Adrian Predrag Kezele - Ganešove priče 2 - Ganeš glavom i surlom.pdf

A. P. Kezele

Ganešove priče 2 - Ganeš, glavom i surlom Prolog To sam ja, Ganeš! Udarac surlom u glavu Pitajte ga, pitajte ga! Kako u svemiru, tako i u pričama Moj brat energija (ciklus o Skandi) Skanda i Ganeš Bogovi i ljudi Gotovo nepobjedivi Taraka Demoni i božanska djeca Jedno dijete i dvanaest roditelja Četiri elementa i šest preobrazbi Sjeme na dlanu Željna i Učena Skanda oko svijeta - još jednom Povjerenje ljubavnika i težina riječi Đoti i Parvana Rođenje svjetla i jahanje na egu Tako mlađ, a već sasvim... Ganeš (priče iz djetinjstva, mladosti... a i nešto kasnije) Put u Somnath (maridangam i tabla) Bubnjar Ganeš Agastja i Kaveri Obilje iz srca Šivin penis Vrti, vrti Ne pišaj kad nosiš svjetlo Svjetlosne iskre u kamenu Lažni Ganeš Napredne instrukcije za razlikovanje Čintamani - blagoslov ili prokletstvo Opasni "predmet" želja Santoši Najmlađa boginja

Tijeto učitelja (ciklus o Matsjendri) Vatreni oltar Svaki pravi učitelj mora pasti Matsjendra Lijeva strana stvarnosti Gorakh Potraga za učenikom Carstvo čula Moć tijela i svjesni zaborav Dvije lubanje iz prošlih života Jednom guru, uvijek guru Priče nikad ne prestaju! Nebeske lozinke Zagonetke za kraj

Prlolog Prošlo je više od petnaest godina otkako se prvi put pojavio u mojemu životu. Od toga trenutka nadalje postao je moj najbolji prijatelj. Jedino u njegovoj nazočnosti mogu biti potpuno otvoren, potpuno... svoj. Bez njega hodam pustim poljanama i dišem rijedak zrak. Nalazim se na prilično usamljenom mjestu koje malo tko uopće može razumjeti. Ipak, nisam nesretan, pa čak ni nezadovoljan. Ako sam bilo što preuzeo od njega, onda je to oko i uho za zabavnu stranu života. U svemu, baš svemu što dođe na moj put, vidim skrivenu igru prožetu radosnim smijehom. To ne znači da sam naivan (iako se sam sebi ponekad takvim činim); nisam ni bezosjećajan za patnju drugih, niti ne zanemarujem svoju. Također, nisam nezainteresiran za promjenu jer upravo u njoj vidim smjer prema kojem pokazuje taj skriveni smijeh, nečujna radost koja vrije ispod površine života. Pripisati sve to samo njemu bilo bi pogrješno - na takvu bi izjavu on prvi odmahnuo rukom, a oči bi mu se nezadovoljno suzile. Umjesto toga reći ću da zbog njega i njegove nazočnosti u svom životu osjećam sigurnost i postojanost kakvu je teško opisati. Zbog njega i zahvaljujući njemu, moje se misli uvijaju oko istine i tako jasno iscrtavaju ono što bi inače bilo neuhvatljivo. Iz istog razloga moje srce divlje kuca slijedeći ritam njegovog mridangama. A kad se on raspadne i razlomi, kad ga tišina podijeli i rascijepa,

sve što mi preostaje jest njegova tabla i njegova pjesma koja podsjeća na zveckanja zvončića i grmljavinu tamnih oblaka. Znam daje moj život obilježen njegovim znakom, čak i kad to ne bi bilo jasno rečeno. Malo-pomalo, taj je znak postao dijelom mene, utisnut čak i dublje od onog što me određuje. To me izokrenulo, preoblikovalo, učinilo nemogućim. Kako inače objasniti činjenicu da moje postojanje počiva na nečemu što tek moram spoznati? Nije li sve to skupa nalik na onu prispodobu o podizanju samog sebe od tla povlačenjem za vezice na cipelama? Nju ponekad koriste znanstvenici da bi objasnili kako je nešto nastalo iz ničega; kako je svemir nastao iz...Naravno, oni ne žive to što govore - samo izražavaju slutnje proizašle iz neiskušane apstrakcije. A meni se ponekad čini - sve više i više kako vrijeme prolazi - da živim u svijetu u kojem su upravo te slutnje postale stvarnost. Ono što je prethodilo nalazi se u budućnosti, a ono što slijedi samo je sjećanje. Da l i je on "kriv" za to? On i njegovi paradoksi, izvjesnost zakrivljenja stvarnosti i vremena u njegovoj nazočnosti? Možda nije kriv, ali je suodgovoran! Možda bi ta struja potekla mojim žilama i bez njega, napajajući sve što jesam sokovima neke druge loke, nekog skrivenog svijeta iz snova koji se pretaču u stvarnost. Možda bi tako i bilo, ali dogodilo se drukčije. Sjećanje - ono što slijedi - ukazuje na njega i njegovo pojavljivanje u mojemu životu. Tada i tako, na točno određeni način, iz nevidljivog tkanja ništavila izronila je točka preokreta. U njezinom jarkom svjetlu izgorjelo je moje meso; rastopilo se i isteklo s mojih kostiju poput crne smole. A zatim su i same kosti postale savitljive i mekane te na kraju potekle i nestale u istoj neraspoznatljivoj tmuši. Što sam ja i tko sam ja pokraj nevjerojatne snage njegovog postojanja? S vremenom, sve me manje bilo, a crni demon ahamkare počeo je jesti svoje vlastito tijelo. Kad je on nestao, ostala je samo posuda. Promjenjiva. I, što je najvažnije, zamjenjiva. S tog - navodno "visokog", ali sasvim nepostojećeg mjesta - sada govorim i pišem, održavajući privid skupljenosti u jednoj točki vremena i prostora. Upravo te riječi su sredstvo pomoću kojeg zaludne zamisli održavam u tijeku i promjeni - od prošlosti prema budućnosti, od istoka prema zapadu. Posao je to sličan održavanju rijeke u njezinom koritu. Može se to, neko vrijeme. Ali, kad bi rijeka doista htjela ili bi zbog više sile, smisla ili svrhe odlučila preliti se preko zamišljenih

granica, bio bih sasvim nemoćan. Na posljetku, jednom će, prije ili kasnije, sva ta voda, sav taj tijek, i sve te riječi, nestati u bezgraničnom. Ne mogu vam, za početak, reći ništa više ni bolje od ovoga. Sada ću vas prepustiti njemu, Ganešu, pa nek vas on vodi dalje, do trenutka i mjesta kada ćete ga neizbježno izgubiti. To će se dogoditi, zasigurno, jer vaša posuda nije dovoljno velika da bi on u nju stao. Vjerujte mi, znam što govorim. Nema načina da poznajem baš svakog od vas, pa postoji mogućnost da griješim. Ali, vjerojatnost za to je toliko mala da je gotovo sigurno kako će vam uskoro zatrebati moja "pomoć". Ili barem pokoja riječ od nekog sličnijeg vama nekog tko svoju ljudskost još uvijek nosi kao dragu odjeću. Pa čak i kad je mijenja, ostaje pri njoj iz navike. Ili možda baš zbog toga da vam neobičnošću ne skreće pozornost; da vam neshvatljivo zaogrne u riječi i prizore koji su vam bliski. Kako god bilo, pred vama je još jedan tajanstveni dvorac koji je potrebno istražiti. Vi koji ste novi ovdje, u Ganešovom svemiru, budite tako ljubazni pa zakoračite koji korak natrag. Ulaz je u drugim knjigama. Nekom igrom sudbine našli ste se par katova iznad prizemlja. Pa sad, moguće je da tako mora biti. Neću vam braniti da krenete odavde, kad vas je neka ruka već dovela do ovoga mjesta. Međutim, na kraju ćete sigurno poželjeti vratiti se na početak i saznati kako je sve to počelo. Možda nije loša zamisao da to učinite odmah sada. U međuvremenu, Ganeš i ja ćemo vas čekati ovdje, točno na ovom mjestu, kad god se poželite vratiti. Ako pak su petlje vremena i niti uzroka i posljedice, onog što je bilo prije i onog što slijedi, sada povezane, te ako se osjećate spremnim za hodanje po tankom užetu neodređene stvarnosti i ne bojite se mogućih posljedica takve aktivnosti po svoj život, samo naprijed! Čitajte.

To sam ja Ganeš! To sam ja, Ganeš! Ne, nije šala niti igra riječima - ovo sam doista ja, Ganeš, glavom i surlom. Hoću reći, ovo ja pišem, to jest izgovaram, a netko drugi piše. Odlučio sam obratiti vam se izravno, barem u nekim dijelovima ove knjige. Posrednici su ponekad potrebni, ali nekako osjećam daje došlo vrijeme da vi i ja popričamo malo

izravnije. Do sada sam imao dobrog zapisničara - dobrog posrednika. Nisam nezadovoljan načinom na koji me je predstavio - štoviše, vrlo je vjeran i oslikava moju narav baš kakva jest. Međutim, mislio sam da bi i vama godilo malo promjene, malo izravne komunikacije. Što kažete? Zar nije pravo osvježenje čuti me u prvom licu? Ma, naravno da jest! Mislim da ću jako uživati u ovom pothvatu - bila je to odlična zamisao. Na posljetku, ja bih, između ostalog, morao ispunjavati funkciju božanstva "pisanih pothvata". To znači da su, po prirodi stvari, u mojoj nadležnosti sve vrste pisama, pjesama, novina, eseja i knjiga. I tko će onda bolje znati kako sve to ide, to s knjigama i pisanjem, od božanstva pisanih pothvata, to jest - mene! Neće to biti prva knjiga koju sam napisao, iako ni jednu do sada nisam potpisao. Nije da ne bih, znate, ali radi se uglavnom o mnoštvu posla koji moram obavljati - usput se zabavljajući - pa mi je jednostavnije potaknuti ljude, takozvane pisce, na pisanje. Nadahnuće - tako se to zove. Pošaljem im nadahnuće, malo prošvrljam po njihovoj svijesti, promijenim ili dodam koju misao, a poneku i oduzmem, i oni onda krenu pisati. Vrlo su nadahnuti kad imaju posla sa mnom, znali to ili ne znali No, nije to jedini problem vezan uz pisanje knjige od strane jednog... mene. Ponekad se upletu i pravni problemi, znate. Posebice danas, u vašemu svijetu i vremenu. Recimo, da ja potpišem ovu knjigu, nastala bi zavrzlama oko mojeg postojanja, matičnog broja, autorskih prava i takvih stvari. Bolje je ne zaplitati se u to. Osim toga, lakše mi je kad sve to preuzme na sebe netko drugi, netko tko pripada ovome svijetu, poput našeg dragog... Uzgred, da ne pomislite da podcjenjujem vrijednost zapisivanja nečijih misli! Daleko od toga. Na posljetku i sam sam to nekada radio, s jednom drugom knjigom. Hm, da vidimo... bit će daje prošlo najmanje tri, a možda i četiri tisuće godina... Ili čak i više? Ne znam točno sada, to jest mogao bih znati da se potrudim, ali ne da mi se sad izračunavati sve te kozmičke kalendare i sve to, a nije da je presudno važno... No, dakle, taj se čovjek zvao Vyasa, a trebalo je zapisati neke epove i priče. U to je vrijeme taj pothvat izgledao vrlo značajan. Danas je malo izgubio na važnosti, ali ipak, još se drži. Vyasa je bio prilično snažan mudrac. I tjelesno, naravno, ali mislio sam ponajprije na shvaćanje, znanje... Nije to bila obična knjiga, ta Mahabharata, trebalo ju je zapisati. Uh, kad se sjetim, dobio sam žuljeve na prstima jer se tada pisalo po palminom lišću, perom, koje je trebalo

čvrsto stiskati... Ali, učinio sam to da bih Vyasi olakšao razmišljanje i sklapanje rečenica. Tada nije bilo računala i ovih tipkovnica po kojima A. sada pisucka dok ja izmišljam ove mudrolije... Ali, pretpostavljam da sve to i sami znate. Priznajem, malo sam se zabrbljao... Gdje sam ono stao? Hm, moram se ispričati zbog toga, a i zbog svih brbljarija koje će slijediti. Znate, tako vam je to sa mnom - volim pričati i ponekad se zanesem pa počnem najednom mjestu, a završim na drugom. Vidite, tu će nam pomoći A. i njegova sustavnost. Dao sam mu ovlasti dame prekine i preoblikuje, ako je potrebno. Za sada to još nije učinio, samo me gleda ispod oka dok mu prsti lete preko crne tipkovnice. Mislim da će to upravo sada učiniti jer sam pretjerao. Da, da, evo ga, prestaje pisati... Eto, riješena situacija. Jasno mije, pričanje priča je jedno, a pisanje knjige drugo. Pa to sam i ja govorio Vyasi, kažem vam, upravo to isto! A sad sam se našao u sličnoj situaciji. Nije da uspoređujem te dvije knjige, daleko od toga. Sasvim drugo vrijeme je u pitanju i sasvim druga potreba vremena. Ipak, ima neke sličnosti u tome, barem u situaciji, pa zato to spominjem... No dobro, dosta o tome. A. me opet gleda poprijeko. Moram se uozbiljiti i ovaj "pisani pothvat" provesti kako valja. Moram pretpostaviti da će ga, kad bude završen u obliku knjige, u ruke uzeti netko tko me uopće ne poznaje. A. mi je savjetovao da počnem iz početka, predstavljajući se upravo takvim ljudima. Međutim, primjećujem da će ovo čitati i oni drugi, dakle oni koji su čuli za mene ili me barem malčice poznaju. Što s takvima? Nema veze, ustrajanje A., bolje da takvima malo ponoviš neke stvari nego one prve zbuniš. Slažem se, to je doista bolje. Pa, onda, hajdemo ispočetka (i ukratko, dodaje A.) Dakle, to sam ja, Ganeš, sin boga Šive i boginje Parvati. Šiva je prije nego je susreo Parvati bio asketa i isposnik, a nakon što ga je Parvati osvojila svojom upornošću (deset života gaje osvajala, kao što znaju oni koji su pročitali moje prethodne priče!) postali su nerazdvojni ljubavnici. Moj otac Šiva je božanstvo apsoluta, a majka Parvati zapravo utjelovljenje Majke Prirode. Moji roditelji predstavljaju cijeli svemir - njegovu osnovu i dva stupa na kojima počiva sve ostalo. Šiva i Parvati su poznati po intenzivnoj, dugoj i strastvenoj seksualnoj aktivnosti. Ja sam, međutim, rođen po sili njihove namjere, a ne iz njihovih tijela, kako se sinovi obično rađaju

i kako je, barem djelomično, rođen moj brat Skanda. Mada ni on nije došao na svijet onako kako dolaze ljudi, začeće, trudnoća, rođenje i sve to, nego gaje Agni odnio do rijeke i tamo ga... Ah, dobro, dobro, A. se opet buni. Brbljam, kaže... U redu je, tu ću vam priču ispričati naknadno. Za sada je važno reći samo to da sam rođen kao odgovor na potrebu svemira za redom. Pravila, znate, uzroci i posljedice, sve to... Ako se ne bi znalo kakva je posljedica kojega djela, svijet bi bio u neredu. A tako je i bilo u početku. Stvari nisu bile baš jasno utvrđene. Znači, kad su moji božanski roditelji vodili ljubav s namjerom da riješe taj problem, postigli su stanje neviđene ekstaze. Njihove svijesti su se pretopile jedna u drugu i iz te svjetlosti sam nastao ja, Ganeš. I to vam je jedina istina. Naglašavam to jer ima i nekih drugih priča i pričica o mojemu nastanku, poput one da me Parvati napravila iz sapuna i zaposlila me da joj čuvam vrata kupaonice dok se ona tušira. Kad se Šiva vratio kući, nije puno oklijevao nego mi je odsjekao glavu - što sam imao uopće raditi ispred kupaonice njegove žene? - ne znajući da sam mu, na neki način, sin. Pa je onda, kad je Parvati vriskala od užasa zbog moje smrti, izišao van i odsjekao glavu nekom slonu, prvom na kojeg je naišao, te miju nasadio na ljudsko tijelo. Mislim, hajde priznajte, jeste li bilo kada čuli glupaviju priču od ove? Od sapuna - ja? Ma svašta! Izgleda da neki ljudi ne mogu podnijeti činjenicu da sam napravljen od svjetlosti pa su željeli umanjiti moju vrijednost. Jer inače, kakvo je objašnjenje za tako besmislenu priču? Pravu priču o gubitku ljudske glave i dobivanju slonovske vam je ispričao A. u prethodnoj knjizi - kaže mi d a ju je nazvao Slomljena kljova. Sasvim primjereno i, moram priznati, vrlo točno! Tamo imate i opise svega što obično nosim sa sobom i što spada u arsenal mojih simbola. Recimo, tu je paša ili omča kojom hvatam odbjegle od "ispravnog" puta; parašu ili sjekira, simbol moje snage i nepogrješivosti. Nađe se i pokoja knjiga (da, osim što volim pisati, volim i čitati!), kao simbol znanja, a ima i mnogo kolača i druge slatke hrane koju obožavam. Kraj mene su uvijek i moja dva vjerna pratitelja: živa kobra koja mi je sapletena oko pojasa i štakor s dva imena, Mušika ili Kronča, bivši nebeski glazbenik koji je rajski svijet zamijenio za mnogo bolji položaj mojeg osobnog prijevoznog sredstva. Bez njih Ganeš ne bi bio Ganeš. Hm, kad sad razmislim o tome, mogao bih se predstavljati nadugačko i naširoko! No, sadašnji trenutak i ovo mjesto

- nova knjiga! - ukazuju na potrebu da mnoge stvari o meni preskočimo. Neću vam ponovno pričati ono što već znate. Ako pak ne znate, ispričao vam je A., pa se potrudite i to pročitajte. Kao božanstvo pisanih pothvata moram se založiti za te knjige i preporučiti vam dobro i zanimljivo štivo koje, između ostalog, govori i o meni. A ovaj trenutak i rijetku situaciju ću iskoristiti kako valja i progovoriti o sebi onako kako se sam doživljavam. Jer, jedno je kad netko drugi priča priče o vama, a sasvim drugo ako to učinite vi sami. No, to nas dovodi do jednog velikog problema. On nije nerješiv, ali ga moram spomenuti jer biste inače mogli dobiti pogrješan dojam o meni. Naime, ovo jesam ja, Ganeš, ali nisam baš potpun. To jest, jesam potpun, ali ne onakav kakav bih bio da ste vi drukčiji. Razumijete li? Da, tako sam i mislio. Teško je to razumjeti. Međutim, moram se malo oko toga potruditi, a potrudite se i vi, molim vas. U zajedničkom je interesu da se razumijemo, koliko god je to moguće. Dakle, vidite, vaša vas ljudska osjetila ograničavaju na nekoliko dimenzija postojanja. Vi znate da oko vas postoje i druge stvarnosti, neke od njih materijalne iako čak ni njih ne vidite ili ne osjećate. Primjerice, ne vidite zračenje s onu stranu crvenog ili ljubičastog spektra, a ono je ipak ovdje. Isto vrijedi i za mnoge druge pojave u materijalnom svemiru. Ako tome dodate i duhovne svemire i dimenzije, dobit ćete mnogostruku stvarnost koja trenutno NIJE dostupna vašim osjetilima. Vidite, ja kao potpuni Ganeš živim u tim, vama nedostupnim, stvarnostima. To znači da u ovoj stvarnosti, pa čak i u obliku knjige, ne mogu biti dostupan u potpunosti tako dugo dok se vi ne promijenite i vaš doživljaj stvarnosti ne obuhvati ono što sada nije obuhvaćeno. Razumijete li sad? U redu onda. Drago mi je ako je tako! Ali, sada želim da na trenutak zamislite moju situaciju u kontaktu s ljudima. Ovdje sam, a oni me ne vide, ili me vide samo djelomično! Kako biste se vi osjećali da ljudi oko vas vide samo vaše stopalo, ali ništa drugo osim toga? I da vas prosuđuju samo i isključivo na osnovi onog što vide, a to znači na osnovi stopala? Ah, znate, koliko god nekome izgledalo da je super biti Ganeš ili netko Ganešu sličan, ponekad je to doista naporno! Iskreno, to je razlog zašto me često nema, odnosno zašto se ne pokazujem svima. Na posljetku, znate li što ljudi uglavnom

čine kad im se pokažem? Više-manje odmah upadnu u neko religijsko raspoloženje i počnu zazivati i moliti. Njihove reakcije su tako predvidljive i dozlaboga dosadne! Znači, ako znam da će reakcija biti takva, radije šutim i pronalazim zabavu na nekom drugom mjestu. No, stvar je u tome da ne mogu zanemariti svoju zadaću, odnosno ako ćemo pošteno - svoje zadaće, u množini, pa jednostavno moram biti ovdje, s ljudima. Međutim, sve što činim tek je malen dio moje stvarne pojavnosti. Možete li zamisliti kako se ja osjećam zbog toga? Razlomljen, djelomičan, nepotpun, slomljen, okrnjen, onesposobljen, neuvjerljiv, slabašan... Da, da, možda vam je neobično čuti takve riječi od jednoga Ganeša, ali upravo je tako! I, možete li zamisliti kakva je sreća nekome poput mene doživjeti da ga netko od ljudi prepozna i doista doživi? To vam je, na žalost, ravno dobitku na lutriji! Ali je zato takav i osjećaj sreće kad se to ipak konačno dogodi. Moj dragi A. je stoga u meni izazvao takav osjećaj sreće. Iako sada blago crveni kad mora zapisivati ove riječi, mislim da mu je ipak drago to čuti iz mojih usta. Vratit ću se kasnije na njega i reći nešto o našem odnosu. Na posljetku, priče koje sam njemu ispričao sada će doći i do vas, a i samo moje pojavljivanje na ovom mjestu uvelike je potaknuto njegovom misijom. Koliko znam, moji se likovi, kipovi i imena pojavljuju posvuda po svijetu. Poznat sam kao božanstvo koje donosi sreću i podršku. Osim što sam pjesnik, plesač i umjetnik, očigledno sam i onaj koji donosi bogatstvo te uklanja prepreke na putu bilo kojeg ostvarenja. Ma, tko me ne bi poželio na svojoj strani! Mole mi se posvuda, iako sam već jednom, ćini mi se, objasnio kako te molitve ništa ne znače meni iako znače nešto njima, onima koji mole. Ponekad nešto i učinim za nekoga, ali većina stvari se ionako događa sama po sebi, po sili zakona koji upravljaju svemirom. Ipak, kao i svako svjesno stvorenje, i ja sam željan društva, a posebice zabave i igara koje iz tog društva proističu. A kako će se to dogoditi ako nema komunikacije između mene i vas? Zbog toga je, vidite, i meni u interesu da budete spremni za mene i da proširite svoj opseg zapažanja, tako da u njega može stati više od mene. Dozvolite mi stoga par naputaka o tome kako to učiniti. Ne želim da mi se molite. Taj postupak možda u vama stvara utjehu ili dojam da ste nešto učinili. Možda u vama budi

nadu, ali zapravo ukazuje na vašu slabost. Ja nisam onaj koji će vam pomoći u nevolji samo zato jer ste se vi u njoj našli i poželjeli me pozvati! Kud bih došao da odgovaram na sve takve pozive! To nitko ne čini, baš ni jedno božanstvo. Između ostalog, to ne činimo zato jer želimo da sami izrastete iz pelena u kojima se nalazite i naučite sami brisati svoju... Prekinuo me. Rekao je da će napisati točno toliko koliko je napisao, ali da dalje neće jer nije pristojno. Ne znam što u tome nije pristojno? Na posljetku, zar odrastao čovjek ne brine o čistoći svoga tijela i ne uklanja posljedice svoje probave? No, dobro, ako A. tako kaže - a kaže da je malo grubo - nećemo na taj način. Ali, ipak vam se stvar svodi na to - morate postati samostalni. Tek tada možemo govoriti o suradnji, pa i o pomoći. Dakle, umjesto da moljakate, počnite se ponašati onako kako valja prema nekome poput mene! Ja vam mogu biti prijatelj, vodič, suradnik, pa čak i ljubavnik. Ali, neću biti ništa od toga ako vi barem malo niste jednaki prema meni. Također, na vama je da prvi pokažete to što osjećate, a ja ću vam, vjerujte mi, te osjećaje vratiti stostruko uvećane! Ako bih na najjednostavniji način opisao put do mene, rekao bih da on vodi preko mojih roditelja, Šive i Parvati. Njih morate doista voljeti, a vi i ja ćemo se onda već nekako naći. Ali, nemojte molim vas sada na njih prenijeti potrebu za moljakanjem! Evo, kako vam stvari stoje: morate voljeti Šivu, apsolutni transcendentalni bitak. Kako ćete ga voljeti ako ga ne poznajete? Znači, najprije ga upoznajte! Svakoga dana neko vrijeme provedite s njim. Meditirajte! Naš A. ovdje ima dobru metodu koju je, između ostalog, naučio, odnosno usavršio kod mene. Zatim, morate voljeti i Parvati. Ona je Majka Priroda i sve raznolikosti koje u njoj postoje. Dakle, volite život! Budite zaljubljeni u njega, cijenite ga, čuvajte i uživajte u njemu. Uživajte i u tijelu, hrani, ljubavi... u svemu što je dio prirode. Kad ćete tako voljeti moju Majku, ja ću biti privučen k vama poput leptira k svjetlu! To su, eto, osnovne stvari. Ima još toga, ali o tome ćemo više u pričama koje slijede. Prije toga bih ipak volio reći nešto o svojim kipovima i slikama. Vidite, tu je stvar malo složenija. S jedne strane, ne volim kad me ljudi "obožavaju" na takav način. Previše lako skliznu u onu vrstu religijskoga zanosa koju sam vam opisao i koju zapravo prezirem. Nije toliko važno što ju ja ne

volim, koliko je važno da takve stvari doslovce sprječavaju širenje svijesti, pa tako sprječavaju i mene da s tim ljudima uspostavim neki kontakt. Znači, ako mislite obožavati moj kip na klasičan način, bolje nemojte. Radije me pustite na miru. Ali, uzmimo, primjerice, da pravilno shvatite moju narav te da imate dobar odnos prema mojim roditeljima, onda je moj kip ili slika mjesto unutar ovog materijalnog svemira u kojem se ja mnogo lakše pojavljujem nego na drugim mjestima! Shvaćate li? Materijalni predmeti u mojem obliku ili oni koji govore o meni pogodno su sredstvo mojega pojavljivanja u ovome svijetu. Doslovce, mogu se bilo kada pojaviti unutar bilo kojeg od njih. Zapravo, mogu biti na mnogo mjesta istodobno, komunicirajući s mnogim ljudima, upravo preko takvih predmeta. Ti su kipovi zapravo... kako biste vi danas rekli, portali kroz koje ja dolazim k vama. Ali, portal mora iza sebe imati neku inteligenciju i mnogo energije. Ako toga nema, portal je mrtav i ništa se kroz njega ne može saznati. Obožavanje mojega kipa bez takve inteligencije je poput off-line obožavanja neke vaše internetske stranice (A. mije objasnio što je to), a da uopće niste spojeni na mrežu. I još mnogo gore od toga - ovo je samo blijeda analogija koju ćete, nadam se, razumjeti. I to me dovodi do ove knjige. Vidite, mogu ja izgledati kao da se zabavljam cijelo vrijeme i kao da sam sve samo ne ozbiljan, ali želio sam izravnu komunikaciju s vama i to na ovaj način upravo stoga što će se tako stvoriti jedan od najsnažnijih "portala" za našu međusobnu komunikaciju! Budući da sam u vašem svijetu samo djelomičan - takav jedino mogu biti zbog vas i onoga što ste u ovom trenutku sposobni doživjeti - dijelove knjige, neke priče i, posebno važno, različite točke gledišta prepustit ću mojem dosadašnjem "zapisničaru". Na taj način ćemo se naći u prijelaznom području - u svijetu koji je malo moj, a malo vaš. Ako sve učinimo kako valja, pripremit ćemo teren za sljedeći korak: za ulazak u svemir gdje sam ja, Ganeš, doista prisutan glavom i surlom! Na neki način, ova će knjiga imati snagu stotina i stotina mojih "oživljenih" kipova! Naravno, od vas ovisi hoće li se to doista dogoditi ili ne, ali eto, ja ću svoje napraviti. Štoviše, kao što vidite - upravo to činim! I A. se prihvatio ozbiljno svojega posla tako da preostaje

samo vaša dobra volja... Gledajući sad kako on marljivo zapisuje moje riječi, moram konačno progovoriti nešto i o njemu. Posrednik i zapisničar - tako sam ga nazivao u dosadašnjem tijeku ovog mog "izlaganja". On je, koliko vidim, sasvim zadovoljan s tim "titulama". Ipak, kao što i sami znate, sasvim je moguće da tu ima i nešto više... Uzgred, znam kako mu je ime u vašem svijetu. Znam i da gaje odabrao nakon što je u sebi osjetio znakove prisjećanja. No, ipak sam ustrajao na tome da ga u ovoj prigodi zovem prema njegovoj trenutnoj ulozi ili samo jednim glasom: A. Imena su, znate, nositelji značenja. Čak je i u vašemu svijetu tako, a u mojemu je još i više. Štoviše, tamo gdje ja obitavam, ime jest značenje! Izgovoriti nečije pravo ime, znači opisati ga, ukazati na njegovu bit. A opet, tijekom života i ljudi i bogovi preuzimaju razne uloge. Svaka od tih uloga zahtijeva drukčiju osobnost ili barem drukčije značajke osobnosti. Stoga, svaka od tih uloga zapravo zahtijeva drukčije ime! Budući da nose razne uloge, božanstva imaju često mnogobrojna imena. Pa i meni su tako pripisali stotine raznih naziva. Neke od njih sam sam odabrao, neki su mi se sami "prilijepili" zbog raznih dogodovština u kojima sam sudjelovao, a neke sam dobio od drugih božanstava, obično kad bi u meni prepoznali nešto posebno, nešto vrijedno isticanja. Ipak, kao što sam vam napomenuo, u mojem svemiru ime nije samo zvuk koji opisuje - ime je i zvuk koji u svom obliku sadrži onog ili ono na što se odnosi! Znam, sve je to pomalo teško shvatiti jer, priznajem, nije lako ni opisati. Vratit ću se na svoja imena u jednoj od priča i opisati vam neka od njih, barem onih najvažnijih osam. Tada ćete bolje razumjeti što želim reći. Za sada ću samo dodati da netko tko ima mnogo imena i uistinu živi svako od njih, zapravo ima i mnogo osobnosti! Svako ime zahtijeva drukčiju ulogu, drukčije ponašanje i sasvim određene sposobnosti. Često su te razlike toliko velike da se s pravom može reći kako se radi o različitim životima. I eto nas opet na skliskom terenu. Međutim, ako se nadate da ćete me jednom doista upoznati, morat ćete se odsklizati preko njega! Mnogo imena, mnogo osobnosti - to je sasvim u redu s duhovnog stajališta, ali je zbunjujuće sa stajališta komunikacije. I tu se krije razlog zbog kojeg je potrebno hodati korak po korak, vrlo oprezno. Najprije nam

je bio potreban posrednik - netko tko će vidjeti umjesto vas, a zatim vam to isprićati. Nakon toga se pojavljujem ja, osobno (ili jednom svojom osobnošću) i ostvarujemo mnogo izravniju komunikaciju. I konačni, završni korak će biti naš susret, a to znači otvaranje vaših osjetila, uma i srca stvarnosti iz koje dolazim. Uzgred, jeste li primijetili kako moje rečenice polako postaju sve ozbiljnije i ozbiljnije? To je namjerno! A. je, dakle, do sada bio naš posrednik. Svoj je posao otpočeo odmah nakon početka naših susreta. Koliko znam, napisao je nekoliko knjiga u kojima ja igram važne ili čak glavne uloge. Posljednja, Slomljena kljova, napisana je zato što sam ja to izravno od njega zatražio. Mnogo sam mu toga ispričao tijekom godina, a to nije bilo samo za njegove uši. Došlo je vrijeme da i vi čujete barem dio toga. Veliki dio, ako smijem dodati. U ovoj knjizi ćemo podijeliti uloge. Uglavnom ću za govornicom biti ja, a njemu ću prepustiti komentare svake priče. Čini mi se da ćete tako lakše shvatiti neke vidove onoga o čemu ću vam pričati. Ako sve bude u redu, upoznat ćete me bolje nego ranije i pripremiti se za trenutak kad ću i bez posredništva knjige stati pred vas i reći: "To sam ja, Ganeš, glavom i surlom!" A što se tiče njega...evo, prošlo je sada već gotovo petnaest ljudskih godina otkako se posjećujemo. Njegova misija i naš odnos u okviru toga još nije završen. Ova knjiga ima mnogo veze s tim. Primjerice, jedna od glavnih priča koju ću vam ispričati objašnjava duboke tajne odnosa učenika i učitelja. Evo, već sada vam kažem, iako to kasnije neću ponavljati izravno, ta priča ima i te kako mnogo veze s odgovorom na pitanje što A. radi ovdje i što ja radim s njim. Dakle, ova knjiga otvara mnoga vrata i ispunjava više zadaća. Uh, da, moram vam ispričati o raspravi koju smo imali kad smo planirali ovu knjigu! Iskreno, bila je to malo žučnija rasprava! Naime, predložio sam mu da jednostavno uđem u njegovo tijelo, preuzmem nadzor nad pisanjem, pa da svoje dijelove njegovim prstima otipkam u računalo. Bilo bi to svakako brže i djelotvornije od ovog što sada radimo. Međutim, A. nije htio ni čuti za takvo što! Rekao je da ne podržava nikakvo "opsjedanje" te da takvu knjigu neće predstaviti nikome. Pokušao sam ga uvjeriti da ako se radi o opsjednutosti, on već jest opsjednut sa mnom! Nije nasjeo na taj trik. Zatim sam ga optužio da želi zadržati kontrolu nad samim sobom i da nema dovoljno povjerenja u mene, pa mi se odmah otvorio i rekao neka

uđem u njega i činim što želim, ali da neće objaviti takvu knjigu. I kad već nisam znao što da radim, objasnio mi je daje mnogo bolje da sudjeluje u procesu njezinog nastanka savjetima i dogovornim ispravkama, baš kao što sam to ja nekada radio s Vyasom. E, to je već bilo uvjerljivo! I tako, sada eto sjedim na njegovom plavom kauču, jedem naranče i banane, te pričam i pričam dok on marljivo zapisuje. Ludo se zabavljamo! Aha, još da kažem da će ova knjiga biti ispunjena pričama koje sam mu već jednom ispričao, baš kao što je to slučaj s prethodnom, Slomljenom kljovom. Naravno, sada ću ja mnogim pričama dodati svoj "okus". Zajedno smo odlučili da ovdje ispričamo priče koje još nikada nisu ugledale svjetlo dana, dakle zajamčeno ih niste čuli u ovakvom obliku. Također, a to je isto zasluga A-a, neke od njih će biti novijega datuma. Istina je, vrijeme nije stalo prije nekoliko tisuća godina. I za mene i za sva božanstva posao nije završen. Ima stvari koje se događaju i dandanas; a ima i onoga što se još nije dogodilo. Ovdje, u vašem svemiru, vrijeme i dalje teče, a istina se uvijek može izraziti na nove načine. Božanska drama nikad ne završava. Štoviše, kako vrijeme prolazi, ona postaje sve zanimljivija i zanimljivija! I kad smo već kod našeg posrednika i zapisničara, prva priča je vezana uz naš susret. Nakon nje ćemo se vratiti natrag u zanimljivi svijet bogova, demona, nagasa, gandharva, apsara, jogina, sidhasa i drugih stvorenja iz ovih i mnogobrojnih drugih dimenzija. Uživajte!

Udarac surlom u glavu Mislim da vam je Ganeš sve objasnio, barem što se tiče uvoda. Njegovu bol kao "djelomičnog" vjerojatno ne mogu ni zamisliti. Složenost njegovog postojanja daleko nadilazi ljudski um. Ali, vjerojatno je mogu, barem izdaleka, usporediti sa situacijom u kojoj se često nalazim - osjećam i doživljavam daleko više detalja nego većina ljudi oko mene. Ako se i vama to događa, onda znate kako je to. Niste shvaćeni i vrlo je malo ljudi s kojima možete podijeliti svoja iskustva, porazgovarati, pronaći razumijevanje... Vaš svijet je jednostavno drukčiji od njihovog. Na žalost, u manjini ste. S nekima od ljudi oko sebe uopće ne možete podijeliti ništa. Njihova je stvarnost toliko sužena da možete samo glumiti kako hodate po uskoj traci za njih prihvatljivog, očajnički se trudeći da ne prijeđete neku nevidljivu granicu i ne učinite nešto čime ćete ih

povrijediti ili izazvati bijes, ljubomoru, čuđenje... Ali, koliko god se trudili, uzalud vam je. Ljudi imaju nos za one koji su drukčiji. Nanjuše vas izdaleka i nekako znaju da ne pripadate u isti koš s njima. Cijene što se trudite, ali uzalud, jednostavno ne pripadate njihovom stadu... S jedne strane Ganešu je vjerojatno još teže kad se nađe među nama, ljudima - njega nitko ne razumije u potpunosti! Ali, s druge strane mu je daleko lakše - što sam mu i rekao jednom prigodom: "Ali ti ni ne moraš biti ovdje, među nama! Ja, s druge strane moram... " Naravno, obrisao me kao što bi krpom uklonio lokvicu vode s kuhinjskog poda. "I ti i ja smo tako odlučili, čovječe. Nema previše razlike. Radije šuti, radi i nemoj se žaliti." Eto, toliko o tome. Ipak, kao i njemu, i meni ponekad pobjegne koja čeznutljiva misao o svijetu koji vas bolje razumije... U međuvremenu, radim i uglavnom se, baš kao i on, ne žalim. I jako se, jako - baš poput njega - veselim kad nađem nekog s kim mogu podijeliti barem dio svoga svijeta. Moram komentirati onu "raspravu" koju smo imali glede načina na koji će ove priče biti ispisane. Istina je sve što je rekao - doista sam ga odbio kad je predložio neku vrstu "obuzimanja" ne bi li cijeli proces bio djelotvorniji. Također je istina da to odbijanje nije bilo zbog toga što bih se plašio prepuštanja. To sam mu, na posljetku i dokazao - mogao je uzeti sve što je moje, i duh i tijelo i um i osjećaje, kad god je htio. Međutim, ono što vam nije rekao, a u što sam ja savršeno siguran, jest da je taj prijedlog zapravo predstavljao test. Ili prigodu za pouku - kako meni tako i vama. U današnjem svijetu, u takozvanom "duhovnom" okruženju mnogo je raznih tekstova nastalih "kanaliziranjem" (chanellingom - udomaćio se engleski naziv). Radi se o vrlo opasnom postupku kojem se, na žalost, izlažu mnogobrojni nespremni ljudi. U većini slučajeva riječ je o psihološkoj pojavi tijekom koje govorimo ili pišemo ono što nosimo u podsvijesti ili jednostavno nismo u stanju izreći u uobičajenim okolnostima. Glasu koji govori dajemo određeno ime i proglašavamo ga izvorom informacija, iako je taj izvor zapravo u nama. To je najmanji problem kod "kanaliziranja". Onaj puno veći problem je stvarni kontakt s duhovnim entitetima koji nisu sposobni materijalizirati se, odnosno uspostaviti izravan kontakt s potpunom stvarnošću. Ustupanje svog materijalnog tijela takvima je iznimno upitan postupak. Većina ljudi koji to danas rade, nisu ni izdaleka spremni za takvo što. Dugoročno gledano, rezultat toga može biti samo bolest i dezintegracija, usprkos prividno lijepim riječima koje tako nastanu. Uglavnom, Ganeš se namjerno igrao sa mnom nudeći mi takav

postupak. Prvo, da je to htio mogao je to učiniti bilo kad - moj pristanak je imao odavno. Već sama ta činjenica je u meni stvorila jasnu predodžbu o tome da se radi o namjernom testu. Drugo, kao što je i sam rekao, točke gledišta su bitne - korekcija, drukčije mišljenje, prilagodba situaciji, objašnjenja... svega toga ne bi bilo da progovori on sam. Zapravo, ako ste ga dobro razumjeli, onda znate da je sve ovo samo priprema za trenutak kad više neće biti potrebna ni knjiga, ni kip ili slika, pa tako ni ikakav posrednik ili objašnjenje. I treće, svojim je poticanjem "rasprave" o tome meni dao prigodu da vam objasnim neke vrlo bitne stvari o nastajanju ove, kao i prethodnih knjiga. Dakle, moj kontakt s Ganešom nije kanaliziranje, već kontakt. Točka. On ne treba moje tijelo da bi pisao, niti moj glas da bi njime govorio. Ako me zbog bilo čega "treba" onda je to da pokaže drugima kako se to može učiniti. Istina, ne pozdravljam ga na ulici kao što bih pozdravio susjeda - naši su susreti ipak rijetkost. I neobični su i teško objašnjivi. Pripadaju u područje koje jednako oplakuje obale materijalnoga kao i duhovnoga svijeta. Oni su subjektivni baš kao i objektivni. Zapravo, oni pripadaju određenom stanju svijesti, a izvan njega se moraju prilagoditi i pretvoriti u priču. Možda bi u tom smislu bilo dobro da vam ukratko opišem kako je, u našem ljudskom vremenu, nastajala ova knjiga. Prve dvije priče, odnosno bolje rečeno prva dva poglavlja (To sam ja, Ganeš! i Pitajte ga, pitajte ga!) dogodile su se, ako se dobro sjećam, negdje u ranu jesen 2008. godine. Mogli bi ih svrstati u kategoriju vizija, budući da ne vjerujem da bi netko drugi vidio Ganeša kako sjedi u mojoj sobi na plavom kauču! Možda i nisam u pravu, ali tako mi se čini. Za njega treba imati oko, a to oko vam opet može dati samo on. Nakon toga je slijedilo razdoblje tišine nastalo uglavnom zbog mojih poslova. Nije, dakle, Ganeš bio taj koji je odredio kad ćemo i gdje nastaviti s poslom. Više je to bilo nalik na dogovor prijatelja ili suradnika. Nisam doslovno rekao: "Čuj stari, sljedećih mjeseci imam mnogo obveza, moram završiti nekoliko važnih projekata... Javim ti se kad budem mogao, pa ako i ti možeš, nastavljamo...", ali kao i da jesam, jer je upravo tako bilo! Svoje "važne" projekte završavao sam tijekom zime i proljeća 2009. i tek negdje u sedmom mjesecu sam bio spreman za njega. No, tada se dogodilo da njega neko vrijeme nije bilo. Zašto je to tako, ne bih znao reći. Objašnjenje je, ako ga ima, zasigurno potpuno ganešovsko. Njemu vrijeme ništa ne znači, to mi je pokazao i jasno rekao nekoliko puta. No, iz nekih neobičnih razloga za koje samo mogu nagađati da su povezani s mojim doživljajem protoka vremena, postoje trenuci i razdoblja kad mi nije dostupan jer je

negdje "zauzet". I tako sam, u trenutku kad sam mislio da sam spreman, mogao samo čekati i mentalno se pripremati za nastavak. Ta se "priprema" između ostalog sastojala i od sređivanja prethodnih bilježaka, razmišljanja o Ganešu i njegovim pričama i zapravo sasvim uobičajenom i svakodnevnom pripremanju terena za uranjanje u njegov svijet. Tako bi radio svaki pisac koji nešto želi napisati pa čeka nadahnuće. Međutim, na nekoj unutarnjoj razini, onoj na kojoj živi Ganeš, zapravo sam mu kucao na vrata. Desetak dana nije odgovarao i stoga se nije događalo ništa. Što bi bilo kad bih imao samo tih deset dana, pomislio sam, a ne dva mjeseca koja sam odvojio samo za

njega? Odgovora nije bilo, ali pretpostavljam da je upravo u tome i bila stvar. Vrijeme u Ganešovom svijetu ne znači mnogo. U jednoj sekundi možeš proživjeti cijele živote, pa kakve onda ima veze što nekoga čekaš deset dana? Na posljetku, situacija se može sagledati i iz drugog ugla: on je mene čekao deset mjeseci! Očigledno se njegova pouka sastojala upravo u tome jer mi je nakon sljedećih sedam dana zorno prikazao što znači jedna sekunda. Moje "kucanje na vrata" se svakim novim danom pojačavalo. Na kraju sam znao da više ne kucam nego stojim pod njegovim prozorom i glasno ga dozivam. "Pa gdje si više, hajde barem se javi! U nekom trenutku, točnije, s mojeg trenutnog stajališta upravo jutros dok sam još bio u krevetu, u onom bunovnom stanju između sna i jave, vidio sam kako se vrata na koja sam kucao otvaraju. Točnije, odškrinula su se, ali kroz njih nije nitko izišao. Nije to bio san u punom smislu riječi jer sam jasno čuo jutarnji ptičji pjev kroz otvorena vrata terase. Ipak, jednim svojim dijelom sam bio tamo, ispred tih poluotvorenih vrata. Krenuo sam prema njima znajući da upravo proživljavam neku vrstu susreta s njim. Kako bi drukčije moglo i biti kad sam se toliko usmjerio i otvorio prema njemu? Valjda mi se konačno odlučio javiti. Ili sam bio dosadno glasan pa me se želi riješiti... Uglavnom, približivši se vratima, nisam ih otvorio, već sam, slijedeći neki unutarnji poriv, samo gurnuo glavu kroz otvor između njih i dovratka, želeći zaviriti unutra i dozvati Ganeša. Međutim, nisam to stigao učiniti. Ugledao sam ga, doduše, kutkom oka, kao u magli. Ako se dobro sjećam, u tom jednom trenutku prije udarca imao je na licu izraz dječaka koji je pripremio uspješnu zamku za svog prijatelja u igri. Vragolast osmjeh, stisnute usne i zubi, podignute obrve, sjajno čelo iz kojeg isijava radost i... surla koja vitla kroz zrak! Opalio me po glavi takvom silinom da sam vidio svjetlost

prvotnog praska u središtu hipotalamusa! Da nije bilo toliko iznenadno i trenutno, zakleo bih se da je eksplozija zahvatila cijelu moždinu i izišla van tamo dolje, u dnu kralježnice, gdje obično smještaju prvu čakru. Nemam blagog pojma što se zapravo dogodilo, ali iznenada sam se našao u sjedećem položaju na svom krevetu, potpuno budan, potpuno u ovome svijetu. Krevet se još malo tresao ispod mene jer sam od udarca i snage buđenja vjerojatno poskočio u zrak. Počeo sam rukama pipati glavu jer ju nisam osjećao, dok su mi se osjetila polako privikavala na blagu jutarnju svjetlost koja je dolazila izvana. U usporedbi s onim što je upravo eksplodiralo u meni, bilo je to poput buđenja u mrkloj tami. S postupnim uključivanjem osjetila u vanjski svijet navrle su i misli. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo jer te misli nisu bile obične. Bilo je to sjećanje... na ono što se zbilo u jednom jedinom djeliću sekunde, u trenutku ganešovskog udarca surlom u glavu! Inače ponekad imam problem s pretjeranim neuronskim izbojima, kako ih od milja zovem. Previše ideja, zamisli, projekata, želja... Ali, to što mi se inače događa nije ništa u usporedbi s ovim što se dogodilo sada! Umom mi je prolazilo milijun blještavih munja. Svaka misao je bila svjetlost i svaku sam mogao pratiti od njezinog izvora, pa sve dalje, u smjeru u kojem je nestajala nevjerojatnom brzinom. Jednim jedinim udarcem Ganeš je sažeo vrijeme u kojem su se našle priče... jedna, dvije, tri... Ne, ne mogu sve pratiti. Moram zaustaviti kretanje uma i pohraniti sve u sjećanje. Kasnije, za dan, dva, ili vjerojatnije tjedan ili dva, vratit ću se natrag do tog svjetla i istražiti što sam sve dobio u trenutku objesnog, dječje proračunatog, čak pomalo osvetoljubivog udarca surlom. "Evo ti sad", kao da je rekao, "pa se nosi s tim kako znaš i umiješ. Ja idem drugim poslom, a ti dovrši započeto. Imaš dovoljno neuronskih izboja da ti potraje mjesecima. Kad završiš, javi se." Imali smo zajednički posao, barem je tako izgledalo na početku. Ja sam bio taj koji je odugovlačio, nema sumnje u to. A Ganeš se sada pokazao savršenim menadžerom - delegirao je zadaću na najdjelotvorniji mogući način... i prepustio meni da se bakćem s posij edicama» Jedna stvar je savršeno jasna: sve te vizije, dolasci i odlasci, sjedenje u mojem automobilu ili na tepihu u mojoj sobi... sve su to ustupci meni, a možda i vama. Lakše nam je, jadnicima, kad svijet ne doživimo odjednom, već u nekom nizu. Jutros mi je bio uskraćen taj niz. Umjesto toga u moju je svijest smještena cijela jedna drama sastavljena od mnogih epizoda. Ne znam i još uvijek nisam siguran kako bih gledao na to. Da li se radi o "kazni" za deset mjeseci čekanja? Ili bih na to trebao gledati

kao na blagoslov, odnosno čak kao i na priznanje o sposobnosti drukčijeg poimanja toka vremena? Kako god bilo, očigledno sam zaslužio taj udarac surlom u glavu, a vi ste, jednako tako očigledno, zaslužili da o njemu čitate. S obzirom da mi glava još uvijek bruji i zuji uslijed toga, ne mogu vam baš poželjeti takvo iskustvo. A opet, možda ćete morati proći kroz to - možda se radi o uobičajenom dijelu puta koji svaki čovjek mora proći prije nego... shvati. Sve ovo sam vam ispričao da bih vam približio razne načine na koje se Ganeš i ja družimo. Nije nam loše, a zahvaljujući njemu, njegovoj otvorenosti, iskrenosti i čistoći, duboko u sebi nosim znanje o tome da smo ravnopravni. Usprkos svim razlikama u sposobnostima, podrijetlu, ulogama, znanju, dimenzijama, svjetovima... zapravo plešemo isti ples. Velika je to razlika nasuprot bilo kakvom drukčijem, a na žalost uobičajenom, poimanju duhovnog svijeta i njegovih stanovnika... I budući da je on tako htio, a kao primjer jednog od tih načina "druženja" sljedeća priča govori o našem prvom susretu. U vrijeme kad se to događalo, nisam na to tako gledao. Tek sada, čuvši to iz njegovih usta, shvaćam da ima nešto u tome... Iako sam i dalje, naravno, zbunjen.

Pitajte ga, pitajte ga! Usprkos tome što mu se stalno malo rugam, moram priznati da mi je A. vrlo zanimljiv. Ponekad izgleda kao da ništa ne zna i ništa ne može (znam, znam, u knjigama je malo drukčiji nego u stvarnosti - namjerno se pravi nešto zbunjeniji, a da iskreno kažem i nešto gluplji nego što jest). Ali, ponekad me iznenadi nekom riječju ili postupkom kojeg ni sam ne bih bolje osmislio. Primjerice, da li vam je ispričao kako smo se zapravo prvi put sreli? A ne, ne mislim na onu priču o štakoru u njegovoj sobi i putovanju u četiri tisuće godina davnu prošlost! To je bilo nedavno, gotovo jučer. Na posljetku, kasnije vam je postalo jasno da to nikako nije mogao biti prvi susret. Mislim, u svjetlu svih tih života, rađanja i umiranja... kako bi to bilo prvi put? Dakle, ne, ne radi se o tome. Ali, čak i ovdje, na ovome mjestu i u ovome životu, to nije bio naš prvi susret. Međutim, on se toga ne sjeća, odnosno ne povezuje neke stvari baš kako valja pa mu se čini daje... Ali, najbolje će biti da vam ja to lijepo ispričam, pa vi prosudite sami.

Vidite, on se zapravo pojavio, sam od sebe, nepozvan, u jednoj od loka mudrosti. Vi biste tu loku vjerojatno nazvali "zasmrtnim životom". To je svijet u kojem duše ne uzimaju na sebe materijalno tijelo, već ga oblikuju od tanahnijih slojeva stvarnosti - hajde recimo to tako, od energije. Tamo svladavaju neke od poduka koje su započele u tjelesnom obliku, ali ih nisu dovršile. Međutim, ono što im je ostalo naučiti jest neka malenkost "začinjena" s mnogo dobre karme. Život u takvoj loki je vrlo ugodan i vi biste ga s pravom nazvali rajem! Zapravo, točnije bi bilo da ga zovete "školskim rajem". Malo je toga što odudara od idiličnog života punog mudrosti, znanja i učenja. Oni koji su tamo, uživaju u tisućama i tisućama godina skupljanja znanja, istraživanja i saznavanja svega što ih još zanima i što je vrijedno učenja. Ja se povremeno pojavljujem tamo jer uživam u podučavanju. Obično izbjegavam oblik koji poznajete: slonovska glava, slomljena kljova, kobra i sve to, već dođem kao neki mudrac s dugom bradom i ozbiljnim izrazom lica, prodornim očima i uspravnog držanja. Takve najviše tamo cijene, znate. Malo su uštogljeni i kruti ponekad. Nedostaje im... pa mislim da im nedostaje malo duhovitosti! Njima njihov svijet sasvim odgovara, ali meni bi bilo dosadno provesti tamo tisuću godina. Par dana ili najviše tjedana - e, to je već cool. Ima zanimljivih rasprava, čuje se svašta, pa čak i mene ponekad iznenade nekim činjenicama za koje nisam znao. Recimo, kao ono o zvjezdama koje govore... Ali, neću sad o tome. Morate mi oprostiti, ponekad sam sklon skretanju s teme. Znate, ima toliko toga što bih vam želio reći; um mi radi prebrzo da bi ga riječi pošteno mogle slijediti. Moram se stoga usmjeriti na temu, a ne previše zastranjivati... Dakle, tamo, na tom svijetu, sjedili smo jedne večeri ja (kao mudrac, duga brada, narančasta halja, i sve to...) i stotinjak duša željnih znanja. Topla večer, nebo prepuno zvijezda iznad nas, u sredini vatra i stotinjak ljudi koji sjede na jastucima ili prostirkama oko nje. Raspravljali smo o... nije ni važno, da opet ne skrenem s teme - kad se odjednom tamo pojavi A! Eto, baš tako, jednostavno se tamo stvorio iz čista mira. Ne pred svima, nego malo sa strane, iza leđa ljudi, ali meni na vidiku. Eh, sad, ne bi vam znao reći kako je on točno pronašao put do te loke. Još dandanas je to za mene tajna. Zapr avo, tehnički znam kako je to izveo. Spavao je, naravno, i u snu odsanjao mene i te ljude i taj svijet. Ali, kako i zašto je

odsanjao točno ono što se tamo događalo, e to je već druga priča. Možda je bilo slučajno, a možda gaje vodila neka viša sila. Uglavnom nisam ga tamo očekivao. U to vrijeme još nije bilo jasno tko je on i hoće li se u ovom životu prisjetiti svega što je potrebno za nastavak... hm, pa, misije. Kad malo razmislim, možda je upravo to bio prvi znak, prvi pokazatelj da se događa nešto vrijedno moje pozornosti. Uglavnom, A. u tom trenutku uopće nije izgledao previše zbunjeno. Prošetao je naokolo, radoznalo promatrajući što se događa. Nije bio iznenađen, niti uzbuđen. Možda je mislio da se radi o snu pa je tako i djelovao. No, na licu i u pokretima mu se moglo vidjeti da sluti neku drugu istinu. Umje možda nije mogao prihvatiti, ali slutnja je bila tu, bez sumnje. Odlučio sam preuzeti inicijativu i staviti ga na malu kušnju. Pozvao sam ga da sjedne pokraj mene! "Ah, dragi prijatelji", podigao sam glas da me svi čuju. "Želim vam predstaviti jednog svog učenika, vrlo mudrog čovjeka. Evo ga ovdje s nama! Dođi, molim te, pridruži nam se." Okupljeni nisu bili previše iznenađeni ovim postupkom. Njihov je svijet bio otvoren raznim posjetima. Oni ga nisu mogli napustiti sve dok traje njihova "škola", to jest nisu ga ni željeli napuštati. Međutim, budući daje to jedna u duhu i znanju napredna loka, često tamo navrate posebni ljudi, sidhasi, jogini, pa i bogovi. Mirnim pogledom pratili su mu korake, gledajući ga kako mi se približava i sjeda pokraj mene. Ali, ja jesam bio iznenađen njegovim postupkom! Moram priznati da nisam očekivao takvo potpuno prihvaćanje situacije, bez pogovora ili trunka oklijevanja. Jednostavno je prišao, sjeo i gotovo radosno prešao pogledom preko okupljenih duša. Nasmijao sam se. "Šutljiv je u posljednje vrijeme", rekao sam im jer nisam imao pojma što bi im on mogao reći da sam ga pustio govoriti. Bolje da spriječim nevolju. Ipak, strašno me zabavljala ova situacija. Da, znam, mislio je da sanja, ali opet, znam da je jedan dio njega jako dobro znao da to nije samo san. Uglavnom, nastavili smo pričati, a on je nastavio sjediti. Možda bi se sve na tome i završilo da nije bilo jedne vadjadhari, vi biste rekli čarobnice. Uzela je tijelo malo krupnije žene, tamne kose i očiju koje su izgledale ljutito. U posljednjem životu bila je velika alkemičarka. Poznavala je tajnu korištenja žive u produživanju života. Ona sama

je živjela nekoliko stotina godina, što je, kao što i sami znate, iznimno dugo za ljudsko biće. Bila je predana znanju, disciplinirana i odlučna u njegovom stjecanju. Uza sve to činila je mnoga dobra djela i nikad, baš nikad nije zloupotrijebila svoju nadmoć nad prosječnim ljudima s kojima je živjela. Štoviše, pomagala im je u svakoj prigodi zasluživši time oslobođenje od patnje. No, ipak, ta se vadjadhari nije prosvijetlila za života upravo stoga što joj je ostala još jedna vezanost - vezanost za znanje. Zato se i našla na ovoj loki, dovršavajući svoje obrazovanje i stječući još ona zrnca mudrosti za kojima je žudjela. U tome će vjerojatno uspjeti, na lagan i ugodan način, iskušavajući posljedice svoje dobre karme u ovom raju za učenjake. Nakon toga će se ponovno vratiti u ljudsko tijelo i tada se konačno prosvijetliti pridružujući se slobodi su stvaratelja. Eto, upravo ga je ta vadjadhari, vrlo moćna žena, jedina od svih sumnjičavo promatrala. Predmnijevam da je jedan od njezinih preostalih problema bilo i povjerenje, a možda i grubost i krutost pristupa drugim ljudima. Možda joj je zasmetalo što je netko ovako iznenada i bez objašnjenja zauzeo mjesto pokraj učitelja kojeg je cijenila, ali je također naslutila i istinu. Naime, on u to vrijeme nije bio spreman stati ispred ljudi i izgovarati svoju mudrost. Tek je ponavljao tuđe riječi, dodajući im tu i tamo neko svoje viđenje. Doista, ako bismo bili pravedni, u tom trenutku nije zasluživao sjediti na istaknutom mjestu u tom svijetu. Vadjadhari je to znala i poželjela je ispraviti tu situaciju. Učinila je nešto što se rijetko viđa na toj loki - prekinula je moje riječi, uperivši prst u našeg pridošlicu. "Tvoja je mudrost neupitna, učitelju", rekla je oštro. "Ali, on... njemu tu nije mjesto. On je lažan." Nastao je tajac, a sve su se oči okrenule prema pridošlici. Čak sam i ja odlučio da je bolje ništa ne govoriti. Ovo je bio neplaniran, ali zapravo odličan test za mog starog, ali tada tek budućeg prijatelja. Sjećam se da sam na trenutak pomislio kako bih ga mogao opravdati ili nešto objasniti, ali odustao sam od toga. Neka, pomislio sam. Da vidimo što će sad učiniti... I onda nas je on sve iznenadio. Jednostavno nije učinio - ništa! Nastavio je sjediti i smiješiti se. Izgledao je gotovo sretan što je ovdje među nama. Dobro, znam, za njega je to bio samo san. Ali, čak i tako, razmislite malo o tome. Čovjek se našao u nepoznatoj okolini, okružen očito učenim ljudima. Iznenada je bio, ne

svojom krivnjom niti voljom, postavljen u središte zbivanja. I, da bi stvar bila još gora, optužen je za prevaru. Zamislite samo - sjediti tamo i mirno gledati u pomalo kvrgav prst razjarene vadjadhari uperen točno u njega! Netko drugi bi pognuo glavu, ustao i otišao, možda se pokušao ispričati... Ma, učinio bi bilo što, a on je jednostavno odšutio. I pri tom se smiješio! No, to nije zaustavilo vadjadhari. Bila je uporna i ustrajala je na tome da A. ode. Nije mi bilo teško udovoljiti joj. Što se mene tiče, sastanak na tom svijetu je bio završen. Nije bilo smisla suprotstavljati se jednoj mudroj čarobnici. Na posljetku, bila je u pravu. Moji odnosi s njim u tom se trenutku nisu ticali njih. Malo sam pogurnuo njegovo energetsko tijelo i on je nestao s te loke. No, prije nego što sam ga prepustio njegovom životu, još me nešto zanimalo. "Kako ti gledaš na ovo što se dogodilo?" pitao sam ga dok smo još bili u dimenziji "između", ni tamo ni ovdje. "Da li ti smeta ovakav tretman jedne vadjadhari?" "Ne", odgovorio je bez oklijevanja. "Štoviše, sve to skupa mi je vrlo zabavno." I to je bilo to. Otpustio sam ga sa smiješkom, a dok se on vraćao natrag u svoje uspavano tijelo, ja sam se nastavio smiješiti. Vidite, to je ono što meni odgovara - zabava! Da je odgovorio bilo što drugo, znao bih da mu je potrebno još mnogo iskustva da shvati bit stvari. Ovako, samo je bilo pitanje vremena - kratkog vremena - prije nego se svjesnost u potpunosti vrati. Nisam siguran da vam mogu prenijeti istinsku važnost ovog odgovora. Ljudske riječi i način izražavanja su ponekad tako nespretni... Ali, uvjeravam vas, tako dugo dok ne shvatite da je zabava smisao i svrha postojanja cijelog svemira, pa i svakog dijela vašega života, sada i zauvijek, tako dugo još imate mnogo toga za učiti. Tek morate doći do onog opuštenog, nevezanog stanja svijesti u kojem se sloboda miješa s čistim blaženstvom postojanja. Nemojte pogriješiti i zamijeniti takvu zabavu s ispraznim zadovoljavanjem svojih osjetila i materijalnih ili drugih potreba! "Zabava" ponekad zahtijeva veliku disciplinu i trud, jer bez toga ne možete doći do mjesta i stanja u kojem se možete dobro zabavljati. U stanju u kojem ste sada, vaše sposobnosti zabavljanja su minimalne. Zabava o kojoj ja govorim, a o kojoj je i on govorio tada, nezamisliva je većini ljudi. Pa, pomislite samo: san, drugi svjetovi, zasmrtni život,

druge dimenzije... pa onda i ja, Ganeš, s kojim pričate i koji vas svako malo okrene naglavačke oko nekoliko različitih osi - možete li zamisliti tu razinu ZABAVE? I tako je A. jednim odgovorom u svom snu, a u mojoj stvarnosti, riješio sve moje dvojbe. No, dobro, ostaje pitanje njegovoga pojavljivanja tamo, što je, kako sam već rekao, još uvijek tajna... Sve u svemu, to je bio naš stvarni prvi susret ispunjen s njegova dva briljantna poteza. Međutim, da ne bi sve bilo previše dobro te da ne bi izgledalo kao da ga hvalim preko mjere, moram istaknuti i drugu stranu njegove osobnosti. Recimo, vrlo se brzo vratio u svoje "hm, ne znam" stanje, pa još dandanas, hm, ne zna da l i je sve to bila stvarnost ili samo san! Hajde, učinite mi jednu uslugu: pitajte ga, molim vas! Pitajte ga da li je to stvarno ili je samo sanjao! Molim vas, molim vas... ! Vjerujte mi, kad vam bude odgovorio nešto poput ovoga: "Znate, stvarnost je različita u različitim stanjima svijesti" ili "Zavisi kako uzmete - za nekog bi to bio san, a za nekog stvarnost..." ja ću se previjati od smijeha! Obećavam vam, umrijet ću od smijeha kad to ponovno čujem. Hajde, samo vi mene nasmijavajte, obožavam to! To je vrhunska zabava! Hoćete li ga, molim vas, pitati o istinitosti svega ovoga što ste pročitali? Hajde, budite srce i pitajte, samo ga pitajte...

Kako u svemiru, tako i u pričama Samo vi dajte, učinite to, kad god budete imali prigodu! Lijepo je zabavljati dobrog starog Ganeša, pa makar i na moj račun! Nemam nikakvih komentara na ovu "priču" koja se, eto, tiče mene. Što bih i mogao reći kad mi je Ganeš tako djelotvorno izbio iz ruke sve dobre karte! Radije neka ostane ovako kako je - a onda ćemo vidjeti što ću odgovoriti, na njegovu veliku radost, kad me netko bude nešto pitao... Bolje mi je da, umjesto toga, u par riječi najavim priču koja slijedi. A ta je priča iznimno važna. Naravno, sve njegove priče su važne i u sebi nose nebrojene pouke i objašnjenja. Međutim, ova je nekako... osnovna, temeljna. Govori o njegovom bratu Skandi i time ispravlja moguću nepravdu koja mu je nanesena u prethodnim pričama. Vjerojatno nema nikoga tko Skandu nije zamišljao kao iznimno snažnog, ali pomalo glupavog starijeg brata kojeg Ganeš vrti oko malog prsta kad i kako zaželi. Njegova moć je iznimna, ali

na izgled samo ona tjelesna. Prijeke je naravi i uz malo lukavstva može ga se usmjeriti kamo god poželite. Odnosno, barem Ganeš to može. Ona stara izreka "um caruje, a snaga klade valja" kao da se izravno odnosi na njih dvojicu: Ganeš je, naravno, um, a Skanda snaga. Vjerojatno nitko tko se do sada susreo s Ganešovim pričama neće zaboraviti onu o Sidhi i Budhi, dvije Ganešove ljubavi koje je osvojio u natjecanju sa Skandom. Sjećate se, one su bile "nagrada" za onog tko će prvi obići oko svijeta. I dok je nevjerojatno snažni Skanda potrčao prema istoku i za dva-tri dana se vratio sa zapadne strane obišavši cijeli globus, Ganeš je u nekoliko koraka, i nekoliko sekundi, obišao svoje božanske roditelje, Šivu i Parvati, koji simbolički, ali i sasvim doslovno, predstavljaju cijeli svijet. Bila je to scena dostojna Ganeša i njegove snalažljivosti. Istodobno, ta je scena označila Skandu kao gubitnika, kao nekog tko je manje vrijedan. Međutim, to je samo jedan od slojeva u značenju koje Skanda nosi u našim životima. Taj određeni sloj pripada određenoj situaciji i određenom razdoblju. U nekim drugim prigodama Skanda je upravo onaj tko će vam i te kako zatrebati ako želite život živjeti u punini. No, sve će vam to objasniti priča koja slijedi. U Skandi postoji mnogo toga što je vrijedno divljenja, a posebice osvješćivanja. Ne smije ga se samo tako odbaciti kao nevažnog. Na posljetku, bila bi velika pogrješka proglasiti bilo što povezano s Ganešom, a posebice njegovog starijeg brata, nevažnim. Ganeš je bio svjestan da se tako nešto ipak može dogoditi. A kad sam mu rekao da su mnogi osjetili naklonost prema Skandi i želju da saznaju više o njemu, vidljivo se razveselio. "Uh," rekao je, "ponekad znam biti tako neuviđavan, priznajem. Skandu iznimno poštujem, a eto, ispalo je nekako drukčije." Odlučno je stisnuo usne i zaklimao glavom, a zatim nastavio: "Volio bih, jednom zauvijek, razjasniti ulogu mojega brata Skande, ne samo u mojim pričama već i u poretku svemira... " Tu je zastao, pogleda usmjerenog prema tlu, izgledajući vrlo zamišljeno, čak pomalo tužno. A onda je, nakon par sekundi sasvim ganešovski, ne mijenjajući izraz lica, istim ozbiljnim tonom dodao: "Hm, kad malo razmislim, to je jedno te isto..." I prasnuo u gromoglasni smijeh koji je trajao najmanje pet minuta! Nemoguć je. Ne-mo-guć!

Moj brat Energija (ciklus o Skandi) Skanda i Ganeš Poput mene, Skanda je rođen s određenom svrhom njegova dharma bila je jasno određena i prije nego se pojavio. Odnosno, morao bih zapravo reći da sam ja, Ganeš, rođen sa svrhom, baš poput mojeg starijeg brata. Jer, takav je bio redoslijed stvari - najprije je rođen Skanda, a zatim Ganeš! Tako vam je to snama, božjim sinovima i kćerima-rađamo se sa zadaćom, savršeno prilagođeni njezinom ostvarivanju. Zbog toga rijetko kad ne uspijevamo, a čak i kad se takvo što dogodi, privremeno je. U biti naši uspjesi i neuspjesi dio su većega plana, zapisanog u vječnosti. Međutim, to ne znači da se ne moramo potruditi oko toga. Primjerice, kad bih ja odustao od održavanja reda u svemiru, kad bih odmahnuo surlom na zakon karme i rekao "ma, briga me, snalazite se sami", nastao bi ozbiljan kaos. Njime bi bili zahvaćeni svi ljudi, sva živa stvorenja pa i sami bogovi. Ne bi prošlo mnogo vremena, a pred mojom bi lokom bila okupljena božanska elita: od svih gandharva i apsara pa do Indre i Višnua. Slali bi mi svoje predstavnike da me uvjere kako se moram vratiti svome poslu. Pokušali bi me udobrovoljiti jagjama, pjesmama slavljenicama i raznim zazivanjima. Smišljali bi smicalice i zamišljali drame, kako to već bogovi čine. Ali, s obzirom na važnost moje uloge, vjerojatno bi ponajprije čuo jezikovu juhu od svoje majke Parvati. Vjerujte mi, kad se ona razljuti, to uopće nije lijep prizor! Hm, sad mi je palo na um - nije isključeno da bi i sam Šiva došao prizvati me k pameti. Uh, ali ako bi se to dogodilo, ako bih uspio Šivu pomaknuti s njegove Kailase... to znači da sam zeznuo stvar do kraja i jao si ga meni! Heh, zanimljiva misao... Mogao bih jednom, tek toliko da vidim u kakvom sosu će se kuhati ostali... Ali, ne, ne, malo sam skrenuo s teme... što sam ono želio reći? Vidite, sklon sam brbljanju, ovako kad me se pusti da pričam. Sva sreća da netko drugi zapisuje! Ah, da, natrag na temu. Nisam zapravo daleko odlutao. Dakle, malo je vjerojatno da bih ja tako nešto učinio -odustao od provođenja zakona karme i svega što ide s njim, stvaranja i uklanjanja prepreka, pisanja, pjevanja i plesanja... To bi se

moglo dogoditi u nekim iznimnim okolnostima ili u nekom trenutku obijesti, ali u svakom bi slučaju bilo privremeno. Naime, moje postojanje se zasniva na provođenju te zadaće. Nemam drugog postojanja i umro bih istoga trena kad bih je stvarno i istinski prestao provoditi. I u tome je, vidite, bit božanskog: izvršavanje uloge. Mi bogovi smo uosobljena uloga, uosobljena zadaća. Vi ljudi, a i druga stvorenja, ste osobe sa zadaćama. Shvaćate li razliku? Moj diva je prožet dharmom u toj mjeri da prestaje postojati kad nema dharme. Vaš diva posjeduje dharmu, ili slijedi dharmu. Nekad jednu, nekad više, ali svakako postoji i izvan dharme. Veeelika razlika. Zbog te su razlike ljudi i druga svjesna stvorenja vrlo zanimljivi nama bogovima. Posjedujete slobodnu volju, a to znači da se možete odvojiti od dharme, izabrati hoćete li je slijediti ili ne. Vidite, ja to ne mogu. Za mene nema izbora: ja jesam dharma. I stoga sam besmrtan. Sve ima svoje prednosti, zar ne? A i mane, dodao bih. No, da se vratimo mom bratu Skandi i njegovoj dharmi. Ako sam ja rođen da bih upravljao poslje dicama djelovanja, Skanda je rođen da bi upravljao samim djelovanjem! To znači da obojica utjelovljujemo karmu: ja, Ganeš, u smislu onoga što ona donosi, a on, Skanda, u smislu samoga provođenja. Sada vam je jasno zašto je on morao biti prvi, a ja tek nakon njega, zar ne? Djelo se najprije provede, a zatim dolaze njegove posljedice. Ono što ste do sada saznali o Skandi je njegova snaga i tjelesna moć. Zamislite samo, onomad kad smo se "natjecali" za Sidhi i Budhi, on je koristio fizičko tijelo i njegove zakonitosti da bi obišao oko svijeta za manje od tri dana! Nije se poslužio trikovima, posebnim sposobnostima niti ikakvim vozilima-trčao je, plivao, skakao... Jednostavno je to učinio! Zapanjujuće, zar ne? Koliko god sam bio sretan što će Sidhi i Budhi biti uz mene, jednako toliko sam se i divio svom bratu. Kakva snaga! Kakva sposobnost! A tek njegova odanost! Pokraj njega ste uvijek sigurni. Ako kaže da možete mirno spavati i da vas nikakav neprijatelj neće dodirnuti, budite uvjereni da će se prije svemir urušiti u sebe nego će vas Skanda iznevjeriti. Golim rukama on može iskopati tunel u utrobi planine ili iščupati najdeblje stablo s korijenom. Ma, zaustavit će tsunami da bi vas zaštitio, samo ako ste bili dovoljno mudri i postali njegov prijatelj.

U usporedbi s njim ja sam vam malo sklizav, znate. Sa mnom nikad ne znate - možda vam pomognem, tako kako biste vi htjeli da vam se pomogne, a možda i ne. Zapravo, sa mnom bi vam se moglo dogoditi da vas još malo i gurnem u smjeru u kojem nikako ne želite ići. Za vaše dobro, naravno. U konačnici, čak i ako vas to guranje košta života, nasmijat ću se i s tim istim smješkom vas dočekati u drugom utjelovljenju! Dugoročno gledano, dobili ste najviše što ste mogli. Ali s vašeg, ljudskog stajališta... Skanda je u tom smislu mnogo sigurnija investicija, da tako kažem. Ako vi zaviknete "upomoć", Skanda će dojuriti s dva isukana mača i jednim nepobjedivim kopljem. Iz očiju će mu sukljati zastrašujući plamen. Bit će mu potreban samo tren da se okrene prema vašem neprijatelju i munjevitom ga brzinom obezglavi. Eh, da, dobri stari pouzdani Skanda... Tim više mije bilo žao što sam morao postupiti na način koji ga pomalo omalovažava. Izložio sam ga porugi cijeloga svijeta. Ispao je pomalo glupav i još je izgubio dvije prekrasne žene. Ali, nadam se da me shvaćate - morao sam to učiniti! I to je bilo dio plana, dio... Kako da to kažem? Skanda je morao odrasti, morao je steći malo ganešovske mudrosti, a za to mu je bila potrebna pomoć njegovog brata. I ja sam mu je pružio, koliko god se to na izgled činilo ponižavajuće za njega. Zapravo, vidite, obojica smo morali odrasti i izbrusiti svoju dharmu do krajnjih granica. Ni ja nisam od prve bio to što sam sada. Čak i bogovima je potrebno neko vrijeme da bi se u potpunosti razvili. Odnosno, nije im potrebno, ali tako to mora biti da bi druga stvorenja shvatila vrijednost učenja. A kako ćemo im to objasniti ako ne primjerom? Zbog toga i bogovi, nakon što su stvoreni, uče, rastu i razvijaju se. Obično se to događa u nekoj međuigri s drugim bogovima. U ovom slučaju, Skanda i ja smo morali naučiti raditi svoj posao kako valja. On je morao svoju djelatnost učiniti mudrijom i usmjerenijom, a ja sam morao naučiti koristiti trikove da bih postigao cilj uz najmanju moguću štetu. Na posljetku, obojica smo uspjeli i sada smo to što jesmo. Tako daje, gledano s te točke gledišta, sve u najboljem redu. Ali, tada, kad se to događalo, stvari su bile malo drukčije. Uživao sam u tome da zeznem svog pomalo sirovog starijeg brata. Možete li zamisliti kakav izraz lica je imao kad se vratio sav prašnjav, znojan i izubijan s te sulude trke oko svijeta,

a ja sam se šepurio u svili okružen dvjema ljepoticama? Znam, jasno mije, trebalo g a j e naučiti pameti. Previše se pouzdao u svoju snagu. Mislio je da silom može sve razriješiti i da je odlučna djelatnost jedino što vrijedi. Ta ga je situacija ipak zamislila, trgnula i podučila. Također je, očigledno, poslužila kao poduka mnogima. Čak i danas, eonima nakon što se ta scena odigrala, još je uvijek aktualna i još uvijek se iz nje može štošta naučiti. Ali, moram vam priznati da je jedan dio mene ipak suosjećao s bratom. S jedne strane sam likovao, ali sam ipak zadrhtao vidjevši razočarani i posramljeni izraz na njegovom licu. Kladio bih se da sam tada vidio odbljesak suze u Skandinom oku. Nisam siguran u to jer Skanda je ipak Skanda, prije bi prokrvario iz očiju nego pustio suze, ali tako sam to doživio i, vjerujte mi, nije mi bilo lako. Iako sam tada bio pobjednik i slavljenik, i ja sam mnogo toga naučio. Sve do toga trenutka moja mi je lukavost donosila samo zadovoljstvo i smijeh. Tada me, zahvaljujući Skandi, dodirnulo suosjećanje. Počeo sam paziti na ono što činim i kako činim. Naravno, od toga trenutka nadalje, sa mnom su bile i Budhi i Sidhi, pa je sve skupa bilo lakše. Ipak, Skanda, moj veliki, snažni i odani stariji brat, igrao je veliku ulogu u mojem sazrijevanju. Rasli smo zajedno, on i ja, isprepleteni više nego što bi se to moglo pretpostaviti iz onoga što su ljudi kasnije prepričavali. Te su priče često bile iskrivljene ili barem obojene nekim drugim namjerama i nisu imale veze ni sa mnom ni sa Skandom. Štoviše, osim činjenice da imamo istog oca i barem otprilike istu majku (znam kako vam ovo zvuči, ali strpite se, ispričat ću vam zašto je majčinstvo nad Skandom pomalo upitno) ljudi nas uopće ne povezuju. Naravno, kad su uglavnom neznalice! Nemaju oni pojma da Skanda i ja dijelimo mnogo toga. Već sam vam objasnio da smo obojica zapravo božansko uosobljenje raznih vidova karme. U tom smislu smo prava braća! Dijelili smo zaljubljenost prema Budhi i Sidhi, iako se Skandina pokazala promašenom. Njegova g a j e sudbina čekala na drugom mjestu, a Budhi i Sidhi su bile dio poduke koju je morao proći. I na posljetku, on i ja, baš zahvaljujući Budhi i Sidhi imamo zajedničko dijete koje... Ah, gotovo da mogu čuti kako vam zbunjenost izlazi iz ušiju! Znam, moram pričati polako, jednu stvar za drugom. Doći ćemo i do djeteta, eto, za koji tren. Ali, mnogo je bolje da se vratim malo unatrag, do završnog čina naše zajedničke obuke. Do trenutka kad sam - neka mi svi bogovi i boginje

oproste! - po drugi put na isti način morao prevariti Skandu i izložiti ga još jednom poniženju. Znam, znam kako to mora izgledati u očima promatrača: razumljivo je nasjesti jednom na trik "obilaženja oko svijeta", ali drugi put?! Pa, tko može biti tako slijep ili glup da ga se na to može navesti? E, pa, vidite, Skanda je u tom trenutku bio tako slijep. Ne bih ni u snu rekao da je bio glup. Jednostavno nije ni vidio ni razmišljao na jasan način. A to je opet bilo stoga što se osjećao izgubljenim. Njegovo srce ga je prevarilo. Znao je da na njega čeka ljubav, ali je bio prenagao - vidio ju je tamo gdje je nije bilo. Ipak, iako sam sve to znao, ili barem većinu toga, srce mi se slamalo. Morao sam proći kroz tu dramu još jednom; još ga jednom vidjeti slomljenog. U svoju obranu mogu reći samo to da drugog izbora nije bilo. Skanda je zastranio, a budući d a j e njegova energija zastrašujuće velika, jednako tako je bila velika i opasnost od njezine zloporabe. Moj Bože, pa znate li vi daje Skanda u dobi od osam dana pobijedio u bitki Taraku, jednog od najsnažnijih demona svih vremena? Osam dana! Dojenče. Beba. A za što je tek bio sposoban kad je imao dvadeset godina!? Ne, koliko god mi je bilo žao Skande, morao sam to učiniti. Sada znam d a j e to bio i moj i njegov završni ispit. I mogu vam reći, nije bio lak. Ipak, tek kad smo ga prošli, Skanda je postao Skanda, a Ganeš Ganeš. Rođeno je svjetlo i svemir je mogao mirno teći dalje. Evo kako je to bilo...

Bogovi i ljudi Mislim da je dobro napraviti malu stanku i tako si olakšati udarce ganešovskih slapova zapleta, raspleta i novih informacija. Neću dugo - znam da ste željni čuti što je to bilo sa Skandom, kako je još jednom nasjeo na isti trik i o kakvom je "zajedničkom" djetetu riječ. No, ipak, po svom dobrom starom običaju Ganeš je u ovu nevjerojatnu priču upleo i nevjerovatno važne poduke. Recimo, objašnjenje razlike između bogova i ljudi je zapanjujuće! Jednostavno ga moram ponoviti i tako vam još jednom skrenuti pozornost na to. Bogovi su, kaže Ganeš, uosobljenje zadaće, svrhe iliti - dharme. A ljudi su osobe koje posjeduju neku svrhu (ili više njih). Razlika je - doslovce - u naglasku, u onome što ima prvenstvo! Uvijek me zapanji ta jednostavnost i kristalna jasnoća koja dolazi

od Ganeša! Umjesto da se uplete u metafizičke apstrakcije, kao što je to slučaj s većinom informacija koje dolaze iz navodno njegovog okruženja - indijske tradicije i filozofije - on ukaže surlom na onu jednu stvar, onu bit koja čini razliku! Bogovi i ljudi ne razlikuju se po strukturi svog tijela, vremenu nastanka, duši ili svojim djelatnostima. Sve to može biti isto u jednih i drugih ili biti sasvim različito. Ono što ih zapravo razlikuje je smisao postojanja. Kod bogova on je na prvom mjestu, a tek zatim dolazi njihova osobnost kao sredstvo kojim se taj smisao izražava. Kod ljudi osobnost je na prvom mjestu, a tek zatim dolazi smisao postojanja kojim se ljudska osobnost izražava. Razmislite o ovoj razlici. Dobro o tome razmislite. Posebice vi koji ste negdje na svom putu naišli na pojam "prosvjetljenja". Budući da prosvjetljenje stavlja osobnost na drugo mjesto, prema ovom Ganešovom objašnjenju prosvjetljenje je nadilaženje ljudskosti i prelazak u područje božanskog! Nadam se da će se Ganeš u svojim pričama vratiti na to još koji put - ovo je iznimno važna informacija za razumijevanje duhovnog razvoja. O njoj bi se mogle knjige napisati... Ali, kao što je vidljivo iz priloženog, jednostavno je ubačena, onako usput, ganešovski... Unutar tog okvira Ganeš nam je lijepo opisao povezanost i neodvojivu bliskost sa svojim starijim bratom Skandom. I on i Skanda imaju veze s karmom. Skanda je stariji brat jer predstavlja samu djelatnost. Njegovi simboli koji uključuju snagu, energiju i odlučnost uklapaju se u zamisao provođenja uspješne djelatnosti. No, mladi Skanda pokazuje znakove naglosti, nepromišljenosti i nerazboritosti. I to do te mjere da ga doživljavamo kao glupog. Skanda mora odrasti i tek tada će moći u potpunosti preuzeti svoju dharmu. Kao što ćete vidjeti, Skandi su potrebna usmjerenja - potrebna mu je mudrost djelovanja, da bi njegov brat Ganeš mogao živjeti u skladu s njim. Ako toga nema, Ganeš i Skanda su u sukobu. Skanda je izvan kontrole, a Ganeš ga uporno pokušava zauzdati podukom. Takva je bila situacija u njihovom djetinjstvu dok su obojica odrastali. A takva je situacija i u svima nama kada sazrijevamo! Djelujući (Skanda) moramo podnijeti posljedice tih djela i naučiti kako se s njima nositi (Ganeš) da bi doista bili uspješni. Dakle, ako vaš unutarnji skanda ne radi kako valja, vaš će unutarnji ganeš stalno biti na mukama. Odrastanje će trajati dugo, a poduke će biti bolne. Tek kad skanda sazrije, vaš će ganeš biti slobodan za uživanje u životu. Veza između Ganeša i Skande se izgubila, čak i u mitovima i legendama. Na jugu Indije Skanda je postao Murugan i obožava se na religiozni način. Na sjeveru, osim u kasti ratnika, Skanda je rijetko prisutan. Ganeš je, s druge strane, posvuda slavljen i

cijenjen. Istinskom Skandi to ne smeta jer je, usprkos uobičajenoj predodžbi, samozatajan i odan do vječnosti. Njemu doista nije važno ime - važno je da bude to što jest i da izvršava svoju dužnost. A Ganeš se, lukavac kakav jest, naučio nositi s teretom slave i ne pokleknuti pod njim, već ga iskoristiti za obavljanje svoje zadaće. Ipak, ova priča jasno govori da se i on i te kako oslanja na Skandu. Također, na neki način konačno se ispravlja dugogodišnja nepravda i ukazuje se na nerazdvojnost dva božanska brata. Prije nego što saznate kako je to Skanda primio još jednu poduku od Ganeša i što se dogodilo s njim nakon toga, Ganeš će malo skrenuti u smjeru koji sam mu, priznajem, natuknuo svojim pitanjima. Kao što ćete vidjeti, priča će nas vratiti još i dalje u prošlost, do samoga podrijetla Skande. Ono je vezano uz pojavu jednog demona - Tarake. Već ste čuli da ga je Skanda svladao kad je bio star osam dana. To je dakle riješeno, ali u meni je spominjanje "demona" potaknulo pitanje o njima. Što su demoni? Posebice me to zanimalo u svjetlu objašnjenja razlike između bogova i ljudi... Kao i uvijek, Ganešovo objašnjenje bilo je jednostavno i... savršeno.

Gotovo nepobjedivi Taraka Demoni? Pa to je barem lako: điva bez dharme! Kako mi je objašnjeno, vaš naziv "demoni" ima negativan prizvuk. Oni uvijek čine nešto loše, zar ne? Za mene to baš nije tako, odnosno u mom svijetu nema vrijednosnog sustava o dobrom i lošem. Bogovi su devasi, ljudi su manusi, a demoni su rakšase ili asure. I to je jednostavno tako, a ne bolje ili lošije. Istinaje, demoni više-manje uvijek naprave neku spačku. Ali, kad zbrojim sve nepodopštine koje sam napravio ja sam, pa one koje se pripisuju velikim igračima poput Brahme i Višnua, da ne govorim o Indri, Varuni i Agniju, nisam baš siguran da tu ima nekih razlika gledano s ljudske točke gledišta. U biti, dobro i loše ima s tim malo veze. U "dobro" se sasvim sigurno može ubrojiti i sila uništavanja, za koju je odgovoran moj vlastiti otac, Šiva. Uništenje nečega je čin koji otvara mogućnost nastanka novog - uklanja prepreke, čisti put pred nama. A ipak je - uništenje. S druge strane pak, ljudi mogu biti zavedeni sasvim demonskim porivima i zbog njih činiti silna dobra djela, pomagati drugima, hraniti ih, oblačiti i ozdravljivati. I tako dolazimo do bitne odrednice demonskog i božanskog

- motiva. Demon je diva bez dharme, a to znači osobnost bez svrhe i smisla. Demon Taraka - a taj je "kriv" što je rođen moj brat Skanda - je bio jednostavno to, demon Taraka. Nekakvu posebnu ulogu nije imao u poretku svijeta, osim poriva i motiva da održi samoga sebe, Taraku. Razni demoni se prihvaćaju raznih postupaka da bi održali sami sebe. Često su vrlo lukavi, bistri i obrazovani. Njihova djela su savršeno u skladu s dharmom, ali tuđom. Prividno, i u određenom vremenskom razdoblju, to može izgledati jako plemenito i dobro. A zapravo, i jest plemenito i dobro! Vidite tu dolazimo do maloga paradoksa: Taraka je ipak imao svoj smisao. On se sastojao u tome da iznjedri Skandu. Problem je u tome što toga nije bio svjestan. Ako bi toga postao svjestan i slijedio svoju dharmu kuda god da gaje vodila, istoga časa bi prestao biti demon. Njegovi postupci, gledano izvana, ostali bi sasvim isti. I kako bismo mi onda znali tko je demon, a tko nije? Teško, dragi moji, vrlo teško. To možete znati jedino ako ste i sami izvan mutne vode motivacije i ako naslutite onaj sjaj bistrog oka koji odaje razumijevanje i... prihvaćanje. Viđao sam asure, dakle prvoklasne demone, koji su izišli iz svog vlastitog zarobljeništva. Sjećate se Vasukija, nagasa koji je postao Rahu i Ketu, smislivši način da se iz prvobitnog oceana mlijeka dobije amrita, napitak besmrtnosti? Učinio je to isprva sasvim svjesno, a zatim prihvaćajući i slijedeći svoju sudbinu. Poput pravog božanstva! Isto je učinio Ravana, rakšasa s deset glava, koji se želio prosvijetliti. U početku, njegova motivacija je govorila: "Ja, Ravana, moram biti prosvijetljen!". Njegov učitelj Šukraznao je da to ne može biti tako te da postoji samo jedan način da se prosvjetljenje umiješa u priču o Ravani - on mora umrijeti! Tako je na kraju i bilo - prostrijelio ga je Rama, kroz srce. U posljednjim trenucima te drame Ravana je jako dobro znao što ga čeka i svjesno ispunjavao svoju zadaću. I ne znajući, prestao je biti demon! No, kao što vidite, ima tu raznih mogućnosti i kombinacija. Načelno, međutim, demon je vezan za svoje postojanje svojom osobnošću. Kad ja, Ganeš, kažem ja - mislim na ulogu. I zato sam besmrtan. Kad Taraka, demon, kaže, ja - misli na Taraku, bez obzira na ulogu, i zato nužno mora umrijeti. A vi, ljudi, vi ste negdje u sredini, pomalo razapeti. Možete i jedno i drugo, na demonski i na božanski način. Većini je teško biti samo osoba, kao što to demoni mogu. Uglavnom vam je potrebna neka uloga da biste se osjećali "svojima". Ta

težnja vas približava bogovima. S druge strane, teško vam je zamisliti situaciju u kojoj osobnost prepušta prevlast toj istoj ulozi. Strah vas je toga i čvrsto se držite "sebe", "mojeg" i "ja". Na posljetku, ponekad odustajete i od dharme, samo da biste opstali. Ta sklonost vas približava demonima. I molim vas, nemojte sad sve to skupa pomiješati s egom! Ta stvar, to što vas muči zove se ahamkara, a ego je sasvim u redu. Što zar mislite da ja nemam ego? Uh, pa valjda vam je iz dosadašnjih priča postalo jasno da ga pažljivo njegujem! Ili, moj brat Skanda - mora imati ego da bi bio moćan i snažan zaštitnik kakav i jest! S druge strane, ahamkaraje upravo ta motivacijska gužva, taj međuodnos osobnosti i uloge, dive i dharme. Demoni žive u ahamkari, bogovi su izvan nje, a ljudi (i druga svjesna stvorenja) se kreću po osjetljivom rubu provalije u koju ponekad padaju, a ponekad se s mukom iz nje izvlače. Ah... tu ću stati. Ovo su vrlo ozbiljne stvari pa malo mućnite glavom o njima dok se ja vraćam na priču o Skandi. Ima još mnogo toga, a vrijeme i prostor su nam ograničeni... Dakle, cijela priča počinje u praskozorje stvaranja dok prirodni zakoni nisu bili sasvim uredno posloženi. To odmah znači da nije bilo svih bogova koji uosobljuju te prirodne zakone i brinu se za njihovo održavanje. Primjerice, nije bilo mene, a nije bilo ni Skande. No, ahamkaraje postojala - ona je došla na svijet u prvom odvajanju od cjeline. Isprva kao sjeme mogućnosti, a zatim kao ravnopravna stvarnost. Iz nje su, ili pomoću nje, nastali demoni. Tarakaje bio jedan od prvih demona, vrlo pametan i lukav. Vidjevši kako stvari stoje - shvativši, dakle, daje svemir sastavljen od prirodnih zakona koji ga održavaju i pomoću kojih se razvija, poželio je sebe, Taraku, staviti na tron, na vrh, iznad svih. Ukratko, poželio je pobijediti bogove! Možda je to bila prva želja toga tipa, ali svakako neće biti posljednja. Mnogi demoni će nakon njega pokušati to isto, održavajući svemir u stalnoj napetosti. Mora se priznati, to ga zapravo čini zanimljivim, zar ne? Pa tako oni, eto, ne znajući, ispunjavaju svoju svrhu, što nas opet dovodi do paradoksa... No, dobro, pustimo to, opet ću se zaplesti! Taraka je prije ostvarenja svog pothvata morao steći dovoljno znanja i moći. Poslužio se lukavstvom i posvetio tisuće godina života proučavanju mudrosti, posebice one koja se nalazi u Brahmi, stvoritelju. Radio je tapas, provodio mnogobrojne žrtvenice, zazivao Brahmu i pokazivao mu odanost.

Kad se Brahma napokon pojavio pred njim, zadovoljan njegovim postupcima, Taraka je zatražio nagradu. Inače, moram vam reći i to da je Brahma poznat po tim svojim nagradama. Već je mnogo puta napravio veliku gužvu dajući gotovo neograničene moći svojim predanicima. Ovo što je učinio za Taraku bila je prva takva suluda nagrada, ali kao što možete pretpostaviti, ne i posljednja. Na kraju uvijek ispadne da to sve skupa ima neku svrhu i lijepo se uklopi u širi "kozmički plan", ali doista, što je tom Brahmi? Pa zar nije bilo od početka jasno što će Taraka učiniti s dobivenom moći? I da bar tu moć nekako razumno ograniči! Umjesto toga uvijek dolazi s nekim neobičnim "ograničenjima" koja nositelja te moći zapravo čine praktično nepobjedivim. Tako je Brahma Taraki za nagradu rekao ovako: "Neće te moći pobijediti nitko tko je stariji od petnaest dana." I to je bilo to. Taraka se lijepo zahvalio i počeo svoj osvajački pohod na nebesa. Jer, osigurao se od svih ratnika - ljudskih, božanskih i demonskih - kad navrše petnaest dana ne predstavljaju nikakvu opasnost za njega, a kad su mlađi... pa, bože moj, onda sišu majčino mlijeko i ne bore se protiv njega! Eh, Brahma, Brahma...što ti bi? Iako se sve to dobro završilo, morat ću jednom porazgovarati s njim. Jer, kao što sam rekao, nije mu to bilo posljednji put. I tih petnaest dana - odakle mu samo takve ideje? Taraka je krenuo u osvajanje neba vrlo uspješno. Nakon samo nekoliko bitaka postalo je jasno da je opasnost ozbiljna. Trebalo je nešto učiniti pa su se bogovi okupili na savjetovanju kod onog tko je zadužen za demone - prelijepog majstora i učitelja ljubavi, kod Šukre. "Poznajem Taraku", rekao je Šukra okupljenima, a tamo su, između ostalih, bili i Šiva i Parvati, "i mislim da se neće zaustaviti samo tako. Potreban nam je zaštitnik." "Slažem se, prije svega zbog toga što ovo vjerojatno nije posljednji put kako nam ahamkara prijeti kroz nekog demona", rekao je Šiva, prodorno gledajući Brahmu koji je posramljeno gledao u pod. "Što da radimo? Kako da se riješimo Tarake?" "Hm, treba nam netko novi, čini se", primijetio je Višnu. "Svi smo ovdje stariji od pola mjeseca. Možemo li mi uopće stvoriti nekoga tko će s manje od petnaest dana starosti biti dovoljno velik ratnik da se suprotstavi Taraki?" "Moglo bi se to učiniti", progovorio je Šukra. "Bilo bi opasno, i mislim da to mogu samo Šiva i Parvati. Jedino oni

nadziru takvu silu uništavanja. Pod određenim uvjetima mogli bi je prenijeti na svoje dijete." Nakon tog je zavladala tišina, a sve su oči bile okrenute k Šivi. On je pak zamišljeno pogledao Parvati koja je nakon nekoliko trenutaka polagano kimnula glavom. Oklijevanje nije bilo bez razloga, da se razumijemo. I Šiva i Parvati, baš kao i većina okupljenih, znali su da uosobljavanje takve energije koja će odmah nakon rođenja imati snage pobijediti gotovo nepobjedivog demona, znači oslobađanje potencijalne opasnosti za sve njih. "Tko će nadzirati dijete?" ubacio se Brahma. "Tko nam jamči da se ono neće okrenuti protiv nas?" Tim je pitanjem zaslužio još poneki prijeki pogled jer su mnogi baš njega optuživali za nastalu situaciju. Ipak, pitanje je bilo opravdano, a na njega je odgovorio najprije Šiva, a zatim Šukra. "Nakon što uništi Taraku, dijete će živjeti s nama", rekao je Šiva. "Svoju energiju sam ću nadzirati. Uz pomoć Parvati, naravno." "A kad odraste," dodao je Šukra, "morat će imati odgovarajuće partnerice. Ako bude sam, bit će opasan. Udružen i spojen s njima, dat će najbolje od sebe. Dok će Šiva i Parvati stvoriti dijete zaštitnika, istodobno ću dio svoje energije i znanja prenijeti na svoje dvije kćerke. Njihova će sudbina biti spajanje sa Šivinim sinom. Jedino ćemo tako postići ravnotežu koja nam je potrebna." I time je dogovor bio postignut. Ostalo je samo provesti ga u djelo. Ostali bogovi su se razilazili, svaki svojim poslom, uključujući i Brahmu koji se nespretno nudio pomoći, ali su ga Šukra, Šiva i Parvati ignorirali. Nekoliko sljedećih tjedana proveli su u razmatranju svih vidova rođenja tako moćnoga sina. Sve su isplanirali i predvidjeli. Što se njih ticalo, plan je bio savršen i morao bi uspjeti. Prije nego što su otišli na Kailasu, s namjerom da "stvore" mog brata, Šiva i Parvati su pomogli Šukri da iz svoje svjetlosti stvori dvije nove božanske iskre. Kao što vjerojatno znate, Šukra je utjelovljenje Sadašive - u njemu se nalaze istodobno muško i žensko načelo. Šukra rođen kao dijete ljudi i Višvahi rođena kao apsara pretopili su se u Sadašivu i tako postali božanski. Kao takav, Šukra ima sposobnost stvaranja iz samoga sebe. Bilo je dovoljno zaroniti u dubine svoje svijesti i iz njih iznjedriti dva prekrasna malena ženska tijela načinjena od svjetlosti. Držeći ih na rukama, moja se majka Parvati osjećala poput bake, što je na neki način i bila. Znala je da

na rukama drži žene svog budućeg sina. "Divne su", rekla je Šukri, smješeći se razdragano. "Kako ćeš ih zvati?" Šukra se nasmiješio i odgovorio: "Imat će više imena, ali...", malo je zastao, kao da oklijeva, "mislim da će biti poznate kao Budhi i Sidhi." I dok su Šiva i Parvati odlazili žureći se ispuniti svoj dio zadaće, Šukra se nagnuo nad svoje kćerke, lagano prstom razmaknuo njihove sićušne šake i provjerio im dlanove. Tamo, na nježnoj, gotovo providnoj koži svoje desne ručice, obje bebe su držale sićušno sjeme. Šukra ga je dodirnuo prstom. Nije ga mogao otkotrljati s njihovog dlana. Sjeme je bilo dio njih.

Demoni i božanska djeca Uh, uh, uh i uh!!! Što se sad upravo dogodilo? Zar sam to dobro napisao? Sidhi i Budhi rođene kao Šukrina djeca i to s namjerom da budu partnerice djeteta zaštitnika? Dakle Skande, a ne Ganeša? Što se to događa? Pa zar je ipak došlo do nekakve kozmičke pogrješke i Ganeš je nekako preoteo sudbinu Budhi i Sidhi? Mislim da će se stvar uskoro razjasniti, ali vjerujte mi, ovo je bilo jednako iznenađujuće za mene, kao što je, pretpostavljam, i za vas. A Ganeš je to izgovorio mrtav hladan, pažljivo promatrajući nokte na prstima svoje dvije prednje ruke! Ništa, ostavit ću ga da se sam vadi iz te kaše i objasni cijelom svijetu u čemu je stvar. U međuvremenu, moram se osvrnuti na unutarnja značenja i simbole o kojima je ovaj put otvorenije govorio. Demoni su dakle oni koji svoju opstojnost pretpostavljaju svojoj dharmi. Bogovi čine obrnuto, a ljudi ponekad jedno, ponekad drugo. Diva ili život bogova je neraskidivo prožet dharmom. Điva ljudi se izražava kroz dharmu iako postoji i bez nje. A điva demona nema veze s dharmom - on se izražava kroz samoga sebe. Ponovno, zadivljen sam jednostavnošću i savršenstvom ovog objašnjenja. Tim više što Ganeš uvodi i jedan gotovo socijalni obrat u strukturu svemira. Indijsko društvo je u određenom povijesnom razdoblju bilo strogo kastinsko. Rođenje u jednoj kasti značilo je i smrt u njoj. Društvena kretanja su to ipak, teškom mukom, promijenila. Ganešovo objašnjenje božanske, ljudske i demonske naravi gotovo da uvodi revoluciju u poimanje "hijerarhije" stvorenja u svemiru, slično onome što se tijekom vremena dogodilo kastinskom ustroju. Prema onome što nam je rekao, netko rođen u tijelu asure ipak može promijeniti svoju narav i postati božanski.

To isto očigledno vrijedi za ljude, koji ionako balansiraju između jednog i drugog. Problem ljudi, a zapravo i problem demona pa i bogova jest ahamkara. Ne radi se o egu, kako to pogrješno zamišljaju mnogi proučavatelji istočnih učenja. Ego je dio osobnosti i kao takav potreban. Ahamkara je situacija u kojoj je ono što je sekundarno postalo primarno. Izraz "demon iz ahamkare" opisuje isticanje opstojnosti osobnosti na uštrb uloge ili dharme. Kao što smo čuli, božanska narav je imuna na tog demona - jer nema nikakve opstojnosti osobnosti izvan zadaće. Ljudska narav je pod njegovim utjecajem, ali je istodobno sposobna djelovati i kao božanska, dakle izvan dohvata tog demona. Ipak, kao što je rečeno, čak i takozvani bogovi ponekad djeluju na izgled suprotno svojoj naravi. Primjerice, u priči Brahmino ponašanje se može sagledati u svjetlu nekog dubljeg plana, ali zapravo on ovdje pokazuje znakove samopodržavanja, što je dio demonske naravi. Da li to znači da narav nije data, nego stečena? I ako je stečena, da li se može promijeniti na gore, baš kao i na bolje? Čak i kod uosobljenja vrhovnog stvoritelja? Što se mene tiče, odgovori na ta pitanja su potvrdni. Ganešov svemir je svemir uloga. I odluka koje će se uloge održavati, a koje ne. Prije nego vas prepustim nastavku priče, samo kratki osvrt na seksualnost među bogovima. Nje očito ima - Šukra je majstor seksualnosti i tantre. Siva i Parvati vode ljubav milenijima. Isto vrijedi i za druge bogove. Međutim, nikad ili rijetko ćete naići na stanje trudnoće, odnosno na tjelesno razmnožavanje. Umjesto toga, djeca bogova, drugi bogovi, nastaju iz pogleda, kapljica krvi, sjemena (koje ne mora oploditi jajašce), komadića kože ili drugih dijelova tijela. Sukladno tome, božanska djeca nastaju s namjerom, a ne slučajno, u trenucima strasti. Seksualnost i prokreacija u svijetu bogova nisu povezani. Seksualnost služi kao sredstvo stvaranja užitka i ugode, kao način izražavanja ljubavi i, posebno u tantri, kao način da se dosegnu iskustva pretapanja koja bi bez tjelesnog dodira bila krnja. Naglaska na tjelesno roditeljstvo nema, ali postoji snažan naglasak na ulogu, na svrhu zbog koje je dijete rođeno. U svjetlu objašnjenja razlike između božanske, ljudske i demonske naravi, očigledno je da isticanje tjelesnog roditeljstva ukazuje na motivaciju opstojnosti same po sebi. Diva zbog dive, bez obzira na dharmu. Ovo je zanimljiv smjer razmišljanja, ali za sada je dovoljno. Ukoliko nas Ganeš ponovno dovede do toga, nastavit ćemo u tom smjeru. A sada, da čujemo dalje! Priča o rođenju Sidhi i Budhi je vrlo zbunjujuća s obzirom da znamo kako ih je Ganeš "osvojio", a

sada ispada da su ipak bile namijenjene Skandi. Pretpostavljam da će nas vrlo brzo "prosvijetliti"u pogledu toga, a i u pogledu rođenja Skande. S obzirom na pripreme, moralo je biti spektakularno...

Jedno dijete i dvanaest roditelja Eh, da, i bilo je spektakularno! Vatromet, tsunami, potresi i oluje! Počelo je s dugotrajnim spajanjem mojih roditelja Šive i Parvati. Da se razumijemo, nije to bilo potrebno zbog nekog materijalnog razloga, već zbog njihove unutarnje pripreme. Da bi oboje - a posebice Šiva budući daje njegova destruktivna energija trebala prijeći u njegovog sina - došli u odgovarajuće stanje svijesti, bila je potrebna snažna i dugotrajna ekstaza. Ritual se morao izvesti trećeg dana Parvatinog čišćenja, tako da menstrualna krv bude zrela. Na kraju rituala, u zajedničkom orgazmu, a prema napucima koje su dobili od Šukre, majstora tantre, Šiva je morao ispustiti sjeme u Parvati. Već tamo će iz te smjese biti začet život njihova sina. Ali, ako bi ostao rasti u Parvati, vrlo brzo b i je uništio. Zbog toga gaje ona stezanjem svojih mišića morala istisnuti van i ispustiti na zemlju. Zatim, u trenutku kad će smjesa sjemena i krvi u kojoj već buja novi život dodirnuti zemlju ocrtanu posebnom bhopanom- ritualnim crtežom koji se koristi kao "sveto tlo" u tantri - Šiva će otvoriti svoje treće oko i usmjeriti energiju uništenja u nju. Ako sve bude u redu, dijete će izdržati taj napad i zapravo ga upiti u sebe. To će ga nevjerojatno osnažiti i ono će nastaviti rasti. Silna energija u njemu bit će toliko snažna da će propasti u zemlju i krenuti prema njezinom središtu. Zemlja će stenjati u mukama, trudeći se zadržati božanski zametak, ali neće uspjeti u tome. U njezinom središtu će dijete biti predano u ruke Agniju, božanstvu vatre. Agni će ga hraniti svojim silnim plamenovima i pokušati ga zadržati uz sebe što je dulje moguće. Ali vatra božanskog sina bit će neizdrživa čak i za Agnija. U porođajnoj muci Agni će ga izbaciti iz grotla vulkana i predati vodama boginje Gange. Tamo će se dijete hladiti i skupljati silinu struja, rijeka, oceana, valova i kiša. Ganga će ga neko vrijeme njegovati, a dijete će rasti i jačati sve dok ni voda neće moći izdržati njegovu snagu. U agoniji nemira koja će joj razoriti utrobu, Ganga će izbaciti dijete u oluju. Zrak će ga uzeti k sebi i nositi ga oko svijeta, hraniti

ga svojom silinom, razarajući ljudske nastambe i rušeći kamenje i stijene s planine. Na posljetku, dijete će se pokazati kao prejako čak i za silu vjetra koji će se povući i ostaviti ga u dubini džungle. Ukupno će proći četiri dana od njegovog začeća - po jedan dan u zemlji, vatri, vodi i zraku. A u džungli će provesti tri dana, na mjestu gdje je svjetlosti malo, ali gdje je šestero boginja ostavilo svaka svoju iskru, svoj mali plamen, dok one šeću nebom u obliku šest zvijezda u zviježđu koje nosi ime Kritika - britva. Upravo te boginje nisu slučajno odabrane kao posljednje utočište djeteta zaštitnika na njegovom putu do suočavanja s Tarakom. Njih šestero su poznate kao odbjegle boginje - kao one koje se skrivaju od svijeta. Ipak, one su čuvarice njegove energije. A dijete koje u sebi utjelovljuje upravo to, silnu energiju svijeta, bit će istodobno i njihovo dijete. Jedino one bi mogle biti privučene takvom zadaćom, i jedino one bi mogle izdržati dovoljno dugo da nahrane božansko dojenče i da prežive taj čin. Čuvši plač novorođenčeta, zvijezde Kritike će sići na Zemlju u obliku žena. Vidjevši ih, dijete će osjetiti veliku privlačnost, ali i veliku glad. Od silne želje da se nahrani što prije, djetetu će izrasti šest glava i htjeti će istovremeno sisati šest različitih dojki. Kritike će, ako su imalo mudre, znati da bi ih to ubilo. Dijete bi prebrzo naraslo, a one bi tada bile preslabe za njega. Majčinskom ljubavlju, milovanjem i dodirima utješit će dijete i prekriti pet njegovih glava zvjezdanim velom. Ostat će vidljiva samo jedna. Pod njihovom brižnom pažnjom dijete će se primiriti i prepustiti sudbini, bez obzira na glad. A hrana će ipak na kraju stići. Sljedeća tri dana svaka će boginja-zvijezda dojiti dijete po dvanaest sati, sve dok ne usnu, potpuno iscrpljene. I tada će se pred djetetom pojaviti božanski Šiva, uspraviti ga na noge i u ruke mu staviti mač. Reći će: "Kao sin Parvati bit ćeš Skanda. Zemlja će te zvati Subramanja, a kao sin vatre bit ćeš Mahasena. Vode će te zvati Kumara, a vjetar Šaravana. Za tvojih šest zvijezda dojilja bit ćeš Kartikeja. A ja ću te ponekad zvati Guha - nepobjedivi. A za sve nas, bit ćeš uništitelj demona Tarake, zaštitnik svijeta, veličanstveni Šivin sin!" Taraka nije imao šanse. Moj ga je brat, star točno osam dana, sasjekao jednim udarcem mača dokjeTarakazbunjeno gledao što se to zbiva. Skanda mu je zatim tijelo raskomadao

u tisuću djelića, i to toliko brzo da su Tarakinim umom još uvijek prolazila pitanja dok mu je krv odnosila voda, a dlake s tijela raznosio vjetar. Što je preostalo, Skanda je spalio i pepeo odnio u podzemnu pećinu te ga prosuo u Zemljinu utrobu. Taraka je uništen, a poredak svemira spašen. Eto, sada znate s kim sam odrastao. I znate koga sam morao podučavati i od koga učiti. Skanda veličanstveni i nepobjedivi - moj stariji brat. Usprkos prividu drame koju smo morali proći, igara u kojima sam morao pokazati lukavstvo i snalažljivost - pa, bože moj, snaga je njegovo područje! - pa čak i usprkos sukobu koji smo imali oko Budhi i Sidhi, u mojem srcu nema ničeg, baš ničeg osim dubokog, beskonačnog poštovanja koje osjećam prema njemu.

Četiri elementa i šest preobrazbi Čini se da polako, ali sigurno stječemo sasvim drukčiju sliku o Skandi, starijem Ganešovom bratu. Sav taj silni trud kroz koji su prošli Šiva i Parvati, a zatim i ostalih deset bogova i boginja koji su sudjelovali u Skandinom nastanku (prithivi - zemlja, agni - vatra, ganga - voda i vaju - zrak, te šest boginja-zvijezda) nije valjda bio uložen u stvaranje glupavog snagatora. Doduše, energija koju je Skanda dobio je zastrašujuća, pa je istina da ga je mogla zavesti. Skanda je bio opasan za svakog svog roditelja, od samog začeća pa nadalje. Četiri elementa od kojih se sastoji sve na ovome svijetu bili su nužno potrebni da bi Skanda bio oblikovan. On je nerazdruživo povezan s njima. Drugim riječima, ako želimo probuditi vlastitog skandu, moramo se povezati s prirodnim elementima. Bez toga je skanda izvan kontrole - čak ni sama Parvati ga nije mogla zadržati uz sebe. Simbolika šest zvijezda-dojilja, takozvanih kritika je vrlo zanimljiva. Možda ste već i pomislili da se radi o šest čakri unutar kojih, odnosno kroz koje se energija preusmjerava iznutra prema van. Ako jeste, u pravu ste! Štoviše, u nekim južnoindijskim tradicijama, šest čakri se nazivaju "bojnim tvrđavama" gospodina Skande! U Ganešovoj priči Skanda je sisao život iz njih, jednu po jednu, sve dok nije ojačao i narastao. Energija elemenata nije bila dovoljna. Šest stupnjeva energetske preobrazbe bilo je nužno da bi sirova i nekontrolirana energija postala uporabljiva. Tek nakon što se to dogodilo, dakle tek nakon što je Skanda bio nahranjen od svih šest zvijezda-dojilja, pojavio se Šiva i dao mu mač u ruke. Tako i naš unutarnji skanda može djelovati tek ako je njegovih šest tvrđava,

naših šest čakri, iskorišteno i usklađeno. Ipak, cijela priča odiše upozorenjem: skanda u nama je koristan, a ponekad nas samo on može spasiti. Međutim, tek pravilno usmjeren može doista ispuniti svoju ulogu, doista biti Skanda, zaštitnik. Bez toga, mogao bi postati bezumni uništitelj svega što se nađe na njegovom putu. I na posljetku, Ganešov jasno izraženi stav poštovanja glatko uklanja i posljednju sumnju: Skanda je vrijedan i koristan član božanskog društva. Ako ga poštuje Ganeš, mislim da ni mi ljudi ne bismo trebali oklijevati u tom pogledu. Ipak, ovo je bila priča o njegovom rođenju i brzom i djelotvornom uništenju demona Tarake. Ganeš će se kasnije nakratko vratiti k Taraki, jer on je, iako uništen, na kraju završio kao... Ali, bolje je da to najprije čujete iz Ganešovih usta. A Skanda... usprkos veličanstvenom rođenju, morao je sazrijeti i to uz mlađeg brata kao što je Ganeš. Ako sam dobro primijetio, bilo je riječi o drugoj prevari i problemima sa Sidhi i Budhi? I, hajde konačno, što se to zbiva s njima? Što je to Šukra zakuhao sa svojim kćerima i tajanstvenim sjemenjem na njihovim dlanovima?

Sjeme na dlanu Zar vi ne biste bili ponosni da ste pobijedili demona odmah nakon što ste rođeni? Možda pomalo opijeni svojom snagom i veličinom? I još kad bi vam se svi divili i sagibali glavu pred vama, šapćući pohvale i prepričavajući poput legende priču o vašem rođenju? Teško da bi vas promašio barem mali ubod taštine, barem zrnce uznositosti. Čak i ako biste uz sve to bili poslušni, nenametljivi, pouzdani i marljivi, zasigurno bi se našli neki zli jezici koji bi o vama počeli pričati kao o napuhnutom i uobraženom čovjeku. U ovom slučaju... bogu. A Skanda... on se, kad malo bolje razmislim, izvrsno nosio s teretom svog podrijetla i uloge koja mu je bila nametnuta čak i prije njegova rođenja. Kako najbolje opisati mog starijeg brata Skandu? Bilo je teško proniknuti u njegov um. Ponekad je bio nevidljiv poput zraka-znali biste daje ovdje, niste o tome uopće razmišljali, kao što ne razmišljate o sljedećem u dahu. Jednostavno se pouzdajete da će zraka biti dovoljno i da možete disati do mile volje, sigurni, zaštićeni... I tako, dišući cijelo vrijeme, usmjeravate pozornost na nešto drugo. Slično je bilo sa Skandom. Bio je tu negdje, poslušno izvršavajući sve što bi mu roditelji rekli da čini... a zapravo i sve što bih mu ja rekao da čini! Na njega ste se mogli

osloniti u bilo koje doba dana i noći i to do te mjere da o tome niste morali ni razmišljati. Možda je to nepravedno reći, ali njegova nazočnost je u takvim razdobljima bila korisna, ali pomalo dosadna. S druge strane, bilo je trenutaka kad bi Skanda "poludio" od navale energije i morao ju je potrošiti u nevjerojatno zahtjevnim tjelesnim vježbama, trčanjima, borbama, iscrpljivanjima... Naravno da ja u tome nisam sudjelovao, već sam ga uglavnom promatrao ili puštao da se isprazni i ponovno vrati u svoje "mirno" i pouzdano stanje. Skanda nije bio previše zainteresiran za učenje. Zapravo, na izgled nije bio zainteresiran ni za što osim za razvijanje tjelesne snage i vještine ratovanja. Međutim, ponekad bi pokazivao iznenadnu mudrost dostojnu poznavatelja vrhunskog duhovnog znanja. Pretpostavljam da to ipak nije iznenađujuće s obzirom da je i on, poput mene, Šivino dijete. 0 Skandinoj vještini ratovanja proširile su se priče mnogo prije nego stoje zapravo postao vrhovni zapovjednik nebeskih vojski. Neke od njih su bile izmišljene - u dobronamjernom pokušaju da se božansko dijete uzdigne pohvalama, pa makar one bile i pretjerane. Ali, neke su bile 1 istinite. Njegov sukob s Indrom, primjerice, ranjavanje i nastanak njegove vlastite emanacije - vlastitog svjesnog odraza - jedna je takva priča. Indra je imao poseban "pik" na Skandu budući da je i sam ratnik, i često je bio u ulozi "glavnog". S jedne strane je testirao Skandu, a s druge... pa zavist i ljubomora nisu strani ni bogovima. Ali, sada vam neću pričati o tom sukobu između Indre i Skande. Možda ću to učiniti nekom drugom prigodom. Dovoljno je reći da je Skanda kroz sve kušnje koje su se odnosile na jasno određen sukob s nekim, posebice ako je u to bila uključena ratnička vještina, prolazio vrlo uspješno. S lakoćom je rješavao bilo kakve izazove te vrste, ostajući začudno nedirnut uspjehom. Izvor njegovog ponosa, ako ga je ikada pokazivao i njegovao, bio je on sam i njegova vlastita postignuća. Pobjeda nad Indrom u bitki za prevlast za njega je bila sitnica. Više gaje zanimalo može li on izdržati tr i sata pod vodom, a da ne diše? Može li se u jednom danu popeti na tri planine čiji se vrhovi gube u oblacima? Može li podići pet tona težak kamen i držati ga iznad glave nekoliko dana? Može li golim rukama spriječiti čopor gladnih lavova da dođu do hrane i to tako da ne povrijedi ni jednog od njih? Skanda je izmišljao tisuće takvih pitanja, a zatim se bacio na vježbanje sve dok odgovor na svako od njih ne bi

bio pozitivan! Moram priznati da sam mu isprva "pomagao" u konstrukciji nemogućih zadaća, misleći kako ću se dobro zabavljati gledajući ga kako se muči. Ali, na posljetku sam shvatio da, što god ja izmislio, on će to prije ili kasnije postići. Zapravo je neizmjerno uživao u ostvarenju nemogućih zadaća, a time je meni kao šaljivdžiji oduzeo dio zadovoljstva - nije bilo toga što Skanda ne bi učinio, ma koliko god to bilo teško. A kad bi to ostvario, samo bi klimnuo glavom i odmah se, bez ikakvog odmora, poput izgladnjelog psa na komad kruha, bacio na izmišljanje sljedećeg izazova. "Gdje je Skanda?" pitala bi Parvati za večerom. "Premješta ono brdo koje nam zaklanja pogled na istok... " "Gdje je Skanda?" pitao bi Šiva za doručkom. "Golim rukama gradi branu i umjetno jezero... Do solsticija mora biti završeno." "Gdje je Skanda?" pitao bih na posljetku i ja kad bih ga nešto trebao. "Tjera krdo podivljalih slonova što dalje od ljudskih naselja..." I tako je to išlo iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec... Skanda je rastao i postajao sve snažniji i snažniji. A s iskustvom je došla i odgovarajuća mudrost. Međutim, tek u rijetkim trenucima kad nije bio zauzet obavljanjem ove ili one zadaće, vježbanjem ili pripremama, Skandaje pokazivao znakove nekog neodređenog unutarnjeg nemira. "Nešto mi nedostaje", povjerio mi se tijekom jednog takvog razdoblja. "Nešto... netko..." Skanda nije bio od velikih riječi. Za razliku od mene, pričao je vrlo malo - tek koliko je potrebno da prenese informaciju. Izreći tako nešto... kako da kažem - osjećajno, bilo je neuobičajeno za njega. Tada nisam znao što mu reći. Da sam bio malo stariji, vjerojatno bih razumio što mu se događa. Sada znam da mu je nedostajalo usmjerenja, neke svrhe i smisla koje bi slijedio. Zapravo, koliko god snažan i veličanstven bio, Skanda tada nije bio potpun. I onda su se pojavile njih dvije i sve se promijenilo! Naravno, mislim na Sidhi i Budhi oko kojih smo on i ja imali svoj prvi sukob. Prije toga, kakvu god bih nepodopštinu smislio, moj bi je brat podnio sa smješkom. Nikad mi ništa nije zamjerao. Međutim, za Sidhi i Budhi se doista zapalio. Poludio je od želje za njima. A kad njegov rekord svih vremena u obilasku oko svijeta ipak nije bio dovoljan za pobjedu protiv moje snage razumijevanja, naši su se odnosi

promijenili. Postali su napetiji, a i sam Skanda je postao još šutljiviji. I, ako je to uopće moguće, još uporniji u svojim pothvatima. Bilo je to prilično teško vrijeme i za mene. Doista, nisam znao što da radim. Skanda je izgubio, to se nije moglo poreći. Također, Sidhi i Budhi su jasno dale do znanja da žele biti uz mene. Ni u meni ni u njima nije bilo nikakve sumnje u ispravnost takve situacije. Međutim, Skanda nije tako mislio... "Bez obzira na sve," rekao mi je jednom u bijesu, "dobio si ih na prevaru! To nije pošteno - one pripadaju meni!" A zatim se okrenuo i otišao, pa ga nije bilo mjesecima. To je bio jedan od najtežih trenutaka u mojem životu. Upravo tada sam odlučio posavjetovati se sa Sidhi i Budhi. Na posljetku, one su bile duboko upletene u cijelu priču - ona je i nastala zbog njih. Ono što je slijedilo promijenilo je i mene i Skandu, razriješilo sve nesporazume između nas i povezalo nas sponama koje se nikada ne mogu raskinuti. Međutim, drama je bila vrlo složena, a vjerojatnost uspjeha relativno mala. "Da, znamo kako se Skanda osjeća", rekla je Budhi, djelujući vrlo smireno. "Razgovarale smo o tome često i već smo povukle odgovarajuće korake..." Prije nego što sam uspio upitati o kakvim se koracima radi, ubacila se Sidhi (uvijek to rade, naravno - nadopunjuju jedna drugu...): "Razgovarale smo sa svojim ocem Šukrom i on nam je objasnio sve što moramo raditi... " Na moj upitni pogled Budhi je pogledala sestru: "Da mu kažemo?" "Da, mogle bi mu reći..." odgovorila je Sidhi. Inače, "mrzim" kad to rade - razgovaraju preda mnom kao da me nema i kao da o nečemu odlučuju, a zapravo su sve već smislile ranije i dogovorile se unaprijed! Ali, to je tako s njima. Odavna sam se već pomirio da i netko poput Ganeša ima svoje (m)učitelje(ice) koje mu svako malo otvaraju oči i iznenađuju ga novim spoznajama. Ipak, nisam bio spreman na riječi koje je Budhi izrekla... "Skanda je u pravu, znaš. Mi smo stvorene za njega." Hm, sad, da nisam Ganeš, vjerojatno bih to teže primio. Ovako, samo sam trepnuo jednom, dva, tri puta, čekajući nastavak. Jer, objašnjenje je moralo doći. Um mi je bio prazan, a jedino čega se sjećam je želja da to objašnjenje bude doista dobro. Na moju sreću, bilo je. S pogledom umilnijim od bilo čega čime su me počastile do sada, Budhi i Sidhi su ispružile svoju desnu ruku i

pokazale mi dlanove. Čekale su. "Što?" na kraju sam upitao. "Vaše 'kvržice' na dlanu? Znam za to. Što želite reći?" "To je sjemenje", rekla je Sidhi. "Sjemenje iz kojeg ćemo ponovno izrasti", završila je Budhi. Ima još stvari koje "mrzim", a jedna od njih je kad mi netko čini stvari koje obično ja činim drugima! To je doista nezgodno. Recimo, u ovom slučaju - što je sad to značilo? One će ponovno izrasti iz sjemenja koje nose na svojim dlanovima? Kakvo je to objašnjenje? Raširio sam ruke, zbunjeno pokazujući svoju nemoć. Obje su se nasmijale izrazu na mojem licu. Da ih nisam toliko volio, i njih bih tada "mrzio"! "Hajde sjedni, Ganešu", rekla je Budhi i sama sjedajući na udobne jastuke. "Duboko udahni i poslušaj što ti imamo za reći... " Učinio sam upravo to i s velikom pažnjom saslušao njihovu priču. Ukratko, radilo se o tome da njih dvije imaju nekoliko lica, a to za božanska stvorenja znači i nekoliko emanacija - svojih vlastitih odraza koje mogu "istisnuti" iz sebe, projicirati ih prema van. Emanacije mogu ostati u istom tijelu, što znači da će vanjski svijet zapaziti promjenu u ponašanju i osobnosti kad emanacija preuzme "vlast" nad tijelom. Međutim, ponekad se one mogu očitovati i u svijetu vidljivom za druge, doslovce se materijalizirati i živjeti svoj zaseban život. Sidhi i Budhi mi to nisu nadugačko objašnjavale - ovdje to iznosim zbog vas. Naime, meni je to savršeno jasno. Emanacije pripadaju onom dijelu postojanja koje izmiče vašem shvaćanju stvarnosti. Vi uglavnom živite na jednom mjestu kao jedna osoba. U vama postoje razni vidovi osobnosti koji ponekad mogu preuzeti vodstvo nad cjelinom. Ali, emanacije su vam nepoznate - one se ljudima uglavnom ne događaju. Ljudi se mogu promijeniti ili u nekom razdoblju biti drukčiji, ali neće se materijalizirati na nekom drugom mjestu niti će istodobno živjeti kao zasebne jedinke. Za bogove je emanacija sasvim razumljiva pojava. Budući da živimo u mnogo složenijem svemiru, dimenzije našega postojanja omogućavaju nam istodobnu nazočnost na dva mjesta, podjelu na različite uloge i zaseban život raznih naših dijelova. Znam, pomalo je teško to razumjeti. To je kao da biste vi sada poslali svoju ruku da podreže ruže u vrtu, dok vaša noga uvježbava plesne korake, a oči čitaju knjigu. Tako nešto je vama nezamislivo, ali eto, nama izvedivo.

Emanacije su rijetko dugotrajne. Obično izvrše svoju ulogu i vrate se u cjelinu. Ponekad, međutim, one ostaju kao trajan dio stvarnosti. Tada se, zapravo, radi o novim rođenjima. Jer, emanacija ima potpunu slobodu izražavanja i potpunu osobnost kao i njezin izvor. Ona nije manje vrijedna, samo je drukčija. Sve sam to znao i ranije, tako da sam već na sam spomen emanacija odjednom naslutio u kom smjeru ciljaju Budhi i Sidhi. Zapravo, sve mije odjednom bilo jasno i na licu mi se pojavio širok osmjeh. "Znači, vi ste ipak i njegove..." rekao sam pomalo oklijevajući. Trebalo je dobro oslušnuti svoje srce i izraziti ono što osjeća. "Da", rekao sam na posljetku, prepoznajući smjer u kojem su se osjećaji kretali. "Da, tako mora biti. Iznimno sam sretan zbog toga!" Nisam siguran da vam mogu prenijeti potpuni smisao tog događaja, kao i same situacije između mene, Skande, Sidhi i Budhi. Emanacija je zasebna osobnost, a opet nerazdvojni je dio svog izvora. Na određeni način, Sidhi i Budhi, moje dvije ljubavi, bit će jednako tako i Skandine! Zapravo ćemo ih dijeliti, u punom smislu te riječi. Sve sam to shvatio u trenu, a jedino je preostalo pitanje tog "sjemenja" na njihovim dlanovima... "Šukra je naslutio što će se dogoditi, još u vrijeme kad je Taraka radio probleme", objasnila je Sidhi. "Emanacije te vrste moraju biti trajne i postojane. 'Sjemena' na našim dlanovima su novi zameci. Šukra ih je materijalizirao već tada i na taj način osigurao da će se te emanacije dogoditi. Čak i da nema Skande, negdje u nekoj točki vremena, Ića i Đnana bi morale izići iz nas." "Ića i Đnana?" začudio sam se. "One već imaju svoja imena!" "I to vrlo prikladna imena", rekla je Budhi. Vidite, razgovori između nas - ne samo između mene i Budhi i Sidhi, već često i između svih božanskih stvorenja - često su vrlo kratki i sažeti. Ne morate mnogo objašnjavati stvari nekome čiji je um usaglašen s nekim snažnim kozmičkim impulsom. Ako je vrijeme sazrelo, jednostavno znate što vam sugovornici žele reći. Tako je meni u tom trenutku mnogo toga postalo jasno - i to zahvaljujući imenima emanacija koje su Budhi i Sidhi namjeravale stvoriti. Ića znači želju ili namjeru, a đnana predstavlja znanje. Moje ljubavi su Budna (budhi) i Sposobna (sidhi), a Skandine će biti Željna (ića) i Učena (đnana). Ta me spoznaja toliko

ushitila da sam ustao i počeo skakutati od veselja. "Izvrsno!" uzvikivao sam. "To će biti odlično! Jedva čekam da kažem Skandi! On će isto biti oduševljen..." A onda sam zastao usred svog radosnog plesa i razmislio na trenutak. Okrenuo sam se k Budhi i Sidhi. "Kad ćete... mislim, kad dolaze Ića i Đnana?" A njih dvije su me promatrale s mješavinom dobrohotnog čuđenja, onakvog kakvog biste osjetili prema izljevu radosti djeteta zbog neke igračke, i blage uznemirenosti koju osjeća odrasla osoba kad tom istom djetetu mora priopćiti neke ne baš lijepe vijesti. "Hm, sjedni molim te", rekla je Budhi smireno. "Ima tu par detalja...", započela je Sidhi kad sam sjeo... "...koje moraš znati prije nego počnemo s tim", dovršila je Budhi uputivši mi pogled nekoga tko se, hodajući na prstima, sprema učiniti nešto vrlo osjetljivo...

Na stranu ranija ponešto zaobilazna spominjanja, Ganeš je ovdje po prvi put progovorio izravno o jednom zanimljivom pojmu - o emanaciji. Mnogo toga u njegovom svemiru nastaje upravo na taj način: izlaskom nečeg novog iz već postojećeg. Kao što nam je objasnio, očekivani dolazak Iće i Đnane bit će rezultat njihove emanacije iz njegovih partnerica Budhi i Sidhi. S filozofske strane obično se kaže da je emanacija nešto manje ili niže od svog izvora - ona u sebi ne sadrži sve elemente onoga iz čega proističe. Međutim, Ganešov pojam emanacije je drukčiji - jasno je istaknuo da između Sidhi i Budhe te Iće i Đnane neće biti vrijednosne razlike; one će biti po svemu ravnopravne, iako ne u potpunosti istovjetne. Čak sam pomislio da je pojam emanacija možda pogrješan ako ga primijenimo na ovu situaciju. Međutim, boljeg očigledno ni on ni ja nismo pronašli, pa neka onda ostane... Na posljetku, Ganeš je spomenuo i višedimenzionalnost stvarnosti u kojoj obitavaju božanska stvorenja. U tom okruženju, emanacijom bi se mogao smatrati i onaj dio nekoga, recimo samoga Ganeša, koji je uobličen u određenom broju dimenzija, ali ne u svima. Mislim daje njegovo početno "žaljenje" što nam se ne može pokazati u cijelosti također povezano s ograničenošću njegove emanacije u našem svijetu. Zanimljivo mi je i to što Ganeš korijene emanacije nalazi i u ljudskom ponašanju - u raznim vidovima osobnosti koji ponekad prevladavaju, a ponekad se povlače. Materijalizacija te pojave vidljiva je, primjerice, tek djelomično u tjelesnim promjenama koje nastaju kod bolesnika s takozvanom višestrukom osobnošću. Kod

"preuzimanja" tijela dolazi i do promjene u držanju, mimici lica, tonusu mišića te se doslovce osoba ne može prepoznati! U literaturi postoje priče poput Stevensonova čudnog slučaja Dr Jekylla i Mr Hyda, a i obilje mitova o vukodlacima i vampirima u kojima dolazi do očigledne tjelesne preobrazbe. Tko zna u kakvim se dubinama prošlosti kriju korijeni tih mitova i priča? Zbog gubitka znanja i ljudskog straha od nepoznatog, preobrazbe i moguće emanacije danas su uvijek povezane s nečim užasnim i ružnim. Ganeš, očigledno, govori o nečem drugom - o njemu uobičajenoj činjenici materijalne promjene kad se promijeni svijest. Usporedba sa slanjem "noge na tečaj plesa" dok "oči čitaju knjigu" pomalo je nespretna, ali promislite malo - koja usporedba bi uopće bila smislena u ovom slučaju? Mi jednostavno nemamo dovoljno iskustva s emanacijama da bismo razvili odgovarajući rječnik za takve pojave, a posebice za njihove detalje. A ovdje se radi o detaljima! Naime, emanacija o kojoj je ovdje riječ u svezi Iće i Đnane nije ona ista pomoću koje se Ganeš prikazuje meni u mojem svijetu, a na taj način, zapravo i vama! Ova njegova emanacija nije trajna, već prolazna, a vjerojatno je istodobna s nekim njegovim drugim "dijelovima" koji na tko zna kojem kraju svemira obavljaju neke neobične poslove. Također, ono što Ganeš jest u cjelini, nije sadržano u onome što mi možemo doživjeti. Naravno, to je naš problem, ali budući da je to što jest, Ganeš može odlučiti koliko od njega će uopće biti dostupno u toj određenoj emanaciji. Ostale svoje "resurse", da tako kažem, tada može usmjeravati na nešto drugo. Razmišljajući o tome, palo mi je na um pitati ga ponovno o rođenjima u božanskom svijetu. U nekom od prethodnih poglavlja spomenuo sam vam činjenicu da se u božanskom svijetu seksualnost odvaja od prokreacije. Nije li i u tom slučaju zapravo riječ više o emanaciji, dakle nekoj vrsti projekcije izvora iz kojeg nastaje novo biće, a manje o "rađanju"? Potrajalo je malo duže nego inače prije nego je odgovorio."Hm, možda i jest tako. Svakako ima nešto u tome. Međutim, u tom slučaju, ja, Ganeš, nisam emanacija Šive, već sam emanacija Sive i Parvati! Skanda je emanacija Šive i... dvanaest majki. Mislim da u tome trebaš potražiti razliku..." Vjerujem da mu nije lako odgovarati na takva pitanja. Pojmovi kojima barata moj um, daleko su ispod njegove iskustvene stvarnosti. Ali, kao i uvijek, Ganeš pronađe neki način da barem malo osvijetli ono što bi inače ostalo potpuno nedokučivo. Znači, možemo smatrati da smo na sigurnom putu ako emanacijom smatramo novo stvorenje koje je nastalo iz jednog već postojećeg stvorenja, a rođenjem novo stvorenje koje je nastalo iz barem dva postojeća!

Drugih bitnih razlika nema. Ganeš je, kao što znamo, nastao iz pogleda, odnosno iz svjetlosti koja isijava kad se Šiva spoji s Parvati. Skanda je začet sjemenom, ali sve nakon toga je bilo skupljanje određene vrste energije od različitih "majki". Dakle, u oba slučaja imamo nastanak ili rađanje jer su u pitanju dva ili više "roditelja". Primjer čiste emanacije, a ne rođenja, je nastanak boginje Durge iz Parvati - ali to je priča koju ćete saznati nešto kasnije. Doista, pokušao sam temeljito razmisliti o tome što se zapravo događa kod emanacija i kako to razlikovati od drugih neobičnih pojava u božanskom svijetu. Ganeš mi je pomogao u tome koliko je išlo, ali prepreke su prije svega u mom poimanju stvarnosti koje, opravdano pretpostavljam, u najvećoj mjeri dijelim s vama. Recimo, pomislio sam da bi se emanacije mogle razlikovati od rođenja po nekoj posebnoj svrsi i smislu zbog kojeg nastaju. Ali, to jednostavno nije točno! Posebice u svjetlu Ganešovih objašnjenja pojma "božanskog" u kojem je bitno određenje upravo uloga, svrha, a osobnost kao sredstvo njezinog ostvarivanja. Znači ne možemo emanaciju odrediti prema ulozi budući da se i božanska rođenja ostvaruju upravo prema istom načelu: s određenom namjerom. S druge strane, kako sam saznao kasnije, i emanacija može biti nebožanska! Imam i dobar primjer za to, ali... o tome će biti riječi drugi put... Uglavnom, tražiti razliku između emanacije i rođenja u smislu ili dharmi ne vodi nikuda. Tu razlike nema. I jedno i drugo može i ne mora biti dharmičko. Zatim sam pokušao objasniti emanaciju privremenošću njezinog postojanja, ali tu me Ganeš već pretekao objasnivši nam da su neke emanacije trajne. To ujedno znači da ih se ne može razlikovati od nečeg što je rođeno - one postoje kao stvorenja sa svojom osobnošću i vlastitim životom. Kretao sam se i u smjeru energetskog, odnosno tanahnog postojanja emanacije nasuprot materijalnom, dakle čvršćem, obuhvatnijem postojanju stvorenja koje je "rođeno". Međutim, i to je bila slijepa ulica. Ganeš se, doduše, malo zamislio prije nego je raspravio to pitanje, ali je na posljetku odlučno odmahnuo glavom: "Ne, neće biti tako. Istina je da je emanaciju najlakše stvoriti na mentalnoj razini, unutar već postojećeg tijela i prepustiti joj da privremeno upravlja njime. Sljedeći stupanj 'težine predstavlja projekcija emanacije u svoj vlastiti život na energetskoj razini, poput... hm, poput nekakvog telepatskog ili astralnog bića... teško je objasniti... Ali, to ništa ne mijenja na stvari - emanacija neće prestati biti emanacija ako prijeđe na bilo koju, pa tako i na materijalnu razinu." Kao izvrstan primjer različitih načina postojanja, a sve u svijetlu ovoga "problema", posljednja priča iz ciklusa o Skandi

("Đjoti i Parvana") ukazat će vam na činjenicu da emanacije mogu imati samostalno postojanje (Ića i Đnana), dok rođena božanska stvorenja ne moraju! Sad ću malo istrčati pred rudo, kako se to kaže, i otkriti vam unaprijed jedan značajan događaj u ovoj božanskoj "sapunici": dolazi dijete! Na kraju sljedeće priče, to će saznati i Ganeš i to će ga prilično uzdrmati. Ne mogu sada dalje o tome, iz razumljivih razloga. Priča mora imati svoj tijek. Ali, kad vam je Ganeš bude pričao, prisjetite se ovoga. Ganešovo prvo dijete neće biti emanacija baš zato što u njegovom stvaranju, to jest rađanju - njezinom, zapravo, da odmah razriješimo tu dilemu; dijete će biti kćerka! - sudjeluje više roditelja (koliko njih - i to ćete saznati uskoro!). Ali, način njezinog postojanja je sasvim poseban i mogao bi nas zavesti tako da pomislimo da se radi o emanaciji. Uglavnom, vidite, cijeli ovaj problem u svezi emanacija i rađanja pomalo je daleko od našega svijeta. Zasigurno, ovo je jedan od pokazatelja koliko se on razlikuje od svijeta bogova, od njihove istinski višedimenzionalne stvarnosti. Međutim, upravo se na takvim stvarima zasniva pomak u našem razumijevanju. Ako naše iskustvo određuje što ćemo doživjeti, a ti doživljaji dalje utvrđuju naše iskustvo, kako ćemo uopće doživjeti nešto novo? Ganeš ne bi bio Ganeš kad bi nam ponavljao stare stvari i na taj način nas još više utvrđivao u postojećem načinu doživljavanja stvarnosti. Granice se negdje moraju pomicati - negdje mora postojati izlaz iz začaranog kruga iskustva koje određuje doživljaje. Cijela ova priča o emanacijama i rađanju služi upravo tome. Na nju možete usmjeriti svoje misli. Te će misli pokrenuti živčane impulse na malo drukčiji način nego do sada. Nastat će određena "otvorenost" u koju mogu stati nova iskustva. Isprva mala i blaga, a zatim sve značajnija i veća. Kako će um znati više, oči će više i vidjeti. I na tom mjestu počinje razbijanje ukletog obrasca u koji smo do sada bili čvrsto zatvoreni. Vjerojatno će proći još dosta vremena prije nego uspijete povezati znanje o božanskim emanacijama s konkretnim postupcima u svom vlastitom životu. Ali, negdje se moralo početi! Ako ništa drugo, sada znate malo više o svijetu iz kojeg dolazi Ganeš... Prije nego vas prepustim nastavku priče o Skandi, moram se ukratko osvrnuti na simboličnost sadržanu u imenima njegovih budućih - Iće i Đnane. "Željna" - to bi bila Ića, i "Učena" - to bi bila Đnana. Zašto su žene s takvim imenima - pod ispravnom pretpostavkom da u svijetu bogova imena opisuju i značajke najbolji mogući izbor za Skandu? Skanda je gospodar djelatnosti. On je utjelovljena snaga i energija potrebna za rad, za djelo. Iako neizmjerno motiviran za održavanje te snage, Skanda zapravo ima problem: ne zna odgovor na pitanje "zašto?" On je izvrstan izvršitelj poslova, ali samostalno

ih ne smišlja. Učinit će sve što mu se kaže, a kad mu se ne govori, obavljat će i besmislene poslove jer jednostavno puca od energije. Budući da je mlad, ne zna što bi s njom, pa je često nezadovoljan. Tu će prazninu izvrsno popuniti Ića. Naime, snaga želje ili ića šakti je ono što pokreće svijet na djelatnost. Dobivši Iću, Skanda će odjednom dobiti i poticaj. Počet će izražavati neku namjeru, a svoju energiju usmjeravati u nekom smjeru, prema određenom cilju. Ića je emanacija Sidhi. Odnosno, da to kažemo običnim riječima, želja izvire iz sposobnosti! Naravno, kad govorimo o želji, mislimo na ića šakti, ne na isprazne želje koje nas mogu odvesti u propast. Zato je važno da Ića bude emanacija, a ne osnova. Emanacija podrazumijeva da prije nje postoji nešto iz čega je ona nastala. Ića nastala iz Sidhi, želja nastala iz sposobnosti, može se nazvati gotovo cjelovitom. Ovo "gotovo" se briše tek ako je Ića spojena s Đnanom, s Učenom. Đnana je emanacija Budhi. Ili, ponovno običnim rječnikom rečeno, znanje izvire iz budnosti! Ne može postojati znanje ako nije zasnovano na unutarnjoj prijemčivosti i čistoći svijesti. Takvo znanje bi bilo krnje. Đnana koja bi bila osnova, a ne emanacija Budhi, mogla bi zastraniti jer bi sami temelji stjecanja znanja bili korumpirani. To je, primjerice, slučaj sa znanstvenim ili takozvanim objektivnim znanjem. Pokušaj da se odvoji Đnana od Budhi završava nepotpunim znanjem, a također i mogućnošću zloporabe tog znanja. Znanstveno znanje se može uporabiti za proizvodnju masovnog oružja ili tehnologiju koja uništava život. Đnani zasnovanoj na Budhi tako nešto ne bi palo na pamet. Mislim da je sada sve jasno, zar ne? Da bi postao potpun i izvršio svoju ulogu božanstva djelatnosti i tako utjelovio krija šakti ili istinsku snagu djela, Skanda jednostavno mora posjedovati Iću i Đnanu. A one moraju biti emanacija Sidhi i Budhi. I tako, kako god okrenete, nije bilo baš previše izbora za sudionike naše drame. Ipak, ne može se poreći da im je bilo zanimljivo! Prepuštam sada riječ Ganešu, neka vam on ispriča kako je još jednom, ali sada po posljednji put, morao izigrati mladog Skandu...

Skanda oko svijeta —još jednom Ma, sve u svemu, nije to bilo ništa strašno! Plan je zapravo bio izvrstan. Ali, sasvim razumijem zašto su Budhi i Sidhi pomalo oklijevale. Nisam ja tada bio ovaj Ganeš kakav sam sada, znate. Bio sam mlađi i mnogo nezreliji. Usprkos samome sebi i svojoj ulozi, moglo se dogoditi da loše reagiram na njihov pothvat. Ali, u biti,

izbora nije bilo. To se jednostavno moralo učiniti, pa što god ja o tome mislio. Stvari su vam stajale ovako: one su mogle sjeme s njihovih dlanova, koje je zapravo bilo zametak njihovih emanacija, pokrenuti na rast i same, ali kako su rekle, to će ići mnogo bolje ako ostvare "odgovarajući kontakt s odgovarajućom vrstom energije". Upravo tako mije to, u rukavicama, izrekla Budhi. Budući da nisam glup - upravo suprotno! - odmah mije bilo jasno kakav je to kontakt i kakva je to energija. Željele su mi reći da one moraju podijeliti ljubav (to je "kontakt") sa Skandom (to je ta "energija")! No, moram vam odmah i reći da sam znao kako to nije cijela istina. Čak i da ne znam kako emanacije ne ovise ni o kome drugom osim o njima samima, vidio bih na njihovim licima da ne govore baš sve. Između njih i Skande bilo je neke privlačnosti i to se nije moglo poreći. Ali u ovom slučaju, što god to bilo, sve je to dio uzajamnog povjerenja. Ako nisu željele izreći baš sve što im je bilo na umu, onda su za to imale razloge i ja u njih nisam nimalo sumnjao. Nije, dakle, bila stvar u tome, već u samoj činjenici da će one... ma znate, makar i za trenutak... nekako mije bilo nezgodno i trebalo mi je malo vremena da prihvatim tu činjenicu. Ali, što je tu je, Skanda mi je brat, a njegovo učenje očigledno je i moje. Njemu su potrebne emanacije Sidhi i Budhi, potreban mu je netko tko će ga usmjeravati na ispravan način. I dobit će ih, svakako, dobit će svoju Iću i Đnanu. Iz nekog razloga, Budhi i Sidhi su htjele i nešto više od toga. A ako one to žele, onda ja to prihvaćam. Ipak, to je značilo da sam i ja, Ganeš glavom i surlom, morao naučiti kako podijeliti svoju ljubav. Kako je dati drugome. Na posljetku i nije ispalo tako teško. Ljubomora nije baš snažna u meni, jedino je bilo pitanje ispravnosti - pitanje dolaska do one razine razumijevanja na kojoj znaš da radiš ispravno i ništa te, baš ništa, ne može spriječiti u tome. Malo sam se jogunio, ali više onako, reda radi. Zapravo sam od samoga početka znao da tu nema pomoći. Nikakva volja, ni ljudska ni božanska, nije mogla poremetiti slijed tih događaja. I tu, baš u toj spoznaji, nalazila se i moja sigurnost daje to što planiramo ispravno. Pokazalo se da se glavni problem, koji su Budhi i Sidhi već predvidjele, sastojao u tome kako Skandu dovesti do te iste točke u kojoj će spoznati neizbježnost upravo takvog

raspleta stvari. "Skanda je razočaran i pomalo bijesan", rekla je Budhi. "Nije spreman razumjeti, barem ne u ovom trenutku. Neće nas prihvatiti, osim ako... " "Osim ako se na neki način ne pokaže dovoljno vrijednim...", nadovezala se Sidhi. "Mislite?" upitao sam. "Kad bih mu jednostavno ponudio da bude s vama, mislite li da bi odbio?" Budhi i Sidhi su se nasmijale istodobno. "Govoriš kao da ne poznaješ svog brata", prekorila me Budhi. "Skanda mora osvojiti svoju nagradu ili...", zastala je. "Ili?" potaknuo sam je. "Ili izvršiti svoju obvezu", umjesto nje je zaključila Sidhi. I bile su u pravu, naravno. Tokom sljedećih nekoliko tjedana malo smo ispitivali "teren" kod Skande. Pokušao sam razgovarati s njim, ali nije išlo. Bio je osoran i optužujući. Sidhi i Budhi su bile ljubazne prema njemu, čak su ga pomalo izazivale otvorenim osmjesima i riječima koje bi mogle nositi dvostruka značenja. To je bio dio dogovora - morali smo vidjeti kako Skanda diše da bismo isplanirali daljnje korake. A Skanda je disao uznemireno! Nije bilo baš nikakve mogućnosti da cijelu tu situaciju riješimo razumno. On od mene ne bi nikada ništa primio - tako mi je otvoreno rekao kad sam mu jednom, usprkos napucima od Sidhi i Budhi, pokušao ponuditi neku nagodbu u svezi njih. Inače, nemojte se čuditi, među bogovima nije tako neobično dijeliti ljubav, žene ili muževe. Naše mnogostruke dimenzije nam i to omogućavaju bez prevelikih teškoća. Ovdje nije bio problem da li je to prihvatljivo s nekog društvenog ili moralnog gledišta, već da li je to prihvatljivo Skandi, s njegovim osobenim značajkama. "A da mu predložim još jedno natjecanje?" palo mi je na um. "I dopustim mu da me pobijedi?" Budhi je odmah reagirala: "Može, ako nas želiš zauvijek izgubiti. Jer, kad nas jednom dobije, Skanda nas neće pustiti od sebe, to znaš." Da, znao sam. Bio je to loš prijedlog. Ali, Sidhi je u njemu ipak vidjela nešto dobro. "Mogao bi mu predložiti natjecanje", rekla je, "i ponovno ga pobijediti!" "Uh, kako to?" frknuo sam surlom. "To bi ga uništilo!" "Možda", ustrajalaje Sidhi. "Možda je i dobro da bude još jednom 'uništen'." "Ali kako će nam to pomoći da provedemo svoj plan?" upitao sam zbunjen.

Budhi je odmah shvatila što Sidhi namjerava. "Tako da gubitnik preuzme na sebe obvezu... " "Obvezu?" još nisam shvaćao kuda ciljaju. "Da, obvezu da primi nešto od pobjednika!" uzbuđeno je zaključila Sidhi. I to je bilo to! Pametne moje djevojke. Skanda je morao izgubiti natjecanje jer Budhi i Sidhi ostaju sa mnom, tu nema pogovora. A opet, morali smo igrati na njegov osjećaj odgovornosti. Ako ga uspijemo navesti na takve uvjete natjecanja, morat će primiti od mene Budhi i Sidhi - bar privremeno, da tako kažem. Nakon toga će nastati njihove emanacije, Ića i Đnana, i problem će biti riješen! I, naravno, ostala je još sitnica u svezi samog natjecanja - ponovno sam ga morao pobijediti, tu nije bilo druge. Ali, kako? "Pusti neka bude spontano", utješila me Sidhi. "Važno je dogovoriti natjecanje, a onda ćemo već nekako rješavati pitanje tvoje pobjede." Jadni Skanda. Loše mu se pisalo. Barem što se tiče natjecanja. Ali, tješio sam se, u konačnici će sve doći na svoje. A kad jednom uz njega budu Ića i Đnana, i njemu će biti mnogo, mnogo bolje... Prije nego vam ispričam kako je izgledalo naše drugo natjecanje za Budhi i Sidhi, moram napomenuti da su o svemu tome bili obaviješteni moji roditelji, Parvati i Šiva. Imali smo njihovu dozvolu za tu malu igru. Zapravo, bili su oduševljeni idejom, budući daje Skanda već dugo "prerastao" njihovu kuću, a još je bio nesamostalan. U pojavljivanju njegovih pratiteljica, Iće i Đnane, vidjeli su mogućnost završetka njihove roditeljske obveze - ne zbog njih naravno, već zbog činjenice da će Skanda konačno moći u punom smislu te riječi preuzeti svoju ulogu u poretku svemira. "Ako to uspije," rekao je Šiva, "Skanda će zasigurno dobiti svoju vahanu, svoje duhovno vozilo. A time će se njegov status konačno promijeniti od djeteta zaštitnika do božanstva energije i djelatnosti." I tako, kad su sve te pripreme bile obavljene, počeo je ples sa Skandom. Nisam bio baš presretan što ga moram zadirkivati i na nos mu nabacivati činjenicu da je izgubio Sidhi i Budhi. Njih dvije su sa svoje strane učinile sve da mu daju nadu. Opasno su ga zavađale i ostavljale dojam da bi im uz njega bilo ljepše. Kao što sam već rekao - jadni Skanda! Nije imao šanse protiv svih nas odjednom. Napominjem to kako ne biste slučajno pomislili daje Skanda glup ili naivan. Uvjeravam vas, svakome od vas bismo mogli smjestiti sličnu

igru u treptaju oka! Ne biste ni znali što vam se događa dok ne bi bilo kasno. Zbog toga, oprez s prosuđivanjem Skandinih postupaka - ne biste se bolje snašli u njegovoj koži, jamčim! Jednog danaje pukao. Napao me, srećom, samo verbalno. "Ti umišljeni slonoglavi pametnjakoviću! Bolji sam od tebe i u snu, a kamoli ne najavi. Tvoje žene su morale biti moje. Pogledaj ih samo - nezadovoljne su i usamljene. Tko zna možeš li ih ti uopće zadovoljiti?" Uh, to je boljelo - najradije bih mu vratio istom mjerom, ali morao sam odšutjeti i čekati prigodu... "Iskoristio si najobičniji trik", nastavio je Skanda. "Prevario si me. Da si igrao pošteno, sada bi bilo drukčije..." Uočio sam prigodu za bacanje udice. "Pa, dobro onda, hajdemo ponoviti natjecanje. Vidjet ćeš da ću te opet pobijediti!" Skanda me iznenađeno pogledao, a onda se nasmijao. "Ne igraj se sa sudbinom, maleni. Pojest ću te za doručak u bilo čemu. Mogao bi izgubiti ono što imaš..." "Neću izgubiti", ustrajao sam, znajući da je već nasjeo. "Evo, hajdemo ponoviti natjecanje: tko prvi oko svijeta, njegove su Sidhi i Budhi!" Nekoliko sekundi Skanda me zamišljeno promatrao kao da želi proniknuti u korijen mojih riječi. Slutio je smicalicu, ali nije znao u čemu se ona sastoji. "Ako tako želiš, neka bude", rekao je oprezno. "Ali, nema trikova s obilaženjem oko roditelja, u redu?" "U redu", rekao sam, a Sidhi mije prišla i počela mi nešto šaptati na uho. Izgledalo je kao da me želi odgovoriti od natjecanja, a zapravo me podsjetila na dodatni uvjet koji smo dogovorili. "Još nešto", rekao sam. "Onaj tko izgubi mora učiniti nešto što pobjednik od njega zatraži, dati ili primiti što god pobjednik želi. Da li pristaješ?" Pristao je. S bljeskom u oku. I čim su Šiva i Parvati potvrdili uvjete natjecanja, Skanda je brzinom munje nestao iz prostorije. Već je bio na putu oko svijeta. A ja sam se zbunjeno okrenuo k Sidhi i Budhi. "Što sad?" raširio sam ruke. "On će biti natrag za dva dana, a ja mogu samo sjediti i čekati... " "Ne brini", rekla je Sidhi. "Niste ništa rekli o tome kako treba obići oko svijeta. Skanda će to učiniti tijelom, a ti... ti bi mogao u mislima!" Čim je to izgovorila, znao sam na što cilja! Nije mi trebalo puno da od nje naučim posebnu tehniku (sidhi - iznimna

moć; kako prikladno naučiti je od žene zvane Sidhi!) za putovanje umom. Trebalo mije samo nekoliko sati da doista u umu prijeđem sve zemlje, planine, oceane i mjesta koja će prijeći i Skanda. Nakon toga znao sam kako izgleda put, kakvi ljudi su gdje, što rade, gdje su prepreke, a gdje nisu... Znao sam sve kao da sam tijelom bio na tome putu! Prema savjetu moje majke Parvati, za dva dana, kad se Skanda vratio, morao sam se negdje sakriti. Naime, vjerojatno ga se ne bi moglo zadržati i svoj bi gnjev usmjerio protiv mene. Kasnije su mi Sidhi i Budhi ispričale da je uporno odbijao prihvatiti objašnjenje o obilasku oko svijeta umom te da sam ja to napravio i vratio se prije njega. Mogu samo zamisliti kako mu je bilo! Dva puta nasjesti na gotovo isti trik. Oba puta se osloniti na svoju snagu, a biti poražen lukavošću! Skandi je trebalo mnogo snage da se smiri i da se konačno suoči sa mnom. Morao je to učiniti jer je ostalo pitanje obveze prema pobjedniku. Kad me ugledao, oči su mu se smračile, ali nije učinio ništa. Samo je pognuo glavu i rekao: "Što želiš da učinim?" I tada, vidite, tada sam znao koliko je Skanda veličanstven. Nije on bio samo glupi snagator. Jer da je bio takav ne bi razumio niti prihvatio još jedan poraz na području koje nije njegovo. Da je bio samo malo manje božanstven, mogao je ponovno podlijeći optuživanju. Umjesto toga on je prihvatio objašnjenja koja su mu dali roditelji, posebice Parvati, koliko god to objašnjenje bilo protivno njegovom shvaćanju ispravnosti. Sada je stajao ispred mene i izvršavao svoju obvezu. Skanda, uzvišeni! "Želim da provedeš jednu noć s mojim ženama, Sidhi i Budhi", rekao sam jednostavno. Skanda je naglo podignuo glavu. "Što?" "Čuo si me", rekao sam. "Učini to što tražim." Teško je opisati kakav izraz je tada bio u njegovim očima. Šok, iznenađenje, zbunjenost, radost... sve to pomiješano s nečim eksplozivnim, nečim sasvim skandovskim. "Poslat ću ih večeras k tebi", rekao sam, okrenuo se i izišao iz prostorije. Moram vam priznati da je ta večer bila teška za mene. Na stranu božansko i ganešovsko - hej, pa njih dvije su bile s njim! Kako da se to prihvati bez makar maloga trunka ljubomore? Ne znam kako sam izdržao te noći, ali nekako jesam. Stalno sam se podsjećao kako je to za više dobro i kako u suprotnom između mene i Skande nikad ne bi bilo mira. Malo je pomagalo, a malo nije. Nisam znao kako će emanacije izići iz sjemena i što će se zapravo dogoditi.

Hoće li ujutro s nama biti četiri prekrasne žene? Ili će ove emanacije morati rasti i sazrijevati mnogo godina? Naime, u uobičajenim uvjetima ne bi bilo prepreka da emanacija bude trenutno sasvim razvijena osobnost. Međutim, postojanje zametaka i činjenica da su ove emanacije uključene u tjelesni ustroj Budhi i Sidhi, mogla je značiti i nešto sasvim drugo. Vidjet ćemo ujutro, govorio sam sam sebi. A dolazak jutra se vukao i vukao, poput dosadne zimske magle. Mislim daje to bila najduža noć u mojem dugom božanskom životu. Bacile su mi se u zagrljaj, obje. Tako i valja, pomislio sam. Znaju kako mi je bilo i žele mi pokazati da je sve u redu... "Sve je u redu", izgovorila je Budhi kao da mi čita misli. Licajoš pritisnutog uz moje rame, obje su mi ženepokazale dlanove na kojima sada nije bilo malih izraslina nalik na sjeme. "Ića i Đnana su oslobođene", rekla je Sidhi. "A gdje su sad?" upitao sam pomalo nestrpljivo - želio sam sve odmah saznati. Budhi me pogledala odozdo. "Utjelovljene na dva mjesta. Skanda će ih naći, bez sumnje." "Aha", kimnuo sam glavom. Iako bih mogao nastaviti ispitivati ih o tome, odlučio sam to ne činiti. Sve ću saznati kad dođe vrijeme. Umjesto toga zanimalo me kako je Skanda. VJJ "Dobro je, naravno", odgovorila je Sidhi, a Budhi se zahihotala. "Što misliš kako bi mogao biti nakon noći provedene s nama? Zar se ne sjećaš više kako je to?" Ah, da, dobre moje Budhi i Sidhi! Još su me, nakon svega, i zadirkivale! Osjetile su moju sklonost ljubomori mada je bila doista mala. Pa vidite i sami - sve sam to podnio bez prevelikih problema. Bilo mije drago da se pothvat završio, to je istina. I bilo mi je drago da su se stvari posložile kako valja. "Skanda i ja sada dijelimo svoju ljubav", rekao sam, želeći pomaknuti pozornost dalje od sebe samog. "Vaše emanacije su dio vas, a opet, upravo su ono što je Skandi potrebno. Sretan sam zbog toga." Čvrsto sam stisnuo svoje dvije žene u zagrljaju, a zatim osjetio da nešto nije u redu. Zapravo, sve je bilo u redu, ali nešto u položaju njihovih tijela me upozorilo da... mi nešto žele reći. Odmaknule su se od mene, a Budhi je prva progovorila. "Istina je to što si rekao, Ganešu. Tako jest i tako će i biti. Ti i Skanda ste nerazdruživo povezani preko nas. Ali, još nešto ti moramo reći."

Blagonaklono sam kimnuo glavom čekajući priznanje. "Znao si, zar ne?" rekla je Sidhi gledajući me ispod oka. Zatim se okrenula k Budhi. "Rekla sam ti da zna! Ne možeš ništa od njega sakriti!" Budhi je zaustila nešto odgovoriti, ali sam ih pomirljivo prekinuo još jednim zagrljajem. "Ništa nisam znao, drage moje. Odnosno, znao sam samo da vi to želite i to mije bilo dovoljno. Vaša želja je moja sudbina - tako je uvijek bilo i tako će biti!" Obje su me gledale pogledom od kojeg bi se i željezo rastopilo, a zatim je uslijedilo nekoliko dugih i strastvenih poljubaca. Kad smo se uspjeli malo razdvojiti, duboko sam udahnuo gledajući ćas jednu, čas drugu. "Da li je sad vrijeme da mi objasnite svoju želju?" Nakon kratke izmjene pogleda s Budhi, Sidhi je prva progovorila. "Ti i Skanda ne dijelite samo nas. Dijelite još nešto." Podignuo sam obrve čekajući nastavak objašnjenja. A on je nakon nekoliko sekundi znakovite tišine stigao od Budhi. Tih, polagan, jedva čujan. Ali, dovoljno snažan da uzdrma čak i moj božanski svijet. "Ganešu, imamo dijete. Kćerku. Postao si otac."

ljubavnika i težina riječi Uh, možda mi je sada malo žao što sam vam unaprijed otkrio dolazak djeteta. Ali, jednostavno sam morao, budući da je to povezano s objašnjenjem emanacija.. Međutim, vjerujem da vam zadovoljstvo čitanja nije pokvareno. U posljednjoj priči iz ciklusa o Skandi Ganeš će vam sam objasniti sve o svojoj prvoj kćerci. Za sada bih vam želio obratiti pozornost na činjenicu da su Sidhi i Budhi trebale Skandu da bi stvorile dijete, a Ganeš je tu svakako nazočan kao roditelj, tako da opet imamo potvrdu o razdvajanju emanacije od rađanja. Za rađanje djeteta koje slijedi, bili su potrebni roditelji. Četvero njih, da budemo točni. S druge strane, za nastanak svojih emanacija, Budhi i Sidhi nisu zapravo trebale Skandu, iako su to tako Ganešu predstavile. Objašnjenje za to se vjerojatno nalazi u onome što je Ganeš učinio: ispunio im je želju, podijelio ih s bratom, usprkos tome što zapravo nije znao zašto to čini. Odnosno, znao je da Sidhi i Budhi to žele, znao je da Skanda to želi i to mu je bilo dovoljno za odluku. Mislim da je upravo taj dio priče predstavljao konačni test Ganešove zrelosti. Ne treba zaboraviti da se sve to događalo u rano vrijeme - u vrijeme odrastanja svemira. Kao što je Ganeš sam priznao, i za njega je to bio put preobrazbe - nešto kroz što je

morao proći da bi postao to što jest - Ganeš. Nama ljudima je ovo svakako pouka o ljubavi i povjerenju. Ljubav daje i ispunjava želje, a ne traži nešto zauzvrat. Ljubav ne posjeduje niti ne upravlja, već pomaže i podržava. "Vaša želja je moja sudbina", rekao je Ganeš, i time posramio sve ljubavnike svijeta, dajući im poduku o tome što zapravo znači voljeti i imati povjerenja u onoga koga voliš. A Skanda i njegov drugi obilazak oko svijeta... Vidite, Ganeš me uvijek ponovno iznenadi isticanjem vrijednosti riječi u svojoj stvarnosti. U našoj to uopće nije tako. S jedne strane, riječi se izvrću i premeću tako da mogu značiti bilo što, a s druge strane često se unaprijed pretpostavlja što bi nešto trebalo značiti, pa se riječi zanemaruju i postupa se prema obrascima, nepisanim pravilima i običajima. Ganešov svijet je jednostavniji: ono što kažeš tako i jest. Ni više ni manje, riječi izražavaju stvarnost - riječi jesu stvarnost. E, sad, nekome bi moglo izgledati kao trik to što je Ganeš prvi put obišao oko Šive i Parvati - dakle oko onih od kojih je napravljen svijet i koji jesu svijet. Ali, istina je, nitko u prvom dogovoru nije spominjao materijalni planet ili materijalni svemir (inače, vjerojatnije je da se u slučaju Ganeša i Skande natjecanje odnosilo na put oko svemira, a ne na put oko planeta). I tako je Ganeš obišao oko srži - oko božanskog sjemena svijeta i pretekao Skandu. U drugom dogovoru oko natjecanja, Skanda je unaprijed izbacio mogućnost ponavljanja takvog rješenja, ali istina je - nigdje nije bilo rečeno kako se taj put mora obaviti niti da se to ne smije i ne može u mislima. Najpovršnije tumačenje ovih priča je pobjeda lukavosti nad fizičkom silom. I to je u redu, to doista i jest tako te ukazuje na nepotpunost mladog Skande. Ali ima tu još detalja koji bi mogli izmaknuti površnom oku. Recimo, Skanda se morao nekako obvezati da će primiti nešto od Ganeša. Ali, to ne bi učinio da je bilo tako rečeno. Umjesto toga obvezao se da će učiniti nešto što pobjednik zatraži. "Dati ili primiti" je bilo rečeno nakon toga, usput, tako da ne privlači pozornost. Zatim, novo natjecanje je bilo zamišljeno zato jer Skanda ne bi samo tako prihvatio "dar" od Ganeša u obliku svoje dvije žene. A zapravo, zašto ne? Zato jer je ponosan i ne želi milostinju. Mora "zaslužiti" to što će posjedovati. To su detalji koji ukazuju kako nerazvijeni Skanda ne može prihvatiti dublju razmjenu energije od one nalik vaganju - koliko ti meni, toliko ja tebi. Nerazvijeni Skanda je sirov; on ne razumije ljubav i davanje bez razloga. Također, ne zna primati, nego misli da sve mora on sam zaraditi. To su tragovi ega koji drži uzde u svojim rukama. A božanstvo, kako smo rekli, ne stavlja naglasak

na osobnost, dakle ni na ego, već na ulogu. Da je Skanda bio razvijeno božanstvo, on bi Ganešovu iskrenu ponudu prihvatio bez razmišljanja jer rješava problem, nikome ne šteti, dolazi od srca njegova brata i, što je najvažnije, ispunjava svrhu! Ali, Skanda nije bio potpun u tom trenutku. Zato su Budhi, Sidhi i Ganeš morali postupiti na način opisan u priči. S druge strane, Skandi se mora priznati da je, usprkos uništavajućem utjecaju koji je na njega morao imati drugi poraz, pognuo glavu i uz samo malo pobune prihvatio njegove posljedice čak i prije nego je saznao da one zapravo idu njemu u prilog. Taj je postupak, međutim, ipak pokazao da je Skanda više od arogantnog i samouvjerenog snagatora. Bio je sposoban prihvatiti posljedice određene situacije čak i kad se nije smatrao odgovornim za nju. Nakon inicijacije sazrijevanja - a mislim da se opisano drugo natjecanje, zaključno s noći koje je proveo s Budhi i Sidhi može i mora nazvati inicijacijom - Skanda je konačno zaslužio i svoje "vozilo", svoju vahanu. Odustavši od ega, zapravo je dobio vlast nad njim. Ali, o tome više iz Ganešovih usta...

Đjoti i Parvana Uh..." to je bilo sve što sam uspio protisnuti kroz usta. Surla mi se objesila i sada visjela poput mlohavog užeta niz moj trbuh. "Uh..." ispustio sam i drugi put, nakon što sam sjeo, a Budhi i Sidhi su me držale za ruke. Bio je to popriličan šok. Možda sam trebao znati i ranije, ali cijela ta priča sa Skandom me toliko zaokupila da nisam vidio ono očigledno. No, ipak, ako je tako, ako to nisam vidio, kako onda mogu biti... kako ću onda biti... ? "Što? Otac?" odgovorila je Sidhi na moje neizgovoreno pitanje. "Ti si otac, bez brige. Bez tebe ovog djetata ne bi bilo, uvjeravam te. Štoviše, bila nam je potrebna tvoja ljubav i povjerenje da bi se ona rodila. Da si samo malo drukčije reagirao na našu molbu, da si zabranio ili samo ispitivao... " Sidhi je odmahnula glavom. "Ali, nisi!" nadovezala se Budhi na svoju sestru. "Umjesto toga si nam potpuno vjerovao i tako nam dao upravo ono što je bilo potrebno. Tvoja je ljubav bila s nama, već pohranjena u naše duše, prije nego što smo se našle sa Skandom." Polako, sasvim polako, daleko polakše nego bih to očekivao od samoga sebe, u svijesti mi se rađala spoznaja i razumijevanje. Da bih bio otac, ovaj put me nije smjelo biti pokraj njih! Morao sam dati slobodu i povući svoju

nazočnost, tako da bih svom djetetu podario život! Kako neobična zamisao - čak i za mene... "Tko je još roditelj?" uspio sam se napokon srediti i nešto suvislo pitati. Ali, onda, prije nego sam dobio odgovor, sinulo mi je na um da ne znam kako se dijete zove! "Ime! Kako joj je ime? Što je ona? I osim toga, gdje je?!" Sidhi i Budhi su se pogledale, kao da se bez riječi dogovaraju koja će od njih odgovoriti na koje pitanje. Na posljetku su mi, u svom stilu, nadopunjujući jedna drugu, ispričale cijelu priču o događajima upravo završene noći. Možda bi bilo najbolje da preskočim svoju zbunjenost i njihove brižne pokušaje da budu što nježnije prema meni. Pomalo se toga i sramim, znate. Iako sam već nekoliko puta napomenuo kako se sve to događalo kad sam bio mlad i neiskusan, ipak se radi o meni. Nekako mi se čini da takve stvari umanjuju sliku koju želim stvoriti u vama. Ili pak ne? Hm... Tko će ga znati? Uglavnom, umjesto da vam opisujem svaki trenutak tog zapanjujućeg jutra koje je otkrilo toliko mnogo toga, jednostavno ću vam ispričati ono što je bitno. Đjoti - to je ime naše kćerke. Ono doslovce znači svjetlost. Naša će božanska kćerka pomagati ljudima da bolje vide. Naravno, ne u doslovnom smislu, ne tjelesnim očima, već znanjem i mudrošću. Njezina uloga je vezana uz svjetlo svijesti - ono koje će kasnije biti sažeto i razrađeno u vještini zvanoj đjotiš. O tome već vjerojatno znate mnogo, posebice ako ste čuli moje ranije priče... Vidite, u tom je trenutku, dakle, na tom mjestu i te noći, bilo rođeno znanje o svjetlu. Jer, Đjoti nije samo svjetlost, već i boginja koja će ljudima, i svima onima koji joj pristupe na pravi način, podariti životnu mudrost. Od nje će kasnije ljudi dobiti i znanje o svemiru, zvijezdama i nebeskim tijelima, kao i o njihovoj unutarnjoj povezanosti sa životom bilo kojeg stvorenja koje je rođeno, živjelo i umrlo ispod kape nebeske. Osim mene, njezin drugi otac je Skanda. Eh, sad, bio sam kao na iglama kad su mi Budhi i Sidhi prepričavale što se i kako događalo te noći. Ali, nema potrebe ulaziti u detalje mojeg privremenog straha. On se i javio vjerojatno zato da biste vi makar izdaleka razumjeli moje ponašanje. U biti, bio sam iznimno sretan što sam sudjelovao u stvaranju jednog tako važnog i prekrasnog božanskog djeteta! Cijeli taj proces možete zamisliti kao spajanje nekoliko plamenova u jedan veliki plamen. Ili spajanje nekoliko iskri u svjetlo koje je veće i snažnije od zbroja onoga od čega je sastavljeno. Glavne stvarateljice u procesu stvaranja, odnosno rađanja

Đjoti bile su Budhi i Sidhi. Od mene su ponijele svjetlo ljubavi i slobode - to je moj doprinos prvoj kćerci. U vašem svijetu to bi bilo kao dio genetskog materijala koji je od mene prešao na Đjoti. Činjenica da nisam znao što činim je u ovom slučaju bila potrebna, upravo zbog potpune nesebičnosti i slobode koju će od tog trenutka iz sebe isijavati boginja svjetla, naša Đjoti. Od Skande je dobivena pouzdanost i odlučnost. On ih je dao dobrovoljno i svjesno. Budhi i Sidhi su mu odmah rekle u čemu je stvar i - to me malo postidilo - kažu daje Skanda istoga trenutka sve shvatio. "Licem mu se razlio tako blaženi osmjeh!" rekla mi je Budhi. "Mislim da ga nikad nisam vidjela tako sretnog!" Vjerujem daje tako. Naposljetku, u Skandinu sreću sam se i sam osvjedočio tog istog jutra - blaženost ga nije napustila, posebice zato jer je u rukama držao Đjoti... odnosno, ono u čemu obitava Đjoti... Uh, opet brzam! Idemo redom, shvatit ćete... nadam se. Đjoti zapravo ima sedmero roditelja - dva oca i pet majki. Kao što sam vam objasnio, to znači da su mala svjetla proizišla iz nas, spojena u jedno, jedinstveno svjetlo koje posjeduje svoj vlastiti život. Za očeve znate, a i za četiri majke također. To su, naravno, Sidhi, Budhi, Ića i Đnana. Sidhi i Budhi su stvorile svoje emanacije vrlo rano te noći, praktično odmah. Skanda je, kažu, bio zadivljen i želio je odmah ostati s njima. Međutim, iz nekog razloga, Ića i Đnana su odlučile drukčije. Skanda će ih morati pronaći na mjestima na koje će otići, ali ne prije nego što sudjeluju u rođenju našeg djeteta. Naravno, sve to skupa miriši na novu priču - koja se kasnije i odigrala - ali sada nam to nije previše bitno. Važna je jedino činjenica da su sve četiri majke prošle kroz proces stapanja, tada, zajedno sa Skandom. Ako na ičemu zavidim svom bratu onda je to upravo ovo iskustvo. Sada ne mogu objašnjavati što se događalo među njima. To je jedna od onih stvari koje izmiču opisima jer ih nema u vašem ljudskom iskustvu. Mogu potvrditi daje bilo razmjene ljubavi, jer je to najbolji način za međusobno prožimanje, ali to, siguran sam, nikome od nas nije bilo presudno. Bilo je važno provesti ritual, a to su njih petero, uz moju nevezujuću podršku izdaleka, učinili kako valja. Ako ste dobro pratili što govorim, primijetili ste da je bilo riječi o pet majki. Peta majka naše Đjoti je ujedno i njezina baka, boginja Parvati. Eto, još jedna stvar koja je na materijalnoj razini razmnožavanja nezgodna, a u nastanku

božanskog sasvim shvatljiva. Parvati je dala dio sebe za Đjoti. Bila je to iskra svjetla iz njezinog trećeg oka-jednako tako snažnog i razornog kao i onog iz Šivinog čela. Štoviše, upravo je Parvati bila ta koja je stvorila tijelo u kojem će Đjoti obitavati. Prije nego je ritual trebao započeti, podarila je tada još prilično zbunjenom Skandi kratko koplje iznimno oštrog vrha. "Unutra je sve što je jednoj boginji potrebno", rekla mu je tada prilično tajanstveno. Skanda nije razumio što mu Parvati govori jer tada još nije imao pojma što slijedi, ali je s radošću prihvatio koplje. Na posljetku, bilo je to oružje, a on je i te kako blizak s oružjem. "Ovo je posebno 'oružje'", rekla mu je Parvati na posljetku. "Živo. I bit će uz tebe zauvijek." Dakle, upravo je to koplje bio predmet u kojem je svjetlo iz Parvatinog trećeg oka bilo smješteno. Ono je predstavljalo i središnji dio rituala u kojem su sudjelovali Sidhi, Budhi, Ića, Đnana i Skanda. Njihova svjetla spojena su u jedno i rođena je Đjoti. Oči Sidhi i Budhi sjajile su neobičnim sjajem kad su govorile o njoj. Bila je prekrasna, u to nisam sumnjao, ali proći će još neko vrijeme prije nego što ću je i sam vidjeti. Naime, prema svojoj vlastitoj odluci, Đjoti se jednostavno prebacila u Parvatino koplje, odbijajući nošenje tijela koje bi sličilo drugim živim bićima. "Ja sam univerzalno svjetlo", rekla im je tada. "I bit ću skrivena za tjelesne oči. Bit ću vidljiva samo onima koji dragovoljno dopuste da uđem u njih." Kad sam kasnije tog jutra vidio Skandu, čvrsto je u rukama držao majčino koplje. Za sve druge to je bilo samo jedno od njegovih oružja. Ali, za njega i za mene bila je to naša kćerka - plod naše ljubavi, odanosti, povjerenja i snage. Oči su nam se srele tada i nasmiješili smo se jedan drugom. U tom sam trenutku spoznao da među nama više nema nerješenih stvari. Skanda i ja ćemo zauvijek biti braća, spojeni ljubavlju i zajedničkim prvim djetetom. Nisam stigao reći mu ni riječi jer je cijela Kailasa odjednom uzavrela dolaskom raznih bogova i gandharva. Izgleda daje nekako procurila vijest da je Skanda konačno spreman za preuzimanje svog uzvišenog položaja zaštitnika neba. Oko njega su se smjenjivali razni velikani, poznati i manje poznati, njihove žene i djeca, a čak su se pojavili i neki asure i rakšase želeći odati počast najvećem ratniku svih vremena. Oni su došli sa Šukrom koji je, kao pravi ljubazni djed, stalno promatrao koplje u Skandinoj ruci, kao da se želi uvjeriti kako je sve u redu.

Bio je tu i Indra kojeg je prilično pogađalo što se titula "najvećeg" nekako našla u nečijim tuđim rukama. Ipak, poklonio se pred Skandom i izjavio da mu je na raspolaganju kad god to ovaj poželi. Na kraju se pojavio i Višnu, došavši u velikom stilu, na svojoj ptici Garudi, a za njim su slijedile horde gandharva, nebeskih glazbenika, pa je slavlje moglo otpočeti. Ali, ne prije nego što je Skanda dobio svoje vozilo, svoju vahanu, koja će ga nositi širom svemira. I nju je dobio od Višnuajer... pa, Skandina vahanaje na neki način potomak Garude, Višnuove ptice, pa je bio red daju Višnu preda na uporabu. Bilo bi možda logično pomisliti da će vahana na kojoj Skanda jaše biti neka divlja zvijer, neka opasna životinja. Ali, nije ispalo tako. Skanda je dovoljno opasan sam po sebi, pa je njegovo prijevozno sredstvo poprimilo drukčiju simboliku. Naime, Višnu je Skandi predao jedno - jaje! "Ovo je dijete Garude", rekao mu je. " Nazvat ćeš ga Parvana. Neka ti dobro služi." I to je bilo to. Skanda je postao ravnopravan član božanskog društva! Kasnije, iz jajeta se izlegao paun Parvana. Prekrasna ptica! Toliko lijepa da ne možete skinuti pogled s nje. A kako se samo šepuri! Neka ga Skanda samo malo pusti na miru, bit će ga puna Kailasa, a i šire. Obilazit će kraljevske vrtove u zemljama ljudi i zabavljati dvorske ptice svojim dogodovštinama. Tražit će rijetke učene papige koje će nadmašiti svojim brbljanjem, a kad naiđe na neke od svoje vrste, bit će u stanju raspredati priče cijele noći, one istinite i one izmišljene, samo da bi izazvao divljenje u njihovim očima. Osvajanje mu je prirodno i uvijek voli biti onaj koji je gore. U nedostatku plemenitih ptica neće oklijevati i svoju će pozornost usmjeriti na patke i guske, tko god da se nađe u blizini... A opet, vidite, kad se Skanda vrati i pozove ga, neće oklijevati ni časka - stvorit će se u trenu pokraj svojeg gospodara, kleknuti na tlo i dopustiti mu da ga uzjaše. Ah, pretpostavljam da je tako i ispravno - Skanda je morao ovladati takvim hvalisavcem. Njemu ne trebaju tigrovi i lavovi. Mnogo snažnija od toga je neobična slika najvećeg od svih ratnika na svijetu koji jaše na šarenoj ptici paunu! A da ne mislite kako je taj paun tako bezazlen, na sramotu svoje kobre, moram vam reći daje on jedino stvorenje kojeg se ona boji! Kao što moj Mušika drhti kad kobra digne glavu, tako se moja kobra skutri kad se nađemo u blizini Parvane!

To je stoga što je Skandin paun postao poznat kao ubojica zmija. Ne bi on ništa učinio mojoj kobri, bez brige. Ali, istina je, kad je Skanda na njemu, bez milosti se obrušava na sve slobodne zmije i ubija ih svojim kljunom! I za kraj da vam kažem kako obožavam Parvanu. Volim razgovarati s njim kad imamo obojica vremena. Njegove su priče izvrsne. Pomalo napuhane, ali zabavljaju, osvježavaju i podučavaju, samo ako ih gledate s prave točke gledišta. Međutim, ono što sam vam želio reći na kraju je da sam jednom od samoga Parvane saznao nešto doista zanimljivo. On smatra da je utjelovljenje samog Tarake - demona koji je uzrokovao pojavu Skande! Ne može biti siguran, kaže, jer Taraka je doista umro. Ali, ako ga sjećanje ne vara, barem ono koje mu dolazi u šarenim paunovskim snovima, trenutak prije smrti - ili nešto malo i nakon nje - Taraka je shvatio gdje je pogriješio. Parvana kaže da je imao viziju Skandine sudbine i da ga, u trenutku kad ga je Skanda komadao, uopće nije mrzio. Štoviše bio je zahvalan na tome i poželio je da može služiti nekom poput Skande. Još kao Taraka, u njegovim posljednjim trenucima, shvatio je daje takva služba mnogo uzvišenija nego isticanje samoga sebe bez nekog posebnog razloga i smisla. Na neki način, time je nadišao demonsko postojanje. Izgleda, a tako kaže Parvana, da je njegova misao i želja za služenjem otišla daleko i dosegla Višnuovu loku. Zapravo, prije će biti da je tu misao uhvatio Garuda koji se nakon toga dao u potragu za Tarakinim ostacima u zemlji, vodi i zraku. Progutao ih je što je više mogao, a negdje s njima je zahvatio i ostatke duše samoga Tarake. I tako, nekim neobičnim i nepoznatim procesom, mogućim u Višnuovom svemiru, a čak i meni pomalo neobičnim, Taraka se utjelovio najprije u Garudinom jajetu, a zatim se izlegao kao Parvana. Želja za služenjem mu se ispunila. •k -k -k

I tako, mislim da sam ovime iscrpio priče o Skandi i meni, barem što se tiče našeg zajedničkog djetinjstva i odrastanja. Nadam se da sam sada uklonio pogrješan utisak koji su ranije dogodovštine mogle stvoriti u pogledu Skande i da vam je sada jasnije kakvo mjesto Skanda zauzima u poretku svemira. Ako ništa drugo, bez njega ne bi bilo Đjoti, boginje svjetlosti koja nam svima omogućava da vidimo dalje i dublje od svojih tjelesnih očiju. Možda je dobro zapamtiti gdje se ona nalazi - tamo gdje je mudri i zreli Skanda, bog ispravne djelatnosti. U njegovim rukama je ključ koji dovodi

i do moje kćeri, svjetla koje obasjava život.

Rođenje svjetla i jahanje na egu Mnogo je simbola u ovoj završnoj priči iz ciklusa o Skandi. Pustio sam Ganeša da se raspriča, iako mi se na nekim mjestima činilo da bi bilo dobro zaustaviti ga i malo srediti tijek priče, možda objasniti simbole koji se pojavljuju i povezati ih s našim životom. Ali, odlučio sam drukčije pa je ova priča ispala mnogo bliža onome kako Ganeš u stvarnosti govori: u par rečenica vam zavrti mozak količinom događaja, preokreta i novih situacija. Kao što smo čuli, Đjoti je dijete sedam roditelja. Od Ganeša je dobila povjerenje i ljubav. Kako ćete prepoznati svjetlo znanja? Tako što će u vama stvarati povjerenje, a ne sumnju; a i tako što će uklanjati posesivnost i davati slobodu. Sve što u vama stvara drukčije utiske i osjećaje nije rezultat dodira boginje svjetla. Od Skande je Đjoti dobila odanost i snagu. Jednom kad do nje dođete, boginja svjetla vas nikad neće napustiti niti ostaviti na cjedilu. A njezina snaga je u istini koju osvjetljava i pruža vam je kao na dlanu. Nema veće snage od snage istine. Sidhi je u Đjoti ugradila svoje sposobnosti - s boginjom svjetla ćete dobiti i mnogo toga za što niste ni znali da možete. Budhi joj je dala snagu pozornosti - obavijesti otkrivene kroz boginju svjetla vrijedne su vaše pažnje. Ića joj je dala snagu namjere - Đjoti će vas uvijek pokretati, ne na pasivnost, već na djelatnost. A Đnana joj je predala dio svoje mudrosti - nije moguće djelovati pogrješno ako ste u milosti boginje svjetla! I na posljetku, Parvati je dala svoju žensku, zaštitničku snagu, posebice očitovanu u obliku u kojem Đjoti boravi. To je oblik oružja u Skandinoj ruci. Ova posljednja prispodoba bremenita je simbolima. Prije svega, Đjoti je odlučila biti skrivena, čak i u svijetu bogova. To znači da nije dostupna svakome na prvi pogled. Upravo je Parvatin "dio" taj koji je na to navodi. Uzgred, kao što vidite, Đjoti nije emanacija u Ganešovom smislu riječi, već rođeno, odnosno stvoreno božansko dijete, a ipak se ne pojavljuje u ljudskom obliku (ili bilo kakvom drugom organskom obliku). Parvatino svjetlo sadržano u koplju je uništavajuće, baš poput Šivinog, ako mu se izložimo nespremni. Dakle, Đjoti može biti i opasna; može poslužiti kao oružje i nauditi nespremnom. Zbog toga je važan položaj koji je Đjoti zauzela - do nje je moguće doći samo kroz Skandu. "Zreli" Skanda je onaj koji je spojen s Ićom i Đnanom, te u ruci drži Đjoti, boginju svjetla. Dakle, zrela djelatnost je ona koja je svjesna i svrhovita (ića), mudra i promišljena (đnana), te provedena uz pomoć unutarnjeg svjetla (đjoti).

Kao što smo vidjeli ranije, sam Skanda je šesteroglav, odnosno u sebi utjelovljuje energiju koja prolazi kroz šest čakri. Koplje u njegovoj ruci, koje je dobio od Parvati, a u kojem je smještena njegova kćerka Đjoti, je sredstvo kojim se Skandina energija pokreće. Znači, energija i svjetlo znanja su međusobno ovisni. Bez bilo kojeg elementa sadržanog u zrelom skandi nastat će neravnoteža. Ona može biti i smrtno opasna. Zbog toga nije preporučljiva igra s energijom niti su pogodne razne tehnike koje to čine. Skanda je odgovorna djelatnost, a za nju je potrebno znanje (đnana) i smisao (ića) koji izviru iz razumijevanja (budhi) i sposobnosti (sidhi). Začinjeni ljubavlju i podrškom (ganeš), iz njih će nastati svjetlo. Onaj tko ga vidi, spreman je za Skandino koplje. Onaj tko ga ne vidi - bolje mu je da krene ispočetka. To znači da mora proći kroz "skandino odrastanje" koje podrazumijeva obavljanje poslova i zadaća prema tuđim napucima. Uzgred, Ganeš je spomenuo da su Ića i Đnana nakon stvaranja Đjoti odlučile otići. Skanda ih je trebao kasnije pronaći. Ne znam hoće li se Ganeš ikada vratiti na tu priču ili je uporabiti u nekoj drugoj situaciji, ali samo da napomenem da su u narodnoj predaji Indije emanacije Budhi i Sidhi poznate pod imenom Davajani i Devasena, a u nekim dijelovima Indije se pojavljuje i ime Vali. Iako se tradicionalne priče razlikuju, a ponekad su i suprotne jedna drugoj, sve se izgleda slažu da su Skandine žene rođene, dakle utjelovljene, u različitim obiteljima. Jedna od njih je, po predaji, uvijek kraljevska, čak i božanska (primjerice, Devajani je ponekad Indrina kćerka). Nju Skanda susreće i vjenčava po pravilima društva, što ukazuje da se radi o smirenijoj Đnani, dakle Učenoj. Drugu ženu Skanda uvijek mora oteti i brzo je, u strasti, učiniti svojom, što ukazuje da se radi o utjelovljenju Iće, o Željnoj. Ali, vratimo se na obilje simbola u samoj priči. Parvana je u tom smislu vrlo zanimljiv. Paun koji se šepuri, predstavlja ego koji sve želi podrediti sebi. Parvana je pun "lovačkih priča", ali samo ako ga Skanda "pusti s lanca". I tada je zapravo bezazlen i spreman podrediti se Skandi kad god to ovaj poželi. Parvana je prava slika ega: simpatičan, ponekad dosadan, napadan i napuhan. Međutim, sve je na svom mjestu kad je u službi Skande - božanstva ispravne djelatnosti. Ego je potreban kao dio osobnosti. O tome je već bilo riječi. Ganeš nam je objasnio da je ahamkara ona situacija iz koje se moramo izvući. Ahamkara je iznjedrila Taraku. Taraka je simbol ega koji želi preuzeti vlast u svoje ruke. To se ne smije dopustiti i potrebno je poduzeti odlučne korake. Skanda predstavlja silnu uništavajuću djelatnost koja uklanja prijetnju Tarake, dakle ega. Međutim, nakon toga Skanda nije potpun. Nemiran je, besciljan, sklon lažnom isticanju (poput Tarake kojeg je uništio - što je vrlo

zanimljiva misao o načinu na koji se ego vraća kad se borimo protiv njega silom) i brzim rješenjima koja ne zahtijevaju razmišljanje. Skanda mora proći kroz niz testova, neuzvraćenu ljubav, porugu i neuspjeh, da bi mu na kraju bilo vraćeno ono što je na početku ubio - njegov vlastiti ego, ali ovaj put preobražen i promijenjen. Ego je sada drukčiji. Nije nestao, ali više nema sklonost tome da preuzme stvar u svoje ruke. I dalje se igra sam sa sobom, ali prestaje s tim čim se pravi gospodar, Skanda, vrati. Tek takav Skanda - posjednut na svoje prijevozno sredstvo, preobraženi ego - može se nazvati potpunim. Tarakine ostatke pojeo je Garudha. Osnovna simbolika garudhe je pročišćavanje. Garudha je poznat po tome što pojede zlo i izbaci ga kao dobro. Iako Ganeš nije mnogo pričao o tome, očito je Garudha bio pravi izbor za pročišćavanje Tarake. Parvana je od Garudhe "naslijedio" odbojnost prema zmijama. Na slikama i raznim prikazima uvijek ćete Parvanu zateći s jednom zmijom u kljunu, a često i drugom pod kandžama nogu. Zmije u ovom slučaju simboliziraju otrov ahamkare, što znači prividne i lažne situacije u kojoj sluga uzima vlast gospodaru. Prizor boga Skande koji jaše na paunu Parvani, koji pak u kljun u drži mrtvu zmiju, može se simbolički protumačiti ovako: ispravna djelatnost (skanda) provedena na osnovi pročišćenog ega koji služi (parvana), uklanja svaku opasnost od iluzije (ahamkara). I na kraju da se vratim k boginji svjetla, Đjoti. Njezina tajanstvenost i nedostupnost se lijepo odražavaju u složenosti znanja koje nam je dala. Đjotiš, znanje o odnosu čovjeka i svemira, dar je boginje Đjoti. Ono zahtijeva svjesni napor. Bogato je raznim činjenicama, simbolima i međuodnosima. Đjotiš zahtijeva budnost i pozornost, kao i određene sposobnosti. Ali, ako se potrudimo i istrajemo, nagrada je velika. Prije svega, isporučena nam je svrha i mudrost, kao i sposobnost procjene ispravne djelatnosti. I na posljetku, unutar đjotiša poznajemo zamisao o đjoti mathipragji - razini svijesti koja zna samo istinu. Ta razina svijesti, u punom smislu te riječi, omogućava izravan susret s boginjom svjetla, Đjoti. Kao što svaki iskusniji đjotiši ili đjotišini (praktičar đjotiša) zna, to iskustvo nije osobno jer je Đjoti izabrala biti takva, ali je nevjerojatno ispunjavajuće. Kako i ne bi bilo kad svjetlo uđe u svaku vašu stanicu, svaku vašu misao, riječ i pokret! Ganešove priče imaju izniman utjecaj na povećanje razumijevanja, a svakako će imati utjecaj i na motivaciju za stjecanje znanja. Međutim, ako smijem reći, dar boginje svjetla u obliku znanja i vještine đjotiša jedna je od onih pojava pred kojima možete samo zadivljeno kleknuti i zahvaliti se što ste imali dovoljno razuma da vidite.

TAKO MLAD, A VEĆ SASVIM... GANEŠ (PRIČE IZ DJETINJSTVA, MLADOSTI... A I NEŠTO KASNIJE) (Put u Somnath (mridangam i tabla) Ljudi najčešće o meni imaju pomalo pogrješnu predstavu. Simpatičan sam i vole me, u to nema sumnje. Pitam se da li bi to bilo tako kad bi znali što im zapravo radim...? I, kad smo već kod toga, pitam se da li je uopće pametno to im reći? Ali, usprkos svojoj legendarnoj lukavosti, nikad nisam ništa skrivao niti zavaravao ljude, bogove i demone oko sebe. Sve ja lijepo i otvoreno kažem, a kako tko čuje to što je rečeno... to je već drugi problem. Evo, primjerice, ta stvar s preprekama... Zovu me gospodarem prepreka, što ja i jesam. Ali, iz nekog samo njima razumljivog razloga, uvijek me vide kako uklanjam prepreke, a ne kako ih postavljam! A vjerujte mi, ja upravo to činim. I pri tom se osjećam sjajno! Nemojte mi zamjeriti - znam da nećete, tako se samo pristojno kaže - što sam ovako otvoren s vama. Vidite, moja osnovna zadaća određena je još odavno i ne mogu je zanemariti niti joj okrenuti leđa. Sjećate se te priče, zar ne? Šiva je, u trenutku nekog svog hira, odredio da jedan hram, sada već legendarni Somnath, bude mjesto na kojem se mogu iskupiti sve pogrješke i ukloniti sva karma. Bilo je potrebno samo doći tamo, lijepo zamoliti i... hop, nema više problema! Razum vam zasigurno kaže kako je postojanje takvog mjesta rupa u tkivu svemira, rana u strukturi koja je vrlo složena i koja bi se mogla urušiti sama u sebe ako bi takvih propusta bilo više. Na posljetku, pokazalo se u praksi da je, kad se pročulo za moć koju je imao Somnath, došlo do iznimno velikog poremećaja u životu sva tri svijeta: ljudskog, božanskog i demonskog. Problem je bio toliko velik da su morali pronaći jednako veliko rješenje. Štoviše, morali su

pronaći veličanstveno rješenje - mene, Ganeša! I vidite kakav je sada paradoks nastao: mene strašno volite, a zapravo sam upravo ja taj koji vam smeta da ispunite svoje sasvim razumljive, male ljudske potrebe! Hajde, pogledajte oko sebe i promotrite malo ljude. Koliko njih se svakodnevno moli za boljitak svoga tijela, svoga posla, svoje djece? Neki od njih to čine na način određen vjerom, a drugi spontano, sami od sebe. Svako malo kažu: Bože, samo da se nešto loše ne dogodi! Ili misle: Uh, kad bi mi barem ovo uspjelo! Ili vape: Molim vas, pomognite mi - teško mije, a spremaju se još teža vremena... Priznajte sami sebi: kad vas stisnu nepogode, dobro bi vam došlo mjesto poput Somnatha, ha? Zar ne bi? Samo odete tamo, uputite neku molitvu, možda nešto i platite svećenicima za trud i... nema više problema, vraćate se kući slobodni. Ili se razbolite. Vi ili netko vama drag. Teško vam je, naravno. Nije ugodno biti bolestan. Ponekad je to i tragično. Ostavlja posljedice na vaš život. Ponekad teške. Konačne. Zar ne bi bilo dobro imati neki izlaz, neku nadu u brzo i čudesno ozdravljenje... u oslobođenje od muka? Zar ne bi bilo dobro znati da postoji spasenje? I zar nije točno da i vi sami - priznajte! - podliježete upravo takvim mislima kad stvari krenu u neželjenom smjeru? Koliko religija cvjeta upravo na tome umjesto na istinskom znanju? Koliko varalica obećava upravo to iako je put do Somnatha temeljito zapriječen? Svojim vlastitim tijelom sam ga zapečatio, a ipak ga "prodaju" razni iscjelitelji, spasitelji i proroci. Ljudi "kupuju" jer... Hm, zašto zapravo? Volio bih da mi netko odgovori na to pitanje. Sigurno među vama ima onih koji to znaju. Jer, priznajte sami sebi, usprkos razumu i mogućem razumijevanju zakona karme, voljeli biste znati kako doći do Somnatha i kako naći prečicu koja će vas do stanja sreće, slobode i ljubavi dovesti odmah, sada, istoga trena... Paradoks se sastoji u tome da i na mene gledate kao na onoga tko vas do tamo može dovesti. I to je, naravno, pogrješno. Ljudi, osvijestite se! Ta ja sam stvoren da vas spriječim u tome, a ne da vam u tome pomognem! Moj posao je stvarati vam prepreke da ne biste prelako - nezasluženo lako! - riješili svoje karmičke teškoće. Razumijete li što to znači? Nadam se da razumijete i da me nećete zbog toga zamrziti. Ma, nećete, znam da nećete. Neki od vas će misliti da se šalim. Drugi će klimati glavama i praviti se da razumiju,

a onda, gotovo istoga trena, početi s traženjem načina da ispune svoje osobne, sasvim ljudske potrebe. Treći će sve ovo shvatiti kao zagonetku koju je potrebno riješiti, a tek malobrojni će doista shvatiti o čemu je ovdje riječ i tko sam to ja, Ganeš, glavom i surlom. Da se ova nova slika o meni lakše uklopi u dosadašnju, ipak vam moram reći kako su sve prepreke koje pred vas postavljam - za vaše dobro. U konačnici, ono što zapažate kao problem, teškoću, odlaganje i usporavanje, zapravo predstavlja buđenje - poziv na promjenu koju morate učiniti da biste se vratili na put koji nije samo vaš, već viši, veći, kozmički. Prisjetite se objašnjenjao božanskoj, ljudskoj i demonskoj prirodi? Život bez dharme, život po svaku cijenu - to je definicija demonskog. Dharma prije svega, zadaća koja određuje život - to je definicija božanskog. Somnathova svrha je bila opravdana ne zbog pogrješnog ispunjavanja ljudskih potreba, već zbog stvaranja mene, Ganeša, koji se brinem za red u svemiru. Baš kao što je svrha Tarake i ahamkare bila u stvaranju Skande koji se brine za ispravnu djelatnost. Međutim, ako za trenutak zamislite postojanje Somnatha bez postojanja Ganeša - a tako je bilo neko kratko vrijeme prije mojega rođenja - onda vam mora biti jasno da bi takav Somnath pripadao demonskom svijetu. Pripadao bi stvarnosti koja podržava život bez obzira na ulogu - stvarnosti u kojoj vlada ahamkara, a ne dharma. Tako da, u biti, zapravo ne želite doći u Somnath, iako se većina vas trudi svakoga dana ne bi li postigla upravo to! I tu na scenu stupam ja, Ganeš, koji vas u tome sprječavam, postavljajući prepreke pred sve vaše uzaludne napore da izbjegnete ono što se ne može izbjeći. Do sada sam vam pokazivao svoje zabavno i simpatično lice. Ali, kako god uzmete, ja jesam čuvar i spreman sam uporabiti svu svoju snalažljivost, svu lukavost i božansku moć da izvršim svoju zadaću. Kad se drame u kojima sudjelujem na kraju raspletu, a sudionici pogledaju unatrag na događaje kojima su svjedočili i koji su ih promijenili, uvijek su mi na tome zahvalni. Bez razlike shvate kako je sve to bilo za njihovo dobro te kako bi prelagano "izbavljenje" ili prebrzo postignuće bio pogrješan put. Posebno su mi zahvalni kad shvate kako sam im i te kako pomagao vodeći ih prema istinskoj mudrosti, iako su moje intervencije često izgledale kao dodavanje tereta na njihova leđa. Evo, ispričat ću vam kako sam, još tamo u djetinjstvu,

gnjavio svog vlastitog oca. Razlozi za to će vam biti otkriveni kasnije. Možda od mene, a možda će vam A. to prenijeti, vidjet ćemo. Za ovu prigodu je dovoljno da kažem daje Šiva bio sklon odlasku u meditaciju na duže vrijeme. Kad bi to učinio, to bi bilo doista dugotrajno. Ne bi ga bilo godinama, ponekad desetljećima. I to su još bila kraća izbivanja! E, taj put, nakon nekoliko takvih epizoda, meni je dozlogrdilo. Prije svega, nije bilo vrijeme za meditaciju. To sam doduše znao ja, ali ne i on, budući da se radilo o jednoj obvezi koju je imao, a koju je uspješno potisnuo i ponašao se kao daje nema. No, dobro, to sam vam već objasnio - o čemu se radilo saznat ćete drugom prigodom. Sada su važne samo dvije stvari: Šivu je trebalo pokrenuti na aktivnost i ne mu dopustiti da nestane. S druge strane, a to se ne smije zaboraviti, menije, tada još vrlo mladom, gotovo bi se moglo reći djetetu, bila potrebna njegova nazočnost da bih učio. Sjećate se kako sam samo iz njegovog plesa i majčinih zvončića oko zglobova nogu naučio pjevati vede? Bio sam siguran da ima još mnogo toga što mogu dobiti od Šive i nije mi bilo baš po volji što se zatvara u pećinu i meditira. Zbog toga sam ga odlučio... pa, odlučio sam ga smetati! Kad malo razmislim, sam s i j e kriv. Budući da ponekad svira na svoj bubanj zvan damaru, menije izradio jedan drukčiji, takozvani mridangam. To je malo veći bubanj na kojem se svira sjedeći, držeći ga između nogu. E taj mridangam j e bio vrlo glasan! A j a sam pak uživao lupajući po njemu kao sumanut. Možete misliti kakvu j e to buku proizvodilo na Kailasi gdje ima glatkih stijena i dubokih odjekujućih kanjona. Ponekad bi se od jednog udarca tresla cijela planina. A j a sam imao na raspolaganju osam ruku ijednu surlu! He, he... I tako sam, jednom kad je Šiva krenuo u meditaciju, počeo svoj bubnjarski ekspoze. Naravno, isprva je to zanemarivao, ali je ubrzo promolio glavu iz svoje pećine i gotovo pomirljivim glasom zamolio: "Ganešu, ne bi li mogao otići vježbati bubnjanje negdje drugdje?" Kimnuo sam glavom i pričekao da se ponovno povuče, a zatim s velikim zadovoljstvom navalio na mridangam još žešće! Sada j e malo brže izišao van, s već vidljivim sjajem u očima. "Ganešu, pa što ti je! Hoćeš li molim te, prestati lupati po mridangamu? Idi negdje drugdje. Trebam tišinu!" Svatko drugi bi se na mojem mjestu povukao. Gledati bijes kako tinja u očima mojega oca nije lijep prizor, uvjeravam vas. Još ako znate što se događa kad otvori svoje treće oko, nikome nije svejedno. A svima j e poznato kako j e posebno

osjetljiv ako ga netko ometa u meditaciji. Nemojmo se zavaravati, u tom sam trenutku bio u opasnosti. Možda i ne bi uperio svoje treće oko na mene, ali Šivine batine su nešto posebno - ne bih vam želio da ih doživite! Međutim, ja sam i tada, baš kao i sada, jednostavno bio Ganeš. A Ganeš izvršava svoju ulogu i točka. Usprkos Šivi. Zato nisam čekao ni časka. Čim se vratio u pećinu, ja sam nastavio s bubnjarskom kanonadom, još žešće nego ranije. Kad je Šiva izletio iz pećine, zajapuren od bijesa, pognuo sam glavu očekujući svašta. Dobro da sam se malo odmaknuo od mridangamajer je moj moćni otac ipak otvorio treće oko i prepolovio ga na dvije polovice. Mogao sam samo nemoćno rukama štititi oči od zasljepljujućeg bljeska. "Tako!" povikao je bijesno. "Sad nemaš na čemu bubnjati! I makni se odavde! Trebam mir i tišinu." Zatim me strogo promatrao kako uzimam dvije polovice uništenog mridangama i pokorno se povlačim izvan njegovog dohvata. Još je malo stajao s rukama uprtim o bokove, a zatim se, zaklimavši glavom u nevjerici, ponovno povukao u pećinu, ovaj put siguran da ga neću smetati. Uh, oprosti dragi oče, uistinu mi je žao što sam te taj dan tako razbjesnio. Ali, morao sam, kao što znaš. Nije bilo više vremena. Čekao te velik posao, a ti, kako je izgledalo, nisi baš mario za to. Odnosno, činilo se kao da o tome uopće ne razmišljaš. Vidiš, zato sam stvoren ja, Ganeš, da budim kad netko spava, da podsjećam kad zaboravi i da lupam u bubnjeve kad želi pobjeći od karme! Tako da te, uistinu mi je žao, nisam mogao poslušati. Morao sam nastaviti... Malo sam zastao i promatrao polovice mridangama u svojim rukama. I tada mi je sinulo! Nategnuo sam razlabavljenu kožu, učvrstio drvene dijelove i podesio ih, pa nije prošlo ni pola sata, a ja sam u rukama imao dva bubnja! Bila su manja od mridangama, ali bilo ih je više! Nazvao sam ih - tabla. Imali su savršen zvuk, zvonak i prodoran taman za bjesomučni koncert namijenjen uspavanom Šivi! Da, da, učinio sam to! Nemojte misliti da nisam. Vratio sam se pred Šivinu pećinu, rastegnuo svih svojih četrdeset prstiju, razgibao se i... navalio na table! Kakvajetokakofonija bila! Kakvi rafali ritmova, salve udaraca... ne znam što bi glazbenici rekli na to, ali jedno je bio sigurno - to nije bila pogodna pozadina za meditaciju! E, sad, spasila me moja majka Parvati. Vjerojatno je cijelu tu ludoriju sa strane promatrala već i ranije. Vidjela je da se

spremam na neposluh i da ću ponovno izazvati Šivin bijes, pa se primakla ulazu u pećinu. A kad je Šiva s urlikom potrčao van, s već otvorenim trećim okom, zagrlila ga je i gotovo oborila na tlo. "Čekaj", rekla mu j e onim glasom kojim žene kontroliraju svoje muževe. "To je Ganeš, a ne bilo tko. To je naš sin, ne zaboravi. Ako ovo radi, onda iza toga postoji neki dobar razlog. Pitaj ga. Saslušaj ga." Kad je rekla kako sam ja njihov sin nije mislila na protekciju koju bi možda mogao imati pred Šivom, te da bi se zbog toga Šiva trebao suzdržati. Ma kakvi! Mislila j e na ulogu koju imam. Ganeš j e možda bio dijete, ali ganeš ne čini ništa što bi bilo izvan njegove dharme. I tako j e Šiva zatvorio svoje treće oko, stao smiren pred mene i pitao: "Dobro, u čemu j e stvar? Zašto to radiš?" Budući da sam ga ja još uvijek, sjedeći na tlu s rukama iznad tabli, bezazleno gledao ne odgovarajući ništa, pridružila mu se i Parvati. "Hajde, Ganešu, što se događa? Što nam to želiš reći?" I rekao sam im. Tada i tamo, jer su bili spremni. Ali, što sam im točno rekao sada nije važno. To j e dio jedne druge priče, dulje nego što sada imamo vremena. Bit će ispričana, ne brinite. Već se zabavljam postavljanjem scenografije. Zaplet j e već zamišljen, udice su bačene, još malo i krećemo... Ali, ne sad i ne ovdje. Ono što sam vam sada želio reći, ono što je doista bitno jest da moja zadaća nije ispunjavati vaše osobne želje. Ako ih nisam ispunio Šivi, neću ni vama - nema šanse, uvjeravam vas. Štoviše, ponekad ću raditi sasvim suprotno od onoga što biste vi željeli. S naumom, dakako. Učinit ću sve da spriječim vaš put u lažno iscjeljenje Somnatha i okrenem vas u smjeru koji vodi do usamljenih, ali svježih i istinskih vrhunaca Kailase. Popet ću vam se na vrh glave, dosađivati vam i bubnjati vam pod prozorima na mridangame, table i sve druge instrumente koji će mi biti na raspolaganju. Ako se okomite na njih i uništite ih, od ostataka ću ih izraditi ponovno, još više njih, a zatim još prodornijim zvukovima napasti vaš san, vašu iluziju u koju ste se uljuljkali. I nemojte me moliti da prestanem. Neću ni pod kojim uvjetima. Nastavljat ću dalje, i dalje, i dalje... sve dok se ne sjetite ove priče, ne zastanete i ne pitate: Dobro, u čemu je stvar? Što se to događa? A nakon toga morate otvoriti svoja tri oka i sva četiri uha i dobro poslušati što ću vam reći...

Bubnjar i Ganeš Simbolika priče koju ste upravo pročitali sasvim je jasna. Ganeš nam želi reći kako on nije od onih koji slušaju i ispunjavaju želje, iako ga većina ljudi upravo tako doživljava. "Kad bismo samo mogli doći do njega", misle oni. "Kad bi nas samo čuo i pomogao nam u... ovome ili onome." S jedne strane, on to i čini, naravno. I to cijelo vrijeme - ne morate ga ni posebno moliti za bilo što. Načelo koje je ganeš postoji u svima nama, živo i zdravo. Ono će se samo pobrinuti da stvari budu točno onakve kakve moraju biti. A to će, na našu žalost, vrlo rijetko biti ostvarenje "puta u Somnath"! Somnath je prispodoba za skidanje tereta karme nekim instant "iskupljenjem". Pod tim se misli na uslišanu molitvu, iscjeljenje, skidanje karme... Umjesto da na Ganeša gledamo kao na nekoga tko čini upravo to, ne smijemo zaboraviti da je on stvoren kako bi nas spriječio u tome i tako, očuvanjem zakona karme, istodobno očuvao red u svemiru. Sjećam se jednog nedavnog razgovora s prijateljem koji me pitao sljedeće: "Kako to da u tvojim pothvatima ipak ima dosta problema, a tako si blizak s Ganešom? Puno si postigao, ali ipak, moglo bi to ići i lakše. Kako to?" A ja sam, puneći tanjur juhom od svježe kuhanog povrća koju sam pripremio za njega, lakonski i kroz smijeh odgovorio: "Pa u tome jest stvar! Zato imam Ganeša. Da ga nema - uh, gdje bi mi bio kraj!" Shvaćam da je većini teško razumjeti takav stav - odvojiti se od onog što smatraš svojom željom, svojom potrebom ili ciljem. Zapravo, to je nemoguće ako nema iskustva unutarnje tišine koja nadilazi bilo kakvo vanjsko postignuće, odnosno bilo kakvu situaciju - dobru ili lošu, ugodnu ili neugodnu. Također, teško je objasniti kako izgleda ganeš osjećaj koji u vama stvara prihvaćanje međuigre datog i željenog, ciljanog i zasluženog. Međutim, pričom o svom sviranju mridangama i tabli Ganeš pokušava upravo to. I, koliko mogu prosuditi, njegov način je, iako zbunjujući, zasigurno najbolji kojeg se mogu sjetiti. Što se tiče sadržaja same priče, to jest razloga zašto je Ganeš uznemirivao svog oca Šivu, na žalost vam ne mogu pomoći. U ovom trenutku ni sam ne znam o čemu se radi. Ali, gotovo sam siguran da ćemo to saznati, ako ne u nekoj od priča u ovoj knjizi, onda ubrzo. Lavina je već pokrenuta, rekao je. Znači da će nas zahvatiti prije ili kasnije. Ono što je bitno za razumijevanje same priče jest činjenica da nas Ganeš, umjesto vođenja putem kojim bi mi priželjkivali ići, često mora nekim vanjskim upozorenjima vraćati na ispravan put.

Lažan put je onaj koji vodi u Somnath, mjesto na kojem karma ne igra nikakvu ulogu, mjesto kaosa i, kao što je Ganeš naglasio, "demonskog" održavanja vlastite ugode iegzistencijebezbilo kakvog smisla i svrhe. Pravi put vodi do usamljenih vrhunaca Kailase, mjesta gdje obitavaju Šiva, Parvati, Ganeš, Skanda i mnogobrojni drugi prirodni zakoni koje u ovim pričama susrećemo uosobljene u božanstva. Put do Kailase je teži, odgovorniji, zahtjevniji, ponekad neugodniji, često teško razumljiv... riječju - put kojim se rjeđe ide. A opet, baš je to put kojim nas želi voditi Ganeš. Pri tom se služi svojim bubnjevima. Isprva je to mridangam koji Šiva uništava. Baš kao što se ljudi često ljute na znakove i situacije koji ih podsjećaju na njihovu pravu ulogu, tako se i Šiva razljutio na Ganešovo objesno bubnjanje i to u toj mjeri da je na kraju napao i uništio njegov bubanj. Ali to je bio samo znak, samo budilica čiji je alarm podešen na određeno doba jutra. I stoga, Šiva nije time ništa postigao. Ganeš se vratio natrag s dvije budilice; s dvije prodorne male tvornice buke - dvije table koje je načinio iz jednog mridangama. Ovakav Ganešov postupak jasno vam govori da nema smisla buniti se protiv ljudi, stvari i situacija koje vas uznemiravaju. Ukoliko tako činite, samo ćete odgoditi, a zatim i povećati neugodu. Na sigurnom ste putu ako svako uznemiravanje shvatite kao zvuk Ganešovog bubnja. Umjesto da bjesnite, radije pribjegnite naputku koji ste saznali: zapitajte se o čemu se radi. Zapitajte se zašto je Ganeš u vašem slučaju odlučio odigrati ulogu bučnog bubnjara? A zatim dobro slušajte i pokušajte provesti u djelo ono što ćete čuti.

Agastja i Kaveri Taj mudrac, Agastja, bio je vrijedan moje pozornosti. Učen u stvarima uma, predan tapasu i meditaciji, uporan i radišan te poznat po svojim neobičnim sposobnostima. Stekao ih je prijateljevanjem s božanstvima koja je susretao na svojim unutarnjim putovanjima, prelazeći nepozvan i neočekivan iz jednog svijeta u drugi, iz jedne loke u drugu. Na mnogim mjestima pozivali su ga da ostane, da se ne vraća na Zemlju gdje će morati proživljavati ljudski život, starost i smrt. Međutim, Agastji nisu bili privlačni nebeski svjetovi. Odnosno, bio je dovoljno znatiželjan da ih istražuje, ali i dovoljno mudar da zna kako je rođenje na Zemlji dragocjeno. Ako ga je odabrao ili mu se nekom igrom karme dogodilo, onda zasigurno postoji razlog za to. Bio je odlučan u namjeri da ga istraži i razumije. S vremenom je postao poznat među svojim ljudima.

Dolazili su mu po savjete ili jednostavno po daršan blagoslov susreta. Kad je bilo potrebno riješiti neki problem između njih, slušali su njegovu prosudbu. Mnoge je tako pomirio i nekako sredio stvari na opće zadovoljstvo. Iako nije imao nikakvu svjetovnu titulu, niti se on sam smatrao nekim dužnosnikom ili vladarem, na neki način ipak je to bio. Nije vladao silom, već riječima; nije upravljao ljudima, već ih je usmjeravao. Mudar i cijenjen na Zemlji, dobrodošao u nebesima, takav je bio Agastja. O njemu kruže mngobrojne priče, neke od njih istinite, a neke, kao i obično, izmišljene. Ova koju ću vam sada ispričati je potpuno točna i odgovara stvarnim događajima. Znam to jer sam u nju bio uključen od samoga početka. Bilo j e to u ranim danima, kad sam tek preuzimao svoju ulogu održavatelja reda. Čak bi se moglo reći da se radilo o školovanju. Terenskoj praksi, hajdemo reći... Sve priče iz mojega svijeta uvijek su složenije od onog što se može čuti ušima. Svaka od njih j e dio veće cjeline i isprepliće se s drugima. Tako biste mogli krenuti od bilo koje priče, skrenuti na nekom mjestu i naći se u sasvim drugoj priči! Svaki lik ima svoju povijest, svoju ulogu i svoje područj e dj elovanj a. Razlozi nj egovog ili nj ezinog poj avljivanj a u priči uvijek su dalekosežni i uglavnom nevidljivi. Ako priču uzmete kao zasebnu cjelinu, ona će uvijek biti nekako manjkava, odnosno bit će otvorena za nadogradnju. Dobra priča uvijek pruža svoje pipke, izbočine i udubine, poput rubova slagalice na koje možete nadograditi sljedeći prizor. A ti novi prizori jednako tako pripadaju staroj priči, kao i nekoj novoj koja počinje upravo na tom mjestu. Ako biste tako nastavili i istraživali sve moguće puteve kojima vas neka priča može povesti - bilo koja od njih - na kraju biste obuhvatili cjelinu. Na kraju biste ih čuli sve i sagledali ih u njihovoj nedostižnoj isprepletenosti. Bile bi poput samog života, sve te priče, vodeći vas svojim tajanstvenim zakucima i odmorištima. Ako biste nastavili hodati, uporno i dugo, jednom biste ih prošli sve, bez obzira s koje točke ste krenuli; bez obzira koja priča vas je pokrenula na taj dugi put. Tako je i s ovom pričom o Agastji. Njezino tkanje je mnogo složenije nego se to može vidjeti na prvi pogled. Ali, ako vam j e želim ispričati unutar razumno kratkog vremena, morat ću vas izložiti samo najnužnijim dijelovima, izostavljajući razloge koji idu preduboko. Primjerice, mogu vam samo reći da je Agastja imao još ponešto naučiti na Zemlji. Nije toga

bilo mnogo, ali je bilo važno. Osjećajući to, vraćao se stalno natrag, čekajući vrijeme za svoju poduku. On, naravno, nije točno znao o čemu se radi, ali zato ja jesam! Bilo j e to pitanje srca. Agastjaje bio pametan, učen i mudar, koliko to ljudsko biće može biti. Ali, o osjećajima, posebice o ljubavi, znao je vrlo malo, gotovo ništa. Kako podučiti mudraca, sveca, vrijednosti ljubavi, a posebice njezinim zamkama? Teško, vjerujte mi, teško. Ne možete ga ubaciti u neku običnu ljubavnu priču. Na posljetku, gdje će on i kako susresti neku ženu koja bi u njemu probudila osjećaje? Ili, možda, strast? Znači, ta će osoba biti doista nešto posebno i vjerojatno izlaziti iz okvira uobičajenog. Vrlo je vjerojatno da će to morati biti neka apsara ili boginja. S druge strane, Agastja je putovao širom i poprijeko svemira i viđao mnogobrojne koje bi mogle postati kandidatkinje za takav zaplet. Nije reagirao ni na jednu. Čak ni apsare na Kamaloki, mjestu beskrajnog uživanja, nisu u Agastji probudile ništa više od zanimanja. A to je doista rijetkost. Sve u svemu, Agastja j e bio poseban slučaj i zahtijevao je posebnu pozornost. Pravi posao za mladog Ganeša, zar ne? Pripremajući se za njega i proučavajući njegov život, shvatio sam da mu nedostaje nešto bitno - nešto što će mu omogućiti da ljubav ostane uz njega. Previše toga što j e njegovo, izraslo j e u smjeru učenosti i sposobnosti. Za osjećaje, strast i privrženost više nije bilo mjesta. Zbog toga sam odlučio napraviti to mjesto! Prvi čin naše drame bio je moj poklon u obliku kamandala. Jednom sam se pojavio pred njim u viziji, držeći u ruci prekrasnu posudu za vodu, napravljenu od tikovog drveta. Bio sam sav blještav, doista sam se potrudio da izgledam veličanstveno. On i ja se do sada nismo susretali, tako da sam želio da Agastja osjeti posebnost tog trenutka. Ne samo da je prvi put vidio Ganeša, mladog božanskog sina koji mnogo obećava i o kojem svi u posljednje vrijeme pričaju, već se ovaj pojavio pred njim uz specijalne efekte dostojne mnogo kasnijeg filmskog vremena! I tako sam, uz zvukove truba i fanfara, vatromet crvenih i plavih iskri, jedne večeri iskoračio iz neke stijene i stvorio se pred Agastjom koji me odmah prepoznao. Pao j e na koljena i sagnuo glavu pred mojim nogama. Nisam ništa govorio, samo sam u ispruženoj ruci držao kamandal. Znate, ponekad me zapanji koliko vremena treba takozvanim mudrim ljudima da shvate što se od njih traži.

Agastja j e samo ležao ničice ispred mene, a meni se baš namjerno nije ništa govorilo. Ponovno podsjećam, bio sam mlad i bilo mi je zanimljivo istraživati razne rekacije ljudi i drugih stvorenja koje sam upoznavao. U ovom slučaju, baš me zanimalo koliko vremena će biti potrebno Agastji da podigne glavu. Tri minute. Ne izgleda dugo, ali vjerujte mi jest. Kad stojite pred nekim tko leži i čekate da se digne, tri minute je vječnost! Agastja je bojažljivo počeo dizati glavu, promatrajući me oprezno. Ja sam pokušao zadržati ozbiljan izraz na licu i što svečanije ozračje. Želio sam da ozbiljno shvati to što činim. Mudraci poput njega su često kruti i nedostaje im smisla za humor. Kad j e nešto smiješno, smatraju to nevažnim i nepotrebnim. Ne znam odakle im to, ali j e bilo sigurno da bi Agastja sasvim drukčije reagirao da sam došao pred njega s nekom nepodopštinom. Što je samo po sebi smiješno - u oba slučaja bio bih to ja, Ganeš, ni manje ni više. Uglavnom, Agastja je napokon shvatio da mu nudim kamandal i s velikim poštovanjem ga je uzeo iz moje ruke. Ja sam zatim zakoračio natrag u stijenu i nestao. Znao sam da će taj kamandal biti uvijek uz njega. Ganešov poklon se ne zanemaruje baš tako lako. Eh sad, vidite, taj j e kamandal bio poseban. Nije to bila obična posuda za vodu, naravno. Stvorio sam je takvom da bude proširenje Agastjinog srca. Nije ni znao da je s kamandalom dobio memorijski upgrade (tako vi to danas kažete, zar ne?) prve klase! Njegova sposobnost za ljubav se znatno povećala. Sljedeći čin drame nisam zamislio ja. Dajući kamandal Agastji, stvorio sam plodno tlo za nastanak ljubavi. Ali, kako će se to zapravo dogoditi, to nisam znao niti sam se namjeravao u to uplitati. Koliko znam o ljubavi, uvijek je najbolje da se dogodi spontano. Nekako u to vrijeme, Indra se još uvijek nije mogao pomiriti s određenim omjerom snaga u božanskom svijetu. Šivina Kailasa j e bila najviša planina u svemiru, a Indra je želio imati sličnu. Zbog toga je upro sve svoje snage da planinski lanac zvan Vindhja uzdigne dovoljno visoko te da se na njemu smjesti kao gospodar neba. Kad je taj proces započeo, dogodili su se mnogobrojni tektonski poremećaji. Zemlja se često tresla i to ne samo u blizini planina koje su iznenada počele rasti put neba. Tako se dogodilo da je neki od tih podzemnih potresa zapriječio tijek rijeke koja je dolinu iznad koje je živio Agastja činila plodnom. Iznenada, u jednom danu, njezini su stanovnici ostali bez vode.

Naravno, svi su potrčali Agastji, pitajući se što da rade i što će sad biti s njima? Agastja ih je saslušao, ali nije znao odgovor na njihova pitanja. Ne želeći ih razočarati, objavio je kako kreće na put prema sjeveru, sve do božanskih planina, te da će odande, nekako, dovesti vodu koja će ih spasiti. Učinio je to u trenutku nadahnuća. Zapravo, istina je da nije ni znao da ja stojim pokraj njega i da mu šapćem na uho što mora učiniti. I tako sam Agastju poslao na put prema sjeveru. Prelazeći preko Vindhja planina, vidio je što se događa. Planine su postale dvostruko više nego što su prethodno bile. Mnogobrojna sela u njihovom podnožju su uništena, a njihova rijeka nije bila jedina koja je presušila. Ipak iz sada viših i stjenovitijih skuta planine potekli su novi izvori i nove rijeke. Krajolik se mijenjao. Ako ništa drugo, pomislio je Agastja, njegovi će se ljudi morati preseliti. No, sada je vrijeme da upoznate i drugi glavni lik ove priče. To je Kaveri, predivna boginja, kćerka Brahme i njegove družice Sarasvati. Od svog oca, stvaratelja, naslijedila je potrebu za rastom i ljubav prema životu. A od svoje majke, koja je i sama dijelom bila rijeka, tada najveća na svijetu, želju za pomaganjem, suosjećanje i davanje. Vidjevši što se događa na Zemlji zbog Indrinog djelovanja, Kaveri je uočila prigodu za ispunjenje svoje dharme. Zamolila je oca i majku da je pošalju na Zemlju u obliku rijeke, ne bi li svojim vodama pružila hranu i obilje mnogobrojnim stvorenjima i ljudima koji to više nisu imali. Nakon kratkog vijećanja Brahma i Sarasvati su svojoj kćerci ispunili želju. Poslali su je na Zemlju uz savjet da neko vrijeme ostane na planini gdje će se materijalizirati te da dobro razmisli što će učiniti sa svojom dharmom - kako će j e zapravo ispuniti na najbolji mogući način. I tako se dogodilo da je Agastja, ubrzo nakon što j e prešao brzo rastuće planine Vindhje, ugledao Kaveri kako sjedi na jednoj maloj planinskoj visoravni zadubljena u meditaciju. Čudni su putevi ljubavi, doista - čak i u uobičajenim okolnostima. A kad se u to upletu božanske kćerke i moj katmandal, onda nema granica čudima! Agastjino srce - malo potpomognuto, naravno - zakucalo je brže čim je ugledao Kaveri. Nikada do sada nije osjetio ništa slično tome. Odmah j e znao - to je ona s kojom želi podijeliti svoj život. A Kaveri je otvorila oči i ispred sebe ugledala mudraca velika srca. Naravno, njezina božanskost odmah je prepoznala Ganešov dar bez kojeg se ta ljubav nikako ne bi

mogla dogoditi. I kad j e Agastja, sasvim neizbježno, zatražio od nje da mu bude žena, da ostane s njim, Kaveri se našla na sto muka. "Moja je zadaća pomagati ljudima", rekla mu je. "Moja majka, Sarasvati, učinila me rijekom. To j e moja sudbina, ne mogu biti s tobom." Agastja j e malo zastao, ali se nije dao smesti: "Pa budi rijeka u mojem kraju! Ja sam i krenuo u potragu za vodom. Podi sa mnom." Kaveri se nasmijala. Sviđala joj se Agastjina upornost i odlučnost da bude s njom. "Čak i kad bih to željela, postoji problem", rekla mu je. "Ne mogu dugo održavati ljudski oblik. Vrlo skoro, za sat ili dva, pretvorit ću se u vodu i poteći ovim planinama prema dolini." Agastja se malo zamislio, a zatim se dosjetio. "Ovo sam dobio od Ganeša, sina Šive i Parvati..." pokazao joj je kamandal koji je ona, naravno, već odavno uočila. "Vjerujem da j e moćan. Možda možeš stati u njega, a ja ću te onda odnijeti preko planina do svoga kraja." Kaveri ga je promatrala smiješeći se. I njezino srce je kucalo snažnije u nazočnosti ovog neobičnog čovjeka. Nije ni za trenutak odustala od svoje dharme, ali privuklo ju je nešto drugo. Pomislila j e da možda ipak može iskusiti i ljubav, dok istodobno izvršava svoju zadaću. "Zar ti misliš da je tvoja ljubav dovoljna da bi zadržala božansku kćerku uz tebe?" ispitivala je Agastju. "Zar neće tvoja ljudska ljubav splasnuti? Zar se nećeš okrenuti na drugu stranu?" "Ne, neću nikada!" uvjeravao ju je Agastja sasvim siguran u sebe. "Bit ću uvijek uz tebe. Ako neću, slobodno otiđi." "U redu", pristala je na kraju Kaveri. "Ući ću u tvoj kamandal i ostati uz tebe tako dugo dok je tvoja pozornost na meni. Ako me ostaviš na neko vrijeme, izići ću van i napustiti te, tražeći svoju dharmu negdje drugdje." I tako se Kaveri ubrzo pretvorila u rijeku, ali umjesto u njedra planine utekla j e u Agastjin kamandal. Punoga srca, Agastja se poćeo vraćati natrag, noseći rijeku uz sebe. Prva prepreka na koju je naišao bile su planine Vindhje. U međuvremenu, dok j e on izbivao, narasle su toliko da ih nije mogao prijeći. Pokušao je s nekoliko različitih staza, ali sve su one završavale pred nepremostivo visokim i strmim stijenama. Kaveri mu j e savjetovala da zazove Indru i zamoli ga za pomoć. "To j e ionako njegovo djelo. Kad vidi Ganešov kamandal i u njemu kćerku Brahme i Sarasvati, možda odluči pomoći."

Nakon nekog vremena Indra se doista pojavio pred njima i, baš kako j e Kaveri rekla, pokazao je poštovanje pred onim koji nosi tako moćne božanske znakove uz sebe. "Molim te da me propustiš", rekao j e Agastja. "Imam nekog neodgodivog posla s druge strane. Nosim kćerku Brahme i Sarasvati. Sigurno ćeš steći njihovu naklonost ako nam pomogneš." Možda bi Indra to učinio i sam od sebe, ali ja nisam želio riskirati. Pojavio sam se uz njega, tako da me samo on mogao vidjeti. I to je bilo dodatno iznenađenje za njega pa je bio prijemčiv za utisak koji sam želio stvoriti. "To mora biti tvoja odluka, Indra", povlađivao sam mu. "Ali, znaj da sam na njihovoj strani i da bi bilo dobro da im omogućiš da prođu. Tebi to neće smetati, a njihov ljudski posao je ionako kratkog vijeka, tako da neće biti dugog zastoja u rastu planina." Uh, kako sam lukavo to izveo! Pažljivo sam birao riječi tako da Indra shvati kako se Agastja želi vratiti natrag nakon obavljenog posla! Umilostivljen nazočnošću Kaveri i mene, Ganeša, kao i Agastjom čije je ljudsko ime već bilo poznato i među bogovima, Indra j e sam od sebe velikodušno izjavio da će otvoriti put kroz Vindhja planine, te da će zaustaviti njihov rast sve dok se Agastja ne vrati. Agastja se zahvalio, duboko poklonio pred Indrom i nastavio svojim putem. A i ja sam se zahvalio Indri, zaboravivši mu reći da se Agastja ne namjerava vraćati. Bila j e to jedna od mojih prvih lukavosti s riječima - ali vrlo djelotvorna. Na posljetku, kakav j e to način natjecati se s mojim ocem Šivom i dizati planine u zrak preko svake mjere!? Bio sam vrlo sretan što sam, onako usput, obavljajući posao s Agastjom, riješio i problem Indrine neprikladne ambicije. Koliko vidim, budući da se Agastja doista nikada nije vratio tim putem, Indra j e morao održati svoju riječ do u beskonačnost, pa još i dandanas Vindhje stoje tamo gdje su bile, jednako visoke kao i u trenutku Agastjinog prolaska! Ali, da vidimo što se na kraju zbilo s ljubavnom pričom između Agastje i Kaveri. Došavši do mjesta zvanog Brahmagiri, male visoravni ispred pećine u brdima s koje j e pucao pogled na dolinu, Agastja se zaustavio. "Moramo se odmoriti", izjavio je, iako to nije bio pravi razlog zaustavljanja. Naime, na putu se toliko zbližio s Kaveri da se sada počeo plašiti rastanka s njom. Nikada do sada nije osjetio ništa slično tome. Iako je Kaveri na izgled bila samo voda u njegovom kamandalu, on ju je osjećao kao stalnu nazočnost u svojoj duši i tijelu. Nisu mnogo razgovarali, ali nije bilo ni potrebe za tim. Kaveri bi

samo ponekad izišla iz kamandala, uzela ljudsko obličje i sjedila pokraj Agastje. Nije mogla dugo ostati takva, ali bilo je to dovoljno da Agastja s vremenom čeznutljivo očekuje trenutke kad će se pokraj njega pojaviti nebeski lijepa Kaveri - ona koja j e njegov život odjednom sasvim promijenila. A ni Kaveri nije bila imuna na ljubav. Njezina j e zadaća bilajasna- pomagati ljudima, davati im hranu i obilje. Njezin j e izbor bio ostvariti tu zadaću u obliku rijeke. Ali, sada, kad se pojavio Agastja, osjećala j e kako je nešto zadržava pokraj njega. Kao dajoj se nije toliko žurilo da ga napusti, da istekne iz njegovog kamandala zauvijek. Trenuci s njim su bili nešto posebno. Na njih nije bila spremna jer joj nitko nikada u božanskom svijetu nije objasnio da nečija nazočnost može izazvati takav osjećaj ispunjenja i... potpunosti. A Agastja je, bez bilo kakve sumnje, bio nazočan! Svaki trenu tak je provodio ili s Kaveri, ili pokraj kamandala misleći na nju. Uvjet koji mu j e Kaveri postavila - njegova pozornost - bio je i više nego ispunjen. I tako su njih dvoje ostali na toj visoravni, odlažući, što su više i dulje mogli, trenutak kad će j e morati napustiti i sići medu ljude. Oboje su znali da se to mora dogoditi, ali nisu o tome ni mislili, a kamoli razgovarali. Ah, ljubav! Ponekad tako lijepa, a ipak - tako slijepa! Izgleda da ni jedno ni drugo nije u tom trenutku shvaćalo kako stvari mogu biti drukčije i kako njihova ljubav ne mora ostati u tom obliku. Štoviše, da su bili imalo iskusniji, znali bi da će se to nezbježno jednom i dogoditi. Međutim, ja nisam imao vremena čekati, a tako ni ljudi zbog kojih j e Agastja otišao u potragu za vodom. Trebalo je nešto poduzeti i - odvući Agastjinu pozornost od Kaveri. Možda sam mogao jednostavno doći i ukazati mu na ispravan postupak. Tako bih vjerojatno i učinio u nekim drugim prigodama. Ali, tada i tamo, osjećao sam da moram postupiti drukčije i Agastji održati zorniju poduku. Ono što je držalo Kaveri u njegovom kamandalu bila je njegova pozornost. Tako su njih dvoje dogovorili i da je Agastja zauvijek usmjeravao svoje misli na Kaveri, ona bi zauvijek ostala tamo. Rješenje je bilo jednostavno: omesti Agastju i usmjeriti mu misli na drugu stranu. I sad, vidite, neke stvari radiš kad si mlad, a kasnije ne bi. Vjerojatno je bilo i drukčijih načina za ometanje Agastje, ali ja sam tada izabrao onaj zaigran, gotovo smiješan. Najprije sam se pretvorio u gavrana i sletio pokraj kamandala koji j e Agastja uvijek držao kraj sebe. Isprva, Agastja nije slutio što namjeravam učiniti, pa j e smireno

promatrao crnu pticu kojase smjestila na obližnjem kamenu. Nije reagirao čak ni kada sam se približio kamandalu i tek je na prvi udarac moga kljuna skočio vičući na mene. Pošteno me izgrdio, pokušavajući me otjerati bukom i štapom. Naravno, on je u meni vidio samo pticu, a ja sam se točno tako i ponašao. Sljedećih nekoliko dana nisam mu dao mira. Kao gavran pokušavao sam se dočepati kamandala i probušiti mu stijenke ili poklopac, ne bi li Kaveri istekla iz njega. Agastja je ludio od bijesa. Nije mogao ni spavati kako valja jer mu nisam dao mira ni noću. Nakon nekoliko dana bio j e na rubu sloma. Ali, vidite, to j e bila samo priprema. Moj cilj je bio odvući mu pozornost, a ne uništiti kamandal. Pa sam nakon toga pribjegao drukčijoj taktici. Odbacio sam gavranovo obličje i preuzeo svoje vlastito, zajedno sa svojim omiljenim tablama. Dakle, sljedeći "napad" na Agastju bila je - buka! Bubnjao sam iz sve snage, kao nekad pred Šivinom pećinom kad sam prvi put uporabio tu taktiku da bih nekoga probudio. Sada sam, doduše, Agastju morao "uspavati" i odvući od Kaveri, ali i to je zapravo bila određena vrsta buđenja. Isprva j e Agastja bio samo iznenađen čuvši bubnjanje. Nije me vidio jer sam se skrivao iza stijenja i u žbunju. Ali, budući da udarci nisu prestajali, a on je bio iscrpljen natezanjem s gavranom, počeo se osjećati sve napetijim. Nije znao što se događa i tko to bubnja na vrhu planine? Bio j e znatiželjan, naravno, ali pravi povod za istraživanje izvora buke bila je činjenica da nije mogao spavati. "Najprije gavran, a sada ovo..." bijesno j e vikao zaputivši se prema meni. "Što je ovo? Zašto dižeš toliku buku?" U tom trenutku on nije znao o kome se radi, a ja sam mu dopustio da vidi samo siluetu dječaka koji s radošću udara u table. Kad je došao bliže, jednostavno sam šmugnuo iza stijene i počeo bubnjati s drugog mjesta. Doslovce je poludio trčeći za mnom i vičući na mene! I tako je to trajalo nekoliko sati, sve dok Agastja nije uzeo kamenje u ruke i počeo ih bacati na mene čim bi me ugledao. Ja sam uspješno uzmicao njegovim projektilima, ali ne i njegovoj pozornosti! Imao sam je! Odvukao sam mu pozornost s Kaveri. I dok je Kaveri isticala iz njegovog kamandala koji je ostavio na visoravni, j a sam prestao bubnjati i pokazao mu se u svom pravom obličju. Jadnik, opet j e pao ničice ispred mene. Čak j e počeo lupati sam sebe kamenjem po glavi, moleći me da mu oprostim što me nije prepoznao.

"Ne budi lud, Agastja", rekao sam mu. "Pa tko bi me prepoznao kad j a ne želim biti prepoznat? Idi sad natrag. Čeka te j oš iznenađenja." A zatim sam nestao. Agastja j e još neko vrijeme u čudu razmišljao o mojim riječima, a onda se sjetio Kaveri! Potrčao je natrag, ali prekasno - nije je više bilo u kamandalu. Umjesto toga, njezine su vode ispunile mali bazen koji su prirodno oblikovale stijene na visoravni. Iz tako nastalog jezerceta Kaveri j e ponirala u dubinu planine i nestajala u njezinim njedrima. Agastja j e tužno odmahivao glavom. "Iznevjerio, sam te, Kaveri. Nisam bio uvijek uz tebe... " A tada j e začuo šapat koji j e dolazio iz jezerceta: "Sve je u redu, Agastja. Ionako nismo mogli tako ostati zauvijek. Morala sam otići. Ali, nisi ništa izgubio. Bit ću ovdje za tebe svakog punog mjeseca. Naša ljubav će trajati zauvijek. A sada slušaj... " I s tim j e riječima šapat utihnuo, a Agastja je odjednom začuo neobičan huk koji je dolazio odnekud s padina brda, ali mnogo niže. Popeo se na stijenu ne bi li vidio o čemu se radi. Ugledao j e ogroman slap koji se probijao iz jednog planinskog procjepa, a zatim u luku padao prema dolini. Voda iz slapa počela se skupljati u starom i isušenom koritu rijeke, a zatim teći veselo žuboreći, vraćajući život gotovo umrloj dolini. Agastja nije mogao suspregnuti smiješak. Njegova Kaveri je našla svoje ispunjenje. A i on j e ispunio svoju zadaću. Sve je bilo na svom mjestu. Agastja je ostao živjeti pokraj jezerceta na visoravni Brahmagiri, na mjestu gdje je Kaveri istekla iz njegovog kamandala i prolila se dolinom hraneći ljude i sva božja stvorenja. Pozivali su ga da siđe, da im se pridruži i da ga nagrade za život koji im je donio u obliku rijeke, ali Agastja nije htio. Ostao je tamo gore, uz izvor svoje Kaveri, pričajući joj o svemu što je mislio, osjećao, doživljavao... A jednom mjesečno, kad bi se puno lice Ćandre, Mjeseca, nadvilo nad planinu Brahmagiri, iz voda jezerceta izišla bi Kaveri, sva blistava i sjajna. Možda je ljudska ljubav doista prolazna i nepostojana, ali Agastja ju je uzdignuo do novih visina. Tko zna, možda još i danas sjedi tamo, čekajući svoju ljubav da iziđe iz vode. A kad se to dogodi, on je hvata u zagrljaj i prislanja svoje željne usne na njezine. Ona ga grli cijelim tijelom, ovijajući se oko njega na način kako to samo voda može. On i ona zatim plešu u srebrnom svjetlu punog mjeseca, ne mareći ni za koga drugog i ne znajući ništa osim svoje ljubavi.

Obilje iz srca Agastja je ime na koje možete često naići čitajući legende iz južne Indije. Iako je čovjek, mudrac, možda i svetac, njegove sposobnosti su u pričama takve da ponekad nadilaze i one božanske. Agastja često pokazuje da čovjek može sve ako poželi, ali opet u okviru prirodnih zakona. U Ganešovoj priči, za koju ne sumnjam da je istinita, Agastja mora naučiti nešto o ljubavi. Izgleda da mu, kao učenom čovjeku, nedostaje jedan dio srca. Učenost ponekad može to učiniti čovjeku - odvojiti ga od stvarnosti osjećaja koji su jednako važni kao i intelekt, ako ne i važniji. Kao prvi korak u poduči Ganeš mu daruje "nadogradnju" njegovih sposobnosti, kako se sam izrazio: kamandal, posudu za vodu koja se često smatra svetom. Vidjet ćete je na gotovo svim slikama i kipovima božanstava u Indiji, a mnogobrojni isposnici, askete i mudraci je stalno nose sa sobom. Kamandal je simbol srca, a voda u njemu simbol amrite, božanskog nektara. Prisjetite se priče o bućkanju prvobitnog oceana koje su poduzeli zajedno bogovi i demoni, ne bi li iz njega izdvojili napitak besmrtnosti. Uspjeli su u tome, a samu amritu je donio Dhanvantari - božanski liječnik, noseći je u maloj posudi - kamandalu! Od toga trenutka nadalje, kamandal se kao simbol pojavljuje posvuda. Ali, naravno, Ganeš je ovdje jasno rekao da se radilo o Agastjinom srcu. Ono se moralo proširiti i postati spremno za primanje... i davanje. Naime, činjenica da netko nosi kamandal u svojoj ruci, a ne u svojim grudima kako bi trebalo, ukazuje da je spreman na davanje. Zbog toga je jasno da Ganeš Agastju nije toliko pripremao na primanje nečega (dajući mu posudu) koliko na davanje (posuda je bila sveta - kamandal). Drugim riječima, Ganeš je Agastju pripremao na ljubav jer jedino ona u potpunosti predstavlja primanje i davanje istodobno. Kaveri je sljedeći lik kojeg susrećemo u ovoj priči: boginja koja je u ime suosjećanja odlučila postati rijeka. Kaveri predstavlja suosjećanje koje, kao energija, ima moć stvaranja obilja. I sada, ta se dva lika susreću i, neizbježno, javlja se ljubav. Agastja pokazuje sve ljudske slabosti, ali i vrline. Agastjina uvjerenost da će ga ljubav držati zauvijek prikovanog za Kaveri je neiskustvo, a opet... ima nešto duboko ljudsko u toj težnji koju ne možemo ispuniti. Međutim, Ganešova intervencija pokazuje da je često i dobro što nismo tako savršeni kakvi bi u snovima htjeli biti. Jedna od pouka priče o Agastji i Kaveri je i ta da ljudi često ljubav miješaju s posesivnošću. Također, iz pogrješnih razloga

često žrtvuju svoju dharmu, misleći da moraju žrtvovati nešto zbog ljubavi. Agastjin plan koji je Ganeš morao prekinuti bio je da zauvijek ostane kraj Kaveri. Ako bi se on ispunio, i Kaveri bi promašila svoju ulogu. Na posljetku, ona je došla pomagati svima, a ne biti samo s njim. Moć ljudske namjere je velika. Njome se može postići mnogo toga. Agastja je držao Kaveri uz sebe, ona se nije bunila, ali su oboje zapeli na visoravni, ni na nebu ni na zemlji, u stanju iščekivanja. I tako je to trajalo sve dok se nije pojavio Ganeš u obliku gavrana. Naravno, gavran je ptica koja pripada gospodaru tuge, veličanstvenom Saturnu. I ta je tuga počela kljucati Agastjinu svetu posudu. Gavran je simbol i za nepogodu. Simbolika gavrana koji kljuca srce predstavlja nesreću, neki tužan događaj, bolest, gubitak i slično. Čini se kao da je to smetnja i ugrožavanje našega života. Agastja se bori protiv toga, ne dozvoljava gavranu da proključa svetu posudu. Ne dozvoljava nepogodi da ga odvrati od njegove ljubavi. U tome uspijeva, ali ostaje strah i uznemirenost. Ganešovi bubnjevi su poziv na buđenje, poziv na promjenu. U životu, to je obično nešto što nam privuče pozornost, nešto što nas stalno odvlači s puta koji smo za sebe zamislili. Zapravo, "Ganešovi bubnjevi" simboliziraju okolnosti našeg života koje ne možemo kontrolirati i kojima se moramo pozabaviti dok ono što smatramo važnim čeka. Agastja popušta, trči za Ganešom da ga ušutka, istodobno zaboravljajući na Kaveri. Ali, iz svega toga, iz ljudske slabosti se često rađaju dobre stvari. U ovom slučaju Agastja je svojom pažnjom držao suosjećanje i obilje za sebe. Tek kad je popustio i podijelio što je imao s drugima, stvari su sjele na svoje mjesto. Božanski plan, koji se sastojao u davanju života i obilja kroz Kaveri, Agastja je omeo svojim ljudskim planovima. Ili, nešto što je bilo veće od njega samog, što je bilo univerzalno i kozmičko, Agastja je podredio svojoj vlastitoj ljubavi i, zapravo, potrebi. Zato se morao pojaviti Ganeš i postaviti mu prepreke. Te prepreke nisu odmah prepoznate kao blagoslov, ali na kraju se otkriva njihova prava svrha. Ponekad nas naši individualni strahovi i želje jednostavno skrenu s puta. Ganešove table su ovdje da nas vrate na njega, iako mi to sami možda nikad ne bismo odabrali. Dapače! Vičemo i borimo se, urlamo i bunimo se, molimo i kumimo - samo da bi ostalo "po mom". A taj koji to želi, samo je mali konstruktor svoje vlastite ugode, zalutao i izgubljen u bespuću. Izgubio je uvid u veću sliku i sada pokušava, iz onog š to ima, izgraditi manju. Ne treba mu to zamjerati - svatko čini što mora i može. Na posljetku, zato su tu Ganešovi bubnjevi da nas prizovu pameti i vrate na pravi put.

Uzgred, ova priča ima svoju "materijalnu" pozadinu. Rijeka Kaveri je jedna od sedam svetih rijeka Indije, a njezinim izvorom se smatra mjesto Talakaveri - prirodni bazen iz kojeg na izgled ne ističe voda, već se podzemnim vrtačama spušta niže i onda izvire na drugim mjestima. Brdo na kojem je Talakaveri smješten naziva se, naravno, Brahmagiri i nalazi se u Indijskoj državi Karnataki. Ah, da, pokrete koje je Agastja napravio kad je vidio da je Ganeš bio taj koji mu je smetao bukom - udarci stisnutim šakama po sljepoočnicama, kasnije su postali poznati kao kutu. Kažu da je kutu "molitva koja priziva Ganešovu milost". Kad sam želio to provjeriti, Ganeš se počeo grohotom smijati. "Misliš, udaraš se stisnutim šakama po glavi", jedva je došao do daha kroz smijeh, "i vičeš: 'Uh koja sam ja budala! Uh, što mi je to trebalo!' i onda ja dojašem na svom mišu i spasim te od gluposti... ha, ha, ha..." No, dobro, tako je to uvijek s Ganešom. Na kraju nikad ne znaš da li se šali ili je samo želio izbjeći odgovor... Međutim, upozorio nas je - sklizak je, a ne pouzdan i siguran kao njegov brat Skanda. To me podsjeća i na dio priče o Indrinim Vindhja planinama. Tko je tjerao Indru na obećanje da će Vindhje prestati rasti sve dok se Agastja ne vrati? Nitko. On je to sam učinio pretpostavljajući da će se Agastja vraćati jer ide nekim poslom preko planina. I tu se, naravno, prevario. Znači, kad imate posla s Ganešom, nemojte ništa pretpostavljati. Radije jednostavno slušajte. Kao što mi je jednom izravno naglasio: slušajte dobro ono što je rečeno, ali i ono što nije!

Šivin penis Moram vam reći da je moj otac iznimno neshvaćen! Ako to kažem ja, koji sam i te kako izložen pogrješkama i nerazumijevanju, usprkos svojoj planetarnoj popularnosti, onda mi morate vjerovati da je s njim još i gora situacija. Malo tko zapravo razumije njegovu pravu narav. Osim Parvati, ćija je dharma razumjeti ga, rijetki su oni koji ga doista poznaju. Ma, što to govorim: rijetki su oni koji uopće imaju pojma koga spominju kad kažu "Šiva"! Vidite, njegovo podrijetlo je sasvim drukčije od one druge dvojice, Višnua i Brahme. Kad ste u njihovom društvu, otprilike znate na čemu ste. Jedan spava i sanja, a drugi se igra s njegovim snovima. Šivu ponekad zaposle u čišćenju nereda koji su ostavili za sobom. I to je to. Ali, daleko od toga da je to Šivina prava uloga. Prije svega, njegovo podrijetlo seže na mjesta do kojih je umu, pa čak i božanskom, sasvim nemoguće doći. Čak ni prispodobe tu ne pomažu. Kako zamisliti nezamislivo? Kako opisati

neopisivo? A kad Šivu stavite u društvo Višnua i Brahme, nužno ste razbili jedinstvo na tri dijela. Pa sad imate Šivu koji se isprepliće s njima, ali i Šivu koji s tim uopće nema nikakve veze. Znam, znam, tko bi se normalan tu snašao! A ipak, pokušajte. Vrijedi napregnuti moždane vijuge i barem se približiti mjestu s kojega ćete sagledati istinu o mojem ocu i njegovoj ulozi u svijetu. I izvan svijeta. Do ovoga izvan doći ćete, paradoksalno, tako da zaronite unutra. Šiva se nalazi tamo gdje vi prestajete biti. Znate to, zar ne? Ako ne znate, dajte, molim vas, pitajte A-a, on će vam to objasniti. Siguran sam da će imati par riječi nadodati na ovo, kad za to dođe vrijeme. S moje strane mogu izraziti duboko negodovanje što ljudi ne razumiju kakav j e zapravo Šiva. Istina je, svima j e jasno da je na neki način poseban. Ne druži se previše s ljudima, živi na nedostupnim mjestima, meditira stoljećima, opasan je po život, divlji i nepredvidljiv, tajanstven i seksualno nezajažljiv. Posipa se pepelom, ne voli nakinđurene predstave, živi u prirodi, druži se sa životinjama koje su mu, čini se, draže nego ljudi i na mnogo načina izlazi iz okvira i očekivanih obrazaca. Otpadnik je i ako od njega možete očekivati bilo što, onda očekujte neočekivano. A ljudi kao ljudi, imaju stalnu potrebu osloniti se na ono što poznaju, na pravila i dogovore. Netko tko ih stalno ruši u namjeri da provjeri njihovu prilagodljivost a time i ispravnost, nije baš omiljen u njihovim malim svemirima. Radije će prihvatiti privid jer, makar privremeno, on pruža zaštitu od nepredvidljivog. A to ujedno znači i od onog divljaka Šive i njegove lude obitelji! No, nemojte se zavaravati - naglasak je na "privremeno". Jer, prije ili kasnije, nekako ćete se morati suočiti sa Šivom i uključiti ga u svoj život. Ne možete Šivu gurnuti na stranu. On vas strpljivo čeka na mjestima na kojima ste najslabiji. I upravo tamo će udariti, drmajući temelje svega što je nastalo u prividu, sve dok istina ne počne puziti u vaš život. Ili ne ude u njega silovito, nošena onom istom eksplozijom koja j e u prah satrla svaku laž i licemjerje. A ovo posljednje - licemjerje - je nešto što moj otac najviše mrzi. Te je osjećaje prenio i na mene pa ga u tome zastupam svim srcem i cijelim svojim bićem. Zato sam neizmjerno uživao kad je natjerao one uštogljene, slavohlepne, umišljene i uskogrudne moraliste od svećenika da obožavaju njegov vlastiti penis! Hah, kakva je to priča!

Prisiliti nekoga tko zadrhti od užasa kad pokažeš golu guzicu svjetini ili s negodovanjem pokriva uši kad kažeš kurac, na obožavanje i štovanje tog istog falusa - to je vještina koja čak i meni izmiče! Skidam kapu (a rijetko je skidam, vjerujte, komplicirano je) pred veličanstvenom divljinom svoga oca - pred nepobjedivim prkosom istine koji ogoljuje svaku sramotnu izmišljotinu i ismijava j e do neba i dalje! Priča koju ću vam ispričati govori o skupini uljuđenih i pravovjernih brahmana - svećenika, navodno učenih ljudi - koji su željeli bolje razumjeti Šivu. Od svih bogova on im je bio najneobičniji i vrlo težak za prihvaćanje. Brahma je stvoritelj, to su shvaćali. Majstor od zanata, radišan i marljiv, povučen i samozatajan. Ako mu pristupiš na pravi način, vjerojatno će ti ispuniti barem jednu želju i dati ti nagradu za upornost. Nisu previše razmišljali o tome kako Brahma samo želi da ga ostave na miru, kako bi nesmetano obavljao svoje stvaralačke poslove. Takav kakav je bio, sasvim se lijepo uklapao u njihov svijet. Pa onda Višnu - uglađeni gospodin (s nemalo značajki gospođe - ali tu su činjenicu prigodno previđali), pristojan i blag, odmjeren i pouzdan, ugodan oku, dobrih manira i odgoja. Višnu j e sav od nježnosti i ljepote, glazbe i pompe, predanosti i osjećaja. Izvrsno se uklapao u bilo koju kazališnu dramu, posebice u one dobro nakićene i bogato opremljene. Ali, što je sa Šivom? Kako u život jasno podijeljen na četiri društvena sloja, prepun morala, obveza i moraš-ne smiješ pravila, ugleda, statusa i položaja, uklopiti nekog tko naokolo hoda polugol i koga zovu Pašupati, gospodar životinja? Možda j e takav primjeren za seljake i neuk narod koji ne zna za bolje, ali nikako za brahmane, društvenu kremu, najviše i najbolje od ljudi! Pih. Rijetko mi se pljuje, ali sada bih najradije to učinio... Ali, zapravo, nema potrebe! Moj j e otac učinio nešto mnogo bolje: zabio je kolac u srce te nemani koja se zove licemjerje! Iako se oni i dandanas trude pronaći objašnjenje za prividno neobjašnjivi paradoks, pa su tako čak i ovu, sasvim istinitu priču, proglasili izmišljotinom, ostaje nepobitna činjenica da većina tih umišljenih glavonja obožava i poštuje penis moga oca! Oni koji se zavjetuju na celibat ili seks upražnjavaju dva puta godišnje, kad se Mjesec nade u nekom položaju nasuprot Jupiteru, ili pak to ne rade ako time ne dodaju još jedan uteg na prenapučeni jadni planet po kojemu hodaju;

upravo oni bez problema saginju svoju glavu pred slikom ili oblikom spolnog organa veličanstvenog Šive! Natjerati ih da se klanjaju penisu i da sa strahopoštovanjem izgovaraju njegovo ime, dok s druge strane svoj vlastiti ud gledaju kao da nije njihov i kao da im smeta - to je šala dostojna vrhunskog majstora! No, tim se brahmanima mora priznati da su barem pokušali, čak i ako su za to imali pogrješne razloge i zapravo nisu bili spremni na pravu poduku. Svojim su postupkom pomogli u tkanju ove priče, kao i svih njezinih posljedica koje se osjećaju još i danas, kad milijuni i milijuni vas dodiruju, promatraju, pa čak i posjeduju predmete koje zovete - šivalinga. Dakle, ta je skupina uvaženih svećenika, vrlo uglednih ljudi, jednog lijepog dana naredila svojim slugama da spakiraju njihove stvari, kao i stvari njihovih žena. I dok su sluge izvršavale tu zadaću, brahmani su sjedili i pjevali pobožne pjesme čekajući da krenu na put. Odredište je bilo zacrtano: Kailasa, sveta planina na kojoj živi neobičan i neshvatljiv bog Šiva. Putovanje nije bilo lako, posebice sa svim udobnostima koje su brahmani željeli ponijeti sa sobom. Ali, nakon nekoliko tjedana stigli su u podnožje Kailase, te odlučili zastati i razmisliti kako dalje. Naime, put više nije bio pogodan za kočije u kojima su vozili svoje potrepštine, a ideja o napuštanju udobnosti i nastavku puta pješice nije im bila draga. Na posljetku, mnogi od njih su se malo ulijenili od udobnog života i proždiranja ostataka žrtvene hrane (što je zapravo značilo svega što su dobivali), pa nije bilo realno očekivati da će uspješno i bez pomoći prenijeti svoju tjelesnu težinu do Šivinih visina. I taman kad su nakon nekoliko dana odmaranja vijećali što će poduzeti glede tog problema, dogodilo se nešto što ih je sasvim odvratilo od nastavka puta i promijenilo tijek priče. Naime, tog je popodneva u njihov logor zalutao neki prljavi i šutljivi isposnik. Sjeo je podalje od njih, s praznom zdjelicom ispred sebe. Nije ništa tražio, niti s ikim razgovarao. Brahmani su se ionako držali podalje od njega. Duga kosa bila mu je isprepletena u divlju pletenicu, a gornji dio tijela posut pepelom. Jedina odjeća koju je imao bio j e komad kože oko pojasa koji j e jedva prekrivao njegove genitalije. Sa sobom je, osim zdjelice za hranu, nosio još samo neki neobični instrument, nalik na mali bubanj s dva trbuha, prebačen preko ramena. Znali su da se takav bubanj zove damaru, ali da su bolje pogledali, vidjeli bi da je taj

određeni damaru izrađen od dijelova dviju ljudskih lubanji pričvršćenih zajedno nekim nepoznatim postupkom. Ali, brahmani uopće nisu gledali došljaka! Tako nisu ni vidjeli neobičnu plavu boju koja mu je prekrivala kožu gornjeg dijela grudi i cijeli vrat, a ni ubojiti sjaj u očima koji je skrivao spuštenim pogledom. Ništa nisu vidjeli ti umišljeni svećenici. Njihov prezrivi pogled nije im prenosio ništa o svijetu oko njih, osim što je tom svijetu poručivao kako su oni bolji od njega i daleko iznad druženja s jednom takvom propalicom. Tek je jedna od žena, plaho i oprezno, iz osjećaja obveze, tijekom večere napunila došljakovu zdjelicu rižom. On joj je zahvalio laganim kimanjem glave, pojeo prstohvat, a ostalo prosuo na tlo podno stabla ispod kojeg j e sjedio. Time je, naravno, samo izazvao još više negodovanja. "Nezahvalnik", šaptali su brahmani, prezrivo otpuhujući i vraćajući se razgovorima o tome kako doći do Šive bez žrtvovanja svoje udobnosti. A vi već, je li, znate tko je bio taj neobični isposnik? Naravno da znate! Jadni svećenici, nisu ni znali da j e Šiva već među njima, a j oš su manje znali što im se sprema. Naime, njihovu skupinu sam upravo ja ugledao još prije desetak dana. Saznavši što namjeravaju, odmah sam to prenio svome ocu. Budući da znam kakav stav ima prema gostima, posebice onim nenajavljenim, mislio sam da će me naputiti da im postavim par prepreka - takvih koje će ih natjerati da se okrenu i vrate natrag otkuda su i došli. No, ovaj put me Šiva iznenadio. Saslušavši o kome se radi, rekao j e samo: "Izvrsno! Možda j e došlo vrijeme da ih naučim pameti!" Vjerujte mi, s velikim sam uživanjem čekao što će se dogoditi i kako će Šiva srediti brahmane. Moja očekivanja su bila u potpunosti ispunjena! Ono što je slijedilo vrijedno je mnogostrukog prepričavanja! U sumrak, kad je sunce zašlo, Šiva je odje dnom poskočio, podignuo se i počeo bubnjati u svoj damaru. Izazvao je poglede i šapate pune negodovanja. Brahmani nisu bili raspoloženi za glasne zvuke bubnja, a posebno ne za opsceni ples divljaka koji je upravo započinjao pred njihovim očima. Bubnjajući ritam sam sebi, Šiva j e polako ulazio u plesni trans. Način na koji je podizao noge i pokretao bokove, a i cijelo tijelo, bio je nepogrješivo seksualan. Nije prošla ni minuta, a nekoliko brahmana je počelo glasno prosvjedovati protiv toga. "Kakav je ovo bezobrazluk?" govorili su.

"Sramota! Što to ovaj luđak radi?" pitali su jedan drugog, zbunjeno se pogledavajući. Ali, nitko od njih nije smogao snage ni hrabrosti da se odlučnije usprotivi i fizički zaustavi plesača. Štoviše, s vremenom su jednostavno stajali i sami opčinjeni pokretima i ubrzanim tempom koji j e polako ulazio čak i u njihove smrznute kosti. Međutim, snažnije i izravnije od njih na ples su reagirale njihove žene. Iako su i same isprva bile iznenađene došljakovi pokreti su bili nekako poznati, podsjetili su ih na nešto što su odavno zaboravile, a možda nikad nisu ni znale za to - na posljetku su same sebe uhvatile kako se lagano njišu u ritmu damarua, gledajući vitko tijelo isposnika s novim zanimanjem. A onda j e jedna od njih glasno uzdahnula i prinijela ruku ustima. Uzdasi čuđenja proširili su se na sve brahmanske žene - sve su vidjele to isto: Šivino kožno pokrivalo za prepone sada je bilo podignuto u uzvisini koja je mogla nastati samo iz jednog razloga: erekcija! Plesač je plesao s čvrsto uzdignutim udom! Brahmani to isprva nisu ni vidjeli, a kad i jesu, skamenili su se od šoka. Njihove žene, međutim, odjednom nisu mogle odvojiti pogled od plesača i, posebice, njegovog međunožja. Kožna krpa sada se potpuno odmaknula u stranu i isposnik j e pred njima plesao kao da j e sasvim nag. Njegov penis, nabrekao i tvrd, njihao se u ritmu pokreta koji su nepogrješivo podsjećali na ljubavni čin. Malo-pomalo, neka se nepoznata toplina počela razlijevati tijelima svih nazočnih žena. Nikada do sada nisu osjetile takvo uzbuđenje, takvu želju za spajanjem. Njihovi muževi nikada nisu bili u stanju rasplamsati u njima takvu vatru. Pred njima j e sada plesao ovaj nevjerojatni čovjek, netko koga na ulici ne bi ni pogledale, a sada je u njima budio vulkane energije. Morale su, jednostavno su morale nekako je izraziti. Gledale su njegov ud i zamišljale kako se šire pred njim. Mogle su gotovo osjetiti kako ulazi u njih, kako ih probada dok one vrište u ekstazi orgazma. Tekućina je potekla iz njih, a kada je prva među njima krenula prema plešućem isposniku skidajući sa sebe svu odjeću, ostale su j e slijedile. I u trenu, pred zapanjenim očima brahmana, ukočenim i nemoćnim od nevjerice, počela je orgija kakve se ne bi posramio ni sam Šukra u najbojim danima Khađurao hrama! Teško je reći što se doista događalo između Šive i tih brahmanskih žena te večeri. Gledajući sa strane, vidio

sam da su bile blagoslovljene udom mojega oca. Bilo je vremena za svaku od njih, za ulazak i ekstatično stapanje. I dok se Šiva posvećivao svakoj pojedinačno, moćan poput raspaljenog bika, ostale su žene plesale oko njih, dodirujući Šivu po cijelom tijelu, ljubeći ga, ljubeći jedna drugu u ekstazi zahvalnosti što dijele božansku ljubav za koju nisu ni znale da postoji. Ali, to su meni prenijele moje oči. Da su vidjeli stvarnost kakva je doista bila, brahmani bi vjerojatno umrli od sramote i njihovi bi životi bili uništeni. Nikad ne bi oprostili svojim ženama to što su učinile te večeri. I mada su im one kasnije to bile spremne reći, njihove uši su i tada bile zatvorene. Sve što j e moglo doprijeti do njih bio je plešući isposnik sa sramotno uzdignutim udom i njihove žene, obučene, kako se pridružuju plesu, kao da su opijene, pa se smijulje i bacaju željne poglede prema tom nezamislivom, užasnom, iritirajuće nemoralnom prizoru ispred njih. I budući da su uvidjeli kako je izvor sve te sramote nepoznati došljak koji glumi isposnika, a zapravo je varalica koja želi namamiti njihove inače pristojne i bogobojazne žene na blud, svećenici su odlučili poduzeti odlučne korake. Dogovor je brzo postignut i zajedničkim glasom bačena je kletva zbog koje je doveden u opasnost opstanak svijeta. "Optužujemo te za nemoral", povikali su brahmani uglas. "Izvor tvoje prljavštine je tvoj penis. Da nemaš njega, uvidio bi kako su tvoja djela niska i suprotna božjim željama! Ovim te proklinjemo: neka ti sada, ovoga trenutka otpadne penis, tako da dalje možeš živjeti slobodan od njegove tiranije!" Gledajući sa strane i znajući da su se podigli protiv samog boga kojeg su navodno došli shvatiti, bila mi j e smiješna njihova uvjerenost kako čine nešto ispravno. Najviše me zapanjila uvjerenost u to kako su oni, usprkos javno priznatoj poniznosti i deklariranoj želji za učenjem, zapravo uvjereni da baš oni znaju prirodu božjih želja. Te dvije stvari su inače suprotne jedna drugoj - ne znati Boga, ali znati njegove želje - međutim, njima to očigledno nije smetalo. Kad je kletva bila izrečena - uzgred, prekasno, jer to što su brahmani vidjeli trajalo je možda par minuta, a zapravo je ekstatično druženje Sive s njihovim ženama u biti trajalo satima - baš me zanimalo što će se dogoditi. Kletve brahmana se, prema još jednoj nepromišljenoj Brahminoj "nagradi" moraju ispuniti. A opet, radi se o Šivi. Što za njega znači "odvojenost od penisa"? I ne znači li to da će svijet ostati bez moći, bez energije? Značilo je! Šivaje očigledno imao svoj plan za ovu situaciju

jer j e jednostavno dopustio da mu penis otpadne. Žene su se razbježale vrišteći, ne shvaćajući zapravo što se dogodilo. Za mnoge od njih sjećanje na proživljeno bilo bi pregoruće i presnažno pa im j e blagonaklono oduzeto. Ostali su samo utisci i neki nejasni osjećaj ispunjenja. Nakon tog događaja njihovi životi su bili mnogo sretniji. No, prije toga, pitanje brahmanske kletve i Šivinog otpalog penisa moralo je biti riješeno na zadovoljavajući naćin. Nakon što su se žene odmaknule od njega, Šiva se jednostavno okrenuo i otišao. Čak i bez penisa vratio se na Kailasu. Ja sam ostao još neko vrijeme promatrajući užas na licima brahmana koji su polako shvaćali da se ovdje dogodilo nešto izvan njihove kontrole. Naime, kad j e odrezan kletvom, Šivin penis j e prirodno pao na zemlju. Istoga časa je zabljesnuo poput Sunca i počeo bubriti i rasti. Nije prošlo mnogo vremena, a zemlja se uleknula pod njegovom težinom i popustila. Rastući, penis j e jednim svojim dijelom prodirao u Zemlju, a drugim se propinjao prema nebu. Počeli su potresi - zemlja je stenjala pod težinom nabreklog Šivinog uda. "Nešto nije u redu", pričali su zbunjeni brahmani između sebe, pokušavajući se odmaknuti od blještećeg i bujajućeg predmeta. "Ovo je đjotir linga", rekao je netko. "Ali, Šiva ga više ne nadzire - izmaknuo je kontroli. Kako je to moguće?" I malo-pomalo, brahmani su shvatili opseg onoga što im se dogodilo. Negdje u kutku njhova uma pojavila se zamisao da je taj čudni čovjek, taj prljavi isposnik, zapravo bio Šiva osobno. Neki su se protiv toga pobunili, ne vjerujući da bi božanstvo tako zavodilo njihove žene. Uh, kakvi naivci! Trebali bi biti sretni i zahvalni do neba što je božanstvo ne samo zavelo nego i poševilo njihove žene, a oni su tako, tako... Uh! No dobro, nije važno. Na posljetku su shvatili da im situacija izmiče iz ruku i da su nemoćni. Došlo j e vrijeme za pozivanje u pomoć. Naravno, brahmani su se obratili onima koje su poznavali bolje od Šive: Brahmi i Višnuu. Zapravo, nisu ni trebali to učiniti jer j e vijest o razarajućem djelovanju linge već došla do njih. Pokušali su sami srediti stvar i to tako da pronađu krajeve rastućeg đjotirlinge. Ali koliko god daleko išli, kroz milijune svemira i milijarde različitih loka, ni Brahma ni Višnu nisu mu mogli pronaći krajeve. Đjotirlinga je probio svemir poput lubenice! Kao posljedica toga ravnoteža se poremetila, ne samo na zemlji nego i posvuda drugdje. I što je najgore, u roku od

par dana, dok su Brahma i Višnu bili zauzeti uzaludnim traženjem krajeva Šivinog otpalog penisa, sve ljudske žene, sve božanske ljubavnice, apsare, kao i sve ženke svih životinjskih vrsta odbile su voditi ljubav sa svojim muškarcima, bogovima i mužjacima! Teško je odgovoriti na pitanje zašto su to učinile. Neki kažu da je to bilo iz solidarnosti prema Parvati koja je sada imala muža bez muškosti. Meni se pak čini da je upravo Parvati bila ta koja ih j e potakla na taj protest. Žene imaju, znate, neku čudnu intuitivnu međusobnu vezu. A Parvati može doprijeti do svake od njih. Ma, što to govorim, ona jest svaka od njih! Stoga, ako je ona ostala bez seksa, cijeli svijet j e ostao bez njega. Točka. Hah, vidite, svemir bi možda i propao tada. Možda bi i ljudi i bogovi zanemarili činjenicu da ud od svjetla razara tkivo stvarnosti. Ali, nisu mogli zanemariti činjenicu da su im žene otkazale gostoprimstvo u svojim vaginama! To je jednostavno bilo previše! Intervencija je bila nužna. Brahma i Višnu, praćeni cijelom svitom viših i nižih božanstava, ponovno su se zaputili na Kailasu. I ja sam ih pratio, uživajući u cijeloj toj drami kao nikada do sada. Mislio sam da samo ja znam zakuhati takvu juhu, ali poštovani oče, što si sve ti u stanju napraviti! Ipak sam ja tvoj sin, to je sada jasno. Jedino od tebe sam mogao naslijediti ovakav kozmički smisao za humor! Uglavnom, Šiva se nije želio ni pokazati pred njima. Ostao je u svojoj špilji, skriven, a Parvati j e glumila posrednicu, izlazeći van i unutra, prenoseći poruke od Šive do bogova i natrag. Što sve tu nije bilo rečeno! Optužbe, predbacivanja, ismijavanja, ustajanja i odlaženja... Ali, Šiva ih je sve držao za... da tako kažem, jaja. Iako nije imao svoja... ha, ha, ha... Nisu mogli ništa - penis od svjetla je već pojeo pola svemira, pa su pristali na sve uvjete koje im je Šiva postavio. Oni su bili jednostavni, iako, kad sada o tome razmislim, nisam siguran da su do kraja ispunjeni čak i danas. Dakle, Šiva je tražio da odsada nadalje istinski duhovni ljudi razumiju vrijednost Šivinog penisa, šivalinge, te da mu svi ljudi pridaju odgovarajuću važnost u svojim životima. Bogovi su pristali. I demoni su pristali. Čak su i ljudi pristali. Ali, kao što sam rekao, nisam siguran da su svoj dogovor ispoštovali. Brahmani, kao i današnji Indijci, posebice kvazi duhovnjaci, štuju kamene oblutke nalik na faluse, kunu se na njih i pripisuju im svakojake značajke. Ali, gdje je taj penis u njihovim životima? Kuda je nestao?

Da li je s njima ili i dalje luta svijetom, odsječen od svoga tijela, pomahnitao i bijesan? Hm, ne znam, na ta pitanja ćete morati sami odgovoriti. Što se priče tiče, ona je završila tako da je Parvati poslana da ukroti odbjegli lingam. Uostalom, tko bi drugi to i mogao? Otišla je na njegov pulsirajući vrh, prilegla uz njega, raširila noge i vaginu i primila ga u sebe cijelog. Zatim se vratila na Kailasu, k Šivi, i u ritualu novog stapanja đjotirlinga je izišao iz nje i ponovno se pretvorio u Šivin penis. Sve je ponovno bilo na svom mjestu.

Vrti, vrti.... Najprije - najvažnije! Ganeš je spomenuo dolazak do nečeg što je "izvan svijeta", okretanjem prema unutra. Rekao je da jedino tako možete doći "do njegovog oca Šive". Vjerojatno sam to izrekao i napisao već milijun puta, ali evo, reći ću to ponovno: jedini način da dođete do izvora svoje svijesti je proces smirivanja te svijesti! Neće vas do toga dovesti razmišljanja, koncentracije, ponavljanja mantri, pjevanja, uvjeravanja, sugestije, razgibavanje tijela, hodočašća, molitve, vizualizacija čakri, posjećivanje predavanja, pa čak ni čitanje ovakvih ili sličnih knjiga. Proces smirivanja svjesnosti je samo jedan jedini i ništa ga drugo ne može zamijeniti. Stoga, ako ne želite da ova knjiga bude samo još jedan šareni prizor u filmu vaše vlastite iluzije, idite i naučite dobru tehniku tihe meditacije. Ništa drugo vam ne može pomoći u dolasku do mjesta koje Ganeš stalno spominje i na koje nas usmjerava. A sad, natrag na priču. Moram priznati, ovo mi je jedna od najdražih! Možda stoga što je tako izravna i što govori o jednom od najčešćih problema u današnjoj duhovnosti, a i u životu općenito. Moram se složiti s Ganešom: mislim da ljudi nisu ispunili uvjete koje im je Šiva postavio. Ne poštuju simbol falusa, kao ni njegovo utjelovljenje u svakodnevnom životu, onako kako bi valjalo. O, da, ima ih koji misle isključivo tom drugom glavom, kako se ponekad u šali kaže. Ali, zar nije upravo ta situacija simbolično opisana u "odbjeglom penisu" koji uništava svijet? Drugim riječima, "štovanje falusa" o kojem je govorio Šiva ne predstavlja davanje prvenstva, već uravnoteženo djelovanje. Šivin falus mora biti na Šivi, a ne djelovati samostalno. Glavna poenta priče je ipak na nerazumijevanju koje pokazuju licemjerni svećenici. Obuzeti su moralom i društvenim pravilima koja im daju moć. Kao najviša kasta mogu činiti sve što žele i druge držati u pokornosti. Međutim, cijena koju plaćaju za to je visoka. Žrtvuju samu bit svojega postojanja, svoju dharmu - istinu. Iako su zbog nje i krenuli k Šivi, nisu je spremni prihvatiti po cijenu svoje

umišljenosti i uvjerenosti. Šiva je oduvijek bio božanstvo otpadnika, beskućnika, izopćenika... Povijesno, on je stariji od vedskih bogova i pripada narodu, a ne učenim slojevima arijskog društva. Šiva je božanstvo šuma, bog životinja i divljine, potentni bog čija muškost oplođuje svijet. Falusoidni oblici koji ga predstavljaju i koji mu pripadaju, oduvijek su bili dio ljudske duhovnosti, odnosno barem su ukazivali na vezu između arhetipova i simbola te svakodnevnog života. Religije koje su došle kasnije, s našom civilizacijom, pa tako i s vedskom kulturom u Indiju, učinile su sve kako bi odvojile tjelesnost od duhovnosti. "Rezanje falusa" u priči simbolično predstavlja kastraciju koju su nad ljudima provele razne religije, crkve i svećenstvo. Njihovo licemjerje je protivno prirodi, a njihovo nerazumijevanje pravog stanja stvari stalan je izvor sukoba - kako onog među ljudima, tako i onog između muškaraca i žena. Šiva kao bog starine, prirodni bog štovan od ljudi koji su živjeli s prirodom, morao je biti kastriran da ne bi uvodio smutnju među ljude, posebice žene. Međutim, taj postupak nije bio uspješan. On ne može biti uspješan tako dugo dok su ljudi ljudi. Ništa i nitko ne može zanijekati Šivu u svakom muškracu niti Parvati u svakoj ženi. I koliko god se licemjeri trudili uvjeriti nas da je seksualnost pogrješna i štetna, Šiva i Parvati će uvijek biti tu i voditi ljubav pred našim očima i u našim srcima, podsjećajući nas na božansku ekstazu koja nam pripada, a koju nam uporno, već tisućljećima, žele oduzeti. Istina je, Indija je prepuna šivalingama. Različito kamenje u obliku malih falusa, okruženih krugom koji simbolizira vaginu, dio je Indijske svakodnevice. Taj dio je uspješno "podmetnut" puritanskoj brahmanskoj kulturi. I na taj način Šivin je uvjet ispunjen: mnogi štuju njegov penis, a da ni ne znaju zašto. Međutim, čak i u tom smislu čine se napori ne bi li se obezvrijedila i iskrivila istina o seksualnosti i njezinoj važnosti. Primjerice, neki idu tako daleko pa iskrivljene odjeke ove priče, zapisane u Vamana purani, proglašavaju lažnima. Zamislite, učeni brahmani koji toliko poštuju svete spise u stanju su, samo zbog ćudoređa, dio tih svetih spisa proglasiti nevažećim! Ali, zapravo, nema mjesta čuđenju. To čine sve religije. Kao što su kršćanske crkvene vlasti davno odabrale što će ući u knjigu nad knjigama, a što ne, tako valjda i dobri brahmani imaju pravo odabrati koji dio njihove tradicije je u redu, a koji nije. Priča o Šivinom penisu je previše šokantna za uvjerene "duhovnjake". Mora se reći i to da neki pobijaju da je šivalinga simbol penisa. Štoviše, kažu da linga na sanskrtu uopće ne znači penis. Lingam na latinskom to znači, ali sanskrt je druga priča. Međutim, kako god okrenuli, ipak se vraćamo na falus kao simbol božanskog.

Vidite, korijeni riječi linga su lin i gati. Lin znači nestati, rastopiti se. U tom smislu, Šivin najveći simbol i jest nestanak u bezobličnom. Gati pak znači rasti, povećavati se. Kad netko tvrdi da je linga simbol bezobličnog, u pravu je samo djelomično. Apsolutnost Šive kao božanstva, koje uosobljuje beskonačnost i područje koje je bez ikakvih značajki, zasigurno je sadržano u izrazu linga. Međutim, tu je i taj falusoidni rast, bubrenje i plodnost, koju prenosi gati. I jedno i drugo mora biti uravnoteženo, jer jedno bez drugog ne može postojati. U priči, odvojeni Šivin penis počeo je rasti zbog toga jer se odvojio od svog apsolutnog dijela. U konačnici, to bi dovelo do smrti svemira. Jedino spojeni, jedino kao šivalinga, ta dva kretanja mogu održavati stvarnost u ravnoteži. Sjećam se jedne druge prigode kad mi je Ganeš objasnio potrebu za stalnim nestajanjem i nastajanjem. "Gore, dolje, unutra, van - to je način na koji svemir djeluje", rekao je s prikrivenom šalom. "I tako, upravo zbog toga, život svemira ti je nalik na jedno veliko jebanje!" Slijedio je smijeh kojem sam se zdušno priključio... I da, ostavio sam riječi koje bi netko mogao označiti kao vulgarne jer mi se to čini primjereno temi. Moglo bi se to reći i nježnije: život svemira je poput ulaska i izlaska penisa iz vagine tijekom vođenja ljubavi. Kako god bilo, statičnost nije prihvatljiva osim privremeno, kao priprema za sljedeći potez, odnosno udarac. Unutra, van, unutra, van... Pa, stanka, pa opet... Opisujući tu situaciju, Ganeš je uporabio jedan izraz koji me na početku zbunio. Rekao je "Vrti, vrti..." Pomislio sam da misli doslovno jer, očigledno, te riječi znače nešto i na hrvatskom jeziku. Međutim, to je i sanskrt, gdje taj izraz otprilike znači: "povuci se". Povuci se od ovog, a zatim se povuci od onog. Pa se opet vrati, samo da bi se povukao ponovno. Nivrti je povlačenje, a pravrti je povratak na početno mjesto. Vrti, vrti. Cijela priča o svemiru i životu je priča o "vrti, vrti". Božansko se povlači od samog sebe i pretvara u očitovano (svijet, ljudi). A zatim se vraća samome sebi kroz ljudsku potragu za božanskim. Iako je taj proces sam po sebi razumljiv sa stajališta božanskog, sa stajališta ljudskog on zahtijeva prilično rada, često uključuje patnju zbog nerazumijevanja i općenito se doživljava kao težak. Međutim, to je stoga što su ljudi zaboravili ovo načelo nivrtipravrti. Previše su uključeni u sve što rade i čime se bave, kako žive. Nivrti znači povlačenje. Dakle, gdje god da jesmo, što god da jesmo, povučemo se od toga. A zatim se vratimo - pravrti. Ukoliko održavamo taj postupak, živi smo, svemir ide dalje, kotač se okreće. Biti "izvan" njega zapravo i nije moguće jer čim smo izvan njega, to znači da smo napravili nivrti, povukli smo se. Ali, nakon toga opet slijedi pravrti, dakle povratak. Održavanje vrti, vrti načela je

presudno za život. Ljudska bića ponajprije to ne shvaćaju, a zatim ako i shvate, to ne čine. Sklona su statičnosti. Traže jednoznačne odgovore. Zbog toga je brahmanima i današnjim duhovnjacima teško shvatiti kako uključiti seksualnost u svoj život, a da to ne povrijedi razvoj svijesti. Teško im je razumjeti problem moralnosti suočene s razuzdanim Šivom. Ne shvaćaju da ni jedna ta scena nije konačna. To su samo zamasi istoga klatna koje je čas na jednoj strani, čas na drugoj. Vrti, vrti ih plaši. Pa onda izmišljaju razna čudna objašnjenja za jednostavnu činjenicu da je za ljubav uglavnom potreban penis i vagina, da njihove seksualne želje nisu protivne božanskim i da dijeljenje ljubavi može biti sredstvo dolaska do vrhunaca zemaljskog, ali i nebeskog života. Međutim, istina je, to se može dogoditi samo pod jednim uvjetom: da je Šivin penis tamo gdje mora biti - čvrsto okačen za njegovo božansko tijelo i uronjen u Parvatinu božansku vaginu! Bez toga, uslijed vrti, vrti bi vam se moglo zavrtjeti u glavi i mogli biste lako izgubiti kompas. Dakle, čvrsto se držite svega što predstavlja šivalinga i, pobogu, počnite već jednom to provoditi u praksi!

Ne pišaj kad nosiš svjetlo Moram vam reći da se ta priča oko Šivinog penisa koji zapravo nije penis, već os oko koje se vrti čitav svemir razgranala na mnogo neobičnih načina. Već u samom početku izazvala je zbunjenost, racionalizaciju, pa čak i pohlepu. Ispričat ću vam jednu anegdotu u kojoj je Ravana, učeni demon s deset glava, želio iskoristiti đotirlingu za svoje svrhe. Trebalo ga je naučiti pameti pa sam to i učinio na smiješan način, primjeren mojoj tadašnjoj mladoj dobi. Ali, prije nego vas nasmijem svojim nepodopštinama, moram vam ipak neke stvari objasniti u svezi tog "uda od svjetla". Prije svega, on očigledno spada u arsenal mojeg oca Šive. A to znači da nije u potpunosti dokučiv čak ni meni. Prema tome, možda je dobro ne naprezati se previše oko razumijevanja njegovog značenja. Neke stvari sjednu tek s vremenom. A neke ni tada... Međutim, kako su se i Brahma i Višnu pokazali nemoćnim u traženju početka i kraja đjotirlinge, raširila se priča o njegovoj moći i nepobjedivosti. Šiva je odjednom dobio na značenju, a tajanstvena moć njegovog "uda od svjetla" polako je ulazila u legendu. S druge strane, da bi se ispunilo obećanje dano Šivi, bogovi su na razne načine stvarali predmete i mjesta u

kojima je linga, u ovom slučaju šivalinga, imao glavnu ulogu. Znate li koja je razlika između đjotirlinge, šivalinge i nekog običnog predmeta koji samo sliči falusu? Pa, evo, sad ću vam objasniti. Đjotirlinga je čista unutarnja svjetlost. "Stup od svjetla" ili "ud od svjetla". Razlikuje se od sveprožimajuće svjetlosti svijesti po tome što je ipak lokaliziran na jednom mjestu. Vidljiv je samo pročišćenom oku. Gruba osjetila ga neće zamijetiti. Dakle, za većinu ljudi đjotirlinga je nevidljiv. Šivalinga je, s druge strane, materijalni predmet koji vide svačije oči. Naravno, obično je u obliku falusa okruženog simbolom vagine. To je stoga što šivalinga predstavlja pokretačku energiju svijeta, a što je to drugo nego ljubav? Međutim, značajka šivalinge je ta da je "posađen", odnosno da u sebi sadrži đjotirlingu! To znači da šivalinga ipak nije običan predmet. On može biti izrađen ili pronađen, ali uvijek u sebi sadrži neku iskru svjetla, neki dio đjotirlinge. Tako će pročišćene oči u svakom pravom šivalingi zapravo vidjeti njegov izvor - đjotirlingu, stup svjetla. U običnom predmetu toga nema, iako on može izvana izgledati potpuno jednako kao i šivalinga. Naravno, to otvara prostor mnogim manipulacijama, pa čak i prevarama. Nije svaki uspravni stup ili kamen nalik na penis - šivalinga! Ponekad je to upravo ono što se vidi - običan predmet falusoidnog oblika. Može vam dobro poslužiti za ukras, ali to je otprilike sve što od njega možete očekivati. Šivalinga, s druge strane, ima posebne moći. One su smještene u materijalnom predmetu, ali dolaze na vidjelo tek u dodiru s odgovarajućom razinom svijesti. Znači, čak i ako vidite, dodirujete ili posjedujete pravog šivalingu, a niste to što biste trebali biti, slaba vam vajda od toga. Šivalinge nisu amajlije niti sami po sebi ne čine čuda u ljudskim (ili božanskim, odnosno demonskim) životima. Za početak, potreban vam je ispravan stav i razumijevanje onog što šivalinga predstavlja. Zatim, po mogućnosti, potrebna vam je profinjena svjesnost koja će vam omogućiti da vidite đjotirlingu unutar šivalinge. Ako to imate, šivalinga u vašim rukama postaje sveti predmet. Ili pred vašim očima - ako se radi samo o daršanu, dakle posjetu nekom mjestu ili gledanju šivalinge koji posjeduje netko drugi. Ovo "sveti predmet" znači da vas može malo gurnuti u smjeru raščišćavanja vaših karmičkih dugova i, shodno tome, prepreka koje doživljavate na putu. To nipošto ne znači da će šivalinga nekom čarolijom skinuti karmički teret s vaših leda. Oko toga smo se već dogovorili, zar ne?

Čak i da je to moguće, ja bih se pobrinuo da se to ne dogodi, vraćajući vas u onu točku gdje jednostavno morate sami pronaći izlaz iz situacija od kojih želite pobjeći uz pomoć instant čarolija. Moj je otac Šiva želio proširiti razumijevanje o tome kakvu vrijednost ima seksualnost, odnosno falus u strukturi svemira. Želio je također ukazati na činjenicu da lažna moralnost i licemjerje ne pripadaju duhovnom putu te da duh i tijelo moraju biti sjedinjeni. A to znači da ni jedan dio tijela nije sramotan, nijedan nije takav da bi ga trebalo "odsjeći". Štoviše, zorno j e prikazao kako odsječeni ud može napraviti mnogo veću štetu nego što je to itko od ljudi i bogova mogao zamisliti. No, doduše, radi se o njegovom odsječenom udu. Ako vi "odsječete" svoj - što je situacija u kojoj živi većina ljudi, ne povezujući vrijednost tijela s vrijednošću duše - rezultat će biti uništavajući po vaš svemir. Uglavnom, uloga mnogobrojnih šivalinga je ta da usmjeri ljudsku i božansku pozornost na tu činjenicu, te da je, korak po korak, otvara konačnoj istini o đjotirlingi - svjetlu koje je u osnovi stvorenoga svijeta. No, kako to obično biva, demonska narav, koja nije prisutna samo u demonima, u postojanju šivalinga pa i đjotirlinge vidjela je mogućnost za osobnu korist. Tako se dogodilo da dok su bogovi, a zatim i neki mudri i sposobni ljudi bili zaokupljeni "stvaranjem" šivalingi, mnogobrojni su demoni pokušavali pronaći način kako iskoristiti njihovo postojanje za stvaranje nadmoći u odnosu na druge. Jedan od njih bio je i Ravana, demon s deset glava, o kojem govori moja sljedeća priča. Ravana je bio vrlo učen za jednog demona. Kažu da je svaka od njegovih deset glava znala napamet jednu vedu i da je po svim pravilima učenosti bio svećenik, brahman. Ništa neobično za jednog demona. Ako ih zamišljate kao zlobne, ružne, agresivne i u potpunosti instiktivne stvorove koji su žedni vaše krvi, onda vjerojatno zamišljate čudovišta kojima su vas plašili u djetinjstvu. Demoni mogu biti vrlo profinjeni, tanahni i lukavi. Sposobni su za dugotrajne žrtve, samo ako smatraju da će time ostvariti neki svoj cilj. Na prvi pogled ih ne možete razlikovati od bogova ili svetaca. Zatravo, može se reći da ako demona jasno vidite, onda vam on ne može ni naškoditi! Priča o Ravani, međutim, u konačnici ima sretan kraj. Njegova ga je motivacija na kraju ipak dovela na pravi put. Uspio je natjerati božansku inkarnaciju - kralja Ramu - da

ga ubije, protjeravši mu svoju strijelu kroz srce. Inače, to je jedini način na koji se demoni mogu riješiti svog demonskog utjelovljenja. Ali, to j e druga priča koja se događa mnogo kasnije od ove male i slatke anegdote, čiji sam autor ja, osobno! Dakle, čuvši o postojanju đjotirlinge, "uda od svjetla", pred kojim su se i Brahma i Višnu pokazali nemoćnima, Ravana se, kao i mnogi demoni, zamislio nad mogućnošću da, nekako, iskoristi tu situaciju u svoju korist. Posebno im je privukla pozornost činjenica da bogovi i mudraci "siju" šivalinge po svijetu te da to čine tako što su od samoga Šive dobili đjotirlingu koji zatim pretvaraju u kamene oblike iznimne moći. Među njima se raširila priča da šivalinge, posebice ako su doista veliki, daju zaštitu njihovim vlasnicima te ih čine nepobjedivim. Ali, za doista velikog šivalingu morao si imati doista velikog đjotirlingu! A takvog ti može dati samo i jedino Šiva. Hm, znate kako to već ide kod širenja raznih glasina. Netko kaže jednu stvar, drugi je nadopuni svojim maštarijama, treći ih iskrivi i izmijeni, a četvrti, jadnik, više niti ne zna o čemu je riječ. Tako je to bilo i s demonima koji su odjednom pomahnitali za đjotirlingom. Tko ga dobije, pričali su, bit će gospodar neba i zemlje. Ravana j e svakako želio istražiti tu situaciju i vidjeti da li ima neke istine u svemu tome. Vjerovao je da ima, jer inače se ne bi prihvatio takvog pothvata. Stigao je u podnožje planine Kailase zajedno s tisućama drugih demona. Budući da demoni ne mogu pronaći put do Šive, nisu to ni pokušavali. Smjestili su se u podnožje i započeli svoje molitve i hvalospjeve. E, da ste samo čuli tu buku! Majko moja i oče, ne znam kako ste vi to izdržali, ali bilo je doista nepodnošljivo. Tih sam dana sjedio poklopljenih ušiju - sva sreća da su slonovske pa ih lijepo mogu previnuti i ne čuti ništa iz vanjskoga svijeta. No dobro, nešto malo dopire uvijek, ali pomaže, vjerujte mi, imati velike uši... Gdje sam ono stao? Ah, da, demoni su dolje provodili... to što su već provodili, misleći da će time umilostiviti Šivu i da će im on, nekako, predati đjotirlingu. Međutim, jedino što su time mogli postići je da ga razljute, pa da ih rastjera na sve strane svijeta. Šiva je, međutim, tada bio u doista dubokoj meditaciji u svojoj špilji (a kad nije - jadna njegova djeca s takvim ocem!?) pa je malo toga čuo. I zbog toga je taj urnebes od zazivanja i molitvi trajao nekoliko dugih tjedana.

Ravana j e za to vrijeme promatrao situaciju. Lukav kakav je bio, odmah je shvatio da ta zavijajuća rulja neće dobiti ništa. Štoviše, shvatio je i činjenicu da ako išta postižu, onda samo narušavaju mir koji vlada na Kailasi. I upravo u tome je ugledao svoju šansu! Uspeo se uz planinu najviše što mu je dozvoljavala njegova demonska priroda, a zatim počeo svoja vlastita tiha zazivanja. Znao je da će ga Šiva čuti čim obrati pozornost na događaje u podnožju Kailase. Usprkos nesnosnoj buci koja se širila klancima i usjecima, njegov glas će doprijeti do božanskih ušiju jer j e uporabio svoje brahmansko znanje o načinima kojima se Šiva umilostivljuje. S druge strane, svake je večeri silazio među svoju "braću", nešto gluplje demone, i nadahnjivao ih da istraju u svojim naporima. Lagao im je da je susreo Šivu i da je on vrlo zadovoljan njihovim naporima. Neka samo nastave i, ako je moguće, neka budu malo glasniji! A u tihim trenucima obraćanja Šivi uvjeravao ga j e da može otjerati napasnike, samo ako to Šiva želi. Lukavac pravi, taj Ravana, kažem vam! Nije ništa tražio zauzvrat, barem ne na tom stupnju ulizivanja. Pravio se naivnim i nudio svoje usluge, ma kakva god bila volja Gospodina Sive. Ja sam ga odmah prozreo, to vam moram reći! A Šiva... pa, njega je ponekad teško dokučiti. Možda j e znao; možda su njegove oči vidjele dalje od onog što je bilo dostupno meni. A možda je, otvoriviši oči nakon dubokog zarona u puninu ništavila i čuvši odjednom bučne demonske hvalospjeve njegovoj veličini, jednostavno poželio da to odmah prestane. U djeliću sekunde ispitao je razne načine na koje se to može postići. Recimo, mogao je sići i rasturiti gomilu jednim pogledom svog trećeg oka. Ili, mogao je pozvati Skandu i zamoliti ga da napravi red u podnožju Kailase. Ili se obratiti meni i zatražiti neku lukavu i profinjenu akciju čiji rezultat bi u konačnici bila tišina pred našim vratima. Sve je to, međutim, bilo složenije od-jednog jednostavnog mentalnog Da upućenog Ravani koji j e nudio svoje usluge. I tako je Ravana, dobivši jasnu viziju Šivine želje, preuzeo na sebe svoj razjareni i strašni oblik u kojem su ljudske glave postale zmajevske i mogle rigati vatru. Pojurio je sa stijene na kojoj je boravio te u kratkom, ali iznimno nasilnom obračunu otjerao sve dosadnjakoviće - konkurente za primanje đjotirlinge - što dalje od Šivinog boravišta. Nastala je tišina. Konačno! Međutim, tek sad je počeo pravi posao za Ravanu. U

tišini j e meditirao, slavio Šivu, hvalio ga i radio tapas njemu u čast. Iako nije bio bučan, znao je znanje, taj Ravana, pa je zapravo uvijek nekako dopro do Šive čim bi se on, makar nakratko, vratio iz meditacije. Bio sam nazočan kad se to dogodilo i kad ga j e Šiva, želeći ga se riješiti, a možda i nagraditi za uslugu, pitao što hoće. I tada je Ravana iznio svoju želju za đjotirlingom. "Daj mi taj stup od svjetla, barem jedan od njih," zamolio je. "Tako ćeš se najbolje odužiti za uslugu koju sam ti učinio otjeravši ostale demone." Šiva je frknuo nosom. U tom trenutku je vjerojatno shvatio da bi mu bilo bolje da se sam pobrinuo za smetnje, ili da j e rješenje ostavio za nekog u obitelji. Ovako će ga udobnost skuplje koštati. "A što će ti đjotirlinga?" uzvratio je Ravani pitanjem. "Ne možeš se s njim boriti, ne možeš nikoga pobijediti... Zašto ga želiš?" "Ti si pobijedio Višnua i Brahmu uz pomoć đjotirlinge", nastavio je Ravana. "Sigurno ima neku posebnu moć... " "Ma, nisam ih pobijedio", usprotivio se Šiva. "Samo sam im pokazao pravu prirodu stvarnosti, tako da bi... " Na tom mjestu sam se ja umiješao. Gledajući oca, stavio sam prst preko usana, pokušavajući mu reći da ne govori i ne nastavlja u tom smjeru. Šiva j e doista zastao gledajući me. Pogledom me pitao što sam smislio. A j a sam mu jednako tako odgovorio pogledom. Mi ponekad, znate, razgovaramo i bez riječi: dovoljno je da jedan pomisli nešto i ovaj drugi to odmah zna. Ali, to vas ne čudi, zar ne? Uglavnom, predložio sam Šivi neka popusti i neka mu da đjotirlingu, a da ću se ja, Ganeš, pobrinuti da mu očitam lekciju primjerenu njegovoj zabludi. Šiva se nasmijao i kimnuo glavom. Ipak, što se tiče Ravane, morali smo malo odugovlačiti. Morali smo mu život učiniti malo težim. Zaslužio je. "Dobro", progovorio j e Šiva. "Ako još malo istraješ u tihim hvalospjevima usmjerenim na mene, dat ću ti đjotirlingu." "Koliko dugo?" upitao je Ravana, ali je bilo prekasno. Šiva se bez odgovora povukao iz njegove vizije. I tako su počele Ravanine muke. Prolazili su tjedni i mjeseci da ga uopće nismo čuli. Osim na onoj tihoj razini gdje je, mora se priznati, bio iznimno uporan, pjevajući hvalospjeve Šivi po cijele dane i veći dio noći. Međutim, ponekad bi "pukao" pa bismo čuli kako zavija od muke i bijesa, te kako trči u daljinu gdje će se moći izlajati i izvikati na Mjesec i noćno nebo, bez rizika da zasmeta Šivi. A zatim

se vraćao, odlučan u namjeri da će izdržati iako nije znao koliko dugo će taj test trajati. Trajao je skoro godinu dana tijekom kojih sam se ja ludo zabavljao promatrajući Ravanu kako pokušava održati koncentraciju na Šivi. Ponekad bih ga posjetio u obliku gavrana, gađajući ga svojim izmetom. Pobijesnio bi kad sam uspio pogoditi više od jedne glave odjednom! I tako je to trajalo sve dok jednog dana Ravana nije potpuno izgubio kontrolu. Možda je to bilo stoga što sam mu kriomice, dok je spavao, posrao veliku količinu ptičjeg izmeta u zalihe vode, a možda ga je jednostavno dotuklo vrijeme i frustriranost. Uglavnom, počeo j e poput luđaka lupati šakama po stijenju. A bio je snažan, uh, kako je samo bio snažan! Mislim da bi čak i Skanda s njim imao problema. Najgore j e bilo kad se počeo zalijetati u litice i udarati po njima sa svih svojih deset tvrdih glava. Moram priznati da me iznenadio silinom bijesa. Uzdrmao je samo korijenje Kailase, tako da se potres osjetio čak i u pećini mog oca. Šiva je otvorio oči i odmah shvatio što se događa. "Ovaj je Ravana", procijedio j e u trenutku nadahnuća kakvog se ni j a ne bih posramio, "usprkos svih svojih deset glava glup kao panj!" Zatim se stvorio ispred Ravane držeći u ruci velikog đjotirlingu - najvećeg koji sam ikad vidio. "Dosta j e bilo, Ravana", rekao j e pružajući mu stup od svjetla. "Evo, ovo j e tvoj đjotirlinga. Moraš ga odnijeti kući pješice. Ali, pazi, ako dotakne zemlju, pretvorit će se trenutno u kamenog šivalingu koji više nećeš moći pomaknuti s mjesta." I s tim je riječima nestao. A Ravana je, sav sretan što j e ipak uspio, krenuo na dalek put kući, držeći đjotirlingu u ruci. Teško j e reći što j e zapravo namjeravao i o čemu su mislile njegovih deset glava dok su im oči zaljubljeno gledale u svjetlo koje je dobio od Šive. Ali, kakve god bile njegove želje, nisu se ispunile. Dogodio mu se Ganeš! Kad se Šiva vratio, ovlaš me pogledao i kimnuo glavom. Bio j e to znak za pokret! Ravana, čuvaj se! Najprije sam otišao u posjet bogu Varuni. On vam se nalazi na zapadnoj strani svijeta, a boravište mu je u dubokom oceanu. Varuna je odgovoran za sve vode: one u kojima smo nastali, one koje pijemo i one koje padaju s neba na Zemlju. Također je odgovoran i za vode koje izlaze iz nas, kad za to dođe vrijeme. Što sam želio od Varune? Ništa posebno - samo

jedan mali dio njega. Kada sam mu objasnio što s njim namjeravam, počeo se smijati kao luđak. Nisam očekivao tako spremnu reakciju od inače smirenog Varune, ali sam je objeručke prihvatio. I tako, umjesto da u moj kamandal, posudu za vodu, Varuna smjesti neku rijeku ili - mislim da bi bilo sasvim dovoljno - neki seoski potočić, on je s velikim osmjehom na licu cijeli uskočio u njega. Zadovoljno sam potapšao svoj kamandal i krenuo presresti Ravanu na njegovom putu kući. Odabrao sam pravo mjesto - pustinju koju je Ravana morao prehodati. Tamo, znao sam, nije bilo vode, a Ravana će, i to sam znao, biti vrlo žedan. I tako se dogodilo da sam dočekao Ravanu pokraj jedne stijene, usred prostranstva kojemu se nije vidio kraj. Ravana se vidljivo mučio držeći djotirlingu u ruci. Iako on ne isijava toplinu, njegova blještavost j e nekako povećavala vrućinu koja nije dolazila samo iz Sunca na nebu, već i iz užarenog kamenja po kojem je Ravana hodao. "O, Ravana!" pozdravio sam ga navodno iznenađen. "Vidim da nosiš djotirlingu. Mora da j e težak. Zašto ga ne odložiš i ne odmoriš se?" Ravana me sumnjičavo pogledao. "Ti bi to morao znati, Šivin sine. Ne smijem ga spustiti na zemlju jer će se inače pretvoriti u kamen..." "Ah, da, zaboravio sam", udario sam se po čelu praveći se glup. "Oprosti na mojoj mladalačkoj ludosti. Naravno da ga moraš držati u rukama. A, vidim da ti je vruće..." zastao sam lukavo. "Jesi li možda žedan?" Ravana nije ništa odgovorio, ali je obliznuo usne. "Imam svježe vode u kamandalu", iskoristio sam prigodu. "Možda bi htio gutljaj?" Ravana je pogledao prema mojoj posudi za vodu koja je, prigodno, bila blago orošena, ukazujući da se u njoj ne nalazi samo voda, već hladna voda! "Uh, može", rekao je. "Ali, morat ćeš me napojiti, ne mogu odložiti djotirlingu." "Nema problema", rekao sam i prišao mu s otvorenim poklopcem kamandala. Pravio sam se nespretan i mahao mu pred nosom, kao da ne znam kako da mu posudu prinesem usnama. To g a j e izludilo. "Ma, daj već jednom!" povikao je. "Daj mi tu vodu!" "U redu, u redu", promrmljao sam pomirljivo i krenuo da mu izlijem vodu u usta. U zadnji trenutak sam zastao i odmaknuo se. Namjestio sam zabrinut izraz na licu. "Samo, moram ti nešto reći. U kamandalu nije obična

voda. Možda bi bilo dobro da razmisliš. U svakom slučaju nemoj popiti sve jer, znaš, bog Varuna je..." Ravana me prekinuo urlikom: "Daj mi tu vodu već jednom! Poludjet ću od tebe! Samo sipaj, molim te!!" Zašutio sam i slegnuo ramenima. A što ti ja mogu, Ravana, crni Ravana... upozorio sam te, a ti ne želiš ni slušati... he, he... "Dobro. Stiže voda", rekao sam i izlio cijeli kamandal u Ravanina širom otvorena usta. Zatim sam se odmaknuo znatiželjno promatrajući što će se sad dogoditi. Nisam znao kako će i kada Varuna proraditi, ali sam bio siguran da će biti zabavno. I bilo je! Doduše, Ravani se mora priznati da je izdržljiv! Uspio j e prijeći cijelu pustinju, pa još i malo dalje, prije nego što su mu se na licu počeli pokazivati znakovi muke. Ja sam, dobivši od njega pomalo nevoljku dozvolu da mu se pridružim, cijelo to vrijeme nešto brbljao pokraj njega, čekajući predstavu. Ravana nije mnogo govorio, sve dok više nije mogao izdržati. Odjednom j e stao. Na licu je imao čudan izraz, a usne su mu se neobično skupljale i opuštale. Primijetio sam i da nekako čudno stoji, kao da se zgrčio i kao da pritiska noge jednu uz drugu. "Što je Ravana?" pravio sam se lud. "Nešto nije u redu?" "Ma, u redu je", procijedio je, "samo mi se... jako mi se..." "Što? Što ti se?" poticao sam ga najbezazlenije što sam mogao. "Uh, moram piškiti!" izletjelo je iz njega. "Ah, to! Pa, hajde, piški. Evo, imaš tamo neki grm, pa možeš tamo... " "Ali, ne razumiješ!" očajno će Ravana. "Ne mogu otkopčati odjeću. Ne mogu osloboditi..." "Aha," glumio sam ja i dalje, "sada mi j e jasno. Uh, to je veliki problem! Ne možeš piški ti jer moraš držati đjotirlingu u rukama... Hm, hm... Što da se radi?" I dok sam se ja pravio kako intenzivno razmišljam o problemu, jadni Ravana se već počeo previjati ispr ed mene. Mogao sam ga tako pustiti da se sam snalazi, na kraju bi došlo na isto, ali mi je na um palo nešto drugo. Mogao j e to Ravana riješiti, samo d a j e prevladao svoj ponos. Ali nije, a za to sam se ja pobrinuo. "Znam!" uskliknuo sam kao da mi je na um palo neko sjajno rješenje. "Postoje tri načina za rješavanje problema u kojem si se našao!" "Uh, koja tri, govori brzo jer ne znam koliko dugo ću još

moći izdržati... " "Dobro, dobro. Prvi j e sljedeći: jednostavno se popišaj u odjeću." "Ha? Što kažeš?" "Popišaj se ovako kako jesi, obučen. Pa što onda ako j e to sramota i ako svi budu poslije pričali da se moćni Ravana popiškio u gaće... Nije da ću ja pričati o tome, ali znaš kako je, sve se uvijek sazna... Ali, nema veze, zar ne? Ti ćeš imati đjotirlingu, a to je najvažnije!" Ravana me zabezeknuto gledao. Bezazleni izraz na mojem licu nije ga uopće utješio. Čak je i on znao s kakvim brbljivcem ima posla. Da j e to učino, do sutra bi svemir brujio detaljnim opisima silne količine vode koja izlazi iz Ravane. Štoviše, bilo bi to i gore nego što j e Ravana tada pomišljao jer bi cijela ta situacija potrajala dovoljno dugo za okupljanje znatiželjnih promatrača... Sve u svemu, Ravana j e ispravno i odlučio. "Ne!", viknuo je. "Koje j e drugo rješenje?" "Pa, drugo rješenje je..." malo sam zastao da stvorim dramatičnu napetost, "...drugo rješenje podrazumijeva da ti ja... znaš, da ti ja odvežem pojas i... znaš, pridržim... Razumiješ?" "Uaaaaaaah!" krik koji je izišao iz Ravane bio je - očekivan! "Jesi li ti lud? Čak kad bih ti to i dopustio u potpunoj tajnosti - što ne bih nikada, vjeruj mi - kakva bi to tek bila sramota? Ravana i Ganeš u grmlju... Ah, ti bezobrazni Šivin sine, bolje ti je da treće rješenje bude pravo!" Tako sam i mislio. Naravno, treće rješenje je bilo ono na koje sam od početka računao. Ova prva dva su bila samo sredstva za produženje Ravanine agonije i osiguranje da će, kad krene, pišanje biti... maestralno! "Treće rješenje je da ti ja pridržim đjotirlingu, dok ti u grmlju piškiš", rekao sam jednostavno, kao da mi se to baš ne sviđa. Ravana je zastao. Vidjelo se na njemu da svih njegovih deset glava ubrzano razmišlja. Na kraju ga je jedan grč u mjehuru, a možda i prva kap nadolazeće bujice natjerala da pristane. "Evo, uzmi", rekao j e pružajući mi đjotiringu. "Ali, nemoj ga spuštati na zemlju. Brzo ću ja, vrlo brzo..." Nije znao o čemu priča, jadni Ravana. Nakon što je popio Varunu, pa da bude brzo? Ipak, čak i tako sam se morao osigurati da sve bude po pravilima. Kad je Ravana već bio na pola puta do grmlja, zazvao sam ga: "Ravana, ovo je teško!" "Ma, samo ti drži. Brzo ću ja..."

"Ravana, teško je. Ako mi bude preteško, zazvat ću te tri puta. Ako ne dođeš na treći poziv, ne znam... morat ću spustiti đjotirlingu na tlo... " "Ma, nećeš", vikao j e Ravana sad već u grmlju očajnički otpuštajući pojas, "Samo me pozovi, doći ću ja, samo da ovo obavim... Aaaahhhhhhhh... " E, ako sam se tada suzdržao da ne prasnem u smijeh, onda se mogu suzdržati bilo kada! Iz grmlja su dolazili uzdasi olakšanja kakve već dugo nisam čuo: "Uuuuuhhhh... aaaaahhhhh... kako j e ovo dobro uuuuhhhhh koliko toga ima aaaaaaaaaaaaaahhhhhhhhh " Naravno da je toga bilo mnogo! Cijeli Varuna, točnije. Ravana j e morao ispišati sve vode ovoga svijeta! Čekao sam neko vrijeme, znajući da Ravana neće skoro završiti. Na neki naćin mi je bilo drago što sam mu pružio toliko zadovoljstva u olakšavanju, dok sam ga istodobno vrtio oko maloga prsta. Nakon desetak minuta zazvao sam ga: "Uh, Ravana, dođi, ovo je zbilja postalo teško!" Nije bilo teško uopće - mogao bih djotirlingu držati cijelu vječnost... "Evo, evo, još samo malo..." došao je odgovor iz grmlja. "Ravana, ne mogu više, požuri, molim te..." jedva sam susprezao smijeh dok sam ga zvao... "Ma, sad ću, evo, sad, ne može toga biti još puno, evo me..." I kad nije došao nakon još dvije minute, povikao sam: "Ravana, treći put te zovem. Ne mogu više. Brzo dođi..." "Ahhh, čekaj, j oš malo... evo, ahhhhaaaa... još malo, sad će... " I to j e bilo to. S osmjehom na licu i uz slijeganje ramena spustio sam djotirlingu na tlo. Stup od svjetla se odmah pretvorio u kamen. Baš j e bio lijep - jedan od najljepših šivalingi koje sam ikada vidio. Oprezno sam se približio grmlju. "Ravana?" zazvao sam. "Što je...? Moram još malo... čekaj..." "Ah, gotovo je Ravana", rekao sam tužnim glasom. "Nisam mogao više, pa sam ga spustio... " Odjednom, kao po komandi, Ravana je prestao pišati. "Što? Što si učinio? Zašto nisi pričekao j oš neko vrijeme, još samo malo, ti bijedni, prevrtljivi, ništavni stvore... " Izletio je iz grmlja, ali ja više nisam bio tamo da bih dočekao njegov bijes. Nestao sam i otišao proslaviti s Varunom uspješan završetak zajedničkog pothvata. A Ravana je bijesnio još danima, pokušavajući iščupati šivalingu iz zemlje. Nije uspio. To se ne može, kao što ga je upozorio moj otac Šiva. Upozorio ga je u prvom redu

da mu đjotirlinga pa i šivalinga neće koristiti za pobjedu protiv neprijatelja. Zatim sam ga j a upozorio da ne popije sve iz kamandala. Čak sam mu spomenuo i Varunu pa me prekinuo... Sva ta upozorenja j e čuo i... ništa. Zatim sam mu ponudio dva sasvim u redu rješenja. Da j e samo mogao preko svoga ponosa i predrasuda, zadržao bi đjotirlingu. Ali, nije mogao. Imao je priliku, ali je nije iskoristio. Što da kažem na kraju? Da Ravana nije bio demon, ne bi bilo ove zgodne priče, a vi i ja se ne bismo tako zabavljali. Također, da nije bio demon, pristao bi na drukčija rješenja, ako j e baš tako želio đjotirlingu. A opet, da je mogao pristati, ne bi ni bio demon pa mu đjotirlinga ne bi ni trebao. I sad, pitam ja vas lijepo, a vi dobro razmislite: u čemu je zapravo stvar? U đjotirlingi koji postaje šivalinga, u svjetlu koje se pretvara u kamen ili u vašim vlastitim postupcima kojima to činite? Hajde, razmislite...

Svjetlosne iskre u plamenu "Ako demona jasno vidite, onda vam on ne može ni naškoditi", rekao je Ganeš u priči i tako izrekao istinu o kojoj vrijedi razmisliti. Ona je zapravo očigledna - onoga trenutka kad znate s kim imate posla, spremni ste na obranu. A obrana se u slučaju demona sastoji u razumijevanju motivacije. Zašto činimo to što činimo? Da vas podsjetim na koji je način Ganeš razgraničio božansku od demonske naravi: ako je smisao i svrha našega djela u održanju samoga sebe, onda govorimo o demonskoj naravi tog djela. Motivaciju poput te je teško otkriti. Vrlo često postupci, ljudi, pa i stvari izgledaju slično jedni drugima, čak i istovjetno. Također, na posljetku se pokaže da i demoni ispunjavaju svoju ulogu pokrećući nas ili podučavajući. Znači, stvar nije u tome tko je tko ili što je što samo po sebi. Stvar je u tom da mi vidimo tu razliku! Ponovno, vraćamo se na jednu od najhitnijih pouka koje sam naučio od Ganeša: razotkrivanje iluzije. Ako to možemo, onda smo na dobrom putu. Ili, bolje rečeno, već smo prešli taj put i nalazimo se na dobrom mjestu. Razotkrivanje iluzije je bio razlog Šivinog postupka s brahmanima. Nastanak i pokazivanje đjotirlinge također pripada u set istih postupaka. A pitanje šivalingi je u tom smislu vrlo zanimljivo te predstavlja dodatnu temu za razmišljanje. Kao što nam je Ganeš objasnio, šivalinge su materijalni predmeti koje u sebi sadrže đjotirlingu. Razlikovati šivalingu od inertnog materijalnog predmeta koji mu sliči može samo osoba osjetljive

svijesti - dovoljno pročišćene svijesti da može zamijetiti iskre svjetla u kamenu. Funkcija šivalinge je da u takvim ljudima probudi produbljeno viđenje stvarnosti. Ukoliko ne bi bilo "svjetlog predmeta", taj poticaj bi izostao. Znači, za spremnog čovjeka prisutnost šivalinge je neka vrsta katalizatora za buđenje i daljnji razvoj sposobnosti koje u njemu ili njoj pomalo klijaju, ali još nisu sazrele. Istina je - postojanje materijalnih predmeta koji izgledaju kao šivalinge, a to zapravo nisu, već predstavljaju udicu za turiste, posebice one duhovne, otvara mogućnost dodatnog zavaravanja, stvaranje još slojeva privida i doslovce - prevaru. Međutim, usprkos tom riziku, postojanje šivalingi je opravdano. Ono je sasvim u skladu s osnovnom podukom koju je Šiva prenio brahmanima - tijelo i duh su jedinstvena cjelina. Seksualnost i duhovnost su sasvim spojivi, a odbacivanje bilo kojeg dijela stvarnosti je postupak koji vodi izravno u privid, ma kako on šareno izgledao ili čak bio nazivan duhovnim imenima. Zanimljiv je nastanakšivalingi. Prema priči, Šiva je poslao bogove i mudre ljude da "stvaraju" šivalinge. Kad sam ga upitao kako su to zapravo činili, Ganeš me podsjetio na Ravanu i njegovo spuštanje đjotirlinge na zemlju. To jest, on to nije želio učiniti baš tada i baš tamo, pa je Ganeš to učinio umjesto njega, ali svejedno... Dakle, šivalinga se stvara kad netko tko posjeduje đjotirlingu izvrši njegovo spajanje sa zemljom. Đjotirlinga je simbol svijesti - to je nebeski "ud svjetla". To jest, radi se o falusoidnom obliku kad ga moramo predočiti u nama poznatim okvirima. Ali, kao što je bilo objašnjeno, linga je zapravo utjelovljenje vrti-vrti načela. Najprije je bezoblično, a zatim raste; pa se opet rastvara u bezoblično, a zatim opet poprima neki oblik... Dakle, linga je načelo odlaska i dolaska, načelo vječnoga povlačenja iz postojećeg stanja pomoću kojeg se održava život. Ali, prije svega je načinjeno od svjetlosti, dakle nematerijalno je, pa stoga i bezoblično. "Spajanje sa zemljom" predstavlja materijalizaciju načela - konkretizaciju i koncentraciju stvaralačke energije na jednome mjestu. To mjesto, ili predmet, zatim postaje izvorom širenja te iste "energije". Doslovce, šivalinge su spojne točke neba i zemlje - to su mjesta gdje su se nebo i zemlja spojili! E, sada, vidite, očigledno je da šivalingi ima mnogo. Uzgred, kad sam Ganeša pitao za dvanaest đjotirlingi (zapravo, prema našem određenju to su šivalinge, ali ih u Indiji zovu đjotirlinge kako bi ih razlikovali od manjih ili manje poznatih predmeta), koji postoje na dvanaest različitih mjesta u Indiji i slave se kao mjesta hodočašća, odmahnuo je rukom i rekao: "Ima ih mnogo više od dvanaest." Nisam ustrajao u pitanjima o istinitosti tih konkretnih dvanaest jer mi nije bilo važno. Na posljetku, da jesam, vjerojatno bi me

počastio dugim pogledom i naputkom neka odem i sam pogledam ako me već zanima da li su te šivalinge pravi ili lažni. Ali mi je zato odgovorio na pitanje o načinima "stvaranja" šivalingi. Koliko sam mogao razumjeti, "stvaranje" podrazumijeva određeni stvaralački čin, a ponekad i samo ritualni čin. Ne radi se o čudu, dakle materijalizaciji predmeta, iako bi se i to moglo, već se radi ili o pronalasku predmeta u prirodi ili o oblikovanju toga predmeta postupkom koji bi se mogao nazvati umjetničkim. Naravno, uvjet je da osoba posjeduje unutarnju svjetlost, dakle da je dovoljno bliska sa Sivom da đjotirlinga obitava u njoj. Drugi uvjet je namjera te osobe da stvori šivalingu. Postojanje šivalingije poput postojanja putokaza - oni pomažu u kretanju na putu. Sivalinga se ne može stvoriti slučajno. Načini na koji se to čini su različiti. Prvi dio postupka je pronalazak kamena (ili minerala, odnosno dragulja - dakle "ploda zemljine utrobe") koji privuče pozornost nositelja đjotirlinge. Taj dio je poput pronalaska dobrog doma za "ud od svjetla". Ili, ako se nositelj đjotirlinge osjeća sposobnim ili nadahnutim, on ili ona mogu oblikovati kamen svojim rukama ili alatima. Drugi dio je prenošenje đjotirlinge u budućeg šivalingu. Što se toga tiče, Ganeš je bio nejasan, odnosno općenit. Očigledno je da postoji više načina na koje se to može učiniti. Namjera je važna ona mora postojati. Ali, sam ritual, odnosno čin prenošenja može biti mnogostruk. Ritualno spajanje, primjerice, jedan je od tantričkih načina. Gledanje, dodirivanje, držanje uz sebe određeno vrijeme... sve to mogu biti jednako vrijedni postupci prenošenja đjotirlinge u šivalingu. Nakon što je to učinjeno, šivalinga je spreman za "uporabu". Nositelj đjotirlinge nije izgubio ništa osim vremena. Stvaranje šivalinge je poput paljenja jedne svijeće drugom. Možete upaliti milijun svijeća onom koju držite u ruci, a njezin se plamen neće smanjiti. "Znači," pitao sam Ganeša, "hodočašća, promatranja i dodirivanja svetih predmeta imaju svoju svrhu?" "Naravno", odgovorio je. "Mogu pomoći." "A što ako", proradio je sumnjičavac u meni, "netko jednostavno postavi uspravan kamen negdje i proglasi to šivalingom? Hoće li dolasci mnogih ljudi biti tada uzaludni?" "Neće", odgovorio je Ganeš u svom stilu. "Čak i glupost ima svoju svrhu. Čak i demoni na kraju utječu u isto more..." Hm, hm... znači prevare su moguće, ali u konačnici, čak i to vodi do nečega. Tipično ganešovski odgovor na osjetljivo pitanje. Iz daljnjeg razgovora sam zaključio da usmjerena pozornost mnogobrojnih ljudi može djelovati kao posrednik u stvaranju svetih predmeta. "Možda se čak i lažni šivalinga može pretvoriti u

pravog ako dovoljan broj ljudi u to vjeruje?" pitao sam. "Ne, to se ne može dogoditi", bio je odlučan Ganeš. "Pravi šivalinga je samo onaj stvoren preko nositelja đjotirlinge. Lažni šivalinge će donijeti neke druge dobre stvari u živote onih kojima nešto znače. Ali, nikada u njemu nećeš vidjeti 'ud od svjetla osim ako ga netko tamo nije stavio." "Znači," ustrajao sam, "može se dogoditi da ljudi štuju lažnog šivalingu, a zatim dođe nositelj đjotirlinge i pretvori ga u pravog?" "E, vidiš, to već može!" odgovorio je Ganeš veselo, ipak me ostavivši pomalo zbunjenog. No dobro, ta je tema, ipak, čini mi se, nekako razjašnjena. Šivalinge su poput iskara svjetla zarobljenih u kamenju, u plodovima Zemlje. Oni govore ne samo daje svjetlost posvuda već da ima on ih koji su to znali prije nas - onih koji su to osjetili u sebi i prenijeli to u najtrajniji dio pojavnoga svijeta, u čvrstu materiju. Usput, budući da su u obliku Šivinog penisa obrubljenog vaginom, podsjećaju nas da se najdublja istina krije u vječitom spajanju neba i zemlje, Šive i Parvati. Također, podsjećaju nas da ta istina nije sramotna kad se pretvori u naše ljudske želje i ljubavi, kako god ih mi izražavali. A što se tiče Ganešove nepodopštine s Ravanom... ne znam da li je uopće potrebno tako što komentirati! Pogrješna motivacija vas uvijek dovodi pod udar Ganešovih šala, to je jedino što je sigurno. A ono ostalo... Pa, možda da pokušam s ovakvom sistematizacijom poduka (u Ganešovom stilu): Prvo, ne nasjedaj glasinama i najprije se dobro raspitaj da li je istina što si čuo o Šivinom penisu... Drugo, čak i ako si jako žedan, ne pij iz Ganešovog kamandala, prije nego što se uvjeriš što se u njemu nalazi... Treće, slušaj što ti Ganeš govori i zapamti da iz njegovih zamki uvijek postoji izlaz skriven upravo u njegovim riječima... Četvrto, ako nešto želiš, ne dopusti da te ponos u tome spriječi, čak i ako to znači pomokriti se u gaće ili dopustiti Ganešu da ti švrlja po medunožju... I na kraju, peto, što god to značilo: ne pišaj dok nosiš svjetlo jer bi ti trud mogao biti uzaludan...

Lažni Ganeš Ah, mislim da je došlo vrijeme da priznam još jedan mladalački grijeh! Teško mi je to učiniti, ali kad sam se već prihvatio možda i nemogućeg pothvata da vas upoznam sa samim sobom, red je da budem potpuno iskren i otvoren. Koliko god to mogu biti... Nemojte misliti da je ova zadnja rečenica opet neka smicalica. Nije, doista. Radi se jednostavno o tome da

o nekim stvarima ne mogu govoriti dok ne stvorim neki most između mene i vas. Evo, u ovom slučaju taj most su emanacije. Da vam nisam najprije ispričao sve one priče u kojima se pojavljuju emanacije, ne bih vam mogao ispričati ni ovu, jer vi ne biste znali o čemu govorim. Sada barem mogu započeti, iako, priznajem, nije mi zbog toga ništa lakše. Pa, budući da mi niti neće postati lakše, možda je najbolje da jednostavno kažem to što imam za reći. Evo, ponekad, tu i tamo, u nekim razdobljima, možda biste mogli susresti jedan dio mene, to jest jednog mene koji je... vrlo sličan meni, ali opet ne baš kao ja... Taj ja nisam baš ja, barem ne cijeli, već jedna moja emanacija koja se povremeno javlja. Uh, nadam se da razumijete... Uostalom, morali biste! Ako ste dobro čitali prethodne priče, onda znate da emanacije mogu biti trajne ili privremene, samostalne ili ovisne o izvorniku. Također znate da nastaju od jednog bića, u ovom slučaju mene, te da se od rođenja razlikuju upravo po tome što nastaju od jednog "roditelja". Također, objasnio sam vam da emanacije imaju neku dharmu - dakle nastaju zato da bi neka uloga bila odigrana. Tu ulogu izvorno stvorenje ne bi moglo obaviti kako valja uz sve druge svoje poslove, ali i uz svoju izvornu narav, pa onda nastaje emanacija koja savršeno odgovara upravo toj zadaći. E sad, vidite, vjerojatno vam nije palo na um zapitati se kada božanska stvorenja mogu stvarati svoje emanacije? Ovo "kada" je u smislu njihove dobi, odnosno starosti. Može li mladi Ganeš, još pomalo jogunast i buntovan, zaigran i neodgovoran, stvoriti svoju emanaciju? Odgovor je, na moju i vašu žalost, pozitivan. Zapravo, on glasi da svako božansko stvorenje može stvarati svoje emanacije od trenutka kada nastane, znači bilo kada, samo ako za to ima neke potrebe. Znači, shvatili ste - pokušavam vam reći da se naokolo ponekad smuca jedna moja emanacija koja, eto, ima malo drukčiju ulogu od mene. Drugim riječima - da, da, moram to izreći - lažni Ganeš! Njegovo ime je Gađamukha, a zbog nepodopština koje stvara i njegove prijeke naravi, nazvali su ga i Gađamukhasura. Nastavak asuraje dodan zbog toga jer ga mnogi, ne baš neopravdano, smatraju demonom. Gađamukha doista izražava mnoge demonske osobine - često radi stvari bez ikakve svrhe i smisla, a za nered koji nastane okrivljuju mene. Kako i ne bi kad mi taj momak tako sliči!

Ima slonovsku glavu i tijelo čovjeka pa g a j e na prvi pogled gotovo nemoguće razlikovati od mene, pravoga Ganeša. Gađamukha je nastao iz mladalačke obijesti. Kad sam u svojoj tinejdžerskoj dobi otkrivao svoje sposobnosti, shvatio sam da je iznimno zabavno postavljati ljudima (i svima drugima) prepreke na putu, a zatim gledati kako će se jadnici iskoprcati iz njih. Ubrzo sam shvatio da mi je pomalo teško u svemu tome sudjelovati. Bilo je toliko dobrih prigoda za neku nepodopštinu, a meni je, čak i takvom kakav jesam, nedostajalo vremena. Budući da mije bilo jasno kako mogu u bilo kome trenutku stvoriti svoju emanaciju, pitao sam svoju majku Parvati ne bi li bilo dobro upravo to i učiniti. Što, zar ne bi svijetu dobro došla dva Ganeša? Sada znam na kakve sam muke stavio Parvati i potpuno mi je jasno kako sam bio budalast. Sramim se toga, ali eto, tako je bilo. Parvati mi j e pokušala objasniti jednostavnu činjenicu da je Ganeš samo jedan, ne mogu biti dva Ganeša. Ako bi nastala neka moja emanacija, jedini razlog koji bi ju opravdavao j e nova dharma, možda slična, ali ipak posebna i različita od moje. "Ima li nekog razloga za tvoju emanaciju, Ganešu?" upitala me na kraju. Morao sam odmahnuti glavom jer sam duboko u sebi znao da takvog razloga nema. Ali... vidite tu sad stvar postaje malo složena. Ne mogu vam u potpunosti objasniti kako i zašto, ali u isto vrijeme umom mi j e prošla misao da razloga ipak ima i da je taj razlog sadržan u mojoj vlastitoj zabavi. Parvati je uhvatila tu misao kao da je izgovorena rečenica i odmah na nju reagirala. Zapravo je povikala na mene: "Ganešu, ne slušaš me!" I to je bilo dovoljno za... Vidite, teško je objasniti kako emanacije nastaju, posebice vama ljudima koji niste navikli na taj proces i čije se postojanje odvija samo u jednoj dimenziji vremena. Zato neću ni pokušavati sve dok, jednom, ne izgradimo čvršće mostove preko kojih ćete moći prijeći. Za sada ću vam reći da su upravo ta misao - o vlastitoj zabavi - kao odgovor na Parvatino pitanje te njezin povik bili dovoljni da pokrenu izlazak emanacije Gađamukhe iz mene. Naravno, budući da je misao bila demonske naravi - ni jedna dharma nije samopodržavajuća osim one konačne, one koja pripada cjelokupnosti - Gađamukha je zapravo demonska emanacija božanskog stvorenja - mene, Ganeša! I budući da je nastala zato što nisam pažljivo slušao svoju majku, to je postala i najvažnija značajka Gađamukhe - ne

sluša ništa i nikog osim sebe! Eto, sad vidite kakva je to sramota i shvaćate zašto m i je doista neugodno kad pričam o tome. Problemi su nastali istoga trenutka kad se Gađamukha počeo motati naokolo. Prije svega, ljudi i bogovi su ga miješali sa mnom. "Gle, Ganeš!" rekli bi s radošću, a zatim zbunjeno stali kad bi u očima Gadamukhe vidjeli neki čudan, pomalo podmukao sjaj. "Evo uzvišenog gospodara prepreka!" pozdravili bi me, a zatim u strahu vrisnuli kad bi Gađamukha svojom surlom popleo njihove noge ili im razbio kočiju. Poseban apetit imao j e za pustinjake i askete. Njima bi radio svakojake nepodopštine. Zagadio bi im vodu, zatvarao im ulaze u pećine kamenjem tako da nisu mogli van ili unutra, bacao na njih otpatke kad su bili u meditaciji, trubio im u uho kad bi spavali... I sve takve glupave sitnice koje nisu imale nikakvog smisla osim da mu izmame smiješak na lice. Međutim, osim kad bi tako nekoga omeo, Gađamukha je bio prilično melankoličan i tužan. Upravo suprotno mojoj veseloj i vedroj naravi, Gađamukhina je bila tmurna i siva. Ako ne bi ništa radio, mrštio se i frktao, preklinjao i tužio se... uglavnom, bio je teret sam sebi i svijetu. Moram vam reći i to da Gađamukha nije bio, to jest nije trajna emanacija. Ali, opet, ima neku svoju samostalnost, što znači da se povremeno pojavljuje bez moje volje, terorizirajući one na koje naiđe. Da, vidite, takva je snaga emanacija. Jednom kad se pojave, prate vas u stopu, poput sjenke, željeli vi to ili ne. Ako imaju svoju samostalnost, onda odu svojim putem. Ali, u ovom slučaju, Gađamukha j e nastao gotovo slučajno, u nezgodi rekli bismo, pa je tako bio i ostao moja crna strana, moje naličje. I budući da je tako, ja sam bio taj koji je morao riješiti taj problem. "On sramoti našu obitelj", rekao je jednom Šiva za večerom. "Ljudiibogovi gamijenjaju s tobom. Tvrde da Ganeš radi besmislene nepodopštine i gnjavi ljude. Povjerenje u red u svemiru je poljuljano. Što misliš učiniti u svezi toga, Ganešu?" A što sam mogao učiniti? Istina je - Gađamukha je gnjavator i samo zbunjuje ljude. Ali, nisam vidio nikakvog načina da tome stanem na kraj. Zapravo, sve do te večeri uspješno sam izbjegavao kako Gađamukhu, tako i svaki razgovor o njemu. "Što misliš, u čemu je njegov problem, Ganešu?" umiješala

se Parvati. "Ne znam", slegnuo sam ramenima. "Onda razmisli o tome", oštro je rekla. "Moglo bi se dogoditi da taj isti problem imaš i ti, zar ne?" I tako su me moji roditelji ostavili da se kuham u svom vlastitom sosu. Imajte na umu da sam tada doista bio nov u tom poslu, mlad, zelen, i da rješenja nisu padala s neba, kao što se sada događa. Morao sam malo mućnuti glavom. I tako sam se povukao u pećinu sličnu očevoj i razmišljao. Pokušao sam dokučiti zašto se dogodio Gađamukha i što bi se s njim moralo učiniti. Nakon nekog vremena došao sam do spoznaje o njegovoj pravoj naravi, a tako i do mogućeg rješenja. Odmah sam se zaputio k Šivi i zatražio od njega pomoć. "Prije svega," započeo sam oprezno, "Gađamukha je stvoren na izgled pogrješkom, ali kad je već tu, zasigurno igra određenu ulogu. Ne bih želio da nestane. On je, na posljetku, dio mene." Tu sam zastao tražeći potvrdu u Šivinim očima. On nije ništa rekao, a to je značilo da prihvaća, barem djelomično, moju izjavu. "Znam što je Gađamukhi", nastavio sam. "On ne čuje. To jest, ne zna slušati. Moramo ga malo prodrmati, a zatim ću ga ja podučiti slušanju. Kad to bude napravljeno, nitko neće više zamijeniti Gađamukhu s Ganešom, a ako i hoće, to će biti sasvim zasluženo." Šiva je podignuo jednu obrvu. Znam zbog čega - svidjela mu se izjava da ću ja nekoga podučiti slušanju. Ali, nisam za to mario - vjerojatno svi očevi misle da njihovi sinovi ne znaju slušati, pa j e tako valjda i Šiva mislio o meni. Kako bilo da bilo, Šiva je pristao na moj plan. Kad se Gađamukha sljedeći put pojavio i počeo svoju igru s nevinim ljudima, Šiva se obrušio na njega svim svojim bijesom. Moram priznati, nije to bio lijep prizor. Rekao sam mu da bude oštar, ali to što j e izveo j e bilo i više od toga. Čak se i Parvati, koja j e obračun promatrala sa mnom, uplašeno trgnula kad je Šiva gotovo izvrnuo Gađamukhu naopačke, plešu ći'svoj ubojiti ples na njegovoj glavi. Jadniku su već počele pucati kosti kad je Šiva zastao i pitao ga želi li ipak preživjeti. "Da, da..." jedva je, jadnik, promucao. "Onda te ostavljam svome sinu na milost i nemilost." I s tim se riječima Šiva povukao, a ja i Gađamukha smo ostali sami. Što da vam kažem... nije bilo lako. Obučiti Gađamukhu

slušanju izgledalo je kao nemoguća misija. Bio je poput ogledala - odražavao je buntovništvo i zloću koji su očigledno bili skriveni negdje u meni. Slušajući njegova stalna Zašto ovo, zašto ono?, shvatio sam da samo postavlja pitanja koja su, nekako, bila i u meni. On je bio glasan i zapravo nije slušao odgovore, već je odmah prelazio na sljedeće pitanje koje ga je mučilo. Ubrzo sam shvatio da bismo tako mogli provesti cijelu vječnost - on, buneći se i jadikujući, a ja pokušavajući odgovarati na njegove sumnje i dileme. Na posljetku smo ipak došli do biti problema. Usred jedne žučne diskusije, Gađamukha je povikao: "Lako tebi, ti imaš svoju dharmu. A pogledaj mene, što ja radim? Zašto sam uopće tu? Zašto si me stvorio?" To me, naravno, zamislilo. Zašto je nastao Gađamukha? Ako sam bio u pravu kad sam Šivi rekao da postoji neki razlog u njegovom postanku, koji je to razlog bio? I tada sam shvatio! "Slušanje!" povikao sam oduševljeno. "Slušanje, Gađa, ti si slušanje!" Gađamukha, kojeg sam nedavno od milja počeo zvati Gađa, zbunjeno me gledao. "Kako to misliš?" "Pa vidiš," objasnio sam mu, "obično se najlakše podučava ono što se najbolje poznaje. A ti si bio majstor u ne-slušanju. Što kažeš na zamisao da podučavaš druge kako početi slušati?" Gađamukha je nakrivio svoju slonovsku glavu, pokretom sasvim nalik na moj. "Hm, hm, možda...", rekao je zamišljeno. "Morat ću razmisliti." I razmislio je. Nakon nekoliko dana vratio se i spremno pao na pod ispred mene. "Prihvaćam svoju dharmu kao dio tvoje. Poduči me kako druge podučiti slušanju." "Izvrsno!" radosno sam uzviknuo jer sam znao da će to znatno smanjiti zabunu oko mene i Gade. Međutim, imao je za dodati još jedan uvjet: "Znaš, ipak sam ja to što jesam. Ne možeš promijeniti trenutak mojeg nastanka. Predstavljam tvoju sjenku, tvoj otuđeni, odvojeni i pobunjeni dio. To će uvijek biti tako, zar ne? Nema smisla pretvarati se." Kimnuo sam glavom jer je to što je rekao bilo sasvim točno. Međutim, nisam bio siguran u kojem smjeru će nakon ovoga krenuti. "Želim ti reći", nastavio je Gađamukha, "da se ne mogu odreći u potpunosti besmislene gnjavaže nevinih ljudi, bogova i demona. To je tako zabavno, pa znaš i sam!" Otvorio sam usta ne bih li to porekao, iako mi je srce jasno reklo da mi je bolje da šutim budući da je Gađamukha

potpuno u pravu. Međutim, on je nastavio: "Ne brini, bit će sve u redu. Ja ću preuzeti na sebe taj dio tvoje sjenke - onaj besmisleni i slučajni. Ti ćeš tako biti slobodan za izvršenje svoje dharme. A da sve bude u redu, podučavat ću ljude slušanju. Topikarnam će uvijek biti moj završni pozdrav - moj oproštaj od njih i moja poduka. Da li smo se dogovorili?" Malo sam oklijevao, a onda se široko nasmijao i raširio svih svojih osam ruku u zagrljaju koji nas je ponovno spojio. Eto, sada znate priču o Gađamukhi. Ovako ispričana i ne izgleda tako loše, zar ne? Opet sam nekako uspio prikazati se u dobrom svjetlu! Ipak, moram vas upozoriti na određene stvari. Nakon sukoba sa Sivom i svojevrsne psihoterapije koju smo Gađamukha i ja morali proći, situacija se znatno poboljšala. Gađamukha se smirio i tek se povremeno pojavljuje izazivajući zbunjenost i nered. Ne mogu točno reći kad će se on pojaviti - u tome je potpuno samostalan. Ali, baš kao što sam ja morao prihvatiti njegovo postojanje, tako je i on sada našao neko svoje mjesto u svemiru. Uživa u tome da izaziva sitne, a ponekad i krupnije nepodopštine. Tu i tamo će također uživati da vas zavara predstavljajući se kao Ganeš. Neće on nikad reći "to sam ja Ganeš", ali će mnogi to pretpostaviti vidjevši da izgleda sasvim poput mene. Gađamukha to neće poreći niti ućiniti ništa da ukloni taj prividi - eto zabune. Budite oprezni, dakle, kad stupate u moj svemir. Osim mene, tu je ponekad i Gađamukha, a prema njemu morate imati poseban stav. Mnogo oprezniji. Istina je, on će vas podučiti slušanju - pokazat će vam pravo značenje topikarnama - ali ta će vas poduka vjerojatno koštati mnogo živaca i vremena. Što mogu, rado bih vam učinio stvari jednostavnijima, ali Gađamukha je tu i ja nad njim imam vrlo malo nadzora. Morat ćete sami pripaziti. Upozoreni ste.

Napredne instrukcije za razlikovanje Pretpostavljam da među čitateljima i čitateljicama ove knjige ima poprilično onih koji su se mnogo puta zapitali kako bi to bilo sresti Ganeša! A ima i onih koji uživaju u ovim pričama i njihovoj simbolici, održavajući sigurno odstojanje od takve mogućnosti. Na posljetku, ovo su samo priče, zar ne? No, pretpostavimo za trenutak da pripadate prvoj skupini. Tada

vjerojatno znate da Ganeša nećete vidjeti svojim materijalnim očima, već će vam se on prikazati posredovanjem nekih drugih osjetila. Također ste vjerojatno upoznati s idejom da razvoj svijesti sa sobom donosi i zapažanje tanahnih razina stvarnosti. Drugim riječima, svjesni ste mogućnosti da ovoga trenutka u vašoj sobi ili parku u kojem sjedite, Ganeš razgovara s Gađamukhom, a da vaše uši taj razgovor ne mogu čuti. No jednom, nadate se, kad se vaše tijelo uravnoteži i prilagodi, bit ćete u stanju, barem djelomično, zakoračiti u svijet koji vam je sada potpuno nepoznat i vrlo lako ga, a ponekad i rado, mijenjati za onaj izmaštani. Za razliku od prethodnih komentara, većina ovoga nije namijenjena objašnjenju onoga što je Ganeš ispričao. Umjesto toga, ovo su doista napredne instrukcije za razlikovanje pravog od "lažnog" Ganeša. Kao takve, one su očigledno primjenjive tek u trenutku kad uopće budete u mogućnosti naći se u takvoj dilemi. Prije toga, a to je pretpostavljam sada, one će poslužiti tek kao teorija u koju je teško povjerovati. Dakle, ovo što slijedi namijenjeno je vama koji ćete jednoga jutra otvoriti oči i ugledati milijardu boja i čuti tisuće tonova tamo gdje je nekada obitavalo samo sivilo i neprepoznatljivi bijeli šum. Sasvim je moguće da ćete negdje usred tog obilja novih podražaja ugledati neobičan lik ljudskoga tijela i slonovske glave. Prije nego što se poveselite i kriknete Ganeš!, dobro je imati na umu sljedeće: • Ganeš je nepogrješivo vedar i dobro raspoložen. Njegova tuga, kad joj se prepusti, nalik je onoj razočaranog dječarca kojeg tata zbog obveza nije odveo na utakmicu. Gađamukha je pretežito mrgodan i namršten, a kad je tužan, oko njega se stvara ozračje ozbiljnosti i tragedije. • Nakon pogleda na Ganeša u srcu će vam ostati nada i s radošću ćete gledati u budućnost. Pogled na Gađamukhu ostavit će u vašoj duši sasvim drukčiji utisak - onaj koji je nalik nemiru ili barem zbunjenosti. • Subjektivni dojam po kojem se razlikuju Ganeš i Gađamukha prilično je lako prepoznatljiv. Ipak, ako bilo kada posumnjate u svoju prosudbu, postoje i drugi, jednostavniji kriteriji. • Ganešove slonovske uši su uglavnom povinute prema natrag ili pak stoje okomito na njegovu glavu. Drugim riječima, uši su mu "širom otvorene". Nasuprot njemu, Gađamukha drži svoje uši povijene prema naprijed tako da djelomično prekrivaju prolaz zvukovima. Gađamukha zapravo ne želi čuti što mu svijet ima za reći. • Gotovo siguran kriterij je ipak onaj koji se odnosi na kljove. U pretežitom broju svojih prikaza za ljudsku svijest - u velikoj većini njih, toliko velikoj da je suprotna situacija zanemariva

- Ganeš će imati jednu cijelu i jednu slomljenu kljovu. Gađamukha uvijek ima obje kljove nedirnute i cijele. • Ako tome dodate činjenicu da Gađamukha ne posjeduje svoje vozilo, vahanu - to znači da nema miševa ni štakora u njegovoj blizini - niti pak mu kobra leži omotana oko pojasa, gotovo je sigurno da se nećete zabuniti i zamijeniti Gađamukhu za Ganeša, ma koliko oni pojavom bili slični. Kad ste tako, u toj prilično naprednoj situaciji viđenja duhovnog stvorenja s glavom slona i tijelom čovjeka, razlučili između jednog i drugog i shvatili koga ste sreli, što ćete učiniti? To jest, što ćete učiniti ako se radi o Gađamukhi? Jer, ako ste sreli Ganeša, onda je situacija ovako i onako izvan vaše kontrole i ne možete učiniti ništa osim da dobro saslušate što vam on ima za reći. Gađamukhu, s druge strane, zapravo i ne želite susretati. Ako vam se to ipak dogodilo, vjerojatno ćete biti žrtvom neke besmislene nepodopštine iz koje nikada nećete ništa naučiti, ma koliko se trudili shvatiti o čemu se radi. Dobro je znati da neke velike opasnosti nema, budući da je Gađamukha ipak "ukroćen" i stavljen pod kakvu-takvu kontrolu. Ipak, gubitak vremena, gnjavaža, napeti živci... sve to može biti posljedicom susreta s Gađamukhom. Naravno da to želite izbjeći, posebice zato što će sama nepodopština, dakle prepreka koja će vam se naći na putu, biti postavljena bez bilo kakve poveznice s vašim vlastitim zadaćama i podukama. Jedino u što možete biti sigurni kad vas presretne ta nestašna Ganešova emanacija jest da ste negdje, uz put, zaboravili slušati i da vam je bolje zastati i naćuliti uši. I to me dovodi do one neobične riječi koju ste zasigurno primijetili u posljednjim rečenicama Ganešove priče - topikarnam. Radi se o trljanju ušnih resica uz istodobno povlačenje ušiju u smjeru "otvaranja". Legenda tvrdi da se radi o simboličnom postupku kojemu je Ganeš podučio Gađamukhu, želeći mu zorno pokazati što znači "slušati". Kad tako protrljate ušne resice i malo puvučete uši prema naprijed, kao da ih usmjeravate prema izvoru zvuka, mimikom ste izrekli sljedeću rečenicu: "Slušam te što govoriš." Topikarnam kao gesta pripada istoj skupini postupaka kao i kuti (udaranje stisnutim šakama po sljepoočnicama). Obje geste se u tradicionalnom okruženju smatraju znakom predanosti, odnosno prizivanja Ganeša. Meni pak je Ganeš otkrio dvije stvari u svezi topikarnama. Prva je vrlo korisna i odnosi se na mogući susret s Gađamukhom. "Ako ga sretneš," rekao je Ganeš, "samo napravi topikarnam. Gađamukha će se okrenuti i otići od tebe." To dakle znači da vam topikarnam može uštedjeti dosta muke i truda oko ispravljanja posljedica Gađamukhinih opačina! Naravno,

nemojte ni pomišljati na objašnjenja koja podrazumijevaju neko čarobno djelovanje te geste, neku magiju koja djeluje na Gađamukhu. Radi se o jednostavnoj činjenici da ste mu time dali do znanja da znate za njegovu priču, da ste je svjesni i da ste, dakle, već naučili dobro slušati. Ili, drugim riječima, time ste mu dali do znanja da se već nalazite u području utjecaja njegovog izvora, prvobitnog Ganeša. Takve Gađamukha pušta na miru. Druga stvar koju mi je Ganeš priopćio u svezi topikarnama, a koja se zapravo odnosi i na kuti, je malo složenija i nejasnija. Naime, lagani udarci po sljepoočnicama te trljanje ušnih resica imaju vrlo snažan fiziološki utjecaj. Prema Ganešovim riječima ti se postupci mogu koristiti kao tehnike pomoću kojih se tijelo potiče na određeni način djelovanja. Vjerojatno se radi o izravnim pobuđenjima određenih živčanih središta (sljepoočnice), odnosno neizravnim pobuđenjima lučenja određenih hormona (trljanje marma točki u ušnim resicama). Posljedica svega toga je promjena u stanju svijesti! Po svemu sudeći, topikarnam i kuti, ako se provedu kao tehnike, stvaraju povoljnu duh/tijelo situaciju za zapažanje samoga Ganeša. Ali, prenosim vam istodobno i njegovo upozorenje da to ne pokušavate raditi na svoju ruku. Iako izgledaju jednostavni, oba postupka su vrlo moćna i za njih se mora "pripremiti teren", što znači da praktikant mora biti tjelesno i duhovno spreman za njih. Kao geste su, međutim, bezazleni i mogu se provoditi bilo kad. Ovime završavam napredne instrukcije za razlikovanje Ganeša od Gađamukhe, s nadom da one neće ostati zauvijek samo zbunjujuće i malo vjerojatne zamisli, već da ćete se što prije naći u situaciji kada će vam one doista zatrebati!

Čintamani — blagoslov ili prokletstvo? Ha! Sjetio sam se još nečeg važnog što vam želim ispričati. Radi se o legendarnom dragom kamenu koji ispunjava sve želje. Zovu ga Čintamani. Još dandanas ga mnogo ljudi traži, čak iako nisu uopće čuli za njega! Nitko ga nije pronašao - ili ako jest to ne oglašava na sva zvona - ali, uvjeravam vas Čintamani postoji, stvaranje baš poput mene ili vas i nalazi se... Ali, ne, neću vam još reći gdje se nalazi. Najprije ću vas podsjetiti kako je Čintamani došao na ovaj svijet. Vjerojatno ste o tome već nešto čuli. Sjećate se onog famoznog bućkanja prvobitnog oceana mlijeka kojeg su se prihvatili demoni i bogovi ne bi li iz njega dobili amritu, napitak besmrtnosti? Naravno da se sjećate - već sam vam mnogo puta pričao o tome!

Vjerujem da vam je već objašnjena važnost činjenice spajanja božanskog i demonskog da bi se stvorio svijet. Mnogo toga je nastalo iz zajedničkog pothvata bogova i demona. Apsare, gandharve, razne boginje i bogovi, kao i druga čuda, darovi, ali i... moguća prokletstva. Jedno takvo došlo je i sa samim Dhanvantarijem, božanskim liječnikom. On je, doista, sa sobom donio amritu noseći je u svom kamandalu. Već ste čuli što se s njom dogodilo i kako su je bogovi, kršeći dogovor s demonima, zapravo zadržali za sebe. Međutim, Dhanvantari je sa sobom donio još nešto: čudesni kamen čiji je bljesak bio toliko jak da ga je morao držati skrivenog u stisnutoj šaci. Čintamani, dragulj s nebesa, usprkos svojoj moći i vrijednosti, ubrzo je stvorio mnoge nevolje. A kako i ne bi! Ispunjenje želja je opasna stvar. No, može to biti i dobro, naravno, ali kad malo razmislite - da li bi doista bilo u redu da se ispune sve želje? Bilo kakve želje? Bilo kojih ljudi? A Čintamani, ako ga posjedujete, činiupravo to-ispunjava sve što poželite. Štoviše, čak i ako ga samo vidite - ako vam ga, primjerice, vlasnik pokaže - Čintamani će vam ispuniti sve želje koje ste u stanju pomisliti dok vas obasjava njegov sjaj. I još više od toga, ako ga samo prizovete u sjećanje, ako bude živ i budan u vašoj svijesti, dogodit će se to isto - sve vaše želje će biti ispunjene! Nije stoga čudno što su se svi mudri bogovi poprilično zabrinuli kad su vidjeli što je Dhanvantari donio sa sobom. "To ne smije doći u pogrješne ruke", izjavio je Šiva, još uvijek se oporavljajući od otrova koji je popio u nastojanju da spasi svijet od propasti. Drugi su se bogovi složili, ali im je pozornost bila usmjerena na amritu koju su smatrali mnogo vrjednijom. Odluka je zbog toga donešena na brzinu, bez mnogo promišljanja. Brahma je predložio mudraca Kapilu, jednog od prvobitnih rišija, kao najboljeg čuvara dragocjenog, ali potencijalno opasnog Čintamanija. Naravno, to je bio riskantan potez, budući da je Kapila ipak pripadao ljudima i kao takav je bio podložan njihovim slabostima. Iako dugovječan i sposoban produžiti svoj život na mnoga stoljeća, Kapila je u konačnici ipak bio smrtan i prije ili kasnije će napustiti zemaljsko tijelo. Bogovi tada o tome nisu razmišljali. Problem su riješili privremeno. Sva sreća da zbog te žurbe nije došlo do mnogo većih nevolja. Kapila je, naravno, imao problema zbog posjedovanja Čintamanija. Ali, prije nego što su ti problemi mogli eskalirati u nešto mnogo veće, pojavio sam se ja, Ganeš, i preuzeo

teret iz ruku jadnoga rišija. Da, da, tako je, Čintamani je sada kod mene! Nosim ga u svojoj šestoj ruci i vrlo rijetko ga pokazujem. Činim to samo pred onima čije su želje u skladu s njihovom dharmom, a po mogućnosti i u skladu s evolucijom svemira. Nadam se da se ne pitate otkuda meni pravo da prosuđujem o nečijim željama? Jer, ako ste se to zapitali, onda ste zaboravili s kim imate posla! To sam ja, Ganeš, glavom i surlom! Moć kao što je Čintamanijeva po prirodi stvari mora biti pod nadzorom karme. A tko nadzire karmu? Tko j e odgovoran za red u svemiru? Ganeš, naravno! Prema tome, nemojte se buniti - Čintamani ostaje u mojem posjedu, a vidjeti ga možete samo ako budete dovoljno bliski sa mnom da vam pokažem otvoreni dlan svoje šeste ruke. Međutim, tada, na samom početku, Kapila se morao boriti s mnogobrojnim tražiteljima sreće koji su željeli vidjeti Čintamani. Iako su bogovi samu činjenicu njegovoga postojanja pokušali održati u tajnosti, to im nije uspjelo. I među njima ima velikih brbljavaca, a svemirski trač je uobičajena i svakodnevna pojava. Kod nas vam j e tako: svi izgleda znaju sve i teško je sakriti nešto od očiju božanske javnosti. Uglavnom ni ne treba, ali ponekad, kao u ovom slučaju, bilo bi bolje zadržati neke stvari za sebe. Nakon što se pročulo da Kapila ima dragulj koji ispunjava želje, njegov je dom bio pod opsadom. Osim raznih molitelja, bolesnih i napaćenih, tu su bili i ratnici, prinčevi i kraljevi čije su želje bile malo zahtjevnije. Nije to ništa za Čintamani - on može ispuniti bilo koju želju, ma kako velika ona bila, ali je problem nastao kad su želje jednoga kralja za osvajanjem teritorija svoga susjeda bile suprotne željama upravo tog istog susjeda koji j e žudio za njegovim zemljama! Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a Kapila je uvidio da je posjedovanje Čintamanija prevelika odgovornost za njega. Isprva j e pokušao pomoći onima za koje je smatrao da im je pomoć potrebna. Ali, i tu je uvidio da su ljudske želje često kratkovidne, pa čak i zle. Dobro za jednoga značilo je loše za drugoga. A Čintamani je ispunjavao sve što ste poželjeli, ne uvažavajući smisao, moralnost, pravdu niti bilo što drugo. Ulogu procjenjitelja Kapila je preuzeo na sebe, ali je ubrzo uvidio da je to nemoguće. Kako on može znati koje će sve posljedice izazvati ispunjenje nečije želje? Jednom je ozdravio teško bolesnog čovjeka na samrti da bi nakon par dana saznao daje taj isti čovjek, sada zdrav i čio, opljačkao i poubijao cijelu jednu obitelj! Što je tu bilo dobro, a što zlo? Možda je ta obitelj to zaslužila, govorio je sam sebi Kapila u

trenucima kad bi ga svladale sumnje. Možda je na djelu neka dublja karma zbog koje je ubojica morao biti ozdravljen? A zatim bi, nakon takvih misli, zatresao glavom i povikao sam na sebe: "A možda si ti, Kapila, jedan običan glupi vol i zbog tvoje pogrješke sada ljudi ispaštaju! Tko si ti da znaš koju želju ispuniti, a koju ne! Budalo jedna!" Usprkos tim riječima, ili možda baš zahvaljujući njima, mislim da Kapilu možemo smatrati iznimno mudrim čovjekom. Vratio se Brahmi i ostalim bogovima, te im ponudio natrag Čintamani. "Ne mogu ja to", rekao im je. "Neka ga čuva netko drugi." Nakon kratkog vijećanja s bogovima, Brahma je rekao Kapili: "Možda ti nismo dovoljno točno objasnili tvoju zadaću. Ne moraš koristiti Čintamani - samo ga čuvaj." "A možda smo i mi sami bili malo nesmotreni", nadovezao se Šiva, "i izložili te prevelikoj odgovornosti. Neka Čintamani ostane s tobom, ali ti ćeš živjeti negdje gdje te ljudi neće moći pronaći." I tako se Kapila smjestio na obronke Kailase, zapravo prilično visoko, tako da nitko nije mogao doći do njega slučajno. Na taj načinje bio siguran od ljudske i demonske pohlepe - jer njima je Kailasa skrivena. Ali, zaboravili su da Čintamani ima vrlo privlačnu moć čak i za one koji na Kailasi žive! Gana, moćni polubog, pripadnik nebeske vojske i čuvar prilaza na Kailasu, načuo je nešto o dragulju koji ispunjava želje. Zbog svoje snalažljivosti, a i zbog dužnosti koju je obavljao, nije mu bio problem pronaći visoravan i udobnu pećinu u kojoj je živio Kapila. Ipak, Gana nije bio glup - znao je da će nastradati ako otme Čintamani od Kapile. Doduše razmišljao je o tome da li bi moć tajanstvenog kamena mogla biti veća i od moći samoga Šive i drugih bogova? Da li bi, primjerice, on Gana, mogao poželjeti da mu oni ne mogu ništa? Ili, da mu budu podređeni? Budući da nije znao dovoljno o Čintamaniju, nije bio u to siguran. Krenuo je okolnim putem, lukavo se zbliživši s Kapilom, donoseći mu potrepštine, pričajući s njim uz vatru. Malo-pomalo, postao je Kapilin stalni gost, pa njegova želja da samo na trenutak vidi kako izgleda Čintamani nije izgledala neobičnom. Kapila nije ništa posumnjao. Osjećao se sigurnim, tako visoko na Kailasi, u društvu Šivinog vojnika. Pokazao mu je Čintamani samo na nekoliko sekundi. Međutim, to je bilo dovoljno da Gana provede svoj plan. Dok ga je obasjavala prelijevajuća svjetlost dragocjenog

Čintamanija, Gana je poželio da se u njegovoj kući, u dobro skrivenoj drvenoj kutiji u njegovom podrumu, stvori isto takav dragi kamen - drugi Čintamani koji će imati jednake moći kao i prvi! Ako to uspije, mislio je Gana, nitko neće ni znati da ga imam, a ja ću polako ispunjavati sve svoje želje! I uspjelo je! Kad se u žurbi vratio kući, Gana je uzbuđeno krenuo prema kutiji, otvorio je i... u njoj je sjajila preslika Čintamanija, dragoga kamena koji ispunjava sve želje. Od toga trenutka nadalje, Gana je počeo napredovati u svakom smislu. Dobio je zapovjedništvo nad većim brojem nebeskih vojnika. Bilo je dovoljno samo poželjeti i njegovi bi ga nadređeni poslali upravo tamo gdje je prethodno otišla njegova misao. Imao je posao iz snova, a za njega je bio nagrađen poštovanjem i obiljem. Osim što je zamijenio svoje skromno boravište za mnogo bolju građevinu, luksuzniju i veću, na planinskom vrhuncu s kojeg je pogled pucao sve do mora, Gana je svoje želje usmjeravao na uživanja svake vrste - od ljupkih apsara, predanih žena, zdravlja i mnogobrojnih slugu, pa do posjetitelja iz drugih loka te ugleda i slave koja je polako počela nadilaziti položaj zapovjednika vojne postrojbe i počela konkurirati slavi nekog poznatijeg božanstva. Međutim, nikome to nije padalo u oči niti je to ikoga smetalo jer j e tako Gana želio. A budući da je posjedovao Čintamani, njegove su se želje ispunjavale bez iznimke. Mislim da bi Gana ubrzo posegnuo za nečim mnogo većim od svega što je stekao pomoću Čintamanija, ali jednostavno, nije imao sreće! Ili, možda j e ispravnije reći da mu to nije bilo suđeno jer, upravo tada, u to vrijeme, sam se pojavio i ja, Ganeš. Kao što znate, izravan povod za moj nastanak bio je Somnath i obećanje koje je moj otac Šiva dao svima koji će tamo otići. Zbog toga j e nastao nered u svemiru, zakon karme je bio poljuljan i bio je potreban netko tko će ga čuvati. Zlouporeba Čintamanija nije bila u prvom planu, ali također j e spadala u taj isti koš. Kad god netko zanemari zakon karme, nema sumnje da će privući moju pozornost. Tako se dogodilo da sam gotovo odmah namirisao znatan poremećaj u karmičkim odnosima u neposrednoj blizini mojega doma, na samoj Kailasi. Nije mi bilo potrebno mnogo da utvrdim tko to narušava ravnotežu. Posjetio sam Kapilu i provjerio gdje je Čintamani. Malo me zbunilo kad sam vidio da ga Kapila i dalje budno čuva, ali ne može jedan Gana biti lukaviji od mene. Nakon kraćeg razmišljanja shvatio

sam što se dogodilo i na koji način Gana ispunjava svoje želje. Odlučio sam mu doskočiti jednako lukavo. Najprije sam objasnio Šivi i ostalima što se događa i kako mislim srediti tu situaciju. Zatim sam oslobodio Kapilu dužnosti (uh, kako je bio sretan, doista - kao malo dijete!) i rekao mu da može kući među ljude, ili kuda god želi. Odlučio je ostati jer mu je, po vlastitim riječima, na Kailasi bilo izvrsno, a sad više ne mora čuvati Čintamani, pa će malo putovati po nebeskim lokama. "Sretno ti bilo, mudrače", rekao sam mu, a zatim uzeo od njega dragulj koji ispunjava želje, čvrsto ga obuhvatio svojom šestom rukom i poželio da njegova preslika, ona koju j e imao Gana, istoga časa nestane. Tako se i dogodilo, a menije preostalo samo da se udobno smjestim i čekam kad će se pojaviti Gana. Došao je vrlo brzo, čim j e vidio da je njegov Čintamani nestao. Baš me zanimalo što će učiniti kad me ugleda? Pitao sam se koliko duboko je zloćudni utjecaj Čintamanija ušao u njega? Jer, Gana se, iako polubog, očigledno bavio demonskim poslovima. Ispunjavao je svoje želje ni zbog čega drugoga osim zbog njih samih. Iako j e za sada i dalje obavljao svoju dužnost, pitanje j e koliko bi to još trajalo. Tko će se zapravo pojaviti preda mnom: božanski vojnik Gana ili demon istoga imena? Došli su obojica. Vidio sam to u njegovim očima kad me primijetio kako sjedim ispred pećine. Bilo mu j e jasno što se dogodilo, čak i bez bilo kakvih objašnjenja. Njegova igra je bila otkrivena. Jedan dio njega, onaj demonski, poludio je od bijesa. Potreba za Čintamanijem, kamenom koji ispunjava sve želje, bila j e velika i demon je bio spreman ubiti ili biti ubijen da bi je zadovoljio. Gana je posegnuo za svojim oružjem. Srećom, tu j e bio i onaj drugi, božanski Gana, koji je cijelo vrijeme u sebi znao da nešto nije u redu s onim što čini. Možda je čak i očekivao da bude uhvaćen. Na posljetku, mogao je zlorabiti Čintamani na gori način. Mogao je dobro uzdrmati nebo i zemlju i to odmah, čim se domogao Čintamanija. Možda je to bio oprez lukavca, ali vjerovao sam da u tome vidim i znak mudrosti, znak božanskosti. I tako sam sada promatrao nevidljivu borbu između demonskog i nebeskog. Ruka Gane još je počivala na njegovom maču, za koji sam znao da je ubojit. Čak bih i ja, Ganeš, posebice tada, kad sam još bio mlad, imao teškoća pobijediti takvoga ratnika. Za svaki slučaj, u blizini je bio Skanda, koji bi se umiješao da je bilo potrebe za tim. Srećom, u toj unutarnjoj bitki pobijedio je onaj mudri,

predani dio Gane. Plamen u njegovim očima se postupno gasio. Vidio sam kako ga zamjenjuje shvaćanje, zatim kajanje i na kraju pomirenost sa sudbinom. Gana je pustio svoj mač i pao ničice ispred mene. Nije mi morao ništa reći, sve mi je bilo jasno i zbog toga mi j e na licu bio blaženi osmjeh. Bilo mi j e iznimno drago zbog njega i doista bih jako žalio da se situacija morala razriješiti drukčije. "Ustani Gana", rekao sam mu nakon nekog vremena. "Znaš u čemu si pogriješio, zar ne?" "U tvojoj sam milosti, mudri Ganešu", odgovorio je tiho. "Nema opravdanja. Čini sa mnom ono što moraš." "Ali, ne moram ništa", veselo sam odgovorio. "Sve je u redu, Gana. Podukaje prihvaćena, a meni je to dovoljno. Idi i vrati se natrag svojoj dharmi." Nekoliko trenutaka me zbunjeno gledao, a onda je izgleda shvatio što mu govorim. Poklonio se još jednom, a zatim se okrenuo i otišao. Čuo sam da se ubrzo vratio svojem starom boravištu, da se riješio suvišnih stvari te da uživa u svom životu kao nikada prije. A vojska moga oca Šive nikad neće imati hrabrijeg, poštenijeg i predanijeg pripadnika od Gane - nebeskog ćuvara koji je okusio slast ispunjavanja svih želja, ali se na vrijeme opametio. Uz malu ganešovsku pomoć, naravno! Ipak, ne završavaju sve priče ovako dobro. Čak i bez Čintamanija, koji je sada siguran u mojoj ruci i kojeg vide rijetki - samo oni koji to doista zaslužuju - ljudi i dalje traže bezuvjetno ispunjavanje svojih želja. Kamen mudraca, dobre vile, zlatne ribice... ili bogovi s neba - sve im to služi da bi zadovoljili sebe. Milijarde i milijarde molitvi dnevno... nebeski poštanski sandučić je pretrpan zahtjevima za ispunjenje želja. Mislim da vi imate jednu dobru riječ za to - spam, zar ne? A čak i kad bi netko svim tim moliteljima odgovorio, kad bi si uzeo vremena ispuniti im želje, što bi zapravo mogao učliniti? Većina želja koje ljudi imaju su besmislene i uglavnom površne. Sasvim su krive, zapravo! Ne dao bog da osim ovog mog postoji i neki drugi Čintamani koji bi sve to ispunio... A kad bi i bilo prigode za tako nešto, kad biste od nekog boga ili božanstva mogli zatražiti ispunjenje želja, što biste zapravo zatražili? U nekom svemiru, sad se više ne sjećam točno kojem, postoji dobra poslovica koja kaže ovako: "Kad imaš priliku nešto zatražiti od boga, zatraži ono što će trajati kroz tri naraštaja." Dobar savjet, velim vam! Jednom sam bio u prilici vidjeti

kako izgleda takva mudra želja. Bilo je to kad me moj otac Šiva poveo među ljude, tek toliko da mi pokaže kako to izgleda. Želio je da vidim njihove dobre i loše strane, pa smo se neko vrijeme smucali među njima kao putujući pjevači i plesači. Budući da smo imali ljudsko tijelo, bili smo podložni i ljudskim patnjama. Jednom su nas napali razbojnici, uzeli nam sve što imamo i dobro nas izmlatili. Nisam tada shvaćao zašto Šiva ne učini nešto i zašto j a nisam smio pokazati svoju surlu i dobro oplesti kojeg od njih po leđima!? Ali, ništa od toga, Šiva je bio jasan - morali smo to pretrpjeti. Vjerojatno zbog onog što se dogodilo kasnije. Onako izubijane pronašla nas j e jedna djevojka, od možda sedamnaest ili osamnaest godina. Bez razmišljanja i bez pitanja previla je naše rane, nahranila nas i napojila, te nas odvela pod krov svojim roditeljima. Uvečer, kad smo se najeli i s tom dobrom obitelji sjedili kraj vatre, Šivaju je pitao, onako usput: "Kad bi mogla poželjeti nešto, bilo što, i kad bi znala da ti bog to može ispuniti, što bi to bilo?" Znao sam da je ovo presudan trenutak u životu te dje vojke. Jer, znala ona to ili ne, ono što sada izrekne, ispunit će joj se u potpunosti. A djevojka se nasmijala i pogledala svoju majku. "Znam što bih poželjela", rekla je radosno. "Majka me tome podučila još odavno. Iako ne vjerujem u tako nešto, majka mi j e uvijek govorila da nikad ne smiješ isključiti mogućnost za čudo." I kako je bila u pravu, pomislio sam! Šiva j e s odobravanjem kimnuo glavom. "I, što ti je majka rekla? Što bi poželjela?" "Ovako: za osamdeset godina želim sjediti u vrtu svoje kuće, kraj mene neka budu ljudi koje volim, moj suprug, moji odrasli sinovi i kćeri te unučad koja se igra u vrtu." Šiva se nasmiješio, dok sam ja s odobravanjem kimao glavom. Tog sam dana doživio ljudsku zloću, ljudsku dobrotu i ljudsku mudrost. A želja j e bila mudra, nema što. Na izgled j e skromna, ali razmislite malo: djevojka j e poželjela zdravlje, obilje i sreću... i to kroz tri naraštaja... Svaka čast! Moram li vam reći što je bilo s tom djevojkom za osamdeset godina? Mislim da znate, zar ne?

Opasni "predmet" želja Čintamani je prastara legenda. Hindusi vjeruju u razne inačice priče koju nam je Ganeš upravo ispričao - da ga je donio

Dhanvantari, božanski liječnik, u istom trenutku kad je donio i amritu, nektar besmrtnosti. Budisti imaju svoje legende koje govore da je Čintamani pao s neba, možda u obliku meteorita, te da pripada nekom drugom planetu, a možda i nekom drugom duhovnom svijetu. Suvremeni ezoteričari su ga povezali sa Svetim gralom, a alkemičari s kamenom mudraca. Kako god bilo da bilo, zamisao je uvijek ista: postoji nešto, neki predmet, mjesto ili samo pojam pomoću kojeg možemo riješiti sve svoje probleme i ispuniti sve svoje želje. Ta je zamisao dovoljno jaka i privlačna da podgrijava vatru potrage već tisućljećima. Pa čak je i naš Marko Polo u Indiji tražio taj legendarni Čintamani! Kao, uostalom, i tisuće drugih pustolova. Kad sam Ganeša, naivno kako to ponekad znam učiniti, izravno upitao da li tako nešto doista postoji u obliku predmeta, kamena, nečeg izvanjskog... pogledao me onim svojim pogledom koji mu služi umjesto čupanja kose i iskakanja iz kože! Nije mi morao ništa reći, znao sam da ne moram više razmišljati u tom smjeru. Kao i sam Ganeš, i njegove priče su satkane od simbola i analogija. Zašto bi Čintamani odjednom bio drukčiji? No, to ne znači da je manje stvaran od bilo kojeg kamena koji biste mogli pokupiti uz cestu. Štoviše, njegova stvarnost je mnogo dublja i obuhvatnija od toga. Vratit ću se nešto kasnije na simboliku Čintamanija, kao i cijele priče. Najprije bih želio istaknuti Ganešovu nepogrješivu pronicljivost što se tiče ljudskih želja. Naravno da smo površni. Naravno da zapravo nemamo pojma što želimo i zašto to želimo. Niti pak znamo kako bismo to ostvarili, a još manje kakve će biti posljedice ispunjenja naših želja za nas, za druge ljude, za cijeli svijet. Uglavnom, cijela ta trka za ispunjenjem želja je uzaludan posao. Ganeš je vjerojatno svjestan koliko je aktualna cijela ta priča jer ju u suprotnom ne bi ni spominjao. I dandanas postoje tražitelji Čintamanija i to prerušeni u horde duhovnjaka koje u navodnom istraživanju snage svojih misli i svoga uma žedno vape za ispunjenjem svojih potreba. O tome svjedoče milijuni prodanih knjiga zbog obećanja neke "tajne" pomoću koje ćemo ispuniti sve što želimo. Govornici s motivacijskih pozornica širom svijeta uvjeravaju ljude da nema nikakvog razloga da im se ostvari što god požele. Kuća iz snova, idealan posao, uspjeh, slava, bogatstvo, novi auto, krstarenje po mediteranu, vila na moru... samo recite, pročitajte moju knjigu, prođite moj seminar, naučite moju tehniku i sve je to vaše! Ja, vjerujte mi, baš ja posjedujem Čintamani i voljan sam ga podijeliti s vama... za sitnu naknadu. Ma, nemojte me krivo shvatiti, nema ništa loše u uspjehu, ali ako je on sam sebi svrha zato jer ga je naše društvo postavilo na uzvišeni pijedestal, onda se nesumnjivo radi, kako bi Ganeš rekao,

0 demonskim poslovima. Ako vam neka knjiga ili seminar nudi tehniku pomoću koje ćete naučiti kako ostvariti svoje želje, bez obzira na to kakve su... dajte molim vas, gdje vam je pamet?! Ako vam netko govori o vašoj osobnoj moći i o tome da zaslužujete bolje, a da vam istodobno ne ukaže na smisao i svrhu vašega postojanja, onda vam taj maže oči šarenim lažima i navodi vas na put koji vodi u veliku neravnotežu duha, tijela i duše. Na žalost, u velikoj većini suvremenih, navodno duhovnih knjiga nećete pronaći ništa ni o dharmi ni o karmi. Ništa o Ganešu, a toliko toga o Čintamaniju! Tema suvremene "duhovnosti" mi je zapravo toliko odbojna da najradije o tome ne bi ništa više ni rekao. Najgore od svega je što znam da će neki ljudi pomiješati to "duhovno" smeće, pravu suprotnost Ganešu, s Ganešom samim. Ježim se na tu pomisao iako znam da je takva suluda zabuna neizbježna. Ipak, upravo zato moram o tome i progovoriti. Možda te riječi dođu do nekih koji bi inače pali u zamku slatkih obećanja. Sama priča jasno govori o opasnostima u koje bi nas moglo dovesti postojanje Čintamanija. Kapila ga je samo čuvao, a eto u kakve sve nevolje je upao! Znajući da je zakon karme neumoljiv, morao se zapitati kakve posljedice ima njegovo pokazivanje Čintamanija različitim ljudima? Budući da to nije mogao znati, radije se odrekao položaja čuvara tako opasnoga predmeta. Jedna od poenti priče jest činjenica da Čintamani postoji! Naravno, pitanje kamena, dragulja ili čega već je bespredmetno. Što je zapravo čintamani? Nastao je iz onog prvobitnog "bućkanja", "uznemiravanja" oceana čiste svijesti. Donesen je od Dhanvantarija, liječnika nad liječnicima, zajedno s besmrtnošću. Predan je bogovima iako oni isprva nisu imali interesa za njega, pa su ga dali ljudima. Na posljetku se pokazalo da ljudi sami po sebi nisu dobri čuvari tako nečeg, pa je završio u Ganešovim rukama. U njegovoj "šestoj ruci" da budem precizan. Možda bih do odgovora na pitanje o tome što je čintamani došao i sam, ali mi je Ganeš pomogao. "To je sposobnost", rekao je. "Čintamani je sposobnost ispunjavanja namjere. Puka sposobnost." 1 tu se krije razlog za opasnost. Ako smo sposobni nešto učiniti, da li je to dovoljno dobar razlog da to i činimo? Naš um, kao i cijeli živčani sustav, sposoban je za mnogo veće pothvate nego što to u prosjeku pokazuje. U tom smislu, sasvim je razumljivo što su se razvile tehnike koje povećavaju te sposobnosti. Bolja organizacija misli, koncentracija i usmjerenost, programiranje reakcija, sugestije i afirmacije... čitav niz raznih metoda za povećanje sposobnosti. Kad to postignemo, što smo dobili? Imamo sposobnost za ispunjenje

želja. Dobili smo Čintamani, zar ne? Ali, jadno bi to završilo da se Ganeš nije pobrinuo da u svemiru vlada ipak nekakav red. Smisleni red, naglasio bih. Bez njega, svatko bi mogao doseći sposobnost ispunjenja želja i to bez obzira na razloge ili njihov sadržaj. Nastala bi situacija s kojom se suočio Kapila: čija želja će se ispuniti kad se susretnu dva kralja s istim ambicijama prema tuđem posjedu? Da se to ne bi dogodilo, čintamani kao sposobnost mora biti pod nadzorom nekoga tko razumije ono što je prethodilo i ono što slijedi. Da biste uporabili sposobnost dharmički, dakle u širem smislu te riječi - ispravno, morate imati znanje o karmi, to jest uvid u karmu. Imate li vi to? Znate li vi koje su posljedice vaših želja? Ne, ne znate. Niti ne možete znati. I upravo zbog toga je potraga za čintamanijem suluda potraga - demonski posao koji poduzima bezobzirna osoba. Srećom, to je istodobno i nemoguća potraga i to od trenutka kad je Ganeš preuzeo brigu za Čintamani. Jednostavno rečeno, sposobnost ispunjavanja svih želja nalazi se u rukama razumijevanja karme. Ne možete doći do nje, a da niste svladali tu osnovnu životnu mudrost. Upravo zbog toga površne knjige koje prodaju "tajne" ne mogu biti djelotvorne. Prije ili kasnije svatko će uvidjeti da ili u obećanome ne uspijeva, ili na izgled uspijeva, ali ga uspjeh ne čini sretnim. Na posljetku će ili odustati, ili postati hladna i proračunata osoba koja ne brine ni za koga drugog osim za sebe. Demon, drugim riječima. Bila bi to sumorna perspektiva da nema Ganeša koji čuva Čintamani na sigurnom mjestu. Njegova "šesta ruka" predstavlja određeno stanje svijesti - ono u kojem izravno uočavamo zakone prirode i stoga smo svjesni svih njihovih posljedica. Tek je u tom stanju svijesti, koje se, naravno, zove šestim stanjem svijesti, dostupna čintamani sposobnost. Prije toga Ganeš vam neće pokazati ni svoj mali prst, a kamoli svoju šestu ruku! Zato, okanite se ispunjavanja želja. To je sasvim pogrješan motiv za bilo kakvu aktivnost, a kamoli onu koja se naziva duhovnom. Najprije morate svladati početne korake, razumjeti Ganeša, naučiti dosta toga o stanjima svijesti, iskusiti ih... Negdje pri kraju toga puta, čintamani će vam biti ponuđen kao na dlanu. A vi ćete biti spremni prihvatiti ga. Sve drugo osim toga ne da nije prečica, već je put koji završava u provaliji. Uzgred, ima još jedna zanimljivost koja je za sada prilično nevjerojatna. Nemam još sve informacije o tome, ali mislim da je vrijedno spomenuti taj tijek misli. Jednom drugom prigodom Ganeš mi je spomenuo kako je amrita ili soma, napitak besmrtnosti koji daje savršeno zdravlje i, očigledno, produžava život na neograničeno vrijeme, zapravo proizvod ljudskog duh/tijelo

sustava. Bilo je govora o nekoj žlijezdi, možda pinealnoj, koja počinje lučiti određeni hormon ili "koktel" hormona. Izgleda da su upravo oni odgovorni za moguću vječnu mladost svakog onog tko uspije potaknuti tu žlijezdu na taj oblik rada. Sada, u kontekstu čintamanija, Ganeš je spomenuo nešto, ali vrlo kratko i nejasno, o mogućnosti da se radi o određenom dije lu mozga. Rekao je: "Čintamani izraste u tebi. Omotan je i skriven. Kad prođeš mene, na raspolaganju ti je." Ne znam točno što to znači jer nije više želio o tome govoriti. Ali, tko zna, možda jednom dođemo i do tih informacija. Možda je "dragulj" Čintamani neka vrsta izrasline ili nadogradnje moždanoga tkiva? A možda je i sam Ganeš nešto takvo - "omotač koji skriva čintamani"?

Ako je tako, ne bih se začudio. Cijelo vrijeme vam govorim kako je Ganeš načelo, prirodni zakon, te da se kao takav nalazi posvuda. Ljudska svijest mora u sebi sadržavati ekvivalente Ganešovog postojanja. Zašto onda to ne bi bio slučaj i s ljudskim živčanim sustavom? Kako bilo da bilo, to ne mijenja osnovne poruke ove priče o željama i njihovom ispunjavanju. Kao i Ganeš, želio bih tu temu završiti onom mudrom djevojčicom iz njegova prvog posjeta ljudima. Što kažete? Zar njezina želja nije bila doista dobra? Ona ničim nije ograničavala život niti ga sputavala. Ostavila je otvorena vrata za radosti i tugu, uspjehe i neuspjehe, dobitke i gubitke. Taje želja poštivala život, otvarala mu se i zvala ga k sebi. Nigdje nije bio iscrtan put posut ružama ni beskrajna lakoća i udobnost koju bi možda mnogi od nas poželjeli. Ne, ta je želja bila stvarna, istinska i puna. S osamdeset godina mudra je djevojka, tada već starica, vjerojatno pogledala unatrag i vidjela mnoge teškoće. Vidjela je svoje težnje i nade - neke ispunjene, a neke ne. Vjerojatno se sjećala izgubljenih ljubavi, uzbuđenja i razočaranja, kao i svađa s muškarcem koji je na kraju ostao uz nju. Niti djeca je nisu štedjela; sigurno se dobro sjećala svih muka i briga koje su joj zadala. Sjećala se i bolesti, problema, dugova, raznih gubitaka i smrti dragih ljudi. Svega toga se sjećala, a ipak je u njezinom oku bila iskra blaženstva i ljubavi. Izabrala je život, u njegovoj punini, a ne isprazno ispunjenje želja. Iako to ne mogu nikako znati, kladim se u što god hoćete da se onog proljetnog dana kad je gotovo navršavala stotu, uživajući u zrakama sunca i čavrljanju ljudi oko sebe, neposredno prije nego što je slatko i u miru umrla u društvu svojih najdražih, prisjetila dvojice siromašnih plesača koje je nahranila i napojila prije gotovo osamdeset godina. Siguran sam da su joj navratili u misli tada, trenutak prije nego što je otišla u svjetlost. Ona im se vjerojatno

nasmiješila, sretna što vidi svoja dva davno zaboravljena prijatelja, i s posljednjim dahom nježno izustila jednu jedinu riječ: "Hvala."

Santoši U određenom smislu, ja postojim oduvijek, i nikad neću prestati postojati. Isto to vrijedi i za Skandu, našu kćerku Đjoti i sva božanska stvorenja rođena ili stvorena nakon pojave ovoga svijeta. Ili prije njega. Hm, da, očigledno vas zbunjuje pojam vremena i njegov tijek. Budući da živite u njemu kao njegovi robovi, morate prihvatiti i slijed događaja, a to znači uzrok i posljedicu. Ukoliko biste izišli iz okova vremena, ili barem počeli doživljavati vrijeme kao slojevitu pojavu, odjednom bi stvarnost izgledala sasvim drukčije - onako kako izgleda meni i mojim srodnicima. Ono što je bilo prije i ono što dolazi poslije nije uvijek nužno povezano, niti pak prošlost uvijek prethodi budućnosti. Znam, teško je vama, robovima vremena, objasniti kako to izgleda. Zapravo, ispravljam se, nije teško nego nemoguće! Tek kad doživite stvarnost u kojoj ja postojim, tek tada ćete doista shvatiti što sam vam pokušao reći. Tada ćete također prestati stvarati vrijeme na način na koji ga sada stvarate. Da, dobro ste pročitali - rekao sam stvarati vrijeme. Vi niste samo robovi vremena; vi ste i stvaratelji vremena. Upravo vaša svijest jest ta koja nešto što je mnogostruko smrzava u jednostruki tijek koji ima početak, sredinu i kraj. Ali, što je, tu je - za sada je tako i u tim okvirima se moramo kretati. Međutim, upravo zbog toga moje priče mogu ponekad izgledati nesuglasne jedna s drugom, a svakako mogu sadržavati paradokse i kontradikcije. Jedna od takvih pojava je i činjenica nastanka nekog božanstva. Primjerice, kako ja, Ganeš, vječan i nepromjenjiv, mogu u nekom trenutku nastati? Kako mogu imati osam inkarnacija, ili nebrojeno mnogo emanacija? Ako bilo što od toga prethodi ili slijedi nečemu drugome, to onda znači da sam ja, Ganeš, uvjetovan vašim doživljajem vremena, a to jednostavno ne može biti točno! A ipak, točno je u vašem svijetu stvorenom vašim načinom doživljavanja stvarnosti! Upravo zato je moguće govoriti o nastanku božanskog, o razlozima tog nastanka, o uvjetima, okolnostima, posljedicama... Drugim riječima, upravo zbog toga je moguće pričati priče! One su vaša zasluga; postoje u vašem svijetu i stoga nisu samo moje. Da nema svjetlosti

koja do vaših očiju prenosi vanjski svijet, bilo bi besmisleno stvarati skulpture, glumiti, slikati ili... pričati. Iako priče jesu moje, ne bi ih bilo da nema vas. Vi, ljudi, sa svim svojim manama, slabostima, vrlinama, sposobnostima, nadama, patnjama, težnjama... upravo vi ste svjetlost mojih priča! Bez vas ne samo da ne bi bilo njih već ne bi bilo niti mene ovakvog kakav vam se sada predstavljam. Ni Skande ne bi bilo, ni Šive, ni Parvati, nikoga od nas... O, ne, ne bismo mi nestali jer smo, naravno, vječni. Ali, bili bismo drukčiji i živjeli u drukčijem svijetu. Naše priče bi bile drukčije. Možda bi sličile ovima, a možda i ne. To nitko ne može znati... sve dok se ne pojave neka druga stvorenja; stvaratelji neke druge svjetlosti i nekog drukčijeg vremena. No, sada i ovdje, u vašoj stvarnosti, s vašom tajanstvenom prošlošću i neizvjesnom budućnošću, stvaranje se i dalje nastavlja, slijedeći događaje oblikovane milijardama počinjenih i iskušavanih karmi. I baš u tim uvjetima, baš zbog njih, ponekad se pokaže potreba da iz nepresušnog vrela vječnosti nastane nešto novo - netko novi tko će svojom posebnom osobnošću izvršiti posebnu zadaću. Novo božansko dijete, nova boginja ili bog! Zašto bi tako nešto bilo ograničeno na vašu davnu prošlost? Zašto mislite da su svi bogovi već stvoreni i živi? Ili, ako nisu, da su davno umrli? Zašto mislite da se oni ne mogu sada i roditi? Ako vrijeme nama ne znači ništa, već ga vi stvarate, onda je naša pojava u vašem vremenu određena vašim postavkama i nema nikakve veze s nama! Drugim riječima, božanstvo rođeno sada, u točki vremena u kojoj vi čitate ovu knjigu, jednako j e tako vječno i sveprisutno kao i ono kojeg su vaši preci štovali prije osam tisuća godina. Ali, da biste takav paradoks mogli nekako smjestiti u svoj svijet, potrebna vam je - priča! Priča koja će objasniti vama razumljive razloge, stvoriti okolnosti koje prihvaćate i prenijeti vam poruku koju razumijete; potrebna vam je priča koja će opravdati nastanak novog božanstva upravo sada, u vremenu u kojem ste se našli i vi. Ipak, ovo što ću vam sada reći nije klasična priča. Možda je bolje smatrati to uvodom u priču, preludijem. Želio bih vam predstaviti našu kćerku, Santoši, rođenu - po vašem vremenu - tek nedavno. Kako vam j e objašnjeno, božansko postojanje određeno je dharmom. A dharma Santoši oblikovana je vašom poviješću i postupcima kojima ste svijet u kojem živite doveli u sasvim posebnu situaciju. Jeste li znali da Budhi, Sidhi i ja, osim Đjoti koja je zajednička sa Skandom, imamo dva sina? Da, da, rođeni

su vrlo brzo nakon što smo i pred očima svijeta "vjenčani". Zovu se Šubha i Labha, vrlo primjereno svojoj dharmi. Šubha donosi povoljne okolnosti u vaš život - prilike koje vam otvaraju put do novih postignuća. A Labha se brine za to da svako vaše djelo bude obilno nagrađeno. Kao što vidite, uz Budhi koja vam daje pozornost, Sidhi koja vam daje sposobnost te mene, Ganeša, koji sam tu da se pobrinem da sve ide glatko i uz odgovarajuću dozu uživanja, sasvim lijepo idu božanstva s imenom Povoljan i Dobitan! Njihovo rođenje je bilo prirodno i spontano poput udaha i izdaha. Oni su dakle uz nas, cijelo vrijeme - odnosno, već mnogo tisućljeća prema vašem računanju vremena. Santoši je, s druge strane, rođena nedavno, tek prije nekih pedesetak godina. Još je mlada, još uči, ali tu je s nama i obavlja svoju zadaću vrlo uspješno. Možda je za vas ovo prvi glas o njoj, ali uvjeren sam da će biti još toga. Na posljetku, eto, upravo od ovoga trenutka ona j e ušla i u vaš život. Za sada samo kao misao, kao neodređena ideja ili samo kao informacija. Ali, vjerujte mi, njezina je uloga iznimno važna u današnje vrijeme i bilo bi vam bolje da priskrbite njezinu podršku. Srećom, to nije teško. Santoši je vrlo blagonaklona i milostiva. Zapravo, moram priznati da u cijelom svom dugom životu nisam sreo ni jedno božanstvo, a naravno, nijednog čovjeka ili stvorenje, koje bi bilo tako blago, tako pristupačno i tako potpuno otvoreno kao što j e to Santoši! Ne govorim to zato što sam joj otac, nipošto! Jesam ponosan, u to nema sumnje - Santoši j e moja miljenica. Ali, doista, kad ju jednom shvatite, a posebice kad u svom srcu pronađete mjesta za nju, Santoši će vam pružiti sreću i zadovoljstvo koje vam j e prije bilo nezamislivo i za koje ste uvijek smatrali da ne može pripadati vama, već da od vas bježi i odlazi negdje drugdje, nekim drugim ljudima. Rođena je iz milostive svjetlosti koja j e izišla iz mene, Budhi i Sidhi kad smo s velikom ljubavlju i suosjećanjem promatrali što se događa u vašem svijetu. Tome j e prethodlio nekoliko ozbiljnih sastanaka bogova i drugih zabrinutih stanovnika neba. Pa, znate i sami što činite svojem planetu, zar ne? Nikada do sada, u dugoj povijesti ljudi i bogova, nije bilo ovakve situacije. Toliko ljudskih inkarnacija, toliko tijela stvorenih iz demonskih pobuda, toliko nasilja, iskorištavanja, patnje i... zagušenja svega što ne pripada vama, ljudima. Na žalost, moram vam reći da j e situacija ozbiljna. Već neko vrijeme Šiva j e spreman za svoj uništavajući ples. Još

nije izišao iz svoje pećine, ali osjećam da u njemu raste odlučnost za takav postupak. Vijećanje i razmišljanja o tome kako spriječiti ljude u demonskom pohodu na svemir, kako ih vratiti natrag k njihovoj dharmi, nisu donijela mnogo plodova. U konačnici, ako situacija ostane takva, Šiva zna da će to biti njegov posao. Jer, u ovom slučaju se ne radi o nekom demonu koji j e uzurpirao mjesto koje mu ne pripada. Da j e u tome stvar, bilo bi to relativno lako riješiti. Već bi se našao netko tko će se pobrinuti za njegovo smirivanje. To smo, uostalom, činili mnogo puta tijekom dosadašnje povijesti. Međutim, ne radi se o tome, iako j e doista mnogo demona našlo svoje mjesto u vaše mu svijetu. Pohlepni, sebični, glupi, manipulativni, vlastohlepni, površni, zavedeni, krvožedni... ima ih mnogo koji se medu vama danas osjećaju kao kod kuće. Zapravo, tužna j e činjenica da se Zemlja u ovom trenutku na prvi pogled teško razlikuje od neke demonske loke. No, to je samo na prvi pogled. Još uvijek ima ljepote među vama. I dobrote i znanja, pa čak i sreće i dobrog, iskrenog smijeha. Niste vi sasvim izgubljeni i propali. Međutim, morate znati da to bogovima govorim ja, Ganeš. Kao Šivin sin imam veliki utjecaj. Međutim, ako vi sami ne učinite nešto čime ćete i druge uvjeriti da možete sami srediti situaciju, ne mogu vam jamčiti koliko dugo j oš mogu odgađati intervenciju s neba. Šiva j e spreman, rekoh vam. Još malo i svoju će tandavu, ples uništenja, otplesati točno iznad vaših glava. Vjerujte mi, ne želite to. Santoši j e moj doprinos, moja nada. Postoji mogućnost da ona uspije tamo gdje Šubha i Labha nemaju što raditi. Povoljne prilike i nagrade za uloženi trud moguće su samo u svijetu u kojem ima dovoljno mjesta za takvo što. A ljudska tijela i njihovi otpaci sada zauzimaju većinu prostora, pa se Šubha i Labha mogu posvetiti samo rijetkima. Još su tu, naravno, ali njihov j e domet ograničen. Možda će ona uspjeti i tamo gdje čak ni ja ništa ne mogu učiniti. Moja vedrina i stalna sklonost šalama, ponekad i neozbiljnost, ne prianjaju najbolje uz one koji pate i ne nalaze sreću kojoj teže. A takvih je danas mnogo, daleko previše nego što bi trebalo. Iako me vole, ne znaju točno što bi sa mnom, pa me stalno mole da im pomognem. To nije moj posao, već sam objasnio. Ali, moglo bi se pokazati da sam im ipak pomogao na najbolji mogući način - poslavši im Santoši! Čim je rođena, Santoši j e isijavala milost. Budhi, Sidhi i ja bili smo sretni kao rijetko kada. Njezin smiješak j e bio

čista blagost, a njezine oči pune tihe radosti i razumijevanja. Pojavila se pred nama iz naše svjetlosti, naša kćerka, a opet bila je tako prozračna, tako meka, da su čak i naša božanska srca zadrhtala od nježnosti. Znali smo da je stvorena dharma koja nadilazi našu - srce koje će dosegnuti sva srca koja s njom dođu u dodir. 0 samoj Santoši vam ne mogu mnogo govoriti. Njezine priče j o š nisu oblikovane, ali su na putu - događaju se upravo sada, dok ovo čitate. Njezino ime znači Skromna. Njezina uloga je da svakome tko ju prigrli k sebi otkrije veliku sreću u malim stvarima. Njezina nazočnost u vašem životu značit će da ste sretni kad promatrate list na vjetru, pojedete tek ubranu jagodu iz svoga vrta, nasmiješite se djetetu u prolazu i vratite pozdrav kriku sokola iznad vaših glava. Naša Santoši će vas podučiti kako sreća ne dolazi iz posjedovanja, već iz postojanja samog. Njezina braća Šubha 1 Labha sada su promijenila svoju ulogu i svoje darove ne izručuju dok Santoši nije zauzela svoje mjesto u srcima ljudi. Jer, kakva vam je to povoljnost kad nema sreće i kakav dobitak kad ne znate kako uživati u njemu? Kad tako pogledate na stvari, jasno vam je da je Santoši uvijek bila s nama. Ni jedan bogat čovjek, onaj koji je iskoristio svoje prigode, nije mogao uživati u društvu Šubhe i Labhe ako u njegovu srcu nije bilo mjesta za Santoši. Ipak, današnji svijet, takav kakav jest, stvorio je uvjete da Santoši, uobličena i cjelovita, iskorači iz neočitovanog i pojavi se pred nama kao božanstvo. Vidite, upravo sam o tome neki dan govorio na skupu bogova, uvjeravajući ih da uvijek ima nekih dobrih strana čak i u sasvim lošim situacijama. Možda j e bilo potrebno baš to, baš takav svijet, da se pojavi Santoši. Bez njega ne bi bilo ni nje. Potrebno mu j e stoga dati priliku - neka pokuša sam ispraviti svoje pogrješke, uz pomoć Santoši čijem je rođenju kumovao. Bogovi znaju da to nije u potpunosti točno jer je Santoši vječna, ali me ipak slušaju. Neki se bune, čak su pomalo i zavidni Santoši, posebice ženska božanstva koja su, djelomično, do sada izvršavala dharmu moje kćerke. Ipak, za sada ih držim na odstojanju od vas. Uvjerio sam ih da vam daju šansu - da daju šansu Santoši. Molim vas, dajte joj šansu i vi. Nemojte me razočarati, vjerujem u vas! Učinio sam sve što sam mogao da Santoši na najbrži mogući način dođe do svijesti ljudi. Tamo gdje j e to bilo moguće - gdje me ljudi nisu zaboravili i gdje po tradiciji

održavaju sjećanje na mene i moju obitelj, pokrenuo sam pravu lavinu koristeći sredstva koja ste vi sami stvorili. Tehnologija vam j e ponekad mrak, moram priznati! Masovni pristup ima svoje prednosti, ali i mane; popularnost ponekad dovodi u opasnost samu Santoši, to jest njezinu zadaću. Ali, neka. Ipak je više koristi nego moguće štete. Na drugim mjestima gdje me tek otkrivaju - ovdje, primjerice, gdje živite vi koji čitate ovu knjigu - pokušavam objasniti kako stoje stvari na način za koji se nadam da će biti prihvaćen. Uzgred, to m i j e najdraži način otkrivanja istine. Masovni pothvati uvijek zahtijevaju kompromise. A ovako, kad pričamo osobno, možemo se dobro upoznati, mogu vam prenijeti nijanse i detalje koji su vrlo važni. Uvjeren sam da ćete upravo vi, kojima sam eto sada Santoši predstavio u par rečenica, najbolje shvatiti koja j e njezina uloga i zašto je upravo danas iznimno važno tu ulogu oživjeti. I na posljetku, sama Santoši radi svoj posao znao netko njezino ime ili ne. S obzirom na situaciju u svijetu, mnogi se žele vratiti temelj nij oj sreći od one koju vam pruža suvremeni život. Priznajem prednosti vaše tehnologije, ali u konačnici, posebice ako vam čini mnogo zla, morate moći živjeti i bez nje. Manipulatori među vama uvjerili su vas da imate velike potrebe. Većina tih "potreba" su lažne i izmišljene ne bi li održavale konstrukciju koja mnoge drži na dnu, a malobrojne na vrhu. Buđenje Santoši u velikom broju ljudi predstavlja opasnost za tu društvenu konstrukciju. Ali, ono j e neizbježno i događa se upravo sada. S druge strane, mnogo ljudi danas sve više i više shvaća kako j e zadovoljstvo u malim stvarima temelj zadovoljstva u velikima! Jer, vidite, ako ste zadovoljni s malim, onda težnja k velikom predstavlja višu namjeru - kozmički impuls! Ne morate ništa više činiti da biste postigli svoju sreću - to je osjećaj koji vam daje nazočnost Santoši u vašem životu. A ako ipak imate poriv da nešto činite, onda to znači da ste preuzeli dio božanske dharme - ne zato jer j e vama nešto potrebno, nego zato što svemir pleše svojim ritmom, a vi ga samo slijedite, u čvrstom zagrljaju božanske Santoši! Evo, želio sam s vama podijeliti svoju sreću - ipak se ne dobiva kćerka baš svakog stoljeća, a posebice ne ovakva kao što j e Santoši! Slobodno mi čestitajte kao ponosnom ocu, a čestitajte i Sidhi i Budhi - nema sretnijih majki od njih dvije. Hajde, učinite to sada, u mislima. I obvezno začinite te misli jednim pogledom na rascvjetali vrt, kišne kapi, snježnu bjelinu, komadić neba ili plavetnilo mora - već prema tome gdje vas je ova knjiga zatekla - i zamislite kako sretni, kako

istinski sretni moraju biti ljudi koji Santoši nose u srcu, gdje god bili i što god radili...

Najmlađa boginja Ovo je svakako bilo jedno od onih "izlaganja" (jer ovdje se ne radi o priči u punom smislu te riječi) koja su me iznenadila i dodirnula vrlo duboko. Iznenađenje je razumljivo budući da se prije svega radi o zbunjujućoj zamisli o prinovi u Ganešovoj obitelji. I to nedavnoj prinovi! Pedesetak godina je gotovo ništa u životnom vijeku u kojem uživa Ganeš. Mislim da njegovom objašnjenju o nastanku božanstava, njihovoj vječnosti, a opet smještaju u određenu točku ljudskog vremena nemam što dodati. Jedino bih želio da razmislite o društvenoj uvjetovanosti "nastanka" bogova o kojoj govori Ganeš. Kao što ste pročitali, ustvrdio je da je stanje našega svijeta potaklo nastanak Santoši. Ova misao potiče neke druge, još zanimljivije misli o tome što su i kakvi su ti bogovi o kojima Ganeš govori kao 0 svojoj obitelji. Očigledno, njihov vidljivi oblik, kao i značajke, su naš - ljudski proizvod. Međutim, nemojte pogriješiti, upozorava nas on; usprkos tome radi se o vječnim, kozmičkim načelima, koja prema potrebi uzimaju oblik koji ljudska svijest može prihvatiti. No, kako god bilo da bilo, ostaje činjenica da je Ganeš, sasvim nedavno, dobio prinovu u obitelji - najmlađu boginju imenom Santoši! Jeste li mu čestitali na tome? Ja jesam - mnogo puta! I zahvalio sam se njemu i nebesima što je Santoši sad tu. Čeka je mnogo posla, ali neka. Uvjeren sam da će joj u obavljanju njezine zadaće pomoći mnogi ljudi - posebice oni koji su je poznavali kao istinsko uživanje, sreću i zahvalnost za ono što nam je dato i prij e nego što je rođena. Drugo izenađenje u svezi Santoši došlo je kad sam shvatio na što misli Ganeš kad govori o tome "da je sve učinio da Santoši dođe do svijesti ljudi". Vjerujem da ćete se zapanjiti kad saznate o čemu se radi. Prisjetite se, govorio je o tome da je, na mjestima gdje je to bilo moguće, gdje još postoji tradicija u kojoj je sačuvano sjećanje na njega - a to znači u Indiji - iskoristio suvremenu tehnologiju za promociju Santoši. Isprva nisam razumio o čemu se radi, a onda me upravo uporaba tehnologije informirala o nekim činjenicama. Vjerovali ili ne, Santoši ili Santoši Ma kako je većinom zovu, danas je posvećeno na stotine hramova, a milijuni indijskih žena 1 muškaraca smatraju se njezinim predanicima. Ništa čudno, pomislili biste - još jedna u panteonu indijskih boginja. Ali, stvar je u tome da do prije pedeset godina nitko nije ni čuo za boginju imenom Santoši, a kamoli da postoji hram, običaji, pa čak i neka vrsta organizirane religije oko nje! Što se to dogodilo prije pedeset godina?

Znam, znam, sad kad vam kažem, doživjet ćete šok nevjerice, baš kao što sam ga i ja doživio. Ali, što je tu je, činjenice govore za sebe. Kasnije ću vam pokušati objasniti što i kako, ali bez sumnje, imate puno pravo na nevjericu. Dakle, negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća se, bez neke posebne pozadine ili razloga, u produkciji indijskog Bolywooda pojavio film s nazivom "Jai Santoshi Ma" ("Pozdrav Majci Santoši"). Radnja toga tipičnog Bolywoodskog niskobudžetnog spektakla po prvi put je indijskoj javnosti ispričala priču o boginji Santoši. To samo po sebi ne bi bilo ništa neobično (indijski filmovi su prepuni prožimanja mitologije i svakodnevice), da nije bilo vrlo neobičnih reakcija ljudi. Osim što se pretvorio u indijski hit svih vremena, neobično je bilo to što su ljudi kino-dvorane pretvarali u privremene hramove, ostavljajući cipele pred vratima i kiteći pozornice cvijećem prije gledanja filma! A nakon toga su počeli nicati hramovi, običaji, vratha kathe (ritualne priče) i cjelokupni arsenal postupaka koje je prilično teško odvojiti od tradicionalnih. Danas je Santoši Ma jedan od najbrže rastućih duhovno-religioznih pokreta u Indiji, a vrlo brzo se širi i svijetom. I sve to - iz jednog filma. Šokirani? Čime, zapravo? Zbog toga što je nešto takvo moglo nastati iz niskobudžetnog indijskog mjuzikla ili zbog toga što ima ljudi koji usprkos tome mogu nasjesti na takve gluposti? Mene je zapanjilo i jedno i drugo! Zapravo, nisam mogao vjerovati da mi Ganeš ozbiljno priča o nečemu što ima takav odraz u našoj nedavnoj povijesti. Bollywoodski film! Ma, hajde! Ali, onda me on, kao i uvijek, prizvao pameti. "Dobro, što ti misliš kako su se raširile druge priče o božanstvima? Kako su, recimo, ljudi saznali da sam se ja rodio? Ili, kako su saznali za sve događaje oko Skande? Hajde, reci mi, kako?" Govorio je mirnim glasom, ali njegove su riječi sadržale provokaciju. Nikad ne uzimam olako ono što kaže, pa sam dobro razmislio o tim pitanjima. Nije mi bilo potrebno dugo vremena da shvatim da je i tada, kad god da je to bilo, netko morao prvi ispričati priču. Možda ju je čuo izravno od njega ili nekog drugog božanstva. Možda je tome i svjedočio, nije važno. Ali, nakon toga? Kako su stvari išle nakon toga? Tu bi priču ispričao nekom drugom, naravno. A taj netko ju je širio dalje. Kad je tehnologija napredovala do očuvanja palminog lišća ili proizvodnje papira, priče su se počele zapisivati. Danas bi se neki događaj na nebu, za koji je na ovaj ili onaj način saznalo neko ljudsko biće, brzo našao otisnut u obliku knjige ili u elektroničkom obliku, ili na internetu, ili... Evo, vidite, tu sam sam sebe počeo udarati po čelu, nesvjesno provodeći kuti i smijući se kao lud. Naravno, zašto ne i na filmu! To je ono na što je Ganeš mislio kad je govorio o uporabi

suvremene tehnologije za širenje informacije o dolasku Santoši! Tko zna kojim kanalima je ubacio priču u um scenarista? Možda je razgovarao s njim ili mu se javio u snu, ili ga sasvim nevidljiv potaknuo na nadahnuće... Svejedno, učinio je to - priča o Santoši se našla na najmoćnijem indijskom mediju - filmu - i tako doprla do onih "u čijoj tradiciji se sjećaju njegove obitelji". Nakon toga je sve bilo lako. Santoši je obavljala svoj dio zadaće i dodirivala srca ljudi koji su jednostavno - reagirali. Sljedeće pitanje koje sam postavio, a koje ćete, vjerujem, i vi postaviti kad razmislite, bilo je vezano za moguću manipulaciju lažima. "Da li to znači da bi bilo tko, samo ako ima pristup dovoljno moćnom mediju, mogao zapravo stvoriti' neko božanstvo?" Evo što mi je Ganeš odgovorio: "Naravno da ne. Mogao bi stvoriti veliku laž. Ne moram ti objašnjavati kako se to danas radi. Na žalost, ljudi često ne razlikuju istinu od laži, pa se tako stvaraju lažna 'božanstva koja obožavaju. Pravo istinsko božanstvo nastaje... objasnio sam ti kako, ne treba ponavljati." "Ali, kako razlikovati jedno od drugog? Kako znati koje je pravo, a koje lažno?" I tada me Ganeš iznenadio i citirao za njega iznenađujući izvor. No, možda nije bio citat, već podudarnost mudrosti. Rekao je: "Po djelima ćeš ih poznati." I to je bilo sve što je rekao o tome. Dovoljno. Naši su mediji stvorili mnoga lažna "božanstva" koja mase obožavaju i dive im se. Da li je Merlyn Monroe boginja samo zato što to mnogi o njoj misle ili se tako prema njoj ponašaju? Da li su to Elvis ili Michael Jackson? Ikonografija oko njih, kao i odnos ljudi prema njihovom životu izrazito podsjeća na religiozni odnos. Rituali, hodočašća, okupljanja, vatreno zagovaranje, padanje u trans... Kako razlikovati to od istinski božanskog? Po djelima, rekli su nam mnogi mudri ljudi. Ganeš je, međutim, uporabio riječ koja označava i karmu, dakle ne samo djela već i njihove posljedice, utiske koje to djelo ima na svijet oko nas. Usprkos ikonografiji i ljudskim osjećajima, kakva djela, kakvu karmu je iza sebe ostavio Michael Jackson? Nadam se da me njegovi obožavatelji neće pogrješno shvatiti. Želim reći da je iza sebe ostavio ljudska djela. Mnoga od njih su bila upitne kvalitete, a neka od njih su bila očigledno iz pobuda koje bi Ganeš glatko nazvao demonskim dakle bez svrhe, osim one koja uzvisuje počinitelja takvoga djela. Dakle, usprkos svjetskoj popularnosti koja nadilazi mnoga božanstva, ljudi koji su proizvod suvremene potrošačke kulture nisu ni blizu tom statusu. Njihova djela, dakle i njihova karma, su tipično ljudski. U svjetlu istine jednaki su onima koji ne uživaju u njihovom položaju.

Ima i još gorih laži koje bismo morali prepoznati po djelima, pa makar bila počinjena i u ime onoga tko je tu razlikovnu mudrost proširio svijetom prije dvije tisuće godina. Ako su se u ime nekog učenja, škole, organizacije ili crkve činila zlodjela, ubijalo se, mučilo, proganjalo, istrjebljivalo... što se tu ima više misliti? Po djelima se prepoznaje laž i licemjerje. Naknadne isprike ne pomažu. Zna se što je što. A sad razmislite o Santoši Ma. Koje su posljedice njezinog pojavljivanja? Dodirnuti su milijuni ljudi, posebice oni koji su na dnu društvene ljestvice. Pružena im je ne samo utjeha već i istinsko uživanje u životu koje, ukoliko nauče poduku od Santoši, daleko nadilazi sreću većine ako ne i svih bogatih i uspješnih ljudi. Santoši je donijela znanje u život siromašnih, potlačenih, bijednih... I t o ne obećanjem o nekom budućem životu nakon ovog jada i bijede - kao što to čine iskorištavačke religije širom svijeta - već osvješćivanjem zadovoljstva u malim stvarima. Zbog njezine nazočnosti mnogi su siromašni postali sretni ljudi, uviđajući istinu da sreća nije u posjedovanju, usprkos svemu što im pokušavaju utuviti u glavu džambo plakati, reklame s radija i televizije, filmovi, novine i... cijeli svijet oko njih. Istina je, kao što je i sam Ganeš rekao, masovni pristup zahtijeva kompromise. Pokrenuvši duhovni pokret, Ganeš je znao da će se on vremenom iskrivljavati. Eto, već i sam dodatak Ma, koji pripisuju Santoši, označava majku. Majka predstavlja zaštitu i kao takva je prisutna u mnogim religijama. Međutim, dharma, dakle uloga Santoši uopće nije majčinska! Ona ne treba niti ne želi preuzeti na sebe nešto što pripada Parvati. Njezina uloga je, ako se to može reći u okvirima obiteljskih odnosa, sestrinska! Ona je milostiva i dobra sestra koja donosi mir u srce i znanje u dušu. Neće vas zaštititi bezuvjetno niti vas spasiti od posljedica vaših djela. Trenutno se u nekim dijelovima Santoši Ma pokreta šire upravo takve ideje. Pogrješne naravno. Ali, ako je Ganeš na to odmahnuo rukom i rekao kako je najvažnije da Santoši uđe u svijest ljudi, a da će se iskrivljenosti same po sebi ispraviti, onda je to i meni dovoljno. Bitna je činjenica da je Santoši već donijela promjenu u živote mnogih ljudi. Vjerujte mi, nije me briga što ju je prvi put promovirao neki smiješni film iz Indije. Santoši je stvarna i ona postoji oduvijek, baš kao što je Ganeš rekao. Osim toga prvog, spektakularnog nastupa i ulaska u život javnosti Santoši djeluje i na druge načine. Mnogi pišu o njoj, a da nikad nisu čuli njezino ime. Stotine i tisuće ljudi odustaju od potrošačkog mentaliteta, uviđajući njegove katastrofalne posljedice po njihovu vlastitu sreću. Smanjuju troškove i odustaju od ekonomskog ropstva samo zbog prihoda i snalaze se na druge načine. Razumiju potrebu za smanjenjem populacije i skretanjem

sa smjera bezpogovornog širenja ljudske rase. Okreću se k sebi, čuvaju prirodu, istražuju svjetove do kojih tehnologija ne može doprijeti i nalaze zadovoljstvo na mjestima o kojima suvremeni svijet ni ne sanja. Santoši je sve više i više živa, sve prisutnija i sve jača. Znali mi to ili ne, ona je naša budućnost. Ili ona ili Šivin ples. Kao i Ganešova, moja nada je snažna. Uzgred, dogodilo se da sam pisao ove rečenice baš na dan kad je jedan veliki medij u mojoj zemlji donio kratku reportažu o čovjeku koji živi od svoje farme, energetski i prehrambeno samodostatan. Ima sedamdeset i nešto godina, ali je vitalan zdrav i, što je najvažnije, sretan. Kad su ga upitali što ima poručiti gledateljstvu, rekao je nešto zbog čega sam siguran da Santoši djeluje u svakom kutku svijeta, sve više i više šireći svoju mudrost. Pogledao je u kameru nasmijanim očima na izboranom licu i izgovorio: "Nije sretan onaj koji ima mnogo, već onaj koji uživa u onome što ima." Neka nas svjetlo njegove-rečenice vodi u bolju budućnost.

TIJELO UČITELJA (CIKLUS O MATSJENDRI) Vatreni oltar Ponekad je teško shvatiti zašto sve ovo uopće postoji, zar ne? Kad se uzdignete iznad malih problema preživljavanja i nađete se u situaciji slobode, ili onoj u kojoj imate barem mali okus kako bi istinska sloboda doista izgledala, nužno vam na um padaju svakojaka pitanja. Jedno do njih je i zašto? Zašto postojim? Zašto postoji svijet? Zatim, ako nađete barem koliko-toliko zadovoljavajući odgovor na to pitanje, odmah se javljaju sljedeća: A što ja radim ovdje? Što bih morao činiti? I kako? Nemojte misliti da su to apstrakcije koje nemaju mnogo veze s vašim svakodnevnim životom. O, ne! Čak i ako ne razmišljate o tim pitanjima, ona su duboko u vama, kao i odgovori koje ste na njih, svjesno ili nesvjesno, dali. Ti odgovori određuju vaš život i upravljaju njime, poput nevidljivih zapovijedi koje slijedite uvijek i stalno, provodeći ih bezuvjetno poput dobro programiranog i podmazanog stroja. U razdobljima vaše uspavanosti - a to znači onda kada niste svjesni čak ni postojanja tih pitanja i kad se vaš život svodi na ispunjenje potreba - ponašate se poput lutaka na

koncu. Čini vam se da imate slobodnu volju. Čini vam se da vi nešto "odlučujete". A istina je da imate slobode baš kao i komad stijene bačen u provaliju. Hoću li udariti ovdje ili ondje?, misli taj kamen. Ne, ne, ja bih želio pasti tamo, u onu guduru... Evo, sad ću tamo pasti... idem, letim, evo... uh,, promašio sam... ne, kamo sad.... joj, uh.... ah... uuuu, dobro je... I onda, kad se sve smiri i kad ležite nepomično na nekom nepoznatom mjestu kažete sami sebi: Eto, uspio sam - to je bio moj put! I k tome još zahvaljujete Bogu što vas je doveo baš tamo, a ne na neka druga, očigledno mnogo gora mjesta. Pitanje buđenjaje prilično osjetljivo, znate. Kako probuditi kamen u letu? Kako u tvrdu stijenu usaditi neku misao, pamet, mudrost... ? I na posljetku, ponovno ono prvo pitanje, zašto? U ovom slučaju, zašto bi probuđeni budio uspavane? Vidite, na to pitanje odgovor znaju samo istinski učitelji. Naravno, to znači da ga znam i ja. Mogao bih vam to objasniti, ili barem pokušati, ali za to će vam biti potrebne dobre uši. I otvorene oči. I um spreman na izvrtanje i uvrtanje. Ali, najviše od svega će vam biti potrebno tijelo koje se ne boji umrijeti. Ako nemate sve to ili barem većinu, teško ćete razumjeti pravu narav podučavanja, a još teže zahtjeve koji se postavljaju pred pravog učitelja. Ipak, pokušat ćemo prijeći taj put, vi i ja. Sada kada ste me barem malo upoznali i naučili nešto o mojemu svijetu, vjerujem da ste mnogo spremniji za "prave stvari". A istina o učiteljima i kako oni nastaju je doista prava! Dio tajne krije se u naravi some. Ne moram vam više objašnjavati kako je soma nastala, zar ne? Trebalo je dobro protresti prvobitni ocean svijesti, uznemiriti inertno polje energije i inteligencije, pokrenuti valove na vječno mirnom moru, natjerati ga na kretanje... U tom procesu morale su sudjelovati sve sile ovoga svijeta - stvaralačke i uništavalačke, one koje daju i one koje uzimaju. Uz somu na svijet je došlo i mnogo otrova - srećom, njegovo je djelovanje spriječio sam apsolut, Šiva, utelovljenje čiste svijesti. Dosad ste naučili i to kako u vašem vlastitom život pronaći sve elemente stvaranja some. Nema stajanja, morate djelovati i djelovanjem "uznemiravati" beskonačnu energiju u sebi. Djelovanje će proizvesti neželjene popratne pojave, ali njih ćete "srediti" zaranjanjem u tišinu, duboko, sve do pećine moga oca, na samoj Kailasi. Sada ćemo krenuti korak dalje. Što činiti sa somom,

jednom kad ona nastane? Dobro se opiti, naravno! Ha, ha... mislim da vam u tom smislu dajem vrlo dobar primjer! No, šalu na stranu (iako je ovo s opijanjem sasvim istinito), soma posjeduje jednu značajku koju smo u dosadašnjim pričama preskakali. Ona j e vidljiva u jednom malom detalju, sitnici koja vam j e vjerojatno promakla, a na koju ću vam sada obratiti pozornost. Sjećate li se da je somu donio Dhanvantari u maloj posudi zvanoj kamandal? A sjećate li se priče o Agastji i njegovom kamandalu koji sam mu poklonio? Odlično! A da li se sjećate što zapravo predstavlja kamandal, a što činjenica da se on nosi u ruci? Sjećate se? Da li vam pomalo sviće što vam želim reći? Dakle, soma se nosi u srcu - to je kamandal - i ni u jednoj drugoj posudi ne bi mogla opstati. Također, soma se održava kroz davanje - zato je kamandal u ruci vidljiv, a ne skriven. Dhanvantari j e donio malo some - tek toliko da stane u posudicu koju je nosio u ruci. E, sad, to ne bi moralo ništa značiti, budući da u kamandal stanu ogromne količine pravih stvari. Ako j e stala Kaveri, cijela rijeka, onda možda stane i cijeli ocean some! Načelno, to je istina. U Dhanvantarijev kamandal stao bi svemir some, ne samo ocean. Ali, u ovom slučaju nije bilo tako - Dhanvantari je donio točno toliko some koliko stane u materijalni opseg negove posude. A ipak, nakon toga, some je bilo dovoljno za sve bogove, a malo čak i za demone. Još i dandanas bogovi se časte somom, piju je na hektolitre, čak je žrtvuju jedan drugom, izlijevaju u vatru, kupaju se u njoj... Odakle sva ta soma ako nije došla u Dhanvantarijevom kamandalu? Odgovor je jednostavan: soma se umnožava i ponovno stvara davanjem! Ali, ne bilo kakvim davanjem, već davanjem "buđenja", davanjem znanja i mudrosti - drugim riječima, podučavanjem. To bi vam značilo da će se soma, čak i ako nekako dobijete neku njezinu kap, u vama usmrdjeti ako ne nastavite s njezinim širenjem. Tek kad počastite nekog svojom vlastitom somom, tek tada ste ju doista stvorili, utvrdili njezin tijek i učinili j e živom. A to, vidite, doista osigurava besmrtnost! Bogovi su to shvatili onog prvog dana, čim j e soma stigla. Pa su se počeli međusobno častiti i nazdravljati, stvarajući tako nove potoke some koju su opet zajedno popili. Demoni su tome pristupili malo drukčije. Po svom običaju, smatrali su somu konačnim proizvodom - nečim što posjeduješ i čime

se možeš služiti. Bili su spremni podijeliti ju s bogovima, samo da ostane i njima nešto. Međutim, nisu znali da im, ovako ili onako, soma ne bi koristila na duge staze. Nestala bi, prošla bi kroz njih ostavljajući samo sjećanje na opijenost, samo utisak o nečem lijepom što im j e inače nedostižno. A također bi ostavila i žudnju koju ne bi mogli ispuniti, pa bi opet i stalno bili u potrazi za nečim što im neizbježno izmiče. Do istinske some mogu samo oni demoni koji prestanu biti demoni - oni koji skrenu s demonske staze i upute se nekom drugom, možda neizvjesnijom, ali u konačnici jednostavnijom i svjetlijom. Sve je to prilično nezgodno za demone, ali j e isto tako nezgodno i za one koji posjeduju somu! Vidite, da bi soma bila u vama živa, morate j e davati, morate buditi druge oko sebe, ukazivati im na besmrtnost koju imate, dijeliti je s njima, častiti se i opijati do besvijesti - to jest, točnije, do potpune svijesti - slaviti je, pričati o njoj, prati noge, ruke i jezik u njezinim slapovima, stvarati rijeke some, mora, galaksije, svemire... Sve to morate činiti jer ćete ju inače izgubiti. A kako, pobogu, da to činite kad nema nikoga oko vas tko bi mogao primiti ono što imate dati? Ne možete dati somu demonu. Sve što ćete postići j e da jadnik padne u blaženi trans i ode na nebeski trip. A zatim, kad ga to prođe, vratit će se k vama po još. Samo ćete imati problema, a da ne kažem kako ćete malo-pomalo gubiti somu i ostajati bez nje. Učitelji su stoga u položaju koji bi mogao izgledati prilično frustrirajući. Žele predati somu, a ne mogu bilo kome, već samo onima koji su spremni za primanje. Zato učitelji ponajprije rade na pripremi terena: podučavaju kako znaju i umiju, a tek u rijetkim prigodama, kad učenici narastu i postanu spremni, dijele s njima najdublje tajne samih sebe - somu koju su proizveli u vlastitom duhu i tijelu. Pripazite - kad kažem "učitelji", ne mislim na gomile suvremenih novodobnih pokupi-što-možeš-a-zatim-podučavaj smiješnih likova. Ne mislim ni na većinu indijskih prebjega koji sami sebe nazivaju guruima, a uglavnom pojma nemaju što to zapravo znači. Hm, kad sam već spomenuo riječ guru moram onda naglasiti da pod "učitelj" doista mislim "guru", ali je to, koliko znam, među vama toliko izrabljivana i pogrješno shvaćena riječ da je najradije i ne bih koristio. Guru je onaj koji uklanja tamu cijelim svojim postojanjem: svakom svojom mišlju, riječju, djelom i - a to je nevjerojatna poenta koju vam želim prenijeti i o kojoj ti lažni gurui nemaju pojma - svojim vlastitim tijelom! Soma je dio tijela, baš kao

što je dio duha. U konačnici, jedino cjelina može prenijeti somu kako valja, a to znači da tijelo učitelja mora biti uključeno u davanje some. Bez toga j e prijenos nepotpun. Da, znam da ove riječi zahtijevaju objašnjenje. Dat ću vam ga i to u obliku još nekoliko priča. Ali, vidite i sami, došli smo do područja koje više uopće nije bezazleno. Na žalost, većina današnjeg svijeta je površna i nespremna za potpuno predanje. Riječi učitelja ostaju najčešće samo riječi. Tako se prihvaćaju, tako se i dalje šire: riječi, riječ i, riječi... Većina ljudi to jedino tako može i primiti - na razini ideja koje ulaze u njih, prerađuju se u njihovom umu i onda izbacuju van, ponovno u obliku ideja, rjeđe u obliku djela. Međutim, učitelj, istinski guru, predstavlja cjelinu. Njegovo tijelo i njegove riječi nisu odvojeni. Čak i riječi ponekad mogu izazvati tijek some, a što onda reći za tijelo, prožeto tom istom somom, tim istim blaženstvom? Da li naslućujete smjer u kojem vas vodim? Tijelo učitelja j e koncentrirana soma i najviše što on ili ona mogu dati od sebe je upravo to - njihovo vlastito tijelo. Međutim, za razliku od riječi koje su apstraktne i prozračne, tijelo je konkretno i gusto. Upravo takva je i razlika u djelovanju riječi prožetih somom i tijela prožetog somom. Riječi se mogu zanemariti, propustiti, odbaciti... Ali, to se ne može učiniti s tijelom učitelja! Biti izložen njegovom ili njezinom tijelu znači primiti u sebe sve što učitelj jeste. I pri tom se ili probuditi ili... Ali, polako, ima vremena. Moram vas najprije pripremiti na sve te nove ideje. Vratit ću se na to uskoro, u nekoliko priča koje slijede. Za sada je dovoljno da smo počeli razmišljati o učiteljima, o guruima. Sada znate zašto oni nastaju i zašto se uvijek ponovno i ponovno vraćaju natrag, tražeći učenike. Kozmički zakoni su tako postavljeni: prenoseći znanje, održava se besmrtnost. Nije da je božanskim učiteljima stalo do toga zbog njih samih (ako im jest, onda su skliznuli s božanskog i zakoračili u demonsko područje), već jednostavno slijede taj isti kozmički impuls koji je blaženstvo učinio stalno rastućim i neizbježnim. Najbolji dokaz da se ne radi o sebičnoj želji za somom, već o kozmičkoj želji za širenjem sreće jest završni čin "školovanja za gurua". Da, da, i tako nešto postoji! Međutim, u ovom slučaju "diploma" koju novi guru dobiva isporučuje mu se u obliku smrti njegovog gurua, njegovog mentora koji ga j e doveo tako daleko na putu učiteljevanja. Odnosno, bolja riječ je nestanak ili u nekim slučajevima "pad". U svakom slučaju, i sam učitelj prolazi kroz svoje testove,

ponovno i ponovno, baš kao i kandidat za učitelja kojem se posvećuje. Ispričat ću vam kratku priču o Prađapatiju, prvom stvaratelju. Proces kroz koji j e morao proći Prađapati, uvijek se ponovno i ponovno ponavlja u slučaju nastanka svakog istinskog gurua. Prađapatije, dakle, bio prvo svjesno stvorenje. Nije bio bog, dakle ne govorimo o Stvoritelju, već o stvaratelju - nekom tko može potaknuti nastanak novih stvari; nekom tko može ispuniti svijet raznim stvorenjima, svojim potomcima, kao i stvarima koje oblikuje svojim umom i svojim rukama. Po sili nužnosti, Prađapatije morao biti i prvi učitelj. Jer kako će se stvaranje nastaviti ako nema nikoga kome može prenijeti svoje znanje i tko to znanje može prenositi drugima? Prvi guru, Prađapati, morao j e osvijetliti neživi svemir, a zatim to svjetlo učiniti samostalnim i omogućiti mu da se dalje širi i razvija samo po sebi. Prađapati nije bio čovjek, barem ne u punom smislu te riječi. Međutim, ljudima je lakše zamisliti ga takvim - priča lakše teče i razumljivija je. Pa, hajdemo onda i mi tim putem. Recimo da je Prađapati čovjek koji j e smješten na pusti planet, koji će kasnije njegovi stanovnici zvati Zemlja. Prađapati posjeduje sve potrebno znanje, budan je i prosvijetljen, a njegovim žilama teče obilje some. Međutim, stavljen je u situaciju da nema kome dati tu somu, jer osim njega nema nikoga! I koliko god Prađapati bio smiren i zadovoljan sa svojom situacijom (njemu samom ništa ne treba - što se njega tiče može on i umrijeti, bit će mu sasvim isto) osjeća snažan poriv da somu koju j e dobio, taj božanski dar koji postoji u njemu, preda dalje. Želi - ili, bolje rečeno, kozmos želi - da soma ostane tu, u stvorenom svijetu. Potpuno svjestan tog impulsa Prađapati ga slijedi. Stvaranje j e nužnost - jedino tako soma može preživjeti. Potreban mu je netko koga će najprije probuditi, a zatim mu predati sve svoje znanje, uključivo i somu koja obitava u njegovom tijelu. Prađapati najprije iz svojih vlastitih misli stvara svjetlo. Osvjetljava okoliš i prodire duboko u svemir, koliko god je to potrebno za sagledavanje situacije. Međutim, osim sebe, ne nalazi nikoga. Sada postoje samo svjetlo i on. Zbog toga Prađapati daje svjetlu samostalnost. Pretvara g au vatru koja stalno gori i tako širi svjetlo posvuda, čak i ako Prađapati zaspi ili okrene svoju pozornost na drugo mjesto. Svoje stvorenje, svoga sina (da nam bude lakše) naziva Agni. Sada znate i kako je nastao taj zanimljivi bog vatre

(kasnije j e dobio taj status, ispunjavajući ulogu koju takvo božanstvo mora ispunjavati) - onaj isti koji j e sudjelovao u rođenju Skande i koji ga je neko vrijeme nosio u svojim vatrenim ustima, prije nego ga je predao Gangi. Međutim, u to rano vrijeme, čak i prije nastanka bogova, Agni je bio samo nositelj svjetla i to onog materijalnog. Jednostavno j e osvjetljavao svijet i ništa drugo. Prađapati ga je morao probuditi, učiniti ga snažnijim i moćnijim. Zapravo morao ga je učiniti svjesnijim da bi mu mogao predati znanje koje je imao. Zbog toga je Prađapati počeo raditi s Agnijem. Najprije mu je pričao priče i pjevao pjesme. One su godile Agniju i, iako ih nije u potpunosti razumijevao, svaki put kad bi Prađapati zapjevao, Agni je počeo svijetliti nekako snažnije. S vremenom se ta snaga pretvorila u bistrinu, a zatim u usmjerene pokrete vatre koja j e slijedila tokove Prađapatijevih misli i riječi. Agni je doslovce plesao u ritmu Prađapatijeva glasa. S vremenom, kad je zaključio da je Agni spreman, Prađapati j e izgradio posebno mjesto - vatreni oltar - na kojem će se nastaviti Agnijevo buđenje. Izravnao je komad zemlje, iskopao u njemu dovoljno duboku jamu, a zatim sve to okružio stijenama koje su odvajale oltar od okolnog područja. Zatim je sjeo na kamen uz rub jame i meditirao, pa pjevao; meditirao, pa pričao... Privučen glasom na koji je navikao, Agni se postupno povlačio u za njega pripremljeno mjesto. Bilo mu je ugodno u jami, zaštićenom, a opet slobodnom da svojim plamenovima lizne i samo nebo, ako bi tako poželio. Tako smješteni, Prađapati i Agni su otpočeli sljedeći stupanj Agnijevog školovanja. Prađapati mu j e objašnjavao kozmičke zakone, pričao mu o razlozima i posljedicama, o prošlim i budućim bogovima, o svemiru koji je nastao, ali koji je potrebno ispuniti raznim stvarima i stvorenjima. Agni je slušao, slušao i slušao... i postepeno se budio. Možda su prošla tisućljeća prije nego j e postao potpuno svjestan sebe, a možda i milijuni godina. No, to nije bilo važno. Prađapati j e imao svoju zadaću i obavljao ju je punim srcem i dušom. Na posljetku, što bi inače i radio u svemiru u kojem nije bilo ničeg i nikog osim njih dvojice? Na kraju je došlo vrijeme za potpuno buđenje Agnija. Prađapati j e zaključio da je njegov sin spreman, pa mu je ispričao priču o somi koja teče njegovim žilama i prožima njegovo tijelo. Agni ga j e pozorno slušao. "Zašto u meni nema some?" pitao je Pradapatija na kraju priče.

"Zato jer ti ju još nisam dao", odgovorio mu je Prađapati, a zatim nastavio: "Soma je dio mojega tijela - ne mogu ti ju dati nikako drukčije nego da je primiš u sebe. Ona mora postati dio tvojega tijela... " Agni je malo razmišljao. Ne dugo, jer, znate, tada nije bilo ničega što bi ometalo razmišljanje, a i sam Agni je bio pronicljiv poput vatre! "Ali, to znači..." prozborio je Agni kad je shvatio što mu Prađapati želi reći, "to znači da te moram... pojesti?" Prađapati je kimnuo glavom. "Da, moje tijelo mora postati tvoje tijelo. Moram izgorjeti u tebi da bi se ti potpuno probudio." "Ali," pobunio se Agni naglo smanjivši svoje plamenove, "ako te pojedem, ti ćeš umrijeti. Neće te više biti." Ponovno je Prađapati potvrdio razmišljanja svoga sina. "Tako je. Umrijet ću. Ali, ako sam bio uspješan kao učitelj, to će biti samo privremeno. Tvoja moć je velika. Podučit ću te sanđivini vidji, znanju o oživljavanju mrtvih. Kad se u potpunosti probudiš i osvijestiš kao samostalno stvorenje, uporabit ćeš to znanje i vratiti me u život." Agni je zatim pozorno saslušao sve što je morao znati o sanđivini vidji. Ipak, na posljetku je rekao: "Ali, što ako ne uspijem? Ti riskiraš svoj život, svoju besmrtnost i stavljaš je u moje ruke. Što ako te iznevjerim i ne uspijem u tome?" Prađapati se nasmijao. "Onda će tako biti. Ne bojim se nestanka. Stvoritelj će, prije ili kasnije, napraviti nekog drugog, novog Prađapatija. Osim toga, ako tako ne učinim, čeka me nešto još gore - neispunjavanje svoje dharme je strašnija sudbina od smrti pri pokušaju da se ona ispuni!" I s tim riječima Prađapati je skočio visoko u zrak prema središtu jame u kojoj će žrtvovati samoga sebe. Agni se uz urlik propeo i užarenim ustima progutao svog oca čije se tijelo pretvorilo u pepeo još i prije nego je dotaklo užareno dno vatrenog oltara. Iznenada, sve su vatre naglo bljesnule, popevši se više i dalje nego je Agni ikada prije bio. Soma je ušla u Agnija i prožela svaki djelić njegovog bića. U tom kratkom trenutku sve mu je postalo jasno, sve je vidio i sve znao. A zatim su se, kao da se obrušavaju, te iste vatre povukle i sažele se u jedan oblik... E, sad, poradi priče ćemo reći da je to bio oblik mladića vatrene crvene kose, vitkoga tijela i snažnih ruku čije su oči plamtjele jače od svjetlosti sunca. Naravno, vi znate da to možda i nije bilo baš tako. Međutim, ako j e Prađapati bio čovjek, onda je i Agni morao biti isto takav - mladić, sin

svoga oca. Ili su barem njih dvojica takvi u ovoj priči zato da biste j e vi ljudi lakše razumjeli. U svakom slučaju, Agni je tada skupio Prađapatijev pepeo, držao ga dugo u rukama, pjevao mu i pričao, te malopomalo prenosio somu koja je sada tekla i u njemu. Nije prošlo dugo i sanđivini vidja je počela djelovati. Kao neki budući Feniks Prađapati se uzdigao iz pepela, živ, nasmijan i ponosan na svoga sina. Sada su bila dvojica - oboje probuđeni. Stvaranje svijeta će sada biti kudikamo lakše... Evo, to je ta priča koja govori o tome kako se svijet ispunjava probuđenim... hm, ljudima. Ako želimo nekoga probuditi, na ovaj ili onaj način moramo ponoviti proces kroz koji j e prošao Prađapati podučavajući Agnija. Guru koji nije spreman na smrt u rukama svoga učenika, ne smije se zvati guruom. A koliko ih ima koji se danas tako nazivaju, a niti ne znaju što ih čeka na kraju toga puta! Naravno, srećom po njih, oni tamo neće ni dospjeti, barem ne dok ne sretnu nekoga tko će ih opaliti po glavi surlom (ili granom, u nedostatku surle) i početi njihovu obuku ispočetka. No, svi ti lažni gurui često ispunjavaju neku drugu ulogu. Ako ništa drugo, pričaju i pjevaju, baš kao što bi činio pravi guru. Svojim pričama privuku pozornost pa na neki način i pripreme teren - čak i ako im priče nisu originalne, već samo predstavljaju papagajsko ponavljanje onoga što su negdje čuli; čak i takve one imaju neko djelovanje. Problem nastaje onda kad učenici ne shvate s kim imaju posla. A često se događa da ne shvate. Ljudi svašta čine, slijedeći svoje vlastite potrebe. Ostaju kod lažnih učitelja, bježe od pravih...Ništa čudno za ljude. I demone. Između ostalog, želim vam ispričati još toga o učiteljima. Možda neke stvari shvatite prije nego upadnete u kakvu zamku. Znam da neću spasiti sve vas od toga jer, naposljetku, svaki životni put nosi neku pouku - kako za vas, tako i za druge. Masovna "spašavanja" su ionako nemoguća. Ali, možda su neki od vas spremni, ili barem gotovo spremni, za potpuni prijenos some i nastavljanje procesa koji je otpočeo taj naš davni...hm, predak, Prađapati.

Svaki pravi učitelj mora pasti Čim sam čuo o čemu to Ganeš govori, odmah mi je bilo jasno da idemo u smjeru koji je iznimno važan. Već prva priča je toliko

bogata značenjima da je teško odlučiti s kojeg mjesta krenuti... Možda od samog "učiteljevanja". Riječ guru doslovce znači "onaj koji uklanja tamu". Međutim, danas je, kao i mnogo toga drugog, i njezino značenje u suvremenom svijetu korumpirano. Kako je Ganeš zgodno rekao, to su učinili "prebjezi iz Indije", manipulirajući tom riječju kako im se svidjelo. Prije svega, nije svaki učitelj guru. Indijska tradicija poznaje razne vrste uloga koje se u našem rječniku mogu prevesti kao "učitelj". Recimo, onaj koji zna - riši. Međutim, nije nužno da onaj koji zna, jednako tako dobro prenosi to što zna. Ili, recimo, duhovni savjetnik, neka vrsta svećenika, ili možda danas life-coacha ("životnog trenera"), koji definitivno nije guru, iako na neki način uklanja tamu. Zatim razne vrste vodiča - vartmapradrkšaka - koji mogu nekako ukazati na smjer kretanja. U suvremenom okruženju to može biti prijatelj koji vam pokloni neku knjigu ili vas odvede na pravo mjesto baš kad vam je potrebno. Tradicija poznaje šikša gurue, dikša gurue, mantra gurue... T o su

učitelji koji vas odgajaju (s njima živite), učitelji koji vas podučavaju (poput profesora u školi) i učitelji koji vas podučavaju duhovnim tehnikama (takvih mi nemamo oko nas, barem ne tradicionalno, ali se sve više javljaju, donoseći znanje o raznim tehnikama i duhovnim metodama...) Postoje još i avatari - utjelovljenja božanskog koji obično nešto podučavaju, kao i čaitja gurui koji uopće nisu ljudska bića, već ih nosite u srcu. Ovi posljednji predstavljaju vas same, ali u stanju velike mudrosti pa je tako moguće biti učitelj sam sebi. Ima toga još, što je sasvim razumljivo ako se malo udubite u svijet podučavanja i shvatite kakvu raznolikost on u sebi krije. Nije stoga čudno što je, dolaskom na zapad, riječ guru bila pogrješno shvaćena. Ona ima toliko nijansi da se jednostavno ne uklapa u naš mentalni sklop bez dodatnih detaljnih objašnjenja. Prema tome, potreban je oprez prilikom prosuđivanja značenja izraza guru. Ganeš mi je pojasnio da kad on kaže guru, bez bilo kakvog pridjeva ispred ili iza toga, onda misli na onoga tko je voljan s vama podijeliti svoju somu. I tu dolazimo do zapanjujućih zamisli koje su nam iznešene u priči koju ste upravo pročitali. Prije svega, mislim daje najvažnije shvatiti kako je Ganeš izjednačio sve vidove nečijeg postojanja, od misli preko riječi i djela do njegovog tijela. Također je istaknuo da potpuno podučavanje ne može isključiti tijelo. Soma je materijalna, jednako kao što je i duhovna. Tijelo učitelja sadrži somu, a za potpuno dijeljenje učitelj mora imati nekoga tko je spreman tu somu primiti. Zbog toga učitelj ulazi u složen, a često i dugotrajan postupak pripreme učenika, ne bi li ovaj mogao poslužiti kao dobra posuda za izlijevanje some. U konačnici, dobar učenik mora postati i izvor some, na što ću se vratiti malo kasnije. Davanje some nekome tko za to nije spreman, u konačnici je

štetno za sve. Ganešova priča - o demonima koji odlaze na "nebeski trip", a zatim se vraćaju po još - izrazito me podsjetila na današnju zloporabu droge i veliki broj narkomana koji, sasvim demonski, traže izlaz za sebe te vlastito zadovoljstvo nalaze u prividnim duhovnim iskustvima izmijenjenog stanja svijesti. Kad djelovanje droge prođe, vraćaju se po još, nesposobni zadržati integritet osobnosti, a kamoli je prerasti u smjeru neke više svrhe i smisla, neke više dharme. Iako ne vjerujem da bi netko Ganešovu priču o somi mogao zamijeniti za tako nešto, ističem kako se radi o dvije suprotnosti; dvije strane svijeta, koje u njegovom nazivlju možemo nazvati božanskom i demonskom. Učiteljevanje je definitvno božanski posao motiviran kozmičkim impulsom, s dubokim posljedicama na život svih koji su u to uključeni - bilo kao davatelji, bilo kao primatelji znanja. Zbog toga se radi i o velikoj odgovornosti. Drugim riječima, većina masovnih pokreta koje vode neki ljudi, obično Indijci, koji sebe nazivaju guruima, zasnovana je na lažima. "Svaki pravi guru zna", rekao mi je Ganeš, "da je najbolji način za preobrazbu velikog broja ljudi stvaranje novih gurua." Gurua, a ne sljedbenika! A kako se stvaraju gurui? Riječima? Ne. Iako i guru može pričati, ponekad čak i mnogo, to je samo priprema, a ne prava stvar. Energetskim utjecajem? Nipošto! Guru tako nešto ne čini ni u ludilu. Služenjem guruu? Pa, dobro, možete mu služiti, dobra karma je uvijek dobra karma. Prakticiranjem tehnika? Može - tehnike će vas, ako su doista dobre, dovesti do gurua u vama samima. Međutim, za to treba mnogo vremena, a na kraju će opet doći do trenutka kad vam je potrebno nešto drugo - poticaj koji može doći samo od some u tijelu vašega gurua! Ganeš je ustrajao na tijelu. Ni manje ni više, nego baš materijalno tijelo. No, i on se tu zaustavio; nije za sada rekao sve, pa neću ni ja ići u tom smjeru. Vjerujem da sljedeće priče donose dodatna objašnjenja... Ipak, s koliko ljudi možete ostvariti odnos koji na ovaj ili onaj način uključuje tijelo? Očigledno, radi se o ograničenom broju ljudi. Stoga padaju u vodu sva obećanja lažnih gurua da će se pobrinuti za sve svoje sljedbenike. Nema šanse. Stvar je u tome da ne možeš pripremiti tako velik broj ljudi. Na posljetku, čim su sljedbenici, po definiciji su nepripremljeni i nespremni za prave stvari. U svom vlastitom životu prošao sam kroz mnogobrojna prisjećanja, osvijestio mnogobrojna znanja i suočio se s mnogim situacijama u kojima je bio svaki učitelj. Često sam se pitao zašto je tome baš tako? Nisam slijep ni gluh - vidim kakve laži upravljaju ljudskim životima. Prepoznajem prevaru na mjestima na koja odlaze tisuće i u ljudima kojima se klanjaju milijuni. Ponekad mi

je sve jasno, a ponekad se pitam zašto? Tako sam jednom Ganeša upitao zašto se gnjavi s ovim mjestom, s ovim čovjekom? Ima drugih koji bi vjerojatno uspješnije prenijeli njegovu poruku. "Kako ti to znaš?" odgovorio mi je oštro. "Umjesto da govoriš gluposti, gledaj da svoju ulogu obaviš kako valja." "Ali, u tome je stvar", pobunio sam se. "U ulozi. Nisam važan ja, nego uloga. Možda bi išlo brže i bolje na nekom drugom mjestu, s nekim drugim ljudima... " "Pusti meni dao tome sudim", odgovorio mi je jednako ozbiljno. "Uopće nije bitno da bude mnogo ljudi. Pogledaj što se događa na tim 'drugim mjestima! Ima na milijune ljudi, ali devedeset devet posto njih ništa ne razumije, ili razumije pogrješno, pa rade više štete nego koristi. One prave stvari odvijaju se na dubljim, unutarnjim razinama. Potreban je manji broj, ali pravih. Ostalo će krenuti samo od sebe. Zato si, uostalom, odabrao roditi se ovdje, na ovome mjestu. Zar se ne sjećaš? Bilo gdje drugdje imao bi mase za vratom, a to bi bila teškoća!" Moram priznati da me iznenadio takvim odgovorom. Posebice pitanjem o sjećanju. U tom se trenutku nisam sjećao. Kasnije, međutim... Ali, to sada nije važno. Još mi je, onako zbunjenom, rekao da mi je posao pronaći onih nekoliko pravih koji će se doista preobraziti, a da se za njih uopće ne mora znati. "Mogao bi ih pronaći i drukčije, ali bilo bi to teže..." dodao je. "Ovako samo radiš to što radiš, i čekaš da se jave. Naravno, imaš malo posla s odvajanjem žita od kukolja, ali u biti, to je to!" Ne zamjerite mi, malo sam skrenuo na osobnu priču. To jest, skrenuo sam na osobnu zbunjenost u svezi učiteljevanja. Ona će se još i pojačati u trenutku kad ću povezati Prađapati-Agni parabolu sa svojom vlastitom situacijom. Par riječi, dakle, o Prađapatiju i njegovom sinu-učeniku Agniju. Prađapati je u podučavanju Agnija morao proći kroz sve stupnjeve buđenja usnulog stvorenja. Najprije mu je privukao pozornost pjevanjem i pričanjem. Svaki učitelj to mora učiniti ispričati nešto što će privući neznalicu. Ne može odmah uskočiti u brzi vlak i početi razglabati o somi\ Najprije jednostavne stvari, šarene igračke za djecu i odrasle. Recimo, bolji život, manje stresa, zdravlje, uspjeh... sve dobro i pozitivno, a sve samo popratna pojava istinskog znanja. Nema štete, a svrha je ispunjena - potencijalni učenik je zainteresiran. Čak i ako ostane na toj razini, učitelj mu je dao nešto dobro i time posijao sjeme koje će, možda, proklijati u nekim drugim životima. Zatim je Prađapati Agniju počeo objašnjavati znanje o kozmičkim zakonima. No prije toga je napravio "vatreni oltar" - fizičko mjesto gdje je Agni mogao boraviti dok se podučavanje

dalje odvijalo. Mnogi učitelji i dandanas to čine: stvore neko mjesto odvojeno od okoline, koje će služiti samo kao mjesto poduke. Na taj način se stvara mogućnost za sljedeći korak: predanost znanju. Čak i ako bi učenik ovdje zastao, sve je u redu jer je proživio lijepe i dobre trenutke na posebnom "svetom" mjestu. Sjećanje na njega će ga pratiti u njegova sljedeća utjelovljenja, određivati njegove sklonosti i na taj način ga tada učiniti spremnim. Uzgred, u Indiji se još uvijek cijeni agnićajana - mjesto štovanja vatre, ili "vatreni oltar", koji se izrađuje na način opisan u priči 0 Prađapatiju. Agnićajana je dio mnogobrojnih vedskih rituala, takozvanih jagji. Onaj tko radi agnićajanu (i tako preuzima ulogu Prađapatija), priprema se za nju postom, meditacijom, vježbama... Osim "svetog" mjesta tako se dobiva i "sveto" tijelo koje je slično Prađapatijevom. U idealnim slučajevima to je tijelo prosvijetljenog majstora koje je ispunjeno somom. No, sve su to simboli za stvaranje dobrih uvjeta za poduku. I dok je ritual jednokratni postupak, prava agnićajana je konkretno mjesto, duhovni centar, prostor u koji dolaze ljudi i slušaju o znanju. Stvaranje materijalnog prostora unutar kojeg se odvija podučavanje je važan dio napretka nekog učitelja. Na tom mjestu zastaju mase lažnih učitelja i onih čije znanje nije dovoljno za takvu materijalizaciju energije. No, istina je, neki u tome uspiju i zbog demonskih namjera koje ih vode. Tako da postojanje materijalne agnićajane nije uključujući kriterij, već isključujući. Onaj tko nema agnićajanu, gotovo sigurno nije na razini kompetentnog učitelja. Međutim, među onima koji je posjeduju, nađe se i lažnih. Agnićajana je mjesto na koje učenik odlučuje doći. Nakon toga počinje onaj konačni čin podučavanja - žrtvovanje sebe od strane učitelja i potpuno predanje u ruke učenika. Prađapati je morao umrijeti da bi Agni završio svoj razvoj i postao jednak svom ocu 1 učitelju. Ganeš će nam uskoro, u drugim pričama, objasniti neke vrlo važne detalje oko tog "žrtvovanja". Za sada ću vam samo reći da sam ga izravno pitao da li doista svaki učitelj mora umrijeti da bi "provjerio" sposobnost i zrelost svoga učenika? "Ne", rekao je. "Ali, svaki pravi učitelj mora pasti prije nego njegov učenik postane pravi učitelj." "Pasti?" začudio sam se. "Kako to misliš? Izgubiti znanje?" "Nestrpljiv si", nasmijao se. "Pričekaj malo. Ispričat ću ti par priča o Matsjendri, jednom od velikih ljudskih učitelja, pa će ti vjerojatno sve to biti jasnije..." A onda je dodao nešto zbog čega sam trenutno "otplovio" u neke druge dimenzije i svjetove koje s vama mogu podijeliti samo djelomično. "Zapravo," započeo je gotovo oprezno, "čudi me kako se ti ne sjećaš svega toga? Morao bi možda malo porazmisliti o tim

padovima i žrtvovanjima. Zar ti to nije poznato?" Ne sjećam se točno da li me dotaknuo surlom ili rukom; ili možda nečim što je držao u ruci, ali pred očima su mi odjednom zaigrale slike iz nekih drugih vremena. Učenik i učitelj. Sreća i razočaranje. Smrt i dugi, dugi odlazak. I čekanje. Predugo čekanje. Da, znao sam na što je mislio. Sve je to već pripadalo meni - to jest nekom drugom meni. Onom čiji sam ja samo izdanak; grana drveta čiji su korijeni mnogo dublji od riječi kojima sada raspolažem. Ali, ono što vam mogu reći je da me moje sjećanje odvelo do Somnatha, legendarnog Šivinog mjesta koje oslobađa od zla i o kojem nam je Ganeš pričao prije nekog vremena. Simbolično, Šiva je zapravo otvorio znanje svima - bilo je dostupno bez teškoća. Ime "Somnath" dolazi od some, i zapravo predstavlja simbolično uzimanje napitka besmrtnosti. Tada, u tom kratkom vremenu prije dolaska Ganeša, soma je bila dostupna svima, bez razlike i bez obzira na spremnost. Da bi to spriječio, Ganeš je počeo postavljati prepreke. Nije dozvolio svima da dođu do znanja. Zapravo je sakrio znanje i postavio uvjete. Na taj način je provjerio motivaciju. Istovremeno je postavio osnove podučavanja - nešto što će kasnije slijediti svi pravi učitelji. Znači, Ganeš postavlja i prepreke pred ljude na putu znanja. Testira ih. Ne pušta ih olako. On je otac pravilnog podučavanja. A to podučavanje podrazumijeva i onaj konačni čin koji je test - kako za učenika, tako i za učitelja. Jer, koji to učitelj može umrijeti, predavši se u ruke učenika s punim povjerenjem u njegovu sposobnost da nastavi tu istu ulogu podučavanja? Samo pravi učitelj to može. Zapravo, shvatio sam da, polagano i navrlo zabavan način, Ganeš sada dolazi do znanja koje daleko nadilazi sve o čemu današnji ljudi mogu razmišljati. Polako ulazimo u pravu priču. Na stranu smijeh i šala, idilične i moralne pouke, pa čak i velike i male stvari našega života; sve je to lijepo, i - nemojte me krivo shvatiti - vrlo korisno. Ali, ima stvari koje zahtijevaju doista duboko razmatranje, istinsko poniranje u sebe i na posljetku žrtvovanje sebe - doslovno, za dobrobit drugih. Postoje i trenuci kad smijeh mora prestati, kad istina ponovno postane ozbiljna i priziva bore zabrinutosti na naše lice. Ne za dugo, srećom. Jer ako svladamo sljedeću prepreku, opet ćemo se naći na mjestu gdje si možemo priuštiti radost i šalu. Ali, samo pod uvjetom da smo se prisjetili svega - cijeloga puta koji smo morali proći da bismo se našli na ovome mjestu. Konačni test učiteljevanja - žrtva, gubitak znanja, pad, zaborav, smrt... a sve u ime posljednje poduke - vjerojatno je najteži od svih koje moramo proći prije toga. Posljednji je, a najteži.

Kao što je Ganeš rekao, svaki pravi učitelj mora pasti... da bi njegov učenik postao učitelj.

Matsjendra Jeste li se ikada zapitali kako se uvijek dogodi da se nađem u središtu neke priče? Zar vam nije neobično što sam toliko prepun pustolovina i kao da uvijek nanjušim koji će čovjek, demon ili božanstvo upasti u neke nevolje? Možda ste pomislili da je to zbog mog dugog života? Pa, istina je, ako se dovoljno dugo motaš naokolo, zasigurno će ti se dogoditi nešto zanimljivo! Ali, pretpostavljam da vam neće biti čudno ako vam kažem da često sam mijesim tijesto za kolače koje ćemo kasnije pojesti svi zajedno! Međutim, i za to je potrebno imati nos... to jest, surlu. Ne nalazi se baš uvijek dobar materijal za buduću priču. Čak i ja moram dobro naćuliti uši ne bi li čuo onaj posebni zvuk koji me poziva na neko mjesto i kao da kaže: "Hej Ganešu, tamo i tamo se sprema tulum - idemo?" Ponekad taj glas dođe sam od sebe, nenajavljen i neočekivan. A ponekad jednostavno znam da se u nekom određenom trenutku mora dogoditi nešto posebno. Mogli biste to nazvati predosjećajem, ali često su događaji u mojoj svijesti snažno povezani s kozmičkim događajima. Tanahna misao u meni vama bi mogla izgledati kao meteorit na nebu. Moja namjera ponekad je vidljiva kao poseban odnos između nebeskih tijela. Recimo, možda sam jako ljut kad se Mangal preklapa s Ketuom, ali će me to brzo proći budući da je u blizini Punarvasu. To su samo primjeri i to vrlo pojednostavljeni. Stvarnost je mnogo složenija, a u ljudskim okvirima najpribližnije ju opisuje đjotiš - vještina osvjetljavanja tijeka vremena, čija duša j e moja kćerka Đjoti o kojoj sada mnogo toga znate. Priča o Matsjendri, koju ću vam sada ispričati, počinje s đjotišem. Postoje neki posebni trenuci kad se nebeska tijela, u svom neprekidnom kruženju nebom, skupe na nekim mjestima stvarajući grozdove. Recimo, jedna od takvih kombinacija može biti sljedeća: njih devet koji su važni za život na Zemlji, podijele se u skupine od po tri. Druga skupina je od prve udaljena 60 stupnjeva, a treća od druge 120 stupnjeva. Takva se kombinacija ne događa često, ali tu i tamo se ponavlja. Naravno, nisu uvijek ista nebeska tijela na istim mjestima, već razmjenjuju svoje položaje u prvoj, drugoj ili trećoj skupini.

Bilo bi mi potrebno malo više vremena da vam objasnim sve moguće varijacije, a posebice posljedice takvih skupljanja. Nema smisla ulaziti u to bez obuhvatnijeg predznanja o đjotišu. Međutim, vjerovat ćete mi na riječ da ako se nalazite na određenom mjestu na površini Zemlje, kombinacija koju sam opisao može biti iznimno opasna! Naime, te tri skupine nebeskih tijela mogu se, u odnosu na horizont, nalaziti u osjetljivim točkama neba, takozvanim dusthanima, lošim mjestima. Ako bi se upravo tada na tom mjestu, s takvom slikom neba, rodilo neko dijete (a djeca se rađaju cijelo vrijeme, zar ne?), prema đjotišu karma tog djeteta bila bi opterećena teškim teretom. Svi planeti, sve grahe, nalazili bi se na lošim mjestima, a to bi značilo... Hm, vidite, do tog posebnog trenutka u kojem se odvija naša priča, svaki bi vam znalac đjotiša rekao da to znači katastrofu. U najboljem slučaju, težak život za dijete rođeno u tom trenutku. Međutim, nakon što su se događaji iz priče koja slijedi odigrali, cijela je situacija postala poznata kao vipareta rađ joga - izokrenuta kraljevska kombinacija! Dakle, situacija je toliko loša da sve te loše kombinacije pobijaju jedna drugu i postaju dobre! Štoviše, postaju kraljevski dobre! Kao što sam napomenuo, do Matsjendrinog rođenja znalci đjotiša nisu obraćali pozornost na tako nešto. Između ostalog to je bilo tako jer su ćesto savjetovali majkama da pobace djecu ćiji j e trenutak začeća ukazivao na moguće rođenje s takvom kombinacijom. U rijetkim prigodama i na doista zabačenim mjestima takva su djeca ponekad i ubijana odmah nakon rođenja ne bi li ih se "spasilo" od bijednog života. Glupost! Budalaština kojoj nema ravne! Ali, eto, događalo se jer ljudi su sposobni za svakojake mentalne vratolomije i suluda uvjerenja. Između ostalog, Matsjendrina životna priča j e prekinula tu praksu i skinula jednu od velikih mrlja s lica đjotiša, inače plemenite i korisne vještine u rukama mudrih. Sada je drukčije, sada se zna kako stvari stoje. Zahvaljujući, hm, meni... I, naravno, Matsjendri, koji je pokazao kako se na najbolji mogući način može iz vrlo lošeg izvući najviše dobro. Jer, vidite, Matsjendra je bio dijete rođeno upravo u trenutku najlošije kombinacije planeta. Svih devet bilo j e posloženo oko njegovih osjetljivih točaka na slabim mjestima. Da nije bilo glupavog, polupečenog đjotišija i Matsjendrine praznovjerne majke, možda bi sve bilo u redu i Matsjendra bi proživio svoj život na drukčiji način, iskorištavajući prednosti svoje karme i pateći zbog

njezinih slabosti. Ali, s druge strane, upravo su te dvije osobe, manipulativni ne-znalac đjotiša koji se miješao u tuđe živote i uplašena, ali brižna majka, odlučili da Matsjendra ne mora nastavljati život u bijedi koja će ga, tvrdio je taj magarac od seoskog vrača, zasigurno zadesiti. Iako teškoga srca i u grčevitim suzama, Matsjendrina majka je iz neznanja prepustila Matsjendru slaboj zaštiti malog čamca i oceanskim valovima pod nadzorom boga Varune. Na neki način, majka j e svojim postupkom, poput lutke na koncu, samo ispunila loše vidove Matsjendrine karme. U dobi mlađoj od jednoga dana Matsjendra je bio odbačen i napušten. Kao što rekoh, svako zlo za neko dobro. Mjesecima unaprijed, a mislim da je bilo čak i duže, pripremao sam se za taj određeni dan. Znao sam što se sprema, pa sam se smucao u blizini tog određenog mjesta s kojeg se na nebu mogla iščitati opasna karmička situacija. Vrlo brzo sam uočio ženu u kasnom stadiju trudnoće, a također i jasno vidio moćnu dušu koja se utjelovila u njezinom budućem djetetu. Pratio sam situaciju sa strane, ne miješajući se u nju. Kasnije ću se pobrinuti za tog tukca, pomislio sam gledjaući uobraženog čovjeka koji je majci na osnovi svog neznanja predložio odbacivanje djeteta. A zatim sam se ukrcao na čamac zajedno s malim Matsjendrom i sigurno ga preveo do malog i nepoznatog otočića daleko od morskih puteva ljudi. Zvao se Mjesečev otok, Ćandradvipa, a Matsjendru sam namjerno ostavio tamo kao nagradu za sva njegova postignuća u prethodnim životima. Vipareta rađ joga s kojom se rodio u ovom životu bila je blagoslov, a ne prokletstvo. Iako mu je donijela neobičan početak i moguću ranu smrt, dovela ga je , eto, i do tog otočića na koji povremeno dolaze moj otac Šiva i majka Parvati. Možete o tome misliti kao o morskoj rezidenciji mojih roditelja, ali Ćandradvipa je ipak više od toga. Tamo oni odlaze provesti poseban tantrički ritual i to u najpogodnije vrijeme takozvane mahajoge. A kad se mahajoga poklopi s trećim danom čišćenja moje majke Parvati, dakle s trećim danom njezine menstruacije, onda moji roditelji obnavljaju znanje o tantri ritualno ponavljajući određene dijelove učenja, utiskujući ih u područje kolektivne svijesti. Smisao toga postupka je omogućiti pristup znanju svakome tko dođe do Ćandradvipe. Ako se, nekako, nađete tamo, bit će dovoljno meditirati na nekoj stijeni pokraj mora, a zatim zaspati, uljuljkani u šum morskih valova. Šiva i Parvati će vam se javiti u snovima koje ćete tada imati. Vaše vizije bit će vizije istinskog znanja.

Naravno, stvar je u tome da nije baš lako pronaći put do Ćandradvipe. A Matsjendra je, taj navodno prokleti i izgubljeni dječak, bio doveden tamo mojom rukom! Preživio je rano djetinjstvo zahvaljujući apsarama iz mora koje su ga hranile i njegovale. Kasnije se snalazio sam, pijući vodu iz izvora na obroncima niskog brežuljka, jedinog na otoku. Hranio se voćem i biljem kojeg je bilo u izobilju. Prijateljevao je sa stadom divljih koza koje su mu rado pružale svoja vimena, a čak su i ribe ponekad žrtvovale same sebe, bacivši se pred njegove noge na pješčanim plažama Ćandradvipe. A njegovi snovi... Njegovi su snovi bili njegova škola. Učio je iz njih, pio slatki nektar Živinih riječi i topio se u milostivim zagrljajima Parvati. Nekoliko puta tijekom njegovog boravka na Ćandradvipi poklopila se mahajoga s trećim danom Parvatinog čišćenja, pa je Matsjendra uživo mogao čuti razgovor mojih božanskih roditelja. Imao je šesnaest godina kad j e odlučio otići i vratiti se u svijet. Saznao je neopisive tajne. Naučio ono što netko drugi ne bi tijekom stotine života. Ni jedna nebeska loka, koliko god ispunjena znanjem i mudrošću, ne bi mu mogla dati toliko znanja koliko je dobio na tom blagoslovljen otočiću. Stekao je mnogobrojne sposobnosti, sidhije, a njegovo je tijelo već u toj ranoj dobi počelo proizvoditi somu. Njegovo znanje o tantri je bilo duboko poput mora koje j e okruživalo otok. Učio ju je na samom izvoru, a provodio s morskim apsarama, sirenama koje su noću izlazile iz oceana i dijelile ljubav s mladim mudracem. Ipak, Matsjendra je znao da neće moći zauvijek ostati na tom otoku. Znao je to jer je, između ostalog, naučio da neće biti potpun sve dok ne postane istinski učitelj. Čuo je priču o Prađapatiju i Agniju. Razumio ju je i znao da mora slijediti taj put. Soma je tekla u njemu, ali to j e bilo zato što se nalazio na Ćandradvipi. A tu nije mogao ostati zauvijek. Šiva i Parvati su ga prihvatili na neko vrijeme, na moj nagovor. Ali, to je bilo privremeno i poslužilo je kao dobra priprema za njegovu stvarnu pustolovinu; onu koja ga je očekivala među ljudima. Kad sam došao po njega, Matsjendra j e bio spreman. Nije bilo ni trunka žaljenja u njemu kad je odlazio. Napuštao je raj, ali njegove misli su bile okrenute prema budućnosti. Morao je postati učitelj. A to j e značilo da mora pronaći učenike - ljude koji će biti spremni primiti njegove darove. Znao je da to neće biti lako, ali je bio odlučan pokušati. A kad pronađe one koji su ga dostojni, tek tada će nastupiti njegov pravi test - najteži dio stvaranja novih učitelja

- pad, gubitak znanja, možda smrt, a sve u ime učenika. Prepuštanje u njihove ruke, povjerenje, prihvaćanje... A zatim, ako ne uspije, sve to ispočetka, s najniže stepenice na koju će se vratiti i nakon koje ga čekaju tisuće godina novog napornog uspona. Matsjendra je bio dijete Ćandradvipe. Rijetko, dragocjeno dijete "izokrenute kraljevske sudbine". Koliko često se događa takva milost, takav dar? Koliko često odbačena djeca završe u milosti Ganešovog zagrljaja? Ako ne uspije u svom naumu, sve će to izgubiti i cijeli taj put će morati proći ponovno, možda na mnogo teži način. Ipak, vodeći Matsjendru sve dalje i dalje od otoka njegovog djetinjstva, vidio sam odlučnost u njegovim očima. Znao sam da neće odustati. Matsjendra je bio rođen za legendu.

Lijeva strana stvarnosti I doista, Matsjendra je postao legenda! Povijesno, kažu da je živio negdje u desetom stoljeću nove ere, što znači da je Ganeš izišao iz okvira pradavnih zbivanja i počeo se kretati i u drugim vremenskim razdobljima. Naravno, nije nužno točno da je taj povijesni Matsjendra ovaj isti o kojem govori Ganeš. Ponekad su životne priče raznih ljudi vrlo slične. No, istina je da povijesnog Matsjendru smatraju velikim učiteljem joge i tantre. Mnogobrojne su predaje o Matsjendrinom životu - neke vrlo slične ovoj priči, a neke pomalo i različite. Recimo, jedna od popularnijih narodnih priča govori o tome kako je Matsjendru progutala riba, i kako je dvanaest godina živio u njezinom trbuhu, da bi ga ona zatim izbacila van, a Matsjendra se našao na otoku na kojem je prisluškivao razgovor između Šive i Parvati. Nisam o tome pitao Ganeša. Ne moram. Radije ćemo se držati njegove priče, onako kako ju je ispričao. A ona je, kao i uvijek, nabijena raznim simbolima i značenjima! Prije svega, tu je zloporaba "znanja" o odnosu nebeskih tijela i života ljudi. Taj "magarac od seoskog vrača", kako je Ganeš nazvao čovjeka koji si je uzeo za pravo odlučivati o ljudskom životu, zapravo je učinio klasičnu pogrješku koju, na žalost, još i danas ponavljaju mnogobrojni astrolozi. Oni zaboravljaju da je dobro i loše zapravo ljudska procjena te da je - a ovo dobro zapamtite, kao što sam morao i ja - svaka natalna karta, a to znači svaki trenutak rođenja NAJBOLJI MOGUĆI za to određeno dijete koje je tada rođeno! Umjesto da se igra boga, trebao je pokušati vidjeti dobre strane tog rođenja i na njima graditi svoje savjete i pomoć - kako majci, tako i djetetu. No, kao što je Ganeš napomenuo, upravo je Matsjendrino

rođenje i njegov život koji je slijedio, utvrdio postojanje "izokrenute kraljevske kombinacije". Iako se ona spominje i mnogo ranije od vremena u koje povijest smješta Matsjendrin život, moguće je da je upravo otada postala šire prihvaćenim dijelom znanja o đjotišu. Međutim, ima još nešto na što vam želim obratiti pozornost u Matsjendrinom slučaju. To će se, kao što ćete vidjeti u sljedećoj priči, ponoviti i u životu njegovog učenika, Gorakha. Vrlo često se događa da odbacimo blagoslov zato što ne prepoznajemo u čemu se on sastoji. Nepoznato i neuobičajeno nas plaše, pa smo skloni okrenuti se od toga i potražiti sigurnost u poznatome. Matsjendra je bio dijete s neuobičajenom karmom. Bez obzira na neznanje, to je "seoski vrač" uočio. Njegova reakcija je bila odbacivanje, poricanje i uništavanje. Najveći učitelji često dolaze neprepoznati, drukčiji od prosječnog i prihvatljivog. Umjesto da odbacujemo ono što nam se na prvi pogled ne sviđa, morali bismo u tome potražiti skrivene blagoslove. Središnji dio Ganešove priče je očigledno Matsjendrino djetinjstvo i školovanje na tajanstvenom otoku Ćandradvipi. Mogli bismo cijelu tu priču ostaviti takvom kakva jest i prihvatiti je kao scenografiju. Međutim, poznajući Ganeša, teško je povjerovati da iza toga nema nekih dubljih značenja. Na posljetku, dao je detaljni opis mahajoge na osnovi kojeg se točno mogu odrediti datumi susreta Šive i Parvati na Ćandradvipi! Radi se o tehničkom detalju koji cijeloj priči daju dubinu i ozbiljnost. Primjerice, čak ni studentu đjotiša neće biti previše teško pronaći da je jedna takva mahajoga bila (bila, zato što se vjerojatno radi o prošlosti od trenutka kad ćete vi čitati ovu knjigu, iako je to u budućnosti za mene koji je pišem) nazočna na nebu od 23 sata i 53 minute 14.02.2010., pa do 6 sati i 21 minutu 15.02.2010! Tih šest sati Šiva i Parvati provode na Ćandradvipi. Sljedeća mahajoga toga tipa bit će od 4 sata i 4 minute 29.08.2011., pa do 9 sati i 49 minuta istoga dana. Dakle, godinu i pol dana između jednog i drugog događaja, a trajanje od samo nekoliko sati. Nisam provjeravao da li se i kako ta određena mahajoga ponavlja i dalje. Ali, ako zamislimo da je ciklus ponavljanja otprilike isti, onda je Matsjendra u svojih šesnaest godina na Ćandradvipi samo desetak puta imao prigodu čuti i vidjeti Šivu i Parvati. Moguće je zamisliti da se jednom ili dva puta taj dolazak poklopio s Parvatinom menstruacijom (što god to u kozmičkim razmjerima značilo), tako da je Matsjendra bio nazočan i jasnoj "rekapitulaciji" znanja o tantri. Navedeno vrijeme odnosi se na srednjoeuropsko područje, dakle vremensku zonu jedan sat istočno od Greenwicha. A sve ovo sam ispisao da bih vam pokazao kakvu težinu, dubinu i točnost imaju Ganešove riječi, samo ako znate kako ih protumačiti. Osim tih tehničkih detalja, pozornost mi je privuklo značenje

Matsjendrina imena. Ono znači "gospodar riba". Inače, u hatha jogi postoji položaj koji se pripisuje upravo Matsjendri, takozvana matsjendrasana. Radi se o laganom zakretanju kralježnice uz okretanje lica prema unatrag. Budući da je cijeli ovaj ciklus priča otpočeo s idejom kako je tijelo iznimno važno u procesu duhovnoga razvoja, odnosno kako predstavlja integriranu cjelinu s duhom te ga odražava i u punoj mjeri predstavlja, moje su misli išle u tom smjeru. Ako Ganeš nešto govori, onda možete biti sigurni da njegove riječi kriju u sebi mnogobrojna značenja. I doista, kad sam ga pitao o tome, o simbolici "gospodara riba" kao i povezanosti Ćandradvipe s tijelom (jer, ako soma i čintamani imaju svoje tjelense ekvivalente, onda to mora biti slučaj sa svim tajanstvenim pojmovima koje Ganeš spominje), odgovorio mi je kratko, na izgled neobično, ali vrlo izravno. Rekao je: "Radi se o lijevoj strani stvarnosti." Ha, naravno! "Lijeva strana" je mjesečeva strana - ćandradvipa - intuitivna, osjećajna, sintetička strana živčanog sustava. To je mjesto na kojem je Matsjendra proveo godine, nakon što su ga izbacili s "desne strane", racionalne, analitičke, intelektualne. To je mjesto na kojem boravi znanje koje je nedostupno onima koji se drže uobičajenog i vidljivog. Čak je i izvijanje kralježnice u matsjendrasani poticajno za kretanje unatrag, dalje od onog što se vidi, u dubine duha koje su nevidljive. Dakle, vidite, ćandradvipa je mjesto u nama - mjesto do kojeg, samo ako se prema njemu usmjerimo, može doći bilo tko od nas. A na tom mjestu Šiva i Parvati šapću svoje priče. Čak smo dobili i vrijeme - mahajogu - kad se te priče najjasnije čuju! A što se tiče riba... pa tu je situacija malo složenija. Hajdemo pričekati daljnji razvoj priče - uvjeren sam da će Ganeš ponovno dodirnuti tu temu. I tako je Matsjendra boraveći i rastući na lijevoj strani stvarnosti, naučio mnogo toga. A najvažnija pouka sastojala se u shvaćanju da postoji samo jedan način da se bude potpun, samo jedan razlog za nastavak života u obliku u kojem je on otpočeo; samo jedan put kojim može ići netko poput njega: put učitelja. Morao je pronaći nekoga dovoljno sposobnog za prepoznavanje istinskog znanja koje je nosio u sebi, a također i dovoljno spremnog za sudjelovanje u konačnoj pustolovini stvaranja učitelja. Morao je pronaći dostojnog učenika.

Gorakh Čim je kročio na obalu i našao se među ljudima, Matsjendra je bio prepoznat kao poseban. Iako mlad, nosio je svojih šesnaest godina kao laganu odjeću koja je

više otkrivala nego skrivala. Vitko i preplanulo tijelo, snažni mišići i pokreti vidre, oči koje plamte ispod kao ugljen crne kose... sve to nije moglo proći nezapaženo. Već prvoga dana pronašao je konačište kod jedne udovice bez djece. Možda je ona u njemu vidjela sina kojeg nikada nije imala, a možda joj je sudbina jednostavno odredila da se brine za Matsjendru. Kako bilo da bilo, ta je žena, imenom Mina, postala njegova dobra vila, pomajka i podrška u svemu. Osim hrane i odjeće Matsjendra je u istom potezu dobio i udoban prostor u kojem je mogao raditi ono zbog čega je došao među ljude. Počeo je govoriti i podučavati. Njegove su poduke isprva bile dobro prihvaćene. Govorio je o jogi, ali s naglaskom na tijelo. Naučio je ljude kako biti vitalan i zauzimati različite položaje, asane, koji su činili dobro njihovom tijelu. Ti su položaji također djelovali na njihovu svijest i pokretali njihov duh na točno određene načine. Matsjendra ih je podučavao i meditaciji, učeći ih kako smiriti mentalnu aktivnost i doći do tihoga područja u sebi, do mjesta na kojem obitava Šiva. Sve je to bilo dobro prihvaćeno i Matsjendra se odjednom našao okružen mnogobrojnim štovateljima. Iako su mnogi isprva pokazivali sumnjičavost zbog njegove mladosti, čim su ga čuli kako govori, promijenili su mišljenje. Na posljetku je upravo njegova mladost bila razlog posebnog štovanja koje su ljudi osjećali prema njemu. No, Matsjendra nije zaboravio zašto j e došao medu ljude. Budno je promatrao i proučavao svakog novog učenika, ne bi li u njemu ili njoj zamijetio onu posebnu iskru koja j e potrebna za ostvarenje njegove svrhe. Nije očekivao da će učenika pronaći odmah, pa čak niti brzo. Naoružao se strpljenjem i nastavljao sa svojim poslom. Među njegovim učenicima bilo je dobrih ljudi. Neki od njih su mu bili savršeno predani i Matsjendra ih j e mogao zamisliti kako, jednom, kroče stazom konačnog oslobođenja i preobrazbe u istinskog gurua. Međutim, to će biti jednom - za sada, oni su bili samo učenici koji obećavaju. Kako je vrijeme prolazilo, upravo su ti učenici bili razlog nevolja koje su snašle Matsjendru. Naime, kako su napredovali, prirodno su od njegapočeli zahtijevati sve dublje i dublje razine znanja. A Matsjendra im j e to davao, malopomalo otkrivajući tajne skupljene na Ćandradvipi. Bile su to samo početne poduke o značenju tijela u jogi i tantri. Ali, već i to je bilo dovoljno da izazove podozrenje u javnosti. Kako su njegova predavanja ulazila u područje seksualnosti

i tjelesnosti, tako je rastao i otpor prema njemu. Kad j e prvi put podijelio tantričko iskustvo s nekim od učenika i učenica, cijeli se grad digao na noge proglašavajući Matsjendru nezrelim i tjelesno zavedenim lažnim učiteljem. Matsjendra je sve napade izdržao sasvim mirno, ne mareći previše za ono što ljudi pričaju. Međutim, Mina je strašno patila. Na posljetku je, budući stara i bolesna, podlegla pritisku. Srce ju je izdalo nakon što ju je neka zla žena optužila da u kući drži bordel. Srušila se u prašinu, tamo na ulici, a te je iste večeri umrla Matsjendri na rukama. Posljednjim dahom rekla mu je da vjeruje u njega i da mu ostavlja sve što ima - neka mu posluži u ostvarenju njegovih ciljeva. Sve se to događalo nepune dvije godine nakon Matsjendrina dolaska. Odlučio je otići iz grada. Nije to bilo zbog pritiska koji j e ubio Minu, već zbog toga jer je osjećao kako je vrijeme za novi početak. Sada j e znao više o ljudima pa se nadao da će na nekom drugom mjestu, možda i na drukčiji način, konačno pronaći dostojnog učenika. Kad je odlazio, došlo ga je ispratiti desetak njegovih najvjernijih učenika i učenica, ali nitko od njih nije ga slijedio. Iz grada j e otišao sam. Međutim, on nije očajavao zbog toga. Štoviše, uvidio je da je zapravo izgubio dosta vremena koristeći blagost i postupnost, a da na kraju nije postigao svoj cilj. Nitko od njegovih učenika nije bio spreman čak ni na životne promjene, a kamoli na iskušenja koja zahtijeva put učitelja. Od prodaje kuće u gradu kupio j e poveći komad zemlje na pitomim obroncima nekog brda, izgradio kuću s prostorom za smještaj učenika i... čekao. Nije prošlo dugo, a ljudi su počeli dolaziti jer se proširio glas da se u njihov kraj doselio mladi sveti čovjek koji, i to se nekako pročulo, traži učenike. Ljudi su dolazili, imnogi od njih su željeli ostati. Matsjendra je izgledao bolje nego ikad. Tijelo mu j e poprimilo više muške konture pa j e bio j oš privlačniji. Oči su mu i dalje plamtjele životom i nekom dubokom tajanstvenošću. Proveo je cijelo djetinjstvo u Ćandradvipi i to se na njemu jasno vidjelo. Možda i nisu znali zašto dolaze, ali potencijalni učenici su stalno bili oko njega, tražeći odgovore na svoja pitanja i pokušavajući razumjeti Matsjendrine riječi i postupke. A njih je ponekad bilo teško razumjeti! Matsjendra je sada, u svom drugom pokušaju pronalaska učenika, zauzeo sasvim drukčiji stav. Nije više išao postupno, korak po korak, već je odmah, na samom početku, izložio kandidate testovima koji su mu morali pokazati ima li u njima dobrog

"materijala" ili ne. Neke od njih je dočekao uvrjedama i psovkama, glumeći nervozu i razdraženost. Prema nekim ženama je bio izrazito požudan, nudeći im gotovo otvoreno svoj krevet na jednu noć. Ponekad bi usred predavanja o tantri uzeo bocu jeftine rakije i pred svima se doslovno opijao. A često bi se žalio na besparicu i tražio novac za ovu ili onu svrhu. Cijelo to vrijeme im je govorio o iluziji osjetila i pokušao im otvoriti unutarnje oko koje bi vidjelo iza i dalje od predstave koju je za njih provodio. Većinom nije u tome uspijevao. Mnogi su se okrenuli i otišli, sa zgražanjem potvrđujući priče o lažnom učitelju. Neki su ostali neko vrijeme, samo da bi ih otjerala njegova namjerna hladnoća koju im je servirao umjesto tražene sladunjavosti. Ako bi netko prošao te prve testove, uviđajući Matsj endrinu veličinu usprkos svemu što su vidjeli i čuli, počeo bi od njih tražiti stvarne promjene. "Što radite?" pitao bi ih. A kad bi mu odgovorili da su trgovci, službenici ili ribari, pitao bi ih da li vole raditi to što rade i da li to žele raditi cijeloga života? Ako bi odgovorili da vole, rekao bi im neka se onda vrate tim poslovima jer im je tamo mjesto. Ako bi rekli da ne vole, tražio j e od njih da dođu i žive pokraj njega. "Ovdje ćemo izgraditi nešto veće i više od bilo čega što možete zamisliti", govorio im je. "Bit će to poput vrata u nebo. Ali, morate biti ovdje. Bez vaše nazočnosti, ništa od toga." Većina je ustuknula i počela smišljati opravdanja i razloge zbog kojih je tako nešto njima nemoguće. S takvima je Matsjendra nastavio igrati igre testiranja sve dok nisu popustili i otišli od njega, optužujući ga zbog raznih stvari, a u biti spašavajući sebe od čovjeka čija j e volja i namjera bila daleko prejaka za njihov slabašni život. Nakon nekoliko godina Matsjendra je uspio stvoriti mnoštvo neprijatelja, zao glas koji se širio o njemu, ali i nekolicinu dobrih učenika koji su ostali uz njega. I među njima j e kasnije bilo onih koji su otišli, ali je bilo i novih koji su se uspjeli probiti kroz pažljivo postavljena "minska polja". Neko vrijeme Matsjendra je bio zadovoljan postignutim. Osjećao j e kako je mnogo djelotvorniji nego što je to bio u gradu tijekom svoga prvog pokušaja pronalaska dostojnog učenika. Nadao se kako ide u dobrom smjeru i kako će na posljetku neki od najupornijih ljudi oko njega postati ozbiljni kandidati za konačni test učiteljstva. Učenicima je govorio o izrazito materijalnim vidovima tantričke prakse. Podučavao ih je vrijednosti tjelesnih

fluida, počevši od objašnjenja some kao izlučevine pinealne žlijezde, pa do vrijednosti sperme i menstrualne krvi. Učio ih j e kako probavom preobraziti pojedine tvari poput žive ili sumpora. Naravno, budući da se radi o otrovnim tvarima, Matsjendra j e često prakticirao liječenje učenika koji su se od toga razboljeli. Samo kap njegove krvi natopljene somom, ili možda njegova pljuvačka, a najbolje sperma, bili su jedini lijek protiv sigurne smrti njegovih praktikanata. O svemu tome nitko izvan njihovoga kruga nije smio znati. Ipak, i o tome se pričalo, onako iza leda, sa zgražanjem. Usprkos njegovim ispadima u javnosti te održavanju privida o neuravnoteženom i poluludom tantriku, na Matsjendrina su vrata ipak dolazili mnogi hodočasnici. Kao i u slučaju drugih navodno svetih ljudi, molitelji su od njega tražili izlječenje, uspjeh, pobjedu nad neprijateljima, bogatstvo ili jednostavno milost daršana. Matsjendra ih je većinom tjerao od sebe, ali ponekad bi ih ipak saslušao, a zatim bez iznimke učinio nešto što je većinu njih zgrozilo. Kao rješenje njihovih problema ponudio im j e neki mali dio svoga tijela - nekoliko vlati kose, odrezane nokte, kožu s odebljalih tabana, a ponekad čak i kapljicu svoje krvi koju bi pustio iz, tu pred njima, nožem zarezane svježe rane. Mnogi su taj dar odbili. Rijetki su ga primili i iskoristili. A neki su ga primili, a kasnije zanemarili i odbacili. I baš se među ovim posljednjima našao netko tko je svojim postupkom ostvario Matsjendrine želje i omogućio nastavak ove priče. Bila je to jedna bogata žena koja je silno željela imati djecu. Obilazila j e mnogobrojna svetišta moleći se svim bogovima za koje je čula. Tako je čula i za Matsjendru, neobičnog sveca sumnjivog ponašanja. Usprkos lošoj reputaciji, bilo je ljudi koji su, svladavši gađenje, uporabili komadiće Matsjendre. Njima se bez razlike ostvarilo sve što su htjeli. Međutim, uglavnom im j e bilo neugodno o tome pričati, posebice o tome kako su pojeli komadić tuđega tijela, pa makar to bila i jedna vlas s Matsjendrine glave. Sva sreća da je bilo tako jer da se to pročulo, Matsjendra bi ubrzo ostao bez... Matsjendre! No, ta je žena došla i nekako privukla Matsjendrinu pažnju. Saslušao ju je, a zatim pred njom sastrugao kožu sa svog lakta i stavio je u malu drvenu posudu. "Pojedi to prije nego što sljedeći put vodiš ljubav sa svojim mužem." U tom trenutku Matsjendra je imao dvadeset sedam godina, a to je bio samo jedan od mnogobrojnih sličnih događaja na koje nitko nije obratio pozornost. Prošlo je

sljedećih trinaest godina prije nego što je njegovo značenje postalo vidljivo čak i samom Matsjendri. Tih j e trinaest godina prošlo u stalnom istraživanju znanja 0 tantri i jogi. Broj Matsjendrinih učenika se povećao, ali ne mnogo, budući da su i dalje neki odlazili, a drugi dolazili. Međutim, neki od njih sada su već po svim kriterijima bili visoko razvijeni adepti, čak i slavni sidhasi, posjednici iznimnih moći. Tijekom vremena Matsjendra im j e ostavio u nasljeđe iznimno veliku količinu znanja iz raznih područja. Njegova j e zajednica rasla i prerastala u nadaleko poznato duhovno središte. Polako, korak po korak, njegovi su najnapredniji učenici počeli odlaziti i osnivati svoje škole, prenoseći znanje koje su dobili od Matsjendre. Sve je to bilo lijepo i dobro, ali Matsjendra je bio očajan. Njegov željno očekivani učenik nije se pojavio! I baš kad je počeo osjećati da nešto nije u redu - da ipak na kraju, usprkos svemu dobrome što j e učinio, nije uspio u onom najvažnijem - dogodilo se nešto što j e promijenilo njegov život i uvelo ga u treću fazu njegove potrage za učenikom. U jednoj novopridošloj skupini ljudi Matsjendraje ugledao nekog poznatog. Isprva se nije sjetio odakle poznaje tu ženu, a onda mu se pred umom, u bljesku, pojavila scena u kojoj ga ta ista žena, trinaest godina mlada, moli za pomoć u svezi djeteta. Iznenada, Matsjendraje osjetio veliki poriv da joj priđe. Osjetio je kako se događa nešto iznimno važno. "Dijete", rekao je nakon što je gotovo dotrčao do nje. "Jeste li dobili dijete? Gdje je ono?" Žena se iznenadila ovakvim nastupom, čak se pomalo 1 uplašila Matsjendrine naglosti. A onda se pribrala i odgovorila: "Nnn...nisam dobila dijete, na žalost." "Ali, kako?" ustrajao je Matsjendra. "Jeste li pojeli ono što sam vam dao?" Žena j e spustila pogled. "Nisam", rekla je. "Oprostite mi, učitelju. Ali, bilo je to previše za mene. Nisam mogla." Matsjendra ju je i dalje držao za ruku proučavajući joj lice. Doista je izgledao pomalo kao luđak. "Ali nešto se moralo dogoditi. Osjećam da se nešto dogodilo. Što je bilo s kožom koju sam vam dao? Gdje je ona?" Žena ga j e zbunjeno gledala. "Ne znam", odgovorila je. A zatim iznenada dodala: "Mislim da sam je dala svojoj sluškinji. Rekla sam joj o čemu se radi, a ona j e - da, sad se sjećam! - ona je rekla kako poznaje nekoga kome bi to možda moglo zatrebati i tko neće mariti za to što se radi o ljudskoj koži." Matsjendra j e još neko vrijeme razgovarao s tom ženom,

a zatim se okrenuo, otišao do svojih prostorija i spakirao stvari. Okupio je svoje učenike i rekao im da odlazi. Nisu to očekivali, pokušali su ga odgovoriti, ispitivali ga kad će se vratiti... ali sve j e bilo uzaludno. Matsjendra j e odlučio slijediti zov sudbine. A on ga je vodio nekud dalje, do djeteta čiji je život naslutio, za sada samo kao blijedi trag u pojavi one žene. I tako je Matsjendra ostavio sve iza sebe, u rukama svojih učenika, dobrih ljudi, mudrih i sposobnih, ali ipak ne onakvih kakve je Matsjendra tražio. Otišao je u potragu za slutnjom. Trebalo mu je dva mjeseca prije nego je uspio pronaći trag ženine sluškinje, a zatim doći do njezine poznanice, pralje iz malog sela na rubu šume. Približavajući se selu, začuo je dječje glasove. Umjesto da krene putem prema središtu sela, skrenuo je prema livadi na kojoj su se igrala djeca. Bilo ih je desetak, a brz pogled prema njima otkrio mu je da medu njima nema onoga koga traži. Ipak, osjećao ga je "u zraku" pa j e neko vrijeme stajao i promatrao. Zatim je vidio kako jedno dijete odlazi prema šumi i tamo se kratko zadržava. Dijete se vratilo, praćeno upitnim pogledima druge djece. Slegnulo je ramenima, a zatim su se igra i žamor nastavili kao i prije. Matsjendra j e krenuo prema mjestu na kojem j e čas prije bilo ono dijete, oprezno, ne želeći uplašiti nikog tko se tamo nalazio, ma tko god to bio. Ugledao ga je kroz zelenilo niskih krošnji. Dječak. Crna kosa, mršavo, vitko tijelo... Možda dvanaest, trinaest godina. Sjedio j e mirno, na nekom kamenu, prekriženih nogu, u meditaciji. Matsjendra mu se približio i tiho sjeo nasuprot njega. Osjetio j e dubinu dječakove meditacije. Zrak j e oko njega titrao prožet tišinom. Kao da ništa nije moglo prodrijeti u prostor oko njih. Nasmiješio se, zatvorio oči i čekao. Nakon nekog vremena osjetio je kako dječak dolazi na površinu. Polako je otvorio svoje oči i dočekao dječakov pogled iza poluspuštenih trepavica. I taj je jedan pogled bio dovoljan. Matsjendra je znao da je konačno pronašao ono što j e tražio već više od dvadeset godina! "Kako se zoveš?" upitao je tiho dječaka. "Gorakh", stigao je odgovor. Matsjendra je kimnuo glavom i nasmiješio se. Rekao je dječaku: "Bi li htio postati mojim učenikom? Bi li želio krenuti sa mnom iz ovog sela, pratiti me i učiti od mene?" Gorakh ga je pažljivo promatrao, a zatim kimnuo glavom.

"Ako moja majka dopusti... " Matsjendra je bio rječit i uvjerljiv čovjek. Iskustvo ga je podučilo kako treba s ljudima. Nešto darova, obećanje o budućem blagostanju, ali prije svega njegovo znanje o komadu ljudske kože koje je majka pojela prije nego je začet Gorakh. I još ožiljak na ruci kao potvrda da je to doista on... Majka j e pala na koljena pred velikog mudraca Matsjendra. Za nekoliko dana njih su dvojica, Matsjendra i Gorakh, krenuli u susret svojoj zajedničkoj sudbini.

Potraga za učenikom Ovaj dio priče o Matsjendri opisuje njegovu potragu za dostojnim učenikom. Međutim, jednako tako on ukazuje na teškoće na koje nailazi svatko tko se suočava s problemom podučavanja. Matsjendra je isprva počeo polako, pokušavajući nježno razgrnuti velove privida. Međutim, kompromisi nisu donijeli ploda. Njegove prve dvije godine učiteljevanja završile su dragocjenim iskustvom, ali bez vidljivih rezultata. Ono što je činio kasnije - testovi, šokiranje, drmusanje učenika na svaki način - dio je klasičnih sredstava selekcije žita od kukolja. Na ovaj ili onaj način, ta se selekcija u duhovnim stvarima mora obaviti. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Štoviše, u današnje vrijeme to je još i važnije. Velik broj ljudi pristupa duhovnom znanju poradi utjehe ili bijega od svakodnevice. Oni traže ugodu, blagost i spas od teškoća. Međutim, guru će ukloniti tamu, što ne znači da će put učiniti lakšim! Zapravo se čak može i reći da ako vam se sviđa sve što vam netko govori, onda vam taj ne može biti učitelj - ionako već sve znate! Tek onaj tko će vas uzdrmati i izbaciti iz postojećeg okvira, tek takav zavrjeđuje titulu učitelja. A kad vas guru pritisne svojim zahtjevima, izravnim ili neizravnim, nužno ćete početi osjećati neugodu. On ili ona vam zapravo skidaju staru kožu, a to je uvijek bolno. Stoga nije neobično kad se bivši učenici okrenu protiv svog učitelja. Ako je učitelj dobar, on će vas uvijek držati na rubu izdržljivosti, taman do te mjere da ne iskočite iz kože. Ali, pritisak u smjeru promjene će biti stalan. I ponovno, kad vas učitelj više ne tjera da se mijenjate, potražite drugog. Na žalost, malo je ljudi beskompromisno u svojoj duhovnoj potrazi. Onoga trenutka kad dođu do točke gdje im je promjena nezamisliva, počnu se okretati protiv onoga tko im tu promjenu predlaže. A to je njihov dosadašnji učitelj. Matsjendra je sve to znao i nije previše mario, kao što ne mari ni

svaki pravi učitelj. Uvijek će biti onih koji posustanu na pola puta, onih koji ne razumiju i onih koji optužuju. Drugi važan dio ovoga dijela priče je Matsjendrino ustrajno podučavanje o važnosti tjelesnog. Očigledno, njegova je tantra graničila s alkemijom. Svoje je tijelo pretvorio u biokemijski laboratorij koji je mogao proizvesti lijek, ali i otrov. Šokantne zamisli o dijelovima tijela koji se jedu i na taj način mijenjaju tijelo primatelja, na rubu su shvatljivog. Međutim, sasvim su u skladu s osnovnom temom koju nam prenosi Ganeš: stanje svijesti prati odgovarajuće stanje fiziologije. Možda je moguće lažirati kako se osjećaš i glumiti određeno stanje svijesti, barem pred drugima, ali tijelo ne može lagati o svom vlastitom stanju. Već smo nekoliko puta spomenuli somu kao mogući proizvod pinealne žlijezde. Medicinski to je dimetiltriptamin (DMT) koji je zasigurno odgovoran za mnoga mistična iskustva. Iako nije sigurno da je DMT zapravo soma, vjerojatno jest jedan od njezinih sastojaka. Matsjendra je svojim tjelesnim izlučevima liječio učenike koji su se otrovali konzumacijom žive i sumpora, klasičnih alkemičarskih elemenata koji predstavljaju žensko i muško načelo. Ganeš, dakle, spominje vrlo ekstremnu i evidentno opasnu praksu. Međutim, također spominje i miješanje sperme i menstrualne krvi, što je fiziološki ekvivalent sumporu i živi. Sve u svemu, ako zanemarimo nejasne detalje, očigledno je da se tijelo čovjeka u visokom stanju svijesti mijenja. I to do te mjere da njegova biokemija može predstavljati opasnost za druge ljude oko njega. Matsjendra iskušava nešto u što se svaki napredni tantrik može uvjeriti nakon desetak ili više godina stvarnoga napretka u preobrazbi tijela: njegove će tjelesne izlučevine biti otrovne za prosječnog čovjeka. Izazivat će bolesti i slabljenje sustava, a ponekad i akutna otrovanja. U tom smislu se partneri naprednih tantrika moraju pripremati, odnosno prilagođavati mjesecima i godinama. S druge strane, svjesno prepušten dio tijela ili tjelesnog fluida može poslužiti kao lijek i natjerati drugo tijelo na preobrazbu koja se obično doživljava kao iscjeljenje. U dodiru s drugim tijelom, soma koja prožima tijelo čovjeka visoko razvijene svijesti, pokrenut će proces prilagodbe. On može biti bolan pa će sve skupa izgledati poput upale, nekog procesa koji na izgled nema uzroka ili poput primljenog cjepiva. U konačnici, rezultat je uvijek dobar, ali ako ima mnogo toga što se iz tijela mora očistiti, onda je potrebno biti oprezan s dozom lijeka koji će biti predan. Drugim riječima, u tijelu punom otrova soma će napraviti darmar! Preporučljive su male doze i to nakon dugotrajnije pripreme putem čišćenja tijela i duha. Ono tijelo koje je čišće i spremnije, može se izložiti tjelesnim izlučevinama prožetih somom. Rezultati toga mogu biti procesi

čišćenja nezamjetne neugode, a zatim ubrzani proces stvaranja vlastite some. Upravo zbog toga je pravi učitelj važan: ne samo zbog svojih riječi, znanja i mudrosti koju prenosi, već u konačnici zbog svojega tijela koje je dragocjeni spremnik some! Inače, Gorakh je također jedno od imena iz legendi i raznih mitova. Kao i Matsjendra, i on predstavlja odbačeni blagoslov. Jedna od priča kaže da je neplodna žena bacila Matsjendrin dar na smetlište, te da je nakon dvanaest godina Matsjendra doslovce otkopao Gorakha ispod hrpe smeća! No, budući da djeca ne rastu na smetlištu, pretpostavljam da ćemo, kao i uvijek, vjerovati Ganešovoj inačici priče, koliko god i ona sama bila fantastična! I jedan i drugi, dakle, bili su neprepoznati, neobični i isprva odbačeni. A i jedan i drugi su se uzdigli do neshvatljivih visina učiteljstva! Poslušajmo kako se dalje odvijala njihova priča. Što je na kraju morao učiniti Matsjendra da ispuni svoj cilj i kako se Gorakh u svemu tome snašao...

Carstvo čula Deset punih godina nakon njihovoga prvog susreta Matsjendra i Gorakh su proveli lutajući. Mnogo vremena provodili su u skrivenim dijelovima šuma ili na nekim zabačenim planinskim visoravnima koje su im osiguravale mir i tišinu. Tamo je Gorakh dobijao poduke iz meditacije, joge i općeg znanja. Vrlo brzo je postao sposoban danima održavati čistu svijest, čak i kad bi izišao iz meditacije. Sa šesnaest godina posjedovao je već niz sidhija ili iznimnih moći. Neki od njih javili su se spontano, poput razumijevanja glasova životinja, a neke je uvježbavao sve dok nisu postali dio njega, poput sposobnosti orijentacije medu zvijezdama i putovanja duhom na udaljena mjesta. No, sidhi na kojem je Matsjendra najviše ustrajao i stalno upućivao svog mladog učenika na vježbanje bio je onaj koji omogućava znanje o procesima unutar tijela. Gorakh je morao razviti osjetljivost na neravnotežu u svom vlastitom tijelu i to mnogo prije nego što se to odrazilo na vidljivi poremećaj, problem ili bolest. Također je morao znati kada njegovo tijelo luči somu, a kada ne. Naravno, kad je stvaranje some obilato, nitko u to ne može imati nikakve sumnje! Ne možete propustiti kapi ili čak mlazove slatkaste tekućine koja vam se slijeva niz grlo, još manje onaj nepogrješivi osjećaj ushita koji vas u potpunosti obuzima kad ste opijeni somom!

Međutim, u početnim stupnjevima razvoja i preobrazbe tijela, kad je soma prisutna samo u malim tragovima, moglo bi se dogoditi da ne primijetite bitnu razliku između stanja bez some i stanja kad je prisutna. Matsjendra je želio da Gorakh bude vrlo osjetljiv na to od samoga početka. Kad je svladao tu vještinu, Matsjendra je zatražio od njega da svoj sidhi proširuje na opažanje drugih ljudi. Zbog toga su morali boraviti među ljudima, u selima, gradovima i u raznim palačama bogatih vladara. Gorakh je morao naučiti mnoge detalje o tijelu, njegovoj ravnoteži i poremećajima. Na neki način, morao je svladati znanje iz ajurvede, mada je njegovo zapažanje išlo dublje od oka bilo kojeg liječnika. Matsjendra ga je podučavao sve što je znao o tijelu, a drugi ljudi su ih dočekivali dobrodošlicom misleći da se radi o vaidji, lutajućem liječniku, i njegovom mladom naučniku. Najveći šok Gorakh je doživio kad je po prvi put primijenio sidhi znanja o tijelu i njegovom stanju na jednog muškarca u kasnim srednjim godinama. Do tada je svojim sposobnostima "skenirao" samo Matsjendru čije je tijelo bilo gotovo savršeno i natopljeno somom. U Gorakhovom duhovnom oku Matsjendra je blještao poput svjetlosti Sunca. A kad je isti postupak primijenio na tog čovjeka, nije vidio ništa drugo do li mračnu nakupinu zbijenih sjena. Kad je čovjek otišao, Gorakh je zbunjeno zapitao svog učitelja: "Što je ovo bilo? Kako je moguće...?" "Neće on još dugo", prekinuo ga je Matsjendra. "To što si vidio je znak smrti. Tijelo je već otkazalo poslušnost. On je na odlasku." S osamnaest godina Matsjendra je poveo Gorakha na Ćandradvipu. Tada sam se prvi put pokazao Gorakhu koji je bio oduševljen što me vidi! Nisam se mnogo miješao u njihov život do tada, a niti u godinama koje su slijedile. Međutim, znao sam da će uskoro doći trenutak kad ću biti potreban Gorakhu. Malo je vjerojatno da bi svoju zadaću izvršio bez moje pomoći. Lijepo smo se upoznali, pristojno ispozdravljali, a zatim sam ih otpratio na otok Matsjendrine mladosti. Sljedećih nekoliko godina Gorakh je bio okružen apsarama učeći o ljubavi i tajnama užitka. Sada su mu dobro došla znanja iz joge. Morao je naučiti preusmjeravati energiju orgazma u razne dijelove tijela koristeći mišiće koji se rijetko koriste. Prakticirajući ljubav s apsarama, često s mnogo njih istodobno, Gorakh je postao majstor produžavanja orgazma. Koristio je mulabandhu, udijanabhandu i đalamdharabandhu odvojeno ili istodobno i u raznim kombinacijama.

Na taj način je postigao opipljivo kretanje kundalini preko raznih energetskih točki u svom tijelu, istodobno pružajući nebeski užitak apsarama s kojima je dijelio ljubav. Matsjendra je nadzirao njegov napredak podsjećajući ga da svako iskustvo poveže s promjenama u tijelu te da zapazi povećanje u tijeku some. Gorakh je savršeno svladao i kećari mudru - iznimnu savitljivost jezika kojim potičemo stvaranje some i usmjeravamo ju izravno u grlo i želudac. Naime, u početnim stupnjevima razvoja može se dogoditi da se stvorena soma razlijeva po drugim tjelesnim šupljinama te da samo mali dio nje završi u želucu. Kećari mudra rješava taj problem. Međutim, i tom je razdoblju podučavanja morao doći kraj. Gorakh je od samoga početka naučio kako se zaštititi od iscrpljivanja koje bi uslijedilo zbog učestalog odnosa s apsarama. Takva praksa bi već odavno iz prosječne osobe iscrpila svu životnu energiju. Međutim, Gorakh je došao pripremljen, sa znanjem o samavesi, uzajamnom prožimanju, koje štiti od iscrpljujućeg učinka vođenja ljubavi s apsarama, nebeskim ljubavnicama. Samavesa je potrebna zbog toga jer apsare ne posjeduju tijelo u materijalnom smislu te riječi, barem ne u onom obliku u kojem ga posjeduju ljudska bića. Zbog te činjenice ljubav s njima je iskustveno snažna i gotovo neusporediva s ljubavlju ljudskih žena. Međutim, proces davanja i primanja na materijalnoj razini je jednostran - energija ide od ljudskog bića prema apsari. Osim ako se ne prakticira samavesa. Nakon nekoliko godina takve prakse Gorakh je naučio sve o svome tijelu, užicima, kretanju energije i raznim tantričkim praksama. Međutim, nedostajalo mu je presudno iskustvo - ono koje jedino može dovesti do istinske preobrazbe tijela tantrika: iskustvo sa ženama od krvi i mesa! Matsjendra je u tom smislu obavio odličan posao. Pripremio je Gorakha na najbolji mogući način. Međutim, vidite, ljubav s apsarama je poput vrlo napredne virtualne simulacije. Izgleda kao da je pravo, ali ipak nešto nedostaje. Ono što nedostaje, naziva se bhogavati. Bhogavati je oblik energije, inačica kundalini, ali ukazuje na konkretizaciju kundalini u obliku neke tjelesne tvari ili izlučevine. Kundalini je apstraktna i u početku je možete doživjeti kao osjete po tijelu, vizije, promjene u zapažanju okoline i slično. No, kundalini nije stabilna sve dok ne postane bhogavati - sve dok se ne pretvori u svoj tjelesni ekvivalent. A da bi se to dogodilo, u procesu mora sudjelovati više

od jednog materijalnog tijela! Drugim riječima, apsare vam mogu podići kundalini, ali ne i stvoriti bhogavati! Za to vam je potrebna razmjena tjelesnih fluida s drugim ljudskim bićem, po mogućnosti s onim koji posjeduje visoku razinu some. Zbog toga je Gorakh morao napustiti Ćandradvipu, baš kao što je to nekada učinio Matsjendra, i vratiti se među ljude. Slijedilo je nekoliko godina prakse tijekom kojih je mladi i privlačni Gorakh podučavao žene i muškarce tantri, istodobno iskušavajući rastuće djelovanje bhogavati na svoje vlastito tijelo. Malo-pomalo, njegova se razina some postupno približavala onoj koju je imao Matsjendra. Gorakh je imao dvadeset i dvije godine kad je Matsjendra odlučio da je konačno, nakon toliko godina potrage i priprema, došlo vrijeme za ostvarenje njegovog plana - onog zbog kojeg je napustio Ćandradvipu. Pred sobom je imao mladog jogina i tantrika, sidhasa i mudraca po svemu ravnoga sebi. Ali, usprkos tome, Matsjendra se nije u punom smislu te riječi mogao nazvati guruom. Nedostajao je posljednji čin školovanja - njegova vlastita dizertacija tijekom koje će odustati od svega što zna, pa čak i svoj vlastiti život staviti na kocku. Ako j e uspješno obavio svoj posao, Gorakh će ga "spasiti" i ponovno ga vratiti na istu točku na kojoj je sada. Ako nije, a to znači ako Gorakh to ne učini, onda će njegov pad biti vrlo zvučan. I vrlo bolan. Gorakh nije bio iznenađen kad mu je Matsjendra konačno objasnio što namjerava. Međutim, nije bio siguran kako to njegov učitelj misli izvesti? Kako se zapravo zaboravlja ono što znaš? "Tijelo", odgovorio mu je Matsjendra. "Tijelo čuva u sebi znanje i ono ga može i izgubiti. Otići ću na mjesto gdje tijela nema. Otići ću u Kamarupu, nebesko carstvo čula, u mjesto koje se zove Kadali gdje borave samo apsare. Neću se štititi - bit ću s njima bez samavese. Tijelo će ostati ovdje, pokraj tebe, ali povezano s mojim duhom. Na taj način će apsare moći crpiti energiju iz njega. Kad umrem tamo, umrijet ću i ovdje." "Ali, kako ću..." zaustio je Gorakh namjeravajući, naravno, zapitati svog učitelja kako će on doći do Kamarupe i kako će ga izvući iz nje, ali Matsjendra mu to nije dopustio. Prekinuo ga je postupkom posebne inicijacije zvane samaputa poljupcem usta na usta. Svojim jezikom utisnuo je nešto sline u Gorakhova usta, predajući mu tako svoj posljednji dar - somom natopljeni dio vlastitoga tijela. A zatim se srušio pokraj začuđenog Gorakha, ostajući

ležati bez znakova života. I dok j e njegov duh letio prema Kamarupi, Gorakh se duboko zamislio. Stavljen j e u vrlo tešku situaciju. Hoće li uspjeti u zadaći koju mu j e povjerio njegov učitelj? I odakle da, pobogu, započne jednu takvu misiju spašavanja? U tom trenutku sam se pojavio ispred njega sa širokim smiješkom na licu i pobjedonosno izjavio: "Od mene, naravno!"

Moć tijela i svjesni zaborav Uh, ovo je jedna od priča od koje vam se može zavrtjeti u glavi! Toliko novih naziva i pojmova da bi samo njihovo nabrajanje uz kratke opise uzelo previše mjesta. A detaljna objašnjenja, posebice ona koja se odnose na razne tantričke tehnike, vjerojatno bi zahtijevala čitavu knjigu! Zbog toga je besmisleno upuštati se u takvo što. Pokušat ću samo kratko komentirati neke od najzanimljivijih dijelova Ganešove priče. Mislim da u tome prednjači pojam bhogavati. Kao stoje objašnjeno, radiseo materijaliziranom iliutjelovljenom obliku kundalini. Očigledno, do bhogavati se ne može doći na apstraktni način, putem misli ili unutarnjih iskustava. Zbog toga Gorakh mora napustiti Ćandradvipu (lijevu stranu stvarnosti!) i vratiti se u materijalni svijet. Tamo mora doći u kontakt sa ženama i muškarcima od krvi i mesa, da bi u uzajamnoj razmjeni tjelesnih fluida došao do bhogavati. "Bhoga" na sanskrtu pokriva značenja "hraniti se" i "hrana", ali i "uživanje u seksu". Bhogavati stoga ukazuje na činjenicu da se iz seksualnoga kontakta i, posebice, tjelesnih izlučevina koje pri tom nastaju, stvara potencijalno moćna smjesa tvari koja sudjeluje u materijalizaciji kundalini energije. Sasvim mi je jasno kako ovakve rečenice zvuče danas, u vrijeme kad vladaju spolno prenosive bolesti i kad "razmjena tjelesnih tekućina" izaziva drhtanje odbojnosti i straha, a ne privlačnost i strast. Međutim, jednako mi je jasno da Ganeš uopće ne mari za to. Možda je to stoga što, kao što nas je podučio, ljudi visoko razvijene svijesti mogu preobrazbu svog tijela usmjeravati u željenom smjeru, mijenjati mu biokemiju, neutralizirati otrove i - zašto ne? - uništavati viruse i bakterije. Ili pak jednostavno misli da je to privremen i svakako samo naš problem pa ga mi sami moramo i riješiti. Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da muške i ženske spolne izlučevine, posebice sperma i ženski ejakulati, a zatim i menstrualna krv, pomiješani zajedno daju smjesu koja, prema onome što smo čuli, osigurava tjelesni ekvivaklent visokog stanja svijesti. A to je,

kao što znamo, stvaranje some i u konačnici besmrtnost. "Ako kundalini spava", rekao je jednom Ganeš, "ili se budi, ali se ne pretvara u bhogavati, onda postaje kalaagni - vatra vremena koja spaljuje sve što živi. To je razlog zašto ljudi umiru." U svjetlu naše glavne teme u ovom dijelu knjige koji se zove "Tijelo učitelja", ne bismo smjeli olako odmahnuti rukom na ovakvu izjavu te je proglasiti apstrakcijom. Znanstveno gledano, mi danas ne možemo sa sigurnošću odgovoriti zašto zapravo tjelesne stanice stare i umiru. Po svemu sudeći one bi mogle živjeti zauvijek. To im omogućava razmjena energije i materije s okolinom, što pak stvara temelj za potpunu obnovu. Umjesto toga, stanice se neko vrijeme obnavljaju, a zatim posustaju. Zar je nemoguće zamisliti da postoji biokemijska tvar, ili možda neki odnos različitih tvari koji Ganeš zove kalaagni, a koja sprječava ili ometa obnovu stanica? Kad bi otkrili o čemu se radi, znastvenici bi to nazvali na svoj način, ali bi govorili o istoj stvari. I zar je nemoguće pomisliti da bhogavati jednako tako predstavlja određenu tvar ili odnos tvari koji bi omogućili beskonačno obnavljanje tjelesnih stanica? Konkretni tantrički napuci o konzumiranju tjelesnih izlučevina koje nastaju tijekom seksualne aktivnosti, sasvim se približavaju mogućem "receptu" za besmrtnost ili barem dugovječnost. Samo što taj recept ne podižete kod ljekarnika, nego u tijelima svojih seksualnih partnera! Uzgred, bilo mi je zanimljivo kako je Ganeš otpisao potrebu za prakticiranjem vajroli mudre. Vajroli mudra je postupak u s i s a v a n j a

tekućine kroz urinarni kanal penisa. Nakon ejakulacije unutar žene, dakle nakon što su se tjelesne izlučevine pomiješale, tantrik ih usisava natrag u sebe koristeći penis poput surle - usisavača kojim vraća svoju spermu natrag, ali sada obogaćenu ženskim ejakulatima. Ganeš ju nije spomenuo u priči, ali sam ga upitao o tome naknadno. "Vajroli je tajna radnja. Nešto što se čini ako nemaš dozvolu partnera. Uz dozvolu i zajedničko dijeljenje mnogo je bolje uzimati bhogavati ustima." Pod "bhogavati" je u ovom slučaju očito mislio na mješavinu muških i ženskih ejakulata. Ova je primjedba vrlo zanimljiva jer je učenje vajroli naporno i teško, a sada izgleda da je i nepotrebno, budući da se doista radi o triku kojim se bez dozvole uzima nečija energija tijekom seksualnoga kontakta. Vajroli mogu raditi i žene, na nešto drukčiji način. Sve u svemu, kako izgleda, vajroli nije dio Ganešovog arsenala oruđa za besmrtnost! O moći tijela govori i postupak koji je Matsjendra koristio da "padne" na ljestvici duhovnoga napretka. Doista, kad malo razmislite, kako zaboraviti ono što znaš? Ako je znanje dio tebe, ako ga doista živiš, kako je moguće da to odjednom nestane?

Dobro, moglo bi doći do zaboravljanja u klasičnom smislu. Ali, znanje o kojem je ovdje riječ ne ovisi o prisjećanju. Matsjendra je mogao dobiti udarac u glavu i proći kroz razdoblje amnezije. Na taj način bi zaboravio činjenice i podatke iz svog vlastitog života. Tko zna, možda bi zaboravio i svoje vlastito ime. Ali, znanje o svijesti je toliko duboko da ono uopće ne ovisi o tome. Možemo to usporediti s nekom vještinom. Ako bi Matsjendra znao voziti bicikl prije traume koja je izazvala amneziju, onda bi i onaj zaboravljivi Matsjendra to znao i poslije te traume! Kako, dakle, zaboraviti vještinu i mudrost? Kako pasti s visokoga položaja mudraca, učitelja i doslovce sveca? Ova priča nam potvrđuje da je sve to smješteno negdje u tijelu i da bi gubitak tjelesnog ekvivalenta te mudrosti, koji Ganeš naziva bhogavati, bio jedini način "padanja" i "zaboravljanja". Ali, ako je tijelo jednom natopljeno somom, zašto bi ono odustalo od te blagodati? Tome može pridonijeti jedino svjesni napor - svjesna odluka da se učini nešto suprotno tome. Matsjendra želi završiti ciklus podučavanja - želi postati guru. Zna da to može samo kroz ritual sličan Prađapati-Agni ritualu. Mora se dati u ruke učeniku, da bi zatim bio od njega ponovno podučen i vraćen na svoju prijašnju razinu. I na posljetku, konačna potvrda moći i važnosti tijela dolazi iz posljednje scene u priči koja je sama po sebi vrlo šokantna. Matsjendra ljubi Gorakha, poljupcem u kojem se izmjenjuje pljuvačka. Taj čin predstavlja inicijaciju. Svrha mu je somom iz tijela učitelja pokrenuti somu u tijelu učenika. Na stranu naše moralne predrasude, poljubac je doista najbezazleniji način da se postigne taj cilj. Već ste ranije čuli da je Matsjendra u svojoj prethodnoj učiteljskoj karijeri koristio nešto slično tome, darujući svoju krv, kožu ili kosu. U svjetlu prethodno naučenog o važnosti seksualnih tjelesnih izlučevina, jasno je da samputa inicijacija, dakle inicijacija utiskivanjem ili predavanjem tjelesnih izlučevina od strane učitelja prema učeniku, može biti izvedena na više različitih načina. I tako, nakon učiteljskog poljupca Matsjendra pada u neku vrstu kome, a pred zbunjenim Gorakhom se pojavljuje Ganeš u očitoj namjeri da mu pomogne u ostvarivanju složene zadaće pronalaska i podučavanja njegovog vlastitog učitelja. Da vidimo kako će ta priča završiti!

Dvije lubanje iz prošlih života I tako smo se našli, Gorakh i ja, sjedeći pokraj usnulog i na izgled beživotnog Matsjendrinog tijela. Znatiželjno sam ga promatrao, tražeći na nj egovom licu znake prisj ećanj a. Nije ih bilo. No, dobro, ništa strašno. Teško bi bilo oče kivati da će se u takvom trenutku, na početku zbunjujuće i teške pustolovine, Gorakh sjetiti nekih drugih situacija, drugih života, u kojima smo on i ja isto tako sjedili, pripremajući se za... Ali, nećemo sad o tome. Gorakh je tada bio Gorakh, a što je i tko je bio prije, sada nije važno. Imali smo mnogo toga za odraditi i bilo bi nam bolje da odmah prionemo na posao. "Da li ti je Matsjendra rekao kuda će otići?" upitao sam ga, želeći prekinuti zbunjenu tišinu i usmjeriti ga prema djelovanju. Kimnuo je glavom. "Kamarupa. Mjesto koje je nazvao Kadali. Tamo borave... " "Samo žene", nadopunio sam ga. "Apsare, točnije. Uh, težak odabir." Gorakh je zabrinuto kimao glavom. "Koliko još zapravo ima vremena?" upitao je nakon nekoliko trenutaka. "Mislim, koliko će izdržati među njima... Rekao je da će..." "Ne mogu to znati", odgovorio sam. "Možda će izdržati godinu dana. A možda i mnogo manje." Gorakh je podigao glavu i uputio mi sjajan pogled pun odlučnosti. "Onda ne smijem gubiti vrijeme. Poštovani Ganešu, što da radim? Kako da pronađem svog učitelja? I kako da ga vratim natrag, ovamo, na mjesto gdje će ponovno biti to što mora biti - učitelj i mudrac?" E pa, vidite, mora se priznati da godi kad vam se netko tako obrati! Posebice kada znate da to nije samo pristojnost te da vam se obraća netko dovoljno sposoban i, što je najvažnije, spreman da primi ono što mu možete dati. A Gorakh je bio upravo takva vrsta učenika! Na posljetku, kako i ne bi bio kad je u prošlim životima... Ali, eto, opet mene! Rekoh da vas neću zamarati s time... Uglavnom, naša prva zadaća bila je uvježbati jedan od sidhija pomoću kojih će Gorakh stići do Kamarupe. Nadao sam se da će Gorakh to brzo svladati budući da je, zahvaljujući Matsjendrinoj obuci, imao iskustva u tome. Podučio sam ga izvedbiparakajapraueše. Radi se o odvajanju svjesnosti od tijela i njezinom ulasku u neki drugi objekt. Ukoliko taj objekt bude živo stvorenje, životinja, čovjek ili... nešto drugo, moguće je neko vrijeme doživljavati iskustva

koja pripadaju tom objektu. S dosta prakse ili pak urođenim talentom moguće je sudjelovati u doživljajima "preuzete" osobnosti ili na trenutak projicirati svoju vlastitu osobnost umjesto one domaćina. Naravno, ti napredni stupnjevi parakajapraveše su etički diskutabilni i svakako za sobom povlače određene karmičke posljedice. Međutim, ponekad je izbor težak, a počiniti malo loše karme u ime uklanjanja nečeg još goreg, sasvim je opravdana odluka. Pod uvjetom da imate dovoljno mudrosti za takvu procjenu. U ovom slučaju Gorakh je imao savršenog savjetnika, mene, čuvara karme, pa nije previše o tome ni razmišljao. Prihvatio se posla i zapanjio i sebe i mene brzinom napredovanja. Već za nekoliko dana bio je u stanju izvesti ulazak svjesnosti u biljke i životinje, a također je kratko isprobao svoju vještinu i na ljudima. Za desetak dana bio je spreman za prvi pokušaj odlaska na Kamarupu. Vidite, nema nikakvih prepreka u tome koliko daleko vaša svijest može otići kad "ulazi" u neki objekt. Nije čak niti važno da li se radi o materijalnom objektu, recimo nekom kamenu na planetu koji kruži oko najudaljenije zvijezde u galaktici, ili se radi o energetskom objektu, kao što je to tijelo neke apsare u duhovnom svijetu Kamarupi. Ono što je bitno jest da znate gdje je taj predmet i da poznajete barem neke njegove značajke. Zbog toga je skoro nemoguće prebaciti se u objekt koji prethodno niste upoznali. Drugim riječima, Gorakh ne bi mogao otići na Kamarupu pomoću parakajapraveše da već nije bio na Kamarupi! A bio je, jer... Eto, opet bih ja sad skliznuo u priču o njegovim prošlim životima! Ali, koliko god to moglo biti zanimljivo, u ovom slučaju uopće nije važno, budući da sam u tom konkretnom postupku ipak sudjelovao i ja. Naime, opisao sam mu jednu od apsara koja je tada boravila na Kadali. Bila je glazbenica, a njezin je posao uključivao stalnu nazočnost na okupljanjima, proslavama i... ritualima koje su apsare provodile u Kadali. Rekao sam mu da se zove Sađiva, opisao kako izgleda, što osjeća, kako govori i hoda... uglavnom, pomogao sam mu da ju osjeti i razumije, koliko god je to bilo moguće. Gorakh se prebacio u njezino tijelo gotovo otprve i ostao tamo nekoliko sati, dovoljno da prouči situaciju. Kad se vratio, pogled mu je bio blistavo sjajan - parakajapraveša ima takvo djelovanje na sidhasa koji je provodi - ali i zabrinut.

"On je tamo u tijelu muškarca", rekao je. "Zovu ga Trivika, a predstavio im se kao moćan tantrik. Izgleda d a je prihvatio neku vrstu opklade. Tko će koga prije iscrpiti, ili nešto takvo... Ali..." "Ali, što?" upitao sam ga. "Ali, njih je tamo tisuću i šest stotina!!!" "Pa?" pravio sam se naivan. "Tisuću i šest stotina apsara na jednog muškarca! Mislim da nam ne preostaje mnogo vremena. Čak ni Matsjendra ne može izdržati dugo u takvoj situaciji..." "Ne podcjenjuj svog učitelja. Matsjendra skriva mnoge tajne u sebi..." Pokušao sam ga utješiti, ali zapravo, bio je u pravu. Možda bi Matsjendra doista izdržao bez problema i šesnaest tisuća apsara željnih užitka, samo da su njegovi motivi bili drukčiji. Ali, on je došao s namjerom da iscrpi svoje tijelo, da preda svoju bhogavati apsarama. Očigledno, izabrao je vrlo djelotvoran način za to - namamio ih je u lažnu okladu, glumeći uobraženog i nadobudnog tantrika koji je došao dokazati svoju moć. A znao sam i tko je Trivika! Bio je to jedan od muških pandana apsarama - gandharva koji je stalno boravio na Kamarupi. Natjecanje medu njima je bilo stalno u zraku, poput neke vrste konkurentskog podbadanja. Stoga apsarama nije bilo čudno što se Trivika jednog dana pojavio ispred njihovih vratnica i praktički im bacio rukavicu u lice. "Ali, što će biti s Trivikom kad Matsjendra... ako Matsjendra poklekne i umre?" Gorakh je ispravno razmišljao. Uvidio je količinu loše karme sadržanu u preuzimanju nečije svijesti. A izazivanje nečije smrti u takvom stanju bilo bi... katastrofalno po samog Matsjendru! Tko zna koliko bi nebrojenih života morao provesti mukotrpno se uspinjući po ljestvicama razumijevanja i uvida prije nego bi povratio makar i djelić sjaja sposobnosti kojima je sada raspolagao? Mogućnost Trivikine smrti dok je pod kontrolom Matsjendre bila je realna. Gorakh doduše nije znao da je sam Trivika djelomično zaslužio takvu sudbinu. Bio je sklon igrama moći i manipuliranju drugima. Matsjendra nije morao mnogo glumiti da bi uvjerio stanovnike Kamarupe da Trivika doista misli kako sam može zadovoljiti tisuće apsara. Trivikina arogancija i uvjerenost u svoje moći bila je nadaleko poznata. Završiti pod nečijom kontrolom i "posuditi mu tijelo" bez da ga se išta o tome pita, bila je sasvim primjerena "naknada" za njegove prijašnje pogrješke. Ipak, u slučaju smrti to ne bi bilo opravdanje za Matsjendrinu

karmu. Bez obzira na pravednost tog događaja, Matsjendra bi morao snositi posljedice svojeg djelovanja. U svom drugom odlasku Gorakh je dobio zadaću preuzeti kontrolu nad tijelom glazbenice Sađive i pokušati stupiti u kontakt s Matsjendrom u tijelu Trivike. Ovaj put je ostao na Kamarupi više od šest sati. Kad se vratio, bio je vrlo zabrinut. "Ne sjeća se ničega!" gotovo je viknuo. "Već je zaboravio tko je!" Kimnuo sam glavom. Takav razvoj situacije je bio vrlo vjerojatan. Međutim, čak i da se Matsjendra mogao "probuditi" ponovno, tamo na Kamarupi, pitanje je da li bi to želio. On j e došao zaboraviti, pa je to vrlo djelotvorno i učinio! "Neprestano je okružen desecima apsara", govorio je Gorakh. "Stalno provode rituale od kojih čak i' meni staje pamet. Daju mu da spava samo tri sata dnevno - izgleda da je pristao na takve uvjete. U transu je. Tamo izgleda vrlo moćno, ali čini mi se da ovdje..." Gorakh je pokazao glavom u smjeru Matsjendrinog materijalnog tijela, "...stvari stoje malo drukčije." I doista, Matsjendrino tijelo je dobilo neku nezdravu blijedu boju i kao da se skupilo u sebe. Inače snažni mišići sada su se opustili, a glatka svilena koža na mnogim je mjestima bila protkana jedva vidljivim ljubičastim žilicama. Još uvijek nije izgledao kao da umire, ali nije bilo sumnje da se nešto počelo mijenjati. Također, nije bilo sumnje u kojem smjeru ta promjena vodi. "Uspio sam mu šaptati neko vrijeme na uho," nastavio je Gorakh, "glumeći da se pridružujem zabavi kao apsara. Rekao sam mu tko sam, dozivao sam njegovo ime, spominjao sam čak i tebe... Nije me čuo. Samo se blaženo smiješio. Ah, ako ništa drugo, barem će umrijeti u ekstazi... " Nasmijao sam se, ali sam istodobno pozorno promotrio Gorakha. "Nisi valjda odustao?" "Nisam", odgovorio je odlučno. "Ali, ne znam što bih još mogao učiniti? Da li postoji način da ga odvojim od Trivike, nasilno, bez njegove volje?" "Hm, možda bi se to i moglo učiniti," rekao sam, "ali tada bismo samo oslobodili Triviku, a vjerojatnost za Matsjendrino buđenje bila bi nikakva. Ne, tako bismo ga zasigurno izgubili. On se mora sjetiti tko je, tamo gdje je i... poželjeti da se sam vrati. Nije to lako, uz sve to što mu rade apsare. Zavodljivost jedne od njih ponekad je dovoljna da čovjeku manje snage sasvim pomuti um. Matsjendra je vrlo

snažan, ali ipak - njih j e na stotine i stalno su oko njega. Hm... što se može učiniti?" Gorakh me zbunjeno gledao i slegnuo ramenima. Bio je spreman učiniti mnogo toga, ali nije znao što. Morao sam smisliti neki dobar način... I smislio sam! "Postoji nešto što bi se moglo učiniti. Pomalo je složeno, ali moglo bi upaliti. Slušaj me pažljivo..." I tako sam Gorakhu objasnio svoj plan. Bio je složen i zahtijevao je odlučnu i brzu akciju. Brzina je bila presudna jer vremena nije bilo mnogo. "U takvoj situaciji zaspalog učitelja može probuditi jedino zvuk damaru bubnjeva. Ali, ne bilo kakvih. To mora biti bubanj napravljen od dvije lubanje iz Matsjendrinih prošlih života. Budući da je već i tada bio visoko razvijen, soma j e prožimala i njegova prošla tijela. A njihovi ostaci, posebice u kostima lubanje, mogli bi pokrenuti u njemu sjećanje. Idealno bi bilo da pojede nešto od toga, ali tamo gdje je, to ne može učiniti, niti bi bilo smisleno budući da je u energetskom tijelu Trivike. Nahraniti ga ovdje, u ovakvom stanju..." pokazao sam na tijelo čije se stanje gotovo na očigled pogoršavalo, "...ne znači baš ništa. Ostaje nam samo zvuk. Moraš pronaći njegove ostatke, dvije lubanje iz prošlih života i načiniti od njih damaru." Ali, to nije bilo sve što je Gorakh morao učiniti! Već i ta zadaća sama po sebi ne bi bila laka. Zamislite, kako biste pronašli tjelesne ostatke nekog umrlog čovjeka i bili sigurni da se radi o prošlom tijelu koje j e nosio Matsjendra? Gorakh je morao svladati još jedan sidhi, zapravo još nekoliko njih, prije nego što je izvršio tu zadaću. Sva sreća da je bio brz i visoko motiviran, pa su se stvari munjevito odvijale. Koristeći sidhi znanja o izgubljenim i skrivenim predmetima, Gorakh je najprije pronašao lubanju iz prethodnog života. Lubanja iz života prije njega nije bila dostupna jer je, vjerojatno, uništena. No, moglo se doći do lubanje iz trećeg života prije ovoga. Sva sreća, jer što idete dalje u prošlost, povećava se vjerojatnost da su tjelesni ostaci zdrobljeni i nedostupni u izvornom obliku. Prva lubanja je još uvijek bila na gomili kostiju pokraj jedne spalionice, a ona iz trećeg života prije ovoga krasila je oltarjednog hrama posvećenog Bhairavi, jednoj od emanacija boga Šive. Nije bilo vremena fizički putovati do tih mjesta pa je Gorakh naučio i sidhi premještanja predmeta kroz prostor. Nakon nekoliko pokušaja obje su lubanje bile u njegovim rukama, povezane kožnim remenjam, tvoreći tako dvostruki bubanj, damaru.

"I što sad?" pitao je Gorakh. Sada je morao "samo" prenijeti sebe i damaru na Kamarupu, probiti se nekako do Matsjendre u Trivikinom tijelu i odbubnjati mu budnicu koja će ga trgnuti iz transa! Čak i samo izrečeno, zvučilo je složeno. A učinjeno... Srećom, Gorakh je bio na visini zadaće. Morao j e uporabiti drugi sidhi - parakajapraveša više nije bio prikladan. Sada je u Kadalu prenio sebe, odnosno onaj vid sebe koji je bilo moguće vidjeti na Kamarupi. Jedino j e tako sa sobom mogao ponijeti damaru načinjen od dvije Matsjendrine lubanje iz prošlih života. Kad je stigao tamo, morao se prerušiti u Sađivu, dok je nju ostavio uspavanu u njezinoj sobi. Budući da je već dva puta hodao Kadalom kao Sađiva, i sada je u tome uspio, pa se neometano pridružio apsarama koje su i dalje uživale s Trivikom. Proces iscrpljivanja muškog izazivača već je bio pri kraju, a Trivikina snaga je bila vidljivo manja. Sada već sigurne u svoju pobjedu, apsare su se zadovoljno smijale, zadirkujući ga i tražeći predaju. Gorakh j e za trenutak procjenjivao situaciju, nesiguran što bi trebao učiniti, a onda zaključio da j e najbolje biti izravan. Počeo je udarati u Matsjendrine lubanje i to u ritmu kojem sam ga podučio prije nego je krenuo. Već na prvi zvuk udarca, Trivika se trgnuo, naglo zastavši. Apsare su također zastale, ali su pokušale natjerati Triviku da nastavi. Nisu obraćale pozornost na Gorakha prerušenog u Sađivu, misleći da je glazbenica samo poželjela razveseliti ifi zvučnom pozadinom. Međutim, kako se ritam dalje nastavljao, tako j e postalo očigledno da se događa nešto što nisu očekivale. Umjesto da se preda i odustane, Trivikina moć se odjednom povećala. S njom se pojavilo i neko neobično ozračje uzbuđenja. Apsare su vrištale ponesene nečim što još nisu doživjele. Svaki udarac u damaru uzdizao je Matsjendra u Triviki do visina koje j oš nisu viđene čak ni na Kamarupi. Gorakh se iznenadio svojim vlastitim postupcima. Počeo j e sve brže i strastvenije udarati ritam koji je imao tako neobičan učinak na sve njih. Došao je s namjerom da probudi Matsjendru, iako nije znao kako će to zapravo učiniti. Sada j e shvatio - mora bubnjati sve dok Mastjendra ne iziđe iz Trivikinog tijela. A buđenje Matsjendre je imalo, doista, nevjerojatan učinak na apsare. Koju god bi makar samo dotaknuo, ona bi se odmah zgrčila u neobuzdanom orgazmu. Buka j e porasla u toj mjeri da su u prostoriju nahrupile i ostale apsare, zapravo svih njih tisuću i šest stotina. I svaka, baš svaka

je, završila u dugotrajnim grčevima sladostrašća koje ih nije napuštalo sve dok i posljednja nije pokleknula, prepustivši se kolektivnoj energiji iskustva koje će kasnije zauvijek prepričavati na cijeloj Kamarupi. U trenutku kad je Trivikino tijelo ostalo stajati među apsarama koje su ležale oko njega u transu užitka, Gorakh je prestao bubnjati. Na trenutak j e trajala tišina, a zatim se Trivika polako okrenuo prema Gorakhu. Gledao ga je neko vrijeme, a zatim tiho i zbunjeno upitao: "Tko sam ja?" "Ti si Matsjendra, moj učitelj", odgovorio mu je Gorakh. "Došao sam po tebe da te odvedem natrag, na Zemlju." I tada se Matsjendra potpuno probudio u Triviki. Malaksalo je posrnuo. Njegova bhogavati je potpuno nestala. "Ne znam da li ću moći..." prošaptao j e našavši se u Gorakhovom naručju koji je pritrčao pridržati ga. "Samo reci da želiš", potaknuo ga je Gorakh. "Samo reci da se želiš vratiti i da si se prisjetio..." "Da, želim se vratiti..." dahnuo je Matsjendra, a zatim se snagom sidhija koji je pokrenuo Gorakh našao natrag u svome tijelu, točno tamo gdje ga je ostavio kad je odlazio. Istoga trenutka vratio se i Gorakh. Odmah je pritrčao Matsjendri podigavši mu glavu. Bilo je očigledno da je Matsjendra na umoru. Oči su mu bile sklopljene i jedva je disao. "Što da radim?" upitao me Gorakh podigavši glavu prema meni. "Vrati mu bhogavati", odgovorio sam. "On ju je dao tebi. Pošteno je da mu se sada, kad ju imaš u izobilju, na pravi način odužiš." Izgovorivši to, otišao sam ispunjavajući zrak oko njih odjecima svoga smijeha. Gorakhu nije trebalo mnogo da shvati što mora učiniti. Sagnuo se prema svom učitelju i poljubio ga otvorenim ustima. Jezikom je utiskivao svoje tijelo u njegovo. Zatim je, za svaki slučaj, oštrim kamenom razrezao dlan svoje ruke i kapnuo nekoliko kapi krvi na Mastjendrine usne. Dugim poljupcem se osigurao da je svaka dragocjena molekula njegove krvi završila u Matsjendri, pokrećući lančanu reakciju. Matsjendrino tijelo bilo je naviknuto na bhogavati. Ne tako davno bilo je prožeto njome. Gorakhovi krv i slina, i sami prepuni materijalizirane kundalini energije, djelovali su poput snažne eksplozije koja j e potaknula lučenje some u onemoćalom Matsjendri. Za samo nekoliko sati Mastjendra se oporavio. Sljedećeg dana on i Gorakh krenuli su natrag u svijet, nudeći mu snagu svojeg probuđenog i utvrđenog

učiteljstva. Stvoren je još jedan istinski guru - onaj koji se predao u ruke svojem učeniku, pao i umro u tom procesu, da bi bio probuđen i ponovno oživljen svojim vlastitim djelima: snagom svoje mudrosti utjelovljene u njegovom učeniku. A ja sam se, otišavši od njih, na trenutak zaputio na Kamarupu. Morao sam srediti nered koji j e tamo nastao nakon što su se apsare i Trivika probudili iz transa. Prije svega, morao sam svima objasniti što se dogodilo. Trivika se, na svoju sramotu, ničeg nije sjećao. Naime, kad je čuo što se dogodilo apsarama, na licu mu se pojavio pobjednički osmjeh. Ja sam mu ga, međutim, odmah izbrisao s lica. "Ne budali, Trivika. Nisi to bio ti. Ti si bio samo sredstvo, samo ud u rukama Matsjendre i Gorakha." Na to se među apsarama prolomio glasan smijeh i hihotanje. "Ne brini, Trivika, bio si dobar ud. Odličan, zapravo!" dobacila mu je jedna, a zatim su ga počele prijateljski tapšati po leđima i tješiti njegovu zbunjenost. Isprva je teško primio spoznaju o ulozi koju je imao, ali sam ga kasnije, kad sam uhvatio trenutak privatnosti s njim, ohrabrio jednom drukčijom idejom. "Znaš, Trivika," rekao sam mu u povjerenju, "jasno j e da ti sve ovo ne služi na čast. Ali, ne služi ni apsarama. Vjerojatno one neće o tome pričati jer su, na posljetku, ipak izgubile opkladu. Tako će tvoj obraz biti spašen. Međutim, ti sada znaš da se to može učiniti, zar ne? Apsare se mogu nadigrati i pobijediti u igri užitka! To je sada dokazano. Možda ti, takav kakav si sada, to ne bi mogao izvesti, ali tko može reći što će se dogoditi u budućnosti?" Dok sam to govorio, promatrao sam kako se Trivikino lice iz bijesnog i tužnog pretvara u iznenađeno i ozareno. Otišao j e iz Kadale sretan i pun nade. Pretpostavljam da je odmah krenuo na vježbanje. Sada ima cilj ispred sebe i kladim se da će, ako je potrebno, vježbati tisućljećima, samo da ponovi Matsjendrin pothvat! A što, možda vam se to čini glupavo, ali meni j e sasvim u redu. Bolje da vježba vođenje ljubavi i stvaranje užitka nego da radi neke druge, na izgled ozbiljne i vrjednije stvari koje se na posljetku mogu pokazati iznimno štetnim. Neka ti je sa srećom Trivika, i da što prije postaneš ljubavnik sposoban zadovoljiti tisuću i šest stotina apsara! A što se njih tiče, i one su na kraju bile zadovoljne. Da, istina je, pokazalo se da postoji netko tko se im može oduprijeti; netko tko njih može zaludjeti i baciti u stanje nemoći i predanosti izazvane ljubavnim užitkom. Ali, u čemu je zapravo problem? Kao što je na kraju rekla jedna od njih,

čedno popravljajući odjeću i prisjećajući se iskustva koje je proživjela: "Dali Šiva i Parvati, a i naš uzor, njihova kćerka, boginja Kamala, da ima više takvih poput Matsjendre! I ako je moguće, neka što češće dođu 'pobijediti' nas ovdje na Kamarupi, svijetu beskrajnih užitaka!"

Jednom guru, uvijek guru Hajde da počnem od svih tih silnih sidhija koji se spominju u priči! Sidhi je iznimna moć - sposobnost koja pripada ljudima, ali nije uobičajena, već dolazi s promjenom u stanju svijesti. Uz iznimne moći uvijek se spominje i upozorenje da tako što može biti zlorabljeno. Zbog toga je znanje o tome re zervirano za one koji su već prošli dobar dio puta u stabilnom utvrđivanju viših stanja svijesti. Recimo, sidhi koji se prvi spominje u priči je parakajapraveša ili ulazak svjesnosti u druge predmete, objekte i živa stvorenja. Patanđali, čovjek koji je sastavio jedan od najznačajnijih spisa o jogi, Joga sutre, spominje taj sidhi u svojoj trećoj knjizi (3:38). Radi se o jednoj, u praksi najteže provedivoj, iznimnoj moći koja podrazumijeva razrješenje vezanosti i točno razumijevanje načina na koji se svijest kreće. Naravno, kao i za druge sidhije, Patanđali podrazumijeva poznavanje samjame - posebne tehnike koja omogućava uvježbavanje iznimnih moći. Kao što smo čuli iz prethodnih priča, Gorakh je to naučio još ranije, s Matsjendrom, a sada je to znanje samo proširio, koristeći ga na Ganešov način. Ova iznimna sposobnost ima nekoliko inačica. Prvi stupanj je iskušavanje stanja u kojem je neki vanjski objekt. Dakle, svjesnost prelazi u taj objekt i doživljava svijest na njegov način. To je zapravo kajapraveša.

Kad se doda izraz para (parakajapraveša), dobivamo stanje u kojemu preuzimamo nadzor nad odabranim objektom. Parakajapravešu je Gorakh prakticirao prigodom drugog odlaska na Kamarupu, a također ju je prakticirao i Matsjendra, budući da je cijelo vrijeme imao nadzor nad Trivikinim tijelom. Očigledno, iznimne sposobnosti nisu jednoznačne niti jednoslojne. Ima ih vrlo mnogo i u raznim inačicama. Ali, kakve god bile, svaka od njih zahtijeva neko uvježbavanje. Istina je da se neke od njih mogu javiti spontano, prema potrebi, ali to ne uklanja potrebu vježbanja. Čak i ako se nalazimo u visokom stanju svijesti, morat ćemo je malo "protegnuti" i "razgibati" ako želimo biti djelotvorni u određenoj sposobnosti. To je poput dobre kondicije. Ona mora biti prisutna u slučaju bilo koje tjelesne aktivnosti. Ako nema kondicije, to jest mišićne spremnosti, tijelo nas jednostavno

neće slušati. Međutim, ako smo dobro pripremljeni i pristupamo nekom novom športu ili novom slijedu pokreta unutar športa koji poznajemo, morat ćemo to uvježbavati sve dok se željena sposobnost ne utvrdi u nama. Zbog toga je Gorakh, koliko god već bio napredan i razvijen u području razvoja svijesti, ipak morao malo vježbati prije nego je usvojio novi sidhi. Sljedeći detalj koji mi je privukao pozornost su Ganešove natuknice o Gorakhovom poznavanju Kamarupe (kao da je tamo već bio ranije) i povijesti njihovog međusobnog druženja, kojeg se Gorakh očigledno ne sjeća. Na moje traženje razjašnjenja, odmahnuo je rukom i promrmljao nešto o tome kako bi mu za to bile potrebne još tri-četiri priče, a to, rekao je, nema smisla u kontekstu ovog ciklusa. Tko zna, možda će imati smisla u nekom drugom! Veselim se tome. Bio je jednako nejasan što se tiče Gorakhove daljnje sudbine. Primijetio sam da ova priča zapravo govori o tome kako je Matsjendra postao guru! Naime, iako se radi o Gorakhovom uspjehu, Matsjendra je taj koji je konačno diplomirao kao istinski učitelj. Pao je, a zatim bio uzdignut od svog vlastitog učenika. "Da li to znači da isti postupak čeka i Gorakha?" upitao sam. Odgovorio mi je. Ovako: "Hm, da... ali zapravo, to zavisi od toga kako gledaš na vrijeme... Možda." Razumijete li? Ni ja ne razumijem, ali sam prilično razmišljao o tome. Moje je mišljenje (nepotvrđeno, da se razumijemo, jer Ganeš doista nije želio o tome pričati) da je Gorakh već jednom, a možda i mnogo puta, prošao taj postupak! Možda se čak radi o tome daje Gorakh u prethodnim životima bio učitelj Matsjendri, pa je svjesno odabrao "pad", ne bi li ga Matsjendra pronašao i ponovno podučio znanju koje je prethodno Gorakh dao Matsjendri! Znam da zvuči složeno, ali imam razloga za takvo razmišljanje. Ako je ono ispravno, to bi značilo da su u istom utjelovljenju kao istinski gurui "diplomirali" najprije Gorakh (kojeg je podučio Matsjendra, njegov učenik iz prošlog života), a zatim i Matsjendra, kojeg je spasio i podučio Gorakh, njegov učenik iz ovog života! I to me dovodi do pitanja da li taj postupak stvaranja gurua uvijek mora biti tako dramatičan, tako smrtonosan? Na to mi je pitanje Ganeš dao jasniji odgovor. "Ne, ne mora biti tako dramatičan", rekao je. "Ali je uvijek smrtonosan. Zapravo je gori od smrtonosnog, jer 'pasti' znači izgubiti znanje, riskirati mnogobrojna utjelovljenja tijekom kojih ćemo u patnji odrađivati svoju karmu. Učitelj koji želi proći taj postupak, uvijek se istinski izlaže opasnosti da ga njegov učenik neće pronaći ili da neće uspjeti u vraćanju znanja." Drugim riječima, priča o Matsjendri i Gorakhu je posebna jer uključuje neku vrstu božanske pustolovine. Međutim, učiteljev

"pad" ne mora se odvijati na Kamarupi ili na nekom nebeskom ili demonskom svijetu. Mogao bi se odigravati upravo ovdje, na Zemlji, pred očima učenika. Nema pravila koje govori o tome kako taj ispit mora izgledati. Zna se samo da učenik mora uporabiti znanje koje je dobio od učitelja da bi ga "spasio" i vratio natrag na razinu s koje je krenuo. Također, jednako tako je sigurno da taj proces uključuje i materijalne vidove postojanja, tjelesnost i biokemiju tijela. Važnost učiteljevog tijela, odnosno tijela osobe u višim stanjima svijesti, dovoljno je već naglašena u prethodnim pričama. Konačni čin Matsjendrinog buđenja bio je poljubac i kapi krvi kojima je Gorakh ponovno usadio bhogavati ili somu, ili i jedno i drugo, u tijelo svog učitelja. Na taj način mu je vratio ono što je i sam od njega dobio. Put do spašavanja Matsjendre za Gorakha je bio prilično zahtjevan. Imao je izravnu Ganešovu pomoć, ali čak i tako, ono što je učinio nije ni izbliza jednostavno. Matsjendra ga je pripremio, ali mu nije rekao sve. Posebice mu nije opisao detalje, jer ih ni sam nije znao. Ipak, ustrajao je, a to je jedna od odlika koje se traže kod učenika: upornost. Gorakh ni u snu ne bi odustao od svog učitelja. Iako je pokušao probuditi Matsjendru na očigledan način, došavši do njega i pokušavajući ga izvući iz zagrljaja apsara, na kraju se takav pristup pokazao neuspješnim. Gorakh je morao uporabiti nešto drugo - nešto što će imati dublje značenje od trenutnog, nešto što je obuhvatnije i cjelovitije od onog što se na prvi pogled vidi. Damaru napravljen od dvije lubanje! To bi već sam po sebi bio neobičan instrument. Ako tome dodate činjenicu da su te lubanje pripadale Matsjendrinim prethodnim utjelovljenjima, čarolija postaje neizbježna. Ako niste primijetili, u jednom trenutku Ganeš spominje da bi najbolje bilo kad bi Matsjendra mogao pojesti, dakle izravno unijeti u sebe nešto od svojih posmrtnih ostataka! Šokantna pomisao dostojna najortodoksnijih aghora sanjasina! Zamisao da u tjelesnim ostacima čovjeka u visokom stanju svijesti postoje i ostaci biokemije njegova tijela, dakle izravni ostaci some ili bhogavati, nije nemoguća. Ako su ti na izgled apstraktni pojmovi doista povezani s nekim tjelesnim izlučevinama i ako su one, u nekom konkretnom slučaju, bile obilne, sasvim je moguće da njihovi ostaci budu prisutni i u kostima. U svakom slučaju, u priči je Gorakh lubanje uporabio na mnogo ezoteričniji način, stvarajući njima zvukove koji su probudili Matsjendru. Ganeš je spomenuo i poseban ritam koji je Gorakh morao uporabiti, ali to već zadire u područje detaljnih tehnika. Nisam ga dalje ispitivao u tom smjeru.

Vjerujem da je najispravnije na simboliku dviju lubanja iz prošlih života gledati kao na kontinuitet i neprestanost svijesti. Matsjendra je već ranije bio prosvijetljeni majstor. Njegovo tijelo je već bilo ispunjeno somom. I to se očigledno ponavljalo, ili barem približno ponavljalo, iz života u život. Gorakh ga je zapravo zvukom damarua podsjećao na njegov stvarni status. "Čuješ li tko si zapravo? Čuješ li svoju vlastitu slavu?" Kako je damaru ovu poruku objavljivao sve snažnije i snažnije, tako je Matsjendra, tada još u tijelu koje je preuzeo, tijelu gandharve Trivike, postajao sve moćniji i moćniji. Njegova snaga je rasla sve dok se nije izjednačila sa snagom božanskog. A tome apsare nisu mogle odoljeti. Maitsjendrina nazočnost, živa prisutnost kontinuiteta svijesti, bacila ih je u ekstazu blaženstva kakvu do sada nisu osjetile! Ipak, Matsjendrino buđenje završilo je tek na Zemlji, tek nakon što je primio samputa inicijaciju od svog učenika - onu istu koju mu je prije odlaska predao. Slušajući tu priču - zapravo sve priče iz ciklusa "Tijelo učitelja" - nisam se mogao oteti dojmu da ulazim u jedan drugi svijet, različit čak i od onoga po kojem me je Ganeš do sada vodio. Taj je novi svijet mnogo udaljeniji od naše svakodnevice i pripada visokim i rijetko naseljenim područjima u kojima borave mudraci i učitelji. Iako i u njemu ima simbolike koja se može povezati sa životom današnjih ljudi, ona je složena i zapravo se odnosi na njihovu buduću situaciju. Na neki način, Ganeš nam je dopustio da zavirimo u dimenzije stvarnosti koje će biti aktualne tek kad prijeđemo dobar komad puta po relativno poznatim cestama duhovnog razvoja. A one obuhvaćaju svladavanje iskustva unutarnje tišine (Šiva), utvrđivanje te tišine u aktivnosti (Šiva kao bog plavoga grla koji pobjeđuje Vasukijev otrov), ispravnu akciju (Skanda) i razumijevanje karme (Ganeš). Također, te nas iste ceste moraju odvesti putevima u kojima ćemo upoznati snagu pozornosti i razvoj vlastitih sposobnosti (Budhi i Sidhi), iskusiti obilje života (Šubha i Labha), prepoznati i širiti svjetlo (Đjoti), umnožavati se i stvarati (Parvati), ali i strastveno ljubiti (Kamala). Sve to i još mnogo toga drugoga moramo upoznati na tom putu. Kad to učinimo, siguran sam da će nam priča o Matsjendri i Gorakhu biti mnogo bliža, mnogo pristupačnija i razumljivija. Ono što je najvažnije u njoj odnosi se na činjenicu da se jedino davanjem znanja održava stalni tijek blaženstva. Širenje sreće, znanja i mudrosti, to je jedini motiv koji preostaje nakon što su sve želje ispunjene i sve potrebe zadovoljene. Negdje na vrhuncu toga puta podučavanja dolazi i trenutak kada moramo postati istinski guru - i to tako da se prepustimo u ruke svog nasljednika. Zaboraviti, pasti, umrijeti... a zatim biti probuđen i oživljen svojim v lastitim

sredstvima ostavljenim na uporabu dostojnim učenicima. Ova slika možda doista izgleda vrlo daleka, čak i predanim duhovnim tražiteljima. Ali, osobno sam jako sretan što ju je Ganeš oslikao za nas, i to na tako vješt i njemu primjeren način. Kad sam ga pitao da li je to sada doista sve, da li je to kraj duhovnog razvoja, upitno me pogledao. "Mislim," zamucao sam, "da li to znači da je Matsjendra završio svoj put? I ako jest, što on sada radi?" Ne znam, ponekad mi se čini da su mi pitanja glupava i kao da unaprijed znam što će mi Ganeš odgovoriti. Ipak ih postavljam, iz znatiželje, a i da pomognem svima nama u boljem shvaćanju. Tako sam, čim sam ga izgovorio, pomislio i za ovo pitanje. Mislio sam da će se nasmijati ili izvesti neku šalu. Ali, nije to učinio. Pogledao me ozbiljno i kimnuo glavom. "Nikad nije kraj", rekao je. "Znaš to. A Matsjendra... Što bi radio? Jednom guru, uvijek guru... Tako ti je to, moj mladiću!"

PRIČE NIKAD NE PRESTAJU Nebeske lozinke I tako, drage prijateljice i prijatelji, zahvaljujem vam na na upornosti kojom ste stigli do ovoga mjesta. Zahvaljujem vam i na strasti koja vas je vodila - ne vjerujem da biste bez nje izdržali na zavojitim cestama mojih priča. Osjećam kako je vrijeme da ovu predstavu polako privedemo kraju. No, to ne znači da je naše druženje gotovo. O, ne! Uvjeravam vas, moje priče nikad ne prestaju i samo od vas ovisi koliko ćete širom otvoriti svoje oči i uši. Sada kad ste prošli cijeli taj put zajedno s nama, ne vjerujem da ćete samo tako zastati, okrenuti se i vratiti se natrag u sivilo svog starog svijeta. Mogli biste to učiniti, naravno. Nitko vas neće u tome spriječiti. Slobodna volja još je uvijek zakon u mojem svemiru i tako će biti zauvijek. Ipak, dozvoljeno je malo nagovaranja - malo uvjeravanja u to što je za vas dobro, a što nikako nije. Moj bože, pa mogli biste isto tako skočiti s desetog kata ili se baciti pod vlak - mislite li da ću vas moliti da to ne učinite? Neću. Ali ću zato sve učiniti da vam objasnim kako su posljedice takvog čina mnogo gore od trenutne boli koju ćete osjetiti tijekom umiranja. A neće biti čak ni olakšanja jer će vas istoga časa dohvatiti bog smrti Jama i njegova armada i dobro vas protresti. A zatim staviti na iste ili čak

veće muke u sljedećem utjelovljenju. Pa vi sad birajte! Zašto spominjem samoubojstvo u ovom kontekstu? Pa vidite, ima mnogo vrsta smrti. Ona koje se vi najviše plašite je najmanje problematična. Smrt tijela, raspadanje stare osobnosti i stvaranje nove, sve je to dio životnog ciklusa. U svezi toga ne možete učiniti bog zna što. Ali, postoje i one na izgled male "smrti" koje se mogu dogoditi bilo kada tijekom života. Neću reći da ih ne primjećujete jer to ne bi bila istina. Primjećujete ih, ali ih poričete. Znate da ste upravo sada umrli, ali se uvjeravate da ste još živi i da je tako za vas najbolje. Znate li o čemu govorim? O propuštenim prilikama, naravno. I o odustajanju. Pažljivo pratim što ljudi čine u ovom vašem vremenu. I, moram vam reći, više od polovine njih su hodajući leševi. Umiru otprilike s dvadeset pet godina, točno onda kad pomisle da su se "sredili", "skrasili", našli posao, dobili djecu... Njihov život nakon toga i nije život, već čekanje smrti. Neki od njih se ipak probude i ponovno se rode, a da i ne prođu kroz palaču boga smrti. Znat ćete da se to događa kad počnu plakati i urlikati od boli jer upravo ulaze u drukčiji svijet. Rođenje je uvijek pomalo bolno i praćeno krikovima i plačem. No, sve to brzo prođe - traje samo dok ne shvatimo da je preobrazba bila nužna i da je močvara u kojoj smo se prethodno zadržavali bila prilično smrdljiva. Takva je sudbina svih onih koji odustanu od svoje dharme. Njihov život je završio. To jest, njihov božanski život je završio. Ali je zato počeo njihov demonski život održavanja samoga sebe bez smisla i svrhe, bez predanosti i radosti stvaranja, bez slušanja kozmičkog impulsa. A propuštene prigode... Pa, i to se događa. Najčešće zbog straha. Svaka propuštena prigoda je mala smrt. I svaka uzrokuje nešto patnje kod sljedećeg "rođenja". U svezi prigoda, dobra vijest je da one nikad ne prestaju. Uvijek će se pojaviti sljedeća koju možete iskoristiti. Loša vijest je da će vas teret propuštenih prigoda činiti sve nepokretnijim i nespremnijim za to, pa je vjerojatnost propuštanja sljedeće sve veća i veća. Nakon što ste odbili primiti nekoliko darova s neba, potrebno je mnogo više snage za prepoznavanje sljedećeg. Između ostalog, vidite, ja sam ovdje da vam pomognem u rješavanju tog problema. Volim susretati žive ljude - mrtvi su mi sasvim nezanimljivi. Mrtvi ljudi pričaju uvijek o istim stvarima. Dosadni su. Možete razgovarati s nekim od njih, zatim se okrenuti, otići i vratiti se nakon dvadeset godina i

nastaviti razgovor točno tamo gdje ste ga prekinuli! Vidjet ćete da su iznutra ostali isti. Imaju iste misli, iste probleme, iste osjećaje... Govore na isti način, čak se i kreću isto, hodaju baš kao i ranije i ne rade ništa više ili manje od onog što su radili kad ste otišli. Dozlaboga dosadno, kažem vam! U njihovom navodnom životu (kojeg i nema jer su mrtvi!) nije se dogodilo skoro ništa, a ako se i jest, događa se oko njih. Tek tu i tamo naiđete na nekog oživljenog koji j e imao sreće pa je izgubio posao i morao izmisliti (a ne potražiti) drugi; ili nekog tko se razbolio pa je morao promijeniti način života; ili mu je netko umro pa j e susret s prazninom pokrenuo puninu, ili nešto takvo... Doista j e žalosno kako ljudi žive u tom vašem svijetu. Potreban sam im više nego ikada, kao i cijela moja porodica: brat Skanda, kćerka Santoši... da ne govorim o mom ocu i majci... No, to smo već utvrdili više puta, a eto sad smo došli i do kraja jednog zanimljivog pothvata. Naš zapisničar j e već vidljivo umoran. Jadnik. Razumijem ga. Kad sam ja onomad pisao onu ogromnu knjigu pod Vjasinim diktatom, negdje pred kraj sam se već vukao po podu od muke! Znao sam da je važna pa mi nije bilo nakraj pameti odustati, ali da je bilo naporno - bilo je! I to meni. No, dobro, te smo priče Vjasa i ja radili godinama. A. ima nešto manji teret na leđima, ali ipak... Upravo sada osjeća veliko olakšanje i radost što se približavamo kraju. To se vidi na njemu. Iscrpio sam ga. Ali, više sam nego uvjeren da će se on brzo oporaviti! Mora tako biti jer... pa, čeka ga još posla, naravno! Moje priče nikad ne završavaju! Da li se sjećate s kojom namjerom smo počeli? Želio sam vam se predstaviti kao Ganeš, glavom i surlom! Želio sam vam izravnije prenijeti svoju situaciju, kakav sam i što sam. Vjerujem da sam u tome uspio, iako, ostaje činjenica da me nećete razumjeti u potpunosti sve dok ne zakoračite u moj svijet — vi, baš vi, glavom i... da, bradom, jer surlu još nemate! Također, rekao sam vam kako želim ostaviti iza sebe "portale" kroz koje možete doći u moj svijet. Spominjao sam svoje kipove, slike, a na kraju sam rekao kako je upravo ova knjiga ona koja to može postići na vrlo djelotvoran način. Čitajući je, vaša će pozornost biti usmjerena na stvarnost koja j e punija od one na koju ste navikli. Vjerujem da vam mnogo toga što sam rekao i što je ovdje zapisano neće sjesti otprve. Trebat će pročitati to drugi put, možda i treći... Zapravo, što više čitate, to j e veća vjerojatnost da počnete

opažati moje intervencije u vašem svijetu, moju nazočnost i tragove, a na posljetku i mene samog. Ova knjiga je vaša lozinka za ulazak u drukčiju stvarnost! Takvih "lozinki", ili možda bolje rečeno "nebeskih ključeva", ima više. Sada, nakon što ste pročitali priče sadržane u ovoj knjizi, znate nešto više o odnosu duha i materije. Pričao sam vam o đjotirlingi i šivalingi - o svjetlu i njegovom kamenom domu. Također sam vam pričao 0 tome što se događa s tijelom kad svijest pohrli prema svojim vrhuncima. Tim sam vas pričama pripremio na ono što slijedi: na otkrivanje još nebeskih lozinki! Ključevi moga svijeta ostavljeni su u vašemu svijetu. Neki od njih su skriveni, a neki vrlo vidljivi, svakome pred očima. Ali, svaki od njih zahtijeva potragu i otkrivanje. To j e tako jer njihova uporaba zahtijeva određeno stanje svijesti. Čak i da vas nekim čudom postavim na prag vrata koja vode do Kailase, palače moga oca Šive, vi ne biste vidjeli ništa ako niste za to spremni. Dakle, nije samo stvar u postojanju "ključeva za nebo", već i u njihovom razumijevanju, a posebno u sposobnosti i spremnosti za njihovu uporabu. Sve ovo što činim, ove priče 1 način na koji dolaze do vas, usmjerene su na postizanje upravo tog cilja. Za sada ostanite tu gdje jeste - prigrlite knjigu i njezin sadržaj, osjetite je, živite s njom. Vjerojatno će doći do vidljivih promjena u vašem životu. Imat ćete više onog ganeš osjećaja koji je A. tako dobro opisao! Ali, to nije sve, nipošto nije sve... Pustolovina se nastavlja. Iako ću vas j a sada napustiti na neko vrijeme, kao i našeg zapisničara, naš sljedeći susret j e neizbježan. Bit će to prava pustolovina! Drukčija od ovih do sada. Bit će još priča, ali sada će se one odvijati u vašem svijetu i vašem vremenu. Naravno, moje stare priče će i dalje biti isprepletene s novima - ima mnogo toga što se dogodilo tijekom mog dugog druženja s ljudima i bogovima. Ali, najvažnije j e da se priče stvaraju i dalje. Kao što ste vidjeli, Matsjendra i Gorakh su od vas udaljeni samo nekoliko stotina godina, a Santoši... ona je tek dojenče u mojemu svijetu. Nema nikakvog razloga da nove priče ne nastaju stalno iznova, prenoseći iste kozmičke zakone, uvijek pomalo drukčije, uvijek svježe i nadasve zabavne! Naposljetku, cijela ova stvar s A. je jedna suvremena priča, zar ne? Svako vrijeme i svako mjesto nose sa sobom dobre i loše strane. Primjerice, fasciniran sam vašom tehnologijom i načinima komunikacije! Nekada nije bilo takvih stvari, sve je trajalo mnogo duže ili ste, ako ste željeli brže, morali

uposliti magiju, što j e pak imalo svoje karmičke minuse. Danas postoji cijelo brdo novotarija, zabavnih igračaka, zanimljivih spoznaja, novih i starih životnih drama i silan niz ludosti koje mogu neizmjerno zabavljati starog slona poput mene! Imam neke ideje o uporabi te vaše tehnologije, još ih razrađujemo, A. i ja, pa ćemo vidjeti što se može učiniti. Možda čak uspijemo razgovarati i prije nego što se pojave drugi nebeski ključevi... A u tome se, u toj pojavi nebeskih ključeva ili "lozinki" koje će vam olakšati dolazak u moj svijet, skriva nastavak naše pustolovine. Ispričao sam A-u neke priče za koje sam ga zamolio da ih još ne prepričava dalje, već da ih sam prouči i uporabi ne bi li... No, pa eto, šaljem ga na put! Do sada sam ja dolazio k njemu, a sada j e vrijeme da se i on malo pomakne i krene u svijet. Zadaća mu je pronaći neke od lozinki koje sam tijekom vremena ostavio u vašem svijetu. Kao što sam rekao, neke su vidljive svima, a neke skrivene. Pronaći, vidjeti i uporabiti ih mogu samo oni koji su spremni. Ne znam kako će to završiti - doista ne znam, budući da se nikad ne miješam u radnju priče; mnogo mi j e draže kad me likovi iznenade svojim postupcima - ali, siguran sam da nas čeka dobra zabava! A u njoj ćete, na neki način, sudjelovati i vi. Ako i ne pronađe ništa drugo, A. će s putovanja zasigurno donijeti mnogo dobrih priča. A možda, tko zna, i nešto više od toga. I što da vam još kažem? Ostajte mi zdravo i dobro! Tu i tamo se lupnite po sljepočnicama i nategnite svoje uši... Tako ću znati da me se sjećate. A ni j a vas neću zaboraviti, bez brige. Ne bih to mogao. Moja j e dharma neraskidivo vezana s vašim životom. Suđeni smo jedno drugom. I kad je već tako, onda je bolje da naše druženje pretvorimo u jednu veliku, istinsku zabavu; u priču koja će se prepričavati svemirom od sada pa do njegova kraja... Do skorog čitanja... a možda i viđenja! Vaš Ganeš

Zagonetke za kraj Moram samo malčice ispraviti Ganeša, to jest objasniti ono o iscrpljenosti. Istina je, njegove su me priče, kao i način na koji smo ih ovaj put zapisivali, stavile u situaciju da poprilično rastegnem

granice svoje izdržljivosti. Trebalo je pisati i do petnaest sati dnevno, gotovo bez odmora i to puna dva mjeseca. Ali, istodobno, bilo je to i neizrecivo zadovoljstvo! Na neki način sam sretan što završavamo s ovim dijelom pustolovine. Lijepo je vidjeti kako nešto što ste započeli privodite kraju. Lijepo je pogledati unatrag i sagledati cjelinu, njezina značenja, pa čak i uvidjeti neke detalje kojih prethodno niste bili svjesni. Ta sreća zbog završavanja zasigurno nije ona tipa "uh, hvala bogu, gotovo je!" već je to radost uzbuđenja što je još jedno stvaranje završilo i što može otpočeti sa svojim vlastitim životom. Umor će biti zaboravljen. Uloženo vrijeme u tako nešto nikad nije izgubljeno. A vrijednost onoga što je nastalo - nebeska lozinka, kako ju je Ganeš nazvao - daleko nadilazi uloženi napor. Sve u svemu, umor je u drugom planu, a sreća u prvom! Uvijek je zadovoljstvo družiti se s Ganešom. Već je dovoljna samo misao o njemu da vam djelomično promijeni stvarnost. A njegova nazočnost, živa i vibrantna, ima neopisivu snagu. Jedan dio posla smo završili, ali moram priznati, jedva čekam započeti onaj drugi... Ona zamisao da iskoristimo suvremenu tehnologiju da bi Ganešove riječi približili svijetu koji danas živi u priličnoj mjeri virtualno, isprva mi se činila pomalo suludom, pa čak i nekako nedostojnom... Ali, kako vrijeme prolazi i kako sve više razmišljam 0 tome, posebice u svjetlu onog što mi je Ganeš ispričao o Santoši 1 filmu koji ju je u Indiji plasirao među narod, čini mi se da je u pravu. Zašto ne bismo iskoristili sva sredstva koja su nam danas dostupna? Još raspravljamo o tome, ali ako se dogovorimo, bit će to zanimljiv projekt! A priče... one nikad ne prestaju, kao što je Ganeš rekao. Svojim životom on svjedoči tom neprekinutom nizu, tom slapu i nepresušnoj lavini ideja, događaja, osjećaja i spoznaja. Neizmjerno sam sretan što mogu biti makar djelićem te priče i poslužiti kao posrednik za njihovo prenošenje. I sada, nakon što sam nekoliko puta dobro poslužio upravo za takvu zadaću, moja se misija donekle mijenja. Čuli ste, Ganeš me šalje da za vas pronađem "nebeske ključeve" ostavljene za nas u našemu svijetu! Nisam do kraja siguran što to znači i što ću morati učiniti. Ali, to nije ništa neobično za ganešovski scenarij! Već ste i sami shvatili da protagonisti njegovih priča uglavnom ne znaju što bi morah raditi. Prepušteni su sami sebi i svojoj snalažljivosti. Na kraju nekako uspiju, uz povremenu pomoć samoga Ganeša. Mogu se samo nadati da će tako biti i u mojem slučaju. Jer, moram vam priznati, nemam ni najmanju ideju što bi i kakvi bi morali biti ti "nebeski ključevi"? Kako ću pronaći "nebeske lozinke"? Čak me i sama uporaba dva naziva - ključevi

i lozinke - pomalo zbunjuje. Ako su "ključevi", onda se možda radi o materijalnim predmetima, nečemu sličnom okamenjenom djotirlingi. Ako su "lozinke", onda je možda stvar u apstraktnijim zamislima, spoznajama ili... nekoj novoj priči. Na posljetku, Ganeš smatra da su i knjige koje nastaju na njegovu pobudu također neka vrsta "lozinki za nebo". Dakle, o čemu se zapravo radi? Pa, rekoh vam, ne znam. Sve što znam je da se preda mnom otvara jedan novi put, i da jasno vidim kako se moja dharma spremno prostire njime. Ne slijediti tako nešto značilo bi pridružiti se onim mrtvacima o kojima je govorio Ganeš i pretvoriti svoj sadašnji život u čekanje sljedećeg. Ne, nema nikakve sumnje u to, niti pak zapravo imam izbora: moram učiniti upravo to što se od mene traži. Moram krenuti na put. Eh, sad, prije nego što se rastanemo, mogao bih s vama podijeliti ono što znam, tako da imate barem neki uvid u to s čim se suočavam. Dakle, nemam ni najmanjeg pojma o kakvim ključevima i lozinkama se radi, pa tako ne mogu unaprijed reći što zapravo tražim. "Znat ćeš kad nađeš", neoriginalno me obrisao Ganeš kad sam od njega pokušao saznati nešto više. Sve što mi je ponudio - rekavši pri tom da je to dovoljno za početak, a ostalo će se iz tog sjemena razvijati samo po sebi - je nekoliko priča. Zamolio me, kao što vam je i rekao, da ih za sada ne prepričavam. Isprva sam mislio da su one dio ovoga ciklusa, da pripadaju ovom projektu. Ali, ispalo je drukčije. Tih nekoliko dodatnih priča nisu u stilu i smislu različite od dosadašnjih. Jedino što su sve vezane uz neko konkretno, postojeće mjesto na zemaljskoj kugli. Uglavnom su to mjesta u Indiji. Razumljivo, budući da je tamo sjećanje na Ganeša ipak najsnažnije sačuvano. I druga njihova važna značajka, barem u obliku u kojem mi ih je ispričao Ganeš, je ta da završavaju nekom zagonetkom. Odnosno, završavaju pitanjem na koje moram naći odgovor i tako riješiti problem. Ali, naglasio mi je Ganeš, na ta pitanja neću dobiti odgovore od njega. Neću ih dobiti ni iznutra, iz sebe. Odnosno hoću, ali ne ovdje gdje sam. Moram otići tamo, na mjesto gdje se odigravala radnja pojedine priče. Odlazak, traženje, povratak - to je proces tijekom kojeg će mi se otkriti značenje nebeskih ključeva ili lozinki, ma što to značilo. Dat ću vam jedan primjer, tek toliko da imate osjećaj kako to izgleda. Imam posebnu dozvolu da vam ispričam okvir jedne od priča i postavim jednu od zagonetki koju moram riješiti. Inače, tih nekoliko priča je nepovezano, barem za sada. Većina se bavi Ganešovim inkarnacijama ili emanacijama u kojima je on, slikovito kao i uvijek, riješio neki problem, napravio reda tamo gdje ga nije bilo ili jednostavno ukazao na neki uvid koji bi nam inače promaknuo.

Naravno, on to čini na vama već poznati, uvijek zanimljiv i zabavan nači, stvaranjem zapleta i raspleta koji jednostavno oduševljavaju. Ova konkretna priča odnosi se na emanaciju njegove majke Parvati, poznatu pod nazivom Durga. Jedva čekam da vam ispričam potpunu inačicu priče - doista je onako ganešovski prava, prepuna humora, ali i dubokih uvida. Za sada samo kratak sadržaj. Glavnu ulogu u priči ima demon imenom Mahisura (ime mu dolazi od dvije riječi maha što znači velik i asura što je jedan od naziva za demone; dakle, Veliki demon). Mahisura uspijeva dobiti od Brahme dar nepobjedivosti ili "gotovo" nepobjedivosti (i u toj priči se radi o zgodnom triku poput onoga iz priče o Taraki kojeg je pobijedio malodobni Skanda). Mahisura počinje svoj pohod na nebesa i na tom putu pobjeđuje sve koji mu se suprotstave. Nastaje panika među bogovima, hitan sastanak i rješenje koje se pronalazi u svemoćnoj Parvati koja poprima oblik strašne, ratoborne i nemilosrdne Durge. Durga ima deset ruku, a u svakoj drži jedno smrtonosno oružje. Jaše na bijesnom tigru, a čak i ona, iako emanacija Parvati, ima svoje daljnje emanacije. Postoji čak devet oblika u kojima se Durga javlja. Svi su takvi da bi vam bilo bolje da ih ne sretnete nespremni ili za nešto krivi! Kao takva, Durga pobjeđuje Mahisuru u dugotrajnoj i krvavoj bitki koja ima mnoštvo detalja. Njih vam sada neću prepričavati, već ću odmah prijeći na samu zagonetku. Vidite, ta se bitka odigravala na Zemlji, na području današnje zapadne Indije. Sada je tamo Indijska država Karnataka koja je, naravno, administrativna tvorevina. Međutim, glavni grad Karnatake nosi zanimljivo ime. Danas ga zovu Mysore - a to je iskrivljeni engleski izgovor originalnog naziva Mahisur. U redu, sada vam je jasno: grad nosi ime demona Mahisure, budući da se na tom mjestu odigrala odlučujuća bitka između njega i Durge. Da li vam to objašnjenje odgovara? Čini vam se da je sve na svom mjestu s takvom pričom? Doista? Meni se nije činilo! Naime, zar vam nije čudno što su ljudi zadržali ime demona kao ime svog grada? Zašto bi tako nešto učinili? U svim promjenama koje zahvaćaju civilizacije i kulture, ime jednoga grada ne bi smjelo biti problem. Štoviše, običaj je da se mjesto nazove prema pobjedniku, a ne prema poraženom! A ako je taj pobjednik sama vrhovna boginja... Zar ne mislite da bi primjerenije bilo da se današnji Mysore zove Durgasthan ili nekako slično? A ne zove se - njegovo ime je Mahisur, u slavu Velikog demona! I nemojte sad misliti da su ljudi u Indiji naklonjeni demonima. Ma ni slučajno! Božja imena, tisuće njih, krase mnogobrojna sela,

gradove, ulice i ljude. Nema šanse da bi nekoga ili nešto nazvali prema nečem zloćudnom. Osim ako, naravno, nemaju dobar razlog za to. I eto vam Ganešove zagonetke! "Neću ti reći zašto se taj grad zove baš tako", bio je odlučan. "Idi i saznaj! Odgovor te čeka u Mysoreu." I sad, što ću? Pa jasno da ću otići i probati riješiti tu zagonetku. Bio bih lud da ne odem. Tko bi nečemu takvom odolio? Naravno, nije stvar samo u imenu. Iza tog imena se zasigurno krije neka priča. Tu priču moram otkriti, a usput ću ako je Ganeš u pravu (a on je uvijek u pravu!) pronaći i barem jednu "nebesku lozinku". Samo se nadam da ću, kad naiđem na nju, biti dovoljno pozoran i budan. U suprotnom bih je mogao promašiti. Ah... Ostale priče sa zagonetkama takođe upućuju na određena mjesta, iako nisu sve tako konkretne i jasne u svojim zahtjevima. No, mislim da ste već i s ovim jednim primjerom dobili uvid u to kakav će biti nastavak pustolovina s Ganešom. I tako, evo nas doista na samom kraju ovog zanimljivog druženja. Iskreno se nadam da su vam Ganešove priče bile drage i da ste uživali u njima. Također se nadam da su u vama otvorile neke skrivene ladice u kojima ste pak pronašli mnogobrojne zanimljive osjećaje i misli. Možda ste čak, ponekad, dok ste sjedili s knjigom u ruci, pročitavši zadnje rečenice neke priče, pustili te misli van, na površinu. Ne bih se iznenadio da ste tada, zamišljeni i zagledani u zid svoje sobe, u kutku oka primijetili obris nečeg krupnog. Nečeg vrlo krupnog i široko nasmiješenog. A što se mene tiče... pa, nema mi druge - najbolje će biti da se počnem odmah pakirati. Dug je put do rješenja svih Ganešovih zagonetki. Jedva čekam!