Agata Kristi - Patriotsko Umorstvo

JEDAN, DVA... Gospodin Morley nije bio najbolje volje za doručkom. Žalio se na slaninu, pitao se zašto kava izgleda kao tekuće blato i primijetio da su žitarice svaki put sve gore. Gospodin Morlev je bio malen čovjek s odlučnom čeljusti i ratobornom bradom. Njegova sestra, koja je vodila domaćinstvo, bila je krupna žena pomalo vojničkog držanja. Zamišljeno je pogledala brata i upitala je li voda za kupanje bila ponovno hladna. Pomalo gunđajući, odgovorio je da nije. Bacio je pogled na novine i primijetio kako je vladina politika na putu od nesposobnosti do potpune imbecilnosti. Gospođica Morlev izjavi dubokim glasom da je to sramota. Kao žena, držala je jasno korisnim sve što vlada napravi. Natjerala je stoga brata da joj objasni zašto je smatrao vladinu politiku neuvjerljivom, idiotskom, imbecilnom i, iskreno, samoubilačkom. Kad se gospodin Morlev u potpunosti izjasnio o navedenim stvarima, uzeo je sljedeću šalicu mrske mu kave i izbacio iz sebe ono što gaje doista mučilo. "Te djevojke," rekao je, "sve su iste! Nepouzdane, sebične - na njih se čovjek nikako ne može osloniti." Gospođica Morlev ga upita: "Gladys?" "Sad sam primio poruku. Njezinu je tetku udarila kap i mora hitno u Somerset." Gospođica Morley reče: "Naporno je to, dragi, ali, napokon, teško da je djevojčina greška." Gospodin Morlev sumorno odmahne glavom. "Kako mogu biti siguran daje to istina? Kako da znam da cijela stvar nije uređena između djevojke i onog neprikladnog mladića s kojim se viđa? Taj je mladić potpuno pogrešan za nju. Zacijelo su isplanirali zajednički izlet za danas." "Oh, ne, dragi. Ne vjerujem da bi Gladvs učinila takvo što. Znaš, uvijek si je smatrao izrazito savjesnom." "Da, da." "Inteligentna djevojka i zaista oduševljena svojim poslom, izjavio si." "Da, da, Georgina, ali to je bilo prije nego je naišao taj mladić. U posljednje je vrijeme sasvim drukčija -sasvim drukčija - odsutna je mislima - uznemirena -drska." Gospođica Morlev je duboko uzdahnula. Rekla je: "Napokon, Henry, djevojke se zaljubljuju. Tu nema pomoći."

Gospodin Morlev je prasnuo: "Ne bi smjela dopustiti da joj to, kao mojoj pomoćnici, ometa učinkovitost. Danas, osobito, imam izrazito mnogo posla. Nekolicinu vrlo važnih pacijenata. Stvarno naporno." "Sigurna sam da je to krajnje uznemirujuće, Henry. Kako se, osim toga, snalazi novi momak?" Henry Morley odvrati sumorno: "Najgori je dosad. Ne može točno zapamtiti niti jedno ime, i neotesano se ponaša. Ako se ne popravi, otpustit ću ga i pokušati ponovo. Ne znam što se danas događa s našim obrazovanjem. Izgleda daje iznjedrilo hrpu glupana koji ne mogu ništa razumjeti, a kamoli zapamtiti." Bacio je pogled na svoj sat. "Trebao bih krenuti. Zauzet sam čitavo jutro, a moram ugurati negdje i tu gospođicu Sainsburv Seale. Predložio sam joj da ode Reillvju, ali ne želi ni čuti o tome." "Naravno da ne," odgovori uvjereno Georgina. "Reillv je vrlo sposoban - vrlo sposoban, zaista. Prvorazredne diplome. Izvrstan u svome poslu. "Tresu mu se ruke," primijeti gospođica Morlev. "Po mom mišljenju, on pije." Njezin se brat nasmije i vrati mu se dobro raspoloženje. Reče: "Stižem na sendvič ujedan i pol, kao i obično." U hotelu Savoy gospodin Amberiotis je čačkao zube čačkalicom, istovremeno se cerekajući. Sve se odvijalo zaista dobro. Pratila gaje njegova uobičajena sreća. Tko bi pomislio da će se par ljubaznih riječi upućenih onoj idiotskoj kvočki od žene tako bogato isplatiti. Oh! Dobro se dobrim vraća. Oduvijek je bio dobroga srca. I darežljivi U budućnosti će biti još darežljiviji. Vizije njegove dobrotvornosti lebdjele su mu pred očima. Mali Dimitri... I dobri Constantopopolus koji se muči sa svojim malim restoranom... Kako će to biti ugodno iznenađenje za njih... Čačkalica je neoprezno istraživala i gospodin Amberiotis se naglo trgne. Ružičaste vizije budućnosti izblijedjele su ustupajući mjesto zebnjama neposredne sadašnjosti. Nježno je ispitivao svojim jezikom. Uzeo je rokovnik. Dvanaest sati. Queen Charlotte Street, broj 58. Pokušao je povratiti prijašnje likujuće raspoloženje. Ali uzalud. Njegov se horizont suzio na sedam jednostavnih riječi:

"Queen Charlotte Street, broj 58. Dvanaest sati." III U hotelu Glengovvrie Court, u južnom Kensingtonu, upravo je završio doručak. Gospođica Sainsburv Seale je u salonu razgovarala s gospođom Bolitho. Sjedile su za susjednim stolovima u blagavaonici i sprijateljile se dan nakon stoje gospođica Sainsburv Seale, tjedan dana prije toga, stigla u hotel. Gospođica Sainsburv Seale reče: "Znaš, draga, stvarnoye prestalo boljeti. Više ništa ne osjećam. Mislim da ću nazvati i ..." Gospođa Bolitho je prekine. "Ne budi luda, draga moja. Idi kod zubara i završi s tim." Gospođa Bolitho je bila visoka, dominantna žena dubokoga glasa. Gospođica Sainsburv Seale bila je, pak, žena od četrdeset i više godina, neravnomjerno izblijedjele kose uvijene u neuredne kovrče. Odijevala se u bezobličnu, gotovo umjetničku odjeću, a s nosa joj je stalno ispadao neposlušni cviker. Bila je velika brbljavica. Sada je zamišljeno rekla: "Ali stvarno, znaš, zaista ne boli." "Koješta, rekla si da nisi ni oka sklopila prošle noći." "Ne, nisam, možda je - zbilja, sada, živac mrtav." "Razlog više da odeš kod zubara," istaknula je odlučno gospođa Bolitho. "Svi volimo odgađati, ali to je jednostavno kukavičluk. Radije se odluči i završi s timV Nešto je lebdjelo na usnama gospođice Sainsburv Seale. Kao da je buntovnički promrmljala: "Da, ali nije tvoj zub u pitanju!" Međutim, sve stoje rekla, bilo je: "U pravu si. A gospodin Morlev je tako pažljiv da se bol uopće ne osjeti." IV Sastanak upravnog odbora bio je završen. Protekao je glatko. Izvještaj je bio dobar. Nije smjelo biti primjedbi. Ipak, tankoćutni gospodin Samuel Rotherstein osjetio je nešto, neku nijansu u ponašanju predsjedavajućeg. Primijetio je, jednom ili dvaput, kratkoću, gorčinu u njegovom glasu sasvim neumjesno za situaciju. Neka tajna briga, možda? Ali Roherstein nekako nije mogao povezati tajne brige s Alistairom Bluntom. Bio je tako neemocionalna osoba. Tako normalan. U suštini pravi Britanac. Tu je, naravno, uvijek bila jetra... Gospodina Rohersteina je s vremena na vrijeme mučila jetra. Ali nikada nije čuo Alistaira da se žali zbog toga. Alistairovo zdravlje bilo je dobro kao i njegov mozak i njegovo

razumijevanje financija. Razlog Rohersteinovoj brizi nije, međutim, bila dosadna srdačnost, već naprosto tiha dobrobit. Ali ipak - bilo je tu nešto - jednom ili dvaput je ruku približio licu. Sjeo je pridržavajući bradu. Nešto što se nije činilo njegovim normalnim ponašanjem. Jednom ili dvaput doimao se stvarno - da, rastrojen. Izašli su iz sobe za sastanke i nastavili dolje prema stepenicama. Roherstein reče: "Ne želite da vas prevezem, pretpostavljam?" Alistair Blunt se nasmijao i zavrtio glavom. "Automobil me čeka." Pogledao je na svoj sat. "Ne vraćam se u grad." Zastao je. "Zapravo, imam zakazan termin kod zubara." Tajna je bila riješena. V Hercule Poirot je izašao iz taksija, platio i pozvonio na vrata kuće broj 58, u Queen Charlotte Street. Nakon što je kratko čekao, vrata je otvorio dječak u livreji, pjegavog lica, crvene kose i ozbiljnog držanja. Hercule Poirot reče: "Gospodin Morlev?" Gajio je smiješnu nadu daje gospodin Morlev možda odsutan, nedostupan, ili da danas ne prima pacijente... Sve uzalud. Dječak se povukao u stranu, Hercule Poirot je ušao unutra, a vrata su se zatvorila za njim, u tihoj nemilosti neizbježne sudbine. Dječak je upitao: "Ime, molim?" Poirot mu ga dadne, dječak otvori vrata nadesno od predvorja i Poirot stupi u čekaonicu. Soba je bila ulaisno namještena, ali je, prema mišljenju I lerculea Poirota, bila neopisivo sumorna. Na ispoliranom Sheraton stolu (reprodukciji) bile su uredno posložene novine i časopisi. Na Hepplewite stolu za posuđe (također kopiji, primijetio je Poirot) stajala su dva pozlaćena svijećnjaka i epergne. Na okviru kamina nalazio se brončani sat i dvije brončane vaze. Prozori su bili prekriveni zastorima od plavog baršuna, a stolice tapecirane u jakobinskom stilu, s crvenim pticama i cvijećem. Na jednoj od njih sjedio je gospodin vojničkog izgleda s divljim brkovima i žutim tenom. Pogledao je Poirota kao daje kakav opasan insekt. Činilo se kao da u ovom trenutku nije poželio toliko svoj pištolj koliko sprej protiv gamadi. Poirot, gledajući ga s gađenjem, reče za sebe, "Uistinu, neki su Englezi toliko neugodni i smiješni da bi bilo najbolje da ih je netko riješio

njihovih muka već na rođenju." Gospodin vojničkog izgleda, nakon podužeg buljenja, dohvatio je Times, okrenuo stolicu tako da ne mora gledati Poirota i usmjerio svu pažnju na čitanje. Poirot je podigao Punch. Pomno gaje pregledao, ali nijednu od šala nije smatrao smiješnom. Dječak u livreji je ušao i rekao, "Pukovnik Arrow-bumby?" - i gospodin vojničkog izgleda je ustao i otišao. Poirot je nagađao o mogućnosti da stvarno postoji takvo ime, kad se na vratima čekaonice pojavio mladić od oko trideset godina. Dok je mladić stajao pored stola, nemirno lupkajući po naslovnicama novina, Poirot ga je dobro promotrio. Neugodan mladić opasnog izgleda, mislio je, mogući ubojica. U svakom slučaju više je nalikovao ubojici, nego bilo koji od onih stvarnih ubojica koje je Hercule Poirot u toku svoje karijere uhitio. Dječak u livreji otvorio je vrata i izgovorio: "Gospodin Peerer." Ispravno tumačeći kao poziv upućen njemu, Poirot je ustao. Dječak ga je poveo straga u predsoblje i iza ugla do malenog lifta koji ih je odveo do drugoga kata. Ovdje ga je poveo hodnikom, otvorio vrata koja su vodila u maleno predsoblje, pokucao na druga vrata i, bez čekanja na odgovor, otvorio ih i propustio Poirota. Kad je ušao, Poirot je iza vrata primijetio gospodina Morleva kako s profesionalnim užitkom pere ruke u umivaoniku na zidu. vi Postoje neki ponižavajući trenuci i u životima najvećih ljudi. Kaže se da nijedan čovjek nije junak svome sobara. Tome se može pridodati i da ih se malo osjeća junacima u trenutku posjete zubaru. Hercule Poirot bio je bolno svjestan te činjenice. Bio je čovjek koji je navikao imati dobro mišljenje o sebi. On je bio Hercule Poirot, nadmoćan na toliko načina drugim ljudima. Ali u ovom se trenutku nije osjećao nadmoćnim ni na koji način. Moral mu je bio na ništici. Bio je tek obična, strašljiva osoba, čovjek koji se boji zubarske stolice. Gospodin Morlev je završio s pranjem ruku. Obratio mu se sada svojim ohrabrujućim tonom. "Teško da je toplo kako bi trebalo biti u ovo doba godine, zar ne?" Nježno je poveo put prema predviđenom mjestu -stolici! Vješto je rukovao njome podešavajući je na pravu visinu. Hercule Poirot je duboko udahnuo, popeo se na stolicu, sjeo i opustio se,

prepuštajući se vještim rukama gospodina Morleva. "Tako," reče gospodin Morlev s odvratnim veseljem. "Je li vam udobno? Sigurno?" Grobnim glasom Poirot odgovori da jest. Gospodin Morlev je približio svoju malenu ploču, podigao zrcalo, dohvatio instrument, spreman započeti s poslom. Hercule Poirot se čvrsto uhvatio za držač za ruke na stolici, zatvorio oči i otvorio usta. "Muči li vas nešto određeno?" - ispitivao je gospodin Morlev. Prilično nerazgovijetno, zahvaljujući teškoći da oblikuje suglasnike dok su mu usta otvorena, Hercule Poirot je navikao davati niječni odgovor. Ovo je, zapravo, bio jedan od dvaju godišnjih pregleda koje je zahtijevao njegov osjećaj za red i sklad. Bilo je moguće, naravno, da je sve u redu... Gospodin Morlev je, možda, previdio onaj drugi zub od kraja u kojem je osjetio lagano probadanje... Možda je - ali to je bilo nevjerojatno -jer gospodin Morlev je bio odličan zubar. Gospodin Morlev je lagano prelazio od zuba do zuba, kuckajući i ispipavajući, mrmljajući svoje male komentare, kao što je običavao. "Ova se plomba malo istrošila - ništa ozbiljno, ipak. Desni su u dobrom stanju, što me raduje." Zastane na trenutak kao daje nešto pronašao, lagano ispitujući - ne, opet lažna uzbuna. Prebacio se na doljnju čeljust. Jedan, dva - na treći? - Ne - "Pas", Herculea Poirota je zbunila fraza, "je ugledao zeca!" "Mali problem ovdje. Ne osjećate bol? Hm, iznenađen sam." Ispipavanje se nastavilo. Gospodin Morlev se, napokon, povukao - zadovoljan "Ništa ozbiljno. Samo nekoliko plombi - i trag kvarenja na gornjem kutnjaku. Sve to možemo riješiti, mislim, danas." Upalio je prekidač i začulo se brujanje. Gospodin Morlev je otkvačio bušilicu i namjestio na nju, s posebnom ljubavlju, iglu. "Vodite me," rekao je kratko, i započeo stravičan posao. Nije bilo potrebe da se Poirot uopće i okoristi ovom dozvolom, da podigne ruku, trgne se, ili čak da zaviče. Baš u pravom trenutku gospodin Morlev je zaustavio bušilicu, kratko zapovijedio: "Isperite!", metnuo malo punjenje, izabrao novu iglu i nastavio. Sama bušilica predstavljala je u većoj mjeri teror, a ne toliko istinsku bol. Istovremeno, dok je gospodin Morlev pripremao plombu, nastavio se razgovor. "Danas ujutro moram sve sam," objasnio je. "Gospođica Nevill je morala otići. Sjećate li se gospođice Nevill?"

Poirot lažno potvrdi. "Otišla je na selo zbog bolesti u obitelji. Nije se moglo dogoditi u gori čas, baš kad imamo toliko posla. Već sam u zaostatku. Pacijent prije vas je kasnio. Vrlo uznemirujuće. Poremeti čitavo jutro. A moram negdje ugurati još jednu pacijenticu. Uvijek dopuštam četvrt sata viška u slučaju da se takvo što dogodi. Ipak, pridonosi gužvi." Gospodin Morlev se zagledao u posudicu dok je miješao. Tada nastavi. "Reći ću vam nešto što uvijek primjećujem, gospodine Poirot. Veliki ljudi važni ljudi - oni su uvijek točni -nikada ih se ne čeka. Plemstvo, na primjer. Vrlo točni. I ovi veliki ljudi iz Citvja su jednaki. Danas mi stiže jedan vrlo važan čovjek - Alistair Blunt!" Gospodin Morlev izgovorio je ovo ime s trijumfom u glasu. Poirot, kojeg je u govoru onemogućavalo nekoliko smotuljaka vate i staklena cijev ispod jezika, ispusti neki neodređeni zvuk. Alistair Blunt! To su bila imena koja su podizala uzbuđenje ovih dana. Ne vojvode, ne grofovi, ne premijeri. Ne, običan gospodin Alistair Blunt. Čovjek čije je lice bilo gotovo nepoznato široj javnosti, a ime mu se povremeno pojavljivalo u kratkim člancima u novinama. Netko koga se teško moglo nazvati spektakularnom osobom. Samo miran, neodređeni Englez koji je bio na čelu najveće bankarske tvrtke u Engleskoj. Čovjek golemog bogatstva. Čovjek koji je mogao reći da i ne vladama. Čovjek koji je živio mirnim, nenametljivim životom, koji se nije izlagao javnosti ili držao govore. Samo čovjek u čijim je rukama ležala neograničena moć. Gospodin Morlev je zadržao ton pun poštovanja dok je stajao nad Poirotom i bavio se njegovim zubom. "Uvijek stiže na sastanke točno na vrijeme. Često šalje natrag svoj automobil i pješice se vraća u ured. Ugodan, miran, skroman momak. Voli golf i vrtlarenje. Nikad ne biste pomislili da može kupiti pola Europe! Sličan je vama i meni." Trenutna srdžba zahvatila je Poirota zbog ovog nesretnog povezivanja njihovih imena. Gospodin Morlev je bio dobar zubar, da, ali bilo je i drugih dobrih zubara u Londonu. A samo je jedan Hercule Poirot. "Isperite, molim," rekao je gospodin Morlev. "To je odgovor, znate, na njihove Hitlere, Mussolinije i ostale druge," nastavio je gospodin Morlev, krećući prema zubu broj dva. "Mi ovdje ne pravimo zbrku. Pogledajte kako su demokratični naši kralj i kraljica. Naravno, Francuz kao Vi, naviknut je na republikanske ideje."

"Ja nifam Franfus -ja fam Velhijanas." "Tcc -tcc -" rekao je tužno gospodin Morlev. "Šupljina mora biti potpuno suha." Nemilosrdno je pustio vruć zrak na nju. Tada je nastavio: "Nisam znao da ste Belgijanac. Vrlo zanimljivo. Ugodan čovjek, kralj Leopold, barem tako čujem. Osobno, čvrsto vjerujem u tradiciju plemstva. Dobro obrazovanje, znate. Pogledajte kako je čudesan način na koji pamte imena i lica. Sve je to rezultat njihove naobrazbe - iako, naravno, neki ljudi imaju prirođen dar za takve stvari. Uzmimo, na primjer, mene. Ja ne pamtim imena, ali je spomena vrijedan način na koji nikad ne zaboravljam lica. Jedan moj pacijent, na primjer - vidio sam ga i prije. Ime mi ništa nije značilo - ali, rekao sam samome sebi, "Pa, gdje sam vas ranije sreo? Još se nisam sjetio - ali hoću -siguran sam u to. Samo još jednom isperite, molim vas." Završivši s ispiranjem, gospodin Morlev virnuo je kritički u pacijentova usta. "Pa, to mi se čini sasvim u redu. Samo zatvorite - vrlo nježno... Je li ugodno? Uopće ne osjećate plombu? Otvorite ponovo, molim. No, to izgleda sasvim dobro." Hercule Poirot ustane, slobodan čovjek. "Pa, doviđenja, gospodine Poirot. Nadam se da niste otkrili neke kriminalce u mojoj kući?" Poirot reče sa smiješkom"Prije nego sam stigao ^uje, svi su mi izgledali kao kriminalci! Sada će, možda, biti drukčije!" "Ah, da, velika je razlika između onog prije i poslije! Sve u svemu, mi zubari više nismo takvi krvnici kao što smo nekada bili! Da vam pozovem lift?" "Ne, ne, sići ću pješice." "Kako želite - lift je odmah pored stepenica." Poirot je izašao. Začuo je žurne korake dok je zatvarao vrata za sobom. Spustio se dolje stepenicama. Kad je stigao do zadnjeg zavoja, ugledao je anglo-indijskog pukovnika kako biva ispraćen van. Nipošto ružan čovjek, ustvrdio je blago Poirot. Vjerojatno dobar strijelac koji je ubio mnogo tigrova. Koristan čovjek - uobičajeni stražar Carstva. Vratio se u čekaonicu po šešir i štap. Nemirnije mladić još uvijek bio na svom mjestu, stoje pomalo i iznenadilo Poirota. Drugi pacijent, muškarac, čitao je Field. Poirot je proučavao mladića u svom tek stečenom osjećaju ugode. Još je

uvijek izgledao vrlo silovito - kao da želi počiniti ubojstvo - ali nije bio pravi ubojica - mislio je dobrodušno Poirot. Bez sumnje će, sada, odskakutati dolje po stepenicama, sretan i smiješeći se, ne želeći nikome nikakvo zlo. Na to je ušao dječak u livreji i rekao odlučno i razgovijetno: "Gospodin Blunt." Muškarac pored stola spustio je Field i ustao. Bio je čovjek srednje visine, srednjih godina, niti debeo niti mršav. Dobro odjeven, miran. Izašao je, prateći dječaka. Jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Engleskoj - ali je, svejedno, morao ići kod zubara, kao i svi drugi, i, bez sumnje, osjećao se zbog toga kao i bilo tko drugi! S ovim razmišljanjima, Hercule Poirot uzeo je šešir i štap i uputio se prema vratima. Bacio je pogled unatrag i strašna je misao prošla njegovom glavom - taj mladić ima zbilja gadnu zubobolju. U predvorju se Poirot zaustavio pred ogledalom, namještajući brkove, blago poremećene aktivnošću gospodina Morleva. Baš ih je uredio prema svom zadovoljstvu kada se ponovno spustio lift i iz dubine predvorja pojavio se dječak u livreji, neskladno zviždukajući neku melodiju. Naglo je prestao kad je ugledao Poirota, te mu krenuo otvoriti prednja vrata. Taksi se zaustavio baš pred vratima kuće i iz njega je izvirila noga. Poirot ju je proučavao sa smionim zanimanjem. Skladan gležanj, izvrsna kvaliteta čarapa. Sasvim dobra noga. Ali nije mu se sviđala cipela. Potpuno nova, otvorena kožna cipela s velikom svjetlucavom kopčom. Zavrtio je glavom. Vrlo provincijalno! Dama je izašla iz taksija, međutim, na izlasku joj je druga noga zaglavila na vratima i kopča se otkinula s cipele. Pala je, zveckajući po pločniku. Poirot je, odvažno, poskočio naprijed i pokupio je, namještajući ju s naklonom. Nažalost! Bliže pedesetoj nego četrdesetoj. Cviker. Neuredna žutosiva kosa, neumjesna odjeća - depresivna, umjetnički zelena! Zahvalila mu je, ispuštajući svoj cviker, a zatim i torbicu. Poirot ih je, pristojno, iako ne više galantno, pokupio. Popela se stepenicama do broja 58. U međuvremenu je Poirot prekinuo ogorčeno razmišljanje taksista. "Slobodni ste, heinV Taksist je odgovorio sumorno: "Da, slobodan sam." "I ja sam," rekao je Hercule Poirot. "Oslobođen briga!" Uočio je sumnjičavi pogled taksista.

"Ne, prijatelju, nisam pijan. Činjenica je da sam bio kod zubara i ne moram ići još šest mjeseci. To je divna misao." TRI, ČETIRI... Bilo je četvrt do tri kad je zazvonio telefon. Hercule Poirot je sjedio u naslonjaču, sretno probavljajući izvrstan ručak. Nije se pomaknuo kad se oglasilo zvono, već je čekao da dođe George i preuzme poziv. "Eh bien?" rekao je, dok je George, rekavši: "Samo trenutak, gospodine" na trenutak odložio slušalicu. "Viši inspektor Japp, gospodine." "Aha?" Poirot približi slušalicu svom uhu. "Eh bien, mon vieia" rekao je. "Kako ste?" "To ste vi, Poirot?" "Naravno." "Čuo sam da ste jutros bili kod zubara? Je li tako?" Poirot promrmlja: "Scotland Yard zna sve!" "Čovjek imenom Morlev. Queen Charlotte Street, broj 58?" "Da." Poirotov se glas promijenio. "Zašto vas to zanima?" "Bio je to pravi posjet, zar ne? Niste ga podvrgavali ispitivanju, ili nešto slično?" "Naravno da ne. Ako želite znati, plombirao mije tri zuba." "Kako vam se činio - ponašao se kao i obično?" "Rekao bih da jest, da. Zašto?" Jappov glas bio je krut i bez emocija. "Zato što je, ne mnogo kasnije, pucao u sebe." "Što?" Japp reče oštro: "Je li vas to iznenadilo?" "Iskreno, jest." Japp reče: "Ni ja nisam sretan zbog toga... Želio bih razgovarati s vama. Pretpostavljam da ne biste željeli doći ovamo?" "Gdje ste?" "Queen Charlotte Street." Poirot reče: "Smjesta ću vam se pridružiti." Q

Policajac je otvorio vrata na broju 58. Upitao je s poštovanjem: "Gospodin Poirot?" "To sam ja." "Viši inspektor je gore. Na drugom katu - znate gdje je to?" Hercule Poirot reče: "Jutros sam bio ovdje." U sobi su bila trojica muškaraca. Japp je podignuo pogled dok je Poirot ulazio. "Drago mi je da vas vidim, Poirot. Baš smo ga htjeli iznijeti. Želite li ga najprije pogledati?" Čovjek s fotoaparatom koji je klečao pored tijela ustane. Poirot se približi. Tijelo je ležalo pored kamina. Ni smrt nije mnogo promijenila gospodina Morleva. Izgledao je kao i uvijek. Ispod njegove desne sljepoočnice nazirala se mala crna rupa, a pored ispružene desne ruke ležao je mali pištolj. Poirot nježno zavrti glavom. Japp reče: "U redu, sada ga možete iznijeti." Odnijeli su tijelo gospodina Morleva. Japp i Poirot ostanu sami. Japp reče: "Obavili smo sve potrebno. Uzeli smo otiske prstiju i slično." Poirot sjedne. Reče: "Ispričajte mi." Japp je stisnuo usnice. Započne: "Mogao je pucati u sebe. Vjerojatno je to i učinio. Na pištolju su samo njegovi otisci - ali, nisam u potpunosti zadovoljan." "Koje su vaše primjedbe?" "Pa, za početak, ne postoji razlog zašto bi pucao u sebe... Bio je dobrog zdravlja, dobro je zarađivao, nije imao nikakvih briga kako se, barem, čini. Nije bio upleten ni u kakve afere sa ženama - barem..," Japp se oprezno ispravi, "barem koliko mi znamo. Nije bio ćudljiv ili depresivan ili se ponašao drukčije nego obično. To je i razlog zašto me zanima što vi imate reći o tome. Vidjeli ste ga danas ujutro, jeste li štogod primijetili?" Poirot zavrti glavom. "Ništa. Bio je - kako da kažem - oličenje normalnosti." "Tada je ovo čudno, zar ne? U svakom slučaju, ne biste očekivali da čovjek puca sebi u glavu usred radnog vremena, da se izrazim tako. Zašto ne čekati do večeri? To bi bilo normalnije." Poirot se složi.

"U koliko se sati dogodila tragedija?" "Ne mogu, sa sigurnošću, reći. Izgleda da nitko nije čuo pucanj. Ali nitko nije ni mogao. Između hodnika i ove sobe su dvoja vrata, na rubovima obložena vunom -da se priguše zvukovi žrtava zubarskog stolca, pretpostavljam." "Vrlo vjerojatno. Pacijenti pod narkozom ponekad proizvode dosta buke." "Prilično. A vani, na ulici, zbog prometa, također ne biste ništa mogli čuti." "Kada je tijelo otkriveno?" "Oko jedan i pol - našao gaje dječak, Alfred Biggs. Ne baš bistar primjerak. Čini se da je Morleveva pacijentica, koja je bila naručena u dvanaest i trideset, digla popriličnu galamu jer je ostavljena čekati. Oko jedan i deset dječak je otišao gore i pokucao. Nije bilo odgovora, a on se, očigledno, nije usudio ući. Morlev ga je već nekoliko puta izgrdio pa dječak nije želio ponovno učiniti pogrešnu stvar. Zatim se spustio dolje i pacijentica je ljutita otišla u jedan i petnaest. Ne krivim ju. Čekala je tričetvrt sata i željela je svoj ručak." "Tko je bila pacijentica?" Japp se naceri. "Dječak je rekao gospođica Shirtv - ali je predbilježena kao Kirby." "Kako je Morlev primao pacijente?" "Kada je bio spreman za sljedećeg pacijenta, pritisnuo je ovo ovdje zvono i dječak je pacijenta odvodio gore." "I kada je posljednji put pritisnuo zvonce?" "U dvanaest i pet, i dječak je uputio pacijenta koji je čekao. Gospodin Amberiotis, hotel Savoy." Slabi osmijeh prijeđe preko Poirotovih usta. Promrmlja: "Da mi je znati što je naš dječak napravio od tog imena!" "Veliku kašu, pretpostavljam. Pitat ćemo ga odmah sada, ako nam je do smijeha." Poirot reče: "U koliko je sati otišao gospodin Amberiotis?" "Dječak ga nije ispratio pa ne zna... Mnogi pacijenti sami izlaze van." Poirot kimne, potvrđujući to. Japp nastavi: "Međutim, nazvao sam hotel Savoy. Gospodin Amberiotis je bio prilično precizan. Rekao je da je pogledao na svoj sat kad je izlazio - bilo je dvanaest i dvadeset pet." "Je li zamijetio štogod?" "Ne, zubar se, prema njegovu mišljenju, doimao savršeno normalnim i mirnim."

"Eh bien" reče Poirot. "Tada je to sasvim jasno. Između dvanaest i dvadeset pet i jedan i trideset nešto se dogodilo - i, vjerojatnije, bliže prvom vremenu." "Doista. Inače bi..." "Inače bi pozvao sljedećeg pacijenta." "Upravo tako. U prilog tome govore i medicinski dokazi. Odjelni kirurg je pregledao tijelo u dva i dvadeset. Ne može se zakleti u točnost podataka više to ne čine ovih dana - suviše stvar osobne procjene, navodno. Ali, potvrdio je da smrt nije nastupila kasnije od jedan -vjerojatno prilično ranije - ali nije mogao biti precizan." Poirot reče zamišljeno: "U dvanaest i dvadeset pet naš je zubar normalan zubar, veseo, ljubazan, sposoban. A poslije toga? Očaj -jad - kako želite - i puca u sebe?" "Smiješno je to," reče Japp. "Trebate priznati, smiješno je." "Smiješno," reče Poirot, "nije prava riječ." "Znam da nije - ali to se kaže u takvoj situaciji. Čudno je, onda, ako vam se to više sviđa." "Je li to bio njegov vlastiti pištolj?" "Ne, nije. Nije imao pištolj. Nikada nije. Prema riječima njegove sestre, takve stvari nije bilo u njihovoj kući. Nema ih u većini domova. Naravno, mogao ga je kupiti ako je odlučio počiniti samoubojstvo. Ako jest, ubrzo ćemo to saznati." Poirot upita: "Zabrinjava li vas još nešto?" Japp protrlja svoj nos. "Pa, tu je način na koji je ležao. Ne mogu reći da čovjek ne može pasti tako - ali nekako nije pravilno] Tragovi na tepihu ukazuju na to daje nešto vučeno." "Da, to se nesumnjivo sugerira." "Da, osim ako nije onaj prokleti dječak u pitanju. Imam osjećaj da je pokušao micati Morleva kad ga je pronašao. On to, naravno, niječe, ali, ipak, bio je uplašen. Takav je on glupan. Ljudi poput njega guraju svugdje svoj nos i nastradaju zbog toga pa već automatski lažu o svemu." Poirot zamišljeno pogleda po sobi. Umivaonik na zidu iza vrata, ormarić za plombe na drugoj strani. Zubarski stolac i okolnu aparaturu pored prozora, zatim prema kaminu i natrag do mjesta gdje je ležalo tijelo - tek sada primijeti vrata u zidu pored kamina. Japp je slijedio njegov pogled. "Samo mali ured." Poskočio je otvoriti vrata. Bila je to, kao što je i rekao, mala soba s pisaćim stolom, stolićem sa

svjetiljkom, aparatom za čaj i nekoliko stolica. Nije bilo drugih vrata. "Ovdje je radila njegova tajnica," objasnio je Japp. "Gospođica Nevill. Čini se daje danas nema." Sretne Poirotov pogled. Potonji reče: "Rekao mi je, sjećam se. To može biti razlog koji govori protiv samoubojstva?" "Mislite da je bila uklonjena s puta?" Japp zastane. Reče: "Ako nije počinio samoubojstvo, onda je ubijen. Ali zašto? To je objašnjenje jednako nemoguće. Čini se daje bio prilično bezazlen momak. Tko bi ga želio ubiti?" Poirot upita: "Tko ga je mogao ubiti?" Japp reče: "Odgovor je - gotovo nitko! Njegova je sestra mogla sići dolje iz njihovog stana i ustrijeliti ga, jedan od slugu je mogao doći i pucati. Njegov partner, Reillv, mogao ga je ubiti. Ili dječak Alfred. Ili netko od pacijenata." Zastane i reče: "Amberiotis gaje mogao ustrijeliti - najlakše od sviju." Poirot kimne. "U tom slučaju - moramo otkriti zašto?" "Upravo tako. Ponovno ste se vratili na prvotni problem. Zašto? Amberiotis je odsjeo u Savovu. Zašto bi bogati Grk želio ustrijeliti bezazlenog zubara?" "To će zaista predstavljati naš kamen spoticanja. Motivi" Poirot slegne ramenima. Reče: "Čini se da je smrt, prilično neumjetnički, izabrala pogrešnog čovjeka. Tajnoviti Grk, bogati bankar, poznati detektiv - prirodno bi bilo da jedan od njih bude ubijen! Tajnoviti stranci mogu biti umiješani u špijunažu, bogati bankari imaju veze koje se mogu okoristiti njihovom smrću, a poznati detektivi mogu biti opasni kriminalcima." "Dok jadan stari Morlev nije bio prijetnja nikome," primijeti sumorno Japp. "Pitam se." Japp se okrene prema njemu. "Što skrivate u rukavu?" "Ništa. Samo slučajna primjedba." Ponovio je Jappu ono stoje čuo od gospodina Morleva o prepoznavanju lica i njegovu spominjaju pacijenta. Japp je bio sumnjičav: "Moguće je, pretpostavljam. Alije prilično nategnuto. Mogao je biti netko

tko nije želio da se sazna njegov identitet. Jeste li jutros zamijetili neke od pacijenata?" Poirot promrmlja: "U čekaonici sam sreo mladića koji je izgledao upravo kao ubojica!" Japp upita, preneraženo: "O čemu je riječ?" Poirot se nasmije: "Mon cher, bilo je to prije mog dolaska ovamo! Bio sam nervozan, mušičav - enfin, neraspoložen. Sve mi se činilo zlokobnim: čekaonica, pacijenti, tepih na stepenicama! Zapravo, mislim da je mladić imao gadnu zubobolju. To je bilo sve!" "Znam što može biti," odvrati Japp. "Ipak, svejedno ćemo provjeriti vašeg ubojicu. Provjerit ćemo sve bez obzira je li riječ o samoubojstvu ili ne. Najprije ćemo ponovno popričati s gospođicom Morlev. Tek sam nakratko razgovarao s njom. Bio je to veliki šok, naravno, ali ona je od onih koje se ne slamaju lako." Visoka i kruta, gospođica Morlev slušala je što su joj dvojica muškaraca govorili i odgovarala je na njihova pitanja. Istaknula je: "Nevjerojatno je - prilično nevjerojatno - da bi moj brat počinio samoubojstvo!" Poirot reče: "Shvaćate li alternativu, gospođice?" "Mislite - ubojstvo." Zastane. Tada sporo reče: "Istina je - alternativa se također čini jedva mogućom." "Ali, ne i nemoguća?" "Ne - zato - oh, kao prvo, znate, govorim o nečemu što znam, a to je mentalno stanje mog brata. Znam da ga ništa nije mučilo - znam da nije bilo razloga - nikakvog razloga zašto bi si oduzeo život." "Vidjeli ste ga danas ujutro - prije nego što je krenuo na posao?" "Za doručkom - da." "Ponašao se kao i obično - nije bio uzrujan, zbog nečega?" "Bio je uzrujan - ali ne na način na koji vi mislite. Bio je jednostavno ljut!" "Iz kojeg razloga?" "Čekalo ga je mnogo posla, a njegova je tajnica i pomoćnica bila odsutna." "To je gospođica Nevill?" "Da." "Koje je poslove obično obavljala za njega?" "Bila je zadužena za korespodenciju. Naravno, brinula je o predbilježbama pacijenata i ispunjavala kartone. Također je sterilizirala instrumente, brinula se za izradu plombi i asistirala mu je u poslu."

"Je li dugo radila za njega?" "Tri godine. Ona je vrlo pouzdana djevojka i oboje smo ju vrlo voljeli." Poirot reče: "Bilaje odsutna zbog bolesti u obitelji, tako mije vaš brat rekao." "Telegramom je obaviještena da joj je tetka pretrpjela moždani udar. Ranim je vlakom otputovala u Somerset." "I to je toliko razljutilo vašeg brata?" "Da." Bilo je blagog oklijevanja u odgovoru gospođice Morlev. Nastavila je prilično žustro. "Vi - vi ne smijete pomisliti da je moj brat bio bezosjećajan. On je samo pomislio - na trenutak - " "Da, gospođice Morlev?" "Pa, da je namjerno zanemarila svoju dužnost. Oh! Molim vas, nemojte me krivo shvatiti - prilično sam sigurna da Gladvs nikada ne bi učinila takvo što. Rekla sam to Henrvju. Ali činjenica je da se zaručila s prilično neprikladnim mladićem - Henry je bio veoma uznemiren zbog toga - i palo mu je na pamet da ju je taj mladić nagovorio da uzme slobodan dan." "Je li to istina?" "Ne, sigurna sam da nije. Gladvs je vrlo savjesna djevojka." "Ali, taj joj je mladić mogao predložiti takvo što?" Gospođica Morlev zašmrca. "Rekla bih, prilično sigurno." "Čime se bavi, taj mladić - kako se, uzgred, zove?" "Čarter, Frank Čarter. On je - ili je bio - službenik u osiguranju, mislim. Prije nekoliko tjedana ostao je bez posla i čini se da nije uspio pronaći drugi. Henry je rekao - usuđujem se reći da je bio u pravu - da je on potpuna ništarija. Gladvs mu je čak posudila nešto svoje ušteđevine i Henry je bio vrlo ljut zbog toga." Japp reče oštro: "Je li ju vaš brat pokušao nagovoriti da razvrgne zaruke?" "Da, znam da jest." "Tada je taj Frank Čarter imao razloga da bude, sasvim moguće, ljut na vašeg brata." Gospođica Morley odgovori robusno: "Besmislica - ako smatrate daje Frank Čarter ustrijelio Henrvja. Henry je djevojku savjetovao protiv mladog Čartera, naravno, ali ona nije poslušala njegov savjet -ona je smiješno odana Franku." "Znate li nekog drugog tko je imao nešto protiv vašeg brata?" Gospođica Morlev zavrti glavom. "Je li se dobro slagao sa svojim partnerom, gospodinom Reillvjem?" Gospođica Morlev odgovori kiselo:

"Dobro, koliko već možete s jednim Ircem!" "Što mislite pod tim, gospođice Morlev?" "Pa, Irci su poznati po svom vrućem temperamentu i uživanju u svađi bilo koje vrste. Gospodin Reillv je volio rasprave o politici." "To je sve?" "To je sve. Gospodin Reillv je vrlo neugodan što se tiče mnogih stvari, ali je vješt u onome što radi - barem je tako moj brat govorio." Japp je bio uporan: "Neugodan, na koji način?" Gospođica Morlev je oklijevala, a onda kiselo odgovorila: "Previše pije - ali nemojte da se to dalje proširi." "Je li bilo kakvih problema između Reillvja i vašeg brata oko tog pitanja?" "Henry mu je nešto natuknuo. U zubarskoj profesiji," nastavi gospođica Morlev poučno, "nužna je mirna ruka, a alkoholni zadah ne pobuđuje povjerenje." Japp je pognuo glavu, odobravajući. Tada reče: "Možete li nam reći štogod o financijskoj situaciji vašeg brata?" "Henrvje dobro zarađivao i imao je nešto ušteđevine. A oboje smo imali i zasebni prihod zahvaljujući novcu kojeg nam je ostavio naš otac." Japp promrmlja, lagano kašljucajući: "Pretpostavljam da ne znate je li vaš brat ostavio oporuku?" "Ostavio je - mogu vam reći i njen sadržaj. Sto funti je namijenio Gladvs Nevill, a inače sve ostalo ostavlja meni." "Tako dakle. Sada -" Začuo se žestok udarac na vratima. Ubrzo se na njima pojavilo Alfredovo lice. Njegove izbuljene oči obuhvatile su svaki detalj vezan uz dvojicu posjetitelja. Izustio je samo: "Gospođica Nevill. Vratila se - vrlo uznemirena. Želi znati može li doći?" Japp je kimnuo i gospođica Morlev reče: "Reci joj da dođe ovamo, Alfrede." "OK," reče Alfred, i nestane. Gospođica Morlev uzdahne i reče naglašavajući svaku pojedinu riječ: "Taj je dječak - tužan slučaj." IV Gladvs Nevill je bila visoka, nježna, ponešto anemična djevojka od oko dvadeset i osam godina. Iako vrlo uzbuđena, odmah je pokazala daje sposobna i inteligentna. Pod izlikom da želi pregledati dokumente gospodina Morleva, Japp ju je odveo u mali ured koji se nalazio pored ordinacije.

Ponovila je više nego jednom: "Jednostavno ne mogu vjerovati! Čini se sasvim nevjerojatnim da bi gospodin Morlev učinio takvo što." Istaknula je da nije izgledao uznemiren ili zabrinut na bilo koji način. Japp započne: "Vi ste bili odsutni danas, gospođice Nevill..." Prekinula gaje. "Da, i cijela stvar je bila nečija zlobna šala! Zaista je ružno kad ljudi rade takve stvari. Stvarno jest." "Što želite reći, gospođice Nevill?" "Pa, sve je bilo u redu s tetom. Nikada se nije osjećala bolje. Nije joj bilo jasno zašto sam se tako iznenada pojavila. Naravno, bilo mi je drago - ali me je strašno razljutilo. Poslati tako telegram i uznemiriti me, i ostalo." "Imate li taj telegram, gospođice Nevill?" "Bacila sam ga, mislim, na stanici. Samo je pisalo: ' Vašu je tetku udarila kap prošle noći. Molim vas, odmah dođite."' "U potpunosti ste sigurni, dakle," Japp se oprezno nakašlje, "da vaš prijatelj, gospodin Čarter, nije taj koji je poslao telegram?" "Frank? Ali zašto bi to učinio? Oh! Vidim, mislite da smo mi smislili prijevaru. Ne, uistinu, inspektore - nijedno od nas ne bi učinilo takvo što." Činila se iskreno zgroženom i Japp ju je jedva umirio. Tek kada je postavio pitanje o Morlevevim jutrošnjim pacijentima, povratila je svoju staloženost. "Svi su ovdje u knjizi. Pretpostavljam da ste je već vidjeli. Većinu pacijenata poznajem. U deset sati, gospođa Soames - nova proteza. Deset i trideset, gospođa Grant -postarija dama - živi na Lowndes Squareu. Jedanaest sati, gospodin Hercule Poirot, stalni pacijent - oh, naravno, to ste vi - oprostite, gospodine Poirot, ali zaista sam vrlo uzrujana. Jedanaest i trideset, gospodin Alistair Blunt -on je bankar, znate - kratak termin zato što je gospodin Morlev već prošli put pripremio plombu. Zatim gospođica Sainsbury Seale - iznenada je nazvala zbog zubobolje tako da ju je gospodin Morley morao ugurati negdje. Strašna brbljavica, nikad ne prestaje. Zatim u dvanaest sati, gospodin Amberiotis - bio je novi pacijent zakazao je termin iz hotela Savoy. Gospodin Morlev prima mnogo stranaca i Amerikanaca. U dvanaest i trideset, gospođica Kirby. Stiže ovamo iz Worthinga." Poirot upita: "Kada sam stigao ovdje, tu je bio visoki gospodin vojničkog izgleda. Tko bi on mogao biti?" "Pretpostavljam, jedan od pacijenata gospodina Reillvja. Mogu vam

donijeti i njegovu knjigu." "Hvala vam, gospođice Nevill." Nije je bilo tek nekoliko trenutaka. Vratila se sa sličnom knjigom kakvu je imao i gospodin Morley. Čitala je: "U deset sati, Betty Heath (djevojčica od devet godina). Jedanaest sati, pukovnik Abercrombie." "Abercrombie!," promrmljao je Poirot. "C etait ga!" "Jedanaest i trideset, gospodin Howard Raikes. Dvanaest sati, gospodin Barnes." "To su bili svi pacijenti jutros. Gospodin Reilly nije bio toliko zauzet kao gospodin Morley, naravno." "Možete li nam reći nešto o njima?" "Pukovnik Abercrombie je njegov pacijent već duže vrijeme, a sva djeca gospođe Heath dolaze Reillyju. Ništa vam ne mogu reći o gospodinu Raikesu i Barnesu, iako mislim da sam čula za njih. Znate, primam sve telefonske pozive..." Japp upita: "Možemo i sami pitati Oospodina Reillyja. Želio bih ga vidjeti stoje moguće prije." Gispođica Nevill je izišla. Japp reče Poirotu: "Sve stari pacijenti gospodina Morleya, osim Amberiotisa. Uskoro ću voditi zanimljiv razgovor s gospodinom Amberiotisom. On je posljednja osoba koja je, kako se čini, vidjela gospodina Morleva živog. Moramo dobro utvrditi da je Morlev, kad ga je Amberiotis posljednji put vidio, još bio živ." Poirot polagano reče, odmahujući glavom: "Još morate utvrditi motiv." "Znam. To će predstavljati problem. Možda imamo nešto o Amberiotisu u Yardu." Doda: "Vrlo ste zamišljeni, Poirot!" "Razmišljao sam o nečem." "O čemu?" Poirot odgovori sa slabim smiješkom: "Zašto, viši inspektore Japp?" "Hm?" "Rekao sam, 'Zašto, viši inspektore Japp?' Policajac vašeg ugleda - zovu li vas i obično kad se radi o slučaju samoubojstva?" "Zapravo, bio sam u blizini u to vrijeme. Kod Lavenhama, u ulici Wigmore - izuzetno promišljen sustav prijevara. Zvali su me otamo da dođem ovdje."

"Ali zašto su vas zvali?" "Oh, to - to je vrlo jednostavno. Alistair Blunt. Čim je odjelni inspektor čuo daje i on bio jutros ovdje, otišao je do Yarda. Gospodin Blunt je osoba o kojoj se dobro brinemo u ovoj zemlji." "Mislite da postoje ljudi koji bi ga željeli - maknuti s puta?" "Kladim se u to. Crveni, počnimo s njima - pa naši prijatelji Crnokošuljaši. Blunt i ljudi oko njega su ti koji stoje iza naše sadašnje vlade. Dobar, stabilan novac konzervativaca. Zato, ako postoji i najmanja šansa daje bilo što jutros bilo usmjereno protiv njega - žele cjelovitu istragu." Poirot kimne. "To sam, više-manje, i pretpostavljao. Čini mi se," snažno je zamahnuo rukom, "daje postojala, možda, neka zapreka. Prava je žrtva bila - trebala biti - Alistair Blunt. Ili je to samo početak - početak neke akcije? Mirišem -mirišem," pomirišao je zrak, "daje veliki novac u pitanju!" Japp reče: "Znate, mnogo pretpostavljate." "Naslućujem da je siroti Morlev bio samo pijun u čitavoj igri. Možda je znao nešto - možda je rekao nešto Bluntu - ili su strahovali da bi mu mogao nešto reći..." Zaustavio se kad je Gladvs Nevill ušla u sobu. "Gospodin Reillv je zauzet vađenjem zuba," reče gospođica Nevill. "Bit će slobodan za otprilike deset minuta, ako je to u redu?" Japp reče da jest. U međuvremenu će, reče, opet porazgovarati s Alfredom. V Alfred je bio rastrgan između osjećaja nervoze, zadovoljstva i bolesnog straha da će biti okrivljen za sve što se dogodilo! Radio je tek dva tjedna kod gospodina Morleva i tijekom tog razdoblja konstantno i postojano je radio sve pogrešno. Neprestana krivnja potkopavala je njegovo samopouzdanje. "Bio je malo više uzrujan nego obično, možda," odgovorio je Alfred, "ne mogu se sjetiti ničeg drugog. Nikad nisam mislio da bi se mogao ubiti." Poirot se ubaci. "Morate nam reći," reče, "sve čega se sjećate o tome što se dogodilo jutros. Vi ste vrlo važan svjedok, i vaše nam pamćenje može biti od izuzetne koristi." Alfredovo je lice poprimilo grimiznu boju, i prsa su mu se nadula u osjećaju vlastite važnosti. Već je Jappu ukratko ispričao o jutrošnjim događajima, ali sada je bilo drukčije. "Sve ću reći," odgovori. "Samo me pitajte." "Za početak, je li se nešto neuobičajeno dogodilo jutros?"

Alfred je razmišljao koji trenutak, a zatim pomalo tužno odgovorio: "Pa ne mogu reći. Sve je bilo kao i obično." "Jesu li dolazili neki stranci?" "Ne, gospodine." "Čak niti među pacijentima nije bilo stranaca?" "Nisam znao da mislite na pacijente. Nije bio nitko tko nije imao dogovor, ako to mislite. Svi su zapisani u knjizi." Japp je kimnuo. Poirot upita: "Je li netko mogao doći ovamo izvana?" "Ne, nije. Trebao bi imati ključ, znate?" "Ali bilo je lako napustiti kuću?" "Oh, da, samo okrenete kvaku, izađete van i zatvorite vrata za sobom. Kao što sam rekao, većina to i radi tako. Često se spuste stepenicama dok ja vodim gore u liftu sljedeću stranku, znate?" "Da. Sad nam recite tko je jutros stigao prvi, i tako dalje. Opišite nam ih ako se ne možete sjetiti njihovih imena." Alfred je kratko razmišljao. Tada je rekao: "Gospođa s djevojčicom, to je bila pacijentica gospodina Reillvja, a gospođa Soap, ili nešto slično, stigla je gospodinu Morlevu." Poirot reče: "Sasvim dobro. Samo nastavite." "Zatim neka postarija dama - prilično otmjena -dovezla se u Daimleru. Kad je izlazila, stigao je visoki gospodin vojnik, i odmah poslije njega, stigli ste vi," kimnuo je Poirotu. "Točno." "Tada je stigao onaj Amerikanac." Japp upita: "Amerikanac?" "Da, gospodine. Mladi gospodin. Bio je Amerikanac - mogli ste to prepoznati po njegovom govoru. Stigao je ranije, da. Imao je zakazano tek u jedanaest i trideset - ali nije ostao, ne." Japp reče oštro: "Što je bilo?" "Sišao sam po njega kad se u jedanaest i trideset - ili je bilo nešto kasnije, možda dvadeset do dvanaest -oglasilo zvono gospodina Reillvja, ali on više nije bio ovdje. Vjerojatno se preplašio i pobjegao." Dodao je značajno: "Nekad to čine." Poirot reče: "Tada je otišao nedugo nakon mene?" "Tako je, gospodine. Vi ste izašli nakon što sam ja poveo gore onog

otmjenog koji je stigao Rollsom. Uuh, dobar auto, gospodin Blunt jedanaest i trideset. Zatim sam se spustio i ispratio vas van, a damu unutra. Gospođicu Some Berry Seal, ili nešto slično - i tada sam se - pa, samo zaletio dolje u kuhinju prigristi nešto, i dok sam bio dolje, oglasilo se zvono gospodina Reillvja -otišao sam gore i kao što sam već rekao, američki gospodin je zdipio. Otišao sam to reći gospodinu Reillvju i on je samo, po svom običaju, kratko opsovao." Poirot reče: "Nastavite." "Da vidim, što se poslije dogodilo? Oh, da, gospodin Morley je pozvao zvonom gospođicu Seal, onaj otmjeni je sišao dolje i izašao van, a ja sam gospođicu Kakosevećzove liftom poveo gore. Ponovo sam se spustio dolje i tad su stigla dva gospodina - jedan je bio malen čovjek s kreštavim glasom - ne mogu se sjetiti njegovog imena. Bio je pacijent gospodina Reillvja. A debeli strani gospodin pacijent gospodina Morleva. Gospođica Seal nije se dugo zadržala - ne dulje od petnaest minuta. Ispratio sam je van i onda poveo gore stranog gospodina. Već sam odveo gospodinu Reillvju onog drugog gospodina, odmah nakon što je stigao." Japp reče: "I niste vidjeli gospodina Amberiotisa, onog stranca, kad je odlazio?" "Ne, gospodine, ne mogu reći da jesam. Vjerojatno je sam izišao. Nijednog ni drugog gospodina nisam vidio da izlaze." "Gdje ste bili od dvanaest sati nadalje?" "Uvijek čekam u liftu, gospodine, dok se ne oglasi koje od zvona - na ulaznim vratima, ili ono gospodina Morleya ili Reillyja." "Jeste li možda čitali?" Alfred se ponovo zacrvenio. "U tome nema ničeg lošeg, gospodine. Nije da sam trebao nešto drugo raditi." "Naravno. Što ste čitali?" "'Smrt u jedanaest i četrdeset i pet, gospodine. To je američka detektivska priča. Stvarno je sjajna, gospodine, stvarno! Sve o revolverašima." Poirot se slabašno nasmiješi. Reče: "S mjesta na kojem ste bili, jeste li mogli čuti kako se zatvaraju ulazna vrata?" "Mislite kad je netko izlazio? Mislim da ne, gospodine. Nisam to mogao primijetiti. Vidite, lift se nalazi na samom kraju hodnika i malo iza ugla. Ali savršeno čujem zvono s ulaznih vrata i ono gospodina Morleva i Reillvja." Poirot kinine glavom. Japp upita:

"Što se zatim dogodilo?" Alfred se namršti, silno se trudeći prisjetiti. "Ostala je samo gospođica Shirtv. Čekao sam da gospodin Morlev pozvoni, ali ništa. Ujedanje dama, koja je čekala, postala vrlo ljuta." "Nije vam palo na pamet otići prije gore i provjeriti je li gospodin Morlev spreman?" Alfred je vrlo energično zatresao glavom. "Ne, gospodine. Ne bih to nikada učinio. Po svemu sudeći, onaj posljednji gospodin je još bio gore. Ja sam čekao zvono. Naravno, da sam znao da se gospodin Morlev ubio..." Alfred je s bolesnim užitkom zatresao glavom. Poirot upita: "Je li se zvono obično oglašavalo nakon stoje pacijent sišao dolje, ili to nije bilo važno?" "Ovisilo je. Obično bi pacijent sišao dolje stepenicama i tada bi počelo zvoniti. Ako bi pozvali lift, tada bi se zvono oglasilo, možda, dok sam ih vodio dolje. Ali to nije bilo čvrsto uređeno. Ponekad bi prošlo i nekoliko minuta dok gospodin Morlev ne bi pozvao sljedećeg pacijenta. Ako je bio u žurbi, pozvonio bi odmah nakon što je pacijent napustio sobu." "Tako dakle..." Poirot je nakratko zastao, a onda nastavio: "Je li vas, Alfrede, iznenadilo samoubojstvo gospodina Morleva?" "Srušilo me s nogu, naravno da jest. Nije bilo razloga da se ubije, barem ja tako mislim - oh!" Alfred je odjednom širom razgoračio oči: "Oo - on nije ubijen, je li?" Poirot se ubacio prije nego je Japp došao do riječi. "Pretpostavimo da jest, bi li vas to manje iznenadilo?" "Pa, ne znam, gospodine. Zaista. Ne znam tko bi želio ubiti gospodina Morleva. Bio je - pa, bio je vrlo običan gospodin. Je li stvarno ubijen?" Poirot reče ozbiljno: "Moramo uzeti u obzir svaku mogućnost. Zato sam vam i rekao da ste vrlo važan svjedok i da se trebate potruditi prisjetiti svega što se jutros dogodilo." Naglasio je svaku riječ i Alfred se namrštio u ozbiljnoj želji da učini ono što je Poirot rekao. "Ništa mi više ne pada na pamet, gospodine. Ozbiljno." Alfred je ovo izrekao pomalo žalosnim glasom. "U redu je, Alfređe. I posve ste sigurni da nitko osim pacijenata nije jutros bio u kući?" "Nitko stran, gospodine. Navratio je mladić gospođice Nevill, ali ona nije

bila ovdje." Japp upita oštro: "Kadjetobilo?" "Nešto iza dvanaest. Kad sam mu rekao da danas nema gospođice Nevill, bio je vrlo ljut i rekao da će pričekati gospodina Morleva. Rekao sam mu daje gospodin Morlev zauzet sve do ručka, ali on je odgovorio da će čekati." Poirot upita: "I je li čekao?" Alfred im uputi pogled pun iznenađenja. Reče: "Pa - sasvim sam zaboravio na to! Otišao je u čekaonicu, ali kasnije nije bio tamo. Vjerojatno se umorio čekajući i odlučio da će doći neki drugi put." VI Kada je Alfred napustio sobu, Japp reče oštro: "Mislite li daje bilo mudro natuknuti momku da se radi o ubojstvu?" Poirot je slegnuo ramenima. "Mislim da - da. Potaknut će ga da se prisjeti svega što je vidio ili čuo, i pazit će, s posebnom brigom, na sve što se ovdje događa." "Ipak, ne želimo da tako brzo procuri u javnost." "Mon cher, to se neće dogoditi. Alfred čita detektivske priče - obuzet je zločinom. Ako štogod i kaže, pripisat će se to njegovoj bolesnoj, zločinom opsjednutoj mašti." "Pa, možda ste u pravu, Poirot. Sada ćemo čuti Reillvjevu priču." Ordinacija i ured gospodina Reillvja bili su na prvom katu. Bili su prostrani kao i oni iznad njih, ali ne toliko osvijetljeni i ne tako bogato opremljeni. Partner gospodina Morleva bio je visok, tamnoput mladi čovjek, paperjaste kose koja je neuredno padala preko njegovog čela. Imao je privlačan glas i vrlo oštrouman pogled. "Nadamo se, gospodine Reillv," reče Japp, nakon što se predstavio, "da možete malo rasvijetliti ovu situaciju." "Žao mi je, ali ne mogu," odgovorio je ovaj. "Mogu samo reći da je Henry Morlev zadnja osoba koja bi si oduzela život. Ja bih to mogao učiniti - ali on ne." "Zašto biste vi to mogli učiniti?" upitao je Poirot. "Zato što imam milijun briga," odgovori ovaj. "Kao prvo, probleme s novcem. Još nisam uspio uskladiti svoje iroškove sa svojim prihodima. Ali Morlev je bio vrlo oprezan. Kod njega nećete naći, siguran sam, nikakvih dugova, novčanih problema."

"A ljubavnih veza?" predloži Japp. "Mislite na Morleya? Taj uopće nije uživao u životu! Jadan čovjek, u potpunoj vlasti svoje sestre." Japp je zatim pitao Reillvja pojedinosti o pacijentima koje je primio jutros. "Oh, pretpostavljam da su svi u redu. Mala Betty Heath, drago dijete brinem o cijeloj obitelji. Pukovnik Abercrombie je također stari pacijent." "A gospodin Howard Raikes?" upita Japp. Reillv se naceri. "Onaj koji je pobjegao? Nisam ga ranije vidio. Ne znam ništa o njemu. Nazvao je i izričito tražio termin za danas ujutro." "Odakle je nazvao?" "Iz Holborn Palacea. Mislim da je Amerikanac." "To i Alfred kaže." "Alfred bi to i trebao znati," reče gospodin Reillv. "Veliki ljubitelj filmova, taj naš Alfred." "A vaš drugi pacijent?" "Barnes? Smiješno pedantan čovječuljak. Umirovljeni državni činovnik." "Što nam možete reći o gospođici Nevill?" Gospodin Reillv podigne obrve. "Pree-krasna blondina. Ali stari momak nije ništa poduzimao. Njen odnos sa starim Morlevem bio je čisto profesionalan - siguran sam u to." "Nisam ni pomislio da nije bio," reče Japp, blago se zarumenivši. "Mojapogreška," reče Reillv. "Te prljave misli. Mislio sam da pokušavate cherchez la famme." "Oprostite što govorim vašim jezikom," obrati se usput Poirotu. "Imam prekrasan naglasak, zar ne? Rezultat obrazovanja kod redovnica." Jappa je iritirala njegova nametljivost. Upitao gaje: "Znate li išta o zaručniku gospođice Nevill? Zove se Čarter, Frank Čarter." "Morley nije imao visoko mišljenje o njemu," odgovori Reillv. "Pokušao je nagovoriti gospođicu Nevill da ga ostavi." "To je vjerojatno razljutilo Čartera?" "Možete biti sigurni," odgovori veselo Reillv. Nakratko je promislio, a onda dodao: "Oprostite, vi istražujete samoubojstvo, ne ubojstvo?" Japp reče oštro: "Kad bi bila riječ o ubojstvu, biste li imali štogod za reći?" "Ja ne! Želio bih da to bude Georgina! Takva kruta, suzdržana žena. Ali, nažalost, također visokomoralna. Naravno, i ja sam se lako mogao zaletjeti gore i upucati starog momka, ali nisam. Zapravo, uopće ne mogu zamisliti

da bi itko želio ubiti Morleva. Ali jednako tako ne mogu ni pojmiti da bi počinio samoubojstvo." Dodao je, promijenjenim glasom: "Zapravo, jako mi je žao zbog svega ... Ne smijete osuđivati moje ponašanje. Riječ je samo o nervozi. Volio sam starog Morleva i nedostajat će mi." VII Japp je spustio slušalicu. Okrenuo se Poirotu s krutim izrazom lica. Reče: "Gospodin Amberiotis se ne osjeća dobro - nije raspoložen za posjete. Ali vidjet će on mene - neće mi umaći! Naš je čovjek u Savoyu spreman ako Amberiotis pokuša pobjeći." Poirot reče zamišljeno: "Vi mislite daje Amberiotis ubio Morleva?" "Ne znam. Ali on je bio posljednja osoba koja je vidjela Morleya živog. I bio je novi pacijent. Prema njegovim riječima, napustio je Morleva živog i zdravog u dvanaest i dvadeset pet. To može, ali i ne mora biti istina. Ako je Morlev tadajoš bio živ, moramo otkriti što se zatim dogodilo. Do sljedećeg pacijenta ostalo je još pet minuta. Je li netko bio s njim za to vrijeme? Čarter, možda? Ili Reillv? Što se dogodilo? Sudeći prema tome, u pola jedan, ili najkasnije u dvadeset i pet do jedan, Morleyje bio mrtav - inače bi pozvao sljedećeg pacijenta ili poslao poruku gospođici Kirby daju ne može primiti. Ne, ili je ubijen, ili mu je netko rekao nešto što je tako djelovalo na njega daje odlučio oduzeti si život." Zaustavio se. "Razgovarat ću sa svakim pacijentom kojeg je jutros primio. Postoji mogućnost daje nekome spomenuo nešto što nam može pomoći u istrazi." Bacio je pogled na svoj sat. "Gospodin Alistair Blunt je rekao da nam može posvetiti nekoliko minuta u četiri i petnaest. Najprije idemo kod njega. Zatim možemo, na putu do Amberiotisa, navratiti do gospođice Sainsburv Seale. Želio bih znati što je više moguće prije nego li se pozabavimo našim grčkim prijateljem. A tu je, napokon, i onaj Amerikanac, koji je po vašim riječima 'izgledao kao ubojica'." Hercule Poirot zatrese glavom. "Ne ubojica - zubobolja." "Svejedno, posjetit ćemo tog gospodina Raikesa. Njegovo je ponašanje, u najmanju ruku, bilo čudno. I provjerit ćemo telegram gospođice Nevill, njezinu tetku i njezinog mladića. U stvari, provjerit ćemo sve i svakoga!" VIII

Alistair Blunt nije nikada iskakao u očima javnosti. Vjerojatno zato što je bio vrlo miran i povučen čovjek kojemu je draža bila uloga supruga kraljice, a ne ona kraljeva. Rebecca Sanseverato, rođena Arnholt, stigla je u London kao razočarana žena od četrdeset i pet godina. Dolazila je iz bogate obitelji. Majka joj je bila nasljednica europskih Rohersteinovih, a otac je bio na čelu velike američke bankarske kuće Arnholt. Rebecca Arnholt, zahvaljujući nesretnoj pogibiji dvojice braće i rođaka u avionskoj nesreći, postala je jedinom nasljednicom ogromnog bogatstva. Udala se za poznatog europskog aristokrata, princa Felipea di Sanseverata. Tri godine kasnije dobila je razvod i skrbništvo nad zajedničkim djetetom, nakon što je provela dvije godine jada s otmjenom bitangom zloglasnog ponašanja. Nekoliko godina kasnije umrlo joj je dijete. Ogorčena zbog ovih patnji, Rebecca Arnholt okrenula se svijetu financija sposobnost joj je bila prirođena. Pridružila se ocu u bankarskom poslu. Nakon njegove smrti i dalje je, zahvaljujući brojnim dionicama, predstavljala moćnu figuru u svijetu financija. Stigla je u London, a mlađi partner iz londonske podružnice upućen je u Claridge kako bi je upoznao s različitim dokumentima. Šest mjeseci kasnije s oduševljenjem je prihvaćena vijest o udaji Rebeece Sanseverato za Alistaira Blunta, čovjeka gotovo dvadeset godina mlađeg od nje. Bilo je tu uobičajenog ruganja i podsmjehivanja. Rebecca, govorili su njezini prijatelji, bila je zaista nepopravljiva budala kad su muškarci bili u pitanju. Najprije Sanseverato - sada ovaj mladić. Naravno, oženio se njome samo zbog novca. Čekala ju je druga katastrofa. Ali, svi su bili iznenađeni kad je brak uspio. Oni koji su proricali da će Alistair Blunt potrošiti njen novac na druge žene, bili su u krivu. Čak i nakon njezine smrti, deset godina kasnije, kada se kao nasljednik golemog bogatstva mogao malo opustiti, nije se ponovo oženio. Nastavio je živjeti mirnim i jednostavnim životom. Nije bio ništa manje nadaren za financije od svoje žene. Njegove odluke i poslovanje bili su bez pogreške, a poštenje neupitno. Upravljao je mnogobrojnim interesima Amholtovih i Rohersteinovih, potpunom spretnošću. Rijetko se pojavljivao u društvu, imao je kuću u Kentu i jednu u Norfolku u kojoj je provodio vikende - ne u veselom društvu, nego s nekolicinom mirnih prijatelja. Volio je golf i igrao ga umjereno dobro. Zanimao se i za posao u vrtu. To je bio čovjek prema kojem su, u postarijem taksiju, poskakivali sada viši inspektor Japp i Hercule Poirot. Njegova Gothic House bila je dobro poznato obilježje Chelsea

Embankmenta. Iznutra je bila raskošna, ali na jednostavan način koji je odavao veliko bogatstvo. Nije bila toliko moderna, ali bila je udobna. Alistair Blunt ih nije ostavio čekati. Odmah im se pridružio. "Viši inspektor Japp?" Japp mu je prišao i predstavio Herculea Poirota. Blunt gaje pogledao sa zanimanjem. "Čuo sam, naravno, za vas, gospodine Poirot. I svakako, negdje, sasvim nedavno...," zaustavi se, mršteći. Poirot reče: "Danas ujutro, gospodine, u čekaonici sirotog gospodina Morleva." Čelo Alistaira Blunta se izravna. Reče: "Naravno. Znao sam da sam vas vidio negdje." Okrenuo se prema Jappu: "Što mogu učiniti za vas? Izuzetno mi je žao zbog sirotog Morleya." "Bili ste iznenađeni, gospodine Blunt?" "Veoma. Naravno, znao sam vrlo malo o njemu, ali nisam ga smatrao osobom koja bi mogla počiniti samoubojstvo." "Bio je, dakle, dobrog zdravlja i raspoložen jutros?" "Mislim - da." Alistair Blunt zastane, a tada reče s gotovo dječačkim smiješkom: "Istina je da sam velika kukavica kad je u pitanju posjet zubaru. Jednostavno mrzim onu odvratnu bušilicu koju vam guraju u usta. To je razlog zašto nisam ništa primijetio. Sve dok nije bilo gotovo. Ali moram reći da se Morlev doimao savršeno normalnim. Veseo i zaposlen." "Često ste odlazili kod njega?" "Mislim daje to bio moj treći ili četvrti posjet. Sve do prošle godine nisam imao mnogo problema sa zubima. Starim, vjerojatno." Hercule Poirot upita: "Tko vam je preporučio gospodina Morleva?" Blunt se namrštio, pokušavajući se prisjetiti. "Dakle, osjetio sam bol - netko mi je rekao da se obratim Morlevu iz Queen Charlotte Streeta - ni za živu se glavu ne mogu sjetiti tko je to bio. Oprostite." Poirot reče: "Ako se sjetite, možda biste to mogli reći jednom od nas dvojice." Alistair Blunt ga znatiželjno pogleda. Upita: "Naravno - hoću. Zašto? Je li to važno?" "Čini mi se," reče Poirot, "da je to od izuzetne važnosti." Silazili su stepenicama kad se ispred kuće zaustavio automobil. Bio je to sportski automobil - jedan od onih

kojima treba više manevrirati negoli upravljati. Mlada dama koja je to činila, doimala se kao da se sastoji poglavito od ruku i nogu. Napokon se izvukla iz automobila kad su Japp i Poirot već odmakli. Djevojka je stajala na pločniku gledajući za njima. Tada, odjednom i energično, poviče: "Hej!" Ne shvaćajući da je poziv upućen njima, nijedan se ne okrene, pa djevojka ponovi: "Hej! Hej! Vi tamo!" Zaustavili su se i ispitivački pogledali oko sebe. Djevojka im je dolazila ususret. Zadržali su dojam o rukama i nogama. Bila je visoka, mršava, a lice joj je odavalo inteligenciju i živahnost kojom je nadomještala nedostatak prave ljepote. Bila je izrazito tamnoputa. Obratila se Poirotu: "Znam tko ste vi - vi ste detektiv, Hercule Poirot!" Imala je topao i dubok glas, s tragom američkog naglaska. Poirot reče: "Vama na usluzi, gospođice." . Pogledala je prema njegovom pratiocu. Poirot reče: "Viši inspektor Japp." Razgoračila je oči, pomalo sa zebnjom. Reče, gotovo bez daha: "Sto ste radili ovdje? Ništa - ništa se nije dogodilo ujaku Alistairu?" Poirot brzo upita: "Zašto to mislite, gospođice?" "Dakle, nije. Dobro." Japp se vratio na Poirotovo pitanje. "Zašto ste pomislili da se nešto dogodilo gospodinu Bluntu, gospođice... ?" Zaustavi se. Djevojka mehanički odgovori: "Olivera. Jane Olivera." Tada se pomalo neuvjerljivo nasmije. "Detektivi na pragu ne mogu značiti ništa dobro, zar ne?" "Drago mi je reći da je sve u redu s gospodinom Bluntom, gospođice Olivera." Pogledala je Poirota. "Je li vas zvao zbog nečega?" Japp odgovori: "Mi smo trebali njega, gospođice Olivera, da nam pomogne oko slučaja samoubojstva koje se dogodilo jutros." Upita oštro: "Samoubojstvo? Čije? Gdje?" "Gospodina Morleva, zubara, Queen Charlotte Street, broj 58." "Oh!" reče Jane tupo. "Oh!" Gledala je ispred sebe, mršteći se. Tada

neočekivano izjavi: "Oh, ali to je smiješno!" Tada se iznenada okrene, napusti ih bez pozdrava, potrči stepenicama i uđe u kuću. "Dakle," reče Japp gledajući za njom, "zaista čudno." "Zanimljivo," primijeti blago Poirot. Japp se trgne, pogleda na svoj sat i prizove taksi koji im se približavao. "Još imamo vremena za gospođicu Sainsburv Seale." IX . Gospođica Sainsburv Se ■