Alan W. Watts - Mudrost Nesigurnosti

Otto Preston Chaney Jr. ŽUKOV Maršal Sovjetskog Saveza ALFA Zagreb 1976. By:

&

www.Balkandownload.org

Recenzent: puk. Vojmir Kljaković Prevodilac: Borivoj Jurković

Uzeto iz serije »Ballantine's Illustrated History of the Violent Century.« Glavni urednik: Barrie Pitt, Ostali suradnici; D. Mason, S. Kingham, R. Hunt, D. Piper, D. Allen, C. Dvorak.

Copyright © 1974 Random House, Inc. Bal kandow nl oad.or g

Sadržaj: PREDGOVOR STASANJE JEDNOGA MARŠALA VIHOR RATA »BARBAROSSA« KREĆE LENJINGRAD BITKA ZA MOSKVU NOVI ZADACI I RAZOČARANJA PREDSTAVNIK STAVKE U STALJINGRADU NOVE POČASTI ZAVRŠNI UDAR USPON I PAD HEROJA

PREDGOVOR

Obje zaraćene strane u drugom svjetskom ratu dale su nekoliko značajnih vojnih komandanata o kojima se danas može sagledati objektivna slika njihovih vrijednosti i slabosti. Svaka od vodećih savezničkih zemalja imala je svoje istaknute vojnike i odala im priznanje za učinjene zasluge. Jedne su to radile na temelju njihovih stvarnih vrijednosti, da bi naglasile veličinu svog udjela u krupnim događajima, druge su u tome bile umjerenije, a treće bi ih isticale u skladu sa datim trenutkom. Ipak, bez obzira na ove prolazne kriterije, historija im je već dala pravo mjesto, pa aureola veličine jednima izmiče, a drugima se potvrđuje. U ratu su saveznici imali zajednički cilj - pobijediti Osovinu, ali su putevi do tog cilja bili različiti. Generali vojnih jedinica zapadnih saveznika stekli su slavu gotovo tek onda kada je dostignuta apsolutna ljudska i materijalna premoć nad Osovinom, kada je ova definitivno izgubila strategijsku inicijativu. Ne računajući brz poraz na Zapadu 1940. godine i promjenljivu sreću u Africi, oni u stvari nisu iskusili snagu kopnene vojske protivnika kada je ovaj bio na vrhuncu svoje moći. Oni koji su u tom ratnom periodu rata imali zlu sreću da kao visoki vojni komandanti prežive uništenje, nisu se porazom proslavili ni dokazali svoju veličinu. Sovjetski generali su prošli drukčiji put. U najezdi njemačkih armija 1941. i 1942. godine na Sovjetski Savez, nekadašnji. krupni likovi Crvene armije nisu opravdali očekivanja, ali su tada izrastali novi, koji su u tim teškim danima najavili svoju veličinu. Među njima je i Georgij Žukov, maršal Sovjetskog Saveza. Žukov je jedan od rijetkih istaknutih vojnika drugog svjetskog rata koji je pokazao jednako velike sposobnosti u organiziranju i vođenju obrambenih bitaka kao što ih je poslije pokazao u grandioznim ofanzivnim operacijama za uništenje neprijatelja. U rat je ušao sa već značajnim iskustvom vođenja trupa u bici. U tromjesečnim borbama 1939. godine porazio je japanske snage koje su provokativno upale u NR Mongoliju. Napad nacističke Njemačke na Sovjetski Savez 1941. godine zatekao ga je na položaju načelnika Generalštaba i prvog zamjenika narodnog komesara narodne obrane. Žukov je sudionik svega dobro ili loše urađenog na planu vojnih mjera i obrambenih priprema Sovjetskog Saveza, naročito u razdoblju između poraza Francuske 1940. godine i napada na Sovjetski Savez 1941. U historiji ratova nikad nije u tolikoj mjeri bilo savršenih vojskovođa koji ne bi griješili, pa tako ni u ovom slučaju. Zato su učinjeni propusti ove vrste skupo plaćeni, ali se na njima i brzo učilo. U teškoj 1941. godini Žukov je potvrdio svoju sposobnost, pa je Staljin sve češće prihvaćao njegove prijedloge i cijenio njegova mišljenja. Neko je vrijeme bio »leteći komandant« koji je redovito upućivan na one dijelove fronta na kojima su se javljale najveće krize i opasnosti. Njegove intervencije, ponekad neshvaćene ili suprotne mišljenju Staljina i maršala Šapošnjikova, mnogo su pridonijele uspješnoj obrani Moskve i Lenjingrada. Nijedan od savezničkih istaknutih komandanata nije pripremio i vodio toliko obrambenih operacija koliko Žukov. U godinu i po dana rata na Istoku najčešće je izvršavao baš takve zadatke. Odgovornost komandanta u ratu nikad ne može prestati dok rukovodi trupama. Međutim, velika je razlika biti na čelu izmorene vojske u obrani pod stalnim pritiskom jakog neprijatelja, od one svježe, spremne da krene u napad. Nije rijedak slučaj u drugom svjetskom ratu, uostalom kao i u

drugim ratovima, da inače sposobnim komandantima nervi ne izdrže psihička naprezanja izazvana kritičnim trenucima. Žukov je pokazao začuđujuću izdržljivost i energiju, Uporno i marljivo gradio je obranu, rukovodio njome i savlađivao teškoće. Kada se u 1942. godini ponovno nametnuo problem obrane u velikoj njemačkoj ofanzivi ka Staljingradu, Žukov je opet bio tu da otkloni opasnost ali i da Nijemcima pripremi iznenađenje slično onom u decembru 1941, godine pod Moskvom. Tu je Žukov pokazao drukčiji stil u kombiniranju obrambeno-napadne operacije koristeći uporno potcjenjivanje neprijatelja kakvo je pokazala njemačka Vrhovna komanda, Još 1942, godine Žukov dobija složene zadatke za vođenje defanzivnih operacija na raznim dijelovima fronta. Početkom 1943, godine ishod staljingradske bitke označio je prekretnicu drugog svjetskog rata. Otada sovjetska armija ulazi u razdoblje velikih ofanzivnih operacija. Bitka kod Kurska u ljeto 1943. godine posljednji je pokušaj Nijemaca na Istoku da vrate izgubljenu strategijsku inicijativu. Tu je Žukov u novoj ulozi: u organiziranju protuofanzive koja će konačno slomiti napadačku snagu njemačke vojske na Istočnom frontu. Od tog vremena definitivno se promijenio opći položaj i odnos snaga na Istočnom frontu, pa se promijenila i uloga Žukova. Do tada je pokazao visoke sposobnosti u organiziranju obrambenih aktivnosti. Ono što je uradio na tom planu bilo je dovoljno da mu osigura reputaciju istaknutog vojnika. Međutim, njegov vojnički talenat nije se ograničio samo na ovu vrstu vođenja borbe. Več u izvršavanju prvih krupnih zadataka u oslobađanju pojedinih dijelova Sovjetskog Saveza pokazala se njegova vojnička svestranost. Vrhovna komanda Crvene armije odmah je uočila i ovu dimenziju Žukovljevog talenta. Povjeravala mu je najteže i najznačajnije zadatke na bojnom polju, da bi posljednjim ratnim zadatkom - osvajanjem Berlina - potvrdio veličinu visokog vojnog komandanta kakvu je do tada pokazao. Autor ove knjige, Otto Preston Chaney, dao je uspješno portret maršala Georgija Žukova kao ratnog komandanta, mada je, ne rijetko nošen zbivanjima na cijelom ovom frontu, opisivao događaje koji nisu neposredno vezani za njegovu ličnost. To ponekad ostavlja pogrešan utisak da bi bez njega ishod rata na Istoku bio neizvjestan. Pokušaj autora da Žukova prikaže i u poslijeratnom vremenu nije uspio, jer je napustio sferu u prvom redu njegovog vojničkog djelovanja u ratu za račun političke igre kojom je nažalost opterećen svijet blokovske opredijeljenosti. Otuda je vrijednost ove knjige isključivo u prikazivanju života i rada ovog velikog vojnika iz drugoga svjetskog rata. Vojmir Kljaković Bal kandow nl oad.or g

STASANJE JEDNOGA MARŠALA

Godine 1894. stara Rusija bila je na samrti. Raslo je nezadovoijstvo seljaštva, širila su se politička protuslovlja, a vlast se sve više udaljavala od naroda. Te je godine umro car Aleksandar III. Pošto mu je 1881. godine umoren otac, Aleksandar se suprotstavio svim slobodarskim kretanjima u Rusiji i poduzeo mjere da učvrsti vlast. Njegov sin Nikolaj II, koji ga je naslijedio 1894. godine, ne bi mogao spriječiti dolazeće krvoproliće čak i da nije bio uskogrudni slabić; dani dinastije Romanova bili su odbrojani. Upravo te godine, u seocetu Strelkovki jugozapadno od Moskve, postolaru Konstantinu Andrejeviču Žukovu i njegovoj ženi Justiniji, seljanki, rodio se 2 decembra sin Georgij Konstantinovič Žukov. Georgij Žukov bio je predodređen da sudjeluje u pokapanju stare Rusije i da postane najveći vojnik novoga sistema. Godine 1903. mladoga Georgija poslali su u crkvenu školu u susjednom selu Veličkovu. Tamo je dobivao najbolje ocjene i odlikaške svjedodžbe. Kad je 1906, godine završio školu, njegovi ponosni roditelji obdarili su ga novom košuljom i parom čizama. Nastavak školovania bio je luksuz koji njegovi roditelji nisu mogli podnijeti, pa je dvanaeslogodišnji dječak pošao na zanat imućnom ujaku u Moskvu, krznaru Mihailu Pilihinu. Kad mu je bilo petnaest godina, Georgij je bio izučeni krznar. 28. juna 1914. godine srpski su rodoljubi ubili nasljednika habzburškog prijestolja, nadvojvodu Franju Ferdinanda, i Austro-Ugarska je uputila ultimatum Srbiji. Ruska je vlada odlučila da podrži Srbiju i tako je mehanizam evropskih saveza stavljen u pokret. Njemačka je stala uz Austro-Ugarsku, pa Francuskoj nije preostalo drugo nego da se svrsta uz Rusiju. Austro-Ugarska je najavila rat Srbiji 28. juna, nekoliko dana kasnije Njemačka je zaratila s Francuskom i Rusijom. Kad su Nijemci napali Belgiju, Velika Britanija je priskočila u pomoć Francuskoj. Veliki pokolj nazvan prvi svjetski rat je počeo. Devetnaestogodišnji Žukov pozvan je pod oružje 7. avgusta 1915. Obradovalo ga je to što je bio raspoređen u konjicu, jer se oduvijek divio tom romantičnom rodu vojske. Obuka u Žukovljevoj jedinici bila je oštra, pa je već u proljeće 1916. Georgij Žukov bio jedan od tridesetorice konjanika odabranih iz njegove jedinice da pođu na obuku za podoficira. Početkom avgusta 1916. raspoređen je u 10. konjičku diviziju koja je bila na frontu u blizini Harkova. Čim su se iskrcali iz vlaka u području Kamenec-Podoljski, Žukov i njegovi drugovi doživjeli su vatreno krštenje: neprijateljski izviđački avion kružio je nad njima i bacio nekoliko malih bombi. Jedan ruski vojnik je poginuo, a nekoliko konja bilo je osakaćeno. Početkom septembra Žukovljeva je divizija držala gorovito područje Bistricki gdje je vodila borbe ponajviše kao pješadija, jer zemljište nije dopuštalo upotrebu konjice. Godine 1916. u oktobru Žukov je doživio težak potres mozga kad ga je eksplozija mine zbacila s konja. Evakuiran je u Harkov gdje je proboravio u bolnici sve do decembra. Otpušten je iz bolnice slab i oštećena sluha i prebačen u jedinicu za obuku. U to je doba Žukov bio najviše odlikovani podoficir carske vojske: imao je dva Križa svetoga Georgija. Početkom 1917. godine Rusija je bila zamorena ratom, a vladina divovska mobilizacija - pod oružjem je bilo više od 15.000.000 ljudi - počela je ubirati svoj danak. Nije bilo dovoljno opreme za

toliku masu, a osim toga mobilizacija takvih razmjera dovela je i do nedostatka radne snage u industriji i poljoprivredi. Uzdrmana ekonomija ubrzo je izazvala još oštrije pogoršanje političkog stanja, pa već potkraj 1916. godine car zapravo više nije imao vlast u rukama. 27. februara 1917. Žukovljev je eskadron, zajedno s njih još nekoliko, upućen prema Balaklaji, štabu 5. rezervnog konjičkog puka. Tamo se stasiti konjanik Žukov obratio vojnicima objašnjavajući im da radnička klasa više ne priznaje cara i da ruski narod želi jedino mir, zemlju i slobodu. Zbor se pretvorio u masovnu demonstraciju, a kad se nekoliko Žukovljevih starješina tome usprotivilo, vojnički komitet ih je uhapsio. Nekoliko tjedana kasnije sovjet puka izjasnio se protiv privremene vlade koja podržava cara i podržao boljševike. Sutradan je Žukov bio jednoglasno izabran za predsjednika komiteta eskadrona i za delegata u sovjetu puka. U maju su u sovjetu puka postupno nadvladali eseri i menjševici koji su bili na strani privremene vlade. Posljedica toga bila je da se nekoliko jedinica Žukovljeva puka priključilo ukrajinskom kozaku Petljuri. Komitet eskadrona odlučio je da raspusti Žukovljevu konjičku jedinicu i da izda isprave kojima se potvrđuje da je svaki vojnik demobiliziran, iako mu se savjetuje da zadrži svoje oružje i municiju. Poslije je Žukov doznao da su Petljurini ljudi dočekali vojnike i većinu ih razoružali. Zbog toga se morao tjednima sakrivati izbjegavajući da ga zarobe oficiri koji su sad služili ukrajinskim nacionalistima. Napokon, 30. novembra 1917, nekoliko tjedana pošto su boljševici osvojili vlast, Žukov se vratio u Moskvu. Decembar i januar proveo je u svome selu s roditeljima, a onda je odlučio da se pridruži Crvenoj gardi. Svoj je naum morao odložiti jer se teško razbolio od tifusa i povratne groznice. Mjesecima je bolovao, tako da se tek sredinom ljeta toliko oporavio da se mogao pridružiti Crvenoj armiji. U avgustu 1918. Žukov se prijavio kao dobrovoljac i dodijeljen je 4. moskovskoj konjičkoj diviziji. U međuvremenu je ojačala opozicija boljševicima, a kontrarevolucionarna armija osnovana februara 1918. godine sad je uživala i podršku kubanskih i donskih kozaka. U ljetu ta je armija potisnula boljševike sa sjevernog Kavkaza i iz porječja Dona, U jesen su boljševici imali pod kontrolom samo mali, središnji dio ruskoga carstva, a ostatak je bio u rukama Nijemaca, Austrijanaca, Čeha, saveznika i ostalih. U zimi 1918-19. i u prvoj polovici godine antiboljševičke snage nizale su uspjehe: general Denjikin je sa 150.000 ljudi zauzeo Caricin (poslije Staljingrad, danas Volgograd), Harkov i Kijev, dok je admiral Kolčak sa 125.000 ljudi ušao u Perm, Orenburg i Ufu. No, uspjesi bijelih bili su kratka vijeka: Denjikin se ubrzo morao suočiti s otporom seljaka i Ukrajinaca, a Kolčaku su se suprotstavili eseri, njegovi dotadašnji saveznici. Pretrpjevši niz poraza Kolčak se povukao u Sibir, a ostaci Denjikinovih armija povukli su se na obale Crnog mora gdje su se obratili Britancima da im pomognu evakuirati trupe i članove obitelji. Žukov je u međuvremenu sudjelovao u žestokim borbama oko Caricina. U septembru 1919. bio je teško ranjen u borbi prsa u prsa s bjelogardejcima: krhotine ručne granate zarile su mu se u lijevi bok i bedro. I nakon izlaska iz bolnice bio je lošeg zdravlja, pa je dobio mjesec dana dopusta radi oporavka. Nije bio prizdravio ni kad se vratio u jedinicu, pa ga je vojni komitet poslao u januaru 1920. godine na tečaj za konjaničke komandire Crvene armije. Završivši tečaj, Žukov je dobio oficirski čin i poslan je u borbu protiv snaga generala Pjotra Vrangela koji je naslijedio Denjikina na Krimu. Sredinom avgusta Vrangel je organizirao tri udarne grupe za napad na boljševike. Žukovljeva jedinica dobila je zadatak da se suprotstavi grupi kojom je zapovijedao general Ulagaj. Deveta armija, koju je Kavkaska komanda bacila u bitku protiv Ulagaja, uspjela je 10. septembra suzbiti napad bijelih. Potpisivanje primirja s Poljacima 12. oktobra označilo

je kraj Vrangelovaca: ostavši bez podrške Poljaka, njihov se broj sveo na četvrtinu. U novembru, poslije žestoke bitke na Perekopskoj prevlaci, Vrangel je bio prisiljen evakuirati sve antiboljševičke jedinice s Krima, brodovima u Carigrad. Rat na Krimu priveden je kraju. Žukov je premješten u 1. konjički puk. Postao je komandir voda i dobio zadatak da čisti teren od zaostalih Ulagajevih ljudi i usamljenih bandi. Ubrzo je imenovan komandirom eskadrona i upućen na područje Voronježa gdje je predvodio svoje ljude u ugušivanju pobune kulaka i lividiranju gerilskih bandi. Preživjcli članovi bandi prebjegli su u oblast Tombova i tamo se pridružili kulačkoeserovskim bandama koje je predvodio nekadašnji komandant kotarske milicije u Kirsanovu Antonov,{1} nezadovoljan agrarnom politikom sovjetske vlasti. U decembru 1920. godine sovjetska je vlada osnovala štab armije Tambovske oblasti sa ciljem da se bori protiv Antonovljevih snaga. Početkom marta 1921. godine Tambovska komanda je raspolagala sa 32.000 pješadinaca i 8000 konjanika. Do maja snage su ojačane s još 5000 prvih i 2000 drugih, no zbog nedostatka inicijative i loše organizacije ni tako brojne snage nisu mogle uništiti bande. General Mihail N. Tuhačevski poslan je da preuzme komandu nad trupama u rejonu Tambova koji je u toku maja vodio žestoke bitke s Antonovom. II borbi prsa u prsa Žukovu je ubijen konj i on se našao priklješten pod njegovom lešinom. Neki Antonovljev vojnik se upravo pripremao da likvidira bespomoćnog Žukova, ali ga je ubio neki Žukovljev drug i pomogao mu da se izvuče. U toku istoga dana ubijen je i drugi konj pod Žukovom, a onaj isti vojnik ga je ponovo spasio. Unatoč teškim udarcima Crvene armije. Antonovljeve snage bile su konačno poražene tek u ljetu 1921. godine. Kad su neprijateljstva napokon prestala, Žukov je odlučio da ostane u armiji. Počeo je vrlo brzo napredovati. Od juna 1922. do marta 1923. bio je komandant eskadronom u 38. konjičkom puku, a onda je unaprijeđen za zamjenika komandanta 40. konjičkog puka 7. samarske konjičke divizije. U aprilu 1923. postao je komandant 39. buzulučkog konjičkog puka. 1924. godine Komunistička partija je inicirala reorganizaciju Crvene armije sa ciljem da joj pojača borbenu snagu i da se počnu koristiti najnovije tekovine razvoja vojne nauke. Ključni čovjek u toj vojnoj reformi bio je nadareni general Mihail V. Frunze, heroj oktobarske revolucije i jedan od glavnih graditelja konačne pobjede Crvene armije. Kad je imenovan predsjednikom Revolucionarnog vojnog savjeta i narodnim komesarom za vojne poslove, Frunze je počeo konzervativne oficire u vrhovima armije nadomještati mlađima koji su se okušali u aktivnoj službi u revoluciji. Potkraj 1924. godine reorganizacija je privedena kraju: demobilizacijom je armija svedena od 5,500.000 ljudi na samo 562.000. Kad je počelo provođenje programa obnove armije, mnogi ratni komandanti - naročito komandanti konjičkih jedinica - osjećali su se povrijeđenima shvaćajući to kao omalovažavanje svojih ratnih zasluga. No ostali, među njima i Žukov, shvatili su da je reorganizacija potrebna i koristili je kao priliku da obogate svoje znanje i da napreduju. U prvih deset godina poslije revolucije Žukov je pohađao nekoliko važnih tečajeva. Godine 1924-25. završio je tečaj za komandni sastav u Lenjingradu. Među njegovim školskim drugovima bili su I. H. Bagramjan, A. I. Jerjemenko i K. K. Rokosovski, trojica koja će steći slavu u drugom svjetskom ratu. Od 1929. do proljeća 1930. Žukov je završio tečaj za više oficire na poznatoj vojnoj akademiji Frunze u Moskvi. U razdoblju imperijalističke intervencije zapovijedao je 39. pukom. U maju 1930, pošto je gotovo sedam godina bio komandant puka, Žukov je imenovan komandantom 2. konjičke brigade u sastavu 7. konjičke divizije kojoj je na čelu bio Rokosovski. U naredbi o unapređenju Žukova Rokosovski ga je opisao kao »oficira snažne volje i vrlo odlučnog« koji ima »obilje inicijative«, koji »voli vojne vještine i neprestano se usavršuje«. U februaru 1931. godine Žukov je imenovan za pomoćnika generala Semjona Buđonija,

načelnika konjice u Crvenoj armiji, a u martu 1933. povjerena mu je komanda nad 4. konjičkom divizijom. U doba revolucije ta je divizija bila jedna od najelitnijih jedinica Buđonijeve Prve konjičke armije. Kad ju je Žukov preuzeo, bila je dio Bjeloruske vojne oblasti, jedne od najvažnijih oblasti u Sovjetskom Savezu u kojoj su se izvježbali mnogi budući ratni komandanti. To je bilo razdoblje kad su se u sovjetskoj armiji počele formirati prve tenkovske jedinice. Eksperimentalni mehanizirani puk osnovan je 1929-1930. godine i uključen u manevre u Bjeloruskoj vojnoj oblasti. Godine 1930. puk je prerastao u brigadu - bila je to 1. mehanizirana brigada - koja je dvije godine poslije toga postala jezgra mehaniziranog korpusa. Žukov je bio vrlo angažiran u eksperimentiranju s tenkovima i u organiziranju i uvježbavanju novih jedinica. U tom su razdoblju Žukov i Boris Šapošnjikov, načelnik štaba Crvene armije, nastojali uvjeriti vrhove vojske da tenk može igrati nezavisnu ulogu na modernom bojištu, da to novo i moćno oružje ne mora ići ukorak sa sporom pješadijom i lako rasipati svoju snagu. Kao što ćemo vidjeti, Žukovljeve zamisli o korištenju oklopnih jedinica u suvremenom ratovanju prevladale su samo privremeno, jer je Staljin kasnije bio nagovoren da velike tenkovske jedinice treba rasformirati. Žukov se istakao kao komandant divizije i za svoje zasluge odlikovan je najvišim odlikovanjem - Ordenom Lenjina. Dok je Žukov bio na tom mjestu, izbio je građanski rat u Španjolskoj. Staljin se želio držati podalje od tog sukoba udaljenog hiljadama kilometara od Sovjetskog Saveza, sukoba u zemlji s kojom SSSR nije imao službenih odnosa. No, Staljin se ubrzo uvjerio da bi, ako on ne intervenira, pobunjenici mogli doći do lake pobjede i da bi se Francuska mogla naći okružena fašistima i vrlo vjerojatno potpasti pod njihov utjecaj. Otpor Hitleru na zapadu bio bi još više oslabljen i to bi otvorilo put njemačkoj agresiji na istok. Staljin je još neko vrijeme oklijevao, a onda je odlučio da pruži pomoć legalnoj Republikanskoj vladi. Počeo je slati avione, tenkove i vojne stručnjake na Iberijski poluotok. Nije jasno je li Žukov bio među tim vojnim savjetnicima: u svojim memoarima jedva spominje španjolski građanski rat i ništa ne govori o svojoj ulozi u njemu, dok drugi spominju da je sudjelovao u ratu, U svakom slučaju, španjolski građanski rat je omogućio da se provjere postavke Crvene armije o oklopnom ratovanju i da se sovjetski tenkovi iskušaju u bitkama. Mnogo nadarenih sovjetskih oficira služilo je u Španjolskoj. Tamo su bili, među ostalima, budući ministar obrane R. J. Malinovski i proslavljeni artiljerac u drugom svjetskom ratu N. N. Voronov. Tamo je bio i jedan od vodećih stručnjaka za tenkovske jedinice Dmitrij G. Pavlov. Zbog poteškoća što su se pojavile u bitkama na Iberijskom poluotoku, Pavlov je zakijučio da tenkovi ne mogu uspješno igrati nezavisnu operativnu ulogu na modernom bojištu. Poslije je u to uvjerio Staljina i komesara za obranu Klimenta Vorošilova, unatoč ozbiljnim Žukovljevim prigovorima, Velike sovjetske oklopne jedinice, »moto-mehanizirani korpusi« koji su sadržavali po pet stotina vozila svaki, bili su raspušteni. Unatoč svemu što su stvorili Žukov i Šapošnjikov, tenkovima je vraćena njihova prvobitna uloga pomoćnika pješadije, s tenkovskim bataljonima organiziranim kao jedinicama pridodatim pješadijskim. General Pavlov, koji je nanio toliko štete sovjetskoj armiji i čije su se postavke suprotstavljale Žukovljevima, zbog pretrpljenog poraza u prvim mjesecima drugoga svjetskog rata kad su nacistički agresori počeli bilježiti početne uspjehe protiv Crvene armije, bio je smijenjen i likvidiran. Napokon se Staljin uvjerio da Franco (Franko) i oni ko ji ga potpomažu pobjeđuju u Španjolskoj i da zapadne demokracije ne žele ili ne mogu djelotvorno pomoći Republikancima. Uplašen da bi Sovjetski Savez mogao biti uvučen u rat protiv sila osovine, Staljin je bitno smanjio sovjetsko angažiranje na Iberijskom poluotoku. Građanski je rat podučio Žukova i njegove drugove mnogim korisnim stvarima. Španjolska je

postala poligon na kojem su se iskušavala nova oružja i proučavala djelotvornost neprovjerenih taktičkih inovacija. Iako je tenk bio dočekan kao oružje budućnosti poslije njegovog uspješnog vatrenog krštenja u prvom svjetskom ratu, on je i dalje bio neprovjeren u brzim borbenim operacijama. Španjolski građanski rat bio je prilika za takvu provjeru, a Sovjetski Savez ih je iskoristio u punoj mjeri. Godine 1937, Žukov je imenovan za komandanta 3. konjičkog korpusa, a nekoliko mjeseci nakon toga preuzeo je komandu nad 6. kozačkim korpusom. Bilo je to u razdoblju kad su Crvenu armiju zadesili teški udarci. U svojoj težnji za vlašću Staljin je najprije proveo čistke u partiji, a zatim se okomio na sve moguće protivnike i njihove pristaše čisteći ih iz redova vojske. U 1937. i 1938. godini oko 25.000 oficira postali su žrtve Staljinovih čistki. Prvi su na udaru bili komandanti vojnih oblasti: likvidirani su gotovo do jednoga. Slijedilo je čišćenje komandnog kadra: stradalo je sedamdeset posto komandanata korpusa, šezdeset posto komandanata divizija i polovica komandanata pukova. Godine 1935. bilo je imenovano pet maršala. Samo su dvojica od njih, stari Staljinovi prijatelji Vorošilov i Buđoni, preživjeli krvave čistke. Na sreću po Sovjetski Savez, bilo je sposobnih oficira koji su preživjeli kao osuđenici u tamnicama, da bi bili poslije oslobođeni za službu u drugom svjetskom ratu. Na primjer, komandant korpusa Konstantin Rokosovski bio je uhapšen, okrutno mučen od strane pripadnika tajne policije i na kraju utamničen. Godine 1938. je rehabilitiran, a u drugom svjetskom ratu proslavio se kao pobjednik u mnogim važnim bitkama. Žukov je ostao netaknut u čistkama najvjerojatnije zbog Staljinove naklonosti prema konjičkim komandantima, naročito prema onima koji su sudjelovali u bitkama na Jugozapadnom frontu u oktobarskoj revoluciji. (»Front« u ruskoj vojnoj terminologiji označuje veliku vojnu formaciju, nešto poput grupe armija.) Žukov je preživio i zbog toga što se Staljin osobno zainteresirao za njega: prilikom dodjeljivanja Ordena Lenjina Žukovu Staljin je bio impresioniran načinom na koji on zapovijeda divizijom. U korist Žukovu išlo je i to što se još 1919. godine, na početku svoje karijere, odlučio pristupiti Komunističkoj partiji. Čistkama je Crvena armija doslovno ostala obezglavljena, a posljedice toga osjetile su se u kritičnim godinama koje su slijedile: neuspjesi na finskom bojištu i poraz u prvom njemačkom naletu u junu 1941. godine. Uklanjanjem praktički cijelog kadra viših oficira Crvena armija je izgubila iskusne ljude, a novi, srednji i visoki oficiri ubrzo će pokazati svoju nesposobnost. Čistka je imala još jednu posljedicu: nepovjerenje među prijateljima Sovjetskog Saveza u borbenu moć Crvene armije. Godine 1936. britanski i francuski generali koji su prisustvovali manevrima u Sovjetskom Savezu bili su impresionirani onim što su vidjeli. Čistke su izbrisale sve te povoljne utiske. Winston Churchill (Vinston Čerčil) je kasnije pisao kako su čistke slika Sovjetskog Saveza razdiranog mržnjom i osvetom. To što se Crvena armija ipak oporavila i slavila velike pobjede pokazuje da su u njoj bile skrivene rezerve darovitih vojnika, ljudi poput Žukova i drugih, koji su je mogli u određenom trenutku, pritisnuti nuždom, pretvoriti u djelotvoran borbeni stroj. U međuvremenu je Žukov imenovan pomoćnikom komandanta Bjeloruske vojne oblasti. I tada je ubrzo opet bio pozvan da rješava krizu, ovaj put udaljenu hiljadama kilometara. Što se rat više uvlačio u Evropu i što su Japanci postizali veće uspjehe na Dalekom istoku, Sovjeti su postajali sve zabrinutiji za sigurnost svojih granica. U nizu koraka što su ih poduzimali da bi obeshrabrili mogućeg agresora, oni su utvrđivali područja uz kopnene granice zemlje, gradili vatrene položaje za obalnu artiljeriju i automatska oružja duž morskih i riječnih obala, gradili pomoćna skladišta, aerodrome i ceste u graničnim područjima. Posebno zabrinut za svoje istočne

granice, Sovjetski Savez je osnovao Dalekoistočni front i Pacifičku okeansku flotu. U martu 1936. Moskva je potpisala ugovor o uzajamnoj pomoći s Mongolskom Narodnom Republikom. Japanci su svako malo iskušavali snagu Crvene armije iskorištavajući kao povod krize u bilo kojem dijelu svijeta. Sada, kad se SSSR očito brinuo oko događaja u Evropi - minhenska kriza i njemačke pripreme za rat - Japan je odlučio da u širokim razmjerima iskuša sovjetsku vojnu moć na granicama Mandžurije i Mongolije. Godine 1938. Sovjeti i Japanci sukobili su se u blizini jezera Hasan i na objema stranama bilo je gubitaka. U maju 1939. ponovo su izbila neprijateljstva i nekoliko stotina japanskih konjanika prodrlo je do rijeke Halhin-Gol. Mongolske trupe poslane da zaštite granicu raspršila je neprijateljska avijacija. Sovjetska vlada, pozivajući se na odredbe ugovora o uzajamnoj pomoći s Narodnom Republikom Mongolijom, uputila je tamo svoje trupe da bi branile granice dviju država. Početkom juna Žukov je bio upućen da preuzme komandu nad operacijama. U prvim danima jula Japanci su koncentrirali trupe za novu ofanzivu. Na tom su području imali već 38.000 vojnika podržanih tenkovima, oklopnim vozilima i avionima. Sovjetske i mongolske snage bile su malobrojnije, no imale su osjetno više tenkova i oklopnih vozila pružajući tako Žukovu izuzetnu priliku da iskuša djelotvornost sovjetskih tenkova i sovjetske taktike. U početku jula, kad su se Japanci spremali za napad, Žukov je prozreo njihove planove i odlučio je da ih iznenadi protunapadom. Njegov je udar bio tako iznenadan da su se japanske snage raspršile u neredu. Kad su prevladali zbunjenost, Japanci su počeli stvarati nove planove i istodobno ojačavati svoje jedinice. Sad su imali na tom području 75.000 ljudi, 182 tenka i više od trista oklopnih vozila. 1 Žukov je dovukao nove snage: 82. i 57. pješadijsku diviziju, jedan puk 152. pješadijske divizije, 6. tenkovsku i 212. padobransku brigadu i nekoliko pomoćnih borbenih jedinica. Broj Žukovljevih aviona povećan je na 515. Ta su pojačanja omogućila sovjetsko-mongolskoj komandi da postigne brojčanu nadmoć nad japanskim snagama. Tipično za Žukova bilo je to da varkama stvori dojam kako sovjetsko-mongolske snage samo utvrđuju obranu i ništa drugo. Čak i za priručnik s uputama vojnicima za borbu u obrani pobrinuo se da padne u ruke Japancima. Radio-poruke koje nije bilo teško dešifrirati sve su se odnosile na obrambene mjere i na jesensku i zimsku kampanju. Varka je uspjela. Japanska komanda, uvjerena da sovjetske i mongolske jedinice neće napasti, dala je generalima i višim oficirima slobodan dan u nedjelju 20. avgusta, Iznenada, u 5 sati i 45 minuta toga jutra, stotinu i pedeset Žukovljevih bombardera izvršilo je masovni napad na japanske položaje a njegova je artiljerija istodobno tukla neprijateljsku protuavionsku obranu. Tada je Žukov naredio juriš duž cijele širine fronta. Tri dana poslije on je stegao obruč oko neprijatelja, a onda ga je počeo metodički uništavati. 31. avgusta ujutro teritorij Narodne Republike Mongolije bio je očišćen od japanskih zavojevača. Prema podacima iz sovjetskih izvora, Japanci su u toj bici izgubili više od pedeset hiljada ljudi, dok se sovjetski i mongolski gubici procjenjuju na oko deset hiljada. Žukov je uspješno položio težak ispit na Halhin-Golu, pokazalo se da su njegove trupe izdržljive, a njihova uvježbanost i oprema uspješno su provjerene u pravim bitkama. Žukov je ponovo dokazao svoju sposobnost, a uz to je stekao glas beskompromisnog komandanta koji ne trpi nikakvo oklijevanje kod svojih podređenih. Pričalo se da je smijenio jednog komandanta divizije i njegovog zamjenika samo zbog toga što su neodlučno krenuli u napad. Daljnji događaji još će pojačati glas o Žukovljevoj odlučnosti. Žukov se vratio u Moskvu ovjenčan slavom. Staljin mu je osobno čestitao na pobjedi i dodijelio mu naziv Heroja Sovjetskog Saveza. No, nije bilo vremena da Žukov zaspe na lovorikama: sovjetska vlada pripremala je za njega nove zadatke.

Bal kandow nl oad.or g

VIHOR RATA

U vrijeme kad se Žukov vratio u Moskvu sa svojih uspješnih borbi s Japancima, događaji u Evropi dosegli su kritične razmjere. U početku 1938. godine Hitler je poslao svoje trupe u Beč i proglasio Austriju dijelom njemačkog Reicha (Rajha). Sredinom marta 1939. Nijemci - sigurni da Francuzi i Britanci neće intervenirati - ulaze u Čehoslovaoku. Slijed događaja je sve ubrzaniji. Potkraj aprila Hitler otkazuje pomorski sporazum s Britanijom i ugovor o nenapadanju s Poljskom. 23. avgusta njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop (Joahim fon Ribentrop) stiže u Moskvu da bi potpisao pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Odredbama »Tajnog dodatnog protokola« tog ugovora Njemačka i SSSR podijelili su interesne sfere u ovom dijelu istočne Evrope. Granična linija tih sfera u Poljskoj je bila označena rijekama Narva, Visla i San. Sovjeti su istakli svoj zahtjev za Besarabijom. Točno osam dana poslije potpisivanja tog pakta njemačke su trupe upale u Poljsku. Sredinom septembra one su već bile duboko prodrle u područja koja su paktom bila označena kao sovjetska sfera utjecaja i sovjetski su vođe morali djelovati mnogo brže nego što im je prije toga bila namjera kako bi zaštitili interese svoje zemlje. Zbog toga su 17. septembra sovjetske trupe prešle poljsku granicu; tu je akciju sovjetska vlada u to doba objašnjavala kao ispunjavanje dužnosti kako bi Ukrajinci i Bjelorusi što žive u tom području došli pod zaštitu Sovjetskog Saveza. Ti su se događaji u Evropi zbivali gotovo istodobno kad i Žukovljeva akcija protiv Japanaca. Kad se vratio s Dalekog istoka, Žukov je postavljen za zamjenika komandanta Ukrajinske vojne oblasti. Dvanaestodnevnu operaciju zaposijedanja 190.000 kvadratnih kilometara koji su dotad pripadali Poljskoj, na kojima je živjelo dvanaest milijuna ljudi izveli su Bjeloruski i Ukrajinski front, vjerojatno prije nego što je Žukov preuzeo novu dužnost. Ubrzo zatim počinje pritisak na Finsku zahtjevom za ispravljanjem granice u korist Sovjetskog Saveza. Finska je odbila te zahtjeve i sovjetske su snage 30. novembra krenule u napad. U prvim tjednima Finci su im nanosili teške gubitke i ofanziva generala K. A. Mereckova je slabila. U sovjetskim se izvorima ne spominju gubici što ih je u tom razdoblju pretrpjela sovjetska armija. Od brze pobjede u Finskoj nije bilo ništa i to je zaoštrilo teoretske probleme u sovjetskim vojnim vrhovima; tijesna suradnja između tenkova, artiljerije i pješadije, odlučna kod Halhin-Gola, ovdje je bila posve izostala. Međutim, sovjetske su armije poslije reorganizirane, date su nove direktive I početkom februara 1940. godine počela je nova ofanziva. Ubrzo zatim je na više mjesta probijena Mannerheimova (Manerhajmova) linija, Finski otpor bio je sve slabiji i 12. marta Finska je kapitulirala. U posljednjim fazama toga diskutabilnog rata Žukov je nakratko bio na čelu Generalštaba Crvene armije, povremeno zamjenjujući Šapošnjikova koji je pobolijevao. Poslije zimskog rata u kojem je sudjelovalo više od milijun sovjetskih vojnika, u Moskvi su poduzete mjere da se uklone nedostaci uočeni u tim operacijama. Na najvišem nivou odlučeno je da se u Kremlju sastane Vrhovni vojni savjet. Na sastanku su sudjelovali komandanti odreda i divizija i viši oficiri koji su sudjelovali u ratu, te predstavnici vojnih oblasti i akademija. Na sjednici su raspravljena iskustva iz Finske i donesene određene preporuke o uvođenju novih oružja i modernizaciji armije. Savjet je također odlučio da se ponovo uvedu činovi generala i

admirala. Najviše generalske činove dobili su Žukov, i Mereckov i Tjuljenjev. Zajedno s unapređenjem, Žukovu je dodijeljena i komanda nad Kijevskom vojnom oblasti, najbrojnijom ljudstvom, koju je on u svojim memoarima opisao kao »najveću i jednom od najvažnijih vojnih oblasti«. Nikita Hruščov. koji je u to doba bio prvi sekretar Ukrajinske komunističke partije, poslije je (u svojim memoarima) napisao da je Žukov bio daroviti organizator i čvrst rukovodilac koji će svoju odlučnost dokazati u ratu. Na nesreću, n pominje Hruščov, ljudi poput Žukova su izuzeci. U to se doba Žukov počeo javljati napisima u sovjetskoj štampi. Napadao je dotadašnji sistem politkomesara u vojnim jedinicama, upozoravajući da su vojni uspjesi posljedica upornog rada oficira Crvene armije i političkih radnika. Žukov se suprotstavio sistemu koji dopušta predstavniku Partije da neprestano nadzire vojnog rukovodioca, da preinačuje njegove naredbe i da ulaže veto. U svojim izlaganjima Žukov je postao još odvažniji, optužujući više oficire da loše obučavaju niže oficire. Zalagao se za pomnije proučavanje vojne historije. Upozoravao je na to da se složena međunarodna situacija može u svakom trenutku promijeniti i da se treba pripremiti na moguće »trikove« koje bi mogla donijeti tako kompleksna svjetsika pozornica. Oni koji su ga slušali znali su, dakako, da on pri tom misli na Njemačku. Shvaćajući da Sovjetski Savez mora pokušati da pakt o nenapadanju iskoristi kako bi dobio na vremenu, Žukov je neprestano imao na umu da je rat s hitlerovskom Njemačkom neizbježan. Inzistirao je na tome da jedinice Crvene armije u zapadnom dijelu zemlje moraju biti u stanju pune mobilizacijske pripravnosti tako da ih neprijatelj ne bi zatekao nespremne. U junu 1940. Staljin je odlučio da tri baltičke države pripoji Sovjetskom Savezu. Istodobno je uputio ultimatum Rumuniji tražeći od nje da prepusti Sovjetskom Savezu Besarabiju i Sjevernu Bukovinu. O ovoj posljednjoj pokrajini nije bilo ništa spomenuto u ugovoru s Njemačkom. Tjedan dana kasnije, sovjetske trupe pod Žukovljevom komandom ušle su dvjema kolonama u Besarabiju i Sjevernu Bukovinu. U prvoj su koloni bile lako pokretne jedinice - tenkovi i konjica - a drugu su sačinjavale pješadijske divizije. Iako je rumunjskim vojnicima bilo naređeno da se u redu povuku, mnogi od njih bacili su oružje i dali se u bijeg. Potkraj juna Žukovljeve su jedinice izbile na obale rijeke Prut i ubrzo nakon toga su Besarabija i Sjeverna Bukovina bile u sovjetskim rukama. Poslije, u ljetu, Žukov je nagrađen za taj uspjeh: izabran je za delegata u Vrhovnom Sovjetu SSSR. U decembru 1940. i početkom januara 1941. godine Vrhovna komanda održala je važan sastanak u Moskvi. Poslije sastanka održani su uobičajeni manevri, takozvane Štapske igre. Sastanku je prisustvovao i Staljin sa cijelim štabom obrane. Žukovljeva Kijevska vojna oblast dobila je posebnu pohvalu. Pročitano je i nekoliko važnih referata, među njima i Žukovljev o prirodi modernih ofanzivnih operacija. Na sastanku je saslušan i izvještaj načelnika Generalštaba generala Mereckova koji je istaknuo nepodobnost standarda za obuku kod višeg komandnog kadra - posljedica krvavih čistki bila je da su uklonjeni mnogi sposobni kadrovi i nadomješteni velikim brojem mladih i neiskusnih oficira. Sudionici sastanka potvrdili su hitnu potrebu da se stvore tenkovske i mehanizirane snage kao protuteža jakoj njemačkoj armiji. U štapskim igrama koje su tom prilikom održane motiv je bio njemački napad na Sovjetski Savez. Žukov je bio komandant »plavih« (zapadna napadačka armija), a general Pavlov je vodio »crvene« (istočnu armiju). Kad su igre završene, Staljin je naredio da se opća rasprava o njima održi u Kremlju u prisutnosti najviših vojnih rukovodilaca te članova Politbiroa Centralnog komiteta i sovjetske vlade. U uvodnoj riječi Staljin je oštro kritizirao Pavlova zbog načina na koji je vodio »crvene« snage i tada upitao želi li netko govoriti. Na govornicu se popeo Žukov i rekao kako, po njegovom mišljenju, utvrde na zapadnim granicama zemlje ne bi mogle dugo odolijevati neprijatelju u slučaju rata, zbog toga šio su podignute previše blizu granične linije. Prekinuo ga je K. A. Vorošilov - koji je upravo bio postao šef Komiteta

za obranu u sastavu Vijeća narodnih komesara - napomenuvši kako su utvrđena područja izgrađena u skladu s planovima što ih je odobrilo Vrhovno vojno vijeće, Vidjevši kamo je skrenula rasprava, Žukov je zašutio. Zatim je govorio general Mereckov. Njegove su riječi bile nepovezane i nesuvisle. Pokušavajući da govori ne služeći se pribilješkama, u nekoliko je navrata u svojim komentarima i zaključcima odstupio od činjenica. Staljin, očito nezadovoljan, nekoliko puta mu je upadao u riječ postavljajući pitanja na koja zbunjeni načelnik Generalštaba nije znao odgovoriti. Kratko vrijeme nakon toga sastanka Staljin je pozvao Žukova u svoj ured. - Politbiro je odlučio da Mereckova razriješi dužnosti načelnika Generalštaba i da vas postavi na to mjesto - rekao je Staljin Žukovu. - Nikad dosad nisam radio u štabu - odgovorio je Žukov. - Uvijek sam bio na terenu. Ne mogu biti načelnik Generalštaba. - Politbiro je odlučio da vas postavi na to mjesto - ponovio je Staljin, naglašavajući riječ »odlučio«. Ocijenivši da bi daljnje opiranje bilo beskorisno, Žukov se zahvalio Staljinu na ukazanom povjerenju i rekao: - Dobro. ali ako se pokaže da nisam dobar načelnik Generalštaba, zatražit ću da me vratite na dužnost u jedinicu. Staljin se s tim suglasio, Dužnost načelnlika Generalštaba Žukov je i formalno preuzeo u februaru 1941. godine. Sav se posvetio novome poslu, radeći po petnaest ili šesnaest sati na dan, nerijetko noćeći u svom uredu. Najveća briga u tim danima bila mu je borbena spremnost oružanih snaga u suočavanju sa sve većom napetošću u međunarodnim odnosima. Odmah se bacio na ubrzavanje reorganizacije aparata vojske, što su bili započeli provoditi Staljin i Timošenko. Odstranjivao je nesposobne oficire, udarao po birokraciji gdje bi god naišao na nju i u svakom pogledu poboljšavao vojni sistem. Žukovu su u tome pomagali vrsni suradnici. Prvi zamjenik načelnika Generalštaba bio je sposobni general N. F. Vatutin; general V. D. Sokolovski bio mu je pomoćnik za organizaciona pitanja; general G. K. Malandin vodio je Operativno odjeljenje. Odlukom Centralnog komiteta od 8. marta 1941. podjela odgovornosti u Komesarijatu za narodnu obranu bila je razgraničena mnogo detaljnije nego dotad. Rukovođenje Crvenom armijom povjereno je komesaru za narodnu obranu (Timošenku) preko Generalštaba (Žukov) i sistema glavnih i centralnih uprava. Žukov je imenovan zamjenikom komesara za obranu i nije samo rukovodio Generalštabom nego je imao i vrhovni nadzor nad Upravama za veze, opskrbu gorivom i zračnu obranu, te nad Generalštabnom akademijom. Uz to, dvojica zamjenika komesara za obranu Žukov i Buđoni mogli su se obraćati izravno vladi u pitanjima koja se tiču obrane. Ratne pripreme nastavljale su se na obje strane. 18. decembra 1940. Hitler je izdao naredbu poznatu pod šifrom »Plan Barbarossa« (Barbarosa), koja je počinjala ovako: »Njemačke oružane snage moraju biti spremne da brzom akcijom bace na koljena Sovjetsku Rusiju.« I na sovjetskoj su strani počele tajne pripreme za oružani sukob, no planovi su ostvarivani previše oprezno i previše sporo. Staljin se bojao da njegove oružane snage ne učine nešto što bi Hitler mogao smatrati provokacijom. Prema podacima iz sovjetskih izvora, njemački izviđački avioni izvršili su više od pet stotina letova iznad Ukrajine i Bjelorusije u razdoblju između oktobra 1939. i juna 1941. godine, no pograničnim je trupama bilo najstrože zabranjeno da otvaraju vatru na avione koji prelijeću granicu kako ne bi došlo do oružanih pograničnih incidenata. Staljin je ulagao velike napore da bi umirio Hitlera isporučujući mu sirovine i žito čak i kad su Nijemci gotovo obustavili svoje protuisporuke.

Mnogo godina kasnije Žukov je bio kritiziran zbog nespremnosti Crvene armije. On je na kritike odgovarao da »možda nisam dovoljno uvjerljivo razložio Staljinu kako je nužno dovesti našu armiju u stanje borbene pripravnosti«. No, svjestan ispraznosti takve isprike, Žukov je odmah dodao: »Možda nisam imao dovoljno utjecaja na njega u tim stvarima.« Ne bi bilo pravedno optuživati Žukova za stanje u kojem su se nalazile oružane snage 1941. godine. Kao što je već rečeno, čistke su doslovce obezglavile armiju, lišavajući je iskusnih oficira. Druga poteškoća bilo je utvrđivanje teritorija pripojenih u toku 1939. i 1940. godine. Izgradnja utvrđenja i terenskih uporišta duž nove granice nije bila ni izdaleka dovršena u ljetu 1941. godine. Na nekim sektorima gradnja mitraljeskih gnijezda od armiranog betona počela je tek u proljeće te godine. U svojim memoarima Žukov bilježi kako je Staljin bio uvjeren da će u slučaju rata Nijemci najprije pokušati da se domognu Ukrajine i rudnika u Donjeckom bazenu, kako bi Sovjeti ostali bez hrane, ugljena i nafte. Zbog bojazni od toga, brojne jedinice Crvene armije bile su koncentrirane u Ukrajini, čime je bila oslabljena obrana ostalih dijelova granice, pa je moralo doći do prestrojavanja Devetnaeste i dijela Šesnaeste armije u prvim danima rata. Žukov je u svojem izvještaju u maju 1941. godine upozorio vojne oblasti i armije: »U toku marta i aprila njemačka komanda je užurbano prebacivala trupe sa zapadnog fronta i središnjih područja Njemačke u krajeve uz sovjetsku granicu.« Smisao ovih riječi bio je očit. Žukov i Generalštab su detaljno razradili plan obrane zapadnih granica Sovjetskog Saveza. Planom su određeni sektori za koje će biti odgovorne pojedine armije i obrambene linije za svaku diviziju iz prvog ešelona. Jedinstveni sistem obrane organiziran je za cijelu dužinu granice osim njezinog najsjevernijeg dijela prema Finskoj, gdje su trupe držale samo pojedine izolirane sekcije. Sve pješadijske divizije svih armija postrojene su uz samu granicu, u pravilu u jednoj liniji, sa zadatkom da odbiju neprijateljski napad. Drugi ešelon svake armije sadržavao je po jedan mehanizirani korpus, a zadatak mu je bio uništiti sve snage kojima bi uspjelo probiti granične položaje. U maju je Žukov naredio da se dio Crvene armije koncentrira bliže zapadnoj granici zemlje. Zbog neodgovarajućeg transporta, taj je pokret trupa izveden vrlo sporo. Željeznice su saobraćale po mirnodopskim redovima vožnje, a mnogi oficiri nisu pokazivali ni trunka osjećaja za hitnost. Planovi što su ih u maju načinili Žukov i Generalštab zahtijevali su da se granične vojne oblasti naglo ojačaju u toku nekoliko dana nakon proglašenja mobilizacije. Pretpostavljalo se da će proteći izvjesno vrijeme između početka mobilizacije i izbijanja neprijateljstava, Majski su planovi predviđali da dio snaga u graničnim oblastima djeluje kao brana duž granice. Te su se snage sastojale od armija s kombiniranim naoružanjem u prvom ešelonu svake oblasti. Zadatak im je bio da žilavom obranom omoguće provođenje mobilizacije i strateško koncentriranje glavnih snaga zemlje. Linija duž koje će biti postrojene glavne snage bila je na određenoj udaljenosti od granice. Ako bi neprijatelj prodro kroz prvu obrambenu liniju, branitelji bi prešli na taktiku zadržavanja neprijatelja ili na pokretnu obranu. Cilj tih akcija bio bi da se neprijatelj zadrži što je moguće duže na svakoj obrambenoj liniji. Napredovanje neprijatelja na prostoru između obrambenih linija usporavao bi sistem zapreka, razaranje mostova i napadi iz zasjede što će ih izvoditi manje jedinice, odjeljenja. U predvečerje rata, dvije trećine vojnih snaga oblasti bilo je uključeno u armije raspoređene gotovo ravnomjerno duž cijele granice, na dubini od stotinu do stotinu i pedeset kilometara. Ostale su snage bile smještene oko 500 kilometara od granice. Prema Žukovljevom planu, granicu dugu 2000 kilometara od Palange do delte Dunava trebalo je da brani devet armija sa četrdeset pješadijskih divizija i dvije konjičke, tvoreći prvu borbenu liniju. Na svaku diviziju otpadalo je oko pedeset kilometara fronta. Na dijelovima granice zaštićenim

prirodnim zaprekama, kao što su šumoviti Karpati ili rijeke Prut i Dunav, širina obrambenog fronta jedne divizije iznosila je između 100 i 130 kilometara. (Treba naglasiti da se za tako duge odsjeke fronta odlučilo u doba kad je sovjetska vojna nauka precizirala kako divizija treba da brani front širok između osam i trinaest kilometara.) Predviđeno je da jedinice određene kao prva obrana dotad budu smještene u logore na različitim udaljenostima od granice. Vrijeme je prolazilo a Staljin i dalje nije mario za upozorenja ljudi koji su mu tada bili naklonjeni, što je navelo Churchilla da ga opiše kao »diva koji je istodobno nehajan, lukav i neobaviješten«. Staljin je uporno vjerovao kako su ta upozorenja zapravo pokušaji zapadnih zemalja da zavade Sovjetski Savez s Njemačkom. Žukov u svojim memoarima navodi kako je sa sumnjom bila primljena Churchillova poruka Staljinu potkraj aprila u kojoj je bilo riječi o pokretu triju oklopnih divizija iz Rumunjske u južnu Poljsku. Čak 14. juna »Pravda« tvrdi da su neosnovana govorkanja o tome da Njemačka namjerava prekršiti ugovor o nenapadanju. Toga dana »Izvjestija« piše: »Glasine o tome da se SSSR priprema za rat protiv Njemačke lažne su i provokativne.« Žukov u svojim memoarima ističe da je Staljin doduše primao upozorenja od svojih obavještajaca, no da u tim izvještajima nisu bili izvučeni odgovarajući zaključci. Na primjer, načelnik Obavještajne uprave general F. I. Golikov podnio je 20. marta 1941. izvještaj u kojem je bilo riječi o mogućim pravcima napada njemačkih snaga i navedena poruka vojnog atašea u Berlinu da bi se akcija protiv Sovjetskog Saveza mogla očekivati između 15. maja i 15. juna 1941. Golikovljevi zaključci, međutim, posve otupljuju srž izvještaja: »Na temelju toga smatram da će operacije protiv Sovjetskog Saveza uslijediti najvjerojatnije poslije pobjede Njemačke nad Engleskom ili zaključenja mira koji bi bio častan za Njemačku. Glasine i dokumenti o neizbježnosti rata sa Sovjetskim Savezom mogu se pripisati dezinformacijama što stižu iz Engleske ili čak iz krugova njemačkih obavještajaca.« Šestog maja 1941. Staljin je primio poruku od admirala N. G. Kuznjecova, narodnog komesara za mornaricu, u kojoj ovaj javlja da je pomorski ataše SSSR-a u Berlinu dobio obavijest od nekog njemačkog službenika da će invazija na Sovjetski Savez početi 15, maja. Kuznjecov zaključuje: »Smatram da je ta obavijest lažna i da je poslana namjerno tim kanalom kako bi se vidjelo na koji će način reagirati Sovjetski Savez.« Komesar za obranu Timošenko telefonirao je 13. juna Staljinu, u prisutnosti Žukova, tražeći dopuštenje da pokrene trupe graničnih vojnih oblasti i da postroji prvi ešelon u skladu s ranije razrađenim planovima. Staljin je kratko odgovorio: »Razmislit ćemo o tome.« Sutradan su Timošenko i Žukov ponovo došli Staljinu izvještavajući ga o tome kako raste zabrinutost u vojnim oblastima i tražeći da se trupe stave u punu borbenu pripravnost. - Vi predlažete da u zemlji provedemo mobilizaciju, da pokrenemo armiju i da je dovedemo na zapadne granice? To bi značilo rat! Shvaćate li to vas dvojica ili ne shvaćate? - prasnuo je Staljin, no ipak se osjetio ponukanim da upila: - Koliko divizija imamo u Baltičkoj, Zapadnoj, Kijevskoj i Odeskoj oblasti? Timošenko i Žukov odgovorili su mu da je 1. juna u te četiri oblasti bilo 149 divizija i jedna samostalna pješadijska brigada. - Zar to nije dovoljno? - prekinuo ih je Staljin. - Prema informacijama s kojima raspolažemo, Nijemci nemaju toliko vojske. Žukov je odgovorio kako su sovjetski obavještajci otkrili da brojno stanje u njemačkim divizijama odgovara punom ratnom sastavu, što znači da broje između 14.000 i 16.000 ljudi. Sovjetske divizije, čak i one sa 8.000 ljudi, samo su upola tako jake. I na to je Staljin imao spreman kratak odgovor:

- Ne smijete vjerovati svemu što kažu obavještajci. Posljedica tih razgovora sa Staljinom bila je da su komesar za obranu, članovi Generalštaba i komandanti vojnih oblasti strogo upozoreni da će biti osobno odgovorni za posljedice koje bi mogle nastati iz nepromišljenih pokreta njihovih jedinica. Svim komandantima bilo je najstrože zabranjeno da pokreću trupe prema prvim linijama bez Staljinova osobnog dopuštenja. Timošenko je izigrao Staljinovu direktivu na taj način što je naredio taktičke vježbe u blizini granice, omogućujući jedinicama da djeluju u blizini položaja na kojima će se naći u slučaju rata. Na nesreću, dio artiljerijskih jedinica nije mogao sudjelovati u tim vježbama jer je bio u udaljenim područjima. Mnoge od tih jedinica nisu bile uz granicu ni kad su je Nijemci prešli. Uvečer 21. juna načelnik štaba Kijevske vojne oblasti telefonirao je Žukovu izvješćujući ga da je neki njemački narednik prešao graničnu liniju i rekao kako se njemačke trupe kreću prema polaznim položajima za napad koji će uslijediti ujutro 22. juna. Žukov je odmah o tome izvijestio svoga pretpostavljenog, Timošenka, i Staljina. Samodržac ih je obojicu pozvao na raport u Kremlj. Žukov je uzeo koncept svoje naredbe jedinicama i zajedno s Timošenkom i Vatutinom krenuo u Moskvu. Na putu su se njih trojica suglasila da moraju zahtijevati od Staljina dopuštenje da pokrenu trupe. Stigavši u Staljinov ured, našli su ga samoga i očito vrlo zabrinutoga. Natuknuo je kako su možda njemački generali poslali tog prebjega s namjerom da izazovu sukob. Žukov i njegovi drugovi smatrali su da dezerter vjerojatno govori istinu. Tada su im se pridružili članovi Politbiroa i Staljin ih je upitao što da se čini. Kako nitko nije odgovarao, riječ je uzeo Timošenko: - Moramo odmah izdati naredbu svim pograničnim jedinicama da smjesta stupe u punu borbenu pripravnost. Staljin je naredio da se pročita ta naredba, a kad je Žukov to učinio, Staljin je napomenuo: - Bilo bi preuranjeno izdati takvu naredbu u kojoj se naglašuje kako napad može početi provokativnim akcijama njemačkih jedinica. Trupe u našim graničnim područjima ne smiju nasijedati provokacijama kako se ne bi izazivale komplikacije. Žukov i Vatutin povukli su se u susjednu prostoriju i na brzinu napisali novi koncept naredbe koju bi trebalo poslati jedinicama. Vratili su se u Staljinov ured i zatražili dopuštenje da pročitaju novi tekst. Staljin je slušao, a zatim i sam pročitao naredbu unijevši nekoliko izmjena. Dodao ju je na potpis Timošenku. Konačna verzija glasila je ovako: Vojnim savjetima lenjinskog vojnog okruga, pribaltičkog vojnog okruga, zapadnog vojnog okruga, kijevskog vojnog okruga, odeskog vojnog okruga. Kopija: narodnom komesaru Ratne mornarice. U toku 22-23. juna 1941. moguć je iznenadan napad Njemačke na frontovima lenjingradskog vojnog okruga, pribaltičkog vojnog okruga, zapadnog vojnog okruga, kijevskog vojnog okruga, odeskog vojnog okruga. Napad može biti započet i provokacionim akcijama. Zadaća je naših trupa ne nasjedati nikakvim provokacijama koje bi mogle izazvati velike komplikacije. Istodobno, trupe lenjingradskog, pribaltičkog, zapadnog, kijevskog i odeskog vojnog okruga moraju biti u stanju pune borbene pripravnosti kako bi dočekale mogući iznenadan udar Nijemaca ili njihovih saveznika. Naređujem: U toku noći 21-22. juna 1941. tajno zaposjesti vatrene točke utvrđenih rejona na državnoj granici; Prije zore 22. juna 1941. raspodijeliti po poljskim aerodromima cjelokupnu avijaciju,

uključujući tu i trup nu, pažljivo je kamuflirati; Sve jedinice dovesti u stanje borbene pripravnosti. Trupe moraju biti rasuto raspoređene i kamuflirane. Dovesti u stanje borbene pripravnosti protuavionsku obranu bez dopunske mobilizacije rezervista. Pripremiti sve mjere za zamračivanje gradova i objekata; Ne poduzimati nikakve druge mjere bez posebnog naređenja. 21. juna 1941. Timošenko, Žukov General Vatutin je požurio u Generalštab kako bi je što prije uputio svim vojnim oblastima. Naredba je odaslana u tri sata ujutro, 22. juna 1941. Žukov se vrlo čudno osjećao kad je napustio Staljinov ured. S jedne strane, laknulo mu je jer je Staljin odobrio da se pokrenu trupe. S druge, ustanovio je da mnogo stvari nije bilo učinjeno. Što je najgore, poruka koju je uputio nije mogla stići na vrijeme. Bal kandow nl oad.or g

Mladi Georgij Žukov 1914. Godine

Mart 1916. god.: Žukov u 10. konjičkoj diviziji

Kao mladi komandant, Žukov u aprilu 1923. preuzima komandu nad 39. buzutučkim konjičkim pukom 7. samarske divizlje

1925. godina: Žukov na oficirskom kursu u Moskvi

Mongolsko ratište 1939. godine: Crvenoarmejci su pod komandom Žukova teško porazili Japance na rijeci Halhin-Goiu

Prvi tjedni neočekivanog napada Nijemaca na SSSR donijeli su napadaču znatne početne uspjehe. Međutim, otpor je postojao sve organiziraniji. Narodi SSSR-a usredotočili su sve napore na jedno: da zaustave, potuku i otjeraju napadača. Na slici: dobrovoljačka jedinica na prilazima Lenjingradu

Lenjingrad je bio pretvoren u neosvojivu tvrđavu

Radnici se obučavaju u rukovanju mitraljezom

»BARBAROSSA« KREĆE

Kad je komandant njemačke Druge oklopne grupe Heinz Guderian (Hajnc Guderijan) obavljao inspekciju terena dan uoči početka velike njemačke ofanzive protiv Sovjetskog Saveza, bio je uvjeren da Crvena armija ništa ne zna o njemačkim namjerama. U uporištima na sovjetskoj obali rijeke Bug nije bilo posada; zapazio je da u proteklih nekoliko tjedana Sovjeti nisu ništa poduzimali da bi ojačali svoje utvrđene položaje. U kojoj je mjeri Guderian bio uvjeren da postoje svi uvjeti da izazove iznenađenje pokazuje njegova namjera da preispita potrebu za artiljerijskom pripremom napada. Mnogo kilometara dalje, u Moskvi, Žukov i drugi članovi Generalštaba i Komesarijata za obranu odlučili su da noć između 21. i 22. juna provedu za radnim stolovima, kako bi osigurali provođenje Timošenkove naredbe graničnim jedinicama. U međuvremonu su se događaji brzo odvijali. U 3.30 načelnik štaba Zapadnog vojnog okruga izvijestio je da je Luftwaffe (Luftvafe, njemačka avijacija) napala nekoliko bjeloruskih gradova. Nekoliko minuta nakon toga načelnik štaba Kijevskog vojnog okruga izvijestio je Moskvu o zračnim napadima na ukrajinske gradove. Komandant Baltičke vojne oblasti general F. I. Kuznjecov telefonirao je u 3.40 u Moskvu da bi javio kako je izvršen zračni napad na Kaunas i još neke gradove u njegovom okrugu. Nakon toga je Timošenko naredio Žukovu da stupi u vezu sa Staljinom. Telefon je nekoliko minuta zvonio dok je Staljin podigao slušalicu. Kad ga je Žukov obavijestio o kritičnom obratu događaja, Staljin je sazvao Politbiro na zasjedanje. Prije nego što su pospani članovi tog tijela stigli u Kremlj, Žukovu su sa svih strana javljali telefonom nove uzbuđujuće vijesti: komandant Crnomorske flote javio je da je odbijen napad na njegove brodove, a u 4.10 sati izvijestili su iz Zapadnog i Baltičkog vojnog okruga o kopnenim napadima Nijemaca na područja u toj oblasti. U 4.30 stigli su svi članovi Politbiroa i pozvali Timošenka i Žukova. Žukov se sječa da je tada Staljin bio izuzetno blijed i da dugo nije progovorio ni riječ. Napokon je progovorio: - Moramo neodložno telefonirati u njemačku ambasadu. Te ambasade su odgovorili kako ambasador von Schulenburg (fon Sulenburg) mora predati hitnu poruku. Molotov je odjurio da je primi. U tri sata ujutro njemački ambasador je primio telegram u kojem mu se naređuje da obavijesti Molotova kako su koncentracije sovjetskih trupa u blizini granice poprimile razmjere koje Berlin ne može trpjeti i da stoga mora poduzeti odgovarajuće protumjere. Vidljivo potresen, Molotov je odgovorio kako je to o koncentraciji sovjetskih trupa »krajnji besmisao«. Štoviše, dodao je Molotov, ako njemačkoj vladi smeta prisutnost sovjetskih trupa, bila je dovoljna nota sovjetskoj vladi da bi se trupe povukle. Umjesto toga, rekao je Molotov predstavnicima ambasade, Njemačka se odlučila za rat sa svim njegovim stravičnim posljedicama. Zaključio je patetičnom primjedbom: - Siguran sam da to nismo zaslužili. Sličan se prizor ponovio u Berlinu gdje je Ribbentrop obavijestio sovjetske predstavnike o njemačkim »obrambenim mjerama«. Molotov se hitno vratio u Kremlj s viješću: - Njemačka nam je navijestila rat!

Žukov je bio svjedok Staljinove reakcije na tu vijest: »Staljin se zavalio u naslonjač i duboko zamislio.« Poslije duge, mučne stanke, Žukov je prekinuo tišinu predlažući da se za odmazdu žestoko udari po napadačima. Staljin je odgovorio kratko: - Izdajte naredbu. Naredba je izdana poslije nekoliko sati, no, kako je Žukov kasnije zapisao, »zahvaljujući relativnoj većoj sna zi protivnika i složenoj situaciji, ona je bila očito nerealna i zbog toga nikad nije bila provedena u djelo«. Žukovljev je ured bio preplavljen uzbuđujućim, često proturječnim porukama terenskih komandanata napadnutih duž cijele zapadne granice. U nekim se štabovima još nije znalo da je počeo rat, pa je bilo slučajeva da se na vijesti iz jedinica o lome kako su napadnute odgovaralo: »Jeste li poludjeli? I, zašto šaljete nešifrirane poruke?« Ona prva Žukovljeva naredba, što ju je izdao u posljednji čas, samo je komplicirala kaos koji je vladao na terenu. Neki su je štabovi primili prekasno, neki nikako. Ostali su imali samo toliko vremena da jedinice izvedu na ceste gdje su postale lak plijen napadima iz zraka i gdje su ih desetkovale njemačke oklopne formacije koje su brzo napredovale. Na primjer, u Kijevskom vojnom okrugu ona je primljena tek između četiri i šest sati ujutro 22. juna, tek kad je rat već bio počeo. 48. pješadijska divizija u Baltičkom vojnom okrugu bila je na putu iz Rige prema granici kad je iznenada napadnuta iz zraka, i odmah zatim i s kopna: napale su je njemačke snage koje su se probile kroz graničnu obranu dok je divizija bila udaljena još tridesetak kilometara od granice. Divizija je bila doslovno uništena. Nije bilo vremena da se sovjetska avijacija prebaci na borbene i pomoćne piste, pa je bila ubrzo poražena u svojim stalnim bazama. U stvari, većina letačkog osoblja u Zapadnom vojnom okrugu bila je na kratkim dopustima i nije ni mogla braniti svoje baze. Sovjetski izvori potvrđuju da je u toj oblasti avijacija pretrpjela naročito teške gubitke, što je omogućilo Nijemcima da steknu odmah od početka nadmoć u zraku. Slično se događalo i u drugim jedinicama koje su imale zadatak da štite granicu. Glavnina 5. divizije, koja je bila nasuprot Grupe armija Sjever pod komandom feldmaršala Wilhelma von Leeba (Vilhelm fon Leb), još se nalazila u pozadini pedesetak kilometara udaljena od granice, a 126. divizija čak sedamdesetak kilometara. Kao što je već rečeno, artiljerijske jedinice mnogih divizija i korpusa bile su na vježbama daleko od jedinica s kojima su morale surađivali u borbi. Na primjer, protuavionske jedinice Kijevskog vojnog okruga bile su na vježbama u okolici Minska, gotovo 400 kilometara udaljene od svojih komandi. Neke jedinice koje su imale važnu ulogu u operativnim planovima tek su uspostavljale svoje komunikacijske linije. Kad je u zoru počeo napad sila Osovine sa oko 140 divizija u tri udarne grupe, nasuprot napadačima bilo je samo stotinjak sovjetskih divizija. Ubrzo poslije napada Žukov je pozvao iz pozadine pet armija da od njih načini glavnu rezervu s kojom je namjeravao provesti protuofanzivu, no one su bile između 400 i 500 kilometara od poprišta događaja. Nijemci su iskorištavali situaciju gdje su god naišli na sovjetske divizije rasute na širokom sektoru. Na primjer, sovjetsku 125. pješadijsku diviziju koja je imala zadatak da pokriva četrdeset kilometara fronta, napala je u području Tilsita cijela njemačka Četvrta oklopna grupa kojoj se prvi ešelon sastojao od tri oklopne i dvije pješadijske divizije. Dakako, sovjetska je divizija bila doslovno pregažena. Prošlo je nekoliko dana dok su Sovjeti dovukli četiri divizije u pokušaju da zatvore nastalu pukotinu u obrani. Posvuda su jedinice Crvene armije prekasno stizale na bojište da bi mogle utjecati na tok operacija. Općenito uzevši, one nisu bile kadre da ispune zadatke koje je pred njih postavio plan obrane sovjetskih

granica iz maja 1941. godine. Suočeni s gorkom stvarnošću masovnog prijelaza Nijemaca preko granice, Sovjeti su počeli poduzimati očajničke napore da učvrste kontrolu i uklone štetnu dvojnost koja je karakterizirala vladine mirnodopske akcije. Nizom vojnih i političkih mjera hitno je oživljen sistem obrane. Prva od njih donesena je već u ponedjeljak 23. juna, kad su sovjetska vlada i Centralni komitet osnovali Stavku, glavni štab Vrhovne komande. Za načelnika Stavke imenovan je Timošenko, a njeni članovi bili su Staljin, Žukov, Molotov, Vorošilov, Buđoni i Kuznjecov. Tom je tijelu bilo povjereno vodstvo u svim vojnim akcijama oružanih snaga. Dva dana kasnije Stavka je formirala Rezervnu grupu armija pod komandom maršala Buđonija. Generalštab na čelu sa Žukovom bio je podređen Stavki i služio joj je kao vrelo planova i informacija potrebnih za njezine akcije. Unatoč tim mjerama, napominje Žukov u svojim memoarima, Timošenko nije mogao donositi odluke bez Staljina. Tako su zapravo bila dva vrhovna komandanta: Timošenko de jure i Staljin de facto. »To je kompliciralo nadzor nad trupama i neizbježno dovodilo do velikog traćenja vremena za donošenje odluka i izdavanje naredaba«, žali se Žukov. Ostale mjere uključivale su pozivanje rezervista pod oružje i proglašenje opsadnog stanja u evropskom dijelu zemlje. Istodobno su Baltički, Zapadni i Kijevski vojni okruzi preimenovani u Sjeverozapadni, Zapadni i Jugozapadni front. U jedan sat poslije podne 22. juna Staljin je telefonirao Žukovu: - Naši komandanti frontova nemaju dovoljno iskustva u rukovođenju trupama u ratnim uvjetima i očito je da su na neki način u nedoumici. Politbiro je odlučio poslati vas na Jugozapadni front kao predstavnika Stavke. Odletite smjesta u Kijev i odatle pođite s Hruščovom u komandu fronta u Ternopolj. - A tko će se brinuti za Generalštab u ovim složenim uvjetima? - odgovorio je Žukov protupitanjem. - Ostavite Vatutina da vas zamjenjuje - odgovorio je Staljin. - Ne gubite ni časa. Nešto ćemo već smisliti. Poslije četrdeset minuta Žukov je bio na putu. Tek tada se sjetio da nije jeo još od jučer. Čim je stigao u Kijev, sastao se s Nikitom Hruščovom, prvim sekretarom partije u Ukrajini. Hruščov mu je rekao da bi bilo opasno nastaviti putovanje avionom, jer njemački avioni napadaju sovjetske transporte. U Ternopolj su otputovali automobilom. U komandu su stigli kasno u noći. Žukov je odmah putem visokofrekventnog telefona nazvao Vatutina i ovaj mu je ovako opisao situaciju na kraju prvoga dana rata: »Unatoč energičnim nastojanjima, Generalštab nije mogao dobiti nikakve vjerodostojne informacije iz štabova frontova, armija i zračnih snaga. Vijesti o dubini neprijateljskog prodora na naše tlo vrlo su proturječne. Također, nemamo pouzdanih podataka o našim gubicima u zraku i na tlu. Znamo samo to da su zračne snage Zapadnog fronta pretrpjele teške gubitke. Generalštab i Komesarijat za obranu nisu mogli stupiti u vezu s komandantima frontova generalom F. I. Kuznjecovom i generalom armije D, G. Pavlovom. Oni su, kako je obaviješten komesar za obranu, negdje među svojim jedinicama. U ovom trenutku u štabovima tih frontova ne znaju gdje su njihovi komandanti.« (Kuznjecov je bio komandant Sjeverozapadnog fronta, a Pavlov Zapadnog.) Nakon toga je Vatutin rekao Žukovu da je Staljin odobrio tekst »naredbe broj tri« Komesarijata obrane i da je naredio da ta naredba nosi Žukovljev potpis. Žukov je upitao o čemu je riječ u naredbi, a Vatutin mu je odgovorio: - Naredba predviđa da naše trupe prijeđu u protunapad sa zadatkom da poraze neprijatelja na glavnim pravcima i da tada prijeđu na neprijateljev teritorij.

- Ali - protestirao je Žukov - mi još ne znamo točno gdje i s kolikim snagama neprijatelj napada. Bilo bi bolje doznati što se događa na bojištima i tek u jutro izdati naredbu. - Suglasan sam s vama - odgovorio je Vatutin - no odluka je već donesena. - U redu - rekao je Žukov. - Stavite moj potpis. Nije potrebno ni naglašavati da komandanti, koji su se očajnički trudili da svoje trupe održe na okupu, nisu oduševljeno primili naredbu. Ipak, protunapad 8. mehaniziranog korpusa Jugozapadnog fronta - u planiranju protunapada sudjelovao je i Žukov - bio je prilično uspješan. Drugdje se obrana Crvene armije slomila i njemačko je napredovanje na pojedinim sektorima bilo tako brzo, da su pješadijske jedinice s mukom održavale korak s ostalima. 26. juna Staljin je telefonirao Žukovu: - Situacija na području Zapadnog fronta krenula je po zlu. Neprijatelj se približuje Minsku. Nije jasno što se događa s Pavlovom. Nitko ne zna gdje je maršal Kuljik. Maršal Šapošnjikov je bolestan. Možete li hitno doletjeti u Moskvu? Kasno te večeri Žukov je sletio u Moskvi i pošao ravno u Staljinov ured. Tamo je zatekao Timošenka i Vatutina, obojicu blijede i očiju podbulih od bdijenja. Staljin, smrknut, pozdravio je Žukova samo klimanjem glave i brzo rekao: - Saberite se i recite mi što da se čini u ovoj složenoj situaciji. Nakon toga bacio je na stol zemljopisnu kartu područja Zapadnog fronta. Žukovu je bilo potrebno četrdeset minuta da prouči situaciju i da se udubi u nju. Odmah je shvatio u kakvom je lošem položaju sovjetska obrana. Ostaci Treće i Desete armije bili su opkoljeni, a neke jedinice Četvrte armije povukle su se u Pripjatske šume. Neke razbijene jedinice koje su se povlačile prema rijeci Berezini neprijatelj je pratio u stopu. Jedini spas bio je predložiti da se smjesta organizira obrana na liniji koja ide rijekom Zapadnom Dvinom, kroz Polock, Vitebsk, Oršu, Mogiljev i Mozir, s drugom obrambenom linijom u pozadini. Pet armija trebalo je da zauzme prvu liniju, a dvije iz rezerve Stavke drugu. Uz to, trebalo je hitno formirati još tri armije od divizija u Moskvi. Staljin je odobrio taj plan i Žukov je odmah počeo slati poruke na sve strane komandantima na terenu kako bi proveo plan u djelo. No bilo je prekasno da se spasi Minsk; grad je pao u ruke neprijatelju 28. juna. Staljin je bio izvan sebe od ljutine zbog ,jada glavnog grada Bjelorusije i zbog situacije na zapadnom strateškom pravcu. 29. juna u dva je navrata posjetio Komesarijat obrane izražavajući svoje krajnje nezadovoljstvo stanjem stvari. Žukov je 30. juna telegrafirao komandantu fronta Pavlovu. Bilo je očito da Pavlov nije kadar držati situaciju u rukama na zadovoljavajući način. Istoga dana Staljin je telefonirao Žukovu naredivši mu da Pavlova pozove u Moskvu. Kad je Pavlov stigao, shvatio je da je smijenjen s položaja. On, njegov načelnik štaba, komandanti veza i artiljerije i još neki generali iz štaba fronta došli su pod istragu. Ne zna se je li Pavlovu ikad bilo suđeno ili nije; u svakom slučaju, razljućeni Staljin ga je dao likvidirati. Jake sovjetske snage bile su opkoljene u džepu između Minska i Bjalistoka. Komandanti njemačkih oklopnih jedinica željeli su nastaviti napredovanje prema Moskvi, pa su likvidiranje opkoljenih u džepu prepustili pratećim pješadijskim jedinicama. 30. juna je Glavna komanda kopnene vojske (OKH) odobrila napredovanje prema Dnjepru. No tada je intervenirao Hitler naredivši likvidiranje džepa svim raspoloživim snagama; napredovanje prema istoku ne smije biti nastavljeno sve do novih naređenja. Odgoda napredovanja do koje je došlo zbog energičnih pokušaja da se unište sovjetske trupe opkoljene u džepu omogućila je Timošenku i Žukovu da nastave provođenje svoga plana o koncentriranju trupa na području Smolenska, Timošenko je preuzeo i dodatnu dužnost komandanta Zapadnog fronta umjesto smijenjenog generala Pavlova. Komandanti njemačkih oklopnih grupa nisu mogli podnijeti odlaganje do kojeg je došlo zbog

džepa Mirisk - Bjalistok pa je, unatoč naređenju s najvišeg vrha, Guderian privolio svoga pretpostavljenog feldmaršala Klugea da dopusti nastavak napredovanja, uvjerivši ga u neophodnost takve akcije. Tako su u noći između 10. i 11. jula njemačke snage, uz vrlo male gubitke, na nekoliko mjesta prešle Dnjepar. Samo mjestimično su sovjetske obrambene snage uspjele spriječiti prelazak rijeke. Tako su, na primjer, kod Orše prisilili njemačku 17. oklopnu diviziju da napusti svoj mostobran i prijelaz kod Kopisa. Ostaje činjenica da sovjetski komandanti nisu imali dovoljno vremena za efikasnu koncentraciju na Dnjepru, pa su na tom pravcu mogle biti razvijene samo dvadeset i četiri divizije, što Nijemcima nije predstavljalo ozbiljniju prepreku. Do 20. jula 2. i 3. oklopna grupa napredovale su gotovo trista kilometara zauzevši Oršu, Smolensk, Jeljnju i Kričev. Protunapadi su bili odbijeni, a sovjetska Šesnaesta i Dvadeseta armija bile su opkoljene na zapadnoj obali Dnjepra. Novi protunapadi napokon su bili uspješni, zadržali su njemačko napredovanje i dvije opkoljene armije uspjele su se osloboditi obruča prebacivši se na istočnu obalu Dnjepra. Protunapadi kod Jeljnje 23, jula bili su prilično jaki, pa su 26. jula isturene sovjetske jedinice prodrle u smolenski mostobran sjeverno od Dnjepra. Tridesetog jula izvršeno je najmanje trinaest juriša na Jeljnju, no svi su bili odbijeni. Prilikom njemačkog napredovanja prema Roslavlju koje je počelo 1. avgusta, sovjetska Dvadeset osma armija bila je opkoljena, razbijena a njezin komandant general Kačalov tom je prilikom poginuo. 29. jula Žukov je telefonirao Staljinu i tražio dopuštenje da podnese važan izvještaj o općoj situaciji, Čim je ušao u Staljinov ured, Žukov je rasprostro po stolu zemljopisne karte i počeo govoriti o položaju na svakom pojedinom sektoru ratišta, spominjući i vjerojatne pravce neprijateljskih napada u svakom području. Rekao je da Nijemci neće moći poduzimati značajnije akcije na sektoru Moskve u dogledno vrijeme, jer su tamo pretrpjeli suviše teške gubitke koje još ne mogu nadomjestiti odgovarajućim snagama iz rezerve. Na području Lenjingrada, nastavio je Žukov, Nijemci neće krenuti na osvajanje grada sve dok ne dovuku dopunske snage. U Ukrajini bi se najžešće bitke mogle odigrati negdje na prostoru Dnjepropetrovska i Kremenčuga. - Najslabiji i najopasniji naš front je na centru - upozoravao je Žukov. - Armije koje brane prilaze Uneči i Gomelju nemaju dovoljno ljudi i opreme. Nijemci mogu iskoristiti te slabosti i udariti u bok i pozadinu Jugozapadnog fronta. - I što predlažete? - upitao je Staljin. - Prije svega, ojačati Centralni front - odgovorio je Žukov - prebacivanjem na to područje najmanje tri armije pojačane artiljerijom. Jednu od njih treba povući sa Zapadnog fronta, drugu s Jugozapadnog, a treću uzeti iz rezerve Stavke. Staljin je upitao Žukova neće li time oslabiti obranu Moskve. Žukov je odgovorio da u roku od dvanaest do petnaest dana može prebaciti s Dalekog istoka najmanje osam divizija u punoj borbenoj pripravnosti i njima pojačati linije pred Moskvom. - Cijeli Jugozapadni front - nastavio je Žukov - treba povući iza Dnjepra. Tamo gdje se dodiruju Centralm i Jugozapadni front treba koncentrirati rezervu od najmanje pet ojačanih divizija. - A što će biti s Kijevom? - upitao je Staljin. Žukov je shvatio da će njegov odgovor izazvati nelagodu. - Kijev treba napustiti - ustvrdio je. - Na zapadnom sektoru treba neodložno pripremiti protuudar kako bismo uklonili klin kod Jeljnje. Neprijatelj bi ga mogao koristiti kao mostobran za napad na Moskvu. - Kakav protuudar? To je besmisleno! - sijevnuo je Staljin. Žukov se nije mogao suzdržati. Okrenuo se svome pretpostavljenom i rekao: - Ako smatrate da načelnik generalštaba zna govoriti samo besmisli, tada on nema što tražiti

ovdje. Zahtijevam da me razriješite dužnosti i pošaljete na front. Tamo ću možda više koristiti domovini. Staljin je rekao Žukovu da se smiri, no i to, da ako on to želi, »mi možemo dalje i bez vas«. Žukov je odgovorio kako ima vlastite pojmove o situaciji i načinu kako da se vodi rat i izložio kako on i Generalštab gledaju na to. Staljin mu se ispričao: - Razgovarat ćemo o tome, a onda ću vas pozvati. Žukov je snuždeno pokupio svoje karte i izišao iz sobe. Već nakon četrdeset minuta ponovo je pozvan u Staljinov ured i vrhovni komandant mu je rekao: - Odlučili smo da vas razriješimo dužnosti načelnika Generalštaba. Imenovali smo B. M. Šapošnjikova na to mjesto . . . Istina, slabog je zdravlja, no to neće smetati. Mi ćemo mu pomoći. - A kamo ste mene premjestili? - upitao je Žukov. - Kamo biste željeli otići? - Mogu raditi bilo kakav posao - odbrusio je Žukov. - Mogu rukovoditi divizijom, korpusom, armijom ili frontom. - Ne uzbuđujte se! Spomenuli ste protuudar kod Jeljnje. To je posao za vas. Imenovani ste komandantom Rezervnog fronta. Kad možete preuzeti dužnost? - Za jedan sat - odgovorio je Žukov. - Šapošnjikov će ubrzo stići u Generalštab. Predajte mu dužnost i otputujte. Zapamtite da ste ostali članom Stavke - zaključio je Staljin. Uskoro je Žukov bio na putu u Gžatsk gdje je bio smješten štab Rezervnog fronta. U prvim danima avgusta Guderian je odlučio da krene na jug i da likvidira opasnost koja je sa Centralnog fronta prijetila desnom krilu grupe armija Centar. Tako je Žukov na neki način bio rehabilitiran: pritisak u pravcu Moskve je doista oslabio. Sredinom avgusta snage Zapadnog fronta i Dvadesetičetvrte armije Žukovljeva Rezervnog fronta spremale su se da poduzmu protunapad protiv njemačkih snaga kod Jeljnje i Duhovščine. Operacija je počela 17. avgusta, Sovjetske su snage postigle ograničene teritorijalne uspjehe, no uspjelo im je zaustaviti neprijatelja na cijeloj liniji ofanzive. U borbama oko Jeljnje Nijemci su pretrpjeli teške gubitke i ubrzo su bili prisiljeni povući s bojišta dvije desetkovane tenkovske divizije, jednu motoriziranu diviziju i jednu motoriziranu brigadu. Koliko se zna, u tim su borbama Sovjeti prvi put koristili novo oružje, višecijevni raketni bacač popularno nazvan »kaćuša«. I danas, poslije 35 godina, poboljšane varijante »kaćuša« još su uvijek dio sovjetskog ratnog naoružanja. U međuvremenu je Guderian predložio OKH da se napusti klin kod Jeljnje, izvorište tolikih nevolja. Vrhovna komanda je odbila Guderianov plan s mršavim obrazloženjem da su te nevolje mnogo neugodnije sovjetskim nego njemačkim snagama. Potkraj avgusta i početkom septembra žestoke su bitke bješnjele duž širokog fronta od Taropeca do Novgorod-Sjeverska. Kad su Nijemci doprli do Taropeca, snage Šesnaeste, Devetnaeste, Dvadesete i Tridesete armije Zapadnog fronta krenule su u ofanzivu. Naišle su na jak otpor, tako da su napredovale samo nekoliko kilometara. Između 5. i 8. septembra posve su zaustavljene, a 10. septembra je maršal Šapošnjikov zaustavio napad i naredio komandi Fronta da prijeđe u obranu. U međuvremenu je njemačkoj Četvrtoj armiji naređeno da napusti klin kod Jeljnje i Guderian je došao u priliku da zažali zbog nepotrebnih nevolja. Žukovljeve jedinice, naročito Dvadeset četvrta i Četrdeset treća, glavni su krivci za Guderianove jade. Kad je završio drugi mjesec rata, sovjetske su snage ponovo prešle u defanzivu. Akcija kod Smolenska otupjela je Hitlerov blickrig u dobroj mjeri i omogućila sovjetskim snagama da se

prestroje i dovuku rezerve. Bitka kod Smolenska osim toga je natjerala Nijemce na uzaludne rasprave o strategiji. Pošto su Nijemci zauzeli Smolensk, zatišje na rijeci Desni potrajalo je nekoliko tjedana koliko je bilo potrebno armijama da se opskrbe i obnove opremu ali i da se razjasne mišljenja u komandi koja je bila odgovorna za tu operaciju. Žukov je zbog toga mogao zadovoljno trljati ruke, no nije bilo vremena za to. Staljinu su opet zatrebale njegove usluge. Bal kandow nl oad.or g

LENJINGRAD

Osmog septembra Staljin je pozvao Žukova na razgovor u Moskvu. Kad je stigao u glavni grad, Žukov je zatekao vrhovnog komandanta na ručku sa članovima Politbiroa. Staljin ga je pozdravio ovim riječima: Posao što ste ga obavili s klinom kod Jeljnje ispao je dobro - rekao je. - Bili ste tada u pravu. Staljin je nastavio pripovijedati o njihovom žestokom sukobu potkraj jula. - Što sad namjeravate? - upitao je Žukova. - Natrag na front - odgovorio je Žukov. - Koji front? - Onaj kojem sam prema vašoj ocjeni potreban. - Pođite u Lenjingrad. Taj je grad u izuzetno teškom položaju. Ako ga Nijemci zauzmu i spoje se s Fincima, mogli bi udariti na Moskvu sa sjeveroistoka i tada bi situacija postala još složenijom. Sutradan je Žukov zajedno s generalom M. S, Hozinom i generalom I. I. Feduninskim odletio u opkoljeni Lenjingrad. Naduveni Vorošilov vodio je obranu grada, no kad su Nijemci stegli svoje divovske pipke oko grada, on je posve izgubio glavu. Kad Staljin nije više mogao štititi svoga starog prijatelja, spasio ga je na taj način što ga je premjestio u Moskvu. Od svoga dolaska, pa do premještaja na drugo krizno područje, Žukov je radio nevjerojatno mnogo, izgrađujući novu liniju obrane oko okruženoga grada i izrađujući detaljne planove za kidanje njemačke omče. Kao komandant fronta, on je vraćao povjerenje borcima Crvene armije i nadahnjivao ih snagom da se odupru novim njemačkim nasrtima. Bilo je očito da je Staljin dao Žukovu slobodne ruke da poduzme sve korake koje smatra potrebnima da bi se ojačala obrana Lenjingrada, ne mareći za to što će obavljajući taj posao neminovno nekome nagaziti na prste. Jedan od prvih koji je imao prilike iskusiti Žukovljevu odlučnost bio je glavni inženjer fronta, pukovnik B. V. Bičevski. Žukov je, ljutit, naredio Bičevskom da mu podnese izvještaj o inženjerskim radovima u gradu. Gledajući na kartu, Žukov je oštro upitao: - Što će tenkovi na području Petroslavanke? Tu nešto nije u redu. - To su makete tenkova, druže komandante. Izgradili smo ih pedeset komada u radionici Marijinskog kazališta. Nijemci su ih već dva puta bombardirali. - Dva puta! - primijetio je Žukov ironično. - A kako dugo već igrate tu igru? - Dva dana. Žukov je bio vrlo nezadovoljan izvještajem pukovnika. S gorkim humorom rekao je Bičevskom da će Nijemci uskoro otkriti varku i početi bacati drvene bombe na lažne tenkove. Naredio je inženjeru da do sutra načini još tenkova i da ih postavi na mjesta koja mu je pokazao na karti grada. Bičevski je odgovorio da se u radionici neće moći obaviti toliki posao preko noći. Žukov ga je odmjerio od glave do pete i tada mu rekao da će i Bičevski i njegov politički komesar biti izvedeni pred ratni sud ako naređenje ne bude izvršeno do jutra. Žukov je ustanovio da je u Osmoj armiji, koja je branila Lenjingrad, disciplina bila na vrlo niskom stupnju. Komandanti divizija su bez naređenja napuštali borbe, oficiri su se ćesto opijali, vojnici su se razbježavali nakon prvog hica. Bile su potrebne odlučne mjere, pa je Žukov zaprijetio

da će svatko tko se ogriješi o svoje dužnosti biti strijeljan. Da ne bi ostalo samo na prijetnjama, bila su objavljivana saopćenja o hapšenjima i strijeljanjima oficira, komesara i vojnika zbog izdaje i neovlaštenog napuštanja borbenih položaja. U nekim su slučajevima bile cijele jedinice rasformirane, a ljudstvo razvrstano u druge jedinice. Dok je Žukov bio na čelu Lenjingradskog fronta, Hitler je odlučio da ne prihvati kapitulaciju grada ako do toga dođe, Što je bio samo izmijenjeni oblik njegove prijašnje odluke da Lenjingrad »mora biti zbrisan s lica zemlje«. 22. septembra Admiralštab njemačke mornarice izdao je tajnu naredbu: Fuhrer (firer) je odlučio da Lenjingrad baci na koljena i sravni ga blokadom i neprekidnim zračnim i artiljerijskim napadima, te da će svaka ponuda predaje biti odbijena. Nijemci su metodički ostvarivali taj plan, Blokirali su grad s kopna i izložili ga sistematskoj artiljerijskoj vatri, potpomognutoj bombardiranjem iz zraka. U septembru su Nijemci izvršili dvadeset i tri zračna napada, većinom danju. Napadi nisu postigli svrhu, no branitelji Lenjingrada su se našli u beznadnoj situaciji. Jedina arterija za opskrbu grada - vodeni put preko jezera Ladoga, koji je bio pod neprekidnom njemačkom vatrom i bombama - bila je samo djelomično dovoljna za zadovoljavanje osnovnih potreba opkoljenih trupa i civilnog stanovništva. Žukov je uložio mnogo energije u planiranje i nadgledanje inženjerijskih pojedinosti u obrambenim radovima na vanjskim rubovima grada. Trupe njegovog fronta i žitelje grada i okolice poveo je da izgrađuju obrambene zone na južnim, jugoistočnim i sjevernim prilazima gradu. Građeni su glavni i pomoćni obrambeni pojasi, brojni rovovi i bunkeri. Opsežni radovi u gradu i njegovoj najbližoj okolici, na sektorima što su ih držale Dvadeset treća, Četrdeset druga i Pedeset peta armija Nevske operativne grupe, bili su izuzetno važni za obranu Lenjingrada. Na izgradnji obrambenih objekata svakodnevno je radilo u prosjeku po 45.000 ljudi. Velik dio toga posla obavile su žene, iako su. kao i njihova djeca i roditelji, bile izgladnjele do krajnjih granica. Prvog oktobra branitelji su počeli sljedovati po četrdeset grama kruha na dan, a djeca, žene i službenici dobivali su samo po dvadeset grama. Žrtve što su ih podnijeli ti ljudi ne može nitko potpuno shvatiti, osim možda njih samih. Žukov je podijelio grad na šest obrambenih sektora. U svakom sektoru izgrađeno je nekoliko jakih uporišta kojima je baza bilo područje što su ga nadzirali pojedini obrambeni bataljoni. Bilo je 99 takvih bataljonskih područja. Žukov je također zahtijevao da se po cijelom gradu podižu barikade i ispred njih protutenkovske jame. Protutenkovska obrana bila je raširena u cijelu dubinu obrambenih položaja. Do novembra 1941. bilo je izgrađeno četrdeset i jedno takvo obrambeno područje u zoni Četrdeset druge armije. Da osigura uspješnu protivtenkovsku obranu, Žukov je podijelio protutenkovske puške koje će vatrom pokrivati zamke za tenkove, s prosječnom gustinom od sedamnaest pušaka na svakih 800 metara fronta. Žukov je planirao i defanzivne operacije za slućaj da Nijemci prodru u grad. Tvornice, mostovi i javne građevine bile su minirane; u slučaju njemačkog prodora njihove bi ruševine bile stupice za ljude i tenkove. Civilno stanovništvo bilo je obučavano za ulične borbe i borbe po kućama i drugim građevinama. Tako je, silnim naporima Žukova, njegovih suradnika i samih građana grad pretvoren u praktički neosvojivu tvrđavu. Njihova će herojska obrana još mnogo godina poslije uzbuđivati maštu ljudi u cijelom svijetu. Bal kandow nl oad.or g

BITKA ZA MOSKVU

Dok je bio komandant Lenjingradskog fronta, Žukov je kao član Stavke neprekidno dobivao izvještaje iz generalštaba o stanju na ostalim dijelovima ratišta, što mu je neprestano davalo povoda da bude duboko zabrinut. Njegov je sektor bio praktički stabiliziran u drugoj polovici septembra, kad je njemačka ofanziva jenjala pred žilavom obranom i kad su se njemačke snage morale ukopati radi opsade grada. U takvom relativno povoljnom položaju u Lenjingradu, Žukov je primao vijesti o grozničavim pripremama na obje strane na prilazima sovjetskom glavnom gradu. Tri sovjetska fronta branila su Moskvu: Zapadni, Rezervni i Brjanski. Zapadni front, koji se sastojao od šest ojačanih armija i rezervi fronta, branio je sektor između jezera Saliger i Jeljnje i imao je zadatak da spriječi njemački prodor na tom glavnom pristupnom pravcu Moskvi. Rezervni front, sa Trideset prvom, Trideset drugom, Trideset trećom i Četrdeset devetom armijom, držao je obranu iza Zapadnog fronta, na liniji koja je prolazila kroz Ostraškov, Seližarovo, Olenino, Spas-Demjensk i Kirov. Te četiri armije držane su u rezervi da bi suzbile svaki prodor kroz obrambene položaje Zapadnog fronta i tako su tvorile drugi operativni ešelon sovjetske obrane. Ostale dvije armije toga fronta, Dvadeset četvrta i Četrdeset treća, bile su raspoređene u Zapadnom frontu, na liniji između Jeljnje i Frolovke. Brjanski front, koji se sastojao od tri armije i jedne operativne grupe, branio je istočnu obalu Desne od Frolovke do Putivlja. Njegova je zadaća bila da spriječi prodor u pravcu Brjansk-Orel. Potkraj septembra ta su tri fronta brojala oko 800.000 ljudi, 770 tenkova i 9150 topova, ne računajući opskrbne jedinice snabdijevanja i pozadinske službe. Najviše ljudi i sredstava imao je Zapadni front. Grupa armija Centar brojala je milijun ljudi, 1700 tenkova i jurišnih tenkova te 19000 topova i minobacača. Njemačka ofanziva koja je nosila šifrirani naziv Tajfun dobro je napredovala početkom oktobra. Devetnaesta i Trideseta armija Zapadnog fronta i Četrdeset treća armija Rezervnog fronta trpjele su jake njemačke udare iz područja sjeverno od Kuhovščine i istočno od Roslavlja i tu je Nijemcima pošlo za rukom da probiju obranu Crvene armije. Brzim pokretom one su opkolile sve formacije Zapadnog i Rezervnog fronta raspoređene kod Vjazme. U vrlo teškom položaju našli su se i branitelji Brjanskog fronta kad je Trećoj i Trinaestoj armiji zaprijetilo da budu opkoljene. Ne nailazeći ni na kakav ozbiljniji otpor, Guderianove su snage prodrle do Orela i zauzele ga 3. oktobra. To se dogodilo tako iznenadno, da su gradski tramvaji još vozili gradom kad su njemački tenkovi zaposjedali željeznički čvor i industrijsko središte. Evakuacija tvorničkih instalacija bila je ometena iznenadnim napadom, pa su Nijemci na ulicama zatekli demontirane strojeve i sanduke pune alata i sirovina. Brjanski front nije imao dovoljno snaga kod Orela da odbije napad; sad je bio razbijen a njegove snage raspršene: naglo su se povlačile na istok i jugoistok, istodobno još više pogoršavajući ionako tešku situaciju na pravcu prema Tuli. General Ivan Konjev, koji je preuzeo komandu nad Zapadnim frontom, odlučio se za protunapad na njemačke snage koje su probile njegove linije. Taj je zadatak povjerio operativnoj grupi pod

komandom generala I. V. Boldina, no akcija nije uspjela. Šestog oktobra na večer velik dio jedinica Zapadnog i Rezervnog fronta bio je opkoljen zapadno od Vjazme. Unatoč svojim efektnim ratnim uspjesima, Nijemci su počeli sve ozbiljnije sumnjati u konačan ishod svoga pohoda. U noći između 6. i 7. oktobra pao je prvi snijeg i ceste su brzo bile pretvorene u kaljuge, što je njemačkim jedinicama onemogućilo svako kretanje brzinom većom od puževe. Njihov je položaj još više pogoršalo to što napola promrzlim vojnicima nije stigla zimska odjeća sve do potkraj godine. Najlošiji predznak za Nijemce bila je žilavost sovjetske obrane. Guderian je bio zaprepašten gledajući kako na njegove oficire negativno utječe žestina borbe. Oficiri u prvim borbenim redovima bili su vidljivo iscrpljeni, zapisao je Guderian, dok je osoblje u OKH i drugim štabovima bilo optimistićki raspoloženo. Ta se razlika sve više produbljivala, tako da je postala gotovo nepremostivom, primjećuje Guderian dodajući kako pripadnicima borbenih jedinica nije bilo ni na kraj pameti da su njihovi komandanti opijeni mirisom pobjede, Njemačke tenkovske jedinice, pošto su probile obrambenu liniju Ržev-Vjazma, stigle su 6. oktobra do utvrđene linije kod Možajska, pedesetak kilometara zapadno od Moskve. Izgrađena još u ljetnim mjesecima, ta se linija sastojala od brojnih utvrđenih položaja i protezala se od Kalinjina, preko Kaluga, Malojaroslaveca do Tule. No kako na njoj nije bilo dovoljno ljudstva, bili su slabi izgledi da bi ona mogla zadržati masovno njemačko napredovanje prema istoku. Željno očekivana pojačanja tek su bila na putu s Dalekog istoka i iz središnje Azije. U tim prelomnim trenucima Staljin se ponovo obratio Georgiju Žukovu. Telefonirao mu je 6. oktobra na večer i upitao ga kako stoje stvari u Lenjingradu. Žukov ga je izvijestio da su Nijemci prestali napadati. Zarobljeni neprijateljski vojnici pripovijedali su da su njemačke snage pretrpjele teške gubitke i da su sada u defanzivi. No, artiljerija i avijacija i dalje su bombardirale grad. Sovjetski izviđački avioni otkrili su velike pokrete tenkovskih i mehaniziranih jedinica od Lenjingrada prema jugu, javio je Žukov i dodao da njemačka komanda očito prebacuje te trupe na bojište kod Moskve. Saslušavši Žukovljev izvještaj, Staljin je neko vrijeme šutio, a onda je rekao Žukovu da je kod Moskve situacija postala ozbiljna, naročito na Zapadnom frontu. - Predajte dužnost komandanta Lenjingradskog fronta načelniku štaba generalu Hozinu - rekao je Staljin Žukovu - i doletite u Moskvu. Sedmog oktobra u sumrak Žukovljev se avion spustio na moskovski centralni aerodrom. Žukov se odmah uputio u Kremlj. Zatekao je Staljina samoga u uredu. Vlastodršca je shrvala teška gripa i bilo je očito da se vrlo loše osjeća. Pozdravivši Žukova uobičajenim kimanjem glave, Staljin je pokazao zemljopisnu kartu i rekao: - Pogledajte! Stvari su pošle po zlu, no ne mogu vam detaljno opisati što se zapravo događa na Zapadnom frontu. Staljin je naredio Žukovu da smjesta ode u štab Fronta, da procijeni situaciju i da mu odmah o tome telefonira, nije važno u koje doba noći. - Ja ću čekati - rekao je Staljin i razgovor je bio završen. Petnaest minuta kasnije Žukov je već bio kod načelnika Generalštaba maršala Šapošnjikova. Načelnik je izgledao vrlo umorno (bolest ga je nedugo poslije prisilila da se penzionira). Pozdravio je Žukova i rekao mu da je Staljin već bio telefonirao i dao mu upute da za Žukova pripremi karte prilaza Moskvi gdje je upravo bjesnila žestoka bitka. Pošto je Žukovu opisao kritičnu situaciju u kojoj su bili frontovi, Šapošnjikov je napomenuo da izgradnja obrambenih položaja na liniji Možajska još nije dovršena i da tamo gotovo i nema vojske. Smatrao je neophodnim da trupe

zaposjednu obrambene linije, prije svega onu kod Možajska. Još u toku te noći jedinice iz rezervi Stavke i susjednih frontova krenule su prema obrambenim linijama. Čim se upoznao sa situacijom, Žukov je uzeo karte i otišao u štab Zapadnog fronta. Putem je, osvjetljavajući kartu džepnom svjetiljkom, nastavio proučavati položaje i operacije i jedne i druge strane. Kad bi osjetio da ga svladava san, zaustavio bi automobil, izišao na svjež jesenski zrak i pretrčao dvjesta-trista metara. Kad je stigao u komandu Fronta, sa situacijom ga je ukratko upoznao načelnik štaba general Malandin. Između drugog i sedmog oktobra, rekao je Malandin, Nijemci su pregrupirali svoje snage na prilazima Moskvi i sada je na Zapadnom, Rezervnom i Brjanskom frontu njihova pješadija brojnija od sovjetske. Najviše ga je brinula mogućnost koncentriranog nacističkog udara na tri fronta: tamo gdje su zjapile rupe u sovjetskoj obrani, a nije bilo rezervi koje bi ih mogle začepiti. Žukov je saslušao Malandinovo izlaganje, a onda je, u 2.30 ujutro, telefonirao Staljinu koji je još bio za svojim radnim stolom. Žukov ga je izvijestio da je najveća opasnost to što nema dovoljno trupa. Rekao je Staljinu da malobrojne jedinice raspoređene na liniji kod Možajska ne bi mogle spriječiti prodor njemačkih oklopnih jedinica prema Moskvi. Što je moguće brže treba dopremiti trupe u Možajsk. Staljin se suglasio sa Žukovljevom procjenom i zatim ga upitao: - Gdje su u ovom trenutku Šesnaesta, Devetnaesta i Dvadeseta armija i Boldinova grupa Zapadnog fronta, te Dvadeset četvrta i Trideset druga armija Rezervnog fronta? - Sve su one opkoljene zapadno i sjeverozapadno od Vjazme - odgovorio je Žukov. - I što ćete poduzeti? - upitao ga je Staljin. - Posjetit ću Buđonija - rekao je Žukov. (Buđoni je tada bio komandant trupa Rezervnog fronta.) - A znate li gdje je sada njegov štab? - pitao je Staljin. - Ne, ne znam. Počet ću ga tražiti negdje u okolici Malojaroslaveca. - U redu - odgovorio je Staljin. - Kad nađete Buđonija, javite mi se. Kiša je rominjala kad je Žukov pošao u potragu za komandantom Rezervnog fronta. Sutradan u zoru Žukov je stigao u štab fronta, no tamo mu nitko nije znao reći gdje je Buđoni niti ga je itko od osoblja mogao upoznati s trenutnom situacijom. Žukov je još bio u potrazi za Buđonijem kad je primio telegrafsku obavijest da je imenovan komandantom Zapadnog fronta. Svojom karakterističnom energijom Žukov se bacio na izvršavanje novog zadatka. Cilj je bio jasan, a vrijeme dragocjeno. On i članovi štaba fronta radili su danonoćno, tako da su pojedinci doslovno padali u nesvijest od iscrpljonosti. U skladu s direktivom Stavke, sve borbene jedinice i objekti moskovskog Rezervnog fronta prešli su u sastav Žukovljevog reorganiziranog Zapadnog fronta. U međuvremenu je Stavka počela slati Žukovu i toliko potrebna pojačanja. Već od sedmog oktobra brojne jedinice prebačene su iz rezerve Stavke i s ostalih frontova u područje Možajska: četrnaest pješadijskih divizija, šesnaest tenkovskih brigada, više od četrdeset artiljerijskih pukova, deset četa s minobacačima i bacačima plamena, te druge borbene jedinice. Istodobno se pred Žukova postavio još jedan problem: trebalo je izvući opkoljene sovjetske trupe kod Vjazme. U tome je uspio samo djelomično. Na jugu, oko Brjanska, Crvena armija je vodila žestoke borbe pokušavajući se probiti iz obruča. Samo se mali broj jedinica uspio devetog oktobra domoći područja Sevska, a među onima koji su se uspjeli izvući iz obruča bio je i štab Trinaeste armije. Dva dana kasnije, kad je najveći dio njemačkih mehaniziranih snaga zaglibio u mulju, sovjetske su se jedinice pokušale izbaviti iz obruča kod Trubćevska, duž obala rijeke Navlije. Guderian je poslije pisao o tome kako su sovjetski tenkovi tipa T-34 masovno napadali Nijemce i nanosili im teške gubitke. »Dotad smo imali premoć u tenkovima«,

piše Guderian, »no tada se situacija promijenila. Izgledi za brzu odlučnu pobjedu bili su sve slabiji . . .« Dva dana kasnije sovjetske su jedinice nastavile pokušaje da se probiju kod Navlije i Borčevka. Oko pet hiljada ljudi uspjelo se provući kroz njemačke linije. No sedamnaestog oktobra Njemcima je uspjelo razbiti glavninu Petnaeste armije, koja je bila opkoljena sjeverno od Brjanska. Unatoč tome, tvrdokornost sovjetske obrane u tim kritičnim oktobarskim danima privremeno je zaustavila njemačku ofanzivu. Dobiveno je dragocjeno vrijeme da se organizira obrana na liniji Možajska za slučaj bočnog udara na Moskvu. Žukov je naredio da se izgrade brojna antitenkovska i artiljerijska uporišta na najugroženijim prilazima glavnom gradu, a naročitu je pažnju posvetio izgradnji položaja koji se mogu koristiti kao zasjede. Kad je 17. oktobra osnovan Kalinjinski front, područje pod Žukovljevom komandom smanjeno je na polovicu, što mu je omogućilo da se usredotoči na obranu najizravnijih prilaza glavnom gradu. Reorganizirane armije (Peta, Šesnaesta, Četrdeset treća i Četrdeset deveta) imale su sredinom oktobra samo devedeset hiljada ljudi, daleko manje nego što je bilo potrebno za neprekinutu obrambenu liniju. Žukov je zbog toga odlučio da najprije zaštiti najvažnije prilaze što vode preko Volokolamska, Istre, Možajska, Malojaroslaveca i Podolska-Kaluge, ojačavajući ih sa cjelokupnom raspoloživom artiljerijom i protutenkovskim oružjem. Sposobnim i iskusnim komandantima povjerio je dužnosti: Rokosovskom Šesnaestu armiju i utvrđeni region Volokolamska, K. D. Golubjovu Četrdeset treću armiju i utvrđeni region Malojaroslaveca, a I. G. Zaharkinu Četrdeset devetu armiju i utvrđeni region Kaluge. Trinaestog oktobra Žukovljevi su branitelji morali napustiti Kalugu, a krvave su se borbe vodile na svim glavnim prilazima Moskvi. Sovjetski glavni grad bio je iz sata u sat sve ugroženiji otkad je Zapadni front bio prisiljen na odstupanje pod sve jačim neprijateljskim pritiskom. Komanda nije mogla učvrstiti obranu na liniji Možajska. Duboki njemački prodor kroz središnji dio obrambene linije Zapadnog fronta duž pravaca što vode kroz Naro-Fominsk i Podoljsk te napuštanje glavne linije možajskog obrambenog prstena što su ga držale Peta, Četrdeset treća i Četrdeset deveta armija, stvorili su izuzetno tešku situaciju na neposrednim prilazima Moskvi. U tim je trenucima napetost u glavnom gradu postala gotovo neizdržljiva. Iz dimnjaka javnih zgrada padale su po cijelom gradu pougljenjene čestice u žurbi spaljenih spisa. U srijedu 15. oktobra Molotov je sazvao planove diplomatskog kora i obavijestio ih da moraju na večer zajedno s vladom napustiti Moskvu i preći u Kujbišev. Staljin je, međutim, odlučio da ostane u Moskvi. Bilo je i paničnih glasina da bi nacistički tenkovi mogli svakog trenutka upasti u grad. Bilo je i slučajeva jurišanja na trgovine, pljačkanja kamiona natovarenih konzerviranom hranom, cijepanja partijskih knjižica, uklanjanja Staljinovih slika, Devetnaestog oktobra je Državni komitet za obranu proglasio opsadno stanje u Moskvi i njenoj okolici, Proglasom objavljenim u novinama najavljeno je da će svi oni koji narušavaju javni red biti izvedeni pred ratni sud, a svi provokatori, špijuni i drugi neprijatelji koji izazivaju metež bez okolišanja strijeljani. Našavši se pod najtežim pritiskom u svojoj karijeri, Žukov je udvostručenom snagom radio na spašavanju sovjetske metropole. Na obrambenoj liniji od Volokolamska preko Možajska i Malojaroslaveca do Serpuhova još uvijek nije bilo dovoljno ljudi u sovjetskim jedinicama i Nijemci su i dalje osvajali jednu po jednu točku duž linije. Da bi spriječio neprijateljski prodor u Moskvu, Žukov je pripremio novu liniju obrane koja se protezala kroz Novo-Zavidovskij, Klin, Istru, predgrađe Istre, Žavoronki, Krasnaju Pahru, Serpuhov i Aleksin. Žukov je smatrao da će biti korisno ako povuče sve armije Zapadnog fronta s linije Možajska i prebaci ih na novu linijiu. Žukovljev je plan vodio računa i o mogućnosti da sovjetske trupe ne budu kadre dugo zadržavati neprijatelja na liniji Možajska; u tom bi ih slučaju prebacio na već pripremljene položaje nove linije.

Zaštitnice ojačane protutenkovskim oružjem poduzimat će mjestimične protunapade da bi zadržale neprijatelja koliko je god moguće duže. Da bi osiguralo nesmetano kretanje vojnim vozilima, civilnim je vozilima bilo zabranjeno bilo kakvo kretanje na putevima što vode prema Moskvi ili kroz Moskvu. Žitelji Moskve koji nisu napuslili grad pozvani su da sudjeluju u organiziranju obrane grada. Radnici, inženjeri, učenjaci, pisci, službenici i studenti mobilizirani su u roku od tri dana i svrstani u pet bataljona gradske zaštite koji su brojali ukupno 12.000 ljudi, da bi do kraja rata prerasli u četiri divizije sa 40.000 ljudi. Uz to je formirano i 119 vodova za ulične borbe te nekoliko stotina vodova za borbu protiv tenkova, s ukupno 10.000 ljudi. Moskovske tvornice počele su proizvoditi sredstva i materijale potrebne za obranu - »ježeve« (načinjene od tračnica), cement, opeke. Uskoro se 450.000 ljudi - od toga broja su tri četvrtine bile žene - našlo na izgradnji obrambenih linija posvuda LI glavnom gradu. Potkraj novembra bio je praktički dovršen cijeli sistem obrane na svim glavnim i sporednim prilazima Moskvi. Iako je situacija bila teška, Staljin je odlučio da je prikaže normalnom - a možda i da pokaže hrabrost: održat če se tradicionalna vojna parada u čast godišnjice oktobarske revolucije. Prvog novembra Žukov je pozvan u Stavku. Staljin mu je rekao da želi vojnu paradu i upitao ga hoće li situacija na ratištu dopustiti da se ona održi. Žukov je odgovorio da Nijemci nisu u uvjetima u kojim bi u toku narednih nekoliko dana mogli poduzeti veliki juriš: pretrpjeli su osjetne gubitke u borbama u toku oktobra i sada su zabavljeni ojačavanjem i prestrojavanjem svojih jedinica. No njemačka je avijacija sprem na da nešto poduzme, a vjerojatno će to i pokušati. Odlučeno je da se parada održi u svakom slučaju. Da se spriječe zračni napadi za vrijeme proslave, protuavionska obrana glavnoga grada ojačana je dodatnim borbenim avionima sa susjednih frontova. Tradicionalna proslava moskovske partijske organizacije što se održava večer prije godišnjice Velikog oktobra ovaj put je održana u nesvakidašnjem dekoru: duboko pod zemljom, u dvorani stanice podzemne željeznice Majakovskaja. Sutradan ujutro, 7 novembra, u snježnoj ranozimskoj sumaglici, sovjetski su građani bili svjedoci jedinstvene vojne parade. Trupe u punoj ratnoj opremi marširale su pokraj Lenjinova mauzoleja i odmah zatim produžile na front. »Ta je parada bila od nesumnjivo velikog političkog značenja, kako u zemlji tako i u inozemstvu«, napisao je poslije Žukov. U prvoj polovici novembra sovjetska Vrhovna komanda poduzela je mjere da osujeti očekivanu njemačku ofanzivu na Moskvu. Žukov je nastavio pojačavati obrambene linije oko grada i proveo reorganizaciju Zapadnog fronta. Devetog novembra Žukov je izložio Staljinu svoj plan o masovnom protunapadu. Staljin se suglasio s planom i odmah odredio tri zrakoplovne divizije koje će podržati tu operaciju. No prije protuofanzive bilo je potrebno pojačati armije koje će u njoj sudjelovati. lako je Zapadni front dobio znatna pojačanja tako da je sredinom novembra imao šest armija, trupe su bile razasute na liniji dugoj više od 400 kilometara. Žukov se nadao da će osigurati najugroženije sektore i istodobno ostaviti rezerve fronta s kojima će moći manevrirati u slučaju potrebe. Njegovi su se planovi naglo promijenili 13. novembra kad ga je Staljin pozvao i naredio preventivni udar na njemačke snage u području Volokolamska i Serpuhova. Žukov se tome žestoko suprotstavio naglašavajući da bi to bilo rasipanje posljednjih rezervi u nekakvom protunapadu dvojbenog ishoda. Staljin nije htio ni čuti Žukovljeve argumente i jednostavno ga je prekinuo. U toku narednih nekoliko sati iz štaba Fronta odaslana je komandantima naredba o početku protunapada. Akcija je počela, no gotovo istodobno i Nijemci su obnovili svoju ofanzivu na Moskvu. Udarili su na lijevo krilo Tridesete armije Kalinjinskog fronta i istodobno na desno krilo i čelo Šesnaeste armije Zapadnog fronta. Više od trista njemačkih tenkova napalo je u trenutku kad su im Sovjeti mogli suprotstaviti samo pedeset i šest, od kojih su mnogi bili laki i slabo naoružani. Ujutro

16. novembra, pošto su probili obranu Tridesete armije, Nijemci su svoj napad usmjerili prema Klinu, gdje nije bilo nikakvih sovjetskih rezervi koje bi im se suprotstavile. Napali su i iz područja Volokolamska prema Istri, bacivši 400 svojih tenkova u borbu protiv samo 150 sovjetskih tenkova. Nijemci su počeli pojačavati pritisak na lijevi bok Šesnaeste armije i napokon potisnuli Sovjete prema istoku i zauzeli Istru. Južno od rezervoara Volge oni su brzo prodirali tenkovskim i motoriziranim jedinicama i proširivali prodor. Istodobno su udarili u smjeru Solnečnogorska, okružujući rezervoar Istre sa sjevera. Na pravcima Klina i Solnečnogorska položaj je postao beznadan kad su Nijemci ubacili šest divizija (tri tenkovske, dvije pješadijske i jednu motoriziranu) protiv 107. motorizirane streljačke divizije Trinaeste armije te protiv 126. pješadijske, 17. konjičke i 58. tenkovske divizije i 25. tenkovske brigade Šesnaeste armije. Imena tih sovjetskih formacija bila su tek uvjetno točna, jer su po snazi bile znatno slabije od odgovarajućih njemačkih a i sovjetskih normalnog sastava. Rokosovski se poslije prisjećao: »107. motorizirana streljačka divizija imala je samo oko trista ljudi, naša 58, tenkovska divizija nije uopće imala tenkova, a 25, tenkovska brigada imala ih je samo dvanaest.« Na njemačkoj strani oficiri su unatoč napredovanju sumnjali u svoje šanse za pobjedu. Bilo je mnogo nepovoljnih predznaka, a najviše ih je uznemiravala nedovoljna opremljenost, ponajprije zimskom odjećom i materijalom za održavanje opreme na oštroj zimi. Zbog velike hladnoće optičke nišanske sprave postale su beskorisne, a motore je trebalo zagrijavati prije nego što ih se pokrene (Nijemci su ložili vatre ispod njih). Od posebnog je značenja bilo i vladanje ruskog naroda na teritorijima što su ih okupirali Nijemci; okrutna okupatorska politika Nijemaca navela je čak i politički ravnodušne sovjetske građane da se pridruže partizanskom pokretu i tako prenesu rat na tlo u neprijateljskoj pozadini. 23. novembra Guderian je posjetio komandanta Gru pe armija Centar feldmaršala von Bocka (fon Bok), i zatražio odlaganje ofanzive. Kao razloge za to naveo je iscrpljenost trupa, nedostatak zimske odjeće, slom sistema snabdijevanja te pomanjkanje tenkova i topova. Von Bock je odmah telefonski izvijestio komandanta kopnene vojske von Brauchitscha (fon Brauhič), no ovaj je kategorički odbio Guderianov prijedlog da se ofanziva odloži do proljeća. Guderian je shvatio da Hitler nije jedini zagovornik nastavljanja ofanzive, nego da su to i glavni komandant kopnene vojske i načelnik Generalštaba tih snaga. Položaj na Žukovljevom Zapadnom frontu postao je krajnje kritičan kad su se Nijemci na nekim sektorima našli dvadesetak kilometara od glavnog grada. Moskovljani koji žive u sjeverozapadnom dijelu grada mogli su jasno čuti grmljavinu topova. Dvadeset i sedmog novembra njemačke su divizije prodrle u Klin, sjeverno od Moskve, te u Istru, na zapadu od glavnog grada, udaljeno od njega 25 kilometara. To je ujedno bila i točka najbliža glavnom gradu do koje su doprli Nijemci i mogla bi bili istina ono što su poslije pripovijedali kako su kroz vojničke dalekozore mogli promatrati Moskvu. Zauzevši Klin, Nijemci su se okrenuli prema Solnečnogorsku. Obrambena Šesnaesta armija pod komandom Rokosovskog povlačila se povukavši sa sobom s drugih sektora sve što se moglo priključiti: protutenkovske vodove, artiljerijske baterije i protuavionske bataljone iz sastava protuzračne obrane Moskve. Šesnaesta armija izdržala je do dolaska 7. divizije iz područja Serpuhova i dviju tenkovskih brigada te dvaju antitenkovskih artiljerijskih pukova iz sastava rezerve Stavke. Ta pojačanja omogućila su Rokosovskom da formira jaku obrambenu liniju, Za vijeme odlučnih borbi sjeverno od Moskve, Staljin je telefonirao Žukovu. - Jeste li sigurni da možemo obraniti Moskvu? - upitao ga je. - To vas pitam teška srca. Odgovorite mi pošteno, komunistički.

- Nema nikakve sumnje u to da ćemo zadržati Moskvu - odgovorio je Žukov. - No još uvijek nam nedostaju najmanje dvije armije i barem dvjesta tenkova. - Dobro je da imate toliko samopouzdanja - rekao je Staljin. - Telefonirajte Šapošnjikovu i dogovorite se gdje da se koncentriraju te dvije armije koje tražite. Bit će spremne potkraj novembra, no tenkova još nemamo. Žukov i Šapošnjikov sporazumjeli su se da novoformiranu Prvu udarnu armiju razmjeste u području Jahrome a Desetu armiju u okolici Rjazana. Žukovljev se optimizam temeljio na ohrabrujućem razvoju događaja na drugim sektorima bojišta. Dvanaestog novembra snage Lenjingradskog fronta povele su protunapad kod Tihvina, Pet dana nakon toga počela je protuofanziva snaga Južnog fronta kod Rostova i natjerala njemačku Prvu tenkovsku armiju na povlačenje preko rijeke Mijus. Dvadeset i devetog novembra Crvena je armija vratila Rostov, a njemačka komanda počela je na brzinu dovlačiti divizije s drugih dijelova ratišta, prebacujući ih prema Tihvinu i Rostovu. To se događalo upravo u trenutku kad je pohod na Moskvu bio došao na najkritičniju točku. Sovjetski protunapadi kod Tihvina i Rostova pomogli su planovima za protuofanzivu velikih razmjera kod Moskve smanjujući donekle pritisak na glavni grad. Guderian se poslije jadao kako je njemačka zla sreća počela upravo kod Rostova i da je tok tamošnjih događaja bio - urok. Žukov je nastavio gomilati pojačanja kod Moskve za svoj protunapad. Njegove dvije nove armije bile su spremne i samo su čekale raspored. Dvadesetu armiju, također obnovljenu brojnim novim jedinicama iz pojačanja, smjestio je na području Lobne, Shodne i Himoka, a konjički korpus generala Bjelova doveo je na borbene položaje. Dvadeset i sedmog novembra, ojačan pješadijskim i tenkovskim jedinicama, Žukov je poveo protunapad na njemačku Drugu oklopnu armiju i odbacio je trideset kilometara na jug od Kašire. Dvadeset i devetog novembra krenula je u protunapad. Prva udarna armija, prešla kanal Moskva-Volga kod Jahrome i prvog decembra odbacila Nijemce preko kanala. Zahvaljujući tim brzim protunapadima Rusi su zaustavili Hitlerovu ofanzivu na jugu i sjeveru od Moskve i onemogućili mu da zatvori velika kliješta na istoku od grada. Prvih dana decembra Nijemci su angažirali nekoliko divizija Četvrte armije u posljednjim, očajničkim pokušajima da dopru do Moskve iz pravca Naro-Fominska. Uspjelo im je prodrijeti kroz sovjetske linije na dubinu od 20-25 kilometara u pravcu Apreljevke, no Golubjovljeva Četrdeset treća armija uništila ih je u bitkama što su trajale od trećeg do petog decembra. Njemačka komanda je smatrala da treba raščistiti klin kod Tule prije nego što se poduzme bilo kakva daljnja akcija. S tim ciljem na umu Guderian je pojačao pri tisak na tom području. Trećeg decembra je stari grad Tula, poznat po industriji oružja, bio opkoljen time što su Nijemci presjekli i željezničku i cestovnu vezu s Moskvom. No svi napadi na Tulu ostali su bez uspjeha. Guderian taj neuspjeh pripisuje iscrpljenosti trupa, Žestokoj hladnoći, pomanjkanju goriva i pravodobnom pristizanju Žukovljevih sibirskih pojačanja. Do 5. decembra sve njemačke jedinice nasuprot Zapadnom frontu bile su zaustavljene i počele su prelazili u defanzivu. Sovjeti su sad bili pripremni da pokrenu svoju moćnu protuofanzivu protiv iscrpljenog i polusmrznutog neprijatelja. U međuvremenu, Staljin je pred zoru 30. novembra telefonirao Žukovu i upitao ga što je s protuofanzivom njegovog fronta. Žukov mu je odgovorio da nema dovoljno ni ljudstva ni materijala za takav napad, no da se protuofanziva može razviti iz pojedinih protunapada iako su oni na bokovima fronta, Ostatak dana Žukov je proveo razrađujući plan kako da iskoristi nove armije koje je dobio u svoj front. Srž Žukovljevih namjera bila je da otpočne protuofanzivu u noći između 3. i 4. decembra, odmah

pošto nove armije zauzmu predviđene položaje. (U stvarnosti, to je odloženo do 6. decembra zbog nužnosti da se najprije suzbije njemački prodor kod Naro-Fominska.) Neposredan cilj operacije bio je razbijanje glavnih njemačkih formacija napadima u pravcu Klina, Solnečnogorska i Istre te uništavanje Nijemaca na lijevom krilu napadima prema Uzlovaji i Bogorodicku, na bokovima i u pozadini Guderianove armijske grupe. Armije središnjeg dijela fronta počet će ofanzivu 4-5. decembra s ograničenim ciljem da zaustave protivničke snage i spriječe Nijemcima manevriranje trupama. Kao priprema za ofanzivu bilo je neophodno da se zaustavi neprijateljsko napredovanje sjeverozapadno od Moskve i duž pravca Kašire. Tridesetog novembra Žukov je izložio Stavki svoj plan operacija. Staljin nije imao nikakvih primjedaba, pa je plan prihvaćen. Tada je Žukov povjerio zadatke svojim jedinicama. Prva udarna armija, pošto likvidira njemačke snage koje su prodrle preko kanala Moskva-Volga, treba da se rasporedi na području Dmitrova i Jahrome te zajedno sa Dvanaestom i Tridesetom armijom udari u smjeru Klina i dalje prema Terajevoj Slobodi. Trideseta je armija dobila zadatak da potuče neprijatelja u području Rogačeva i Borščeva, da zajedno s Prvom udarnom armijom oslobodi Rešetnjikovo i Klin, te da nastavi napadati prema Kostljakovom i Lotošinom. Krasnaja Poljana i Bjelzij Rast bile su polazne točke Dvadesete armije odakle je, u sadejstvu sa Prvom udarnom i Šesnaestom armijom trebala napasti u smjeru Solnečnogorska, zauzeti ga s juga i nastaviti udar prema Volokolamsku. Desno krilo Šesnaeste armije će uz to napredovati do Krjukova i dalje prema Istri. Pedeseta armija, koja je još vodila obrambene borbe u području Tule, bila je određena da napada duž osi Bolohovo - Ščekino te da se upušta u bitke prema tome kako bude zahtijevala situacija. Bjelovljeva operativna grupa napast će Venjev, a zatim Staljinogorsk i Djedilovo, u suradnji s Desetom i Pedesetom armijom. Deseta armija, postrojena duž linije Sjerebrjanije Prudi - Mihajlov napast će Uzlovaju i Bogorodick i zatim napredovati južno od rijeke Ule. Preostale četiri armije, Pedeseta, Trideset treća, Četrdeset treća i Četrdeset deveta, koje su trenutno u defanzivi na središnjem dijelu bojišta, dobile su zadatak da zaustave Nijemce i onemoguće im manevriranje trupama. Te su armije, naime, bile prilično prorijeđene i nisu bile kadre preuzeti neku odlučniju akciju. Četvrtog decembra navečer Staljin je telefonirao Žukovu. - Kakva dodatna pomoć je potrebna vašem frontu osim one koja je predviđena? - upitao ga je. Žukov je znao da nije bilo vremena da traži i dočeka neka bitnija pojačanja. Zbog toga je smatrao najvažnijim da osigura podršku avijacije iz rezervi Stavke i Narodnog komiteta za obranu. Smatrao je da bi za brzi uspjeh udara bilo potrebno barem još dvjesta tenkova s posadama, jer je njegov Zapadni front raspolagao samo s ograničenim brojem oklopnih vozila. - Tenkova nema i ne možemo vam ih dati - odgovorio je Staljin. - Svoje avione ćete dobiti. Odmah ću ih naručiti iz Generalštaba. Nemojte smetnuti s uma da će 6. decembra i Kalinjinski front poduzeti ofanzivu iz rejona Jelce. Poslije koncentriranih zračnih napada i artiljerijske pripreme, 6. decembra su trupe Žukovljevog Zapadnog fronta počele napad sjeverno i južno od Moskve. Kako se bitka rasplamsavala, bilo je sve očitije da je inicijativa u rukama sovjetskih boraca, ponovo punih elana. Jedinice Kalinjinskog fronta, koje su krenule u napad dan ranije, dotad su već bile zabile klin kroz neprijateljsku obranu južno od Kalinjina. Ofanziva kod Kalinjina počela je uspješno, no usporile su je loše ceste i pomanjkanje odlučujuće premoći u ljudstvu. Desno krilo Zapadnog fronta žestoko je pritiskivalo prijeteći da odsiječe i opkoli koncentracije njemačkih trupa između Klina i Solnečnogorska. Sovjetski napadi kod Klina prisilili su njemačku komandu da počne prebacivati trupe sa susjednih sektora, no to je samo

olakšalo prodor Crvene armije prema Solnečnogorsku, Krasnoj Poljani i Istri. Trinaestog decembra skršen je otpor oko Klina i Solnečnogorska i Nijemci su se počeli povlačiti, ostavljajući za sobom topove i vozila. Sovjetski piloti bombardirali su kolone što su odstupale zasniježenim putovima prema zapadu, nanoseći im teške gubitke. Sovjetski Biro za informacije objavio je 13. decembra da je propao njemački pokušaj opkoljavanja sovjetskog glavnog grada. U sovjetskim novinama objavljene su fotografije generala Crvene armije koji su dobili bitku za Moskvu. Na sredini je bila velika Žukovljeva slika, oko nje manje slike ostalih. Šesnaestog decembra sovjetske su trupe izbacile Nijemce iz Kalinjina, Klina i Jeleca. U idućih nekoliko dana trupe generala Bjelova i Vlasova zaplijenile su mnogo oružja i vozila progoneći Nijemce. U noći između 16. i 17. decembra Guderianu je telefonirao Hitler i zabranio daljnje povlačenje uz obećanje da će poslati smjenu trupama. Devetnaestog decembra Hitler je objavio da je sam preuzeo komandu nad kopnenom vojskom smijenivši feldmaršala von Brauchitscha. Sutradan je Guderian odletio u Istočnu Prusiju da bi Hitleru objasnio situaciju na ratištu. Fuhrer (firer) se držao hladno i neprijateljski. Rekao je Guderianu da je on kao Fuhrer ovlašten zahtijevati od njemačkih vojnika da se žrtvuju. Guderian je odgovorio da se žrtve mogu tražiti samo ako će rezultati biti toga vrijedni. Komandant tenkovskih trupa požalio se da nije stigla zimska odjeća, što je izazvalo Hitlera da to ljutito porekne. Pozvao je glavnog intendanta i ovaj je priznao da Guderian govori istinu. Guderian je rekao Hitleru da mu je hladnoća nanijela dvostruko veće gubitke nego borbe sa sovjetskim trupama. Na Božić 1941. Crvena armija postigla je značajan uspjeh u borbi s Guderianovim trupama opkolivši kod Černa dijelove 10. motorizirane pješadijske divizije. Kad su se Nijemci napokon izvukli iz obruča, Guderian je naredio povlačenje na liniju Suša-Oka. Feldmaršal von Kluge (fon Kluge), koji je zamijenio feldmaršala von Bocka smijenjenog zbog neuspjeha, silno se razbijesnio i zatražio da OKH smijeni Guderiana. Sutradan je Hitler to i učinio. Njemački gubici pred Moskvom bili su stravični. U toku protuofanzive (od 6. do 25. decembra) Žukovljev Zapadni front zaplijenio je više od hiljadu tenkova i 1434 topa, te veliku količinu ostale vojne opreme. Trupe Jugozapadnog fronta uništile su i zaplijenile 81 tenk, 491 top i mnogo ostalog oružja. Poginuli su deseci hiljada Nijemaca. Prema tadašnjim podacima iz sovjetskih izvora, ubijeno je ili zarobljeno oko trista hiljada Guderianovih vojnika i oficira. Rasplinula se prijetnja što je visila nad Moskvom. Nikad više njemački Wehrmacht (Vermaht) nije došao tako blizu sovjelskom glavnom gradu kao što je to bio u prvim danima decembra 1941. godine. Bal kandow nl oad.or g

Sovjetske jedinice opremljene za zimsko ratovanje kreću prema prvim borbenim linijama

Plan »Barbarossa« se izjalovio: Nijemci su pred Moskvom naišli na ogorčen otpor branilaca odlučnih da obrane svoj glavni grad

Vjazma 1941. godine: sovjetski artiljerci obasiplju vatrom neprijateljske položaje

Nijemci se predaju crvenoarmejcima

Protuavionski mitraljezi na moskovskim krovovima

Sedmi novembar 1941: tradicionalna parada u čast velikog Oktobra ipak se održala!

Konjanici generala Bjelova novembra 1941

Početak sovjetske protuofanzive: ulazak oslobodilaca u grad Juhnov

Povlačenje kroz snježnu vijavicu, na što dotad »nepobjedivi«

njemački osvajači nisu bili navikli

NOVI ZADACI I RAZOČARANJA

Do prvog dana nove 1942. godine situacija duž fronta bila je iz temelja izmijenjena zahvaljujuoi Žukovljevoj uspješnoj protuofanzivi. Prva udarna te Šesnaesta i Dvadeseta armija potiskivale su Nijemce duž rijeka Lame i Ruze (Trinaestu armiju Stavka je prebacila na Kalinjinski front). Peta, Trideset treća, Četrdeset treća i Četrdeset deveta armija napadale su duž rijeke Ruze, Nare i Oke u pravcu Možajska, Borovska, Malojaroslaveca i Kondrova. Na lijevom su krilu Deseta i Pedeseta armija te Bjelovljeva grupa uspješno gonile Nijemce prema Juhnovu, Mosalsku i Kirovu, jugozapadno od Moskve. Istodobno je Kalinjinski front napadao u pravcu Starice i Rževa, dok su snage reorganiziranog Brjanskog fronta djelovale duž linije Oke kao zaštitnica lijevog krila Zapadnog fronta. U tom su trenutku armije Žukovljevog lijevog krila bile u izuzetno povoljnom položaju. Načinile su dubok klin u njemačkim linijama i sad su mogle uspješno razviti ofanzivu. No da bi to provele u djelo, bile su im potrebne nove snage, a front je bio iscrpio svoje rezerve, dok je Stavka odbijala da dodijeli nove. Žukov tvrdi da su mu tada bile dovoljne samo četiri nove armije (po jedna za Kalinjinski i Brjanski front i dvije za Zapadni) da vrati pozicije što su ih ti frontovi držali prije njemačke ofanzive u oktobru. Opijen uspjesima svojih armija pod Moskvom, Staljin je povjerovao da će se Nijemci, nepripremljeni za rat u zimskim uvjetima, povući i na ostalim sektorima ratišta. Zbog toga je želio povesti opću ofanzivu duž cijele linije fronta - od jezera Ladoge do Crnog mora - i to što je prije moguće. Petog januara uvečer Žukov je pozvan u Moskvu na razgovor o planovima za naredne operacije. Sastanku su prisustvovali članovi Državnog komiteta za obranu, načelnik generalštaba Boris Šapošnjikov i ostali članovi Stavke. Šapošnjikov je ukratko izvijestio o stanju na frontu, a zatim u grubim crtama izložio plan novih operacija. Ubrzo je postala očita Staljinova namjera da u protuudar koji je bio u toku uključi i sve ostale dijelove fronta, sa ciljem da se neprijatelja skrši kod Lenjingrada, na području zapadno od Moskve, u Ukrajini i na Krimu. Žukovljeva protuofanziva na srednjem dijelu ratišta trebalo je da preraste u opću ofanzivu duž cijelog fronta. Plan je bio doista grandiozan. Predviđao je da će glavni udar biti usmjeren protiv Grupe armija Centar, izveden snagama Zapadnog i Kalinjinskog fronta te lijevim krilom Sjeverozapadnog i desnim Brjanskog fronta. Trupe u Lenjingradu zajedno s desnim krilom Sjeverozapadnog fronta i Baltičkom flotom imat će zadatak da razbiju Grupu armija Sjever i opsadu Lenjingrada. Jugozapadni i Južni front porazili bi Grupu armija Jug i oslobodili Donbas, Kavkaski front i Crnomorska flota oslobodili bi Krim. Početak te ofanzive trebalo je da uslijedi što je moguće prije. Sažimajući Šapošnjikovljev izvještaj, Staljin je rekao: - Zbog poraza pod Moskvom, u njemačkim redovima ovoga časa vlada zbrka, a uz to su nepripremljeni za zimu. Sad je najpovoljniji trenutak za opću ofanzivu. - Objasnivši plan, Staljin je upitao: - Želi li netko nešto reći? Žukov je ocijenio da je nemoguće provesti tako sveobuhvatnu ofanzivu. Ona bi zahtijevala ogromna sredstva i zalihe, a toga nije bilo. Javio se za riječ i rekao da bi trebalo nastaviti ofanzivu duž zapadnog strategijskog pravca gdje su uvjeti za uspjeh najpovoljniji i gdje neprijateljske jedinice

još nisu ponovo osposobljene za borbu. Čak i za postizanje tako ograničenog cilja potrebna su pojačanja u ljudstvu, ratnoj opremi, opskrbi i naročito tenkovima. Dokazivao je da bi svaka ofanziva kod Lenjingrada ili na jugozapadu morala početi time što bi teška artiljerija prokrčila put kroz čvrstu njemačku obranu. Trupe bi se brzo zamorile i trpjele bi neopravdane gubitke. Zbog toga, inzistirao je Žukov, frontove zapadno od Moskve treba pojačati i nastaviti ofanzivu na njihovim sektorima, dok frontove kod Lenjingrada i na jugu zasad treba ostaviti na miru. Prema Staljinovim upadicama za vrijeme Žukovljevog izlaganja bilo je očito da je on već donio odluku i da se ništa ne može promijeniti. Unatoč tome, N. A. Voznesenski, koji je 1942. godine postao predsjednik Državne planske komisije, uzeo je riječ i podržao Žukovljevo protivljenje općoj ofanzivi, Tvrdio je da sovjetske snage nemaju dovoljno materijala da bi podnijele istodobnu ofanzivu na svim frontovima, Staljin se suprotstavio argumentu Voznesenskog rekavši da je i maršal Timošenko za ofanzivu. - Moramo na brzinu samljeti Nijemce - dodao je Staljin - kako bismo ih onesposobili za pokretanje ofanzive u proljeće. Staljinovi stari drugovi G. M. Maljenkov i L. P. Berija podržali su svoga šefa, umanjujući poteškoće što ih je predviđao Voznesenski, smatrajući ih premostivima. Nitko se više nije javio za riječ, pa je Staljin zaključio sastanak rekavši: Neka tako bude. S tim bismo završili diskusiju. Žukov je zaključio da je to Staljin još jednom sazvao vojne savjetnike u Stavku ne da bi raspravljali o podobnosti operacije nego da se »vladaju vojnički«, kako je običavao reći. Kad su Žukov i Šapošnjikov izišli iz kancelarije Šapošnjikova, Šapošnjikov je rekao svome prijatelju: Uzaludno si se suprotstavljao. Vrhovni komandant je već bio donio odluku. Direktive su već odaslane gotovo svim frontovima i oni će za nekoliko dana prijeći u ofanzivu. - Zbog čega se onda tražilo naše mišljenje? - upitao je Žukov. - To ti ne bih znao reći, prijatelju - rekao je Šapošnjikov i duboko uzdahnuo. Sedmog januara uvečer u Žukovljev je štab stigla direktiva: Zapadni i Kalinjinski front treba da pokušaju opkoliti neprijatelja u trokutu Možajsk-Gžatsk-Vjazma. Kad je ponovo počela sovjetska ofanziva, Hitler je naredio svojim trupama da čvrsto drže liniju na obali Lame, gdje su u oktobru i novembru sovjetske jedinice bile izgradile jake obrambene položaje. Oni su još bili netaknuti, što je Nijemcima pružilo priliku da se pregrupiraju i obnove snagu. Poslije devedesetminutne artiljerijske baražne vatre, Dvadeseta armija, konjički korpus generala Plijeva, dio Prve udarne armije, 22. tenkovska brigada i pet skijaških bataljona počele su 10. januara napad sa ciljem da načine prodor u područje Volokolamska. Poslije dva tjedna ogorčenih borbi obrana je napokon probijena i Plijevljev konjički korpus, skijaški bataljoni i 22. tenkovska brigada ubačene su u prodor prema mjestu Šahovskaja. Žukov je vjerovao da je nastupio trenutak kad će sovjetske jedinice biti brojčano ojačane !kako bi proširile postignute uspjehe i okoristile se njima - no čekalo ,ga je razočaranje. Devetnaestog januara naređeno mu je da Prvu udarnu armiju izvuče iz borbe u rezervu Stavke. Odmah je telefonirao u generalštab i protestirao, tražeći da ta armija ostane na borbenim položajima. »Odgovor je bio vrlo kratak«, piše Žukov, »da je to naredba vrhovnog komandanta.« Žukov je tada telefonirao Staljinu, a ovaj mu je rekao: - Prebacite bez ikakve daljnje diskusije. Na Žukovljev protest da će prebacivanje te armije u rezervu oslabiti udarnu snagu, Staljin je

odgovorio: - Imate dovoljno trupa, prebrojte svoje armije. Žukov mu je napomenuo da je njegova linija fronta vrlo duga i da se na svim sektorima vode žestoke borbe, što onemogućuje prestrojavanje. Ponovo je zatražio da Prva udarna armija ostane na desnom krilu Zapadnog fronta sve dok traje ofanziva koja je u toku, jer bi njezino prebacivanje u rezervu oslabilo pritisak na tom sektoru. »Umjesto odgovora«, piše Žukov, »Staljin je spustio slušalicu.« Šesnaestog decembra Stavka je prebacila Tridesetu armiju na Kalinjinski front, a sada, mjesec dana poslije, prebacuje Prvu udarnu armiju u rezervu. Obje te akcije slabile su desno krilo Zapadnog fronta: Žukov je zbog toga morao Dvadesetu armiju razvući duž cijelog fronta. No kad su njegove jedinice doprle do Gžatska, prorijeđeno desno krilo bilo je zaustavljeno. Peta i Trideset treća armija, napadajući na središnjem dijelu fronta, oslobodile su 20. januara Možajsk, Ruzu i Vereju. Četrdeset treća i Četrdeset deveta armija ušle su u Domanovo i angažirale njemačke snage kod Juhnova. Između 18. i 22. januara dva bataljona 201. padobranske brigade i 250. padobranski puk spustili su se u područje Žilanja, četrdesetak kilometara južno od Vjazme, sa ciljem da presijeku komunikacije u pozadini njemačkih linija. Trideset trećoj armiji naređeno je da proširi prodor i dospije do Vjazme, u suradnji s Bjelovljevim Prvim konjičkim korpusom, padobranskim i partizanskim odredima te Jedanaestim konjičkim korpusom Kalinjinskog fronta. Bjelovljev je korpus 27. januara prodro do Varšavske autoceste, tridesetak kilometara jugoistočno od Juhnova, a tri dana poslije spojio se s padobranskim i partizanskim odredima. Prvog februara su tri streljačke divizije iz sastava Trideset treće armije, pod komandom generala M. G. Jefremova, neprestano vodeći borbe stigle do prilaza Vjazmi. Otkad je bila krenula u ofanzivu od Naro-Fominska prema Vjazmi, Trideset treća armija je potkraj januara doprla u područje Šanski Zavod - Domanovo. Poslije je odlučeno da oslobodi i Vjazmu, i to prije nego što neprijatelj bude u mogućnosti da dopremi pojačanja. Padom Vjazme Nijemci bi se našli u vrlo kritičnom položaju. General Jefremov sam je stao na čelo svoje armije i poveo je u žestok, hrabar napad prema Vjazmi. Međutim, između 3. i 4. februara, kad je glavnina njegovih snaga doprla na prilaze Vjazmi, Nijemci su načinili prodor kod rijeke Ugre, odsjekli dio njegovih snaga i tada se ukopali duž rijeke. Desno krilo Trideset treće armije, koje se zadržalo kod Šanskog Zavoda, kao i njezin susjed na lijevom krilu, Četrdeset treća armija kod Međina, očito nisu bile u mogućnosti da izvrše Žukovljevu naredbu i da pomognu Jefremovljevim snagama. Zbog toga su Bjelovljevi konjanici bili odsječeni s leđa čim su doprli do Vjazme. U tom presudnom trenutku stupila je u akciju Stavka, no snage što ih je angažirala pristizale su u malim sastavima. Četvrtom padobranskom korpusu naređeno je da se spusti na Ozjerječnji kako bi pojačao Bjelovljev korpus i surađivao s Jedanaestim konjičkim korpusom Kalinjinskog fronta. No kako je na raspolaganju bilo premalo transportnih aviona, spuštena je samo 8. padobranska brigada koja se sastojala od dvije hiljade ljudi. Čak ni ona nije spuštena odjednom, nego u nekoliko navrata. Bjelovljev korpus, Jefremovljeva grupa i padobranci bili su sada iza njemačkih linija. Tu su izvodili operacije puna dva mjeseca. Padobranske trupe, u suradnji s partizanskim odredima, oslobodile su 10. februara područje Moršanovo-Dagljevo i tom prilikom pobile štab njemačke 5. oklopne divizije te zaplijenile znatne količine materijala. Žukovljev je štab uspostavio i održavao vezu s Bjelovom i Jefremovom i koliko je god bilo moguče snabdijevao njihove jedinice municijom, lijekovima i hranom. Zanimljivo je napomenuti da je većina ranjenika iz tih jedinica evakuirana zračnim putem.

Položaj se pogoršao u aprilu, kad su Nijemci odlučili ukloniti »trn« iz svoje pozadine. Stizalo je proljeće, snijeg je počeo kopnjeti i manevriranje je postalo vrlo otežano, pa je Žukov naredio Bjelovu i Jefremovu da se povuku i priključe Zapadnom frontu. Rekao im je da to učine preko teritorija koji je pod nadzorom partizana, zatim kroz šume uz obalu Desne i tada prema Kirovu, gdje je Deseta armija pripremila za njih prodor na jednoj slaboj točki njemačkih linija. No general Jefremov je smatrao da je to predug put za njegove iscrpljene ljude i putem radija zatražio od Generalštaba odobrenje da krene kraćim putem - preko rijeke Ugre. Staljin se s tim su glasio, poništio Žukovljevu naredbu i naredio da se neprijatelja veže na sektoru Četrdeset treće armije. No Jefremovljeva grupa nije provela svoj koordinirani udar. Nijemci su je otkrili i uništili. Poginuli su i general Jefremov i njegov komandant artiljerije general P. N. Ofrosimov. U međuvremenu, Bjelovljevi konjanici i padobranske jedinice detaljno su se držali Žukovljeve naredbe, izbjegavali veće neprijateljske jedinice i vratili se snagama fronta. Iako su tom prilikom izgubili veće količine teškog naoružanja i borbene opreme, većina boraca priključila se živa i zdrava frontu do kraja maja 1942. godine. U kritičkom pregledu događaja u toku zime 1941-42, Žukov je ustvrdio da su šefovi Vrhovne komande pogriješili u svojoj procjeni situacije kod Vjazme. Potcijenili su mogućnosti Nijemaca i što je još gore - naredili ofanzivu (predviđenu za mart) u trenutku kad su jedinice fronta bile bez dovoljno ljudi i materijala, premorene dotadašnjim borbama. Žukov piše da je situacija bila tako loša, da je svaki put kad bi bio pozvan u Stavku doslovno molio Staljina da mu da protutenkovske puške, automate i minimalne količine granata i mina za bacače. Sve što je Žukov uspio na taj način iznuditi bilo je utovareno u kamione i hitno poslano jedinicama kojima je bilo najpotrebnije. Žukov spominje opasan nedostatak municije navodeći statističke podatke kao dokaz za tu tvrdnju. Od municije koja je bila planirana za front u prvih deset dana januara, primljeno je samo jedan posto minobacačkih mina kalibra 82 milimetra i samo 20 do 30 posto artiljerijske municije. U toku cijelog mjeseca front je primio samo 2,7 posto granata kalibra 55 millmetara, 36 posto onih od 120 milimetara i 55 posto za bacače od 82 milimetra, te 44 posto topovske municije. Količina određena za februar uopće nije poslana, a od 316 vagona municije određenih za prvih deset dana mjeseca nije primljen nijedan. Opskrba municijom za raketnu artiljeriju bila je tako nedostatna, da su artiljerijske jedinice morale biti povučene u pozadinu. »Čini se gotovo nevjerojatnim«, piše Žukov, »no morali smo uvesti ograničenje: za svaki top po jednu ili dvije granate na dan, i to za vrijeme ofanzive!« Četrnaestog februara Žukov je izvijestio Staljina: »Kao što su to pokazala iskustva iz borbi, nedostatak municije onemogućuje snabdijevanje artiljerije, a kako zbog toga neprijateljska vatrena moć nije razorena, naše trupe u napadima na neušutkane neprijateljske obrambene položaje trpe vrlo teške gubitke a da pritom ne postižu željene rezultate.« Kada je 1. februara obilazio brojne sastave Zapadnog fronta, shvatio je potrebu osiguranja tješnje suradnje između snaga Zapadnog i Kalinjinskog fronta. Stavka je ponovo uvela položaj komandanta Zapadne oblasti i postavila na to mjesto Žukova, ostavivši mu istodobno i dužnost komandanta Zapadnog fronta. U vrijeme kad je Stavka odlučila da ojača frontove Zapadne oblasti - potkraj februara i u početku marta - i Nijemci su počeli ojačavati svoje jedinice. Njemačke napade potkraj februara branitelji su skupo platili. Ispaćena Dvadeset deveta armija, koja je bila opkoljena u toku njemačkih protunapada početkom februara i sada je brojala samo oko šest hiljada ljudi, izvukla se iz obruča uz velike teškoće i uz cijenu svoga teškog naoružanja. Iscrpljene sovjetske jedinice sve su teže lomile otpor Nijemaca. Odbijana su Žukovljeva uporna traženja dopuštenja da svoje trupe zaustavi i konsolidira na položajima što su ih bile osvojile. Staljin

je i dalje zahtijevao ofanzivu. - Ako danas ne postignete uspjehe - govorio je Žukovu - učinit ćete to sutra. Ne zadržite li neprijatelja svojim napadima, to će se loše odraziti na položaj na drugim sektorima bojišta. No Žukov je napadao na svom frontu, a ni na Kalinjinskom ni na Jugozapadnom nije bilo nikakvog poboljšanja položaja. Lenjingradski i desno krilo Sjeverozapadnog fronta neprestano su bili u borbama, a isto je bilo i s jedinicama u južnim dijelovima zemlje. »Unatoč visokoj cijeni i nikakvim strateškim rezultatima«, sjeća se Žukov, »Stavka je direktivom od 20. marta ponovo zatražila da se zacrtani zadaci izvrše pojačanim naporima. No frontovi u Zapadnoj oblasti primali su tako mala pojačanja da nisu bili kadri izvršiti zadatak.« Ipak, potkraj marta i u početku aprila, ti su frontovi ponovo pokušali da u skladu s direktivom razbiju neprijatelja u područjima Rževa i Vjazme. Loše ceste i neredovita opskrba otežali su operacije, pa je Stavka bila prisiljena da naredi prelaz u obranu duž krivudave linije Velikije Luki-Veliž Demidov-Bjelij-Duhovščina-rijeka DnjeparNelidovo. U njenoj pozadini Ržev, Gžatsk i Kirov i dalje su bili u njemačkim rukama. U toku ofanzive od januara do marta trupe Zapadnog fronta napredovale su oko šezdeset do stotinu kilometara na pojedinim odsjecima i prilično poboljšale opći položaj na bojištu, Naročito je Moskva dobila vremena da predahne. No Žukov tvrdi kako nema nikakve sumnje u to da su njegove trupe mogle postići mnogo bolje rezultate, no za to je bilo potrebno koncentrirati više snaga na njegovom frontu kako bi se iskoristilo ono što je bilo postignuto decembarskom protuofanzivom, Lenjingradski, Volhovski i Sjeverozapadni front su zaglibili jer nisu imali dovoljno materijala i ljudi za proboj njemačke obrane. Iz istog tog razloga bile su kratka vijeka i ofanzive Južnog i Jugozapadnog fronta. Ipak, zaključuje Žukov, ti problemi ni na koji način ne mogu umanjiti važnost sovjetske pobjede u bitkama što su bjesnjele oko Moskve. U žestokim borbama Nijemci su potisnuti i do trista kilometara na pojedinim sektorima. A glavni razlog što već tada Sovjeti nisu postigli konačnu pobjedu bio je, kako tvrdi Žukov, nedostatan broj tenkova. »U ratu je dokazano da se bez tenkova ne može provesti moderna ofanzivna operacija velikih razmjera i sa ciljevima od odlučujućeg značaja«, piše Žukov. »Samo sa snažnim tenkovskim i motoriziranim formacijama može se taktički nadigrati neprijatelja, brzo ga zaobići, prodrijeti u njegovu pozadinu te opkoliti i odsjeći njegove jedinice.« Žukov se dokazao u bitkama 1941. i u operacijama na početku 1942. godine. Sad su ga čekale nove kritične točke i Staljin ga je ponovo pozvao. Bal kandow nl oad.or g

PREDSTAVNIK STAVKE U STALJINGRADU

Hitler je početkom proljeća izdao novu zapovijed u kojoj pohvaljuje svoje trupe »za izuzetnu hrabrost i samopožrtvovnost« i ujedno im povjerava novu zadaću: čim vremenski i terenski uvjeti budu povoljni, one treba da prodru na Kavkaz, zauzmu tamošnje izvore nafte i napadnu Staljingrad. »Staljingrad je bio mamac«, piše Sir Winston Churchill, »koji je fascinirao Hitlera; izazov je bilo i samo ime toga grada. Grad je bio važan ne samo kao industrijsko središte, nego i kao uporište na boku obrambene linije koja je štitila glavni smjer njegovog udara na Kavkaz. Bio je to magnet koji je prema sebi privlačio glavne snage njemačke armije i zrakoplovstva.« Prije početka napada trebalo je skršiti otpor na Krimu. Žestoke borbe odvijale su se na tom poluotoku od decembra 1941, kad su Sovjeti tamo iskrcali 40.000 vojnika kojima je bio zadatak da oslobode istočni dio Krima oko Kerča. To im je uspjelo, a oslobodili su i važan grad Feodosiju. Napad je zatekao njemačku Jedanaestu armiju upravo u trenutku kad je bitka sjeverno od Sevastopolja ušla u odlučnu fazu. Udar je zamalo izbacio Nijemce iz ravnoteže. Komandant njemačke Jedanaeste armije general Erich von Manstein (Erih fon Manštajn) pisao je poslije da se iza krajnje beskompromisnosti kojom su se sovjetske trupe angažirale u iskrcavanju mogla osjetiti Staljinova brutalna volja. No na nesreću po Crvenu armiju, Kremlj nije iskoristio uspjehe što ih je ona postigla, pa je 8. maja 1942. njemačka Jedanaesta armija počela novu ofanzivu sa ciljem da ponovo osvoji istočni dio Krima oko Kerča. Već poslije nekoliko dana Nijemci su slavili uspjeh: prema podacima iz njihovih izvora, zarobili su više od 150.000 sovjetskih vojnika i zaplijenili velik broj tenkova i topova. I Sovjeti su priznali da je u njemačke ruke pao najveći dio njihove ratne opreme i teškog naoružanja, što je poslije korišteno u napadima na branitelje Sevastopolja. Mansteinovoj armiji sad više ništa nije stajalo na putu da se koncentrira na Sevastopolj i da dovrši napad prekinut sovjetskom ofanzivom kod Kerća i Fedosije. No pokazalo se da to nije sasvim jednostavan zadatak i borbe su se otegle do kraja juna. Sevastopolj je napokon pao 1. jula, a Hitler je iz priznanja unaprijedio Mansteina u čin feldmaršala. Cijeli Krim bio je tada u njemačkim rukama. U maju su sovjetske jedinice trpjele teške poraze i u bitkama kod Harkova. Istodobno s borbama na Krimu, oni su poduzeli ambiciozni napad u dva smjera protiv jakih njemačkih snaga sjeverno i južno od Harkova. Kad se pokazalo da će se Timošenkov Jugozapadni front naći u klopci, komanda Fronta zatražila je od Staljina dopuštenje da zaustavi napredovanje i da se usredotoči na zadržavanje njemačke protuofanzive. No Staljin je bio nepopustljiv, nije reagirao čak ni na molbe što mu ih je upućivao Hruščov, koji je tada bio i član Vojnog savjeta Jugozapadnog fronta. Napokon je 19. maja Staljin shvatio opasnost s kojom su suočene Šesta i Pedeset sedma armija te grupa generala Bobkina i odlučio je da obustavi ofanzivu Crvene armije. No njegova je odluka došla prekasno. U izvanredno žestokim borbama Nijemci su naplatili visoku cijenu, uključujući u to zamjenika komandanta Jugozapadnog fronta generala F. Ja. Kostjenka, komandante Šeste i Pedeset sedme armije te generala Bobkina. Posljedica tog uspjeha, kao i onih na Krimu, bila je iscrpljivanje dragocjenih sovjetskih rezervi

i slabljenje južnog boka. To je olakšalo Nijemcima da sada svoju ofanzivu usmjere prema Donu i da vrlo brzo ostvare neposredne ciljeve te operacije. Sovjetski neuspjesi kod Harkova doveli su do korjenite promjene situacije na bojištu u korist Nijemaca. Proširivanjem klina kod Barbenkova njemačke su trupe zauzele povoljne položaje za svoju novu ofanzivu. Trupama nagomilanim kod Jarkova, Nijemci su sredinom jula napokon otpočeli svoj veliki pohod prema Rostovu i Staljingradu. Šesta armija pod komandom generala Friedricha Paulusa (Fridrih Paulus) krenula je 21. jula na Staljingrad, a Sovjeti su sa sjeveroistoka dovlačili nove trupe vlakovima i kamionima. Nekoliko dana poslije toga Rostov je bio u ozbiljnoj opasnosti, unatoč žestoklm protunapadima Crvene armije i teškim borbama što su se vodile zapadno od Staljingrada. Crvena armija se 28. jula povukla iz Rostova, no Paulus to nije mogao iskoristiti jer mu je ponestalo municije i goriva. Hitler je zbog toga bjesnio: sipao je uvrede na račun svoga Generalštaba i držao govore o tuđim greškama. U pritisku na Staljingrad bilo je tada angažirano tridesetak osovinskih divizija, među njima i talijanska Osma te rumunjska Treća armija. No ni Rusi nisu ostali skrštenih ruku. U područje gdje su se vodile borbe Stavka je 10. jula poslala nova pojačanja, među njima Šezdeset drugu i Šezdeset četvrtu armiju. Od tih snaga, te od Dvadeset prve armije i Osme zrakoplovne armije koje su dotada bile u Jugozapadnom frontu, formiran je 12. jula novi Staljingradski front pod komandom maršala Timošenka. S namjerom da se organizira obrana, Stavka je u front prebacila nakon toga još i Prvu i Četvrtu oklopnu armiju. Istodobno su poduzete mjere da se iz baza u dubokoj pozadini pošalju u Staljingrad neophodne rezerve. Bitka za Staljingrad mogla je početi. Otegnut će se sve do 1943. godine. Cijelu tu kampanju možemo podijeliti u dvije faze: obrana grada i sovjetski protuudar. Obrambene borbe na prilazima gradu, na prostoru oko grada i u samom gradu trajale su od sredine jula do 18. novembra 1942. Stavka je 23. jula poslala u Staljingrad generala A. M. Vasiljevskog kao svog neposrednog predstavnika koji će pomoći komandi Fronta da organizira obranu i pripremi protunapade. Nekoliko tjedana kasnije u Staljingrad je, s tim istim zadatkom, stigao i Žukov. Kao predstavnici Stavke njih dvojica bili su opunomoćeni da izdaju naređenja mjesnim komandantima, da naređuju protunapade pojedinih armija i da usklađuju sve što će biti učinjeno na tom poprištu. Obojica su bili u tijesnom, svakodnevnom kontaktu sa Staljinom i snosili su svu odgovornost za odluke koje će donositi. Početnu fazu bitke karakteriziraju očajnički pokušaji Crvene armije da uspori njemačko napredovanje, vodeći borbe unutar velikog zavoja Dona. Sovjeti su se nadali da će time dobiti na vremenu potrebnom za ojačavanje obrane Staljingrada, posla što su ga već počele obavljati hiljade stanovnika grada na Volgi. Iako ta obrana nije bila naročito efikasna, ipak je spriječila Nijemce da zauzmu grad jurišem. Njemački napad s juga što se odvijao od 5. do 18. avgusta potpomogao je napredovanje prema gradu sa zapada i sjeverozapada. U razdoblju između 19. avgusta i 3. septembra borbe na prostoru između Dona i Volge poprimile su kritične razmjere, naročito kad su Nijemci izbili na Volgu sjeverno od Staljingrada načinivši klin širok osam kilometara. Da bi spriječili opkoljavanje (a i njemački prodor prema jugu), crvenoarmejski branitelji su se povukli u grad. Između 4. i 13. septembra Nijemci su prodrli i izbili na Volgu i južno od Staljingrada i tako odsjekli sovjetsku Šezdeset drugu armiju od ostalih dijelova fronta. Na kraju, od 13. septembra do 18. novembra ogorčene borbe vodile su se u samom gradu, a glavnina sovjetske artiljerije bila je u tom razdoblju razmještena duž suprotne obale Volge. Žukov je u tom razdoblju mnogo puta putovao da bi sudjelovao u planiranju obrane Staljingrada

i eventualne protuofanzive i njemu pripada velik dio zasluge za konačnu pobjedu. Na primjer, dok je vodio operacije na području Pogorjeloje - Gorodišče, Žukov je 27. avgusta primio obavijest od šefa Staljinovog osobnog sekretarijata da je upravo imenovan zamjenikom vrhovnog komandanta. Malo kasnije telefonirao mu je sam Staljin i rekao mu da preda dužnost načelniku svoga štaba i da smjesta dođe u Stavku. Kad je Žukov stigao, Staljin mu je opisao pogoršanu situaciju na jugu i rekao mu kako je vrlo zabrinut da bi Nijemci mogli osvojiti Staljingrad. Žukov je 29. avgusta poletio s moskovskog centralnog aerodroma, a čim je stigao u štab Staljingradskog fronta sav se posvetio planiranju obrane opsjednutoga grada. Poslije dva tjedna ponovo je pozvan u Moskvu kako bi Staljinu izložio svoju procjenu situacije. Žukov je rekao Staljinu da glavnom slabošću fronta smatra pomanjkanje pojačanja i nedovoljan broj topova i tenkova, neophodnih za tijesnu podršku pješadiji. Govorio je i o terenu oko Staljingrada: otvorene, duboke usjekline pružaju dobru zaštitu neprijatelju, a vrlo su nepovoljne za ofanzivne operacije Crvene armije. Osvojivši brojne uzvisine, Nijemci su došli do izvrsnih osmatračnica za svojiu artiljeriju pa mogu usmjeravati vatru kamo god žele. U tim uvjetima, zakljueio je Žukov, tri armije Staljingradskog fronfa nisu u mogućnosti prodrijeti kroz neprijateljsku obranu. - Što bi bilo potrebno Staljingradskom frontu da likvidira neprijateljski klin i da se spoji sa snagama Jugozapadnog fronta? - upitao je Staljin Žukova. - Najmanje jednu armiju u punoj snazi i s kombiniranim naoružanjem, jedan tenkovski korpus, tri tenkovske brigade te najmanje četiri stotine haubica. Također, kad operacija počne, treba je potpomoći najmanje jednom zrakoplovnom armijom - rekao je Žukov. Staljin je uzeo kartu na kojoj su bile ucrtane lokacije rezervi Stavke i dugo je proučavao. Nakon toga je naredio Žukovu i Vasiljevskom da odu u Generalštab i tamo izlože svoje prijedloge za jačanje snaga kod Staljingrada, a također i Kavkaskog fronta. Žukov i Vasiljevski proveli su cijeli idući dan smišljajući kako da se izvede tako velika operacija a da se pri tom rezerve ne rasipaju na mjestimičnim akcijama. U narednih mjesec dana oni će dovršiti formiranje strateških rezerva u kojima će biti i jakih, dobro opremljenih tenkovskih jedinica. U to doba sovjetska industrija je znatno povećala proizvodnju novih tipova aviona i municije. Proučivši sve mogućnosti, Žukov i Vasiljevski su napokon odlučili da predlože Staljinu nastavak aktivne obrane kako bi se neprijatelj izmorio, te nakon toga protuofanzivu takvih razmjera da se jezičak strateške ravnoteže na jugu okrene na stranu Sovjetskog Saveza. Žukov je dodao da se pojedinosti protuofanzive ne mogu razraditi za jedan dan, no da je već sada jasno da će njen glavni udar biti usmjeren na bokove koje drže rumunjske jedinice. Grube procjene pokazuju da se u protuofanzivu ne može krenuti prije sredine novembra. Žukov je svoju procjenu temeljio na pretpostavci da Nijemci neće moći ispuniti svoj strateški plan za 1942. godinu i da nemaju dovoljno snaga da dosegnu svoje ciljeve kako na sjevernom Kavkazu tako i na području Dona i Volge. Snage koje bi Nijemci mogli koristiti na području Kavkaza i Staljingrada iscrpljene su i to će ih bez sumnje natjerati da uspore svoju ofanzivu. Sovjeti su bili uvjereni da čuvena Paulusova Šesta armija i Hothova (Hot) Četvrta oklopna armija, koje su sudjelovale u krvavim borbama oko Staljingrada, nisu u uvjetima u kojima bi mogle osvojiti grad. Žukov je vjerovao da budućnost mnogo obećava sovjetskoj strani. Formiranje i uvježbavanje sovjetskih strateških rezerva bilo je pri kraju. One su se sastojale od velikih tenkovskih i mehaniziranih jedinica opremljenih srednjim i teškim tenkovima. »Do novembra«, sjeća se Žukov, »Stavka će opremiti sve tenkovske formacije naoružane posvuda u svijetu poznatim tenkovima T-34 što će omogućiti našim trupama da poduzimaju dublje i značajnije akcije. Uz to, komandni kadar naših većih jedinica mnogo je naučio u početnom razdoblju rata.« Prema riječima Žukova, Generalštab je proučavao mogućnosti i nedostatke njemačkih, talijanskih, mađarskih i rumunjskih

jedinica koje su ratovale na tom području. Njemački saveznici, slabije naoružani i nedovoljno iskusni, bili su ranjiva točka koju su Sovjeti odlučili iskoristiti. Položaj Nijemaca otežavalo je i to što su oni imali malo operativnih rezerva na području Volge i Dona - ne više od šest divizija razasutih duž širokog fronta. Bilo je nemoguće u kratkom roku ujediniti i okupiti te snage. Sovjetskim snagama išla je u prilog i konfiguracija bojišta: Crvena armija držala je bočne položaje i mogla je lako uspostaviti mostobran kod Serafimoviča i Kljetskaje. Trinaestog septembra uvečer Žukov i Vasiljevski raspravljali su sa Staljinom o svojim skicama plana za protuofanzivu kod Staljingrada. Žukov je rekao da će biti potrebno 45 dana da bi se okupile potrebne jedinice i da bi ih se pripremilo za borbu. Dok je Žukov govorio, telefonirao je komandant Staljingrada general Jerjemenko: javio je da Nijemci dovlače svoje tenkovske jedinice prema Staljingradu i da se već sutradan može očekivati novi napad. Staljin je naredio Žukovu da smjesta stavi u pokret svoju avijaciju, te da odmah odleti natrag u Staljingrad i prouči situaciju kod Kljetskaje i Serafimoviča. Sat kasnije Žukov je već bio u zraku. Potkraj septembra Staljin je ponovo pozvao Žukova u Moskvu, na nastavak razgovora o planu za protuofanzivu. Na tom je sastanku Žukov predložio da general Rokosovski preuzme od mrzovoljnog generala Gordova komandu nad Staljingradskim frontom. (Ubrzo nakon toga Staljingradski front preimenovan je u Donski, a Jugoistočni front postao je Staljingradski.) Čim se opet poveo razgovor o predstojećoj protuofanzivi, Staljin je opet naredio Žukovu da se vrati na front. - Poduzmite sve mjere da i dalje iscrpljujete neprijatelja - rekao je Staljin. - Ponovo pregledajte područja koja su planom određena za koncentriranje rezerva i kao odskočni položaji Jugozapadnog fronta i desnog krila Staljingradskog fronta. Vasiljevskog je poslao u Staljingradski front da prouči različite probleme koji su se pojavili u vezi s planom. Kad su Žukov i Vasiljevski obavili svoje inspekcije na licu mjesta, vratili su se u Stavku. Dočekala ih je vijest da je njihov plan odobren. Oba generala potpisala su kartu na kojoj su bili ucrtani pravci protuofanzive, a Staljin je dodao: »Odobravam. J. V. Staljin.« Tada je Žukov ponovo odletio u Staljingrad da bi izvijestio Vojno vijeće fronta o izvjesnim aspektima buduće operacije. Prvog oktobra Žukov se vratio u Moskvu da bi nastavio razrađivati plan. Na putu prema glavnom gradu njegov je avion morao prisilno sletjeti zbog opasnih naslaga leda, no pilot je imao sreću i pronašao pomoćnu pistu za ateriranje. Nekoliko dana poslije, također prilikom leta iz Staljingrada u Moskvu, njegov je avion zamalo u gustoj magli naletio na tvornički dimnjak u blizini moskovskog Centralnog aerodroma. Sredinom oktobra Nijemci su krenuli u žestok napad na branitelje Staljingrada, Tri pješadijske i dvije oklopne divizije bačene su u bitku na frontu širokom nepunih pet kilometara. Četrnaestog oktobra njemačka avijacija izvršila je gotovo tri hiljade borbenih letova tako reći neprekidno bombardirajući i mitraljirajući branitelje grada. Pred ponoć toga dana Nijemci su opkolili tvornicu traktora »Ðeržinski«. Borbe su se vodile u tvorničkim halama u kojima je, uza zidove, na kraju ostalo tri hiljade njemačkih leševa. I Rusi su pretrpjeli teške gubitke, naročito u bombardiranjima. Neke jedinice bile su tako prorijeđene da su brisane iz spiska borbenih efektiva. Na primjer, 15. oktobra su dvije divizije iz sastava Šezdeset druge armije koja je bila pod komandom V. I. Čujkova izgubile 75 posto svoga ljudstva. Branitelji su se čvrsto držali, iako su kuće, zgrade i cijeli blokovi nekoliko puta prelazili iz ruke u ruku. Brzo su formirane čete sastavljene od građana - krojača, postolara i drugih radnika i poljoprivrednika iz pozadine - i ubačene u vatreni pakao. Čim su se obreli u borbi, ti jedva uvježbani ljudi ubrzo su postajali iskusni ulični borci, ili su pogibali. Kad su se obje strane napokon iscrpile,

borbe su postale manje okrutne. Uvečer 20. oktobra bitka je jenjala, a sutradan ujutro čula su se još samo mjestimična puškaranja. Paulusova Šesta armija doista nije bila kadra da nastavi napadati u širokim razmjerima. Tada su Žukov, Vasiljevski i N. N. Vorovov, član Stavke i stručnjak za artiljeriju, posjetili Staljingrad da bi na terenu nastavili izrađivati planove za protuofanzivu. Prije njihovog odlaska Stavka je odredila prve, probne datume za početak operacije: 9. novembra za Jugozapadni i Donski front te 10. novembra za Staljingradski front. Ti su datumi poslije morali biti pomaknuti za nekoliko dana zbog odlaganja dopreme ratne opreme, goriva i maziva te neophodne zračne podrške operaciji. Trećeg, četvrtog i desetog novembra Žukov je predsjedao završnim sastancima sa komandnim osobljem svih frontova, armija, korpusa i divizija predviđenih da sudjeluju u glavnom udaru. Rokosovski se u svojim memoarima prisjeća kako je »istinski kreativna atmosfera vladala na sastanku, a zadaci koje su dobivali pojedini komandanti bili su jasni i zanimljivi. General Žukov pokazao je veliku erudiciju i duboko poznavanje situacije.« Žukov se zadovoljio time da su svi komandanti shvatili svoje zadatke i značenje njihovog izvršenja. Nakon toga je sa svakim komandantom napose razgovarao o planu, ponavljajući još jednom sve aspekte koordiniranih operacija tenkova, artiljerije i avijacije. Posebno je na stojao da svaki komandant potpuno shvati ulogu tenkovskih i konjičkih divizija na području na kojem je predviđen prodor, kao i to da svaki od njih zna kako će nakon prodora duboko u neprijateljsku obranu iskoristiti stečenu prednost. Ponovio je i probleme u vezi sa zaštitom bokova u toku operacije kao i one oko manevriranja trupama. Sudionici sastanka pojedinačno su izvijestili Žukova o stanju svojih trupa, o opskrbi, naoružanju i borbenoj gotovosti svih važnijih jedinica. Poslije sastanka Žukov je s Vasiljevskim posjetio frontove i pripremio za Stavku izvještaj o borbenoj gotovosti trupa. Žukov je izvještaj podnio usmeno, a u njemu je naglasio kako je snaga obiju strana kod Staljingrada približno podjednaka, no na najvažnijim sektorima Crvena armija ipak ima osjetnu prednost zahvaljujući prebacivanju rezerva Stavke. Nisu otkrivena nikakva kretanja znatnijih neprijateljskih pojačanja u pravcu Staljingrada niti su opažena prestrojavanja neprijateljskih trupa. Žukov je rekao kako je uvjeren da je cjelokupni komandni kadar dobro shvatio svoje zadatke i da je u jedinicama sve do nivoa čete razrađena suradnja pješadije s artiljerijom, tenkovima i avionima. Ukratko, on je predviđao da će protuofanziva uspjeti. Protuofanziva će obuhvatiti front širok oko 400 kilometara, a pokret u obliku kliješla treba da obuhvati područje promjera oko stotinu kilometara. Čim obrana neprijatelja bude probijena, crvenoarmejci će napredovati duž dva konvergentna pravca, prema mjestima Kalač i Sovjetskij. Nakon toga će odrezati Nijemce od njihovih rezerva i baza za opremu te presjeći sve njihove životno važne pravce komunikacija. Glavni napad, protiv nešto ranjivijih Rumunja, vremenski je tako podešen da ostavlja dovoljno vremena za pripremu: procijeniti pravce glavnih udara i iznenaditi neprijateljske snage upravo u trenutku kad je njihova ofanziva malaksala, no prije nego što organiziraju defanzivu duž cijelog staljingradskog sektora i pregrupiraju svoje jedinice. Događaji koji su slijedili pokazali su da je pravovremenost pojedinih akcija bila bitan element općeg uspjeha protuofanzive. U to vrijeme Žukov se marljivo bavio posljednjim pripremama za divovsku protuofanzivu. Jedanaestog novembra, poslije posjeta jedinicama, telegrafirao je Staljinu da dvije divizije što ih je Stavka dodijelila Jerjemanku još nisu stigle zbog poteškoća sa transportom. Napomenuo je da je naredio da sve mora biti spremno do 15. novembra. Zatražio je od Staljina i da se zauzme da krcne pošiljka od stotinu tona antifriza za Jerjemenkove mehanizirane jedinice te tople uniforme i municija za trupe.

Trinaestog novembra ujutro Žukov se vratio u Moskvu da podnese novi izvještaj. Staljina je zatekao dobro raspoloženog, očito zadovoljnog obavljenim pripremama za veliki protuudar. Žukov je naglasio da će njemačka komanda, čim shvati što se događa u oblasti Staljingrada i sjevernog Kavkaza, nastojati da prebaci dio svojih jedinica iz drugih područja, naročito iz onoga kod Vjazme, i pošalje ih u pomoć snagama na jugu. Da se to ne bi dogodilo, rekao je Žukov, nužno je smjesta pripremiti i povesti ofanzivnu operaciju sjeverno od Vjazme i njom najprije poraziti Nijemce u rževskom klinu. Žukov je predložio da se za tu operaciju koriste trupe Kalinjinskog i Zapadnog fronta. Rekao je da bi Vasiljevski mogao rukovoditi koordinacijom operacija kod Staljingrada, a da bi on sam mogao pripremiti protuofanzivu Kalinjinskog i Zapadnog fronta. Staljin se suglasio s tim prijedlozima, no zahtijevao je da se Žukov idućeg jutra vrati u Staljingrad i da još jednom provjeri spremnost vojnika i oficira za početak ofanzive. Četrnaestog novembra Žukov je bio ponovo kod Staljingrada, u štabu Jugozapadnog fronta generala Vatutina. Tamo je proboravio samo nekoliko dana, jer ga je 17. novembra Staljin opet pozvao u Moskvu da počne planiranje protuofanzive na Kalinjinskom i Zapadnom frontu. Devetnaestog novembra ujutro grmljavina topova najavila je sovjetsku protuofanzivu na Jugozapadnom i Donskom frontu. Točno u devet sati topovi su svoju vatru prenijeli u dubinu obrambenih položaja snaga Osovine, a pješadija Crvene armije, uz podršku tenkova i artiljerije, krenula je u napad. Jugozapadni front je na dva mjesta probio obranu rumunjske Treće armije i rumunjski se sektor ubrzo mrvio pod kombiniranim udarom tenkovskih, mehaniziranih i konjičkih jedinica. Peta tenkovska armija pod komandom generala P. I. Romanjenka dovršila je proboj kroz položaje snaga Osovine, prepuštajući čišćenje terena pješadijskim jedinicama koje su je slijedile. Dvadeset šesti tenkovski korpus pod komandom generala A. G. Rodina prodro je u Pjerelazovskij, veliki grad i cestovno čvorište, teško porazivši rumunjski Peti korpus. Prema podacima iz sovjetskih izvora, napad je bio tako brz da su Rumunji ostavili za sobom dokumente na stolovima, otvorene fascikle, ključeve u vratima blagajna, bluze na vješalicama. Doprijevši do okolice Pjerelazovskog, tenkovi 26. korpusa skrenuli su na jug da bi se spojili sa snagama Staljingradskog fronta. Nijemci su 21. novembra pokušali zaustaviti nadiranje jedinica Crvene armije, no to im nije pošlo za rukom pa su se počeli povlačiti prema zavoju Dona. Brzim pokretom, jedinice 26. korpusa su pod zaštitom mraka stigle na jedini preostali most preko Dona, kod Kalača. U tri sata ujutro, vozilima s upaljenim reflektorima, jedan istureni vod korpusa jurio je u koloni cestom između Ostrova i Kalača, prošao kroz njemačke linije i nastavio vožnju prema mostu. Nijemci su bili uvjereni da je to njihova vlastita kolona i vod je neometan nastavio napredovanje. Stigao je na most, prešao na lijevu obalu Dona i svjetlećim raketama dao znak ostalim jedinicama da može početi napad. Dvadeset prva armija, prodrijevši kroz položaje 13, i 15. rumunjske pješadijske divizije, uputila je svoju manevarsku grupu koja se sastojala od 4. tenkovskog i 3. gardijskog konjičkog korpusa kroz brešu u neprijateljskoj liniji da bi učvrstila prodor. Surađujući s Petom armijom, grupa je imala zadatak da uništi neprijateljske rezerve, štab i pozadinske jedinice, da neprijatelju presiječe odstupnicu prema zapadu i jugozapadu i da spriječi slanje pojačanja. Prema planu, 4. tenkovski korpus trebalo je da se 23. novembra spoji sa snagama Staljingradskog fronta kod mjesta Sovjetskij, jugoistočno od Kalača, i tako zatvori obruč oko neprijatelja. Teren ispresijecan potocima i rijekama te loše ceste u velikoj je mjeri ograničavao pokretljivost tenkova, prisilivši ih da se kreću samo uhodanim pravcima. Nijemci su iskoristili tu nepriliku i usporili napredovanje tenkova. Poslije nekoliko kritičnih trenutaka, kad su neiskusni tenkisti

zaustavljali vozila i počeli pucati s mjesta izlažući se tako mogućnosti da budu uništeni, mladi sovjetski poručnik N. A. Lebedjev pokrenuo ih je s mjesta naredivši im da krenu dalje. Slomivši otpor osovinskih jedinica, oklopna kolona je ušla u Grimki i uništila dva pukovska štaba rumunjske 13. pješadijske divizije. 23. novembra je 4. tenkovski korpus ubrzao napredovanje, prešao Don preko mosta što ga je zauzeo 24. korpus, svladao njemački otpor kod Kamišina, te nastavio nadiranje prema Sovjetskom. U toku četiri dana crvenoarmejci su zatvorili krug oko dijela njemačke Četvrte oklopne i oko Šeste armije koje su imale dvadeset i dvije divizije s oko 320.000 ljudi. Žukov i ostali članovi Stavke, svjesni da će se osovinske snage pokušati probiti iz obruča, odlučili su da ove snage ostave opkoljene a liniju fronta pomaknu za 150-200 kilometara na zapad i da time spriječe svaki pokušaj njemačke Vrhovne komande da oslobodi opkoljene jedinice. Paulusu je naređeno da se bori sve dok njemačka Vrhovna komanda ne načini plan za oslobođenje njegove Šeste armije. Feldmaršal Manstein, kome je povjeren taj zadatak, poslije je rekao da je Crvena armija u tim odsudnim danima mogla uništiti grupu armija a i Šestu armiju brzim udarom niz donji Don kod Rostova. Tada je Žukov, koji se u to vrijeme bavio rukovođenjem Kalinjinskog fronta, pozvao Staljina i upitao ga što da se učini s Nijemcima opkoljenim kod Staljingrada. Sutradan je Žukov putem telefona predložio Staljinu da se opkoljeni Nijemci razbiju na dva dijela, da se što jače sovjetske snage okupe kod Samofalovke i Kotlubana i da udare prema jugu, u smjeru Boljšaje Rosoške. Kad stignu tamo treba da odatle udare prema sjeveru, na Dubinjin i Kotu 135.6. Za izvođenje te operacije potrebne su i dopunske snage. Osim toga, ovu operaciju bi usporile i duboke usjekline što se protežu uglavnom od zapada prema istoku. Zbog toga je Stavka odbacila Žukovljev plan, a nisu ga podržali ni komandanti frontova ni predstavnici Stavke u jedinicama između Volge i Dona. Unatoč tome, značajno je da se od Žukova, udaljenog mnogo kilometara i angažiranog na drugim poslovima, tražilo da pomogne u planiranju određene faze Staljingradske bitke. Štoviše, njemački generali su poslije priznali da je sovjetski udar u tim trenucima mogao izazvati katastrofu njemačkih jedinica. Vrijedno pažnje je i to da je Žukov dao velik doprinos planu koji je na kraju bio usvojen. Operacija Kaljco (prsten) predložena je Slavki devetog decembra. Dva dana poslije Stavka je stupila u vezu sa svojim članovima, među njima i sa Žukovom, i plan je bio razrađen a direktiva izdata. Prva faza te dvostepene operacije sastojala bi se od napredovanja prema mjestima Basaragino i Voroponovo sa ciljem da se razdvoje zapadna i južna njemačka grupa. Druga faza bio bi opći napad Donskog i Staljingradskog fronta prema zapadu i sjeverozapadu. O početku operacije komande će biti obaviještene putem telefona, a barem prva faza trebalo je da bude okončana do 23. decembra. U međuvremenu, 12. decembra, u operaciji koju je i Manstein poslije opisao kao »utrku sa smrću«, njemačka Četvrta oklopna armija činila je očajničke napore da se probije do Staljingrada da ponovo osvoji teritorij što su ga prije sovjetske protuofanzive držali njemački tenkovi, Devetnaestog decembra je 57. oklopni korpus prešao preko rijeke Aksaj, posljednje prirodne prepreke do Staljingrada. Vrh njemačkog udarnog klina, sada udaljen pedesetak kilometara od opkoljenih snaga, uspio je uspostaviti mostobran na sjevernoj obali rijeke. Najisturenije jedinice mogle su odatle vidjeti blijesak artiljerijske vatre kod Slaljingrada. Činilo se da bi akcija mogla uspjeti ako Šestoj armiji pođe za rukom da načini diverziju napadajući ovima ususret i sprečavajući sovjetske snage da ubace svježe snage na put Četvrtoj oklopnoj armiji. No do napada Šeste armije nikada nije došlo. Naime, u tom su trenutku sovjetske jedinice krenule u novi veliki napad na talijansku Osmu armiju na srednjem Donu. Uto se Mansteinovoj grupaciji suprotstavila 2. gardijska armija generala Malinovskog i na rijeci Miškovi slomila njenu

snagu. To je prisililo Mansteina da Četvrtu oklopnu armiju pod komandom generala Hermanna Hotha (Herman Hot) naglo povuče do Rostova. Taj je pokret zapečatio sudbinu Paulusove Šeste armije. Jedan očevidac, načelnik štaba njemačke Četvrte oklopne armije general F. W. von Mellenthin (Fon Melentin), tvrdi da je najbolja Hothova divizija, 6. oklopna, bila prebačena na sjeverozapad kako bi pokušala zatvoriti sovjetski prodor. Da je ta divizija, još neokrnjena, ostala pod Hothovom komandom, možda bi se mogla probiti do Paulusa. Druga gardijska armija pod komandom generala Malinovskog prevaljivala je usiljenim maršem po četrdeset do pedeset kilometara na dan kroz zasniježene stepe da bi stigla neprijatelja. Kad su nove sovjetske snage ubačene u bitku, Nijemci su se povukli do Koteljnikova, napustili ga 29. decembra i nastavili povlačenje do mjesta Zimovnjiki i preko rijeke Manič oko stotinu kilometara jugozapadno od Koteljnikova odakle je Manstein krenuo u ofanzivu 12. decembra. Kad je propao Mansteinov pokušaj prodora, on i Paulus tješili su se pomišlju da njemačke trupe u staljingradskom kotlu služe korisnoj svrsi time što vežu jake sovjetske snage. Zračni most kojeg je obećavao Hermann Goring (Herman Gering) snabdijevao bi opkoljenu Šestu armiju na zadovoljavajući način do proljeća 1943. godine - to je bio rok do kojeg su Nijemci namjeravali vratiti cijeli teritorij koji su morali napustiti - očito nije uspio. Geringove garancije da će svakodnevno slati 500 tona hrane, goriva i municije pokazale su se pretjerano optimističkima: u stvarnosti, do kraja decembra stizalo je manje od stotinu tona na dan. Sredinom decembra izgladnjeli Paulusovi vojnici počeli su klati konje rumunjske konjičke divizije i koristili ih kao hranu. Sad je Operacija Kaljco počela pa je Crvena armija stezala omču oko opkoljenih osovinskih snaga. Zauzimanjem aerodroma Gumrak, presječena je posljednja fizička veza opkoljenih s vanjskim svijetom. I zima je naplaćivala svoj danak, a da bi situacija bila još gora po Nijemce, izbila je epidemija tifusa. Unatoč tome, Paulus je 8. januara odbio poziv na predaju. Crvena armija je 22. januara potisnula Nijemce do predgrađa grada, stisnuvši ih na prostor širok svega šest kilometara, a dug dvanaest, izložen vatri topova i avionskih bombi. Pojedine njemačke jedinice počele su se raspadati i 31. januara Crvena armija krenula je u konačni napad sa svih strana prema Staljingradu. U tim borbama zarobljen je feldmaršal Paulus i njegov štab. Uveden pod pratnjom u poljski štab generala Rokosovskog, Paulus, visok, uspravan, još i tad dostojanstvenog vojničkog držanja, stao je u stavu mirno pred Rokosovskim. Kad mu je ponuđena čaša vrućeg čaja, on ju je zahvalno prihvatio. U razgovoru koji je slijedio, on je izrazio nadu da ga neće prisiljavati da odgovorima na pitanja pogazi vojničku zakletvu. Obećano mu je da se to neće dogoditi. Rokosovski je zatražio od njega da svojim trupama naredi da prestanu pružati beznadan otpor, no Paulus je to otklonio, tvrdeći kako on kao ratni zarobljenik nema pravo izdavati naredbe. Odveli su ga: sramni rat bio je za njega završen. Prvog februara ujutro crvenoarmejci su pregazili njemačke položaje, »Iz naše osmatračnice«, sjeća se Rokosovski, »vidjeli smo more čahura koje je pokrivalo cijelo područje prvih linija. Naša avijacija napadala je bombama na artiljerijske položaje u dubini neprijateljske obrane. Artiljerijska vatra je dugo trajala. Kad je obustavljena, vidjeli smo kako se na mnogim mjestima iz zadimljenog crnog tla podižu bijele zastave. Podizale su se spontano, protiv volje njemačke komande, i iako se na pojedinim mjestima neprijatelj predavao, na drugim su borbe nastavljene i trajale su cijeli dan.« Tek 2. februara počeli su se masovno predavati ostaci Šeste armije. Bitka za Staljingrad bila je okončana. Zarobljeno je više od 90.000 njemačkih i satelitskih vojnika, dvadeset i četiri generala i jedan feldmaršal. Mnogi od njih nisu se nikad vratili svojim kućama. Kad je u poslijeratnim godinama Žukov pao u nemilost, pokušalo se umanjiti njegovu ulogu u pobjedi kod Staljingrada. Zapravo, njegovo je ime posve brisano iz mnogih sovjetskih historija rata.

No Žukov je bio mozak u sjeni operacije; za izvanredan uspjeh Crvene armije kod Staljingrada on je zaslužniji od mnogih drugih. Kad je bitka završena, Žukov je odlikovan Ordenom Suvorova prvoga reda. Ostali rukovodioci primili su niža odlikovanja. A 18. januara 1943. Žukov je unaprijeđen u čin maršala Sovjetskog Saveza kao prvi komandant u drugom svjetskom ratu koji je dobio tu čast. Bal kandow nl oad.or g

Sovjetski artiljerijski položaj u staljingradskom industrijskom rejonu

Žestok napad sovjetske pješadije Kalinjlnskog fronta

Borbene jedinice staljingradskih radnika kreću na položaje

Ogorčene borbe medu ruševinama

U Staljingradu je trebalo osvajati kuću za kućom, odnosno ono što je od njih ostalo

Početak kraja: Paulusovi vojnici izlaze uzdignutih ruku

Prizor iz teških dana opsade Lenjingrada: žene strpljivo čekaju s kantama za vodu

NOVE POČASTI

Početkom januara 1943. Žukov je dobio naređenje da ode u Lenjingrad kako bi sudjelovao u operacijama kojima je bio cilj razbijanje blokade s tog grada-heroja. Od 8. septembra 1941, kad su Nijemci blokirali grad s kopna, do početka 1943. hrabri Lenjingrađani gajili su nadu da će im stići pomoć, da će Crvena armija na neki način uspjeti da ih oslobodi blokade. Hiljade Lenjingrađana pomrlo je u toku duge blokade, mnogi od njih od izgladnjelosti i potpune tjelesne iscrpljenosti, u stravičnim životnim uvjetima kakve gotovo da i nije zabilježila dotadašnja povijest ljudskog roda. Drugog decembra 1942. Stavka je naredila komandantima Volhovskog i Lenjingradskog fronta da pripreme prodor kroz njemački obruč oko grada. Za tu operaciju - koja je nosila šifrirano ime Iskra - bilo je potrebno stvoriti udarne grupe na oba fronta. Druga udarna armija Volhovskog fronta formirala je jednu takvu grupu, a Šezdeset sedma armija Lenjingradskog fronta drugu. Na pojedinim točkama bile su jedna od druge udaljene manje od petnaest kilometara; u napadu je trebalo da udare jedna prema drugoj s ciljem da se spoje: Volhovski front krenut će na zapad, a Lenjingradski na istok i jugoistok. Da bi se osigurao uspjeh, Stavka je poslala pojačanja: Volhovski front dobio je još 22 posto trupa, 20 posto lopova i oko 30 posto minobacača, dok je Lenjingradski front pojačan sa deset posto ljudstva. Žukov je 28. decembra razradio konačni plan udara obaju frontova, koji će biti potpomognut topovnjačama Baltičke flote duž rijeke Neve. Dvanaestog januara ujutro, dok su termometri pokazivali dvadeset i tri stupnja ispod nule, više od dvije hiljade topova i minobacača Crvene armije proparalo je ledenu tišinu. U toku narednih nekoliko dana sovjetske trupe su u izuzetno oštrim borbama pokušale probiti obranu koju su Nijemci brižno izgrađivali cijele protekle godine. Domišljatost sovjetske komande naročito je došla do izražaja smjelim manevrom 12. pješadijske skijaške brigade koja je prešla preko smrznulog Ladoškog jezera i napala Nijemce s leđa kod sela Lipka. Napokon su se 18. januara trupe Volhovskog i Lenjingradskog fronta spojile kod Prvog i Petog radničkog naselja. Blokada Lenjingrada bila je probijena. I mnogo kilometara dalje prema jugu stvarala se kritična situacija. Između Orela i Bjelgoroda linija fronta tvorila je sa sovjetske strane veliku izbočinu - kod Kurska. Njemačkoj Vrhovnoj komandi je taj široki luk predstavljao ozbiljnu prijetnju, jer je mogao poslužiti kao polazni položaj za napade na bokove dviju njemačkih armijskih grupa jedne sjeverno a druge južno. Zbog toga su Nijemci odlučili da odsijeku taj luk, uvjereni da će ako dovoljno rano krenu u napad, zateći sovjetske jedinice nepripremljene i prisiliti ih da tu angažiraju oklopne jedinice, ionako sve prorjeđenije što se bližio kraj zimske ofanzive. Za tu operaciju, koja je dobila šifrirao ime Citadelle, Grupa armija Jug trebalo je da angažira dvije armije, Četvrtu oklopnu i Armijsku grupu Kempf. Imala je ukupno jedanaest oklopnih i grenadirskih divizija i pet pješadijskih divizija. Da bi se prikupile tolike snage, trebalo je znatno prorijediti koncentracije na obalama Donjeca i Mijusa. Grupa armija Centar trebalo je da da Devetu armiju od šest oklopnih i grenadirskih i pet pješadijskih divizija. Tu armiju je trebalo rasporediti kod Orela, gdje su je sovjetske trupe mogle napasti s leđa, s istoka i sa sjevera. Dok je operacija Citadelle još bila u fazi planiranja (Nijemci su se nadali da će moći krenuti u

napad u prvoj polovici maja), Stavka je poslala Žukova u luk kod Kurska da prouči situaciju. Prije nego što je krenuo na taj zadatak, pozvan je sa Sjeverozapadnog fronta - gdje je surađivao s Timošenkom - u Moskvu. Stigavši jedne kasne martovske večeri, on je razgovarao sa Staljinom i članovima Politbiroa sve do tri sata ujutro. Tada su ostali otišli kućama, a Žukov i Staljin ostali su zadubljeni nad kartom područja oko Harkova. Dežurni oficir obavijestio ih je da su njemačke jedinice prešle u napad kod Poltave i Krasnograda te da je u toku težak pritisak na mjesto gdje se spajaju Voronješki i Jugozapadni front. Već poslije nekoliko sati neispavani Žukov bio je na putu za Voronješki front. Svladao ga je dubok san čim se zavalio u sjedište u avionu i nije se probudio sve dok avion nije sletio na aerodromsku pistu. Još istoga dana Žukov je telefonirao Staljinu zahtijevajući od svoga šefa da pošalje sve što može iz rezerva Stavke i sa susjednih frontova kako bi se spriječilo Nijemce da dođu do Bjelgoroda i razviju udar u pravcu Kurska. Sat kasnije Žukov je doznao od Vasiljevskog, koji je tada bio načelnik Generalštaba, da je Staljin odmah uputio na područje Bjelgoroda Prvu oklopnu, te Dvadeset prvu i Šezdeset četvrtu armiju. Njemačke su jedinice 18. marta prodrle u Bjelgorod, no nisu mogle dalje na sjever. Nisu mogle probiti sovjetsku obranu, iako su to pokušavale u više navrata posljednjih dana marta. U međuvremenu je Staljin postavio generala Vatutina za komandanta Voroneskog fronta. Vatutin i Žukov proveli su ostatak marta i prve dane aprila proučavajuci situaciju i planirajući naredne operacije. Osmog aprila Žukov je uputio Staljinu svoje prijedloge. Žukov je smatrao da će neprijatelj početi ofanzivu služeći se tenkovima kao udarnom snagom. Zbog toga je zatražio da Crvena armija ne poduzima nikakav prethodni udar, nego da dopusti Nijemcima da napadnu njezinu obranu. Da bi mogle razbiti neprijatelja, sovjetske je jedinice trebalo pojačati s mnogo pukova protutenkovske artiljerije; kad Nijemcima jednom unište tenkove, sovjetske jedinice moći će prijeći u protuofanzivu i dokrajčiti neprijateljeve glavne snage. Dan-dva poslije na sceni se pojavio Vasiljevski i Žukov mu je objasnio pojedinosti svoga izvještaja Staljinu. Njih dvojica su načinili koncept direktive Stavke o prebacivanju njenih rezerva i formiranju Stepskog fronta na području Kurska. Koncept su poslali Staljinu. Dvanaestog aprila uvečer Žukov i Vasiljevski stigli su u Moskvu da izvijeste Staljina o planu operacije kod Kurska. Ostatak aprila u sovjetskoj komandi nastavljene su grozničave pripreme za nastupajuću bitku. Prvih dana maja Žukov se vratio u Stavku s obilaska Sjevernokavkaskog fronta; Generalštab je dovršio osnovne planove za ljetnu i jesensku kampanju. U međuvremenu je Stavka provela brižljiva izviđanja koja su nedvojbeno pokazala da Nijemci gomilaju trupe i ratni materijal u područjima Orela, Kromija, Brjanska, Harkova, Krasnograda i Poltave. Žukov je poslije zabilježio: »To je potvrdilo naše procjene iz aprila. I Stavka i Generalštab su ocijenili da bi njemačke trupe mogle početi ofanzivu u toku nekoliko idućih dana.« Komandant Voroneškog fronta general Vatutin i član Vojnog Savjeta Hruščov tih su dana predložili Staljinu da se na području Bjelgoroda i Harkova poduzme preventivni udar protiv Nijemaca. Žukov, Vasiljevski, Antonov i brojni članovi Generalštaba bili su protiv tog prijedloga i Žukov je o svemu izvijestio Staljina. Na Žukovljevo zaprepaštenje, Staljin se kolebao: nije se mogao odučiti da li da se neprijatelja dočeka čvrstom obranom ili da se neprijateljski napad pretekne preventivnim udarom. Staljinova neodlučnost potrajala je gotovo do sredine maja. Napokon, poslije mnogo raspravljanja i dokazivanja, Staljin se priklonio Žukovljevont mišljenju da je bolje pustiti Nijemce da se iscrpe na sovjetskoj obrani organiziranoj po dubini u paralelnim linijama i tek tada

udariti po njima jakom protuofanzivom na jugu pravcem Bjelgorod-Harkov a na sjeveru - Orel. Nijemci su proživljavali ozbiljne teškoće. Početkom maja Hitler je odgodio operaciju Citadelle do juna, kad će, kako se nadao, njemačke oklopne divizije biti opremljene novim tenkovima. No dok su novi tenkovi napokon stigli, Citadelle je već bila ponovo odložena, do početka jula. Tako je proigrana mogućnost stjecanja prednosti napadom na sovjetske armije prije nego što se one oporave od napora u zimskoj kampanji. Djelujući prema Žukovljevom savjetu, Stavka je odmah počela koncentrirati trupe da bi se zaustavio njemački napad. Centralni i Voronješki front podnijet će glavnu težinu napada. Kao rezervnu i protuudarnu snagu, Stavka je formirala Rezervni front (kasnije: Stepski front) pod komandom generala Konjeva. Front se sastojao od armija s kombiniranim naoružanjem te tenkovskih i mehaniziranih formacija. Teren na kojem će operirati te trupe - otvorena stepa mjestimično ispresijecana usjeklinama i koritima - bio je vrlo nepodesan za masovno korištenje tenkova. U rezervi Stavke i u drugim ešalonima frontova okupljeno je pet tenkovskih armija te nekoliko tenkovskih i mehaniziranih korpusa i divizija. Ta mobilna formacija ne samo da je mogla začepiti svaku pukotinu koja bi se pojavila u sovjetskim linijama, nego je predstavljala i odlučnu protuudarnu snagu koja je mogla prijeći u akciju u svakom trenutku. Komandantima Zapadnog i Brjanskog fronta Stavka je povjerila planiranje ofanzivne operacije protiv Nijemaca kod Orela koja će početi tek pošto bude zaustavljena njemačka ofanziva. Prema podacima iz sovjetskih izvora, prvi put od početka rata broj sovjetskih artiljerijskih pukova u obrambenim linijama nadmašio je broj streljačkih pukova-. prvih je bilo jedan i pol puta više od drugih. Najgušća koncentracija arliljerije bila je duž pravaca gdje se očekivalo najvjerojatnije napredovanje neprijatelja. Na primjer, Trinaestu armiju Centralnog fronta, koja je pokrivala najugroženiji sektor - onaj duž željezničke pruge Kursk - Orel - podržavalo je stotinu Lopova i minobacača na svaki kilometar fronta, daleko više nego što su Nijemci mogli sakupiti za svoju ofanzivu. U toku priprema za ofanzivu, Centralni i Voroneški front dobili su više od 9000 dodatnih artiljerijskih oruđa i minobacača; pojačani su ukupno sa 92 artiljerijska puka iz rezerva Stavke. Ukopano je više od 6000 protutenkovskih topova, a duž glavnih pravaca očekivanog napada položeno je oko 400.000 mina. Staljin je poslao Žukova u Kursk da tamo koordinira akcije Centralnog, Brjanskog i Zapadnog fronta, dok je Vasiljevski rukovodio Voroneškim frontom. Petog jula, nakon sovjetske artiljerijske protupripreme, poslije njemačke kratke artiljenijske vatre i bombardiranja iz zraka, počela je bitka kod Kurska. Tog dana uvečer, sa sjevera luka kod Kurska njemački grenadiri i strijelci potpomognuti artiljerijom i inženjerijom, uklinili su se u prednju liniju sovjetske obrane. Njemačka komanda ustanovila je da je sovjetska obrana bila žilavija nego što se to očekivalo, a sovjetska avijacija nanosila je teške gubitke neprijateljskim tenkovima. General von Mellenthin se prisjeća da unatoč teškim bombardiranjima sovjetskih artiljerijskih položaja što ih je poduzimala Luftwaffe (Luftvafe), obrambena vatra topova Crvene armije nije ni najmanje popuštala. Borbe duž cijelog luka kod Kurska na sjeveru i jugu bile su žestoke i neprestane i poslije tjedan dana ogorčene bitke Nijemci su zaključili da su sovjetske rezerve neiscrpne. Četrnaestog jula bilo je pronicljivijim njemačkim vođama jasno da je red vožnje njihovog napada potpuno propao. Njemački gubici u tenkovima bili su ošamućujući. Osim toga, novi tenkovi tipa »panter« su razočarali: bili su lako zapaljivi, a posade im nisu bile dovoljno obučene. Trinaestog jula, kad je bitka dosegla vrhunac, Hitler je pozvao komandante grupe armija Jug i Centar i obavijestio ih da su se Saveznici iskrcali na Siciliji i da se talijanske trupe vrlo slabo bore.

Situaciju je još više pogoršavala sve veća mogućnost savezničkog iskrcavanja i na drugim mjestima na Balkanu ili u južnoj Italiji. Zbog toga se nije smjela obustaviti operacija Ciladelle. No to je bilo lakše reći nego učiniti, jer Nijemci su, slikovito rečeno, uhvatili tigra za rep i sad ga više nisu smjeli ispustiti. Njemačka je komanda, čini se, načinila kapitalnu grešku kad je sovjetskim trupama dala vremena da se u aprilu, maju i junu pregrupiraju i ojačaju. Izuzetno žestoka bitka što se vodila oko Prohorovke stajala je Nijemce vrlo visokih gubitaka u ljudstvu i ratnom materijalu; sovjetski podaci navode da su samo u jednom danu Nijemci tu izgubili 10.000 oficira i vojnika te 350 tenkova. I u borbama na južnoj strani luka trpjeli su velike gubitke. Na primjer, petog dana ofanzive 73. oklopnom puku 19. tenkovske divizije ostale su samo dvije čete. 332. pješadijska divizija izgubila je 3700 ljudi, a 6. tenkovska divizija je uz velike gubitke u ljudstvu ostala samo sa 47 tenkova. Tada su Žukov i Vasiljevski, u svojstvu predstavnika Stavke, naredili Brjanskom frontu da krene u ofanzivu, a tri dana poslije, 15. jula, Centralni front je poćeo koncentrični napad na Orel. Njemačka komanda je morala hitno odlučiti: hoće li povući na polazne položaje trupe koje napadaju od pravca Bjelgoroda ka Kursku. Nijemci su računali da će, ako se tamo konsolidiraju, moći koristiti dio svojih snaga koje operiraju u orelskom zavoju. Zbog toga su se 16. jula Četvrta oklopna armija i Armijska grupa Kemvf počele povlačiti, štićene jakim snagama. Istodobno je Žukov naredio Šestoj gardijskoj i Prvoj tenkovskoj armiji da izvedu brzi protuudar na jugu, duž ceste Obojan-Bjelgorod. Osamnaestog jula pokrenuo je u ofanzivu Stepski front, pa su 20. jula sve armije Voroneškog i Stepskog fronta međusobno usklađenim udarima napadale Nijemce koji su se povlačili. Do kraja toga dana Crvena armija je vratila sve one položaje koje je držala prije njemačke ofanzive 5. jula. Posljednjih dana jula jedinice Jedanaeste gardijske, Četvrte tenkovske i Šezdeset druge armije približile su se cesti i željezničkoj pruzi Orel-Brjanski, a početkom avgusta bitka je prenesena na prilaze Orelu. Putovima i poljima vukle su se beskonačno duge kolone odstupajućih njemačkih vojnika i vozila, a glavne ceste postajale su neraskrčiva uska grla. Sovjetski borbeni avioni i bombarderi napadali su te kolone, kao i trupe nagomilane na prelazima preko rijeke Oke. Sovjetske trupe zatekle su u ruševinama Orel, grad koji je prije rata imao više od 100.000 stanovnika. Tvornice i radionice bile su sravnjene sa zemljom, a kolodvor razoren. Nijemci su pružali tvrdokoran otpor, no 5. avgusta snage Crvene armije očistile su grad od neprijatelja. Nakon trijumfa kod Kurska te oslobođenja Orela i Bjelgoroda začule su se prve pobjedničke salve u Moskvi. Rusi su sad znali da su dobili rat. Staljin je govorio: - Dok je bitka kod Staljingrada bila predznak pada njemačke fašističke armije, bitka kod Kurska je tu armiju suočila s katastrofom. Prezidijum Vrhovnog Sovjeta je 31. jula dodijelio odlikovanje za uspjeh proliv Nijemaca. Žukov je ponovo dobio Orden Suvorova prvog reda za ulogu od vitalne važnosti prilikom bitke kod Kurska. Ostali komandanti i ovaj put su dobili druga odlikovanja. Trupe Stepskog fronta pod komandom generala Konjeva, potpomognute susjednim Voroneškim i Jugozapadnim frontom, oslobodile su 23. avgusta ukrajinski velegrad Harkov. Ta pobjeda, uz sjajne uspjehe kod Kurska i Orela, označila je kraj ofanzivne moći njemačke armije na Istočnom frontu. Operacije nisu iscrple rezerve Crvene armije i ona je sada imala odlučnu brojčanu nadmoć. Sovjetske zračne snage bile su sada dvostruko jače od njemačkih, a brze promjene situacije natjerale su njemačku avijaciju da se neprestano seli s jednog područja borbe na drugo i priskače u pomoć u kritičnim trenucima. U toku posljednjih mjeseci 1943. Nijemci su se povlačili cijelom širinom južne polovice fronta

na istok, a Crvena armija ih je gonila u stopu. Nijemci su gajili nadu da će se zaustaviti na Dnjepru, no u oktobru su morali bespomoćno gledati kako Crvena armija prelazi tu rijeku, ostavljajući u njemačkim rukama šarao njeno ušće. Oslobođen je Perekop, kopnena veza sa Krimom, pa su Nijemci na poluotoku ostali odsječeni. U novembru je oslobođen Kijev, a za njim, jedan po jedan, i drugi ukrajinski gradovi. Do decembra, poslije tri mjeseca napredovanja, Crvena armija je u središnjem i južnom dijelu evropskog dijela Sovjetskog Saveza potisnula Nijemce za više od trista kilometara na zapad. Tada su se obje strane ukopale u očekivanju Žestoke zimske kampanje. U skladu s generalnim planom sovjetske Vrhovne komande, četiri ukrajinska fronta zaključila su ofanzivu potkraj decembra 1943. i početkom januara 1944. godine. U prvim tjednima 1944. godine Žukov je požurio u Ukrajinu da bi koordinirao operacije Prvog ukrajinskog fronta pod komandom generala Vatutina i Drugog ukrajinskog fronta pod komandom generala Konjeva. Deset njemačkih divizija i jedna motorizirana brigada, pod komandom generala Wilhelma Stemmermanna (Vilhelm Štemerman), načinili su u sovjetskim linijama kod Kanjeva i Korsunj-Ševčenkovskog klin širok oko 120 kilometara. Trupe Drugog ukrajinskog fronta napale su 24. januara taj klin, a dva dana kasnije uslijedila je i ofanziva Prvog ukrajinskog fronta. Sovjetske snage su probile njemačku obranu i 29. januara dva fronta spojila su se kod Zvjenigorodke i opkolile njemačke divizije. Osmog februara Žukov je uputio ultimatum generalu Stemmermannu pozivajući ga da se preda. Nijemci su odbili taj zahtjev i bitka se rasplamsala novom žestinom. Položaj opkoljenih Nijemaca pogoršavao se iz dana u dan, a od 10. februara cijeli džep bio je pod vatrom sovjetske artiljerije. Sedamnaestog februara u noći Nijemci su učinili posljednji očajnički pokušaj da se probiju, no uspjeli su samo djelomično. Prema podacima iz sovjetskih izvora, u operaciji kod Korsunj-Ševčenkovskog poginulo je 55.000 Nijemaca, dok ih je 18.000 zarobljeno; njemački podaci govore o tome da je od 50.000 opkoljenih ljudi Manstein uspio izvući njih 35.000, ali da je izgubljena velika količina ratnog materijala, naročito artiljerije. Prvih dana marta sovjetska Vrhovna komanda odlučila je da poduzme ofanzivu širokih razmjera. U njoj će sudjelovati Prvi, Drugi i Treći ukrajinski front, a cilj joj je oslobođenje dijela zapadne Ukrajine poznatog pod imenom Desna Obala. Osnovna strategija ofanzive zahtijevala je istodobne udare na cijeloj širini fronta od Polesja do limana Dnjepra, razbijanje neprijatelja u male grupe, te postepeno uništavanje tih grupa. Drugi bjeloruski front, formiran 24. februara na području između Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta, napadat će prema Kovelu i Brestu, dok će Prvi ukrajinski front svoj napad usmjeriti od Šepetovke na jug prema Čortkovu i Černovciju i presjeći odstupnicu Grupi armija Jug u zoni sjeverno od rijeke Dnjestar. Drugi ukrajinski front napast će iz područja Zvjenigorodke prema Umanju i Jašiju, a Treći ukrajinski front od Krivog Roga prema Nikolajevu i Odesi. Četvrti ukrajinski front neće sudjelovati u toj ofanzivi prema zapadu, no on treba da počne pripremanje udara na Krim. U jeku priprema za ofanzivu, Crvenu armiju je zadesio težak gubitak. General Vatutin je 29. februara otputovao u obilazak svojih jedinica. Ukrajinski nacionalistički izdajnici napali su iz zasjede automobil kojim su putovali Vatutin i članovi njegovog štaba. General je bio ranjen; poslije mjesec i pol, 15. aprila, umro je u operacionoj dvorani. Prvog marta Žukov je preuzeo Vatutinovu dužnost komandanta Prvog ukrajinskog fronta. Poslije nekoliko dana Žukovljeve jedinice krenule su u ofanzivu prema Černovciju, probile jaku njemačku obranu i za dva dana napredovale 25 do 50 kilometara. Između 7. i 11. marta Žukovljeve jurišne grupe oslobodile su područje između Voločiska, Černija i Ostrova te presjekle željezničku prugu Lvov-Odesa, napredujući stotinjak kilometara. Dubno, stara tvrđava na strmoj riječnoj obali gdje se je borio Taras Buljba, trupe Žukovljevog Prvog ukrajinskog fronta oslobodile su 17. marta, a sutradan

je oslobođeno važno željezničko čvorište Žmerinka. Kremenjec je pao 19. marta poslije kombiniranog bočnog manevra i frontalnog napada, a dan kasnije oslobođeno je veliko željezničko čvorište Mogilev-Podoljskij. Žukovljeve udarne grupe nastavile su ofanzivu 21. marta i Prva tenkovska armija ubrzo je prešla Dnjestar, dok su druge tenkovske jedinice forsirale rijeku Prut i oslobodile Černovci. Žukovljeve trupe nastavile su nadirati prema zapadu, tukle Nijemce u podnožju Karpata i izbile na granice Čehoslovačke i Rumunjske. Njegovi vojnici ušli su u važan grad Tarnopol, a 15. aprila uvečer Moskovljani su slušali sad već uobičajane salve u čast Prvog ukrajinskog fronta. Petnaestog maja Konjev je preuzeo komandu nad Prvim ukrajinskim frontom da bi Žukov mogao sudjelovati u novoj velikoj ofanzivi kojoj je bio cilj oslobođenje Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike. Operacija je dobila šifrirano ime Bagration (general Pjotr Ivanovič Bagration je heroj bitke kod Borodina 1812. godine). Bilo je predviđeno da se u toku Bagrationa likvidira izbočina linije fronta u trokutu Vitebsk-Bobrujsk-Minsk te da se nastavi napredovanje prema rijeci Desni, te prema Molodječnom, Stalbciju i Starobinu. Bokove njemačkih trupa koje brane ovu izbočinu napast će dvije snage: Grupa A sastavljena od Prvog pribaltičkog i Trećcg bjeloruskog fronta, te Grupa B u kojoj su Prvi i Drugi bjeloruski front. U tim snagama bilo je sedamdeset i sedam pješadijskih divizija te tri tenkovska korpusa i po jedan mehanizirani i konjički. Bilo je planirano napredovanje od 200 do 250 kilometara u toj operaciji koja bi trajala između četrdeset i pedeset dana. Stavka je preispitala plan ofanzive 22. i 23. maja i tom prilikom zadužila Vasiljevskog da koordinira operacije Grupe A, a Žukova Grupe B. Do 20. juna 1944. u te dvije grupe koncentrirana je impresivna vojna snaga: 166 divizija i devet streljačkih brigada potpomognutih s više od 31.000 velikokalibarskih topova i minobacača, 5200 tenkova i samohotki te 6000 aviona. Brojem topova, nadmoć nad neprijateljem bila je u razmjeru tri prema jedan. Da bi brige Nijemaca bile još veće, sovjetska prednost u tenkovima i samohodnim topovima bila je četvorostruka, a u avijaciji još veća. Prvi i Treći bjeloruski front imali su u svojim sastavima više od dvije trećine od ukupnog broja vojnika, te tri četvrtine svih tenkova, samohodnih topova i aviona koncentriranih u četiri fronta. Pripreme za ofanzivu dovršene su 22. juna. Neposredno prije jurlša, istureni bataljoni izviđali su položaje i slah najsvježije izvještaje o stanju njemačke obrane. Prvi pribaltički front napao je 23. juna, no napredovao je sporo zbog loših cesta i žilavog neprijateljskog otpora. Napadu se pridružio Treći bjeloruski front; iako se i dalje sporo napredovalo, za tri dana savladano je između trideset i pedeset kilometara. Žukovljevi frontovi, Prvi i Drugi bjeloruski, pošli su u akciju gotovo istodobno s ostalima, no i tu su mnoge jedinice sporo napredovale. Poslije pet dana borbi, Prvi bjeloruski front napokon je prodro kroz njemačke linije na frontu širokom dvjesta kilometara i probio se stotinjak kilometara u dubinu neprijateljske pozadine. Trupe Drugog bjeloruskog fronta prešle su Dnjepar da bi potkraj juna oslobodile Mogilev i izbile na ušće Pruta u Dnjepar. Nijemci su se sad povlačili duž cijelog bojišta od Južne Dvine do Pripjeta. Četiri fronta dobila su nove upute od Stavke: napredovati prema Minsku i osloboditi ga te uništiti njemačka pojačanja što pristižu i tako spriječiti neprijatelja da stabilizira svoje položaje. Tri bjeloruska fronta približavala su se s različitih strana Minsku; trećeg jula je glavni grad Bjelorusije, sav u ruševinama, očišćen od Nijemaca. Crvena armija je dobila nove zadatke: dovršiti oslobađanje Bjelorusije te izbaciti Nijemce iz Litavske SSR i Poljske. Ofanziva je uspješno počela 20. jula kad su udarne grupe lijevog krila Prvog bjeloruskog fronta u širokom frontu doprle do srednjeg toka Buga i prešavši ga na tri mjesta ušle na

teritorij Poljske. Lublin je oslobođen 23. jula, a dva dana poslije Žukovljeve su trupe izbile na Vislu. Napredovanje je omogućilo da se opkole neprijateljske jedinice u Brestu. Sutradan, 28. jula, Crvena armija je oslobodila Brest, staru tvrđavu koja je pala Nijemcima u ruke u prvom naletu rata u junu 1941. Tada je Stavka izdala nove naredbe koje će četiri fronta dovesti na Vislu i na granice Istočne Prusije. Dva fronta pod Žukovljevom komandom dobila su posebne zadatke. Drugi bjeloruski front usmjerit će svoju ofanzivu prema Lomži i Ostralenki, oko 10. avgusta uspostaviti mostobran na zapadnoj obali Narewa (Narev) i tada konsolidirati svoje položaje prije napredovanja u Istočnu Prusiju. Prvi bjeloruski front napast će prema Varšavi, zauzeti Pragu na rubu poljskog glavnog grada 8. avgusta, te uspostaviti mostobrane na zapadnim obalama Narewa i Visle. Iako se ofanziva usporavala, Drugi bjeloruski front stigao je na liniju Augustow-Lomža u drugoj polovici avgusta, dok su armije Prvog bjeloruskog fronta izbile na Narew između njegovog ušća i Pultuska. Nijemcima je u međuvremenu uspjelo ponovo učvrstiti svoju liniju fronta. To, povezano sa silnim produžavanjem sovjetskih linija snabdijevanja te velikom zamorenošću trupa, prisililo je Sovjete da obustave ofanzivu. Staljin je 29. avgusta naredio da sva četini fronta zauzmu defanzivne položaje na frontu od Elgave do Jusefuva. Žukovljevim frontovima, Prvom i Drugom bjeloruskom, Staljin je dopustio da poduzimaju ofanzivne operacije ograničenog dometa u septembru te da uspostave mostobrane na Narewu i da oslobode Pragu - sve lo prije nego što će zauzeti defanzivne položaje. U međuvremenu su poljski ilegalci, pripadnici pokreta Armije Krajove, pokušali iskoristiti njemačko odstupanje i sovjetsko napredovanje pa su proglasili opći ustanak, koji će početi prvog avgusta uvečer. I danas još traju rasprave o tome da li Crvena armija nije mogla ili nije htjela priteći u pomoć varšavskim borcima. Žukov napominje da vođa ustanka general Bor-Komorowski nije o ustanku obavijestio ni sovjetsku komandu ni poljsku Prvu armiju koja je bila pod Žukovljevom komandom. On također tvrdi da je odašiljana pomoć ustanicima: omoti sa hranom, lijekovima i municijom bacani su im iz aviona uz pomoć padobrana. Početkom oktobra su se poljske snage u Varšavi predale. Borbe su trajale više od dva mjeseca i u njima je nestalo pola ustaničke armije te 10.000 njemačkih vojnika. Kad su poslije tri mjeseca sovjetske trupe ušle u Varšavu zatekle su grad u ruševinama, a mnogi poginuli još nisu bili pokopani. Bal kandow nl oad.or g

ZAVRŠNI UDAR

Godina 1944, kojoj su pečat dali sovjetski uspjesi, bližila se kraju. Kad je 9. septembra Bugarska promijenila stranu i objavila rat Njemačkoj, Stavka je naredila da se obustave vojne operacije u toj zemlji. Trećeg oktobra trupe Drugog ukrajinskog fronta prešle su na teritorij Jugoslavije i zajedno s Jugoslavenima počele oslobađati mjesta uz granicu. Dvadesetog oktobra sovjetske i jugoslavenske trupe ušle su u Beograd, dok je Drugi ukrajinski front zauzeo Debrecin u Mađarskoj. Potkraj decembra su jedinice Drugog i Trećeg ukrajinskog fronta opkolile Budimpeštu, a privremena mađarska vlada objavila je rat Njemačkoj. U zapadnoj Evropi, Saveznici su ušli na njemački teritorij, osvojili Aachen (Ahen) i ugrozili Ruhr (Rur). lako su Nijemci prikupili ostatke svojih oklopnih snaga na zapadu i bacili ih u krvavu protuofanzivu koja ih je zamalo dovela do rijeke Meuse (Mez), ipak su ostali poraženi: potkraj godine njihov je napad zaustavljen i Saveznici su ih ponovo potisnuli. Godine 1944. Žukov je za »uspješno rukovođenje opsežnim vojnim operacijama« primio najviše sovjetsko vojno odlikovanje, Orden Pobjede. Samo tri čovjeka primila su taj orden dva puta: Vasiljevski, Žukov i Staljin. Za bjelorusku operaciju i oslobođenje Ukrajine Žukov je 29. jula po drugi put proglašen Herojem Sovjetskog Saveza. Tako je on bio jedini sovjetski građanin sa četiri tako visoka odlikovanja. Početkom oktobra Staljin je pozvao Žukova na razgovor o napadu na Njemačku. Vrhovni komandant je nagovijestio svoju namjeru da članove Stavke oslobodi dužnosti koordinatora između pojedinih frontova. Žukov mu je odgovorio da Stavka i dalje mora kontrolirati frontove, naroćito otkad ih je manje i otkad se linija bojišta skratila. Te večeri Staljin je telefonirao Žukovu i javio mu da ga je postavio za komandanta Prvog bjeloruskog fronta koji je trenutno vodio operacije na strateškom pravcu ka Berlinu. Žukov je i dalje ostao Staljinov zamjenik. Članovi Stavke, predstavnici Državnog komiteta za obranu i načelnik Generalštaba sastali su se potkraj oktobra da rasprave o planu završnih ratnih operacija. Pravac Varšava-Berlin u zoni Žukovljevog fronta određen je kao glavni pravac operacija, dok su Prvi i Drugi baltički front te Baltička flota predviđeni da vežu neprijateljske snage u Kurlandiji{2} i spriječe njihovo prebacivanje na druge sektore. Šesnaestog novembra je Žukov primio naredbu kojom je i formalno imenovan komandantom Prvog bjeloruskog fronta, Njcgov dugogodišnji prijatelj general Rokosovski postavljen je za komandanta Drugog bjeloruskog fronta koji će djelovati protiv neprijatelja u Istočnoj Pruskoj. Početkom januara 1945. trupe Crvene armije čekale su znak za udar prema srednjoj Evropi. Sedam sovjetskih frontova stajalo je nasuprot Nijemcima. Od sjevera prema jugu frontovi su bili ovako raspoređeni: Prvi pribaltički front pod komandom generala F. I. Bagramjana; Treći bjeloruski pod komandom 38-godišnjeg generala I. D. Čornjakovskog (on će ubrzo poginuti pod Kalinjingradom, tadašnjim Konigsbergom) bio je raspoređen duž Njemena; Rokosovski, koji je naslijedio M. V. Zaharova, bio je komandant Drugog bjeloruskog fronta duž Narewa; Žukov i njegov Prvi bjeloruski te Konjev koji je bio na čelu Prvog ukrajinskog stajali su na Visli; Četvrti ukrajinski pod komandom generala I. E. Petrova bio je na Sanu, a Drugi i Treći ukrajinski front generala

Malinovskog i Tolbuhina bili su u Mađarskoj. Stavka je neprestano slala pojačanja Žukovu i Konjevu. Prvi bjeloruski i Prvi ukrajinski front imali su zajedno 163 divizije, 32.143 topa i minobacača, 6460 tenkova i samohodnih topova, 4772 aviona i 2,200.000 ljudi. Za predstojeću ofanzivu Sovjeti su imali višestruku nadmoć nad neprijateljem: u ljudstvu je omjer bio 5,5 prema 1, u topovima i minobacačima gotovo 8 prema 1, u tenkovima 5,7 prema 1 te u avionima čak 17,6 prema 1. Prosječna gustoća koncentracije duž cijele zone napada dosijezala je jednu pješadijsku diviziju na 1500 metara fronta, a na svakom kilometru bilo je trinaest sovjetskih tenkova - na svakih osamdeset metara po jedan tenk Žukov i njegov štab zatim su razradili pojedinosti ofanzive. Kao pripremu za napad snaga Prvog bjeloruskog fronta predvidjeli su baražnu artiljerijsku vatru do dubine od tri kilometra i u trajanju od dva i pol sata. Inženjerci su pravili prolaz kroz minska polja i postavljali prepreke koje će zadržati protunapade. Izgradili su nove ceste, obnovili postojeće i podigli mostove preko Visle. Velike količine opreme, municije i goriva bile su nagomilane na mostobranima kod Magnuszewa i Pulawyja (Magnušev i Pulavi), dok su medicinske ekipe marljivo pripremale potrepštine za liječenje i evakuaciju ranjenika. Samo na Žukovljevom frontu bilo je spremno 180 poljskih bolnica sa 60.300 kreveta, a još 68.000 kreveta bilo je u pripravnosti u pozadini. Bilo je dovoljno krvi za transfuzije: u Prvom bjeloruskom frontu bilo je 32.500 davalaca krvi, od toga više od četiri hiljade Poljaka. Ofanziva je počela 12. januara kad su trupe Prvog ukrajinskog fronta krenule sa svojih položaja duž Visle. Dva dana kasnije, poslije kratke ali žestoke artiljerijske pripreme, trupe Žukovljevog Prvog bjeloruskog fronta su krenule u napad s mostobrana kod Magnuszewa i Pulawyja. Jedinice koje su krenule s mostobrana kod Magnuszewa još iste večeri su prešle rijeku Pilicu i načinile u njemačkim položajima klin dubok dvanaestak kilometara. Napad s mostobrana kod Pulawyja bio je još uspješniji: trupe Crvene armije prešle su rijeku Zwolenku (Zvolenka, pritoka Visle na pola puta između Radoma i Pulawyja), osvojile uporište Zwolen te natjerale Nijemce u bitku za Radom. Nova artiljerijska priprema 13. januara označila je novu etapu sovjetske ofanzive. Žukov je poslao Prvu gardijsku oklopnu armiju da iskoristi prodor načinjen na području Osme gardijske armije. U narednim danima je Prvi bjeloruski front izvojevao blistave pobjede oslobodivši Novy Miasto (Novi Mjasto) i napredujući prema Lodzu. Radom je pao 16. januara, a sutradan su Žukovljeve trupe zajedno sa poljskom Prvom armijom oslobodile ono što je ostalo od Varšave. Oslobođenjem Varšave zaključen je važan stadij operacije na pravcu Visla-Odra. Trupe Žukova i Konjeva su u toku naredna četiri do šest dana prodrle kroz njemačke položaje na frontu širokom 460 kilometara i napredovale 100 do 150 kilometara. Uvjeti za daljnji razvoj ofanzive bili su izvanredno povoljni, pa je Stavka preciznije odredila zadatke za idućih nekoliko tjedana. Prvi ukrajinski front nastavit će pokret prema Wroclawu (tada se još zvao Breslau), tako da najkasnije 30. januara izbije na Odru južno od Leszna (Lešno) i uspostavi mostobran na lijevoj obali rijeke. Žukovljev Prvi bjeloruski front nadirat ce prema Poznanu (Poznanj) tako da oko 4. februara izbije na prugu Poznan-Bvdgoszcz (Bidgošć). Žukov i Konjev su zamislili da mobilni odredi budu prethodnica glavnini snaga njihovih tenkovskih armija i armija s kombiniranim naoružanjem koje će se kretati u kolonama, Ako bude potrebno poduzimati bočne protunapade i uništavati veće neprijateljske skupine koje ostaju u pozadini snaga što napreduju, te zadatke obavljat će posebno odabrane jedinice koje će se nakon izvršenja zadatka ponovo priključiti glavnini snaga. Konjevljeve su trupe 19. januara ušle u Krakow, a tri dana kasnije prokrčile su sebi put preko Odre i počele utvrđivati mostobran na njenoj lijevoj obali. Žukovljeve su trupe uništile njemačke trupe opkoljene zapadno od Varšave, a sutradan su oslobodile veliki industrijski grad Lodz prije nego

što su Nijemci dospjeli bilo što razoriti i evakuirati skupocjone strojeve koji su već bili zapakirani za slanje u Njemačku. U toku dva dana, 22. i 23. januara, front je napredovao između 100 i 150 kilometara. Na desnom krilu, nakon manevra okružavanja što su ga izveli Druga gardijska oklopna armija i 2. gardijski konjički korpus, zauzet je utvrđeni grad Bydgoszcz, uporište u njemačkoj poznanjskoj obrambenoj liniji. Žukov je dao dragocjen vlastiti prilog planiranju poljske kampanje. Kad su sovjetske trupe dospjele do pruge Bvdgoszcz-Poznan, piše Žukov, postalo je neophodno uspostavljanje veze sa Prvim ukrajinskim frontom. Prema odluci Stavke, Prvi bjeloruski front nije mogao poduzimati nikakve daljnje operacije prije nego što stigne do te pruge. »No trupe Prvog bjeloruskog fronta uveliko su premašile vremenski plan Stavke«, piše Žukov, »i desno krilo fronta je 23. januara već oslobodilo Bydgoszcz i dalje razvijalo ofanzivu prema Schncidemuhlu-Pili i Deulsch-Kroneu-Walczu (Šnajdemile i Dojčkrone). Centralni dio fronta je 25. januara opkolio znatne neprijateljske snage u Poznanu, a lijevo krilo, tijesno surađujući sa Prvim ukrajinskim frontom, napredovalo je do Jarocina.« U podne 25. januara Staljin je telefonirao Žukovu. Pošto je saslušao izvještaj o situaciji, upitao je Žukova što namjerava dalje učiniti. Žukov je odgovorio da je neprijatelj demoraliziran i nesposoban za ozbiljniji otpor i da zbog toga sovjetske jedinice treba da i dalje napadaju i da napreduju do Odre. Cilj im je Kistrin (Kistrin) - Kostrzyn, gdje če pokušati uspostaviti mostobran. Desno krilo fronta skrenut će prema sjeveru i sjeverozapadu protiv neprijateljskih grupacija u Istočnoj Pomeraniji koje još ne predstavljaju ozbiljnu izravnu opasnost. Staljin je prigovorio da će Žukovljeve trupe, kad prijeđu Odru, biti udaljene od Drugog bjeloruskog fronta više od 150 kilometara: - To ne smijemo dopustiti u ovom trenutku - rekao je. - Morat ćete pričekati dok Drugi bjeloruski front dovrši operacije u Istočnoj Prusiji i prestroji svoje snage na Visli. Žukov je upitao kada će se to dogoditi, a Staljin mu je odgovorio da će to biti za petnaestak dana. Rekao mu je također i to da ne može očekivati na svom lijevom krilu podršku Prvog ukrajinskog fronta jer će ovaj biti još neko vrijeme vezan operacijama čišćenja otpora kod Opolea i Katowica. Žukov je pokušavao nagovoriti Staljina da ne zaustavlja ofanzivu dokazujući kako će poslije biti mnogo teže probiti utvrđenu liniju kod Mescritza (Mezeric, njemački naziv za Miedzyrzecz, čit. Mjeđžižeć). Ujedno je zatražio jednu dodatnu armiju kojom bi pojačao desno krilo fronta. Staljin je obećao da če promisliti o Žukovljevim prijedlozima, no u toku dana nije stigao nikakav odgovor. Jedna patrola Prve gardijske tenkovske armije stigla je 26. januara do linije kod Meseritza i tamo zarobila veču skupinu neprijateljskih vojnika. Ispitivanjem zarobljenika doznalo se da na mnogim sektorima linije još nema njemačkih trupa i da su brojne jedinice tek na putu da je zaposjednu. Žukov je odlučio da ubrzano prebaci glavninu svojih snaga na Odru i da hitno pokuša načiniti mostobran na njenoj zapadnoj obali. Da bi glavninu svojih snaga (Prvu i Drugu gardijsku oklopnu armiju, Petu udarnu, Osmu gardijsku, Trideset treću i Šezdeset devetu armiju) zaštitio od njemačkih napada iz Istočne Prusije, Žukov je predložio Staljinu da se Treća udarna, poljska Prva, te Četrdeset sedma i Šezdeset prva armija i 2. konjički korpus (tim redoslijedom) upute prema sjeveru i sjeverozapadu. Dio Osme gardijske i Prve gardijske oklopne armije Žukov bi ostavio u Poznanu da unište tamošnji njemački garnizon. (Sovjeti su vjerovali da u Poznanu nema više od 20.000 neprijateljskih vojnika, no bilo ih je više od 60,000 i borbe u gradu su se otegle do 23. februara.) Poslije mnogo diskutiranja Staljin je napokon pristao na Žukovljev prijedlog da se ofanziva nastavi, no nije odobrio slanje dodatnih jedinica Žukovu.

Ofanziva se brzo razvijala. Glavnina snaga fronta probila je liniju kod Meseritza i 3. februara prešla Odru. Mali mostobran uspostavljen je na zapadnoj obali kod Kilstrina. »U to vrijeme«, piše Žukov, »neprijateljski otpor našem desnom krilu osjetno se pojačao. Izviđanja iz zraka otkrila su velike pokrete i koncentracije njemačkih trupa u Pomeraniji. Da bi se otklonila neposredna opasnost što je prijetila sa sjevera, trebalo je poduzeti brze i odlučne akcije.« Žukov ih je poduzeo: naredio je Prvoj i Drugoj gardijskoj oklopnoj armiji da svoje položaje na Odri prepuste susjednim jedinicama, a one da forsiranim maršem krenu na sjever i da se pregrupiraju kod Arnswaldea (Arnsvalde). Na to područje prebacio je i ojačani 7. konjički korpus te veliki dio svoje artiljerije, inženjerijskih jedinica i opreme. Trupama Drugog bjeloruskog fronta, Žukovu zdesna, Stavka je naredila da 10. februara krenu u ofanzivu, zaposjednu cijelu istočnu Pomeraniju od Gdanska do Sczecina (Ščečin) i da izbiju na baltičku obalu. Drugi bjeloruski front krenuo je 10. februara u napad, no nije mogao izvršiti predviđeni zadatak. Stavka je poslala 24. februara iz svojih rezerva Devetnaestu armiju i trupe su ponovo krenule u napad. Prvog marta su i Žukovljeve trupe otpočele ofanzivu da bi potpomogle napredovanje jedinica Drugog bjeloruskog fronta. Petog marta izbile su na Baltik, zauzele Koszalin (Košalin) i okrenule se prema istoku da bi napale Gdyniju (Gdinja) i Gdansk. Žukovljeva Prva oklopna armija privremeno je prebačena Drugom bjeloruskom frontu da mu pomogne potući Nijemce kod Gdynije. Žukova su poslije kritizirali što je usporio svoje napredovanje prema Berlinu. General Čujkov, jedan od njegovih potčinjenih, iskoristio je Žukovljev pad u nemilost poslije rata da bi ustvrdio kako je Berlin mogao biti osvojen već u februaru 1945. godine. Kad je Žukov bio djelomično rehabilitiran, bilo mu je dopušteno da se brani. Da bi dokazao kako je morao usporiti napredovanje, Žukov je naveo izjave feldmaršala Keitela (Kajtl) i načelnika Generalštaba Guderiana da su Nijemci namjeravali napasti iz Pomeranije bok i pozadinu njegovih snaga. Žukov kaže da su Sovjeti mogli zanemariti tu prijetnju i poslati obje tenkovske armije i tri-četiri armije s kombiniranim naoružanjem ravno na Berlin, no Nijemci bi napadom sa sjevera mogli doprijeti do Odre, odsjeći sovjetske snage koje hitaju prema Berlinu i tako ugroziti cijeli front. Žukov navodi i usporedbu iz povijesti: u ofanzivi na Varšavu 1920. godine previše revni komandanti Crvene armije pojurili su predaleko naprijed i platili to stravičnim gubicima. Žukov nadalje tvrdi da u februaru 1945. ni front generala Žukova nije mogao izvesti konačni udar na Berlin: uz prijetnju iz Pomeramje, nije se smjelo zanemariti ni postojeću situaciju sa snabdijevanjem. Jedinice su u toku dvadesetak dana napredovale 500 kilometara i zalihe su, dakako, ostale daleko za njima. Sovjetskim trupama nedostajalo je materijala, naročito goriva. Također, ni avijacija nije mogla tako brzo prebacivati svoje baze prema naprijed kako bi s njih potpomagala operacije na bojištu. Unatoč odgađanjima i odstupanjima, operacija na Visli i Odri bila je blistavo uspješna. Sovjetski izvori navode da je u n joj zarobljeno 147.000 vojnika, zaplijenjeno 1377 tenkova i samohotki, 5707 minobacača i 1360 aviona. U operaciji koja je trajala 23 dana, sovjetske i poljske jedinice napredovale su u prosjeku dvadesetak kilometara na dan. Sad je Žukovljev Prvi bjeloruski front bio na Odri spreman za konačni juriš na Njemačku. Prvog aprila su Žukov i Konjev bili pozvani u Moskvu na sastanak sa Staljinom. Jedva su se pozdravili sa svojim šefom, kad je Staljin naredio generalu Štemenku da pročita telegram. Bila je to informacija o tome da angloamerička komanda priprema operaciju osvajanja Berlina. Glavnim udarom rukovodit će feldmaršal Montgomery (Montgomeri), a pravac udara vodi sjeverno od Ruhra, najkraćom crtom koja povezuje britanske trupe s Berlinom. (Naravno, telegram je vrvio besmislima. Unatoč sovjetskim bojaznima, nije bilo nikakvih pouzdanih znakova da Saveznici namjeravaju pogaziti

politički dogovor što su ga sklopili Churchill, Roosevelt (Ruzvelt) i Staljin. Smisao je u tome da je sovjetska vlada imala razloga da povjeruje kako je Eisenhower (Ajzenhauer) lagao kad je 31. marta rekao Staljinu da de se zaustaviti na rijeci Elbi, šezdeset kilometara ispred Berlina. Dr Earl Ziemke (Erl Cimke) tvrdi: »Zapravo, ako je netko lagao prvoga aprila bio je to Staljin koji je u svojem odgovoru Eisenhoweru tvrdio kako ni on više ne smatra njemački glavni grad nekim važnim ciljem, a istodobno je naredio vratolomno brzo prestrojavanje za napad na Berlin.«{3} Kad je načelnik operativnog odjeljenja general Štemenko dovršio čitanje, Staljin se obratio Žukovu i Konjevu: - Dakle, tko će osvojiti Berlin: mi ili Saveznici? Konjev je prvi odgovorio uvjeravajući ga da će sovjetske snage prve biti u Berlinu; točnije, njegov je front spreman da sudjeluje u bitki za njemački glavni grad. Žukov je rekao kako je njegov front sada »zasićen« trupama i opremom, da je ustremljen prema Berlinu i da je najbliži tom gradu. - Očenj harašo - rekao je Staljin. - Obojica ćete pripremiti svoje planove, odmah sada, u Moskvi, u Generalštabu i za dan-dva o njima izvijestiti Stavku, tako da se možete vratiti u svoje frontove s posve odobrenim planovima u rukama. Konjev je očajnički čeznuo za tim da dijeli slavu osvajača Hitlerovog glavnog grada; drugim riječima, htio ju je preoteti Žukovu time što če prvi stići u Berlin. Nikako nije volio Žukova, a Staljin je - dosljedan svojem karakteru - iskorištavao tu netrpeljivost i suprotstavljao ih jednoga drugome. Svaki od ta dva čovjeka jake volje pokušavao je još u Moskvi navesti Staljina da prihvati upravo njegov plan za konačni juriš na Njemačku. Žukov nije ni trenutka posumnjao u to da bi njegov Prvi bjeloruski front mogao sam osvojiti Berlin, dok je Konjev uporno pokušavao izmijeniti prijašnju odluku Stavke o tome da njegove snage treba da osiguravaju teritorij južno od Berlina, Kad je 3. aprila ujutro sastanak nastavljen, Staljin je saslušao planove obojice komandanata i tada preuzeo stvar u svoje ruke. Proučavajući granicu između dva fronta kako je bila ucrtana na generalštabnoj karti, Staljin je prebrisao graničnu liniju koja je išla od rijeke Nise kroz Berlin do Potsdama, te ucrtao vlastitu, ali samo do Lubbena (Luben) na rijeci Spree (Špre), pedesetak kilometara jugoistočno od Berlina. Poruka je svima bila jasna: Staljin je dvojici komandanata rekao da sve što se dogodi pošto stignu do Lubbena posve ovisi o daljnjim akcijama njihovih frontova. Žukov se sjećao kako je Staljin njemu povjerio osvajanje njemačkog glavnog grada, dok će mu Konjev u tome pomoći uništavajući neprijatelja južno od Berlina, odsijecajući Grupu armija Centar od branitelja grada i omogućavajući tako Žukovljev napad. No, piše Žukov, »upravo tu na sastanku u Stavki, Staljin je dao upute maršalu Konjevu: u slučaju tvrdokornog njemačkog otpora na istočnim prilazima Berlinu i mogućeg odlaganja ofanzive Prvog bjeloruskog fronta, Prvi ukrajinski front mora biti spreman da udari na Berlin s juga.« Žukov je strepio od ishoda bitke za Berlin. »U toku cijelog rata«, piše Žukov, »nismo imali prilike osvajati tako snažno utvrđen grad kao što je to bio Berlin. Njegovo područje obuhvaća devetsto kvadratnih kilometara. Gradska podzemna željeznica i razvijene podzemne građevinske strukture davale su neprijatelju veliku slobodu manevriranja. Grad i njegova predgrađa bili su brižljivo pripremljeni za žilav otpor. Svaka ulica, trg, aleja, kuća, kanal i most predstavljali su dio sveopće obrane grada.« Žukov je naredio da izviđački avioni poduzmu šest serija fotografiranja Berlina, prilaza gradu i obrambenih linija. Iz snimaka iz zraka, zaplijenjenih dokumenata i izjava ratnih zarobljenika pripremljeni su detaljni i slikoviti izvještaji koji su odaslani nižim komandama do nivoa čete. Uz to, inženjerijske jedinice načinile su model grada i njegovih predgrađa u točnim omjerima i predale ga

Žukovu i njegovom štabu. Taj depresivni model sačuvan je i danas je izložon u muzeju Karlshorst u Istočnom Berlinu. Od 5. do 14. aprila u Prvom bjeloruskom frontu održavani su sastanci i komandne vježbe na kartama i modelima, a na njima su sudjelovali predstavnici armija, korpusa, artiljerije fronta i pojedinih armija te svih važnijih pomoćnih službi. Kad se približio dan ofanzive, učinjene su posljednje pripreme. Vodeći računa o tome da su trupe koje se brane noću mnogo podložnije panici i pometnji, Žukov je odlučio da krene u napad dva sata prije svitanja, Njegove snage bit će potpomognute sa 140 divovskih protuavionskih reflektora koji će obasjavati i zaslijepiti neprijateljske položaje i objekte napada i ujedno olakšati nadzor nad pojedinim formacijama Crvene armije koje će sudjelovati u napadu. U međuvremenu su Nijemci grozničavo pripremali obranu na Odri. General Gotthard Heinrici (Gothard Hajnriči), koji je u ljetu 1944. aktiviran iz rezerve, preuzeo je komandu nad Grupom armija Visla sa zadatkom da zadrži sovjetske trupe na Odri i spasi Berlin. Njegova specijalnost bile su defanzivne operacije. Potkraj januara 1942. njemu je bila povjerena komanda nad ostacima Četvrte armije koja je držala položaje pod Moskvom. Tu je bio razvio vrlo uspješnu obrambenu taktiku. Čim bi ustanovio da na nekom sektoru predstoji sovjetski napad, on bi svojim jedinicama naredio da se u toku noći povuku na nove položaje, dva-tri kilometra dublje u pozadinu. Baražna vatra sovjetske artiljerije, inače vrlo razorna, rasipala bi se po napuštenoj liniji fronta. A kad bi vatra zamukla, Nijemci bi pohitali natrag na prvobitne položaje. U početku aprila 1945. Heinrici je pregledao dvije obrambene linije što ih je izgradio duž Odre. Planirao je da čim počne Žukovljeva artiljerijska priprema evakuira svoje jedinice s one linije koja leži istočnije, tako da sovjetske granate padnu na prazne rovove. Najvažniji i odlučni problem bio je, dakako, odrediti točan trenutak sovjetskog napada. Nekoliko varki znatno je otežalo Heinricijev zadatak predviđanja. Unatoč tome, general u čijim rukama su ležale Hitlerove nade vjerovao je da ofanziva neće početi prije sredine aprila. U nedjelju 15. aprila, nešto poslije 20 sati, Heinrici je donio odluku. Pošto je analizirao izvještaje s terena, on je bio uvjeren da će Žukovljev napad početi sutradan u zoru. Izdao je izuzetno kratku naredbu generalu Theodoru Busseu (Teodor Buse), komandantu Devete armije: »Povucite se i zauzmite položaje na drugoj liniji obrane.« Pod zaštitom mraka Nijemci su odmah počeli uzmicati. Ta lukavština oduzela im je dobar dio noći. Žukov je nestrpljivo očekivao početak napada. Šesnaestog aprila u tri sata ujutro počeo je posljednju provjeru svojih jedinica, što mu je oduzelo sat i pol. Bilo je određeno da artiljerijska priprema počne točno u 5.00 sati. Žukov se prisjećao da su se posljednjih nekoliko minuta prije napada kazaljke na satu kretale sporije nego ikada. Napokon, tri minute prije početka baražne vatre, Žukov je izišao iz svoga bunkera i zauzeo mjesto na promatračnici koju su njegovi inženjerci bili izgradili vrlo precizno. Pregled nad cijelim okolnim terenom bio je savršen. U tom času je dolina rijeke bila zavijena u predjutarnju maglu. Žukov je pogledao na sat: bilo je točno pet sati. »U tom trenutku«, piše Žukov, »cijeli pejzaž je bljesnuo u vatri mnogo hiljada topova, minobacača i naših legendarnih ’kaćuša’ (raketnih bacača montiranih na kamione). Slijedila je zaglušujuća grmljavina gromoglasnih eksplozija granata, mina i avionskih bombi, praćena neprekidnim zujanjem bombardera u zraku.« S neprijateljske strane Žukov je čuo samo nekoliko rafala iz mašinki i tada se sve stišalo. (To mora da su bili Heinricijevi branitelji koji su zaostali na prvoj obrambenoj liniji). Žukovu se činilo da nijedno živo biće nije moglo preživjeti pakao što ga je priredila njegova artiljerija. Poslije trideset minuta artiljerijske vatre, bez ijednog topovskog hica s njemačke strane, Žukov je zaključio

da je neprijateljska obrana posve neutralizirana i naredio je početak općeg juriša. Nebo se odjednom zažarilo od hiljada raznobojnih raketa, a onda se u istom trenutku upalilo svih 140 reflektora, poređanih na svakih dvjesta metara. Svjetlo snažnije od sjaja stotinu milijarda svijeća obasjalo je bojno polje osvjetljavajući sovjetskim tenkislima i pješacima ciljeve koje će napasti. »Bio je to neopisivo impresivan vidik«, piše Žukov, »nikad u životu nisam nešto slično doživio.« Kad je artiljerijska vatra bila na vrhuncu, sovjetski tenkovi i pješadija sunuli su naprijed. U osvit dana oni su prešli jedva branjenu prvu liniju i počeli napadati drugu. Žukov navodi da je prvog dana ofanzive avijacija potpomogla kopnene trupe sa 6550 borbenih letova te da je sovjetska artiljerija ispalila 1,236.000 granata, a to je ukupno 2450 vagona ili 98.000 tona municije bačene na njemačke položaje. Kad su se sovjetske jedinice približile strmim padinama brežuljaka Seelow (Zelov), počele su Žukovljeve nevolje. S položaja koji su gospodarili okolicom, njemački flakovi i protutenkovski topovi počeli su rigati ubitačnu vatru na formacije Crvene armije, naprosto otpuhujući pješadijce s tenkova i paleći oklopna vozila. Napadači su ubrzo zaustavljeni, a zatim natjerani na povlačenje. U jedan sat poslije podneva Žukov je ustanovio da je obrana na Seelowu praktički nedirnuta i da mora mijenjati taktiku. Prvobitni Žukovljev plan predviđao je da njegove oklopne armije, Prva gardijska pod komandom generala Katukova i Druga gardijska pod komandom generala Bogdanova, krenu u bitku tek pošto budu zaposjednute uzvisine Seelow. Sad, da bi razbio žilav neprijateljski otpor, Žukov je odlučio ubaciti i te dvije armije u bitku. U 14.30 krenuo je prvi val tenkova prema Seelowu U 15.00 sati Žukov je telefonirao Staljinu, izložio mu svoje nevolje kao i to da je angažirao dvije armije. Staljin ga je saslušao bez upadica i tada mu mirnim glasom rekao da je Konjev prešao Nisu bez ikakvih teškoća i da nadire ne nailazeći na odviše jak otpor. Nakon toga je rekao Žukovu neka svoje oklopne armije potpomogne napadima bombardera. - Još večeras mi telefonirajte kako se stvari razvijaju po vas - rekao je Staljin. Te večeri je Žukov ponovo javio Vrhovnom komandantu kakvi ga problemi muče: uzvisine Seelow neće moći osvojiti prije sutrašnje večeri. Tada je Staljina napustila mirnoća koja ga je služila cijeli taj dan. Prigovorio je Žukovu što je Prvu gardijsku oklopnu armiju poslao na sektor Osme gardijske armije, a onda upitao Žukova je li uvjeren u to da će sutra zauzeti uzvisine Seelow. Žukov je ponovio da će njegove trupe do kraja sutrašnjeg dana, 17. aprila, probiti neprijateljsku obranu, te da je uvjeren da je bolje da Nijemci bace što više snaga protiv njega kod Seelowa, jer će u tom slučaju sovjetske jedinice prije biti u mogućnosti da osvoje Berlin. Uostalom, završio je Žukov, lakše ih je pobijediti na otvorenom bojištu nego u gradu. Staljin je rekao Žukovu da namjerava narediti Konjevu da sa dvije oklopne armije krene na Berlin s juga, a Rokosovskom da ubrza forsiranje Odre i da tako napadne Berlin sa sjevera. Žukov, iako je strahovao da bi mu slava pobjede mogla izmaći iz ruku, odgovorio je da bi se Konjevljeve oklopne armije mogle poslati prema Berlinu, ali da Rokosovski neće biti kadar da započne ofanzivu s Odre prije 23. aprila, jer će ga zadržati prelaženje preko rijeke. Umjesto odgovora, Staljin je samo rekao »Zdravstvujte!« i spustio slušalicu. U međuvremenu je Konjevljev front sjajno napredovao i moglo bi se reći da Konjev nije bio previše tužan zbog Žukovljevih nevolja na putu u Berlin. Sedamnaestog aprila Staljin je telefonirao Konjevu: - Žukov ima poteškoća. Još pokušava probiti obranu. - Staljin je tada šutio nekoliko trenutaka, a ni Konjev nije ništa govorio. Napokon je Staljin upitao:

- Mogu li se prebaciti Žukovljeve pokretne snage, pa da ih pustimo prema Berlinu kroz prodor što ste ga vi načinili na svom sektoru? Staljin je mogao očekivati da Konjeva neće obradovati prijedlog da na takav način pomogne Žukovu, - Druže Staljine - odgovorio je Konjev - to bi nam oduzelo previše vremena i izazvalo bi veliku zbrku. Nema potrebe da se tenkovske jedinice Prvog bjeloruskog fronta prebacuju kroz otvor što smo ga mi načinili. Događaji na našem sektoru razvijajli se povoljno, imamo dovoljno snaga i u položaju smo da možemo naše oklopne armije usmjeriti prema Berlinu. Objasnio je pravce kojima će krenuti armija i spomenuo Zossen (Cosen) kao jednu od orijentacijskih točaka. U tom gradu, oko 25 kilometara južno od Berlina, bilo je sjedište njemačkog Generalštaba. Poslije kratke stanke, u toku koje je na karti u Moskvi tražio Zossen, Staljin je odgovorio: - Očenj harašo, slažem se. Krenite sa svojim oklopnim armijama prema Berlinu. Konjevljevo oduševljenje je vjerojatno djelovalo na Staljina. Čim je razgovor sa Staljinom bio završen, Konjev je telefonirao komandantima obiju oklopnih armija. Putem visokofrekventnog radiotelefona naredio im je da krenu prema Berlinu. Direktivom Stavke od 18. aprila Konjevljev zadatak dobio je i službenu potvrdu; također, Rokosovskom je naređeno da prijeđe Odru i krene prema sjevernim dijelovima Berlina. Krajnje uzbuđen, Žukov je svojim trupama naredio juriš. Sedamnaestog aprila navečer njegove oklopne armije probile su na nekoliko mjesta obranu uzvisina Seelow, no tek sutradan ujutro Žukovljeve snage su i zaposjele uzvisine. Borbe su 18. i 19. aprila bile vrlo oštre, a onda su se Nijemci napokon počeli povlačiti prema vanjskom prstenu berlinske obrambene zone. Kao što je to Žukov precizno predvidio, Drugi ukrajinski front generala Rokosovskog nije mogao izvršiti Staljinovu naredbu i Stavka je opozvala njegov zadatak da priđe Berlinu sa sjevera. U rano poslijepodne 20. aprila, dalekometna artiljerija 79. pješadijskog korpusa Treće udarne armije, koja je pripadala Žukovljevom frontu, prva je bila u mogućnosti da otvori vatru na sam Berlin. Jedinice Druge gardijske oklopne, Treće udarne i Četrdeset sedme armije probile su se do rubova grada. Žukov je ustanovio da široki pokreti, u kojima se tenkovi najbolje koriste, nisu mogući u uskim gradskim ulicama koje je lako zapriječiti barikadama, pa je stoga odlučio da u grad ubaci istodobno i oklopne armije i armije s kombiniranim naoružanjem da bi snaga jednih upotpunjavala snagu drugih te da njihovom udruženom akcijom i silnom vatrenom moći svlada branitelje Berlina. U međuvremenu je i Konjev divlje jurio prema svom cilju, Treća gardijska oklopna armija pod komandom generala Ribalka neko vrijeme nije mogla maknuti s mjesta, a onda je, 20. aprila, pregazila Zossen i počela napredovati prema Berllnu, dok su ostale jedinice vodile žestoke bitke s njemačkim jedinicama kod Cottbusa (Kotbus). Toga dana uvečer su sovjetske jedinice na nekoliko mjesta prešle kružnu auto-cestu oko Berlina. Dvadeset i drugi april bio je važan dan za oba fronta: Žukovljeva Osma gardijska, Trideset treća i Šezdeset deveta armija te Konjevljeva Treća gardijska i Treća oklopna armija i dijelovi Dvadeset osme armije počele su opkoljavati snage kod Frankfurta na Odri i Gubina. Ribalkove su se trupe, napredujući prema Berlinu, odvojile od Osme gardijske armije generala Čujkova i krenule prema jugoistočnom rubu Berlina kroz uzak pojas, ne širi od dvanaest kilometara. Stvorena su dva obruča opkoljavanja i oba su se zatvorila. jedan oko njemačke Devete armije istočno i jugoistočno od Berlina, drugi zapadno od Berlina oko jedinica koje su branile sam grad. Konjevljeve snage naišle su na najtežu prepreku kad su dospjele do kanala Teltow (Teltov), no Ribalkove trupe su 24. aprila počele prelaziti taj vodeni put.

U međuvremenu, Staljin je odredio nove granice između frontova za konačni juriš na Berlin. Konjev je bio pokunjen: granična linija ostavila je njegove snage na samo 150 metara od Reichstaga (Rajhstaga), simbola konačne pobjede nad njemačkim glavnim gradom, zgradom na kojoj će biti izvješena crvena zastava. Treći Reich (Rajh) je bio u samrtnom hropcu, no branitelji Berlina i dalje su pružali otpor sovjetskim jurišima. U teškim borbama što su se sad vodile u samom gradu, njemačke trupe potisnute su do kružne željezničke pruge, a zatim i preko nje. Tridesetog aprila u njemačkim rukama bilo je samo područje oko Vlade, neposredna okolica Tiergartena (Tirgarten, zoološki vrt) i pojas što se pružao zapadno od zoološkog vrta do rijeke Havel. Crvenoarmejci su se držali metodičke procedure prilikom svojih napada: svaki novi juriš uslijedio bi tek nakon bombardiranja iz aviona i topova. Pješadiju su potpomagali tenkovi i inženjerijske jedinice bacaćima plamena i opremom za razaranje. Crvena pješadija napredovala je postupno - ulicu po ulicu i kuću po kuću, prodirući kroz kućna dvorišta, podrume, tunele podzemne željeznice, kanalizaciju. Branitelji su malo po malo gubili teren, povlačeći se u skloništa protiv napada iz zraka i u bunkere za flakove. Staljin je pozvao sovjetske trupe da izvjese »zastavu pobjede« na Reichstagu. Bio je to izazov: svaka jedinica Crvene armije u gradu nadala se da će je zapasti ta čast. Tridesetog aprila u 5.00 sati ujutro sovjetska artiljerija počela je tući samu zgradu. Rano poslije podneva Žukovljeve trupe provukle su se kroz otvore u zidu zgrade i slijedeći sat borbe su bjesnjele u samoj zgradi. U 14.25 Sovjeti su bili pobjednici. Izveli su iz zgrade 2500 zarobljenika, a crvena zastava vijorila se nad polusrušenom zgradom. Dok su Žukovljevi vojnici isticali sovjetsku zastavu na Reichstagu, Hitler je bio u podzemnom skloništu ispod Kancelarije Reicha. Sredio je svoje poslove, oženio se dotadašnjom ljubavnicom Evom Braun i načinio oporuku. Pošto je čuo za smrt Benita Mussolinija (Musollni), Hitler je mirno sjeo za ručak. Kad je pojeo, rukovao se s prisutnima i povukao se u svoju sobu. U pola četiri poslije podne opalio je sebi hitac u usta. Njegova mladenka se otrovala. »Tijela su im spaljena u dvorištu«, pisao je Sir Winston Churchill, »a Hitlerova posmrtna lomača, zajedno s grmljavinom ruskih lopova koja je postajala sve zaglušnija, označila je mračni kraj Trećega Reicha.« Drugoga maja ujutro je general Glazunov, komandant 47, gardijske divizije, nazvao komandanta Osme gardijske armije generala Čujkova i izvijestio ga da »trupe s linije fronta javljaju kako vide njemačke jedinice koje se svrstavaju u kolone«. U šest sati ujutro je general Karl Weidling (Vajdling), komandant obrane grada, praćen dvojicom generala iz svoga štaba, prešao liniju fronta i predao se. U tri sata toga poslijepodneva predao se i ostatak berlinskog garnizona, više od 70.000 ljudi. (Poslije intenzivnog ispitivanja, general Weidling je prebačen avionom u Moskvu zajedno s većim brojem njemačkih generala; u zarobljeništvu je umro u novembru 1955. godine.) U međuvremenu su američke i britanske snage nadirale kroz Njemačku. Dvadeset i drugog aprila bili su na liniji koja ide od Hamburga kroz Magdeburg, Leipzig (Lajpcig), Chemnitz (Hemnic), Nurnberg (Nirnberg) i Stuttgart (Štutgart) - duboko u teritoriju koja de poslije postati Sovjetska Zona. Dvadeset i petog aprila se prethodnica američke 69. divizije susrela s jednim sovjetskim konjanikom u blizini sela Leckwitz (Lekvic), dva kilometra od rijeke Elbe. Istoga dana kasnije, druga patrola 69. divizije načinila je improviziranu američku zastavu i s njom naišla na oštećeni most kod Torgaua. Dok su se Amerikanci pentrali preko ruševina mosta, s druge strane rijeke isto su to činili Crvenoarmejci. Susrevši se na Labi, Amerikanci i Rusi su se s osmijehom na licu srdačno tapšali po ramenima, Rat u Evropi bio je završen.

Bal kandow nl oad.or g

Žukov zaokupljen planovima predstojećih operacija

Kursk 1943. godine: sovjetska avijacija odigrala je značajnu ulogu u kurskoj bici. Na slici: napad »iljušina« na neprijateljeve položaje

Napad kaćuša na neprijateljski položaj u podnožju Karpata

Kroz Poljsku prema Varšavi!

Žukov i Rokosovski, komandanti Prvog i Drugog bjeloruskog fronta

Oslobođenje Krakova 19. januara 1945.

Sovjetski tenkovi na berlinskim ulicama

Maj 1945: najzad pobjeda!

Žukov i Eisenhower u Frankfurtu, juna 1945.

Žukov sa suprugom Galinom: časovi odmora nakon izvanredno bogate i uspješne vojničke karijere

USPON I PAD HEROJA

Gencral Alfred Jodl je kao predstavnik njemačke Vrhovne komande potpisao bezuvjetnu predaju svih njemačkih kopnenih, pomorskih i zračnih snaga Saveznicima (uključujući i Sovjetskom Savezu); bilo je to 7. maja 1945. u jedan sat i 43 minutu poslije ponoći, u Reimsu (Rems) u Francuskoj. General Ivan Susloparov potpisao je u ime Sovjetskog Saveza. Staljin je odmah telefonirao Žukovu u Berlin i rekao mu da su Sovjeti - a ne Saveznici - podnijeli glavni teret rata d da je akt o predaji trebalo potpisati u Berlinu. Staljin je očito strahovao da bi se ceremonija kapitulacije mogla održati na tlu koje su okupirale savezničke, a ne sovjetske armije. Zbog toga, rekao je Staljin, dokument potpisan u Reimsu treba smatrati samo prethodnim protokolom o predaji, dok formalni akt treba da bude potpisan u Berlinu. U tom telefonskom razgovoru Staljin je rekao Žukovu da će on, Žukov, predstavljati Vrhovnu komandu sovjetskih snaga na berlinskoj ceremoniji, te da će ostati tamo kao vrhovni komandant sovjetskih okupacionih snaga u Njemačkoj. Eisenhower je bio živo zainteresiran za to što je on osjećao kao provjeru iskrenosti savezničkog udjela u njemačkoj kapitulaciji. Poslije je odlučio da ne ode u Berlin već da tamo pošalje svoga zamjenika, britanskog maršalu zrakoplovstva Arthura Teddera (Artur Teder). Ceremonija kapitulacije održana je 9. maja odmah poslije ponoći u auli male tehničke škole u berlinskoj četvrti Karlshorst. Njemački predstavnici bili su feldmaršal Keitel (Kajtl), general P. F. Stumpf (Štumf) i admiral H. G. Friedeburg (Frideburg, koji je dva tjedna poslije počinio samoubojstvo); za Saveznike su glavni potpisnici bili Žukov i Tedder, a svjedoci američki general Carl Spaatz (Špac) i francuski general Jean de Lattre de Tassigny (Žan d Latr d Tasinji). Poslije nekoliko tjedana Žukov je imenovan sovjetskim članom Savezničkog kontrolnog vijeća, a novi odnosi između donedavnih ratnih saveznika postali su ponešto napeti i zbrkani. Na poticaj svoga političkog savjetnika Višinskog, Žukov se nije suglasio da međunarodna kontrola počne djelovati prije nego što okupacione snage ne povuku svoje trupe u granice vlastitih sektora. Tako je od Amerikanaca zatraženo da se povuku iz svih dijelova sovjetske zone koje su još držali u Tiringiji, Saksoniji i Pomeraniji. U međuvremenu, 10. juna, Žukov je u ime sovjetske vlade predao Orden Pobjede generalu Eisenhoweru i feldmaršalu Montgomeryju (samo pet stranaca dobilo je to odlikovanje: Eisenhower, Montgomery, Tito, Poljak Rola Zymierski i rumunjski kralj Mihail). Nema sumnje da je Žukova uvrijedilo to što mu je, nekoliko dana ranije, američka vlada dodijelila Legiju za zasluge, odlikovanje koje se jedva može usporediti s Ordenom Pobjede. Američke vlasti su bile donijele odluku da je Legija za zasluge najviše odlikovanje koje može biti dodijeljeno stranim državljanima, no to je odlučeno tek pošto je nekoliko britanskih oficira odlikovano mnogo cjenjenijom Medaljom za hrabrost. No unatoč tome, Eisenhower i Žukov uspostavili su osobni kontakt koji je trajao sve dok Eisenhower nije otišao iz Njemačke. U junu je Eisenhower bio pozvan u posjet Sovjetskom Savezu, no morao je otkloniti poziv zbog putovanja u Sjedinjene Države. Početkom avgusta Staljin je uputio novi poziv i ovaj put Eisenhower je prihvatio da pođe u posjet; pratit će ga Žukov kao njegov službeni domaćin za vrijeme boravka u Sovjetskom Savezu. Posjet Moskvi bio je vrlo ugodan, a

Staljin je pozvao Eisenhowera da mu se pridruži pred Lenjinovim mauzolejem za vrijeme velike parade na Crvenom trgu. Kad su se poslije parade Eisenhower i Žukov spremali da pođu, okupljena masa priredila im je bučne ovacije. Tada je Eisenhower prebacio ruku preko Žukovljevih ramena, a krupni maršal je uzvratio zagrlivši Eisenhowera. To je izazvalo opće oduševljenje i dvojica ratnih vođa ostali su još neko vrijeme mašući razdraganoj svjetini. Jedini način da se prekine ta iskrena i spontana demonstracija bio je da se ode s trga i nakon desetak minuta su Eisenhower i Žukov to i učinili. General Eisenhower i Žukov posijednji put su se te godine susreli 7. novembra 1945. na primanju što ga je priredio maršal u čast 28. godišnjice Oktobarske revolucije. Tom je prilikom Žukov rekao kako vjeruje da su dva ratna rukovodioca pripomogla uspostavljanju međusobnog razumijevanja između dvije nacije toliko različite u političkom i kulturnom smislu, no da se u tom pravcu može učiniti još mnogo. Ako Sjedinjene Države i Sovjetski Savez budu stajali zajedno u dobru i u zlu, bit će to korist za Ujedinjene Narode, rekao je Žukov i završio: - Budemo li partneri, tada nema zemlje na svijetu koja bi se usudila krenuti u rat ako mi to ne dopustimo. Prijateljstvo njih dvojice nije uklonilo incidente, probleme, sukobe i izazove što ih je sa sobom nosila okupacija Berlina. No barem u kratkom odsječku historije postojala je nada da će dvije svjetske supersile moći na neki način prevladati razlike i da će iščeznuti napetost. Desetog aprila 1946. Žukov je napustio Berlin, ovaj put da bi preuzeo dužnost komandanta svih sovjetskih kopnenih snaga. Na prvomajskoj proslavi ponovo se pojavio na tribini pred Lenjinovim mauzolejom, zajedno s ostalim vojnim i političkim rukovodiocima. Nekoliko tjedana poslije toga, 25, maja, sudjelovao je na primanju priređenom u čast poljske delegacije predvođene Predsjednikom Boleslawom Bierutom. A onda, u julu, »Pravda« je iznenada objavila vijest da je Žukov premješten u Vojni okrug Odese, na relativno nevažan položaj. Zahvaljujući vremenskoj distanci, danas znamo da je izuzetno ljubomorni Staljin, pošto je iz Žukova izvukao svaku česticu energije u toku ćetiri teške ratne godine, odlučio da ga sad pošalje negdje u zapećak, odakle neće moći zasjenjivati Staljinov lik. O tim godinama provedenim u sjeni zna se samo to da je Žukov iz. Odeskog vojnog okruga otišao na još lošije mjesto - za komandanta Uralskog vojnog okruga. U toku 1950. i 1951. Žukovu je bilo dopušteno da se nekoliko puta pojavi u javnosti. Na 19. kongresu Komunističke partije je neuobičajeno mnogo profesionalnih visokih oficira izabrano za članove Centralnog komiteta, a dvadeset i šest maršala, generala i admirala dobilo je status kandidata za članove CK. Žukov je bio među ovim posljednjim. Žukov je konačno uskrsnuo iz sjene u ljetu 1952. kad je postavljen za zamjenika ministra obrane i glavnog inspektora, no ta imenovanja prošla su gotovo nezapaženo. Vratio se u milost, iako polako i gotovo potajno. Njegovo se ime spominjalo od vremena do vremena u vijestima s pogreba starih ratnika. No siguran znak njegovog ponovnog izlaska na scenu bio je njegov izbor, u oktobru 1952, za kandidata za člana Centralnog komiteta. Žukov se ponovo pojavio u javnosti na dan Staljinovog pogreba, u martu 1953: bio je u počasnoj straži pokraj generalisimusovog odra. Dan poslije Staljinove smrti Žukov je imenovan zamjenikom ministra obrane Nikolaja Bulganjina. Tako se Žukov vratio u Moskvu da bi preuzeo dinamično rukovođenje armijskim aparatom i da bi dao kolorit inače bezbojnoj vrhuški koja je bila svjesna svoje nepopularnosti. Jedan od prvih krupnih događaja poslije Staljinove smrti u kojima je armija odigrala ulogu bilo je hapšenje šefa tajne policije L. P. Berije i većeg broja njegovih viših službenika. Kad se doznalo za

Berijine planove da preuzme vlast, Bulganjin, Vasiljevski i Žukov su razgovarali o nastaloj situaciji s premijerom Maljenkovom. Kako u Moskovskom vojnom okrugu nije bilo grupa kojima bi se moglo povjeriti hapšenje Berije, potajno su pozvane u Moskvu dvije gardijske divizije s Urala (vjerojatno dobro poznate Žukovu, koji im je donedavna bio komandant). Maljenkov je sazvao plenarnu sjednicu Centralnog komiteta za 26. juni. Bilo je odlučeno da se Beriju uhapsi na tom sastanku. Odlučivši da se riješi omrznutog šefa tajne policije, malobrojna skupina je sad morala smisliti i kako da ga uhapsi a da sama ne bude uhapšena. Tjelesna straža Prezidija bila je odana Beriji i bit će prisutna na sjednici. Odlučeno je da se osloni na armiju, i uskoro je jedanaest maršala i generala, među kojima je bio i Žukov, bilo uvučeno u stvar. Suprotno uobičajenom postupku, vojnicima je bilo dopušteno da na sastanak dođu naoružani revolverima; oni če čekati u pokrajnjoj prostoriji dok ih Maljenkov ne pozove da uhapse Beriju. Sjednica je počela i riječ je dobio Maljenkov, Govorio je o Berijinim zlodjelima. Nastavio je Bulganjin, sa sličnim optužbama, a na kraju je Hruščov predložio da Berija bude razriješen svih dužnosti. U tom trenutku je Maljenkov pritisnuo dugme kojim je dao znak Žukovu i ostalim vojnicima da se pojave. Žukov je naredio Beriji da digne ruke i hapšenje je obavljeno. O hapšenju nije bilo ništa objavljeno sve do 10. jula 1953; 24. decembra te godine objavljeno je da je Berija strijeljan strijeljanje su obavili njegovi oficiri. Ubrzo nakon toga, na plenumu koji je sankcionirao hapšenje Berije, Žukov je postao punopravni član Centralnog komiteta. Poslije toga, događaji su se brzo odvijali. Umanjena je važnost političke policije, a priznata uloga armije kao snažnog oslonca vlasti. Tri mjeseca poslije hapšenja Berije objavljena su prva poslijeratna unapređenja na visokom nivou: imenovano je deset novih generala, maršala i admirala. U borbi za vlast između Maljenkova s jedne strane te Hruščova i Bulganjina s druge, Žukov i armija podupirali su tim Hruščov-Bulganjin, Njih dvojica su zagovarali veće izdatke za tešku industriju i obranu, dok je Maljenkov bio za veču proizvodnju potrošnih dobara. Posljedica te podvojenosti bila je Maljenkovljeva ostavka. Bulganjin je postao premijer, a Žukov je u martu 1956. došao na njegovo mjesto ministra obrane. Žukov je sad počeo držati brojne govore o armijskoj politici i o događajima u proteklom ratu. Postao je i prvi kandidat za partijski prezidij. Nije bilo nikakve sumnje: Žukov je sad postao važna politička figura među Staljinovim nasljednicima. Kad su se u julu 1955. sastali Istok i Zapad na Ženevskoj konferenciji na vrhu, Žukov je bio član sovjetske delegacije u kojoj su bili Bulganjin, Hruščov i Gromiko. Eiscnhower i Žukov sreli su se tada prvi put nakon deset godina, no američki Predsjednik je ustanovio da je njegovom starom drugu nestalo ranije vedrine, da se nijednom nije nasmijao ili našalio kako je to često činio 1945. Dvadeseti kongres sovjetske partije održan u februaru 1956. poznat je po Hruščovljevom tajnom referatu o Staljinovim greškama. Hruščov nije samo napao mit o Staljinovom vojničkom geniju nego je i nizao pohvale vojnim komandantima. Sebe je predstavio kao odanog Žukovljevog prijatelja i kao branitelja od Staljinovih kleveta da maršal zapravo i nije bio veliki vojni rukovodilac. Poslije kongresa nastavljen je posao započet pod Žukovom: pisanje vojne povijesti uz istodobno rušenje mita o Staljinovom geniju. Manje od dva mjeseca nakon kongresa Staljin je bio označen kao krivac za nespremnost sovjetskih snaga 1941. godine. Žukov je na svoj šezdeseti rođendan odlikovan Ordenom Lenjina (u decembru 1956) i po četvrti put Zlatnom zvijezdom heroja Sovjetskog Saveza. On je jedini čovjek koji je imao četiri Zlatne zvijezde, a taj rekord nije ni do danas dostignut, Četvrtog jula 1957. u sovjetskim listovima je objavljeno da su Maljenkov, Kaganovič i Molotov

isključeni iz Prezidijuma (danas je to Politbiro) Centralnog komiteta partije, kao i iz samog Centralnog komiteta. Na njihova mjesta izabrani su novi članovi Prezidija, među njima i Georgij Žukov. Prvi put u povijesti Komunističke partije Sovjetskog Saveza - a dok maršal Grečko nije došao na Žukovljevo mjesto u Prezidiju i jedini put - jedan maršal s izrazito vojničkim karakteristikama postao je član najvišeg političkog tijela Partije. U prvom tjednu oktobra 1957. Žukov je odletio u Jugoslaviju u prijateljski posjet. Vratio se 26. oktobra na moskovski aerodrom Vnukovo. Dočekali su ga maršal Malinovski i drugi vojni rukovodioci, no na dočeku nije bilo nikoga od partijskih rukovodilaca. Nekoliko sati poslije Žukovljevog povratka u Moskvu, agencija TASS izdala je saopćenje: Malinovski je zamijenio Žukova na položaju sovjetskog ministra obrane, Moskva se ponovo našla u mraku: nitko nije znao je li to Žukov unaprijeđen ili degradiran. Napokon, 3. novembra, iščekivanje je okončano nizom saopćenja iz Kremlja. Žukov je optužen zbog »narušavanja lenjinskih principa« pokušajem da ograniči rad partijskih organizacija u oružanim snagama i nastojanjem da ukloni rukovodeću ulogu i kontrolu Partije nad armijom. Saopćeno je da je Žukov razriješen članstva Prezidija i Centralnog komiteta. Smijenjen s dužnosti ministra obrane i skinut sa partijskih položaja, Žukov je jedino ostao član Partije i povukao se u mirovinu. Potkraj ljeta 1961, kad je berlinska kriza bila na vrhuncu, Hruščov je zatražio od Žukova da se vrati u aktivnu službu, no Žukov je to odbio. Desetog februara 1965, prvi put poslije Žukovljevog smjenjivanja, njegovo se ime pojavilo u nekrologu nekog njegovog druga. U aprilu, kad se u Sovjetskom Savezu pripremala proslava dvadesete godišnjice pobjede nad fašističkom Njemačkom, počelo se govorkati da će Žukov sudjelovati na svečanosti. TASS je 28. aprila emitirao neke Konjevljeve bilješke u kojima, bez sumnje preko volje, pohvalno govori o Žukovljevoj ulozi u ratu (»iako je imao i nekih grešaka«) i tvrdi kako će sudjelovati u proslavi dvadesetogodišnjice. Nekoliko dana prije proslave sovjetska novinska agencija Novosti emitirala je portret Georgija Žukova u punom ratnom sjaju, pa sad više nije bilo nikakve sumnje da je stari heroj uskrsnut za tu priliku. Devetog maja održana je velika vojna parada na kojoj su, uz kapelu sa hiljadu svirača, prikazane i najnovije sovjetske rakete i projektili. Iznad Lenjinova groba stajao je Žukov a sovjetski narod je radosno pozdravio njegov povratak. Na primanju održanom poslije parade njegovi drugovi oficiri pozdravili su ga toplo i iskreno. Proslava 25-godišnjice bitke za Moskvu u decembru 1966. bila je nova prilika za Žukovljevu daljnju rehabilitaciju. Njegovo je ime bilo na vrhu popisa vojnih rukovodilaca koji su pomogli spasavanju grada, a kad je na proslavi taj popis pročitan, publika, među kojom je bilo i mnogo ratnih veterana okićenih odlikovanjima, pozdravila je burnim pljeskom spominjanje Žukovljeva imena, tako da je spiker morao čekati da se buka utiša kako bi mogao nastaviti čitanje. Tog mjeseca je Prezidij Vrhovnog Sovjeta odlikovao Žukova najvišim odlikovanjima, Ordenom Lenjma, »za zasluge u oružanim snagama i u povodu njegova sedamdesetog rođendana«. I dalje su se nizale počasti. Četrnaestog avgusta 1969, u povodu tridesetogodišnjice pobjede nad Japancima kod Halhin-Gola, mongolska partija je odlikovala Žukova Zlatnom zvijezdom heroja Narodne Republike Mongolije. Žukova je očito vrlo žalostilo to što je morao sve češće potpisivati nekrologe svojim starim drugovima. Popis živih komandanata frontova iz doba konačnog juriša sveo se na tri imena: on, Vasiljevski, Bagramjan. Tada je, 22. maja 1973, vjerojatno s višeznačnim osjećajima, stavio svoj potpis i na nekrolog maršala Konjeva, koji je umro nakon duge i teške bolesti. Stari ratnik djelomično uzet, mirno je živio u svojoj ladanjskoj kući nedaleko od Moskve. Njegova druga žena, mlađa od njega oko 25 godina, po zanimanju je liječnica i s ljubavlju se brinula

o svom mužu. Njihova kći Maša, kao i njegove dvije kćeri iz prvog braka Ela i Era, bile su radosti starome ocu. Prijatelji su ga posjećivali u njegovoj dači i Žukov je ponekad tumarao s njima po mirnoj okolici, razgovarao o starim vremenima i prisjećao ih se. Umro je 18. juna 1974. Jednom u budućnosti, gotovo je sigurno da će se obistiniti predviđanje što ga je 1945. godine izrekao Eisenhower: »Jednoga dana će u Sovjetskom Savezu biti uveden novi orden. Bit će to Orden Žukova, a dodjeljivat će se svakome tko cijeni hrabrost, pronicavost, izdržljivost i odlučnost kod vojnika.« Bal kandow nl oad.or g

Scan: Cocco Bill

Obrada: Disco Ninja

www.Balkandownload.org

{1}

Antonov je bio komandant kulačko-eserovskih bandi koje je formirao za borbu protiv boljševika. U borbama 1920-21. ove bande su konačno uništene. {2}

{3}

Zapadnom dijelu Latvijske SSSR (op. prev.)

Ovi navodi se ne slažu sa onima maršala Žukova i Renerala Stemenka u njihovim memoarima, ni datumski ni sadržajem. Ukoliko ovakav telegram postoji, nijedan sadržaj ne odgovara historijskoj istini, Međutim, pitanje Berlina prisutno je među saveznicima u završnoj etapi rata. Glavni zagovornik ideje da ga zauzmu zapadni saveznici prije Crvene armije bio je britanski premijer W. Churchill i britanski feldmaršal Montgomery koji se tada nalazio na čelu jedne grupe armija u prodoru kroz Njemačku. Glavni komandant savezničkih snaga na zapadu američki general D. Eisenhower u 1944. godini pokazivao je izvjesnu sklonost prema ideji da ide na Berlin. Kasnije je od toga odustao. U pismu kojeg je uputio Staljinu 28. marta 1945. (ne 31. marta) kazao je da snage zapadnih saveznika ne namjeravaju ići na Berlin. Tri dana kasnije u jednoj poruci Montgomeryu to je ponovio. U svakom slučaju neosnovana je tvrdnja da je angloamerička komanda pripremila operaciju osvajanja Berlina i da je njome trebalo da rukovodi feldmaršal Montgomery - Primj. red.