A. G. Howard - Između Dva Svijeta

A. G. Howard

S engleskog jezika preveo Marko Fančović

prepjev pjesme Jabberwocky po Antunu Šoljanu

1. Karta u jednom smjeru za Podzemlje čudesa Kukce skupljam od svoje jedanaeste godine; to je jedini način da zaustavim njihovo šaputanje. Kad im probodeš trbuh iglom, to ih bogme brzo ušutka. Teta Livie naučila me je kako ih hvatati. Sve što ti treba je plastična kantica s poklopcem puna mačjeg pijeska po kojem pospeš komadiće bananine kore. Probušiš rupu u poklopcu, ubaciš plastičnu cijev, i imaš klopku za kukce. Kora ih privuče, od poklopca ne mogu van, a amonijak iz pijeska ih uguši i očuva. Moji kukci ne umiru uzalud. Koristim ih za svoje umjetničke radove, slažući njihova trupla u obrise i oblike. Suho cvijeće, lišće i komadići stakla dodaju boju i teksturu motivima oblikovanim na gipsanoj pozadini. To su moja remek-djela... moji morbidni mozaici. Zamisli samo, da nisam imala skroz trknutu mamu, i tatu koji dobije ospice čim se spomene i „p” od puberteta, možda nikad ne bih otkrila svoj umjetnički izričaj. Započela sam svoju zbirku na zadnji dan petog razreda. Došla sam kući iz škole očekujući da proslavimo početak ljeta onako kako smo ga tata i ja slavili svake godine još od vrtića. Odlazak u Scoopin’ Stop na sladoled s okusom čokolade i sirne torte, a onda posjet Aliciji u kafeteriji umobolnice. Nije baš moja zamisao dobre zabave: prvo si slediš mozak, a onda si zalediš srce. Ali tata je uporno tvrdio da je to terapija za sve nas. Možda je mislio da ću, ako redovito viđam svoju mamu kako sjedi tamo gdje ću i ja možda jednog dana živjeti, nekako izbjeći taj najizgledniji ishod. Čovječe, kako je totalno promašio. Tog sam se petka rutinskog posjeta užasavala više nego ikad. Zadnji dan škole bio je jako težak. Moja NPNV (Najbolja Prijateljica Nikad Više) Taelor dvolična Tremont pustila je glas da sam u rodu s Alice Liddell, slavnom Alice koja je inspirirala roman Lewisa Carrolla, Alisini doživljaji u zemlji čudesa. Budući je Alice ustvari bila moja pra-pra-prabaka, moje društvo iz razreda cijeli me odmor izazivalo spominjući puhove i čajanke. Toliko sam se uzrujala da me učiteljica poslala u školsku ambulantu da se odmorim. Dok sam čekala sama u tihoj sobi, zamislila sam žučnu raspravu između cvijeća u vazi na bolničarkinom stolu i bumbara koji je zujao oko njih. A baš je bila jaka iluzija. Jer sam ih zbilja čula. Isto onako jasno kao što sam čula učenike iza zatvorenih vrata kako idu s jednog sata na drugi. Kad sam došla doma – bez prijateljica i izdana – glava mi je pucala i zadnja osoba koju sam htjela susresti bila je Alicia. Moje me tijelo slušalo i dalo mi savršenu izliku. Uvukla sam se u dnevni boravak gdje je tata čekao u svom omiljenom

naslonjaču – isfucanoj hrpi samta s tratinčicama kao uresima. U jednom od svojih ‘napadaja’, Alicia je posvud po naslonjaču našila cvijeće od tkanine. Sad se tata nikad ne bi odvojio od te sjedalice. I da kuća izgori, on bi veselo gurao dalje dok god njegov naslonjač s cvjetnim zakrpama ostane netaknut. „Jesi spremna krenuti, vretenčice?” pitao je ne dižući pogled sa svog ribičkog časopisa. Iza njega, klima-uređaj smjestio se na prozorskoj dasci poput nekakve prevelike, geometrijske ptičurine. Memljiva vlaga puhala mi je u lice dok sam se naslanjala na drvenu oblogu najbližeg zida. Naš trosobni stan nikad nije nudio baš mnogo privatnih mjesta, a tog dana činio mi se još manji nego ikad prije. „Trebam ih još,” rekla sam. „I hoću one s krilcima. Oni bi trebali biti najbolji.” Njegov blagi smeđi pogled zaškiljio je prema meni. „Njih?” Valovi njegove tamne kose pomicali su se u kloparajućim naletima zraka. Žvakala sam si obraz iznutra. U takvim sam trenucima zbilja mrzila što sam jedino dijete. Jer sam se mogla povjeravati samo tati – čak i kad se radi o zbilja ponižavajućim stvarima. „Dali su nam samo jedan uzorak na razgovoru u školi.” Još mu nije sinulo. Maglovita zastakljenost pogleda – poput jelena koji bulji u promet tijekom jutarnje gužve. „Dobro, tata. Onaj posebni razgovor,” rekla sam. „Onaj na koji muški nisu pozvani?” Mahnula sam ljubičastom brošurom koju su podijelili svim curama još u četvrtom razredu. Bila je zgužvana kao harmonika jer sam je gurnula u ladicu za čarape, skupa s onim uzorkom. Tatino lice poprimilo je istu nijansu ljubičaste kao i brošura. Izgledalo je kao da je dobio koprivnjaču. „Oh.” Pročistio je grlo, najednom zadubljen u šareni asortiman slanovodnih mamaca. Znala sam da mu je neugodno ili je zabrinut, ili oboje, jer jezera sa slanom vodom nije bilo u krugu od sedamsto kilometara od Pleasancea u Teksasu. „Znaš što to znači, je li?” nastavila sam kljucati. Ako ništa drugo, taj mizerni događaj izvući će mi ovo popodne. Čak i ako mi upropasti život. Tata je prstima prošao kroz kosu i prevrnuo par stranica, tupo buljeći u slike. „Hm. Aha. Trebaš krila... da možeš poletjeti?” „Ha-ha, tata. Ne. To znači da će mi Alicia reći ono. Ono što će se dogoditi kad postanem ‘mlada žena.’ Ne onaj govor o pčelicama i cvjetićima. Nego onaj trknuti.” To je bilo to. Ona VELIKA prekretnica na koju me ona upozoravala otkad znam za sebe. „To se ne može zaustaviti,” uvijek bi rekla. „Ne možeš pobjeći glasovima, kao što ni ja nisam mogla. Da samo šukunbaka nije skočila u tu zečju rupu...” Tata je sjedio ukočeno kao da mu je klima zaledila kralježnicu. Očito su se i njemu u mislima odvrtjele iste te riječi. Razgledala sam iskrižane ožiljke na svojim dlanovima. I tata i ja znali smo da je manje u pitanju ono što će Alicia reći a više ono što bi mogla učiniti. Ako se opet skroz raspadne, morat će joj ponovo navlačiti luđačku košulju.

Vrlo rano sam naučila da se ono luđačka ne odnosi samo na onog kome se stavlja, nego i na mjeru u kojoj je zategnu. Zategnu toliko da se krv skuplja u laktovima, i ruke odrvene. Zategnu toliko da se izvući ne može. Ma koliko ona kojoj je navučena vrištala. Zategnu toliko da to kroz vrijeme i prostor stišće i guši srca onih koji vole osobu sapetu u njoj. Tatin pogled sreo se s mojim. Ni on ni ja nismo to željeli napraviti Aliciji. Po tome kako je digao bradu, znala sam da sam pobijedila. Osjećala sam se pomalo krivom zbog te nelojalnosti... zbog nastojanja da se izvučem iz posjeta petkom premda sam znala koliko to Aliciji znači. Iskreno govoreći, možda bih se i ja osjećala bolje da priznam ono o bumbaru koji govori. Ako bi itko mogao u to povjerovati, to je bila Alicia. Zavukla sam prst pod šal boje ciklame zavezan oko mojih kratkih traper-hlača i pogledala si noge. Blistavo ružičasti nokti na nogama odražavali su popodnevno svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Ružičasta je oduvijek bila Alicijina omiljena boja. Zato sam je i nosila. Ali počela sam se pitati trebam li je možda izbjegavati baš iz tog razloga. Možda će to što volim stvari koje ona voli učiniti da se pretvorim u nju. Možda već jest... „Što ako je to točno?” promrmljala sam dovoljno glasno da tata čuje. „Danas sam primijetila neke stvari. Stvari koje jednostavno nisu... normalne. Ja nisam normalna.” „Normalna,” ponovio je tata. Iskrivio je usnu u iskošen elvisovski osmijeh. Jednom mi je rekao da je baš tim podrugljivim osmijehom osvojio Aliciju. Ali ja mislim da je u pitanju bila njegova blagost i smisao za humor, jer su to bile dvije stvari koje su me držale da se ne rasplačem svake večeri, onih prvih par mjeseci nakon što je ona strpana u bolnicu. Smotavši časopis, zagurao ga je u naslonjač između jastuka i naslona za ruku. Ustao je, i njegova sto osamdeset tri centimetra nadnijela su se nad mene dok je gledao prema dolje u moje oči. Jedna ruka uhvatila me za rame, topla i snažna. „Sad me dobro slušaj, Alyssa Victoria Gardner. Normalno je subjektivno. Ne daj da ti bilo tko ikad kaže da nisi normalna. Jer meni jesi. A moje je mišljenje jedino bitno. Je li ti jasno?” „Jasno,” prošaptala sam. Aha, dobro se potrudio. Ali trzanje lijevog kapka ga je odavalo. Bio je zabrinut koliko i ja, a nije znao ni pola cijele priče. Prekinuo je zurenje da pogleda na sat, kao da je osjetio koliko je proziran. „Sad. Idemo ti i ja jesti sladoled.” „Pa da mi održiš govor o ptičicama i pčelicama?” Od zafrkavanja s tatom mi je čvor u želucu bio manji... to je nekako činilo stvari boljima. Po licu mu se opet razlio grimiz – pocrvenio je od ušiju do čela. „Jedini govor koji ćeš danas dobiti bit će od Olivije.” Uštipnuo mi je jamicu na bradi – onaj jedan dio koji je bio od njega a ne od Alicije.

Osmjehnula sam se kad je spomenuo svoju sestru. „Idemo do tete Livie?” Bila je deset godina starija od tate i ne baš najboljeg zdravlja. Trudili smo se posjećivati je što češće, išli smo vikendom na selo gdje je ona uzgajala pčele i skupljala med. Pčele. Sinulo mi je da ću biti okružena tisućama kukaca koji šapuću. Prije nego što sam stigla odbiti, tata je već krenuo dalje. „Nego što. Već sam sredio da Anderson večeras preuzme dućan. Nazvat ću Soulovu umobolnicu, reći im da ćemo u posjet mami doći sutra. Olivia je nestrpljiva da ti pokaže svoj novi izum za hvatanje kukaca. Koristi kanticu i mačji pijesak. Zamisli ti to. Osim toga... Tko bi ti bolje pričao o ptičicama i pčelicama od pčelarke?” Da sam tad imala dovoljno hrabrosti, rekla bih mu odmah. Ali sam se zaustavila. I dan danas odgovor mi odzvanja u glavi: Tko bolje, od pčela samih... *** Pet godina kasnije – na isti dan, u sat točno – klizim na svojoj dasci preko cementne zdjele u podzemnom skate-parku Pleasancea, pokušavajući skupiti živaca da se nađem s tatom pred umobolnicom da odemo u posjet. U želucu mi se unaprijed javlja grč žalosti. Teta Livie umrla je dok sam bila u osmom razredu. Kao da nije dosta to što mi je u srcu ostala rupa veličine Teksasa... nego je još poslije toga i tata postao još odlučniji u nastojanjima da Alicia ozdravi i vrati nam se doma. Loša strana toga? Eksperimentiranje s lijekovima. U zadnje vrijeme, Aliciju su gurkali i bockali više nego jastučić za igle. Jedino što uspijeva su teški sedativi. Ali to je samo zato što se ona onda preobrazi u zombija kojem iz usta curi slina, napola u snu i nesvjesna bilo čega oko sebe. Radije bih je vidjela budnu kako razgovara sa žoharom nego takvu. Pa mi svaki petak treba malo samoće prije odlaska u posjet, da prikupim hrabrost. Nema boljeg mjesta da nestanem nego u megacentru za aktivnosti. Smješten je u starom napuštenom skladištu soli – podzemnoj pećini, ali ogromnoj – strop od stijene je na nekim mjestima visok skoro petnaest metara. Prvobitno je korišten za skladištenje potrošne robe obližnje vojne baze. Novi vlasnici skinuli su uobičajeno osvjetljenje i, s malo fluorescentne boje i dodatkom crnih svjetala, pretvorili ga u mjesto iz mašte svakog tinejdžera – mračno i atmosferično ultraljubičasto igralište sa skateboard-parkom, minigolfom koji svijetli u mraku, salonom videoigara i kafićem. Neki kažu da ih ultraljubičasti okoliš dezorijentira. Meni je to nešto poznato i ugodno, s dovoljno oštrine da ne postane dosadno. Obojena citrusnom neonskom bojom, ogromna cementna zdjela za skatere ističe se poput zelenog signala. Svaki skater potpisuje potvrdu da ulazi na svoju

odgovornost i stavlja svjetleću narančastu ljepljivu vrpcu na površinu svoje daske da bi se izbjeglo sudaranje. Počela sam skejtati s četrnaest godina jer mi je trebao sport kojim se mogu baviti dok nosim iPod i slušalice u ušima da prigušim zamišljeno šaputanje kukaca i cvijeća u prolazu. Uglavnom sam naučila kako ignorirati svoju opsjenu. Stvari koje kukci i cvijeće govore obično su besmislene i nasumične i stapaju se u pucketavi šum, poput loše podešenog radija. Uvjerila sam sebe da to nije ništa do besmisleni zvuk. Ali ima trenutaka kad neki kaže nešto glasnije od drugih – nešto pravovremeno, osobno ili relevantno – što me izbaci iz cipela. Pa mi je, kad god spavam ili se bavim bilo čime što zahtjeva veliku fizičku koncentraciju, iPod iznimno bitan. Voljela sam posjećivati tetu Livie i pomagati joj oko pčela, naročito nakon što sam shvatila da je njihovo zujanje toliko glasno da nadjačava šaputanja. Kad je ona umrla, ti dani mira su se okončali dok se skate-park nije otvorio par mjeseci nakon njezina sprovoda i postao moj novi drugi dom. Tu nisam morala nositi slušalice u ušima. Sve od glazbe osamdesetih do alternativnog rocka trešti iz strateški postavljenih zvučnika i gazi sve što bi mi moglo skrenuti pažnju, baš kao što je to činilo zujanje pčela. Jedini nedostatak je što je obitelj dvolične Taelor Tremont vlasnik centra. Nazvala me onog dana kad su njezini roditelji kupili to mjesto. „Što misliš kako ćemo ga nazvati, Alyssssssa?” Otkad smo se razišle, moje ime izgovarala je sikćući. A ššššto i da očekuješššš od takve zmije. „Kako?” Trudila sam se biti pristojna jer njezin i moj tata idu skupa na pecanje jednom mjesečno, i g. Tremont nam je jedna od najboljih mušterija u dućanu sa sportskom opremom. U stvari, dao je tati ugovor da bude jedini opskrbljivač megacentra. Kao bonus, ja tamo imam doživotno besplatno članstvo. „Pa...” Taelor se tiho zahihotala. Njezini prijatelji su se u pozadini smijali. Očito je razgovor sa mnom stavila na zvučnik. „Tata ga hoće nazvati Zemlja čudesa.” Kroz vezu je navro nalet smijeha. „Pomislila sam da će ti se to svidjeti, znajući koliko se ponosiš svojim praprapraprazekom.” Ta poruga zaboljela me više nego što bi trebalo; valjda zato što je prerano spomenula rodbinu. Ipak mi je teta bila pokopana prije manje od mjesec dana. Valjda sam preglasno zašmrcala ili tako nešto, jer je Taelorin hihot zamro. „Ustvari,” promrmljala je. „Mislim da je to previše izraubano. Podzemlje čudesa je bolje. Kužiš, igra riječi s tim da je pod zemljom, i kompromis s tatinim prijedlogom. Što ti misliš, Alyssa?” Prisjećam se tog rijetkog trenutka ljubaznosti dok režem sredinom skateboard pipea ispod znaka Podzemlje čudesa čija jarka neonska svjetla mi vise pod glavom. Lijepo je sjetiti se zašto smo nekad bile prijateljice, naročito sad kad je naš mirovni sporazum službeno okončan i Taelor je opet podrugljiva. Prepoznatljiva rock-pjesma dopire iz zvučnika. Silazeći niz nižu polovicu pipea lupim stražnjom nogom po kraju skatea dok prednjom vučem prednji kraj. Tamne

siluete jure prema meni i oko mene naspram neonske pozadine poput sjenovitih njihala pokrenutih u ludom satu koji svijetli u mraku. Pokušaj ollieja prije par tjedana podario mi je ugruvanu trtičnu kost. Sad sam u smrtnom strahu od tog poteza, ali ga moram i dalje pokušavati inače nikad neću uhvatiti dovoljno vremena u zraku da naučim izvesti prave trikove. Kad se vinem u zrak, živci me svladaju. Prednja noga mi klizne i gubim ravnotežu, padajući na lijevu stranu s glasnim uffff. Noga i ruka prve dodirnu beton. Bol prostruji kroz mene. Od udara mi zrak bježi iz pluća dok se klizeći zaustavljam na dnu pipea. Dokotrljavši se za mnom poput vjernog psa, moja daska gurne me u rebra. Hvatajući dah, prevrćem se na leđa. Lijevi mi gležanj pulsira i živci u koljenu buknu u plamen. Tijekom udara, vrpca štitnika se otrgnula, ostavljajući poderotinu u crnim tajicama pod mojim uskim ljubičastim bickama. Naspram neonski zelene površine koja se zakrivljeno uzdiže oko mene, vidim tamnu mrlju. Krv... Zastenjem i podižem svoje razbijeno koljeno, oštro udahnuvši. Za nekoliko sekundi, troje zaposlenika puhne u zviždaljku i krene na rollericama kroz redove skatera koji usporavaju. Radnici nose kacige sa svjetiljkom naprijed, poput rudara. Ali više su nalik čuvarima plaže – raspoređeni za lak pristup i osposobljeni za pružanje prve pomoći. Zaposlenici svojim jarkim prometničkim prslucima tvore uočljiv bedem oko nas, da se drugi boarderi ne bi sapleli preko nas dok me previjaju i dezinfekcijskim sredstvom čiste moju krv s cementa. Četvrti radnik se dorola s prslukom koji ga označava kao vođu smjene. Srce mi zastane. Od svih na ovom svijetu, baš je morao biti Jed. „Trebala sam se zaustaviti,” promrmljam mu. „Zezaš se?” Njegov duboki glas umiruje me dok kleči uz mene. „Nitko nije mogao unaprijed predvidjeti taj pad. Ali treba ti bolja oprema.” Pritiska prstom rub mog zavoja gdje mi zjape poderane tajice. On na sebi ima kratke hlače s mnogo džepova i tamnu majicu pod prslukom vođe smjene. Crna svjetla klize po njegovoj preplanuloj koži, naglašavajući mu mišiće plavičastim bljeskovima. Vučem vrpce kacige pod bradom, uspaničena od osjećaja koji me režu. Sigurno mi ih može pročitati na licu. Njegova rudarska lampa obasjava me poput scenskog reflektora. „Možemo li skinuti ovo?” pitam. Jed se naginje bliže da bi me čuo preko vrištavih vokala iz zvučnika. To samo pogoršava stvari. Njegova kolonjska – mješavina čokolade i lavande – miješa se s njegovim znojem u miris isto toliko zabranjen i očaravajući kao i šećerna vuna za klince u lunaparku. Njegovi prsti savijaju se pod moju bradu dok otvara kopču. Dok mi je pomaže skinuti, palac mu očeše moje uho. Bljesak svjetiljke na njegovoj kacigi zasljepljuje me.

Mogu razaznati samo crne čekinje na njegovoj čeljusti, te ravne bijele zube (s iznimkom lijevog očnjaka koji je malo nagnut preko sjekutića), i maleni željezni šiljak smješten na sredini ispod njegove donje usne. Taelor ga je pilila od nemila do nedraga što je stavio taj piercing. On ga je svejedno stavio, zbog čega mi se to željezo još više sviđa. Ona možda jest njegova cura, ali mu nije vlasnica. Još uvijek ošamućena, ne mičem se. „Al.” Njegov žuljeviti dlan podiže mi bradu. „Možeš li stajati?” Podižem se. Onog trena kad se oslonim na nogu, oštar bol kroz gležanj tjera me da se zgrčim. Jedan od radnika pridržava me otraga dok Jed sjeda i skida svoje blejderice i čarape. Prije nego što shvatim što se događa, podiže me u naručje i bosonog iznosi iz pipea. Drugi skateboarderi mi neće dati živjeti za to što sam iznesena kao princeza diva. Ali teško je osjetiti poniženje kad si u raju. Sve u ovom trenutku je savršeno – moje ruke oko Jedovog vrata, njegova prsa trljaju se o moja rebra... oni ispupčeni bicepsi utisnuti u moju lopaticu i koljeno. Ako me proživljavanje ove maštarije čini princezom, dajte ovamo tu tijaru i maknite se da sjednem na prijestolje. Pomislim da će me odnijeti do kafića, ali umjesto toga prođemo pored salona s igrama i skrenemo desno na ulaznu kosinu, slijedeći svjetlo koje izbija iz njegove kacige. On gurne metalne šipke i silom otvara preklopna vrata dvorane. Ja trepnem, pokušavajući se prilagoditi na svjetlo. Topli naleti vjetra šibaju mi kosu po licu. Kao da nisam ništa teža od djeteta kad nas on oboje okrene da me nježno spusti na suncem ugrijanu cementnu stubu. Spušta se do mene i skida kacigu istresajući kosu dugu do ramena. Guste šiške spuste se na dolje – crna zavjesa koja mu dodiruje nos. Odvezuje crveno-plavu bandanu sa svog bedra i omotava je oko glave, vezujući je u čvor na zatiljku da zadrži pramenove dalje od lica. Njegove tamnozelene oči promatraju zavoj koji još natapa krv iz mog koljena. „Dobro, što je to s tobom, Al? Još nekidan sam ti rekao da zamijeniš štitnik na koljenu. Ta vrpca se već tjednima raspliće.” Očito naš fizički kontakt na njega nije imao nikakvog učinka. Zgrbim se i zagledam u blistave aute na parkiralištu. Uvijek je na mene gledao kao na mlađu sestru. Nadala sam se da bi, budući da su mi se obline ove godine popunile, moglo doći do promaknuća. Nisam još te sreće. Poravnavam svoju izgužvanu crvenu majicu na kojoj je crtež: srce koje krvari omotano bodljikavom žicom. Kao da su rendgenski slikali moj prsni koš. „Pa?” inzistira Jed. „Nemam novaca za novu opremu,” odgovaram. „Znaš koliko je onaj put u London skup.” Sad kad je Taelorin tata uspješno otvorio centre Podzemlja čudesa po SAD-u, htio je svoju franšizu prenijeti i izvan Amerike. Sredio je put u London da se sastane

s investitorima i Taelor je zatražila da povede prijatelje, čak je i nagovorila oca da svima plati avionske karte. Mene je pozvao g. Tremont osobno. Potpuno je izvan društvenog života svoje kćeri, i živi pod pogrešnim dojmom da smo Taelor i ja još najbolje prijateljice. Ovaj put, pravila sam se da je tako – nisam htjela propustiti prigodu da vidim umjetničko sveučilište koje namjeravam pohađati dogodine. Budući da nam tate posluju skupa, Taelor je to morala pregristi. Zato je opet bijesna na mene. „Tvoj tata je vlasnik dućana sa sportskom opremom.” Jed ne odustaje od opreme kao teme, skidajući svoje štitnike za laktove i koljena. „Valjda ti može dati popust.” Čičak-vrpca cijepa zrak oštrim zvukom, podvlačeći njegov sarkazam. „Tata mi je već dosta dao. Platio je hotel. Čak i cijepljenje i putovnicu. Neću ga tražiti još nešto. Svoj ću novac koristiti za troškove i kupnju nove odjeće.” „Nove? Ti radiš u trgovini rabljenom.” „Klasičnom,” ispravljam ga prčkajući po svojim rukavicama bez prstiju. Crne s rukom kostura iscrtanom svjetlucavim šljokicama. Malo više u stilu Noći vještica nego što ja obično nosim, ali služe svrsi i pokrivaju mi ožiljke. „O, da. Klasičnom. Naravno, ne bi si morala kupovati još odjeće – klasične ili bilo kakve druge – da se bolje brineš za onu koju već imaš.” „Naravno, ne bih je stalno upropaštavala da ti još uvijek predaješ na onom tečaju skateboardanja.” Prije par mjeseci, Jed se dragovoljno prijavio u YMCA kao predavač tehnike skateboardinga. Kad je unaprijeđen u vođu smjene u Podzemlju čudesa, predao je tečaj školskom kolegi – nekom tipu po imenu Hitch koji je pušiona čak i u temeljnim pokretima. Jedu kutovi usana krenu prema gore – jedan od onih neodoljivih iskrivljenih osmijeha. „Što... Hitch ti nije legao, ha?” Lupim ga. „Ne, nije mi legao.” Naslanjajući se na laktove, Jed prekriži gležnjeve i pruža duga, bosa stopala na sunce. „On bi bogami itekako htio. Ali ja sam mu rekao da ću mu razbiti–” „Kao da ti tu imaš što reći.” Pokušavam ustati, ali mi gležanj popušta pod težinom. Jed ustaje da mi olakša spuštanje natrag na stubu. „Imam što reći. Taj ti neće prići bliže od metra. Zavodnik je.” Zakolutam očima. „Jednom je izašao s Jen u osmom razredu, sjećaš se? Najbolje frendice ne razmjenjuju dečke.” „Aha. Krasno je to. Budući da je povijest moje sestre s dečkima katastrofa, a ni tvoja nije ništa bolja.” Otresavši jednog skakavca s noge prije nego što je mogao upasti u naš razgovor, zagledam se u Jeda. „Nisam imala nijednog dečka.” „Znači ona dva tupsona, Tanner i Jack, to ti nisu bili dečki?” Činjenica da im je zapamtio imena izbaci me iz ravnoteže. „Ne. Oni su bili TNER.”

Sa sjajem u oku koji odaje koliko mu je to zabavno, Jed se naginje bliže. „Tnerovi. Nije mi jasno što bi to trebalo značiti. S kakvim si to tnerovima izlazila?” „Nisam izlazila s njima ni dovoljno dugo da se poljubimo. Pa nisu bili zbilja dečki. Oni su bili Treptaji Na Ekranu Radara – TNERovi.” Lice mi je zažareno. Jed naslanja lakat na koljeno. Nekako je dohvatio moju pletenicu dugu do struka da ja to nisam primijetila, i vrti njene platinasto plave krajeve oko prsta dok mi proučava lice. Ima izraz koji sam mu vidjela na licu samo dok slika. Koncentriran. Zadubljen. Kao da razmatra sliku iz svih kutova. Mene iz svih kutova. „Znači... još čekaš na prvi poljubac.” Glas mu je dubok, previše, i baršunast. „To mi nikad nisi rekla.” Osjećam nešto nalik menti u njegovom dahu, i želudac mi napravi okretaj kakvog se ne bi postidjela ni neka od onih palačinki koje tata peče subotom ujutro. Jed me uvijek nazivao mješavinom skate-glamoura i američke slatkice. Tvrdi da se divi mojoj nevinosti, ali možda je to samo šifra kojom teen dečki kažu da sam uštogljena. Što nisam baš sama odabrala. Kad te jedini dečko do kojeg ti je stalo vidi samo kao frendicu, to ti ne ostavlja baš mnogo opcija osim maštarenja. „Sve sam te štosove čula, Jed.” Prisiljavajući se da ne gledam u njegove usne, kuckam plavim noktima po cementu u pokušaju da izgledam cool i sabrano. Sunce prži, od čega mi se lice dodatno zažarilo. „Šesnaest godina, bla-bla-bla. Što god.” On me samo proučava, mrtvo ozbiljno. Na sreću, dvostruka vrata iza nas se otvore i on se mora odmaknuti da propusti par cura. Oblak praškastog parfema zapahne nas dok one prolaze i domahuju Jedu. On klimne glavom, šutke. Gledamo ih dok kliznu u jedan narančasti Camaro i izgmižu s parkinga. Kad urlik motora nestane u daljini, drozdov cvrkut začuje se iz krošnje starog hrasta preko puta, a skakavac se uspije vratiti na moje tajice. Opet ga otresem, tražeći nešto što bih rekla prije nego što me bijeli šum cijelu proguta. Jed me pretekne. „Hej, petak je. Zar ne bi trebala ići posjetiti svoju mamu u Soulu?” Nakon bacanja pogleda na sat, zagledam se u jarko nebo bez oblaka i pomišljam na Alicijine plave oči. „Aha. Tata me čeka tamo sa sladoledom. Već kasnim deset minuta u polasku. Neće biti oduševljen.” Jed ustaje i ja se pretvaram da ne primjećujem kako mu guza bajno izgleda u tim kratkim hlačama. „Ček’ da se odjavim. Pokupit ću tvoju dasku i ruksak, pa ću te odvesti.” Samo mi je još to falilo. Ovo nam je prvi posjet u dvorištu umobolnice. Alicia se previše uzruja zbog biljaka i kukaca da bi često izlazila. Ali tata je nagovorio njezinog liječnika na pokušaj, i vjerojatno će već biti u dvorištu s Alicijom, čekajući. Jed će inzistirati da me doprati tamo zbog mog ozlijeđenog gležnja.

U pet godina koliko poznajem njega i njegovu sestru Jenaru, nijedno od njih dvoje nije upoznalo Aliciju. Čak ni ne znaju istinu o ožiljcima na mojim šakama. Svi moji prijatelji smatraju da sam s mamom preživjela prometnu nesreću kad sam bila mala... vjetrobran je meni porezao ruke a njoj ozlijedio glavu, od čega je postala potpuno trknuta. Tati se ne sviđa ta laž, ali istina je toliko bizarna i ponižavajuća da trpi što je koristim. „Ma daj, Jed. Motor ti uopće nije tu.” Sad se već hvatam za slamke, pokušavajući sačuvati svoju tajnu. No, to što kažem stoji, budući da njegove nabrijane antikne Honde CT70 nema nigdje na parkingu. „Prognozirali su kišu pa sam došao s Trevorom. Reći ću mu da idem s tobom. Mogu odvesti tvoj auto doma a ti ćeš se s tatom voziti natrag. Ne možeš reći da mi nije usput.” Jedova obitelj dijeli drugu polovicu naše zgrade s dva stana. Tata i ja otišli smo se upoznati ono jutro kad su se uselili. Bio je lipanj, isto ono ljeto kad sam se razišla s Taelor jer je izblebetala moju obiteljsku tajnu. Jed, Jenara i ja zbližili smo se i prije nego što je škola počela iduće jeseni – toliko zbližili da je na prvi dan škole Jed izmlatio jednog tipa u nathodniku koji me zafrkavao zbog Zemlje čudesa. Voljela bih smatrati da je moja zatelebanost počela tada, ali iskreno rečeno, pala sam na njega preko ušiju od trenutka kad sam vidjela one njegove jamice kad se smije. „Mogu voziti sama. Zbilja.” „Je, baš.” Nabacuje tamne cvikere i premješta čvor marame na zatiljak – spajajući se u izmiješanu sliku zločestog dečka i pouzdanog prijatelja koja me bolno uštipne za srce. Sunce blista na glatkim okruglim ožiljcima kojima su mu posute nadlaktice i moj se želudac steže, napola od sažaljenja a napola od divljenja. Pogledam svoje pokrivene dlanove. Oduvijek sam smatrala da smo Jed i ja par po duši. Ali u zadnje vrijeme sve sam bliže zaključku da bi par po ožiljcima bio prigodniji izraz za našu situaciju. „Dovezla si Gizma,” Jed vrati moju pozornost. Bradom pokazuje na moj vojničko zeleni Gremlin iz 1975. u daljini. Tata je taj auto nazvao po nekom filmu koji se prikazivao osamdesetih o malim čudovištima zvanim gremlini. Vodio je Aliciju u kino na prvom izlasku, na taj film. Nisam se usuđivala pitati za još detalja. Kad su u pitanju priče s Alicijom, šetnja stazom sjećanja obično završi u komadima razbijenog stakla dubine do koljena. „Nema šanse da mijenjaš brzine,” kaže Jed. „Ne možeš ni hodati s tim uganućem.” Kimnem glavom, odabirući da ga pustim misliti da je pobijedio. Čim on uđe unutra, ma koliko me bolio gležanj, uteći ću u Gizma. Ako ikad želim imati šansu s Jedediahom Holtom, on ne smije doznati koliko su trule voćke s mog obiteljskog stabla. „Huh-uh. Vidim ti facu.” Ispruži mi dlan. „Daj ih ovamo.” Suzdržavajući se da ne zarežim, podižem ruku i spuštam ključeve njemu na dlan.

On gurne naočale do marame koja mu pokriva kosu. „Dobro. Sačekaj tu i odvest ću te u auto.” Ledeni zrak iz klimatizacije zapahne me po licu kad se vrata zalupe. Osjećajući škakljanje po nozi, primjećujem da se skakavac vratio. Ovaj put ga ne otresem, i kroz pozadinski šum čujem da je jasno i glasno prošaptao: „Propast.” „Nedvojbeno,” odgovorim šapatom, pomilovavši ga po žilavim krilima i predajući se svojim priviđenjima u rijetkom trenutku slabosti. „Kad Jed sretne Aliciju, sve je gotovo.”

2. Bodljikava žica i crna krila Do kraja grada i Soulove umobolnice je dvadeset minuta vožnje. Prvih deset vrtim svoju pletenicu oko prsta i meškoljim se na sjedalu. Svaki put kad Jed pokrene neku temu, ja promrmljam jednosložan odgovor pa pojačam ton na CD-playeru. Konačno naiđe pjesma – neki akustični, sjetni broj koji sam čula Jeda kako sluša dok slika – i on vozi šutljivo se udubivši. Vrećica s ledom koju je donio za moj natečeni gležanj većinom je rastopljena i pomičem stopalo i pustim je da sklizne. Kad je tata kupio Gizma, platio je tipu za zvuk da iščupa stari osmokalni trakaš i instalira CD-player da ga malo modernizira. Jenara – to jest nadobudna modna kreatorica – sašila je presvlake da prekrijem otrcana sjedala. Koristila je rastezljivu tkaninu s kamuflažnim uzorkom pa našila vijugave crne ruže po sredini. I ja sam autu dodala nešto svoje. Na eBayu ima mjesto koje prodaje osvježivače zraka po narudžbi za deset dolara po komadu. Pošalješ im e-mailom sliku i oni je otisnu na mirišljavi karton, i onda ti je pošalju poštom. Koristeći nešto rođendanske love, kupila sam tri komada, odabravši sliku velikog crnokrilog leptira iz jednog od Alicijinih starih albuma s fotografijama. Ona je, dok je bila doma, tu sliku skrivala. Čim je otišla, ja sam je izvukla. Nešto u tom kukcu izgledalo je poznato, fascinantno. Možda me njegovo svjetlucavo plavo tijelo podsjetilo na LED svjetla viđena po fasadama kuća za Božić. Iako sam cijenila i vještinu kojom je snimljena, fascinirao me način na koji je leptir uhvaćen na cvijetu između sunca i sjene, na granici dva svijeta. Alicia je nekad bila nevjerojatno dobra fotografkinja – mogla je uhvatiti stvari koje većina ljudi ne bi primijetila – trenutke u vremenu kad suprotnosti kao da se sudaraju, a onda se glatko spoje skupa. Da nisam mislila da bi je to nabrijalo, pitala bih Aliciju za tu sliku... gdje je to snimila, što je tad radila, zašto ju je retuširala da bi tijelo blistalo, a krila ostavila tamnima i sjajećima poput naftne mrlje. Jer to je moralo biti fotošopirano. Ne postoji takav leptir... premda se ne mogu riješiti dojma da sam ga jednom vidjela u snu. Dosada me nadjača i posežem iza sjedala, iskopam svoj iPhone iz ruksaka, i otvorim Google da tražim slike. CD mijenja pjesme. Prašina šiba po autu s raspršujućim zvukom, gonjena naletima vjetra dok Jed mijenja brzine da skrenemo na autoput. Zagledam se u njegov profil. Ima nešto talijansko u njegovom porijeklu i ima zbilja famozan ten. Maslinaste boje i čist. Stvoren za dodire. Još više za poljupce. Daj se skockaj. Još mi samo fali da me Jed uhvati kako slinim za njim. Stiskam prste oko mobitela i koristeći olovkicu za dodir ekrana, upišem „svijetleći leptir”.

Nakon preskakanja dvadesetak stranica slika, ignorirajući sličicu za sličicom tetovaža, logotipova, reklama za Lunestu i dizajna za kostime, nalazim autentičnu fotografiju. Nije savršeno istovjetna Alicijinoj, ali tijelo je svijetleći plavo i krila svjetlucaju crno, pa je dovoljno blizu. Kliknem na sliku i ekran se zamrači. Krenem ponovo pokrenuti tražilicu kad me zaustavi bljesak crvenog svjetla. Ekran pulsira nekoliko sekundi, kao da gledam kucanje srca. Mogu čak i osjetiti bilo na dlanu. A onda se najednom otvara web stranica o vilama. Ali govore o njima kao o vilovnjacima, a ne vilenjacima. Uvijek sam pomišljala na vile kao na mala maljucka stvorenja, poput Zvončiće iz Disneyevih filmova. Ali ovo je drugačiji soj. Prema tom tekstu, u svojim pravim oblicima, mogu izgledati kao bilo što – od čovjekolikog do zvjerolikog – ali mogu biti mali kao ružin pupoljak, ili veći i od ljudi. Definicija kaže: Mračna i izopačena rasa natprirodnih bića koja svoje čarobne moči koriste za nestašluke i osvete. Bijeli font i živopisna grafika jasno se ističu na crnoj pozadini. U grudima mi se steže čvor nelagode, ali znatiželja mi ne dopušta da skrenem pogled. Prve slike pored kojih proskrolam su navlas isto toliko nasilne i predivne kao i Jedovi nadrealistički akvareli. Svjetlucava bića kože duginih boja s buljavim očima i blistavim, svilenkastim krilima koja nose noževe i mačeve; odurni, nagi zlodusi u lancima, koji plaze na sve četiri i imaju repove poput vadičepa i svinjske papke; malene vilenjačice srebrnog tena uhvaćene u kaveze koje rone uljaste crne suze. Zastanem na sljedećoj grupi. Ta stvorenja izgledaju poznato, ali ipak... ne. Bijeli zec, dovoljno koščat da bude kostur. Cvjetovi s rukama i nogama, i ustima iz kojih curi krv. Morž iz čije donje polovice niče nešto nalik korijenju. Izgledaju kao društvo iz Zemlje čudesa nakon jake doze radijacijskog trovanja. Stresem se. Kad sam došla do zadnje slike, pojavila se antikna bordura od cvijeća i bršljana s obje strane crne pozadine, i pjesma u sredini bijelim, otmjenim fontom. Drhtavo udišem i pogledom prelijećem preko besmislenih riječi. Već sam ih vidjela na komadu papira koji je Alicia zavukla pod fotku leptira u svojem albumu: Bilo je kuhno i đipahne tovke na vabnjaku rovko zadronjaše: nemujne sasvim bjehu zorolovke i rućkale su šturnjače zdomasne! To je zagonetka uzeta iz romana Lewisa Carrolla. Živce mi kida to što vidim vezu između dvobojnog leptira i pjesme u cyberprostoru. Skrolam još dolje u nadi da ću naći još nešto... možda čak i prijevod. Nema ničega osim pozadine i bordure od bršljana. U sredini je veliki komad crnog prostora sve do kraja. Nema više teksta, nema slika, ali ima dosta mjesta za njih. Možda je webmaster htio sačuvati prostor za kasnije.

Taman hoću napustiti stranicu i potražiti još slika kad mi nekakav pokret u tamnoj pozadini privuče pozornost. Kao da gledam cvrčka koji pliva kroz tintu, ostavljajući talog pokreta za sobom. Treba mi minuta da shvatim da je to simulacija crnog leptira koji leprša duž ekrana. Animacija kreće s početka praznog prostora, a onda krene dolje. Kad stigne na oko četvrtinu puta, svijetleći plavi tekst najednom se pojavi ispod traga leptirovih krila. Prije nego što uspijem dešifrirati slova, auto pređe preko izbočine i mobitel mi ispada iz ruke. Kad ga podignem, izgubila sam stranicu. Još gore, izgubila sam signal. „Drek!” „Ne. Rupa na putu.” Ubacujući u nižu brzinu, Jed lijeno baca pogled prema meni – gospon Cool iza tih naočala. Mrštim se na njega. „A da malo gledaš na cestu za slučaj da ih bude još, genije.” Ne bih htjela ispasti trol. Ali sigurna sam da sam bila na rubu nekog otkrića. „Sori.” Opet prebacuje iz treće u četvrtu, kezeći se. „Očito je bila žestoka partija pasijansa.” „Istraživanje... o muzejima u Londonu. Pogledat ću kasnije.” Bacam mobitel natrag u ruksak a onda obraćam pozornost na krajolik. Okupan je kasnopopodnevnim suncem. Kad se jednom prođe sve zgrade tipične za mali grad, tržne centre i kuće, u Pleasanceu nema baš mnogo krajolika. Samo suha, jednolična ravnica osuta škrtim grmljem i kržljavim stablima. Ali horizont bez ikakvih zapreka daje neke od najspektakularnijih zalazaka sunca na cijelom jugozapadu. Auto usporava kad Jed skrene na pristupni put i okrene desno na dugu vijugavu stazu i stane pred samim izblijedjelim natpisom s riječima, „Soulova umobolnica: Nudimo mir i odmor umornim umovima od 1942.” Mir. Je, baš. Prije će biti lijekovima izazvanu katatoniju. Gizmo je u leru, čeka da se automatska kapija od kovanog željeza otvori. Spuštam prozor i puštam topli povjetarac unutra. Gledajući trometarsku ogradu sa šiljcima na vrhu, sjetim se da se nisam ni pripremila za posjet. Otvarajući pretinac za rukavice, iskopam kozmetičku torbicu skupa s umecima za kosu koje mi je Jenara pomogla napraviti od svjetlucavog plavog prediva. Upleteni su i stavljeni na kopču da se dobije dojam dreadlocksa. Jed prolazi autom kroz kapiju. Vozimo se prema udaljenoj četverokatnici od cigle koja se krvavocrveno ističe naspram vedrog neba. S tim starinskim arhitektonskim ukrasima mogla bi biti kuća od kolača ali bijeli crepovi na kosom krovu izgledaju više kao zubi nego kao šećerni preljev. Svaki put kad dolazim, imam osjećaj da ću biti sažvakana i progutana. Jed nalazi mjesto za parkiranje odmah do praznog Ford kamioneta mog tate i gasi motor. Auto se zaustavi i ugasi kao da se guši.

„Koliko već dugo ispušta taj zvuk?” Jed baca naočale pod vjetrobran i naginje se prema komandnoj ploči iza volana, provjeravajući kazaljke i brojke. Dižem pletenicu preko ramena, navlačeći gumicu na kraju. „Zadnjih par dana.” Prsti mi pročešljaju upletene pramenove dok mi kosa ne padne na grudi u platinastim valovima baš kao Alicijina. Po tatinom zahtjevu, ne bojim je niti se šišam na kratko jer ga podsjeća na njezinu. Pa sam morala smisliti neke kreativne načine da malo oživim svoj stil. Saginjem se u struku da mi kosa visi kao vodopad koji mi pada na koljena. Nakon što učvrstim dreadlockse, podižem glavu. Jed još uvijek proučava komandnu ploču. „To krkljanje moglo bi biti problem sa spojkom. Bacit ću pogled na motor večeras.” Otvarajući kozmetičku torbicu, vadim sjenilo za oči. „Večeras? Zar ne vodiš svoju dra-gu na maturalnu?” Osupnem se. Nisam je htjela naglas tako nazvati. Uglavnom pokušavam ostati neutralna oko njihove veze iz poštovanja prema njemu. Očito on vidi ono dobro u njoj što ona skriva od mene. Jed se oneraspoloži. „Sasvim sam zaboravio na taj glupi plesnjak. A ti?” uzvraća mi. „Znam da te par dečki pozvalo.” Uspijem na lice navući izraz nezainteresiranog mrštenja. Jed cinično zuri u mene. „Što je?” pitam. „Ti zbilja ne želiš ići. Što te to čini toliko različitom od svake druge srednjoškolke?” Sliježem ramenima. „Imam tu jednu karakternu manu? Zvanu dostojanstvo?” On frkne. Ne usuđujem mu se reći da bih za tili čas odbacila svoj ponos kad bi on nogirao Taelor i pitao mene da pođem s njim. „Pa ćeš večeras staviti nešto drugo od željeznarije?” Pokažem na šiljak pod njegovom usnom. „Znaš, nešto zlokobnije. Kao recimo samurajski mač. Da napraviš nesklad s imidžem ugnjetenog dečka.” Jedu se pojave jamice na obrazima. „Baš slatko.” Podigne bocu vode s okusom ribiza zaglavljenu između ručne i upravljača i popije ono što je u njoj ostalo. Otvorim torbicu za šminku. Nakon što namjestim retrovizor, dodajem novu mrlju crnog sjenila preko onog što je još tamo a onda izdužujem vanjski kut dok ne postanem nalik mački. Kad završim jednim potezom po donjim trepavicama, moje ledeno plave zjenice ističu se naspram crnog poput fluorescentne košulje pod ultraljubičastim svjetlom Podzemlja čudesa. Jed zazviždi. „Miiiijauuuu.” Njegov duboki glas spaja se u mješavinu režanja i predenja, od čega ritam mog srca posrne. „Previše?” promucam. „A-a. Ludo ti stoji. Izgledaš kao neka vila s daškom đavola u sebi.” Pruža ruku i kvrcne osvježivač zraka, zavrti ga.

Leptir treperi i podsjeća me na bića na onoj jezivoj web stranici. „Nemoj me tako zvati.” „Đavolom?” „Vilom...” Jed se namršti. „O, kužim.” Okreće se u stranu i desnu ruku zakači oko sjedala, pritiskajući svoj krupni biceps na stražnju stranu naslona za glavu. „Kužiš – što?” Bacam sjenilo u torbicu i ispecam srebrno sjajilo za usne. „Prvi put kad sam vidio sliku tvoje mame u vašem dnevnom boravku, rekao sam ti da je lijepa, kao vila. A sad izgledaš baš kao ona. Premda se trudiš da ne izgledaš.” „Uhh, ma ne trudim se–” „Ideš u krajnosti da sakriješ svaku sličnost. Kao da želiš biti suprotno od nje.” Odlažući sjajilo, trpam torbicu natrag u pretinac. „Samo hoću da ona shvati da sam drugačija. Da smo različite.” Tako se ona manje brine. A i ja. „Ima tu i više od toga.” Jedova ruka prekrije mi zapešće. „Bojiš se da ćeš i ti završiti ovdje.” Njegov pogled pokaže na umobolnicu. Ostajem bez riječi. Oduvijek me dobro čitao. Ali ovo... kao da mi se uvukao u glavu. Ne dao Bog. Grlo mi je suho i zurim u praznu bocu vode između nas, želeći da on nije sve popio. „Znam kako je to, Al. Živjeti u nečijoj sjeni.” Jedovo lice se smrkne. Naravno da zna. Ima i ožiljke koji to dokazuju... unutrašnje, koji su dublji od opekotina od cigareta na njegovom torzu i ramenima. Još uvijek se sjećam buđenja u tri ujutro radnim danom zbog vriskova od kojih se ledi krv iz susjedne kuće kad je on pokušavao zaštititi sestru i majku od svog pijanog oca. Pozivi policiji nisu pomagali. Gđa. Holt bi uvijek odbijala podići optužnicu. Jedov otac bio je mehaničar i trebala joj je njegova financijska podrška za djecu. Da ne spominjemo koliko fatalno lojalan može biti strah kad ga se pobrka s ljubavlju. Bilo je noći kad bi njih troje morali prespavati u našem dnevnom boravku dok bi moj tata sjedio kraj vrata s bejzbol-palicom u jednoj ruci i telefonom u drugoj, za slučaj da se stari Holt vrati po još jednu porciju. Znam da je to ružno reći, ali najbolja stvar koja se toj obitelji dogodila bila je kad je Jedov tata poginuo vozeći pijan. Udario je u drvo, spasivši živote svih nevinih na cesti te večeri, i svih nevinih koji su ga čekali kod kuće. U dvije godine koje su otad prošle, Jed nije ni liznuo alkohol. A to je dobro. Obično je on najuravnoteženiji tip kojeg znam. Ali kad mu se fitilj zapali, narav mu je eksplozivna. Jed je stalno upadao u tučnjave. Jedna je bila toliko nasilna da je završio u popravnom na cijelo ljeto. Svaki put kad se sjetim tog incidenta, srce mi skoro stane. Mogao je on biti taj koji je završio u bolnici umjesto onog drugog. Ali

Jed je umjesto toga otišao u dom za maloljetnike, gdje mu je jedan savjetnik pomogao da gorčinu zauzda bavljenjem umjetnošću. Sad Jed svoja najbolja djela slika kad ga nešto žestoko naljuti. „Moraš shvatiti,” kaže Jed, pokušavajući me izvući iz depre. „Za tebe je drugačije. Nije nasljedno. Tvoja mama je takva zbog prometne nesreće. Ti ne moraš brinuti. Okej?” Okrenem ruku da nam se dlanovi dotaknu sa samo mojim pletenim rukavicama između. Onda nam isprepletem prste. Ne samo zato što je nepodnošljivo slatko od njega da to kaže kad je on sam prošao toliko toga, nego zato što je toliko daleko od istine da me to boli zbog nas oboje. Pritisnem podlakticu u njegovu, osjećajući hrptove njegovih ožiljaka na svojoj koži. Ne, ja sam baš kao i ti, želim reći... ali ne mogu. Činjenica je da alkoholičari imaju tretmane... korake koje mogu poduzeti da bi se uklopili u društvo i funkcionirali. Luđaci poput Alicije – sve što imaju su tapecirane ćelije i tupi pribor za jelo. To je njihovo normalno. Jednog dana bit će i moje. „Hvala ti.” To je najbolje što mogu. Pogledam si koljeno i vidim koliko je krvi probilo kroz zavoj. Prelazeći slobodnom rukom preko njega, trgnem se. Barem se posušila. „Boli li?” pita Jed. „Ne. Ali Alicia... ona skrene kad vidi krv.” „Evo.” Jed me pušta i razvezuje maramu s glave. Naginjući se nad moju nogu, vezuje trokut tkanine oko mog koljena da prikrije zaprljani zavoj. Brada mu zastruže po mom bedru i čekinje me bockaju kroz pletene tajice. To me natjera da se promeškoljim. Kad završi, umjesto da se vrati na svoju stranu auta, nasloni lakat na upravljačku ploču i provuče prst duž jedne od plavih ekstenzija u mojoj kosi. Možda je to samo vibra od našeg ranijeg razgovora, ili načina na koji nam se dahovi miješaju, ali Jedov izraz lica prelazi u potpuno ozbiljan. „Znaš,” kaže, „kad bi ovakva došla na maturalnu, sve bi ih poobarala na koljena a još bi i zadržala svoje dostojanstvo. Ti dreadlocksi su mrak dobri.” Pokušavam potisnuti crvenilo koje mi se penje u obraze. On mi opet proučava lice kao da sam jedna od njegovih slika... toliko blizu da mogu namirisati ribiz u njegovom vrelom dahu. Moje usne čekaju – baš tamo gdje su čekale zadnjih pet godina – pune nade, teške i iščekujuće. „Vretenčice!” Tatin povik dopire kroz otvoreni prozor. Jed se izbumerangira na svoju stranu auta takvom brzinom da sam sigurna da će ga sutra boljeti vrat. Tata prilazi niz besprijekorno održavani travnjak prema autu, još uvijek predaleko da bi bilo što vidio. Nosi svoju radnu odjeću – kaki hlače i tamnoplavu polo majicu s vezenim zaštitnim znakom trgovine i Tomova sportska oprema ispisanim srebrnim koncem.

Premda me živcira njegova pojava u krivi čas, barem će to spriječiti Jeda da me otprati unutra. Kad tata priđe, nagne se da pogleda kroz prozor. „Bok, Jedediah.” Jed je opet stavio naočale pa mu ne mogu pročitati pogled. „Bok, g. Gardner.” „Hmm. Možda bi me konačno trebao početi zvati Thomas.” Tata se smiješi, s rukom naslonjenom na vrata auta. „Na kraju krajeva, sinoć si maturirao, gospodine odlikašu.” Jedova reakcija na to oslovljavanje je preslatka. Namrštio se tako ponosno i dječački da sam se skoro rastopila u lokvicu. Nije navikao da ga drugi muškarac hvali. Njegov otac govorio je da od njega ništa neće biti... da je učenje gubitak vremena i da bi trebao napustiti školu i raditi s njim u radionici. Tako mi je drago što Jed nije to poslušao. Sad mu nude školarinu na jednom od najprestižnijih umjetničkih koledža u Londonu. „Kad smo već kod diplomiranja,” nastavlja tata. „Zar ti nije večeras maturalna?” Jed posegne na stražnje sjedalo i povuče ručke drvenih štaka koje je posudio iz medicinske opreme Podzemlja čudesa. „Aha. Ovo je samo skretanje. Al je uganula nogu pa sam je ja dovezao.” „Alyssa, što si to napravila?” Tata otvara vrata auta sa zabrinutim prizvukom u glasu. Izvlačim noge polako, stiskajući zube zbog bolnog pulsiranja kad mi krv navre u gležanj. „Uobičajeno. Skejtanje se sastoji od pokušaja i pogrešaka, znaš?” Tata mi pomaže da ustanem. Jed – nekoliko centimetara viši od njega – dolazi okolo i preda mu štake. „Hoćeš da ti dodam mobitel?” pita me. „Samo ga ostavi s mojim ruksakom.” Činim grešku podigavši oči i pogledi nam se sretnu. Moja nutrina je zapetljani kaos, u pokušaju da razumije napetost koja nas još veže. Onu vrstu napetosti koja može dovesti do neočekivanih stvari... Šutnem sebe zbog te pomisli. Može manje tlapnji? Jed je već s najzgodnijom curom u Srednjoj školi Pleasance. Tatino čelo je namreškano dok gleda od mene u Jeda. „Čudno. Tvoja mama bila je sigurna da se nešto dogodilo. Rekla je da si se ozlijedila. Kako je mogla znati?” Uzdahne. „Siguran sam da ona samo pretpostavi najgore svaki put kad zakasniš. Trebala si nazvati.” Drži me za lakat dok ja namještam štake pod ruke. Probode me krivnja. „Oprosti, pretpostavila sam da nemaš mobitel sa sobom.” Stalno ga zaboravlja i ostavlja u autu – u pretincu za rukavice ili priključen u upaljač za cigarete. „Ma dobro. Hajmo sad unutra prije nego što ona napravi –” tata se zaustavlja, reagirajući na moj molećivi pogled. „Umm, prije nego što nam se sladoled rastopi u juhicu od sirne torte.” On pročisti grlo pa krenemo prema stazi s obje strane okruženoj kadificama i božurima. Kukci plešu nad cvijećem i ja pokušavam ignorirati kaotični šum, najednom poželjevši da imam slušalice u ušima i iPod.

Tata baca pogled preko ramena kad smo na pola puta do vrata. „Parkiraj auto unutra, za slučaj da bi kišilo. Samo upotrijebi otvarač za garažu.” „Svakako,” odgovara Jedov glas. „Hej, skejterice...” Zastajem iza tate i okrećem se na zdravoj nozi, prstiju stegnutih oko tapeciranih drški na štakama. „Svratit ću da bacim pogled na Gizmov motor ovaj vikend.” Jedove usne iskrive se u onaj seksi poluosmijeh. Obrazi mi se zažare i klimnem glavom. Okrećući se, poskakujem da pristignem tatu. Pogled mu se susretne s mojim i on se smješka. Zakolutam očima i uzvratim mu osmijeh. Nikad nisam rekla tati što osjećam prema Jedu. Ali njegov blesavi osmijeh otkriva sve. Bez svake sumnje bi ga to jako obradovalo. On Jeda poštuje zbog svih onih prigoda kad je branio mamu i sestru tijekom onih godina nasilja. Poštovao bi ga još i više da zna koliko se često Jed zauzimao za mene u školi. U tatinim očima, i Jed bi mogao biti sretan da ima mene. Naravno, u tatinim očima, ja sam samo cura koja je potajno zaljubljena, kao i tisuće drugih cura tamo vani. U njegovim očima, ja sam normalna. Mislim da moj tata treba naočale. Otresajući cinizam, psihički se pripremim za ono što slijedi. Danas bismo trebali reći Aliciji da ja odlazim u London. To je samo na par dana i mogli bismo se vjerojatno provući da ne kažemo ni riječ o tome. Ali tata skoro uopće nije u stanju čuvati tajnu pred njom. Ona ima načina da mu nabije krivnju ni ne trudeći se. Ušepam u klimatiziranu zgradu. Bijele pločice odjekuju, a bolničarke u prugastim bijelo-zelenim odorama stapaju mi se na rubu vidnog polja. Uvijek sam smatrala da u tim odorama izgledaju više kao volonteri nego kao kvalificirani profesionalci zdravstvene skrbi. Brojeći bodlje naslikane na mojoj majici, čekam da tata zatvori staklena vrata. „Jesi li joj već rekao za London?” pitam kad zastane pored mene. Muha mi se spusti na ruku i ja mahnem da je otjeram. Ona se vrti oko moje glave uz glasno zujanje koje zvuči skoro poput riječi London prije nego što odleti niz hodnik. Otresam tu misao. „Jesi li, tata? Je li zato toliko uznemirena?” Alicia ima averziju prema Engleskoj iz istog razloga iz kojeg ja želim tamo otići – obiteljske povijesti. „Ne. I mislim da je bolje da joj ne kažemo kamo ideš. Samo da ideš na put. Ne želimo da se sva uzruja.” Tata zastaje, ramena pognutih, kao da se sva tuga zadnjih dvadeset godina u braku s bolesnom ženom svalila na njih. „Volio bih da si je upoznala prije, Alyssa. Onda kad sam je ja tek upoznao.” Tata mi spušta ruku na rame dok krećemo prema dvorištu. „Bila je tako razumna... tako sabrana... toliko baš kao ti.” To zadnje prošapće, možda u nadi da ja neću čuti. Ali čujem, i bodljikava žica stiska mi se oko srca sve dok mu ne uguši i slomi otkucaje.

3. Pauk i muha Kad prvo ugledam Aliciju, ona je u daljini, sjedi za jednim od crnih bistrostolova od kovanog željeza raštrkanih po dvorištu od cementa išaranog da izgleda kao kaldrma. Ona je jedina vani, osim bolničarke koja joj pravi društvo. Čak i vrtno pokućstvo mora biti dobro odabrano na ovakvom mjestu. Ništa ne smije biti od stakla iz očitih razloga. A budući da se znalo dogoditi da pacijenti podignu stolce i stolove i bace ih, noge pokućstva su zalivene u cement. Naravno, dvorište bi bilo ljepše s travom pod nogama, ali sigurnost je bitnija od ljepote u svako doba. Pola Alicijinog lica je u sjeni od ogromnog crno-crvenog kockastog suncobrana koji se diže iz sredine stola. Srebrne šalice za čaj i tanjurići blistaju se na suncu. Postavljena su tri mjesta: jedno za mene, jedno za tatu i jedno za nju. Donijeli smo servis za čaj od kuće prije mnogo godina, kad je prvi put primljena ovamo. To je hir kojem umobolnica udovoljava da bi je održala na životu. Alicia neće pojesti ništa – od ramsteka do voćnih torti – ako nije u šalici za čaj. Naših pola kile sladoleda od čokolade i sirne torte čeka na podmetaču, spremno za serviranje. Kondenzacija curi niz kartonsko pakovanje poput suza. Alicijina platinasta pletenica visi preko naslona stolca, skoro dodirujući zemlju. Šiške su joj zavučene pod crnu traku za glavu. Drago mi je što vidim da nije pod sedativima. Mogu po njezinom profilu vidjeti da govori. Prvo pomišljam da se spominje s bolničarkom, dok žena ne ustane da nas pozdravi, popravljajući svoju prugastu odoru. Alicia ni ne primijeti. Nastavlja govoriti, usredotočena na vazu karanfila pred sobom. Nosi plavu bolničku kutu i odgovarajući ogrtač, s punim podbradnikom i pregačom vezanim preko njih. Uvijek inzistira na pregači da se ne bi uprljala. Iskreno, ona izgleda više kao Alisa na čajanki Ludog Klobučara od bilo koje ilustracije koju sam ikad vidjela, i to je dovoljno da mi od toga bude fizički zlo. Moja mučnina se pojačava kad shvatim da i ja mogu čuti karanfile s kojima razgovara. Njihov šapat nadjačava zujanje pozadinske buke. Govore kako je bolno biti podsječene peteljke, žale se na kvalitetu vode u kojoj stoje, traže da ih se stavi natrag u zemlju da mogu umrijeti na miru. Barem to ja čujem. Moram se zapitati što Alicia u svojem iskrivljenom umu misli da govore. Svih ovih godina, nikad nismo potanko razgovarale o njezinim priviđenjima. Ona ih čuva za sebe, kao i ja svoja.

Tata čeka jer je bolničarka sad krenula prema nama, ali pogled mu je usmjeren na njegovu ženu. Kad bi znao da i njegova kći kreće istom tragičnom stazom, to bi mu uništilo svijet. Ludilo je izgleda neizbježno u ženskoj strani moje obitelji. Alicijina mama, Alicette, vjerovala je da je priča o Zemlji čudesa istinita. Kao dijete, naslikala je slavne likove na svakom zidu svoje kuće, i klela se da su stvarni i da noću razgovaraju s njom. Kasnije u životu, skočila je iz zaleta kroz prozor bolničke sobe na drugom katu da isproba svoja ‘krila’ samo nekoliko sati nakon što je rodila moju majku. Pala je u ružičnjak i slomila vrat. Neki kažu da je to bilo samoubojstvo. Postporođajna depresija koju je uzrokovala smrt njezinog muža nekoliko mjeseci prije toga. Drugi kažu da je nju trebalo zatvoriti mnogo prije nego što je rodila dijete. Ali nitko nema nikakvo objašnjenje zašto je mrtvozornik našao dva proreza pod njezinim lopaticama, točno tamo gdje bi bila krila. To su bile jedine oznake koje je trnje ostavilo na njezinom tijelu. Nakon toga, Aliciju je odgajao dugi niz udomitelja. Tata misli da je ta nestabilnost mogla pridonijeti njezinoj bolesti. Ja znam da je to nešto više. Nešto nasljedno što me svrbi u kostima. Ali borit ću se za svoj razum svime što imam. Premda se počinjem brinuti da sam taj rat već izgubila. Blagi pritisak na moju desnu ruku izvlači me od te depresivne pomisli. Usmjeravam pogled na neprirodno preplanulo lice bolničarke Mary Jenkins. Miris koji dopire od nje mješavina je svježe pečenog kruha i arsena. Njezina smeđa kosa skupljena je u punđu i blještavo bijeli visokovoltni osmijeh skoro mi sprži zjenice. „O, kako si, Alyssa”, zacvrkuće. Kao i obično, vedra je preko svake mjere – kao Mary Poppins na tabletama za veselost. Šteta što je preteška da bi je odnijeli kišobran i nalet vjetra. Njezin pogled klizne na moje štake. „Jooooj! Ma jesi li se to ozlijedila, slatka moja?” Ne, izrasli su mi drveni udovi. „Skejtboardanje”, odgovaram, odlučna da se ponašam što bolje mogu zbog tate, ma koliko mi blebetanje cvijeća na stolu išlo na jetra. „Još skejtboadraš? Baš zanimljiv hobi.” Njezin sažalni pogled podrazumijeva, „za curu”, bolje nego što bi bilo kakve riječi to izrekle. Kad krene pogledom na moje plave dreadlockse i debelu šminku oko očiju, na lice joj se spusti smrknut izraz. „Moraš zapamtiti da takve nezgode mogu uznemiriti tvoju majku.” Nisam sigurna govori li o mojoj nesreći ili mom smislu za modu. Bolničarka gleda preko ramena u Aliciju koja još brblja i nije nas primijetila. „Već je malo napeta danas, zbog izlaska van. Možda bih joj trebala dati sedativ prije nego što te vidi.” Bolničarka Bockalo počinje vaditi iglu iz arsenala u svojem džepu. Uputim tati bijesno mrštenje koju on ni ne primijeti jer je prezauzet vlastitim mrštenjem. „Ne”, kaže, a čvrsti zapovjedni prizvuk u njegovom glasu tjera bolničarkine olovkom iscrtane obrve da jurnu gore. „Imamo još nešto važno reći. Mora biti lucidna zbog toga. Poslat ću Alyssu po Vas ako bude teškoća. Osim toga,

imamo vrtlare tamo preko ako nam zatreba više snage.” Pokaže na dvojicu krupnih muškaraca u daljini koji krešu neke grane s grma. Obojica imaju ogromne brkove i izgledaju kao morževi u svojim smeđim radnim odijelima. „Dooobro-dobro, ja ću biti na recepciji ako me trebate.” Uz škrto klimanje glavom i još jedan pretjerani osmijeh – koji se bijelo blista naspram njezine melaninom zasićene kože – Mary Poppujuća izgubi se u zgradi, ostavljajući nas troje same. Ili nas osmoro, ako računate i karanfile. Ali barem su prestali govoriti. Čim tatina sjena padne preko vaze, Alicia digne pogled. Vidi moje štake i skoči sa stolca, prodrmavši servis za čaj. „Imao je pravo!” zakrešti. „Tko imao pravo, dušo?” pita tata oprezno, poravnavajući pramenove kose koji joj uokviruju lice. Čak i nakon svih godina razočaranja, ne može odoljeti da je ne dotakne. „Clive...” Alicijine plave oči blistaju prodornom mješavinom nervoze i uzbuđenja dok pokazuje na gustu mrežu među rebrima suncobrana iznad nas. Vrtni pauk veličine srebrnog dolara penje se po nitima, učvršćujući bijelu čahuru pred naletima vjetra – večeru, nesumnjivo. „Clive je umotavao jednog skakavca. On je povikao nešto prije nego što mu je prekrio usta.” Ruke joj se stisnu pred strukom i počne ih kršiti. „Skakavac je rekao da si ozlijeđena, Allie. Vidio te pred onim mjestom za skejtanje.” Pomišljajući na kukca koji mi se penjao po nozi u Podzemlju čudesa, zurim u mumificiranu grudicu u paukovoj mreži i kralježnica mi zadrhti. Propast, rekao je skakavac. A ja sam mislila da govori o meni. Jadničak je već znao kakva ga sudbina čeka. Otresam taj prizor iz glave. Nema šanse. Nema nikakve šanse da je to isti skakavac. Alicija je sigurno načula kad smo tata i ja razgovarali s bolničarkom o mom padu. Ponekad mislim da se samo pretvara da ništa ne primjećuje, jer je to lakše nego se suočiti s onim što joj se dogodilo... Što je učinila našoj obitelji. Toliko steže ruke da su joj zglavci nabrekli i pobijelili. Još od onog dana prije mnogo godina kad me ozlijedila, izbjegava svaki fizički kontakt između nas dvije. Misli da ću se slomiti. To je jedan od razloga što nosim rukavice, da ne bi vidjela ožiljke koji bi je podsjetili na to. Tata joj razdvaja šake i isprepliće prste s njenima. Njena pozornost prelazi na njega, i samo tako, kaotična grčevitost nestaje iz njenog izraza lica. „Haj, Tomitikvo”, kaže mu glasom neprepoznatljivo mirnim i tihim. „Haj, Ali-medo.” „Zar nisi već bio tu? O! Donio si i sladoled. Ovo je izlazak?” „Aha.” Podiže joj ruke i ljubi je po zglavcima, smiješeći se svojim najboljim elvisovskim nakrivljenim smiješkom. „A Alyssa je tu da nam pomogne da proslavimo.”

„Tako mi je drago–” Uzvraća mu osmijeh – njezin joj ozari cijelo lice i oči joj zaplešu. Jed ima pravo. Dovoljno je lijepa da bude vila. Tata joj nježno pomaže da opet sjedne. Stavlja joj platnenu salvetu u krilo a onda šljusne malo kapajućeg sladoleda u šalicu za čaj. Stavivši šalicu na tanjurić, polako je spušta pred nju s plastičnom žličicom. „Il tuo gelato, signora bella,” kaže, zafrkavajući se zbog Alicijine ljubavi prema otmjenim talijanskim restoranima. „Grazie-meblo!” odvraća ona, u rijetkom trenutku duhovitosti. Tata se smije a ona se zahihoće, zveckavim zvukom koji me podsjeća na srebrna zvonca koja nam doma vise na stražnjim vratima. Prvi put u jako dugo vremena, osjećam kao da je ona doma. Počinjem misliti da će ovo biti jedan od onih dobrih posjeta. Možda smo mi baš ono što joj je danas trebalo; možda joj mi možemo popraviti ono što medikamenti ne mogu. Osmijeh mi se pojavi na licu i sjedam. Tata uzima moje štake, odlaže ih na zemlju, a onda mi pomaže da dignem gležanj na prazni stolac između Alicije i mene. Potapše me po ramenu prije nego što i sam sjedne pored nje. Neko vrijeme se smijemo i pijemo rastopljenu juhicu od sirne torte iz svojih šalica. Čavrljamo o normalnim stvarima: kraju škole, maturalnoj i dodjeli svjedodžbi, Tomovoj sportskoj opremi. Osjećam se kao da sam u običnoj obitelji i to mi je odavno nedostajalo. Dok tata ne odluči spomenuti putovanje. Znam da će to otkriti jer pomiče servis za čaj i sladoled najdalje što može na stolu. Nagne se bliže njoj i drži je za ruke. „Ali-medo, Alyssa ide na put idući tjedan. Jako je nadarena, znaš. I ima prigodu da posjeti jednu akademiju i neke muzeje–” „Za glazbu?” Tata baca zabrinut pogled prema meni. Alicia nije imala baš mnogo veze s mojim obrazovanjem. Ali jedna stvar na kojoj je uvijek inzistirala je da ja u školi sviram instrument – violončelo, da budemo precizni. Zbog toga zahtjeva svirala sam u orkestru još od šestog razreda. Prestala sam ove godine kad sam imala vremena samo za jedan izborni predmet. Umjetnost je moj prioritet. Još uvijek joj nismo rekli jer je njoj izgleda jako važno da ja nastavim svirati. To je najdulje što je tata ikad sačuvao tajnu pred njom i znam da ga to grize. „Pa”, kaže tata, opet usredotočen na Aliciju, „ustvari je to za njezinu umjetnost. Ona pravi te čudesne mozaike. Sjećaš se da sam ti pričao o njima? Koristi stvari iz prirode. Sama ih suši i konzervira, a onda ih slaže u slike. Evo... To su njezini projekti kojima je osvojila vrpcu za prvo mjesto na okružnom sajmu.” Iz novčanika vadi tri slike. Prva je Mjesečina ubojice, prizor u plavom... plavi leptiri, plavo cvijeće i komadići plavog stakla. Onda Zadnji dah jeseni – kovitlac jesenjih boja sačinjenih od smeđih leptira i narančastih, žutih i crvenih latica cvijeća. Zimski otkucaj srca, na koji sam najponosnija, kaotična isprepletenost bijelih cvjetića i srebrnastih staklenih kuglica koje su složene u oblik stabla. Suhe crvene bobice stavljene su na kraj svake grane kao da stablo krvari. Kao ugalj crni cvrčci čine pozadinu. Ma koliko

morbidno to zvučalo, u svijetu umjetničkog izričaja, miješanje bizarnog i prirodnog nekako dovodi do ljepote. „Vidiš?” kaže tata. „Ona ima oko za detalje, kao ti sa svojim fotografijama.” „Fotografije pričaju priču”, promrmlja Alicia, odbijajući pogledati moje mozaike. „Ali ljudi zaborave čitati između redova.” Trgnuvši ruku iz tatine, najednom postane smrtno šutljiva. Očiju utonulih u tugu, tata sprema fotografije. „Nana...” To ime kao da je neprirodno i ukočeno, i moj jezik napinje se da ga formira, kao da pokušavam peteljku trešnje vezati u čvor. Ali moram je dovesti natrag do nas jer tata izgleda kao da se utapa. „Ovo je za moju budućnost. I za tvoju. Nadam se da ću dogodine dobiti umjetničku stipendiju. Ako to uspijem, tata neće morati toliko raditi da plaća školarinu i knjige, pa će imati više slobodnih večeri da ih provede s tobom dok sam ja na koledžu.” Njezina brada se nagne. „Odlaziš... A kamo ideš?” Ni tata ni ja ne odgovaramo. Alicia dobuje noktima po stolu. Onda joj jezik počne coktati u tom ritmu. Taj zvuk me kida iznutra, kao da mi netko trza crijeva gitarskom trzalicom. Svaki put kad ona dobije napad živaca, to počinje s coktanjem. Tatino disanje postaje hripavo kad se napne na stolcu, oprezan. Glasno zujanje navali mi u uho i osjetim nešto što mi plazi po vratu. Kad ga pljesnem zujanje se nastavi i muha se spusti do Alicijinih užurbanih prstiju. Smjesti se tamo – arogantno – kao da smo je pozvali da nam se pridruži. Trlja svoje malene noge. Odlazi, odlazi. Jako daleko. Čujem šaputanje kroz vjetar i pozadinsku buku. Preko maminog coktavog jezika i tatinog opreznog disanja. I znam da je to muha. Stišćući salvetu u svojem krilu, odupirem se potrebi da pljesnem našeg nezvanog gosta, odlučna da ne popustim paranoji. Alicia primjećuje kukca. „Daleko, kamo?” pita ga. Zurim zaprepašteno, pitajući se je li to moguće. Je li mogla ona čuti isto što i ja? London, London. Daleki London, odgovara muha prije nego što odzuji dalje po dvorištu. „London?” zaštekće Alicia, probadajući me bijesnim pogledom. Napnem se, zapanjena. „Kako si to mogla znati, Alicia?” pita tata, stojeći sad pored nje, s rukom na njezinom ramenu. „Tko ti je rekao?” „Muha”, ja pokažem gestom. Srećom, tata to nije primijetio. Ali Alicia jest, i istrgne se iz njegovog stiska, usredotočena samo na mene. Sjetim se kukca koji mi se spustio na ruku u predvorju. Sjećam se zujanja koje je mutiralo u riječ kad je kukac projurio pored moje glave. Dijele li ludi ljudi svoja priviđenja? Jer bi to bilo jedino objašnjenje kako smo čule istu stvar. Osim mogućnosti da je muha zbilja govorila. U kojem slučaju su i karanfili govorili.

Vrti mi se u glavi i zbunjena sam. Moram biti nasamo s Alicijom. Možda u tome ipak ima nečega. Možda je cijelo vrijeme bilo. „Tata...” Nagnem se preko podignute noge i povučem čarapu. „Treba mi malo leda za gležanj. Počeo je pulsirati.” On mi se zlovoljno namršti. „Može li to pričekati koji časak, Alyssa?” „Molim te, tata. Boli me.” „Da, boli je.” Alicia je prestala coktati i znam da je osjetila da je bilo nekog pomaka, da je između nas nešto premošćeno. Poseže i dodiruje mi gležanj. Ja zinem na meku hladnoću njezinih ruku. Taj pokret je šokantan – toliko normalan i brižan da sam se sledila do kostiju. Alicia me dodiruje... Prvi put u zadnjih jedanaest godina. Taj monumentalni događaj toliko potresa tatu da on odlazi bez ijedne riječi. Ali po trzanju njegovog lijevog oka znam da će sa sobom dovesti bolničarku Poppinjekciju kad se vrati. Alicia i ja nemamo mnogo vremena. Onog trena kad on nestane kroz vrata, mičem nogu sa stolca i okrećem se njoj, laktovima se poduprijevši na stol. „Muha. Ona ti je rekla za London, točno?” Alicijine usne stisnu se u crtu. „Lagala si mi. Koliko dugo, Allie? Koliko si ih dugo u stanju čuti?” „Je li bitno? Stvar je u tome da obje čujemo iste riječi. Pa to znači...” Stanem. Prije nego što kažem bilo što drugo, želim biti sigurna. „Karanfili. Trebale bismo poštivati njihovu posljednju želju. Zar ne misliš tako?” Prijedlog je besmislen, ali ako ih je Alicia čula što govore kao i ja prije, razumjet će. Odlučno isturivši bradu, ona se proteže preko stola prema servisu za čaj, uzimajući plastičnu žlicu. S karanfilima u ruci, odnosi mokro cvijeće na rub cementnog dvorišta gdje počinje vrt. Zemlja miriše vlažno i svježe. Prskalice su bile nedavno uključene. Gledam okolo i ne mogu više vidjeti morževe vrtlare. Vrata šupe u daljini su otvorena i pretpostavljam da su oni unutra. Dobro. Nema nikoga da nas prekine. Na jednoj štaki, skakućem za Alicijom dok se ona spušta na koljena. Koristi žlicu da prokopa rahlu zemlju. Žlica pukne, ali ona nastavlja kopati drškom i prstima dok ne napravi plitak grob. Polaže cvjetova unutra, a onda nabaca zemlju preko i zagleda se gore u mene. Izraz na njezinom licu je smireni kaos, poput neba punog oblaka koji se kovitlaju – neodlučni hoće li započeti oluju ili se razići. Gutam slinu kroz nateklo grlo. To je sav dokaz koji mi je trebao. Tolike godine su žene u našoj obitelji bile obilježene kao lude, ali nismo. Možemo čuti stvari koje drugi ne mogu... To je to. Trik je u tome da se ne odgovara kukcima i cvijeću pred normalnim ljudima, jer onda izgledamo ludo.

Poplava olakšanja nosi me po površini podvučene panike. Mogu li se uzdati u takvu nemoguću istinu? Imam li izbora? „Mora postojati neki razlog, Alicia. Neki način na koji trebamo iskoristiti svoj dar.” Njezino lice se skiseli. „Dar? To je prokletstvo.” „Dobro. Ako je prokletstvo, mora postojati neki način da ga se razbije da nitko drugi u našoj obitelji ne mora patiti. Idem u London. Popest ću se na obiteljsko stablo... protresti neke grane.” Vjetar počinje puhati jače, i njezina pletenica šiba oko nje poput biča. Vonj vlage drhti mi u nosnicama. Naš meteorolog imao je pravo. Kišit će. Alicijine oči su staklaste. Povlači se negdje u sebe – u ono mjesto gdje se sakriva kad je preplašena. „Mama...” Ponovo pogleda u mene. „Ne razumiješ. Da zaustaviš prokletstvo, morala bi otići u zečju rupu.” Čak ni ne pitam je li rupa stvarna. „Možda netko od Liddella zna gdje je?” „Ne.” Njezin glas štipa. „Ne uvlači ih u ovo. Oni su se svi odlučili za svoj izbor, ili ne bismo još bili u ovoj nevolji.” Odlučnost u njezinom izrazu lica zaustavlja svako pitanje koje bi njezina zagonetna izjava mogla potaknuti. „Dobro. Znači zečja rupa je mjesto kamo trebam ići. Znamo da je negdje u Londonu, točno? Postoji li neka karta? Nekakve pisane upute? Gdje da počnem tražiti?” Prisiljavam se da se ne izmaknem kad ona povuče dolje moju čarapu da izloži madež baš iznad mog natečenog lijevog gležnja. Ona ima isti takav na unutrašnjosti zapešća. Najbliže što bih mogla opisati taj obojeni dio kože je labirint, poput onih s oštrim kutovima koje rješavate u enigmatskim časopisima. „Ima toliko toga više u priči nego što je u knjizi rečeno.” Ona pritiska svoj madež na moj, i osjećaj topline proširi se od mjesta kontakta. „Čitaj između redova”, prošapće. Ista stvar koju je prije rekla za fotografije. „Ne mogu dopustiti da izgubiš glavu, Allie. Obećaj mi da nećeš ići.” „Ali hoću da ti opet budeš doma, više od svega...” Pušta mi gležanj. „Ne! Ako odeš, sve sam ovo učinila uzalud–” Glas joj se slomi i izgleda tako sitno i krhko pred mojim nogama. Želim je upitati što pod tim misli, ali još više je želim zagrliti. Spuštam se na koljena, ignorirajući živu ranu pod Jedovom maramom dok se naginjem u zagrljaj. Osjećaj je nebeski, s njezinim rukama oko mene kao nekad. Mirisati jabukov cvijet njene kose dok nosom utonem pored njezine sljepoočnice. Ali tata i bolničarka će se vratiti svaki tren. Odgurnem Aliciju na duljinu ruke. „Ona fotografija u tvom albumu. Pjesma koja je bila zavučena iza njega. Oni igraju ulogu u ovome, zar ne? Našla sam jednu web stranicu... crno-plavi leptir vodio me do nje.”

„Leptir?” Iznad nas, oblaci smanjuju sunčevo svjetlo do mutne izmaglice i Alicijina koža odražava tu promjenu. Užas joj čini pogled oštrim. „Kontaktirao te? Obećao je da neće!” Uzvere se na noge prije nego što ja uspijem izbalansirati svoju štaku. Njezin pogled pada na moje koljeno gdje je Jedova marama skliznula sa zavoja, otkrivajući skorenu krv. Alicia cokne jezikom i ja se ne mogu snaći prije nego što nasrne na mene. Zrak mi izleti iz pluća kad mi leđa lupe u beton. Opkorači me, s ludim pogledom u oku, skidajući rukavice s mojih ruku i vičući. „Pokušala sam ga zaustaviti!” jeca. „Nisam ga mogla uhvatiti...” U tom trenutku, vraćena sam natrag. Petogodišnje dijete – nevino, nesvjesno – koje se igra s mamom u dvorištu pred kućom. Proljeće je uranilo, i dok su majke druge djece sadile tulipane u svojim gredicama, moja je nosila vrtne škare i vikala na sunovrate jer preglasno pričaju. „Otkinite im glavu!” vikala je i rezala cvjetove po peteljkama. Ja sam je slijedila, hipnotizirana njezinom energijom. Mislila sam da pleše, i dizala sam ruke u zrak iza nje. A onda sam ga vidjela... Leptira velikog poput vrane sa svjetlećim tijelom i krilima poput crnog satena. Mama ipak nije napadala cvjetove: kukac je bio taj kojeg je pokušavala ubiti. Spotaknula sam se na svoja stopala i vidjela da bijele latice krvare na zemlji. Tata je istrčao iz kuće i ja sam mu rekla da trebamo flastere za sunovrate. On je zinuo kad me vidio. Bila sam premlada da razumijem da cvijeće ne krvari. Nekako sam upala u vatrenu liniju i vrtne škare su mi razrezale kožu od dlana do zapešća. Doktor je poslije rekao tati da sam bila u tolikom šoku da nisam osjetila bol. To je bio zadnji put da je Alicia bila doma i zadnji put kad sam je nazvala mamom. Do danas. Prasak grmljavine trgne me iz tog sjećanja. Sasvim sam zaboravila tog leptira. Nije ni čudo što mi je ta slika uvijek izgledala poznato. Alicia jeca, držeći moje dlanove izložene slabom svjetlu. Moje rukavice su oko mene poput crnih točkica na tlu. „Žao mi je! Tako mi je žao”, šmrca. „Iskoristio me, i iznevjerila sam te. Trebala si biti toliko toga više od ovog... Svi smo mi trebali.” Skotrlja se s mene i iskopa karanfile. Zemlja se mrvi s peteljki dok ona ustaje i trese ih. „On je ne može dobiti! Recite mu to! Ne nju!” Alicia stišće latice u gužvu među prstima, kao da ih pokušava udaviti. Onda odbacuje uvele cvjetove i počne se derati na vlati trave pod svojim nogama. Ono što se sljedeće dogodi je poput sna. Kiša počinje pljuštati. Gledam kroz pljusak kako – kao u usporenom filmu – vjetar zavrti njezinu pletenicu dok joj se ne obmota oko vrata. Hripavi kašalj razdire joj grlo i grči se u struku, prstiju stisnutih oko pletenice u pokušaju da je olabavi. „Mama!” vrištim, posežući prema njoj.

Ona pada na blatnjavu zemlju, boreći se za dah. Kiša pljušti još jače, kao da nas netko gađa šljunkom. Njezini zemljom umrljani prsti stežu platinastu vrpcu koja je guši. U očaju, dere si malo kože na vratu, koja krvari i otiče. Oči joj se izbulje i očajnički gledaju na jednu pa na drugu stranu dok pokušava udahnuti. Papuče joj udaraju po blatnjavoj zemlji. „Alysssss”, zašišti – ne može govoriti. Žile na njezinom vratu uvijaju se poput zmija uhvaćenih u zamku. Ja sam pored nje, jedva da mislim, toliko plačem da jedva vidim svoje prste dok se hrvam s pletenicom. Grom udara u daljini... Jednom... Dvaput... a onda se upleteni uvojci stisnu oko mojih prstiju i svežu me, pritiskajući toliko da se bojim da će mi zglavci popucati. Prsti mi skliznu u mjestu protiv moje volje i stisnu joj vrat. Nešto me pokušava natjerati da ubijem svoju mamu. „Ne!” vrisnem, boreći se da nas sad obje oslobodim. Moji dreadlocksi lijepe mi se za vrat poput mokre metle. Kiša i suze cure u moje sjenilo za oči i crne kapljice mrljaju Alicijinu već zaprljanu pregaču. „Pusti!” vičem njenoj kosi, ukopavajući prste dublje u pletenicu dok ne domanevriram do korijena na njezinom zatiljku. Dok se pokušavam istrgnuti, dijelovi njezine kože na glavi pomiču se i izdižu od lubanje. Koža joj je toliko bijela i sjajno mokra da izgleda kao snijeg od bjelanjaka istučen do vrhova kad reagira na povlačenje. Prigušen izdah izleti joj iz nosa. „Oprosti”, jecam. „Ne pokušavam te ozlijediti, kunem se!” Grmljavina tutnji kroz mene, poput izazivačkog smijeha nekog mračnog demona. Ma koliko čvrsto vukla, uvojci me ukopavaju dublje i čvršće oko njezinog vrata. Ruke joj omlitave oko najdebljeg dijela pletenice. Poplavi u licu, očiju toliko okrenutih da se samo bjeloočnice vide. „Upomoć!” prodoran krik otme mi se s usana. To dovodi vrtlare u trku. Dva para mesnatih ruku obuhvaćaju me otraga i tek tako... Pletenica pušta Aliciju i mene. Ona uvlači dubok, hripav dah, puneći si pluća i kašljući. Ja omlitavim dok me jedan od vrtlara drži. Bolničarka Poppins pojavljuje se na poprištu, tata odmah za njom, i ja klonem njemu u ruke. „Ja nisam...” zacvilim. „Ne bih, nikad...” „Znam, vretenčice.” pomiluje me tata po kosi. „Samo si je pokušavala spriječiti da ozlijedi sebe.” Čvrsto me grli dok ja drhtim u svojoj promočenoj odjeći. „Ali to nije bila Alicia,” promrmljam. „Naravno da nije,” prošapće mi tata uz glavu. „Nije bila ona. Tvoja mama nije svoja već godinama.” Odmahujem glavom. On to ne shvaća. Ona nije pokušavala ugušiti sebe... nešto drugo kontroliralo je njezinu pletenicu. Ali tko bi u to povjerovao? Bespomoćno gledam dok igla kreće u napad na Alicijinu venu. Tren prije nego što joj se kapci s treptajem zatvore, ona pijanim mucanjem promrmlja nešto: „Tratinčice... kriju blago. Zakopano blago.”

A onda je bez svijesti – zijevajući zombi. A ja ostajem sama da se suočim s olujom.

4. Tratinčice i krunski dokazi Još otkad je Alicia prvi put otišla u umobolnicu prije mnogo godina, jedan te isti košmar proganja me u snu: Teturam preko šahovske ploče u Zemlji čudesa, spotičući se po crnim i bijelim kvadratima, samo to nisam ja. Ja sam Alisa – s plavom haljinom i čipkanom pregačom – i pokušavam pobjeći tik-takanju džepnog sata Bijelog zeca dok on vodi vojsku prema meni. Crvena kraljica izdala je proglas da moju glavu treba odsjeći i strpati u staklenku s formaldehidom. Ukrala sam kraljevski mač koji je htjela upotrijebiti, i sad sam u bijegu, očajnički pokušavajući pronaći Gusjenicu i Cerigradskog mačka. Oni su jedini saveznici koji su mi preostali. Zamaknem u šumu i mašem mačem po povijušama koje mi vise na putu. Tama me okružuje i ograda od trnja niče iz zemlje. Trnje mi hvata pregaču i para mi kožu poput bijesnih pandži grabežljivca. Ne sjećam se da su trnovi bili toliko veliki zadnji put kad sam bila tu. Buljeći u drveće maslačka, shvaćam da sam velika kao cvrčak, a i svi drugi su toliki. Sigurno je od nečeg što smo pojeli. Nedaleko iza mene, džepni sat Bijelog zeca kuca glasnije, nadjačavajući marševske korake tisuću vojnika-karata. Gušeći se od oblaka prašine, upadam u Gusjeničin brlog koji obiluje gljivama tehno-boja. Njihovi klobuci dižu se visoko, veliki kao kamionske gume čiji gusti izrast formira zid. To je slijepa ulica. Nema izlaza osim puta kojim sam došla, a moji progonitelji zauzimaju tu stazu. Jedan pogled na najvišu gljivu i srce mi potone. To je klopka. Gusjenica je sigurno u tome od samog početka. Na mjestu gdje je sjedio nudeći savjet i prijateljstvo, nema ničega osim hrpe guste, bijele mreže. Cerigradski mačak prolebdi blizu, ali to je samo njegova glava koja viče da ne može pronaći svoje tijelo. Okrećem se na petama baš kad se vojska pojavi iza mene. Za tili čas me okruže. Bacim mač na njih, ali Crvena kraljica iskorači i grabi ga u letu, ostavljajući me bez obrane. Nije mi preostalo ništa nego da padnem na koljena i molim da mi poštede život. Besmisleno je. Karte nemaju uši. A ja više nemam glavu. Sigmund Freud bi taj san pripisao mom duboko usađenom strahu da ću izgubiti razum. Ali tako se vjerojatno Alicia zbilja osjeća upravo sad. Bezglavo. Odsjekli su joj šezdeset centimetara kose. Trideset sedam godina rasta – ode. To je kao da su uzeli zadnji dio njezinog identiteta i odsjekli ga. Kad se probudi iz omamljenosti, bit će još zbunjenija. Ali znat će da je nešto drugačije samo po propuhu na vratu. Ruke su joj vezane u luđačkoj košulji, a u tapeciranim ćelijama nema zrcala.

Ostali smo u umobolnici dok je nisu „smjestili”. Doma sam sat vremena. Dovoljno da odbacim upropaštene dreadlockse i mokru odjeću, otuširam se i uvučem u sivi donji dio trenirke i čipkanu majicu bez rukava. Mirišući na losion s aromom šećernih kolačića i umotana u svoj brokatni kimono ogrtač, ležim na krevetu sa slušalicama u ušima, zadubljena u proučavanje kokičaste strukture na stropu. Nisam ni jednom zaplakala otkad sam se vratila, premda se sve teže pretvarati. Izvlačim crni satenski jastuk od ispod glave i pritiskam njegovu svježinu na nos, udišući miris omekšivača. Podsjeća me na proljeće, šetnje na otvorenom i sretne obitelji. Ali zima je jedino što osjećam iznutra, a moja obitelj je zafrknutija nego što smo ikad bili. Barem za promatrače izvana. Ono što me najviše ždere jest što je tata izvana. Htjela sam mu sve reći tijekom vožnje doma. Ali nemam nikakav dokaz. U njegovim očima, to bi bio krunski dokaz koji ukazuje na moj skrhani razum. Ne mogu to riskirati. Nikad me neće pustiti da odem u London ako misli da sam trknuta poput Alicije. Kad smo došli doma, jednom je pogledao naslonjač i one ogromne tratinčice koje je Alicia našila svud po rukohvatima i naslonu, a onda se zagušio jecajem. Otišao je par minuta kasnije da donese burgere za večeru, nije znao koliko ga dugo neće biti. Samo mu je trebalo da se makne. Svaki put kad sklopim oči, incident u dvorištu odvrti mi se pred njima – odvijajući se uvijek iznova dok ne zadrhtim od užasa. Muha, cvjetovi, riječi koje smo obje čule. A onda Alicia koja guši sebe. Ali to nije bila ona... vjetar je to učinio. Jaka kiša i vjetar prestali su onog trena kad joj je bolničarka Poppins dala sedativ. Nešto vezano s Alicijom kontroliralo je vrijeme i njezinu pletenicu. Nešto ili netko. Krenula je sa svojim napadajem odmah nakon što sam spomenula leptira... Stalno je vikala o nekakvom „njemu”. Leptir i tajanstveno muško, oni su nekako povezani. Ako nađem jednog ili drugog naći ću i neke odgovore. Ali ne znam ni gdje da počnem tražiti. Vadeći slušalice iz ušiju, primjećujem čelo naslonjeno u kutu moje sobe. Ugrize me krivnja zbog prašine kojom su oblijepljene žice i gudalo. Nisam se čak ni potrudila spremiti ga u kutiju. Iznevjerila sam Aliciju odustajanjem. Neću je opet iznevjeriti. Uvlačim stopala u par čupavih natikača i odšepam do radnog stola, uključujući računalni monitor. Uobičajeno visoko zujanje ekrana je utješno i obećava odgovore na milijardu pitanja koja mi se roje po glavi – izdaleka i anonimno. Osupnem se kad Jenarin ringtone zazvuči jače od računalnog šuma: bumčikavahvah. Moj ruksak je na stolu i prokopam po njemu tražeći mobitel. Jen i Bret planirali su izaći i pojesti nešto prije maturalne pa nisam očekivala da ćemo se večeras čuti. Prsti mi drhte dok razmišljam da se javim ili ne, sjećajući se svega što se dogodilo u Soulu. Ne mogu joj reći da bube i cvjetovi zbilja govore, ili da Alicia i ja imamo moć da ih čujemo. Da se moj raspored za London promijenio jer sad idem isključivo da nađem tu razvikanu zečju rupu. Ali dio mene krepava od želje da istovarim sve što su Aliciji napravili u umobolnici – sve načine na koje su je ponizili.

Javim se nakon petog zvona. „Hej”, kaže ona, a od same vesele muzikalnosti njenog glasa osjetim se bolje. „Haj.” Raširim dlan po hladnom staklu mog akvarija, pa odlučim nahraniti ljubimce dok pričamo. Odavno sam naučila da ne mogu imati tradicionalnu mačku ili psa. Svaki put kad bih čula krike kad bi Jenarina prugasta uhvatila žohara i žvakala ga do smrti, bilo bi mi zlo. Pa sam se odlučila za jegulje. Elegantne su i mistične, i koriste organ za šokiranje da ošamute svoje žrtve. To je tiha i dostojanstvena smrt, slično kukcima koji umiru od nedostatka kisika u mojim zamkama. „Kako gležanj?” pita Jen. Pričala je s bratom. Smiješim se dok pipam otraga po akvariju i palim blago plavo svjetlo. „Otok je splasnuo.” Kad bolje razmislim, bolje je otkad je Alicia pritisnula svoj madež na moj. Ali kao i sve drugo danas, ni to nema smisla. „Jed mi je rekao da te podsjetim da staviš topli oblog na to.” „Da, da.” U nedostatku živih ribica, posežem u mini-hladnjak pored stalka za akvarij i grabim šaku isjeckanih kuhanih jaja, posipajući ih po površini akvarija. Afrodita i Adonis izvode elegantan ples, uspinjući se prema hrani. „Pa... Što ima, Jen? Jesi li već imala koju nezgodu s odjećom?” Ona frkne. „Da ne bi. Bret ni da me takne. Misli da imam detektore pokreta ušivene u haljinu. Jed je zaprijetio da će ga pretvoriti u zgnječenu tikvu ako ne dođem kući do ponoći.” Nasmijem se dok gledam jegulje kako hvataju jaja dok tonu, poput ljubavnog para koji hvata snježne pahulje na jezik. Zveket pribora za jelo i glasovi se čuju u pozadini s druge strane veze. „Zar ne bi ti trebala baš sad jesti?” „Tek smo došli. Bret parkira auto, a ja čekam na naš stol. Morala sam provjeriti da moja najbolja frendica nije skršena.” „Ne skršena. Samo uganuta.” „Govorim o onom iznutra. Je li ti se mama uznemirila što si kasnila?” Odmjeravam koliko joj mogu reći da ne razotkrijem previše. „To nije spomenuto. Ali marama mi je skliznula s koljena dok sam bila tamo. Vidjela je krv.” „A joj.” „Odrezali su joj kosu. Njezinu kosu, Jen. Mogli su joj isto tako i srce izrezati–” Glas mi puca toliko da ne mogu ni ispričati preostale detalje: kako su joj stalno brisali pljuvačku s kuta usana, kako su joj stavili pelene za odrasle jer kad si pod teškim sedativima nemaš kontrolu nad tjelesnim funkcijama. I najgore od svega... Kako su je u kolicima odvezli u tapeciranu ćeliju, zgrbljenu i svezanu poput starice. „Zašto su joj odsjekli kosu?” Zveket pribora za jelo i pozadinski šumovi pretopili su se u tihi klokot tekuće vode. „Gdje si sad?” „U toaletu da te mogu čuti. Smatraj to osobnom privatnom ispovjedaonicom. A sad otvori dušu.”

Da nisam toliko potištena zbog Alicije nasmijala bih se tome. „Alicia mi je strgnula rukavice. Hrvale smo se po tlu. A onda je njezina pletenica... Zaplela joj se oko vrata.” Zaustavim se. Zašla si malo preblizu istini, Alyssa. „Napala te? O moj Bože. Jesi dobro?” Čuje se neko kuckanje u pozadini a njen glas je napet kao kad se koncentrira na dvije stvari odjednom. „Jen, bolje ti je da nisi na–” „Ma, fuj! Ne misliš valjda? Bret mi je dao da mu pridržim mobitel pa pišem neki SMS. A gdje ti je tata bio dok se sve to događalo?” „Išao je po Mary vražju Poppins.” „Krasno. Dvonožnu ljekarnu Soula.” Moj jecavi štucaj prekine njezinu pametnjakovićku primjedbu. „Joj, Al, daj. Samo sam se šalila, okej?, Hajde...” Progutam sve strahove, jad... brigu. Alicia će biti dobro, ponavljam to samoj sebi. Ali pošto sam vidjela kako ju je zamalo ugušila vlastita kosa, nisam sigurna da u to i vjerujem. „Baš mi je žao.” Jen sad govori ozbiljno i tiho. „Voljela bih da te mogu zagrliti.” „Hvala.” Uzdahnem. „Okej sam. Tata će se uskoro vratiti.” „Hoćeš reći da si sama?” „Otišao je do Burger Palacea. Morao se maknuti iz kuće.” Na vezi je tišina, onda još kuckanja. Ona opet esemesa. „Čuj, Jen, zvučiš zauzeto, pa...” Ona zareži. „Ona krv na tvom koljenu potakla je sjećanje na nesreću, znaš? Zato ti je htjela vidjeti ruke. Nije te htjela ozlijediti. Ona te voli. Okej?” Pokušam odgovoriti ali potisnuti jecaji u mom grlu su se zgusnuli i ne mogu govoriti kroz njih. Na vratima zazvoni. Zakašljem se – dovoljno jako da si oslobodim grlo. „Možeš malo sačekati? Tata se vratio s burgerima. Daljinski za garažu u njegovom kamionetu opet je zaštekao.” „Svakako.” Proteturam kroz dnevni boravak prema ulaznom hodniku. Slabo svjetlo dopire kroz debele zavjese i trunke prašine lebde u zraku. Čudno osvjetljenje i tamne zidne obloge daju okolini neko čudno ozračje – kao stara sepija-fotografija. Upalim podnu lampu usput i dignem telefon do uha. „Bok, Jen.” „Al”, kaže ona. „Nazovi večeras ako me trebaš.” „Aha.” Ne želim prekinuti. Ali nema šanse da je opet gnjavim i upropastim joj izlazak. Prije nego što stigne reći zbogom, isključim telefon i otključam vrata. Lice koje ugledam nije tatino. Jed stoji pred vratima u svom smokingu. Diže pogled i gura mobitel u džep. Nešto mi govori da je upravo dobio drugi SMS s Bretovog mobitela. Ispruži ruke i ne kaže ništa, što je baš ono što trebam čuti. Pustim sebe da padnem na njega.

*** Izgubila sam pojam o vremenu, ali sigurno nije bilo više od deset minuta. Jed me grli na kauču. Doslovno me donio do tamo ne prekidajući moj jecavi zagrljaj – s rukama oko mog struka i mojim bosim nogama na njegovim večernjim cipelama poput kćeri koja pleše valcer na tatinim stopalima. Košulja mu je mokra od mojih suza i lijepi mi se za obraz. Udišem njegov miris čokolade i lavande dok se ne utopim u njemu. „Toliko što se dostojanstva tiče”, pokušam se našaliti, šmrcajući. On sklanja par odbjeglih pramenova koji su se zalijepili za vlagu na mojim obrazima. „Ne moraš cijelo vrijeme biti čvrsta. Ne sa mnom.” Nije još pitao za Aliciju. Prije nego što stigne, odmaknem se i proučim bijelu majicu bez rukava pod njegovim crnim sakoom. „Znači, ništa od svečane košulje. I bez leptirke? Zna li Taelor za tvoj odabir garderobe?” obrišem obraze dlanovima. „Još ne.” Jed podiže lijevu ruku da mi ukaže na crnu maramu sa sitnim biserima našivenim na dezen. Vezana mu je oko bicepsa preko rukava. „Premda će ovo biti njezin najdraži dodatak.” Ne mogu se suzdržati od podrugljivog izraza lica, pomišljajući na to kakav će ona napadaj dobiti. „Imaš li masku?” Jed odmahuje glavom, izvlačeći nešto tanko i srebrno iz unutarnjeg džepa sakoa. „Bez smijanja.” Stavlja masku preko očiju, ženstvenu satensku vrpcu s elastičnom gumicom. Po vanjskim rubovima je srebrnasto perje. Ne mogu si pomoći, prasnem u hihot. „Hej.” Kezeći se, Jed me bocne u rebra. „Sad si nadrapala, skejterice.” Zaskvičim poput pijanog tuljana i on me opet poškaklja, nemilosrdno napadajući dok mi se oči ne napune vodom. Prevrnem se unatrag na jastuke a on me napola prikliješti. Držim se za rebra koja me bole i od plača i od smijeha. Čisto blaženstvo. U Jedovom društvu osjećam se skoro normalno. To mi je sad potrebnije nego ikad. On zastaje, s rukama na obje strane mog struka. „Onda, hoćeš se sad prestati smijati?” „Pokušat ću. Ali izgledaš kao transvestit.” „Je l'? A ti mirišeš kao kolačić. Sigurno si isto tako i ukusna...” Čelo mu je blizu mog, duge crne trepavice mašu kroz rupe za oči na maski. Ona čudna napetost opet nas spaja, ali baš sad mi ne treba dodatna zbunjenost. Pa ga čvrknem po mjestu gdje mu saten pokriva korijen nosa. Trgne se unatrag i nasmije. „Opala. Curetak zna gristi.” S nestašnim sjajem u zelenim očima, lagano me spusti da sjednem pored njega. Skine masku i, koristeći gumicu, lansira je preko cijele sobe. Oboje je gledamo kako pljesne u zid i padne na pod.

„Dobar potez.” Protegnem se prema stolu i otvaram ladicu u sredini. Kopajući među kemijskama, spajalicama i ljepljivim ceduljicama, nalazim škare. „Daj mi to”, pokažem na maramu na njegovoj ruci. Znatiželjno uzdignute obrve, on je razvezuje i pruža mi je. Ja je preklopim i izrežem dvije rupe za oči, a onda mu pomognem da je zaveže preko lica. „Eto.” Prelazeći prstom preko dezena od perlica koji mu obrubljuje oči, nasmiješim se. „Ovo se Taelor mora svidjeti. Koja cura može odoljeti Zorrou?” On se smije i gurne maramu gore na kosu. Tkanina poremeti njegovu trendovsku zalizanu frizuru za koju su sigurno trebale litre gela i sati da ispadne savršeno. To je jedini dio njegova izgleda koji bi Taelor zbilja odobrila. Ja ga pak najviše volim kad je neuredan – kose raščupane, tijela oblivenog znojem s motornim uljem ili akvarelima preko te maslinaste kože. Grizući donju usnu, odmičem se da uspostavim razmak između nas. „Stani malo.” Jed se naginje da mi uhvati lijevi gležanj, dižući ga sebi u krilo. „Hoću pogledati to uganuće.” Zavuče kažiprst ispod zavoja i nježno pređe preko mog madeža.. Taj pokret je tako neočekivano intiman da mi drhtaj prođe uz list. Njegov pogled sretne se s mojim, i zapitam se je li i on to osjetio. „Jesi li sigurna da bi trebala krenuti na ovaj put u London? Ozlijedila si gležanj, a sad ti i mama nije dobro. Baš je u krivo vrijeme, zar ne?” Dovoljno je tiho da mogu čuti potmulo tutnjanje vani i kišu koja lije po krovu. Da svjetiljka nije upaljena, bili bismo u potpunom mraku. Nagla jeza nahrupi mi uz kralježnicu, od čega zadrhtim. Otrgnem se i okrenem, stisnuvši zube kad mi se peta prejako spusti na pod. „Vrijeme je sasvim dobro. Idem i ništa me neće zaustaviti.” Jed se namršti. „Zašto ti je to toliko bitno?” Masiram si istegnuće. „Iz istog razloga kao i tebi. Želim ići u muzeje. Želim...” Ispraviti ono sto nije u redu sa ženama u mojoj obitelji. „Obići akademiju.” „Meni se čini da je to mnogo osobnije od toga da posjetiš neki umjetnički koledž. Mislim, možeš pogledati fotke koje ću ja slikati. Ja ti mogu reći kakvi su uvjeti.” Protrlja svoju neobrijanu bradu i primjećujem da ne nosi svoj piercing. „Gdje ti je šiljak?” pitam. On slegne ramenima. Krasno. Znači, i pored nimalo konvencionalnog večernjeg odijela, ipak se suptilno pokorava Taelorinoj ćudi. „Znaš što ja mislim? Tvoja cura je cvilila zato što i ja idem na to putovanje, pa me zato pokušavaš odgovoriti.” On se ukoči. „Pogrešno. Ti sigurno poznaješ nekog tipa koji živi tamo pa zato toliko očajnički želiš ići.” „Nikad nisam bila u Londonu. Kako bih mogla znati bilo koga tamo?” „Nekog online dečka, onda. Znaš, moraš biti pažljiva s ljudima koje upoznaješ preko interneta. Ne možeš biti sigurna da su ono što kažu da jesu.” Izraz na

njegovom licu je žestok ali krhak, poput mješavine povrijeđenih osjećaja i želje da zadavi nekoga. Nemam pojma o čemu on to govori ili zašto se tako čudno ponaša, ali njegovo spominjanje interneta podsjeća me da sam ranije uključila računalo. Dosad bi se trebalo ugrijati dovoljno za surfanje po mreži. Ustanem. Zbilja mi je puna kapa toga da Taelor manipulira mojim životom. Ona možda jest san svakog tipa – manekenka za kupaće kostime koja je izgubila svaku šansu da ukroti jednoroga još davno prije srednje škole – ali nada mnom nema nikakvu moć. „Gle, nek’ se Taelor nosi s time. Njezin tata me pozvao i idem. A sad moram nešto potražiti na računalu.” Jed me hvata za zapešće. „Jesi li stavljala svoje planove za London na Facebook ili tako nešto?” Prsti su mu vrući i stišću čvrsto. „Jede. Ma što ti je?” On me pušta, ali između obrva je još napet. „Kad sam dovezao Gizma doma, tvoj mobitel počeo je ispuštati taj neki pulsirajući zvuk. Primio sam ga u ruku i neki čudni animirani tekst je prošao preko ekrana,” Dah mi zastane. Je li on pročitao ono što je počelo skrolati preko ekrana tijekom moje ranije pretrage? „Što je pisalo?” „Ništa što bi trebala znati. Ali je definitivno bilo od nekog tipa.” Pogled mu se spusti ispod mog vrata. Pokaže mi na moju kućnu haljinu. „Trebala bi to zakopčati. Nemoj da tvoj tata nešto krivo pomisli ako uđe.” Vatra mi gori u obrazima dok zatežem pojas. Htjela bih ga ispitivati o tom tekstu, ali se ne mogu osloboditi navale živaca u trbuhu. Nisam shvatila da mi kimono zjapi otvoren, ili da su mi prsa skroz izložena kroz čipku na vrhu majice. A od činjenice da je Jed to primijetio meni se zavrtilo u glavi... „Okej”, kaže on, nadnoseći se nad mene. „Donijet ću ti nešto toplo za taj gležanj. I napravit ću ti toplu čokoladu prije nego što dođe limuzina Tremontovih.” I onda zvecka posuđem u kuhinji. Ne mogu ga vidjeti kroz vrata, ali mikrovalna zapišti i počne zujati. Miris rastopljenih tabli čokolade dopire do mjesta na kojem stojim. Još jedan prasak grmljavine zareži vani, i bljesak munje trepne iza zavjesa na prozoru. Neki lepršavi pokret privuče moj pogled prema naslonjaču s našivcima. Zaškiljim. To je leptir... ne, ne bilo kakav leptir... Alicijin leptir – ogroman, satensko crnih krila, svjetlećeg plavog tijela. „Ti?” prošapćem, dok mi srce zasprinta. Kako to može biti isti kukac s fotografije... onaj iz mog djetinjstva? Leptiri žive samo par dana. Nikad godinama. Haluciniram li? Protrljam oči. Još uvijek je tamo. Kukac poskoči u zraku, a onda se elegantno smjesti na rukohvat naslonjača. Grla suhog i izgrebanog, ja kliznem naprijed a leptir se zavuče pod jednu od Alicijinih platnenih tratinčica gdje se dvije

našivene latice krive na dolje zbog rašivenih šavova. Nagnem se, pitajući trebam li tražiti kukca. Pitajući se jesam li ga uopće vidjela. Možda sam – nakon svega što se danas dogodilo – potpuno izgubila razum... Tad čujem glas. Ne šapat poput pozadinske buke koju sam navikla čuti, već muški, duboki, britanski naglasak koji mi se uvlači u uši. „Danas je bio tek početak, lijepa Alysso. Ako želiš da oni koje voliš budu sigurni, moraš naći prave alate.” Želudac mi potone. Da spriječim da Alicia bude zadavljena? Da spriječim da ode cijelim putem u ponor? Je li u mojoj moći da to učinim? „Iskopaj blago”, glas prekida moju debatu sa sobom. „Zakopano blago.” Sjećam se Alicijinog drogiranog buncanja: „Tratinčice kriju blago. Zakopano blago.” Cijelim putem doma, te riječi klizile su mi po umu poput kamenčića bačenih u bezdani bunar. Nismo imali vrt s cvijećem otkad je Alicia otišla, pa postoji samo jedno moguće objašnjenje. I ma koliko čudno izgledalo, savršeno je razumno. Padam na koljena. Odsutna duhom, čeprkam po iskrivljenim laticama tratinčice. Na neki poriv, gurnem kažiprst između zakrpe i podstave te ustanovim da tratinčica pokriva rupu koja zadire duboko u punjenje naslonjača. Trgnem se natrag, uzdahnuvši. Cijelo vrijeme sam mislila da je Alicia našila zakrpe da pokrije izlizana mjesta. Cijelo vrijeme sam imala krivo. Bacam pogled prema kuhinji gdje Jed još nije na vidiku. Trgnem se kad on opsuje i otvori vrata mikrovalne, gunđajući što je moja topla čokolada iskipjela. Uzdah olakšanja otme mi se s usana. To će ga malo zadržati. S mukom gutajući slinu, cimam zakrpu dok ne visi na tek jednoj latici i par končića. Jedan dio mene – nekad uspavan i hibernirajući – probudio se, i očajnički želi naći leptira. Ali kad zgulim cvijet, gleda me samo rupa veličine kovanice. Nema načina da se tako veliki kukac zavuče u tako mali prostor. A opet, to ima isto toliko smisla kao i muški glas u mojoj glavi. Stegne me u grudima. S tri prsta duboko u poderanoj podstavi, kopam, izvlačeći punjenje dok ne naiđem na nešto malo, tvrdo i metalno – svakako ne leptira. Naslijepo pipam taj predmet slijedeći okrugli oblik koji se produžuje u dugu, usku nogu s urezima i zupcima. Savijajući kažiprst oko njega, izvučem ga do otvora rupe i on padne na jastuk. Nikad nisam vidjela takav ključ, tako istančan, s prugama metala isprepletenim jedna oko druge poput bršljana. Uglačana mjed izgleda starinski – čak antikno. Toliko je sitan da ne mogu zamisliti da otvara neka vrata. Sigurno je napravljen za kovčeg. Ili možda dnevnik... Stavljam ključ na pod kraj koljena, opet razmišljajući o Alicijinim riječima. Rekla je tratinčice, u množini. Možda je dnevnik iza jedne od preostalih zakrpa. Inspirirana tom pomisli, zaboravljam da je leptir upravo nestao kao da je ispario... da je Jed u susjednoj prostoriji... da će tata svaki čas biti tu. Ne zastajem čak ni da bih razmotrila posljedice. Uzimajući škare kojima sam prorezala Jedovu masku,

režem sve tratinčice na pola i proširujem rupe iza njih. Punjenje leti u zrak i sniježi oko mene. Uskoro sjedim pored naslonjača s malom hrpom stvari povezanih sa Zemljom čudesa: ključem, dvije fotografije, perom, nekim viktorijanskim stvarčicama i knjigom koja – premda nije dnevnik – obećava da će isto toliko otkriti. Ne znam odakle su te stvari ni kako to da ih Alicia ima. Nitko iz slavne obitelji Liddell ne zna za nas. Jedan od Alisinih sinova imao je tajnu vezu s nekom ženom prije nego što je otišao u Prvi svjetski rat i poginuo na bojištu. Ta žena ostala je trudna i otišla u Ameriku tamo podizati njihovo izvanbračno dijete. Taj dječak je porastao i dobio kćer, moju baku Alicette. Nikad nismo pokušali kontaktirati bilo koga u Engleskoj. Ali očito je netko bio u dodiru s nama. Kako drugačije objasniti te uspomene? Možda je onaj muškarac o kojem je Alicia vikala imao neke veze s time. Kao da su mu moje misli dale znak, britanski glas opet progovara; „Iskoristi blaga da ispraviš Alisine greške. Oslobodi sebe i one koje voliš. Pokazat ću ti kako. Pronađi zečju rupu, i pronađi mene.” Na vratima zazvoni i ja se trgnem. „Ja ću”, kaže Jed iz kuhinje i kreće prečicom do ulaza kroz drugu stranu kuhinje. Jedva dospijem sakriti stvari koje sam našla u džepove svog kimona prije nego što do mene dopre vonj hamburgera i krumpirića. Knjiga je prevelika da mi stane u džep, pa je prigrlim na prsa kad tata uđe u sobu. Grmljavina se prolomi iznad nas. On zuri u mene, bez riječi, prije nego što obrati pažnju na naslonjač. Komadići pamučne vate cure iz rupa u podstavi. Naslonjač izgleda kao jedna od onih igračaka za glinamol koje istiskuju punjenje kroz strateški smještene otvore. Prigušen jecaj izbija iz tatinih usta baš kad Jed priđe iza njega. Obojica zinu na punjenje koje mi visi s kose. Obrazi mi se zažare. Drhteći, podižem izlizanu knjigu – onu koju sam našla pod najvećom zakrpom na jastuku sjedala – i pokazujem naslov: Alisa u zemlji čudesa. Preko riječi „Alisa” je crvenim markerom nažvrljano Alicijino ime. Grom udara i struja se ugasi – na mrtvo. Baš kao i ja.

5. Alisa Budim se oblivena hladnim znojem. Košmar s Alisom sinoć me opet proganjao. Nije pomoglo to što sam u krevet otišla uzrujana nakon tatine reakcije na poderani naslonjač. U grudima me probada jer znam da sam napravila užasnu pogrešku kad sam mu pokazala knjigu. Naš razgovor još mi odzvanja u glavi: „Tata, zbilja sam je našla tamo. Ne izmišljam. Ona ju je sakrila pod podstavu...” „Znam, Allie. Vjerujem ti.” „Dobro. Onda možeš vidjeti da je to dokaz. Ona je cijelo vrijeme govorila istinu. Ima nečega u priči o zemlji čudesa. Ona ipak na kraju krajeva nije luda.” „To samo pokazuje da je bila bolesna mnogo prije nego što je otišla od nas.” „Ne! To znači više od toga. Sigurna sam.” „Naravno. Kakav god bio razlog, ta priča bila joj je bitna. Tješila ju je. Možeš je zadržati ako hoćeš. Razumijem da su ti potrebne njezine stvari da bi osjetila... njezinu prisutnost.” „Govoriš o njoj kao da se nikad neće vratiti. Ali hoće.” „I ja sam jednom tako mislio, Allie. Sad više nisam uopće siguran.” Njegova zadnja rečenica zacementirala je stvar. Nakon toga, nisam mu pokazala druge stvari koje sam našla. Sumnjam da ikad i hoću. Bacam pogled na kalendar na kojem sam označavala dane do našeg puta u London. Subota, prvi lipnja. Ostala su dva dana prije nego što odem. Prije toga, moram pronaći gdje da tražim zečju rupu. Pozadinska buka zuji posvud okolo, rugajući mi se. Sinoć čak nisam spavala sa svojim iPodom, sve se nadajući da će neki od šapata reći nešto bitno. Čekala sam onaj britanski glas da opet zazove „Lijepa Alysso”. Nitko me nije tako zvao. Ne mogu se odlučiti je li to neugodno ili seksi. Kao što se ne mogu odlučiti je li bilo što od ovoga stvarno. Možda se nije ni dogodilo – barem ne onaj dio s leptirom. U mojim grudima je čudna praznina kad pomislim da sam možda izmislila tog kukca. Da je nekako moja podsvijest skupila Alicijine nagovještaje i prizvala prizor leptira iz mog djetinjstva – trik svjetla i sjene – da me odvede do naslonjača. Ali kako objasniti glas? Zbacujući pokrivače, kopam pod jastukom da opet pogledam blago iz naslonjača. Sinoć sam umotala Jedovu maramu – onu koja mi je pokrivala koljeno u umobolnici – oko njih. Dodala sam Alicijinu sliku leptira na hrpu skupa s čudnom Kuhno pjesmom. Sunce koje se probija kroz moje purpurno-bijele zavjese ne čini predmete ništa manje zagonetnima ovog jutra. Sjedim u turskom sjedu na madracu i istresem sve, osim ključa koji je sad na lančiću oko mog vrata. Držeći Jedovu maramu uz nos, udišem duboko, žudeći za njegovim mirisom. Pokušala sam na mobitelu

sinoć naći onu tekstualnu poruku koja je njega tako uzrujala, ali mobitel mi je krepao kao i svaki drugi dio mojeg svijeta. Budućnost danas ne izgleda baš svijetla. U mom životnom planu, ja sam prvo i prije svega umjetnica, usput i pčelarica (u počast dragoj teti Sylvie), a Jed je muž uz kojeg se sklupčam na kauču svake večeri nakon napornog dana slaganja mozaika i skupljanja meda. Trenutačno sve to izgleda nemoguće i izvan dohvata. Očaj zbog onog što se nesumnjivo dogodilo između Jeda i Taelor nakon maturalne gura se u moje već ionako prepunjeno srce. Jed je bio zabrinut za mene kad je sinoć otišao. Ali sumnjam da je na to još koji put pomislio kad je ples završio pa se zavalio otraga u onoj produženoj limuzini s Taelor. Nije bitno. Imam i prečih stvari o kojima danas trebam misliti. Kao naprimjer da dokažem da Alicia nije luda. Da obje nismo lude. Na mom madracu su dvije izblijedjele slike Alice Liddell, na jednoj je zapanjujuće prekrasna curica s mrljama prljavštine na haljini i pregači. Riječi „Alisa, sedam godina stara i netom izašla iz zečje rupe” napisane su na pozadini. Druga slika prikazuje Alice kao osamdesetdvogodišnju ženu. Tu je i antikna kopča za kosu, više kao ukosnica, a na iskrivljeni kraj učvršćena je granatna suza. Otvorim čipkastu bijelu lepezu i isprobam odgovarajuće rukavice pa dignem pero za pisanje – pretvarajući se da sam dama iz viktorijanske Engleske. Ustajali parfem dopire s rukavica i lepeze, poput mješavine pudera i crnog papra. Škaklja me u nosu i borim se s potrebom da kihnem. Skidajući rukavice, odgurnem sve u stranu da prelistam džepni primjerak Alise u zemlji čudesa, proučavajući crno-bijele skice. Nekoliko stranica ima savinute uglove a neki su ulomci podvučeni; pjesma o Moržu i tesaru, Alisine suze uzrokuju poplavu, Klobučareva čajanka. Osim toga ništa u toj knjizi nije posebno. Nadala sam se nekoj karti, rukom napisanoj poruci, adresi. Bilo čemu što bi me moglo dovesti do zečje rupe ili riješiti misterij ključa koji mi visi među grudima. Razmotavam komad papira zavučen između zadnje dvije stranice. To je izvješće – staro, požutjelo i izgužvano. Dovoljno sam ga puta pročitala sinoć da ga zapamtim. A ipak, dok mi pogled prelazi preko rečenica, želudac mi se ponovo prevrće od svježeg užasa. 14 studenog, 1934. na dan mentalne procjene, Alice Liddell Hargreaves je žena od osmadeset dvije godine niskog stasa, koju su doveli zabrinuti članovi obitelji. Prema rodbini, njezino mentalno stanje počelo se pogoršavati prije više mjeseci, kad se jednog jutra probudila ne prepoznavajući svoju okolinu i imajući tek neodređeni pojam vlastitog identiteta. Psiholog koji je vodio razgovore zamijetio je da je pacijentica prezauzeta unutarnjim mislima, često potištena ili svladana veličinom prostorije. Povremeno čuči u kutovima ili se penje na stolac dok se vodi razgovor. Čini se da ne obraća pažnju i da se gubi, spontana je u interakcijama s neživim predmetima i odsutna u ljudskim razgovorima. Pacijentica nije orijentirana ni tjelesno ni u prostoru, uz zamjetnu nesposobnost percipiranja vremena, sklona melankolično obrazlagati svoj gubitak sedamdeset pet godina koje tvrdi da je

provela zaključana u kavezu za ptice u „Zemlji čudesa”, nakon što ju je „sa sedam godina kip dječaka zaveo da se baci u zečju rupu”. Psiholog koji ju je pregledao pripisuje to iluziji veličine ponikloj iz djetinjstva u kojem je bila sklona vrlo živopisnom izmišljanju koje je poticao blizak prijatelj obitelji Liddell, Charles Dodgson, alias Lewis Carroll. Pacijentica se vratila u te maštarije da bi objasnila svoj selektivni gubitak pamćenja. Utoliko što pacijentica pokazuje sljedeće simptome: (1) deluziju veličine i selektivnu amneziju, (2) znatan manjak zainteresiranosti ili užitka u društvenim aktivnostima ako se ne druži s bubama ili biljkama, (3) odsustvo apetita, sklona je samo voću i desertima, i odbija jesti ako nije piće posluženo u naprscima a hrana na plitici iz ptičjeg kaveza – dijagnosticirano je da boluje od manično-depresivnog poremećaja i šizofrenije. Preporučeni tretman: elektrošokovi dvaput na dan. Preporučaju se tretmani prirodnom voltažom prislanjanjem električne jegulje na glavu. Dopuniti psihijatrijskim savjetovanjem dok se sve deluzijske ispade ne obuzda, sjećanje se vrati, a pacijentičino raspoloženje poboljša. Drhtaj mi prođe duž leđa. Naprstci i ptičja plitica su preblizu Alicijinom fetišu šalica za čaj da bi mi bilo ugodno. Također me i datum uznemirava. Alice je umrla samo dva dana nakon tog izvješća, prije nekih sedamdeset i šest godina. Je li ju ubila primitivna šok-terapija, ili je to bila samo starost? Ne mogu zamisliti da nosim jegulju na glavi. Čak se bojim dotaknuti vodu Adonisa i Afrodite bez gumenih rukavica na rukama. Preklopim izvješće i dodam ga hrpi na podu. Što se Alicia nadala da ću ja sastaviti od svih tih komada? Htjela je da nađem te stvari, kao što nije htjela da krenem na svoj put u London. Nešto ovdje bi me trebalo odvratiti od toga da sprovedeni svoj plan. Ali glas u mojoj glavi kaže mi da mi te stvari mogu pomoći da ispravim problem svoje obitelji, pomoći mi da riješim zagonetku Liddellovih. Ja ih trebam iskoristiti da ispravim Alisine greške – ma što one bile. Postavim dvije slike Alise jednu do druge da ih proučim na jutarnjem svjetlu. Što je ono Alicia rekla sinoć? Baš prije nego što je sve podivljalo? Fotografije pričaju priču, ali ljudi zaboravljaju čitati između redova. Redova? Kojih redova? Pogled mi padne na gležanj i onda mi naglo sine. Ona mi je također rekla da čitam između redova dok je prelazila preko mog madeža – inzistirajući da tu ima više nego što ja shvaćam. Pažljivo gledajući slike, razgledam mlađu Alisu. Na njezinom lijevom laktu je sjena istog oblika kao i labirint od pigmenta koji Alicia i ja dijelimo. Proučavam isto mjesto na ostarjeloj Alice, ali tu nema madeža. Nisam tu nesuglasnost primijetila sinoć, možda zato što je kuća bila u mraku, osvijetljena samo svijećama. Čini se kao da je, u sedamdeset pet godina koliko je prošlo između te dvije slike, pigmentacija na Alisinom laktu nestala. Je li izblijedjela s godinama? Je li ona našla neki način da je izbijeli? Možda je prikrivena šminkom.

Moj prazni želudac prevrće se zbog toliko mogućnosti. Bilo što osim kozmetičke promjene čini se nemoguće. A opet, povjerovati u nemoguće izgleda postaje sve lakše kad se navikneš. Kucanje na vratima trgne me iz misli. „Vretenčice, si ustala?” „Samo čas!” Skupljajući sve u maramu, guram zavežljaj natrag pod jastuk. Gležanj jedva da me uopće boli dok se uvlačim u kimono i otvaram vrata. Tatin izgled me šokira. Tamni kolobari podvlače mu oči. Bore su mu se objesile na rubu usana – toliko duboke da izgleda kao trbuhozborčeva lutka – kao da bi mu brada mogla svaki čas otpasti. A rub vilice mu je osut strnjikom. Ne mogu se sjetiti kad sam ga zadnji put vidjela neobrijanog. Ovu noć je izgleda proveo još gore od mene. „Ideš danas na posao?” pita, izbjegavajući me pogledati u oči. „Da, Jen će me pokupiti u pol devet.” Boli me u grudima jer znam da bih trebala ostati doma s njim. Ali moram prosurfati po mreži. Sinoćnji udar munje spržio je prastari monitor mog računala. A kako ne mogu dobiti signal na svom iPhoneu, računalo na poslu mi je jedina opcija. Još se uvijek nadam da ću naći nešto na onoj vilinskoj web-stranici što će povezati sve konce. Tata trlja dovratak šakom. „Siguran sam da će gđica Darling razumjeti ako nisi u stanju...” „Ne.” Želudac mi se još više stegne. „Ionako moram ići da platim za stvari koje sam rezervirala da bih imala novu odjeću za London.” „Pa, otišao sam po krafne. Dođi u kuhinju jesti kad se odjeneš. Trebali bismo nešto raspraviti prije nego što kreneš.” Okreće se bez osvrtanja i na moje raspoloženje navuče se tmurna sjena. Ovo je prva subota u zadnjih nekoliko godina da on nije napravio palačinke. To mora biti loš predznak. Već je osam sati. Kratka s vremenom, stajem pred stojeće zrcalo. Zureći u sebe, vidim samo Aliciju; i moram se zapitati, je li mi suđena ista budućnost? Da sjedim u tapeciranoj sobi s rukama vezanim na grudi, nadrogirana i skoro ćelava? Brzo šminkam oči pa povučem još i zelenim sjajilom preko kapaka. Upletem kosu u stranu tako da mi pletenica visi preko lijevog ramena, želeći da mogu tako uvezati i sve one strahove i sumnje u sebi. Čvrsto ih zavezati i maknuti s puta. Nakon što navučem purpurno-zeleno-crvene karirane tajice, a onda usku crnu minicu, stavljam zelenu majicu i preko nje crveni korzet, i pod sve to zavučem ključić na lančiću. Navučem rukavice bez prstiju od crvene čipke i utrupkam u kuhinju u svojim maryjaneicama na platforme. Tata diže pogled sa svojeg lisnatog s cimetom i zagleda se u moje desetcentimetarske pete. „Je li dobro da njih nosiš s ozlijeđenim gležnjem?” Kliznem na stolac preko puta njega i dograbim krafnu s punjenjem od borovnica. Još je topla. „Bolje mi je danas.” Zagrizem da me ne bi pitao za objašnjenje koje nemam.

„To je bilo baš brzo. Valjda se nisi ozlijedila onako gadno kao što je Jed mislio. On je smatrao da će trebati tjedan dana da ti prođe.” Slegnem ramenima i otpijem ledeno hladno mlijeko koje me čekalo. Sjedimo u našoj plavoj kuhinji boje kukuruznog cvijeta, šutke jedemo i slušamo sat u obliku mačke kako kuca, čini se, satima. Ali znam da su prošle samo tri minute jer gledam veliku kazaljku kako se miče. Samo što nisam počela brojiti kućice za ptice na ogradi seoske kuće kad tata pročisti grlo i preko stola gurne prema meni brošuru. Pozadina je smirujuće ružičasta s generičkim bijelim fontom koji pleše po njoj: EKT – Zašto je elektrokovulzivna terapija pravi izbor za vas ili vašu voljenu osobu. Krafna u mojim ustima upije mi svu pljuvačku poput spužve te imam osjećaj kao da se gušim jedući pijesak. Kašljući ispljunem ostatak u svoju salvetu i zagledam se u tatu. „Što je ovo?” „Doktor je zvao jutros oko pet. Tvoja mama provela je zbilja gadnu noć. Svratio sam tamo kad sam išao po krafne.” Protrlja čelo. „Jako joj je loše. Nikad je nisam vidio tako... izgubljenu. Čupala si je kosu i vikala o kipovima i zečjim rupama i leptirima... i ljudima koji gube glavu. Trebale su dvije doze sedativa da je smire prije nego što sam otišao.” Spustim mlijeko snažnim pokretom od kojeg se malo prolije po stolu. „Popravit ću naslonjač, tata! Pretvarat ćemo se da ništa nisam našla, okej? I neću ići u London. To je ono oko čega se ona sva usplahirila, znaš?” Grlo mi se steže. „To nema nikakve veze s naslonjačem ili Londonom, Vretenčice. Ja želim da ideš. Ne možeš odustati od svoje budućnosti zbog njene... bolesti.” Zbog napetog grča na njegovom čelu, zapitam se misli li on da je to točno ono što je on učinio. „Čak i da ne odeš, sutra bi se moglo dogoditi nešto drugo što će je isto toliko uznemiriti. Očito joj treba više pomoći nego što smo joj pružali.” Pokupi bijele lokvice svojom salvetom prije nego što posegne i otvori brošuru koju ja još nisam dotakla. „Ne. Ne ovo”, inzistiram dok mi bilo udara u ušima. „Tjerati ljude da se grče je suludo. To nitko više ne radi.” „Ako pogledaš prvi pasus, taj postupak se opet vrši još od osamdesetih. I ovo nije isto kao ono što su radili prije sedamdeset godina. Sad se radi s elektrodama, u kontroliranom okruženju, dok je pacijent pod anestezijom. Uz sredstva za opuštanje mišića ne osjete nikakvu bol. Čak navode nedavnu studiju iz Sjeverne Caroline koja pokazuje da EKT poboljšava kvalitetu života skoro osamdeset posto pacijenata koji su je iskušali.” „A koliki je postotak onih koji još znaju kako se zovu? Oštećenje mozga je usputna posljedica.” On pokaže na brošuru i naglas pročita tekst okrenut naopako. „Mnogi pacijenti će nakon EKT iskusiti zbunjenost, nemogućnost koncentracije i kratkotrajni gubitak pamćenja, ali dobrobit nadilazi privremene nelagodnosti.” Zastane i pogleda me u oči, dok mu lijevo oko trza. „Kratkotrajni gubitak pamćenja je nelagodnost, a ne oštećenje mozga.”

„To je jedan oblik oštećenja mozga.” Nisam bila kći luđakinje proteklih jedanaest godina ne pokupivši nešto znanja o definicijama i razinama mentalnih anomalija. Tata uzdiše. „Pa, možda bi takvo oštećenje dobrodošlo, s obzirom na to da se mamina nedavna sjećanja sastoje isključivo od umobolnice i beskrajnog niza sedativa i psihijatrijskih evaluacija.” Dobrodošlo? U svom umu sve što mogu vidjeti je jadna prapraprabaka, s luđačkom košuljom i turbanom od jegulja – i grimasama poput Cerigradskog mačka dok se grči na metalnim nosilima. A onda je mrtva. Užas mi curi niz kralježnicu poput ledenog mlaza. „Kako uopće možeš tako nešto predložiti?” optužujem ga. „Tko si ti?” Duboke bore oko tatinih usana izgledaju kao da bi se mogle raspuknuti sve do lubanje. Što sve ne bih dala da ovog časa vidim onaj njegov elvisovski osmijeh. „Ja sam čovjek koji voli svoju ženu i kćer”, promrmlja. „Čovjek koji je umoran do kosti. Učinio sam sve što sam mogao da ti vratim majku.” Od očaja i rezignacije u njegovim smeđim očima dođe mi da se sklupčam i zaplačem. „Jučer se pokušala ubiti pred tobom. Samoubojstvo. To je ozbiljno, Allie. Čak i da je fizički nemoguće da samu sebe uguši to nije bitno. Broji se to što je pokušala. Lijekovi ne pomažu. Ništa ne pomaže. Moramo se suočiti s tim i poduzeti sljedeći logičan korak.” Vrisak me opeče po grlu probijajući se van. „Govoriš o njoj kao o laboratorijskom štakoru!” Bacim brošuru prema njemu. Ona se zalijepi na pol puta preko stola gdje je promašio lokvicu mlijeka. Papir se zgužva i razdere napola, kao i moje srce. Vlaga navire u kutove mojih očiju, ali neću popustiti. Dovoljno sam isplakala za cijeli ocean sinoć na Jedovim grudima. Pogledam tatu – pognuo se i izgleda ostarjelo. Vidim kroz njega. Očajnički želi da se Alicia vrati, ali ne zbog mene. Sve te godine on je čeznuo za njom, za ženom koju je nekad vodio u auto-kino... koja je s njim gacala po baricama u jarku poslije kiše... koja je pila limunadu u ljuljački na verandi i dijelila snove o sretnoj budućnosti. Ako netko razumije neostvarena romantična očekivanja, ja ih razumijem. Ali ako joj učini ovo, ona više nikad neće biti ta žena. Možda čak ni ne preživi. Uvijek postoji mogućnost komplikacija. Na vratima zazvoni. Bacim pogled na sat, osam i trideset, točno. Ustanem – cijelo tijelo mi se trese. Moram kupiti Aliciji još vremena. Da to učinim, moram nositi besprijekornu masku. Onu koja krije svaki pojedini osjećaj koji bijesni u meni. „Dobro. Pokušat ćemo s tom terapijom. Ali moraš mi obećati da nećeš potpisati nikakve papire... Nemoj da počnu s bilo čim dok se ja ne vratim iz Londona. Hoću biti tu za svaki korak.” Gledajući me u oči, uzdahne. „Jutros sam potpisao papire.” Osjećam kako mi maska klizi, bijes probija po rubovima. „Prije nego što si mene pitao? A što je onda ovo? Nekakva igra?”

„Htio sam te pripremiti. Neće početi ništa prije sljedećeg tjedna. Ustvari, za prvi tretman je naručena dan nakon što ćeš se ti vratiti kući. Možeš ići sa mnom.” Krv mi pobjegne iz lica, hladeći ga. „Obećaj mi nešto. Ako se ona do tad popravi, makar i malo, zaboravit ćeš na to. Možeš li to? Za mene? Za nju?” „Da”, kaže tata, i znam da to i misli. „Mnogo toga se može do tad dogoditi.” Pa, očito je da to ne misli. Ali ja ulažem na to. Posegne i stisne mi vrh ruke. „Samo je želim opet ovdje. Zbilja ovdje”, prošapće. „Za oboje nas.” Previše sam uznemirena da uzvratim stisak ruke. „I ja.” Zvono na vratima opet se oglasi. Odlazim iz kuhinje po svoju torbu. Grimizne resice s perlama zveckaju mi po struku dok žurim do kolnog ulaza. Otvarajući prednja vrata, isklizim pored Jen. Njezina kosa teče poput ružičastih plamenova preko uske crne rastezljive haljine dok me prati preko tratine. Prije nego što uopće stigne izustiti svoje uobičajeno veselo „Dan ti dobar želim, poslu se veselim”, ja već sjedam u njezin Pinto. Jedino što mi je sad na umu je London. Žao mi je ako to što ću ići uznemirava Aliciju. Ali više nije u pitanju njezin mir. Nego njezina budućnost, i moja. Jer ako ne mogu naći zečju rupu i srediti sve ovo, jednog dana ja ću biti ta koja će sjediti na metalnim nosilima, slineći poput zombija u košulji dugih rukava s električnom ribom tijesno omotanom oko glave. A to se ne uklapa u moj životni plan.

6. Krpice „Kod leptira” i suze Jen i ja radimo u jedinoj trgovini s vintage / goth odjećom u Pleasanceu. Nalazi se u popularnom tržnom centru na poslovnoj strani centra grada. Tatin dućan sa sportskom opremom je nekih pet ulaza južnije. Našoj šefici Persephone tek je dvadeset sedam godina, ali ima itekakvo oko za modu. Nekad je bila profesionalni nabavljač i uređivač izloga za Macy u New Yorku. Onda joj je otac umro i oporučno joj ostavio trgovinu elektronikom tu u Pleasanceu. Rasprodala je svu elektroniku, obojila fasadu od cigle u jarko ružičastu, postavila crnu ogradu od kovanog željeza do visine koljena, i sve dovršila krivudavim crnim slovima iznad vrata: Krpice „Kod leptira”. Kad Jen i ja stignemo u klimatizirani dućan, Persephone je otraga u skladištu. Upišemo da smo stigle a onda bacimo torbe pod tezgu blagajne među knjige o vilama i mitologiji iz šefičine osobne zbirke. Čita ih svaki dan u pauzi za ručak. Bacim pogled iza sebe na Persephoninu najnoviju pokojnu ljubav. To je plakat iz nekog filma iz devedesetih zvanog Vrana. Naša šefica zaljubljena je u glavnog junaka; crna kožna odjeća, bijelo lice, crna šminka oko očiju, i stalna zamišljena natmurenost. Bilo je nešto tajanstveno u preranoj smrti glumca, umro je tijekom snimanja. Premda nikad nisam gledala taj film, tip mi izgleda nekako poznato, toliko da mogu namirisati kožu u koju je odjeven... Mogu je osjetiti kako mi se lijepi na obraz dok s privijam uz njegova prsa. Drhtaj mi projuri kralježnicom. Jen naslanja laktove na barski stolac iza blagajne i nastavlja našu raniju raspravu o maturalnoj. „Jed se družio s Bretom i sa mnom većinu večeri. Trebala si vidjeti koliko je Taelor bila bijesna. Samo je dva puta plesao s njom.” Podrugljivo se nasmiješi na to, a onda dohvati olovku i počne šarati po blokiću pored bežičnog telefona. „Stalno je pitao imaš li ti rodbine ili prijatelja u Londonu koje si nedavno pronašla. Bio je opsjednut nekakvim tekstom koji je vidio na tvom mobu.” Duboko udahnem topli miris kokosa iz aromaterapijskih svijeća u kandelabrima duž zidova, pokušavajući smiriti grč u svom želucu. Morat ću doznati što je Jed vidio na mom telefonu. Jen ustaje. Vidim joj po rastresenom izrazu lica da joj je odjednom kava na pameti. „Idem ja po jedan capuccino prije nego što nam navale.” „Može”, odgovaram. Imamo par prijatelja koji rade u bistrou do nas pa Jen neće biti najmanje dvadeset minuta. Dobro. Persephone je mješavina new agea i gotha – baš brije na natprirodno, horoskope, vilenjake, tarot karte i boju aura. Mogu od nje izvući informacije. Vrata jedva da su se zatvorila za Jen kad začujem: „Dobro jutro, mačence.”

Persephone dolazi iz skladišta s rukama prepunim odjeće i dodataka. Pritrčim da joj pomognem. „Jen je preko puta.” „I mislila sam si.” Nasmiješi se. Ružičasta stakla njezinih naočala daju smeđim očima crvenkastu nijansu. Ima najglatkiju, najbjelju kožu koju sam ikad vidjela na nekome tko nije mrtav. Ali na njoj je nekako lijepa – prozirna i mliječna. „Hoćeš mi pomoći da odjenemo Prozorsko siroče za danas?” „Svakako.” Prozorsko siroče je njezina dragocjena lutka za izlog – poklon za oproštaj od Macyja. „Evo.” Persephone mi pruža plavu ravno rezanu vlasulju iz svoje osobne zbirke. Danas je stavila kao mak crvenu, teksturiranu i napuhnutu po cijeloj glavi. Pripija se u elegantnim vrtlozima koji stanu malo iznad ramena. Šik kontrast njezinoj kamuflažnoj mini-haljini. „Čuj, Perci?” pitam je. „Aha?” Ona se koncentrira na izravnavanje pripijenog crnog kostima anđela preko golog tijela lutke. „Koliko ti znaš izvančulnim osjećajima?” „Pa, nešto malo. Zašto?” „A o ljudima koji čuju stvari koje drugi ne mogu čuti?” Podiže ogromna krila na mjesto i namješta ih oko Siročetovih ramena pomoću crne kožne orme. Ugljenasta krila svjetlucaju od crnih šljokica. „Misliš kao duhove ili glasove unutar radijskog krčanja?” Svaki djelić mene napeo se protiv toga da joj odgovorim, ali ona ne mora znati pravi razlog zbog kojeg pitam. „Ne, mislim na kukce.” Stavim plavu vlasulju na glavu Siročeta, izglađujući pramenove koji strše. „Ili cvjetove.” „Hmmm. Baš sam nekidan nešto čitala o tome.” Čelo joj se namreška. „Da, u jednoj od mojih knjiga pod tezgom. To nije izvančulno. To je dar Nevida.” „Nevidi? Što je to? Neka strana nacija?” „Ne baš.” Nasmiješi se, namještajući prepariranu vranu na rame lutke. „Drugorodni. Oni žive u alterantivnom svijetu povezanom s našim. Prema predaji, postoje dva dvora u središtu zemlje. Dvor Nevida Strana su izazivači nevolja koji vole nanijeti štetu ljudima posjećujući naš svijet. Koriste trik zvani glamour da poprime koji god hoće oblik dok su ovdje – mogu čak izgledati kao tipičan čovjek. Dvor Vida su oni miroljubivi, koji izbjegavaju kontakt s našom vrstom. Oni ne bi ni kročili ovamo. O, i tu su i usamljeni vilenjaci... Oni ne spadaju ni pod jedan dvor. O njima nema mnogo informacija, rekla bih da su nekakvi buntovnici. Nisu odani nikome osim sebi.” „Vilenjaci? Govoriš o vilama.” Čak ni new age glazba koja se čuje iznad nas ne može mi smiriti živce. „Kažeš da vile mogu čuti kukce i to?”

„Baš tako. Oni su povezani s prirodom na intelektualnoj razini. Mogu koristiti kukce i cvijeće kao sprovodnike, nešto kao portafone. Tako ostaju u vezi s vilinskim svijetom dok su u posjetu našem.” Želim pitati još toga, ali srce mi tako tuče u grlu da ne mogu oblikovati riječi. Pokušavajući se smiriti, gledam kroz staklo pred kojim je nekoliko žena stalo da se dive našem izlogu. Nakon što postavi minijaturni stroj za dim iza mojih oblaka, Persephone pritisne prekidač. Magla pokulja i prožme prizor. „Ta-dam!” Podigne ruke i nasmiješi se. Moj pogled se vrati na naše morbidno remek-djelo, ali misli su mi zaglavile u limbu. „Kvragu! Zar je već toliko sati?” Gleda na zidni sat iza pulta. „Moram u kupnju.” Subote su njezin dan za prikupljanje robe. To je jedini dan kad ostavlja trgovinu na brigu zaposlenicama. Kad posegne pod pult po svoju torbu i ključeve, promotri me tim svojim crvenkastim očima. „Jesi dobro?” „Aha.” Otupjela i zbunjena, ali još živa. Sigurno se Alicia tako osjeća cijelo vrijeme. Možda ću se morati navići na to. „Dobro. Imam tamo nešto slika na USB stiku. Već sam ulogirana na računalo, pa se ti samo pobrini za to umjesto mene.” Persephone ima web-stranicu na koju učitava digitalne slike svakog komada odjeće koji kupi pa mušterije mogu naručiti online. Zastaje nakon što je otvorila vrata, pokrećući cvrkutavo zvonce. Propuh zazvecka kristalnim lusterom na stropu. „Zašto si me pitala to... za glasove?” „Istražujem” kažem lažući kao pas. Jen bi se ponosila. „Za ljetni tečaj alternativne znanosti. Dodatni bodovi.” „A. Pa, nema ničeg znanstvenog u predanjima o vilinskom svijetu. Žalim. Naći ćeš mnogo više o izvančulnim osjetilima na webu. Okej? Pa... idem ja. Poželi mi sreću!” I odlazi. Pipam tajanstveni ključ pod svojom odjećom. Ništa od ovog nema smisla. Treba mi netko s kim to mogu raspraviti. Voljela bih reći Jen, ali ona mi ne bi vjerovala. Nitko ne bi. Čak ni Jed, umjetnik otvorenog uma, ne bi to mogao progutati. Ali mogu ga zamoliti da mi pomogne potražiti moju obitelj u Londonu. Ne moram spomenuti zečju rupu. Ne ako je zbilja ne pronađem. Sama pomisao na njegov odobravajući osmijeh – onaj po kojem znam da on vjeruje u mene i da će jednog dana, nekako, pripadati meni – čini da se osjećam bolje, snažnije. Vratim se na barski stolac za pultom, otvarajući Google na računalu. Persephonine riječi me grizu. Premda je moja baka Alicette očito mislila tako – s obzirom na to kako je htjela izletjeti kroz prozor bolnice – Alicia i ja nismo vile, kao što ni Taelor nije Djevica Marija. Ali nekako dijelimo sposobnost da komuniciramo s prirodom. To mora biti dio kletve Liddellovih. Utipkam „svijetleći leptir”, ali to ne nalazi sliku koja mi je potrebna. Pokušam opet, skupa sa svakom drugom varijacijom koje se mogu sjetiti. Ali još uvijek ne

mogu naći dvobojnog leptira koji me doveo do jezivog vilinskog sajta. Kao da nikad nije ni postojao. Ali znam da jest. Moji grimizni nokti lupkaju po pultu, a onda se opet spuste na tipkovnicu. Sjetila sam se pjesme. One koju je Alicia ispisala rukom i čuvala s fotografijom. Ne mogu se sjetiti svih riječi, ali jesam zapamtila početak. Utipkam „Bilo je kuhno i đipahne tovke.” Pretraga mi daje na tisuće rezultata. Ali već na drugoj stranici nađem ono što sam tražila: Interpretacija slavne zagonetke Lewisa Carrolla, tumačene u Alisa s one strane ogledala i Što je Alisa našla tamo. Klik na poveznicu otvara jarko obojenu grafiku – sve od Cvilibuma i Cvilibama do Jajeta Harambaše– skupa s prvim stihom pjesme. Izdrapam Jeninu žvrljariju iz bloka da otkrijem prazan list, a onda na vrhu napišem Zemlja čudesa. Ispod toga prepišem pjesmu i sve što slijedi na web stranici, imalo smisla ili ne. Ima nekoliko ilustracija, ali uglavnom su definicije: kuhno je četiri popodne; tovka je mistično stvorenje – mješavina jazavca i guštera s nosom poput vadičepa. Poznate su po tome što se gnijezde pod sunčanim satovima i jedu sir. Pridjev rovko i glagol zadronjati znači ukopati rupu u zemlji poput divovskog zavrtnja, vadeći zemlju dok se ne formira dubok tunel. U kontekstu pjesme rupa se kopa na jasno određenom mjestu, budući da je vabnjak travnato zemljište ispod sunčanog sata. Bilo mi zaskakuće u žilama. Premda ne znam kako se druge riječi i fraze tumače, ovo je neki početak. Možda dovoljno da pronađem zečju rupu. Ako su moje pretpostavke točne, moram naći sunčani sat pod kojim je prokopan tunel. A ako se mogu usmjeriti na točno određenu lokaciju, imat ću bolje šanse da uvjerim Jeda da je sve ovo stvarno. Sljedeća pretraga je za sunčanim satovima u Londonu. Prije nego što stignem kliknuti na poveznicu, dućansko zvono zacvrkuće. Ne dižući pogled minimiziram svoju pretragu i otvorim stranicu Krpice kod leptira da izgleda kao da sam radila. „Jesu li ostali bez cappucina?” pitam zagledana u ekran. Jen voli svoj popiti s dodatkom espressa i ta jaka aroma obično me zapahne čim ona uđe na vrata. „Pa, jesu imali jedan krasan kvarc boje kave na prstenu od čistog zlata. Ali bio je daleko iznad mog cjenovnog razreda.” To je Taelorin glas. Dižem pogled. Gospođica savršena čak ni ne gleda u mene. Satenska torba s drškama od kružića iz butika i draguljarnice do nas visi joj s ramena. Riječi Sjaji se i blista kao modna pista ispisane su naprijed svjetlucavim slovima. To je jedna od rijetkih prigoda da sam je vidjela bez njezine kompanjonke u piću Twyle. Većinu vremena se te dvije ili svađaju ili natječu. To je poput simbiotskog odnosa parazitske gljivice i njezinog domaćina. Samo još nisam skužila koja od njih dvije je gljivica. Taelor stoji pored Persephoninog stalka s nakitom na ružičastosivom prugastom zidu, razgledajući naš inventar. „Tvoja šefica trebala bi staviti upozorenje na znak vani. ‘Sve stvari prethodno pripadale truplima.”’

„Persephone kupuje stvari na eBayu, ne samo na prodajama ostavštine”, odgovaram. Ona slegne ramenima, od čega joj jedna bretela na Versaceovoj ljetnoj haljini sklizne s ramena brončanog od sunčanja. „Štogod. Tko je sve ovo nosio i koliko su sad mrtvi?” Njezine bademaste oči s gustim trepavicama okreću se prema meni. „O, ali ti voliš mrtve stvari, Zaboravila sam one zombi bube koje ti koristiš u svojoj ‘umjetnosti’.” U zraku prstima napravi navodnike kad spomene umjetnost, da ne bi bilo zabune. Onda priđe. Zastajući da namreška nos na jednu košulju i šal prije nego što baci torbu na drugi kraj pulta. Nasloni svoje vitke, mišićave ruke na rub. Davno, kad smo bile prijateljice, bila je silovita na teniskom terenu. Nekad je željela jednog dana postati profesionalka. Sad je taj san zamijenila onim da postane manekenka s modne piste da bi umjesto toga mogla tulumariti s elitom. Kakvo bacanje uludo velikog talenta. Drago mi je što sam obukla maryjaneice. Dodatnih deset centimetara stavlja me skoro u razinu očiju s njezinim dugonogim stasom, daju mi malo samopouzdanja. „Što hoćeš, Taelor?” Njezin pogled postaje sav raširen i nedužan. „Pa u šopingu sam. Ma daj, Alysssssa. Uvijek tako sumnjičava. Bila sam tu blizu da pokupim Jedov dar za maturiranje. Pa sam pomislila da bih mogla svratiti ovamo.” „Ti nikad ne svraćaš ovamo.” „Što je ovo?” Posegne rukom preko pulta i dograbi moje bilješke. Ja panično pokušam blokirati njezine prste, ali prebrza je. „Ček... Zemlja čudesa, ha? Znači istražuješ malo. Sigurno se spremaš upoznati obiteljske zečeve u Londonu.” „Zbogom, Taelor.” Grabim svoje bilješke natrag. Njezino lice otvrdne. „Nema zbogom dok malo ne popričamo.” „Hvala, ali radije bih pričala s balegarom”, riječi mi izlete prije nego što ih mogu zaustaviti. Taelor frkne. „Znači sad razgovaraš s balegarima? Dobro. Drago mi je čuti da ćeš imati prijatelje za igru kad Jed ode.” „Ha?” „I nemoj misliti da ćeš moći izvoditi tu kenjažu ranjene prijateljice u Londonu. Bit će prezauzet traženjem mjesta za stanovanje da bi tebi ugađao.” „Mjesta za stanovanje?” Osjećam se kao jučer kad sam pala sa skejta... Kao da imam svjetlo rudarske kacige usmjereno na sebe. Mislila sam da Jed prvo mora dovoljno uštedjeti. Mislila sam da će se odseliti tamo sljedećeg ljeta, nakon što Jen i ja maturiramo. Računali smo na to da i ja dobijem stipendiju za Londonsku akademiju. Kad se on predomislio? I zašto mi nije rekao? „Ovo ti je prva vijest.” Taelor naprosto zrači od veselja. „Ne bi me to trebalo iznenaditi. Jed je stalno tako zabrinut zbog krhkosti tvog uma.” Naginje se preko pulta tako da joj je lice centimetar-dva od mog. Njezin skupi parfem štipa mi nos. „Ja

ću završiti zadnju godinu škole u Londonu jer su mi ponudili ugovor za manekenstvo. Tata će unajmiti Jedu stan da mogu vikende provoditi s njim. To je dobitna kombinacija za sve. ON može ranije početi s koledžom i steći veze za svoju umjetnost preko ljudi koje ću ja upoznati.” Malo se odmakne unatrag i mogla bih se zakleti da joj je u pogledu panika. Zašto? O čemu bi ona morala brinuti? Ima Jeda, tijelom i dušom. Ima sve. „Gle, Alyssa. Bile smo prijateljice. Mogu te pročitati. Znam da imaš neke tlapnje oko mog dečka.” Prijeđe prstom preko svjetlucavih slova na svojoj torbi. „Vidim to svaki put kad buljiš u njega. To što te pitao da mu poziraš za par skica ne znači da je zagrijan za tebe, jasno?” Meni vilica padne. „Tako je očito”, mrmlja ona, sad izgledajući zbilja zabrinuto. „Sve ono s tobom u vilinskoj odjeći i s krilima? To je bilo inspirirano tvojim pogrebničkim smislom za modu. To je sve. Nije to nikakav kompliment. Pa se nemoj zavaravati da jest.” Bez riječi sam. Jed me nikad nije pitao da poziram za bilo kakve skice. Taelor i dalje drvi. „Znam da ti je zbilja stalo do njega. To je jedna stvar koja nam je sad zajednička. Ali moraš se prestati ponašati tako potrebito cijelo vrijeme. On ima previše talenta da bi zaglavio bebisitajući cijeli život kao tvoj tata. Zar ne misliš da bi to bila kolosalna šteta? Vidiš što je to napravilo tvom tati, jek da? Umjetnik poput Jeda ima tako mnogo potencijala. Nemoj stati na put tome.” Poriv da joj iskopam oči kipi mi u žilama. „Začepi o mojim roditeljima”, kažem. Ona čak ni ne trepne. „Znaš da imam pravo.” Da, ima pravo. I Jed je previše talentiran da bi zaglavio sa mnom i mojim problemima. Ali ja ga još uvijek želim jer takva je ljubav, pušiona. Zvono na vratima zacvrkuće i oštar miris espressa nahrupi unutra. „E, ježi ga.” Jenine oči se stisnu kad se vrata zalupe za njom. „Nema me dvadeset minuta i najbolja neprijateljica već udara na kapiju.” Namršti se na Taelor. „Što našu ledenu kraljevnu dovodi među običan svijet?” „Alyssa i ja razgovarale smo o putu u London”, kaže Taelor. „Ne da se to tebe tiče – budući da ti ne možeš ići, J.” „Da me nisi tako zvala, dvoličnjačo.” Uhvatim Jenino zapešće prije nego što stigne zamahnuti. To je bilo nisko čak i za Taelor. Jen je htjela doći ali je zaglavila na popravnom iz matematike da može upisati završni razred. „Štogod.” Taelor pokupi svoju torbu. „Rekla sam sve što sam imala.” Istog trena kad izađe, Jen se okreće meni. „Sad je dosta! Reći ću Jedu sve što je rekla da te poljulja. Priznaj.” Namrštim se. „Seli li se Jed u London ovo ljeto da bude s Taelor? Počinje li s koledžom tamo na jesen?” Gledajući u svoje čizme do koljena, Jen vrti uvojak kose. „Ta žabousta vještica.” „Znala si! Zašto mi nisi rekla? Zašto mi on nije rekao?”

„Previše ti se sranja događa s tvojom mamom.” Preklapajući svoje bilješke o Zemlji čudesa odmahnem glavom. Kao da nije dosta što je dao dragocjene dijelove sebe koje nikad neće dobiti natrag. Sad će joj se obavezati zauvijek? Toliko što se tiče maštarije o pčelarskom mužu. „Nisam znala da je među njima toliko ozbiljno...” „Čekaj, Al. Ima tu više nego što ti shvaćaš.” „Ne želim razgovarati o tome.” U sljepoočnicama mi tuče dok se saginjem da zavučem bilješke u svoju torbu pod pultom. „Imaš pravo. Imam previše toga na pameti s Alicijom i sve to. Hajdemo samo raditi. Okej?” Zabrinuto namrštenog čela, Jen nestaje u skladištu. Ja stojim i prazno zurim u plakat Vrane. Tip mi uzvraća pogled, očima koje rone crne suze kao da zna moj bol, do tančina. Nešto u njemu me tješi, i osjećam čudnu čežnju da budem u njegovom zagrljaju, umotana u kožu. Jecaji koje sam prigušivala cijelo jutro skupljaju mi se u grudima i prskaju poput tisuća kiselih mjehurića, tiho mi nagrizajući srce. Ali neću popustiti. Nema više suza. Vraćam se za računalo, odlučna da dovršim svoju potragu za sunčanim satovima. Izdržat ću sljedećih pet sati posla. Onda ću večeras otići kući i pretvarati se da je sve okej – čak i ako to znači izbjegavati Jeda cijeli vikend. Za dva dana bit ću u Londonu. Vrijeme je da se suočim s tim da sam sama u ovome. Moram biti jaka. Pa što ako Jed pripada Taelor? Ne s ti čuda. Stvari nisu ništa drugačije nego što su bile jutros kad sam ustala. Ali najdublji dio mene zna da je to laž. Jer mi sad nije ostalo ništa. Čak ni njegov osmijeh.

7. Daleki London Skrivena sam iza velikog stupa u predvorju muzeja – slijepa i prikovana publika za ljubavnu svađu Jeda i Taelor. Samo sam na dva metra od vrata darovnog dućana. Ali nema načina da uđem unutra a da me ne vide. Moj pogled slijedi prvu razinu stropa gdje drvene grede podupiru lustere od kovanog željeza s oslikanim svjetiljkama. Okrugli prozori puštaju poplavu kasnopopodnevnog sunca da istočka uglačani pod. Violinski koncert dopire iz zvučnika odozgo. Zadržavajući dah, grlim svoju torbu i guram ramena u reljefnu žbuku. Moja baršunasta minica i prugaste tajice zapinju za nabranu teksturu stupa dok mi Taelorin cvilež bode uši poput šiljka za led. „Pa, koliko će još to trajati?” pita. „Nismo još vidjeli gostujuću izložbu o Rubeu Goldbergu”, odgovara Jed. Grčim se zbog napetosti u njegovom glasu. „Vidjeli što?” „Rube Goldberg – karikaturist i izumitelj. Crtao je komplicirane naprave koje obavljaju jednostavne zadatke na zaobilazan način.” „Dobro, Jed, vide ti se odlikaške gaće. Znaš koliko to mrzim.” Osupnem se. Čak i bez gledanja, znam da gura zglavke u mramorni stup da bi se suzdržao da ga ne opali šakom. „One mišolovke koje sam ti pokazao online prošli tjedan”, kaže glasom promuklim od iživciranosti. „A, to. Daj, Jed. Ima nešto bolje što bismo mogli. Nešto u čemu bismo oboje uživali...” Šuškanje tkanine. „Tae, ne ovdje.” „Otkad si ti postao takav puritanac? Pa nema nigdje nikoga.” Pjesma završava i zvuk Taelorinog hihota prolama se kroz tišinu. Ona i Jed se malo pomaknu i mogu vidjeti njihove siluete na mramornom zidu s druge strane predvorja. Što bi moglo biti gore od toga da budem prisiljena gledati Taelor kako ljubi dečka kojeg volim? Htjela bih pobjeći u darovni dućan, u toalet, bilo kamo samo da ne budem tu. Ali nikad se neću izvući ako me sad ugledaju. Taelorina silueta diže se na prste i ljubi mu vrat. Srce mi se raspliće u grudima – neuredna gužva bezvrijednih niti. Beethovenova Mjesečeva sonata počinje svirati, bacajući moje raspoloženje još dublje prema dnu. „Tae, ozbiljan sam”, progunđa Jed.

„Dobro, onda hajdemo negdje intimnije. Tata je ponudio da koristimo najmljenu limuzinu dok se on umiljava vlasnicima muzeja. Pokupit ću Twylu i druge tipove pa možemo krenuti po pubovima.” „Ne ostavljam Al ovdje samu.” Jedova odanost grije led koji je podigao zid između nas. Ipak, još nisam baš spremna pustiti ga da se rastopi. „Dobro”, rekla je Taelor. „Zvat ćemo i nju da pođe. Ovdje služe i šesnaestogodišnjake dok god naruče i hranu. S par piva u sebi ona bi čak mogla biti i zabavna.” „Ne želim da ona uđe u tvoju stranu svijeta, Tae.” „Hej, to je zvučalo hladno.” Bolni prizvuk u Taelorinom glasu potakne čudnu mješavinu sažaljenja i suosjećanja. Dok smo se družile, vidjela sam kako to ide u njezinoj obitelji. Njezin tata nikad nije došao na neki od njezinih teniskih mečeva ili recital zbora. A sad je voljan pustiti je da se skitara po cijelom Londonu bez nadzora sa svojom tulumarskom ekipom. Zna da će ona piti. Ali radije bi ostao tu u muzeju jer su vlasnici veliki investitori i on ih planira nagovoriti na svoju franšizu Podzemlja čuda. Kao i uvijek, šalje kćer drugamo da bi se mogao pobrinuti za posao. „Nisam to tako mislio”, odgovara Jed blažim glasom. „Samo što ona nije kao oni s kojima ti visiš.” „Dobro. U Hidley Pubu za sat vremena nastupa neka grupa. Ludi klobučari. Mogli bismo je odvesti tamo. To je baš u njezinom stilu.” „Daj odjebi s tim sranjima o Alisi.” „Znaš”, kaže Taelor, „obećao si da ćeš večeras ići plesati sa mnom. Da nadoknadiš svoje grozno ponašanje na maturalnoj.” Glas joj se snizi do oštrog zamalo šapta. „U stvari, dužan si mi mnogo više od plesanja. Prošli su mjeseci. Tipovi tvojih godina ne bi trebali biti na suhom toliko dugo.” Uši mi se naćulje. Je li ona to rekla ono što ja mislim da je rekla? „Zbilja, lakše s tim”, zareži Jed. Kližući leđima uz stup, pokušavam proviriti i na kraju prevrnem torbu. Valjda sam je zaboravila zatvoriti jer sve pokulja van i sa štropotom udari u pod. Ohrabrim se da dignem pogled i vidim Taelor da zuri u mene. Uhvaćena. „Koliko si se dugo krila tamo?” pita ona zureći bijesno. Čvrsto zatvorim usta, hvatajući Jedov pogled. On izgleda kao da će eksplodirati. Zar ne vidi koliko si ne odgovaraju? Stoji tamo u svom flanelskom hudiju s majicom ispod, pravi grunge rocker sve do izblijedjelih traperica kaubojskog kroja. On ne spada uz Paris Hilton Srednje škole Pleasance. Zažarenih obraza, saginjem se da pokupim sve, odgurujući grimizne dreadlockse upletene u kosu. Podsuknja pod mojom minicom napuhne se oko mene, čineći me još upadljivijom. Zrcalo mi se slomilo. Baš mi to treba... Još nesreće. Proučavam napuklo staklo u kojem mi tamna šminka ističe oči kao sleđene safire. Na trenutak u odrazu vidim lepršanje krila. Iluzija nestaje i ja otresem nelagodu, stavljajući je natrag u torbu skupa s perom i drugim blagom iz naslonjača.

Ustajem i zatvaram torbu pa im okrenem leđa, odlazeći do nekih turističkih brošura na okretnom stalku. Taelorin šapat zvuči žučno, ali pokušavam je isključiti. Postaje lakše kad naiđem na red brošura o obilasku sunčanih satova. Nađem onaj koji tražim i izvučem letak. Na njemu figura dječaka u čučnju na glavi drži vodoravni brojčanik. To je onaj sunčani sat iz mojih istraživanja koji se uklapa u Alisinu tvrdnju da ju je kip dječaka odveo do zečje rupe. Na podnožju je datum 1734. – davno prije Alisinog rođenja – tako da bi bio na mjestu kad je ona bila mala. Ali prema brošuri, nema javnog pristupa tamo. Turisti ga smiju samo razgledati iza željezne ograde. Ne znam kako ću se ušuljati u taj vrt i istražiti sunčani sat izbliza. Potrebno mi je čudo. „Idi nađi Twylu”, čujem da Jed kaže Taelor. „Hoću na minutu popričati s Al.” Ona promrmlja nešto otrovno, a onda pete njezinih niskih čizmica odklikću prema izložbi akvarela. Uspaničeno zaguram brošuru u džep suknje i krenem ravno prema pokretnim stubama. Osvrnem se i vidim kako Jed baca naramenicu svog ruksaka na jedno rame i preskače konopac od baršuna koji nas razdvaja. Osjećam se kao Alisa koja pokušava pobjeći Bijelom zecu. Dok mi srce lupa, stanem na stubu. On se popne za mnom i uhvati kraj mog brokatnog prsluka tako da moram ostati u mjestu i ići gore s njim. Ukočim se kao da sam progutala metlu. Klasična glazba dopire odozgo, šireći mjehur tišine oko nas. „Al, daj da ti objasnim. Ma hajde.” Povuče me. Kad se okrenem, sunce mu poput aureole obrubi glavu i baca sjene njegovih dugih trepavica po obrazima od čega izgleda ranjivo. To nije fer. Srce mi se već smekšalo prema njemu. „Imaš vremena dok stube ne dođu do gore”, kažem. „Dobro. Hvala ti za darove.” „Koje darove?” Motor me trese kroz potplate mojih čizama do koljena s desetcentimetarskom petom. „Pergament papir... blokovi za skiciranje. Dar za maturu koji si dala J da me možeš izbjeći vidjeti preko vikenda. U svakom slučaju, sjajni su.” „Ma da. Kao da se prešano drvo može uopće usporediti s Taelorinim darom.” .Njegov jezik pipne umetak od čistog zlata novog šiljka na njegovoj usnici. „Konačno je prihvatila piercing... Pokušava biti diplomatična.” „O, da. Diplomatična je koliko i crna udovica. Zar ti nije jasno? Sve je isplanirala. Time što ti njezin otac plaća stan, dugovat ćeš mu. Što znači da moraš biti dobar s njom ili si beskućnik. Ona će te lijepo umotati u svoju zategnutu mrežu.” Jed se namršti. „Malo prejako žbukaš po melodrami, Al.” Nježno mi stisne zapešće, gužvajući moju rukavicu bez prstiju dok me povlači na stubu na kojoj je on. Licem smo u lice, tijela stisnutih da napravimo mjesta za njegov ruksak i moju napuhnutu suknju. Daleko preblizu, znajući kako mi je prešutio sve o putu. O svojoj budućnosti.

On pogleda dolje u moje oči. „Neću živjeti s njom. Ona će većinu vremena biti u internatu.” Kao da bi to trebalo zakrpati pukotinu u mom srcu. „Čemu žurba? Odbor za školarine rekao je da će ti čuvati mjesto. A ona radionica u kojoj je tvoj tata radio. Ponudili su ti posao na jesen. Tamo možeš zaraditi triput više nego u Podzemlju čudesa. Možeš uštediti dovoljno da sam unajmiš stan.” Brada mi drhti i najradije bih se uvukla u pukotinu između stuba koje polako idu gore. „Ne mogu prihvatiti taj posao u radionici”, kaže Jed, stežući me jače oko struka. „Ne želim završiti kao mehaničar, kao moj stari. G. Tremont ponudio mi je položaj glavnog dizajnera kad ovdje nađe investitore za Podzemlje čuda. Mogu većinu svoje plaće slati doma. Ne shvaćaš koliko će skupa biti iduća godina. Maturalni prsten, skupo fotografiranje, ekskurzija. Mogu pomoći mami da sve to priušti i J. Plus imam tu priliku da odem – sad.” „Odlično. Pa odlazi.” Odgurnem ga, izbacim ga iz ravnoteže toliko da mora sići na nižu stubu da ostane na nogama. Ja istodobno krenem unatrag gore pa se okrenem i pređem zadnje dvije stube do drugog kata. Slijedeći me, Jed se progura između nekih tipova koji idu prema izlošcima iz grčko-rimske mitologije. „Hej...” Jedan od njih krene prema njemu ali Jed mu uputi pogled koji bi i Meduzu okamenio. Zabaci ruksak malo više na rame i proguta prostor između nas za par sekundi. Ja ustuknem u pustu nišu s kitnjastom fontanom. Na vrhu je kip pola pauka pola žene, koji izlijeva vodu iz vrča. Pločica sa strane identificira je kao Arahne, pletilju koju je Atena zbog njezine arogancije proklela da ostatak života proživi kao pauk. Ispuštajući ruksak i puštajući da mu natkošulja klizne na pod, Jed se zagleda u kameni lik. Njegova široka ramena zatežu se pod tijesnom majicom. „Uočavaš sličnost?” pitam. „Nije Taelor toliko loša.” Uzdahnem. „Je, krasna je na osam raznih načina. I to samo u nogama.” On potiskuje osmijeh. „Znači, to je tvoj kraj iz bajke. Zauvijek s Taelor–” Glas mi pukne i stisnem ruke u šake na bokovima. „Ne. To je poslovni dogovor. Nema nikakve veze s ljubavlju ili zauvijek ili bilo kojim od tih emocionalnih drekova. Taelor i ja smo kompatibilni. Oboje smo oštećena roba. Nijedno od nas neće nikad naći ništa bolje.” Mržnja prema njegovom ocu bljesne u meni. Slomio je srce svom sinu, i sad to srce nitko ne može imati. „Ti zaslužuješ biti sretan, Jed. Naći ljubav. Ti nisi tvoj tata.” „Nije bitno. Nikad neću povjerovati u bajke–” Preklinjem svoje oči da se ne napune suzama i okrećem se prema kipu. On me potapše po ramenu. „S tobom se događa još nešto osim ovog londonskog dreka. Nešto mi prešućuješ o svojoj mami. Daj da pomognem.” „Imaš ti svoju dramu s kojom se trebaš nositi.”

„Ali tu sam za tebe.” Okrene me da gledam u njega. „Ma zbilja? Jer zadnje što sam čula je da ćeš biti preko oceana.” Fontana zažubori. Nekoliko kapljica pokrsti mi vrat, cureći mi u košulju. On me pomno promatra, kao da sam jedna od njegovih slika. „Zašto si to učinio?” pitam, žmikajući hrabrost iz bujice srama i frustracije u mom krvotoku. „Što to?” „Pogledao me kao da sam paleta s bojom.” Igrajući se s jednim od mojih dreadlocksa, on se namršti. „Nisam znao da te tako gledam.” „Taelor mi je rekla za skice koje je našla”, izlanem. Nešto – ili šok ili bijes – bljesne mu u pogledu. „Zašto ja?” pitam. Kad on ne odgovori, ja popunim praznine. „Morbidno i čudno je uvijek fascinantna tema, zar ne?” To boli izreći, skoro onoliko koliko i čuti. „Je li to ona rekla?” Opet pogledam u vodu. „Hej”, Jed me potisne do zida i nasloni dlanove na mramor s obje strane moje glave, zarobivši me. „Moraš znati da ja ne mislim tako o tebi.” Toliko se zabuljio u jamicu na mom obrazu da iz nje samo što nisu buknuli plamenovi. Istinu govoreći, sva se topim. Vrelina njegovog daha na mom licu dovoljna je da mi koljena postanu poput štapića sladoleda ostavljenog na suncu. Oboje smo se toliko unijeli u taj trenutak da nismo ni primijetili da moja brošura o sunčanim satovima pada dok nije zašuškala na podu. Naš ludi uspon pokretnim stubama valjda ju je izvukao iz mog džepa. Krenem dograbiti papir, ali Jed je brži. „Daj mi to”, odbrusim. On je drži izvan mog dohvata dok čita tekst. „Turneja ‘Temza’ oko sunčanih satova. Znači... imaju polazak sutra ujutro. Planiraš ići?” Pokušam mu je istrgnuti. On je podiže, namršten. „Pa da. Sigurno ideš tamo naći se sa svojim prijateljem.” „S kim?” „Nema šanse da te pustim samu na taj obilazak.” „Ti imaš dogovor ujutro s Taelor i g. Tremontom, sjećaš se? Potraga za stanom.” „Upravo je odgođena. Obećao sam tvom tati da ću paziti na tebe dok si ovdje.” Sjajno, Stariji Brat Po Narudžbi upravo je donio dostavu. Baš je gala biti na istoj polici s njegovim drugim odgovornostima – poput rezanja noktiju na nogama ili presvlačenja zaprljanih čarapa. „Ja nisam tvoja odgovornost.”

„Očito ti treba netko da ti drži glavu na ramenima”, kaže Jed podrugljivo. „Planiraš se spetljati s nekim tipom kojeg čak ni ne poznaješ.” „O čemu ti to?” „Onaj tekst na tvom mobitelu nekidan. ‘Lijepa Alyssa... konačno si me našla. Uskoro ćemo biti skupa kako nam je suđeno. Potraži me u Londonu.’ Zbilja, kakvi to perverznjaci tako govore? Zar možeš i na sekundu pomisliti da ću te pustiti da se sama nađeš s tim tipom?” Lijepa Alyssa? Onaj britanski glas. Svi dijelovi počinju se slagati na mjesto. Kao što sam i pretpostavila, poruka je sigurno bila s leptirove web-stranice. To je bila ona koju nisam pročitala zbog rupe na putu. Znači, ako leptir hoće da budem tu, u Londonu, na pravom sam tragu. Sunčani sat dovest će me do zečje rupe. Sad sam u to sigurna. Bilo mi tako jako udara u ušima da skoro ne čujem kucakave korake. Odvojim pogled od Jeda i ugledam Taelor kako silazi s pokretnih stuba, namrštenog lica. Na zvuk njezinih kloparajućih potpetica, Jed pogleda preko ramena i opsuje. Dok je time ometen ja istrgnem brošuru iz njegovog stiska i skočim mimo njega. „Al, čekaj...” kaže. Molećivi prizvuk u njegovom glasu skoro me zaustavi, ali ukočim ramena i nastavim dalje. Prolazim pored Taelor na putu prema pokretnim stubama, koncentrirajući se na pod. Ona promrmlja nešto nerazumljivo i bijesno se otputi prema Jedu. Suze mi peku trepavice, ali ih potiskujem svime što imam. Na putu prema dolje, grabim tajanstveni ključ pod svojom čipkastom košuljom. Mogu misliti samo na laž i koliko sam željela Jedu reći istinu. Ne, Jede. Nitko se ne nalazi sa mnom na obilasku sunčanih satova. Idem da sama nađem zečju rupu. I želudac mi se stiska od straha gdje bi to moglo voditi, ili tko me čeka unutra. Onog što bih trebala učiniti. Dotaknem obraz, još uvijek osjećajući kako mi njegov pogled prži jamicu. Nešto se dogodilo između nas pored fontane. Ali nije moglo utjecati na njega kao na mene. Bio je jasan. On ne želi nikakve nove emocionalne terete. A ja ih imam dovoljno da potopim tanker. Siđem kad se zadnja stuba izravna u metalnu ploču. Red za izložbu Rubea Golberga je već postao dug. Jurnem ravno u toalet, da se saberem, skoro se saplićući na vezice svojih čizama. Kopajući po torbi tražeći papirnate maramice, odgurnem svoj iPhone i naletim na razglednicu koju mi je tata dao na terminalu zračne luke. Na njoj piše „Žao mi je” sa slikom psića tužnih očiju. Bila sam hladna prema njemu još od našeg razgovora u subotu ujutro. Pokušao se iskupiti prije nego što sam otišla ali nisam ga ni zagrlila. Sad mi je zbog toga žao. Gutajući tugu i žaljenje koji su mi zapeli u grlu, kažem sebi da mogu progurati do kraja ovog ušljivog dana. Ujutro ću otići taksijem do Turneje ‘Temza’ oko

sunčanih satova. Ako mogu pomoći Aliciji... naći zečju rupu i okončati tu kletvu, neće više biti razloga da se tata i ja svađamo. Sve ovo će biti samo ružno sjećanje. Sve osim Jedovog odlaska. Kad dignem pogled, shvatim da sam negdje krivo skrenula. Stojim u najudaljenijem dijelu mračnog hodnika i nema drugih ljudi na vidiku. S moje lijeve strane je pokrajnji hodnik. Znak nad njim glasi „Podrumsko stubište”. Iznenađuje me što je otvoren i razmišljam da se okrenem kad mi muha prozuji pored glave. Potraži ga u Londonu, prošapće. U dalekom Londonu. Baš kao tekst koji je Jed vidio. Kukac odzuji kroz vrata podruma i niz stube, potaknuvši mi želju duboko u kostima da ga slijedim. Zanemarujući opomenu „Samo ovlaštene osobe”, krenem jedan korak dolje pa još jedan, a čipka mojih rukavica zapinje za hrđavu ogradu stubišta. Električne lampe duž zidova bacaju duge mračne sjene. Hladan znoj orosi mi čelo, ali nastavljam zavojitim stubama dok ne stignem do dna. Moje čizme kloparaju po cementnom podu i vonj prašine pritiska mi pluća. Prostorija je mračna i pipam tražeći prekidač za svjetlo. Čim ga pritisnem, tisuću malih žarulja najednom plane svjetlom, nanizane skupa na jednoj strani zida poput paukove mreže od božićnih žaruljica. Meko svjetlo otkriva ménage oštećenih izložaka... stvari razbijenih i pregorjelih. Kostur sa samo jednom nogom zauzima slomljeni antikni stolac, koščatih ruku prekriženih na grudima kao da je čuvar kripte. Razgledam druge odbačene stvari. Hrpa poderanih slika na platnu, sanduk pun polomljenih krinki za maskaradu i otrcanih kazališnih kostima, neke električne naprave – meni nepoznate ali neispravne sudeći po žicama koje vire iz njih u svim smjerovima. Pozadinski šum postaje mi glasan u ušima, glasan poput pjesme tisuću skakavaca. „Halo? Mala muho?” vičem preko buke poput idiota u nadi da će kukac odgovoriti. Sve se utiša i moj glas odjekuje u tišini. Jedna žarulja kvrcne u desnom kutu stropa, paleći se bez upozorenja. Osvjetljava okolinu blagim plavičastim sjajem. Gutajući oklijevanje, priđem bliže mjestu gdje je drvena naprava naslonjena na zid. Žice, klatna i ogromni brojčanik sata ispunjavaju komplicirani okvir. Znak obješen na jedan bok postaje čitak: Hudodrakova mišolovka. Likovi iz Zemlje čudesa posvud su po prednjem dijelu, u jarkim bojama. Izgleda kao neki stroj Rubea Golberga. Zujanje prestaje. Nadajući se da ću ga ponovo pokrenuti, pritisnem polugu na kojoj je crvenim slovima ispisano „Gurni me”. Prvo velika kazaljka sata kline na mjesto, pokazujući rimsku brojku četiri. To aktivira kolotur koji pak okreće vadičep kroz gnijezdo u kojem već napravljena rupa čeka u sredini. Šiljati kraj vadičepa prođe kroz nju dovoljno da pomakne ploču klackalicu na sljedećoj razini. Sve to počinje izgledati poznato. Kopajući po torbici, vadim bilješke s Bilo je kuhno definicijama. Sve je tu –

četiri sata, gnijezdo, vadičep, i baš kad opet pogledam u stroj – najavljen zvukom prodorne zviždaljke – mali komad sira poleti u zrak na drugu stranu prostorije. Jurnem za njim i zakočim kad on padne na pod pred visokom ovalnom siluetom prekrivenom plahtama. Saginjem se da pokupim sir, iznenađena kad otkrijem da je to zapravo komad žućkasto-narančaste spužve. Ima smisla... pravi sir bi se pokvario između dva demonstriranja. Kad koraknem natrag, peta moje čizme zakači plahtu i skine je te otkrije staro stajaće zrcalo. Zavučem spužvu u džep i priđem bliže. Razbijeno ogledalo šalje natrag izrezane komade slagalice mene; tisuće minijaturnih crno-bijelih prugastih tajica koje vire između visokih čizama i grimizne napuhnute suknje s crvenom mrežastom podsuknjom na bedrima; tisuće prsluka navučenih preko još tisuću čipkastih bijelih bluza. Onda stotine mojih lica s plavim očima koje gledaju iz mrlja crnog sjenila. Izgledaju kao Alicijine – ma koliko ja to pokušavala poreći. Obuzme me nelagoda. Što god se dogodilo, ja moram nešto smisliti prije četvrtka jer tad naš zrakoplov polijeće natrag. Ako ne uspijem, Alicia nikad neće imati šansu biti normalna. A neću ni ja. Zurim toliko zamišljeno da skoro ne vidim pokret. A onda ga ulovim iza svih mnogobrojnih glava – lepetava crna krila i blag plavi sjaj. To je leptir. Zinuvši okrenem se, očekujući kukca koji leti iza mene. Ali sasvim sam sama. Okrećem se natrag i ustanovim da je leptira u odrazu zamijenio čovjek. Vrisak mi zastane u grlu. Lik je izobličen i razbijen u stotine komada – sve osim njegovih lijepo oblikovanih usta. To je jedina stvar koju jasno vidim. „Lijepa Alysso”, pokreću se usne i ispuštaju onaj poznati britanski naglasak. „Ja imam odgovore koje tražiš. Zakorači u moj svijet. Nemoj stati dok me ne nađeš.” Misleći na blago iz naslonjača u mojoj torbi, zurim u njega, opčinjena. Bojim se okrenuti i pogledati je li iza mene, bojim da su silueta i prelijepi glas samo plod očajnog uma koji popušta. Ali kad me par snažnih ruku obgrli odostrag – pobuđujući svaki živac u mom tijelu da zapleše – moram zaviriti preko ramena. Tamo nema nikoga, ali pritisak vještih prstiju prelazi mi preko trbuha. Uzdahnem i krenem svojom rukom pratiti taj osjećaj, od pupka do kopče na struku. Koljena mi se smekšaju. Nekako još uvijek stojim, kao da me taj fantomski muškarac pridržava. On počinje pjevušiti – muževno predenje koje promiče kroz mene u očaravajućoj melodiji. Nema riječi u glazbi, samo zapamćene note zaboravljene pjesme. Topli zrak dira mi kosu na zatiljku. A onda njegov glas stane, kao i zagrljaj. U razlomljenim odrazima, ponovo je leptir zamijenio muškarca. Alicia se užasavala tog kukca. Bojala se njegove povezanosti s tim muškarcem, njegove veze sa Zemljom čudesa. Ali ja ne dijelim tu njenu averziju. Nešto u tom leptiru i tom strancu je senzualno i ushićuje – čak i poznato.

Drhtavim prstima posežem za jednim od leptirovih odraza, ciljajući na pukotinu u staklu koja ga reže na dvoje. Moj prst se ne zaustavlja. Staklo postaje tekuće i namreška se, upijajući me. Trgnem se natrag i podignem prst. Izgleda isti kao i prije... Potpuno neizmijenjen. Nije čak ni mokar. Pucketavi zvuk vrati mi pozornost na zrcalo gdje me čeka leptir. Gledam s nevjericom kako se ispucalo staklo počinje zaglađivati, čineći prozor od vode. Površina više nije reflektirajuća i leptir nestane. Zurim u portal koji se otvara na vrt pun sunčevog svjetla i cvijeća, i isti onaj kip dječaka s moje brošure. Izvadim je da ih usporedim. Tražila sam čudo... izgleda da sam ga i dobila. „Želi to svim srcem”, zapovijed mi zapliva glavom tiho poput jeke. „Zakorači unutra. Zečja rupa te čeka.” Ispuštam brošuru i ona mi pada pred noge. Drhteći, koraknem naprijed i pustim da mi obje ruke utonu do lakata u tekuće staklo. Mašući rukama, ne osjećam bol. Sve što osjećam je zrak i svježi lahor. Tad mi prsti, dlanovi i zapešća postanu lagani i prozračni kao da se rasplićem u niti. Nešto me dotakne, pomiluje mi ruku od lakta do zapešća... prstima tako mekim i vještim da mi zapale pomor u venama. Kad pogledam u portal, moje ruke u rukavicama pojavljuju se u krajoliku s druge strane, bacajući sjenu na travu pored siluete muškarca. Prije nego što ga uspijem jasno vidjeti, on nestane. Na trenutak oklijevam, misleći na Jeda. Jedan dio mene volio bi ga vidjeti kako visi sa stabla obješen naopako zato što si tako upropaštava život – što ne vidi ono što mu je ispred nosa. Ali veći dio želio bi da je on ovdje. Voljela bih da on može zakoračiti u vrt sa mnom, jer sam još uvijek nesigurna oko stranca i leptira... Još nesigurna mogu li im vjerovati. A Jed je bio moj zaštitnik, moj junak, otkad ga poznajem. Ne. Ne mogu sad stati. Ma koliko se ludo činilo. Moja i Alicijina budućnost čekaju u zrcalu. Cijela budućnost našeg potomstva također čeka tamo. Ovo je moja jedina šansa da nađem Zemlju čudesa. Da nađem onog s odgovorima koji može naslijeđe moje krvi očistiti od ove kletve. Duboko uzdahnem i krenem.

8. U zečju rupu Onog trena kad prođem kroz zrcalo, svijet se zavrti u živoj zelenoj, plavoj i bijeloj boji. Tijelo mi je nestabilno, kao da je gaza koja se raspada po šavovima. Obuzme me bockav osjećaj, kao da me malene igle ponovo zašivaju. Gubeći ravnotežu, padam unatrag na tlo i čekam, očiju čvrsto zatvorenih. S torbom stisnutom na prsima, čekam da vrtoglavica prođe. Miris vlažne zemlje i svježeg zraka dopre do mene i podignem kapke, trepćući zbog jarkog sunca. Plavo nebo je iznad mene i vrtnja prestaje. Vlati trave bockaju me kroz rukavice kad oslonim težinu na dlanove i ustanovim da sam sama. Želim dozvati leptira i njegovog muškog pandana, ali to bi me moglo odati čuvarima vrta ili vodičima obilaska. Samo sam na metar-dva od kipa dječaka koji drži sunčani sat na glavi. Ustanem i ogledam se dok otresam zemlju sa suknje i tajica. Napola sam očekivala da vidim stražnju stranu zrcala ali nekako znam da je neće biti tamo. Nema ničega osim grmlja s druge strane šljunčane staze koja vodi dovde. Isprekidani niz stabala i ograda od kovanog željeza bacaju sjene preko vrta. Sve izgleda pusto; nadam se da jest, jer obilazak ne počinje do sutra ujutro. Pod pretpostavkom da je bilo što od ovoga stvarno. Ptice zvuče stvarno. Lahor koji trese lišće i miluje mi lice čini se stvarnim. Udahnem i miris bijelih ruža iz grma s druge strane kipa sladak mi je na jeziku. Okus je stvaran. Sva moja osjetila svjedoče da stojim na opipljivom mjestu. A opet, dovoljno znam o luđacima da razumijem kako njihova priviđenja često izgledaju vrlo stvarno – njima samima. Što ako sam zamislila tamnog stranca i njegovo obećanje pomoći? Sjećanje na njegov dodir pulsira kroz mene, stavljajući mi cijelo tijelo u stanje uzbune. Ne. Moja mašta ne bi mogla prizvati takve ruke. Čula sam bube od svoje jedanaeste godine, i prije tri dana dokazala da je ono što čujem stvarnost, ne izmišljotina. Ovo je čudno, ali ja sam navikla na čudno. Jedno je sigurno: ovo mjesto je isto toliko čvrsto kao i tragovi koje sam pronašla na internetu i blaga skrivena u tatinom naslonjaču – blaga za koja je stranac rekao da će mi pomoći da oslobodim one koje volim. On nekako zna za Alicijinu nevolju. On je promatrao nju... promatrao nas. Potisnem svoju nelagodu na tu pomisao i navučem ručke torbe oko oba ramena, poput ruksaka. Vrijeme je da nađem zečju rupu.

Puzim na koljenima prema kipu i sunčanom satu, razmičući travu putem. Tražim šuplje mjesto ili metalni poklopac poput šahta – nešto što bi ukazivalo da je dolje tunel. Kitnjasti kameni graničnik i pokrivač od bršljana okružuju veliko podnožje kipa. Prvo provjerim cijeli obujam trave oko ruba, a onda počnem kopati po listovima bršljana. Pozadinska buka erumpira kad uznemirim svetinju doma paukova, buba i letećih kukaca. Neki se raštrkaju pred mojim prstima, drugi uzlete. Ali sav njihov šapat se stapa poput radijskog krčanja, i ne mogu jasno razabrati ništa. Pretraga zemljišta ne otkriva ništa. Zamišljala sam svakovrsne scenarije kad sam planirala ovaj izlet. Čak i pomišljala da će možda kip dječaka oživjeti i odvesti me do rupe. Ali on samo stoji tamo kao i svaki drugi komad kamena. Možda tunel čeka ispod njega. Gurnem kip, ali se on ne pomiče. Pokušam opet, upirući ramenom u njegove ruke tvrde poput granita. Peta ukopanih u bršljan, napinjem noge. Zubi mi škrguću, napeti pred svakim živcem u mom ramenu koji viče da stanem. Ustuknem od bola. Trljajući napregnuto rame, odlazim sjesti u sjenu velikog stabla pored željezne ograde. Što sve ne bih dala za gutljaj vode. Odsutno zavlačeći ruku u džep, naiđem na spužvu. Da je barem pravi sir. Nisam spremna za ovo. Planirala sam sutra na obilazak ponijeti ruksak... Donijeti konopac i baterijsku svjetiljku... Nešto energetskih pločica i bocu s vodom. Čak i da pronađem zečju rupu ne mogu skočiti glavom naprijed u nekakav tunel koji ne vidim. Mogla bih slomiti vrat. Ili što ako skočim i to ne vodi nikamo? Umrla bih od gladi čekajući da me netko pronađe. Usamljenost i panika stisnu mi se oko srca i počinjem sumnjati u sve što je stranac rekao. Izvadim mobitel, ali signala nema. Ako uskoro ne smislim nešto, ostat ću ovdje cijelu noć. Grlo mi se stisne. Šteta što Jed nije ovdje sa mnom. On bi znao što učiniti. Neočekivano, ustanovim da želim da se leptir pojavi još više nego Jed. Ne sumnjam u njegovu moć, u njegovu odanost. Hladni žmarci prođu mi kralježnicom i privučem koljena na grudi, pitajući se otkud mi je nadošla ta misao. Nije moja, ali je ne mogu ignorirati. To je potreba zakopana duboko unutra, dublje od nalaženja zečje rupe. Nešto je mračno i zavodljivo u tom muškarcu vezanom za kukca, nešto oko pjesme koju je upalio u mom sjećanju. Pjesme čije mi riječi izmiču, ali me na neki način definiraju. Ona vraća osjećaj udobnosti i sigurnosti – poput neke stare uspavanke. Duboki muški glas koji je zastenjao prene me iz razmišljanja. Lišće mi zašuška iznad glave. Skočim na noge i rukom zasjenim oči, gledajući ravno gore. Djelomično skrivena silueta visi u krošnji. Kao da se upravo pojavio niotkuda. Ali ovaj tip ne samo da vidi... Koprca se da bi se razmrsio. Ako ne pazi, mogao bi pasti na željeznu ogradu i nabiti se na šiljke. Baš dok razmatram što da učinim, neki tamni predmet oslobodi se iz grana pored njega i padne prema meni. Izmaknem se da ga izbjegnem, skoro lupivši glavom

u deblo. Kad se preokrenem da bih se ispravila, skoro se sudarim s ruksakom na tlu. Vrlo poznatim ruksakom. Iz prednjeg džepa viri brošura koju sam ja ispustila na pod muzeja pred zrcalom. Ubrzanog bila, pogledam opet gore, pokušavajući razaznati lice tipa kroz masku od lišća. Visi naopako leđima prema meni, pa je jedino što vidim ona draga ćuba guste crne kose koja visi prema dolje. „Jed?” „Al? Što koju–” Lišće se opet zatrese, dovoljno jako da nekoliko listova padne oko mojih nogu. „Oš se prestat koprcati? Past ćeš i slomiti vrat!” „Pasti? Ja... ne znam čak ni kako sam se ovako objesio!” Objesio. Objesio. Što sam ono pomislila baš prije nego što sam prošla kroz portal? Da želim Jeda kako visi sa stabla obješen naglavačke zato što si upropaštava život. Također sam ga poželjela ovdje. I sad je tu. Prije toga, bolno sam žudjela za tim da nađem kip dječaka sa sunčanim satom. Jedan pogled na to gdje sad stojim i jasno je. Ono zrcalo je nekakav uslišavač želja. Zato mi je mračni stranac rekao da želim svim srcem. Skepticizam i histerija komešaju mi se u želucu, skoro me škakljući. Lišće šuška dok se Jed premješta tako da sjedne na granu. Vrhovi njegovih cipela vire iz krošnje. „Okej, valjda sam se udario u glavu”, promrmlja. Sad priča sam sa sobom. „Aha. To je to. Poskliznuo sam se na podu podruma kad sam dizao brošuru. Onda sam sanjao ono da je Al unutar zrcala. Bacio sam se unutra da je izvučem,. Sad ću samo zatvoriti oči i kad ih opet otvorim...” Postane smrtno šutljiv. Ja se ugrizem za obraz da ne bih prasnula u smijeh. „Još si tu, znaš.” Nekoliko se grančica razdvoji i otkrije njegovo lice i raščupanu kosu. Zuri dolje u mene. „Nema šanse.” Izgleda toliko zbunjeno da mi ga je skoro žao. Skoro. Zbilja je sramno koliko uživam u njegovoj patnji. On nestane u krošnji kad se lišće opet zatvori pred njegovim licem. „Čekaj, ako je ovo san”, opet priča sam sa sobom, „mogu se baciti na glavu s ovog stabla i probuditi prije nego što lupim u zemlju.” O ne... Zar nije primijetio željezne šiljke? „Čekaj!” vrisnem. „Jed, nemoj!” Već je naopako i pušta se da padne prije nego što shvatim da se drži jednom rukom za granu da se može okrenuti i pasti na noge. Ima potpunu kontrolu. To je trik kojim je često hvatao Jen i mene na varku kad bi smo igrali tko će koga gurnuti na vrhu brda tijekom naših najranijih ljeta. Ne mogu pobjeći dovoljno brzo i on me hvata između svojih mišićavih potkoljenica, vukući me dolje sa sobom. Tresnemo o tlo i zakotrljamo se u kovitlacu ruku i nogu dok ja ne završim na leđima s njim koji me zajašio. Njegova težina pritiska me u meku travu i trznem mišićima da ih provjerim. Kao i uvijek, uspio me oboriti a da ništa ne ozlijedi. On pritisne svoje čelo na moje i ja u mislima zabilježim i sva druga mjesta na kojima njegovo krasno tijelo dodiruje moje. Ruke mu krenu uz moja rebra prije nego što ih nasloni s obje strane mog lica.

„Stvarna si”, prošapće, dok se njegov vrući dah miješa s mojim. Svaka točka kontakta između nas ugrijana je do bijelog usijanja. „I tako si lijepa...” Oduvijek sam željela da mi kaže te riječi. Ali trenutno je u šoku i ne zna što govori. To znam jer moja šminka je do sad sigurno već poprimila izgled mokrih novina. Odgurnem mu ramena. „Ne... mogu... disati.” „O, oprosti.” Siđe i čučne do mene u jednom spretnom pokretu. Posežući, pomogne mi da se podignem na koljena. „Dobro. Mora postojati nekakvo objašnjenje.” „Ti u njega nikad nećeš povjerovati, budući da nisi sklon bajkama.” Namršti se. „Najednom mi je um mnogo otvoreniji. Da čujem.” Još uvijek me drži za lakat kao da sam mu ja uzemljenje. „Zrcalo u podrumu”, podastrem mu. „Ono je portal.” „Kako, molim?” Ne dobivam čak ni priliku da mu odgovorim prije nego što pozadinski šum koji sam cijelo vrijeme čula zamukne i jasan šapat prođe mi kroz uši. Ubodi pero i tu je rupa, u koju ćete ući skupa. Lahor donosi blag miris do mene i primjećujem grm preko puta. To ruže govore. Izvučem se iz Jedovog stiska i uzverem na noge. I on ustane. „Al?” „Ššššš.” Stavim prst na usta. U pravi čas morate poć, ili tu bit ćete cijelu noć. Pravi čas. Odlazim do sunčevog sata, sjećajući se opet Kuhno pjesme. Četiri sata. To je čas koji mora biti. Ali prema sjeni, već je pet. Propustili smo prigodu. Morati ćemo čekati do sutra. Ili nećemo? Zakoraknuvši u bršljan, pokušavam natjerati gnomon-kazaljku da se pomakne da bi bacila sjenu na rimski broj četiri. Jed je u trenu iza mene. „Moramo natjerati ovo da pokazuje četiri sata”, kažem. „Pomozi mi da ga pomaknem.” „Oni nisu pomični. Sunce sja i baca sjene. One su jedino što se miče.” „Znam to, ali... Čekaj. Možda čas ne mora biti zbilja četiri sata, kip samo mora misliti da je četiri.” Jed zaškilji. Kopajući po svojoj torbi izvučem pero. „Ubodi pero i tu je rupa...” prošapćem. „Ma, daj”, kaže Jed. „Pokušat ćeš perom pomaknuti kip?” Namjestim pero u središte brojčanika i pomičem ga dok ne baci sjenu koja pokazuje na četiri sata. Onda zabijem pero u pukotinu da bi ostalo u mjestu. Sunčani sat još uvijek pokazuje i pet sati, ali se nadam da je ovo dovoljno da zavara kip.

„Gurni ga, Jede.” On se namršti na mene. Potisnem podrugljivu grimasu. „Kip. Daj ga gurni.” Odmahujući glavom, on obuhvaća dječakova ramena i ukopa svoje cipele u kameni graničnik. Pokušavam ne primijetiti mišiće koji su mu se napeli pod košuljom. Zvuk kamena koji struže duž metala zareže po zraku i kip se pomakne skupa s podnožjem. Oblak prašine bukne pa se slegne, otkrivajući rupu veličine bunara. Jed je zanijemio. Ja sam bez daha. A onda sam na koljenima. „Baš kao u knjizi... To je zečja rupa.” Jed me grabi otraga za prsluk. „Knjiga? Zečja rupa? Sve je ovo o Zemlji čudesa?” Ja klimnem glavom i on također klimne, opet gledajući rupu. „Nema šanse, zbilja” Jed prođe rukom kroz kosu. „Nema šanse. Trebao bi neki zbilja veliki Uskrsni zeko da napravi ovo.” Povuče me da ustanem. „Ovo je stvarno, Jede. Priča o Alisi je stvarna. Na neki način.” Miče vilicu naprijed-natrag, kušajući moje riječi. „Na neki način?” „Ta knjiga nije bila jedina stvar koju sam našla u tatinom naslonjaču. Ovo pero... Bilo je unutra s još nekim stvarima iz Zemlje čudesa.” Obrve mu se podignu. Duboko uzdahnuvši, iskopam psihijatrijsko izvješće. „Ovo je iz boravka Alise Liddell u umobolnici prije mnogo godina. A ima i još.” Dok Jed šutke prelazi pogledom preko izvješća, otvaram torbu i pokazujem druga blaga, spominjući što znam o svakom od njih. „Lepeza i rukavice... Pripadali su vojvotkinji u priči. Mirišu na papar. U knjizi joj je netko kuhao juhu s mnogo začina. O, i imala je bebu koja je postala svinja, ili nešto takvo čudno. Ali zvuči kao da ono što je napisao Lewis Carroll nije bilo baš stopostotno precizno. Pod jedan, kip je namamio Alisu u rupu.” Pokažem na kamenog dječaka. „I mislim da Alisa nije srela zeca dok nije već bila unutra.” Jed je zinuo i čeka poantu. Krenem opet kleknuti. „Nema veze.” On me uhvati za zapešće da bih ostala na nogama. „Čekaj.” Vrati mi psihijatrijsko izvješće. „Jesi li pokazala sve ovo svom tati?” „Nakon što je onako pretjerano reagirao zbog knjige? Nisam. Nikad ne bi povjerovao da se ovo tiče mene i Alicije.” „A zašto ti misliš da se tiče?” Ne mogu mu reći za leptira, a još manje za muškarca. Već mu je dovoljno teško da probavi ono najosnovnije. „Čuj, ispričat ću ti sve kasnije. Sad, moram sići tamo dolje. Ne znamo koliko će dugo ovo ostati otvoreno.” Stavim mu ruku na nadlanicu. „Jed, tata će početi sa šok-terapijom na Aliciji ako ne uspijem razriješiti sve ovo. Ne mogu dopustiti da se to dogodi.”

„Kakve to ima veze s bolešću tvoje mame? Mislio sam da je udarila glavom u prometnoj nesreći.” „Lagala sam. Luda je zbog Zemlje čudesa već godinama. Ali sad shvaćam da uopće nije bila luda.” Lice mu se sumnjičavo smrkne. „Pozovimo nekog u pomoć.” Ispeca svoj mobitel, pritisne gumb i namršti se. „Nema signala, je l' da?” pitam. On se počeše otraga po vratu. „Još uvijek nisam siguran da sve ovo nije samo san.” „Krasno.” Spremim izvješće i zatvorim torbu, odustajući od objašnjavanja. Kako mogu naći smisao u nečemu što i sama jedva da razumijem? „Onda odi natrag do stabla i čekaj da se probudiš. Ja ću potražiti put do dolje.” On se namršti na moje riječi, ali odlazi do stabla kao što sam mu predložila. Ja se borim sa strahom i razočaranjem uvjerena da će on nestati među granama. Umjesto toga, on dograbi svoj ruksak. Vraćajući se, kopa po njemu i izvuče baterijsku svjetiljku. „Ti nosiš svjetiljku u ruksaku?” pitam dok mi se lice uzbuđeno zažari. „Izviđač je uvijek spreman.” „Ti nikad nisi bio u izviđačima.” „Ne, ali sam se potukao s dovoljno onih koji jesu i zadržao trofeje iz tih bitaka. Tek da mi vidiš kompas i džepni nož. Krasni su.” Odmaknuvši se od ruba rupe, iskezim se. „Potukao si cijelu slavnu četu 22? Oduvijek sam znala da u tebi ima štofa za junaka.” „Najbolje sam što imaš, mala.” Uključi svjetiljku, usmjerivši je dolje u dubinu. „Ne mogu vidjeti dno.” Ja mu istrgnem svjetiljku. „Ne testiramo koliko se ima ići do dolje; testiramo kolikom se brzinom ide.” Bacim je u rupu. Jed počinje šiziti dok oboje ne primijetimo da svijetlo lagano poskakuje u svojem spuštanju, više kao svjetleći mjehur nego kao predmet koji pada. Njegov pogled sretne moj. „Koristim knjigu u mojoj torbi kao vodič. U priči, Alisa ne pada koliko lebdi cijelim putem do dolje. Izgleda da je taj dio precizno opisan. Zakoni fizike očito su tamo dolje drugačiji.” „Očito.” Skoro zelen u licu, čučne i stavi ruksak na zemlju, otvarajući ga skroz. „Možda bi htjela staviti svoju torbu unutra. Bit će lakše paziti na samo jednu stvar.” Vadi nožić koji je maloprije spomenuo i stavlja ga u džep svojih traperica. „Znači... Sad vjeruješ?” pitam. Primajući me za zapešće, privlači me dolje uz sebe. „Vjerujem u tebe. I tu sam da te štitim. San ili što god – ja te ostaviti neću.”

Pritisnem dlanom njegova prsa. Nije bitno što ide samo da bi održao obećanje mom tati. Jed je jedina osoba koju bih željela uz sebe u ovoj divljoj vožnji u ludilo. On drži moju ruku na sredini svojih prsa, dok mu srce čekića – s istim uzbuđenjem i iščekivanjem kao i moje ali iz sasvim drugih razloga. Nevjerojatno je kako me njegova blizina potresa još više od toga što bi Zemlja čudesa mogla biti stvarna. „Spremna?” pita on. „Skoro...” Otvorim torbu. Gurajući u stranu Alicijinu knjigu o Zemlji čudesa, ispecam bijele rukavice i lepezu. Alisa ih je imala na sebi kad se pojavila, sudeći po slici. Pa su joj možda nekako pomogle. Skidajući rukavice bez prstiju, navlačim te bijele. Savršeno mi odgovaraju. Onda još i smjestim kopču za kosu na mjesto, malo iznad lijevog uha. Jedu se namreška čelo. „Nešto mi govori da je bitno da ih nosim. Osim toga, s njima izgledam kao dama, zar ne?” „Ti uvijek izgledaš kao dama.” Njegov seksi smiješak nabija mom bilu prekovremeno. Stavljam lepezu natrag u torbu. Nakon što sve zguram u Jedov ruksak, izvadim bocu s vodom da se na brzinu napijem i predam je Jedu kad sam gotova. I on otpije gutljaj a onda počne pomicati stvari da može zatvoriti ruksak. Zastajem na par centimetara od ruba rupe. Nisam baš neki ljubitelj visina – upravo to je razlog što još nisam savladala ollie u skejtanju. Volim uzbuđenje brze vožnje, ali slobodan pad meni nikad nije bio pojam zabave. Jednom sam otišla na penjanje na konope u kanjonu s Jedom i Jen. Penjanje gore uopće nije bilo loše, ali me Jed morao nositi na krkače cijelim putem dolje dok su meni oči bile čvrsto zatvorene. Proučavam tamu ispod sebe. Premda je svjetiljka padala polako, to ne znači da ćemo i mi. Mnogo smo teži od komada plastike s par baterija. „Makni se od ruba, Al. Hoću ubaciti par teških kamenova. Samo da budemo sigurni.” Jed si namješta ruksak na ramenima. Ja krenem natrag, ali nešto mi privuče pogled u strani tunela. Izgleda kao kredenac. Kleknem da ga bolje vidim. Zemlja se uruši pod mojim rukama i poskliznem se. Hvatajući prazan zrak, zavrištim i upadnem. Jedov panični uzvik zadnje je što čujem dok lebdim prema dolje, pomičući se iz okomitog u vodoravan položaj, više kao pero na vjetru nego kao padobranac. Želudac mi drhti, pokušavajući se navići na bestežinsko stanje. „Daj mi ruku!” viče Jed, uskačući za mnom. Onog trena kad shvati koliko sporo lebdimo naniže, protegne se prema dolje i dohvati mi zapešće, vukući da nam tijela budu usporedo. Njegove ruke uhvate nas skupa, dok mu pogled luta po prizorima usput. „Majku mu slatku–” „Trice i kučine”, prekinem ga citatom iz Alicijine knjige o Zemlji čuda.

Tijekom spuštanja, oko nas lebde svakodnevne stvari. Otvoreni ormari puni odjeće, pokućstvo, nizovi knjiga na lebdećim policama, smočnice, teglice za marmeladu i prazni okviri za slike – sve se nasumično drži uz strane tunela kao da je pričvršćeno čičak-vrpcama. Ali ne drži ih u mjestu čičak-vrpca, već povijuše. Debeli, olistali bršljan uvija se oko svakog od predmeta pa u zemljane zidove, pričvršćujući sve na mjesto. Svaki put kad prođemo pored nečega, Jed me privuče bliže, s izrazom lica koji je mješavina užasa i zapanjenosti. U jednom trenutku, izvučem ruku iz njegovog čvrstog zagrljaja i dograbim staklenku omotanu lišćem. On me zbunjeno pogleda a ja je dovučem između nas i odvrnem poklopac, a onda se opet ispružim i ostavim staklenku naopako da pada uz nas. Mlaz marmelade od naranče curi iz nje dok lebdimo – dolje, dolje, dolje dok nam noge ne dotaknu kraj kao da smo nježno spušteni na konopcu. Ulaz se smanjio do rupice od igle pune sunca nad nama. Stojimo na dnu u praznoj sobi bez prozora – sa svodom i slabašno osvijetljenoj svijećama. Vonj voska i prašine prožima sve okolo. Još uvijek zagrljeni, ni ja ni on ne želimo pustiti ono drugo. Noge su mi nesigurne kao da sam cijeli tjedan trčala krugove. „Koliko smo duboko pali? Kilometar? Dva?” Moj glas odjekuje. Jed nas razdvoji na doseg ruke i zabulji se u mene – u unutar mene. „Nemoj više nikad učiniti nešto tako glupo. Što da nismo imali pravo? Što da si pala i završila...” problijedi, odmahujući glavom. „Dobro sam.” „Ovaj put jesi. Ne mogu vjerovati da si htjela sve ovo učiniti sama.” Opet me privije k sebi i protrlja dlanove gore-dolje po mojim leđima ispod kose, uvjeravajući se da nigdje nisam slomljena. Ja se uvučem pod njegovu bradu i udišem ga. „Kako si ti završio u podrumu muzeja?” Sad me miluje po kosi. „Krenuo sam tebe tražiti. G. Tremont je spomenuo da si otišla nekim hodnikom. Odatle sam dospio u podrum. Što si ti uopće mislila?” „Da ne mogu nikoga uvaliti u ovo.” „Volio bih da si došla meni.” Hoću mu reći zašto nisam mogla, ali riječi se zaključaju u meni, nepokretna masa. On nas opet razdvoji. „Pa... A kako si ti našla zrcalo?” Ispecam spužvu iz džepa i pokažem mu je. „Sir?” „Spužva. U podrumu je bila pokvarena rubegoldbergovska mišolovka. Zapela je i ispucala ovo preko prostorije.” Vratim je u džep. „To me dovelo do zrcala.” „Heh. To je baš neka koincidencija.” Kad pomislim na mračnog stranca, nisam baš sigurna u to. „Pa”, kaže Jed, „Što sad, skejterice?”

Pocrvenjevši na taj nadimak, na brzinu pokušavam smisliti odgovor koji ne bi glasio pronaći tipa s britanskim naglaskom. „Čekati bijelog zeca?” Jed se podrugljivo nasmiješi, ali s nijansom nelagode iza toga. „Ne misliš zbilja da će doći.” Slegnem ramenima. „Vjerojatno samo kasni.” Otfrknuvši preko volje, on baca pogled okolo. „Ma pogledaj samo ovo mjesto.” Izgubljeni u vlastitim mislima, krenemo istraživati. „Hej, ostani blizu mene. Jasno?” Jed pokupi svjetiljku a onda stane uz okrugli stol usred sobe. „Samo sam na metar od tebe, Jede. Ma daj.” Stanem pored grimizno ispruganih zidova gdje kandelabri vise naopako i osvjetljavaju okoliš blagim, treperavim sjajem. Crno i bijelo izmjenjuje se šahovski na okruglom podu. Ispod svakog kandelabra je hrpa kremastog, mirišljavog voska nakapalog sa svijeća. Kako ostaju upaljene, pitanje je samo po sebi. Premda se tope, izgleda da se ne smanjuju. Još jedan dokaz da stvari ovdje ne podliježu istim zakonima fizike kao u našem svijetu. „Piše Popij me.” Jed podiže tamnosmeđu bočicu s etiketom vezanom poput cijene oko izduženog grlića. „Zvuči poznato. To nas smanjuje ili tako nešto, je li?” „Tako kaže vodič”, odgovaram. „Čuvaj to. Moglo bi nam zatrebati.” Ispecam ključ od ispod košulje, dok mi se polako budi svijest. Sad razumijem njegovu svrhu. „Trebao bi tu biti jedan kolačić u staklenoj kutiji pod stolom... Vidiš li ga?” „Aha. Kolačić na satenskom jastučiću. Nekakve grožđice ili nešto su oblikovane u riječi na vrhu. Piše Zagrizi me” Jedov komentar navede me da dignem pogled. Podrugljivo se smješka. Nasmiješim se. „Ha.” Izvadi maramu iz džepa i umota maleni bijeli keks. „Pretpostavljam da i ovo hoćeš.” „A-ha.” On otvori svoj ruksak. Zveket metalnih zubaca patent zatvarača odjekne po sobi i svane mi da ne čujem nikakvu pozadinsku buku. Ni šapat, ni žamor, ni drhtaj zraka. Prvi put u zadnjih pet godina spoznam tišinu. Nevjerojatno je. Zatvorim oči i pustim je da se uvuče u mene poput tame slatke tinte. Crna i meka i otupljujuća. Tišina. Je. Blaženstvo. „A što pak kolačić čini?” pita Jed zatvarajući ruksak, kršeći moj raj... potpuno nesvjestan mog otkrovenja. Puštam njegovo pitanje da odskače po prostoriji, poštujući mirni muk koji uslijedi. Zavjese od nabranog crvenog baršuna vise na zidovima u povremenim intervalima sa zlatnom užadi bačenom oko ukrasnih kugli na krajevima. Dižu se toliko visoko da bi mogle prekrivati i panoramske prozore. Odgrnem prvu, i ne iznenadi me kad iza nje nađem zaključana vrata, starinska i kitnjasta, poput nečega iz doba Charlesa Dickensa. Moj ključ premalen je za ključanicu. Pokušam druga vrata

iza zavjese s istim rezultatom. Tu su negdje jedna velika kao samoljepljiva ceduljica – To su vrata koja trebamo. „Al.” Stalno odmičem zavjese, podižući prašinu dok pregledavam vrata iza njih. „Zbilja, Al. Imamo posjetitelja.” Nešto u glasu mu je stisnuto. Moja prva pomisao je na muškarca-siluetu. Okrećem se prema jedinom hodniku koji izlazi iz sobe. Tamo u mraku je malena sjena zečjeg oblika koja stoji na dvije noge. „Kasno”, kaže tanušni glasić. Jed ostavlja ruksak na stolu i klizne do mene prije nego što se stignem pomaknuti. Stavi ruku oko mog struka. „Haj”, promrmljam našem posjetitelju. „Kasno, rekoh. Lady Alisa, prekasno vi dođoste.” Zec doskoči na treperavu svjetlost. Njegov nezakopčani crveni frak lepeta, otkrivajući mu rebra. To uopće nije bijeli zec. To je maleno, patuljasto stvorene veličine kunića. Noge, ruke i tijelo su mu čovjekoliki ali bez mesa – izbijeljeni kostur. Bijele rukavice prekrivaju mu mrtvačke ruke, bijele čizme na žniranje su mu na nogama. Iznimka je ćelava glava s licem starca, prekrivenim mesom blijedim poput albinovog. Njegove oči – velike i radoznale poput srninih – svijetle ružičasto. Dugi, bijeli jelenski rogovi prepliću se iza oba njegova mala ljudska uha. Sad razumijem... Mlada Alisa sigurno ga je pobrkala sa zecom jer njegovi rogovi izgledaju kao uši kad se gledaju u sjeni. „Bijeli zec?” usudim se pitati, osjećajući kako se Jedova ruka steže oko mene. „Bijeli. Zlica”, odgovara maleno stvorenje. „Liddell, Alisa... ti ne biti. Ali ruke njezine imati ti.” Zurim u svoje rukavice. „Ja sam njezina pra–” „Nitko”, upada Jed zakoračivši između mene i stvorenja. Ne pušta me da izađem iza njega. Osjetim kako poseže za nožem u svom džepu i zakvačim mu ruku da ga zaustavim. Onda zavirim preko njegovog ramena. „Pra Nitko, ti jesi?” pita naš posjetitelj, naginjući rogove na jednu stranu da me vidi. „Ne. To nije moje ime. Rekli ste da je Zlica Vaše?” Stvorenje baca pogled na stol pa opet natrag na nas, živčano ispreplićući prste u rukavicama. „Zlica, jesam ja. Moja obitelj Bijeli jest.” Očito zbunjen odsustvom odgovora od nas, nakloni se duboko, iz struka. „Zlica Bijeli, od Dvora Nevida, ja jesam. A ste vi?” Ne mogu povjerovati što vidim... što čujem. Persephonina predanja o vilama su točna. Ušli smo u vilinski svijet, i prvi vilovnjak kojeg smo sreli je s loše strane kraljevstva. Samo što nisam prošaptala upozorenje Jedu, ali ona čudna melodija zapjeva mi u srcu, ona koju je stranac stavio tamo. Kaže mi da prihvatim svoj identitet, da budem ponosna na ono što jesam.

Ni ne razmišljajući, ispalim. „Alyssa Gardner, od dvora ljudi, jesam ja.” Pokrijem si usta rukom. Jed zašišti i ramena mu se napnu, ali i dalje je usredotočen na našeg posjetitelja. „Ohhhh...” Truploliki vilovnjak zaljulja se uz čudan škljocavi zvuk – poput vjetrenog zvona od kostiju. Nasloni lakat na dovratak zakrivljenih vrata. Kad se zaljulja i odvoji od zida, njegove usne izobliče se u groznu grimasu, pokazujući dva duga prednja zuba. „Njezine rukavice to jesu. Lopov ti jesi!” Jed izvuče nož i otvori oštricu jednim brzim pokretom, drugom me rukom držeći iza sebe. „Sve upropastiti ti ćeš.” Ružičaste oči našeg gosta postaju užareno crvene. Zamaše prstom i pjena mu se pojavi na kutovima ustiju. „Ne dobrodošla. Tako Kraljica Grimizna kaže, ne dobrodošla ti si!” Njegovo kreštanje ostaje u zraku za njim kad skoči u zasjenjeni hodnik i nestane. Jed spremi nož i zgrabi me. „Što je to bilo?” Spriječi moj pokušaj da ga slijedim. Prsti mu se zarivaju u moja ramena dok se pokušavam istrgnuti. „Zbilja, što je to bilo, Al? Nema živog zeca koji izgleda tako!” „Jede! Pobjeći će!” Koprcam se kao divlja životinja, ali on za to nimalo ne mari. „Znam kamo je krenuo... To su vrata za koja je moj ključ napravljen! Molim te!” „Ne.” Prekriži mi ruke preda mnom, a onda me ugura u jednu od zavjesa na zidu i podigne me tako da mi stopala vise. Stisne vilicu i zaškrguće zubima. „Ako mi ne daš nekakvo objašnjenje, ne idemo nikamo. Taj zapjenjeni čudak misli da si ukrala te rukavice. A sad ti zna i ime. Baš krasno obavljeno, usput rečeno.” „Nisam ga rekla namjerno”, procijedim, mašući čizmama u naporu da se spustim. On je nebranjen protiv koljena u međunožje, ali odbijam oštetiti ona dobra za koja se nadam da će mi jednog dana pripadati. „Što ti to znači – namjerno?” Ista unutarnja melodija koja mi je prije dala hrabrosti da progovorim upozorava me da ne kažem Jedu za leptira, stranca ili glazbu. Ne želim slušati, ali kompulzivnost pobjeđuje... „Evo što ja mislim”, kažem, preslaba da se borim s pjesmom. „Ovo je kraljevstvo vila. A ono... Ono je bio vilovnjak.” „Hm-hm. Ne sjećam se da sam išta čuo o nekim malim vilama u knjizi.” „Likovi su to. Što bi drugo moglo objasniti da su tako čudni? Jedino što ja mogu smisliti je da je Alisu njezin djetinji senzibilitet spriječio da se sjeća dijela istine. Priču koju je ispričala kad je izašla iz rupe bila je obojana maštom jedne djevojčice. Duge i ruže, i smiješna sretna stvorenja. Blokirala je sve jezive potankosti.” „Znači ti tvrdiš da su vilenjaci stvarni.” Zuri u mene kao da mi je glava nakrivo nasađena. „Aha. V-i-l-o-v-nj-a-c-i. Vile. Možeš li poreći ono što smo upravo vidjeli?” Vidim strah u njegovim očima, i pitam se zašto ga ja ne dijelim. Sve što znam jest da

sam ja oduvijek bila drugačija od većine ljudi na svijetu. Na ovakvom mjestu, ja sam ustvari obična. „Sve što ću priznati”, kaže Jed, „jest da je sve ovdje pogrešno. Ako je dio priče kenjaža, onda je naš vodič sjeban. A ti nisi sigurna.” Slijedim njegov pogled do rupice sunčevog svjetla iznad nas. „Zečja rupa još je otvorena.” Spušta me na tlo ali me još uvijek drži za lakat. Ja stisnem njegovu majicu. „Zar ne vidiš? Nije bitno što je Zemlja čudesa malo drugačija. Još uvijek je istina. Što znači da Alicia nije luda. Sve te godine bila je zaključana na psihijatriji bez razloga. Ne mogu otići natrag, a da ne nađem način da joj pomognem.” Jed nije bio tamo one večeri. Nije vidio kako su je tretirali kao invalida. Ako joj sprže mozak električnim impulsima, mogla bi zbilja završiti kao invalid – ili još gore. „Ja imam sredstva da zaustavim tu kletvu na mojoj obitelji.” „Kletvu? Zbilja, Al. Čarolija i izobličene vile?” „Postoji razlog što sam ja ta koja je pronašla zečju rupu. Postoji netko s kim moram razgovarati ovdje. On mi je došao...” Zaustavim se malo prekasno. „Što pod tim misliš, on ti je došao?” „Bile su neke upute u bilješci u Alicijinoj knjizi o Zemlji čudesa”, lažem. „Jedan tip je rekao da ima nešto što moram učiniti s onim stvarima koje sam našla u naslonjaču. Ako ga nađem, on će mi pomoći da zaustavim priviđenja koja su godinama progonila žene u mojoj obitelji.” Pa, barem taj dio je istinit. „Kakva priviđenja?” Stisnem čeljust. Već sam rekla previše. „Čuj, evo što ćemo učiniti”, Jedova slobodna ruka zadjene mi dreadlockse za uho. „Vratit ćemo se gore. Onda ću ja dovesti tvog tatu ovamo i pokazati mu tunel. Ako on hoće doći dolje i istraživati, ja ću doći s njim. Ali ti ostaješ tamo gore gdje je sigurno.” Pusti mi kosu i skine jedan od konopa s kićankama sa šipke zavjese nad mojom glavom i spusti ga u zlatni namotaj na podu. „Prvo ćemo skinuti sve konope i vezati ih skupa da napravimo laso. Onda ćemo koristiti pokućstvo duž zidova da se vratimo gore. Bit će to kao onda kad smo se penjali na stijene u kanjonu prije nekoliko ljeta.” Ne znam što me više plaši: to što je plan toliko dobar da bi mogao uspjeti, ili to što ja ne želim da uspije. Britanski glas upali se u mojoj svijesti, ovaj put strog – skoro ljutit. „Ako odeš ne popraviš Alisine greške, proklet ćeš svoju obitelj na život u ludilu. Pij iz boce. Jedan gutljaj. Onda me nađi.” Pokušavam se osloboditi iz Jedovog stiska, ali kao ništa sam prema njegovoj snazi. Već skida četvrti konopac kad udaljeni, potmuli, strugavi zvuk odjekne nad nama. Oboje gledamo kako rupica nestaje u crnilu – kip nas zatvara unutra. Jed opsuje i pusti i konop i moju ruku. Ja izmaknem u hodnik, grabeći usput ruksak i

jednu svijeću sa zida. Zamaknem u tamu s Jedovim povicima koji se odbijaju poput ljutitih metaka svud oko mene. Trčeći onoliko brzo koliko mogu na visokim petama, držim svijeću u ustima poput baterijske svjetiljke. Baca žute treptaje na zidove. Jed je odmah iza mene. Dobro, jer je jedini siguran način da ga navedem da me slijedi taj da sama skočim u Zemlju čudesa. Prolaz postupno postaje sve manji i grbim se da bih nastavila, skidajući lanac s vrata i omotavajući ga oko zapešća tako da ključ slobodno visi na kraju ne dodirujući me. Daleko naprijed – gdje je prolaz najmanji – vidim minijaturna vrata. S ruksakom preko jednog ramena, iskopam bocu i izvučem čep – skoro se saplevši na vezice svojih čizama dok pokušavam ne izgubiti korak. Točim jedan gutljaj u usta tamo gdje držim svijeću. Od gorkog okusa se osupnem. Opet je začepivši, vratim bocu u ruksak i ispustim ga za Jeda, nadajući se da on zna što učiniti. „Samo jedan gutljaj!” doviknem preko ramena stišćući svijeću u šaci. Nemam vremena objašnjavati išta više od toga. Tijelo mi je u limbu, mišići se trzaju i kosti škljocaju. Koža mi se grije i zateže, kao da se vrtim u sušilici, smanjujući se sa svakim korakom. Mučnina mi drhti u želucu. Hodnik se smanjuje sa mnom i olakšava prelazak. Jed je na trbuhu tamo gdje se tunel počinje sužavati, puzi prema meni s dlanom ispruženim kao da me hoće uhvatiti u prste kao u kavez. Teturam naprijed, odlučna da ga preteknem. Velika sam otprilike kao miš i moram otključati bravu i izaći na vrata prije nego što me Jed uhvati i upropasti sve.

9. Ocean suza Kad izađem van, velika sam kao cvrčak, baš kao u mojem stalnom košmaru. Samo, ovog puta nisam Alisa. Skočim na hrpu zemlje, leđima prema Jedu i vratima zečje rupe. Ono što bi bio cvjetnjak uzdiže se iznad mene, zasjenjujući me poput stabala. Zrak miriše na sol i polen. Škiljeći kroz peteljke poput debala, u daljini vidim plažu. Prazan čamac čeka na obali – normalne veličine i daleko prevelik za mene u mom trenutnom stanju. Iza bijelog pijeska, dokle god pogled seže, blagi valići mreškaju površinu oceana i odražavaju bljeskove sunca. „Ne”, kaže Jed. Njegov glas grmi mi u glavi. Okrenem se na peti prema njemu, pokrivajući uši. Jedno ogromno oko viri kroz vrata. „Što si učinila?” prošapće on. Njegov dah mi raščupa kosu i grabim peteljku jednog maslačka da se ne bih prevrnula od naleta zraka. „Pij iz boce”, odgovaram. „Ne čujem te”, zatrese mi njegovo mrmljanje tlo pod nogama. Pokretima pokažem pijenje i odmahnem mu da se makne. „Dobro”, prošapće on. „Ti ostani gdje jesi.” A onda ga nema. Nadam se da će se sjetiti da nosi svoj ruksak za pretvorbu. Sudeći po mojoj odjeći, sve što ga dodiruje će se smanjiti. Dobro je da sam skinula ključ da održim njegovu veličinu nepromjenjenom. Govoreći o ključu, pitam se hoćemo li ga opet trebati. Možda sam trebala reći Jedu da ga dograbi. Ali prekasno je. On iskoči i došeta do hrpe zemlje na kojoj ja stojim. Vrata se zatvore za njim s ključem s druge strane. Barem je ponio ruksak. Hvatajući me oko struka povlači me dolje i stiska čvrsto uz sebe. „Prestani riskirati.” „Nisi slušao koliko je ovo bitno.” Čvrsto zatvorim usne. „Žao mi je.” „Žaljenje nas ne vadi iz ove nevolje. Zaključani smo daleko od ulaza.” „Pa, ti si taj koji je zaboravio ključ.” On izgleda kao da bi me mogao zadaviti. „Što bismo sad trebali učiniti?” „Pojedemo malo kolača i opet postanemo veliki.” Pljesne se po čelu pretvarajući se da je šokiran. „Pa da. Tome služi kolač. Savršeno razumno.”

Izvuče ruke iz naramenica ruksaka. „Pa hajdemo onda. Manji smo od smrdljivog cvijeća, za ime–” „Dječak kaže da smrdimo, Ambrozijo”, prekine ga hripav, vještičji glas. Okrenemo se da vidimo odakle dopire, skoro se saplevši na Jedov pali ruksak. Jedna od ogromnih tratinčica sagne se nisko. Taj pokret baci na nas dugu, plavu sjenu. Izobličena usta pojave su u žutom središtu cvijeta i redovi očiju zatrepću na svakoj latici. „Baš kaže, Redolencijo. Kakav bezobrazluk”, kaže. „Pa ako bilo tko smrdi, onda je to on. Mi nemamo znojne žlijezde.” Jed me povuče iza sebe. „Ovaaaaj, Al? Ja nisam jedini koji vidi cvijet koji govori, je li?” Ja mu stegnem struk, brade naslonjene na njegovo rame. Otkucaji mojeg srca udaraju u njegovu kralježnicu. „Vidi i čuje.” Povlačeći se unatrag, Jed nas oboje zabije u još jednu ogromnu peteljku, izbijajući mi zrak iz pluća. Jedan dragoljub nagne se dolje, režeći. Stotinu sivih očiju smjestilo mu se na jarkonarančastim laticama. Nekoliko maslačaka počinje drmati paperjem na svojim glavama. Male očne jabučice izvire iz njihovih mrežastih sjemenki poput puževih ticala. Progutam vrisak u grlu. Jed nas spušta na malu čistinu usred mnogookih vila kad one počnu sve govoriti odjednom. „Koliko već nismo imali takve slasne posjetitelje?” „U našim unatragživećim ili njihovim unaprijedživećim godinama?” „Nije bitno. Bilo je to više da napomenem.” Jed me okrene da budem sučelice s njim. „Jesi li čula? Nazvali su nas slasnima.” „Pa, možda je njihovo narječje drugačije od našeg”, ponudim, potiskujući naznaku opasnosti koja mi bode čula. „Možda slasni znači... Šarmantni?” „Čuješ li ti sebe? Dijalekt? Cvijeće ne govori!” „Ma nemoj”, promrmljam. „Što bi to trebalo značiti?” „Ništa, ništa.” Da samo zna koliko je ovo blizu mojem normalnom. „Gle, mogli bismo se pokušati uklopiti dovoljno dugo da pronađemo tipa koji će mi pomoći da sredim stvari.” Iza nas jedan maslačak kihne. Sjemenke mu se raspu s glave u hrpama, ostavljajući ćelava mjesta. „Moje oči! Neka netko uhvati moje oči!” Posegne listovima pokušavajući ih uhvatiti. Dva mjesta niže, jedan geranij saginje peteljku. Otvara kanticu na tlu. Riječi Biljne uši svjetlucaju sa strane ispisane crvenom bojom. Ispecavši ružičastu bubu veličine miša, cvijet gurne koprcavu žrtvu u svoja usta i počne žvakati, slineći niz latice koje mu čine bradu. Oči mu se sklope dok slini.

Jedov izraz lica je totalna panika. „Uklopiti se? Ti to ozbiljno? Jesi li vidjela ovo? Cvijet jede biljnu uš. Jedač postaje jedeni. Ljudi ponekad jedu cvjetove, Al. Slasni. Jesam li jasan?” Ono bockanje nelagode postaje udarac šakom u trbuh. „Točno. Znači trebali bismo–” „Bježi!” Jed me grabi za ruku i povuče u sprint prema zečjim vratima. „Što je... plan?” pitam, dašćući. Butine me zabole pri svakom zamahu naprijed. „Da razvalimo grebenu bravu.” Stopala mi kližu i klate se u čizmama i skoro se sapletem na visoke pete. Jed me nepopustljivo vuče dalje. „Ne moramo toliko brzo! Oni su ukorijenjeni u zemlju!” „Nemoj se u to kladiti”, kaže on. Slijedim njegov pogled preko svog ramena. To je kao u filmu o zombijima – cvjetovi stenju i čupaju svoje peteljke iz zemlje; usta im se šire, otvara se niz dugih, uskih zuba, glatkih i sjajnih od sline koja curi, poput ledenica koje se tope. Ćelavi maslačak prvi se uspijeva osloboditi i izrastu mu čovjekolike ruke i noge. Koristi svoje korijenje za dodatnu brzinu između koraka – kao da ga guraju zmije. Zamahne niti bršljana i omota je oko Jedovog gležnja, poput lasa. Povuče i obori ga na zemlju. „Jede!” Hvatam mu zapešća u navlačenju sa šištavim cvijetom. „Nema vam izlaza onuda kuda ste došli”, zareži jedan drugi cvijet iskoprcavši se iz svog zemljanog groba metar dalje. Tada shvaćam da nijedan od njih nije cvijet – ne zbilja. Kao i s tratinčicom, ruke i noge im se pojavljuju kad izađu iz zemlje. Dijelom su čovjekoliki, dijelom biljke – mnogooki mutantski vilovnjaci. „Jedini portali koji će vas poslati natrag su preko oceana.” Jedan mahne rukom po kojoj povijuše vise na zelenom mesu golog bicepsa. „U srcu Zemlje čudesa. Zar mislite da mi ne bismo već otišli da postoji put van iz zečje rupe?” To objašnjava sve pokućstvo pričvršćeno uza zidove. Oni su pokušavali sagraditi izlaz. Od te pomisli zadrhtim, kad ih zamislim slobodne u našem svijetu. Naravno, tamo bi bili veličine tipičnog cvijeća, ne stabala. Ali ipak... Jed se koprca, gurajući ruke pod bršljan omotan oko njegovog struka. „Al, bježi”, promrmlja. „Da, bježi...” maslačak vilovnjak se ruga. Stavi mi mahovinaste prste pod bradu i nagne glavu da me pogleda s tri ticala s očima koja su mu preostala. „Bježi ili budi pojedena.” Užasnuta, posegnem i otrgnem sjemenke, ostavljajući ga slijepim. Bijela gusta tvar kaplje mi niz ruke iz izloženih očnih duplji. On zavrišti i padne na zemlju, onesposobljen. To je bilo lakše nego što sam mislila... Na rubu vidnog polja primjećujem, kako Jed vadi nož iz džepa pod vezama od bršljana.

Ako im uspijem skrenuti pažnju, on nas može izvući iz ovoga. Ne znajući što drugo da radim, podignem svoj plijen objema rukama. Peteljke očiju se objese, uvenule. „Tko je sljedeći?” Pokušavam zvučati odvažno, ali glas mi drhti. Zombi cvjetovi kreštavo se smiju i bacaju loze oko mojih gležnjeva kao da sam ja tele u nekom bizarnom rodeu. Za nekoliko sekundi, bršljan se popeo uz moje noge i torzo pa do grudi, zatvarajući me u lisnatu čahuru tako da mi samo glava i dignute ruke vire. Dvije vitice svežu mi ruke skupa. Zlobnim trzajem sam prevrnuta na trbuh. Tresak osjetim u rebrima, ali jedva se mogu pomaknuti. Jed i slijepi maslačak su skoro zaboravljeni kad se ostali okupe oko mene. Ruke zelene od klorofila, plaze po meni – hladne i grube poput proljetnog lišća koje oluja strese sa stabala. U glavu mi se uvlači vrtoglavica. Ovako se sigurno osjeća Alicia, svezana u noćnoj mori. Veze su prejake. Ne mogu se izmaknuti dodirima. Ne mogu čak ni uvući dovoljno zraka u pluća da vrisnem, pa jecam. Čvrsto stisnutih očiju, stežem prste oko sjemena maslačka dok vreli mlazovi zraka dišu po meni. Slina iz nečijih usta curi mi niz zatiljak, lijepeći mi kosu. Zajecam. „Čekajte!” jedan od njih poviče dovoljno blizu mom uhu da se osupnem od zvonjave odjeka. „Ona nosi rukavice!” Kliznuvši obrazom po grubom tlu, zavirim kad stotine očnih kapaka zatreptaju u brzom nizu. „Istina je!” uzdahne čudovište s glavom bijele ruže. „Imaš li i lepezu?” Iskrivljenog vrata klimnem glavom. Lijeva nosnica mi se od tog napora napuni prašinom. „Trebali bismo proslaviti!” Dodaju si međusobno kantu s biljnim ušima. „Mislite li da je to ona? Nakon sveg ovog vremena?” pita vilovnjak ružičastih latica, žvačući svoj zalogaj. „Izgleda baš kao znaš već tko.” „Još je i više đavoljeg sjemena u ovoj, to sigurno”, dodaje Ružičasti. „Oči tigarljiljana ona ima.” „Ma samo zamislite.” Jedan od vilovnjaka ubaci migoljavu biljnu uš u usta kad kanta dođe do njega. „Uskoro ćemo opet biti povezani sa srcem Zemlje čudesa!” Ružoglavi se nagne nisko, prema meni. „Pa, jesi li tu da ispraviš stvari?” Moj pogled zađe između njihovih peteljkastih tijela. Jed si je skoro prosjekao put van iz povijuša. Moram ih zadržati zauzetima samo još malo. Uprkos strahu koji mi se gnijezdi u grudima, prisilim se govoriti. „Da. Da ispravim stvari. Što točno ono treba ispraviti?” „Mi možemo izvući korijenje ali ne možemo hodati preko vode, čak ni u brodu. Moramo biti povezani s tlom u svakom trenu. Put do srca Zemlje čudesa mora nam biti otvoren. Da se to dogodi, Alisine suze moraju biti osušene. To je tvoj posao!” Ruža vilovnjak pucne trnovitim prstom u zraku da utiša ostale. „Moraš otići preko oceana i na otok crnog pijeska. Unutar srca, Onaj Mudri čeka. Bio je dio Zemlje čudesa od samog početka. On će znati što se mora učiniti.”

„Mislite na gusjenicu?” pitam. Zloban smijeh prolomi se među mojim zarobljivačima. „Gusjenica”, kaže Ružičasti posprdno. „Pretpostavljam da ga možeš i tako zvati. Tako ga je ona druga zvala.” „Ona druga?” pitam. „Tvoja druga”, kaže ruža. „Ona čije su suze formirale ocean koji nas sad odvaja od ostatka našeg drugoroda. Već je i bilo vrijeme da se potomak pojavi da popravi stvari.” Moje misli očajnički čeprkaju što bi se još moglo reći, ali gadni vilovnjak narančastih latica prekida upadicom. Izvuče tanke narančaste resice iz usta gdje su mu se zalijepile za slinu. Žareća kopriva mu je na vrhovima noktiju. „Mogli pismo pitati oktobenusa da je prenese preko. Iskoristit ćemo Vilin-viteza kao adut. Samo njegova krv vrijedi koliko i sve bijelo zlato u palači Bjelokostne kraljice... Oktobenus je može zamijeniti za jato kamenica. Više nikad neće biti gladan. Ne može odbiti takvu pogodbu.” „Ovaj dječak nije vitez”, kaže ruža. „Došao je dolje s njom.” Narančasti odmahne laticama. „Bio je poslan da je prati. Ima smaragdne oči, i kap krvi pod njegovom usnom se kristalizirala u dragulj. Tako draguljni vilovnjaci sebe označavaju, bušeći rupe u svom mesu da im krv može izaći i kristalizirati se. On je nesumnjivo i neporecivo vilinski vitez od Dvorova Vida.” Čvrsto umotana u svoju paniku, pokušavam naći smisao u onom što govore. Znači, oni misle da Jeda piercing pod usnom označava kao jednog od njihovih? Bacam pogled prema njemu da vidim je li čuo, ali on je nestao. „Nema odoru!” zakrešti Ružičasti. „Da vidimo jesu li mu uši šiljate!” Kad se okrenu, razlijegne se režanje i vika. „Gdje je?” Krenu prema zvuku zatvarača na Jedovom ruksaku. Ja se mogu samo nadati da će se on dokopati kolača prije nego što ga uhvate. Za manje od dva treptaja, Jed poraste i nadnosi se visoko nad nas, s ruksakom na leđima. Tijela povijenog i napetog, zareži i nogom zamahne na cvjetnjak. Cvijetovi zavrište – skupljeni u grupu drhtećih latica. Očarana sam. Znoj mu blista na licu i rukama. Otmjen je i veličanstven poput grčkog boga – lijep i užasavajuć u svojem gnjevu. Podigne me i visim na njegovom prstu o viticama bršljana, svezana u čahuri poput zatelebanog jo-joa. Onda se sjetim; sapeta sam. Živčana energija prostruji mi udovima. Moram pobjeći... Veze su previše stegnute... Ne mogu raširiti pluća. „Ne mogu disat!” Borim se protiv utegnutosti – svakim mišićem napetim do krajnosti, pokušavam se izvući. Od tog napora samo se jače ljuljam na Jedovoj ruci. Želudac mi se baca tamo-amo poput njihala. Cvjetovi vilovnjaci viču i posežu za mnom, ali Jed uvije prste oko mog tijela i ugnjezdi me u svoju šaku veliku poput pećine – ugodna, nježna tama – pa me podigne van domašaja cvjetnjaka.

„Ššššš, imam te, Al...” Dah njegovog šapata preplavi me kad otvori dlan. Kao da sam na neboderu. Moj strah od padanja bori se s novorođenom klaustrofobijom. Ali budući da znam da me on neće pustiti da padnem, koncentriram se na to da se oslobodim. Borim se s vezama, kotrljajući se amo-tamo po njegovoj toploj koži. Najednom su njegov palac i kažiprst tu, pažljivi i nježni, i legnem nepomično na leđima da ga pustim da odmota vitice bršljana. Njegovi ogromni, žuljeviti prsti nježni su i pored svoje veličine. Znam da on to ne shvaća, ali to što me tako dodiruje je najbliže što je bilo koja od mojih maštarija prišla ostvarenju. Ležim mirno i pustim ga da završi, uživajući u toj pažnji, ma koliko nenamjernoj. Čim su mi ruke slobodne, uhvatim ga za palac – skoro veći od mene – pomazim se o njega. Ima okus na travu i šećerni preljev, i sve arome Jeda, uvećane. Stisnem ga jače u zagrljaj, tijela poravnatog s unutarnjom krivuljom njegova zglavka šake tako da mi srce kuca uz njega. „Hvala ti...” kažem. Znajući da me on ne može čuti, zagrlim ga jače da bi razumio. Pažljivo me podiže do lica. Oči su mu velike kao tanjuri, toliko duboko zelene i ogromne da bih mogla upuzati u njih i zauvijek se izgubiti u šumi mahovine i sjena. „Nema na čemu”, prošapće. Prenese me na svoje rame. Ja zajašim naramenicu ruksaka u puzećem položaju. S jednom rukom i obje čizme zavučene pod naramenicu, mahnem. Shvativši moj znak, Jed prevrne kantu s biljnim ušima, oslobađajući ih. Poviče na naše zarobljivače i oni se ukorijene natrag u zemlju, stvarajući šumu cvijeća koja nas je prije okruživala. Prijeđe preko njih jednim korakom. Imaju sreće što ih ne zgnječi pod svojim cipelama. Kad stignemo do plaže, ja se ljuljam s Jedovim koracima i zavučem obje ruke pod naramenicu, sa strahom od visina koji mi se vratio. Stižemo do čamca i on mi nudi dlan da me spusti na najbliže sjedalo. Tekstura drveta izgleda kao nabrani pijesak u pustinji i iverje se uzdiže poput bodlji na dikobrazu. Nađem glatko mjesto i čekam. Jed spušta ruksak u korito broda. Prokopa po našim stvarima pa se njegova ruka opet pojavi s komadićem kolača na vrh prsta. Njemu je to sigurno samo mrvica. Ustanem i jedem s njegovog prsta, zatvarajući oči kad mi se kosti i koža napnu i rastegnu poput gumenih vrpci. Kad opet pogledam, savršeno sam proporcionalna, sjedim na sjedalu dok Jed čuči preda mnom, napeto promatrajući. „Jesi okej?” Protrlja mi koljena dlanovima. Ja stisnem trbuh, pokušavajući smiriti osjećaj ljuljanja. „Fuj.” „Aha. Nadam se da smo gotovi s ovim gore-dolje s veličinom. Nije baš ugodno za unutarnje organe.” Provuče ruku kroz kosu, ostavljajući je raščupanom. Gledajući natrag na vrt, ja se stresem. „Hajdemo odavde prije nego što pozovu tu okto stvar.”

„Može.” Jed iskoči iz čamca i gurne naše plovilo prema blistavoj vodi; pijesak zastruže duž dna dok pramac ne zaplovi. Kad uskoči natrag, pokret nas zaljulja. Sjedne naspram mene i zamaše veslima. „Jede... je li se ovo zbilja dogodilo?” Pogledam beskrajni ocean – pokušavajući shvatiti da mi plovimo po suzama. „Koji dio? Onaj kostur s rogovima srndaća ili šuma zombijskih ljudi-cvijeća koji klopaju biljne uši?” „Žao mi je. Trebala sam te slušati u zečjoj rupi. Sad smo zarobljeni ovdje...” Napetost na njegovom čelu popusti. „Ne. Postoji izlaz. Tako su rekli. Preko oceana, ne? Pa ćemo tamo ići. A da spomenem za zapisnik, dobro si se pokazala tamo otraga.” Naslonim laktove na koljena i obujmim si bradu rukama. „Misliš to što sam sve kraljevski zajebala? Je, u tome sam profi.” Jed se nasmiješi. „Ne budi prestroga prema sebi. Bacila si se kao mamac da bih ja uspio pobjeći? To je ozbiljna hrabrost, curo. A ono su bile sjajne taktike za odvraćanje pažnje smišljene pod pritiskom. Moralo ti je biti jako teško jasno misliti, onako svezanoj. Pa ti si se nagledala više luđačkih košulja i tapeciranih ćelija u svojem djetinjstvu nego što ih većina ljudi vidi u životu.” Gledajući u svoje prašnjave čizme, pitam se kako me on može vidjeti tako jasno, a opet biti tako slijep poput tratinčice bez očiju za ono što osjećam prema njemu. „Hej”, pogurne me stopalom. „Odmori se malo. Izgledaš umorno.” Pomisao da bih uopće mogla zaspati je ridikulozna. Ali kad se nagnem unatrag i opustim bolne mišiće, klokotanje valova me navede da sklopim oči. Ostanem tako manje od par sekundi kad Jed zazviždi. Otvorim oči. „Nema je.” Pokaže iza mene. Okrenem se, očekujući da vidim kako je plaža postala manja u daljini, ali kao što je on rekao, tamo nema ničega. Okruženi smo vodom u svim smjerovima. A baš kad pokušavam to nekako shvatiti, sunce nestane, kao da je netko isključio svjetlo prekidačem. U trenu je noć. Ukočim se na svom sjedalu, prstiju stisnutih oko ruba čamca. „Što se dogodilo?” pitam. „Sve je samo... Palo u noć”, odgovara Jed. Ma koliko bilo dezorijentirajuće, to je na neki način i prekrasno. Treperave zvijezde obilato su osule purpurno nebo, odražavajući se u tamnoj baršunastoj tekućini koja se ljulja svuda oko nas. I mi se ljuljamo, čamac se okreće u polaganim krugovima dok ne postane nemoguće razlikovati vodu i nebo. Jed gurne vesla u utore da ih ukoči u mjestu, puštajući da nas struja nosi. „Moje veslanje ne vodi nas nikamo. Morat ćemo stvar prepustiti čamcu i nadati se najboljem.” Zvjezdano svjetlo odbija se od vode i pada na njegove snažne crte lica te odbljesne od njegovog piercinga.

„Oni su mislili da si ti vilenjački vitez sa Dvora Vida.” On iskopa dvije energetske pločice i bocu vode iz svog ruksaka. „Da, što god to bilo.” „Dvor Vida je dobra strana kraljevstva. Znači da su mislili da si ti dobar. Nevidi su loši, što znači da je Zlica netko koga treba izbjegavati. Nisam sigurna za cvjetnjak... Možda su oni samostalni vilovnjaci.” Zadrhtim, sjećajući se kako su se cvjetovi pretvorili u čudovišta pred našim očima. Ovo nije Zemlja čudesa koju sam mislila da ću naći. Pogled mi padne na spiralu bijelih zvijezda koja se spliće i raspliće u paperjastim iskrama južno od nas. Izgleda kao uvojci munja. „Bi li rekao da dolazi oluja?” Živci mi zaplešu u želucu. „Ovaj čamac neće izdržati žestoke valove, znaš?” Jed se okreće da pogleda ali ne može vidjeti sa svoje strane čamca. Zakorači preko vesala, od čega se čamac blago zaljulja. „To bi moglo biti nekakvo sazvježđe. Izgleda dovoljno bezopasno. Držat ćemo ga na oku.” Nakon što mi doda energetsku pločicu i bocu s vodom, sjedne na dno i nasloni glavu na moja koljena. Ta gesta je tako spontani izraz privrženosti da me prođe drhtaj od nogu do grudiju. Poželim skinuti rukavice i uplesti prste u tamne pramenove kose koji su se rasuli po mojim tajicama, ali se ne usuđujem. Gledamo prizor iznad naših glava dok ne bukne u tisuću blještavih boja poput nijemog vatrometa. A onda tek tako nestane, ostavljajući samo obične bijele zvijezde naspram tamnog neba. „Uuuuu”, zadivljeno kažemo u isti glas. Jed zgužva omot pločice i strpa ga u ruksak. Okrene se i sjedne u turski sjed preda mnom, s Alicijinom knjigom u ruci. „Dobro, Moramo porazgovarati o tvojoj mami. Zašto je ona stvarno kod Soula.” Zastaje. „I koje to veze ima s tvojim ožiljcima, jer ih očito nisi dobila u prometnoj nesreći.” Usta mi se osuše. Nakon što otpijem dobar gutljaj vode, ispričam mu sve od vrtnih škara do krvarećih sunovrata. Ali nešto me sprečava da ispričam detalje o leptiru ili tamnom strancu. To mi se nekako čini privatnim. Kad dođem do dijela o bubama i biljkama koje govore, a i Alicia i ja ih čujemo, on me prekine. „Pa nemoj mi reći. Pet godina ih čuješ, a nikad nikom nisi rekla ništa o tome? Nije ni čudo da si mislila da ludiš.” Igra se vezicama na mojoj čizmi. „Sad vidim zašto si odabrala bube za materijal svojih umjetničkih radova. To je bio jedini način da–” „Da ih ušutkam? Aha.” On odmahne glavom. Izvlačenje prašnjavih kostura koje sam sakrila u ormar teže je za ego nego što sam zamišljala. Sažaljenje na njegovom licu izaziva mi nelagodu pa prebacim razgovor na njega. „Kad već razgovaramo kao umjetnik s umjetnikom... Zašto si odabrao gotske vile kao temu za slikanje? Što te je za to inspiriralo?” Jed se nasloni na laktove dalje od mene. „Ti.”

Obuzme nas napeta tišina. Duboko uzdahnuvši, zavučem zalutali dreadlock za uho. „Zbog mog grotesknog pogrebničkog stila?” Glas mi zvuči majušno i patetično. On se opet podigne. „Tvoj stil mi se sviđa. Ali nije samo u pitanju tvoj način odijevanja. Ti si drugačija, Al. Od svih koje poznajem. I pored svih loših stvari koje si iskusila u životu, još si uvijek nevina. Ti si kao svjetlost i tama upleteni u jedno. To je inspiriralo gotske vile. Jesu li moje slike groteskne?” „Ne... Predivne.” Njegova usta razvuku se u samozadovoljnu crtu. „Svaki umjetnik je samo onoliko dobar koliko i njegova tema.” Ohoho. Je li to Jedediah Holt mene upravo nazvao lijepom? Nemoguće... „To o meni govoriš, je li?” On odmahne glavom. „Zar zbilja misliš da bih bio toliko opsesivan oko nečega što mi je odbojno?” Opsesivan? Srce mi poskoči i na samu mogućnost da on to doslovno misli. Jed stavi ruku na moje koljeno. „Taelor je agresivna kad se osjeti ugroženom. Kad je pronašla te crteže... Pa, zbog njih je shvatila neke stvari o meni s kojima možda nijedno od nas nije bilo spremno suočiti.” Bolno želim pitati što on pod tim misli ali ne mogu oblikovati riječi. Previše se bojim da odgovor neće biti ono što ja želim da bude. Igram se s njegovim prstima. „Pa, je li Jen vidjela skice?” „Šališ se? Ti bi već znala za njih.” Nasmijem se. „Pa da.” Valovi klokoću oko čamca, podsjećajući me na to koliko smo daleko od kuće. „Voljela bih da je ona tu.” „Taman posla. Već imam pune ruke samo s nas dvoje. Štititi tebe nekad je bilo jednostavno, samo je tu i tamo trebalo nekog tipa sastaviti s podom. Sad se moram tući s cvjetovima dva metra višim od sebe.” Osmijeh neko vrijeme seta između nas dvoje, i ja mu stisnem ruku. Na jedan sirov, produljeni trenutak šutimo. Onda on polako izvuče prste. Trljam si potkoljenice, grijući tajice. „Mogu li ih jednog dana vidjeti?” „Skice?” Kimnem glavom. On stisne oči, skoro se nasmiješivši ali ne baš sasvim. „Da ti kažem. Ako se izvučemo odavde u jednom komadu, napravit ću ti privatnu izložbu.” Rumenilo uzbuđenja zažari mi obraze, s natruhom stidljivosti. On me gleda u oči još jednu minutu, a onda pogleda knjigu u svom krilu. „Dobro, idemo se vratiti na ovo.” Otvarajući knjigu izvlači fotografije Alise i priđe bliže. „Što je s ovima?” Pokažem na madeže. „Tamo i tamo, Alisa je imala madež koji je isti kao moj i Alicijin kad je bila mala, ali ga nije imala kao starica.” Jed ih podiže na mjesečinu. „Možda je retuširana.”

Od te pomisli mi um zapne. To je prvi put da sam pomislila na tu mogućnost. „Zašto bi netko to učinio?” „Možda ćemo uskoro dobiti neke odgovore.” Ocean šumi oko broda, oponašajući zapljuskivanje brige koja klokoće u mom srcu. „Moramo i bolje od možda. Ne smijem dopustiti da Alicia bude podvrgnuta tom postupku. A tata... Što će on pomisliti kad dozna da nas nema?” „Da smo pobjegli skupa?” Dignem glavu na vrijeme da uhvatim Jedov zafrkanstki osmijeh dok sprema knjigu i fotografije u ruksak. „Ha ha.” Sarkazam nije lagan uz ovoliko lepršanja u trbuhu. „On zna da ne bih sad otišla. Oboje želimo da se Alicia vrati kući, onakva kakva je bila. Bila sam tako mala kad je otišla u Soulovu. Nemam baš mnogo sjećanja. Ali...” Zaustavim se. Voda je napola popijena, pa dobacim bocu Jedu. On je hvata. Slani povjetarac puše oko nas. „Reci mi.” On popije vode dok se čamac blago ljuljuška na struji. „Sladoledi od želea od brusnica. Pravila bi ih za nas. Držala ih u ledenici za kad se razbolimo. Ništa nije tako prijalo upaljenom grlu. Sad svaki put kad u školskoj kantini posluže žele, ja pomislim na nju. Baš kilavo sjećanje, ne?” Utrpam si komad energetske pločice od žitarica u usta da se zaustavim prije nego što priznam još nešto. Jed me primi za slobodnu ruku i svuče rukavicu pa, kad se dodirnemo, to je kožom o kožu. „A-a. Nije kilavo, ni najmanje.” Njegov prst slijedi ožiljak na mom dlanu. „Znaš, i ja imam lijepo sjećanje... Na mog starog.” Ispreplete nam prste. Šokirana sam da može imati bilo što dobro kao sjećanje na tog kretena. „Kad sam bio klinac, prije nego što su stvari pošle po zlu... Vodio me na pecanje. Pokazao mi je kako se stavlja mamac na udicu, i kako se riba skine i baci natrag u vodu bez da ju se ozlijedi. Na kratko sam mogao vidjeti čovjeka kakav je on mogao biti. Prije pritisaka. Prije cuge. Osjećam se prilično sretno zbog toga.” Stisnem mu ruku. Toliko je snažan i muževan da ponekad zaboravljam da je jednom bio uplašeni dječačić. Ali to je onaj dio njega koji najviše volim. Jer ga drži mekim iznutra. „Uvijek je govorio da neću ništa postići sa slikanjem. Samo bih volio da sam mu dokazao da griješi prije nego što je umro. Volio bih da sam ga mogao učiniti ponosnim.” Tuga u njegovom glasu svali mi se na ramena. „Žao mi je zbog tvog tate. Zbog one noći.” On pritisne moju nadlanicu na svoje tople usne. „Ne mora ti biti. Bila si tu za mene poslije. Išla skejtati sa mnom svaki dan, stalno mi slala SMS-ove.” „Dolazila svake večeri da te gledam kako radiš na motoru ili slikaš. Mislila sam da sam dosadna kao zubobolja.” Jed protrlja obraz o moje zglavke. „Ma ne. Time si samo bila dobra prijateljica. Pošteno je da uzvratim uslugu.” Toliko je iskren da to lomi sve moje barijere. Sve lude emocije cijelog dana nahrupe i gubim kontrolu nad svojim strahovima. „Jede... bojim se. Što će se dogoditi

s nama? Kako ćemo doći doma?” Glas mi drhti i borim se protiv peckanja pod kapcima. Bez ijedne riječi povuče me sa sjedala u svoje krilo. Miluje mi kosu dok mu se ja gnijezdim pod bradu, nogu skupljenih u fetusni položaj i obraza naslonjenog na meku tkaninu njegove majice. „Oprosti”, prošapćem. „Za što? Imaš svako pravo da šiziš. Imala si napornih zadnjih par dana.” „Par dana?” Smijem se da ne bih zaplakala. „No, dobro, i malo više od toga.” „Malo više.” Moj kratkotrajni osmijeh pretvori se u mrštenje. „Jede, moram nešto priznati.” „Pa, dobro. Ali bit će teško nadmašiti ono s bubama.” Ugrizem se za usnu da se ne nakezim. „Želim biti kao druge cure. Brinuti o dosadnim stvarima iduće godine. Tko će me pozvati na maturalnu... Ili kamo ćemo ići na ekskurziju... Ili hoću li konačno dobiti vlastiti ormarić u školi da ne moram dijeliti. Dosta mi je opsesija luđačkim košuljama i električnim jeguljama na glavi.” Jedove usne uz moju glavu izviju se u osmijeh. „Jegulje u kosi? Je li to neka nova Meduza-moda za koju na znam? Jesi ti to hodala po kući s Afroditom i Adonisom na glavi?” „Govorim o svojoj budućnosti.” Izvučem svoje dreadlockse i bacim ih u ocean. Gotovo je s mojom borbom da ne sličim na Aliciju. Budući da smo u istom timu u ovom bizarnom maratonu, možemo i izgledati u skladu s ulogom. „Ako ja ovo zajebem, Alicia će istruliti u onoj umobolnici s voltima struje koji joj prolaze kroz glavu i remenima toliko stisnutim oko tijela da ne može ni vrištati. A ja ću biti tu odmah iza nje.” Jed se napne oko mene, što je znak da sam pogodila u živac. „Neće stvari tako završiti za tebe, Alysso Victorijo Gardner.” Nikad me nije nazvao punim imenom. Izgovara ga kako bi i moj tata, puneći svaki slog snagom, što je baš ono što mi treba. „A kakva je onda moja budućnost?” pitam, gladna onoliko nade koliko mi on može dati. „Pa, unaprijed je zadano da ćeš biti slavna umjetnica. Živjet ćeš u jednom od onih otmjenih umjetničkih stanova u Parizu sa svojim bogatim mužem. O, i on je slučajno svjetski poznati dezinsektor – što kažeš na takav obrat? Više čak nećeš morati sama hvatati bube. To će ti dati više vremena da ga provedeš sa svoje petoro briljantne djece. A ja ću dolaziti u posjet svako ljeto. Pojavim se na pragu s bocom teksaškog roštilj-umaka i francuskim baguetteom. Ja ću biti čudni striček Jed.” Striček Jed? Pohlepa me ubode u srce. To nikad neće biti dovoljno. Boljelo bi i kao ne imati ga uz sebe uopće. Ali on to nije rekao da me povrijedi. Pokušava mi pomoći, i još više ga obožavam zbog toga. Stisnem se bliže da mi njegovo srce kuca uz vilicu. Moje suknje zašušte, prekidajući mir uzbibane vode. „Hvala ti.”

On me pomiluje po kosi, spuštajući bradu dok me njegove čekinje ne zastružu po uhu. „Za što?” „Za to što mi daješ kraj iz bajke a ti u njih ne vjeruješ.” „Hej, samo zato što sam ja cinik ne znači da to i ti smiješ biti.” Zastanem zamišljeno. „Ne dezinsektor”, promrmljam. Jed trgne glavu da se zagleda u mene. „Ha?” „Moj muž. On će biti umjetnik. I imat ćemo dvoje djece, i živjeti na selu i uzgajati pčele i usput skupljati med. Miran život tako da možemo čuti svoje muze i odgovoriti kad nas pozovu.” Podigavši moju bradu palcem, uputi mi nježan osmijeh – od kojeg se sva rastopim iznutra. „Tvoja verzija mi se više sviđa.” Dobro, jer se možeš kladiti da tu nećeš biti striko. Pokušavam ne primijetiti koliko su nam usne blizu. Prsti mi se lagano rastvore i prelaze preko njegove majice, tražeći sve one kružne izbočine na njegovim prsima. Tragične točkice koje se povezuju u podsjećanje na svaki put kad je slučajno prolio piće ili ostavio neku igračku vani na koju se njegov tata sapleo. Tkanina ih prikriva, ali ja znam svaku napamet jer sam ih bezbroj puta poljubila u svojim snovima. Jed se pomakne i leptiri mi preplave trbuh. „Što misliš da će se dogoditi sutra?” pitam glasom drhtavim koliko i ostatak mene. On prima moju ruku da mi opet navuče rukavicu – polako i ukočeno. „Nije bitno. Suočit ćemo se s tim. Ali moramo se držati skupa. Ne mogu te štititi kad skačeš u nešto bez mene. Dogovoreno?” Ispravljajući nabore na mojoj rukavici, čeka odgovor. „Dogovoreno.” „Dobro.” Stisne moju ruku u šaku i kucne je svojom. Rukavica zapinje za njegovu grubu kožu i ispušta sitan pucketavi zvuk. Ja zadrhtim – i od prohladnog povjetarca i od divote tog trenutka. „Evo.” Jed kopa po ruksaku i izvuče svoju flanelsku košulju pa je omota oko mene. „Probajmo malo odspavati.” Dok to nije rekao, nisam se osjećala umorno. Ali sad jedva mogu držati oči otvorene. Jed me obgrli rukama, s mojim leđima uz njegova prsa, i smjestimo se u koritu ljuljavog čamca. Nos mu je u mojoj kosi i uskoro njegov dah postane polagan i ravnomjeran na mom zatiljku. Odlučujem ne brinuti o izazovima koji nas očekuju ovdje u Zemlji čudesa ili natrag doma. O gusjenici, tamnom strancu ili Taelor. Nekako, u usporedbi s ovim trenutkom, sve to izgleda nebitno. U Jedovom sam zagrljaju. Spavamo pod zvijezdama. I mi smo jedino dvoje ljudi u ovom ludom svijetu. Noćas, prvi put uopće, proživljavam svoj san. Svaka cura bi mogla umrijeti sretna kad to zna.

10. Oktobenus Prvo pomislim da me to sunce probudilo. Trepnem na svjetlo i ustanovim da Jed još spava. Barem tako izgleda. Sve što mogu vidjeti je krupni plan njegove travom umrljane košulje. Njegovo duboko disanje pomiče mi kosu – polagano i ritmično. U nekom trenutku noćas, okrenula sam se licem prema njemu i on me privukao bliže, zavlačeći me pod svoju bradu. Ruke su mu oko mog struka. Namještam se, ruku stisnutih u šake u rukavima posuđene flanelske košulje, odlučna da ga ne budim da se malo dulje mogu pretvarati da je moj. Čamac se zaljulja od pokreta i shvatim da je to ono što me probudilo. Ne nježni pokret plovidbe po struji. Više kao nešto-teško-se-prevalilo-preko-ruba-i-sad-nasgleda pokret. Ukočim se, tijela nepomičnog koliko i drvo ispod mene. Grleno njuškanje ispuni zrak, poput astmatičnog buldoga. Toplina sunca na mojim ramenima postaje hladna. Pomičem pogled ne mičući glavu da ustanovim kako nas polako pokriva sjena. Srce mi napravi salto kad tamni obris podigne mač. Prije nego što uopće stignem vrisnuti, Jed stupi u akciju, i otkotrlja nas do pramca i povuče na noge. Bio je cijelo vrijeme budan. „Ma nema šanse...” Njegove riječi nevjerice prekinu zvukove frktanja. Ja se klimam s kretnjama čamca, držeći se za Jedov remen jednom rukom i sjedalo iza sebe drugom. On koristi svoje tijelo kao barijeru. Moram viriti iza njega da pogledam našeg uljeza. Želudac mi se prevrne. To uopće nije mač. To je kljova, dvije kljove, s prizorima zmija golih očnjaka i bijesnih plamenova izrezbarenima duž obje duge, bjelokosne izrasline. Morž – od dobrih tristotinjak kila – ima donju polovicu koja spada u rod hobotnica. Zauzima većinu čamca. Naslage sala prebačene jedna preko druge čine mu torzo. Kad sjedne, oštre kljove dosegnu do pipaka i ugnu dvije sisaljke. Još jednom sam šokirana nepravilnostima u zakonima prirode na ovom svijetu. Gravitacija nije primjenjiva, barem ne u tradicionalnom smislu. Onoliko velik, s pipcima koji vise pol u čamcu, a pol vani, trebao bi brod povući u skoro uspravan položaj. Jed i ja trebali smo izletjeti kao kamenje iz praćke kad je on upuzao na brod. Ali umjesto toga korito je vodoravno i plovi po namreškanoj vodi kao da to stvorenje nije ništa teže od nas. Jed me potisne da sjednem iza njega ah on ostaje na nogama, svakog mišića u tijelu napetog do pucanja. „Što si ti?” Ja izvirim pored Jedovog struka.

Naš nezvani gost ostruže malo vlage sa svojih mokrih očiju. I moglo se misliti da će imati prste na krajevima peraja. „Pošteno pitaš, Vilin-viteže. Ja sam jedan oktobenus vilovnjak. A sad dopusti da pogodim tvoje sljedeće pitanje. Što želim? Na to postoji jednostavan odgovor. Želim prekinuti neprekidnu patnju u svom trbuhu.” Njegovi debeli brkovi – dugi i žuti naspram kože tamne poput cimeta – objesili su se ispod dvije rupe nozdrva. Njegovi pipci pljeskaju po vodi oko nas, prskajući nas vodom. S lanca oko vrata otvori privjesak veličine omanje kutije za cigare. Kad iščeprka jednu kamenicu, zalupi poklopac. Školjka se migolji na njegovom ravnom dlanu u pokušaju da pobjegne. „Dobro jutro, morski kupusiću. Još uvijek misliš da možeš spasiti svoju obitelj?” Školjka izbrblja piskavu molbu. Tekućina curi iz vilovnjakovih očiju dok premješta školjku po prstima. „Da ti kažem, ako možeš utažiti moju glad, sve ću ih pustiti. Jesi voljna pokušati?” Kamenica zakrešti i ružičasti, sjekirasti mišić izviri iz otvora ljušture – poput deformirane noge ili ruke – tapšući moržev obraz u zadnjem pokušaju da spasi život. Začuje se užasno sisanje kad se morževa usta zatvore oko školjke i usrču sadržaj. Jecaj mi se otme iz grla na taj surov prizor. Jed posegne iza leđa i raširi prste. Ja ga dograbim, boreći se da se ne pobljujem. Školjkini vriskovi odjekuju mi u glavi, a onda nastupi užasan muk. „Još uvijek gladan. Mislim da ću ti sad pojesti djecu.” Morž se smije – ružan, strugav zvuk – a onda baci praznu ljušturu u more. Udari je najbližim pipkom da potone, od čega se čamac zatrese. „Zbilja je poplavila od straha”, usmjeri naš nasilni posjetitelj svoj glas prema nama. „Moram priznati, to joj nije pokvarilo okus.” Drhteći virim dok on zaglavi monokl na oko i okrene svoj plačni pogled prema nama. „Sad. Ako bi bio toliko ljubazan da se makneš u stranu, Vilenjače, da bih mogao bolje pogledati mladu damu.” Jedov stav postane još čvršći. „Nema šanse.” Morž ispusti svoj monokl i zamuče. Navala njegovog smijeha udari u nas – kroz nas – s mirisom ribe i smrti. „Oni glupi cvjetovi misle da tvoja krv ima moć da mi kupi kamenica dovoljno da se najedem!” poviče. „Ali nikad nije bila kupnja u pitanju. Ja sam lovac. Moram ih uhvatiti. To mi je u prirodi. Školjke su tako lukava bića – stalno koriste svoje ručice da se kreću i pobjegnu ispod svojih staništa na dnu oceana. Kad samo tamo dolje ne bi bilo tako mračno, a s ovako lošim vidom sretan sam ako uhvatim pol tuceta prije nego što se sakriju. Onaj Mudri ima čarobnu sviralu koja izvlači kamenice iz njihovih skrovišta. A ja sad imam način da se pogađam za nju.” „A što to?” prekine ga Jed. „Misliš moju krv iscijediti u zamjenu za sviralu?” Pritisnem usne na Jedovu ruku da ne bih vrisnula. Ovo se ne može događati. Kako on može biti toliko hladnokrvan? Nije me briga u koliko je tučnjava na doku pobijedio. Čak i sa džepnim nožem, nema nikakve šanse protiv tristokilaškog oktomorža.

„On nije draguljni vilovnjak!” povičem. „Pogledaj mu uši...” Jed mi stisne ruku – znakom inzistirajući da šutim. „Meni nije bitno je li ili nije. Dragulji i bogatstvo ništa ne znače Onom Mudrom. Ali ti, mlada damo, on očajnički želi tvoju pomoć. O, da. Čekao te je.” Ta mi se izjava okrene u glavi. Onaj Mudri je čekao mene? Je li on poslao leptira? Pipci našeg zarobljivača uvijaju se duž rubova čamca poput divovskih pitona. „S tobom kao taocem, mogu se cjenkati za sviralu. Stavit će mi je pred noge da te predam živu i zdravu.” „Neće ići”, odgovara Jed bez oklijevanja. „Morat ćeš mene ubiti da dođeš do nje.” Ja ga povučem za zapešće ali on ne skreće pogled na moju stranu. Morž trlja svoje peraje-ruke. „Ah, odan prijatelj. Imao sam i ja jednog takvog. Bio je zanatlija. On je izrezbario moje kljove i izradio predivan sanduk za moje rezerve kamenica... Ali mogao sam osjetiti da on žudi za mojom zalihom. Pa sam ga jedne noći dok je spavao uhvatio”, pipci se stisnu oko čamca kao demonstracija, „ugušio i zaključao ga u sanduk sa svim praznim ljušturama. Onda sam ih bacio u ocean.” Moram se ugristi za usnu da ne bih vrisnula. Naš zarobljivač se smije. „Grozno, zar ne? Vidiš, ništa se ne smije ispriječiti pred potrebe mog trbuha.” Prijeđe tankim vrhom pipka preko vrška svojih slinavih kljova. „Imat ću djevojku kao robu za razmjenu!” Posegne pipcima i hvata Jeda oko struka. „Ne!” Ispružim ruku da ga zadržim, ali prekasno je. Otrgnut je od mene i dignut u zrak, opirući se cijelim putem. „Kopno je na jugu!” poviče Jed hrvajući se s moržem, zamalo izmakavši smrtonosnom vrhu kljove. Čamac se ljulja. Gušeći se od krikova u grlu, držim se za sjedalo da ne padnem. S moje lijeve strane, po obzoru u daljini proteže se plaža. Pijesak svjetluca poput crnih šljokica. To je sigurno otok za koji su nam rekli cvjetovi. „Idi!” viče Jed. „Ja ću ga zadržati što dulje mogu!” Uspio je dograbiti lanac oko morževog vrata. Brzim trzajima, zaveže pipke da bih ja mogla pobjeći. Jedna od kljova podere koljeno njegovih traperica. Želudac mi se skupi na zvuk cijepanja tkanine. „Čekaj!” Nagnem se naprijed. Moji dlanovi hvataju korijen jednog sluzavog pipka. „Molim te, pusti ga, i od svoje volje ću poći s tobom.” „Al!” poviče Jed. „Daj mi riječ, curo vilo”, kaže naš porobljivač, s mješavinom sala i mržnje na licu. „Znaš pravila... Obećanje naše vrste ne smije se kršiti, ili će tvoja čarolija biti izgubljena.” Zbunjena sam zašto on misli da sam vila, ali voljna to iskoristiti kao prednost. „Imaš moju riječ.”

Zarežavši i podigavši brkove, on razmota lanac i pusti Jeda da padne u korito čamca. Ja ga podignem i zagrlim. Jed me grabi oko struka da me održi u ravnoteži u zaljuljanom čamcu. Toliko stiska vilicu da jedva mogu čuti njegove riječi. „Sjećaš se o čemu smo sinoć razgovarali? O tome da ne skačeš u stvari? Ovo je bila jedna od tih stvari. Trebala si otići kad si imala priliku.” Gledam ga u oči. Oluja užasa i bijesa bukti iza njegovih zjenica. „Sjeti se što si ti rekao meni”, promrmljam, „o držanju skupa?” Podignem glas da bi me naš zarobljivač mogao čuti. „Ovaj jadni oktobenus umire od gladi. Trebali bismo mu ponuditi malo kolača da izdrži dok ne nađemo Onog Mudrog.” Jed se namršti. Morž se zavali na sjedalo u gnijezdu od pipaka dašćući od napora borbe. „Kolač od kamenica?” „Kolač je za kamenice”, odgovaram okrenuta prema njemu. „Da ti rastegne zalihu dok ne dobiješ sviralu. Imamo baš pravu stvar da tvoje kamenice porastu do veličine pladnja.” Bacim pogled na Jeda i prošapćem mu; „Jedaći postanu jedeni.” Lice mu se ozari razumijevanjem. Povlači ruksak natrag do nas. Nevjerojatno je koliko je hladan i smiren nakon što je zamalo bio naboden. Mutantski morž gleda, znatiželjan. Jed klekne da prokopa po rancu. Otvara maramu i razmotava kolač s riječima „Zagrizi me” ispisanim grožđicama. Naš zarobljivač oduševljeno hukne. „Povećavajući slatkiš! Ma gdje ste našli takvu dragocjenost? Stavljeni su van zakona ima tome skoro stoljeće! Nije bitno, nije bitno...” Opet otvara kutiju. Kamenica koju izvuče otima mu se, bijesno se buneći zbog sudbine svojih članova obitelji. „Daj to ovamo”, kaže okto-morž, pokazujući na kolač. „Ako ovo ne uspije, slomit ću tvog smrtnog prijatelja na pola.” Pljuvačka curi niz njegove kljove i puni rezbarene slike polagano i blistavo. „O, uspjet će.” Jed gurne kolač preko korita. „Kladio bih se u glavu na to.” Morž zastenje kad se sagne da ga pokupi. Odlomivši jednu mrvicu, priprema se njom nahraniti školjku. „Trebat ćeš joj dati više od toga”, kaže Jed, polako nas pomičući prema rubu broda, s ruksakom u ruci. „Koliko joj god možeš utrpati u usta.” „Da, da. Kad samo zamislim, kamenice kao pladnjevi...” Ne dižući pogled, morž se nasmije i odlomi veći komad. Silom otvori školjku, gurne kolač unutra, a onda je opet zatvori. Za sekundu, školjka se počne tresti skupa s čamcem. „Sad!” Jed skače u vodu s mojom rukom u svojoj. Jedva umaknemo, pljesak pipaka okrzne mi nogu. Topla voda sklopi se nad nama i potonemo, Pogledam gore. Jed je iznad mene, a kosa mu se uvija oko lica poput morske trave u plavim dubinama.

Povlači me za zapešće. Ja zamahnem nogama, s odjećom i čizmama mokrim i nespretnim u vodi. Izbijamo na površinu i udišemo duboko, plivajući u mjestu dovoljno dugo da vidimo što se događa u čamcu. Školjka se raširila od veličine pribora za šminku do veličine uličnog kontejnera za smeće. U čudno otmjenom prizoru sala, peraja i pipaka, morž shvaća svoju grešku i pokušava kliznuti u more. Ali prekasno je. Ogromna školjka otvori se i iskoči sjekirasti ud – velik kao anakonda. Mišić se obavije oko morža i uvuče ga, usisavajući njegove pipke kao ogromne špagete prije nego što se čvrsto zatvori. Čamac popusti. Zvuk drveta koje se cijepa prasne slanim zrakom. U trenu, kamenica potone u ocean ostavljajući samo pjenu i plutajući otpad. Valovi pljuskaju oko olupine u sjetnoj pjesmi trijumfa. Jed drži moje zapešće i ruksak jednom rukom dok koristi drugu za jednoručno prsno plivanje kojim nas pokreće prema crnoj plaži. Nešto me povuče dolje. Pumpam nogama dok ne dobijem grčeve u listovima, pokušavajući ostati na površini. Tako smo blizu, ali uzaludno je. Otrgnem se od Jeda, odlučna da ne povučem i njega dolje. Povučena pod vodu, tražim što me to opterećuje. Čini se da mi je negdje pri struku, ali spuštam se prebrzo da bih ga pronašla. Koprcam se – ruku i nogu napetih protiv tonjenja. Pluća mi vrište za kisikom. Jed se pojavljuje. Ispustio je ruksak, koji klizi uz njega u mračnu dubinu, polaganim kretnjama. Uskoro ćemo i nas dvoje za njim. Užasnuta tom mišlju, trgnem ruke i noge u akciju, grebući vodu. Jed me pokušava povući gore tako što me hvata pod ruke. Istrgnem se, boreći se s njim. Ili se možda borim sa sobom. Sa svojim strahom... Izraz na licu mu je odlučan kad me zgrabi. Odbija odustati, a to me još više plaši. Odmahnem glavom. Ostavi me tu! Spasi sebe! Moje oči to govore, ali on je pretvrdoglav da bi poslušao. Želim mu reći da je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala... da je on moj junak bez obzira na sve... ali se umjesto toga mjehurići kovitlaju među nama. Vrela i teška bol pritiska me u prsima. Odguravam tekuću okolinu, pokušavajući nekako razbiti slanu vodu... učiniti da nestane. Moje suze miješaju se s Alisinima i svaka misao zacrni se po rubovima, uokvirena vrtoglavicom. Jed me još uvijek vuče, ali beznadno je. Opet se borim s njim, pokušavam ga prisiliti da ode po zrak. A onda mi sine da je težina u mom džepu. Koristeći zadnje ostatke snage, gurnem ruku unutra i izvučem spužvu iz podruma muzeja. Što je bilo veličine komadića sira sad je veliko kao bejzbol loptica i raste i dalje. Bacam je iz ruke, puštajući je da potone na dno. Dok pada, vuče vodu za sobom i stvara efekat lijevka. Slobodna sam.

Držeći se jedno za drugo. Jed i ja izbijamo na površinu. Jedva da smo napunili pluća kad nas uhvati spužvino usisavanje. Sad je velika kao grejpfrut, a pola oceana nema. Uvučeni smo u ludu vrtnju duž lijevkaste struje. Vrištim. Jedov stisak se pojača oko mene i držim se za njega za živu glavu. Kad konačno stanemo, oboje kašljemo toliko jako da i ne shvaćamo da je gotovo i da smo preživjeli. „Al”, Jed prvi progovori. Otvorim oči, trepćući da izbacim vlagu, i provjeravam je li mi tijelo još uvijek u jednom komadu. Okružuju nas spljoštena morska trava i hrpe mokrog pijeska. Lokvice vode svjetlucaju tu i tamo, odražavajući sunce. U daljini, Jedov ruksak čeka. Crni pijesak otoka uzdiže se nad nama poput stijene. Ne možemo se nikako popeti s dna oceana. Zapuše povjetarac, s mirisom ribe i slane vlage. Očekujem da vidim spužvu kako se diže ogromna i narančasta – velika kao planina. Ali tu je, pored moje promočene čizme, ne veća od košarkaške lopte. Podignem je i držim dlanovima. Debela je i teška. S naporom pokušavam shvatiti da je cijeli jedan ocean stao u nju prije nego što je ispustim. Par metara dalje, među otpacima, ogromna školjka leži pored obraslog, raspadajućeg kovčega i cokće zakrvavljenim usnama. Rekla bih da je na kraju morž ipak našao svojeg prijatelja tesara. Jed mi pomaže da ustanem. Koljena mi klecaju, još ne mogu stajati. Premda sam slaba i izubijana, preplavi me osjećaj postignuća. „Uspjeli smo”, promrmljam, jedva izgovarajući riječi. „Isušili smo ocean. Baš kao što su cvjetovi htjeli.” „Aha”, odgovara on kao da je primijetio, ali njegova pozornost nije skrenula s mene otkad smo ustali. „A ti si se zamalo utopila.” Prije nego što stignem odgovoriti, njegova topla usta okrznu mi čelo, sljepoočnicu, pa obraz. Usput njegov piercing nježno grebe moju kožu. Zastane kod linije moje vilice i privuče me čvršće u zagrljaj, nosa zavučenog uz moj vrat. Ne mogu čak ni primijetiti da nam je odjeća skroz mokra, toliko topline izbija između nas. Provučem rukavice kroz njegovu mokru kosu. „Ti zbilja jesi moj vitez.” „Ti si ta koja nas je spasila. Keks i spužva. Tko bi rekao da kućanski predmeti i slatkiši mogu spasiti živote?” „Ti si se vratio po mene kad nisi morao”, kažem ja. Privije se bliže uz moj obraz i osjećam jak val osjećaja koji struji kroz njega. „Uvijek ću se vratiti po tebe, Al.” Maleni otkucaj opreza lupi mi u grudima, podsjećajući me na Taelor, na Jedovu odlučnost da svoje srce ne daje nikome. Ali adrenalin mi navali još jače, čineći me hrabrom. Nagnem glavu da mu dotaknem uho usnama, okusivši Alisine stare suze na njegovoj koži. „Hvala ti”, prošapćem.

On stegne ruke da me zadrži u mjestu. Njegov nos roni u kosu na mom zatiljku – kao da se gubi u zapetljanim uvojcima. Naša srca gromoglasno kucaju. Živčani drhtaji prožimaju mi tijelo, strujeći mi žilama dok mi udovi ne počnu drhtati. „Jed”, prošapćem, bespomoćna i mlitava poput krpene lutke u njegovom naručju. On zastenje kad ga moje drhtave ruke obujme oko vrata. Baš kad moje usne dotaknu strnjiku duž njegove vilice, bolno žudeći da osjete njegove usne, nešto se mijenja. „Čekaj...” Glas mu struže u grlu. Razdvaja nas. Pokušavam doći do daha dok on steže raščupane uvojke moje kose u svojim prstima, s intenzivnim pogledom u očima. „Al, moramo razgovarati.” Hoće razgovarati? Sad? Onaj maleni otkucaj opreza čekića ubrzanim ritmom. Reći će mi da ipak voli Taelor. Da se ne bismo trebali tako dodirivati. Što bi me uopće navelo da mislim – čak i samo na sekundu – da je on zainteresiran za mene na taj način? Kompa Al, to je sve što ću ikad biti. Od razočaranja i poniženja peku me obrazi. On otvara usta da progovori, ali ga prekine kakofonija škljocanja i klepetanja. Jed i ja okrenemo se u krug kad tisuće i tisuće školjaka izbije na površinu iz okolnog pijeska. Sva moja briga oko Jeda blijedi pred saznanjem da će nas napasti jer smo im uništili dom. Tad se razlegne piskavo klicanje, i svane mi da su one zahvalne što smo porazili njihovog smrtnog neprijatelja. Gledajući preko Jedovog ramena, zapanjeno kažem: „Jede, iza tebe.” Pored zida od stijene, tone školjki slažu se jedna na drugu – prevrćući se i ponovo penjući, neprekidno – da naprave pokretno stubište poput onog u muzeju. „Žele nam pomoći”, prošapćem. Prvi put otkad smo tu, Jed ne oklijeva. Uzima me za ruku i vodi me prema pokretnim stubama, usput grabeći ruksak. Onda se skupa vozimo do vrha i zakoračimo na blistavi crni pijesak Zemlje čudesa. *** Mašem školjkama koje padaju i nestaju na dnu oceana daleko dolje. U međuvremenu, Jed otvara ruksak da provjeri naše stvari. „Čudno”, kaže. „Sve je suho... Volio bih da to mogu reći i za nas.” Odmahne glavom i kapljice se razlete, prskajući me po obrazu. „Joj, oprosti.” Gleda me kako brišem lice i nešto što ne mogu pročitati krije se iza tih dugih trepavica. Posramljenost, nedvojbeno. Skinem njegovu flanelsku košulju, ižmikam vodu i vratim mu je. „Hvala”, kaže on, još uvijek buljeći u mene.

„Svakako. Hvala tebi što si mi dao da je koristim.” „Nema problema”, odgovara on. Znači, na to smo sad spali. Ja sam upropastila naše prijateljstvo i sad nije ostalo ništa osim nespretnog čavrljanja. Pokušam se koncentrirati na nešto ugodnije, kao što je voda u mojim čizmama u kojoj mi šljapkaju nožni prsti, ili kako imam zjapeće rupe veličine srebrnjaka posvud po tajicama. Izmicanje je moja jedina obrana od toga da zaplačem, pa se okrećem, pretvarajući se da sam zainteresirana za krajolik. Obala se proteže u beskraj... nepregledna, crna pustinja svjetlucave čađe. Uopće nije onakva kako sam očekivala da će srce Zemlje čudesa izgledati. Nema faune niti znaka života bilo gdje osim usamljenog stabla, višeg i šireg od divovske sekvoje na samo par metara ispred nas. Ali to usamljeno stablo je vrijedno isticanja. Prepoznavanje me privuče bliže i prepješačim preko grubog tla do njega. Draguljna kora proteže se cijelom duljinom stabla, od čvornatog debla do grana koje se uvijaju i isprepliću kilometrima u visinu. Svjetluca na suncu poput milijuna bijelih dijamanata. Na kraju svake gole grane, rubini izviru poput tekućine i cure na zemlju, kao da stablo krvari dragulje. S crnim pijeskom kao pozadinom, ta scena me podsjeća na mozaik s cvrčcima koji sam napravila doma. Ljepota i očaravajuća i bizarna. „Zimski otkucaj srca”, kaže Jed pored mene. Klimnem glavom. „I ti vidiš sličnost?” „Baš kao da si ovo vidjela u svojoj glavi, a onda prenijela kroz umjetnost. Je li to bila slika koju si vidjela u nekoj knjizi? Jesi odatle dobila ideju?” Gutajući gvalju, pokušavam se sjetiti što je inspiriralo mozaik. Priđem stablu, šutiranjem si krčeći put kroz opale rubine. Nekako znam da ima točka u podnožju debla koja pulsira pod draguljima poput otkucaja srca. Nakon što razgrnem nekoliko rubina, pronađem je. Sa svakim otkucajem, tu se crveno osvijetle crte istog oblika kao i madež na mom gležnju. Dok gledam, uspavanka tamnog stranca budi se u meni, mistični i naredbodavni ritam, dajući mi neizgovorene upute. Jed mi prilazi straga i ja se okrenem da ga uhvatim za rame zbog ravnoteže, dižući lijevu nogu da razvežem čizmu. „Što to radiš?” „Baš i ne znam”, odgovaram, izuvajući čizmu i podižući tajice da ogolim gležanj. Jed mi drži lakat dok se ja naginjem, pritiskajući labirint na gležnju uz pulsirajuće crte na stablu. Sok statičkog elektriciteta skoči od mene do debla a onda glasan prasak prekine tišinu oko nas. Jed me trgne natrag baš kad se drvo otvori i svjetlucava kora smota na obje strane poput svitka da otkrije vrata. Blagi crveni sjaj pulsira i mami iznutra. „Srce Zemlje čudesa”, prošapćem, opet obuvajući čizmu. Crveno svjetlo odražava se u Jedovom piercingu. „Kako si znala što učiniti?” Prije nego što stignem odgovoriti, on podigne jedan prst. „Čekaj. Bolje pitanje: kako to da imaš biljeg na tijelu koji otključava stvari ovdje dolje?”

„J-ja ne znam.” Možda je vrijeme da mu objasnim za leptira i muškarca. Ali nisam sigurna da mu mogu reći za Persephonino objašnjenje – da samo vile mogu čuti bube i cvijeće kako priča. Sa čudnom emotivnom situacijom koja trenutno visi između nas, ne mogu se natjerati da prorežem žile i iskrvarim nezamislive mogućnosti koje su se počele slagati u meni. Ne još. „Kako je cvijeće reklo”, kaže Jed, „ovdje su portali. Oni koji će nas odvesti doma. Točno?” Klimnem glavom, napola očekujući da me on pokuša nagovoriti da čekam ovdje. Umjesto toga, on me zadržava samo dovoljno dugo da bolje namjesti svoj ruksak i zakorači naprijed, ispred mene. Krenemo zavojitim stubištem kroz mračni tunel koji kao da se u spirali spušta bez kraja. Kad stignemo do kraja, provučemo se kroz viseće provalije i probijemo se u bujno srce Zemlje čudesa. Iznad nas, tamno purpurno nebo prostire se poput masnice dok se sunce i mjesec bore za vlasništvo nad danom. Upliću se u jedno, mjesec bojeći sunce poput premaza plave boje. To daje efekt filtera, stavljajući na sve ultraljubičastu nijansu. Biljke svih vrsta – grmlje, cvijeće, drveće i livade – prekrivaju krajolik. Neonske su boje pod kombiniranim zrakama sunca i mjeseca: ružičaste, grimizne, zelene, žute i narančaste. I bljeđe nijanse naše odjeće također svijetle. Mjesto mi je toliko poznato da bih se zaklela da sam tu već prije bila. A opet, to je možda samo deja vu jer izgleda toliko nalik Podzemlju čudesa. Nalet svježeg vjetra, prepun mirisa ilovače, zelenila i cvijeća, zapahne nas. A onda osjetim još nešto – natruhe tamjana i voća koje dopiru do nas u pramenu dima. „Duhan?” pitam. Jed pomiriši. „Aha. Herbalni, rekao bih.” „Oho, pa ti si mnogo više new-age guru nego što bih očekivala.” Nasmiješim se u nadi da ću tako odagnati malo one nezgrapnosti među nama. Njegov odgovor s podrugljivim smiješkom je kao melem na mom srcu. „Taelor me odvukla u onu novu pušionicu nargila prije par mjeseci. Onu pored sveučilišta. Pretvarali smo se da smo studenti. Prepoznao sam miris.” Prije nego što mi se ljubomora stigla probuditi, prima me za ruku i pomaže mi prekoračiti gredicu fluorescentnih kadifica. Ja mu zahvalno stisnem prste. Moje tijelo počinje osjećati posljedice naše lude vodene jurnjave. Imam natukline i masnice posvuda. „Čuj, Jede, u vezi s onim na oceanskom dnu, ja –” „Kasnije.” Gledajući iza mene, hvata me za ramena. „Imamo društvo!” Natjera me da se sagnem kad se roj kukaca sjuri prema nama, svjetlucajući poput krijesnica. „To je ona!” Piskavi glasić zaciči jače od zujanja krila. „Ona je!” Okruženi smo čovjekolikim bićima veličine skakavaca i boje zrna boba. Sve su ženske, gole, sa svjetlucavim krljuštima koje im se pružaju oko grudi i torza u vijugavim dezenima. Njihove šiljate uši i bujna kosa svjetlucaju poput zvjezdane prašine, a oči su im ispupčene i metalne kao u vilinkonjica, kao da nose bakrene

tamne naočale. Krila mi lepeću uz obraz. Mliječno bijela i osuta nečim čupavim poput sjemenki maslačka. Jedna od njih priđe dovoljno blizu da potapše Jedov obraz dlanovima ne većim od bubamara. „Ja sam ga našla. On je moj ulov!” „Moj!” vrisnu tri druge, uvlačeći mu se u kosu. Jed steže ruke u šake oko naramenica svog ruksaka. Izgleda kao da se bori protiv poriva da ih pljesne poput muha. „Ne, sestre vilenice.” Najljepša od njih odgovara im glasom poput zvončića. Lebdi pred njim očito očarana kao i ostale. „Oni su oboje moji. Naš gospodar rekao je da će oni biti pod mojom paskom.” Ostale gunđaju i povuku se. Lebdeći u zraku, majušna pobjednica nakloni nam se lepećući svojim krilima. „Ja sam Gossamer. Odvest ću vas do onoga kojeg tražite.” Njezine oči vilinkonjica pogledaju u mene. „Onoga koji traži tebe.” Onda se okreće Jedu. „Vilin-viteže, želiš li užitka tijekom svoje potrage? Ja ti ga mogu pružiti, ako ti je to želja.” Trljajući svoj piercing palcem, Jed baca pogled na mene, preslatko smeten. „Ovaaaj. Ne hvala, dobro mi je i ovako.” Ja podignem obrvu, a on se nasmiješi. Hihoćući se, vilenica nam mahne da je slijedimo i zaleprša naprijed, pridružujući se ostalima. Slijedimo svjetleće vodiče u gustu šumu, vijugajući kroz visoku neonsku travu dok ne stignemo do čistine urešene limetno zelenom mahovinom, svjetložutim lišajevima i svjetlećim gljivama. Krug drveća proteže se uokolo, grana ispruženih i isprepletenih kao kupolasti krov. Djelići grimiznog neba probijaju se tu i tamo – taman dovoljno da bace pomične sjene. Svaka od vilenica zauzme svoje mjesto u krošnji, istočkavajući grane poput upaljenih svjećica. Njihov sjaj dodaje okolišu blagu svjetleću izmaglicu. Gossamer nam pokaže da je slijedimo do sredine čistine gdje nas čeka divovska ultraljubičasto isprugana gljiva obavijena oblakom mirisnog dima. Čudan osjećaj prepoznavanja kovitla se u meni s dimom. Mi smo u jazbini gusjenice – čuvara mudrosti Zemlje čudesa. Osjećam se kao da sam već bila ovdje. Možda zato što toliko sliči čistini iz mog košmara? „Ona ne izgleda baš nešto, moj gospodaru.” Gossamer se naginje nad gusti dim koji prekriva klobuk gljive, skrivajući ono što sjedi povrh nje. „Sva je blatnjava i bazdi na školjke.” „To je zato što je upravo isušila ocean, mila moja. To je morao biti prilično naporan podvig, ne bi li rekla?” Cijelo moje biće uruši se na zvuk tog dubokog britanskog naglaska. Tečan, muževan i senzualan. To je on. Muškarac povezan s Alicijinim leptirom. Kad bih ga samo mogla vidjeti od dima.

„Njezina oprava je kao u čistačice”, cvrkuće Gossamer. „Možda biste je trebali poslati doma i sačekati neku prihvatljiviju.” „Onaj tko je nag ne bi trebao prosuđivati po odjeći”, odgovara taj poznati glas. „Jako dobro znaš da odjeća ne čini damu.” Postiđena, Gossamer se pridružuje ostalim vilenicama nad nama. Konačno se dim raziđe, otkrivajući nargilu i leptira veličine vrane – crnih krila i svjetlećeg plavog tijela – smještenog odozgo kao na cvijetu. Udiše dim iz cijevi i ispuhuje oblake različitih oblika u zrak. Neki izgledaju kao ptice, drugi kao cvjetovi. Jedna od skulptura od pare odvoji se i formira žensku glavu – poput rezbarije u kameji. Polako se razilazi, mijenjajući se taman toliko da sliči na petogodišnju djevojčicu. Petogodišnju mene. Uzdahnuvši, padam na koljena. „Tog sam kukca vidio”, kaže Jed. „U tvom autu. Na zrcalu...” Mogu samo kimnuti glavom. Postoji samo jedno objašnjenje: gusjenica iz Alisinih dana pretvorila se u leptira. Istog leptira koji je bio u mom sjećanju iz djetinjstva. To je bilo u mom dnevnom boravku. Zašto ja to nisam povezala? Jed ispušta ruksak i hvata mi ramena, pokušavajući me gurnuti da ustanem. Moje noge neće slušati i ostajem klečati. „Tsk-tsk. Ti mi se nikad ne trebaš klanjati, lijepa Alysso”, dopire glas iz leptirove surle u sivim oblačićima. Njegova pozornost pređe na Jeda. „S druge strane, ti...” Mlaz dima sukne prema Jedu i u zraku se pretvori u mrežu, hvatajući ga i vukući ga naprijed dok ne padne na koljena. Jedan štap zareže mu koljeno tamo gdje mu je u trapericama rupa od morževe kljove. Krv procuri. „A-ha! Pa on je samo smrtnik!” Leptir maše krilima kao da je došao do nekog velikog otkrića. „Smrtni čovjek!” zavrište vilenice glasovima umilnim poput cilika zvončića. Obruše se sa stabala poput svjetlećih pahulja snijega, rojeći se oko Jeda dok on uzaludno pokušava prerezati veze koje ga sputavaju. Vilenice mu izbiju nož iz ruke, a onda se provuku kroz upleteni dim mreže, prekrivajući ga kao mravi kocku šećera. „Odlazite!” Skačem na noge da ih otjeram. „Ma daj, dušice”, umiljato će leptir. „Nećemo razbiti tvog olovnog vojnika. Samo se malo zabavljamo.” Dograbim nož i ubadam prema vilenicama da prokrčim put. Toliko sam zauzeta pokušajem da se probijem nožem kroz dim da skoro propustim transformaciju koja se odvija na gljivi. Ali ipak pogledam točno na vrijeme. Duboki smijeh razlegne se kad se leptirova krila smotaju oko njegovog tijela. Baršunasta krila uvećaju se do veličine anđeoskih, a onda se raskrile i otkriju muškarca iz razbijenog odraza u zrcalu – sasvim jasno. Nož mi ispadne iz ruke.

Blizu je Jeda po visini i starosti. Nosi crno kožnato odijelo s praktičnim čizmama i izvaljen je na klobuku gljive s cijevi nargile elegantno smještenom između dva prsta, prekriženih gležnjeva. Izlizane hlače pripijaju se uz vitke snažne noge. Štrkljastiji je od Jeda, ali u sjajnoj formi. Raskopčana skoro do trbuha, pripijena jakna otkriva glatka prsa, mliječnobijela kao i njegova glatko izbrijana vilica. Istog trena kad primijete transformaciju, vilenice ukradu Jedov nož i napuste nas da pojure do svog gospodara. Glade mu kosu i poravnavaju odjeću, hihoćući i smijući se. Nije ni čudo što mi je onaj filmski plakat na poslu izgledao tako poznato. Ovaj tip izgleda baš kao glavni lik, samo što mu je kosa do ramena modra i svjetleća i nosi polumasku od crvenog satena. Osim toga je pljunuti on: porculanski bijela koža; oči crne poput šminke koja ih okružuje; usne pune i tamne. Sa sivim smogom koji se kovitla oko njegovih čađavih krila, iznenađujuće detaljno nalikuje Persephoninoj nedavnoj postavci izloga: mračni anđeo. Premda je ustvari više vrag. To znam jer sam ga srela u snovima iz djetinjstva koje sam odavno zaboravila – i tek sad ih se sjetila.

11. Morpheus „To si ti.” Značenje mojih riječi više je optužba nego otkriće. Krilati vilovnjak izvije pune, tamne usne – pokazujući bijele zube u predivnom osmijehu koji me privlači, ali mi i izaziva nelagodu. „Reci moje ime. Tako sam dugo čekao da ga opet čujem.” Povuče dim iz nargile. „Morpheus...” „Vrlo dobro. Tvoja mama trebala je znati da će trebati više od para vrtnih škara da mene izreže iz tvog života. Premda se čini da me uspjela izrezati iz tvojih sjećanja.” Osmijeh postane pućenje usana dok puše krugove od dima. „Malo sam povrijeđen, Alyssa.” Hvata prstenove pare na svoj kažiprst pa ih baca u zrak gdje buknu u zvijezde od dima. Krajičkom oka vidim Jeda kako se otima ispod mreže. „Je li ovo taj klaun kojeg si tražila?” pita me. „Bio je u mojim snovima kad sam bila mala. Valjda sam ih blokirala.” Pocrvenim, sjećajući se kako su me njegove fantomske ruke dodirivale u podrumu muzeja. Vrteći oko prsta poderanu mrežicu na rubu suknje, uzvraćam njegov zaintrigirani pogled. Još uvijek je previše nejasno za detalje, ali nema sumnje da me on posjetio u snu prije nego što je Alicia otišla u umobolnicu. Morpheus uruči cijev nargile grupi vilenica i ustane u punoj visini na gljivi, krila sklopljenih u luk iza sebe. Spoji vrhove blijedih prstiju pod svojom bradom. „Šešir Gostoprimstva!” poviče, sasvim skrećući s teme. Nekoliko njegovih poslušnica doleprša s crnim kaubojskim šeširom i namjeste mu ga na glavu. On ga šeretski nakrivi. Dugi pramenovi modre kose padaju od ruba na njegova ramena. Tamni baršun urešen je vrpcom od raspadajućih bijelih leptira, što njegov izgled čini istodobno elegantnim i divljim. „Ona nije imala pravo intervenirati.” Prevuće dugim kažiprstom preko oboda. „Nije joj to bilo na mjestu.” Shvaćajući da on opet govori o Aliciji, u mene uleti nalet obrane. „Ona je štitila svoje dijete. Sigurno si učinio nešto da je gurneš do ruba.” On se nasmije šire, ili ga to zabavlja ili je impresioniran. „Vidim da si nosila rukavice. Jesi li i lepezu donijela?” „Skupa sa svime ostalim što je ona spremila.” Bijes mi kola žilama. „U umobolnici... ti si naveo vjetar da je zamalo uguši.” „Pokušavao sam je onesvijestiti. Bila je izvan kontrole. Trebala se smiriti zbog vlastite sigurnosti.” „Naravno da je bila izvan kontrole! Poigravao si joj se s umom cijeli njezin život!” Zaškrgućem zubima. „Ti si kriv što je ona tamo.” Morpheus širi svoja

satenska krila – potez koji sklanja svjetleće vilenice od mog pogleda i baca me u sjenu. „Za to možeš zahvaliti sebi. Ona se snalazila sasvim fino dok se nisi ti pojavila. Samo pitaj svog oca. Ona nikad nije odgovarala bubama i biljkama prije nego što si se ti rodila – barem ne pred nikim drugim.” „Ne”, prošapćem. „Ne slušaj ga, Al.” Jed napušta svoj pokušaj da se izvuče i pruži svoje u mrežu upletene prste do moje noge da me utješi. „Tvoja mama te voli.” Morpheus diže ruke iznad glave i aplaudira. „Bravo, Gosparu Viteže. Jeste li svi vidjeli to?” Vilenice se pridruže lažnoj hvali, poskakujući po gljivi kao krijesnice na amfetaminima. Gossamer sjedi na nargili, promatrajući u dostojanstvenoj tišini. „To je prava plemenitost”, nastavlja Morpheus, šepireći se na gljivi. „Vezan i onesposobljen, a jedino na što pomišlja je djevina tankoćutnost. I, moram priznati, ima pravo.” Vilenice stanu sa svojom rugajućom hvalom, zbunjene. Jednim zamahom svojih krila, Morpheus klizne dolje i spusti se elegantno pred mene. „Tvoja mama te zbilja voli. Jako, jako te voli.” Moje umorne noge drhte, ali ostajem na njima, dižući pogled prema njegovom s prezirom koji mi gori u očima. „Makni se od nje.” Jed se baca naprijed, uspijevajući provući šaku kroz mrežu da okrzne nogu našeg domaćina. Morpheus korakne u stranu. „O, o, o.” Povuče dim da se spoji tako da mreža nestane, ostavljajući Jedova zapešća, gležnjeve i vrat dimnim okovima pričvršćenim za podnožje gljive. „Ako ćeš se ponašati kao dresirani majmun, tako će se s tobom i postupati.” „Svinjo!” Zamahnem na Morpheusa otvorenim dlanom, ali mi on hvata zapešće u zraku prije nego što mu doprem do obraza. Zaustavljeni zamah protrese mi kosti i razdrma mi masnice. „Ruke dalje od nje, ti bubin sine!” Jed se upinje u dimnim okovima, crven u licu od napora da dođe do nas. Smijući se, Morpheus se duboko saginje nad mene, još uvijek mi držeći ruku. „O, on mi se baš sviđa”, promrmlja. „Baš zna odabrati riječi. A što se tebe tiče...” Toliko je blizu da njegov dimom namirisani dah prodire u mene – sladak poput meda i ljepljiv poput paukove svile. U iskušenju sam da mu se privijem, da tražim još tih zavodljivih osjećaja. Ali otresam to, govoreći sebi da ta želja nije moja... da on nekako manipulira mnome. Koprcam se. Njegovi nokti zabijaju se u moju rukavicu, od čega mi zapešće pulsira. Pod maskom mu crne oči blistaju hladno i škrto. Slobodnom rukom povuče placem duž mog obraza. Za razliku od njegovog pogleda, dodir je topao i mekan, poput ljetnih kapi kiše. Curi mi u dušu, čineći me zasićenom, ali žednom. „Da, Alyssa. Tvoja mama te voli. Toliko da je dragovoljno otišla u kuću munjenih da bi te zaštitila od tvoje sudbine. Mogla se razvesti, preseliti u drugu

državu. Ali voljela je tvog oca previše da ga tako povrijedi. I nije mogla podnijeti da bude toliko daleko od tebe. Željela te gledati kako rasteš... Da te drži na sigurnom izdaleka. To je pravo majčinstvo.” „O čemu ti govoriš?” moje pitanje izađe na pramenu zraka. „Ti si jedina do koje sam dopro u tako mladoj dobi. Koristio sam tvoju mamu kao provodnik. Kad je shvatila što radim, otišla je u ludnicu – i da ne bude dvojbe, smislila je kako da je zatvore – opsesija čajankom i coktanje jezikom bili su sjajno smišljeni – i ja sam izgubio svoj most do tebe. Dok nisi došla u godine kad čuješ vilinski zov kao i druge. Tvoja mama natjerala me da se zakunem da te nikad neću kontaktirati. Ali sve se promijenilo kad si ti došla potražiti mene. Otvorila si kanal između nas. Pametna, pametna cura. Sad si tu da ispraviš stvari, nisi li, breskvice? Da popraviš ono što je Alisa krivo napravila. Ispravi Zemlju čudesa, i razbit ćeš kletvu na obiteljskom imenu. Možda će se tad tvoja mama moći prestati pretvarati da je totalno luda.” U grudima me boli, kao da je netko moje srce koristio kao boksačku vreću. Ne. To ne može biti istina. Zašto bi Alicia to učinila? Namjerno razgovarala s buhama pred ljudima? Namjerno dala da je bace u ono mjesto? Ali surova stvarnost me hladno ispljuska. Zato je rekla one stvari u dvorištu... ako sprovedem svoj plan da pronađem zečju rupu, da je ona sve to učinila uzalud. Samu je sebe natjerala na godine kljukanja lijekovima, poniženja i užasa jer se nadala da će mi tako kupiti dovoljno vremena. Znala je da će to držati Morpheusa podalje... A onda sam ja krenula i sve upropastila tražeći ga. Što čini ono što moj tata i doktori planiraju još razornijim. „Moja krivnja”, prošapćem. Pokušavajući ne zaplakati. „Al, ne daj da ti nabija krivnju!” Šuškanje Jedove odjeće dok se napinje protiv veza upada mi na rub svijesti. Morpheus mi podigne bradu. „Da, ne osjećaj se krivom. Jer ti si otkrila zečju rupu, i bila dovoljno hrabra da skočiš unutra. Ti si jedina imala toliko visprenosti i smionosti još od same Alise. I već si uspjela isušiti ocean koji je ona ostavila za sobom. Ti ćeš srediti stvari za svoju mamu. Za sve nas. Vrlo si posebna, Alyssa. Zbilja vrlo posebna.” Blago me povuče za zapešće, dižući me na prste dok moj nos ne dotakne donju crtu njegove maske. Toliko smo blizu da skoro mogu okusiti mekanu mliječnost njegovih usana koje vonjaju na sladić. Glasan prasak prolomi se zrakom od čega Morpheus izgubi stisak. Zaljuljam se unatrag na petama, skoro gubeći ravnotežu. Vilenice zavrište kad se Jedovi okovi odvoje od gljive. Jed se zakotrlja po zemlji, izvije leđa i trgne nogama. Razbijeni dimni konopi – još vezani oko njegovih nogu, ruku i vrata – slijede njegove pokrete, poput uvijenog škorpionskog repa, i uhvate Morpheusa u vrtnju. Dim se omota oko potkoljenica našeg domaćina, obarajući ga na tlo. Od udara mu spadne šešir i okovi ispare, ostavljajući Jeda i Morpheusa da se hrvaju u gužvi krila i udova. Jed zajaši vilovnjaka i stegne mu prste oko vrata. „Ako je ikad opet dotakneš... ja ću te ubiti.” Njegov duboki glas je promukao ali smiren, od čega mi se naježe dlake

otraga na vratu. Žile na vratu i rukama su mu nabrekle, kao i svaki mišić u njegovom tijelu. Morpheus napravi grešku i nasmije se te Jed pukne. S jednom rukom stisnutom oko Morpheusovog vrata, drugom stisnutom u šaku mlati po njegovom licu, gužvajući crvenu satensku masku. Morpheus pokušava uhvatiti Jedova zapešća i miče glavom naprijed-natrag da izbjegne udarce. Krila su mu zgužvana i beskorisna pod leđima. Ja sam pognuta u struku i čelo mi pulsira dok se davim u moru iskrivljenih sjećanja i nespojivih osjećaja, pokušavajući ostati na površini. Vilenice cvile i roje se gore u granama, ne znajući što da rade. Očito nikad nisu vidjele da netko napada njihovog gospodara. Morpheus diže koljena da izbaci Jeda iz ravnoteže i njih dvojica valjaju se po neonskoj travi, ostavljajući zaravnjeni trag. Morpheus završi gore. Njegova krila obaviju ih poput šatora. Obris Jedovog lica pojavi se, pritisnut na crnu satensku membranu s druge strane. Sišući pokret ostavlja otisak njegovih usta. On se guši. Vrišteći, naletim bolnim tijelom na Morpheusa, obarajući ga. Kotrlja se po zemlji, obavijen svojim krilima kao čahurom. Sagnem se nad Jeda. Njegov dah mi grije lice, spor i ravnomjeran, ali ne otvara oči. „Jede! Vrati mi se, molim te...” Povučem mu ramena sebi u krilo da položim njegovu glavu sebi među grudi, ruku otupjelih od teškog tereta. Morpheus ustaje da otrese prašinu sa sebe. „Što si učinio?” optužim ga. On vraća na mjesto zgužvanu masku. Krila mu se podignu iza leđa i on ih rastrese, prevlači ih preko ramena i prijeđe preko njih dlanom, kao da provjerava ima li štete. „Samo je u nesvijesti.” Nakon što opet stavi šešir Morpheus dodiruje otiske dlana na svom vratu, a oči mu potamne. „Bila je to dobrodušnost, mogao sam ga ubiti.” Zareži. „I trebao sam, ustvari. Sigurno ću zažaliti zbog te odluke.” Gledajući gore na svoj harem, Morpheus im mahne da siđu. „Vodite dječaka u palaču. Probudite ga iz sna. Iskažite mu dobrodošlicu kako vi već znate.” Gossamer se prva spušta iz drveća. Sad izgleda ima još više vilenica. Slijedeći nju kao vođu, padaju u mlazovima – svjetlucavi pljusak. „Ne!” Bacam se preko Jeda. Udaram šakama prema njima, ali one se u punoj brzini sudaraju s mojim rukama i rebrima, bockajući poput tuče veličine graška. Odbijam se maknuti dok me Morpheus ne dograbi za ovratnik i prisili da ustanem. To što se koprcam u njegovom stisku samo ga čini još odlučnijim. Snažna ruka obujmi me oko struka. Moji mišići se upinju, ali jači je od mene. Ne mogu se istrgnuti. On drži moja leđa priljubljena uz sebe dok mi noge vise. Pedeset ili više vilenica podiže Jeda za odjeću. Glava mu klone natrag, a njegova majica i traperice ispupče se u njihovom stisku kao da ga podižu konopima.

„Jede!” vrisnem. Oči mi zamute vid kad on ne odgovori. „Budite pažljive s njim, molim vas...” Malene ženske mogu ga nositi samo koji centimetar iznad tla, i duga trava ugiba se pod njegovom težinom dok ga vuku sa čistine. Neke od preostalih vilenica vuku njegov ruksak iza povorke. Kad vidim da se zadnje vlati trave podignu i tako označe njihov odlazak, gurnem Morpheusa i oslobodim se, premda je to samo zato što me on pustio. „Nemoj ga ozlijediti.” Suze mi cure niz obraze. Morpheus poseže da uhvati jednu suzu na vrh prsta, a onda je podigne na blagu svjetlost ono malo vilenica koje su ostale među drvećem. Usne mu se iskrive u znatiželjnom mrštenju. „Plačeš za njim, a za mene si krvarila. Nameće se pitanje što je snažnije. Valjda ćemo jednog dana doznati.” Grlo mi je suho. „O čemu ti pričaš? Krvarila za tebe?” Utrljava moju suzu u svoju kožu kao da je losion. „Odgovora će biti kad za to dođe vrijeme, mila. A što se tvog olovnog vojnika tiče, nemoj plakati za njime. On dobiva svu pažnju koja mu je potrebna. A kad bude obnevidio u ekstazi, zaboravit će gdje je i skim je došao. Onog trena kad ga pošaljemo natrag u svijet smrtnika gdje mu je i mjesto, neće se ni sjećati da je bio ovdje.” Obuzme me užas. Već je dovoljno i to što će te džepne nimfe zavesti Jeda. Ali ako ga pošalju natrag u naš svijet, on će se opet spojiti s Taelor. Sve što se dogodilo između nas ovdje – dobro ili loše – bit će zauvijek izgubljeno. Neće se čak ni sjećati dovoljno da pomogne Aliciji. Kao i svi ostali, mislit će da sam ja pobjegla i neće znati gdje me naći. Jed je moja stijena, moj povjerenik, moj prijatelj. Ne znam mogu li ovo izvesti bez njega. Znam da ne želim pokušati... Jecajući kroz stisnuti dušnik, pojurim prema otvoru među drvećem gdje su vilenice nestale s njim, skoro se saplevši na svoje pete. Zbog oštrog lepeta iznad glave klizeći se zaustavim i Morpheus mi se spusti na put. Čuči s krilima raširenim uporedo s tlom i zuri gore u mene usredotočeno, poput ogromne ptice grabljivice – tamne i opasne. Onda se uspravi do svoje pune visine i hvata me za ramena prije nego što stignem opet izmaći. „Dosta je igara”, kaže. „Alisa je ostavila nabore u našem svijetu koje samo ti možeš izgladiti. Čekao sam više od sedamdeset godina da dođe ovaj dan... Previše toga žrtvovao da bih gledao kako sve to propada i trune.” Na te riječi, u meni sine istina. I zombie cvijeće reklo je tako nešto. Da samo Alisin potomak može ovo ispraviti. Alicia je rekla da su drugi Liddelli svi izabrali što su izabrali. A okto-morž inzistirao je da Onaj Mudri – Morpheus – očajnički treba moju pomoć. Očajnički. Ja sam ta koja drži asa u ovom ludom špilu karata. „Ti trebaš mene”, snizim glas za jednu oktavu. „Nije to što moji preci nisu mogli naći put dovde. Oni nisu htjeli doći. To mora biti svjestan izbor. Ne možeš ih prisiliti, inače bi oteo jednog i već sredio taj nered. Ja sam prva koja je ikad bila voljna. Trebaš

me onoliko koliko ja trebam tebe. Čak i više. Ja se mogu vratiti u svoj svijet i moj život ostat će kakav je oduvijek bio. Alicia... Ona će preživjeti, kao što je i dosad.” Morpheus ne mora znati istinu: da Aliciji kvaliteta života ovisi o mom uspjehu. To je križ koji ja moram nositi jer ću ovaj blef izvesti do kraja. „Ovo je tvoja jedina šansa.” Prekrižim ruke. „Zajebavaj se sa mnom pa bi mogao završiti tako što ćeš čekati još sedamdeset godina.” Dobar je osjećaj biti u vozačkom sjedalu. Čudan izraz prođe mu licem. Da mogu vidjeti ispod njegove maske možda bih ga bolje očitala. Ali bljesak poštovanja u njegovom crnom pogledu je jasan. Prsti mu se opuste na mojim ramenima. „Koji su tvoji zahtjevi?” „Jed ostaje. On je sa mnom u ovome. Postupat ćeš s njim kao sa sebi jednakim, ne pijunom. I objasnit ćeš svoju ulogu u mojoj prošlosti. Reći mi zašto se sjećam tebe i ovog mjesta... zašto se sjećam tog stabla na tamnom pijesku Zemlje čudesa. A najviše od svega, zašto stalno čujem tvoju pjesmu u glavi.” Spušta ruke do svog struka. „Je li to sve?” „Hoću da mi daš riječ... Da se zakuneš.” „Naravno.” podiže dlan a ja se pitam je li to prezrivost ili je ozbiljan. „Kunem se da tvog dečka s bižuterijom pod zubima neću izbaciti niti mu naškoditi dok god je odan tebi i tvom hvalevrijednom cilju. Premda zadržavam pravo da ga živciram u svakoj mogućoj prigodi. O, i s velikom srećom ću otvoriti vrata tvog sjećanja.” Tad se nakloni – pravi gospodin od glave do pete. Ja nakrivim glavu, proučavajući ga – njegovo kožno odijelo i zgužvanu masku, onaj morbidno seksi šešir. On misli da je rock zvijezda. Možda ovdje i jest. Ali dao je riječ i mora je se držati, ili će izgubiti svoje moći, po vilinskim pravilima. Uspravivši se, korakne do mene, dodirujući vrhovima svojih čizama moje. „Eto. Sad kad je ta neugodnost uklonjena, hoćemo nastaviti? Budući da si sad već sasvim porasla, čeka nas mnogo ponovnog upoznavanja.” Koža mi se ugrije. Mislim da ne želim znati što on misli pod tim ponovnim upoznavanjem. Pogledom pretražujem našu okolicu, i previše svjesna da smo sami. Sve vilenice su otišle. Živci mi bride poput električnih impulsa pod kožom. „Gdje su svi?” „Pripremaju gozbu za proslavu u palači. Nemamo gardedama. Mogla bi to baš i iskoristiti, mila.” Uspaničena, pokušam koraknuti unatrag, ali njegova krila omotaju se oko mene poput naočnjaka na konju, držeći me u mjestu i brišući sve drugo osim njega. Kao da dijelimo spilju. Koža mu je skoro prozirna na prigušenom svjetlu. „Vrijeme je da me pustiš ući, lijepa Alysso.” Prije nego što stignem odgovoriti on zguli svoju masku i ispušta je na travu pod našim nogama. Ono što sam ja smatrala šminkom oko očiju su trajne oznake,

tetovaža, možda. Crne su poput predimenzioniranih trepavica, sa safirima suzastog oblika koji ublažavaju šiljate krajeve. Efekat je prekrasan, na morbidan način, kao kod cirkuskih artista. Osjećam poriv da posegnem i dotaknem draguljne suze, ali njegov ugljeni pogled uvlači me, guta me. „Sjeti se mene...” čujem njegov glas u glavi. „Sjeti se svoje sudbine..!” Pjesma oživi još jednom – Morpheusova uspavanka. Ovaj put joj se ne opirem. Otvaram um tekućim notama, puštajući da mi prožmu dušu sve dok... Komadići moje prošlosti vrte se poput filmova na crnom platnu njegovih krila. Vrlo sam mala, ležim u kolijevci. Pokriva me meka satenska dekica – crvena s bijelim opšivom. Prozor mi je otvoren, i ljetni povjetarac šapuće pod zavjesama, ljuljajući mobil nad mojim krevetom. Konjići za ljuljanje i balerine plešu nada mnom na zračnoj struji. Pjesma je ono što me probudilo. Ne glazba mobila, već njegova. Mjesec sjaji i tamo je i on, silueta oblika leptira koja visi s vanjske strane moje mreže za komarce. Njegov glas uvlači se unutra, mazan i blag. „U crvenom i bijelom spavaj mi dijete, lijepo se odmori maleni cvijete: jačaj i rasti rumenog lica, da jednog dana–” Prije nego se stignem prisjetiti stiha do kraja, bačena sam u drugo sjećanje. Ovo je mutno kao da gledam kroz zaprljano staklo i shvaćam da je to jedan od mojih zaboravljenih snova. Ja sam još mala, ne više od tri godine, i hodam držeći se za ruku s Morpheusom duž crne, svjetlucave plaže. I on izgleda mlađi, možda trinaest godina. Moje bose noge tonu u tlo pa me on diže na svoja ramena i savija svoja krila nad nama za sjenu. Stežem njegovu modru kosu debeljuškastim šačicama i hihoćem se na blistavi spektakl pred nama: stablo od dragulja. „Jednog dana, mala moja mila”, govori Morpheus blago dok me drži za gležnjeve. Osjećam se sigurno i obožavano, poput princeze. „Jednog dana ti ćeš postići ono što ona nije mogla. Vratit ćeš Zemlji čudesa njezinu prijašnju divotu.” On čučne da mi pokaže labirint u podnožju stabla a onda iskrene moj gležanj da pokaže odgovarajući madež. „Ovo je tvoj ključ.” Okreće glavu da me pogleda i namigne mi. Ja se smijem, tapšući njegovu svilenkastu kosu. Onda sam natrag u svojoj kući dvije godine poslije. Subota je ujutro i budim se uz Morpheusovu uspavanku – sad već poznatu koliko i ružičasta posteljina s ružicama na mom krevetiću. Prozor je opet otvoren i miris proljeća ulazi kroz prozračne zavjese. On čeka u obliku leptira s druge strane mreže. Izvučem se ispod pokrivača da ga pozdravim. To je naša rutina; igram se s njim u snovima noću – istražujući naš začarani svijet kroz prizore koje mi on pruža – a onda ga ispratim ujutro prije nego što započnem dan. Ali baš kad koraknem do prozora i pritisnem dlan uz njega, mama ulazi unutra. Ona vikne, od čega moj leptir odleti u naš vrt. Trčeći van, ona ostavlja vanjska vrata odškrinuta. Ja je slijedim. Ona nosi duge, oštre škare i škljoca po laticama cvijeća skandirajući „Ode ti glava.” Kad shvatim što ona ustvari goni, čudna nelagoda pojavi se u meni. Vidjela sam kako se latice raspadaju pod oštricama. Ne želim da ona upropasti lijepa krila mog leptira, pa stavim ruke pred škare. Leptir izmakne neozlijeđen. Ali ja nisam te sreće... Izlazeći iz transa, spustim se na tlo i stisnem bolne dlanove na prsa – ponovo osjećajući zjapeće rane. Morpheus se naginje nad mene, gladeći mi kosu. „Rekao sam

ti da si ti posebna, Alyssa”, mrmlja, dok je težina njegovog dlana neobično utješna na mojoj glavi. „Ti si jedina koja je ikad krvarila za mene.” A tad razumijem. Ono drugo sjećanje, ono za koje sam ja sve te godine pretpostavljala da je stvarno, bilo je zasjenjeno onim što je moj tata mislio da se dogodilo. Onim što je ugledao kad je pogledao kroz prozor kuhinje gdje je pekao palačinke. On je mislio da ja plešem iza Alicije dok sam ja cijelo vrijeme pokušavala zaštititi svog prijatelja. Nekoga za koga sam mislila da mi je prijatelj. Ali bi li prijatelj odletio i ostavio te da krvariš slomljenog srca? Iscrpljena sam. Sva ta otkrića izmiješala su mi se u umu, previše da ih upijem. Napori koje je moje tijelo prošlo proteklih nekoliko sati učinili su svoje. Masnice mi pulsiraju i kosti su mi teške kao kamen. Još na koljenima, klonem uz Morpheusa. On me pritisne uz svoja bedra – čvrst oslonac. Mošusna, hladna koža njegovih hlača je poput jastuka za moj obraz. Zatvorim oči. Da... Bila sam tu i prije, sigurna i privijena uz njega. Prvo pomislim da sanjam kad se on sagne da me pokupi u naručje i smjesti me uz svoja glatka prsa. Ali kad me miris sladića i tople puti okruži, znam da je to stvarno. „Otišao si”, optužujem – boreći se da ostanem budna. „Srce mi je bilo slomljeno... a ti si me ostavio.” „Greška koju se kunem da više neću napraviti.” Premda me drži uza sebe, njegov odgovor zvuči udaljeno. Ali daljina nije bitna; dao je riječ. Držat ću ga za nju. Moje oči se na tren otvore da vide kako nas obavijaju sjene. Ili su to krila? Na trenutak pomislim na Jedov nježni osmijeh, a onda utonem u mračan san bez snova.

12. Sve čudnovije i čudnovije Toplo mi je... pretopio. Plava sumaglica muti moju okolicu, trepćući jarko pa prigušeno – kao sunčev odraz na valovima – elegantno kretanje svjetla i sjene preko i oko mene. Tekuća voda curi negdje blizu, još bliže, čujem šuškanje odjeće. „Jede?” Kad pokušam ustati, bol mi navre u svaki centar živaca – bijelo usijan i pulsirajući. Zajaučem. „Samo polako, mila.” Moje oči fokusiraju se u smjeru poznatog naglaska. Morpheus sjedi pored mene na rubu madraca – koža mirisa sladića, raščupana modra kosa, tetovirane oči s draguljima na vrhovima. Sjećanje mi navaljuje s treskom. On je doletio sa mnom ovamo iz šume. Sjećam se da sam se probudila u zraku pa onesvijestila od straha, pa se opet probudila na tren kad me on ušuškao u svoj krevet. Plava izmaglica su ustvari mlazevi vode koja curi iz elegantnog drvenog baldahina pričvršćenog na okvir kreveta. Tekuće zavjese. U položaju u kojem sjedi, njegova krila sijeku vodopad. Voda uzmiče i ostavlja ga suhog, praveći obris oko njega, kao da je konci podižu. Svaki put kad se pomakne, vodena zavjesa mu se ukloni. Nekakva nevidljiva barijera je između njega i pljuska. Pokušam sjesti, ali hrpa deka preteška je za moje umorne mišiće i kosti. Klaustrofobija mi počinje grickati psihu. „Morpheuse...?” Glas mi puca, grub i hrapav kao da sam cuclala sasušene krekere. Valjda je to od svih onih suza koje sam progutala u oceanu. Spuštajući se da legne uz mene na madrac, on se nasloni na lakat. Uplete prste u uvojke platinaste kose raširene po jastuku oko moje glave. „Plakala si u snu. Boli li te?” Klimnem glavom, izvlačeći ruku ispod deke da si dotaknem grlo. „Jed”, promrmljam, gurajući zvuk kroz svoje bolne glasne žice. Morpheus se namršti. „Tvoj prijatelj se odmara. Sad se ja brinem za tebe.” Počinje skidati deke s mene. Ono što sam prije osjećala kao okove sad kao da je oklop koji se skida. Ne znajući što imam na sebi ispod, stisnem zadnju deku oko svog grla. Moj domaćin naginje se toliko blizu da njegova kosa očeše moje ogoljeno rame. Meka je i škaklja. „Stidljivi cvjetiću”, prošapće mi, obavijajući me svojim slatkim dahom. „Jednostavno ćemo stapanjem ukloniti tvoj bol.” Stapanje – to ne zvuči kao nešto što bi moj tata odobravao. Krenem odgurivati Morpheusa, ali njegova nježna razuvjeravanja ublaže moju rezerviranost. Nekako

znam da me neće ozlijediti. Gledam kako deka klizi niz moje tijelo pod njegovim blijedim, elegantnim prstima. Bez pokrivača, ostajem u dugoj spavaćici na bretele, od satena i čipke boje šampanjca. Pokriva sve što treba pokriti, ali se ipak osjećam izloženo. Morpheus me morao vidjeti golu da me stavi u ovo. Prekrižim ruke preko grudi. On se nasmiješi. „Ne brini. Moje ljubimice su te razodjenule. Kad su odnijele tvoju odjeću da se spali.” „Spali?” promukli šapat probije se iz mog grla. „Ali... nemam ništa drugo.” „Šuti sad, i budi mirna.” Bez ijedne druge riječi on povuče rub moje spavaćice dok mi nije iznad gležnja, otkrivajući madež. Zategnem mišiće, spremna istrgnuti nogu, ali njegove duboke, tamne oči zagledaju se u moje. „Vjeruj mi.” A na nekoj bizarnoj razini, i vjerujem mu. Nakon što zavrne rukav košulje do lakta, on pritisne istovjetan madež s unutrašnje strane podlaktice na moj. Baš kao i s Alicijom, vrelina zaiskri iz spoja, premda je ovo mnogo snažnija reakcija. Toplina mi struji kroz cijelo tijelo. Taj osjećaj čini me okrijepljenom ali ranjivom, i rumenilo zatrepti pod toplinom, od glave do nožnih prstiju. „Eto.” Ponovno povuče spavaćicu dolje, rastre deku preko mene i zavuče mi je pod bradu. Stavljajući šešir na glavu, nakrivi ga. Krila mu se uzdignu kad se uspravi i voda se podigne u luk oko njega. „Čekaj da spajanje učini svoje. Ne miči se odatle dok se ja ne vratim s nečim za tvoje grlo.” Kad krene unatrag, zavjesa od vode padne i opet mi zakloni moje okruženje. Toliko sam zbunjena da se ne mogu pomaknuti. Što se upravo dogodilo između nas? Zašto imamo odgovarajuće madeže? Onog trena kad čujem da se vrata zatvaraju, izvučem se ispod pokrivača, pritisnem kralježnicu uz uzglavlje i savijem si koljena pod bradu, drhteći. Da mi je Alicia rekla istinu... da je samo bila iskrena sa mnom, ne bih sad bila ovdje ovako isprepadana. Jed i ja bili bismo doma, na sigurnom. Krivnja me bocne u srce. Ne. Ona me pokušala zaštititi. A sad će istrpjeti šoktretman zbog svojeg mučeništva. Ne mogu biti ljuta na nju. Šmrcajući, obrišem suze s trepavica. Znatiželja prevlada svaki drugi osjećaj, i posegnem rukom prema vodopadu. Baš kao i s Morpheusom, ona se podigne i ostavi me suhom, kao da je nešto živo što izbjegava kontakt. Dograbim jednu deku, zavežem je oko ramena kao plašt, i skočim kroz zavjesu, te padnem na debeli tepih. Odjek ukočenosti ostao mi je u mišićima, kao da sam dan prije dizala utege. Osim toga, ništa me ne boli. Okrenem se na peti da promotrim prostoriju. Divlja je i zapanjujuća, baš kao i njezin vlasnik. Nema prozora ni zrcala, ali ima jarkog svjetla koje dopire iz kristalnog lustera. Baršun prekriva zidove u nijansama zlatne i grimizne, isprepleten s viticama bršljana. Vjetreni zvončići načinjeni od školjaka i paunovih pera vise sa stropa. Niz stepenastih kristalnih polica zauzima jedan kut. One slijeva na sebi imaju šešire svih

vrsta i veličina urešene mrtvim leptirima; one zdesna pak, nekoliko staklenih kutija. Lepršavi pokret privuče me jednoj od njih. U prozirnim kutijama, leptiri pobjeći i slijeću i smještaju se na pažljivo posloženom lišću i grančicama. U nekoliko kutija, guste mreže prekrivaju staklo. Te mreže izgledaju mi poznato... Kao u košmaru s Alisom kad tražim gusjenicu među gljivama. Pritisnem dlan na jednu ploču. Hladno me staklo smiruje, podsjeća me na moj akvarij doma. Gledajući pobliže, shvaćam da su umrežene grude ustvari gusjenice u čahurama koje se pretvaraju u leptire. Vrata zaškripe i ja se okrenem dok mi srce lupa. Morpheus prijeđe prag i zatvori nas unutra. „Čila i orna, ha?” Nosi poslužavnik s čajnikom i odgovarajućim porculanskim šalicama. „Znao sam da me nećeš poslušati. U tvojoj je prirodi da budeš slobodna i nesputana.” „Ti...” Pokažem drhtavim prstom na čahure. „Onaj košmar koji sam imala otkad je Alicia otišla. Ti si mi ga stavio u um, zar ne?” Njegova snažna vilica trza se dok stavlja poslužavnik na stakleni stolić. „Koji bi to košmar bio, mila? Nisam bio mentalno povezan s tobom već godinama. Ustvari, ne bih bio ni sad da nisi ti otvorila kanal između nas.” Uposli si ruke točeći čaj. Pramenovi pare ispune prostoriju, mirišući na med i limun. „Ja sam Alisa”, odgovaram, „tražim tebe... Gusjenicu. Hoće mi skinuti glavu. Ti si mi jedini saveznik, i...” Protrljam si vrat straga. „Čekaj, ne. Tu je i Cerigradski Mačak. Ali nijedan od vas ne može mi pomoći. On je izgubio tijelo, a ti si...” Pogledam u staklene sanduke. „Ti si u čahuri.” Morpheus skoro ispusti čajnik. Stavi poklopac natrag uz glasan štropot. Kad se okrene meni, izgleda potreseno prvi put otkad sam ga upoznala. „Sjećaš se.” U trenu mu se sabranost vrati i iznenađeni osmijeh pojavi mu se na licu. „Nakon svih tih godina, znaš detalje. Briljantno.” „Detalje... o čemu?” Koljena mi klecaju i stegnem deku čvršće oko vrata. Morpheus pokaže na stolac kraj sebe. „Sjedi. Još se opravljaš od svojih napora s oceanom.” Krenem odbijati, ali on me primi za ruku i vodi do nje. Tek tad primijetim da sad nosi rukavice, i zato se zapitam gdje su moje. Samo što ne zapitam kad mi on uruči šalicu. „Popij čaja a ja ću ti ponovo ispričati tu priču.” Ponovo? Dok on toči čaj sebi, ja otpijem svoga. Vruća, slatka tekućina klizi mi kroz grlo u tijelo. Kucnem noktom po stolu pod svojim tanjurićem. Površina je šahovska ploča, crna i srebrna. Staklena ploča prekiva je za zaštitu od prolijevanja i ogrebotina. Šahovske figure posložene su u neuobičajen raspored. Primjećujem neke riječi na tri srebrna polja, ispisane sitnim svjetlećim rukopisom. Nagnem se da ih pročitam, ali Morpheus pređe svojom rukom preko njih i nestanu poput dima.

Njegova krila šire se s obje strane stolca dok sjedi preko puta mene, sa šeširom na stolu. Podiže šalicu i gleda me preko ruba dok pije, a onda je uz zveket odloži na tanjurić. Neugodna tišina prekine se kad on otvori ladicu sa strane stolića i izvadi malu mjedenu kutiju. Njezin poklopac na šarkama poskoči gore, i Morpheus je prevrne tako da se sadržaj raštrka po šahovskoj ploči. Malene figure od bjelokosti predstavljaju poznate likove: gusjenicu koja puši nargilu, mačka sa smjelim osmijehom, djevojčicu u haljini s pregačom. Ima i drugih. Vidjela sam ih prije, jednom davno. To su bile moje igračke kad sam u snovima posjećivala ovo mjesto. Posegnem za figuricom Alise i podignem je. Morpheus nagne glavu. „Ona ti je uvijek bila najdraža.” Nostalgična raznježenost proširi mi se grudima. „Pričao si mi priču s njima.” Dragulji pod njegovim očima svjetlucaju, blistajući umirujuće plavo. „Bilo jednom dijete po imenu Alisa... Koja je bila sva od nevinosti i slatkoće, veselja i svjetlosti. Možda jedina njezina mana bila je što je bila jako, jako radoznala.” Proučavam njegov izraz lica i vidim iskrenu privrženost. Okrećem malenu rezbariju među prstima. „Najpametnija među curicama”, nastavlja Morpheus umirujuće glatkim glasom. „Nekako je uspjela sama-samcata naći put u Zemlju čudesa. Nije namjeravala prouzročiti nikakve nevolje. To je bila krivnja Gusjenice, poticanje na zbijanje šala sa stanovnicima vilinskog svijeta. Zemlja čudesa postala je tako dosadno mjesto, i Gusjenica i Cerigać, kao usamljeni vilovnjaci, zaželjeli su se malo destruktivnog veselja.” Vuče prstom duž mačke, od čega se ona ljulja tamo-amo. Vilica mu se zategne. „Kad se sve to okončalo, Gusjenica ju je pokušao upozoriti. Zaštititi je od Crvene Kraljice. Rekao je djetetu da ne ide u palaču Nevida. Ali bila je pozvana, i baš joj je bilo do kraljevskog druženja. Nije znala da je to klopka... da je Crvena Kraljica planira natjerati da plati za sav nered koji je uzrokovala vođena svojim novim ‘prijateljima’.” Stavljam figuricu Alise na crno polje. „Pobjegla je kraljici i došla tražiti tebe, očekujući pomoć.” „A ja nisam mogao prokleto ništa učiniti jer sam već započeo metamorfozu. Bio sam zatvoren u toj čahuri sedamdeset i pet godina.” „Pa... Kako je pobjegla?” Toliko sam se unijela u pripovijest da mi je u želucu čvor. Morpheus zakotrlja kip kraljice po ploči, obarajući Alisu. „Nije. Ne baš. Kao što vidiš, njezina loza je prokleta. A sad ti plaćaš cijenu za to.” Uslijedi još jedna napeta tišina, koju remeti samo žuborenje vodopada oko kreveta. Posegnem za figuricom gusjenice, ali Morpheusova ruka hvata moju. Toplina se probija kroz njegovu rukavicu i ulazi mi u kosti. U tom trenutku vidim ga tako jasno, kao mladića koji je bio dok bismo se skupa igrali u mojim snovima. Ali sad je muškarac – izmučen, zavodljiv i nečitljiv.

„Znači, to je tvoja pokora?” pitam, dok mi živci stružu po grlu. „Da dovedeš jednu od nas dolje i zaustaviš kletvu. Zato si došao Aliciji?” „Tvoja majka je vrlo jedinstvena, kao i ti. Od svih drugih kandidata, od svih tvojih predaka kroz godine, njezin um bio je najprijemčiviji mojem. Povezali smo se kad je bila tvojih godina. Postali smo prijatelji. Ali kad je doznala istinu o svojem naslijeđu, nije htjela ni čuti za rješenje, jer je već upoznala tvog oca i zaljubila se. Pokušala me isključiti nakon toga. Ali pronašao sam drugi način da iskoristim njezin um. Da se povežem s tobom.” Ljutnja zbog njegovog postupanja s njom – kao sredstvom koje se upotrijebi pa odbaci – šapuće mi u umu. Ali u svjetlu njegove skrušenosti zbog napuštanja Alise, i s obzirom na obećanje koje mi je dao u šumi, da me više nikad neće ostaviti slomljenog srca i povrijeđenu, odlučujem prigušiti taj osjećaj. „Znači, pomaganjem meni da ispravim ono što nije u redu s mojom obitelji, nadaš se da ćeš ublažiti svoju krivnju.” On šišteći ustaje u uzmahanom naletu krila i kože. Vjetar od tog pokreta pomakne mi kosu. „Moja krivnja za ono što se dogodilo s Alisom ne može se nikad ublažiti.” Grabi figuricu Cerigradskog i hoda amo-tamo po tepihu. I pored impresivne visine, elegantan je i taman poput crnog labuda. „Malo je kompliciranije od toga, bojim se. Ja sam možda bio nedohvatljiv u svojoj čahuri. Ali Cerigać je pokušao pomoći djetetu. Crvena ga je odlučila ubiti kao nagradu za njegovu nelojalnost.” Morpheus balansira figuricu na vrhu svog prsta. „Ali on je od rijetke vrste vilovnjaka – nije dijelom duh a dijelom meso. Nego oboje istodobno. Može nestati i ponovo se pojaviti u zraku, ili se pretvoriti u bilo koji oblik. Takvo stvorenje je skoro pa nemoguće ubiti. Pa je Crvena presjekla njegovu čaroliju nadvoje vajtolnim mačem – jedinom oštricom koja može sjeći kroz bilo kakvu čaroliju u našem svijetu. To je najmoćnije oružje.” „Umro je?” pitam, opet suhog grla. Otpijem gutljaj mlakog čaja. „Ne. Glava mu se otkotrljala u grmlje u kojem se Alisa krila. Uspio je uhvatiti vajtolni mač svojim ustima, i ispljunuo joj ga je pred noge, požurujući je da pobjegne i sakrije ga na mjesto gdje je nitko neće tražiti. Alisa je pobjegla s oružjem, a Cerigać je nestao prije nego što su ga stigli zarobiti, našavši utočište na groblju duša, gdje je tlo sveto i to štuju svi žitelji Zemlje čudesa. Ni dvorski ni usamljeni neće kročiti tamo. Ali donja polovica Cerigaća je uhvaćena i njom je nahranjen kraljičin ljubimac grlograb.” Pogled mi zapne na najvećem liku u hrpi figurica: grotesknom stvorenju s pandžama zmaja i repom sa šiljcima. Njegova razjapljena usta i šiljati zubi izazivaju drhtaj straha niz moja leđa. Kad sam bila mala, sakrila bih grlograba u kutiju dok sam se igrala s ostalima. „Zanimljivo je to s grlograbom, koji je velik kao teretni vagon u tvom svijetu. On svoju hranu guta cijelu, tako da se žrtva polako topi u mračnoj praznini njegovog želuca – smrt koja može trajati više od stoljeća dok se ne okonča. Ali za Cerigaća, koji ne može umrijeti, to je kao da je izgnan na pusti otok, bez ikakvog sunca ili

mjeseca ili zvijezda. Ili vjetra i vode. Samo smrt svud oko tebe. Tamo se njegova druga polovica nalazi do danas, uhvaćena, žudeći da opet bude spojena s glavom.” Trzaj suosjećanja zakuca mi u srcu. „Želiš moju pomoć da ga oslobodiš. To je to?” Morpheus se okrene na peti da se sučeli sa mnom, klonulih krila. Izgleda zbilja ojađeno. „Sve što mi treba je vajtolni mač da oslobodim Cerigaćevu drugu polovicu. Alisa je uzela oružje i sakrila ga na jedinom mjestu gdje je znala da će biti na sigurnom. Na mjestu tako smiješnom i svakodnevnom, nitko ga ne bi tamo tražio. Čajanka.” Njegov pogled padne na figurice ispred mene i ja podignem lik sa čudnim, kavezastim šeširom. „Ludi Klobučar”, nagađam. „Ustvari, to je striktno carrollizam.” „Ha?” „Lewis Carroll. To je ime koje je on upotrijebio u svojoj izmišljenoj priči. Ali pravo ime tog vilovnjaka je Herman Hattington. I nema ni trunke ludila u njemu. Prilično je zabavan, ustvari, kad je budan.” Kucnem po glavi figurice, čekajući objašnjenje. „Vidiš, Alisa je ostavila goste čajanke čarolijom uspavane”, nastavlja Morpheus. „Za to te trebam, da to ispraviš. Probudi ih i oni mi mogu reći gdje je mač.” „Njih... Kao Ožujskog Zeca i Puha?” pitam, očekujući da je osim čajanke sve drugo iskrivljeno u bajkovitom pripovijedanju. „To bi bio Ožujko Klec. Jednom je gadno pao pa se nije oporavio, stalno mu klecaju koljena. A kad ga zaboli, Uh-uh viče mjesto njega. Zato ima taj nadimak. Carroll je to krivo zapisao, ali nije on kriv za to. Pogrešno su mu ispričali, nesumnjivo.” „Ispričala Alisa...” Protrljam čelo, osjećajući se ošamućeno. „Sve je ovo tako... Izokrenuto.” Morpheus slegne ramenima. „I jest. Zato si tu. Ispravljanje stvari u Zemlji čudesa oslobodit će tebe i tvoju obitelj zauvijek. Ali to mora biti od tvoje ruke, jer samo ti imaš porijeklo pomoću kojeg ćeš razbiti Alisine čarobne veze.” Opet uspravljajući Alisu, postavim gusjenicu uz nju. „Zato si ono rekao, u mojim snovima. Jednog dana ti ćeš postići ono što ona nije mogla. Vratit ćeš Zemlji čudesa njezinu prijašnju divotu. Govorio si o Alisi.” On se vraća do stola i ubaci mačku u kutiju, čineći isto sa svim drugim likovima. „Toliko je željela ispraviti svoje pogreške. Bila je mlada, ali vrlo mudra.” Stojeći iznad mene, Morpheus mi pruži ruku. „Što kažeš, Alyssa? Već si isušila ocean. Samo još jednu stvar treba poništiti. Jesi li voljna?” Možda bih trebala razgovarati s Jedom prije nego što odgovorim. Ali zvuči tako jednostavno... probuditi nekoga. Morpheusova savjest bit će umirena i moći će spasiti svog prijatelja. I, što je najhitnije, Alicijino žrtvovanje će se isplatiti. I sama pomisao na njezin osmijeh kad joj kažem da je košmar napokon okončan, da više nikad

nećemo biti povezani sa Zemljom čudesa, razgori žeravicu u mom srcu. Obje možemo konačno biti ono što smo rođene da budemo, i ne sramiti se više onog što jesmo. Duboko uzdahnuvši, položim dlan na Morpheusov i pogledam ga u oči. „Učinit ću to.” On podigne moju ruku i pritisne svoje pune, meke usne na nju. Onda se nasmiješi, a dragulji mu zablistaju zlatno i jarko. *** Sjedeći na kristalnom stolcu, lupkam crvenim noktima po tankom, polumjesečastom staklenom stoliću. Sama sam u hladnoj dvorani obloženoj zrcalima, čekajući da mi se Jed i Morpheus pridruže. Trebali bismo isplanirati svoju strategiju za banket. Morpheusu dolazi gost koji će imati ulogu u mom posljednjem zadatku. Jed ide na banket kao vilin-vitez da bi se uklopio, a vilenice su već prije došle u Morpheusovu sobu da mi srede šminku tako da izgledam kao vila. Nervozna sam što ću vidjeti Jeda... Nervozna jer ne znam kako će reagirati na to što sam odlučila pomoći Morpheusu a da se nisam prvo posavjetovala s njim. Zatvaram oči, dezorijentirana pokretom svud oko mene. Zrcala pokrivaju svaki centimetar stropa i zidova, čak i pod. Sjenovite prilike klize s druge strane mojih odraza. U našem svijetu, zrcala se prave premazom srebrnog olova na pozadini staklene ploče. Nitko ne može vidjeti ništa osim svojeg odraza. Ovdje u zrcalima vidim sjene koje kao da su u sendviču između stakla i olova. Vilenice koje su me dovele ovamo kažu da su to duhovi leptira. Tko je znao da kukci imaju duše? Na to se zapitam o svim onim bubama koje sam ubijala doma. Prema Morpheusu, u Zemlji čudesa svatko – i svašta – ima dušu. Groblje je mjesto na kojem ih se uzgaja: sije, zalijeva i plijevi, kao virtualni cvijetnjak duša. Čuvari tog vrta su Sestre Cvil. Jedna sestra njeguje duše – pjeva novodošlima i drži duhovnu floru zadovoljnom. Druga blizanka plijevi uvele duhove koji su okopnili i postali ogorčeni ili bijesni. Što s njima čini, ja mogu samo nagađati. Ali ima neke veze s njihovim zaključavanjem u druge oblike na vijeke vjekova. Vrtlarice se trenutačno ne slažu baš dobro s Morpheusom jer im on odbija poslati svoje mrtve leptire. Radije bi da slobodno lete negdje između života i smrti nego da ih veže za zatvor od prašine. Pa ih krije unutar svojih zrcala. Neki bi možda to nazvali morbidnim. Ali ja u tome vidim određenu razinu nježnosti, u njegovom pokušaju da im pruži dostojanstvo. Iste one nježnosti koju sam uočila prije, kad se pobrinuo za moje ozljede. Sad shvaćam ono sa čime sam se bojala suočiti. Madež na mom gležnju je općeprisutan kod stvorenja Zemlje čudesa – ključevi njihova svijeta i način da zaliječe

jedni druge. Kao dio naše kletve, svaka od žena Liddellovih imala je vilinske osobine još od Alise. Još uvijek ne znam zašto je, u svojim poznim godinama, Alice izgubila taj madež. Ili zašto se klela da je živjela u kavezu za ptice u Zemlji čudesa umjesto što se udala i imala obitelj u smrtnom svijetu. Ali to barem rasvjetljava ekscentričnosti moje bake Alicette i njezin pokušaj letenja. Sigurno je shvatila naše naslijeđe i pokušala iskušati svoju teoriju. Teški koraci čizama odjekuju zrcalnim podom i trgnu me iz misli. Onog trenutka kad prepoznam tamnokosi lik koji korača prema meni, skočim na noge i potrčim do njega. Pod je sklizak kao led a čizme koje su mi vilenice dale ne hvataju dobro. Poskliznem se. Jed ispušta svoj ruksak, skoči naprijed i uhvati me u zadnji čas. Oboje smo toliko nervozni i sretni da prasnemo u smijeh. Hvata me pod ruke da mi pomogne ustati a onda me vuče gore dok nam se čela ne dotaknu. Svaki put me ponovno zapanji kako me lako on može dići s poda, kao da uopće nemam težine. Pomilujem njegovo glatko obrijano lice. „Je li te dirao? Ozlijedio te?” prošapće Jed u tišini. „Ne. Bio je pravi džentlmen.” Jed se namršti. „Hoćeš reći žoharmen.” Frknem, što otapa njegovu napetost i izaziva mu osmijeh. Zavrti me. „Nedostajala si mi”, kaže, s ustima toliko blizu mojih da se rosna toplina rascvate između nas. Pomaknem bradu na njegovo rame i čvrsto ga zagrlim da ga ne bih opet pokušala poljubiti. Moje tijelo je žedno, upija njegovu toplinu poput spužve. „Nemoj me nikad pustiti, okej?” U bilo kom drugom trenutku to bi zvučalo jadno. Ali u tom trenutku, dok sam izgubljena u njegovom zagrljaju i tom mirisu za kojim sam žudila, opet sam doma. Pa je to najiskreniji zahtjev koji sam ikad izrekla. „Neću te spustiti dok mi ti ne kažeš”, odgovara on pored mog uha. Nakon nekoliko sekundi blaženstva prekinem naš zagrljaj i nagnem se unatrag. „Hoćeš sad dolje?” pita on. „Da nisi na to ni pomislio.” Kucnem ga po piercingu da ga kaznim za taj prijedlog. On se iskrivljeno nasmiješi. „No dobro onda.” „Pa... nećeš pitati?” „Što?” Njegove oči posežu unutra i dotiču mi dušu. Promeškoljim se, a noge mi se zaljuljaju od napora. „Za sjene u zrcalima.” „Gossamer mi je ispričala. Ali to ipak nema smisla. Zašto se toliko trudi oko njihovih duhova, a istovremeno ističe njihova mrtva tijela time što ih nosi na svom šeširu?”

„On čuva tijela kao i ja, ali kao počast njihovim životima. Trebao bi vidjeti njegovu sobu, ima sanduke sa živima. Drži ih tamo dok ne napuste čahure. Kad su dovoljno snažni, oslobodi ih.” „Stavio te u svoju sobu?” Mračan oblak pređe preko Jedovog lica. „Kuneš li se da nije pokušao ništa?” Ja naslonim podlaktice na njegova ramena. „Časna izviđačka.” Jed stisne oči. „Cukreno.” Prstiju obavijenih oko njegovog vrata, palcima povučem njegov konjski rep. On ne nosi baš često kosu na leđima, ali trebao bi. Povučena je preko ušiju da prikrije to što nisu šiljate. Efekt oduzima dah. Ogoli njegovu snažnu liniju vilice i izražajne talijanske crte lica. „Ma vidi se samo”, prošapćem. „Prezauzet sam gledanjem u tebe”, odgovara on. Odgurnem se od njega, prešutno dopuštenje da me spusti da se oboje možemo bolje pogledati. Nježno me spušta na pod. Koraknuvši unatrag, drži me ispruženom rukom. „Gala oprava.” „Hvala.” Ne kažem mu da ju je Morpheus odabrao: babydoll majica na bretele s kaskadama nabora koji počinju pod grudima i idu sve do sredine bedara. Crvena čipka na rubu nabora, u skladu s crvenim remenom koji mi steže struk. Pet debelih srebrnih prstenova ukrašavaju remen, slažući se sa sivom bluzom ispod moje majice bez rukava. Napuhnuti rukavi bluze pokrivaju mi ruke i ljube zapešća gdje iz njih vire crvene čipkane rukavice bez prstiju. Prugaste tajice, sive i boje breskve, obavijaju mi noge poput šećerlema i nestaju u crvenim baršunastim čizmama do koljena. Cijeli izgled bio je sračunati napor da izgledam što nevinije kako me gosti na večeri ne bi smatrali prijetnjom. U tom cilju, vilenice su mi uplele kosu u dvije duge pletenice s obje strane glave i onda zavukle kopču za kosu iz blaga u naslonjaču na njezino mjesto s lijeve strane. Iz nekog razloga Morpheus je ustrajao u tome da je moram nositi. Jed samo što opet ne progovori, ali ja ga prekinem. „Što znači ovo obilježje?” Njegove hlače su crne, stoje na njegovim čvrstim nogama kao par iznošenih levisica. Jedan srebrni lanac upleten u dva držača za remen stvara iluziju pet odvojenih nizova, a tu je i križ od blistavih safira na njegovoj lijevoj natkoljenici. Povučem prstima duž dragulja. Jed mi dograbi ruku i zaustavi moj dlan na svojem bedru. Oči mu poprime onaj napeti izgled, kao kad smo se zamalo poljubili na oceanskom dnu. „To obilježava elitu draguljnih vilovnjaka”, odgovara on. U glasu mu je hrapavost od koje mi cijelo tijelo postaje mekano i toplo. „Oh.” Izvučem ruku i on stisne vilicu. Posramljena svojom smjelošću, posvetim se ostatku njegove odore. Košulja je dugih rukava, načinjena od nečeg rastezljivog što se pripija uz njegovo isklesano

tijelo. Boja je kraljevsko plava s okomitim prugama od crnog baršuna. Plavi dio je od prozirne tkanine, i kad ugledam njegove bujne prsne mišiće, rumenilo mi zagrije lice. Tražim njegove opekline od cigareta, bolno žudeći da ih vidim. Tad mi sine da više nema dlaka na prsima. „Obrijao si prsa.” Zbunjen promjenom teme, on pogleda ažurne pruge. „Oh, da. Ustvari, u mojoj sobi nije bilo ogledala. Gossamer je to učinila kad mi je brijala lice. Rekla je da su vilenjaci bezdlaki svuda osim na glavi.” Svuda? Zamišljam ga svježe okupanog, blistavog i golog – a Gossamer ga dira od glave do pete. „Taelor će biti oduševljena.” „Taelor tu nema što reći.” „Tvoja cura nema što reći o tome da te neka prpošna mala vilovnjakinja vidi golog?” On pročisti grlo. „Ne samo jedna. Mislim da ih se oko trideset penjalo po meni kad sam se probudio.” Ruke mi se stežu u šake. „Trideset vilovnjakinja se uzrojilo po tvojem golom tijelu?” „Uzrojilo? Je l’ to neka nova vilinska terminologija?” Povuče me za pletenicu. „Uf!” Lupim ga po prsima ali on hvata moju ruku, više se ne zafrkavajući. „Nije bilo ničeg s vilenicama, okej? Zelena koža nije moj tip. A sad, dođi ovamo. Hoću da nešto vidiš.” Okreće me da se sučelim zrcalnom zidu i staje iza mene, brade naslonjene na moju glavu dok podiže ruke da mi obujmi obje strane lica. „Ta šminka na tvojim očima.” Da, prije sam se divila kozmetičkoj vještini vilenica. Crno sjenilo pruža se poput zakrivljenih tigrovih pruga pod mojim donjim kapcima. Efekt je čudesno realističan. Uopće ne izgleda naslikano. U stvari, podsjeća na crnilo oko Morpheusovih očiju. Samo ženstvenija verzija. „Bila si takva cijelo vrijeme, Al. Primijetio sam to kad smo izašli iz zečje rupe. Pomislio sam da ti se šminka razmrljala. Ali onda si nakon oceana još uvijek to imala. I kad sam vidio Morpheusa bez maske...” Jed zastaje, izgledajući kao da će mu biti zlo. Njegovi palci okrznu rubove crnila oko mojih očiju. Ne briše se na njegov dodir. I sama osjećajući mučninu, omotam nabore majice oko prsta. To je bio razlog što je okto-morž smatrao da sam ja od drugoroda. „Zašto nisi nešto rekao?” Moje crvene usne blistaju izgovarajući pitanje. „Bili smo previše upetljani u sve ono što se događalo. A gle, sad ti je čak i nešto svjetlucavo na koži.” „O ne”, promrmljam i okrenem se od svojeg odraza. „To je zato što sam ja jedna od njih.” „Što?” „Privremeno. Madež na mom gležnju. Crte oko mojih očiju. Moja sposobnost da čujem bube i biljke u našem svijetu. Sve je to dio kletve Lidellovih.”

„A zašto se onda”, pita on, „te vilinske osobine javljaju samo kod žena u tvojoj obitelji?” „Možda zato što je Alisa bila žensko, pa samo žensko može ispraviti njezin nered?” Jed izgleda izgubljeno, pa mu objasnim sve što mi je Morpheus rekao u svojoj sobi. „Ti si mu pristala pomoći?” Jed udari dlanom po zrcalnom zidu. Sjene leptira rasprše se kao da su preplašene. „Zezaš me? Tom tipu ne možemo vjerovati. Al! On nije čak ni ljudsko biće.” „Moram mu vjerovati. Rekao je da ću ja promijeniti sve. Promijenit ću nešto u Alicijinom životu. Trebam samo–” „Zašto su ti ti prorezi na majici?” prekine me Jed, okrećući me tako da je opet iza mene. Teško je odgovoriti dok njegovi žuljeviti palci prelaze preko gole kože duž mojih lopatica. „Ovaj... Vilinska moda? Ne znam.” Zabrinut izraz zuri u mene iz njegovog odraza. „On nam laže. Stvari ne štimaju. Kad sam bio s vilenicama, Gossamer je stalno ono što si ti napravila s oceanom zvala testom.” „Morpheus nije ništa rekao ni o kakvom testu.” „Zato što on nešto skriva.” „Ne.” Ne želim to vjerovati. Ne kad je ranije bio toliko ljubazan. Ne kad je bio toliko iskren u svojem žaljenju. „Ne krije. Samo želi da se stvari isprave. Kao i ja.” Jed me okrene i stegne mi ramena. „Trebamo otići. Zaboravi sve ovo i reci mu da nas pošalje natrag kroz portal. Naći ćemo drugi način da pomognemo tvojoj mami.” „Ako se sad vratim doma, ostat će mi cijeli život ovo oko očiju. Kako da to objasnim? Tako sam blizu toga da ovo sredim. Neću se sad povući.” „To oko tvojih očiju pojavilo se kad smo otišli iz našeg svijeta. Zemlja čudesa – to što smo ovdje – to ih je izazvalo. Mislim da će opet nestati kad budemo doma. Al, stvar je u tome... Počela si izgledati baš kao one moje skice tebe. Samo fali da ti još izrastu i krila.” Prijeđe rukama po mojim leđima ispod ramena, opet dodirujući moju golu kožu. „A izgleda da Morpheus samo čeka da se to i dogodi.” „Ne. To je samo način kako se njihova odjeća izrađuje, takav im je stil.” Vrtim jednu od svojih pletenica, nesposobna objasniti zašto želim vjerovati Morpheusu. Koliko mi je to duboko usađeno u krv. Ne mogu to objasniti čak ni sama sebi. To je kao da ga cijelog života poznajem. A opet, rekla bih da to i jest slučaj. „On je godinama uhodio tvoju obitelj. Ima nekakve planove s tobom.” Hvatajući me nježno za ruke, Jed se mršti. „Ne želim ga pustiti da uništi naše šanse za zajedničku budućnost. Idemo natrag doma, gdje te ja mogu čuvati na sigurnom.” „Čekaj... Što?” Valjda sam progutala svaki duh leptira odavde do vječnosti jer ih osjećam kako mi se komešaju u trbuhu. „Jesi li ti to rekao zajedničku budućnost?”

Omota pletenicu koju držim oko svog zapešća i povuče me bliže. „Prekinuo sam s Taelor nakon našeg razgovora na pokretnim stubama.” Želudac mi se spusti u pete. „Jesi?” prošapćem. „Aha.” Prevlačeći kraj pletenice preko vrha svojeg nosa, pritiska nam čela snažno jedno uz drugo i čvrsto zažmiri. „Znam da ne valjam za tebe. Ti si... sve što ja nisam. Mislio sam da to mogu izbaciti iz sebe olovkom i blokom za skiciranje.” Oči mu se otvore, sipajući namučene osjećaje u moje. „Stotine skica, a od toga je bilo samo još gore, jer sad imam tvoje lice urezano u sjećanje.” Njegov prst mi klizne od čela prema bradi. „Tvoj vrat.” Prijeđe dlanom duž mog grla. „Tvoj...” Obje ruke nađu moj struk i privuku me. Mora da sanjam. Bilo mi udara u vratu, a srce mi se uzveralo u grlo da dođe do njega. Ali to ne može biti točno, jer moji otkucaji srca odjekuju tik ispod njegovih. „Neću gubiti više ni sekunde crtajući te”, šapće uz moje usne, a dah mu je navala vreline u hladnoj sobi, „kad te umjesto toga mogu dotaknuti.” S dlanovima oko mog lica, nagne mi bradu unatrag i pritisne svoje usne na moje. Iskra, vruća i električna, skoči između nas. Osjećaj titra kroz mene, prethodnica njegove vreline i okusa. Pet godina potisnute želje začinjava ovaj poljubac. Pet godina čekanja na njega da me primijeti, da primijeti da je on os moga svijeta. Možda se zato zaboravim micati. Ruke mi mlitavo vise sa strane, šake se otvaraju i zatvaraju. Jedova usta vibriraju uz moja u napola stenjanju. Gurne mi ruke oko svojeg vrata. „Oh, to...” promrmljam. „Mmmm, to.” Sagne se bliže. Posramljenost traje otprilike nanosekundu prije nego što istreseni sve nakupljene osjećaje na njega, stežući prste oko vrpce koja mu drži kosu kad se protegnem na vrhove prstiju. Nekim čudom, čak dok mu se usta nadnose nad moja, pulsirajući polako i mekano i toplo, sjetim se disati. Njegov piercing ogrebe mi obraz, gruba i seksi protuteža baršunu njegovih usana. Moji dlanovi u rukavicama sad se kreću sami od sebe, klizeći dolje da nađu njegova prsa, tražeći ožiljke koji narušavaju njegovu savršenost. Zastajem na lancima na njegovom struku, stežući ih dok mi se metal ne ureže u prste. On me gurne tako da sam leđima uza zid. Hladnoća od zrcala uvlači mi se u ramena, ali naša dijeljena tjelesna vrelina pali mi krv tisućama sitnih plamenova, sažiže me. Njegove ruke vode moju vilicu, pokazujući mi kako da nagnem lice da bolje legne na njegova usta, umjetnik je koji kleše svoje remek-djelo. Svojim usnama navodi moje da se otvore. Prijeđem jezikom preko njegovih zuba, nalazeći onaj istureni očnjak prije nego što njegov jezik uhvati moj. Nadam se da ne slinim previše. Možda to nije bitno... jer, s moje strane, nikad dosad u životu nisam osjetila nešto ovako dobro.

Njegovi poljupci utihnu do maženja duž mog lica i vrata, nježnog i dirljivog. „Imaš okus na kozju krv”, prošapće. „Nemoj”, promrmljam dok njegov vrući dah prelazi preko mog lica. On ustukne, očiju natečenih i zamagljenih. „Želiš da prestanem?” „Ne.” Zaspivala sam moleći se da me tako pogledaš. Da me tako dotakneš. „Samo mi nemoj slomiti srce.” Sjene leptira klize iznad njega po zrcalnom stropu, skrećući pozornost sa žestine njegovog mrštenja. „Prije bih izrezao svoje.” Osjećaji se prepliću u meni, jer znam da bi. „Al...” Njegove usne okrznu moje čelo i očne kapke. „Aha?” „Hajdemo doma.” Klimajući glavom, opet se propnem na prste i uhvatim mu zatiljak. Ovaj put ja poljubim njega. On odgovori režanjem od kojeg trnci prođu kralježnicom, stežući prstima moje bokove. „Volim te, Jede”, kažem uz njega. Poput polijevanja hladnom vodom, to priznanje prekida naš zagrljaj. On ustukne, obeznanjen kao da je zagazio u minsko polje. Krv mu nestane iz lica. Ja ne mogu vjerovati da sam to izrekla naglas. Zagledam se u njegove oči, zadržavajući dah, bojeći se da ne aktiviram još neki emotivni okidač. A onda režanje iza nas propara zrak... I tek tako, najdublji, ključni trenutak mog života se uz škripu zaustavi.

13. Hudodrak Bojim se okrenuti, pa usmjerim pogled na zrcalo i vidim Morpheusa kako se mršti na nas s dovoljno bijesa u svojim crnim očima da bi od njega vrag pobjegao u raj. Jed izvuče prste iz obruča u mom remenu ali ostavlja ruku na donjem dijelu mojih leđa da mi pomogne održati ravnotežu. Ja dotaknem svoje usne; pulsirajuće su i pohlepne, žele još njega. „Ma, zar nije ovo baš krasno?” Morpheusov glas ovaj put nije tekući. Struže poput hrđavih čavala po mojim bubnim opnama. On skine rukavice i ošine njima po svojem dlanu, krila spuštenih da se vuku po podu poput plašta. „Možda bi mogao vratiti Alyssi njezin ruž za usne. Nemamo vremena naći još prije večere.” Mršteći se, Jed briše moje sjajilo sa svojih usta. Okrenem se da se sučelim s Morpheusom u hodniku, boreći se protiv uboda krivnje za koju nisam sigurna da je moja. On je opet u mojoj glavi. Njegova uspavanka odzvanja mi tiho u ušima, premda sad melodija zvuči drugačije, melankolično i stisnuto. A riječi pjesme promijenjene su u skladu s njegovim raspoloženjem: „U crvenom i bijelom maleni cvijete, dečke osvajaš od glave do pete: privuci, zavedi, ne daj se molit, jer jednog ćeš dana srce mu slomit.” Gunđajući duboko u grudima, Morpheus se okreće najbližem zrcalu, otresajući odjeću rukavicama. Na sebi ima bijelu košulju s naborima pod crvenom brokatnom jaknom koja mu se ljulja oko bedara. Sprijeda je dvoredna, s mjedenim gumbima na oba revera. Hlače su mu poput tajica – izgužvani srebrni baršun koji se pripija oko svakog mišića. Crne čizme s vezicama su mu do ispod koljena. Mogao bi biti Romeo ispao iz Shakespeareove drame da nije modre kose i krila. Okreće se prema nama, šireći krila do pune veličanstvenosti – predivan i zastrašujući. Dragulji na vrhu njegovih oznaka oko očiju blistaju od njegovog raspoloženja, plavi pa zeleni. „Ne znaš li, Vilin-viteže, da je vrlo nedolično da čuvar nasrće na svoju djevičansku štićenicu?” Kako je mogao pogoditi nešto tako osobno? „Ti ne znaš ništa o meni.” Morpheus iskrivi usne u škrt smješak. „Znam da cura ne porumeni poput nenačete breskve ako nije upravo dobila svoj prvi poljubac. Niječeš li to?” Jed me povuče iza sebe. „Ona neće o tome raspravljati s tobom.” Morpheus otpuhne. „Malo je prekasno za kavalirštinu. Da je netko drugi vidio taj prizor, tvoja maskarada u viteza bila bi okončana i prije nego što je počela. Jesi li mu zaboravila reći za prvo pravilo viteštva, mila? Da svoje osjećaje i svoje prste drži

k sebi?” Morpheusova pozornost premjesti se na njegovo desno rame. Gossamer proviri ispod njegove kose. Ona i Jed izmjene pogled. „Kako nemarno gaziš moje gostoprimstvo.” Morpheusov glas struže po meni. „Zar nije od zahvalnosti ništa ostalo? Od poštovanja ništa?” „Zašto bi ona tebe poštovala?” odgovara Jed umjesto mene. „Ti nisi bio iskren o razlozima zašto je ona ovdje.” „To me pogađa! Bio sam iskren do krajnosti. Ona je Alisin rod. Tu je da ispravi nered koji je njezina prapraprapramajčica ostavila za sobom. Mislio sam da smo to već ustanovili.” Njegove oči režu me poput oštrica od oniksa kad provirim iza Jeda. Uspavanka se u mojim ušima izobliči u kreštave note. Sve što želim je uživati u sjećanju na svoj prvi poljubac. Ali se umjesto toga hrvam s pomišlju da sam izdala nekakvog vilenjaka kojeg nisam vidjela godinama. Nakašljem se, pokušavajući suzbiti nervozno poskakivanje u grlu. Jedov stav postaje čvršći kao reakcija na mene. Gurne ruku iza sebe. Ja nam isprepletem prste i stisnem. Odlučna da nastupamo jedinstveno, ja iskoračim uz bok njemu, držeći ga za ruku. Klimnem glavom. I on klimne. „Promjena plana”, kaže našem domaćinu. „Nećemo ti pomoći da odigraš tu igricu, što god ona bila. Želimo da nas pošalješ natrag. Odmah.” Morpheus podiže jedan kut usana u posprdnom smješku. Opet se obraća Gossamer, ostajući usredotočen na mene. „Čini se da si pogriješila. Rekla si mi da smrtnik nije prijetnja. Možda si podcijenila privlačnost naše slatke, izdajničke Alysse.” Gossamer proučava svoje majušna stopala. Krila joj lepeću polako, kao u leptira koji se odmara. „Mislila sam da on još nije shvatio svoje prave osjeć–” „Tiho!” poviče Morpheus. Jačina njegovog glasa otpuše Gossamer s njegovog ramena. Leprša u zraku, s rukama preko svojih šiljatih ušiju. Morpheus se okreće njoj i stavlja prst preko usta. „Čitaj mi s usana. Donesi. Vražju. Kutiju. Vrijeme je da našoj maloj princezi i njezinom olovnom vojniku pokažemo što je ovdje na kocki ako ne izvrše svoj zadatak.” Gossamer odjuri niz hodnik. „I donesi mi moj šešir za ulagivanje!” zazove Morpheus za njom. Njegova zapovijed još odjekuje kad se okrene na peti da nas promotri. Samozadovoljno navuče rukavice. „Ima jedan mali problem s tvojim zahtjevom, dječačiću. Ne mogu vas tek tako... poslati natrag.” Val napetosti zategne se cijelim Jedovim tijelom. Zabrinem se da će se početi naguravati s Morpheusom i zahvalna sam kad se Gossamer vrati s dvadesetak drugih vilenica. Pet njih nosi crveni cilindar sa širokom crnom vrpcom koja drži paunovo pero. Niz svjetlucavih plavih trupala leptira obrubljuje obod poput girlandi. Druge vilenice prte crnu torbu pretešku da je podignu pa je vuku po podu. „Svi su gosti stigli, gospodaru”, kaže Gossamer. Ona i njezine pratilje spuste cilindar Morpheusu na glavu dok ostale ostave torbu uz Jedov ruksak.

„Poslužite predjela i neka harfa odsvira nešto.” Morpheus nakrivi šešir. Mrtvi leptiri zadrhte od pokreta, kao da se bore pobjeći iz zatvora konca. „Brzo ćemo mi.” Gossamer klimne glavom i krene za ostalima, bacajući pogled preko ramena prije nego što odleprša u susjednu dvoranu. Morpheus grabi torbu. Dok prilazi staklenom stoliću, njegova satenska krila okrznu vrh moje lijeve čizme. Vibracija zazuji kroz moje stopalo i uz nogu prije nego što zastane i smjesti mi se u bedru, topla i škakljiva. Mršteći se, povučem nogu natrag i lupnem čizmom da odagnam taj osjećaj. Jedov pogled sretne se s mojim u prešutnom pitanju. „Ma ništa”, odgovorim mu pokretom. Morpheusova krila zaklanjaju pogled. U odrazu u zrcalu, on otvara torbu i izlaže visoku, srebrnu kutiju za šešire istočkanu bijelim baršunom. Nikad nisam vidjela nekog toliko zaluđenog šeširima. Znatiželja me nadvlada. Iskliznem iz Jedovog stiska i priđem stolu. Morpheus se pomakne i pokaže mi na stolac, opet igrajući ulogu džentlmena. Ali još uvijek je ljutit; mogu to osjetiti po krutosti njegovih pokreta. „Stajat ću”, promrmljam, nemajući hrabrosti da se suočim s njegovim očajničkim pogledom zbog stida s kojim se borim. Logični dio mene govori mi da ta krivnja nije stvarna, da Morpheus manipulira mojim umom. Ali onaj dio mene koji ostaje dijete od prije jedanaest godina sjeća se njegove nježnosti, njegove brižnosti i njegove duhovitosti. U mojim snovima, on mi je bio drug u igri, učitelj, prijatelj. Uvijek je bio drag prema meni – davao mi vjeru da negdje pripadam, imam neku svrhu. Kad bolje razmislim, otad se više nisam tako osjećala. Jed se smjesti iza mene. Njegova čvrsta toplina uvlači se u moja leđa. On čvrsto stavlja ruke na moja ramena i pritisne usne na moju glavu. Otad se više nisam tako osjećala ...do sad. Morpheus baca na nas iritirani pogled, a onda povlači kutiju na sredinu stola. Nisam imala pravo. Nije srebrna. Ustvari je napravljena od kositra. Bijele baršunaste ruže posvud su po stranicama a na vrhu poklopca sa šarkom nešto je ugravirano. To je valjda na nekom vilinskom jeziku jer ja u to ne mogu proniknuti. „Vrijeme je za upoznavanje”, kaže Morpheus otvarajući poklopac. Nagnem se nad kutiju. Ona je puna tamne uljaste tekućine. Jedna ploča stakla služi kao barijera, držeći tekućinu unutra. Morpheus malo prodrma sadržaj i nešto bijelo izroni na površinu. Podsjeća me na starinsku čarobnu kuglu-igračku koju sam jednom vidjela na uličnoj rasprodaji. Kugla je imala umetnuti prozorčić. Unutra je bila plava tekućina i bijela kocka bi doplutala do prozora, označena rečenicama na svakoj površini. Tvoje je bilo samo da postaviš pitanje kugli, okreneš je u rukama, i gledaš. Odgovor bi ti se pojavio na kocki u prozorčiću... Sve od „Najvjerojatnije” do „Pitaj ponovno”. Ali ovo što pliva u tekućini nije kocka. Veće je, skoro kao lubenica ali ovalnog oblika. Debele bijele niti plivaju oko toga, spojene. Morpheus još jednom prodrma kutiju i oval se okrene i otkrije lice. Tada shvatim da je to glava.

Zacvilim i zakočim žuč koja mi se diže u grlo. Jed opsuje i pokuša me pokrenuti prema sebi, ali ne mogu skrenuti pogled. Um mi juri tražeći odgovore: tekućina je valjda nekakav formaldehid. Zašto bi Morpheus imao prepariranu glavu u kositrenoj kutiji za šešire? Kakav je on to luđak? „Probudi se, o lijepa kraljice”, prošapće Morpheus, s nategnutom nježnošću u riječima. Ja gledam, užasnuta, kako on kucka prstom po staklu, slijedeći crtu kristaliziranih trepavica na tom licu. Kad se oči otvore, ja skoro iskočim iz kože. Pa to je živo... Što god bila, prelijepa je – delikatna i blijeda poput mjesečine. Crne oznake nalik tetovaži su s obje strane čela, u obliku krila vilinkonjica. Oznake su prozirne osim mreže žila, ostavljajući dojam da su prava krila pritisnuta na podlogu za pečate a onda preslikana na kožu. Oči su joj tako svijetloplave da su skoro bezbojne; duge trepavice izvijaju se prema gore sa svakim treptajem. Poput njezinih obrva, i one su srebrne i kristalne kao da su optočene ledom. U kutovima, dvije crne crte spuštaju joj se do obraza i završavaju u obliku kapljice, kao da plače tintu. Blijede ružičaste usne – zakrivljene i lijepe poput srca – otvaraju se u smiješak pun nade. Ona izgovori bezvučne riječi. Kad nitko od nas ne odgovori, postane uzrujana i pokuša opet govoriti, ali ne čuje ju se kroz tekućinu i staklo. Jed i ja samo stojimo, zarobljeni u vlastitom svijetu tišine. Morpheus prekida muk. „Ovo je hudodračka kutija. Može u sebi sadržavati cijelo biće, premda se samo lice pojavljuje kad se otvori. Čula si za izreku Skinite im glave iz one knjige koju nosiš sa sobom?” Kimnem i pogledam svoje dlanove u rukavicama. To nije jedina prigoda iz koje znam te riječi, i Morpheus to zna. „Pa, ovo je izvor tog izraza. Mala Alisa shvatila ga je zbilja predoslovno. To je nekad bio standardni oblik kažnjavanja ovdje u Zemlji čudesa. Premda se sad smatra barbarskim. Gori je od svakog zatvora: jer ovdje se zatvorene može vidjeti, ali ne i čuti. Hudo su zaključani u potpunu nijemost.” Je li na to Alicia mislila kad je rekla da ne želi da izgubim glavu? Koliko ona zna o ovome? Izraz lica zarobljene žene promijeni se od nade do očaja. Otvara usta, od čega se mjehuri uzbibaju na površini. Njezina kosa kovitla se poput albino morske trave. Morpheus obgrli kutiju rukama da ne bi skliznula sa stola. Kad se njezina usta rastegnu u nijemom kriku, on zalupi poklopac. Ten mu problijedi do još svjetlije nijanse, ako je to uopće moguće. Namjesti manžete preko rukavica. „Nisam je htio uznemiriti. Ona je mirna kad ju se ne dira. Zaboravlja gdje je, kako je uhvaćena u klopku. Tome služi pelinovo ulje... Da je uljulja u pijanstvo i izbriše njezina kratkotrajna sjećanja do zaborava. Ali ako uskoro ne bude oslobođena, sva njezina sjećanja bit će izgubljena zauvijek.” Uzdahne. „Vrijeme je ključna stvar, Alyssa. Više toga ovisi o tvom uspjehu nego što bi ikad mogla zamisliti. Jednom je vladao mir po cijeloj Zemlji čudesa. Ali od Alisinog

posjeta, zakuhao se rat između Dvorova Vida i Nevida. I premda sam ja samotni vilovnjak, sve što utječe na Zemlju čuda utječe i na mene. Ako zla Kraljica Grimizna izvojuje pobjedu, imat će krune oba kraljevstva. Sad je izvela svoj najjači udarac – jer je zarobila Kraljicu Bjelokosnu u ovu kutiju. Čarobnim vezivanjem. Ona je jedina koja je sad može osloboditi, ali planira ju držati kao taoca u zamjenu za krunu Vida.” „Bjelokosna je tvoja prijateljica?” Borim se s porivom da ispružim ruku i utješim ga. Njegova krila se širom rastvore pa opet skupe. „Nije mi ih mnogo ostalo. Bjelokosna je draga i dobra. Za razliku od njezine protivnice – ta rugoba čak nije ni uopće zaslužila naći se na prijestolju. A sad ih hoće dva. Nema vražje šanse da ja to dopustim.” Jedova brada je na mom tjemenu. Znam što on misli i izgovorim to prije njega: „Ne razumijem kakve sve to ima veze sa mnom... Ili s Alisom.” „Alisine nepodopštine promijenile su red naslijeđa na Dvoru Nevida. Kraljica Crvena bila je izvorna kraljica, i ona je sretno održavala mir s Bjelokosnom. Ali zato što je Alisa ušla u naš svijet kroz zečju rupu, koja je bila u području Nevida, Crvena je optužena za sav nered koji je Alisa prouzročila. Crvenu je izdao njezin dvor, čak i njezin kralj, i zbacila ju je njezina rodica gladna moći, Grimizna, koja je oduvijek htjela biti kraljica.” „A što se onda dogodilo s tom Crvenom?” pita Jed s tračkom sumnjičavosti u glasu. Morpheusova krila opet klonu. „Bila je izgnana u divljinu. Postoji glasina da je napustila Zemlju čudesa, slomljenog srca. Stvorila si novi život drugdje, zasnovala obitelj. Kad bi to barem bilo istina, njezino potomstvo moglo bi zbaciti Grimiznu. Ali nitko nikad nije istupio da polaže prava na prijestolje.” Skida šešir i stavlja ga pokraj kutije, oslobađajući zamršenu modru svjetleću kosu. Okrene svoje tetovirane oči prema meni. „Žao mi je što nisam bio potpuno iskren s tobom, Alyssa. Nisam te htio miješati u politiku. Ali ako ne dobijem taj vajtolni mač – jedino oružje koje može pomoći meni i Vidima da pobijede kraljicu Grimiznu i njezine – ti se nećeš vratiti u ljudski svijet, nikad.” „Čekaj malo”, kaže Jed. Ruke su mu napete tamo gdje me drže za ramena. „To je vaš svijet. Nije to naš problem da ga rješavamo. Ne možeš nas držati zarobljene niti prisiliti da bilo što učinimo.” Morpheus ga pogleda u oči. „Postoje samo dva portala koji odavde vode u vaš svijet. Sigurno ste primijetili da nigdje u palači nema zrcala osim u ovoj dvorani. U Zemlji čudesa, zrcala su prolazi. Moja vode samo u druge dijelove Zemlje čudesa. Prolazi natrag u vaš svijet su unutar dvoraca Vida i Nevida, i povezani su s kraljicama. Prolaz Bjelokosne je zamrznut i ostat će tako dok ona ne bude oslobođena. A onaj Kraljice Grimizne dobro je čuvan. Dođemo do vajtolnog mača, zbacimo Grimiznu, mačem je natjeramo da oslobodi Bjelokosnu, i oba prolaza bit će vam otvorena. To nam je jedina mogućnost.”

„Je li?” pitam. Natpis na poklopcu kutije opet mi je privukao pažnju. Počinje se mijenjati. Dok se fokusiram i ne gledam pa opet fokusiram, riječi se kreću – ili u mojoj glavi ili doslovno – oblikujući slova koja razumijem. Slijedim ih prstom dok čitam naglas: „Kutiju hudodrakovu ovdje gle, u njoj zatočena najljepša je. Ali gospu oslobodi i boljoj ukloni te u njezinu plimu uroni. Crven ocean kad ljubav se pruža, time obojiš srca svih ruža; boju nek stavi tanana nit, ruka će slikara sigurna bit. Vrata zatvorit će duša razmjena, i krv ih zaključat za sva vremena.” „Što to znači?” pitam Morpheusa kad povuče kutiju prema sebi, škrgućući zubima. „Zvuči kao da postoji još jedan način da se oslobodi kraljica”, odgovara Jed na moje pitanje, i iznenađuje me što on ne komentira moju sposobnost da pročitam napisano. Sigurno misli da je to posljedica mojih vilinskih natruha. Ali meni istina sine čim sam pročitala: Morpheus me u mojim snovima naučio taj jezik. Morpheus odmjeri Jeda. „Pametniji si nego što izgledaš, jadu smrtnički.” „Gle tko mi kaže, Pleše S Bubama.” „Objasni mi zagonetku, Morpheuse.” Pun mi je kufer testosterona i mudrijašenja kojim se ova dvojica bore kao mačevima. „Ako postoji još jedan način da je izvučemo, daj da to napravimo da mi možemo doma.” „Crven ocean kad ljubav se pruža”, Morpheus pomiluje bijele baršunaste ukrase. „Ruže moraju biti obojene krvlju nekog voljnog da zamijeni mjesto s njom iz najplemenitijeg razloga. Ljubavi. To pokreće prijenos, jedno za drugo.” Slavna scena iz Lewisa Carrolla padne mi na pamet... Stražari karte koji boje ruže u vrtu u crveno da im ne bi bila odrubljena glava. Kako ironično, da bi netko to isto napravio samo da izgubi glavu. „Ali”, nastavlja Morpheus. „Kad se jednom razmjena izvrši, nitko više ne može osloboditi zamjensku dušu. Krv čini pečat trajnim. Možda bi ti htio zauzeti kraljičino mjesto?” Pogledom nanišani Jeda. Jed se nagne preko mog ramena tako da im se nosovi skoro dotaknu. „Ono što bih ja htio jest doznati kako si se ti dočepao te hudodrakove kutije. Zašto nije još uvijek kod te trebe Grimizne?” „Imam špijuna smještenog u njezinom dvorcu. Kad mi se Dvor Vida obratio za pomoć, poslao sam svom kontaktu poruku da ukrade kutiju. Ona čuva Bjelokosnu kao i krunu Vida da bi bila na sigurnom.” Izvuče svjetlucavu dijamantnu tijaru iz torbe. „Kraljica Grimizna nema ni pojma da sam ja odabrao stranu u ovom ratu. Ovo bi bilo posljednje mjesto na kojem bi tražila svoju protivnicu.” Spremi krunu i opet spakira kutiju. Meni se u glavi opet vrti, ali sad to nema veze s vrućim poljupcem. Ovdje se više ne radi o tome da popravim sebe, ili Aliciju, ili našu obitelj. Radi se o tome da

uspijemo odavde izaći s glavama na ramenima. Ne mogu ne zamisliti kako Jed ili ja završimo loše... Zarobljeni zauvijek u hudodrakovoj kutiji. Pogledam preko ramena u Jeda. Ma koliko bila užasnuta, još sam više odlučna da to ne pokažem. „Moramo naći taj mač. Inače nemamo kako stići doma.” On dotiče jamicu na mom obrazu – nijemo potvrđivanje. Čelo mu se namreška u onom izrazu zabrinutog starijeg brata koji tako dobro poznajem. Samo što sad shvaćam da tu ima i više od čisto bratskih namjera. Voljela bih da stvari nisu tako komplicirane. Voljela bih da se možemo vratiti kroz vrijeme do onog trenutka prije nego što smo došli ovamo. Da smo u našem svijetu, Jed i ja sad bismo razgovarali o onom što se dogodilo među nama. Zašto je čekao da dođemo ovamo dolje da postupi po svojim osjećajima? A kad sam mu rekla da ga volim, zašto ništa nije odgovorio? Nudi li on svoje srce? Ili samo svoje tijelo? On mora znati da ja neću biti njegov odabir mjeseca. Toliko sam zbunjena oko svega. Kad bi samo vrijeme moglo ići unatrag. Unatrag u vremenu. Nešto što su cvjetni vilovnjaci rekli ispliva mi u sjećanju. Nešto o tome da se vrijeme u Zemlji čudesa kreće unatrag. Što su pod tim mislili? Očito to nije doslovna istina. Vrijeme se kretalo unaprijed od Alisinog posjeta ili stvari ne bi bile u takvom stanju. Uhvati me osjećaj žurbe. „Pokrenimo se. Šalji nas do Klobučara.” „On ima ime”, odgovori Morpheus – s visoka. „Zove se Herman. Ali prvo morate prisustvovati gozbi. Ima nešto što vam je potrebno da biste ga probudili.” „A znači, za promjenu ne tražiš od nje da čarobno poljubi nekakvog izrađivača kapa kojem fali par daski?” progunđa Jed. Morpheus si nabije šešir na glavu i nakrivi ga. „Fali par daski? Herman je stručan i izvrstan. Nitko ne pravi šešire po mjeri poput njega. A buđenje poljupcem? Promašio si bajku, Prinče s facom bijelog konja.” Jed me makne u stranu i izgura se pred Morpheusa, sučelivši se s njegovim pogledom. „Sit sam toga da manipuliraš nama, sir Morfujuse. Namamio si Al ovamo dolje, znajući da neće moći natrag doma ako ne obavi tvoj prljavi posao. Bolje ti je da učiniš sve što možeš da ona ostane na sigurnom ili ću te za krila pribiti pribadačom na plutenu ploču. Jesmo jasni?” „Naravno. Moramo našoj maloj miloj paziti na sigurnost, nadasve.” Morpheus diže prst prema mom licu, ali Jed hvata njegovo zapešće usred pokreta. Pogledi im se opet sukobe. „Bez pipkanja”, zareži Jed. „Zbog tvog opstanka i njezinog”, kaže Morpheus, „moraš biti uvjerljiv kao vilenjačka pratnja. Vilenjaci su na glasu po svojoj kontroli nad emocijama. Staloženi i bestrasni. Čini se da ti imaš ozbiljan nedostatak tih vrlina.” Istrgne ruku. Kunem se da se zrak uzbibao dok Jed pokušava obuzdati svoju narav. Njih dvojica jedan naspram drugog pokušavaju se pogledima zakucati u zemlju.

Gurnem ruku između njih. „Zar nas ne čeka puna soba gostiju?” Bez riječi, Morpheus izvuče Alisine bijele rukavice iz džepa na grudima. Mrlje od trave i zemlje su oprane. Drago mi je što ih vidim. Bojala sam se da su spaljene s drugom mojom odjećom. „Daj mi čipkanu lepezu.” Morpheus upućuje tu zapovijed Jedu, koji zastaje kao da bi ga mogao tresnuti. Ja ga povučem za lakat – nijema molba. Trzajući vilicom, Jed odlazi niz hodnik da pokupi ruksak. „Zlica Bijeli vidio nas je u zečjoj rupi”, promrmljam Morpheusu kad se Jed udaljio van dosega zvuka. „On zna da smo iz smrtnog svijeta.” Morpheus se namršti. „On bi svakako obavijestio Kraljicu Grimiznu o vašem prisustvu. Ona će vas tražiti. Trebala si mi to prije reći.” Petljam po crvenoj čipki na naborima. „Nisam znala da smo usred rata.” Jed je već na putu natrag i promatra nas. Stiže na vrijeme da čuje Morpheusov odgovor. „Ostavite svoje stvari na tom stolcu. Ako nešto pođe po krivu tijekom večere, dođite odmah u ovu dvoranu. Izolirana je... skoro ju je nemoguće naći ako ne znate za tajni ulaz. Gossamer će se pobrinuti da odavde budete poslani na prave koordinate.” Jed i ja razmijenimo zbunjene poglede. Morpheus zavuče lepezu pod svoj rever skupa s rukavicama. „Kao što sam rekao, svako od ovih zrcala vodi do druge točke. Teren u našem svijetu je... Pa, u najboljem slučaju nepredvidiv. Ovaj hodnik može vas odvesti bilo kamo unutar granica Zemlje čudesa. Gossamer će čekati da vas pošalje na čajanku ako nam se pojave neki neočekivani gosti.” „Neočekivani gosti?” Čim mi riječi izađu iz usta zažalim što sam to pitala. „Gosti ubilačkih ili podmuklih namjera.” Morpheus protrlja ruke kao da uživa u toj pomisli. „Umirem od gladi”, kaže. „Hajdemo se gostiti.”

14. Gozba zvjeradi Crne i bijele crte protežu se dvoranom blagovaonice od poda do stropa. Ne mogu odrediti gdje zidovi prestaju a pod i stropovi počinju. To je skoro isto toliko dezorijentirajuće kao i oni duhovi leptira prije. Čak i stol i stolci na drugom kraju sobe obojeni su odgovarajuće, stvarajući efekt kamuflaže. Gosti izgledaju kao da lebde u mjestu na prugastoj pozadini. Osjećam se izgubljeno, ali i nekako čudno kao da sam kod kuće, poput buhe koja se nastanila na zebri. Ogromni luster postavljen na katedralni strop osvjetljava naš okoliš komadima zaljuljanog svjetla. Kročim preko praga s Morpheusom s desne strane, ruke nježno izvijene preko njegove. Jed ostaje dva koraka iza s moje lijeve strane – odgovarajući položaj za viteza meni uz bok, prema Morpheusovim uputama. U vilinskom kodeksu, nedolično je da vitez ima bilo kakvu interakciju sa svojom štićenicom, tek da obrani njezin život ako se ukaže potreba. Ne smijemo se dodirnuti, ne smijemo se pogledati, ne smijemo čak ni progovoriti jedno s drugim, ili ćemo razotkriti svoju krinku. „Vašu pozornost, molim”, progovara Morpheus. Gossamer opet izviri ispod njegove kose i harfa umukne kao i kakofonija čavrljanja i zveketa pribora za večerom. „Gđica Alyssa od Drugog Svijeta.” Okrene se prema meni i drži mi ruku ispruženu, izlažući me pogledima. „Ovo su samotnjački vilovnjaci, razuzdano i raspojasano društvo u Zemlji čudesa. Želimo ti dobrodošlicu na Gozbu zvjeradi.” Ruka mi se stisne oko njegove dok gosti izbuljeno zure u mene a hrana i slina ispadaju im iz gubica. Okupljena oko dugog stola je gužva stvorenja od kojih su neka odjevena a druga naga. Premda se razlikuju po veličini i rodu, svi su više bestijalni nego čovjekoliki. Jedna izgleda poput ježa, sa sve bodljama, samo što ima lice vrapca. Sigurno je stidljiva jer se skupi u loptu kad mi uđemo pa odskoči pod stol. Ružičasta žena s vratom dugim kao u plamenca nagne se dolje i lupi ježića svojom glavom, poslavši loptu od stola do druge strane sobe. Tu je još stvorenja, nekih s krilima, nekih koji su pola žaba-pola biljka s povijušama koje im rastu iz kože, drugi ćelavi poput tuljana s tijelima primata i runastim glavama janjaca. Jedino što im je svima zajedničko jest zainteresiranost za mene. Postala sam točka na koju je usmjereno više od trideset pari očiju. Nekoliko prigušenih prošaptanih riječi prekida muk. „Je, ona je...” „Ma na nju sliči, kao pljunuta da je.”

„Priča se da je isušila ocean spužvom... Spužvom. Lukavo i maštovito, to je bilo.” Znaju li svi oni za moju povezanost s Alisom i što sam došla učiniti? To se zove prigoda da epski propadnem. Miris hrane, zadah životinjske dlake i vonj mošusa stapaju se u omamljivo isparenje i vrtoglavica mi okreće mozak. Jed je iza mene, znam da će me uhvatiti ako padnem. Također znam da će to, ako se dogodi, upropastiti sve. Saberem se i počnem gledati od jednog čudnog lica do drugog, pitajući se koji vilovnjak je Morpheusov kontakt. Moj domaćin vodi me do stola i izvuče stolac s desne strane mjesta na čelu. Veliki malj naslonjen je na nogu stola, i još po jedan pod svakim stolcem u našem redu. Morpheus me smjestio pored malenog žilavog stvorenja. Izgleda poput albino lasice, osim crne bejzbolske kacige na glavi. Ali zmijske oči i račvast jezik poništavaju svu cukrenost. Jed zauzima svoje mjesto iza mene, taman izvan dosega. Morpheus zastaje pred svojim stolcem i skine šešir prema gostima, crnih krila lučno raširenih za što jači efekt. „Ispričavam se zbog kašnjenja. Ali, s druge strane, naš anđeo osvetnik konačno je tu. Pa neka slavlje počne!” Nakon raštrkanog aplauza naših gostiju, Morpheus uruči svoj šešir Gossamer i nekoliko drugih vilenica. One ga objese na naslon za ruke stolca a Morpheus savije svoja krila preko naslona poput plašta. Gossamer se vrati i smjesti na njegovo rame a svi ostali ponovno sjednu uz škripu drveta i šuškanje krzna i tkanine. Žamor se opet pojavi, skupa s grizenjem, gutanjem i srkanjem kad nastave jesti. Budući da nisam više pod svačijim pogledom, opustim ramena. „Daj kušaj malo, mila”, pokaže Morpheus na moj tanjur, pa započne prigušen razgovor sa zelenom svinjolikom zvijeri koja mu sjedi s lijeve strane – odmah preko puta stola. Prasac na sebi ima sivo odijelo na prugice s krznenim manžetama. Rukavi su mu toliko dugi da skoro skrivaju njegove rascijepljene papke. Nasmiješi mi se, od čega se osupnem. Zubi su mu crni i okrugli poput zrna papra. Zadrhtim i pogledam na svoj tanjur. Šaka zlatnih ribica koprca se u sredini, zijevajući. „Treptaš?” kaže lasica vilovnjak pored mene glasom koji zvuči poput frule. Pokaže pandžastim prstom na moj tanjur. „Ovaj...” Okrenem se od zlatnih ribica prema njemu, zahvalna za mogućnost da skrenem pozornost. „Zoveš se Treptaš?” Proučavam sjajnu kacigu na njegovoj glavi a onda uočim riblje kosti na njegovom tanjuru. S mučninom se okrenem koprcanju na svom tanjuru. Trebamo ih jesti sirove? Nikad nisam baš obožavala sushi. Njihove riblje oči utonu u duplje, gledajući ravno u mene. Samilost i odvratnost zadrhte mi u želucu. Ne mogu ni zamisliti Afroditu i Adonisa ovako izvan vode, kako ne mogu disati. A onda mi sine... pate li na ovaj način leptiri i bube koje koristim u svojim mozaicima kad umiru? Zašto me nikad nije bilo dovoljno briga da se to zapitam?

„Treptaš”, ponovi stvorenje. Podigne srebrnu žlicu veliku skoro kao on, ustane na stolcu i krene udarati nekoliko mojih ribica po glavama, ubijajući ih. „Treptaš ih, vidiš?” Njegov račvasti jezik izviri mu iz usana. „Oh, ne! Molim vas...” Impulzivno posegnem za svojim peharom da prolijem vode po preostalim živim ribicama da bi opet mogle disati. Mješavina iscuri polako, prekrivajući ribice grubom kašom koja vonja na cimet i sok od jabuka. Vrisnem, pokušavajući iskopati sad zatrpane ribice iz kaše, ali samo uspijem da mi se smjesa uvuče pod nokte. Kad mi počne curiti u rukavice bez prstiju, odustajem od pokušaja. „Ma što je ovo?” obrecnem se na Morpheusa. Svi opet gledaju u mene, ali previše sam zgađena da bi me bilo briga. Morpheus me sa sjajem u oku pita: „Zar vi ne stavljate pijesak u jabukovaču tamo odakle si?” Podrugljivo se nasmiješi i sjećam se kako sam gledala isti takav osmijeh u snovima kao dijete, kako je bio topao i utješan. Ali sad je u njemu natruha zlobe. Pitam se koliko će mi dugo zamjerati onaj poljubac. „Bi li radije kušala vino?” Slijedim njegov pogled do drugog kraja stola gdje nekoliko primatskih vilovnjaka hvata boce vina koje lebde u zraku. Svaki put kad jednu uhvate utrpaju malo vune sa svojih ovcolikih glava u grlić da bi se spustilo, pa ga onda dodaju okolo za zdravicu. Nabravši nos, odbijem ponudu. „O, delikatne li male breskvice.” Morpheus uzima salvetu, nježno mi hvatajući lijevu ruku. „Da te očistimo, ha?” Gossamer se spušta na stol uz moju desnu ruku i također se primi posla. Gledajući me u oči, Morpheus briše pjeskovitu smjesu s mojih prstiju. Premda nosi rukavice, toplina bukne s mjesta dodira. I iza mene je vrelo, od Jedovog usijanog pogleda. Ne moram ga vidjeti, osjećam ga. Na putu prema blagovaonici, upozorio je Morpheusa da me ne dodiruje tijekom gozbe. „Šteta što si bila prezauzeta ranije u Dvorani zrcala pa si propustila predjelo”, kaže Morpheus samozadovoljno se mršteći na Jeda. „Svidjela bi ti se paučja juha, budući da si toliko spretna u ranjavanju kukaca.” Osupnem se. „Još je više šteta”, naginje se i prošapće tako da samo ja mogu čuti, „da nešto tako dragocjeno kao što je prvi poljubac podariš muškarcu koji je već svaki dio sebe dao drugim curama. Mala Gossamer ima sposobnost da vidi ljudima u um dok spavaju. Vidjela je prelijepu mladu ženu u Jedovim snovima kad su ga doveli ovamo, nekoga tko nije ti. Zanimljivo je da je sad odabrao tvrditi da je tvoj. Ovdje dolje, daleko od svih drugih, kad te tako žarko želi odgovoriti od tvoje zadaće.” Sjena mi prođe kroz prsi, režući kao hladna oštrica noža. „O, ali naravno da je on iskren”, nastavlja Morpheus podrugljivo. „Ne da ti je ikad bilo što prešutio. Uvijek je bio iskren. Muškarac koji nikad ne laže neće ti nikad

slomiti srce.” Spustivši poljubac na vrh moje rukavice, Morpheus odbacuje salvetu i pušta me. Gossamer i ja se pogledamo prije nego što ona odleprša natrag na Morpheusovo rame. Pomišljam na Jedovo preseljenje u London, i osjećam se tmurno poput oblaka iza očiju našeg domaćina. Sve u meni žudi da se okrene Jedu, da me on uvjeri da će mu, premda mu je tijelo pripadalo drugima, srce uvijek biti moje. Da se nije pretvarao da me želi kako bi mi dao razlog za odlazak. Morpheus ustane i vrati šešir na glavu, s poslovnim izrazom lica. „Dosta igranja s tim plebejskim zalogajčićima. Dajte glavno jelo!” Tek tad primijetim kameleone. Vise po zidovima na svojim prstima sa sisaljkama, uklapajući se u crno-bijeli okoliš. Ispužu sa svojih mjesta i odvuku se u jednu od pokrajnjih prostorija. Pokušavam otresti uznemirujuće misli koje je Morpheus izvukao na površinu kad se kameleoni konobari vrate, okrećući izbuljene oči u svim smjerovima dok nose poslužavnik ukrašen sušenim voćem na kojem je nešto što sliči patki. Očerupana je i pečena, ali glava joj je još netaknuta. Topli herbalni miris poškaklja mi nosnice. Barem je pripremljena. „Mogu li vam svima predstaviti glavno jelo?” Morpheus dramatično ispruži ruku. „Večero, upoznaj svoje dostojne protivnike, gladne goste.” Moj jezik osuši se poput brusnog papira kad se oči ptice otvore i ona nespretno ustane na noge s plivaćim kožicama, mesa smeđeg i blistavog od glazure i ulja. Ovo se ne može događati. Oko vrata joj visi zvono koje zaciliče svaki put kad se sagne da pozdravi prisutne. Morpheus izvuče teški malj ispod svog stolca i udara jednim krajem po stolu poput suca s čekićem. „Sad kad smo se svi upoznali, neka čekićanje počne.” Gossamer poleti s Morpheusovog ramena i nestaje iz sobe s drugim vilenicama baš kad nastane masovna zbrka. Svi gosti skoče na noge s maljevima u rukama i krenu ganjati zvoneću pečenu patku po stolu. Iznenađujuće je spretna i izmiče im se, krivudajući između pladnjeva, tanjura i pribora za jelo. „Što to radite?” vrisnem na Morpheusa. „Nikad nisam vidjela nešto toliko divljački!” „Divljački?” otfrkne zelena svinja odgovor umjesto njega. „Ponašaš se kao da smo mi nekakve životinje.” Pokaže svoje paprolike zube u podrugljivom osmijehu. „Prestani misliti glavom, Alyssa. Počni misliti ovim.” Morpheus kucne prstom po mom pupku, dok mu se modra kosa zaljulja do ramena. Mišići mi se trznu. Dobro je da Jed iz svojeg kuta ne može vidjeti Morpheusovu ruku jer bi mu je otkinuo. „Želucem?” izdahnem pitanje. „Trbuhom. Instinktom. Najdublji dio tebe zna da je ovo”, pokaže na kaos oko nas, „onako kako treba biti. Onaj isti dio tebe koji je pročitao natpis na Hudodrakovoj kutiji. Ti razumiješ logiku u nelogičnom. U tvojoj je prirodi naći smirenost u tom

ludilu. Mi samo dajemo svojoj hrani kakvu-takvu šansu.” Namigne mi. „A sad, ako bi nas ispričala, moj kompa i ja moramo obaviti nešto trampe.” On i svinja odlaze od stola. Morpheus se hodajući saginje nisko, držeći glavu uz njegovu dok razgovaraju. „Treptaš!” poviče bijela lasica pored mene i uzvere se na stol sa žlicom u ruci, samo da bi ga patka oborila. Uhvatim krznatog vilovnjaka prije nego što s ruba padne na glavu. Njegova žlica zaklopara i zazveči kad padne na pod uz njegovu kacigu. Bez kape vidim goli skalp – koža je toliko tanka da mu se vidi mozak. Kao da nema lubanju. On mi se ugnjezdi u krilo. „Datica, Datica lijepo, svjetlo anđela!” Sitne ružičaste očice me proučavaju, vlažne od morbidnog obožavanja. Svjetina dolazi prema nama, mašući maljevima u kaotičnom jurišu na plijen. Jed povuče moj stolac natrag od stola da me spasi da ne budem umlaćena, dok se lasica drži za moju košulju da sačuva živu glavu. Tada Jed odstupi u kut dijagonalno od mene, održavajući razdaljinu. „Znadete propissssse!” zašišti vuk zmijskog lica uz udarac kojim zamalo promaši patku koja pretrči preko tanjura. „Prvi tko tressssne u zvono će tranššššširati!” Hihot od kojeg se krv ledi u žilama prekine kaos kad netko otkine patki jednu nogu. U gambitu da se dočepa slobode, ona se odvuče dok nekoliko vilovnjaka grize otkinuti batak. Patka zajaši lebdeću vinsku bocu i vine se u zrak, smijući se cijelo vrijeme. Izaziva druge da je uhvate otkidajući i ispuštajući komade svoga sočnog mesa. Ona želi biti pojedena. Trzaj mučnine zgrči mi tijelo. Svi vilovnjaci koji mogu letjeti slijede s maljevima u ruci, lebdeći nad glavama dugih. Oni prizemljeni uzveru se na stol ili trče po podu, spotičući se na posuđe i stolce, u nadi da će netko oboriti glavno jelo na njihovu razinu. Pokrijem usta da spriječim sebe da vrisnem ili se zahihoćem. U ovom trenutku mogla bih ili jedno ili drugo. Počinjem uživati u tom ludilu. To nije dobro. Nimalo. Moj novi lasičji prijatelj potapše mi prste. Njegovi maleni ružičasti jastučići na šapama meki su uz moju kožu. „Zdrava biti svjetlo anđela”, umiruje me njegov frulasti glas. „Zdrava bit i radost. Uzmi pjevaj. Biti osmijeh za mene.” Nasmiješi se, oštrim zubima koji blistaju na svjetlu lustera. Očnjaci su mu dugi kao u zvečarke. Nesigurna što da odgovorim, činim ono što je Morpheus predložio i slijedim svoj instinkt. Poškakljam lijevo uho stvora kao što bih učinila s psićem. Njemu se to izgleda sviđa i počne presti. Jed mi se pomakne na rub vidokruga. Potreban mi je svaki trun samokontrole da ga ne pogledam, da ne progovorim s njim. Ali Morpheus je usmjerio svoj tetovirani pogled na nas, tako da ne popuštam.

Isključim sve – ganjanje večere, ludu vrisku i smijeh uzbuđenih gostiju, privrženog vilovnjaka u mom krilu – kad Morpheus doda lepezu i rukavice svinji. Ruke mi se ohlade od neobičnog osjećaja gubitka. U zamjenu, svinja daje Morpheusu jednu bijelu vrećicu vezanu crnom vrpcom. A onda, zelene kože potamnjele u gorljivo rumenilo, svinja dograbi svoj malj i odgega se da se pridruži veselju koje se premjestilo u kuhinju. Zveket lonaca i tava iz druge prostorije odjekuje u iznenadnoj tišini napuštene blagovaonice. Osupnem se kad mi lasica uhvati obje strane lica. „Prašini slatko, svjetlo anđela.” Lizne mi bradu svojim hladnim račvastim jezikom, a onda skoči na pod i dograbi svoju žlicu i kacigu. „Treptaš. Nalet i odosmo!” S tim riječima vrati kacigu na glavu prije nego što zamakne u kuhinju. Kad njegov rep nestane, samo Jed, Morpheus i ja ostajemo u prostoriji. Oslobođena radoznalih pogleda, proučavam Jeda s mjesta na kojem sjedim a on gleda natrag u mene naslonjen uza zid, oboje nepokretni dok nam se umovi bore da shvate ono čemu smo upravo nazočili. Čudan osjećaj počinje mi prodirati u kožu tamo gdje je vilovnjakov jezik ostavio mokru mrlju. Istodobno je topao i hladan. Progutam taj okus – gorak ali sladak, poput slatkiša načinjenog od suza. Osjećaj ne staje u ustima. Uvlači mi se u grlo pa mi curi u grudi, štipajući dubokom, suštinskom tugom koju ne mogu potpuno shvatiti. U početku me boli to sa mnom i Jedom, kako sam ja čeznula za njim dok se on davao drugim curama – sve zato što on ne može vjerovati u ljubav. A onda bol zbog Alicije i tate, i njihovih izgubljenih godina skupa. Tuga se pojača, kao da se sav jad svijeta skupio u jednu točku, tik iznad mog srca. Bolno želim zaplakati, toliko bolno da mi zastane dah. Jed dotrči do mene, sagne se do mojih nogu. „Al, u redu je. Gotovo je.” Pipne mi čelo. „Tako si hladna. Daj reci nešto, molim te.” Ne mogu odgovoriti iz straha da ću se nekontrolirano rasplakati. „Poplavila je!” viče Jed našem domaćinu. „Onaj joj je vilovnjak nešto napravio!” „Tsk. Nemoj se sad zapjeniti, patvorena vilo.” Morpheus baca svoj šešir na stolac i priključuje nam se. Saginje se nad mene. Jed se nevoljko odmakne da mu dade mjesta. Morpheus mi digne bradu i nagne mi lice na jednu pa drugu stranu, poput liječnika na pregledu. „Imaš sreće što si mu se svidjela, breskvice. Vilovnjaci Mustek zloglasni su po nagloj ćudi, a imaju otrov tisuću zmija u svakom ugrizu svojih očnjaka. Glave su im mekane i ranjive. Da si ga dotakla bilo gdje osim po ušima, on bi to shvatio kao prijetnju. Sad bi se grčila na podu, gušeći se vlastitim bolnim posljednjim dahom.” Njegove riječi potaknu sjećanje na onaj put u mojim snovima kad me podučavao o svojstvima svake posebne vrste vilinskog svijeta. Tako sam znala što da radim. Pokušam progovoriti, ali ne mogu. Tuga stalno postaje sve jača. Svaki otkucaj srca lijepi mi se za rebra poput pijavice, stišćući mi prsnu kost u naporu da se ne

prelomi na pola. Želim kliznuti na pod, skupiti se u loptu i danima plakati. Ali sam zamrznuta u nepokretnosti. „Posjeo si je uz smrtonosnog vilovnjaka?” pita Jed, premda je to više krik. „Zašto, da je kazniš što se poljubila sa mnom? Nakazo bolesna!” Napada Morpheusa, ugura ga u krila i tresne na stol. Tanjuri i pribor zatresu se od udara. Pritisnuvši podlakticom grlo našeg domaćina, Jed ga drži zarobljenog. „Sredi. Je. Odmah.” „Nema se što srediti. Dao joj je dar.” Morpheus protisne dok mu Jedova ruka pritiska grlo. Pokušava se izvući, ali Jed ga je tako čvrsto umotao u krila da se ne može pomaknuti. „Ako me pustiš da se dignem”, procijedi, „pokazat ću ti.” Jed se režeći odmakne i opet klekne uz mene, primajući me za mlitavu ruku. Savije svaki od mojih prstiju kroz svoje. „Hajde, Al. Ostani sa mnom, okej? Što god se događa u toj tvojoj lijepoj glavici, ne daj da pobijedi.” Treba mu odgovor od mene. Ali ako otvorim usta da odgovorim, zatulit ću poput sirene za maglu i neću prestati dok od mene ne ostane prazna ljuštura. Briga koja se urezala u njegove crte lica navali se na moja već opterećena prsa, gušeći me. „Daj mi malo mjesta.” Morpheus čučne, a Jed se odmakne ali i dalje drži naše prste isprepletenima, pružajući mi podršku. Naš domaćin drži platnenu salvetu uz moje lice. „Ispusti to, mila. Znam da se osjećaš kao da će brana pući, ali uvjeravam te, jedna jedina suza i bit ćeš kao nova.” To nije moguće. Jedna suza nikako neće biti dosta. Preklopim se u agoniji koja čupa želudac. Zavijajući plač pokulja mi iz grla. Toliko dubok da mi napreže glasne žice i prazni trbušnu šupljinu. Završi jecajem. A onda mi jedna jedina suza poteče niz lijevi obraz. Tek tako, opet sam svoja. Stisnem Jedovu ruku dok upućujem zahvalnost Morpheusu. Lice našeg domaćina toliko je blizu da mogu okusiti njegov duhanski miris. „Ovo je sad tvoje, spremi je na sigurno.” Vezuje salvetu oko nečeg što izgleda kao prozirna staklena špekula – premda je meka i podatna poput kuglice ulja za kupke. „Je li to moja suza?” pitam, uzimajući zavežljaj i gurajući ga duboko u korzet između dojki. „To je želja. Tvoj novi mali prijatelj ima dar prizivanja. Dao ti je samo jednu, pa je mudro iskoristi. Kad si spremna, stisni je da ti prsne u ruci dok misliš na najdražu želju srca svoga.” Počinje ustajati, ali zastane klečeći na jednom koljenu. „O, i za slučaj da se poigravaš s idejom da je upotrijebiš da zaželiš još želja... Maloj Alisi sam rekao da baš to učini. Zatražila je beskrajnu zalihu želja. Oboje smo mislili da je to uspjelo dok joj suze nisu počele ne prestajati curiti. Tako je i nastao ocean suza. Skoro da nismo uspjeli zaustaviti tu fontanu. Ako pokušaš nadmudriti čaroliju, uvijek moraš platiti za to.” Morpheus se diže na noge, ali ja ga uhvatim za ruku. „Čekaj. Namjerno si me posjeo pored njega. Htio si da ja dobijem tu želju. Zašto?” On otkopča gumbe na svojoj čipkanoj košulji i otkrije ravninu gornjeg dijela svojih prsa. „Ako se iz nekog razloga vratiš doma a stvari još budu nepromijenjene,

sad ćeš imati sredstvo da pomogneš svojoj mami. Da je dovedeš natrag sebi i svom ocu.” Toliko sam tronuta da skoro zaboravim progovoriti. „Hvala ti”, prošapćem. On me gleda u oči, šutke. „Ne čini ti on nikakvu uslugu. Ej...” Jed podiže naše isprepletene prste i pritisne palcem moja prsa da mi privuče pažnju. Srce mi poskoči pod tim pritiskom, sjećajući se njegovog milovanja u sali sa zrcalima. „Poplavila si, Al. To isto stvorenje moglo te i ubiti. Ovaj ljigavac igrao se tvojim životom.” „Mustek vilovnjaci iznimno dobro prosuđuju karakter”, izgovara Morpheus. „Znao sam da će Alyssa vladati situacijom i pridobiti ga. U potpunosti vjerujem da se ona može brinuti za sebe. Ti pak izgleda ne možeš shvatiti taj koncept.” Jed me drži oko struka da me podigne sa stolca. Naši gosti na večeri su otišli. Nema više niti zvukova iz kuhinje, očito se potjera premjestila na druge razine palače. Slobodni smo i možemo odbaciti pretvaranje. Privuče me u zagrljaj. Dobar je osjećaj biti u njegovim rukama, čak i uz sva ona pitanja koja me još grizu. Morpheus namješta svoj šešir, gledajući nas s bljeskom prezira u očima. „Blago meni što nisam jeo, pa mi se neće želudac prevrnuti na tako oduran prizor.” Jed me poljubi u čelo prije nego što me pusti, kao njemu u inat. „Svinja”, ponudim promjenu u razgovoru, iživcirana načinom na koji se njih dvojica mršte jedan na drugoga. Nisam više raspoložena za izigravanje suca u ringu u njihovim hrvačkim mečevima. „Da”, odgovara Morpheus ne prekidajući most testosterona između njih. „Svinja je ustvari hobgoblin. Lepeza i rukavice bili su nasljedstvo njegove majke, vojvotkinje. U zamjenu za to što ih je dobio natrag, vrlo rado nam je ponudio ključ za buđenje Hermana – bez naplate.” Morpheus spušta bijelu vrećicu u moje ruke, a Jed počinje razvezivati vrpcu. Morpheusov palac pritisne čvor, zaustavljajući ga. „Ne želiš to učiniti. To je najjači i neprocjenjivi crni papar u cijelom vilinskom svijetu. A imate dovoljno samo za jednu dozu.” Jed se namršti. „Crni papar. Kakva je to trećeligaška čarolija? Što mi trebamo raditi s paprom?” „Pa, vi...” Prije nego što Morpheus stigne dovršiti, horda vilenica nagrne u blagovaonicu, ulepršavši kroz vrata koja vode van. „Gospodaru, stiže netko”, poviče Gossamer. „Loš netko!” „Idite.” kaže Morpheus Jedu, saginjući se da dograbi malj. Jed grabi vrećicu papra, zavuče je u svoj džep, a onda me prima za ruku. Izlaz koji vodi u dvoranu ogledala dijagonalno je preko prostorije. Prešli smo samo par koraka prema njemu kad zvuk marširanja nogu zagrmi kroz nas i špil karata – sa po šest štapićastih nogu i ruku na svakoj – ulazi na ista vrata kao i vilenice. Stražari nastave ulaziti dok ne pokriju sve zidove.

Tad shvatim da to uopće nisu karte. Imaju lica kukaca s drhtavim ticalima, a njihova tijela tanka poput papira su ustvari izravnate ljušture, reckave na rubovima i obojene crno i crveno da nalikuju igraćim kartama. Sa svojim čudno uzglobljenim udovima koji vire i oštrim klještastim prekriženim zubima, izgledaju više kao kukci nego kao vilovnjaci. Ima smisla. Sve te godine ja sam ubijala bube, a sad je karma tu da mi to naplati s kamatom. Na vratima se dvadesetak buba s kopljima pojavi i razdvoji u crvene i crne boje; pet srca i trefova s jedne strane, pet pikova i karoa s druge, koji se lepezasto rašire i otkriju Zlicu Bijelog u sredini među njima. Okupljene oko lustera, vilenice gledaju odozgo u cijelu situaciju, malene i bespomoćne. Crveni prsluk i odgovarajuće rukavice vise sa Zlicinog niskog, kosturnog tijela. Jednom rukom drži trublju, a drugom zarolani svitak. Nagne svoju rogatu glavu da triput glasno puhne u svoje glazbalo. Tada pokretom zapešća uz zveket kostiju razmota pergament. „Alyssa Gardner od Dvora Ljudskoga... Prizvana nazočnosti Kraljice Grimizne ti si.” Njegove svjetlucave ružičaste oči podignu se prema meni. Drhtaj mi prođe kralježnicom. I Jed i Morpheus gurnu me iza sebe. Toliko o tome da se mogu i sama snaći. „Ona ne ide nikamo s tobom, Zlice.” Morpheus podiže svoj malj. „Drugačije Kraljica Grimizna kaže.” Pjena se pojavi oko usta Zlice i oči mu svijetle kao goruća žeravica, crvena od vatre. „Drugačije, njezina vojska naređuje.” Na njegov znak, karte uza zid se promiješaju i skoče prema nama – kao da ih neka nevidljiva ruka dijeli. Vilenice jurnu odozgo, pokušavajući ih omesti. Morpheus do kraja raširi svoja krila da bi Jeda i mene zaklonio od napada. Nazubljeni rubovi stružu duž druge strane njegovih krila, rastežući ih ali ne probijajući. Moji dlanovi prilijepe se uz Morpheusova leđa, apsorbirajući šok dok se njegovi mišići zatežu i napinju sa svakim zamahom malja. Njegovi uzdasi nadglasavaju štropot karata stražara koji padaju po podu. „Izvuci je odavde!” poviče preko ramena dok nas gura unatrag prema izlazu koji nam treba, još uvijek koristeći svoja krila kao barijeru. Jed me hvata za lakat i vuče preko praga. „Ne”, otimam mu se. „Ne možemo ga ostaviti da se bori sam. Previše ih je!” „On se snalazi s njima.” „To su kukci ubojice!” Ukopam se petama i odbijam maknuti. „Ja poznajem kukce, Jed. Oni su smrtni neprijatelji gusjenica!” Stisnutih usana, Jed me podiže preko ramena. „Ti si jedina bitna.” Ruku stegne oko moje stražnjice, glava i torzo vise mi naopako niz njegova leđa. Vijugavo crno mramorno stubište skakuće pod nama a krv mi navire u glavu.

Čvrsto zatvorim oči, slušajući kako se bitka u blagovaonici sve više udaljava. Sjećanje na to kako me Morpheus nježno držao na čistini, na način na koji mi je zaliječio masnice, na njegovu prekrasnu uspavanku – sve to se kuha u zbunjujućem uzavrelom loncu osjećaja. Sjetim se želje zavučene pod moju košulju... Zelje koju je on htio da dobijem. Samo što je nisam izvadila kad se probije zvuk tava i lonaca. „Treptaš! Treptaš ih sve!” Uslijedi navala vriske i urlika – istih zvjerskih glasova koje sam čula ranije na gozbi. Zvijeri su se vratile iz svoje potjere, i Morpheus se više ne bori sam. Opet mogu disati. Jed i ja kliznemo kroz tajni prolaz koji vodi do hodnika s ogledalima, penjući se još jednim stubištem. Uskoro smo dovoljno daleko da se čuje samo zvuk udaraca potplata njegove čizme o zrcalni pod. „Sad me možeš spustiti”, progunđam. „Ne znam baš. Mnogo ti je lakše spasiti guzicu kad je imam sigurnu na svom ramenu.” „Ne moraš mi ti spašavati... kožu.” On se sarkastično nasmije. „Nemam baš mnogo izbora kad ti glavom naprijed jurišaš u rizične situacije u toj svojoj križarskoj vojni. Sad si nas lijepo uvalila usred sredine vilinskog rata.” Lupim ga jako. Baš između lopatica. „Hej...” Spusti mi stopala na pod pa smo suočeni i protrlja si leđa. „Za nekog te veličine, bogme imaš dobar udarac.” I pored mrštenja izgleda impresionirano. Šaka mi bridi. Ovaj bi tvrdoćom i gromadu postidio. „Nisam te namjerno uvukla u ovu kašu. Okej?” Protresem ozlijeđenu šaku. Duhovi leptira su tu jedina bića osim nas. Gossamer još nije došla a nestrpljivost da pobjegnemo me opako drma. Jed podigne moju bolnu šaku i pritisne svoje usne na nju – umirujući dodir. „Nisam htio biti grub. Ali ako se mislimo izvući iz ovoga, moraš prestati vjerovati u sve što ti taj Moljacoliki kaže, kao da je on nekakav svetac. Kažem ti ja, taj laže.” „Rugala se sova sjenici.” Odmah poželim progutati te riječi, ali prekasno je. Jed je već okusio njihovu gorčinu. Mršteći se, ispušta moj dlan. „Što bi to trebalo značiti?” Duhovi leptira prolaze mi rubom vidnog polja, kao da ih pokreće moje sprintajuće bilo. „Zašto si čekao dok nismo došli ovamo dolje da mi kažeš da su se stvari među nama promijenile?” Trlja si vrat, izgleda kao da mu je neugodno. „Kao što sam ti rekao. Opirao sam se tome.” „A možda si se pretvarao. Onaj poljubac bio je nekakav plan koji si smislio da ja odustanem od svoje križarske vojne.” „Zafrkavaš li me? Je li ti onaj žohar opet ulazio u misli?”

„Vjerovao ili ne, ja sam u stanju i sama misliti.” Te dvojbe su mi se motale po glavi i prije razgovora s Morpheusom, zar ne? Više nisam sigurna... U Jedovim očima je onaj bljesak koji prepoznajem, odjek povrijeđenosti i izdanosti koje je imao u sebi dok mu je otac bio živ, i mrzim samu sebe što sam bila ta koja je to opet oživjela. „Nije sad vrijeme da se o tome natežemo.” Gledajući po hodniku, protrlja svoj piercing. „Gdje je Gossamer? Trebamo se pokrenuti. Ako Mothra počne gubiti–” „Zove se Morpheus.” Čvor mi zapne u grlu kad se sjetim što se događa tri kata niže. „Znači misliš da gubi? Misliš da će ga ozlijediti?” „Otkud ta nagla odanost njemu? Sve zbog one glupe želje?” „Vrijeme je.” Gossamer se pojavljuje između nas, mašući krilima u zraku. Ispruži Jedov džepni nož, sa sjajem u svojim vilinkonjskim očima. „Vilenjaci nose mačeve, ali ako ne znaš kako se boriti njime, bolje koristi nešto manje upadljivo.” On uzima nož i stavlja ga u džep svojih hlača. Ona se spusti na njegovo rame, zbog čega on zastane i pogleda je. „Počuj me, smrtniče.” Baca pogled na ulaz u hodnik pa opet natrag. „U tebi se krije moć – suština tvog srca umjetnika – koja je neuništiva. Sjeti se toga kad stvari utonu u najveći mrak.” Njezine čudne riječi vise u zraku između nas troje. Želim je pitati što to misli o Jedovoj moći, o mraku. Želim pitati kako ide Morpheusu i vilovnjacima samotnjacima tamo dolje. Ali jezik mi je još zapetljan u volim – ne volim čvorovima. Težina u mojim prsima se produbljuje. Gossamer nas okrene prema jednom od zrcala i dotiče staklo prstom. Duhovi leptira nestanu iz ravnine između, raštrkavajući se u druga zrcala po zidovima. Dlana raširenog po glatkoj površini, vilovnica pokreće isti onaj efekt krhotina koji sam vidjela u zrcalu u Londonu. Onda se, baš kao i prije, zrcalo izgladi u portal. Pojavljuje se dugačak stol pun kolača i šalica za čaj smješten pod stablom ispred seoske kućice napravljene u obliku zečje glave – s dimnjacima kao ušima i slamnatim krovom poput krzna. Čini se da je sunce zasad nadjačalo mjesec jer danje svjetlo obasjava taj prizor. Skačem kroz zrcalo, ni ne čekajući Jeda.

15. Hattington U toj žurbi, čizme mi završe u tanjuru punom kolača. Čekam da mi ošamućenost prođe, sagnuta u struku s rukama na koljenima. Prvo što primijetim je tišina. Nitko ne govori. Trebala sam to i očekivati, budući da tip koji pravi šešire nije budan. Gledajući po praznom kraju stola, zapanjena sam okolišem. Koliba u obliku zeca stoji na vrhu brdašca – zelene i bujne oaze, usred crne i bijele pustinje. Umjetnik u meni žudi za platnom i priborom da mogu ovjekovječiti taj izobličeni prizor. A onda me udari osjećaj da mi je sve to poznato. Morpheus me sigurno doveo na baš ovo mjesto u nekom snu. Ili je to možda zbog šahovske ploče pješčanih dina u daljini. Taj uzorak čudno podsjeća na onaj u mojem košmaru. Blagi povjetarac ljulja mi pletenice, ptice cvrkuću u krošnji iznad mene, i sunce mi grije ramena. Taj osjećaj me toliko podsjeća na Pleasance da me preplavi nalet nostalgije. Voljela bih da mogu pričati s tatom; još više bih voljela dobiti onaj zagrljaj koji sam odbila na aerodromu. Srijeda je. Barem mislim da jest. Da sam doma, tata bi ranije došao s posla i napravio odreske. Ja bih napravila voćnu salatu, jer je moj posao da se pobrinem da on jede uravnotežene obroke. Što ako Jed i ja ne možemo ovo izvući? Alicia će vječno kriviti sebe i zbilja zaglibiti. Onda će tata sjediti sam u kuhinji i jesti hladne žitne pahuljice samo sa satom da mu pravi društvo ostatak života. Od same te pomisli srce mi se zgrči. Odlučnija nego ikad da se vratim, podignem jedan potplat i otresem nekakvu šećernu koru a onda ispetljam drugi iz mafina s ružičastom glazurom. Prije nego što se stignem okrenuti da istražim drugi kraj dugog stola, nešto uleti u mene straga. Zateturam se licem naprijed u jednu pitu, zapahnuta mirisom borovnica. „Al... oprosti.” Jed me diže za laktove. „Si dobro?” Odbijam odgovoriti na temelju toga što nije rekao misli li fizički ili emotivno. Uz njegovu pomoć, uspijem ustati između tanjura s kruhom namazanim maslacem i zdjele kandiranih ljubica. Nekakvo preslatko punjenje pite prekriva mi usta. Liznem ga s usana, a onda zamahnem prstima, pokušavajući skinuti to ljepljivo s njih. „Zašto se nisi spustio na drugi kraj stola?” gunđam i brišem lice salvetom koju mi je ponudio. „Bio je zauzet.” Jed pogleda iza nas.

Okrenem se i vidim goste na čajanki – Hermana Hattingtona, Ožujka Kleca i Uh-uha – kako sjede oko drugog kraja stola, smrznuti pod debelim, blistavim slojem plavkasto-sivog leda. „Zašto nam Mothra nije rekao što misli pod zaspali?” pita Jed. Ja nemam odgovora. Krenem prema njima. Kad prekoračim čajnik, para me lizne po listu noge, vlažeći mi tajice. Opet se iskrivljeni zakoni fizike poigravaju s mojom logikom. Hattington i njegova ekipa su ukočeni poput ledenika, ali hrana izgleda svježe i čaj je još vruć. „Gdje je taj papar?” Vrlo je nespretno pokušavati timski rad s neuzvraćenim volim te koje visi između vas. Moja obitelj je bila u stanju poremećenosti još otkad znam za sebe, ali sam barem tijekom zadnjih nekoliko godina imala Jedovo prijateljstvo na koje sam mogla računati. Sad to visi o nekakvoj čudnoj emocionalnoj niti. Jed izvuče vrećicu iz džepa i pruži mi je. Ja razvežem vrpcu dišući na usta. Ne želim riskirati da ga udahnem nakon Morpheusovog upozorenja o jačini. Samo ishlapjeli miris papra na lepezi i rukavicama bio je skoro dovoljan da od toga kihnem. Kihnem... To mora biti ono što je Morpheus namjeravao s ovom vrećicom začina. „Nećeš valjda to protratiti na to da pokušaš tipa za šešire navesti da kihne, je li?” pita Jed. „On je ledeni kip. Nema nikakvog otvora tamo gdje bi mu trebale biti nosnice. A imamo dovoljno papra za samo jednu dozu. Moramo biti sigurni.” Nevjerojatno je kako mi čita misli. Svezavši vrećicu, vratim mu je. Njegova primjedba je potpuno točna. Nikad nećemo uspjeti probuditi Hattingtona pomoću papra. Taj tip čak ni nema nos. Priđem bliže. On drži šalicu čaja koji se puši, kao da je bio usred naglašavanja nečega pomoću nje. „Jede, nešto nije u redu s njegovim licem. Kao da ga nema. Samo je prazan prostor ničega.” Svjetlucava plavkasto-siva praznina odražava moj lik, što uznemirava više nego što bi to činilo zaleđeno iskeženo lice stranca. „Možda mu led prekriva crte lica”, pokušava Jed naći razumno objašnjenje. „Ne znam. Ali vidi taj šešir!” Baš je kao na bjelokosnoj figurici u Morpheusovoj sobi. To bi moglo biti srednjovjekovno sredstvo za mučenje – dijelom cilindar/dijelom kavez – od metalnih igala s dijelom na šarki na vrhu koji se otvara kao poklopac. Ali kad bolje pogledam, metal raste njemu iz glave. U njegovom mesu su rupe iz kojih viri. Ustvari taj šešir izgleda kao... „Konformator”, kaže Jed napetim glasom. „Njemu konformator raste iz glave.” Jed ima pravo. Istina, većina klinaca naše dobi ne bi znala za devetnaestostoljetnu alatku korištenu da se šeširi oblikuju tako da odgovaraju točno određenom obliku glave, ali Jen ima jedan u svojoj sobi. Persephone ga je našla na nekoj dražbi naslijeđenih stvari i, znajući za Jeninu ljubav prema svemu što ima veze

s modom, dala nisku ponudu i osvojila ga jer nitko drugi nije znao koliko ta stvar vrijedi. Način na koji ta naprava obično radi jest da se rebrasti metalni okvir namjesti oko mušterijine glave tamo gdje bi sjeo obod šešira, i igle namjeste prema neravninama i ispupčenjima lubanje. Kartonski oval ubaci se u poklopac sa šarkom i utisne na mjesto oboda, gdje igle izbuše rupe u obliku glave. To napravi uzorak koji onda klobučar može iskoristiti da šešir napravi po mjeri mušterije. Zašto je ovaj fizički spojen s vilovnjakovom glavom meni je nepojmljivo, a ne želim ni zamišljati kako ga koristi u svom radu. Prisilim se da skrenem pogled od zrcalnog lica i okrenem se Ožujku Klecu koji je grozan na svaki zamislivi način. Uglavnom zato što izgleda kao da je izokrenut – nema krzna, samo ispijeno meso. Kao da gledaš odranog kunića. Ali barem ima lice, makar je sumanuto, s divljačkim pogledom u mutnim bijelim očima. Na njegovom tanjuru šalica za čaj balansira na kolaču. Šapa mu je umočena duboko u tekućinu od zapešća naniže, kao da tunka nešto. Od trojice gostiju, Uh-uh je jedini koji izgleda normalno. Ako miš u vratarskoj odori može biti smatran normalnim. „Ne znam kako da ovo riješim”, kažem. „Morpheus mi nikad nije rekao kako ih je Alisa začarala. On hoće da iskoristimo papar. Ali oni su svi smrznuti, pa kako da ih navedemo da kihnu?” Jed odmahne glavom. „Pogledajmo u knjigu.” Hoda preko postavljenog stola i siđe na jedan prazan stolac. Odgurujući klimavi trokatni poslužavnik na kotačima, spusti se na travu. „Dođi ovamo”, kaže, potičući me da ga uhvatim za ruku kad odloži ruksak. Pustim ga da mi pomogne, ali napetost među nama je opipljiva. Izvučem ruku onog trena kad mi se stopala spuste na tlo. Čisteći platnenom salvetom ostatak soka borovnice s lica, provjeravam da mi se odjeća nije negdje zamrljala. „Gladna sam.” To je blago rečeno, umirem od gladi. A ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put nešto pojela. „Pa, ne bismo trebali jesti ovo.” Jed pogleda na posluženje za čajanku. „Tko zna koliko je dugo tu.” Kopajući po ruksaku, dodaje mi energetsku pločicu i bocu vode. Pokaže na prazan stolac pored onog na koji je on sjeo. Umjesto toga, ja sjednem dva mjesta niže. On zuri u mene dok jedemo. Jedini zvukovi su šuškanje omota, ptice i vjetar. Izbjegavajući Jedov pogled, brojim crvene pruge na svojim tajicama. Noge mi zbilja izgledaju kao šećerleme. Zakrivljeni štapići šećerlema. Pođe mi slina na usta. Što mi je? Trebam pomoći Jedu da nađe rješenje. Ali mogu misliti samo na hranu. Nakon što sam proždrla zadnji zalogaj pločice i popila svu vodu, glad i dalje nije utažena. Sjećam se kako je dobar bio okus onog crvenog želea, i poželim da nisam upala u tu pitu. A opet, to je sigurno bio urnebesan prizor. Zamišljam sebe kako padam licem u pitu i glasno se zahihoćem.

„Što je tako smiješno?” pita Jed. Otvorio je roman o Zemlji čudesa na krilu i ubacuje zadnji zalogaj u usta. „Ništa.” Još jedan napad hihotanja me poškaklje. Ovaj je toliko jak da se ugrizem za unutarnju stranu obraza da mu se ne prepustim – što je zbilja čudno, budući da nikad nećemo otići ako ne uspijemo izvršiti ovaj zadatak. U tome nema ničeg smiješnog. Ne primjećujući moju borbu, Jed okrene nekoliko stranica. „Hej. Mogli bismo otopiti nekome nos pomoću pare. U sedmom poglavlju piše da je miš stalno padao u san na zabavi pa mu je Klobučar sipao vruć čaj na nos da ga probudi. Taj odlomak je podvučen, pa nam je to možda nagovještaj. Što ti misliš?” „Mislim da je mišu bio pun nos čaja.” Pokrijem rukom usta, šokirana što sam izrekla nešto tako besmisleno. „Dobro. Dosta pretvaranja da je sve cool među nama.” Jed stavi knjigu u ruksak skupa sa svojim otpacima. Prilazi mi i hvata mi bradu, dižući mi pogled prema svojem. „Ne možeš valjda vjerovati da sam se pretvarao da te želim poljubiti.” Čudan poriv za poigravanjem rascvjeta se u meni, potpuno nepriličan u toj situaciji. „A-a-a, Vilin-viteže.” Izvučem se iz njegovog stiska i skočim na noge, osjećajući se koketno i ushićeno i nimalo svoja. „Ne smiješ dirati moju dragocjenu pozadinu, sjeti se. Idi od mene, Jedoviću.” Okrenem se prekriženih ruku, leđima prema njemu. „Hej. Daj se ne zafrkavaj.” Hvata mi laktove. „Daj me molim te pogledaj.” Istrgnem se i poskočim oko poslužavnika na kotačima do druge strane stola tako da se posuđe proteže između nas poput barikade. Skupim koljena sjedeći na stolcu. S moje lijeve strane sjedi miš. Manji je nego što sam zamišljala... možda veličine zamorca. Njegov tanki rep je dlakav poput vjeveričinog i prekriven bijelim injem. Na njegovom stolcu su nagomilani jastuci koji ga podižu da može dosegnuti stol. Ruka mu leži pokraj šalice koja je napol puna vrućeg čaja. Valjda je zaleđen dok je drijemao. Nagnem se do njegovog uha – srebrnastog od leda i duguljastog. „Ne krivim te što ćeš prespavati život”, prošapćem mu. Jed zuri u mene kao da sam pala s Marsa. „Voljela bih da sam ja prespavala zadnjih par sati.” Jedovo lice se smrkne i znam da sam ga povrijedila. To mi nije bila namjera. Trenutačno se osjećam svakako, samo ne zlobno. Uz to sam gladna, ćudljiva sam, lakomislena i nesputana. Vrlo je oslobađajuće. „Ma daj, Al. Ne želim da bude ovako... Ne između nas.” Jed kreće obići stol a ja se spremam umaknuti – misleći da bi jedno dobro ganjanje moglo biti zabavno – kad začujem šmrcaj. Toliko je nerazgovjetan da skoro uvjerim sebe da to lišće šuška iznad nas. Tada vidim kako se mišu nos mreška i shvatim da je to jedini dio njega koji nije zaleđen. Naprotiv, blistav je, vlažan i ružičast. Poput sićušne loptice slatke glazure. Samo što nisam posegnula i otkinula ga kad Jed korakne do mene. Miš opet šmrcne.

„Što kažeš, Jede? Hajdemo ga samo probuditi. Može biti naš pratilac. Zvat ćemo ga Skittles, po bombonima.” Stvari koje mi izlaze iz usta nemaju smisla, ali ih svejedno ne mogu zaustaviti. Kao što ne mogu zaustaviti ni kolosalno kruljenje u želucu koje uslijedi. Gledajući me s nelagodnim mrštenjem, Jed sjeda na stolac pored mene i vadi vrećicu. „Nos mu je valjda odmrznut od čaja.” Ne mogu se koncentrirati na Jedove riječi. Koža me svrbi, kao da trebam raditi nešto. Iznenadni poriv nagne me da se popnem na stolac pa na stol i šutnem posuđe u stranu. „Al, što kog– ?” Vrtim strukom poput trbušne plesačice. Prstenovi na mom remenu zveče sa svakim okretajem. Nisam znala da se mogu ovako seksi kretati. Sigurno je to od svih onih godina vrtnje hula-hupa s Jen. Jedu oči kao da će iskočiti iz glave... A iskaču mu i žile na vratu. Ispusti zvuk – nešto između kašlja i stenjanja – pogleda prikivanog za moje zaljuljane bokove. „Ma daj siđi, polomit ćeš se.” „Samo... mi daj sekundu.” Dižem ruke iznad glave, osjećajući ritam u svakom otkucaju svog tijela. „To je ples za buđenje Skittlesa. Znaš, kao što su američki domoroci radili da prizovu kišu.” „Takvim pokretima? Prizvat ćeš samo srdžbu Božju i kišu sumpora.” Hvata me za remen da me zaustavi. Ja spustim svoje ruke na njegove. „Što misliš, Jede? Jesam li dovoljno izazovna za onu tvoju zločestu stranu?” On me pažljivo spusti. Sjednem na stolac, hihoćući se dok mi on obje moje ruke čvrsto prekriži preko grudi. „Daj se skuliraj na sekundicu, može? Od ovoga ću poludjeti.” „Ma daaaaj Jediću.” Izvučem ruku i krenem vrhom prsta duž njegove košulje, prateći crtu prozirne plave tkanine preko njegovog bajnog pupka i zastajem da mu uhvatim struk hlača. Mišić u njegovoj vilici poskoči. „Mislila sam da je ovo ono što si htio”, zapredem. „Ili je u pitanju to što ti moraš biti taj koji će kontrolirati stvari? Tvoj svijet je totalno izbačen iz ravnoteže kad se mala Alyssa ne sapliće o svoj pojas nevinosti. Je li to u pitanju, gospon Seksihlače?” Lupnem po gornjem gumbu njegovog rasporka. „Uhhhhh...” „Zašto ne probudiš Skittlesa paprom pa da možemo zbilja zatulumariti?” Toliko se široko smiješim da me lice boli – provokativan, zamamni osmijeh. Iz nekog razloga ne mogu prestati. „Volio bih da me ne gledaš tako”, kaže Jed. „Ma dobro, što ti je?” Slegnem ramenima. Duboko unutra zaškakljao me nepoznat osjećaj moći zbog spoznaje da je sav smeten. Zbog spoznaje da sam ja to prouzročila.

Odmahujući glavom, on opet ispeca vrećicu papra. „Probat ćemo na tvoj način. Možda će se, ako probudimo miša, i ostali probuditi.” „Aha! Neka tulum čajanka počne!” Onda mogu najzad nešto pojesti. Zabubnjam tuš prstima po rubu stola. Jed me još jednom zbunjeno pogleda iskosa. Predobro mi je imati način da ga izbacim iz ravnoteže. Kao kad mu je ono prije krv pozelenjela zbog Morpheusa. Mogla bih zbilja odigrati na to s ljubomorom. Ne znam da je ijedna cura ikad imala potpunu kontrolu nad Jedediahom Holtom. Bilo bi baš guba biti prva. Jedan glasić u meni pokušava se probiti, pokušava me podsjetiti da ovo nisam ja... Da ja nisam kalkulantica i manipulatorica. Nešto nije u redu i trebala bih to reći Jedu da mi može pomoći, ili se barem obraniti. Ali glad iznutra ruši moju savjest. Više je od bolne potrebe za hranom. Gladna sam i moći. Moći da tipa kojeg volim bacim na koljena jer mi nije uzvraćao ljubav. Podijelivši pozornost između mene i vrećice papra, Jed puni mišu nozdrve. Maleno stvorenje duboko udahne. Kihanje se usmjeri unutra pa erumpira u štucaj. Njegova ledena ljuštura raspadne se od siline trzaja. Komadi inja otpadaju s njegovog smeđeg krzna i crvene jakne kad sjedne i protrlja si nos. Onog trena kad me ugleda utekne i sakrije se iza svoje šalice. Ohrabrivši se dovoljno da izviri, trepne crnim očima poput kapi rose na nas. Oči mu izgledaju kao čokoladne mrvice. Užasna glad opet prostruji kroz mene. Sa slinom u ustima, uzvrem se na stol. „Bu!” „Iiiiik!” Glas mišića je visoki cijuk dok bježi iz svog skrovišta. „Hej, treba nam njegova pomoć.” Jed me pokušava uhvatiti za gležnjeve ali ja sam prebrza. Odgurkujući plitice i tanjure, puzim za mišem dok on trči prema svojim prijateljima, kosmatog repa koji poskakuje za njim. Prokliže i stane kad ugleda u kakvom su stanju. Spuštenih brkova, okreće se da pogleda u mene. „Gospođice Alisa, morate ih probuditi!” zaskviči. Njegove male nožice koraknu unatrag. „Vi niste gospođica Alisa.” Potapše rubove svojih očiju dok gleda u moje. „Mnogo ste–” „Gladnija.” Sad razumijem morževu zaokupljenost želucem – iz prve ruke. Coknem usnama i izmaknem ulijevo da izbjegnem Jedov pokušaj da me uhvati oko struka. Dlan mi upadne u jedan kolač i otresem zgnječenu koricu. Na umu mi je živa lovina. Mišić ustukne, nervozno skvičeći – malene ruke s pandžicama posežu za brkovima, vukući ih dolje pod bradu. Samo što se nije sapleo o pitu u koju sam se ja maloprije spustila i, iz nekog neobjašnjivog razloga, ja žudim da se to dogodi. Krajičkom oka vidim Jeda. On korakne na stolac i koristi stolce da me slijedi. „Čuj, maleni”, blago se obrati mišiću, „neću joj dati da te pojede ako mi pomogneš probuditi ostale. Sjećaš li se kako vas je Alisa uspavala?” Mišić omota svoj rep oko sebe, grleći ga. „Ispustila je sat u šalicu čaja.” Oprezno me promatra sa sredine stola, koračajući u stranu, bliže grimiznoj piti. Dižući se na koljena, ubadam se noktima u njih da bih si skrenula pažnju sa želuca. Zatvorenih očiju se koncentriram na knjigu. Detalji priče su mi nejasni, ali

sjećam se raspre o unutarnjem funkcioniranju Klobučarevog džepnog sata. Nešto o tome kako je zec namastio... mmmmm... maslac. Keksi s maslacem, umak od maslaca, kifle s maslacem. Lupam šakom po stolu, drmajući srebrninu i tanjure i šaljući ubod bola uz ruku, uspješno pokrećem zupčanike u mozgu. Zupčanike – to je to – zec je namastio zupčanike nožem za maslac i uprljao unutrašnjost mrvicama. U verziji u knjizi o Zemlji čudesa, zato ga je zec ispustio u svoj čaj – da ga ispere. Ali možda nije on bio taj koji je umočio sat. On ga je valjda pokušavao izvaditi. Potapajući ga, Alisa je zaustavila mehanizam i zaledila goste u vremenu. To je ono što moram popraviti. Zupčanike. Moram ih osušiti i ponovno pokrenuti. Otvorim oči i Jed je debelo ispred mene. Već je pored zečevog mjesta za stolom. Nagne šalicu, pazeći da ne odlomi zaleđenu šapu. Dopuzim do tamo kad se čaj razlije po kolačima na tanjuru. Džepni sat klizne van, vukući lanac za sobom kao neki rep s karikama. Jed otvori poklopac. „Stao je na šest sati.” „Vrijeme za čaj!” uzvikne Uh-uh uzbuđeno, pljeskajući. Od oduševljenja se prevrne unatrag u zgnječenu pitu. Moja pozornost skrene s miša dovoljno dugo da uzmem sat od Jeda, obrišem zupčanike, a onda pomaknem kazaljke na minutu poslije šest. Nakon toga izgubim cijeli lanac misli jer se miš izvere na rub posude u kojoj je pita, jedući borovnice dok mu se cijedi crveni sirup. Sočni crveni sirup. Slina mi curi s ruba usana. Nezajažljiva glad s kojom sam se borila eksplodira. Moja okolica nestane i vid mi se svede na točkicu. U mom umu miš je ona pečena patka s banketa, što ga čini lovinom za hvatanje. Bacam sat, jedva svjesna metalnog zveketa. Skačući na noge, bacam se u lov. Moj plijen baca se iza kolača i buši tunele kroz kruhove, uspijevajući mi izmaknuti svaki put kad ga zamalo uhvatim. Klizim pored posuđa, bacam se preko pladnjeva i jurim kroz torte. Niti ne shvaćam da je Jed na stolu dok me ne uhvati i obori pod sebe, čvrstom težinom me pritisnuvši cijelu. „Al, stani! Jesi sišla s uma?” Poput životinje, grebem po stolnjaku dok mi se ne zakači za nokte, režući. „Al”, Jedov dah vruć je na mom vratu. „Vrati mi se. Budi opet moja skejterica.” Moja skejterica. Nježno preklinjanje tog voljenog glasa skoro me dovlači natrag. Samo skoro. Možda je to adrenalin, a možda koji je god već demon postao razuzdan u meni kad sam upala u tu pitu i okusila taj crveni drek – ali nešto mi daje dovoljno snage da Jedovu snažnu građu odbacim u stranu kao da je grančica. On se otkotrlja sa stola zastenjavši, a ja dograbim vrišteći, ljepljivi zalogajčić. Podignem svoj plijen, puštajući da mi crveni sirup curi kroz prste i niz rukavice. Samo što mu nisam odgrizla glavu kad me nešto obori s leđa i on pobjegne. „Puštaj me!” zarežim, ostajući bez skoro cijelog trenutnog naleta nadljudske snage.

Okrenuta sam na leđa i učvršćena u mjestu vlastitim remenom. Vid mi slabi i jedva mogu razaznati dva lika koji se naginju nad mene. „Kušala je sok bobica s gungul stabla”, kaže silueta koja nosi kavez-šešir, glasom koji varira od tenora do alta. „Mora pojesti bobice cijele. To je jedini lijek, inače će poludjeti.” Govornik tad prasne u hihot toliko glasan i apsurdan da zvuči kao hijena na pogo-štapu. „Pa, sad... Biti lud i nije tako loše”, kaže sjena s dva duga uha, dodajući svoj hihot u tu mješavinu. „Mogli bismo je pustiti da pojede nas. Drži joj usta otvorena a ja ću se popeti u njih. Oduvijek sam želio vidjeti unutrašnjost želuca.” Još hihotanja pa me jak pritisak natjera da otvorim usne. Jedna šapa nagura mi se u usta i zaguši me, skoro mi prekinuvši disanje. Zagrizem – jako. Šapa se istrgne i ja ispljunem okus oprljenog mesa. Smijeh i vriska razlegnu se svud oko mene. „Gubite se od nje!” Jedov upad ih ušutka. Opet pored mene, on mi pomiluje kosu da me umiri. To ima suprotan učinak. Od toga što sam blizu njega glad mi probada utrobu – poput trnovitog žbuna koji se ukorijenio duboko unutra. Koprcam se u njegovom stisku. Ono što trenutačno osjećam nije nimalo smiješno. „Jede, molim te! Trebam jesti! Trebaju mi bobice ili ću umrijeti!” „Ššš-ššš.” Njegove tople usne okrznu mi čelo. „Dobro, dobro–” Glas mu se slomi, i shvaćam da ga ipak jesam bacila na koljena. Zatvorim oči i zgrčim se, vukući Jeda sa sobom. Unutarnji organi mi bukte. Uvjerena sam da me žuti mravi bijesno grizu iznutra. Stisnem se jače i mentalno isključim sve . Zvuk, miris, okus. To je jedini način da dišem. Nakon stanke koja je izgledala kao vječnost, nešto jastučasto i hladno dotakne mi usne. Otvorim usta, pohlepno, i uzimam svaku veliku bobicu koja može stati unutra. Prsnu mi na jeziku, sočne i ukusne. Gutajući ih, molim za još. Pet puta napunim usta prije nego što sam opet lucidna, bez bola. Pridignem se, trepćući na goste na čajanki, sad s druge strane stola. Zec je zaokupljen džepnim satom, tapkajući ga salvetom i sipajući isprike Ocu vremenu. Njegove bijele oči sjaje kao špekule kad se nasmiješi, rastežući usta bez usana da otkrije tri kriva žuta zuba. Miš se kupa u šalici čaja, s malenom zamrljanom odorom raširenom na tanjuriću. A Hattington – on je zbilja bez lica. Stalno se mijenja iz lika miša u zeca, kao da netko mijenja programe. Tad mi pada na pamet: možda je zato on najbolji klobučar u kraljevstvu. Možda metalne žbice u njegovoj glavi mijenjaju oblik lubanje tako da postane lice svoje mušterije dok ne završi rad, stvarajući savršeno odgovarajući šešir. U međuvremenu, njegovo lice luta iz jednog lika u drugi. Kako je to tužno, nikad nemati vlastiti identitet. Nije ni čudo da je lud. Jed se naginje preko stola do mene. „Si dobro?” Reže me krivnja zbog načina na koji sam postupala s njim, načina na koji sam ga htjela kazniti. „Žao mi je. Bila sam–”

„Neobuzdana i hirovita. Naveliko.” „Ali... Ja – ja nisam znala da imam i takvu stranu. Mislim da mi se to ne sviđa.” „Pa, svladala si je.” Pomaže mi da siđem sa stola i obujmi me rukama. Dok me ljubi u čelo, njegov piecing pritiska me između obrva, hladan i utješan. „Čisto za napomenu, nema nijedne strane tebe koja se meni ne sviđa. Onaj ples na stolu? Jako seksi.” Zadrhtim od zamamne hrapavosti u njegovom glasu. „Jed, to nisam bila ja. To znaš, jel’da? Barem, još ne ja koja sam spremna biti.” „Znam to”, promrmlja on, pojačavajući stisak svog zagrljaja. „Voljan sam čekati.” Izvučem se i pogledam gore u njega. „Pa, je li ovo stvarno? Nas dvoje?” Njegov palac i kažiprst uštipnu mi ušnu resicu, nježno. Onda mi uhvati bradu tako da nam se nosovi dodiruju. „Nisam bio s Taelor mjesecima. Mislim, bio s njom. Toliko mi je ovo stvarno.” Njegovo priznanje zavrti me u vrtlogu olakšanja. Stisnem mu zapešća kojima mi je zagrlio lice. On se nagne dolje i poljubi me tako nježno slatko da to odagna sve osim njegovog dodira. Kad se odmakne, njegov izraz lica s poluzatvorenim očima pokazuje da na njega naši poljupci utječu koliko i na mene. Sreća mi kola žilama, jer znam da ništa od ovog nije jednostrano. Zbunjenost... strast... nesigurnost. On nikad nije osjećao da je dovoljno dobar da bude voljen. E pa, ja ću se pobrinuti da shvati koliko griješi oko svoje vrijednosti, koliko oduvijek griješi oko sebe, kad dođemo doma. To jest, ako dođemo doma.

16. Kavezi Prsti mi se stisnu oko maramice među grudima, stežući moju želju. Nadala sam se da ću je sačuvati za Aliciju kad se vratimo – da je mogu zauvijek izvući iz one ludare. Ali bih je možda umjesto toga trebala iskoristiti da nas izvučem odavde. „Hej.” Jed mi prevlači prstom preko zapešća. „Samo ti čuvaj tu želju. Skoro smo završili. Svi su budni. Sad, ajmo naći taj mač. A onda se gubimo iz Nakazovije.” Nešto zašuška u stablu iza Jeda i Morpheus se pojavi na vrhu krošnje. „Govoreći o nakazama.” Jed hvata moje pletenice kao da je očekivao da se naš vodič pojavi. Morpheus se nasmije. „Pružili ste itekakvu izvedbu maloprije. Vas oboje.” Znači gledao je kroz zrcalo. Je li me vidio kako plešem? Ili možda govori o mojoj barbarskoj jurnjavi da pojedem miša. Obrazi mi se zažare zbog obje mogućnosti, ali ne mogu suspregnuti osmijeh zato što znam da je on dobro. On uzvrati osmijeh i Gossamer proviri ispod njegove kose. Još je uvijek odjeven u istu odjeću od prije. Zgužvana je i poderana, čak začađena na nekim mjestima. Izgubio je šešir i kosa mu je čuba divljih kovrča. Ali još uvijek izgleda kraljevski s krilima visoko raširenim, pozadinom od glatkog satena koja štiti njegovu blijedu put od sunca. Jed nije skrenuo pogled s mene. „Znači, potukao si kraljičinu vojsku karata?” „Privremeno.” Morpheus se zagleda u svoje rukavice dok Gossamer leprša oko njegovog kaputića, tražeći izgužvana mjesta. „Morali smo zapaliti blagovaonicu da ih istjeramo dimom. Ali uskoro će se raširiti po Zemlji čudesa u potrazi za tobom. Kraljica Grimizna uskoro ima svečanu večeru, i odlučna je da svojim gostima za zabavu predstavi novog ljubimca.” Na to Jed okrene glavu. Zaštiti oči rukom da se namršti gore na Morpheusa. „Ljubimca?” „Grimizna je godinama željela zamjenu za Alisu. Pticu u kavezu, što bi se reklo.” Pošto je ispalio tu bombu, Morpheus elegantno skoči i doklizi na stol, spuštajući se do Klobučara i njegovih. „Drago mi je što vas opet vidim, dečki. Jeste dobro odspavali?” Trojica vilovnjaka uzveru se na stol da pozdrave Morpheusa zagrljajima i rukovanjem. Grabim Jedovu ruku dok mi srce lupa na pomisao da Kraljica Grimizna dolazi po mene. „Sjećaš li se psihijatrijskog izvješća? Alisa je rekla terapeutu da je bila u kavezu za ptice sedamdeset i nešto godina u Zemlji čudesa. Ali morala se vratiti kao djevojčica. Udala se i imala obitelj. Ili ja ne bih postojala. Nešto tu nije čisto.”

„To sam ti ja pokušavao reći u sali zrcala”, odgovara Jed. „Moramo te izvući odavde.” Morpheus kao da ne mari za hitnost. Potapše Huttingtonov konformator. Mališa praznog lica doseže mu tek do bedara. „Sjajno je što si se opet vratio među žive, Hermane. Gadno mi treba novi šešir za ulagivanje.” Na to se poklopac na klobučarevoj napravi zatvori. Njegovo lice postaje savršena replika Morpheusovog. Njegova koštana struktura i lubanja krive se i škljocaju dok metalne žbice škripe i uvijaju se oko njegove glave. Čudno je vidjeti njega i Morpheusa jednog uz drugog, kao par iz kompleta ruskih lutki. „Može bit’ da bi htio lijepi halbcilindar?” kaže Hattington tapšući svoje nove obraze. „Imam baš finog crvenog filca doma.” „Hmmmm...” Morpheus glanca nokte na reveru. „Prije bih rekao da bi sukneni lijepo legao.” „Hej!” lupi Jed šakom u kraj stola. Vilovnjaci se okreću prema nama. „Al je u opasnosti da postane nečiji ljudski kanarinac. A mi se moramo vratiti u naš svijet. Po mogućnosti jučer.” „Jučer, kažeš?” procvrkuće klobučar svojim dvovisinskim glasom. „Jučer je izvodiva.” Grohotom se smijući, zec se pljesne po koljenu i doda: „Premda bi dva jučer bilo nemoguće.” Miš se zacene, oblačeći svoju odoru. „Ne, ne! Možeš otići unatrag onoliko jučerašnjica koliko te god volja. Samo hodaj unatrag ostatak života.” Svi se saviju u struku, držeći se za rebra. Zapanjena sam njihovim nemarom a Jed izgleda kao da bi svakog trena mogao puknuti. Morpheus ih utiša. Čučne i prošapće im nešto, a onda ih ostavlja da se prepiru oko toga tko će dobiti da popije miševu kupku iz zečeve cipele. Jednim zamahom krila, Morpheus sleti na travu uz mene. „Vijesti nisu dobre.” Jed stisne oči. „Što bi to trebalo značiti?” „Pa, kao prvo, kad je vojska napala moj dom, našli su hudodrakovu kutiju i opet je ukrali. Više nije pod mojom zaštitom. Stoga je još neophodnije da pobijedimo Grimiznu i oslobodimo Bjelokosnu da možete otići doma. Ali izgubili smo ulog... Herman nema mač. Bio sam pogrešno obaviješten.” „Pogrešno obaviješten? Poslao si Al ovamo u sam Bog zna kakvu opasnost na temelju pogrešne informacije?” Cijelo Jedovo tijelo se zategne i ja ga uhvatim za biceps. Morpheus se iskezi na onaj svoj izluđujuće nadmeni način. „Bilo je to glupo, znam. Shvatiti govorkanje kao činjenicu. Bio sam u čahuri kad je Alisa pobjegla s mačem. Nisam svojim očima vidio što se dogodilo. Čuo sam preko mreže glasina da je došla ovamo s njim. Ali, kako kaže Herman, mač se našao drugdje. Sad je opet u dvorcu Nevida, i čuva ga grlograb. Ali nije sve izgubljeno. Cerigaćeva glava može

kontrolirati grlograba, zato što se njegova druga polovica nalazi unutra. Nabavite mi glavu, i ja još uvijek mogu doći do mača i poraziti Grimiznu i oboje vas poslati kući.” „Ne!” Jed se pokrene toliko brzo da mi skoro iščaši rame. Grabi Morpheusa za čipkastu košulju i podiže ga na vrhove prstiju. Vilovnjakova krila vuku se po zemlji. „Cijelo si vrijeme samo lagao Al. Sve ovo je varka da je navedeš da obavi još jedan zadatak. Točno? Još jedan test. Ono što ja hoću znati jest za što se ona testira. Što se dogodi kad ih sve prođe?” Sa samozadovoljnim izrazom, Morpheus kucka po Jedovim prstima, jednom po jednom, kao da svira frulu. „Ah. Gossamer je opet malo previše otvarala svoja lijepa malena usta, ha?” Vilenica utekne na stablo iznad nas da pobjegne. „Znaš, ne bi trebao nikad vjerovati ženi zelene kože. Samo pitaj bilo kojeg muškarca koji je osjetio mamurluk od apsinta.” Morpheus nagne bradu i zagleda se u mene. „Sve što sam ikad htio je vratiti Alyssu tamo gdje spada.” „A gdje bi to bilo?” Jed spušta glavu pred mene tako da Morpheus mora gledati u njega. „Njezin dom, naravno.” Dragulji na rubu Morpheusove tetovaže razbistre se i blistaju poput tekućine, imitirajući iskrenost pravih suza. „Ništa mi ne bi bilo draže nego da taj zadatak ispunim sam. Ali, kao što znate, sestre Cvil i ja nismo u najboljim odnosima. I one mi ne bi dopustile da kročim nogom ni krilom s bilo koje strane njihovih vrata.” Sjetim se duhova leptira koje Morpheus drži u svojim zrcalima. Očito mu Cvilove imaju što zamjeriti, itekako. „Izvući Cerigaća je zadnja stvar koju ću tražiti od tebe”, kaže on. Jed odgurne Morpheusa. Krila mu se rašire da ga zaustave prije nego što udari u stolac. Gossamer doleti iz lišća, lebdeći iznad nas troje. Jed me hvata za ruku. „Neka klobučar pođe po mačku. On može staviti bilo čije lice. Al je ovdje vani u opasnosti. Moramo je odvesti natrag do tebe i sakriti dok je ne budemo mogli odvesti doma. Učinila je sve što si tražio.” Morpheus se nasmije. „Dotične dame bave se duhovima. Previše su visprene da bi nasjele na mađioničarske trikove. Znaju za moje savezništvo s Hermanom. S kim si takav si i sve to. Osim toga, vrt je svetinja za našu vrstu. Zabranjeno nam je koračati po tom tlu. Vi ste jedini koje mogu poslati.” Ja stisnem Jedovu ruku. „Mogli bismo želju iskoristiti da se vratimo doma. Učinit ću to ako ti to želiš.” On pritisne moju šaku na svoja prsa. „Znaš što ja želim. Ali želja je tvoja. To mora biti tvoj izbor.” „Naravno da bi je trebala iskoristiti”, upada Morpheus, s prizvukom nečega između sarkazma i omalovažavanja u glasu. „Ako možeš potisnuti sjećanje na dobru, blagu kraljicu zaključanu u toj mračnoj kutiji bez spoznaje gdje je i kako je tamo dospjela. Ako možeš razgovarati sa svojim prijateljima i grliti svoju obitelj, znajući da je Bjelokosna zatočena u tišini i ne može s onima koje voli komunicirati na bilo kojoj

razini. Ako možeš ostaviti nekoga da proživi ono čega se bojiš najviše na svijetu, znajući da si im mogla pomoći, onda samo daj... Iskoristi svoju želju.” Njegove me riječi posrame. Ima pravo. Alicijina luđačka košulja nema nikakve veze s tom kutijom. „Jed...” Jed istrgne ruku iz moje. „Šališ se?” „Nikad si ne bih mogla oprostiti. Više se ne radi samo o meni.” Jedov smijeh iza sebe krije ugriz otrova. „Pa to je čudesno. Stalno padaš ravno njemu u šake.” Lice mu otvrdne. „Znaš što bih ja učinio, da imam želju? Poželio bih da meni vjeruješ kao što si mi nekad vjerovala. Kao što sad njemu vjeruješ.” Ta insinuacija me duboko ubode. Pa ne može on valjda u to vjerovati. Može li? Jed me makne u stranu i izvuče svoj nož. Otvarajući oštricu, priđe i počne je glancati na reverima Morpheusove jakne. „Nešto pođe krivo, i rasporit ću te od glave do pete. Al će imati jednog king size kukca da ga iskoristi u svom sljedećem remekdjelu. Jasno?” Morpheus se iskezi, šutljiv i samozadovoljan. Prisilivši se da se odmakne, Jed se okreće da pokupi svoj ruksak. „Nađi upute kako stići do groblja”, kaže mi prije nego što ode do ruba brda, zastajući na rubu šahovske pustinje. Gossamer leprša oko njega. On sklopi nož i zagleda se u daljinu sa svim strpljenjem i smirenošću divlje zvijeri u kavezu. „Tvoj dečko ima priličnih problema s povjerenjem”, podbada Morpheus. „Imao je gadno djetinjstvo.” „Trebao bi biti zahvalan što je imao bilo kakvo.” „Znači, ti nisi imao djetinjstvo i nadaš se da ću se ja sažaliti na tebe?” Crne oznake oko Morpheusovih očiju namreškaju se od osmijeha s visoka. „Ne, Alyssa. Ja sam bio gusjenica. Netko mora biti dijete u nekom trenutku da bude lišen djetinjstva. Ja sam govorio o jadnoj maloj Alisi.” „Što pod tim misliš?” „Trebat će ti oružje”, izbjegava Morpheus moje pitanje. Posežući rukom u rukavici u jaknu, kopa po unutrašnjem džepu i izvlači maleni, tanki cilindar drveta. Tek kad ga okrene vidim red rupica u tijelu i iskošeni pisak s jedne strane. „Frula? Kako bi nas to trebalo zaštititi?” pitam. Morpheus šutke korakne bliže i zavuče mi frulu u dekolte. Gura je uz moju golu kožu dok se ne uglavi čvrsto među grudi, odmah do moje umotane želje. Ustuknem od intimnosti tog kontakta. Jed je sigurno još prezauzet s Gossamer ili bi već bacio kretena niz brdo. Ja sam osobno toliko uvrijeđena da pomišljam da mu to glazbalo naguram u nos. Ali njegov me pogled zaustavlja. Negdje pod neprozirnim crnim svjetlucanjem je iskrenost, možda čak i zabrinutost. Srce mi počne brže tući uz hladno, glatko drvo frule. „Nadajmo se da se sjećaš svih onih glazbenih poduka na kojima je tvoja majčica inzistirala.” Morpheus me liši svoje blizine i nasloni bok na stol. Krila mu se opuste

iza njega. „Violončelo bi trebalo biti dostatno za poznavanje glazbene ljestvice. Ako sviraš jedan instrument, sviraš ih sve, je 1’ da?” Prvi me put udari posred srijede koliko dugo je on bio iza kulisa. Kao da imaš vrebača svake minute svakog dana a to ni ne znaš. „Uvijek si bio tu. I kad je Alicia otišla.” „Obraćao sam pozornost izvana. Bila je to vesela predstava, mila. Neprestano si zabavna. Baš kao tvoja izvedba na stolu maloprije. Što se toga tiče”, pogleda u Jedova leđa i promrmlja tiho, „da sam ja bio na mjestu tvog kositrenog vojnika, našao bih načina da utažim tu tvoju pohlepnu glad i bez bobica.” Od njegove arogancije krv mi provri. „Nemaš ti opreme da bilo što zadovoljiš. Leptiru. Sjeti se toga.” On se nasmije, mračno i ispod glasa. „Muškarac sam na svaki način na koji treba. Baš kao što si ti žena, iako izgledaš poput uplašene djevojčice.” Bijes bukne u meni, ali njegov pogled usmjeren u mene zauzda me prije nego što ga udarim. Njegova uspavanka zapjeva mi u krvi, noseći mi bilo svojim ritmom. „U breskvi i sivom maleni cvijetu, izrasla si snažna i snašla se u svijetu: čeka te još par smicalica, dok konačno ne budeš...” Kraj njegovog stiha – taj zadnji dio slagalice – još uvijek mi je izvan dosega. Stisnem si sljepoočnice da istresem njega iz svoje glave. Vrh prsta okrzne mi ukosnicu i uštipne kožu. „Daj prestani!” odbrusim mu. On napući usne. „Joj, a baš si bila tulumarski raspoložena prije. Možda ti treba još gungul-soka da te opet oraspoloži?” Brada mi se ukoči u grimasi. „Kako da znam da će nas sestre Cvil pustiti da uđemo?” „Zato što imaš ključ da uđeš ili izađeš, bilo gdje.” Ključ... Pomislim na svoj madež. Funkcionira li on kao nekakva zelena karta? Daje mi pristup mjestima koja bi nekom tuđinu inače bila nedostupna? „Gdje je groblje?” On pokazuje na bijelu dinu kvadratnog oblika na kojoj leži naše brdo. „Nakon padine... odmah tamo.” Malim prstom pokazuje na nagib u šahovskom pijesku na rubu zaravni dine, nedaleko od Jedovog položaja. Teško je razaznati odavde, ali nagib kao da završava provalijom. „Je li ono stijena na dnu?” pitam. „Više ponor, ustvari. Odvaja pustinju od doline – malo preširoko da smrtnik to preskoči. Dolina se ukaže na vidiku s druge strane. Obavijena je gustišem povijuša i bršljana koji štiti duhove od sunčeva svjetla.” Moja hrabrost napravi nalijevo krug na pomisao o smucanju kroz neki mračni gustiš pun duhova – vilinskih ili bilo kojih drugih – ali je pokušam zauzdati. Jed će biti tamo sa mnom; neću biti sama. „Ako ne možete naći put preko ponora”, nastavlja Morpheus, „morat ćete proći pješice. Krenite gornjim grebenom koji vijuga oko njega.”

Pijesak toga grebena kao da se proteže u vječnost. Ako krenemo okolo, trebat će nam cijeli jedan dan. Možda dva. A toliko vremena nemamo ako mislimo zaustaviti Alicijine tretmane. Gossamer se vrati i sleti na Morpheusovo rame kad glasno čekićanje zapara zrak. Okrenem se i ugledam Jeda kako udara drvenim poslužavnikom za čaj na kolicima o deblo stabla. Prije nego što mi je uopće jasno što on to radi, uspio je odvojiti dvije police od okvira. Okrene ih da pregleda donju stranu. Glatke su, bez spojeva i ravne s blagim zakrivljenjem prema gore na krajevima. Uvojci kose pokrivaju mu čelo. Namršti se na Morpheusa odispod te crne zavjese. „Ti više ne šefuješ, Kukcoglavi. Sami ćemo stići do groblja.” U nekoliko koraka nađe se pored mene. Ispruži jednu policu. Pogledam od Morpheusa prema Jedu, a onda primim dasku, zbunjena. Jed namjesti ruksak na leđima, ode do ruba dine metar-dva daleko, i balansira svoju dasku na rubu gdje pješčana padina počinje. Stajući jednom cipelom na drvo da ga nagne prema dolje, okreće se meni. „Idemo, skejterice.” Naravno. Nagib padine sličan je skejterskoj rampi u Podzemlju čudesa. Možemo se voziti na daskama. Čula sam za surfanje po pijesku. Zbilja, koliko to može biti različito od skejtboardanja? Brine me provalija koja se nalazi između pustinje i doline. Kraj padine diže se prema gore, poput lansirne rampe. Očekuje li to Jed da nas dvoje–? „Spremna da konačno izvedeš ollie?” pita Jed, dovršavajući moju misao. Osupnem se. Naravno, da sam onoliko dobra kao on, zamislivo je da bih bila u stanju s lakoćom preletjeti procjep. Ali nisam mu ni blizu. Srce mi zalupa u grlu. „Nema šanse.” Jed izdigne obrvu i osjetim da dolazi poticajna govorancija. Ne stignem se ni pobuniti kad mišić zaviče: „Ptice zlamače!!” Gossamer se ukopa u Morpheusovu kosu kad on čvrsto zamaše krilima i vine se u nebo. Povratni udar zraka zapahne me mirisom sladića. Ekipa s čajanke zavuče se u zečevu kolibu i čvrsto zalupi vrata. Oblačići crno-bijele prašine dižu se u daljini na jugu – na suprotnom kraju od onog na kojem stoji Jed. Oblaci se djelomično razmiču da otkriju vojsku karata stražara. Ovaj put jašu na pticama. Ogromnim, građenim poput nojeva, ali s paunskim repovima i glavama i krilima divovskih skakavaca. Premda ptice izgleda ne mogu letjeti, njihove duge noge s lakoćom gutaju razmak između nas. Kao da nas roj mutantskih skakavaca dolazi proždrijeti. Više neću ubiti nijednog kukca dok sam živa. Srce mi tresne u prsa kao u gong. Pogledam gore gdje Morpheus lebdi iznad nas. „Čuvajte se pokretnog pijeska”, dovikne. „Iskoristi frulu ako trebaš napredovati. O, i ako uspijete stići do doline, krenite ravno prema vratima groblja.

Vojska vas tamo neće slijediti.” Nakon tih riječi, jurne u suprotnom smjeru od naših napadača. Nestane. Tek tako. Ako uspijemo? Toliko sam zgađena njegovim napuštanjem da me oči peku. „Zarekao si se da me više nikad nećeš napustiti! Kukavico jedna!” povičem. Ali nisi povrijeđena ni slomljenog srca... Još. Glas je njegov, premda nisam sigurna je li to iz mog sjećanja ili je on još u mojoj glavi. Bilo kako bilo, zaboravila sam na te uvjete. Okrenem se Jedu. On pruži ruku. „Neću te pustiti da padneš.” Otrčim do njega i drhtavim rukama namjestim svoju dasku u položaj. Kad bolje pogledam, ovaj nagib je triput strmiji od onog u Podzemlju čudesa, a nisam ni tom prešla preko vrha. Toliko smo visoko da mi oči zaplivaju, a koljena kao da su mi od maslaca. „Ajd’ sad.” Jed mi stavi svoju ruku oko struka da me uravnoteži. „Jed.” Primim ga za zapešća. „Što ako se razdvojimo?” „Nećemo.” Otkopča jedan kraj metalnih karika koje mu vise s remena. Razmota lanac, ostavljajući drugi kraj spojen za svoj remen. Spajajući ga na prsten na mom remenu, napravio je čvrstu sigurnosnu vezu. Rastegnute, karike omogućavaju metar razmaka između nas a pružaju povezanost. „Evo. Jesmo cool?” Kimnem glavom, premda moj prevrnuti želudac vrišti u negaciji. Bojim se da ćemo još koji put vidjeti one gungul-bobice. „Spremi se”, kaže Jed i namjesti si ruksak. Svaki djelić mene moli za okret natrag... Za trk u suprotnom smjeru. Ali ptice zlamače kriješte otraga – parajući uši kao pterodaktili iz nekog prapovjesnog filma – od čega mi se ježi koža na vratu. Mogu ja to. Zato što moram. Kliznem stopalom na pravo mjesto na dasci i čekam Jedov znak. Oblaci prašine nas obaviju kad vojska nahrupi na brdo. Bit će na zaravni svakog trena. Stisnem oči zbog uskovitlanog pijeska. „Sad!” poviče Jed. Želudac mi potone kad se zajedno odgurnemo i pojurimo u šahovski išaranu dubinu.

17. Poveznice Prva polovica padine projuri u zasljepljujućoj jurnjavi. Ostajemo ispred napadača, drvo glatko klizi preko pijeska. Mijenjajući točke pritiska na nogama i stopalima, kontroliramo smjer i brzinu – mješavina skijanja i skejtanja. Mišići mi uđu u smirujući i poznati ritam, i zaboravljam primijetiti na kolikoj se visini nalazimo. Nalet vjetra podiže mi pletenice koje lepeću iza mene. Tik ispod mog nemirnog bila, osjećaj nade kuca – tih, lagan i snažan. Je li to ono što je Morpheus mislio, naći smirenost usred ludila? Moj nesiguran osmijeh dopre do Jeda i on mi kimne da me ohrabri. Odavno je izgubio vrpcu koja mu je držala konjski rep, i kosa mu vijori u gustim crnim valovima oko glave. Sunce sjaji kroz pramenove poput aureole. Kao da je nekakav buntovnički anđeo čuvar koji je dobačen s neba bez svojih krila. „Poletjet ćemo istodobno”, dobaci mi. „Kad padnemo na drugu stranu, skinimo lanac da se možemo zakotrljati i ublažiti pad s se ne zapetljamo.” Klimnem glavom. Trzaj po remenu potvrdi mi da sam sigurna... Da smo vezani skupa. Iza nas, galopiranje i kreštanje sve je jače. Nervoza me ponovno obuzme, čupkajući blago ali uporno u mojim grudima. Udahnem prašnjavu paru i zatomim kašalj, gledajući kako se provalija ukazuje na vidiku. Odavde ne izgleda toliko široka a dolina s druge strane ima nekoliko metara bujne trave prije nego što gustiš prekrije krajolik. To bi nam trebalo ublažiti pad i dovoljno nas usporiti da se uspijemo dići na noge i dočepati se sigurnosti. Počinjem misliti da to možemo izvesti. Samo moramo potpuno iskoristiti ubrzanje u ovoj drugoj polovici... Skupiti dovoljno ubrzanja da poletimo u ollie koji će nas prenijeti preko tog razmaka. Što znači da odsad to mora biti čista jurnjava ravno nadolje... Pripremim stopala, stavljajući petu noge otraga da lupi po repu daske i prste prednje da povuku prednji kraj gore kad bude vrijeme. Pod mojom daskom nađe se izbočina i ja blago poskočim, skrenuvši sa smjera i gubeći dragocjenu brzinu. Jed skrene prema meni da me usmjeri natrag. A onda se isto to dogodi i njemu, njegova daska poskoči toliko da skoro izgubi ravnotežu. Usmjeri se natrag. „Nešto se miče pod pijeskom!” poviče. Još jedan udarac trgne mi noge. Morpheusovo upozorenje na pokretni pijesak zašapuće mi u mislima. Dok se Jed i ja borimo da ostanemo na daskama, crno-bijeli kvadrati po kojima smo klizili pomiču se, sudaraju i skupljaju – baš kao tektonske ploče, pretvarajući teren u nepravilnu slagalicu, kao da je tisuću malih potresa

porazbijalo krajolik. Naše daske se potpuno zaustave na mjestu gdje se kvadrati sijeku i uginju. Dahćemo pognuti, stojeći u mjestu. Kraljičina vojska nam se približava, na svojim ogromnim pticama kojima ne smeta neravan teren. Sunce prži, obasjavajući našu nevolju. Nemamo kamo pobjeći. Iznad nas je vojska... Ispod ponor preširok da ga se preskoči iz mjesta. Nije bitno. Ja se ionako ne mogu pomaknuti – misli mi jure ali tijelo je ukočeno – kad prvi red jahača pređe greben i podigne vihor pijeska. On se rascvate u gljivasti oblak pa spusti da nas proguta poput neke lavine iz zraka. Zaškiljim i pokrijem nos i usta. Premda ih ne mogu vidjeti, ptice galopiraju grmljavinom koja mi kroz dasku pod nogama trese želudac. „Iskoristi svoju želju!” poviče Jed. Reže me kajanje kad posegnem za njom, ali frula je ono na što mi naiđu prsti. Morpheus je rekao da je iskoristim ako trebamo napredovati. Znao je da će se ovo dogoditi... Ipak me nije napustio. Još uvijek je iza kulisa i vuče konce kao što je oduvijek radio. Vadim glazbalo i stavljam pisak na usne, pušući dok prelazim prstima preko rupica u uzorku koji svira melodiju njegove uspavanke. Premda nikad nisam pokušala svirati frulu – a puhački instrumenti su sasvim druga sorta od gudačkih – note mi naviru bez napora. Jed zine, šokiran koliko i ja. Da još zna i ostalo... Koliko je dugo ta pjesma spavala u meni. Melodija odjekuje preko kaosa – glasna i čarobna. Čim zadnja nota utihne, iza naših progonitelja razlegne se štropot. U prljavo sivom valu, tisuće školjki nahrupe poput odrona kamena preko grebena, noseći Kraljičinu vojsku u naletu. Ptice zlamače, koje su izgubile tlo pod nogama, prevrnu se na hrpu. Njihovi pali stražari pokušavaju se popeti po školjkama poput nadobudnih planinskih koza koje se veru po stijenama, ali ih prekrije zveketavi potop. Školjke se poput Crvenog mora razdvajaju na obje strane oko Jeda i mene, ostavljajući nas netaknutima. Možda se sjećaju onog što smo učinili za njih. Nećemo biti uhvaćeni, ali smo već izgubili svoju šansu da ubrzamo. Sad nikako ne možemo preskočiti provaliju, a penjanje natrag gore – po tako izlomljenom terenu – potrajalo bi satima. Izgubila sam pojam o vremenu u svem ovom uzbuđenju. Možda smo već satima tu. Ja jednostavno više ne znam. „Nek’ ti je daska spremna!” Jed se postavlja pred mene. Viče da bih ga čula preko cijele kakofonije. „Skočit ćemo na školjke; one premošćuju provaliju... prikrpat ćemo se njima do doline.” Leteći preko procjepa do sigurnosti, školjke bacaju ptice zlamače i stražare u provaliju poput smeća bačenog kroz prozor auta. Moram se zapitati hoće li to učiniti i s nama. Ne. Pomogle su nam da se popnemo s dna oceana. A sad razumijem zašto je Morpheus htio da sviram frulu. Kako je oktobenus rekao, ona kontrolira školjke.

Kad sam se toga sjetila, ispustila sam glazbalo da ga one smrve svojim kretanjem, da više ne bi nikome bile sluge. Jed savija bedra kao da radi čučnjeve. Sprema se naskočiti. „Kad izbrojim do tri”, kaže. Ispravi svoju dasku nekoliko centimetara iznad školjki i postavlja lijevu nogu na nju dok desnu drži u ravnoteži na čvrstom tlu. „Jedan...” Njegov glas pokreće me u akciju. Držim svoj komad drveta dignut u jednoj ruci i imitiram njegov položaj, držim ravnotežu na jednoj nozi i spremna sam spustiti dasku kad i on to učini. „Dva...” Moja slobodna ruka stisne lanac koji visi s Jedovog remena, u svjesnom pokušaju da ga ne izgubim. „Tri!” Istodobno, kao da smo taj pokret vježbali sto puta, tresnemo daskama na nadolazeće školjke s jednom nogom već na mjestu, i odgurnemo se drugom da se uklopimo u njihov tijek. Vožnja nije ni izdaleka tako glatka kao surfanje po pijesku. Moja daska poskakuje od jedne do druge školjke, preskačući tu i tamo ponekog stražara kartu. Svaki udar zazveči lancem i prodrma mi kosti. Još malo pa će moj kostur izgledati poput ovog krajolika. Brzina nam se povećava a provalija je sve bliže. Srce mi je u grlu, udara mi o dušnik. „Hvataj dasku i ne gledaj dolje!” dovikne Jed preko ramena. Zgrabim dasku slobodnom rukom i podignem koljena istog trena kad prijeđemo crtu i poletimo iznad provalije. Toliko se čvrsto držim karika lanca – jedine poveznice – da imam osjećaj kao da su mi i prsti od metala. Zatvorenih očiju, udahnem riblji vonj koji nas okružuje, pokušavajući si umanjiti strah. „Jupiiiiiiii!” Jedov poklič prisili me da otvorim oči. Na trenutak povjerujem u nemoguće. Letimo, sagnuti na daskama – na tek metar i nešto od ruba doline, i izgleda da ćemo je dohvatiti. Vjerojatno su u upitanju čudni ovdašnji zakoni fizike, jer drvo zbilja lebdi. Vjetar juri kroz mene i dižem bradu prema nebu, puštajući da mi duh luta po plavetnilu koje nas okružuje. Lebdim i to je čudesno. „Jupiii!” ponavljam Jedov trijumfalni poklič. On pogleda preko ramena, smiješeći se. Ja mu uzvratim osmijeh, ne više uplašena, sve dok Jed ne odvoji oči od mojih da pogleda naprijed, i moja pozornost skrene na dolje. Provalija nije beskrajna. To bi bilo mnogo bolje nego vidjeti trupla na dnu. Samo smo nekih dvadesetak katova više, pa je pokolj nemoguće ne vidjeti. Još gori su ostaci naših progonitelja koji vise u komadima i krpama po kamenim šiljcima tamo gdje se stjenovite stranice sužavaju u uski prolaz prije dna. Vrtoglavica mi se uvuče u rub vidnog polja. Ravnoteža mi izmakne kontroli i prevrnem se sa svoje lebdeće daske.

Udahnem bezvučni vrisak. Još ispred mene, Jed nije primijetio. Cvilež mi zapne u grlu dok petljam oko remena u očajničkom pokušaju da ne prevrnem i njega. Ali kopča lanca neće popustiti i trgne ga dolje. Pada pored mene s uzvikom. Pokušam mu uzvratiti uzvik, ali mi pluća sav zvuk usišu natrag. Jedova težina povlači me za struk i zidovi stijene počinju juriti uz mene u naletu oštrog kamena. On gubi ruksak u pokušaju da nam uspori pad. Iščeprkam svoju želju. Još uvijek je zavezana u salvetu. Adrenalin mi navali i prsti mi se spetljaju. Salveta klizne. Padne, odnoseći želju sa sobom, skupa s mojim nadama da preživim. Izgleda da padamo usporeno i prisiljena sam iščekivati našu smrt tren po izluđujući tren. Jed će prvi pasti, udovi i torzo otkidat će mu se od tijela dok odskače s jednog kamenog šiljka na drugi. Bijes i žaljenje me čine nesposobnom za bilo što, dok nešto iznutra ne škljocne... Neopisivo znanje. Ja. Mogu. Letjeti. Sjećanje na skok moje prabake kroz prozor bolnice trepne mi u umu. Možda je i ona znala da može letjeti. Samo nije skočila s dovoljne visine. Njezina krila nisu imala vremena da izbiju kroz kožu. Kao pokrenut tom pomisli, u lopaticama mi se pojavi svrab. A tad osjećaj poput britvi koje mi režu kožu. Krici koji su mi prije zapeli u grlu probiju se van kad mi nešto izbije ispod oba ramena, škljocajući poput kišobrana kad se otvara. Jed povuče lanac i poviče: „Sveca mu poganog, Al! Pa ti imaš krila! Koristi ih!” Sjetim se Morpheusovih riječi na gozbi: „Prestani misliti glavom, Alyssa. Najdublji dio tebe zna da je ovo onako kako treba biti.” Grbeći ramena i izvijajući kralježnicu, kontroliram uzgon svojih novih udova. Trenutak prije nego što Jed stigne do prve izbočene stijene koja bi ga poderala na komade, stanemo u zraku. Opa. Jed ispod mene klikne od zahvalnosti i veselja. Ovo je toliko nadrealno da ni ja skoro ne mogu povjerovati. Ali napor u mojim leđima je sasvim dovoljan dokaz. Držim lanac s obje ruke da zaustavim Jedovu težinu koja vuče na dolje. Struk kao da će mi se prelomiti napola. „Spusti me.” Njegov glas dopire kroz vjetar, s nervoznim prizvukom. „Pretežak sam ti.” Prašina mu prekriva hlače, a križ na njegovom bedru izgubio je toliko dragulja da izgleda više kao preokrenuto „L”. Ali njegova tanka košulja ono je što mi privlači pozornost. Tkanina zijeva na njegovim laktovima i otkriva krvave porezotine i masnice tamo gdje je ostrugao zidove stijene. Kad pogledam gdje se provalija sužava, očito je da moja krila ne mogu proći. Morat ćemo se razdvojiti prije nego što mu noge uopće dotaknu dno. Nije veća visina od onog stabla s kojeg je skočio u vrtu sa sunčanim satom, ali ne mogu ga ostaviti. Neću. „Mogu nas podići gore”, odugovlačim.

„A-a”, usprotivi se Jed. Zaljulja se ulijevo i nasloni noge na izbočenu hrid da podupre svoju težinu. „Ispustio sam ruksak, a ti si izgubila svoju želju. Moramo ih uzeti.” Koncentrirajući se, pokušavam se više napregnuti... Pokušavam dosegnuti daske koje mi lebde iznad glave. Kad bih dohvatila jednu, možda bih je mogla povući dolje do Jeda da je može iskoristiti da opet dođe gore. Ali previsoko su i nova krila zabole me od napora. Kralježnica mi se krivi i rasteže dok se ne uplašim da će pući poput igračke. Zaskičim. Jed opsuje. „Prestani se mučiti!” Gubi ravnotežu i ljulja se ispod mene, s jedne strane na drugu poput njihala. „Ili ćeš me ti spustiti, ili ću ja skinuti ovaj lanac i pasti. Izbor je tvoj.” Prsti su mu blizu pojasa. „Ali ja ne mogu poći s tobom!” „Pa ćeš me čekati u dolini ili na rubu gustiša i vjerovati mi da ću te pronaći. Možeš li to učiniti? Možeš li mi vjerovati?” Zbog onog kako sam ga ranije povrijedila. Kako misli da u Morpheusa imam više povjerenja, očito je da u tom zahtjevu ima dvosmislenosti. Također je očito – ako ikad mislim dokazati Jedu da je bolji od svog oca, da je vrijedan povjerenja i ljubavi – što mora biti moj odgovor. „Da, vjerujem ti. I znam da ćeš naći put do mene. Čekat ću koliko god treba.” Eto. Uspjela sam i sama biti dvosmislena jer ne govorim samo o našem fizičkom razdvajanju. Prije nego što nas stigne obuzeti još jedna nelagodna šutnja, pokrenem plan u djelo. „Hajdemo to obaviti.” On klimne glavom, i ja ga polako spustim duž zidova kanjona, dajući mu konopac za držanje s neba. Dobro je što je naviknut planinariti. Što se mene tiče, spustiti njega najteža je stvar koju sam ikad učinila. Ne samo zbog ledenog užasa koji mi se nakuplja u grudima, nego i zato što mi krila moraju naizmjenično biti ukočena poput zmaja za jedrenje i opuštena poput ptice u letu da bi nas provela među izbočenim stijenama. „Kako ti ide?” Pokušavam zvučati vedro, da samu sebe uvjerim da sam suglasna s ovim. „Osim što su mi se gaće kolosalno usjekle?” zaskviči on namjerno visokim glasom. Otfrknem mu preko volje. „Smatraj to karmičkim vraćanjem za sve one izviđače koje si kinjio.” On se nasmije, premda to u provaliji zazvuči šuplje i na silu. Krila mi lepeću i napinju se dok stežem lanac s obim rukama da bih podnijela njegovu težinu. Napinjem se da održim visinu. „Prešli smo više od pola puta do dolje.” Njegov glas sad zvuči uozbiljeno. „Jesam li ti pretežak?”

„Dobro sam”, protisnem. Napor mi prožima krila. Znoj mi curi niz čelo dok ga uvodim kroz uski otvor. Usput je pokupio još nekoliko ogrebotina, ali se ne žali. Kad smo došli onoliko daleko koliko možemo skupa, njegov pogled sretne moj. Premda je između nas razmak tek metar, moglo bi to biti i nogometno igralište. Ne možemo se dotaknuti. Ne mogu doletjeti ništa bliže a da ne zastružem krilima po zidovima stijene, a on je uravnotežen između dvije stijene koje ga drže točno iznad mjesta spuštanja. Odavde pad izgleda još manje zastrašujuće. Ali kako će se popeti natrag? Briga koja mi ledi srce klizne mi u žile i zadrhtim od hladnoće. Ne mogu ga pustit, ne prije nego što kažem još jednu stvar. „Jede, ti si muž pčelar, a ne čudni striko.” Njegovi prsti stegnu metalnu poveznicu između nas. „Ha?” „Ti si tip u mojoj budućnosti, u mojim snovima.” Linije napetosti na njegovim šakama smekšaju se. Barem ovaj put ne izgleda kao da je u ratnoj zoni. Gleda u opekotine od cigareta na svojim podlakticama kroz prozirnu tkaninu rukava. „Što ako ne mogu ispuniti tvoja očekivanja?” Krila me bole od napora lebdenja, a srce me boli od toga koliko je vremena izgubio zbog tog neutemeljenog straha. „Već jesi. Pošao si na kraj svijeta”, pokažem bradom okolo, „doslovno, samo da me zaštitiš. Zar ne vidiš? I tvoj otac imao je blagu stranu... Vidio si je kad ste išli na pecanje. Zadržao si sve najbolje od njega, i ništa od onog lošeg. Da samo malo više vjeruješ, vidio bi čovjeka kojeg ja oduvijek poznajem.” Naši pogledi dotaknu se na način na koji mi ne možemo, i čvrsti i žestoki Jedediah Holt izgleda itekako ranjivo. „Ne želim te napustiti.” Bori se s porivom da me povuče dolje do sebe. Osjećam to. Pogleda u moja krila i usta mu se stisnu u strogu crtu. „Ali Morpheus je imao pravo u jednoj stvari... Možeš se brinuti za sebe. To si dokazala. Pa budi čvrsta, Alyssa Victoria Gardner.” „Okej.” „I, Al”, promrmlja, „želim da znaš... pa... sad vjerujem u bajke. Zbog tebe.” Čudesno je što to nježno priznanje čini mom srcu – slama ga i zacjeljuje u istom dahu. Nemam vremena odgovoriti jer tog trena on pušta lanac. Ja sam toliko snažno lepetala da nas oboje održim na mjestu da me to katapultira iz provalije. Kao da sam bila pričvršćena na bungee vrpcu. Uzgon me zabija u vjetar. Pletenice mi šibaju oko lica, vraćajući me na prizor Alicije kako se bori sa svojom kosom u dvorištu. Ali ja neću biti žrtva kao ona. Ja ću prihvatiti moć od koje je ona bježala. Odgurnem pletenice u stranu i iskosim krila da skrenem u okret prema dolini. Moj strah od visine se vraća i sjurim se prenisko, prebrzo. Travnato tlo juri mi ususret i vrisnem. Srećom školjki nema nigdje. Spuštanje s njima kao pistom bilo bi itekako bolno.

Čvrsto zatvorim oči. Udar trzaja protrese mi kosti i smotam se u loptu da potrošim inerciju. Krila i lanac zapliću se oko mene – toliko tijesno da jedva mogu pomaknuti udove dok se dokotrljam do zaustavljanja. Oprezno se pomičući da provjerim da ništa nije slomljeno, raširim dlanove po krilima, pokušavajući si osloboditi lice. Svaki udisaj pritiska mi mliječne membrane čvršće na nosnice i usne. Zrak prolazi kroz njih, ali ne mogu vidjeti ništa oko sebe. Panika mi stisne pluća. Prije nego što klaustrofobija navali, jak zadah uštipne mi nosnice. Kao da sam upala u postrojenje za obradu otpadnih voda. Vrući zapusi zraka kruže mi oko tijela, i imam osjećaj da sam okružena i njuškama. Prsa mi se ugnu od užasa. Što god da je, nadam se da je biljojed. Kako se ne mogu pomaknuti, najbolja opcija mi je da se pravim mrtva. Nešto mi se omota oko gležnjeva i počne me vući. Vrisak se pokušava probiti van, ali ga prigušim... Ostavljajući ga da nijemo gori u mojim grudima. Prisebnost mi dolazi i odlazi poput plime i oseke. Krećem se nizbrdo, što znači da me se vuče dalje od provalije, u gustiš na nižem kraju doline. Tri stvari ne valjaju u ovom scenariju: u klopci sam bez ikakve šanse da se borim ili čak i vidim što me to vuče; neću biti tamo gdje mi je Jed rekao da čekam; i, zadnje a ne i nebitno, za nekoliko minuta bit ću sasvim sama, duboku u vrtu duhova Zemlje Čudesa, a jedino društvo bit će mi mrtvi.

18. Pst Na trenutke gubim svijest dok sam vučena u gustiš. Da se izborim sa svojom klaustrofobijom, pretvaram se da sam čvrsto umotana u toplu dekicu. Šteta što moj mozak ne nasjeda na to. Kad se konačno zaustavimo, krila me bole i leđa i trtica žigaju od neravnog terena kojim smo probuldožerirali na putu ovamo. A ovamo je do groblja. Dišući polako i tiho da ne pošizim, koncentriram se na raspravu koja se vodi iznad mene. „Glupačino! Glupa glupa! Ona ne mirliši namurtvo!” „Ali izgleduje murtvasto. Tako izgleduje!” Loša vijest je što su skužili da sam živa. Još gora vijest, ja ne mogu to isto ustvrditi za njih. Zadah raspadanja koji ispuštaju prži mi grlo. Ne zvuče baš veliko. Možda su pigmejski zombiji ili tako nešto. Preplašim samu sebe tom pomisli i moram suspregnuti jecaj. Promijenila sam svoju strategiju u pretvaranje da sam bez svijesti, ali sudeći po osjećaju lanaca koji se olabavljuju oko mene, to neće uspijevati baš dugo. S jedne strane, bit će mi drago da se najzad izvučem iz ove čahure; s druge strane, kad mi se krila jednom rastvore morat ću se izravno suočiti s pigmejskim čudovištima. Od samog iščekivanja bilo mi poskoči i razjuri se. „Nami je samo da donijesemo murtve. Cvilove neće odobrit propuštaj uloga”, zakrešti jedno od stvorenja. „Ulog propušten nije najgoriji od naših problemproblemina.” „Ups i potvrđujeno. Greškovinje nije naše rivnja, k ili koja druga. Sestra Jedan nam tražila nju donestemo vamo.” „Tražila il naje tražila, Sestra Dva će najzi za vratove objesit! Štani voži da se ne donosaša. Nitko što diha ili je pričuljalna. Nitko, nitko, nitko!” Njihov jezik mješavina je šatrovačkog i potpunih besmislica. Po onom što uspijevam razabrati, oni rade za vrtlarice – kao prikupljači mrtvih stvari – i zabrinuti su da Sestra Dva, koja god to od blizankinja jest, neće biti zadovoljna što je nešto živo doneseno na posvećeno tlo. Zvuči kao da bi ih ona mogla objesiti zbog te greške, što ne sluti na dobro za moje preživljavanje. Ako dovoljno dugo razmišljaju o tome, mogli bi odlučiti da me učine mrtvom da bi spasili sebe. A opet, mislim da me oni ne bi ozlijedili, budući da im je Sestra Jedan dodijelila da me zarobe. Što pokreće cijelo novo obilje pitanja. Ne mogu sjediti i čekati odgovore.

Oslanjajući se na faktor iznenađenja, ritnem se nogama tamo gdje su se lanci razlabavili nadajući se da ću eliminirati što god mogu oko sebe. Moji porobljivači, ne teži od zamoraca, odlete od mojih trzavih potkoljenica. Njihovo iznenađeno cičanje bukne u vrisku kad se otkotrljam na bok i ostatak mog lanca zazveči na tlu. Otkopčam ga s remena i krila mi se rastvore. Udahnem, gutajući zrak i šireći pluća. Zadnjim pokretom uspijem se dići na noge. I prilično dobro zaurlati, premda teturam poput razbijenog zvrka. Treba mi koja sekunda da naučim kako balansirati s novim udovima. Upinjem se da zauzmem makar napola samouvjeren stav – jer zastrašujući neće proći. Stvorenja mi trčkaraju oko nogu, šišteći. Nose malene rudarske kacige sa svjetlima koja poskakuju posvuda poput odraza s disko-kugle, dezorijentirajući me. S dugim repovima i licima primata, podsjećaju me na majmune urlikavce, samo što imaju bezdlaku kožu iz koje luče srebrnastu sluz, izvor groznog vonja od kojeg mi se smučilo. Njihove izbuljene oči također su srebrne. Jednoobrazne, bez bjeloočnice i zjenica, blistaju poput vlažnih novčića, skoro blješte, čak i na slabom svjetlu. Sliče na one odurne piksije se vilovnjačke web-stranice na koju me Morpheus kao leptir odveo. U svako doba bih radije da su piksiji nego zombiji. Gdje god trčkaraju, ostavljaju za sobom trag uljastih kapljica. Pogled u noge mi otkriva da imam iste srebrnaste klizave naslage oko čizama. Sigurno su koristili svoje repove da me dovuku ovamo. Nekoliko njih zastaje i gleda od lanca do mene, razmatrajući vrijedi li pokušati da me ponovo svežu. Ja podignem lanac pa rastegnem krila, stupajući nogama da ne bi nedostajalo efekta. Oni zaskiče i uteknu u gustu živicu gdje su se ostali već skrili. Žamor šapta zatrese lišće, skupa s bljeskovima svjetla s njihovih kaciga. Možda zbijaju redove, povećavaju brojnost da bi mogli napasti. Možda je vrijeme da bježim. U kom smjeru? Bacim pogled na svoju okolinu. Blagi jantarni sjaj grije sjene, neovisno od rudarskih kaciga. Ne može dolaziti izvana. Ni tračak svjetla ne bi se mogao probiti kroz trnovite povijuše i grane poput drenovih koje čine nisku krošnju iznad nas. Opet se osjećam kao u klopci, i svaka točka bila u mom tijelu eksplodira. Mislim da pada kiša, sudeći po bubnjanju kapljica iznad nas. Što ne bih dala da je okusim... da uživam u mokroj svježini na licu, vani, na zraku. Ovdje je zrak nepomičan i memljiv i okružena sam zidovima živice. Tijelom mi prođe drhtaj. Mora postojati nekakav izlaz. Morpheus nije ništa rekao o tome da je groblje unutar labirinta. Ali ja sam posred vrtnog labirinta dostojnog svakog napetog gotičkog romana. Iza mene su čvrste živice, što me navodi da pomislim da sam u samom središtu, gdje se labirint okončava. Ispred mene su tri otvora. Jedan od njih je moj put za bijeg.

Piksiji mrmljaju, ali ostaju skriveni i zvuče onoliko uplašeno koliko se ja osjećam. Instinkt mi govori da oni nisu prijetnja, i odsječni ritam mog srca malo uspori. Zakoračim par puta. Krila mi se vuku, bez mjesta da se rašire do kraja. Pogledam preko ramena da ih proučim. Nisu crna poput Morpheusovih krila. Više su kao mutno staklo, a oblik me podsjeća na krila vretenca. Vretenčice... Kad pomislim da me sve ove godine tata tako oslovljavao. A sad to zbilja jesam. Kako ću mu ikad uspjeti to objasniti, ako moje mutacije ne nestanu? Jed je cijelo vrijeme imao pravo. Morpheus je očekivao pojavu krila. Zato me obukao u ovu košulju. Nije mi do kraja jasna logistika, ali sjećam se iz svojih istraživanja vila da postoje stvorenja zvana podmetnuti – potomstvo vila krišom ostavljeno umjesto ukradenih ljudskih beba. Je li moja prapraprabaka bila podmetnuta? To bi mogao biti razlog što je Alisa uopće našla put u Zemlju čudesa, jer ju je privlačilo njezino naslijeđe. Možda sam i ja put našla tako, umjesto zbog neke šugave kletve. Udaljeni prasak groma prođe mi kostima, goneći jezu pokrenutu mojim pretpostavkama. Nešto još uvijek tu ne štima. To ne objašnjava Alisinu tvrdnju da je bila zarobljena u kavezu sedamdesetak godina, niti nestali madež kad je bila starica. Prije no što paranoja zarije zube dublje, prisilim sebe da duboko dišem, udišući vonj mokre zemlje preko zadaha piksija. Ovo mjesto je očito vodonepropusno, jer se sad zbilja stuštilo, ili iznad mene ili oko provalije. Što ako je Jed usred oluje? Što ako stijene postanu blato i on se ne može popeti natrag? Ili još gore, što ako ga uhvati klizište? Stisnem ruku na prsa tamo gdje mi je nekad bila želja. Da je samo nisam ispustila, sad bih mogla poželjeti da oboje budemo doma istog trena. Ništa me ne bi zaustavilo, ne ovaj put. Zbog mog glupog izbora da pustim Morpheusa da me nabijanjem krivnje navede da krenem po Cerigaća, Jed je u dolini i ja možda nikad ne riješim ovaj labirint da mu pomognem. Zaboravimo Cerigradskog. Trenutačno je moj cilj da se izvučem. Prebacim lanac preko ramena, zveketavo upozorenje piksijima: Neću pasti bez borbe. Odaberem otvor s lijeve strane, gdje blagi sjaj najjače svijetli. Logično je da će me svjetlo dovesti do ulaza u groblje – do zraka i dnevnog svjetla. Vijugam kroz trnovito raslinje, zastajući da ispetljam lanac iz grmlja svaki put kad se zakvači. Ne prođe mnogo i moram odabrati drugi put. Sad imam pet izbora i svi su jednako svijetli. Ako odvojim vremena za odlučivanje, opet će me uhvatiti klaustrofobija. Pa krenem na otvor u sredini i nastavim se kretati. Nisam prešla ni deset koraka prije nego što zađem kroz jedan luk i nađem se tamo odakle sam krenula. Samouvjerenost mi je poljuljana. Piksiji – koji su me pratili cijelim izluđujućim krugom, metar iza karika lanca, svijetleći svojim rudarskim kacigama svuda ukolo – počnu se hihotati. Okrenem se na peti da im se iskezim i oni ubatrgaju natrag u svoja skrovišta, ostavljajući uljasti trag.

Da su me htjeli napasti, učinili bi to kad sam bila okrenuta leđima. Možda je vrijeme za primirje. „Može li mi jedan od vas pokazati put iz ovog. labirinta?” Začuje se mrmljanje, ali dragovoljaca nema. Odbacim lanac, spustim se na koljena i razdvojim lišće na dnu najbliže živice. Par zrcalnih očiju mi iz tame uzvtrati pogled, isključenog rudarskog svjetla na kacigi. „Haj.” Pojačam šarm, pokušavajući biti diplomatična kao što sam bila s Mustek vilovnjakom na Morpheusovoj gozbi. Malo je teže biti ljubazan kad predmet ljubaznosti vonja kao trulo meso. Dišući na usta, pokušam opet. „Znaš li zašto me Sestra Jedan želi ovdje?” Piksi staloženo trepne svojim dugim trepavicama. Čak ni to ga ne čini slatkim . Očni kapci su mu okomiti, zatvaraju se s jedne strane na drugu poput kazališne zavjese prije nego što se opet otvore. Čisto frikiranje. „Namanas ne znadujemo”, promrmlja. „Okej.” To mi je jasno. „Ali Sestra Dva me ne želi ovdje, točno?” Stvor zadrhti u znak odgovora. „Onda mi pomozio da izađem pa velika zločesta sestra neće doznati. Tako nećete biti obješeni. Ima smisla?” Piksi kimne glavom. „Iskoristila uključ, blistavo pričalica”, prošapće, a onda se povuče dublje u lišće, izvan vidika. „Ključ?” pitam naglas. Nadam se da ne misli na onaj koji je otvorio vrata u zečjoj rupi. Ali kako bi taj ključ mogao riješiti labirint? Čekaj. Labirint. Poput onog na mojem gležnju. Madeža koji mi je poslužio kao ključ na putu u Zemlju čudesa. Moj ključ. To je Morpheus mislio kad je rekao da ću njime ući ili izaći bilo gdje. To je mapa labirinta. Odgurnem krila u stranu i sjednem. Kad izujem obje čizme, rastegnem nožne prste i protrljam natekle tabane. Nosila sam visoke pete zbilja predugo. Već tri cijela dana neprekidno, rekla bih. Je li toliko? Osjećaj za protok vremena mi je sasvim rasplinut. Mršteći se, zavrnem tajice na lijevoj nozi da otkrijem madež. Pigmentacija je neprekidna krivulja na desno koja se umata u samu sebe. Pretpostavljajući da sam u samom središtu te karte, morat ću skretati na lijevo da opet izađem. Ako je ne gledam naopako. Ošamućenost i dezorijentacija grickaju mi psihu. Moji strahovi od zatvorenog opet izbijaju na površinu. Ustanem, držeći čizme za vezice. Ako samo nastavim ići lijevo, na kraju ću se naći negdje. Nadam se. „Idete, dečki?” pitam svoju smrdljivu pratnju. Njihovo društvo pomaže mi u borbi s osjećajem da se gušim u kutiji. Lišće se zatrese i šuškanje se pojača iza mene kad krenem kroz lijevi otvor. Različita pokrivenost tla bocka mi bose noge, i moram široko koračati da izbjegnem bodljikavo raslinje. Moji pratitelji slijede me u stopu,

malena svjetla plešu svuda oko mene, i zamislim kako čudno taj naš karavan mora izgledati. Da je Jed ovdje, sigurno bi smislio neki sjajan komični nadimak za piksije. Moj osmijeh na tu pomisao je sjetan. Samo budi dobro, Jede. Ja stižem. Sad je previše tiho, i razmatram da popričam sa svojim pratiteljima piksijima, možda čak i sa živicom. Na kraju krajeva, prije sam stalno razgovarala s kukcima i biljkama. Tišina baš nije onakva kakvom je reklamiraju. Većinu svog adolescentskog života, čeznula sam da se uklopim. Ali počinjem misliti da bi mi mogli biti potrebni ti drugi glasovi da bih pristajala vlastitoj koži. Da bih bila ja. Stani. Dosta razmišljanja o tome. To su samo trice i kučine. Sve ovdje je takvo. Okrenem se i pođem unatrag. Piksiji uspore svoje korake, oprezno, ali ne poduzmu ništa da se sakriju. Njihove metalik-oči blistaju znatiželjom pod kacigama. Pomišljam na obećanje koje sam dala Jedu, na značenje onog kad sam rekla da ću čekati koliko god mu bude trebalo da me pronađe. A onda se sjetim zadnje stvari koju mi je rekao... Da konačno vjeruje u bajke. Znači li to da se spreman zaljubiti? Pitam se zavaravam li sebe. Može li tip onako slomljen kao što je on zbilja dati svoje srce nekome? Moram mu se vratiti, da mogu doznati. Prsa me bole kad se još jednom okrenem oko sebe. Izgubila sam predodžbu o tome koliko smo puta ja i moja pratnja skrenuli lijevo, ali ova staza izgleda duža od bilo koje druge. Možda stižemo do kraja. Zastanem kod jednog luka – najvećeg i najsjajnijeg koji sam vidjela. To mora biti put van. Rudarska svjetla piksija nestaju u živici. Ne žele me slijediti, ali ja uđem bez njih. Ništa me neće zaustaviti da odem odavde i pronađem Jeda. Moja odlučnost iskoči iz tračnica istog trena kad prođem kroz taj luk. Baršunaste čizme kliznu mi iz ruku i tresnu na stazu dok ja zurim otvorenih usta. Tunel ogromnih mreža okružuje me, pun točkica jantarnog svjetla. Jednom sam u Pleasanceu nakon ljetne oluje našla u stablu paukovu mrežu s nizovima i nizovima kapljica rose na svakoj niti. Sunce se probilo kroz oblak i obasjalo kapljice kao da su zapaljene. Bilo je to čudesno, voda koja gori. Tako i ovo izgleda – uvećano tisućama puta. Ali nisu kapi rose ono što se drži na divovskoj paučini. To su ruže: kristalne i veličine glavica kupusa. Miris je drukčiji od ruža doma. Ljutkast je s nagovještajem oprljenog vrenja – poput pečenog jesenjeg lišća. Miriše na udobnost i toplinu. Oklijevajući, zakoračim dublje u tunel. Svjetla pulsiraju poput otkucaja srca, hipnotički. Gore zatutnji još jedan prasak grmljavine i magla se uvuče iz otvora u mreži da se raširi po tlu, praveći dimni tepih dovoljno jeziv za film o Drakuli. Ali mi to daje nadu da je s druge strane mreže otvor koji sam tražila. Primaknem se bliže da mogu pogledati kroz jedan iskrižani dio. Pozornost mi skrenu električna gibanja u središtu svake staklenaste ruže.

Svijest mi prođe nutrinom, isto ono sigurno znanje koje me obuzelo kad su mi niknula krila. Svjetlo u tim ružama je ostatak života. Ovo je vrt gdje Sestra Jedan sadi i njeguje duhove. I ja stojim usred srijede svih blaženopočivših Zemlje čudesa, osim Morpheusovih leptira i duša onih s previše gorčine da ih se požanje. Nije ni čudo što me piksiji nisu htjeli slijediti. Gubeći hrabrost, koraknem unatrag. Ali noge mi stanu kad me jedna od ruža šapatom dozove. „Dođi bliže, lijepo dijete. Imam ono sto tražiš.” „Cerigać?” promrmljam, Nema šanse da će to biti ovako lako. „Nećeš tog prevrtljivog stvora naći u ovoj mreži. Ja ti mogu poslužiti bolje nego on”. Taj cvijet je, kao i svi ostali, proziran. Ali crvena krivulja resi rubove, nalik bojenom staklu. Sagnem se nisko i drhtavom rukom otkrijem središte cvijeta, očekujući tvrdu, glatku površinu. Umjesto toga, prsti mi naiđu na mekane baršunaste dlačice, svjetlucavo krzno koje prekriva latice poput nekakvog trika od optičkih vlakana. Kao da reagira na moj dodir, pulsiranje unutar ruže zasvijetli a onda poprimi oblik lica, čudno životnog, poput onih likova u bijelom dimu koje je Morpheus puhao iz svoje nargile. „Konačno te pronašao”, prošapće lice, „nositeljicu moje kopče.” Mrštenje joj rastegne crte lica. „Pretpostavljala sam da će ti kosa biti crvena... Pa, nije bitno. Boju možemo popraviti. Poslužit ćeš prekrasno.” Dotaknem ukosnicu, previše zapanjena da bih progovorila. To je žena s tetoviranim očima koje izgledaju kao moje. Prije nego što stignem naći smisao u njezinom izgledu ili njezinim riječima, svjetlost se razdvoji, a onda jurne u moje prste na udarnom valu. Pjenušav osjećaj zatreperi mi u žilama i osvijetli ih ispod kože na šaci tako da izgledaju zeleno poput klorofila. Izdanci se granaju u lišće iz svake žile, čineći unutarnji ustroj mog tijela više nalik lozama nego kanalima za krv. A onda, isto tako naglo kao što su zasvijetlile, moje žile opet mi se uklope u meso, kao da se ništa neobično nije dogodilo. Sigurno sam to umislila. Ali onda zadrhtim, jer ona stvar koju nisam umislila je osjećaj ulaska. Na minutu bih se mogla zakleti da je netko drugi dijelio moje tijelo sa mnom. S uznemirujućim praskom, ruža pukne i uvene pod mojom rukom. Kao da ih je potaknuo taj incident, tisuće okolnih cvjetova zatresu se na svojim mrežnim potpornjima, svi šapućući odjednom. Ne mogu razumjeti nijednu riječ – statička buka toliko je žustra da se čini da mi se osinje gnijezdo uselilo u mozak. Stisnem dlanove na uši. Njihovo mrmljanje pojača se do zavijanja krika. Kao da je netko uzeo gudalo violončela i prevukao ga preko školske ploče – naprijed i natrag, stalno iznova – puneći vibracijama bas-zvučnike odvrnute na najjače u mom mozgu. Čvrsto zatvorivši oči, padnem na koljena i vrištim.

„Zadobila si jedno polje.” Pjevušeći ženski glas začuje se kroz kaos. Jedva je mogu čuti i tek sam svjesna njezine blizine kad mi jedna ruka straga obujmi ramena. U glavi mi udara toliko jako da se bojim okrenuti kako mi ne bi otpala s vrata. Kad se provuče pored mene, šuškanje suknji okrzne mi rukav i prisilim se da otvorim oči. Njezini dugi, blijedi prsti okidaju mreže koje okružuju puknutu ružu, svirajući po vezivnim žicama virtuoznom vještinom harfistice. Drugi cvjetovi – još drhteći i mrmljajući – stišaju se dok njihov šapat ne postane podnošljiv. Ona se okreće meni, očiju plavih poput neba i usana tamno-ljubičastih poput sumraka u studenom. Koža joj je prozirna. Ona je poput crteža na prozirnom papiru – drhtava i prozračna, s bujnom kosom boje opiljaka olovke. Crveno-bijela prugasta haljina strukirana poput odore bolničarke, ali s dugom širokom krinolinom koja kao da je ispala iz napoleonskih vremena daje joj iluziju opipljivosti. Kad krene prema meni, čipkasti skut njezine suknje podigne se i pomete maglu oko njezinih nogu. Da ima gležnjeve i listove, vidjeli bi se. Umjesto toga vidim osam zglavčanih udova, crnih i sjajnih kao u pauka. Kao da je netko uzeo njezin torzo i postavio ga odozgo na toraks crne udovice. Prisilim se ne zastenjati. Sad razumijem krinolinu. Ona je tu do pokrije kuglasti abdomen i predilice koje proizvode mreže za održavanje duhova netaknutima. „Sestra Jedan?” protisnem, iznenađena što uopće mogu izvući bilo što iz stisnutih glasnih žica. „Kako si?” Njezin trčkaravi hod uspori i ponudi mi ruku za rukovanje. Ne mogu se prisiliti da prihvatim. Izgleda dovoljno prijazno, ali koliko znam samo što me nije umotala i pospremila za kasnonoćnu zakusku. Potisnem poriv da bježim i spašavam živu glavu. Ne bi vrijedilo. Svod je prenisko da iskoristim krila, a nema načina da trčim brže od toliko nogu. Ona spusti ruku. „Zadobila si jedno polje, ali si izgubila kraljicu.” Postane viša klizećim pokretom, kao da je podignuta na mehaničkoj platformi. „To nije bilo u mojoj pogodbi s Morpheusom.” Ruke joj se spuste na struk. „S Morpheusom?” Sumnjičavost nadvlada užasnutost. Naravno da je on razlog što sam dovučena ovamo. Što, nije mislio da mogu sama naći Cerigradskog? Nemam pojma što joj znači ono o polju i kraljici, ali ako je Morpheus u svemu tome, želim znati detalje. „Jeste li ukrali kraljicu? Ili je ona na slobodi?” Plave oči Sestre Jedan svjetlucaju, a njezine duge crne trepavice spuštaju se nisko – prema mojem licu. „Ummmmm...” Grudi mi vibriraju od besmislenog odgovora. Zagledam se u ružu koja je u razini mojih očiju, staklenog oblika iskrhanog i smrskanog poput zrcala u muzeju. „Kraljica je bila tu unutra?” „Da, bila.” Sestra Jedan se saginje da mahne kažiprstom prema mom nosu. „Ovo nije dio pogodbe.”

Opet ta pogodba. Prije nego što stignem upitati o čemu se radi, ruže na mreži počnu se tresti, ovaj put snažnije. To što sam u sredini tog pokreta zaljulja mi ravnotežu, kao da se vrtim u nekakvoj virtualnoj vožnji. Njihov žamor pojača se skoro do pandemonija, i Sestra Jedan pruži svoje dlanove prema meni. „Probudila si ih! Moraš mi pomoći da ih opet uljuljkam u san!” poviče. Počinje pjevati poznatu melodiju... ne Morpheusova uspavanka, već nešto drugo iz mog djetinjstva. Nešto iz djetinjstva skoro svakog djeteta. Ringe ringe raja... Njezinih osam nogu lupka u ritmu i svane mi da ona čeka partnera za ples. Bacajući pogled na njezinu suknju s krinolinom i pokušavajući ne misliti na njezine predilice, primam je za ruke. Glatke su i mirišu na sunčevo svjetlo i prašinu. Uskoro se vrtimo u krug poput djece. Nejasno se sjećam sličnog prizora u Alisinoj verziji Zemlje čudesa... kad su Cvilibum i Cvilibam plesali s Alisom na melodiju Blistaj, blistaj, zvjezdice. Ali Sestra Jedan sklonija je drugoj pjesmi – iz očitih razloga. Premda je to drugačija verzija od one koju sam ja odrasla slušajući: Ringe ringe raja / Leš truli do kraja / Pst! pst! pst! pst! / A vi svi sad dolje...... Sestra Jedan i ja vrtimo se u vrtoglavim krugovima pod poskakujućim mrežama. Okrenemo se nekoliko puta prije nego što ruže reagiraju. Pusti me da se okrene svojim duhovima. Ja naslonim laktove na koljena i hvatam dah. Nije lako plesati s krilima. Kad se uspravim, glasovi cvjetova udruže se u sjetnom pjevu da dovrše pjesmu. Sestra Jedan ih predvodi, ruku uzdignutih i pucketajući u ritmu poput dirigenta orkestra: Dolje dolje u dubinu / Nek se Cvilovi za naše duše brinu / Mirno snivaj tu na mriži / Glavu nikada ne diži. Budni dal smo Prva prati / Sve će ona uspavati / Pst! pst! pst! pst! / A mi snimo dolje. Ak’ nam odmor sna ne paše / Sestra Dva poharat će gnijezdo naše / napravit od nas u igračke razbijene / Od sve djece odbačene; Neće više biti sna / Snaći će nas jad do dna / Pst! pst! pst! pst! / A mi svi sad dolje...

Na kraju zadnjeg stiha, zavlada muk – toliko je tiho da čujem šuštanje trave koja šiba štapićaste noge Sestre Jedan dok se kreće oko mreže u završnom zamahu. Zavlači cvijeće u ljepljivu gazu baš kao što bi majka ušuškala svoju djecu u dekice. Tišina me obuzme i vrati u vrijeme kad je Alicia zamatala dekice oko mene i ljubila me u čelo za laku noć. Nostalgija se zgusne u zabrinutost. Ne mogu se sjetiti koliko sam dugo bila ovdje... Moram pronaći Jeda. Dok je Sestra Jedan prezauzeta, zašprintam do luka, a moje bose noge i raširena krila gnječe travu pri svakom koraku. „Čekaj!” zavrišti ona s drugog kraja tunela. „Moraš uzeti osmijeh koji sam ukrala za tebe!” Sagnuvši glavu, nastavljam dalje. Strah mi se uselio u srce, i ne znam kako da ga natjeram na pakiranje i odlazak. Suknje zašušte iza mene. Sestra Jedan dala se u potjeru. Potisnuvši jauk, klizeći skrenem na stazu koju nisam prije primijetila i ubrzam. Pluća me bole od dahtanja. Zapinjanje krila me usporava, pa posegnem iza i omotam ih oko sebe, stavljajući ih oko ramena kao šal. Kad stignem do jedinog preostalog luka u koji mogu ući, bacim se kroz njega. Jedan pogled oko sebe i padnem na koljena. Ali kao u mojim košmarima s Alisom, nema tog preklinjanja koje bi me spasilo. Sad samo što nisam mrtva.

19. Ukradeni osmijesi i razbijene igračke Dignem pogled s mjesta na kojem klečim, užasnuta. Na ulazu sam u jazbinu Sestre Dva. Znam da sam tamo, jer mi to pokazuje stenjanje i jaukanje glasova koji odjekuju unutra. Hladnoća prožima zrak i lijepi se na mene poput druge kože – suha i ustajala, omekšana nagovještajem snijega. Čim ustanem, povici i stenjanje utihnu. Svaka dlačica otraga na mom vratu čvrsto je ukočena kao reakcija na to. Nanosi bijelog praha sa grudastim dijelovima leda. Pokrivaju mi bose noge i zbijaju mi se između nožnih prstiju. Hladno je, ali ne grize od hladnoće kao snijeg doma. Prolaz se širi u ogromnu udolinu punu stabala – grana golih i sjajnih od leda... Debala visokih i uskih. Krov gustiša seže visoko da obuhvati niti blagog crvenog svjetla koje podsjeća na Persephonine oči kad nosi svoje naočale, i daje obasjanom prizoru smećkastu nijansu. Na prvi pogled, to bi mogla biti prednja strana neke sepija božićne čestitke, skupa s ukrasima koji vise s uspavanih stabala. Ali kad me znatiželja navede do zakoračim unutra, udar mučnine pojavi mi se u dnu grla. Sad razumijem onaj stih u pjesmi Sestre Jedan o razbijenim igračkama. Gledam od stabla do stabla, promatrajući beskrajni niz medvjedića i drugih plišanih životinja, plastičnih klaunova i porculanskih lutki, koji svi vise s grana u omčama od mrežastog konopa. Jedino što im je zajedničko je raspadnutost. U ljudskom svijetu, zvali bismo ih istrošenima od ljubavi i otrcanima – igračke koje su djeca grlila i ljubila dok punjenje ne ispadne i oči od gumba otpadnu. Igračke koje su bile voljene do smrti. Posegnem gore i lupnem nogu jednog plišanog janjeta kojem fali uho. Igračka se ljulja na grani s omče načinjene od paukove svile. To kretanje tako je tiho i smireno da je to uznemirujuće do kosti. Smireno. To me smeta... činjenica da je onog trena kad sam ustala sve postalo tiho. Tiho do kostiju. Nakon svih onih godina što sam čeznula za tišinom, zašto se sad čini da se osjećam udobnije u gužvi i buci? Nalazeći uspavanu lutku koja čudno sliči na onu koju sam voljela kao djevojčica – sa s vinilnom kožom požutjelom od starosti i moljcima načetim trepavicama na očima koje se otvaraju i zatvaraju – protegnem ruku da joj dotaknem stopalo. Baš kao i mojoj lutki, desna noga se na jednoj niti drži za pamukom punjeno tijelo. Nisam dovoljno visoka da je dohvatim bez visokih peta, pa pokupim malo snijega i oblikujem ga u grudu. Bacivši je gore, dobacim do viseće noge. Oči lutke se otvore i zure u mene, isisavši mi svu hrabrost. Nešto u tom praznom pogledu moli da pobjegne... nešto što je uhvaćeno, nesretno i nemirno,

bolno želi izići. Čekam, usta lišenih bilo kakve vlage – da lutka vrisne na mene, ili da izbriše svu bol koju joj vidim u očima. Ali lutkino se ljuljanje uspori i oči joj se opet sklope. S usana mi pobjegne uzdah – napola olakšanje, napola razočaranje. Možda sam je trebala pitati za Cerigradskog mačka. Budući da nije bio u ovlasti Sestre Jedan, morao bi biti ovdje negdje... Šuškanje se začuje iza mene. Trnci svijesti popnu mi se kralježnicom, šireći mi se kroz ramena cijelim putem do vrhova krila. Je li Sestra Jedan slijedila moje stope u snijegu? Molim te budi ona dobra... Molim te, molim te, budi ona dobra. Polako i nevoljko, okrećem se na peti. Ne uspijem čak ni dobro pogledati prije nego što se zasjenjeno lice sagne do mog, nosom do nosa. „Zašto ti stojiš na tlu ovom svetome?” Njezin je glas poput grana koje kuc-kuckuckaju po sleđenom prozorskom staklu u mrkloj noći, a dah joj vonja na svježe iskopane grobove i samoću. Zadrhtim. Sestra Dva. „Mogu objasniti”, prošapćem. „Krasota bi to bilo.” Povuče se unatrag. Njezina odjeća i tijelo duplikat su sestrinih. Ali na njezinom licu, ožiljci i svježe porezotine liju krv i nagrđuju njezinu ljepotu. Kad ugledam njezinu deformiranu lijevu ruku na kojoj vrtne škare stoje umjesto prstiju, naslutim da je ona sama nanijela te rezove. U usporedbi snjom, Sestra Jedan je Šećerna vila. Moji izgledi za preživljavanje upravo su se sunovratili skoro do nule. „Pogrešno sam skrenula.” „Jesi, rekla bih.” Njezina druga ruka pojavi se iza krinoline. Na njoj je crna gumena rukavica i u njoj nosi trio otrcanih igračaka na niti poput riba na udici. Njezina škarasta ruka priđe bliže mom vratu – škljoc škljoc. Dašci zraka okrznu mi kožu kad se oštrice otvore i zatvore. „Ne spadaš ovamo.” Škljoc, škljoc, škljoc. „Ne želim pripadati ovamo...” Moj pogled skrene s plišanih grozota na Sestru Dva i potisnem užas koji mi navire u grudi. Koraknem unatrag i skoro se poskliznem na snijegu. Nisko raširivši krila, hvatam ravnotežu. „Pa, niti nećeš. Doklen god jošte dišeš.” „Točno”, odgovorim, udahnuvši da uvjerim samu sebe da još dišem. „A ak hotiješ nastavit disati...” Sestra Dva prođe razmak između nas i njezino lice uroni u blagu svjetlost. „Reci mi što si učinila s Cerigaćevim osmijehom.” Škljoc. Dotjera me do jednog stabla. Krila svijenih oko obje strane debla, kralježnica mi struže po ledenoj kori i srce mi skoro stane. „Kako znaš da je to ono zbog čega sam tu?” Škljoc škljoc, i kiša sepija-praha popada s grana i skupi mi se oko nogu. Progutam gvalju. „Znadem da ti tražiješ sljedeće polje. Ono kojim ćeš ti krunu zadobiti.” S tim riječima pritisne mi hladan, oštar šiljak na grlo.

Polje? Kruna? Um mi juri tamo-amo, uhvaćen između zbunjenosti i samoodržanja. Opet gutam, i vršak škara zabije mi se dublje u kožu od tog pokreta. „Molim te”, prošapćem, ovijajući prste oko oštrica da smanjim pritisak. „Rekni mi đe si sakrila osmijeh.” Komešanje pokreta na ulazu navede Sestru Dva da se okrene i oštrica se, hvala nebesima, diže s mog vrata. „Čekaj!” kaže njezina blizanka, sva uspuhana. „Ja sam uzela osmijeh!” Hvala ti... izdahnem, klonula uz deblo. „Što pod tim misliješ, ti je uze?” pita Sestra Dva blizanku. „Ne smijaše dirat moju nahočad!” Mahne plišanim igračkama u zdravoj ruci. „Morpheus se zakleo”, objasni Sestra Jedan, „da će, ako pomognem curi ući u vrt i prekrižiti zadnja dva polja, prepustiti duhove leptira meni na čuvanje.” „Nijesi nikad razum koristila, ni u čem!” zakriješti druga sestra. „Rekoh ti da se od tog podalje držiš. To naše brige nijesu.” „Tomu je suprotno! Mi moramo duhove dobiti. Jedan duh u zamjenu za tisuće. Poštena to je cijena, da mrtve zadržimo ovdje, da ne bi žive zaposjedali. To, na kraju krajeva, svrha je na koju se zaklesmo!” Zaposjedanje? Ta riječ zapliva mi mislima. Je li mi se to dogodilo tamo? Ali sad ne osjećam ništa. Bila sam samo njezin most za bijeg. „Gdje nju ti vodiš?” pita Sestra Dva sa sjenom sumnjičavosti u svojim plavim očima. „Do zrcala.” Sestra Jedan obujmi mi lakat i vodi me prema ulazu. Skoro se okliznem jednom, ali ona me pridrži. „Ona još ima igru u kojoj treba pobijediti. A ti imaš kraljicu koju trebaš uhvatiti.” Sestra Dva slijedi, nabadajući sa svojih osam nogu po prahu dok njezina duga suknja ostavlja trag. „Što pod tijem misliš?” „Kraljica Crvena pobjegla je iz svog snivanja. Na slobodi je i nemirna. Bolje požuri prije nego što nađe put do dvorca.” S tim riječima, Sestra Jedan vodi me natrag u labirint, ostavljajući svoju blizanku da bijesno viče. Duhovi koje ona drži pridruže se napadaju bijesa, ponovno zavijajući. Ja sve to isključim. Moram misliti. Kraljica Crvena. Ona je ta koja je bacila kletvu na moju obitelj. A ja sam je oslobodila? „Hoćete li naći kraljicu?” pitam, gutajući preko čvora u grlu. „Ona nije tebi od brige.” Sestra Jedan klizne svojim stiskom do mog zapešća, jureći kroz skretanja u labirintu takvom brzinom da jedva uspijevam držati korak. „Ta kraljica uvijek je radila probleme. Drago mi je što sam gotova s njom. Sestra Dva je sad odgovorna. Ona će uhvatiti nemirnu dušu i spremiti je za stalno.” Stenjanje i žalopojke iz jazbine Sestre Dva počinju zamirati u daljini. „Zašto je toliko mnogo nesretnih duša u Zemlji čudesa?” pitam.

„Neke su imale nedovršenih poslova. Ali oni najnesretniji umrli su zatočeni od nekoga tko je izgovorio njihovo vilovnjačko ime, inače neizrecivo oslovljavanje. Osim u najtežim okolnostima, mi ne možemo govoriti neophodnim jezikom.” „Ne razumijem.” „Možeš li prepričati pjev ptica, ili zvuk vjetra, ili trčkaranje glodavca po pijesku? Jer prava imena vilovnjaka sačinjena su od životnih sila koje ih definiraju. Kao s Morpheusom, on je... pa... on je slava i nipodaštavanje – i sunčevo svjetlo i sjena – trk pauka i melodija slavuja. Dah mora, i kanonada oluje. Možeš li te stvari izgovoriti svojim jezikom?” Zelene živice zamućeno promiču na rubu mog vidnog polja. Brzo podižem noge da bih održala korak. Moja stopala, koja je snijeg oprao, svake minute su sve umrljanija travom. „Može li bilo tko?” pitam. „Vilovnjak na kraju svojeg života. Taj jezik zove se Smrtogovor, jer se jedino javlja ako se naše postojanje bliži kraju. I rijetka je stvar. Kao prvo, vilovnjak ga može progovoriti samo nekome tko je bio uzrok njihove zle kobi. To je njihovo zadnje uzvraćanje, postaviti zadatak koji njihov prijestupnik mora ili ispuniti ili i sam umrijeti. Oni koji umru pod takvom prisilom su vječno nesretni i trude se pobjeći. Dok Sestra Dva to ne zaustavi.” „Tako što ih utrpa u igračke? Kako može prazna stvar za igru zadržati duha? To nema smisla.” „Nasuprotno. To ima najpravijeg smisla od svih. Samo igračke iz ljudskog svijeta mogu biti odabrane, i to samo najvoljenije među svima. One navikle da budu ispunjavane nadama i snovima, i svom privrženošću koju djeca izliju u njih. Jer to je esencija duše. Nade i snovi i ljubav. Kad se najdraže igračke odbace na smetlišta i otpade, postanu lišene tih stvari koje su ih jednom ispunjavale i grijale ih. Postanu usamljene i pohlepne, i žude za esencijom života koju su jednom imale. Pa ih mi nosimo ovamo dolje, i napunimo ih onime što najviše žele, i poput žednih spužvi, one se toga drže svakim dijelom svoje snage i volje.” Luđačke košulje za duhove. Taj pojam me toliko uznemiri da više ne progovorim dok ne dođemo do malene kuće, okružene živicama i bršljanom sa svih strana tako da izgleda kao načinjena od lišća. „Uđi, zagrij si nožne prste i jedi”, inzistira Sestra Jedan. „Onda ću ti dati ono po što si došla i poslati te tvojim putem.” „Žurim se”, kažem, kad moj želudac zakrulji na taj poziv. „Tvoj trbuh kaže da ćeš prvo nešto pojesti.” Unutra je samo jedna prostorija – namještena kao kuhinja, samo što je sve prekriveno mekom tkaninom, čak i strojevi. Napuhnuti bijeli sudoper, stol i stolci, i čupavi štednjak iste boje, svi postavljeni na meki bijeli pod koji je podatan i topao pod mojim mokrim nogama, poput puslice. Visoka ostava ima tapecirana baršunasta vrata, također bijela. Duž sva četiri jastučasta zida – iste pjenaste boje kreste valova – vise okrugli prozorčići s mliječnim zavjesama. Korištenje prozora čini mi se suvišnim, budući da se vani nema u što gledati osim u lišće.

Sterilnost te prostorije čini se neskladnom unutar korozivnih dubina groblja. Toliko me podsjeća na tapeciranu ćeliju da želim otrčati vrišteći. Ali Sestra Jedan spomenula je da je ukrala Cerigradskog za mene. I ne mogu propustiti priliku da iskoristim njezin zrcalni portal. Pogledam okolo tražeći ogledalo. Mora biti skriveno negdje jer je jedini dašak boje u prostoriji zdjela jarkocrvenih jabuka na stolu pored crvene i srebrne šahovske ploče. „I ti čekaš na čaj?” pita Sestra Jedan, upućujući to pitanje velikom stvoru jajastog oblika koji sjedi na stolcu za stolom. Osupnem se kad se pokrene. Toliko se uklapa u pozadinu da ga čak ni sad ne bih primijetila da nije njegovih očiju žutih poput žumanjka, crvenog gumba od nosa i širokih usta. Vrpca tkanine omotana mu je oko najšireg kraja, pod ustima i odmah iznad ruku i nogu koji strše kao čačkalice. Teško je odrediti treba li vrpca biti pojas ili kravata. Pretpostavljam ovo drugo, zbog dva trokutasta pregiba od plavog sukna koji služe kao improvizirani ovratnik. Zelena lanena vrpca zauzima mjesto gdje bi kravata mogla biti. „Nije baš mudro pitati nekoga čeka li čaj”, kaže on, „ako taj netko sjedi za stolom postavljenim šalicama i drži salvetu zataknutu u ovratnik”, usta mu se kiselo opuste dok glača žlicu rubom svoje salvete. Nema šanse. Ne može ovo biti Jaje Harambaša. Kunem se, cijeli ovaj doživljaj postaje sve čudnoviji i čudnoviji. Prebacivši krila preko naslona, uvučem se u sjedalo nasuprot jajetu, pogleda privučenog pukotinama tankim kao vlasi koje prekidaju njegovu bisernu ljusku. On odvrati pogled. „Neki ljudi ne bi trebali dolaziti na pristojne događaje. Tako buljiti kao da ja spadam u zvjerinjak, kad su oni ti koji imaju majmunske manire.” „Oprosti.” Posegnem za jednom jabukom veličine šljive. Zagrizem hrskavu voćku i tiho žvačem dok gledam dolje u svoja travom umrljana stopala. Moje oči odlutaju opet gore na njega. „Ti si Harambaša, je li?” „Harry Bash.” Podrugljivo se nasmiješi. „Eh, ta današnja mladež. Ne zna se ni predstaviti kako valja.” „Ummmmm.” Odgrizem još malo voća. „Zar ti nisi pao sa...” „Zida?” odbrusi Harry Bash kraj mog pitanja. „Jesam. Ljubazna Kraljica Grimizna me opet slijepila, kad svi kraljevi ljudi i svi kraljevi konji nisu uspjeli. A ako će biti još pitanja na tu temu, molio bih da ih postaviš ustima koja su manje puna jabuke.” Progutam. „Znači... Grimizna nije zla diktaorica?” „Zla?” Sestra Jedan se nasmiješi, stežući pregaču oko struka, a onda izvlačeći pladanj mirisnih kolačića iz štednjaka. „Potpuna glupost. Ona je vrlo brižna vladarica. Ovog ovdje dovela je meni da ga mogu držati u jastucima da spriječim dalje pucanje, u slučaju da ljepilo ne bude držalo. Ne bi bilo dobro da njegov duh iscuri i napravi kaos među običnim pukom Zemlje čudesa.” Zemlja čudesa i obično... riječi koje nikad ne bi trebale biti u istoj rečenici.

„Znači, on je ovdje jer je djelomično mrtav”, kažem nakon što u pet zalogaja dovršim svoju jabuku. „Djelomično mrtav kao i Cerigać.” „Da.” Sestra Jedan sastruže kolačiće na tanjur. „U stvari, Grimizna je donijela i Cerigaćevu glavu ovamo, da on bude na sigurnom dok je njezina rodica Crvena bila na svom krvavom pohodu.” To nije ono što je Morpheus dao naslutiti. Pređem preko usta salvetom. „Djelomično mrtav...” promrmljam, još uvijek zbunjena. „Što se uopće tebe tiče koliko sam ja mrtav?” U navali ljutnje, Harry Bash lupi svojom žlicom po tapeciranom podu. Ona odskoči natrag poput bumeranga i lupi ga po boku. Uslijedi krckavi zvuk kad se pukotine u njegovoj ljusci razgranaju i formiraju nove. Sluzava, bistra tekućina nabubri i počne curiti iz pukotina. Njegovi obrazi poprime tamnoružičastu boju i on se namršti na mene dok se sluz stvrdnjava u kuhani bjelanjak. „Opet ćeš si tvrdo skuhati unutrašnjost”, izgrdi ga Sestra Jedan. „E sad si ga zaribala!” Harry Bash upućuje tu optužbu meni. „Kakva je to slava da se nadvlada jaje, hmmmm? Hoće li me načiniti u nabujak ili me možda namekšati?” „Namekšati?” pitam, zbunjena. „Kako to namekšati?” On se meškolji na stolcu dok njegove kratke noge ne pređu preko ruba, uzrokujući da se nove pukotine još više rastegnu. „Namekšati u vodi, trunko jedna. Kuhati tik ispod točke vrenja dok mi se mozak me smuti. Kakva si ti to glupa praznoglavica? Zar ne znaš prave riječi? I zašto si uopće ovdje? Ne vidim nikakve pukotine u tvojoj ljusci.” Sestra Jedan cokne jezikom i posegne u džep svoje pregače, pružajući mu tubu ljepila. „Trebao bi biti ljubazan s njom. To je Ona.” Pokaže bradom na mene dok mu pomaže nanijeti ljepilo. „Probudila je mrtve.” On se zabulji, širokih usta razjapljenih skoro do poda. Ja ne mogu zaustaviti rumenilo koje mi zažari lice. „Morpheus je rekao da je Grimizna zla. Da je ukrala prijestolje Crvenoj... ukrala joj supruga.” „Ha!” kaže Harry Bosh. „Gledano očima bitange koja je kriva. Na kraju krajeva, on je ubio Crvenu.” „On je što?” pitam. „Nema dokaza za to”, kaže Sestra Jedan, tapkajući Harryjevu ljusku da prione za ljepilo. „Nitko ne zna stvarno kako je ona umrla. Samo da je njezino truplo meni Morpheus donio. Ali nikad nikome nije rekao kako se to dogodilo. Iskreno rečeno, ne iznenađuje me što on napada Grimiznu. Uvijek joj je zamjerao što ona nije pokušala naći Alisu kad je dijete zarobljeno. Grimizna je tad već bila zauzeta poslom upravljanja Dvorom Nevida. Sjećanje na dijete palo je u drugi plan. Svi smo je zaboravili. Svi osim Morpheusa. Sedamdeset pet godina u njegovoj čahuri i još uvijek je se sjećao kad se probudio.” „Čekaj, Alisa je uhvaćena? Mislila sam da je pobjegla natrag u svoj svijet.”

„Nedovoljno brzo. Grimizna i kralj Nevida udružili su snage nadajući se da će poslati Alisu natrag u svijet ljudi, ali Crvena je se prva dočepala i pobjegla u divljinu Zemlje čudesa. Ukrala je Alisu, našla skrovište, i držala je u kavezu za kaznu. Kad se probudio, Morpheus je prevrnuo i zadnji sprud u svojoj potrazi za njom. Iskoristio je sve što je imao na raspolaganju kao vilovnjak samotnjak, bolje upoznat s terenom i divljinom od većine, i našao ju je skrivenu u pećinama najviših litica Zemlje čudesa, kako se za nju brine dvorska luda Crvene, ptica dodo. Ali njegova draga prijateljica više nije bila dijete. Tad je već bila tužna, zbunjena starica.” Sva mi se pljuvačka osuši, ostavljajući mi jezik zadebljanim i nepokretnim. Pokušam progovoriti, ali osjećaj gušenja potisne sve riječi. Znači Alisa je zbilja provela život u kavezu? Kako je to moguće? Kako sam ja živa? Kako je bilo tko od Liddellovih živ? Otrčavši do štednjaka, Sestra Jedan iz praznog zraka u sudoperu bez pipe natoči vodu. Tad štropot razbije tišinu kad ona postavi čajnik na štednjak. „Bi li netko od vas bio toliko ljubazan da pomakne crvenu kraljicu na sljedeće polje na ploči za igru?” Harry to napravi, ružičastih obraza napuhnutih od koncentracije. „Još je jedan potez preostao”, prošapće, kucnuvši na posljednje preostalo srebrno polje. Kako ne mogu pitati što mu to znači, pogledam i sama. Polja ima šezdeset i četiri, pola crvenih a pola srebrnih, s razasutim pijunima, lovcima i kulama u položaju koji nema nikakvog smisla u kontekstu šaha. Podsjećaju me na raspored u Morpheusovoj sobi. Od trideset i dva srebrna polja, sedam svijetli poput poliranog metala. Ono na koje je Harry postavio crvenu kraljicu, skupa sa šest drugih koja vode do njega. Na svakom svjetlećem polju, javlja se pismo crnih, izvijenih slova – opet, baš kao na Morpheusovoj šahovskoj ploči. Nagnem se bliže da pročitam. Probije se kroz kamen perom: Prijeđe sumu jednim korakom: Drži ocean na dlanu: Promijeni budućnost dodirom prsta: Pobijedi nevidljivog neprijatelja: Zgazi vojski pod svojim nogama; Probudi mrtve. Ostalo je jedno srebrno polje u stražnjem redu, čekajući da bude osvijetljeno. Pretpostavljam da će, dok se to ne dogodi, zadnje riječi ostati skrivene. Jezik mi opet proradi. „Znate li što je ovo zadnje?” „Zauzda snagu osmijeha”, odgovori Harry, iznenađujuće susretljiv. „A što sve to znači?” pitam. „Zar ne vidiš?” Sestra Jedan donosi poslužavnik s čajnikom i sipa tri šalice čaja koje ispuštaju umirujući miris limuna u oblacima pare. „To je zapis svega što si izvršila. Testova koje si prošla.” „Testova?” Pogledam ih opet; ne mogu naći nikakvu vezu između popisa i bilo čega što sam ja učinila, osim buđenja mrtvih. Tad mi dođe sjećanje, polako mi se ulijevajući u misli poput sirupa od javora – slatko i utješno; Sjedim pored Morpheusa na divovskoj gljivi gdje sam ga našla nakon što smo Jed i ja isušili ocean. Samo što sam ovog puta maleno dijete od četiri godine. Morpheus stavlja pred mene slikovnicu. Uči me da dešifriram zagonetke.

„Evo ova”, kaže on pokazujući na sliku vilovnjaka s napuhanim obrazima. „Nešto što možeš držati, ali ne možeš zadržati zauvijek. Što bi to bilo?” Riječi bi me trebale zbuniti, kao i koncept. Malo sam dijete, ograničenog rječnika i razumijevanja. Ali svaki put kad ga posjetim u snovima, nekako se osjećam starije. Mudrije. Nadareno. „ I ti si jedna od nas, malena mila”, tepa Morpheus, mladim glasom istodobno grdeći i tješeći. „Bit ćeš najbolje od oba svijeta. Sad, prestani razmišljati kao čovjek. Doslovne definicije ovdje ne vrijede. Sve je u tumačenju. Vilinska logika nastanjuje nejasnu granicu između razumnog i nerazumnog. Da ti pokažem...” Duboko udahne, i drži zrak u plućima. Podižući moj dlan do svojih usta, ispušta ga polako, skupljajući moje prste oko toplog zraka. Kad opet otvorim šaku, tu nema ničega. „Dah!” zahihoćem i zašljeskam. Morpheus se nasmiješi i potapše bijele kovrče na mojoj glavi, sa sjajem ponosa u svojim oniksnim očima. „Da, baš tako. Tvoj dah. Možeš ga zadrži ali ga nikad ne možeš držati zauvijek. Uvijek ga moraš pustiti.” I onda se sjećanje završi, tek tako. Shvaćanje me zasljepljuje poput bljeska sunca u zjenice navikle samo na tamu – šireći mi percepciju do savršene jasnoće. Ja sam najbolje od oba svijeta... S mojom vilinskom logikom probuđenom, zamišljam detalje postignuća otisnute na ploči pored njihovih sažetaka, kao inventura: 1. Probije se kroz kamen perom – iskoristila pero da gurne kip u stranu i otkrije zečju rupu. 2. Prijeđe šumu jednim korakom – sjedila na Jedovom ramenu kad je on prekoračio cvjetni vrt. 3. Drži ocean na dlanu – držala spužvu u ruci nakon što je upila sve Alisine suze. 4. Promijeni budućnost dodirom prsta – pokrenula budućnost ekipe s čajanke kucnuvši kazaljke džepnog sata. 5. Pobijedi nevidljivog neprijatelja – suočila se sa svojom tamnom stranom i potisnula je zahvaljujući gungul-bobicama. 6. Zgazi vojsku pod svojim nogama – prešla preko karata stražara na valu školjki. 7. Probudi mrtve – objašnjene nepotrebno... Trgnem se iz tog zamišljanja i svijet mi se uruši. Jed je imao pravo. Cijelo vrijeme tvrdio je da je sve ovo nešto više nego samo ispravljanje nereda moje prapraprabake. Zašto ga nisam slušala? „Za što me se to testira?” Uzimam svoju šaličicu i držim je drhtavim rukama, sa željom da toplina procuri u mene i odagna jezu straha u mom srcu. Harry se zgleda sa Sestrom Jedan dok mu ona daje kolačić posut cimetom i šećerom.

„To su kriteriji za kraljicu Nevida”, odgovara ona. „Napisani su prije više od stoljeća, nakon što je Grimizna preuzela prijestolje. Čula je glasine o udaji Crvene i ženskim potomcima. Grimizna je inzistirala da, ako itko ikad ustvrdi da je iz loze Crvene i pokuša opet uzeti krunu, mora prvo proći osam nemogućih zadataka da dokaže svoju vrijednost, tako da se više ne ponove tiranija i okrutnost, poput nedovoljnosti Crvene u snalaženju s Alisom. Svi položajnici na Dvoru Nevida suglasili su se da ti testovi budu kraljevski dekret. Ti si prva koja ih je ikad prošla... Pa, skoro sve njih, kako sad stvari stoje. Naravno, ti si prva od potomaka Crvene koja je istupila i pokušala.” Samo što se nisam pobunila, rekla da je to nemoguće jer ja nisam od kraljičine loze. Skoro sam ustala na stolcu i zatrupkala nogama poput dvogodišnjeg djeteta, da odbijem da je bilo što od toga stvarno... Dok Morpheusove uspavanke ne procure kroz mene na tekućim notama užasnutosti, još zloslutnije kad su cijele: „U crvenom i bijelom spavaj mi dijete, lijepo se odmori maleni cvijete: jačaj i rasti rumenog lica, da jednog dana budeš im kraljica... U breskvi i sivom maleni cvijetu, izrasla si snažna i snašla se u svijetu: čeka te još par smicalica, dok konačno ne budeš im kraljica.” Drhtaji se prošire mojim krilima poput ledene susnježice. „Nisam ustvari prošla ništa”, kažem svojoj ljubaznoj domaćici – zadnji očajnički pokušaj da se oslobodim bilo kakve odgovornosti. „Upala sam u to da izvršim svaki od zadataka... Skoro slučajno.” Niti ona ni Harry nemaju nikakav komentar. Prezauzeti su brojanjem polja i ispijanjem svog napitka. Znaju, baš kao i ja, da to nije bilo slučajno. Morpheus je sve to aranžirao – postavio poznate scenarije iz Zemlje čudesa koristeći knjigu i tražeći pomoć drugih vilovnjaka – a onda se odmaknuo i gledao, nudeći podršku kad je trebalo dok sam ja izvršavala svaki „test”. Zašto bi to učinio? Ja sam potomstvo Alise, a ne Crvene. Točno? Točno? Tada se sjetim njegovog objašnjenja Jedu na čajanki. Rekao je da me želi vratiti kamo spadam, doma. Suha nelagoda ispuni mi grlo. Osjećam se kao da sam progutala cijelu pustinju. Progutam pola svog čaja, ne mareći za njegovu temperaturu. Morpheus me planira zadržati ovdje. On želi da ja budem kraljica. Moram to reći Jedu da me on može zagrliti i obećati mi da će sve biti u redu: da njegova logika može ugasiti teoriju koja mi se uvija oko rubova uma poput gladnog plamena; da on učini da se opet osjećam kao ljudsko biće. „Moram naći svog dečka...” Ustanem tako naglo da se jedno od mojih krila povuče po stolu i prevrne čajnik. „Znao sam! Zbilja me hoćeš namekšati!” zabrbolji Harry i počne tapkati proliveno salvetom prije nego što lokvica koja se puši stigne do teći njemu u krilo. Sestra Jedan vodi me do visoke ostave i otvara lijeva vrata, otkrivajući ogledalo pričvršćeno unutra. „Tvoj smrtni pratilac već je tamo kamo ti ideš. Moji piksiji bili

su u provaliji, skupljajući mrtvu vojsku Grimizne, kad su vidjeli tvog smrtnika kako odlazi u lancima s Morpheusom i Vilin-vitezima. Zbog tvoje pomoći s poražavanjem karata stražara, vojska Vida je noćas uspješno napala dvorac Nevida.” Ritam koji mi udara u prsima sjuri mi se u grlo. „Jed je u opasnosti?” Zbog mene? Ona me potapše po ruci, bez odgovora. „Trebat će ti ovo.” S jedne od polica u ostavi izvlači otrcanog plišanog medvjedića. Ne mora objašnjavati. Već znam da on skriva onaj dio Cerigradskog koji će nekako biti moj konačni test. Njegov osmijeh; premda nemam pojma kako bih ga trebala zauzdati. „Podsjeti Morpheusa da je moj dio pogodbe ispunjen”, kaže Sestra Jedan mašući rukom preko zrcala, od čega ono ispuca kao led. Zamuti se pa pročisti, i portal otkrije odaju u dvorcu s raskošnim crvenim tepisima i zlatnim zavjesama. Vidi se krevet s baldahinom i kamin pred kojim je visoki naslonjač okrenut prema ognjištu, od mene. Srebrna fedora obrubljena crvenim leptirima nabačena je na jedan kut naslona. Dim se kovitla od naprijed, gdje se jedna ruka u rukavici ukazuje na vidiku, s usnikom nargile elegantno smještenim između dva prsta. Morpheus. Ako odbijem donijeti medvjedića, znači li to da satirem njegov plan u prah? Ugrizem se za usnu i zavučem igračku pod lijevo pazuho, čvrsto uz rebra. On je već mislio i na to. Zato drži Jeda kao taoca. Da ga ne mogu odbiti. Bacim pogled na Sestru Jedan i ona klimne glavom. Njezinih osam nogu lupka u nizu, nestrpljiva je da me se riješi. Fasada ljubazne domaćice se mrvi. Nadala sam se da će se ispostaviti da mi je ona saveznik, ali na ovom mjestu svatko ima vlastite motive. U zamjenu za svoje dragocjene duhove, ona me isporučuje ravno onome koji je manipulirao i iskorištavao me cijelim putem. Cijelog mog života. Stisnem ruku na prsa tamo gdje je nekad bila zavezana salveta. Suze mi pomute vid kad zakoračim kroz zrcalo. Da barem nisam izgubila svoju želju. Da barem nisam pronašla zečju rupu. Da se barem nisam nikad ni rodila.

20. Šah-mat Ciljam u sredinu sobe, na koji metar iza naslonjača. Pete mi tiho utonu u spužvasti tepih, a Morpheus se niti ne pomakne, još uvijek puckajući pred vatrom. Miris njegovog duhana sa sladićem zapali plamen u meni... goruću potrebu da pobjegnem iz ove izopačene igre. Zavučem medvjedića za pojas. „Nije mala Alisa bila ta koja se vratila u smrtni svijet, zar ne?” pitam, okrenuta prema naslonu sjedalice. „Nije.” Morpheusov odgovor začuje se otraga i ja se okrenem, zamalo padnem. Njegova krila obaviju se oko mene poput pomrčine od tinte kad se sagne da me pridrži. Istrgnem se i namrštim na njega. Podigavši obrvu, on zagladi svoje srebrno i crno prugasto odijelo. S pankerskom kosom i crnim zjenicama, izgleda kao emo gangster. „Sačekao si me tu da prođem kroz portal?” optužim ga. „A tko je–” Nema potrebe da dovršim pitanje. Zlica Bijeli prebaci se preko rukohvata naslonjača na vidjelo, s ružičastim očima koje sjaje. Prevarena sam. Opet. Kosturasti vilovnjak odlaže usnik nargile u stranu i pokloni mi se. „Vama na službi ja jesam, lijepa kraljice.” Njegov piskavi glas prepun je iskrenosti i poštovanja. Izdahnem da smirim svoju uskomešanu unutrašnjost. „Ja, ja nisam kraljica. I ne želim tvoju službu.” Onda se okrenem natrag Morpheusu. „Mislim da ste zasad otpušteni, sir Zlico.” Morpheus drži svoj nesagledivi pogled na meni. „Nedvojbeno će te opet zazvati uskoro. Kad jednom službeno bude kraljica, poželjet će tvoj talent stručnog savjetnika.” „Visosti. Lojalno i uvijek, zauvijek vaš.” Zlica se još jednom nakloni, toliko duboko da ga rogovi izbace iz ravnoteže i skoro se prevrne prema naprijed. Povrati ravnotežu, a onda iskakuće kroz vrata, zveketava vreća kostiju u prsluku. Vrata se zatvore i ja sam sama s Morpheusom u sobi sjena i treperavog svjetla vatre. „Zlica... On je tvoj špijun na Dvoru Nevida”, kažem. „Da”, odgovara Morpheus. „Bio je u ovome od samog početka. On je bio odani savjetnik Kraljice Crvene tijekom Alisinog posjeta, i nikad mu nije baš sjelo ono što su Grimizna i Dvor Nevida učinili. On želi vidjeti pravu nasljednicu Crvene na prijestolju skoro isto koliko i ja, da ispravi nepravdu počinjenu njegovoj pravoj kraljici.”

Igra svjetla od vatre na Morpheusovoj raščupanoj kosi i bizarno lijepom licu vraća me natrag u sjećanja, svako od njih i sva ona sad preslikana u živim detaljima i boji na prednji dio mog uma. Cijelo vrijeme koje smo provodili skupa, on me trenirao da budem princeza. Sad stojim tu, ranjiva, zatočena osjećajima koje je on potaknuo u mojim snovima iz mladosti; srećom i ugodom isprepletenima s privrženošću i divljenjem. Ali nostalgija je varljiva, i odgurnem je u stranu. Jer sve je to bila laž. „Što si učinio s Jedom?” pitam, pokušavajući suzbiti poriv da zamahnem na svog domaćina, čvrsto stisnutih šaka. Morpheusova usna izvije se u poluosmijeh. „Tvoj vojnik je ovdje u palači, na sigurnom. Dopustit ću ti da ga vidiš uskoro. O, i htio je da ti dam ovo.” Zavuče ruku u rukavici u džep jakne i izvuče malenu, kristaliziranu perlu među nas tako da odrazi svjetlost vatre iza mene. Moja želja. Suspregnuvši uzdah olakšanja, posežem za njom. Morpheus je trgne natrag, držeći je visoko. „Ostat će kod mene na sigurnom dok ne bude pravo vrijeme za to. Ti previše padaš u iskušenje da je nepažljivo potrošiš.” Baci perlu u zrak a onda je hvata vještim pokretom zapešća prije nego što je opet zavuče u svoj džep na grudima. Ja stisnem usta, poželim samu sebe pljusnuti. Trebala sam je iskoristiti kad sam imala priliku. Onda Jed ne bio u opasnosti. „Sjedni, Alyssa, princezo moja”, pokaže Morpheus na krevet. Mišići mi zadrhte. „Ako sjednem nekamo, to neće biti na krevet.” Obujmim rukom medvjedića za pasom – moj jedini žeton za pogađanje sad kad je želja kod Morpheusa. „Ne pomišljaš valjda da te želim zavesti? Zar ne bih već iskoristio tvoju nevinost u svojoj palači, dok sam te gledao kako spavaš?” Podsjećanje na taj intimni trenutak, kad je njegov madež dodirnuo moj, bukne u neugodan nalet vreline u mojoj nutrini. „Cijela ova potraga bila je zavođenje, Morpheuse. Vrijeme je da stvari izađu na čistac.” On podiže kraj svoje crvene kravate i promatra ga, pa očetka nevidljivu mrljicu. „Nema ničeg čistog u izdaji, mila. A tu cijela priča počinje, kao što dobro znaš. Dvor Kraljice Crvene digao se u pobunu protiv nje, njezin vlastiti suprug pridružio se harangi, i to je poremetilo ravnotežu. Ali ti ćeš vratiti ravnotežu.” Vrati kravatu na mjesto. „Jer sam ja njezina nasljednica”, promrmljam, skoro se gušeći tim riječima. Ponosni osmijeh na njegovom licu zrači svjetlom. „Shvatila si, je li?” „Nikad se nije radilo o tome da ja popravim stvari. Alisa nije ostavila nikakav nered. Ti si postavio scenu da odgovara toj priči. Sve je bilo igra. Svi su igrali uloge. Zato su svi bili različiti od likova u knjizi. Svi ti vilovnjaci koji su ti pomagali... Bili su tvoji suučesnici.” „Da. Likovi koji igraju uloge napisane za njih u knjizi iz ljudskog svijeta. Barem neki. Ostale sam navukao da sudjeluju u igri.” „Poput oktobenusa.”

Morpheus klimne glavom. „Grozan tip. Ubio je svog najboljeg prijatelja da utaži navalu proždrljivosti. Zaslužio je što je dobio. A i karte stražari. Oni su uvijek potrošni.” „Ali zašto? Nakon onog što je Crvena učinila Alisi. Moraš je mrziti zbog toga. Pa zašto pomažeš meni, njezinom potomku, da preuzme prijestolje natrag? To nema smisla.” „Tsk. Ti prva. Zadovolji moju znatiželju, breskvice.” Pokaže na naslonjač iza mene. „Raskomoti se, i prosvijetli me kako ti misliš da je došlo do toga da budeš princeza Nevida.” Odbijam sjesti. Gorak okus mi je na jeziku. „Persephone.” On se namršti. „Pardon?” „Prijateljica iz mog svijeta... Ljudskog svijeta.” Zavrnem jedno uho medvjedića da bih si skrenula pozornost s paralizirajućih pipaka očaja koji mi se šire po krvotoku. „Ona mi je pričala o vilama. Štoviše, rekla mi je da su vilovnjaci samotnjaci buntovni i sebični. Pogodila je za tebe kao prstom.” On podigne obrvu, to ga zabavlja i nimalo ne smeta. „Pa, morat ću joj zahvaliti na komplimentu, ne? Nekim darom možda. Je li ona dama od dijamanata i parfema? Ili je možda više od onih za šiljke i tamjan?” Zašto bi me iznenadilo što me špijunirao na poslu? Trljam žilu na sljepoočnici da mi ne bi pukla. „Samo me pusti da dovršim...” On spoji vrhove prstiju pod bradom, izigravajući poniznost. „Oprosti, mila. Imaš riječ.” Na to ja ukopam svoje prljave nožne prste u tepih za oslonac, i istovarim teoriju koja je plela zagonetne mreže oko mog identiteta još otkako sam ugledala onu šahovsku ploču. „Persephone mi je ispričala za trik s glamourom... kako se vilenjaci ponekad ušunjaju u ljudski svijet i poprime izgled smrtnika. Nakon što je Kraljica Crvena izgnana, učinila je da izgleda kao mlada Alisa i ukoračila u njezin život... Bilo je lako, jer je prava Alisa bila zatočena ovdje u Zemlji čudesa, u kavezu za ptice. Crvena je odrasla kao Alisa, zaljubila se u smrtnika kao Alisa, udala i imala djecu kao Alisa. Napola vile, a napola ljudi, ali svejedno nasljednici prijestolja. Vilinske karakteristike prenose se samo na žensku djecu, jer Zemljom čudesa vladaju kraljice.” Sad grlim medvjedića toliko čvrsto da mogu osjetiti kako esencija Cerigradskog grebe da pobjegne... moleći za slobodu. Ili je to možda moja... „Pričaj još. Imaš punu pozornost svoje publike.” Morpheusov glas se promijenio, zafrkantski prizvuk okrnjen je nečim pohlepnim i izloženim. Ne mogu se nagnati da gledam njegov zaneseni izraz lica pa umjesto toga gledam u plamenove, puštajući da mi blještavilo prži zjenice. „Crvena se vratila ovamo par mjeseci prije nego što je prava Alisa umrla. Nekako su opet zamijenile mjesta. Zato starija Alisa na slici nije imala madež, a mlađa jest. Zato se ona nije sjećala ničega iz svojeg smrtnog života. Bio joj je ukraden. Nije imala djetinjstvo, baš kao što si ti rekao.” Grudi mi se stegnu od žalosti skoro isto toliko snažne kao kad sam isplakala svoju želju. „Jadna Alisa.”

„Da. Jadna, draga mala Alisa.” Osjetim napregnutost u toj rečenici i pogledam mu izraz lica. Bolna, tužna blagost čini ga toplijim. „Pokušao sam je vratiti kući, kad je ostarjela. Mislio sam da joj time činim dobro, puštam je da umre među svojima. Ušunjao sam se u kuću Liddelovih jedne noći, nadajući se da ću uvjeriti Crvenu da je to ispravno... Nadajući se da ćemo s obitelji koja spava u drugim sobama moći neprimijećeno obaviti zamjenu. Crvena je bila voljna, umorila se od pretvaranja da je stara i slaba.” Blagi osmijeh pojavi mu se s jedne strane usana. „Ušuškao sam Alisu u krevet tamo gdje će se probuditi među strancima, onima koji su trebali od početka biti njezina obitelj. Pokušao sam je pripremiti, ali njezin um bio je prestar da sve to shvati. Držao sam je za ruku dok nije usnula, a onda se zaputio s Crvenom prema zečjoj rupi. Kad smo stigli, ona se predomislila, odbacila svoj glamour i nasrnula na mene, odbijajući ostaviti svoju obitelj.” Morpheus se sad uopće ne želi okrenuti prema meni. Umjesto toga, gleda u plamenove, kutova usana spuštenih. „Borili smo se na tlu, a onda u zraku. Crvena me prikliještila uz najgornje grane jednog stabla, namjeravajući mi slomiti vrat. Čistom snagom sam je odbacio i ona je pala i nabila se na šiljke željezne ograde ispod nas. Metal joj je prošao ravno kroz srce i otrovao joj krv. Pokušao sam je spasiti, pokušao sam se ispričati. Navijek pokoran, navijek žalostan i blag. Ali ona mi nije htjela oprostiti. I pobrinula se da ja nikad ne oprostim sebi.” Promatrajući njegov profil, gledam kako treperavo svjetlo pleše u njegovim bezdanim očima, ložeći paklenu vatru grižnje koja ne peče nego jezivo hladi. Moram se opet okrenuti prema ognjištu samo da bih se ugrijala. „Zato si toliko odlučan ispraviti stvari.” „Previše sam godina robovao krivnji. Sad barem mogu najzad opet ispraviti stvari. Mogu zbaciti Grimiznu. Onu koja je jedina odgovorna za to što je prisilila Crvenu na tako očajnički potez da sebi očuva nešto nalik životu.” Između nas nastupi napeta šutnja. Borim se sa suosjećanjem, s dubokom empatijom koju je njegova priča izazvala. Jer činjenica da je moja prapraprabaka ukrala Alisin identitet čini i moju obitelj odgovornom. Nježno, Morpheus me hvata za bradu, pomičući moj pogled na sebe. „A što s knjigom koju sam ja iskoristio kao temelj za svoju priču, onom iz pera smrtnog barda Carrolla. Što ti misliš o tome?” Brza promjena teme izbaci me iz ravnoteže. On ne popušta, vodi me niz spiralno stubište mojih promišljanja – mjesto i mraka i svjetla. „Carroll je izmislio priču. Ali mjesto, likovi i imena... Mislim da je Crvena, kao mala Alisa, pobudila njegovu maštu poluistinama koje je smislila da objasnio svoje kratko odsustvo – nedužno razmišljanje jedne djevojčice. Svi su pretpostavili da je ona odlutala da odsanja san pod stablom .” Namrštim se. „Dobro je znala da ne smije biti iskrena o mračnim izopačenim stvorovima odavde, jer bi tad bila zaključana u ludnicu već prvog dana u ljudskom liku.” Moj pokušaj sarkazma odskoči u pljusku

samonipodaštavanja. Jer i ja sam jedno od tih mračnih, izopačenih stvorenja. Oduvijek sam bila. Samo sad i izgledam u skladu s ulogom. „Izvrsno prepričano”, kaže Morpheus. „I svaki detalj točno kako se i dogodio.” Kvrcne me po nosu. „Pitaš li se kako si na detalje nadošla tolikom lakoćom?” Dio toga sam shvatila usput, spojila dijelove slagalice. Ali, dio o knjizi, o priči Crvene kad se pojavila kao mala Alisa, to mi je nadošlo u zadnji tren, i bilo je više od pukog točnog pogotka. Kao da su mi te riječi bile ispisane na jeziku. Mentalno prelistam svaki od snova provedenih s Morpheusom da vidim je li mi on ikad to ispričao. Ali nije. Morpheus me privuče bliže kaminu, proučavajući moju kopču za kosu na svjetlosti vatre. Prijeđe palcem preko nje. „Je li se još nešto posebno zanimljivo dogodilo na groblju, osim što si pokupila Cerigaćev osmijeh?” Moj susret s kraljicom u ruži nahrupi mi u sjećanje. „Da! Svjetlost, duh, štogod, moje bake Crvene prošao mi je žilama prije nego što je pobjegao u vrt. Sigurno sam tako doznala te stvari... Ona je otisnula neka svoja sjećanja u mene.” Uz zvuk negdje između jecaja i smijeha, Morpheus me povuče u svoj zagrljaj i pomiluje moju raskuštranu kosu. Njegov miris me obujmi, prsa su mu čvrsta i topla. Kao djetetu, to mi je bilo smirujuće mjesto. Ali to se promijenilo. Ukočim se na trenutak, a onda shvatim da sam licem do njegovog revera. Ništa osim tankog sloja srebrnog i crnog ne stoji mi na putu do moje želje. Umjesto da ga odgurnem, priljubim se bliže – podižući ruke i uvlačeći ih između nas. Drhtaj prođe uzduž cijelog njegovog tijela kao reakcija, a prsti mu se upletu otraga na mom vratu tamo gdje mi počinju pletenice. „Divna Alyssa. Kako si sjajna učenica ti bila”, promrmlja, s ustima na vrhu moje glave. „Znao sam da ćeš ti biti ta koja će ovo popraviti. Više si dostojna da nosiš krunu nego što sam i sanjao. Hrabrost, samilost i mudrost. Trijada veličanstvenosti. Ti imaš nešto što te ja nisam mogao naučiti tijekom našeg vremena provedenog skupa. Imaš srce kraljice.” Glas mu pukne na kraju te izjave, kao da ga je rastužila. Prsti u rukavicama – spretni, puni svilene vještine – kliznu mi s vrata na ramena pa na zapešća. U sebi ga opsujem što mi je pomaknuo ruke kad ih podigne da pogleda ožiljke. Stavlja moje dlanove na svoje obraze. S usnama na centimetar od mojih, prošapće „Oprosti mi, Alyssa.” Koža mu je mekša nego što bi oblaci bili, a suze koje mi kvase prste su vrele i opipljive. Stvarne su, ali jesu li iskrene? Dah nam se miješa između nas i njegove crne oči gutaju me cijelu. Moje srce ulazi u ritam, kucajući uz dno njegovih rebara. Znam što sad dolazi. Bojim se toga. Ali to je najsigurniji način da mu skrenem pozornost dovoljno dugo da uzmem želju. A ako se to mora dogoditi, ja ću biti ona koja će to pokrenuti. Prije nego što uspijem sebe odgovoriti od toga, dignem se na prste i pritisnem usne na njegove. On zastenje, pusti mi zapešća, i pojača naš zagrljaj – stišćući medvjedića između nas. Moja ruka se ponovno pomakne prema njegovom reveru. Ja to kontroliram.

Ali to je laž, jer sam ga sad okusila. Usne su mu slankasto-slatke od smijeha jučerašnjice... Kopanja po crnom pijesku pod suncem Zemlje čudesa, igranje trule kobile preko klobuka gljiva, smireni odmor u sjeni crnih satenskih krila. Pokušam se izvući iz te čarolije, ali on nagne lice i poljubi me dublje, zahtjevnije sa svakim udarom bila. „Zagrli me... prigrli svoju sudbinu.” Probija barijeru mojih usana, dotakne svojim jezikom moj, zasićenje osjećaja previše zločesto prekrasno da bi ga se poreklo. Dok nam se jezici isprepliću, njegova uspavanka prede u meni, kaskada nota koja hvata moj ritam srca i nosi me do zvijezda. Iza zatvorenih očiju, ja lebdim naspram baršunastog neba, pluća punih noćnog zraka, Na nekoj razini znam da još stojim usred vatrom ugrijane odaje; ali moja krila imitiraju let na svježem povjetarcu dok plešem s Morpheusom na nebu, ne više zarobljena gravitacijom. Usklađeno lepršajući krilima, okrećemo se i vrtimo u bestežinskom valceru unutar spirale zvijezda koja se mota i razmotava u paperjastim iskrama – visoko iznad izopačenih i prekrasnih krajolika Zemlje čudesa. Svaki put kad se zavrtimo dalje jedno od drugog pa vratimo u zagrljaj ja se smijem, jer konačno sam to ja. Pod mojim nogama, zvijezde buknu u tisuću svjetlucavih boja; nijemi vatromet, baš poput onog koji smo Jed i ja vidjeli iz čamca naše prve noći ovdje. Jed... Prizor njegovog osmijeha s jamicama istrese me iz mirovanja i tresne natrag u sadašnjost. Moram završiti ono što sam započela. Uvučem dlan pod Morpheusov rever uzvraćajući njegove grozničave poljupce. „Šah-mat, ti kukčev sine”, kažem mu u usta, samo da bih ustanovila da mu je džep prazan. „Mali mađioničarski trik, cvjetiću moj”, odvrati mi on. „Ustvari mi je u džepu hlača, ako bi je htjela potražiti tamo.” Odgurnem ga, brišući usne hinjenom zgađenošću. „Moja je!” „I dobit ćeš je natrag kad bude pravo vrijeme za to.” Njegove usne, blistave od moje pljuvačke, iskrenu se u onaj samozadovoljni osmijeh kojeg mi je već pun kufer. Pokaže na naslonjač. „Sjedni. Upravo si dobila poljubac kakav ti treba. Nedvojbeno si bez daha.” „Ne laskaj si”, otfrknem u pokušaju da prikrijem svoju zadihanost i izvučem medvjedića iz pasa. „Taj poljubac nije ništa značio. Imao je skriveni motiv.” „O, to sigurno. Taj poljubac svakako je bio motivirajući.” Možda je to pusta želja s moje strane, ali njegov blijedi ten izgleda zajapureno dok okreće naslonjač na drugu stranu od vatre. Nadam se da je barem malo uznemiren, budući da je moj želudac njihalo u punom letu. Zažarenih obraza, sjedam na vatrom ugrijane jastuke, krila mi prekriju rukohvate poput čipkastih deklića. Tisuću osjećaja eksplodira u meni, i ne mogu odrediti nijedan od njih. Nisam nikako trebala dopustiti da me poljubi. Kako sam mogla tako izdati Jeda? Ali učinila sam to zbog nas, pa će on razumjeti, ne? Dok god ne spomenem kako je to utjecalo na mene.

„Jesam li spomenuo kako si lijepa večeras?” pita Morpheus, slijedeći očima obris mojih novih prozirnih udova. „Krila od mjesečine i milosti. Ima nečega u gospi u letu. Senzualna, snažna... neukroćena. Dobro ih nosiš. Istančano si predivna. Baš kakva vilinska princeza treba biti.” Brazda njegovog pogleda budi sve moje živce u trncima poput malih baklji, prisiljavajući me da ponovno proživim njegove usne na svojima. Dodir bi me manje potresao. Posegnem za njegovim šeširom nabačenim na naslon i gurnem crvene leptire tako da zaplešu. „Daj ne kenjaj, Morpheuse. Odjeća mi je koma i izgledam kao da mi je kremšnita eksplodirala na leđima.” On se nasmije, muževan zvuk duboko u njegovim grudima. „Znaš, neodoljiva si kad si iritirana.” Lupim obod šešira, iživcirana. Morpheus se osupne kao da sam lupila njega. „Pazi s time. To je moj Šešir za Ustanak – potpuno je nov. Nisam ga imao prigodu nositi sve do danas. Crvena predstavlja krvoproliće, ako si se zapitala.” „Nimalo”, odgovaram bacajući ga na pod. Šišteći kroz svoje bijele zube, moj domaćin pokupi svoj šešir i sjedne na pod ispred mene. „Pridobit ćeš svoje podanike tom žestokom naravi. Vagabundi bez zakona s Dvora Nevida gaje iznimno poštovanje prema jeziku bez dlake koji reže kao britvom. Jesi li to već primijetila? Kako žudiš za kaosom oko sebe? Kako si sretnija kad ti je svijet isprevrnut? Ti si od Nevida, a oni uživaju u ludilu.” Odmahnem glavom, lažući mu... Lažući samoj sebi. On slegne ramenima, kao da je prezauzet da bi čupao istinu iz mene. „Oprat ćeš se i presvući za koji tren. Pripremio sam ti zapanjujuću opravu. Kraljica se mora dolično odjenuti za svoju krunidbu.” „Ja neću biti kraljica”, progunđam. „Možda ne zauvijek, ali hoćeš privremeno. To jest, ako želiš osloboditi svog smrtnog viteza.” Njegove u prugasto odjevene noge prekriže se kao da je mali izviđač. Šteta što Jed nije tu da ga prebije kao mačku. Prsa mi se stisnu, preplavi me krivnja zbog onog poljupca... Moram doznati gdje je Jed. Moram razgovarati s njim; ispričati se što sam ga izdala. Jer se osjećam kao da sam ga izdala, premda su mi motivi bili časni, premda je trajalo samo par sekundi. Osjećam se kao da sam ga izdala jer je neki mračni, divlji dio mene reagirao na to. „Odvedi me Jedu. Smjesta.” Krenem se dići, ali krila mi odbijaju surađivati. Moji mišići – iscrpljeni cjelodnevnim aktivnostima – nemoćni su pred težinom. Skljokam se natrag i rezignirano zastenjem. Morpheus sklopi ruke u krilu. „Vidiš? Tvoje tijelo zna što je najbolje za tebe. Sve po redu, kako se spada. Kao što sam prije rekao, Jed je na sigurnom. Koliko će dugo ostati tako, međutim, ovisi u potpunosti o tvojoj izvedbi večeras.”

„Ne možeš ga povrijediti!” Jedino Što me drži da mu ne istrgnem te blistave dragulje oko očiju je mrtva težina mojih krila. „Zakleo si se da ga nećeš ozlijediti. Zakleo. Ako to prekršiš, bit ćeš oslabljen.” „Vrlo dobra primjedba. Ne bih želio izgubiti svoje moći u tako prijelomnom trenutku.” Svjetlo vatre treperi po njegovoj odjeći u potezima narančaste i purpurne, dodatno podvlačeći imidž gangsterske cirkuske nakaze. „Ali bila je jedna naznaka, zar ne?” Da ga neću ozlijediti dokle god ostane odam tvom cijenjenom cilju. Pa, bojim se da se pokazao kao prepreka. Nema nikakvu želju da te vidi kako postaješ kraljica. Ma zamisli to... Većina bi se muškaraca grabila za priliku da bude u krevetu s kraljevskom krvi. „Ti ne znaš ništa o Jedu”, odbrusim. „Znam da je njegov život sad potpuno u tvojim rukama.” Morpheus si namjesti šešir na glavu, a onda ga naheri. Nagnem se naprijed, gorućih očiju. „Rekao si mi da ću, ako pomognem tebi, pomoći sebi. Da će ispravljanje stvari u Zemlji čudesa mene i moju obitelj zauvijek osloboditi. Zašto si lagao?” „Nisam lagao. Zar nikad nisi čula frazu istina će te osloboditi?” Jecaj mi zapne u grlu. Odbijam ga ispustiti. Budi čvrsta, Alyssa Victoria Gardner... Zar nije to ono što je Jed rekao? Neću ga opet iznevjeriti. Tapšući za utjehu medvjedićevo krzno koje vonja na gorčicu, udahnem da se smirim. „Ono što si rekao, da mogu samo privremeno biti kraljica?” pitam Morpheusa. „Reci mi kako bih to izvela.” On se opusti, s laktovima na koljenima. „Samo su tri stvari ono što tražim od tebe, i idealno će sve to ići i tebi i meni u korist.” Podiže jedan prst. „Prvo, moramo doći do krune Nevida. Nažalost, ona glupa Grimizna ostavila je ljusnog grlograba da je čuva skupa s vajtolnim mačem. Stoga ga moraš svladati.” Pomislim na bjelokosni kipić, široka razjapljena usta i rep sa šiljcima koji su mi unosili užas u srce dok sam bila dijete. A to je bila samo igračka. Svako stvorenje koje inspirira pridjeve samo za sebe sila je koje se treba plašiti. „Zašto ga moram ja svladati? Zašto to ne može vojska? Ili zašto ti ne možeš natjerati Grimiznu na to?” „Jer će Cerigaćev osmijeh smiriti srce te beštije. A time što ćeš ti biti ta koja će ga osloboditi, moći ćeš zauzdati moć dotičnog osmijeha. Pretpostavljam da je Grimizna prvotno napisala taj test misleći na nadarenost za diplomaciju. Ali ova interpretacija je točna po svim točkama. To nitko ne može osporiti.” Naravno. Natrag na testove. Vukući prstom po rupama gdje su medvjediću nekad bile oči, tučem se s logikom koja vrišteći traži odgovore i predam se besmislu. Ako Morpheus kaže da mačji osmijeh može obuzdati nekakvu ljusnu zvijer, onda mu moram vjerovati. Na kraju krajeva, dosad sam vidjela i čudnije stvari. „A koje su druge dvije?” „Vojska Bjelokosne Kraljice suglasila se da digne opsadu s ovog dvorca pod uvjetom da Dvor Nevida okruni novu kraljicu i oslobodi Bjelokosnu. Oba dvora prihvatit će tebe kao punopravnu nasljednicu kad jednom prođeš zadnji test.

Zauzvrat, ja tražim da ti prihvatiš krunu koju će ti ponuditi u ceremoniji krunidbe. Ali to nije jedina kruna koju ćeš ponijeti. Moraš nositi i Vid i Nevid da bi bila mentalno povezana s Bjelokosnom Kraljicom, da je možemo naći. Grimizna je sakrila hudodračku kutiju i odbija otkriti gdje se nalazi. Kad pomogneš osloboditi Bjelokosnu, Zemlja čudesa opet će biti u ravnoteži i portali će biti otvoreni.” Strahovanje me hvata na pomisao da ponesem i samo jednu krunu. Ali dvije? „I konačno”, Morpheus diže treći prst, „nakon što oslobodiš Bjelokosnu, možeš abdicirati s prijestolja, i ona će se pobrinuti da Jed i ti budete vraćeni u ljudski svijet, a Dvor Nevida okrunit će novu kraljicu.” Nešto u tom posljednjem ne štima. Kao prvo, koga bi drugog okrunili za kraljicu? Drugo, što je s mojim krilima i vilinskim osobinama? Što s Alicijom? Hoće li naše ukaljano porijeklo biti izbrisano nekom čarobnom gumicom – samo zato što ću ja nositi krunu na par minuta? Kletva je jedna stvar. Ali ne može se tek tako izbrisati obiteljsko porijeklo, ne? Krenem izgovarati svoje primjedbe kad Morpheus kaže jedine riječi koje bi me mogle navesti da zaboravim bilo kakve dvojbe. „Želiš li sad vidjeti svog smrtnog vojnika?” Na rubu sam sjedala, samo što nisam ustala, ali Morpheus klekne pred mene – uvijek prepreka na mom putu. „Ne trebaš se dizati, breskvice. Možeš ga vidjeti od tamo gdje sjediš.” S druge strane moje desne noge, ugura ruku između jastuka i naslonjača. Vršci živaca u mom bedru daju se u jurnjavu. Očiju uprtih u moje, Morpheus izvlači malo ručno zrcalo – okvira urešenog bogatim viticama srebra. „Pogledaj”, okrene zrcalo prema meni. Na nekakvom mračnom, mračnom mjestu, Jed udara glavom u rešetke koje ga drže zatočenog. Toliko očajnički pokušava izaći da je prokrvario. Crveni mlazovi cure mu u oči i zatetura unatrag, ošamućen. Srce mi prepukne napola, tako oštar bol da bi mogao istisnuti tisuće želja u moru suza. „Jede, stani...” „Za predodžbu”, Morpheus proučava moju reakciju, „to je kavez za ptice. Naš lijepi dečko je veličine kanarinca. Na jednu moju riječ stražari će njime nahraniti Dinu, notorno proždrljivu mačku Kraljice Grimizne”, „Ne!” Prijeđem prstima preko hladnog stakla i prizor nestane. Suočena sam samo sa svojim odrazom. Djevojka čija je sebična želja u početku dovela Jeda na ovo putovanje. Sve zato što sam ga željela za sebe. Ali nikad nisam poželjela ovo... Baš nikad. Jecaj koji sam potiskivala izbije van, uz još desetke drugih. Zavaravala sam se da mogu ovu igru okrenuti u svoju korist. Šah-mat je već odigran. Morpheus je pobijedio. „Što si odlučila, Alyssa?”

Vatra pucketa iza mene poput korbača koji šiba oštre jezike svjetla preko njegovog bezobzirnog izraza lica. Obrišem suze i pogledam ga u oči. Nema potrebe za još nekom riječi među nama, jer on već zna. Sad ću učiniti svaku stvar koju od mene zatraži.

21 Cerigać Morpheus me prati niz dug, mračan hodnik na prvom katu, sa crnim popločanim zidovima koje osvjetljavaju svijeće u mjedenim svijećnjacima. Čipka i podsuknje moje krunidbene haljine metu mramorne ploče pod mojim nogama. Sad sam se sjetila zašto nisam htjela ići na maturalnu... Ova oprava teža je od mene. Od ruku do nogu, posuta sam jarkocrvenim baršunom, bjelokosnom čipkom i rubinskim draguljima. Rukavi do lakta i suknja do poda napuhnuti su kao balske haljine princeza u slikovnicama koje sam čitala kao mala, a rukavice su nekakav rastezljivi velur koji mi nježno obavija zapešća. I kosa mi je uređena; dugi uvojci skupljeni su mi na glavi, prošarani ukosnicama optočenim draguljima koje okružuju kopču moje praprapraprabake. Morpheus je dao upute mojim frizerkama vilenicama da ures Kraljice Crvene treba ostati u središtu. Oličenje sam kraljevskog. Čak i mirišem kraljevski – parfimirana sandalovinom, ružama i nagovještajem jantara. Ali radije bih bila Sestra Jedan, preplavljena mirisom prašnjavog sunčevog svjetla i krijući predilice pod krinolinom svoje suknje, da mogu upresti Morpheusa u mrežu i ostaviti ga da visi. Kao da pogađa moje misli, stisne mi baršunski dlan svojim satenskim, stežući čvršće naše prste. Na rubu mog vidnog polja, čeljust mu se steže u isti onaj strogi izraz koji je imao prije – odmah nakon što su mi vilenice pomogle da se odjenem i izložile me da on to odobri – kad sam mu rekla koliko prezirem i sam pogled na njega. Čudno, ali čini se da je on time povrijeđen. Ne bih očekivala da ga bude briga. Dobiva ono što hoće, na kraju krajeva... Krila nam se slučajno okrznu, i ja premjestim medvjedića zavučenog pod pazuho da smirim svoj bijes. Pet karata stražara ide pred nama, a pet Vilin-vitezova slijedi tik iza nas, utiskujući svojim vojničkim čizmama odjeke na moje bubnjiće. Ne mogu ne zuriti u crvene dragulje koji blistaju u malenim ubodima na njihovim obrazima i bradama, iste boje kao i Jedov piercing. Osim šiljatih ušiju, zbilja neobično nalikuju njemu, po veličini i boji. Skoro ljudski, ali bez ikakve znatiželje i osjećaja. Svi su došli da ponude zaštitu, i podnesu izvješće svojim stranama nakon što budu svjedoci mom zadnjem testu. Svladati grlograba mačjim osmijehom. Želudac mi se prevrće na svaki slog tih riječi. Ali kad mi se noge pretvore u maslac, zamislim Jeda kako krvari u onom kavezu za ptice, pokušavajući doći do mene. Ubod bola u srcu jača mi odlučnost. Mogu ja to – za njega i Aliciju i tatu. Mogu okončati ovaj ludi košmar i zadobiti naš prolaz do doma.

Nemoj učiniti ništa naglo, Jede. Prestani se ozljeđivati zbog mene i izdrži još malo, da ti mogu sve nadoknaditi. Moja svita i ja skrenemo desno, dolazeći do lučnih drvenih vrata, obojanih u crveno i optočenih mjedenim okovima u obliku boja karata: karo, pik, srce i tref. Prije nego što otvori vrata, Morpheus se okreće, primajući me za obje ruke. Obod njegove fedore baca polumjesec sjene preko gornje polovice njegovog lica. „Zapamti. Moramo odaju držati mračnom. Grlograbovo noćno sljepilo je naša najveća prednost. On sporo reagira, ali je brzih instinkta. Mi ćemo pak biti tihi i učinkoviti u svom pokušaju. Imat ćemo samo minute prije nego što nas zvijer otkrije svojim drugim osjetilima. On napada svojim jezicima... kao što bi žaba hvatala plijen. Morat ćeš ostati iza mene, a to je lakše učiniti ako si na tlu, pa se odupri porivu da poletiš.” Možda bi mi trebao laskati takav zaštitnički odnos. Ali ja sam samo pijun u njegovoj igri. On samo ne želi da njegov adut bude nadjačan. „Kad jednom pustimo Cerigaća”, nastavlja Morpheus, „Pripremi gudalo violončela. Ono će te voditi što da učiniš poslije toga.” Morpheus ne spominje najgori dio ovog plana. Moramo uzeti vajtolni mač prije nego što možemo osloboditi Cerigradskog iz zatvora od punjenja i krzna. Budući da igračke Sestre Dva sadrže talog djetetove nevine ljubavi – najčvršće vezivne čarolije na svijetu – samo začarana oštrica može presjeći šavove kad su jednom sjedinjeni s duhom. „Je li ti jasna naša strategija, Alyssa?” Škrto kimnem glavom, odbijajući ga pogledati u oči. Ponovo sam otkrila svoju mračnu stranu tijekom zadnjih nekoliko sati, pomirivši se s njom, jer me je ona naučila kako da manipuliram svojim zarobljivačem. Ustanovila sam da ravnodušnost potresa Morpheusa više od bilo kakvog napadaja grdnje koji bih mogla izgovoriti. Ako ga ignoriram, to ga čini potrebitim do točke kad mi ugađa i pimpla oko mene da bi mi se našao u milosti. Šteta što to nisam shvatila ranije, mogla sam to iskoristi da steknem prednost. Naknadna pamet je za gubitnike. „Molim te, pogledaj me...” glas mu je molećiv. I opet, upao je u moju zamku – premalo i prekasno. „Želim da se ovo okonča koliko i ti”, kaže sa slatkom iskrenošću koja bi mogla cijeli Grenland otopiti. Dižući mi bradu da ga pogledam, on uzima gudalo violončela koje mu nudi jedan Vilin-vitez i pruža ga meni. „Da se mijenjamo za igračku?” Ošinem i viteza i njega jednim kiselinskim pogledom, a onda uzimam gudalo i predajem medvjedića. Još uvijek mi ne ide u glavu činjenica da je glazbalo koje me Alicia tjerala naučiti svirati nekako dio svega ovoga. Uvjerena sam da joj je to Morpheus usadio u glavu. Mogla je to ignorirati, ali odlučila me pripremiti za ovu mogućnost, ma koliko se molila da do nje nikad ne dođe. „Uspjet će”, obećava Morpheus nježno prelazeći zglavcima šake duž mog obraza, zanemarujući našu pratnju. „Cerigaćevo tijelo želi biti ponovo spojeno. Ti samo omogućuješ da se to dogodi. Misli na sebe kao na most.”

I dalje ne odgovaram, odabirući da umjesto toga punu pozornost posvetim gudalu. Šire je i s većim vanjskim lukom od mojeg doma. Okrenem zavrtanj da pojačam zategnutost struna s donje strane i onda jednom kucnem njime o pod i pogledam Morpheusov izraz lica, pun iščekivanja. „Spremna.” Iskreno, nisam. Ruke mi se znoje u rukavicama i jedva uspijevam nadvladati drhtanje u svakom mišiću. Ali moram imati fasadu hrabrosti ako Jed i ja mislimo ostaviti ovo mjesto za sobom zauvijek. S tom mišlju, grabim Morpheusovo zapešće prije nego što okrene ključ u bravi. „Moja želja?” On potapše svoj džep hlača, sa zaostatkom gladnog osmijeha na usnama poput dima. Sjeća se našeg poljupca, i moj um otrči u suprotnom smjeru, očajnički ne želeći upasti u to sjećanje uz njega. „Vratit ćeš je?” pitam, držeći kristaliziranu suzu glavnom temom. „Kunem se. Kad bude pravo vrijeme za to.” Zgađena time što on misli da može upravljati svakim dijelom mog života, čak i time kako ću i kad iskoristiti svoju želju, pomaknem se iza njega. Kao odgovor na Morpheusov znak rukom, vojnici se rašire u v-formaciji s moje lijeve i desne strane. Vrata se sa škripom otvore prema unutra, sjekući tamu svjetlom. Prvo što me udari je vlažan smrad, kao da je netko pekao složenac od oštriga i kiselog kupusa u sauni punoj znoja. Značenje riječi ljusni odjednom je jasno. S rukom na nosu, pokušavam se ne ugušiti. Kako se otvor širi, naše siluete pokrivaju zrak svjetla pred nama. Krov seže skoro isto onoliko visoko kao i onaj u Podzemlju čuda, a prostorija je dvaput veća od ogromne rampe za skejtanje. Raštrkani prozori oko gornje četvrtine kupolastog stropa uvlače mutni srebrnasti sjaj, taman dovoljno svjetla da se razlikuju obrisi od sjena, ali nedovoljno da se jasno vidi. Imam mutnu predodžbu o tome što je gdje iz Morpheusovih opisa. Debeli lanac drži grlograba uz stražnji zid. Dovoljno je dug da mu dopušta pristup njegovom toru i obujmu postolja na kojem su kruna i mač, ali to je njegov krajnji domet. Tako ga čuvari mogu hraniti izvan dosega njegovih jezika. Nakon odlaska Crvene, to stvorenje je Grimizna trenirala da poštuje i boji se nje i samo nje. Svi ostali su dopuštena lovina, što čuva njezino blago bolje od bilo kojeg zemaljskog sefa. Oči mi se prilagode i razaznam oblik postolja. U sredini je podij i rupa usječena u stakla. U podnožje je uvučena svjetiljka, iz koje u sredini izbija zraka slabog žutog svjetla. Sjaj se širi u staklenu vitrinu na vrhu, blago svjetlo vodilja u mraku. Taj obratni reflektor osvjetljava krunu Nevida i svjetlucavi srebrni mač, oboje postavljene na baršunasti jastuk. Mislila sam da su mačevi obično dugi metar ili više, ali odavde to oružje izgleda jedva veće od nožića za filetiranje koji tata koristi kad priprema svježe ulovljenu ribu. Oštrica i drška skupa nisu dulji od dvadesetak centimetara. Teški lanac vuče se po podu duž mrlje tame iza pozornice. Njuškanje se razlegne zrakom, a onda pojača u duboko režanje od kojeg kralježnica trne. Mračni užas stegne mi grlo kad Morpheus zakorači dublje unutra, zovući me unutra za sobom. Kosa mi se diže na glavi i um mi vrišti da se okrenem i bježim.

Umjesto toga, silim se da ga slijedim. Stražari i vitezovi klize duž zidova, leđa pritisnutih uz kamen s kopljima i mačevima isukanim, kao da bi im nešto pomogli. Koža grlograba je neuništiva. Ako ih beštija napadne, jedina bi im nada bila da joj rane jezike. Virim preko Morpheusovog ramena dok se šunjamo na par centimetara do pozornice. Stežući gudalo, čekam na svoj znak – srca koje lupa toliko glasno da pokrene grlograba da se usmjeri na ritam i šibne svojim jezikom da istraži. Stojimo dok slinavi zmijoliki ud klizi kraj nas, ostavljajući blistavi trag sluzi za sobom. Morpheus je sigurno osjetio kako drhtim jer su se njegova krila sklopila oko mene poput satenske molitve i skupa koraknemo izmaknuvši se jeziku. On otklizi natrag svom vlasniku. Ma koliko mi je mrsko to priznati, zahvalna sam za zaklon. Šake pritisnute uz Morpheusova leđa, osjećam kako mu se mišići napinju, pokušavajući nešto zadržati u stisku. „Polako, Ceri, stari moj... polako”, prošapće Morpheus. Ne bori se samo sa strahom. Bori se s nestrpljivim duhom mačka koji se pokušava probiti iz igračke. Cerigradski sigurno osjeća svoju drugu polovicu i upinje se da dođe do nje. Stigli smo do pozornice. Morpheus me upravo podignuo gore u mojoj nespretnoj haljini kad grlograb izroni iz tame na slabu mjesečinu. Jedan od stražara karata duž zida uzdahne i beštija zatetura prema njemu pred pozornicom, nespretan i klimav kao furgon izbačen iz tračnica – samo triput veći. Morpheus nas, napet, pomiče prema staklenoj vitrini na podiju. Zvijer stane i trgne glavom u našem smjeru, zveckajući lancem. Ukočimo se s rukom u ruci. Preko nas prijeđe pogled mliječnobijelih očiju, nefokusiranih. Da bar ja imam taj problem. Ništa me nije moglo pripremiti za ono što vidim: siva koža nosoroga, izbrazdana i natekla. Glava trokutasta i mačkasta s očnjacima, poput reptilskog sabljozubog tigra. Divovske gušterske noge krive se prema van, a rep sa šiljcima šiba s jedne strane na drugu dok stvor naginje glavu i njuška da procijeni naš položaj. Jedan od Vilin-vitezova zacokće da mu skrene pozornost. Zarežavši, grlograb se okreće prema njima, sa slinom koja mu visi s gubice poput vezica s cipela. Morpheus popušta stisak na mojoj ruci kad stignemo pred staklenu vitrinu. On uvuče ključ u mjedenu bravu ispred sebe, drmajući ga da pokrene mehanizam. Nekakvim instinktivnim refleksom, meni krila zalepršaju ne tražeći dopuštenje. Osupnem se i sretnem Morpheusov zabrinut pogled, ali prekasno je. Pokret vraća grlograbovu pozornost na mene i on zaurla – njegov truli dah zapahne nas punom vrelinom, grmljavinom i vlagom ljetne oluje. Ostavši bez zaštite Morpheusovih krila, ja u odgovor zavrištim, skoro si izvrnuvši pluća. Morpheus me gurne iza sebe kad tri jezika zašibaju. Na vrhu svakog zmijoliko lice otvara bezube čeljusti i šišti. Poput divovskih jegulja su. Svaka kap sline ispari mi iz usta kad jedna dođe na par centimetara od Morpheusovog lica. On izmakne, ali jezici se trgnu natrag ne uvlačeći se, omotavajući se oko njegovih gležnjeva i struka. „Morpheuse!”

Preplavi me zabrinutost. Želim vjerovati da sam zabrinuta samo za svoju želju. Ali to što vidim Morpheusa uhvaćenog namjesto mene budi ono dijete koje ga je nekad voljelo. Obuzeto užasom, ono se izgura van iz zakutka moga srca, odbaci gudalo violončela, i jurne naprijed da posegne za njim. Padnem na trbuh u lokvu smrdljive sline, a krinolina mi se podigne otraga. „Primi me za ruke!” Istežem ruke toliko da mi rameni zglobovi kvrcnu. Očešem njegove prste ali on ih istrgne. „Ne, Alyssa! Test! Uzmi vajtolni mač i oslobodi osmijeh–” Jedva stigne dobaciti naredbu prije nego što ga jezici odvuku s pozornice i prema slinavim čeljustima. Krila su mu sapeta uz leđa, uhvaćena jezikom oko struka. Metalni zveket začuje se kad mu spadne šešir. Ta kakofonija mi je neobična, ali nemam vremena razmisliti o tome. Potiskujući neželjene suze, trudim se ustati. Okvir koji mi drži suknju to otežava. Ljuljam se naprijed-natrag dok me kretnja ne uspravi. Čim sam na nogama, okrenem se i dignem poklopac vitrine. Drška vajtolnog mača topla je čak i kroz moje rukavice, i gdje god da ga dotaknem ostaju otisci koji svijetle plavo na srebrnom metalu. Buka kretnji vraća mi pozornost na borbu. Elegantni i smrtonosni, Vilinvitezovi katapultiraju se na grlograbova leđa, lupajući uzaludno po njegovoj koži svojim mačevima. Stražari Nevida kreću u akciju. Izvedu komplicirani podvig akrobatske vještine da naprave kulu od karata nad glavom beštije. Sruše se i na putu dolje bodu njegove jezike svojim kopljima i režu ga svojim oštrim rubovima. Njihovi napori pomažu Morpheusu da stekne premoć. Zguli jezik sa svoga struka i poskakuje, lepećući krilima za ravnotežu zbog druga dva jezika na svojim gležnjevima. Grlograb se koprca, stresajući hrpu karata sa svoje glave. Stražari odlete kao lišće na vjetru i tresnu o zid. Beštija se ritne protiv Morpheusovog stiska jezika oko gležanja, rušeći trojicu vilovnjaka. Oni udare u pod, onesviješteni, a mačevi se kortljaju uz njih sa strugavim zvukom. Žurba me obuzme. Prstima čvrsto stišćući dršku vajtolnog mača, režem šav na trbuhu medvjedića. Punjenje se nabrekne i razdvoji dok se nešto bori da izađe. Morpheusovi jauci razbiju mi pozornost. On se opet hrva s tri jezika. Svi vitezovi i stražari karte sad su na podu, u nesvijesti, ranjeni ili mrtvi. Jeguljasti i slinavi, jezici se grče oko Morpheusa, dižući ga naglavce. S razdvojenom donjom vilicom koja se širi u provaliju, grlograb se sprema progutati svoju žrtvu. Nemam vremena čekati da Cerigradski izađe iz svog plišanog zatvora. Zadjenuvši medvjedića u korzet, dograbim gudalo i vajtolni mač i zamahnem krilima i poletim. Čak ni ne razmišljam koliko sam visoko. Lebdeći nad razrezanom tjelesinom čudovišta, doviknem dolje Morpheusu: „Hvataj!” Izbalansiram mač točno iznad njegove uzdignute ruke i pustim ga. Munjevitim refleksima Morpheus hvata dršku i zavitla mač u tri zamaha, odrezavši glavu jednog od jezika. Zvijer zariče i pusti Morpheusa, koji mi se pridruži u zraku.

Ispod nas, naš napadač uvlači se natrag u svoj tor, urličući. Kose raščupane, a odjeće zaslinjene i izgužvane, Morpheus zadjene mač u svoja njedra i klimne u znak zahvalnosti. Skupa se spustimo. Moja stopala jedva da su dotakla tlo kad se medvjedić u mom korzetu trgne, vukući me prema toru zvijeri. „Cerigać pokušava doći do svoje druge polovice!” poviče Morpheus. Mašem krilima, boreći se protiv povlačenja. Kao da me netko uhvatio na udicu i sad me privlači. Morpheus me pokušava dograbiti, ali prekasno je. Uvučena sam u tor da se suočim s grlograbom, mojim užasom iz djetinjstva. Koljena mi počinju popuštati. On kruži oko mene, režeći, onesposobljenog jezika koji se vuče po podu i ispušta zelenu krv. „Oslobodi osmijeh, Alyssa!” Morpheus ulijeće u tor da beštiji skrene pozornost. Cijela se tresući, izvučem igračku iz korzeta i ispustim je. Purpurni sjaj pojavi se iz razrezanog šava. Režanje grlograba utihne do šmrcanja; isto je toliko očaran svjetlošću kao i ja. S gudalom stisnutim u ruci, čekam i čudim se... Mjehur svjetla raste od veličine novčića do veličine i oblika lopte za ragbi. Dva uha se pojave. Smaragdno zelene oči uskih zjenica i crni nos uslijede u sredini. A onda konačno osmijeh izbije na vidjelo – blistavo bijel poput bolničarke Poppins u umobolnici – s brkovima koji se protežu s obje strane. Samo što nisam viknula Morpheusu da nemam pojma što sljedeće trebam učiniti kad primijetim još jedan purpurni sjaj unutar grlograba. Njegov želudac osvijetljen je pod sivom kožom, skupa sa svim žrtvama koje je progutao i tek trebaju biti probavljene. Siluete krilatih stvorenja, velikih i malih, lepršaju unutra u tragičnom lebdećem plesu. Cijela stvar je poput morbidne mobilne igračke za bebe, bacajući sjenu na zid. Zvijer još kruži, ali glavu drži nisko i šuti, nekako svjestan promjene u sebi. Cerigaćeva glava okrene se prema meni i promijeni u oblik pješčanog sata, a brkovi se istegnu okomito da postanu žice. Violončelo. „Budi most”, upućuje me Morpheus. „Pokori zvijer.” Ovo je službeno najluđa stvar koju sam vidjela otkad sam ovdje – a time je dosta rečeno. Posegnem gore prema lebdećem purpurnom violončelu i povučem ga dolje. Naslanjajući se na zid, povučem gudalom po brkovima, odabravši jednostavnu pjesmu koju smo svirali u orkestru da zagrijemo glazbala. Ali nisu moje note ono što izlazi iz osmijeha. Glas Cerigradskog ispušta melodiju, melankoličnu i zaraznu, i ubrzo se zateknem kako pjevušim s njim – premda nikad nisam čula pjesmu – dok nastavljam svirati. Grlograbu oči postaju teške i noge mu se ugnu dok više ne mogu držati njegovu težinu. Klone u stranu, hrčući nakon nekoliko sekundi. Purpurno svjetlo iz njegovog želuca počne se penjati kroz dušnik, ostavljaući uzlepršane siluete u njihovom zatvoru. Morpheus se spusti na tlo pored mene i obujmi me rukom oko struka. Skupa gledamo kao svjetlo putuje kroz grlo zvijeri.

Još uvijek spavajući, grlograb zaštuca i ispusti svjetleći mjehur koji lebdi do mene. Moje violončelo otrgne se da se spoji s purpurnom kuglom, i kad mjehur pukne, Cerigradski je opet u jednom komadu, lebdeći u zraku. Široko se nasmiješi, klimne Morpheusu, a onda iščezne s jednim zamahom svog prugastog repa. Osim hrkanja grlograba, nastupi tišina, zaglušujuća nakon toliko uzbuđenja. Morpheus me isprati iz tora i par stražara i vitezova prekine tišinu klicanjem. Morpheus se okrene prema njima, još uvijek me jednom rukom zaštitnički držeći. „Pobrinite se za svoje ranjene. Mrtve zasad ostavite. Ja ću pripremiti Alyssu i krunu. Okupite Dvorove i svjedoke u prijestolnoj dvorani. Uskoro ćemo održati krunidbu.” Zdravi izvuku ranjenike i zatvore vrata, ostavljajući nas sa svojim mrtvima. Pokušavam ne gledati u njih, srce me boli što su vojnici morali umrijeti zbog mene. Kao da je osjetio moju žalost, Morpheus širi ruke. Ja se okrenem njemu u zagrljaj i zagrlim i ja njega na mjesečini. „Spasila si me”, promrmlja, „Hvala ti.” Miluje moje kovrče kao kad sam bila mala. Ja stegnem leđa njegove jakne i pritisnem ga uza sebe, nosa zabijenog u njegova prsa. Ne znam kako da svoj emotivni kaos oblikujem u riječi. Bijes zbog onog što je učinio Jedu i meni, sav uvijen i upetljan u privrženost koju moje dječje ja još osjeća za njega. Samo što nisam više uvjerena da je samo dijete u meni ono koje je privrženo. „Mrzim te”, kažem prigušeno uz njegovo srce, nadajući se da će to postati istina. „A ja tebe volim”, odgovara on bez oklijevanja, taj britanski naglasak odlučan i sirov dok me drži čvršće da se ne mogu istrgnuti i reagirati. „Raskrižje, moja prelijepa Alysso, koje je bilo neizbježno – s obzirom na naše situacije.” To me čini još tužnijom, a čak ni ne znam zašto. On me drži sve dok mi srce ne počne ravnomjerno kucati i dah mi se smiri. Poljubi vrh moje glave, a onda me mora zguliti jer sam pripijena u njega, toliko uronjena u zbunjenost i nevjericu oko svega; našeg poljupca, njegovog priznanja, mog obračuna s grlograbom; najviše od svega, oko toga da ćemo Jed i ja otići doma. Kad sam odmaknuta na dužinu ruke, Morpheus se šutke zagleda u mene. „Pa, sad me okruniš”, otpočnem, primorana razbiti jaki magnetizam među nama. „I gotova sam.” On pogleda dolje u svoje cipele. „Da. Onda si gotova.” Bez ijedne daljnje riječi, okrene se i upali nekoliko baklji duž zida, osvjetljavajući prostoriju. Onda pokupi svoj šešir, stavi ga, i nagne se da pokupi nešto blistavo što je ispalo iz njega. Znači to je metalni zvuk koji sam čula. Imao je krunu Vida zavučenu u šešir. Zar to nije nešto što je planirao učiniti pred publikom, okruniti me s obje krune? Zar je ne bi trebao nositi na otmjenom jastuku skupa s drugom? Zašto bi je trebao skrivati... da je uopće donese na ovaj događaj? Ustvari, zašto sam ja nosila krunidbenu haljinu na nešto gdje će se samo zgužvati i poderati?

Tračak sumnjičavosti ponovo se rađa. Hoću ga upitati koji su mu motivi kad se on vrati s rubinskom krunom Nevida u ruci. Druga mu je zadjenuta za jaknu, jedna strana mu viri iz unutarnjeg džepa poput dijamantima optočene gusjenice. „Ako hoćeš”, kaže, „mogu te okruniti ovdje i sad – privatno. Dosta je izvedbi. Ovo sve može biti gotovo za koju minutu.” Njegova slobodna ruka se otvori i na dlanu je moja želja. „Sve što tražim je da sačekaš dok te okrunim s obje krune, i kažeš mi gdje je Bjelokosna prije nego što zaželiš da se vratiš kući sa svojim kositrenim vojnikom.” Iz nekog razloga ne gleda me u oči. Trepavice mu zaklanjaju pogled i dragulji na njegovom licu trepću od plavog do crnog – kao da je neodlučan oko nečega. Ne zvuči baš uvjerljivo, ali sviđa mi se onaj dio da obavimo ovo, a da ne gleda cijela Zemlja čudesa.. „Dogovoreno”, prošapćem. Skinem rukavice i uzmem perlu, još toplu od toga što je bila u njegovom džepu. Tada mi, neočekivano, on ponudi nešto iz svog drugog džepa – bjelokosnu figuricu gusjenice iz njegove sobe. „Da me nikad ne zaboraviš.” Uzimam je, potiskujući suze koje mi zapeku oči. Njegova Adamova jabučica zapne u gutanju dok podiže rubinsku krunu iznad moje glave. Stegnem prste oko želatinozne želje, vježbajući da mi riječi budu savršene u umu. „Krunim te za Kraljicu Alyssu, vladaricu Dvora Nevida.” Tek što je postavio rubinski krug na moju glavu, vrata se naglo otvaraju. Vojnici oba dvora nahrupe u prostoriju, sa strogim i svečanim izrazima na licima. Dvojica vilovnjaka upere svoje mačeve u Morpheusa i prisile ga da klekne na koljena. Gossamer lebdi nad glavom jednog od vitezova i Morpheus se namršti gore na nju. „Dala si im kutiju. Ha, dušice moja?” pita otrovno izgovarajući. Isprika blista u njezinim bakrenim očima. „Plan je bio pogrešan od početka”, zacilika njezin zvonki glas. „Oteti nevinu djevojku iz svega što zna i staviti je u strani svijet, daleko od prijatelja i obitelji? Toliko si bio zaslijepljen svojim strahom da nisi vidio da ponavljaš ono što se dogodilo Alisi.” Stražari i vitezovi razmaknu se da propuste nekoga. „Što se događa–?” Moja zadnja riječ se prekine kad žena u bjelokosnoj čipki – kože i haljine blistavih poput ledenih kristala – korakne naprijed. Njezina perjana bijela krila dižu se visoko i otmjeno, kao u labuda, naglašavajući ljepotu njezina dugog vrata pod srebrnom kosom do struka. Njezino lice poznato mi je po ljepoti i usamljenosti i ona nosi istu onu kositrenu kutiju koja joj je nekad bila zatvorom. Samo što sad izgleda nekako drugačije. Nisu li one ruže bile bijele? A sad su boje... Krvi. Želudac mi se zaljulja kad shvatim da je netko zamijenio svoju dušu da je pusti van.

Jedan od Vilin-vitezova grabi dijamantnu krunu iz Morpheusovog džepa i stavlja je na glavu bjelokosne kraljice, gdje joj je i mjesto. Ona priđe, centimetrima udaljena od Morpheusa na koljenima. „Zaveo si me”, optužuje, glasom blagim poput kišnih kapi i pored bijesnog mraza koji izbija iz njezinih plavo-bijelih očiju. „Vidim, vratilo ti se sjećanje”, primjećuje Morpheus, samozadovoljan čak i pred mačevima uperenim u njega. „Naveo si me da mislim da ti je do mene stalo... Prijevarom me zatvorio u kutiju”, kaže Bjelokosna, ne mareći za njegovu aroganciju. „Sve to da bi mogao ukrasti moju krunu i omogućiti svoj plan da spasiš sebe. Jesi li već rekao mladoj princezi? Cijelu istinu? Kako si dovukao Kraljicu Crvenu dolje kroz zečju rupu nakon što je poginula na željeznim šiljcima. Kako je ona, svojim zadnjim i konačnim dahom, Smrtogovorom izgovorila tvoje ime, i dodijelila ti izazov?” Pogledam dolje u Morpheusa. Zgadi mi se izraz krivnje na njegovom licu. Bacim mu figuricu gusjenice pred noge. „Rekao mi je da ću biti slobodna nakon što ponesem krune.” Morpheus gleda dolje u figuricu pored svog koljena i objašnjava: „Da iskupim sve što joj je učinjeno, trebao sam vidjeti krv Crvene kako sjedi na prijestolju Nevida i nosi ne samo krunu Nevida, nego i Vida.” Kraljica u crvenoj haljini, koja daleko previše liči na mene osim plamene kose, progura se naprijed, okružena svojim kraljem i stražarima. Po obiteljskoj sličnosti pretpostavljam da je ona moja sestrična u trećem koljenu, Kraljica Grimizna. „Ono što ti on nije rekao je, ako se krune ujedine i stave na jednu glavu, neće ih nikad više biti moguće razdvojiti ili skinuti. Bit ćeš zauvijek zadužena da vladaš cijelom Zemljom Čudesa.” Kotrljam želju u ruci. „Ali on mi je ponudio izlaz, točno?” „A sad”, kaže Bjelokosna, opet gledajući u Morpheusa, „koštao si jednog plemenitog smrtnika života, i izdao oba dvora. Bit će iskupljenja za tvoju herezu.” Jedino o čemu mogu misliti je riječ smrtnik. Panika mi sledi srce. „Što si učinio Jedu?” Morpheusovo lice je onoliko zbunjeno koliko se ja osjećam. „Nisam ništa učinio. Osim što sam ga smanjio na pravu veličinu za njega.” „Ne”, kaže Kraljica Grimizna. „Možda on tog mladića nije namjerno ozlijedio.” Njen prodorni glas grebe mi bubnjiće. „Ali njegova su djela potakla tvog zemaljskog pratitelja da donese izbor... Nepovratan izbor.” Na gestu Grimizne, Bjelokosna otvara poklopac kutije. Želudac mi se zgrči još i prije nego što ugledam zamršenu tamnu kosu u crnoj vodi, koja se razmiče i otkriva lice toliko poznato da mi to dušu ogoli poput izblijedjelih kostiju koje su gladne ptice skroz oglodale. Zbunjenost je usječena u njegove voljene crte lica, a onda mu bljesak svijesti ozari oči. „Al”, njegove usne oblikuju moje ime i ispuste niz mjehura. „Jed... ne”, promrmljam, dok mi mlazovi vrelih suza oblivaju lice. „O, ti idiote!” poviče Morpheus na kutiju. „Baš si morao ispasti heroj, je li?”

„Umukni!” izderem se na Morpheusa. Stotinu kletvi navre mi na jezik; ali okrećem svu pozornost Jedu, odbijajući trošiti išta više energije na Morpheusa. „Kako se ovo dogodilo?” pitam Bjelokosnu. Suze mi pune oči i zaslijepe me. Obrišem ih. Njezin izraz lica se smekša. „Moj dvor nikad ne bi saslušao tvrdnje Grimizne da joj je smješteno. Ona i ja imale smo planove da sklopimo savez između naših kraljevstava da ojačamo trgovinske odnose. Kad se za nju vjerovalo da me uhvatila u klopku, to je bio najviši oblik izdaje. Jedina kojoj bi moj dvor povjerovao je njihova vlastita kraljica. Tvoj smrtni vitez, odabrao je da me pusti kako bih mogla zaustaviti Morpheusa da te ne okruni s obje krune, da te zauvijek zaključa u naš svijet.” Jedov pogled nalazi moj kroz tekućinu i vidim u njemu ljubav, makar to nikad nije rekao. Svjetlo je toliko jarko da doseže kroz sve prepreke između nas – probijajući se kroz mračnu vodu i u moje sleđeno srce. Krv mi se otkravi, pokrećući um u akciju. Ne mogu zamisliti život bez njega. Ne... To neće završiti ovako. Neće. „Mora postojati neki način da ga se izvuče.” Istisnem te riječi kroz čvor žalosti u svojem grlu. Gossamer mi sleti na rame, tapšući me po vratu. „Zato što je to bio njegov izbor, ne može biti oslobođen. Rekao je da će to dokazati da njegov otac nije ima pravo za njegovo slikanje. Rekao je da će to pokazati da je njegov talent zbilja vrijedan.” „Ne!” poviknem, posežući za kutijom ali ne mogu je dotaknuti. Nisam dostojna. Poljubila sam drugoga, a Jed je izlio svu svoju krv za mene. Na samu pomisao kako on svoje posljednje remek-djelo slika svojom krvlju čini da mi krivnja ruje po duši kao crvi koji se uvlače u gole kosti i grizu ih dok ne ostane ništa osim srži – izranjavljene i izložene. Od bola se skoro zgrčim. Reagirajući na to, stisnem dlan i sjetim se svoje želje. „Mogu ga poželjeti vani...” Moj plačni pogled skrene prema Morpheusu koji me još uvijek neće pogledati. Čeljust mu je stisnuta toliko jako da mu mogu vidjeti obris desni. Mržnja prži i stvrdnjava se u mojim grudima. „Učinit ću da ti zauzmeš njegovo mjesto.” Na tu prijetnju Morpheusove oči pogledaju u moje. Još uvijek držeći kutiju, Bjelokosna odmahne glavom. „Bila bi to bačena želja. Tvoj smrtni vitez je zamjenu zapečatio svojom krvlju.” Drhteći, opet posegnem za kutijom. Ovaj put dotaknem buket ruža. S obzirom na to koliki je bio kad sam ga zadnji put vidjela, Jed je morao izvući svaku kap sebe za to. Suštinu svog života za mene. Još jedan ubod kajanja, oštar poput čelične oštrice kroz moja prsa. „Pridružit ću mu se.” Ne mogu zamisliti ništa užasnije nego biti zatočena u toj kutiji. Ali mogu učiniti da nijedno od nas ne mora tamo biti samo. „Želja može biti iskorištena da me stavi unutra s njim.” „Neću to dopustiti!” Morpheus pokušava ustati, ali stražari naslone vrhove mačeva na njegovu prsnu kost.

„Dijete drago, moraš razumjeti”, kaže Gossamer s mog ramena. „Portal kutije se više nikad neće otvoriti – ni prema unutra ni prema van.” Morpheus se mršti na mene, nabreklih žila na vratu. „Tvoj idiotski vojničić nikad nije trebao ni doći u ovu potragu. Sve je upropastio. Imao sam sve pod kontrolom – plan bijega za vas oboje.” Otrgnem pogled s tog izdajnika i pogledam natrag u Jeda. On nijemo oblikuje riječi. „Idi doma.” „Ne!” povičem na njega, sad bijesna. Moram se suzdržati da ne zatresem kutiju. „Nećeš mi to reći!” Jecaji me guše. „Nećeš me napustiti! Volim te...” Njegovo se lice smrkne, očajno. „I ja tebe volim.” Te prigušene riječi potpuno me slome. Mogu gledati u njega, ali ga nikad ne dodirnuti. Citati mu s usana ali ih nikad ne poljubiti niti okusiti... Nikad više ne čuti njegov glas. A s vremenom me se čak više neće ni sjećati. Neće se sjećati čak ni sebe. Ovo se ne može događati. Ne može. Svaka emocija u mom tijelu je iscijeđena. Morpheus je imao pravo. Jed nije trebao doći. Da samo nisam na početku poželjela da on bude ovdje. Poželjela da bude ovdje... Udahnem. „To je to!” Odgovor mi je jasan poput plavog neba kad smo letjeli preko provalije na lebdećim daskama. Podignem svoju želju. „Ne možeš biti zarobljen tu unutra ako nikad nisi ni došao ovamo.” Prstima slijedim oblik njegovog lica po staklenoj površini, želeći da osjetim njegovu kožu, da zadnji put dotaknem te usne. „Ono što si učinio je čudesno. Nikad nemoj sumnjati u svoju vrijednost. A sad idi doma.” Jed zine. Glava mu se zatrese, od čega se mjehurići uskovitlaju svud oko njega. Kosa mu se uvija poput crne mahovine koja pluta u vodi. „Ne, Alyssa!” Morpheusovi vriskovi su čudno sinkronizirani s Jedovim nijemima. Ali prekasno je. Stisnula sam svoju suzu, i tekućina curi niz moje zapešće, topla od boćatog mirisa čežnje. Iz svog uma, šaljem gore najdublju želju moga srca. Iza zatvorenih očiju, vidim ogroman džepni sat čije se kazaljke okreću u suprotnom smjeru. Tada se sve dogodi obratnim redom: moja krila utonu mi natrag u kožu: naše jahanje po školjkama ponese nas gore na zgužvane pješčane sprudove koji se izravnaju u glatku pješčanu padinu; surfamo gore umjesto dolje i skačemo unatrag na stol Ožujskog zeca, licem u lice s ledenim kipovima; poljupci u dvorani ogledala, svi vraćeni natrag – gurnuti u džep vremena koji nikad neće biti zapamćen; vidim ocean kako se opet puni, nas kako skačemo u čamac, pa morža kako klizi natrag u vodu dok mi opet zaspivamo, samo da bismo se probudili na pješčanoj plaži – ja jašem na Jedovom ramenu dok on hoda unatrag, smanjujući se do moje veličine kad se borimo sa cvjetovima a onda vraćamo do malenih vrata. U zečju rupu, onda gore, gore, gore da se suočimo sa suncem. A onda Jeda nema, i ja padam u zečju rupu... sama.

Pluća mi šište kao da sam izbila na površinu nakon izrona i otvorim oči. Još uvijek imam sva svoja sjećanja i sve je isto oko mene. Pogledam u hudodračku kutiju. Ruže su još crvene, i Bjelokosna stoji i drži kositrenu kocku u svojim rukama. Duša mi potone jer nisam uspjela. Ali čekaj... vidjevši suze u očima Kraljice Grimizne, dobijem malo nade i ponovo zavirim u kutiju. Umjesto Jeda zarobljenog u tamnoj vodi, tamo je Grimizni kralj. On je zamijenio mjesto s Bjelokosnom, da bi spasio kraljevstvo Nevida. To ga pomalo iskupljuje za napuštanje moje prapraprabake prije svih onih godina. Svi gledaju u mene s očima punim sućuti. Pitam se sjećaju li se oni Jedove žrtve kao što je se ja sjećam... „Lakomislen izbor”, kaže Morpheus, odgovorivši na moje pitanje. „Mislio sam da si mudrija. Mogla si barem poželjeti da nijedno od vas nikad nije došlo.” Dođe mi da šutnem samu sebe što sam bila nepažljiva sa svojim riječima. U trenutku želje, jedino na što sam mogla misliti bilo je da Jeda izvučem iz kutije i pošaljem na sigurno, doma. „Zato što ispadaš mučenica”, bjesni Morpheus, nemilosrdan, „više nikad nećeš vidjeti svoju obitelj. Što misliš, kako će se tvoja krhka mamica osjećati zbog toga?” Pokušam navaliti na njega spremna izgrepsti one treperave crvene dragulje oko njegovih očiju, ali nešto me zadržava... Nešto što mi prži kosu na glavi, točno tamo gdje kruna leži na kopči za kosu Kraljice Crvene. Bijelo užareni pipci prošire mi se iz lubanje u kralježnicu, prikovavši me u mjestu. Osjećaj mi se seli u ruke, paleći mi vene. Zasjaje zeleno kao u vrtu duhova, a lišće niče poput bršljanskog raslinja. Mogu ih čak osjetiti i u nogama pod širokom suknjom. Ali ovaj put se loze ne povuku natrag u moju kožu. Umjesto toga, sjedine se sa mnom – živa, dišuća biljka – posežući poput lisnatih zmija, stresu Gossamer s mog ramena i zašibaju prema svima oko mene. „Ne!” zajauče Grimizna. „Žrtva mog muža bje uzaludna! Princeza je donijela duh Crvene natrag sa sobom s groblja. Ona je već jedno s mojom rodicom!” Morpheus koristi to skretanje pozornosti da sklopi krila oko svojih grudi, obarajući vitezove dalje od sebe. Obje vojske krenu naprijed, ali brzim okretom na peti nađe se iza Bjelokosne, držeći je oko struka, s vajtolnim mačem na njezinom vratu. „Jedan korak bliže, i režem je na pola i budim grlograba da se nahrani.” Svi se ukopaju u mjestu. Čak i Gossamer stane usred zraka. Želim pomoći, ali ne mogu se pomaknuti. Kraljica Crvena bori se za kontrolu nad mojim tijelom, i potrebna mi je i zadnja kap koncentracije i snage da je obuzdam. „Svi vi”, pokazuje Morpheus na vrata, „odlazite. Ovo je sad između nas troje. Ili nas četvoro, ako uračunate kraljicu kojoj ste zabili nož u leđa prije više od stoljeća.” Gossamer prva odlazi, osvrnuvši se jednom preko svog zelenog ramena. Grimizna uzima hudodrakovu kutiju od Bjelokosne i hoda unatrag prema ulazu skupa sa svojim stražarima, skoro se na putu prema izlazu spotaknuvši na neke od mrtvih vojnika. Vilin-vitezovi stoje spremni, čekajući na zapovijed svoje kraljice. Morpheus zareži i pritisne oštricu na njezinu žilu kucavicu koja se ugne pod pritiskom.

„Idite”, protisne ona. Val frustracije širi se kroz vitezove dok idu unatrag prema vratima, spuštenih mačeva. Ali tu emociju može se samo osjetiti, ne i vidjeti. Lica im ostaju bezizražajna poput draguljima optočenih kipova. Vrata se zalupe, ostavljajući nas same. Vukući kraljicu za sobom, Morpheus zaključa vrata i spusti zasun, a onda se okreće prema meni, suzivši oči na krunu na mojoj glavi. „Daj završi to već jednom, vještice prokleta. Da se mogu osloboditi ove kletve.” „Pa dobro...” odgovor Crvene odzvanja mojom glavom i silom se probije iz mojih usta u naletu zraka. „Dovedi svoju zarobljenicu bliže... Moram imati njezinu krunu.” Vezujući mi pogled, Morpheus oklijeva, mačem držeći Bjelokosnu pod kontrolom. „Alyssa, ona me držala u vlasti još od svoje smrti. Jedini način da dovršim svoj izazov jest da ti vladaš cijelom Zemljom Čudesa s Crvenom koja dijeli tvoje tijelo. Sad kad je ona tu, ja moram uspjeti ili umrijeti. Ovo je moja zadnja šansa.” Znači, to je moja sudbina: posuda – samo napola svoja – vezana za Zemlju Čudesa na vijeke vjekova. Želim mu opet reći da ga mrzim, i ovaj put to i zbilja misliti. Želim ga pljunuti i vikati da je on kukavica najgore vrste – da žrtvuje mene zbog svoje bijedne duše. Umjesto toga, odvratim pogled i ignoriram ga, budeći svoju mračnu stranu, koristeći onu varku koja je tako dobro uspijevala prije da ga mogu baciti na koljena. Jer je on sad jedini koji ima moć da me oslobodi. „Molim te, moraš razumjeti”, glas mu poprima onaj molećivi prizvuk i moje srce – jedini dio mog tijela koji će uvijek pripadati meni ma što Crvena učinila – hvata ritam, puno nade. „Ja nisam kukavica.” Pokušava me uvjeriti, kao da sam ga već oslovila tako. „Ne bojim se smrti... Radi se o zatočeništvu. Kao i ti, ja ne mogu biti sapetog duha. Moram biti slobodan. Ti to razumiješ, zar ne?” Potisnem bilo kakav odgovor, stišćući zube od napora borbe protiv svoje bake. „Hoćeš više požuriti i doći ovamo, ti budalo, prije nego što me cura izgura? Vrlo je moćna, ova mala...” U toj izjavi je natruha ponosa, što samo učvrsti moju odlučnost da je potučem. Šljiviš obiteljske veze. Nisam ja njezina da se ponosi time. Morpheus korakne naprijed metar-dva sa svojim taocem. Crvena izbaci povijušu poput napadajuće zmije. Ona obori krunu s glave Bjelokosne, a ona zavrišti i onesvijesti se. Ublaživši njezin pad, Morpheus je odlaže sa strane, držeći nožni prst na dijamantima optočenoj kruni. Povijuša Crvene ponovo pokuša dosegnuti, ali ne može doći bliže bez ako ja ne koraknem naprijed. Ja se odbijam pomaknuti, premda mi se žile rastežu kad Crvena pokuša svoje vitice bršljana iskoristiti kao lutkarske konce. „Auf...” Stenjem od bola, vilice skoro puknute od toliko škrgutanja zubima. Ali sam nepopustljiva u svojoj odlučnosti.

„Alyssa”, Morpheus samo što ne zajeca moje ime. „Tvoj smrtni vojnik zaboravio je svoju ljubav prema tebi, baš kao što je zaboravio i ovo putovanje. On ponovno pripada drugoj. Ali ti i ja dijelimo sjećanja na prošlost koju ja neću nikad zaboraviti. Ostat ću uz tebe. Nećeš biti sama ovdje. Možemo svake noći plesati među zvijezdama iznad tvog kraljevstva. Odreći ću se samotničkog života za tebe. Samo reci da mi opraštaš, i bit ću ti vjeran sluga.” Crvena okrene moje lice u njegovom smjeru, ali ja držim pogled odvraćen od njega. „Bit ćeš ti moj vjeran eunuh ako ne slijediš upute... donesi krunu, Morpheuse?” Potplat njegove cipele povuče krug dragulja po podu prema njoj. Onda, ponovno razmislivši, pomakne krunu još dalje od njezinog dosega. „Možda ti tvoj život više nije dovoljan poticaj. Ja dijelim pola njezinog uma. Mogu ti dati njezino tijelo, prisiliti je da ti se preda. Koristi je kako ti god volja. Oženi je, povali je. Budi joj par. Samo mi daj krunu. Ako umreš u svom neuspjehu, to neće nikome koristiti.” Morpheusova me šutnja uspaniči, pa dignem pogled. On je duboko u mislima, zbilja razmatra njezin prijedlog. Ona to ne može učiniti, ili može? Prisiliti moje tijelo da se pokori njezinoj volji? Kao da odgovara, moja kosa izvuče se iz nekoliko ukosnica i bacaka oko mene, uvojaka ne više platinasto plavih već plameno crvenih. Oni posežu prema Morpheusu, izazivajući ga poput ruku koje primamljivo mašu. „Bit će tvoja tjelesno, a za time će s vremenom uslijediti i srce i duša. Možeš joj se udvaranjem umiliti. Imat ćeš vječnost da je osvojiš.” Izraz na Morpheusovom licu je ispreplitanje strasti, požude i očajničke čežnje. Svjetlucanje koje mu resi oči blista od ružičastog do purpurnog. „Vječnost da je osvojim.” Skoro je u transu. Čučne da podigne krunu, ali stane. „Ma, za ime Fennina! Ako si preslab da je predaš, samo otiđi. Cura ostaje jaka samo zato što joj ti daješ nadu. Odlazi i ja ću je nadvladati. Uzet ću krunu za sebe.” Morpheus ustane, baci zadnji čežnjiv pogled na mene, a onda kreće prema vratima. Krik mi se izvije iz grla. „To je to? Okrenut ćeš mi leđa kao što si i Alisi? Krasno! Ostavi me u kavezu od bršljana! Ne može biti gore od života u luđačkoj košulji.” On zastane usred koraka. Zajecam, hvatajući dah. „To je baš ono što ona planira za mene. Zar ti nije jasno?” „Ne slušaj je! Bit će tvoja da je imaš i voliš za manje od sata. Možeš joj poljupcima osušiti suze, učiniti sav njezin bol dalekim sjećanjem.” Kao na usporenoj snimci, on nastavlja hodati, širokih ramena napetih dok mu se krila poraženo vuku za njim. „Zakleo si se!” vrisnem, hrvući se za kontrolu nad svojim umom. „Da me nećeš opet ostaviti povrijeđenu i slomljenog srca!”

Morpheus zastane na pragu. Leđima prema meni i pognute glave. „Prekršena zakletva samo me čini nemoćnim. Prekršeni smrtni izazov čini me mrtvim i zarobljenim zauvijek.” „Što ti vrijedi život, sloboda ili vječnost, kad si opterećen kajanjem?” „Mogu živjeti s kajanjem ako imam tebe u naručju.” Crvena me prišli da koraknem naprijed... Jednom, dvaput. Ja zacvilim. „Bit ću prazna ljuštura. Truplo u tvojoj postelji. Ubijaš sve što me čini onom koja jesam. Djevojku koju si učio i pripremao, svoju učenicu, svoju prijateljicu u igri... Ona koju tvrdiš da voliš će nestati, njezino mjesto zauzet će lutka.” Lisnate vene u mojim nogama trgnu se u još jednom neželjenom koraku demonstrirajući to. Baš kad Morpheus posegne da skine zasun s vrata, Crvena posegne povijušama i dohvati krunu. „Zbogom, Alyssa”, kaže moja posljednja nada. „Nikad ti neću oprostiti, Morpheuse”, zašištim oborenog pogleda. Toliko sam utonula u samosažaljenje da skoro propustim kad se on okrene na peti i skoči prema bršljanu koji vuče krunu prema meni. S vajtolnim mačem u ruci, presječe lisnatu peteljku. Prodoran vrisak prođe mi lubanjom, izvijajući se u dubinu mene rezom oštrim poput brijača koji me preklopi na pola. Morpheus doleti do mene i skine krunu i kopču za kosu, a onda odreže sve povijuše, oslobađajući me moje lutkarice. Crvena je tek čvor bespomoćnog korova bez tijela koje bi nastanila – grčeći se na tlu i umirući poput hrpe jegulja izvan vode. Ja klonem, sve snage iscrpljene njezinim odlaskom – kao da sam zbilja marioneta pokidanih konaca. Morpheus zadjene vajtolni mač i nježno me spusti pokraj Bjelokosne. Otkrije njezin madež i moj a onda ih spoji u dodir. Vrelina bukne kroz mene istog trena kad se urlik razlegne iz grlograbovog tora. Pogledam preko Morpheusovog ramena i vidim kraljičin bršljan kao osvjetljava beštijine žile. Našla je drugo tijelo koje može kontrolirati. „Morpheuse, iza tebe!” Ali on nema vremena reagirati. Dva jezika i laso od povijuša stisnu mu se oko vrata, trgnuvši ga visoko u zrak. Pa ipak nekako, čudom, šešir mu ostaje na glavi. „Bori se s njima!” vičem, pokušavajući ustati. On hvata stisak oko svog grla. „Bolje da popijem svoju gorku čašu, mila”, istisne kroz stegnute glasne žice. „Ako pokušaš nadmudriti čaroliju”, bolan kašalj prekine mu riječi, „uvijek moraš platiti neku cijenu.” Ima taman toliko vremena da skine šešir preda mnom prije nego što ga beštija proguta cijelog – s krilima koja zadnja kliznu unutra. Gledam kako se zvijer bori sama sa sobom, udarajući svojim masivnim tijelom o zid dok se kamen ne smrvi i slomi. Otrgnuvši se s lanca, skoči kroz rupu i pobjegne u divljinu Zemlje čudesa.

22. Snovi Čini se kao da sam sjedila i zurila u ogromnu rupu u zidu dvorca – s haljinom koja mi okružuje struk poput baršunastog globusa – cijelu vječnost. Udišem noćni zrak, znajući da nije moglo proći više od par sekundi, kad se piksiji pojave da pokupe mrtve. Pojave se u daljini, s rudarskim svjetlima koja poskakuju u tami prije nego što se uzveru preko kamenih ruševina i krenu na posao. Suknem naprijed da pokupim figuricu gusjenice s poda i zavučem je u svoj dekolte. Onda se vratim Bjelokosnoj, tapšući je po obrazima da je probudim, da piksiji ne bi pomislili da je mrtva. Brigada piksija nas mimoiđe, njuškajući dok prolaze. „Ne mirlišu murtvo. Idemo daljije i širlje.” Dok oni skupljaju trupla, Bjelokosna i ja pomažemo jedna drugoj ustati. Ispričam joj sve što se dogodilo dok je bila u nesvijesti. Cijelo to vrijeme držim se za grudi gdje mi je figurica pritisnuta uz srce, hladna i beživotna. Otupjela sam... moji osjećaji su toliko izglodani i oderani da sam bezosjećajna. „Morpheus se bojao zatočeništva najviše od svega”, prošapćem. „Ali mu se prepustio–” „Da spasi tebe”, dovrši Bjelokosna moju misao. „Premda ja poznajem Morpheusa... i sumnjam da je zbilja odustao.” Na sekundu mi to daje nadu, dok se ne sjetim da je grlograbova koža neuništiva. Protrljam suze koje su mi se sasušile na licu. „Došla sam ovamo da ispravim stvari. Ali sad sam ja ta koja je sve isporemetila.” Bjelokosna cokne i namjesti mi haljinu i krila. Oči su joj pune blagosti kad uhvati uvojak moje raspuštene kose, proučavajući platneno crvenu boju. „Ponekad plamen mora sažgati šumu do pepela prije nego što novi rast može početi. Mislim da je Zemlji čudesa bio potreban palež.” „Ali sad sam zaglavila ovdje zauvijek, daleko od onih koje volim. Na mjestu kamo ne spadam.” „Ne, dijete.” Postavlja rubinsku krunu opet na moju glavu, kao što namjesti i svoju. „Spadaš. Ti si punopravna nasljednica prijestolja Nevida. Prošla si sve testove i primila krunu. Grimizna mora po svom dekretu odstupiti u korist tebe. Ti si kraljica. Što god da svojim podanicima sljedeće naložiš, oni će se držati toga kao zakona.” „Što god?” pitam. Baš kad ona u odgovor klimne glavom, vrata se naglo otvore uz pomoć opsadnog ovna. Oba dvora nahrupe unutra iz vanjskog hodnika. Čak i školjke i zombi cvjetovi našli su put dovde.

Uskoro sam okružena slavljem stvorova i krilatih ćudljivih, ostavljena da sama odlučim o svojoj sudbini, po prvi put u svojem životu. *** Probudim se uz kruljenje u želucu i pogledam na kalendar na kojem sam označavala dane do našeg puta u London. Nedjelja, prvi lipnja. Još dva dana do odlaska. Čekaj... to ne može biti točno. Odbacim pokrivače i prebacim noge preko ruba kreveta. Blagi bol bočne me u gležnju i pozadinska buka zuji svud okolo, dobrodošla upadica. Ali zašto je dobrodošla kad sam je prije mrzila? Sve to zbog sna? Sna? Je li moguće da sam samo sanjala o Zemlji čudesa? Sve to samo dio moje mašte? Ponovno prođem svaki detalj, odbrojavajući ih na prste. Vrt cvijeća koje govori mogao je biti sjena Alicijinog razgovora s karanfilima u umobolnici; Morpheus, karikaturni prikaz Alicijinog fotošopiranog leptira u ljudskom obliku, inspiriran Persephoninim filmskim plakatom i njezinim najnovijim uređenjem izloga; osmijeh Cerigradskog, blještav i sličan onom bolničarke Poppins: ulaz u Zemlju Čudesa kroz dijamantno stablo, krajolik iz snova ravno iz mojeg mozaika; srce Zemlje čudesa, pljunuto Podzemlje čudesa – s crnim osvjetljenjem i neonskim cvijećem, morž – tako nalik vrtlarima kod Soula; piksiji s rudarskim kacigama, usporedivi s osobljem u Podzemlju čudesa; luđačke košulje od medvjedića i tapeciranje kuhinje previše slični tapeciranoj ćeliji da to ne bi bilo sumnjivo; zadnje ali ne i nebitno, pokretne stube od školjki, gospođe pauci i blistavi vrt duša Sestre Jedan, sve troje porijeklom od doživljaja u muzeju. Muzeju u Londonu... gdje još nisam bila. Kad bolje razmislim, nisam bila ni na poslu. Posegnem pod jastuk. Nešto tvrdo i hladno dočeka moje prste. Izvučem ga i otvorim dlan. Bjelokosna gusjenica. Bilo mi jurne u brži ritam, premda ne mogu biti sigurna jesam li uzbuđena ili nervozna. S figuricom stisnutom u šaci krenem ravno do zrcala i suočim se sa svojim odrazom. Tu je: neoboriv dokaz da sam jahala na valu od školjki i uhvatila ocean u spužvu. Blistava koža i pramenovi plameno crvene u mojoj platinastoj kosi još su tu. Srećom, tetovaža oko očiju je nestala kao i moja krila – premda kad iskrenem ruku mogu osjetiti brazde na leđnim lopaticama. Ožiljci, ili možda pupoljci spremni da niknu ako ih zatrebam. Jer ja sam vilinska kraljica. Zavrtim se, poletna i zadihana, i zagledam u jegulje u akvariju. Stresem se na sjećanje na grlograbove jezike. Onda pogledam violončelo i nasmiješim se na drugo sjećanje... Na pjesmu Cerigradskog, uvrnutu i čudnu.

Da. Sjećanja, stvarna i nenadomjestiva, sva. Ona sretna, ona gorka, ona užasna i ona sjetna. Jed i Morpheus, obojica voljni žrtvovati svoj život za mene. Jed! Sirom otvorim vrata svoje sobe, zaboravljajući se ogrnuti nečim preko čipkane majice i flanelskih bokserica, i napola odskakućem a napola odjurim u hodnik da dođem do telefona i nazovem ga. „Lakše malo, Vretenčice.” Tata me uhvati kad moje čupave sokne prokližu i jurnem preko drvenog poda. „Si dobro?” pita tata. Nasmijem se da ne bih zaplakala. „Pokušavam skejtati bez skejta.” Pokažem na uglačani pod. On me pljesne onim elvisovskim poluosmijehom. Tako je dobro opet vidjeti taj osmijeh. „Samo pazi da ne iskreneš i drugi gležanj.” Žudeći za njegovim mirisom losiona poslije brijanja i sportske opreme, bacim mu se na grudi. Jednom rukom me čvrsto zagrli dok drugu drži između nas. Nedostajao si mi, želim mu reći. Volim te. I tako mije žao što sam te povrijedila. Ali dobila sam odgodu, jer se naša svađa još nije dogodila. A ako se dogodi za nekoliko minuta, pokušat ću se nositi s tim bolje nego prošli put – biti zrela i iskrena o osvojim osjećajima, i prijemčiva za njegove. Tada primijetim razlog što je njegova druga ruka između nas. On drži bežični telefon uz prsa. Prisilivši se da ga pustim, napola se osmjehnem. „Tata?” „Aha?” „S kim to razgovaraš?” On namigne pa digne telefon do uha. „Hej, slatkišu. Želiš li pričati s našom kćeri?” Usnama oblikuje riječ mama i preda mi telefon. Prvo sam previše zbunjena da bih reagirala. Pacijenti s njezinog odjela rijetko dobiju telefon na korištenje. Većina ih je previše zabrazdila da uopće zatraži tu povlasticu. Drhtim, i stisnem figuricu gusjenice među prstima za utjehu. Telefon mi je hladan uz uho kad ga konačno podignem. „Alicia?” „Tako sam ponosna na tebe, Allie.” Glas joj zvuči snažno i jasno. Kako je to moguće? Prema mom kalendaru, još sinoć je pretrpila ono veliko nazadovanje. „Ponosna?” pitam, još uvijek nesposobna povjerovati da uopće pričamo. Moj put u Zemlju čudesa ispao je koma. Bjelokosna mi je rekla da ne možemo promijeniti svoje porijeklo; da bismo samo morali naučiti živjeti sa svojim različitostima. Ali po načinu na koji se tata ponaša, veselo se smijući dok ja razgovaram s Alicijom, nešto se definitivno promijenilo. „Čuj, moramo o mnogo toga popričati”, odgovara ona. „Dođi me posjetiti kasnije danas, okej?” Pomislila bih da je drogirana da ne zvuči tako lucidno. „Jesu li ti jutros davali neke lijekove?”

„Ne. Ne trebaju mi”, odgovara ona. „Ne više. Allie, ja ću ozdraviti tako da mogu doći doma, vrlo uskoro. Ali želim te vidjeti danas, želim te zagrliti... reći ti koliko te volim. Zahvaliti ti–” Glas joj pukne. Ja zasuzim. „I ja tebe volim... Mama.” Stojim ukočeno. Tata nježno izvuče telefon iz moje ruke i pozdravi se prije nego što me odvede do kauča u dnevnom boravku. „Zvali su iz umobolnice jutros, prije svitanja.” Oči mu se zamagle, ali te suze nisu od jada. Mogu to vidjeti po crtama osmijeha oko njih. „Otišao sam i posjetio je odmah, dok si ti još spavala. Lucidna je... zbilja lucidna. Više ne razgovara ni sa čim osim s ljudima. I pojela je omlet s običnog tanjura. S običnog tanjura, Allie! Sve to bez lijekova. Doktori su u konziliju... Misle da je možda cijelo vrijeme imala reakciju na lijekove koji su nekako pogoršavali njezine simptome.” On uzdahne i nasmije se istodobno. „I pazi ovo... čak se i raduje tvojem putu u London, molila me i molila da joj pokažem slike tvojih mozaika .” Zanijemila sam, trudim se shvatiti sve to. „Hej.” Hvata jedan od crvenih pramenova u mojoj kosi. „Je li ovo novi umetak?” „Aha”, odgovorim automatski, toliko šokirana da ne shvatim da lažem dok to nisam već rekla. „Sviđa mi se. Pa, ima krafni na stolu. Ja ću provesti dan s tvojom mamom. Hoćeš ti doći poslije posla?” „Bit ću tamo”, obećam, još uvijek zbunjena, ali svejedno obradovana. Nešto je učinilo da mama prestane igrati na kartu ludila. Usprkos misteriju, zahvalna sam. Gledam naslonjač s tratinčicama – poderanih i otkinutih aplikacija – kad se tata još jednom okrene prije nego što krene u garažu. „O, i mogla bi provjeriti svoje klopke. Našao sam ogromnog leptira u jednoj od njih. Valjda je ušao pokušavajući se sinoć skloniti od oluje. No, sad je mrtav. Nikad nisam vidio nekakvog tako velikog i tako čudnih boja.” Ogromni leptir. Odložim bjelokosnu gusjenicu na stol i moram se prisiliti da ne skočim i odjurim do klopki. To je pravo mučenje, ali čekam dok tatin kamionet ne krene i vrata garaže se spuste. U garaži, otvorim tri poklopca kanti prije nego što ga nađem kako leži na mačjem pijesku i kori od banane – svjetleće plavo tijelo i crna satenska krila. Srce mi se podere na pola. Nekako je pobjegao... Pobjegao je iz grlograbovog trbuha i dospio natrag ovamo, samo da bih ga ja ugušila. Nježno ga podigavši, odem natrag u dnevni boravak – tijelo mi se trese od bolesnog osjećaja krivnje i gubitka – i stavim ga na stol pored njegovog bjelokosnog ekvivalenta.

Drhtavim prstom slijedim obris njegovih krila. „Zašto si uletio u cijev? Trebao si biti pametniji.” Vlaga mi peče trepavice. Boli vidjeti ga tako, nekad punog života i drskosti, sad šupljeg kao figurica gusjenice. Nagnem se i poljubim njegovo hladno, plavo tijelo. „Neću zaboraviti što si učinio za mene... Na kraju.” Suze mi kliznu niz obraz i pokvase mu krila. Neću ti dati da zaboraviš, klizne mi Morpheusov glas u glavu. Trgnem se unatrag kad leptirovo tijelo počne vibrirati. Krila se skupe i porastu, otvarajući se da otkriju njega na stolu u punom sjaju. Nosi moderno odijelo od safirne svile u skladu s njegovim draguljnim suzama. I, naravno, spektakularno ekscentrični šešir. Smijeh mi se sam od sebe otme iz grudi. Ustanem. „Znao sam da ću ti nedostajati.” Spusti se na pod i priđe bliže, pritišćući me uza zid svojim tijelom. Trudim se prikriti sreću što ga vidim živog. „Kako si pobjegao? Grlograbova koža je neuništiva.” „Čini se”, obriše mi suze svojim rukavom, „neuništiva izvana prema unutra. Ne iznutra prema van. Imao sam vajtolni mač.” „O svega mu”, nasmiješim se. „Nisam shvaćala...” On glanca nokte na svoju jaknu. „Naravno, sve druge žrtve pobjegle su sa mnom. Sad sam ja njihov vitez u sjajnom oklopu. Vrlo neugodno.” „Vječito nevoljki junak”, kvrcnem ga šakom po čvrstom trbuhu. „Prevario si me. Natjerao da pomislim da si mrtav.” „Prevario te da bi pokazala svoje prave osjećaje. Želiš me. Priznaj to.” Njegove tamne oči pune su zavodljivosti. Pokušam biti uvjerljivo osupnuta. „Nametao si se mom umu kad sam bila dijete. Prisilio si moju mamu da napusti svoju obitelj i živi u ludnici da bi me zaštitila. Onda si me domamio u Zemlju čudesa da bih ja sve sredila za tebe, ali ostala bez ičega zauzvrat. I još misliš da te zbog toga želim?” Podiže tri prsta za odbrojavanje. „Tajanstven. Buntovan. Izmučen. Sve te osobine smrtnim su ženama neodoljive.” Zgrabim mu prste. „Ja nisam smrtna. Imam vilinske krvi.” On nam sklopi ruke skupa. „Kraljevske vilinske krvi. Pa...” Omota jedan od mojih crvenih pramenova oko slobodnog palca. „Kako si se vratila ovamo? Dvor Nevida mora imati kraljicu.” „Postavila sam Grimiznu za namjesnicu i zatražila da me pošalju kroz portal zbog nekih nedovršenih poslova.” „Ah. Recimo?” „Jeda. Obitelji i prijatelja. Završne godine i maturiranja. Života uopće.”

Morpheus se podrugljivo nasmiješi. „Dakle si iskoristila klauzulu Zemlje čudesa o vremenu koje ide unatrag, i došla kroz portal par dana ranije da ispraviš neke greške koje si možda napravila u Londonu.” „Kao što je skakanje u zečju rupu.” „To nije bila greška. To je bio plod briljantnog plana vrhunskog uma. Bez toga nikad ne bi upoznala pravu sebe.” Nemam argumenta protiv toga, ima pravo. Njegov antracitni pogled pređe preko mog tijela, pokrećući male vatre na goloj koži. „Mmmm. Mogao bih se navići na zemaljsku modu.” Izvučem ruke iz njegovih da ih prekrižim preko grudi, pokrivajući svoj čipkom urešeni dekolte. „Čuj. Jed je taj kojeg volim.” „Voliš i mene.” Podiže obrvu. „Kakav optimist.” „Meni čaša nikad nije prazna.” „Šteta što ti glava jest.” Riječi su zajedljive, ali moj osmijeh blag je od naklonosti. Njegov podrugljivi poluosmijeh začinjen je poštovanjem. Dižući ruku, naheri si šešir na onaj seksi način. „Samo ti idi i igraj se sa svojom smrtnom igračkom. Ali u tvojim žilama teče krv Nevida, u srcu si divljakuša. Jednom ćeš se uželjeti slobode. A moje krilo, i moja krila, čekat će te.” Krila mu se nadnesu nad nas, obavijajući me u crnu čahuru i vukući me prema njemu. Nisam sigurna je li to dijete u meni, ili rascvalo vilinsko divljaštvo u mojoj duši, ali predam se tom zagrljaju. Njegove tople usne okrznu mi nos, ostavljajući nagovještaj sladića za sobom. Spremna sam ga odgurnuti prije nego što mi okusi usne – neću opet izdati Jeda čak i ako nismo skupa – ali umjesto toga Morpheus mi poljubi čelo. „Krv je uvijek jača”, prošapće mi uz glavu. „O čemu ti to?” „Plakala si suze za Jeda. Ali krvarila si za mene. Krv je gušća od slane vode. Zato sam se suočio s grlograbom za tebe. I zato ćeš mi doći na kraju.” „Ali Jed je krvario za mene – dao svu krv iz svog tijela.” Morpheus me drži u zagrljaju još jednu kratku sekundu prije nego što me pusti, sklapajući krila iza sebe. „Žrtva koja se nikad nije dogodila. Više nije.” Između nas nastane neugodna šutnja. On izvuče rukavice iz džepa i navuče ih. Osjećam u tome njegovo zbogom. Ono se stegne u meni u gorko-sladak čvor. Bolje je ovako. Bjelokosna je rekla da budući da sam miješane krvi – pola vilovnjačka pola ljudska – svijet u kojem živim određuje moj oblik. Zato su se moja krila i mrlje oko očiju pojavili u Zemlji čudesa, a sad ih nema. Što više izbjegavam podsjećanje na vrijeme u vilinskom svijetu, to ću ljudskija biti. „Prije nego što odem”, kaže Morpheus, kao da mi čita misli, „trebao bih ti reći. Posjetio sam sinoć tvoju mamu.”

Bilo mi stane kad počnem shvaćati. „Ti si razlog...” „Rekao sam joj da je gotovo. Da si ti riješila sve i da je tvoja obitelj slobodna živjeti na miru. Znam da to nije baš cijela istina, ali bolje da ostalo čuje od tebe, kad bude dovoljno jaka za to. No, obećavam ti ovo: za nju nema više kukaca i cvjetova koji govore. Sad kad si ti preuzela uzde kraljevstva, nema više potrebe snubiti nju niti bilo koga drugog u tvojoj lozi. To je nagrada za tvoju hrabrost.” Dirnuta njegovom ljubaznošću, dignem se na prste, i ljubim svaki od njegovih dragulja dok ne promijene boju u zamamnu tamno purpurnu – boju strasti. Polako se spustim natrag na pete. „Predivno”, prošapćem, kucnuvši po jednom od blistavih dragulja. Morpheus mi hvata dlan i ljubi ožiljke na njemu. „Ne bih se mogao više suglasiti.” Zurimo jedno u drugo, nevidljivi konop sve više zategnut između nas – veza ojačana. Zvono na vratima se oglasi i ja se osupnem, posramljena što sam opet potpala pod njegovu čaroliju. Pretpostavljajući da je Jen, idući prema vratima bacim pogled na sat u kuhinji. Prerano je za nju. Pokazujući Morpheusu da bude tiho, bacim pogled kroz špijunku. „Jed!” Petljam da otključam bravu. „Možeš li”, pokažem na Morpheusova krila, „znaš već?” On priđe iza mene, dah mu je topao na mom vratu. „Gledat ću te.” „Bilo bi mi draže da me ne gledaš.” „O, ali hoću. Zemlja čudesa možda još nije gotova s nama. Izigrali smo pravila. Nadmudrili čaroliju.” „I sad je tu cijena koju treba platiti za to?” prošapćem, opet uz mučni grč u želucu. „Možda. A opet, možda je već plaćamo.” U tim riječima nagovještaj je tuge. Korakne unatrag i nakloni se, s krilima u prekrasnom luku. „Sluga sam Vaš zauvijek, kraljice prekrasna.” Zadnji me put pogleda, a onda se pretvori u leptira i leprša na pragu, čekajući. Čim otvorim vrata, on izleti, pokušavajući Jedu skinuti glavu. Jed se izmakne. „Hej!” Zuri u leptira koji leti iza njega, „zar to nije onaj kukac s osvježivača zraka u tvom autu? Hoćeš da ti ga uhvatim?” Oho. Zbilja se ne sjeća... Ničega. „Ma ne. Taj traži više truda nego što vrijedi. Nadam se da će naletjeti na neki vjetrobran.” Lažljivice, prošapće Morpheus u mom umu, a onda odleti na toplom povjetarcu. Ja se ugrizem za usnicu da se ne nasmijem. „Ako si sigurna”, kaže Jed, glasom koji zahtijeva moju punu pozornost. Taj baršunasti duboki bariton mi je sad poput glazbe, kad znam da sam ga mogla zauvijek izgubiti. „Takav kukac bi bio sjajan za središnji dio nekog mozaika.”

Povjetarac me obavija Jedovom kolonjskom vodom od čokolade i lavande. Nosi poderanu majicu i uljem umrljane kratke radne hlače dovoljno duge da mu dodiruju tamne dlake po koljenima – spreman za rad na Gizmu. Kao i uvijek, on će se pobrinuti za mene. Dok ga sunce obasjava, s blistavom crnom kosom podvezanom pod maramu, očima kristalno zelenim poput potoka koji teče po algama prekrivenom kamenju, zbilja izgleda kao vitez, samo bez blistavog oklopa. Moram potisnuti poriv da mu skočim u naručje, tako sretna što ga vidim slobodnog i živog. Pogled mi prijeđe preko njegovih preplanulih ruku, upijajući one ožiljke. Pomislim na onu noć u čamcu, kakav je bio osjećaj zaspati u njegovom snažnom zagrljaju. Bio je to najromantičniji trenutak mog života. Kad ću opet osjetiti da me tako drži? Poljubi ga, poljubi ga. Znaš da ga želiš poljubiti. Skakavac mi se spusti na rame. Osluhnem svu pozadinsku buku koja dopire iz dvorišta, čujem brojne šapate. Svi oni govore isto. Poljubi ga... Ali ne mogu, jer on opet pripada Taelor. U meni, negdje toliko duboko da mi reže srce da za tim posegnem, žalim što sam ga morala navesti da zaboravi sva ona čudesna sjećanja koja smo dijelili u Zemlji čudesa. Ona su sad samo moja. On čak ni ne zna da sam ja vila. To je nešto što ću morati kriti od njega, a više mi ne leže tajne između nas. „Al?” Jed strese skakavca s mene i pusti ga. Taj pokret trgne me iz obamrlosti. „O, oprosti.” „Da, baš si se nešto duboko zamislila. Si dobro?” Slegnem ramenima. „Mislila sam o svojim mozaicima. Dosta mi je ubijanja. Vrijeme je za promjenu medija. Možda kamen i lomljeno staklo. Perle i žice, vrpce.” Zašto ne? Imam veliki zalihu krajolika Zemlje čudesa ponovo probuđenih u sjećanju, koji samo čekaju da ih ovjekovječim. „Zvuči sjajno”, kaže Jed. „I ja sam spreman za promjenu.” S tim izvuče nešto od iza leđa. Buket bijelih ruža umotanih u ružičasti papir... Sigurno ih je imao zadjenute za pasom. Slatki osmijeh uokviruje njegov iskrivljeni očnjak kad mi ih preda. „Hvala ti.” Udahnem istančani miris. „Gdje si našao cvjećarnicu koja se otvara ovako rano?” On gurne ruke u džepove. „Ovaj, ustvari sam ih kao posudio iz grmlja g. Adamsa tamo preko”, Laktom pokaže na kuću preko ulice u čijem dvorištu je na grmlju ruža nekoliko uočljivo praznih mjesta. Frknem. „Baš si zločest.” „Hej, bitna je namjera.” „A koja je namjera?” Podiže palac do mog zapešća, trljajući ga. Moje cijelo tijelo zažari se od tog osjećaja. „Nadao sam se da ću te razvedriti prije posjeta tvojoj mami.”

„Bijele”, ja prošapćem, a oči mi se pune suzama. Njegov obrve namreškaju se u zabrinutom mrštenju. „Ma daj, Al, nemoj plakati. Čuj, ako ti se ne sviđaju bijele ruže, ja ti ih mogu obojiti u crveno.” Glas mu je i nježan i zafrkantski. „Obojiti ih...?” Krv mi prebrzo pojuri žilama; osjetim vrtoglavicu. „Ma da, kao u priči o Alisi.” Napravi grimasu. „To je bilo glupo. Znam da mrziš tu knjigu. Kako da ti od toga bude bolje?” Hvatam ga za ruku. Oboje se zabuljimo u točku kontakta kad mu se koža tržne. „Uopće ne mrzim tu knjigu. Štoviše, počinjem nalaziti da u njoj ima nekog čara. I jesi me razvedrio. Ruže su savršene.” On me opet pogleda u oči, od čega mi srce zaštuca. Premješta se s noge na nogu na verandi. Zločesti dečko Jedediah Holt je nervozan. Ja ga činim nervoznim. „Samo ti želim reći da sam tu za tebe”, kaže mi. „Znam to.” Barem dok ne otputuješ u London. Ta stvarnost lupi me ravno u prsa. „Morao sam ti reći nešto.” Premješta čvor marame na zatiljku i pogleda preko ramena kad naš susjed preko puta izađe zalijevati dvorište. Zahihoćem na zbunjeno mrštenje g. Adamsa kad primijeti svoj ružičnjak. „Jede, baš ćeš nadrapati.” On mi uputi onaj seksi iskrivljeni osmijeh. Grabeći mu zapešće, povučem ga preko praga prije nego što g. Adams pogleda na našu stranu. Oboje se drapamo od smijeha dok zatvaram vrata. Naslonim leđa na drvo da sakrijem svoje ožiljke od krila. „Hej, je li ovo nešto novo?” Jed se uozbilji i hvata jedan od crvenih pramenova u mojoj kosi, uvijajući ga između palca i kažiprsta. „Aha... Nekakva uradi-sam boja za kosu.” Žacne me krivnja zbog još jedne poluistine. Zastrašujuće je kako se sad lako javljaju. Mora da je to dio moje mračne strane još uvijek na slobodi. Morpheus bi bio zadovoljan. „Tvom tati to okej?” „Moja kosa? Izgleda da jest.” „Dobro. Meni se sviđa. A ovo svjetlucavo”, Jedovi zglavci šake okrznu mi obraz, „izgleda kao piksi-prah.” Opet se izmakne, naslanjajući rame na zid. Od njegovog intenzivnog procjenjivanja zažari mi se koža od vrata do peta. „Ummmm...” Od njegovog komentara s piksijima zamucam. „Ti... Htio si mi nešto reći?” „Aha.” Trlja željezni piercing na svojoj neobrijanoj bradi i gleda dolje u svoje tenisice. „Raskinuo sam s Taelor sinoć nakon maturalne. Posvadili smo se pa sam je ranije otpratio doma i otišao preko do g. Masona.” „Našeg nastavnika likovnog? Čekaj... Raskinuo si s Taelor?” Bilo mi se ubrza. „Da, na oba pitanja.” „Zašto–?”

„Zašto na koje?” „Na oba.” On se iskezi. „Ustvari, sve je to vezano jedno s drugim. Vidiš, trebao sam potražiti stan kad budemo u Londonu. G. Tremont ponudio mi je posao i planirao mi je platiti da živim tamo iduće godine dok pohađam umjetničku školu. Taelor je htjela da prihvatim ponudu, ali bilo je uvjeta koji...” Zastruže šakom po mjestu gdje se žbuka skida sa zida. „Da ne idem nadugo i naširoko, odlučio sam ga odbiti. Obavezao bih se nekome... nečemu... za što se ne osjećam vezanim. Htio sam više od toga. Zaslužujem više. Ima li to smisla?” „Savršenog.” Oduševljena sam što on ima dovoljno samopoštovanja da shvati da zaslužuje sreću. Imam osjećaj da mi se srce penje u grlo da bude bliže njemu, i nakašljem se. „Pa, za g. Masona?” prsti mi se premjeste, gužvajući omotni papir. „Pa, budući da više neću raditi u Podzemlju čudesa, g. Mason spomenuo je da mi može naći posao u onom muzeju na Ulici Kenyon. Dobar je prijatelj s vlasnikom. Možda tamo uspijem i prodati neke svoje slike. Mogu steći veze u umjetničkom svijetu, pomoći mami s troškovima, i još i uštedjeti nešto dok pohađam večernju školu dogodine. Znaš, dok ti ne budeš spremna otići u London.” Ovo ispada mnogo bolje nego što sam ja mogla i zamisliti. Jed duboko udahne i polako izdahne. „Pa...” „Pa…”, Savijem prst oko kremastih latica ruže, pomišljajući kako su mekane skoro kao Jedove usne. „Sanjao sam te noćas”, promrmlja. To mi privuče pozornost. „Jesmo li bili u Zemlji čudesa?” „Ovaj, ne. Bili smo u kući na selu i ti si me gledala kako slikam slike medom. Roj pčela lupao je o prozor, i vikao na nas jer smo im ukrali med. Mislim baš vikao, ono, ljudskim glasovima. Onda su tebi iznikla krila vretenca i izletjela si van da ih sve otjeraš. Jako čudno, ne?” Prigušim još jedan napad kašlja. „Čudno, baš.” „Ali nekako, i ne toliko.” Stišćući čeljust, izvlači još nešto od iza leđa. Umotan list papira za skiciranje. Razmijenimo se za cvijeće i svitak. Razmotam papir i uzdahnem kad vidim sebe u crtama i sjenčenjima olovkom – čudesan crtež goth-vile zajedno s krilima i mrljama oko očiju – baš kako sam izgledala u Zemlji čudesa. Budući da tehnički gledano nikad nije bio tamo sa mnom, nije se nikako mogao toga sjećati. Pa postoji samo jedno objašnjenje: ovaj tip vidi moju dušu i oduvijek ju je vidio. Pogledam ga u oči, zapanjena i bez riječi. „Ima još na stotine takvih. Volio bih ti ih pokazati jednog dana.” Kimnem glavom, pokušavajući zadržati srce da mi ne iskoči iz grudi. „Ti si moja muza, Al. Moja inspiracija. Nadao sam se... možda... da bi mogla htjeti biti–”

Prije nego što stigne dovršiti, povučem ga dolje za poljubac. Oči mu se prvo rašire, a onda sklope, i ruke obujme moj struk da me podignu do njegove visine. Nasmiješim se uz njega, opijena njegovim zamamnim okusom. Koliko cura dvaput dobije prvi poljubac? Ali ovaj put znam što on voli. I možete se kladiti da ne zaboravim obaviti ruke oko njegovog vrata i privući ga bliže. Ovaj put sam ja ta koja mu rastvori usne i nađe njegov jezik. Cvijeće i skica padnu na pod pored nas, a Jed zareži i pritisne me uz vrata. Prekine kontakt tek dovoljno dugo da prošapće: „Oho. Gdje si se naučila tako ljubiti?” „Ti si me naučio.” Pamet mi se vrati i shvatim što sam rekla. „U mojim snovima.” „Ma, da?” Očeše jamicu na mom obrazu svojim nosom. „I ti si o meni sanjala, ha?” „Svake noći od dana kad smo se sreli.” Najzad, istina. „Čekala sam da nađeš put do mene.” On pokaže svoje jamice na obrazima. „Pa, s čekanjem je gotovo, skejterice.” Nasmiješena, rastopim se u njega i dam mu poljubac koji neće nikad zaboraviti, da nadomjestim onaj kojeg se nikad neće sjećati. Volim te, Jede. Pozadinska buka dopre s poda. Vireći poluzatvorenim očima, vidim ruže raštrkane oko Jedovih nogu. I on tebe voli, prošapću one. Ali nisu mi potrebne da mi one to kažu. Ne trebam ni njega da mi to kaže. Jer moje srce to već zna.