu rupu u kupaonici probušiti! Jednu jednostavnu rupu! Što bi ih to Kostalo? Rupu! Odvod! Napravio je prstima krug i provirio kroz nju, kako bi demonstrirao očitost tog glupog propusta. U njegovo vidno polje odjednom je upao mračni gospodin koji je s bolesnim izrazom lica proučavao mokri puteljak. - Dobar dan - reče gradonačelnik i prostrijeli veleposlanika pogledom. - Novi gost, ha? - Ovo je novi veleposlanik - odgovorio je kuhar bez suvišnog entuzijazma. - A h , tako! - gromko je dreknuo gradonačelnik općine Provadije. - Čestitam! Gospodin se vidno zaprepastio. - Vrlo mi je drago upoznati se s vama! - uzvi-

14

MISIJA 1 0 N 0 0 H

knula je velika muškarčina tatarskoga lica. - Oprostite mi na izgledu. Lijepo da smo se sreli. Nažalost, ja danas odlazim, inače bih vam puno više ispričao o tim licemjerima. Htio bih da zapamtite samo jednu stvar. Nema demokracije u Engleskoj. Ovo nije prava demokracija. Na licu veleposlanika ispisala se neskrivena panika. - Nemam vam više što objašnjavati - oštro će gradonačelnik. - Uvjerit ćete se i sami. I nemojte im zaboraviti napomenuti za kupaonicu! Već na prvom službenom sastanku. Tepih su stavili, a odvod zaboravili! Još na prvome službenom susretu! I za zahod! Stari Bugari su izmislili vodeni zahod, jeste li to znali? Nisam ni ja to znao, ali nedavno su kod mene bili nekakvi arheolozi da me izvijeste o tome. Otkrili su ga pri iskapanju. Čitavih 600 godina prije Europljana! U gradu Provadiji! Zadovoljan učinkom koji su njegove riječi očito proizvele kod važnoga gospodina, gradonačelnik Provadije nagnuo se preko ograde i doviknuo Gibaničarovu: - Bratko, je li ostalo još one ukusne hladetine? - Ostalo je - rekao je kuhar. - Da je pripremim? -Hoćete li probati malo hladetine uz jedno hladno pivo? To je dobro za doručak - gradonačelnik općine ljubazno se obratio veleposlaniku. - Sumnjam - hladno je odmahnuo glavom. Kutić usana mu je zlobno zatreperio. - Prošetat ću malo. Nemojte me čekati za večeru. Očistite ovaj svinjac! bile su njegove posljednje riječi upućene Gibaničarovu. Naglo se okrenuo i potrčao prema izlazu, ostavivši ku-

15

A l E K POPOV

fer na stepenicama. Prije nego što je prešao prag, veleposlanik se ukočio u hodniku i piskutavo povikao: -93! - Što se dogada s ovim momkom? - podigao je ramena gradonačelnik općine Provadija.

Varadin Dimitrov napustio je rezidenciju pod utjecajem isparavajućeg koktela od raznoraznih osjećaja - gnjeva, uzbuđenja, prezira, srama... Poluošamućen, prešao je razmak od dvjesto koraka koji su ga dijelili od oživljene High Kensington ulice i smrznuo se pred automobilima i autobusima koji su se kretali u oba smjera. S druge strane, u Kensington Gardenu, trava se mekano zelenjela. Po alejama su bešpmno klizili roleri poput bića iz neke daleke utopije. Varadin Dimitrov zaputio se prema najbližem semaforu. Oslonjena na metalni stup čekala je i jedna starija Engleskinja. Ne pogledavši je, procijedio je kroz zube: -74! Žena je dobacila izbezumljen pogled i brzo odglumila nezainteresiranost, točno slijedeći upute razvikanog džepnog priručnika "How to shun upsetting acquaintances".1 U tom se trenutku upalilo zeleno. Promet se zaustavio i Varadin Dimitrov presjekao je ulicu širokim, sporim koracima poput šestara. Sta' Kako izbjeći neugodna poznanstva 16

MISIJA LONDON

rica je krenula za njim na pristojnom razmaku. Po parku su trčali psi i mala djeca. Dan je bio suh, po travi su se rasuli ljudi iz različitih krajeva svijeta; neki od njih su već navaljivali na svoj podnevni sendvič. Varadin Dimitrov krenuo je glavnom alejom, pokraj Kensington Palacea - doma pokojne Diane Spencer. Na ogradi su tu i tamo bili zakvačeni buketi cvijeća ili su se vijorile karte s porukama, koje su ostavljali neumorni princezini obožavatelji. Ravnodušno je prošao kraj tili znakova narodne ljubavi i nakratko se zaustavio ispred spomenika kraljici Viktorjji. Poražavajuće ga je podsjećala na jednu njegovu rođaku zbog koje je u mladosti popio dosta batina. Potom je skrenuo prema Okruglome jezeru i krenuo obalom prekrivenom ptičjim izmetom. Našao je slobodnu klupu i sjeo. Jedna guska koja je pasla u blizini protegla je šiju prema njegovim nogama i glasno gaknula. - 5 5 - reče. Varadin Dimitrov zadržao se na klupi gotovo pola sata, bez konkretnih misli u glavi, zagledan u glatku površinu jezera iznad koje je lebdjelo bijelo paperje. Guske i patke postupno su izgubile zanimanje za njega. Tada je najneočekivanije prošaptao: - Jedan. I nasmiješio se s olakšanjem. "Brojevna terapija" doktora Pepolena uistinu je davala zadivljujuće rezultate. Varadin Dimitrov je kao čovjek neprestano izložen živčanim stresovima mogao to ocijeniti. Sistem doktora Pepolena zasnivao se na nekoliko

17

A l E K POPOV

jednostavnih principa. Tvrdio je da se ljudske emocije (kao i potresi) mogu odrediti na skali od 1 do 100, ovisno o njihovu intenzitetu. Registracija emocija - učio je Pepolen - korale je prema njihovu svladavanju. Provodio je specijaliziranu radionicu s nestabilnim osobama koje se lako uzbuđuju, obučavajući ih da mjere stupanj svojih emocija. Rad se sastojao u sljedećem: čim osjeti da gubi kontrolu nad svojim živcima, pacijent mora ispaliti prvi broj koji mu padne na pamet od 1 do 100. Nakon izvjesna vremena pacijent mora prozvati sljedeći proizvoljni broj, pod uvjetom da bude manji od prethodnog. Sljedeći put broj postaje još manji. I tako dalje, dok se ne stigne do broja jedan. U tom trenutku, prema doktoru Pepolenu, emocija je u potpunosti svladana, zatvorena i neutralizirana, a osoba uspijeva povratiti psihičku uravnoteženost. Varadin Dimitrov imao je sreću sresti doktora Pepolena za vrijeme mandata u jednoj skandinavskoj zemlji. Pod pritiskom zabrinutih bliskih ljudi upisao se na čuvenu radionicu i već je tri godine prakticirao metodu brojevne terapije. "Djeluje", bilo je sve stoje mogao reći. Dokaz je bio to da se sad nalazio ovdje, a nije se, takoreći, pržio u konzularnom odjelu veleposlanstva u Lusaki. Zdravi živci za karijeru isto su što i uže za alpinista. Ako uže ne izdrži, polijećeš dolje, a šerpe skupljaju medicom tvoje ostatke. Bio je svjedokom mnogih sličnih slučajeva. Nije imao namjeru postati jedan od njih. Imao je samo jedan put - onaj prema gore. Sada kada je mutna rječica emocija koje su ga spopale

MISIJA LONDON

iscurila, u duši mu je iskrila samo radost, čista poput planinskog potoka. Postigao je svoj cilj. Trenutak iznenađenja. Među uobičajenu svjetinu koja je nastanjivala veleposlanstva po cijelom svijetu bio je bačen nemir. S neopisivim zadovoljstvom zamišljao je grozničavo poslovanje u veleposlanstvu. Histerična telefonska zivkanja. Paniku u veleposlanstvu. Sigurno ga očekuju da se pojavi tamo svakog trenutka. Otkazivali su već ugovorene sastanke. Čistili su svoje radne stolove. Svima je pobrkao planove. - Dozvolite da se obratim - zakikotao se - prva etapa operacije "Dolazak šefa" završena je uspješno.

- Hoće li biti, neće li biti? - nametljivo se pitao drugi tajnik Kišev, zagledan u pismo na svome stolu. Nije se usuđivao otvoriti ga. Na omotnici se šepurio pečat kraljevskoga ureda. Pismo je stiglo jutros i odmah se našlo u njegovoj ladici za službenu poštu. Nije bilo potrebno otvarati ga da bi ođgonetnuo što unutra piše. Postojale su samo dvije mogućnosti. Jedna bi ga pokopala. Druga bi ga učinila herojem. Nije bio tip kockara i već se proklinjao što je tako lakomisleno preuzeo ovaj angažman. To je bio prevelik zalogaj za njega. "Da je mirno sjedilo, ne bi čudo vidjelo" govorio je narod. Ali kako, kako je mogao mirno sjediti dok mu je mandat neumoljivo istjecao? Dani su curili jedan za

19

ALEX POPOV

drugim poput pijeska u pješčanome satu. Možda se zato uhvatio za tu slamku s nadom da dobije još pokoji crveni bod i tako se pokaže krupnim ribama. Život na Otoku mu se dopadao. Proveo je tu više od dvije godine i činilo mu se užasno nepravedno pakirati stvari upravo sad kad se posve prožeo s ovdašnjim životom. A što ga je čekalo kod kuće? To nitko nije mogao reći. Mnogo je vode isteklo u te dvije godine. Vlada se promijenila; ljudi kojima se uvlačio prije i koji su ga podržavali sada su šutnuti iz Ministarstva - drugi, novi i gladni ljudi, došli su na njihova mjesta i sigurno su mu već skrojili kapu. U panici zbog nadolazećeg raspleta izdao je svoj zdravi birokratski instinkt (Tko ne radi, ne griješi!), upuštajući se u grozničavu aktivnost osjetljivog posredovanja, koje je očito nadilazilo njegove mogućnosti. Umislio si je da će ga za nagradu ostaviti još jedan mandat u Londonu. Ili jednu godinu. Makar i pola godine, opet je nešto! Ali što je mogao učiniti jedan mali drugi tajnik protiv stoljetnog imperijalnog establišmenta? Kako je mogao utjecati na njega? S koje pozicije? Kojim sredstvima? Nitko se to nije pitao. Naprotiv, okrivili bi njega - upravo njega, crva. "Zeznuo si se, Kišev, sam si se zeznuo!", razmišljao je, mračno gledajući u omotnicu. A što ako nije? Morao je razmišljati pozitivno. Pozitivno mišljenje leži u osnovi svakog uspjeha. Negativno razmišljanje posljedica je socijalizma. Otvorio je pažljivo omotnicu i izvukao list drhtavim prstima.

20

MISIJA LONDON

Dragi Mr. Kišev, Njezino Veličanstvo srdačno zahvaljuje na Vašem ljubaznom pozivu za sudjelovanje u kulturnim praznicima koje organizira vaše veleposlanstvo. Nažalost, službeni program Njezina Veličanstva vrlo je zgusnut te zasad ne može sudjelovati na tom događaju. Iskreno Vaša: Murriel Spark, Odnosi s javnošću Kišev je pročitao pismo još desetak puta. I u jednom i u drugom smjeru. Sadržaj je ostao jednak. Zatim je digao list na svjetlo i zagledao se u vodeni žig koji se nazirao na papira. Pomirisao ga je i uhvatio laganu aromu bogatstva i vlasti kojom su zračile stvari iz svijeta visokoga društva. Duboki metafizički strah zaledio mu je srce. Donositelje loših vijesti ubijaju, zar ne? U tom je trenutku netko pokucao navrata. Jedna kudrava glava pojavila se na trenutak i ispalila vijest točnošću profesionalnog ubojice: - Stigao je novi veleposlanik! Suprotno očekivanjima Varadina Dimitrova, koji se pokazao kao loš psiholog, novost o njegovu dolasku nije odmah porazila veleposlanstvo, već je prošla dugačak zaobilazni put, slijedeći prije ljudske zakone, nego zakone prirode. Kosta Gibaničarov bio je usamljena očajna duša kojoj je ideja o solidarnosti i uzajamnoj pomoći bila strana. Njemu nije ni palo na pamet zgrabiti telefon i upozoriti 21

A l E K POPOV

kolege na užasavajuću opasnost, Zapravo, jedan kuhar i ne može imati kolege. Na svijetu nije bilo usamljenijeg zanimanja od njegova. Ispod kuhara bio je pomoćnik kuhara. A iznad kuhara bio je Gospodin Bog, ili još strasnije - Ništa, ovisno o uvjerenjima. Gibaničarov je bio ateist. Nagrabio je gradonačelniku pun tanjur hladetine, otvorio dva hladna piva i sjeo da mu pravi društvo. Do polijetanja ostalo je nešto manje od dva sata, ali gradonačelnik se nije osobito brinuo, bolje rečeno, nije mogao povjerovati da bi avion poletio bez tako važne figure kao što je on. Ležerno su razgovarali u kratkim pauzama između nekoliko gradonačelničkih zalogaja. Gibaničarov nije ni sumnjao da će novi veleposlanik odmah dojuriti u veleposlanstvo i ta ga je misao tjerala da nježno cupka kraj svoga osijedjelog mačjeg brka. U 15,30 na ulaznim je vratima pozvonio vozač Miladin. Gradonačelnik i kuhar stisnuli su si ruke. - Ako ikad ostaneš bez posla - rekao je gospodin gradonačelnik - dobrodošao u grad Provadiju. S ovakvom liladetinom nećeš propasti, ljudino! Vozač, naravno, nije ni slutio dramatični razvoj događaja. Shvatio je od brbljavog sugovornika koji nije propustio čestitati mu na novome šefu, Miladin je također bio vrlo samoživo biće s potisnutim socijalnim instinktima i odlučio je sačuvati tu vijest za sebe. U džepu mu je bio mobilni telefon, koji je sasvim svjesno isključio. Nakon što je ostavio gradonačelnika na aerodromu Heathrow, Miladin je sprašio prema jednom od poznatih londonskih buvljaka.

2 2

MISIJA t O N D O H

Ostavši sam sa sobom, Kosta Gibaničarov skinuo je masku "bolimeuho" i bezobraštine, koju je obavezno nosio u prisutnosti drugih ljudi, i postao mračan poput seljaka koji slijedi put gradonosnih oblaka nad plodnim njivama. Prečuo je jadikovanja svoje žene, koja je, kao i obično, gunđala nad svojim socijalnim usudom. - Dovuku se s koca i konopca, naljoskaju se, useru sve, pa poslije hajde ti čisti za njima! - nabrajala je vukući gomilu tanjura u kuhinju. - Svi su postali glavešine! Nema života za običan narod! - Bila je sitna, nabijena ženica, s velikim radničkim rukama i nepokornim ustima. Njezine oči, vječito stisnute, gledale su s predbacivanjem i prijetnjom stvarnost koja ju je okruživala. Kao supruga kuhara-međunarodnjaka obišla je dosta svijeta, ali duboko u sebi vjerovala je da stvarno postoji samo komad rodne zemlje, negdje između Iskara i Vitoše. Bez obzira na to gdje boravila - u Parizu, Berlinu ili Londonu - uređivala je život obitelji u skladu s tom svojom pretkolumbovskom predodžbom o svijetu, otimajući postupno od zapadne džungle dvorište za svoju domaću civilizaciju. U posljednje vrijeme Gibaničarov se često pitao: zašto sam je, kvragu, oženio? Ili točnije: zastoje, da se jebe u glavu, i dalje oženjen njome? Iz lijenosti, to je bila istina. Dosadilo mu da si traži ženu prema srcu i posegnuo je za najbližom. Poslije mu se nije dalo razvesti i eto već dvadeset godina vuku se zajedno. Ni seks im ne ide. Po cijeli dan se svađaju. Ona ga prezire. Napravili su dvoje djece u velikom vremenskom razmaku. Imali su nešto ušteđena novca - premalo da bi ga podijelili.

23

ALEX POPOV

Poslijepodne je u veleposlanstvo nazvala osoba Čavdara Tolomanova. Živio je već niz godina u Londonu i predstavljao se sad kao trgovac, sad kao umjetnik, ali zapravo je zarađivao od nečeg trećeg, o čemu je izbjegavao govoriti. S vremena na vrijeme opskrbljivao ga je jeftinim cigarama iz diplomatskih fondova u veleposlanstvu i malo-pomalo njih su se dvojica sprijateljila. Čavdar Tolomanov javio se s prijedlogom, krajnje arogantnim čak i prema niskim kuharskim kriterijima. - Želim ti reći da sam zbario st rašan komad - informirao gaje. - Ako hoćeš vjeruj - prava Latinoamerikanka. Hoćeš da ti se javi? Zove se Juliette. Samo što ne govori bugarski, ha, ha, ha... Iz slušalice je tutnjala nekakva glazba, pa je pretpostavio da mu se Tolomanov javlja iz nekakvog kafića. Malo je popio i očito se dobro zabavljao. - Slušaj, prika, daj da odradimo jedan poslić... - nastavio je Čavdar Tolomanov. - Je li gradonačelnik otišao? Dobro. Slušaj sad, lažem ovdje ovu Juliette da sam ja bugarski veleposlanik. Mogu li je dovesti u rezidenciju? Samo jednu noć, ha? - N e može! - odbrusio je. - Novi veleposlanik već je stigao. - Ma daj! - začudio se Tolomanov. - Kako sad to odjednom? - Eto tako, dovukao je svoje dupe prije dva sata Ijutito je odvratio kuhar. - Hajde, moram sad čistiti... "On će mi se praviti veleposlanik"-reče i zalupi slušalicom. Ali vijest je već iscurila. Čavo Tolomanov nije prošao

24

MISIJA LONDON

kaljenje kao ljudi iz veleposlanstva. Ne spremajući mobitel, na koji je bio jako ponosan, nazvao je nasumice prvi broj. S druge strane žice javila se žena imenom Dafinka Zaks. Zaks je preživljavala od mirovine svoga pokojnog supruga i bila je na glasu kao vesela udovica. Žedno je usisala svježi trač i diskretno otklonila Tolomanovljev prijedlog da odigra ulogu ostarjele bogate tetke koja svome nećaku sa zadovoljstvom predlaže prostor za intimne avanture. Dafinka Zaks ispalila je vijest u nekoliko smjerova i glasina je krenula, nalik požaru, prema prilazima veleposlanstva, koje još ništa nije sumnjalo i u kojemu se radni dan bližio svome prirodnom završetku. U 16,30 zazvonio je tajničin telefon i neki mazni glas reče: - Molim Vas, možete li me spojiti s gospodinom veleposlanikom? Tajnica, Tanja Vandova, trgnula se kao opečena. Poznavala je taj glas i nikako joj nije bio simpatičan. - Novi veleposlanik još nije stigao - ledeno je odgovorila. - Nemojte ga kriti! Nemojte ga kriti! - slatko je zapjevušila suprotna strana. - Znam iz jako dobro informiranog izvora da je stigao danas popodne. Htjela bih mu samo poželjeti dobrodošlicu. - Taj izvor informacija doveo vas je u zabludu - odvratila je staloženo tajnica. - Ovdje nema nikoga. Doviđenja! U stvarnosti Tanja Vandova uopće nije bila tako sta-

2 5

A L E X POPOV

ložena i odlučila je osloniti se na svoj zdravi tajnički instinkt. Uslijedio je kratak razgovor s rezidencijom i Gibaničarov je bio prinuđen propjevati. (Velika crna točka za kuhara!) Novost je munjevito obišla sve kabinete. Bilo je 17,30. Nakon toga veleposlanstvo je opustjelo kao da je poharano kugom.

Oči činovnika bile su ispunjene tugom. Uznemireno su sjedili u dvorani za sastanke, za dugim golim stolom, ispod karte Bugarske u hladnim ružičastim i žutim bojama. Zli jezici tvrdili su da je ta karta bila postavljena ne toliko da 11 službenicima budi patriotske grčeve, koliko da ih opominje odakle su došli i gdje mogu biti ponovno vraćeni ako ne budu dovoljno pažljivi. Zapravo, to je bilo jedino što ili je moglo zaista uplašiti. Utvara povratka! Lebdjela je neumoljivo oko njih, odvratno se cerila iz svakog kutka i trovala im život uspomenama na smrdljivu rodnu crnicu od prvog do posljednjeg dana njihova mandata. Tema povratka bila je tabu tema, obavijena teškom šutnjom. Upitati nekoga kada misli putovati natrag (jedan prozirni eufemizam), bio je znak lošeg ukusa, grubosti, čak i neprijateljstva. Nitko nije pričao o povratku, nitko to nije smio spomenuti naglas od straha da ne probudi zle sile koje su drijemale negdje u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako je svima, do posljednjeg telefonista, bilo jasno da je to

26

MISIJA LOHDOM

neizbježna sudbina, neizbježna poput zime i smrti, duboko u srcu krili su nadu da će ih taj tužni čas zaobići, da će ih nekako propustiti ili u općoj frci zaboraviti i da ih grozna obavijest neće sustići. Ali obavijest je neumitno stizala, zajedno sa zloglasnom formulacijom "konačni povratak"- kao djelo osvetoljubivog birokrata iz daleke prošlosti koja je ostala nepromijenjena tijekom čitavih desetljeća, I nastupala je sezona oseke, velikoga povlačenja; osuđena duša vraćala se natrag putem natopljenim suzama svojih prethodnika, natrag prema Terminalu 2 aerodroma Heathrow, kroz izlaz 7 ili 9, prema mračnoj lađi nacionalnog prijevoznika "Balkan", pozvanog da konačno zalupi vrata za njezinim leđima. Prošlo je deset ujutro. Predsjedničko mjesto bilo je još prazno. Na pristojnoj udaljenosti od nekoliko stolaca sjedili su diplomati s otvorenim bilježnicama i izvađenim kemijskim olovkama. Tehničko osoblje skupilo se na drugom kraju stola - vozač, računovotkinja, radio-vezist, kuhar i domar. Malo je stvari tako povezivalo ove ljude kao uzajamna netrpeljivost koja je godinama rasla u uvjetima financijske i kulturne rezignacije. Usprkos tomu, moglo se reći da su već određeno vrijeme živjeli relativno podnošljivo i gotovo bezbrižno. Svatko je imao svoje male radosti, a imali su i jednu veliku, zajedničku radost: nisu imali šefa. Sofija je već mjesecima odugovlačila sa slanjem čovjeka na tako važan i primamljiv položaj. Interesi nekoliko lobija prepletali su se i uzajamno ometali. Palo je takvo podmetanje nogu da je put prema cijenjenom otoku sličio već na bojno

27

ALEX POPOV

polje. Za to vrijeme relativnog bezvlašća život se u veleposlanstvu organizirao sam od sebe na načelima razuma i progresa, daleko od kaosa administravnih naredbi. Razmirice između službenika su utihnule, pojavio se nekakav nejasan duh dobronamjernosti i uzajamne pomoći koji je pozitivno utjecao na cijeli kolektiv. Dojave nisu sasvim prestale, ali ih nije imao tko čitati. Nije imao tko pisati crvene i crne točke - Sofija je bila daleko. Ali, eto, dođe kraj i tom spokojnom i prirodnom suživotu. Šef je stigao. Stigao je iznenada, bez najave, što je jasno otkrivalo ujegove neprijateljske namjere. Život činovnika se preokrenuo. Ubrzo je ušla tajnica Tanja Vandova s debelom bilježnicom - dnevnikom pod pazuhom i kratko rekla: -Stiže. Smjestila se samouvjereno na stolac desno od predsjedničkog mjesta, otvorila notes i također pričekala. U sobi je zavladala tišina. Dok je silazio stepenicama, Varadin Dimitrov zamišljao je obješene face svojih podčinjenih i licem mu se raširio osmijeh. "Neka čekaju, neka drhte!", pomislio je. Nije sumnjao u ono što je oduvijek znao; da nasuprot sebi ima bandu hulja koji su parazitirali na državnoj grbači. U prvom su ga trenutku njihova nebriga i samodovoljnost izbezumile, a potom i razbjesnile. Počeo je krojiti planove kako im što efikasnije zagorčati život, kako bi im napomenuo da ta služba nije listić osvojen na lotu. Dopadalo mu se promatrati kako vraćaju svoj uobičajeni izgled uplašenih zvjerčica. A to je bio samo početak,

28

MISIJA LONDON

- Dobar dan! - Varadin je suho pozdravio i zauzeo mjesto na pročelju stola. Kemijske su živahno štraknule, spremne zapisivati njegove besmrtne upute. "Refleksi umiru posljednji", zadovoljno je pomislio. Potom se opet namrštio. - Gdje je gospodin Kišev? Diplomati su se pogledali i slegnuli ramenima. Odmahnuo je osuđujuće glavom. - Reći ću vam nešto neugodno - počeo je Varadin, kao da je uopće bilo moguće da im priopći nešto drugo. Dugi govori nisu bili po njegovu ukusu. Govori su ga plašili jer su izdavali kaotičnu prirodu njegova uma. Misli su mu skakale tamo-amo, poput skakavaca koji su izmiljeli iz zatvorene tegle. Bilo mu je teško okupiti ili natrag. Zato je preferirao otvarati usta što je mogao rjeđe. - U Sofiji smatraju d a j e ovdje zavladala anarhija - rekao je. Skupio je pažljivo bubice u svojoj glavi i nastavio: - Veleposlanstvo nije aktivno u stvaranju novoga lica Bugarske, Nedostaju kontakti na visokom nivou. Šutnja. Pogledi koji se prelijevaju od predanosti. - Kao što znate, u ponedjeljak se otvara Europska konferencija - nastavio je. - Sudjelovat će i sam Premijer i članovi Vlade. Očekuje se da Europska zajednica objavi novu strategiju pristupanja. Pretpostavljam da ste u toku. Diplomati energično kimnuše. Tim su povodom između veleposlanstva i Ministarstva razmijenjeni deseci faxova. Konkretizirali su se detalji programa, grozničavo su se

29

ALEX POPOV

prevodili govori i memorandumi namjera vlade iz jednog ili drugog područja. Ali program i govori neprestano su trpjeli nekakve promjene i morali su se precizirati i prevoditi ponovno. Bio je to pravi pakao, obilno začinjen histerijom, koja se u oblacima širila iz kuhinje vlasti. - Već sad vas upozoravam - uperio je prst. Neću trpjeti nikakve gafove! Gafovi - svi su živjeli u tom košmaru koji se nezaobilazno događao. Činovnici su bili toliko uplašeni i pritisnuti sustavom da nisu smjeli donositi samostalne odluke. Njihova napetost često je prelazila u apatiju koja je graničila s katatoničnom blokadom u najodlučnijem trenutku. Tada su se događali košmari. - Što je s koncertom gospode Seljanove? - upitao je iznenada veleposlanik, nakon što se uvjerio da je iscrpio temu. - Radimo na tom pitanju - javio se savjetnik Danailov s bodrom intonacijom električara koji beznadno popravlja pokidani kabel. - Činimo sve što je u našoj moći. - Zašto se onda već drugi put odlaže? - upitao je strogo Varadin, upitno žmirkajući. Na licima diplomata ispisala se panika. Tehničko osoblje zlurado je promatralo inkviziciju. Tanja Vandova ponizno reče: - Još ne možemo osigurati predstavnika Palače. - Pozivate li ih uopće? - Naravno - mirno uzvrati Tanja Vandova.

30

MISIJA LONDON

Njezin mandat je završavao na ljeto, nije mogla puno izgubiti. - T k o se bavi time? - hladno je upitao. - Kišev! - graknuli su svi uglas. - Zna li on uopće da smo tu? - oštro je upitao veleposlanik. - Ne znam - Tanja Vandova je slegnula ramenima. - Nisam ga vidjela od jutros. - Potražite ga! - naredio je. "Loše mu se piše", pomislila je i brzo izašla iz sobe. Zavladala je tjeskobna tišina. - Sindikat poštanskih radnika obećao je kupiti 50 karata - javio se konzul Mavrodiev, kao pao s Marsa, zasigurno s plahom nadom kako će osvojiti blagonaklonost veleposlanika. Ogromna gr eška. Veleposlanik ga je prostrijelio s dubokim prezirom. - Vi, izgleda, niste u toku! - kiselo je uzvratio. - Ne radi se o tome da se skupe ljudi s koca i konopca. Radi se o najprobranijoj publici i aristokratskim i svjetskim osobama. "Ma što sam ja našao objašnjavati ovom divljaku", Ijutito si reče. Zamislio je gospođu Seljanovu uspravljenu pred hrpom poštara i vozača. Dear Ladies and Gentlemen! Nezamislivo. Odmah mu je palo na pamet da se iza tog prividno dobronamjernog prijedloga možda krije nešto dalji cilj: da bude obrukan pred vlastima. Od tog trenutka dobrodušni tromavi konzul u njegovim se očima pretvorio u Štetočinu broj jedan, čije se uništenje

31

A U K POPOV

nije smjelo odlagati. Svojim diskretnim receptorima ostali su odmah osjetili da se sprema nešto loše (opasnost! opasnost!) te nisu izustili više ni riječi. Ime gospođe Seljanove širilo je strah i nemir kod svih njih, uključujući i Varadina Dimitrova. Osobito kod njega! Devorina Seljanova bila je supruga utjecajnog bugarskog političara. Nikako se nije mogla pomiriti s drugorazrednom ulogom koju joj je povijest dodijelila i žeđala je za svojom vlastitom aureolom javne osobe. Kao što se često događa s tim priprostim ljudima koji su se igrom slučaja iznenada izdigli do vrhova socijalne hijerarhije, u njezinoj glavi bjesnio je mutni vrtlog bolesnih ambicija i grandioznih planova. Gospođa Seljanova iznimno je stremila prema ekskluzivnom klubu svjetske elite, ne žaleći sredstva - prije svega državna, Maštala je da se vidi u blještavom okruženju poznatih koji su punili svjetske kronike debelih zapadnjačkih časopisa. U toj neravnopravnoj bitci za prestižem Devorina Seljanova imala je upornoga i sveprisutnoga protivnika - vlastite sunarodnjake koji su naseljavali beznadna prostranstva između gladi i tame. Oni kao . da nisu mogli, a nisu ni htjeli shvatiti koliko je važno da izgledaju dobro (comme il faut!) u tom odlučujućem trenutku. Minirali su je na svakom koraku, i to punim zamahom, tipično balkanski. Nezahvalna pasmina! Ali gospođa nije lako odustajala. Ako možete vi - mogu i ja! Siromaštvo širokih masa bilo je dobar povod za profinjene ljude iz cijele Europe da se skupe, poslušaju glazbu i nešto prezalogaje. Polazeći od te plemenite

3 2

MISIJA LONDON

logike, s mnogo jarosti i podsvjesne osvetoljubivosti, prihvatila se organizacije dobrotvornih priredbi u svim važnijim prijestolnicama u kojima je postojalo bugarsko veleposlanstvo. To je bio težak ispit za zaposlenike tih misija. Gospoda je bila zahtjevna i teško je mogla progutati ograničen svjetski učinak svoje humanitarne djelatnosti. Posvuda je vidjela izdaju, sabotažu, zavjeru. Diplomati nigdje nisu bili na razini i nisu uzimali k srcu njezin trud; više su gledali da se izvuku i ponovno utonu u blato svoga tužnog života. Varadin Dimittbv oštroumno je uhvatio njezine patnje i uspio ju je uvjeriti da on nije ravnodušan prema njima. Mjesecima joj je bio za petama uvjeravajući ju da je upravo on čovjek koji će ispuniti njezine snove u Meki-Svih-Snobova. A ona je u velikoj mjeri pripomogla njegovom postavljanju za veleposlanika. Bio je njezin dužnik. Pogledom je preletio preko lica službenika, ali sreo je samo pognute oči. Dobar znak. Dobro mu je išlo. Kriv službenik je dobar službenik. Tko je to rekao? Obuzet likovanjem nad tim zgnječenim dušama, dopustio si je određenu odsutnost i misli mu se raštrkaše u nekoliko smjerova. Dr. Pepolen nije imao lijeka za ovu napast. Možda je jedini spas bio usuti otrov u sve kutke svoga mozga. Ali postojao je rizik da ubije misao vodilju. A koja je to bila? Izgledale su jednako poražavajuće. Koju da odabere? - Prozori nisu čisti - reče teško uzdahnuvši. Lica diplomata jedva su se primjetno opustila na račun tehničkog osoblja. Prošlo je nekoliko dugih ljepljivih

33

ALEX POPOV

sekundi. Računovotkinja Bianka Strugareva napregnula se ne bi li izustila kakvo smisleno objašnjenje, ali nije mogla ništa izustiti. Tanja Vandova se vratila i informirala da Kišev uopće nije došao na posao. Razgovarala je s njegovom suprugom: imao je problema sa srcem, pa su ga odvezli u bolnicu na ispitivanja. Bespomoćni bijes zavladao je srcem novoga veleposlanika: nekoliko puta je brzo trepnuo i odbrusio: -Slobodni ste.

Toga dana mnogi su službenici pokušavali stupiti s njime u kontakt, ali on uporno nikog nije primao. Htio ih je malo iznervirati, dati do znanja da zna sve o njima i njihovim poslovima, ne namjeravajući slušati njihova žalosna opravdanja. Varadin se upustio u proučavanje mnogobrojnih ladica i ormara u svome kabinetu: kase, garderobe i sličnih mjestašaca gdje se, pretpostavljao je, krio duh njegova prethodnika. Nije ostalo mnogo. Ljudi iz ove branše bili su tajanstveni i nastojali su isprati tragove iza sebe, koliko god su mogli. U knjižnici je mudrovalo nekoliko prašnjavih tomova Enciklopedije Britannice i priručnik Who is Who iz 1986. U ladici radnoga stola kotrljale su se tri usamljene spajalice i osušeni flomaster. U sefu je otkrio poluraspadnutu spužvu za pranje suda. To je,

34

MISIJA LONDON

čini se, bilo sve. Razgledao je zahod, isprobao ga i sjeo za veliki šefovski radni stol. Zavrtio se malo na stolcu, kako bi osjetio njegov oblik. Osjetio se gotovo kao kod kuče, kad je zazvonila "petokraka". Uplašeno je zurio u crveni telefon i potom podigao slušalicu. - Bok - prozborio je veseli ženski glas. - Već si na radnom mjestu, ha? Bravo, Bravo! - Hvala! - mazno je odgovorio, iako bez osobitog entuzijazma. Dobro je poznavao taj glas i bilo mu je jasno da ga ne može tek tako poslati k vragu. - Nisi zaboravio? - zazvučale su sumnjičave notice. - Kako bih to mogao zaboraviti? - iskreno je protestirao. - Pa tako! Neki ljudi odmah sve zaborave, čim si srede mandatić - zazvonila je prigušena uvrijeđenost u slušalici. - Ja nisam jedan od njih - reče Varadin. - Poznaješ me. - Eh, toliko puta su me prevarili - uzdahnuo je glas. - Misliš da poznaješ nekog, a čim ode van pokaže se kao sasvim drugi čovjek. Nezahvalnici! Uobražavaju si da su postati nedodirljivi. Ali griješe. - Sigurno griješe - potvrdio je. - Ali ti nisi jedan od njih, je 1' da? - glasić joj je ohrabreno zadrhtao. - Znaš kako stvari stoje. Iskusan si, hoću reći, umiješ dobro rasporediti prioritete. - Naučio sam - odvratio je.

35

ALEK POPOV

- Nadam se - glas je napravio malu pauzu i odlučno upitao: - E, kako stoje stvari? - JoŠ ne znam - rekao je. - Ne čini se baš sjajno! - Nisam ni sumnjala. To je banda kriminalaca. Izvještavat ćeš me svakog tjedna. - Dogovoreno - kimnuo je Varadin. - Ne brini. - Ni ti nemoj biti tako spokojan. Ti je još ne poznaješ. Toliko je napuhana! Svaki put kad prolazim kroz London, ljudski je pozovem na ručale ili doručak, ali ona se uvijek pravi blesava. Kao zauzeta je. Ma čime je, molim te, toliko zauzeta? Brojanjem love, pretpostavljam. Kakva sam ja poniženja prinuđena trpjeti! - Ne smijemo očajavati. Zalog je jako velik! - Da, moramo je nekako namamiti. - To prepusti meni - autoritativno reče Varadin. - Znači, ako me izdaš... - N e ć u , neću! - uvjeravao ju je. - Dobro onda! - Doviđenja! Prvi broj koji mu je pao na pamet bio je 98. Nekoliko je trenutaka glupo piljio u telefon, potom je tiho, ali sočno izgovorio: -73.

Boršč i suze bio je poznati ruski restoran u Južnom Kensingtonu. Vlasnici su bili nasljednici belogardejaca.

:s6

MISIJA LONDON

Važna osobitost koju je malo ljudi znalo i koja je uporno izostajala na reklamnim letcima bila je ta da se ispod ruskog restorana u podzemlju krio drugi restoran - bugarski. Taj bugarski restoran, brižno smješten u trbuhu velike matrjoške, bio je otvoren relativno nedavno zahvaljujući jednostavnoj činjenici da je kći vlasnika bila udana za Bugarina. Poduzetni rodoljub preuzeo je rizik investicije u nostalgiju, ne poznajući dovoljno specifičnosti njezine nacionalne verzije. Bugarska nostalgija nije bila kao ruska - plačljiva i bogata mineralnim resursima; debela zlatna žila kojom su se spretni trgovci generacijama častili blatnjavim fatamorganama. Bugarska nostalgija bila je prašnjava i spržena kao ovršno gumno. Hranila se sirom iz mrske čaršije kraj Finsbury Parka, španjolskom slaninom iz ASDA-e; šopala se grahom i lećom, tonula u čaši rakije - po mogućnosti - mulcte. Nije imala ambiciju vladati, lako si je mogao izgurati u neki osamljeni kutak duše. Bila je previše ekonomična da bi bila ekonomski značajna. Zato je i bugarski restoran bio zauvijek osuđen ostati u utrobi matrjoške kao nezakoniti, bezimeni embrij koji se boji roditi, ali istodobno se želi izvući van, sve dok ne osjeti povlačenje pupčane vrpce kroz koju siše životne sokove bića koje ga je ugostilo. Ruski restoran imao je dobro izbrušen dekadentski interijer: crveni pliŠ, svijeće u bocama pjenušca, poneka prašnjava balalajka po zidovima, ogroman dekorativni samovar - sve to, iako čudno jednom zapadnjaku, bilo je donekle očekivano i moglo se shvatiti uz pomoć ključeva nesagledive ruske književnosti. U rus-

37

ALEX POPOV

kom restoranu svirale su ruske romanse, posluživali su ledenu votku i kijevski kotlet; čovjek se mogao doista isplakati, malo sporiti s Bogom ili vragom, zaljubiti se ili si prosuti mozak pištoljem, ako se slučajno nađe u takvom raspoloženju. Bugarski salon nije nudio takve romantične dodatke. Do njega se silazilo uskim strmim stepenicama kao u Paklu, Po zidovima su visjele kukerske maske 2 i kukuruzni klipovi, kao i jedan bakreni štit s likom koji je podsjećao na konjanika. Često je tu ječala glazba kavala i gajdi, tuplcao je bubanj, a ljudi koji su sjedili jedan uz drugog kao da su ključali u zajedničkom kotlu. Nalijevalo se vino i rakija, posluživala su se jednostavna i gruba jela, koja su više oponašala nacionalna jela nego što su to zaista bila. Ali emigranti su se radovali i malom; oni su već zaboravili originalni okus hrane i sjećali su se samo omota. Nije bilo teško zamisliti da jedu pravi domaći ajvar dok su zapravo jeli obični pire od rajčice s lukom. To je uvelike olakšavalo menadžmentu kuhinje, ah slabo je utjecalo na prihode. Nedostajala je redovita klijentela - lokalni gurmani su ga zaobilazili, a zalutali turisti nisu imali hrabrosti otići dalje od ruskog dijela. Restoran se uglavnom punio povodom različitih događaja - jednom do dva puta mjesečno. Tada je vlasnik pozivao Gibaničarova da pojača meni nekom složenijom gozbom. Kuhar nije imao ništa protiv - plaća mu je bila mizerna i gledao je širom otvorenih očiju da zaradi još koju funtu, ' Kukerske maske - maske nalik hrvatskim 7.zvončarskim maskama

38

MISIJA LONDON

Te večeri nije bilo osobita povoda, Boršč i suze bio je poluprazan. Ne samo bugarski, nego i široko reklamirani ruski dio. Bila je srijeda - kulminacija poslovnih emocija, Londončani su štedjeli energiju za podvige na burzi. Samo dva ili tri para koja su izgledala kao turisti iz Australije ih s Novog Zelanda radoznalo su čeprkala po svojim porcijama u nadi da će iščeprkati zrnce čuvene ruske duše. Pokisli konobar, Poljak, promatrao ih je cinično naslonjen na drveni stup stepenica. Pojava Gibaničarova izazvala je lagano kretanje duhova, kao da je dugo očekivani lik iz romana najzad izašao na scenu i pripremao se napraviti nešto otkačeno što bi im odmah otkrilo smisao života. Ali Gibaničarov nije napravio ništa bombastično, samo je krotko i tiho sišao niz stepenice, pozdravljajući glavom konobara. U praznom bugarskom salonu sjedila su dvojica muškaraca. Zauzeli su stol na kraju i Gibaničarov ih je primijetio tek kad su mu mahnuli. Jedan od njih, koji je izgledao kao bivši body bilder s rijetkim svijetlim brkovima kao u propaloga šljahtića 3 bio je Čavdar Tolomanov, s kojim je razgovarao tog popodneva. Drugi mu je bio nepoznat. - Sjedi - pozvao ga je Čavdar. - Ovo je Batko. Batko, eto naš čelovek. Dotični Batko bio je suhonjav, visok čovjek s isklesanim azijatskim licem i tamnom kožom. Nosio je trenirku s markom, razvučenu u ramenima, ispod koje se naziralo poprsje bogato maljama. Na ruci mu je blještala masiv3

Poljski seoski mladić

39

AL£K POPOV

na zlatna narukvica. Gibaničarov gaje prvi put vidio, ali odmah je zaključio da bi bilo daleko zdravije da ga nije ni sreo. Batko je imao čvrst, odlučan stisak. - Mi, evo, pijemo votku - rekao je Čavdar. - Hoćeš i ti maznuti jedan gutljaj za početak? Gibaničarov nije imao velik izbor. Votka je bila ledena i mekana poput božične pahuljice. Zamezio je komadić slanine. Ukusno. —Nu?... - zarežao je Batko svojim basom. Gibaničarov je prostrijelio pogledom Čavdara Tolomanova. - Polako - podigao je ruku. - Batko je naš. To je čovjek o kojem sam ti pričao. Sve ide preko njega. Upravo je to trenutačno najviše brinulo kuhara. Odjednom je shvatio da se uvalio i to žestoko. Povjerovao je Tolomanovu i dopustio tom nesretniku da ga povuče još dublje. "Ne upuštaj se s tim izmetima!", vikala je Norka, ali tko bi je slušao. Možda nije bila dama, ali nije bila glupa. Čavdar Tolomanov bio je bivši filmski glumac. Davno, na samom zalasku socijalizma, odigrao je nekoliko uloga, osvojivši zavidnu popularnost na lokalnom nivou. U tome se i sastojala njegova nesreća: ta popularnost (upravo popularnost, a ne slava!) činila mu se suviše slabom i beznačajnom u usporedbi sa zasljepljujućim uspjehom veličina poput De Nira, Kevina Costnera, Michaela Douglasa, pa i pišljivoga Brada Pitta. Čavdar Tolomanov naravno ni po čemu nije zaostajao za njima, stvar je bila u tome da ga je žestoka sudba bacila ne-

40

MISIJA L0ND01I

koliko tisuća kilometara dalje od mjesta na kojemu su nicale zvijezde, u jedan drugi klimatski pojas u kojemu su mogli uspijevati samo bezoblični krumpiri. Eto zašto je odlučio promijeniti tu krajnje nepravednu situaciju, premjestivši se u povoljniju zemljopisnu točku. Nakon što iz nepoznatog razloga nije dobio vizu za Ameriku, osvanuo je u Londonu, gdje je naoružan briljantnim CV-jem i dvjema demo-snimkama formata VHS krenuo u napad na producente i sve moguće kastinge koji su se odvijali u gradu. Englezi, ljubazan narod, srdačno su ga dočekivali, iako s malom dozom čuđenja, kimali glavom očito zbog poštovanja prema njegovoj respektabilnoj umjetničkoj biografiji, ali uporno su ga odbijali angažirati. Zbog jednog jednostavnog razloga njegova nepopravljivog slavenskog akcenta. Uložio je nevjerojatne napore kako bi se izliječio od te baksuzne bolesti i postigao određen uspjeh. To se dogodilo baš u posljednjoj fazi natjecanja za ulogu zlog kompjuterskog manijaka sovjetskog porijekla koji je provalio u sustav nuklearne sigurnosti saveznika. Producenti su odlučili da njegov naglasak nije dovoljno izražajan te su uzeli jednog stopostotnog Engleza koji je izvukao daleko zlokobniji izgovor. Težak udarac za Tolomanova. Od tog trenutka život glumca dobio je kaotičan oblik, karakterističan za ljude koji su izgubili tlo pod nogama. Hvatao se raznih poslova koji mu nisu donosili niti dovoljno novca, niti pak drugi vid zadovoljstva. Zavaravao se da su to privremena zanimanja - proces adaptacije u novoj sredim. Ali životne okolnosti neu-

41

ALEX POPOV

moljivo su ga udaljavale od njegova zvanja, uvlačeći ga u sve apsurdnije poslove i kombinacije, nerijetko s polukriminalnom nijansom. Depresija je prešla u lakomost, koju u uvjetima izobilja zapadnoga tržišta nije bilo teško zasititi. Njegovo doskora dobro održavano tijelo izgubilo je oblik, udebljao se i poružnio. Bio je svjestan svoga propadanja, ali nije nalazio hrabrosti vratiti se u domovinu, kao da je intuitivno znao da ga tamo čekaju samo prezir i neugodnosti. Njegovi sunarodnjaci, kao i većina Istočnoeuropljana, bili su skloni opravdati odlazak, ali nisu opraštali povratnicima koji su tako rušili mit o Zapadu - posljednjem utočištu tih očajnih duša koje su naslijedile zgarišta postkomunizma. - Nu čto? - ponovio je Batko, unoseći mu se prijeteći u lice. - Pa to! - ispalio je kuhar, nalio si još votke i ispio ju. - Stigao je novi veleposlanik! - Znači daje istina! - uzviknuo je Čavo Tolomanov, okrenuo se prema Batku i kimnuo: - Bil došl. - Nego što! - potvrdio je Gibaničarov. - Pa, dobro - dodao je glumac - Kakve to veze ima s našim poslom? - Kako kakve?! - planuo je kuhar. - Pa odmah će početi rovariti na sve strane, njuškati, zavoditi red. Neće ići! - Gluposti! - prekinuo gaje Čavo. - On je još uvijek ošamućen, ništa mu nije jasno, dok se sabere, mi smo već završili posao. Je li tako, Batko?

42

MISIJA LONDON

Batko je samo kimnuo. - Samo ti pričaj - odmahnuo je glavom Gibaničarov. - Nisi ga ni vidio. Otkačen tip. Upao je bez naj avIjivanja. Svašta mu može pasti na pamet. - Ajde sad, ima on i drugih briga - umirivao ga je glumac. - Neće sad kopati i po zamrzivačima. - Ma tko bi ga znao - uzdahnuo je kuhar. - Što da vam kažem. Bolje da si nađete drugo mjesto. - Kako sad odustaješ? U posljednjem trenutku? - povikao je Čavo Tolomanov. - Ali mi smo već investirali u taj projekt! Je li tako, Batko? - Hm - ovaj je mračno skupio obrve. - Batko misli - strogo je dodao glumac - daje sad prekasno povlačiti se. Stroj radi punom parom! Gibaničarov se skeptično počešao po vratu: - Izmislit ćete nešto. Ima toliko dragih mjesta. - Ctooo? - Batko je povisio ton. - Ničego, ničego! ~ Čavo Tolomanov požurio ga je umiriti. Čelo mu se sjajilo od znoja, okrenuo se prema kuhar u i grozničavo naredio: - Slušaj, Gibaničarov, zaglavit ćemo. Garantirao sam za tebe, a ti se sad izvlačiš. - Vratit će me - Gibaničarov je kratico odvratio. -Što? - Ako nas uhvate, vratit će me u Bugarsku prvim avionom - kuhar je mračno dodao. - Gospode Bože! - zavikao je Čavo Tolomanov. - Mi ovdje stavljamo svoje glave u torbu, a on - vratit će

4 3

A L F K POPOV

ga. Kakva budala, a, Batko? Samo da ga ne vrate - to mu je jedina briga! Batko je zabacio glavu unazad i pokazao svoje ravne bijele zube. - H o , ho, ho! - nasmijao se svojim dubokim basom. - Slušaj ti, Gibanico! - nastavio je Čavo - imaš dvije mogućnosti: da se poneseš kao pizda ili da postupiš kao muškarac. Ako se poneseš kao pizda, ovaj ovdje - Batko, osobno će se pobrinuti da požališ što si uopće kročio u London! Ako se poneseš kao muškarac, uzimaš svoj debeli dio plus predujam i boli te đon. E, sad, što ćeš izabrati. Za stolom je zavladala tišina. Po stijenkama vlažne boce klizili su tanki potoci. Nekakav izgubljeni tip sišao je niz stepenice, okrenuo se besciljno i smjestio na drugom kraju prostorije. - Samo na tjedan dana - Gibaničarov je napokon uzdahnuo. - I sto lira na ruke unaprijed - napomenuo im je. Batko je položio ruku na njegovo rame. - Molodec!

8.

Dočekao ga je zaglušujući urlik - u jednom kutu kabineta stršao je strašni trup ogromnoga usisavača. Crijevo koje je puzilo po podu završavalo je u rukama nekakve

44

MISIJA LONDON

djevojke koja je zabila nos u tepih. Varadin je namrštio obrve: našla je kad će čistiti, glupača! Pade mu na pamet da pričeka vani dok bučni proces ne završi, ali se sjetio čopora činovnika koji su tumarali foajeom, pa je brzo promijenio plan. Provukao se do jedne od fotelja i sjeo. Čuo je priču da, ako promatraš nekoga dovoljno dugo, nešto će ga zasvrbjeti u mozgu i on će se okrenuti. Ali to očito nije važilo za nju, a možda je vrišteći uređaj stvarao nekakvo polje koje je raspršivalo takve fluide. Nastavio je buljiti u nju. Bila je snažna, imala je duge noge. Njezina ravna, pepeljastoplava kosa padala je na stranu i skrivala joj lice. Nosila je svijetloplavu kratku pregaču, prozirne hulahopke koje su isticale mišiće na njezinim listovima i Nike tenisice. U pokretima joj se nazirala neskrivena dosada, ali usprkos tomu savjesno je obavljala svoj posao. Usisala je tepih sa svih strana radnoga stola i tek tada isključila zastrašujući uređaj. Pogledi im se sretoše. - Oprostite - rekla je zbunjeno - nisam znala da ste tu. Nije ništa rekao. U ušima mu je i dalje zujao urlik usisavača, Djevojčino lice nekako mu se učinilo poznatim, nastavio je buljiti u nju, dulje nego što je bilo pristojno. Zacrvenila se i spustila pogled. U tom trenutku usne su joj se razvukle u osmijeh. —Vi ste sigurno novi veleposlanik? - upitala je. - D a - k i m n u o je. - Katerina - djevojka se predstavila dok je na-

45

ALEK POPOV

motavala kabel usisavača. - Ja ću čistiti Vaš kabinet, ako nemate ništa protiv. Nije imao ništa protiv, ali zdravorazumski je to prešutio. - Zamolit ću vas da ne dolazite u radnom vremenu - strogo je uzvratio. - Duboko se ispričavam zbog ove neugodnosti - započela je. - Morala sam pisati paper. Cijelu noć sam čitala. Mislila sam da nećete biti tu. Odsad ću čistiti ujutro ili nakon šest. - Dogovoreno - kimnuo je i iznenada upitao: Što studiraš? "Ne uvlači se!", presjekao ga je njegov unutarnji glas. - Dizajn - dobacila je s intonacijom koja bi se mogla protumačiti prljavom; prebacila je crijevo preko ramena i povukla usisavač prema vratima. Potom se zaustavila i okrenula. - Hoćete da obrišem prašinu? - upitala je. - Ne, nema potrebe. Ali Katerina nije žurila s odlaskom, njezina je prvobitna zbunjenost nestala. Njezine duguljaste srebmkastosive oči nisu izgledale osobito zacrvenjene. - Gospodine veleposlaniče, ima jedan problem - pažljivo je započela. - Zapravo, to nije samo moj problem, nego svih nas koji čistimo veleposlanstvo. Varadin je skupio obrve, ali joj je dopustio da nastavi. ~ Riječ je o ovome - nastavila je ona pokazavši na usisavač. - Jednostavno, došao je trenutak da se umirovi. Ne bih vas opterećivala detaljima, ali neki ljudi jednostavno ne žele prihvatiti ovu činjenicu...

-16

MISIJA LONDON

— Koju činjenicu? - zainteresirao se. — Da on više ne usisava! Hoću reći, da usisava sasvim slabo. To je pravo mučenje,.. — Možda je pun - lijeno je pretpostavio. - Čistite li ga redovito? — Ne, nije pun! - energično je uzvratila. - Star je! — I što sad želite od mene? - upitao je. - Novi usisavač? — Da - kimnuia je. - Računovotkinja je rekla da to ovisi samo o vama. Nije mu se dopadao način na koji ga je gledala, kao da je otkrila misao koja je zujala u njegovu mozgu poput nagle, uporne konjske muhe. To ga je ispunilo mračnim predosjećajima za nadolazeće komplikacije službenog i privatnog karaktera. Nadahnuti je osjećaj taktične nadmoćnosti koji se javio kao rezultat njegova iznenadnog dolaska ispario. Došao je red na teške strateške odluke. Shvatio je da je prednost koju je dobio minimalna i da je lako može progutati uništavajući teret predstojećih briga i neugodnosti u danima koji su ostali. — Hm - namrštio se kao da je morao razmotriti važnu ponudu za bombardere - vidjet ćemo. —Onda dobro - osmjehnula se. - Doviđenja. Kraj sivoga crijeva povlačio se za njom poput zlokobne hobotnice. Tanja Vandova oprezno je pokucala, osluhnula i provirila. Varadin Dimitrov sjedio je za stolom kao skamenjen i gledao netremice ispred sebe. Tajnica se užasno uplašila i požurila zatvoriti vrata. Pri-

47

AL£K POPOV

čekala je nekoliko sekundi, skupila hrabrost i ponovno provirila. Za stolom više nije bilo nikoga. Vrata kupaonice su zjapila otvorena: iznutra se čuo zvuk tekuće vode i nekakav osobit grlati zvuk nalik grgljanju. "Što sada?", ugrizla se za usnu. Prikrala se na prstima do stola, ostavila hrpu pisama i povukla se. - Stani! - zatekao ju je njegov glas gotovo na vratima. Varadin je izronio iz kupaonice s još mokrim licem. - Je li se Kišev vratio na posao? —Još ne - odmahnula je glavom. Uslijedila je kratka pauza. - Hoćete li ići večeras na prijem? - upitala je tajnica, - Da - mehanički je odgovorio, iako je prvi put čuo za taj događaj. - Javit ću se da potvrdim - rekla je i brzo izašla iz kabineta. Zagledao se s čuđenjem u korespondenciju. Očito su svjetske institucije nekadašnjeg carstva nanjušile njegov dolazak još izdaleka - možda još i prije potpisivanja ukaza za njegovo imenovanje. Na vrhu je ležalo nekoliko pozivnica: veliki tešld komadi sa zlatnim rubovima, pogodni za stolni tenis. Uzeo je prvu koja mu je došla pod ruku i sa zadovoljstvom pročitao svoje ime napisano lijepim kosim rukopisom. Možda nije bilo baš razumno upustiti se u vihor svjetskoga života tako rano, ali s druge strane kipio je od nestrpljenja da napravi jedan takav krug po visokom društvu. Ot-

48

MISIJA LONDON

piti gutljaj tog pjenušavog koktela prije nego Što potpuno uroni u njega. Nije bilo vremena za gubljenje.

Vozač ga je pokupio u rezidenciji u 18,30. Varadin je čekao u foajeu, lagano problijedio, sređen u smoking i leptir-mašnu. Cipele su mu nervozno škriputale. Iz kuhareva stana Širio se pokvareni miris kuhanja koji ga je tjerao da se osjeća neugodno. Dok su puzili zagušenim arterijama grada, Varadin je uzrujano njušio revere sakoa; ljepljiv je bio taj nacionalni vonj, nije bilo ispiranja, ugnijezdio se u tkaninu poput moljca, čak je u kožu proniknuo - do srži kostiju i ostajao je tamo zauvijek kao ožiljak sramne bolesti. — Buckinghamska palača - reče Miladin, ne skrećući pogled s crne zadnjice taksija ispred sebe. Varadin se trgnuo. Što si dopušta ovaj glupan?! Što si on umišlja - da vozi nekakvu tikvu iz Donjih Kamaraca koja nema pojma o znamenitostima? Kao da on nije čuo za Buckinghamsku palaču?!... Stisnuo je usta, nagrizala ga je radoznalost pomiješana s nemirom. Poziv je bio zagonetno lakonski. Domaćini su bili označeni samo s nekoliko inicijala koji mu nisu ništa govorili. Večera je trebala biti popraćena predavanjem o temi "'Novi izazovi pred čvrstim razvojem Europe'' Kiša je obilno lijevala po prednjem staklu: brisači su je odbacivali na stranu reskim i brzim pokretima. Automobil je izašao

49

ALEK POPOV

na Trafalgar Square i skrenuo na snobovski Pali Mali. Mračna fasada kluba s teškim zastorima i malim prozorima, postavljenim sasvim rijetko, ulijevala je dojam da se iza nje kriju veliki kapaciteti. Ispred ulaza nije bilo natpisa, samo skromna ploča s brojem. U usporedbi s veličinom zdanja vrata su izgledala nerazmjerno malena i kao da su isticala ekskluzivni karakter lokala. S obje strane gorjele su okrugle žute lampe. - Ovuda, gospodine - pozvao ga je portir. Varadin je ostavio kaput u garderobi, prošao pokraj hrpe ogromnih portreta znamenitih ličnosti i našao se u dvorani za prijeme. Prisutni su bili uglavnom starija gospoda, neki od njih čak i vremešne dobi, tek tu i tamo primjećivale bi se nesigurne individue srednje generacije. Žena je gotovo nedostajalo, ako se izuzme nekoliko vrlo imućnih i izgledom strogih starica, smještenih u različitim kutovima dvorane poput ptica proročica. Glavni konobar pronašao je njegovo ime napopisu gostiju i osobno ga otpratio do njegova mjesta. Na listiću postavljenom do pribora za jelo pisalo je "Varadin Dimitrov, veleposlanik Republike Bugarske" - to ga je natjeralo da osjeti ugodne trnce. S jedne starne mjesto je još uvijek bilo prazno, dok je s druge strane sjedio sićušan starčić s ružičastim licem i uskim odijelom. Na listiću ispred njega pisalo je "Douglas Smack" i nekakav niz tajanstvenih slova koji je Varadina jako podsjećao na obilježja na etiketi starog konjaka. Gospodin Smack pospano je slušao brbljanje zanosne dame čiji je naborani vrat bio omotan gustom ogrlicom od perli.

MISIJA LONDON

Nasuprot njemu sjedio je neki užasno napuhan tip u usporedbi s kojim je Varadin izgledao kao vrlo srdačan lik. Njegova bijela kosa bila je dostojanstveno začešljana unatrag, poput grive. Držanjem je odavao muškarca u formi kojem je povjereno vođenje odgovorne ekonomske sfere. Nosio je besprijekorni smoking s leptir-mašnom, a na grudima su mu sjajili dijamantni gumbi. Pogled mu je nekoliko puta prošao preko bugarskoga poslanika, ali nije našao ništa za što bi se mogao zakvačiti. "Što ja tražim ovdje, dovraga?" zapitao se Varadin. Na cijelom dugom stolu nije bilo ni jednog poznatog lica - ni jedan poznati glas nije mu odzvanjao u uhu. Bio je potpuno sam. Raspoloženje mu se još više smračilo kad je vidio mizerno predjelo koje je iznenada sletjelo pred njega. Dvije trakice crvene ribe, ružica od maslaca i list zelene salate. U nedostatku drugih zanimacija počeo je vilicom uvijati file, kad je odjednom kraj njega banuo krupni džentlmen. Imao je oko pedeset godina, bio je odjeven u šik tamnosivo odijelo na tanke pruge, sa sjajnom narančastom kravatom. Moćno je mirisao na kolonjsku vodu izazovno jakog mirisa. Imao je žućkastu, rijetku kosu, pažljivo zalizanu na crvenkastoj lubanji. Srebrni prsten s crnim kamenom ukrašavao je njegov bijeli mesnati mali prst. Okrznuo je Varadina pogledom sa strane, pročitao je imena na listiću i široko se nasmiješio. - Mister Varadin Dimitrov! Nice to meet you. Deen Carver, MP4. - munjevito se predstavi i pruži mu ruku. ' MP - Member of Parliament, saborski zastupnik

51

ALEX POPOV

- Otkad ste u Londonu? - Tek nekoliko dana - priznao je Varadin. - How fresh indeed15 - naceri se Carver kao da se obraćao ribi na svome tanjuru. - Dobro poznajem Bugarsku. Prekrasno mjesto. Bio sam tamo nekoliko puta tijekom '86, '87. na poziv vašega poljoprivrednog vođe, kako se ono zvao... - Petar Tančev - ljubazno ga je podsjetio Varadin. - Aha - živnuo je mister Carver. - Kakva su to vremena bila. Vaši stari vođe, they got some style f znate? Pravi baruni. Reći ću vam u povjerenju, nije sve bilo tako loše, ha ha. Varadin ga je gledao šokirano. Ovaj si je nalio punu čašu crnoga vina. - Za vaše zdravlje! - reče Dean Carver, otpivši veliki gutljaj i namignuvši mu. - Nije loše, nema veze što nije bugarsko. U međuvremenu su važne face zauzele mjesto na čelu stola. Netko je kucnuo žličicom po čaši, dvorana je utihnula. Riječ je uzeo naborani starčić, savršeno ćelav, dekoriran raskošnom ogrlicom, nekakav lord Basterbridge, kako se kasnije ispostavilo. - Dame i gospodo, dobrodošli na godišnju večeru našega skromnog duštva - reče. - Drago mi je priopćiti vam da je među nama i sam ministar obrane Njezinoga Veličanstva, mister Morel. 5

Zaista, sasvim svjež!

6

Oni su zaista imali stila!

52

MISIJA LONDON

Dvoranom se pronijelo odobravajuće mrmljanje. Mister Morel nalikovao je tipu obrazovana proletera koji je napravio karijeru u sindikatima. Zahvalio je prisutnima i naklonio se starčiću, koji je očito bio objekt najdubljeg poštovanja. Nakon ministra riječ je uzeo predavač. Nekakav Johnatan Craig - visok, crnomanjast tip, grbavoga nosa i Širokog pogleda na život. Bio je na čelu strateške grupe za međunarodna proučavanja vladajuće partije i zauzimao je ključnu poziciju u ekipi savjetnika vlade, Johnatan Craig bio je iskusni šarlatan, izražavao se složeno i koristio široku lepezu kvazi-znanstvenih klišeja, ne bi li zbunio publiku. Njegov rad bio je nesumnjivo odlično plaćen. Predstavnici njegove parazitske kaste neumorno su obilazili Istočnu Europu u ulozi eksperata i tamanili su lavovski komad torte iz fondova predviđenih za oživljavanje te silno problematične regije. Craig je plijenio Varadinovu pažnju otprilike pet minuta, dok nije ustanovio da gubi nit njegova govora. Pojedine riječi i dalje su imale smisla, ali njihov zajednički smisao postajao je sve nejasniji, dok se nije pretvorio u nekakvu salatu od riječi. Usprkos bespomoćnom stanju uma, potrudio se sačuvati izraz zadubljenog slušatelja čak do kraja predavanja, priključivši se s entuzijazmom burnom pljesku koji je uslijedio. - T o ne objašnjava razliku u valutnim tečajevima - promrmljao je starčić s njegove desne strane. Osjetio je laganu neugodu jer je do tada zanemarivao tu, po svoj prilici, važnu osobu,.. Pokušao mu se pređ-

5 3

ALEX POPOV

staviti, ali je Smack V.S.O.P.C.R. u međuvremenu zadrijemao, što je očito bilo njegovo prirodno stanje. Iscrpljivanjem službenog dijela prisutni su vidno živnuli. Dean Carver nalio si je još vina i utonuo u uspomene o Bugarskoj. Nezaboravni dani. Mladi perspektivni ljevičarski lobist drznuo se preskočiti željeznu zavjesu.... Dočekali ga kao cara. Letio helikopterom, išao u lov, bančio po rezidencijama. A kakve žene samo! — Devedesettreče sam doveo u Bugarsku jednog arapskog investitora - nastavio je. - Htio je izgraditi žičaru u Banskom,7 ali je odustao kad je vidio što se događa... Otada nisam bio. Činjenica da je Carver sjedio baš do njega teško da je bila slučajna, pomislio je Varadin. Rasporediti goste za stolom tako da imaju zajedničke interese bila je prava umjetnost. Englezi su to razradili do savršenstva. — jako mi je stalo da ponovno uspostavim veze s vašom prekrasnom zemljom... - uzdahnuo je Carver, otpijajući zamišljeno iz čaše. - Saznao sam da imate novu vladu. Kako ide reforma? Varadin je odgovorio ni ne zamislivši se. - Hvala, dobro. - A zašto onda novine pišu da oni siromasi umiru od gladi? Je li to istina? Varadin je nehotice napravio grimasu. Carver je očito primijetio naslov koji se vrtio po britanskim dnevnim novinama. Bila je objavljena i fotografija slabašnog djeteta, zgrčenog od gladi, zavijenog u dronjke. Napis 7

Bansko - poznati skijališni centar na Pirin planini

54

MISIJA LONDON

je objavila nekakva istočnoeuropska fondacija koja je prikupljala sredstva za bijednu siročad u Bugarskoj. — Prijelaz na tržišnu ekonomiju nije lak... - nervozno je primijetio veleposlanik. Promislio je malo te dodao: - Nažalost, često se spekulira tuđom nesrećom. —Aha, dobrotvori... - uzdahnuo je Dean Carver. - Nema ništa štetnije za imidž jedne zemlje! Ovi humanitarni paraziti su kao buhe u krpama siromaha. Hrane se mizerijom drugih i nemaju nikakav, ali nikakav, interes da ona prestane. Samo misle kako bije bolje eksponirah, kako bi dirnuli sponzore. Poznajem ih jako dobro: što je tebi gore, to su oni sretniji! Znate li da je biznis s humanitarnom pomoći treći po redu u svijetu poslije biznisa s narkoticima i porno-industrijom? Varadinov mozak grozničavo se borio s nadolazećom informacijom i mučio se da je formira u oblik koji odgovara izvješću. Nije mu polazilo za rukom i bio je itekako zabrinut: sve ono što nije moglo ući u jedno izvješće bilo je ili vrlo opasno ili vrlo beznačajno. Nije mogao ocijeniti što je od toga bilo u pitanju. Ništa treće nije mu padalo na pamet. —Ali vi ništa ne pijete! - uzviknuo je Carver, fiksirajući prijekorno njegovu još uvijek punu čašu: - Dižem zdravicu bugarskim vinima. Posebno crnim! Ispraznio je čašu naiskap. "Originalan čovjek", pomislio je Varadin, otpijajući iz pristojnosti ozbiljniji gutIjaj. - Sve što vam treba je pametan PR ~ autoritetno je rezimirao Dean Carver. - Netko tko će se brinuti o

55

M E K POPOV

vašem imidžu. Znate li koliko druge države bacaju novca na ove stvari? Varadin je kimnuo; postojale su sumnje da je tu suznu kampanju režirala obavještajna služba susjedne balkanske države, koja namjerava kompromitirati socijalnu politiku vlade na vrhuncu diskusija o širenju Europske zajednice. - U posljednje vrijeme vlada namjerava investirati više sredstava u ovo područje... - reče oprezno on. - I dobro ćete napraviti! - uskliknuo je Carver. - Ali morate širom otvoriti oči. London je pun agencija koje nude usluge tog tipa... Nažalost, većinom su to prevaranti. Smotat će vas raznim koncepcijama i strategijama, a poslije ća vam lupiti takav račun da će vam se zavrtjeti u glavi. Ali ima i pravih profesionalaca. Oni ne govore mnogo, ali čine čuda. - A tko su oni? - upitao je plaho Varadin. - Ima jedna agencija... - Carver je povjerljivo stišao glas; osjetio je njegov kiselkasti zadah. - Radili su za mene u vrijeme izbora. Trenutačno se, koliko mi je poznato, bave imidžem jedne od vaših država, čini mi se Slovačke. Radili su također za zemlje Bliskoga istoka. Izuzetni profesionalci. Imaju veze na najvišem nivou. I odličnu reputaciju. Priča se da ih ponekad koriste čak i članovi kraljevske obitelji. - Imaju veze s dvorom? - Varadin je složio facu. - Naravno! - Dean Carver je kimnuo. - Nakon što su mi sredili večeru s princom Charlesom rejting medu mentalno zaostalim biračima mi je drastično

56

MISIJA LONDON

skočio. Ha ha! Ja sam po uvjerenju republikanac, znate, ali kakve to veze ima?... Vi ste, čini mi se, zainteresirani? Mislim da još čuvam njihovu posjetnicu. Počeo je kopati po svome novčaniku. - Ovo bi trebala biti ta... Zaboravio sam naočale, možete, molim Vas, pogledati što tu piše. Varadin je uzeo posjetnicu "Famous Connections. PR Agency". - Hvala - kimnuo je. - N e , nemojte mi zahvaljivati. Ja sam prijatelj Bugarske. Evo, uzmite i moju posjetnicu... Uvijek možete računati na mene. Rekavši to, Carver je skrenuo pogled prema tanjuru i podigao palac u znak odobravanja. Na mjestu predjela sada je mudrovao komad mesa, preliven umakom od borovnica. Dolio si je još crnoga vina i počeo usredotočeno uništavati kotlet. Varadin nije htio zaostajati, pa se također latio pribora, ali mozak mu je lutao negdje drugdje. Žilavi nedopečeni komadić podlo je skliznuo iz tanjura i poprskao ga umakom. Mamicu mu! - Ne predaje se lako, ha? - zakikota se Carver. Morate se naviknuti na karakter ovdašnjega pečenja.

10.

Katja je izletjela iz kupaonice s mokrom kosom s koje su padale kapljice i odmah se srela sa zavidnim pogledom Doroteje Totomanove. Njezine oči bile su poput dva

57

ALEX POPOV

glupava bodeža. Djevojke su dijelile sobu veličine 3x4 i nije bilo šanse da se vole. Doroteja, zvana Doti, imala je bubljičavo lice i debele gležnjeve. Katja je imala sve ostalo što je imalo neku vrijednost u očima suprotnoga spola. "Čista pornografija", mislila je Doti hraneći se pogledom na pojedine dijelove tijela svoje sukaveznice. Ponekad je imala osjećaj da su te stvari ukradene od nje same, činilo joj se da bi bilo pravedno da ih ima pravo dodirivati. Jedina utjeha koja joj je stalno bila odbijana. Katja nije bila osobito raspoložena da bulje u nju na takav način i to savršeno besplatno, ali spoznaja da to nanosi nepopravljive štete samopouzdanju onoga koji bulji u nju duboko ju je ispunjavala. Osušila je nabrzinu svoju kraticu kosu, navukla raširene traperice, majicu, jaknu i stavila ruksak na rame. - Odoh - reče. - Ćao - promrmljala je Doti ne ustajući. "Ah, ti, šlampavice jedna", pomisli Katja. Doroteja Totomanova nije morala raditi, dobivala je određenu sumu od roditelja i, kad nije išla na fakultet, obično se valjala po krevetu s debelim, nepodobnim knjigama. - Znaš, trebala bi više izlaziti - rekla joj je Katja, kao malo zabrinuta. —Bolje ti gledaj svoja posla! - odbrusila joj je Doroteja. —Ok, ok! - reče Katja i dobaci osvetoljubivo Onda barem otvaraj prozore... Vrata su se zalupila i Doroteja je ostala sama. Isplazila je jezik i pokazala srednjim prstom prema Katji. Zatim je izvukla jednu ciglu naslovljenu "Smjerovi u radikalnom 58

MISIJA LONDON

feminizmu" nekog ili neke Stone John Stone i strvinarski počela gutati stranice. Kao i obično, Samantha Brick je stajala pred ulazom u svijetlom kombinezonu i visokim natikačama na bosim nogama i pozivala prolaznike zamamnim pokretima: — Come on, darling, pop ini* Katja je smatrala da to djeluje više odbojno na klijente, ali biznis je ljubomorno čuvao tradiciju, a nju je, na kraju krajeva, bolio... Iznad ulaza, prekrivenog crnim, zrcalnim pločicama grčio se neonski natpis Baily's place. Takvih je bilo na tisuće, rasutih po svim kontinentima, mali inkubatori poroka, gdje su muškarci donosili ledena smežurana jaja u nadi da će izleći nekakvu slabašnu erekciju. - Cheers - Samantha dodirnu njezinu ruku. Katja se nasmiješila i uvukla svoje prste među njezine. Samantha je bila mekana dobronamjerna blondina, pregazila je četrdesetu, gotovo bez tetovaža. Odslužila je svoje vrijeme na sipki i život ju je beskompromisno istiskivao prema periferiji. Imala je Samantha mnogo toga za priču, ali nitko ju ništa nije pitao. Katja je strčala niz stube i provukla se kroz sporedna vrata u sobu za šminkanje. Dočekao ju je dobro poznati kaos, natopljen mirisom znoja i dezodoransa. Djevojke su se Šepurile polugole, razbacivale sise i stražnjice na sve strane. Zrakom su letjeli dijelovi rublja i riječi na različitim jezicima. Ova neobavezna atmosfera donekle joj se dopadala, podsjećajući je na prapovijesni biološki "Hajde, dragi, uđi! 59

ALEX POPOV

bujon iz kojega je nastao život. S vremena na vrijeme iza zavjese se pojavljivala kovrčava glava Kamal Dalalija, rodom Libanonca, koji je upravljao cijelom menažerijom. Na vratu mu se klatilo dovoljno zlatnih lanaca da se o njih mogao objesiti. Kamal Dalali gromko je najavljivao ime djevojke čiji red se bližio. - Vera! Hari ap!9 Hari ap!... Francoise! Hari apL. Fen Lee! Hari ap! Katja je navukla apsurdni kostim koji se sastojao od crnog kožnog remenja i visokih čizama, sjela pred ogledala i počela vješto nabacivati šminku na lice. Čizme su bile dobre jer se u njima nakupljalo dosta napojnice. Connie Delanno pokušao joj je progurati nekakve praškove, ali i ovaj put je naletio na tvrd orah. S njezine druge strane Slovakinja Beata, koja je išla u prestižnu školu LSE,"J psovala je na svome materinjem jeziku jer je po preponama dobila osip, što bi moglo reducirati njezine prihode. Katja joj je savjetovala da ih namaze tekućim puderom za lice. Kamal Dalali ponovno je promolio glavu; - Kate! Hari ap! Hari ap! Uvijati se oko šipke i skidati dio po dio oskudnoga kostima i nije bio tko zna kakav posao. Bilo je lakše nego visjeti u nekoj lijevoj prodavaonici ili prati suđe, a i uvelike isplativije. Mnoge su se studentice time bavile. Katja je imala rashode: morala je plaćati ogromnu školarinu za fakultet i s vremena na vrijeme slati koji dinar •Požuri! " London School of Economics 60

MISIJA. LONDON

svojim roditeljima. Dugovala im je to. Stavili su stan pod hipoteku da bi pokrili prvi dio njezine školarine. I usprkos tome Katja si je mogla priuštiti podnošljiviji život, ali više je voljela uštedjeti koju funtu. You never know!, kako su govorili Englezi. S druge strane, nalazila je nešto privlačno u tom dvostrukom životu, prožimali su je nekakvi posebni trnci zluradosti i osvete, koji su je tjerali da ne odustaje od uloge izmučene, sirote studentice koja je spremna založiti i svoju kožu samo da bi obitavala u nekoj rupi u veleposlanstvu. Uvijek kad bi ostala gola golcata na podiju, Katja je osjećala neodoljivu želju da nastavi - kao u onom smiješnom spotu - svlačiti dio po dio svoga tijela i bacati ih u publiku, dok se ne riješi i posljednjeg dodatka, a na sceni ostane prašina pod reflektorima. Taj samouništavajući poriv budio se u njoj nakon svakog nastupa, vjerojatno kao reakcija organizma na besramnost njezine duše, ali trajao je vrlo kratko. Posljednji okret oko šipke. Bio je koristan i za njenu figuru. Svježe obrijani pazusi bih su ljepljivi od znoja. Ostalo je samo još da prijeđe četveronoške po stazici između dva reda muških njuški i pokupi napojnice - najsmisleniji dio nastupa. Ali ne i najugodniji. Staza je bila topla od svjetala koja su blještala pod njom zelenom, narančastom i bijelom svjetlošću. Skliznula je naprijed poput velike Šarene mačiće, izvijajući sladostrasno leđa, a muške su ruke gurale novčanice u njezine čizme. Neki prostak joj je gurnuo novčanicu u zadnjicu - vrlo originalno, nema što!

61

ALEK POPOV

Upozoravujuće je zasiktala. Druga novčanica dodirnuta je njezinu bradavicu, skliznula prema dolje i sletjela u njezinu čizmu. - Mamicu vam! - pomislila je. Nastavila je puziti naprijed, kupeči novčanice poput ljepljive trake za muhe. Na samom kraju staze opazila je nekakvu zacakljenu facu. - Ovaj če istresti cijeli svoj novčanik u moju čizmu - pomislila je. Staza je bila topla, papirići su golicali njezinu kožu. Zacakljeni se još više zacaklio. - Ajde, kihni desetku, šupalc jedan! - nervirala se dok je nestrpljivo izvijala svoje tijelo pred njegovim nosom. Reakcija nije uslijedila. - Nabijem ti ga! - prosiktala je na svom materinjem bugarskom i naglo se okrenula. Više se nije okrenula. Put natrag učinio joj se puno kraćim. Uspravila se, mahnula mazno publici i nestala iza zastora. Prvo je prebrojala novac: 55 funti. Nije loše! Vratila se u garderobu i počela čistiti šminku. Beata je i dalje cvilila zbog osipa na preponama. - Zar stvarno ne želiš probati ovaj stuff?" - dobacila je Connie. - Strava je! - Ne - Katja je odmahnula glavom. Izbjegavala je suviše se zadržavati u Baily'su. Garderoba je i bez nje pucala po šavovima. Djevojke su izlazile na scenu jedna za drugom, izvodile svoju točku, a iza njih stizale su sljedeće. Nikada se nisu ponavljale. Kamal Dalali bio je posebno ponosan na tu raznovrsnost. Za jednu noć izredalo bi se više od trideset komada. Ako "Droga - žaig. 62

MISIJA LONDON

je neka od njih htjela još zaraditi, ostajala bi otplesati lap-dance u sumračnim separeima razbacanim po kutovima. I Katerina je to radila, bez većih skrupula, ali te večeri nije bila tako halapljiva. Iz čizme joj je ispala jedna funta. - Ma da vam ovo nije kasica-prasica! - rasrdila se, ali ipak se sagnula da je potraži pod stolom. - Kate, draga! - doletio je glas Gimtera Chassa. Imam nešto za tebe! Gunther Chass bio j e mladi simpatični gej koji je brinuo o garderobi striptizeta i ponekad bi obavljao sitne narudžbe. Podigla je glavu i sumnjičavo zaškiljila. Chass je vrckavo dotrčao, vrteći dupetom kao čigrom. - Jedan gospodin želi da plešeš samo za njega mahao joj je novčanicom od deset lira ispred nosa. Čeka te u separeu. Očito si mu prirasla srcu. To nije bilo ništa novo: kibicerima su se nerijetko dopadale djevojke na sceni, pa su ih pozivali na individualne nastupe za njihovim stolom. Isplativ biznis, iako je kontakt bio vrlo blizak. Klijenti su rijetko u tim trenucima ispuštali ugodne mirise. Odmahnula je glavom. - Nisam baš raspoložena. Žao mi je. Neka si izabere neku drugu. Na kraju krajeva, nije bila dužna to učiniti. Chass je napravio grimasu, - Bit će jako tužan, da znaš - rekao je. - Htio je baš tebe! - Ne mogu mu pomoći.

63

ALEK POPOV

Pokupila je svoje stvari i ugurala ih u ruksak. - Da znaš da ćeš izgubiti! Nije kao ostale drkadžije! Izgleda ok! - Chass nije prestao nabrajati, zagledan u fatamorganu svoje napojnice koja je blijedjela. - Onda mu ti malo otpleši. Čao! - mahnula mu je. Zaista nije bila raspoložena. Zapravo, raspoloženje joj je bilo isuviše dobro da bi ga pokvarila trljajući svojim dupetom krilo nekakvog perverznjaka. Svi su bili takvi. Ponoć se bližila kad je izašla iz Bailey'sa. Meka Samantha, nalik drogiranoj .sireni, i dalje je visila ispred ulaza i mamila sve rjeđe prolaznike. Katerina se osvrtala za taksijem, ali joj nije pošlo za rukom. Trebala je izaći na neku življu ulicu poput Shaftesburyja. Zapravo nije imala ništa protiv male šetnje. Londonske ulice su joj se činile sigurnima, Čak i u tom kasnom času. Barem do tog trenutka. - Miss Kate! - doletio je glas blizu njezina ramena. - Čekajte! Naglo se okrenula. To je bio nepoznat muškarac. - Što hoćete? - upitala je nevoljko usporavajući korak. - Nisu vam rekli da vas čekam? - upitao je s dozom uvrijeđenosti. Imao je glatko, duguljasto lice, uokvireno oštrim, nisko izbrijanim zulufima riđe boje. Bilo je teško odgonetnuti njegove godine. Nosio je crni kožni sako i prsluk na srebrne pruge. Njegova ju je intonacija užasno iznervirala. - Čujte, ne radim to, osim ako mi se zaista ne radi! A sad prošetajte.

64

MISIJA. LONDON

- Nema problema, nisam ja došao ni zbog kakvog lap-dancea - nacerio se. - Iako vas ne bih odbio. Jednostavno sam htio s vama popričati i to mi se učinio najjednostavniji način. - Ne razgovara mi se. - Zovem se Barry Longfellow - predstavio se, ne obraćajući pažnju na njezine riječi - a moje namjere sasvim su časne. Ako biste me htjeli poslušati. - Ne zanima me! - A trebalo bi - rekao je - jer imam atraktivnu ponudu za vas. - Aha, jasno - a to pak uopće ne radim! - Ništa vama nije jasno! Znam što mislite - brzo je dodao - ali griješite To je provincijsko razmišljanje! Zaustavila se i pogledala ga. Njegove su je posljednje riječi zapekle. - Napokon! - uzviknuo je i razgovjetno izgovorio: - Htio bih vam ponuditi ulogu. - Ulogu? - pogledala ga je u nevjerici. - LTpravo tako, ulogu! U maloj, ali obećavajućoj predstavi. - Jeste li vi redatelj? - upitala je. - Paaa, tako nešto - neodređeno se složio. - Više sam izvršni producent. Nema veze. Trenutačno tražim pravo lice za glavnu ulogu. Imao sam priliku dugo vas promatrati. I čini mi se da ste vi pravo otkriće. Ta joj se stvar činila krajnje sumnjivom. - O kakvoj predstavi je riječ? - upitala je. - Naše predstave su komorne. Ali s dobrim bu-

65

ALEK POPOV

đžetom - dodao je višeznačno. - Nema puno teksta. - A čega ima? - zainteresirala se. - Ima određenih erotskih elemenata - oprezno je rekao. - Ali to vam ne bi trebalo smetati, zar ne? - Paaa, zavisi od sadržaja - dobacila je Katja. - Nevin je. Savršeno nevin - uvjeravao ju je. - Hm - zašutjelaje. Učinilo joj se čudnim da taj razgovor vodi nasred ceste. - Ali ja nisam glumica - rekla je na kraju. - Vidjet ćemo, vidjet ćemo - promrmljao je Barry. - Osim toga, imam naglasak - zaključila je Katja. - Naglasak - odmahnuo je nemarno rukom: Vi ste Ruskinja? - Ne, Bugarkinja. - Nema veze. Nema puno riječi - ponavljao je uporno. "Kako je dosadan" - pomislila je. Barry je iskoristio njezinu trenutačnu nesigurnost i požurio je opskrbiti svojom posjetnicom. - Javite mi se, ali nemojte puno odlagati. Zatim je napravio korale unatrag, okrenuo se i nestao u mraku ulice.

11. Crvena stop-svjetla mikrobusa gorjela su nestvarno u noći. Vozilo je krenulo u rikverc i lagano, prema uputama Gibaničarova, potonulo u crno grlo garaže.

66

MISIJA. LONDON

Batko je isključio motor i uperio prema Gibaničarovu jaku lampu. Kuhar je zaklonio oči. - M o l o d e c - zazvonio je Azijatov glas. Tolomanov je hitro otvorio stražnja vrata. Njih dvojica su skinula nekakav predmet zapakiran u žutu najlon vreću. Gibaničarov ih je promatrao sa strane. Zrak u garaži smrdio je na benzin i lagano mu je postajalo zlo. Batko mu je uvalio lampu. - Ti vodiš - reče Tolomanov. Spustili su se stepenicama i prošli kroz podnim. S vremena na vrijeme Gibaničarov se okretao i neugodno strijeljao pogledom svoje ortake. Čuo ih je kako vuku teret, dok je najlon uznemirujuće šuštao. Batko je tiho psovao na nekakvom altajskom jeziku. Izašli su u glavni hodnik, skrenuli lijevo i našli se pred vratima kuhinje. Tamo se kuhar zaustavio i zabrinuto osluškivao. - Što je bilo? - Tolomanov se nervozno javio. - Mislim da sam čuo nešto iznutra - prošaptao je Gibaničarov i nastavio osluškivati. - Kukavice jedna. Da ne napuniš gaće! - dobacio je Čavo. Kuhar je prezrivo stisnuo usne, otljučao vrata i upalio lampu. Kuhinja je bila prazna. Gibaničarov im je dao znak da ga slijede i zaputio se prema dnu prostorije. U niši do hladnjaka nalazio se ogroman stari zamrzivač, zaključan lokotom. Crvena lampica je trepereći signalizirala da uređaj još radi. Ku-

67

ALEK POPOV

har je otključao lokot i digao poklopac. Iznutra se podigla ledena para. - Hajde! - promrmljao je, okrenuvši se prema Čavi i Batku. Kuharevo lice se smrznulo. Kroz prorez na torbi vidjelo se lice mlade žene. Liceje bilo bijelo i nepokretno kao d a j e bilo izliveno od parafina. Mrtvo. - Nu, poznakometsj 12 - mračno reče Batko. Diana, princeza od Wallesa. Gibaničarov je napravio zabezeknutu facu. - Ma ne boj se! - javio se Tolomanov: - To je samo leš. Les koji Kosta masu love. I ta nam je lova sigurna. - Ama, čekajte! - očajno je uzviknuo Gibaničarov. - Nismo se tako dogovorili! - Čto'< ~ namrštio se Batko. - Kakve su sad to pizdarije? - nakostriješio se Čavo. - Ama ljudi, pa to je leš! - užasnuto je ponovio Gibaničarov. - Što ćete s njim? - Ništa! - uzviknuo je Čavo. - Kad plate, vratit ćemo im ga natrag. - Oh, gadi mi se! - prostenjao je kuhar. - Što se prenemažeš? Pa ti si kuhar! - dobacio je Čavo. - Pa ne kuham ja ljude, kretenu jedan! - Gibaničarov je planuo. - Slušajte, nismo spominjali nikakav leš! Ne možete ga ostaviti ovdje! 11

68

Upoznajte se!

MISIJA. LONDON

Batko je naglo zatvorio prorez torbe. - Hvatit! - strogo je rekao. Muškarci su uhvatili torbu s obje strane i stavili je u zamrzivač. Batko je požurio zatrpati ju namirnicama. Potom je zalupio poklopcem i pritisnuo ga rukama. Gibaničarov je promatrao potpuno bespomoćno. - Horošo - nacerio se Batko: - Ubiraemsja otsjuda. Nešto je sinulo u kuharevoj glavi i on prepriječi put dvojici muškaraca. - A dengi? Gde dengi?s - Aaa! Sorry, zabjil?.!14 - Kak taka zabjil!?. - naježio se kuhar. - Prvo mi dovučete leš, a sad i dengi zabjil. Nismo li se dogovorili - sto funti na ruke odmah. - Zavtra, zavtra - progunđao je lijeno Batko.15 - Ništa zavtra! Seičas!" - Ma daj, easy, čovječe!17 - umiješao se Tolomanov. - Kad kaže zavtra, to znači zavtra! Mi ovdje radimo milijunski posao, pa nećemo se sad natezati oko nekakve siće. Je li tako, Batko? - Tak, tak - kimnuo je s prezirom onaj. - Aha, ma jebite mater! - razbjesnio se kuhar i krenuo otvarati zamrzivač: - Nosite je! Hajde! U tom ga je trenutku neka željezna ruka zgrabila za 15

A lova? Gdje je lova'

" Oprosti, zaboravio sam! 15

Sutra.

16

Odmah!

17

Polako! 69

ALEK POPOV

grlo. Draga roka mu je naslonila na lice dugačak i očito poput britve oštar nož. Iz Batkovih očiju strujala je otrovna prodorna radijacija. Razgovjetno i polako izgovorio je niz nepoznatih riječi na svome rodnom jeziku. Smisao tih stranih riječi nije bio previše složen, pa se kuharu sam po sebi otkrio: - Ona izlazi iz zamrzivača, ti ulaziš. Prazan neće biti! Gibaničarov se probudio s užasnim krikom. Batkovi žilavi prsti još uvijek su se lijepili za njegov vrat. Noge koje je ispružio na niskom stoliću ispred televizora utrnule su mu. Leđa su ga zaboljela. Zaspao je u fotelji. Zvono u sobi za dežurstvo bez prestanka je zvonilo. Monitori koji su prikazivali ulicu i ulaze u veleposlanstvo treperili su plavičasto. Na jednome od nj ili jasno se vidjela figura Čavdara Tolomanova kako nervozno cupka pred stražnjim ulazom u veleposlanstvo. Kuhar je uzdišući ustao iz fotelje, dovukao se do prekidača za automatsko otključavanje i pritisnuo ga. Tolomanov je gurnuo vrata i ušao. Našao se u malom, prljavom predsoblju, u kojemu su se nalazila još jedna vrata. Automatska vrata još jednom su zazujala, prošao je i kroz njih. Gibaničarov ga je dočekao na dnu hodnika, snen i blijed. - Što ti ne otvaraš, Gibanico jedna?! - razgalamio se Čavo. - Zaspao sam - promumljao je kuhar. - A zašto vi kasnite? - Ma "ko je zakasnio? - Tolomanov mu je gurnuo svoj sat pod nos - bilo je 1,25 poslije ponoći. Zvonim ti tu deset minuta! 70

MISIJA. LONDON

Gibaničarov se počešao iza uha, - Ma nešto sam sanjao,.. - dodao je i zašutio nesigurno. - Opet ženske, ha? - zlobno je dodao glumac. - Princezu - konkretizirao je kuhar. - Dianu. Točnije, leš princeze Diane. - Ma nemoj! Pa ti si stvarno postao perverznjak. - Vi ste ga ukrali - mračno je nastavio Gibaničarov - i dovukli u veleposlanstvo. Sakrili ste ga u zamrzivač. Nešto kao priča s Charliem Chaplinom... - Vidi, vidi - zamišljeno se češkao glumac. - To mi nije palo na pamet... Kasno si se sjetio! Ajmo na posao jer če Batku pokipiti govna - Čavo je poslovno zaključio. - Dobro - zarežao je kuhar - čekajte me otraga. Vratio se u sobu za dežurstva i bacio pogled na monitore: ulica i svečani ulaz bili su čisti. Pojavila se Tolomanovljeva figura u trku do nekog minibusa, parkiranog do veleposlanstva. Potom je minibus krenuo u rilcverc i nestao iz vidnog polja kamera. Kuhar je ugasio lampu, ostavio vrata sobe odškrinuta i potonuo u unutrašnjost veleposlanstva. Spustio se u podrum, prošao kroz splet hodnika natrpanih starudijom i uspeo se metalnim stubištem koje se uvijalo u mraku. Uložio je silan napor dok nije svladao zahrđalu ključanicu. Najzad su se mala, ali teška vrata od prešanog lima otvorila i on se našao u prostranoj prostoriji kojom se širio miris strojnoga ulja. Kresnuo je upaljač. Svjetlost je skliznula po površini duge masne lokve. Garaža je bila prazna, osim hrpe smeća natrpanog u kutu. Pazeći da ne upadne u 71

ALEK POPOV

kanal, Gibaničarov je zaobišao lokvu i dospio do ulaza. Ne paleći lampu, otključao je lokot i digao zasun. Vrata su se otvorila uz srceparajuće škripanje. Stop svjetla kombija sablasno su svijetlila u noći. Vozilo je krenulo u rikverc i lagano, prema uputama Gibaničarova, potonulo u crno grlo garaže. Batko je isključio motor i uperio prema Gibaničarovu jaku lampu. Kuhar je zaklonio oči. - Molodec - zazvonio je Azijatov glas. Tolomanov je hitro otvorio stražnja vrata. Njih dvojica su skinula nekoliko žutih najlon vreća. Gibaničarov ih je promatrao sa strane sa zbunjujućim osjećajem da je već prisustvovao takvoj sceni. Batko ga je pogledao s negodovanjem. -Tij čto smotro?! Uvalio mu je lampu i natjerao da uzme jednu od vreća. - Ti vodiš - rekao je Tolomanov. Spustili su se stepenicama i prošli kroz podrum. Izašli su u glavni hodnik, skrenuli lijevo i našli se pred vratima kuhinje. Tamo se kuhar zaustavio i zabrinuto osluškivao. - Što je bilo? - Tolomanov se nervozno javio. - Mislim da sam čuo nešto iznutra - prošaptao je Gibaničarov i nastavio osluškivati. - Kukavice jedna. Da ne napuniš gaće! - dobacio je Čavo. Kuhar je prezrivo stisnuo usne, otključao vrata i upalio lampu.

72

MISIJA. LONDON

Batko je zazvižđao od iznenađenja. Prostorija je bila ogromna, moglo se pretpostaviti da se ovdje kuha za cijeli puk. Iako to nije bilo sasvim daleko od istine: osobito u bliskoj prošlosti, kad se u veleposlanstvu živjelo na visokoj nozi, na totalitarni način. Sad se svjetski život cijedio kap po kap, kroz iglene uši tržišne ekonomije, a u kuhinji je zavladala pustoš. Dio posuđa je bio razgrabljen. Sudoperi su uhvatili patinu. Pločice oko njih požutjele su i ispucale. Gibaničarov je brodio poput duha među hladnim pećnicama i praznim hladnjacima. Rijetko mu se nalagalo da kuha. Uglavnom je spravljao sendviče i zalogaj čiće od polugotovih proizvoda. Katkad bi složio neku gibanicu koju su gosti dočekivali s neizostavnim uzvikom: "Oh, gibanitza!" tajeći u sebi i tugu i nostalgiju i nadu za nečim stabilnijim poput punjene janjeće plećke. Ah, era plećki bila je iscrpljena i pokopana duboko pod planinom oglodanih kostiju. Ploškica kiselog krastavca i hrenovka zabodena na čačkalicu za zube - to je bilo sve čemu su se mogli nadati. Gibaničarov je hladnokrvno bacio vreću na dugački pocinčani stol. Iznutra je ispalo desetak dobro uhranjenih patki. Vratovi su im bih nemilosrdno zavrnuti. Primijetio je da svaka na nožici ima srebrnkasti prstenčić. - C-c-c, gdje ste ili uhvatili? - Bhzu - nacerila su se dvojica muškaraca. Jedna od ptica nemoćno je zalepetala, očito nije bila dokrajčena kako treba, Gibaničarov joj je skratio muke oštrim pokretom. Sad je bio na svom terenu i to mu je davalo dodatnu samouvjerenost. Izvukao je dvije prljave

7 3

ALEK POPOV

pregače i dobacio ih ortacima. Nakon izvjesna vremena privezali su ili i poslušno zastali kraj njega sa strane kao učenici. Kuhar im je pružio po jedan nož i pokazao na štednjak na kojem se već nekoliko sati krčkala voda u ogromnom kotlu. - Znate što vam je činiti, je li tako? - upitao ili je. Dvojica muškaraca su khnnula i zavrnula rukave. - Imate četiri sata - opomenuo ih je Gibaničarov. On se vratio u sobu za dežurstva i pogledao na sat. Nije ga bilo ne više od dvadeset minuta. Sjeo je za stol, izvukao knjigu dežurstva i potpisao se u rubriku "Dežurni" jer bi ujutro sigurno zaboravio. U susjednoj rubrici "primjedbe" upisao je: bez incidenata. Zatvorio je knjigu i vratio je u ladicu. Dežurstvo je bilo gadno, ah zato je barem popis dežurnih bio dugačak. Od kuhara do savjetnika - nije bilo iznimki. Svi su bili jednaki u odrađivanju tog svetog duga. Svakoga dana oko šest popodne moglo ih se vidjeti kako koračaju prema veleposlanstvu s vrećicom osobnih stvari, suhe hrane i s plahtama. Poniženje se ponavljalo tri-četiri puta mjesečno, ovisno o rasporedu. Visjeli su poput paukova do jutra u sobi za dežurstva: buljili su u televizor, javljali se na telefon, otvarali vrata prema potrebi, pili, jeli, spavali. Čuvah su državnu mečku. Neki su čak i ševili, ali kuhar nije bio jedan od njih. On se zavalio pred televizor, bacio cipele i otvorio konzervu piva. U drugoj situaciji prosuo bi se na krevet do prozora i trenutačno zaćorio, ali taj je put morao bdjeti.

74

MISIJA. LONDON

Bio je napet i često je bacao pogled na plavičaste monitore na suprotnom zidu. Činilo mu se da ga promatraju, iako je njihova funkcija bila upravo obrnuta. Zrak je mirisao na čarape. Izvukao je ispod dupeta izlizani daljinski i uključio porno-kanal, koji je dekodirao jedan vješti bugarski student na korist rodu. Malo je buljio, ali nije se uspio koncentrirati. Mislio je samo na patke. Masne komade! Odakle su ih se samo dokopah?... Ako ih Kinezi ne kupe, kako su se Čavo i Batko zaklinjali, morat će tamaniti pačetinu cijelu godinu. Mamicu mu! Mnogo pačetine, mnogo posla! Elektronsko pištanje telefona trgnulo gaje iz drijemeža. Digao je slušalicu i sneno se javio: -Da. - Bulgarian Embassy? - zapjevušio je daleki glasić. -Aha. - Excuse me, would you tell me if I need a visa to Bulgaria?18 - nevino je izdeklamirao glasić. Uslijedila je kratka pauza. U kuharevim grudima sve se pobunilo. Nije znao riječ engleskog, ali je uspio shvatiti riječ viza, što je dolilo ulje na vatru. - Halo pizdo! - zlobno je prosiktao: - Kakva viza u sto sati po noći, da ti ga nabijem!!! S druge strane začuo se sitan, podrugljiv smijeh. - Krmiš, ha? Mamu li ti tvoju! - Čavo Tolomanov je oštro promijenio intonaciju. - Gibanico jedna! IS

Oprostite, možete ii mi reći treba li mi viza za Bugarsku? 7 5

ALEKPOFOV

Zvao gaje sa svoga mobitela iz kuhinje. - Jeste tovi? Što se zajebavate? - zarežao je kuhar kad je malo došao sebi. - Jeste gotovi? - A što ti misliš? - Dolazim - kratko reče. Bilo je četiri i deset ujutro. Kuhinja je zaudarala na klaonicu. Čavo i Batko žustro su prali ruke nad sudoperom - krv im je ušla duboko pod nokte. Zamrzivač je prštao od pataka. Perje i iznutrice nagurali su natrag u vreće. Gibaničarov je pogledao pod stolove i narogušio se: morao je proći krpom po podu. U jednoj zdjeli bila je gomila srebrnog prstenja. - Nu, ubiramsja otsjuda - reče Batko otresavši mokre ruke prema zidu. Nešto je sinulo u kuharevoj glavi. - A dengi? Gde dengiV - Aaa! - Batko je podigao prst. - Sorry, zabjiU\20 - Kak taka zabjilV. - naježio se kuhar. -Nismo li se dogovorili - sto funti na ruke odmah. - Zavtra, zavtra - progunđao je lijeno Batko.21 - Ništa zavtra! SeičasV2 - zavikao je Gibaničarov. - Ma daj, easy, čovječe!23 - umiješao se Tolomanov. - Kad kaže zavtra, to znači zavtra! Nećemo se natezati oko siće. Je li tako, Bato? Je li tako Batko?

" A lova? Gdje je lova? ™ Oprosti, zaboravio sam! 21

Sutra.

22

Odmah!

!J

Polako!

76

MISIJA. LONDON

- Tak, tak - kimnuo je s prezirom onaj. Kuhar je razrogačio oči poput zombija. Već su ga dva puta uhvatili na istu foru. Zaustio je da kaže nešto, ah se sjetio da će se opet naći u istom scenariju. Odmahnuo je rukom i pljunuo na pod.

12. Varadin je osvanuo u veleposlanstvu malo iza devet. Usput je sreo Gibaničarova, koji se vraćao s dežurstva, s vrećicom u ruci i zabrinutim, mrljavim pogledom. To je odmah uništilo veleposlanikovo raspoloženje, kao da mu je u mlijeko kapnula nepozvana slina. Pozdravili su se suho. Iza stakla prijemnoga šaltera dočekalo ga je ne manje pokislo lice službenice koja je meditirala nad starim bugarskim novinama. Prošao je kroz svečani foaje i pokušao proći kroz vrata koja su vodila u unutrašnjost veleposlanstva. Ispostavilo se da je zaboravio šifru elektronske brave. Nekoliko minuta uzalud se trudio pogoditi je. Najzad se pojavio konzul, pretvarajući se da ne primjećuje njegovu tešku situaciju (ali se u sebi sigurno smijao), oprezno ga pozdravio i utipkao potrebne brojeve. Varadin je brzo šmugnuo u lift i pritisnuo gumb za drugi kat. Na ulasku u kabinet bacio je pogled na jedan osobito prljav ugao tepiha koji je primijetio dan prije te je sa zadovoljstvom ustvrdio da je već očišćen.

77

ALEK POPOV

Tanja Vandova bila je na svom radnom mjestu u predvorju kabineta i grozničavo sortirala uobičajenu hrpu pisama, koja ju je zasipala svakoga jutra. - Dobro jutro ! - pozdravila gaje, ne prekidajući svoju zanimaciju. Promrmljao je nešto nerazgovijetno i zalupio vratima za sobom. Uslijedio je kratak razgovor telefonom i nakon kratkog vremena računovotkinja je doletjela u galopu, vukući sa sobom naramak fascikla. - Je li gotov popis zakupaca? - upitao je. Kimnula je potvrdno i pružila popis. Varadin gaje pažljivo razgledao i teško uzdahnuo poput čovjeka koji je morao pomaknuti cijelu planinu kamenja. Veleposlanstvo je bilo dosta naseljeno, iako je posljednjih godina, kao rezultat stalne ekonomske krize, broj zaposlenih bio drastično smanjen. Odjeća nekadašnje države mastodonta nije bila po mjeri njezine nasljednice. Ali priroda nije trpjela prazno mjesto i stambenu su površinu zauzimali do posljednje mansarde razni strani subjekti s nerasvijetljenim, ali utjecajnim protekcijama, naseljeni silom balkanskog običajnog prava, Varadinu je bilo jasno da je to osjedjiva materija, ali isto tako je znao da ih mora jednog po jednog rastjerati. Stambena površina bila je moćna poluga u rukama svakog rukovoditelja: njome se moglo trgovati, manevrirati, balansirati. Imao je piavo na taj resurs i jedino je on mogao odlučivati tko će ga koristiti. - Zašto svi ti ljudi žive ovdje? - skeptično je upitao Varadin.

78

MISIJA LOKOON

- Paa - zamucala je Bjanka Strugareva, dok je u sebi negodovala: što se praviš da ne znaš, šupak jedan. - Zatečeno stanje - najzad je ispalila, sretna da se sjetila točne formulacije. - Aha, zatečeno stanje - ponovio je s gnušanjem i oštro dodao: - Ali više ne mogu ostati tu. - Naravno - složila se. - Naročito oni koji ne plaćaju najamninu. Kao naprimjer Bobevi.... - Zašto ih dosad niste istjerali?! - Jer vode parnicu - strpljivo je objašnjavao Raso Bobev, bivši trgovački predstavnik. Sudi Ministarstvo. Tvrdi d a j e nezakonito otpušten. -1 što onda? Neka ide u Sofiju, pa neka se tamo sudi koliko god hoće! - planuo je Varadin. - Ne želi ići. Čeka ishod parnice. Nada se da će ga vratiti. - Vratit će ga oni - stisnuo je usne Varadin. Dobro je on to sračunao. Te parnice se otegnu godinama. Izbacite ga. Bjanka Strugareva nije ništa rekla. - Što je? Zar nema policije u ovoj državi? - Pročut će se i opet ćemo se osramotiti - oprezno je dodala. - Daa, zaista. Nije dobra ideja - uzdahnuo je, masirajući zsmišlj eno vrh nosa. Kakvim se samo glupostima morao baviti! Obuzeo ga je gnjev. - Onda izmislite nešto drugo - zapištao je. - Isključite mu struju. I vodu! Želim da nestane odavde. - Reći ću domaru - ravnodušno je izgovorila.

7 9

ALEK POPOV

~ Na posao! Upravo ili je tako, jednog po jednog, namjeravao vaditi iz kace s medom, poput malih insekata - pincetom. Ta ga lijepa vizija natjera da zaškrguće zubima od gušta. Nalio si je čašu vode i ubacio šumeću tabletu, koja je odmah obojila tekućinu u otrovno žutu. Ispio ju je i lagano podrignuo. U tom trenutku jedan od telefona na njegovu stolu počeo je gnjevno zvoniti. - Halooo, jesi to ti? - zazvonio je mazni ženski glas. - Ja sam - rekao je bez trunke entuzijazma. Drago mi je da te čujem. - Nemoj se toliko radovati! - srezala ga je. - Mislila sam da mogu računati na tebe. - Naravno da možeš! - Ne mogu, u tom i jest stvar! - prekinula ga je Zašto to kriješ od mene? - Što krijem? - adrenalin mu je naglo skočio. - Nemoj me praviti ludom! Sve znam - uzviknula je i skrušeno dodala: - Poziv je odbijen. - Bože, ti se zbog toga sekiraš?! - uzviknuo je. Nemoj uopće brinuti, situacija je pod kontrolom. - Ne brinem se, bijesna sam! Onaj puž Kišev, zavlači me već pola godine! - planula je. - Moraš ga kazniti. - Kaznit ću ga! - brzo se složio. - Lijepo ću ga kazniti. - Samo da nije već prekasno. Tko zna što je on

80

MISIJA. LONDON

drobio - uzdahnula je. - Možda je namjerno narušavao etikeciju, da je iznervira i zauvijek odvrati od nas. Saboter. I ti ga prikrivaš! - Ne prikrivam ga! - energično joj je odvratio. - Nek' mi se ne pojavljuje pred očima kad opet dođem, jesi čuo? - Ionako mu istječe mandat - tješio ju je. - Sljedeći neće vidjeti. - Tako mu i treba - promrmljala je. - A što nama preostaje u takvoj situaciji? - Namjeravao sam angažirati specijanu agenciju s tim ciljem - povjerljivo joj je rekao. U slušalici je odjekivalo sumnjivo pucketanje. Palo mu je na pamet da ga možda prisluškuju. Nisu razgovarali o nečemu osobito tajnom, ali usprkos tomu, osjetio se poput glupana. - Kakva agencija? - upitala je. - Public Relations. - Ooo! - u glasu joj je zatreperila bojazan, kao da se radilo o nekom osobito složenom kućanskom aparata - Sutra imam sastanak s direktorom. Čine mi se profesionalni, ali zasad ne mogu ništa više reći - oprezno je dodao Varadin. Misao o prisluškivanju nije mu dala mira. - Kad će je dovući? - upitala je bez zavlačenja. - Pa nije ti ona tele! - gnjev mu je izbio kroz sve sigurnosne ventile. - Ne zanima me! - zagrmjela je. - Za dva mjeseca daje na liniji! Duguješ mi to, dovraga!

81

A l E K POPOV

- Napravit ću što je u mojoj moći - prostenjao je, prigušujući gnjev. - Tako će biti bolje za sve nas! Veza se prekinula. "Prvo privatno veleposlanstvo!", procijedio je u sebi. A naglas je rekao samo: sto. Nekoliko sekundi ostao je savršeno nepokretan. Kuaii telefon zazvonio je nekoliko puta, ali Varadin nije reagirao. Na vrata je pokucala Tanja Vandova i pomolila glavu. - Časnik Ludov čeka da ga primite - zabrinuto je izvijestila. - 48 - bezizražajno je izgovorio. - Neka ude. Časnikova dugačka figura pojavila se iznad sitne tajnice. - Seventy seven! - zagalamio je časnik Ludov, upadajući u sobu poput zmaja s desnicom ispruženom naprijed. - Što? - osupnuo se Varadin. - Nice to meet you! - časnik mu je čvrsto stegnuo ruku. - Nemam vremena za gubljenje. Prpremio sam vam 77 kutija humanitarne pomoći koje hitno treba poslati u Bugarsku. Ljudi tamo umiru! - patetično je zaključio. Varadin ga je promotrio s izvjesnom zebnjom. Časnik Ludov bio je umirovljeni kolonijalni časnik, iz kojeg je izbijala želja da istuče nekog neposlušnog Aboridžina. Bio je to koščati, štrkljav starček, dosta iznad šezdeset, s glatkom golom lubanjom i sivim čekinjastim brkovima. Na sebi je imao tamno odijelo bez kravate i cipele ulaš-

82

MISIJA. LONDON

tene do visokog sjaja - kao da nije morao pješice hodati po ulicama, već se kretao poput duha od kabineta do kabineta. O vratu mu je visjela akreditacija dobrotvorne organizacije koju je predstavljao. Časnik se zavalio na kanape i počeo vaditi razne brošure iz torbe. Varadin se oprezno smjestio nasuprot njemu. Ubrzo se pojavila i Tanja Vandova s kavom. Prvih deset minuta Časnik je nepovezano brbljao o svojoj organizaciji, nabrajajući imena raznih poznatih osoba koje su bile na popisu članova Upravnoga odbora. Nabrojivši dovoljno titula i grbova da može i stati na njih, pogledao je svisoka veleposlanika i upitao ga zašto su Bugari u principu tako nezainteresirani prema humanitarnoj pomoći. - Kako to mislite? - Varadin je podignuo obrve. - Kako to mislim? - sarkastično je ponovio časnik. - Pa mi se ovdje polomismo skupljajući razne korisne stvari, a nikog nije briga za to! Varadin je taktično zašutio. - Imam informaciju da veći dio ove nesebične pomoći leži po skladištima veleposlanstva. Je li to istina? - oštro je upitao bivše vojno lice. - Nemam pojma. Ovdje sam tek tjedan dana. - Nama je rečeno, možete li zamisliti, da se sami moramo pobrinuti za transport! Kao da stvari koje šaljemo nisu vrijedne putnih troškova - uzbuđivao se časnik Ulav. - Smatram da vi na taj način vrijeđate cijelu humanitarnu zajednicu. Jedna civilizirana zemlja ne postupa na takav način. Mislite na svoj imidž!

83

ALEK POPOV

- Novi imidž - to će mi biti prva briga. - Uvjerio ga je veleposlanik, dok se borio s prvim znacima migrene. - I dobro ćete napraviti - uskliknuo je časnik. - Ne bih htio da mojih sedamdesetsedam kutija hvata vlagu u nekom skladištu, Varadin je odlučio da će ostaviti dobar dojam ako pokaže izvjesnu zainteresiranost za ovu temu i ljubazno je upitao: - A što se nalazi u tim kutijama? Gruba greška. Časnik se trgnuo kao oparen: -Pitate što ima unutra? Što ima u mojim kutijama? Oh, my Lord! - Podigao je ruke i spustio ih nemoćno. - Oh, Jesus! - Ponovio je isti pokret glumeći duboku razočaranost pred bezobrazlukom i bezočnošću ovog Aboridžina. - Hoćemo se sad carinika igrati? Ili sumnjate da ću vam poslali neko smeće, ha?!? - Nisam rekao ništa slično! - uplašeno je negodovao Varadin. Migrena je već orala po njegovim moždanim stanicama. - Ah vaša gnjusna radoznalost otkriva upravo to, zar ne? - srezao ga je časnik Ludov. - Nema veze, ja se ne sramim sadržaja mojih kutija! Unutra ćete naći samo jednostavne i zdrave stvari koje su dugo služile mojim compatriots i isto tako će služiti dugo i časno vašim siromašnim denizens.24 - Ne sumnjam u to! - brzo se složio Varadin. " Sumovnidnia IM

MISIJA. LONDON

- Dokažite! - uskliknuo je časnik. - Te kutije moraju stići na svoj cilj što prije! - Osobno ću se angažirati. - Krasno! Jer ću vam poštom poslati još sto kutij a - svečano je objavio časnik - medicinskih lopata! - Molim?! - veleposlanik se opet rastreperio. - Prihvatilište Saint Quentin u Sjevernom Hampshireu nedavno je zatvoreno - veselo je dodao časnik Ludov - rasprodaju sve, a lopate nama daruju. A mi ćemo ih, pak, darovati vama. Ako zaslužite, of course] - priprijetio je šaljivo prstom. - Zaista ne znam kako da vam zahvalim - promrmljao je Varadin. - Zahvalnost i darivanje dva su lica jednog novčića - časnik je mudro zaključio i naglo ustao. - Nažalost, ne mogu ostati ni sekunde više. Lady McBigbottom me očekuje. Šaljemo deset tona zimske odjeće u Bombaj. Protresao je ruku ošamućenog veleposlanika i izašao čvrstim korakom, kao da je marširao po zategnutom koncu. Varadin je potonuo natrag u fotelju, spustio je glavu na naslonjač i zatvorio oči. - 95 - izgovorio je tiho. Ali nije osjetio nikakvo olakšanje. Lubanja mu je bolno pulsirala, poput mekane, gumene lopte zaboravljene na suncu. Bilo je tekpodne. Očekivao gaje ručak u francuskom veleposlanstvu, za koji je slutio da će biti vrlo formalan i hladan zbog općepoznate netrpeljivosti Francuza prema svima koji nisu govorili njihovim jezikom. 85

A U K POPOV

Popodne ga je čekao niz sastanaka sa službenicima iz Foreign Officea. Navečer je morao biti na prijemu u hotelu Carleton povodom nečega što je njegov mozak uporno odbijao zapamtiti. Ulovio se kako uporno misli na studenticu koja je čistila njegov kabinet. Očigledno ne bi bio problem poševiti je. Pitanje je bilo koliko bi ga to Kostalo.

13. Dok se vozila u metrou prema Baileysu, Katerina se ulovila kako misli na novoga veleposlanika. Tog jutra su razgovarali. Rekao joj je kako je naredio da se kupi novi usisavač. Zahvalila mu je, ali joj se učinilo da je Varadin ostao pomalo razočaran njezinom reakcijom. Možda mu se učinila previše drvenom. Možda je očekivao nešto više. Kako da ne. Na kraju krajeva, usisavač nije bio samo za nju. Ipak je to bio čin dobre volje. Ako ne i nečeg više... Ali bugarski diplomati u principu je nisu zanimali. Istina je to da se od njih moglo očekivati više neugodnosti nego stvarne potpore. Green Park. U kupe je ušla indijska obitelj i smjestila se na sjedala njoj nasuprot. Žene su nosile drečave sarije, a muškarac visoku, tamnoljubičastu čalmu. Prostrijelio ju je pogledom i to je bilo sve. Sljedeća stanica - Picadilly. Baile/s je ključao ispuštajući oštar miris znojnih tijela. Katja je potražila svoj kostim, ali ga nije pronašla

86

MISIJA. LONDON

na uobičajenom mjestu. U dnu je primijetila Beatu s bubuljičavim preponama kako se muči gurajući svoje balvane u njezine čizme. Otišla je do nje i otela joj čizme iz ruku. - To je moje, ako slučajno nisi znala! Trepnula je glupavo i rekla: - Mr. Dalali je rekao da ih obujem. U tom trenutku se pojavio Gunter Chass s osmijehom krivca i vješalicom u ruci, na kojoj se njihala prozračna zlatna odjeća. - Imam nešto za tebe, Kate. Nešto novo! - mazno je otpjevao. Napravila je grimasu. - Jesi li mi ti sredio ovaj kostimić? - Vrijeme je za promjenu - promumljao je Gunter. - Tako je naručio Mr. Dalali. Veli, dobar komad, ali... moramo malo unijeti promjene. Za Kamal Dalalija sve su djevojke bile "komadi". - Oni bi promjenu... - progundala je, kritički promatrajući Chassovo djelo: - Izgleda glupavo. Ove će mi čipke smetati dok plešem. - Obuci ga, obuci ga! - bio je uporan. Bilo je besmisleno opirati se. Uzdahnula je, bacila zloban pogled prema Beati i otišla se presvući. Vratila se kao svećenica razuzdanog istočnjačkog kulta. Drugi su je gledali sa zavišću, ali Katerina uopće nije bila oduševljena. Materijal je bio ljigav poput meduze, klizio je pri svakom malo naglijem pokretu. Izgleda da je to i bio cilj, ali nitko nije mislio na nju. Ako nije htjela da kosti-

87

ALEK POPOV

mlć odleti poslije prvih pet sekundi nastupa, morala je drastično promijeniti stil. A to je bilo povezano s financijskim rizicima... - Seksi si - Gunter ju je umirio i pružio dvije klipse ukrašene zvončićima. Pogledala ga je upitno. Pokazao joj je na grudi. Odjednom joj je postalo smiješno. - Stavi ili ti! - Hvala... - kimnuo je Chass. Rastvorio je zvončiće i pažljivo ih stavio na njezine ispupčene ružičaste bradavice. - Auuu! - vrisnula je i naglo se povukla unazad. "Cin-cin-cin" nježno su se oglasili zvončići. - Ahhh, kako divno!!! - oglasile su se u zboru djevojke. Katja, međutim, nije dijelila oduševljenje s njima. Zvončići su se bolno zabili u osjetljive završetke njezinih grudi poput krvožednih insekata. - Fuck! - prostenjala je dok se mučila da ih otkvači. - Nina, hari ap\ - začuo se glas Kamam Dalalija. - Jebi se u glavu!!! - blagoslovila ga je na bugarskom. - Nešto nije u redu? - zabrinuto će Chass. - Ti ih nosi! - prosiktala je, bacivši na njega zvončiće, - Hej, može malo lakše! Stavljao sam ih, ako baš želiš znati - rekao je Chass. - Samo što ja nisam mazohist! - uzviknula je Katja.

ss

MISIJA. LONDON

- Hari ap\ - ponovno je graknuo Kamal Dalali. - Hajde, imaš još samo deset minuta - prozvao ju je Gunter Chass. - Neće moći! - odbrusila je. - Hari apll' - Neću ih staviti i gotovo! - zainatila se. - Žuljaju me! Izmislite nešto drugo! - Mr. Dalali, imamo problem! - zavikao je Gunter. Libanonac je odmah dotrčao, brišući lice svilenim šalom. Iz usta mu je virila ugašena cigara koja je i dalje ispuštala slatkasti miris. Gunter ga je upoznao sa situacijom. Namrštio se. - Stavljaj zvončiće! - zapovjedio je Kamal Dalali. - Vidi šta su mi napravili! - rekla je, uhvativši se za pocrvenjele bradavice. - Ništa ne fali tvojim jebenim bradavicama! - Bole me! Vidi kako su se zacrvenjele! - Dosta prenemaganja! - naljutio se Libanonac. - Marš na pozornicu! Chass joj je ponovno pružio zvončiće, vragolasto ih tresući pred njezinim nosom. Cin-cin! Katja mu je odgurnula ruku. Dalali joj je zalijepio šamarčinu. - Kučka! - procijedio je. - Asshole!25 - Katja mu se zaderala u lice, obrisavši obraz. - Smrdljivi Azijatu! Svinjo! - Marš! - zavikao je Kamal Dalali. - Miči svoje dupe odavde i da mi se nisi više pojavila pred očima! - 5 Šupak 89

ALEK POPOV

Chass, pobrini se da izbaciš ovu kurvu, jesi dro! Katja se izbeljila za njim i bacila na stolac. Djevojke su se vratile sređivanju, nezadovoljno mrmljajući. Gunter Chass počeo je oblijetati oko nje. - Nemoj se uopće osvrtati! Proći će ga! Poznaješ ga već. - Dopizdili ste mi! - uzdahnula je. - Nina! Hari ap\ - javio se Kamal Dalali negdje iza kulisa. - Mamicu ti! - prošaptala je Katja. Naglim pokretom svukla je ljigavi kostim, ne trudeći se da ga digne s poda. Zgrabila je ruksak i zaključala se u jedan od zahoda. Na vratima je bio zalijepljen natpis: "Zabranjeno pušenje trave!" Sjela je na školjku i izvukla mobitel koji je kupila za samo dvadeset funti prošloga tjedna. Utipkala je broj Barryja Longtellowa. Javio se gotovo odmah. - Na telefonu Kate - reče nesigurno. - Iz Baileysa. Ponudili ste mi ulogu u vašoj predstavi. - Ulogu?! - glas je zvučao čudno dalek. - Ah, da, sjećam se. Već sam mislio da ste se predomislili. - Nisam - rekla je. - Dobro. Sutra navečer u hotelu Atheneum, soba 165. Dođite točno u 23,00. - O k - rekla je Katja. Htjela je još nešto upitah, ali Barry je već prekinuo. "To se zove poslovni pristup" pomislila je. Netko je bezuspješno pokušavao otvoriti vrata. Katja se zlobno nacerila. Potom je utipkala i drugi broj. Ovaj put je morala malo više čekati. 90

MISIJA. LONDON

- Tata - rekla je nakon što je čula glas s druge strane. Obično se javlja subotom ili nedeljom, kad je tarifa bila znatno jeftinija. Danas je bio četvrtak. Otac se zabrinuo: - Jesi dobro? Zašto zoveš? - Ma, onako. Htjela sam vas samo čuti - rekla je. - Kako je mama? - Spava. Dobro je - odgovorio je poput čovjeka koji svjesno preračunava sekunde u penije. - Što ti radiš? - Televizija. - Gledaš televiziju? - upitala je kao da ne shvaća. - Da, da. Hajde, potrošit ćeš puno... - nervozno je dodao. - Ma, ne brini, što ima na televziji? - neobavezno je nastavila. - Gluposti - rekao je i ušutio. I ona je zašutjela. Linija je lagano pucketala. Katja je pomislila kako njezini roditelji uvijek razgovaraju s njom na taj apsurdni i isjeckani način, bez obzira na čiji račun bio razgovor. Najčešće na njezin, ali njima je bilo svejedno. Kao da su skupe riječi paralizirale njihove govorne sposobnosti. Ah šutnja nije bila ništa jeftinija, a ona je osjetila patnju svoga oca s druge strane žice. Nije ga smjela dalje mučiti. - Drago mi je da sam te čula - rekla je na kraju. - Pozdravi puno mamu. Ćao. - I ja se veselim, mila - ježile mu se odjednom razvezao. - Ćao! Kvaka na vratima opet se pokrenula. 91

A l E K POPOV

Katerina je ostala zagledana u ekran mobitela, sve dok se prozorčić nije ugasio. "Nikad se neću vratiti!" zaškripila je zubima. Čak su i zvončići bili bolji od poniženja koje trpiš tamo. Krenuvši iz Bailey's Placea, Kalja je osjetila neku tugu. Proživjela je mnoge vesele trenutke u toj rupi - i ono najvažnije - zaradila je svoju slobodu. Nije samo odjeću skinula sa sebe, već i onaj smrdljivi oklop koji je prekrivao djevičanski razum ljudi pristiglih s Istoka. Ovdje je prvi put osjetila okus financijske neovisnosti. Postala je svjesna svoga tijela i naučila kako upravljati njime. Osjetila se kao gospodar svoje sudbine. Rose joj je na izlazu nježno dodirnuh ruku - kao uspomenu koju je ponijela sa sobom niz ulicu. Zrak je bio pun sitnih kapljica. Svjetla Sohoa jarko su blještala na vlažnom asfaltu. Katja je prešla preko Shaftesburyja i sišla prema China Townu. Zavukla se u jedan restoran u kojem čovjek može puknuti od hrane za deset funti i naručila si hrskavu pečenu patku - njezino omiljeno jelo. Dok je promatr ala malog Kineza koji je spretno komadao meso žlicom, pomislila je da se život nastavlja i zaslužuje biti istražen do kraja.

14. - Your Excellency! - Robert Ziebling uskliknuo je još na ulasku. - Ne mogu vam reći koliko sam polaskan ovim pozivom.

92

MISIJA. LONDON

Izvršni direktor agencije Famous Connections primio je blijedu ruku veleposlanika i čvrsto je stisnuo. Bio je srednjeg rasta, nešto stariji od četrdeset, bujne crvenkaste kose. Modeme uske naočale sa žutim staklima prelazile su okvir njegova lica. Nosio je strogi jednoredni sako, zakopčan čak do vrata, poput vojničke bluze. - Izvolite - suho je rekao Varadin i pokazao na tešku kožnu garnituru koja je ispunjavala prednju polovicu njegova kabineta. Pričekao je da Tanja Vandova servira gostu čaj i oprezno započeo. - Dobio sam sjajne preporuke za vašu agenciju od Deana Carvera. - Oh, da! - energično je kimnuo Ziebling. - On je naš redoviti klijent. Vrlo originalan čovjek. Neumorni sanjar! Varadin je trepnuo iznenađeno. - Mr. Carver mi je rekao da vaša agencija raspolaže kontaktima na najvišem nivou - nesigurno je nastavio. - Neću kriti da me to jako zanima. Vidite, moji kontakti su uglavnom službeni, što nalaže dosta ograničenja... Shvaćate me? - Oh, da... - kimnuo je Ziebling. - Mogućnost neformalnijeg stila komuniciranja oduvijek me privlačila - dodao je veleposlanik. - Ponekad se ti kontakti mogu pokazati puno plodnijima od onih službenih... - Tako je - složio se Ziebling i lukavo upitao: - U kojem području se, konkretno, kreću vaši interesi?

9 3

ALEK POPOV

-Molim? - Naši su kontakti vrlo široki - počeo je Ziebling. - Zato su grupirani u različite kategorije. Naprimjer zvijezde iz šoubiznisa: Spice Girls, Elton John, Boy George, Mr Bean, Benny Hill. - Čekajte malo! - prekinuo ga je Varadin. - Ja sam mislio d a j e Benny Hill umro? Ziebling ga je iznenađeno pogledao, kao da je htio reći: - Pa što onda? - Oprostite... - zbunio se Varadin. - Aristokrati su, naravno, u drugoj širokoj kategoriji - nastavio je Ziebling - kao i političari: Lady Thatcher, Gorby. Imamo također i nekoliko vrlo efektnih kontakata po katoličkoj liniji. - U kontaktu ste s Lady Thatcher? - upitao je Varadin, protrnuvši od poštovanja. - Stalno - uskliknuo je Ziebling. - Znate, ona je nevjerojatno tražena žena. Kakav stil, kakva željezna ruka! - Ne sumnjam. - Njezin je raspored popunjen do kraja - brzo je nastavio. - Naravno, uvijek se može naći neka rupica, ali ipak prednost imaju stalni angažmani. - Pretposatvljam da to nije jeftino? - Varadin je trepnuo uplašen vlastitom drskošću. - Dobre investicije nikad nisu jeftine! - Ziebling je kimnuo glavom. - Da se ne zavaravamo: ove stvari ostaju za cijeli život! - Tako je - sramežljivo je kimuo Varadin. - No, svejedno, koliko?

MISIJA W H O OH

- Dragi moj, pa ne radi se o zelenoj salati u supermarketu! - šaljivo ga je nagrdio Ziebling. - Prije svega ovisi o karakteru angažmana. Kao i tome koliko će sve trajati: sat, dva, cijelu večer. Osobnost klijenta također je važna. Općenito, svaka je ponuda posebna. - Shvaćam - kimnuo je veleposlanik. - Vidite, mi ne želimo zarađivati na kaotičnim, kratkoročnim vezama! - dodao je nadahnuto Ziebling. - Dok izgrađujemo određeni kontakt, uvijek nastojimo gledati u budućnost. Zato su veze ustanovljene uz našu pomoć obiaio stabilne i traju dugo. Ponekad i godinama. - Impresivno - prošaputao je Varadin. -1 tako, Lady Thatcher? - Zapravo, ne - reče veleposlanik. - Radi se o dvoru. - Aha, znači dvor... - kimnuo je Ziebling. - Pa ništa, mi često radimo s njima. - Organiziramo dobrotvorni koncert - skromno je dodao Varadin - i htjeli bismo da nas Njezino Veličanstvo počasti svojom prisutnošću. - Njezino Veličanstvo? - Ziebling je digao obrve. - Upravo! - Zanimljiv izbor - zamišljeno je prepleo prste na rukama - drzak! Može se urediti, naravno, nije da ne može... Ah taj me koncert malo zbunjuje. Što zapravo imate u vidu? - Pa, dobrotvorni koncert, shvaćate - zbunio se veleposlanik. - Za bugarsku siročad. - Siročad? - zabrinuo se Ziebling. - Mislite na maloljetnu... 95

ALEK POPOV

- Mmm, da - kimnuo je veleposlanik uz vidljiv napor - pretpostavljam negdje do osamnaest godina... - Ne mogu im dopustiti da sudjeluju u predstavi! - energično je uzvratio Ziebling. - Naravno, neće sudjelovati! - složio se veleposlanik. - Pa oni su u Bugarskoj. Vidite, to je samo povod... Htjeli bismo okupiti najprobraniju publiku. Visoko društvo, kako bi se reklo. - Aha - kimnuo je umireno Ziebling. - Dobro. Imamo određeno iskustvo s događajima takvoga tipa. Čini se kao vrlo ambiciozan projekt. - Tako je - potvrdio je Varadin. - Morat ćemo razraditi pripremni scenarij - reče Ziebling. - Imamo posebnog čovjeka koji se bavi upravo time. Javit će vam se u najskorije vrijeme. Zove se Thomas Munroe. "To se zove poslovnost", reče u sebi Varadin. Izgleda da je onaj Carver bio u pravu. Robert Ziebling napustio je kabinet vrlo raspoložen. Čak je nešto šaljivo dobacio Tanji Vanđovoj, koja mu se učinila dosta zabrinutom. Varadin je odlučio da mora iskoristiti taj kratki trenutak djelomičnoga zadovoljstva (zadovoljstvo nikad nije bilo potpuno, zato je i trajalo kratko) i pokušah srediti neke obiteljske stvari, odrađene u žurbi oko putovanja. Morao se javiti ženi. To je bila tema o kojoj je izbjegavao razmišljati otkako je stupio na britansko tlo. Ali nije bilo načina da je izbriše iz svoje svijesti, a nije ni htio. Još ne. Možda je bilo nade? Pogledao je na svoj sat: sada bi u

96

MISIJA. LONDON

Sofiji trebalo biti oko deset ujutro. Dobro vrijeme, odlučio je, utipkao broj i pričekao. Da li se još izležava? I