FILOZOFSKI FAKULTET BIBLIOTEKA
Fz
iGAMBEN
3347
Otvoreno ^ čovjek i životinja
000017001
cobiss
e
%
ALEF
Sl/^
Italijanski filozof Đorđo Agamben, konte od Salaparute, rođen je u Rimu 1942. godine. Studirao je pravne nauke i diplomirao na temu „Simon Vej i pojam ličnosti". Presudan poticaj za filozofiju dobiva preko seminara na otvorenom s Martinom Hajdegerom u Provansi 1966. i 1968. godine. Drugi učitelj, možda još značajniji, bio je Valter Benjamin. Agamben je bio urednik izdanja njegovih djela na italijanskom. Svjetsku slavu stiče 1995. knjigom H omosacer, što je i uvodno djelo u nedovršeni istoimeni ciklus, od kojeg je da nas objavljeno sedam knjiga (H om osacer, Vanredno stanje, Carstvo i slava, Sakrament jezika, Opus D ei, Ono što ostaje o d Aušvica, N ajviše sirom aštvo). Hiljadugodišnja historija politike za Agambena je kontinuum po tome što od samog početka isključuje neke živote koji su zanju konstitutivni. Ključna slika hom osacera jeste osuđenik u rimskom pravu, koji je postao sacer, svet, izlučen, izvan zakona, prognan iz polisa, bez svih prava, lišen svakog identiteta, kako religio znog tako i civilnog. Bilo ko mogao je tog čovjeka nekažnje no usmrtiti, pa ipak to ubistvo nije moglo imati vrijednost žrtvovanja. H om osacer koji čuva sječanje na izvorno isklju čenje, preko koje se politička dimenzija na početku usposta vila, za Agambena je potencijalno svako od nas. Moderne politika je zapravo anti-politika, krvava mistifikacija novog planetarnog poretka. U temelju polisa od početka se skri va mračna tajna: zajednica ne počiva ni na kakvoj etici ili ugovoru, nego na brutalnoj gesti suverene moči. Paradigma današnjeg svijeta nije grad, koji bi počivao na zakonu i ras pravi, nego koncentracijski logor, nije Atina nego Aušvic: država koja počiva na ukidanju zakona, na '„vanrednom sta nju’". Logori nisu prestali sa Drugim svjetskim ratom, nego se njihova temeljna logika čuva i postaje sve savršenijom. Naša temeljno ljudsko stanje ostvaruje se u sudbinama iz bjeglica, prognanika, staraca, bolesnika od AIDS-a, žrtava birokratskog zdravstvenog sistema, rata protiv terorizma itd. Moć se sprovodi na golom životu, koji je reduciran na trpeču tišinu lišenu glasa. U svim tim sudbinama ne vidi se samo da smo iz subjekta u novom vijeku postali objekti biopolitike, nego se pokazuje da je sama bio-politika (i to ne samo kao državno-tehnološko preoblikovanje života, politizacija golog života, nego kao thanato-politika, oblikovanje smrti) za politiku konstitutivna od samog početka, premda se zaoštrila tek u modertlitetu. U knjizi Otvoreno. Čovjek i životinja (2002) Agamben se vraća klasičnom toposu zapadnjačke metafizike, odnosu između čovjeka i životinje. U kritičkom dijalogu s brojnim naučnicima i filozofima, posebno s Heidegerom, definira protok granice u čovjeku samom. Svijet se čovjeku otvara tek kada suspendira svoju animalnost. Ali ujedno čovjek zajedno sa svojom animalnošću isključuje i svoj život u područje vanrednog stanja. Odnos između čovjeka i životi nje, između bios i zoe, postaje tako ishodište i podloga za možebitnu afirmativnu, dakle pozitivnu teoriju političke emancipacije, odnosno nadolazeće politike, u kojoj se ukr štaju brojni ključni aspekti Agambenove filozofske misli. - M ario K opić
ALEF Urednik Branko Kukić 84. knjiga
Đorđo AGAMBEN Otvoreno Čovjek i životinja
Preveo sa italijanskog M ario K opić
A ®
ALEF /„iflritni znak Biblioteke
je* alhcmljski simbol za Sublimaciju
Li
HHBEHTAPCKM 6 P 0 J
f^ooi
Otvoreno
Đorđo Agamben O tvoreno: Čovjek i životinja
N aslov originala Giorgio Agamben, L’a perto: L’u omo e ringhieri, Torino, 2002. Oprema Mile Grozdanić Izdavač Branko Kukić |Gradac K, Čačak-Beograd Štampa Štamparija Zuhra, Beograd, Vitanovačka 15 www.gradac.org.rs mail:
[email protected]
BollatiBo-
Čovjek i životinja
7/
1. U obliku zvijeri
P osljed n je tri u re d a n a B o g sjed i i ig r a se s L evijatan om , kao što j e zapisano: „S tv o rio si L evijatana da bi se igra o s njim.."' T alm ud, A voda
S ’ii n ’ex istoitpoint d ’a nimaux, la nature de l ’hom m e seroit en coreplu s incom prehensible. (Ako ne bi bilo životinja, ljudska bi priroda bila još ne- • razumljivija.) Zorž-Luj Bifon
Indigebant tam en eis a d experim entalem cognitionem sum endam de naturiš eorum. (Ipak su ih trebali da bi iz njihove prirode zadobili eks perimentalno znanje.) Toma Akvinski
z a ra
U
biblioteci Ambrozijana u Milanu čuva se hebrejska Biblija izXIII vijeka s dragocjenim minijaturama. Posljed nje dvije stranice trećeg kodeksa u cjelini su ilustrirane prizorima mističnog i mesijanskog nadahnuća. Stranica 135^ prikazuje Jezekiljevu viziju, ali bez kola: u središtu su sedam nebesa, Mjesec, Sunce i zvijezde, a na uglovima iz plave podloge istupaju četiri eshatološke životinje: pije tao, orao, vol i lav. Posljednja stranica (13 6r) podijeljena je na dvije polovine: gornja prikazuje tri prvobitne životi nje: pticu Ziz (u obliku krilatog grifona), vola Behemota i veliku ribu Levijatana, potopljenu u more i ovijenu oko sebe same. Prizor koji nas tu posebno zanima jeste posljed nji u svakom smislu, budući da zaključuje kako kodeks, tako i povijest čovječanstva. Prizor predstavlja mesijansku gozbu pravednika posljednjega dana. Pravednici s kruni sanim glavama sjede u sjenci rajskih stabala oko svečano postavljena stola, pri čemu ih razveseljava muzika dvaju svirača. U rabinskoj je tradiciji dobro poznata ideja da će se u danima Mesije pravednici, koji su cijeli život poštova li zapovijest Tore, gostiti mesom Levijatana i Behemota, ne brinući se da li je njihovo klanje košer ili nije. Ali izne nađuje sličnost koju dosada još nismo spomenuli: praved nici pod krunama nemaju ljudsko obličje, nego ih je mini jaturist prikazao s karakterističnim životinjskim glavama. Ne samo da na trima figurama na desnoj strani nalazimo pljačkaški orlov kljun, crvenu volovsku glavu i lavlju glavu eshatoloških životinja, nego i preostala dva pravednika na slici nastupaju jedan s grotesknim magarećim crtama, a drugi s profilom risa. I svirači nose životinjske glave - po sebno svirač na desnoj strani, koji s nadahnutom majmun skom njuškom svira na nekoj vrsti viole. Zašto su posljednji predstavnici čovječanstva p rik a z a ni sa životinjskim glavama? Učenjaci koji su se bavili tim
8/
pitanjem do sada nisu našli uvjerljiv odgovor. Prema mi šljenju Zofije Ameizenove, koja je tematici posvetila opse žno istraživanje u kojem pokušava na hebrejsko gradivo prenijeti metode varburške škole, trebalo bi te tri slike pra vednika sa životinjskim licem povezati s gnostičko-astrološkom tematikom prikazivanja teromorfnih dekana, s gnostičkim učenjem, prema kojemu se tijela pravednika (ili bolje: duhovnika), koji se nakon smrti uspinju kroz nebesa, pretvaraju u zvijezde i poistovjećuju sa silama što vladaju svakim nebom. Ali, prema rabinskoj tradiciji, ti pravednici uopće nisu mrtvi. Naprotiv, predstavnici su ostatka Izraela, odnosno pravednika koji su pri dolasku Mesije još živi. Kako čitamo u B aruhovoj apokalipsi 29,4: „Behemot će se prikazati iz svoje zemlje i Levijatan će se uzdići iz mora: dvije pošasti što sam ih stvarao petoga dana stvaranja tada će biti hrana svima koji su ostali? Osim toga, motiv terocefalnog prika zivanja gnostičkih arhonta i astroloških dekana za učenja ke je sve drugo nego nesporan i sam zahtijeva objašnjenje. U manihejskim se tekstovima tako svaki od arhonta po dudara s jednim dijelom životinjskog carstva (dvonošci, četveronošci, ptice, ribe, gmizavci) i ujedno s „pet priro da" ljudskog tijela (kosti, nervi, žile, meso, koža), tako da teromorfno prikazivanje arhonta upućuje neposredno na tajanstvenu srodnost između životinjskog makrokozmosa i ljudskog mikrokozmosa1. Na drugoj pak strani, u Talmudu postoji odlomak rasprave u kojoj se Levijatan spominje kao hrana na mesijanskoj gozbi pravednika, nakon serije hagada, za koje se čini da smjeraju na drukčiju ekonomiju odnosa između životinjskog i ljudskog. Uostalom, već se u mesijanskom proročanstvu u Izaiji 11,6 (koje se jako svi đalo Ivanu Karamazovu) ukazuje da će se u mesijanskom carstvu i životinjska priroda preobraziti; tu čitamo: „Tada će vuk boraviti s jangjetom, ris će ležati s jaretom, tele, lav i ovca bit će zajedno, a malen će ih dječak voditi!' Otuda nije nemoguće daje umjetnik rukopisa iz bibli oteke Ambrozijana, pripisujući ostatku Izraela životinj sku glavu, želio saopćiti da će se posljednjeg dana odnosi između životinja i ljudi sastaviti u nekom novom obličju i da će se sam čovjek pomiriti sa svojom životinjskom pri rodom. 1H enri-Charles Puech, Sur le manicheisme et autres essals, Pariš, Flani-
9/
2. B ezglavi
N
a Žorža Bataja gnostičke su slike arhonta sa živo tinjskim glavama, što ih je mogao vidjeti u Cabinet des Medailles u Nacionalnoj biblioteci, ostavile tako snažan utisak da im je godine 1930. posvetio članak u svojemu časopisu D ocuments. U gnostičkoj su mitologiji arhonti demonska bića koja stvaraju materijalni svijet i njime vla daju; u tom su svijetu duhovni i svijetli elementi pomije šani s mračnim i tjelesnim te zatvoreni u sebe. Slike što ih Bataj reproducira kao dokaze o tome da je gnostički „ni ski materijalizam" sklon zamjeni ljudskih i životinjskih oblika, predstavljaju, kao što je razgovijetno iz Batajevih napomena, „tri arhonta s pačjom glavom", „panmorfnoga Iao-ja“, „boga s ljudskim nogama, zmijskim tijelom i pijetlovom glavom" i, naposljetku, „bezglavog boga, nad kojim su dvije životinjske glave". Šest je godina kasnije na naslovnoj stranici prvog broja revije Acephale - obli kovao ju je Andre Mason - kao znamenje „svete urote" što ju je s malenom skupinom prijatelja zasnovao Bataj, prikazana gola ljudska figura bez glave. Premda čovjekov bijeg iz vlastite glave („Čovjek je pobjegao iz svoje glave kao osuđenik iz zatvora", glasi programski tekst) nije nu žno uključivao i povratak u animalnost, ilustracije u broju 3-4 revije, u kojima ista gola figura iz prvog broja sada ima veličanstvenu bikovsku glavu, svjedoče o aporiji što prati čitav Batajov projekt. Među središnjim temama Koževljevih predavanja o Hegelu, što ih je Bataj slušao na Ecole des hautes etudes, bio je, naime, problem kraja povijesti i slike što će je preu zeti čovjek i priroda u postpovijesnom svijetu, nakon što se zaključi strpljivi proces rada i negacije, u kojemu je ži votinja vrste H omo sapiens postala ljudska. U skladu sa svojom karakterističnom gestom, Kožev tom problemu posvećuje na predavanjima iz 1938-1939. godine samo jednu napomenu: „Iščeznuće Čovjeka na kraju Povijesti nije, dakle, nck.i kozmička katastrofa: prirodni Svijet osta je što on jeste od sve vjernosti, A to nije, dakle, ni biolo ška katastrofa. t ovji k usi.ijc u životu kao životinja koja živi u skladu s Prirodom ili il.it (m Bivstvovanjem. Nestaje
10/
11/
Čovjek u pravom smislu, to jest Djelovanje koje negira dato i Zabluda, ili uopće Subjekt suprotstavljen Objektu. U stvari, kraj ljudskog Vremena ili Povijesti, to jest definitiv no uništenje Čovjeka u pravom smislu, ili slobodnog i po vijesnog Individuuma, znači prosto-naprosto prestanak Djelovanja u strogom smislu riječi. To praktično znači: prestanak krvavih ratova i revolucija. A takođe i nestanak Filozofije: jer Čovjek ne mijenjajući više bitno sebe sama, nema više razloga mijenjati (istinite) principe koji leže u osnovi njegove spoznaje Svijeta i sebe. Ali, sve drugo mo že se beskrajno održavati: umjetnost, ljubav, igra itd., itd.; ukratko, sve što čini Čovjeka sretnim.”2 Neslaganje između Bataja i Koževa tiče se upravo tog „ostatka" koji preživljava smrt čovjeka i postaje na kraju povijesti ponovo životinja. Ono što učenik - koji je zapra vo bio pet godina stariji od učitelja - nipošto nije mogao prihvatiti jeste da bi umjetnost, ljubav, igra, kao i smijeh, oduševljenje, raskoš (koji su bili, ogrnuti aurom iznimnosti, u središtu zanimanja revije Acephale i dvije godine kasnije College de Sociologie), prestali biti nadljudski, negativni i sveti, kako bi ponovo postali samo životinjska navika. Za malenu grupu četrdesetogodišnjih posvećenika, koji se nisu plašili izložiti podsmijehu, prakticirajući u šumarcima pariških predgrađa „veselje pred smrću“ niti, kasnije, igrajući se na vrhuncu evropske krize „čarobnjakovih učenika" i proglašavajući povratak evropskih naroda „staroj kući mita", bezglavo biće što su ga za trenutak na slutili u svojim privilegiranim iskustvima možda nije mo glo biti ni ljudsko ni božje - nipošto pak nije moglo biti životinjslco. Dakako da je tu posrijedi bilo pitanje interpretacije Hegela, teren na kojem je Koževljev autoritet bio poseb no opasan. Ako povijest nije bila ništa drugo doli strpljiv dijalektički rad negacije, a čovjek ujedno subjekt i ulog u toj negirajućoj akciji, tada je dovršenje povijesti nužno ob uhvaćalo kraj čovjeka, a lice se mudraca, koji na pragu vre mena taj kraj zadovoljno posmatra, nužno rasplinjava u životinjsku gubicu kao na minijaturi iz Ambrozijane. Zato Zorž Bataj u pismu Koževu od 6. decembra 1937. ne može drukčije nego igrati na ideju o „neiskorištenom negativitetu", odnosno negativitetu koji na neki način
preživljava kraj povijesti i o kojemu ne može navesti dru gi dokaz doli vlastiti život, „otvorenu ranu koja je moj ži vot": „Dopuštam (kao vjerovatnu hipotezu) daje povijest odsad dovršena (osim epiloga). Ali stvari predstavljam drukčije... Ako je djelatnost (činiti’) - kako kaže Hegel - negativitet, postavlja se pitanje da li negativitet onoga koji ’nema više što činiti’ manjka ili, tome nasuprot, po stoji u stanju 'neiskorištenog negativiteta’: lično se mogu odlučiti samo u jednom smjeru, jer sam ja sam taj neiskori šteni negativitet (preciznije se ne bi mogao odrediti). Pri znajem daje Hegel predvidio takvu mogućnost; ali nije je postavio nakraj procesa što gaje opisao. Predstavljam sebi da moj život - ili, još bolje, njegova izjalovljenost, otvore na rana koja je moj život - sam po sebi predstavlja pobija nje Hegelovog zatvorenog sistema."3 Kraj povijesti, dakle, sadrži „epilog" u kojem se ljudski negativitet čuva kao „ostatak" u obliku erotike, smijeha, veselja pred smrću. U neizvjesnom svjetlu tog epiloga, mudrac, nezavisan i samosvjestan, još vidi da se pred nje govim očima ne pomiču životinjske glave, nego bezglave figure des hom m es farou ch em en t religieux (ljudi snažno religioznih), „ljubimci" ili „čarobnjakovi učenici". Ali mo ralo se pokazati da je epilog krhak. Godine 1939, kad je rat već bio neizbježan, proglas College de Sociologie raz otkrio je svoju nemoći nagovještavajući da su pasivnost i neodazivanje na rat oblici razvijene „devirilizacije", kad se muškarci pretvaraju u svojevrsne „svjesne i s klanjem po mirene ovce"4. Premda u drukčijem smislu od onoga što ga je u mislima imao Kožev, ljudi su sada doista ponovo postali životinjama.
2 A lcxandre Kojčve. Introduction ii la lecture de Hegel, Pari*, Ciallimard, 1979, str. 4 3 4 - 4 3 5 .
'D enis Hollier (ur.), La C.olttge de Sociologie (1937-1939), Pariš, G allim ard,1979. sir. I I I (talijanski prevod II. Collegio di Sociotogia ( 1 9 3 7 -1 9 3 9 ) , ur. Marinu
