97853476 Prosjak Pred Vratima Thalasa Ali

1

THALASSA ALI

PROSJAK PRED

VRATIMA Naslov izvornika Thalasa Ali A Beggar at the Gate Copyright © 2004 by Thalasa Ali

2

3

POVIJESNA BILJEŠKA

G

odine 1840. Pandžab je i dalje bio ponosno neovisan. Smješteno između Britanske Indije i Afganistana, natapano vodama pet rijeka i sklono hvaliti se svojom dičnom riznicom punom zlata i dragulja, bilo je to drugo najbogatije kraljevstvo na tom potkontinentu. Ali unatoč svem uspjehu, Pandžab je izgubio svojega moćnog vodu koji je zemlju držao na okupu. Legendarni maharadža Randžit Sing, koji je ujedinio Pandžab pod jednom vlašću te stvorio jaku, discipliniranu vojsku, umro je 1839. godine, ostavivši prijestolje svojemu jedinom zakonitom sinu, nejakom, slaboumnom Karaku Singu. Karak Sing do srpnja je svrgnut, utamničio ga je njegov sin, princ Nau Nihal Sing. Ozračje u tvrđavi Lahore, maharadžinoj palači i utvrdi, postalo je napeto jer su se suprotstavljene frakcije borile za vlast u zemlji. Kako su se te podjele produbljivale, britanska vlada promatrala je situaciju i čekala povoljnu priliku. Britanci, koji su nedugo prije ušli u Afganistan te na prijestolje u Kabulu postavili svojega marionetskog kralja, bili su veoma zainteresirani za Pandžab ne samo zbog njegova bogatstva, nego i zbog zemljopisnog položaja, jer je najkraći opskrbni put između britanskih teritorija i Afganistana prolazio kroz navodnjene ravnice Pandžaba. Iako je većina britanskih predstavnika u Indiji, uključujući generalnoga guvernera, vjerovala da je važno promicati stabilnu vlast u Pandžabu u kojem je rasulo uzimalo maha, neki su razmišljali drugačije. Lady Macnaghten stvarna je povijesna osoba, kao i maharadža Karak Sing, njegov sin, princ Nau Nihal Sing i fakir Azizudin, pandžapski ministar vanjskih poslova. Lady Macnaghten 1840. godine doista je doputovala u Afganistan kako bi se pridružila suprugu. Nesretni događaji u siječnju 1841. godine u Lahoreu također su se odigrali, uvelike onako kako sam ih opisala. Mariana Givens, njezina teta i tetak, politički zastupnik Russell Clerk, Sabur i njegova obitelj plodovi su moje mašte.

4

5

Prosjak pred vratima

6

UVOD 21. ožujka 1840.

N

itko nije znao kada je grad Lahore, sa svojim uskim zagušljivim ulicama i debelim obrambenim zidinama, niknuo pokraj rijeke Ravi na otvorenoj ravnici Pandžaba, ali svi su bili složni u tvrdnji da temelji grada počivaju na ruševinama mnogih starijih, sada zaboravljenih inačica samoga sebe, te da je sedamnaestostoljetni Lahore bio najprofinjeniji i najljepši. Dvije stotine godina nakon što su ga mogulski carevi dotjerali svojom kićenom arhitekturom, stari se grad i dalje dičio velebnom mramornom palačom ograđenom utvrdom od crvenih opeka te veličanstvenom džamijom od crvenog pješčenjaka. S onu stranu gradskih zidina popločeni su putovi, natapani vrtovi, prozračni paviljoni i fino izrezbarene te intarzijama ukrašene grobnice preminulih članova kraljevske obitelji svjedočili uzvišenosti grada koji je svojedobno bio sjeverna prijestolnica velikog carstva. U istočnom dijelu utvrđenoga grada, nedaleko od Delhijskih vrata, nalazilo se još jedno arhitektonsko remekdjelo mogulskog doba, Vazir Kanova džamija. Jutarnji zrak u džamiji bio je svjež i lagano je mirisao na ruže. Iz dvorišta je dopirala sunčeva svjetlost, osvjetljujući prašinu koja je lebdjela u oblacima, omekšavajući boje visoke dvorane za molitvu. Pokraj zida gusto ukrašenog arapskom kaligrafijom klečao je šeik Valijulah Kan Karakoja, bez cipela na perzijskom ćilimu, s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu koje ga je posve nepotrebno činilo dostojanstvenim pred iluminiranim Kuranom, otvorenim i položenim na izrezbaren drveni stalak. Nije bilo dijela te muslimanske svete knjige koju šeik Valijulah, duhovni vođa mističnog bratstva Karakoja, već nije znao napamet, ali unatoč tome nikada nije propuštao izvesti obred uklanjanja svile u koju je knjiga bila umotana te njezina postavljanja na izrezbareni stalak prije no što bi tihim, pjevnim glasom počeo moliti na poznatom arapskom. Danas će govoriti omiljene retke sure An-Nur, poglavlja s naslovom »Svjetlost«. Alah je svjetlo nebesa i zemlje. Primjer Njegova svjetla kao udubina je u kojoj je svjetiljka, a svjetiljka u staklu, a staklo kao jarka zvijezda koja se pali iz blagoslovljenog stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog, čije ulje gotovo da osvjetljuje iako ga vatra i nije dohvatila. To je svjetlo nad svjetlom!

7

Nakon što je nekoliko minuta sjedio pomičući usne poluzatvorenih očiju, šeik je ponovno omotao knjigu. Stavivši je pod ruku, ustao je i bos prošao nadsvođenim prolazom molitvene dvorane, a potom kvadratnim dvorištem džamije pokraj bazena za pranje i njegove česme koja je žuborila odzdravljajući ljudima u prolazu, moćnog izraza lica omekšanog redcima koje je upravo bio izgovorio. Na ulazu je pozdravio grbavog čuvara cipela i potom pričekao da mu taj maleni čovjek donese cipele koje je brižljivo držao podalje od cipela običnih ljudi. Odagnavši sanjivost, šeik je ugurao stopala u cipele te dugim stubištem džamije sišao na kaldrmu trga. Dom njegove obitelji, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj, nalazio se na trgu pod pravim kutom u odnosu na džamiju. Kad je šeik prišao njegovim visokim, izrezbarenim vratima, trojica koja su čučala pred njima skočila su u stav pozorno i velika su se vrata naglo otvorila. Glavno dvorište toga ugodnog starog havelija, sa stajama duž jedne strane, bilo je toplo kao trg, ali tiše. Sunce je obasjavalo njegove zidove oslikane Mjesečevim srpovima po kojima je ta stara kuća dobila ime, i padalo na usamljeno prašnjavo stablo u unutarnjem dvorištu te na podij na kojemu je šeik za ugodnih poslijepodneva znao sjediti među svojim sljedbenicima. Prešao je preko malog dvorišta, skrenuo u vežu i uspeo se zavojitim stubama do obiteljskih odaja svoje kuće. Žene i djeca sjedili su na podu jedne velike prostorije na katu, a njihove su se glave okrenule kaci je šeik odlučnim korakom prošao pokraj njih jarko osvijetljenim hodnikom te ušao u malu, obijeljenu prostoriju u kojoj je sjedila njegova sestra blizanka i čekala ga. Uzvratio joj je nagovještajem osmijeha u znak pozdrava. »Izgovorio sam retke iz sure An-Nur«, rekao je spuštajući se na pod prekriven prostirkom. »Zbog nekog razloga«, dodao je, »ta sura me uvijek podsjeti na moju snahu.« Sultanija Safija pomaknula je svoje krupno tijelo, naslonjeno na jedan od jastučića duž zida te malene prostorije. »Stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog«, ponovila je pravilnim arapskim, lako prepoznavši retke o kojima je njezin brat govorio jer joj je malokad bilo potrebno reći što on misli. »Da«, složila se. »Mislim da bi se to moglo reći o toj Engleskinji.« »Inšalah«, tiho je rekao šeik, »ona i naš mali Sabur uskoro će se sigurno vratiti.« »Inšalah, dao Bog«, složila se njegova sestra ozbiljno lamajući. Istog poslijepodneva, tisuću i dvije stotine milja jugoistočno od šeikove kuće, Mariana Givens podbola je svoju kobilu prolazeći kroz gomilu šareno odjevenih domaćih ljudi, pogleda uprtog u prizor pred njom. Zrak oko nje mirisao je na prženje i začine. Neskladna ritmična glazba dopirala je s njoj nevidljivog mjesta. Okretala je glavu i upijala prizor obećavajući samoj sebi da će ga zauvijek upamtiti. Ovo nije bio prvi put da je napustila široke ceste britanske Calcutte. U proteklih je šest mjeseci desetak puta pobjegla iz tetkove velike kuće na cesti Chowringhee i sama se otputila u domaći dio grada jer je otkrila da kad se izgubi u istinskoj Indiji, to privremeno olakša njezin očaj i dosadu. Prije sat vremena dobila je mogućnost vidjeti zanimljivu i jezovitu Charak puju. Dok je za poslijepodnevnog jahanja prelazila širok prilaz sjedištu Vlade, nekoliko mladih britanskih časnika projahalo je pokraj nje u živahnom razgovoru.

8

»... nešto između svibanjskog stupa i vrtuljka«, rekao je jedan od njih. »Čovjek je užetom svezan za vrh stupa. Skupina muškaraca tada okreće stup tako da se čovjek vrti uokolo u velikom krugu. Ali to se od vrtuljka razlikuje po tome što je čovjek obješen o kuke za meso zarinute u njegovo tijelo.« »Moramo smjesta onamo!« viknuo je drugi. »Ne smijemo propustiti ni trenutak toga!« Nadajući se da je nitko neće vidjeti kako napušta primjereno područje sjedišta Vlade, Mariana je pričekala da se mladi časnici malo udalje, a tada je coknula svojoj kobili i krenula za njima sama, jašući postrance kroz domaće naselje straćara u kojemu su se gola dječica igrala u prašini, a zrak je bio ispunjen neprepoznatljivim mirisima. Područje oko hrama u Kalighatu bilo je ispunjeno gomilom slavljenika koja je neprestano rasla. Povici slastičara nadmetali su se s bukom domaće glazbe. Plesačice su se vrtjele pred promatračima koji su se doimali imućnima. Prilike u dronjcima, s velikim, dubokim ranama na nadlakticama, divlje su plesale uz tu glazbu gurajući si mačeve ili štapove u rane. Druge su držale tanke ruke iznad čupavih glava, stisnutih šaka s dugačkim prljavim noktima koji su stršali s nadlanica. Visoki nijemi stupovi u sredini obećavali su još strašnije prizore. Bubnjanje je ubrzalo. Gomila se razmaknula raščistivši širok krug, ostavljajući samo desetak polugolih muškaraca pokraj dva visoka stupa. Mariana je odjahala dalje, izvijajući vrat kako bi vidjela koji od njih ima kuke probijene kroz tijelo, ali vidjela je samo da se nekoliko užadi vuče po tlu iza njih, a tada se podiže do vrha stupa. Svi osim jednog muškarca prišli su stupu. Poput volova koji okreću vodeničko kolo počeli su gurati ručke vrtuljka u podnožju stupa. Kako su trčali sve brže i brže u malom bučnom krugu, užad se sve više napinjala i posljednji se čovjek polako podignuo u zrak i poletio. Vrtio se u širokom krugu, gotovo uspravan uslijed vrtnje stupa, a usne su mu se pomicale dok je bacao cvijeće nad gomilu pod sobom. Kad je proletio pokraj nje, Mariana je jasno vidjela da su mu četiri kuke bile provučene kroz mišiće prsa, a četiri kroz leđa. Rane mu nisu krvarile, ali bile su mučno i jasno otvorene. Iz gomile se glasno nasmijao neki Englez. Mariana je gledala gore, nesposobna odvratiti pogled, rukom zasjenjujući oči. Je li leteći čovjek zbog patnje ili zbog radosti razvukao usne u sumanuti osmijeh? Je li uzeo bhang kako bi ublažio bol? Što ga je potaknulo na tu iznimnu žrtvu? Promatrala je gomilu tražeći koga bi mogla pitati, ali prije no što je to stigla učiniti čovjek je leteći prema njoj posegnuo u platnenu torbu. Trenutak poslije preletio je iznad njezine glave, a izraz njegova lica otkrivao je usredotočenost i zanos. Šaka cvjetova pala je oko nje kad je odletio. Prvi, žuti neven, zapleo se u grivu njezine kobile. Mariana je pružila ruku, ali prije no što ga je dohvatila, pojavila se muška ruka koja ga je bacila na tlo gdje je ostao ležati u prašini, jarkožut poput dragulja. »Ne bi trebala biti ovdje«, odlučno je rekao vlasnik ruke. Mariana je šokirano pogledala iz sedla. Čovjek koji joj se obratio očito je bio Indijac jer mu se košulja otvarala na desnu stranu. Stajao je pokraj nje, glatko obrijan i s urednim turbanom na glavi, oko bokova omotan tkaninom koja mu je lepršala do stopala, a na koži između očiju imao je bijelu točku. »Ovo nije tvoj put«, nastavio je zvonkim glasom govoreći urdski, jezik koji je Mariana razumjela, a ne bengalski koji se čuo posvuda oko njih. »Ovaj je put«, dodao je pokazujući

9

zastrašujuću priliku koja je letjela iznad njih, »za druge, ali za tebe nije.« Gomila se natiskala oko nje onemogućivši joj bijeg. Englez se ponovno nasmijao u dalekom grohotu. »Tvoj put vodi prema sjeverozapadu.« Neznanac je autoritarnom smeđom rukom pokazao podalje od gomile. »Moraš se vratiti onamo kako bi pronašla svoju sudbinu. Do tada nemoj prisustvovati ovakvim svetkovinama. Ne diraj to cvijeće. Nemoj više pogledati čovjeka u zraku.« Kako je znao? Mariana je teško progutala pokušavajući se dosjetiti nekog hrabrog, neuljudnog odgovora, ali nije uspjela. Čovjek se nije pomaknuo pa je pogledom slijedila njegov, prema zelenim brežuljcima u daljini. »Otiđi odavde«, zapovjedio joj je. »Idi.« Ljudi za vrtuljkom vikali su. Užad i koloturi ranjenog čovjeka škripali su i pjevali, govoreći Mariani da se on i dalje vrti iznad gomile, bacajući cvijeće na njihove glave poput blagoslova. Ali više nije podignula pogled. Umjesto toga coknula je kobili te se bez osvrtanja krenula probijati pokraj prosjaka nalik strašilima, plesača i tezgi s hranom sve dok nije stigla do ceste koja je vodila do udobne engleske kuće njezina tetka na cesti Chowringhee. S područja oko hrama nije ju, blago uzdrhtalu, otjeralo nenadano pojavljivanje neznanog Indijca ni njegova neobična poruka. Odmah je vidjela da ga se ne mora plašiti, da nije varalica ili opsjenar. Odjeća mu je bila previše čista, bio je previše dostojanstven. Za svoju poruku nije tražio ništa zauzvrat. Otjerale su je njegove riječi. Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao je pokazujući prema Pandžabu, ponosnom nepokorenom kraljevstvu s onu stranu sjeverozapadne granice Britanske Indije: kraljevstvu koje je Marianu još dozivalo tihom, neodoljivom pjesmom koja je nudila neuhvatljiva čudesa i svijet posve različit od njezina, u kojemu nikada nije izrečena nijedna riječ njezina jezika, u kojemu nikada nije pripremljena ni mrva hrane iz njezina svijeta. U staroj, zidom ograđenoj gradskoj kući u Lahoreu, koju je napustila petnaest mjeseci prije, nije bilo balova, amaterskih kazališnih predstava, stolova za kojima se večeralo uz srebrne svijećnjake i živahan razgovor. Žene iz obitelji šeika Valijulaha i njihova brojna djeca zabavljali su se u prostoriji na katu koja je, prema Marianinu sjećanju, naizgled obuhvaćala cijeli svijet. Ali njezinu putu nije bilo traga. Kako bi taj put bio moguć kad te žene gotovo i nisu izlazile iz kuće? Jahala je kući zaokupljena mislima, lica vrelog i prašnjavog pod cilindrom. Zurila je u magarca pokrivenog pokrivačem jarkih boja koji je išao pred njom, nastojeći odagnati sjećanja na Lahore. O kojem god putu prorok govorio, onamo nije mogao voditi. Nakon petnaest dugih mjeseci povjerovala je da više nikada neće posjetiti Pandžab.

10

1.poglavlje 20. lipnja 1840.

T

ri mjeseca poslije Mariana je, i dalje u Calcutti, sjedila pokraj tete, šest redova iza generalnoga guvernera i njegove dvije sestre usidjelice, te gledala kako se nizak, rumen i oznojen čovjek uspinje prema propovjedaonici katedrale svetog Ivana. Vjernici oko nje trzali su se i šaptali. Jedna je žena laktom gurnula svojeg supruga. Druga, odjevena u crno, ostavljala je dojam da spava, ali tada se uspravila i počela se žustro hladiti lepezom. Dva reda dalje djevojka koja je netom stigla i njezina pratilja strogog lica okrenule su se kako bi pogledale Marianu sa samodopadnim izrazima na licima. I one su, poput nje, znale što slijedi. Ali za razliku od nje, njih su dvije uživale. Mariana se osjećala kao da joj je steznik ispod obješene haljine glačalom utisnut u tijelo. Kosa joj je, zahtjevna i za najboljih dana, pobjegla ispod slamnatog šeširića pa je u opuštenim smeđim kovrčama visjela niz vrat, uzrokujući osip na lipanjskoj vrućini. Dekan je stao i obrisao lice. Naslonio se preko izrezbarene drvene ograde propovjedaonice i pogledao prema Mariani, koja je namjerno zijevnula pokrivši usta rukom u rukavici, a tijelo joj se pritom napelo na tvrdoj drvenoj klupi. »Oduševljen sam kad vidim koliko se naš broj povećao u proteklih godinu dana«, započeo je visokim glasom. »Silno me veseli vidjeti koliko je neudanih mladih dama iz Engleske ovdje u Indiji pronašlo odgovarajuće muškarce za brak. Dok gledam ovu vjersku zajednicu«, dodao je zagledavši se u jednog časnika širokih ramena, njegovu suprugu okrugla lica i njihovo kićeno odjeveno, nemirno dijete, »prizor toliko mnogo sretnih, malih obitelji ispunjava me radošću i veselim se još mnogim, mnogim.« »Ja znam tko nikada neće sklopiti brak u ovoj katedrali«, razgovijetno je rekao netko iza Mariane kad se dekan zagledao u njezinu smjeru. Bilo bi beskorisno dati toj ženi do znanja da ju je čula. Mariana je umjesto toga uzela tetinu pjesmaricu i počela je listati. Nije je iznenadilo da je dekan svoje primjedbe uputio njoj jer je isto činio u svakoj propovijedi u proteklih šest mjeseci. Glasine o Marianinim doživljajima na sjeverozapadu počele su se šest mjeseci prije provlačiti verandama i salonima britanske prijestolnice, netom nakon što se s ostatkom golemog tabora generalnoga guvernera vratila iz podužeg posjeta maharadži Pandžaba. Nakon što su državnički šatori lorda Aucklanda posljednji put podignuti i kad su se časnici koji su ga pratili vratili svojim obiteljima te u svoja prebivališta, priča o Marianinu sablažnjivom ponašanju u Lahoreu brzo se širila od kuće do kuće, prkoseći zapovjedi lorda Aucklanda o strogoj tajnosti te brzo zasjenivši sve prijašnje skandale. Jer glasine su govorile da je Mariana Givens u Pandžabu učinila ono najgore što Engleskinja u Indiji može učiniti: zapetljala se u sramotnu vezu s domaćim muškarcem, kojom se upropastila. Potvrđen energičnom tamnoputom prisutnošću njezina dvogodišnjeg posinka Sabura i dopunjen sve većim brojem pojedinosti zbog kojih su je još više osuđivali, skandal se pripio

11

uz nju poput ljepljive, nevidljive odjeće, ujedinivši cijelu Calcuttu protiv nje i preko noći je pretvorivši u izopćenicu među svojima. Još je gore bilo to što je Marianina propast neugodno dotaknula i njezinu tetu i tetka, koji u to burno doba nisu bili u Lahoreu. Teta Claire i tetak Adrian, jedina obitelj koju je Mariana imala u Indiji, od trenutka njezina dolaska bili su isključeni iz veselih večera te živahnih balova i proslava zbog kojih je Calcutta bila najveseliji grad u Indiji, a osobito iz proslava trijumfalnog povratka generalnoga guvernera iz njegova posjeta sjeveru. Nekoliko odanih prijatelja i dalje je posjećivalo udobnu kuću Lambovih, ali ostatak se društva povukao u strahu da će zbog povezanosti biti uvučen u ljepljivu mrežu Marianine sramote. »Ali ti ljudi ne znaju ništa o onome što se uistinu dogodilo«, Mariana je uporno govorila svojoj uplakanoj teti kad su ih treći put ignorirali dok su kupovale muslin na bazaru. »Teta Claire, zašto bi nama trebalo biti važno što oni misle?« Ali teti Claire je bilo vrlo važno što ljudi misle. Nekoliko trenutaka nakon što je Mariana unijela maloga Sabura kroz ulazna vrata kuće broj 56 na cesti Chowringhee i zamuckujući započela neugodno nabrajanje svojih doživljaja u Pandžabu, teta Claire polusvjesno je klonula na kauč, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Tragično se gušeći nakon što je udahnula mirisne soli, otpravila je Marianu pokretom ruke i odbila poslušati ijednu riječ objašnjenja. »Čime sam zaslužila takvu kaznu?« poslije je u jecajima govorila tetku Adrianu sa svojih jastuka, dok je Mariana prisluškivala iz hodnika. »Zašto je učinila tu strahotu? I zašto je dovela domaće dijete u moju kuću? Adrian, reci joj neka ga odvede k slugama. O, što će biti s nama?« »To dijete nisi smjela dovesti u salon«, poslije joj je odlučno rekao tetak, okrenut leđima, zagledan kroz prozor svoje radne sobe. »Nije li dovoljno to što si sebe upropastila? Moraš li i pred tetom paradirati s domaćim djetetom? Budući da tvrdiš da je dijete ostalo bez majke i da je visoka roda među svojim ljudima«, ozbiljno je dodao, »neka ostane s tobom. Ali ne smiješ ga pustiti u prednji dio kuće i zabranjeno ti je više ikada pred tetom spomenuti Lahore ili Pandžab.« Zaprepaštena tim gnjevnim odgovorom inače blagog tetka, Mariana nije mogla izustiti ni riječi. On se okrenuo od prozora i ljutito je pogledao. »Dobro si znala«, dodao je, »zašto smo prihvatili poziv lorda Aucklanda da se pridružiš njegovoj pratnji. Bila si i te kako svjesna da to nije bilo ni u kakvoj vezi s prevođenjem lokalnih jezika njegovim sestrama. Zašto se, dobivši toliko važnu mogućnost, u Pandžabu nisi udala za kojega od njegovih časnika?« »Ali trudila sam se udati se za jednog od njih«, rekla je, »a tada je sve propalo jer je on morao...« »Umjesto da obaviš svoju dužnost i udaš se za Engleza«, viknuo je njezin tetak, a ćelava mu se glava zarumenjela od osjećaja, »otela si maharadžina taoca, a potom se, u nepromišljenosti koju ne mogu ni zamisliti, udala za njegova oca. Kako si to mogla učiniti? Kako?« »To je bila pogreška«, brzo je odgovorila. »Nisam se namjeravala udati za njega.« »Mogla si razmisliti o posljedicama koje će to imati za nas«, nastavio je podignutim glasom. »Prije no što si napustila svoju rasu i spetljala se s domaćom obitelji, mogla si se sjetiti mojega dragog šogora, koji te velikodušno poslao ovamo s posve drugačijim očekivanjima.« Uzdahnuo je. »Moramo te, dakako, izvući iz toga krajnje nesretnog braka i vratiti dijete,

12

ali ne znam kada i kako će se to dogoditi. To ti, dakako, neće pomoći«, dodao je nestrpljivo mahnuvši prema Marianinim suzama, »ali u međuvremenu moraš se svim silama truditi ugađati društvu i ponašati se poput svih ostalih. Pazi da ne učiniš ništa čime bi izazvala komentare. Čuješ li me?« Bio je u pravu, ali za Marianu je bilo prekasno da se bilo gdje trudi ugađati nekome. Sljedećih šest mjeseci je, trpeći prijezir i ignoriranje te odbačenost iz društvenih zadovoljstava, tiho živjela sa Saburom, tetom i tetkom u njihovoj kući na cesti Chowringhee, čitajući perzijsku poeziju sa svojim vremešnim učiteljem jezika i povremeno bježeći u domaći dio Calcutte, uvjeravajući se da takav život nije neugodan jer nju, za razliku od tete Claire, zabave nikada nisu zanimale. Jedino što je mrzila u Calcutti bili su spoznaja da će jednoga dana ostati bez Sabura i odlasci u crkvu. »Odjeni lijepu jutarnju haljinu i dođi u kočiju«, otresito joj je rekla teta Claire nakon što je tog jutra banula u njezinu sobu i zatekla je u kućnoj haljini. »Ne moraš ga ti hraniti«, dodala je odvraćajući pogled od djeteta okruglih očiju koje je sjedilo pokraj Mariane i doručkovalo. »Može doručkovati sa slugama.« »Prezirem crkvu«, usprotivila se Mariana i namjerno dala Saburu komad prepečenca premazanog maslacem. »Mrzim sve koji odlaze u nju i oni mrze mene. Katedrala svetog Ivana zacijelo je najnekršćanskije mjesto u cijeloj Indiji.« »Nije«, strogo je odvratila njezina teta, »i ti hoćeš ići onamo. Kad bi iskazala barem malo skrušenosti«, zamišljeno je dodala, »uvjerena sam da bi ti oprostili.« Dekan je tada podignuo glas, prekinuvši Marianu u mislima. »A imam još bolju vijest«, pompozno je najavio. »Crkve se grade u cijeloj Indiji. Najnovija, u Allahabadu, gotovo je završena. Kakva li će čuda te crkve učiniti!« dodao je šireći ruke. »Svi nestrpljivo iščekujemo jer je sada izvjesno da je preobraćenje domaćih ljudi vrlo blizu.« »Međutim, moramo imati na umu«, izgovorio je pjevnim tonom nagnuvši se preko ograde propovjedaonice, »da je domaće ljude potrebno izbjegavati sve dok ne ugledaju kršćansko svjetlo. Karakter domaćeg čovjeka propada, a izopačenost je u svakoj njegovoj riječi i djelu. I moramo upamtiti«, dodao je tišim glasom, dobacivši Mariani pogled iskosa, »da one koji se s njima prisno povežu čeka ista izopačenost, isto propadanje, isto prokletstvo.« Propadanje. Prokletstvo. Pjesmarica je oživjela u Marianinim rukama. S treskom se zatvorila, kao sama od sebe, ispustivši zvuk nalik gromu, koji je ugodno odjeknuo kamenom unutrašnjošću katedrale. Dekan se naglo uspravio. Jedna žilava žena okrenula se na klupi i ljutito pogledala Marianu. Teta Claire ubola ju je prstom. »Što to radiš?« šapnula je namrštivši se. »Odloži tu pjesmaricu i slušaj propovijed.« Ljudi su zurili. Djevojka stroga lica laktom je gurnula prijateljicu. Došavši k sebi, dekan je počeo citirati iz Djela apostolskih dramatičnim glasom koji se podizao i spuštao. Ispod njegove propovjedaonice Mariana je sjedila uspravno, ničime ne pokazujući nelagodu, dok je u mislima razmatrala poruku koju je prošlog ožujka primila od tajanstvenog čovjeka i njegova upiranja prstom. Govorio je uvjerljivo autoritarno, ali Mariana nije mogla shvatiti što je želio reći. Kakva ju je sudbina mogla čekati u smjeru koji je pokazao? Trepnula je. Je li njegova poruka možda bila povezana s pjesmom koju joj je njezin stari

13

učitelj dao na prijevod dan prije no što je krenuo na dug put u svoj rodni Pandžab? Moj Mjeseče kanaanski, prijestolje Egipta je tvoje, glasila je pjesma. Bliži se čas. Došlo je vrijeme da zatvoru kažeš zbogom. Kad je prevela te perzijske riječi, grozničavo staro lice njezina munšija ozarilo se emocijom koju nije uspjela odgonetnuti, ali stari joj učitelj nije rekao zašto je za njihov posljednji dan izabrao upravo tu pjesmu. Nije bilo sumnje da je znao više no što je otkrio jer je odavno pripadao bratstvu Karakoja, a i dobro je poznavao zagonetnog šeika Valijulaha. Što je značio taj stih? Je li za nju zatvor predstavljala Calcutta? Ako jest, gdje je njezino obećano egipatsko prijestolje? Pronašla je rupčić i puhnula u njega pokušavajući se zamisliti lijepom poput Josipa u njegovoj kićenoj haljini. Dekan je napokon prestao govoriti. Dok je silazio s propovjedaonice, drvene stube glasno su škripale i stenjale, točno odražavajući Marianine osjećaje. Žarko je željela skočiti na noge, rumena lica, i izvikati se na toga starog licemjera te ga poučiti kršćanskom milosrđu. Dok je pola sata poslije išla za tetom prema glavnom ulazu katedrale, iz gomile iza svojih leđa čula je muški glas. »Znaš, ne bi izgledala loše«, rekao je samodopadni glas, »kad bi se barem jednom nasmiješila.« Kad su stigle do prilaza, teta Claire popela se blago dašćući u svoju novu kočiju, i hrvala se sa suncobranom otvorenim na žarkom suncu Calcutte. »Mariana, što je s tobom?« pitala je držeći se jednom rukom za stranicu kočije kako bi zadržala ravnotežu. »Zašto si usred propovijedi tresnula pjesmaricom? Nikada se nećeš iskupiti u društvu Calcutte budeš li se ponašala poput luđakinje.« Mariana je naglo otvorila svoj suncobran. »Teta Claire, nisam mogla čuti više ni sloga o mojim tobožnjim grijesima.« »A zašto bi spominjao tvoje grijehe, Mariana?« Teta Claire šmrcnula je namještajući se u sjedalu. »Prilično sam uvjerena da nije. Kako bilo, u toj velikoj katedrali sve odjekuje pa nitko ionako ne uspijeva razabrati što je rečeno. Ja sam u ovoj propovijedi čula svaku treću riječ.« Jedna Engleska obitelj provezla se pokraj njih ugurana u drugu kočiju, suprug stisnut u svojem žaketu, a djeca blijeda i klonula od vrućine. Dok su prolazili pokraj Mariane i njezine tete, svi su okrenuli glavu na drugu stranu. Mariana se trgnula začuvši tih zvuk očaja iz tetina kuta kočije. Teta Claire mogla je hiniti da nije čula propovijed, ali zajedničko ignoriranje obitelji Broderick nije bilo moguće izbjeći. Kuće uz cestu Chowringhee stajale su uspravno, svaka na svojem velikom ograđenom zemljištu. Mariana je kao i uvijek promatrala pločice s prezimenima na svakim vratima. Sva osim dva bila engleska. Stigli su do broja 65. Durvan s grimiznim turbanom mahnuo je bambusovim štapom. Pojavila su se četvorica, omotana tkaninom oko bokova te otvorila vrata od kovanog željeza i kočija s jednakim konjima prošla je kroz njih. U predvorju, u kojem su zvuci odjekivali, teta Claire pružila je slugi svoj šeširić i suncobran. »Moram pogledati tvojeg tetka«, dobacila je preko ramena dok se uspuhana penjala stubama. Mariana je čekala, napeto slušajući u podnožju stuba. Gore od neumoljive vreline Calcutte, njezinih komaraca, njezina ogovaranja i čak od njezine prljavštine te izgladnjelosti mnogih domaćih ljudi bile su bolesti čija je nenadana pojava mogla za nekoliko sati pokositi čitavu obitelj.

14

Mariana je smatrala da bi joj život bio nepodnošljiv bez tetka Adriana, koji je u groznici ležao u sobi na katu. Za razliku od većine Engleza, njezin je tetak znao ponešto o životu u Indiji, koji je ona žarko željela razumjeti. Kako je od djetinjstva revno proučavala vojne strategije, tetkove priče uvijek su joj bile zanimljivije od tetinih svila, čipki i ogovaranja. Tetak Adrian upoznao ju je s njezinim munšijem, starcem koji ju je poučio perzijskom i urdskom, dvorskom jeziku Indije. Za razliku od svoje supruge, tetak Adrian Mariani je oprostio grijehe. Iz blagovaonice se začuo zvuk praćen visokim kikotom nalik štucanju. Zaboravivši zabrinutost, Mariana je skinula šeširić i pojurila kroz prolaz upravo na vrijeme da vidi malu priliku u bijelom, koja je istrčala ispod stola i projurila kroz vrata smočnice dok je odjeća lepršala za njom. »Sabur, dođi ovamo, zanovijetalo, ti mala uši!« Kosa joj je ispala iz ukosnica kad je pojurila u smočnicu i ondje zatekla kovrčavo dijete, koje je uzbuđeno skakutalo napola skriveno iza ormara s porculanom. Na podu kuhinje sjedilo je šestero ljudi i jelo rižu s hrpica na netom odrezanim listovima banana. Podignuli su glave, žvačući. »Sabur, kupusiću, moja mala kuštrava glavice!« uskliknula je uzevši dijete u naručje. On se izvijao i poskakivao dok ga je ljubila, a njegovo je široko lice blistalo. »An-nah, spusti me, spusti me«, vikao je. »Želim trčati i trčati!« Kad je izašla za svojim galopirajućim trogodišnjim dječakom, glas njezine tete odjeknuo je u predvorju. »Mariana, dođi gore. Moramo ti nešto reći.«

15

2.poglavlje

M

ariana je već čula taj zapovjednički ton. Nevoljko se uspinjala stubama, ne žureći čuti što joj teta Claire želi reći jer je bila gotovo uvjerena da je vezano za Sabura, koji je u tom trenutku sjedio na podu smočnice i ručao. Borba oko Sabura na adresi Cesta Chowringhee 65, koju su Mariana i njezina teta otpočele na Marianin prvi dan sa Saburom u Calcutti, trajala je već sedam mjeseci, ali dijete je i dalje živjelo u kući, a ne sa slugama u njihovim odajama, i dalje je doručkovalo s njom, a ona ga je i dalje pjesmom uspavljivala u svojoj spavaćoj sobi. Uvjerena u pobjedu u predstojećem okršaju, ispravila je ramena i skrenula prema tetkovoj spavaćoj sobi. Naposljetku, svojeg je malog taoca u prošlosti zaštitila od opasnijih protivnika no što je jedna jadna, napuhana, nezadovoljna rođakinja. Iz navike se oprezno nagnula naprijed prije no što je ušla u sobu, nastojeći predvidjeti tijek razgovora kojem će se pridružiti, ali čula je samo krještavo graktanje vrana ispred prozora tetkove spavaće sobe. »Uđi, Mariana, i zatvori vrata.« Teta Claire se, i dalje u nabranoj haljini za crkvu, hladila u uspravnom naslonjaču pokraj otvorenog prozora dok se tetak Adrian smiješio s kreveta, a njegovo inače rumeno lice bilo je žuto i upalo. »Već smo ti željeli reći za to«, počela je teta Claire uobičajenim zvonkim tonom dok je Mariana sjedala u naslonjač pokraj kreveta, »ali zbog bolesti tvojeg tetka nije bilo vremena.« Mariana je kimnula. Možda se taj razgovor ipak neće odnositi na Sabura. »Tvoj tetak«, izjavila je teta Claire, »premješten je u Afganistan.« »U Afganistan?« Mariana se uspravila. »Ali mislila sam da odlazi kući, u Sussex.« »Pa, ne odlazi. Britanski izaslanik u Kabulu tražio je upravo njega. « »To mi zapravo prilično laska«, dodao je tetak Adrian sa svojih jastuka. »Odlazimo za mjesec ili dva.« »Ali, teta Claire, mislila sam da mrzite putovati. Mislila sam...« »Nije važno što si ti mislila i, u svakom slučaju, to je odlučeno. Barem ćemo se riješiti toga domaćeg djeteta, a ti ćeš se razvesti.« Teta Claire s praskom je zatvorila lepezu. »Na putu u Kabul svratit ćemo u Lahore, razvrgnuti tvoj brak, ostaviti dijete njegovoj obitelji i nastaviti put. Posve jednostavno.« Riješiti se Sabura? Ali ona nije bila spremna izgubiti ga. Marianina ruka poletjela je do usta. »Razmisli, dijete«, rekla joj je teta. »To je dijete sada maleno, ali uskoro će biti potpuno odrastao domaći muškarac. Što ćeš, zaboga, tada s njim? To nas, dakako, dovodi do moje sljedeće teme. U istoj poruci iz Kabula izaslanik je otkrio nešto neočekivano o tebi.« »Sir William Macnaghten u službenoj je poruci spomenuo mene?« »Jest«, odgovorila je teta Claire uzvišenim tonom koji je čuvala za državna pitanja. »Prije nekoliko dana, neposredno nakon što je tvoj tetak dobio službu u Afganistanu, pozvali su ga u sjedište Vlade, ali na njegovo iznenađenje, ne zato da bi razgovarali o Afganistanu ili

16

o uvaženoj Istočnoindijskoj kompaniji. Dvije sestre lorda Aucklanda privatno su mu — i u najstrožem povjerenju — rekle da nam nisi otkrila nešto o tom svojem užasnom >braku< s domaćim čovjekom.« Na licima njezine tete i tetka bilo je nešto čudno. Mariana je počela sumnjati. »Što nisam otkrila, teta Claire?« »Da si i dalje, kako da kažem, krjeposna. Da si udana samo formalno.« »Što?« Mariana, koja o takvim pitanjima nikada nije govorila naglas, brzo je okrenula glavu od tetka. »A generalni guverner i njegove sestre to znaju?« »Dakako«, nestrpljivo je odgovorila teta Claire. »Sir William im je to upravo rekao.« »Ali kako on...« »Nedvojbeno se sjećaš«, blago se ubacio tetak Adrian, »da su svi časnici indijske Vlade koji su bili u Lahoreu te večeri bili prisiljeni prisustvovati tvojem >vjenčanjuplanina svjetlostisirotim gospodinom Mottom< otkako smo napustili Calcuttu!« Nadlanicom je otrla vlažne obraze. »Tvoj gospodin Mott je svinja.« »Sa mnom ne smiješ tako razgovarati.« Teta Claire se uspravila. »Što god bilo posrijedi, činjenica je da večeras moraš biti spremna za večeru pola sata ranije jer ćemo jesti u pola sedam.« Trznula je ramenima kao da se oslobađa neželjenog tereta. »I reci onom plavokosom nitkovu vani neka sjedi negdje drugdje. Ne sviđa mi se da domaći ljudi sjede toliko blizu tvojeg šatora.« S tim je riječima otišla ne osvrnuvši se. Spomenuti plavokosi nitkov čučao je ispod bagrema nedaleko od Marianina šatora kad se vratila s ručka i kad je taj Englez došao za njom. Otkako je započelo kopneno putovanje, Gulam Ali razvio je naviku promatrati vojnike naoružane pratnje kako se odmaraju pred svojim šatorima nakon poslijepodnevnog obroka. Rado je zamišljao kako mu se pružila mogućnost i da je postao vojnik poput njih, naočit u crvenoj vunenoj jakni s bijelim prekriženim remenima i s puškom uvijek nadohvat ruke. Opčinjen njihovim ogovaranjem drugih vojnika te razgovorom o vježbama i streljačkoj

71

vještini, nije se osvrnuo kad su prepoznatljivi koraci Engleskinje skrenuli prema njezinu šatoru, ali kad su za njom došli drugi, brži koraci, istim putom prema njezinu šatoru, primijetio ih je. Gulamu Aliju ti su koraci zvučali neobično neujednačeno, kao da je osoba koja se približava u vlasti neke jake emocije. Začuđeno je okrenuo glavu upravo u trenutku da vidi kako neki Englez ulazi u memsahibin šator. Bio je neobično pognut, kao da je nosio nešto teško. Nešto nedvojbeno nije bilo u redu. Gulam Ali nikada nije pretpostavljao da je supruga Hasana Ali Kana laka žena, unatoč svoj njezinoj nespretnosti i čudnom ponašanju. Bila je zaokupljena brigom za posinka i doimalo se da je ni najmanje ne zanimaju blijedi Englezi u crnim jaknama, članovi njezine putne družine. Što je onda bio razlog toga tajanstvenog posjeta? Namrštivši se od radoznalosti, Gulam Ali je ustao, prišao njezinu šatoru i nagnuo se naprijed kako bi osluhnuo. Ona je prva progovorila. Od zvuka njezina glasa Gulamu Aliju naježile su se dlačice na rukama. Iako nije razumio njezine riječi, jak strah u njezinu tonu bio je očit. Muški joj se glas suprotstavio. Nekoliko sekundi poslije supruga Hasana Ali Kana vrisnula je iz svega grla. Gorko zažalivši zbog svoje radoznalosti, Gulam Ali okrenuo se kako bi pobjegao od tih zastrašujućih zvukova, ali tada je stao proklinjući vlastito kukavištvo. Netko joj mora pomoći. Netko mora zaštititi njezinu čast jer joj je čast očito bila ugrožena. Gulam Ali osvrnuo se preko ramena pogledom tražeći pomoć, ali vidio je samo vojnike ispred njihovih šatora, predaleko da bi čuli. Nikome drugom nije bilo ni traga. S tim će se užasom morati sam suočiti. Tada je muškarac bolno kriknuo. Doimalo se da se snaha šeika Valijulaha branila. Gulam Ali izvukao je dug khyberski nož, koji je od djetinjstva nosio sa sobom, a tada zastao u oklijevanju. Što može učiniti kako bi spasio suprugu Hasana Alija? Kako da se primjereno uplete? Tko zna kakvu bi strašnu sramotu mogao ugledati kad bi nepozvan banuo u njezin šator? Dok je tako neodlučno stajao s nožem u ruci, vrata šatora otvorila su se i na sunce je izletio nećak više memsahib, mladić jadnog lica, držeći se za lijevu ruku. Trenutak poslije zaslon se ponovno otvorio i na njima se pojavila memsahib, zadihana i crvena lica, zakrvavljene usne. Pogledi su im se sreli. Ona se vratila u šator, a zaslon se zatvorio podignuvši oblačić prašine. Tada je došla njezina teta, debela memsahib, i banula u šator, ali ubrzo potom izašla je i otišla ljutitim korakom, visoko podignute brade. Gulam Ali čučnuo je pokraj šatora i stavio nož preko koljena te se zamislio nad onime što je upravo vidio i čuo. Od samog početka naslućivao je da je taj Englez slabić, ali to nije objašnjavalo zašto je taj jadnik smatrao da ima pravo slijediti suprugu Hasana Ali Kana u njezin šator i pristupiti joj bez poštovanja, možda čak nasilno. I zašto je njezina teta došla, a tada otišla ne pokazujući suosjećanje? Debela memsahib zacijelo nije bila glupa. Ali ako nije, zašto je olako shvatila taj napad? Zašto iz šatora nije izašla gnjevno vičući, u namjeri da kazni tog čovjeka? Zagledan u svoj nož, Gulam Ali sjetio se što mu je Dittu rekao: da se Englezi očito užasavaju braka mlade memsahib s Hasanom Ali Kanom i da je stoga muče. Uvjeren da bi svatko bio ponosan kad bi se mogao hvaliti obiteljskom povezanošću s

72

Valijulahovima, Gulam Ali nije vjerovao Dittuu, ali što ako je to bila istina? Što ako je Hasanova supruga, prezrena među svojima, postala žrtvom neprimjerenog napada? To bi objasnilo ono što je Gulam Ali, čitač lica, vidio u kratkom trenutku nepažnje kad je pogledala iz šatora: ne stid i bijes nevine žene, nego progonjen, prazan pogled izopćenice. Dittuova teorija objasnila bi i tetino ponašanje. Izopćenim se ljudima nikada ne vjeruje. Poraženi i prije no što bi otvorili usta, takvi ljudi nauče držati svoju bol za sebe. Doimalo se da Hasanova supruga već svladava tu tešku pouku. Kako li je čudno da je žena kojoj je povjerena skrb nad šeikovim unukom bila sama i nezaštićena na bojnom polju. Gulam Ali odmahnuo je glavom. Tako mu Alaha, ta je žena doista bila hrabra. Kako li se dobro zaštitila od toliko krupnijeg muškarca! Gegavi koraci žurili su prema šatoru. Dittu je donosio Sabura. Dječak je plakao. Jecao je i šačicama trljao oči dok ga je Dittu nosio pritisnutog o svoja prsa. Kod šatora je pojurio u naručje supruge Hasana Alija, koja je izašla, i dalje okrvavljena, kako bi ga utješila. Gulam Ali je ustao i dalje držeći nož u ruci. »Čekaj«, viknuo je na grubom urdskom prije no što je Dittu otišao, »imam poruku za tvoju memsahib.« »No, no, dušo«, tješila ga je Mariana. Držeći Sabura u naručju, gledala je preko njegove glave prisjećajući se zadnjeg pisma Harryja Fitzgeralda i bolnih riječi koje nije bilo moguće zaboraviti. Svake večeri odlazim odmah nakon obroka kako ne bih slušao sramotne stvari koje naši časnici govore o tebi. Kako si se mogla toliko nepromišljeno, toliko neprimjereno povezati s domaćim čovjekom? Tko će se sada usuditi biti tvojim prijateljem? »An-nah«, jecao je Sabur na njezinim grudima. »Ne želi jesti«, rekao je Dittu. »Umjesto toga je plakao i govorio da vam se nešto dogodilo, da vam je potreban. Ne znam što je posrijedi. Nije se dogodilo ništa što bi ga rasplakalo.« Nagnuo je glavu prema albinu koji je u nelagodi stajao ispod obližnjeg stabla. »I Gulam Ali vam šalje poruku. Kaže da će stražariti pred vašim šatorom? Što time misli, memsahib? Zašto je izvadio nož? Što je s vašim licem?« Tko će se sada usuditi biti tvojim prijateljem? Dijete ju je stisnulo čvršće. »Sve je u redu«, šapnula je Mariana i zaronila zgrčeno lice u njegovu kosu. »Sve.«

73

16. poglavlje

to ćeš ti ovdje?« viknuo je Jusuf Bati istog poslijepodneva, a široko mu se lice ozarilo kad je ugledao Hasana Ali Kana među kićeno odjevenim sirdarima koji su se natiskali u improviziranom dvoru princa Šera Singa pedeset milja sjeveroistočno od Lahorea. »Pogledaj se, u svoj svojoj raskoši.« Jusuf je uhvatio Hasana za izvezeni rukav i povukao ga podalje od gomile. »Mislio sam da si u Lahoreu i da čekaš sina. Zna li rani Ćand Kaur«, nastavio je tiše, »da si došao u Batalu posjetiti njezina suparnika?« »Rani zna da sam došao predložiti kompromis između nje i Šera Singa. Drugi sirdari u tvrđavi čine što god mogu, ali uzalud. Otkako sam ovdje, još nisam uspio privatno razgovarati sa Šerom Singom. Njegova je krv previše vrela za kompromis, a rani u Lahoreu previše je ponosna i tvrdoglava da bi poslušala glas razuma.« Hasan je pokazao lijep, resama ukrašen šator u središtu velikog tabora. »Vidim da je glavni ministar već stigao. Rani mu je ponudila Koh-i-Noor ako joj se vrati, iako ga ne posjeduje.« »Ali nije li ga već ponudila Britancima, zajedno s glavama svih Afganistanaca koje pronađe.« »Ponudila ga je svima. Ponudila bi ga i meni kad bi mislila da joj mogu pomoći. Ali, što je s tobom, Jusufe? Zar je tvoja neregularna konjica prešla k princu? Jesi li i ti u redu za dijamant?« Jusuf se nagnuo i pljunuo na tlo. Dvorani odjeveni u svilu i dalje su pristizali kroz glavna vrata kuće, s oružjem koje im je zveckalo o pojasu. Crnobradi muškarci stajali su pokraj staja, a njihovi oklopi od pletene žice i čelični šljemovi svjetlucali su na suncu. »Dolazi. Princ izlazi«, žamorila je gomila. Pojavio se medvjed od čovjeka sa šljemom od ulaštenog čelika. Okružen teško naoružanim čuvarima, prošao je kroz otvorena vrata. »Vidite li ove topove?« viknuo je dlanom pljusnuvši najbliži, na što je gomila djece u dronjcima pojurila u zaklon. »Ako bude potrebno, ovi će topovi vratiti prijestolje!« »Da, maharadžo«, viknuo je netko iz gomile. »Pobijedit ćemo već u prvom satu!« »Kad stignemo do Lahorea«, nastavio je princ, »doći će još vođa s mnogo svojih ljudi. Oni koji ne dođu zbog odanosti, pridružit će nam se kad vide našu snagu. Do trenutka kad krenemo na grad, toliko će mnogo vojnika napustiti rani Ćand Kaur da nećemo morati ispaliti nijedan hitac!« Široko se nasmiješio. »Ah, vidim da je mladi Hasan Ali Kan, pomoćnik ministra vanjskih poslova, još ovdje. I ti, Šer Bahadur«, dodao je okrećući se drugom čovjeku u gomili. Hasan i Jusuf su se pogledali. »Nema potrebe da ostanem«, promrmljao je Hasan. »Moram poći u Lahore kako bih dočekao svojeg sina. Ideš li sa mnom?« »Jesi li vidio koliko je ovdje raninih špijuna?« upitao je Jusuf dok su uzjahivali. »Jesam. Posvuda su, a oni koji ne špijuniraju za rani, špijuniraju za Britance.«

Š

74

Jusuf se namrštio. »Ako Šer Sing doista napadne, pitam se kako će držati te ljude pod nadzorom. Vojska na obje strane mjesecima nije plaćena. Bilo bi suludo otpustiti ih u utvrđenom gradu.« Uzdahnuo je. »Drago mi je da moja konjica nije izabrala stranu. Ne bih podnio ubijanje Pandžabaca. Trebali bismo se boriti protiv svojih neprijatelja, a ne protiv prijatelja i susjeda.« »Nadam se da neće doći do nasilja.« Hasan je odmahnuo glavom. »Moj otac nipošto neće napustiti Lahore. Loše vrijeme za Saburov povratak...« Jusuf se nagnuo i spustio krupnu ruku na prijateljevo koljeno. »Razvedri se, čovječe. Ako dođe do borbe, bit će inšalah, brzo gotova. U svakom slučaju, vrata havelija Kamar su čvrsta. Sumnjam da će tvoja obitelj trpjeti. Trebali bismo slaviti povratak maloga Sabura. Ako Bog da, tvoja će se obitelj za nekoliko dana veseliti.« »Pitam se«, zamišljeno je rekao Hasan, »kako moj sin izgleda nakon ove dvije godine.« »Ja ću te dovesti na večeru«, izjavio je tetak Adrian kad se u sumrak pridružio Mariani pred svojim šatorom. »Tvoju je tetu odjednom zaboljela glava pa nam se večeras neće pridružiti. Već sam poslao njezinu ispriku.« »Ako teta Claire neće biti na večeri«, oštro je rekla Mariana, »ne mogu poći s tobom.« »Što?« Njezin se tetak namrštio. »Ne budi smiješna, Mariana. Svi nas čekaju.« »Ne.« Mariana je odmahnula glavom. Kako bi se i bez slabašne potpore tete Claire mogla suočiti s družinom lady Macnaghten, s časnicima, sa Strvinarom? Kako bi za stolom mogla sjediti pokraj Motta? Kako je teta Claire mogla biti takva kukavica? Tetak joj je ponudio ruku. »Mariana«, zapovjedio je, »poći ćeš sa mnom. Ne mogu ni zamisliti što je posrijedi, ali što god bilo, mora pričekati do nakon večere.« U šatoru osvijetljenom svijećama Mott je bez riječi stajao pokraj svojeg stolca, pogleda uprtog u srebrni svijećnjak pred njim. Dok se Mariana približavala stolu, vidjela je kako je Mottova ruka, omotana zavojem, lagano zadrhtala na naslonu stolca. Pitala se što je rečeno svima njima. Je li on, strahujući da su ga vidjeli kako ulazi u njezin šator, izmislio kakvu ružnu priču o sebi i njoj? Gledajući na drugu stranu, gnjevno se spustila na svoj stolac. Svi su bili ondje: lady Macnaghten blistava u plavom satenu i volanima, Strvinar okićen teškim zlatnim lancem za sat, tetak Adrian i četiri časnika, svi su ugodno čavrljali dok su zauzimali svoja mjesta. Najviše se plašila Mottovih novih prijatelja časnika, ali čak su se i oni doimali zaokupljenima drugim razgovorima. Samo je lady Macnaghten na trenutak netremice gledala u Marianu, a tada je brzo okrenula glavu, blago namrštena. Marianin se tetak na stolcu s njezine desne strane nagnuo naprijed i zagledao u njezino lice, sada vidljivo u jako osvijetljenom šatoru. »Pa, Mariana, draga«, glasno je rekao, »posjekla si usnu!« Previše obamrla da bi odgovorila, sjedila je bez riječi dok se Charles Mott trgnuo pokraj nje. Strvinar se nakašljao. »Imam vijesti iz Lahorea«, najavio je nazalnim glasom. »Osujećeni princ Šer Sing priprema se napasti grad.« »Ali rani je u tvrđavi, sa svojim dvorom«, dodao je časnik crvena lica. »Mislite li da je princ namjerava ubiti?« »Ne znam, a i, iskreno rečeno, ne zanima me«, vedro je odgovorio Strvinar. Lady Macnaghten odložila je svoju čašicu šerija. »Princ neće napasti nas, zar ne,

75

gospodine Clerk?« »O, ne. Princ nas želi na svojoj strani. To mogu dokazati. Bit ćemo posve sigurni, čak i ako napadne tvrđavu dok smo mi u Lahoreu. Naposljetku, utaborit ćemo se tri milje daleko od grada.« Zadovoljno je pogledao svoj tanjur pikantne juhe. »Zapravo se nadam da će napasti. Ne bih imao ništa protiv da vidim tu predstavu.« Napola slušajući, Mariana se trgnula kad se Mottova omotana ruka pomaknula na stolnjaku pokraj netaknutog tanjura juhe. Vidjevši da je popio nekoliko čaša vina, nije se iznenadila kad je čula kako neujednačeno diše. »Ali, zašto bi princ pribjegao vojnom djelovanju?« upitao je tetak Adrian. »To se doima nepotrebno opasnim.« Strvinar je nehajno odmahnuo rukom. »Rani je odbila sastati se s njim«, rekao je, »ali on drži Gobindgarh, utvrdu u kojoj se nalazi sve teško topništvo Pandžaba — otprilike sedam stotina topova. Nepromišljena rani nije se sjetila zauzeti je. Ako ona ne kapitulira, očekujem da će se Šer Sing pomoću tih topova probiti u tvrđavu i pokoriti je zastrašivanjem. Ali to će se, dakako, dogoditi nakon što opkoli taj utvrđeni grad.« Opkoli utvrđeni grad. »Ali taj grad ima trinaest vrata«, rekla je Mariana preglasno, iznenadivši časnika koji je sjedio nasuprot njoj. »Šer Sing ga ne može uspješno opkoliti. Bit će mu potrebno previše vremena. Umjesto toga teškim će topovima napasti vrata. Što god učini, bit će razorno za stanovništvo. Ako uđe na Delhijska vrata, ugrozit će Vazir Kanovu džamiju i sve kuće oko nje. Ako uđe na Bhatijska vrata...« »Draga moja mlađa damo«, osorno ju je prekinuo Strvinar obrativši joj se prvi put otkako je došao, »uvjeren sam da smo svi zadivljeni vašim poznavanjem Lahorea, ali zaboravljate bit. »A bit je«, rekao je gledajući je kroz napola zatvorene kapke, »da će se nasljednici pandžapskog prijestolja pobiti željeli mi to ili ne i da takva ubojstva mogu samo koristiti našim interesima.« Mott se promeškoljio pokraj nje. »Doista«, složio se. Na zvuk toga samozadovoljnoga glasa Marianin se tinjajući gnjev pretvorio u bijes. Kakva ohola budala! Pogledala je pribor za jelo s obje strane svojeg tanjura s juhom. Noževi zaobljenih oštrica nisu bili opasni, ali vilice su obećavale... »... past će u naše ruke, topovi, blago i sve, bez ijednog ispaljenog hica i bez gubitaka.« Strvinar je govorio otegnuto kako bi, pretpostavila je Mariana, istaknuo svoju intelektualnu izvrsnost. »Napad princa Šera Singa na Lahore mogao bi stanovništvu donijeti nevolje, ali moramo imati na umu da će to biti njihove nevolje, a ne naše.« Ne obazirući se na tetkov gnjevan pogled upozorenja, Mariana se smireno zagledala u Strvinara. »Kako«, pitala je kad je razgovor oko nje zamro, »možete opravdavati pokolj nevinih? Kako opravdavate otimanje dragocjenosti koje vam ne pripadaju?« S tim je riječima zabila zupce vilice u stol, tik pokraj ozlijeđene ruke Charlesa Motta. On je, vrisnuvši do straha skočio, prevrnuo stolac i prolio vino crno poput krvi po svojim bijelim hlačama od srneće kože. Razgovor je potpuno utihnuo. Lady Macnaghten zurila je u Marianu držeći ruku na grudima, a obrazi su joj odjednom bili blijedi poput bisera koje je imala oko vrata. Mariana je ustala i kimnula prema čelu stola. »Nadam se da ćete me ispričati, lady Macnaghten, gospodo«, mirno je rekla, prošla pokraj Charlesa Motta i izašla iz šatora praćena šuštanjem naborane svile.

76

Bilo je jedanaest sati kad je Dittu zagrebao po zatvorenom zaslonu. »Memsahib«, šapnuo je, »tetak vas zove.« Zrak u šatoru bio je hladan. Mariana je, uzdrhtala, uzela šal. Tetak Adrian zacijelo je bijesan kad je zove toliko kasno, ali bilo joj je svejedno. Ništa je ne bi moglo natjerati da se ispriča Strvinaru, lady Macnaghten ili Charlesu Mottu. Pristojnost je postala besmislena. Okaljana, bez prijatelja i na dnu nevidljive društvene ljestvice, imala je samo jednu mogućnost — zauzeti se za sebe. Uzela je nekoliko šalova, omotala ih oko ramena i odlučnim korakom krenula u tetkov šator visoko podignute brade, s vidljivim dahom pred licem. Kad je odlučno ušla, zatekla ga je na nogama, i dalje u večernjoj odjeći. Oštrim kimanjem crvenog lica uvažio je njezin dolazak, a tada je pokazao stolac pokraj kreveta na kojem je naslonjena na nekoliko jastuka sjedila teta Claire čiji je podbradak drhtao ispod vezica čipkaste kapice. Spremna na njegov gnjev, Mariana je gledala kako poseže prema svjetiljci pokraj kreveta. »Želim ti ponovno vidjeti lice«, rekao je promuklim glasom. Svjetiljka se zatresla kad ju je podignuo. Bucmasti prsti tete Claire ispružili su se i ponovno savinuli na pokrivaču dok je Mariana ukočeno zurila u svjetlo. Tetak Adrian odložio je svjetiljku na stol, na što se njegova supruga prenula na jastucima. »Zanima me koliko te Mott ozlijedio«, rekao je ukočeno. Draga, luckasta teta Claire mu je rekla. Preplavljena iznenadnim olakšanjem, Mariana je odgovorila: »Posjeklina na mojoj usni neznatna je. Drugačije me nije ozlijedio«, odlučno je dodala shvaćajući pravo značenje tetkova pitanja. Tetak je kimnuo. »Tada dođi«, zapovjedio je pokazujući prema vratima. »Možeš mi ispričati o tome dok te pratim do tvojeg šatora. Potom ću posjetiti gospodina Charlesa Motta.« Mariana je sutra ujutro uzela kuhano jaje i oprezno se osvrnula po šatoru za blagovanje. Svi su bili ondje osim Motta. Svi su se doimali zaokupljenima hranom, čak i časnici naoružane pratnje. Ne obazirući se na nju, točili su mlijeko u čaj i žvakali prepečenac kao i svakog jutra od polaska iz Allahabada. Doimalo se da se Charles Mott nije unaprijed pohvalio svojim planiranim osvajanjem. I svoj je neuspjeli napad očito zadržao za sebe. Blijeda je lady Macnaghten na čelu stola hinila da Mariana ne postoji, kao i inače. Teta Claire neutješno je bockala bubreg na svojem tanjuru. Bili su joj potrebni sati i sati da odustane od svojeg sna o društvenom napredovanju i kaže tetku Adrianu istinu o Mottu, ali ipak je to učinila. Mariana se s opraštanjem nasmiješila u tetinu smjeru i uzela žličicu šećera. Sada kad su tetak Adrian i čak teta Claire na njezinoj strani, to bi putovanje možda ipak moglo biti podnošljivo. »Mott je priznao da te napao«, povjerio joj je tetak za ranojutarnjeg putovanja dok su jahali iza lady Macnaghten i Strvinara, praćeni zadihanim nosačima tete Claire. »Dakako«, dodao je, »priznao je tek kad sam rekao da ću kao svjedoka pozvati onoga tvojeg albino teklića. Pretpostavljam da nije mogao podnijeti pomisao da ga sluga razotkrije. Priznao je, ali na krajnje neugodan način. Ne volim vidjeti muškarca koji preklinje za milost.« Zadovoljno je progunđao. »Tada sam mu zaprijetio da ću to otkriti njegovoj teti, gospodinu Clerku i generalnom guverneru ako te samo i pogleda.« Lagana poput zraka u svojem sedlu, Mariana se osvrnula prema Charlesu Mottu koji je jahao toliko daleko iza njih da se gotovo priključio prtljažnoj

77

povorci. Kako saveznici čine veliku razliku...

78

17. poglavlje 11. siječnja 1841.

K

ad je šah Džahan, mogulski vladar iz sedamnaestog stoljeća, posjetio svoju sjevernu prijestolnicu u Lahoreu, šatore je dao postaviti u Šalimaru, svojem vrtu zadovoljstva čije ime znači »prebivalište ljubavi«. Šalimar je u stotinu četrdeset godina nakon sloma Mogulskog carstva pretrpio štetu. Iz lijepog starog vrta odnesen je mramor, a fini pietra dura ukrasi iskopani su iz zidova njegovih prozračnih paviljona, ali koliko god bio oronuo, i dalje je bio neporecivo lijep. Njegove tri terasaste razine i dalje su bile netaknute, kao i svi paviljoni. Voda iz kanala Hansli i dalje je punila tri velika kvadratna bazena, po jedan na svakoj razini. Svih četiri stotine izrezbarenih vodoskoka još je stajalo ondje gdje ih je Mulla Alaul Maulk Tuni, dizajner vrta, postavio tri stotine godina prije. Šalimar je vrhunac svoje ljepote dosezao u siječnju. Njegova strogo uređena područja dičila su se čempresima i rascvjetanim voćkama — stablima manga, trešanja, marelica, duda i drugih vrsta, iako ne stotinama stabala koja su nekoć ondje rasla. Ali uza svu ljepotu stabala, slavna odlika vrta uvijek su bile njegove ruže. Te je ruže naraštajima održavalo isto pleme vrtlara, a tada su bile u punom cvatu, dominirajući vrtom jarkim bojama, zaslađujući povjetarce koji su mreškali vodu u bazenima. S jedne strane srednje terase, u sjeni starih stabala manga, Marianin šator te šator njezine tete i tetka gledali su na fino ukrašenu malu građevinu, a velebne odaje lady Macnaghten bile su nasred srednjeg bazena, na otočnom paviljonu do kojeg se dolazilo mramornim putom. Za razliku od Charlesa Motta, čiji je šator bio s druge strane vode, zajedno sa šatorima naoružane pratnje, Strvinar je svoj šator smjestio daleko od svih drugih, pokraj ulaza na najnižoj terasi. »Drago mi je da nam je Clerk dogovorio boravak u Šalimaru«, rekao je tetak Adrian Mariani dok su stajali i promatrali vrt, sada načičkan njihovim šatorima, »iako ne mogu reći da mi se taj čovjek sviđa. Doima se previše sigurnim u sebe. On možda jest odgovoran za našu političku obaviještenost, ali ne sviđa mi se to što je svoj šator postavio toliko daleko od svih drugih te potajno razgovara sa svim onim domaćim ljudima tako da ga ne čujemo.« Mariana i njezin tetak gledali su kako čovjek s turbanom na glavi ostavlja naizgled skupog konja nedaleko od glavnih vrata, a potom kratko stoji pred Strvinarovim šatorom prije no što će nestati u njemu. »Nadam se da naša vlast neće dopustiti da bude uvučena u zavadu između princa Šera Singa i rani«, s uzdahom je rekao tetak Adrian, »i doista se nadam da se to dvoje neće potući, koliko god to Clerk očito želi.« Namrštio se promatrajući ptice koje su ponirale između stabala manga. »Ali ništa od toga nije naša briga. Uskoro ćemo biti daleko odavde. Draga moja Mariana«, dodao je opazivši njezino tužno lice, »ne smiješ tugovati zbog tog djeteta. Postupaš ispravno.« Ponovno je pogledao prema Strvinarovu šatoru. »Gospodin Clerk ponudio je sutra nas

79

otpratiti u šeikovu kuću. Iako nas nije morao prisiljavati da cijeli tjedan čekamo sastanak sa šeikom, bit ću mu zahvalan za pomoć. Ima iskustva s domaćim ljudima iz viših slojeva pa će, uvjeren sam, biti vrlo koristan u objašnjavanju našega stava.« Mariana je gledala preko zida vrta. Zadimljena magla na zapadnom dijelu neba otkrivala je prisutnost živahnoga grada Lahorea i udobnog starog havelija unutar njegovih zidina, u kojem su je čekali šeik i njegova obitelj. Bit će to njezina zadnja noć sa Saburom. Sutradan ujutro nemirno je navukla svoje čizme. Za sat vremena će s tetkom, Strvinarom i naoružanom pratnjom krenuti obavijestiti šeika Valijulaha o razvodu. Dan nije dobro počeo. Najprije se na doručku pojavio Charles Mott, koji je protekla tri dana tvrdio da je bolestan i u groznici zbog teške infekcije prsta. Umjesto da je ignorira, bio je odbojno i pretjerano pristojan prema njoj. »Ne, hvala vam«, ledeno je odgovorila izbjegavajući njegov molećiv pogled kad je nepotrebno pohvalio njezino dobro zdravlje te joj predložio da posudi njegove konjušare kad pođe jahati. »Nikad ne vodim sluge sa sobom, a danas ionako neću jahati.« Uzdahnula je stegnuvši vezice čizme. Kao da to nije bilo dovoljno, Dittu je pola sata poslije briznuo u plač, dok je brisao prašinu s njezina noćnog ormarića. »Što će biti sa mnom kad se vi i Sabur baba vratite vašem suprugu u gradu?« jadikovao je. »Kamo ću ja?« Kad je Sabur potrčao utješiti ga, uhvativši njegove žuljevite ruke, Mariana je odvratila pogled od njegova vlažnog, nesretnog lica, postiđena jer je toliko dugo skrivala istinu od obojice, pitajući se kako da im je otkrije. »Prestani plakati, Dittu«, otresla se, nesposobna izgovoriti te riječi naglas. »Nitko te neće otpraviti. Služit ćeš mi kao i uvijek.« »Ali, kako je to moguće?« Prestao je brisati prašinu i uspravio se, vlažnih obraza, držeći Saburovu malu ručicu. »Kako ću vam služiti kad budete živjeli u...« »Dosta, Dittu«, dodala je, prošla pokraj njega i izašla iz šatora. Tek je poslije, dok je stidljivi mladi konjušar ispod stabala šetao Sabura na jednoj kobili, Dittuu otkrila istinu. »Neću ostati sa Saburom u haveliju Kamar«, otkrila mu je izgovorivši te riječi bez pripreme. »Razvrgnut ću brak, ostaviti Sabura njegovoj obitelji i potom poći u Afganistan sa tetkom i tetom.« »Ali ne smijete učiniti tu strahotu.« Lice mu prekrio očaj. »Ako napustite supruga i njegovu obitelj, ako napustite Sabura, bit ćete posve sami!« Nakon zaprepaštenog prosvjeda ostavio ju je da gleda kako konjušar i kobila sa Saburom na leđima pažljivo hodaju rubom središnjeg bazena, a njihove se prilike izlomljeno odražavaju na namreškanoj površini vode. Sabur je tada čekao pred njezinim šatorom, okupan i spreman. Kad mu je rečeno da će uskoro vidjeti svojeg oca, zaplesao je od uzbuđenja. Unatoč svoj njegovoj vidovitosti u drugim trenucima, doimalo se da nije naslutio kako će cijena povratka domu i obitelji biti rastanak od nje, zauvijek. Mariana je brzo gurala majušne gumbiće kroz njihove omčice. Za njega će, dakako, biti najbolje da živi u haveliju Kamar. Ta je ugledna kuća puna njegovih ljudi i djece koja su se s obožavanjem sjatila oko njega kad je zadnji put bio ondje, koja su ga naizmjence nosila amotamo, ili ga vukla po podu držeći ga ispod pazuha, a on je pritom cičao od zadovoljstva.

80

S vremenom će je zaboraviti... »Lavanda je plava, tra-la-la-la, lavanda je zelena. Kad ja budem kralj, tra-la-la-la, ti ćeš biti kraljica...« Sat vremena poslije Mariana je ukočeno sjedila naslonjena na tvrde jastuke u svojoj nosiljci, pjevajući jednu od Saburovih uspavanki, više kako bi utješila sebe nego zabavila njega. Utihnula je nakon samo jedne kitice. Uzaludno; on je previše uzbuđen da bio je slušao. »An-nah, otvori stranicu! Želim gledati van!« viknuo je penjući se preko nje u skučenom prostoru nosiljke, zabadajući joj lakat u trbuh, a živahno mu je lišće bilo tik do njezina. Nosači su vani ritmički dahtali u trku, a zvuku njihova disanja pridružio se topot konjskih kopita: konja tetka Adriana, Strvinara i dvaju časnika naoružane pratnje. Doimalo se da tri milje do utvrđenoga grada prelaze neprirodno brzo, ali razlog tome bio je njezin strah od dolaska na odredište. Potiskujući tugu, otvorila je bočnu stranicu i dopustila Saburu da gurne glavu kroz otvor. Tetak Adrian vjerovao je da obitelj Valijulah neće biti spremna rastati se s njom. »Mariana, imaj na umu«, rekao joj je dok su čekali njezinu nosiljku, »da bi šeik mogao biti nesklon odreći se europske snahe. Budući da smo gospodin Clerk i ja iskusni s domaćim ljudima i točno znamo što je potrebno reći, savjetujem ti da ne govoriš. Nemoj se ni na koji način uplitati u naše pregovore.« Dok su prilazili utvrđenom gradu, Mariana je povukla Sabura u nosiljku i zatvorila stranicu kako bi sebe i Sabura zaštitila od pogleda ljudi s puta kad su upamćeni mirisi začina, otpadnih voda i gorkog ugljena doprli u nosiljku. »Vidjet ću svojeg abbu!« vikao je Sabur kad su prošli kroz Delhijska vrata i ušli u uske uličice građa. Dok je Sabur poskakivao na Marianinu krilu, ona je slušala povike uličnih prodavača i svojega glavnog nosača kako zapovijeda prolaznicima neka im se uklone s puta. »Mjesta, mjesta!« vikao je dok je nosiljka polako napredovala, a njezine stranice strugale o zidove kuća i o tijela tovarnih životinja. Gomila se prorijedila i nosiljka je usporila. Mariana je čula kako se velika vrata bučno otvaraju i kako konjska kopita odjekuju u prolazu. Stigli su. Nedugo poslije čula je škripu vrata koja su se otvarala. Nije morala pogledati van da bi znala da su u šeikovu dvorištu. Je li ih šeik čekao na suncu, na svojem podiju prekrivenom jastucima, okružen svojom uobičajenom družinom tihih sljedbenika? Ne, dakako da nije. Sastanak će se održati unutra. Znajući što slijedi, šeik je vjerojatno uredio da ona bude skrivena od muških pogleda. »Sabur je došao«, rekao je nečiji glas. »Da, došao je«, složio se drugi. Nju nitko nije spomenuo. Nosiljka je stala. Sabur je pokušao sići i prije no što je spuštena na tlo. »Požuri, An-nah. Želim sići!« Mariana je pogledala van. Očito privremen platneni zid skrivao je pogled na uredno

81

dvorište u kojem je šeik dvije godine prije dojmljivo iscijelio žrtvu zmijskog ugriza, a potom pod svjetlošću zvijezda razgovarao s njom. Tihi, filigranom ukrašeni balkoni iznad njezine glave gledali su na dvorište i nosiljku u njezinu privremenom odjeljku. Je li sultanija Safija, šeikova sestra pjesnikinja, gledala iza rešetkastih kapaka dok su se druge žene naguravale oko nje i izvijale vratove kako bi vidjele? »A-jao, Sabur«, pozvali su muški glasovi s onu stranu platna. »Dođi k nama!« Prije no što se Mariana snašla, Sabur je spuznuo s njezina krila na tlo. Trenutak poslije zašao je iza platna i nestao. Bilo je prekasno da ga zagrli, prekasno da se pozdravi s njim. Prije no što je Mariana stigla viknuti, pokraj nje pojavio se njezin tetak. »Moramo požuriti«, rekao je. »Šeik je unutra.« Pomogao joj je ustati, čvrsto je uhvatio za lakat i poveo prema otvorenim vratima, stisnuvši je jače kad se okrenula i preko ramena očajnički pokušavala još jednom vidjeti Sabura. Plemenski ćilimi prekrivali su pod svježe, obijeljene prostorije. Duž zidova su stajali veliki jastuci u navlakama izvezenim jarkim bojama. Tri uspravna stolca stajala su jedan pokraj drugoga. Na kraju prostorije, pred prozorom ukrašenim filigranom, šeik je ustao kako bi dočekao goste. Bio je upravo onakav kakvog je Mariana upamtila: žilav čovjek, izboranog, živahnog lica, s visokim, uštirkanim pokrivalom koje se uzdizalo iznad istaknutih ušiju. Njegov je pogled, kao i prošli put, imao magnetičnu, obuzdanu moć. Bio je bos. Mariana se prekasno sjetila da su cipele trebali ostaviti pred vratima. »Es-selarnu alejkum, mir s vama.« Šeik je ljubazno pokazao prema stolcima te sjeo na svoj podij i stopala privukao tijelu, a odjeća mu je pala u skladnim naborima. Mariana je sjela, posložila svoje suknje i ugurala neposlušne kovrče pod šeširić. Šeik nije pitao koji je od dvojice Marianin tetak, ali ona nije sumnjala da on to već zna. »Dobrodošli u ovu kuću«, pristojno je rekao na urdskom. »Nadam se da vam putovanje nije bilo previše neugodno.« Govorio je neslužbeno, kao da se obraća članovima obitelji. Mariana je pogledala tetka i vidjela da je on primijetio isto. »Putovanje je bilo prilično ugodno«, ozbiljno je odgovorio tetak Adrian izvrsnim urdskim, »a doima se da je i mali Sabur uživao. Veselio se jer će nakon toliko vremena ponovno vidjeti vas i vašu obitelj.« Šeik je nagnuo glavu. »Ali nismo došli samo kako bismo vas upoznali, šeik sahibe, iako nam je to veliko zadovoljstvo«, nastavio je tetak Adrian. »U Lahore su nas dovela druga pitanja. Došli smo zatražiti vašu milost u pogledu pitanja vezanog za moju nećakinju.« Zašto Sabur nije došao k njoj? Mariana je napola slušala tetka, usredotočena na zvukove u dvorištu. »Došli smo zamoliti da brak između vašeg sina i moje nećakinje Mariane bude okončan.« »Okončan?« Mariana je gotovo čula kako se šeikove obrve podižu. Ali, gdje je Sabur? To zacijelo nije kraj. Zacijelo će ga opet vidjeti, makar samo da se pozdrave... »Koliko nam je poznato«, lagano se ubacio Strvinar, »nisu zadovoljeni svi uvjeti za brak. Stoga tražimo razvrgnuće tog ugovora, a ne samog braka, jer brak zapravo ne postoji.« Mariana se sledila. Kako li je neugodno to što Strvinar zna njezinu priču...

82

»A mogu li pitati«, rekao je šeik, »za razlog te zamolbe?« Tetak Adrian se nakašljao. »Moja nećakinja je Engleskinja. Njezin život i očekivanja svojstveni su engleskim ženama. U ovaj je brak prije dvije godine ušla nepromišljeno, ne savjetujući se s nama, i sada je suočena s mogućnošću da živi kao domaća žena, životom koji joj je posve stran. Uvjeren sam da i vaša obitelj razmišlja slično. Zacijelo biste«, dodao je, »bili zadovoljniji kad bi se vaš sin oženio među svojim narodom, zar ne?« Završivši taj dio govora, tetak Adrian opustio je ruke kojima je stezao rukonaslone. Mariana je pomislila da je haveli Kamar doista neobičan dom, sa svom tom stranom hranom, stranim jezicima, bez jahanja i piknika, ali ništa od toga joj tada nije bilo važno... Izvana se začuo zvuk. Obrisa ocrtanih na svjetlosti, malena je prilika provirila u sobu. »An-nah?« pozvala je. Mariana je bila napola ustala kad su je tetkovi prsti čvrsto uhvatili za zapešće. »Moja nećakinja nije za život u zenani«, nastavio je tetak Adrian, ponovno je povukavši na stolac. »Vjerujemo da je u interesu vaše obitelji, kao i naše, da ode tiho i bez prepreka.« Ali šeik više nije slušao. Podignuo je ruku i okrenuo se prema Mariani. »A što«, rekao je probadajući je pogledom dok je Sabur odlazio, »Mariam ima za reći? Želi li i ona razvrgnuti brak s mojim sinom?« Mariana je trepnula čuvši njegovu inačicu svojeg imena. Šeikov pogled, dubok i znalački, podsjetio ju je na prvi susret prije dvije godine kad je, koliko god umorna, poželjela zauvijek ostati s njim u onom mračnom, sjenovitom dvorištu. Te je večeri toliko lako čitao njezine misli... Nakon razvoda više ga nikada neće vidjeti, kao ni njegovu sestru blizanku, filozofkinju i pjesnikinju koja je ju je snažno privukla prije dvije godine i koju je žarko željela zagrliti u svojim posljednjim trenucima u toj kući. Uvidjela je kako je nikada nitko nije privukao toliko snažno kao to dvoje. Zaokupili su njezinu maštu i njezino srce kao što plamen privlači noćnog leptira. Ali kad se razvede, haveli Kamar i svi u njemu bit će joj nedostupni kao i samo nebo. Njezin voljeni Sabur i njegov otac neznanac, šeik i njegova sestra, svi će nestati iz njezina života, a s njima i ono nešto neuhvatljivo što ju je poput zova sirena dozivalo tijekom boravka u Calcutti. Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao joj je čovjek prigodom Charak puje, deset mjeseci prije. Moraš se vratiti onamo kako bi pronašla svoju sudbinu. Tetak Adrian kimnuo je ohrabrujući je. Strvinar je nestrpljivo gledao kroz vrata. »Govori, bibi«, zapovjedio je šeik.

83

18. poglavlje

H

ajde«, potaknuo ju je tetak Adrian. »Ne znam, šeik sahibe«, šapnula je Mariana, nesposobna zaustaviti se. »Ne znam.« Tetak Adrian bolno se trgnuo, kao da ga je ubola u leđa. Strvinar je puhnuo s gnušanjem. Što je učinila? »Oprosti, tetku Adriane«, promrmljala je pruživši ruku kako bi dodirnula tetka. »Jednostavno...« »Ludo!« otresao se Strvinar. »Rekla si upravo ono što je želio čuti!« Nevidljivi čovjek nasmijao se iza platnenog zaslona. »Dakle«, primijetio je šeik popravljajući šal oko svojih ramena, »Mariam bibi nije sigurna u svoje mišljenje.« »Dakako da nije, šeik sahibe.« Strvinar se isprazno nasmiješio. »Žena je. Svi znamo koliko mušičave...« »Da, ona jest žena«, rekao je šeik. Glas mu je poprimio poučan ton. »Među muslimanima žena mora sama odlučivati o svojemu braku i, ako je potrebno, o razvodu. Budući da je razvrgnuće braka vrlo ozbiljno pitanje, ako se žena želi razvesti od supruga, mora to sama reći.« U načinu na koji je sjedio na svojem podiju, pogleda uprtog u goste, bilo je nešto postojano. Mariana se ukočila pod Strvinarovim gnjevnim pogledom. Tetak Adrian meškoljio se u nelagodi. »S mojom smo nećakinjom, dakako, razgovarali prije no što smo došli ovamo. Ne razumijem kako...« »Trebao bih dodati«, nastavio je šeik, »da je naša bračna ponuda pružena nakon dubokog promišljanja. Mariamin vjenčani dar već je uređen. Sada je vlasnica kuće nedaleko od Delhijskih vrata. Vrata su joj žuta. Pokazat ćemo vam je. Njezin je nakit kod moje sestre.« Dali su joj imanje? Mariana je gledala kako tetak Adrian i Strvinar razmjenjuju zapanjene poglede. »Nemamo namjeru zadržati vaše darove«, grubo je odvratio Strvinar. »Ne smijemo mu dopustiti da pomisli kako tu djevojku može kupiti«, promrmljao je na engleskome. Šeik se okrenuo prema tetku Adrianu. »Vi želite reći da će Mariam patiti među ženama iz moje obitelji. Trebali biste znati da je te žene vole i poštuju i da priželjkuju njezin povratak od dana kad nas je napustila.« »Šeik sahibe«, rekao je tetak Adrian ulažući osobit trud, »ne sumnjamo da vaša obitelj blagonaklono gleda na moju nećakinju. Jednostavno vjerujemo da bi ona trebala ostati sa svojima.« Šeik je nagnuo glavu pa se njegovo uštirkano pokrivalo za glavu nagnulo prema njima. »Lamb sahibe, iznijeli ste svoje mišljenje, kao što sam ja iznio svoje. Ali o pitanju razvoda mi ne možemo donijeti odluku. Ako je Mariam doista odlučila razvesti se od mojeg sina, moraju zajedno odlučiti što će se učiniti. Hasan je, srećom, u Lahoreu«, zaključio je mahnuvši prema dvorištu. »Jutros je stigao kako bi proslavio povratak supruge i sina. Uskoro će se sastati s Mariam, ali najprije ću vam ispričati jednu priču. Upućena je Mariam, ali vjerujem da će i

84

vama gospodi biti zanimljiva.« Stopalo gospodina Clerka počelo je podrhtavati ispod njegova stolca, izvan šeikova vida. Tetak Adrian izvadio je rupčić i obrisao lice. »Draguljar je«, započeo je šeik bez žurbe, »u svojoj radnji sjedio pred dvije hrpice poludragog kamenja, uzimao kamenčiće s jedne hrpice i bacao ih na drugu, jedan po jedan. >Što radiš?< upitao ga je prijatelj u prolazu. >Pregledavam svoje kamenčićekako bih ustanovio je li među njima koji dragi kamen.< Kad je taj prijatelj ponovno prošao, vidio je da draguljar uzima iste kamenčiće s druge hrpice i baca ih na prvu. >Što sada radiš?< upitao ga je prijatelj. >Nemarno sam pregledavaopa mi je promaknuo lijep smaragd. Sada sam se vratio pronaći ga.< >Ah, tražiš smaragd«, rekao je prijatelj. >Zato si odbacio dijamant.Daj onima koji zaslužuju i onima koji ne zaslužuju. Moguće je da će Bog i tebi dati nešto što ne zaslužuješ.< Moramo biti dobri prema svim Božjim stvorenjima«, dodala je, »jer imamo na umu da potrebiti ne traže uvijek pomoć. Moramo imati na umu i da je svatko od nas prosjak pred Bogom.« Mariana se stisnula u svojemu žutom šalu, žarko žudeći da je ta mudra žena uključi, da je pogleda u oči. »A sada«, nastavila je Safija, »ispripovijedat ću vam priču, zapravo, prvi dio te priče, jer je preduga da bih je cijelu odjednom ispripovijedala.« Žene oko Mariane žamorile su u iščekivanju. Pretila, naizgled ozbiljna djevojka na drugom kraju sobe povukla je Sabura u krilo. Safija se osvrnula uokolo, dala znak krhkoj sluškinji neka sjedne i sluša, a tada se na trenutak zagledala ravno u Marianino lice. »Daleko na sjeveru«, počela je pjevnim tonom, okrećući glavu od Mariane, »živio je kralj čija je raskošna palača gledala na grad koji je vrvio životom. Kad su njegova tri sina odrasla, kralj je osjećajući potrebu da izabere nasljednika pozvao najstarijeg sina k sebi. »Kralj je princu, sitničavom momku, dao dva srebrnjaka i odjeću trgovca«, nastavila je Safija. »>Sine, pođi u gradi promatraj što ljudi čine. Ako je Alahu po volji, steći ćeš znanje koje će ti jednoga dana pomoći vladati ovim kraljevstvom. U palaču se možeš vratiti kad pronađeš vrijedan način da potrošiš svoja dva srebrnjaka.<

102

»Najstariji princ se prerušio i krenuo, ali u palaču se vratio prije zalaska sunca. >Očeželio sam učiniti kao što si me uputio, ali u cijelom gradu nisam mogao naći čistog, mirisnog mjesta na koje bih sjeo dok promatrani što ljudi čine. Mogao sam sjesti samo na prljavo, preokrenuto kamenje ili izlizane stube kuća. Budući da nisam mogao ostvariti tvoju prvu uputu, do druge nisam ni stigaoOčeželio sam promatrati što ljudi čine, ali kamo god išao, vidio sam lopove i džepare, kockare i nepoštene trgovce. Rastužen poročnošću ovoga grada, nisam pronašao ništa što bih kupio za svoja dva srebrnjaka.« »Stari je kralj uzdahnuo i poslao po trećega, posljednjeg sina, veselog, radoznalog mladića. >Dječače mojsvoje sinove nisam uspio dovoljno poučiti svijetu izvan ove udobne palače. Da sam znao koliko će grad razočarati tvoju braću, upozorio bih ih prije no što ih pošaljem onamo. Ali budući da im nisam dao savjet, ne mogu ga dati ni tebi. Idi, odjeni ovu odjeću trgovca i promatraj što ljudi čine. Kad se vratiš, moraš mi reći što si ondje naučio i koju si namjenu pronašao za svoja dva srebrnjakaSmiluj sesmiluj se i pomogni mi preživjeti ovu noć.Prijateljuimam samo dva srebrnjaka. Prvim ću platiti ovaj kruh i čaj, ali ti možeš uzeti drugi. A u pogledu preživljavanja noći, ni ja nemam gdje spavati.Moli se na ovom ćilimu i redovito daj milostinju pa ćeš uvijek imati dovoljno jela i dobro odmorište.< I s tim je riječima otišao.« »Bhaji, bhaji«, ubacila se mala Alija, »najmlađi princ ugodio je Bogu i zato je primio blagoslov, zar ne?« »Doista jest, dušo«, zagrmjela je sultanija Safija. »Ali moraš mi dopustiti da završim. »Te noći princ je prostro svoj novi ćilim u jednoj veži, izmolio večernju molitvu Alahu, Onome koji šalje blagoslove, i legao. Neugodan vonj otpadnih voda odjednom je nestao, a zrak se ispunio mirisom jasmina i ruža, ambre i mošusa. Zatvorena tišina ulice je nestala, zamijenjena milozvučnim žuborenjem vode i veselim pjevom slavuja. Princ je ispod ćilima osjetio meku travu. Previše umoran da bi razmišljao o tim čudima, zatvorio je oči i istog trena utonuo u dubok san. »Kad je sutradan ujutro ustao kako bi se pomolio Alahu, Onome koji zadovoljava potrebe, na rubu svojega lijepog ćilima opazio je dva srebrnjaka.« Safija je spustila ruke, dajući do znanja da je završila. Sobu je ispunio žamor zadovoljstva. Mariana se osvrnula uokolo i prenula se uvidjevši da je princ u njezinoj mašti, neupadljivo prerušen pod grubom vunom i jednostavnim, uštirkanim turbanom, bio Hasan Ali Kan. »Kad se udam«, najavila je malena Alija, »moj će suprug biti baš kao taj princ.«

104

23.poglavlje

P

oslana u kuhinju pomoći Firoz s poslijepodnevnim obrokom, Aktar je čučala na kamenom podu nasuprot dvije velike peći na drva, s hrpom kovanih bakrenih poslužavnika pod nogama. Pokraj nje su, u visokim hrpama na listovima banana, bile devedeset četiri velike pogače koje su čekale da ih se rasporedi na poslužavnike. Aktar je znala da ih je devedeset četiri jer ih je sultanija Safija izbrojila pet minuta prije, za svojega uobičajenog posjeta kuhinji prije obroka. »Nemoj ni pokušati ukrasti hranu«, upozorila ju je zdepasta kuharica kad je prvi dan radila u kuhinji. »Safija bhaji ima oči poput strvinara i pamćenje poput slona.« Dok je pomoćnica grabila kuhanu leću, kozje meso s curryjem i repom te začinjenu piletinu na Aktarine poslužavnike, Aktar je razmišljala o svojim snovima. Prvi je došao neočekivano, nekoliko noći prije dok je Aktar ležala u odajama za sluškinje i čekala san. Potpuno oblikovala, ali nejasnog značenja, vizija je prodrla u sjećanja na selo njezina djetinjstva i umjesto toga je suočila s nepoznatom slikom žene koja sjedi pokraj otvorenih vrata, a njezina je prilika gotovo skrivena mnogim ružinim laticama koje su letjele kroz otvor i obavijale je. Ta žena i njezin oblak od ruža ostali su s Aktar čitav tjedan dok je prala velove, posluživala hranu i čupala obrve. San nije ispričala nikome nego ga je prigrlila za sebe, uživajući u njegovu učestalom pojavljivanju u svojim mislima: žena, nepoznata u svojim velovima, hrpe latica boje svitanja, miris ruža. Aktar je bila uvjerena da takav san nipošto ne bi mogao ući u prljavu kolibu u kojoj je živjela sa suprugom. Ne, te su vizije bile samo za mjesta kao što je ovaj haveli, u kojem su se čistoća i zdrav razum pridruživali moći i tajnovitosti. Druga vizija pojavila se jučer ujutro, neposredno nakon što ju je probudio mujezinov zov. Pokazala je istu ženu i ista vrata, ali žena je taj put čučala, pognute glave, obavijena uskovitlanom olujom prašine koja je rasula sve njezine ružine latice osim male preostale šačice koju je čvrsto pritiskala uz grudi. Što su značile te dvije vizije i priča koju su naoko pripovijedale oblagoslovu kojemu slijedi propast? Aktar je podignula prvi poslužavnik i krenula prema stubama, ali tada je došavši na drugu pomisao zastala toliko naglo da je stara Firoz iza nje sa sljedećim poslužavnikom ljutito puhnula. U Safijinoj priči princ je sanjao. Iako se njegova vizija razlikovala od Aktarine, bila je jednako živa. Ako je prinčev san bio važan dio njegove priče, tada su njezine dvije vizije možda također bile važne. Ne imajući dar koji bi ostavila pred vratima sultanije Safije, Aktar joj je barem mogla ponuditi svoje snove. Ali sada nije bilo vrijeme za to jer je morala nahraniti žene i djecu, a Safiju, koja je

105

doista uživala u hrani, nipošto se nije prekidalo u jelu. Ali Aktar će pronaći pravi trenutak, možda kasnije, kad većina žena legne spavati, a Safija ostane sama pisati svoju poeziju. To se može pokazati zanimljivijim od potrage za čarobnicom. Zašto se toga nije prije sjetila? Mariana je sjedila naslonjena na zid, rukama obujmivši koljena, i gledala kako stižu poslužavnici s debelim lepinjama te pokrivene bakrene posude za posluživanje. Žene i djeca smjestili su se na pod sa svojom hranom ili su je odnijeli u druge sobe. Punašna djevojčica uzela je Sabura za ruku i odvela ga, noseći svežanj listova banane u drugoj ruci. Mariana je pogledala na drugu stranu, prisiljavajući se pustiti ga. Zadnja osoba koja će dobiti poslužavnik sultanija je Safija. »Dođi, Mariam«, pozvala ju je pokazujući prazno mjesto pokraj sebe. »Pridruži mi se. Pokazat ću ti kako valja jesti rukama.« Mariana je pozorno promatrala kako Safija grabi piletinu iz pocinčane posude za posluživanje na list banane pred sobom, a potom trga komadić kruha i njime odvaja komadić mesa od kosti. »Moraš naučiti pravilno jesti, samo desnom rukom«, poučila ju je prije no što je kruh s teretom piletine i umaka stavila u usta. Dok je žvakala, odmjerila je Marianu. »I ne pokušavaj jesti dok na sebi imaš taj šal. Mogla bi ga uništiti. Hasan ti ga je kupio prije tjedan dana, od jednoga afganistanskog trgovca.« Hasan. Mariana se ukočila, ali čak i dok se pripremala obraniti se, vidjela je da se Safija već vratila svojem obroku. Obližnja skupina žena napokon je progovorila. »Ona ne zna nositi šal«, rekla je jedna. »Temina, pokaži Mariam bhaji kako da ga nabere.« »Odlazite«, progunđala je Safija mašući komadićem kruha. »Pustite me na miru.« »Ovo je prelijep stari jarnavar — vrlo fina izrada.« Jedna mlada žena visokog nosa uzela je rub Marianina žutog šala između palca i kažiprsta. »Ljubičasta boja je neobična. Pogledajte kako zeleni vez odgovara njezinim očima.« »Moraš ga nositi ovako«, rekla joj je druga žena, kojoj je niz leđa visjela pletenica debela poput Marianina zapešća. Pružila je ruke i labavo složila tkaninu oko Marianinih ramena. Rukav joj je pritom skliznuo i otkrio glatku podlakticu bez dlaka. Mariana se zagledala u nju. Gdje je već vidjela takvu njegovanu ruku? Ne mogavši se sjetiti, povukla je svoje rukave niže, odjednom svjesna da su njezine ruke prekrivene finim, svijetlim dlačicama i da je njezina raščupana kosa previše suha unatoč svem četkanju, da su joj usne, unatoč dragocjenoj zalihi ružine vode koju je njezina teta Claire čuvala, bile bolne i ispucane. Nijedna fina Engleskinja nije svoj izgled poboljšavala na umjetan način, ali nije se moglo poreći da je Mariana, posve prihvatljiva u Šalimaru, izgledala strašno pokraj njegovanih žena u toj kući. Zašto su te žene bile toliko ljubazne prema njoj, nakon što su je cijelo jutro ignorirale? Jesu li znale da je došla razvesti se od Hasana i napustiti Sabura? Ili nisu? Kako god bilo, kako bi se trebala ponašati? »Pogledaj u kakvom je stanju«, rekla je teta s razmaknutim zubima. »Netko se mora pobrinuti za njezin izgled.« »Ne.« Mariana je energično odmahnula glavom. Već su jednom čupali dlake s nje i

106

bojali je i to joj je iskustvo bilo dovoljno za čitav život. Osim toga, svaki domaći oblik uljepšavanja bio bi primijećen u Šalimaru, ako ne slabovidnim okom tete Claire, tada nedvojbeno okom lady Macnaghten. Mariana nipošto nije mogla ugroziti svoje netom niknulo prijateljstvo s potonjom time što će se u taboru pojaviti kao domaća ljubavnica. »Uljenje kose gotovo i neće pomoći.« Prva joj se žena zagledala u lice, a potom uzela njezinu ruku i pogledala je. »Pogledajte joj ruke«, uskliknula je. »Lijepog su oblika, ali kao da pripadaju kulijevoj supruzi.« Mariana je naglo povukla ruku. »Ja sam Engleskinja«, ljutito je rekla. »Engleskinje ne...« Čekaj. Blijeda podlaktica koje se upravo bila sjetila pripadala je lady Macnaghten. Koža Lady Macnaghten čak je i za ovog hladnog, suhog vremena ostajala vlažna. Ni jedna suvišna dlaka nije nagrđivala fino oblikovane obrve koje su uokvirivale njezino lice. Na njezinoj glatkoj frizuri vidjela se kestenjasta nijansa koju je Mariana vidjela na vlastitim kovrčama nakon što je na njih nanesena pasta od kane. »Zar nemaš sluškinje koje ti to rade?« upitala je teta razmaknutih zuba. Mariana je odmahnula glavom prisjetivši se, sa sve većim razumijevanjem, dviju žena u sarijima koje su malokad napuštale šator lady Macnaghten. Ona nije imala sluškinju koja bi je laštila i čupala dlake s nje, ali je, doimalo se, poznavala nekoga tko ih je imao. Podignula je ruku i dodirnula svoju kosu, zamišljajući lady Macnaghten opruženu na ležaljci u njezinu velikom šatoru, kako joj tamna kosa u teškom slapu visi preko naslona, premazana pastom, dok joj jedna od dviju žena pritišće grumen ljepljive mase na bijelu kožu, a potom ga naglo podiže, čupajući joj dlake s ruku, pa ispod pazuha, pa s nogu, pa s... Ne. To ne bi učinila čak ni hrabra, nepodnošljiva, ohola, fino zlobna lady Macnaghten, koja je zavarala sve osim nje. Mariana je promatrala svoje crvene ruke. Koliko je vidjela, malorazboritog bojenja i uljenja neće naškoditi. Lady Macnaghten će, dakako, odmah primijetiti, ali nipošto je neće otkriti. Naposljetku, već su imale jednu zajedničku tajnu. Jutros joj je za doručkom neznatno, privatno kimnula u znak pozdrava... Prvi put otkako je ušla u haveli, Mariana je razvukla usne u svoj širok, neprofinjen osmijeh. »A sada«, najavila je Safija malo poslije, »završit ćemo priču o princu prosjaku.« Nakašljala se i naslonila na svoj jastučić. »Najmlađi princ«, započela je, »proveo je drugi dan kao i prvi. Nakon što je svoj lijepi ćilim sakrio iza jednoga labavog kamena, ponovno je lutao ulicama očeva grada te promatrao bogate i siromašne, besposlene i marljive, dobre i zle. »Na kraju dana vratio se u čajanu, žarko želeći otkriti tajnu svojega čarobnog tepiha, ali prosjak nije došao. Prisjetivši se da mu je prosjak savjetovao redovito davati milostinju, princ je svoj drugi novčić dao slijepoj ženi koja je nijemo sjedila pred vratima čajane. »Istina je da se princ osjećao usamljenim. Tužno je promatrao kako se ljudi grle u znak pozdrava jer su mu silno nedostajala njegova braća. Kad su brbljave sluškinje spuštale košare s balkona kuća kako bi bile napunjene slatkišima za žene na katu, uzdahnuo je pomislivši na svoju majku i sestre.« »I mi smo spustili košaru sa svojih prozora«, glasno je dodao dječačić obrijane glave. Safija mu se nasmiješila, ali nije odgovorila. »Te večeri«, nastavila je, »princ je ponovno

107

prostro svoj ćilim, izmolio večernju molitvu Alahu, Onome koji ljubi svoje krjeposne sluge, i legao spavati. Ponovno se, zatvorivši oči, našao u nevidljivom vrtu, ali kad je taj put tonuo u san, čuo je milozvučan glas koji je pjevao divnu, tajanstvenu pjesmu. »Ljepota toga glasa prodrla je u njegovo srce i donijela mu radost toliko duboku da je, kad se trećeg jutra probudio, osjetio da je njegova duša postala nova kao i dva novčića koja su blistala na rubu njegova svilenog ćilima. »Sutradan je, misleći samo na glazbu koju je čuo noć prije, besciljno hodao očevim gradom, čekajući zalazak sunca. U dvostruko jačoj želji da sretne prosjaka, ponovno je u čajani pojeo svoj jednostavan obrok, ali prosjak ni tada nije došao. Princ je uzdahnuo i drugi novčić dao bogalju. »Ležeći na svojem čarobnom ćilimu, gotovo i nije primjećivao mirisni povjetarac vrta, njegove prštave vodoskoke ili čak pjev njegova slavuja. Zanimao ga je samo onaj divan tajanstveni glas jer je povjerovao da je to glas njegove voljene.« Mariana se promeškoljila na podu. Bilo je posve očito da sve odrasle žene u prostoriji znaju tu priču o princu i o njegovu snu. Je li je Safija izabrala zbog nje, kako bi je alegorijski poučila nečemu? Ako jest, što je trebala naučiti? Je li to moglo biti u vezi sa Saburom, koji se na verandi igrao glinenim životinjama? Ili s Hasanom? »Jedne večeri«, nastavila je Safija, »pokraj čajane prošla je zastrta nosiljka. Dok je prolazila pokraj princa, učinilo mu se da čuje glas ljepši od razigranog vodoskoka, čija je pjesma bila ljepša i dirljivija od slavujeve. »Srce mu se ispunilo gotovo do pucanja. Njegovo voljeno biće iz toga vrta bilo je blizu — njegovo voljeno biće čija je pjesma njegove snove ispunjavala radošću i čežnjom... »Bacivši jedan od svoja dva novčića kao naknadu za hranu, skočio je na prepunu ulicu, misleći samo o tome kako će vidjeti lice tog bića. Odgurujući bogalje i prosjake, pokušavao je sustići nosiljku, ali na putu mu se ispriječila gomila koja je ispunila usku ulicu. Izbezumljen od žudnje, bespomoćno je gledao kako nosiljka odlazi sve dalje, a potom skreće kao da napušta grad. »Kad je princ stigao do velikih gradskih vrata koja su izlazila u seoski krajolik, nosiljci nije bilo ni traga. >Uđite, gospodine«, pozvao ga je stražar mašući mu. >Sunce zalazi pa moramo zaključati do jutra. < >O, stražarujesi li ovuda prošla nosiljka sa svilenim zavjesama?< >Ne, gospodine, nisam je vidioPronaći ću prosjaka koji mi je dao čarobni tepihDat ću mu svoj posljednji novčić, a tada ću ga upitati za put u mirisan vrt moje voljene. Jer, ako se ne mogu vratiti onamo, umrijet ću od tuge.< »Princ je danima uzalud tražio. S vremenom je počeo i sam nalikovati na prosjaka. Oslabio je i smršavio, ali svoj novčić nije želio potrošiti na hranu jer nije mogao misliti ni o čemu osim o tome kako da se vrati u izgubljeni vrt iz svojeg sna. »Dok je jedne večeri sjedio, u dronjcima i izgladnio, nedaleko od vrata male čajane, vidio je djevojčicu prekrivenu ranama, čupave i prljave kose, koja je prosila za hranu. Nakon što je neko vrijeme nitko osim princa nije primijetio, spustila je prljavu ručicu, koju je bila držala ispruženom, i otpuzala u kut jednih stuba, gdje je legla kao mala hrpica jada i zatvorila oči.« Mršava djevojčica u prednjem dijelu prostorije počela je šmrcati. Kad je Safija nastavila priču, jedna je žena prebacila ruku preko djevojčičinih mršavih ramena i šapnula joj nešto u uho. Mariana je pognula glavu, zamišljajući Hasana kako umoran i rastresen sjedi na pragu čajane, prognan iz raja. Safija zacijelo nije mislila na razvod... »Princ je uzeo novčić, onaj koji je čuvao iako je gladovao, vjerujući da ništa ne može biti važnije od povratka u vrt njegova voljenog bića. Ali tada je uvidio da taj mirisni raj nipošto ne može pronaći po cijenu djetetova života. »Poguren od slabosti ušao je u čajanu, kupio kruh i čaj te ih pažljivo odnio van. »Kad se djevojčica uspravila i otpila prvi gutljaj čaja te progutala prvi komad kruha, pokraj princa pojavio se prosjak kojega je dugo tražio. >O, prinčeAlah Milostivi oprašta svima koji se pokaju.< >O, prosjačenadao sam se da ću tebi dati svoj zadnji novčić, ali sada je potrošen i nemam ti što ponuditi.< >Nema potrebeJer svoj si zadnji novčić mudro potrošio. Kad si došao u ovaj grad, svakog dana potrošio si po jedan od svoja dva novčića, bez pohlepe, za svoju hranu. Drugi si dao kao milostinju i s ljubaznim riječima, najmanjemu od podanika svojeg oca. Zauzvrat za to dobro trošenje novčića pokazan ti je Vrt blaženstva. »Putovati Ravnim putem znači tražiti Lice voljenoga, Onoga koji šalje blagoslove, Onoga koji zadovoljava potrebe, Onoga koji ljubi svoje krjeposne sluge, Onoga koji preobražava srca. Tim si putem napredovao sve dok slijedeći svoje žudnje nisi zaboravio milostinju i izgubio svoj put. Sada si se vratio, ponizivši se i nahranivši izgladnjelo dijete svojim rukama. >Stogaodjeni ovu prinčevsku odjeću i jedi ova ukusna jela jer si samo ti dovoljno mudar da bi vladao očevim kraljevstvom.< >I, prinčezaslužio si natrag svoj čarobni ćilim. Moli se na njemu i svake ćeš noći posjećivati Vrt blaženstva. S vremenom ćeš, kad odmakneš daleko, daleko na Ravnom putu, doista, ako Alahu Samilosnom bude po volji, vidjeti lice Voljenoga.središnji paviljonneprijateljima princa Šera Singaprinčevim neprijateljimaDelhijska vrata, Delhijska vrata