(753517569) Simo Matavulj - Pripovetke

Đukan Skakavac Idemo iz škole ja i neki moj drug, pa se pred gradom sretosmo s nekim čovjekom u novim haljinama, težačkoga kroja, onako kako se nose primorski zagrađani, a ne seljaci. Čovjek je bio osrednjeg rasta, malene glave sa niskim čelom i riđim velikim brcima. Na gunju je imao medalju. - Znaš li ko je to? - zapita moj drug takim glasom i izrazom lica da sam odmah pomislio da ću čuti nešto neobično. - Ne znam, - rekoh. - Ne znaš!? ... Pa to je Đukan Skakavac što je sad došao iz vojske, što je u ratu ubio francuskog đenerala! Ta ni o čem se drugom ne govori nego o njemu! Eno vidiš kako ga svijet gleda! Zbilja, dvije-tri ženske obazriješe se za njim. Moj drug uze pričati događaj koji je Đukana obesmrtio. Znao je sve potankosti, kao da je očima gledao, a ja sam opet sve vjerovao, kao da očima gledam. Kad najposlije on preduši od silnoga pričanja, prenerazim ja njega ovijem riječima: - A znaš li ti da je Đukan moj kum. Žao mi je što nijesam znao da je on to, a ja bih ga ustavio i zdravio se s njim... Ali ja ću to učiniti prvi put kad ga sretnem, i on će mi sam pričati kako je bilo u ratu u Italiji! Na licu moga druga mogla se čitati velika zavist, - i tako se rastanemo. Doista, moj pokojni otac bio je kum sa Skakavcima. Mnogobrojna i imućna zadruga što je nosila taj nadimak živjela je u zaseoku, čas hoda od naše varoši. Skakavci su bili na glasu kao vrijedni i pošteni težaci, malo arumi i tvrdice. Govorilo se, doduše, da u toj kući uvijek ima poneki vidovit čovjek, a od njihovijeh odiva da su poneke vještice, ali kanda su to najviše razglasili "Svatini"... Meni je glava bila tako puna junačkih djela Đukanovih da se začudih kad u kući zatekoh tetku i njenog postarijeg rođaka gdje razgovaraju o drugim stvarima, a ne o njemu. Ja sam nestrpljivo očekivao kad će se oni sjetiti glavnog predmeta, pa, videći da oni na to i ne pomišljaju, umiješah se u razgovor. - Je li, boga ti, striko, poznaješ li Đukana Skakavca? - Što ti treba znati? - zapita tetka, po svome običaju, oporo. - Pa kažu, teto, da je taj Đukan ubio u ratu francuskog đenerala i da mu je za to car svojom rukom prikačio medalju!... - Prikačiću ja tebi medalju, ako smjesta ne uzmeš knjigu i ne gledaš svoj posao! Ja se odmaknem, ali ne toliko da ne bih čuo dalji razgovor. Ona nastavi:

- Zbilja, Krsto, je li istina to što se priča za moga Đukana? I ja sam to čula. - A jadi ga znali, sestro. On to priča, ali ko će mu vjerovati! Ti znaš da svi naši lažu kad iz soldata dođu! Svaki je činio čudesa, svaki je govorio s carem. - A je si li se ti sastajao s Đukanom? - Jesam. Onomad smo pili zajedno. Bilo nas je desetak. Đukan brblja, brblja, nikad kraja. Mi ga prekidamo i zadirkujemo. Šantavi Lovro Balmas poče pričati kako je on u mladosti ubio pašu travničkoga... Zarekao se, veli, da će ga pogubiti, i on samo sam otišao u Travnik i smakao ga. Možeš zamisliti je li bilo smijeha! Drugi opet počeše lagati kako je sa trojicom drugova dočekao u klancu pedeset gornjačkih kiridžija pa ih oplijenio... Svaki je izmišljao po kakvu komendiju, samo da se Đukan sjeti da se rugamo, ali se on gradi nevješt. - Ama najposlije zašto bi mu dali medalju? - zapita tetka. - A đavo bi ga znao! - odgovara Krsto smijući se... - Može biti za to što ima jake zube... E, to ne laže, to sam vidio svojim očima. Turi krajcaru među kutnjake, pa je nagrize s obje strane. - Tako ti boga! - reče tetka, očigledno misleći o nečem drugom. - Tako mi boga, sestro! Nagrize krajcaru na obje strane, onako kao što bismo mi potvrđu koru hljeba!... E, jadan ti sam, da su mi njegovi zubi, a džaba mu sva njegova slava i medalja! - A vele da je donio i novaca! - Pa jeste. Ti znaš kakvi su Skakavci. Da staviš koga od njih navrh Velebita, on bi opet našao načina da iskamči odnekud i nekako koju paru... Ali nije lijepo od Đukana što hoće da se odijeli od zadruge. Otkad je došao, nije ni svraćao kući. Već je poveo parnicu radi dijela. - E, moj Krsto, - prihvati tetka, - znaš li što 'no se kaže: "Ako smo mi braća, nijesu naše kese sestre". Đukan je punijeh dvanaest godina bio u vojsci, a oni mu ne poslaše nijedne pare. Zar je to lijepo od njih? Po tome sam vidio da tetka zva o Đukanu mnogo više nego što sam mogao misliti. Krsto slegne ramenima i pođe. Tetaka pođe s njim. U dvorištu oni su zastajkivali u živu razgovoru. Najzad Krsto otide ulicom, a tetka svrati u susjedstvo, k Marti udovici. Ta tetka bila je meni i mojoj braći i sestrama i otac i mati i kućevni starešina. Bila je oštra i uporna, ali pravična i zauzeta za naše dobro... Toliko samo mogu da kažem, a toliko je i dosta za razumijevanje ove priče. Udovica Marta, koju pomenuh, bila je žena od trideset godina, visoka, jedra, crnomanjasta, bijele kože kao da je u kavezu rasla. Po mome ondašnjem ukusu, to

je bila najlepša žena u našem mjestu. Imala je samo jedno žensko dijete od četiri godine, sušta materina prilika, kojoj mi dadosmo nadimak Fifina. Marta i naša tetka pazile su se kao dvije rođene sestre. Kad prvi put poslije toga sretoh Đukana, njegovo me obličje odbi. Sitne a mutne oči uvukle se duboko pod nisko čelo kao dva razbojnika u zasjedi. Pogled mu je strašniji izgledao zbog gustih obrva. Kako je brijao bradu, ostala mu je sjenka od brijotine, te su mu obrazi imali dvije boje. Preplanuli vrat bješe snop samijeh žila. Ruke sve do kraja prstiju bjehu mu rutave. Drugi put sretoh ga pijana. Nije posrtao, nego je išao raskoračen, jedva vukući noge, a u sebi je nešto bobotao. Ja to ispričah u kući, a tetka me jako izgrdi. Treći put sukobim se s Đukanom u našoj ulici. Bilo je u sutonu. Nijesam mogao vjerovati svojim očima, ali morao sam vjerovati. Đukan je izišao iz Martina dvorišta, i vidio sam nju kad je zatvorila vrata. Sav usplahiren dopadoh u kuću. Moji baš sjeli da večeraju. Ja zaboravih i da nazovem boga, nego započeh: - Znate šta sam sad vidio!... Đukan Skakavac izišao je iz kuće tetke Marte! - Evo ti potvrde za to! - reče moja prava tetka, udariv me što je bolje mogla dlanom po obrazu ... - To ti je u isto vrijeme i večera!... Odmah idi lezi! Morao sam se pokoriti. Dugo sam se okretao i prevrtao u krevetu, dokle sam se smirio i počeo razmišljati. Nijesam baš bio dijete, bilo mi je oko dvanaest godina, ali mi nikako nije išlo u glavu da bi se lijepa i bogata tetka Marta mogla zagledati u maljavog Skakavca, tijem većma što je odbila mnoge prosioce... A šta je opet navrlo tetki da ja gotovo ne smijem ni pomenuti Đukana!... Sve je to bilo suviše zagonetno. Prođe nekoliko nedjelja. Ja sam često sretao Đukana i po varoši i pred kućom udovičinom. Dva ili tri puta zatekoh ga i u našoj kući, u razgovoru sa tetkom, ali me on nikad ne pogleda. Razumije se da sam se dobro čuvao da ga ne pominjem pred njom, ali u naknadu govorio sam mnogo o njemu sa djecom, a govorio sam tako da ga oni počeše od srca mrzeti. To je kanda došlo i Marti do ušiju, jer od nekoga vremena poče okretati glavu od mene i sklanjati Fifinu, iako je znala kako ja to dijete milujem. Najzad, jednoga večera u početku jeseni, tetka mi reče, da ćemo ja i ona docnije večerati jer da ima sa mnom nekoga razgovora. Kruta žena rekla mi je to koliko je mogla ljubaznije, te sam vidio da će se sa mnom postupati kao s malim domaćinom, što je rijetko bivalo a uvijek mi laskalo.

Sjećam se da je toga dana duvala silna bjelojužina. Pošto naredi djecu, ona se ogrnu, naredi i meni da se ogrnem, pa pođosmo. Tek pošto izađosmo iz dvorišta progovori ona: - Idemo k Marti... Ona se udaje za Đukana. Sjutra će bita prvo oglašenje. Do tri nedjelje vjenčaće se... Ti ćeš im biti kum. - Zar ja!? - Zar ti!? - okosi se tetka... - A što ne?! Vi ste odavna vezani kumstvom sa Skakavcima. On te je sam izabrao. - On? ... A tetka Marta? - Pa i ona, razumije se... Sad nemoj da ulaziš nakostriješen u tuđu kuću, a tobož prvi put u pohode kumovima. - Ah, jadna Fifina! - rekoh nehotice. - Šta jadna Fifina! - ciknu tetka. - Što će faliti Fifini? Gledaj ti, molim te, pametna, zrela čovjeka, koji zna šta kome dolikuje, koji umije žaliti tuđu djecu!... Ovo je baš da se čovjek i preko jada nasmije... Šta ti najposlije imaš protiv toga čovjeka, a? Ja znam sve što ti djeci govoriš, ali kaži šta ti imaš protiv njega?... Nije ti mio, to je sve, a to je ništa! Tetka ućuta za nekoliko trenutaka zagledavši mi se dobro u oči pa nastavi: - Dobro! Recimo nije najbolji. A bi li ti želio da se Marta uda za kakvog... Latinina? - Bože sačuvaj! - viknuh ja zaprepašćen. - Eto vidiš! A to bi bilo da nije Đukana, jer među ženicima našega zakona osim njega nema za nju prilike. On se sad odijelio od svojih, on je bogat, mlad, bio u svijetu, pa šta ćeš više!... Marta je inokosna, i treba da se uda, a Latini navalili sa sviju strana da je prose... Razumiješ li sad zašto se ja toliko zauzimam za njega? - Razumijem, teto! - odgovorih dirnut, jer sam dobro znao kakva je ona fanatična pravoslavka, te sad već nijesam sumnjao da pametno radi. I tako mi veseli uđosmo u Martinu kuću. Kuća je bila na dva poda. Donji je služio kao podrum. Iz njega su izvodile drvene strme stepenice. Vjetar je tako silno duvao da tek kad mi dođosmo pred gornja vrata, Marta ču korake i reče: "Evo ih", pa nam pođe u susret. Đukan je sjedjeo za postavljenim stolom, na kome je gorela "lukijerna" sa tri plamička, ali je slabo osvijetljavala veliki prostor, koji je bio samo pri kraju pregrađen. Pošto nazvasmo boga, reći će tetka svečano: - Evo vam kuma! Srećan vam bio!

- Da bog da! - prihvati Skakavac, pa ustade i zapuši mi usta svojim oštrim brčinama. Sjećam se da sam pomišljao kako će to neprijatno bosti puna lijepa usta Martina. I ona se poljubi sa mnom. Đukan započe: - Sjedi, đače, mudroslovče, pa nam kaži svoj žvr! - Koga mu đavola znači "žvr", - rekoh u sebi i; glasno odgovorih:-Hoću samo da vidim Fifinu. - I otidem ka krevetu, te poljubim dijete. - Zaspala je već, - odgovori Marta, pa okrenuv se tetki nastavi: - On je sa njom komendijao cijelo veče... Bože, šta s njom radi! Uzme je, pa je digne uvis, vrh sebe, pa okreće njom, pa čini da se premeće. - Dakle, hoće k njemu? - pita moja tetka. - Još kako! Zove ga ćaćom. Sve pita: đe je ćaća? Marta otide u pregradak, gdje je bila kujna, pa sa svojom najamnicom Tomkom iznese večeru. Posjedasmo svi otrnuti, jer je duvalo malo manje nego na ulici. Sva tri plamička vrtjela su se u kovitlac, te ih je svakoga trenutka trebalo zaklanjati rukom da se ne ugase. Skakavac se opet obrati meni: - Dakle, kume, šta učiš?... Znaš li već latijanski i talijanski i srbljanski?... Zbilja, razumiješ li tudeški? - Pomalo, - rekoh. - Aja, ne valja tu pomalo, nego treba baš onako... žvr! - Ama, šta ti je to žvr? - rekoh. Udovica prsnu u smijeh i dodade: - I ja mu to ne razumijem!... To baš nije ni lijepo!... Svaki čas "žmr", "žmr"!... Skakavac se malo namršti, pa, pruživši ruku, diže pun veliki vrč vina. Kanda nam je htio pokazati svoju snagu, jer zadrža nekoliko trenutaka teški vrč u pruženoj ruci, a drugom je gladio brke. I onda reče: - Žvr je sve, pa i to kad čovjek hoće da se napije i da nazdravi... Dakle, babo moja, žvr! - I Đukan, mrdnuvši obrvama na Martu, nagnu vrčem. Tetka me gurnu nogom, jer vidje na mom licu izraz negodovanja što on pije iz velikoga suda. I on kao da to opazi, te pružajući Marti vino i pošto donjom usnom ože brk, reći će: - Na, babo! Mi ćemo ovako po starinsku, a ova finija čeljad, ako će, mogu i čašom, - eto ih pred njima... I to je žvr!

I tetka se napi iz zajedničkog suda, pa sam morao i ja. Odmah zatijem, Đukan zapodjenu razgovor o domaćoj privrjedi. Kaže da će prije svega kupiti dobru mazgu. Zatijem, veli, prodaće sve svoje zemlje u zaseoku i pokupovaće druge u blizini Martinog imanja, da ga zaokrugli. Marta je u dobroj godini nalazila do sto barjela vina i desetak barjela ulja, a i njegovo će toliko donositi. To je, boga mi, dohodak - žvr! A kakav će već dohodak biti do nekoliko godina, pošto on sve ljudski obradi i pošto umnoži imovinu! To će biti tri puta žvr! Jer on neće prodavati vino i ulje u nevrijeme kao što čine "naši dronjavci", u nevrijeme kad Talijanac i Ličanin kupuju pošto hoće oni, nego će ga prodavati pri kraju ljeta, kao što rade gazde... Uopšte, on će pokazati da je ostao dobar težak, iako se dvanaest godina klančao po kasarnama i po bojištima; - pokazaće da zna "šta misli zemlja i voćka", iako već neki zlurado tvrde da se on odvikao od težačkih poslova te da nije više ni za što nego da grije klupe po krčmama!... Dugo je trajalo to njegovo razlaganje, ispresijecano nebrojenim "žvrkanjem" da cijelo vrijeme Marta nije očiju s njega digla. Ja sam opet nju posmatrao. Spočetka, ona mu ni jednom ne upravi pogleda milošte, nego ga je gledala s nekim čudnim izrazom, kao da nešto očekuje, ali, malo pomalo, kad se vino poče odazivati, kad mu se zarumeniše jagodice, te mu i pogled postade najprije određeniji i slobodniji, pa onda i umiljat, onda udovici se oči zažariše. Tomka dođe da odnese sudove. Bila je to zdrava, snažna plavuša od petnaest godina, a u najmu kod Marte iz djetinjstva. Ona nešto šapnu gospodarici, pa dodade glasno: - A što se mrznete ovdje, kad na ognjištu bukti velika vatra! - Boga mi, pravo kaže, - rekoh ja i otidoh kujnu. Tomka siđe u podrum da donese još vina. Njih troje još su razgovarali, pa dođoše k meni i posjedaše oko ognjišta. Đukan svuče gunj, ogrnu se njim i diže dlane prema plamenu. Iz širokih rukava promaljale su žilave i rutave mišice. - Ej, da mi je kadgod bila ovaka vatra!... Da mi je bila onda kad sam poslije boja, gladan i umoran, ležao među mrtvijema i ranjenijema na vlažnoj zemlji! - Uh, ne spominji! - reče Marta ježeći se... - Samo o tome ne govori! - Znam, - rekoh, - tebi je već pričao, ali i ja bih rado čuo kako je ubio đenerala! - Dok se dođe do đenerala treba žvr! - veli Đukan. - Šta je i šta bilo dok sam ja do toga došao. - Pa pričaj, kume, molim te! - Boga mi, kume, nijesu ti mišice suviše debele kao za junaka, - reče tetka.

To bi Đukanu kao da ga ko udari po obrazu. On je pogleda začuđen i uvrijeđen, škrgutnu zubima, zasuka rukav, ustade i raskorači se. - Šta je, zaboga... šta hoćeš!? - jedva izreče Marta od straha. - Žvr! sad će se vidjeti valja li što moja tanka mišica, - veli on. - Ček', ček', da vidite! - Ama, zaboga, žena se našalila. - I ja se šalim!... Ded' ti, kume, uhvati me iza šake... uhvati me obema rukama. Ti, Tomka, uhvati odmah do njega! Ti, Marta, kao najjača, drži za sredinu, a ti kumo, za mišicu, do ramena. Ded'! Mi učinismo tako, više od straha, nego od sile. - E, sad, kad rečem: jedan, dva, tri, vi uprite svom snagom, da vidim hoćete li previti ovu tanku mišicu! ... Nemojte se smijati, nego onako žvr!... Ded'!... Jedan, dva, tri! Mi navalismo smijući se, pa onda baš zbiljski, ali nam je bila sva muka uzalud, baš kao da smo htjeli previti suho drvo. - O, brate, ovo je zbilja đavolska snaga, - reče tetka... - Dosta! Što da se mučimo uzalud! - Ne, nego još! - doda Marta, sva zajapurena. - Hoćemo baš da mu pokažemo! - Još, još! - veli Đukan. Ja zamotrih da on prstima lijeve ruke škaklje udovicu iza vrata. To me navede da i ja to isto pokušam na Tomkinu vratu. Djevojčica me pogleda, pa zaturi glavu smijući se, pa i ona stade vikati: - Još! još!... Najzad, sustali, posjedasmo, ali on ostade onako raskoračen, sučući brke, slušajući naše hvale, pa odjednom dohvati iza sebe s police tanjir, turi ga u usta i odgrize parče, kao što bi gladan čovjek odgrizao okrajak od pogače. I baci tanjir i okrajak posred kujne. To je bilo za koliko bi udario dlanom o dlan. - Ovako ću ja tebi, babo, pregristi grlo kad me najediš!... U mene ti nema pet ni šest, nego odmah... žvr! - reče smijući se, pa sjede. Sjećam se vrlo dobro da me je ta šala neugodno dirnula, ali na moje veliko čudo udovica sa izrazom najveće poniznosti odgovori: - Ti si moj gospodar, ali ja se opet nadam da ćeš mi biti dobar!

Tetka pogleda mene i Tomku, (sjedeli smo jedno do drugog), pa, videći valjda kako mi željno očekujemo nastavak ljubavnog tepanja, ona nađe za dobro da da drugi pravac razgovoru. - Valaj, ako iko, ti ćeš, Đukane, živjeti sto godina, ali opet pričuvaj svoju snagu! Zube čuvaj za starost, a već za mišicu lako je... Jesi li ikad bolovao? Đukan nagnu vrčem. Toga puta jedva je predušio, - pio je kao vo. - Bolovao sam često u vojsci, ali nikad nijesam uzimao lijekova... Aja, brate, neka oni daju kome drugome, ali meni žvr!... Ono znaš, čim se razboliš, dođe veničar, pa te pregleda, pa ti propiše lijek. Ali, opet vam kažem, ja nijesam nikad lijek progutao, nego ako ga uzmem pred njim, ja ga zadržim u ustima, pa ga ispljujem; ako nema nikoga, ja ga bacim. Jer, bolan, oni grade sve lijekove od otrova. Šta je lijek nego otrov? Istina je da ti pomogne na prvi mah, ali poslije siđe u slezinu, pa tu ostane dovijeka. - To nijesam znala, - reče Marta začuđena. Tetka se osmjehnu. - Ja ti kažem - nastavi Đukan - da lijek nikad ne izlazi iz čovjeka, nego mu se skupi u slezini... Tako se kupi, kupi, kupi, pa ko ih mnogo pije nadme se kao tenac a u licu je žut kao limun. - Jao meni, to je istina" - veli Marta. - A ja sam davala Fifini neke praškove zbog bubina. - Rđavo si radila. Ali opet dijete će lakše prekužiti. - Ama, kume Đukane, nečim se treba liječiti, - reče tetka. - Treba, treba... Fifini treba davati zapaprene rakije, ako je istina da ima bubine. Pomalo, razumije se, jer koliko treba piletu? Vino i rakija i vatra i pijavice, to je lijek za sve. Doduše, kad je čovjek bolestan, treba i da gladuje. - A od čega si ti bolovao? - upita Marta. - Od vraga i njegova druga, - veli Đukan mršteći se. - Uvali mi se vrag u trbuh, pa me muči po dvije-tri ure... boga mi, i to cijelu noć. Ono što kažu, razvije se pupak, a nema koga da istrlja, a nema ni vina ni rakije, ni vatre. Muka živa! Dok sam bio kod kuće, bio sam zdrav kao drijen, ali u vojsci... - Pa šta si radio, jadniče? - pita Marta bolećivo. - Stisnem zube pa trpim. Eto šta! Dao bih talijer za oku vina, ali o tome nema ni pomena. Kad ne mogu ništa drugo, ja se trljam sam i štipam se svuda. Jer i to je dobro. Ništa bolje nego se dobro štipati, da krv uzavri. - Sačuvaj bože i Bogorodice! - reče Tomka kao nehotice, ali takvim izrazom da svi prsnusmo u smijeh.

- A za probade i uboje najbolje su pijavice, - nastavi Đukan. - To je istina, - potvrdi tetka. - Jednom sam se u kasarni potukao sa soldatima Talijanima i Tudeškima. To je bilo u Veroni. Na nesreću, ne desi se u sobi niko od naših, a njih sedam-osam kidisaše na me. Bili smo se pesnicama, pa onda kundacima. Ja ih premlatih dvojicu, trojicu, ali, boga mi, i oni meni namjestiše rebra. I dva loša ubiše Miloša. Tako je trajalo dok ne stigoše neki naši. Ja sam se jedva na nogama držao, osjećao sam da, ako ovakav legnem i dopanem šaka ljekaru, da neću više ustati. Srećom imao sam nekoliko talijera, te zamolim nekog Sinjanina da me odvede do berberina. On me odvede. Ja izvadim Mariju Tereziju i pružim je berberinu i kažem: "Evo ti, ali da mi staviš pijavice ovako s nogu, da ih načičkaš svud gdje ima modrica". Pa onda se svučem i kažem zemljaku: gledaj dobro da mete pijavice svuda gdje su modrice, jer jarac talijanski hoće da prevari. Kad me Sinjanin vidje gola, stade se čuditi: "Jao, veli, pa ti si sav isprebijan!" Berberin opet odmahnu rukom. "Ne mogu ja vama za talijer da potrošim toliko pijavica. Tu će ih otići dvije pregršti"... Na to, neka ga đavo nosi, ja mu dadoh dvije Terezije... A moj brate, muka živa, i koliko je to trajalo. To je bilo žvr! Pa onda onako sa pijavicama na sebi vratih se u kasarnu. Razumije se da me više Sinjanin nosio nego što sam išao. Poslije dvije-tri ure skinuše ljudi pijavice s mene, ali nijesam mogao sjutra ustati. Veničar jarac poznade šta sam uradio, pa me tuži, te me osudiše na četiri nedjelje apsa. Odležao sam aps, ali sam iznio glavu, a da sam se dao ljekarima u ruke, bio bi žvr. - O, majko božja, šta se s tobom radilo! - reče Marta i prekrsti se. Na to se tek prenuše u Đukanu uspomene, a kako se svakoga časa mašao vrča, to su one vaskrsavale sve življe i življe. Jedna mi se osobito udubila u pameti. Pričao je o nekom svom drugu sjenovitu čovjeku, koji je imao "čudne moći". Taj je čovjek bio Furlan, dakle, iz zemlje gdje je od starine pomiješana slovenska i latinska krv. Bio je, veli, suv i crn kao đavo, očiju kao u zeca. Furlan, veli, zagleda se čovjeku u oči, zagleda se, zagleda, pa se počne izmicati natraške, a onaj u koga je gledao mora da ide za njim. Nema tu hoće ili neće, nego baš mora! Bilo ih je, veli, koji su se kladili s Furlanom da ih neće privući, ali je svaki izgubio opkladu. I sjedneš, veli, na zemlju ili na stolicu, ili legneš nauznak, svejedno; i smiješ se i govoriš što god hoćeš, a on samo stavi ruke iza leđa, pa upaoči onim pustijem očima, pa kad vidi da je vrijeme, a on se počne polako izmicati, a onaj drugi na jedan mah ublijedi i zanijemi, pa za njim, za njim, sve za njim, kao da ga je užem privezao. A mi naokolo da puknemo od smijeha. - O, bože, svačega li ima na svijetu! - veli Marta.

- Ima toga i u nas, - ispravi tetka. - Pokojna baba Rogatića mogla je tako privlačiti očima stoku. Zagleda se tako u mazgu, ili goveče, ili magare, ili ovcu, a životinja ide za njom, kao što ti reče, kao da je privlače užetom. - Ja, - nastavi Đukan... - Tako ti je to moj Furlan bio strah sve kasarne. Ali s jednim je bio žvr! s jednim je izgubio opkladu. - A s kim to!? - zapitasmo. - Sa mnom. Mene nije mogao ni maći smjesta. Gleda me, gleda me, a ja mu isplazim jezik i odmjerim rukom. Najzad se trgne i pođe nazad, a ja se iz glasa smijem, pa ni da se maknem. On se tome čudio i krivo mu je bilo. Tako je kušao dva-tri puta, pa kad vidje da ne može, on mi pruži ruku i reče da sam mu ja brat. - Kako to? - pita Marta. - Pa to da imam i ja njegov duv. - A je li to istina? - opet će žena. - Ja, boga mi, ne znam. Nijesam nikad pokušavao, ali bi mogao sad... Što da ne?... Sad ću se zagledati u Tomku... Sjedi, mala, mirno! Tomka vrisnu i skoči. To je bio povod novom smijehu i ponudama da se obredimo vinom. Đukanu su oči svijetlile kao u onoga Furlana. A i svi smo bili malo uzavaćeni. Čak i moja ozbiljna i umjerena tetka bješe crvena. - Ama, molim te, kume, - rekoh ja dodajući vrč Tomki - da čujem već jednom kako je bilo sa onim francuskim đeneralom, jer to je za mene najveći... žvr! I Đukan se nasmija kad ja, nakon kratkog zatezanja, izgovorih mu njegovu omiljenu riječ. - Bilo je, sinak, evo ovako, - poče on i zaćuta tražeći nešto, pa skupi preda se čaše (koje ionako nijesu trebale), vrč i vatralj, jednu ljusku od jaja, izvadi nož iza pojasa, uze iz kutije nekoliko kresavica i bog ti ga zna šta još. - Dakle bitka na Solferinu bila je na dan svetoga Antonija. E, sad pazite šta će biti. Ovo je rijeka. Vidiš li Marta? - zapita polažući vatralj. - Vidim, Đukane. - A ovo je most. Vidiš li kume? - i po-loži nož preko vatralja. - Vidim, kume. On brzo načini nekoliko gomilica od pepela i pobode od tih kresavica, pa onda razredi čaše, ljusku i ostale stvari, pa poče objašnjavati.

- Ovo su Francuzi, a ovo su Talijani, a ovo smo mi... ne, boga mi, nego su ovo Talijani, a ovo smo mi. - Dakle, vi ste pod brdom? - pita Marta. - Svi smo pod brdom! -.. Samo slušajte!... Evo... - I nastade taka zbrka riječi i pokreta, nastade takvo premještanje "pomagača", da ni najtrijezniji ne bi ništa razumio. Doduše, ja i Tomka marili smo za to koliko za lanjski snijeg, jer mi upotrebismo tu priliku da se nekoliko puta cmoknemo. Ali u neke viknu Đukan: - Pazi, kume, sad će poginuti đeneral... Dakle, ja sam ovdje, a on je tu, a ovo je šanac, a ovo su konjanici!... E, sad vidi!... Padaju ljudi, padaju oko mene, kao muve! Vidim ja jarčinu... imao je bradu kao jarac, a na njemu crvene pantalone, te ti se zaletim te žvr! I Đukan zvrčkom pogodi kresavicu, koja odleti preko plamena. - Živio, moj sokole! - viknu Marta. - Živio, kume! - viknuh ja. To je dalo povoda tetki da se sjeti naših starih junaka, naših primorskih i kotarskih serdara i četnika, Jankovića, Smiljanića, Mandušića i ostalijeh. Ali je slabo ko slušao. Vrijeme je već bilo da se raziđemo. Meni je glava kružila, te ne znam kako sam otišao i legao... Otada pa do Martine svadbe, svakoga dana, ja i tetka iđasmo na večeru i na sijelo k njoj. I svakog bogovetnog večera, sve je išlo istijem redom kao i prvog. Fifina spava, Đukan započne ozbiljan razgovor o domaćim poslovima i o privrjedi, tetka i Marta pomalo se o tome prepiru, pa onda se navrstamo oko ognjišta, gdje primorska crvenika učini svoje, gdje se Đukanova žestoka mašta razuzda, te nam se ređaju prizori kakvi se ni u snu ne viđaju. Đukanovi pogledi na svijet, njegovo mišljenje o ustanovama i svijem ljudskim uredbama, mnogo su ličili na njegove nazore o higijeni i medecini. To su bile krnje i površne misli mlada težaka, otrgnuta od svoga rala i motike, odvedena u tuđ svijet, provođena kroz neslućenu i beskrajnu panoramu, koju mu niko nije objašnjavao, upregnuta u jaram kome nije razumijevao ni povoda ni smjera, proglušena tuđim jezicima, zajažena svijem tuđinskim, počinjući od hrane i odijela, pa do vavijesti o dužnosti, o bogu, - krnje i površne misli, koje su se neprirodno razvile u kasarni. On je uvjeren bio da je naš narod i naravstvenošću i umljem snažniji od svojih gospodara, ali su ovi posljednji silniji zato što su lukaviji, zato što su obrazovaniji. Obrazovanje nije ništa drugo do prepredenost i lukavstvo, dakle žvr! On se bojao one tajne sile kojoj je izvor u redu i zaptu - bojao se, ali je nije poštovao. Sve je bilo zbrkano u njegovoj glavi od prvobitnih domaćih predanja

i naivnih vjerovanja do onoga što je u tuđini naučio ili nazrio iz suvremenog napretka. Naravno, ja sad to razumijem, ali onda sam kroz Đukanove riječi, malo pomalo, stjecao uvjerenje da je zbilja tako. Ljudi od zakona i činovnici bili su gori od ljekara, popovi pak najgori. Sve su to varalice i levente, koji kako postaju prepredeniji i proždrljiviji, to se penju na viša mjesta... Sve je to žvr, koji, kad bi čovjek mogao, najbolje bi učinio da jednom snažnom zvrčkom otpravi u nedođiju. Tetka, Tomka i ja, manje više podlijegali smo njegovu uticaju, ali Marta prionu svom dušom uz njega. Za divno čudo, ta stamena žena, koja bješe pristala da se uda jedino zbog nekih razloga, poslije malo vremena predade cijelo srce i dušu tom energičnom i fantastičnom čovjeku. Jednoga večera, već pri kraju sijela, Marta ispriča kako se počeo javljati neki pokojni Anto Svambiša, čija je kuća bila treća ili četvrta u redu do njene. Taj Anto bješe siromah nadničar, čestit čovjek, a umro je naglo od plućne upale, ostavivši ženu sa mnogo sitne djece. Anto se počeo javljati sedme noći poslije smrti. Čim žena s djecom legne, odmah nešto počne vrdati po kući i ugledaju bijelu priliku u pomrčini. S početka žena je mislila da joj se samo prizire, ali kako se avetinja redovno javljala, ona dozove drugu ženu da s njom spava, i ta se žena kune svačim na svijetu da je poznala Anta, da je vidjela kako lomi ruke nad djecom. Tetka nije to vjerovala, - ne zato što nije vjerovala da se mrtvi Latini ne dižu iz grobova, nego, veli, Antova je udova poznata lažljivica. - Ama, zašto naši mrtvi ne ustaju? - zapitah ja. - E, tako je bog odredio, - odgovori tetka. - Po tome se vidi da je "stari zakon" bolji! - Ko ti ga zna je li baš i tako! - veli Đukan... - I naši se javljaju u drugim prilikama, recimo, kao psi. - Ne govori, bolan, tako! - prekori ga Marta. - Zar ti, bolan, nije grjehota da tako govoriš za našu vjeru!? - Ama, žvr, što je istina, istina je!... Što ja znam, to mi ne mogu iz glave izvaditi svi popovi i kaluđeri i vladike! - Pa de, šta znaš? - zapitah ja. - Znate li kad ono udariše crne ospe po našim krajevima? To je bilo upravo godinu dana prije nego me uzeše u vojsku. Dakle nijesam bio dijete. Bilo mi je devetnaest godina. Bolest je najprije ovdje počela, pa se rasprostrije i po selima. U nas je prvi umro Nikola Kamčina, pa onda za nekoliko dana umrije više od deset duša, što djece, što odraslijeh. U našoj kući razboli se samo pokojni Sišo, moj rođak i

vršnjak. On je bolovao samo četiri dana, pa preminu... To je bilo nekako oko Preobraženja. Ja sam pudario u gornjim vinogradima. Kući nijesam dolazio, te nijesam bio ni na pogrebu... Ele, sjedim ja u sutonu pred pudaricom, tužan i zamišljen. Uza me je, kao uvijek, dvocijevka. Na jedan mah zaškripa nešto daleko na ulasku vinograda. Pogledam ja, a ono nekakva grdna crna psina. Šunja se, oborila glavu, a podvila rep. Vidim da nije pseto iz našeg sela, jer ih poznajem sve, a vidim opet nešto neobično krupno... Otkuda ga đavo donese! mislim sam u sebi. Ono se lagano primicalo, kao da je njušilo trag. Ja nategnem dvocijevku i podignem je oprezno da nanišanim a u sebi pomislim: "Odakle si, da si, bićeš gazdi pečenje!" ali u koji mah nanišanim, u taj mah psina sjede, iskezi zube i raskoluti ovolike oči... Meni klonuše ruke, kosa mi se nakostriješi, a srce da iskoči iz grudi. Onda pseto, uzdignute glave i repa, potrča k meni. Ja klekoh i pokušah da nanišanim, a ono opet kao i prije čučnu i iskezi zube. Kad spustih pušku, ono već ne pođe k meni, nego se vrati lagano, jedva idući, kao da je isprebijano. - Takav me strah obuze da nijesam smio sam prenoćiti u kolibi, nego otidem k drugom pudaru, koji je bio na puškomet od mene. U putu sam se razabrao. Vidim da nije ništa drugo, nego zalutalo pseto! - I nije moglo ništa drugo biti, - veli Marta. - Čekaj, molim te!... Otidem k čovjeku, ali mu od sramote ne kazujem šta je, nego velim, obuzela me sjeta, pa došao da razgovaram. Tu i prenoćim. - Sjutradan, u isto doba, na istom mjestu pojavi se crna psina. Ja sam bio sasvim miran i priseban. Pseto se primicalo kao i prvi put, njušeći trag... Pustiću ga, mislim, na šest koraka od sebe, pa ću ga gađati u grudi. Kad se toliko primače, ja nanišanim, a ono čučnu, iskezi zube i zakapa krvavijem očima i zaprijeti mi šapom... Meni kapa otide uvis, pa skočim natraške, vičući: "Kumim te bogom i samrtnim časom, ako je u tebi Sišina duša, javi mi se!..." Čim ja to izgovorih, pseto zaurlika tako strahovito da me i sad jeza hvata kad se sjetim... I smjesta ga nestade, kao da ga zemlja proguta. To je sve istina, tako mi ove krvi Hristove. Ali što je najčudnovatije, ja nijesam na Sišu pomišljao dokle onako ne skočih, i one mi riječi same izletješe iz usta... Ta nas je priča užasno potresla. Sjećam se da sam se pribio uz tetku kad smo se vraćali, a ona dva-tri puta u sebi ponovi: - Ne kaže se uzalud da su Skakavci vidoviti! II Da je Đukan ikako mogao izbjeći crkveni obred, on bi to najradije učinio, jer sve je to "žvr", a osobito ono okretanje oko stola privezanijeh ruku i sa vijencima na glavi. Razumije se da je tetku i Martu veoma ljutilo tako ismijevanje svetijeh stvari.

Dalje on je tražio da se vjenčaju u kući, na što je Marta, nakon duge prepirke, i pristala, ali ne pristade lop, jer, veli, to ne može biti bez naročitog dopuštenja vladičina, a za to, opet, treba imati dobar razlog. Đukan nazva, popa najmanje dvadeset puta "jarčinom", a uvjeren je bio da se pop ne da presloviti zato što mu nije ponudio veliko mito. Najzad, na sve jade, uglavismo da će vjenčanje biti nekog malog jesenjeg svečanika, koji se primicao. I za sve ostalo utvrdismo, a razglasismo da će svadba biti tek na božitnje poklade. U toku toga pregovora, jednom prekipje tetki, te viknu: - Ama, Đukane, ti kao da se stidiš što uzimlješ Martu, ili hoćeš da u svemu budeš mimo ljude! Ali je Marta utiša. - Nemoj, seko, molim te! Čovjek ima svoju ćud, a odvikao se od naših običaja, pa šta ćeš mu! Marta je sve njegove nastranosti opravdavala tijem što on ima svoju ćud, iako joj se često na licu moglo čitati kako je teško uvrijeđena njegovijem postupcima i riječima. Uoči svadbe, u prvi mrak, iznenadi nas Đukan svojim dolaskom. Bio je veoma zbunjen. Pošto posjedi, govoreći koje o čemu, on zamoli mene i tetku da pođemo s njim k Marti. Putem ne htjede kazati šta mu je. Marta| se začudi i uplaši. Baš se spremala da legne. Đukan započe: - Hoće ćaćetina da dođe sjutra!... Pomislite, to mi je večeras poručio, - nema ura da sam primio poruku!... Eto šta je! Marta pogleda nas, kao tražeći da joj objasnimo, a na to tetka prsnu u smijeh i krsteći se odgovori: - Pa, čovječe božji, zar je to tako nešto strašno da treba da nas okupljaš u ovo doba i da nam to kažeš takijem licem!? ... Budi bog s nama! - Ama, zašto se on u pošljednjem trenutku predomislio? - zapita Đukan. - Ne razumijete vi njegovu pulitiku! Tu ima nekakav žvr, i ja sam došao da se s vama razgovorim o tome. - Nemamo se tu šta razgovarati! - reče tetka. - Ako je tu kakva pulitika, to je njegova sramota, a tvoja je dužnost da ga pričekaš kao oca. Što se u potonjem času predomislio, to je pametno učinio. Pravo da ti kažem, zazorno bi bilo i dugo bi se spominjalo da se Marta nazvala tvojom, a da se i ne pozna ni s kim od tvojih! Ta me pomisao mučila, a nijesam je nijednom iskazala. Marta briznu u plač.

I Đukanu se ražali, te se odjednom sjeti svoga djetinjstva i kako je u ljubavi živio s bratom Jovom i Glišom. Osobito je hvalio Jovinu ženu Katu, koja je prema njemu bila kao sestra. Te nježne uspomene Đukan završi pitanjem: - A kako bi bilo da okvasimo pusto grlo? - Ni kapi! - reče tetka odlučno i ustavi Martu koja se krenu... - Hajdemote! I pođosmo. Pošto se na ulici razdvojismo od njega, tetka se prekrsti govoreći: - O, bože, luda čovjeka! Tada prvi put izreče preda mnom tu riječ, koju je poslije često i javno ponavljala. Sjutradan ustadosmo rano. Nebo je bilo natušteno, a od mora je duvao mlak vjetar, obični preteča duge kiše. Tetka reče zlovoljno: - Ovo je baš kao da je Đukan od boga izmolio da mu bude gluha svadba! Žalibože novijeh haljina, ali ćemo se ogrnuti. Kad zvona prvom oglasiše jutrenju, nas dvoje uputismo se k nevjesti i zatekosmo je gdje cucka Fifinu na krilu i plače. Bila je blijeda kao smrt. Tetka udari u šalu, na koju se Marta osmjehnu, ali su suze jednako tekle. Cijele noći, veli, sanjala je prvoga muža. Bio je, veli, tužan što se preudaje i prorekao je da će izgubiti Fifinu... Đukan dođe poslije drugog oglasa jutrenje. Bio je u novim haljinama sa medaljom na gunju, sa povećim bjelokorcem za pojasom, a ogrnut izlinjalom kabanicom, koja je imala kukuljaču. On uđe veseo. Čim uđe, uze Fifinu i poče je nosati zviždeći vojničku koračnicu. A na pretrg je govorio: - Što si se, babo, prepodobila!... Da ti je ovo prvi žvr, hajd' hajd', al' ovo ti je drugi!... A kad će tebi, Fifino, biti žvr? - I uze da ljubi dijete. Ja mu rekoh: - Kume, ti si veseo i stoga što je ovako vrijeme, što ćemo proći gotovo neopaženi! - E, to si pogodio, kume! Kiša je berićet i na ovakav dan! I moj se ćaća, pričaju, vjenčao kišljiva dana, pa mu je žena bila rodna. - Evo je! Sad će kao iz kabla, - reče tetka, posmatrajući prve krupne kaplje što počeše udarati u prozore. - Pa, da idemo! - veli Đukan, predajući dijete Tomki. - Ona će jarčina brzo sažvakati jutrenju, pa bi se mogla naljutiti ako ne dođemo na vrijeme. - A ja sam mislila da još pričekamo. Ko zna mogao bi ćaća ranije doći, - reče Marta.

- Aja! - prihvati Đukan ogrnuv se u najvećoj žurbi. - Ako dođe tek pred ručak. Hajdemo, kumiću. U taj mah začusmo bahat na ulici, te sve četvoro pohitasmo na prozore. Visok čovjek, ogrnut kabanicom, sa kukuljačom na glavi, jahao je na mazgi. Za njim su išla dva čovjeka i dvije žene, pa druga natovarena mazga i za njom gončin. - Tako ti boga! - reći će tetka, - ovo je stari Mijat sa Jovom i Glišom i njihovijem ženama!... Sva moba, - pravo veselje! - Blago meni i dovijeka! - reče Marta. - Jarčine od jarčina, svetitelja im njihova! - viknu Đukan lupnuvši prozorima. - Molim te, Đukane, ne čini komendija, nego idi ocu i braći u susret, kao što dolikuje! - viknu tetka. _ Ko da im ide u susret?! - viknu Đukan i škrgutnu zubima... - Zar ja?... Sad će biti žvr, da će se pripovjedati dokle je ljudi. Đukan bješe pozelenio. Meni srce zalupa, te, čisto nehotice, izvučem mu nož iza pojasa. Ali Marta dopade, istrže mi nož i turi ga ženiku opet za pojas, a u isti mah poljubi ga u ruku i pogleda ga takvim očajničkim pogledom da se i sam Đukan trgnu. Tetka, ja i Tomka oblijekolismo ga, govoreći svi u jedan mah i preklinjući ga da se stiša. Skakavci su već. bili u dvorištu. Mi svi, onako u gomili i vukući Đukana, krenusmo se niz stube. Srećom sukobismo se s njima u pomrčini "konobe", a proglušeni grajom: "Srećno veselje, da bog da... Kamo ženik? Kamo nam nevjesta?" I mi svi, osim Đukana, proglušismo njih otpozdravima: "Dobro nam došli!... Sa srećom da bog da!... Evo nas, evo nas!" I nastade opšte cmakanje. Meni se čini da sam se tri puta poljubio sve s jednijem. Pošto su se i Skakavci snebivali, to Đukanova mrzovolja prođe neopažena. Pa onda, trebalo je i hitati, jer je služba morala biti pri kraju. Dakle, čim se gosti obrediše rakijom, a momak njihov unese darove (pečenice, pogače, burače vina i rakije), odmah se uputismo, ali ne kao što smo prije nekoliko trenutaka smišljali, nego svečano. Najprije pođe starac Mijat s Jovom, pa onda ja i Đukan, pa Gliša sa nekim, pa nevjesta sa jenđama i tetkom. Kao za prkos Đukanu, kiša prestade i ukaza se malo problijeska na nebu. Svi prozori u susjedstvu bjehu načičkani glavama, te počeše sipati na nas bajami i slatke bobice...

Đukan je ječao, škrgutao zubma i prizivao sve nebeske sile da ih počasti. U neki mah ja se pobojah da ne pobjegne, te ga uhvatih za ruku i počeh mu govoriti ma šta, samo da ga s druge strane proglušim. Najposle on natače kukulj, ali tim učini gore, jer se začuše uzvici: "Eno, ono je mladoženja onaj što je pokrio glavu!" Bilo je i ljudskih pozdrava, kao: "Sa srećom svatovi", ali, boga mi, bilo ih je i svakojakih. Jednom čak i striko Mijat obazrije se i pljunu preko ramena, jer ču gdje neka Latinka viknu: "Sklanjajte dicu, jer su u Skakavaca urokljive oči." Od silnog jeda Đukan već bješe malaksao, te je potpuno izgledao kao osuđenik koga vode na pogubljenje. U crkvi opet dočeka nas gomila i tišma. Pop je zbilja bio ljut kao što je Đukan predviđao, te poče izgovarati svete riječi kao što bi izgovarao kakve grdnje. To malko ublaži Đukana; čak se jednom i osmjehnu. Al', kad nastade onaj "žvr" oko stola, onda sam se sasvim ozbiljno bojao da će Đukan "zamlatiti jarčinu" ili da će pobjeći. Kad pođosmo iz crkve, udari pljusak kao iz kabla, te se vratismo kući bez reda i trkom. Kad se primakosmo kući, doprije nam iz nje silna graja. Tomka se s nekim svađala, a od velike ljutine bješe joj se izmijenio glas. Svi se zaustavismo na donjem spratu u konobi da nam se ocijedi voda sa haljina. Kao što kazah u početku, u toj su suvoti bile vinske i uljane bačve. Na ulasku gorio je fenjer. Tetka istrča sama gore, te se začu vrisak djece i prigušena grdnja odraslih, a domalo siđe čitava povorka ženskadije svakoga doba... Ja tek onda opazih da nema ženika među nama i dadoh znak tetki. Kao što bješe obično, ona se brzo pribra i šapnu mi: - Trči, ako boga znaš, nađi ga i reci mu... reci mu nešto, kako znaš... da je to sramota, nek ide odmah kući! Ja potekoh izvan i sretoh se s Đukanom pred dvorištem. On je išao oborene glave i kao prebijen, a pod onim silnim pljuskom ne samo da bješe spustio kukulj, nego je i kapu snimio, te mu je voda curila niz glavu. - Šta to radiš, kume, ako si božji! Je si li pri sebi!? On stade gledajući me zamućenim očima, pa odmahnu rukom. - Tebi je zlo? Hajdemo u kuću! ne stoj na kiši! - nastavim ja. - Neće mi biti ništa od vode, ali mi glava gori kao usijana. Vidiš da sam kao otrovan. Sad da popijem samo čašicu rakije odmah bi pobijesnio. - Pa kad je tako, nemoj da piješ, molim te!... Pomišljaj na jadnu ženu, koja tek što što se nazvala tvojom, pa da na današnji dan dočeka kakvu strahotu od tebe! A

jadnica sve strijepi da ćeš joj zacrniti današnji dan! A nije, kume, zaslužila, tako mi boga, jer je ona čestita žena, a, povrh svega, luduje za tobom. Ja se sam začudih svojoj rječitosti. Kanda se i Đukan tome čudio, jer me je posmatrao prije nego što odgovori: - Ja se bojim, kumiću, da će mi se đavo uvaliti u drob, - znaš ona moja bolest, za koju sam ti pričao! Već me probada s jedne strane u slabinama. - Pa, dobro, strpi se još malo. Glavno je već prošlo, a oni se neće moći dugo baviti, jer je dan kratak. Đukan se osmjehnu. - Ne poznaješ ti Skakavce, oblaporne jarčine! Neće se oni s mjesta maći, dokle ne požderu sve što su donijeli! - Pa šta da se radi, ako boga znaš?... Oni te gore čekaju i čude se... Pomisli samo kako je Marti!... Idi gore, pa lezi! - Aja! Kaži Marti i tetki da mi je zlo, te da sam otišao vašoj kući da letnem. - Dobro, - rekoh. - Pričekaj samo da im kažem, pa ću odmah doći da te ispratim. Dok sam se penjao, zače mi se pomisao da kažem sve njegovoj snasi, Kati Jovovoj, koju je on jedinu jutros hvalio. Sva tri Skakavca sjedela su oko ognjišta u živu razgovoru i pijući rakiju. U velikoj sobi žene se zbile u uglu oko Marte. Ja izazovem Katu i kažem joj šta se zbiva sa djeverom. Bješe to žena otprilike od četrdeset i pet godina, omalena, živolazna, pitoma i mila lica, na kome se ogledala mirnoća i pamet. Ona samo malko mrdnu obrvom i otide niz stube bez žurbe. Ostale žene, sjem Marte, pođoše k meni i zaokupiše me pitanjima. Ja im počeh pričati šta je, ali u isti mah zatutnjiše koraci uza stube. Đukan je išao s Katom. Ona mu je nosila kabanicu i kapu. I ova s blagim osmijehom započe: - Evo, hoće brajo da se razboli, ali to ne damo! Ženik ne smije da je bolestan... Hajde, brajo, k vatri, pa ćeš vidjeti kako će to brzo proći. - Hoću, hoću, poslušaću te, - veli Đukan, s izrazom pokorna djeteta. Ja sam gledao Martu, koja bješe ustala vrlo uzbuđena, pa kad vide kako se on ponaša s Katom, ona se prekrsti. Kata mu stavi stolicu kraj ognjišta i reče svojima: - Nemojte ga dirati ni dražiti, jer čovjeku nije dobro.

Mijat odmahnu glavom, pa napi: - Ej, šta ćeš, provinio se čovjek za toliko godina u lastvovanju i u gospoštini, pa mu sad naškodi i kad malo pokisne!... Ali, opet, Đukane, da si mi zdrav, neka ti bude srećno veselje! - Bog ti dao zdravlja, - prihvati Đukan, sastavivši podbradak s grudima. - A što se klanjaš kao da si ti nevjesta! - veli mu Glišo. - Što se, bolan, stidiš? Đukan lagano diže glavu, zavali mutnijem očima na njih, ali mu Kata stavi ruku na rame i odgovori: - Ne znam ko bi ovdje imao koga da se stidi, kad bi vrijeme bilo da se to raspravi!... Ali pomišljajte, ljudi, da je dan kratak a nama daleko konak i da ne bi zgoreg bilo da se već posijeda... Hajde, zbilja, ljudi, haj'te sijedajte. Na to svi, pa i Đukan, izađoše iz kujne te se posadismo. Đukan sjede između mene i Kate, prema nevjesti. Domalo nastade žvakanje, - ono užasno žvakanje prostijega svijeta koje nam najbolje napominje koliko smo odmakli od naše niže braće životinja. Samo Đukan i Marta jedva što se zalagahu. Pljusak je jednako trajao. Najzad, nakon dugog ćutanja, Mijat napi mladencima i iskiti blagoslov. To isto učiniše Jovo i Glišo. Đukan je održao riječ, nije ni okusio vina. Kad se počeše češće obređivati, onda uzavri žagor, onda pokuša Mijat da pecka Đukana poradi diobe, ali već Đukan nije dizao očiju. Još je malo trajala graja, pa odjednom, kao na nečiju zapovijest, utiša se, te zavlada nesnosna zapetost koju prekide Kata natjeravši Đukana da legne i svoje da idu. Čim Skakavci otidoše, Đukan ustade i otide k vatri, pa naredi ženi da ga izuje i raspaše, pa pripari dlane i tabane tako blizu plamenu, kako ne bi niko drugi izdržao. Tako je ćutao više od pola sata, pa onda zaiska zabiberene rakije da počne tjerati "vraga iz droba". Do noći, dokle smo mi sjedeli, popio je valjda oku rakije. Tetka se vrati kući vrlo snuždena. Dugo je stojala na prozoru, gledajući kroz kišu osvijetljene prozore Martine. Ja sam sjedio iza nje tobož učeći zadatak. U jedan mah ona srdito zatvori prozore i reče kao za sebe: - Daj bože da bude na dobro!... Idi lezi a sjutra nipošto da ne svraćaš k njima! III

Sjutradan mi tek ustali, a dođe k nama kum Đukan. Dođe u izlinjalom, iskrpljenom i prljavom težatnom ruhu, koje mu je bilo dugačko i široko, - očevidno dronjci prvog muža Martina. Kapa mu je bila pljesniva, za opancima se vukla oputa. U licu je bio veoma žut, ali uđe smijući se i s veselijem uzvikom. - Dobro jutro svima i svakom obaška! - Bog ti dao dobro! - prihvati tetka, zastajući poslije svake riječi, posmatrajući ga začuđena. Mi djeca samo što se zglednusmo, pa prsnusmo u smijeh. Onda i tetka ne moga odoljeti, nego okrete glavu, tobož da traži stolicu. To me posokoli, te ga zapitam: - Kume žvr! kakav si to? - Šta, kakav sam? - pripita on mršteći se. - Kako si se to obukao? - Kao što dolikuje težaku težatnog dana, kume žvr! - reče on i sjede. - A što si to mislio, bolan? Ti si mislio: sad je Skakavac zapao u tuđe dobro, pa će da se kicoši, da lastvuje kao pravi lacmanin? - Bože sačuvaj, da sam ja to pomišljao! - rekoh ja crveneći. - Ni na kraj pameti mi to nije bilo, nego... Tetka me prekide i odmahnu rukom: - Jesi li za kavu, kume Đukane? - Kakvu kavu! - viknu on uvrijeđen. - Tako ti boga, kumo, sprdaš li se i ti sa mnom kao ova đeca? Zar težak koji se krenuo na rabotu da srče kavu? - Ama, čoče, niti se rugam s tobom ja, ni djeca, - započe tetka dostojanstveno, kao što je već ona umjela. - Ti se nijesi krenuo na rad, neto si mi došao u pohode. Pravo da ti kažem, malo mi je čudno... - E, onda zbogom! - viknu Đukan i đipi. - Ama, stani čovječe, šta ti je jutros! - viknu i tetka smijući se i stavi mu ruke na ramena. - Zar da se zavađamo jutros, - prvog jutra poslije tvoje svadbe, u mojoj kući! Bog s tobom, kume! Sjedi, pa razgovarajmo. - Ama zašto se čudiš što sam došao? - reče on i sjede. - Ja se tome i ne čudim. Ja to nijesam rekla. - Kako da nijesi rekla!... Ali sad sve-jedno, samo mi je čudo što se i ti držiš bapskih tandara! Ja sam, boga mi, mislio da ti to ne zarezuješ! - Kakvijeh bapskih tandara!

- Pa takvijeh! Kao i ona. Bolan, jutros je bio u kući pravi žvr! Ona me proglušila najprije sitnijem riječima, pa onda ih je zalila suzama. Bio je pravi pljusak, baš kao i juče. Te, ne znam, ne valja ovo, ne valja ono, - trista nekakvijeh ženskijeh regula! Najprije joj ne valja što oblačim njegove oderine. "I da nijesu njegove, veli, opet nije lijepo da na današnji dan izlaziš kao kakav prosjak, da se prerušiš kao radi žalovanja! Teško meni, sav će svijet to pomisliti i bićemo za priču i gradu i zagrađu!" Pa onda, kad se uputih, pita me: kuda ću. "Idem, rekoh, do kume, da se s njom posavjetujem za nešto." "Ne zaboga!" viknu ona. "Nije u redu da jutros svraćaš u kumovsku kuću! To se ne čini. I zbog toga iznitiće se priča!" I onda: kuku njoj! teško njoj! - kažem ti, pravi žvr! Ja mislim i sad slini! I Đukan obrisa palcem jedno oko, pa drugo, jer i njemu, kao god i tetki i meni, bjehu navrle suze. Tetka i ja pogledasmo se. Meni dođe da opet prsnem u smijeh, ali se savladah. - Pa, jadan Đukane, zar ti nije od boga grehota da je tako ucviliš prvog dana! - poče tetka silno uzbuđena. - Kaži mi, zašto to činiš? Ta, eto, i ti se sad kaješ! Đukan nadu obraze i zamaha glavom. - Nije to bez razloga, kumo! Poznajem ja žensku ćud! Treba njoj, odmah - namah, pokazati da sam ja gospodar, da se moja ne poriče kao ni carska! Treba njoj smjesta udariti žvr! Jakako! A, boga mi, ne krijem ti da je i mene zaboljelo u srcu od njenijeh riječi! Ali, da se kajem, ne kajem se, jer, opet kažem, poznajem vašu ćud, znam kako treba sa ženom! - Jada mi ti poznaješ žensku ćud! - reče tetka zamišljena. - Hajde, da odem ja malo do nje, da je umirim! - Šta? - viknu Đukan. - Da ti sad ideš k njoj, da... !? Još bi to trebalo! A ja, lulavac, mislio sam... Boga mi i svetog mi Nikole, moga krsnog imena... uvijek sam mislio da si ti po pameti kao njeka muška glava! A oprosti što ti to kažem, ali... evo... vidiš... kao što sam prije rekao, ja sam baš došao da se s tobom posavjetujem oko domaćih poslova. Tetka se promijeni u licu kad joj Đukan nače njen ugled, ali se odmah savlada. Pa onda se tek sjeti da smo mi djeca slušali što nije za nas, te nam mrdnu glavom da izlazimo. A, inače, bješe već vrijeme da se ide u školu. Ja se rukovah s kumom i pođoh, ali ona reče: - Ded' otrči i donesi kumu rakije. Rano je još. Stići ćeš na vrijeme u školu. Donesi i smokava. - To mogu, - veli Đukan. - A znaš šta? Neka kumić trkne časkom do nas, pa neka donese cjelica, - od onijeh davnijeh cjelica, što su one gube juče donijele, tobož na dar.

- To ja ne dam, - veli tetka ošinuvši ga pogledom. - Imamo i mi cjelica, i rasplaćenica, kakve su da su. Hajde, dijete! Kad se ja vratih s mezom i pićem, Đukan je pokorno primao njene savjete. Ja naiđoh kad je govorila ovo: - Kume Đukane, poslušaj ti mene, prođi se zasad svake novotarije, radi sve kao i drugi ljudi, bar dokle ne središ ljetinu, dokle i vino i ulje ne bude u konobi. Dotle će i proleće, a dotle imaćeš vremena i da razmisliš i da pronađeš kako će biti najbolje, ako baš budeš htio prodavati svoju baštinu, pa da kupuješ drugu do ženine. Osim svega sad su ljudi slabo pri novcu, sad je svak u najvećem poslu. - To pravo kažeš, - reče Đukan. - A šta mi veliš za životinje i za najamnika? Da idem sjutra u Klanac? - Idi. To se ne može odgađati. Kupi dobru mazgu i nađi kakva radišna mlada čovjeka, jer su ljudi iz gornjih krajeva u najmu bolji od naših. Ja pođem u školu. Na Martinim prozorima kapci su bili pritvoreni. Na vratima od dvorišta stojala je Tomka, držeći u naručju Fifinu. Obe su bile blijede i žalosne. Ja poljubim Fifinu i htjedoh da zavrgnem razgovor, ali mi se učini da škrgnu kapak i da Marta viri iza njega, te otidem vrlo neveseo, razmišljajući prvi put u svom vijeku o stvarima suviše krupnijem za moj mozak. Za mene već nije bilo sumnje da je zli udes nanio soldata u tu primorsku kuću, u kojoj se dotle živjelo skromno i zadovoljno, u kojoj se bog prizivao zaista od srca. Krivo mi je bilo na tetku, na Martu, na mene, a najviše na udes, a za divno čudo, nijesam mrzio Đukana, jer mi ga je pravdala njegova ćud. "Šta je on kriv što je lulavac?" Đukan sjutradan otide na sajam, a dva dana poslije toga, Marta i Fifina bjehu na ručku u nas. Žena se nevjerovno preobrazila za to kratko vrijeme; lice joj je bilo nažuto, oči upale, usne blijede; na mahove bi se zagledala kao uplašena i pomalo trzala. Opazivši da je ja pažljivo posmatram, ona mi se potuži kako je prozebla na dan vjenčanja. Pa odmah uze hvaliti muža kako je bolećiva srca, kako joj ne da da izlazi, kako je čuva od promaje i nagoni da pije paprenu rakiju. Ona je sa zanosom govorila o tome čudotvornom lijeku. Uopšte ona je nesvjesno ponavljala mnoge njegove misli, uvjerena da govori iz svoje glave. Ona ga je uvijek pominjala s miloštom, - moj Đukan, moj dobri Đukan, što 'no reko moj pametni Đukan! I jednako se govorilo o njemu, ni o čem drugom nego o njemu, o njegovoj prošlosti, o njegovoj rodbini, o njegovim nasnovama. Doduše bivalo je trenutaka kad bi se njih dvije ćutke i sjetno zagledale jedna u drugu. Baš nakon jedne takve tišine Marta izgovori kao za sebe: "Ono, boga mi, valja istinu reći, mučan je čovjek, teško mu je naći kraja, ali, opet, dobra je srca i bistar je kao munja. Pa, najposlije, on je gospodar. Je li tako?"

- Razumije se, - veli tetka zamišljena. - Pa svi su oni (Skakavci) taki! Svi su malo arumi, ali gotovo svi lijepo žive sa ženama. Eno Kata Jovova - vidjela si na svadbi - prosto caruje nad svima. Da mi je znati kako ona to umije. - A ono jest mudra žena! - potvrdi tetka. - Baš mudra! Blato njoj! Moj je Đukan u zvijezde kuje! Kaže da je njemu trebala onakva žena. Bože moj, što bih ja pregorjela da mi se češće s njom sastajati!... Ali, opet, u boga se nadam da ću i ja umjeti sa mojim Đukanom kad mu bolje poznam narav. On sam kaže: "Ti samo stisni zube kad meni dođe moj žvr, pa ću se ja odmah raskraviti!" - Đavo mu odnio taj njegov žvr! - veli tetka smijući se. - Suviše je rano! - Ama, šta ćeš kad mu je to od boga! - na-stavi Marta. - I onda, najposlije, svaki čovjek ima svoj žvr, - kaže moj Đukan, - a tako i mora biti!... Ali da si ga vidjela kad se praštao! Vjeruj bogu, ni mati ne bi bila milostivija kad se razdvaja s djetetom. Pa nije da je ižljubio Fifinu, nego kao da će je pojesti. Nađi mi drugog čovjeka da tako miluje tuđe dijete! - završi Marta i oči joj zavodniše i na njenom licu zasija nadanje nekog neiskazanog blaženstva, te je u tome trenutku bila ljepša na oči nego ikad. Marta se nadala da će Đukan doći tog dana oko zaranka, te otide da mu zgotovi večeru. Kad je već. bilo vrijeme da stigne, iziđem ja te se stanem šetati po ulici, jer sam želio da mu vidim mazgu. To je bio znatan događaj u Martinim domaćim poslovima, jer otada će, nakon više godina, sama pribirati ljetinu; dotle joj baštine bjehu u napolici. Ja sam hodao dokle se ne uhvati suton. Marta je često promaljala glavu kroz prozor i uzvikivala: "Eda ga?... Bože moj, šta li je s njim, a rekao je da će doći za vidjela!" Najzad poče slutiti i kukati. Doista mu se nešto dogodilo - neki žvr! Boga mi i mi smo legli i ustali u toj bojazni, ali nas o sunčanom uranku umiri Tomka. Ona dopade s izrazom koji je nagovještavao velike novosti, ali ništa strašno. Mi baš sjeli da doručkujemo. - Nu, šta je novo? - pita tetka. - Je li ti došao gospodar? - Došao je sinoć kasno i bio je... (Tomka zausti da nešto rekne, pa se predomisli i nastavi): - Dojahao je na mazgi, a najamnik na magarcu... Mazga je lulava, magarcu je otsječeno pola uva, a Kursup je beštija! (U tome nadimku Kursup, ja sam izmijenio jedno slovo, ali je Tomka izgovarala kako treba.) Sinoć kad dođoše, mi siđosmo u dvorište s fenjerom. Gospodarica je sve dotle plakala, misleći da je gospodar poginuo. Gospodar je bio pijan; on odjaha, a mazga se poče ritati, umal što ne ubi gospodaricu. Pa ona se ritala sve dalje, sve u krug, kako je on vukao za

oglav. Kako je udarala pločama u zid, sve su varnice vrcale. Sreća što gospodar nije ispustio oglav, a inače bi nas bila sve pobila, jer smo ja i gospodarica stajale kao skamenjene. A može biti da bi Lulina koga i ujela, jer Kursup kaže da i ujeda. - Ja te ništa ne razumijem! - prekide je tetka. - Ti si sve zaplela! Pominješ nekakva Kursupa, nekakvu Lulinu, kao da ih ja bogzna od kad poznajem! - Ama Kursup je taj dobrosrećni najamnik. Da ga samo vidite kakav je! Čim su ušli gospo-dar viknu: "Drž', Kursupe, prihvati Lulinu, a Kapurala odmah ućeraj u staju!" - Kapural (kaplar) je igle magarcu? - zapitah ja. - Kapural je magarac, nego šta! - reče Tomka s takim izrazom kao da se to po sebi razumije. - Dobro, šta je bilo dalje? - pita tetka. - Šta je bilo dalje? Svašta. Lulina se sve jednako ritala i optrkivala kao u vršaju, gospodar je vikao, a Kursup se previjao od smijeha, dokle mu se najzad gospodar ne primače, te ga udari nogom tako silno da se odmah preturi. Onda mu gospodar viknu: "Što mi se tu keziš, magareća bagro, što ne uzmeš motku da smiriš Lulinu!" Onda Kursup dohvati motku, pa poče lijemati Lulinu, dokle se nije smirila. Sva je drhtala i znoj je probio. Onda joj skidoše samar, pa je istrljaše i uvedoše u stojnicu. - A Kursup nije ništa rekao kad ga je Đukan udario? - pitam ja. - Jest rekao: "Bogme, gospodaru, i ti se ritaš kao i Lulina!" Pa se udario smijati kao lud. A lud i jest! Kažem vam: prava beštija! - Budi bog s nama! - reče tetka krsteći se. - A Marta? Šta veli Marta? - Gospodarica nije ništa govorila dokle ne uđoše u kuću, pa onda se poče jadati. Kaže: "Što si doveo ludu mazgu da pogine kogod, može biti ja ili dijete!" A on kaže: "Ono što je lulavo, ono i valja. Ja neću mrcine oko sebe nego žvr! Ja sam izabrao, što sam htio, i mazgu, i momka, ja sam gospodar!" A ona kaže: "A što nadijevaš životinji i čovjeku imena od komendije?" A on viknu: "Dosta!" i zaškrguta zubma. Gospodarica nije ništa okusila, nego je plakala. I Fifina je plakala. A Kursup je... - Je li te Marta k meni poslala? - prekide je tetka. Tomka se trže i udari se dlanom po čelu. - Jao meni jadnoj, šta ja radim! Ubiće me gospodar! On me je poslao da mi date vaš maljić; naš se izgubio. Hoće sad da potkivaju Lulinu, jer joj sinoć otpala ploča. Ja otrčim, nađem joj maljić i pođem s njom. Gotovo u trku mi se razgovarasmo: - Dakle, tako, Tomka. Đukan je, veliš, bio pijan i grdio Martu?

- Umalo što nije stavio ruku na nju. A rekao joj je: "Jezik za zube, babo, ili će sad biti žvr po tvojim leđima!" Pomisli, da je bije šesti dan poslije vjenčanja. Ali, boga mi, danas sjutra to će biti. I na mene se okašao. Rekao mi je jednu grdnu riječ. Boga mi, ako mi još jednom reče, pljunuću mu u brke, pa da je on ubio stotinu dženerala! Jer ja mu nijesam žena da mi može svašta govoriti! - A šta ti je rekao? - pitam ja i zaustavismo se pred vratima našeg dvorišta. - Ništa, - veli djevojka mršteći se. - Nemoj se ti šaliti glavom, - počeh ja. - Ma šta ti rek'o nemoj da pljuneš na nj, jer bi te on na mjestu ubio! Vidiš, bona, da je on zvjer... A, šta veliš, taj Kursup je nakaza? - Videćeš kakav je! Nije meni do ramena, a zubi mu ovoliki. (Tomka pokaza nokat na palcu.) A što je pojedljiv to je za pripovijest. Žvaće lagano, melje - melje, nikada kraja! Ja sam večerala i oprala sudove, a on nikako ne prestaje. A svačem se smije. Onamo u kamari gospodar tutnji, psuje boga i Bogorodicu, gospodarica i Fifina i ja ceptimo kao prutići, a njemu to smiješno, beštiji jednoj! - A jeste li što razgovarali? - Ja sam ga pitala odakle je, a on mi kaza... ne znam kako se zove to mjesto ispod Velebita. Veli: rođen je u planini. Veli: da je nahod. Kad je bio dijete, kaže, da je hvatao žive vučiće. Bio je čobanin, pa je služio po krčmama i kod nekijeh popova. Još priča da je umak'o od vojnice, da se krije, da mu ne mogu naći krštenice i... ko ti ga zna šta još. Ja mislim sve laže. - A nije ti ništa rekao na to što ga je Đukan udario? - Pa jeste. Kaže: "Zato je gospodar, pa neka bije! Neka on mene hrani i odijeva i plaća, kao što smo se pogodili, petnaest talijera na godinu, pa neka bije koliko god hoće. Volijem, veli, da me čovjek tuče, neg da me kakav mlakonja miluje. A gospodar Đukan baš je žvr čovečji!" - Idi sad! - rekoh joj. - Ako te uskara, reci da se i naš maljić bio zameo, pa da smo ga tražili! Tomka otrča, a ja pođoh lagano za njom. Čim ona uđe u dvorište, diže se silna graja. Čuh vrisak, rzanje, lupatanje vrata, neke nepoznate glasove ljudi a među njima i Đukanov koji sve nadvika. On se derao: - Šikuljo od šikulje!... Rastrgnuću te! Crijeva ću ti prosuti... I - ša! šikuljo! Ja potekoh. Srce mi je bilo da iskoči. Zamišljao sam užasnu kasapnicu - Martu i Tomku gdje se u krvi valjaju. Zastadoh pred vratima. Marta je vikala s prozora: - Nemoj, Đukane, ako boga znaš! Mlado je ludo, možeš pokarati, ali...

- A šta mi ti tu popuješ! - viče Đukan. - Šta mlado ludo, apostola joj njezinog! Zar ona jedina u ovoj kući da nema žvr od mene. Treba joj ura da dođe iz susjedstva. Ja joj kažem da je šikulja! Tomka ciknu: - Nijesam ja to! Nije niko od moga roda to! Ne smiješ ti mene... - Muči, jadna bila! - viknu neko. - Muči, de! - dodaje Marta. - U kuću hajde! - A što da mučim! Nijesam mu ni žena, ni sestra, ni kći da može sa mnom činiti šta hoće, da mi može svašta govoriti! Najposlije ja nijesam u najmu kod njega, nego kod tebe. Ja izlazim odavdje s ovijeh stopa! - Idi! I bolje za tebe! - veli Đukan. - Otići će, ostavi je sad,- veli Marta.- Ja ću, koliko danas, poručiti njezinijem da njeko dođe po nju. Ja ne mogu sad na ulicu s njom, kad je od djetinjstva kod mene, kad mi je o duši. Nastade malo tišine. Ne znam da sam ikad dotle onako bio uzbuđen i da mi je kadgod za nekoliko trenutaka onolika sila misli u glavi se rojila! Sav sam drhtao od gnjeva i učini mi se da tek tada poznadoh pravu ćud Đukanovu. Njegove riječi "zar ona jedina da nema žvr od mene" pokazivahu jasno šta on hoće, što mu je u krvi, - hoće samovlast bez granica! A što je najgore, on je očevidno u podložnosti prema sebi barabario Martu, Tomku, Kursupa, Lulinu i Kapurala! Sve je to njemu potpuno barabar! Đukan započe promuklim glasom: - Hajde, Kursupe, uzjaši, nek joj bude teže dizati g...! A ti, Mijate, nemoj šmedlati oko nje, nego joj odmah digni zadnju nogu!... Lulino, mir! Odmah zatijem čuh hrzanje, žagor i smijeh njekog čudnog debelog glasa, što je tutnjio kao da iz badnja dopire. - Mir, Lulino, apostola ti tvoga! - viče Đukan. - A ti, dronjo, nemoj šmedlati, rekoh li ti! Stoj sa strane i drži čvrsto. Ne može ti ništa. Kursupe, beštijo, na sapi se izmakni pa prilegni! Drž' de!... Haj, Lulino, haj ne znaš ti još s kim imaš posla!. .. Lu-li! Lu-li! Lu-lino, hop-la! Ja promolih glavu. Imao sam šta i vidjeti! Đukan stegao oglav i gleda Lulinu u oči, mrmoljeći nešto. Njeki zdeponja uzjahao na nju i uhvatio je za grivu. Njeki Mijat, nadničar iz susjedstva, postariji suh

čovjek, pokušavao je da joj digne stražnju nogu. Na drugom kraju dvorišta Kapural je mirno preživao i kao da je s prezrenjem posmatrao sve to. Iz kuće se čulo jecanje Tomkino i Martin glas. Odjednom Lulina se ritnu tako đavolski da umalo ne odbi vilicu nadničarevu. Čovjek kroči natraške psujući, onaj na njoj otskoči za. dvije pedi i bubnu glavom o njenu glavu, pa se poče smijati, a smijeh mu je nalikovao na lajanje kakvog starog tornog psa; Đukan je stade udarati nogom u slabine i vikati: - Dur, Lulino, dur! A nećeš na lijepo, je li? A hoćeš sa mnom da se vučeš klipka, je li? A hoćeš da poznaš šta je žvr, je li? ... Eva ti žvr! Evo ti žvr! - Nemoj, gospodaru, tako ti svetog Jovana!- viče Kursup klimatajući na njoj. Nemoj više, nagrdićeš je! Mijat se češkao po glavi, pa kad se Đukan smiri, započe: - O, brate, zle zvijeri! O, brate, da bog sačuva! ona će najposlije ubiti njekoga! - A šta mi tu naričeš kao ženturina! - viknu Đukan. - Ubiće, poješće ne znam koga ako ne kakvog mrtvika kao što si ti! Ne znaš ti šta je moj žvr! A, Kursupe? - Ne zna, jašto nego ne zna! - zabobonja zdeponja odmičući se opet na sapi. - A sad ćemo drukčije, - nastavi Đukan. - Ded' ti, Mijate, drž' za oglav, drž' čvrsto a ja ću je potkivati, ikonu joj njezinu. Ali najprije da je okrenemo na drugu stranu. Kad to učiniše, rabota poče napredovati. Lulina, mlada, snažna doratuša, strigla je ušima i valjala očima kao da traži svoga strašnoga gospodara. On pak, uz neprekidno tepanje i psovanje, pribijao je klince sve jače i jače. Kursup, češkajući je po glavi, ponavljao je svaku riječ Đukanovu, te ko bi ih slušao a ne vidio, mislio bi da Đukan govori pred kakvom pećinom što odjekuje. Tada mi je tek bila zgoda da dobro vidim Kursupa. Bio je to mladić, gotovo u pravom smislu riječi, širi nego duži, pravi "bobov snop" - što'n se kaže. Noge mu bjehu kratke, vrat kratak, glava velika i obla, nisko čelo, plave i buljave oči, usta mal' da ne od uha do uha, zubi plosnati i kao snijeg bijeli. Imao je bujnu kao povjesmo bjeličastu kosu, a inače bješe ćosast i riđih, čekinjastih obrva. Na prvi pogled izraz njegova lica činio se zvjerski, ali je to bilo veoma ublaženo bezazlenijem izrazom očiju, koje kao da su se neprestano nečem čudile i očekivale povod smijehu. Ali prostrani koš, oble mišice i bivolski vrat, napominjahu snagu orangutana; vidjelo se da u onoj tjelesini spava silna snaga, koja, probuđena strašću, može počiniti čuda. Kursupu je moglo biti najviše dvadeset i četiri godine. Odijelo mu bješe gornjačkog kroja, sve iskrpljeno; bio je bos, sa prstom gliba na stopalima.

Lulina se opet ritnu, aši Đukan ne ispusti nogu, nego joj još trgnu repom, te ona zarza od muke. U isti mah Kapural zanjaka, a kroz prozor doprije jači vrisak Tomkin. Ja pobjegoh noseći utisak kao da su Martinu kuću opsjeli sami đavoli, sa svojim poglavicom Velzevuhom i da je Tomka prva žrtva te nečastive najezde, - prva, ali, po svoj prilici, ne najnesrećnija! Istoga dana uveče cijelo je susjedstvo slušalo kako je Đukan lijemao Kursupa i kako se on derao i molio: "Ne po trbuvu, ćaća moj! A-jao! udri kud god hoćeš, samo ne po trbuvu, ćaća si mi moj!"... Ja ga sretoh sjutradan kad je vodio Lulinu i Kapurala na pojište. On se gegao držeći oglav i zviždukao. - A što ne uzjašiš, Kursupe? - zapitah ga kao da smo stari znanci. On mi namignu i reče: - Čekaj dok iziđem iz ulice, pa ću na Lulinu, pa ću sve zečki! - I udari u smijeh kao lud. - A, što te bio gospodar sinoć? - A, što ga je volja! - veli Kursup, slegnuvši ramenima. - A, što bi učinio da te ko drugi udari, - recimo ja? Kursup se nakostriješi i škljocnu zubma, te me čisto trnci poduzeše. Pa onda. uzjaha na golu Lulinu i odigra u sav trk. Razumije se da su Kursup, Lulina i Kapural, kao god i njihov gospodar, bili predmet razgovora i šale, najprije u našoj ulici, pa sve dalje. Đukana već nijesu drukčije zvali nego "Žvr", ili "Martin Žvr". Osim toga, ta riječ, kao god i u ustima Đukanovim, značila je stotinu stvari. Žene su vikale djeci: "Žvr te odnio, da bog da!... Daću ja tebi žvr! Ne znaš ti kakva sam, kad meni dođe moj žvr!" Jednog krupnog težaka prozvaše Žvrkalinom. - Đukan je to često slušao, ali ne samo da se nije ljutio, nego bi se uvijek osmijehnuo kad bi čuo svoju omiljenu riječ. Jer (nijeste, valjda, zaboravili) da je "sve na svijetu žvr!" Dječurlija odmah krsti Kursupa i drugim nadimkom; nazvala ga G .. novaljem! Drugog dana otidoše gospodar i momak prvi put u polje. Otidoše zorom i sa srećom. A istog dana poslije podne, kada sam se vraćao kući, začuh u Đukanovom dvorištu lavež pasa i vidjeh Martu, moju tetku, Tomku sa Fifinom u naručju i dvije postarije, nepoznate ženske. Ja zastadoh. Tomka je ljubila dijete gušeći se od plača. I ostale su ženske brisale oči. Jedna od dviju nepoznatijeh ženskih držala je oglav, a za njom je stojalo magare, natovareno šarenijem kovčežićem i sprtvom. Tomkin

prtljažić! Tomka me pogleda ne može biti žalosnije i mahnu glavom, a ja otidoh da se ne zaplačem pred ženskim glavama! Dugo sam sjedio u našem dvorištu, sjetan i zamišljen. Najzad vrati se tetka vodeći za ruku Fifinu. Za njima je išla jedna od onijeh dviju ženskih, kojoj se začudih kad je videh izbliza. Bila je to stara djevojka, što se poznavalo po crvenoj kapici, oko koje bješe savila prosijede pletenice. Kapica joj bješe načičkana silesijom đinđuva, pulica i banovaca. Na njoj bješe košulja sa crvenijem vezom oko grla, duž grudi i širokih rukava, bio zubun, nova tkanica i nova klečana opregača. Nijesam se začudio ni njenoj nošnji, ni tome što je stara djevojka, nego njenom obličju. Bila je povisoka, suha kao ukljeva, žute kože kao limun, suviše otegnutijeh obraza, crnijeh utonulijeh očiju, koje su sijale kao da bješe u groznici. - Ko je to? - zapitah lagano tetku uzimljući Fifinu k sebi. - To im je nova najamnica, - odgovori tetka, mrdnuvši obrvama naviše. - A Tomka ode? - Ode! - reče ona, pa odmahnu rukom i uputi se u kuću. I njoj je bilo veoma žao Tomke. Ja stadoh razgovarati Fifinu, kojoj očice bjehu pune suza. Fifina je bila blijeda i zadavala rakijom i biberom, jer u pošljednje vrijeme jednako je poboljevala, te su je jednako zapajali Đukanovijem omiljenijem lijekom. Nova najamnica stajaše prema nama, prekrštenijeh ruku i oborenijeh očiju, s izrazom kao da će odjednom zalelekati. - A odakle si, sejo? - zapitah je najposlije. - A, mi smo ozgo... iz gornjijeh mjesta, - odgovori ona otežući. - A kako ti je ime? - A, ime mi je Anđelija. - Anđelija "četovića"? - A tako, Anđelija... samo Anđelija. Po tome razumjedoh da je nahotkinja, - jadno starogonče, što je od djetinjstva izmećarilo nemilu i nedragu, dokle ne doprije do Đukana. Nakon kratka ćutanja opet započeh: - A hoćeš li se moći obiknuti u Primorju? Anđelija kanda ne razumjede odmah pitanje, kanda se domišljala šta to znači, pa odgovori otežući kao i prije: - A bog je svuda, i krštene su duše svuda! A ja kad čujem zvona, ja... - ne dovrši što je započela nego se prekrsti i zapita me plašljivo:

- A jesi li ti od naše ruke (pravoslavni)? - Jesam, - rekoh, - ali ovdje ima mnogo više "njihovijeh". Anđelija diže ruke, kao da hoćaše reći: "Ne pominji mi to", pa se odmače i s dubokim uzdahom sjede na kamenu klupu i zagleda se u zemlju. Gdje li kum Žvr nađe tu "lulavu" usidje pitao sam sam sebe. Već vidim da on hoće da se opkoli samo "lulavijem" i "arumijem"; već mi je jasna stvar da on barabari i krštene duše i stoku, da pred njegovijem očima Marta, Fifina, Kursup, Lulina, Kapural i sad ova Anđelija, samo su podložnici, kojima je glavna dužnost potpuno jednaka, naime, slijepa pokornost i poštovanje njegova "žvr-a", ali gdje on natrapa na ovo čeljade? - Je li, boga ti, - rekoh, - gdje tebe nađe moj kum Đukan? Anđelija se malo namršti, kao da joj bi krivo što je trgoh iz dubokih misli. Jedva odgovori: - Ja sam bila u najmu u Žitniću kod jednoga. - Pa si izišla iskraj toga i tražila službu i naišla na Đukana, je li? - pomogoh joj ja, ne bi li se što prije objasnila. Ona zavrti glavom. - Aja! Đukan je do'dio u selo, pa je kupio psa, pa mi je reko da ga dovedem, - to toliko. To mi je bilo nejasno, ali se sjetih laveža u dvorištu; to mi je bilo preče, te nastavih: - A tako! Dakle, ti si dovela psa? Je li koliki? Kako mu je ime? - Bogme, nije mali. Mi smo ga vabili Zeljov, a on neka ga vabi kako god 'oće! reče Anđelija, pa diže ruke i pljunu. Mene spopade smijeh. Doista, ona je to slučajno rekla, ali mi to napomenu njegovu maniju da svakom i svačem predijeva imena. Smiješno je, dakle, bilo što se činilo kao da ona to zna. Anđelija ustade i opet duboko uzdahnu. - Da vodim dijete? - veli. - Mogla bi se | karati gospodarica. - Dobro, idi ali mi, čoče, ne reče kako si se pogodila za najam. - Ja se nijesam pogađala; to toliko što mi reče: "Dovedi Zeljova, pa možeš ostati kod mene. Ja sam se oženio." - Aha, dakle, ti si poznavala i od prije Đukana? Usidjelica sva pocrveni i reče zbunjeno:

- Pa jesam... onaj... bila sam u najmu kod njih, kod strica Mijata, kad je Đukan bio dijete. Kad to reče, pogleda plašljivo oko sebe, pa u mene, čisto strahujući da je još što ne pitam, te odvede Fifinu. Toga večera dopirala je iz dvorišta Đukanova silna graja, kao da se đavoli žene, što'no rijek. Čulo se rzanje, njakanje, lajanje, glasina Kursupova, a nada sve psovanje i vika Đukanova. Osim ostaloga, čusmo jasno gde dovikuje psu: "Tambur, mirno!... Lezi, Tambur!" Pa onda, dva-tri puta zovnu: "O-o-o, Đinđuvija!" Dakle, najamnicu prozva Đinđuvijom, a Zeljova Tamburom! Otada za mnogo vremena nijesam izbliza vidio ni Đukana, ni Kursupa, jer su uvijek zorom odlazili u polje. Viđao sam ih kadikad s večera, kad su se, kao i ostali težaci zagrađani, vraćali. Đukan bi uvijek na pomol ulice potjerao Lulinu u trk, te bi njegova nerazdvojna dvocijevka otskakala mu na plećima, a pod nogama mazginim vrcali bi kamičci. Žene su sklanjale djecu, grdeći "lulavog žvr-a", a, boga mi, mnogi su mu ljudi prijetili u oči da će se razračunati s njim. Za njim bi kaskao Kursup na Kapuralu, a za njima Tambur. Ako bi se desilo djece na ulici, odmah se digne uhakanje i graja. Djeca viču: "o-la-la! o-hoj! Eto Kursupa, G .. novalja, Bubote! Juriš na njega!" A Kursup, kezeći se, vraća im milo za drago, pominje im majke i oceve. A Tambur laje, pribijajući se uz Kapurala. Ali ako samo jedna kamenica pogodi Kursupa, ili Kapurala, ili Tambura, on onda odjaše, pa zasiplje bubuljima kao gradom. Često je i kakav nevin stradao, često je zbog toga bilo dernjave i prijetnje po cijeloj ulici. Ali i kad ih nijesam viđao s večera, ipak sam ih uvijek čuo poslije prvog mraka. Obično čim večeraju, nastane graja i lupatanje. Đukan psuje "babu" ili Đinđuviju, ili Kursupa; ili lijema momka, Lulinu, ili Kapurala, ili Tambura. Ma ga opet da se na nekim iskali, bije magarca, a Kursup oboje. Doduše, iako se uopšte mislilo da bije i Martu, iako se često čuo njen vrisak, opet se to nije pouzdano znalo. Marta bi planula kad god bi to kogod pomenuo i klela se djetetom da to nije istina. I moja se tetka prepirala sa ženama iz susjedstva tvrdeći da to nije istina. Tako je trajalo još nekoliko dana, dokle ne započe berba. Onda Đukan s momkom i s nadničarima poče sasvim kasno dogoniti kljuk. Kola se u ono vrijeme još nijesu upotrebljavala u nas. Ljetina bješe dobra za pripovijest. Đukan kao da se bješe smirio. Marta i Đinđuvija imadijahu pune šake posla ispirajući i namještajući bačve i kace. Fifina je većinom danjivala u nas.

Martu sam rijetko kad viđao, - ponjekad na prozoru. Bila je svakog dana bleđa i žalosnija, ali uvijek bi mi se javila s osmjejkom. Jednom je zastadoh namrštenu, zamišljenu, ali čim me opazi, poče se smijati i poče mi pričati o Kursupovim glupostima. Kad je već sav kljuk bio u konobi, te Đukan i Kursup počeše ranije dolaziti, nastade opet pređašnji život. Pa onda započe kiša, - beskrajna primorska kiša pred zimu. Đukan se poče klancati po krčmama i pijan dolaziti kući. Dolazio je oko ponoći, pred zoru, ustajao pred podne, jeo kad ga je volja i što se zateče, a uvijek uz viku i psovku. Bilo je glasova da se bije po krčmama, da su mu nekoliko puta "izmjerili rebra". Kursup je po cio dan ležao u staji, pored Luline i Kapurala, pa, kad nije spavao, onda je pjevao. Razumije se da bi često uveče dobio svoj obrok od Đukana, te bi otkukao pjevanje. Đinđuviju sam često viđao na prozoru, gdje nalakćena tužno gleda u zamućeno nebo. Marta se nikada nije viđala. Jednoga vjetrenog večera, baš kad htjedosmo leći" došunja se Đinđuvija, kao kakva utvara. Bila je žuća nego obično i sva je drhtala. - Šta je? - viknusmo uglas ja i tetka... - Šta se dogodilo? - A ubi je gospodar! - jedva izgovori ona. - Koga, jadna ne bila!... Govori brzo! - viknu tetka. - A gospodaricu! Mi potekosmo. Pred vratima je ležao Kursup potrbuške i jecao. U konobi bješe pomrčina. Gore se ništa nije čulo. - Đukane! - viknu tetka izvan sebe. Začu se stenjanje i Martin glas. Mi se popesmo kroz pomrčinu. Na stolu je gorela lukijerna. Đukan je hrkao, obučen na krevetu. Između dvaju prozora sjedeći na podu, a leđima prislonjena uza zid, blijeda kao smrt, iskolačenijeh očiju, prislonjena bješe Marta. - Jao meni, je li živa! - vrisnu tetka i pade na koljena pored nje... - Marta! Marta! - Čujem, seko, - šapnu bijedna žena.

- Jao meni, jesi li ranjena? - Nijesam, - šapće ona. - Pomozite mi da ustanem... Mi je s mukom podigosmo i privedosmo ka krevetu. Tetka je poče svlačiti i razgovarati potiho, a meni naredi da iziđem, te da je pričekam u dvorištu. Kad iziđoh, a ono Kursup i Đinđuvija sjede ćutke i snuždeni jedno do drugog. I ja sjedoh bez riječi. Ostali smo tako, ja mislim više od jednog časa. Vjetar je duvao na mahove, a čulo se preživanje i režanje Tamburovo. Kad tetka izađe, ja je zapitah: - Šta je, ako boga znaš! Je li je nagrdio? Tetka je ćutala. Tek kad uđosmo u ulicu ona reče: - A nije to, nego..., ali ti ne razumiješ ženske stvari... nije je bio kao što reče ona smetenica, nego je malo karao, a ona je u drugom dobu. IV Bješe nedjelja. Ja sam se vraćao iz crkve. Pod zimnjom vedrinom, koja jedva već bješe nastala, staklila su se lomna primorska brda, isplakana beskrajnijem pljuskom. Pod nogama škripao je pijesak. Koga god sam sretao i spazio, svak bješe veseo, kao da je iz tamnice izišao. Ljudi su se najvećma razgovarali o silnoj šteti što su duge kiše nanijele maslinskoj ljetini; tješili su se da će vedrina potrajati, te da će dajbudi nješto napabirčiti od blagoslovena roda. Ženske su se raspitivale za bolesnike, jer zimnja vlaga bješe takođe donijela groznice. Ali je mimogretke bilo razgovora i o svadbama, moglo se čuti ljubavnog peckanja momčadije i djevojačkog kikotanja. Sjećam se da sam bio vrlo veseo. Sa vrha naše ulice ugledah čitavu hrpu žena gdje se sunčaju, a iz Martina dvorišta iziđe neka omalena lacmanka, idući mi u susret. Ona se ustavi pored žena, pričajući im nješto. Ja se veoma začudih kad je poznadoh. Bješe to opštinska babica, čuvena i kao ljekarica. Ja ubrzah korake, ali me zaustavi jedna susjeda. - Jadna tvoja kuma! - veli. - Baš nijesam srećne ruke. Eto joj vajde od udaje, od drugog čovjeka! - Šta je bilo? - zapitah uplašen. - Kako, šta je bilo? - veli žena gledajući me nekako čudno. - Ama šta je to bilo? - viknuh ja. - Kunem ti se bogom da ništa ne znam! - Pa, valjda, znaš, da je Marta pobacila, zato što je Žvr (ono pseto!) udario nogom u trbuh! Sad joj se dalo na gore. Fifini se rastrovala utrobica, pa je jednako u konvulšijunima. "Kumara" kaže da se boji e dijete neće dočekati sjutrašnjeg dana.

Ja potrčah bez duše k Martinoj kući. Iako nijesam razumio šta je Marti - jer nijesam razumio onu riječ, iako sam mislio da susjeda pretjeruje, opet sam vjerovao da je zlo. Tada sam razumio zašto je tetka bila jednako zlovoljna, zašto gotovo nije izbijala iz kuće Martine, za sve ono vrijeme, dokle je kiša padala. U dvorištu ne bješe nikoga. Tambur je kunjao u drvenoj štenari. Iz stojnice dopirao je glas Kursupov, kojim je tepao Lulini i Kapuralu. Na ulasku mračne konobe gorio je fenjer, kao ono na dan svadbe. Kad uđoh, zaguši me miris od vina. Odozgo dopirao je nječiji glas. To nije bio običan govor, nego mi je napominjao učenje kakvoga đaka. Pošto tako postojah, pretvorivši se sav u uho, poznadoh da je Đukanov glas i učini mi se kao da molitve čita. Njeko se iskašlja i poče trti nogom podinu, pa se nasmija i stade nješto govoriti. To je bio glas moje tetke. Hiljadu misli proleće mi glavom. Vratim se u dvorište i zovnem Kursupa. On iziđe iz stojnice zviždukajući. Jedva ga poznadoh. Na njemu su bile nove novcite haljine primorskoga kroja, a bješe se umio i ošišao. On mi se primicao svojim vječitim, blesastim smijehom, pa se raskorači preda mnom. - Gle, boga ti, kako si lijep! E srećne ti nove haljine. - E vala ti, - veli on. - A kako je gospodarici? - zapitah. - A ona leži... Hoćeš li ti sjutra s nama da kupimo masline?... Gospodar je rekao da će te zvati. Ti ćeš uzjahati na Kapurala a ja ću ići pješke. - Dakle, gospodarica leži? - prekidoh ga ja. - Jakako, - reče Kursup i poče opet zviždati. - A je li istina da je Fifina teško bolesna? On slegnu ramenima ne prekidajući zviždanje. - A je li istina da je kuma pobacila? Kursup se zagleda u mene začuđeno, pa udari u smijeh. - Što se smiješ, beštijo? Zar je to nješto smiješno? Kursup me odmjeri od glave do pete, pa poteče k štenari i odriješi Tambura držeći kraj od sindžira u ruci i stade drškati psa na mene. Tambur mi se najprije primicao mašući repom, pa poče lajati. Na to se otvori prozor i promoli žuta glava Đinđuvijina. Ja joj dadoh znak da ćuti, ali ona okrete glavu, kazujući onima unutra ko je, pa mi reče da me zovu. Tada se uvjerih da me je susjeda slagala, te potekoh uz mračne stepenice.

Ali u velikoj, meni dobro poznatoj sobi, zatekoh čudan prizor. Na širokom bračnom krevetu, pod ikonama, pred kojima goraše kandioce, ležala je Marta, upravo većma je sidjela sa mnoštvom jastuka pod plećima. Da nijesam znao e je ona, da nijesam poznavao njenu crnu kosu i oči, ne bih je poznao, toliko se bješe izmijenila, - prava avet. U drugom uglu, na krevetiću, virila je ispod pokrivača blijeda glavica Fifinina. Pored nje sidjela je tetka, držeći jednu ruku pod pokrivačem. Između kreveta, pod čađavom slikom ruskoga cara, Đukan uzjahao na stolicu, držeći na njenom naslonu njeku veliku ukoričenu knjigu, koju sam ja vrlo dobro poznavao, jer bješe jedina u kući, jer sam je bogzna koliko puta čitao. To bješe Kačićev: Razgovor ugodni naroda slovinskog. Rijetka je u Primorju kuća bez te knjige. Ja se snebih. Nijesam znao kako da počnem, ni kuda ću pogledom. Đukan mi klimnu glavom, Marta, gledajući me ispitljivo, osmjehnu se i započe: - Hodi, kumiću, sjedi do mene na krevet. Hvala ti. Baš mi je milo što si došao. Jesi li bio u crkvi? - Bio sam, - rekoh sjednuvši na njen kre-vet, čelo nogu. Ona me opet stade posmatrati. Đukan, oborivši oči na otvorenu knjigu, poče mrmoriti u sebi, pri čemu je mrdao obrvama, a brčine mu treperahu. Tetka me ne pogleda, baš kao da me ne bješe ni opazila, nego je sjedila licem okrenutim prozoru. - Je li bilo dosta svijeta u crkvi? - započe Marta. - Bogme nije, - rekoh. - Vrlo malo! Đukan sklopi knjigu, pa stade hodati, mašući njom. I on započe: - A neće, bolan, naše jarčine da idu u crkvu. Kako se mi bogu molimo, onako nam i pomaže! A tamo u svijetu, Tudešci i Talijani vrve na bogomolju kao ovce na so! Marta je pratila svaki njegov pokret. Kad on ućuta, ona uzdahnu i htjede nješto da reče, ali on nastavi. - Istina, moglo bi se to isto i meni prigovoriti, ali ja ne idem u crkvu samo zbog popine... Boga mi, samo zbog njega, jer ga mrzim, a da je kakav drugi, recimo da je kakav stari kaluđer, ja bih od miline išao svakog svečanika. - Ama ne ide se u crkvu radi popa, neto radi boga, - reče žena umiljato, kao uvijek kad je s njim razgovarala. Đukan joj se primače i stade je milovati po kosi. U tome mahu po izrazu lica toliko se bješe preobrazio da bješe mio čovjek. Ali u isti mah meni se predoči njegov grozni, nečovječni postupak. Naslućivao sam šta znači ona kobna riječ, pa onda sjetih se njegova ponašanja sa Tomkom, njegova kinjenja Đinđuvije, Kursupa i stoke. Bio mi je odvratan.

Bona žena uze ga za ruku i, s izrazom kao da bješe u svesrdnoj molitvi, prošapta: - Je li istina, Đukane, što kažem? - Istina je, moja dobra, moja mila Marto, - odgovori on, zatutkavajući pokrivač oko nje. Pa dodade uzdahnuvši: - Ti uvijek istinu govoriš, ti uvek pravo imaš! Ja ću tebe uvijek slušati. Kad da bog i Bogorodica da ozdraviš ti i dijete, ja ću ići u crkvu. Viđećeš da ću ići svake nedjelje. Pa ići ćemo sve troje. Jer, bolan, ja vjerujem u boga, - ti nijesi nikad čula od mene, da ga se ja ne bojim! Jer, bolan, ja nisam od onijeh koji kažu da je i to žvr! Jer kad svemu na svijetu ima starješina, onda ima i svijetu starješina! Je li tako? - Tako je! - potvrdi Marta. - A ima gubavaca koji se ne boje boga. Ja sam zapazio da se ti ljudi boje svakoga drugog. A ja vjerujem u boga i majku božju i sv. Nikolu i u sve ugodnike božje. (Đukan snimi kapu i prekrsti se triput gledajući sa strahom u ikone.) A svi smo grješni! Kaži mi, ko nije grješan? Zar ovi Latini što jednako ližu oltare, zar onaj pupavi šjor Krštan što svakog jutra ide na misu, a daje novac na dobit, sa dvadeset od sto? Aja, aja, ja nijesam taki. Ja sam zao, opak čovjek, jer mi je to u krvi, ali se bojim bota u dubini duše i dao bih svoj život za svakoga ko mi je mio! Glas mu je drhtao. Oči mu se napuniše suza. Marta ga gledaše sa neiskazanom predanošću, a suze joj se kotrljahu niz lice. Đukan joj obrisa oči, pa zapita nježno: - Zbilja, hoćeš li da poručim za Katu Jovovu da dođe da ti bude u društvu?... Mogao bih ja danas poslije ručka da otidem za nju. Marta odmahnu rukom pokretom koji je značio: ostavi, poslije ćemo o tome govoriti. - A hoćeš li da ti štijem dalje? - nastavi Đukan. Marta potvrdi glavom. - A znaš šta? - doda Đukan. - Neka kuma i kumić ostanu na ručku s nama. Marta se osmijehnu i opet potvrdi. Onda Đukan zovnu tiho: - O, Anđelija! Stara djevojka (koju je gospodar doista prvi put zovnuo pravijem imenom) dođe lagano iz kujne i stade pred nama oborenijeh očiju. - Hoće li biti dosta ručka za sve nas što nas je ovdje? - zapita Đukan. Sluškinja se namršti i slegnu ramenima. - Ja mislim ima u kući dosta pirinča. Dodaj koliko treba! - nastavi on.

Đinđuvija kao da je nješto premišljala. Najzad progovori: - Aja ko velju... ko znaš... najposlije kako znate! - završi srdito i raskolači oči na Martu i Fifinu, pa se, kao zgrožena, trže i otide brzo. Đukan sav preblijedi i zagleda se za njom. Ali ga Marta opet uze za ruku i reče mu: - Hajde, bolan, štij mi onu pjesmu o Sken-der-begu. Za vrijeme toga razgovora Đukan mi bješe zaklonio tetku i Fifinu, te, kad se on odmače, vidjeh da nam je tetka okrenula leđa i sasvim se nagla nad djetetom. Marta se uzvijeri i s nategom sjede. Đukan, koji ništa od toga ne bješe opazio, uzjaha ponovo ia stolicu, rasklopi knjigu i započe deklamovati: "Sanak snila vjerna ljuba Sanak snila, da je ljuta omaja porodila..."

Vojslava kralja u

kraljica, Epira. vidila

od snu

je

- Ps! - učini tetka i diže ruku, ali Đukan ne opazi ni to, te nastavi: "Krila su Carigradu glava dopirala..."

mu

Epir

pokrivala,

- Prekini, zla ti pjesma! - viknu tetka... - evo opet konvulšiun (fras). Marta ciknu mučeći se da siđe s kreveta. Ja i Đukan potekosmo Fifini. Dijete sklopilo oči. Kapci mu, svaki mišićak na obrazu, uši, podvaljčić, vratne žile i grudi počeše drhtati, ali sasvim onako kao što drhti meso mlada jagnjeta kad je razuđeno odmah posle zaklanja. - Jao meni, eto umrije! - zakuka Đukan hvatajući se za kosu... - Jao meni, dajte svijeću!... Anđelija, donesi svijeću! Začu se užasan vrisak iza mojih leđa, i Marta se sruši kao gromom ošinuta. Nastade neopisan metež i vika. Najzad, pravijem zapovjedničkim izrazom tetka poče izdavati naredbe. - Mir, - viknu ona. - Smirite se, nije dijete još u opasnosti. Đukane i ti Anđelija, odnesite Martu na krevet, poprskajte vodom i ostanite pored nje!... Ti (okrenuvši se meni) odmah otrči po doktora Verdu! Već znaš gdje nastava. Kaži mu neka odmah dođe... Ja sam luda bila što nijesam odavno to učinila!... Idi brzo! Trčeći niz stepenice, čuh Đukana gdje govori plačnijem glasom: - Po bogu da si mi majka i sestra, radi što znaš i kako god znaš!... Ja sam, bolan, prava beštija, gori od Luline!... Što si me slušala?

Ja trkom pređoh našu ulicu, ne obzirući se na zapitkivanja žena, što se sunčahu. Tako sam trčao sve do bedema a onda pođoh nešto lakše, kroza splet uličica primorskoga grada. Tada sam pravo osjetio kako sam ljubio Fifinu. Od sustalosti i uzbuđenja, u trijemu ljekareve kuće ne mogoh odmah odgovoriti njegovoj sluzi. - Nije u kući, - reče mi sluga. - Po svoj prilici on je sad na velikoj misi u katedrali, a inače u ovo doba on je uvijek u kasini. Otidoh u kasinu gdje ga ne bi, a odande u sabornu crkvu, koja je bila dupkom puna. Bješe tek na polovini službe, a tišina i pribranost bijahu take da se nijesam usudio proći kroz redove klupa. Uzalud sam pogledom tražio po desnom odjeljenju pred velikijem oltarom, gdje sjede plemići i viši činovnici. Ne ostade mi drugo nego da čekam dok se služba svrši, te iziđem i stanem hodati ispred crkve. Najzad, kad svijet navrije iz nje, jedva ga nađoh u gomili. Bješe taj doktor Verde visok, ličan starac, bijele brade gotovo do pojasa, a od starinskog čuvenog vlasteoskog doma. - Šta je? Ko je bolestan kod vas? - zapita me starac ljubazno, videći moje veliko uzbuđenje. Kad mu ispričah šta je, on, pogledavši na časovnik, reče: - Ne poznajem tu familiju. Uostalom svejedno, doći ću poslije ručka. Sad je već prošlo jedanaest. Ali ja ga zaokupih moliti takom toplinom da i preko volje pođe sa mnom. Išao je vrlo sporo. Često se zaustavljao sa poznanicima. Najzad stade raspitivati za bolesno dijete. Ja mu ispričah koliko sam mogao, čuvajući se da ne pomenem babicu i još manje liječenje zabiberenom rakijom. Kažem da je od početka jeseni poboljevala od groznice, a sad, u razmaku od desetak časova, da je imala dva nastupa konvulsija, pošljednji nastup jači. Zatijem počeh pričati o Marti i njenijem neprilikama, kao i to da boluje od nazeba. Ali, videći da me ne sluša ni na jedno uho, ja ućutah. Kad stigosmo, Kursup je sjedio pred kutnjim vratima, zlovoljan, pa ni da se pomače. - Digni fenjer, pa svijetli pred gospodinom uza skale, - rekoh mu. On opsova kroza zube, pa ustade i otšunja se u stojnicu. Ja onda potekoh i digoh fenjer, ali u tome začuh jecanje u mračnoj konobi. U uglu, pored rpe maslina, sjedio je Đukan na zemlji, sastavio glavu i koljena i jeca. Ruka mi zadrhta, umal' ne ispu-stih fenjer. I rekoh: - Svršeno je, gospodine doktore!... Doista je dijete umrlo!

- Pa, hajde, kad sam već tu, - reče on mrzovoljno. - Ovaj vinski miris, ovo je nezdravo, a, kako vidim na tavanici nema štropa! I on oprezno iđaše za mnom uza strme stepenice. Čelo glave Fifinine stajala je Anđelija sa zapaljenom voštanicom u ruci. Tetka je činila neke čudne pokrete, a Marta je klečala na podu zaronivši glavom u dušek. Ženske ne skretoše glave na naše korake. Jadna Fifina u samoj košuljici bješe zakovrnula, a ruke i noge trzahu se silno. Zjenice joj utekle naviše, te se vidjela samo bjelina očiju. Zubi joj bjehu čvrsto stisnuti, nozdrve raširene i crvene; lice joj je igralo. Ljekar dade znak tetki da ne dira malu mučenicu, pa je stade mirno posmatrati. Dugo je tako posmatrao, pa se malo namršti i otide da sjede za veliki sto, zovnuvši prstom tetku. Njih dvoje uzeše šaputati i on pokaza glavom na Martu. Najposlije on izvadi iz šlaga lisnicu, otkide listak i stade lagano bilježiti pisaljkom. Zatim njih dvoje pođoše Marti. - Ustani, Marta! - veli joj tetka podižući je. - Evo g. dotura!... Hajde mani je, hajde lezi! Protiv božje ne može se ništa, nego treba da čuvaš svoj život. Nesrećna žena posluša nesvjesno, ali kad ugleda dijete u samrtnim mukama, ciknu i stade čupati kose vičući: - Jao! ne dajte!... Jao, Anice, milo dijete, tata te zove, je li? Tata me proklinje?... Vidiš li, drugo, onaj moj san?... Jao, bože i Bogorodice, uzmite mene ja sam kriva, ja sam kriva! Jedva je malo smirismo i natjerasmo da legne. Ja sam opazio da se ljekar veoma iznenadio kad je vidio lice Martino. On je uze za bilo, pitajući nešto tetku talijanski, ali u taj mah Anđelija vrisnu. Svi potekosmo onamo. Fifina izdahnu. Ljekar pobježe. Nastade užasan prizor. Za tili čas napuni se kuća žena. U tišmi vidjeh i Kursupa gdje se vrze i plače obilato. Gomila jedna natušti se oko djeteta, druga oko Marte, grajući sve uglas, proglušujući jedna drugu. Tetka pridržavala je Martu i sa izrazom najveće srdnje vikala je nešto, pokazujući rukom. Najzad ja razabrah gdje kaže da se otvore prozori. I ja učinih to. Pa onda me tetka zovnu i šapnu mi nešto. Razumjeh samo toliko da pomenu Anđeliju. Ja otidoh.

Stara djevojka tako je užasno jecala da joj se ruka s voštanicom trzala. Žene, mjesto da joj uzmu svijeću iz ruke, držahu je da ne padne nauznak. Ona je izgovarala nješto na pretrg, nješto, što je doista zadovoljavalo radoznalost žena. To sam poznao po njihovijem licima. Pa onda, dvije-tri prekrstiše se, kao od čuda. Njene, inače strašne zjenice, bjehu se nevjerovatno raširile. Ja joj se primakoh i uzeh svijeću, pa je stadoh gurati da se odmakne. Ona pođe, ali ne prekide, nego čuh: - Grijeh!... Grijeh... mu je... na... duši... Đukanu!... Sve... će... on... platiti... Bogu!... Sve ... sve... i za mene... i za nju... i za njih!... Ja viđu boga! Ja viđu boga!... Malo pomalo, graja se utiša i zamijeni je tiho jecanje. Na jedan mah Marta sjede na krevetu sa izrazom straha. Ona se zagleda u Kursupa i viknu: - Đe ti je gospodar? Nastade takva tišina da bi se čulo da muha prozuji. - Ja ne znam! - odgovori Kursup zvjerajući oko sebe, čudeći se što su toliki pogledi uprti u njega. - Đukan je u konobi, - rekoh ja. - Aja! - veli Kursup mašući glavom. - On je poprijed izišao, kad ono poče lelekanje. - Brzo idi, nađi ga! - viknu jače Marta. - Ja ću, kumo! - rekoh. - Ja ću ga brzo naći! Marta me pogleda takim izrazom kao da sam je spasao. Onda lagano zaokruži glavom i dodade tužno: - Jao meni, šta je s njim!... Jao meni, drugo moja, sad me je velika briga za njega!... Bojim se da ne učini što od sebe!... Vi ne znate kako je on to dijete ljubio!... Jao, moj dobri, jadni Đukane! ... Idi, kumiću, bog ti dao! Tetka dodade: - Hvala vam, žene, što se nađoste u nevolji! A sad bi dobro bilo da nas ostavite same. Diže se mala graja, pa za tren iziđoše. Kako sam išao za njima, čuh razne primjedbe, ali samo dvije privukoše moju pažnju. Jedna glasno govoraše: - Ču li ti kako Đinđuvija sebe petlja u nešto, u nekakav grijeh! Kaže da joj je kriv Đukan. Šta to može biti?

Zaista i ja sam se pitao šta znače čudne riječi stare najamnice. Druga žena otpoče jetko: - Ćeraju nas, bolan, jer rkaći ne kupaju mrtvaca kao mi, niti oni dadu da mi gledamo. Oko toga nastade spor. Jedna je tvrdila da su rkaći kao god i bunjevci pravi kršćani... Dugo sam tražio Đukana. Najzad ga nađoh u krčmi. On je sjedio nalakćen pred punijem bokalom, ali još ne bješe okusio vina. Kad kazah rašta sam došao, on okrete svoje mutne oči u mene, pa me zadugo gledao, čisto kao da se domišljao ko sam ja. U neke posumnjah da je pomjerio pameću. Ali odjednom, briznuše mu suze i on pade glavom na prekrštene ruke, plačući gorko i naričući nejasno. Nakon četvrt časa pođe sa mnom. Jedva se popeo uza stepenice, jedva dođe do Martina kreveta, gdje pade na koljena. Ona mu položi ruku na glavu. I tako dugo ostadoše. V Vidjeli smo kako je snaha Đukanova, Kata Jovova, spriječila veliku bruku na dan njegove svadbe i kako su je u velike poštovali i svekar i muž i djeverovi, a najviše najarumniji od sviju Skakavaca. Da ne bi te razumne žene, sam bog zna kakva bi nereda bilo u Martinoj kući na dan pogreba! Marta je ležala gotovo onesviješćena; Đukan se previjao u kujni, jer mu se bješe "vrag uvalio u drob"; Anđelija je sjedila u mračnoj konobi nijema, nepomična, gluha na svačiji poziv. A ženske navalile sa zluradom ispitljivošću, jer ih je kopkalo da doznadu za tajnu stare "Đinđuvije". Ali Kata Jovova bješe ne samo dobra i pametna, nego i neobično vješta. Ona je imala spreman osmijak za sve, - i za ono što je smiješno, i za ono što je tužno, i za pametno i za bezobrazno. Njekoliko zgodnijeh riječi i njima prikladan osmijak, pa svak bješe miran. - Jadne ne bile, vi ne poznajete Anđeliju, zato joj se čudite! - rekla je ona ženama. Anđelija je dobro žvrknuta. Ona je uvrtjela u glavu da je sve grijeh, pa i ženiti se i udati se, a najviše udovici preudati se, te je uvjerena da je bog Martu kaznio! Zato ona vikaše: "Viđu boga!" Tako bi umjela zabašuriti i koja druga ženska glava, ali bi joj nedostajao Katin izraz očiju i lica, njeno osmijevanje, njena mirnoća, njen prirodni, neusiljeni prijelaz na drugi predmet razgovora, što sve skupa mnogo većma utiče nego riječi. I sve žalosne potrebe Kata je svršila lako, u tišini, kao mimogred. Naravno, da joj je moja tetka bila u svemu pri ruci, ali se tetki mililo da graje i kad ne treba. I tako,

hvala Kati, svrši se što mrtvacu treba u redu i pristojnosti. Osim svega, Kata je divno zamijenila bolesnu majku, - ona je tako umješno naricala da je izmamila suze i samome popu. Đukan, u dronjavim haljinama, u licu kao zemlja, poguren, neobrijan, privlačio je svačiju pažnju i navodio svakoga na čudne misli. Nije ništa govorio, nego je samo ječao. U povratku, pošto Kata pusti da izduši silna tuga bone žene, nađe opet zgodan osmijak i reći će Marti: - Crna seko, što najposle da toliko tuguješ! Da je ostala u životu, lijepu bi sreću dočekala! Dočekala bi ono što i ti i ja i svaka žena!... Bolje je ne biti, nego biti žensko!... Metež je trajao u kući još jedan dan. Kata je imala na oku Anđeliju, koja za sve vrijeme ne bješe ništa okusila, osim, može biti, vode, niti se kud makla iz mračne konobe. Kata joj nije ništa pravce govorila, nego je namjerno jadikovala da nema ko da u kući pomogne, da učini ovo ili ono. Najposlije, drugoga dana poslije podne, baš kad sam ja naišao, Kata joj reče: - Anđelijo, po bogu sestro, imaš li ti duše, bojiš li se boga?... Samo mi to kaži: bojiš li se boga? Na to se Anđelija trže i ustajući: s nategom započe preneražena: - Veliš li da se ja ne bojim boga? - Pa ti! Da ga se bojiš, bi li ti ostavila bonu gospodaricu, kojoj nema ko ni vode dodati? - A đe je on? - zapita plašljivo sluškinja. - I on je u kući, ali je bolestan. Čuj, de! (Kata joj nješto prišapta, na što Anđelija planu:) - Aja, bogme! Neka oni plate što je moje, pa idem s ovijeh stopa! Kata joj okrete leđa i pođe uza stepenice, govoreći: - Dobro! Dosta! Platiće se ono što je tvoje, pa idi s istijeh stopa i ponesi grijeh na duši da si ostavila dobru svoju gospodaricu u najvećoj muci! A i svijet će pljuvati na tebe s toga, ne boj se! Onda stara djevojka briznu u plač. - Da si mi po bogu sestra, ne govori tako! Evo, poslušaću te! I otide za njom. Ja se pritajah na vratima.

Gore, pošto prestadoše njihovi koraci, nastade tihi razgovor i jecanje. Iza mene Tambur je na izmjenu režao i urlikao, ali istiha. Pomislih da će biti gladan, i zaista, kad pođoh k njemu, on ustade i umilostivi oči. Pođem k stojnici, ali me odonud srete prigušeni lelek. Kursup je plakao i zapjevao: - Jao meni, jadan ti sam! Teško meni i dovijeka! Nijesam se nadao da je Kursup tako meka srca, ali bi smiješno bilo da ga ja tješim, te pođem gore u kuću. Đukan je sjedio iza kreveta Fifinina do prozora, a tetka i Kata pletijahu do Marte. Oni prekidoše neki razgovor. Ja započeh: - Mora da je Tambur gladan, jer sve urliče! Kata odgovori: - Ja sam rekla sluškinji da mu umijesi mekinja... O, Anđelija! Odnesi psu jelo! Anđelija pronese zamijesu. Nastade opet ćutanje, isprekidano uzdasima i Đukanovijem ječanjem. Najposlije Kata nastavi pređašnji razgovor: - Mijat je siguran! On može sjutra početi. Sad bi dobro bilo da nađeš tri četiri kupljača, pa da prionete, kad je bog dao ovako suho vrijeme! Dosta je bilo dangube! Grjehota bi bilo da i dalje propada blago božje? Je li tako? - Tako je, - potvrdi tetka. - Pa da idem, kad ti veliš, da zađem po komšiluku, - reče Đukan i okrete glavu prema Marti... - Bogme, kako koji dan sve će biti skuplji, a red je svršiti, - dodade Marta. Marta zamaha glavom i započe slabim glasom: - Neću da on ide! Neka zađe Kursup po komšiluku, pa neka zovne Ivaniju Žvrkalinu i sina pokojnog Anta i dječurliju Mijatovu. Oni su uvijek u mene radili. Neka ih samo zovne, pa ćeš se ti s njima pogoditi, Kato... Idi zovni Kursupa! - A ko zna đe je Kursupina? - veli Đukan. - Ja ga nikako ne viđam! - Ja ću vam ga sad poslati! - rekoh i iziđoh. Iziđoh smućen, jer me nemilo iznenadi što se Marta u jeku svoje žalosti i u onome stanju može baviti običnijem, domaćim poslovima, a, što je još gore, samo misli o njemu i o njegovu ugledu. Upoređivao sam je sa glupijem Kursupom, koji krišom leleče za Fifinom, i iz toga upoređenja Marta mi se snizi pred očima. Kad se primakoh, čuh opet njegovu kuknjavu, ali čuh i Anđelijin glas. Zaustavih se pred mračnom stojnicom. Ona ga je, valjda, tješila, a on je naricao, upravo njekoga je kleo. - Da bog da svi pocrkali! - reče Kursup. Jadnik! rekoh u sebi, kune gospodare što nijesu umjeli čuvati Fifinu.

Anđelija zamrmori nješto, a on se izdera na nju: - Tri dana se davim suvijem kruvom! Da bog da crkli i oni, kao što je crkla Vivina! - Kursupe! - viknuh užasnut. - Šta je? - odazva se on istijem glasom. - Kako ti to govoriš, beštijo jedna! Ako ja to kažem gospodaru, znaće ti rebra. On poteče k meni, vičući: - A šta ti tu prisluškuješ, rastriženjače, apostola ti tvoga! Ček', da ti pokažem koliko se bojim i tebe i lulavog gospodara! Stan' da... Ali mu riječ zape u grlu. Njeka rutava ruka povrh moje glave ščepa ga za grlo, te mu iskočiše oči i stade krkljati. U isti mah. njeka druga suha ruka uhvati Đukana za kosu i povuče ga natrag, i to baš u mahu kad Kursup istrže nož iza pojasa i zamahnu njim u trbuh gospodarev. Sve je to bilo za trenutak, bez i jedne riječi. Anđelija se zagleda u Đukana svojijem strašnijem očima, izrazom odvratnosti, čikanja i preziranja. Usred toga užasa, ona je tek bila pravi užas, - bila je utvara, avetinja, kakva se ni u snu ne viđa. I Đukan, krvožedna zvijer, gotov da ponova kidiše na slugu, ustuknu pred njom. A ona mu se primače, mičući blijedijem usnama, ali se nije čula ni jedna riječ. Onda Đukan okrete glavu i otide pred kutnja vrata, pa sjede. Ja otrčim u kuću i krijući se od Marte dadnem znak Kati da iziđe. Nijesam mogao govoriti, nego sam je vukao. Zatekosmo ga na istom mjestu. Vrata od stojnice bjehu zatvorena. - Šta je to bilo:? - zapita žena. On diže glavu i stade nas gledati kao da se budi iz sna, i ja joj ukratko i na prekid ispričah šta se dogodilo. Žena se prekrsti i sjede do njega, a meni dade znak da uđem u kuću. Srećom, tetka je bila u razgovoru s Martom, te ne vidješe koliko sam uzbuđen. Primaknem se prozoru, otvorim ga i vidjeh njih dvoje bolje. Kata se jednom rukom podbočila, a drugom uhvatila za čelo, pa mu nješto govori. A on sluša oborene glave. To je poduže trajalo. Najposlije Kata otide pred stojnicu i zovnu momka, koji lagano otvori, blijed kao smrt. Nije mu dugo govorila, i on pođe za njom oborene glave kao stidna nevjesta, pa stade pred Đukana i poljubi ga u ruku. Ja se oprostim s Martom i pođem kući. U prolasku zatečem njih dvoje na istom mjestu, a na ulici vidjeh Kursupa gdje se gega i zvižduka. Pošao je da traži kupljače. Sjutradan gospodar i sluga sa najamnicima otidoše da kupe masline, a Mijat je u konobi gnječio one gnjile. Anđelija je pomagala Mijatu, pazila da se voda ne ohladi. Kata i tetka bjehu pored Marte.

Tako je trajalo dokle se Marta počela pridizati, a Kata je ostavi kad joj se snaga dobro povrati. Za cijelo to vrijeme Đukanu ni jednom ne dođe njegov "žvr", nego je bio uzoran muž i domaćin, tako da i moja tetka poče vjerovati e se "iz temelja" izmijenio, kako govoraše Marta. Na Kursupu se iskaljivao samo u polju, od Anđelije se klonio, sa ženom je postupao da ne može biti bolje. Ali, pošto sredi pošljednji dio ljetine, kad nastade prava zima Đukan poče opet zalaziti u krčmu. Dva-tri puta sretoh ga pijana. Pa onda, jednog večera, diže se graja u kući, sasvijem onako kao i u pređašnje vrijeme. Opet se ču vekanje Đinđuvijino i Kursupova dernjava: "Ne po, trbuvu, ćaćo moj!" Opet je sjutradan Marta krivila sluge, a pravdala njega! I to je sad išlo redom svakog bogovjetnog večera. A jednom, oko ponoći, (bješe oko Bogojavljenja), probudi nas Kursup, zapomažući: - Pogibe gospodar! Taj nas glas nije iznenadio ni ražalostio bogzna kako. Potekosmo raspitujući o pojedinostima. Probo ga, veli, nožem neki Arambašić u krčmi kod "Tri krune". Sporječkali se nješto, pa Đukan ćušio Arambašića, a ovaj njega nožem u bok. Donijeli su ga kući jedva živa... - Dakle, živ je! - viknu tetka čisto nezadovoljna. Nađosmo oko njega, osim Marte, njekoliko ljudi. Na krevetu bješe bara krvi. Đukan je ležao na zdravom boku, sa zavaljenom glavom. Jedan od ljudi ispiraše mu ranu vodom i rakijom. - Je li pri sebi? - pita tetka vukući Martu nastranu. - Ajao meni! - tuži žena... - Ubiše ga prava, zdrava! Evo svi svjedoče da nije kriv! - Boga mi, mi to ne kažemo! - reče jedno momče. - Ama je li pri sebi? - ponovi tetka. - Ama kako nije! - odvrati drugi. - Nije ga progrizilo, nije mu ni utrobicu dohvatio, - ni đavola mu! A gledaj kako je gojan u bokovima. Cijelu noć smo proveli pored ranjenika. Ljudi su takođe sjedili i pili. Đukan nije htio ljekara, nego se liječio rakijom spolja, a vinom iznutra. "Rljudao" je do polovine proljeća, pa se brzo pojmi i osnaži, te mu se povrati i stari "žvr". Toga ljeta često sam s njim išao izvan grada, njekad u lov, a njekad obilazeći rod. I sve njegove baštine poznadoh sjem "gornjih vinograda", a tu me najviše želja vukla.

VI Na Preobraženje, zorom, Đukan dođe u naše dvorište i stade me dozivati. - Hajde, veli, da idemo u gornje vinograde, da vidimo ima li šarka! Đukan je bio u težatnom ruhu, sa razdrljenom košuljom, sa dvocijevkom o ramenu. Tetka me pusti. Kursup izvede Lulinu i Kapurala. Tambur je išao za njima. Đukan me podiže na sapi Lulini, preporučivši mi da se čvrsto držim za krstine od samara, a on uzjaha preda me i Lulina pođe kasom. Kad iziđosmo iz ulice, Đukan reče momku da tjera u sav trk. Zdeponja se poleguši i potjera što je bolje mogao. Tambur je lajući za njim trčao. Đukan stade vikati: "Aha, bolje, bolje, magarče na magarcu". Pa onda mi još jednom preporuči da se čvrsto držim, te obode Lulinu i ona poteče tako bijesno da sam ja otskakao za pedalj. Tako smo trčali dokle ne ostavismo "dva magarca" daleko iza nas. Kad pođosmo korakom, on započe: - Duvaj, duvaj, puculjo! Dva dana nijesi nikud makla! Kad sunce granu, stigosmo pod gornje vinograde, koji se zelenjahu po brdeljcima. Na najvišem vrhu bješe crkvica "Gospa od pomišljaja". Gdje i gdje iz pudarica izvijao se dim. Po međama bilo je maslina i pitomih voćaka. - To li je Gospa od pomišljaja, gdje se mnogo priviđa? - zapitah. - To je, - odgovori on. - Koliko zahvata crkovina, nema toga brkonje koji bi kadar bio prenoćiti na njoj! Ja sam dosta slušao o toj sjenovitoj crkvi, u kojoj svaku noć sama zvona zvone, same se svijeće zapale, njeki tajanstveni sveštenik služi službu, kojoj prisustvuju pokojnici iz okoline, što imaju da otkaju smrtne grijehove. Odjahasmo. Kursup povede životinje uzanom i krivudastom putanjom što se penjala kroza suhomeđe. Sa pola brijega uvratismo u Đukanov vinograd, koji je mogao imati do desetak motika; bješe dobra crnica zemlja, čokoće čvorasto i snažno. Otidosmo pred pudaricu, pod veliki lisnati orah. Kursup rasamari životinje i donese torbe. Đukan izvadi iz jedne prostranu ponjavu, koju pruži po travi. Pa iz nje izvadi Kačićev "Razgovor ugodni", koji baci na ponjavu. Iz druge torbe izvadi somun i sirac i buragu vina, a meni reče: - Hajde, birkaj ako što nađeš, pa kad se nazoblješ, vrati se da činimo žvr! Ja i Kursup birkali smo, dokle smo se siti najeli. Uzgred, on mi je štošta pričao, među ostalijem stvarima i to da će njeki od Skakavaca biti na svojim baštinama, te da će doći na razgovor Đukanu. A tu je uvijek njihov pudar Bubalo. - A bi li ti smio noćiti u crkvenoj ogradi? - pitam ga ja.

On reče da bi kad bi imao dlake od crna psa i ne znam šta još. Pa mi uze pričati o avetinjama koje su mu se javljale u raznijem prilikama. Zatekosmo Đukana gdje leži nalakćen i čita glasno Kačićevo pričanje "o bosanskim kraljevima". Ja legoh pored njega, a Kursup je stojke slušao njeko vrijeme, češkajući Tambura, pa u jedan mah, kad ču riječ "Kotromanović.", udari u goropadan smijeh, pa sjede podvivši noge na travu. I što je dalje Đukan čitao, to se momak sve većma smijao, a, na moje veliko čudo, Đukan ni glave ne obrnu na to. Najzad Đukan sjede, napi se rakije i dade Kursupu. - Ama što se smije tako? - zapitah ja. - Što je bezjak! - veli, Đukan, pogledavši Kursupa ljubazno. - Nema on, bolan, pameti ni koliko Kapural. Kursup udari u još veći smijeh, pa veli: - A da zašto su knjige, neto da se ljudi smiju!... De, boga ti, čati još malo, kako je onaj kralj ... ha, ha, ha, ha! Đukan uze potanko pričati čiji je koji vinograd. Pa onda se sjeti svoga djetinjstva i svojijeh drugova, te završi s uzdahom. - Poslije, kad se odmorimo, otići ću k crkvi, pa ću ti odande pokazati naše selo. Vidi se kao na dlanu. Sve ću ti pokazati... - A je li se tebi kadgod što prizrelo ovuda? - Meni nije, ali jest bratu Jovanu, ali nikom gore što ćaćetini. Kad je jednom išao iz grada pješke, pa dopre ondje gdje mi odjahasmo, veli, čuje korake ozgo. "Pogledam bolje, veli, i vidim u mraku tri čovjeka bez glava! Kad ja to viđu, reče, imadoh još toliko svijesti da pljunem iza sebe preko ramena, pa dadoh maha nogama. Jedva doprijeh živ do kuće." Kursup se opet zaceni i pita: "O sveca im njihova, kako mogu trčati bez glave?" Đukan nastavi: - Svud se viđa ponješto, ali ovuda najviše, zato što su u staro vrijeme bile velike šume, pa su bile zasjede. Ljudi su dočekivali gornjake i ubijali ih. A kad čovjek umre bez pričešća, onda ne može sjen da mu se smiri. Đukan nam je dugo pričao o ustravicama. Sunce bješe otskočilo i pripeklo. Kosovi su pjevali, popci cvrčali. Po vinogradima, kroz zelenilo blijesnula bi gdjekoja cijev puščana. Kursup prvi zaspa do Tambura. I Đukan leže. Ja sam dugo sjedio. Zvono zazvoni. Sa raznijeh krajeva ljudi su se penjali crkvici i ja sam živo zamišljao kako se noću istijem načinom prikupljaju pokojnici...

Najzad i ja se pružih nauznak i zagledah se u neizmjerni čivitasti svod nebeski. Od toga me obuze nesvjestica, te zaspah. Doista sam dugo spavao. Dva pucnja, jedan za drugim, trgoše me, te skočih. Kursup je trčao u pravcu kuda je bila naperena puška. - Šta bi? - zapitah uplašen Đukana. - Ništa! Gađao sam kosove, tek toliko da ispraznim pušku... A evo ih, evo ih! Sad će biti žvr! I on se obazrije pogledavši na nebo i dodade: "O, bože, o sveti! Ilija, ne dajte!" Daleko na zapadu, za golim brdima, kao kakav golem jezik promaljao se crn oblak. Spočetka lagano pa sve brže, crnina se primicala primorju Đukan je netremice posmatrao, pa: nadu obraze i reče: - Oh-oh-oh" a ja nemam trojica! Ja sam otprilike razumio da se boji grada, toga biča božjega za primorsku ljetinu. Kursup donese dva užasno iskrvavljena kosa. Jedan je još otvarao i zatvarao oči i kao da uprije prijekoran pogled na Đukana, pa izdahnu. On ih uze, tegnu ih na dlanu i baci daleko. Zatijem se okrete k crkvi i viknu: - O-o-o, Bubalo! - Oj, oj, - odazva se Bubalo odnjekud. - A imaš li trojica? - viče Đukan. Nakon duga zastoja pudar odgovori: - A imaće desetak! - Pošalji mi četiri, - viknu Đukan, - a evo ti šaljem; banovac ((groš). Kursup uze novac i otrča uz brdo. Đukan napuni pušku samo prahom, pogledajući svaki čas na nebo, na kome se oblak raširio. I reče: - A ja, magarac, da zaboravim da je danas Preobraženje, kad one uvijek čine da se preobrazi nebo!... Da zaboravim ponijeti trojica!... Baš sam gori od Kursupa! Kursup dotrča, noseći u kapi nješto, što istrese na ponjavu. Bjehu četiri bijele gukice. Đukan se prekrsti, pa razvi jednu bublicu. Bjehu to dva komadića svijeće, ukrštena i svijena. I on stavi u svaku cijev po jednu. Ja se tada sjetih onoga što sam već davno znao. Na Trojičin dan, težaci donesu u crkvu svjećica, pa ih na liturgiji posle jevanđelja savijaju. Ti su purci namijenjeni da gađaju vještice koje vode ljetnje oblake. Vještice se samo boje Trojičina purka; njišta ih drugo pogoditi ne može.

Oblak već bješe pokrio sve gornje vinograde i drugi kraj prema njima. Kako je crnina letjela nad nama, tako se sjenka prelijevala preko zelenijeh vinograda. Đukan ustade. Svud po vinogradima stajali su ljudi gologlavi, sa naperenim puškama put neba. Na jedan mah zagrmi nad nama. U isti mah zazvoni ka crkvi, groknu grozd pušaka i iz dva-deset-tridest grla diže se urlikanje... Đukan je nanišanio u okrajak oblaka takom pažnjom i izrazom, kao da baš vidi nekoga, pa samo čeka da mu se zgodno naperi prema cijevi. Najposlije i on opali, i sva se trojica stadosmo derati iz svega mozga. - Eno je!... Eno ih dvije-tri! - vikao je Kursup užasno uzbuđen, dokle je Đukan uzdrhtalim rukama ponovo punio pušku. - Brzo, gospodaru, ako boga znaš. Ovoga puta bar jedna umaći neće!... Grad se prosu na drugoj strani i samo dohvati okrajke gornjih vinograda. I meni se mašta toliko rasplamtila da mi se zbilja činilo e vidim njeke krupne ženske slike u oblacima. Kursup ih je opet grdio najgadnijim riječima. Đukan se opet prekrsti i opali. Tako je poduže trajalo. Pucnjava i dernjava na sve strane. Oblak se povijao, spuštao, dizao, kao kakva golema avet. Malo pomalo, oblak se izdulji i otplovi kroz plavetnilo nebesko, noseći užas drugim krajevima primorskim. Svi vinogradi oko crkve bjehu pošteđeni. Đukan sjede iznemogao. Zadugo riječi nije progovorio. Kursup, blijed kao krpa, započe: - Ej, silo nebeska! Da ne bi tebe, gospodaru!... Đukan ga mrko pogleda, a mene još gore, pa leže potrbuške i stade nešto gunđati. Najzad počesmo ćutke jesti. Zatijem legosmo opet do "popasnijeh doba." Onda Kursup odvede stoku na pojište, a Đukan mi manu glavom da idem za njim ka "Gospi od pomišljaja". Put je bio strmenitiji, ali širi no do polovine brijega. Vinogradi su bili bolje omeđeni i zadračeni: čokoće i masline snažnije, te se na prvi pogled poznavalo da je zemlja. davno obrađivana. On je lagano išao preda mnom, pognute glave. Kako ne bješe riječi progovorio poslije grada, to sam pomišljao da je zlovoljan zbog štete, jer je Martinih i njegovijeh vinograda bilo na drugim krajevima, koje je, može biti, grad obio. Ali,

odjednom, poče on zastajkivati, ječati i škrgutati zubima, te posumnjah da ga je spopala ona njegova obična muka u utrobi, ili kako je on govorio, "da mu se vrag uvalio u drob". Čudio sam se zašto je pošao ako je osjetio bolove; i baš otvorih usta da ga zapitam, on stade, okrete se i zagleda se u me mutnijem zlobnijem očima. Prva mi je pomisao bila da je svršeno sa mnom! Šta znam! Možda ga je spopao najveći "žvr" te traži krvi. Moje uplašene oči skrenuše se na dvocijevku i na ruke mu, koje su mlitavo visile. On to, valjda, poznade na meni, jer razvuče usne i reče: - Ej, kumiću! U tebe je srce kao u zeca! - pa se okrete i pođe sastavivši ruke na krstima. - A kao zašto to misliš, kume? - zapitah ga uzdrhtalijem glasom. Ali mi već glas ne drhtaše od straha, nego od gnjeva. - Hm! Zašto? Zato što je istina! Ti po cio dan mrmoljiš: br-br-br, - učiš se još sad kako ćeš varati svijet!... Svi ste vi takvi, svetitelja vam vašega, vi što prodajete riječi! Svi ste vi žvr! Gori ste od ženetina!... - Može biti da se varaš, kume? - viknuh ja takvim glasom da se on okrete iznenađen. Ja sam sav ceptio. Oči su moje pravo gledale u njegove. Ruka je moja spremna bila da dohvati zgodan, obao kamen, koji bi ga zviznuo posred čela, prije nego što bi se mašio dvocijevke... On samo odmahnu glavom, pa pođe dalje, onako mlitavo, kao i prije. Nakon njekoliko trenutaka, zapita me kroza zube: - A viđe li tetku, viđe li? Ja pomislih da je pomjerio pameću. On se okrete i zapita me, doduše, snebivajući se: - Tako ti boga, tako ti svega na svijetu, pravo reci, poznade li je? - Ama koga, jadan ne bio? - pitam ja u čudu. - Ama tvoju tetku, bolan! - Ama, kakvu tetku, Đukane!? Đe je ona? ... I stadoh se obzirati. On zatrepta očima mrdnuvši glavom naviše, na nebo, pa otide bržim koracima. A ja ostadoh kao ukopan! Bi mi gore nego da mi je rekao najpogrdniju riječ, gore nego da me je udario, jer razumjedoh šta je htio da kaže. Vidio je moju tetku među vješticama i uvjeren je da sam je i ja vidio.

Ne znam kako sam se popeo na vršinu "Gospe od pomišljaja". U svakoj drugoj prilici zanio bi me čarni pogled sa toga visa, ali onda se zabavih o svome jadu i sramoti. Pući će bruka! Marta će povjerovati, bolje nego da je svojijem očima vidjela! Ko zna! Možda će grješna smetenica posumnjati da joj je tetka "izjela" Fifinu. Kursup će potvrditi najtežim zakletvama da je i on poznao tetku u oblacima!... Ako se dođe do suočenja, meni samom neće vjerovati da je nijesam vidio i ja ću ušeprtljiti! A najposlije - (najposlijeiakarce! kako kažu Primorci) jesam li baš načisto da je nijesam vidio?... Naravno, sad, pišući ove uspomene, ja se smijem ondašnjem mome uzbuđenju, ali ja sumnjam da sam ih jačih doživio. Đukan je sjedio iza oltara, nalakćen, zamišljen, gledajući svoj zaselak, čuven zbog vidovitijeh ljudi i žena vještica. Ja sjedoh na protivnu stranu, pred ulaskom u malu ogradu oko Gospe. Mozak mi je kružio, suze su mi tekle, bilo mi je kao kad sahranih oca. Neizmjerna pučina morska, prosuta ostrva, brdeljci zaodjeveni zelenilom, gole "zamišljene" glavice, suri bedemi našega starog grada sa ponositijem ranama što mu ostadoše od divljačkih navala, sve se to zbrka pred mojim očima. Ali, malo pomalo, u večernjoj tišini, prema suncu na zahodu, sve mi to različje postajaše jasnije i moji se živci umiriše, samo osta nijemi bol. Ustanem i zvirnem kroz prozor u starinsku crkvicu. Bješe obična latinska kapela, sa jednijem oltarem i potavnjelom slikom Bogorodice, pred kojom je gorjelo kandilo. Na stenama i platnima vidio se trag vremena; klupe bjehu puka crvotočina; krovu bi takođe trebalo opravke, ele u onoj samoći, a na visu, "Gospa od pomišljaja" zaista bješe bogomolja za noćne utvare!... Stresoh se pomišljajući ia to... Pitao sam se otkud joj to čudno, "ubetno" ime? Đukan je sjedio, jednako nepomičan, zamišljen. Kad ga trgoše moji koraci, on me pogleda tužno. I poče: - Tako mi Savaota, kume, ti ne znaš kako mi je krivo, ti ne znaš šta bih pregorio da nijesam vidio što sam vidio! - Tako ti Savaota, kume, - rekoh ja njemu na pretrg - ne griješi duše!... Moja je tetka oštra žena, ali je pobožna. Ona svakog svečanika ide na jutrenje, na liturđije i na večernje. U našoj kući uvijek gori kandilo. Ona nikad nije legla ni ustala što se nije bogu pomolila. Ona... Ne mogoh dalje, jer me zaguši plač. On pođe preda mnom najbržim koracima.

Kursup bješe već osamario mazgu i magarca. - Ti ćeš ostati ovdje s Tamburom. Naloži vatru. Nemoj da zaspiš odmah! - reče mu. - Neću, - veli Kursup češkajući se, - ali, ovaj, što ću za sjutra. Ima nješto kruha i sira, ali... - Biće ti dosta, magarčino proždrljiva, a ja ću doći zorom!... A je li? Jesi li ti poznao koju od vještica? Ja sav preblijedih. Kursup blenu u nas. - Jesi li poznao koju, beštijo? - ponovi Đukan. - Ja, boga mi, nijesam... A, ja, ja, jesam, jednu!... Bješe stara, hroma... čini mi se... - Dobro, dobro, ako je kad vidiš u zagrađu, pokazaćeš mi je, - završi Đukan, i on usjede na Lulinu a ja na Kapurala, i ćutke vratismo se kući. Nijesam mogao odoljeti da ne kažem tetki, a i on ženi, te se zavrže krajina između obje kumovske kuće. Da se bunjevci ne sjete, krajina je bila iz potaje, sasvijem "gluhna", ali su u nevidjelici strijele letjele iz oba tabora. Ja sam se zdravio s njima, ponjekad i uvraćao, ali tetka nikada. Tako je trajalo punu godinu, a pri njenom kraju, ja otidoh u svijet... Đukan je još živ. Pošljednji put sam ga vidio prije tri godine, kad je navršio sedamdesetu. Nijedne bijele ne imađaše na glavi, zubi mu bjehu svi zdravi, oči one iste razbojničke, samo što se malo pogurio i što mu se koža smežurala. Martu je sahranio prije petnaest godina, i uzeo pomlađu najamnicu, koja se boji i njegove sjenke, a u isto vrijeme i pretvara se, jer se nada da će je uzeti. Jedino što je prodao gornje vinograde, a inače je sačuvao svu baštinu. Dohodak troši nemilice. Ručali smo zajedno i pili sve do noći. Mene je na mahove sjeta obuzimala, sjećajući se Marte, tetke moje, Kate Jovove - sve upokojenijeh , a Đukan je govorio o njima mirno i hladno. Kako sam se ja često navraćao na te sjetne razgovore, on me jednom prekide: - More, govorimo o veselijim stvarima, što si napopao mrtve! I to je žvr! - A bojiš li se ti smrti, kume? - zapitah. - A šta da! se bojim, ikonu joj njezinu, kad joj ne mogu umaći!... Doći će, pa će spetljati, pa onda je žvr! - Pravi i pošljednji žvr! - rekoh kucajući se s njim.

Uskrs Pilipa Vrlete U daljini djetinjskih uspomena, često mi se privađa i tvoje obličje, striko Pilipe! Progovara mi tvoja kosmata glava, gledaju me tvoje grahoraste oči, smiju se tvoja usta, nad kojima trepere hajdučke ti brčine. Rast tvoj osrednji bješe sušta snaga i hitrina! Pamtim te u suknenim benevrekama, grudnjaku plave boje, u gunju od mrkadine, - sve od domaćega tkanja a starinskoga kroja. U čaru djetinjskih uspomena, rado te prizivljem, striko Pilipe, jer kao što pri tvojem tijelu ne bješe ničega suvišnoga, tako ni u duši tvojoj ne bijaše ni trunke himbe, ni zle primisli, koje bi smetale njenoj slobodi! Kad bi ti udario u šalu, kad bi se od osmijeha zbrčkali tvoji preplanuli i obrijani obrazi, kad bi sinule tvoje očice, kada bi zatreperile tvoje brčine, tada, nama djeci, ti bješe najmiliji, pa se grabismo ko će prvi na tvoje krilo. A ti bi obično uzviknuo: "Hodite k đedu svi redom! Hodite, trista vam ništa! Sve ću vas redom poženiti i poudati!" I svojim snažnim mišicama, kojima si lako dizao bremena od pedeset oka, dizao si nas, jedno za drugim, kao perca. A i odrasli su te ljubili. Tvoji drugovi, težaci zagrađani, rijetko su te mimogretke pozdravljali, nego bi se gotovo svaki zaustavio da se s tobom porazgovori, posavjetuje, jer iako nijesu vjerovali da si najmudriji, vjerovali su da od tebe dolazi blagoslov, da je dobro ono što ti odobriš. Starije žene opet rado su se šalile s tobom, "brajo Pilipe!" Među njima bješe riječ, kao poslovica: "Brajo Pilip sve mlađi, sve ljepši, a uvijek kao svat". Na to si im obično odgovarao: "Pa, trista vam ništa, i jesam mlad udovac. Zar mi je to njeka starost, šezdeset godina!"... Doduše, bivalo je prilika kad bi ti drukčijim glasom uzviknuo tvoju najmiliju uzrečicu "trista ti ništa" Tako te vidjeh u našoj kući kad si razabrao da je vladika blagoslovio vjenčanje Danilovića, koji je živio u grijehu sa sestrom od tetke! Ti, Pilipe, zanijemi od čuda, pa te obuze srdžba, vikao si: "Kakav vladika, trista mu njegovijeh! Zar vladika može dopustiti ono što bog zabranjuje." A bivalo je, Pilipe, da ti plačeš kao malo dijete, a mi svi oko tebe da se smijemo. A što da krijem!? Ti si ljubio vino, kao i svaki Primorac, a, kao i svakom čovjeku, u vinu se pokazivala tvoja prava ćud. A tvoja prava ćud bila je bolećiva, te čim bi se napio, odmah bi udario u tužnjavu, sjećajući se svakoga zla koje si podnio i ti i tvoji susjedi poznanici i... bijeli svijet! Spominjem se dobro šta si u jednoj takoj prilici govorio za svoga Luku: "Nije, da kažem, rđa, nije nepošten, nije lijen, nije protivan bogu, ali nije pristao među ljude. Bleka, trista mu ništa, pa to ti je! Ma na koga se uvrgao! Za razgovor nije: za svjet još manje; da nješto upravi ili uradi iz svoje glave, to najmanje, pa na kome će kuća ostati!?" A za snahu, Lučinu ženu, reče: "Pera je i radna i poslušna i pametnija

nješto od one bleke. I poštuje mene i ljubi onu bleku, ali je s njom ušlo proklestvo u kuću, jer i Sveto pismo kaže da je žena nerotkinja proklestvo"... Nada sve, Pilipe, bio si bogomoljan mimo Primorce obaju zakona. U tome ti bješe odvojio od tvojih vršnjaka, akamoli od podmlatka. Tvoji vršnjaci: Nikola Slamuša, Jovan Krpuša, Jakov Korda i Triva Pozdrp već bjehu počeli mrsiti srijede i "tratiti" dobar dio božitnjeg i Petrova posta, a ti si se ne samo uzdržavao od mrsa, kako crkva zapovijeda, nego si pride postio po nedjelu: Pokrovu, Vračevima, Aranđelu i Savi. Osim toga, jednoničio si uoči velikih praznika. Osim toga, uz cijeli veliki post, kad je Primorcu najteži rad, kad bi se uveče loman vratio od kopanja vinograda, nikada večerao nijesi, što ne bi prije položio četrdeset metanija pred ikonom Bogorodičinom, koja je visila nad tvojim krevetom. Dokle bi ti ničice padao, šapćući starinske bošnjačke molitve, dotle bi Luka i Pera sjedjeli kraj ognjišta, nestrpljivo očekujući večeru. A što mi je za čudo, Pilipe, nijesi se ponosio svojim bogomoljstvom, nijesi druge oštro osuđivao zbog otstupanja od starinskih pravila, kao što rado čine prosti ljudi bogomoljci, nego si kroz prste gledao tuđe grješčiće, samo što bi ponjekad blago savjetovao: "Nemojte tako, trista vam ništa. Nijesmo na svijetu za hiljadu godina, nego za trenutak!" Kad bi se govorilo o bezakonju koje uzimlje maha, ti bi završio: "Valaj, neka radi svijet što god hoće, opet će se on bogu okrenuti kad mu nevolja dojadi. Tako je bilo i prije Isusa"... I ti, Pilipe, pravedniče i bogomoljče moj, dobra dušo, ti, koji si sa tvrdim nadanjem očekivao "mirnu, nepostidnu končinu bez boljezni", ti svrši onako žalosno da ostade za priču! * One godine, nakon vanredno dobre ljetine, nastadoše mesojeđe vrlo rano i započeše veselja, kakva dotle ne zapamtiše u Ribniku. Građane i zagrađane, težake i lacmane, bogate i uboge, mlado i staro - sve obuze pomama. Po zagrađu puška nije predušivala. Toliko svadaba nije prije bivalo ni za tri godine. Zanatlije se ne triježnjahu po krčmama, s večera do zore pjesma se orila po ulicama: jutra ne osvitaše, a da se njekome ne čuje pust glas, jer se krv mladićka nemilice proljevala... Četvrtkom i nedjeljom od podne, tijesne ulice ribničke bijahu pune nakarađene mladeži, a kako se primicahu dani otpaštanja, tako je i pomama rasla, te pošljednjeg dana nijesi mogao sresti ni dijete, ni babu, ni starca, unjekoliko ne prerušena. Šta ćete više, kad Pilip Vrleta obavio glavu čalmom, a za čalmu zadjede kitu ruzmarina, a za pojas golem bjelokorac, predvodeći desetak Slamuša, Kordića, Krpuša i Pozdrpa. Pošljednji je išao Luka "Bleka", sa velikim mješčićem vina o ramenu. U onolikoj vrevi, Pilip i družina ne svraćahu pažnju na sebe, dokle se ne sretoše sa maškarama, sa pravijem maškarama, koje nošahu slamenoga Krnevala, obučena u

šarene latinske haljine, sa visokim klobukom na glavi. To se desi pred gradskim vratima. Tada Pilip istrže nož, vičući: - Stoj, trista ti ništa! Stoj, lacmanski sine! Ko si ti? Maškare, poznavši Pilipa, zabezeknuše se, a kad on ponovi pitanje, onda stotinu grla viknu: - Trista ti ništa, ovo je Krneval! - Je li ovo onaj iz Mletaka, trista mu njegovijeh! - Jest! jest, Pilipe! - A tebe sam i tražio, lacmanski Krnevale! Kamo harač, bre! I Pilip zavitla nožem, a Krneval sav uzdrhta, a u gomili se zaori smijeh. - Ne sijeci ga! - viknu "veliki sudija", vođ maškara. - Hajde s nama da mu najprije pročitamo presudu. I povorka se isuka iz gradske šupljaje, pa se raskola oko Krnevala. Doduše Pilip i njegova četa ne učestvovaše u spaljivanju Krnevala, koje je, po običaju, izvršeno bilo u prvi mrak, na Velikom trgu. U to doba, Pilip, Krpuše, Korde, Pozdrpi, sjeđahu u prostranom dvorištu braće Krpuša. Pilipu bješe doba plaču i tužnjavi, te je toga večera kukao samo za starijem vremenima i vitezovima. Tako su poslije pričali. * Prođe i to, kao i sve, a "lišcu se brzo vidje opašce" (naličje)! Nakon bučna veselja, u gradu i zagrađu zavlada mrtva tišina i sumornost. Svak se latio svoga obična posla, a, trijezneći se, svak se i prepade, jer prvijeh dana posta, svakog večera, poslije "blagoslova", latinski popovi grmljahu sa propovjedaonica proričući propast Ribniku, zbog njegove raskalašnosti, zbog trinaest što mrtvijeh, što ranjenijeh ljudi. Govorilo se da i starac kaluđer "sočinjava oštro slovo", koje će izgovoriti prve posne nedjelje, da će u njemu iz daleka, ali jasno prigovoriti Pilipu, i svijem Slamušama, Krpušama, Pozdrpima i Kordićima... U tome proteče šest dana; a na osvit nedjelje zabijesni taka strahovita bura da je malo ko iz kuće izašao. Toga dana do podne, mi djeca, ne odmicasmo se od ognjišta. Vjetar je duhao neiskazanom silinom, jurišajući na krov, na kapke, na dimnjak. Tetka je tutnjila po kući, raspremajući sa najamnicom. Kad pred ručak i ona sjede kraj vatre, ostade za dugo mučaljiva, namrštena. Jednom progovori, kao za sebe: "Bože moj, je li brajo Pilip bio u crkvi?... Baš mi ručali na ognjištu, kad bahnu Luka Pilipov, blijed, zadihan i smrznut. - Otkuda ti po ovakom vremenu, ako boga znaš? - zapita tetka razrogačenijeh očiju.

Luka sjede, okrete glavu od nas i otre dlanom oči. Bješe mu ispod četrdeset godina, visok, suh, riđ. Jedino brčinama napominjaše oca, ali se brci ne slagahu sa njegovijem mlitavijem pogledom. - Ama otkuda ti, bolan? - pripita tetka. - Eto, do'odim od kaluđera, žalokanj ti sam! - odgovori on. - A šta si radio kod kaluđera? - Borme, zvao ga da pričesti ćaću! ... I briznu u plač. Zanijemismo od čuda. Tetka jedva progovori: - Šta govoriš bolan? Zar se ća naglo razbolio? - Nije naglo, žalokanj ti sam! Leži logom ... od onoga, eto ti! - Ama otkada, jadan? - Ama od maškara, eto ti. - O, Gospode! M, ti dolaziš sedmi dan da mi javiš, i to kad je pri skončanju, ako je istina? - A nije on dao. Ti znaš njega. Velim mu ja: "Hajde, ća..." Tetka ga prekide: :- Ama-šta je Pilipu? Je li punta? (zapaljenje). - Nije punta. Ne može da diše, a kupi mu se duša u grudima, sve kao klupko, evo ovako. Tetka ustade. - Dajte mi, djeco, ogrtač. Brzo ... A ti, Luka, koješta bulazniš. Kakvo klupko. Zar je duša kao konac? - Ama, ne velim to ja, tetka, žalokanj ti sam, nego to kaže strina Marija Slamušina. Ona ga je liječila. Kuvala mu je piriku i vruću puru, stavljala mu na grudi, pa ništa ne pomaže. - Pametni ste vi svi, znam vas ja, - završi tetka i strča niza stube. Luka blenu u nas, pa strča i on. A ja se ogrnuh, pa za njima. Vjetar bješe utolio za koliko njih dvoje prijeđoše dvorište, a kada ja stupih na ulicu nadu se svom silom. Nigdje žive duše ne bješe vidjeti. Svi kapci na kućama pozatvarani. More je bješnjelo. Na domaku kuća Slamušinih, sretosmo se s kaluđerom i crkvenjakom koji se vraćahu. Tetka i kaluđer progovoriše nješto. Onda me ona ugleda. Gledala me oštro za njekoliko, pa samo zaprijeti glavom i otide dalje.

U dobro mi poznatoj gornjoj kamari bješe oko kreveta desetak ljudi i žena. Pera, suha, crnomanjasta žena, držaše čelo glave zapaljenu voštanicu. Razmakoše se. Pilip je sjedio, naslonjen na mutav u trubu savijen. Bješe skroz preobražen. Tamni, upali obrazi, obrasli u bradi od njekoliko dana, oči usijane, čelo prepuno bora. - Šta je, brajo Pilipe, bolan! Šta si se toliko prepao? - započe tetka. - A nijesam se prepao, trista mu... nego mi je krivo što će svijet pričati! - odgovori on s nategom. Tetka ugasi svijeću, pa dade znak ostalijem da se odmaknu. - Šta imaju da pričaju? - veli ona. - Ma, što ne legneš lijepo, nego tako previjen? - Ne može. Gore mu je onda - prihvati snaha, a on zamaha prstom i veli: - Šta će pričati!... Eto ti, kako je stari Pilip pod starost išao u maškare, sram ga bilo. Kako ga je bog kaštigao... - Molim te, brajo Pilipe, ne govori lude riječi. To nije nikakav grijeh. - Ne, snajo, ne, grijeh je!... Ja dobro znam... Prekide ga tutanj nječijih koraka uz drvene stube i uđe stari gluhi Jakov Korda, najviši čovjek zagrađa ribničkoga, drug Pilipov od djetinjstva. - Ha! - učini gluvonja raskoračivši se. - Šta je, Pilipalo, stara kozurino? Ti si vazda bio strašljiv kao koza! - Bog s tobom! - viknu tetka, ali on nastavi: - Nije mu ništa, kad ti kažem. Daj vode da ga polijem, pa ako ne skoči, evo glave. Njeki se počeše smijati, ali se bolesniku namršti čelo, a onaj gluhi đavo, ne mareći ni za što, primače se i viknu iz svega grla: - Zbilja, kako se čuješ Pilipalo? Pilip nas iznenadi viknuvši gotovo kao i Korda: - Još malo, pa dobro! Ali, i ti ćeš za mnom, prije nego što misliš! Od naprezanja iznemože i zakovrnu očima. Pera zakuka. Jedan Krpuša pripali voštanicu na kandilu. Sve se prekrstiše. Bolesnikove grudi užasno se nadimahu, pa poče tiše dihati. Njeko šanu: - Sad će! Ali odjednom Pilip pogleda nas i zapita: - Đe je Luka? - Evo me, ća - odgovori kroz jecanje Bleka.

- Ne muči ni sebe, ni ove Ljude. Neću noćas umrijeti. To mi je sad rekla pokojna ti mati. Svi se zgledaše. Gluhi Korda prodera se: - Ama šta govori Pilipenda? - Veli da ga ostavite na miru! - viknu tetka, pa izgura mene prvoga, pa sve ostale. U dvorištu Krpuše, Slamuše, Kordići i Pozdrpi u malo ne dođoše do ruku, jer gluvonja viknu: - Ode Pilipenda, ode! I pravo je vala! Neka ga vrag nosi! - A kao zašto je pravo, stara tovarino! - izdere se Nikola Pozdrp, pašenog Pilipov... - Ti si ga i naveo na grijeh. Ti si ga nagovorio da ide u maškare. Bilo bi pokora da ih žene ne razdvojiše. Ali prođe šest nedjelja posta, a stari, žilavi Primorac nikako da se s dušom rastavi. Luka i Pera dvorili su ga svojski, ali na mahove oboje bi se zagledalo u njega, kao da pitahu: "Boga ti, ća, hoće li se to kad svršiti?" A "ća", odgovarajući glasno na njihova nijema pitanja, govoraše: "Boga mi, đeco, i ja jedva čekam da svršim, ali ne mogu na silu!" Ja sam s tetkom još dva puta bio svjedok kad su mu palili svijeću. Svijet se poče baviti čudnijem događajem. Odnjekuda pođe glas da je Pilip morao nješto teško zgriješiti (osim maškara), te se neće moći sa svijetom rastati, dokle se javno ne ispovjedi. Malo pomalo, to postade mišljenje cijeloga Ribnika. Po svoj prilici, to su vjerovali Luka i Pera. Bilo je govora da se to bolesniku pomene, ali pred onijem mučeničkim licem, pred onijem blagim pogledom, pored uspomena na njegovo prošlo življenje, niko ne imađaše srca da to učini. Moguće je da bi stari Korda kadar bio to napomenuti, ali ga ne puštahu u kuću. I tako, striko Pilip, sveti čovjek, na kraju života potpade ružnoj sumnji. Najzad, na veliki ponedjeljak, Pilip suviše oslabi, te se svakoga trenutka očekivalo njegovo skončanje. Ali Pilip dočeka i Uskrs. Osvanu divno proletnje jutro. Crkvena porta bješe dupkom puna. Kad zvona zabrujaše, kad se zaori pobjednička pjesma "Hristos voskrese", kad sveštenik pred narodom uđe u crkvu, tada ja i tetka, među pošljednjim bogomoljcima, ugledasmo Luku Pilipova. Ne bismo se većma začudili da ugledasmo glavom Pilipa.

Luka je metanisao. Ispravljajući se, on je dizao ruke k nebu i izvrćao glavu, kao što nikad od nikoga nije mogao vidjeti u Ribniku. Svi okoni gledahu ga u najvećem čudu. Tetka i ja jedva se progurasmo do njega. Ona ga povuče za gunj. - Šta je, Luko, bolan? Je li ćaća živ? On se najprije zagleda u nju, kao da ne razumijevaše šta ga pita pa uteče iz crkve. Mi se nadadosmo za njim. - Stani bolan! Stani za trenutak! Najzad se ustavi i stade zvjerati oko sebe, kao da se boji nječega. - Šta je, Luko, ako boga znaš? - Ne znam - poče on, obzirući se... Velika je stvar ... Ća me je poslao u crkvu ... Zakleo me je svačim na svijetu da idem... Rekao mi je: "Idi, sine; pa kad zazvone zvona, kad se zapoji "Hristos voskrese", onda ću i ja vaskrsnuti... Bog mi je učinio milost da umrem u trenutku kad pravednici umiru!" Luka otrča. Tetka ostade kao ukovana., pa joj lice sinu, prekrsti se i reče: - Slava tebi, Gospode... Dobri moj Pilipe, blato tebi! I pođosmo najbržim korakom za Lukom. U dvorištu zatekosmo Peru, gdje cijepa drva. Tetka se naslonila na dovratak i stavi ruke na grudi. - Šta je, Pera? ... Je li preminuo? Pera slegnu ramenima, baci sjekiru, pa sjede na kladu i briznu u plač. - Šta je? Govori. - Nije umro. Ne može da se rastavi s dušom, - odgovori žena kroz jecanje. Onda i tetka sjede da plače... Koliko smo tako čajali, ja ne znam, tek me trže žagor s ulice i tutanj koraka. Uđe prvi gluhi Jakov Korda, a za njim Slamuše, Krpuše, Korde i Pozdrpi - njih desetak. Pred kutnjim vratima, Jakov se okrete i raširi ruke rekavši: - Hajdemo, braćo! Na moju dušu sav grijeh! Tetka vrisnu i htjede poteći prije njih, ali iznemože. Oni ustrčaše uza stube. Ja se popeh pošljednji. Pilip je ležao kao i vazda. Luka je sjedio na kovčegu.

Pošto opkoliše krevet, Jakov stade čelo nogu, raširi ruke i stade vikati: - Ristos voskrese, Pilipe brate! Ristos te zove, Pilipe brate, a mi ćemo da izvršimo stari običaj, pošto ne možeš da se rastaneš s dušom... Pilip ga. gledaše užasnut. Pogleda naokolo, pa malo diže ruke. Grozni starac dodade: - Praštajte se s njim, braćo, pa da ga prihvatimo. Diže se potmula grmljavina od glasova: - Oprosti, Pilipe!... Praštaj, Pilile!... Zbogom, striko Pilipe!... Za divno čudo, ni tetka, ni Pera, ni Luka, kao da nemahu moći ni snage da progovore, ni da mrdnu, premda im se vidjelo na licu da se protive, te u tren božji Kordići, Pozdrpi, Slamuše, Krpuše spopadoše bonog, iznemoglog starca i ispraviše ga, a on zatrepta očima i glava mu klonu... Onda ga naelak spustiše i počeše ga redom cjelivati. Tetka, Pera i Luka zakukaše, a ta mi kuknjava i dan danji odjekuje u ušima, moj nezaboravljeni striko Pilipe! Amin (Iz planinske Dalmacije) Na obronku planine Velebita, na granici lučkoj i dalmatinskoj, pukla je dolina, koju presijeca rijeka a paše šuma. Na kraju doline izdigla se starinska, dvobojna i četvrtasta zgrada, sa crkvom na kraju, manastir sv. Bogorodice, po pričanju, iz vremena Nemanjića. Za manastirom, u manjoj dolji, nalazi se prnjavor; iznad prnjavora, pod samim vrhom planine, ima zaseljak od desetak kuća; desno od rijeke, po višim obroncima Velebita, rastrkalo se selo Golubić; lijevo je drugo selo, nješto zbijenije, i zove se kao i rijeka, kao i manastir: Krupa. Svijet je u okolini manastirskoj veoma siromašan, u mišljenju i življenju prvobitan, veoma privržen starinskim običajima, čemu će biti glavni uzrok slab saobraćaj sa ostalijem krajevima. Često su kuće toliko razmaknute da se od jedne do druge ne može dozvati. Zimi, kad napada snijeg, zadruge i porodice žive osamljeno, kao u kakvim tvrđavama, hraneći stoku u pojatama, braneći se od zvijeradi; ljeti, brđani sa stokom odlaze visoko u planinu, gdje se, zbog paše, često događaju krvavi sukobi s Ličanima. Dosta dobro obrađuju ono malo zemlje, na kojoj može roditi kukuruz, ječam, krompir i grah. Ali i u najljućoj zimi, Golubićani i Krupljani staraju se da održe vezu sa manastirom, jer dolje je ne samo crkva nego i mlin i kovačnica, a kaluđeri prodaju i piće. Stoga, valjda, zovu manastir i "gradom". Jedne godine, na bijele poklade, crkva je bila puna svijeta. I na uzanom trijemu pred crkvom, i po strmim, kamenim stepenicama što izvode k njoj, načičkali se

stasiti gorštaci, gologlavi, sa pletenim perčinima, većinom ogrnuti crnim kabanicama. Taka naloga biva četiri-pet puta u godini, o velikim praznicima i uoči postova. Pomenute godine, veliki post počinje u polovini februara, kad se u primorju već osjeća dah proljeća, a kad je pod Velebitom još zima. Ali te godine baš uoči poklada silna jugovina raskravi snijeg i po obroncima Velebita. Oblaci lijetahu ka sjeveru, a kroza problijeske sijaše sunce. Vrapci, sjenice, strnadice, češljikari sjatili se oko crkve. Bogomoljci pred crkvom slušaju ptice, gledaju nada se i oko sebe sa iz-razom zadovoljstva; jer se svak zaželi vedrine i razgovora, nakon dugačke zimnje čame... Liturgiju je služio otac Antim, sredovječan kaluđer, riđe brade, okošt i žustar. Oštro je izgovarao riječi, te je većma izgledalo da grdi nego da se bogu moli, a takav se način sviđa velebitskim gorštacima. Za pjevnicama pojahu dva đaka. Do njih u stolovima, prebirahu brojanice četiri kaluđera; desno, iguman Seravim i namjesnik Josip, obojica lični ljudi, progrušanih brada; lijevo, dvojica mlađih, suhi Silivestar i lijepi Justin, koga ženske i ne zvahu drukčije no "lijepi dujo". U prvom redu navrstali se kapitani (seoski kneževi) krupski i golubićki, njihovi pristavi (pomoćnici) i ostali znatniji domaćini, svi sa malijem puškama za kožnjim pašnjačama, sa opletenim perčinima. Do igumana stojaše starčić njeki u novom skerletnom koporanu sa srebrnim pucima, sa tokama. To je bio Mijat Zelić iz sela Žegara, koje se nalazi preko brda, iza doline krupske. Mijat, imućan čovjek, starješina velike zadruge, bješe velik bogomoljac i priložnik manastirski. Iza viđenijeh domaćina zbili se ostali, a sve ih je čitavom glavom nadvisio njeki Nikola Šiljčina iz Golubića, star čovjek, na glasu zbog toga što je bio neobično nosat i grlat, što je zbog ubijstva tamnovao petnaest godina, što je, kao njekadanji čuveni lupež, vješto hvatao tragove krađama. Za ljudima zbile se ženske, čija je nošnja sasvim kao i u Bosni, samo što djevojke nose crvene kape. Ljudi rado nose toke, puca, verižice i trepetljike o lulama; ali tek ženske luduju za svačim što zvekeće i blješti! I najstarija baba ima u pletenicama po koji srebrni novac i na tkanicama sindžirića; udavače i nevjeste nose silne đerdane (prave oklope), od starih ćesarskih talira i cvancika, pa onda sijaset đinđuva, šljokica, trepetljika. U crkvi je gušio zadah od masla, kojim i muški i ženske mažu kosu, a uz to se pomiješao miris od tamjana. Kad se kaluđeri krste i klanjaju, onda se sav gorštački narod previja i žagori, prizivajući na svoj način boga i njegove ugodnike; onda proglušuje žubor i zveka od đerdana, sindžira, šljokica i trepetljika! Poslije toga svi se protežu i zijehaju i udare u razgovor. Kad to prevrši mjeru, suhi Silivestar izide iz stola, pa vikne: - Umukni, narode, i slušaj slovo božje!

Toga jutra trebalo je često opominjati "narod" da sluša slovo božje; zaželio se razgovora i novosti, a liturgija dugačka! Najposlije, kad se služba svrši, kad se prednjaci pomjeriše s mjesta, radi "navore", otac Antim sa dveri mahnu rukom. Njekoliko trenutaka ćutao je, provlačeći prste kroz riđu bradu, pa započe: - Blagočestivi Ristijani! čuli ste da je početkom mesojeđa pokraden Mijat Zelić iz Žegara; lupeži mu odvedoše dva najbolja vola, kravu jalovicu i deset biranih ovnova... - Valaj, Golubićani nijesu zaista! - viknu Nikola Šiljčina. - Valaj, ni Krupljani! - prihvati drugi. - Valaj njetko jest! - viknu Silivestar i dodade: - Umukni, narode, kad sveštenik govori! Antim, sav nakostriješen, nastavi. - Dakle, blagočestivi Ristijani, dva vola, krava i deset brava, - tu je štete najmanje stotinu talira! A poznato je cijeloj Bukovici [1] da je Mijat pošten čovjek, da nikada, ni u mladosti, nije tuđe uzimao, da je bogomoljac i priložnik ove svete obitelji! Mijat je davao sodžbine dvadeset talira, ovna i mjeh rakije, pa se niko ne odazva... Mijat nas je zamolio da udarimo kletvu na njegove zlotvore. Mi smo pristali da, baš danas, kad ulazimo u časni post, kad vas je toliko na okupu, mećemo amin na krivce, i to ne mali, obični amin, nego onaj veliki iz knjige Davidove!... Nikola Šiljčina opet prekide kaluđera: - E, valaj, to nije pravo! - A što nije pravo, Šiljčina, bolan! - viknu Josip namjesnik... - Što se ti nezvan u svašto petljaš, te se nema mira od tebe ni u crkvi! Nikola se progura pred glavare. Oči su mu sijevale, svaki mu je mišić igrao na licu. I odgovori, derući se: - Nije pravo ovako iznebuha udariti veliki amin, od koga se čovjek već ne diže. Sjetite se šta je bilo zbog amina udovice Marije Veselinovića. Nije zbog toga zaglavio samo krivac, nego mu se ugasila cijela kuća! Ja velim: jedno je mali amin, od kojega bog često okrene glavu, a Drugo je veliki amin iz knjige Davidove od koga se crkne. Ja velim: kad već hoćete da dođete do toga, pravo je da naprijed oglasite. Jer siguran sam, kad lupeži čuju, da će se u manastiru držati velika kletva, da će štetu namiriti. Može biti, uzeće sodžbinu, - a to je i pravo! Je li ovako, braćo? Reci ti, Mijajlo! Mijajlo Ljubić, krupski kapitan, gledao je i slušao Šiljčinu sa razjapljenim ustima. I svi ostali ne čuđahu se toliko razlozima Nikolinim, koliko slobodi njegovoj. Niko pak ne posumnja da je njegov prst u toj raboti, jer se znalo da se on odavna otkanio tijeh rabota; moguće je samo da je što znao, ili nagađao ko su lopovi, te se nadao

"jabuci" od njihove strane. Ta se misao svima nametnu te se ču odobravanje. Iguman i Justin nasmijaše se; bješe im milo što se i Šiljčina boji "velikog amina", Šiljčina, koji priča da je "duša puša", da se bog ne pača u ljudske rabote... Kapitan Mijajlo reče: - E, pa zbilja, duhovnici, ovaj... ovaj, ne bi zgoreg bilo da se to premetne tamo do druge neđelje posta... - Pa dobro! - prihvati iguman... - Ako do neđelje krivci ne učine što treba, onda će se toga dana, poslije svete liturgije, držati veliki amin! Razglasite to, a sad idite u miru božjem... Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli! * Bješe počela kiša. Seljaci se rasturiše po prostranim prizemnim doksatima manastirskim. Zvono oglasi kaluđerski ručak, na koji bjehu pozvati glavari i Zelić. Seljaci se podijeliše u gomilice, izvadiše iz toraba hljeba, luka i sira. Tiha kiša pretvori se u pljusak. Po seljačkoj navici, svi su lagano žvakali, i, kao da je kiša neobična pojava, posmatrali su je pažljivo, ćutke. Tek kada zatutnjiše koraci na gornjem hodniku, kad izidoše iz trpezarije kaluđeri i njihovi gosti, onda dolje nastade žagor. Poznato je kako planinci viču i kad misle da najtiše govore, ali kroz svu viku grlatih glasova isticao se gromki glas Nikole Šiljčine. Ljudi su pričali razne doživljaje za vrijeme zimnjeg samovanja, - mahom neznatne domaće događaje; ženske opet svoje jade i nevolje. Malo pomalo, gomilice bliže Šiljčini prekidoše razgovor i počeše slušati njega. Govorio je o aminima, malim i velikim, pa stade pričati događaj sa udovicom Marijom Veselinovićkom. - One godine kad me pustiše iz tamnice, dođoh kući tri dana pred Đurđev dan; naši već bjehu u planini. Ja ostadoh u kući dva dana; treće zore, licem na Sveca, uputih se u planinu, kad kod Krvavog Graba sretoh se sa našim Jovandom, koji iđaše odozgo, gologlav. Vidim da je njekome bio sudnji dan, te prije nego što se pozdravih s čovjekom, pitam ga: "Šta to bi, Jovanda? Ko to zaglavi?" On me i ne poznade na prvi mah, te pošto se ižljubi sa mnom, veli: "Pogibe naš Vaso! Nađosmo ga sinoć mrtva u jednoj rasjelini, daleko od stana tri puškometa! Ubili ga Ličani, jašta! Ali kako im dođe u klopku, on, onako lukav i oprezan, bog ti ga znao!... Elem, idem sad Mariji njegovoj da javim, pa ću sići k manastiru, radi sahrane..." - Meni se ražali, jer sam s Vasom živio kao sa rođenim bratom, te se vratih s Jovandom... - Jeste dosta vojevali zajedno, - dodade njeki vršnjak Nikolin. - Jeste li, striko, krali zajedno? - zapita njeki mladić.

- Jesmo, valaj, sinovče, i dosta stoke pokrali, i dosta sokova pojeli, bog da ga prosti! -odgovori Nikola... - Elem, bi što bi, Vasa sahranismo i ožalismo. Pošto siđosmo s planine, ne prođe ni neđelja dana a lupeži poharaše Vasovu udovicu. Odjaviše joj svu stoku i odniješe toke i oružje Vasovo! Skočismo za tragovima, iđasmo po svim krajevima Bukovice, ali nigdje ništa! Onda namolismo pokojnog igumana Genedija da udari veliki amin. I on ga udari, a sjutradan umrije na prječac... Šiljčina stade razgledati oko sebe, pa videći, valjda, njekoga od rodbine ukletoga, odmahnu rukom i nastavi: - Umrije naprasno čovjek, pa za neđelju dana dvoje mu đece i žena, koja na samrti kaza da joj je muž poharao Mariju... Mijat Zelić i kapitani siđoše u dvorište. Mijat se oprosti s glavarima, koji se raziđoše ka svojima po doksatu. Starac skide kapu i viknu: "Zbogom, narode!... Ja se nadam da će se zli ljudi pokajati, da im se kuća ne iskopa! Ja, valaj, to ne želim! Zbogom!" Golubićki kapitan Tane u svome skupu uze ponavljati što za ručkom bješe čuo od Mijata: - Nadao se čovjek soku![2] Kako i neće, molim te! Obećao čovjek dvadeset talira, ovna i mijeh rakije! I zbilja, veli Mijat, jedne noći spavao sam kraj ognjišta, kad me neko zovnu i reče: "Hajde za mnom do luga da čuješ poruku zbog tvoje stvari!" Bješe noć bez mjesečine, a vidjeh čovjeka, ogrnuta haljetkom sa dugačkom puškom o ramenu. Glas mu ne poznadoh, jer bješe stavio kamičak u usta. Išao je preda mnom lagano, ne osvrćući se, pa kad uđe u lug, viknu mi da stanem i reče mi: "Sodžbinu što nudiš prima se! Zato sjutra, u ovo doba noći, pođi prijekim putem ka Bilišanima i ponesi što si obećao. Možeš poći i samodrugi, a ustavi se đe naiđeš na kladu ispriječenu nasred puta." - "Dobro, - reče Mijat; - ama ti si sokodržica a ne sok, pa zašto se kriješ?" - "Valaj, ja sam i sok i sokodržica!" - odgovori nepoznati i otide. "Šta ću?" veli Mijat. "Drugu noć, oko ponoći, uzmem sina i natovarim ga rakijom; najboljeg ovna izaberem i povedem, a u zamotuljku u ruci držah talire. Išli smo, išli, sve do bilišanske međe, a niđe niti klade, niti kakvog drugog znaka. Onda se u rasvitak vratismo kući. I odonda nikakva glasa ni traga!" Mnogi se stadoše krstiti uzvikujući: "E, jest čudo! E, jest za pripovijest! E toga nije bilo otkada je Bukovice! Otkud je sokodržica i sok jedan čovjek! Kako to? E, jest bruka i sramota da se čovjek tako vara!..." - Šta veliš na to, Nikola? - viknu kapitan. Šiljčina odmahnu glavom:

- Valaj, kapitane, da sam znao da je sve to tako bilo već bi na one poganove pao veliki amin, jer se ne bi zauzimao za njih! Šta će sad reći Kotari, Promina i ostale krajine, kad čuju da se u Bukovici počelo varati o sodžbini! o, ubio ih Savaot! Svi zagrajiše zbog prekršaja starinskih običaja, ali se graja utiša kad dva đaka otvoriše podrumska vrata. Ženske oboriše oči, ljudi povlačahu pogledima, kao da se očekuje nješto neobična. A očekivalo se ko će prvi poručiti piće. Jer se u Bukovici ne pije uz jelo, ni pojedince, ni na obroke, nego kad se pije, to se radi u gomili, bilo revenom, bilo da jedan časti. Vino dijeli jednom čašom onaj koji u tome ima njeke vještine i koga zovu "dolibaša". Obično kad crkvari tako posjedaju, zna se naprijed ko će biti u svakoj gomili dolibaša i kome pripada prva zdravica. Kapitan Mijajlo mrdnu obrvama i kao da odgovara na nečije pitanje, reći će: "Pa hoćemo, valaj, okvasiti grlo! Poklade su. Hajde, Simate, donesi po vrč na glavu!" Simat, najmlađi u društvu, ustade pa češkajući se jednom rukom, prstom druge ruke prebroja ih, pa otide u podrum i donese kabao vina i čašu, koje stavi pred dolibašu. Ni dolibaša, niti iko od družine, njih desetoro, ne pogledaše na kabao; svako načini izraz kao da i ne misli o vinu, kao da mu nije do toga. Takav je običaj u Bukovici. Sramota je pokazati halapljivost. I sve što o tome sad ispričam ovdje, nije bilo slučajno, nego je takav red, upravo obred. Dugo je potrajalo dokle najmlađi iz najbliže družine ne otide po vino. Tako iz treće, pa sve redom. Tek kad i pošljednju dođe kabao, onda kapitan Mijajlov dolibaša zahvati čašom i pruži mu je. Kapitan je nemarno uze, ali zadugo ne izvadi kamiša iz usta, nego pućkaše dalje, kao da u ruci držaše gorki lijek. Najposlije nazdravi ukratko najstarijem, pa srknu i namršti se, a čašu vrati dolibaši. Svi se muškarci tijem načinom obrediše, a kada dođe red na prvu žensku, ona se stade nećkati, te je, tobože, jedva nagovoriše da okusi. Sve su te ceremonije tačno vršene i među ostalijem družinama. Uz drugu čašu, kapitan Mijajlo nazdravi opširnije; za drugom čašom nastade pjevanje, zaokaše po dvoje i započeše: "Kad sjedimo što da ne pjevamo, I milom se bogu pomolimo!..." I uza svaku dalju napijalo se sve kitnjastije, opsežnije, dokle se napošljetku već nije razumijevalo šta ko govori. Kablovi vina donošahu se jedan za drugim. - O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera...

Glas o velikom aminu preletje cijelu Bukovicu. Nastade neopisana zlovolja i pometnja, te se gotovo ni o čem drugom nije govorilo. Žene i udovice tumarahu po rodbini, uzimahu na ispit rođake i svjetovahu ih da učine što treba. Nikola Šiljčina nije izbivao iz manastirskog mlina, slušajući što se priča, nagađajući, domišljajući se kako bi se on mogao uplesti da izvuče "jabuku". Ali mu bi sve uzalud! Tako proteče prvih šest dana velikog posta. Na osvitak nedjelje, po najljepšem vremenu, krenu se gotovo sav planinski ženski svijet na pričest ka manastiru. Takav je običaj toga dana, ali mimo običaja, te godine sa ženskadijom pođoše i ljudi. Šarena gomila motala se po prostranim hodnicima manastirskim; kaluđeri zauzeti bjehu ispovijedanjem. Gorštaci su pitali đake: hoće li biti amina? Đaci su slijegali ramenima. Najposlije, kad zvona oglasiše početak službe, muškarci otidoše pred mlin, na sunčanje i razgovor. Oko polovine liturgije naiđe Mijat Zelić sa pet-šest Žegarana. Krupljani i Golubićani pođoše za njima. Žegarani navlaš odmakoše i proturaše se kroz ženske u crkvi. Njeki od kaluđera viknu: "Umiri se i umukni narode ristijanski!" Tane, kapitan golubićki, odgovori: "Hoćemo, duhovniče, ali molim te poslije pričesti išćeraj iz crkve ženskadiju!" "Pa dobro", odgovori kaluđer... "Vi mlađe žene i đevojke, kako se koja pričesti, izlazite na mala vrata u doksat, i ondje ćete slušata kletvu!" - Ha, dakle biće amina! - rekoše. - To ti je! Drž' sad! Pred pričest đaci navrstaše ženske. Kako se povorka smanjivala, izlazeći kroz sporedna vrata, tako su ljudi nailazili spolja. Kad se smiriše, stade na dveri otac Silivestar u crnoj odeždi, sa svijećom u ruci. Đak stavi preda nj nalonju sa crnim prevjesom i na nju debelu knjigu, višnjikastih korica. Zatijem oba đaka iznesoše dva snopa svjećica i stadoše ih dijeliti. Silivestar rasklopi knjigu. Sve se oči stekoše na njega i sva se lica namračiše. Svjećice planuše, kaluđer reče: - Blagočastivi Ristijani! Svi dobro znate šta je u prošlu neđelju oglašeno sa ovoga mjesta, kakva je prijetnja upućena zlotvorima Mijajla Zelića, ako se ne pokaju i Zeliću ne namire štetu. Protivno svačijem očekivanju, zli ljudi ostadoše uporni u zloći svojoj, zato ćemo sad metati na njih veliki amin iz ove svete i velike knjige Davidove! Kad ja viknem "amin" neka svaki od vas to isto rekne! Ko ne posluša, neka je i on proklet! Antim viknu: - Đaci, zvonite! Silivestar ukoči pogled na zaglavlje na lijevoj strani u knjizi. Bješe to Biblija, štampana u Rusiji, u Kijevopečerskoj lavri XVII stoljeća. Po nezgrapnoj hartiji

gmizahu nezgrapna slova. Kad zabrujaše zvona, kaluđer započe, razvlačeći slovenske riječi stradsovitog psalma stotinu osmog.[3] "Bože, slavo moja, nemoj mučati. Jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivim. Riječima zlobnim sa svih strana gone me, i oružaju se na me ni za što. Za ljubav moju ustaju na mene, a ja se molim. Vraćaju mi zlo za dobro, i mržnju za ljubav moju. Postavi nad njima starješinu bezbožnika i protivnik neka mu stane s desne strane..." Kaluđer zastade, uprije prstom na početak novog stiha i diže glavu. Zvona takođe umukoše. U mrtvoj tišini, nekoliko trenutaka, on je gledao užasnutu gomilu, koja tek tada stade očekivati ono što je najgore. Odande gdje on bješe upro prstom, pa sve do kraja psalma, stihovi bjehu podvučeni crvenijem mastilom. Znači, da ono što je izgovorio bješe kao njeki predgovor pravoj kletvi! To on pokaza pokretima, pa jačim glasom i strašnijim izrazom lica nastavi: "Vnegda sudit' se jemu, da izidet osužden i molitva jego da budet na greh! Amin!" Zvono jeknu, - jezičak udari samo jednom "dam!" Po crkvi zatutnja aminjanje. Kaluđer nastavi: "Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!... Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!... djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!... Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?... Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!... Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!... Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!... Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!... Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!... Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!..." - Amin! Amin! Amin! - vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu... - Sad idite u miru božjem! - završi kaluđer... - Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio! Šiljčina odmahnu glavom.

- Valaj, ne bih rad biti u njihovoj koži, ali ni u koži Mijata Zelića!... Ne bi pića kao prošle nedjelje, nego se odmah raziđoše uz planinu, sumorni, pogruženi. Napomene: 1 Krajina pod Velebitom. 2 Vidi u Vukovu Rječniku riječi: sok, sokodržica i sodžbina. 3 U Daničićevom prevodu 109 Povareta (SA DALMATINSKOG OSTRVA) Između grada i ostrva stakli se more u odbljesku žarkog sunca na zapadu. Ka ostrvu mili čamac, u kojem su dvojica: jedan vesla, drugi sjedi na krmi. Iako je tek početak aprila, sunce silno peče, te su skrenuli glave ka dalekim brdima, od kojih su njeka još pokrivena snijegom. Čamac je glomazan; veslar je sredovječan, po izgledu više fakin nego pomorac; na krmi je mladić zbojit, prepun snage, u odijelu carskoga mrnara. Kad se otiskoše s obale gradske, čiča je pitao mladića: ko je i odakle je, koliko je služio, poznaje li ovog, onog od svojih drugova, pa ućutaše. Jer mladi ostrvljanin, Juraj Lukešić iz Krapna, ne bješe izuzetak među svojim zemljacima, nije bio brbljiv, ni naklonjen povjerljivosti. Sjedio je i pušio mirno, gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh. Malo po malo, ostrvu se otkri obličje; najprije ugledaše šumu i u njoj visoku zvonaru. To se nalazi na jednom kraju ostrva a na drugom je selo. Stoljetna borova šuma i manastir u njoj odlikuje ostrvo Krapan od sviju ostalijeh. Odjednom pocrvene zrenik iza Krapna, pliskavice počeše pljeskati po površini, a krupnije ribe u većim gomilama juriti mimo čamac. Tada se Juraj trže iz svoga dotle nepomućena mira, te uze od staroga desno veslo. U prvi suton brod zarinu kljunom u pješčinu pristaništa. U isti mah zabrujaše zvona na manastiru. Juraj iskoči i ostade na mjestu, gologlav, u molitvi. I stari veslar, prije no što će se otisnuti natrag, pozdravi kapom čuvenu "Gospu od anđela". Brzim koracima uputi se Juraj ka ulici, koja se može nazvati glavnom zato što imaju još dvije, uporedne, mnogo kraće. Kuće su sve od kamena, mrke od starine, na jedan i dva boja, sa osrednjim prozorima i zelenim kapcima; malo koja da nema i pedalj dvorišta, gdje je staja za magare i skladište loze i trulog, iskopanog čokoća za ogrjev. Da mladić bješe iz kakva daleka kraja, pa da ga je slučaj nanio na ostrvo, morala bi ga jeza obuzeti što je selo potpuno nijemo, što nigdje ne vidi žive duše, ni od kud ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila!

Ali je Juraj znao da su gotovo svi njegovi zemljaci na svojim baštinama, preko mora, u selima Rožine i Jadrtovac. Njegova kuća bješe na kraju glavne ulice. On dođe k njoj s naličja; zaobiđe je lakim koracima, i sukobi se s djevojčicom od sedam-osam godina, koja stajaše da visokom naslagaju loze, povrh zida od dvorišta. Kad stade prema njoj, kao da je s neba pao; djevojčica htjede viknuti. Mrnar šapnu: "Joji", stavi prst na usta, pa raširi ruke govoreći: - Hajd' Skoč! Hop! Mala mu skoči u naručje. Prekidajući poljupce, Juraj pitaše "A šta radiš tu na lozju? A di je ma?" - Ma je u kužini, - odgovori Joji, držeći ga za ruku i skakućući... - A ti si doša! A ja sam skakala ozgo, jer je Miš reka da ja ne smim skoknuti! Juraj ju uvede u dvorište govoreći: - Ne valja s visine skakati. To nije za divojčice! A Miš je magarac kad te na to nagovara!... Hajdemo sad, polako, polako, da se ma začudi! - Da je pripanemo? - šapnu Joji. Juraj stade na vratima prizemne sobe, koja zahvataše cijelu dužinu kutnju. Dva prozora naprema se bjehu širom otvorena, te još bješe dosta, vidjela. Njegove oči obuhvatiše sve; svaka stvar bješe na svom mjestu, kako ih je ostavio, bez malo, kako su ih i njegovi preci ostavili: police sa kujinskim posuđem, dva velika, orahova kovčega, dugački hrastov sto, nad njim veliki razapet Isukrst. Jurjev pogled zaustavi se na konturama žene, koja, tik ognjišta, bješe okrenuta licem ka vrati. Juraj se nakašlja, žena se okrete, zastade malko, pa se sretoše između prozora. I viknuše zajedno: - E po bota, Jureta! - Ma! Draga ma! Poslije zagrljaja, zagledaše se jedno drugome u oči, u modre, sitne, bistre oči, koje po našim ostrvima naraštaji jedan drugome predaju, kao god što predaju i oble glave, okruglaste obraze, radost živovanja, jako vjersko osjećanje, nejaku moć mišljenja i skučen broj riječi... Jurjeva mati, Luca, izgledaše kao njegova starija sestra, starija za desetak godina, ne više. Imađahu isti zatupast nos, kratku, zaobljenu bradicu, bijele i rumene obraze. Nastadoše pitanja i odgovori, koja su počinjala sa "a", kao što to biva kad su ostrvljani uzbuđeni. - A kako si, ma? - A dobro, Jureta, kako si?

- A dobro. A ća? - A dobro je i ća. - A Miš? - A dobro je i Miš. Pa onda se žena nješto namrači, uze najveću tronožnu stolicu sa naslonom, pa je privuče ka ognjištu. Sin sjede i uze savijati cigaretu. Žena poče strugati ribice, koje bjehu u koritu. Luca se mnogo nagnu, a kad ponovo progovori, glas joj posta nepouzdan, kao da je veoma umorna. - A ti si pisa da ćeš doć'... tako... do deset dan? - A jes! privario sam vas!... - A bio si oko cilog svita? - A ne oko cilog, ali daleko, u Omeriku. - Vidio si puno paiza (zemalja)? - Puno. - I crnih ljudi? - I žutih!... A je li jematva (berba) bila dobra? - A nij! Krupa obila vinograde! Imali smo samo trideset baril vina i šes ulja... Nakon kraćeg odmorka, Jureta spusti glas: - A ke nova? Mati ne odgovori, on dodade: - A ke nova s Maricom?... - A nij dobra nova! - odgovori žena šapatom. Jureta ustade viknuvši: - O, Gospe od anđela! Šta je? - A dobro nij, nij, nij! - ponavljaše žena odričući glavom, pa se ispravi i duboko uzdahnu. - Za muke Isukrstove, ma, šta je? Je bolesna? - Bila!... - Ah... Je... umrla? - ... Je!

Jureta pade na stolicu. Zelen u licu, za njekoliko trenutaka blesasto gledaše mater, pa jedva izgovori: - Je istina, ma? - Je! - potvrdi ona i obrisa rukavom oko. Dugo je mladić jecao i uzvikivao: "Ma, ma!" Najposlije zapita: - A šta je bilo, za rane Isusove? - A zlić (prišt)! Na srid mišice izaša joj zlić! Stari Matija vodija je u grad, kod likara, a on je odmah reka: "Nij dobro". Posli zva je bajalicu, a i ona je odmah rekla: Nij dobro!" Posli Matija je činija zavit, iša je bos kod Gospe od anđela. Pa niš nije pomoglo. Sutra je osam dan kako njena lipa mladost trune u blagoslovenoj zemlji. - Joj!... A ti, ma, jesi li, išla kod povarete (sirotice)? - Bog s tobom, jadno dite! Osim mene, niko nij zna da si je izabra, pa ni ona, povareta, nij to slutila! - Joj! - ciknu Jureta i zaklopi lice šakama... - Joj, povareta moja, nij znala da sam joj dušu da, a ja sam o njoj uvik mislija na Moru! Evo, ja sam joj juče u gradu kupija i veru, evo na! I ustavši, izvadi iz špaga kutiju sa zlatnom burmom, te je predade materi. Pa opet sjede jecajući: - Joj, ma, ja ću umriti! Luca stavi burmu u svoj duboki špag od suknje i reče: - ... Jesi li ti kršćanin, ili si Žudija posta? Hoćeš li protiv boga? ... Hajd', sad će naši doć'! Sramota bi bila da se dozna zašto tužiš, jer nisi povaretu isprosija, niti se zna da si to mislija, kad se iz vojske vratiš! Reci joj rozarije za dušu i hajd'!... Ona uze sud s vodom, te ga poli a on opra malo ruke i oči, pa izađe pogružen i povede sestru istim putem kuda bješe došao. Zateče pristanište zagušeno gajetama i proglušeno grajom i njakanjem magaraca. Jer svaka krapnjanska gajeta (barka koja hvata više od tone i kojoj je prednji dio pokriven) nosi na krovu po jednoga magarca natovarena drvima. Srce mu se steže kad u prvom redu vidje oca Maričina, Matiju Tanfaru sa crnom kapicom, i dvije kćeri njegove, sa crnim povezačicama. Zabolje ga jače što ga jedna od njih poznade i reče: "Eno soldata! A, to je Jureta tete Luce!..." To bješe Pava Tanfara, srednja sestra Maričina, mnogo nalik na nju. Pošto su svi zabavljeni bili izvlačenjem magaraca, malo ko svrati pažnju na njega; ali on letimično prebroja sve Lukešiće, Jarane, Tanfare, Prebande i Jurage, i svu

njihovu čeljad i sav njihov podmladak, te mu dođe da glasno zajaoka i nariče: "A di si, najlipši cvite krapljanski, Marice Tanfarice! A di je tebe iz bašćine, da čujem srebrn glasić tvoj, da vidim viti stas tvoj, i one crne oči, i ono bilo lice!" Marko Lukešić vezivao je gajetu kad mu sin stade iza leđa. Stari suh, čvrst čovek od četrdeset i pet godina, vukao je za oglav njihova magarca. Rižana a Miš ga je gurao u sapi. Uzalud je Joji ponavljala: "Doša je Jureta, evo ga!", njih dvojica ne osvrnuše se, dokle Rižan pod bremenom ne iskoči na obalu. Tada Miš, živolazan mladićak od šesnaest godina, zagrli brata, a Marko samo se rukova s Juretom rekavši: - Ej, po boga, iprovižada (iznenađenje). A kako si? - A dobro sam, ća! - odgovori Jureta. - A Miš naresta? - A ka zla trava!... - veli stari pa zapaljenom kresavicom najprije osvijetli lice Juretino, pa pripali lulicu. Pošto odbi njekoliko dimova, stavi ruku na rame Juretino: - A kanda si puno patija? - A zašto, ća? - A zato šta si puno blid i oči su ti crljene. A meni je reka Juraga, koji je prij šest nedilja, prij tebe doša iz marine, da si zdrav. - Pa, nisam puno zdrav od jučer. Počeše prolaziti mimo njih seljani, te i kroz mrak njegovo mrnarsko odijelo privlačaše poglede. Začuše se uzvici i pitanja: "A je li to tvoj Jureta.?... A je li to naš Jureta? Ola Juri!" Inače ne bješe običaj Markov da se tiska putanjom. To je znao i stari Rižan, te kad se gomila udalji, on pođe sam. Joji i Miš uzeše brata za ruke a ća, grickajući kamišić, poče sinu pričati o letini, o radovima, o troškovima i o ovakoj sitnici te vrste, koja se desila za dvadeset i pet mjeseca njegova otsustva. Luca ih dočeka pred kućom. Na klupi bješe zemljani umivaonik i ubrus. Djeca odvedoše Rižana da ga rastovare i smjeste. Marko brzo svuče gunj, grudnjak i košulju, te nakloni nad umivaonikom svoj crni trup, na kome se isticahu sva rebra i pršljeni u rtenjači. On opra sapunom u jednoj vodi ruke, u drugoj lice, u trećoj vrat. Kad mu žena još ispra i obrisa leđa, on utrča u kuću da presvuče čisto rublje. To isto uradi i Miš, koga je Joji trljala po plećima. Na stolu bješe: zelja, pržene ribe, somun ječmena hljeba i vrč bevande (razvodnjena vina).

Luca uze s nogu Isusovih brojanice, te jedne dade domaćinu. Sve petoro navrstaše se pred likom. Domaćica izreče sama: "U ime oca i sina i duha svetoga. Amen," pa svi u jedan glas začatiše očenaš, pa zdravomarija, i ostale molitve, koje čine "razorije". To je trajalo otprilike četvrt časa. Za večerom ćutahu. Luca gurkaše Juretu, koji je pokušavao da njekoliko zalogaja stavi u usta. Marko je dugo žvakao svaki zalogaj, naslanjajući umornu glavu na dlan. Tek kad se prvi put maši vrča, pogleda bistro Juretu pa onda ženu i reče: - Ej, po boga, šta se procidija i profinija ovaj naš! Ka gospojica! A čekaj ti, dok ti uklopimo motiku u šake. Svi se obrediše iz istoga vrča pa, na mig materin, djeca otidoše na spavanje. Luca donese manji vrč i čašu. Kad natoči, vidjelo se da je čisto vino, crno i gusto. Marko nazdravi sinu sa "dobro doša" pa iskapi. Luca ponovi dobrodošlicu i ispi pola čaše, pa vrč i čašu stavi pred sina. U isti mah i otac metnu preda nj lulicu da mu je napuni. I reče: - Ti si noćija u Zadru i cilu noć pija. To se vidi! Pa si se danas dobro najija i u gradu. To se vidi! Je? - Što je, je! - reče mladić, osmjejkujući se na silu. - A koga ste vraga išli u Omeriku? Pa hajd'. Tako je prij nas išla koracada (oklopnjača) "Marija Terezija" u Ustraliju. - I vidija je crnih i žutih ljudi, - dodade mati, šarajući prstom po stolu. - A zar ti viruješ soldatima? - reče Marko izvrativši glavu ka tavanici i zijehajući... Puno lažu, bona!... A, a, a reci ti meni koliko si zaštedija? - Petnaes talira, ća - odgovori Jureta. - A nij puno. Roko Tanfara donio je dvadeset!... A po boga, daj još jednu, pa da se spi!... A sjutra, poslije male mise, otiđi najprije kod strica Jose, pa kod strine Marije. - To se razumi, - doda mati. Ća ustade i lenjivo pođe. Luca pripali malu uljanu lampicu i otide za mužem. Jureta se nalakti. Ozgo iz kamare poče dopirati snažno ritmično rkanje roditeljskog para, što je dopunjavalo sliku dnevnog domaćeg života. Jureta, prazne glave, obuzet jedinim užasnim osjećanjem, stade pažljivo slušati rkanje; dođe mu ta obična pojava kao nješto tajanstveno, učini mu se da ono odmjerava tok noći, tok života, tok sveta što odlazi u ništa... Njeka lupnjava i njeki krještavi glas trgoše ga iz zanosa. Njihov pijetao prvi se usudi da naruši duboki pokoj ostrva. Ostali po selu kao da se počeše nadmetati. Kad opet sve zanijemi, Juretu podiđe jeza, sjeti se svih

priča iz djetinjstva. Eno se otvaraju bijele grobnice oko Gospe od anđela i izlaze mrtvi, najprije oni skorašnji, koji se nijesu još navikli samovanju! Eno povarete Marice, koja nije znala za njegovu ljubav, koja je tek početkom te noći sve doznala, pa sad hita k njemu da uzme prsten... Plamičak na stolu zaigra, nješto škrgnu vratnicama i Jureta užasnut, ustade. Ali to je trajalo trenutak. Prava njegova narav, težačka i mrnarska, nadvlada trenutnu slabost i on, oboriv glavu, izgovori rozarije za pokoj povareti. Pa onda sjede i spusti glavu na prekrštene ruke. Zaspa... Luca, kao uvijek, prva na nogama, zateče ga tako. Ona naloži vatru i skuva kavu, pa je stavi pred njega i gurnu ga. Mladić se ispravi i zagleda se u mater sanjivo, nesvjesno. Najposlije izvadi svoju novu, metalnu duvanjaru, savi malo duvana u hartijicu i poče srkutati i pušiti. Mati sjeđaše prema njemu oborenih očiju. On prvi progovori: - Ma, ja danas neću izlaziti! - Ni u crikvu? Znaš li da je danas nedilja? - Nikud! Ja ću leći u kamaricu a ti ćeš reći da sam bolestan. - To je grih!... Ja sam ništo sanjala, malo prij nego što sam ustala, u zoru, kad je san od boga. Doista je Luca čekala da je sin zapita šta joj se to nagovijestilo, pa kad ne ču njegova glasa, ona nastavi. - Sanjala. sam nju - povaretu! Došla je, povareta, blida i plačna, sa oteknutom i uvijenom rukom. I odvela me na fonjistru (prozor) i zdravom rukom pokazala mi more i na njemu velik brod, i na brodu bija si samo ti. I ona, povareta, plačući reče: "Eno ga! Dolazi! Ali ja ne mogu, mene priteže ova žalosna ruka, priteže me u dunbinu... A Jureta neka vazme Pavu..." Luca obrisa oči rukavom. Za dugo su ćutali, pa mati podiže oči i ustavi ih na sinovljem licu, na kome se postupno vraćala radost živovanja. Najzad on zapita skrušeno: - Je to istina, ma? - Je, sinko, neka je svidok blažena Gospa od anđela! - He, pa neka bude volja božja!... Povareta! Pilipenda

(IZ GORNjE DALMACIJE) Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom. ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo! U dvorištu" domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći. U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila. Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja. Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen bukvu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac. Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela

odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju. Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će: - Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače? Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe; - Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali! Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube: - A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru? - Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se. Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš. Jela, užasnuta, viknu: - Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirtu? Pilipenda samo reče: "E, ja!" pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem. Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva. Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već. od četiri mjeseca davi narod. To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i

vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu... Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: "Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!" Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda boga: - Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!... U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade: - A, jadan Pilipenda, smrznu li se? - Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio! - A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao? Pilipenda odvrati: - Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!

Kljaku i drutovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati: - Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako! Pilipenda pljunu. - Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga! Kljako se namršti, te će oporo: - Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa! Pilipenda stade i viknu: - Ja se uzdam u mora srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti... Kljako ga prekide. - Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere! - A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim tu vjeru! Ali Kljako pobježe. Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se! Doktor Ivanović (IZ USPOMENA JEDNOG STAROG SUDIJE) ... Vi znate da sam ja svoju činovničku karijeru započeo ovdje, u Rebeniku, kao sudski pisar. Starješina mi je bio čuveni stari Trepek, našljedni sudija rebenički, čovjek naprasit, osoran, pun plemićke oholosti. A u ono vrijeme, ni ostali njegovi drugovi po porijeklu ne gledahu s manje visine na nas pretstavnike plebejskog školovanog naraštaja. Ne treba da vam kažem kako sam se spočetka teško navikavao u Rebeniku, jer iako sam seosko dijete, u Padovi se bjeh naučio na veći prostor, na veću slobodu kretanja, na veće promjene, na veći dodir sa svačim što potstiče umni razvitak. Svršio sam školovanje poslije talijanske bune, te sam se vraćao u zavičaj noseći u duši ideal slobode i volju da budem pioner u buđenju narodne svijesti. Međutim u Rebeniku ne nađoh zemljište za to, ostadoh jedini pretstavnik svega toga. Tako mi proteče godina.

Početkom druge jeseni, nastani se u Rebeniku mlad ljekar, seljačkog porijekla, kao i ja, rodom iz ovoga kotara, kao i ja, iz prvoga kola naših mladića koji su se u Beču školovali. Zvao se dr Lovro Ivanović. Nijesam ga poznavao, neto, prije njegova dolaska, slučajno u sudu poznadoh njegova starijeg brata, imućna i ugledna seljaka, koji se mogao uzeti kao tip naših zagoraca, - čovjek visok, snažan, plav, dobrodušan. Zvao se Borilo. On mi je pričao o svome bratu đaku. Između ostaloga, reče: "Onako, nije naočit, ali je bistre glave, od djetinjstva ponešen za knjigom." Jednog jutra zatekoh u kafani mladoga ljekara i brata mu Borila. Zaista nikada dotle ne vidjeh tako dva nejednaka brata! Doktor je bio crnomanjast, dugačka trupa, kratkih nogu, velike glave, ali te neskladne razmjere tijela popravljahu unjekoliko velike sjajne oči i pitomo lice. Pošto se poznadosmo i narazgovarasmo, ponesoh utisak da se mladi doktor precjenjuje, da je uvjeren e će ove biti kako on želi, da je hladan i neiskren. Ivanović je bio iz bogate kuće, - znalo se da će njegov dio imovine iznijeti do 50.000 forinti. Doktor Ivanović uze gospodski stan, pa se dade u pohode. Najprije pohodi dva stara rebenička ljekara. Možete misliti kakvim ga srcem čekahu ti stari Eskulapovi žreci, koji su, valjada, pedeset godina, pijavicama i ricinusom liječili sve bolesti to Rebeniku i po kotaru. Pa doktor zaređa po boljim i srednjim kućama. Od ženskoga svijeta poteče gotovo jednoglasna hvala kako je lijepo vaspitan, kako se po svemu može suditi da će biti dobar, moderan ljekar! Nabrzo se Ivanović dodvori i ljudima od uticaja, svećenicima, višim činovnicima, bogatijim trgovcima, čak i starim medicima. Počeh se s njim sastajati svakoga dana, poslije ručka, u kafani, gdje igrasmo bilijara. Malo po malo, poznadoh ga skroz i uvjerih se da je neizmjerno sebičan, gotov na svaki kompromis sa svojom savješću. O našem narodnom pokretu govorio je s bagatelisanjem, tvrdio je da još zadugo moramo biti potpuno podložni talijanskoj kulturi, jer da nemamo ni elementarnih uvjeta za samostalni kulturni razvitak. Ivanović je bio veoma vješt igrač na bilijaru, u tome jedini u Rebeniku prema meni. A ta je igra bila moja velika strast. Poslije nebrojenih partija bilijara, nas dvojica zapodijevali smo razgovor, pričajući jedan drugome đačke doživljaje i uspomene iz dva toliko različita svijeta, romanskog i germanskog. Po sebi se razumije da smo govorili i o našim ljubavnim doživljajima. Doktor se ponosio svojim uspjesima na ljubavnom polju; po njegovu pričanju, bio je prosto neodoljiv. Počeo je, veli, na tome polju vojevati još kao gimnazijalac, pa docnije, o školskome raspustu, u svome selu imao je harem, a već u Beču njegovim žrtvama ne bješe broja.

Jesen je bila lijepa. Doktor zavede u nas sasvim nov običaj, izlete u polje, u povećim društvima muških i ženskih. To je bila njegova zasluga, a to je mogao u ono vrijeme samo Ivanović pokrenuti i izvesti u Rebeniku. U tim izletima veselo se provodilo: jelo se, pilo, pjevalo, igralo a doktor je bio duša svega toga; sve je on predviđao, za sve se starao. Prema udavačama, da se kojoj ne bi zamjerio imao je jednu mjeru ljubaznosti. A uticaj njegov na ženske glave bio je veliki, iako su ga među sobom zvale nadimkom "doktor Patak" zbog njegovog geganja u hodu. Zadugo nije Ivanović nijednoj srce zanio, ali, s vremenom, u odnosima prema njemu bilo ih je tri vrste: bilo je onih koje su se njemu nametale; koje su ga još proučavale; koje su bile sasvim nemarne prema njemu. Razumije se, u toj trećoj vrsti bile su: najljepše i najbogatije. Od ovih, jedna se osobito isticala objema osobinama", a pored toga i gospodskim porijeklom. Samo dobro oštre oči i dobro ispitljive mogle su ponjekad opaziti na doktorovu licu kao njeki oblačak sjete, kad bi se zabavljao sa lijepom i bogatom plemićkom, a i ona bi ponjekad se zagledala u njega njekako kao u nedoumici, bez izraza kakvog osjećanja. Plemenita Ana Kovićeva, jedinica u bolešljive i suviše pobožne matere, bila je veoma sentimentalna, zasićena romantičnom lektirom. Kad nastadoše vjetrovi i magle, mi, samci, ne izbivasmo već iz kafane. Ivanović se poče družiti sa fratrima. Uz to postade oprezniji nego što je dotle bio. Na mahove pak posta veoma razgovoran i veseo. Ja sam tumačio tu plimu i oseku tim da je to u vezi sa njegovim odnosima sa gospođicom Anom, jer se već znalo da svraća u kuću, da liječi mater i ponjekad da ih obje prati u crkvu... Njekoliko dana pred Božić vrijeme se popravi, nastade "babje ljeto", te jednoga dana mogosmo učiniti izlet. U toj prilici uvjerismo se da je doktor znatno napredovao u milosti lijepe djevojke. Ona ga je svakog časa zivkala, te za ovo, te za ono, a on je jednako imao čuvidu hladna i učtiva čovjeka, ali bi se ipak na toj čuvidi počešće opazilo trzanje i promjena boje. Ana ga gledaše pravo u oči, često izvještačenom umiljatošću, kao da ga sažaljeva i u isto vrijeme hrabri, kao da mu govori: "Žao mi te što stradaš, ali ko zna? moglo bi biti da ti to bude i naknađeno..." Njekoliko dana poslije toga, dođe doktor kao obično u kafanu, ali neobično dobro raspoložen. Za vrijeme naše partije on je pjevušio, dobacivao dosjetke, prijateljski zadirkivao okolne, koji se, kao svagda, navrstaše oko biljara. Poslije igre, doktor me pozva u šetnju, s njekim izrazom na licu, koji kao da je značio: "Ima velika novost." I zaista odmah započe: - Znate li šta je novo? - Da čujem! - rekoh, a pomislih u sebi: doista će mi saopštiti da se vjerio sa plemićkom!

- Novost je ta, - idem da božićujem u selo, kod svojih. Rekoh nemarno: - Pa to će biti lijepo! - Nijesam vidio svoje, osim Borila, ovo je peta godina. A čujem da je stara bolešljiva, a imam i njekog posla u selu. Elem, sve je to za vas sporedno, a glavno je da vas pozivljem kao svoga gosta! Tada se baš začudih, jer ni po čemu ne mogoh se nadati takome znaku prijateljstva. Doktor me uze pod ruku i nastavi: - Vjerujte, učinićete mi prijateljsku ljubav a, nadam se, i sebi veliko zadovoljstvo, jer i vi ste seljačko dijete. Prvo i prvo, provozaćemo se po ovakvom krasnom vremenu, pa onda, uživaćemo u svojim starinskim božićnim zagorskim običajima! Polagaćemo badnjak, uranićemo na polunoćnu službu i pjevaćemo zajedno sa našim dobrim pukom: "U se vrijeme godišta Mir se svijetu nav'ješta..." - Zatijem, sjutradan, ljubićemo se sa lijepim djevojkama i nevjestama, jer običaj to dopušta toga dana! "P' onda, bratikoviću si ga moj", naješćemo se pečenice sa ražnja, pogače ispod crepulje, napojićemo se domaćeg vina, nagrijaćemo se vatre na ognjištu, i tako dalje, i tako dalje. Kažite pravo: zar vas sve to ne privlači? - Još kako! - rekoh iskreno. - E, pa onda, stvar je svršena. Poći ćemo prekosjutra, na Badnji dan, oko osam časova izjutra. Kola će nas čekati pred gradskim starim vratima. Uzeću onoga mlađega kočijaša, Jusufa, - sigurniji je. Ostaćemo gore prvi dan Božića, a drugog dana imam posla u gradu. Dakle, dvije noći i jedan dan. Na Badnji dan ustadoh ranije. Nebo je bilo mutno i duhao je studen vjetar. Iako sam bio uvjeren da se Ivanović predomislio, ipak se uputim ka starim gradskim vratima, pred kojima nađoh spremna kola i kočijaša Jusufa. U ono vrijeme bila su u Rebeniku svega dvoja javna i to otvorena kola i dva kočijaša, jedan star, drugi mlad. Stari se zvao Đerek, a mladi Jusuf. Nemojte pomisliti da je prvi bio Mađar a drugi Turčin. Bože, sačuvaj! Obojica su bili naši ljudi, iz gornjih krajeva, a ko bi ga znao zašto im baš taki nadimci prionuše! Jusuf bješe pravi kolos, mlad, plav, dobrodušan, nedotupavan, užasna izjelica, ali niti je pio, ni pušio, - prava bijela vrana među svojim drugovima po zanatu. Mrzio je ženske i popove. Ljutilo ga je kad bi mu se reklo da se njeka u njega "zagledala", ili kad bi mu njeka sluškinja iz šale tepala. Da je planinac, poznavalo se na prvi mah

po govoru i izgovoru, a znalo se da je pravoslavni i da savjesno drži beskrajne postove. Kad mu se primakoh, započeh: - Šta je, Jusufe, bolan čoče? Kuda se to spremaš po zlu vremenu, koje evo prijeti. Koga ćeš to da voziš i kuda? Jusuf se trže kao iza sna, jer dotle bješe blenuo u nješto. I odgovori: - A dotura voziću! - Koga dotura, bolan? Imamo ih u Rebeniku tri, vala botu! - A dotura Patka! - izmače se Jusufu, pa ga spopade takav smijeh da se tresao od glave do pete. - A tako, Jusufe, je li? A bog ti i božja vjera, kazaću ja gospodinu doturu kako ga ti to zoveš, pa da vidiš šta će biti zbog toga, da vidiš kada te onaj lav ščepa u svoje kandže, pa te svega izmrvolji, kao krumpijer! Na to Jusufa spopade jači smijeh. - A kuda će dotur? Putuje li sam? - A što pitaš kad znaš, kad ćeš i ti s njim! - veli priprosti Jusuf. U tome stiže Ivanović, obučen kao da se sprema u Sibiriju, sa šubarom, bundom i u čizmama. Bješe dobre volje. Započe: - Po svoj prilici, sprema se snijeg, a to je dobro, jer naši seljaci ne mare vedar Božić. Kažu: "Sačuvaj nas, bože, vedra Božića i oblačna Đurđeva dne." Sad, ako im donesemo snijeg u Golubac, reći će se da smo srećni gosti... Što si, Jusufe, tako zinuo put mene, kao da se spremaš da me proždereš? - Ja, k'o velim, gospodine, sve je tako, k'o što reče! Znaš ti i to, vjere mi! - Hajd'! Sjedajte! Tjeraj! Posjedasmo. Jusuf se prekrsti, pa ošinu konje. Sjeverac nam duhaše u lice. Po cesti, koja se već od grada penje, pa dalje, po vinogradima i glavicama rebeničke okoline, nije bilo vidjeti žive duše. More je bilo čivitaste boje; dugački vali pogonjahu se i propinjahu se. Dvije ili tri lađe jedrenjače primicahu se našem pristaništu klanjajući se. Što se većma penjasmo, bivaše jezivije. Na zapadu kotrljahu se mutni, golemi oblaci, leteći jedan za drugim, a kako koji stigne na granicu neizmjerne tamne površine nebeske, onoga trenutka utone u nju! To mi je napominjalo vojske koje se spremaju na napad. Glavna je na okupu, a zaostali dijelovi prikupljaju se žurno. Borba će nastati skoro!

Ivanović je sjedio duboko zamišljen, na čelu mu se udubile brazde, a oči je okrenuo na stranu, - izraz čovjeka koji bira i omjera svaku riječ, koju se sprema da izusti. Meni se zače sumnja da on ne ide kući iz sentimentalnih razloga, nego radi svoga dijela, a mene da je poveo kao "čovjeka od zakona". Pokušah da odbacim tu pomisao, zapitah: - Šta je, doktore? Kakve vas to krupne brige more? - Mislim o jednom čudnom patološkom slučaju, koji me veoma interesuje, a ne mogu mu uhvatiti kraja. - Tako! A ja u sebi rekoh da ste s mislima u Malome Golupcu, kod svojih! Doktor me čudno pogleda. - A što? Ono, doduše, željan sam i svojih, ali do malo bićemo zajedno... Slučaj bolesti koji vam pomenuh može i vas zanimati. Da čujete! I uze opisivati bolest njeke težakinje iz rebeničkog zagrađa. Ta žena ne samo što izgleda zdrava, neto zdrava je danju, ali noću, svake noći od deset časova, otprilike, pa do zore, spopadnu je teške muke, - trza se, pjeni, previja se od zagonetnih bolova, kojima se ne može znati povoda... Doktor reče da namjerava opis toga slučaja poslati njekom svom profesoru u Beč... Nakon časa i po vožnje, nestade nam ispred očiju mora. U isti mah počesmo se spuštati u dolju, u kojoj se nalazi selo Mirac. Na pomol Mirca, počeše padati prve pahuljice snijega. Za njeko vrijeme nalijetahu iskosa" meni s boka, pa vrlo brzo zagustiše. Jusuf zaustavi da se konji izduhaju, pa ih potjera dobrim kasom. Cesta je okretala nadesno, ka selu, te nam vjetar sa snijegom zađe iza leđa. Proletješe nam ispred očiju gomile kućica sa slamnim krovovima, nad kojim se povijaše dim. Pri dnu doline, srete nas njeki seljak, goneći njekoliko goveda i konja. I on doviknu: - Kuda ste krenuli po ovakvom vremenu, ako boga znate? Ne vidite li da će udariti salauka! Jusuf se okrenu k nama i odmahnuv glavom započe: - I ja k'o velim... - Muči, kljusino! - prekide ga doktor... - Ti k'o nješto veliš! kao da i tebe njeko može slušati! Tjeraj i gledaj svoj posao. Okrenuv se k meni nastavi. - Prošli smo trećinu puta, a još nije podne. Istina je da dolazi opet brijeg, većma strmenit, ali ispod njega, s onu stranu, nastaje ravnica, mnogo duža od mirčanske. Dalje su manje uzbrdice. Računim da ćemo stići prije sumračja. Kad stigosmo pod brijeg koji je doktor pomenuo, Jusuf siđe s kola i uputi se pješke, uporedo sa dešnjakom. Tada istom zagusti snijeg, te sam gledao stvari oko sebe kao

kroz kakvu koprenu, a odjednom, od brzine kovitlanja pahuljica, počeše me boljeti oči, te oborih glavu i zažmurih. Vjetar je popuštao, ali je bio oštriji. Malo po malo, poče nestajati konjskoga bahata i zvrke točkova, te se vožasmo kao po kakvoj debeloj ponjavi. Nas dvojica pogureni, nijemi, stenjasmo pod bijelim oklopima. Jusuf poče nješto govoriti, ali nijesam mogao razabrati riječi. Najposlije zaustavi kola i onda sam mogao čuti jasno ove uzvike: - Aj, aj, moj stari Doro! Okupao si se u svome znoju, a šiba te studen vjetar! Jao tebi i sa mnom, striko Doro! Dobro je govorio meni moj pokojni kum: "Jusufe, sinko, veli, ko ti je kriv što nijesi pop, nego kočijaš." Te i ja tebi, moj matori: "Bolje bi bilo da nijesi konj, no recimo dotur! A šta ti mogu? Tegli, kada ti je suđeno! A-eist! Rekoh doktoru: - Čujete li mudrovanje našega Jusufa, kako žali konje i svjetuje ih da budu pokorni sudbini! Na to će Ivanović srdito: - Neka ga đavo nosi i s njima! Bolje bi uradio da pohita, jer suviše sporo odmičemo. Pa se ispravi i viknu momčini: - Čuješ ti, kljusino, ne štedi toliko tu tvoju braću, nego šibaj! Omrkosmo u planini. Jusuf odgovori žalostivo: - Ne može se, gospodine doture, i konji su božji stvorovi! Što se ne može, ne može! Bilo je dva popodne. Već mi se prsti na nogama bjehu počeli mrznuti, te počeh lupkati stopalima. Doktor uze psovati u sebi. Snijeg već nije padao pahuljama, nego golemim loparima. Kola su se čas zaustavljala, čas kretala; konji su na mahove rzali, a Jusuf je sve jednako tješio blagim utjehama. To je užasno dugo trajalo. Najposlije, kočijaš sjede na svoje mjesto i okrenuv se reče: - Evo nas u ravnici, na pomol Konjevice. Ako zapovijedate, možemo malo svratiti u krčmu. - U kakvu krčmu? - zapita doktor ljutito, ali i radoznalo... - Otkad u Konjevici ima krčme? - Od prije tri godine. Može se lijepo što založiti i popiti. - Dobro! - viknu doktor... - Poćeraj živo, pa svrati. Konji pojuriše. Doktor poče trljati ruke, nekoliko od studeni, toliko, očevidno i od zadovoljstva. Veli:

-Pametna je stvar što se tu otvorila krčma, jer je Konjevica sredokraća između Primorja i Bosne! Dakle, tu ćemo se potkrepiti, pa ćemo dalje veselo. - A koliko je daleko od Konjevice do Maloga Golupca? - Najviše čas i po, a uzbrdice su blage. Moje je selo treća dolina od grada, - velika i rodna dolina. Imamo i lijepih dubrava i žive vode u izobilju. Ljeti bi se moglo lijepo živjeti u Golupcu. Sagraditi vilu, pa... Ne dovrši što je htio reći, a ja dopunih u sebi ovako:Pa sa svojom lijepom, mladom plemićkom ljetovati tamo. "Jer, očevidno, to mu je bilo u pameti! Usred mećave i nevidjelice kola stadoše. Jusuf viknu: "Evo nas pred krčmom! Silazite ako hoćete." Ja nazrijeh nješto veliko, četvrtasto, crno, blizu ceste. S mukom siđosmo i uputismo se ka crnilu. Ono što mi se vidje četvrtasto bjehu mračna vrata od krčme. Primakav se, vidjeh nad vratima dva prozora, a uz tu zgradu pribijala se druga niža, niža, iz koje kuljaše dim. Doista nas niko ne ču iznutra, ali mi začusmo smijeh zvonka ženskog glasa. Viknuh ispred vrata: 1 Pomoz' bog vama, unutra! Smijeh prestade, a zamijeni ga strahovita psovka i nastade njeko komešanje. Kako bjeh kročio unutra, ustuknuh i spremih se na odbranu, zaoštri mi se e vid i vidjeh ovo: u polutami, za tezgom, nazrijeh njeku stasitu, mladu ženu koja, koja problijedi kao smrt! S desne strane, gdje bijahu velik sto i klupa, njeki omalen čovjek, s nožem u ruci, hoće da se otme drugom, koji ga je uhvatio sastrag, za haljine. Njegove zakrvavljene oči bjehu obraćene na nas. Na prvi mah pomislih da hoće da kidiše na Jusufa, ali ovaj utrča vičući: - Što bi doturu!?... Što pobježe!?... Šta je, Pavle!?... Pa se Jusuf skloni u prikrajak, i stade vikati: - Pavle! Pavle! Drž' ga!... Tada razumjeh kome je dar bio namijenjen. Pavao se otrže i htjede poteći iz krčme, ali ga ščepah odostrag za mišice, podmetnuh mu nogu i on pade ničice, a ja legoh vrhu njega svom težinom! Nož mu iskoči iz ruke, mlaz krvi šiknu ispod glave mu. Stadoh vikati: - Držite! Pomozite, Jusufe, konopac! Brzo donesi konop iz kola da vežemo ovoga ludaka!... Poludio je doista! Iza vrata, koja bijahu iza tezge, kroz koja se izlazilo u manju zgradu, nastade zapomaganje one žene: - Jao! Nemojte gospodine, vas nije htio! Jao, milostiva majko božja: nije htio vas, nije htio vas, nego Ivanovića!

U bjesnilu viknuh: - Vezujte ga!... Jusufe, kamo te? - Ev', ev', ev', - viče Jusuf, unijevši uže. Njeko kleče pored mene i dirnu me u rame. Bješe star seljak. On započe: - Ustani, gospodine, ako boga znaš! Ne vidiš li da je može biti mrtav! Užasnut, skočih. I ona dvojica zanijemiše, ukrutiše se, zjenice im se raširiše. Ali opazismo da Pavlu noge cepte, te njih dvojica lagano ga okrenuše nauznak. Bješe strašno pogledati ga! U padu raskrvavio usta i ugruvao čelo, te mu je lice bilo od tri boje! Rasta je bio osrednjeg, ali žilav i čvrst, malene glave, gustih crnih brkova. Stari seljak poprska Pavla vodom, pa mu obojica pomogoše da se digne, pa ga posadiše na klupu, leđima uza zid. Nakon podužeg tajca, Pavle se povrati i oči mu živnuše. Stari ga zapoji vinom, a on skrenu oči na mene. U tome pogledu nije bilo ni prijetnje, ni mržnje, nego neizmerna tuga. Ja započeh: - Nesretniče, što si htio! Na koga si htio kidisati i zašto? On lagano zamaha glavom. Jusuf se umiješa: - E, brže, treba da govoriš! Ovo je gospodin sudija! Na to stari seljak skide kapu i zausti nješto, ali Jusuf nastavi: - Ćio si da proburaziš dotura! Nije šala! Deset godina tamnice ne vali ti! Ja naredih Jusufu da odmah preže, da stignemo nesrećnoga doktora, koji može zaglaviti po onoj "salauci". Zatim se okrenuh seljaku: - Govori ti, što znaš! Brzo! Nemam kad čekati! Dakle, ko je ovaj čovjek i zašto je htio •ubiti dra Ivanovića? Starac sleže ramenima: - Ne znam, tako mi oba svijeta, gospodine! Ja sam odovud iz sela. Došao sam da kupim pića. Tako smo tu sjedjeli i razgovarali se i šalili se, kad vi naiđoste, pa eto što bi!... A krčmar se zove Pavao Razmanović, iz Maloga Golupca. On je ovđe, nema ni četiri neđelje. - Zovni njegovu ženu! - prekinuh ga ja. - A ono mu je sestra, - reče stari. Pavao huknu, ispravi glavu i gledajući me pravo u oči izreče promuklim glasom: - Ivanović je osramotio moju sestru. A sad imade obraza ući mi u kuću!... Ubio bih ga da je Savaotov sin!...

Sve se okrete oko mene. Pobjegoh. Skočih na kola i viknuh Jusufu: - Ćeraj što brže. Snijeg je vijao jače. Ni naprijed, ni sa strane, nije se moglo vidjeti ni na tri koraka! -Ćeraj Jusufe, ćeraj, - ponovih... - Nesrećnik će zaglaviti. Jusuf nemilostivo šibaše jadne kljusine a meni se činilo da na mjestu tapkaju, da se ne odmiču. Držao sam u ruci časovnik i svakoga trenutka kresao žigicama; činilo mi se da se skazaljke se ne miču! Jusuf se okrenu i reče nješto, a ja mu viknuh: - Ne osvrći se, ne govori, molim te, nego gledaj pred konje i sa strane, nećeš li ugledati dotura!... Viči ga po imenu! Jusuf stade vikati kroz mećavu: - Doture-e-e! Doture-e-e! E, ima li koga na putu?... Doture-e-e!... - Šta da radim, ako ga ne nađemo!? - pitah se u očajanju. Ako je od straha i umora pao u nesvijest, te ga zatrpao snijeg! Jusuf neprestano šibaše i dozivaše. U njeki mah kola stadoše i Jusuf skoči s njih, viknuv: - Evo ga! Skočih i ja. Doktor, u snijegu do koljena, poguren, oslonjen objema rukama na štap, stajao je na cesti. - Doture!... Doktore!... - povikasmo oba u jedan glas, pa ga uzesmo među se pod ruke i dovedosmo da kola. Jusuf iščupa iz pozadine rukovijet sijena, te mu obrisa haljine i pomogosmo mu da se popne. Ivanović je, dršćući užasno, naglo dihao. Jusuf iščupa još sijena, kojim istrlja konje. Istom, pošto se odmakosmo, doktor šapnu: - Kakav doživljaj? Šta kažete, a!? - Vi ste ljuti? - dodade, pošto ne prihvatih riječ. - Prepali ste se jako? - Ne koliko vi, zaista! - rekoh najposlije. - Otkuda sam, vraga, mogao znati da su Razmanovići tu, na Konjevici, da drže krčmu? Jusuf je to mogao znati! - Ako je Jusuf to znao, nije mogao slutiti da vi dugujete Razmanoviću za čast njegove sestre. Ja postadoh krut, a on s mukom izgovaraše riječi, što sam pripisivao uzrujanosti. - A vi to vjerujete? - zapita on još laganije.

- Ne potrza se nož ni za što, poslije pet godina! - Hoćete li mi ispričati sve što je bilo? Ispričah mu sve redom što se u krčmi dešavalo i govorilo, svaku riječ, svaki pokret. Govorah lagano, usiljavajući se, ali htjedoh da čuje sve potankosti. Za vrijeme moga govora, on je ječao, lagano, savlađujući se. Kad svrših, on prihvati: - Grijeh mladosti, a... najposle i nije, jer je Anđuša bila svačija! - Ne vjerujem, - ote mi se sama riječ. - Pardon, gospodine... Odmah doktor jeknu glasnije. Iz daljine se začuše pucnji, a nazrijeh i svjetlomrcanja pod brdima. Valjda je Mali Golubac na pomolu. Zapitah Jusufa, a on odvrati: - Jest, ja! Ono sad prilažu badnjake. I konji sad sami idu brže, jer slute da su na domaku. Zaista nesrećne životinje kasahu gušeći se. Jusuf ponovo uze tepati. Doktor huknu i prošapta: - Groznica... Jaka groznica. Nu, pomislih, jevtino si prošao prema onome što ti se spremalo! Odležaćeš groznicu, pa ćeš opet sve zaboraviti... Pitah se, ko je upravo spasao doktora, stari seljak, ili ja? Ili oba skupa? Ali, ko je od nas dvojice većma spriječio nesreću? Bez sumnje da ne bi mene, Razmanović bi stigao Ivanovića. - Meni je zlo!... Brže! - reče on, dišući naglije nego do tada. Kroz mrak uđosmo u Mali Golubac. Iz kuća se viđahu veliki plamenovi. Pred jednim dvorištem ugledasmo zapaljenu buktinju, a prema plamenu poznadoh glavu krupnoga Borila. Zublju je držao njeki mladić. Do njih bjehu dvije ženske, njeka sitna baba i mlada, stasita žena. Kad se kola primakoše, gomilica se stade primicati, a ja brzo iskočih i rekoh: - Pomozite doktoru da siđe. Razbolio se na putu. Pa kroz dvorište uđoh pravo u prostoriju pri zemlji, gdje je na sredini poda gorjela velika vatra. Do srednje zgrade, bila je dvobojna, manja kuća, a sa strane dvorišta staje. Kraj ognjišta sjedio je seljačić i okretao je ražanj sa prasetom. O verigama višaše kotao, a na žaru bjehu pristavljeni lonci. U kutu je bio razboj: za njim pregradak, duž stijena kovčezi i haljine i seljački, drveni krevet; na drugoj strani, oružnica sa dugim puškama, jataganima i kuburama. Ele, bogata seljačka kuća, uz koju ima još i "kula".

Sjedoh na domaćinsku tronožnu stolicu sa naslonom. Tu zapalih prvu cigaru od Travnja. Začu se tutanj koraka u kuli, - najprije na drvenim stubama, pa po podu. Dječak blenuo u mene te zaboravio okretanje. Ja ga opomenuh i počeh ga pitati o sitnicama. Bješe siromašak, iz sela, slušče u Borila. Doktora ne poznaje. Borilo ima još dva momka. Najbolja im je mlada gospodarica. Stara se uvijek liječi travama i čeka sina da dođe da je izliječi. U selu se priča da je doktor izučio četrnaest škola šest malih i osam velikih! Uđe Borilovica, žena, po stasu i snazi, prema mužu. Pozdravi se sa mnom, pa samo što reče: "Šta bi braju?" pa odmah se dade na spremanje večere. Za njom uđe momak i unese morsku ribu, koju smo im mi donijeli. Za njim, troje-četvoro djece, koja se skloniše u kući. Za njima, Jusuf, koji sjede kraj vatre. Najposlije dođe Borilo, pruži mi ruku i reče: - Dobro došli! - Daj bože! - prihvatih... - Vidje li, što se desi? Doktor je prozebao. Borilo zavrti glavom i reče: - I ne prozebao u onakoj trci i strahu po mećavi! - Dakle, znaš već. šta je bilo? - Od Jusufa sam čuo. Domaćica postavi za nas dvojicu odvojeno, na trpezici, a veliku namjesti s druge strane ognjišta. Domaćin ustade a za njim momci i djeca. Ustadoh i ja. Borilo se prekrsti i svi u glas s njim započeše "Oče naš". Momak skide pištolj s oružnice, i s vrata oglasi večeru, pa posjedasmo. Naklatismo se svojski, osobito Jusuf i ja. Bilo je za jelo: kuvana krumpira i graha, ribe pečene i pržene, pogače i uštipaka. A za, piće prekrasne hrvaštine (vina crvenkasta, tanka, reska). Poslije večere, domaćica isprati djecu u pregradak, momci otidoše da pripaze na stoku, a ja i domaćin ostadosmo sami. Ja sam pušio, a Borilo odupro lakte na koljena, a dlanima podnimio se, pa gleda u vatru. U njeki mah zapitah Borila: - Prijatelju, kakva bješe cura Razmanovića, dokle bješe u selu? Borilo me pogleda s izrazom kao da se domišlja: šta hoću tačno da znam? - Pitam te, je li ona bila... svačija? - dodadoh. On odmahnu glavom: - To bi bio grijeh reći! Nakon njekoliko trenutaka, nastavi:

- Razmanovići su nama neki daleki rod. Njih dvoje, Pavao i Anđuša, za rana ostadoše sirotani. Pavao je mnogo stariji od sestre, jer je bilo još djece među njima, koja pomriješe. Anđušu uze u kuću naša stara, kao pomoćnicu. Bilo joj je istom šesnaest godina. To se desilo one godine kad je ovaj naš svršio gimnaziju i proveo s nama osam nedjelja, a zatim otišao u Beč... Šta da vam pričam? Pred Božić, otkri se da je djevojče pod bremenom... Možete misliti kako nam je bilo! Da nas je polovina u kući pomrlo, ne bismo žalosniji bili. Prikrivasmo bruku do Uskrsa, pa onda, dogovorno s njenom tetkom iz drugoga sela, otpravismo je onamo! Ali se stvar razglasi, te dođe do ušiju i Pavlu, te stiže bijesan da, na vrat na nos, rasproda ono svoje siromaštine, a k meni dođe, to toliko da mi kaže da će mi ubiti brata! Nudio sam mu dvije najbolje svoje njive, obećavao mu da ću udati Anđušu, sve je bilo uzalud, nije htio da čuje ni za što!... Ovome našemu pisao sam sve i svjetovao ga da za živu glavu ne dolazi kući, dok se stvar ne zaboravi... Borilu potekoše suze. Stana se vrati iz pregratka, pogleda rasplakana muža, pa sjede do njega i pokri lice rukama. Poslije duga muka, zapitah: - Je li živo dijete? On potvrdi glavom. U čudu, žena pogleda muža, pa mene, pa zapita: - A, o tome je riječ bila? - O njemu, da, - veli on... - A ti i ne znaš što je bilo na Konjevici? Pa joj ispriča. Žena je prste lomila i davala svakojake znake čuđenja i strahovanja. Kad on svrši, Stana reče: - Eto vidiš, Borilo, kako pogodi onaj moj san? I pamti šta ti kažem, neće na tome ostati!... A Borilo poče: - Jadan ti san, da sam znao e je Pavao na Konjevici! On je tamo ima nekoliko nedjelja. Kad sam ja jesenas prolazio, bio je krčmar neki Ličanin... Borilo ustade, rekavši: - Odoh da zamijenim jadnu maju, koja ne sluti od čega joj se sin razbolio. Nemojte joj ni kazivati. Pošto otide, Stana će meni: - Moj gospodine, da vi znate šta nas je zbog mladoga jada stalo! Srećom, dijete je muško. Kao jabuka je, - na mater! Ovaj moj prosto gine za njim. Hoće, veli, da ga dovede u kuću, kad navrši šestu godinu... - Ama, rekoh, zna li doktor da ima dijete?

- Kako ne bi znao!? - veli žena i osmijehnu se sjetno... - Ali ga vidio nije, a nije mogao i da je htio, jer već nije dolazio kući, ovo je peta godina. A ne bih rekla da ga srce za njim boli... A eto, mi čusmo da hoće da se ženi, da uzimlje njeku velikašicu? - Od koga ste čuli? - pitam ja. Žena se zbuni, pa namah reče iskreno: - Pa... pisao nam je. - Tako? Ja mislim, on je najviše stoga i došao ovamo? - Valjda, - potvrdi ona. Dalji razgovor prekide nam baba Ivanovićka, sitna starica, žutih obraza, neobično živih očiju. Pošto se pozdravismo, reče: - Lovro je sav u vatri i tuži se da ga probada u grudima, rano moja! Ma kažite vi meni, je li on zdrav pošao? Je li se što tužio prije polaska? - Pa jest, - rekoh, ne znajući šta drugo da kažem. - Bože moj, pa zašto je onda putovao? Živa sam premrla! Snaha je nješto ružno o njemu sanjala, - jesi li pričala gospodinu? - Nijesam, majo, - nijesam imala kad. Hodi, majo, večeraj. - Ja mislim da take snove, koji na zlo slute, treba tumačiti s protivne strane! Tako su stari tumačili. Šta vi mislite, gospodine? - zapita baba, sjedajući za sto. - Tako sam i ja slušao, majko, a vi seljaci to bolje znate. Jusuf i dva domaća momka uđoše da se griju i da se naliju, pa uzeše pretresati pitanje: je li prase pečeno? Umiješaše se mlada domaćica, pa i stara. Bilo je tu dokaza "za" i "protiv", dok najposlije stara nožićem malo raspori pečenicu, te uvjeri sebe i ostale da prasetu treba još najmanje "dobra ura vatre". Poslije toga, bilo je i malo šale. Stariji momak Ivanovićev reče Jusufu: - Valaj, šteta za tebe, što se ne mrsiš! Omastio bi brke! - Je li ja, je li? - zapita Jusuf, gledajući onako usplahireno, kao što gleda čovjek koji se nalazi u velikoj nedoumici šta će da odgovori... - Ja k'o velju, k'o čuo sam od starijih kaluđera, brte si moj, da čovjek, veli, na putu i u tuđoj vjeri smije premrsiti. Svi se nasmijaše, pa i stara. Ja klonuh. Umor, jelo, piće, vatra činjahu svoje. Slušao sam te razgovore, kao da iz daljine dopiru. U tome dođe Borilo i reče: - Lovru je sve gore! Idi sad ti, Stano, gore a ti, stara, prileži. Ali one obje otidoše. Onda će Borilo meni:

- Vidim da se jedva držite od drijema. Ako zapovijedate, hajdemo u kamaru. Postelja je gotova. Ustadoh s nategom i rekoh pokazujući krevet: "Ovdje je meni dobro" Svukoh gornje haljine i legoh. Osjetih da me on pokri, pa onoga trena utonuh u nesvijest, kao nikada dotle... Kad se probudih, nijesam se mogao osvijestiti. Osjećao sam se dobro odmoren, ali u isti mah veoma lijen, u onom blaženom raspoloženju duha i tijela, kako se samo mlad čovjek osjeća poslije dobro zaslužena spavanja. Pipam pod sobom vunen prostirač, pod njim slama, nad sobom potežak vunen pokrivač. U pomrčini, kroz neku pukotinu, otsijevaše kao pramen svjetlosti, kao od daleka požara; ozdo, sa poda svjetlomrcaše plamičak i mirisaše dim; iz ugla dopiraše nečije rkanje; napolju lajahu psi... Pa odjednom, kao što to biva, sve mi izide pred oči, sve, u svima potankostima, neobičnom brzinom! Pitah se: je li moguće da sam sve to doživio za jedan dan? Ta, čini mi se da je od onoga razgovora sa Jusufom pred gradom proteklo tri dana! Još se zapitah: je li moguće zamisliti ovako dva nejednaka brata, onoga junaka, priprosta, duševna i poštena, i onoga, nitkova, sebičnjaka i lažova, u čijoj se koži skupila sva čovječja nevaljalstva, sve gadosti!? Kakva je to nemila šala usudova? Zar ne bi bolje bilo po naš narod da ostane u mraku neznanja, nego da se od njega odvajaju taki sinovi, koji će mu na taj način iz svijeta donositi tobože luču vidjela? Da je taj ostao neuk, doista manje bi štete od njega moglo dolaziti... Napipah žigice, upalih svijeću na stolici. Bješe pet i po časova. Obukoh se i izidoh u dvorište, gdje mi veličanstven prizor zaplijeni oči. Sa sredine neba sijao je pun mjesec i rasipao zlaćanu svjetlost po sniježnoj smrzloj površini. Milijuni trepetljika treperahu na sve strane. Kratke i duge sjenke pružahu se po neizmjernoj bijeloj ravnici. Konture zgrada, drveta, brjegova, oštro se održavahu prema čistini neba. Pijetli pojahu, psi lajahu, različiti glasovi stoke sa svih strana dopirahu. Sjetih se da osviće Božić, te, čisto očekivah još da čujem pjesmu nevidljivog zbora nebesnika: "Slava na visini bogu, a na zemlji mir među ljudima dobre volje!" - A tih ljudi "dobre volje" svakako bješe dosta u Malom Golupcu! Svi oni tada spavahu, pošto potkrijepiše dušu molitvama i slavopojkama malome Isusu i njegovoj prečistoj materi. Obuze me jeza i otrže me od božanstvenog priviđenja. Vratih se i sjedoh kraj ognjišta. Plamen laznu i osvijetli dva dječaka, koji spavahu na ponjavi. Bješe onaj mali pecibrav i drugi, nješto stariji. Spavahu duboko, s uživanjem, kao što je doista spavao mali "car svjetova", pod okriljem svoje majke i blage stoke, u vitlejemskoj štali, - kako doista ne počivaju obični carevi zemaljski!...

Brava škrgnu i uđe Borilo, iznuren, blijed sa crnim kolutovima pod očima. Sjede i briznu u plač. To me povrati u zbilju života, od koje se bjeh mnogo udaljio. Zapitah: - Šta je, Borilo? - Zlo je! - odgovori on kroz jecanje... - Zli udes! Došao mi je brat tobože na božićkovanje, poslije toliko vremena, a ovamo doveo ga je zli udes njegov. Došao je da ga sahranim!... - Neće biti tako, čovječe, - rekoh. - Nije svaka bolest na smrt. - Bojim se, da ova jest, - veli on, gušeći se ... - Ne varaju znaci i slutnje... Vi ljudi od škole ne vjerujete u snove ali... Ne vjerujete ni u sudbinu, ali... Njega je stigla! Nije kriv Razmanović, što ga je sudba namjestila na Konjevici. Strava me hvata, srce mi se ledi, ali se bojim božjeg prsta!... Nije već pri svijesti! Ustadoh naglo i rekoh: - Hajdemo gore zajedno. Nađoh doktora gdje leži otvorenih usta, usijanih i ukočenih očiju, žutih, utonulih obraza, - tako preobražen da ga ne bi poznao, - da ne bi motao vjerovati e to može biti za nekoliko časova. Dihao je naglo i, nakon svakog drugog-trećeg dihaja, ječao je. Sa strane sjeđahu mati mu i snaha, pogružene, očajne. Sve troje upriješe poglede na moje lice, da bi na njemu čitali utisak. - Doktore! Doktore! - počeh ga zvati. Bolesnik skrenu malko one velike, zažarene oči na mene. - Šta je to, doktore? Jedva čujno odgovori: - Finis! Rekoh nješto, - izreku njeku hrabrenja, zatim, povukav domaćina za rukav, izidoh iz sobe. Borilo i stara stigoše me na dnu stuba. Kad izidosmo u dvorište, oboje me na jedan mah pitaju: - Šta je ono rekao?... Šta je? - Čujte, prijatelji! Ovdje treba zbiljska i brza pomoć, koju mi nijesmo kadri dati. Trebaju liječnici! Sad je oko šest časova. Do devet, mogu biti u gradu. Odmah ću potražiti i poslati vam oba naša stara ljekara, koji mogu biti ovdje odmah po podne. Borilo, probudi kočijaša i naredi mu da odmah upregne! - Zar na Božić, prije svitanja, da mi ideš iz kuće, a došao si mi u goste!?... Pišite doktorima, pa neka nosi Jusuf, pa će biti svejedno, ako je suđeno, pomoći će!

- Ne! - rekoh odlučno, - ja idem... Drugo je živa riječ, a drugo je pismo, a u ovakvoj prilici ne možemo se osloniti na Jusufa. Ne zadržavaj me, ne dangubimo, poslušaj ti mene! Baba uzviknu: - Zlatni moj gospodine, to te bog uči doista! Pusti ga, Boro, jer on zna šta radi, ka'ono onaj, koji je bogu po volji! Na to Borilo otide u štalu, baba uđe u kuću, a ja, da mi se živci smire, uzeh hodati po dvorištu. Jusuf čupav, podbuven, mrzovoljan, kao čovjek koji bi rado otspavao još dva-tri časa, izvede konje da napoji. Borilo koji bješe za njim izišao, uđe u kuću. Iznenadiše me kavom, što je u ono vrijeme bila velika rijetkost po našim selima. Popih dvije zdjelice. Ona dva mališana još spavahu. U pregratku djeca grajahu. Ja sam hrabrio mater i sina, kako sam najbolje znao. Dadoh im riječ da ću poslati oba starca, pošto, poto! Razumije se, uzeće ona druga kola. Pozdravih se sa starom. Borilo me isprati do kola, noseći vunenu šarenicu da noge obavijem. Navukoh jaku i natukoh kapu pa odlijetjesmo. Selo bješe budno. Po dvorištima, pred njima, po putovima, bilo je čeljadi i svi nas posmatrahu sa čuđenjem. Pošto izidosmo iz sela, konji potekoše kasom, a Jusuf se obazrije i poče: - A naš dotur umrijeće, a? To me nemilo dirnu, te viknuh: - Jezik pregriz'o, da bog da! Što zlo proričeš, uzmo jedna! Jusuf se nimalo ne zbuni, niti se uvrijedi, nego slegnu ramenima i veli: - A, bogme, to njegovi kažu. Pa onda, br'te moj, nije bog uzalud posl'o onaj san njegovoj snaji. Pa onda, ako ćemo pravo znam i: ja nješto! Sjetih se one napomene Stanine o snu, o kome se u kući pominjalo, a kako sam već bio u mističnim strujama, to me zagolica, te mu rekoh da mi ispriča. - Br'te moj, ružan je to san! - započe Jusuf. - K'o veli, k'o ona, snaja Stana, veli: "Čekamo ti mi moga djevera dotura, k'o znamo da će doći u selo. Cijelo selo čeka ga. Obaška su muški, obaška ženske. Muški su svi na broju, i stari i mladi, i ženjeni i neženjeni, ali među ženskima nema jedne stare, neto sve listom cure i nevjeste. I još nješto. Ljudi su svi u težačkom ruvu, a sve što je žensko u ruvu je stajaćem i okićeno. I još nješto, - što je najgore zlamenje, u toj gomili nijednoga djeteta ne bješe, a djeca su život, znaš? Kad, veli, ugledasmo u daljini konjanika na bijelu konju, u bijeloj odjeći. Ko snijeg se bijeli! Sav onaj narod graknu od čuda, a konjanik k nama, leti k'o munja, pa kad nam se primače, odjednom nestade bijelca pod njim, a on, ostavši na nogama, poče igrati. I svi poznadosmo da je to naš

Lovro, bez haljina, u košulji prebijeloj! Tada se uhvati kolo oko njega i zaori se pjesma, a u tome se probudih". Jusuf umuknu, ne skidajući očiju s mene. Ja slegoh ramenima, a on kao odmahnu glavom i završi: - Ako to nije jasno, onda nije ni ovaj dan, što nastaje. P' onda, br'te moj, znam i ja nješto! Koga to đavola on zna! rekoh u sebi. Šta je tome blesanu navrlo jutros da se po drugi put pozivlje na njekakvo svoje "znanje". Na istoku zarudješe prvi pramenovi, kao otsjevi dalekog požara. Malo pomalo, rumen se raskola po istoku, te sunce pomoli svoje sjajno lice. Jusuf zaustavi kola, skide kalu, ustade, prekrsti se tri puta i izgovori: - Sunce na istok, gospod bog na pomoć! Daj nam, bože, srećan put i srećan ovaj dan! Ko danas slavi rođenje Ristovo, slavio ga u miru i veselju! Pošto sjede, okrete se trupom napola i stavi novu torbu preda se i reče: - Baba poklonila Jusufu novu novcatu torbu - šta misliš! Iz torbe izvadi cijelu pogaču, pečenu plećku prasetine, i sklenicu vina, a zatim izvuče iza pojasa nožić i dade mi ga, rekavši: - A to je popudbina! Jedi gospodine! Ni na kraj pameti ne bješe mi da bih mogao jesti u to doba, ali kad neočekivano dođe preda me lečenje i pogača, prohtje mi se silno, kao da sam dotle samo to želio. Brzo svukoh rukavice i naklopih se, gotovo kao što bi i Jusuf, samo što bi on žvatao sporije. Ne bjeh ni opazio da smo već stigli do zlosrećne konjevičke krčme. Bila je zatvorena, ali vrata na manjoj zgradi bjehu otvorena, a kroza njih kuljaše dim. Jusuf otrča onamo i stade u dimu, pred vratima. Po pokretima ruku, sudih da s njekih razgovara što je vrlo malo trajalo. U čudu se pitah šta to može biti? Valjda njeka poruka od Borila Razmanoviću? Kad se vrati, mrdnuh glavom a on, sjedavši odgovori: - A ništa. Neka znaju da i ja nješto znam. Ja ga gurnem i pokažem ostatak jela, - tri četvrtine pogače i polovinu plećke. - 'Vala! - veli Jusuf. - K'o velim: "Na putu se!" I to baš na putu putujem, a ne, recimo, da sam u kući. Dakle, velim, da se, s pomoću božjom, smijem omrsiti! Prekrsti se, pa započe lagano "slagati". Mene vino zagrija iznutra, a spolja me ozari sunce, te zadrijemah. Kako li se ugodno iznenadih kad me trže glas Jusufov...

Bjesmo pred starim vratima grada Rebenika, odakle smo trojica pošla, dvadeset i četiri časa ranije! Ja preporučih Jusufu da ne priča po gradu događaj u krčmi. Dadoh mu napojnicu, pa otidoh smjesta ka bližem starom liječniku, kojega zastadoh u kući. Ispričah uglavnom šta je sa Ivanovićem i dodadoh da je baš njegova želja da mu obojica priteku u pomoć. Znao sam koliko će im to polaskati. Starac izjavi da je smjesta gotov na polazak, a posla svoga momka s pismom onome drugom. Otidoh u svoj stan i legoh, te spavah do mraka. U kafani me odmah zaokupiše pitanjima. Bješe se razglasilo da je u Konjevici bio atentat na nas dvojicu, ali da sam ja savladao i razoružao napadača. Ja ispravih priču, a izvrnuh da je napadač bio pijan. Sjutradan bio sam pozvan na ručak u Trenka. On i stara gospođa odmah me dočekaše pitanjima o događaju. Razumio sam da oni znaju istinu, te ne izostavih ništa, jer mi je namjera bila da se Razmanović ne potrza na sud. Prođe i treći dan Božića, a ne dobih nikakve vijesti o bolesniku, - doktori se ne bjehu vratili. Ali, dan za tim, istom što bjeh ustao, dođe mi u stan Jusuf i od prve reče: - Eto, umro dotur! Za njekoliko trenutaka nijesam mogao progovoriti. Jusuf nastavi: - Umro je sinoć, priča Đerek. On, Đerek, br'te moj, ostao je sa doturima u Golupcu sve do noćas. Oni su se hranili u popa, a on u Ivanovića. Jad i žalost velika, veli, i u selu! E, nije šala, izgubiše svoga prvoga gospodina, - znaš, do sada još nije bilo gospodina iz Maloga Golupca!... Zadugo ćutasmo obojica, pa Jusuf dodade: - E, eto vidjeste li, što učini žensko! Đavo neka ih nosi! Pošljednji vitezovi I U srcu grada H nalazi se Ulica svetoga Frane, gdje su nanizani vlasteoski opustjeli dvorovi, među kojima je najznatniji onaj plemenitijeh M–vića. Taj dvor je krpež od nejednakih građevina, zidanijeh u različita vremena. Gledaocu s ulice pred očima je, u tamnoj zidini, nad visokim vratima, isklesan ovakav grb: okrunjena aždaha isplazila jezičinu, propela se na zadnje noge, a u prednjoj šapi drži go mač. S obje strane te zidine strše visoka zdanja. Desno je krilo pravi dvor, sav od tesana kamenja, na dva poda sa svedenijem prozorima. Lijevo

krilo bijaše njekad tvrda kula; s vremenom se puškarice raširiše u nejednake četvrtaste prozore, ali ni danas, za tri koplja visine, nema na njoj nikakva otvora. Ta dva zdanja bijahu vezana dvama bedenima. Beden sastrag pretvori se u onisku kuću, namijenjenu slugama, a onaj do ulice utanji se i posta prosti oborski zid, držeći na svojim grudima, kroza dugo vrijeme, pomenutu strašnu aždahu, to viteško obilježje M-vića, koje oni donesoše u XII vijeku, kad pobjegoše iz Bosne u Primorje. Prije ne mnogo godina, svakoga dana u zoru, kad zvona oglase pozdrav Bogorodici, njeko bi otvorio gvozdene kapke dvaju prozora u prizemnoj sobi, pak proturio glavu izvan. Bješe to povelika glava, oblijeh obraza, sijerijeh očiju, prava nosa, podrezanijeh prosijedijeh brkova, pokrivena crvenom kapicom. Ona počivaše na zadriglu vratu, ovaj na zdepanu trupu, trup na kratkim nogama, a sve odjeveno u težačkoj primorskoj nošnji. Na prvi pogled moglo se poznati da je taj čovo gospodsko starogonče, od onijeh što su više smatrani kao ukućani nego kao sluge, što govore: "mi" "naša kuća", "naše imanje", što smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme, njegovu djecu mogu ponjekad i ošinuti. Taj šiško, pošto bi se provjetrio, savio bi dušek, na kome je prenoćio, i iznio ga kroza vrata. Sad se sa ulice jednijem pogledom mogla pregledati prilično trostrana soba. Na stijeni, prema prozorima, čkiljaše plamičak u srebrnom kandiocu, pred razapetijem Isusom. S desne strane Gospoda našega osmjejkivaše se dobrodušni lik Pija IH-oga, a s lijeve ćesara Frana Josipa. Pod njima starinski divan; pred njim velik pisaći sto, pokriven zelenom svitom, poštrcanom pjegama od crnila; naokolo drvene klupe, a nad njima visoke police pune snopova artije; u jednome uglu gvozden kovčeg sa tri katanca, i vrhu njega njekoliko komada starinskoga oružja: dževerdan, dva mača, čit malijeh pušaka sa velikim pozlaćenim jabukama; s obje strane oružnice po jedna sveta prilika na platnu, sveti Frane i Dominik. Nakon četvrt časa, otprilike, sluga bi opet zatvorio prozore, pak, otvorivši teška oborska vrata, izašao na ulicu, držeći zapaljen fenjer. Neka je napolju sasvijem vidno, recimo ljetnjega dana, pred sunčani ogranak, sluga ipak izlazi sa zapaljenim fenjerom, kašlje, zijeha, proteže se, tjera pse i mačke, što zabasaju tom tijesnom ulicom, razgovara se s "fakinima", što tuda naiđu. To trajaše njekad duže, njekad kraće, ali svakako dokle se ne otvori prozor na prvome podu dvora i ne promoli jedna glava, zavijena bijelom krpom. - I–han! - vikne glava, izgovarajući tu riječ eto tako, u dva sloga. - Gotovo, šjor! - odazove se sluta, skinuvši kapu. To ime "I–han" nije naše, niti u cijelom Primorju - vjerujte! - bješe čeljadeta koje ga nošaše, osim toga sluge. Kako ono postade i zašto prionu debeljku, nažalost, pored sveta našeg savjesnog istraživanja, ne mogosmo doznati.

Kad bi I–han čuo teške korake niza kamene stepenice iza zidine, tada bi opet skinuo kapu. Domalo stupi na prag ljudina širokih pleća, u crnoj zakopčanoj haljini, sa visokim klobukom ka glavi i toljagom u ruci. Tome krupnom gospodinu mogaše biti preko pedeset godina. On ćaše, prekrstiv se, micati otromboljenim obrijanim usnama, ostavši ukrućen toliko vremena, koliko je dosta da ga čovjek utuvi: orlovski nos, lice široko, krupne jabučice, oči plave, izbuljene, guste obrve sastavljene. Zamisli da je još brkat, pa mu mješte lacmanskog klobuka natakni kacigu, mješte meke crne haljine pokri mu grudi teškim oklopom, uturi mu u desnicu visoko koplje, o lijevoj mu bedri pripaši mač, neka jošte mjesto gaća navuče pletene hlače, a mjesto crevalja žute čizme obuje, - onda, brate, eto ti prave slike i prilike jednoga od njegovijeh predaka, koji je živio u doba Kulina bana, u Bosni ponosnoj. Vitez taj, gore u dvornici, odvoji se od platna, izađe iz zlatnoga okvira, pa sad polazeći k banu na vijeće, ili, možebiti, na krvavu krajinu, preporučuje se bogu na svome kućnom pragu! - Hoćeš li drugu sliku? Natakni mu samur-kalpak, obuci mu zelenu dolamu sa zlatnijem kitama, pripaši mu ljutu dimišćiju, a o rame objesi tanku latinku, baci ga u sedlo pomamnu dorinu, eto ti druga Smiljanića, Jankovića, Močivune, Nakića, Šupukovića i ostalijeh naših slavnijeh serdara, koji gonjahu kroza Kotare Tanković Osmana, Talu Budalinu, Udbinjane i ostale krajišnike. Tako će taj čovjek nalikovati svojim starima iz Srednjega vijeka. Ali ovako kakav je sad, u polovini devetnaestoga vijeka, u lacmanskoj nošnji, sa "varićakom" na glavi, to je prosti šjor Ile M-ković, deveti Ile u svome plemenu, i pretposljednji ogranak "od grane od dobra korijena", kako se obično kaže u starinskim: poveljama. Kako se on često ponosio sa osam imenjaka svoje loze, to ga iza leđa zvahu: "deveti" ili "deveti u plugu". - Hajdemo, I–han! - rekne plemić. Starogonče krene pobrže, pa na njekim vratima povuče za konopac, a na to ispane drugi sluga sa fenjerom i za -njim izmigoli njeka sitna, pogurena gospođa, neobično dugih obraza. - Dobro jutro, konteša! - nazove deveti. - Dobro jutro, konte! - odgovori baba i pođu dalje. Često su spominjali davno, srećnije vrijeme, kad imađahu do desetak drugova svoje vrste u tome jutrenjem pohodu, a sad spala knjiga na dva slova, pretekoše samo dvije žiže da navješćuju polazak gospoštine k ranoj misi! Za njima pristane gdekoja baba građanskoga reda, gdjekoji stariji umirovljeni činovnik i starije sluškinje. Konte, veoma pobožno, prekleči malu misu u starinskome manastiru, gdje leži, dajbudi, pedeset kostura njegovijeh predaka, gdje ima oltara i ikona i dragocjenijeh utvari, što oni priložiše.

Poslije službe, istijem redom, vrate se njih dvoje. I–han opet otvori prozore na prizemnoj sobi. Deveti, pošto posrče kavu u kući, izađe na ulicu, te stane odmjerenijem koracima šetati od jednoga kraja do drugoga ispred dvora. Đačići, vodarice, fakini, stariji težaci iz zagrađa, prolazeći tuda, drže se druge strane ulice i većina njih pozdravlja Devetoga. Naiđe i starijih popova, činovnika, i od tijeh će gotovo svaki se ustaviti da ga pita za zdravlje, da ga ponudi duvanom za nos. Desi se, bora mi, i drukčije. Desi se da tom ulicom hita kakvo bijesno momče težačko, pak se mimogred navlaš očeše o staroga. Drugi opet goni natovareno magare, pa će ga ošinuti derući se: - "Ćuš! Što si se uzlijenio kao deveti u plugu! Ar! Arja amo!" - Deveti nije prostran čovjek, niti je spor na jeziku, te smjesta tijem bezočnicima pomiluje oca i majku, a bezočnici njemu istijem načinom opomenu sve njegove stare, čak do vremena Kulina bana. Te ružne pojave bijahu rijetke, ali svakoga u boga jutra događalo se nješto, što je konta kud i kamo više ljutilo od tijeh prostačkih uvrijeda. Eno ulicom nema žive duše, a ipak konte stao i srdito bobonji u sebi i kucka toljagom po kaldrmi. Šta je? Eno dolje čak u dnu ulice vitlaju se gusti koluti dima oko glave jednog visokog gospodina, koji se baš momačkim koracima primiče. Moraš se začuditi njegovoj mladenačkoj živolaznosti, kad ga, iz bliže posmatraš, jer je taj dugonja vršnjak kontov. Riđi mu brk, bez i jedne sijede, lijepo dolikuje njegovom suhom muškom licu, ali borovi oko usana i na čelu, kao i progrušana kosa, odavaju mu vijek. Pogled mu je pouzdan, ali u isto vrijeme taj pogled kazuje da ga se ništa ne tiče. To je konte Slavo D., također " od grane od dobra korijena", barabar sa M-vićem. Slavo je bio časnik u ćesarskoj vojsci. U Mađarskoj buni, 48-me godine, dopadne teške rane, te je morao ostaviti službu. Živio je priličnijem dohotkom svoga imanja i mirovinom. Od roda je imao samo dvije stare tetke koje s njim življahu u starome dvoru. Slavo je pod svojim krovom noćivao, svrćao na objed i večeru, a sve ostalo vrijeme provodio u kavani i šetnji, ne vadeći iz usta gotovo nikada cigare. U crkvu je hodio samo nedjeljom i o veljim godovima. Bio je čovjek junačan, iskren, od riječi, milostiva srca, neotesan i ohol, poštovan od svakoga. Kad se Slavo primače, Deveti izbulji svoje orlujske oči put njega, kao da ga ćaše proždrijeti, ali vojnik prođe, prezirno prčeći usne. - Pogled Devetoga kao da govoraše: "Što ti mene ne pozdravljaš, ti skitaču jedan?" A odgovor Slavov kao da bješe: "I ti si mi njeki vlastelin! Pi!" - I to je bivalo deset godina, svakoga jutra, kad ne bijaše kiše. Doduše, kad se Slavo vratio s vojne nije se tako ponašao prema svome drugu iz djetinjstva, ali, naskoro zatijem, stade mu svakim načinom pokazivati da ga prezire. I to ne bi zbog kakve zavade među njima. Slavo pak ne govoraše pred drugima o Devetom ni bijele, ni crne.

Deveti čepukaše gore dolje, gledajući u časovnik, buljeći na onu stranu otkuda izađe Slavo. Čim pak nazrije jednoga, dvojicu, trojicu, gomilu ostrvljana, on uđe u prizemnu sobu, sjedne na divan, natakne crnu kapicu i počne prebirati brojanice. Jer ne može biti da ostrvljani mimoiđu stari dvor M–vića. Njima je Ulica sv. Frane samo put k njemu, u svako doba godine, i onda kad nije vrijeme jematvi, kad se ne treba javljati gospodinu zbog dohotka. Kad se iskrcaju sa svojih brodova, ljudi i žene sa različitijeh krajeva, zaustave se na obali, pogledaju se bojažljivo i ščinjaju se jedno od drugoga, dokle se gomila ne raznovi. Tada se jedni raziđu kojekuda za svojim poslom, a drugi svi, lagano i ćutke, navru k Ulici sv. Frane. Među se teško da zavrgnu razgovor, osim isprekidanijeh pitanja i odgovora. Ali vrijedi motriti obla, dobrodušna lica naših ostrvljana kad već stignu pred dvor! Nadanje, strah, pritajana srdžba, čak i očajanje - sva ta osjećanja izbiju. Ne prođe mnogo vremena, a kroza otvorene. prozore čuju se ovaki razgovori: - Šjor konte! Ja sam dužan dvista glavnoga, a sam platal lani dobit; sad vi kažete da je nareslo glavno! Po boga, kak može naresti!? - Čuješ ti! - odgovara krupnijem glasom Deveti. Gotovo uvijek počinjaše govor sa: "čuješ ti": - Kad već misliš da sam te zanio, a ti, brate, idi u sud... Ne-ne-ne-ne! neću više riječi, nego idi u sud. Ali ćeš se počešati, ja ti dajem riječ! Ni dana te već neću čekati!... - Ja, po Jezusa., nimam sad dobiti! - veli drugi. - Nimam, da me zakoješ! Nego vas molim, ka' ča se moli ovi raspeti, da me pričekate, dokole mi sin pošaje... - Umukni, beštijo! - izdere se konte. - Zar se ljudi mole kao Isus! Oprosti, bože! Konte bi ustao, skinuo crnu kapicu, i prekrstio se pobožno. - Ma vas molim ka' kraja našeg da me pritrpite, jerbo će mi sin poslati pinezi iz Omerike. - Čuješ ti, ne bih ti vjerovao da sad izdišeš, jer si me prevario dva puta s tvojim sinom iz Omerike. Izlazi! - Ča ću nesritna, slabišna, udova, ako se ne smiluješ! - nariče njeka žena. - A što ću ti, moja draga! Bješe se pružiti koliko se možeš pokriti. Žao mi te, ali ti ne mogu pomoći... - Kak ne moreš, konte svitli, kad... - Orazumi se, ženo, ne mogu ti ništa, jer su karte otišle dalje, svojim putem. Ne mogu ja sada sudu narediti da obustavi zaplijenu. Idi, dobra ženo, idi! Ponjekad se moglo čuti i ovakih govora: - Po svetoga Franu, kom si zavitan, došlo mi je da - da - da. Ah! baš nimaš duše...

Drugi: - Ubit' ću se, virujte, konte, utopit' ću se: ako vam ni žal mene, smilujte se mojim sirotama! Treći: - Po sve svete, ča ih je na nebesih, uzet' ću abokata, tirat' ću do gubernadura, do ministar', do kraja, do javla u paklu, potrošit' ću sve ča iman, ali neće bit' na tvoju!... Ali je Deveti dobro poznavao svoj narod; znao je da mu se ne treba bojati njihovijeh prijetnja, te mu je moglo biti da sliježe ramenima i da ih izgoni. Jednom samo imao je krupna posla sa njekim težakom iz zagrađa, kome takođe čudnijem načinom narasla bješe glavnica duga. Poslije zaludne molbe, težak izmahne nožem i bi ga proburazio bio da I–han hitro ne ustavi njegovu ruku. Otada ne htje više zajimati novac žustrim Primorcima i "Vlasima" krvopijama, neto je trovao duše ostrvljanima! Često je bivala taka naloga da se dužnici ne mogahu smjestiti u sobi, nego ih je I– han propuštao redom. U tijem prilikama pomagaše Devetom njeki piskaralo, koji se uvijek šunjao oko dvora, a I–han otvaraše gvozdeni kovčeg, smještajući pretežnije isprave i vadeći novac. Eto u kakvu se zvijerku preobrazi vitez iz vremena Kulina bana, serdar iz društva Jankovića! I eto zašto je plemić Slavo D. iz dna duše prezirao plemića Ila IH-oga M–vića. II Onijeh godina kad Princip propade, te Francuzi, osvojivši Primorje, uvedoše nove uredbe i dadoše narodu više slobode, nastade seoba beskućnika u primorske gradove. Bilo ih je otsvuda i u svakoj nošnji: sa bosanske i hrvatske granice, iz planina i zabitnijeh mjesta, u pelengaćama sa pošom oko glave, u benevrecima i razdrljenijeh grudi, ponajviše mladi i odlučni ljudi. Jedni se upisaše u pandure, drugi se najmiše, a većina ih življaše s dana na dan, kriomčarenjem i krađom. Među tijema bješe došao u X njeki Todor Bulin, čovjek žute dlake, kratka trupa, dugih nogu, pjegava lica. Po kroju haljina kao da bješe od Vrljike, ali bog sami zna njegovo pravo porijeklo i zavičaj, njegovu prošlost, njegovo pravo ime. Todor se najmi kod popa u zagrađu, i ugodi mu. Pop mu bude provodadžija, te ga, poslije jedne godine, oženi s jednom udovicom. Ta se dobrosretnjica zvaše Ika. Ona imadijaše povelik vrt pod svojom kućicom, na kome je gajila povrće, te prodavala na trgu. Uljez Todor - koga iz šale prozvaše Todor Ikin - posluživaše i dalje popa. To je trajalo jošte godinu, kad jedne zimske noći njeki zlikovci navale na kuću popovu, njega rane i sve mu ponesu.

Dugo se ne mogaše ući u trag zlikovcima. Najposle jedan bi uhvaćen i taj im oda da im je Todor bio vođ. Todor dopade tamnice, ali poslije deset godina izađe zdrav i ugojen, kao iz manastira. Tada se skrasi kod kuće. Obrađivao je vrt i naimao se kod imućnijih težaka. Nego u dokolici, otisnuo bi se po okolini i krao stoku, dok jednom osvanu mrtav pod tuđom stojnicom; zrno mu je razmrskalo glavu. Ostade Ika sa tri sina. Najstariji Ilija uvrže se na oca - skitač čiste krvi. Dva mlađa Jakov i Periša bijahu dobri momčići, radiše i štediše, a s Ilijom rastijaše svako zlo. Tako je trajalo za koliko je Ika starala. Jakov i Periša rade kao crvi, ponašaju se kao devojke, paze majku, a Ilija se klanča po ulicama, krade kuću, svađa se i opija. Periša i Jakov bježahu od svojih vršnjaka od straha da ih ne kore bratom. Najteže im je bilo svečanikom kad po zagrađu uzavru pjesme, kad njihovi drugovi gomilama prolaze ulicama, gdje je djevojaka, a njih dva, kao njeki odvojenici, ginu od čame pred kućom. Jer koja bi djevojka s njima gledala, iako bijahu prikladni momčići? Ta prisjelo bi joj odmah od drugarica, toj snasi Ilije Buline. Najposle Periša i Jakov otjeraju Iliju iz kuće. On se pribi kod nekog konopljara kao pomoćnik, - posao veoma lak, jer nema šta drugo do da okreće veliki točak. Tu je izdržao punu nedjelju dana, pak posta derač u klaonici, pak ribar, pak fakin, i sve tako na izmjenu, odmarajući se često u šljepiću, dokle se jednom ne razboli smrtno na ulici. Tada ga braća noću preniješe u kuću. Dok je on u tlapnji bulaznio koješta, tužna Ika naricaše, a u potonju poče da se tješi: - Zlo je pri njemu rođeno, kao i pokojnome ocu! U krvi im je tako. Vi ste se umetnuli na ujčevinu, bogu da je hvala! Ali, vidite, mogao bi se popraviti, ako preboli. - Da bog da! - govore braća. - Može, može, biva toga... Pamtite li pokojnoga Vujana? Je li da je bio krasan čovjek? Jest, ali u mladosti ne bješe ni malo bolji od našega Ilije. Mati mu nemaše do njega jedinca, pa opet joj dođe da ga pregori, jer otide bosonoga Gospi na Vrhpolje i reče: "Gospe moja, ili učini da se popravi, ili ga uzmi k sebi!" Kad se jadnica vrati kući, zateče Vujana smrtno ranjena; u zavadi, jedan ga susjed udari nožem u slabine. Ali, preko nadanja, osta živ i posta miran kao jagnje i okući se, ele, pravi čovjek. - Vidite - nastavi poslije dužeg mučanja - griješna ti sam, i ja sam namišljala da učinim zavjet, isto kao mati Vujanova, a ovo se odazivlje!... Teško majci kad do toga dođe! Braća se zaplakaše.

Bolest ne savlada Ili'nu tvrdu građu. U dugom oporavljanju imao je ponuda, koje su kupovane bile znojem njegove braće. To ga dirnu te, kad mu se snaga povrati, poče raditi uza njih, svrćući pomalo stranputice, koliko se moglo podnositi... Jedne nedjelje bijaše Ika sama u kući kad Ilija utrča bez duše i zakračuna vrata iznutra. - Što je? - tek izgovori stara, a s ulice zasuše bubulji u vrata. Diže se graja: Otvori!... Daj nam ga u ruke, ili ćemo ti razoriti kuću nad glavom! - viču njekolicina, gađajući neprestano. - Nemojte, braćo, radi boga! - stade preklinjati stara, pa da ih umoli, oškrinu vrata. U isti mah zgodi je kamen u grudi, te pade nauznak, kao svijeća. Ljudi smućeni zbog nehotična zla djela, pobjegoše. Ika umrije sjutradan. Općinski stražari uhvatiše Iliju. Desetak dana posle toga, puče glas da općina otpravlja trojicu u vojsku. U ono doba Dalmacija ne davaše vojine, ali su općine silom šiljale zle ljude. Sleže se silan svijet na obalu da vidi Iliju i njegova dva druga, sva tri u pratnji stražara, kako će se ukrcati. Svak im poželi: sretan put bez povratka! III U po jutra izađe iz kontova dvora njeka omalena jedra žena, sa svilenijem rupcem ukrštenijem na grudima, i silnijem, zlatnijem prstenjem na prstima, noseći u jednoj ruci zdjelu juhe, a u drugoj, na kružiću, križaka limuna i naranče. Žena oprezno uđe u pisarnicu, te pokloniv se malko, stavi juhu pred Devetoga. -Dobro jutro, šjora Garofola! - pozdravljaju je ostrvljani. - Zdravo uranili! - Zdravo, judi! - otpozdravi im zemljakinja, pa odmah nastavi noseći kružić natrag: - Hajdemo, I-han, mluodi je vej gorik. I–han pođe za njom. - Pi-pi-pi! muoj Roro! - vabi Garofola penjući se opet s nategom uza stepenice, kojima gotovo zahvaća dužinu svojim širokim krstima. - Pi-pi-pi, muoj Roron! On ješte spi! Lak, polak, kuonte mluodi, nimote ga oštro budit'! Ta šjora Garofola prije trideset godina uđe u dvor kao dojkinja, pa osta kao sluškinja i svrši kao upraviteljka, koja je i I–hanu zapredala. Po gradu bješe nahoda i nahotkinja, koje narod prozva Kontići i Kontićke. Govorilo se da je njih Garofola nautoč pomagala i kućila.

Kad bi stari posrkao juhu, izašao bi u obor, a za njim pisar i seljaci. Stari bi digao glavu put prozora njekadašnje kule, a to bi i ostali učinili. Sad bi I–han i Garofola otvarali prozore i iznosili na sunce mnoštvo ptica u krletkama, pa onda dva ćuka na tojagama, jejine, kraguje, grlice i jednoga orlića, a svega toga pernatoga naroda stane cvrkutanje, gukanje, ćukanje i kliktanje, da bi ta graja proglušila i gluha. I–han hitro siplje proso, ulijeva vodu i čisti tamnice zarobljenicima, a Garofola im samo tepa redom, držeći jednako one kriške u ruci. Pa onda se otvori krajni prozor i ukaže se visok čovjek, od trideset godina, tanak kao trska, ćelav, krezub, crvenijeh jabučica, kao da ih bješe omastio, riđa četkasta brka, sitnijeh i modrijeh očiju. - Dobro utro, kuonte mluodi! - viču ostrvljani. - Dobro jutro! - pozdravlja pisar. - Dobro jutro, pape! - veli jedinac, našljednik konta Ila IH-oga, konte Ile H-ti, pak iznese jednog starog operutanoga papagaja. Sad dopadne Garofola, pa njih dvoje stanu čistiti krmelje ptici, mažući joj preostala pera rakijom. Deveti pažljivo motri; najposle podvikne: - Bon đorno, Roro, bon đorno! - Odgovori papi! - sokoli ga Deseti. - Javi se Roriću muoj! - dodaje Garofola i oboje golicaju Ronrona, a on treska ćelavom glavicom, kao da mu se teško sjetiti kako treba otpozdraviti. Najposle zakriješti: "Bon orno onteee!" Eto ti sad veselja svijema. Ako je stari dobre volje, stane prvi pričati kako je Ronron u mladosti bio oštroum. Za njim kazuju to isto Deseti, I-han i Garofola. Ova često govoraše: - Ja vam kažem da je grihota, bože prosti, čak ni kršćen, eh kad je bil mluod, imal je više pameti nego mlogi kršćeni! A virujemo, šjora Garofola! - odgovori koji lukavac, da se preporuči mogućoj sluškinji. - Virujemo, zač ne! Eto gospodske tice malehne, malehne, pa govore više jazik', po naški po talijanski, po tudeški, a naša dica od pet lit' ne znaju toliko rič' po materjem! Ako bi Deveti prepleo prste i stao obrtati palac oko palca, to bješe znak da se prisjetio nješto važno zabilježiti u kakvoj pogodbi, a pošto ne mogaše biti u pisarnici bez sluge, to bi viknuo, prije nego uđe: - Hajde, I-han!

Deveti još čeka: hoda i hoda, pak će planuti: - I-han! Ile! Korpo dela voštra madona... Bože mi oprosti! Čuješ ti magarčino, da toliko dangubiš, kada ti se kaže da ima posla, a? - Kao da sam ja kriv, šjor! Kao da je meni baš milo hraniti tičurine! - Dosta sad! - vikne Deveti i prstima smrska kožu na čelu da prikupi svu pamet, iz koje će iscijediti njeku rečenicu. Ali je bivalo dana kad tu svetu tišinu pobrka Ronron. Nakljukan i razgrijan na suncu, stari brbljov stane se derati iz svega mozga, miješajući izreke što mu preostaše u mozgu: - Adijooo! Mala bili malo! Kom-pa-nji marš! Ajns! Cvaj! Tada bi Deveti pomaman: - Ile! Korpo dela!... Zavrnuću mu vratom, ako ga namah ne ukloniš! I, - han bi se tad podmuklo smješkao, jer mu veoma gođaše kad bi se gospodar stoga ljutio. Ali, usred toga, ako gospodar, kazujući u pero, nehotice izostavi kakav važan uvjet, I–han, jednako srdit, napomenuće to, onako surovo. Tada Deveti ustane, uhvati ga za puce na kružatu i gledajući ga milostivo potapšaće ga po ramenu. Tijem je među njima mir učinjen. Prije nego se svrši posao, Deseti siđe i ukočanji se na pragu, zvjerajući očicama. - Pape, ja ću malo izaći! Svagda se moraše javiti. Ako je ocu do razgovora, zadržaće sina malko - uvijek na pragu - tužeći mu se na zla vremena, na zle dužnike, na svoje meko srce, zbog kojega će najposlije propasti. Ako nije voljan, tada samo odmahne glavom, ali će svagda dodati: - Čuješ ti, nemoj se sastajati s onijem! - Bo-bo-že sačuvaj! pape moj! Aj^bo-bo, ne-ne-ne! - ušeprtlji se Deseti, crveneći na sav mah. Tako je tepao, čim se malo uznemiri, a crvenio je stoga što je lagao, jer se s onijem, s kontom Slavom, najradije družio u kavani. Deseti grabi svojim dugim kracima, a pri tome mu glavica jednako igra, baš kao u ptice kad skakuće. Ulica izdušuje na rastoku drugih ulica, pred ljekarnicu "Kod spasitelja". U toj ljekarnici bivalo je uvijek pet-šest dokone gospode na posijelu. Glavni bijahu: jedan gojazni kanonik vlastelin, jedan stari bogati ljekar, jedan bogati skorojević, koji mišljaše da ne bi mogao živjeti dva dana bez ljekova, i jedan šaljivac, za koga se ne znadijaše čim živi, ali se znalo da dobro živi.

Njima je Deseti dobro došao, baš kao poručen. Ako bi on htio da ih mimoiđe, tada je dosta da njeki ispane preda nj. Čim uđe, prihvate ga kao da ga ne vidješe bog zna otkada. - O, ooo, karo, karisimo mio! - viče kroz nos kanonik. - Ma gdje si ti, čovječe, a? Jesi li opet bolestan? - pita ljekar. - A ti ne znaš šta je nova? - zapitaće šaljivac. - Ne-ne-ne! Šta? Šta? - ubrza Deseti. - E, šta, moj brajko! samo slušaj! - I stanu izmišljati koješta, da ga zaplaše, na pr. po gradu se klanča bijesan pas; utekao je iz tamnice strašan razbojnik, kojega ćahu osuditi na vješala; težaci! se pobunili protiv gospode, zbog dohotka. Deseti blijedi i znoj ga spopada, ne sumnjajući da je sve istina što čuje, iako su ga sličnijem bajkama prepadali gotovo svakoga jutra. Pošto se nasite, puste ga, a on krene dugom ulicom, obilazeći pse i oružane ljude, koje udesi. Još mu je pretrpjeti peckanja i dosjetke omladine svakojeg staleža - od prolaznika, iz dućana i radionica - bezobrazno namigivanje mladijeh prostijih žena, što ta najviše ljućaše, pa ga eto u veliku kavanu. Tu zateče radnijem danom njekoliko časnika koji odvojeno sjeđahu, njekoliko isluženijeh činovnika i među njima Slava D. Deseti veoma učtivo pozdravlja svakoga, Slava osobito, koji mu uvijek, bez riječi, pruži dva prsta desne ruke, pak ustane i priđe biljaru. Deseti bijaše vrlo dobar igrač. S njime se malo koji u gradu mogaše mjeriti, osim Slava, ali ga svaki mogaše dobiti, samo neka ga zbuni, neka mu rekne na pr.: "Ne broji vam se taj uda rac, jer ste povukli štapom!" Ili "Otkuda imate petnaest? Samo dvanaest, gospodine!" Toliko bješe dosta da Deseti izgubi. Slavo to nije činio; šta više, on ne dopuštaše da ga zadirkuju. Pred podne izađe i stari kamatnik, praćen svojim dužnicima, te se uputi k manastiru. I–han zatvori prozore i stane šetati ispred dvora. Deveti, oprostivši se s ostrvljanima, prihvati svoga staroga prijatelja gvardijana fra Vincenca, njekoga debelog Talijanca, koga narod prozva fra Bačvom. Njih dvojica sporijem koracima, ustavljajući se u prepirci svakoga trena, pređu obalu, zaokole iza saborne crkve na trg, gdje je velika kavana i gdje im se pridruži Deseti. Odatle će dugom ulicom, koja svršuje kod pomenute ljekarnice. Ta šetnja traje dobar čas. Kamatnik striže očima na sve strane, neće li ugledati koga dužnika, kojega treba opomenuti, a u isto vrijeme pažljivo sluša od učenog prijatelja što je o čemu rekao sveti Augustin, ili sveti Toma Akvinski, ili koji priznati svjetski mudrac.

I–han priđe ka duhovniku i poljubi ga u ruku, pak uđe u dvor, za gospodarima, zakračunavši oborska vrata. Sa kamenijeh stepenica ulazi se u visok trijem, gdje je strop drven, a pod složen od sitnijeh kamičaka nejednake boje, gladak sav kao jedna mramorna ploča. Petera su vrata duž trijema, vrata visoka, 'dvokrilna, od mrka drveta, sva ispunjena prelijepijem rezbarijama. Kroza srednja uđe se u prostranu dvornicu, gdje je pod i strop kao i u trijemu, po stijenama golema mletačka ogledala i slike starijeh M–vića i providura, optočene zlatnijem okvirima. Naokolo su široke stolice, postavljene zelenom svilom. Iz te dvornice, kroz omanja vrata, ulazak je u četiri sobe, takođe ispunjene starinskim raskošnijem pokućanstvom. Sa dna trijema vode stepenice na gornji boj, kud sada krenuše sva trojica. I gore je slična podjela, samo što dvornicu zamjenjuje ručaonica, a sobe su manje, te ih je više. Garofola je postavila na prostranom stolu za četvoricu i ona se zabavljala sa Ronronom, kojega svakoga dana kad se ruča i večera prenesu tu iz kule. Deveti sjede u začelje, Deseti njemu s desne, prema ovome Garofola, a I-han malo dalje, odvojen. Njeka stara ispijena kuharica, crvena nosa, odjevena polak težački polak varoški, donosi juhu. U povratku ne može ni ona na ino a da ne rekne koju ljubaznu obožavanoj ptici. Dokle oni jedu, ded' da čujete uglavnome što je zapamtio slavni Ronron. Poslije Devetoga, papagaj bijaše najstariji ukućanin u dvoru M–vića. On je gledao jedinoga konta Ilu devetoga kao mladića pusta i bogata, U doba Francuza, kad se prekidao zakon, koji dotle bješe napose za vlastelu, a napose za pučane i kmetiće. Ronron je zapamtio svatove Devetoga i pitan je bio iz ruku konteše Matilde, odive plemenitijeh D-ća, bijesne i prelijepe vlastelinke. Ronron bješe svjedok prve ljubavi potonje mrzosti, između Devetoga i Matilde. Ronron jedini mogaše pouzdano znati bješe li istina što se po gradu govorilo... Njeki mladi pukovnik bješe česti gost u dvoru, iako nezvan. Najposlije Ronron zapazi kad jedne zore zacilika u velikoj spavaćoj sobi, na prvome podu, mali Deseti, a istoga dana pred veče ispusti dušu Matilda. I tako ne bi suđeno ni materi da se nagleda djeteta, ni pukovniku da mu kumuje, kako bješe obrekao. Ronron bješe velika razbibriga mlađanom vlastelinčiću, koji se othrani više lijekovima. nego Garofolinijem mlijekom. Kad je Deseti po godinama mogao izučiti malu školu, tada mu otac najmi "meštra" Luju, isluženog učitelja. Na većoj muci bješe sada Lujo sa bolešljivijem plemićem, nego njekad sa 50-60 živolaznijeh težačića. S ovijema je, doduše, morao biti po cio dan, al' je bar carevao nad njima: jedan kleči na piljcima, drugi dubi na jednoj nozi, trećega razapeo, ovome isprašio tur, onome dlane, - često, borme, spopani "božji potrebač" te mlati njim lijevo i desno, po glavama i trupovima! Tako je bivalo

dvadeset godina, sa gomilama đavolića, a sad pred jednijem... posta manji od makova zrna! Njemu Lujo tepa, tobož od milošte. Samo kad se plemeniti đak sasvijem pronevaljali - recimo kad iglom bocne meštra u stegno - tada Lujo skoči i... šmrkne duhana dva puta više nego obično, pak će ozbiljno: - Molim, šjor konte, da nikada već to ne učinite! Sad slušajte: be, a, ba; be, o, bo... - Šta je Ronronu, šjor meštre? Što se vrpolji? Da mu nije uš pod krilom? - prekada ga dijete. Lujo lagano rastegne krilo papagajevo, te izdreljivši oči kroza zelenkaste naočari, traži zareznike. Zatijem, red bijaše pozabaviti se kanarinkom Mimi i jedinijem drozgom, po imenu Kikom. Utoliko i šjora Garofola donese meštru čašicu rakije i popriča se s njim - Lujo bi vazda stojao pred njom - i tako se svrši čas predavanja. Deveti se razgoropadi doznavši da je Lujo počeo krišom donositi ptičice, koje Garofola, takođe nautoč, hranjaše u starinskoj kuli. - Ti, kenjederu jedan! - viknu mu pred pisarnicom, - da nijesi već prešao moj prag! Ja te plaćam da mi učiš dijete, a ti mu puniš glavu kojekakvijem ludostima! - Iluštrišimo šjor konte, vjerujte da ne znam... - Šta: "Ne znam"! Eno gore deset ptica! Sinoć je dijete brbljalo da mu kupim vapca i ljepak, da ide u lov! A? Zar nijesu to tvoji savjeti, kenjederu najzadnji! - Nimote se grišit', konte! - umiješa se Garofola. - Nimote ofendivat' prava človika, er ja som kriva, zač ja som rekla muolom da ćemo ga slat' u lov, čim nauči kak vaja: a-be-ce. A, po boga, ča je zla u tom? Nij li medik reka da muolom triba hoda i čiste arije, gospodine?... A, I–han, javle munjeni, ča su se tebi usta zalipila? I–han, mudro, izdaleka, navede govor o zdravlju kontićevu i povladi Garofoli. - Hajde, neka. bude i tako, ali sve s mjerom, korpo dela madona, bože oprosti! završi Deveti. Poslije te male smutnje, kontić se priljubi uz Luja, a on, da ugodi bolje pitomcu, pod starost nauči ispunjati ptice, te se starinska kula napuni i njihovijeh tjelesa. Na kraju proljeća, jednoga dana, pred fra Vincencom i domaćima, bi ispitan Deseti. Gvardijan i otac činjahu se nevješti što je meštar došaptavao gotovo svako slovo. A kad mališa izreče naizust sav "Oče naš" i komad "Zdrave Marije", Garofola se zaplaka od miline. Sjutradan povedoše kontića prvi put na ptice. Naprijed je hodio meštar, noseći ćuka na tojazi. Za njim Deveti, vodeći sinčića za ruku. Za njima I–han, noseći dvije krletke vabaca, i snopić prutića pod pazuhom. Pošljednji jedno težačko dijete, sa kotaricom hrane na glavi.

Ptičari padoše daleko od grada, na kontovu baštinu, gdje, čamajući do prvijeh hladova, namamiše dva drozga. To se ponavljalo dvaš u nedjelji, s tom razlikom što u pohodima zamijeni Devetoga i I–hana njeki Tuklin, žilav mlad čovjek, po zanatu krojač, koji je radio samo kad bi ga glad nagnala, ali bješe strastan i vješt ptičar. Silno kretanje po čistom vazduhu pomože metiljavom kontiću, a taj boljitak u njegovu zdravlju naknađivaše starome priličan trošak i veliku dosadu u kući, koja postade kao njeki pregradak Nojeva kovčega. Do kraja jeseni sjatilo se bješe oko Ronrona, Mimi i Kika mnoštvo pernatijeh drugova. Koliko je puta spočetka Deveti planuo u pisarnici: - I–han! Korpo dela madona, bože mi oprosti, izbaci ih van! Ali bi ga namah ukrotila mudra Garofola: - Ako ćete da ubijete muologa, ondak muožete to učinit', er to bi isto bilo ča i zaklat' ga! I eto kako starinska kula postade ptičnjak. Tri godine jošte učaše meštar Lujo maloga, pa ga predadoše fra Vincencu. Naskoro iza toga mešetar promijeni svijetom. Fratar je predavao Desetom za tri-četiri godine na pretrg, kad bi r mladić nakanio. Ali kako rastijaše, tako je marljivije polazio u lov sa vrijednijem Tuklinom. Još nam je spomenuti da Deseti oboli smrtno 18 godini i u toj bolesti izgubi kosu i zube. Zatijem nikakve znatne promjene ne bi u dvoru M–vića, do onoga časa kad ih eto ostavismo za ručkom. Ronron, Deveti, Garofola, I–han i Deseti, za toliko i toliko godina, dva puta dnevno bijahu na okupu, izmjenjujući jedne te iste misli. Poslije objeda, stari bi otspavao dva časa, a mladi konte sa I–hanom i Garofolom opet oko ptica. Kad stari ustane, sin ga je pratio na večernje molitve u manastir, jer iako mu otac gledaše kroz prste jutrom, večernje ne smijaše propustiti. Iz crkve bi se prošetali sa gvardijanom istijem putem kojim i pred podne, pak na večeru i u krevet. Eto kako je bivalo, s dana na dan, u dvoru M-kovića, osim kada bi konte Ile H-ti krenuo zorom sa vjernijem Tuklinom u lov. IV Proteklo je četrnaest godina od smrti Ike Bulinove. Njezina mala krovinjara uzvisila se i raširila se u lijepu težačku kuću na jedan pod s prozorima, sa strmijem krovom, sa slarićem i drvenijem stepenicama, koje prolaze uzlazi iz čista ograđena obora. Nedjelja je poslije podne u početku jeseni.

Na slaru sjedijahu dvije žene i troje djece. Obje su žene mlade, stasite i plave. Iz daljine rekao bi slične su, samo što je jednoj na glavi crna povezača. Iz bliže vidio bi da je ona u crnini po licu ospičava, a da toga nije, ljepša bi bila od druge. Žene gledahu, preko susjednijeh kuća, na daleku glavnu ulicu, kuda je vrvio narod. Odjednom, iza roglja njihove uske ulice izađe njeki vojnik, sa štapićem u ruci. Vojnik upita nješto jednoga dječaka, pokazujući štapom Bulinovu kuću, pak se uputi upravo k njoj, te prije nego žene mogahu izmijeniti svoje misli, bješe on u oboru. - Pomoz' bog! Je li ovo kuća Bulinova? Može li se naprijed? Kamo ih? - pitaše vojnik penjući se. Ona s bijelom povezačom izmače se s klupe, a ona druga sjedeći na pragu, pokri lice rukama. Djeca se zbiše iza praga. - Bog pomogao! Jest kuća Bulinova. Koga tražiš? - odgovori ona s bijelom krpom. Vojnik sjede na njezino mjesto, skide šajkaču i stade brisati crvenu kožu na licu i riđi snažni brk. Kad uvuče rubac pod ogrlicu, da i vrat protre, izgovori na pretrg: - Sakrament, ala je vrućina! Dakle se obogatili, a? A kamo ih, kamo? Ja, danas je nedjelja, u krčmi su odista... E, e, e, pravi dvor, pravi dvor! - Ma, molim vas, ko ste vi? - zapita žena iza njega. Glas joj malo drhtaše. - Ja sam ti... mislim da sam ti djever, znaš Ilija, onaj ... jesi li čula. Obje aknuše iznenađene. Krastava se pribra odmah i ustade. - Zdravo bili! _, No, no, a ti koja si? - zapita Ilija, izvadiv iz špaga jedan fišek. ._ Ja sam Ana, udovica Perišina. _. Šta?... Umr'o Periša! - reče on. Na licu mu izbi čuđenje, ali to potraja trenutak. Pomnjivo nače prstom iz onoga fišeka malko masti, te zasuka brk. - Sakrament! Dakle umr'o! A ja ništa znao nijesam! Tako ti je kad ne mare braća za brata! Ja im pisah njekoliko puta, pa mi ne odgovoriše nijednom! - Opet nagnu ploskom. - Mi nijesmo primili pisma! - reći će ona druga. - Taa-ko! No, no, ti si Jakovljeva? - Marija. Ja te se sjećam. Bilo mi je deset godina, kad ono tebe... ti ode u vojsku. Dobro sam ti zapamtila obličje, ali te sad ne bih poznala. Ja sam, znaš, kći Marka Tomića. - E, e, - čuđaše se Ilija paleći debelu cigaru. Pa uprije štapom put mališe, kome je moglo biti ispod šest godina. - Je li mi ovo sinovac? E nalikuje na pokojnoga djeda.

Kako ti je ime, a? Pu-u! Što se plašiš, kozliću! Amo ti, curice! I ona se mrdi! Divlje, pa divlje. Gle, i drugo žensko! Čije li je koje? - Sve su moja, - odgovori Marija. - Od pokojnika ne osta djece. - Bolje je tako. Što će sirotinji djeca? Marija pocrveni i zausti nješto, ali je prekide jetrva: - Eto braje! Vrh ulice primicaše se gomila za onijem dječakom koji bješe vođ Iliji. Od te gomile odvoji se visok čovjek, te pođe brže. Na njemu je bio nov, optočen gunj, koji nije obukao, nego se ogrnuo njim, pa sad, u brzu hodu, namicaše ga neprestano ramenima. Tako čine naši težaci kad su potreseni. - Sa-kra-ment! je li to Jakov? - Jao! - pljesnu se Marija, pokazujući narod. - Jao! kao na komendiju! Čak bijaše i žena sa malom djecom u naručju. - Sakr... Kako si mi obrkatio, oplećatio! - viknu Ilija, kročivši ususret bratu, pa ga uhvati za ramena i poljubi se s njim. - Kako si.! - jedva izreče preneraženi čovjek. - Zdravo, a ti! Sakrrr... pravi granadir! Ti se okućio, napunio kuću djece, sahranio brata, a ja ništa za to ne znadoh. No, no, opet dobro. - Ja... brate... ja ti se već nikad... - Servus, zemljaci! - viknu Ilija punu oboru čeljadi. - Zdravo, Ilija! Dobro došao! Jesi li u životu! - viču ozdo. - Ja sam mislio da si odavno na onome svijetu i duše sam se tvoje sjećao - poče Jakov. - Ha-ha-ha! ta je dobra! Duše mi se sjećao! Ha-ha-ha! - Onaj pokojni Škulić, što je s tobom otišao, pričao je u povratku da si poginuo u jednome boju u Italiji, - nastavi Jakov. - Dosad evo svak je od nas mislio da si mrtav. - Škulić je to pričao! Dakle, velite, otegao je papke! - Pravo, po duši, br'te, hvalio te pokojni Škulić, - poče njeki starčić, odbijajući dimove iz kratka kamiša. - Što jes', jes', br'te, kazivao je da si se dobro podnio u njekome ratu, da te kapetan... - Ja sam bio u dvadeset i pet bojeva! - prekide ga Ilija, okrenuv leđa svojima na slaru i šireći ruke po priječazi. - U dvadeset i pet bojeva razumiješ li? i mal' da ne u svakom drugom bio sam smrtno ranjen, akamoli što je pričao gubavi Škulić. Deset

puta bio sam smrtno ranjen. To ne može čovjek vjerovati, ali je tako. Ja panem, odnesu me u bolnicu, ljekar me pregleda i kaže: "Tot!" - to ti je naški: "Umr'o!" Alzo, deset je puta ljekar rekao: "Infanterist Ilija Pulin tot!" Oni tako izgovaraju: Ilija Pulin! A ja odležim po mjesec, po dva, dokle ne isteče otrovana krv, pa jači postanem. Alzo, tri su mi se prebijene kosti srasle: lopatica, jedno rebro i gnjat. I gnjat - razumijete li? Toga ljekari nikad ne vidješe. Nego, idimo redom. Svakoga puta, kad se oporavim, kažu mi starješine: "Pulin, vi ste dopili slatna metalja, sat možete na kuća!" A ja njima: - "Jok, gospodo! Ilija Pulin ostane! Ilija Pulin pravi Dalmatinac! Dokle bude rata, budem ostat'!" I tako ti, moj rode, ovaj vitez izdrža dvadeset bojeva i osam smrtnijeh rana! - svrši Ilija busnuvši se u grudi, pa ponovo prinese plosku k ustima. - Popusti za dvije rane! - reče njeko usred prigušena smijeha. - Molim vas, braćo, da nas ostavite na miru, a imaćete kad naslušati ga se! presiječe Jakov, osmijehnuv se malo čemerno. - A vi dvije, što ste se ukočanjile? Zar, ti Marija, ne misliš da treba zgotoviti večeru, a? Ta nećeš mi tako brata dočekati. Hajdemo, Ilija, u kuću. Žene uđoše i povedoše djecu. - Ma biće i car slušao za tvoje junaštvo? - poče opet onaj starčić s lulicom u ustima, baš kad svi ostali krenuše da izlaze. - Ko? Car? - prihvati Ilija sučući brčinu. - Bolan ne bio, ja sam sa carem govorio, baš kao sad s tobom, ne budi primijenjeno! Kad je dohodio u Mletke, te držao smotru nad svom vojskom ujedanput viknu s konja: "Ko je Ilija Pulin?" Ja kročim tri puta ispred vrste, pa viknem: - Evo vašega vjernoga vojaka! Car mi se dobro zagleda u oči, odjaha, pa hajd', hajd', k meni, te me udari, što ikad mogaše, dlanom po ramenu, vičući: - Bravo Dalmatinac, brrrra-vo! Da mi je samo deset regemenata takih vojnika, pa da osvojim drugu kraljevinu!.. Žao mi je, žao mi je, žao mi je - (baš tako tri puta reče) - što si rđavo zabilježen, a da toga nije, smjesta bih ti dao zapovjedništvo nad svom ovom vojskom. Nego idi kući, a daću ti dobru službu, da ti bude obilato dovijeka. A zasad evo ti sto dukata... - I dade ti toliki novac! - viknu prostodušno jedna žena, cupkajući dijete u naramku. - Stan', ne prekidaj me! ... Oni oficiri, što bijahu oko cara, popadaše na koljena: - Svijetla kruno! - reče najstariji - molim te da Iliji prostiš pogriješke, te neka nam ostane, kao naš drug i naša dika. Jer, najposlije, šta je krupna zgriješio? Gotovo ništa! U ljutini i zavadi posjekao dvojicu, trojicu, kao'no ti žestok vojnik. A to se

može oprostiti vitezu, koji je izdržao trideset bojeva, koji je dopanuo petnaest ljutijeh rana... - Pridade opet! - napomenu onaj ozdo. - Šta ti to mrmoljiš, mladaću! Jezik za zube pred starijim! - Ele, car se nasmija i dohvati za kajiš da otpaše sablju svoju, pa da je meni pripaše, - to car čini jedan put u životu, kad hoće da počasti najviše što može. Ali ga ja pretekoh: - Nemoj, svijetla kruno! Hvala ti do boga, ali sam se zaželio mira! - Tu je bilo svakojakih riječi: molbe, vike, pa, borme i prijetnje, ali ja ostadoh pri svojoj, uzeh onijeh stotinu dukata, oprostim se s drugovima, odjenem se lijepo, pa k mojoj konteši... - U-ha! - stade glomot u oboru. Jakov pljunu i uđe u kuću. - Ne obziri se na dječurliju, Ilija! - reče starčić. - Što je odraslo s govedima, ne zna gospodske rabote. - Tako je - dodade drugi tobož ozbiljno. - Ko bi ta konteša? Žena ti, što li? - Odlazite, ako boga znate! - viknu Marija s praga. U kući se začu tutanj njeki, vriska djece i prigušen glas udovičin, - kao da se rvaše s djeverom. - Stanite, još deset riječi! - izdera se Ilija, predušujući s ploske, već trešten pijan. - Ko je bila, pitaš? Najljepša, najbogatija udovica u Mlecima, more! Konteša Vivaldi... Jakov, zelen u licu, iskoči i uputi se niza stepenice, a na to gosti zagrabiše. Snahe uvedoše djevera i povedoše ka postavljenom stolu. - Čudna blutiša! - reče starčić kad Jakov zatvori oborska vrata za njima. - Nimalo se izmijenio nije! - Istina je da laže i paralaže, ama bih ga slušao cijelu noć! - doda njeki. To potvrdiše svi i dogovoriše se da ga sjutradan časte u krčmi, a biće još družine, jer je svečanik. Jakov slušaše to iza zida. Pošto otidoše, Dugo jošte osta pogružen, pak mu se natušti oko srca, te briznu u plač kao dijete. Uđe pod slarski svod, ispra oči vodom iz vijedra, a ubrisa ih rukavom, te se vrati u kuću. Ilija hrkaše na sav mah, naslonjen čelom na ivici od stola. Bez riječi jedne, Jakov ga uhvati ispod pazuhe i odiže; žene ga ščepaše za noge i legoše ga na krevet u nuglu. - Cijela prostrana suhota ne bijaše ispregrađivana, a

bilo je njekoliko postelja naokolo. - Brat mu izu čizmetine i otkopča mu mundir, pak se vrati ka stolu. Tu se nalakti i pokri lice rukama. Marija i Ana posjedaše, pa čekahu da domaćin izreže one dvije plase pečene govedine, što već okorješe nasred stola. - Jakove, brate, batali brigu! - reče mu žena. - Ded', brate! - pa mu poturi jelo, ali u taj isti mah i njoj grunuše suze. Jakov opsova, skoči, naglo svuče kružat, otpasa se i izu, sve to u tinji čas, kao da mišljaše u vodu skočiti, pa se pruži na krevet. Žene su dugo šaptale za stolom, te i one polijegaše. Zorom zabrujaše zvona u gradu, naviještajući blagdan, "jesenski Božić", kako njegdje u Primorju zovu Svisvete. Jakov bješe istočne crkve, ali iz ljubavi prema svojoj Mariji ne rabotaše o velikim katoličkim godovima. Toga jutra, uz jeku zvona, dogovorno, obukoše težatno ruho, preporučiše Ani kuću i djecu, sađoše u obor te pognaše mazgu u polje, ne da rade, nego da se razgovore podrobno, na osami. Granu topal dan, kao usred proljeća, kakov samo u Primorju u to doba godine biti može. U oboru igrahu se djeca, Ana zamišljena sjedijaše na slaru; pred njom bješe rukomija vode, spremna za djevera, kad ustane. Škripa oborskih vrata trgnu je iz misli. Uđe jedan općinski stražar, njeki tutuš, kome sablja dopiraše do članaka. - Dobro jutro! Ovo je kuća Bulinova, rekoše mi. Je li tu Ilija Bulin, soldat? Ilija skoči na prag. - Ko me traži? Šta je? - Poruka od općinskog tajnika da mu se prijaviš po podne. Istina svetac je, ali... Pljusak mu prekide objašnjivanje; Ilija mu izli svu rukomiju vode na glavu. Mali stražar, spuštajući s neba sve višnje sile, istrže sablju i poteče uza stepenice, ali videći kako rutave zasukane mišice Iline drže stolicu, vrati se, prijeteći. Ilija ne upita za brata, ni za drugu snahu, niti i za što, nego će na polasku: - Sa-kra-ment! Ovdje se ne pije kava izjutra, a ja navikao. Da nemaš... ovaj... jedan banovac? Teško mi je mijenjati pedeseticu. - Pogodio si, brajo, da nemam! Mi smo željni vidjeti bijelu paru, a ti ćeš cedulju isto morati razmijeniti, ako je -

- E, gle, mudrovanja! Daj, nemoj se mrgoditi, golubice. Znaš da ću ti vratiti desetostruko. Više će ti donijeti što ću u jedan mah pokloniti, nego što donosi za po godine ono - treska! - treska! - pokaza štapom stativu. Udovica dršćući odriješi rubac, u kome, na njezinu žalost, bijahu same plete, te mu morade dati jednu. Ilija ponosito otšeta u kavanu. Iz nje, s načetom cigarom, krenu da se nagleda svoga rodnog mjesta, a i ono njega. Po življim ulicama sretao je mnoštvo crkvara, ponajviše mladog ženskinja, a tada bi se uštapio i sukao brk. Svrnu i u dvije-tri crkve. Najposlije otide u općinsku kuću, gdje mu činovnik pregleda vojničku bukvicu, pa mu iščati drugu bukvicu, zbog krštenja stražareva. Pred gradskim vratima udesi mnoštvo težaka, te njekoliko od onijeh što ga sinoć slušahu. - Zdravo, Ilija!... Servus, šjor Ilija!.. Živ bio, viteže! - viču što koji. - Servus, servus, zemljaci! - odazivlje se on i pruža svakojem po dva prsta. Nije ga trebalo moliti da pođe s njima u krčmu. Gozba se nače rakijom. Kad mu zasuzi jedno oko, stadoše se nadmetati ko će ga častiti najprije jelom, i nude ga da bira. Ilija ih gledaše, kao žaleći ih, pa odmahnu rukom: - Ta čim da me častite vi? Meni su trgle na nos prepelice i jarebice u Mlecima! U pošljednje vrijeme sve mi posta prijetrano, osim ribe, i to njeke vrste ribe što je ovdje nema... A, gle, muke mi, što mi pade na um! Mogao bih malo pečenja, ovnujskog pečenja s ražnja, po naški. Sakramenthinajn! da mi je to ko rekao prije mjesec dana! Ali, opet, što je ko navikao... - Sakrmenthinajn! krčmaru, donesi ovome čovjeku po oke od bubrežnjaka, i vina daj amo! - viknu njeki. Dok Ilija jeđaše ovnovinu, - baš vlasteoski s početka, onako šmedlajući, pak stade bucati - dotle mladići pričahu starijim ljudima sve što čuše sinoć od njega; a pošto se obrediše vinom njekoliko puta, navale na nj da nastavi. - I ti se, Ilija, oženi u Mlecima! - poče jedan. - Kako bješe ime onoj konteši udovici? - Kakva udovica! Zar bi Ilija uzeo udovicu! - prekide ga drugi. - Dobra ti je, momče! - namignu mu Ilija. - Bješe konteša, ali djevojka kao vila, od osamnaest godina. Ele, ona se zaljubi u mene po čuvenju, - ta novine ne prestajahu govoriti o meni, - a take udavače traže ljude na glasu. Ja sam se kao malo ustezao, znajući da se tijem načinom žensko jače namami, pak je isprosim i poslije dvije nedjelje vjenčamo se.

Imali smo deset mramornijeh dvorova. U jednom smo ručavali, u drugom večeravali, u trećem dočekivali prijatelje i provodili igre, u četvrtom noćivali, u petom... ali vi to ne možete razumjeti. Ostalijeh pet dadoh pod najam velikašima, te mi je donosilo dohotka preko trista dukata na dan. Ali, vjerujte bogu, nijedan mi ne omrcaše u špagu! - Žena je imala svoju prćiju napose. - Reći ćeš: u što potroši toliko blago? Evo čuj! Ujutro me povezu moja dvadeset i četiri veslara u šetnju, na mojoj gondoli od zlata. Kud god prolazim, dočekuju me svirke, pelivani, igračice, sirotinja i dječurlija, te se deru: "Viva el konte Pulin!" - a ja sipljem i sipljem. Ručali pak nijednom nijesmo bez dvadeset po izbor gostiju. Poslije ručka zasjednem u velikoj kavani pred svetijem Markom, a oko mene se skupe: admirali, đenerali, konti mali i veliki, i sve ih ja častim. Ali uveče, u četvrtom dvoru, tu sam najviše trošio. Jednom zatekoh drugove u igri, te viknem s vrata: - Banko! - Njeki vlastelin prišapta mi: "Nemojte, svjetlosti, jer je u gomili pedeset hiljada talijera! "Ništa za to, rekoh, konte Pulin ne poriče svoje riječi! Vuci karte!" Onaj izvuče i ja dobih. Sve to poklonih onome mladiću. Dakle, osim troška, bijah i razdarušan. Cijeli se Mleci tome čuđahu... - Ja se, boga mi, čudim ovijema što te slušaju! - prekide ga jedan stari, pa izađe. Ilija se nimalo ne snebi, nego gledaše za njim prezirno, a družina zapljeska rukama. Nasta graja: - Pa šta bi dalje?... Rodi li ti konteša sina? ... Ili ti je pregrabi njeko?... Da te ne pokradoše Mlečići?... Dok su ga tako pitali, on nategao iz vrča, pa jedva preduši. - Zbilja ne bi čovjek vjerovao da je tako bilo, da ne svjedoči konte Ile M–vić! uplete njeki vragolan. - Lani, vraćajući se iz Mletaka kazivaše kako se jedan naš tamo bogato oženio. "Zaboravio sam mu ime - govoraše - ali je vrtoglav, sve će istrošiti u malo vremena..." - On je to govorio! Ovaj naš kamatnik? - viknu Ilija. - To mi je hvala što sam ga gostio tri dana i što mu zajmih silni novac... nego imaću ja s njim računa čim... - Nemoj, brate, sad svraćati na drugo, no svrši! - Trajaše tako godinu dana. Ja sam već bio vidio da mi nema opstanka, da mi o glavi rade, te naumim da skupim što više blaga, pa da umaknem, ali me pretekoše. Jedne noći, tek što se svukoh, zatutnjaše koraci u trijemu, dotrča moj dvornik: "Bježi, gospodaru, pogibe!" pa ga nestade. Ja nategnem malu pušku u lijevoj ruci, a desnom istrgnem sablju i stanem navrh stepenica. Odozdo ih navrije pedeset. Opalim jednom u gomilu i mislim da složih na zemlju barem četvoricu, ali rulja viknu: "Morte Dalmata!" i poteče. Ne bi mi druge, nego iz sobe u sobu, pa onda s jednoga prozora: đipac! Srećom bućnuh u more, a da padoh na kaldrmu, ne bi mi

ostale dvije kosti zajedno. Isplivam, te onako kišan, avrlj-bavrlj kroz ulice, dokle dospjeh u veliku kasarnu. Tu ispričah sve po redu, a na to vojnici htjedoše krenuti da me svete, nego ih ustavi zapovjednik, naš čovjek, čini mi se rodom iz Bata. On me povede nasamo i reče: "Moj druže, orazumi se! U ovome su poslu svi plemići, a ko zna?... ko zna? i ko još! Oni imaju stotine načina da te smaknu mučki, - pa da takov čovjek. pogine mučki? Nego idi ti u Dalmaciju, a za bolju sigurnost obuci se kao prost vojnik. Ja ću sve caru javiti!" - Ja ga poslušah. Sad, kako vidite, stvar nije svršena. - E, baš mi je krivo što se tako pusti Talijancima! - viknu njeki. Ilija diže mišicu visoko: - Pokazao sam ja stotinu puta mačkarima ko sam ja, a za ovo ću, kako ja znam! Ne učite vi mene, djeco! Dugo je on još tako kitio, pa u mraku posrćući, dođe k bratu na noćište. Po gradu, po baštinama, govorilo se o čudnom vojniku, te koji ga ne bjehu slušali, jedva čekahu svečanik. Kad nigdje nije bilo časti, Ilija bi se skrasio kod kuće i zadovoljio suhim hljebom i rasplaćenijem smokvama, običnom hranom primorskih težaka. Uz to bi uvijek pomalo iskamčio što od, snaha, jer ih je plašio da će zavrći parbu oko dijela. Jakov je znao da će se najposlije do toga doći, da će morati odvojiti skitaču dio u ime očinstva, stoga je vješto obilazio i izmicao se da se ne sukobe. Desi se pak nješto što ga skide s vrata Jakovu za njeko vrijeme. Jedne nedjelje, prvijeh dana mesojeđa, pred kavanom na obali, posjedalo mnoštvo težaka prema zimskom suncu. Ilija im se pridruži teškovoljan. Bješe u težačkoj nošnji, u odorama pokojnoga Periše. Već ga ne čašćahu, nego je obično moljakao. Neto, veseli su dani, a ljudi željni šale, te mu revenom poruče piće. Malo po malo njemu se izoglavi žestoka mašta, te priča i priča onako "svojski". - E, sad ćemo vidjeti može li se tebi što vjerovati, - prekide ga njekoji. - Spominješ li se da si nam kazivao kako si u svome dvoru u Mlecima gostio konta Ilu M–vića? - Pa jesam. Guba jedna, kamatnik, ljudo... - Pss! ne psuj! I ti se njemu ne javi otkad dođe? - Nijesam, ama hoću, koliko danas. - A da nu, pogledaj, ko je ono s onijem fratrom? Ilija izboči grudi i uputi se k dvojici prijatelja, koji, kao obično, primicahu se lagano, razmahujući rukama. Jedan poteče za Ilijom i vrati ga.

- Njekako nije lijepo da čovjeka ustavljaš na ulici, nego hajdemo pred njegovu kuću! Svi krenuše uz obalu, pa uz Ulicu svetoga Frane, gdje udesiše I–hana u običnoj njegovoj šetnji pred ručak; odatle izađoše pred ljekarnicu "Kod Spasitelja". Pratioci Bulinovi razdvojiše se i odmakoše, kako se primaknu Deveti sa gvardijanom i sa sinom. Ilija sastavi pete, dotače se kape prstima: - Javljam ponizno: Ilija Bulin, deto konte Pulin, vaš poznanik iz Mletaka. - Šta?... Što?... Ko si ti?... Šta hoćeš? - pita Deveti, kročivši natrag. Fratar razjapio usne, Deseti pobježe, dokonjaci iz ljekarnice izađoše, prolaznici zastadoše. - Šta hoćeš ti? - izdera se opet konte. Ilija zarešeta glavom i diže ruku da potapše konta po ramenu, ali stari izmahnu toljagom. - Natrag, pijani lupežu, jer ću ti glavu rascijepiti. - To mi je hvala za ono što sam te častio! - A, lupežu, ti mene častio?... čekaj!... stan'! - zavika konte, i stade mahati štapom, a Ilija se uvija tamo ovamo, dokle ga sa straga ne obori I–hanova noga. Grohotan smijeh sa sviju strana proprati vitežev pad, ali to potraja trenutno, jer Ilija padajući istrže kontu štapinu, skoči, pa I–hana: udr'! udr'! udr'! po prsima, trbuhu, leđima... I–han, vrišteći, najprije se obrnu dvaš u kovitlac, pa dade mahove nogama. Tada se Ilija vrnu ka kontu, te i njemu odalami desetak tojaga, čuvajući mu glavu. Jedva već i redari dopadoše i razdvojiše imenjake. Deveti i sluga mu odležaše njekoliko dana u postelji, a vitez šest mjeseca u tamnici. Pošto izađe, podijeliše ga dobri ljudi od brata. Ilija skunatori do 300 talijera za svoj dio. Neprekidno su trajale pijanke i pričanja do druge jeseni, dokle nestade novca. Tada Ilija poče mučiti muke da trbuh napuni, te dosadi crkvi, susjedima, putnicima, a najviše bratu. Krčmari mu ne dopuštahu k sebi, osim kad bi s praga pokazao novac. Mirniji ljudi svrtahu s puta ispred njega. Fakini i dječurlija kinjahu ga rugom, te posta pakostan. - da bog sačuva! V Svakoga proljeća Ile Deveti otplovi u Mletke na odmor, i ostane tamo po mjesec dana. Pisarnica se ipak zorom otvara; ostrvljani, istina u manjem broju, ali opet se kupe oko I–hana; konte Slavo, svakoga jutra, u isto doba, ponosito prođe tuda;

gvardijan, šetajući s jednijem mlađim fratrom, dva puta u danu zastane pred dvorom i porazgovori se sa slugom. Da još mladi konte i šjora Garofola žive po staroj navici, moglo bi se reći da se red malo pomjerio, ali kad staroga nije, mladi rano odlazi u lov, a ona leškara do podne. Samo jedanput putovao je s ocem Deseti, ali umal' se ne razboli u duždevu gradu, čeznući za pticama... Ele, proljeće je u svemu mahu. Zora rudi. Ilija Bulin probudio se na kamenoj klupi, pred gradskim vratima, baš kad mladi konte i Tuklin prođoše. Ptičari se začudiše što ih propusti bez pozdrava. Najkraći mu pozdrav bješe ovako: - Zdrav' uranili, dva G... vića! U lov, a? Lupeški sine, otac ti odire siromahe, a ti hvataš ptice! A taj dronjo digao glavu otkad se kljuka tvojim mrvama! A kamo vam I–han, moj stari znanac? Valaj, platiše mi: I–han i stari jarac, a vas dva do zgode, sakramenthinajn! Tako ih je obično ispraćao riječima, a toga jutra ćutke pođe za njima. Kad bijahu na kraju zagrađa, stade Tuklin, spusti dvije krletke vabaca, nasloni se na tojagu s ćukom, kao na bojno koplje, pak će oštro: - Što si pristao za nama, Ilija? - Što mi je drago! - Pa-pa-pa, što 'o'š? - zabobonji konte, iza leđa Tuklinu. - Pa-pa-pa, svoj put, kud me volj-volj-volj! - zapjeva Ilija, podražavajući pticama. - Natrag! - izdera se Tuklin, mašiv se za pas. Ilija se raskorači. - O o, čudna momka rastriženjaka! Što je to za pasom, bolan? Ded': vajir! Iza njih zabaktaše mazge i gomila čeljadi naiđe; težaci uranili na posao. Deseti i njegov pomoćnik jedanak zagrajaše: kako im se nasilje čini na carskoj cesti. - Idem putem. Eto što oni zovu nasiljem! - Pa idi, ali ne za nama! - viče Tuklin. - Što si naumio, krvopijo? - tobož se obrecnu njeki mladić. .- Moje mi duše, brate, nemam nikakve zle primisli. Rad sam naučiti kako se love ptice da tijem štogod zaradim. Mogu li mi, dakle, oni braniti da ne idem za njima? - Ne, borme! - rekoše svi.

- Ali, ako baš to nije po volji šjor-kontu, onda... e onda neka se maši u špag, neka mi da štogod. - Podaj mu, kontiću, neka ga đavo nosi! - reče onaj mladić. - Podaj! Podaj! - govore i drugi. - Ne, ni prebijene pare! - viknu Tuklin. - Hajdemo, pa ćemo vidjeti! I opet pođoše ptičari, a Ilija im se pridruži, te uhvati korak s njima, podvikujući: "Ajns! cvaj!" Tuklin stane. Deseti sklopi ruke, moleći svoga pratioca da ne zameće kavge, a težaci se smiju grohotom. - Ne skide ga s vrata, bez otkupa, konte! Deseti izvadi kesicu. Bulin tada skide kapu. - Braćo, vi znate da sam metao krv na njihovu kuću, a znate da sam imao i pravo. Ali kad primim poklon iz njegove ruke, e tada je mir uglavljen zavazda. Je li pravo ovako? Otsad, zaista ću ginuti za njih, sakrrr... Aaaa, konte, vi mi pružate banovac!? Da uzmem banovac, ja?... - Ne, borme, manje od talijera! Takav čovjek da oprosti krv za banovac! - Nemoj, Ilija, što ti neće dati sve što je u kesi. Konte dodade još jedan, ali videći e ga se neće moći otresti, baci od jednom pet. - E, sad se poljubite, kao što je red pri uglavi mira! - viknu njeko. Ilija raširi ruke, a Deseti ustuknu. Ženske ga opkoliše. Ilija poče igrati, podvikujući i u tome omjeri njekoliko puta svoju poplatu o Tuklina, koji se mučaše da iskobelja gospodara. Ilija se u povratku sretao s drugim težacima. Svi ga pitaju šta je to bilo, a on sako veselo odmahuje rukom: - Pomirio se Bulin sa M–vićima! - viču oni prednji. - Dao mu je kontić dio, u ime očina duga!... Nije, nego mu je platio lovačinu!... Aja, bogme, to je samo za ovaj kraj, a za ostale baštine biće nove pogodbe!... Ilija zorno bahnu u kavanu. - Daj kavu, rakiju i cigaru! - viknu s vrata, treskajući novcem. - Nanijela sreća odnjekuda, a viteže? - pitaju ga ljudi. Ilija ništa ne odgovori, nego pošto doručkova i zakurnjavi, udari se dlanom po čelu i zarešeta glavom, kao da ćaše reći: "Gdje je meni dosad pamet bila!" Ali se i on sjutradan u prozoricu veoma začudi kad izađe kroza gradska vrata I–han sa dvocijevkom o ramenu, pa Tuklin sa vapcima, pa Desetog, pa jedna momčina težačka sa toljagom u ruci. Svi, osim Desetoga, čikahu pogledima Bulina.

- Sakrm! - počeša se on po glavi, ali se nije dugo predomišljao, nego pođe za njima. Niko se ne obazrije na nj dokle ne minuše daleko od zagrađa, a tada se osu grad kamenja na njega, te anj hramljući, vrati se natrag. Još je dva puta I–han predvodio družinu, ali kako Iliji ne bijaše nigdje traga, trećega jutra izosta vojvoda. Tuklin namjestio vapce poperio prutiće, te se vrati ka kontu i momku, i leže pored njih na ledinu, kad zaklikta njeka ptičurina i zamaha krilima, na vrhu jedne gomile, iza vinogradske međe. Ptičari ustadoše i krenuše tamo da otjeraju orlušinu, ali se ona preobrazi u Iliju Bulina, i prije nego se razabraše, zvijukahu bubulji oko njih. Deseti prvi zagrabi, i to srećno, jer ga zgodiše samo dva kamena u noge, ali Tuklin i njihov mlađi otrčaše puni masnica. Sav pribor i vapci ostadoše plijen pobjeditelju. Događaj se brzo razglasi. I–han javi općini, a ona naredi pudarima da hvataju krivca. Proteče njekoliko strašnijeh dana po čeljad M–vića, jer se Deseti previjaše manje od bola nego od žalosti što neće moći više u lov. I–han je svakog trena trčkarao na općinu da čuje je li zlikovac uhvaćen. Aja! bogme! Iliji nigdje strva. Poče se čak govoriti da je zaglavio. I–han se radovao tome glasu i potajno obeća nagradu ko ga o tome uvjeri. Nađe se njeko ko primi nagradu - i tada već ne bijaše sumnje, te se I–han opet zavrže dvocijevkom i isprati gospodara i Tuklina. Onoga mladića težaka ne htjede više u službu; nazva ga "mlakonjom". Zemlja bijaše prhla, praši se gdje staneš; zrikavci uzavrjeli sa sviju strana; ptice u krletkama žalostivo crvkutahu, kao da opominjahu slobodne druge neka se čuvaju zamaka. I–han, leđima uza maslinu, puškom preko krila, kunjaše kao i gospodar kraj njega. Tuklin je krpio svoju poderanu nogavicu. Usred tišine krcnuše grane pod međom, njima s boka. I–han streknu. Mrtvačko blijedilo prože mu kožu, zjenice mu se raširiše od užasa jer Ilija Bulin nategnutijem štucom cilja put njegove glave. Konte se izvrati, Tuklin se strovali na bok. - Baci dvocijevku daleko od sebe, ili si smjesta mrtav!... Alzo: ajns, cvaj... Prije nego zlikovac svojim promuklim glasom izgovori "draj!" I–han baci pušku i jedva izgovori: "Nemoj!" - Neću! - prihvati Ilija - ali se odmah vuci u grad! Za gospodara se ne boj! Moje mi časti, ni prst ga neće zaboljeti, jer mi nije kriv! Idi! Konte se uhvati: za I–hana, no Ilija nastavi oštro: - Pustite ga, šjor konte! Ne bojte se! Ako ga ne pustite, biće zlo! I–hanu klecahu koljena; jedva izađe iz vinograda. Tada zlikovac diže dvocijevku, primače se i stade notom na notu premrla Tuklina.

- Što ste vi digli hajku na mene, a? Vi ste me isprebijali žao psa, zato što sam hodio za vama, a ja ne tražih suda, nego se osvetih, jednom za jednom. Je li tako, kontiću? - Je-je-jest!... - A što ćemo sad? - Da-da, daću koliko rečeš... - Aj-bo! Ostaću ovdje s vama i vrnuti se s vama, neka vidi svijet da se nijesam pohajdučio! - Hajdemo odmah na-trag! - poče Deseti malko oslobođen. - Ja ću svakome reći da nijesi ni malo kriv, svakome, i općini, i... - To će biti lijepo, - prekide ga ljubazno Ilija, - ali konte moj nije hitnje! Zašto da ostavljate lov?... Ti, dronjo, trkni tamo pod među i donesi vapce i prutiće što ste ostavili poslednji put. Eto vidite, konte, da ja nijesam rđav čovjek! Idi, dronjo, idi, ne predomišljaj se, nego da si tamo i amo za trenutak. Nemoj bježati, jer moj štuc stigne dokle oko dopire. A ne boj se ni ti dronjo, iako nijesi zaslužio da te štedim. Neću te, valaj, zbog obraza mladoga gospodina... Vi gospodaru, pričekajte malo! S vama sam odmah! Ilija otide sa dvije puške o ramenima, a vrati se samo s dvocijevkom, jer mu štuc bješe-zajmio pudar. U povratku prva mu je briga bila da u dva duška popije svu rakiju iz ploske kontove, ali od toga kao da se Deseti opi, te poče u govoru uplićati: "Ilija brate!" Ilija pak njemu s poštovanjem: "Šjor konte imenjače!" Po njegovu svjetu, odmah se premjestiše podalje, pod njeki humak. Pošto su tu zaludu dugo dreždali,. premjestiše se u jednu dolinicu, i tu ih sreća posluži, ptice se hvatahu kao lude. Oko popasnijeh doba Ilija i trećom premjesti oko. Zaisto konte morade pomisliti da mu je novi, nezvani pomoćnik, pravi vještac, jer toliko ptica nije drugda ni u pet dana nahvatao. Od silne radosti Deseti se podjeti većma nego što dotle bješe, te se poče šaliti s imenjakom, a nesretni Tuklin, sluteći svoju skoru propast, ćutaše mramorkom. O sunčanom smiraju, težaci, vraćajući se s polja ka svojim kućama, nagledaše se pravog čuda! Konte Ile Deseti i Ilija Bulin gredu veselo zajedno, a za njima Tuklin, prosti izmećar, pognuo se pod silnijem teretom! Veseli usklici praćahu nove prijatelje - Sretna ortačina, Ilija! - Sa srećom, kontiću, novi drug! - Živjeli vitezovi! Ilija lijevo i desno otpozdravlja po vojničku, prislanjajući prste na kapicu.

- Ne čudim: se što ih bog stvori, nego se čudim kako ih sastavi! - rekoše mnogi. A drugi na to: - Ko će kao bog! Dva izgometa, jedan od gospodske ruke, drugi od naše, sastaše se da budu zajedno na ruglo narodu! Te večeri, Ilija triješten pijan, čašćaše znance u krčmi, što se odavna ne bješe vidjelo. Razumije se da je na svoj način iskitio znatni događaj, ali, što je najljepše, tvrdio je da on nije tražio kontića, nego ovaj njega. "Stari jarac - među nama budi rečeno - stari je pisao sinu ovijeh dana iz Mletaka: da se svakako oprijatelji sa mnom! Jarčina je doznala ko sam bio ja, i da je sve istina što sam kazivao, pa sad, onako pulitički, hoće da mi se primakne. A ja se činim kao nevješt, dokle ne kucne moj čas." Sjutradan prije zore bješe Ilija na ulasku Ulice svetoga Frana. Deseti izađe veseo i sam predade dvocijevku imenjaku, I–hanova tužna glava promoli časkom kroza prozor donje sobe, pa se I–han prekrsti desetak puta, kao 'no ti čovjek koji ne može da dođe k sebi od čuda. Tuklin ponizno pođe za njima noseći vapce, još - ali to ćete teško povjerovati - još klimnu glavom put skitača nazvavši: "Dobro jutro, šjor Ilija!" I tako je bivalo prekosjutra, zakosjutra, nakozasjutra, ele svakoga božjeg dana. Ilija se danju lomi uz kontića po baštinama, a noću "seiri" po krčmah. Tako zateče kamatnik, vrativši se iz Mletaka. Krivo mu je bilo - još kako! - ali što će? Hoće li "u greb otirati mluodoga kuonta, ako zabrani ča je navikal!" kako reče Garofola. Jedino, pošto Deveti preuze stari red, uvede novu preporuku, koju davaše sinu, jutrom u pisarnici. - Čuješ ti! nemoj se sastajati s onijem oklamašem - bar po gradu nemoj, korpo dela madona! - Bože mi oprosti! .- Aj-bo-bo-bo, pa-pa-ša, ne-ne-ne, nijesam ga vidio ima... ima i ne znam kad! odgovori Deseti, a pocrveni odista i po cijelom životu, kad tako slaže. A Ilija ga čeka. Deseti grabeći svojim dugim kracima, obrće se svakoga trena, od straha da pape ne "špija". - 'Bro jutro, šjor konte imenjače! - pozdravlja ga Bulin. - Zdravo osvanuli! Spavali dobro, ja? Dobro, borme, kao mlad! Jutros ste vedra lica, boga mi kao lilić, kao ruža, divota vas pogledati! - Ču-ču-ješ onaj, da-danas nećemo... - Ta znam da nećemo, nego mi vi juče rekoste da vas pričekam. - Aj-bo-bo, nijesam rekao! - Kako!? Dakle ja lažem, sakramenthinajn! Dakle...

- Ne - ne to, imenjače, nego, znaš, pape... - A što pape?... Već mi je dosmrdio taj vaš pape! On me zove da sam oklamaš, da sam... - Ni-ni-ni-je to rekao... - Nije jednom, nego stotinu puta, sakrrrr...! Ali sve do jednom, dokle mi ne prekipi, jer ja nijesam izmećar, nego carski vojnik, sakrrrr...! - Idi sad, evo ti, na!... - Šta. "Evo ti na?" Ne bih ja iz postelje ustao za pljesniva dva banovca, akamoli čekao dvije ure. - Ču'š, evo ti pleta, e nemam više usitno. - Hajde, uzeću i toliko, kad već nemate usitno... Pa, kad zapovijedate, šjor konte imenjače? Istesao sam dvije nove toljage za ćukove Da, pače juče sam hodio iza gradišta, starijem putom, na onu poljanicu, znate? o, moj dobri gospodaru, ne bi vjerovali, ne bi vjerovali!... - Što-što-a? - Božja daća! Božja milost! Tušta! Tma! Nebrojeno mnoštvo sjenica... da se priča, pa eto! - Ču'š, evo ti još dva banovca! - reći će kontić, a zatrepeću mu od mila blijedi kapci i oblizne se jezikom, pomišljajući na "polentu" sa sprženim sjenicama. - Da - dakle iza gradišta? Pa - pa - pa da idemo u četvrtak, ali molim te, prije sunca!... - Prije zore sam ovdje, sakramenthinajn! Od ponoći biću ovdje, aptak! Dašto nego: aptak! u četvrtak! - Bog s vama! Dokona gospoda iz ljekarnice, trgovci i zanatlije iz dućana i radionica, svako ispadne pred vrata; žene sa vjedrima na glavi i prolaznici zaustave se da gledaju imenjake. Mnogi pitaju Bulina koliko je iskamčio, a on smigne ramenima, kao odgovara: "Koješta! Zar mu ja mamim što!" Nego pravo je kazati i u pohvalu Bulinovu ono što jest. Kao što je taj hrabri "vojak" njekada tamanio mačkare Talijance, tako je sad, pod starost, pokor činio od drozgova, čiževa, sjenica, vuga, čvoraka, kosova, ševa, slavuja i ostalijeh krilatijeh neprijatelja. Nebrojene su pobjede njegove u Taliji, a tako isto nebrojene po okolini grada X. Takođe pravo je napomenuti i nevolje što vitezovi zajedno podnesoše. Evo nješto: Jednom, o sunčanom zalasku, opkoli njih dvojicu desetak ogarenijih ljudi, pa im sastaviše leđa i opasaše ih jakih užem; zatijem stegoše im mišice. bedre i članke od

nogu; pa onda natakoše Iliji kontov klobuk, a kontu Ilinu kapicu; među leđa njihova usadiše tojagu, na kojoj čučaše ćuk; najposlije nagnaše ih da hode. Bulin je vukao krake svoga gospodara; uz komandu zlikovaca: "Ajns! cvaj!" I tako ih izvedoše na cestu, pak zlikovci popadaše iza međa, te ih gađahu zemljanijem grudama. Cestom, kao obično, vraćahu se težaci, te stariji prolažahu, a mladež guraše dvojake, i sve tako, dokle ih ne doguraše pred grad, gdje se oko njih sklopi gradska fukara. Strahovita vika progluši prve ulice, te otsvuda poteče čeljad. Najbliže kolo oko konta i Bulina, zbijalo se i zbijalo, zagušujući njihovu dreku; ostali narod motaše se, te svak u čudu pita: "Šta je!" Stade se izmišljati: "Ubio Bulin kontića!..." "Nije, nego kontić njega!..." "Nije nego ostrovljani ubiše obojicu! ..." I bog zna šta jošte i kako ćahu svršiti vitezovi, da ne dotrčaše stražari, malo kasno, po svome običaju. Deseti je opet bolovao njekoliko dana. Ilija da pobjesni od ljutine i od nevolje, te se domisli i ćuši ljekarnika "Kod Spasitelja", rašta se odmori u šljepiću, - u svojoj staroj kući. Mnogi mišljahu da će se Deseti okaniti ptica, ali kad Bulin udesi svoga gospodara, ovaj se zaplaka kao dijete. Zaista čudan slučaj bješe da se njih dvojica sastanu pred gradom, u večernje doba, kad najvećma željkovahu jedan drugoga! Bješe već mrklo, a ustoka vitlaše prašinom, te suzbi šetače. Ilija, sjedavši na klupu, protrlja krmeljane oči. - E, ču'š, imenjače, ima li prokletijega naroda od našega? - poče Deseti. - Šjor konte imenjače, recite pravije: ima li smetenijeg čovjeka od Ilije Bulina? - Ka-ka-ka-ko to? - Gdje je meni pamet da ja vas pratim bez oružja?... Vi mašete glavom, kao tobož: to ne bi pomoglo, a? A, oprostite... bez zamjerke, znate... sjetite se kad ono imađah zub na vaše ljude, na I–hana i Tuklina, kad 'no proglasi da sam se pohajdučio... ta već znate! E, lijepo! Ne ustade li potoč na mene sa sviju strana, pa smjede li ko primaći se, sakrrr...! A mislite da ne hoćahu ukebati me, da su smjeli? Ta prevlastilo bi brata mi onoliko mito što je nudio I–han! Ali: čik mu ga ko će na Iliju Bulina, kad je on oružan, sakrament! Ti razlozi pomjeriše kontića. Ilija još nadoveza kako je ružna ona šala smutila zagradskoga kneza i sve čestite domaćine, kako su se ljudi zarekli otkriti krivce itd. Razgovor je dugo trajao, a pošljedak bi da te večeri Ilija primi obilatu napojnicu jedva već! - da je sjutradan I–han svraćao ka viđenijem težacima, te darivao žene i djecu, i da treće zore opet vitezovi krenuše na viteški posao.

Ko bi dostojnijem načinom pobrojao sva njihova djela? Srećom našao se čovjek kome to ne bješe teško. Poslije smrti našega pjesnika Don Josifa B; među njegovijem artijama, naći će se potpuno djelo u klasičnom jeziku dalmatinskoga primorja, kome je natpis: Pisme Lastrice Vrhu Konta Ile M–vića i Ilije Bulina, spivane od D. J. B. Ostaje nam još da letimice ispričamo svršetak vitezova. Smrt ih razdvoji u jeku njihove ljubavi, poslije osam godina. Najprije ponese Desetoga. Bilo je ovako: U pučini ljeta jednoga dana, vrati se iz lova, oznojen, mrtav gladan i žedan, pak se sitan najede i napije, pak, ne promijeniv rublja, otide s papom na večernje molitve, jer je bilo uoči velikog praznika. U povratku iz manastira, probadalo je Desetoga u grudima i plećima, te odmah leže i zakovrnu. Klapio je u groznici tri dana; četvrtoga se osvijesti, ali do malo opet zabunca i izdahnu. Ilija posta kao avetinja., te se potucao od nemila do nedraga cijelo ljeto. Jedne večeri pred Lučin dan, uždio ljuti primorski sjever - nosi drvlje i kamenje. Ilija uđe u kavanu na obali. - Daj rakije! - veli. - Novaca nema, nego evo ti gunj! - Ta nećeš goloruk po ovoj studeni, ubio te led! - kažu mu. - Ne brinite se za to, sakrament! Evo gunj! - i baci ga za tezgu. Pošto ispi četiri čašice zasopke, izađe, pa čvrstim korakom: ajns, cvaj, draj, skoči s obale u more, na očigled mnogima. Mornari uskakaše u brodiće da ga spasu, ali ga valovi zaklopiše. Konte Ile Deveti preživi fra Vincenca, Garofolu i I–hana. Bješe se pogurio i osušio kao ukljeva, te dokotura, do devedesete. Sve njegovo imanje osta manastiru. Stari dvor M–vića dade se pod najam, te se danas po njemu širi kakva činovnička glota.