Agata Kristi Sifra Nemesis

Agatha Christie šifra nemesis BIBLIOTEKA djela AGATHE CHRISTIE Urednik LJUDEVIT BAUER AGATHA CHRISTIE

ŠIFRA NEMESIS

UVERTIRA Gospođica Jane Marple imala je običaj da poslije podne prelista druge od novina koje je primala, jer je primala po dvoje svakog jutra. Prve bi pročitala ujutro, uz prvi čaj, ako bi bile dostavljene na vrijeme, naravno. Dječak koji je raznosio štampu odnosio se prema vremenu s priličnim nemarom. Osim toga, bilo je dana kada je štampu raznosio ili neki novi dječak ili dječak koji je zamjenjivao prvog, a svaki od njih imao je svoje nazore o pravcima i redoslijedu pri dostavljanju štampe. Možda su na taj način razbijali monotoniju tog posla. Uostalom, zakašnjenje je ljutilo pretplatnike koji su navikli da rano čitaju novine i tako progutaju sočnije novosti i članke prije nego što krenu na autobus, vlak ili drugo sredstvo za prevoz na posao, dok su starije gospode i dame srednjih godina koje su mirno živjele u St. Mary Meadu obično više voljele da nađu novine na stolu uz doručak. Tog dana, gospođica Marple pročitala je naslovnu stranu i još par rubrika u novinama koje je nazivala "Dnevna svaštara", pomalo ironično aludirajući na činjenicu da su te novine, Dnevni vjesnik, koje su nedavno promijenile vlasnika, na veliko nezadovoljstvo i njezino i njezinih prijatelja, sad donosile članke o muškom odijevanju, ženskoj modi, srčanim oboljenjima, kvizove za djecu i pisma čitateljica, uspješno izbjegavajući objavljivanje svih pravih vijesti osim na naslovnoj strani ili u nekom zabačenom uglu gdje je bilo malo vjerojatno da će ih netko pronaći. Gospođica Marple, žena starinskog kova, željela je da novine budu novine, i da donose novosti. Poslije podne, nakon što je ručala, spremajući se da odrijema dvadeset minuta u za to posebno nabavljenoj fotelji s visokim i uspravnim naslonom koji je godio njezinim reumatičnim leđima, otvorila je The Times, novine koje je ostavljala za čitanje u udobnijem položaju. Ni The Times, doduše, nije bio više ono što je bio nekada. Najgore kod Timesa bilo je to što u njemu čovjek više ništa nije mogao da pronađe. Umjesto da lijepo krene od prve stranice, točno znajući gdje se nalazi koja rubrika, i s lakoćom nađe članke i teme koje ga posebno zanimaju, nailazio je na čudne umetke koji su remetili odavno ustaljeni redoslijed. Odjednom bi, recimo, naletio na dvije stranice posvećene putovanju na Capri, s ilustracijama. Sportu je posvećivan daleko veći prostor nego u dobrim starim vremenima. Sudske vijesti i nekrolozi još su kako-tako slijedili stare običaje. Rođenja, vjenčanja i postavljenja koja su nekad prva privlačila pažnju gospođice Marple zbog istaknutog mjesta u listu sad su preseljena drugamo a u posljednje vrijeme, kako je to gospođica Marple primijetila, gotovo redovno na posljednju stranu.

Posvećeno Daphne Honevbone

Gospođica Marple posvetila je pažnju najprije najvažnijim vijestima, na prvoj strani, ali se nije duže zadržala na njima jer se nisu nimalo 8 razlikovale od onih koje je pročitala ujutro; možda su bile samo sročene na malo uglađeniji način. Prešla je pogledom pregled sadržaja lista. Članci, komentari, nauka, sport; odlučila se za svoj uobičajeni plan i okrenula novine da na brzinu pregleda rođenja, vjenčanja i smrti, a zatim okrene stranicu s pismima čitalaca, gdje je gotovo uvijek nalazila nešto zabavno. Nakon toga namjeravala je preći na vijesti iz sudnice, sada na istoj strani s obavještenjima o rasprodajama. Tu se često mogao naći i poneki kradi članak posvećen nauci, ali to nije imala namjeru čitati, jer je rijetko kada nalazila nešto što bi razumjela. Kad je, kao obično, okrenula novine da pogleda šta ima novo u rubrikama posvećenim rođenjima, vjenčanjima i smrti gospođica Marple je kao mnogo puta do tada, pomislila: "žalosno je to, u stvari, ali ono što čovjeka danas najviše zanima jest smrt." Ljudi su dobijali djecu, ali ljude koji dobijaju djecu gospođica Marple teško da bi mogla poznavati po imenu. Da je postojala rubrika s obavještenjima da je netko dobio unuka još bi i postojala neka mogućnost da se obraduje prepoznavši nekoga. Mogla bi, recimo, pomisliti: "Vidi, vidi, Mary Prendergast dobila je treću unuku!" Ali i to možda ne bi bilo naročito vjerojatno. Tako je, na brzinu, preletjela pogledom i vjenčanja jer su se sinovi i kćeri većine njezinih starih prijatelja poženili i poudavale još prije mnogo godina. Stigla je do stupca s obavijestima o smrti, i to je već bilo nešto čemu je trebalo posvetiti veću pažnju. Takvu pažnju, u stvari, da bude sigurna da joj nijedno ime neće promaći. Alloway, Angopastro, Arden, Barton, Bedshaw, Burgoweisser (zaboga, kakvo njemačko ime, ali pokojnik je izgleda bio iz Leedsa). Camperdown, Carpenter, Clegg. Clegg? Je li to netko od Cleggovih koje je poznavala? Ne, izgleda da nije. Janet Clegg. Odnekud iz Yorkshirea. McDonald, McKenzie, Nickolson. Nickolson? Ne. Nitko od Nickolsona koje je poznavala. Ogg, Ormerod to mora da je jedna od tetaka, pomislila je. Da, vjerojatno jeste. Ldnda Ormerod. Ne, nije je poznavala. Quantril. Zaboga, to mora da je Elizabeth Quantril. Osamdeset pet godina. E pa, zaista! Bila je uvjerena da je Elizabeth Quantril umrla još prije mnogo godina. A ona je doživjela takvu starost, zamisli! Uvijek nježna i krhkog zdravlja. Nitko nije očekivao da će ona doživjeti te godine. Race, Radley, Rafiel. Rafiel? U njoj se nešto pokrenulo. To joj je ime bilo poznato. Rafiel. Belford Park, Maidstone. Belford Park, Maidstone. Ne, nije se sjećala da je nekad čula tu adresu. Molimo ne slati cvijeće Jason Rafiel. Oh, pa sad, pomalo neobično ime. Sigurno ga je negdje slučajno čula. Ross-Perkins. To bi mogao biti... ne, nije. Ryland? Emily Ryland. Ne. Nikad nije poznavala nikakvu Emily Ryland. Naša mnogo voljena, neutješni suprug i djeca. Da, vrlo lijepo ili vrlo tužno, s koje se strane uzme. Gospođica Marple spustila je novine i praznim pogledom zurila u križaljku, pokušavajući da se sjeti otkud joj je poznato prezime Rafiel. "Sjetit ću se već," rekla je sama sebi, znajući iz iskustva kako funkcionira memorija ljudi u godinama. "Sjetit ću se, sigurna sam."

Pogledala je kroz prozor u vrt, a onda skrenula pogled, nastojeći da izbriše iz misli sliku vrta. Gospođici Marple vrt je godinama pružao mnogo zadovoljstva, ali je zahtijevao i mnogo teškog rada. A sad su joj nespretni i tvrdoglavi doktori zabranili da radi u vrtu. Jednom je pokušala prekršiti tu zabranu, ali je došla do zaključka da je sve u svemu ipak bolje da radi kako joj je naređeno. Postavila je naslonjaču tako, da iz nje ne može gledati u vrt, osim ako taš poželi ili osjeti potrebu da vidi nešto određeno. Uzdahnula je, uzela košaricu s pletivom i izvukla iz nje mali, nedovršeni dječiji kaputić. Leđa i prednja strana bili su dovršeni. Trebalo je još izraditi rukave. A rukave je uvijek dosadno plesti. Dva rukava, oba jednaka. Da, veoma dosadan posao. Ali vuna je lijepe ružičaste boje. Ružičasta vuna. čekaj malo - na šta me to podsjeća? Da, da... to ima neke veze s imenom koje je upravo pročitala u novinama. Ružičasta vuna. Plavo more. Karibsko more. Pješčana plaža. Sunce. Ona plete i... pa naravno, gospodin Rafiel. Njezino putovanje na Karibe. Otok St. Honore. Poklon od njezinog nećaka Ravmonda. Sjetila se i kako je Joan, Ravmonđova supruga, rekla: "I molim vas da se više ne miješate ni u kakva umorstva, tetka Jane. To nije zdravo za vas." Pa sad, zaista nije željela da bude umiješana ni u kakvo umorstvo, ali eto, dogodilo se. To je sve. I to samo zato što ju je jedan postariji major sa staklenim okom uporno gnjavio svojim "beskrajnim i beskrajno dosadnim pričama. Jadni major ... kako se on ono zvao? Zaboravila je. Gospodin Rafiel i njegova sekretarica gospođa ... gospođa Walters, da, Esther Walters, i onaj njegov lakej i maser, Jackson. Sve se polako vraćalo. Da, da. Jadni gospodin Rafiel. I tako je gospodin Rafiel umro. Znao je da će ubrzo 11 umrijeti. Rekao joj je to, bez mnogo uvijanja. Izgleda da je ipak živio duže nego što su to doktori vjerovali. Bio je čvrst čovjek, tvrdoglav čovjek - i veoma bogat čovjek. Gospođica Marple ostala je sjediti, zamišljena, njezine pletače igle pravilno su se pokretale, ali joj misli nisu bile usmjerene na pletenje. Bile su kod pokojnog gospodina Rafiela. Pokušavala je dozvati sve čega se sjećala u vezi s njim. A on, u stvari, i nije bio čovjek kojeg je lako zaboraviti. Njegov izgled lako je dozvala u sjećanje. Da, bio je neobično snažna ličnost, težak čovjek, razdražljiv čovjek, ponekad i upravo neshvatljivo grub. A ipak, nitko mu nije zamjerao što je grub. I toga se sjetila. Nitko mu nije zamjerao što je grub, zato što je bio tako bogat. Da, bio je veoma bogat. Vodio je sa sobom sekretaricu i lakeja, inače kvalificiranog masera. Sam je bio prilično bespomoćan. Onaj njegov lakej-maser bio je pomalo sumnjiv tip, razmišljala je gospođica Marple. Gospodin Rafiel odnosio se ponekad prema njemu veoma grubo. A činilo se da to njemu nimalo ne smeta. Naravno, opet samo zato što je gospodin Rafiel bio tako bogat. "Nigdje ne bi dobio ni polovinu plaće koju dobiva od mene," govorio je gospodin Rafiel, "i svjestan je toga. A zna svoj posao." Gospođica se Marple pitala da li je taj Jackson - ili se zvao Johnson? - ostao kod gospodina Rafiela. Ostao još - koliko? - godinu dana? Godinu i tri ili četiri mjeseca. Vjerojatno nije, pomislila je. Gospodin Rafiel bio je od onih

ljudi koji vole promjene. Nije podnosio dugo iste ljude, iste postupke, ista lica, iste glasove. 12 Gospođica Marple imala je razumijevanja za to. Ona je ponekad osjećala isto. U vezi s onom njenom prijateljicom, onom dobrom, pažljivom, nemogućom ženom, s njezinim blagim glasom. "Ah," rekla je gospođica Marple, "kakva promjena nabolje nakon one..." oh, zaboga, sad je zaboravila njezino ime - gospođica ... gospođica Bishop? Ne, nije se zvala gospođica Bishop; nije, naravno. Otkud joj sad to prezime Bishop? Oh, zaboga, kako je sve to komplicirano! Misli su joj se ponovo vratile na gospodina Rafiela i - ne, nije se zvao Johnson, zvao se Jackson, Arthur Jackson. "Oh, zaboga," rekla je ponovo gospođica Marple, "uvijek pobrkam ta imena. Naravno, mislila sam na gospođicu Knight, a ne gospođicu Bishop.1 Zašto sam pomislila da se zvala Bishop?" I smjesta je našla odgovor, šah, naravno. šahovske figure. Skakač. Lovac. "Još ću je, kad je se sljedeći put sjetim, nazvati gospođica Castle ili gospođica Rook. Iako, naravno, ona nije osoba koja bi mogla biti nečija figura. Ne, zaista nije. A sad, kako se zvala ona zgodna sekretarica gospodina Rafiela? Oh, pa da, Esther Walters. Njezinog sam se imena odmah sjetila, šta se dogodilo s njom, pitam se. Je li naslijedila kakav novac? Sad će sigurno naslijediti nešto." Gospodin Rafiel, sjećala se, rekao joj je jednom zgodom nešto o tome... ili joj je to rekla ona? Oh, bože, kako sve izgleda zapetljano kad se čovjek pokuša točno sjetiti nečega. Esther Walters. Bio je to priličan udarac za nju, sve ono 1 Knight skakač, bishop lovac, rook ili castle kula, top - figure u šahu (prim. prev,). 13 što se odigralo na Karibima, ali sigurno se već oporavila od toga. Bila je udovica, zar ne? Bilo bi lijepo da se u međuvremenu ponovo udala za nekog čestitog, dobrog, pouzdanog čovjeka, pomislila je gospođica Marple. Činilo joj se da to nije baš naročito vjerojatno. Imala je dojam da Esther Walters posjeduje poseban talent da pronalazi za sebe muškarce sasvim pogrešne vrste. Gospođica Marple u mislima se ponovo vratila gospodinu Rafielu. Molimo ne slati cvijeće, pisalo je. Njoj, naravno, nikad ne bi palo na pamet da gospodinu Rafielu pošalje cvijeće. On jer da je to poželio, mogao s lakoćom da kupi sve vrtlarije u Engleskoj. Osim toga, nisu ni bili u takvim odnosima. Nisu bili - prijatelji, nisu ih vezivale nikakve emocije. Bili su - koja bi riječ najbolje odgovarala? - saveznici. Da, bili su jedno vrijeme saveznici, veoma kratko vrijeme. Ali zato je to veoma kratko vrijeme bilo i veoma uzbudljivo. A on je bio saveznik kakav se samo može poželjeti. Ona je to znala. Znala je to dok je trčala kroz mračnu tropsku karipsku noć da ga nađe. Da, sjetila se, trčala je ogrnuta onim kačkanim šalom od ružičaste vune... bili su u modi dok je bila mlada, žene su ih nosile preka glave, kao rubac. Pa je i ona kasnije pokrila glavu tim prekrasnim ružičastim šalom i on se smijao kad ju je vidio, a kasnije, kad je rekla osmijehnula se, sjećajući se toga - kad je rekla onu jednu riječ, on je nastavio da se smije, a onda mu više nije bilo do smijeha. Naprotiv, uradio je sve što je tražila od njega i tako... "Ah!" uzdahnula je gospođica Marple, sve je to,

morala je priznati, bilo veoma uzbudljivo. A nećaku i dragoj Joan nije nikad pričala o tome, jer se sve, na kraju krajeva, svodilo upravo na ono. 14 što su joj oni rekli da ne radi, zar ne? Gospođica Marple je klimnula glavom, a onda tiho promrmljala: "Jadni gospodin Rafiel. Nadam se da bar nije... patio." Vjerojatno nije. Njegovi skupi doktori sigurno nisu štedjeli sredstva za ublažavanje bolova i tako mu olakšali kraj. Onda, onih nekoliko tjedana na Karibima, mnogo je patio. Bolovi su ga mučili gotovo bez prestanka. Hrabar čovjek. Hrabar čovjek. Bilo joj je žao što ga više nema. Iako je bio već u godinama, invalid, bolestan, svijet je njegovom smrću izgubio nešto. Kakav je bio kao biznismen? O tome nije imala nikakvu predodžbu. Bezobziran, pomislila je, grub, okrutan i agresivan. Uvijek u ofanzivi. Ali... ali dobar prijatelj, pomislila je. A negdje duboko u sebi nosio je neku sasvim posebnu srdačnost i dobrotu, budno pazeći da nikad ne izbije na površinu. Bio je čovjek kojem se divila i kojeg je poštovala. E pa, žalosno je što ga više nema, i mogla se samo nadati da mu nije bilo previše teško ostaviti ovaj svijet i da mu je smrt bila laka. A sad će ga, bez sumnje, kremirati i smjestiti u veliku, lijepu, mramornu urnu. Nije čak znala ni da li je bio oženjen. Nikad nije spomenuo ženu, nikad nije spomenuo djecu. Usamljen čovjek? Ili mu je život bio tako ispunjen da nije ni primijetio tu usamljenost? Bilo bi zanimljivo znati. Sjedila je tako, tog popodneva, prilično dugo, razmišljajući o gospodinu Eafielu. Nije očekivala da će ga vidjeti nakon povratka u Englesku i zaista ga više nikad nije vidjela. A ipak, na neki neobjašnjiv način, osjećala je da je stalno bila u vezi s njim. Da joj se javio ili predložio da se 15 ponovo sastanu, osjećajući možda da ih vezuje to što su zajedno spasili jedan život, ili da ih vezuje ... vezuje ... "Naravno," rekla je gospođica Marple, zapanjena mišlju koja joj se javila u glavi, "ne može nas, zaboga, vezivati bezobzirnost?" Je li ona Jane Marple, ikad bila - i može li uopće biti bezobzirna? "Znate," rekla je gospođica Marple sama sebi, "zaista je čudno da na to nikad dosad nisam pomislila. Ja, znate, mislim da zaista mogu biti bezobzirna ..." Vrata su se otvorila i u sobu je provirila tamna, kovrčava glava. Bila je to Cherrv, dobrodošla nasljednica gospođice Bishop-Knight. "Jeste li rekli nešto?" upitala je Cherrv. "Razgovarala sam sama sa sobom," odgovorila je gospođica Marple. "Pitala sam se jesam li u stanju da budem bezobzirna." "Tko, vi?" rekla je Cherrv. "Nikad! Vi ste utjelovljenje dobrote." "Svejedno," rekla je gospođica Marple. "Vjerujem da bih mogla biti bezobzirna kad bih imala opravdanog razloga za to." "A šta bi za vas bio opravdan razlog?" "Pravda," rekla je gospođica Marple. "Imali ste, moram priznati, opravdan razlog i kad ste onako izgrdili malog Garvja Hopkinsa," rekla je Cherrv, "kak ste ga neki dan uhvatili kako muči onu jadnu mačku. Nisam mogla ni zamisliti da znate biti tako oštri! Propisno ste mu utjerali strah u košta. To neće tako brzo zabo-

raviti." "Nadam se bar da više ne muči mačke." "Pa sad, ako ih muči sigurno pazi da vi ne naiđete," rekla je Cherry. "U stvari, ne znam, jer sam rijetko kad vidjela tako uplašenog dječaka. 16 Kad vas čovjek tako vidi s vunom i kako pletete te lijepe stvarčice i sve ... svatko bi pomislio da ste krotki kao jagnje. Ali ima trenutaka kad ste kao lav - ako vas netko dovede u takvu situaciju." Gospođica Marple sumnjičavo ju je pogledala. Nikako nije mogla vidjeti sebe u ulozi u kojoj ju je prikazala Cherry. Je li ikad - neko vrijeme je razmišljala, obnavljajući u sjećanju neke događaje - da, bilo je trenutaka krajnje razdraženosti zbog postupaka gospođice Bishop-Knight. (Zaista, ne smije više na ovaj način brkati imena.) Ali ta njezina razdraženost dolazila je do izražaja u manje ili više ironičnim primjedbama, a lavovi se, bar koliko je poznato, ne služe ironijom. Lav nema u sebi ničeg ironičnog. On skače. Urla. Služi se pandžama i oštrim zubima kida svoj plijen. "Ne, nikako," rekla je gospođica Marple. "Ne vjerujem da sam se ikad tako ponašala." Uveče, dok je polako šetala po vrtu, kao i obično ispunjena srdžbom zbog njegovog jadnog stanja, gospođica Marple se u mislima ponovo vratila na istu temu. Možda ju je na to podsjetio red crvenih zijevalica. Zbilja, već sto puta rekla je starom Georgeu da želi samo zijevalice sumporno žute boje, a ne te ružne purpurne koje vrtlari iz nekog neobjašnjivog razloga toliko vole. "Sumporno žute," rekla je glasno. Iza ograde na trotoaru, netko se osvrnuo i rekao: "Molim? Nešto ste rekli?" "Opet sam, bojim se, razgovarala sama sa sobom," rekla je gospođica Marple, okrenula se i prišla ogradi. Bila je to neka nepoznata žena, iako je ona poznavala većinu stanovnika St. Mary Meada. 2 Šifra Nemesis in Bar iz viđenja ako ne i lično. Prilično krupna žena u iznošenoj suknji od grubog tvida, u čvrstim sportskim cipelama. Na sebi je imala pulover smaragdne boje i pleteni vuneni šal. "U mojim godinama, na žalost, to nije ništa neobično," dodala je gospođica Marple. "Imate lijep vrt," rekla je žena. "Sad više nije naročito lijep," rekla je gospođica Marple. "Kad sam ga mogla sama održavati ..." "Oh, znam. Dobro znam kako se osjećate. Sigurno ste prinuđeni da zovete nekog od onih ima više izraza za te ljude, nijedan baš pristojan : - onih koji tvrde kako znaju sve o vrtlarstvu, t Ponekad i znaju, ali najčešće ne znaju pod bogom ništa. Dođu i bez prestanka piju čaj i tek tu i tamo oplijeve nešto. I vrlo su pristojni, neki od njih, ali čovjeku ipak dođe da pobjesni dok ih gleda." Zašutila je, a onda dodala: "Ja sam i sama strastveni vrtlar." "živite ovdje?" upitala je gospođica Marple zainteresirano. "Stanujem kod gospođe Hastings. Mislim da vas je jednom spomenula u razgovoru. Vi ste gospođica Marple, zar ne?" "Da." "Ja joj tamo pomažem u vrtu. Uzgred, zovem se Bartlett. Gospođica Bartlett. Ali u vrtu gospođe Hastings nema nekog naročitog posla," re-

kla je gospođica Bartlett. "Ona uzgaja uglavnom jednogodišnje biljke i tome slično. Nema ničega u što bi čovjek s voljom zagrizao." Otvorila je usta i pokazala zube, da jače naglasi tu svoju usporedbu. "Naravno, tu i tamo obavljam i razne druge poslove. Nabavljam što je potrebno za kuću i slično. Ali bez obzira na to, ako želite da 18 vam malo pomognem u vrtu, rado ću doći na sat-dva. Sigurna sam da ću nadmašiti svakog od radnika koji vam sad dolaze." "To i ne bi bilo naročito teško," rekla je gospođica Marple. "Ja najviše volim cvijeće, ne marim mnogo za povrće." "A ja kod gospođe Hastings najviše radim u povrtnjaku. Dosadan posao, ali koristan. E pa, vrijeme je da pođem." Pažljivo je pogledala gospođicu Marple, od glave do pete, kao da želi da zapamti njezin izgled, a onda ju je pozdravila lakim pokretom glave i udaljila se. Gospođa Hastings? Gospođica Marple nije nikad čula ni za kakvu gospođu Hastings. U svakom slučaju među njezinim prijateljima nije bilo nikakve gospođe Hastings. Niti među vrtlarima-amaterima koje je poznavala. A, pa naravno, bit će to netko iz onih novih kuća na kraju Gibraltar Boada. Nekoliko obitelji uselilo je u njih prošle godine. Gospođica je Marple uzdahnula, ponovo s negodovanjem pogledala zijevalice, primijetila na nekoliko mjesta korov koji bi sa zadovoljstvom iščupala, nekoliko bujnih, divljih izdanaka koje bi s uživanjem podrezala svojim vrtlarskim škarama i konačno, uzdišući i hrabro se opirući iskušenju, nastavila šetnju duž ograde, a onda se vratila u kuću. Misli su joj ponovo odlutale do gospodina Rafiela. Bili su, ona i on - kako se zvala ona knjiga što su je tako često citirali dok je bila mlada? Brodovi u noći. Zgodno poređenje, zbilja, kad se malo razmisli o tome. Brodovi u noći... Bila je noć kad je otišla k njemu da moli - ne, da traži pomoć. Da insistira, da tvrdi kako ne smiju ni trenutka izgubiti ... A on je pristao, smjesta krenuo u akciju i brzo sredio stvari... Nije li se tom prili19 kom ipak ponašala pomalo kao lav? Ne. Ne, to bi bilo sasvim pogrešno objašnjenje. Ono što ju je pokretalo, što je osjećala, nije bio gnjev. Prosto je insistirala na nečemu što je bilo neophodno smjesta srediti. A on ju je shvatio. Jadni gospodin Rafiel. Brod koji je u noći prošao pored njezinog bio je zanimljiv brod. Kad bi se čovjek jednom priviknuo na njegovu grubost, bio je neobično drag i prijatan. Ne! Odmahnula je glavom. Gospodin Eafiel nikad nije bio ugodan čovjek. Zaista, već je krajnje vrijeme da prestane misliti na njega. Brodovi kad prolaze, noću, jedan drugom se jave tek jedva primjetnim znakom, dalekim glasom u tami. Neće više misliti na njega. Sutra će možda malo pažljivije prelistati The Times da joj ne promakne eventualni nekrolog. Iako nije vjerojatno da će ga Times objaviti. Nije bio naročito poznat čovjek, pomislila je. Nije bio slavan. Bio je samo veoma bogat. Naravno, mnogima su objavljeni nekrolozi samo zato što su bili bogati, ali njoj se nekako činilo da bogatstvo gospodina Rafiela nije bilo te vrste. Nije bio industrijski

magnat, ni poznati stručnjak za financije, ni čuveni bankar. Naprosto je čitavog života zarađivao ogromne količine novca... 20 ŠIFRA NEMESIS Otprilike tjedan dana nakon smrti gospodina Rafiela gospođica Marple našla je na pladnju s doručkom pismo. Okretala ga je u ruci i neko vrijeme zamišljeno promatrala, prije nego što će ga otvoriti. Još dva pisma koja su stigla istom jutarnjom poštom bila su računi, ili možda potvrde za plaćene račune. Ni ovako ni onako nisu bila nimalo zanimljiva. A ovo pismo moglo je biti zanimljivo. žig Londona, adresa napisana strojem, dugačka kuverta dobre kvalitete. Gospođica Marple pažljivo ju je rasjekla nožem za papir koji je uvijek ležao na pladnju da joj se nađe pri ruci. Na zaglavlju je pisalo Messrs. Broadribb & Schitster, odvjetnička i bilježnička kancelarija, sa sjedištem u Bloomsburvju. Gospoda Broadribb i Schuster pozivali su je, uglađenim jezikom i u pravu uobičajenim frazama, da ih posjeti u njihovom uredu, jednog dana u toku sljedećeg tjedna, radi razgovora o jednom prijedlogu koji bi je mogao zanimati. Predložen je i datum - četvrtak, dvadeset četvrtog. Ukoliko joj taj datum ne bi odgovarao, da li bi bila ljubazna da im javi kojeg će dana, u bliskoj budućnosti, biti u Lon21 donu. Gospoda Broadribb i Schuster nisu propustili da na kraju pisma dodaju kako je njihova firma obavljala odvjetničke poslove za pokojnog gospodina Rafiela kojega je, kako pretpostavljaju, poznavala. Gospođica se Marple namrštila, pomalo začuđena. Ustala je i obukla se sporije nego obično, razmišljajući o pismu koje je primila. Sišla je u prizemlje pod budnim nadzorom Cherry, koja je uvijek čekala u hodniku pazeći da se gospođica Marple slučajno ne povrijedi dok sama silazi niz starinsko stepenište, na sredini zakrenuto pod oštrim kutom. "Vi zaista pazite na mene, Cherrv," rekla je gospođica Marple. "Moram," odgovorila je Cherrv, i dodala svoju uobičajenu izreku. "Dobri su ljudi prava rijetkost." "Pa, hvala na komplimentu," rekla je gospođica Marple kad je spustila nogu s posljednje stepenice i tako sretno stigla u prizemlje. "Ništa se nije dogodilo, nadam se," rekla je Cherrv. "Izgledate nekako uznemireni." "Ne, ništa se nije dogodilo," odgovorila je gospođica Marple. "Neka advokatska kancelarija poslala mi je malo neobično pismo." "Da vas netko ne tuži zbog nečega?" upitala je Cherrv, koja je bila uvjerena da pisma od advokata mogu donijeti samo neku nevolju. "Oh, ne, mislim da se ne radi o tome," rekla je gospođica Marple. "Ne radi se ni o čemu sličnom. Naprosto me pozivaju da ih posjetim sljedećeg tjedna, u Londonu." "Možda ste naslijedili kakvo bogatstvo," rekla je Cherrv, ne skrivajući nadu. 22 "To je, mislim, veoma malo vjerojatno," rekla je gospođica Marple. "Pa sad, nikad se ne zna," rekla je Cherry. Kad je sjela u svoju naslonjaču i izvukla pletivo iz košarice, gospođica Marple prepustila se razmatranju mogućnosti da joj je gospodin Ra-

fiel testamentom ostavio nešto u nasljedstvo. Ubrzo je došla do zaključka da je stvar još manje vjerojatna nego što joj se činilo kad je to Cherry spomenula. Gospodin Rafiel, bila je uvjerena, nije bio čovjek koji bi učinio takvo nešto. Na dan koji je firma predložila nije mogla otići u London. Trebalo je da prisustvuje sastanku i raspravi o prikupljanju sredstava za proširenje zgrade savjetovališta za žene. Zato je napisala advokatima pismo i predložila jedan drugi dan u tjednu. Odgovor je ubrzo stigao i vrijeme posjete definitivno utvrđeno. Pitala se kakva su ta gospoda Broadribb i Schuster. Pismo je potpisao gospodin J. R. Broadribb, očigledno stariji partner. Nije moguće, razmišljala je gospođica Marple, da joj je gospodin Rafiel ostavio testamentom neku sitnicu kao uspomenu. Neku knjigu o egzotičnim biljkama, recimo, koju je imao u biblioteci i koja bi, po njegovom mišljenju mogla obradovati jednu staru damu zainteresiranu za uzgajanje cvijeća. Ili možda neki broš ili kameju što je ostala od neke pratetke. Zabavljala se neko vrijeme tim igrama mašte jer su to, znala je, i bile samo igre mašte. Da se radilo o nečemu takvom izvršioci oporuke - ako su ti advokati izvršioci oporuke - bi joj jednostavno poštom poslali taj predmet. Ne bi je zbog toga zvali na razgovor. "Oh, pa dobro," rekla je gospođica Marple. "Vidjet ćemo u sljedeći utorak." 23 "Baš me zanima kako izgleda," rekao je gospodin Broadribb gospodinu Schusteru, bacajući usput pogled na sat. "Treba da stigne za četvrt sata," rekao je gospodin Schuster. "Zanima me hoće li biti točna." "Oh, mislim da hoće. To je dama u godinama, koliko znam, a takve mnogo više drže do točnosti nego ovaj današnji mladi svijet." "Je li debela ili mršava, pitam se," rekao je gospodin Schuster. Gospodin Broadribb je zavrtio glavom. "Zar vam je Rafiel nikad nije opisao?" upitao je gospodin Schuster. "Sve što je rekao o njoj bilo je veoma neodređeno." "Meni sve to izgleda nekako čudno," rekao je gospodin Schuster. "Kad bismo bar znali o čemu se u stvari radi..." "Da nema neke veze s Michaelom?" rekao je gospodin Broadribb zamišljeno. "Šta? Nakon toliko godina? Nemoguće. Otkud vam ta ideja? Da nije slučajno spomenuo ..." "Ne, nije ništa spomenuo. Ništa po čemu bi se moglo bar naslutiti šta namjerava. Samo mi je rekao šta treba da radimo." "Pred smrt kao da se počeo ponašati pomalo ... ekscentrično, ne mislite?" "Ni najmanje. Mentalno je bio svjež kao uvijek. Bolesti i fizičke patnje nikad nisu utjecale na njegov duh. U toku posljednja dva mjeseca života zaradio je dvije stotine tisuća funti netto. Tako, kao usput." "Imao je poseban dar za te stvari," rekao je gospodin Schuster s dužnim poštovanjem. "Naravno, oduvijek je imao poseban dar za te stvari." 24 "Bio je pravi financijski genije," rekao je gospodin Broadribb, također s prizvukom poštovanja, kako je to odgovaralo trenutku sjećanja na velikog pokojnika. "Malo je takvih danas, a to je žalosno." Na stolu je zazujao interfon. Gospodin Schu-

ster je podigao slušalicu. "Gospođica Jane Marple došla je na razgovor s gospodinom Broadribbom, na njegov poziv," rekao je ženski glas. Gospodin Schuster pogledao je u svog ortaka podigavši jednu obrvu, kao da traži potvrdan odgovor. Gospodin Broadribb je klimnuo glavom. "Uvedite gospođicu Marple," rekao je Schuster u interfon, a onda dodao: "Sad ćemo vidjeti." Gospođica Marple ušla je u sobu u kojoj je jedan visok, mršav muškarac srednjih godina i izduženog, pomalo melankoličnog lica ustao da je dočeka. To je očigledno bio gospodin Broadribb; prvo što je pomislila bilo je da mu izgled ne odgovara prezimenu.1 S njim je u sobi bio nešto mlađi gospodin također srednjih godina ali sasvim drukčijih tjelesnih proporcija. Imao je crnu kosu, sitne, pametne oči i dvostruki podbradak. "Moj ortak, gospodin Schuster," predstavio ga je Broadribb. "Nadam se da se niste mnogo namučili penjući se uz ovo naše stepenište," rekao je gospodin Schuster, a u sebi dodao: "Ima najmanje sedamdeset, a možda i osamdeset godina." "Uvijek mi ponestane daha kad se penjem uz stepenice." 1 Neprevođiva igra riječi - broad znači širok, rib rebro (prim.prev.). 25 "Ovo je stara zgrada," rekao je gospodin Broadribb, izvinjavajući se. "Nema lifta. Osim toga, eh, mi smo veoma stara firma i ne uvodimo tako brzo razne novotarije na koje su klijenti možda navikli." "Ovo je veoma ugodna soba," rekla je gospođica Marple uljudno. Sjela je na stolicu koju je za nju gospodin Broadribb privukao i pridržao. Gospodin Schuster se neupadljivo povukao u susjednu prostoriju. "Nadam se da se ugodno osjećate na toj stolici," rekao je gospodin Broadribb. "Malo ću navući zavjesu, dozvoljavate? Da vam sunce ne udara u oči." "Hvala," rekla je gospođica Marple zahvalno. Sjedila je držeći leđa uspravno, kako je navikla. Na sebi je imala kostim od tankog tweeda, oko vrata nisku bisera a na glavi kapicu od somota. "Dama iz provincije," pomislio je gospodin Broadribb, promatrajući gošću. "Solidna roba. Lepršava starica. Možda malo rastresena a možda i nije. Bistar, prodoran pogled. Gdje li ju je Rafiel samo pronašao? Neka tetka sa sela, možda?" Te misli mu, međutim, nisu smetale da istovremeno vodi uobičajenu uvodnu konverzaciju o vremenu, šteti koju su nanijeli kasni mrazevi u proljeće i sličnim temama za koje mu se činilo da su umjesne u danim okolnostima. Gospođica je Marple sa svoje strane odgovarala kako se u takvim prilikama čini, mirno očekujući uvodno izlaganje u vezi sa stvarima radi kojih je pozvana. "Sigurno se već pitate zašto smo vas u stvari pozvali," rekao je gospodin Broadribb, listajući neke papire koji su ležali pred njim i poprativši 26 svoje riječi prigodnim osmijehom. "Čuli ste, bez sumnje, za smrt gospodina Rafiela, ili ste možda čitali o tome u novinama." "Pročitala sam u novinama," rekla je gospođica Marple. -...,.

"Bio je, kako sam čuo, vas prijatelj." "Upoznala sam ga prije nešto više od godinu dana," rekla je gospođica Marple. "Za vrijeme putovanja po Zapadnoindijskom otočju," dodala je. "Ah, da. Sjećam se. Putovao je tamo, mislim, iz zdravstvenih razloga. To mu je koristilo, možda, ali već tada je bio ozbiljno bolestan, i težak invalid, kako znate." "Da," rekla je gospođica Marple. "Dobro ste ga poznavali?" "Ne," rekla je gospođica Marple, "to ne bih mogla reći. Boravili smo u istom hotelu. Povremeno smo razgovarali. Nakon povratka u Englesku više ga nisam vidjela, živini u provinciji, prilično povučeno, znate, a on je koliko znam bio veoma zauzet svojim poslovima." "Bavio se svojim poslovnim transakcijama sve do... da, gotovo do posljednjeg daha, moglo bi se reći," rekao je gospodin Broadribb. "Bio je pravi financijski genije." "Sigurna sam da je bio," rekla je gospođica Marple. "Ubrzo nakon što sam ga upoznala bilo mi je jasno da je ... ovaj... čovjek sasvim izuzetnih sposobnosti." "Ne znam da li vam je poznato nešto o tome... da li vam je gospodin Rafiel nekad rekao ... nešto u vezi s prijedlogom koji sam, po njegovom nalogu, dužan da vam iznesem? "Nemam ni najmanju predodžbu o tome kakav bi to prijedlog mogao biti," rekla je gospo27 đica Marple, "niti šta bi gospodin Rafiel mogao tražiti od mene. To mi zvuči potpuno nevjerojatno." "Imao je veoma visoko mišljenje o vama." "To je lijepo od njega, iako sumnjam da je i opravdano," rekla je gospođica Marple. "Ja sam sasvim obična osoba." "Kao što bez sumnje znate, umro je kao veoma bogat čovjek. Sve u svemu, glavne stavke njegove oporuke sasvim su jednostavne. Svoje bogastvo uglavnom je sam razdijelio prije smrti. Raznim fondacijama i u dobrotvorne svrhe." "Danas se to, mislim, uglavnom tako i radi," rekla je gospođica Marple. "Ja sam, naravno, veoma slabo upućena u financijske poslove." "Gospođice Marple," rekao je Broadribb, "svrha ovog sastanka s vama jest da vas, na osnovu uputstava koje sam dobio, obavijestim o tome da je za vas izdvojena izvjesna suma novca koja će vam u cjelini pripasti nakon godinu dana, pod uvjetom da prihvatite prijedlog sa kojim sam vas dužan upoznati." Podigao je dugačku kuvertu koja je ležala pred njim na stolu. Bila je zapečaćena. Ispružio je ruku preko stola i predao kuvertu gospođici Marple. "Mislim da će biti najbolje da sami pročitate sadržaj. Polako, bez žurbe." Gospođica Marple nije žurila. Uzela je mali nož za papir koji joj je dodao gospodin Broadribb, rasjekla kuvertu, izvukla sadržaj - jedan list papira - i pročitala strojem napisan tekst. Složila je list, zatim ga ponovo raširila i još jednom pročitala, a onda pogledala gospodina Broadribba. 28 "Teško bi se moglo reći da je ovo nešto određeno. Postoji li još nešto, nešto što bi bolje osvijetlilo stvar?" "Ne, bar koliko je meni poznato. Moje je bilo

samo da vam ovo predam, i da vas obavijestim o iznosu koji je izdvojen za vas. Radi se o sumi od dvadeset tisuća funti netto, nakon podmirenja poreza za nasljedstvo." Gospođica je Marple sjedila i samo ga promatrala. Jednostavno je ostala nijema od iznenađenja. Gospodin Broadribb također je šutio i pažljivo pratio njezino reagiranje. Bilo je očigledno da je zapanjena. To je nesumnjivo bilo posljednje što se nadala da će čuti. Pitao se šta će prvo reći. Pogledala ga je ravno u oči, sa stro.gošću koju bi mogao očekivati samo od vlastite tetke, a njezine prve riječi zvučale su kao optužba. "To je ogroman novac," rekla je. "Nije ni tako velik kao nekada," rekao je gospodin Broadribb. (Jedva se savladao da ne Isaže: "Danas jedva da je dovoljan za jedan odlazak na tržnicu.") "Moram priznati," rekla je gospođica Marple, "da sam zapanjena. Iskreno rečeno, naprosto sam zaprepaštena." Uzela je dokument i ponovo ga veoma pažljivo pročitala. "Vi, vjerojatno, znate za ove uvjete?" upitala je. "Znam. Gospodin Rafiel lično mi ih je izdiktirao." "Je li uz to dao ikakvo objašnjenje?" "Ne, nije." "Vi ste mu, vjerojatno, sugerirali da bi bilo "bolje kad bi vam podrobnije objasnio stvar," re29 kla je gospođica Marple. Njezin glas poprimio je pomalo jedak prizvuk. Gospodin Broadribb se jedva primjetno osmijehnuo. "U pravu ste. Učinio sam to. Rekao sam da će vam možda biti teško da... ovaj... točno shvatite šta želi." "Vrlo inteligentno," rekla je gospođica Marple. "Nije, naravno, neophodno da mi odmah odgovorite," rekao je gospodin Broadribb. "Pa i ne bih mogla," rekla je gospođica Marple. "Treba o svemu dobro da razmislim." "Eadi se, kao što ste i sami rekli, o prilično velikoj sumi." "Ja sam već stara," rekla je gospođica Marple. U godinama, kako se to obično kaže, ali stara je bolja riječ. Definitivno stara. Moguće je, pa i vjerojatno, da neću živjeti još tih godinu dana da zaslužim taj novac čak i da ga - u što veoma sumnjam - zaista na neki način zaslužim." ! "Novac ne treba prezirati, ma koliko star čov": jek bio," rekao je gospodin Broadribb. "Mogla bih pomoći izvjesne dobrotvorne akcije za koje sam zainteresirana," rekla je gospođica Marple, "a uvijek ima ljudi za koje bi čovjek želio učiniti nešto, ali mu sredstva kojima raspolaže to ne omogućavaju. Osim toga, ne tvrdim da ne postoje zadovoljstva i prohtjevi... stvari koje čovjek nije mogao sebi priuštiti, koje su mu bile nedostižne... Mislim da je gospodin Rafiel bio svjestan da bi iznenadno otvaranje takvih mogućnosti pričinilo osobi u godinama mnogo zadovoljstva." 30 "Da, tako je," rekao je gospodin Broadribb. "Odlazak na neko krstarenje, recimo? Danas agencije organiziraju izvanredna putovanja. Ka-

zališta, koncerti... mogućnost da se popuni podrum .. •" "Moji prohtjevi bili bi mnogo skromniji," rekla je gospođica Marple. "Jarebice," nastavila je zamišljeno. "Danas je veoma teško dobiti jarebice, i veoma su skupe. Jarebica - cijela jarebica, samo za mene - zaista bi mi mnogo prijala. Pa i kutija marrons glaces skupa je poslastica koju ne mogu često sebi priuštiti. A lijepo bi bilo i otići u operu. To znači taksi do Covent Gardena i nazad, soba u hotelu... Ali ostavimo se praznog naklapanja," rekla je. "Ponijet ću ovo sa sobom i razmislit ću o svemu. Bože, kako je samo gospodin Rafiel došao na to da ... ne znate slučajno šta ga je navelo da mi uputi ovakav prijedlog i otkud mu ta ideja da bih mu ja mogla na neki način pomoći? Mora da je bio svjestan toga da je prošlo više od godinu dana, gotovo dvije godine, otkako smo se posljednji put vidjeli i da sam za to vrijeme mogla izgubiti dobar dio svojih fizičkih snaga, da sam mogla postati nesposobna da se služim i onim skromnim talentima koje sam eventualno posjedovala? Bio je to veliki rizik s njegove strane. Ima mnogo ljudi daleko bolje kvalificiranih od mene za takve istrage." "Iskreno rečeno, svatko bi tako pomislio," rekao je gospodin Broadribb, "ali on je odabrao vas, gospođice Marple. Oprostite što sam možda previše radoznao, ali jeste li se - kako da to kažem - ikad bavili kriminalom ili kriminalistikom?" 31 "Strogo uzevši, rekla bih da nisam," odgovorila je gospođica Marple. "Bar ne profesionalno. Nikad nisam bila ni porotnik na sudu niti sam radila za policiju ili surađivala s nekom detektivskom agencijom. Ali dužna sam da vam kažem, gospodine Broadribb, a mislim da je to trebalo da učini i gospodin Rafiel, da se jedino objašnjenje može naći u činjenici da smo gospodin Rafiel i ja, za vrijeme boravka na Karibima, bili na izvjestan način umiješani u zločin koji se tamo odigrao. U jedno prilično zagonetno, gotovo neshvatljivo umorstvo." "Jeste li vi i gospodin Rafiel riješili slučaj?" "Ne bi se moglo baš tako reći," odgovorila je gospođica Marple. "Gospodin Rafiel, snagom svoje ličnosti, i ja, na taj način što sam povezala dvije sasvim očigledne činjenice, samo smo spriječili drugo, već pripremljeno umorstvo. Meni samoj to nikad ne bi uspjelo; naprosto ne bih imala fizičke snage za to. Ni gospodin Rafiel ne bi to mogao sam uraditi; bio je invalid. Kao saveznici, uspjeli smo." "Htio bih vam postaviti još jedno pitanje, gospođice Marple. Da li riječ "Nemesis" znači nešto posebno za vas?" "Nemesis,"1 rekla je gospođica Marple, ali ne kao pitanje. Njezino lice, sasvim neočekivano, polako se razvuklo u osmijeh. "Da," rekla je. "Ta riječ znači za mene nešto. Značila je nešto i za mene i za gospodina Rafiela. Jednom sam tako nazvala sebe, i to ga je zbunilo i nasmijalo." Ma šta da je gospodin Broadribb očekivao, takvo nešto sigurno nije. Pogledao je u gospo1 U grčkooj mitologiji boginja odmazde i kazne (prim. prev.). " 32 đjcu Marple s onim istim izrazom zbunjenosti i iznenađenja koje se pojavilo na licu gospodina Rafiela onda, u njegovoj sobi, u hotelu na obali Karipskog mora. Zgodna i prilično inteligentna

stara dama. Ali - Nemesis?! "Vidim da se i vi sad tako osjećate," rekla je, a onda ustala. "Ako nađete ili dobijete još kakve instrukcije u vezi s ovim predmetom, nadam se da ćete mi javiti. Bilo bi veoma čudno ako bi se pokazalo da ne postoji ništa te vrste. Ostala bih bez i najmanjeg nagovještaja šta je u stvari gospodin Rafiel htio da uradim, ili bar pokušam uraditi." "Vi ne poznajete njegovu obitelj, njegove prijatelje, njegove..." "Ne, već sam vam rekla. Bili smo suputnici u dalekom svijetu. Udružili smo se, kao saveznici, u rješavanju jednog zagonetnog slučaja. To je sve." Kad se već našla kraj vrata, iznenada se okrenula i upitala: "Imao je sekretaricu, gospođu Esther Walters. Da li bi to bilo kršenje pravila dobrog ponašanja kad bih vas upitala je li joj ostavio pedeset tisuća dolara?" "Spisak njegovih zavještanja bit će objavljen u štampi," rekao je gospodin Broadribb, "pa na vaše pitanje mogu odgovoriti potvrdno. Uzgred, gospođa Walters se sad zove gospođa Anderson. Ponovo se udala." "Drago mi je što to čujem. Bila je udovica, ima kćerku i, koliko znam, veoma je sposobna kao sekretarica. Veoma dobro se slagala s gospodinom Rafielom. Simpatična žena. Drago mi je što joj se tako odužio." Iste večeri, u svojem uspravnom naslonjaču, nogu ispruženih prema kaminu u kojem je plamsala vatra, jer je Englesku iznenada, kako se to 3 SUra Nemesis 33 uvijek i bez ikakvog pravila događa, zahvatio val hladnoće, gospođica je Marple ponovo uzela dugačku kuvertu i izvukla iz nje dokument što ga je dobila ujutro. Još uvijek pomalo s nevjericom ponovo ga je pročitala, tu i tamo šapatom izgovarajući poneke riječi kao da želi da ih utisne u sjećanje. Gospođici Jane Marple St. Mary Mead Ovo pismo predat će vam nakon moje smrti moj advokat gospodin James Broadribb. To je čovjek kojem sam uvijek povjeravao pravne poslove u vezi s mojim privatnim stvarima, a ne poslovnim aktivnostima. Pouzdan je i sposoban pravnik, ali kao većina ljudi ni on nije bez mane koja se naziva radoznalost. Njegovoj radoznalosti nisam udovoljio, čitava ova stvar ostat će, u izvjesnom smislu, između vas i mene. Naša šifra, draga prijateljice, bit će Nemesis. Mislim da niste zaboravili gdje ste i pod kakvim okolnostima izgovorili tu riječ. U toku mojih poslovnih aktivnosti, za života koji je bio prilično dug, naučio sam jednu veoma važnu stvar kad su u pitanju ljudi koje želim angažirati - da moraju imati prirodnog dara za nešto. Urođenu sklonost za posao koji želim da obave. To nije znanje, nije ni iskustvo. Jedina riječ kojom se to može opisati jest dar. Prirodna nadarenost za nešto. Vi, draga prijateljice, ako vas smijem tako nazvati, imate izvanredan osjećaj za pravdu koji izvire iz vašeg prirodnog dara za otkrivanje zločina. Zato želim da u moje ime poduzmete jednu istragu. Izdao sam nalog da se izdvoji izvjesna suma novca koja će vam, ako prihvatite ovaj zadatak i ako, zahvaljujući vašim nastojanjima zlo34 bude u potpunosti rasvijetljen, biti odmah i u cjelini isplaćena. Odredio sam i rok za izvrše-

nie ovog zadatka - godinu dana. Vi niste više mladi, ali ste, ako smijem tako reći, žilavi. Vjerujem da mogu sa sigurnošću računati s tim da će vas sudbina održati u punoj snazi bar još tu godinu dana. Mislim da vam ovaj posao neće biti neugodan. Vi ste, u to sam uvjeren, od prirode nadareni za istrage ove vrste. Neophodna sredstva za podmirenje tekućih troškova istrage bit će vam stavljena na raspolaganje kad god to bude potrebno. Sve to nudim vam u zamjenu za život kakav sad vodite. Zamišljam vas kako sjedite u naslonjaču, udobnom, prilagođenom vrsti reumatizma od kojega patite. Sve osobe vaših godina, pretpostavljam, pate od reumatizma ove ili one vrste. Ako vas muči reumatizam u koljenima ili leđima vjerojatno se ne krećete mnogo i većinu vremena provodite s iglama u ruci, pletući. Vidim vas kao što sam vas vidio onda, one noći kad ste me onako neumoljivo digli iz postelje, okruženi oblakom ružičaste vune. Zamišljam vas kako pletete pulovere, šalove i druge slične stvarčice za koje i ne znam kako se zovu. Ako više volite da sjedite i pletete, neka takva bude vaša odluka. A ako se odlučite da služite stvari pravde, nadam se da će vam to biti bar zanimljivo. Neka se pravda valja kao bujica neka teče kao vječna rijeka. Amos 35 GOSPOĐICA MARPLE KREĆE U AKCIJU Gospođica Marple pročitala je pismo tri puta, ostala da sjedi, namrštena, razmišljajući o pismu i onome što joj ono donosi. Njezina prva pomisao bila je da je ono ostavlja s upravo nevjerojatno malo nekih određenih informacija. Hode li joj gospodin Broadribb dostaviti bilo kakva dopunska uputstva? Bila je gotovo sigurna da ničeg sličnog neće biti. To ne bi bilo u skladu s planom gospodina Rafiela. Ali kako je, zaboga, gospodin Rafiel mogao očekivati da će ona učiniti nešto, da će poduzeti neku akciju u stvari o kojoj ne zna apsolutno ništa? To je budilo u njoj radoznalost. Nakon još nekoliko minuta razmišljanja zaključila je da je gospodin Rafiel upravo i htio probuditi njezinu radoznalost. U mislima se ponovo vratila k njemu, onom kratkom vremenu koje je provela s njim, Sjećala se njegove bolesti, trenutaka lošeg raspoloženja, bljeskova duha, povremenih šala. Uživao je u tome da draži ljude, pomislila je. Uživao je, osjećala je - a ovo pismo je to i potvrđivalo da dovodi u iskušnje sasvim prirodnu radoznalost gospodina Broadribba. 36 •"-• U pismu koje joj je napisao nije bilo ničega . gega bi se moglo bar naslutiti o kakvom je zadatku riječ. Iz njega se nije dalo ništa izvući. Gospodin Rafiel je sasvim sigurno i htio da ono bude takvo. Imao je - kako bi se to mogli reći? __ na misli nešto drugo. Ipak, nije mogla krenuti naslijepo, ne znajući ništa. Sve to podsjećalo je na križaljku bez uputstva za popunjavanje. A neka uputstva morat će dobiti. Morat će znati šta treba da radi, kamo treba da ide, treba li da rješava probleme sjedeći u naslonjači ostavljajući na trenutak igle po strani radi bolje koncentracije ili treba da kupi kartu za avion ili brod i putuje na Karibe, u Južnu Ameriku ili do nekog drugog točno određenog mjesta na zem-

Ijinoj kugli. Morat će ili sama smisliti šta treba da radi ili dobiti neke instrukcije. Možda je bio uvjeren da je dovoljno inventivna da to i sama odgonetne razmišljajući, postavljajući pitanja, razgovarajući s ljudima, izvodeći zaključke. Ne, to je izgledalo malo vjerojatno. "Ako to misli," rekla je gospođica Marple glasno, "lud je. To jest bio je lud prije nego što je umro." Ali nije baš vjerovala da je gospodin Rafiel bio lud. "Dobit ću uputstva," rekla je gospođica Marple. "Ali kakva, i kada?" Tek tada je postala svjesna da je, i ne primijetivši, definitivno prihvatila mandat. Rekla je ponovo, glasno, obraćajući se atmosferi: "Ja vjerujem u zagrobni život. Ne znam točno gdje se sad nalazite, gospodine Rafiel, ali nimalo ne sumnjam da ste negdje. Učinit ću sve što mogu da vaše želje budu ispunjene." 37 Tri dana kasnije gospođica je Marple napisala odgovor gospodinu Broadribbu. Pismo je bilo veoma kratko i poslovno. Poštovani gospodine Broadribb, Razmotrila sam vaš prijedlog i obavještavam vas da sam odlučila da prihvatim ponudu pokojnog gospodina Rafiela. Učinit ću sve što je u mojoj moći da njegove želje budu ispunjene, iako se ne bi moglo reći da sam sigurna u uspjeh. U stvari, teško mogu i zamisliti na koji bih način mogla uspjeti. U njegovom pismu nema nikakvih određenih uputstava, a nisam dobila ni neke druge - mislim da se to tako kaže - operacione instrukcije. Ako držite kod sebe neke dodatne poruke za mene, u kojima su dana neka konkretnija uputstva, bit ću vam zahvalna ako mi ih odmah pošaljete. Pretpostavljam, međutim, da ničeg sličnog nema, jer biste to dosad sigurno već učinili. Pretpostavljam, također, da je gospodin Rafiel bio pred smrt duhovno potpuno zdrav. Jesam li u pravu? Mislim, osim toga, da imam prava pitati je li u posljednje vrijeme pokazivao zanimanje za ishod istrage u povodu nekog zločina, bilo poslovno bilo privatno? Je li ikad pred vama izrazio ljutnju ili nezadovoljstvo zbog načina na koji je izigrana pravda u slučaju za koji je bio lično zainteresiran? Ako jeste, mislim da ćete moju molbu da me s tim upoznate shvatiti kao sasvim opravdanu. Je li netko od njegove rodbine ili prijatelja bio izložen nekim neugodnostima, bio žrtva neke nepravde ili postupka koji bi se mogao tako okvalificirati? Sigurna sam da ćete shvatiti razloge zbog kojih vam postavljam ova pitanja. Vjerujem, u 38 stvari, da je to od mene gospodin Rafiel i očekivao. Gospodin Broadribb pokazao je pismo gospodinu Schusteru koji se, pročitavši ga, dublje zavalio u naslonjaču i tiho zazviždao. "Ona će se, izgleda, prihvatiti tog posla? Kočoperna bakica," rekao je, a onda dodao: "Imam dojam da ona već zna o čemu se radi, ne čini vam se?" "Mislim da ne zna," odgovorio je gospodin Broadribb. "Volio bih da mi znamo," rekao je gospodin Schuster. "Stari je bio priličan čudak." "Težak čovjek, svakako," rekao je Broadribb.

"Ja nemam pojma na što je mislio," rekao je Shuster. "A vi?" "Ne, ne znam," rekao je Broadribb. "Nije ni želio da znam, mislim," dodao je. "Pa sad, na taj je način samo iskomplicirao stvari. Ne vidim ni najmanje mogućnosti da neka starica iz provincije otkrije šta je mučilo jednog mrtvog čovjeka i realizira njegove fantazije. Niste nikad pomislili da je želio da je nasanjka? Da je pređe, mislim. Da se našali s njom, znate? Možda je mislio: stara je uvjerena da je maher za seoske intrige, naučit ću je pameti..." "Ne, nikako," rekao je gospodin Broadribb. "Ne vjerujem u to. Rafiel nije bio takav čovjek." "Bio je prefrigani đavo, ponekad," rekao je gospodin Schuster. "Da, ali nikad... Ne, uvjeren sam da je u ovom slučaju mislio ozbiljno. Nešto ga je zaista mučilo. U stvari, siguran sam da ga je nešto mučilo." 39 "A nije vam rekao o čemu se radi, nije čak ni izdaleka..." "Ne, nije." "Kako onda, dođavola, može očekivati...?" prekinuo ga je Schuster. "Ne vjerujem da je stvarno očekivao neki rezultat," rekao je gospodin Broadribb. "Hoću da kažem, od čega bi uopće mogla krenuti?" "Sve je to neslana šala, ako želite moje mišljenje." "Dvadeset tisuća funti nisu male pare." "Da, ali ako je bio uvjeren da ih ona ne može zaslužiti?" "Ne," rekao je gospodin Broadribb, "toliko nepošten nije bio. Sigurno je bio uvjeren da postoje relativno dobre šanse da ona pronađe ili učini to što on želi." "A šta ćemo raditi mi?" "Čekat ćemo," rekao je Broadribb. "čekat ćemo da vidimo šta će se dogoditi. Konačno, stvari će se sigurno nekako pokrenuti." "Siguran sam da posjedujete neku zapečaćenu kuvertu s uputstvima. Jesam li u pravu?" "Dragi moj Schustere," rekao je gospodin Broadribb, "gospodin Rafiel je imao neograničeno povjerenje u moju diskreciju i pravničku etiku. Ta zapečaćena uputstva smijemo otvoriti samo u izvjesnim, točno specificiranim okolnostima koje još nisu nastupile." "Niti će ikad nastupiti," rekao je Schuster. I to je bio kraj razgovora. Gospoda Broadribb i Schuster bili su sretni utoliko što su imali svoje profesionalne obaveze. Gospođica Marple nije bila te sreće. Plela je, raz40 mišljala i izlazila u šetnje, ne obazirući se na povremene proteste od strane Cherry. "Dobro znate šta vam je doktor rekao. Da se ne smijete umarati." "Hodam polako," odgovarala je gospođica Marple, "a ništa drugo ne radim. Ne okopavam niti pljevim vrt, mislim. Prosto... tek tako, stavljam nogu pred nogu i razmišljam o stvarima." "Kakvim to stvarima?" pitala je Cherry zainteresirano. "Ni sama ne znam," rekla bi gospođica Marple i molila Cherrv da joj donese još jedan šal jer napolju puše hladan vjetar. "Da mi je samo znati šta je to uznemirava." rekla je Cherrv svom mužu spuštajući pred njega tanjur s nekim kineskim jelom od riže i

bubrega u umaku. "Kineska večera," dodala je. Suprug je zadovoljno klimnuo glavom. "Iz dana u dan sve bolje kuhaš," rekao je. "Zabrinuta sam za nju," rekla je Cherrv. "Zabrinuta sam jer osjećam da je i ona zabrinuta zbog nečega. Dobila je neko pismo koje ju je uznemirilo." "Za nju je sad najbolje da miruje," rekao je suprug. "Da miruje, ne sekira se, čita knjige iz biblioteke i da ima dvije-tri prijateljice koje će je obilaziti." "Ona nešto smišlja," rekla je Cherrv. "Neki plan. Razmišlja kako da riješi neki problem, bar meni tako izgleda." Tim je riječima prekinula razgovor, uzela pladanj s kavom i odnijela je gospođici Marple. "Jeste li ikad čuli za neku gospođu Hastings?" upitala ju je gospođica Marple. "Navodno živi negdje u blizini, u nekoj od novih 41 kuća. I za neku gospođicu Bartlett, mislim da se tako zove, koja živi s njom ...?" "Vi... vi mislite na onu kuću na kraju naselja što su je nedavno iz temelja obnovili i oličili? Ti ljudi tamo stanuju tek kratko vrijeme. Ne znam kako se zovu. Zašto vas to zanima? Nisu posebno zanimljivi. Bar meni se ne čini da jesu." "Jesu li neki rod jedni drugima?" "Ne, mislim da nisu. Prosto su prijatelji." "Pitam se zašto je..." rekla je gospođica Marple, ali nije dovršila rečenicu. "Pitate se zašto - šta?" "Ništa," rekla je gospođica Marple. "Raščistite onaj moj stolić, molim vas, i donesite mi pero i papir za pisanje, želim napisati jedno pismo." "Kome?" upitala je Cherrv sa ženama prirođenom znatiželjom. "Sestri jednog svećenika," rekla je gospođica Marple, "po imenu Canon Prescott." "Onog svećenika što ste ga upoznali na Karibima? Pokazali ste mi njegovu sliku u albumu." "Da." "Da se slučajno ne osjećate loše? Kad želite pisati svećeniku i tako, mislim?" "Osjećam se bolje nego ikada," rekla je gospođica Marple, "i jedva čekam da se bacim na jedan posao. Možda bi mi gospođica Prescott mogla pomoći u tome." Draga gospođice Prescot (pisala je gospođica Marple) nadam se da me niste zaboravili. Upoznala sam vas i vašeg brata za vrijeme putovanja po Zapadnoindijskom otočju, na otoku St.Ho42 ore ako se sjećate. Nadam se da je dragi Canon đnbro i da ga prošle zime nije mučila astma. Pišem vam da vas zamolim da mi, ako možete javite adresu gospođe Walters - Esther Walters - koje se možda sjećate iz dana na Karibima. Bila je sekretarica starog gospodina Rafiela Dala mi je, kad smo se rastajali, svoju adresu ali ja sam je na žalost negdje zametnula. Htjela bih joj pisati nešto i poslati podatke o uzgajanju cvijeća koje je tražila od mene, a ja joj ih u ono vrijeme nisam mogla dati. Saznala sam, nedavno, prilično zaobilaznim putem, da se ponovo udala, ali nisam sigurna da su informacije koje sam dobila sasvim pouzdane. Možda vi znate nešto više o njoj. Oprostite što vas uznemiravam s ovim. Pre-

nesite, molim, mnogo srdačnih pozdrava vašem bratu, a vama želi sve najbolje iskreno vaša Jane Marple Kad je poslala pismo gospođica Marple je odmah osjetila kako joj se raspoloženje popravlja. "Konačno sam počela nešto raditi," rekla je sama sebi. "Ne ulažem u sve to baš neke velike nade, ali nikad se ne zna." Gospođica Prescott je odgovorila gotovo odmah. Bila je to veoma poslovna žena. Napisala je vrlo ljubazno pismo i priložila traženu adresu. O Esther Walters nisam čula ništa izravno (pisala je) već sam, kao i vi, novost saznala od nekih prijatelja koji su pročitali obavijest u novinama. Sad se, mislim, preziva Alderson ili Anđerson, a njezina je adresa Winslow Lodge, kod Altona, Hampshire. Moj brat vam šalje 43 mnogo pozdrava. Prava je šteta što živimo tako daleko jedni od drugih, mi u sjevernoj Engleskoj, a vi jušno od Londona. Nadam se da ćemo se nekom zgodom ipak stresti, Iskreno vaša Joan Prescott "Winslow Lodge, Alton," rekla je gospođica Marple, zapisujući adresu. "To, u stvari, i nije tako daleko odavde. Nije. Nije daleko. Mogla bih ... ne znam koje bih prijevozno sredstvo bilo najpogodnije ... možda neki od Inchovih taksija. Pomalo rasipnički, ali ako stvar urodi bilo kakvim rezultatima, troškove bih mogla namiriti iz za to predviđenog fonda. A sad, da li da joj prethodno napišem pismo ili da susret ispadne slučajan? Mislim, u stvari, da bi bilo mnogo bolje da se sretnemo slučajno. Jadna Esther. Teško da me se može sjećati s ljubavlju ili zahvalnošću." Gospođica Marple prepustila se mislima koje su navirale iz uspomena. Vrlo je vjerojatno da je njezinom akcijom na Karibima onemogućeno umorstvo i same Esther Walters, u ne tako dalekoj budućnosti. Gospođica Marple bila je uvjerena u to, ali to još nije značilo da tako misli i Esther Walters. "Simpatična žena," rekla je gospođica Marple, tiho, polako, za sebe. "Vrlo simpatična žena. Od one vrste koja lako nasjeda sumnjivim tipovima. U stvari, tip žene koja će se udati i za ubojicu, samo ako joj se dopusti. Još uvijek vjerujem," nastavila je gospođica Marple zamišljeno, još tiše nego ranije, "da sam joj spasila život. U stvari, gotovo sam sigurna u to, ali nisam uvjerena da se u tome slaže sa mnom. Vjerojatno me mrzi, što smanjuje mogućnost da je iskoristim kao izvor informacija. 44 T k m0gu bar pokušati. I to je bolje nego sjediti ovdje i čekati, čekati, čekati." Da se gospodin Rafiel nije možda šalio kad ioj je napisao ono pismo? On nije uvijek bio naročito uviđavan čovjek i znao je da se prilično bezobzirno odnosi prema osjećajima drugih ... "Bilo kako bilo," rekla je gospođica Marple pogledavši na sat i zaključivši da će biti najbolje da ranije krene na počinak, "kad čovjek razmišlja o stvarima prije nego što ode u krevet, ideje često same dođu. Možda će tako biti i sada." "Jeste li dobro spavali?" upitala ju je Cherry spuštajući jutarnji čaj na stolić pored kreveta.

"Sanjala sam čudan san," rekla je gospođica Marple. "Strašan?" "Ne, ne, ništa slično. Razgovarala sam s nekim, s nekim koga čak dobro ne poznajem. Prosto sam razgovarala. A onda kad sam ga pogledala, vidjela sam da to uopće nije osoba s kojom sam mislila da razgovaram. Bio je to netko drugi. Vrlo čudno." "Malo zapetljano," rekla je Cherrv uslužno. "Ali podsjetilo me je na nešto," rekla je gospođica Marple, "ili, bolje rečeno, na nekoga koga sam nekad poznavala. Naručite Inchov taksi, hoćete? Da dođe po mene oko pola dvanaest." Inch je bio dio prošlosti gospođice Marple. Nekad vlasnik taksija, gospodin Inch je umro, da bi ga naslijedio njegov sin, "mladi Inch", tada star četrdeset četiri godine koji je proširio obiteljske poslove, otvorio garažu i nabavio dvoja polovna kola. Nakon njegove smrti garažu je preuzeo novi vlasnik, i tako je firma mnogo puta 45 promijenila ime - u Pipsov servis, Jamesova taksi-služba, Arthurs" rent-a-car - ali starosjedioci su još uvijek govorili o Inchu. "Da ne namjeravate opet u London?" "Ne, ne idem u London. Vjerojatno ću ručati u Haslemeru." "šta ste sad opet smislili?" rekla je Cherrv, pomatrajući je sumnjičavo. "Pokušat ću nekog slučajno sresti, a da to ne ispadne namješteno," rekla je gospođica Marple. "što neće biti lako, ali nadam se da ću se nekako snaći." U pola dvanaest taksi je stigao pred kuću. Gospođica Marple dala je Cherrv posljednja uputstva. "Nazovite ovaj broj, hoćete, Cherrv? Pitajte je li gospođa Anderson kod kuće. Ako se javi sama gospođa Anderson ili čujete da će doći na telefon recite da gospodin Broadribb želi da razgovara s njom. Vi ste," rekla je gospođica Marple, "njegova isekretarica. Ako ne bude kod kuće, pitajte kad će se vratiti." "A ako bude kod kuće i javi se?" "Pitajte je kada bi u toku sljedećeg tjedna mogla doći u London, jer gospodin Broadribb želi da razgovara s njom. Kad vam kaže, zapišite to i prekinite vezu." "Čega se sve nećete sjetiti! Čemu sve to? Zašto da to uradim?" "Memorija je čudna stvar," rekla je gospođica Marple. "Ljudi ponekad prepoznaju glas iako ga nisu čuli više od godinu dana." "Znači, ta gospođa Kako-se-ono-zvaše nije nikad čula moj glas, zar ne?" "Nije," rekla je gospođica Marple, "i to je razlog zašto ćete je vi nazvati." 46 rviprrv ie izvršila zadatak. Saznala je da je Xnđa Anderson izišla nešto kupiti, ali da će fe vratiti na ručak i biti kod kuće čitavo poslijep°EI1pa to olakšava stvar," rekla je gospođica vrarole "Je li Inch stigao? Ah, jeste. Dobro jutro Edwarde," rekla je vozaču Arthurovog tak5ia čije je ime u stvari bilo George. "A sad, evo kamo ćete me odvesti. Mislim da za sat i pol možemo biti tamo." Ekspedicija je krenula. 47

4 ESTHER VVALTERS Esther Anderson izišla je iz supermarketa i krenula prema mjestu gdje je ostavila kola. Iz dana u dan sve je teže naći mjesto za parkiranje, mislila je. Iznenada, zamalo se nije sudarila s jednom postarijom ženom koja je pomalo hramIjući išla prema njoj. Dok se izvinjavala čula je uzvik jedne druge žene. "Zaboga ... nije moguće ... pa to je, naravno ... pa to je gospođa Walters, zar ne? Esther Walters? Vi me se sigruno ne sjećate. Jane Marple. Upoznale smo se u hotelu na otoku St. Honore"... oh, prilično davno. Prije više od godinu i pol dana." "Gospođica Marple? Tako je, naravno. Kakav slučaj da se sretnemo!" "Zaista mi je drago što vas vidim. Ovdje sam u blizini ria ručku s nekim prijateljima, ali ću na povratku opet proći kroz Alton. Hoćete li poslije podne biti kod kuće? Toliko bih željela da malo popričam s vama! Zaista je prijatno sresti starog prijatelja." "Da, naravno. U bilo koje vrijeme poslije tri sata." I tako je sve dogovoreno. 48 "Stara Jane Marple," rekla je Esther Andersama sebi, osmjehujući se. "Kakav slučaj da nju naletim. Mislila sam da je već davno Gospođica Marple pritisnula je dugme zvonreta na vratima zgrade zvane Winslow Lodge točno u pola četiri. Esther je otvorila vrata i pozvala je da uđe. , . . . Gospođica Marple sjela je na stolicu koju joj ie Esther ponudila, sva usplahirena i nemirna kako je već imala običaj da se drži kad je pomalo nervozna - ili bar kad je željela da izgleda pomalo nervozna. U ovom slučaju bila je to, naravno, varka jer se sve odvijalo točno kako je bila predvidjela da će se dogoditi. "Tako mi je drago što vas ponovno vidim," rekla je. "Zaista mi je drago. Ja, znate, mislim da su neke stvari na ovom svijetu zbilja čudno udešene. čovjek se nada da će nekoga ponovno sresti, čak je i uvjeren da će ga sresti, a kad se to nakon izvjesnog vremena dogodi ipak se silno iznenadi." "I onda kaže kako je svijet mali, zar ne?" rekla je Esther. "Da, ali reći ću vam, mislim da u tome ima nečega. Hoću da kažem, svijet zaista izgleda velik i Karibi su daleko, daleko od Engleske... Naravno, mogle smo se sresti bilo gdje. U Londonu, ili kod Harrodsa. Na željezničkoj ili autobusfcoj stanici. Ima toliko mogućnosti..." "Da, ima zaista mnogo mogućnosti," rekla je Esther. "Ja sam, naravno, najmanje od svega očekivala da ću vas sresti upravo ovdje, jer ovo nije vaš dio svijeta, zar ne?" "Ne, nije. Zaista nije. Ma da u stvari ovaj gradić i nije tako daleko od St. Mary Meada, gdje Nemesis ja živim. U stvari, mislim da je udaljen svega dvadeset pet milja. Ali dvadeset pet milja u provinciji, i bez kola - ja naravno, ne mogu sebi priuštiti kola, a ne znam, uostalom, ni šofirati, pa mi kola ne bi bila od neke naročite koristi i tako, čovjek viđa samo susjede uzduž autobuske linije, ukoliko se ne vozi po selu taksijem." "Izvanredno izgledate," rekla je Esther. "Upravo sam htjela reći kako vi divno izgle-

date, draga. Nisam imala pojma da živite u ovom dijelu svijeta." "živim ovdje tek kratko vrijeme. Otkako sam se udala, u stvari." "Oh, nisam znala. Zanimljivo, mora da mi je nekako promaklo. Ja, naime, uvijek pažljivo čitam rubriku "Vijenčani"." "Udata sam već gotovo pet mjeseci," rekla je Esther. "Sad se prezivam Anderson." "Gospođa Anderson," rekla je gospođica Marple. "Moram se potruditi da to zapamtim. A vaš suprug?" Bilo bi neprirodno, pomislila je, kad ne bi pitala za muža. Stare frajle su poznate po Ijubopitljivosti. "On je inžinjer," rekla je Esther. "Zaposlen je kod jedne firme u blizini. Nešto je... mlađi od mene," dodala je, nakon izvjesnog oklijevanja." "Utoliko bolje," rekla je gospođica Marple smjesta. "Oh, mnogo bolje, draga. U ovo današnje vrijeme muškarci stare mnogo brže nego žene. Znam da se nekad nije tako govorilo, ali sad je istina. Hoću da kažem, daleko brže gube zdravlje. Možda previše rade i imaju previše briga pa od toga dobiju visok krvni tlak ili nizak krvni tlak, a ponekad i kakvu srčnu manu. A skloni su i čiru na želucu. Ja mislim da se mi ne 50 erviramo toliko, znate. Mislim da smo mi jači SP°"Možda i jesmo," rekla je Esther. pogledala je gospođicu Marple i osmijehnula a gospođica Marple je osjetila kako joj se vraća sigurnost. Kad ju je posljednji put vidjela. Esther joj je uputila pogled pun mržnje, i vjerojatno ju je u tom času mrzila iz dubine duše. A sad, pa, sad joj je možda čak i pomalo zahvalna. Možda je u međuvremenu shvatila da nije mnogo nedostajalo pa da umjesto sretnog i udobnog života s gospodinom Andersonom nađe mjesto na groblju, pod kamenom pločom. "Divno izgledate," rekla je. "I veseli ste, vidim." "Vi također, gospođice Marple." "Pa sad, naravno, ostarila sam. I muči me toliko raznih boljki... Ništa ozbiljno, naravno, ništa naročito zabrinjavajuće, hoću reći, čovjeka vječito muči neki reumatizam i svaki čas tu i tamo javi se neki bol ili probadanje. A i noge me više ne služe kao što bih željela. Nekad me zabole leđa, nekad rame, a nekad ruke... Imate lijepu kuću." "Sviđa vam se? Tek odskora stanujemo ovdje. Uselili smo prije četiri mjeseca." Gospođica Marple je pogledala oko sebe. I sama je već bila došla do istog zaključka. Zaključila je i to da su, kad su useljavali, to učinili s velikom pompom. Namještaj je bio skup, udoban, ili bolje - udoban i gotovo luksuzan. Lijepe zavjese, solidni tepisi, sve skupa bez mnogo smisla za sklad, ali to nije ni očekivala. Uzrok tog upadljivog prosperiteta bio joj je, pomislila je, Poznat. Proizlazio je, bila je uvjerena, iz one sa4* 51 svim pristojne svote što ju je pokojni gospodin Rafiel ostavio Esther. Bilo joj je drago što se uvjerila da se gospodin Rafiel nije predomislio. "Sigurno ste primijetili obavijest o smrti gospodina Rafiela," rekla je Esther kao da je osjetila kakve se misli motaju po glavi gospođice Marple. "Jesam. Primijetila sam. Ima tome već mjesec dana, zar ne? To me je istinski ražalostilo.

Veoma me je potreslo, zaista, iako smo to znali, mislim - on je o tome i sam govorio, zar ne? Nekoliko puta je natuknuo kako neće još dugo. Veoma hrabro se držao, čini mi se, zar ne?" "Da, bio je veoma hrabar i veoma dobar čovjek, zaista," rekla je Esther. "Rekao mi je, znate, kad sam počela raditi kod njega da će mi dati dobru plaću, ali da ću morati štedjeti jer ništa više ne treba da očekujem od njega. Pa sad, ja zaista nisam ni očekivala nešto više od njega. Bio je uvijek čovjek od riječi, zar ne? Ali se očigledno predomislio." "Da," rekla je gospođica Marple, "to mi je zaista drago. Mislila sam da će vam možda... on mi, naravno, nikad ništa o tome nije govorio... ali pretpostavljala sam ..." "Ostavio mi je u oporuci prilično veliku svotu novca," rekla je Esther. "Iznenađujuće veliku svotu. Bilo je to veliko iznenađenje za mene. U prvom trenutku naprosto nisam mogla povjerovati." "Sigurno je i htio da vas iznenadi. Mislim da je bio takav čovjek," rekla je gospođica Marple, a onda dodala: "Je li ostavio nešto i onome... kako se ono zvao? ... Onaj njegov lakej, onaj lakej-bolničar?" 52 "Oh mislite na Jacksona? Ne, Jacksonu nije ostavio" ništa, ali mislim da mu je ranije dao nnsta u dva-tri maha." "Jeste li ikad kasnije sreli Jacksona?" "Nisam. Ne, mislim da ga nisam srela niti iednom nakon što smo se vratili s otoka. Poslije iovratka u Englesku otišao je od gospodina Rafteia Mislim da sad radi kod nekog lorda koji živi na Jerseyju ili Guernseyju." "žao mi je što nakon povratka više niti jednom nisam vidjela gospodina Rafiela." rekla je gospođica Marple. "To zvuči pomalo čudno, nakon čitave one gužve u kojoj smo se našli i on i vi i ja i još neki drugi. A onda, kasnije, kad sam se vratila kući, poslije nekih šest mjeseci... pomislila sam jednog dana kako smo se svi bili zbližili u tim teškim trenucima, a kako sam u stvari malo znala o gospodinu Rafielu. Nedavno sam opet o tome razmišljala, kad sam pročitala obavijest o njegovoj smrti. Bilo mi je žao što ne znam malo više o njemu. Gdje je rođen, tko su bili njegovi roditelji i tako, znate već. Je li imao djece ili nećake ili rođake, neku rodbinu? To bih željela da znam." Esther Anderson se jedva primjetno osmijehnula. Pogledala je u gospođicu Marple, a izraz njenog lica kao da je govorio: "Znam, sigurna sam da uvijek želite znati sve to o svakome koga sretnete." Ali umjesto toga rekla je: "Da, o njemu su svi znali samo jedno." "Da je veoma bogat," rekla je gospođica Marple kao iz puške. "To ste htjeli reći, zar ne? Kad se zna da je netko veoma bogat, ljude nekako kao da ništa drugo ne zanima. Hoću da Kažem, nitko ništa dalje ne pita. Jednostavno On je veoma bogat" ili "On je strahovito 53 bogat" i pri tome nesvjesno malo spuste glas jer je to tako impresivno, zar ne, sresti nekoga tko je strahovito bogat." Esther se tiho nasmijala. "Nije bio oženjen, zar ne?" upitala je gospođica Marple. "Nikad nije spomenuo da ima ženu." "žena mu je umrla prije mnogo godina, četiri ili pet godina nakon što su se uzeli, mislim.

Koliko znam, bila je mnogo mlađa od njega a umrla je od raka, čini mi se. Veoma žalosno." "Je li imao djece?" "Oh, da, imao je dvije kćeri i sina. Jedna je kći udata i živi u Americi, a druga kći je umrla mlada, mislim. Onu iz Amerike srela sam jednom. Nije nimalo slična svom ocu. Na mene je ostavila dojam tihe, pomalo potištene mlade žene," rekla je Esther, a onda dodala: "Svojeg sina gospodin Rafiel nikad nije spominjao. Čini mi se da je imao nekih neprilika s njim. Da je izazvao neki skandal ili nešto slično. Mislim da je i on umro prije nekoliko godina. Bilo kako bilo, njegov otac nikad ga nije spominjao." "Oh, bože. To je zaista tužno." "Mislim da se sve to odigralo još prije mnogo godina. Otputovao je nekamo, čini mi se, otišao u svijet i nije se vratio - umro je tamo, ili naprosto nestao." "Je li gospodin Rafiel mnogo patio zbog toga?" "To se kod njega nikad nije moglo znati," rekla je Esther. "On je bio od one vrste ljudi koji odlučno odbacuju sve što im donosi gubitke. Ako nije bio zadovoljan svojim sinom, ako mu je on bio samo teret i ništa drugo, mislim da bi ga se jednostavno otresao. On bi činio sve što je potrebno, izdržavao bi ga, slao bi mu novac, recimo, ali ne bi više mislio na njega." 54 "To je pitanje," rekla je gospođica Marple. ga baš nikad, niti jednom riječju nije spose sjećate, on nikad nije govorio ništa svojim osjećajima niti o svom ličnom životu." ° "Nije. Nije, naravno. Ali mislila sam da ste vi možda, kao njegova... sekretarica u toku toliko godina... da je možda vama nekad povjerio ono Što ga muči." "On nije bio čovjek koji će bilo kome povjeriti ono što ga muči," rekla je Esther. "Ako ga je uopće mučilo nešto, u što sumnjam. On je, može se slobodno reći, znao samo za svoj posao. Bio je otac svom poslu, a posao je bio njegov jedini sin do koga mu je bilo stalo, mislim. Uživao je u njemu, u transakcijama, investicijama, zarađivanju novca ... udarima na burzi..." "Ne zovite nikog sretnim dok je živ," promrmrljala je gospođica Marple, ponavljajući te riječi, izgovarajući ih kao neku vrstu devize, što su one u tom času i bile, ili se njoj tako činilo. "I tako ga, kažete, prije smrti nije ništa posebno mučilo ni zabrinjavalo?" "Nije. Kako ste došli na tu pomisao?" upitala je Esther, iznenađena. "Pa sad, nisam to mislila ni iz kakvog posebnog razloga," rekla je gospođica Marple. "Samo, znam da se ljudi više brinu i nerviraju zbog raznih stvari kad su... ne bih htjela reći stari, jer on u stvari i nije bio star, ali činjenica je da se čovjek više brine i sekira kad je nepokretan i ne može više raditi kao prije nego mora puštati da sve ide kako ide. Brige tad samo dolaze jedna za drugom, i nemoguće je sakriti ih." "Da, znam na što mislite," rekla je Esther. "ipak ne bih rekla da je gospodin Rafiel bio ta55 kav. Uostalom," dodala je, "ja sam prestala raditi kod njega dosta prije njegove smrti. Dva ili tri mjeseca nakon što sam srela Edmunda." "Ah, da. Vašega supruga. Gospodinu Rafielu sigurno je bilo žao što vas je izgubio." "Oh, ne vjerujem," rekla je Esther ležerno. "On se nikad nije uzbuđivao zbog takvih stvari.

Jednostavno bi odmah našao novu sekretaricu - što je i učinio. A ako mu ona ne bi odgovarala, oslobodio bi se je jednim zlatnim stiskom ruke i našao drugu, dok se ne bi namjerio na neku po svom ukusu. Bio je uvijek neobično razborit čovjek." "Da, da, razumijem. Iako je znao lako planuti." "Oh, uživao je u tome da plane," rekla je Esther. "To je za njega bila neka vrsta predstave, mislim." "Predstava," rekla je gospođica Marple zamišljeno. "Šta mislite ... često sam se pitala ... šta mislite, je li gospodin Rafiel bio ikad posebno zainteresiran za probleme kriminologije, za izučavanje takvih problema, mislim? On je ... pa sad, ni sama ne znam ..." "Mislite zbog onoga što se dogodilo na Karibima?" Glas Esther Anderson iznenada je postao hladniji. Gospođica Marple nije bila sasvim sigurna je li pametno dalje razglabati tu temu, ali morala je na svaki način izvuci neki koristan podatak. "Pa ... ovaj... ne, ne zbog toga, nego kasnije, je li nakon svega što se dogodilo pokazao kakvo zanimanje za psihološke aspekte tih stvari. Ili se možda zainteresirao za neke slučajeve kada je pravda bila zaobiđena ili... oh, ni sama ne znam..." 56 Njezine riječi zvučale su sad već sasvim smubi se uopće interesirao za takve stvari? T molim vas, ne govorimo o onim strašnim doLđajima na otoku St. Honore." "Oh naravno, mislim, da ste u pravu. Oprostite žao mi je. Mislila sam samo na neke stvari koje" je gospodin Rafiel ponekad govorio. Na neke čudne obrate u njegovim rečenicama, znate, zbog kojih sam se ponekad pitala nije li razvio neke svoje teorije ... o uzrocima zločina, recimo?" "Sve njegove misli bile su uvijek okrenute samo financijama," rekla je Esther kratko. "Neka lukava prevara ili nezakonita financijska makinacija mogle bi privući njegovu pažnju, ništa drugo . . ." I dalje je hladno gledala u gospođicu Marple. "Oprostite," rekla je gospođica Marple, izvinjavajući se. "Nije . . . ovaj . . . nije trebalo da govorim o mučnim stvarima koje su srećom već prošlost. Ali trebalo bi da već krenem," dodala je. "Imam još tek toliko vremena da uhvatim vlak. Oh, draga, šta sam uradila sa svojom torbicom? Oh, da, evo je!" Uzela je torbicu, kišobran i još neke stvarčice, motajući se naokolo dok nije osjetila da napetost pomalo popušta. Kad je stigla do vrata okrenula se i pogledala Esther, koja ju je nagovarala da ostane još malo, da popiju čaj. "Ne, hvala vam draga, imam tako malo vremena. Veoma mi je drago što sam vas vidjela i J°LJednom vam iskreno čestitam i želim svaku sreću u životu. Ne vjerujem da ćete se sad opet zaposliti, m možda hoćete?" 57 "Oh, neke žene nastoje da se zaposle. Kažu da im posao čini život zanimljivijim. Dosadno im je ako nemaju šta da rade. Ali mislim da ću ja bar neko vrijeme uživati u ljenčarenju. Uživat ću blagodati nasljedstva koje mi je ostavio gospodin Rafiel. Bilo je to veoma lijepo od njega a mislim da je on i želio... ovaj... da mi ono pričini zadovoljstvo, makar ga potrošila - kako bi on to vjerojatno rekao - na ženske gluposti.

Na skupe haljine, frizure i slično. Za njega su sve to bile obične gluposti." Zastala je, a onda iznenada dodala: "Voljela sam ga, znate. Da, mnogo sam ga voljela. Zato što me je u izvjesnom smislu izazivao. Bilo je teško izlaziti na kraj s njim, pa je za mene bilo zadovoljstvo pronalaziti uvijek pravu taktiku." "Taktiku kojom bi ga mogli nadmudriti?" "Pa sad, ne baš nadmudriti, ali i toga je bilo malo više nego što je mislio." Gospođica Marple uputila se sitnim, brzim koracima niz ulicu. Osvrnula se i mahnula Esther Anderson je još stajala na pragu i veselo joj uzvratila pozdrav. "Mislila sam da se možda radi o njoj ili o nečemu što joj je poznato," rekla je gospođica Marple sama sebi. "Ali čini mi se da sam se prevarila. Ne. Ne vjerujem da ima ikakve veze s tim poslom, ma o čemu se radilo. Oh, bože, osjećam da je gospodin Rafiel očekivao da ću biti mnogo vještija nego što jesam. Sigurno je očekivao da ću znati povezati činjenice - ali koje činjenice? I šta sad da radim, pitam se." Preostalo joj je jedino da pažljivo razmisli o svemu. Taj posao, kakav je da je, povjeren je njoj. Ostavljeno joj je na volju da ga odbije, prihvati, da otkrije o čemu se u stvari radi. Ili 58 ne pokušava da shvati bilo šta nego da ide vno naprijed i nada se da će joj nešto jednom Ukazati put. S vremena na vrijeme je zatvarala P°. i pokušavala si dočarati lice gospodina Ra"ela Dok je sjedio u vrtu hotela na zapadnoindijskom otoku, u svom tropskom odijelu; njegovo strogo naborano lice, bljesak očiju kad bi mu uspjela neka šala. Činila je to ne bi li nekako shvatila na šta je mislio kad je razrađivao svoj plan, kad je donosio odluku da ga povjeri njoj. Da je namami da ga prihvati, da je uvjeri da ga prihvati, da je - pa sad, možda bi se moglo i tako reći - da je prisili da ga prihvati. Ovo treće je bilo još najvjerojatnije, poznavajući gospodina Rafiela. A ipak, činjenica je da je želio da se nešto obavi i da je odabrao nju, da je izvršenje povjerio njoj. Zašto? Zato što je se slučajno sjetio? Ali zašto bi je se uopće sjetio? U mislima se vratila gospodinu Rafielu i događajima koji su se odigrali na otoku St. Honore". Jesu li ga problemi o kojima je pred smrt razmišljao natjerali da se sjeti svega što se odigralo za vrijeme putovanja po Karibima? Je li sve to na neki način u vezi s nekim tko je bio tamo, kao učesnik ili kao promatrač, i je li ga to podsjetilo na gospođicu Marple? Može li se tu pronaći neka veza, neka podudarnost? Ako ne, kako se iznenada sjetio nje? Zbog čega je upravo u njoj pronašao osobu koja bi mu mogla biti od koristi, na ovaj ili onaj način? Bila je već u godinama, prilično rastresena, sasvim obična žena, fizički ne naročito otporna, duhovno ni blizu tako svježa kao nekada. U čemu su te njene posebne kvalifikacije, ako ih uopće ima? Nije se mogla sjetiti ničega što bi opravdavalo taj izbor. Da sve to skupa ipak nije neka Rafielova šala? Gos59 podin Rafiel je čak i na pragu smrti mogao smisliti neku šalu u skladu s njegovim prilično neobičnim smislom za humor. To da je gospodinu Eafielu čak i na samrtnoj postelji moglo pasti na pamet da se našali s njom nije se moglo negirati. Možda je na taj način zadovoljavao neke svoje potrebe za iro-

ničnim humorom. "Ipak," rekla je gospođica Marple odlučno sama sebi, "mora da posjedujem neke kvalifikacije za to što se traži od mene." Gospodin Rafiel, konačno, pošto nije više na ovom svijetu, ne bi ni mogao uživati u toj svojoj šali. Ali kakve to kvalifikacije ili sposobnosti posjeduje? "šta to postoji u meni što bi nekome moglo biti od neke koristi?" rekla je glasno. Analizirala je sebe, s potrebnom skromnošću. Bila je radoznala, rado je postavljala pitanja i uopće bila je osoba - po tipu i godinama kojoj se ne zamjera ako stalno nešto zapitkuje. To je već bila jedna kvalifikacija, jedna kvalifikacija koja je dolazila u obzir. Da se razpita za nešto, čovjek može angažirati privatnog detektiva, ili psihologa - istražitelja, ali od svega je najjednostavnije i najsigurnije povjeriti taj zadatak postarijoj gospođi, po prirodi znatiželjnoj i sklonoj njuškanju, koja mnogo priča i voli sve znati, a sve to izgleda savršeno prirodno. "Stara brbljavica," rekla je gospođica Marple sama sebi. "Da, nije teško zamisliti da me ljudi mogu vidjeti kao obično staru brbljavicu. Postoji toliko takvih žena, i sve su nekako slične jedna drugoj. A ja sam, naravno, sasvim obična. Sasvim obična, prilično smušena stara gospođa. A to je, jasno, odlična kamuflaža. Bože, pitam se je li to ispravan tok razmišljanja. Ponekad se po60 . da poznajem ljude. Hoću reći, znam kakvi ier me podsjećaju na neke druge koje sam znavala. I tako znam ponešto o njihovim maParna i dobrim stranama. Uglavnom, mogu zamisliti kakvi su. I to je sigurno nešto." ponovno se sjetila otoka St. Honore i hotela "Zlatna palma". Posjeta Esther Walters bila je pokušaj da otkrije eventualnu vezu između onoga što se tamo odigralo i zagonetke pred kojom se našla. Pokušaj bez ikakvog rezultata, zaključila je gospođica Marple. Po svemu sudeći, s te strane nikakve veze nije bilo. Ničega što bi se moglo povezati sa zahtjevom gospodina Rafiela da se gospođica Marple pozabavi rješavanjem slučaja čija joj je suština bila potpuno nepoznata! "Bože, bože," rekla je gospođica Marple, "vi ste zaista težak čovjek, gospodine Rafiel!" Rekla je to glasno, s izrazitim prizvukom predbacivanja u glasu. Kasnije, kad se uvukla u krevet i namjestila svoj omiljeni termofor uz najbolniji dio svojih reumatičnih leđa, ponovo je sama sebi rekla, pomalo kao ispričavajući se: "Učinila sam što sam mogla." Rekla je to glasno, držeći se kao da se obraća nekome tko je tu, u sobi. On je u tom času mogao biti bilo gdje, točno, ali i u takvom slučaju u nekoj telepatskoj ili telefonskoj vezi s njom. Pa ako je već tako, reći će mu sve, odlučno i bez uvijanja. "Učinila sam sve što sam mogla. Kako sam znala i umjela, i sve što mogu reći jest to da je sad red na vama." Izgovorivši to, namjestila se udobnije, ispružila ruku, ugasila svjetiljku i zaspala. 61 UPUTSTVA S ONOG SVIJETA Poruka je stigla tri ili četiri dana kasnije, drugom dnevnom poštom. Gospođica Marple je uzela pismo i učinila ono što je činila sa svim pismima - osmotrila ga sa svih strana, pogle-

dala žig i marku, proučila rukopis, zaključila da nije račun i otvorila ga. Bilo je otipkano na stroju. Draga gospođice Marple, Kad budete ovo čitali, ja ću već biti mrtav i sahranjen. Ne spaljen, što je utješna misao. Uvijek mi je izgledalo malo vjerojatno da bi se čovjek mogao izvući iz lijepe brončane urne s pepelom i kao sablast progoniti nekoga za koga mu se čini da to zaslužuje. Nasuprot tome, mogućnost da ustane iz groba i krene u akciju izgleda sasvim ostvarijiva. Hoću li to kad poželjeti? Tko zna! Možda će mi se čak prohtjeti da stupim u vezu s vama. Moji advokati su vas sigurno već pozvali na razgovor i iznijeli vam jednu ponudu. Nadam se da ste je prihvatili. Ako je niste prihvatili, nemojte sebi ništa predbacivati. Treba da odlučite sami, i slobodno. 62 o"o pismo ćete dobiti, ako moji advokati Jđe sve što im je naređeno i ako pošta izvrši "ošto se od nje očekuje, jedanaestog sljede°£° mjeseca. Dva dana nakon toga dobit ćete ruku od jedne londonske turistične agencije. vođom se da će ono što će vam predložiti biti oo vašem ukusu. Ništa više ne treba da vam kažem. Upotrijebite vašu moć rasuđivanja. I čuvajte se. Vjerujem da ćete uspjeti. Vi ste veoma pronicljiva žena. želim vam mnogo sreće i neka vaš anđeo čuvar bude stalno kraj vas, i štiti vas. Možda će vam biti potreban. Mnogo sreće. Vaš odani prijatelj J. B. Rafiel "Dva dana!" rekla je gospođica Marple. Ustanovila je da nije baš lako ubiti to vrijeme. Pošta je izvršila svoju dužnost, a isto tako i agencija "čuvene zgrade i vrtovi Velike Britanije". Draga gospođice Jane Marple, Na osnovu uputstava koje smo dobili od pok. gospodina Rafiela želimo vas obavijestiti o našem kružnom putovanju br. 37 s obilaskom čuvenih zgrada i vrtova u Velikoj Britaniji, s polaskom iz Londona sljedećeg četvrtka - sedamnaestog o. m. Ako postoji mogućnost da nas posjetite u našem uredu u Londonu, gđa. Sandbourne, vođa Puta, sa zadovoljstvom će vas obavijestiti o svim Pojedinostima i odgovoriti na sva vaša pitanja. Naša putovanja obično traju dva do tri tjedna. Ovo kružno putovanje, po mišljenju gosPodma Rafiela, bit će posebno zanimljivo za vas 63 jer se radi o obilasku onih dijelova Engleske koje vi, koliko je njemu poznato, još nikad niste posjetili, a poznati su po prekrasnim pejsažima i vrtovima. Aranžmanom je predviđen najbolji smeštaj i sve udobnosti koje vam možemo pružiti. Nadamo se da ćete nas obavijestiti o tome kad bi vam odgovaralo da posjetite naš ured u Berkeley streetu. Gospođica Marple složila je pismo, spremila ga u torbicu, zabilježila broj telefona i sjetivši se nekih prijatelja, nazvala ih i porazgovarala s njima. Jedni su bili na kružnom putovanju s

agencijom "Čuvene zgrade i vrtovi" i nisu štedjeli riječi hvale dok drugi nisu osobno putovali, ali su od svojih prijatelja čuli da su putovanja s tom agencijom veoma dobro organizirana, iako prilično skupa, i da nisu previše zamorna za starije osobe. Nakon toga nazvala je broj u Berkeley Streetu i rekla da če ih posjetiti sljedećeg utorka. Sutradan je o tome razgovarala s Cherry. "Možda ću ići na put," rekla je. "Na kružno putovanje." "Kružno putovanje?" začudila se Cherrv. "Po inostranstvu? Uplatili ste neki od onih paketaranžmana?" "Ne po inostranstvu. Po Engleskoj," rekla je gospođica Marple. "Putovanje s obilaskom povijesnih zgrada i vrtova." "Mislite da je to pametno u vašim godinama? Takve ture ponekad su veoma zamorne, znate. Ponekad treba miljama hodati i hodati." "Zdravlje me u stvari odlično služi," rekla je gospođica Marple, "a čula sam da na tim putovanjima uvijek vode računa o starijim i slabijim 64 sobama i predviđaju za njih odgovarajuće pe•riode odmora." "Pa sad, pazite na sebe, to je sve," rekla je rherrv "Ne bih htjela da se srušite od srčanog naoada makar pri tom promatrali neku posebno raskošnu fontanu ili nešto slično. Vi ste, znate, već pomalo stari za takve stvari. Oprostite sto to kažem, znam da grubo zvuči, ali ne bih htjela da vam previše napora naškodi." "Znam voditi računa o sebi," rekla je gospođica Marple dostojanstveno. "U redu, ali budite oprezni," rekla je Cherrv. Gospođica Marple spakirala je potrebne stvari u putnu torbu, rezervirala sobu u jednom skromnijem hotelu i otputovala u London. ("Ah, Bertram"s Hotel," pomislila je, "kako je to divan hotel bio! Oh, bože, ne smijem više misliti na te stvari; St. George je sasvim ugodno mjesto.") U ugovoreno vrijeme našla se u Berkelev streetu, gdje su je odmah odveli u ured u kome ju je dočekala jedna prijatna žena od oko trideset pet godina. Predstavila se kao gospođa Sandbourne i objasnila joj da će osobno voditi predstojeće kružno putovanje. "Jesam li dobro shvatila," rekla je gospođica Marple, "da je ovo putovanje, u mom slučaju ...?" Zastala je pomalo u neprilici. Gospođa Sandbourne, osvjetivši njezinu zbunjenost, odmah je reagirala. "Oh, naravno, možda je trebalo da vam sve malo bolje objasnimo u pismo koje smo vam Poslali. Gospodin Rafiel je platio sve troškove." "Je li vam poznato da je umro?" upitala je gospođica Marple. "Ah, da, ali sve ovo je uređeno prije njegove smrti. Rekao je da je slabog zdravlja, ali da želi 5 Šifra Nemesis

DO učiniti radost jednoj staroj prijateljici koja nije imala mogućnosti da putuje koliko je možda željela." Dva dana kasnije gospođica Marple, s malim neseserom u ruci, nakon što je predala šoferu svoj novi i elegantni kofer, ukrcala se u neobično udoban, gotovo luksuzan autobus koji je ubrzo nakon toga ostavio iza sebe London, vozeći prema sjeverozapadu. Odmah je počela proučavati listu putnika koju je našla u lijepoj brošuri s podacima o dnevnim turama autobusa, infor-

macijama o hotelima i objedima, mjestima koja će vidjeti i pojedinim alternativnim aranžmanima za neke dane koji su, iako to nije bilo izravno rečeno, očigledno u jednom slučaju bili namijenjeni mlađim i aktivnijim putnicima, a u drugom slučaju prilagođeni starijim osoboma, onima koje noge više ne služe naročito dobro ili koje pate od artritisa ili reumatizma pa zbog toga eventualno više vole da sjede i ne hodaju mnogo i dugo i uzbrdo. Sve je bilo aranžirano veoma dobro i veoma taktično. Gospođica Marple proučavala je listu i istovremeno promatrala svoje suputnike. To nije bilo nimalo teško jer su i ostali putnici radili uglavnom isto. Promatrali su, među ostalima, i nju, ali nitko - bar koliko je gospođica Marple mogla primijetiti - s nekim posebnim zanimanjem. Gđa Riselev-Porter Gđica Joanna Crawford Pukovnik i gđa Walker G. i gđa H. T. Butler 66 * Gđica Elizabeth Temple Profesor Wanstead G. Richard Jameson Gđica Lumley Gđica Bentham G. Caspar Gđica Cooke Gđica Barrow G. Emlyn Priče Gđica Jane Marple Medu putnicima bile su četiri starije dame. Gospođica Marple najprije je proučila njih kako bi, ako je moguće, najprije raščistila s njima. Dvije su putovale zajedno. Gospođica Marple procijenila je da su, grubo uzevši, njezine vršnjakinje tj. dame sedamdesetih godina. Jedna od njih, to se odmah moglo vidjeti, bila je od onih žena koje se vječito žale na nešto, koje zahtijevaju mjesto u prednjem dijelu autobusa ili, ako su tamo, traže mjesto pozadi, koje žele da sjede na sunčanoj strani ili isključivo u sjeni, kojima je ili premalo ili previše svježeg zraka. Nosile su putne pokrivače i pletene šalove i čitavu biblioteku vodiča i turističkih priručnika. Bile su od onih koje zdravlje više ne služi i pate od bolova u leđima ili koljenima ili nogama, ali koje godine i bolesti ne mogu spriječiti da uživaju u životu dok ga imaju. Bakice, ali nikako bakice koje pristaju da sjede kod kuće. Gospođica Marple unijela je prvi zapis u bilježnicu koju je ponijela sa sobom u tu svrhu. Petnaest putnika bez nje i gospodje SandDourne. A kako je ona upućena na ovo kružno Putovanje autobusom, bar jedan od tih petnaest Putnika mora da je važan zbog nečega. Bilo kao 6* 67 l izvor informacija bilo kao netko u vezi s pravosudjem ili istragom, pa čak i kao ubojica - Zločinac koji je već nekoga ubio ili se sprema ubiti Sve je moguće, pomislila je gospođica Marple kada je u pitanju gospodin Rafiel! U svakom slu! čaju, morat će zabilježiti svoja zapažanja o tim ljudima. Na jednom listu bilježnice zapisat će one koji bi mogli biti vrijedni pažnje sa stanovišta gospodina Rafiela, a na suprotnom će voditi one koji

bi mogli biti zanimljivi samo ako bi joj mogli pružiti kakve korisne informacije - podatke za koje možda ni sami nisu svjesni da ih znaju, obavještenja za koja - i ako su ih svjesni - ne pretpostavljaju da bi mogla biti od neke koristi bilo njoj, bilo gospodinu Rafielu, čuvarima zakona ili Pravdi s velikim T". Na zadnjim stranama bilježnice mogla bi večeras zapisati ako je netko podsjeti na ljude koje je upoznala u St. Mary Meadu i na drugim mjestima. Svaka sličnost mogla bi biti koristan putokaz. Radila je tako i u drugim prilikama. Druge dvije postarije dame putovale su očigledno svaka za sebe. Obje su bile šezdesetih godina. Jedna je bila dobro očuvana i dobro obučena dama, po svemu sudeći - žena izvjesnog društvenog ugleda kako u vlastitim očima tako, vjerojatno, i u očima drugih. Govorila je glasno i zapovjedničkim tonom. S njom je bila i jedna djevojka od osamnaest ili devetnaest godina, njezina nećakinja, činilo se, koja joj se obraćala s "tetka Geraldina". Nećakinja je, kako je to gospođica Marple odmah primijetila, dobro znala kako da se nosi sa svojom diktatorski nastrojenom tetkom. Bila je neobično spretna djevojka, a uz to i vrlo privlačna. 68 TT istom redu s gospođicom Marple, s druge . " prolaza, sjedio je krupan muškarac četvrf"Hh ramena i nezgrapnog tijela kao da ga je ico ambiciozno dijete nemarno složilo od krup•h cigala Lice mu je izgledalo kao da je po zaSsli prirode trebalo biti okruglo, ali se pobu"^lo i odlučilo da postane četvrtasto na taj način što će proširiti i ojačati čeljust. Posebno upadljivi bili su busen guste prosijede kose i ogromne čupave obrve koje su se kretale gore-dolje, dajući poseban akcent njegovim riječima. Njegove primjedbe zvučale su kao lavež isjeckan u kratke, gromke rafale pa se činilo da to ne govori čovjek nego neki krupni ovčarski pas. Pored njega je sjedio visok, tamnoput stranac koji se stalno nemirno vrtio na svom sjedištu i slobodno gestikulirao. Govorio je nekim veoma čudnim engleskim jezikom, ubacujući primjedbe na francuskom i njemačkom. Činilo se da te upadice na stranim jezicima nimalo ne smetaju krupnom muškarcu, jer je i on povremeno spremno prelazio na francuski ili njemački jezik. Pogledavši ih brzo još jednom gospođica Marple zaključila je da je muškarac s čupavim obrvama sigurno profesor Wanstead, a temperamentni stranac gospodin Caspar. Pitala se o čemu to oni s takvim žarom raspravljaju, ali brze i bučne upadice gospodina Caspara činile su razgovor nerazumljivim. Na sjedištu ispred njih sjedila je još jedna dama šezdesetih godina, prilično visoka, možda i nešto starija, ali žena koja ne bi ostala neprimjecena ni u mnogo većoj gomili. Bila je još uvijek veoma lijepa, tamno sive kose podignute u visoku frizuru i začešljane s plemenitog čela. Govorila je tiho, ali oštro i razgovjetno. Ličnost, poje gospođica Marple. Netko! Da, bila je 69 bez sumnje "netko". "Podsjeća me," rekla je sama sebi, "na Dame Emily Waldron." Dame Emiiv Waldron bila je rektor jednog eksfordskog koledža i poznati učenjak, i gospođica Marple, koja ju je upoznala preko svog nećaka, nije je nikad zaboravila. Gospođica Marple nastavila je s proučavanjem svojih suputnika. Među putnicima bila su

dva bračna para, jedan iz Amerike, prijazni ljudi srednjih godina, brbljava žena i blag, dobroćudan muž. Očigledno strastveni turisti i putnici. Drugi bračni par srednjih godina bili su Englezi; gospođica Marple ih je bez trenutka oklijevanja identificirala kao penzioniranog oficira sa suprugom. Na listi putnika označila je imena pukovnika i gospođe Walker kvačicom. Na sjedištu iza njezinog sjedio je visok mršav muškarac od oko trideset godina; tehnički izrazi kojima se obilno služio odavali su da je arhitekt. U zadnjem dijelu autobusa sjedile su još dvije dame srednjih godina koje su po svemu sudeći također putovale zajedno. Razgovarale su o sadržaju brošure i o tome kakve ih sve zanimljive stvari očekuju na ovom putovanju. Jedna je bila crne kose i mršava, a druga plavuša i čvrsto građena. Lice ove druge učinilo se gospođici Marple nekako poznato. Razmišljala je gdje je vidjela to lice, gdje je već srela tu ženu. Nije se, međutim, mogla sjetiti ničeg određenog. Vjerojatno ju je podsjećala na nekoga koga je vidjela na nekoj zabavi ili u vlaku. Nije u sebi imala ničeg posebnog po čemu bi je mogla zapamtiti. Ostao je još samo jedan putnik o kojem je trebalo razmisliti, jedan mladić od devetnaest ili dvadeset godina. Na sebi je imao odjeću u skladu sa svojim godinama i spolom - tijesne crne tra70 • P. tamno crveni džemper s visokim ovratnipeI1C_l a na glavi čitav plast guste, nedisciplinikom me kose. Posmatrao je s neskrivenim zaraJJfaniem nećakinju žene zapovjedničkog drža""" a gospođici Marple učinilo se da i nećakinja "ine zapovjedničkog držanja posmatra sa zanimaniem njega. Među putnicima su prevladavale Sare djevojke i žene srednjih godina, ali bilo je tu i dvoje mladih ljudi. " zaustavili su se da ručaju u ugodnom hotelu kraj rijeke, a poslije podne u programu je bilo razgledanje Blenheima. Gospođica Marple je već ranije dva puta bila u Blenheimu, pa je odlučila štediti noge i ne zadržavati se dugo u unutrašnjosti dvorca, nego se više posveti razgledanju vrtova i prekrasnih pejsaža. Do dolaska u hotel u kojem je trebalo da prenoće, putnici su počeli da sklapaju prva pozna; stva. Spretna gospođa Sandbourne, žustra i ni na trenutak zamorena svojim dužnostima organizatora putovanja, odlično je obavila svoj zadatak; formirala je grupice, a onda im pridruživala one koji su nekako ostali usamljeni, vješto inicirajući razgovore riječima kao: "Morate na svaki način prisiliti pukovnika Walkera da vam opiše svoj vrt. Ima prekrasnu kolekciju fuksija." Takvim kratkim rečenicama brzo je zbližavala ljude. Gospođica Marple je već znala imena svih putnika. Pokazalo se da je čovjek s čupavim obrvama zaista profesor Wanstead, kao što je i mislila, a stranac gospodin Caspar. žena diktatorskih manira bila je gospođa Riselev-Porter a njezina nećakinja Joanna Crawford. Ime čupavog mladića bilo je Emlyn Priče, činilo se da su on Joanna Crawford pronašli da imaju dosta zajedkao na primjer da su istog mišljenja u 71 mnogim pitanjima ekonomike, umjetnosti i tike, a da prema nekim stvarima osjećaju istu antipatiju, i slično. U dvjema najstarijim damama gospođica Marple je otkrila dobro poznati tip stare djevojke. Veselo su diskutirale o artritisu, reumatizmu,

dijeti, novim liječnicima i lijekovima, od fabričkih preko raznih univerzalnih, sve do recepata što su ih primjenjivale njihove bake, a koji pomažu kad sve drugo iznevjeri. Pričale su o putovanjima po Evropi, o hotelima, putničkim agencijama i konačno grofoviji Somerset gdje su gospođica Lumlev i gospođica Bentham živjele i gdje je tako teško naći iole sposobnog vrtlara da to nitko ne bi vjerovao. Dvije dame srednjih godina koje su također putovale zajedno bile su, pokazalo se, gospođica Cooke i gospođica Barrow. Gospođica Marple još uvijek je imala dojam da joj je jedna od njih dvije, ona plava, odnekud poznata, ali nije se Biogla nikako sjetiti gdje ju je vidjela. Bio je to vjerojatno samo plod njezine mašte. Možda je i to bilo samo plod njezine mašte, ali nikako nije mogla da se oslobodi osjećaja da je gospođica Barrow i gospođica Cooke izbjegavaju. Uvijek su, činilo se, nastojale da se udalje kad bi Se ona približila. To joj se, naravno, možda samo činilo. Petnaest osoba, od kojih je bar jedna važna zbog nečega. U nevezanom razgovoru te večeri pokušala je ubaciti ime gospodina Rafiela, da vidi hoće li netko reagirati. Nitko nije reagirao. Lijepa žena bila je gospođica Elizabeth Temp\e> umirovljena ravnateljica čuvene djevojačke Škole. Nitko, po mišljenju gospođice Marple, nije ni najmanje izgledao kao ubojica osim, eventu72 , n srospodina Caspara, a i to je, vjerojatno, uosljedica predrasuda prema strancima. jgavirnladi čovjek bio je Richard Jameson, arhj>Možda ću sutra imati više uspjeha," rekla je gospođica Marple sama sebi. Gospođica Marple otišla je na počinak potnuno iscrpljena. Razgledanje znamenitosti bilo ie ugodno, ali zamorno, a nastojanje da proučava petnaest-šestnaest ljudi istovremeno, lupajući glavu tko bi od njih mogao biti upleten u neko umorstvo, bilo je još zamornije. U svemu tome bilo je nečeg toliko nestvarnog da to nitko ne bi mogao shvatiti ozbiljno, činilo joj se. Svi njezini suputnici bili su savršeno normalni, fini ljudi, ljudi koji vole putovanja i krstarenja i stvari te vrste. Ipak je još jednom na brzinu letimično pogledala spisak putnika i unijela nekoliko kratkih zapisa u bilježnicu. Gospođa Riselev-Porter? Nema nikakve veze sa zločinom. Zauzeta svojim društvenim obavezama i još više zabavljena sama sobom. Nećakinja, Joanna Cravford? Isto? Ali vrlo sposobna. Gospođa bi Riselev-Porter ipak mogla raspolagati nekim informacijama u vezi s predmetom. S gospođom Riselev-Porter treba ostati u dobrim odnosima. Gospođica Elizabeth Temple? Ličnost. Zanimljiva. Nije podsjećala ni na jednog ubojicu za k°jeg je gospođica Marple ikad čula. "U stvari," rekla je gospođica Marple sama sebi, "iz nje doslovno zrači čestitost. Da je izvršila neki zločin, "> Di sigurno bio veoma popularan zločin. Zločin za neku plemenitu stvar ili stvar koju bi ona smatrala plemenitom." Ali ni to nije sasvim za73 mnogim pitanjima ekonomike, umjetnosti i poli. tike, a da prema nekim stvarima osjećaju istu antipatiju, i slično. U dvjema najstarijim damama gospođica Marple je otkrila dobro poznati tip stare djevoj-

ke. Veselo su diskutirale o artritisu, reumatizmu dijeti, novim liječnicima i lijekovima, od fabričkih preko raznih univerzalnih, sve do recepata što su ih primjenjivale njihove bake, a koji pomažu kad sve drugo iznevjeri. Pričale su o putovanjima po Evropi, o hotelima, putničkim agencijama i konačno grofoviji Somerset gdje su gospođica Lumlev i gospođica Bentham živjele i gdje je tako teško naći iole sposobnog vrtlara da to nitko ne bi vjerovao. Dvije dame srednjih godina koje su također putovale zajedno bile su, pokazalo se, gospođica Cooke i gospođica Barrow. Gospođica Marple još uvijek je imala dojam da joj je jedna od njih dvije, ona plava, odnekud poznata, ali nije se mogla nikako sjetiti gdje ju je vidjela. Bio je to vjerojatno samo plod njezine mašte. Možda je i to bilo samo plod njezine mašte, ali nikako nije mogla da se oslobodi osjećaja da je gospođica Barrow i gospođica Cooke izbjegavaju. Uvijek su, činilo se, nastojale da se udalje kad bi se ona približila. To joj se, naravno, možda samo činilo. Petnaest osoba, od kojih je bar jedna važna zbog nečega. U nevezanom razgovoru te večeri pokušala je ubaciti ime gospodina Rafiela, da vidi hoće li netko reagirati. Nitko nije reagirao. Lijepa žena bila je gospođica Elizabeth Temple, umirovljena ravnateljica čuvene djevojačke škole. Nitko, po mišljenju gospođice Marple, nije ni najmanje izgledao kao ubojica osim, eventu72 gospodina Caspara, a i to je, vjerojatno, M posljedica predrasuda prema strancima. S^avi mladi čovjek bio je Richard Jameson, arh"Možda ću sutra imati više uspjeha," rekla je gospođica Marple sama sebi. Gospođica Marple otišla je na počinak potpuno iscrpljena. Razgledanje znamenitosti bilo te ugodno, ali zamorno, a nastojanje da proučava petnaest-šestnaest ljudi istovremeno, lupajući glavu tko bi od njih mogao biti upleten u neko umorstvo, bilo je još zamornije. U svemu tome bilo je nečeg toliko nestvarnog da to nitko ne bi mogao shvatiti ozbiljno, činilo joj se. Svi njezini suputnici bili su savršeno normalni, fini ljudi, ljudi koji vole putovanja i krstarenja i stvari te vrste. Ipak je još jednom na brzinu letimično pogledala spisak putnika i unijela nekoliko kratkih zapisa u bilježnicu. Gospođa Riselev-Porter? Nema nikakve veze sa zločinom. Zauzeta svojim društvenim obavezama i još više zabavljena sama sobom. Nećakinja, Joanna Cravford? Isto? Ali vrlo sposobna. Gospođa bi Riselev-Porter ipak mogla raspolagati nekim informacijama u vezi s predmetom. S gospođom Riselev-Porter treba ostati u dobrim odnosima. Gospođica Elizabeth Temple? Ličnost. Zanimljiva. Nije podsjećala ni na jednog ubojicu za kojeg je gospođica Marple ikad čula. "U stvari," rekla je gospođica Marple sama sebi, "iz nje doslovno zrači čestitost. Da je izvršila neki zločin, 10 01 sigurno bio veoma popularan zločin. Zločin za neku plemenitu stvar ili stvar koju bi ona smatrala plemenitom." Ali ni to nije sasvim za73 dovoljavajući zaključak. Gospođica Temple, p0. mislila je, uvijek bi znala šta radi i zašto nešto radi i ne bi gajila nikakve iluzije o plemenitosti

tamo gdje postoji samo zlo. "Ipak," rekla je gospođica Marple, "ona je netko i mogla bi... je znala, samo sam se pitala zašto mi njezino uc izgleda nekako poznato. A onda sam se odied6 nom sjetila - zato što je obojila kosu. Rekla sam joj gdje sam je ranije vidjela. Priznala je da je bila tamo ... ali se pretvarala da ni ona mene nije prepoznala. Same laži." "I šta vi mislite o svemu tome?" "Pa sad ... jedno je sigurno: gospođica Cooke (nazovimo je njenim sadašnjim imenom) došla je u St. Mary Mead da me vidi ... da me može sa sigurnošću prepoznati kad se ponovo sretnemo ..." "A zašto bi to bilo neophodno?" "Ne znam. Postoje dvije mogućnosti. I nisam sigurna da mi se sviđaju, ni jedna ni druga." "Ni meni se sve to skupa ne sviđa," rekao je profesor Wanstead. Oboje su šutjeli nekoliko trenutaka, a onda je profesor Wanstead rekao:

"Ne sviđa mi se ni ono što se dogodilo Elizabeth Temple. Razgovarali ste s njom za vrijeme putovanja?" "Jesam, razgovarala sam. Kad se oporavi željela bih ponovo porazgovarati s njom. Mogla bi mi ... mogla bi nam reći ponešto o ubijenoj djevojci. Pričala mi je o njoj... da je bila njezina učenica, da se htjela udati za sina gospodina Rafiela... ali se nije udala za njega. Umrla je. Pitala sam kako je, od čega je umrla, a ona mi je odgovorila jednom riječju - ljubav. Protumačila sam to kao samoubojstvo, a ona je govorila o umorstvu. Umorstvo iz ljubomore bi odgovaralo. Drugi čovjek. Neki drugi čovjek, kojeg mo162 pronaći. Možda bi nam gospođica Temple ie..A reći tko je on." "Druge zlokobne mogućnosti ne vidite?" "Mislim, u stvari, da su nam sad najpotrebinformacije. Nemam nikakvog razloga da jijam u bilo koga od putnika ili bilo koga od stanovnika Old Manora da priprema nešto zlokobno. Ali jedna od one tri sestre možda zna ili se može sjetiti nečega što su Michael ili djevojka nekad rekli. Clotilde je putovala s djevojkom u inozemstvo. Mogla bi znati nešto što se dogodilo na nekom od tih putovanja. Nešto što je djevojka rekla, nagovijestila ili učinila. Mogla bi znati ime nekog čovjeka kojeg je djevojka tamo upoznala. Nešto što nema nikakve veze sa samim Old Manorom. Teško je što samo razgovorom, prikupljanjem slučajnih informacija, možemo doći do nekog ključa. Druga sestra, gospođa Glynne, rano se udala i najveći dio života provela, koliko znam, u Indiji i Africi. Možda je i ona saznala nešto preko svog muža, ili preko rođaka svog muža, ukratko - opet putevima koji nemaju ničeg zajedničkog s Old Manorom, iako je u tu kuću povremeno dolazila. Navodno, i ona je poznavala ubijenu djevojku, ali ne tako dobro kao njene dvije sestre, mislim. To, međutim, ne znači da joj nisu poznate izvjesne važne činjenice o njoj. Treća je sestra prilično rastresena osoba, u mnogo čemu ograničena, i čini se da nije naročito dobro poznavala djevojku. Ali i ona bi mogla znati ponešto o eventualnim udvaračima... m ljubavnicima... ili je mogla vidjeti Djevojku u društvu nekog nepoznatog čovjeka. Uzgred, ona žena što prolazi ispred hotela, to je ona." u" 163 Gospođica Marple, ma koliko bila obuzet razgovorom, nije se odricala svojih životnih na vika. Javne prometnice bile su za nju uviiek osmatračnica. Automatski je registrirala sve pro laznike, kako šetače tako i one koji su nekamo žurili. "Anthea Bradbury-Scott - ona s velikim paketom. Ide na poštu, pretpostavljam. Pošta je odmah tu iza ugla, zar ne?" "Na mene ostavlja dojam pomalo poremećene osobe," rekao je profesor Wanstead. "S tom raspuštenom kosom ... i još sijedom... Ofelija u pedesetim godinama." "I mene je podsjetila na Ofeliju kad sam je prvi put vidjela. Oh, bože, tako bih željela da znam šta sad treba da radim. Da ostanem ovdje, kod "Zlatnog vepra", još dan ili dva, ili da nastavim putovanje? Ovo podsjeća na traženje igle u plastu sijena. Ali ako čovjek dovoljno duboko zavuče ruku mora pronaći nešto, pa makar mu se

pri tome igla zabola u prst, zar ne?" 164 13 CRNO-CRVENO KARIRANI PULOVER Gospođa Sandbourne se vratila upravo kad su putnici sjeli da ručaju. Vijesti što ih je donijela nisu bile dobre. Gospođica Temple još uvijek je bila u besvjesnom stanju. Bilo je jasno da se još nekoliko dana ne može ni pomišljati na njezin prijevoz iz bolnice. Nakon što je podnijela izvještaj, gospođa Sandbourne skrenula je razgovor na praktične stvari. Obavijestila je one koji bi se eventualno željeli vratiti u London o vremenu odlaska vlakova s dobrim vezama i predložila plan nastavka putovanja, s polaskom sutra ili preksutra. Iznijela je i pregled zanimljivih kraćih izleta u bližu okolinu za poslije podne - u manjim grupama, iznajmljenim automobilima. Profesor Wanstead povukao je gospođicu Marple u stranu, dok su izlazili iz blagovaonice. "Ako želite da se poslije podne odmarate, neću vas gnjaviti. Ako ne, došao bih po vas kroz jedan sat. Postoji jedna stara crkva koja bi vas sigurno zanimala ..." "To bi bilo vrlo lijepo od vas," rekla je gospođica Marple. 165 Gospođica Marple šutke je sjedila u automo bilu kojim je profesor Wanstead došao po niu točno kada je rekao. " "Mislio sam da biste rado vidjeli tu crkvu A i selo je vrlo slikovito," rekao je. "Nema raž loga zašto ne bismo obišli lokalne znamenitosti kad nam se već pruža prilika." " "Vrlo ljubazno od vas, zaista," rekla je gospođica Marple. Uputila mu je jedan od onih svojih posebno lepršavih pogleda. "Vrlo ljubazno," rekla je. "Samo izgleda nekako ... pa sad, ne bih baš htjela da kažem bezdušno, ali, dobro, znate već na šta mislim." "Zaboga, draga gospođo, gospođica Temple nije vaša stara prijateljica niti bilo šta slično. Ma koliko taj događaj bio žalostan." "Svejedno, vrlo je ljubazno od vas što ste me pozvali," rekla je gospođica Marple ponovo. Profesor je vjerojatno iznajmio automobil. Lijep gest, izvesti jednu stariju damu da vidi nešto od lokalnih znamenitosti. Mogao je povesti i nekog mlađeg, zanimljivijeg i - sigurno - ljepšeg. Gospođica Marple nekoliko ga je puta zamišljeno pogledala dok su se vozili kroz selo. Nije gledao u nju. Zurio je naprijed kroz prozor. Kad su izišli iz sela i izbili na drugorazredni seoski put što je vijugao između brežuljaka, okrenuo se prema njoj i rekao: "Na žalost, ne idemo u crkvu." "Ne idemo," rekla je gospođica Marple. "Mislila sam da možda nećemo ići." "Da, pretpostavljao sam da ćete se dosjetiti." "A kamo idemo, ako smijem pitati?" "Idemo u bolnicu u Carristovmu." "Ah, da, gdje se nalazi gospođica Temple?" 166 Da " odgovorio je. "Gospođa Sandbourne ju nbišl"a i donijela mi pismo od uprave bolnice. M ločas sam razgovarao s njima preko telefona." "Oporavljaše?" "Ne. Ne oporavlja se." "Razumijem. Ili bolje... nadam se da krivo razumijem," rekla je gospođica Marple.

"Veliko je pitanje da li će se oporaviti, i tu se ništa ne može učiniti. Možda nikd neće doći k svijesti. S druge strane, poneki lucidni interval nije isključen." "I vi me sad vodite tamo? Zašto? Nisam njezina prijateljica, kao što znate. Na ovom putovanju vidjela sam je prvi put u životu." "Da, to mi je poznato. Vodim vas tamo zato što je jednom, kad joj se na trenutak vratila svijest, tražila da vas vidi." "Razumijem," rekla je gospođica Marple. "Samo, zašto je tražila da vidi upravo mene, kako je došla na to da bih ja... da bih mogla učiniti nešto za nju, biti od neke koristi... A ona je žena s izuzetnim darom zapažanja. Na svoj način velika žena, znate. Kao upraviteljica škole u Fallowfieldu zauzimala je istaknuto mjesto u školstvu ove zemlje." "To je, mislim, naša najbolja djevojačka škola." "Da. A ona je ličnost, u pravom smislu riječi. Veoma obrazovana žena. Specijalnost joj je matematika, ali je bila - kako bih rekla? - pedagog širokog spektra. Zanimalo ju je školstvo u cjelini, osposobljavanje djevojaka za život i rad, Problemi stimulacije za učenje. Oh, i još mnogo toga. Bit će tragično i vrlo tužno ako umre," rekla je gospođica Marple. "Bit će izgubljen jedragocjen život. Iako se povukla s mjesta 167 upraviteljice, imala je veliki utjecaj. A ovaj ne sretni slučaj..." Zastala je, a onda dodala: "AU vi možda ne želite razgovarati o toj nesreći?" "Mislim da će biti bolje da malo porazgovaramo o tome. Niz padinu se skotrljao veliki kamen. To se, koliko je poznato, događalo i ranije ali rijetko, u veoma dugim vremenskim intervalima. Pričali su mi o tome," rekao je profesor Wanstead. "Pričali su vam o tome? A tko to?" "Dvoje mladih. Joanna Crawford i Emlvn Priče." "I šta su vam rekli?" "Joanna mi je rekla da je imala dojam da je netko bio na padini. Pri samom vrhu. Ona i Emlyn išli su iznad glavne staze, jednom malom stazom što vijuga po padini. Kad su stigli do jednog zavoja vidjela je, sasvim jasno, prema nebu, siluetu jedne žene ili muškarca, kako pokušava da gurne jedan veliki kamen niz padinu. Kamen se klatio - i konačno počeo da se kotrlja, najprije polako, a onda sve brže i brže. Gospođica Temple upravo je išla stazom ispod tog mjesta tako da ju je kamen zahvatio i oborio. Ako je to netko učinio namjerno mogao je, naravno, i ne uspjeti; mogao je promašiti. Ali - pogodio ju je. Ako se zaista radi o smišljenom pokušaju napada na ženu što je išla stazom, napad je uspio i preko očekivanja." "Jesu li vidjeli muškarca ili ženu?" upitala je gospođica Marple. "To mi, na žalost, gospođica Joanna Crawford nije mogla sa sigurnošću reći. Ta osoba je imala na sebi hlače ili, točnije, traperice i upadljivi pulover s visokim ovratnikom, kariran crveno i crno. Okrenula se i nestala gotovo tre168 joanna je sklona mišljenju da se radilo o Muškarcu, ali nije sigurna." "Ali misli, ili vi mislite, da se radilo o smišlienom pokušaju umorstva gospođice Temple?" "što više razmišlja o tome to je čvršće uvje-

ena da se radilo upravo o tome. I mladić se slaže s tim." "Vi, naravno, nemate pojma tko bi to mogao biti?" "Ni najmanjeg pojma. A ni oni. Mogao bi biti netko od suputnika, netko tko je tog popodneva otišao sam u šetnju. Mogao bi biti netko potpuno nepoznat, netko tko je znao da će se ekskurzija ovdje zadržati i izabrao to mjesto za napad na putnike. Neki mladi ljubitelj nasilja radi nasilja. A mogao bi biti i tajni neprijatelj." "Zvuči melodramski kad netko kaže "tajni neprijatelj"," rekla je gospođica Marple. "Da, zaista. Ali tko bi želio ubiti umirovljenu, mnogo poštovanu ravnateljicu škole? To je pitanje na koje nam je potreban odgovor. Postoji mogućnost, sasvim mala mogućnost, da nam to kaže sama gospođica Temple. Možda je prepoznala osobu na vrhu padine ili, što je vjerojatnije, zna tko bi iz nekog razloga mogao da joj želi zlo." "Ne zvuči suviše vjerojatno." "Slažem se," rekao je profesor Wanstead. "Zvuči potpuno nevjerojatno da bi takva osoba mogla biti žrtva atentata, ali kad čovjek bolje razmisli, takva ravnateljica sigurno poznaje veoma mnogo ljudi. I mnogo ih je, da tako kažemo, prošlo kroz njene ruke." "Mnogo je djevojaka prošlo kroz njene ruke, ste reći." 169 "Da. Da, to sam mislio. Djevojaka i njihovih obitelji. Ravnateljica škole sigurno zna, za mnog stvari. Za ljubavi i romantične avanture o kojitna roditelji djevojaka i ne slute. Takve stvari se događaju, znate. Događaju se, vrlo često. Naročito u posljednjih desetak-dvadesetak godina. Kažu da djevojke brže sazrijevaju. To je fizički možda točno, iako, ako se stvar analizira malo dublje sazrijevaju u stvari kasnije. Ostaju duže djeca ~ po odjeći kakvu vole da nose, po dugoj raspuštenoj kosi. I njihove mini-suknje samo su odraz težnje za produžavanjem djetinjstva. Baby doli spavaćice, sportski dresovi i šortsevi - sve dječja moda. One ne žele odrasti - ne žele prihvatiti odgovornost kako je mi shvaćamo. A ipak, kao sva djeca, žele da ostali vide u njima odrasle osobe i da slobodno rade sve što - po njihovom mišljenju - rade odrasli. I to ponekad vodi u tragediju, ili ostavlja tragične posljedice." "Mislite na neki konkretan slučaj?" "Ne, ne mislim. Samo onako razmišljam ... ili, bolje rečeno, puštam da mi razne mogućnosti slobodno struje kroz glavu. Ne mogu vjerovati da je Elizabeth Temple imala nekog ličnog neprijatelja - takvog neprijatelja koji se ne bi ustručavao da je ubije, kad mu se pruži prilika. Ja, u stvari, mislim ..." Pogledao je u gospođicu Marple. "Ali možda biste prije toga vi željeli da iznesete neku pretpostavku?" "Pretpostavku? Pa sad, mislim da znam na šta ciljate. Pretpostavljate da je gospođica Temple znala nešto, neke činjenice, ukratko nešto što nije odgovaralo nekome ili bi, kad bi se otkrilo, čak bilo opasno po nekoga?" "Da, točno na to sam mislio." 170 "TI tom slučaju," rekla je gospođica Marple, " že se izvući zaključak da se među našim suEtnicima našao netko tko je prepoznao gospojicu Temple, ili je znao tko je ona, ali koga se nna nakon izvjesnog broja godina nije mogla sje-

titi ili ga ^e m°gla prepoznati. Sumnja, izgleda, nada na naše suputnike, zar ne?" Zastala je. "Spomenuli ste neki pulover... crveno i crno kariran, rekli ste?" "Da? Ah, pulover ..." Znatiželjno ju je pogledao. "Zapazili ste nešto u vezi s tim?" "Da je neobično upadljiv," rekla je gospođica Marple. "Vaše riječi odmah su me navele na taj zaključak. Da je bilo nemoguće ne primijetiti ga. Zato ga je Joanna i spomenula." "Da. I šta, po vama, slijedi iz toga?" "Kao razvijena zastava," rekla je gospođica Marple zamišljeno. "Nešto što je lako primijetiti, vidjeti, zapamtiti, prepoznati." "Da." Profesor Wanstead joj je uputio pogled pun ohrabrenja. "Kad želite opisati osobu koju ste vidjeli... koju ste vidjeli ne iz blizine, nego izdaleka... prvo što ćete opisati bit će odjeća. Nećete početi s licem, hodom, rukama, nogama. Purpurna beretka s pufnom, crveni ogrtač, bizarna kožna jakna, karirani pulover jarke crvenocme boje. Nešto upadljivo, što se lako može prepoznati. Svrha takvog oblačenja jest u tome što kad se ta odjeća skine, ukloni, pošalje u paketu na neku daleku adresu ili baci u kantu za otpatke ili spali, Pocijepa, ukratko uništi, na dotičnu osobu, sad skromno i neupadljivo obučenu, nitko neće sumnjati, nitko je neće optuživati, nitko neće ni pomišljati na nju. Ta osoba namjerno je obukla taj crno-crveni karirani pulover. Namjerno - zato 171 da bude primijećen, a nikad nije bio niti će ikad više biti viđen na toj osobi." "Vrlo logičan zaključak," rekao je profesor Wanstead. "Kao što sam već spomenuo," nasta vio je, "Fallowfield nije daleko odavde, šesnaest milja, mislim. I tako, ovo je dio svijeta Elizabeth Temple - kraj koji dobro poznaje, s ljudima koje sigurno također dobro poznaje." "Da. Ta činjenica proširuje mogućnosti," rekla je gospođica Marple. "Slažem se s vama," nastavila je gotovo odmah, "da je napadač po svemu sudeći bio muškarac, a ne žena. Kamen, ako je namjerno gurnut niz padinu, upućen je prema cilju vrlo precizno. A preciznost je više muška nego ženska osobina. S druge strane, u našem autobusu - ili u ovom gradiću - mogao se lako naći netko tko je prepoznao gospođicu Temple - neka njena bivša učenica, recimo a koju ona sama nije nakon izvjesnog broja godina prepoznala. Djevojka, ili sad već žena, mogla ju je lako prepoznati jer ravnateljica škole se u svojim šezdesetim godinama ne razlikuje mnogo od iste osobe u pedesetim godinama. Promjene su neznatne. I ta žena, koja je prepoznala ravnateljicu svoje škole, znala je da ravnateljica raspolaže nekim po nju opasnim podacima. Da je, ukratko, osoba koja joj može nakšoditi." Uzdahnula je. "Ja lično uopće ne poznajem ovaj kraj. Je li vama poznat?" "Ne," odgovorio je profesor Wanstead. "Ne mogu reći da poznajem ovaj dio zemlje. Znam ponešto o stvarima koje su se ovdje odigrale samo iz onoga što ste mi vi pričali. Da se nisam upoznao s vama i čuo od vas šta se dogodilo, ne bih znao pod bogom ništa. 172 šta vi, u stvari, radite ovdje? Ne znate ni sai A ipak ste ovdje, jer su vas poslali. Gospodin Rafiel je sve udesio tako da dođete ovamo, da krenete s agencijom, da se upoznate sa mnom.

Bilo je i drugih mjesta gdje smo se zaustavljali •li kroz koja smo prolazili, ali sve je udešeno tako da ovdje provedemo nekoliko dana. Upućeni ste na njegove nekadašnje prijatelje koji ne bi odbili nijednu njegovu molbu. Postoji li neki razlog za to?" "Da bih saznala neke činjenice koje treba da znam," odgovorila je gospođica Marple. "O nekim umorstvima što su se dogodila prije mnogo godina?" Profesor Wanstead pogledao ju je s nevjericom. "U tome nema ničeg neobičnog. U mnogim mjestima Engleske i Walesa odigrale su se slične stvari. I najčešće nekako lančano. Najprije jedna djevojka, silovana i ubijena. Zatim druga, nedaleko odatle. Zatim nešto slično u nekom gradiću udaljenom recimo, dvadeset milja. Uvijek isti lanac smrti. U samom mjestu Jocelvn St. Mary nestale su dvije djevojke; jedna o kojoj smo već govorili, čiji je les pronađen šest mjeseci kasnije, negdje daleko odavde, i koja je posljednji put viđena u društvu Michaela Rafiela ..." • "A druga?" "Djevojka po imenu Nora Broad. Koja nije bila "povučena" djevojka, koja izbjegava mladiće, nego ih je imala možda i previše. Njezin les nikad nije pronađen. Ali bit će - jednog dana. Bilo je slučajeva kada je tek nakon dvadeset godina..." Profesor Wanstead nije dovršio rečenicu. Postupno je smanjivao brzinu vožnje. Stigli smo. Ovo je Carristown, a ona je zgrada tamo bolnica." 173 Ušli su. U bolnici su očigledno očekivali pr fesorov dolazak. Odveli su ih u jednu malu sob u kojoj je žena što je sjedila za pisaćim stolom smjesta ustala da ih pozdravi. "Oh, da," rekla je. "Profesor Wanstead. A vi ste ... ovaj..." Zastala je, neodlučno. "Gospođica Jane Marple," rekao je profesor Wanstead. "Razgovarao sam preko telefona sa sestrom Barker." "Oh, naravno. Sestra Barker je rekla da će gospođica Marple doći s vama." "Kakvo je stanje gospođice Temple?" "Uglavnom nepromijenjeno, mislim. Primjetnih znakova poboljšanja, na žalost, nema." Ustala je. "Odvest ću vas do sestre Barker." Sestra Barker bila je visoka, mršava žena. Imala je dubok, energičan glas i tamno sive oči koje su gledale čas u sugovornika čas nekamo na drugu stranu, tako da je čovjek dobijao dojam da ga je trenutno pročitala i donijela svoj sud o njemu. "Ne znam, u stvari, šta predlažete da uradimo," rekao je profesor Wanstead. "Pa sad, mislim da će biti najbolje da odmah upoznamo gospođicu Marple s onim što želimo. Kao prvo, moram vam reći da je pacijent, gospođica Temple, još uvijek u komi, i veoma rijetko i samo na trenutak dolazi k svijesti. S vremena na vrijeme probudi se i čini se da tad prepoznaje one oko sebe i može s njima izmijeniti par riječi. Ne možemo, međutim, učiniti ništa što bi moglo utjecati na njezino stanje. Moramo biti strpljivi i čekati. Mislim da vam je profesor Wanstead već rekao da je u jednom trenutku, kad je došla svijesti, sasvim razgovjetno rekla "Gospođica Jane Marple", a zatim" Htjela 174 da govorim s njom, s gospođicom Jane °0jfnrvle" Nakon toga ponovo je izgubila svijest. nnktor je smatrao da bi bilo pametno stupiti u

D° s ostalim putnicima autobusa. Profesor Sanstead Je došao, objasnio nam neke stvari i kao da će vas dovesti. Na žalost, ne možemo (•irugo nego vas zamoliti da neko vrijeme provedete u sobi u kojoj leži gospođica Temple i da zabilježite ono što će možda reći kad ponovno dođe svijesti. Prognoze, na žalost, nisu baš optimističke. Da budem iskrena, - a to je, mislim, najbolje, pošto niste njezini bliži rođaci i ta vas vijest neće previše uzbuditi - doktor je mišljenja da se njezino stanje brzo pogoršava i da može i umrijeti, a da ne dođe svijesti. Ne možemo učiniti ništa da ublažimo potres mozga. S druge strane, važno je da čujemo šta govori, a doktor smatra da kad dođe svijesti ne bi trebalo da ugleda oko sebe mnogo ljudi. Ako je gospođici Marple neugodna pomisao da će ostati sama kraj bolesnice, udesit ćemo da u sobi bude i jedna sestra njegovateljica, samo skrivena od pogleda bolesnice. Sestra će priskočiti u pomoć samo ako to gospođica Marple zatraži. Sjedit će u jednom uglu, iza paravana." Sestra Barker načinila je pauzu, a onda dodala: "Ovdje je i jedan policijski službenik, spreman da zapiše sve što treba. Doktor preporučuje da i on bude skriven od poggleda gospođice Temple. Ako ugleda kraj sebe samo jednu osobu, i to osobu koju je željela vidjeti, to je neće zbuniti i učiniti da zaboravi ono što vam je htjela reći. Nadam se da vam ovo što tražimo od vas neće biti previše teško." "Oh, ne," rekla je gospođica Marple. "Potpuno sam spremna da se prihvatim toga. Imam i jednu malu bilježnicu i pero koje neće primije175 titi. Osim toga, u stanju sam da neko vrijem držim u glavi doslovno sve što čujem, pa neću morati da zapisujem dok još govori. Na mo" pamćenje možete se osloniti, a nisam ni gluha -^ bar ne u pravom smislu riječi. Sluh mi sigurno nije kao nekada, ali ako budem sjedila kraj kreveta sigurna sam da ću jasno čuti sve što mi kaže, makar i samo šapne. A na bolesnike sam navikla. Mnogo sam radila oko njih, u svoje vrijeme." Sestra Barker ponovo je odmjerila gospođicu Marple svojim munjevitim pogledom. Ovog puta je, međutim, izrazila svoje zadovoljstvo, lakim pokretom glave. "To je vrlo ljubazno od vas," rekla je. "Sigurna sam da se možemo pouzdati u vas i da ćete nam pomoći ako se pruži i najmanja mogućnost za to. Ako profesor Wanstead pristaje da vas pričeka dolje u čekaonici, mi ćemo ga, ako bude potrebno, smjesta pozvati. A sad, gospođice Marple, možda biste htjeli da pođete sa mnom?" Gospođica Marple pošla je za sestrom kroz drugački hodnik i ušla u malu, ugodno namještenu sobu. Na krevetu, u polumraku jer su roletne bile napola spuštene, ležala je Elizabeth Temple. Ležala je kao kip, ali čovjek nekako nije imao dojam da spava. Disala je isprekidano, nekako nesigurno. Sestra Barker je prišla bolesnici da je pogleda i pokazala gospođici Marple stolicu pored kreveta. Zatim se udaljila od kreveta i zastala kraj vrata. Iza paravana je izišao mladić s bilježnicom u ruci. "Po naređenju liječnika, gospodine Eeckitt," rekla je sestra Barker. 176 Pojavila se još jedna sestra, koja je do tada ciedila u suprotnom uglu sobe.

"Pozovite me ako bude potrebno, sestro Edmonds," rekla je sestra Barker. "I nađite se pri ruci gospođici Marple ako joj nešto zatreba." Gospođica Marple raskopčala je kaput. U sobi je bilo toplo. Sestra je prišla i uzela kaput, a onda se vratila na svoje mjesto. Gospođica Marple sjela je na stolicu kraj kreveta. Promatrala je gospođicu Temple i, kao i ranije, u autobusu, razmišljala o plemenitosti crta njezinog lica. Sijeda kosa, povučena unazad, davala je tom licu upravo savršen okvir. Lijepa žena, i sasvim izuzetna ličnost. Da, pomislila je gospođica Marple, bit će zaista velika šteta ako svijet izgubi Elizabeth Temple. Gospođica Marple namjestila je jastuk pod leđima, malo pomjerila stolicu i ostala sjediti gotovo nepokretno, čekajući. Nije znala da li čeka uzalud, ili s nekim ciljem. Vrijeme je prolazilo. Deset minuta, dvadeset minuta, pola sata, trideset pet minuta. A onda se iznenada, sasvim neočekivano, javio glas. Tih ali razgovjetan, pomalo promukao, bez one zvučnosti koju je nekad posjedovao. "Gospođice Marple." Oči Elizabeth Temple bile su širom otvorene. Gledale su u gospođicu Marple. Gledale su mirno i savršeno razumno. Proučavale su lice žene koja je sjedila kraj kreveta, proučavale je bez ikakve emocionalnosti, nimalo iznenađeno - samo nekako posebno pažljivo, vrlo svjesno i vrlo pažljivo. A onda se opet javio glas. "Gospođice Marple? Vi ste gospođica Marple?" "Jesam," rekla je gospođica Marple. "Ja sam Jane Marple." 12 Šifra Nemcsls "Henry vas je često spominjao. Pričao mi ,> o vama." J Glas kao da se iznenada ugasio, i glas gospn diče Marple malo je zadrhtao kad je rekla"Henry?" "Henry?" "Henrv Clithering, moj stari prijatelj... stari, stari prijatelj." "Moj također," rekla je gospođica Marple. "Henry Clithering." U mislima se vratila u godine kada se upoznala s njim, sir Henrvjem Clitheringom, sjetila se razgovora što su ih vodili, slučajeva kada je tražio pomoć od nje i kada je ona tražila da on pomogne njoj. Stari prijatelj. "Sjetila sam se vašeg imena. Kad sam ga vidjela na listi putnika. To ste sigurno vi, pomislila sam. Vi ćete mi pomoći. To bi on... da, Henry... rekao da se on našao ovdje. Vi biste mi mogli pomoći. Otkriti. Važno je... veoma je važno... iako je... bilo davno... davno." Glas ju je izdao, a oči su joj se napola zatvorile. Sestra je ustala, prišla postelji, uzela čašu i prinijela je usnama Elizabeth Temple. Gospođica Temple je otpila gutljaj i odmahnila glavom, dajući znak sestri da skloni čašu. Sestra je spustila čašu na stolić i vratila se na svoje mjesto. "Ako mogu pomoći, pomoći ću vam," rekla je gospođica Marple, ne postavljajući nikakvo pitanje. "Dobro," rekla je gospođica Temple a onda, nakon par minuta, ponovila: "Dobro." Ležala je neko vrijeme zatvorenih očiju. Kao da je zaspala, ili izgubila svijest. A onda su se njene oči opet iznenada otvorile. 178

Koja?" rekla je. "Koja od njih? To moramo lati. Znate li o čemu govorim?" "Mislim da znam. O ubijenoj djevojci... Nori Broad?" Ćelo Elizabeth Temple se namrštilo. "Ne, ne, ne. O drugoj djevojci. Verity Hunt." Načinila je pauzu, a onda dodala: "Jane Marple vi ste stari... stariji nego što ste bili kad ini je pričao o vama. Stariji ste, ali ste još uvijek sposobni da odgonetnete poneku tajnu, zar ne." Glas joj je postao jači i u njemu kao da se javio prizvuk nestrpljenja. "Možete, zar ne? Recite da možete. Nemam mnogo vremena. Znam to. Dobro znam. Jedna od njih, ali koja? Ustanovite to. Henry bi sigurno rekao da vi to možete. To može biti i opasno... ali vi ćete to otkriti, zar ne?" "S Božjom pomoću, hoću," rekla je gospođica Marple. Zvučalo je to kao zavjet. "Ah." Oči gospođice Temple su se zatvorile, a onda otvorile. Njene usne kao da su pokušavale da se iskrive u osmijeh. "Srušio se veliki kamen. Kamen smrti." "Tko je gurnuo taj kamen?" "Ne znam. Nije važno... Važna je ... Verity. Ustanovite... o Veritv. Istinu. Što je i sononim za istinu, Ver^."1 Gospođica Marple je primijetila kako se tijelo na postelji nekako opustilo. A onda je čula šapatom izgovorene riječi: "Zbogom. Učinite sve..." Tijelo se opustilo, oči sklopile. Sestra je ponovo prišla krevetu, opipala bolesnici puls i gla1 Verity - istina, takodjer ime (prim. prev.). i* 179 vom dala znak gospođici Marple. Gospođica ple poslušno je ustala i izišla sa sestrom iz "Bio je to prevelik napor za nju," rekla sestra. "Neće doći svijesti prilično dugo. A mo žda i nikad više. Nadam se da ste saznali nešto " "Ne vjerujem," rekla je gospođica Marple "Ali nikad se ne zna, zar ne?" " "Jeste li saznali nešto?" upitao je profesor Wanstead dok su sjedali u kola. "Jedno ime," odgovorila je gospođica Marple. "Verity. Je li se tako zvala ona djevojka?" "Da. Verity Hunt." Elizabeth Temple je umrla otprilike sat i pol nakon njihovog odlaska. Umrla je ne došavši svijesti. 180 14 GOSPODIN BROADRIBB SE ČUDI "Jeste li vidjeli jutrašnji Times?" upitao je gospodin Broadribb svog ortaka, gospodina Schustera. Gospodin Schuster je odgovorio da sebi ne može priuštiti The Times i da kupuje Telegraph. "Pa, možda je pisalo i u Telegraphu," rekao je gospodin Broadribb. "U rubrici "Umrli" Gospođica Elizabeth Temple, doktor prirodnih nauka." Gospodin Schuster ga je začuđeno pogledao. "Ravnateljica Fallowfielda. Čuli ste za Fallowfield, zar ne?" "Jesam, naravno," rekao je Schuster. "škola za djevojke. Postoji već petdeset godina, i više. Prvoklasna, fantastično skupa škola. I tako, bila je ravnateljica te škole, je li? Bio sam uvjeren da se povukla u mirovinu, prije izvjesnog vremena. Prije šest mjeseci, najmanje. Siguran sam da sam čitao o tome u novinama. Pisale su nešto

i o novoj ravnateljici. Udata žena. I mlada. Trideset pet, najviše četrdeset godina. Suvremeni nazori. Djevojke treba da slušaju predavanja iz kosmetike, treba im dopustiti da nose hlače. Nešto u tom duhu " 181 "Hm," rekao je gospodin Broadribb na način kako to advokati njegovih godina obično čuT kad čuju nešto što prosto mami na kritiku za snovanu na dugogodišnjem iskustvu. "Ne vjerujem da će ikad steći ugled što ga je uživala Elizabeth Temple. Ona je zaista bila netko. I pro. vela je dugo vremena na tom položaju." "Da," rekao je gospodin Schuster, pomalo nezainteresirano. Nije mu bilo jasno zašto se Broadribb toliko zanima za pokojnu ravnateljicu. Nijedan od dvojice džentlemena nije se nikad posebno interesirao za škole. Njihovi vlastiti potomci bili su se uglavnom već riješili te brige. Sinovi gospodina Broadribba bili su već zaposleni, jedan u državnoj administraciji, a drugi kod jedne petrolejske kompanije. Nešto mlađi sinovi gospodina Schustera studirali su svaki na drugom sveučilištu i tamo se svojski trudili da fakultetskim vlastima zadaju što više briga. "I čega tu ima zanimljivog?" upitao je. "Bila je na kružnom putovanju autobusom," rekao je Broadribb. "Ti autobusi," rekao je gospodin Schuster. "Nikad ne bih pustio nekome od svojih da krene na takvo putovanje. Prije tjedan dana jedan se srušio u neku provaliju u Švicarskoj, a prije dva mjeseca u sudaru je poginulo dvadeset putnika jednog autobusa. Tko upravlja tim vozilima danas, da mi je samo znati." "Bila je na kružnom putovanju u organizaciji agencije za obilazak dvoraca i vrtova i zanimljivih građevina u Britaniji - ili kako se već zove," rekao je gospodin Broadribb. "Ne zove se baš tako, ali već znate na koju agenciju mislim." "Oh, naravno. Znam. Pa da... ovaj... to je ona agencija s kojom je putovala gospođica 182

... Kojoj je to putovanje uplatio stari Rafiel." "Gospođica Jane Marple." "Da nije i ona poginula?" upitao je gospodin Schuster. "Koliko znam, nije," odgovorio je gospodin Broadribb. "Ali sjetio sam se nje čim sam pročitao vijest u novinama." "gta se dogodilo - saobraćajna nesreća?" "Ne, nesreća se dogodila na nekom od onih vidikovaca. Penjali su se stazom prema vrhu, prilično strmom stazom uz padinu načičkanu krupnim kamenjem. Neko kamenje se kao lavina sručilo niz padinu i zahvatilo gospođicu Temple, pa su je morali prenijeti u bolnicu, gdje je i umrla..." "Nesreća," rekao je gospodin Schuster, čekajući daljnje informacije. "Meni je sve to skupa pomalo čudno," rekao je gospodin Broadribb. "Sjetio sam se, naime, da je... ovaj... ona djevojka bila u Fallowfieldu." "Koja sad djevojka? Moram priznati da nemam pojma o čemu govorite." "Djevojka koju je ubio mladi Michael Rafiel. Sjetio sam se nekih stvari koje kao da su u nekoj vezi s onim čudnim poslom što ga je stari Rafiel povjerio onoj još čudnijoj Jane Marple. Šteta što nam nije rekao nešto više o svemu tome." "Kakvu vezu ste pronašli?" upitao je gospo-

din Schuster. Stvar ga je konačno zainteresirala. Spremao se da kao vješt i promućuran pravnik da svoje stručno mišljenje o svemu što mu je gospodin Broadribb namjeravao povjeriti. 183 "Djevojku. Sad ne mogu da joj se sjetim pre zimena. Zvala se Hope ili Faith1 ili tako nekako Znam. Verity, zvala se Verity. Verity Hunter, mislim. Bila je jedna od nekoliko djevojaka ubijenih u približno isto vrijeme. Našli su njezin les u nekoj jaruzi oko trideset milja daleko od mjesta gdje su je posljednji put vidjeli, šest mjeseci nakon umorstva. Po svemu sudeći najprije je zadavljena, a onda joj je lice smrskano... da se onemogući identifikacija, smatralo se, ali prepoznali su je vrlo lako. Po odjeći, nakitu, torbici koja je nađena u blizini, nekom madežu ili ožiljku. Oh, da, oko identifikacije nije bilo problema ..." "Zbog nje su ga, u stvari, i osudili, zar ne?" "Da. Sumnjalo se da je za otprilike godinu dana ubio čak tri djevojke, taj Michael. Samo, za druga umorstva nije bilo dokaza, pa se policija uhvatila za ovo. Indicija mnogo ... dosije bogat... Raniji slučajevi napastovanja i silovanja. Pa sad, svi znamo šta danas znači silovanje. Mamica naređuje kćeri da optuži mladića za silovanje čak i kad je sasvim očigledno da je sama djevojka dovlačila mladića u kuću dok je mama na poslu ili tata na putu. Da je navaljivala i navaljivala dok ga nije odvukla u krevet. A onda, kao što sam rekao, mamica zahtjeva da to bude silovanje. Ali sad nije riječ o tome," rekao je gospodin Broadribb. "Pitao sam se neće li se sad stvari početi ponovo zapetljavati, znate. Nekako mi se čini da bi taj Rafielov posao s onom Jane Marple mogao biti u nekoj vezi s Michaelom." "Proglašen je krivim, zar ne? I osuđen na doživotnu robiju." 1 Nada, vjera (prim. prev.). 184 "Više se ne sjećam... davno je bilo. Ili im je uspjelo da preinače presudu na račun umanjene ndeovornosti?" "A ta Verity Hunter ili Hunt je bila učenica te škole... škole gospođice Temple. Ili, točnije, više nije bila učenica, kad je ubijena, zar ne? Ne sjećam se točno." "Ne, više nije bila učenica. Imala je osemnaest ili devetnaest godina i živjela kod neke rodbine ili kod prijatelja svojih roditelja, da, tako je bilo. U dobroj kući, kod dobrih ljudi, dobra djevojka, u svakom pogledu ... djevojka za kakvu bi njena rodbina uvijek rekla *bila je uvijek tako tiha, povučena, stidljiva, uvijek se klonila nepoznatih ljudi, nije išla s mladićima ..." Rodbina, naravno, nikad ne zna s kakvim mladićima djevojka ide. Djevojka se uvijek pobrine za to. A kažu da su djevojke doslovno trčale za mladim Rafielom." "Nitko nije nikad posumnjao u to da je on ubojica?" upitao je gospodin Schuster. "Ni najmanje. Na saslušanju je dao niz lažnih izjava, to je sigurno. Njegov branitelj bio bi bolje učinio da ga nije pustio da svjedoči. Neki njegovi prijatelji pokušali su da mu pruže alibi, i svi su redom propali, ako znate na šta mislim. Pokazalo se da su svi ti prijatelji notorni lažljivci." "A šta vi mislite o svemu tome?" "Oh, ne mislim apsolutno ništa," rekao je gospodin Broadribb. "Samo se pitam ima li smrt

one žene kakve veze sa svim tim." "Kakva bi veza mogla postojati?" "Pa sad, znate ... to kamenje koje se ruši niz Padinu i pada na nekoga ... Meni to ne izgleda kao nešto sasvim prirodno. Kamenje, koliko ja znam, obično ostaje tamo gdje jest." l

185

15 VERITV "VERITY," rekla je gospođica Marple. Elizabeth Margaret Temple umrla je prethodnog dana, uveče. Njezin se život ugasio tiho, nečujno. Gospođica Marple, ponovno u kući zvanoj Old Manor, u salonu s izblijedjelim zavjesama od šinca, prekinula je rad na dječjem kaputiću od ružičaste vune i uzela da kačka šal tamno purpurne boje. Taj nijemi gest sućuti bio je u skladu s rano-viktorijanskim nazorima gospođice Marple o tome kako se treba ponašati u takvim tragičnim trenucima. Istraga je trebalo da se održi sljedećeg dana. Svećenik kojem su se obratili pristao je da u crkvi održi službu za dušu pokojnice kad se sredi sve što je potrebno. Pogrebnici, u odgovarajućoj odjeći, s odgovarajućim sumornim izrazom na licima, preuzeli su u dogovoru s policijom stvar u svoje ruke. Istraga je trebalo da se održi sljedećeg dana prije podne, u jedanaest sati. Svi učesnici kružnog putovanja saglasili su se da prisustvuju istrazi, a neki su odlučili da ostanu tako da mogu prisustvovati i obredu u crkvi. Gospođa Glynne došla je u hotel "Kod zlatnog vepra" i nagovorila gospođicu Marple da se vrati 186 Old Manor i ostane tamo dok ekskurzija konačno ne krene dalje. "Bar ćete tako izmaknuti novinarima." Gospođica Marple toplo je zahvalila sestrama i prihvatila poziv. Trebalo je da autobus nastavi putovanje odmah nakon crkvenog obreda i to do South Bedestonea, udaljenog oko trideset pet milja, gdje se nalazio hotel, veoma udoban, u kojem je po planu putnici trebalo da prenoće. Nakon toga, putovanje bi bilo nastavljeno kako je predviđeno. Ipak, naći će se ljudi koji će prekinuti putovanje i vratiti se kući; gospođica Marple bila je uvjerena u to. Neki će nastaviti putovanje u drugom smjeru. Bilo je argumenata u prilog i jedne i druge odluke. Prekinuti putovanje koje će do kraja ostati ispunjeno bornim uspomenama ili ga nastaviti, kad je već plaćeno, prihvaćajući nastali prekid kao jedan od onih žalosnih incidenata kakvi se mogu dogoditi na svakom grupnom izletu. Mnogo toga zavisit će od ishoda istrage, pomislila je gospođica Marple. Gospođica Marple, nakon što je izmijenjala s domaćicama nekoliko konvencionalnih rečenica u skladu s okolnostima, posvetila se svojoj purpurnoj vuni i sjedeći tako razmišljala o sljedećem koraku u istrazi koju je sama vodila. I tako se dogodilo da je, kačkajući, izgovorila samo jednu riječ: "Verity." Bacila ju je kao kamičak u potok - samo da vidi šta će se dogoditi, ako se uopće nešto dogodi. Hoće li ta riječ značiti nešto njenim domaćicama? Možda hoće, a možda i neće. Ako ne, pokušat će to isto uveče, u društvu svojih suputnika. Bila je to, razmišljala je, posljednja riječ što ju je Elizabeth Temple izgovo-

187 rila, ili jedna od posljednjih. I tako se gospođica Marple, ne prekidajući posao (nije morala da gleda u pletivo, mogla je čitati knjigu ili razgovarati dok su njeni prsti, iako pomalo ukočeni od reumatizma, poslušno obavljali potrebne pokrete) odlučila da je ponovi. "Veritjr." Hoće li, kao kamen bačen u baru, izazvati valove, krugove na vodi, prskanje kapljica, ili ništa? Neku reakciju sigurno će izazvati, ovakvu ili onakvu. Točno, nije se prevarila. Iako se na njezinom licu nije moglo primijetiti ništa, njezine budne oči iza naočara pratile su istovremeno troje ljudi. Uvježbavala je to godinama i često primjenjivala, kad god je željela promatrati svoje susjede u crkvi, na roditeljskom sastanku ili na drugim javnim skupovima u St. Mary Meadu, kad god je bila na tragu kakve zanimljive novosti ili materijala za sitna ogovaranja. Gospođa Glynne spustila je knjigu koju je čitala i iznenađeno pogledala u gospođicu Marple. Činilo se da je iznenađena što tu riječ čuje od gospođice Marple, a ne što je uopće čuje. Clotilde je reagirala drukčije. Trgla se, nagnula malo naprijed, a onda pogledala ne u gospođicu Marple nego na drugu stranu, prema prozoru. Ruke su joj se zgrčile, ostala je kao ukočena. Gospođice Marple, iako je sagnula glavu kao da više ne gleda u nju, primijetila je kako joj se oči pune suzama. Clotilde je sjedila potpuno nepomično, puštajući da joj suze teku niz obraze. Nije ni pokušala da izvuče rupčić, nije progovorila ni riječi. Gospođica Marple bila je potresena bolom koji je zračio iz nje. Anthea je, opet, reagirala na svoj način žustro, uzbuđeno, gotovo veselo. 188 l "Verity? Rekli ste Verity? Jeste li je poznaali? Nisam znala. Jeste li mislili na Verity Hunt?" "Je li to ime?" rekla je Lavinia Glynne. "Nikad nisam poznavala nikoga tko se tako zvao," rekla je gospođica Marple, "ali sam mislila"na ime. Da. Neobično ime, mislim. Verity." ponovila je zamišljeno. Ispustila je klupko purpurne vune i pogledala naokolo pomalo zbunjeno i izvinjavajući se, kao netko tko je svjestan da je rekao nešto neumjesno, ali ne zna zašto. "Ja sam... ovaj... oprostite. Jesam li rekla nešto što nije trebalo? Rekla sam to samo zato što..." "Ne, niste. Sve je u redu," rekla je gospođa Glvnne. "Samo to ... znate ... to ime nam je poznato, ono budi u nama izvjesne ... uspomene." "Sjetila sam ga se," rekla je gospođica Marple, još uvijek kao da moli oproštenje, "jer ga je, znate, izgovorila jadna gospođica Temple. Jučer poslije podne sam, kao što znate, otišla da je obiđem. Profesor Wanstead me je poveo sa sobom. Mislio je, izgleda, da bih je ja mogla... nekako... ne znam je li to prava riječ ... nekako podstaknutu da govori, na neki način. Bila je u kpmi pa su mislili... ja nisam bila baš neka njezina dobra prijateljica, nismo se ranije poznavale, ali sjedile smo jedna pored druge u autobusu, znate, i često smo razgovarale. Mislio je, izgleda, da bih mu mogla nekako pomoći. Ali ne vjerujem da sam išta učinila, na žalost. Sve je bilo uzalud. Samo sam sjedila pored kreveta i čekala, a onda je ona izgovorila nekoliko riječi koje za mene nisu imale nikakvog značenja. I

konačno, kad je već bilo vrijeme da odem, otvo189 im rila je oči, pogledala me - ne znam, možda me je zamijenila s nekim - i izgovorila tu riječ Verity! I tako mi se to ime stalno mota u mislima, posebno otkako sam saznala da je preminula. U posljednjem času mislila je na nekoga, na nešto. Ali, naravno, možda je prosto mislila... na istinu, ni na šta drugo. "Veritv" je isto što i "truth", istina, zar ne?" Pogledala je u Clotildu, pa u Laviniju, pa u Antheu. "Tako se zvala jedna djevojka koju smo poznavale," rekla je Lavinia Glvnne. "Zato nas je to tako iznenadilo." "A posebno zbog toga što je izgubila život na tako strašan način," rekla je Anthea. "Anthea! Nema nikakve potrebe da se sad upuštamo u te stvari," rekla je Clotilde svojim dubokim glasom. "Zašto, kad svi i tako znaju za nju," rekla je Anthea. Pogledala je u gospođicu Marple. "Mislila sam da ste i vi čuli za nju jer ste poznavali gospodina Rafiela, zar ne? Ovaj, hoću reći, on nam je pisao o vama pa ste ga sigurno poznavali. Pa sam bila uvjerena da vam je ... da vam je pričao o svemu tome." "Oprostite," rekla je gospođica Marple, "ali bojim se da ne razumijem o čemu govorite." "Pronašli su njezin les u jednoj jaruzi," rekla je Anthea. Antheu, kad jednom počne da govori, ništa ne može zaustaviti, pomislila je gospođica Marple. Učinilo joj se, međutim, da taj Anthein nesputani govor dovodi Clotildu do granice njezinih mogućnosti suzdržavanja. Polako je izvukla rupčić, obrisala suze i ostala da sjedi uspravno, 190 ukočeno, zamagljenog pogleda, ne pokušavajući da sakrije tugu. "Verity je bila djevojka koju smo mnogo voljele," rekla je. "živjela je kod nas neko vrijeme. Obožavala sam je ..." "I ona je obožavala tebe," rekla je Lavinia. "Njezini roditelji bili su moji najbolji prijatelji," nastavila je Clotild.e "Poginuli su u avionskoj nesreći." Pohađala je školu u Fallowfieldu," objasnila je Lavinia. "Tako se gospođica Temple i sjetila nje, pretpostavljam." "Oh, sad shvaćam," rekla je gospođica Marple. "To je škola u kojoj je gospođica Temple bila ravnateljica, zar ne? često sam slušala o Fallowfieldu, naravno. To je jedna od najpoznatijih škola, zar ne?" "Da," rekla je ClotUde. "Veritv je bila u toj školi. Nakon smrti roditelja došla je da neko vrijeme živi kod nas, dok ne odluči šta će dalje. Imala je osamnaest, devetnaest godina. Divna djevojka, vrlo mila, vrlo ljupka. Pomišljala je da se upiše u školu za njegovateljice, ali je gospođica Temple, znajući da je neobično nadarena, inzistirala da nastavi studij na sveučilištu. I tako se pripremala za odlazak na studij kad je... kad se dogodila ta tragedija." Okrenula je glavu. "Hoćete li... hoćete li se ljutiti ako ovaj razgovor nastavimo nekom drugom prilikom?" "Oh, neću, naravno," rekla je gospođica Marple. "žao mi je što sam vas nehotice podsjetila na neke tragične stvari. Nisam znala... Nisam

nikad čula... Mislila sam, ovaj..." Govorila je sve smušenije i smušenije. 191 Uveče je čula nešto više. Gospođa Glynn došla je u njezinu sobu dok se oblačila za izlazak i sastanak s ostalima u hotelu. "Mislila sam da bi trebalo da dođem i objasnim vam neke stvari," rekla je gospođa Glynne "U vezi s onom djevojkom... Verity Hunt. Vi naravno, niste mogli znati da ju je naša sestra Clotilde bezgranično voljela i da je užasna smrt te djevojke bila strahovit udarac za nju. Ako možemo, nikad je ne spominjemo, ali... mislim da ćete bolje razumjeti kad vam sve ispričam, kad saznate neke činjenice. Po svemu sudeći Verity se, bez našeg znanja, sprijateljila s jednim nepoželjnim ... i više nego nepoželjnim... pokazalo se da je i opasan ... mladićem, koji je već imao dosije kriminalca. Svratio je jednom da nas posjeti, dok je prolazio ovuda. Dobro smo poznavale njegova oca." Zastala je na trenutak, a onda nastavila. "Mislim da je najbolje da vam kažem istinu u cjelini, ako ne znate, a izgleda da ne znate. Bio je to Michael, sin gospodina Rafiela." "Oh, bože," rekla je gospođica Marple. "Ne ... ne sjećam se imena, ali se sjećam da su mi pričali kako je imao sina... i da nije bio baš sasvim kako treba." "Malo više od toga," rekla je gospođa Glynne. "S njim je uvijek imao samo nevolje. Čak je i suđen, jednom ili dva puta, za razne prijestupe. Za silovanje jedne maloljetnice ... i druge slične stvari. Sudovi su, po mojem uvjerenju, previše obzirni prema takvim ljudima. Ne žele da mladom čovjeku pokvare karijeru. I tako ga puštaju da ide - zaboravila sam kako se to zove - s uvjetnom presudom, tako nekako. Kad bi takve momke otpremili ravno u zatvor, možda bi ih to odvratilo od takvog načina života. Bio je i pr°" 192 valnik. Falsificirao je čekove, krao. Bio je pokvaren do srži. A mi smo bile stare prijateljice njegove majke. Njezina je sreća, mislim, što je ^nrla mlada, prije nego što se mogla razočarati u svojem sinu. Gospodin Rafiel činio je sve što •e biio u njegovoj moći, mislim. Pokušao mu je naći odgovarajuće zaposlenje, plaćao za njega kazne i tome slično. Mislim da mu je sve to veoma teško padalo, iako se držao kao da mu je nianje-više svejedno i da to prima kao jednu od onih stvari koje se svakome mogu dogoditi u životu. U našem kraju, kako će vam ljudi u selu sigurno reći, izbila je u to vrijeme prava epidemija umorstava i nasilja. I ne samo ovdje. Slično se događalo i u drugim krajevima zemlje, dvadeset milja, pedeset milja daleko odavde. Jedno ili dva od tih umorstava, po mišljenju policije, odigrala su se gotovo sto milja od našeg gradića, ali su uglavnom sva bila koncentrirana oko ovog kraja. Bilo kako bilo, Verity je jednog dana otišla posjetiti neku svoju prijateljicu i... više se nije vratila. Prijavile smo njezin nestanak policiji, policija je pokrenula istragu, pretražila cijeli kraj, ali činilo se da je nestala bez traga. Dale smo oglas u novine, dala je i policija, ali konačno je zaključila da je otišla sa svojim ljubavnikom. Onda su se počeli širiti glasovi kako je viđena s Michaelom Rafielom. Do tada se već i policija počela zanimati za Michaela Rafiela; bio im je sumnjiv zbog ranijih nedjela što ih je počinio, ali nisu imali nikakvih izravnih dokaza protiv njega. Navodno, prema opisu, odjeći i sličnim

stvarima, Verity je viđena s mladićem čiji je izgled odgovarao Michaelovom, u kolima koja su PO opisu odgovarala njegovim. Ipak, nikakvih stvarnih dokaza nije bilo dok šest mjeseci ka" Šifra Nemesis JQQ snije nije pronađen njezin les - na mjestu tri deset milja udaljenom odavde, u prilično divIjem, šumom obraslom kraju, u jednoj jaruzi" prekriven kamenjem i nabacanom zemljom. Clotilde je morala poći da je identificira. Bila je to Verity, izvan svake sumnje. Najprije je zadavljena, a nakon toga lice joj je unakaženo udarcima. Clotilde se nikad nije sasvim oporavila od tog šoka. Bilo je nekih znakova, madež, stari ožiljak i, naravno, prepoznala je i njenu odjeću i stvari u torbici. Gospođica Temple mnogo je voljela Veritv. Sigurno je prije smrti mislila na nju." "žao mi je što sam vam zadala bol," rekla je gospođica Marple. Vrlo, vrlo mi je žao. Molim vas, recite vašoj sestri da nisam znala. Nisam imala pojma..." l 194 16 ISTRAGA Gospođica Marple polako je koračala ulicama gradića prema trgu gdje se nalazila stara georgijanska zgrada u kojoj je trebalo da se održi istraga, zgrada poznata već stotinu godina po imenu Curfew Arms. Pogledala je na sat. Do zakazanog vremena ostalo je još dobrih dvadeset minuta. Usporila je, korak, promatrajući izloge, i konačno zastala pred prodavnicom vune i dječjih odjevnih predmeta. Zavirila je unutra. Jedna je djevojka posluživala kupce - pomagala je nekoj ženi odabrati kaputiće za svoje dvoje djece. Nešto dalje iza tezge stajala je jedna postarija žena. Gospođica Marple ušla je u prodavaonicu, otišla uzduž tezge do one postarije žene i izvukla komadić ružičaste vune. Potrošila je vunu, objasnila je ženi, a treba da dovrši kaputić za dijete. Ubrzo je pronađena odgovarajuća vuna, a doneseni su i uzorci drugih boja za koje je gospođica Marple izjavila da joj se sviđaju, pa se ubrzo razvezao razgovor koji je, naravno, otpočeo komentarom žalosnog događaja što se upravo odigrao. Gospođa Merrvpit, ako je ime na firmi prodavnice bilo njezino, naglašavala je važ195 nost tog događaja s obzirom na notornu sporost lokalnih vlasti u rješavanju problema sigurnost" javnih prometnica i izletničkih staza. * Dugotrajne kiše postepeno isperu zemlju znate, kamenje ostaje bez oslonca i ruši se niz padinu. Jedne godine, sjećam se, kamenje se odronjavalo tri puta, i dogodile su se tri nesreće Prvi put zamalo nije poginuo jedan dječak, da a onda iste godine, nešto kasnije, nakon nekih šest mjeseci, mislim, jedan muškarac se izvukao sa slomljenom rukom, i konačno je nastradala jadna stara gospođa Walker. Bila je slijepa i gotovo gluha. Nije mogla čuti da se kamenje ruši i nije stigla da se skloni, kažu. Netko je primijetio šta se događa i vikao da je upozori, ali je bio predaleko da bi mogao stići do nje i spasti je. I tako je poginula." "Oh, to je zaista tužno," rekla je gospođica Marple. "Tragično, u stvari. Takve se stvari ne zaboravljaju brzo, zar ne?" "Ne, ne zaboravljaju se. Istražitelj će to

danas sigurno spomenuti." "Sigurno hoće," rekla je gospođica Marple. "Ipak, to na neki način izgleda kao sasvim prirodna stvar, iako strašna, zar ne? Naravno, nesreća bi se mogla dogoditi i kad bi netko pokušao da pokrene kamen, da ga gurne niz padinu ili nešto slično." "Ah, pa sad, ima dječaka koji se ne ustručavaju ni od čega, ali nikad ih nisam vidjela da luduju na tim mjestima." Gospođica Marple je skrenula razgovor na pulovere, pulovere jarkih boja. "Ne tražim ga za sebe," rekla je, "već za jednog od mojih nećaka, želi da mu kupim pulover s visokim ovratnikom, znate, u živim bojama." 196 "Da mladi sad vole sve u živim bojama, zar 9" saglasila se gospođa Merrvpit. "Sve osim traperica. Traperice vole crne, crne ili tamno piave. A gore, iznad pasa, samo jarke boje." Gospođica Marple je opisivala pulover s kariranim uzorkom, jarkih boja. Pokazalo se da prodavaonica raspolaže sasvim pristojnom zalihom pulovera i džempera, ali nije bilo ničega u crno-crvenoj boji. čak u posljednje vrijeme nije bilo ničeg sličnog u prodaji. Nakon što je razgledala nekoliko modela gospođica Marple je počela da se sprema za odlazak. Ipak je u razgovoru spomenula umorstva što su, kako je čula, jedno vrijeme bila dosta česta pojava u ovom kraju. "Na kraju su ipak uhvatili tog tipa," rekla je gospođa Merrvpit. "Zgodan mladić, nitko ne bi posumnjao u njega. Iz dobre obitelji, znate. Studirao je na sveučilištu i sve. Otac mu je, pričalo se, veoma bogat čovjek. Mladić, pretpostavljam, ipak nije bio sasvim normalan. Zato ga i nisu poslali u Broadway ili kako se već zove to mjesto. Nisu ga poslali tamo, i ja mislim da je zaista morao biti poremećen - imao je na duši pet ih" šest djevojaka, pričalo se. Policija je pokupila mnoge mladiće iz okoline, jednog po jednog, radi istrage. Geoffrey Grant je bio među prvima. Bilo im je jasno da moraju početi od njega. Bio je uvijek pomalo nastran, još od djetinjstva. Napastovao je djevojčice dok su išle u školu, i slično. Nudio im je bombone da ih namami u park, zvao ih da vide cvijeće i uopće radio takve stvari. Da, imali su mnogo razloga da sumnjaju u njega. Pokazalo se, međutim, da nije kriv. Suronjiv je bio još jedan momak, Bert Williams, ali on je u bar dva od tih slučajeva bio negdje daleko odavde - imao je, kako se to kaže, alibi, 197 pa su ga pustili. Konačno su došli na tog n mogu više da se sjetim kako se zvao. Mislim da mu je ime bilo Luke, ne, Mike. Vrlo privlačan mladić, kako sam već rekla, ali već kažnjavan Da, za krađu, krivotvorenje čekova i razne takve stvari. I dva, kako da kažem, slučaja očinstva Ne, nisam tako mislila, ali vi znate šta sam htjela reći. Kad djevojka ostane u drugom stanju, znate, pa sud presudi da mladić plaća izdržavanje. Prije ove, udesio je na takav način dvije druge djevojke." "Je li i ta djevojka ostala u drugom stanju?" "Oh, jeste, naravno. Kad su pronašli les najprije su pomislili da bi to mogla biti Nora Broad. Nećakinja gospođe Broad, koja drži papirnicu. Neprestano se vukla s mladićima, ta djevojka. Jednog dana je otišla od kuće i naprosto nestala. Nitko nije znao šta se dogodilo s njom. I tako, kad su nakon šest mjeseci pronašli les, svi su po-

mislili da je to ona." "Ali nije bila?" "Ne... pronašli su jednu drugu djevojku." "A njezin les nikad nije pronađen?" "Nije. Možda će ga jednog dana i pronaći, ali ljudi vjeruju da ga je ubojica bacio u rijeku. Ah, pa sad, nikad se ne zna, zar ne? Nikad se ne zna šta se može otkriti prilikom preoravan ja nekog polja ili na takvom nekom mjestu. Jednom sam išla da vidim iskopano blago. Mjesto se, mislim, zvalo Luton Loo, tako nekako. Negdje u istočnoj Engleskoj. Otkrili su ga prilikom oranja. Prekrasne stvari. Brodovi od zlata, minijaturni vikinški brodovi, zlatno posudje, ogromni zlatni pladnjevi. Eto, nikad se ne zna. čovjek može iskopati les ili zlatni pladanj. I taj les može le198 zemlji stotinama godina, kao ono zlatno je, ili samo tri-četiri godine kao les Mary koja je, kažu, nestala prije četiri godine. Našli su ga negdje blizu Reigatea. Ah, bože, šta se Sve ne događa! Tužan je ovaj život. Jeste, život ie zaista tužan. Čovjek nikad ne zna šta mu donosi sljedeći dan." "Ovdje je živjela još jedna od ubijenih djevojaka, zar ne?" rekla je gospođica Marple. "Mislite na djevojku za koju su, kad su je pronašli, mislili da je Nora Broad? Da. Zaboravila sam njeno ime. Hope, mislim. Hope ili Charitv. Neko takvo ime, znate već na šta mislim. Takva imena bila su dosta česta u doba kraljice Victorije, ali danas više nisu. živjela je u Old Manoru. živjela je tamo neko vrijeme nakon smrti roditelja." "Roditelji su joj poginuli u avionskoj nesreći, zar ne?" "Točno. Putovali su avionom u Španjolsku ili Itlaiju, u neku od tih zemalja." "I došla je da živi ovdje, kažete? Kod rodbine?" "Ne znam je li bila neki rod gospođi Glvnne, mislim da je ona samo bila najbolja prijateljica njezine majke, ili nešto slično. Gospođa Glynne, naravno, bila je tada još u inozemstvu, s mužem, ali gospođica Clotilde - to je najstarija od sestara, ona s tamnom kosom - mnogo je voljela djevojku. Vodila ju je u inostranstvo, u Italiju i Francusku i druge zemlje, i školovala ju je plaćala je za nju kurseve daktilografije i stenografije i takvih stvari, i sama ju je podučavala u crtanju. Gospođica Clotilde je i ljubitelj i poznavalac umjetnosti. Oh, zaista je mnogo voljela 199 tu djevojku. Bila je potpuno slomljena kad je ne stala. Gospođica Anthea je drukčija..." "Gospođica Anthea je najmlađa od sestara zar ne?" " "Da. Neki ljudi govore da nema sve daske u glavi. Nekako je uvijek rastresena, znate. Ponekad je možete vidjeti kako ide i govori sama sa sobom, znate, i nekako čudno se osvrće. Djeca je se plaše. Kažu da je uopće pomalo nastrana. Ne znam. U selu se uvijek svašta priča, zar ne? I njihov stric bio je pomalo na svoju ruku. Imao je običaj da u vrtu puca iz revolvera u metu. Bez ikakvog razloga, bar koliko se moglo vidjeti. Bio je ponosan na svoju streljačku vještinu, govorio je, ako uopće ima smisla ponositi se nečim takvim." "Ali gospođica Clotilde nije takva." "Oh, nije, ona je vrlo inteligentna. Zna grčki i latinski, mislim. Htjela je studirati, ali je mo-

rala ostati kod kuće i njegovati majku, koje je dugo ležala nepokretna. Ali strašno je voljela tu gospođicu - kako se ono zvala? - Faith, čini mi se. Voljela ju je i brinula se za nju kao za kćerku. A onda je naišao taj mladi kako-se-ono-zvaše, Michael, mislim, i jednog dana djevojka je tek tako, bez riječi otišla od kuće. Ne znam da li je gospođici Clotilde bilo poznato da je u drugom stanju." "A vi ste to znali?" upitala je gospođica Marple. "Ah, ja vam imam dobro oko za te stvari. Dovoljno je da pogledam djevojku pa da znam. To nije teško primijetiti. Nije u pitanju samo figura, kako biste možda pomislili, to se vidi iz njihovog pogleda, po načinu kako hodaju i sjede, po trenutnim napadajima vrtoglavice i mučnine. 200 oh naravno, pomislila sam. Evo još jedne od niih. Gospođica Clotilde morala je ići da je identificira. To ju je gotovo ubilo. Tjednima nakon toga bila je potpuno druga osoba. Obožavala je tu djevojku, zaista." "A druga sestra - gospođica Anthea?" "Čudna stvar, znate, meni se činilo da na njenom licu primjećujem zadovoljstvo ... kao da je... da, zadovoljna tim što se dogodilo. Nimalo lijepa pomisao, zar ne? Tako je nekako izgledala kći farmera Plummera. Voljela je gledati kako kolju svinje. Uživala je u tome. čudnih stvari ima u nekim porodicama." Gospođica Marple se pozdravila s vlasnicom prodavaonice, primijetila da joj je ostalo još deset minuta vremena i otišla do pošte. Pošta u gradiću Jocelvn St. Mary nalazila se na samom trgu, unutar trgovine mješovitom robom. Gospođica Marple je ušla u poštu, kupila marke, izabrala par razglednica, a onda stala ispred štanda s džepnim izdanjima knjiga. Iza poštanskog šaltera sjedila je jedna žena srednjih godina, kiselog izraza lica. Pomogla je gospođici Marple da izvuče jednu knjigu iz žičane pregrade. "Ponekad se tako zaglave, znate. Ljudi ih ne vraćaju na njihova mjesta, kako bi trebalo." U prodavnici u tom času nije bilo nikoga. Gospođica Marple je s izrazom odvratnosti pogledala naslovnu stranu na kojoj je bila prikazana naga djevojka s tragovima krvi na licu. Ubojica sablasnog izgleda stajao je iznad nje, s krvavim nožem u ruci. "Ne volim ove današnje romane pune strave," rekla je. 201 "Idu ponekad malo predaleko s tim slikama na omotima, zar ne?" rekla je gospođa kiselog lica. "Ali nekima se to sviđa. Danas je, rekla bih velika potražnja za nasiljem svih mogućih vrsta." Gospođica Marple je izvukla novu knjigu ""Sto se dogodilo s Baby Jane?" pročitala je. "Oh bože, zaista je žalostan svijet u kojem živimo." "Oh, jest, znam. Jučer sam pročitala u novinama kako je neka žena ostavila bebu pred supermarketom, a netko je došao i odgurao kolica zajedno s bebom. Bez ikakvog razloga, tek tako. Policija je pronašla dijete, srećom. I govore isto, bilo da kradu u supermarketu ili odnesu nečije dijete. Ne znaju šta im je bilo, kažu." "Možda zaista i ne znaju," usudila se da primijeti gospođica Marple. Na licu žene kiselog lica pojavio se još kiseliji izraz.

"Trebalo bi me dugo ubjeđivati da u to povjerujem." Gospođica Marple se osvrnula - pošta je još uvijek bila prazna. Prišla je bliže šalteru. "Ako niste previše zauzeti, možda biste ini mogli odgovoriti na jedno pitanje," rekla je gospođica Marple. "Napravila sam veliku glupost. U zadnje vrijeme svaki čas tako pogriješim. Poslala sam paket jednom dobrotvornom društvu. Šaljem im često raznu odjeću ... pulovere i vunene stvari za djecu... pa sam tako spremila paket, adresirala ga i dala da se pošalje ... i tek jutros sam se iznenada sjetila da sam pogriješila, da sam napisala pogrešnu adresu. Vjerojatno ne vodite spisak adresa na koje su upućeni paketi... ali sam mislila da bi se netko kod vas mogao sjetiti. Htjela sam poslati paket na 202 adresu Oblasnog dobrotvornog društva za dokove i Temzu." Gospođa kiselog lica sad ju je posmatrala gotovo ljubazno, nesumnjivo dirnuta očiglednom senilnošću gospođice Marple, njezinom nespretnošću i zbunjenošću. "Jeste li sami donijeli paket?" "Ne, nisam ... odsjela sam u Old Manoru ... i jedna od sestara .,. gospođa Glvnne, mislim ... rekla je da će ga odnijeti na poštu. Ili njena sestra ... što je bilo vrlo ljubazno od nje ..." "Da se sjetim... to je bilo u utorak, zar ne? Paket nije donijela gospođa Glvnne nego najmlađa od sestara, gospođica Anthea." "Da, tako je. Mislim da je to bilo ..." "Dobro se sjećam. Bila je to prilično velika kutija, i dosta teška, čini mi se. Ali nije bila adresirana kako ste rekli... na Društvo za dokove... ničeg iSličnog se ne sjećam. Adresa je glasila: velečasni Mathews, akcija za prikupljanje vunene odjeće, Društvo za pomoć majkama i djeci, Eastham." "Oh, naravno!" Gospođica Marple je pljesnula rukama, u spontanom gestu olakšanja. "Divno je što iste se sjetili! Sad znam i kako se dogodilo da pogriješim. Za Božić sam zaista poslala neke stvari Easthamskom dobrotvornom društvu, odazivajući se na njihov posebni apel za pomoć u toploj odjeći, pa mora da sam prepisala pogrešnu adresu. Možete li mi je ponoviti?" Pažljivo je zapisala adresu u svoju malu bilježnicu. "Na žalost, paket je već otpremljen ..." "Oh, naravno, ali napisat ću im pismo, objasnit ću im grešku i zamolit ću ih da paket po203 šalju Oblasnom društvu za dokove. Puno vam hvala." Gospođica Marple izašla je iz pošte. Gospođa kiselog lica je dala tražene marke sljedećem kupcu, a onda primijetila, obraćajući se kolegici: "Sva je smušena, jadna starica. Sigurno stalno pravi takve stvari." Kad je izišla na trg gospođica Marple samo što nije naletjela na Emlvna Pricea i Joannu Crawford. Primijetila je da je Joanna neobično blijeda i nervozna. "Treba da svjedočim," rekla je. "Ne znam... šta će me pitati? Tako se plašim. To ... to mi se nimalo ne sviđa. Sve sam rekla naredniku, rekla sam mu sve što nam se čini da smo vidjeli." "Nema nikakve potrebe da se uzbuđuješ, Joanna," rekao je Emlyn Priče. "Ovo je samo

preliminarna istraga. Istražitelj je vrlo ugodan čovjek, doktor je, mislim. Samo će ti postaviti nekoliko pitanja, i ti ćeš reći ono što si vidjela." "Vidio si i ti," rekla je Joana. "Jesam, vidio sam," rekao je Emlyn. "U svakom slučaju vidio sam nekoga. Gore pored onog kamenja. A sad, idemo, Joanna." "Došli su i pretražili naše sobe u hotelu," rekla je Joanna. "Tražili smo dopuštenje, ali imali su nalog za pretres. Pretražili su sobe, i sav prtljag." "Vjerojatno su tražili onaj karirani pulover što ste ga spomenuli. Bilo kako bilo, nema razloga da budete zabrinuti. Da imate crno-crveni karirani pulover, vi ga sigurno ne biste spominjali, zar ne? Pulover je bio karirani, crveno-crn, je li tako?" 204 "Ne znam," rekao je Emlyn Priče. "Ja u stvari e razlikujem dobro boje. Znam samo da je bio neke drečave boje. To je sve što znam." "Nisu pronašli ništa," rekla je Joanna. "Nitko od nas, konačno, ne nosi sobom mnogo stvari. Nitko ne nosi, kad ide na putovanje autobusom. I ni kod koga nisu pronašli ništa slično. Nikad nisam vidjela nekoga... iz naše grupe, mislim ... u takvom ili sličnom puloveru. Bar dosad. Jeste li vi?" "Ne, nisam, ali mislim ... ne vjerujem da bih ga prepoznao i da sam ga vidio," rekao je Emlyn Priče. "Ja ne razlikujem crveno od zelenog." "Da, ti si djelomično slijep za boje, zar ne?" rekla je Joanna. "Neki dan sam to primijetila." "Kako to misliš, primijetila?" "Kad sam pitala za crveni šal. Kad sam pitala jesi li ga vidio. Rekao si da si negdje vidio jedan zeleni, i donio si mi moj crveni. Zaboravila sam ga u blagovaonici. Ali ti nisi znao da je šal u stvari crvene boje." "Pa sad, ne moreš odmah razglasiti kako sam slijep za boje. To mi se ne sviđa. Izaziva u meni osjećaj manje vrijednosti." "Taj se nedostatak javlja češće kod muškaraca nego kod žena," rekla je Joanna. "Nasljedan je i prenosi se lančano," dodala je, držeći se učeno, "žene ga prenose, znate, a pojavljuje se kod muškaraca." "Ti o tome pričaš kao o ospicama," rekao je Emlyn Priče. "E pa, stigli smo." "Ti se, izgleda, nimalo ne uzbuđuješ zbog toga," rekla je dok su se penjali uz stepenice. "Pa, i ne uzbuđujem se. Još nikad nisam prisustovao istrazi. A prvi put je sve interesantno." 205 Doktor Stokes bio je čovjek srednjih godina prosi jede kose, s naočarima. Istraga je otvorena izvještajem policije, nakon čega je pročitan liječnički izvještaj s detaljnim, stručnim opisom povreda koje su prouzrokovale smrt. Gospođa Sandbourne je iznijela niz pojedinosti o samom kružnom putovanju, izletu koji je bio organiziran za taj dan i okolnostima pod kojima se dogodila nesreća. Gospođica Temple, rekla je, iako više nije bila mlada, spadala je među ljude koji vole hodati, i to oštrim tempom. Grupa se kretala dobro poznatim putem, stazom koja vodi po zakrivljenoj padini brda i polako se penje do stare crkve Moorland Church, podignute u vrijeme kraljice Elizabeth, kasnije restaurirane i dograđene. Na jednom od obližnjih vrhova nalazi se spomen toranj Bonaventure. Staza koja

vodi do tog vrha prilično je strma i izletnici obično sami biraju tempo kojim će se kretati. Mlađi najčešće otrče ili odšetaju naprijed i stignu na cilj mnogo prije ostalih. Stariji idu polako. Ona sama obično je ostajala na začelju kako bi mogla, ako je potrebno, pomoći onima koji se umore ili im predložiti da se vrate. Gospodin i gospođa Butler, rekla je, bili su posljednji koji su govorili s gospođicom Temple. Gospođica Temple, iako je imala preko šezdeset godina, bila je pomalo nestrpljiva zbog sporog kretanja grupe pa se izdvojila i otišla naprijed brzim korakom, kao često prije toga. Nije nikad imala strpljenja da dugo čeka ljude da je stignu i najviše je voljela ići sama. Izgubili su je iz vida kad je zamakla za okuku, a onda su čuli krik pa su potrčali i iza okuke našli gospođicu Temple kako leži na zemlji. Zaključili su da se niz padinu srušio veliki kamen, kakvih ima dosta pri 206 vrhu padine, i oborio gospođicu Temple koja mu Ie slučajno našla na putu dok je koračala stazom. Nesretan i tragičan slučaj. "Koliko je vama poznato, bio je to samo nesretan slučaj?" "Da, svakako. Po mojem mišljenju, teško da bi se moglo raditi o nečem drugom." "Niste nikog vidjeli gore na grebenu?" "Nisam. Išli smo glavnom stazom duž padine ali, naravno, neki ljudi vole ići izvan staze, grebenom. Tog dana nisam gore vidjela nikoga." Zatim je istražitelj pozvao Joannu Crawford. Nakon što ju je pozvao da kaže ime i godine starosti, doktor Stokes je upitao: "Vi niste išli zajedno s ostalima?" "Ne, skrenuli smo sa staze. Išli smo kraticom, nešto bliže grebenu." "Bili ste s nekim?" "Da. S gospodinom Emlvnom Priceom." "Nitko drugi nije išao s vama?" "Ne. Razgovarali smo i promatrali cvijeće koje tamo raste. Izgledalo nam je nekako neobično. Emlyn mnogo voli botaniku." "Niste mogli vidjeti ostale?" "Samo s vremena na vrijeme smo ih gubili iz vida. Išli su stazom - nešto niže od nas." "Jeste li vidjeli gospođicu Temple?" "Mislim da jesmo. Išla je ispred ostalih i mislim da sam vidjela kad je zašla za okuku. Poslije toga više je nismo vidjeli, jer ju je zaklanjala padina." "Jeste li primijetili nekoga iznad vas, na grebenu?" "Jesmo. Gore među onim velikim kamenjem. Pri vrhu padine nalazi se nešto kao skupina krupnog kamenja." 207 "Da," rekao je doktor Stokes. "Znam mjesto na koje mislite. Krupni, zaobljeni granitni bio kovi. Nazivaju ih Ovnovi ili, ponekad, Sivi ovnovi." "Možda iz daljine zaista izgledaju kao stada ovaca, ali mi nismo bili tako daleko od njih." "I primijetili ste nekoga?" "Da. Netko je stajao među kamenjem, oslonjen na jedan od njih." "Gurao ga je, mislite?" "Da. Tako mi se učinilo, i nisam mogla shvatiti zašto to radi. Gurao je, ili je tako bar izgledalo, jedan od vanjskih blokova u skupini, na samom vrhu padine. To kamenje izgleda tako veliko i teško da bih uvijek pomislila da je nemoguće pokrenuti ga. Ali kamen što ga je ta osoba

gurala bio je, činilo se, na granici ravnoteže i primjetno se klatio." "O tom neznancu najprije ste govorili u muškom rodu, a sad kažete samo .osoba", gospođice Crawford. Po vašem mišljenju, je li to bio muškarac ili žena?" "Pa sad, mislila sam ... pretpostavljam ... mislila sam u prvom trenutku da je muškarac, ali nekako u tom času nisam posebno razmišljala o tome. Ta osoba - muškarac ili žena imala je na sebi hlače i pulover, muški pulover s visokim ovratnikom." "Koje je boje bio pulover?" "Jarko crvene i crne boje, kariran. A kosa što je pozadi izvirivala ispod berete bila je dugačka, kao ženska, ali danas i muškarci nose dugu kosu." "Naravno," rekao je doktor Stokes suho. "Danas je zaista teško po kosi odrediti da li je netko 208 iškarac ili žena." Nakon nekoliko trenutaka, Sjitao je: "I šta se dogodilo dalje?" "Pa, kamen se počeo kotrljati nizbrdo. Kao da se samo prevalio preko ruba, a onda nastavio sve većom brzinom. "Oh, otkotrljat će se do podnožja," rekla sam Emlvnu. A onda sam čula tresak kad je pao na stazu, a čini mi se da sam čula i krik. Ali to mi se možda samo učinilo." "A zatim?" "Oh, potrčali smo, naprijed i malo uzbrdo, do mjesta gdje se padina naglo lomi, da vidimo šta je bilo s kamenom." "I šta ste vidjeli?" "Vidjeli smo kamen na stazi, a ispod njega tijelo ... I ljude kako se trčeći približivaju." "Je li krik koji ste čuli bio krik gospođice Temple?" "Mislim da jest. A možda je kriknuo i netko tko je stigao do okuke i vidio šta se dogodilo. Oh, bilo je ... bilo je strašno!" "Da, sigurno jest. Ali šta je bilo s osobom koju ste vidjeli gore na grebenu? S muškarcem ili ženom u crno-crvenom puloveru? Je li još stajala među kamenjem?" "Ne znam. Nisam gledala. Bila sam... bila sam previše obuzeta onim što se dogodilo, potrčala sam niz padinu da vidim mogu li nekako pomoći. Ipak, mislim da sam pogledala na trenutak uvis, ali nisam vidjela nikoga. Samo kamenje. Nije bilo teško izgubiti se među tim gromadama." "Je li to mogao biti netko iz grupe?" "Oh, ne. Sigurna sam da to nije bio nitko od nas. Prepoznala bih ga ... po odjeći, mislim. Sigurna sam da nitko od nas nema crno-crveni kanrani pulover." H Šifra Nemesis 2Q9 "Hvala vam, gospođice Crawford." Zatim je pozvan Emlyn Priče. Njegova priča nije se ni u čemu razlikovala od priče Joanne Crawford. Ostale izjave nisu donijele nikakva nova saznanja. Istražitelj je zaključio da smrt Elizabeth Temple nije u potpunosti rasvijetljena i zakazao nastavak istrage za četrnaest dana. 210 17 GOSPODJICA MARPLE IDE U POSJETU Dok su se nakon istrage vraćali u hotel "Kod zlatnog vepra", nitko od putnika nije progovorio

ni riječi. Profesor Wanstead koračao je pored gospođice Marple, a kako ona nikad nije brzo hodala, uskoro su zaostali. "I šta će biti sada?" upitala je gospođica Marple konačno. "Mislite na istragu ili na nas?" "I na istragu i na nas," rekla je gospođica Marple, "jer će jedno sigurno utjecati na drugo." "Sad će stvar vjerojatno preuzeti policija i nastaviti s istragom, polazeći od izjava ono dvoje mladih ljudi." "Da." "Bit će neophodno rasvijetliti neke stvari. Preliminarna istraga morala je biti odgođena. Teško se moglo očekivati da će istražitelj zaključiti kako je u pitanju nesretan slučaj." "Da, to mi je jasno," rekla je. "A šta vi mislite o njihovim izjavama?" Profesor Wanstead oštro ju je pogledao ispod svojih nakostriješenih obrva. 211 "Jeste li možda vi izvukli kakve zaključke gospođice Marple?" rekao je kao da želi da joj sugerira nešto. "Naravno, mi smo unaprijed znali šta će reći." "Da." "Pitali ste me, čini mi se, šta mislim o njima samima, o njihovim osjećajima i zapažanjima?" "Bilo je zanimljivo," rekla je gospođica Marple. "Vrlo zanimljivo. Crveno-crni karirani pulover. Prilično važan podatak, čini mi se, zar ne? Čak izvanredno značajan." "Da, tako je." Ponovo ju je pogledao na isti način. "Navodi vas na neke zaključke?" "Mislim da smo tim opisom došli do jednog dragocjenog ključa, rekla je gospođica Marple. Stigli su do hotela. Bilo je tek pola jedan pa je gospođa Sandbourne predložila da se malo osvježe prije ručka. Nakon što su posluzeni šerijem, sokom od rajčica i drugim pićima, putnici su se okupili da čuju šta će ini reći njihov vođa puta. "Razgovarala sam s istražiteljem i s inspektorom Douglasom," rekla je gospođa Sandbourne. "Kako je liječnički izvještaj prihvaćen bez primjedbe, sutra u jedanaest sati održat će se u mjesnoj crkvi misa za pokojnicu. Sve što bude potrebno lično ću srediti s gospodinom Cortnevjem, ovdašnjim vikarom. Preksutra, mislim, bit će najbolje da nastavimo putovanje. Program će biti nešto izmijenjen, jer smo izgubili tri dana, ali sam sigurna da to možemo nadoknaditi pojednostavljenjem maršrute. Neki članovi naše grupe rekli su mi da bi se željeli vratiti u London, vlakom, mislim. Potpuno shvaćam osjećaje koji ih navode na takvu odluku i nikako ne bih 212

da vršim pritisak na bilo koga. Smrt gospođice Temple žalostan je i tragičan događaj. još uvijek ne mogu vjerovati da to nije bio samo nesretan slučaj. Takve stvari i ranije su se događale na ovoj stazi, iako u ovom slučaju nije bilo nekih posebnih geoloških ili atmosferskih poremećaja koji bi prouzrokovan odron. Mislim da će u nastavku istrage događaj biti potpuno rasvijetljen. Naravno, moguće je da je neki šetač ili slučajni prolaznik nehotice gurnuo kamen, ne znajući da dovodi u opasnost one koji se nalaze dolje na stazi. Ako se utvrdi da je bilo tko, ako takva osoba bude pronađena, čitav slučaj može biti razjašnjen veoma brzo. Naravno, zasad ne

možemo sa sigurnošću računati na to. Ne izgleda baš vjerojatno da je pokojna gospođica Temple imala neke neprijatelje, da ju je netko želio ozlijediti ili ubiti. Predložila bih da o toj nesreći više ne diskutiramo. Istragu vode mjesne vlasti, to im je dužnost. Mislim da svi želimo sutra prisustvovati misi u crkvi. A nakon toga, kad nastavimo putovanje, nadam se da će nam novi dojmovi pomoći da se oporavimo od šoka. Ima još mnogo čuvenih i zanimljivih zgrada koje nismo vidjeli, i mnogo predivnih vrtova." Putnici su ubrzo nakon toga obaviješteni da je ručak serviran, pa diskusija nije nastavljena. Bolje rečeno, nije nastavljena javno. Poslije ručka, dok su pili kavu u salonu, putnici su se razišli u manje grupe da porazgovaraju o daljnjim koracima i aranžmanima. "Hoćete li nastaviti putovanje?" upitao je profesor Wanstead gospođicu Marple. "Ne," rekla je gospođica Marple zamišljeno. "Ne, neću. Mislim... mislim da ono što se do213 godilo nameće potrebu da ostanem ovdje još koii dan." J "Kod "Zlatnog vepra" ili u Old Manom?" "Zavisi od toga da li će me pozvati da se vratim u Old Manor. Ne bih željela da to sama tražim, jer se poziv koji mi je upućen odnosio na samo dvije noći, koliko je trebalo da se po planu zadržimo ovdje. Mislim da bi čak bilo bolje da ostanem u "Zlatnom vepru"". "Niste raspoloženi da se vratite u St. Mary Mead?" "Još ne," rekla je gospođica Marple. "čini mi se da bih još mogla obaviti neke stvari. Jednu važnu stvar već sam obavila." Primijetila je da je radoznalo prosmatra. "Ako namjeravate nastaviti putovanje s ostalima," rekla je, "povjerit ću vam šta sam otkrila i zamolit ću vas da sa svoje strane obavite jednu malu, pomoćnu istragu koja bi mogla dati korisne rezultate. Ostale razloge zbog kojih želim ostati ovdje reći ću vam kasnije. Treba da se malo raspitam o nekim stvarima, ovdje u samom mjestu. Možda nas sve to neće odvesti nikamo, pa će biti bolje da sad o tome ne govorim. A šta vi namjeravate?" "Htio bih se vratiti u London. Tamo me čekaju neki hitni poslovi. Osim ako smatrate da bih vam ovdje mogao biti od neke koristi." "Ne," rekla je gospođica Marple. "Mislim da zasad nema potrebe da ostajete. Sigurna sam da i sami želite prikupiti izvjesne podatke." "Krenuo sam na ovo putovanje da bih se upoznao s vama, gospođice Marple." "I sad ste me upoznali, znate sve što i ja znam ili praktično sve što znam, a treba da vodite svoj dio istrage. To mi je jasno. Ali prije nego što otputujete, mislim da ima nekih stvar214 gica koje bi... ovaj... mogle biti od koristi, mogle dati neke rezultate." "Razumijem. Radi se o nekim vašim ideiama." "Zapamtit ću to što ste rekli." "Jeste li možda osjetili miris zla?" "Teško je," rekla je gospođica Marple, "odrediti šta točno znači zlo kad ga osjetite u atmosferi." "A vi osjećate da s atmosferom nešto nije u redu?" "Oh, da. Osjećam. Vrlo jasno." "I to posebno od smrti gospođice Temple koja, naravno, nije posljedica nesretnog slučaja,

ma šta o tome mislila gospođa Sandbourne." "Ne," rekla je gospođica Marple. "To nije bio nesretan slučaj. Jedna od stvari koje vam nisam pričala jest to da mi je gospođica Temple jednom prilikom povjerila kako ovo za nju nije turističko putovanje nego hodočašće." "Zanimljivo," rekao je profesor. "Da, vrlo zanimljivo. Nije vam rekla o kakvom se hodočašću radi, kamo i kome?" "Nije," rekla je gospođica Marple. "Da je samo malo duže živjela i da nije bila tako slaba, možda bi mi i rekla. Na nesreću, smrt je došla prebrzo." "I tako o tome više ništa niste saznali." "Nisam, osim što se u meni učvrstilo uvjerenje da je to njeno hodočašće nasilno, s predumišljajem prekinuto. Netko je htio da je spriječi da ode kamo je pošla, da je spriječi da nađe koga je tražila. Možemo se samo nadati da će nam sreća ili providnost pomoći da to rasvijetlimo." "I zato ostajete ovdje?" 215 "Ne samo radi toga," rekla je gospođica Marple. "Htjela bih da saznam nešto više o djevojci po imenu Nora Broad." "Nora Broad," ponovio je profesor pomalo začuđeno. "To je djevojka koja je nestala otprilike u isto vrijeme kad i Verity Hunt. Vi sami ste mi, ako se sjećate, pričali o tome. O djevojci koja je išla s mnogim mladićima i koja je, kako se čini, uvijek bila spremna da ide s njima. Bila je pomalo priglupa, očigledno, ali silno privlačna za muškarce. Mislim," zaključila je gospođica Marple, "da će mi koristiti ako saznam nešto više o njoj." "Radite kako smatrate da je najbolje, inspektore Marple," rekao je profesor Wanstead. Misa je održana sutradan ujutro. Prisustvovali su svi učesnici putovanja. Gospođica Marple se osvrnula i primijetila da su u crkvu došli i neki mještani - gospođa Glvnne, njena sestra Clotilde i još par ljudi iz sela. Malo je vjerojatno da su svi oni poznavali gospođicu Temple, neki su po svemu sudeći došli iz neke morbidne radoznalosti, privučeni govorkanjem da se tu radi o nekim "nečistim poslovima". Najmlađa od sestara, Anthea, nije se pojavila. Gospođica Marple primijetila je među prisutnima i jednog svećenika, starijeg gospodina - imao je sigurno preko sedamdeset godina - upadljivo širokih ramena i duge, guste sijede kose. Noge ga više nisu najbolje služile i vidjelo se da mu je teško i klečati i stajati. Neobično, plemenito lice, pomislila je gospođica Marple, pitajući se tko bi to mogao biti. Možda neki stari prijatelj Elizabeth Temple 216 koji je došao odnekud izdaleka da prisustvuje obredu? Dok su izlazili iz crkve, gospođica Marple je izmijenila nekoliko riječi sa svojim suputnicima. Već je uglavnom znala šta će tko učiniti. Butlerovi su odlučili da se vrate u London. "Rekla sam Henrvju da naprosto ne mogu dalje," rekla je gospođa Butler. "Znate ... nikako se ne mogu osloboditi osjećaja da bi svakog trenutka, iza svakog ugla, netko rnogao početi pucati u nas, ili nas gađati kamenjem ... netko tko iz nekog razloga želi naškoditi agenciji." "Zaboga, Mamie, zaboga," rekao je gospodin Butler. "Tvoja mašta nekad zaista ide preda-

leko." "Pa, čovjek danas zaista ne može znati. I nigdje nije siguran od ucjenjivača i otmičara i sličnih tipova." Stara gospođica Lumley i gospođica Bentham, primjetno smirenije, odlučile su da nastave putovanje. "Ovo putovanje vrlo je skupo i čini nam se da nema smisla da nam to propadne samo zato što se, eto, dogodio jedan žalostan, nesretan slučaj. Razgovarale smo sinoć preko telefona s našim susjedima i rekli su da će se pobrinuti za mačke, pa nema razloga da se brinemo." Za gospođicu Lumlev i gospođicu Bentham sve što se odigralo ostat će samo nesretan slučaj. Zaključile su da je tako udobnije. I gospođa Riselev-Porter odlučila je da nastavi putovanje. Pukovnik i gospođa Walker jednoglasno su zaključili da ih ništa ne smije omesti da vide neku vrlo rijetku zbirku fuksija u vrtu čiji je obilazak po planu zakazan za preksutra. Ni arhitekt, Jameson nije mogao odoljeti 217 želji da vidi neke zgrade koje su ga posebno zanimale. Gospodin Caspar je, naprotiv, odlučio vratiti se vlakom. Gospođica Cooke i gospođica Barrow nisu još donijele nikakvu odluku. "Okolina je neobično pogodna za izlete" rekla je gospođica Cooke. "Mislim da ćemo ostati još neko vrijeme kod "Zlatnog vepra." I vi ćete učiniti tako, zar ne, gospođice Marple?" "Mislim da hoću," rekla je gospođica Marple. "Čini mi se da nemam snage za putovanje i sve ostalo. Mislim da će mi dva-tri dana odmora dobro činiti, nakon svega što se dogodilo." Kad se grupica počela razilaziti gospođica Marple je sasvim neupadljivo krenula sama svojim putem. Iz torbice je izvukla list papira istrgnut iz bilježnice, sa dvije adrese. Prva je bila adresa gospođe Blackett; živjela je u vrlo zgodnoj kućici s vrtom na mjestu gdje se cesta počinjala spuštati prema dolini. Kad je gospođica Marple pokucala, vrata joj je otvorila sitna žena, ugodne spoljašnjosti. "Gospođa Blackett?" "Da, gospođo, to sam ja." "Da li biste me pozvali da uđem i malo predahnem. Bila sam u crkvi i malo mi se vrti u glavi. Kad bih mogla na trenutak sjesti, minutu ili dvije?" "Zaboga, zaboga, naravno. Kako da ne. Izvolite, gospođo, samo uđite. Evo, ovamo. Sjedite ovdje. Odmah ću vam donijeti čašu vode... ili biste možda više voljeli šalicu čaja?" "Ne, hvala," rekla je gospođica Marple. "Čaša vode odmah će me vratiti u život." Gospođa Blackett ubrzo se vratila s čašom vode i izvrsnim izgledima na razgovor o bolestima, vrtoglavicama i sličnim stvarima. 218 "Ja vam, znate, imam nećaka kojem se to događa. Ne bi trebalo, u njegovim godinama, ima tek nešto više od pedeset godina, ali s vremena na vrijeme hvata ga vrtoglavica i ako tad odmah ne sjedne ... nikad ne znate šta će se dogoditi, nekad se čak sruši na pod. Strašno je to, strašno A doktori, izgleda, ne mogu tu učiniti ništa. Izvolite, napijte se vode." "Ah," rekla je gospođica Marple, otpivši gutljaj. "Već se bolje osjećam." "Bili ste u crkvi, zar ne, na misi onoj jadnoj gospođi što je ubijena ili, kako neki kažu, pogi-

nula nesretnim slučajem. Po mojem mišljenju bio je to ipak nesretan slučaj, ali ti istražitelji i policija u svemu traže zločin, zar ne?" "Oh, naravno," rekla je gospođica Marple. "Ali čula sam da je u prošlosti bilo više sličnih tragičnih slučajeva. Mnogo se govorilo o nekoj djevojci po imenu Nora ... Nora Broad, mislim." "Ah, Nora, da. To je, vidite, bila kći jedne moje rodice. Da. Samo, to je bilo davno. Otišla je i nikad se nije vratila. Te današnje djevojke, ništa ih ne može zadržati. Često sam, sjećam se, govorila Nancy Broad - tako se zove moja rodica - "Tebe nikad nema kod kuće, radiš cijeli dan", govorila sam, "a šta radi Nora? Dobro znaš da je ona od djevojaka koje luduju za mladićima. E pa", govorila sam, "jednog dana imat ćeš neprilika s njom. Sjeti se onda šta sam ti rekla. "I bila sam u pravu, naravno." "želite reći da je..." "Ah, već uobičajena nevolja. Da, ostala je u drugom stanju. A moja rodica Nancy, vidite, ništa nije primjećivala. Ali naravno, ja imam šezdeset pet godina i znam šta je šta, znam kako djevojka u takvom stanju izgleda i mislim da 219 znam i tko je bio otac, iako nisam sasvim sigurna, naravno. Možda griješim jer on je ostao živjeti u gradiću i bio je strahovito nesretan kad je Nora nestala." "Otišla je, zar ne?" "Pa, zna se da je zamolila nekog da je poveze ... nekog stranca. Tada su je i vidjeli posljednji put. Zaboravila sam tip kola, neka čudna marka - Audit ili tako nekako. Bilo kako bilo, u tim je kolima viđena nekoliko puta, i odvezla se u njima. Pričalo se da se u istom tom automobilu vozila i djevojka koja je kasnije nađena zadavljena, ali ne vjerujem da se to dogodilo i Nori. Da je ubijena, do sad bi sigurno već pronašli njen les. Zar nije tako?" "I ja mislim da jest," rekla je gospođica Marple. "A je li bila dobra učenica u školi i tako?" "Ah, ne, nije. Bila je lijena, a nije bila ni mnogo pametna, kao ni knjige što ih je čitala. Ne. Znala je samo za mladiće, još od vremena kad je napunila dvanaest godina. Mislim da je na kraju i otišla s nekim od tih momaka zauvijek, ali se nikad nikome nije javila. Čak ni razglednicom. Otišla je, mislim, vjerujući nečijim obećanjima. Znate već. Jedna djevojka koju sam poznavala ... ali to je bilo još dok sam bila mlada - otišla je s jednini Afrikancem. Rekao joj je da je njegov otac tamo šek. Smiješna riječ ne znam šta znači, ali mislim da je baš tako rekao - šek. Bilo kako bilo, otišla je nekamo u Afriku ili u Alžir. Da, upravo u Alžir. Tamo nekamo. I obećao joj je da će imati sve što joj srce poželi. Imao je šest deva, njegov otac, pričao je, i čitav čopor konja, a živjet će u prekrasnoj kući, rekao je, u kojoj su svi zidovi prekriveni tepisima, što je po mom mišljenju smiješno, čemu stav220 liati tepihe na zidove? I tako je otišla. Vratila se nakon tri godine. Da. Bilo joj je grozno, tamo. Užasno, živjeli su u nekoj strašnoj kućici od nabijene zemlje. Da, tako je bilo. I ništa drugo nisu jeli osim nečega što se zove kos-kos - uvijek sam mislila da je to neka vrsta salate, ali izgleda da nije. Više kao puding od prezle. Oh, bilo je užasno. I na kraju je rekao da nije zadovoljan njom i da će se razvesti. Dovoljno je samo da tri puta kaže "Nisi više moja žena", rekao je, i brak

je razveden, pa je to i rekao i otišao, a onda se, ne znam kako, našlo tamo neko dobrotvorno društvo i platilo joj povratak u Englesku. I tako se vratila. Ah, ali to je bilo prije nekih trideset-četrdeset godina. A Nora, Nora je nestala prije sedam ili osam godina. Vjerujem da će se jednog dana vratiti, kad dođe pameti i shvati da sva ta lijepa obećanja ne vrijede mnogo." "A ima li kome da se vrati osim... ovaj... majci, vašoj rodici, mislim? Nekome tko bi..." "Pa sad, ima mnogo ljudi koji su bili dobri prema njoj. Gospođe u Old Manoru, na primjer, znate. Gospođa Glynne tada još nije bila ovdje, ali zato je gospođica Clotilde uvijek pomagala tim djevojkama. Da, Nora je od nje dobila mnogo lijepih stvari. Jedan prekrasan šal, jednom i jednu lijepu haljinu ... Vrlo lijepu haljinu. Ljetnu, od najfinije svile. Da, bila je vrlo dobra prema njoj, gospođica Clotilde. Pokušavala je zainteresirati Noru za neki poziv, školu, i takve stvari. Savjetovala je da ne nastavlja putem kojim je krenula jer, znate ... teško mi je što to moram reći, kad se radi o kćerki moje rodice, jer, vidite, mi smo ipak blizak rod ... ali bilo je zaista strašno, to kako se ona vukla s tim mladićima. Svaki Ju je mogao imati. Bilo je to tužno, u stvari. Na 221 kraju će, bila sam uvjerena, završiti na pločniku Ne vjerujem da bi takva osoba mogla postići nešto bolje u životu. Teško mi je što to moram reći, ali tako je. Uostalom, možda je i to bolje nego da je netko ubije kao onu gospođicu Hunt koja je živjela u Old Manom. To je bilo zbilja jezivo. Mislili su da je pobjegla s nekim i poličija je pokrenula istragu - tražila je, postavljala pitanja, saslušavala mladiće koji su je poznavali i sve tako. Geoffrevja Granta, Billvja Thompsona i Harrvja Langfordovih ... sve besposličare, pored toliko mogućnosti za zapošljavanje, samo da su imali malo volje da rade... Kad sam ja bila mlada, nije bilo tako. Djevojke su se ponašale kako dolikuje, a mladići su znali da moraju raditi ako žele postići nešto u životu." Gospođica Marple je još neko vrijeme tako razgovarala s gospođom Blackett, a onda rekla kako se već potpuno oporavila, zahvalila joj i otišla. Nakon toga je otišla da razgovara s jednom mlađom ženom. Zatekla ju je kako sadi salatu. "Nora Broad? Oh, ona je već davno otišla iz ovog grada. Pobjegla je s nekim, kažu. Bila je prosto luda za momcima, uvijek sam se pitala dokle će na kraju dogurati. Tražite je iz nekog posebnog razloga?" "Dobila sam pismo od prijatelja koji žive u inozemstvu," izgovorila je gospođica Marple svoju izmišljenu priču. "To je jedna vrlo fina obitelj, i na njihov oglas javila se neka gospođica Nora Broad. Našla se u tuđini, u teškoj situaciji, mislim. Udala se za nekog pokvarenjaka koji ju je ostavio i otišao s nekom drugom ženom, pa je pokušala da nađe posao, da čuva djecu. Moji prijatelji ne znaju ništa o njoj, ali su čuli da je iz 222 ovog gradića pa sam mislila da bih mogla naći nekoga tko bi mi mogao ... ovaj... reći nešto o njoj. Vi ste išli u školu s njom, rekli su mi." "Da, bile smo u istom razredu. Mogu vam reći da Norine postupke nisam opravdavala. Bila je luda za mladićima, doslovno luda. Ja sam u to vrijeme imala mladića s kojim sam stalno išla i rekla sam joj da nije dobro za nju što ide sa sva-

kim tko joj ponudi da je poveze kolima ili odvede u bar gdje najčešće mora lagati da je starija nego što jeste. Iako je vrlo rano izgledala kao već odrasla djevojka, već punoljetna i tako." "Je li bila crnka ili plavuša?" "On, imala je crnu kosu. Vrlo lijepu kosu, dugu, a nosila ju je uvijek raspuštenu, znate, kako to djevojke čine." "Je li se policiji učinio sumnjiv njezin nestanak?" "Jest. Znate, otišla je bez riječi, ne rekavši nikome nštai. Naprosto je jedne noći otišla i više se nije vratila. Vidjeli su je kako ulazi u automobil, i ni nju ni taj automobil nitko nikad više nije vidio. Upravo u to vrijeme dogodilo se nekoliko umorstava, znate. Ne baš ovdje, ali u ovom kraju. Policija je saslušala mnoge mlade ljude i već smo mislili da je i ona mrtva. Ali njoj se tako nešto neće dogoditi. Ona je uvijek znala da se snađe. Bila sam uvjerena da je ona negdje u Londonu ili takvom nekom velikom gradu i nastupa kao striptizeta ili nešto slično. Takva vam je ona bila." "Ako je to osoba o kojoj su mi moji prijatelji pisali," rekla je gospođica Marple, "ne vjerujem da bi im odgovarala." "Morala bi se iz temelja promijeniti, pa da bude za takav posao," rekla je mlada žena. V 223 18 VELEČASNI BRABAZON Kad se gospođica Marple, pomalo zadihana i prilično umorna, vratila u hotel "Kod zlatnog vepra" portir je izišao iz recepcije i pozdravivši je, rekao: "Gospođice Marple, jedan gospodin vas čeka, želi da razgovara s vama. Velečasni Brabazon." "Velečasni Brabazon?" rekla je gospođica Marple začuđeno. "Da. Pitao je za vas. Čuo je da ste doputovali s agencijom i htio je da porazgovara s vama prije nego što otputujete ili se vratite u London. Rekao sam mu da se neki od putnika vraćaju u London posljednjim popodnevnim vlakom, ali on veoma želi razgovarati s vama prije nego što otputujete. Čeka vas u malom salonu za televiziju. Tamo sad nema nikoga, a veliki je salon prepun." Pomalo iznenađena, gospođica Marple otišla je u mali salon. Pokazalo se da je velečasni Brabazon onaj postariji svećenik kojeg je primijetila u crkvi. Ustao je i pošao prema njoj. "Gospođica Marple? Gospođica Jane Marple?" "Da, ja sam Jane Marple. Htjeli ste..." 224 "Ja sam Brabazon. Arhidekan Brabazon. Došao sam jutros da prisustvujem misi za moju staru prijateljicu, gospođicu Elizabeth Temple." "Da?" rekla je gospođica Marple. "Sjedite, molim vas." "Hvala, hoću. Nisam više čvrst kao nekada." Pažljivo se spustio u naslonjaču. "A vi..." Gospođica Marple je sjela pored njega. "Htjeli ste razgovarati sa mnom?" upitala je. "Da, i najprije vam moram objasniti kako je došlo do toga. Svjestan sam toga da za vas predstavljam potpuno stranu osobu. U stvari, bio sam u bolnici u Carristownu i razgovarao sa glavnom sestrom prije nego što ću poći u crkvu. Ona mi je rekla da je Elizabeth prije smrti tra-

žila da vidi jednu od svojih suputnica, gospođicu Jane Marple. I da ju je gospođica Marple posjetila i sjedila pored nje kada je posljednji put došla svijesti, neposredno prije smrti." Znatiželjno ju je pogledao. "Da," rekla je gospođica Marple, "tako je bilo. Iznenadila sam se kad su me pozvali." "Jeste li je dugo poznavali?" "Ne," rekla je gospođica Marple. "Upoznala sam je na ovom putovanju. Zato sam se i iznenadila. Razgovarale smo o mnogim stvarima, sjedile smo jedna do druge u autobusu i sprijateljile smo se, mogla bih reći. Ali ipak sam se iznenadila kad je izrazila želju da me vidi, a bila je u tako teškom stanju." "Da, da, mogu da zamislim. Bila je, kako sam vam već rekao, moja stara prijateljica. Išla je u stvari da me vidi, da me posjeti. Ja živim u Fillminsteru, gdje je vaša ekskurzija trebalo da stigne preksutra. Dogovorili smo se, i pošla je !5 Šifra Nemesls 225 da me posjeti. Htjela je da razgovara sa mnom o nekim stvarima; mislila je da bih joj mogao pomoći." "Razumijem," rekla je gospođica Marple "Smijem li vam postaviti jedno pitanje. Nadam se da neće biti suviše osobno." "Naravno, gospođice Marple. Pitajte što god želite." "Jednom prilikom gospođica Temple mi je povjerila da nije krenula na ovo putovanje samo radi toga da vidi čuvene dvorce i vrtove. Svoje putovanje opisala je neobičnom riječju: hodočašće." "Zaista?" rekao je velečasni Brabazon. "To je rekla? Da, to je vrlo zanimljivo. Zanimljivo, a rnožda i značajno." "Zato sam vas htjela pitati je li govoreći o hodočašću mislila na tu posjetu vama?" "Vjerujem da jeste," rekao je velečasni Brabazon. "Da, mislim da jeste." "Razgovarale smo o jednoj djevojci," rekla je gospođica Marple. "O djevojci po imenu Veritv." "Ah, da. o Veritv Hunt." "Nisam znala njezino prezime. Gospođica Temple je, koliko se sjećam, govorila o njoj samo kao o Veritv." "Veritv Hunt je mrtva," rekao je velečasni. "Umrla je prije više godina. Jeste li to znali?" "Znala sam," rekla je gospođica Marple. "Znala sam to. Gospođica Temple mi je pričala o njoj. Rekla mi je nešto što ranije nisam znala. Rekla mi je da je trebalo da se uda za sina gospodina Rafiela. A gospodin Rafiel je - ili, bolje rečeno, bio je - moj prijatelj. On je, da me obraduje, uplatio za mene ovo putovanje. Mislim, međutim, da je možda želio - ili čak 226 . tio _ da na putovanju upoznam gospođicu Temple- Imam dojam da je mislio kako bih od nje mogla saznati nešto." "Nešto o Verity?" "Da." "A ona je radi toga putovala k meni. Htjela je provjeriti neke činjenice." "Htjela je saznati," rekla je gospođica Marple, "zašto je Verity raskinula zaruke i odbila se udati za sina gospodina Raf iela." "Verity,