Adrian Predrag Kezele - Maitreya.pdf

Adrian Predrag Kezele

MAITREYA duhovna pustolovina Kratka napomena prije čitanja U ovom trenutku stotine, a možda i tisuće ljudi širom svijeta, kako u Indiji, tako i izvan nje, ponovno otkriva neobičnu dubinu znanja zvanog đjotiš. Astrologija čiji su korijeni skriveni u magli zaboravljenih vremena, daleko je više od puke zabave ili čak vještine predviđanja. Đjotiš može pomoći svakom pojedincu - ali i čovječanstvu kao cjelini - da bolje razumije svoj duhovni smisao i svrhu. Oni naši suvremenici koji su osjetili poriv da posvete dio svojeg života (a nerijetko i cijeli život) proučavanju đjotiša, nasljednici su velikog mudraca Parashare i svakako utjelovljuju duh njegovog učenika Maitreye. Učenje đjotiša je dug posao. Međutim, nagrada za uloženi trud toliko je vrijedna da izmiče riječima. Pothvat pisanja i izdavanja ove knjige započet je s povjerenjem u vrhunsku inteligenciju koja upravlja životom svakog ljudskog bića, isto kao i cijelog svemira. Ako nakon priče o Maitreyi barem nekolicina čitatelja bude potaknuta da krenu putem otkrivanja tajni đjotiša - unutarnjeg svjetla skrivenog u dubinama ljudske duše, smatrat ću da su moje namjere ostvarene. Ova knjiga pisana je poput priče, ali budući da govori o đjotišu, katkad su uporabljeni neki stručni nazivi. Oni su u tekstu uglavnom objašnjeni. Ipak, čitatelja upućujem na Rječnik na kraju knjige (stranica 243) gdje su pobrojani svi uporabljeni sanskrtski pojmovi uz objašnjenja. Želeći vam mnogo svjetla i ljubavi, u nadi da sam uspio barem djelomice prenijeti doživljaje i zamisli koje izmiču riječima, prepuštam vas priči o Maitreyi. APK 30.10.1997.

1 Dvjestotinjak metara od ostataka pogrebne lomače na obali pokraj velike spore rijeke, stajao je veliki mudrac i učitelj Parashara. Glava mu je bila pokrivena platnom narančaste boje jednake boji njegovog dhotija. Iako visok za ljude svojeg vremena, sada je izgledao poput žene koja je u svojim kasnijim godinama zadržala obrise nekada savršenoga tijela. Gledajući ga ovako sa strane osjetio sam toplinu u grudima. Odjednom je moje strahopoštovanje pred njim ustupilo mjesto nečem mnogo mekšem. Izgledao je krhko, kao da bi svaki tren mogao nestati. Taje misao izazvala nevidljivi smiješak: zar nisam ja taj koji ne pripada ovome svijetu? Ja izgledam krhko i, ako me osjećaj ne vara, uskoro ću doista nestati, čak i za njega. Blago odmaknuvši krajeve svoje marame, Parashara se okrenuo prema meni. Njegove su tamne oči bljesnule. U tom trenutku nestao je dojam krhkosti: "stajao" sam pred bićem iznimne duhovne snage. Kad biste ga vidjeli okruženog svojim suvremenicima, naravno, ako biste zanemarili okolnosti u kojima smo se našli, kao i činjenicu da promatrate čovjeka rođenog u sasvim drugoj kulturi, možda ga i ne biste zamijetili, osim po visini (po mojoj procjeni bio je visok oko 190 cm, što je divovsko u odnosu na tada prosječnih 160). Međutim, jednom kad bi vam otkrio svoj pogled, a znao je to učiniti sasvim po volji, sumnje više nije bilo. Baš poput mene, bili biste privučeni tim sjajnim dubinama koje su u jednom djeliću sekunde otkrivale više nego tisuću izgovorenih riječi. "Hvala ti što si se vratio", rekao je. Tako jednostavno. Vratio sam se i on mi zahvaljuje. Ali, odakle sam se vratio? I kako sam se vratio? Bio bih mnogo mirniji kad bih znao odgovore na ta pitanja. On ih je sasvim sigurno znao ili sam barem ja u to bio uvjeren. Baš kao što ih je znao i onaj koji me je doveo do njega. U cijeloj toj situaciji nisam bio zbunjen samo okolnostima i razlozima zbog kojih su nastale, već i najosnovnijim pitanjem: svojim identitetom. Katkad mi se obraćao kao da sam jedan od njegovih ljudi, a katkad kao da dolazim iz nekog sasvim drugog vremena - što je, prema mojim spoznajama, bila istina. Objasnio mije koliko je uopće moguće - razloge zastoje tako činio. Ipak, u menije još bilo pitanja na koja možda nikad neću dobiti odgovore. Osjećao sam da smo stigli do kraja naše zajedničke pustolovine. Pomislivši na to naišla je i druga misao: "Ovaj put doista do pravoga kraja." Zašto "ovaj put"? Zar je bilo "više puta"? Što sam to zaboravio, a što me dijeli od punog razumijevanja ovog što se događa? Bilo bi beskorisno ponovno raspravljati o tome. Vrijeme je bilo dragocjeno i obojica smo znali da ge nemamo previše. Preostalo je samo još nekoliko minuta i završit će moj posljednji "posjet". Za razliku od prijašnjih, ovaj put sam došao sam. I nisam došao da bih učio. Došao sam da bih se oprostio.

Rijeka je ležala ispred nas, u pravcu juga. Zemlja je bila bogata i plodna. Njeno je zelenilo upravo isijavalo zrelost. Sjećam se da sam, ugledavši je prvi put, pomislio na zaštitu, na sigurnost, kuću i dom. Još i sada, nakon mnogih "posjeta", imao sam isti dojam. Bio sam na izvoru. Sve je počelo na ovome mjestu i znao sam da ću mu se zbog toga uvijek vraćati. U mojem bi vremenu ovu zemlju proglasili primitivnom. Ali, ovdje je kucalo srce drevnih vremena. Iako na zalazu, mudrost starine bila je još živa. Sada sam znao da to uskoro više neće biti tako, ali ljudi koji su ovdje živjeli, bili su sretni. Cijenili su nasljeđe iz Zlatnog doba i svoje su znanje utkali u pjesmu, običaje i mudrost koja je tekla ovom rijekom zajedno s njenim vodama. "Tut Savitur vareniam..." doprlo je do nas nošeno vjetrom. Netko je, skriven drvećem, pjevao jutarnju Gajatri mantru. Naravno, gdje je majka, Zemlja, mora biti i otac, božansko Sunce, stvoritelj i zaštitnik. Zar je pristojno ne pozdraviti ga svakoga jutra kad se diže na obzorju? Čuvši pjevanje Parashara se osmjehnuo. "Dobar znak. Imamo blagoslov Sunca." Zadržao je svoj pogled još neko vrijeme na meni (zapravo, onako kako je to stalno činio - kroz mene, što uopće nije bilo čudno s obzirom na to da me samo on i vidio, a pretpostavljao sam da ne pružam mnogo oslonca za ispravno žarište očiju), a zatim se ponovno okrenuo u pravcu rijeke. Promatrao je ostatke pogrebne svečanosti. Jučer je bio ispraćen njegov najprisniji učenik - Maitreya. Bio sam nazočan na mnogim njihovim sastancima i znam da gaje posebno cijenio. Maitreyaje bio povučen, tih i pomalo odbojan čovjek. Nisam zapravo razumio zašto mu Parashara pridaje toliko pozornosti. Očito je bilo, međutim, da za njega priprema posebno mjesto. Smatralo se da će Maitreya biti Parasharin nasljednik iako Parashara, a Maitreya još manje, o tome uopće nisu govorili. Kad je Maitreya prije nekoliko dana umro od posljedica zmijskog ugriza, to je za sve bio šok osim, činilo se, za Parashara. Sada je, međutim, promatrajući rijeku u koju je prosipan Maitreyin pepeo, Parashara izgledao tužan. "...bhargo devasja dhimahi..." podigao se ponovno glas u slavu • Sunca. Meditiramo o božanskom Stvoritelju, stapamo se s njim i otkrivamo ga u svojem vlastitom biću. Ovi su ljudi znali kako probuditi prirodne zakone u svojoj svijesti. Neki od njih su ih živjeli više, neki manje, ali kao zajednica nisu odstupali od puta zacrtanog za njih. Bio je to put njihove sudbine za koju sam znao da će izblijedjeti s vremenom, ali je upravo zbog toga u mojim očima ona bila dragocjena. Svijet iz kojeg sam dolazio na tu je sudbinu zaboravio i počeo je slijediti svoju vlastitu zamisao o životu. Istina je da nas je ta zamisao dovela do ruba propasti i da će moje tjelesne oči tome možda i svjedočiti. "...dhijo jo nahpraćodajat." pjevao je glas. Neka božansko

Sunce nadahne i vodi našu inteligenciju. Da, neka nas vodi tako da ne počinimo strašnu pogrešku i ne uništimo Njegovo djelo. Možda je to ono što moram priopćiti svojim ljudima. U svakom slučaju, to im želim priopćiti, koliko god prava svrha mojih "posjeta" ovoj zemlji i ovom vremenu ostala skrivena i od mene samoga. Kad je Maitreya umirao, a rekli su da je to bilo brzo i sasvim lagano, svojem je učeniku (o da, Maitreya je, poput svojeg učitelja Parashare, bio poznati učitelj), nekad moćnome kralju a sada samo učeniku Viduri koji se u tom trenutku našao s njim, ispričao o viziji vremena koje će doći i spomenuo neko ime - Salivahana - koje će u budućim vremenima pronijeti slavu njegovog učitelja i svete znanosti o đjotišu. Vidura je još ispričao daje Maitreya govorio o svojem zadatku i daje Salivahanu spominjao kao da govori o sebi. Na kraju je, pričao je Vidura, baš prije nego što će izdahnuti, Maitreya na trenutak zašutio i rekao da vidi i dalje od toga, ali da ne razumije i da njegovo naukovanje još nije završeno. Okolnosti Maitreyine smrti nisu do kraja razjašnjene. Način na koji je umro nije tipičan za smrt od ugriza zmije. Osim toga, zmiju ni je vidio ni Vidura. Maitreya se srušio pod drvetom, na jednoj čistini pokraj rijeke, a kad gaje Vidura sasvim slučajno pronašao, bilo je već kasno. Osim tih nekoliko rečenica, Maitreya je na kraju izgovorio riječ Siva. Zato je Vidura zaključio da se radilo o zmiji, mada tragova ugriza nije bilo. Umrijeti zbog ili od zmije za ove je ljude značilo da će se duša u sljedećem životu utjeloviti sa Šivinom snagom i da će gospodariti kundalini energijom. Maitreya je tako, barem u očima većine, postao velika duša. Duša sa zadatkom. No, Maitreyina smrt ostavila je za sobom i neke druge posljedice. Parashara, sin Saunake, Naradinog učenika, bio je oslonac i utjelovljenje đjotiša, znanosti i vještine kojom ljudska sudbina postaje poznata i providna poput staklene zavjese. Parashara je, po svojoj funkciji, unaprijed morao znati za Maitreyinu smrt. On je, međutim, nije spominjao. Štoviše, vrijeme i energija uloženi u Maitreyu jasno su pokazivali da se oslanjao na njega i na vrijeme koje, podrazumijevalo se, predstoji Maitreyi. Prema toj logici, Maitreyin prerani odlazak mogao je potkopati povjerenje u Parasharino znanje. Čule su se razne glasine, ali ipak je većina ljudi bila dovoljno mudra da zna da Parashara možda vidi dalje od njih. Možda čak i preko zida kojeg iza sebe ostavlja smrt. Ja jesam znao da on vidi preko mnogih zidova. Primjerice, zid koji dijeli mene i njega tako je nezamisliv da niti sam ne znam kako bih ga objasnio, a pitam se može li čak i zavjesa smrti biti gušča od one kroz koju smo se, kako izgleda, on i ja promatrali. Ako je mogao vidjeti kroz to, a čak i učiniti da i ja to vidim, da dijelim s njim njegov svijet, onda nisam sumnjao da zna i razumije Maitreyin zadatak te da je upravo zbog toga toliko radio s njim. Osim toga, slutio sam i to da su možda Maitreyin i moj život isprepleteni mnogo više nego što

sam u stanju u ovom trenutku prihvatiti. Ako je to tako, Parashara je toga svjestan, u to sam bio siguran. "Želio sam dovršiti ono što smo započeli", rekao je ne okrećući se više k meni. "Sada se vrati. Vrati se na početak. Namaste!" I tako sam se vratio na početak, sve do sadašnjeg trenutka. Ali tada, stojeći pokraj njega, poželio sam da mogu nešto reći ili mu nekako pokazati svoju zahvalnost. Zagrliti ga? To ionako ne bi bilo moguće jer sam bio samo iskra svijesti s kojom je on mogao razgovarati i koja je, tko zna kakvim čudom, vidjela slike i prizore iz njegova svijeta. Ako smo se na kraju i zagrlili, to nije bio tjelesni zagrljaj. Otišao sam, ali za razliku od prijašnjih odlazaka, ovaj nije uključivao rijeku. Samo sam osjetio kako se moja vizija zamagljuje. U području koje bi (da sam to mogao povezati s tijelom) bilo iznad moje glave osjetio sam toplinu. Ona se naglo spustila sve do (opet, daje u pitanju tijelo) podnožja kralježnice i dalje do stopala. Osjetio sam blagu mučninu, ali nije bilo prolaska kroz svjetlost kao tijekom prošlih odlazaka, već sam odmah, pomalo naglo, otvorio oči. Tjelesne oči, u mojem, "stvarnom" vremenu. Ispred mene bile su poznate stvari iz moje sobe: stolac, stol, police s knjigama i nekoliko slika na zidu. Mnogo puta sam se tako vraćao, ali je ovaj put bilo drukčije. Iza mene su se zatvorila vrata, a ja sam znao da se više neće otvarati, osim, možda, onda kad krenem putem kojim je prije mnogo stoljeća krenuo Maitreya.

I dio UNUTARNJE SVJETLO

2 Sve je počelo s Ganešom. Kada sam, negdje početkom 1990. godine počeo proučavati đjotiš, Ganeš nije bio u prvom planu. Štoviše, nije ga se ni spominjalo, što je, prema onome što sada znam, prilično čudan početak. Naime, sam Ganešov nastanak, njegovo "rođenje", povezano je s uvođenjem reda u stvoreni svijet. Zakoni koji upravljaju nastankom i nestankom bića i stvari, odraz su osnovne uređenosti svemira u kojem živimo. Na stranu činjenica da smo katkad slijepi za tu uređenost i skloni prednost dati kaosu a ne redu, obrasci našeg postojanja ucrtani su u tkanje svemira zajedno s obrascima postojanja rijeka, planina, mora, planeta i zvijezda. Drugim riječima, svega. Zanimljivo je da mi je uramljeni crtež Ganeša poklonio tadašnji prijatelj iz sasvim nepoznatih pobuda, čini mi se baš 1990. Nakon toga je taj crtež stajao na nekoj polici, pa na zidu, a povremeno bih

ga sklonio samo da bih ga nakon nekoliko mjeseci ponovno izvadio iz ladice i stavio na stol. Tako je Ganeš, naizgled slučajno, pratio moje proučavanje đjotiša, sve do tamo negdje sredine 1995. godine, kad su slučajnosti prestale biti slučajnosti i kad Ganešova nazočnost u mojem životu nije više ovisila samo o mojoj dobroj volji već uvelike, čak isključivo, o njemu. Međutim, možda bi bilo dobro usporiti prije nego počnem s tom vrlo neobičnom i osjetljivom pričom. Znate li kako izgleda Ganeš? Kad prvi put vide njegovu sliku ili kip, mnogima on izgleda vrlo neobično. To je biće koje se prikazuje s ljudskim, često debeljuškastim tijelom koje ima četiri ruke ali i slonovsku glavu. Tako prikazan izgleda kao tipično hinduističko božanstvo. Ipak, priče o njegovom nastanku kazuju da on ne pripada božanskoj rasi (u najboljem slučaju je polubog) ali da utjelovljuje moći koje ni jedan "bog" indijskog panteona ne posjeduje. Ganeš je "sin" Šive i njegove žene Parvati. Začeli su ga razmišljajući o tome kako da urede svemir, a da se točno zna koje djelo za sobom povlači kakve posljedice. Priču o tome sam pročitao u jednoj knjizi koja opisuje indijsku mitologiju, ali mije kasnije, uz sasvim male izmjene, bila potvrđena gotovo sa samog izvora. (Iako sam mislio sve to objasniti nešto poslije, očito je da će to morati biti i "prije". Ipak ću se još malo suzdržati, jer mije, unatoč svemu, teže progovoriti o događajima tako neobičnim i stranim da zahtijevaju temeljitu promjenu načina razmišljanja na kojeg smo navikli.) Dakle, radilo se o tome da su se Šiva i Parvati, u to davno vrijeme na samom početku vremena, prihvatili nezahvalnog pothvata uređenja svemira. Obavili su velik posao, ali izgleda da nisu dobro i precizno odredili zakon uzroka i posljedice. Posljedica pak toga je bila da se, ako ste nešto učinili, moglo dogoditi bilo što. Primjerice, ako ste iz ruke pustili kamen, on bi jednom pao, kao što se i pristoji pod utjecajem gravitacije, a drugi put bi malo zastao u zraku, kao da ga još uvijek držite. Postojala je i vjerojatnost da poleti u zrak, kao i niz drugih nepredvidljivih mogućnosti. U toj zanimljivoj situaciji problem nije nastao na materijalnom planu, već na duhovnom. Naime, legenda kaže da su se bogovi pobunili jer se nije znalo koja djela vode ljudske duše u bolje svjetove (raj), a koja u lošije (pakao). Izgleda da je došlo do zloporabe jer je jedan od bogova iskiristio gužvu i sredio stvari tako daje gotovo svakog čovjeka koji je barem jednom sa štovanjem pomislio na njega, poslao u raj. Naravno, nastala je velika neravnoteža jer su ljudi ubrzo shvatili trik i rajski svjetovi su postali prenapučeni. Kad sam prvi put čuo tu priču, slatko sam se smijao gotovo desetak minuta. I dalje, što sam više o njoj razmišljao, postajala mi je smješnija. Zamislite obijesne bogove koji se bune jer je ljudima previše dobro! No Ganeš mi je kasnije objasnio (još malo strpljenja i doći ću do toga) da to nije stvar dobrog ili lošeg, već stvar uređenosti i ravnoteže. Na posljetku, logično je da onima koji to nisu zaslužili, u

raju nije mjesto. Suočeni s velikim problemom stvaranja reda u svemiru, Siva i Parvati su se povukli u vrlo dugu meditaciju koju su završili obrednim stapanjem. Iz njihove ljubavi rođenje Ganeš, a oni su svima objavili daje njihov sin odgovor na problem kaosa i da će ga on znati riješiti. Dogodilo se da je Ganeš bio osobito lijepo dijete, a Parvati vrlo ponosna majka koja je silom željela da svi bogovi i moćnici dođu Ganešu na daršan (daršan znači blagoslov susretom ili pogledom), drugim riječima, da ga dođu vidjeti. Na tom daršanu dogodilo se mnogo toga, a najvažnije je to daje Ganeš izgubio svoju prelijepu glavu koju su mu zatim nadomjestili slonovskom. Naime, jedan od uzvanika je bio i Šani, stari i hromi asket, veliki protivnik svjetovnih užitaka i zabava. Šani je sa sobom nosio i prokletstvo svojeg pogleda - koga god bi izravno pogledao, taj bi se pretvorio u pepeo. Naravno da daršan za Šanija nije bio moguć, međutim Parvati je ustrajala i nevoljnog asketa nagovorila da pogleda dijete, očigledno vjerujući da njenom Ganešu ne može biti ništa. Na žalost, prevarila se. Čim gaje Šani pogledao, Ganeš se počeo pretvarati u pepeo. Šani je odmah odvratio pogled, ali već je bilo kasno - glave više nije bilo. Nastala je strka, a očajna Parvati je zapomagala. Znajući da moraju nešto učiniti bogovi su udružili svoje snage i uzevši glavu od Indrinog slona Purošotama, oživjeli Ganeša. Da bi nekako nadoknadili izgubljeno, a znajući za Ganešovu posebnu zadaću, složili su se da dio svojih moći predaju Ganešu. Eto, tako je Ganeš izgubio svoju glavu, dobio novu, a s njom i osobite sposobnosti oduzete bogovima koje je kasnije uporabio (i još rabi) za zaštitu uređenosti stvorenoga svijeta. Ispričavam se što cijela ova priča izgleda pomalo smiješno. Katkad, kad bih je ispričao prijateljima, oni bi mi rekli daje to zgodno, ali dame ne shvaćaju ozbiljno jer im očito pričam šalu. U biti, ja sam je ispričao vrlo ozbiljno, ali Ganešov utjecaj nisam mogao izbjeći. Naime, jedna od njegovih najočitijih značajki je urnebesni smisao za humor i igranje koje nikad ne prestaje. Zarazio me time i moram se doista suzdržavati da, primjerice o Šivi i Parvati, ne govorim kao o "predsjedniku i predsjednici kućnog savjeta bogova", kako je on jednom, a siguran sam da to nije iz nepoštivanja, nazvao svoje roditelje! Ako promatrate Ganešovu sliku, primijetit ćete niz drugih značajnih detalja. Primjerice, kobru koja mu se ovila oko pojasa i koja je naravno simbol kundalini energije, energije njegova oca Šive. Za nju je taj šaljivčina rekao da predstavlja moćnu zaštitu, a na pitanje od čega ga štiti, odgovorio je da ga štiti od toga da mu ne spadne kratka haljinica - dhoti - koju nosi! Možete zamisliti kako sam se osjećao našavši se pred legendarnim božanskim bićem koje izgovara tako nešto! Ganeš u jednoj ruci drži školjku, u drugoj palicu znanja, i pozorni promatrač će primijetiti da mu je jedna kljova slomljena. Sve to ima

svoje značenje, jer i sama njegova pojava, kao i ponašanje, simbol su duhovnih energija velike snage. Simpatičan je, ali i opasan. On je taj koji je u svijet uveo zakon karme (uzroka i posljedice); on je taj koji je povezao obrasce postojanja svih živih i neživih bića u svemiru; on je taj koji je ljudima objavio svjetlost (đjoti) i utvrdio zakone duhovne astrologije; on je taj koji pred vas može postaviti nezaobilaznu prepreku ako ne poštujete vječne zakone koje svi moraju poštivati, ali je, također, on taj koji ispred vas čisti put i uklanja prepreke ako te zakone poštujete. Ganeš je zaštitnik đjotiša Jagji, duhovnih i svjetovnih aktivnosti. S druge strane, on nikako nije neko uzvišeno i nedostupno božan stvo, već zaigrano i raspjevano biće koje će se bez oklijevanja pridružiti dječjoj igri, ali će s jednakom lakoćom riješiti i najveće probleme, takve o kojima vi ili ja uopće ni ne možemo razmišljati. Između ostalog, Ganeš je pjesnik i pisac, veliki učitelj i duhovni vodič. Kad sam, već oboružan priličnim tehničkim znanjem o đjotišu, shvatio značenje Ganeša, njegov je crtež pronašao svoje stalno mjesto na polici pokraj kreveta. Svoje sam meditacije započinjao gledajući u njega. Također, kad bih završio meditaciju i otvorio oči, pogled mije nekako sam pao na Ganeša. Isto je bilo prije spavanja i nakon buđenja. Isprva je to bilo spontano, ali je nakon nekoliko mjeseci postalo poput rutine. Štoviše, osjećao sam se dobro s tim. Meditacije su postale dublje, a moja praksa đjotiša sve zanimljivija. Ispunjavala me i zadovoljavala na neki čudan način kojeg sam, sasvim spontano, povezao s činjenicom stalnog razmišljanja o Ganešu i promatranja njegove slike. Nisam siguran kad se dogodilo ono što je promijenilo moj život. Nisam zapisao, jer se događalo postupno, tijekom mjeseci. Isprva mi se činilo da se radilo samo o nuspojavi meditacije, o nekim slikama i mislima kojima ne treba pridavati previše pozornosti. Međutim, pokazalo se daje ovaj put to bilo nešto sasvim drugo. Kako opisati to što se dogodilo? To je nezahvalan posao jer me očigledno izlaže kritici, pa čak i podsmjehu. Međutim, tijekom godina naučio sam da će toga uvijek biti, što god vi radili, a posebice ako pokušavate uvesti nešto novo, bez obzira na to radi li se o politici, ekonomiji, zabavi ili duhovnosti. Štoviše, sklon sam misliti da, kad neka zamisao ima bezrezervnu podršku masa, postoji velika vjerojatnost da u nju treba posumjati. Možda i nemam pravo glede toga, ali kritika me nije plašila ni prije više od dvadeset godina kad sam prvi put zakoračio na put duhovnosti, pa ću je i sada podnijeti. Dakle, promjene su počele iznutra, ali su se postupno proširile na okolinu i dosegle vrhunac danom kad je u moju sobu ušao štakor. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali bio je tu, ne baš velik, pomalo mršav, ali sasvim sigurno štakor. U to sam vrijeme živio izvan grada, tako daje štakora u poljima i

podrumima vjerojatno bilo, ali ne mnogo jer ih nisam viđao, osim kad bi kojeg uhvatila susjedova mačka. Kuća je bila čista i zatvorena, tako da je vjerojatnost ulaska životinje bila jako mala. Uglavnom, nazočnost štakora u mojoj sobi bilo je veliko iznenađenje. Njegovo je ponašanje bilo još čudnije. Pojavio se ni iz čega (tada sam pomislio da je nekako probio tavanska vrata, spustio se ljestvama i pronašao svoj put do sobe); dotrčao je, ali ne brzo, do sredine sobe, točno nasuprot meni i tamo zastao. Podigao je glavu i promatrao me (sjedio sam na krevetu), a ja sam promatrao njega. Sam taj događaj bio bi dovoljan da ga zapamtim i poslije o njemu pričam obitelji i prijateljima. Na posljetku, to se ipak ne događa svaki dan. Sjećam se da sam pomislio na koji ću način, sveti bože, istjerati tu životinju iz kuće? Međutim, moj je štakor tada učinio nešto što doista nikad neću zaboraviti, a posljedica čega je bila pustolovina koja je odredila daljnji tijek mojega života.

3 Dakle, u mojoj sobi je bio štakor. Ja sam promatrao njega, a on je promatrao mene. Vrlo neobična situacija. Međutim, prije nego nastavim s pričom, volio bih pojasniti što se događalo posljednjih mjeseci, a stoje sasvim izvjesno, bila priprava za njegov dolazak. Isprva je to bilo nalik vizualnom "otisku" koji nastaje kad dugo gledate u neki predmet, posebice ako je sjajan. Ako nakon toga zatvorite oči, najprije će se pojaviti crnilo, a zatim i slika, zrcalna i u negativu, predmeta koji ste promatrali. Moje su meditacije počinjale takvim "otiskom" Ganešove slike. Nisam na to obraćao pozornost iako nisam gledao u crtež dovoljno dugo da bih time opravdao nastanak "otiska". Katkad bi ta mentalna slika nestala nakon dvije-tri sekunde, a katkad bi se zadržala i više minuta. Budući da sam iskusan u meditaciji, prema tome sam se odnosio kao i prema svim drugim doživljajima - pasivno i sa stavom promatrača koji ne prosuđuje. Sjećam se da sam prvi put ozbiljnije razmislio o tome kad mi se "otisak" Ganeša, osim na početku, pojavio i na kraju meditacije, a što nije moglo biti povezano s promatranjem crteža. No, do tada se pojava mentalne slike već bila ustalila i ja sam preko toga prešao bez posebnih zaključaka. Nakon nekoliko mjeseci tako sam se privikao na mentalnu sliku Ganeša daje bilo sasvim normalno daje vidim svaki put kad zatvorim oči, i izvan meditacije, i u njoj. Počeo sam se pomalo šaliti sam sa sobom i pozdravljati ga sa: "Namaste, Ganešđi!", što bi otprilike značilo: "Pozdravljam te, štovani Ganešu!". Naime, kako bih se drukčije obratio biću čije je podrijetlo skriveno tisućama godina i dobro čuvano tajnama drevnog vedskog jezika sanskrta? Tako je to trajalo još nekoliko tjedana i, budući da sam ga tako lijepo pozdravljao, ni sam ne znam zašto sam se iznenadio kad mi se

pozdrav vratio. Doduše, Ganeš nije ništa rekao, ali se nedvosmisleno javio i, za divno čudo, nastavljao se javljati sve češće i češće. Bilo je to tijekom jednog đjotiš savjetovanja. Ta je situacija za mene posebna. Svjestan sam njenog značaja, iako moji klijenti uvijek nisu. Doći na takvu vrst savjetovanja zahtijeva veliku promjenu u svijesti. Dolazite drugom čovjeku koji o vama uglavnom ništa ne zna, barem u uobičajenom smislu te riječi, a ipak mu pružate mogućnost da postane dijelom vaše sudbine. Dolazak na savjetovanje tako postaje poput inicijacije. Sasvim je moguće da će se vaš život nakon toga promijeniti. U svakom slučaju, na njega ćete gledati drugim očima. A upravo ta promjena je ono što se naziva duhovnim napretkom. Često se događalo da jedan sat đjotiš savjetovanja bude djelotvorniji od dugih vremenskih razdoblja provedenih u radu na sebi. No, istina je daje katkad dolazak na savjetovanje zapravo rezultat takvog rada. Čak i u umu skeptika koji dolazi samo da bi "provjerio" o čemu se tu radi ili čak da "testira" astrologa, postoji jedan mali dio koji očajnički želi dati šansu đjotišu; želi da se sve to pokaže ispravnim jer u tom slučaju - hura! - pronašli smo životnu mudrost na koju se možemo osloniti, nešto što se ne mijenja i što može podnijeti kritiku onog drugog dijela istog uma koji će i dalje ostati sumnjičav. Sada razmislite u kakvu to situaciju postavlja đjotišija - astrologa koji vrši savjetovanje. On je čovjek od krvi i mesa koji na leđima nosi svoju sudbinu ne nužno lakšu od one koja pripada osobi koja dolazi k njemu. Ipak, ta situacija ga preobražava. Odjednom se otvaraju neslućene duhovne dubine, one koje taj isti đjotiši uspješno skriva u svakodnevnom životu. Odjednom lanci i katanci spadaju sa svih vratiju i sve tajne mogu biti otkrivene. Đjotiši je imao dovoljno smjelosti da se postavi u taj odgovorni položaj istovremeno moleći u sebi Svevišnjeg da ima dovoljno znanja, sposobnosti i mudrosti da može podnijeti to breme. Iako u vječnoj sumnji da možda nije dovoljno dobar, da možda nije dovoljno proučio sve što je morao ili da će mu intelekt i intuicija zakazati u ključnim trenucima, đjotiši odmah osjeća blagotvorni utjecaj znanja koje ga iznutra pročišćava. I kao u pravilu, kad ključni trenuci dođu, pojavljuju se i prave obavijesti. Moguće su i pogreške (o njima će đjotiši kasnije dugo, dugo razmišljati), ali svatko tko to jednom doživi, zna da se radi o duhovnom iskustvu rijetke kvalitete. Snažnom, osobito snažnom. Hvala bogu, prije Ganešova dolaska imao sam prilike stotinama puta uživati u toj unutarnjoj preobrazbi. Ipak, do tog trenutka ona se događala iznutra, pripadala je samo meni i bio sam čak zadovoljan stoje ne mogu nikome opisati i što je ne mogu ni s kim podijeliti. U trenutku kad je došao on, sve se to promijenilo. Savjetovanje je teklo više-manje uobičajenim tijekom, isprva malo rezervirano, a kasnije, kad smo uspostavili kontakt i uklonili blokade, razgovor je postao spontan i topao. U jednom trenutku gospođa

Vesna upitala me za budućnost njenog zdravstvenog problema. Malo sam zastao proučavajući činitelje koji se odnose na zdravlje, kad se negdje s moje lijeve strane pojavila svjetlost. Okrenuo sam glavu prema prozoru očekujući da pronađem izvor svjetlosti. Međutim, kako sam ja okrenuo glavu, tako se i svjetlost pomakla dalje nalijevo. Pomislio sam da mi se to učinilo pa sam vratio glavu u ravninu s tijelom usmjerivši pogled na zaslon računala. Svjetlost se tada pojavila sasvim s moje desne strane. Ponovno sam potražio njen izvor i okrenuo glavu, ali ponovno se dogodilo isto, svjetlost se pomaknula dalje nadesno, a zatim nestala. Sada sam već bio zbunjen i upitno sam pogledao gospođu Vesnu pogledom je pitajući stoje to bilo. Međutim, ona je odjednom raširila oči i rukom pokrila usta. Oči su joj se ovlažile i promucala je: "O, ne! Znala sam, znala sam." Blijedo sam je gledao nekoliko trenutaka, a zatim shvatio što se dogodilo. Jadnica je moju vrtnju glavom popraćenu zbunjenošću i tišinom shvatila kao odrješito nijekanje bilo kakve pozitivne mogućnosti za rasplet njenih zdravstvenih problema. Svjetlost? Nju nije ni vidjela. Vidjela je samo kako ja vrtim glavom i kako to znači da će ona završiti u bolnici ili još nešto gore. "Ne, ne brinite", pokušao sam je umiriti. "Pogrešno ste shvatili. Jeste li vidjeli " Što? Je li vidjela što? Nije to bila svjetlost, shvatio sam istoga trenutka. Bio je to on. Sada sam ga mogao vidjeti jasnije. Nije bio ispred mene već sasvim u kutu mojeg vidnog polja. Jeste li ikad primijetili da, nakon gledanja u nebo, ili čak u sunce, pred očima ostaju svijetle mrlje? Nakon nekog vremena nestanu, ali nestaju uvijek od sredine prema rubovima vidnoga polja. Na kraju ih još ima samo sasvim na rubu, tako da vam više ne smetaju - zapravo ih više i ne vidite osim ako ne usmjerite oči paralelno, kao da gledate u veliku daljinu. Tek ih tako možete zamijetiti, a ako ih pokušate uhvatiti pomičući oči, onda nestanu. Eto, na to se mjesto smjestio Ganeš. Sasvim sam ga jasno vidio. Bio je sličan onom na mojem crtežu osim što nije imao tako široke bokove i izgledao je više dječački. Ah, da, nije imao ni četiri ruke. Samo dvije. Mahnuo mi je jednom od njih, desnom, čini mi se, nasmiješio se i ostao stajati s lagano podignutim stopalom lijeve noge. Kobra oko njegova struka pomaknula je glavu, a meni se učinilo da sam čuo siktaj. Možete zamisliti da mi je trebalo mnogo samokontrole da završim savjetovanje. Objasnio sam gospođi Vesni da mi se nešto učinilo (na što se Ganeš u kutu mojeg lijevog oka "glasno" nasmijao) i da će njene zdravstvene poteškoće doduše trajati, ali da smatram da stanje nije kritično, osobito ako se bude pridržavala savjeta koje sam joj dao. Gospođa je imala još nekih pitanja, što je trajalo dugih i nestrpljivih deset minuta, a zatim je otišla zadovoljna. Cijelo to vrijeme, odgovarajući na njezina pitanja, bio sam svjestan

njegove nazočnosti. Nije činio ništa, samo je stajao tamo, izgleda slušajući. Očekivao sam da će se nakon njenog odlaska dogoditi nešto posebno, ali nije bilo tako. Tog dana nisam više imao zakazanih sastanaka pa sam jednostavno sjedio buljeći "kroz" zid sobe (tako sam ga jedino mogao jasno vidjeti jer su mi oči bile izvan žarišta, paralelne). To je trajalo oko petnaestak minuta, a zatim me netko pozvao ili je zazvonio telefon, ne sjećam se više točno. Znam samo da ga više nije bilo u kutu mojeg lijevog oka kad sam završio. Tako se Ganeš pojavio u mojem životu i postao njegov dio. Došao bi na svako savjetovanje. Dolasku je prethodila svjetlost koju sam samo ja vidio, a zatim bih ga ugledao ili u desnom, ili u lijevom oku. Obično nije ništa činio, katkad bi na početku mahnuo, a katkad bi se premjestio s noge na nogu. Savjetovanja sam počeo zakazivati i obavljati s posebnom revnošću - želio sam ga vidjeti, tim više stoje nakon tog prvog pojavljivanja nestalo "otiska" iz mojih meditacija. Kao daje pronašao svoje pravo mjesto i situaciju u kojoj se osjećao najbolje. A i ja sam činjenicu da me posjećuje na savjetovanjima doživio kao neki blagoslov. U stankama između savjetovanja, kad bi ostao sa mnom, pokušao sam nekoliko puta komunicirati s njim glasno postavljajući pitanje ili ga mentalno usmjerivši k njemu - ali nije uspjelo. Nije reagirao. Jedino mi se učinilo daje, kad sam to prvi put pokušao, lagano odmahnuo glavom, ali ako se to i dogodilo, bilo je tako nezamjetno da to nisam mogao protumačiti kao naputak da to ne radim. Istina je da sam više puta čuo siktanje njegove kobre, ali to nije bilo povezano s mojim djelima ili riječima. Izgledalo je kao da me priprema za nešto. Sjetio sam se Malog Princa i kroćenja lisice pa sam se pomirio sa situacijom. To je trajalo oko mjesec dana, a ja sam u međuvremenu odustao i od pokušaja razgovora i od praćenja njegovih aktivnosti, ako ih je uopće bilo, znajući da će on poduzeti prvi korak. Kako je došao, tako će i otići ili, ako bude želio i ako to bude imalo smisla, već ćemo se mi sporazumjeti. Uvijek vjeran sebi, Ganeš je odabrao savršeno nepodesan način da se sporazumijemo. Štakor! Bože, kako mu samo takve stvari padnu na um! Kasnije sam shvatio daje moglo biti i gore, mnogo gore, pa sam mu bio zahvalan što je poslao "samo" tog štakora. Situacija je dakle, bila sljedeća: sjedim u svojoj sobi, u nju ulazi štakor, zaustavlja se ispred mene, promatra me, a ja promatram njega. Osim što sam razmišljao o tome kako ću ga ukloniti iz kuće, pomalo sam se i uplašio. Nisam baš ljubitelj miševa i štakora (čak bi se moglo reći i suprotno), a u nekim filmovima su prikazani kao agresivne životinje pa su mi na um pale neke ne baš ugodne slike. Neugoda je naglo prekinuta jednim od najvećih iznenađenja u mojem životu. Štakor je progovorio. Rekao je jasno, glasno i razumljivo: "Sad lijepo zatvori oči, pomisli na mene i dopusti da te odvedem na put."

Stani, stani, vrisnuo sam u mislima, potpuno zbunjen. Štakori ne govore! Štakori ne traže da se na njih misli, a još manje vode ljude na putovanja! Izgubio sam se. Ovo nije dobro, pomislio sam. Jedno je Ganeš u mojem oku (fino, tako dugo dok mi ne smeta i ne stvara probleme, tako dugo dok me ne prisiljava da činim nešto što ne želim ili ne razumijem i tako dugo dok ga drugi ne vide, niti ja ne želim dokazati drugima daje on tu, tako dugo sam zdrav i čitav), a drugo je štakor koji govori. Ganeš ima duhovnu pozadinu. On je simbol evolucije, zaštite i božanske povlastice. Na njega sam bio ponosan iako njegovu nazočnost nisam do tada nikome otkrio sasvim svjestan da bi to izazvalo sumnju u moje mentalno zdravlje. Međutim, štakor koji govori! To izlazi iz okvira mojih duhovnih obzora i sasvim sigurno pripada patologiji. Ne, neću ga poslušati. Prvo, ili u sobi uopće nema štakora ili je štakor nekako ušao ali ne govori, to se meni samo čini. Ustani. Ustani, rekao sam samome sebi, uzmi metlu i istjeraj tu životinju iz kuće (ili viziju iz glave). Kada sad razmišljam o tome, čudim se kako mi je u tom trenutku ponestalo strpljenja. Baš one značajke za koju sam mislio da je imam dovoljno. Nisam zapravo vjerovao sam sebi. Izgleda također da nisam vjerovao ničemu što sam do tada učio, pa je ispalo da to nisam ni naučio. Osim toga, promakla mi je jedna važna činjenica koja je mogla sve objasniti u trenutku. Ali, nje sam postao svjestan tek kasnije i posramljeno sam morao priznati da sam pogriješio. Uglavnom, ustao sam naglo viknuvši na štakora "iš" ili "bu", ili nekakvu takvu životinjama razumljivu riječ koja se obično viče u takvim situacijama. No, štakor se nije ni pomakao, ali sam seja zato zaljuljao. Zamaglilo mi se pred očima i izgleda da sam se onesvijestio. Bilo je to nalik na problem koji s naglim ustajanjem imaju ljudi s niskim krvnim pritiskom. Zapravo, katkad se dogodilo da mi se, nakon što sam se naglo uspravio, zavrtjelo u glavi. Dakle, to je bilo nalik tome, osim što sam ovaj put izgubio svijest. Ne, to nije točno. Dogodilo se nešto drugo. Osjetila su prestala prenositi vanjske podražaje. Nisam izgubio svijest; ona je i dalje bila tu. Bio sam svjestan crnila, crnila i crnila. Ničeg više. Sjećam se da sam pomislio nešto glupo poput: "I što sad?" Ganeš je riješio problem tako što se pojavio usred tog ništavila. Bio je onakav na kakvog sam navikao, ali nije više bio sa strane već ispred mene. Rekao je: "Ne budi glup. Vrati se tamo, pomisli na mene i dopusti mi da te povedem. Ne možemo to učiniti na ovaj način. Vrati se." Promatrao me svojim vragoljastim pogledom, a ja sam šutio - što je zanimljivo, jer sam toliko pokušavao s njim komunicirati, a sada kad sam to mogao, ponestalo mije riječi. Zaista nisam znao što reći. Teško da se mogu kriviti zbog toga jer je situacija bila vrlo neobična. Još uvijek mi nije bilo jasno što se događa. Trebalo mije vremena da povežem sve to - njega, moju sobu, štakora... Primjerice, zašto govori o sebi? Ako se vratim, na koga da pomislim? Na Ganeša ili na

štakora? Zašto uopće moram pomisliti na nekoga? O bože, što da radim? "Pa ti si doista zanimljiv", nasmijao se Ganeš. "Ovo si priželjkivao cijelo vrijeme. Pripremaš se već cijelu vječnost za ovo putovanje, a sad se nećkaš. Baš me zanima što ćeš učiniti sljedeće." I dalje sam ga gledao bez riječi, možda još uvijek nesiguran u to radi li se o halucinaciji ili stvarnosti. Ganeš me sada promatrao s podrugljivim osmjehom na usnama. Međutim, nešto u njegovu držanju govorilo je drukčije. Nagnuo je glavu na desnu stranu i počeo se igrati školjkom koja mu se odjednom stvorila u ruci. U očima sam mu vidio očekivanje. Kao da mu je bilo doista stalo do toga što ću odlučiti. Kobra za njegovim pojasom podigla je glavu i raširila se prijeteći. Međutim, to sam primio normalno, bez straha. Već sam naučio daje Ganeš taj koji gospodari kobrom, a on je očito imao druge namjere sa mnom. Osim toga, u toj je kobri bilo nečeg poznatog, a ne prijetećeg. Odjednom je sva moja pozornost bila na njoj. Zašto mi ova situacija izgleda tako poznato? Kao da sam je već jednom proživio. Na tu su se misao pojavile slike. Scena sasvim nalik ovoj, ali ne u praznini, već usred nekog zelenila.... i na vodi... ne; pokraj vode, pokraj rijeke, ogromne rijeke koja polako struji, polako, previše polako. To je rijeka koja umire. A s njom umire i nešto više. Ljudi, mnogo ljudi, cijela civilizacija. Osjećam pritisak odgovornosti, istodobno osjećam strah i sumnju u ispravnost svoje odluke, ali pristajem. Lagano spuštam glavu i šapćem: "Da. Povedi me. Pristajem." Kobra se prijeteći naginje unatrag, sikće i sprema se za ugriz koji će me poslati preko oceana vremena, na drugu stranu, pa opet nazad, sve do... Sve do ovog trenutka. Oh, kako je lako zaboraviti! Kako je lako prepustiti se struji i valovima rijeke života i ne misliti o njenoj dubini. A kad se vrati sjećanje, kao da ne vjeruješ sam sebi, kao da to sjećanje nije tvoje. Kasnije sam naučio da u našem, svagdanjem smislu riječi to sjećanje doista ne pripada "meni", već onom dijelu mene koji se ne označava osobnom zamjenicom. Zato se teško "prisjetiti" jer, kako ćeš se prisjetiti kad se prisjećaš nečeg što ne pripada egu, pa dakle, nije "tvoje"? O tome je teško govoriti običnim jezikom jer je on sastavljen tako da prenosi poruke od jednog pojedinca drugom. Međutim, kako izreći nešto što nadilazi okvire "pojedinca"? Tko kome tada govori? Kad značenja počinju ispunjavati one prazne prostore između misli, između jednog i drugog postojanja, zahtijeva se jedan drukčiji jezik. Jezik koji su ljudi mojeg vremena, izgleda, zaboravili. Danas kao da nisam siguran u značenja tih slika (sjećanja?), kao i onih koje su se pojavljivale poslije, ali u tom trenutku, nakon što smo Ganeš, njegova kobra i ja stajali tamo usred tog crnila, šuteći možda nekoliko minuta, a možda i mnogo dulje, sve mije bilo jasno. Znao sam tko sam. Znao sam što činim i zašto to činim. Također,

znao sam da moram slijediti red i da se moram vratiti u svoju sobu i početi iznova. Čim sam to pomislio, Ganeš je glasno udahnuo (s olakšanjem?), kobra se povukla nezadovoljno sikćući, a ja sam ponovno osjetio vrtoglavicu. Pred očima mi je bljesnulo i shvatio sam da sam ponovno otvorio oči. Bio sam u svojoj sobi, sjedio sam na krevetu i promatrao štakora. Izgledalo je kao da nisam ni ustao, niti išta rekao; kao da sam se vratio nekoliko minuta unatrag, do trenutka kad je štakor zastao na sredini sobe i okrenuo se k meni. Ponovno smo se promatrali, a zatim je štakor ponovio svoju rečenicu: "Sad lijepo zatvori oči, pomisli na mene i dopusti da te odvedem na put." Uh, nisu mi dragi ti štakori, pa čak ni kad govore i očigledno nude kartu za fantastično putovanje u duhovnu stvarnost. Moram ga upitati, pomislio sam, zašto baš štakor? No dobro, sad to više nije važno. Odlučio sam. Odlučio sam, izgleda, već odavno. Zatvorio sam oči, pomislio na Ganeša koji se odmah pojavio ispred mene i izgovorio riječi iz davnog sjećanja: "Da. Povedi me. Pristajem."

4 Pao sam u rijeku. Voda mi je ušla u usta, ali ja se nisam opirao. Udahnuo sam njene vode kao da udišem zrak, punim plućima. A rijeka me zauzvrat ispunila sobom, ne kao voda, već kao čista svjetlost. Prošla je kroz moja pluća i ispunila trbušnu šupljinu, popela se kralježnicom do glave i ispunila je, istodobno se šireći na ruke i noge. Svaka moja stanica bila je obasjana iznutra. Bilo mi je lijepo. Tako lijepo da sam zaboravio na sve što se dosad dogodilo. Od svih čudnih događaja, susreta s Ganešom i slika za koje nisam znao jesu li stvarne ili ne, rijeka svjetlosti koja me prožima bila je najčudnija. Možda je to bilo zato jer su svi drugi doživljaji dosad uključivali osjetila, ili privid osjetila, na kakve sam bio navikao. Primjerice, kad sam u onom ništavilu gledao Ganeša, bilo je to kao da gledam nekog mojim tjelesnim očima. Znam da nije bilo tako, ali tako mi je izgledalo. Još prije, njegova pojava u kutu mojih očiju bila je također takva, a da ne govorim o štakoru za kojeg još uvijek ne znam je li bio tjelesno nazočan u mojoj sobi ili ne. Ovo je, međutim, bilo drukčije. Rijeku svjetlosti nisam gledao nikakvim očima, ni tjelesnim ni mentalnim. Bio sam rijeka svjetlosti i jedino tako sam je mogao doživjeti. Nije to bilo kao da te svjetlosti ne bi bilo da mene nema ili kao da je sve to dio mene. Ne, bilo je jasno da svjetlost postoji neovisno od mene, ali da je jedini način da je doživim - vidim - tako da postanem ona. Za divno čudo, to je bilo vrlo lako. I vrlo, vrlo ugodno. Kad sam se počeo baviti đjotišem od samog me početka oduševio sam izraz - đjotiš. Koliko je on različit od našeg - astrologija! Izraz

astrologija označava znanost o zvijezdama. Budući daje bila prva, astrologiji je pripao taj naziv, a ne astronomiji. Međutim, bitno je to da u prvi plan dolaze zvijezde, nebeska tijela i, u skladu s tim, njihov utjecaj. Đjotiš nema ništa s tim! Riječ đjotiš znači svjetlo! Ako i proučava zvijezde koje daju svjetlo (takvo bi objašnjenje bilo pomalo naivno) ipak je u prvom planu nešto drugo. Svjetlo! Đjotiš je svjetlo, svjetlo iznutra, svjetlo izvana. Da, doista me privlači znanje s tako lijepim imenom. Tim više što ta riječ na sanskrtu osim svjetla u sebe uključuje i pojmove kao što su svijest i život. Kad kažete đjotiš opisali ste samu srž postojanja. Rekli ste daje ono živo, daje svjesno i daje svijetlo. Predivna riječ, taj đjotiš. Volio sam o sebi misliti kao o đjotišiju - onom koji nosi svjetlo. Nikad to nisam rabio, posebice ne u javnosti. Bilo bi to prenapadno za moju narav i ukus, a osim toga znao sam daje u tradicionalnoj Indiji izraz đjotiši poput titule, a to čovjek ne može sam sebi nadjenuti. Ipak, priznajem da sam negdje u sebi, u tajnosti od drugih, želio biti đjotiši - onaj koji nosi svjetlo ili onaj koji poznaje svjetlo, najbolje: onaj koji jest svjetlo. Ne znam koliko sam u tome uspijevao, ali sada, kupajući se u ovoj rijeci svjetlosti konačno sam znao kako je to biti đjotiši. Sto je još ljepše, znao sam što znači biti đjotiš jer, bio sam to. Bio sam svjetlost. Ničeg nije bilo osim te svjetlosti. Sva se moja tjelesnost rastopila u njoj. Zato je nisam više vidio ni očima ni njihovim nadomjescima, ali sam je ipak vidio. Kasnije mije potvrđeno i to iz ustiju onog tko se smatra ocem đjotiša, da biti đjotiši doista ne znači tumačiti zvijezde već poznavati tu svjetlost skrivenu od tjelesnih očiju. Isprva me svjetlost samo prožimala (ili sam ja prožimao nju), a zatim sam primijetio kretanje. Bilo je to kao da prolazim kroz nju. Iako je svjetlost svugdje bila jednaka i potpuno nepromjenjiva, izgleda daje bila sposobna stvarati privid kretanja, poput tanahnih titraja u zavjesi čistoga svjetla. Prolazio sam kroz vrata. Prolazio sam na drugu stranu. Ta je spoznaja došla nešto kasnije kad sam primijetio da opet poprimam značajke privida tjelesnosti. Odvajao sam se od svjetlosti i sve je više doživljavao kao odvojenu od sebe. Iako mije bilo žao što gubim taj blagoslovljeni osjećaj jedinstva, pomalo mi se počelo vraćati sjećanje na ono što se dogodilo a s njim i mnoga pitanja na koja nisam imao odgovore. Što se zapravo događa? Prolazim kroz nekakav prolaz, to je jasno, ali kakav? To je valjda putovanje o kojem je govorio Ganeš. Ali rekao je da c'e me on povesti na to putovanje, a njega nema. Gdje je? I što me čeka na drugoj strani? Zašto nisam uplašen? Ova svjetlost je bila tako divna, a sad polako nestaje. Hoću li je ponovno doživjeti? "Stani. Ne mogu ti odgovoriti na toliko pitanja odjednom." odjeknula je rečenica u mojem umu. "Najprije te moram izvaditi na

drugu stranu." Iako nije bilo Ganeša, a niti njegove vizije, znao sam daje to on. Njegov me glas (ako je to bio glas) smirio. "Što trebam uraditi?" upitao sam. "Ništa. Samo se nemoj opirati. Da li ti se svidio prolaz?" "Da, naravno. Da li je to đjotiš?" "Opet si nestrpljiv. Pričekaj malo. Pripremam ti mjesto na ovoj strani." Zatim je nastala stanka. Još sam uvijek zamjećivao kretanje kroz svjetlost, ali sam sada već bio potpuni promatrač. Bio sam poput žarišta svjetlosti u moru svjetlosti. Osjećao sam se kao "ja" koji promatra nešto drugo što nije "ja". "Tako", rekao je Ganeš. "To će biti u redu. Sad otvori oči." "Molim?" upitao sam zbunjeno budući da tjelesnih očiju sasvim sigurno nisam imao (ili ih nisam bio svjestan), a osim toga upravo sam "promatrao" kako prolazim kroz svjetlost. Što dakle da otvorim? "Ma, nemoj se izmotavati", Ganeš je podigao glas. "Koliko se sjećam, ti si podučavao ljude da je stvarnost različita u različitim stanjima svijesti. Pa, uporabi sad to. Otvori oči." Izgleda da sam bio tuplji nego što sam mislio da jesam, a bilo mi je i neugodno što me i on precijenio jer, bože pomozi, nisam znao što želi od mene. Samo sam budalasto rekao: "Ali, moje su oči otvorene. Upravo promatram svjetlost kako prolazi." "Uh, s tobom nikad ne znaš", promrmljao je Ganeš. "Idemo polako. Imaš li oči sada?" "Ne." odgovorio sam. "Ne osjećam ih. Nemam oči." "Čekaj, pa malo prije si rekao da su ti oči otvorene?" "Da. Ne. I da i ne. Vidim svjetlost koja promiče oko mene, ali nemam osjećaj očiju, niti bilo kakve tjelesnosti. Ipak vidim nešto pa sam zato rekao da su mi oči otvorene." "Ah." rekao je Ganeš, a zatim je nastala stanka. "Gledaj", počeo je ponovno nakon nekoliko sekundi, "u ovom trenutku prolaziš kroz procijep. To je mjesto na kojem se spajaju različite stvarnosti. Možeš o tome misliti kao o korijenu svemira, mada to nije ni približno tako. To je mjesto na kojem se nalazi đjotiš, tu si u pravu. Kroz taj procijep, ili ako hoćeš, kroz ta vrata, ne možeš proći noseći sa sobom tjelesnost. Uzgred, kroz vrata je gotovo nemoguće proći i ponijeti sa sobom individualnost, osjećaje, ego ili sjećanja. Gotovo nemoguće. Međutim, tebi će uspjeti posebice zato jer ti ja pomažem. U ovom trenutku ti si još u vratima. Na ovoj strani, gdje te ja čekam, sve je spremno za tebe. Potrebno je samo da iskoristiš ogromnu snagu koja ti je sad na raspolaganju i da stvoriš oči kojima ćeš ovdje gledati. Kad to učiniš, istodobno ćeš stvoriti i druga osjetila jer su ona za tebe toliko povezana da ih ne možeš razdvojiti jedno od drugog." "Kako da to učinim?"

"Sjećaš li se svojih knjiga u kojima si objašnjavao ljudima da njihove misli i osjećaji stvaraju njihovu stvarnost. To je istina tamo odakle dolaziš. To je istina svugdje. Međutim, u stvarnosti koja u sebe uključuje tjelesnost, potrebno je mnogo puta pomisliti ili osjetiti nešto da bi to postala stvarnost. Primjerice, rak debelog crijeva neće se razviti ako jednom osjetiš posesivnost ili osjećaš na taj način. Ali ako to činiš godinama, to je već druga priča. Ili, ako želiš uživati u obilju, nije dovoljno jednom donirati novac u humanitarne svrhe, već više puta, mnogo puta, tako da se stvarnost davanja, koja znači da se ima što dati, dakle da se živi u obilju, može očitovati na materijalnoj razini." "Da, to mi je jasno", upao sam pomalo nestrpljivo. "Ako ti je jasno, onda je sve što još trebaš shvatiti to daje snaga svijesti koja čini taj trik u svijetu tjelesnosti ovdje mnogostruko pojačana. Dovoljno je pomisliti jednom i misao postaje stvarnost. Dovoljno je osjetiti jednom i osjećaj postaje stvarnost. Sada me slušaj. Sve je vrlo jednostavno. Iako "promatraš" svjetlost, to nije na isti način kako si promatrao svoje knjige tamo kod kuće, zar ne?" "Da. Ovo je drukčije, ali ne mogu točno opisati kako." "Dobro. Sada se prisjeti kako je to bilo kad si meditirao i u jednom trenutku poželio otvoriti oči. Možeš li zamisliti kako se pokreću mišići koji će podići očne kapke? Možeš li predočiti taj osjećaj što je moguće točnije?" "Mislim da mogu. I mislim da sam shvatio što trebam učiniti. Pričekaj malo." Odjednom se u meni pojavilo uzbuđenje. Kakva predivna mogućnost! Snaga misli koja može stvoriti bilo što! Sidhi, iznimna moć drevnih jogija u praksi. Kako je ono rekao Ganeš stvoriti si oči na ovoj strani? Odlično. To je više nego odlično. Međutim, iznenada me uhvatila sumnja, pa sam upitao: "Ganešu, ako stvorim svoje oči, zašto bi se dogodilo da se one otvore na drugoj strani tamo gdje si ti? Možda će se otvoriti negdje drugdje, negdje u stvarnosti koju samo ja mogu zamisliti?" "Ne mogu ti sve objasniti u tako kratkom vremenu." odgovorio je Ganeš. "Rekao sam ti da bi ti sve ovo bilo gotovo nemoguće da ti ne pomažem. Imaj malo povjerenja. Hajde, otvori oči." Dobro, pomislio sam, ima pravo. Doista katkad pretjerujem. Svjetlost je sada bila potpuno mirna, a ja sam je i dalje promatrao nekako iznutra. Kad mije Ganeš objasnio što da radim da bih "otvorio oči na drugoj strani", isprva sam pomislio da ću se trebati naprezati, ali bilo je začuđujuće lako. Jednostavno sam zamislio da otvaram oči i pokušao doživjeti tjelesni osjet oko njih, baš onako kako bi to bilo "kod kuće". Osjetio sam kako se lagano naprežu tanahni mišići oko očiju i kako se gornji kapci polako odvajaju od donjih. Za trenutak nisam vidio ništa; izgledalo mi je kao da su se trepavice slijepile jedna za drugu. Prošlo je nekoliko sekundi, a zatim se slika razbistrila. Uspio

sam! Otvorio sam oči!

5 Otvorio sam oči i ispred sebe ugledao najveću rijeku koju sam ikada vidio. Odmah sam je prepoznao. Bila je to rijeka iz moje vizije, iz mojeg "sjećanja"; ono isto mjesto na kojem je dan prvi pristanak za moje putovanje. To mije bilo jasno iako nisam znao tko ga je zapravo dao. Međutim, moj je dolazak potvrđivao blisku povezanost s malom čistinom na obali nepoznate rijeke, uokvirenom grmljem i drvećem. Pogled mi je ostao prikovan za rijeku. U njoj je bilo nešto čudesno. Nešto drago i prisno kao daje isijavalo iz njenog sporog tijeka. Ne znam zašto, ali spore rijeke uvijek su mi izgledale prljave i muljevite. Ova nije bila takva. Njene vode su bile bistre i sjajne. Imale su nešto zajedničko s vodama one druge rijekeA rijeke svjetlosti koja teče kroz procijep između stvarnosti (u kojoj sam ostavio svoje tijelo) i ovoga mjesta. Da, ova je rijeka imala u sebi te svjetlosti; njenim je koritom teklo nešto od đjotiša. Osim toga, bila je ogromna. Jedva se vidjelo do njene druge obale, a slutio sam da se zbog osobito bistroga zraka udaljenosti doimaju manjim nego što zapravo jesu. Nekoliko kilometara? Možda. A možda i više. Bio je to pravi ocean u sporom, sporom kretanju. Preda mnom je bila majka svih rijeka. Majka mudrosti, darovateljica života. Odjednom me prožela neka čudna sjeta. Kao da sam se prisjetio davno izgubljene nježnosti. Ja sam jednom znao ime te rijeke. Kako je to bilo? Kako je ime majci? Gledao sam u sivozelenu površinu i odjednom začuo tihi šum njenih valova. Pjevali su pjesmu koju sam mnogo puta čuo, iako nisam znao ni kako, ni gdje. Da, sada se sjećam njezinog imena - Sarasvati. Tako se zove. Sarasvati, boginja i majka. Sarasvati. "Vratit ćeš se k rijeci ponovno, ne brini." progovorio je Ganeš iza mojih leđa. "Sad bismo trebali krenuti. Uskoro će početak, a to ne bi smio propustiti." Okrenuo sam se prema njemu. Odnosno, poželio sam se okrenuti i moje su se "oči" usmjerile prema njemu. Međutim, istodobno sam shvatio da moj boravak na "ovoj strani" ne znači punu tjelesnost. Imao sam oči, odnosno vidio sam, a izgleda da su i druga osjetila radila, ali njihovog materijalnog nositelja nije bilo. Nisam imao tijelo. Odnosno, imao sam tijelo načinjeno od blage svjetlosti. "Izgleda da nisam uspio stvoriti prave oči. Nalik sam duhu", rekao sam raširivši svoje prozirne ruke. "Sasvim zadovoljavajuće. Vidjet će te svi koji te trebaju vidjeti. Hajdemo sad", požurivao me Ganeš.

Međutim, nisam bio raspoložen za kretanje. Bilo mi je dosta pustolovina, a glava mi je bila puna pitanja: "Čekaj," rekao sam. "Doista ne mogu dalje. Moramo zastati jer, ako ubrzo ne razjasnim neke stvari, mogao bih poludjeti. I ovo što se dogodilo sasvim mi je dovoljno da se osjećam zbunjenim. Shvati, osim što sam te povremeno viđao, ili zamišljao da te viđam, još do prije nepunih sat vremena bio sam čovjek od krvi i mesa. Nisam imao nikakve vizije ni astralna putovanja. Doduše, istina je da sam se bavio pomalo neobičnim poslom, ali sve je to bilo, kako da kažem, uobičajeno. Ovo ovdje", pritom sam rukom zaokružio po zelenom krajoliku, "pa čak i ti, sve to je daleko izvan uobičajenog. Potrebna su mi razjašnjenja." Ganeš me pogledao pogledom koji je bio mješavina podrugivanja i sažaljenja. "Dobro", rekao je. "Pokušat ću odgovoriti na neka od tvojih pitanja. Ali neka to bude brzo, jer vrijeme opet normalno teče i mi bismo mogli zakasniti tamo gdje idemo." Zatim je sjeo na travu i rekao: "Počni." Sjeo sam ispred njega i polagano rekao: "Evo, očito je da me vodiš nekud, a sad si rekao da bismo mogli zakasniti. Kamo idemo?" "O Šivo, moj svemogući oče", Ganeš je preokrenuo očima, "ovaj je čovjek jedno nerazumno čudo. Zašto smo morali zbog toga sjesti? Da si dopustio da nastavimo, ubrzo bi dobio odgovor na to pitanje!" "Ljudi su takvi, to dobro znaš", odgovorio sam. "Vole znati kamo idu prije nego što krenu." "U redu", odvratio je Ganeš. "Idemo na mjesto i u vrijeme gdje će započeti tvoje školovanje." "To je sve?" "To je sve." "Dobro", nastavio sam. "Gdje smo sada?" "To će ti objasniti tvoj učitelj." Ganešu se očigledno žurilo i odgovori su bili kratki i nestrpljivi. Bilo mi je jasno da neću iz njega mnogo izvući na taj način, ali jednostavno sam morao pitati dalje. "Da li je ovo stvarnost, mislim tjelesna stvarnost, ili je vizija, nekakav astralni svijet ili tako nešto?" Ovo gaje pitanje ipak nasmijalo. "Doista! A kako bi ti razlučio jedno od drugog? Mogao bih ti održati predavanje o tome, ali budući da nam se žuri", pritom je naglasio riječ "žuri" i pogledao me ispod oka, "reći ću ti da se radi o materijalnoj stvarnosti, poput one iz koje ti dolaziš. Ostale detalje saznat ćeš poslije." Dakle, ovo što vidim je pravi svijet! Ganeš me nekako prenio na neko drugo mjesto. Pogledao sam oko sebe. Obala rijeke bila je zelena, ispunjena gustišem, a oko stotinjak metara iza nas počinjala je šuma. Izgledala je pitomo, ali sam odmah primijetio da je klima ovdje toplija nego u mojim krajevima. Lišće drveća je bilo veće, a velike paprati su pomalo nalikovale na tropsko raslinje koje sam viđao na slikama. Iako je zrak bio svjež, osjećalo se da vrućine ovdje nisu rijetke. U daljini, uzvodno, rijeka je skretala, a zemljište je bilo

tako raspoređeno da sam mogao vidjeti kako se nadaleko prostiru zeleni pašnjaci. Većih naselja nije bilo, ali učinilo mi se da vidim nešto što su mogli biti krovovi kuća. Ove misli u meni su potakle niz novih pitanja, ali morao sam biti brz. "Isti planet?" "Da, da", nasmijao se Ganeš već pomalo ustajući. "Isto vrijeme?" "O tome poslije." Dakle, nije! Nije isto vrijeme. Nalazimo se negdje u prošlosti ili budućnosti. Bilo je prepitomo za moje zamisli o budućnosti pa se nametnuo jedini zaključak - prošlost. Vratili smo se unatrag - pitanje je samo koliko! Ganeš je sada ponovno stajao, a ja sam požurio: "Još samo jedno pitanje. Doživljavam ovaj svijet svim osjetilima. Promatram, slušam, njušim... od čega su načinjena moja osjetila?" "Načinjena su od pozornosti." odgovorio je Ganeš. "Ali to nije ništa novo. I tjelesna osjetila koja si ostavio kod kuće načinjena su od istoga materijala. Međutim, budući da sam preko procijepa morao prenijeti tvoj ego i sve što ide s njim, a ostaviti tjelesnost na drugoj strani, moja pozornost ti pomaže održati ovo što imaš. To će biti dovoljno za sve što ti je potrebno. "Svjetlosno tijelo", kako si ga nazvao, može sve što i materijalno, ali i još nešto više, kao što ćeš ubrzo vidjeti. Hoćemo li krenuti?" "Da. Idemo. Ali, hoće li biti prilike da te pitam još nešto?" "Naravno. A sad pazi. Vidiš li ono uzvišenje na lijevoj strani?" Pokazao je na zapad, nizvodno, gdje se zemljište blago dizalo i tvorilo uzvisinu koja je završavala stijenom. Ispred stijene bila je čistina do koje je vodila staza. Budući da je sve to bilo udaljeno možda oko kilometar ili dva od nas, nisam jasno vidio detalje. "Da, vidim." rekao sam. "Tamo idemo." odvratio je Ganeš. "Sada zamisli da si tamo, ispred stijene." "Molim?" "Opet ti. Zar ću morati još jednom sve ponavljati?" Ne, nećeš, pomislio sam i odmah zamislio da hodam stazom do stijene. Našao sam se tamo u trenutku. Međutim, iznenadilo me što se moje vidno polje prije dolaska "zumiralo" na to mjesto - kao da sam pomoću neke moćne kamere približio udaljenu scenu. Odmah zatim našao sam se ispred stijene za koju se ispostavilo daje zapravo polupećina - duboka udubina u stijeni koja je završavala nadstrešnicom načinjenom od trske. Ganeš je bio odmah iza mene. "Jako dobro izvedeno", šapnuo mi je u uho. "Vidim da se već dobro snalaziš. Sada uđi ispod nadstrešnice." Nije mi trebao dva puta reći. Bio sam vrlo radoznao da saznam kamo me to vodio. I, kome me vodio? U sjeni s lijeve strane, na niskom podestu od drveta prekrivenog

kožom, sjedio je čovjek obučen u narančasto. Sjedio je prekriženih nogu, ruku spuštenih u krilo (preko jedne od njih je bila japa - brojanica). Oči su mu bile zatvorene, očito je meditirao. Uređenje prostorije bilo je prilično indijski. Pod je bio izrađen od nekog laganog drveta, mjestimice pokriven platnenim pregačama. Ispred čovjeka u meditaciji bio je mali oltar bez slika ili ikona, ali s cvijećem, voćem, posudicom za kamfor, svijećom i mirisnim štapićima. Indija, pomislio sam. A gdje bi me drugdje i odveo Ganeš nego u Indiju? Međutim, krajolik me zbunjivao. Bilo je previše pitomo, previše zeleno, premalo suho i premalo vruće. Dobro, rekao sam sam sebi, budi strpljiv, saznat ćeš. Čovjek u meditaciji djelovao je vrlo dostojanstveno. Znao sam prepoznati duhovne ljude kad sam ih vidio i bio sam siguran da se nalazim pred velikom dušom. Nagonski sam malo pognuo glavu i kao da sam se stišao. Ganeš je to primijetio i tiho mi šapnuo: "Ne brini, on zna da dolazimo. Očekuje nas. Sjedni tamo iza njega." Pokazao mi je na mjesto s čovjekove lijeve strane, oko pola metra iza njegovih leđa, ali tako da sam mu sa strane mogao vidjeti lice. Sjeo sam i upitno pogledao Ganeša. On se okrenuo po sobi i ispustio glasno "eh" kad je u kutu ugledao svoj vlastiti kip načinjen od tamnog drveta. Još me jednom pogledao i namignuo mi. Zatim se pretvorio u loptu svjetlosti koja se zaletjela u kip. On se malo zaljuljao, još neko vrijeme svijetlio, a zatim je svjetlosti nestalo. Nastala je tišina. Što sad, pomislio sam, što će se dogoditi? Nije se dogodilo ništa barem još neko dulje vrijeme, tako da sam nakon nekoliko minuta odlučio meditirati. Bila je to neobična zamisao budući da je moje tijelo ostalo u mojem svijetu (ili vremenu), ali cijela je ova situacija izgledala vrlo, kako da kažem, sveto. Čim sam zatvorio oči, osjetio sam val ljubavi prema ovome mjestu. Osjetio sam kao da sam se vratio kuci, ili barem na mjesto koje mi mnogo znači. Prošlo je nekoliko minuta, a zatim su počeli dolaziti drugi ljudi. Kad je ušao prvi, malo sam se trgnuo. Pretpostavio sam da će moja pojava izazvati čuđenje, ali toga nije bilo. Ulazili su jedan po jedan, tiho zauzimajući svoja mjesta na podu, do nogu učitelja koji je još uvijek bio u meditaciji. Ušli su svaki s barem jednim cvijetom u ruci i prije nego bi sjeli, kratko bi zastali ispred Ganešova kipa i ponudili mu cvijet. Svaki put kad je cvijet dotaknuo Ganešova stopala, kip bi lagano zablistao. Pitao sam se vide li to i oni ili tu povlasticu imaju samo moja "svjetlosna" osjetila. Da, pitao sam se što će biti kad me ti ljudi ugledaju? Nije bilo nikakve reakcije. Isprva sam pomislio da su to ljudi navikli na čuda pa im nije ništa neobično vidjeti čovjeka načinjenog od jedva vidljive svjetlosti, ali me jedna sitnica uvjerila da me oni zapravo ne vide. Jedan od njih želio je sjesti na moje mjesto. Čim je krenuo prema meni, drugi mu se čovjek tiho obratio: "Ne tamo. Učitelj želi da to mjesto

bude prazno. Nitko ne zna zašto." Drugi je na to kimnuo i potražio drugo mjesto za sjesti. Osjećam potrebu da kažem kako me je njihov dolazak obasuo novim obavijestima i zaključcima, ali i novim pitanjima. Ljudi koji su ulazili bili su obučeni onako kako se obično oblače Indijci. Međutim, boja njihove kože bilaje mnogo svjetlija. Znam da ima Indijaca koji su potpuno bijeli, ali oni se rijetko sreću. Također, oči i fizionomija njihovih lica bili su više nalik "bijelom čovjeku". Izgledalo je to kao da ste bijelce obukli da glume Indijce. Očigledno su se rase promijenile od ovog vremena (kojeg?) do vremena iz kojeg sam stigao. Drugo, mjesto na kojem sam sjedio bilo je, dakle, prazno očekujući nekog. Ali koga - to nitko nije znao osim učitelja, čovjeka u meditaciji. Ganeš me uputio da sjednem na to mjesto. Je li ono čekalo mene? Uskoro ću saznati, pomislio sam. Iznenadilo me i pitanje jezika. Do sada, tijekom cijele ove pustolovine, razgovarao sam samo s Ganešom (ako izuzmemo štakora) i bilo mi je nekako razumljivo da pričamo mojim jezikom. Ovo je bilo nešto drugo. Preda mnom su bili ljudi za koje je Ganeš rekao da pripadaju stvarnom, materijalnom svijetu, ali sasvim sigurno ne pripadaju mojoj kulturi i ne bih očekivao da govore mojim jezikom. Međutim, dobro sam razumio njihove tihe primjedbe kada su sjedali na svoja mjesta. Do sada sam naučio samo dva jezika: materinji hrvatski jezik i engleski jezik. Ako su ovo Indijci, trebali bi govoriti nekim od narječja hindu jezika ili, u najboljem slučaju, sanskrt. Što sad? Kako to da ih razumijem? Moram o tome upitati Ganeša. I na kraju, među ljudima koji su stigli (bilo je i žena, iako se nisu isticale ni odjećom ni ponašanjem, ni posebnim mjestima za sjedenje) posebnu mije pozornost privukao jedan od njih. Bilo je nešto poznato u njemu. Kao da sam njegovo lice već vidio. Podsjećao me na nekog, ali nisam mogao odrediti na koga. Bio je to malen čovjek (svi su oni bili maleni, oko sto šezdeset centimetara visoki), nekako sramežljiv i neugledan. Nije progovorio ni riječi od kad je ušao. Sjeo je i odmah zatvorio oči. Međutim, sjedio je tako daje bilo očito da ima neku posebnu ulogu - točno nasuprot učitelju. Nakon nekog vremena svi smo sjedili zatvorenih očiju. Meditacija je trajala desetak minuta a zatim sam osjetio neko kretanje pokraj sebe. Učitelj je pognuo glavu i rekao: "Klanjam se lotosovim stopalima gospodina Vignešvare, potomka božanske Ume. On koji se javlja u liku slona i hrani se plodovima Kapithe, njemu je dana moć da ukloni tugu i upravlja petostrukim elementima svemira; njemu se klanjam tražeći zaštitu." Riječi su razbile tišinu, ali na takav način daje bilo jasno da se priprema nešto važno. Razumio sam njihovo značenje, ali su se u mojem umu odmah pojavile riječi na sanskrtu (njihov izvornik?): Gađananam bhuta ganadi sevidam kapitva, đambu pala sara

bhakšanam. Umašutam šoka-vinaša karanam namami, Vignešvara padapankađam. Bile su to očigledno obredne riječi, a istodobno znak da može početi to što već ima početi. Učitelj je otvorio oči i pogledao čovjeka koji mi je prije toga privukao pozornost. "Poštovani", rekao je ovaj, "đjotiš, vrhunsko znanje Veda ima tri dijela Horu, Ganit i Samhitu." S ovim riječima počela je moja muka. Zavrtjelo mi se pred očima, ne znam zbog čega. Da li je u pitanju bio glas tog čovjeka? Što je to što mi je tako poznato na njemu? Ili se radi o tome da sam već pomalo naslutio čemu sam to nazočan. Ako sam bio u pravu, onda sam na povijesnom mjestu, na mjestu na kojem bi svaki đjotiš učenik želio biti. Slika mi je još titrala pred očima, a čovjek je nastavio: "Od ta tri dijela Hora je najizvrsnija. Želio bih saznati o njenoj slavi od tebe. Molim te, kaži nam kako je stvoren ovaj svemir? Kako će završiti? Kakav je odnos između živih bića rođenih na ovoj Zemlji i nebeskih tijela koja oko nje kruže? Molim te, budi opširan." Još uvijek sam osjećao mučninu, ali morao sam se u sebi nasmijati. Sada sam znao gdje sam, znao sam što se događa, čak sam gotovo napamet znao što će odgovoriti njihov učitelj. Bože moj, znao sam i njegovo ime! Pokraj mene, pa makar to bilo i pokraj mojeg čudno providnog "svjetlosnog tijela" kojeg sam, uz Ganešovu pomoć, uspio stvoriti ovdje u njihovom vremenu da bi nosilo moju svjesnost i osjetila; pokraj mene je sjedio Parashara, jedan od najvećih mudraca iz vedskih vremena! Parashara, otac i učitelj Bhagavana Vede Vyase, čovjeka koji je zapisao Vede (kaže se pod Ganešovim vodstvom) Mahabharatu i Bhagavad Gitu. Parashari se pripisuje autorstvo nad spisima koji se smatraju svetim kao što su Parashara Smriti, Parashara Samhita i, što je za mene, a i za ovu situaciju bilo najvažnije, nad spisom pod naslovom Brihat Parashara Hora Shastra. Spisom koji se smatra početkom đjotiša kao sustavne znanosti. Sada sam odjednom postao tjeskoban, pobojavši se da sve ovo neće potrajati dovoljno dugo da bih čuo sve što želim čuti. Moram se osloniti na Ganeša, pomislio sam. On me je valjda ovamo doveo s razlogom. Zatvorio sam oči i bezglasno otvarajući usta pratio Parasharin odgovor: "O, Brahmine, tvoja želja da upoznaš đjotiš u sebi nosi uzvišenu svrhu za dobrobit svijeta. Moleći Gospodina Brahmu i Shri Sarasvati, a također i Božansko Sunce, kralja svih planeta i uzročnika stvaranja, govorit ću ti o znanosti o đjotišu onako kako sam je čuo od Gospodina Brahme." Parashara je malo zastao, a zatim dodao: "Iz ovog će učenja proizaći samo dobro onom učeniku koji je naklonjen miru, koji poštuje svoje pretke, koji govori samo istinu i koji štuje Boga. Predati ovo znanje učeniku koji ga ne želi primiti ili ima zloćudne namjere, bilo

bi neispravno i imalo bi teške posljedice." Još uvijek nisam mogao doći k sebi. Bio sam na izvoru, a nisam mogao u to povjerovati. Činilo mi se da shvaćam zašto me Ganeš tako užurbano vodio na ovo mjesto. Upravo sam bio nazočan stvaranju Brihat Parashara Hora Shastre - Parasharine uzvišene znanosti o vremenu!

6 Kad sam se konačno, nakon tog prvog posjeta, vratio u svoj svijet, od uzbuđenja se nisam mogao niti odmoriti kako treba. Nisam želio niti spavati, niti ležati, niti meditirati. Tijelom mi je umjesto krvi tekao čisti adrenalin. Čim sam se vratio, odmah sam se bacio na knjige željan svake obavijesti o Parashari, njegovom vremenu, njegovim učenicima, đjotišu i svemu drugome. Moja potraga za odgovorima nije bila osobito uspješna. Povijesne i zemljopisne zagonetke bile su izgleda prevelike i kao da nisu u potpunosti odgovarale mojem iskustvu. Pouzdano sam saznao samo jedno - ime učenika koji me privukao i zbunio. Ipak, da se vratim na to kako je završio moj prvi posjet Parashari i njegovom vremenu. Kad je počelo izlaganje Hora Shastre, ja sam samo sjedio tamo, na izgled nevidljiv svima u prostoriji. Slušao sam kako Parashara objašnjava osnove đjotiša. Počeo je s objašnjenjem načela po kojima duša poprima svoje značajke - mentalne, osjećajne i tjelesne. Planeti, ili Grahe, predstavljaju materijalna očitovanja osnovnih načela koja se u određenim omjerima utjelovljuju zajedno s dušom svakog živog bića. Bila je to zanimljiva priča koja je zahtijevala dodatna pojašnjenja i u meni potakla mnoga pitanja. Međutim, nije mi ni na kraj pameti bilo da pokušam prekinuti izlaganje. Nazočni učenici također nisu pitali niti prekidali. Zapravo je atmosfera bila prilično svečana, kao da se odvija neki obred, a ne pouka. Tek kasnije će mi biti objašnjeno da je to zapažanje bilo ispravno. Parashara je nastavio s objašnjenjima osnovnih značajki svake Grahe. Ne mogu reći koliko je vremena prošlo od mojeg dolaska, ali u tom sam trenutku pomalo prestao slušati i počeo razmišljati o mnogim pitanjima koje imam. Pitao sam se hoću li ostati s njima cijelo vrijeme ili će se dogoditi nešto drugo? Hoću li imati prilike razgovarati s Parasharom? I, može li se to uopće? Kao da odgovara na moju misao, Ganešov kip je zasvijetlio, a zatim je lopta svjetlosti izašla iz njega. Nazočni, izgleda, nisu primijetili išta od toga. Ganeš se oblikovao iz svjetla, prošetao između njih i prišao mi. "Vrijeme je da se vratiš." rekao je. Mislim da se iznenadio kad sam bez riječi ustao i pošao za njim jer me pogledao neobičnim, ispitujućim pogledom. Međutim, ništa nije rekao.

Izišli smo van na čistinu ispred polupećine. Sunce je zalazilo i sjenke su bile duge. Iznutra je do nas dopirao smirujući Parasharin glas. Ganeš mi je rukom pokazao mjesto na obali rijeke očito želeći da se vratimo tamo. "Imam puno povjerenje u tebe", rekao sam mu. "Ali prije nego se vratimo, možeš li mi reći hoćemo li ponovno doći ili je putovanje o kojem si govorio završeno?" "To je tek početak", odgovorio je. "Mnogo puta ćeš dolaziti na ovo mjesto." "Hoću li moći razgovarati s tim ljudima?" "S Parasharom, da. Zato si ovdje. S drugima - ne." "Izišli smo prije završetka. Ne misliš li da bih trebao čuti sve?" "Čut ćeš sve što je potrebno čuti. Osim toga, mislim da ti je pozornost popustila, zar ne?" Sve je znao, taj neobični stvor. Da, pozornost mi je popustila, a izgledalo je da će se izlaganje nastaviti. Materija je bila sadržana u prvim poglavljima Hora Shastre s kojom sam bio blizak. Možda neću ništa izgubiti. "Također, prvi posjet ima svoja ograničenja", nastavio je Ganeš. "Primjerice, počeo si blijedjeti. Nisi dovoljno snažan da predugo održavaš tijelo koje si stvorio, čak ni uz moju pomoć." Imao je pravo. Počeo sam se osjećati neobično. Nije to bio umor um mi je ubrzano radio - ali osjećao sam da pomalo gubim dodir sa svijetom u kojem sam bio. Istina je bila i da sam doista bio prozirniji nego kad smo došli, a svjetlost nije više bila blago žućkasta, već potpuno bijela. "Imam još jedno pitanje", izjavio sam. "Brrr", stresao se Ganeš. "A već sam mislio da ti se nešto dogodilo tamo unutra, pa si zaboravio na svoja pitanja. Hajde, pitaj." "Kojim jezikom govori Parashara? Razumijem ga, ali ne na način kojim bi razumio nekog iz svoje zemlje." Ganeš me pozorno pogledao: "I mene razumiješ, zar ne?" "Da, ali moram priznati da si ti sam po sebi takvo čudo da se pitanje jezika u svemu tome uopće nije isticalo. Međutim, rekao si mi da su ovo stvarni, materijalni ljudi i da je ovo svijet koji je jednak mojem. Dakle, oni moraju govoriti nekim jezikom. Malo je vjerojatno da će to biti moj materinji jezik. A ja ih ipak razumijem." "Parashara i njegovi sunarodnjaci na ovom mjestu govore jezikom prirode", odgovorio je Ganeš pokazujući mi da sjednem pokraj njega. "Unatoč stavu koji prevladava u tvojem vremenu, a koji je nastao zbog materijalno usmjerene znanosti, postoji nešto što se zove urođeni ljudski jezik. Odnosno, možda je to najbolje objasniti ovako: predmeti i pojave u sebi nose zvuk kao svoju značajku. Za sunce bi, primjerice, mogao reći da je toplo, okruglo, žuto, da sjaji, daje život i još mnogo toga drugog. Međutim, isto tako je suncu pridružen i zvuk kao njegova značajka. Taj zvuk ne možeš čuti tjelesnim

ušima. Moraš ga čuti putem đjotiša. Sjećaš li se kako si doživio prolaz kroz procijep?" "Da, nisam imao nikakvog tjelesnog nositelja osjetila, a ipak sam nekako vidio đjotiš. Poznavao sam ga - bio sam on", odgovorio sam prisjećajući se tog neobičnog stanja. "Kad budeš sposoban ponijeti nešto od đjotiša sa sobom u tjelesni svijet, na isti način ćeš moći spoznavati sve oko sebe: ne pomoću osjetila, već pomoću đjotiša. Obično se to naziva izravna spoznaja, a u njoj je đjotiš odlučujući", zaključio je Ganeš. "Njihov jezik, dakle, u sebi sadrži đjotiš?" upitao sam. "Hm, da. Stvar je u tome da oni, da bi označili pojave i stvari, izgovaraju zvukove koji pripadaju tim pojavama i stvarima kao njihove značajke. Trava je zelena. Zeleno je njena značajka. Postoji zvuk koji joj također pripada baš poput zelene boje. Jezik kojim govore je nastao tako što su ljudi koji su posjedovali đjotiš jednostavno promatrali svijet oko sebe i vidjeli kakve zvučne značajke pripadaju tome svijetu." Razmislio sam na trenutak o tome, a zatim rekao: "Palo mi je na um da boja nije apsolutna značajka. Primjerice, pčele će zelenu boju vidjeti drukčije nego ljudi. Mijenjaju li se zvučne značajke predmeta ovisno o onome tko ih sluša!" Učinilo mi se da me Ganeš pogledao nekako s odobravanjem: "Jako dobro pitanje. Zato su se jezici ljudi odvojili od tog prirodnog jezika. Budući da su sve više živjeli izvana, u relativnom i promjenljivom svijetu, izloženi različitim prirodnim, klimatskim i društvenim utjecajima, zapažanje zvučne vrijednosti pojedinih pojava postalo je ovisno o tome, dakle subjektivno i podložno promjeni. Istu pojavu različiti su ljudi zapažali različito." Ganeš je malo zastao da bi jednom rukom pritisnuo glavu svoje kobre na dolje jer je tijekom njegova govora postala nemirna. Zatim je nastavio: "Međutim, đjotiš se nalazi na tako osnovnoj razini da se obzor slušanja širi izvan granica svake subjektivnosti. Drugim riječima, ako slušate ili gledate kroz đjotiš, i pčela i ti ćete vidjeti i čuti istu značajku trave, odnosno bilo čega drugoga. Zato se taj jezik zove jezik prirode." "To nije sanskrt?" upitao sam. "Pa, sanskrt mu je vrlo blizak. Mislim da taj jezik neki učenjaci u tvojem vremenu zovu vedskim sanskrtom", odgovorio je Ganeš. Zato su mi katkad na um padali neki dijelovi vedskih mantri, pomislio sam. No, to ne objašnjava kako to da razumijem što Parashara govori. Pitanje nisam trebao postaviti glasno jer je Ganeš počeo odgovarati na njega: "Tijelo koje imaš načinjeno je uz pomoć đjotiša. Kad si bio u vratima, stvorio si ga snagom pozornosti koja je iza sebe imala đjotiš. Kao takvo, ono daje tvojim osjetilima posebnu osjetljivost na "prirodne" značajke. Na neki način, to ti omogućava da razumiješ taj jezik."

"To znači da čak i s ovim tijelom ne bih razumio, primjerice, francuski ili grčki?" "Ne, ne bi. Ali bi ti ga bilo mnogo lakše naučiti," dodao je. "Hoćemo li krenuti?" "Može", odgovorio sam pa smo ustali. Ganeš je čekao stojeći iza mene, a ja sam usmjerio pogled na naše mjesto na obali. Ponovno sam doživio "zumirajući" učinak prijenosa s jednog mjesta na drugo. Stajali smo pokraj rijeke. "Sad skoči u vodu", naredio je Ganeš. "Molim?" "Opet ti. Pa navikni se već jednom na takve stvari!" uzviknuo je Ganeš. "Skoči u rijeku. Proći ćeš kroz procijep i vratiti se u svoj svijet." Gotovo sam to i uradio kad mi je na pamet palo nešto drugo: "A kako ću se vratiti ovamo?" "Ne brini o tome", rekao je Ganeš. "Doći ću po tebe ponovno." "Bože moj, nećeš valjda ponovno poslati štakora? Zar ne bi moglo nekako drukčije? I, uostalom, zašto si ga uopće poslao?" Ganeš se grohotom nasmijao. "Misliš, ovog momka?" rekao je i negdje iz dhotija izvadio štakora. Zakleo bih se daje to bio onaj isti koji je ušao u moju sobu! Bio je jednako mršav, a šiljata njuška mu se nemirno micala. "To je moje vozilo", nastavio je Ganeš. "Znaš li zašto?" Odmahnuo sam glavom. "Zovu me gospodarem prepreka. Kažu da mogu pronaći izlaz iz najteže situacije i da me ništa ne može zaustaviti. Zidovi su za mene prolazni poput vratiju, a naći ću svoj put do cilja čak i ako me zatvore ispod najveće planine." Ovu je tiradu Ganeš izgovorio snažnim glasom i kao daje zbog toga malo narastao. "Zato mi se mole i zazivlju me kad im treba pomoć." Zastao je i prodorno me promatrao. Sada je izgledao opasno. Nestalo je dječačkog nestašluka i postalo mi jejasno da stojim ispred bića čije su moći daleko iznad mojeg shvaćanja. Odjednom sam se osjetio malenim i krhkim. Ponašam se prema njemu kao prema nekom ludom klaunu koji mi, doduše, malo pomaže, a zapravo bih trebao svaki put kleknuti pred njega, zahvaljivati mu što me počastio svojom nazočnošću i moliti ga za milost i naklonost. Nije to bio strah. Bila je to spoznaja njegove veličine. Osjetio sam da se moje svjetlosne oči "orošavaju" i još malo pa bih vjerojatno zaplakao. Međutim, on se nasmijao i opet je bio onaj stari, zaigrani Ganeš: "Štakor? To je moja mala šala. Pitali su me u početku koja me životinja najbolje opisuje. Mislio sam da se šale budući daje ova moja surla svakome vidljiva. Valjda sam želio biti ironičan kad sam izabrao štakora. Kao, slonovi se boje miševa i sličnih glodavaca i tako to. Osim toga, učinilo mi se jako smiješnim da slonić putuje na štakoru." Vratio je svojeg štakorčića negdje tamo natrag odakle ga je i

izvadio. (Primijetio sam daje morao zadržavati kobru kad je štakor bio vani - izgleda daje bila jako zainteresirana za njega.) "Istina je da oni pronalaze put tamo gdje drugi ne mogu i da ih ništa ne može zaustaviti. Zato se miševi i štakori pojavljuju prije mog dolaska. Osim toga", tu se namrštio, "da si dobro gledao moj crtež, vidio bi da pokraj mene uvijek stoji i moje prijevozno sredstvo." (Čim sam se vratio, pogledao sam crtež i, doista: pokraj podignutog lijevog stopala, na lotosovom cvijetu bio je i jedan mali glodavac - miš ili "Znači, opet če štakor doći po mene?" upitao sam pomiren sa situacijom. "Ne, nema potrebe", odgovorio je Ganeš. "Kad bude vrijeme, ja ću se pojaviti u tvojoj meditaciji i pozvati te." "Dobro", odgovorio sam, kimnuo mu glavom (nadam se da je osjetio iskrene osjećaje i zahvalnost koju sam želio izraziti), duboko udahnuo i skočio u rijeku.

7 Skočio sam u rijeku očekujući hladan dodir vode, a umjesto toga sam se našao uronjen u čistu svjetlost. Riječne vode bile su ulaz u procijep kojim sam stigao do ovog vremena i kojim ću se, očigledno, vratiti u svoje. Prijelaz natrag bio je sličan dolasku. Ponovno sam iskusio stanje potpunog znanja potaknuto čistom svjetlošću prijelaza. Neko vrijeme sam promatrao kako oko mene teku nijanse svjetla i opet se javio onaj ispunjavajući osjećaj za kojeg je Ganeš rekao da nastaje zbog đjotiša - korijena svih stvari, sjemena stvorenoga svijeta. Kad se nakon nekog vremena kretanje usporilo i zaustavilo, pomislio sam da će mi trebati Ganešova pomoć da se vratim u tijelo. Međutim, izgleda da ipak nisam bio toliko zbunjen svim tim događajima i da sam nešto iz njih naučio. Pokušao sam osjetiti svoje tijelo - ono koje sam ostavio u sobi i kojeg sam posljednji put bio svjestan prilikom susreta s Ganešovim štakorom. Bilo je zanimljivo namjerno pokušati osjetiti dijelove tijela. U običnom stanju svijesti mi smo toliko navikli da osjećamo određene osjete u tijelu - pritisak, toplinu, glad, bol, neugodu itd. - da je teško zamisliti kako bi to izgledalo da tijela nema. Vjerujte mi, još je teže pokušati vratiti te osjete, jednom kad se naviknete da ih nema. Teško sam mogao zamisliti kako je to micati tjelesnim prstima, ali pokušao sam. Pokušao sam osjetiti i noge, želudac, jezik i mišice lica. Isprva nije išlo, ali kasnije kao da se nešto počelo kretati unutar bezoblične svjetlosti u koju sam bio uronjen (koja sam bio, zapravo). Moja je pozornost ponovno stvarala moje tijelo. Ilije vraćala moju svjesnost u moj ostavljeni tjelesni oblik. Kako god bilo, na kraju sam, još uvijek bivajući u svjetlosti, osjetio tijelo u potpunosti i postupio jednako kao i kad sam zakoračio u Parasharin svijet: usmjerio sam pozornost

na oči i - otvorio ih. Otvorio sam oči i našao se u svojoj sobi gledajući u pod. Ganešovog štakora nije bilo. Sljedeće što sam učinio bilo je da pogledam na sat. Činilo mi se da sam dugo bio odsutan, ali prema digitalnoj budilici iznad kreveta prošlo je samo pola sata. Zanimljivo, pomislio sam. Protegnuo sam se, ustao i odmah krenuo prema polici s knjigama. Moram priznati da sam pomislio daje sve to zapravo bio privid, jedna velika obmana mojega uma. Jesam li doista bio igdje osim u zemlji snova nastaloj zbog tko zna kakvih biokemijskih promjena u mojem mozgu? Bilo mi je jasno da nikakvih dokaza nemam, osim utisaka i sjećanja koje sam ponio sa sobom. Pretpostavljam da bi se netko drugi na mojem mjestu dulje bavio takvim mislima, ali ja sam, barem glede toga, bio dobro pripremljen. Znao sam da je u takvim slučajevima nemoguće određeno iskustvo nazvati "stvarnošću" a neko drugo iskustvo "ne-stvarnošću" ili prividom. Zašto vrjednovati neko iskustvo samo prema materijalnim dokazima? Moj je doživljaj svakako bio unutarnji, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost ako mi može pružiti nova znanja koja mogu primijeniti u praksi. Kao što je Ganeš rekao, ako je doživljaj potpun, kako razlikovati svijet koji ima tjelesnost od onog koji je nema? I tako sam odbacio suvišne misli o stvarnosti i prividu te se bacio na posao. Doista, nije mi bilo stalo ni do čega drugoga. Spavanje, odmor, obveze - sve je to bilo bespredmetno. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je ogromno. Jednostavno sam želio progutati sve što sam mogao naći o Parashari i njegovom vremenu. Međutim, kao što sam već napomenuo, moja potraga nije urodila pouzdanim plodovima. Sreća je što imam mnoštvo knjiga o đjotišu, kao i knjiga o Vedama i vedskim spisima. Međutim, prije ovog što se dogodilo, zanimao me njihov sadržaj, a ne toliko povijesno-vremenski okvir u kojem su nastajale. Sada sam morao prelistati svaku od stotinjak knjiga ne bih li našao ono što me zanimalo. A što me zapravo zanimalo? Zanimalo me u kojem sam vremenu bio? Kada je Parashara izgovorio Hora Shastru? Također, zanimalo me hoću li naći neke podatke koji bi objasnili krajolik i klimu, odnosno ljude, pa i rijeku koja mi je poslužila kao prolaz. Naime, moje čudno sjećanje i prepoznavanje imena rijeke Sarasvati nije baš mnogo značilo. Razum mi je govorio daje to malo vjerojatno jer je rijeka bila toliko velika da bi mogla biti jedino Ganga ili Sindh. Prema onome što sam znao, Sarasvati nije bila stvarna rijeka već vedski mit. Iako se u Vedama spominje najviše od svih drugih rijeka, sva tumačenja davala su joj simbolično značenje. Također, činjenica je da u današnjoj Indiji Sarasvati ne postoji. Postoji jedna mala rječica na sjeveru, imenom Ghaggar, za koju se smatra da predstavlja vedsku Sarasvati, ali to zasigurno nije rijeka iz mojeg putovanja. Moja potraga uglavnom je bila uzaludna. Doduše, skupio sam

mnogo obavijesti, ali većina ih je bila vrlo neodređena, a katkad čak i suprotstavljena jedna drugoj. Možda je čak i razumljivo da glede toga nema općeg slaganja osim onog da se radi o vrlo davnoj prošlosti. Prvo sam zavirio u svoj primjerak Hora Shastre. Tamo se u uvodniku kaže daje Parashara pripadao eri Dharma Raje iz vremena Mahabharate. Međutim, nema određenih godina, čak ni približno. Jedini nejasni trag je Parasharino predviđanje iz 32. stiha u 41. poglavlju da će se u budućnosti pojaviti mudrac zvan Salivahana (navodi se kraljevska kombinacija - radjoga - koju će taj mudrac imati u svojoj natalnoj karti: vezu između vladara kendre i kona u Simhamši, dijelu znaka koji opet pripada znaku Lava ili Simhe). Stvar je u tome da se slučajno zna (valjda prema nekim materijalnim dokazima koji zadovoljavaju kriterije povjesničara) da je Salivahana živio oko 72 godine prije Krista. Uvodnik mojeg primjerka Hora Shastre diskutira da je Parasharino predviđanje "dokaz" da je njegovo vrijeme bilo znatno ranije od vremena Salivahane. Međutim, s tim nisam bio zadovoljan pa sam tražio dalje. Bilo mi je neobično što u tako važnom spisu nema više detalja o vremenu njegova nastanka. Konzultacija sa svim drugim knjigama koje sam imao na raspolaganju, potvrdila mi je da su glede toga, mišljenja zapravo podijeljena. U biti, o Parashari nisam našao mnogo podataka pa sam pokušao pronaći nešto o Vjasi, njegovom sinu i Mahabharati koju je, tvrdi predaja, on zapisao. Zapadni autoriteti, a to znači znanstvenici koji svoje zaključke temelje na materijalnim dokazima, smatraju da je Mahabharata nastajala negdje između 1700. do 700. godine prije naše ere (E.W. Hopkins), ali ima mišljenja daje to bilo čak kasnije, oko osmog ili devetog stoljeća prije Krista (J.A.B. Buitenen) uz napomenu da su zadnji dijelovi pridodani Mahabharati negdje oko 400. godine poslije Krista. Glede arheoloških dokaza o gradovima koje spominje Mahabharata, istraživanja ugljikom C-14, pokazala su da su neki predmeti iz Hastinapurua (grada prijestolnice dinastije Kuru) stari oko 3000 godina, dakle datiraju u vrijeme oko 1000 godina prije Krista. Sve to zajedno prilično je neodređeno i smješta moguće Parasharino vrijeme u razdoblje dugo 2100 godina (od 1700 pr. K. do 400 pos. K.)! To mi baš, pomislio sam, ne pomaže previše. Dodatnu zbunjenost u mojoj potrazi za Parasharinim vremenom stvorila je činjenica da su kulture nastale na području Indije uvijek imale drukčije poimanje vremena nego što smo to naučili mi, odgajani i obrazovani pod utjecajem zapadne znanosti. Ne samo daje povijest za njih ciklička, dakle ponavlja se u krugovima, dok je za nas pravocrtna, dakle ide u jednom smjeru, već su vremenska razdoblja s kojima baratamo mi poput sekundi u očima tipičnog zastupnika, primjerice, hinduističkog pogleda na svijet. Ima mnogo primjera kojima se to može zorno prikazati, ali čini mi se daje zgodan jedan iz područja astrologije, odnosno đjotiša. Surya Sidhanta je astronomski

spis koji opisuje postupke izračunavanja položaja planeta, kretanja Zemlje oko Sunca, Mjeseca oko Zemlje, godišnjih doba i svega onoga stoje astrologiji potrebno da bi bila astronomski precizna. Na početku spisa, u drugom stihu prvog poglavlja kaže se d a je Surya Sidhanta "predana" od samog božanskog Sunca velikom Asuri (demonu) Maji i to na početku posljednjeg Zlatnog doba (krita juge). U idućim stihovima (1. poglavlje, stihovi 29 do 34) objašnjava se što to znači u ljudskim mjerilima: prije više od 2,164,960 godina! Dva milijuna godina! Jesu li ljudi uopće bili na Zemlji u to vrijeme? Jesu, prisjetio sam se, ali, tom se vremenu nikako ne može pripisati neka povijesna vrijednost, jer po našim standardima pripada dalekoj pre/povijesti. Surja Sidhanta daje vrlo zanimljiv način izračunavanja pojedinih doba a o čemu se u današnje vrijeme mnogo govori. Međutim, budući da se radi o tako velikim brojkama, teško da one imaju neko praktično značenje. Čitajući o tome shvatio sam da je tematika jako zanimljiva i mentalno zabilježio da postavim neka pitanja Ganešu, a možda i Parashari. (Bože, valjda ću doista imati još prilike za to!) Dakle, shvatio sam daje poimanje vremena o kojima govore spisi povezani s vedskim razdobljem nešto sasvim drugo od onog o čemu govori suvremena znanost. Primjerice, u uvodu Surya Sidhanti ponovno se raspravlja podrijetlo indijske astronomije i astrologije, pa i samog spisa koji je, unatoč tvrdnji koja se iznosi na početku i unatoč znanju da se mnogo pisanog materijala izgubilo, a još više nikad nije ni zapisano, smješta u razdoblje između 400. i 1100. godine naše ere! Štoviše, čak se govori o tome da su Indijci svoju astronomiju i astrologiju naučili od Grka i to zahvaljujući Aleksandrovim osvajanjima u 3. stoljeću prije Krista. Tome nisam vjerovao (nije čudno što je jedan suvremeni đjotiši takav komentar nastanka Surya Sidhante nazvao "kolonijalno političkim") jer smatram da su materijalni dokazi u ovakvim slučajevima nedovoljni. Samo zato jer nema takvih koji bi potvrdili postojanje civilizacije i znanja u ranijim vremenima, nije nužno zaključiti da tog znanja tada nije bilo. Iako postoje podaci o starim gradovima u Indiji koji prema ispitivanjima radioaktivnim ugljikom sežu i do 7000 godina prije Krista (primjerice, drevni Mahrgarh u blizini Bolan Passa u Pakistanu) nekako sam osjećao da se bolje osloniti na duhovne autoritete nego na ono što piše u našim povijesnim knjigama. A znao sam da većina duhovnih učitelja (u čiju autentičnost na tom području nisam sumnjao), poput Shri Yukteshvara, Shri Aurobinda i Vivekanande smatraju da je đjotiš kao astrologija mnogo stariji nego što se to može zaključiti iz pisanog materijala. Pronašao sam još jedan podatak. Varaha Mihira, jedan od velikih đjotišija starih vremena, živio je (tu uglavnom postoji suglasnost) oko 500 godina prije Krista. Iz njegovih je spisa jasno da on Parasharu smatra autoritetom i davnim pretkom.

Moj je zaključak bio daje, ako je moja vizija bila autentična i ako sam doista bio nazočan Parasharinom otvaranju poduke o Hora Shastri, to svakako bilo prije više od 3000 godina! Ipak, iako me pomisao na takav vremenski razmak ošamutila, nekako sam osjećao da to i nije tako mnogo. Možda sam čitajući o milijunima godina o kojima govori Surja Sidhanta poprimio nešto od njenog načina gledanja na vrijeme. Drugi problem koji me mučio - problem rijeke - nisam uspio uopće riješiti. Na kartama Indije Sarasvati ne postoji. Sve što sam uspio pronaći je jedna mala rječica - Ghaggar - koja se na sjeveru Rajasthana ulijeva u Sutlej ili kako ga još zovu Shutudri, a kasnije u Sindh. Međutim, nisam mogao zamisliti daje to bila rijeka na čijim sam obalama stajao. Bila je previše sitna i beznačajna. Osim toga, njeno je korito, izgleda, većim dijelom godine suho. Međutim, istina je da sam u knjigama naišao na tvrdnje da je to bila vedska Sarasvati, a da su pjesnici malo pretjerivali opisujući njenu slavu i veličinu. Iako sam bio sklon povjerovati da Indijci vole pompoznost, postojao je još jedan detalj koji me zbunjivao. Moja je rijeka tekla od istoka na zapad. U to sam bio siguran prisjećajući se pogleda na nju, a posebice s čistine ispred Parasharinog učilišta. Iako se moglo dogoditi da na nekim mjestima rijeka vijuga i to znatno, jasno sam se sjećao pogleda u daljinu, niz rijeku, točno u smjeru zalazećeg sunca. Rječica na suvremenim kartama Indije za koju se pretpostavljalo da je Sarasvati, tekla bi prema jugozapadu. S obzirom na to da sam ipak mogao vidjeti samo jedan manji dio rijeke, to bi se moglo podudarati. Osim toga, za 3000 godina ili više, njezin se tok mogao promijeniti. Međutim, ipak! Nešto mi je iznutra govorilo da je moja Sarasvati nešto drugo, nešto veće i značajnije. Gangu sam mogao precrtati (ona teče u suprotnom smjeru), a pitanje Sindha ili drevne rijeke Ind na čijim je obalama, smatraju povjesničari, evala predvedska civilizacija Inda (koja je nestala nakon takozvane arijevske najezde - za što sam kasnije saznao da je također jedan od mitova-pogrešaka suvremene povijesti) još je uvijek ostalo otvoreno. Sve u svemu, nakon nekoliko sati zadubljenog proučavanja bio sam bogatiji za nekoliko sumnji i spreman za niz pitanja koja ću postaviti čim za to budem imao prilike. Naravno, u mojoj je biblioteci broj knjiga ograničen. Vjerojatno bih postigao mnogo više da sam se otputio u knjižnicu i proveo tamo dan ili dva proučavajući zemljopis i povijest drevne Indije. Međutim, za početak, i to je bilo dovoljno. Jedno je bilo sigurno: naša vizija povijesti zapravo je nejasna. Zapadna civilizacija sigurna je samo u ono što se događalo posljednjih nekoliko stoljeća. Sve ostalo moglo bi biti predmetom legendi i priča. Tko smo mi zapravo i kako smo postali takvi - na to pitanje odgovora nema, posebice ako se oslanjamo samo na tvrde, materijalne dokaze. Oni su pod utjecajem vremena i prije ili kasnije nestaju,

ne ostavljajući iza sebe dovoljno tragova da se zadovolji naša žudnja za opipljivim. Duh neke kulture možda se lakše prenosi putem nečeg drugog a ne posude za kuhanje, ostataka zaštitnog bedema ili kipa nekog božanstva. Možda bismo se, ako želimo saznati više o tome, morali okrenuti u tom smjeru. Razmišljajući na taj način shvatio sam da sam mnogo više na strani starih civilizacija, posebice vedske, koje su na vrijeme pokušavale gledati drugim očima. Povijest je toliko ogromna, toliko duga i velika, daju nije moguće ispričati ljudskim riječima tako da bude smislena i praktična. Mnogo je bolje zaodjenuti je u mit i legendu i tako prenijeti ono što je bitno. Naravno, osim ako silom ne želimo svojoj vlastitoj kulturi pridati preveliki značaj i proglasiti je najboljom, odnosno ciljem kojem su sve stare kulture težile. Ako tako gledamo, sigurno je da ćemo biti skloni tvrditi da povijest počinje sa starom Grčkom, dolaskom Krista ili nečim drugim nama vremenski bliskim i za nas značajnim, a da sve drugo vrijedno truda ne može biti mnogo starije od toga. Pa, nadam se da ću se s vremenom barem malo približiti rješenju tih zagonetki. Vidjet ćemo, pomislio sam. Srećom, sada sam imao neki izvor - koliko god on bio subjektivan - na koji sam se mogao osloniti. Ako ne dobijem odgovore od Ganeša ili Parashare, onda mogu zaključiti da odgovora niti nema. Ah, da, ipak postoji nešto što sam saznao sa stopostotnom sigurnošću: ime Parasharinog učenika, istog onog koji je sjedio nasuprot njemu i koji mu se na početku obratio. Dakle, sada mi je bilo poznato ime čovjeka koji me privukao na tako neobičan način i s kojim sam osjećao povezanost koju nisam znao objasniti. On se zvao Maitreya.

II dio MAITREYA

8 Maitreya je sjedio pognute glave ispred Parashare. Ne, nije želio čuti ono što mu je govorio njegov voljeni učitelj. Njegova vizija svijeta bila je potpuno drukčija. Ne samo vizija svijeta, njegovi planovi za budućnost vlastitog života bili su drukčiji. A sada je Parashara sve to promijenio s nekoliko odmjerenih rečenica. Kako bi mogao odbiti? Kako je uopće moguće odbiti nešto čovjeku koji ga je toliko zadužio? A ipak, kao što je i sam rekao, to je morala biti njegova odluka, njegov izbor. Iznenada, Maitreya je osjetio dah velike rijeke iz doline. Majka Sarasvati je i dalje tekla pjevajući svojoj djeci o davnim vremenima.

Tisuću puta je slušao njezin glas - njene valove, kretanje njenog velikog sporog tijela - i uvijek je čuo pjesmu vječnosti. Sada, međutim, Sarasvati je dodala nove harmonije svojoj jedva čujnoj simfoniji. Iz savršenog tkanja iskrala se jedna nit koja je prijetila svemu onome što je Maitreya zvao svojim svijetom. Jesu li tome uzrok bile Parasharine riječi? Ili se on zbog njih promijenio i sada čuje ono što mu je prije bilo skriveno? Kako god bilo, Sarasvati je sada pjevala i o budućnosti. A to je bila budućnost koja se Maitreyi nije sviđala. Ni najmanje. To je moja krivica, pomislio je. Parashara me upozoravao više puta. Pokušao me naučiti da ne stvaram slike svoje stvarnosti več da je živim takvu kakva jest. Mislio sam da sam prihvatio njegovo učenje, a sada vidim da sam negdje duboko u sebi, skriveno čak i od svojeg vlastitog pogleda, činio upravo to: stvarao sam slike o sebi, o svijetu u kojem živim, o svemu. "Možeš planirati", govorio mi je Parashara, "ali se nemoj vezivati za svoje planove. Dopusti inteligenciji većoj od tvoje da odredi ispravan tijek tvojega puta. Potrebna ti je mudrost neodređenosti. U svakom trenutku održavaj neki stupanj neodređenosti." Neodređenost! - u mislima je uskliknuo Maitreya. Sad je doista imam dovoljno! Unatoč savršenom znanju o đjotišu, upao sam u nešto čiji rezultat nadilazi zakone koji upravljaju karmom ljudskih bića. Tako je mislio Maitreya, sjedeći ispred svojeg učitelja, pomalo mu zamjerajući što njegova ranija upozorenja nisu bila jasnija i što mu je dopustio da ostane u "neznanju" praktično sve do trenutka odluke. Ipak, ispod te gotovo dječačke pobune (davno je već prošlo vrijeme kad je Maitreya bio mladić koji se buni protiv nametnutih autoriteta) počeo je osjećati struju razumijevanja. Njegova ljubav prema učitelju bila je prevelika, a da bi doista mogao kritizirati njegove postupke. A povjerenje koje je imao bilo je takvo da bi vjerojatno slijedio njegove naputke čak i kad ih ne bi razumio. Parashara mu je mnogo puta rekao da mu je to slabost, a ne prednost. Rekao mu je da je sljedbeništvo u redu za obične ljude (što li je mislio pod tim?), a da on mora biti sposoban donositi svoje odluke. Bilo bi to lijepo da nije još dodao da to moraju biti odluke koje će biti savršeno ispravne. Kako da on, Maitreya, zna koje su odluke savršeno ispravne? Dobro, Parashara gaje naučio kako prepoznavati znakove i čuti poruke koje su dolazile od Nje (Nje - tako ju je zvao i kad bi to rekao pred drugima svi su mislili da govori o majci Sarasvati - on ih nije ispravljao), ali se unatoč svemu više volio osloniti na svojeg učitelja. Bilo je to sigurnije, barem mu se tako činilo. Kuda je sada nestala ta sigurnost? I kako će sve to završiti ako bude morao napustiti ono što je volio i krenuti putem kojim, ako je dobro razumio, još nitko nije krenuo? Maitreya je podigao pogled da bi susreo Parasharine oči koje su

ga promatrale. Te oči - bile su duboke i obdarene sjajem. Što god ti odlučio, tako će biti najbolje, kao da su šutke govorile. Učitelj je rekao ono što je bilo potrebno reći i sada su iz njega zračili samo ljubav i podrška. Međutim, Maitreya je sada mogao naslutiti tragove tuge. Ni njemu nije lako, pomislio je. Ovisan je o mojoj odluci - on, jedan od sangadija - čuvara - ovoga svijeta. Čistina ispred Parasharinog učilišta bila je osvijetljena kosim zrakama jutarnjeg sunca koje su dolazile s Maitreyine lijeve strane. Ašvini su većprojahali licem Zemlje. On i Parashara ovog su ih jutra obredom dočekali: prve dvije zrake sunca, dva konjanika koja donose svjetlo. Od tog je trenutka prošlo nešto više od sat vremena. Maitreya je sjedio leđima okrenut stazi koja je dolazila iz nižeg dijela, od rijeke, gledajući prema ulazu u polupećinu. Parashara je sjedio nasuprot njemu, licem okrenut sjeveru. Promatrali su se šutke. Tišina je bila duboka, prekidana samo nejasnim šuštanjem trave ispod žbunja, gdje su prolazile male životinje. U daljini, Sarasvati je jasno potvrđivala svoju prisutnost. Običan čovjek vjerojatno ne bi primijetio ništa. Možda bi samo po mirisu naslutio blizinu velike količine vode. Ali, nekako, Maitreya ju je čuo. Ovdje sam, pjevala je, ovdje sam. Tečem i teći ću zauvijek, zauvijek, zauvijek... Iako nije znao kako bi pomirio Sarasvatinu pjesmu s onim što je upravo saznao, vjerovao joj je. Jer, kako bi drukčije moglo i biti? Bez obzira na njega, bez obzira na to što će on odlučiti, Sarasvati će uvijek teći jer ona je više od rijeke; ona je majka svih rijeka i darovateljica života ljudima koji žive od njenih voda. Još i više, ona je duhovna majka svakoj mudrosti i ostat će utisnuta u svijest ljudi dalekih zemalja i vremena koja tek trebaju stići. Možda će oni zaboraviti njezino ime, ali to njoj neće smetati. Njezin je tijek povezan s vječnošću koja nije rođena, niti može umrijeti. Dogodilo se, eto, da on, Maitreya, mora odigrati neku ulogu u njenom tijeku, ne kroz prostor, već kroz vrijeme, ali i to je samo dio veće predstave: božan ske Lile koju Maitreya možda nikada neće shvatiti. Sarasvatin nečujni poj i misli koje su mu nadošle primirile su Maitreyu. Kao da mu je bilo lakše. Kao da je s njegovih ramena skinut velik teret. Iako je morao još razmisliti (o da, sigurno će razmišljati dugo o tome), Maitreya je zapravo već donio svoju odluku. Taj je trenutak osjetio u svojem srcu. Anahata mu se rastopila poput tekućeg maslaca kojim su jutros u homi on i Parashara nahranili vječno gladnog Agnija. Nije se nasmiješio, niti je ikako pokazao da je toga postao svjestan. Možda se bojao tako brzo i naglo reći svoje da. Možda je mislio da će ga Parashara smatrati površnim. U svakom slučaju, nije dopustio da ta spoznaja iziđe na površinu. Neka još malo dozrijeva, mislio je, imam dovoljno vremena. O velika rijeko, da, toga ću izgleda imati napretek. Bit ću čovjek kojeg vrijeme može čekati. U tom trenutku Parashara je naglo ustao. Želio je reći da je sastanak

završen. Stojeći, okrenuo se nalijevo od sebe i kao da je promatrao nekoga ili nešto. Izgledalo je kao da razgovara s nekim. To je bio dio njegova neobičnog ponašanja u posljednje vrijeme. Maitreya ga je viđao kako stoji na čistini ispred učilišta ili kako hoda obalom rijeke i kao da je bio odsutan. Odnosno, izgledalo je to kao da je usmjeren na nešto što obične smrtne oči nisu mogle vidjeti pa je izgubio svoju znakovitu udubljenost u sadašnji trenutak. To se ponavljalo više puta i svi su se pitali što se događa. Maitreya je sada, saznavši za nadolazeće događaje, bio u napasti da njegovo ponašanje označi kao zabrinutost. Međutim, nešto u njemu govorilo je da to nije tako. Sada ga je radoznalo promatrao. Parashara je izgledao zadovoljan, na onaj svoj nedokučivi način. Možda je shvatio da sam donio odluku, pomislio je Maitreya. On je uvijek nekako znao što drugi ljudi misle i što će učiniti, iako je to poricao. Možda on doista nije imao takva saznanja, ali jedan dio njega tako se ponašao. I sada je Parashara odlučio ustati i prekinuti šutnju baš kad je on, Maitreya, postao svjestan daje odluka već donesena. "Vrati se u selo", rekao je Parashara ne gledajući više u Maitreyu. "Razmisli dobro o onome što si čuo. Ako imaš pitanja dođi k meni i pitaj. Međutim, iskoristi znanje koje sam ti dao. Postoje i drugi koji ti mogu pružiti odgovore, mudriji od mene." Maitreya je znao što znače njegove riječi. Da, možeš doći i pitati, ali zapravo sam ti sve rekao i nema više potrebe da trošiš moje vrijeme. Ako imaš sumnje, najbolji način da ih riješiš je da se povežeš s Njom. Ona te vodi cijelo vrijeme i sada ti je potrebna. Ja nisam tu da ti pružam utjehu. Da, to su značile njegove riječi: sve smo si rekli, nema se što dodati i sada možeš ići. Maitreya ga je za trenutak promatrao, onako visokog. Bio je to najveći čovjek kojeg je ikada vidio. Svi drugi njegovi suvremenici, uključujući i njega, nisu mu bili ni do ramena. Gdje god bi se pojavio, privukao bi pozornost svojom visinom. To je psihološki djelovalo tako da su svi slušali ono što je Parashara imao za reći jer je dolazilo "s visina". Bio je dobar učitelj, vrlo strog i oštar. Ljubav koja je isijavala iz njegovih riječi nije bila svakome vidljiva. I samom Maitreyi je trebalo nekoliko godina dok je nije zamijetio. Međutim, znajući za nju, Maitreya ju je i u ovom, za sebe teškom trenutku, sasvim lako prepoznao. Znao je da Parashara brine o njemu, ne samo kao o učeniku koji mora prenijeti njegovo učenje nezamislivo daleko, već kao i o ljudskome biću. Upravo zato je odlučio prihvatiti njegov način. Polako je ustao i rekao: "Hvala ti, učitelju, što si podijelio svoje znanje sa mnom. Nadam se da te neću razočarati. Kad donesem odluku, vratit ću se k tebi." "Nema potrebe, ja ću tebe pronaći", odvratio je Parashara.

Maitreya je na to kimnuo glavom, sklopio ruke u pozdravu, okrenuo se i polako krenuo stazom prema rijeci. Za nekoliko sekundi Parashara i njegovo učilište bili su skriveni gustim granjem drveća. Kao da su nestali u nekom drugom svijetu, odvojeni zelenom zavjesom tišine. Maitreya se za trenutak zapitao je li sve to bilo stvarno? Postoji li uopće ovo mjesto ili su to samo njegovi snovi kojima se vraća uvijek iznova i iznova? Nije bio siguran da će odmah krenuti prema svojoj kući. Morat će ponovno razmisliti o svemu, a za to mu je potrebna samoća. Imao je potrebu da se prisjeti svojeg dosadašnjeg života. Možda će tako lakše sagledati svoju budućnost. Hodao je stazom niz obronak uzvišenja, kroz šumu. Došao je na čistinu koja je nakon stotinjak metara završavala u rijeci. Staza gaje vodila na istok prema jutarnjem suncu koje još uvijek nije bilo visoko. Da je krenuo na zapad, naišao bi na selo i, vjerojatno, na jutarnji obred kupanja. Sada je to želio izbjeći. Nije mu trebalo društvo ljudi. Tražio je društvo nekog drugog: onog koga nije moguće dozvati kad ti se čini da je potreban; nekog tko dolazi kad je potreba stvarna. Maitreya je u sebi molio daje ovo takva situacija. Hodao je nesvjestan malih glodavaca koji su bježali pred njim; nesvjestan majke Sarasvati koja je tiho strujila u suprotnom smjeru i ptica koje su dizale buku prije njegova prolaska. Iako je znao da tako neće privući onu kojoj se nada, Maitreya se nije mogao oduprijeti sjećanjima. Nadolazila su poput valova, jedan za drugim, ljušteći slojeve njegove obrane i potapajući zadnju nadu da će se sve vratiti na staro i da će svijet ponovno biti isti.

9 "Sutra će započeti tvoje učenje o unutarnjem svjetlu", svečano je izjavio otac nakon završenog objeda, a zatim zašutio. Svi su ga promatrali kao da očekuju neku posebnu reakciju. Unutarnje svjetlo, pomislio je Maitreya, zašto bi to meni bilo zanimljivo? Nadao sam se nekom putu, možda posjetu rođacima na drugoj strani rijeke, a kad tamo, sutra počinje - učenje! Ipak, ništa nije rekao. Samo je široko promatrao oca ne pokazujući svoje osjećaje. Znao je da će čuti još nešto, a možda na kraju i to učenje ispadne zanimljivo. Još jutros, kad mu je majka rekla da se danas popodne neće igrati s drugom djecom, Maitreya je zaključio da se događa nešto posebno. To mu nije bilo drago, kao što takva vijest ne bi bila draga nijednom petogodišnjem djetetu. Ipak, nije se bunio. Ton majčina glasa govorio mu je da se radi o nečemu vrlo značajnom. Zapravo gaje zahvatilo uzbuđenje i nije mogao dočekati podne kad mu je otac trebao sve objasniti. Majka je odbijala njegova navaljivanja da mu otkrije tajnu i tako ga cijelo vrijeme održavala u iščekivanju. Morao se kupati dulje nego obično, a zatim mu je majka dugo trljala ulje sezama u kosu i posvuda po tijelu. To nije bio baš svakodnevni postupak, ali je

Maitreyi prijao. Činilo mu se zabavnim da se majka toliko bavi njime. "Reci mi, što će to biti danas?" umiljavao se svojim najslađim glasom. "Otac će ti reći, to je njegov zadatak", odgovarala mu je majka kroz smijeh, jednom rukom ga škakljajući po trbuhu, a drugom utrljavajući ulje u njegova ramena. "Ali, reci mi, molim te", bio je uporan Maitreya kao što to znaju biti mali dječaci. "Molim te. Ako mi ne kažeš, bit ću jako, jako tužan." Pogledao je majku najumiljatije što je mogao, malo napučivši usne i poprimivši izraz za koji je znao daje neodoljiv. Kad god je nešto želio, bilo je dovoljno da tako namjesti izraz lica i odrasli su odmah skakali i ispunjavali njegove želje. Bilo je to njegovo "čarobno lice" kojem nije mogao odoljeti čak ni njegov djed, veliki mudrac Kusaru (zapravo, kad malo razmisli, "čarobnom licu" bio je posebice podložan upravo on, djed Kusaru kojeg su drugi ljudi smatrali svecem). Međutim, ovaj put ni "čarobno lice" nije bilo dovoljno. Majka je samo nekoliko puta podigla obrve lukavo se smiješeći, dajući mu jasno na znanje da do podneva neće biti ništa od odavanja tajni. I eto sada, nakon stanke, otac je nastavio: "Približio se brižljivo odabrani dan početka tvojeg školovanja. Mjesec je dobio blagoslov Đješte, najstarijeg sazviježđa i sutra družbuje s Mulom, prvim sazviježđem u velikom nizu; korijenom iz kojeg život crpi čak i božansko Sunce. Sutra je također petak, dan kojim upravlja Šukra, učitelj koji ne posustaje čak ni pred neznanjem Asura. Dogodilo se da je tvoj djed Kusaru izračunao da je na svom putu po nebu Šukra izabrao sutrašnji dan da pokaže svu svoju blagost i da zastane na dvadeset sedmoj stepenici Mina, znaka Riba, tvoreći tako veliku Vidhja Jogu." Nakon ove svečane izjave koju je izgovorio u jednome dahu, otac je ponovno zastao, pogledavši svojeg sina nekim novim pogledom. Bilo je u njemu velike, prevelike ljubavi. Iako je bio strog otac kojeg se kao dječak Maitreya katkad i bojao, u trenucima poput ovoga otkrivao je onaj nježni, roditeljski dio sebe. "Dugo smo čekali ovaj dan. Znali smo za njega još od trenutka kad si nam se pridružio na ovome svijetu. I eto, taj jedan došao. Ti si još sasvim malen, ali tvoja sudbina počinje sutrašnjim danom", nastavio je otac sagnuvši se k Maitreyi i primivši ga za ruke. "Sada još ne razumiješ sve što sam ti rekao, ali uskoro ćeš o tome znati mnogo više nego što znam ja." Maitreya je tiho promatrao oca. Oči su mu bile širom otvorene i kroz njih je upijao očevu brižnost. Bila je istina da nije razumio mnogo od onog što mu je rečeno, ali je razumio sve što je otac osjećao. Mnogo puta tijekom djetinjstva, ali i kasnije, sjećao se toga trenutka. Možda nikad nije bio tako povezan s ocem kao tada. Sjećanje na taj trenutak bilo je snažno i živo u njemu. Nadošlo je

prvo, čak i sada kada se, hodajući uzvodno pokraj majke Sarasvati, Maitreya pripremao krenuti putem kojim još nitko nije prošao. Iznenada je shvatio da je prvi korak načinio upravo toga davnoga dana prije mnogo godina. Kako je to čudno, pomislio je. Ja sam taj koji mora krenuti, a ipak su me za tu odluku pripremali od djetinjstva. Jesu li znali za nju? Da li je uopće bilo mogućnosti da bude drukčije? Jesam li imao izbora? O, da, imao je izbora. Kao što je izbora imao i njegov djed Kusaru izračunavši najpovoljniji dan za početak njegova naukovanja. Izbora je imao i njegov otac pripremivši ga za taj dan. A i on je, mnogo puta poslije, od svega toga mogao odustati. Mogao je krenuti časnim životnim putem svojega oca, a ne onim koji je zacrtao Kusaru i proveo Parashara. Pa čak i sada, on, Maitreya, ima izbor. Mogao bi zastati, prekinuti sve to. Ili, možda, samo odgoditi? Na tu je pomisao osjetio neko olakšanje. Bilo bi lijepo ponovno se vratiti u rutinu života kojeg je tako volio. Možda bi na neko vrijeme mogao zaboraviti teret odgovornosti koji mu sada sjedi na leđima? Možda, možda... Ali kako da to učini kad je sve bilo tako namješteno da oko njegove "odluke" gotovo da i nema sumnje? Tada davno, od očeva objašnjenja zašto je izabrani dan važan i posebno povoljan, Maitreya naravno nije razumio ništa. Bio je još dijete, i to zaigrano dijete. Međutim, otac je imao pravo kad je rekao da će uskoro znati o tome više od njega. I doista je bilo tako. Naučio je mnogo o unutarnjem svjetlu i o tome kako se ono očituje u vanjskim stvarima i pojavama. Naučio je raspoznavati njegove nijanse prema planetima, nositeljima i žarištima njegovih zraka. I saznao je zašto je za njega izabran baš taj dan, dan velike Vidhja Joge. Znajući to, također je shvatio daje otac imao pravo i onda kad je rekao da je tim danom započela njegova sudbina. U svojem je učenju prošao i kroz znanost o Muhurti - određivanju povoljnih početaka. Važno je kada ćete nešto započeti. Ako počnete u pravom trenutku, imat ćete podršku svih zakona prirode. Grahe će vam biti naklonjene i radit će za vas. Načela Muhurte u biti su vrlo jednostavna. Maitreya se prisjetio kako mu je to objasnio Parashara kad je imao deset godina. "Reci mi", upitao gaje, "kako se osjećaš u dva sata poslije ponoći?" "Onda spavam", odgovorio je Maitreya. "A kad bi te netko probudio?" "Bio bih pospan." "Točno. Zato jer na nebu nema Sunca koje daje život i budnost. A kad bi tada morao raditi nešto što zahtijeva veliku budnost, primjerice učiti, to bi ti bilo teško i uspjeh vjerojatno ne bi bio velik. Bilo bi to kao da plivaš uz struju: jako se trudiš, a učinci su mali. Isto tako, za sve aktivnosti postoje povoljni i nepovoljni trenuci. Biti mudar, znači djelovati u pravome trenutku." Tako gaje podučio Parashara, a zatim mu objasnio mnoge detalje

koji su mu omogućili da izabire prave trenutke za različite aktivnosti. Naučio je kako drugima pomoći da u svakom trenutku plivaju "niz struju", s podrškom ogromne inteligencije koja upravlja čitavom prirodom. I sam je često rabio ta načela iako mu se, to mora priznati, katkad činilo da unatoč tome osjeća otpor. A možda su to bili njegovi unutarnji otpori, zidovi koje je sam izgradio ne bi li zaustavio nezaustavljivo. Baš tako se osjećao sada, razmišljajući o danu kad je otpočelo njegovo učenje. Ispravna muhurta zahtijeva da se obrazovanje, posebice obrazovanje u đjotišu, započne uz blagoslov Saarasvatha Joge ili Vidhja Joge. Joge su kombinacije planeta, znakova i sazviježđa. Kad se neka Graha (planet) nađe u nekom povoljnom Rašiju (znaku) ili Nakšatri (sazviježđu) ili u posebno povoljnom odnosu prema drugim Grahama, kaže se da tvori određenu Jogu. Kombinacije koje spadaju pod naziv Saarasvatha Joge nastaju uglavnom posebnim odnosima Surje, Ćandre i Budha (Sunca, Mjeseca i Merkura). Vidhja Jogu tvori Šukra (Verfera). Njegov djed Kusaru izabrao je Šukrinu Vidhja Jogu (to je učinio namjerno, Maitreya u to nije sumnjao), i to zato jer je Šukra učitelj demona ili Asura. Drugim riječima, takav početak povoljan je ako se pripremaš za susret s velikim neznalicama te im želiš prenijeti neko znanje. Tko bi to mogao učiniti bolje od Šukre? A sam Bog zna da će Maitreyi, tamo kuda odlazi, trebati upravo takva podrška. U vrijeme kojeg se sada tako živo prisjetio, Venera je bila u znaku Riba, na dvadeset sedmom stupnju ("stepenici" - tako se izrazio njegov otac), što se za nju smatra stupnjem najveće egzaltacije, ili uzvišenosti. I to je bilo u petak, dan kojim Šukra inače upravlja i koji je povoljan za sve aktivnosti koje mu pripadaju. U takve dane Šukra je najmilosrdniji. Obilno daje svoj blagoslov i podršku svima koji to zatraže. A počevši svoje naukovanje u tom trenutku, Maitreya je upravo to i učinio. Nije zatražio podršku Surje koji bi mu dao vlast i autoritet, ni podršku Ćandre koji bi ga učinio blagim i mudrim, pa čak ni podršku Gurua, planeta Jupitera, kojim bi dobio osobitu moć podučavanja; zatražio je podršku bjeloputog Šukre obučenog u odjeću bijelu poput planinskog snijega; Šukre jahača na bijelom konju mudrosti; tajanstvenog i mističnog Šukre koji u ruci drži tajne spise nedostupne ljudskim očima; onog istog Šukre koji je jedini, baš jedini od svih bogova sposoban uopće se približiti bićima koja su tako strašno posrnula da ih se mora nazivati demonima. Učitelj demona! Da, njegova podrška je sada potrebna Maitreyi.

10 Vode majke Sarasvati mirno su tekle na izgled nezainteresirane za Maitreyu i njegove misli. Struja je bila spora i na mjestima kao da je oklijevala. Tada bi izgledalo kao da je, s rijekom, usporilo i

vrijeme. Odrazi sunca, neba i oblaka o glatku tekuću površinu bili su znakovi vječnosti, zarobljeni u jednom, prolaznom trenutku. Maitreya je zastao promatrajući to čudo. Ništa se nije micalo, čak je i trava prestala šuštati, a ptice su utihnule. Kad bi samo mogao zadržati ovaj trenutak, pomislio je. Kad bi mogao nekako učiniti da Sarasvati vječno teče i da ovo, njegovo vrijeme, nikad ne prođe. To ne možeš učiniti, rekao je sam sebi, čak ni uz Šukrinu podršku. A ipak, na jednoj drugoj razini, to je zadatak koji će uskoro preuzeti na sebe. Nije dugo promatrao rijeku. Sjećanja su se brzo vratila i on je nastavio hodati zadubljen u misli. Riječ "vidhja" povezana je s vidiocima i sa svjetlom koje oni vide. Ona istodobno označava sjaj koji pripada Sukri. Izbor takve Joge za početak njegove misije u skladu je i s njegovim Raši Kundalijem - slikom nebeskog svoda kakva je bila u trenutku njegova rođenja. Šukra je njegov Lagneš - vladar ascendenta ili Lagne. Kako god okrenuo, pomislio je, bolje bi mi bilo da se pomirim s tim i da pokušam naći zajednički jezik s planetom s kojim dijelim tako mnogo toga. Dobro je razumio Šukrinu ulogu u danu odabranom za početak njegovoga školovanja. Međutim, bilo je tu još nešto. Nešto tajanstveno i nedokučivo, a za što nije imao pravoga objašnjenja iako je slutio mnogo više od onog što je mogao izraziti. "Mjesec je dobio blagoslov Đješte", bio je rekao njegov otac, "i sada družbuje s Mulom, prvim sazviježđem u velikom nizu." Bila je to jedna od onih stvari koje Maitreya nije mogao nikako povezati sa svojim iskustvom, a niti s uobičajenim načinom stjecanja znanja. Bila je to spoznaja koja je pripadala rišijima - vidiocima koji su znali. Znanje rišija bilo je intuitivno, stečeno samo po sebi, bez potrebe za učenjem. Još na samom početku svojeg naukovanja, kao mali dječak, Maitreya je morao naučiti dvadeset sedam podjela zodijaka. Bile su to Nakšatre ili sazviježđa od kojih svaka obuhvaća 13 stupnjeva i 20 minuta nebeskoga kruga. Riječ "nakšatra" označava "ono što nikad ne nestaje". Kaže se da su Nakšatre kćeri Dakše Prađapatija, Brahminog učenika s posebnom zadaćom da održava proces evolucije. Svaka Nakšatra ima svoje značenje i svoju ulogu u životu svemira i svakog pojedinca. Položaj Candre ili Mjeseca u određenoj Nakšatri važan je za određivanje kvalitete određenoga dana. Budući da Candra u svakoj Nakšatri provede otprilike jedan dan, značajke jednog dana mogu se znatno razlikovati od značajki sljedećeg. Početak Maitreyinog učenja obilježila je Mula Nakšatra, korijensko sazviježđe. To je jedna od najzanimljivijih Nakšatri, obdarena istodobno okrutnošću i snažnom, upravo demonskom motivacijom za zadovoljenjem potreba sjedne strane i posvemašnjom duhovnom preobrazbom s druge. Mula Nakšatrom upravlja Niritti, boginja smrti; ona od koje strepe, ali koja doista donosi temeljite preobrazbe.

Iako po sebi strašna, Mula je prožeta satvom, istinom ili čistoćom koja je potrebna za duhovni napredak. "Kako je to neobično!" uskliknuo je Maitreya glasno, zastavši iznenada. "A istodobno savršeno skladno! Nad mojim je učenjem bdjela Niritti, užasna boginja uništavanja. I sve do ovoga trenutka uzdao sam se u njen blagoslov, misleći da ću je nekako zadovoljiti svojom posvećenošću učenju. Međutim, Niritti je čekala svoj trenutak i nametnula mi preobrazbu na način koji nisam očekivao." Odmahnuo je glavom, kao u nevjerici, a zatim nastavio hodati udubljen u misli. Osim te nezgodne smjese demonski nasilne žudnje i potpune duhovne preobrazbe, Mula Nakšatraje značajna po još nečemu: nosi naziv korijenska jer od nje sve počinje: ona je korijen ili središte oko kojeg se sve drugo okreće. Prisjetio se kako mu je jednom tu značajku Mula Nakšatre objasnio Parashara. Maitreya je tada mogao imati oko četrnaest godina. "Znaš li zašto se Mula Nakšatra, iako devetnaesta po redu, naziva korijenskom?" upitao gaje Parashara. Maitreya je odmahnuo glavom. U to vrijeme mu mnogo toga nije bilo jasno u svezi đjotiša i načina kako je takvo znanje moglo uopće biti spoznato. "Upoznat si s činjenicom da je Zemlja, planet na kojem živimo, okrugla i da se vrti oko Sunca kao svojeg središta?" pitao je dalje Parashara. Naravno daje Maitreya s tim bio upoznat. Pa još kad je bio na samom početku učenja, natjerali su ga da sluša izlaganja Surja Sidhante. Bili su to dosadni sati ispunjeni matematikom i astronomijom putem kojih se Maitreya trebao upoznati sa znanjem o materijalnom svemiru. Ipak, katkad gaje Surja Sidhanta uspjela privući i zabaviti neobičnim izrazima. Primjerice, dobro se sjećao kako se opisuje činjenica da je Zemlja zapravo okrugla. I posvuda na globusu ljudi misle da je njihovo mjesto najviše, govorila je Surja Sidhanta. Ali budući da je Zemlja okrugla - koje je mjesto najviše, a koje najniže ? Zbog toga jer su im tijela malena, ljudi, gledajući u svim pravcima s mjesta na kojem se nalaze, primjećuju da je Zemlja, iako okrugla, poput plosnatog kotača. Tada se tome slatko smijao jer ga je još otac naučio da ono što vidiš nije uvijek stvarnost kakva jest i nije mogao zamisliti da postoje ljudi koji misle daje Zemlja ravna poput kotača. Međutim, bilo je važno da 53. i 54. stih dvanaestog poglavlja Surja Sidhante progovore o tome, ma koliko god to njemu bilo neobično ili smiješno. "Dobro", nastavio je Parashara. "Znaš daje Zemlja okrugla i da se kreće oko Sunca. Ali, što misliš, da li Sunce miruje ili se i ono kreće?" Sada se Maitreya zamislio. Palo mu je na pamet nekoliko misli. Prvo, budući daje već naučio daje u svemiru sve u pokretu, bilo bi

neobično da Sunce miruje. Ali, s druge strane, Sunce je izvor života, sjedište božanskog Surje, a kao takvo moglo bi predstavljati onu nepomičnu točku oko koje se okreće sve drugo. Odmah nakon te misli, palo mu je na um još nešto. Kako je moguće ustanoviti da se Sunce kreće? Za Zemlju je bilo lako - prividno se kreće Sunce, ali odnos kretanja drugih planeta prema Zemlji, njihova povremena retrogradnost (prividno kretanje unatrag) i još neki drugi razumom dokučivi činitelji, jasno ukazuju na ispravan zaključak. Međutim, kako promatranjem i razumom doći do zaključka da se Sunce kreće? Budući daje bio u dobi kad je katkad teško izraziti svoje misli, Maitreya je samo promucao: "Pa, ne znam." "Objašnjeno ti je", nastavio je Parashara, "daje naš Sunčev sustav dio velike, vrlo velike skupine zvijezda koja se naziva galaksija. Galaksija ima svoje središte oko kojeg se okreću sve zvijezde u njoj. To središte, gledano sa Zemlje, nalazi se u Dhanur Rašiju, u znaku Strijelca, točnije na njegovom početku u Mula Nakšatri. To je Višnunabhi, Višnuov pupak. Kroz tu točku do nas dolazi svjetlost središnjeg galaktičkog Sunca, nevidljiva našim tjelesnim očima. To je duhovni centar našega života i zato se Mula Nakšatra tako zove ona je korijen." "Dhanurom ili Strijelcem upravlja Guru", nadovezao se Maitreya iznenada se ohrabrivši. "Guru je veliki učitelj i davatelj blagoslova. Ne nastaje li ta njegova značajka upravo iz činjenice da je Višnunabhi smješten u znaku kojim upravlja Guru?" Parashara ga je pogledao sa smješkom. Za trenutak je Maitreya imao osjećaj da će ga potapšati po glavi što bi bio nezabilježen čin ljubaznosti. Ipak, Parashara je samo rekao: "Bravo dječače! Počeo si shvaćati bit đjotiša koji je unutarnja svjetlost." Međutim, jednom ohrabren, Maitreya je bio nezaustavljiv. "Ima još nešto!" uskliknuo je. "Mulom upravlja Ketu, također duhovni planet, zapravo Mokša Karaka - označitelj prosvjetljenja ili duhovnog oslobođenja. I ta je značajka tu zbog Vishnunabhija u Muli, zar ne?" Bili su to zvjezdani trenuci Maitreyinog učenja. Uživao je u njima, kao stoje u njima, znao je to dobro, uživao i Parashara. Obojica, i učenik i učitelj, bili su obdareni točnim i izrazito razlučujućim intelektom. Obožavali su pravilnost i sklad. A kad bi pronašli sklad u đjotišu, kojeg je bilo u izobilju, njihova bi srca zaigrala. Parashara je bio iskusan učitelj, ali je najviše uživao kad bi vidio kako njegov učenik postaje samostalan, kako zahvaća one dubine do kojih ga on sam nije mogao dovesti. To je bila vrijednost savršenog učitelja dovesti učenika do spoznaja i uvida koji su njegovi vlastiti - a Parashara je bio vrlo, vrlo blizu tome. S druge strane, Maitreyin radoznao duh najviše je uživao u istraživanju. On nije volio nametanja, pravila koja bi morao naučiti pa zatim slijepo primjenjivati. O, morao je naučiti napamet mnogo toga, posebice u početku.

Međutim, srce đjotiša bilo je nježno, tajanstveno i skriveno. Iako je zahtijevao matematičku točnost, ono pravo u đjotišu bilo je izvan dohvata matematike. Do njegove duše nije se moglo doći pravilima. Bilo je to učenje koje zahtijeva punu osobnost, razvijen intelekt i toplu osjećajnost. Štoviše, zahtijevalo je i sposobnost tanahne spoznaje koju su posjedovali samo rišiji: intuiciju duhovno razvijene osobe. Sve u svemu, bila je to glazba koja je prijala njihovim ušima. Katkad bi se toliko zanijeli u nju da su prošli sati, a da oni to nisu primijetili. Samo bi ih iznenada prva zraka jutarnjeg sunca podsjetila da su još jednu noć proveli obasjani unutarnjim svjetlom đjotiša. Razmišljajući sada o tome, Maitreya se smiješio. Što god se dogodilo, pomislio je, bilo je vrijedno toga. Čak i ako završi tako kako izgleda da će završiti, bilo je vrijedno truda i to svaki trenutak, svaka sekunda. Ni za čim, baš ni za čim ne mora žaliti.

11 Tako je početak Maitreyinog učenja bio obilježen mistikom Šukre i naglom i temeljitom duhovnom preobrazbom Višnunabhija i Mula Nakšatre. Nikad nije saznao odgovor na svoje pitanje o tome kako se došlo do spoznaje o galaktičkom središtu. Pitao je, ali Parashara nije odgovarao. Istina je da nije bio previše uporan jer mu se činilo da to znanje pripada jednom drugom vremenu, možda davnoj prošlosti, a možda i dalekoj budućnosti i da ga je svakako vrlo teško objasniti na običan način. Prihvatio je činjenicu da će na taj odgovor još malo pričekati i nije se bunio. Međutim, činjenica da su Mula Nakšatra i neobjašnjivo galaktičko Sunce umiješani u njegovu sudbinu podsjetila gaje na nešto drugo iz njegova života, a što je zasigurno bilo jednako tako neobično i tajanstveno. Bila je to priča o njegovom ocu, Bhaskaru. Tog dana, kad je Maitreyi bilo pet godina i kad je trebalo započeti njegovo učenje, Bhaskar je bio posebno nježan prema sinu. Posvetio mu je cijelo popodne zabavljajući ga pričama o dalekim krajevima koje je posjećivao. Maitreya je slušao i smijao se: i on bi volio putovati s ocem, samo daje smio. Osim što je imao mnogo krava koje je s uživanjem vodio po pašnjacima uz rijeku Sarasvati, Bhaskar je bio sangadi, što je značilo čuvar svete posude. Obveze sangadija nisu bile male jer čuvara nije bilo mnogo. Postojeći sangadiji putovali su po selima uz rijeku i sudjelovali u obrednim svečanostima. Zapravo su bili tu kao nositelji svete posude u kojoj se pripremala soma, ili barem ono što je običnim ljudima bilo poznato pod tim imenom. Sangadi je bio zaštitni znak njihove kulture koja se prostirala daleko na zapad i sjever, sve do mora i dalje. Bio je to neobičan predmet koji se sastojao od dva dijela. Gornji dio je bio poput vrlo šiljatog stošca s rupom na vrhu. U njega je bio ugrađen mehanizam kojim

se cijeli stožac okretao pa je mogao poslužiti poput bušilice. Međutim, unutar stošca nalazili su se drveni i glineni dijelovi koji su se poradi vrtnje trli jedan o drugi, meljući mogući sadržaj stošca na vrlo sitne komadiće. Stoje zapravo bilo u tom gornjem dijelu sangadija, nitko nije znao osim samih čuvara, a pričalo se da čak ni oni o tome ne znaju ništa te da je znanje o tome kako načiniti sangadi izgubljeno. Zato je, govorili su zloguki ljudi, čuvara sve manje i manje jer sangadi se vremenom istroši, a nitko ne zna kako ga obnoviti. Možda je to bilo točno, a možda i ne. Istina je daje Bhaskar kao jedan od sangadija (izraz se rabio i za svetu posudu i za njenog čuvara) često putovao da zadovolji obredne potrebe mnogih sela uz obalu rijeke Sarasvati. Donji dio sangadija zapravo je bio oveći kotao u kojem se kuhao sadržaj usitnjen u gornjem dijelu. Cijeli se sangadi mogao lako nositi na ramenima zahvaljujući posebnim ručicama učvršćenim na donjem dijelu. Sangadi je bio dio svih važnih svečanosti, iako se njegov pravi značaj očito izgubio u magli vremena. Bhaskar i njemu slični sada su tek obredno mljeli razne mješavine trava i drugih sastojaka koje su pripremali seoski svećenici. Ipak, neobičan lik sangadija mogao se naći na svim ukrasnim glinenim i kamenim pločama, kao i na pečatima koji su čuvali druge obredne predmete. Taj pomalo izgubljen posao Bhaskar je obavljao ozbiljno i savjesno, ali bez previše volje. Njegovo je srce bilo na nepreglednim pašnjacima uz njegovu stoku. Nije previše volio društvo, a istina je da su se i drugi držali podalje od njega. Nije da ga nisu voljeli štoviše, kad je bilo potrebno, tražili su njegov savjet ili posredovanje u nesporazumima jer je iz njega izvirao autoritet kojeg nije bilo lako pobiti - međutim, ako ga nisu trebali, bilo je bolje da mu nisu u blizini. Kao daje bio presnažan za obične ljude; kao da se u njega uselilo nešto od sunčevog imena kojeg je, po želji svojeg oca Kusarua, pomalo nevoljko nosio. Zapravo, problem s Bhaskarom, a preko njega i s Maitreyom, upravo je i bilo pitanje Kusaruova očinstva. Maitreyi je bilo osam godina kad su ga dječaci iz njegova sela nazvali lažljivcem jer je rekao daje bio kod svojeg djeda Kusarua. "Kako to mislite?" uznemirio se Maitreya. "Kusaru nije tvoj djed", odgovorio mu je jedan od njih. "Bhaskar je dijete Sunca kojeg je Kusaru našao pokraj svoje pećine. A ako Kusaru nije Bhaskarov otac, onda nije ni tvoj djed." Zbunjen i uznemiren, Maitreya je jedva dočekao da se otac navečer vrati kući. Morao je razjasniti to pitanje i to je učinio vrlo izravno: "Tata, da li je Kusaru tvoj pravi otac i moj pravi djed?" Za njega je to bilo ozbiljno pitanje pa nije očekivao smijeh kao reakciju na njega. Bhaskar se doista počeo smijati, ali više zbog Maitreyina nastupa nego zbog sadržaja pitanja. Maitreya je tek kasnije saznao daje odgovor na to pitanje bio središnja tema života njegova oca.

"Vidim da si malo odrastao, moj dječače", rekao mu je otac tada. "Dođi, sjedni pokraj mene pa ću ti ispričati tu priču onako kako je bila ispričana meni." Maitreya je sjeo na prostirku ispred oca koji je na trenutak zatvorio oči a zatim uzdahnuo i nastavio: "Najprije da razjasnimo što to znači "pravi" otac ili djed. Ti si, primjerice, moje dijete: nastao si iz moje ljubavi prema tvojoj majci, Tarapati. Iako si začet putem tijela, to nije razlog zbog kojeg si mi "pravi" sin. "Pravi" sin si mi zbog toga što te volim i što zbog te ljubavi sudjelujem u tvojoj evoluciji. Da li razumiješ to što ti govorim?" "Što znači to da sam začet putem tijela?" upitao je Maitreya. Izgledalo je kao da je tim pitanjem zbunio oca, ali je ovaj brzo nastavio: "Dio mojeg tijela u tvojoj je majci sazrio i postao tvoje tijelo." Maitreya je polako kimnuo glavom, još uvijek pomalo nesiguran u sve to. "Objasnit ću ti to na drugi način", nastavio je otac. "Ja sam tvoj pravi otac, zar ne?" "Da", rekao je Maitreya. "Reci mi, tko je tvoja prava majka?" "Tarapati je moja prva majka, a Utapati moja druga majka." "Točno. Imaš dvije majke po srcu, kao što ja imam dvije žene po srcu. Ali u tijelu, tvoja majka je samo jedna i to je Tarapati. Unatoč tome, kad bi Tarapati otišla, Utapati bi i dalje bila tvoja prava majka, zar ne?" Dječak Maitreya je šutnjom potvrdio riječi svojega oca, a odraslog Maitreyu koji se svega toga prisjećao na obali rijeke ispunile su uspomene na ljubav i nježnost koju je tako obilno primao u djetinjstvu. Njegov otac Bhaskar oženio je Tarapati i Utapati, sestre blizanke, rođene u razmaku od deset minuta. Međutim, taj je vremenski razmak bio dovoljan da izgledom i karakterom razdvoji dvije žene kao što sumrak razdvaja dan i noć. Kad je kasnije Maitreya naučio đjotiš na primjeru svojih majki spoznao je vrijednost točnosti. Tarapati je rođena s ascendentom u Vrishabhu (znaku Bika), a deset minuta je bilo dovoljno da Utapati bude obilježena Mithunom (znakom Blizanaca). Međutim, dogodilo se i to da je između njihovih rođenja završio jedan mjesečev dan ili Thiti i započeo drugi. Štoviše, završila je Purnima ili dan punog mjeseca, a s njim i Šukla Pakša ili svjetla strana noći, te je počeo Prathamai, prvi mjesečev dan drugog ciklusa, Krišna Pakše ili tamne strane noći. Izgleda daje upravo to obilježilo dvije sestre: doista su bile poput dana i noći. Iako su sličile jedna drugoj, posebice ako ste sličnost tražili, izgledom i dojmom koji su ostavljale, bile su potpuno različite. Tarapati je bila poput punog mjeseca, svijetla i bijela. Kosa joj je bila svijetlosmeđa, lice punašno, a tijelo meko i zaobljeno.

Utapati je bila poput sjajne noćne zvijezde: kose crne poput uglja i tamne, tamne puti. Bila je samo centimetar viša od starije sestre, ali mršava i izduženog lica tako daje izgledala vitko i tanahno. Tarapati je, optimistična i sretna, uvijek zračila nekom pozitivnom energijom, a Utapati su često mučile sumnje i nove je zamisli prihvaćala s oklijevanjem. Ipak, imale su nešto zajedničko: rođenje blizu procijepa između dva znaka učinilo ih je osjetljivim za utiske koji dolaze s one strane materijalnog svijeta. Tarapati i Utapati bile su poput intuitivnog barometra. Dogodilo se da bi Tarapati jedne noći sanjala san koji predskazuje, a druge bi noći Utapati odsanjala nastavak. Ili bi sanjale isti san u kojem bi bile zajedno i ujutro o njemu pričale kao da su bile na zajedničkom izletu. Odmalena su ih pripremali da budu dobre domaćice i vješte tkalje. Taj su zanat dobro naučile i kasnije tako pomagale Bhaskaru da se prehrane. Sve je ukazivalo na to da će pronaći dobrog muža i sretno proživjeti svoj život. Pretpostavljalo se da će to biti zajedno, jer unatoč razlikama, sestre nisu mogle zamisliti kako bi to izgledalo razdvojiti se. Jedina neobična stvar u njihovu životu bili su snovi i predosjećaji koje su dijelile među sobom, ali su ih rijetko objašnjavale drugima. Jednom prilikom, kad je Bhaskar bio izvan kuće, Tarapati i Utapati odlučile su svome sinu Maitreyi ispričati nešto što, kako su rekle, nisu ispričale nikome do sad. "Bio je to jedan san", rekla je Tarapati. "Imale smo deset godina tada", nadovezala se Utapati. "Sanjale smo zajedno, znaš već - svaka u svojem krevetu, kako se penjemo po strmom puteljku uz planinu", nastavila je Tarapati. "Bio je toliko uzak da smo jedva išle usporedno, ali smo ipak nastavile jer nismo željele hodati jedna iza druge." "Kad smo došle na vrh planine", ubacila se Utapati, "tamo je sjedio jedan vrlo star čovjek. Očito je meditirao pa smo tiho sjele do njegovih nogu." "Zatim je on otvorio oči", opet je preuzela Tarapati, "nasmiješio se i rekao nam da smo na ovaj svijet došle ispuniti posebnu svrhu." "Na to se Tarapati nasmijala", rekla je Utapati i prijekorno pogledala sestru. "Zamisli, usudila se reći tom mudracu da su svi ljudi na ovaj svijet došli ispuniti posebnu svrhu!" "Pa što, tako sam i mislila", odgovorila joj je Tarapati. "Osim toga nije mi zamjerio. Nasmijao se i rekao da je to točno, ali daje naša posebna među posebnima." "Kad smo ga upitale o čemu se radi", nastavila je Utapati, "nije nam želio reći. Samo je rekao da ostanemo zajedno." "A mi smo se zajedno probudile", nasmijala se Tarapati. Bila je to polušaljiva priča kojoj Maitreya ne bi pridavao previše pozornosti da mu nekoliko dana kasnije, kad je već zaboravio na to, nije prišla Utapati i tiho ga zapitala sjeća li se toga što su mu pričale.

Odgovorio je da se sjeća, a Utapati mu je tiho prošaptala u uho: "Mislim da si ti ta posebna svrha zbog koje smo ovdje." Maitreya ju je tada začuđeno pogledao, ali nije stigao ništa reći jer je Utapati nastavila: "I znaš što: Tarapati i ja kasnije smo prepoznale starca s planine. Pojavio se u našem životu, sasvim od krvi i mesa. Što misliš, tko je to?" Maitreya ju je blijedo promatrao ne znajući što da kaže. "Nemoj to spominjati svojem ocu, ali bio je to tvoj djed. Kusaru." rekla je Utapati.

12 "Moj djed Kusaru", uskliknuo je glasno Maitreya ponovno zastavši na obali rijeke. "Izgleda daje on od početka znao za sve, pa čak i da je brižljivo pripremao scenu za svrhu poznatu samo njemu." Zatim je ponovno zašutio i nastavio hodati. U mislima se vratio na Utapati i njene riječi o njemu kao o njihovoj svrsi. Ipak nije imala sasvim pravo, pomislio je. Taje svrha mnogo veća, a ja sam samo sredstvo preko kojeg će se ostvariti. Međutim, sa svojeg majčinskog stajališta Utapati, naravno, nije griješila. Osim toga, do tog zaključka nije bilo teško stići jer su Tarapati i Utapati već vrlo rano otkrile da imaju još nešto zajedničko: strastvenu i potpunu ljubav prema Bhaskaru. Imale su četrnaest godina kad je obavljeno vjenčanje, ali su zajedničko domaćinstvo osnovali tek nakon tri godine. Bhaskar je u to vrijeme bio navršio trideset godina i pod pokroviteljstvom Kusarua preuzeo titulu i obvezu sangadija. Nakon godinu dana Tarapati je zanijela. Utapati nije. Iako im je bilo teško (Utapati je, začudo, tu situaciju lakše podnijela nego Tarapati), sestre su ostale povezane kao i prije. Kad se rodio, Maitreya je doista imao dvije majke. Poslije su ga naučili daje Tarapati "prva" majka, a Utapati "druga". Tako je i ostalo jer se dogodilo da nakon njega ni jedna od Bhaskarovih žena nije bila blagoslovljena djetetom. Ijedna i druga bile su mu majkom iako je bilo razlike u njihovom odnosu prema njemu. Tarapati je bila nježna i brižna, a Utapati ozbiljna i mudra. Tarapati je plakala s njim kad bi pao, a Utapati ga je naučila kako da ne pada. Tarapati je bila utjeha, a Utapati poduka. Međutim, u njihovu ljubav, sasvim jednaku ljubav, Maitreya nikad nije sumnjao. I zato je u tom trenutku kojeg se sada prisjećao, mada još malen i zbunjen pitanjem "začeća u tijelu", nakon očeva objašnjenja o dvije "prave" majke po srcu, radosno kimnuo glavom dajući tako na znanje daje shvatio i da se slaže. "Vidiš", nastavio je otac. "Kusaru možda nije moj otac po tijelu, ali je svakako i bez sumnje moj pravi otac i tvoj pravi djed." "A tko je onda tvoj otac po tijelu?" upitao je Maitreya. Na to se Bhaskar zamislio. Nije bilo pravog odgovora na to pitanje.

U svakom slučaju, on ga nije znao. Ono što mu je o tome ispričao Kusaru, bilo je manje-više ono što su, prema seoskim pričama, znali mnogi ljudi nadaleko uz i niz tok rijeke Sarasvati. Nitko nije znao koliko godina ima Kusaru. Oduvijek je izgledao poput starog pustinjaka i nitko se nije mogao sjetiti da je ikada bio mlađi. Nije imao rođaka u blizini, a nitko također nije znao odakle je došao. Živio je u pećini duboko u šumi na desnoj obali rijeke. Oduvijek je bio tamo pa su čak i seoski starci o njemu govorili kao o "starom" pustinjaku. Izgledalo je daje Kusaru dio krajolika; nerazdvojni dio života i sjećanja koje se izgubilo negdje u magli vremena. Živio je sam, pod zavjetom celibata. Katkad je primao poklone u hrani i odjeći zauzvrat za svoje liječiteljske usluge. Slovio je kao veliki vaidhja - onaj koji liječi. Zapravo, o njemu se govorilo daje potpuno svladao tajne ajurvede, znanosti o životu i zdravlju koju su ljudi primili od bogova te da, između ostalog, poznaje tajnu besmrtnosti. Pričalo se da je star nekoliko tisuća godina te da će ovdje biti još neko vrijeme dok se ne ispuni neka neznana svrha zbog koje je odlučio tako dugo ostati u zemaljskom tijelu. No, sve su to bile nepotvrđene priče. Ništa od toga nije izašlo iz ustiju samog Kusarua. On je, zapravo, govorio vrlo malo i to uvijek i jedino kao odgovor na pitanje. Katkad bi i to prešutio, smatrajući valjda da pitanje nije vrijedno odgovora ili da ga onaj koji pita ne mora čuti. Drugim riječima, Kusaru je oduvijek živio u svojoj pećini, ljudi su oduvijek pričali da ispunjava neku nepoznatu misiju, ali sve je izgledalo mirno i uobičajeno do trenutka kad se nije pojavio Bhaskar. Dogodilo se to iznenada - takve stvari se uvijek događaju iznenada, ali u ovom slučaju iznenađenje je bilo mnogo veće. Naime, posjetiteljima svoje pećine Kusaru je predstavio trogodišnjeg dječaka rekavši da je to njegov sin. Isprva je bilo mnogo čuđenja i pitanja koja, naravno, nikad nisu bila upućena samom Kusaruu. Primjerice, ljude je zanimalo kako pustinjak u celibatu može dobiti sina? Također, ako je prekinuo svoj celibat gdje je dijete bilo tri godine? I gdje je majka? Zašto nije s njim? No, nakon nekog vremena čuđenje je prestalo, ljudi su se navikli na činjenicu da je među njima Bhaskar i čekali da dječak odraste. Zapravo, čuđenje se pretvorilo u očekivanje potaknuto pričom o Bhaskarovu rođenju. Svi su mislili da su stare legende potvrđene i da je Kusaru doista ostao u tijelu tisućama godina zbog neke svrhe i da će se ta svrha pokazati kroz Bhaskara. Očekivali su čuda, božanske intervencije i velika djela koja će im Bhaskar pokazati. Možda je upravo to očekivanje učinilo od Bhaskara usamljenika. Nije se mogao družiti s drugom djecom jer su ga dočekivala s divljenjem i strahopoštovanjem. Odrasli su mu povlađivali, pozorno važući njegove riječi, tražeći u njima tajne naputke, a možda samo skupljajući bodove za neka buduća vremena kad će Bhaskar, mislili

su, biti moćan čovjek. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da je Bhaskar dobar, jako dobar čovjek, ali daje i sasvim običan. Volio je raditi sa stokom, a jedino po čemu je bio poseban bila je dužnost sangadija za koju se počeo pripremati još kao dječak. Kusaru se i dalje ponašao kao da se ništa ne događa. Nastavio je sa svojim poslom liječitelja; i dalje je bio šutljiv i ogrljen tajnom. Ipak, očekivanja ljudi mora da su ostavila traga i na samom Bhaskaru. Mora daje i on sam tražio nešto posebno u svojem životu, neku svrhu ili božansko nadahnuće. Vrijeme je prolazilo, a njemu je postalo jasno da toga neće biti i on se sve više povlačio u sebe. Jedini pravi prijatelji pojavili su se u liku njegovih žena Tarapati i Utapati koje je zavolio još kad ih je prvi put ugledao kako pjevaju na obali rijeke. Bio je sumrak, a one su izgledale poput dvije mjesečeve zrake sišle s neba da bi mu pokazale ljepotu i radost života. Ušle su u njegov svijet da ostanu i da ga prate kuda god išao. Bhaskar je to znao i od tog trenutka prestao misliti o nekakvoj tajnoj sudbini koja mu je navodno namijenjena. Počeo je živjeti mirno, zadovoljan i sretan s onim što ima. Kad je došao Maitreya, njegova je sreća bila potpuna. Pomirio se sam sa sobom pa čak nije bio nesretan što nema još djece. Bio je malo zabrinut zbog Utapati - bojao se da bi ona mogla patiti jer nema "svojeg" djeteta po tijelu - ali kad je vidio daje ona zapravo mirnija i sigurnija u sebe nego Tarapati, te da Maitreyu također smatra svojim sinom, sve je sjelo na svoje mjesto i život je tekao dalje, usporen i miran poput širokih voda majke Sarasvati. I sada gaje njegov sin pitao o ocu po tijelu. To je zbunilo Bhaskara. Ili, bolje reći, vratilo gaje unatrag podsjećajući ga na sve one godine traženja i očekivanja, te na pitanja na koja mu Kusaru nije želio ili nije mogao dati odgovore. Ipak, osjetio je daje sve to daleko iza njega i kao da ga se više ne tiče. Mogao je slobodno i bez strasti govoriti o svemu. "Reći ću ti ono što znam o svom rođenju", odgovorio je Bhaskar svojem sinu Maitreyi. "To je ono što mije ispričao Kusaru. Mislim daje u redu da ja to ispričam tebi." Opet je uzdahnuo i nastavio: "Nisam siguran koliko je od svega toga istina, a koliko parabola koju je Kusaru uporabio da bi me podučio, ali on kaže daje moj dolazak k njemu organizirao Ganeš." Maitreya je iznenađeno pogledao oca. "Da", nastavio je ovaj. "Upravo taj, pravi Ganeš. Ne neki čovjek koji nosi njegovo ime, a ne niti kip poput ovoga", pokazao je pritom na Ganeša izrezbarenog u tamnome drvu koji je oduvijek stajao na kućnom oltaru. "Kusaru je rekao da je razgovarao s pravim Ganešom. Rekao mi je da se Ganeš pojavio pred njim u jednoj meditaciji i zamolio ga za uslugu." "Ganeš je Kusarua zamolio za uslugu?" ubacio se Maitreya. Vjerovao je da postoje ljudi koji mogu izravno razgovarati s božanskim

bićima, ali obično je to išlo u drugom smjeru: ljudi su molili bogove za usluge, a ne obratno! "Da, tako kaže Kusaru." potvrdio mu je otac. "I kakva je to usluga bila?" pitao je Maitreya. "Pa, eto, bilo je potrebno da prihvati jednog malog dječaka koji je ostao bez roditelja i kojeg su neki loši ljudi zlorabili. Kusaru je bio zbunjen jer nije znao što će on s malim djetetom u pustinjačkoj pećini, ali gaje Ganeš uvjerio da će sve biti u redu, samo ako pristane. Budući da Ganeš nije netko kome se odbija molba za uslugom, Kusaru je pristao i sljedećeg jutra dječak je ušetao u njegovu pećinu." "I, to si bio..." zamucao je Maitreya. "Da, to sam bio ja. Tako izgleda." "Ali, odakle si došao?" "Ne znam", odgovorio je otac. "Ne sjećam se ničega prije toga, a i te prve godine s Kusaruom su mi u magli. Imao sam samo tri godine, znaš." Maitreya je nakon toga zašutio. Bio je premalen da bi dublje ispitivao 0 svemu tome, ali mu se priča svidjela i nekako je svojeg oca gledao drugim očima. Ima nešto posebno u čovjeku za kojeg se zauzeo Ganeš. Međutim, kad je pogledom ocu dao do znanja kako mu se divi, ovaj se smrknuo i odvratio pogled. Maitreya to tada nije razumio, ali je kasnije shvatio daje Bhaskar bježao od tereta posebnosti 1 da nije želio da ga itko smatra neobičnim, a najmanje njegov sin. Možda se bojao da će iznevjeriti njegova očekivanja i da će ga razočarati. Možda je u njemu još uvijek bilo vlastitog razočaranja zbog toga jer "svrha" nije ispunjena. U svakom slučaju, Maitreya je osjećao da to nije omiljena tema za razgovor. Ona se pojavila još samo jednom i to nakon nekoliko godina kad je Maitreya navršio jedanaestu. Čuo je razne priče o svojem ocu - još uvijek su bile aktualne, posebice u njegovoj nazočnosti. Izgleda daje od oca naslijedio dio njegove sudbine. Međutim, budući da vrijeme čini svoje, oštrica je zatupjela i Maitreya to nije osjećao kao pritisak. Priče koje je čuo bile su slične onoj koju mu je ispričao otac, ali ni jedna nije spominjala Ganeša. Bilo je mnogo dodataka o raznim božanstvima, sudbini i posebnoj misiji, ali Ganeša nije bilo. Kad je to spomenuo svojem ocu, on mu je odgovorio daje to zato što Kusaru nikome to nije ni ispričao osim njemu, Bhaskaru, a ostalo su ljudi izmislili ili naslutili. O Ganešu znaju samo njih trojica. A zatim je nastavio: "Reći ću ti još nešto. Kad sam ušao u špilju, kaže Kusaru, iza mene je bio neki čudan sjaj, zato me nazvao imenom koji nosim. Bhaskar, a to znači stvaratelj ili nositelj sjaja. A Ganeš se pojavio još jednom, kasnije." "I ti si ga vidio?" upitao je Maitreya. "Ne, pojavio se na isti način: Kusaru ga je vidio u meditaciji", odgovorio je otac. "Međutim, tada mu je rekao nešto za što te doista

molim da ne kažeš nikome." Maitreya je promatrao svojeg oca. Nekako je naslutio da će čuti nešto što već zna. Ipak, kimnuo je glavom i rekao: "Neću, možeš se osloniti na mene." "Kusaru mije rekao daje to bilo kad sam imao trinaest godina", nastavio je otac. "Ganeš mu se zahvalio za sve što čini za mene i rekao daje Ćandra, mjesec, odlučio poslati svoje kćeri na Zemlju i da on, Ganeš, smatra da za njih ne bi bilo boljeg supruga od Bhaskara te neka ih Kusaru potraži jer su upravo stigle." Maitreya je stajao širom otvorenih očiju i ustiju. Na sreću, Bhaskar je to protumačio kao čuđenje zbog onog što je rečeno. Nije mogao znati da je drugu stranu priče Maitreya već čuo od svoje majke Utapati i da mu je isto tako bilo rečeno da to ne spominje svojem ocu. "Molim te", nastavio je Bhaskar, "ne govori o tome majkama, možda bi ih to uznemirilo. Ali sve je to tako neobično. Ganešov drugi dolazak točno se poklapa s rođenjem Tarapati i Utapati, a Kusaru mi je to ispričao kad sam imao šesnaest godina i kad sam počeo razmišljati o ženama. To je bila neka vrsta upozorenja da ne srljam jer me, navodno, čeka ono pravo. On nije mogao tada znati za njih, barem ne na uobičajeni način. Ja sam na to kasnije zaboravio, a sjetio sam se tek nakon mnogo godina kad sam sreo Tarapati i Utapati." Malo je zastao, a zatim nastavio: "Znaš, za mene je sve to pomalo bolno jer mi se čini da mije nešto uskraćeno. Sa mnom su povezane mnoge tajne, a ja o njima ne znam mnogo. Ali, eto, sada sam ti rekao baš sve što znam, a sve drugo su samo priče."

13 Kako je neobična ljubav, mislio je Maitreya hodajući pokraj rijeke. Sve troje, i Bhaskar i njegove dvije žene, znali su nešto što su čuvali kao najstrožu tajnu, misleći da će se druga strana zbog toga uznemiriti. Činjenica daje majčinu priču čuo od Utapati nije ga nimalo zbunjivala - ako mu je Utapati to rekla, onda o tome, sasvim bez sumnje zna i Tarapati. Voljeli su se istinski, njih troje, i njihova je pažnja išla dublje od površinske uglađenosti. Maitreya je bio sretan zbog svojih roditelja. Osjećao je da su njihovi životi ispunjeni te da Bhaskar nipošto ne mora žaliti zbog nekakvog navodnog promašaja. S tom mišlju Maitreya je osjetio da se pomirio sa svojim djetinjstvom. Nije to bilo loše djetinjstvo, o ne, upravo suprotno! Kad bi ga birao ponovno, izabrao bi ga potpuno jednakog. Oči su mu bile vlažne. Rado bi zaplakao sad, ne od tuge, već od radosti i nježnosti. Nije bilo zamjerki, nije bilo dugova, ostala je samo posvemašnja ljubav prema ocu i majkama. Međutim, osjetio je i neku prazninu jer je shvatio da njegov život sada više nije vezan za

njihov. On mora krenuti dalje, a njihova sudbina više ga se neće ticati. Dali su mu tako mnogo, a sad će morati otići. Međutim, to je sudbina roditelja. Djeca ne pripadaju njima, niti roditelji djeci. Svi smo samo putnici. Želio im je sreću na njihovom putu. A što se tiče njegovog - sreća će i njemu trebati, u to je bio siguran. Međutim, sada se u igri pojavio jedan novi lik - Ganeš. Zanimljivo je da o njemu nije nikada previše razmišljao. Ganeš je bio nazočan cijelo vrijeme - u obliku crteža i slika, molitvi i zazivanja. Očevu priču je primio s čuđenjem, ali ju je ubrzo zaboravio. Bilo je mnogo drugih stvari koje je morao svladati, mnogo toga što je morao naučiti i doživjeti. Činjenica da se sada prisjetio Ganeša i moguće uloge koju je ovaj odigrao u njegovoj sudbini nije bila bez značaja. Ipak, bio je sklon pripisati je simbolici. Ne da odbacuje mogućnost izravnog kontakta (na kraju i sam je doživio neka iskustva koja se drukčije ne mogu objasniti), ali božanska načela katkad se izražavaju toliko prirodno da za tim nema ni potrebe. Ono što ostaje je skriveno značenje, poruka koja se prenosi simbolom ili znakom. Ganeš je inače nerazdvojno povezan s đjotišem. Svaka poduka koju je dobio od Parashare započela je zahvalom Ganešu. I tako su Maitreyine misli krenule u smjeru sjećanja na njegovo učenje. Bilo je tako mnogo toga, tako mnogo, a sve je počelo onog petka, na dan Vidhja Joge, izabrane za početak velike pustolovine zvane potraga za znanjem. Zanimljivo je da se samog susreta s Parasharom nije sjećao baš najbolje. Prijašnji dan i događaji s ocem bili su, kako izgleda, značajniji. Doveli su ga u pećinu uređenog i pripremljenog za inicijaciju. Njegov djed Kusaru sjedio je na prostirci od jelenje kože, a pokraj njega je sjedio još jedan čovjek. Izgledao je jednako pustinjački kao i Kusaru, ali je bio mlađi. Međutim, i tu je "mladost" nosio kao daju je odabrao, kao da je svjesno odlučio izgledati tako. Teško bi mu bilo pripisati neke godine. Bio je star, a opet, nekako i nije. Od tog prvog dana Maitreya se sjećao još samo trenutka kad je Parashara (bio je to on) ustao i izložio pogledu svoje dugačko tijelo. Dječak gaje začuđeno pratio pogledom. Stajao je ispred njega i podizao glavu tako dugo dok se nije nagnuo unatrag i skoro pao. Parashara je bio najviši živući čovjek, tako su govorili, a Maitreya doista nikada nije vidio nikog tako visokog. Zatim su Kusaru i Parashara pjevalipuđu, nudili cvijeće i voće Ganešu, Grahama i drugim božanstvima, meditirali i recitirali stihove iz raznih dijelova Veda. Sve zajedno, trajalo je oko dva sata. Maitreya se dosađivao, ali je ipak nekako izdržao. Na kraju, kad je sve bilo gotovo, Parashara mu je prišao, sagnuo se nad njim i tiho rekao: "Vidim da ćemo se dobro slagati, ti i ja." Dogovoreno je da sljedećeg dana Maitreya dođe ponovno u pećinu gdje je živio Kusaru i da će tada početi s učenjem. Tako je i bilo, a zatim su se povremeni dolasci nastavili nekoliko godina sve

do vremena kad je Maitreya odrastao dovoljno da sam odlazi u Parasharino učilište, na drugoj strani rijeke. Na kraju, kad je navršio dvadeset, preselio se u selo bliže svojem učitelju. Bio je sretan tada, učeći i probijajući se kroz šumu novih riječi, simbola i znakova. Parashara gaje vodio sigurnom rukom kroz sjaj unutarnjeg svjetla, pazeći da Maitreya ne bi ostao zasljepljen. Isprva je bilo teško, jer da bi uopće shvatio ljepotu đjotiša, Maitreya je morao naučiti napamet mnogo toga. Izrazi koje je rabio Parashara bili su mu poznati, ali njihovo unutarnje značenje, kao i međusobne odnose, morao je jednostavno naučiti. Devet Graha ili planeta, dvanaest Rašija ili znakova, dvanaest Bhava ili kuća i dvadeset sedam Nakšatri ili sazviježđa - sve je to morao naučiti i to tako da je njihove nazive i značajke znao u svako doba dana i noći. Parashara je počeo polako, pričajući mu priče o Grahama tako da bi dječaku materija mogla biti zanimljiva. I doista, Maitreyu su oduševile priče o Surji, jahaču na sedam zraka svjetla; o Ćandri koji je kažnjen jer nije posvećivao jednaku pažnju svakoj od svojih dvadeset sedam žena; o Mangalu ili Bhumi nastalom zbog kapi meda koja je na zemlju pala sa Šivinog čela kad je tugovao za svojom ženom Sati; o Brihaspatiju, planetu Jupiteru, savršenom učitelju; o Budhu, zaigranom ali bistrom Merkuru; o sporom ali dostižnom Saniju i njegovom prokletstvu da pogledom pretvara sve u prah i o demonima imenom Rahu i Ketu koji su krađom amrite, napitka besmrtnosti zaslužili vječno izgnanstvo na suprotnim krajevima Zemlje. Međutim, najveći utisak na njega je ostavio bijeli Šukra. Privlačila gaje tajanstvena mješavina uzvišenosti i znanja sa strastvenom žudnjom i težnjom k materijalnom obilju. Osim toga, sa Šukrom su uvijek bili povezani i demoni, Asure ili Daitje. Na neki čudan način Maitreya je osjećao privlačnost prema njima. Bili su sposobni za sve, čak i za najstrože i najzahtjevnije religiozne obrede i disciplinu, ali su ipak ostali demoni - bića čiji je ego prihvatio privid odvojenosti od ostalog svijeta. Kad je prerastao dječačku zaljubljenost u priče i počeo razmišljati o njihovim značenjima, Maitreya je shvatio da u ljudima u jednakoj mjeri obitava božanski i demonski dio. Parashara mu je jednom rekao daje Šukrina zadaća očuvati demone, na što se Maitreya pobunio: "Očuvati ih? Ali zar oni ne predstavljaju negativnu stranu života? Zar se naša zadaća ne sastoji u tome da je uklonimo?" "Razmisli malo", upozorio ga je Parashara. "Mnoge priče govore o tome da Asure poznaju duhovne vještine. Mnogi od njih imaju natprirodne moći ili sidhije. Sve su to rezultati dugotrajnih duhovnih praksi jednakih onima koje provode ljudi koje nazivamo svecima." "Ali gdje je onda razlika između njih? Kako da prepoznamo razliku? Prema djelima? Prema onome što čine?" upitao je Maitreya. "Možda. Ali to je samo posredno." odgovorio je Parashara.

"Vrišaparvan je bio kralj demona koji je, kažu legende, na desetke godina provodio tapas ili pokoru, što je uključivalo i dobra djela. Da si tada susreo Vrišaparvana, kako bi ga razlikovao od sveca ili anđela?" Maitreya je šutio. "Ne", nastavio je Parashara, "razlika nije u djelima već u stanju svijesti. Osnovna razlika između Devasa ili božanstava i Asura ili demona je ahankara ili ego kojeg predstavljaju demoni. Međutim, budući da je odvojeno jastvo u samoj biti ljudskog postojanja, Šukrina najvažnija zadaća kao učitelja egoističnih bića poput Daitjasa ili Rakšasa je da ih očuva u poretku stvari. To je moguće jedino ako se utvrdi prava mjera unutarnjeg i vanjskog života; prava ravnoteža jastva, ega, osjećaja, intelekta, osjetila i ponašanja. Zato je Šukra taj koji je zapisao Dharma Šastru, učenje o dharmi ili ispravnom življenju." Maitreya je pažljivo slušao svojeg učitelja i često kasnije dugo razmišljao o njegovim riječima. Činilo mu se da dobro razumije energiju koju predstavlja Šukra. U svakome od nas postoje i pozitivni i negativni elementi. Štoviše, bez onih negativnih ne bismo mogli ni živjeti. Primjerice, ego kojeg predstavljaju demoni nužan je dio ljudskog bića. Ali, problem nije u tome što ljudi imaju ego; problem nastaje kad ego previše naraste. Međutim, isto tako bi problem nastao kad bi se ego u potpunosti uklonio. Šukrina je zadaća da održi red, da sačuva dobro uređene odnose između raznih vidova naše naravi. Također, na razini odnosa među ljudima, Šukra potiče dobro uređene i skladne odnose između ljudi različitih mišljenja, kultura i rasa. Da, Šukra se sviđao Maitreyi. Sviđale su mu se i ostale Grahe. Posebice kad je uspio shvatiti njihovu simboliku i ulogu koju igraju u životu ljudi. A kad je počeo promatrati jedinstvene i neponovljive simfonije koje su Grahe tvorile u životu svakog pojedinca, činilo mu se da je otkrio novi svijet. Ne jedan, već mnogo, bezbroj svjetova. Đjotiš je bio škrinja s blagom. I to škrinja kojoj se, ma koliko si iz nje grabio, nikako nije naziralo dno.

14 Kako je učenje o đjotišu napredovalo, mladi je Maitreya bio sve zaljubljeniji u svoj posao. Činilo mu se da razumije ono što mu je prenosio Parashara i bio je zbog toga sretan. Otkrivao je tajne vremena i karme koju ono nosi sa sobom. Đjotiš je znanje o vremenu, ali takvo koje ga nadrasta i sagledava s točke gledišta izvan i iznad one obične, svakodnevne i ljudske. Vrijeme za đjotiš nije nešto nepovratno i zauvijek određeno. Vrijeme je mekano i podatno poput tijesta, iako izgleda čvrsto i nesavitljivo poput čelika. Vrijeme je konj koji se kreće uz sedam zraka svjetlosti, ima tisuću

očiju i ne može umrijeti jer stvara mnogostruko sjeme. Na njemu jašu vidiociprosvjetljena uma. Svjetovi i svemiri samo su kotači njegove kočije. Vrijeme pokreće sedam kotača, ima sedam ustiju, a središte mu je besmrtno. Ono ima vlast nad svim svjetovima i korača ispred svih bogova. Tako je vrijeme opjevano u Atharva Vedi čije stihove je Maitreya mnogo puta slušao na svečanostima i ritualima. Međutim, vrijednost vremena postala mu je jasna tek putem đjotiša. Vrlo rano je naučio kako nacrtati sliku neba kakva je bila u trenutku rođenja neke osobe. To je zahtijevalo dosta vježbe, ali moralo se naučiti. Postojale su tablice dobivene promatranjem neba i isprva se i on mogao služiti već načinjenim, ali jedna od njegovih zadaća bila je izraditi svoje vlastite tablice izlazećih znakova. Naime, proračun znaka koji na istoku izlazi u trenutku rođenja neke osobe jedan je od najvažnijih podataka s kojima barata đjotiši. Način izračunavanja je bio relativno jednostavan jednom kad se svladao. Bilo mu je potrebno znati kad je izašlo sunce na dan kad je osoba rođena; zatim točno vrijeme rođenja da bi se izračunao ištkal, razlika između ta dva podatka i na kraju Svadešodajaman, brzina izlaska određenog znaka. Ovaj treći podatak se dobivao na vrlo zanimljiv način: glavnu ulogu je igrao štap određene dužine i njegova sjena točno u podne na dan proljetne ravnodnevice. Dužina te sjene pokazivala je zemljopisnu širinu na kojoj se rođenje odigralo. Naime, đjotiši su posjedovali točna mjerenja izlazećih znakova za otok Lanku, južno od njih, kroz koji je prolazio ekvator. Zbog toga se metoda zvala Lankodajaman. Sve je to malo kompliciralo stvari jer ste morali imati podatke za svako selo iz kojeg su vam dolazili ljudi. Maitreya je svake godine u vrijeme proljetne ravnodnevice bio u drugom selu i mjerio dužinu sjene (iako razdaljine nisu bile velike pa mu je sjena uglavnom bila jednake dužine), ali mu je na kraju Parashara dao sve podatke u obliku tablica, čak i za mjesta koja su bila vrlo daleko na jug ili sjever od njih. Maitreya je morao priznati da mu taj vid đjotiša koji se inače nazivao Ganita, nije baš ležao. Više je volio tumačenja i kombinacije koje su nastale nakon obavljenih proračuna. Ipak, Parashara mu je stalno naglašavao vrijednost točnosti, možda baš zato jer je osjećao daje u tom području slabiji. Jednom je iz nemara Maitreya pogriješio prilikom izračunavanja izlazećeg znaka, a Parashara ga je zbog toga oštro prekorio. "Znaš li ti kakve posljedice mogu nastati zbog malih pogrešaka? Strašne posljedice, upravo strašne!" podviknuo je Parashara. "I iskusni đjotiši rade pogreške, a ti, koji si tek na početku, moraš stostruko paziti da ti se to ne dogodi." Maitreya se osjećao krivim i pokunjeno je pognuo glavu. Bio je

začuđen takvom vatrom koja se odjednom pojavila u njegovom učitelju. To mu nije bilo nalik. Obično je bio smiren, čak kad bi Maitreya činio veće pogreške. "Jedan poznati đjotiši", nastavio je Parashara jednako podignuta glasa, "zbog takve je pogreške proveo dvadeset godina odvojen od obitelji i sina kojeg je čekao s velikim nestrpljenjem. A on čak i nije bio toliko kriv kao ti." Maitreya je šutio, a Parashara je pogledao u stranu. Izgledalo je kao da se nečeg prisjeća. Nakon desetak sekundi nastavio je smirenijim glasom: "Taj je đjotiši u svojoj natalnoj karti otkrio da će njegov sin također biti veliki đjotiši. Kad mu je žena zatrudnjela, bio je presretan. S nestrpljenjem je očekivao sina, a posebice se veselio vremenu kad će ga podučavati vještini koju je toliko volio. Dogodilo se, međutim, daje u vrijeme očekivanog rođenja morao otići u drugo selo budući nije bio samo đjotiši, već i vaidja, liječnik. Znajući o vrijednosti točnog vremena naredio je ženama koje su pomagale kod poroda da, čim dijete prvi put udahne, počnu zvoniti na veliko zvono koje je postavio pokraj vrata. Tako je i bilo. Dijete se rodilo; sin - baš kao što je i bilo predviđeno. Zvono je zazvonilo i to tako jako da se čulo s brežuljka na brežuljak gdje je bilo susjedno selo. Đjotiši je sretno zabilježio vrijeme, obavio svoj posao i vratio se kući. Čim je stigao izradio je natalnu kartu svojega sina. Međutim, čekalo ga je veliko iznenađenje. Proračuni su pokazali da njegov sin neće biti đjotiši, štoviše, da postoji velika vjerojatnost da dijete uopće nije njegovo. U nastupu ljutnje i razočaranja, đjotiši se zakleo da nikad više neće prijeći prag svoje kuće. Napustio je selo i svoju obitelj i otišao živjeti kao pustinjak u neku pećinu na samom izvoru rijeke Sarasvati. Njegova žena ga je isprva pokušavala razuvjeriti u sve što je zaključio, ali nije uspjela jer je đjotiši bio toliko uvjeren u svoje znanje da se nije dao pokolebati." Tu je Parashara ponovno zastao. Maitreya ga je napeto promatrao. Nikad dosad nije vidio svojeg učitelja tako zanijetog u misli. Čak i kad bi pričao priče, bilo je to s dozom pronicljivosti; kao da je želio da Maitreya misli o onome što čuje. Često ga je testirao namjerno rabeći pogrešne nazive ne bi li izazvao Maitreyinu reakciju. Zapravo, Parashara je imao čitav set trikova i načina da poduči Maitreyu. Ovaj put, međutim, bilo je drukčije. Maitreyi se učinilo da Parashara u tom trenutku više ne podučava već mu prenosi nešto duboko osobno. Nešto što ga se, nekad davno, jako dojmilo. "Godine su prolazile", nastavio je Parashara, "a dječak je rastao i kad je imao sedam godina, ispričali su mu što se dogodilo. Želio je imati oca, ali nije zapravo shvaćao zašto ga nema. Čuvši daje svemu uzrok đjotiš i njegova natalna karta, najprije ga je zamrzio rekavši majci da će iz kuće istjerati svakog đjotišija koji se pojavi. Međutim, s osam godina je majci rekao da želi postati đjotiši i saznati zašto

nema njegovog oca." Parashara je sada izgledao sasvim odsutno. Nije više mario za Maitreyu i sasvim se prepustio sjećanju. Što se događa, pomislio je Maitreya. Zar je moguće da mi on to priča o sebi? Ako je bilo tako, Maitreya je jasno vidio da u tome nema potisnutog bola - Parasharina mudrost i znanje sasvim su iscijelili ožiljke nanijete nepravdom ili pogreškom - ali mu je također bilo jasno da se događa nešto posebno. I imao je pravo. Nikada poslije, baš kao ni prije, Parashara mu nije govorio o sebi. A i ovaj put je to bilo u obliku priče. Ako ipak govori o sebi, pomislio je Maitreya, tko je bio on, otac ili sin? Parashara je, međutim, nastavio: "Dječak se s velikim žarom bacio na učenje. Nije mu bilo lako jer u blizini nije bilo velikih učitelja. Učio je kako je mogao i stigao. Međutim, njegova je volja bila toliko jaka da je svladao sve prepreke, nadmašio sve svoje privremene učitelje i ubrzo postao poznat. Još kao mladić, slovio je kao točan i pouzdan đjotiši. Međutim, cijelo to vrijeme pred očima mu je bila njegova natalna karta. Napredujući u složenim labirintima tumačenja odnosa među Grahama, Rašijima i Nakšatrama ubrzo je shvatio reakciju svojega oca. Međutim, njegov vlastiti život pobijao je zaključke do kojih su obojica došli. Na posljetku, on jest postao đjotiši, i to vrlo dobar đjotiši." Tu se Parashara nasmijao i pogledao Maitreyu. Kao da se trgnuo iz nekog drijemeža koji ga je za trenutak obuzeo. Možda je primijetio da bi priča mogla postati previše osobna, pa je brzo nastavio: "Uglavnom, radilo se o pogrešci koju je mladić otkrio sasvim slučajno. Negdje sa šesnaest godina primijetio je da bi se mnoge unutarnje sklonosti - one negativne, kojih se pribojavao da će se pokazati u skladu s njegovom natalnom kartom - izmijenile ako bi njegovo rođenje bilo samo nekoliko kratkih trenutaka ranije od za bilježenog. Radilo se o vremenskom razdoblju od dvije sekunde. Međutim, poznavajući točnost pravog đjotišija nije mogao vjerovati da bi njegov otac u tome pogriješio. Doduše, mislio je da su žene zakasnile sa zvonjavom - to se moglo dogoditi - ali ga je majka razuvjerila. Naime, njegov otac je za kontrolu zadužio devet žena! Mladić je ipak razmišljao o tome da se otputi na sjever i potraži oca te da s njim prodiskutira tu mogućnost. Negdje u vrijeme kad je razmatrao taj svoj put, dogodilo se da je sjedio na brežuljku točno nasuprot sela. Danje bio bistar i vidjelo se daleko. Ugledao je kako seoski vaidja prilazi zvonu postavljenom da objavi pola dana i tada je shvatio u čemu je bila pogreška. Naime, vidio je kako čovjek udara zvono, ali je zvuk do njega došao nešto kasnije! Brzo je izračunao daje kuća gdje je bio otac u trenutku njegova rođenja bila na otprilike istoj udaljenosti i uz svu točnost, njegov je otac dobio krivi podatak!" Sada, mnogo godina poslije, razmišljajući o tome, Maitreya se

sjećao svoje nevjerice glede takve točnosti. Međutim, godine učenja s Parasharom pokazale su mu da je ona prijeko potrebna. Pogrešne procjene i predviđanja mogla su nastati zbog neznanja, nemara ili neraspoloženja samog đjotišija, ali to je bilo rijetko. Dobar đjotiši nije radio kad je neraspoložen ili umoran. Međutim, često se događalo da pogreške nastaju zbog pogrešnog vremena rođenja. Tamo gdje je postojala svjesnost o važnosti točnog vremena, toga je bilo manje. Ali tamo gdje nije bilo kulture koja bi omogućila razumijevanje đjotiša, na vrijeme rođenja se nije gledalo tako strogo. A onda se događalo da đjotiši bude kriv za moguće pogreške. Da, točno i pouzdano vrijeme rođenja bilo je od odlučujuće važnosti. Kasnije je s Parasharom radio u vremenskim razdobljima koja su se nazivala tatpare. Jedna tatpara iznosi jedan trideset tri tisuće sedamsto pedeseti dio sekunde (1/33750 sec.)! Kad mu je Parashara prvi puta to spomenuo, Maitreya je uzviknuo da su takva mjerenja nemoguća. "Pa to mogu samo bogovi!" pobunio se. "Ne samo oni. Osim njih to moraju moći i đjotiši", odvratio je Parashara. "Ako želiš postati jedan od njih, morat ćeš se potruditi." I tako se Maitreya potrudio jer - da, želio je postati "jedan od njih"! Naravno, zapitao se što da se radi u slučajevima kad točnog vremena nema i naučio da se tada provodi ispitivanje vremena rođenja na osnovi postojećih događaja. Primjerice, ako je vrijeme rođenja nejasno, podatak o vremenu rođenja djece, bolestima ili drugim značajnim događajima može pomoći pri naknadnom utvrđivanju točnog vremena rođenja. To je prilično mukotrpan posao, ali dobar đjotiši ga mora znati uraditi. U sebi, Maitreya se nasmijao jer je sada i on to znao pa je stoga spadao među "dobre" đjotišije! Međutim, tada, kad mu je Parashara ispričao priču o pogrešnom vremenu rođenja i strašnoj posljedici takve pogreške, bio je zapanjen, zbunjen i siguran da takvu točnost on nikad neće moći postići. Istodobno bio je i znatiželjan da čuje što se na kraju dogodilo. "Na kraju?" upitao je Parashara. "Ništa. Mladić je pronašao svojeg oca, objasnio mu pogrešku i kako je do nje došlo. Otac gaje saslušao i mirno rekao daje sada vrlo sretan jer njegovih dvadeset godina izgnanstva nisu bili uzaludni: njegov sin je ipak postao dobar đjotiši. Nato se mladić umalo razljutio i prekorio oca što to tako mirno prima, a on je zbog toga patio. Otac se nasmijao i objasnio mu da je on sve to znao odmah, od prvoga dana, jer je točno izmjerio udaljenost između dviju kuća (one u kojoj se sin rodio i one u kojoj je on bio) pa je kašnjenje u rođenju nastalo zbog putovanja zvuka od jedne kuće do druge zapravo bilo tri sekunde, a ne dvije, kako je to zaključio mladić. A takvo rođenje, zaključio je otac (i stručno to objasnio sinu), znači da sin može postati dobar đjotiši, ali samo ako oca nema u blizini." Maitreyina usta su bila otvorena; u glavi mu se vrtjelo od sekundi

i sudbine koja se mijenja kao na vrtuljku samo ako se vrijeme malo pomakne. Međutim, nakon ove tirade Parashari je u oku sjao neki čudan, obijesni sjaj. Do tog trenutka Maitreya je bio siguran daje Parashara bio taj dječak, a đjotiši njegov legendarni otac Saunaka. Ali sada je iznenada nestalo čovjeka koji se prisjeća događaja koji su mu nekad mnogo značili, opet se vratio strogi učitelj i Maitreya nikad nije saznao je li Parasharina priča doista opisivala događaj iz njegova života - je li predstavljala Parasharina sjećanja ili mu se sve to samo učinilo. Scena je završila tako da mu je Parashara, prije nego mu je okrenuo leđa i otišao, lakonski dobacio: "A ti samo griješi u izračunavanju izlazećeg znaka, to će te odvesti jako daleko!"

15 Maitreya je usporio. Osjetio je neko kretanje u području trbuha. Nije to bila glad; još je bilo rano - sunce nije prošlo ni polovicu svojega puta do zenita i probavna vatra, pitta još je spavala. Osjet je bio nalik blagoj toplini koja se širi iz središta, iz područja pupka. Međutim, nije bilo samo to - ostali dijelovi tijela kao da su izgubili svoju snagu. Umirivši se, omogućili su Maitreyi da jasno doživi osjet koji je privukao njegovu pozornost. Sada je hodao polako, pozorno gledajući oko sebe. Naučio je već davno kako pratiti znakove koje mu šalje majka priroda. Jedan od načina na koji ga je često upozoravala bili bi takvi osjeti koji bi se neočekivano pojavili. Obično bi se nakon toga dogodilo nešto značajno. Promatrao je okolinu. Sarasvati je mirno tekla, sada zaklonjena drvećem i žbunjem koje je raslo vrlo blizu vode. Staza po kojoj je hodao bila je usamljena ali sigurna. Zapravo se nije ništa događalo, pomislio je. To samo ja hodam izgubljen u sjećanjima. Zašto bi svemir bio zainteresiran za Maitreyu koji šeće pokraj jedne stare i osuđene rijeke? A možda je upravo u tome stvar: pretjerao sam. Tražim odgovore na pogrešnim mjestima, a oni se, kao i obično nalaze negdje gdje ih je najlakše vidjeti. S tom mišlju Maitreya je prošao kroz granje drveta koje se nagnulo nad stazu i iznenada izbio na čistinu. Šuma se na tom mjestu bila sasvim približila rijeci, ali je ovdje ostavila proplanak s tri strane okružen drvećem a sjedne vodom. Bilo je to vrlo ugodno i privlačno mjesto. Oko stotinjak metara u promjeru nije bilo gustiša. Maitreyin pogled zastao je na drvetu koje je stajalo nasuprot rijeke, ponešto izdvojeno od ostalog drveća. Kao daje iskoračilo malo van, napustivši svoje prijatelje. Možda je zbog toga imalo veću krošnju koja je bacala duboku sjenu u smjeru rijeke. Iznenada, Maitreya je postao svjestan sunca sa svoje desne strane, s juga. Osjetio je toplinu zraka i iznenadni nalet umora. Posrnuo je i zastao. Sjena koju je bacala krošnja onog drveta kao da

se još više izdužila prema njemu pozivajući ga da joj priđe. Možda to i nije loša zamisao, pomislio je Maitreya. Mogao bih se odmoriti. Skrenuo je sa staze i krenuo prema drvetu. Trava je bila mekana, a tlo ispod nje ravno kao da gaje netko, prije više godina, namjerno izravnao želeći čistinu učiniti što ugodnijom. Kad je stigao do drveta bio je već vrlo umoran. Sjeo je uopće ne misleći na to gdje će sjesti, a još manje na moguću opasnost od zmija kojih je ovdje bilo dosta. Naslonio se na drvo i duboko uzdahnuo. Osjećao se dobro, mada ga neobičan umor koji je osjetio nije napuštao. Leđa su mu pronašla udubinu u kori tako da ga ništa nije pri tiskalo. Zapravo, pronašao je mjesto koje kao daje bilo stvoreno za njega. Noge su mu opušteno ležale prekrižene i podvučene jedna pod drugu. Nije osjećao nikakvu smetnju niti potrebu da se bolje namjesti. To je bilo čudno jer je znao kako je katkad mukotrpno pronaći pravi položaj za sjedenje na tvrdoj podlozi. Uvijek ima nekog kamenja, uzvisina, grančica - nečega što žulja ili bode. Međutim, sada toga nije bilo. Štoviše, postao je svjestan kako ne samo da ga ništa ne smeta, već mu sam dodir drveta vrlo prija. Bilo je to kao da ga netko miluje po leđima. Neko vrijeme se prepustio tom osjećaju, a zatim osjetio kako mu tijelo reagira na blagu struju energije koja je izlazila iz drveta. Počeo je titrati. Zapravo, nije titrao on već svaka njegova stanica. Bio je živ, osjećao je, postojao je. Maitreyina usta su se lagano razvukla u smiješak. Osjetio je kako prepoznaje ono što vidi, čuje, dodiruje i miriše. Poznavao je taj svijet, dobro gaje poznavao! Ne ovu čistinu, njene mirise i boje - ne, tu još nikad nije bio - već ono od čega su svi ti podražaji bili načinjeni. Bilo je to ono isto od čega je i on bio načinjen - isti materijal, isti sastojci. "To je to", rekao je Maitreya tiho još uvijek se smiješeći. Parashara mu je rekao da će ih jednom ugledati. Možda će to biti sada? Unutarnje titranje se i dalje nastavljalo. Maitreya je uživao. Ako je ikad osjetio što znači ananda, blaženstvo, bilo je to sada. Oh, samo da ne prestane, pomislio je. I nije prestajalo. Nakon nekog vremena, i dalje uživajući u osjećaju, čak se uspio prisjetiti kako mu je njegov učitelj opisao što će se dogoditi jednom kad ravnoteža Graha u njegovom tijelu i duhu bude gotovo savršena. Bilo je to potaknuto Maitreyinim pitanjem koje je bilo, barem se njemu tako činilo, vrlo osnovno te nikako nije očekivao da će odgovor biti takav kakav mu je pružen. "Učitelju", započeo je Maitreya nakon jedne pouke iz astronomije, kad je još bio na samom početku razumijevanja đjotiša, "pokazao si mi sazviježđa i neke od Graha. Rekao si mi da neke neću moći vidjeti, ali da ću za njih saznati prema utjecaju kojeg imaju na druge planete i njihovo kretanje oko Sunca. Mene, međutim, zanima kako zapravo planeti djeluju na ljude."

Parashara je na to podigao jednu obrvu i promatrao svojeg učenika. Nije ništa rekao očekujući da Maitreya pojasni svoje pitanje. Ovaj je to i učinio. "Moje pitanje je sljedeće. Đjotiši iz položaja planeta čitaju karmu koja prati ljudska bića kroz njihov život. Ali, kako planeti vrše tu svoju ulogu? Kakav je mehanizam tog djelovanja? Da li Grahe djeluju na ljude istom energijom kojom djeluju jedna na drugu i tako mijenjaju svoje putanje?" "Postavio si važno pitanje. Objasnit ću ti", rekao je Parashara i uhvatio ga za ruku. "Od čega je načinjeno tvoje tijelo?" "Od mesa, kostiju i krvi." "A od čega nastaju kosti, meso i krv?" "Od hrane", rekao je Maitreya, ali se požurio dodati: "Znam, potrebna je inteligencija da se hrana pretvori u meso mojega tijela i misli mojega uma. Dakle, načinjen sam od svijesti, od inteligencije." "Ispravno", rekao je Parashara pustivši Maitreyinu ruku. "A gdje se nalazi ta inteligencija?" "U meni, ali i posvuda", odgovorio je Maitreya. "Ona je nevidljiva mojim osjetilima, ali i mojem umu. Međutim, mislim da sam putem meditacije jasno doživio da to doista jest tako." Bile su to činjenice koje su Parashara i Maitreya već raspravljali kad je učenik svladavao vještinu meditiranja koja predstavlja važan dio znanja jednog đjotišija. "Dobro", nastavio je Parashara. "Od čega su načinjeni planeti?" Maitreya se malo zamislio i već zaustio da kaže kako o tome ne zna ništa ali se prisjetio i rekao: "Od čega je načinjeno njihovo materijalno tijelo ne mogu reći, ali u biti i oni mora da su načinjeni od iste inteligencije od koje sam načinjen i ja." "U biti, da, to je točno", nasmijao se Parashara. "Ali sad želimo dobiti odgovor na pitanje o mehanizmu njihova učinka na karmu ljudi pa ćemo morati malo promijeniti stajalište." Učitelj je za trenutak zastao, a Maitreya je napeto očekivao nastavak. "Moraš odbaciti svako objašnjenje koje bi utjecaj planeta svelo na materijalno djelovanje dostupno ljudskim osjetilima ili njihovim produžecima." "Produžecima? Misliš li na um i intelekt?" zapitao je Maitreya pomalo zbunjen. "I na to", odgovorio je Parashara, "ali i na nešto drugo o čemu sad nećemo govoriti. Ono što želim reći je da djelovanje Graha na karmu ljudi ima dublji, duhovniji značaj. Inteligencija koja si ti naziva se Đivanatma. Inteligencija koja su Grahe naziva se Paramatma. Zvuči isto, u biti jest isto, ali je ipak različito. Stvar je u tome da Paramatma obuhvaća Đivanatmu iako su potpuno jednake." Maitreya je izgledao zbunjen, ali nije ništa rekao. Parashara je uzeo čašu i nalio u nju vode iz vrča. "Ovo je voda s izvora. Kakva je razlika između nje i samog izvora?"

"Pa", započeo je Maitreya. "U biti, nikakva." "U biti, u biti", ponovio je Parashara. "To smo se već dogovorili. U biti nema razlike, ali gledaj", - ispio je čašu - "jesam li popio cijeli izvor?" "Ne, popio si čašu vode s izvora", rekao je Maitreya. "Dakle, iako je voda jednaka, postoji razlika između izvora i čaše. Koliko čaša izvorske vode bi ljudi mogli popiti?" "Pa, jako mnogo. Bezbroj, zapravo. Tako dugo dok izvor ne presuši." "Eto", zaključio je Parashara, "to je razlika između Đivanatme i Paramatme. Đivanatme, poput tebe i mene, iako jednaki Paramatmi, samo su dio njega. No to nije jedina razlika. Jesi li ikada pio vode s izvora s druge strane rijeke, tamo pokraj tvojeg sela?" Maitreya i Parashara nalazili su se u učiteljevu skloništu s lijeve strane rijeke. Voda koju su pili dolazila je s malog izvora na brežuljku iznad stijene. Maitreya je djetinjstvo proveo na desnoj obali Sarasvati i, naravno, voda koju je tamo pio bila je s drugog izvora. "Jesi li primijetio kako ova voda ima različit okus od one iz tvojeg sela?" Kad je Maitreya potvrdno kimuo, Parashara je nastavio: "Poput različitih izvora, Paramatme imaju različite značajke. Jednake su, u biti", tu se zaustavio i značajno pogledao Maitreyu, "ali ipak različite. Đivanatme nastaju miješanjem različitih dijelova Paramatmi. Ako možeš zamisliti kako bi to izgledalo da napuniš čašu vodom s nekoliko izvora. Zavisno od udjela vode s različitih izvora, tekućina bi imala svoj jedinstveni okus. A sada mi reci koliko različitih izvora ima?" Maitreya je za trenutak pomislio da ga Parashara pita o izvorima vode u blizini, ali mu je to bilo čudno. Malo je zastao, a onda se nasmijao sam sebi: "Pa naravno, ima ih devet! Devet Paramatmi, devet Graha!" Parashara je promatrao kako Maitreya dalje razmišlja očekujući sljedeće pitanje. Ono je ubrzo uslijedilo: "To znači da se ljudska bića rađaju s određenim dijelovima Paramatmi različitih Graha?" "Da," potvrdio je Parashara. "To dalje znači da mi, kad tumačimo đjotiš", nastavio je dalje Maitreya, "zapravo proučavamo u kakvom je stanju određeni dio Paramatme Surje, Ćandre, Mangala i ostalih Graha u tom određenom čovjeku." "Da", ponovno je potvrdio Parashara. Maitreya je zastao intenzivno razmišljajući. Na um mu je pala izvanredna misao: "Da li to znači da se Paramatme u čistom obliku utjelovljuju u nebeska tijela i postaju planeti?" Parashara se namrštio i malo nakrivio glavu: "Zgodna zamisao, ali nije do kraja tako. Planeti, nebeska tijela, kao materijalni izrazi pojedinih Graha samo su njihovi znakovi, a ne one same." Sada je na Maitreyu ponovno došao red da bude zbunjen. "Znakovi?"

tiho je upitao. "A gdje su onda Grahe? Utjelovljuju li se one uopće?" "Katkad", odgovorio je Parashara. "Avatari poput Krishne, Rame ili Narasimhe predstavljaju čista utjelovljenja pojedinih Graha. Međutim, može se reći da se one utjelovljuju u svakom čovjeku. Svaka Graha daje svoj dio da bi se oblikovala Đivanatma, individualna duša. Zapravo, tako smo stigli do odgovora na tvoje prvotno pitanje. Kako Grahe djeluju na ljude? Ne djeluju, one jesu ljudi. One su u njima i svojom nazočnošću oblikuju njihovu sudbinu. Katkad je neka Graha aktivnija, a neka druga spava. Tada čovjek osjeća veći utjecaj one koja je aktivna, a manji one koja nije. Katkad su Grahe aktivne istodobno; katkad surađuju, katkad se sukobljavaju. Takva razdoblja đjotiš očitava prema njihovim znakovima na nebu. Dakle, nema nikakvog materijalnog utjecaja koji dolazi s planeta. Radi se samo o znakovima koji ukazuju na to da će se Graha aktivirati, a također i na koji način će se aktivirati." "Sada razumijem", rekao je Maitreya. "Kakav je mikrokozmos, takav je makrokozmos; kakav je atom, takav je i svemir; kakav je individualni um, takav je i kozmički um." "Upravo tako", nastavio je Parashara. "Svemir u kojem živimo jako je dobro uređeno mjesto. Kao što si počeo uviđati, u njemu nema slučajnosti. Vlada posvemašnji red. Iste zakonitosti upravljaju ljudima i sazviježđima; isti prirodni zakoni. Dakle, ako uočimo pravilnosti u jednom dijelu svemira, znat čemo što se događa u drugom. Budući daje ljudski život, a posebice vrijeme, nedokučivo ljudskom umu, đjotiš rabi kozmički um da bi došao do obavijesti koje nam mogu pomoći da brže i pravilnije slijedimo svoju životnu zadaću. Zato sam rekao da su materijalni planeti samo znakovi." "Kaži mi sljedeće", upitao je Maitreya, "kad se individualna duša rađa, kako se oblikuje utjecaj njene karme? Đjotiš zapravo očitava upravo to, zar ne? Ali, na koji način se u naš sljedeći život prenosi utjecaj naših sadašnjih djela?" "Kad čovjek napusti ovo tijelo, dijelovi Paramatmi koji su sačinjavali Đivanatmu vraćaju se u Grahe. Međutim, svako djelo koje je ta osoba počinila tijekom života utjecalo je na te dijelove. Zbog toga se oni vraćaju na neki način neuravnoteženi i žele se vratiti u ravnotežu. Individualna duša se ponovno rađa kad se steknu uvjeti za najbolji odnos Graha na nebu. Dakle, onda kad su sve Grahe u takvom položaju da individualna duša ima najbolje šanse za daljnji razvoj, đjotiš sagledava taj odnos i na osnovi toga tumači čovjekovu karmu." Maitreya je bio iznenađen: "To znači da je svaka natalna karta, svaki horoskop, zapravo najbolji mogući za tu osobu?" "Upravo tako", potvrdio je Parashara. "Natalna karta je upravo onakva kakva treba biti - najbolja moguća. Zadatak đjotiša je da poveća razumijevanje te mogućnosti i pomogne individualnoj duši

da brže napreduje." Za trenutak je nastala tišina. Parashara nije nastavljao, a Maitreya je razmišljao o onome što je čuo. "Dopusti mi da sažmem sve to", rekao je na posljetku Maitreya. "Grahe su Paramatme, ima ih devet i svaka od njih, u svom omjeru i na svoj način sudjeluju u svakom ljudskom biću. Planeti koje promatramo samo su njihovi znakovi, a tumačenje tih znakova moguće je jer je svemir savršeno uređen i njime vladaju ista načela, isti prirodni zakoni, na svim razinama. Nema materijalnog utjecaja između planeta i ljudskih bića, samo odnos, istodobnost, pravilnost kretanja koja se putem đjotiša može zapaziti i protumačiti. Kad osoba umre, dijelovi Paramatmi se vraćaju Grahama i ponovno stvaraju Đivanatmu tek kad se slože uvjeti - vremenski to znači kad planeti dođu u određeni položaj - koji je najbolji za nastavak evolucije određene individualne duše." "Tako je", potvrdio je Parashara. "Zapanjujuće", čudio se Maitreya. "Kakvo savršenstvo!" Maitreya je izgledao poput malog djeteta koje je otkrilo novu igračku. Iako je sve što mu je Parashara rekao čuo već više puta u ovoj ili onoj inačici, očito mu je tek sada postalo jasno kakvo je čudo ovaj naš svijet. Parashara gaje promatrao sa smiješkom. Znao je da se to često događa. Razumijevanje dolazi kad dođe vrijeme, ne prije. Učitelj se može mučiti da bi objasnio svoju poruku, može se truditi iz petnih žila da pronađe riječi koje će doprijeti do učenika, ali sve je to uzalud ako učenik nije spreman. Maitreya je bio spreman za razumijevanje odnosa između ljudi i Graha. Međutim, do koje dubine će to razumijevanje ići? Očigledno odlučivši da neće pogriješiti ako pokuša, Parashara je nastavio: "Moram ti reći još nešto. Pitao si me gdje su Grahe, a ja sam ti odgovorio da su one u ljudima a da su njihovi znakovi na nebu u obliku planeta. Međutim, nisam ti rekao sve. Istina je da se i Grahe, odnosno Paramatme, također pojavljuju kao odvojena bića. Možda "utjelovljenje" u tom slučaju nije pravi izraz jer se radi o bićima koja nije moguće spoznati osjetilima, već samo izravno, unutarnjom vizijom. Međutim, moguće je da će doći vrijeme kad ćeš svojim unutarnjim okom vidjeti Šukru, Šanija, Surju i ostale te da ćeš s njima moći razgovarati kao što sada razgovaraš sa mnom." Kad je Parashara počeo govoriti, Maitreya je još bio ozaren svojim novim spoznajama. Osjećao se nadahnuto i nekako poput znalca. Međutim, posljednja rečenica njegovog učitelja ponovno ga je vratila u stanje zbunjenosti. "Razgovarati s Grahama?" ponovio je u nevjerici. "Da. Zapravo, moj me otac Saunaka naučio da katkad đjotiši mora prihvatiti činjenicu da, unatoč svojem znanju i iskustvu, ne može izravno dokučiti što koja Graha radi u natalnoj karti određene osobe i kakvo je njeno djelovanje. Tada je najbolje, rekao mi je, da o tome pitam samu Grahu. Isprva mi se činilo da se šali, ali sam

kasnije naučio daje to bio stvarni naputak. Dakle, shvati me ozbiljno, uz sve ostalo, pravi bi đjotiši morao znati kako komunicirati s onim prirodnim načelima koje zovemo Grahama." Nakon malo razmišljanja Maitreya je rekao: "Nemam razloga da te ne shvatim ozbiljno. Iako mi je to vrlo nedokučivo, ipak bih želio znati kako se to radi?" "Najprije ih moraš vidjeti. Zapravo, bolji je izraz - doživjeti." "Kako će to izgledati? I kada će to biti?" zabrzao je Maitreya. "Teško je opisati kako će izgledati. Mogu ti reći samo toliko da će biti vrlo ugodno. Kad Grahe postanu dostupne unutarnjoj viziji, to je uvijek praćeno anandom ili blaženstvom. Dijelovi Graha u tebi oživjeti će i imat ćeš osjećaj kao da ti tijelo intenzivno bridi. Što će se nakon toga dogoditi, ne mogu ti reći jer će tvoj kontakt s njima biti posve jedinstven i doista tvoj. A kada će to biti: kad dođe vrijeme, kao i sa svim drugim." Kad dođe vrijeme, bio je rekao Parashara. Tada je to Maitreyi bilo teško shvatljivo i vrlo apstraktno. Međutim - nasmijao se u sebi - vrijeme je možda došlo upravo sada. Sjedio je već gotovo sat vremena naslonjen na ovo "čarobno" drvo koje kao daje rađeno po njegovoj mjeri. Tijelo mu je titralo i prožimali su ga unutarnji valovi blaženstva. Sve što je vidio oko sebe - travu, leptire, rijeku, nebo sve je prepoznavao. Bio je u svemu tome i sve je bilo u njemu. Ako bi mu do ušiju doprlo glasanje ptice koja je lebdjela iznad rijeke, osjetio bije u sebi, duboko i snažno. Njen je krik bio i njegov. Ono što je tvorilo njega, tvorilo je i pticu. To što su omjeri bili drukčiji, to više nije bilo važno. Njegova je vizija išla iza toga: nije više doživljavao omjere, doživljavao je sastojke. Iznenada, sve oko njega je počelo blještati. Livada je poprimila neki zlatni sjaj kojeg prije nije zamjećivao. Bilo je to kao da je netko upalio svjetiljku u sumrak. Samo što sad nije bio sumrak, a na nebu je sunce jasno sjalo. Ipak, njegov se vid poboljšao. Vidio je svjetlost koja kao da je izvirala iz svega. Štoviše, vidio je nijanse te svjetlosti koje su se preplitale i tvorile neke nejasne oblike. Isprva ih nije prepoznao, ali je mogao pratiti njihovu igru. Plesali su i pokretima stvarali još nijansi svjetla i boje. Nije prošlo mnogo vremena a Maitreya je mogao jasno vidjeti Guruovu žutu odoru i vrč s vodom kojeg je držao u ruci; Šanija koji sporim, sporim pokretima zamahuje svojim maljem, a i Rahua i Ketua opletenih zmijom koji su se, barem u ovoj igri, posebno otplesanoj za Maitreyu, ponovno spojili. Vidio je i ostale: sjajnog Surju i bijelog Ćandru, Mangala u plamenu vatre, zaigranog Budha koji je kliktao od radosti i Šukru, posebno Šukru, njegovog mističnog učitelja kojeg je toliko puta slijedio. Maitreya je uživao u svojoj viziji. Na trenutak se zapitao je li to stvarno, ali mu je pred oči došao Parashara i kao daje čuo što bi on na to rekao. Da, promatrajući ga pomalo podrugljivo njegov bi ga učitelj upitao što je to stvarnosti A Maitreya bi morao reći da je

stvarnost njegova odluka, njegova točka gledišta. U ovom trenutku, njegova točka gledišta bila je kristalno jasna. Grahe su pred njim izvodile svoj čarobni ples, a Maitreya ih je promatrao želeći u sebi da on nikad ne prestane. Međutim, polako, kao što su se pojavile, Grahe su nestajale u izmaglici bijele svjetlosti. Zapravo, isprva je to bilo polako, kao da blijede, ali su na kraju nestale ujakom bljesku koji je Maitreyu zaslijepio. Trgnuo je glavom i automatski podigao ruke da zaštiti oči. Još ih je uvijek trljao kad je iznad svoje glave začuo siktaj. Znao je što to znači - zmija! Ispred njega je bila zmija! Skočio je na noge samo da bi se suočio s najvećom kobrom koju je ikada vidio. Gledao je u njene uske zmijske oči i jezik koji se palucao između oštrih zubiju. Kobra je bila spremna za ugriz. Raširila se prijeteći i Maitreyi je postalo jasno da mu nema spasa. Ukočio se čekajući smrtonosni napad. Međutim, on nije došao. Iznenada je neka ruka prekrila kobrinu glavu i povukla je unazad. Maitreya je tek tad shvatio daje kobra opletena oko pasa nekog čovjeka, i to podebelog čovjeka, a da se prema njemu samo ispružila. Polako je podigao pogled još se uvijek ne usuđujući udahnuti zrak. Čak i daje očekivao ono što je ugledao, njegovo iznenađenje vjerojatno ne bi bilo manje. Iznad grudiju toga čovjeka najprije je ugledao slonovsku surlu, a zatim i glavu (nesumnjivo slonovsku) s jednom slomljenom kljovom. Na toj je glavi bilo neobično pokrivalo sasvim nalik gornjem dijelu sangadija koji je nosio njegov otac Bhaskar. A zatim je ugledao oči. Bile su to oči u kojima je vidio svoju sudbinu. Pred njim je stajao Ganeš.

III dio ZABORAVLJENI SVIJET

16 Istraživanje glede povijesnog razdoblja Parasharinog života potaklo je još pitanja na koja nisam imao odgovore. Nesuglasice i suprotstavljena mišljenja raznih autora samo su potvrđivala moje pretpostavke da o drevnim civilizacijama znamo vrlo malo. Međutim, bio sam pomalo umoran. Nekoliko sati proučavanja raznih knjiga iscrpio je moju energiju. Također, u međuvremenu su se pojavile sasvim obične brige i obveze kojima sam morao udovoljiti. Ipak, cijelo vrijeme sam razmišljao o onome što se dogodilo. Ako je to bilo stvarno (evo, opet počinjem s istim sumnjama!) današnje popodne će mi promijeniti život. Kako i ne bi kad sam prije samo nekoliko sati bio u tko zna kako dalekoj prošlosti na tko zna kakvom dalekom mjestu! Večer je prolazila uobičajenim ritmom. Bio sam pomalo rastresen

ali nikome nisam ništa govorio. Događaj je bio presnažan i osjećao sam da ga ne mogu dijeliti s drugima. Barem ne još. Kako je vrijeme prolazilo, u meni je rastao nemir. Nisam se mogao osloboditi misli o mojem unutarnjem putovanju, a budući da sam bio okružen dobro poznatom i čvrstom svakodnevicom, ono je postalo nekako bljeđe i sve sličnije maštariji nastaloj tijekom popodnevnog drijemeža. Na kraju sam postao nestrpljiv i otišao na spavanje ranije nego obično. Iako mi Ganeš nije rekao kad će ponovno doći - moglo je to biti odmah, a moglo je biti za nekoliko mjeseci - nadao sam se da će biti što prije. Zapravo, prije spavanja sam sjeo i zatvorio oči s namjerom da meditiram. Inače to ne činim često - meditacije su obično popodnevne - ali sada sam jednostavno želio ponoviti ono što se dogodilo. U biti, želio sam si potvrditi da je sve to bilo stvarno. Svjestan svojih osjećaja bio sam ljut na sebe zbog njih. Nakon tolikih godina posvećenih unutarnjem životu ispada da sam se ipak oslanjao na vanjske potvrde. Ne vjerujem dok ne vidim! Međutim, ja jesam vidio. Čak sam i opipao, osjetio, mirisao. U čemu je onda problem? Ne vjerujem dok drugi ne vide isto što i ja? S takvim mislima i očekujući, zapravo nadajući se Ganešovom dolasku, sjeo sam u meditaciju. Nije se dogodilo baš ništa. Odnosno, meditacija je bila uobičajena. Bilo je dosta misli, naravno o Parashari i Ganešu, ali ni traga prijašnjem iskustvu. Ipak sam se uspio umiriti. Osjetio sam težinu u tijelu i shvatio da sam vrlo pospan. Skliznuo sam pod prekrivač i prepustio se snu. Ujutro sam se probudio vrlo rano. Sunce je tek bilo izašlo, ali ja sam bio svjež i odmoran. Pogledao sam na sat: pet i trideset. Tako rano obično ne ustajem mada mi i to, ako je potrebno, nije teško učiniti. Međutim, u takvim slučajevima, zbog prisutnosti kaphe u mojoj konstituciji, obično mi treba neko vrijeme da se potpuno razbudim. Sada sam bio poput napete strjelice na luku. Odlučan i budan, ali istodobno nekako smiren. Bio sam spreman za novu duhovnu pustolovinu. I ona je otpočela gotovo istoga trenutka kad sam zatvorio oči u jutarnjoj meditaciji. Ganeš se pojavio na mojem mentalnom zaslonu potpuno jasan i sjajan. Ovaj put je imao četiri ruke, baš kao na mojem crtežu. Namignuo mi je svojim desnim okom i puhnuo u školjku koju je držao u ruci. Zvuk je bio toliko snažan da sam se trgnuo i u strahu otvorio oči. Ispred sebe sam vidio prozor sa poluspuštenim roletama. Još uvijek sam bio u svojoj sobi. Baš sam pomislio što sad da radim kad sam začuo tihi glas u uhu: "Zatvori oči smiješni čovječe, zatvori oči." Učinio sam to i preda mnom je opet bio Ganeš. "Što radiš?" upitao je. "Zar nisi zainteresiran za još jedno putovanje?" "Jesam", odgovorio sam. "Naravno da jesam. Ali uplašio si me s tom školjkom." "Ts, ts, svašta tebe plaši. Idemo li?"

Nisam oklijevao i žustro sam, naravno u sebi, kimnuo glavom. Međutim, ništa se nije dogodilo. Ganeš je i dalje stajao ispred mene i promatrao me: "No, što čekamo?" Bio sam zbunjen. Što je sad, pomislio sam. Što sam opet napravio pogrešno? "Pa zar si zaboravio kako se putuje u ovom svijetu?" upitao me Ganeš nezadovoljno vrteći glavom. Da, izgleda da sam zaboravio. Međutim, nisam se osjećao krivim. Ganeš je tako djelovao na mene. Kad god bi se pojavio, uvijek bi me nečim zbunio. Prvi put je to bio štakor, sada školjka a i kasnije, kad god bi dolazio, izmislio bi nešto što nisam očekivao. Tek nakon nekoliko dolazaka i odlazaka njegovi me nastupi nisu više ometali. Nije da me nisu iznenađivali, to ne. Ganeš je bio sposoban za nezamislive postupke, a iznenađenja je volio priređivati više od svega. Međutim, s vremenom sam naučio zadržati dovoljno prisebnosti da ne zaboravim osnovne stvari bez obzira koliko me uplašio ili iznenadio. Taj drugi put, međutim, doista se nisam prisjetio kako sam prvi put putovao. Jednostavno nisam znao što da radim i promatrao sam Ganeša potpuno nemoćan. Da sam mogao, slegnuo bih ramenima u očajanju. Vjerojatno sam to nekako i učinio jer se njegov izraz lica smekšao. "Dobro, dobro", rekao je. "Nije to ništa strašno. Svakome se to može dogoditi. Evo, objasnit ću ti ponovno." Podsjetio me da moram zamisliti ono što želim doživjeti. Najprije moram proći kroz procijep. "Možeš li zamisliti kako ti je bilo kad si bio okružen đjotišem?" upitao me. "Naravno", gotovo sam po vikao udarajući se u mislima po glavi. Da, mogao sam to zamisliti pa sam tako i učinio, te se odmah tamo i našao. Ponovno sam prošao kroz nijanse svjetla i ponovno doživio potpuno ispunjenje anande. Kad se svjetlost prestala kretati, čak me nije trebalo podsjetiti da otvorim oči. Ovaj put je bilo lakše nego prvi put. "Napipao" sam nekako svoje oči na drugoj strani i otvorio ih ponovno na obali rijeke. Imao sam isto tijelo od svjetlosti kao i ranije, a ispred mene je stajao Ganeš i smiješio se. "Ide ti sve bolje i bolje", rekao je. "Možda ćeš uskoro moći i sam." Ta me izjava malo začudila: "Zar nisi rekao daje sve ovo moguće zato jer mi ti pomažeš?" "Vidi, vidi", nasmijao se Ganeš. "Ipak smo nešto zapamtili. Imaš pravo, to je točno. Ali moja nazočnost može biti u raznim oblicima, znaš." Ganeš je izgledao raspoložen za razgovor. Činilo mi se da moram iskoristiti priliku i saznati ono što me zanimalo. Začudo, nisam ga počeo ispitivati što to znači da "može biti nazočan u raznim oblicima"; također, što je još veće čudo, nisam počeo ni s pitanjima o kojima sam razmišljao prijašnjeg dana - pitanjima o tome gdje se nalazimo i kada smo ovdje. Gledao sam to neobično biće ispred sebe i nisam

mogao odoljeti da ne saznam nešto više o njemu. "Ganešđi", počeo sam umiljato, "znam nešto o tebi i tvom postanku. Pročitao sam to u knjigama. Ali, ipak bi me zanimalo kako je došlo do toga da nosiš glavu slona? Je li istinita ona legenda o Šaniju i tvojoj rođendanskoj proslavi?" Ganeš je najprije mirno stajao ne rekavši ništa. Zatim se okrenuo u smjeru brežuljka na kojem je bilo Parasharino učilište. Malo je razmišljao a zatim rekao: "Mislim da imamo vremena." Ponovno se okrenuo k meni, a na lice mu se vratio vragoljasti izraz. Zapravo, moram priznati daje teško na slonovskom licu prepoznati ono što u ljudskim terminima znači "izraz". Možda su u pitanju bile samo oči kojima se smiješio ili ljutio, pokazivao užurbanost ili opuštenost. Bez obzira na tu poteškoću, nikad nije bilo sumnje u ono što Ganeš želi pokazati licem ili gestom. Sada je razdragano rekao: "Eh, istina je, istina je. Što se tu može." "Zar nisi mogao izbjeći takvu sudbinu? Zašto Šiva nije znao što će se dogoditi i spasio te od toga?" "Slušaj, zar se tebi ne sviđa kako izgledam?" upitao je polušaljivo, ali ipak nekako ljuto. Požurio sam uvjeriti ga da mi se zapravo jako sviđa, ali da pitam tek tako, da znam. "Ako pitaš samo tek tako, onda ti tek tako mogu odgovoriti da jako volim svoju glavu. Osim toga, u svakom trenutku mogu si vratiti ljudsku, samo ako bih to poželio." "Doista?" upitao sam. "Naravno", odgovorio je on. "Ali zašto bih to želio? Ova je baš lijepa." Potapšao se po glavi i pomilovao svoju surlu. U tom je trenutku izgledao poput razmaženog djeteta koje je ponosno na svoju novu odjeću. Međutim, u sljedećem trenutku se uozbiljio i rekao: "Dosta šale. Znam da želiš znati istinu pa ću ti je i reći. Točno je da sam stvoren da u svemir unesem red i da ga takvim održavam. Međutim, tu zadaću ne obavljam sam. Zapravo su Grahe nositelji prirodnih zakona po kojima se odvija evolucija svih živih bića. Među njima Šani igra važnu ulogu. On i ja imamo posebne dogovore oko toga. Budući da je moja zadaća održavati zakon karme, moram pružati primjer toga. A Šani je najveći nositelj karmičkih dugova svim živim bićima." "Je li istina da je bio proklet od svoje žene zato što je sa žudnjom pogledao drugu ženu, te da se nakon toga svi koje pogleda pretvaraju u prah?" prekinuo sam ga pitanjem. "Hm, priča je malo drukčija. Stvar je u tome daje Šani na sebe preuzeo to strašno prokletstvo - uzgred rečeno, on ga smatra blagoslovom, a ja se s njim slažem - iz velike ljubavi prema životu. Kao što vjerojatno znaš, Šani je sin Surje, Sunca, i Ćaje. Čaja je sjenka Surjine žene Samđne koja je bila toliko slična samoj Samđni daje

uspjela, barem za neko vrijeme, prevariti i samog Surju. Dijete sjenke, onog čega nema, što nije stvarno. Šani je nastao iz spoja svjetlosti koja daje život i sjenke koja nema vlastito postojanje. Ozbiljan i temeljit, oduvijek je slijedio put zacrtan svojim nastankom. Želio je prenijeti sjaj i svjetlost života tamo gdje života nema. Smatraju ga zloćudnim i strašnim, ali je on zapravo jedan od najvećih dobrotvora ljudskih bića. Želi ih zaštititi od nepostojanja i privida. On to najbolje može jer je dijete toga." "Zanimljivo", rekao sam kad je Ganeš malo zastao. "U đjotišu se Šani ili Saturn doista smatra zloćudnom planetom, ali mu se pripisuju i duhovne značajke." "Naravno. Šani je poseban učitelj. Stvar je u tome da živa bića, a posebice ljudi, katkad teško uče iz dobrog. Zavodljivi su pa se lako prepuštaju niskim strastima. Međutim, evolucija je tako snažna sila da djeluje čak i uz ljudski otpor. Drugim riječima, ako ljudi ne teže duhovnom razvoju jer su previše zauzeti materijalnim užicima, Šani je taj koji će se, iz ljubavi, pobrinuti da im se vrati želja za duhovnim. To se obično odvija tako da Šani pretvori u prah objekt njihove vezanosti i oni, zbog teške situacije i patnje koju tada dožive, okreću svoju pozornost k duhovnom. Zato je Šani dobio pridjev zloćudnog: uništava mnogo toga što ljudi smatraju vrijednim, ali samo da bi im dao ono što je još vrjednije - duhovni razvoj. On i ja surađujemo još od vremena mojeg i njegovog postanka." Osjetio sam daje veza između Ganeša i Šanija vrlo jaka. Govorio je o njemu kao o bratu, vrlo bliskom i voljenom bratu. Nastavivši, Ganeš je potvrdio moj osjećaj. "Priča o ženi koja ga je proklela samo je metafora. To se nikad nije dogodilo. Šani je svojom odlukom izmolio od Šive svoj dar prokletstvo kako ga zovu drugi. Isto tako je pitanje moje glave bilo stvar dogovora. Željeli smo ljudima pokazati što se događa ako ne slijede svoju dharmu ili dužnost. Moram priznati da nije baš pomoglo, ali načela se moramo držati, zar ne?" "Ali, zašto si ti izgubio glavu? Pa ti si tek bio stvoren. Na koji način ti nisi slijedio svoju dharmu?" "Ne radi se o meni, već o Parvati, ti ludice. Parvati me željela svima pokazivati kao najljepšeg, najpametnijeg i najboljeg. Umjesto da uživa u onome što jest, Parvati je željela uživati u sjenci, u Caji - u potvrdi i odobravanju drugih. Bila je to njezina pouka. To je ono što se događa ljudima koji se vezuju za izvanjsko, a zanemaruju unutarnje. Parvati je bila ta koja je patila, barem na izgled, jer je čak i to bilo planirano da bi se stvorio povod da svaki od bogova meni prepusti dio svoje moći. Sve u svemu, svi su zadovoljni, a svrha je ispunjena." "Krasno", uzviknuo sam. "Božanska igra da bi se poučili ljudi!" "Naravno", uzvratio je Ganeš. "Pa zar sve drugo nije ista takva Lila, božanska predstava?" "Dobro", složio sam se. "Razumijem sada. Međutim, ako se

držimo načela, onda znači da si ti i dalje pod Šanijevim utjecajem. Kako na tebe djeluje, primjerice, Sadhe Sati, sedam godina tuge koje dolaze kad Šani prolazi iznad položaja Ćandre u natalnoj karti. Ti imaš natal nu kartu, zar ne?" Ganeš se protegnuo. Očito je prošlo vrijeme za pitanja. Ipak, jako me zanimalo što će mi reći o tome. Sadhe Sati je vrijeme kojeg većina đjotišija smatra teškim. To je vrijeme gubitaka i usporenosti. Ponavlja se svake dvadeset dvije godine - toliko Šaniju treba da obiđe oko sunca i vrati se na položaj u kojem će ponovno uzrokovati Sadhe Sati. Neki smatraju da isti učinak ima i Šanijev povratak na isto mjesto na kojem je bio prilikom rođenja osobe. Međutim, to bi značilo da će između dvadeset osme i tridesete godine (i ponovno između pedeset sedme i pedeset devete) u životu svakog čovjeka biti teških razdoblja. Iako bi se moglo reći da to jesu razdoblja promjena (odrastanje i konačno osamostaljenje kod većine ljudi, te prelazak u starije i često neaktivno razdoblje života) ima razdoblja koja su teža, a ona ne dolaze svakome u isto vrijeme. Kada će se pojaviti Sadhe Sati u životu pojedinca, ovisi o odnosu Ćandre i vŠanija u natalnoj karti, a to je individualno. Zato mi se činilo daje Sadhe Sati nekako osobniji i značajniji primjer. Sve te podatke znao sam otprije, iz svog proučavanja đjotiša. Iskustvo mije pokazalo da se Sadhe Sati uglavnom osjeća i da seje za njega potrebno pripremiti. Sada me, međutim, doista zanimalo što će Ganeš reći na to. On je valjda osjetio moju želju pa je nastavio, iako očigledno promijenjenim tonom. Vratio se k svojoj staroj šaljivosti. "Imam natalnu kartu - i ja sam rođen jednom, znaš. I, da, i ja imam svojih sedam godina tuge. Međutim, kao što vidiš, bilo bi suprotno mojoj naravi biti tužan, tako da sam se dogovorio sa Sanijem da to preskočimo." Sada je bilo očito da je Ganeš postao sasvim neozbiljan. Međutim, ja sam prihvatio njegovu igru. "Kako preskočite?" pitao sam. "Zar se niste dogovorili da se držite načela?" "Jesmo, jesmo, ali znaš, postoje iznimke. Zapravo, moram priznati da u početku Šani nije htio pristati na to, ali sam ga onda morao, pa znaš, ovaj, uvjeriti u suprotno." Osjećao sam da Ganeš nešto smjera, da ima neku poentu koju mi želi prenijeti ali da je namjerno zastao da bi izgledalo kao da se nećka. "Uvjerio si ga u suprotno?" poticao sam ga dalje. "Kad već navaljuješ", glumio je Ganeš daje pritisnut i da nema drugog izbora, "ispričat ću ti što sam učinio. Prvi Sadhe Sati došao mi je kad sam imao deset godina. Tome nisam mogao izbjeći. Poslali su me da tri godine radim tapas u nekoj pećini da bih izbjegao moguće nevolje. Dobro, nije bilo loše, ali znaš, s obzirom na moju društvenost, nisam baš uživao. Štoviše, odlučio sam nešto poduzeti

u svezi toga. Razmišljao sam i na kraju smislio način." Zastao je da bi podigao napetost oko poente. "Natjerao sam ga da mi potpiše", rekao je na kraju. Sada sam opet bio iznenađen. Očekivao sam neku vragoliju, ali hvatanje Šanija na potpis bilo je više od onog što sam mogao podnijeti. Prasnuo sam u smijeh: "Potpisao ti je? Što je potpisao? Da te oslobađa tuge zauvijek?" Ganeš me gledao i smijao se sa mnom. "Ma ne, potpisao mi je nešto drugo. Budući da smo prijatelji i suradnici, zamolio sam ga da me upozori kad drugi put dođe vrijeme za Sadhe Sati, jer sam jako zaboravan. To je istina, doista sam zaboravan. No, Šani me došao upozoriti dan prije početka Sadhe Satija, a ja sam mu rekao da mi to napiše jer ću do večeri zaboraviti budući da imam mnogo posla. Pa je on to lijepo napisao, evo imam ovdje papir." Izvadio je odnekud smotuljak palminog lista i pružio mi ga i dalje se smijući. Iako nisam očekivao da ću moći pročitati što piše, ipak sam mogao. Pisalo je: "Sutra ti dolazi Sadhe Sati." Potpis: Šani. "Dobro", rekao sam. "To valjda jest njegov potpis. Ali u čemu je stvar. To je samo potvrda da ti Sadhe Sati dolazi." "Kako ne razumiješ?" nastavio je Ganeš. "Dolazi, da. Ali dolazi sutra. Kad je Šani sutradan došao, ja sam mu pokazao ovaj papir i rekao mu da se nismo tako dogovorili i neka on lijepo dođe sutra!" Posljednje riječi nisu se dobro ni čule jer je Ganeš grcao od smijeha. Ni ja nisam bio u boljem stanju. Iako nisam imao pravoga tijela osjećao sam grčeve tamo gdje bi mi trebao biti želudac. Valjda bih se kod kuće smijao do suza. A Ganeš mi je kroz poplavu smijeha još govorio kako je Šani, budući dosljedan svojoj ozbiljnosti, dolazio još nekoliko dana uzastopce, ali Ganeš se nije dao i stalno mu je pokazivao taj potpis tražeći da dođe sutra. Sve u svemu, bila je to najzabavnija priča koju sam ikada čuo. Kad se dobrano nasmijao, Ganeš je popravio maleni dhoti i šiljatu kapu koju je nosio na glavi. "Slušaj", rekao je na kraju, "sada moramo krenuti. Ispričao sam ti ovo jer smatram da si sposoban razumjeti naše uloge, Šanijevu i moju. Nadam se da nisam pogriješio." Pa, i ja se nadam da nije. Mislim da sam ispravno razumio. Bio je to njegov način da objasni stvari. Ipak, moram priznati da sam kasnije često razmišljao o tome. Pokazao mi je papir sa Šanijevim potpisom. Međutim, on bi mi valjda mogao pokazati bilo što, samo ako bi želio. Ah, tko bi mogao biti siguran kad je Ganeš u pitanju? U tom trenutku sam znao jedino to da sam sretan, iznimno sretan što sam ovdje i da volim to neobično biće koje me povelo na ovo čudno putovanje. Zato sam samo kimnuo glavom i krenuo s Ganešom prema Parasharinom učilištu.

17 Moj drugi dolazak, kao i nekoliko dolazaka poslije toga, prošli su sasvim slično prvom. Ganeš i ja bismo ušli u učilište prije drugih, on bi zauzeo svoje mjesto u drvenom kipu, a ja bih sjeo s desne strane Parashari. Nakon početne tišine i skupljanja njegovih učenika, Parashara bi nastavio s izlaganjem Hora Šastre. Moja je pozornost u početnim dolascima bila kratkotrajna, tek nekih pola sata. I sam bih primijetio da postajem "prozirniji" te da mi misli počinju lutati. Tada bi se obično pojavio Ganeš i pozvao me da krenemo. Bio sam toliko fasciniran onim što se događa da nisam postavljao nikakva suvišna pitanja. Kad bismo izašli van, vratili bismo se do rijeke i kroz nju natrag u moje vrijeme. Nisam siguran koliko je točno takvih posjeta bilo, možda desetak, ali izgledale su mi kao neka vrsta pripreme. Kao da sam se navikavao na situaciju promatranja događaja koji su se odvijali na mjestu i u vremenu gdje moja tjelesnost nije mogla biti, ali je, nekim čudom, moja svjesnost ipak bila. Naravno, više puta sam Ganeša pokušavao nagovoriti da mi kaže o kojem se vremenu radi, ali on je uporno šutio. Štoviše, nakon drugog posjeta, kad je bio onako razgovorljiv, postao je ozbiljan i užurban. Sva moja navaljivanja odbacio je rekavši daje on svoje, za sada, napravio i da od mene ovisi kad ću dobiti odgovore na svoja pitanja. Postalo mi je jasno da će to biti onda kad budem mogao bez problema ostati u ovom svijetu koliko je potrebno. Nisam znao kada će to biti i na koji način ću dobiti odgovore na svoja pitanja, ali budući daje situacija sama po sebi bila dovoljno zanimljiva, pomirio sam se s njom i jednostavno čekao. Ipak, čekanje nije ni izbliza bilo naporno. U međuvremenu, između putovanja (zvao sam to međuvremenom iako su "posjeti" trajali samo oko pola sata u mojem vremenu) živio sam kao u nekom snu. Sve je bilo podređeno đjotišu, a druge sam obveze obavljao s veseljem, ali onako usput. I dalje sam redovito održavao savjetovanja. Ganeša na njima više nije bilo; prestao je dolaziti čim smo uspostavili izravan kontakt; ali sam osjetio da s neobičnom lakoćom zapažam značajke natalne karte osobe s kojom sam radio te da sam katkad i sam bio iznenađen obavijestima koje se pojavljuju u mojem umu potaknute tumačenjima Graha i njihovih odnosa. To me veselilo jer je ta vrsta "lakoće" preduvjet dobrog đjotiš savjetovanja. To je onaj intuitivni dio koji svaki đjotiši mora imati i koji se nadograđuje na znanje i intelektualne sposobnosti potrebne za sagledavanje pravilnosti u odnosima između pojedinih elemenata koji sačinjavaju natalnu kartu. Tijekom posjeta također su se događale zanimljive stvari. Najneobičniji je bio dojam koji je na mene ostavljao Maitreya, očigledno Parasharin najistaknutiji učenik. Nisam mogao točno odrediti što je u tome čovjeku, ali svaki put kad bi on progovorio, ja

bih zadrhtao. Također sam primijetio da bi, kad je Maitreya dulje govorio, moja sposobnost održavanja pozornosti popustila. Nisam znao zašto je to tako. Nisam znao ni zašto svaki pogled na njega u meni budi neka čudna sjećanja. Iako sam među tim ljudima i sam bio poput nekakvog duha, katkad su u moju viziju dolazili ljudi koje nisam znao kamo smjestiti. Primjerice, promatrao bih Maitreyu i odjednom bi se između mene i njega kao na filmu počela odigravati neka nepoznata scena: neki čovjek koji nosi zanimljivu vrstu ćupa ili posude čiji je gornji dio bio nalik Ganešovoj kapi; dvije žene koje se smiju i prema kojima sam osjećao neku nepoznatu toplinu; pećina i u njoj stari šutljivi pustinjak (je li to bio Parashara?) i druge neobične slike. Nisam znao što bih s tim i zašto se to događa. Budući da Ganeš nije bio raspoložen da mi objašnjava bilo što u svezi Maitreye, nakon nekoliko posjeta nisam više o tome razmišljao, već sam se usmjerio na sadržaj izlaganja. Što da kažem o tome? Parashara je izlagao svoju Hora Šastru, vrlo malo odstupajući od teksta kojeg sam poznavao. Na nekim mjestima mi je bio nerazumljiv jer je ulazio u tehničke detalje s kojima nisam previše baratao iako sam za njih znao. Međutim, u drugim je situacijama postalo vrlo zanimljivo jer je iznio neke sasvim neočekivane i nove činjenice. Jedna od tih situacija bila je i rasprava o Guruu, planetu Jupiteru. Iako učenici inače nisu prekidali Parasharu (i ovi posjeti uvjerili su me da se radi više o nekom obrednom skupljanju, a manje o pravoj školi), u ovom slučaju se razvila diskusija o učincima ove Grahe koja inače slovi kao jedan od najdobroćudnijih planeta. Govoreći o Guruu i učincima njegovih razdoblja - dasa Parashara je naglasio da u slučaju lošeg smještaja, a to je značilo dhustan (šesta, osma ili dvanaesta kuća od izlazećeg znaka ili od Ćandre), drišti ili aspekt zloćudne Grahe poput Šanija ili Mangala, debilitacije Gurua, pa čak i u slučaju blažih negativnosti poput lošeg smještaja Gurua u harmonicima poput Navamša ili Šaštiamša, ova Graha može donijeti gubitke, neuspjeh, loše zdravlje, pa čak i teške bolesti. Budući daje učitelj više govorio o tome nego o sreći, podršci, bogatstvu i uspjehu koji se obično pripisuju Guruu, većina nazočnih je širom otvorila oči i nastao je nekakav nemir. Jedan od učenika se osmjelio i upitao: "Naučili smo Guruu pripisivati samo pozitivne značajke. Sada izgleda da on nije tako sretan planet. Zašto je to tako?" "Namjerno sam tako govorio o njemu", odgovorio je Parashara. "Svaka Graha jest sretna. Pogreška je pripisivati nekom planetu više dobra nego nekom drugom. Laici slušaju dotišije kad govore o zloćudnim planetima, čuju njihova imena - Šani, Mangal, Rahu, Ketu - i ne misle dalje od toga. Zbog takvog stava prema njima, Grahe postaju njihovi neprijatelji. Ljudi ih mrze ili ih se plaše. To

nije dobra situacija. Svaka Graha može donijeti ono što ljudi nazivaju srećom i ono što ljudi nazivaju nesrećom. Vaša dužnost kao đjotišija jest da im objasnite tu situaciju. Ako podržavate zamisao da se Guruu treba zahvaljivati, a Šanija se bojati, stvarate nepotrebno nerazumijevanje i zapravo širite neznanje." Parashara je bio vrlo ozbiljan glede toga, a ja sam se prisjetio mnogih slučajeva koje sam vidio u svojoj praksi kad je Guruovo razdoblje donijelo teške bolesti poput raka ili čak i smrt. Štoviše, katkad mi se činilo da su Grahe zamijenile svoje tradicionalne uloge jer se događalo da mjesecima dolaze ljudi s problemima koji su počeli pod utjecajem Gurua, a s druge strane, oni čije je život bio sređen, u tom su trenutku bili pod snažnim utjecajem Šanija ili Mangala. Da, mogao sam se složiti s Parasharom: svaka Graha može donijeti i sreću i nesreću, a na nama je da se prema njima ponašamo tako da iskoristimo ono najbolje i smanjimo ono loše. U međuvremenu Parashara je potkrijepio ono što je želio reći ispričavši svojim učenicima priču o Rahuu i Ketuu. Iako su je svi, pa čak i ja, znali otprije, bilo je nešto različito u načinu na koji smo je tada čuli. Nešto što nas je zamislilo nad ulogama ovih sjenovitih planeta za koje se smatralo da izručuju teške plodove naše karme. Astronomski gledano, Rahu i Ketu nisu pravi planeti. Radi se o matematički izračunatim točkama u kojima se sijeku putanje Sunca i Mjeseca gledano sa Zemlje. Izraz koji se često čuje današnjih dana je "mjesečev čvor". Rahu je sjeverni mjesečev čvor, a Ketu južni. Rahu i Ketu nalaze se nasuprot jedan drugom i po nebeskom svodu kreću se suprotno od smjera kretanja ostalih planeta, dakle od zapada prema istoku. Kad se Mjesec i Sunce zajedno približe jednom od čvorova nastaje pomrčina Sunca ako su svo tr oje, Mjesec, Sunce i čvor, na istom stupnju zodijaka - odnosno Mjeseca, ako su Sunce i Mjesec nasuprot jedno drugom. Zbog činjenice da svijetlećim tijelima oduzimaju svjetlost i stvaraju sjenku, Rahu i Ketu se nazivaju sjenovitim planetima i smatraju se zloćudnim. Legenda kaže da su oba čvora nastala od jednog demona. Tu nam je priču sada ponovno ispričao Parashara, ali tako da su nakon nje Rahu i Ketu izgledali nekako drukčije. "U početku, kad još nije bilo ljudi na Zemlji", počeo je Parashara, "vodio se veliki rat između sila reda i kaosa, bogova i demona. Duše budućih velikih rišija utjelovile su se u Nagase, zmijolika bića koja nisu puzala već stajala i kretala se uspravno. U sukobu su bili neutralni pokušavajući održati ravnotežu sila. Kasnije su ih ljudske legende svrstale na stranu demona, ali Nagasi su uvijek bili simbolom duhovne snage, mudrosti i znanja. Njihov predvodnik bio je Vasuki. Promatrajući sukob i žaleći zbog njega Vasukiju je pala na um zamisao o rješenju. Otputio se Višnuu i izložio mu što namjerava. "Ali to je velika žrtva", pokušao gaje odgovoriti Višnu. "A pitanje je hoće li se scenarij odigrati onako kako si zamislio." Međutim, Vasuki je bio

uporan. Rekao je: "Ako sve bude išlo idealno, neće biti potrebe za žrtvom. A ako krene loše, što pretpostavljam, ravnoteža karme bit će nagrada za ono što namjeravam učiniti." Diveći se Vasukiju, Višnu mu je dao svoj blagoslov i obećao podršku." Primijetio sam da su nakon ovih riječi učenici bili ponešto začuđeni. Izgleda da je Parashara govorio nešto što još nisu čuli. I sam sam bio upoznat s pričom o nastanku Rahua i Ketua, ali prijašnji dogovor između Vasukija i Višnua bila je potpuna novost. Parashara je, međutim, nastavio: "Vasuki je, nakon Višnuovog blagoslova, predložio sukobljenim stranama da zajednički dođu do mira i stvore ravnotežu. Višnu ničim nije odavao da je upoznat s planom i u ime bogova ponovno je saslušao Vasukija. Zamisao se sastojala u tome da mućkanjem oceana bogovi i demoni zajedničkim snagama stvore amritu, napitak besmrtnosti. To bi bilo sjajno, međutim, nitko od njih nije bio dovoljno snažan da promućka ocean. Vasuki je i tu imao rješenje. Budući je imao ogromno i snažno tijelo, predložio je da njime obavije planinu Mandaru ili kako su je još zvali, Meru, te da posluži poput konopca kojim će bogovi i demoni zajedničkim snagama pokretati planinu. Tada, ako promućkaju ocean, nastati će nektar. Prijedlog je prihvaćen, a Vasuki je bio vrlo sretan zbog toga. Postavio je uvjet da amrita bude jednako raspoređena svima. Svi su se s tim složili, kao što je Vasuki i pretpostavljao da hoće. Višnu je sve to promatrao pitajući se dokle će ići Vasukijev plan. Na žalost, kako je Vasuki predvidio, nakon izvršene operacije, bogovi su postali pohlepni i amritu zadržali za sebe. Nisu je željeli dijeliti s demonima. Vidjevši to, Višnu je shvatio koliko je Vasuki bio u pravu i pripremio se, mada nevoljko, za nastavak plana. On je uslijedio te večeri kad se Vasuki prikrao bogovima, ukrao amritu i popio jedan vrč. Vasuki je znao da će ga otkriti, pa se nije jako opirao, a Višnu je izvršio svoj dio obveze. Glumeći bijes bacio je svoj disk i prepolovio Vasukija na dva dijela. Budući da je popio nektar besmrtnosti, Vasuki nije mogao umrijeti i njegovi odvojeni dijelovi nastavili su živjeti. Prema dogovoru, Višnu je poslao te dvije polovice na dva suprotna kraja Zemlje. Tako su nastali Rahu, zmijina glava, i Ketu, zmijin rep." Nastala je tišina. Učenici su razmišljali o onome što su čuli. Priča je bila poznata, a opet nekako drukčija. Novost je bio element dogovora i slobodne odluke Vasukija da postane Rahu i Ketu. To je bacalo sasvim novu sliku na priču. Rahu i Ketu se obično smatraju strašnim demonima kažnjenim za krađu nečega što im ne pripada. Nagli su i nepredvidivi, a njihov utjecaj može donijeti nevolje. Činjenica da kradu svjetlost od Sunca i Mjeseca potvrđivala je taj njihov status. Međutim, sad ih je Parashara oslikao sasvim drukčije. "Sto je zapravo Vasuki želio postići svojim planom?" upitao je Maitreya. "Razmislite o tome", odgovorio je Parashara. "Pomoći ću vam

rekavši daje njegova najveća odlika bila iskrenost i poštenje." Učenici su neko vrijeme šutjeli a zatim se jedan od njih osmjelio i napomenuo da se Rahu i Ketu u svojim pozitivnim ulogama pojavljuju kao duhovni planeti: Rahu potiče preobrazbe prijeko potrebne za duhovni rast, a Ketu je sam po sebi mokša karaka označitelj za prosvjetljenje. "Točno", nastavio je Parashara. "Svaki dio priče ima svoju simboliku. Vasukijeva želja za ravnotežom i mirom bila je tako snažna daje žrtvovao sam sebe. To je značajka Rahua i Ketua. Oni su bezkompromisni i strastveni u svojoj želji da pojedinca uzdignu do njegovog pravog statusa, da mu otkriju istinu o njemu. Međutim, to je često bolno i zahtijeva žrtve. Zato ljudi doživljavaju Rahua i Ketua kao zloćudne. Pod njihovim utjecajem priroda će prema osobi biti otvorena - jasno će joj staviti do znanja na kojoj se stepenici duhovnog puta nalazi. Rahu će zatim na ovaj ili onaj način pokrenuti preobrazbu, a Ketu donijeti duhovno razumijevanje i rast. Međutim, cijela priča o Vasukiju vrti se oko amrite koja se dobiva bućkanjem. Potrebno je uznemiriti postojeće stanje da bi nastalo sljedeće. Istina je da tako djeluju Rahu i Ketu. Ali, ne zaboravite da su oni nastali Vasukijevim svjesnim žrtvovanjem samoga sebe za dobro drugih. Nakon njegove žrtve, doista je došlo do mira, iako ne na savršen način. Sve te činjenice treba imati na umu kad se sagledava utjecaj Rahua i Ketua, a posebice da je žrtva napravljena iz ljubavi i želje za boljim. Stoga, Rahu i Ketu mogu biti vrlo darežljive i milosrdne Grahe. Štoviše, njihov blagoslov posebice je dragocjen. Potrebno je samo razumjeti ih i djelovati tako da njihova snažna energija bude pravilno usmjerena." Slušajući Parasharu kako objašnjava narav Rahua i Ketua, ponovno sam se zadivio nad savršenstvom đjotiša. Sve se tako savršeno uklapa jedno u drugo! Čak i kad izgleda da nešto nije u redu, na kraju ispadne da jest, čak štoviše, da je sve to bilo dogovoreno i namjerno izazvano ne bi li se ukazala još jedna prilika za dublje shvaćanje prirodnih zakona. Primijetio sam da su i drugi učenici bili ozareni nekim unutarnjim smiješkom. Prepustio sam se zajedničkom osjećaju sklada i neke suptilne energije koja se nadvila nad nas. Tada se, međutim, dogodilo nešto neobično. Javilo mi se sjećanje na još jednu sličnu priču koju sam čuo od Ganeša na obali rijeke prije nego... Prije onog dana... Ne, nisam mogao dalje misliti. Zbunio sam se: bilo je to neobično sjećanje - kao da nije pripadalo meni. Na um mije palo jedno ime - Ravana - ali nisam znao što da radim s njim. Međutim, kako se pojavilo, tako je i prošlo, a moja pozornost se ponovno okrenula događajima oko mene. Shvatio sam da je ovaj put prošlo dosta vremena, a da mi "svjetlosno" tijelo nije počelo blijedjeti. Također, ni Ganeš se nije pojavljivao. Sjedio sam i čekao što će se dogoditi. Parashara je zašutio, a daljnjih pitanja nije bilo. Polako, jedan po

jedan, učenici su napuštali učilište. Na kraju je posljednji ostao Maitreya, poklonio se Parashari i izašao. Po prvi puta smo nakon poduke ostali sami, Parashara i ja. On je i dalje neko vrijeme mirno sjedio, a zatim ustao i krenuo prema suprotnom kraju prostorije. Nije se ni jednom osvrnuo na mene. Mislio sam da me, poput drugih, ni on ne zamjećuje. Također, sjećam se da sam pomislio na Ganeša i poželio da dođe jer sam pretpostavljao da će, ako ću izravno razgovarati s Parasharom, u tome posredovati Ganeš. Međutim, ispalo je sasvim drukčije. Parashara se okrenuo prema meni i jasno rekao: "On će danas doći poslije. Imamo nešto vremena za razgovor." Gledao je u mojem pravcu, ali kao daje gledao kroz mene. Mora da mu je bilo teško zapaziti ono što ja zovem svojim "svjetlosnim" tijelom. "Dobro došao natrag. Očekivao sam te." rekao je zatim Parashara. Njegove riječi pokrenule su lavinu osjećaja u meni. Osjetio sam toplinu i razdraganost. Kao da sam se nakon mnogo, mnogo vremena vratio na mjesto koje mi je drago. A i on je tako rekao - dobro došao natrag! U tom trenutku nisam mnogo razmišljao o tome. Bio sam sretan poput nekoga tko je već mislio daje izgubio dragu osobu, a ona se iznenada i neočekivano pojavila u njegovu životu. Osim toga, mada nisam u potpunosti razumio svoje osjećaje, a ni Parasharine riječi dobrodošlice, postalo mi je jasno da ću moći s njim razgovarati i daje konačno došlo vrijeme da saznam odgovore na svoja pitanja.

18 Ipak, nije išlo tako lako kao što sam se nadao. Parashara je bio zahtjevan sugovornik. Nasuprot Ganešovoj vrckavosti i katkad, neozbiljnosti, Parashara je bio vrlo ozbiljan. Svakom pitanju pristupao je sustavno iako na neka nije želio dati odgovore. Ja sam se prepustio njegovom vodstvu ali sam češće poželio da je otvoreniji. Naime, imao sam dojam da je naš susret organiziran zbog razloga koji nadilaze intelektualno razumijevanje đjotiša. Primjerice, Parashara je većinu tehničkih pitanja otklonio uputivši me na samostalno proučavanje i praksu. Međutim, bio je vrlo susretljiv glede duhovnog vida đjotiša, posebice nešto poslije kad mije objasnio, i to u detalje, postupke i mjere kojima se karmički dugovi, vidljivi u natalnoj karti, mogu preobraziti ili iskupiti. Sve u svemu, iako sam tim susretima mnogo dobio, ostao je dojam da su glavni razlozi mojeg dolaska ostali skriveni. Ili ih barem ja nisam mogao jasno izraziti. Kao da se ono bitno odvijalo na jednoj drugoj razini. Ja sam postavljao pitanja i zadovoljavao potrebe svojeg intelekta, a Parashara je djelovao kao da se obraća jednom drugom dijelu mene. Možda mi je jednostavno trebala podrška,

osjećaj sigurnosti u sebe. Da, možda je to to. Nakon posjeta u kojima sam razgovarao s njim, doista sam primijetio da se osjećam smirenijim i sigurnijim. Kao da sam, nakon dugog prekida veze, uspostavio kontakt s izvorom. Taj mi kontakt nije bio potreban zbog nekih posebnih obavijesti ili naputaka - ne, i bez toga sam točno znao što je potrebno uraditi - ali mije bio potreban zbog toga da malo odahnem, da se prisjetim, da napunim baterije. Tako sam se i osjećao, a Parashara je izgleda bio zadovoljan s tim. Čak i kad sam na posljetku bio nazočan završnom razgovoru između njega i Maitreye, razgovoru koji je očito bio središte ne samo Maitreyina života već, nekako, i mog posjeta ovom vremenu, razumio sam više, ali su mnoga pitanja ostala otvorena. Možda je tako i najbolje. Možda je dobro da slutnje ostanu samo slutnje. Međutim, kad mije Parashara uputio riječi dobrodošlice o svemu tome nisam razmišljao. Bio sam oduševljen što je tako nešto uopće moguće. Najprije sam ustao i zakoračio korak-dva prema njemu. Njegov se pogled, međutim, nije pomakao s mjesta na kojem sam sjedio. Pobojao sam se da imamo mali problem. "Da li me vidiš?" upitao sam sa strahom. Parashara je na to ipak usmjerio oči prema meni, ali lagano ih suzivši kao da se napreže da vidi nešto u daljini. "Da, ali to nije jednostavno. Ako se brzo krećeš, mogao bih te izgubiti. Načinjen si od pozornosti, a energije koje sada čine tvoje tijelo vrlo su tanahne. Još uvijek imam ljudske oči", tu se nasmijao, "a njima su neke stvari nedostupne. Dakle, vidim te, ali te vidim više duhom nego očima." Nisam dalje ulazio u mehanizam njegova "viđenja" mojeg svjetlosnog tijela iako sam osjetio poriv da to učinim. Naime, Ganeš je nešto drugo. On je biće čije je postojanje ionako drukčije od ljudskog. Nije nikakvo čudo što on šeće između raznih vremena ili se pojavljuje ljudima u meditaciji. Ganeš pripada duhovnim razinama i zapravo je više načelo koje je, božanskom intervencijom, uzelo određeni oblik. Međutim, Parashara je bio čovjek od krvi i mesa, a takav sam bio i ja. Unatoč strašnoj vremenskoj i prostornoj razdaljini naših tjelesnih rođenja, evo nas, nekako, na istome mjestu u isto vrijeme. Sto se mene tiče, očigledno su moju svjesnost sada održavali neki drugi činitelji a ne tijelo, pa mi je činjenica da "vidim" Parasharin svijet bila nekako sama po sebi razumljiva. Negdje u sebi sam sve to smatrao vizijom. On je s druge strane bio u svojem tijelu. Vidjeti mene i "moju viziju" u tom je stanju vjerojatno zahtijevalo veliku razvijenost duše. Međutim, nisam sumnjao da Parashara ima tu sposobost. Bio sam u napasti da pitam kako ju je stekao, ali sam se suzdržao. Umjesto toga, zabrzao sam sa svojim pitanjima. "Parasharađi, ovo je za mene iznimna situacija. Volio bih saznati neke stvari. Ganeš mi nije dao sve obavijesti o tome što se događa. Uglavnom me upućivao na to da se strpim rekavši da će mi to objasniti moj učitelj. Pretpostavljam da si to ti. Volio bih znati, iako mi

je jednom to potvrđeno, je li ovo stvarni svijet? Zaključio sam da se radi o prošlosti u odnosu na vrijeme iz kojeg dolazim, ali nisam u to siguran, posebice ne glede točnog vremenskog razdoblja. Također, zbunjuje me klima ovog mjesta, a također i rijeka - Sarasvati? Osim toga, najviše bih volio znati odgovor na pitanje zašto sam uopće ovdje. Ganeš je rekao da nastavljam svoje školovanje. Na što je mislio? Osim toga, u međuvremenu mi se javljaju sjećanja za koja nisam siguran... " Zastao sam jer je Parashara uz smiješak podigao ruku. "Stani, stani! Ne sve odjednom. Imamo dovoljno vremena." Zatim je krenuo van i rekao neka ga pratim. Uzdahnuo sam duboko, odnosno uzdahnuo bih da sam imao tijelo, i malo posramljen krenuo za njim. Kad smo izišli ispod nadstrešnice, Parashara nije krenuo stazom prema rijeci, već je zaobišao stijenu i krenuo uzbrdo. Pratio sam ga ništa ne pitajući. Staza je bila uska i strma. Čak i mlađem čovjeku bi vjerojatno bilo teško hodati po njoj. Međutim, Parashara se dobro držao. Ja nisam osjetio nikakav napor, ali to je bilo razumljivo. Nakon desetak minuta penjanja došli smo do vrha uzvisine na čijim je obroncima bilo smješteno učilište. Bila je tu čistina i jedan široki kamen na kojem se moglo stajati ili sjediti. "Ispričavam se na trošenju vremena", obratio mi se Parashara nakon što me nekoliko sekundi tražio pogledom, "ali tvoja sposobnost premještanja mi je, zasad, nedostupna." Zatim je sjeo i rekao: "Ovo je mjesto kojeg volim. S njega vidim u svim pravcima, a rijeka izgleda ogromna i duga poput Vasukijevog tijela. Katkad mi se čini da su Rahu i Ketu nastali doista od glave i repa, a daje, u čast Vasukijeve žrtve, samo tijelo kojim su bogovi i demoni pokretali planinu, Višnu pretvorio u nešto što će ljude uvijek podsjećati na vječnost. Pogledaj!" Parashara je pokazao rukom u pravcu zapada. S ovog mjesta se vidjelo vrlo daleko budući da nije bilo drugih uzvisina. Zrak je bio bistar i jasan, a rijeka je doista izgledala poput velike zmije koja sporo vijuga nakanivši prenijeti svoje glomazno tijelo nekud u neznane daljine. "Ova rijeka", nastavio je Parashara, "majka je svih rijeka. I, da, imaš pravo, to jest Sarasvati. Njena uloga u povijesti čovječanstva vrlo je velika ali, nadam se, ne i odlučujuća. O njoj ću ti ispričati poslije. Mislim da će se u to umiješati i Ganeš jer slutim da će te'on odvesti na mjesta na koja ja ne mogu. Međutim, o tome nakon što zadovoljimo tvoju znatiželju o vremenu. Pitao si koje je ovo vrijeme. Što ti misliš o tome?" U nekoliko rečenica prenio sam mu nejasne rezultate svojih istraživanja. Ispričao sam mu o tome da zapisa ima malo, a da im se, čak i kad ih ima, zapravo ne vjeruje previše te da bi njegovo, Parasharino vrijeme moglo biti od dvije tisuće petsto do tri tisuće petsto godina unatrag od mojeg. Parashara me pozorno saslušao a zatim rekao: "Govoreći o erama i godinama spominjao si neke nazive

koji su mi nepoznati iako mi se čini da ću o njima još čuti. To su očito standardi tvoje civilizacije. Međutim, budimo malo precizniji. Reci mi, kojem vremenu zapravo ti pripadaš?" Ovo me pitanje dvostruko zbunilo. Nisam očekivao da Parashara ne zna odakle dolazim. Mislio sam da se to samo po sebi razumije. I drugo, kako da mu zapravo objasnim kojem vremenu pripadam? Kraj dvadesetog stoljeća? To ništa neće značiti. S druge strane da bih objasnio koliko je to u budućnosti od njegovog vremena morao bih znati koje je to vrijeme, a upravo sam ispričao da oko toga ima mnogo nesuglasica. Zato sam odgovor jednostavno prešutio. Parashara je okrenuo glavu prema meni. "No?", upitao je, očigledno ipak očekujući odgovor. "Ne znam kako da objasnim", rekao sam. Parashara je odmahnuo glavom. "Već sam ti objasnio vrijednost preciznosti. Vidim da još uvijek njeguješ posebnu "privlačnost" prema Ganiti." Ovu izjavu nisam shvatio. Bila je izrečena pomalo ironično, toli ko mi je bilo jasno. Ali zašto? Pa mi razgovaramo prvi put. Kada mi je to Parashara objasnio vrijednost preciznosti? Na to nisam imao odgovor, ali sam zaključio da misli na sastanke kojima sam bio nazočan. Međutim, nekako sam osjećao da tu ima nešto više. Nisam mogao, a još i sada ne mogu, točno odrediti što je to, međutim činjenica je da se to nije dogodilo samo jednom. Poslije, tijekom nekoliko naših razgovora, Parashara bi često izjavio nešto što nisam mogao povezati s našim susretima, ali sam se na to navikao i nisam tražio objašnjenja. Kad sada razmišljam o tome, pomalo se čudim sam sebi jer je bilo vrlo lako postaviti izravno pitanje. Primjerice, mogao sam reći da ne razumijem i da nikad nismo razgovarali o Ganiti, ili tako nešto. Ali, nisam. Umjesto toga sam opet odšutio, ne znajući što se zapravo od mene traži. "Dobro", nastavio je Parashara uz smiješak. "Pomoći ću ti. Kolika je razlika između stvarnog Puruše i onog prividnog koji određuje godišnja doba? Ti si pronašao đjotiš, tamo odakle dolaziš? Učio si ga, zar ne?" Najprije sam zastao ne znajući o čemu on to govori, a onda sam shvatio. Pa naravno! Razlika između tropskog i sideralnog zodijaka! Na taj ćemo način odrediti u kojim se razdobljima nalazimo! "Ovako", počeo sam ushićeno, konačno se osjetivši sigurnijim. "U moje vrijeme ajanamša iznosi oko dvadeset tri stupnja i četrdeset sedam minuta, i to unatrag. Dakle, vidljivi Kala Puruša dolazi kasnije od prividnog: njegov početak još je u znaku Mina (Riba), dok prividni već započinje s Mešom (Ovnom)." Pitanje zodijaka vrlo je zanimljivo. Astrologija je oduvijek poznavala dvanaest znakova, od Ovna do Riba, ili u đjotiš nazivlju od Meša do Mina. Radi se o znakovima koji su dobili svoja imena prema sazviježđima kroz koja prolaze planeti na svojem prividnom

putu oko Zemlje. Međutim, gdje je početak zodijaka? Kao i kod svakog kruga, početak onog nebeskog može biti bilo gdje. Za đjotiš, početak Kala Puruše, a to doslovce znači kozmičkog čovjeka, je u stvarnom sazviježđu Ovna. To, međutim, nije slučaj s astrologijom koju poznaju ljudi u mojem vremenu. Taje astrologija usmjerena na Sunce pa smatra da zodijak počinje na mjestu gdje je ono u trenutku proljetne ravnodnevice, odnosno u trenutku kad počinje proljeće. Ali, stvar je u tome da, u odnosu na zvjezdanu pozadinu gledanu sa Zemlje, Sunce nije svakog proljeća na istome mjestu! Ova činjenica iznenađuje mnoge laike, ali je vrlo lako objašnjiva. Zemljina je os nagnuta, a ne ravna u odnosu na matičnu zvijezdu. Zbog te činjenice na Zemlji imamo godišnja doba. Kad je, primjerice, sjeverna hemisfera nagnuta prema Suncu, tada je tamo ljeto, a na južnoj hemisferi, koja je uvučena od Sunca, traje hladnije godišnje doba. Samo po sebi to ne bi izazvalo pomicanje Sunca u trenutku početka proljeća da se Zemlja lagano ne vrti oko zamišljene središnje osi, oblikujući tako zamišljeni stožac i mijenjajući svoj relativni nagib prema Suncu. Rezultat tog kretanja, koje se naziva precesija, je pomicanje Sunca u odnosu na pozadinska sazviježđa. Ovo kretanje je vrlo sporo i ako je uvijek bilo takvo kakvo je u mojem vremenu, može se izračunati da traje 25920 godina. Drugim riječima, to znači da ako je u određeno vrijeme Sunce u trenutku proljetne ravnodnevice bilo u sazviježđu Ovna, za oko 13000 godina od tog trenutka, u vrijeme iste proljetne ravnodnevice, iza Sunca vidjet će se suprotni kraj svemira - sazviježđe Vage. Ove činjenice nisu važne mladoj civilizaciji, zapravo ih takva ne može ni zamijetiti jednostavno nema dovoljno vremena za to - ali ako se kultura produži u vremenu, onda sve to postaje važno. Zapadna astrologija, ona koju poznaju ljudi mojeg vremena, nastala je prije otprilike 2000 godina kad su dva zodijaka bila poklopljena. Promatranje je tada pokazalo daje Sunce u trenutku početka proljeća na početku Ovna. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, situacija se mijenjala i danas je Sunce u trenutku proljetne ravnodnevice na početku Riba, a ne Ovna! Međutim, izgleda da su astrolozi nastavili s tumačenjem zodijaka na svoj način, pretpostavivši da su znakovi ionako simboli i da nebeski krug, bez obzira na stvarni položaj zvijezda ima svoje unutarnje

značenje. Tako je tropski ili zapadni zodijak, zapravo, potpuno umjetna tvorevina. Za vrijeme iz kojeg dolazim to bi značilo da biti rođen u znaku, primjerice, Strijelca, kako se to uobičava reći, a pritom se misli da je u trenutku rođenja Sunce bilo u sazviježđu Strijelca, vjerojatno znači da je Sunce doista u sazviježđu Škorpiona! Nemam dovoljno znanja da bih objasnio kakve to posljedice ima na astrološka tumačenja. Da lije moguće daje cijela zapadna astrologija zapravo pogrešna? Ili tu ima još nečeg složenijeg zbog čega i takav pristup daje rezultate? Na to ne bih znao odgovoriti jer nikad nisam ozbiljnije proučavao načela astrologije koja je bila poznata masama u mojem vremenu. Što se tiče đjotiša, on je u tome vrlo određen. Za tumačenja se rabi stvarni položaj zvijezda, dakle sideralni, apsolutni zodijak ili ono što je Parashara nazvao Kala Puruša, a tropski, relativni zodijak, to jest prividni položaj planeta u odnosu na nagib Zemljine osi služi kao dodatak za izračunavanje snage planeta. Ajanamša koju sam spomenuo u odgovoru Parashari je brojčani iznos (u stupnjevima luka) koji označava razliku između dva zodijaka. U trenutku kad me Parashara upitao za moje vrijeme u odnosu na Kala Purušu postalo mi je jasno da c'emo, ako ja znam gdje je točka proljetne ravnodnevice u mojem vremenu, a on sasvim sigurno zna gdje se ona nalazi u njegovom vremenu, tako odrediti koliko je vremena prošlo između ta dva razdoblja! Dakle, ako se vratim u svoje tijelo i 21. ožujka pogledam u smjeru Sunca, iza njega bih vidio sazviježđe Riba, međutim, gdje je Sunce ako Parashara prvog dana proljeća pogleda u nebo? S nestrpljenjem sam očekivao odgovor. "Dakle, Utarabadhra u tvojem vremenu", rekao je Parashara zamislivši se. "Ovdje je ovog proljeća Sunce bilo na desetom stupnju Kritike." Eto, čuo sam. Sada samo moram izračunati koliko je to godina. Um mi je brzo radio, ali mi je ipak trebalo nekoliko minuta prije nego što sam došao do rezultata. Parashara se izrazio u Nakšatrama. Svaka od njih nosi trinaest stupnjeva i dvadeset minuta. Ajanamša od 23 stupnja i 40 minuta smješta početak tropskog zodijaka u pretposljednju Nakšatru, a to je Utarabadhra. Posljednja je Revati, prva Ašvini, a zatim slijede Bharani i Kritika. Međutim, lakše mi je bilo računati u stupnjevima. Utarabadhra se proteže od 333 stupnja i 20 minuta zodijaka do 346 stupnjeva i 40 minuta. Ako računam unatrag moje se vrijeme nalazi, da tako kažem, na 336. stupnju i petnaestoj minuti zodijaka. Parasharino vrijeme je vrijeme Kritike. Kritika se kao treća Nakšatra proteže od 26 stupnjeva i 40 minuta do točno četrdesetog stupnja zodijaka. Rekao je deseti stupanj, a to znači 36 stupnjeva i 40 minuta. Sad je potrebno izračunati razliku, a to je vrlo jednostavno. Razlika u stupnjevima je 36 stupnjeva i 40 minuta plus 23 stupnja i 45 minuta, odnosno 60 stupnjeva i 25 minuta. Koliko je

potrebno Zemljinoj osi da se pomakne za toliko stupnjeva? Znao sam da se oko točnog iznosa ajanamše vode rasprave iako mi nije bilo jasno zašto. Naime, činilo mi se da se radi o astronomskom podatku koji se može izračunati. Međutim, očito postoje određena odstupanja koja je teško promatrati jer je kretanje vrlo sporo. Mišljenja se ipak slažu utoliko što se ajanamša smješta zmeđu 48 sekundi luka godišnje (Lahiri) i 54 sekunde (Yukteswar). U tom trenutku sam izračunavanje izveo s prosječnom vrijednošću od 50 sekundi. Rezultat: za pomak od 60 stupnjeva i 25 minuta potrebno je 4350 godina! Ako je ispravna manja ajanamša, to sam izračunao poslije, bilo bi potrebno oko dvije stotine godina više. Svejedno, brojka je bila fantastična! Dakle, ako je moje razmišljanje ispravno, nalazim se u vremenu 2350 godina prije Krista! Promatrao sam Parasharu. Bio je vrlo zamišljen. Nema sumnje da je i on došao do istog zaključka. Ali, kad je progovorio, shvatio sam da nije toliko pod utjecajem ogromne količine proteklog vremena, već razmišlja o značajkama razdoblja iz kojeg potječem. "Utarabadhra", ponovio je. "Zmaj iz morskih dubina. Vrlo složeno vrijeme. Puno suprotnosti koje nije lako pomiriti. Doba Riba je pri kraju, ali Guruov utjecaj (on vlada Ribama) još je uvijek jak. S druge strane Šani upravlja cijelim sazviježđem, pa se utjecaj ove dvije Grahe miješa. Moglo bi to biti sretno vrijeme, kad bi se ljudi posvetili duhovnosti. Međutim, bojim se da su impulsi previše snažni te da prevladava Kama, sklonost zadovoljenju želja. Zbog toga je vjerojatno da mnogi ljudi zapravo pate. Tek dolaskom Purvabadhre situacija bi se mogla promijeniti." Izgovorivši to, Parashara se okrenuo k meni očekujući neku reakciju. Bio sam pomalo zbunjen jer nisam očekivao analizu mojeg razdoblja. Također, teže mi je bilo prihvatiti sada očiglednu činjenicu da Parashara zapravo ne zna odakle dolazim. Ali, ono stoje rekao o mojem vremenu bilo je točno. Odmah sam shvatio što radi. Zapravo, astrolozi svih vremena dijelili su velika svjetska razdoblja upravo prema razlici između sideralnog i tropskog zodijaka. Popularnost Doba Vodenjaka kojeg smo očekivali bila je velika iako gotovo nitko nije znao zašto se to uopće tako zove. Razlog je u precesiji i pomicanju tropskog zodijaka u odnosu na sideralni. Moje vrijeme pripadalo je kraju Doba Riba, a Parasharino kraju Doba Bika. Ono što je bilo novo u njegovu pristupu, a što je zapravo vrlo logično, je činjenica da je značajke vremena crpio iz Nakšatre u kojoj se nalazila točka proljetne ravnodnevice, a ne iz Rašija ili znaka. Značajke Nakšatre određivale su značajke vremena. "Utarabadhra pripada kasti ratnika", nastavio je, "što znači da su ljudi tvojeg vremena vrlo energični i odlučni, te da ustraju u svojim nakanama bez obzira na to kakve poteškoće imali. Istodobno, ta je Nakšatra simbolizirana likom krave koja se potpuno predaje sudbini slijedeći tijekove vremena. Zapravo se radi o vrlo duhovnoj kombinaciji,

ali jedino pod uvjetom da nema pretjerane vezanosti za materijalno posjedovanje. Ako to jest slučaj, Šani će pokrenuti Ahir Budhnju, demona tame koji će silom nametnuti mudrost tamo gdje je nema. Tvoji su ljudi u opasnosti." Pa, imao je potpuno pravo. Iako su opisi bili općeniti, mogao sam lako prepoznati političare, znanstvenike i vizionare koji su posljednjih nekoliko stoljeća oblikovali zapadnu civilizaciju. Istodobno, pred oči su mi nadošle mase ljudi koje, pod utjecajem propagande, slijede što im se kaže, za dobro ili za zlo. Da, Utarabadhra u sebi krije tu dualnost koja se, na kraju dvadesetog stoljeća jasno prepoznaje. Glede "silom nametnute mudrosti" nisam bio baš oduševljen, ali to nije bila novost. Zapravo su svi očekivali da prijelaz u treće tisućljeće donese znatne promjene, a možda i katastrofu. Nisam mogao odoljeti, a da ne upitam Parasharu o tome. "Utarabadhra može biti opasna zbog Ahir Budhnje", odgovorio je. "S jedne strane taj demon tame povlači ljudske duše u velike dubine koje su izvor velike stvaralačke energije. Mora da ste stvorili mnogo toga, zar ne? Također, duhovna kretanja su strastvena i složena. Dubina razumijevanja života, barem kod pojedinaca, može biti osobita. S druge strane, Ahir Budhnja predstavlja ništavilo. Ako mu se pristupi bez ispravnog razumijevanja, on će zaustaviti ciklično kretanje stvaralačkog procesa i učiniti ljude inertnim i nemarnim. Reci mi, ima li vas mnogo?" Kad sam izgovorio broj ljudi koji napučuje naš planet, Parashara je samo blijedo zurio u mjesto gdje sam se nalazio. Isprva sam mislio da ne razumije što mu govorim pa sam ponovio, ali mi je pokretom ruke dao do znanja da je čuo. Očigledno, bio je uznemiren brojem ljudi koji na Zemlji žive u moje vrijeme. Šutio je nekoliko minuta a onda rekao: "To nije dobro. Previše. Previše karme, premalo dharme." "Ali", nastavio je nakon novih nekoliko trenutaka tišine, "Utarabadhra nije Nakšatra uništenja. Što god se dogodi pod njenim utjecajem, iako to može biti vrlo teško i strašno, ukupni rezultat će biti širenje svijesti." "Znači, nema straha od potpunog uništenja?" upitao sam. "To ne mogu reći s potpunom sigurnošću", odgovorio je Parashara. "Ti znaš da đjotiš uzima u obzir slobodnu volju." "U moje vrijeme", dodao sam, " ljudi strahuju od velikih prirodnih katastrofa, općeg rata ili nekih natprirodnih sila koje će uništiti čovječanstvo. Mnogi proroci kojih se sjećamo ukazivali su na mogući kraj ljudske rase." Parashara me pozorno promatrao: "Vidim da se Ahir Budhnja već probudio. Nije to loše, znaš. Možda će ih strah natjerati da u odlučnom trenutku ne postupe pogrešno. To je način na koji djeluje zmaj iz dubina. Iako to, naravno, nije rješenje - ni jedno rješenje ne zasniva se na strahu. Moja je vizija ipak pozitivna, ali pod uvjetom

učenja i rasta mudrosti." Na te sam riječi odahnuo iako sam shvatio, kad sam kasnije o njima razmišljao, da Parashara nije otklonio mogućnost katastrofe. Jedino što mi je jednom kasnije rekao, kad smo se slučajno vratili na ovu temu, da možemo očekivati znatno bolju situaciju kako Utarabhadra bude polako prelazila u Purvabadhru. Prema mojim izračunavanjima to će se događati u prva dva stoljeća trećeg tisućljeća. Pa neka, ipak ima nekakve nade. U tom trenutku me, međutim, jako zanimalo Parasharino objašnjenje o vrsti mudrosti koja nam je potrebna da bismo izbjegli uništenje. "Što je to potrebno naučiti?" upitao sam. Međutim, Parashara je odjednom izgledao kao da me više ne može vidjeti. Ustao je i okretao se oko sebe. Ja sam pokušao ponoviti pitanje ali izgleda da me nije čuo. Pomislio sam da je došlo vrijeme za odlazak i doista, pokraj nas se odjednom pojavio Ganeš. Kao da gaje osjetio ili vidio, Parashara je ponovno sjeo i zatvorio oči želeći tako počastiti svojeg gosta tišinom. Ganeš nije ništa rekao, već me pozvao rukom. Sišli smo do rijeke na već uobičajeni način. Iako mi je bilo drago što ga vidim, cijelo sam vrijeme šutio, a on šutnju nije prekidao shvaćajući da razmišljam o nečemu važnom. Da, bilo je to važno pitanje, možda najvažnije, iako nisam znao hoće li mi odgovor na njega pomoći, odnosno hoće li pomoći ljudima mojeg vremena. Ipak, odlučio sam ga postaviti ponovno, kad budem imao prilike. Što je to potrebno naučiti?

19 "Sviđa ti se Sarasvati?" upitao me Ganeš kad sam, na početku sljedec'e posjete Parasharinom svijetu, otvorio oči na obali rijeke. Pogledao sam ga znatiželjno. Rijetko mi je postavljao pitanja. Obično je bilo obrnuto. Kimnuo sam glavom: "Da, sviđa mi se. Mislim da predstavlja veliki blagoslov ljudima koji žive na njenim obalama." Ganeš je potvrdno kimnuo. "Pitao si o tome kada si i gdje si. Parashara ti je objasnio pitanje vremena?" Iako sam imao osjećaj da ću s Parasharom još razgovarati o tome, potvrdio sam kimanjem glave. "Dobro", nastavio je Ganeš. "A glede mjesta? Znaš li gdje smo?" Sada sam se morao zamisliti. Parashara mi je potvrdio daje u pitanju Sarasvati, a to je sada učinio i Ganeš. Međutim, to ne govori mnogo jer, gdje je zapravo Sarasvati? "Ovo je Bharata, ili Indija, kako je vi zovete", rekao je Ganeš. "To, naravno, znam", požurio sam. "Međutim, u moje vrijeme Sarasvati ne postoji u Indiji. O čemu se radi?" "Dođi, pokazat ću ti", odvratio je Ganeš. Uhvatio me za ruku, što

je bilo prilično iznenađenje i odjednom sam imao osjećaj kretanja nalik onome kad sam zamislio da se nalazim na nekom mjestu, a zatim bih se tamo i našao. Samo što je ovaj put cijelu stvar vodio Ganeš. "Zumirali" smo se usred obredne povorke koja se kretala prema obali. Iza nas, s juga, bilo je nekoliko manjih kuća slamnatih krovova. U povorci su bili i žene i muškarci. Svećenici su - obučeni u narančasto - išli naprijed i pjevali. Bilo je nešto otužno u njihovim glasovima, a sama melodija bila je sasvim nalik recitiranjima Veda koja sam čuo u svojem vremenu. Ovaj put, međutim, do mene su dopirala i značenja. Nije to bilo kao kad sam razgovarao s Parasharom ili Ganešom - neke riječi su bile pomalo nejasne ili sam ih ja čuo kao riječi na sanskrtu - ali je značenje uglavnom bilo tu. Jaste stanah sasajo jo majobhujemna višvapušjasi varjanijo ratnadha vasuvidjah sudatrah Sarasvati tamiha dhatave kah... "O Sarasvati", pjevali su svećenici, "ponudi nam svoje grudi koje daruju sreću onima koji te štuju i koje zauzvrat blagodaruješ svime što požele, o ti koja posjeduješ ono što je lijepo i koja pružaš darove vrijedne darivanja." Ljudi su u rukama nosili glinene posude pune pšenice i ječma. Izgledali su dobro uhranjeni, čisti, smireni i sretni. Slušajući njihovu pjesmu i promatrajući povorku, shvatio sam da moj prvi dojam o ovoj zemlji uopće nije bio pogrešan. Bila je to zemlja čijim su blagim dolinama tekli med i mlijeko, a kada bi se tako skupili štujući rijeku od čijih voda im je ovisio život, Sarasvati bi im uzvratila puštajući svojim koritom umjesto vode, čistu somu, nektar bogova. "Osjećaš li nešto?" upitao me Ganeš tiho. Da, osjećao sam nešto. Nešto što bih mogao nazvati - kako? Pripadnost? Bio je to čudan osjećaj jer moja je kultura bila sasvim drukčija a način života potpuno različit. Kad sam poslije razmišljao o ovoj sceni, pitao sam se bih li mogao ostati i živjeti među tim ljudima? Odgovor je bio negativan: odrastao sam na drugi način i bilo bi teško priviknuti se na nešto sasvim novo. Ipak, tada, kad sam promatrao obrednu povorku, osjetio sam jak osjećaj žaljenja. Nisam nikako mogao odrediti zašto je to tako, ali znao sam da sam tužan. Kao da sam, jednom davno, tako davno da sam i sam zaboravio kad je to bilo, morao napustiti ovo mjesto i to ne u potpunosti svojom voljom. Bio je to čudan osjećaj, vrlo snažan i vrlo stvaran. Ganeš me izvukao iz moje nostalgije tako da me ponovno uhvatio za ruku. "Sad idemo gore", rekao je. Nije još ni dovršio rečenicu, a počelo je naglo "zumiranje". Zapravo, sada je to bilo u suprotnom smjeru: udaljavali smo se od scene, i to u smjeru neba! Odjednom su ljudi u povorci postali sitni poput točkica, a Sarasvati uski trak metalne boje. I dalje smo se dizali, sve dok ispod sebe nisam, kao na dlanu vidio obrise koje sam odmah prepoznao. Indija! Cijeli sjeverni dio potkontinenta ležao je

ispod mene. Danje bio vedar, oblaka nije bilo ili je Ganeš sredio da ih nema. Ovo drugo je vjerojatnije jer tako velika površina teško da bi bila bez oblačka. U svakom slučaju, ispod sebe sam jasno vidio obrise koje sam poznavao iz mojeg proučavanja zemljopisa u potrazi za rijekom Sarasvati. Međutim, nije to bila Indija prikazivana na kartama iz mojega vremena. Središnji dio potkontinenta koji se inače naziva Rajasthan, a u moje vrijeme je na kartama označen svijetlosmeđom bojom pustinje, sada je bio zelen. Umjesto besplodne pustinje gledao sam u zemlju koja je pucala od života, sve od sjevera Gujarata pa do podnožja Himalaja. A usred svega toga - tanka crta koja je označavala tok rijeke Sarasvati! Ostao sam bez riječi, djelomice i zbog situacije u kojoj sam se našao. Međutim, to nije bilo presudno. Na posljetku, već sam s Ganešom doživio dovoljno čuda, a da bi me iznenadilo još jedno. Više sam bio iznenađen onim što vidim. Nisam mogao pogriješiti: Sindh je bio s lijeve strane i dolje, naprijed Ganga, Yamuna i Sarayu, a između njih, najveća i najšira - Sarasvati. Ganeš i ja lebdjeli smo tako ni usred čega i promatrali Bharatu, zemlju mudrosti, koja je ležala ispod nas. "Pogledaj tamo", rekao je Ganeš pokazujući mi prema ušću Sarasvati u Arapsko more. To je današnji zaljev Kuch, pomislio sam, ali sam primijetio da je manji nego što je ucrtan na našim kartama. Odnosno, kao da se usred njega nalazi veliki otok. Ganeš mije pokazivao na južni dio Kucha. "Vidiš li svjetlucanje?" upitao me je. Nisam bio siguran vidim li ili ne, ali mi se u jednom trenutku učinilo kao da je taj dio lagano bljesnuo. Kimnuo sam glavom iako još uvijek nesiguran. "To su palače Dwarake", rekao je Ganeš. Dwaraka, legendarni grad u kojem je živio Krišna, božansko utjelovljenje Candrine rase. Međutim, nisam stigao previše razmišljati o tome jer mi je Ganeš redom pokazivao velike gradove toga vremena: Ayodyu na istoku, na obalama Sarayua, Pratištanu na ušću Yamune u Gangu, Harapu na sjeveru gdje je Sindh još uvijek mlad, Mohenjo Daro na desnoj obali Sindha i Lothal sjeverno od Narmade. "Najveći grad na obalama Sarasvati je Kalibangan", rekao je Ganeš pokazujući na mjesto malo južnije od Harape. "Ali nemoj se zavaravati, ova kultura nije poput tvoje usmjerena na gradove. Njeno srce je ovdje, u ovom zelenilu, u selima na obalama rijeka od kojih je Sarasvati bila najvažnija." Promatrao sam zadivljeno, a onda mije odjednom postalo jasno što je Ganeš rekao. "Bila?" upitao sam. "Rekao si da je bila najvažnija?" Ganeš me promatrao zamišljeno. "Dođi", rekao je. "Hajde da se vratimo dolje, vrti mi se od ove visine." Da, ti sigurno imaš vrtoglavicu, pomislio sam. Nije to, već opet izbjegavaš pitanje! Ali, što sam mogao učiniti nego krenuti za njim?

Zapravo me opet uhvatio za ruku i našli smo se na stazi ispred Parasharinog učilišta. "Ne izbjegavam pitanje", rekao je Ganeš očito opet zanemarujući privatnost mojih misli. "Ostavljam odgovor onome tko je za njega zadužen. Međutim, dobro si čuo. Rekao sam da je Sarasvati bila najvažnija rijeka Bharate zato jer sam govorio računajući na tebe i tvoje razdoblje." "U mom vremenu Sarasvati ne postoji", rekao sam. "A ovo je, kao što ste mi i ti i Parashara potvrdili, moja prošlost - četiri tisuće godina unatrag." Zastao sam oprezno birajući riječi: "To znači daje u međuvremenu - nestala?" Ganeš me pogledao pomalo tužno. "I sam si već došao do tog zaključka. To je jedan od najvažnijih razloga za tvoje putovanje. Da, Sarasvati će uskoro presušiti."

20 "Istina je", potvrdio je Parashara. "Međutim, taj je proces počeo još prije mnogo tisuća godina. Sarasvati je u međuvremenu nekoliko puta promijenila smjer. Danas zapravo i nije onako moćna i velika kao što je bila nekad. Sutlej je na sjeveru već zaokrenuo i sada umjesto u Sarasvati ulijeva svoje vode u Sindh. Sarasvati neće izdržati više od nekoliko stotina godina." Stajali smo na Parasharinom kamenu na vrhu brežuljka. Unatrag nekoliko sati bio sam nazočan još jednom izlaganju, ali nisam bio pozoran slušatelj. Misli su mi cijelo vrijeme bile na rijeci. Zapravo, mislio sam o ljudima. Što će se dogoditi njima kad Sarasvati presuši? Polja su bila plodna zbog njenih voda a sada će se, polako ali neminovno, sve to pretvoriti u pustinju. Znao sam kako izgleda Rajastan u Indiji mojeg vremena. Bila je to teška sudbina za jednu kulturu. "Imaš pravo", nastavio je Parashara kao da mi čita misli. "Ali, ljudi će se snaći iako će njihova kultura polako odumrijeti. Ono zbog čega je potrebno više brinuti je znanje. Radi se o tome da su obale ove rijeke bile idealne za život namijenjen čovjeku. Ovo je mjesto izabrano u davnini nakon što su se povukle velike vode i nakon što su naši preci sišli s planina na sjeveru na koje su se sklonili." Parashara je zastao dajući mi vremena da promislim o njegovim riječima. Još sam uvijek bio pritisnut činjenicom "skorog" nestanka rijeke. Nekako se nisam mogao pomiriti s tim. Osjećao sam kao da gubim nešto iako se, naravno, sve to već odigralo u mojoj prošlosti. Međutim, osjećaj gubitka bio je tu. Istina, bilo je nešto čudno u njemu; slično kao s nostalgijom koju sam osjetio kad sam promatrao obrednu povorku. Izgledalo mi je kao da tuguje netko drugi; kao da osjećam nešto što zapravo ne pripada meni. Sve me to pomalo zbunjivalo i zato nisam odmah reagirao na ono što sam čuo. Međutim,

kad sam konačno došao k sebi, postalo mi je jasno da Parashara govori nešto vrlo, vrlo značajno. "Da li je u tvojem vremenu sačuvano sjećanje na posljednji veliki potop?" upitao me Parashara. "Da", odgovorio sam. "Iako je to tako davna prošlost da nisu sačuvani nikakvi materijalni dokazi. A moji ljudi ne vjeruju ničem što ne mogu opipati. Kada se zbio potop?" "Proljeće je počinjalo sa Suncem u Hasti, što znači prije osam tisuća godina." Sunce u Hasti - to je Doba Djevice a to znači baš nasuprot situacije u mojem vremenu, odnosno bilo je to prije više od dvanaest tisuća godina! To se otprilike slaže s procjenama naših znanstvenika 0 završetku posljednjeg ledenog doba i otapljanju velike količine snijega i leda zbog čega se razina mora znatno podigla. "Zemlja u koju su sišli naši preci bila je idealna jer su rijeke koje su tekle njenim dolinama simbolično opisivale znanje o čovjeku i njegovoj evoluciji. Bharata i njenih sedam rijeka - Sapta Sindhu: Sindh, Chenab, Ravi, Sarasvati, Yamuna, Ganga i Sarayu. Svaka planina poput Kailase, svako jezero poput Manasarovara - sve je pronašlo svoje mjesto u objašnjavanju unutarnjih procesa u čovjeku 1 njegova odnosa s prirodom. Bila je to savršena simbolika. Uklapala se u stare himne ponovno ispjevane u znak zahvalnosti božanskoj zemlji koja je prihvatila ljude." Parashara je ponovno zastao dajući mi priliku da postavim pitanje ako bih to želio. No, ovaj put nisam ništa pitao jer je dodirnuo temu koja bi, tako sam mislio, zasluživala mnoge sastanke i razgovore. Međutim, budući da sam osjećao da moramo stići do nečeg, za ovaj trenutak hitnijeg, prešutio sam svoja pitanja i Parashara je nastavio. "Znanje o odnosu čovjeka i prirode oduvijek je bio najviši oblik znanja. Ja predstavljam tradiciju koja je poznavala zakonitosti svemira i stoga bila svjesna, još u ta davna vremena, da se nalazimo u silaznom krugu velikih svjetskih razdoblja. Veliko razdoblje Sat juge ili zlatnog doba bilo je iza nas, završilo je velikim potopom nakon kojeg smo se oporavili, ali uvijek u sjećanju na izgubljeno, uvijek u opadanju. Bez obzira na dobar život, znali smo da nas strpljivo očekuje Kali juga, vrijeme neznanja. Posljednji ostaci Sat juge nestat će propašću rijeke Sarasvati, a moja je zadaća - ali ne samo moja - da u početku manjeg uzlaznog ciklusa osiguram kontinuitet mudrosti." Ovaj put nisam propustio priliku za pitanja. Ovo jest bilo značajno! Pitanje svjetskih razdoblja uvijek mi je bilo privlačno, a izgledalo je da Parashara ima odgovore na ono što me zanimalo. Primjerice, znao sam da vedska kozmologija dijeli razdoblja svijeta na juge. Sat juga je zlatno doba kad prevladava znanje i mudrost, živi se u miru, sreći i blagostanju. Kali juga je suprotnost Sat jugi: to je vrijeme neznanja i patnje. Još postoje Treta juga kad je znanje na

visini ali ne takvo kao u Sat jugi te Dvapara juga koja je slična Kali jugi, ali ne tako loša. Svaka juga je različitog trajanja. Kali juga traje najkraće, Dvapara je dvostruke dužine, Treta trostruke a Sat juga četverostruke dužine Kali juge. Međutim, koliko zapravo traje Kali juga, predmet je rasprava. Neka tumačenja Bhagavad Gite spominju trajanje od 432000 godina za Kali jugu što trajanje ostalih juga produžava na milijune godina. Pitanje je koliko su takvi ciklusi smisleni glede opstanka ljudskih civilizacija, a pogotovo života pojedinca. Ipak, zamisao je poznata u mojem vremenu, a čak je poznata i "činjenica" da vedski tekstovi spominju 3100. godinu prije Krista kao početak Kali juge. Ako su te dvije obavijesti točne, to bi značilo da smo tek zakoračili u dugo, dugo razdoblje mraka. Bila je to pesimistička vizija koja je nekako ipak našla svoje mjesto u umovima ljudi. To nije bilo teško shvatiti budući da smo proživjeli dva svjetska rata, glad i katastrofe, te moralni i duhovni pad civilizacije kao cjeline. Ipak, ja nikad nisam bio u potpunosti uvjeren u tu viziju. Nešto je bilo pogrešno s njom. Nešto je nedostajalo. Možda će mi sada Parashara objasniti što je to. "Spomenuo si Kali jugu i Sat jugu", počeo sam. "Možeš li mi objasniti sustav svjetskih razdoblja. O čemu on ovisi i koje se razdoblje odvija sada, odnosno koje se odvija u moje vrijeme?" "Svjetska razdoblja ili juge", odgovorio je Parashara, "povezana su s đjotišem našeg planetarnog sustava. Baš kao što individualna duša prolazi kroz razdoblja svojeg života pod utjecajem Graha, a što je označeno kretanjem planeta, tako i cijeli Sunčev sustav, zajedno sa Zemljom prolazi kroz svoja razdoblja. Ovo što ću ti sada objasniti dolazi iz davnih vremena, a stečeno je isključivo putem duhovnih spoznaja budući da tjelesna osjetila nisu za to dovoljno razvijena." Parashara me potražio pogledom i nastavio: "Zapravo, možda to tebi neće biti tako teško razumjeti. Pretpostavljam daje znanje o materijalnom svemiru u tvojem vremenu prilično razvijeno?" Kimnuo sam glavom, a Parashara je nastavio: "Naše je Sunce pod utjecajem Galaktičkog središta. Ono se naziva Višnunabhi, Višnuov pupak. Radi se o gustoj skupini zvijezda koje ljudsko oko ne može vidjeti, a koje se nalaze u Muli, korijenskoj Nakšatri. Točnije, prema predaji Galaktičko središte nalazi se na 6 stupnjeva i 40 minuta u Dhanuru, sazviježđu Strijelca. Cijela galaksija okreće se oko tog mjesta, a prema načelima đjotiša, iz njega dolazi život Sunčevu sustavu, baš kao što sa Sunca dolazi život Zemlji." Budući da nisam ništa pitao, Parashara se nasmijao: "Ovo je bio lakši dio, sada slijedi teži. Naše Sunce ima svojeg tamnog pratitelja. Iako manji od Sunca, on je snažniji i potpuno taman. Iz njega ne dolazi ništa, ali sve se u njemu gubi." Da sam mogao, vjerojatno bih zijevao od čuda! Govori li on to o nekakvoj crnoj rupi ili tamnoj masi koja prati Sunce? Od iznenađenja nisam mogao ništa izgovoriti pa je Parashara nastavio:

"Tamni pratitelj se okreće oko Sunca i to po eliptičnoj putanji. Dalje je lako, možeš zaključiti i sam: kad je Tamna Zvijezda između Sunca i Višnunabhija, onda smeta njegovom blagotvornom utjecaju. Nešto slično kao što Rahu i Ketu smetaju Suncu i Mjesecu. U to vrijeme je na Zemlji Kali juga. Kad se Sunce udalji od Tamne zvijezde, Višnunabhi je potpuno otvoren i na Zemlji je Sat juga. Vrlo jednostavno." "Koliko traje kruženje tog tijela oko Sunca?" upitao sam još uvijek smeten. "Dvadeset četiri tisuće godina", odgovorio je Parashara. "Dvadeset četiri tisuće godina", ponovio sam. "To je skoro kao ciklus precesije, odnosno okretanja nagnute Zemljine osi za puni krug. Jesu li ta dva kretanja povezana? Ili se možda čak radi o istom ciklusu?" "Ne, ne radi se o istom ciklusu", odgovorio je Parashara. "Ali dobro si zamijetio - povezanost postoji i upravo ona uzrokuje dulje cikluse juga." "Dakle", nisam se dao smesti iako je u tom trenutku Parashara opet u igru uveo nove činjenice, "jedan ciklus juga traje dvadeset četiri tisuće godina. Za to vrijeme izmijene se sve četiri juge?" "Ne, za to vrijeme izmijeni se osam juga, odnosno dva ciklusa po četiri. Jedan uzlazni i jedan silazni." Na to sam samo upitno šutio, namrštivši svoje "svjetlosno" čelo. "Pogledaj", rekao je Parashara i sišao s kamena. Uzeo je u ruku grančicu i razgrnuo lišće sa stazice tako da je mogao crtati po prašini. "Ovo je putanja Tamne zvijezde oko Sunca." "Ovdje je Mula i Višnunabhi. Kad je Tamna zvijezda između Sunca i Višnunabhija, na Zemlji je Kali juga. Ona traje negdje do ovdje." Tu je Parashara pokazao točku na elipsi koja je označavala kraj Kali juge. "U tom trenutku, Tamna zvijezda više ne smeta tako jako i utjecaj znanja je veći. Potrebno je tisuću dvjesto godina da bi se Tamni pratitelj pomaknuo od točke u smjeru Višnunabhija do točke gdje završava Kali juga. Tada počinje Dvapara juga. Tamna zvijezda se udaljava od Višnunabhija i oslobađa prostor da njegov utjecaj slobodnije dolazi do Sunca. U ovom trenutku", Parashara je tu pokazao na točku početka Treta juge, "Tamna zvijezda je prevalila polovinu puta na udaljenoj strani od Višnunabhija. Za to je bilo potrebno dvije tisuće četiristo godina. To je trajanje Dvapara juge. Sada počinje Treta juga koja traje do ove točke. To je već dio puta kad je Tamna zvijezda daleko od Višnunabhija i stanje se znatno poboljšava. Ipak, otvorenost nije potpuna. Treta juga traje tri tisuće šesto godina a zatim počinje vrijeme kad je Tamna zvijezda doista daleko i to traje četiri tisuće osamsto godina. To je Sat juga i ona dosiže svoj vrhunac u trenutku kad se Tamna zvijezda nalazi ovdje, točno nasuprot Mula Nakšatre iz čijeg smjera dolazi svjetlost Galaktičkog središta."

Pozorno sam pratio njegova objašnjenja. Da, to je imalo logike. Zbog elipse Sunce provodi više vremena izloženo Višnunabhiju hvala Bogu da nije obrnuto, pomislio sam u tom trenutku - a manje vremena u blizini svojeg mračnog partnera. To objašnjava različito trajanje svjetskih razdoblja. Moj Bože, Tamna zvijezda - možda crna rupa! Znaju li naši astronomi nešto o tome? "Koje razdoblje slijedi nakon toga?" nastavio je Parashara pitanjem. Još jednom sam pogledao u crtež. Kali juga ne može biti, mračni je brat još daleko. Pa ništa, pomislio sam, Sat juga se nastavlja uz napomenu da se Tamna zvijezda sada približava Suncu i Višnunabhiju te znanje na Zemlji opada. "Izvrsno", pohvalio me Parashara kad sam mu izložio svoje misli. "U toj točki počinje silazni ciklus, ali Sat jugom koja ponovno traje četiri tisuće osamsto godina. Dalje se sve nastavlja obrnutim redom. Treta juga do ove točke, ponovno tri tisuće šesto godina; zatim Dvapara juga dvije tisuće četiristo godina i na kraju ponovno Kali juga, tisuću dvjesto godina. Završetkom Kali juge u silaznom ciklusu, opet počinje uzlazni ciklus i to ponovno Kali jugom." "Vrlo lijepo", rekao sam. "To doista objašnjava mnogo toga i nekako je razumljivije s obzirom na vremenske pojmove pojedinaca i zajednica. Preostaje samo da utvrdimo kada je posljednji ciklus otpočeo pa ćemo znati u kojem smo razdoblju." Parashara se uspravio i rekao glasom arhetipskog učitelja: "Vrlo . . . . . . ambiciozno od tebe. Da, hajdemo pronaći kad počinje ciklus Kali juge. To će biti vrlo jednostavno." Pogledao sam ga začuđeno. Nisam mogao, a da ne osjetim žalac ironije. Vjerojatno sam se dotaknuo nečeg stoje sve drugo osim jednostavno. Doista, ciklus bi mogao početi bilo gdje. Kako da utvrdimo kada je to bilo? Međutim, Parashara nije odustajao: "Za početak, ja ti neću otkriti kad je počeo posljednji ciklus. Pokušaj to utvrditi sam." Vrlo okrutno od njega, pomislio sam, ali kad sam vidio da to ozbiljno misli, dao sam se na posao. Pozorno sam promatrao crtež u prašini. Isprva nisam znao odakle da počnem. Ponavljao sam u sebi sve što mi je Parashara razložio. Tamni pratitelj u Višnunabhiju Kali juga; nasuprot njega - Sat juga. Kada je Tamna zvijezda u Višnunabhiju? Budući da to ne mogu utvrditi bez dodatnih obavijesti, a Parashara mi je ipak rekao da razmislim o tome, rješenja ipak mora biti. Ako ostavimo Tamnu zvijezdu na miru, mislio sam, gdje da potražimo odgovor? Neko vrijeme sam tako promatrao skicu i naprezao se, a onda mi je na um pala jedna zamisao. Što sam je više razrađivao, to mi se činilo daje ispravnija. Na kraju sam odlučio iznijeti je Parashari. "Možda sam u ovom trenutku sasvim na pogrešnom tragu, ali čini mi se da rješenje mora biti povezano s precesijom. Izgleda mi

smisleno uzeti proljetnu ravnodnevicu kao točku oslonca. Na vrhuncu Sat juge, Sunce će biti u Višnunabhiju na prvi dan proljeća. To je Doba Strijelca što je ili daleka budućnost ili daleka prošlost računajući od mojeg vremena. Nasuprot tome je točka u kojoj je Kali juga, dakle Sunce će u to vrijeme biti na suprotnoj strani zodijaka, a to će biti, čini mi se, Mrigašira, peta Nakšatra ili drukčije, Doba Blizanaca - Blizanci su nasuprot Strijelcu. To je već bliže i, zapravo, to je blizu ovom vremenu u kojem smo sada!" Kako sam iznosio svoju teoriju, govorio sam sve brže zanijevši se u objašnjavanja. Osim toga, primijetio sam znakove odobravanja na Parasharinom licu i znao sam da sam na pravom tragu. Zadnje riječi sam izgovorio gotovo klikćući od oduševljenja. Parashara je zadovoljno kimao glavom. "Logika ti je ispravna. Vidim da si zadržao sposobnosti u kojima si nekada uživao." Bio sam previše zanesen rješenjem problema, a da bih obratio pozornost na ovu rečenicu i njeno skriveno značenje. U svakom slučaju, Parashara je nastavio: "Postoje mudri ljudi koji tvrde daje Kali juga počela s proljetnom ravnodnevicom u Mrigaširi, što je bilo prije oko dvije tisuće godina u odnosu na moje vrijeme." Misli su mi poletjele razmatrajući posljedice ove spoznaje. Znao sam za izvještaje iz vedskih tekstova sačuvanih u mojem vremenu u kojima se tvrdi daje Kali juga počela 3100 godina prije Krista. Tada je proljetna ravnodnevica bila u Rohini Nakšatri a ne u Mrigaširi. Međutim, u tom slučaju je zabuna mala - "samo" oko tisuću godina, što nije mnogo s obzirom na nepotpune podatke i duga vremenska razdoblja o kojima se radi. Osim toga, tada je, kaže predaja, na Zemlji boravio Krišna, božanski Avatar. Avatari dolaze onda kad je čovječanstvu potrebna pomoć, a to je zasigurno Kali juga. Čak mi je nekako znakovito izgledala činjenica da se taj određeni Avatar nazivao Krišna, a to znači "taman" ili "mračan". To sigurno nije slučajno i vjerojatno je povezano s mračnom sjenkom skrivenog Sunčevog partnera. Takve misli su prolazile mojim umom kad ih je Parashara otklonio jednim potezom. Rekao je: "Ali, iako u tome ima neke logike, te tvrdnje nisu u potpunosti točne." Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Čekao sam razjašnjenje. "Gledaj, ovo što ću ti reći nije stečeno ljudskom spoznajom. Mi, ljudi, jednostavno nismo u stanju održati kontinuitet kulture toliko dugo da bismo mjerenjima i promatranjima došli do ispravnih zaključaka. Primjerice, položaj Tamnog pratitelja nije moguće odrediti jer ga nismo u stanju vidjeti. Najviše što možemo učiniti je zaključivati o njemu posredno, prema učincima koje ima na udaljene planete Sunčevog sustava. Dakle, bolje je da ne pitaš za izvor znanja o kojem ću ti govoriti. U ovom vremenu volimo reći daje ono božanskog podrijetla. I neka tako ostane." Na to nisam mogao ništa reći. Pa čak i u mojem vremenu, uz svu

tehnologiju koju smo posjedovali, nismo zapravo o svemiru znali mnogo više nego Parashara. Udaljenosti s kojima smo suočeni, u prostornom i vremenskom smislu, toliko su ogromne da naša ljudska mjerila jednostavno nisu dostatna. S nestrpljenjem sam očekivao što će Parashara dalje reći. "Postoji mnogo vrsta svjetskih razdoblja ili juga. Neka su kraća, a neka dulja. Objasnio sam ti osnovna načela glede kretanja Tamnog pratitelja. To su kraća svjetska razdoblja. Središnja točka takve Kali juge počinje s tamnim partnerom u Mula Nakšatri. On se nalazio nasuprot tome, u Mrigaširi, 9500 godina prije mojeg vremena, a u Muli će biti 2500 godina nakon toga i tada će biti vrhunac kraće Kali juge-" Parashara je zastao dajući mi vremena da razmislim. I doista, razmišljao sam punom parom. Um mi se ispunio brojkama i njihovim odnosima. Dakle, Tamni pratitelj je bio u Mrigaširi negdje oko 11700 godine prije Krista, a bit će (bio je, s moje točke gledišta) u Muli oko 300. godine poslije Krista. Kako dakle izgledaju vremenska razdoblja u odnosu na to? Sat juga je bilo vrijeme znanja koje je nakon 11700. ušlo u svoju silaznu fazu, dakle, počelo je opadati. To je razdoblje trajalo do oko 6900. godine prije Krista kad je počela Treta juga i trajala do oko 3300. godine. Razdoblje u kojem "sada" razgovaram s Parasharom je razdoblje Dvapara juge koje će trajati do oko 900. godine prije Krista. Tada počinje završni dio silaznog ciklusa - Kali Juga s vrhuncem oko 300. godine poslije Krista i završetkom oko 1500. godine poslije Krista. Moje vlastito vrijeme smješteno je, dakle, u uzlazni ciklus Dvapara juge koji će trajati do 3900. godine kad počinje Treta juga, a konačno, oko 7500. godine ponovno počinje Zlatno doba ili Sat juga koja će trajati do oko 12300. godine i dalje, čak do 17100. godine poslije Krista. Šuteći, Parashara mi je dao dovoljno vremena da u sebi sredim sve brojke i trajanja različitih juga. Čim sam to učinio, uočio sam unutarnju logiku u njima, a također i nekoliko podudarnosti za koje sam osjećao da nisu slučajne. Proračun početaka velikih svjetskih razdoblja Silazni ciklus Sat juga 11700 - 6900 Treta juga 6900 - 3300 Dvapara juga 3300 - 900 Kali juga 900 prije Krista do 300 poslije Krista Uzlazni ciklus Kali juga 300 - 1500 Dvapara juga 1500 - 3900

Treta juga 3900 - 7500 Sat juga 7500 - 12300 Poslije je Parashara potvrdio moj prvi dojam o učinku "silaznog" i "uzlaznog" ciklusa juga. Tijekom silaznih ciklusa čovječanstvo živi više u prošlosti, uživajući u rezultatima prijašnjih razdoblja. Doista, većina kultura u godinama prije Krista, za čije postojanje znamo, bile su okrenute unatrag, slaveći davno prohujala vremena. S druge strane, kulture u uzlaznim razdobljima okrenute su unaprijed; one se šire, izgrađuju i napreduju. Utješila me činjenica da se moje vlastito vrijeme nalazi u uzlaznom ciklusu. Zanimljivo je daje završetak takve "kraće" Kali juge i početak Dvapara juge smješten točno u vrijeme (šesnaesto stoljeće) neposredno prije začetka Zapadne civilizacije. Napredak znanosti i žeđ za znanjem mogu se astrološki objasniti smanjenjem "utjecaja" kojeg Tamni pratitelj ima na Sunce. Udaljavajući se od Višnunabhija, on oslobađa put svjetlosti Galaktičkog središta koja potiče razvoj znanja. Međutim, Dvapara juga u moje vrijeme tek počinje (i trajat će više od dvije tisuće godina) pa se tromost i tupost Kali juge još uvijek osjeća. Naravno, bilo mi je jasno da su navedene godine samo okvirne. Pretpostavio sam, a to mi je Parashara poslije i potvrdio, da postoje prijelazna razdoblja kad se značajke juga miješaju. Sve u svemu, sviđala mi se ta vizija. Bila je nekako optimistična i kao daje uklonila neki teret s mojih ramena. Barem smo u usponu, pomislio sam, a ne u padu. Zapazio sam jednu podudarnost koja mi se dopala i odmah sam je prenio Parashari. "I ti i ja rođeni smo u Dvapara jugi", rekao sam, "samo je tvoja razdoblje silaska, a moja razdoblje uzlaza. " Nisam time mislio ništa loše i Parashara je to shvatio. "Moje vrijeme je vrijeme sjetve", objasnio je. "Kritika nakšatra, koja prema kriteriju precesije određuje značajke razdoblja vrlo je pozitivna. Jedno od najistaknutijih simbola ove Nakšatre je Sivino sjeme. Sijati u ovakvo vrijeme znači rabiti snagu božanske plodnosti. Kritika je također dobra i pouzdana majka. Sve posijano sada, dat će mnogostruke plodove. Zadatak ljudi ovoga razdoblja je pripremiti sjeme u kojem će uživati ljudi sljedećeg uzlaznog ciklusa koji će uskoro započeti. Žalosno je jedino to što, da bi dalo ploda, sjeme mora umrijeti." S tim riječima Parashara se vratio kamenoj uzvisini i zagledao se u daljinu. Sarasvati je i dalje tekla, ne pokazujući nikakve znakove posustajanja. Nije marila za naše rasprave i izgledalo je kao daje se velika svjetska razdoblja uopće ne tiču. Izgledala je kao velika i moćna rijeka koja će teći zauvijek. Parashara je utihnuo i činilo se da duboko razmišlja. Promatrajući ga tako zamišljenog umom su mi prolazile razne misli. Sjetio sam se, primjerice, da se u moje vrijeme smatra da se

drugi Krišnin dolazak zbio u šesnaestom stoljeću poslije Krista. Ako je to točno, onda se on zapravo utjelovio dva puta: na početku silazne Dvapara juge oko 3100. prije Krista i na početku uzlazne Dvapara juge oko 1500. godine poslije Krista. Samo po sebi to nije bilo objašnjenje, ali je na neki način potvrđivalo točnost takvog gledanja na stvari. Ipak, bilo je nečeg što me zbunjivalo. Što sam više o tome razmišljao, to je moja zbunjenost postajala veća. "Hm", rekao sam, "to znači da su moje pretpostavke o svjetskim razdobljima na osnovi precesije pogrešne?" "Na osnovi precesije se također računaju svjetska razdoblja", odgovorio je Parashara. "Zavisno od položaja proljetne ravnodnevice razdoblje od 27000 godina dijeli se na dvanaest Doba prema znakovima, ili dvadeset sedam Doba prema Nakšatrama." "Da, primijetio sam da značajke vremena objašnjavaš prema Nakšatrama", rekao sam, a zatim naglo zastao iznenađen brojkom koju je izrekao za ciklus precesije. "Rekao si da precesija traje 27000 tisuća godina? U moje vrijeme smatra se da traje nešto kraće?" "Koliko kraće?" upitao je Parashara. "Nešto manje od 26000 godina. Podatak je dobijen na osnovi trenutačne razlike između dva zodijaka: ona se povećava brzinom od 50 sekundi luka na godinu." "Da, to je izvor pogreške", rekao je Parashara. "Brzina kojom se razlika povećava nije stabilna. U prosjeku ona iznosi točno 48 sekundi luka godišnje, a to znači da Zemljina os načini puni krug od 360 stupnjeva za 27000 godina." Malo sam razmišljao o tome i odlučio da ga ne pitam kako zna da je to tako. Na posljetku, sam mi je rekao da to ne činim jer su takva znanja "božanskog" podrijetla. Što god to značilo, ipak sam odlučio iskoristiti priliku i saznati što je više moguće o jugama. "Pada mi na um jedna zanimljiva misao", rekao sam. "Dva ciklusa koja određuju značajke velikih svjetskih razdoblja razlikuju se samo za tri tisuće godina. Na taj način Kali juga ne pada uvijek u razdoblje Riba, kao što je to bio slučaj s mojom prošlošću, već može pasti u, praktično, bilo koje razdoblje." Sada je bio red na Parashari da se iznenadi. Pogledao me je s obnovljenim zanimanjem. "Doista", nastavio je, "rekao sam ti da postoje kraći i dulji ciklusi. Upravo si pronašao astrološko objašnjenje duljih svjetskih razdoblja. Budući da očigledno uživaš u naklonosti Budha, planeta Merkura, prepuštam tvojem intelektu da odredi najkraće od dugih razdoblja svijeta." "Hvala na pohvalama", rekao sam nakon kraćeg razmišljanja, "ali nemam ni najmanjeg pojma kako bih to učinio." "Rekao si", poticao me Parashara, "da zbog razlike u duljini dva ciklusa, onog precesije i onog kojim se kreće Tamni pratitelj, ista

juga i isto Doba ne padaju u isto vrijeme. Međutim, razmisli. Možda se to katkad ipak događa." Razmišljao sam. Ako se to događa, to mora biti u određenom ritmu. Kako odrediti taj ritam? Čak mi i nije bilo potrebno previše vremena da shvatim u čemu je stvar. "Znam!" uskliknuo sam. "Zapravo je jednostavno. Ako ta dva ciklusa počnu na jednom mjestu moramo izračunati koliko puta se trebaju ponoviti da bi ponovno došli na to isto mjesto." Užurbano sam razmišljao: jedan ciklus 27000 godina, drugi 24000 godina. Kako izračunati najmanje razdoblje u kojem će se poklopiti puni okret u oba ciklusa? Moram priznati da me moj Budh tada ostavio i da je na scenu stupio Ćandra, Mjesec, zadužen za intuiciju. Kao u bljesku svjetlosti pred očima mi se pojavila brojka od 432000 godina i ja sam je bez razmišljanja izbacio. "Zar toliko?", nasmijao se Parashara. "Jesi li siguran?" Tek sam tada razmislio o toj brojci. Naravno, ona se pojavila zato što sam otprije znao da se Kali jugi pripisuje toliko godina. Računanje je pokazalo da sam imao pravo: za 432000 godina ciklus precesije se ponovi 16 puta, a ciklus Tamnog pratitelja 18 puta. Divno, pomislio sam, sve se slaže! Međutim, Parashara me ponovno izbacio iz ravnoteže. Nakon što sam, uvjeren u viziju sklada koja mi se ukazala pred očima, potvrdio daje najmanje razdoblje u kojem se oba ciklusa vraćaju na početnu točku 432000 godina, Parashara je samo blago rekao: "Ne, najmanje razdoblje iznosi 216000 godina." Nije mi trebalo mnogo da uvidim da ima pravo. Morao sam smanjiti brojke na pola: ciklus precesije se u potpunosti okrene devet puta, a ciklus Tamnog partnera osam puta i evo ih na istom mjestu s kojeg su počeli. Dakle, ista situacija glede juga i svjetskih Doba ponavlja se svakih 216000 godina! Parashara je, međutim, nastavio. "Ipak, kao što i sam postaješ svjestan, izrekao si točnu brojku trajanja velike Kali juge - 432000 godina. Naime, kao što i u kraćim razdobljima postoje uzlazni i si lažni ciklusi, tako je i u duljim, pa dvije Kali juge, koje se odvijaju jedna za drugom ukupno traju 432000 godina." Iako mi je svojim upozorenjem o netočnosti oduzeo doživljaj sklada, sada mi gaje, još većom silinom, vratio. "Stajao" sam ispred Parashare zadivljen po tko zna koji put unutarnjom ljepotom đjotiša. Međutim, bilo je još pitanja koja su navirala sama od sebe. Vjerojatno bi rasprava o tome trajala vrlo dugo daje Parashara nije zaustavio. "Znam da ćeš sada upitati u kojem se velikom razdoblju nalazimo. Ali, molim te", rekao je podigavši ruku, "tako dolazimo na vrlo sklizak teren. Kao što sam ti objasnio, znanje o tome nije ljudskog podrijetla. Jedan od razloga je i taj što se značajke juga koje traju milijunima godina možda uopće ne odnose na ljude. Bilo je života prije nas, a sigurno će ga biti i poslije. Nema smisla nastavljati

u tom smjeru. Nije praktično." Morao sam se složiti s njim iako sam bio pomalo razočaran. To je tako zanimljiva tema! Međutim, imao je pravo. Vrijeme o kojem smo govorili bilo je tako dugo daje nadilazilo bilo kakvo smisleno razmišljanje o ljudskoj kulturi. "Samo još nešto", napomenuo sam na kraju ne mogavši odoljeti, a da ne razjasnim neke stvari. "Kraća razdoblja su prihvatljivija za objašnjavanje astroloških utjecaja na čovječanstvo. I sam si spomenuo veliki potop koji se dogodio u razdoblju kad je proljetna ravnodnevnica bila u Hasti. Međutim, ispada daje to bilo u kraćoj Sat jugi. Tada je mnogo toga uništeno. Kako je to moguće?" "Juge govore o tome koliko je među ljudima znanje živo. Istina je daje tada i tragedija manje, ali ti dobro znaš daje stvarnost različita u različitim stanjima svijesti. Nama možda izgleda tragično, nekom drugom možda i nije tako. U svakom slučaju, moraš uzeti u obzir i druge činitelje. Evo, zbog tvojeg zadovoljstva, spomenut ću ti neke od njih." Parashara je tu zastao zategnuvši malo svoj dhoti kao da se želi zaštititi od hladnoće. A zatim je nastavio: "Mrigašira - sazviježđe nasuprot Galaktičkom središtu igra određenu ulogu u dugim svjetskim razdobljima. Već vjerojatno znaš daje to sazviježđe astrološki povezano s novim počecima koji često znače uništavanje starih vrijednosti i pojavu novih. U vrijeme katastrofa o kojima govorimo, Mrigašira je zbog precesije bila u najnižoj točki na nebu. Poklapanje te situacije i prisutnost Tamnog pratitelja na istome mjestu pridonose objašnjenju zašto je to bilo baš tada." Nakšatra imenom Mrigašira zapravo je sazviježđe Oriona. Prisjetio sam se da su tri istaknute zvijezde na noćnome nebu, poredane u znakovitu ravnu crtu, bile važne također i za Egipćane. Njihove Velike piramide izgrađene su točno tako da označavaju sliku sjeverne nebeske polutke. Kasnije sam saznao da ukazuju upravo na vrijeme kad je njihov A1 Nitak, odnosno Orion ili Mrigašira u đjotiš nazivlju, bio na najnižoj točki neba u odnosu na horizont. Sporo kretanje sazviježđa gore-dolje također je uzrokovano precesijom i slijedi isti ritam. Parashara je međutim nastavio. "Sljedeće o čemu se može razmišljati je poklapanje početka kraće Kali juge s početkom Doba Riba, dakle sa situacijom u kojoj su dva zodijaka na istome mjestu. To će se, u odnosu na vrijeme u kojem smo sada, dogoditi za nekih 2500 godina, i vrlo je znakovito." Točno, početak kraće Kali juge, odnosno položaj Tamnog partnera u Mula Nakšatri poklopio se s proljetnom ravnodnevicom na samom početku Ovna i to se dogodilo negdje oko 300. godine poslije Krista. "I još nešto kad smo već kod proljetne ravnodnevnice", nastavljao je Parashara. "U vrijeme o kojem govorimo Višnunabhi je bio u konjukciji, dakle poklapao se s ljetnom dugodnevnicom.

Takve situacije uvijek donose velike transformacije. Jer, iako je Višnunabhi izvor znanja, on je također izvor iscjeliteljske sile. A za iscjeljenje je potrebna preobrazba. Kao što vidiš, ima dosta razloga za posebnost vremena prije 9500 godina u odnosu na moje vrijeme. Sasvim je moguće da je tada, velikim katastrofama uzrokovanim grčenjem majke Zemlje, zbog čega su pak nestale civilizacije, a s njima i veliko znanje, počelo dugačko razdoblje Kali juge. Čini mi se da će veliki proces smanjena znanja, barem u ovom podneblju, završiti upravo nestankom rijeke Sarasvati." Moram priznati daje optimizam kojeg sam osjetio kad sam shvatio da se moje vrijeme nalazi u uzlaznoj Dvapara jugi sada splasnuo. Parashara zapravo kaže daje sasvim moguće da se svi skupa, i on i ja, dakle i njegovo vrijeme i moje vrijeme, iako udaljeni više od četiri tisuće godina zapravo nalazimo u velikom ciklusu Kali juge. "Dopusti mi da ukratko ponovim ono što si mi objasnio", prošaptao sam zamišljeno. "Ciklus precesije uzrokuje svjetska Doba. Ciklus Tamnog partnera uzrokuje "kraće" juge. Njihova kombinacija uzrokuje dulje juge. U svemu tome značajnu ulogu ima Galaktičko središte u Mula Nakšatri i njemu nasuprotna Mrigašira. "Povijesni" izvještaji o razdoblju od prije oko 13000 tisuća godina u odnosu na moje vrijeme, kao i astronomske činjenice koje ukazuju da su prije spomenuti činitelji bili u to vrijeme povezani, daju naslutiti da je tada počelo dugo razdoblje Kali juge koje će trajati barem 216000 godina, a vjerojatno 432000 godina. S druge strane, kraća Kali juga će tek početi u odnosu na tvoje vrijeme i završiti oko 400 godina prije mojeg vremena. Što sve to znači za moje suvremenike, a uosta lom i za nas? Kako da to protumačimo?" "Prije svega", odgovorio je Parashara smireno, vjerojatno naslućujući moju uznemirenost, "imaj na umu da duga razdoblja, ona koja se mjere stotinama tisuća godina pa i milijunima godina nemaju tako velik utjecaj na život pojedinih civilizacija, a posebice ne na život pojedinaca. Dakle, iako je razumno prihvatiti da svi mi djelujemo u jednom duljem razdoblju "mraka", morali bismo biti sposobni vidjeti i živjeti svjetlost, već kako nam to dopuštaju okolnosti kraćih razdoblja te naša slobodna volja. Posjedujemo mogućnost svjesnog razmišljanja i svjesnog usklađivanja sa zakonima prirode. Ako to učinimo, onda će svako razdoblje, kako god se ono zvalo, zapravo biti blagoslov. "Parashara me blagonaklono promatrao. Osjetio sam da me želi podržati, da mi želi prenijeti znanje čiji teret nije lak, istodobno me učiniti dovoljno snažnim da ga podnesem. "Uzgred", dodao je nakon kraće stanke, "kad smo razgovarali o tvojem vremenu, spomenuo sam ti značajke prema Utarabadhra Nakšatri. Međutim, ako si pozorno pratio o čemu smo govorili, mogao si izračunati da je u tvoje vrijeme zimska kratkodnevica preklopljena s Višnunabhijem. Dakle, situacija točno suprotna onoj

u vrijeme velikog potopa. To također može izazvati velike preobrazbe. I dalje sam optimističan, ali sam te upozorio da su tvoji ljudi u opasnosti." Već sam odavno naučio da đjotiš ne služi kao puko sredstvo predviđanja. Znanje koje je sadržano u njemu daleko je veće. Znati unaprijed značajke vremena, znači pripremiti se za njih na najbolji način i tako zapravo mijenjati svoju sudbinu. Te su me misli vratile na pitanje s kojim je završio naš prijašnji susret. Stoje to što moramo naučiti, kao ljudi, kao zajednica, da bi na najbolji način iskoristili blagoslov koji nam daje majka priroda. Jer, kao što je rekao Parashara, ciklusi juga, pa čak i nazočnost Tamne zvijezde nisu ništa drugo nego blagoslov. Već sam se dovoljno saživio s đjotišem da sasvim lako mogu razumjeti da kad govorimo o lošim ili dobrim utjecajima planeta ili zvijezda, govorimo zapravo o znakovima koji ocrtavaju procese koji se zbivaju u nama samima. To vrijedi čak i u tako velikim razmjerima kao što su to razdoblja svjetske povijesti. Kali juga nije strašno razdoblje patnje, već šansa i mogućnost da se posije sjeme dobra za buduća razdoblja. A Dvapara juga i to u uzlaznom ciklusu, moglo bi biti jedno od najljepših razdoblja u kojima se može živjeti. Radi se o zori, o svjetlu koje se budi kad nestaje tame. Ipak, ovisi od nas hoćemo li prihvatiti podršku vremena ili ćemo joj zatvoriti vrata. Osjećao sam da moja zadaća sigurno leži u tom području i želio sam od Parashare čuti sve što mi može reći o tome. Pitao sam ga što je najvažnije u cijelom procesu naše evolucije, gdje griješimo i kako možemo ispraviti tu pogrešku. Parashara se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Znaš", rekao je, "ja nemam odgovore na sva pitanja. Moja je zadaća točno određena. Želim sačuvati znanje o đjotišu jer ono može pomoći i mojim i tvojim ljudima da žive bolje i sigurnije te da budu bliži sebi. Upravo sada ja ispunjavam tu zadaću, a i ti si dio nje. Već si mi se pridružio u onome što činim, a možda ćeš upravo tako pronaći i odgovore na velika pitanja koja se tiču čovječanstva." To je bilo točno. Zapravo sam odgovor več naslutio. Ne bih bio zadovoljan da mi je ponuđena neka doktrina kojom će se "riješiti" svjetski problemi. Mislim da takve doktrine nema. Nemoguća je jer su ljudi različiti i posebni. Znanje o đjotišu je veliko i snažno možda upravo zbog toga što tako jasno iznosi poruku o apsolutnoj individualnosti svakog ljudskog bića. Ne postoje univerzalni postupci koji bi odgovarali svakome; ne postoji način života ili običaji koji bi bili najbolji za svakoga; ne postoje savjeti koji bi vrijedili za svakoga u svim situacijama. Možda je upravo u tome problem s ljudima mojeg vremena. Oni žele pronaći način života koji je "najbolji" za svakoga, a kad pronađu ono što je za njih dobro, onda to žele nametnuti drugima, i to silom ako je potrebno. Onim što je sljedeće rekao, Parashara je potvrdio moja razmišljanja. "Povijest ljudskog roda je dugačka. Od kada se na njoj

pojavio čovjek, Zemlja je vidjela više Mahajuga, velikih ciklusa, i doista mnogo kraćih juga. Civilizacije su nastajale i nestajale kako su se mijenjali klimatski i zemljopisni uvjeti. Međutim, mi ljudi, imali smo dovoljno vremena da otkrijemo povezanost između nas i prirode. Također, saznali smo mnogo o sebi i svojem duhovnom ustroju. Ta su se duhovna znanja katkad gubila, a katkad ponovno javljala, ali nikad nisu došla u pravu opasnost. Znanje koje posjedujemo je unutarnje znanje, pa čak i ako ga zaboravimo, naći će se netko tko će ga ponovno otkriti. Međutim, ipak bih te upozorio na nešto: uzlazni ciklusi obično daju čovječanstvu veliku stvaralačku energiju i poticaj za širenje. Broj ljudi koji živi na Zemlji u tvoje vrijeme doista je golem. Ako izgubimo kontrolu nad širenjem, taj bi nas isti impuls mogao uništiti. Čovjekov najveći problem oduvijek je bio pronaći svoje mjesto na ovome svijetu. Međutim, do sada smo uspijevali obuzdati svoj ego i živjeti u skladu s prirodnim zakonima. Stotinama tisuća godina čovjek je istraživao i učio, nikad se ne uzdižući iznad svijeta, već živeći u njemu. Ako je točno ono što mislim da jest, moja budućnost, a tvoja sadašnjost suočena je s najvećom krizom dosad. I to je, kako izgleda, najvidljiviji utjecaj velikog mračnog razdoblja Kali juge koje je možda počelo prije desetak tisuća godina. Zbog pretjeranog egoizma zaboravili smo ono najvažnije: ovaj svemir nije stvoren zbog nas! Mi smo tek djelić beskonačne Stvoriteljeve moći, karika u lancu evolucije koja se proteže daleko izvan dosega naše mašte. Moguće jest da smo važna karika, ali nismo cilj i svrha. Odnosno, jednako smo cilj i svrha kao i svako drugo živo biće. Ne zaboravi to. Možda je to najvažnija poruka koju bi trebao prenijeti svojim ljudima." Imao je pravo, naravno. Međutim, kako to prenijeti ljudima mojeg vremena? Nije se radilo o nečem radikalno novom. Također, bilo je ljudi koji su na tome radili vrlo predano i to na svjetskim razinama koje su meni, barem za sada, bile nedostupne. Ljudi znaju za tu poruku. Odnosno, neki ljudi znaju za nju. Problem je u tome kako to objasniti većini. I što ja glede toga mogu učiniti? "Vidim da u tebi gori neka dosad mi nepoznata vatra", rekao je Parashara smiješeći se. "Želiš učiniti nešto za svijet. To nekada nije bilo tako izraženo." Pogledao sam ravno u Parasharine oči. Bile su to oči pune razumijevanja i podrške. Iznenada mi se učinilo da ih poznajem dugo, mnogo dulje nego što je to bilo moguće putem ovih kratkih i neobičnih susreta. Opet sam postao svjestan čudnog osjećaja prepoznavanja, a zatim i neke tuge koja kao da nije bila moja. Ipak, osjećao sam je u grlu kao nešto što mi potpuno pripada. Morat ćemo se rastati, on i ja. I taj će rastanak za mene biti bolan. Znao sam da ne mislim na kraj naših susreta. To nije moglo biti to. Ali ako nije to, zbog kojeg rastanka tugujem? Razmišljajući o tome, ponovno sam propustio priliku da ga upitam

što je mislio kad je rekao da "nekad ta vatra nije bila tako izražena". Kada je bilo to nekad? Umjesto toga sam samo kimnuo glavom potvrđujući da doista razmišljam o tome kako pomoći svijetu i tiho rekao: "Što ja tu mogu učiniti?" Na moje iznenađenje, Parashara je odgovorio vrlo izravno. "Pitaj ga za kljovu", rekao je. "Da ga pitam za kljovu", ponovio sam potpuno zbunjen. "Koga da pitam? Za kakvu kljovu?" Jednostavno nisam razumio o čemu on to govori. Bio je to prevelik i prenagao obrat. Moje su misli još išle putevima svjetskih problema, a u njih nisam mogao uklopiti Parasharine riječi. Napokon mi je ipak sinulo da Parashara govori o Ganešu te da vjerojatno misli na njegovu slomljenu kljovu. "Da", potvrdio je. "Pitaj ga za kljovu. Možda če ti pomoći ono što će ti ispričati. Zapravo, kad bolje razmislim, svjetska pitanja su njegova specijalnost."

21 "Slomljena kljova?" uskliknuo je Ganeš hvatajući se za glavu i pipajući svoje kljove. "Koja? Koja je slomljena?" Kad ju je konačno napipao, zavapio je:"0 Šivo, moj svemogući oče! Netko mi je slomio kljovu! Što ću sad? Što da radim!" Promatrao sam ga kako se zabavlja na moj račun. Bio je opet dobro raspoložen i veseo. Moram priznati da sam se i ja osjećao dobro kad bismo se tako šalili. Prijašnji razgovori s Parasharom bili su iscrpni i ozbiljni. Iako sam zapravo jedva čekao njihov nastavak, bilo mi je potrebno i malo Ganešove duhovitosti. Osim toga, bio sam beskrajno sretan što se Ganeš napokon pojavio. Naime, nisam odmah dobio priliku da postavim pitanje o slomljenoj kljovi. Posljednji razgovor s Parasharom završio je neobično. On je iznenada izgubio sposobnost da me vidi i čuje, a nekako istodobno sam i ja osjetio da gubim koncentraciju. Ne samo da mi je "svjetlosno" tijelo postalo vrlo tanahno, već nisam više mogao održati pozornost ni na čemu određenom. Osjećao sam se poput širokokutne leće koja se sve više širi. Izgubio sam kontrolu nad onim što se događa. Činilo mi se da vidim sve odjednom - i udaljeno tijelo rijeke koja vijuga prema zapadu; i Parasharu kako je sjeo na kamen i zatvorio oči; i sebe kako se širim u svim pravcima preko svega toga. Međutim, iznenada sam osjetio neki pritisak iz pravca rijeke: kao da me neka sila snažno privlačila k sebi. I doista, uskoro sam se našao na obali rijeke Sarasvati, baš na onoj čistini gdje sam obično "izlazio" iz rijeke i "ulazio" u Parasharin svijet. Tamo je bio Ganeš. Izgledao je vrlo ozbiljan, čak pomalo zabrinut. "Ovo je bilo predugo, jedva sam te izvukao", rekao je tiho, a zatim me naglo gurnuo u vodu. Čak i da sam htio, ne bih se mogao oduprijeti. Bio sam

ošamućen i dopustio sam da me svjetlo odnese do mojeg vremena. Kad sam otvorio oči u svojem tijelu, bio sam još uvijek pomalo "mamuran". Osjećao sam se kao da sam dugo i naporno radio i da mi je potreban san. Nakon toga spavao sam neprekidno šesnaest sati. Sva je sreća daje moj život organiziran tako da si to mogu priuštiti. Međutim, kad sam se probudio, iako svjež i odmoran, znao sam da sam imao sreće. Moglo je biti mnogo gore, pomislio sam. Nisam imao ni najmanjeg pojma kako bi izgledalo to "mnogo gore", ali sam bio sretan što se nije dogodilo. Dodatna potvrda da sam bio blizu jednoj nepoznatoj sudbini zbog "predugog" ostanka u Parasharinom svijetu došla je s činjenicom da se Ganeš nije pojavljivao gotovo desetak dana. Očito mi daje priliku da povratim ravnotežu, mislio sam. Međutim, moram priznati da sam ga s nestrpljenjem očekivao. Osjećao sam da se moja pustolovina bliži kraju i daje rasplet na vidiku. Kakav to rasplet, nisam znao, niti sam mogao slutiti. Čak sam nekako bio ravnodušan prema tome: već ovo što sam doživio bilo je dovoljno da me duhovno "hrani" cijeloga života. Ipak, znatiželja je bila velika: nešto se na kraju moralo dogoditi! Dobio sam priliku razgovarati s velikim mudracem Parasharom i "vidjeti" njegov svijet. Štoviše, to mi je omogućeno intervencijom neobičnog duhovnog bića koje je na početku vremena igrom sudbine (ili prema nekom tajnom planu!) dobilo glavu slona, a s njom i moći na kojima mu zavide bogovi. Čekao sam odgovor na pitanje - zašto? Cijela ta priča bila je toliko fantastična da sam strasno želio da se nastavi. Razlog je bio i taj što me kontakt sa svakodnevicom udaljavao od nje. Već nakon nekoliko dana bio sam sklon sve to pripisati svojoj mašti. Meditacije su se odvijale uredno, poput stare rutine. Ni traga od Ganeša. Ljudi oko mene bili su jednako sretni ili nesretni, već prema svojem odabiru, a ja sam pokušavao pronaći tragove čarolije na njihovim licima. Pokušavao sam pronaći odgovor na pitanje može li sve to biti istina? Kad u tome ne bih uspio, razočarano bih se povukao u sebe, tražeći utjehu u Ganešovoj primjedbi o tome kako je nemoguće odrediti razliku između stvarnosti i "stvarnosti". Pa, ja je sigurno nisam znao odrediti i oslonio sam se na svoje iskustvo. Nisam pokušao nikome ispričati što se događa. Bio bi to preveliki rizik. Možda je to bio strah od toga da se moja priča, suočena s uobičajenim "ne vjerujem dok ne mogu opipati", ne raspadne poput paučine na vjetru. Zapravo, stvar jest u tome da se ona počela raspadati sama od sebe: nisam mogao pobjeći od vlastite sumnjičavosti. Znao sam daje u mene odgojem ugrađena granica do koje mogu ići, a sve nakon nje pripada svijetu mašte i ne računa se pod "stvarnost". Protiv te granice borio sam se, nekad uspješno a nekad i ne, cijeloga života; sve od najranije mladosti kad sam osjetio da u životu mora biti nečeg više od onog što mi se pokazuje.

Međutim, bio sam siguran da sam proširio svoje obzore daleko izvan tih nametnutih uvjerenja pa me zapravo začudila brzina kojom se sumnjičavost vratila. Ganeša nije bilo samo tri dana, a ja sam se uhvatio u mislima da je sve to bio dobro i uvjerljivo odsanjani san. Na sreću, to su bili samo kratki trenuci oklijevanja. Da oni ne bi postali duži, molio sam se da Ganeš što prije dođe, a u međuvremenu sam razmišljao o onome što sam čuo od Parashare. Fascinantna priča o nestanku rijeke Sarasvati na kraju se pokazala vrlo vjerojatna. Ponovno, ovaj put temeljitije istraživanje u tom smjeru, dovelo me je do satelitskih snimaka Rajastana koja su, uz podatke o neobičnom kiselom tlu usred pustinje, potvrđivala daje moguće da je tim područjem nekada doista tekla rijeka. I to velika, ogromna rijeka. Naravno, kao i uvijek, bilo je suprotnih mišljenja, ali na tome se nisam zadržavao previše. I to mi je bilo dovoljno da ublaži moju sumnjičavost, mada sam se zbog toga ljutio na sebe. Ipak mi je potreban "čvrst i materijalan" dokaz da bih vjerovao sam sebi! Sljedeće što ću učiniti, prekoravao sam se, je zamoliti Parashara da lijepo dođe sa mnom i da se pokaže tjelesnim očima mojih suvremenika tako da bih ja mogao, uz njihov blagoslov, povjerovati u stvarnost svojih doživljaja! Doista, kako su duboke naše sumnje u sve što nadilazi moći naših pet osjetila! Ipak sam nekako svladao sva ta previranja. Unatoč njima, negdje duboko u sebi bio sam uvjeren da moji doživljaji imaju neku svrhu koju ću tek otkriti. Zapravo, osjećao sam da će me sljedeći posjet Parashari uputiti u tajne razloge mojih dolazaka. Kao što sam kasnije uvidio, to se i dogodilo, ali ne na način na koji sam očekivao. Priča o jugama bila je još fascinantnija. Tamna zvijezda bila je potpuno nepoznata u mojem vremenu. Sve što sam uspio pronaći bili su podaci o odstupanjima u putanjama najudaljenijih planeta, Neptuna i Plutona, koja bi se, prema nekim mišljenjima, mogla objasniti prisutnošću velike mase u relativnoj blizini Sunčeva sustava, a s njom i određenog gravitacijskog utjecaja. Međutim, to su bile pretpostavke, daleko od dokaza koji bi zadovoljili kriterije znanstvene javnosti. Međutim, pomislio sam, što se mene tiče, takvi dokazi mi nisu ni potrebni: bilo bi mi bolje da vjerujem sebi i svojoj viziji. A ako uvažena znanost mojeg vremena priznaje barem malu mogućnost za to, tim bolje! U svakom slučaju, objašnjenje pojave velikih razdoblja svijeta, juga, na osnovi poklapanja Tamne zvijezde s galaktičkim središtem, Višnunabhijem, bila je potpuna novost. Ciklus od 24000 godina katkad se spominjao u svezi precesije, ali se odbacio kao pogreška na osnovi današnjeg iznosa precesije koji ukazuje na ritam od 25900 godina. Međutim, Parashara je precesiju pomaknuo na 27000 godina i savršeno skladno povezao dva ciklusa u drugi, veći i dulji ciklus velikih juga. Pomisao na uzlazeću Dvapara jugu u mojem vremenu ponovno

me ispunila olakšanjem. Iako moram priznati da je to olakšanje teško održati u svjetlu nemilih događaja koji se zbivaju u svijetu, štoviše, u mojoj vlastitoj zemlji. Kraj dvadesetog stoljeća donio je nesreće i ratove koje je najlakše smjestiti usred Kali juge, doba neznanja. Također, bilo je tako mnogo onih koji su predviđali katastrofe svjetskih razmjera. Ipak, gledano globalno, nadahnuće i ogromna energija kojim je čovječanstvo krenulo naprijed ne bi se moglo pripisati inerciji - tuposti koja upravlja Kali jugom. Upravo suprotno, osnovna značajka čovječanstva ipak je žeđ za znanjem. Pritom ne treba zaboraviti da se ne radi samo o znanju o materijalnom svemiru, iako ono u moje vrijeme prevladava, već o žeđi za duhovnim znanjem. Čovječanstvo traži odgovore, o tome nije potrebno posebno raspravljati. Istina je da prolazimo kroz preobrazbu koja je bolna. Možda je čak i istina da smo na potpuno pogrešnom putu i da nam prijeti uništenje. Ali, nitko ne može reći da smo zapali u tromost i izgubili poticaj za istraživanje. Naša kultura nije u silasku, ona je usmjerena naprijed. Ona očajnički želi doći do unutarnjeg svjetla koje će je, ako preživi i ako Parashara ima pravo, obasjati tek na kraju potrage, na početku Treta juge, za nekih dvije tisuće godina od sada i još kasnije, na početku sljedeće Sat juge koja dolazi oko 7500 godina poslije Krista. Do toga ćemo vremena istraživati i rasti. Veselio bih se toj zajedničkoj perspektivi samo da nije tog strašnog stanja u kojem se sada nalazimo. Stoje ono Parashara rekao? Previše nas je. Zbog egoizma smo zaboravili da smo dio svijeta a ne cijeli svijet. Raširili smo se preko mjere misleći da su nam sami bogovi darovali pravo da tako učinimo. I sad prijetimo uništenjem ne samo sebi, već i ostalim živim bićima. Hoće li dolazeće preklapanje zimske kratkodnevice s Višnunabhijem potaknuti tako snažne iscjeliteljske procese da se doista treba bojati za preživljavanje ljudske rase? Duboko, iskreno sam se nadao da to neće biti potrebno, a i sam Parashara je rekao da je to malo vjerojatno. Ipak, kriza je tu i sve ovisi o nama. U takvim mislima zatekao me deseti dan nakon posljednjeg "posjeta" Parashari i Ganešov nasmijani lik u jutarnjoj meditaciji. "Spremni za još jedan let?" namignuo mi je. Naravno da sam bio spreman! Bio sam tako radostan što ga vidim da sam snažno kimnuo glavom poput malog djeteta kojemu se konačno ispunila velika želja a odrasli ga, želeći povećati napetost očekivanja, pitaju da li ono to doista želi ili ne. Od naglog pokreta me zabolio vrat, a Ganešova slika se zamutila. "Hej, što to radiš?" uskliknuo je kad se vratio u žarište. "Ostavim te par dana i već zaboraviš pravila igre. Moraš kimnuti u duhu, a ne u tijelu!" "Znam. Oprosti", promrmljao sam, ovaj put mentalno. "Spreman sam. Idemo." I tako smo se ponovno našli na čistini pokraj rijeke Sarasvati.

Primijetio sam daje u Parasharinom svijetu bio mrak. Ovaj put smo stigli u noći ili tik pred zoru, zaključio sam ugledavši na istoku pruge crvenila. Ipak, kao da mi to nije smetalo da livadu i drveće na njenom kraju vidim kao daje dan. Nisam obraćao pozornost na to; već sam navikao na mnoga čuda - ovo je prava sitnica prema ostalima. Umjesto čuđenja, promatrao sam čistinu punoga srca. U meni se ponovno probudilo žaljenje zbog gubitka. Sada sam ga bolje razumio iako mi se opet učinilo da osjećam nešto što ne pripada meni i što se ne može u potpunosti objasniti onim što sam do sada saznao. Međutim, taj osjećaj neobičnosti sadaje bio blaži i potpuno je nestao kad sam vratio pogled na Ganeša. Bio je nasmijan i vedar, ali prvo što mi je - sasvim razumljivo - privuklo pozornost bila je njegova slomljena kljova. Lijevoj kljovi nedostajao je veći dio: ispod surle virio je okrhnuti komadić dug oko petnaestak centimetara. Nakon što je izveo svoju predstavu glumeći iznenađenje zbog mojeg pitanja i navodnog "otkrića" da mu nedostaje kljova, i nakon što smo se obojica slatko smijali nekoliko minuta, Ganeš me značajno pogledao. "Pretpostavljam daje to priča koju ti moram ispričati. Možda će ti pomoći da lakše doneseš odluku", rekao je, a zatim je, prije nego sam mogao zaustiti bilo što i pitati ga o kakvoj se odluci radi, brzo nastavio. "Sve je zapravo počelo s mojim bratom Skandom i činjenicom da smo se zaljubili u dvije djevojke, zapravo dvije sestre - Sidhi i Budhi. Sve bi bilo u redu da smo bili popustljivi pa se dogovorili i uzeli svaki jednu. Međutim, i on i ja željeli smo obje. Zapravo, možda su bile krive i one same jer su tvrdile da se one ne znaju odijeliti jedna od druge te da kamo ide jedna, sasvim sigurno ide i druga." Sjeo sam pokraj Ganeša koji se udubio u pričanje. Bilo mi je jasno što se događa. Njegov život i priče povezane s njim, nekako su titrale arhetipskim pravilima - simbolima koji su više od simbola živim prirodnim zakonima koji su u njegovom svijetu uzeli oblik i na ljudima razumljiv način odigrali svoju ulogu u božanskoj Lili, predstavi života. Primjerice, bilo mi je jasno zašto se Sidhi i Budhi nisu željele razdvajati i zašto su Skanda i Ganeš željeli oboje. Riječ sidhi znači savršenstvo ili osobita moć. Radi se o sposobnostima ispravnog djelovanja na način koji uvijek donosi uspjeh. Biti vjenčan sa Sidhi značilo je upravo to: imati blagoslov onog načela koje donosi uspjeh. S druge strane, riječ budhi znači inteligenciju, znanje, budnost i prosvjetljenje. Biti budan preduvjet je uspjeha, kao i svake sposobnosti - sidhija. Jedno bez drugog ne postoji. Ako imaš sidhi, znači da imaš i budhi, a ako imaš budhi, sidhi ti pripada sam po sebi. Biti vjenčan s Budhi, značilo je vjenčanje sa Sidhi i druge nije bilo. No, Ganeš je nastavio svoju priču: "Djevojke su bile tako lijepe da nisam mogao živjeti bez njih. Svaki trenutak bio mi je ispunjen čežnjom. Nisam mogao misliti na ništa drugo osim na njih. Ah, bio sam tako zaljubljen!" Govoreći o tome izgledao je doista poput zaljubljenog školarca.

Odjednom nisam mogao izdržati i počeo sam se smijati. Ganeš me "prijekorno" pogledao i rekao: "Ma, što ti znaš o ljubavi!" Ne, nisam ništa znao o takvoj ljubavi! Samo sam joj već dosad posvetio više od dvadeset godina svojeg života i, kako izgleda, ostatak također neće biti pošteđen. Nismo imali šanse, Ganeš i ja, suočeni s tom silom koju predstavljaju Sidhi i Budhi. Nakon kratke stanke posvećene zajedničkom smijehu Ganeš je nastavio: "No, budući da smo morali odlučiti tko će na kraju dobiti Sidhi i Budhi predloženo nam je da se natječemo i da ih osvojimo. Moj brat Skanda, inače jako dobar stvor, predložio je trku oko svijeta misleći da ima prednost zbog snažnoga tijela. Bio je malo nepošten tada, želio je iskoristiti moje slabosti. Znaš, ovako bucmast da sam snažno kimnuo glavom poput malog djeteta kojemu se konačno ispunila velika želja a odrasli ga, želeći povećati napetost očekivanja, pitaju da li ono to doista želi ili ne. Od naglog pokreta me zabolio vrat, a Ganešova slika se zamutila. "Hej, što to radiš?" uskliknuo je kad se vratio u žarište. "Ostavim te par dana i već zaboraviš pravila igre. Moraš kimnuti u duhu, a ne u tijelu!" "Znam. Oprosti", promrmljao sam, ovaj put mentalno. "Spreman sam. Idemo." I tako smo se ponovno našli na čistini pokraj rijeke Sarasvati. Primijetio sam daje u Parasharinom svijetu bio mrak. Ovaj put smo stigli u noći ili tik pred zoru, zaključio sam ugledavši na istoku pruge crvenila. Ipak, kao da mi to nije smetalo da livadu i drveće na njenom kraju vidim kao daje dan. Nisam obraćao pozornost na to; već sam navikao na mnoga čuda - ovo je prava sitnica prema ostalima. Umjesto čuđenja, promatrao sam čistinu punoga srca. U meni se ponovno probudilo žaljenje zbog gubitka. Sada sam ga bolje razumio iako mi se opet učinilo da osjećam nešto što ne pripada meni i što se ne može u potpunosti objasniti onim što sam do sada saznao. Međutim, taj osjećaj neobičnosti sada je bio blaži i potpuno je nestao kad sam vratio pogled na Ganeša. Bio je nasmijan i vedar, ali prvo što mi je - sasvim razumljivo - privuklo pozornost bila je njegova slomljena kljova. Lijevoj kljovi nedostajao je veći dio: ispod surle virio je okrhnuti komadić dug oko petnaestak centimetara. Nakon što je izveo svoju predstavu glumeći iznenađenje zbog mojeg pitanja i navodnog "otkrića" da mu nedostaje kljova, i nakon što smo se obojica slatko smijali nekoliko minuta, Ganeš me značajno pogledao. "Pretpostavljam daje to priča koju ti moram ispričati. Možda će ti pomoći da lakše doneseš odluku", rekao je, a zatim je, prije nego sam mogao zaustiti bilo što i pitati ga o kakvoj se odluci radi, brzo nastavio. "Sve je zapravo počelo s mojim bratom Skandom i činjenicom da smo se zaljubili u dvije djevojke, zapravo dvije sestre - Sidhi i Budhi. Sve bi bilo u redu da smo bili popustljivi pa se dogovorili i uzeli svaki jednu. Međutim, i on i ja željeli smo obje. Zapravo,

možda su bile krive i one same jer su tvrdile da se one ne znaju odijeliti jedna od druge te da kamo ide jedna, sasvim sigurno ide i druga." Sjeo sam pokraj Ganeša koji se udubio u pričanje. Bilo mi je jasno što se događa. Njegov život i priče povezane s njim, nekako su titrale arhetipskim pravilima - simbolima koji su više od simbola živim prirodnim zakonima koji su u njegovom svijetu uzeli oblik i na ljudima razumljiv način odigrali svoju ulogu u božanskoj Lili, predstavi života. Primjerice, bilo mi je jasno zašto se Sidhi i Budhi nisu željele razdvajati i zašto su Skanda i Ganeš željeli oboje. Riječ sidhi znači savršenstvo ili osobita moć. Radi se o sposobnostima ispravnog djelovanja na način koji uvijek donosi uspjeh. Biti vjenčan sa Sidhi značilo je upravo to: imati blagoslov onog načela koje donosi uspjeh. S druge strane, riječ budhi znači inteligenciju, znanje, budnost i prosvjetljenje. Biti budan preduvjet je uspjeha, kao i svake sposobnosti - sidhija. Jedno bez drugog ne postoji. Ako imaš sidhi, znači da imaš i budhi, a ako imaš budhi, sidhi ti pripada sam po sebi. Biti vjenčan s Budhi, značilo je vjenčanje sa Sidhi i druge nije bilo. No, Ganeš je nastavio svoju priču: "Djevojke su bile tako lijepe da nisam mogao živjeti bez njih. Svaki trenutak bio mi je ispunjen čežnjom. Nisam mogao misliti na ništa drugo osim na njih. Ah, bio sam tako zaljubljen!" Govoreći o tome izgledao je doista poput zaljubljenog školarca. Odjednom nisam mogao izdržati i počeo sam se smijati. Ganeš me "prijekorno" pogledao i rekao: "Ma, što ti znaš o ljubavi!" Ne, nisam ništa znao o takvoj ljubavi! Samo sam joj već dosad posvetio više od dvadeset godina svojeg života i, kako izgleda, ostatak također neće biti pošteđen. Nismo imali šanse, Ganeš i ja, suočeni s tom silom koju predstavljaju Sidhi i Budhi. Nakon kratke stanke posvećene zajedničkom smijehu Ganeš je nastavio: "No, budući da smo morali odlučiti tko će na kraju dobiti Sidhi i Budhi predloženo nam je da se natječemo i da ih osvojimo. Moj brat Skanda, inače jako dobar stvor, predložio je trku oko svijeta misleći da ima prednost zbog snažnoga tijela. Bio je malo nepošten tada, želio je iskoristiti moje slabosti. Znaš, ovako bucmast ne mogu baš brzo trčati!" Pred oči mi je došla slika Ganeša kako trči na svojim punašnim nogama i maše naokolo svojom surlom. Očigledno je i on sam ugledao istu scenu pa smo, pogledavši se opet, prasnuli u smijeh. Nakon nekog vremena Ganeš je ponovno nastavio: "Dobro, da ne duljim, pristao sam na utrku. Skanda je odjurio istoga trena i nije ga bilo oko mjesec dana. U međuvremenu, ja sam obavio svoj dio posla i oženio Sidhi i Budhi. Kad se Skanda vratio, bio je uvjeren daje prvi i jako se razbjesnio kad je shvatio daje izgubio utrku." Gledao sam Ganeša otvorenih očiju. Sto je ovaj put izmislio i kako je obišao oko svijeta prije Skande? "Zumiranje" i način kretanja

kojim smo nas dvojica "šetali" po Parasharinom svijetu nije mi pao na um. Međutim, ispalo je da i nije bila stvar u tome. Ganeš je nastavio: "Evo kako sam prestigao Skandu: otišao sam svojoj majci i ocu, Parvati i Šivi, koji naravno kao načela predstavljaju čitav svijet, Parvati žensko i majčinsko načelo a Šiva muško i aktivno načelo, i obišao sam oko njih. Za to mi je trebalo oko pet sekundi. Skanda je bio pobijeđen prije nego je sišao sa Šivine planine." To je bilo slično njemu, pomislio sam. Ne zovu ga uzalud gospodarem prepreka. Njemu ništa ne predstavlja problem; uvijek će pronaći neki način da ga riješi. "Skanda se, naravno, bunio", nastavio je Ganeš. "Međutim, Šiva je presudio u moju korist. Malo sam se pribojavao da to neće biti tako jer je Skanda, godpodar rata, uvijek bio u Šivinoj milosti, ali na sreću je moj otac tada pokazao veliku mudrost koju posjeduje. Objasnio je Skandi da očitovana stvarnost nije u prednosti pred neočitovanom. Ako prednost postoji, ona je na strani neočitovanog. Svijet kojeg predstavljaju "načela" nije manje stvaran od svijeta koji je dostupan tjelesnim osjetilima." Tu je Ganeš zastao značajno me pogledavši. Znao sam na što misli. Očito je smjerao na sumnje koje su me obuzele u trenucima između naša dva susreta. Skrušeno sam kimnuo glavom prihvaćajući prijekor. Šutjeli smo nekoliko minuta, a onda sam se sjetio da priča o Sidhi i Budhi, bez obzira na to koliko bila na mjestu glede mojega stanja - Ganeš me želio još jednom potaknuti na ispravan način razmišljanja - nije odgovorila na pitanje o slomljenoj kljovi. "Znam", rekao sam razmišljajući o svom problemu. "Trudim se koliko mogu da odbacim predrasude mojeg vremena. Međutim, Parashara mi je rekao da te pitam za kljovu. Kako se slomila?" "To je povezano s tim", odgovorio je Ganeš. "Nisam ti ispričao priču o tome kako sam se oženio s dvije prekrasne djevojke samo zato da te upozorim na narav prave stvarnosti i tvoje sumnje kod kuće, već zato što je to bitno za nastavak cijele ove pustolovine, kao i za ulogu koju ti imaš u njoj." Sada su stvari postale ozbiljne. Nestalo je vragoljastog izraza s Ganešova lica, a također i s mojeg. Hoće li mi sada Ganeš odgovoriti na pitanje zašto sam ja uopće ovdje? "Kako to obično biva, pobjeda zasnovana na mudrosti i razumijevanju nije ostavila preveliki utisak", nastavio je Ganeš. "Ja sam dobio Sidhi i Budhi, ali je ostala sumnja u moju snagu i sposobnost. Sva bića koja žive u neznanju, posebice ljudi i demoni, žele konkretne dokaze moći, a to se najbolje postiže u bitci ili ratu. Zato Skandi nije bilo teško privući pozornost svih. Njegove ratničke vještine tako su velike da će zadiviti svakoga. Imati Skandu na svojoj strani znači biti potpuno zaštićen. Međutim, moj otac Šiva, u svojoj je milosti želio podučiti svakoga da vrijednost zaštite ne leži

samo u sirovoj snazi i ratničkoj vještini već i u mudrosti. Da bi to pokazao, jednom je umjesto Skande zaposlio mene da ga čuvam dok on vrši tapas, dugotrajnu meditaciju. Bilo je predviđeno da će u meditaciji ostati trideset godina, a ja sam za to vrijeme morao čuvati ulaz tako da ga nitko ne bi mogao smetati. Bio je to dosadan posao, ali sam ga prihvatio s radošću vjerujući u ispravnost nakane svojega oca. Dogodilo se to ovako: pred ulaz u pećinu gdje je bio moj otac jednom je došao neki ogroman div zahtijevajući da odmah vidi Sivu. Ja sam to odbio objasnivši o čemu se radi i zamolio stvora da ode. Međutim, nasilnik je bio uporan, a vidjevši mene takvoga, nije baš mario za moja upozorenja. Želio je proći, ali ja imam svoja sredstva zaštite. Možda izgledam malen i smiješan, ali znam uporabiti moći koje su mi podarili bogovi." Ganeš je sada opet izgledao nekako zastrašujuće. Doista, dobro je imati ga na svojoj strani, pomislio sam. "Ružni stvor je naišao na mentalni otpor kojeg nije mogao slomiti svojom snagom. Ja sam samo stajao usred sjaja kojeg sam prizvao ne pomičući se. On je navaljivao želeći me dohvatiti svojim snažnim rukama, ali nije uspijevao. Mogao sam ga tako zadržavati svih trideset godina da sam htio, međutim on je odjednom zastao i odnekud izvukao sjekiru. Odmah sam je prepoznao i shvatio da sam u nevolji. Naime, bila je to sjekira mojeg oca Šive. Takve su sjekire rijetke i poznate su po tome da, kad su jednom izvađene iz ležišta u kojemu se nose, moraju pogoditi svoj cilj. Stvor je zamahnuo sjekirom i bacio je na mene. U tom sam se trenutku našao pred strašnom dilemom. Evo dileme i sada me, molim te, pozorno slušaj." Naglašavajući svaku izgovorenu riječ Ganeš me oštro promatrao. Nije me zapravo trebao upozoravati: iz mojih je misli nestalo sve drugo osim Ganeša i njegove priče. "Osjetio sam da je moja moć veća od one koja je utkana u sjekiru", nastavio je polako izgovarajući svaku riječ. "Mogao sam je zaustaviti. Međutim, da sam to učinio, Šivina bi riječ, koja jednom izgovorena predstavlja samu sudbinu, bila pogažena. A sudbina je glasila: jednom izbačena sjekira mora pogoditi cilj! Moja je dilema bila sljedeća: dopustiti sudbini da se ispuni, ali i sam nastradati, ili zaustaviti sjekiru i pogaziti vjeru u riječ mojega oca. Ovo drugo je značilo uzdrmati povjerenje u osnovna načela svemira i kao takvo nije dolazilo u obzir. Međutim, također nije mi se pogibalo sada kad sam tako lijepo uredio pitanje karme i ostalih problema u svemiru. U tim kratkim trenucima kad je sjekira letjela prema meni shvatio sam da moram nešto žrtvovati da bih ispunio i jedan i drugi zahtjev, a ipak ostao živ. I tako sam, u trenutku shvaćanja, podmetnuo svoju kljovu koja se raspala na tisuću komadića." Ganeš je zastao i dalje me oštro promatrajući. Kao daje želio vidjeti jesam li shvatio što mi želi reći. Ja sam mu zadivljeno uzvratio pogled. Ima li nešto na tome biću što nije duboko znakovito? Izgubio

je kljovu, da, ali je istodobno utvrdio načelo koje može spasiti tisuće ljudi od sudbine - karme koju su si sami nametnuli svojim prošlim djelima. Shvatio sam što mi želi reći iako sam osjećao da ću o tome još saznati. Također, osjetio sam da će to biti s Parasharine strane - Ganeš nije taj koji daje konkretne naputke. Budući daje izgleda bio zadovoljan mojim izrazom lica - ili mojim mislima ako ih je mogao čitati - Ganeš je nastavio: "Bilo mi je žao kljove. Ionako izgledam neobično s tom slonovskom glavom, a sad još nemam jednu kljovu. Međutim, sve je dobro završilo. Div je otišao - kasnije se saznalo da je to bio prerušeni Višnu - a Šiva me pohvalio nakon tapasa. Na taj sam način doista utvrdio svoj ugled savršenog zaštitnika." Ganeš je prekinuo svoju priču, naglo ustao i pogledao u smjeru uzvišenja i Parasharinog učilišta: "Međutim, nadam se da si doista razumio ono što sam ti želio reći. Ako želiš izmijeniti ono što dolazi kao posljedica karme, moraš nešto žrtvovati. Na žalost, obično je to nešto što ti je vrlo drago, posebice ako je prijetnja velika. Ja sam jednom odabrao, a uskoro ćeš i ti morati načiniti svoj izbor. Iako znam da nećeš pogriješiti, želim ti sreću." Prije nego sam mogao bilo što pitati i razjasniti njegove neobične riječi koje su u mojem svjetlosnom tijelu, na mjestu gdje bi mi inače bio želudac, izazvale grčeve, Ganeš je dodao: "Brzo, on dolazi", uhvatio me za ruku i "zumirao" na čistinu ispred Parasharinog učilišta.

22 Ovaj put je Parashara sjedio izvan nadstrešnice. Bio je leđima okrenut pećini a oči su mu bile zatvorene. Sjedio je na prostirci od jelenje kože i izgledao poput arhetipskog lika savršenog asketa. Imao je dugo i mršavo tijelo, a preko izraženih jagodica na licu bila je napeta koža pomalo sive boje. Duga prosjeda kosa bila je spletena i omotana oko glave. Na ramenima je imao komad narančastog platna koje je obično rabio kao pokrivalo za glavu. Sada se vidjelo da je kraj toga platna upleten u kosu tako da ne može spasti s ramena. Ganeš je gotovo odmah nestao ostavivši me da se sam snalazim. Jednostavno sam odlebdio na lijevu stranu od Parashare, valjda naviknut na taj položaj s prijašnjih sastanaka. "Sjeo" sam na travu i pripremio se na čekanje u meditaciji. Međutim, nisam imao priliku zatvoriti oči jer se na stazici pojavio Maitreya, izlazeći iz šume ubrzanim ali ipak odmjerenim koracima. Parashara je pričekao da Maitreya sjedne ispred njega i tek tada otvorio oči. "Primio sam poziv, učitelju", rekao je Maitreya. "Rekli su da me želiš vidjeti još prije dolaska Ašvina." Tek sad sam se ponovno sjetio da je ovdje još mrak koji je, očigledno zbog mojeg svjetlosnog tijela, meni bio neprimjetan. Sunce još nije izišlo ali se svjetlo, ono uobičajeno - sunčevo, znatno

pojačalo. Ašvini su prve zrake Sunca koje se pojavljuju na obzoru, a to znači daje Parashara Maitreyu želio vidjeti prije izlaska Sunca. Od pogleda na Maitreyu, a posebice od zvuka njegovoga glasa u meni je opet nešto zatitralo. Osjećao sam se kao da se ljuljam sa svakom njegovom riječi. Katkad mi se činilo - još na sastancima na kojima sam bio nazočan a na kojima je Maitreya nešto govorio - da njegove riječi ne čujem dobro; kao da su se gubile negdje u procijepu koji je dijelio moj svijet od njegovog. Međutim, značenja su sasvim dobro dopirala do mene. Ne znam kako sam "čuo" Parasharu ili Ganeša: je li to bilo ušima (Kojim? Svjetlosnim?) ili umom, ali "čuti" Maitreyine riječi bilo je najbliže empatiji ili telepatiji. Tako je bilo i sada. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da se priberem nakon što bi on progovorio. Na sreću, on nikad nije govorio mnogo, pa je tako bilo i sada. "Da", odgovorio je Parashara. "Želio sam te vidjeti. Dođi, zajedno ćemo napraviti homu u znak štovanja Suncu." Parashara je ustao, a Maitreya ga je pratio. Krenuli su nalijevo kroz šumu i žbunje po sasvim nevidljivom putu. Pratio sam ih: budući da sam bio ovdje, pretpostavio sam da sam pozvan i da Parashara želi da vidim i čujem ono što će se događati. Nakon desetak metara izbili smo na manju čistinu u sredini koje su bila naslagana drva za vatru. Parashara je potpalio tako pripremljenu lomaču, a zatim su on i Maitreya zajedno počeli pjevati. Pjevali su starim zvukovima čije se podrijetlo, čak i u Parasharino doba, gubilo u magli vremena. Kada je to bilo kad je čovjek prvi puta otvorio usta i shvatio da zvukom koji proizvodi može izraziti tajne svemira? Kada je to bilo kad je shvatio da zvuk ima čarobnu moć potpunog označitelja pojava i stvari? To nitko ne može znati, a ipak preda mnom su ova dvojica mudrih ljudi ponavljali zvukove koje su naučili još tijekom svojega djetinjstva prosipajući po vatri unaprijed pripremljeno bilje i pročišćeno maslo iz glinenih vrčeva. Bila je to homa, obredna svečanost čašćenja vatre, Agnija, koji sve proždire i sve pročišćava. U pokretima i glasovima ovih ljudi nije bilo ničeg posebnog: činilo mi se da bi svatko mogao tako stajati pokraj vatre i iskrena srca darovati joj nešto što ima vrijednost. Ipak, dubina ovog jednostavnog obreda sasvim me ošamutila. Ne znam da li je to bilo zbog mojeg svjetlosnog tijela ili bi homa na mene i inače imala takav učinak, ali uskoro sam osjetio kako se proširujem daleko izvan granica čistine na kojoj smo stajali. Isprva sam se pobojao da sam opet pretjerao s duljinom boravka i da se ponovno gubim, međutim, uskoro sam primijetio da mi je pozornost još uvijek čvrsta. Kao da sam bio privezan za mjesto na kojem sam stajao, održavajući u žarištu pozornosti Parasharu i Maitreyu, a ipak se šireći daleko preko granica šume, Bharate pa i cijele Zemlje. Bio sam posvuda, a ipak na jednome mjestu! To iskustvo je trajalo tijekom cijele svečanosti, a pretpostavljam da je to bilo oko četrdesetak minuta.

Međutim, odjednom su Parashara i Maitreya prestali s pjesmom. Bilo je to točno u trenutku kad su se prve sunčeve zrake probile kroz žbunje na istočnoj strani čistine, baš iz smjera u kojem smo gledali. Istog trenutka moje iskustvo je prestalo i ja sam se našao ponovno unutar slabo određenih granica mojeg svjetlosnog tijela. Nakon nekoliko trenutaka tišine Parashara i Maitreya nekoliko puta su izgovorili Gajatri mantru u čast Sunca koje se i ovoga dana pokazalo milostivim te je odlučilo darovati inteligenciju i mudrost stanovnicima planeta Zemlje. Tut Savitur vareniam bhargo devasja dhimahi dhijo jo nah praćodajat. U tim je riječima bilo nečeg čarobnog, nečeg za što sam želio da nikad ne prestane i da zauvijek odzvanja otvorenim hodnicima moje duše. Zatim su se Parashara i Maitreya okrenuli i vratili se natrag na čistinu. Parashara je sjeo na svoje mjesto, Maitreya ispred njega a ja sam ponovno zauzeo isti položaj kao i prije home. Nastala je tišina u kojoj sam mogao osjetiti Maitreyino iščekivanje. Ovo očito nije bilo prvi put da sa svojim učiteljem dijelim posvećene trenutke, međutim, ovaj put je bilo drukčije. Baš kao što sam ja osjećao daje tome tako, osjećao je i on. Vidjelo se to po načinu na koji je sjedio. Iako opušten, bio je malo nagnut prema naprijed i oči su mu bile širom otvorene i blago podignute u smjeru glave njegovog učitelja. "Maitreya", započeo je Parashara, "oduvijek si zauzimao posebno mjesto u mojem srcu. Još od trenutka kad sam te prvi put sreo u pećini tvojeg djeda Kusarua znao sam da mi neće biti lako provesti božanski plan u kojem obojica sudjelujemo. Moje ljudsko srce u ovom trenutku ispunjeno je tugom već zbog same činjenice da ti moram prenijeti ovu poruku i da te moram postaviti u situaciju izbora u kojoj ni ja ne bih želio biti." Čuvši ovo osjetio sam snažan bol u predjelu srca i iskreno se zapitao zašto ja sudjelujem u tome? Situacija je bila nabijena ljubavlju i poštovanjem, bliskim odnosom dvaju ljudskih bića koja su dugo dijelila uloge učitelja i učenika. Možda je to neka pogreška? Možda ne bih trebao slušati ono što će biti rečeno? Osjetio sam snažnu želju da ustanem i da odlebdim niz stazu, kroz šumu i dalje, tamo dolje do rijeke. Ili, još bolje, da se odmah "zumiram" na čistinu i skočim u Sarasvati ne bih li se što brže našao u svojem tijelu, u vremenu kojeg sam volio i u kojem sam se osjećao sigurnim. Da, to mi je sada bilo potrebno: mjesto koje neće nestati, kojeg neću izgubiti. Iznenada sam shvatio da je ono što osjećam zapravo strah; duboki, iskonski strah pred nečim što me nekada povrijedilo. Bojao sam se. Želio sam da Parashara ne izgovori ono što se sprema izgovoriti. Nisam to želio čuti, ne ponovno. Stajao sam tako, na tom nemogućem mjestu, možda prije nego ikada spreman da sve to prekinem i da se s vriskom vratim kući. A zatim mi je pogled pao na Maitreyu. I on se bojao. Strepio je od onog

što će čuti, ali je ipak želio ostati. Nije mu na kraj pameti bilo da bježi. Osjetio sam prema njemu neku nježnost. Kao prema nekom mlađem: kao prema... sinu? ...mlađem bratu? Odjednom mi je sinulo: on me treba! Zbog nečega sam potreban Maitreyi! Ne mogu sada otići i ostaviti ga samog. Možda je upravo to razlog mojeg dolaska na ovo mjesto u ovom vremenu? I tako je prošao trenutak krize. Trgnuo sam se na vrijeme da ne pobjegnem. Zašto se zapravo bojim? I što je to što ne želim čuti, a posebice, zašto ne ponovno? Bile su to čudne misli, ali sam preko njih prešao. Odlučio sam ostati a to znači da ću uskoro čuti sve. Da sam mogao, stresao bih glavom i duboko uzdahnuo. Zapravo sam to nekako i učinio, a Parashara je nastavio: "Maitreya, ovo što ću ti reći pripada znanju koje nadilazi mogućnosti ljudskoga uma, pa čak i uz pomoć đjotiša. Ti znaš koliko je dragocjeno znanje koje smo primili od naših predaka. Također, znaš da Kali juga, doba neznanja, donosi gubitak mudrosti. Međutim, čovječanstvo je proživjelo mnoštvo Kali juga, a znanje je ipak ostalo. Unatoč svemu uspjeli smo ga sačuvati. Sada smo, međutim, suočeni s novom pojavom i moramo reagirati na novi način." Tu je Parashara malo zastao da bi Maitreyi dao vremena da se pribere. "Maitreya", nastavio je nakon nekoliko sekundi, "oduvijek je bilo ljudi i tradicija koje će prenositi dragocjene obavijesti iz generacije u generaciju. Ali, te su se tradicije vezivale za određenu kulturu koja je evala na određenom mjestu. Tako dugo dok je opstala kultura, tako dugo je opstala i tradicija. Do sada nije bilo razloga da kultura nestane, osim zbog velikih prirodnih katastrofa. Međutim, čak i tada je nešto od tradicije preživjelo. U ovom trenutku suočeni smo s dvije velike opasnosti. Prva se odnosi na prirodnu katastrofu zbog koje će naša kultura nestati." Sada je Maitreya izgledao potpuno šokiran. Glava mu je klonula uz duboki izdisaj. Zatvorio je oči i izgledalo je kao daje saznao o gubitku drage osobe. Zapravo, tako je i bilo. Samo je gubitak bio mnogo veći. Parashara je, međutim, nastavio: "Sjećaš li se kad smo govorili o mogućem početku velikog razdoblja Kali juge prije više tisućljeća i kad si me upitao kakve će to posljedice imati na našu kulturu, s obzirom na to da živimo u kraćem silaznom razdoblju Dvapara juge? Pribojavao si se približavanja silazne Kali juge, ali ja tada nisam odgovorio na pitanje." Maitreya je sad podigao glavu i lagano kimnuo. "Pa, eto", nastavio je Parashara, "majka Sarasvati će prestati teći i svijet kakav poznaješ sasvim će nestati." Izgleda daje Maitreya bio sada izvan dosega bilo kakvih udaraca; postao je neosjetljiv. "Kada će to biti?" upitao je tiho. "Ne tako skoro", odgovorio je Parashara. "Još nekoliko generacija živjet će više-manje mirno na njenim obalama. Međutim, oko toga ne možemo ništa učiniti. Ustanovili smo usmenu tradiciju i ona

će sigurno još dugo prenositi poruke naših predaka. Razlog zbog kojeg sam te pozvao je nešto drugo." Sada je Parashara duboko uzdahnuo pripremajući se da kaže ono što mu očigledno nije bilo ugodno reći. "Još kad smo, nakon povlačenja voda, sišli s planina u ovu zemlju, znali smo da će se to dogoditi. To je čovjekova sudbina, a također i sudbina znanja. Međutim, u to vrijeme se dogodilo nešto drugo zbog čega smo svi u opasnosti. Vidiš, tradicije su preživljavale velike prirodne katastrofe koje su obično povezane s izmjenama svjetskih razdoblja zato jer su ljudi posvuda štovali svoju vezu s prirodom. Bogovi su rasuli svoje sjeme po Zemlji svuda u drukčijem omjeru. Grahe nisu nigdje baš jednako zastupljene kao na nekom drugom mjestu. Zato su načini na koji ljudi žive različiti. Tako je oduvijek bilo i bez obzira na razlike, ljudi su poštovali jedni druge. Tradicije znanja su se nastavljale, a to znači i da se Znanje nastavljalo. Međutim, nakon posljednjeg Zlatnog doba i početka silaznog ciklusa došlo je do promjene. Na zapadu od Bharate javila se zamisao da ljudi posvuda moraju živjeti jednako. Ta je zamisao vrlo zarazna. Izgleda daje sve brže prihvaćaju svi narodi i kulture. Nije potrebno mnogo intelektualne moći pa da se shvati do čega će to dovesti. Nametnuti način života, nametnuti Bogovi, nametnuti zakoni. Proces je već počeo i novije uzlazni ciklus pod njegovim utjecajem. Vjeruj mi, ni sam ne znam do čega to može dovesti, ali prema obavijestima koje imam, razlozi za zabrinutost su opravdani." Tu je Parashara skrenuo pogled nalijevo i pogledao "kroz" mene. Slušao sam ga pažljivo, baš kao i Maitreya, s razlikom da sam ja točno znao o čemu govori. Već smo o tome pričali on i ja. Samo što je to sada rekao na takav način da su mi na um odmah pali svi oni osvajački ratovi (jedna zemlja), nasilna religijska preobraćanja (jedini Bog), rasizam (jedini narod ili rasa) i nezadrživo širenje "jedinog ispravnog načina življenja" koji je u moje vrijeme osvojio planet Zemlju. "Ako ta filozofija istraje", nastavio je Parashara, "možda u onom "jedinom" koje će preostati neće biti mudrosti i Znanja. Drugim riječima, trendovi se mijenjaju: tradicija više nije dovoljna da bi se osigurala duhovna zaštita ljudskoj vrsti. Potrebno je učiniti nešto drugo." Maitreya je šutio, a ja sam napeto očekivao nastavak. Ovo što je Parashara rekao Maitreyi čuo sam i ranije, ali kakvo je rješenje? Kao da odgovara na moju misao, Parashara je rekao: "Čini se da sigurnog rješenja nema. Na posljetku, sami krojimo svoju sudbinu odlučujući prema slobodnoj volji koja nam je darovana. Međutim, možda pravo rješenje i nije u našim rukama. Priroda, kao i uvijek, ima svoje načine. Vidiš, prije mnogo godina, nakon što je đjotiš postao nerazdvojni dio mojega života, dogodio se susret koji je pokrenuo čitav niz događaja koji pak doživljavaju vrhunac upravo ovdje i sada, na

ovome mjestu." Parashara je ponovno zastao kao da bira riječi kojima će nam otkriti svoju tajnu. Udahnuo je nekoliko puta želeći započeti rečenicu, a onda opet odustajuc'i. Očito se borio s nečim u sebi: "Čak i sada, nakon mnogo godina, teško je govoriti o tome. Drukčije je kad se proživljava, a drukčije kad se o tome govori. Bio je to jedan san u kojem se pojavio Ganeš." Čuvši to, osjetio sam se zbunjen. Pa to nije ništa neobično! Zašto Parashara toliko oklijeva kad govori o tome? Međutim, pogled mi je zatim zastao na Maitreyi i razlog mije postao više nego jasan. Maitreya je napola ustao, sasvim se nagnuvši naprijed, i otvorio usta. "Ganeš?" promrmljao je napokon. Sjetio sam se kako sam ja reagirao kad sam prvi put shvatio da me posjećuje taj neobični stvor. Nisam vjerovao sam sebi, a kamoli da bih vjerovao nekome drugome. Zaboravio sam kako je Parashara izvrstan učitelj! On nikad nije želio zbunjivati - želio je podučiti. Zato je oklijevao. Zato je želio sve to prikazati kao neobično i teško čak i za njega, iako je valjda svakoga dana razgovarao s Ganešom! Divio sam mu se u tom trenutku. Osjetio sam da bih i sam želio razviti takvu vještinu podučavanja. No, Maitreya mi se sažalio. Njemu je, jadniku, sve to bio veliki šok. Morao je ponovno proći kroz sve što sam i ja prošao, ali mnogo brže. Pa, možda je to njemu lakše, pomislio sam, s obzirom na to da nije morao proći indoktrinaciju koju sam prošao ja. U svakom slučaju, Parashara je brzo ispričao svoju priču. "Ganeš mije prenio ono što sam sada ja rekao tebi. Međutim, objasnio mi je da se mogući izlaz nalazi u tome da svi zajedno pomognemo da se Znanje, a to znači i đjotiš, može spoznati na svakom mjestu i u svako vrijeme, bez obzira na tradiciju. Dakle, čak i kad bi nestalo svakog traga našoj civilizaciji, naše bi znanje trebalo biti dostupno svakome. To je i inače istina za svako pravo, istinsko znanje. Ako je takvo, ono mora biti prirodno i dolaziti iznutra. Ipak, postoje sile koje rade na tome da proces prepoznavanja istinskog znanja bude lakši, da ide brže. Ganeš predstavlja jednu takvu silu i sve je ovo njegov plan." Maitreya je i dalje zurio u svojeg učitelja širom otvorenih očiju. Izgleda da još uvijek nije u potpunosti shvaćao o čemu to on govori. Ja sam, s druge strane, pozorno slušao, povezujući svoje iskustvo s onim što sam čuo. Meni je od samog početka bilo jasno da Ganeš stoji iza svega toga, ali time nisam mogao pomoći Maitreyi. "Ukratko", nastavio je Parashara, "Ganeš mi je objasnio da je potrebno stvoriti neku vrstu duhovnog mosta između različitih vremena. To se može postići jedino tako da jedno ljudsko biće, obdareno posebnim karmičkim značajkama, svjesno odluči provesti najveću od svih jagji - i da na neki način žrtvuje sebe za dobrobit drugih."

"Kako izgleda takva žrtva?" upitao je Maitreya, konačno skupivši snage. "To ne mogu reći", odgovorio je Parashara. "Ganeš nije detaljno 0 tome govorio. Čini mi se da je to nešto što će se odigrati između njega i te osobe. Međutim, sasvim sigurno ta jagja zahtijeva odlazak iz tijela i napuštanje svijeta u kojem je osoba rođena. Ti znaš da takva situacija ne dopušta održavanje ega, a također znaš što to znači. Ipak, ta će osoba na neki način biti utkana u samo tkanje vremena 1 preko nje će znanje moći teći iz jednog vremena u drugo. Kako će to u praksi izgledati, ne mogu reći. Mislim da to nitko ne može reći." Maitreya je šutio. Parasharine riječi bile su teške i pogađale su ga poput kamenja. Izgledalo je kao da se bori sam sa sobom. Kao da se pita zašto mu Parashara sve to govori, iako je odgovor na to pitanje bio posve jasan od samoga početka. Znao gaje Maitreya, a znao sam ga i ja. Parashara je, međutim, nemilosrdno nastavio: "U tom snu/viziji Ganeš me uputio na mudraca zvanog Kusaru. Rekao mi je da ga potražim, da živim u njegovoj blizini i da čekam na dječaka koji će doći k njemu te da ga, kad se pojavi, uzmem za učenika. Rekao mi je još da gledam preko očiglednog i da se oslonim na znanje koje imam. Tako sam i učinio. Došao sam ovamo, razgovarao s Kusaruom koji je očito imao svoje naputke, smjestio se na suprotnu stranu rijeke i čekao. Kad se pojavio tvoj otac Bhaskar, i Kusaru i ja mislili smo daje on taj, ali vrijeme i znakovi pokazali su drukčije. Maitreya, ti si bio taj dječak kojeg smo čekali." Već i prije nego su te riječi bile izrečene, i Maitreya i ja znali smo kakve će biti. Njegova reakcija bila je pognuta glava, a ja sam se morao suzdržavati da ne počnem ispitivati Parasharu o detaljima. Očigledno je da se od Maitreye traži nešto veliko što znači napuštanje života kakvog ovaj poznaje. Smrt? Traži li se od Maitreye da umre svjesno? Ali što će se točno na taj način postići i zašto je Ganešu za to potrebna svjesna odluka nekog ljudskog bića? Zar ne bi mogao i sam izgraditi taj duhovni most? Maitreya je, međutim, sva ta pitanja prešutio. Njegov način nije bio i moj, toliko sam shvatio. Zapravo, u tom sam trenutku osjetio dio onoga što je osjećao sam Maitreya. Za njega nije bilo sumnji kad je bio u pitanju njegov učitelj. Ako je Parashara nešto od njega tražio, to znači da za to postoje opravdani razlozi. Maitreya je bio dobar učenik. Međutim, ne znam zašto, ali u tom sam trenutku također osjetio da to nije ono što Parashara od njega očekuje. Kao da potvrđuje moje misli, Parashara je nastavio: "Maitreya, ti imaš zadaću kakva pripada malom broju ljudskih duša. Nisi jedini, bilo je takvih i prije, a doći će i poslije tebe. Međutim, prihvaćanje te zadaće mora biti tvoja odluka. Imaš puno pravo daje odbaciš. Svijet će preživjeti i na drugi način. Ipak, mogao bi pomoći, mogao bi znatno pomoći. Materijalna Sarasvati osuđenaje na smrt, ali hoće li i

dalje teći u duhovnom svijetu to ovisi od nas, ljudi. U ovom trenutku jedno od žarišta naše evolucije si ti, Maitreya. Međutim, moraš biti svjestan da ako prihvatiš tu zadaću, ako je odlučiš prihvatiti, bit će to kraj života kakvog si poznavao. Razmisli i odluči dobro." Na čistinu se spustila tišina prekidana samo tihim šuštanjem malih životinja u žbunju. Maitreya je i dalje šutio. Vidjelo se da razmišlja i da mu nije lako. Parashara je gledao u pravcu rijeke, dopuštajući svojem učeniku da razmisli o svemu. Prošlo je nekoliko dugih minuta. A onda je u jednom trenutku došlo do promjene. Izgledalo je kao da se Maitreya nekako povećao. Podigao je glavu i kao da se sav ispravio i isprsio. Donio je odluku, pomislio sam. Pristat će! I ponovno, kao da odgovara na moje misli, Parashara je naglo ustao i okrenuo se u mojem pravcu. Izgledao je zadovoljan, ali nije želio dopustiti Maitreyi da se prepusti trenutku. Još nije bilo vrijeme da se sudbina zapečati riječima pristanka. Maitreya je također zamijetio Parasharinu namjeru. Na trenutak je izgledalo da će nešto reći, a zatim je odustao. Polako se podigao na noge. On i Parashara prozborili su još nekoliko riječi o sljedećem susretu, a zatim je Maitreya krenuo prema stazi i nestao iza drveća čije su se niske krošnje lagano zanjihale kad je prošao ispod njih. Parashara i ja ostali smo na čistini gledajući još neko vrijeme za njim. Jesam li se prevario tada ili sam doista vidio trag suza u očima velikog mudraca? U tom trenutku nisam bio siguran, ali kasnije, kad sam shvatio daje to bio posljednji tjelesni susret učitelja i njegovog sjajnog učenika, sumnje nije bilo. Parashara je tugovao. Međutim, kad se okrenuo ponovno k meni, na njegovom licu nije bilo ni traga tuge. Mogao sam vidjeti jedino odlučnost i užurbanost. "Hajdemo, nemamo više mnogo vremena", obratio mi se oštrim glasom. "Moram ti još mnogo toga reći prije tvoje konačne odluke." Sada je bio red na meni da budem zbunjen. O čemu on to govori? Zar i ja donosim neku odluku? Sasvim sam siguran da nisam spreman za nju, a posebice ako je moram donijeti u žurbi. Međutim, nije bilo vremena za pitanja. Parashara je krenuo brzim koracima prema stazi koja je vodila gore, do vrha uzvisine, a ja nisam imao drugog izbora nego da krenem za njim.

IV dio KONAČNA ODLUKA

23 Maitreya nije mogao izustiti ni riječi. Pred njim je, sasvim poput tjelesnog bića, stajao Ganeš - gospodar prepreka i čuvar karme, zaštitnik đjotiša i jagji, pisac, pjesnik i pripovjedač: mitsko biće od kojeg je Maitreya tražio podršku prije svakog pothvata kao i prije

svakog rada na đjotišu. Međutim, Ganeš je prije ove situacije bio slika, crtež ili kip, a nikako netko tko stoji ispred njega, sasvim stvaran i opipljiv. Što bi Maitreya sad morao učiniti? Da li da se baci na koljena moleći za milost ili se zahvaljujući na milosti? Treba li nešto reći ili pričekati da Ganeš progovori prvi? Maitreya nije znao kako se postupa u takvim situacijama. Nitko ga tome nije podučio, niti ga pripremio za to. I zato je samo stajao gledajući širom otvorenih očiju u neobičnog stvora slonovske glave koji se stvorio pred njim. Ganeš je također šutio. Smiješio se, odnosno, oči su mu se smiješile. Bile su to duboke oči - neljudske, ali takve koje ulijevaju sigurnost. Gledajući u njih, Maitreya je osjetio da će na kraju nekako - ipak sve završiti dobro. Znao je da je u sigurnim rukama i ramena su mu se malo opustila. Istog trenutka, kobra koja se oplela Ganešu oko pojasa i čiju je glavu Ganeš prekrivao rukom zadržavajući je da ne krene prema Maitreyi, također se smirila povlačeći se iza leđa Ganešu, tako da Maitreya više nije mogao vidjeti njene razjapljene čeljusti. Siktaji su, međutim, i dalje ostali čujni. Prema svemu što je dosad saznao, Ganeš je prvi pokrenuo lanac događaja koji su odredili njegovu sudbinu. Kad je od svojeg oca Bhaskara čuo da je Kusaru imao viziju Ganeša, te da smatra da je upravo on zacrtao neki nepoznat plan u kojem sudjeluju svi oni, Maitreya se nije previše čudio. Znao je da je običaj njegova vremena, baš kao i mnogih razdoblja prije toga, da se zamisli i projekti prikazuju kao božanska nadahnuća koja su nerijetko poprimala tjelesni oblik. Vjerovao je da se s božanskim bićima može komunicirati, ali nikad o tome nije previše razmišljao. Iskustvo mu je govorilo da se to ili ne događa ili je tako dobro skriveno da većina ljudi, što uključuje i njega, o tome ništa ne zna. Ako se to ne događa i ako priče o tome predstavljaju samo dobar okvir za prenošenje mudrosti i znanja, on, Maitreya, s tim se mogao pomiriti. Štoviše, njegov snažan i pronicljiv intelekt sasvim je jasno shvaćao potrebu za takvim pričama. Bila je to potreba za buđenjem čarolije u životu običnih ljudi. Mudraci su govorili da je svijet u kojem živimo čarobno mjesto u kojem se ništa ne događa bez razloga, sve ima svoju svrhu i uzrok, ma koliko taj uzrok bio neshvatljiv ili nevidljiv. Ako ljudi nisu shvaćali pravilnosti po kojima se odvijala njihova sudbina, to ne znači da tih pravilnosti nije bilo. Međutim, oku običnog čovjeka čarolija je katkad izmicala, a priče o bogovima i njihovim pothvatima bile su tu da se ne bi dogodilo da ona potpuno nestane. S druge strane, ako to nisu samo priče i ako ima ljudi koji, na ovaj ili onaj način, doista mogu razgovarati s bogovima, Maitreya to nije mogao. Znao je dovoljno o duhovnom svijetu da se s tom činjenicom pomiri. Ako ne doživljava onu stvarnost koju možda doživljava njegov učitelj Parashara, to samo znači da za njega još nije vrijeme.

Ako bude strpljiv i ako su mu takvi doživljaji uopće potrebni da bi napredovao, oni će se pojaviti. Ako se ne pojave, u redu. On s tim može živjeti. I ono što su mu prenosila osjetila i njegov intelekt bilo je dovoljno da ga uvjeri u čaroliju i savršenstvo ovoga svijeta. Mogao je u tome uživati još dugo, dugo, ne žudeći za svjetovima u kojima bi ta čarolija poprimila oblik ili se utjelovila u biće s kojim se može razgovarati. Sve do danas, sve do čarobnog plesa Graha na livadi ispred njega, Maitreya nije doživio ništa što bi tome bilo slično. Međutim, istina je da ga je Parashara naučio tajnom znanju o znakovima i predznacima. To je znanje bilo dio nimite - vještine tumačenja tanahnih poruka iz prirode. Svaki je đjotiši morao znati nešto nimite. Primjerice, kad bi tumačio neku natalnu kartu đjotišiju ne bi smjelo biti svejedno kakvi zvukovi dopiru do njega. Okolnosti u kojima bi se čitanje odigravalo mogle su dati pozitivan ili negativan predznak postojećim kombinacijama iz natalne karte. Primjerice, ugodni zvukovi i mirisi, poput zvuka glazbala ili mirisa cvijeća koji bi se pojavili usred analize područja zdravlja neke osobe, morali su se tumačiti kao skrivena poruka prirode da će se tijek bolesti, ako je u pitanju bila bolest, odvijati u pozitivnom smjeru. Isto tako, ako bi se pojavio neki negativni predznak neugodna buka, vika ili psovke koje bi đjotiši začuo, ili bi osobi ili njemu ispao iz ruke neki predmet - on bi obojio značenja dobijena preko kombinacija Graha u natalnoj karti. Nimita je bila opsežna znanost. Širila se od predznaka kojih je bilo mnogo - i to sa složenim pravilima tumačenja - preko tumačenja gesti i mimike lica pa do numeroloških metoda kojima se đjotiši katkad priklanjao. Nakon što ga je podučio kako nimitu rabiti kao pomoć u tumačenju natalne karte, Parashara je Maitreyi otkrio još nešto. Jednog mu je jutra prišao i rekao: "Sada si naučio pravila nimite. Međutim, načela koja stoje iza njih mnogo su dublja. Pomoću njih možeš naučiti kako razgovarati s prirodom i od nje dobiti savjet koji ti je potreban." "Razgovarati s prirodom?" upitao je Maitreya pomalo smeten tim izrazom. "Ti znaš daje svemir inteligentno uređen, zar ne?" odgovorio je Parashara pitanjem. "Naravno", odvratio je Maitreya, "da nije tako, ne bi bilo ni đjotiša." "Točno. Međutim, đjotiš je samo jedan od načina da se pronikne u tajne one inteligencije koja upravlja sudbinom ljudskih bića, kao i cijeloga svemira. Činjenica da nimita može utjecati na tumačenja đjotiša vrlo je bitna. Ona ukazuje na to da priroda nikad ne spava. Ona je uvijek tu, s nama, i vodi nas onim putem koji je za nas najbolji. Volio bih da neko vrijeme posvetiš proučavanju tih skrivenih naputaka. Mislim da je to važno." Naravno, Maitreya je s punim žarom prionuo na proučavanje tog

tajanstvenog "razgovora s prirodom". Nije to bilo samo zato što mu je učitelj rekao da je to za njega dobro, već je cijela stvar bila tako zanimljiva da ga je ubrzo potpuno obuzela. Parashara ga je naučio kako pratiti predznake izvan svojeg rada s đjotišem. Objasnio mu je da svaki događaj, svaki susret, baš sve što vidi, čuje ili osjeća, ima neko značenje. "To su riječi", učio gaje Parashara, "kojim vrhunska inteligencija progovara našim ušima. Naše je tijelo previše grubo da bi zapazilo tu inteligenciju onakvu kakva jeste - barem je to zasada tako - ali zato su te poruke nešto što možemo dokučiti i prihvatiti." Maitreya je zatim naučio niz jednostavnih pravila koja su objašnjavala koji događaji su pozitivni, a koji negativni; naučio je kako slušati svoje tijelo i njegov jezik; osluškivao je tajanstveni unutarnji šapat kojeg su ljudi zvali intuicijom; svladao je vještinu zapažanja tanahnih promjena u disanju i njegovom kretanju u prolazu kroz lijevu ili desnu nosnicu te niz drugih metoda i načina kojim je, kako je to Parashara rekao, "slušao" skrivene poruke majke prirode. Maitreya je u to vrijeme imao osamnaest godina. Znao je već podosta 0 đjotišu i uživao je u primjeni svojega znanja. Međutim, "razgovor s prirodom" bio je nešto posebno. Nikad kao tada nije tako opipljivo doživio čaroliju. Bio je oduševljen kad mu je Parashara objasnio sve te tehnike, a zapanjen kad ih je uporabio u praksi. Učitelj mu je rekao neka postavlja pitanja prirodi, kao da ih postavlja njemu ili bilo kojoj drugoj osobi. "U početku", podučio ga je Parashara, "neka to budu jasna i jednoznačna pitanja tako da ne budeš zbunjen u tumačenju odgovora." 1 Maitreya je počeo postavljati svoja pitanja. Pitao je, primjerice, u to vrijeme za njega vrlo važno pitanje. Već je dulje vrijeme razmišljao da se preseli u selo na drugoj obali Sarasvati, bliže Parashari. I Bhaskar i njegove dvije majke u tome su ga podržavale, znajući koliko mu je učenje važno. Ipak, Maitreya je oklijevao. Unatoč tome što su ga uvjeravali u suprotno, činilo mu se da je roditeljima potrebna pomoć. Tako je jedno od prvih pitanja koja je postavio prirodi bilo pitanje preseljenja. Parashara mu je rekao da pitanja postavlja kad je smiren, najbolje nakon meditacije ili ujutro poslije buđenja. Tako je i učinio, a taj su se dan počela događati čuda. Disanje mu je bilo savršeno pravilno, a prvo što je ujutro vidio bio je konvoj ljudi koji su nosili svoje stvari u novu kuću i bili zbog toga sretni. Maitreya je pomislio da je ta podudarnost vrlo zanimljiva jer se seobe nisu događale često. Zatim je odgovarao na dva pitanja ljudima koji su došli izdaleka i u oba savjetovanja postavljeno je pitanje selidbe na koju je on, tumačeći đjotiš, morao odgovoriti pozitivno. A kad je poslije podne krenuo preko rijeke do Parashare, na putu gaje susreo nepoznati čovjek koji mu je počeo pričati o prelijepoj kući na kraju sela koja je prazna i koju su seoske starješine voljne ustupiti mudrom mladom đjotišiju poput njega. Taj ga je čovjek praktično nagovarao da dođe, potpuno nesvjestan procesa

koji je, kako izgleda, Maitreya pokrenuo svojim pitanjem. Kad je ispričao Parashari što se dogodilo, ovaj gaje samo prekorio što odmah nije otišao s tim čovjekom pogledati o kojoj se kući radi. "Kad primiš poruku, nemoj je zanemariti. To bi se moglo protumačiti kao nezahvalnost. Pusti se tijeku, nemoj biti tako krut." I tako se Maitreya preselio. Međutim, razgovor s prirodom se nastavljao. Često je tražio savjet i uvijek dobivao jasne odgovore. Katkad su to bile male stvari, ali njemu važne, a katkad čak i tumačenja nejasnih utjecaja iz đjotiš karte. Sve u svemu, Maitreya je u to vrijeme bio iznimno sretan. Otkrio je način kako da dobije savjet i onda kad njegovog učitelja nije bilo u blizini. Osjećao se izvrsno: potpuno zaštićen i samodostatan. Nakon otprilike godinu dana iskustva u "razgovaranju" s inteligencijom prirode Parashara ga je jednom pozvao i rekao: "Sada već imaš dovoljno iskustva u tome. Reci mi, što misliš s kime razgovaraš?" Maitreyu je ovo pitanje zateklo spremnog. Naime, još na samom početku njegova rada sa skrivenim porukama shvatio je da iza njih mora stajati netko. Naravno, zapitao se tko je to? Počeo je pratiti način na koji su poruke stizale, njihov raspored, vrste poruka u odnosu na vrstu pitanja i mnoge druge detalje koji su ukazivali na nijanse u značenjima i raspoloženjima onog tko je poruke slao. Naime, cijeli je taj postupak bio vrlo različit od đjotiša, mada se smatrao njegovim dijelom. Đjotiš je imao svoja pravila, često katkad vrlo složena, a "razgovor s prirodom" je bio poput neobveznog čavrljanja s dragom osobom. Zapitao se, ako iza tih poruka stoji neka osoba - a to je izgledalo neizbježno jer su poruke katkad bile tako intimne i bliske da se nisu mogle zamijeniti za nekakav skup pravila kakva bi to osoba mogla biti? I čim se to zapitao, znao je odgovor. Također je znao daje po prvi put u svojem životu beznadno zaljubljen. "Ona", tako ju je zvao, iako joj je u dubini duše nadjenuo još jedno ime kojeg nikome nije otkrio, bila je njegova tajna, njegov anđeo i boginja, njegova ljubav u kojoj se nikada neće razočarati. I sada, kada ga je Parashara zapitao s kim to "razgovara", Maitreya je imao spreman odgovor. Problem je bio samo u tome što ga nije nikako mogao izgovoriti. Umjesto toga je, sasvim u skladu sa svojim godinama, blago pocrvenio. Parashara se nasmiješio. Kao i uvijek, bio je dobar i mudar učitelj. Nije ništa pitao dalje, samo je neodređeno rekao da on ne može znati o kome se radi jer da se inteligencija prirode svakome javlja u drukčijem obliku, na način na koji je potreban toj osobi. Također je rekao da to ne treba biti predmet rasprava i da će svoj odnos s njom Maitreya graditi sam. I doista, na tome je završilo. Nikad više o tome nisu govorili. A Maitreya je i dalje, tijekom svih godina koje su dolazile, čuvao svoju tajnu duboko u srcu. Katkad se pitao nije li upravo zbog toga bio

tako imun na djevojke koje su se pojavljivale u njegovom životu? Ipak, nikad mu, pa ni sada, kad se svega toga prisjetio, nije bilo žao. Njegova ga je ljubav uvijek čekala, uvijek bila tu kad ju je trebao i znao je da ga, što god se dogodilo, ona neće napustiti. Možda se nalazi u teškoj situaciji; možda će morati napustiti ono što voli, ali ona će zauvijek ostati uz njega. Misleći o tome Maitreyine su se oči napunile suzama. Ruke su mu se opustile i ostale visjeti uz tijelo. Polako je skliznuo natrag na mjesto na kojem je sjedio. Ganeš gaje i dalje promatrao ne govoreći ništa. Ali, Maitreya ga više nije jasno vidio. Nije ga mogao vidjeti jer su suze sada tekle poput dva potoka niz njegove obraze. Odjednom je začuo kako Ganeš tiho progovara: "Obrati joj se sada. Zaslužio si." Maitreya ga je jedva čuo. Sve ove godine razgovarao sam s njom, mislio je slomljena srca, a nikad je nisam "vidio"! Nisam to tražio, nisam se usudio! Ali sada sam gledao ples Graha, ispred mene stoji Ganeš i njegova kobra. O njima nikada nisam tako razmišljao, a Njoj su bile posvećene mnoge noći. Želio bih, da želio bih je vidjeti, dodirnuti... I tu su njegove misli prestale u tišini koja je bila previše bolna a da bi podnijela još tereta. Maitreya je sada beživotno ležao ispod drveta, na čistini koja se spuštala sve do sporih voda rijeke Sarasvati. Izgubio je svijest i nije vidio kako se trava na livadi povija pod nevidljivim stopama koje su izašle iz rijeke i krenule prema njemu. Nije vidio ni kako je Ganeš u poštovanju pognuo svoju glavu i polako izblijedio ostavljajući ga samog pod drvetom. Nije vidio ni kako lagane stope zastaju pokraj njegove glave i kako zrake sunca polako mijenjaju svoju boju ispunjavajući nevidljive obrise. Ništa od toga nije vidio, ali se u tami njegova uma polako počeo javljati jedan oblik. Kako je on postajao sve izraženiji, tako se Maitreya polako budio. Najprije je shvatio da ga netko miluje po glavi, a zatim je osjetio blagi miris koji gaje potpuno razbudio. Međutim, ostao je ležati ne dižući glavu i uživajući u nježnim prstima koji su prolazili kroz njegovu kosu. Ostao bi on tako zauvijek, da pokreti nisu prestali i blagi ga glas zazvao po imenu. Na zvuk toga glasa Maitreya je protrnuo: znao je tko je pokraj njega! Polako je podigao glavu, uspravio se i susreo s očima koje je tako često sanjao. Bile su to oči u kojima je vječnost bila poput beskrajnog mora na kojem je ugledao sebe kako, potpuno siguran i sretan, plovi u susret nepoznatom. Ugledavši Njene oči jasno je vidio svoju budućnost. Ali to sada nije bilo važno: ona je bila tu! Njene su usne bile pokraj njegovih: one iste usne s kojih su dolazile riječi podrške i ljubavi, a koje on nije mogao čuti osim u oblicima dostupnim njegovim tjelesnim osjetilima. Sada je bila tu pored njega i smiješila se. Mogao je osjetiti njezin dodir i miris: bila je stvarna! Maitreyi su opet potekle suze, a ona se nagnula prema njemu i usnama ih obrisala s njegovog obraza. Zatim je lagano dodirnula njegove usne prstima lijeve ruke, dajući mu znak

da ništa ne govori ali istodobno šaljući milijune vatrenih iskri niz Maitreyina leđa. Laganim pritiskom ruku pokazala je Maitreyi da legne, a zatim se nagnula nad njega. Osjetio je njezine grudi na svojima, a njezin je poljubac rastopio sve ograde koje bi Maitreya još mogao imati. Nije ovako zamišljao svoj susret s Njom. Ne bi se to nikako usudio. Ali sada, kad se događalo, pitao se zašto ne? Zar nije zato osjećao takvu ljubav prema Njoj? Zar nije to ono što je, u potaji i skriveno od samog sebe, oduvijek želio? Odgovorivši potvrdno na ova pitanja, Maitreya se prepustio ispunjenju svoje čežnje. Nije više ništa mislio, nije mogao. Njena je ljubav bila prejaka. Sve njegove sumnje rastopile su se u dodiru njenih bedara i mekim dolinama njenoga tijela, stvorenoga - znao je to - samo za njega. Dodirujući je, ljubeći njezine grudi i stapajući se s njom u božanskoj ekstazi nedostupnoj običnim smrtnicima, Maitreya je znao da će ovaj trenutak trajati zauvijek. I prepustio mu se, zaboravivši na sve. Čak i kad je sve prestalo, Maitreya je znao da ništa nije prestalo. Njihova će ljubav doista trajati zauvijek, a livada na kojoj ju je susreo bit će žarište cijelog njegovog života. Svih njegovih života, zapravo. Nije ga zbunio čak ni način njenog odlaska. Neposredno prije nego što se podigla, prislonila je usne na njegovo uho i lagano šapnula: "Uz tebe sam. Ne brini i poslušaj ga." Maitreya je shvatio da odlazi i njegovo se srce opet ispunilo strašnom prazninom. Opet se vratio isti bol kao i pred Njen dolazak, a na oči su mu navrle suze. Uspravio se u sjedeći položaj i posegnuo za njom. Međutim, ona je već otišla. Nestala je, a Maitreya je zaplakao. Kad je konačno smogao snage i otvorio oči, pred njim je ponovno stajao Ganeš. Promatrao ga je kao da se ništa nije dogodilo i Maitreya bi gotovo nasjeo obmani da nije ugledao utisnute otiske laganih stopa u travi. Međutim, trava se brzo uspravila i sve je bilo kao i prije. Rekla je daje uz mene, pomislio je Maitreya. Dakle, ničeg se ne moram bojati. Rekla je također da ga poslušam. Koga? Ganeša? Kako bi drukčije moglo i biti? A Ganeš je, kao da prati njegove misli, sjeo pored Maitreye. Još uvijek se smiješeći, sasvim mu je tiho, jedva čujno, rekao neka zatvori oči.

24 Kad je Maitreya otišao, Parashara je brzim koracima krenuo prema vrhu uzvisine a ja sam ga pratio. Rekao je da nemamo mnogo vremena ali ja sam želio neka objašnjenja i odlučio sam da ih, na ovaj ili onaj način, dobijem. Kad smo došli do vrha, Parashara je sjeo na kamen i pokazao mi rukom da sjednem pokraj njega. "Znam da želiš pitati mnogo toga", počeo je Parashara. "Pružit ću

ti priliku za to. Međutim, uskoro će se dogoditi nešto važno u čemu moraš sudjelovati." Podigao je ruku da zaustavi moje pitanje o tome što je to što će se dogoditi. "O tome poslije, zapravo ubrzo", nastavio je. "Sada pitaj to što želiš saznati, ali imaj na umu da nam je vrijeme ograničeno." Sada kad sam imao priliku, odjednom nisam znao odakle početi. Nekoliko trenutaka sam šutio a zatim rekao: "Objasnio si mi svjetska razdoblja i juge. Rekao si mi da će za otprilike 2500 godina (a to znači oko 1700 godina prije mojeg vremena) započeti sljedeći uzlazni ciklus i to ponovo s Kali jugom. Govorili smo i o mogućnosti da se također nalazimo i u duljem ciklusu Kali juge. Međutim, Maitreyi si objasnio daje najveći problem u tome da nestane raznolikosti jer se rađa nerazumna zamisao o jednom jedinom ispravnom načinu življenja. Sve kulture i civilizacije polako prihvaćaju tu zamisao, a rezultat će biti borba do istrjebljenja. Na kraju će jedna kultura i ostati, a pitanje je hoće li s njom preživjeti i znanje." "Točno", prekinuo me Parashara, "a obavijesti o širenju koje si mi ti donio, u skladu su s naravi uzlazne Dvapara juge, međutim, pravac širenja je upitan." "Zar u prijašnjim ciklusima nikad nije bilo takvih zamisli?" upitao sam. "Nikad", odgovorio je Parashara. "Odnosno, barem ne koliko ja znam. Ako ih je i bilo, nisu bile dugovječne i nisu bile tako zarazne." "Objasnio si mi astrološke razloge za pojavu juga. Očito ima razloga i za posebnost ovog ciklusa, ali već smo utvrdili da su ti razlozi, kao i njihovo razumijevanje, izvan moći poimanja ljudskih bića. Međutim, može li se ta situacija ispraviti, mislim u mojem vremenu?" "Već sam ti rekao", odgovorio je Parashara, "da morate naučiti poštovati raznolikost. Nadam se samo da je u tvom vremenu preostalo dovoljno različitih ljudi, naroda i civilizacija daje moguće bilo što poštovati." "Ali zar cijela ova priča o Maitreyi i njegovoj ulozi nije smišljena zato da ispravi tu situaciju?" gotovo sam povikao u očajanju. Parashara me pogledao začuđeno: "Da doista, u tebi ima neke neobične vatre. Međutim, moj odgovor je ne. Ako si tako shvatio, pogriješio si. Maitreya nije taj koji vas može spasiti. Nitko kao pojedinac nije taj koji će to učiniti. Ili će se dogoditi iznutra, odjednom na mnogim mjestima, ili se neće dogoditi uopće. Jedna od mogućih velikih pogrešaka tvojeg vremena je to stalno oslanjanje na vanjski izvor rješenja problema. Barem je to ono što mogu naslutiti u tebi, a koliko razumijem, ti si čak manje podložan tome negoli većina tvojih suvremenika." Imao je pravo, naravno. Razmišljao sam poput tipičnog predstavnika svojeg vremena: imamo problem i sada čekamo spasitelja koji će nam problem riješiti. Političar, prorok, iscjelitelj, božanski avatar, pa onda zašto ne i Maitreya. Priroda jednostavno ne djeluje na taj

način. Rješenja dolaze ili iznutra ili ih uopće nema. Ono izvana samo čini situaciju složenom. "Dobro", nastavio sam nakon nekog vremena još uvijek nesiguran u vlastite zaključke, "čemu onda Maitreyina misija? Zar se ne radi o pokušaju da se pomogne čovječanstvu?" "Radi se o pokušaju da se pomogne znanju o đjotišu da preživi", odgovorio je Parashara. "Istina je da đjotiš može pomoći pojedincima i zajednicama da smanje ili čak potpuno izbjegnu probleme. Ako bi đjotiš nestao, nestalo bi moćnog oruđa u rukama mudrih. Ne pokušavamo uspostaviti novi oblik sljedbeništva. Upravo to i jest najveći problem tvojeg uzlaznog ciklusa - sljedbenici zahtijevaju vođe koji opet, htjeli ili ne htjeli, preuzimaju misionarske uloge i dalje guraju čovječanstvo prema istom stanju nepoštivanja raznolikosti. Đjotiš je sasvim nešto drugo. Po svojoj definiciji on se bavi individualnošću - posebnostima koje ovise o odnosu pojedinca ili zajednice prema prirodnim zakonima. Maitreya, dakle, neće biti netko koga će slaviti, neće biti veliki prorok ili guru - on će, ako prihvati tu ulogu, poslužiti poput vodiča, ili posrednika u stjecanju znanja, a nipošto ne poput nekog tko određuje kakvo će to znanje biti i nudi ga drugima kao jedini ispravan način življenja." Tko zna kako sam u tom trenutku izgledao Parashari, ali mora da sam bio poprilično zbunjen jer se nasmijao i pogledao me kao da sam đak koji nemoćno sjedi pred teškim problemom iz matematike. Imao sam osjećaj da bi me, samo daje mogao, zagrlio ili potapšao po ramenu. Ipak, samo je rekao: "No, nemoj klonuti duhom. Imaj povjerenja u silu koja je svemir vodila do sada i to vrlo uspješno. Kako god završila cijela ta priča, bit će to za dobro svemira. Čovjek će se već nekako tome priključiti, ti i ja ćemo zasigurno napraviti sve što je u našoj moći da tako bude." Doista sam bio klonuo duhom. Tome je vjerojatno kriva moja sklonost uopćavanju i rješavanju globalnih problema. Cijeloga života sam bio takav: ako u nekom projektu ili postupku ne vidim potencijal da riješi sve probleme, sklon sam pristupiti mu bezvoljno. Morao bih jednom naučiti da je zagonetka života izvan mojeg dohvata te da nije moje daje uopće rješavam. Da, doista sam poprimio mnogo od značajki svojeg vremena. Negdje duboko u sebi smatram daje čovjek cilj i svrha cjelokupnog postojanja i da se sve vrti oko njega. Drugim riječima, vrijeme mije da shvatim, a vrijeme je i svim mojim suvremenicima da shvate, da Bog neće poslati svojeg predstavnika da nas vadi iz kaše koju smo zakuhali. Kako smo u nju upali, tako ćemo i iz nje izići. Ili nećemo izići. Ali, u tom procesu su nam potrebna sva moguća znanja koja mogu pridonijeti sretnom rješenju krize. Zato je Maitreyina misija važna. Radi se o jednoj mogućnosti - đjotišu. Ali to je mogućnost oko koje se vrijedno potruditi. Oko drugih mogućnosti trudit će se netko drugi. Ili se neće truditi, svejedno. Kao što je Parashara rekao - naše je da napravimo

ono što možemo. Ipak, bilo je nečega u njegovim riječima što sam želio malo razjasniti. "U moje vrijeme", rekao sam, "postoji niz učitelja - gurua mnogi od njih dolaze iz Indije, zemlje koja se ponosi upravo tvojom tradicijom. Čini mi se daje odnos između tebe i Maitreye tipični odnos učitelja i učenika. Međutim, iz tvojih riječi sam dobio utisak kao da to ne odobravaš?" "Guru-kula odnos ili odnos gdje kula ili učenik potpuno predaje sebe guruu ili učitelju, stvar je osobne odluke dvaju ljudskih bića", odgovorio je Parashara. "Ne bih bio dosljedan đjotišu kad bih rekao da sam općenito protiv toga, ili da sam općenito za to. Znanje koje učenik dobija ionako dolazi iz jednog izvora. Učitelj je posrednik. Ako je moguće, učenik mora uspostaviti izravan odnos s izvorom - s božanskom inteligencijom. Postoje načini da se to postigne. Maitreyu sam podučio tome, a slutim i nadam se da čete ti i Maitreya moći razmijeniti neka iskustva." Ova izjava me začudila jer mi je Ganeš otvoreno rekao da ću tijekom svojih posjeta moći izravno razgovarati samo s Parasharom. Međutim, budući da sam bio upozoren na kratkoću vremena kojeg imamo, nisam se upuštao u to. Ako je točno ono što je Parashara rekao, zagonetka će se razjasniti sama. Parashara je, međutim, nastavio: "Mislim daje dobro ako ti kažem još toliko da se svrhovitost odnosa učitelj-učenik mijenja s velikim svjetskim razdobljima. Možda je u ovom trenutku mojeg vremena ona nužna, ali kako znanje postaje dostupnije većem broju ljudi, učitelji sve više postaju vodiči - osobe koje posjeduju znanje kojim pomažu drugima da prijeđu s jednog mjesta na drugo - a manje netko tko određuje cilj i svrhu cijelog putovanja. Mislim da će u tvoje vrijeme posebice biti važno razviti vrstu duhovne slobode koja može doći jedino uz mogućnost izravne komunikacije s inteligencijom prirode. U takvoj situaciji sljedbeništvo je zasigurno korak natrag." Da, to mi je bilo razumljivo. Nisam baš podnosio način razmišljanja koji je prevladavao među brojnim poklonicima raznih učitelja iz mojega vremena. Izgledalo mi je da na taj način svoje poteškoće pokušavaju prevaliti na leđa nekog drugog. Neki od takozvanih gurua koristili su tu situaciju naglašavajući da oni preuzimaju karmu svojih učenika ili da ih mogu (često da ih jedino oni mogu) dovesti do uzvišenog cilja njihove evolucije. Iako sam mogao razumjeti pojedinačne slučajeve, u sebi sam osjećao da se duhovni razvoj nikako ne može svesti samo na potpunu poslušnost. Na posljetku, osnovna značajka duhovnog razvoja jest sloboda. U jednom određenom trenutku, svaki će učenik, ma koliko predan sljedbenik bio, morati preuzeti svoje odluke na sebe. A svaki će dobar učitelj težiti da taj trenutak što prije stigne. Parasharine riječi sam shvatio kao potvrdu tog stava. Međutim, očigledno je da ću se s tim problemima, čestim u mojem vremenu, još mnogo puta susresti.

Sada će mi biti pametnije da usmjerim svoju pozornost na pokušaj da shvatim što se zapravo događa s Maitreyom. "Rekao si", obratio sam se Parashari, "da će Maitreyina žrtva stvoriti određeni duhovni most između različitih vremena i da će kao posljedica toga biti lakše prepoznati prirodne zakone o kojima govori đjotiš, čak i ako tradicije nestane. Ali, kako će se to dogoditi? Kakav je mehanizam tog duhovnog mosta? Mora li Maitreya umrijeti, odnosno znači li to da će se ponovno utjeloviti u drugim vremenima?" Parashara je duboko uzdahnuo. Moja pitanja nisu bila jednostavna, znao sam to i sam, ali ako ih ne postavim sada, druge prilike neće biti. "Kada duša napusti tijelo", počeo je Parashara, "ona se vraća Paramatmama - Grahama i to u onim omjerima u kojima je bila od njih i sastavljena. Ako zbog karmičkih potreba predstoji novo utjelovljenje, Paramatme se miješaju u novim omjerima da bi zadovoljile potrebe karme. Moraš razumjeti da individualni ego taj proces ne može preživjeti. On nestaje, a s njim nestaju i individualna sjećanja. Ljudima je teško shvatiti taj proces; oni se nadaju da će, nekako, njihov ego preživjeti smrt tijela. Istina je da će oni, njihova duša ili Jastvo, preživjeti, ali ego neće. I to je ono što je teško razumjeti običnom čovjeku. Kad se duša ponovno utjelovi, ona ima novi ego. A sve što mi smatramo svojim u ovom životu, od materijalnog posjedovanja do intelektualnog znanja, prema definiciji pripada egu. Duša nema ego. Ona ne može reći: "To je moje." Tako nešto može reći samo ego, a on umire smrću tijela." Iako sam smatrao da Parashara zapravo ne odgovara na moja pitanja, njegove su me riječi ponesle. Zapravo, bilo je nečeg neobičnog u njima. Mislim daje na neki način preokrenuo naglavce zamisao o reinkarnaciji, barem onakvu kakva je prevladavala kod ljudi koju su u reinkarnaciju vjerovali. "Znači li to", upitao sam, "da se zapravo ne možemo sjećati svojih prošlih života?" "Svojih." naglasio je Parashara. "Zar ne vidiš u čemu je stvar? Čijih svojih? Ego nema prošlih života. Duša je bila utjelovljena mnogo puta, a ne ego." "Ali, u moje vrijeme postoje ljudi koji se sjećaju svojih prošlih reinkarnacija. Dokazi za to nisu samo subjektivni, barem mi se tako čini." "Ne", odlučno je rekao Parashara. "Ne sjećaju se svojih prošlih života. Duša nema ništa svoje. Njihov ego možda prima karmičke slike koje su mu potrebne. Međutim, to čak ni ne znači da se radi o slikama koje pripadaju prijašnjem utjelovljenju te duše. Priznajem daje cijela ta materija ponešto paradoksalna i teško shvatljiva." Parasharino objašnjenje ponovnog utjelovljenja duše možda je bilo paradoksalno, ali je bilo važno. Istina je da, kad se nečeg sjećamo, kažemo "ja se sjećam". Ako se sjetimo prijašnjeg života duše, također ćemo reći "sjećam se da sam živio tamo i tamo". Ali

tko je živio na tom mjestu? Sasvim sigurno ne ovaj ja koji se toga sjeća. Ako je tome tako, sjećanje na prošli život je promatranje ili proživljavanje određenih karmičkih situacija koje su se događale nekom drugom "ja", dakle nekom drugom pojedincu, a ne meni. Sasvim druga slika, pomislio sam, od uobičajenog vjerovanja o mogućnosti "prisjećanja" prošlih života. Parashara je međutim nastavio: "Ego i sjećanja - to je ono što stvara individualnost. Duša je s druge strane sastavljena od određene kombinacije Paramatmi. Tek kad je duša utjelovljena ona je povezana s egom i sjećanjima. Ali u čistom obliku duša je od toga neovisna. Da ti situaciju još malo učinim složenijom, reći ću ti da se, ako se ukaže karmička potreba, više duša utjelovljuje u istom tijelu s jednim egom. Pazi, ne govorim o bolesti, već o karmičkoj potrebi. Ili se jedna duša može raširiti na više tijela i imati dva ega." Sada sam već teško pratio ono što Parashara govori. To je sasvim izlazilo iz uobičajenih zamisli o dušama i njihovom utjelovljenju. Jedan ego - više duša? Više duša - jedan ego? Potpuno neobično! Parashara je, međutim, nastavljao: "Duša prolazi kroz proces evolucije i nakon napuštanja tijela događa se ono što je za nju najbolje. Međutim, postoji mogućnost da duša odluči da sljedeća utjelovljenja budu takva da su najbolja za druge, a ne toliko za nju samu. Drugim riječima, ona svoju evoluciju podređuje evoluciji drugih. Takva jagja moguća je samo uz božansko posredovanje, a ne inicijativom duše ili ega koji je trenutačno prati. Maitreya je sada u takvoj situaciji." Sada sam shvatio zastoje Parashara počeo pričati o utjelovljenju duše. To je bilo prijeko potrebno jer je objašnjavalo mehanizam Maitreyine žrtve, ako se on na nju odluči. "Ako Maitreya svjesno prihvati tu mogućnost, njegova će se duša utjeloviti na mnogim mjestima, u mnogim vremenima, ne nužno onako kako bi se utjelovila bez te posebne zadaće. Mnogi će ljudi na neki način postati Maitreya i biti povezani s ovim vremenom. A na taj će način postojati veća mogućnost da se i njihov ego "prisjeti" dijelova njegova znanja, odnosno da prema načelu sličnosti lakše prepozna to znanje." "Dakle, on će se na neki način raspršiti i sudjelovati u mnogim utjelovljenjima?" upitao sam. "Ne on. Njegova duša i njena karmička uloga", odgovorio je Parashara. "Da. To je taj duhovni most o kojem sam govorio." Na neki način sam shvaćao o čemu se radi. Iako je to bilo teško objasniti jer se stalno nametala razlika između ega i duše o kojoj je govorio Parashara, moglo se reći da će svojom odlukom Maitreya otvoriti mogućnost drugim dušama da dođu do njegovog znanja. Ipak, još je bilo dosta toga što mi je bilo nejasno. "Ima li još duša sa sličnim zadaćama?" upitao sam. "To ne mogu znati", odgovorio je Parashara. "Nisam ja taj koji to

bira. Pretpostavljam da će ih biti još." "Rekao si da se to ne može izvesti bez božanske intervencije", nastavio sam s pitanjima. "Znamo da iza svega u ovom slučaju stoji Ganeš. Ali, pitam se, zašto on sam nije izgradio taj most? On to sigurno može učiniti. Sto će mu Maitreya?" Parashara se nasmijao: "Njemu Maitreya nije potreban, to je sigurno. Ali, potreban je nama. Opet razmišljaš kao netko iz tvojeg vremena. Svoje probleme moramo riješiti sami. Bogovi nam mogu pomoći, možda nas čak i cijelo vrijeme vode. Ali, neće podmetnuti svoja leđa umjesto nas. To prije svega ne bi bilo dobro za nas same." Naravno, opet je imao pravo. "Ali, zašto Maitreya?" upitao sam. "I zašto sad? Možda bi to moglo biti kasnije. Njemu je očito teško, možda mu je potrebno vrijeme da se pripremi?" "Sada opet postavljaš teška pitanja", odgovorio je Parashara. "Kao što znaš, odabrao ga je Ganeš. Ja poznajem njegovu natalnu kartu. Karmičke značajke govore o duši s posebnom zadaćom. Ipak, nisam ja taj koji je sve to pokrenuo i zato ne mogu točno odgovoriti na to pitanje. Glede ovoga trenutka, stvari su opet u rukama Ganeša. Savjetovao mije da organiziram rekapitulaciju znanja o đjotišu - to su sastanci kojima si bio nazočan - rekavši da će to pomoći Maitreyi. Objasnio je da ćeš i ti stići jer imaš u svemu tome posebnu ulogu." Eto, konačno smo stigli do onog mjesta koje me najviše zanimalo. Jer, iako sam suosjećao s Maitreyom, činilo mi se da se stalno borim za sebe. Zašto sam ja morao biti ovdje? Nije da to nisam želio ili da mi je bilo teško, ali želio sam znati razloge. Također, ta moja čudna povezanost s Maitreyom, slike, sjećanja, pa čak i neobične riječi koje su katkad izgovorili Parashara ili Ganeš dajući mi na znanje da u mojem sjećanju postoje neka mjesta koja sam, nekako, izgubio. Međutim, svoje sam pitanje postavio oprezno i zaobilazno: "Postoji li mogućnost da se Maitreya utjelovi tako da njegova duša ipak poprimi novi ego, ali samo jedan?" "Naravno", odgovorio je Parashara smijući se. "To si dosad već i sam morao shvatiti." "Postoji li mogućnost..." pokušao sam nastaviti, ali me Parashara prekinuo."Slušaj", rekao je, "nikad nećeš biti sasvim siguran u to. Sjeti se razlike između ega i duše. Ni ja u to ne mogu biti siguran, ali imam svoje mišljenje. Zato se i ponašam na taj način prema tebi." Odjednom me Parashara pogledao s novom toplinom. Sada sam znao zašto je to tako. On je doista volio svojeg učenika Maitreyu, a ja sam bio dokaz daje njegov postupak ipak urodio plodom. "A moja odluka?" upitao sam tiho. "Mislim, moja - ona o kojoj si govorio da me čeka, ne ona koju donosi Maitreya?" "Vidiš, imam osjećaj da to i nije tako različito", rekao je Parashara nakon nekoliko trenutaka oklijevanja. "Međutim, moja je zadaća da ti prenesem određene obavijesti. Pretpostavljam da ćeš ih

željeti uporabiti kad se vratiš u svoje vrijeme. Radi se o đjotišu, to je ono u čemu sam stručan. Sve izvan toga zapravo je briga nekog drugog. Mislim da češ ubrzo o tome znati više od mene." Vjerojatno je tako, pomislio sam. Iako mi pitanje Maitreyine odluke još uvijek nije bilo do kraja jasno, shvatio sam da mi možda nikada neće ni biti. Jednostavno nisam imao dovoljno obavijesti da bih shvatio pravo značenje duhovnog mosta koji je ovisio o tome, a također ni mehanizma njegovog djelovanja. Ono što je Parashara izložio vjerojatno je najviše što se može riječima objasniti. Maitreya odlazi, a njegova svjesna odluka o tome, uz Ganešovu potporu, učinit će ga duhovnim posrednikom u kontaktu drugih duša sa znanjem o đjotišu. Veza između Maitreye i mene može se samo naslutiti, ali negdje duboko u sebi ja sam znao kakva je ona. I nisam se bunio. Štoviše, bio sam sretan što sam ovdje i što mogu svjedočiti događajima koji su, na ovaj ili onaj način, oblikovali moju sudbinu. "Pa, dobro", rekao sam i okrenuo se k Parashari. "Krenimo onda. Poduči me onome što mi je potrebno znati."

25 "Zatvori oči", rekao mu je nježno Ganeš, "i meditiraj. Potreban ti je unutarnji mir. Ja ću biti pokraj tebe." Maitreya se nije opirao. Sve što se događalo oko njega bilo je nekako nestvarno. Do jučer bi priča o skorom nestanku rijeke Sarasvati, o Ganešu, o njegovoj misiji, pa čak i o Njoj, bila sasvim nevjerojatna. A eto, danas se on, Maitreya, našao usred vrtloga koji ga je vukao sve dublje i dublje prema nepoznatoj sudbini. Međutim, neobično je bilo to što u ovom trenutku više nije brinuo oko toga. U zraku oko njega još se uvijek osjećao Njezin miris i Maitreya je želio da ga nikad ne nestane iz njegovih nosnica. Još je uvijek osjećao Njezine ruke na svojim grudima i cijelo tijelo mu je bridjelo. Zapravo su mu sva osjetila bila natopljena blaženstvom. Zato se nasmiješio i poslušao Ganeša, iako bi u drugoj prilici vjerojatno bilo teško zatvoriti oči u njegovoj nazočnosti. Osim toga osjetio je daje meditacija upravo ono što mu je sada potrebno. Ako je Ganeš ovdje zbog onog zbog čega on misli da jest, bit će bolje da se pripremi što je bolje mogao. Sjedio je minutu ili dvije zatvorenih očiju dopuštajući mislima da slobodno lutaju. Međutim, dugogodišnja navika meditiranja ih je usmjeravala prema unutra i Maitreya je osjetio kako se misli rasplinjuju, gube oštrinu i polako nestaju u dubini. Prije nego što se pojavila mantra - zvuk koji će ga odvesti na mjesto izvan dosega njegovog razmišljanja - Maitreya se prisjetio kako gaje Parashara još kao malog dječaka od sedam godina podučio meditaciji. Prihvatio je tu praksu kao nešto uobičajeno i normalno, ali samo da bi nakon nekoliko godina počeo postavljati pitanja o tome.

"Zašto je potrebno meditirati?" pitao je jednom Parasharu ne zbog toga što mu se meditacija ne bi sviđala - ne, doista je uživao u tome - već zato što je bio u godinama kad se pitanja postavljaju. "Mnogi su razlozi za to," odgovorio mu je Parashara, "ali za tebe je najveći taj što bez toga ne možeš postati dobar đjotiši." "Zašto ne?" bio je uporan Maitreya. "Pa đjotiš je ovisan o snazi mojeg zaključivanja i znanju kojeg imam, a ne o duhovnom iskustvu!" Parashara mu je uputio dugi pogled, međutim nije pokazao nikakvu nestrpljivost. Znao je da ima posla s dječakom, a dječaci su katkad takvi. "Mogao bih ti reći da sam ti to već objasnio i da mislim da i sam znaš da snaga tvojeg zaključivanja ovisi o stanju tvojega duha. Ako si smiren, intelekt će raditi bolje, a podaci koji su ti potrebni za tumačenje pojavit će se u tvojem umu sami od sebe. Međutim, osjećam daje došlo vrijeme da ti kažem nešto drugo." Zatim je Parashara malo zastao i promatrao dječaka koji je čekao na njegove riječi. Sada, kad se Maitreya sjetio tog trenutka, shvatio je da mu je tada Parashara zapravo otkrio najveću tajnu đjotiša. "Ovaj svijet", nastavio je Parashara, "ima svoj korijen u onome što osjetila ne mogu doživjeti. Neočitovano je izvor očitovanog. Duhovno je izvor materijalnog. Naučio si već da je đjotiš vještina koja teži otkrivanju duboko skrivenih obavijesti o našem životu znanje je ono što tražimo. Međutim, intelektualne spoznaje, racionalnost i logika samo su sredstva koje đjotiši rabi da bi došao do znanja koje je izvan dohvata njegovih misli. Otići prijeko, sve do korijena, do krajnjeg uzroka - tome teži dobar đjotiši. Da bi to mogao, on mora biti blizak s tim područjem, a zatim ga nadopuniti svojim znanjem. Drugim riječima, možda možeš postati čak i dobar đjotiši rabeći samo vanjska sredstva (intelekt, učenje, logiku) ali bez izravnog dodira s izvorom, dakle bez meditacije, nikad nećeš postati pravi đjotiši." "Kako ću znati da sam postao pravi đjotiši?" upitao je Maitreya. "Znat ćeš, vjeruj mi!" nasmijao se Parashara. "Osjetit ćeš to i sam. Ipak, reći ću ti toliko da će to biti onda kad će tvoje unutarnje znanje stvarati intuitivne obavijesti koje ćeš kasnije moći potvrditi intelektualnom analizom natalne karte ili drugim sredstvima koje koristimo u đjotišu." "Pa to katkad osjetim i sad!", uskliknuo je Maitreya. "Već se dogodilo da prilikom vježbanja kažem nešto zato jer tako osjećam, a ti onda zahtijevaš da ti točno opišem kako i zašto sam došao do tog zaključka i tjeraš me da dvostruko učim ako to ne mogu učiniti. Ne razumijem, ako je to iskustvo pravog đjotišija, zašto me onda ne podržavaš u tome?" Parashara je blagonaklono promatrao svojeg učenika. "Zato jer želim da postaneš pravi đjotiši, a ne da se izgubiš u mutnom svijetu vlastite mašte. Kad jednom postigneš željeno stanje svijesti - a ono

se naziva đjoti mathipragja, ona svijest koja "zna sve", koja je nepogrješiva - sve će biti kristalno jasno. Đjotiš znači svjetlo. Kad te ono obasja, nema više tamnih mjesta. To vrijedi i za tvoj intelekt. Ako imaš neki osjećaj - fino, slijedi ga, ali najprije se dugotrajnom praksom moraš uvjeriti da su tvoji osjećaji rezultat đjoti mathi pragje, a ne lijenosti!" Maitreya se nasmiješio malo jače, prisjećajući se svojeg učitelja i načina na koji gaje podučavao. Naravno, Parashara da gaje natjerao da satima radi, posebice onda kad bi si Maitreya uzeo malo slobode i "slijedio" osjećaje. Međutim, isto tako je bio jasan glede meditacije. "Đjoti mathi pragja," rekao je, "nikad neće svanuti ako ne budeš imao dovoljno iskustva u istraživaju dubina svojega duha. Nužno je da poznaješ sebe, onakav kakav si kad nema slojeva misli, osjećaja i utisaka kojima si prekrio svoju unutarnju bit. Moraš znati kako izgleda jednostavno biti, a ništa ne činiti, jer jedino tako će tvoja djela imati snagu vječnosti koju svatko od nas nosi u sebi." I Maitreya ga je slušao. Meditirao je redovito kako mu je naloženo. Kad bi doživio iskustvo potpune unutarnje smirenosti bio je zadovoljan, a također je primijetio da mu i đjotiš tada ide bolje. Međutim, katkad mu je duh bio nemiran, pun misli i Maitreya se tada žalio Parashari da mu meditacija "ne uspijeva". Parashara se samo smijao i rekao da to nije moguće. "Meditacija uvijek uspijeva", uvjeravao gaje Parashara. "Čak i kad naš duh bježi od unutarnjeg blaženstva, ukupni rezultat je dobar. Samo ti nastavi i ne brini previše o tome." Ipak, Maitreya je katkad brinuo, sve dok mu Parashara jednom nije ponovno ispričao priču o Surji, suncu, i njegovoj ženi Samđni, ovaj put naglašavajući je malo drugačije, tako da je Maitreya mogao razumjeti zašto je katkad ono što izgleda loše, zapravo dobro. Samđna je bila kćerka nebeskog arhitekta, Višvakarmana. Iz njenog braka sa Surjom nastalo je troje djece: Manu, Jamarađa i Jami. Međutim, nakon nekog vremena, iako je voljela Surju, Samđna više nije mogla izdržati njegovu toplinu i sjaj. Parashara je objasnio Maitreyi da Samđna predstavlja naš duh koji je vjenčan s Jastvom, ali da je, iako su dobrobiti takvog spoja očigledne i iako se duh osjeća blažen u blizini Jastva, čistoća unutarnjeg svjetla toliko velika da nesavršeni duh, tako dugo dok jest nesavršen, pomalo i pati u njegovoj blizini. Zato je Samđna pobjegla od Sunca i za sobom ostavila samo svoju sjenku - Čaju. "Simbolika Ćaje je dvostruka", objasnio mu je Parashara. "Prvo, nesavršeni duh obasjan svjetlom ostavlja sjenke tragove koji se inače ne bi vidjeli da nije bilo svjetla. Zbog toga proces pročišćavanja svjetlom - što je meditacija - katkad izgleda taman. Samđna je u bijegu, ostala je Čaja!" Maitreya je nadalje razumio da se u đjotišu upravo zbog toga prevelika blizina sa Surjom smatra nepovoljnom za druge planete - oni postaju "spaljeni" i ne daju dobre rezultate. Drugi dio simbolike u Ćaji je činjenica da je

ona toliko slična Samđni daje uspjela prevariti čak i samog Surju. Naime, kad je Samđna pobjegla, Ćaja je, kao savršena preslika izvornika, sa Surjom provela neko vrijeme i također mu rodila troje djece! Jedno od njih je i Šani, veliki zaštitnik ispravnog djelovanja i karme. Dakle, dogodilo se nešto dobro! "Jedini problem koji može nastati", objasnio je Parashara, "je mogućnost da nas Ćaja zavara zauvijek. U tom slučaju ćemo prestati meditirati. Inače, kad u meditaciji, zbog toga jer prolazi kroz proces pročišćavanja, duh krene prema van i jaše na mislima, treba mu dopustiti neka tako čini. To neće biti dugo - kao što znaš, Surja je na kraju pronašao Samđnu iako se ona iz želje da se dobro sakrije pretvorila u kobilu misleći daje Surja tako neće pronaći - a dat će dobre rezultate." Nije bilo sumnje da će Maitreya nastaviti meditirati i da neće odustati. Dobrobiti su bile previše velike, a isto tako uživanje u samom procesu. Međutim, još je više uživao kad mu je Parashara objasnio kako podučavati druge ljude meditaciji. "Moraš to znati," rekao mu je, "a također je dobro da redovito to i činiš. To je jedna od najsnažnijih tehnika koja vodi do đjoti mathi pragje." Osim same tehnike meditacije koja nije bila složena, ali je zahtijevala određeni proces prilagodbe duha a također i povremeno podsjećanje (u trenucima kad bi Surja bio toliko zaokupljen Ćajom da bi ga trebalo podsjetiti da Samđne nema!) središnje mjesto u meditaciji pripada zvuku ili mantri. Maitreya je rano naučio vrijednost zvukova, a pitanje uporabe osobnog sredstva za meditiranje Parashara mu je objasnio ovako: "Zvuk koji služi meditaciji zapravo je označitelj cjelokupnog tvojeg bića. Svaki tvoj organ - baš svaki, pa i najmanji djelić tvojega tijela i duha - pjeva svoju pjesmu. Ti tanahni titraji udružuju se da bi zajednički stvorili jedan, jedinstven i integriran zvuk koji predstavlja tebe. To je tvoja mantra. Ona nema značenja, osim duboke povezanosti sa stanjem tvojega biča." "Pretpostavljam," rekao je Maitreya, "da mudraci i učitelji poput tebe nekako čuju taj zvuk kad ga daju učeniku?" "Hm", odmahnuo je glavom Parashara smiješeći se zbog nenadane lukavosti svojeg učenika koji je želio pohvalom izvući priznanje o mogućim posebnim sposobnostima koje Parashara posjeduje. Ne želeći podržavati takav način razmišljanja odgovorio je Maitreyi daje to sigurno tako bilo u davna vremena, ali da postoje načini da se osobni zvuk ili mantra "čuje" i pomoću đjotiša. Na to je Maitreya zainteresiran skočio: "Kako? Možeš li mi to objasniti?" I tako je Maitreya postao učiteljem meditacije. Bilo je to dragocjeno znanje kojeg je uživao primjenjivati znajući da čini nešto dobro za druge istodobno i sam napredujući. Naime, pitanje osobnog zvuka bilo je povezano sa situacijom u natalnoj karti osobe koja je meditaciju učila. Taj dio nije bilo teško svladati. Već odavno je Maitreya imao dovoljno znanja da na taj način "čuje" što svemir ima

reći o vlasniku natalne karte. Međutim, bilo je tu i nešto više od toga. Sam proces podučavanja, ili inicijacija, zahtijevao je međudjelovanje učitelja i učenika pomoću kojeg je učitelj oblikovao osnovne obrasce zvuka dobijenog analizom natalne karte. Inicijacija je tako postala živa i stvarna, a ne samo obred koji zadovoljava formu. Njegov prvi učenik bio je kralj Vidura. Vidura je došao bez ičeg svog, pješke i bosonog. Ali ispred njega je išla priča o velikoj kraljevini koju je ostavio da bi mogao učiti kod mudraca Parashare. Kad je stigao, Maitreyi je bilo dvadeset sedam godina, a Viduri preko četrdeset. Ipak, Parashara nije oklijevao ni trenutka: "Želiš li doista učiti od mene?" pitao je Viduru. Kad je ovaj to potvrdio, Parashara mu je rekao: "Onda je moj prvi nalog da slijediš učenje mojeg učenika Maitreye. On će te voditi dalje." Nitko, pa čak ni Vidura koji je doista došao otvorena srca, nije bio više iznenađen ovom Parasharinom izjavom od samoga Maitreye. Nije se osjećao poput gurua i to je, kasnije nasamo, rekao i Parashari. "Nemoj biti guru", odgovorio mu je ovaj. "Nemoj to ni pokušavati. Budi vodič. Pokaži Viduri dio puta. On ionako ima svoju sudbinu - nisi ti taj koji je određuje." Prvo što je Maitreya učinio bila je inicijacija u meditaciju. Vidura je već vježbao neki oblik meditacije, to je bilo uobičajeno. Također je imao i svoju mantru. Međutim, Maitreyu to nije zbunjivalo - jednostavno je slijedio postupak koji mu je objasnio Parashara. Dio tog postupka bilo je i polaganje prstiju desne ruke na čelo (sjedište Surje i Ćandre, Sunca i Mjeseca, Jastva i Duha, objasnio muje Parashara) i "osluškivanje" onoga što kroz taj kanal prolazi. Iako je prije same inicijacije dugo razmišljao kako bi sve to moglo izgledati u mislima ponavljajući moguće inačice postupka, Maitreya nije bio pripremljen za samo iskustvo. Bilo je to zapanjujući i savršeno jasan doživljaj unutarnjeg dodira s drugim ljudskim bićem. Natalna karta dala je pravila, obrasce po kojima su se kretali različiti slogovi i njihove kombinacije, ali u trenutku kad je stavio prste na Vidurino čelo svi su se oni složili u savršeno prepoznatljiv oblik. Maitreya gaje osjetio u tijelu, u srcu, osjetio gaje kako mu najprije klizi kralježnicom a zatim poskakujući poput žabe ispunjava njegova pluća izišavši na kraju kroz njegova usta. Gotovo da je mogao vidjeti tu riječ kako prelazi malu razdaljinu između njega i Vidure, kako ulazi kroz njegove uši i ispunjava Vidurino tijelo. Po prvi puta Maitreya je izgovorio nečiju mantru - zvuk koji pripada tome čovjeku kao što mu pripadaju crte lica ili dlana. Poslužio je kao posrednik i "čuo" ga, ili bolje reći "prepoznao", tako jasno kao da mu gaje šapnuo sam Parashara. Nakon te prve poduke za Maitreyu više nije bilo sumnje. Konačno je u sebi pronašao tragove đjoti mathi pragje, a ako Parashara kaže da se ovakvim podučavanjem meditacije to stanje sve više razvija i širi, on će ga, kao i uvijek, s radošću poslušati. Sve je to sada u kratkom bljesku prošlo Maitreyinim umom, prije

nego se, sasvim bezazleno i potpuno nenaporno pojavila njegova mantra na čijim se laganim krilima počeo spuštati u dubinu. Osjetio je kako mu se tijelo potpuno opušta a zatim kako polako nestaje svaki osjećaj da ga uopće ima. Iako je čuo blagi šum rijeke ispred sebe, poneki zov ptica nad njom, pa čak i nejasno šuštanje i siktanje Ganešove kobre, Maitreya je bio unutra, ploveći prema tajanstvenom i bezobličnom oceanu čistoga blaženstva. Nije znao koliko je meditacija trajala. Možda bi trajala zauvijek da iznenada nije osjetio lagani dodir ruke na ramenu i začuo tihi Ganešov glas: "Mislim da je vrijeme." Vrijeme za što, zapitao se Maitreya u sebi, još ne otvarajući oči. Dopustio je da mu okolni šumovi i mirisi polako privuku pozornost podižući ga ponovno u svijet koji bi bio sasvim običan da u njemu nije bilo Ganeša. Prošlo je nekoliko minuta prije nego je Maitreya izišao iz meditacije. Kad je konačno otvorio oči, Ganeš mu je rekao: "Čini mi se da si u posljednjih nekoliko sati ponovno proživio čitav svoj život." Maitreya gaje promatrao misleći o tome kako je sve to neobično. Doista, razmišljao je o svojem životu. Prisjetio se onih trenutaka koji su mu značili mnogo. Kao da se opraštao s onim što mu je bilo drago. Ili, još točnije, kao da je u kratko vremensko razdoblje pokušao smjestiti bit svojega postojanja. Da li je uspio u tome? Da li je shvatio svoju ulogu i može li je prihvatiti? Pomirio se sa svime, to je točno. Iza sebe nije ostavio neriješena pitanja; neprijatelja nema, a svim dragim osobama pokazao je koliko ih voli. I sad, razmišljajući o svojoj budućnosti, pitao se ima lije uopće? Što bi on još morao učiniti ovdje u ovome svijetu koji, kako mu je objašnjeno, nepovratno nestaje? Nekako s tim mislima došla je i spoznaja daje možda sve na svojem mjestu, da je sve kako treba biti. Nema gubitka, nema žrtve; samo čista i jednostavna potreba stalnog napredovanja. Bio je sklon zamjeriti Parashari i svojem djedu Kusaruu, pa čak i neobičnom stvoru kojeg je sada gledao u oči, ali sada se pitao nije li on sam "kriv" za situaciju u kojoj se nalazi? Što on zapravo želi od svojega života? Malo-pomalo Maitreya se počeo zagrijavati za ideju koju je u početku prihvatio tako tragično. Došlo je vrijeme za promjene, a možda je promjena upravo to što mu je potrebno? Još uvijek je promatrao Ganeša koji je strpljivo čekao njegovu reakciju. Nikad nije prema Ganešu stvarao neki osobni odnos ili mišljenje. Ganeš je bio nazočan cijelo vrijeme u obliku slika i kipova, od njega je tražena zaštita i podrška ali sve je to bilo više ritualnog karaktera. Primjerice, Maitreya se više mogao povezati s božicama Sarasvati ili Lakšmi. Činilo mu se da za njih može gajiti "ljudske" osjećaje. Ganeš je bio apstrakcija. Kad mu je jutros rečeno o planu kojeg je izgleda on potaknuo, postao je prijetnja, nešto što je nametnuto i neželjeno. Sada je, međutim, Maitreya na Ganeša gledao drugim očima. Da, pomirio se sa svime i sada mu je bio potreban

vodič i učitelj. Netko tko će ga povesti u nov i neistražen svijet duhovne pustolovine. Tko bi mogao bolje od Ganeša obaviti tu zadaću? S tim je mislima Maitreya konačno odbacio svaku sumnju i okrenuo se budućnosti. "Ganešđi", rekao je tiho. "Što je to što zapravo moram učiniti?" Ganeš je cijelo vrijeme pratio Maitreyinu unutarnju preobrazbu. Ništa nije govorio, iako je tišina između njegovog pitanja i ovog koji je zauzvrat postavio Maitreya potrajala nešto duže. Maitreyi je trebalo vremena i Ganeš mu gaje bio voljan dati. Sada je, međutim, sve završeno. Maitreya više ne žali za prošlošću, već gleda unaprijed. "U biti", počeo je Ganeš, "samo ćeš nastaviti svoj posao na drugome mjestu. Na mnogim mjestima, zapravo. Učit ćeš i podučavati. To je ono što voliš raditi, zar ne?" "Da, ali sada moram napustiti ovo tijelo", rekao je Maitreya, "a to znači i ovaj ego. Kad bih nastavio ovo što sada radim, to bi značilo da ću održati sjećanje na ovaj život, a to je nemoguće." Maitreya nije izgovorio ovu rečenicu zbog toga jer nije siguran u sebe ili zbog toga što zamjera Ganešu na previđanju tako važnoga podatka. Samo je želio da mu detalji njegove misije budu jasniji. "Ego je samo privid, to i sam znaš", odgovorio mu je Ganeš. "Uskoro ćeš proći kroz snažno iskustvo nakon kojeg će ti biti jasnije tko si u biti ti. Možda je "Maitreya, Parasharin učenik" samo maska koju si navukao na sebe iz određenih razloga?" "Kakvi bi to razlozi mogli biti?" upitao je Maitreya. Ganeš se nasmijao: "Razmisli. Što voliš raditi? Učiti i podučavati, zar ne?" Bila je to istina. Kad bi Maitreya odlučivao o tome kakve bi "živote" odabrao, bili bi to životi ispunjeni učenjem i podučavanjem. Ali, što zapravo Ganeš želi reci? Zar je moguće da je cijela ova stvar njegova - Maitreyina - zamisao? Kao da mu čita misli, Ganeš se počeo smijati. Iznenada je ustao, ali samo da bi se duboko poklonio pred Maitreyom. "Moj gospodaru", rekao je kroz smijeh, "ja samo izručujem prema narudžbi. Vaša je bila doista zanimljiva." Kao što je Maitreya upravo počeo shvaćati, biti uz Ganeša, pa makar i samo kratko vrijeme, značilo je upoznati se s razigranom stranom života. Što god bilo to što je Maitreya "naručio", sada je to bilo smiješno i zabavno. Vrijedilo je nekoliko minuta smijeha ispred nezgrapnog bića koje se presavilo u pojasu spuštajući slonovsku glavu sve do zemlje. Ganešova surla bila je ispružena prema naprijed i dosezala je do Maitreyinih nogu. Zatim je Ganeš ponovno sjeo i pričekao da se smijeh pretvori u smiješak. "Ipak", nastavio je okrenuvši se prema Maitreyi, "dužan sam ti neke obavijesti. Takav je bio dogovor. Kao Maitreyi, moram ti reći da imaš pravo jer ego kakvog poznaješ će umrijeti. Dio tvoje duše ili pak cijela, pronalazit će načine da se utjelovi u raznim vremenima. Obično teškim zbog

tvoje neobične želje da podučavaš one koji to odbijaju. Međutim, uvijek ćeš imati pristup do ovog života u smislu preživljavanja ili svjedočenja ovim događajima, a posebice ovom mjestu i trenutku koji slijedi." Sad je Ganeš malo zastao. Izgledalo je kao da razmišlja što će ili kako će reći ono što želi. "Ali ako ti se obraćam kao onome tko u biti jesi", konačno je nastavio, "želio bih te izvijestiti da imaš punu podršku u svojoj plemenitoj želji da održavaš red i podučavaš one koji, naizgled, to ne zaslužuju." Maitreya je pažljivo slušao što mu Ganeš govori. Nije mu trebalo mnogo pa da pomisli na svoju Grahu, na Šukru i njegovu posebnu ulogu u podučavanju demona. Opet ne čekajući da Maitreya postavi svoje pitanje, Ganeš je već na njega odgovarao. "Da", rekao je, "povezan si sa Šukrom, baš kao što će biti i sva tvoja sljedeća utjelovljenja." Maitreya je šutio. Znao je da Paramatme tvore individualne duše prema posebnim omjerima u kojima se miješaju. Taj se individualni omjer jasno vidi u natalnoj karti osobe. U njegovoj, Šukra igra značajnu ulogu. Međutim, do sada je smatrao da su te činjenice znakovi koji govore o unutarnjoj strukturi nečije osobnosti. Sada je Ganeš govorio o nečemu što njegov život izravno povezuje s Grahom koja se naziva Šukra i to sa stvarnom, živućom Grahom koja ima osobnost i mogućnost donošenja osobnih odluka. Bilo je to zbunjujuće, ali zar cijela ova situacija nije takva? "Možeš li mi objasniti uzroke te povezanosti?" upitao je Maitreya nakon što je nekoliko minuta razmišljao o Ganešovim riječima. "Pokušat ću", odgovorio je Ganeš. "Međutim, imaj na umu daje katkad teško objasniti riječima kako zapravo djeluje evolucija, a posebice inteligencija koja njome upravlja. Zato je, barem za ljude, katkad najbolje zaogrnuti istinu u priču koju će ljudski um razumjeti na više načina i razina. Pa, eto priče. Čuo si o Ravani, demonu koji je oteo Raminu ženu Situ i kojeg je na kraju Rama ubio?" Ovo pitanje zapravo nije zahtijevalo odgovor, ali Maitreya je kimnuo glavom pa je Ganeš nastavio. "Ono što ljudi ne znaju je činjenica da je cijelu stvar zakuhao Šukra. Šukra je bio Ravanin učitelj. Naučio gaje potpunom znanju o Vedama: svaka od deset Ravaninih groznih glava znala je napamet jednu od mandala Rig Vede. Doista, Ravana je postao znalac đjotiša i ajurvede, bio je vješt i učen u obredima i drevnim znanjima - jednom riječju, postao je savršeni pandit, odnosno mudrac ili svećenik. Ravana je bio veliki uspjeh Šukre, iako Šukra nikako nije mogao ukloniti naravnu zloću koja se u Ravani katkad pojavljivala, a također mu nije mogao pomoći ni da se prosvijetli, dakle da doživi konačnu spoznaju o sebi samom. Dugo razmišljajući o tome odlučio je biti lukav. Postupno, stalnim ali diskretnim pričama, usadio je u Ravanu želju za duhovnim oslobođenjem. Kad se ta želja u Ravani probudila, ovaj je navaljivao na Šukru da mu

kaže kako da to postigne. Budući da je odgovor na to pitanje bio takav da bi sigurno odbio svakoga, pa i Ravanu, Šukra se pravio nedostupan i zatezao s odgovorom nekoliko godina, tako daje Ravana bio kao lud od želje da sazna kako je moguće da se demon poput njega prosvijetli." Ganeš je napravio stanku. Bilo je začuđujuće kako je Maitreya lako zaboravio na svoju situaciju. Odjednom mu se učinilo da je priča o Ravani jedino što je važno na ovome svijetu i strasno je želio čuti što se s njim dalje zbilo. Čuo je već priču o otmici Site, ali ovakva pozadina bila mu je nepoznata. Ganeš je nastavio svjestan zanimanja koje je pobudio u Maitreyi. "Nakon mnogih nagovaranja, Šukra je rekao Ravani da se jedini način ostvarenja njegove želje nalazi u mogućnosti da ga u borbi ubije, i to strijelom kroz srce, sam Avatar, utjelovljenje božanske inteligencije. Čuvši to, Ravana je zadrhtao i gotovo odustao, ali je Šukrina mreža bila tako pozorno ispletena da zapravo nije imao mogućnosti za to. Želja je bila prejaka i Ravana je odlučio postići cilj. Jedini problem mu je bio kako nagovoriti Ramu, kao Avatara koji je živio u to vrijeme, da ga ubije. Naime, Rama je bio poznat kao milostiv vladar koji je izbjegavao nasilje, a posebice oduzimanje života. Međutim, Šukra je imao spreman plan: oteti Situ i natjerati Ramu da je spašava. U tom procesu Rama će morati uporabiti silu i ubiti Ravanu koji će se onda prosvijetliti. Plan je u potpunosti uspio iako za njega nitko nije znao, pa čak ni oni koji su u njemu sudjelovali. Rama je pratio Ravanu preko cijele Bharate i na otoku Lanki ga ubio strijelom kroz srce. Tu je bilo još zgodnih detalja, primjerice o tome da Rama zapravo na kraju nije želio ubiti Ravanu, ali ga je ovaj zadužio obavivši svećenički blagoslov njegove vojske prije napada, tako da je Ramina strelica kroz Ravanino srce zapravo bila plaća za uslugu. Taje priča vrlo složena zapletima i razni je mudri ljudi pričaju naglašavajući je drukčije. Za nas je bitno to što je ona zapravo pokrenula jednu drugu priču koja još uvijek traje i u koju si i ti, moj dragi Maitreya, uključen." Sada je Ganeš ponovno ustao, ovaj put ozbiljan, a Maitreya gaje pratio pogledom. "Nemamo više mnogo vremena, Maitreya. Uskoro ćeš morati donijeti svoju odluku. Rečeno ti je da je cijela ova pustolovina isključivo čin slobodne volje. Nema pritiska, nema obveza. Ovo nije križ nametnut karmom. Možeš ustati i vratiti se kući, ako tako želiš. A možeš i krenuti u smjeru o kojem smo pričali. Međutim, prije nego što odlučiš, volio bih da doživiš jedno zanimljivo iskustvo." "Kakvo...", zaustio je Maitreya ali ga je Ganeš zaustavio pokretom ruke. "Nemamo više vremena za pitanja. Vidjet ćeš uskoro. Želio bih samo dovršiti priču o Ravani. Nakon što se Ravana prosvijetlio, njegov učitelj Šukra bio je vrlo zadovoljan svojim podučavajem. Uspio je jednog demona nadahnuti ne samo da uči i posjeduje veliko znanje, već u njemu probuditi želju za najvišim

duhovnim iskustvom - prosvjetljenjem. To je Šukru ispunilo neizmjernim blaženstvom. Zaključio je da čak ni njegovo vlastito prosvjetljenje nije toliko ispunjavajuće kao uspjeh koji je postigao s Ravanom. No, da ne duljim, Šukra je odlučio sve svoje vrijeme posvetiti upravo tome. Razdijelio se na mnoštvo dijelova koje je razaslao u razna područja svemira s jednom jedinom svrhom: raditi s onima koji odbijaju znanje i udahnuti im želju za njim. Ako je uspjelo s Ravanom, mislio je Šukra, onda može uspjeti sa svakim. I od tada je to jedini njegov cilj: to je sve što on želi raditi u svim svojim utjelovljenjima." Ganeš je utihnuo i sada je promatrao Maitreyu koji je zatvorio oči. Smiješio se jer su Ganešove riječi pokrenule nešto u njemu. Osjećao je kretanje u dubini svoje svijesti. Bilo je to poput prepoznavanja nečeg što je davno bilo zaboravljeno. Osjetio je da će to nešto preživjeti čak i nestanak ega koji je sebi pripisivao ime Maitreya. Nije se više bojao. Otpao je i zadnji sloj privida kojim je cijelog života skrivao svoju pravu namjeru. Shvatio je da diše Šukrinim dahom i da želi, čak i kao Maitreya, Parasharin učenik, otići na nepoznata mjesta i u nepoznata vremena. "Maitreya", prekinuo gaje Ganeš, "svojom ćeš odlukom stvoriti duhovni most od ovog vremena do drugih vremena. Tim ćeš postupkom omogućiti drugim ljudskim dušama da se povežu sa znanjem koje predstavljaš i to će se odvijati bez tvojeg svjesnog sudjelovanja. Međutim, procijep nastao na taj način bit će otvoren i tebi, ako poželiš da kroz njega dobiješ ponovni uvid u svoju pravu namjeru." Maitreya nije u tom trenutku shvaćao što to znači. Čak nije mogao ni razmisliti o tome jer je s njegove lijeve strane, malo s leđa, iz pravca Parasharinog učilišta, zasjala snažna svjetlost. Maitreya je okrenuo glavu prema njenom izvoru krajičkom oka vidjevši da je Ganeš ponovno sjeo, ali ovaj put ispred njega. Pogledavši u svjetlost, Maitreya je shvatio da vidi ono što ne bi trebao vidjeti. I dalje je sjedio ispod drveta, na livadi pokraj rijeke, ali su mu oči istodobno s Ganešom, prenosile i jednu drugu sliku. Kao daje stajao na uzvisini iznad učilišta promatrajući svojeg učitelja Parasharu koji mu se s ljubavlju smješio.

26 "Jesi li ga pitao kako je izgubio kljovu?" upitao me iznenada Parashara. Nisam očekivao da će svoju poduku početi na taj način ali, eto, Parashara je imao svoje metode. Međutim, već sam naviknuo na nagle promjene u razgovorima s njim i Ganešom koje samo naizgled skreću s teme. Tako je bilo i ovaj put. Ganešova izgubljena kljova bila je odskočna daska za temeljito objašnjenje načela slobodne volje i sudbine, a zatim i jagji, odnosno postupaka pomoću kojih pojedinac može svojom slobodnom voljom preobraziti svoju

karmu. Potvrdno sam kimnuo glavom, ali Parashara je želio znati detalje. "Što ti je rekao?" upitao je. Ispričao sam mu priču o Šivinoj sjekiri koju mi je prenio Ganeš, o tome kako je njena zadaća bila pogoditi cilj jednom kad je bačena; o tome kako je Ganeš osjetio daje ipak može izbjeći ali bi tada ugrozio utvrđeni red te kako je na kraju odlučio podmetnuti svoju kljovu da bi zadovoljio sudbinu, a ipak ispunio svoju zadaću i, naravno, svoju želju da ostane živ. Naglasio sam njegove zadnje riječi o potrebi "žrtvovanja" ako se želi promijeniti ono što dolazi kao posljedica karme. Parashara je pozorno slušao što sam govorio i potvrdno kimao glavom očigledno zadovoljan načinom na koji sam mu prenio Ganešovu priču. "Da", rekao je kad sam završio, "Ganeš je majstor simbolike. Njegovo postojanje veliki je blagoslov za sve nas. Vidim da si shvatio da njegov postupak zapravo opisuje kako djelovanjem na osnovi slobodne volje u sadašnjem trenutku možemo izbjeći ili ublažiti ono što slijedi kao posljedica naših prošlih djela, naše karme." "U mojem je vremenu", nastavio sam, "jedan od mudrih učitelja rekao daje današnja slobodna volja sutrašnja sudbina." "I imao je pravo", nastavio je Parashara. "Upravo ta činjenica daje đjotišu najveću snagu: mogućnost da se znanjem i razumijevanjem promijeni nečija sudbina." Parashara je ovim riječima dodirnuo jednu od najvećih točki nesporazuma oko đjotiša, barem u mojem vremenu. Astrologija, sudbina, predviđanje budućnosti - u umovima većine mojih sunarodnjaka sve je to bilo više-manje izjednačeno. Također, imalo je neki negativan predznak stvoren predrasudom daje naša budućnost negdje zapisana i da se, ma što mi činili, ona ne može promijeniti. Suočeni s takvim općim stavom, neki su se ljudi priklanjali otvorenom vjerovanju, a drugi otvorenoj sumnjičavosti, ali u svima je bio prisutan strah: "A što ako je moja budućnost već određena? Ja to ne želim znati!" Ipak, zbog urođene znatiželje ljudskoga duha zanimanje nije posustajalo. Najjednostavniji način da se zadovolji unutarnja potreba, a da se ipak ne podlegne ozbiljnosti prijetnje koju bi pred nas postavila činjenica zapečaćene sudbine, bilo je svrstati astrologiju u zabavu i ne pridavati joj osobitu važnost ili težinu. Razbiti takav zatvoreni krug bio je velik problem. Prvo je bilo potrebno utvrditi sinkronističku povezanost svakog živog bića s cjelinom svemira (što je značilo uvjeriti ljude u vrijednost astrologije), a zatim, u istom dahu, objasniti da je naša slobodna volja ipak odlučujuća i da ima moć veću od moći karme o kojoj govore zvijezde. Pomalo neobičan i težak zadatak. Prisjetio sam se koliko sam samo puta objašnjavao da planeti i zvijezde, te njihovi odnosi koje đjotiš tumači u odnosu na život ljudi, ne predstavljaju unaprijed određeni i nepromjenjivi redoslijed događaja. Štoviše, svrha đjotiša

nikad nije bila puko predviđanje: svrha je bila preobrazba. Ali, želio sam čuti što će Parashara reći o tome. "Daiva", rekao je Parashara, "to je riječ kojom se označava sudbina. S druge strane je purušakara koja označava slobodnu volju ili individualnu energiju. U svakom danom trenutku, budućnost nekog pojedinca određena je međuigrom daive i purušakare. Đjotiš putem svoje metodologije otkriva daivu. Grahe i njihov raspored ukazuju na karmički dug koji osoba nosi sa sobom. Jednom kad je osoba upoznata s tim, to joj znanje omogućuje da poveća udio purušakare u svojoj budućnosti. Drugim riječima, ona uzima svoju sudbinu u svoje ruke." Upravo tako sam i ja razumio ulogu đjotiša. Često bi ljudi pitali, primjerice, zašto je dobro znati da će se u nekom razdoblju razboljeti. Odgovor je bio: "Zato da se ne biste razboljeli!". Ako netko zna daje opasno ići nekim putem, onda će taj put izbjegavati. Ako nema svjesnosti o opasnosti, nema ni mogućnosti da se ona izbjegne. "Spoznaja karmičkog tereta koji duša nosi na sebi", nastavio je Parashara, "prvi je korak k potpunom oslobođenju duše od toga tereta. U tom procesu, koji započinje analizom natalne karte, daiva se polako povlači i purušakara igra sve veću i značajniju ulogu. Kad se proces završi, duša je slobodna od karmičkog duga i njena je budućnost ovisna isključivo o slobodnoj volji." "Zanimljivo", rekao sam zagrijan za temu. "Može li se onda reći daje cilj đjotiša da čovjek iziđe iz okvira samog đjotiša?" "Jako dobar zaključak", potvrdio je Parashara. "Kad purušakara djeluje bez ograničenja daive, đjotiši je izgubio svoj posao!" Na to smo se obojica nasmijali. Pomislio sam kako bi ovakva primjedba više odgovarala Ganešu nego Parashari, ali svidjela mi se spoznaja da i ozbiljni Parashara ima svoje trenutke razigranosti. Međutim, t a je primjedba ipak tražila razjašnjenja. "Znači li to", upitao sam još uvijek kroz smijeh, "da natalne karte prosvijetljenih ljudi, onih za koje se kaže da su zaustavili kotač karme, više nemaju svoju ulogu, to jest, da ih više nije moguće tumačiti?" "I da i ne", odgovorio je Parashara. "Kotač karme se okreće još neko vrijeme i nakon konačnog prosvjetljenja. To znači da Grahe i dalje vrše svoju funkciju te da đjotiš još uvijek djeluje. Međutim, istina je također daje purušakara takvog čovjeka osobito jaka te da su njegove odluke katkad doista potpuno izvan zakonitosti đjotiša, a to znači potpuno nepredvidljive. Takav je čovjek sposoban djelovati doslovce kako želi. Međutim, imaj na umu da su želje takvih ljudi uvijek u skladu s prirodnim zakonima. Tako, čak i kad u potpunosti slijede svoju slobodnu volju, neopterećeni teretom karme, prosvijetljeni ljudi poštuju uređenost svemira. Sjeti se Ganeša i njegove kljove - mogao je izbjeći udarac sjekire, ali nije! To je bio čin slobodne volje koji je ipak bio u skladu s karmičkim pravilima."

Nakon ovih riječi obojica smo na trenutak zašutjeli. Bilo bi nas neobično vidjeti, samo daje netko to mogao: jedan mudrac obučen u narančasto, sive duge kose ispletene u neodređenom obliku i obavijene platnom i jedan nejasan svjetlosni oblik nalik čovjeku kako sjede na kamenu i raspravljaju o sudbini. Doista, pomislio sam, što me je to dovelo na ovo mjesto, u ovo vrijeme? Slobodna volja ili sudbina? Prije nego što sam mogao glasno postaviti svoje pitanje, Parashara je iznenada rekao: "Postaješ svjetliji." "Molim?" upitao sam iznenađen, a zatim spustio pogled na svoje ruke. Doista sam bio svjetliji. Zapravo, gušći. Bilo je to kao da se uobičajeni proces nestajanja koji se događao kad bi mi pozornost popustila sada okrenuo u suprotnom smjeru. Upitno sam pogledao Parasharu. Međutim, on je samo odmahnuo rukom. "Ne brini", rekao je. "Mislim daje sve u redu." Morao sam prihvatiti njegove riječi kao istinite. Doista, osjećao sam se dobro. Nekako kao da sam na svojem mjestu. Misli su mi se brzo vratile na temu našeg razgovora. "Rekao si da proces u kojem purušakara stječe prevlast nad daivom započinje čitanjem natalne karte", nastavio sam. "Kako se zapravo odvija taj proces i može li se na njega djelovati u pozitivnom smislu?" "Jednom kada osoba zna kakvu joj sudbinu nose Grahe", odgovorio je Parashara, "ona može djelovati tako da tu sudbinu preobrazi." "Kakva je narav te djelatnosti?" upitao sam jer je Parashara izgledao kao da očekuje moja pitanja. "To mora biti djelatnost čiji se plodovi ostvaruju unatrag u vremenu", odgovorio je i ponovno me u potpunosti zbunio. Mislio sam da znam sve o odnosu djelatnosti ili karme i njenih posljedica na budućnost. Zakonitost je bila jednostavna: kako šiješ, tako ćeš i žeti. Dobra, ispravna djelatnost urodit će podrškom i uspjehom u budućnosti, mada taj uspjeh neće nužno biti izravno povezan s tom određenom djelatnošću. Drugim riječima, mogli ste sudjelovati u humanitarnoj akciji, a posljedica toga je bio uspjeh u poslu i financijska dobrobit. Pomalo neobično, ali tako je tvrdio zakon karme. Međutim, djelatnost čije se posljedice očituju unatrag u vremenu! To je bilo nečuveno i potpuno neshvatljivo. Mora da sam izgledao izgubljen jer se Parashara nasmijao i utješio me: "No, nije sve tako crno. Stari dobri zakon karme još uvijek vrijedi. Čak i vrijeme teče u istom smjeru kao i prije. Djelatnost koja plodove daje unatrag u vremenu naziva se jagja. Zapravo se radi o tome da djelujemo tako da poništimo rezultate prošlih djelatnosti prije nego što su se oni pojavili." "Može li se to uopće?" upitao sam još uvijek zbunjen. "Naravno", odgovorio je Parashara. "Ima mnogo vrsta takvih radnji, a sve se svode na to da se uskladimo, ili bih možda trebao reći - sprijateljimo s Grahama koje nam donose utjecaj daive i tako smanjuju našu slobodnu volju."

Sada sam već bio više na svojem terenu. Sviđao mi se izraz "sprijateljiti se s Grahama". Nekako sam uvijek osjećao da se ne radi samo o znakovima već o nečem živom, o nečem što možda i nije nešto, već netko. Osim toga, znao sam o čemu Parashara govori. Katkad je bilo dovoljno da osoba sazna za određenu opasnost (ili povoljnost) u svojoj natalnoj karti pa da uz oprez ili djelatnost koja vodi u željenom smjeru tu opasnost izbjegne odnosno povoljnost iskoristi. Međutim, to je bilo katkad, ali ne uvijek. U životu svakog čovjeka ima razdoblja kad je slobodna volja sužena, kad daiva ili sudbina prevladava. Tada se čini da nemamo izbora i da slijedimo neki zacrtani put bez obzira na to što znamo da nije ispravan. U nekim slučajevima radi se o bolestima ili nesrećama ili pak o trajnim poremećajima u odnosima. Čini se, dakle, da ima razdoblja kad ne možemo učiniti ništa osim podnijeti svoju sudbinu. Govori li Parashara sada da i za to ima lijeka? "Nesreće, bolesti i svi drugi problemi rezultat su naših djela iz prošlosti", nastavio je Parashara. "Ako je karmički dug toliko jak da slobodna volja nije dovoljna da ga prevlada, potrebno je prikloniti se jagjama da se karmički dug preobrazi. One djeluju tako da poništavaju utjecaj prošle karme prije njenog očitovanja i zato sam rekao da takva djela nose plodove unatrag u vremenu." "Kako provoditi jagje?" upitao sam već unaprijed razočaran da će ta povlastica vjerojatno pripasti malobrojnoj skupini učenih. Međutim, Parashara me ponovno iznenadio svojim odgovorom. "Vrlo jednostavno", rekao je. "Ima mnogo vrsta jagji. Zapravo, jedan od najvažnijih razloga zašto si ovdje je učenje o njima." Naravno da sam se pretvorio u uho. Ako postoje mogućnosti za takva djelovanja i ako su ona doista jednostavna, to znači da svaki čovjek može preobraziti svoj karmički dug, izbjeći opasnosti, povećati mogućnosti i općenito učiniti svoj život nemjerljivo kvalitetnijim u usporedbi s onim što bi bez takvog znanja bio. Ako je to doista moguće onda je đjotiš najvrednije što se čovječanstvu može ponuditi. Parashara je, međutim, nastavio: "Objasnit ću ti neka osnovna načela jagji. Prije svega, moraš znati da se karmički dug mora odraditi. Naše je da izaberemo oblik u kojem će to biti. Ponovno, prisjeti se Ganeša i njegove kljove!" Jasno, nema izbjegavanja - ako smo nešto uradili, posljedice moraju stići. Međutim, nije svejedno hoćemo li nastradati u nezgodi ili samo udariti nogom u stolac. Parashara je želio reći da možemo izabrati kako će se očitovati posljedice naše karme. Ako ne baš izabrati do u detalje, a onda barem znatno smanjiti mogućnost velikih problema. "Drugo", nastavio je Parashara, "bez obzira na narav postupka, a kao što ćeš vidjeti podučit ću te različitim, najvažnije je - srce. Čovjek koji provodi jagju mora to činiti s ljubavlju, ozbiljno i predano. Vidiš, vjerojatno je da ljudi tvojeg vremena različito od nas

gledaju na svijet. Zato im nije potrebno nametati naše običaje." U tom trenutku nisam bio siguran da sam u potpunosti razumio posljednju rečenicu. Tek mi je kasnije postalo jasno na što je Parashara mislio. Naime, tehnike koje mi je objasnio bile su zasnovane na razumijevanju vječnih načela đjotiša. Primjerice, problem sa zdravljem u natalnoj karti mogao je biti označen Guruom, planetom Jupiterom. Za đjotiš to znači da se moramo "sprijateljiti" s tom Grahom. Međutim, što to znači nekome tko ništa ne zna ni o nazivima Graha, a još manje o njihovom značenju? Važno je razumjeti načelo a ne nametati oblik. U praksi je to značilo upozoriti čovjeka na određeno razdoblje, a zatim odrediti točno određenu aktivnost koja prevedena na jezik đjotiša znači "sprijateljiti se s Grahom". Primjerice, u slučaju Gurua to bi moglo značiti pomagati djeci u razdoblju kad nam prijeti opasnost; u slučaju Šanija to bi značilo pomoći prosjacima ili siromašnima i tako za svaku Grahu. Najjednostavnije jagje upravo su takve: sasvim obični postupci koji su usmjereni prema određenoj vrsti ljudi, obuhvaćaju određenu vrstu djelatnosti i, što je najvažnije, provode se u određeno vrijeme. Parashara je nastavio objašnjavajući mi potanko sve vrste jagji. Podučio me primjeni dragog kamenja u iste svrhe, iako me upozorio da drago kamenje može imati i negativne posljedice ako nije pravilno odabrano. Isto tako je bilo i s bojama. Naime, svakoj Grahi pripada određena boja i određeni dragi kamen. Nošenje njihovih oznaka ne znači "sprijateljiti se s Grahom" već znači pojačati njeno djelovanje. Ako Graha prenosi lošu karmu i to će se povećati. Ovo upozorenje je bilo nužno jer je razlikovalo primjenu boja i dragog kamenja od drugih jagji. Jednostavno rečeno, ako pomažete djeci to će uvijek biti dobro za vas: u tome ne možete pogriješiti, čak i ako je đjotiši pogriješio glede vašeg Jupitera. Ali ako nosite Jupiterov kamen, a to je žuti safir, u slučaju pogreške đjotišija mogli biste pretrpjeti negativne posljedice. "Osim toga", detaljnije je objasnio Parashara, "drago kamenje i boje spadaju u pasivne oblike jagji. Mnogo je bolje i sigurnije provoditi one aktivne. Nije stvar u tome da se okitimo nekim ukrasom već da razumijemo ulogu svakog planeta. Sve Grahe su nam prijatelji. Zapravo, one jesu mi i ne žele naškoditi same sebi. Poznavati načela jagji znači znati kako dopustiti Grahama da svoju namjeru provode nesmetano." "Postoje li mentalne tehnike, poput meditacije, koje služe u tu svrhu?" upitao sam željan znanja o svim mogućnostima đjotiša. "Meditacija je sama po sebi dobra jagja", odgovorio je Parashara, "baš kao i molitva, hodočašće i svaka druga duhovna djelatnost. Međutim, imaš pravo, postoje tehnike koje su usmjerene izravno na rješavanje karmičkih problema. Te su tehnike zasnovane na zvukovima." Poznavao sam moć zvuka i nije me začudilo što on i ovdje igra veliku ulogu. Parashara je, međutim, nastavio: "Svakoj Grahi pripada

određeni zvuk. Zapravo, svaka graha jest određeni zvuk. Kad osoba izgovara taj zvuk, njeno tijelo i duh usklađuju se s Grahom kojoj zvuk pripada." Parashara je malo zastao, a zatim polako izgovorio zvukove koji pripadaju svakoj planeti. Slušao sam trudeći se da zapamtim, ali mi je Parashara rekao da to nije potrebno. "Kad se vratiš kući", rekao je, "svega ćeš se sjećati. Međutim, važno je znati da nije dovoljno samo ponavljati zvuk. Potrebno je da u cijelom procesu sudjeluju intelekt, srce i Jastvo." Nakon toga mi je detaljno objasnio kako se tehnika provodi. Bila je to jednostavna i lagana metoda. Iako je u početku zahtijevala određeno razdoblje prilagodbe, činilo mi se da s njenom primjenom u praksi ne bi trebalo biti problema. "Kako se zove ta tehnika?" upitao sam ga. "Nazovi je kako želiš", odgovorio je Parashara smijući se mojoj potrebi da stvari smjestim na točno određena mjesta. "To je tehnika koja preobražava karmički dug i stvara životnu ravnotežu. To je karmička rasajana.'' Kasnije sam naučio da izraz rasajana dolazi iz medicinskog dijela vedskog znanja - iz ajurvede - i da označava tvar koja pročišćava. Rasa je okus ili doživljaj svijeta, a "prijateljstvo" s Grahama sasvim sigurno znači ravnotežu rasa. Naziv tehnike nametnuo se sam. I tako je vrijeme brzo prolazilo na uzvisini iznad Parasharinog učilišta. Bio sam potpuno zaokupljen znanjem koje mi je Parashara nesebično davao. Sve je bilo tako jednostavno. Planeti i njihova značenja, ples koji plešu na nebu i u našim životima, sve mije tada i tamo bilo kristalno jasno. Iako je znanje ostalo, mnogo sam puta kasnije sa čežnjom pomislio na te trenutke. Žao mije što nisu mogli trajati dulje, ali beskrajno sam zahvalan na svakoj sekundi koja mi je, tko zna kakvom milošću, tada poklonjena. Sve je, međutim, završilo prilično brzo dovodeći moju fantastičnu pustolovinu do svojeg kraja. U jednom trenutku, govoreći još o vrijednosti namjere i osjećaja u tehnici koju mi je objasnio, Parashara je naglo zastao. U istom trenutku i ja sam osjetio neki čudan pomak u svojem zapažanju. Parasharin lik se malo zamaglio, a zatim se vratio na svoje mjesto. Nisam znao što se događa, ali se nisam ni zabrinuo jer je poremećaj trajao vrlo kratko. Međutim, Parashara je naglo ustao. "Nemamo više vremena", rekao je užurbano, "a moram ti objasniti još jednu metodu. Slušaj samo i nemoj ništa pitati." Zatim je uzeo grančicu i njome na crvenkastom tlu stazice nacrtao jedan neobičan lik. "Ovo je vječni oblik deveterostruke jantre. Izraz jantra odnosi se na brojke i njihove odnose koji pripadaju planetarna. Rad s tim brojevima je također jedan od načina na koji se preobražava karmički dug. Vidiš li kako se kreću obrisi ovoga lika?" Parashara je grančicom krenuo od početne točke gore i u sredini lika a zatim je povlačio dolje nalijevo, pa zatim gore nadesno ali do

polovice razdaljine između gornje i donje točke; zatim ravan potez prema dolje; dugi potez lijevo gore; ravan potez dolje opet do polovice razdaljine između gornje i donje točke; potez udesno gore i na kraju lijevo dolje ali u ravnini s početnom točkom. Ja sam zamišljeno gledao lik koji je Parashara nacrtao. Sada sam već osjećao da se nešto događa. Kao da nisam bio potpuno nazočan. Činilo mi se da se ponovno gubim, ali bilo je to nekako drukčije. U jednom trenutku, kao da sam ispred sebe vidio Ganeša, a ne Parasharu. Međutim, to je bilo samo na trenutak pa više nisam bio siguran da li mi se to samo učinilo. S druge strane, nešto se zasigurno događalo s mojim zapažanjem. Lik kojeg sam promatrao bio je samo nejasni obris na tlu iscrtan nepodesnim pomagalom - običnom grančicom. Međutim, meni se činilo kao da svijetli. Što sam ga dulje promatrao, to mi je bilo jasnije da se njegovim obrisima kreće neka energija; kao da su to cijevi u kojima je nekako zarobljeno svjetlo. Znajući da se nešto događa sa mnom, Parashara je brzo nastavljao: "Svakom planetu pripada određeni niz brojeva. Počni s jedinicom za Surju, Sunce, i završi s devetkom za Ketua, južni mjesečev čvor. Broj planeta postavi na ovo mjesto", pritom je grančicom pokazao na početnu točku gore u sredini, "a zatim poredaj brojeve po veličini slijedeći obrise deveterostruke jantre. Ovako." 6 7 2

1 5 9

8 3 4

Deveterostruka jantra za Surju (Sunce). Parashara je grančicom upisao brojeve po redu od jedinice do devetice na krajnje točke koje su spojene obrisima lika na tlu. "Ovo je jantra za Surju. Na isti način dobit ćeš jantre za ostale planete." Parashara me pustio da neko vrijeme promatram crtež. Sada sam već bio kao omamljen. Činilo mi se da ispred sebe vidim dvostruku sliku. Gledao sam jantru, ali sam vidio i rijeku. Preko Parashare je nesmetano tekla Sarasvati pobijajući jedan od osnovnih zakona svemira da dva predmeta ne mogu biti u isto vrijeme na istome mjestu. Međutim, i meni samom se činilo da sam na dva mjesta: na uzvisini iznad učilišta i na obali rijeke Sarasvati, tamo gdje sam dolazio i odlazio iz Parasharinog vremena. Nisam mogao ništa govoriti, ali Parashara je očito imao još nešto za reći: "Pogledaj nizove brojeva. Ako poredaš ovim redoslijedom i u ovom obliku devet brojeva počevši od bilo kojeg broja, oni će se posložiti tako da će zbroj tri broja u redu, koloni ili dijagonali uvijek biti jednak. Pogledaj, na Surjinoj jantri on iznosi petnaest." U tom trenutku nisam baš bio sposoban računati, ali kasnije sam provjerio Parasharine riječi. Doista, deveterostruka jantra bila je

čaroban lik! Geometrijska pravilnost koja je u sebi zarobila vječna načela đjotiša! Neobična svojstva jantre bila su mnogostruka. Primjerice, zbroj po redovima, kolonama i dijagonalama za Surju, Sunce, je bio petnaest, za Ćandru, Mjesec, osamnaest, za Mangala, Marsa, dvadeset i jedan, i tako dalje. Povećavši početni broj za jedan, dobio se zbroj uvećan za tri. Jedan i tri - brojevi koji su u sebi nosili snažnu simboliku. Jedan je označitelj jedinstva, cjeline, a tri predstavlja mnogostrukost ili očitovanje apsolutnog. Ritam kojim se jedan pretvara u tri vječni je ritam svemira. Lik deveterostruke jantre zarobio je taj ritam u svoje jednostavne geometrijske obrise. Međutim, o tome nisam mogao tada razmišljati. Parashara mi je čak stigao objasniti kako se u praksi rabe različite jantre, ali svega sam se sjetio tek kasnije, kod kuće, u svojem vremenu. Tada, promatrajući čarobni lik na tlu, brojevi i njihova značenja nisu mi bili važni. Važno je bilo jedino kretanje svjetlosti po obrisima jantre i neobično, neobično iskustvo dvostrukosti. Još i prije nego je zasjala svjetlost i konačno me spojila s mojom sudbinom, osjetio sam kako popušta velika i tvrda brana iza koje sam čuvao davno zaboravljena sjećanja. Kad su na kraju potekla poput divlje rijeke, nezaustavljiva i razorna na svojem putu, meni je već bilo potpuno svejedno. Nisu mi mogla naškoditi iz jednostavnog razloga: riječ meni nije značila više ništa. Sjedio sam ispod drveta na čistini pokraj rijeke Sarasvati i gledao ravno u Ganešove oči ispunjene vječnošću, ali to me nije odvratilo od pokušaja da, nekoliko kilometara dalje, Parashari kažem da se događa nešto nadasve čudno. Međutim, nisam to mogao učiniti. Štoviše, nisam mu čak mogao ni reći kome se to događa.

27 Sada, kada je sve završilo, vrlo je teško opisati što se zapravo dogodilo. Dijelovi sjećanja su nestali. Ne "mojeg" sjec'anja, onog koje pripada čovjeku s kraja dvadesetog stoljeća, već sjećanja koje je prikupio Maitreya u životu prije više od četiri tisuće godina. Znanja koja je imao postala su moja; barem je tako bilo u tim trenucima. Naime, kad je sve prestalo, znao sam da sam prilično toga izgubio; mnogo je toga sada nejasno i pojavljuje se iz magle u dijelovima, često potpuno nepovezano. Teško je govoriti o tome što se dogodilo, ali nekako se mora ispričati. U biti, došlo je do obostranog prisjećanja ili neke vrste razmjene iskustva. Postao sam svjestan Maitreyina života, a također je Maitreya na isti način postao svjestan mojeg. Kada sada razmišljam o tom iskustvu, nakon što sam ga proživio i ponovno postao "obična" jedinka, ne mogu a ne pridati veću važnost onom "ja" koji je preostao, u kojem sam sada. Svjestan sam kako je to

samo jedna točka gledišta, jedno od mogućih tumačenja stvarnosti, ali nemam drugog izbora već da o tome govorim na taj način. U trenutku kad je Parashara izgovorio svoju posljednju rečenicu 0 jantrama, a ja bio potpuno ponesen unutarnjim dinamizmom njihove energije, svjetlost se razlila cijelim svemirom. Došla je iznutra. Bila je poput oštrog noža koji je rasparao tamnu zavjesu. Rastegla me preko drveća i kroz njih, ali naglo, poput eksplozije. Bio sam odnesen u smjeru čistine na obali rijeke. Ali, bilo je tu još nešto: osjetio sam kretanje u suprotnom smjeru - kao da se istodobno krećem iz smjera obale do mojeg svjetlosnog tijela na uzvisini iznad Parasharinog učilišta. Bila je to neka vrsta "razmjene", ali se odigrala u kratkom trenutku svjetlosnog udara. Doista je teško opisati stanje u kojem sam se našao. Bilo je vrlo zbunjujuće jer je nestalo uobičajenog oslonca na kojem sam gradio osjećaj postojanja. Sve, baš sve što se događalo dotad u meni i oko mene, bilo je čvrsto utvrđeno u iskustvu ega. "Ja" i "moje" bilo je pridodano svakoj misli, svakom osjetilnom doživljaju ili pak, osjećaju. U uobičajenim okolnostima to nije nešto o čemu se razmišlja. Teško je uopće zamisliti kako bi izgledao naš doživljaj stvarnosti da ego oslonca nema. Ali, eto, u tim trenucima "moje" je postojanje bilo upravo takvo. Možda to iskustvo mogu razumjeti oni koji češće doživljavaju trenutke duboke meditacije kad se mentalna aktivnost utiša i kad ostane samo čista, jednostavna svjesnost. To je doživljaj čistog bivanja koji nije ograničen nametanjem nikakvih granica. Katkad se dogodilo da to iskustvo ostane sa mnom i nakon meditacije, pa sam ono što se događalo oko mene i u meni primao više kao neuključeni promatrač. Međutim, čak i u tim, vrlo ugodnim trenucima, promatrao sam ono što se događa jednoj osobi, jednom egu, onom kojeg sam smatrao svojim. Sada je, međutim, to bilo drukčije. Odjednom sam (jesam li to bio "ja"?) promatrao dva ega: onaj na koji sam se dosad oslanjao, ali i onaj koji je, izgleda, pripadao Maitreyi. Sve je bilo podvostručeno. Mogao sam osjetiti tlo na kojem sam sjedio i tvrdu, ali ipak ugodnu koru drveta na kojeg sam bio naslonjen. Istodobno, osjećao sam i prozračnu lakoću svjetlosnog tijela koje je lebdjelo poput pamučne niti iznad Parasharinog kamena. Vidio sam Ganeša kako sjedi ispred mene pozorno me promatrajući, ali je to istodobno činio i Parashara. Ali, najveća promjena dogodila se u sjećanju. Odjednom moje uspomene na život koji sam proveo na kraju dvadesetog stoljeća nisu bile usamljene. Sjećao sam se i nečeg drugog. Jednog drukčijeg života koji se odigrao upravo tu, na obalama rijeke Sarasvati. Iz magle prošlosti izronila su lica koja su mi bila draga, a na koja sam sas vim zaboravio. Bio sam zbunjen snagom osjec'aja koji su se javili uz te slike. Međutim, najviše je zbunjivalo upravo to što sam bio svjestan da se isto događa onom drugom "ja", onom koji je pripadao Maitreyi. 1 on se "prisjetio" nepoznatih slika koje su, za njega, dolazile iz

nepoznatog svijeta, a opet su mu pripadale baš kao i vlastite uspomene. Prilagodba na to stanje potrajala je neko vrijeme i nije bila nimalo laka. Trebalo je odviknuti se od poistovjećivanja s jednim sklopom sjećanja jer drugi je bio jednako vrijedan, a oba su bila samo inačice, izrazi nečeg mnogo dubljeg nego što je moguće opisati riječju "ja". U trenucima kad ovo pišem ne mogu biti siguran što je Maitreya naučio iz mojih sjećanja, ali tada sam to znao. Jer, njegovo učenje o meni nije bilo ništa manje "moje" od mojeg učenja o njemu. Primao je moja znanja i doživljaje čudeći se osjetilnim utiscima koja su u njegovom svijetu izgledala poput čarolije. Znam da mnogo toga nije razumio; znam to jer sam nerazumijevanje proživljavao zajedno s njim. Znam također daje mnogo bolje od mene podnio "razmjenu" osjećaja i prisjećanje na ljude s kojima sam dijelio život. Maitreya je bio otvoren i jednostavan. Njegovo je srce bilo čisto i nije poznavalo emocionalne zavrzlame koje je sa sobom nosilo dvadeseto stoljeće. Voljeti nekoga - to je Maitreyi bilo prirodno stanje. Za ljubav nisu bili potrebni uvjeti. Zgrčio se (ja sam se zgrčio!) prilikom spoznaje o složenim zahtjevima koje su ljudi dvadesetog stoljeća postavljali ispred sebe da bi mogli "voljeti" nekoga. S druge strane, ja sam imao poteškoće kad sam se suočio s ljubavlju prema Bhaskaru, Maitreyinom ocu, a potpunu zbunjenost izazvale su dvije Maitreyine majke, Utapati i Tarapati. Nisam znao što bih s tim osjećajima. Nisam znao ni kako je moguće da oni postoje. Sada se prisjećam kako sam, odbijajući priznati mogućnost takve ljubavi, istodobno osjećao Maitreyinu nevjericu zbog toga. Bili smo različiti ljudi, Maitreya i ja. A način na koji smo voljeli i kako smo se odnosili prema ljubavi razlikovao nas je najviše od svega. U mojem svijetu ljubav je bila skrivena iza debelih zidova; gotovo je bila sramota pokazati je. Maitreyi je bilo jednostavno reći "volim te" i nije se morao plašiti da će ga netko pogrešno shvatiti. U mojem vremenu ljubav je bila jako selektivna i nije se mogla samo tako dijeliti. Ako si volio jednu zemlju, nisi mogao voljeti i drugu; ako si volio jednog čovjeka, nisi mogao voljeti i drugog. Za Maitreyu, ljubav je bila bezgranična: koliko god sije dijelio i davao, nje je još uvijek bilo dovoljno za svakoga. Naši su stavovi prema običnim životnim istinama bili različiti. I za mene i za njega postojali su neki aksiomi, zakoni u čiju vjerodostojnost se ne sumnja. Međutim, sada, kad smo podijelili iskustvo, postalo je jasno da ti zakoni nipošto nisu apsolutni. Bili su to zakoni ljudskoga društva: ljudi su odlučili živjeti na takav način, ali to ne znači da je taj način jedino ispravan. U trenucima kad sam proživljavao Maitreyina sjećanja istodobno svjestan da on proživljava moja, postalo mi je jasno zašto je Parashara govorio o potrebi održanja raznolikosti u načinu življenja različitih civilizacija. Ni jedan način nije "najbolji". Postoje samo načini koji

odgovaraju različitim ljudima i različitim vremenima. U početku prilično nalik divljim vodama koje u kovitlacu padaju preko stijena, naša je "razmjena" vremenom postala mirnija. Najneobičniji je bio doživljaj dvostrukog ega, a stavovi i osjećaji bili su zbunjujući. Međutim, na kraju smo ipak došli do onog što nam je zajedničko. I Maitreya i ja voljeli smo učiti. Zato je spoznaja o znanju i iskustvu kojeg smo skupili tijekom svojih života bila puna neke živahne radosti. Maitreya je gutao moje znanje o materijalnom svemiru i tehnologiji, a ja sam istim žarom primao obavijesti o vještinama i tehnikama koje je on naučio. Sada mi se čini da su u cijeloj mojoj pustolovini upravo ti trenuci bili najvažniji. Mnogo od toga sam zaboravio; gotovo je nemoguće zamisliti kako to izgleda kad u jednom kratkom vremenskom razdoblju primite ne samo obavijesti o nekom čovjeku, već i njegovo iskustvo. Međutim, sretan sam što mogu reći da se polako, u dijelovima, toga prisjećam. Nadam se da ću se, s vremenom, prisjetiti svega. Naše bi "sjedinjenje" završilo prilično mirno da nas Ganeš nije gurnuo još dublje unutra i potaknuo cijeli niz sličnih iskustava. U ovom trenutku moram priznati da potpuno gubim sposobnost da riječima iskažem tijek događanja. Već je dovoljno teško opisivati kako izgleda stanje u kojem ste svjesni dvostrukog ega, sjećanja i svega što s tim ide. Opisujući takvo stanje između mene i Maitreye, odustao sam od imenovanja Maitreye u prvom licu, mada je to bilo upravo tako: ja sam bio Maitreya, i Maitreya je bio ja! Ne bi bilo moguće svemu tome dodati još jednog sudionika. Ali, ostajući vjeran sebi i svojoj ulozi, Ganeš je učinio upravo to. Štoviše, nije dodao jednog već mnogo, mnogo njih! Upravo ću zato, u nemogućnosti boljeg načina opisivanja događaja, sada pokušati s množinom. Sjedili smo mirno (Bože, kako da mislim o tome? Kako da opisujem to nevjerojatno stanje?) na obali rijeke i iznad Parasharinog učilišta. "Razmjena" je završena i bili smo potpuno mirni. Tada je Ganeš posegnuo rukom prema našem čelu i dodirnuo ga. "Dublje", rekao je. "Ima još puteva; mnoštvo puteva i mnoštvo raskršća." Isprva se nije dogodilo ništa. Čekali smo, a onda se u dubini naše svjesnosti, ispod mjesta gdje se od postojanja odvajao moj i Maitreyin ego, pojavio još jedan izdanak. Promatrali smo kako raste i kako postaje sve otvoreniji i širi. Uz proces njegovog povećanja, moja i Maitreyina sjećanja postala su također veća. I baš kao i u slučaju s Maitreyom, samo sada složenije zbog trostrukosti iskustva, cijeli se proces ponovio. Pojavilo se najprije jedno ime - Salivahana - a onda i cijeli život kojeg sam opet smatrao "svojim". Nisam u stanju opisivati doživljaje koji su uslijedili jer je nakon treće svjesnosti pridružene "meni" ili "nama", slijedila četvrta, peta, šesta, sedma i još mnogo njih. Bila je to čitava lepeza života koji su, barem u odnosu na moje vrijeme, već bili proživljeni, ali i nekih koji će tek

doći. Svaki put je bilo potrebno proći kroz prilagodbu, ali ona je u sljedećim slučajevima postajala sve jednostavnija i brža. Ganeš nije više morao intervenirati i naše je "spajanje" ubrzo ipak završilo. Sada smo "svi" sjedili mirno osluškujući tihe valove sjećanja koji su povezali mnoga vremena, mnoge ljude i mnoge sudbine. Međutim, u svim tim životima, baš kao i u mojem, jedna je tema uvijek bila prisutna: svi smo mi istraživali zakone koji upravljaju evolucijom ljudi i živoga svijeta. Đjotiš je, u ovom ili onom obliku bio također prisutan. Isto tako, razmjena sjećanja bila je središnja tema naših života. Sada razmišljam drukčije, ali u tom trenutku sam mislio u prvom licu: znao sam da ću kad se vratim u vrijeme iz kojeg dolazim (bez obzira na to koje je to vrijeme bilo) na neki način povratiti sva ta sjećanja, a s njima i golemo znanje sakupljeno u mnogim životima. I tada mi je, kao i svima nama, postalo jasno koliko je važan ovaj trenutak. Ovo mjesto na obali rijeke Sarasvati pojavljivat će se u našim snovima i vizijama još nakon mnogih tisućljeća i vodit će nas u ispunjenju naše misije. Ovo je bio naš zajednički početak, naš zajednički dogovor. Taje spoznaja bila tako jasna da joj nije trebalo nikakve potvrde. Onaj dio nas koji je bio Maitreya - svi mi koji smo bili Maitreya - još je uvijek osjećao pritisak odgovornosti, a također i strah. Ovo je bilo naše vrijeme, naša rijeka i ljudi s kojima smo rasli i koje smo voljeli, baš kao što su oni voljeli nas. Ovo je bilo vrijeme koje mora umrijeti, a rijeka koja ga hrani pretvorit će se u mit i legendu. Tim više, pomislili smo svi mi koji smo bili Maitreya, ako tako mora biti, neka bude. Ali u našim je rukama moć da sudbinu preokrenemo u smjeru kojeg smo izabrali. Ganeš je jednom žrtvovao kljovu da bi ispunio svoj zadatak istodobno održavajući red u svemiru. Slijedit ćemo njegov primjer. Tako smo zajedno odlučili mi koji smo Maitreya i koji smo, unatoč našem znanju i iskustvu, u ovom trenutku ispunjeni običnim ljudskim strahom, ljubavlju i čežnjom. Ipak, kad je Ganeš odlučio daje došlo vrijeme i postavio svoje pitanje, u nama nije bilo ni trunke sumnje; nismo oklijevali ni djelić sekunde. "Da. Povedi me. Pristajem", rekli smo i spustili glavu prema grudima. Ganešove oči ispunile su se suzama ljubavi, a ponesena istim valom milosti njegova se kobra polako, kao da promišlja svaki vijugavi pokret svojega tijela, izvila iznad njegove glave. Za trenutak je izgledalo kao da oklijeva, a onda se prisjetila svoje prave naravi. S dugim siktajem izvila se prijeteći unatrag, konačno slobodna da ispuni svoju sudbinu. Kad je Ganeš napustio čistinu na obali i povukao se u svoje boravište u svjetovima koji su iznad moći poimanja smrtnih ljudi, podno drveta vladala je tišina. Sve je bilo mirno osim što je Sarasvati i dalje pjevala svoju jedva čujnu pjesmu noseći svoje vode daleko prema zapadu.

Epilog

28 Volio bih živjeti pokraj rijeke. Mislim daje to zato jer me svaka, baš svaka na čijim se obalama nađem, podsjeća na majku svih rijeka, na izgubljenu i zaboravljenu Sarasvati. Kad mi vrijeme i okolnosti dopuste, volim istraživati obale malih rječica napučene bazgovim žbunjem. Uvijek hodam uzvodno prateći jedva prohodne stazice koje se gube u travi i lišću. Tada me obično preplave sjećanja i neka čudna čežnja: kao da se nadam da ću, kad odmaknem granje ovog ili onog žbuna, iznenada ugledati čistinu s drvetom na njenom kraju. A možda će na jednoj takvoj čistini, u travi ispod drveta sjediti neobično zdepasto biće s glavom slona, jednom slomljenom kljovom, kobrom oko pojasa i malim glodavcem u ruci. Ganeša nisam vidio od trenutka kad smo Maitreya, svi ostali i ja, odlučili krenuti na put kojim sada kročim. Nedostaje mi. Njegov je crtež još uvijek na mojem stolu, ali njega više nema. U trenucima sumnji ili umora, dobro bi mi došla neka od njegovih šala. Gdje je sada? Vjerojatno zauzet stvaranjem još jedne legende ili priče. Neka. Znam da ćemo se ponovno sresti. Često u sjećanju obnavljam posljednje trenutke svoje pustolovine. To mi vraća snagu i uklanja sumnju kad se ona unatoč svemu, ponovno javi. Ne krivim se zbog toga. Na mojem mjestu netko drugi bi odavno posumnjao, ne samo u događaje, već i u sebe samoga. Za sada se, međutim, dobro držim. Štoviše, početne zbunjenosti je nestalo a dijelovi zagonetke zvane Maitreya polako pronalaze svoje mjesto u mojem životu. Događaj na obali završio je ponovnim svjetlosnim udarom koji me ovaj put vratio natrag do Parashare. Ne sjećam se da li je on išta govorio. Bio sam previše ošamućen prijašnjim iskustvom i trebalo mi je vremena da se ponovno naviknem na "ja" i "moje". Povratak u jedan ego i sve što mu pripada predstavljao je užasno bolno sužavanje perspektive. U jednom kratkom razdoblju, kad sam dijelio sjećanja mnogih ljudi, promatrao sam stvarnost širokokutnom lećom, a sada sam, okružen neprozirnom tamom, bio prisiljen tražiti slomljene dijelove te iste stvarnosti vireći kroz sitan prorez, ne veći od milimetra. Ne sjećam se ničeg što se događalo sljedećih nekoliko sati. Znam samo daje Parashara nakon nekog vremena sjeo i zatvorio oči, ali tek kad se uvjerio da sam, iako šutljiv i potpuno zbunjen, ipak dobro. Ja sam pak dopustio da se moje svjetlosno tijelo malo odvoji od tla i tako sam se, lebdeći, odmarao. Čekao sam, mada nisam bio siguran ni koga ni zašto. Pretpostavljao sam da će me Parashara uputiti što dalje da radim ili da će se od nekuda pojaviti Ganeš. Nije se dogodilo nijedno ni drugo. Umjesto toga, u jednom smo trenutku

začuli glasove koji su dolazili ispod nas s prostora pred učilištem. Glasova je bilo više i bili su neobično uznemireni i bučni. Obično se k Parashari nije dolazilo na taj način. Nešto se dogodilo. Parashara je duboko uzdahnuo i otvorio oči. Nije pogledao u mene. Samo je sjedio i čekao. Ubrzo smo začuli kako se netko žurno uspinje stazicom. Na uzvisinu je banuo zadihani čovjek, jedan od učenika koji su bili nazočni sastancima. Zastao je boreći se za zrak i rekao: "Guruđi, dogodila se nesreća." Parashara je polako ustao. Lice mu je bilo potpuno mirno. Okrenuo je svoje duboke oči k čovjeku koji je donosio loše vijesti, ali nije ništa pitao. Čovjek je ipak nastavio: "Vidura je pronašao Maitreyu pokraj rijeke, ali bilo je već kasno. Izgleda da ga je ugrizla zmija." Čovjek je pognuo glavu, shrvan tugom. Parashara je, međutim, samo kimnuo i polako krenuo stazicom prema dolje. Kad su njih dvojica nestali iza zavjese od granja, ja samjoš uvijek ostao lebdjeti na istome mjestu. Nisam znao što da radim, ali sam osjećao da nije potrebno više pratiti Parasharu. Naš je susret ispunio svoju svrhu i tu nam se putevi rastaju. Još sam neko vrijeme proveo oporavljajući se od svega, a zatim sam već s nestrpljenjem očekivao Ganeša. Trebalo se vratiti kući, u svoje vrijeme. Kako se Ganeš nije pojavljivao, odlučio sam samostalno otići do rijeke. "Zumirao" sam se na čistinu. Ispod drveta još je bilo tragova ljudi, ali svi su već bili otišli. Stajao sam tamo sam, nesiguran u ono što ću učiniti kad sam začuo tihi glas: "Kreni. Još uvijek sam s tobom." Nisam siguran da li je to bio Ganeš ili ne, ali sam znao na što glas misli. Skočio sam u rijeku i kroz procijep u svjetlosti vratio se u svoje materijalno tijelo. Izgubio sam svako sjećanje na boravak u svojem vremenu koji je trajao vrlo kratko. Pretpostavljam da sam odmah zaspao i probudio se nakon petnaestak sati sna. Nakon buđenja nisam oklijevao ni trenutka. Sjeo sam u meditaciju potpuno odlučan da još jednom posjetim Parasharino vrijeme. Uspio sam u tome, mada Ganeša nije bilo. Odnosno, nije ga bilo u vidljivom obliku ali sam zato cijelo vrijeme osjećao njegovu nazočnost. "Prijelaz" je prošao glatko, iako je otpor bio znatno veći nego prije. Znao sam da sam dobio "bonus" i odlučio sam ga iskoristiti. Bilo mi je drago zbog toga. Ipak sam imao priliku oprostiti se s Parasharom. Moj posljednji posjet bio je kratak: samo nekoliko minuta provedenih s velikim učiteljem. Stajali smo nedaleko obale i promatrali ostatke pogrebne lomače. Maitreyino tijelo već je bilo spaljeno i predano rijeci. Bio je to tihi trenutak dvostrukog oproštaja kojeg nije bilo moguće prekidati nikakvim riječima. Ispratili su me zvuči Gajatri mantre, vječnog pozdrava Suncu, koji su doprli do nas odnekud iz daljine. "Dobar znak", rekao je Parashara. "Imamo podršku Sunca". I doista: Tut Savitur vareniam bhargo devasja dhimahi dhijo jo nahpraćodajat - bile su to posljednje riječi koje sam ponio iz njegovog svijeta davno nestalog u hodnicima vremena. "Neka nam

božansko Sunce, izvor života i svjetlosti", pjevao je nepoznati glas, "podari inteligenciju i snagu da budemo vrijedni njegova dara." A zatim mi je Parashara rekao neka se vratim na početak. Znao sam daje sve završilo i otišao sam iz njegovog svijeta praćen blagoslovom upućenom Suncu. Prošli su mnogi mjeseci nakon konačnog povratka prije nego sam smogao hrabrosti da ono što sam doživio podijelim s nekim. Parasharino učenje, kao i sjećanja koja sam podijelio s Maitreyom, bila su izvor stalnog nadahnuća. Zapravo, još su uvijek, jer se vraćaju u dijelovima. Još uvijek imam osjećaj da sam zaboravio mnogo toga i da će jedino protok vremena otkriti sve tajne koje su mi povjerene na tako neobičan način. Pomirio sam se s doživljenim i mislim da razumijem razloge zbog kojih su se događaji zbili baš na takav način. Ipak, neka su pitanja i dalje ostala bez odgovora. Primjerice, u trenutku "stapanja" na obali rijeke Sarasvati odnos između Maitreye i mene, a onda i svih drugih koji su se pojavili tijekom toga, bio mije potpuno jasan. Sada, međutim, to nije tako. Znam da će mnogi misliti o tome kao o utjelovljenju iste duše, ali nekako osjećam da to nije u potpunosti ispravno. Ja nisam živio Maitreyin život! To je bilo kristalno jasno čak i tada kad su nam se sjećanja izmiješala. Osim toga, Ganeš nam nije bez razloga ispričao priču o Šukri i njegovoj ulozi u održavanju svemira, a koja je očigledno povezana s našim životima. Ipak, bez obzira na to, kako je onda moguće da katkad sanjam snove koji su mogli nastali samo kao posljedica jednog drugog načina življenja: onog koji je mogao pripadati samo Maitreyi? Kako je moguće da mi se sjećanja na Maitreyino iskustvo javljaju u prvom licu i da imam dojam kao da su se dogodila meni? Možda se samo radi o povratku na stari, dobro isprobani ego sustav koji želi posjedovati sve, pa čak i sjećanja? Osim toga, kakva su to sjećanja ako ih ne posjedujem, ako nisu "moja"? Isprva sam o tome mnogo razmišljao, ali s vremenom sam odustao. Mislim da odgovor neću pronaći tako dugo dok ponovno ne budem mogao doživjeti ego u raznim inačicama i oblicima, baš poput različitih zvukova, mirisa ili osjećaja. Do tog trenutka, Maitreya će za mene uvijek ostati Maitreya. Tako mi se više dopada, tako ga mogu više voljeti i poštovati. Imajoš toga za što bih volio dobiti objašnjenje. Primjerice, Šukra i njegova prava uloga u svemu što se dogodilo. Također, neke od Maitreyinih doživljaja nikako nisam mogao razumjeti: njegov neizmjerni osjećaj zaštićenosti i žive ljubavi koja ga je potpuno prožimala. Koga je to Maitreya tako strasno volio? Iako sam slutio odgovor, pravog "sjećanja" nije bilo. Nadam se da će se s vremenom i ono vratiti. Jedno od bitnih pitanja o kojem sam razmišljao je razlog zbog kojeg se Maitreyin život odigrao baš u tom vremenu. Naime, u našem

je dijeljenju sjećanja sudjelovalo mnoštvo isprepletenih života razbacanih po raznim razdobljima. Zašto je središnji život smješten u baš to određeno razdoblje? Osjećaj mije govorio da mora postojati dublji razlog kojeg je moguće objasniti preko đjotiša. Međutim, Parashara mi više nije bio dostupan pa sam, prepušten sam sebi, učinio što sam mogao. Evo zaključka do kojeg sam došao i za kojeg osjećam daje blizak načinu na koji bi razmišljao Parashara. Kad smo razgovarali o svjetskim razdobljima on je uvijek spominjao Nakšatre ili sazviježđa. Dakle, Kritika Nakšatra, a to je bilo vrijeme u kojem je Parashara živio, mora u sebi sadržavati barem neke od razloga zbog kojih se sve to odigralo baš tada. Razveselilo me kad sam shvatio da Kritikom upravlja Sunce. Sunce je početak, izvor svega. Parashara je spomenuo blagoslov Sunca kad smo se rastajali. To, naravno, nije bilo slučajno. Osnovni poticaj koji daje Kritika označen je rađasom, jednim od triju načela koje predstavlja aktivnost, a smatra se da Agni, božanstvo vatre, daje smjer njenom kretanju. Njen simbol je kirurški nož ili zakrivljeno sječivo. Astronomski, Kritika predstavlja sazviježđe Plejada, a legende kažu daje sedma, nevidljiva zvijezda iz tog sazviježđa vjenčana s Dhurvom, zvijezdom sjevernjačom. Što sve to znači glede važnosti Maitreyina života? Oh, kako bih želio da to pitanje mogu postaviti Parashari! On bi zasigurno pronašao zanimljiv odgovor. Ali, eto mojeg pokušaja: Sunce predstavlja Jastvo ili Atman, ono što je najdublje u nama: ljudsku dušu. Vanjski događaji ne utječu na nju, ali ih ona neprestance pokreće. Rađaš predstavlja akciju, a simbol vatre preobrazbu. Iz toga je jasno da pod utjecajem Kritika Nakšatre dolazi do radikalnih promjena u životu koje su potaknute impulsom koji dolazi iz dubine duše. Kritika u čovjeku gradi i budi božanske značajke. Povezanost sa zvijezdom sjevernjačom naglašava važnost središnjeg, ali nevidljivog načela iz kojeg nastaju prirodni zakoni. Simbolika je sadržana u činjenici da se cijela Zemlja okreće oko svoje osi koja je usmjerena prema zvijezdi sjevernjači. I na kraju njezin simbol - zakrivljeni nož - ukazuje ponovno na drastične promjene. Nož može biti oružje, ali i nezamjenjiva pomoć u rukama iskusnog liječnika. Tijek događaja, a posebice Maitreyin odlazak, a što se toga tiče i nestanak rijeke Sarasvati, nekako su me podsjećali na oštrinu kirurškog zahvata. Nisam siguran jesu li moja objašnjenja potpuno ispravna, ali mislim da nisam mnogo pogriješio. Kad se jednom budem ponovno susreo s Parasharom, siguran sam da ćemo imati vremena detaljno raspraviti taj problem. U međuvremenu, pokušavam nastaviti započetu misiju. Ne bih ni mogao, ni želio drukčije. Đjotiš i znanje koje ide uz njega previše su vrijedni a da bi ostali zakopani ispod ruševina samo jednog svjetskog razdoblja. Isto tako, ne bi bilo u redu da ostanu skriveni u uspomenama samo jednog čovjeka ili male skupine njih. Maitreya

to ne bi želio, u to sam siguran, a Šukrin zavjet u meni previše je snažan da bih od njega mogao odustati. U mojem sjećanju nisu ostali samo ljudi. Osjećam toplinu i za veliku rijeku na čijim su obalama živjeli mnogi mudraci. Sarasvati je bila njihovo nadahnuće. Iako je više nema na ovom planetu, ona i dalje teče nekim drugim svijetom. Na njenim se obalama skupljaju duše svih koji su željni znanja. Nestala s vidika smrtnih očiju velika majka Sarasvati i dalje nosi svoje duhovne vode predajući ih na kraju dubokom, neizmjernom i vječnom oceanu blaženstva. Povremeno je jasno čujem: šum njenih sporih valova nalik je tihoj pjesmi u predvečerje. Možda će doći vrijeme kad ću ponovno roniti njenim vodama načinjenim od svjetla. Moje uspomene vremenom se mijenjaju. Tu i tamo prisjetim se novih detalja. Pojavljuju se u mojem umu poput školjki koje za sobom u pijesku ostavljaju morski valovi. I sa svakom školjkom tu je i novi biser koji mijenja, pa makar i za nijansu, sjaj škrinje s blagom koju sam "ponio" sa sobom iz Parasharinog vremena. Međutim, postoji nešto što se, izgleda, neće promijeniti. Nikako ne mogu zaboraviti onoga tko me poveo na moje neobično putovanje. Svaki put kad zatvorim oči, kao da se nadam da ću vidjeti Ganeša kako mi se vragoljasto smije. Svaki put kad pogledam na njegov crtež, kao da napola očekujem da će mi namignuti i nekako iskočiti iz njega. A što je najgore, kad god izlazim iz meditacije, činim to previše polako, najprije otvarajući samo jedno oko, trepavicama zatvarajući uski prolaz između kapaka. Moja soba na taj način izgleda kao u magli. To mi se sviđa jer je tako lakše zamisliti malog Ganešovog kurira koji stoji ispred mene i njuška zrak u mojem smjeru. Eto, čak bih pristao i na štakora, samo da ga mogu ponovno vidjeti! Jedino što mije ostavio u nasljedstvo su šale i nepopravljiva neozbiljnost. Zarazio me time, ali ja se ne bunim. Štoviše, pokušavam mu u tome biti sličan, ne bih li ga na taj način privukao. Međutim, njega nema. Nestao je u duhovnom svijetu legendi i simbola, u onom istom svijetu iz kojeg je i došao. Ipak, negdje u sebi znam da ćemo se ponovno sresti, Ganeš i ja. Možda će jednoga dana doći, iznenada i nenajavljen, i povesti me na još jedno putovanje u nepoznato. A možda ćemo se vidjeti tek kad i meni dođe vrijeme da krenem putem kojim je, nekada davno, krenuo Maitreya.

KRAJ