Agresivnost i agresivno ponasanje

UVOD Agresivno i antisocijalno ponašanje u suvremenom društvu postaju sve veći problemi, stoga im različite društvene djelatnosti i institucije poklanjaju sve veću pažnju, Znanstveni interes za agresivno ponašanje i činitelje koji utječu na njegov razvoj u posljednjih je nekoliko desetljeća takoĎer sve intenzivniji. Kako se taj oblik socijalnog ponašanja razvija i stabilizira prilično rano u djetinjstvu, velik je dio istraživanja usmjeren upravo na dječju agresivnost i njezin razvoj.

ODREĐENJE AGRESIVNOSTI I NJENE GLAVNE VRSTE

I.

o

lat. aggredi = pristupiti nekome, navaliti

AGRESIVNOST je složena pojava i stanje koje se motivacijskim emocionalno i akcijski manifestira kao nagon, srdžba, ljutnja, neprijateljstvo, posezanje i napadanje na osobu, objekt, teritorij, skupinu i šire. Ona je biopsihološko svojstvo osnovano na instinktu samoodržanja i težnji k afirmaciji ličnosti; očituje se u činima napadanja na sve što sprečava (ili bi moglo spriječiti) zadovoljenje životnih potreba, ali i okrnjiti društveni ugled, uspjeh, slobodu akcije, itd. Teorije agresivnosti 1) INSTINKTIVISTIČKE TEORIJE → predstavnici ove teorije agresivno ponašanje smatraju posljedicom razmjerno stabilnog biološkog pokretača → instinkta Značajne struje: 

 

PSIHOANALITIČKA → prema Freudu, ljudsko ponašanje odreĎuju instinkti života (Eros) i smrti (Thanatos). Ta dva suprotstavljena instinkta u neprestanoj su borbi za prevlast, a ljudsko ponašanje posljedica je te borbe. Djelovanje Thanatosa izaziva težnju za samouništenjem ili autoagresivnost, dok je prevlast Erosa razlog da se agresivnost usmjeri prema drugima. NEOANALITIČKA → pokušaj kompromisa izmeĎu instinktivističkih i sredinskih teorija (E. Fromm) ETIOLOŠKA →Lorenz → smatra da je agresija uroĎeni potencijal . Agresivnost objašnjava nakupljanjem energije u neuralnim središtima, što dovodi do eksplozije, bez obzira na vanjske poticaje 2) TEORIJE KOJE AGRESIVNOST OBJAŠNJAVAJU REAKCIJOM NA ODREĐENU SITUACIJU

› javljaju se sredinom 20. stoljeća pod utjecajem biheviorizma 

F–A TEORIJA AGRESIVNOSTI → agresivnost kao posljedica frustracije (Dollard, Doob, Miller) 1



NEOBIHEVIORISTIČKA → modifikacija F-A hipoteze, smatra se da odnos F-A nije izravan (Berkowitz)

3) TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA → posredno – oponašanjem agresivnog modela → neposrednim potkrjepljenjem – neki oblici agresivnog ponašanja se nagraĎuju → viktorijansko učenje – na osnovu promatranja aktivnosti drugih osoba (Bandura) 4) KOGNITIVNE TEORIJE → strah je najčešća emocionalna reakcija na psihičku ili fizičku opasnost, a uobičajena reakcija na strah je bijeg ili agresivnost. Što će pojedinac odabrati ovisi o njegovim intelektualnim procesima u kombinaciji s emocijama (Dodge & Huesman) 5) BIOLOŠKE TEORIJE → predstavnici ove teorije objašnjavaju agresivnost kao rezultat funkcioniranja odreĎenih biološko-fizioloških struktura ili promjena u organizmu (Hook).

Vrste agresivnosti Manifestacijski oblici agresivnosti vrlo su različiti i kreću se od običnog zadirkivanja, izrugivanja, ignoriranja, do tjelesnog ozljeĎivanja, krvnih delikata, ubojstva i samoubojstva.  

FIZIČKA / VERBALNA → razlikuju se s obzirom na način izražavanja agresivnosti MANIFESTNA → a) PRIMARNA – neposredan fizički napad

b) SEKUNDARNA – ponajprije izraz straha, nastaje zbog dugotrajne frustracije   

LATENTNA → ovisi o podražljivosti živčanog sustava, meĎutim, vanjske će okolnosti odrediti hoće li se ona pojaviti u ponašanju osobe TIHA AGRESIVNOST → odbijanje AUTOAGRESIVNOST → a) SAMOPOVRJEĐIVANJE – do 4. godine često je i bezazleno (griženje, bockanje, čupanje).

Kod starije djece pojavljuje se rjeĎe, ali postaje ozbiljnije (gašenje opušaka na rukama, zarezivanje žiletom ili nožem). Neka djevca postaju autoagresivna već samo zbog toga što su jako uzbuĎena → preko boli koju sami sebi nanose ponovno mogu jasno opažati, a to ih doista može i smiriti.

2

b) SAMOUBILAČKI POKUŠAJI – najčešće predstavljaju poziv za pomoć, kažnjavanje sebe ili drugih, igru, bježanje od zastrašujućih i nepodnošljivo bolnih okolnosti i ucjenjivanje okoline. Obavljaju se uzimanjem lijekova, oštrim predmetima (rezanjem vena), skakanjem s visokih mjesta, vješanjem i ubojitim oružjem. 

  

   

HETEROAGRESIVNOST → usmjerena je prema drugima, ispoljava se kroz griženje, pljuvanje, psovanje, udaranje, mučenje, kraĎe, bježanje, nasilje i, kod djece rijetko, ubijanje drugih EMOCIONALNA AGRESIVNOST → usmjerena je prvenstveno nanošenju štete ili povrede drugoj osobi, a motivirana je snažnim emocionalnim uzbuĎenjem INSTRUMENTALNA → primarni cilj nije povreĎivanje nekog drugog, već ostvarivanje nekog željenog cilja “POMAKNUTA” AGRESIVNOST → usmjerena je na nedužne objekte, a ne na sam izvor frustracije; nastaje kada se zbog različitih razloga ne usuĎujemo napasti izvor frustracije ili kada nam je on nedostupan REAKTIVNA AGRESIVNOST → ponašanje koje se pojavljuje kao reakcija na situacijske uvjete, najčešće na provokaciju PROAKTIVNA AGRESIVNOST → odsutnost provokacije ADAPTIVNA AGRESIVNOST → nastaje zbog izloženosti nasilju i agresiji u djetetovoj okolini NEADAPTIVNA AGRESIVNOST → pojavljuje se u vrlo ranoj dobi, a njen intenzitet i ozbiljnost s vremenom sve više rastu I.

UZROCI I RAZVOJ AGRESIVNOG PONAŠANJA 2.1. Uzroci agresivnog ponašanja Teško je otkriti sve uzroke agresivnog ponašanja i zamršene odnose meĎu njima, naročito na tako složenom polju kao što je čovjekova duša. MeĎutim, postoji niz faktora za koje se može tvrditi da svakako predstavljaju potencijalna izvorišta problema agresivnosti: 1) Nasljedni činitelji → pridonose razvitku agresivnog ponašanja, npr. u oblikovanju djetetova temperamenta. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je razvitku agresivnosti. Znatan utjecaj imaju i neuropsihološke manjkavosti, te razine testosterona u krvi, kao i višak jednog muškog kromosoma kod nekih osoba (xyy). 2) Situacija u obitelji → prema mnogima najvažniji faktor u nastanku dječjeg agresivnog ponašanja. Odnosi se ponajprije na nepovoljnu emocionalnu klimu u obiteljima, posebno onih s nižim socio-ekonomskim statusom, antisocijalnu ličnost majke ili oca, te bračno nezadovoljstvo roditelja. Uzroci agresivnog ponašanja tiču se i odgojnog stila roditelja → ako se roditelji ponašaju 3

agresivno, djeca će usvojiti njihov model; ako dopuštaju agresivno ponašanje, djeca će ga i razvijati. Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu rezultira potiskivanjem straha, bola, poniženja, dok na spoznajnom planu dijete može zaključiti da je agresivno ponašanje način preživljavanja. 3) Situacija u društvu → posebice ratne okolnosti. Uzdrmane su sve vrijednosti i pravila, što se odražava i u školi i u obitelji. Rat i stresni dogaĎaji mogu se shvatiti kao niz opasnosti, prijetnji, ograničenja i frustracija, tj. niz dogaĎaja koji izazivaju negativne emocije i povisuju opću razinu pobuĎenosti pojedinca te tako povećavaju agresivnu motivaciju i vjerojatnost agresivnog reagiranja. Velika mogućnost učenja agresivnih oblika ponašanja, praćena povećanom tolerancijom takvog ponašanja, kao i povećanom spremnošću na takvo reagiranje, mogući su mehanizmi kojima rat utječe na povećanje dječje agresivnosti. 4) Situacija u školi → učenici strahuju od neuspjeha, od neispunjavanja očekivanja; prevelika zahtjevnost izvor je straha i nesigurnosti, a svaka ispitna situacija pridonosi napetosti, što može generirati agresivno ponašanje. Agresivni potencijal donesen u školu uvećava se akademskim i osobnim neuspjesima, nekorektnim postupcima drugih, lošom komunikacijom. 5) Suvremeni stil življenja → loša prehrana («junk food») potencira rast adrenalina što pak utječe na agresivnost. Snažne posljedice ima i nekontrolirani utjecaj medija → istraživanja pokazuju da djeca, gledajući mnogo nasilja na TV-u, videu i računalnim igricama, često postaju agresivnija i manje suosjećajna sa žrtvama nasilja. 2.2. Razvoj agresivnog ponašanja Prvi oblici agresivnog ponašanja pojavljuju se već prije navršene godine dana života. U najranijoj dobi prevladava instrumentalna, direktna i fizička agresivnost (Caplan i sur.). Takvi se oblici agresivnosti s dobi postupno smanjuju i ustupaju mjesto verbalnoj, indirektnoj, interpersonalnoj, hostilnoj i osvetničkoj agresiji, koje počinju prevladavati u školskom razdoblju. U školskoj dobi dolazi do smanjenja ukupne količine agresivnog ponašanja, čemu u najvećoj mjeri doprinose razvoj samoregulacije i s njome povezan razvoj inhibicije agresivnosti, te kognitivni razvoj i razvoj socijalnih vještina. Ako dijete ipak ne nauči nove načine ponašanja, ako ga u agresivnim ispadima okolina svjesno ili nesvjesno podržava, povremena agresija postat će s vremenom uobičajeni način ponašanja. 4

2.3. Karakteristike agresivne djece Djeca sklona agresivnosti nesigurna su, nesretna, orijentirana isključivo na sebe i svoje potrebe. Imaju problema u percipiranju socijalnih situacija, uvijek se osjećaju ugroženo. Brzopleto donose zaključke i ne traže dodatna objašnjenja o situaciji → pretjerana emocionalna uzbuĎenost tjera ih na akciju. Veće značenje pridaju dominantnosti i osveti nego socijalizaciji, manje ih zanimaju posljedice. Takva djeca imaju izrazito nisku razinu samopoštovanja i, prema istraživanjima Kendalla (1991.g.), naročito puno poteškoća u održavanju pozornosti i pronalaženju socijalno prihvatljivog načina ponašanja. 2.4. Spolne razlike u izražavanju agresivnosti Neke agresivne reakcije imaju biološki temelj jer muškarci i žene nemaju jednake potencijale, ali veliku ulogu imaju i posebnosti u odgoju jer se na drugačiji način utječe na djevojčice, tj. dječake. Iako u prve 2-3 godine života spolne razlike u agresivnosti nisu jače izražene, već u predškolskoj dobi one postaju vrlo upadljive, dok su u školskoj dobi još izraženije. Djevojčice su sklonije verbalnoj agresivnosti i decentnim oblicima agresivnosti (npr. izoliranje pojedinca), dok dječaci pokazuju upadljive oblike agresivnosti koji su žešći, glasniji i odreĎeniji. 2.5. Stabilnost agresivnog ponašanja Istraživanja pokazuju da je agresivno ponašanje jedan od najstabilnijih oblika ponašanja. Ako postoji vremenska i situacijska stabilnost agresivnog ponašanja, tada možemo govoriti o agresivnosti kao osobini ličnosti. Velik broj istraživača pokazuje da je agresija vrlo trajna osobina ličnosti koja se može gotovo usporeĎivati s inteligencijom. Postoje takoĎer podaci da se stabilnost agresivnosti povećava s dobi, te podaci koji upućuju na meĎugeneracijsku stabilnost i prijenos agresivnosti. II.

NAČINI POSTUPANJA S AGRESIVNIM PONAŠANJEM

Rad s djecom agresivnog ponašanja zahtijeva strpljivost, ustrajnost i kreativnost uz suradnju roditelja, profesora, pedagoga i učenika. Od osobite je važnosti pravodobna pedagoška intervencija, a da bi se postavila učinkovita pedagoška strategija, potrebno je otkriti etiologiju, tj. razmotriti pojavni tijek i oblik, istražiti uzroke agresivnosti. U praksi je primijećeno da se iza napadnih oblika ponašanja skriva tajna razina značenja koju moramo protumačiti; napadni oblici učenikovog ponašanja zapravo su poziv u pomoć, a svatko zove u pomoć na svoj način.

5

Pedagog odlučuje o načinu rada nakon upoznavanja učenika, njegovog problema i uzroka koji ga izazivaju. Program rada za svakog učenika zaseban je i specifičan i u svakom slučaju inzistira na suradnji s roditeljima, nastavnicima i razredom. Nakon upoznavanja roditelja i njihove situacije upućuje ih se u konstruktivno rješavanje osobnih problema, po potrebi i u obiteljsko savjetovalište ili neku primjereniju ustanovu.

Kod postupanja s agresivnošću ključni su faktori:  

osviještenost i uključivanje svih rad u samoj školi → zauzimanje jedinstvenog gledišta u odnosu prema agresivnosti

→ rad s nastavnicima (inzistiranje na stručnosti i strpljenju, ne na kažnjavanju) → rad u razredu → rad s roditeljima → rad sa samim učenikom na individualnoj razini Najvažnije je potaknuti promjenu učenikova stava prema njemu samome kako bi spoznao samog sebe, osvijestio problem svog ponašanja i mogao ga korigirati i regulirati intenzitet. To se nastoji postići:       

tehnikama izražavanja i kreativnog oblikovanja vježbama percepcije vježbama samokontrole i ustrajnosti vježbanjem sposobnosti uživljavanja i iskazivanja osjećaja vježbama opuštanja komunikacijom i kontaktnim igrama pružanjem pomoći u pronalasku načina za prihvatljivo samopotvrĎivanje i njegovanje samopoštovanja

Učitelji bi trebali proširivati svoje znanje o uzrocima – posljedicama agresivnog ponašanja učenika jer neznanje može biti uzrok njihove nespremnosti da u teškim situacijama postupe na pedagoški primjeren način. Trebali bi povećavati samokontrolu, prepoznavati prve znakove emocija koje će se pojaviti izvan granice normalnoga i pronalaziti snagu u sebi da postupe, kad zatreba, i razumom i srcem i životnim iskustvom.

6

Roditelje treba poučiti o ulozi roditeljskih i obiteljskih uvjeta u modeliranju agresivnog načina ponašanja, da agresivnost ne suzbijaju agresivnošću već emocijama pozitivnog predznaka, prije svega razumijevanjem i tolerancijom, te o važnosti potrebe da učitelji i roditelji djeluju u istom smjeru → prema prosocijalnom ponašanju.

ZAKLJUČAK Obilježja ličnosti, obiteljske prilike, neuspjesi u školi, način provoĎenja slobodnog vremena, vršnjačke skupine, dobna supkultura, životna okolina i šire društvene okolnosti → sve su to faktori koji čine potencijalne uzroke društveno neprihvatljivog i nasilničkog ponašanja, a upravo ta složenost uzroka agresivnog ponašanja ukazuje kako je problem nasilja teško otkriti, kontrolirati, pa tako i liječiti. Važno je rano uočiti potencijalne oblike poremećena ponašanja i pravilno i senzibilno se odnositi prema njima, posebice od strane roditelja i učitelja koji su djetetu u toj ranoj dobi najbliži. Škola svojim odgojnim postupcima može puno pomoći na otklanjanju porasta agresivnosti, stvaranjem poželjne pedagoško-psihološke klime za zdrav rast i razvoj djece i mladih. Davanjem važnosti i mogućnosti izbora sadržaja koji će zadovoljiti interese učenika pridonijet će se smanjivanju agresivnog ponašanja prema sebi, vršnjacima i stvarima. Da bi negativna energija svakodnevnog života pokrenula pozitivan pristup životu, potrebno je okupiti cjelokupno društvo i u takvom okruženju raditi na uspostavljanju ravnoteže i strpljenja u suodnosima. Sve to trebalo bi biti popraćeno većim suglasjem riječi i djela odraslih jer nema rješavanja problema agresivnosti djece bez rješavanja cijelog niza pitanja kvalitete života ljudi u društvu.

7

LITERATURA 1. Laplanche, J. & Ponfalis, J.B.: Rječnik psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1992.g. 2. Psihologijski rječnik,uredio: B. Petz; Prosvjeta, Zagreb 1992.g. 3. Klain, E. i suradnici: Psihološka medicina, Golden Marketing, Zagreb 1999.g. 4. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, sv. 1, Zagreb 1977.g. 5. Psihijatrija, uredio: D. Kecmanović; Medicinska knjiga, Beograd – Zagreb 6. Agresivnost (nasilje) u školi, uredio: H. Vrgoč; Hrvatski pedagoškoknjiževni zbor, Zagreb 1999.g. 7. Raundalen, M.: Agresivnost: priručnik za savjetnike roditelja, Udruženje Djeca prva, Zagreb 1998.g. 8. Haug – Schnabel, G.: Agresivnost u dječjem vrtiću, Educa, Zagreb 1997.g. 9. Keresteš, G.: Dječje agresivno i prosocijalno ponašanje u kontekstu rata, Naklada Slap, Jastrebarsko 2002.g.

SADRZAJ ODREĐENJE AGRESIVNOSTI I NJENE GLAVNE VRSTE

str 1

Teorije agresivnosti

str 1

Vrste agresivnosti

str 2

UZROCI I RAZVOJ AGRESIVNOG PONASANJA

str 3

Karakteristike agresivne djece

str 5

Spolne razlike u izražavanju agresivnosti

str 5

Stabilnost agresivnog ponašanja

str 5

NAČINI POSTUPANJA S AGRESIVNIM PONAŠANJEM

str 5

ZAKLJUČAK

str 7

8