55984589 Delly Miriam Aurora

M. DELLY AURORA (Zora)

Prevela s francuskoga Sonja Budak Nakladnik NAKLADA FRAN-2008 Zagreb Za nakladnika Blaženka Mujačić Urednica Blaženka Mujačić Korektura Beata Radić Grafički dizajn Mario Jurić Tisak Tiskara Zelina CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 656354 ISBN 978-953-285-004-8

I U sobu je ušla sobarica i odložila poštu na okrugli stolić kraj dubokog naslonjača. Gospoña Thury pružila je malu punašnu ruku prema stoliću i uzela omotnicu od najfinijeg papira. Rastrgala je pečat s grbom obitelji Briisfeld, otvorila pismo i stala čitati: "Ambleuse, 7. siječnja 1860. Draga sestro, Razmijenivši pisma moj bratić Somers i ja smo odlučili da se svadba Aurore i Carlomana održi za tri mjeseca, to jest potkraj travnja. Budite tako ljubazni i pobrinite se za opremu moje kćeri. Neka odgovara njezinu društvenom položaju. No, treba misliti na to da je život u Montaubertu jednostavan i patrijarhalan, tako mi je pisao Gerard de Somers. Ja imam puno povjerenje u vaš ukus i vaš osjećaj za mjeru. Nadam se da će vam zdravlje dopustiti da pratite Aurora u Ambleuse i zamijenite joj majku. Bit će dovoljno rano stigne li dva dana prije vjenčanja. Obavit ćemo ga u najužem krugu. Moj tužni dom ne podnosi ništa što bi bilo nalik na svečanost. Gerard de Somers zbog svoje bolesti neće moći doći, pa će tako Carlomana pratiti samo njegov mlañi brat. Zahvaljujem vam na svemu što ste učinili za Aurora. Pozdravljam vas i ljubim vam rake. Vaš Carloman, princ od Brasfelda" Gospoña de Thury odložila je pismo na stolić i dublje se smjestila u naslonjač. Lagana bora pojavila se na njezinu glatkom čelu. Mrzila je sve što je moglo uznemiriti njezin inače tako miran život. Živjela je životom sebične žene, ispunjene sitnim uživanjima, a sve joj je to olakšavala odana posluga. Ipak joj je bilo teško odbiti šurjaku njegovu molbu. Ona je odgojila Aurom i bila je njezina jedina bliska roñakinja. Osim toga, princ je uvijek bio veoma darežljiv kad je u pitanju bio novac. Poznavala gaje i znala da on ne bi nikada mogao shvatiti zbog čega ne bi ispunila svoju "majčinsku" dužnost prema Aurori. Bilo joj je ugodno i to, što je princ spomenuo njen dobar ukus, a on nije bio čovjek sklon laskanju. Da, što se ticalo ukusa, nije joj bilo premca. Trenutak je zadovoljno promatrala svoju haljinu od ljubičastog tafta koja je dobro pristajala njezinu još uvijek svježem tenu iako se već približavala pedesetoj godini. Nikada nije bila prava ljepotica, no njezino okruglo lice bilo je zgodno zbog svoje svježine i lijepih usana koje su otkrivale niz krasnih bijelih zuba. Imala je znatne prihode i ne bi joj bilo teško ponovo se udati. No njen prvi brak nije bio sretan i ona to nije željela ponovo doživjeti. Stoje za njezinu sreću i bilo potrebno osim dobre hrane, otmjenih toaleta i ugodnog društva? Prisutnost Aurore, kćerke njezine pokojne sestre, koja je umrla s dvadeset i četiri godine, nije ni u čem promijenila udobni život gospoñe de Thury, jer je znala svesti svoje obveze na najmanju mjeru. Nekoliko je trenutaka oklijevala razmišljajući treba li odmah obavijestiti svoju nećakinju o odluci njezina oca. Zatim je pružila ruku i pozvonila. - Obavijestite gospoñicu da želim s njom razgovarati - kazala je sobarici koja se ubrzo pojavila. Prsti, ukrašeni prstenjem, pogladili su prosijedu plavu kosu na kojoj se nalazila kapica od bijele čipke. Kraj nje je u kaminu plamsala vatra. Maleni, suviše ogoljeni psić spavao je na ružičastu svilenom jastuku. Papigica je uzbuñeno skakala po prečkama krletke. Kroz blistava prozorska stakla prodiralo je blijedo zimsko sunce. Gospoña je Thury mislila na paštetu s gljivama koju će joj sada poslužiti. Njezina kuharica Leocadie znala je to izvrsno pripremiti. Nasmiješila se sjetivši se toga. Kakve će joj splačine ponuditi u Ambleuseu? Carloman nikada nije pridavao važnost hrani i u tome se sigurno nije tijekom vremena izmijenio. Sestrična, koja je vodila njegovu kuću, bila je uboga budala i potpuno nesposobna. Tamo će morati provesti dva veoma neugodna dana. Ta pomisao pokvarila je njezinu dobru volju, tako da baš nije najljubaznije dočekala svoju nećakinju koja je upravo tiho ušla. - Doñi, Aurora. Primila sam pismo od tvog oca... Aurora se približila. Njezine su kretnje bile otmjene i lagane. Nije baš bila visoka, no sve je na njoj bilo skladno. Zaustavila se nekoliko koraka ispred tetke i čekala, hladno i odsutno, što će joj reći. - Radi se o tvome vjenčanju polovinom travnja. Otpratit ću te u Ambleuse, to moram učiniti. U glasu se osjetila gorčina. - Ostat ćemo samo dva dana. Ti ćeš otputovati sa svojim suprugom, a ja ću se vratiti kući. Ali sada se moramo pobrinuti za tvoju opremu. Ne sreću ovdje možemo nabaviti zaista lijepe stvari.

Izraz njezina lica iznenada se promijenio na samu pomisao da će birati lijepe haljine i tkanine. Nije vidjela drhtaj koji je na trenutak prošao nježnim licem blijede puti. Nije vidjela odsjaj uAurorinim lijepim očima boje ljubičica. - Znači osuñena sam na taj brak? Odgovorila je glasom u kojem se osjećao napor da ostane mirna. - Osuñena? Što to govoriš? Gospoña Thury promatrala je iznenañeno svoju nećakinju. - Oduvijek se znalo i bilo odlučeno da ćeš se udati za Carlomana Somersa. - Da, noja sam se nadala da će se nešto dogoditi. Tetka, odvratno mi je udati se za nekoga koga nisam još nikada vidjela! - To se u našoj porodici već češće dogañalo. Ja sam viñala svog pokojnog muža gotovo svaki dan šest mjeseci prije našeg vjenčanja, a ipak zbog toga nisam bila sretnija. - Čini mi se da mi ne bi trebalo šest mjeseci da ustanovim sviña li mi se netko ili ne - odgovorila je iskreno Aurora. - A je li to važno, sviña li se neki muškarac jednoj maloj budali od osamnaest godina? Mogao bi ti se svidjeti i najveći pokvarenjak. Carloman Somers živi u svojoj obitelji, u patrijarhalnoj sredini, pisao je njegov otac. Možemo biti sigurni daje provodio častan i ozbiljan život. A za muškarca nije važno kako izgleda. - Ne mislim samo na izgled. Važna je i inteligencija i profinjen duh. - Gledaj, gledaj, kako ona lijepo govori! Zato jer je gospoñica pomalo intelektualka, potreban joj je netko pun znanja latinskog i grčkog. - Pa zar se žene ne smiju zanimati ničim drugim osim materij alnim problemima? - Ne savjetujem ti da tako govoriš pred svojim ocem! On je odabrao moju sestru izmeñu stotine drugih i samo je zato tako ljubio jer je bila lijepa. Kultura duha jedne žene za muškarca nije uopće važna. - Ne mogu shvatiti da žena može biti sretna ako se netko oženi njome samo zbog njezine ljepote. - Kakve riječi! No dosta šale! O tom su braku odlučili tvoj otac i grog Somers još prije deset godina. Prema tome vjenčat ćeš se. Pozvat ću za sutra gospoñicu Gotte. Morat će nabaviti tkanine za haljine. Što se tiče rublja obratit ću se gospoñi Gaulin. Ona divno veze. - A ja ću pisati ocu i zamoliti ga neka me poštedi toga braka. - Pisat ćeš ocu? Samo to učini. Vidjet ćeš što će ti odgovoriti. - Neće mi bar odbiti da upoznam čovjeka s kojim ću se vjenčati. - Aurora, ne zaboravi, tvoj otac ne trpi kada mu se proturječi. Ta crta njegova karaktera još se produbila nakon smrti tvoje majke, zbog samoće u kojoj živi. Osim toga, u njegovoj su obitelji uvijek smatrali da se djeca moraju pokoriti očevoj volji bez i najmanjeg negodovanja, ma što on naredio. Prema tome, i tebi ništa drugo ne preostaje. A sada se vrati u svoju sobu. Aurora se lagano naklonila i izašla iz salona. Tetka ju je gledala i pritom mislila: "Kako je tvrdoglava! Kakav karakter! Čini se da u tome sliči svom ocu. Ljepotu je naslijedila od majke iako ima nešto stoje sirotoj Blandine nedostajalo. Pitam se kako će ona djelovati na Carlomana koji ju nije vidio već deset godina." Aurora se popela uz stare kamene stube i ušla u veliku, lijepo ureñenu sobu. Sjela je u kut kraj kamina u kojem je tinjala žeravica. Njezini fini dugi prsti nehotice su gužvali svilenu haljinu. Oduvijek je poznavala samo život u izobilju. Bila je princeza Aurora od Brusfelda, jedina nasljednica veoma bogate stare loze. No njezina duševna osamljenost bila je potpuna. Ona i njezina tetka nisu se voljele. Toplo Aurorino srce i njezin ispitivački duh nisu mogli zavoljeti ženu kao što je gospoña Thury. Aurora je bila još gotovo dijete, ali je imala ponosnu i osjetljivu dušu: čistu i nepokvarenu. Nagonski je bježala od zla i osrednjosti. Nije našla pravu prijateljicu meñu djevojkama s kojima se družila u ovom malom gradiću gdje je živjela s tetkom. A što se ticalo mladića... Nije često izlazila u društvo. Ipak je prošle zime, na plesu prireñenom prilikom vjenčanja Lučile d'Arbigny, plesala s gospodinom Montgirouxom. Nakon toga srela ga je nekoliko puta. Svojim je pogledom iskazivao osjećaje zbog kojih je Aurorino srce stalo brže kucati. Bio je mlad, zgodan i iz dobre obitelji, pa se mogao nadati da će zadobiti Aurorinu ruku. Je li Aurora osjećala ljubav prema njemu? Ne, još nije. No rado se susretala s njime i vjerojatno bi popustila svojim osjećajima kada ne bi bilo tih strašnih zaruka.

"Kako jedan otac može biti tako okrutan, tako bez srca?" mislila je ona u časovima pobune. Njezin otac... Jedva ga je poznavala. Majka joj je umrla za vrijeme poroda a nju su smjestili u dio dvorca u koji otac nikada nije zalazio. Bio je očajan zbog smrti obožavane žene i zatvarao se u svoje sobe ili lutao parkom u pratnji svojih pasa. Kasnije ga je Aurora ponekad viñala. Bio je mršav, pomalo zgrbljen, ptičjeg lica i nosa nalik na orlovski kljun. Kada bi ga ugledala, njezina dadilja bije brzo odvlačila govoreći: "Ne smijemo smetati princu!" Jednom kasnije, kada je prolazila hodnikom iznenada se susrela s njim. On se trgnuo i pogledao je pogledom u kojem se nazirao užas - tako se bar činilo Aurori. Zatim je promrmljao: "Ah! Kako joj je slična!" Odgurnuo ju je i otišao, okrenuvši glavu. Kratko vrijeme nakon tog susreta on je zamolio gospoñu Thury da djevojčicu uzme k sebi i odgoji je onako kako to odgovara njezinu položaju. Jedne večeri pozvao ju je u svoj kabinet gdje je provodio najviše vremena. Tada je ona prvi put dobro vidjela njegovo mršavo lice i mračan i tvrd pogled od kojeg je zadrhtala. Kazao joj je hladnim glasom, a možda se i prisilio da tako zvuči: - Sutra ćeš otputovati svojoj tetki, gospoñi Thury, i odsada ćeš kod nje živjeti. Ona će te dolično odgojiti i ostat ćeš kod nje sve do svog vjenčanja s mojim kumčetom Carlomanom, starijim sinom mog bratića grofa Somersa. Nas smo dvojica odlučili da ćeš ti kao posljednji potomak starije grane porodice prinčeva od Briisfelda donijeti mlañoj grani naš plemićki naslov i naš imetak. I stoga, od danas smatraj Carlomana svojim zaručnikom. Zatim ju je nekoliko trenutaka promatrao nekim čudnim pogledom. Odvrativši oči od nje kazao je prigušenim glasom: - A sada, poñi! I tako je ona upoznala svoju sudbinu s osam godina. Kratko vrijeme nakon toga napustila je Ambleuse sa svojom dadiljom, koja je ostala uz nju kao sobarica. Nije žalila za Ambleuseom, dvorcem ispunjenim dragocjenim pokućstvom koji sada više nije ničemu služio. Tamo se nitko nije zanimao za malo siroče osim dobre, odane, ali i veoma ograničene dadilje Zephyrine. Doček kod gospoñe Thury nije ugrijao mlado srce. Već od prvih dana izmeñu tetke i nećakinje vladalo je neprijateljstvo koje je postalo još naglašenije kada je Aurora postala djevojka. Gospoña Thury ju je optuživala da nije dovoljna pažljiva prema njoj. A to je bilo zbog toga što djevojka nije znala laskati i što nije dijelila tetkin ukus i mišljenje. Aurora je mrzila tetkinu sebičnost i svojevrsno licemjerstvo koje nije bilo u skladu s njezinim poštenjem. Tako su one živjele sve do ovog dana kao strankinje. I evo sada su tom srcu, željnom ljubavi, nametnuli brak s nepoznatim čovjekom. "Što da učinim?! - Pomislila je ona puna očajanja. "Poslušati? Nemam drugog izbora." Osjećala je daje tetka u pravu kad je rekla daje uzaludno obratiti se ocu. Nagnula se nad vatru i pružila svoje ledene ruke prema toplini. Crveni odsjaj obasjao je njeno nemirno lice i oživio zlatnosmeñe uvojke koji su skrivali lijepo čelo. Pomislila je: "Bi li moja majka ovo dopustila?" Sigurno bi, jer je to bio dogovor unutar obitelji. Uz to i stari običaj. A vjerojatno bi njezin otac i majci nametnuo svoju čvrstu volju. Aurora je u mislima vidjela lijepo lice Philippa Montgirouxa, njegov pogled u kome se očitovala ljubav. Uzdahnula je, uspravila se i naslonila svoju umornu glavu na šarenu svilu naslonjača.

II U toku XVII. stoljeća Leopold de Brusfeld, mlañi sin manjeg njemačkog vladara napustio je svoju zemlju nakon svañe sa starijim bratom. Nastanio se u Francuskoj gdje je njegova žena, roñena Montmorency, posjedovala velika imanja. Jedan od njegovih sinova, koji je imao titulu grofa Somersa, oženio se jedinom nasljednicom stare porodice iz Franche-Comtea. Jednom od njegovih potomaka namijenio je Carloman de Brusfeld svoju kćerku jer nije imao muškog nasljednika koji bi produžio njegovu lozu. Imanje Montaubert, gdje su živjeli Somersovi, nalazilo se u planinama Jure na švicarskoj granici. Središnji dio dvorca bio je sagrañen u XV. stoljeću, a dogradnje su bile izvršene kasnije. U parku su se nalazile neke stare ruševine. Oko njih dizale su se jele i ariši kao mračni ukrasi planinske visoravni. Nekako u isto vrijeme kada je gospodin Brusfeld pisao svojoj šurjakinji, gospodin Somers je jedno jutro pozvao svog starijeg sina. On se nalazio u velikoj primaćoj sobi kraj ogromne peći koja je neprekidno gorjela. Gerard de Somers postao je, naime, zimogrozan otkada je prije deset godina, nakon neke nesreće, postao invalid. Dvorana, na čijem su stropu bile napisane izreke i nacrtano oružje, a čiji su zidovi bili ukrašeni

tapiserijom, imala je tri velika prozora s pogledom na vrt, sada pokriven snijegom. Ovdje se nalazila i grofova biblioteka, jer on je veoma učen čovjek. To je bilo i mjesto gdje se sastajala obitelj, najčešće nakon večere. Gospodin Somers, odjeven u topli kućni kaput, sjedio je u velikom naslonjaču pred masivnim pisaćim stolom. Već je bio prešao pedesetu i činio se čak i nekoliko godina starijim zbog svoje ćelavosti, naboranog finog lica i dugih bijelih brkova iznad energičnih usana. Kad su se vrata otvorila on je podigao glavu i pogledao mladića koji je ušao. Bio je to veoma visok i veoma mršav mlad čovjek. Imao je ptičji profil i prilično lijepe oči. No njegov je pogled neprekidno bježao, a usne su mu bile i odviše mekane ispod smeñih brkova. - Želite sa mnom razgovarati, oče? - Da, samo nekoliko riječi. U posljednje sam se vrijeme dopisivao s princem Brusfeldom i odlučili smo da ćeš se vjenčati s njegovom kćerkom polovinom travnja. Carloman je naglo stisnuo usne. Činilo se da ga ta novost baš ne veseli. - Već?- zapitao je. - Kako to, već? Tebi je dvadeset i sedam godina, Carlo, a Aurori osamnaest. - Da... no ja sam mislio... Htio bih još sačuvati svoju slobodu. - Već je vrijeme da se središ. Živjet ćeš u bogatstvu, imat ćeš ljupku ženu... Carloman se zagrižljivo nasmijao. - Ljupku ženu? To pretpostavljate, oče, jer vi je ne poznajete. - Ako je slična svojoj majci, mora da je prava ljepotica. Osim toga, ona je zahvaljujući brizi gospoñe Thury, savršeno odgojena. - Ukoliko nije umišljena guska! - kazao je Carlo, uzdahnuvši. - A što onda ako je ona naučena na mondeni život? Što će raditi ovdje? - Vodit ćeš je na putovanja. - Ni govora! Ne želim se odreći svojih navika. Ne zanimaju me drugi gradovi i krajevi. Ne, oče! Ta će dragocjena Aurora živjeti ovdje kako će najbolje znati. Ja zbog nje neću promijeniti svoje navike. Grof je stao svojim suhim prstima nestrpljivo lupkati po stolu. - Govoriš poput djeteta. Nadam se da će te brak promijeniti. Naredit ću da pripreme sobe tvoje majke. Ona će ih kasnije moći preurediti po svom ukusu. Što se tiče tvojih darova, Briisfeld i ja smo odlučili da si ne razbijamo glavu zbog toga. Aurora će kasnije sama kupiti ono što bude željela. - A što će ona raditi ovdje? Može se jedino natjecati u eleganciji s Flavijom i lijepom Sigrid. Bude li je to veselilo neću imati ništa protiv. Glavno je da me ne smeta u mojim navikama. - Dobro dakle. Dogovoreno je da ćete se upoznati u Ambleuseu. Ona će doputovati sa svojom tetkom dva dana prije vjenčanja. Sve će se obaviti u najužem krugu. Žao mi je što to neće biti ovdje. No priznajem, to su trenuci koje Aurora mora provesti uz svog oca. Carloman je u znak pristanka klimnuo glavom. - Ovakav će postupak sve veoma olakšati. Bar joj neću morati udvarati. - Tebe će pratiti Wilfrid i on će ti biti svjedok. Mislio sam najprije na Melchiora, no čovjek nikada ne zna što može od njega očekivati. - Wilfrid će to dobro obaviti. Još bi bilo bolje kad bi se on mogao oženiti umjesto mene. - Gospodin Somers je slegnuo ramenima što je odavalo netrpeljivost. I dok mu je sin odlazio iz sobe, gledao ga je i šaptao:- Da, Wilfrid na njegovu mjestu... Šteta! Carloman je prošao kroz veliko nadsvoñeno predvorje, popeo se uz gole kamene stube i došavši na kraj hodnika punog tamnih udubljenja, otvorio vrata koja su vodila u prostranu sobu osvijetljenu zrakama blagog zimskog sunca. - Čeka nas gadan posao, brate! Ispred velikog prozora kroz koji je ulazio čist, hladan zrak s brda, stajao je mladi čovjek koji se na te riječi naglo okrenuo: - Kakav? Bio je nešto niži od Carlomana i veoma vitak. Djelovao je, u isti čas, i otmjeno i snažno. Crte njegova lica bijahu čvrste i čiste, a pogled njegovih smeñih očiju otvoren i pomalo zapovjednički. - Moje vjenčanje, Wilfrid! Za tri mjeseca! A ti ćeš me pratiti na taj žrtveni obred. Wilfrid je skupio obrve pokazujući na taj način kako baš nije oduševljen tim zadatkom. - Stići ćemo na samo vjenčanje - nastavio je Carloman. - Moj budući tast je to dobro zamislio. Princ Briisfeld je zaista lud. Na takav način udavati svoju jedinicu!

- Siromašno dijete! U Wilfridovu se glasu osjećala samilost. - Čini se da je nakon smrti svoje žene postao pravi čudak. Nadam se da se meni neće dogoditi takva nesreća. Carloman se smijao. Brat ga je gledao s negodovanjem pomiješanim s prezirom. - Ne, ti si za to prevelik sebičnjak... A što je s Estellom? Činilo se daje Carlomanu neugodno. - Što se tiče Estelle, nadam se da će biti razumna. Objasnit ću joj... - Prevario si se jer joj nisi govorio o obvezi koju je naš otac preuzeo u tvoje ime. Uvjeravao sije daje vaša veza ozbiljna. Što će ona reći kada čuje za taj brak? - Morat će se pomiriti s time - kazao je Carloman nehajno. -Izgovorit ću se očevom voljom. Ona je zaista glupa kad je pomislila da bi grof Somers mogao pristati da mu snaha bude kćerka jednog carinika. U Wilfridovom se pogledu vidjelo negodovanje. - Zašto si je onda uvjeravao u to? To je odvratno, Carl! - To je u prvom redu dosadno - rekao je Carloman, nimalo dirnut. - Moram to urediti, jer ću inače imati velikih neprilika. - Kakva nesavjesnost! -pomislio je Wilfrid dok mu je brat odlazio.

III Dvorac Amleuse bio je smješten u krasnoj dolini na granici Bourgogne i planina Jura. Ta divna grañevina iz sedamnaestog stoljeća bijaše okružena velikim, pomalo zapuštenim parkom jer se njegov gospodar više nije ni za što brinuo. Ništa u tom domu zapravo više nije bilo kako je trebalo biti. Gospoñica Rolande de Porrieux, koja je upravljala dvorcem, bila je odviše popustljiva. Kada se kočija gospoñe Thury zaustavila pred velikim kamenim ulazom, princ Brusfeld se pojavio na pragu i pošao ususret ženama koje su se stale uspinjati stubama. Bio je to čovjek pedesetih godina, a izgledao je poput starca. Pogrbljen, sijede brade i kose s koščatim mršavim licem na kojem se još jače isticao nos nalik orlovskom kljunu. Naklonio se pred gospoñom Thury, izrekao nekoliko riječi dobrodošlice i poljubio ruku koju mu je pružila. Zatim se uspravio i pogledao svoju kćerku koja je zastala. Aurora je bila veoma blijeda i pogledala gaje ponosno, ali i prestrašeno, svojim divnim ljubičastim očima. U prinčevu pogledu pojavila se iznenadna promjena. Njegov je pogled odavao zaprepaštenje. Prošaptao je vrlo tiho: "Blandine!" Zatim, bar naizgled, teškom se mukom sabrao i pružio ruku Aurori. Ona ju je, prema starom običaju u njihovoj obitelji, poljubila. - Dobro došla, kćeri moja - kazao je. Njegov glas bijaše promukao. Ponovo se okrenuo prema svojoj šurjakinji i ponudio joj ruku. Ušli su u dvorac. Aurora ih je slijedila. Ovakav ju je doček još više uplašio. Već je nekoliko tjedana bila uznemirena. No što je mogla očekivati od oca koji je tako hladno odgovorio na njeno pismo? Njegovo je srce bilo mrtvo. U njemu je samo još živjela želja da mu rod ne odumre pa makar zbog toga morao žrtvovati i vlastitu kćer. - Ovakav brak donijet će ti mnogo više zadovoljstva nego glupi brakovi iz ljubavi - pisao je na svršetku kratkog pisma. I tako se gospoñica Aurora morala pokoriti svojoj sudbini. Gospoñica Rolande de Porrieux, visoka žena s profilom ovce, dočekala je gošće i povela ih u njihove sobe. Gospoña Thury je odmah pokrenula svu poslugu i ona se ustrčala po dvorcu ne bi li nabavila ono što se gospoñi činilo da nedostaje za udoban smještaj. Aurora se već smjestila u sobi koja joj je bila namijenjena. U susjednoj sobici vjerna je Zephyrine pripremala haljinu za svoju mladu gospodaricu. Aurora je sjedila uz prozor i odsutnim pogledom promatrala francuski vrt, zapušten kao i sve ostalo. Otkada se približio datum njezina vjenčanja, živjela je kao u nekom čudnom snu. No uskoro će taj san završiti. Sutra će se sresti sa stvarnošću. Srest će se sa svojim nepoznatim zaručnikom. - Mislim kako je vrijeme da se gospoñica obuće - reče Zelphyrine. Aurora se trgnula i ustala, a onda ponovo sjela kraj ogledala. Zelphyrine joj je stavila oko ramena bijeli ogrtač za češljanje i rasplela lijepu kovrčavu kosu koja se rasula po ramenima poput prozračna ogrtača. U ogledalu se vidjelo ljupko mlado lice, zamišljena i pomalo prestrašena pogleda: "Kakva

nesreća."- pomislila je Zelphyrine, očajna zbog toga stoje njezina draga mlada gospodarica bila nesretna. Kako su mogli nju, tako mladu i dobru, prisiliti na takav brak. Princ je želio da što manje sudjeluje u razgovoru, pa je zato pozvao na večeru svog susjeda gospodina Ottigniesa, jedinog s kojim je još održavao neke veze. Bio je to čovjek njegovih godina, kulturan, ljubazan i ugodan, profinjena ponašanja. Čitavu je večer razgovarao s gospoñom Thury koja je bila sretna što može razgovarati s nekim drugim, a ne samo sa svojim šurjakom. Princ je gotovo neprekidno šutio. Izraz njegova lica bio je hladan. Aurora je sjedila pokraj njega i nije progovorila ni jednu riječ osim kada bi joj se gospodin Ottignies izravno obratio. Jedva daje nešto pojela, svaki joj je zalogaj predstavljao pravu muku. Činilo se kao daje otac ni ne zapaža. Večera je dugo trajala jer je polagano posluživao stari sluga. Aurori se činila beskonačnom. U salonu, za vrijeme dok je princ igrao partiju šaha sa svojom šurjakinjom, gospodin Ottignies je sjeo uz mladu djevojku. Razgovarao je s njom o malom gradu koji je upravo napustila, a on gaje dobro poznavao. Osjećala je daje dobar čovjek koji prema njoj osjeća simpatiju. Spustivši glas on joj je kazao: - Kako vi sličite svojoj majci! Ona mu je odgovorila s gorčinom: - Zbog toga me moj otac više i ne voli! - Morate mu oprostiti, dijete moje! On je jedan od onih ljudi koji sve osjećaju veoma duboko. Ne žele se podvrgnuti ni zakonima vjere, a ni zdravog razuma. On je mnogo propatio i još uvijek pati. To mi morate vjerovati. - Zar je to dovoljan razlog da me prisili na taj brak ne dopustivši mi da upoznam čovjeka kojega mi je namijenio? Gospodin Ottignies je neko vrijeme promatrao mlado lice na kome se vidjela duševna borba. - Vi nećete biti tako pokorni kao što je bila vaša majka - rekao je zamišljeno. - Vi imate čvrstu volju. Da lije to dobro ili zlo? Možda ćete zbog toga više patiti... Ja sam vašeg oca nagovarao neka dopusti da se vi i vaš zaručnik bolje upoznate. No sukobio sam se s njegovom čvrstom odlukom. "Taj se brak mora sklopiti da bi se povezale obje strane obitelji! objasnio mi je. "Carloman se možda neće sviñati Aurori no ona će se priviknuti na njega i možda će biti sretnija nego da se udala iz ljubavi." - To je i meni napisao. Noja ne mislim tako i strašno mije što me prisiljava na to. Reći ćete mi da su i mnoge druge djevojke doživjele tu sudbinu. No, ne mislite li da se brak oskvrnjuje ako se ne sklapa slobodnom voljom? - Baš zbog toga vi morate sami pristati na taj brak i odlučiti da ispunite svoju zadaću, ma kako vam se to činilo teško. Aurora je odmahnula glavom. Ona nije bila uvjerena u to. Gospodin Ottignies je pomislio: "Ovo siroto dijete ima i odviše žarko srce i odviše bistar duh. Njezina sreća ovisi o tome kakav je Carloman." Sutrada, poslije podne, u Ambleuse su stigli Carloman i Wilfrid Somers. Gospodin Briisfeld ih je sam dočekao i naredio da ih odvedu u njihove sobe. Vjenčanje se trebalo održati u ponoć jer je takav bio običaj u obitelji Briisfeld. Princ je kćeri poklonio udobnu kočiju s divnim konjima. Ta će kočija odvesti mladi bračni par u Montaubert, kamo bi trebali stići navečer. Pola sata prije večere oba su brata ušla u salon gdje ih je čekao Briisfeld s gospodinom Ottigniesom koji je bio odreñen za Aurorina kuma. U salonu je bio i bilježnik koji je stigao zbog potpisivanja ugovora, te načelnik koji će sklopiti grañanski brak. Gospodin ih je Briisfeld upoznao meñusobno. Crte njegova lica izgledale su uvelije nego obično. Pogledao je najprije Carlomana, a zatim Wilfrida usporeñujući ih. Bili su odjeveni u svečana odijela, pa iako su im neke crte lica bile zajedničke, oni su se ipak posve razlikovali. Gospodin je Briisfeld znao prosuditi ljude i mogao je zapaziti ne samo tjelesnu ljepotu mlañeg brata, već i njegovo otmjeno držanje, lakoću njegovih pokreta i njegove čvrste, no pomalo hladne crte lica. Stariji brat u usporedbi s njim nije bio simpatičan. Stari je sluga širom otvorio vrata salona i Aurora je ušla u pratnji gospoñe Thury. Začulo se šuštanje svile. Aurora je bila odjevena u haljinu od svijetlo modrog tafta koja je isticala njezinu nježnu put obojenu u ovaj čas nekom unutarnjom groznicom. Držala se ukočeno, nastojeći sakriti svoje uzbuñenje, jer nije željela da netko opazi njen strah. Njezin je otac pristupio gospoñi Thury i naklonio se pred njom. - Evo, gospoño, moje kumče Carloman Somers. Aurora, evo tvog zaručnika. Carloman je pomalo nespretno pozdravio, poljubio ruku koju mu je pružila gospoña Thury, a zatim se okrenuo prema Aurori. Ona mu je pružila nježnu, dražesnu ruku koja se ukočila kada ju je on prinio usnama.

Zatim je princ predstavio Wilfrida svojoj šurjakinji i kćeri. Aurora ga je jedva i pogledala. Ona je još uvijek bila pod utiskom iznenadne odbojnosti koju je osjetila oprema budućem mužu. Kad je Wilfrid ugledao Aurora činilo se kao da je njegova uobičajena hladnoća nestala na trenutak. Čim su prinčevi gosti sjeli bilježnik je pročitao ugovor. Aurora ne bi mogla ponoviti ono što je on pročitao. Ni mali načelnikov govor, koji je on nešto kasnije održao, nije je mogao trgnuti iz njezine umrtvljenosti što joj je pretvarala pokrete u pokrete posve bezvoljna čovjeka. Jedva je bila svjesna riječi "da" koju je izustila, i koja ju je pred zakonom vezala za Carlomana Somersa. To čudno stanje trajalo je i za vrijeme večere. Ona je potpuno nesvjesno jela ne opažajući kako joj Carloman nastoji udvarati, ne opažajući pogled tetke pun prezira zbog slabo pripremljene večere koja je potvrñivala njezine sumnje u nesposobnost domaćice gospoñice Rolande de Porrieux. Nasuprot tome Carloman je mnogo jeo i pio dobra vina iz podruma Ambleusea. Nije se miješao u razgovor koji su vodili njegov brat Wilfrid, gospodin Ottignies i načelnik, čovjek veoma inteligentan, odgojen dobrom knjigom i vlastitim zapažanjem. Taj je razgovor bio zanimljiv i zbog toga što je Wilfried proboravio dosta dugo vremena u Parizu kod brata svoje majke. On je tamo upoznao mnoge učenjake, umjetnike i pisce. Njegov bistri duh znao se okoristiti tim susretima. U svako drago doba i Aurora bi pažljivo slušala taj razgovor. No sada je mislila samo na svoju bolnu budućnost: postat će žena Carlomana koji je u njoj pobudio samo prezir. Večera se vukla beskonačno dugo. Gospoña Thury nije mogla skriti netrpeljivost zbog polaganog serviranja. Bijesno je pogledavala svog šurjaka koji joj je sjedio nasuprot. On je šutio, a izgled lica bio mu je još tmurniji nego inače, i to od onog trenutka kad se Aurora pojavila u salonu i kad ju je ugledao uz Carlomana. Konačno su stigli do kraja. Bilježnik i načelnik pošli su s princom u salon za pušenje, a zatim su se oprostili. Gospodin Ottignies poveo je Wilbura u biblioteku da mu pokaže bakrorez iz sedamnaestog stoljeća o kome su razgovarali prije toga. Aurora je nesvjesno pošla do vrata koja su vodila u vrt. Napolju je bila topla travanjska noć, gotovo kao ljetna. Gospoña Thury uronjena u udobnom naslonjaču okrenula se prema Carlomanu koji je stajao nekoliko koraka dalje ne znajući što bi radio. Popio je mnogo vina pa je postao šutljiv i zlovoljan. Inače nije odavao znakove pijanstva. - Poñite malo do svoje zaručnice na terasu, drago moje dijete! Morate se upoznati. Bez odgovora Carloman je pošao prema vratima. Aurora je okrenula prema njemu svoje blijedo lice i ozbiljne žalosne oči. - Da, bratiću, trebali bismo razgovarati. Izašli su na prostranu terasu koja se pružala ispred dvorca. Aurora je učinila nekoliko koraka, a zatim je zastala pred Carlomanom. - Moramo iskreno razgovarati u ovom tako sudbonosnom trenutku našeg života. Bit ćemo ujedinjeni ne poznavajući se. Morat ćemo se pokoriti očinskoj volji. Jer i vas su prisilili na taj brak, zar ne? - Prisilili... da! No sada sam oduševljen. Nisam znao da ste tako... tako... Nije nalazio prave riječi. Aurora je na tren okrenula glavu zbog njegova žarkog pogleda. Glas joj je pomalo drhtao kada je nastavila: - Nastojala sam nagovoriti oca da me ne prisili na taj brak, ili da mi bar dopusti da se prije upoznamo. Morala sam se pokoriti. No želim vam reći... Zašutjela je na časak jer joj je od uzbuñenja glas zastao u grlu. - Htjela bih da vrijeme zaruka koje nam nisu dopustili, nadoknadimo sada. Da se upoznamo, da ne budemo stranci. Činilo se daje Carloman načas bio zbunjen. Zatim se nasmijao i glas mu je zvučao pomalo ljutito kad joj je odgovorio. - Ne sviñam vam se, draga sestrično, bar tako izgleda. To mi laska, vjerujte mi. Mrzila je taj pogled koji je izbjegavao susret s njezinim očima, a koji je tog trenutka čak bio i zao. Ipak nije odvratila svoje oči dok mu je odgovarala: - Nadala sam se da ćete me razumjeti. Nalazimo se u vrlo čudnu položaju. Nisam ni trenutak pomislila na to da bih vas mogla uvrijediti. Oprostite mi, ako sam pogriješila. Poniknuo je očima pred tim čistim i iskrenim pogledom. - Nisam mislio da me želite uvrijediti. Možda ste čak pomalo i u pravu. Do prije nekoliko sati nismo se poznavali. Žele nas vjenčati tako naglo... Vaš je otac zaista čudan čovjek, sestrično. - Nažalost! On je poput bolesnika. - I moj otac misli posve jednako. Samo što se po svojoj prirodi razlikuje od vašeg oca. Aurora je s naporom rekla:

- Pričajte mi o svojoj obitelji daje bar malo unaprijed upoznam. - Imam sestru Flaviju udanu za Melchiora Morieresa. Lijepu Flaviju, lakomislenu Flaviju... Carloman je te riječi popratio podrugljivim smijehom. - Ona vas nestrpljivo očekuje, nadajući se da će moći s vama razgovarati o haljinama, šeširima i drugim jednako tako zanimljivim stvarima. Melchior se bavi poslovima. Često je odsutan. Imaju sina, nesnosnog derana za kojeg se Flavija uopće ne brine. Mog mlañeg brata Wilfrida poznajete. On voli glazbu, knjige i tome slične stvari. Ponovo se osjetio podsmjeh u Carlomanovom glasu. - A vi?-zapitala je Aurora. - Ja ne volim ništa osim ribolova i lova. Nedaleko Montauberta imam mali posjed kamo često odlazim. Tamo teče rijeka, nalaze se lovišta i ribnjak. To je moj raj. - Rado bih upoznala to imanje - kazala je Aurora izgovarajući riječi s očitim naporom. Carloman je bio oduševljen. - Odvest ću vas onamo. Flavija kaže da bi tamo umrla od dosade, no čini mi se da ste vi ozbiljniji od nje... Ah, zaboravio sam! Kod nas živi još i Barbeline, naša gazdarica Barbeline, bez koje ne možemo i koja upravlja svime. Nadajmo se da ćete joj se sviñati. No ni ona nije imala najbolje mišljenje o braku zaključenom na taj način. Ona mi je to posve jasno rekla, jer njoj je sve dopušteno. - To dokazuje da je vrlo razumna. - Pa... da! No mi tu nismo ništa bolji. Najvažnije je sada da se dobro razumijemo. - To je ono za što ću se pomoliti Bogu - kazala je Aurora. Pružila mu je ruku i nadovezala: - Zahvaljujem vam što ste pristali na moju molbu. Poljubio je fine, leden prste. Zatim su zajedno ušli u salon. Gospoña Thury je ustala i rekla: - Moraš se odmoriti, Aurora, prije vjenčanog obreda. Vratimo se u naše sobe. One su se udaljile, a Carloman je pošao u salon za pušenje. Uskoro su se pojavili gospodin Ottignies i Wilfrid. Princ i gospodin Ottignies su pošli odigrati partiju whista, a oba su brata ostala u pušionici. - Izvrsna cigara - kazao je Carloman, promatrajući zapaljenu cigaretu u ruci. - Ovdje ima i dobrih stvari, iako bi Barbeline zaključila da posluga ništa ne vrijedi. Brat mu nije ništa odgovorio i on ga je iznenañeno pogledao. - Zašto si tako ozbiljan? - Ne mogu biti radostan gledajući povezivanje dvaju različitih bića. Carloman se naljutio. - Ne proturječim ti, dragi brate. Ta Aurora je lijepa, otmjena i ima sve odlike, no ona je i ono čega sam se plašio: nerazumna žena. - Carl! - uzviknuo je Wilfrid. Carloman se nasmijao. - Da, nerazumna je. Znaš li što je maločas zatražila od mene? Zaruke koje bi trajale bar neko vrijeme da bismo se bolje upoznali! - Sirotica! Carloman se nasmijao. - A mene ne žališ! Siguran sam da će se ona neprekidno tužiti i da se ni u čemu nećemo slagati. - To se i ja bojim. - Lijepo! Osim toga vjenčani ugovor ima neke odredbe koje svjedoče o nepovjerenju prema meni i koje su mi neugodne. - Ja sam u tome vidio samo posve prirodnu opreznost zbog tvojih godina i zbog toga što te princ Briisfeld uopće ne poznaje. - Možda i to, kad ti to tako kažeš... No, dragi moj, nije li čudna opreznost jednog oca samo kad je riječ o njegovu imetku. Zašto tu opreznost ne pokazujete i onda kad svoju kćerku daje njemu nepoznatom čovjeku kao što sam ja? - Na žalost, tako je. No nije on jedini takav. - Pitam se što ćemo s tom lijepom Aurorom u Montaubertu. Čini mi se da se ona neće svidjeti Flaviji. Možda će biti simpatična ocu jer se vlada poput prave dame usprkos svojoj mladosti, a naročito zbog toga jer je bogata... Alija... baš sam siromah. Uzdahnuo je, namrgodio se i stao bez riječi pušiti. Wilfrid je takoñer zapalio cigaru, no ona je sama izgarala meñu njegovim prstima. Nabrao je čelo i utonuo u misli tako daje skočio začuvši glas princa Briisfelda, koji je zvao budućeg zeta. - Vrijeme je, Carlomane! Mladi je čovjek zadrijemao. Brzo je ustao i pošao u pratnji svog brata u salon.

Trenutak zatim ušle su Aurora i gospoña Thury. Aurora je bila odjevena u haljinu od bijelog damasta, a na glavi je imala veo od alesonske čipke. Iako se Aurora protivila, gospoña Thury je zahtijevala da stavi malo crvenila na obraze. Bila je zaista neobično lijepa u raskošnoj haljini. Prilazeći joj, otac je zastao na trenutak. Činilo se kao da mu je iznenada pozlilo, tako se promijenio izgled njegova lica. Njegov se pogled sreo s tužnim Aurorinim pogledom. Načas je sklopio oči, a zatim je naglo zakoračio prema njoj i ponudio joj ruku na koju je ona naslonila svoju, uzdrhtalu. Malo zatim u dvorskoj kapeli Aurora Brusfeld je postala ženom Carlomana Somersa. Pomolila se za božju pomoć u novom životu, uz muža i njegovu obitelj koju nije ni poznavala. Drhtala je iako nije bilo hladno. Carloman je neraspoložen mislio: "Kako sam umoran! Kako ću divno spavati u kočiji!" Kad su se malo kasnije vratili u salon, Aurora se odmah udaljila s tetkom da se presvuče u putnu haljinu. To je učinio i Carloman. Gospodin Ottignies se oprostio od domaćina i tako su u salonu ostali samo princ Brusfeld, Wilfrid i gospoñica Porrieux koja je drijemala u počivaljci. Oba su muškarca šutjela. Wilfrid je zabrinuto nabrao čelo. Činilo se da je princ neizmjerno umoran. U taj čas u salon istodobno uñoše Aurora, gospoña Thury i Carloman te svi ustadoše. Oproštaj je bio kratak. Gospoña Thury je poljubila mladu ženu pretvarajući se daje dirnuta. Wilfrid joj je poljubio ruku. Ruka joj je gorjela i sigurno je imala groznicu. Aurora se približila svom ocu. Koraknuo je prema njoj, nagnuo se i njegove isušene usne dotakle su njezino čelo. - Zbogom, kćeri! Glas mu je bio gotovo nečujan. Okrenuo se prema Carlomanu i pružio mu ruku. - Povjeravam vam je. Učinite je sretnom. Okrenuo se i naglo napustio sobu.

IV Probudivši se iz grozničave obamrlosti Aurora se uspravila i pogledala kroz otvoreni prozor kočije. Udahnula je čist zrak pun opojnog mirisa. Kola su prolazila uskim brdskim putem. Jele i ariši pokrivali su brdašca koja su zatvarala planinske visoravni kroz koje su tekli potoci nabujali od otopljenog snijega. Kada je put zaokrenuo nad dubokim ponorom pojavilo se selo. Iza druge okuke je nestalo. Aurora je pomislila: "Ovo je bez sumnje Bonnieres." Bonnieres je bilo selo najbliže posjedu Montaubert; tako joj je rekao Carloman. Uskoro će, dakle, stići u kuću koja će odsada biti njezin dom. Zadrhtala je. Otkada je otišla od kuće neprekidno je bila u vrućici ili je drhtala od zime. Njezin organizam nije mogao podnijeti sva ta uzbuñenja i patnje na koje ju je osudio njezin otac. Nakon svega što je doživjela, osjećala je kako je i posljednja snaga napustila njeno tijelo. Ma kakav bio doček u Monaubertu, željela je što prije stići da bi se napokon mogla odmoriti i zaboraviti, pa makar na kratko vrijeme, daje Carlomanova žena. Pogledala gaje. Spavao je zavaljen u jastuke. Glavu je okrenuo prema drugom prozoru. Otkada su napustili Ambleuse njegovo je ponašanje bilo posve službeno i jedva bi ponekad nešto rekao. Aurori je to bilo drago. Dršćući skupila je oko sebe putni ogrtač. Zatvorila je oči i pomislila: "Kad bih bar ja mogla malo spavati." No smjesta je ponovo otvorila oči udahnuvši još mirisniji zrak. Kola su sada prolazila šumom. Oko njih su se dizale visoke jele. U toj polutami Aurora se osjetila nelagodno vjerojatno zbog silnog uzbuñenja. Ona, naime, inače nije bila strašljiva. Osjetila je gotovo olakšanje vidjevši da se Carloman pomaknuo kao da će se probuditi. U taj čas je netko skočio na kočiju i pružio ruku prema Carlomanu. Začuo se pucanj. Ubojica je nestao u šumi. Aurora je vidjela samo blijedo lice zastrto crnom kapuljačom povučenom na čelo, Htjela je zaviknuti no grlo joj se stisnulo i nije mogla ispustiti ni glasa. Kočija se zaustavila a kočijaš je skočio s kozlića. Za njim je izašla i sobarica Zephvrine. Aurora je s užasom gledala u samrtnički blijedo Carlomanovo lice. Pokušala je nešto reći, ali je izgubila svijest.

V Sunce je ulazilo kroz široko otvorene prozore i padalo na Aurorin krevet. Otvorila je oči. Vidjela je drago Zephvrinino lice nagnuto nad njom. Sobarica ju je gledala očima vjerna psa. - Napokon! Gospoñici je bolje. Liječnik je kazao da ćete za dva dana... Aurora ju je prekinula: - Sto je sa mnom? Zašto mi je potreban liječnik? Osjećala se veoma slabom i klonulom. Kao da je stigla na kraj nekog veoma mučnog puta i napokon našla svoj mir. - Zar se gospoñica ne sjeća? Oprostite, htjela sam reći gospoña. - Gospoña? Aurora je časak razmišljala, a zatim se u njezinom pogledu pojavio užas. - Da! Da... Carloman! Bože moj! Zaškripali su koraci na sjajno ulaštenom podu. Začuo se miran glas koji je zapovjedničkim tonom rekao: - Ne umarajte svoju gospodaricu. Poñite sada, ja ću se pobrinuti za nju. Zephyrine se povukla i poslušno izašla. Aurora je ugledala visoku ženu koja se približavala. Bila je odjevena u crnu haljinu i naklonila se s poštovanjem. - Ja sam Barbeline, gospoño. - Barbeline? ...Ah, da, Barbeline... Lijepe oči ljubičaste boje promatrale su iznenañeno široko lice okruženo sijedom kosom na kojoj se nalazila kapica od crnog tila. - Da... on mije rekao. Ali... Ah, to je strašno! Snažna je ruka dotakla njezino uzdrhtalo rame. - Ne uzbuñujte se - rekao je taj zapovjednički glas. - Naš siroti Carloman nije bio odmah mrtav. Još je imao vremena da se pokaje i primi posljednju pomast. Ne vjerujem da vam sve to može zadati mnogo boli jer su vas prisilili na taj brak. Čim sam vas ugledala, odmah sam shvatila da naš siroti mladi gospodin ne bi bio pravi muž za vas. Ta iznenadna iskrenost, bez okolišanja, naišla je na odjek u Aurorinoj duši. Istina je, ona nije žalila, ona nije mogla žaliti zbog svega toga. U njoj je postojao samo užas stoje vidjela strašnu nasilnu smrt čovjeka čije je ime sada nosila. Lagano je pocrvenjela osjećajući dobrodušni Barbelin pogled. Domaćica je odmah nadodala: - Bili ste uzbuñeni. To je posve razumljivo. A sada nastojte zaboraviti i misliti samo na svoj odmor. - Ali, taj zločin! Tko gaje počinio? - To se još ne zna. Odmorite se, i ne brinite ni zbog čega. Počekat će dok se budete bolje osjećali. Isto tako i gospoña Flavie. Ona bi vas svojim brbljanjem zamorila. Donijet ću vam čaj koji ja pripremam i koji će vas izliječiti brže od lijekova doktora Tillona koji sebe smatra najpametnijim liječnikom. Nakon što je Barbeline otišla, Aurora je utonula u ugodno stanje slično snu. Nije više imala groznicu, no bila je veoma slaba. Blagoslivljala je Barbeline jer ju je poštedjela od posjete njezina svekra i zaove. Gospodin Somers posjetio ju je idućeg dana poslijepodne. Nosio je crninu i izraz njegova lica odavao je da gaje, usprkos njegovoj sebičnosti, smrt starijeg sina duboko pogodila. Poljubio je Auroru i rekao: - Ostat ću samo malo uz vas, draga moja kćeri. Vama je još uvijek potreban mir. No, želio sam vas upoznati i sam se uvjeriti kakvu nam je lijepu groficu Somers doveo naš siroti Carl. Njegovo je ponašanje bilo veoma otmjeno, puno iskrene ljubaznosti. Aurori se pričinio simpatičnim. Našla je riječi utjehe za oca shrvana bolju, pa je i njega upitala tko je ubio Carlomana. - Još ništa ne znamo. Žandari ispituju, a istražitelji su stigli sinoć. Oni bi htjeli s vama govoriti, jer ste se nalazili kraj njega u kočiji. Mislite li da ćete ih moći sutra primiri? - Ako je potrebno, hoću. No neću moći mnogo reći. Sve se to tako brzo odigralo. Zadrhtala je kada se sjetila onoga što se dogodilo. - Sto ste primijetili? - Pruženu ruku, glavu obavijenu kapuljačom. Donji dio lica jedne žene. Gospodin Somers se iznenañeno trgnuo. - Lice žene? Jeste li sigurni? - Bar mi se tako čini. Prisjećam se malenih otvorenih usta, malih veoma sjajnih, finih zuba. To mije upalo u oči. No pod onim drvećem bilo je veoma mračno.

Činilo se da je gospodin Somers uzbuñen. - Ta bi zapažanja mogla koristiti u istrazi. Vi ćete sve to ponoviti onoj gospodi, Aurora. A sada vas ostavljam. Čekam Wilfrida. Poslao sam mu obavijest o onom što se dogodilo. - A gdje je on? - upitala je nehotice Aurora. - Odmah nakon vašeg vjenčanja otišao je u Dijon. Tamo su ga čekali poslovi. Stići će sutra ujutro ovamo, a moj jadni sin bit će sahranjen prekosutra. Uzdahnuo je, prošao rukom preko čela, a zatim se sagnuo i poljubio ruku svoje snahe. - Laku noć, Aurora. Moja kćerka Flavie htjela vas je posjetiti. No onaj zmaj, Barbeline, uzela vas je pod svoje okrilje. Ona misli da bi vas Flavie uništila svojim brbljanjem. A Barbeline čovjek mora poslušati. To ćete i sami uvidjeti. Da, činilo se da je domaćica u Montaubertu svemoćna osoba. Zephyrine, u usporedbi s njom, nije značila ništa i pokoravala se bez riječi. Za Auroru je Barbeline predstavljala sigurnost, razum i utjehu. Sljedećeg su je dana posjetili istražitelji. Činilo se da ih veoma zanima ono što im je kazala Aurora. Državni tužilac izmijenio je pogled sa sucem istražiteljem. Zatim su obojica ustala, zahvalila se i ispričala zbog smetnje. Pošli su do grofa koji se nalazio u velikom salonu gdje je i inače najradije boravio. Wilfrid je takoñer stigao i sada je bio s ocem. Nakon upoznavanja, državni tužilac upita: - Gospodo, biste li mi mogli nešto kazati o sentimentalnom životu pokojnika? Gospoña Somers nam je rekla daje zločin počinila žena. Gospodin Somers je uzdahnuo naslonivši se na stol koji se nalazio ispred njega i zaklonio svoje visoko čelo rukama. - Gospodine tužioče, moj je sin udvarao gotovo svim mladim djevojkama ovog kraja. Prirodno, s više ili manje uspjeha. Da li se jedna od njih, neka koju je on ostavio, htjela osvetiti? Možda. No ne mogu vam kazati ništa podobnije o tome. - Ni vi, gospodine? - upitao je tužilac Wilfrida. - Ni ja, gospodine tužioče - odgovorio je hladno Wilfrid. - Možda ćemo nešto saznati raspitujući se kod ljudi u ovom kraju. Istražitelj i su se povukli, a otac i sin su ostali sami. Gospodin Somers se uspravio, pružio svoje bolesne noge i ponovno uzdahnuo. - Taj nesretni Carl! To je sigurno osveta. Sumnjaš li na koga, Wilfrid? Podigao je glavu i pogledao sina koji nije sjeo nakon što su gospoda otišla. - Možda i sumnjam. No neću bilo koga optuživati, jer iako osuñujem taj zločin, ipak moram priznati daje pravi krivac Carl, taj nesretni Carl, kako ste vi rekli, oče. Neko su vrijeme šutjeli. Zatim je gospodin Somers zapitao: - Hoćeš li sada posjetiti Auroru? - Ne, čekat ću dok proñe sprovod. Ne bih je htio zamarati, jer su je sad ispitivala ova gospoda. - Poslao sam pismo i obavijestio njena oca o tom strašnom dogañaju. Dogovorit ću se kasnije s njim o svemu što ćemo učiniti. Aurora se našla u zaista čudnom položaju... A uistinu je dražesna! - Da - odgovorio je kratko Wilfrid. Načinio je nekoliko koraka. Zatim je krenuo prema vratima govoreći: - Idem u Carlovu sobu. Ostat ću tamo do večere. - Mislim daje Flavie tamo. - Flavie? Poslat ću najprije Barbeline po nju. Za mene bi bilo strašno da moram slušati Flavijino brbljanje kraj njegova odra.

VI Aurora se nalazila u sobi koja je oduvijek pripadala svim kaštelankama Montauberta. Bila je smještena u sredini dvorca, a njezini su prozori gledali u vrt. Soba je bila namještena u stilu empira. No susjedni je salon bio namješten pokućstvom iz osamnaestog stoljeća s izblijedjelim tapiserijama i sa svilenim presvlakama koje je grof dao obnoviti za svoju snahu. Tu se nalazila i mala soba za molitvu u koju se Aurora povukla za vrijeme Carlomanova sprovoda. Stari liječnik Tillon dopustio joj je da ustane. Barbeline se nije usprotivila. Nestalo je vrućice, a nije više bila ni tako slaba. U isto vrijeme njezin je duh opet zadobio uobičajenu svježinu načas pomućenu zbog bolnih i tragičnih dogañaja.

Naslonjena na staro klecalo od izrezbarene orahovine, stavivši čelo meñu ruke, ona se molila za onoga koji je samo imenom bio njezin suprug. Pomislila je na budućnost. Hoće li sada kad je postala Carlomanova udovica morati ostati u Montaubertu? Sto će odlučiti njezin otac i gospodin Somers? Srce joj je bilo puno straha. Ovaj dom i njegovi stanovnici predstavljali su za nju nepoznanicu. Ona se samo nejasno sjećala Wilfrida, a grofa je vidjela samo na čas tako da nije mogla o njemu stvoriti svoj sud. Tog dana, rano poslije podne, ušla je Barbeline u njenu sobu. Nosila je plavokosog dječačića u bijelu svilenu odijelu s ovratnikom od čipke. - Dovela sam vam našega Louloua, sina gospoñe Flavie. Volite li djecu? - Veoma ih volim! Aurora se približila Barbeline i pružila ruke. - No, on je i odviše težak za vas. Sjednite, gospoño, stavit ću vam ga na koljena. Loulou je iznenañeno pogledao mladu ženu svojim lijepim plavim očima. Dopustio je da ga ona poljubi i nježno pogladi po licu. - Kakvo dražesno dijete! Aurora gaje pritisnula na grudi i naslonila svoj obraz na njegovu meku plavu kosu. - Nije divlji s vama. Znači, vi mu se sviñate - kazala je Barbeline. Zatim je stala osluškivati i rekla: - Evo gospoñe Flavie. Čulo se lupanje potpetica po hodniku. Barbeline je otvorila vrata i na pragu se pojavila mlada sitna i pomalo okrugla plavojka, čije se lice ružičaste boje isticalo na ovratniku od crnog krepa. - Draga sestro, nisam mogla dočekati da vas upoznam! No što ja tu vidim? Moj mali nevaljalko već vas umara? - On me ni najmanje ne umara - kazala je Aurora. Ustala je i spustila dječačića. - Sigurno vas umara. Djeca su dražesna, no ponekad i dosadna. - Dosadna? - bunila se Aurora. - To ćete i sami vidjeti, draga! Noja, prirodno, obožavam svog malog Louloua. Prignula se, podigla dječačića i stala ga ljubiti. On je počeo plakati, nastojeći joj pobjeći. - Eto vidite sada to drago dijete! Odvedite tog zloćka, Barbeline. Ne želim ga više vidjeti. Pružila je Barbeline sina i okrenula se prema Aurori. - Moram vas poljubiti, draga sestro! Bacila joj je ruke oko vrata. Prodoran miris parfema zahvatio je Aurora. - Taj siroti Carl! Toliko sam plakala na sprovodu. Kakvo ga je užasno biće moglo ubiti? Osjećate li se sada bolje? Ne, još ne izgledate dobro. Kakav udarac za vas! To je užasno! Ona je neprekidno govorila visokim glasom koji meñutim nije bio neugodan. Aurora je iskoristila kratku stanku u njezinu govoru i ponudila joj da sjedne. I ona je sjela uz nju. Melchior kaže da se ubojica nikada neće pronaći. To bi bilo užasno! ...On je jutros stigao na sprovod. Htjela sam ga povesti i predstaviti vam ga, no nisam ga mogla pronaći. Otišao je, ne znam kuda, s Wilfridom. No ispričajte mi kako se to dogodilo? - Radije ne bih o tome govorila - kazala je Aurora. - Oh, kako vas razumijem! Pričajte mi radije o svom vjenčanju. Zaista je smiješno vjenčati se, a da se čovjek nije prije poznavao. Ja sam bila zaručena šest mjeseci. Moj je otac preko volje pristao na naš brak zato što Melchior nije bio bogat. No on je nešto naslijedio. Ili nekako drukčije došao do novca. I sama ne znam kako. Bio je tako zaljubljen. Htio je samo mene i nijednu drugu ženu. Ona je govorila i govorila, tako daje Aurora bila zapanjena. Nije mogla shvatiti kako se ozbiljan čovjek mogao zaljubiti u ovu lijepu lutku bez mozga. Bacivši pogled na Aurorinu smeñu baršunastu kućnu haljinu Flavie je nastavila: - Niste još nabavili crninu? Aurelie Dure će vam sašiti nešto lijepo. Ona je samo mala seoska krojačka, no zapanjujući je spretna. Pogledajte, sašila mije i ovu haljinu... Pokazala je na svoju crnu haljinu. - Nije loša, zar ne? Na sreću crna mi boja pristaje, no ipak, sve je veoma žalosno. Htjela bih se, u znak žalosti, odjenuti u bijelo, poput Sigrid. - Sigrid? - To je lijepa barunica Prauzelles. Njezin stari muž umro je prije godinu dana. A ona se odjenula u crno samo za sprovod. Otada neprekidno nosi bijele haljine, poput bijelih kraljica. Znate li da su se francuske kraljice u davna vremena odijevale u bijelo kada bi postale udovice? Sigrid je pravi

osobenjak. Veoma je sretna jer joj je njezin pokojni muž ostavio veliki imetak pod uvjetom da se više nikada ne uda. To je veoma dosadno, no ona ipak vodi udoban život. Dio zime provodi u Nici, a nekoliko tjedana godišnje boravi u Parizu i Rimu... A kakve tek toalete i dragulje posjeduje! Flavia je zašutjela i stala osluškivati. - Prepoznajem Melchiorov korak. S njim je i Wilfrid. Brzo je krenula prema vratima i otvorila ih. - Izvolite ući, gospodo! Zabavljala sam našu ljupku sestru. Ne izgleda odviše loše, zar ne? Nastojala sam je malo razonoditi. - Čini se da si je prije svega umorila - prekinuo ju je Wilfrid. - Sada ćemo je pozdraviti i pustiti neka se odmori. - Flavie je ljutito pogledala brata. - Ja da sam je umorila? Hajde, molim te! Nije ona poput tebe koji mi nikada ne daš doći do riječi. - Bio bih spretan kad bi mi to uspjelo! - odgovorio je Wilfrid. Naklonio se pred Aurorom i poljubio joj pristojno ruku. To isto je učinio i gospodin Morieres. - Evo mog zeta Melchiora koji vas je htio pozdraviti prije odlaska. Flavie je naglo ustala. - Sto, zar već odlaziš, Melchiore? Kazao si mi da ćeš ostati nekoliko dana. - Jesam, no malo prije sam primio pismo. Moram otputovati na tjedan dana. Pogledao je svoju ženu sa smiješkom, jedva otvarajući svoje debele usnice uokvirene svilenkastom bradom smeñe-crvene boje. To je bio čovjek blizu četrdesetih godina, dosta nizak, širokih ramena i okrugle glave s crvenom kosom. Njegove su oči u isti čas bile i nježne i odlučne. Čitavo njegovo biće odavalo je čovjeka koji je u isto vrijeme i odlučan i mek. - Donijet ću ti nešto što će ti se sviñati, Flavie. Lice mlade žene se razvedrilo. Mačkastom kretnjom pritisnula je svoju glavu na ruku svog muža. Aurora je vidjela kako je Wilfrid lagano slegnuo ramenima, dok se na njegovim usnama pojavio prezriv osmjeh. Okrenuo se prema svojoj snahi i rekao pristojno, no veoma hladno, iako se u njegovim očima pojavilo malo uzbuñenje: - Htio sam vam zaželjeli dobrodošlicu, iako na žalost tužnu. Sada ćemo vas napustiti jer ne smijemo zlorabiti vašu snagu. - Da, otići ćemo, draga Aurora. No često ćemo se viñati. - Flavie ju je snažno poljubila. Zatim se naslonila na ruku svog supruga i izašla zajedno s njim i Wilburom. Aurora je legla na divan. Flavie ju je zaista umorila. Kako je njezin suprug mogao podnijeti takvu brbljavicu? U taj čas je u sobu ušla Barbeline i donijela čašu starog vina i dvopek. - Uzmite ovo, gospoño. Čovjeku je potrebno da se oporavi nakon posjeta gospoñe Flavie. Nije loša, ta sirotica. A i sviña se gospodinu Melchioru. Muškarci ponekad imaju čudan ukus. - On često putuje, zar ne? - zapitala je Aurora. - Da, veoma često. Barbeline nije rekla zašto putuje, a Aurora je nije dalje ispitivala. Melchior joj nije bio simpatičan, a Flavie je bila nesnosna. Što se tiče Wilfrida... Njega je ona zapravo danas prvi puta vidjela. Svi ljudi koje je upoznala na dan vjenčanja su u njezinu sjećanju obavijeni maglom. Isticali su se jedino likovi njezina oca i Carlomana: onog koji ju je prisilio na brak i onog koji se pod tom prisilom povezao s njome. Wilfrid nije bio ni fizički, a sigurno ni moralno nalik na svog brata. U njegovu se pogledu vidjela snaga i privlačnost koju je Aurora odmah osjetila. - Kada bi on bio taj za koga sam se trebala udati... možda... -pomislila je nesvjesno.

VII Aurora je sutradan prvi puta sjedila za obiteljskim stolom. Wilfrid se vratio u Dijon, i tako su samo gospodin Somers i Flavie bili prisutni. Flavie je uživala u pričanju, prelazeći sjedne teme na drugu s najvećom mogućom nehajnošću. Njezin otac to izgleda nije zapažao. Jeo je polagano i ozbiljno poput čovjeka koji obavlja neku neophodnu životnu dužnost. Aurori se povratio tek i godila joj je izvrsna

kuhinja Montauberta iako nije bila profinjena kao kuhinja gospoñe Thury. Pri kraju ručka, iskoristivši čas kada je Flavie počela jesti kremu, zapitala je: - Bili me, oče, netko mogao povesti poslije podne na groblje? Htjela bih poći na Carlomanov grob. Nije mogla izustiti riječi: "moj muž". - Da, drago dijete! Neka vaša sobarica obavijesti kočijaša Philemona kada zaželite poći. - Na groblje? - upitala je Flavie. - Ja vas neću pratiti jer je i odviše žalosno misliti na to da se siromah Carloman nalazi ondje. Kada se budete vraćali, doñite k meni. Zabavljat ćemo se, razgovarajući. Sat kasnije, Aurora je napustila dvorac kroz drvored stoljetnog bukvika. Na njezinu kraju kočija je prošla kroz uvijek otvorena vrata uz koja su se nalazila dva kamena stupa obrasla mahovinom. Cesta je zatim prolazila pašnjacima i šumom, spuštajući se prema starom selu. Ono je bilo sagrañeno na pošumljenom obronku. Neke stare kuće s visokim krovovima, uobičajenim u ovom planinskom kraju, bile su sagrañene na obali rijeke. Kočija se zaustavila ispred male crkvice sazidane od kamena potamnjelog od stoljetnih nepogoda. Aurora je kleknula. U crkvi je bilo prilično hladno, jer je vani grijalo proljetno sunce. Mlada je žena čvršće omotala crni šal. S desne strane kora stajala je neka žena i ureñivala cvijeće u vazi. Bila je visoka i odjevena u sivo. Aurora je vidjela njezin profil čvrstih crta i crnu kosu koja je padala na čipkasti šal. Njezini dugi i spretni prsti odabirali su cvijeće i stavljali ga u vazu. Zatim je nepoznata žena odnijela vazu na oltar, kleknula i pošla u sakristiju. Aurora je ustala, izašla iz crkve i krenula prema groblju. Tisovi su rasli izmeñu grobova ukrašenih proljetnim cvijećem. Ptice su cvrkutale u staroj vrbi čije su se grane, obrasle blijedim listovima, spuštale iznad grobova, sakrivajući tako grobnicu Somersovih s velikim granitnim križem. CARLOMAN-LOUIS DE SOMERS Umro 28. travnja 1854. u dvadeset i sedmoj godini Bože, smiluj se njegovoj duši! Carloman... Aurora je tiho opetovala to ime. On je za nju predstavljao samo uspomenu na veliku nepoznanicu. Pomislila je pomalo strepeći: "Da li bih bila sretna daje...?" Ipak je osjetila olakšanje proteklih dana. Kleknula je i sakrila lice rukama. Ne, htjela je misliti samo na onoga koji je počivao pod ovim kamenom, na ovu dušu kojoj je bila potrebna molitva. Bog od nje nije mogao zahtijevati više jer je Carloman za nju bio gotovo stranac. Kada je ustala i okrenula se, vidjela je iza sebe onu visoku ženu odjevenu u sivo. - Oprostite mi što vam se predstavljam. Ja sam Idalie Veyrier, sestrična vašeg svekra. Velike smeñe oči, blaga i duboka pogleda, promatrale su mladu ženu. Aurorino je srce spontano pripalo ovoj stranoj ženi koja joj je pružila ruku. - Flavie vas je spomenula danas za vrijeme ručka, no odmah je počela govoriti o nečem drugome. Gospoñica Idalie se podrugljivo nasmiješila. - Sirota Flavie! Ta mala glupača. Što bi bilo od Montauberta kada se Barbeline ne bi za sve brinula! Dijete moje, hoćete li na trenutak doći k meni? Razgovarat ćemo malo. Aurora je pristala. Kad su napuštale groblje gospoñica Idalie je zapitala: - Hoćemo li poći pješice? Stanujem pet minuta odavde. - Svakako! Sada se već osjećam potpuno zdravom. - U tom slučaju kazat ćemo vašem kočijašu neka vas čeka ispred moje kuće. Istog su se časa pojavila kola na trgu usred kojeg se dizala crkva. Bila je to otmjena otkrivena kočija u koju je bio upregnut živahan lijepi konj. Vozila ih je mlada žena odjevena u bijelu haljinu. Aurora je opazila njen lijepi profil. - Barunica Prauzelles - rekla je Idalie i pošla prema kočiji iz Montauberta da kaže kočijašu gdje će pričekati gospoñu. S Aurorom je zatim krenula putem kraj groblja. S obje strane tog puta dizale su se seoske kuće s njegovanim vrtovima punim proljetnog cvijeća koje je u brdima tek sada cvalo. Gospoñica Idalie je rekla: - Ovdje proizvode satove. To je glavna proizvodnja u ovom kraju. Osim toga prave i sir. I gospodin Somers ima pašnjake na kojima pasu krave s njegova uzorno ureñenog poljoprivrednog dobra. Prolazile su kraj drvene ograde obojene smeñom bojom iza koje se pružao uski vrtić pun procvala cvijeća. Na kraju vrta uzdizala se niska kuća uz koju se penjala loza, sada još gola, bez lišća. - Ovdje stanuje Aurelie Dore koja je izvrsna krojačica. Možda vam je o njoj već pričala Flavie jer njoj su haljine neizmjerno važne.

- Da, prisjećam se toga imena. - Njezina kćerka Estelle je takoñer veoma spretna, naročito u vezenju. Evo je upravo. - Na pragu kuće pojavila se mlada sitna djevojka plamene kose. Pogledala je obje žene, zatim se činilo kao da će se povući, no ipak je pozdravila. - Dobar dan, Estelle - kazala je gospoñica Idalie.- Je li se tvoja majka posve oporavila od prehlade? - Oporavila se, gospoñice. Glas mlade djevojke bio je nekako promukao. Bila je prilično lijepa. No njen je pogled izbjegavao poglede drugih ljudi i ona se brzo povukla. - Ovo su pošteni ljudi - rekla je gospoñica Idalie. - Otac je bio carinik, no prije dvije godine ubili su ga krijumčari koje je progonio. Majka je divna žena ali nema čvrst karakter. Nasuprot tome kćerka je i odviše tvrdoglava. Nije baš lako upoznati Estelle i meni zapravo nije jasno što ona namjerava. Nedaleko se uzdizao zid obrastao bršljanom. Kroz otvorena vrata vidjelo se popločeno dvorište, a iza njega velika siva kuća. Bila je obrasla penjačicama na kojima će se uskoro pojaviti listovi. - Evo moje kuće - kazala je gospoñica Idalie. - Dobro došli, drago moje dijete! Aurora se uspinjala izlizanim kamenim stubama i ušla u veliko nadsvoñeno predvorje, a zatim u salon koji je gledao na suncem obasjani vrt. Ovdje je, s mnogo ukusa, razmješteno staro pokućstvo presvučeno svilom živih boja. Cvijeće u starim vazama, knjige na stoliću i razboj davali su toj lijepoj prostoriji prisan ton koji se Aurori odmah svidio. Osluškivala je znatiželjno i zapitala: - Što se to čuje? - To je rijeka. Ona prolazi s donje strane mog vrta. Povest ću vas jednog dana onamo, a pokazat ću vam i svoj staklenik. - Imate staklenik? - Da, i to zato da bih cijelu godinu imala svježeg cvijeća za crkvu. Volim se baviti vrtlarstvom... Sjednite, naredit ću da nas nečim posluže. Aurora se prepustila njezinoj brizi. Od časa kada je ušla u ovu staru kuću osjećala se vrlo ugodno. Kad se gospoñica Idalie udaljila da naruči užinu pomislila je: "Radije bih živjela ovdje nego u Montaubertu." Gospoñica Idalie se vratila i sjela kraj mlade žene, nasuprot prozoru koji je gledao u vrt i kroz koji je ulazio topao, suncem zagrijani zrak. Uzevši u svoje lijepe ruke, nježne Aurorine prste, zapitala je: - Hoće li vam biti jako dosadno u našim planinama? - Ne znam, gospoñice... - Zovite me sestrična, ako to želite. Sestrična je prije svega prijateljica. A to bih vam ja htjela biti, jer znam da ste pomalo izgubljeni, drago moje dijete. - Oh, da! -promrmljala je Aurora. U očima su joj se pojavile suze. - Bilo je toliko uzbuñenja posljednjih dana. Brak koji mi je otac nametnuo. Ne možete ni pomisliti stoje to za mene značilo! - Razumijem vas, dijete moje. Gospoñica Idalie gledala je sa sažaljenjem mladu ženu čiji je pogled odavao čistoću duše, a i bol koju je prepatila. "Kakvo dražesno biće."- pomislila je. "Što bi od nje postalo uz onog beznačajnog Carlomaria?" - Nikada nisam bila posve sretna - nadodala je zamišljeno Aurora. - Uostalom, nisam bila ni nesretna. Samo što se moja tetka i ja nismo mogle razumjeti. Nikada do tada nije to još nikome rekla. No u tu je ženu odmah imala povjerenja, iako je nije poznavala. - A kakva će sada biti moja sudbina? Što sam ja ovdje? Bila sam udana samo nekoliko sati, pa se ne mogu zamisliti kao prava snaha gospodina Somersa. Nemam pravo živjeti pod njegovim krovom. - Ne brinite se za budućnost, draga Aurora. Najprije se morate oporaviti. Ja ću vam pomoći. Za početak: vi ćete sada užinati. Pijući svježe mlijeko, mlada je žena slušala gospoñicu Idalie koja joj je pričala o Montaubertu i njegovim stanovnicima. - Gospodin Somers j e inteligentan čovj ek, učenj ak, snažna ličnost koja može zavoljeti onoga tko mu se svidi. Vi ćete mu se sigurno svidjeti. Njemu je bilo stalo do tog braka. - Zbog mog imetka sigurno? - kazala je Aurora s malo gorčine. Činilo se kao daje gospoñica Idalie to prečula. Nastavila je:

- Poznajete pomalo Wilfrida? - Veoma malo. Jedva sam ga i vidjela. - On je isprva uvijek pomalo hladan, pomalo tajanstven, no ja mislim da ima veoma plemenite osjećaje koji bi se mogli još i razviti ukoliko netko ne bude negativno utjecao na njega. Aurora je zamijetila malo oklijevanje u glasu svoje domaćice. - O Flaviji ste mogli suditi i sami. Kod nje ništa nije nejasno. Njen karakter nije zamršen. Ne bih to mogla kazati za njezina supruga. - On mi se ne sviña - kazala je Aurora spontano. Gospoñica Idalie je odmahnula glavom. - Oženio se Flavijom prije tri godine. Ja još uvijek nisam stvorila sud o njemu. To je sve što vam mogu reći, to više što je on veoma često odsutan zbog poslova. - Kakvih poslova? - upitala je Aurora. - Ne znam. Kad sam zapitala svog bratića on je izbjegavao odgovor, pa nisam više ispitivala. Osim toga, postoji još i Barbeline. Ona je gotovo član obitelji. Aurora se nasmiješila. - Da, čini se da ona svime upravlja. - To je pametna i dobra žena. Možete joj vjerovati. I to bi bilo sve. Život će vam sigurno biti jednoličan, drago dijete. Ljeti na okolnim posjedima borave susjedi. - Barunica Prauzelles? Lice gospoñice Idalie se natmurilo. - I ona stanuje kraj granice, poput nas, ali sa švicarske strane. Njen je muž pripadao staroj porodici iz kantona Neufchatel. On je roñak gospodina Somersa, po majci. Prošle gaje godine udarila kap. Bio je mnogo stariji od svoje žene. - Onaje veoma lijepa. - Da, to je zaista. Ona je strankinja, Šveñanka. Imala je veliki uspjeh kao pjevačica. Gospodin Prauzelles oženio se njome za vrijeme jednog od svojih čestih putovanja. On je bio pravi čudak. Divno je uredio svoj dvorac u Beudantu. - Posjećuje li gospoña Prauzelles mog svekra i njegovu djecu? - Prirodno, pa onaje njihova roñakinja. - Kada je Idalie govorila o lijepoj udovici, u njezinom glasu i izražaju lica bilo je nešto stoje iznenadilo Auroru. Ona se ubrzo oprostila i obećala da će uskoro opet doći. Kočija ju je povezla u Montaubert. Vozeći se promatrala je šume i brda uronjena u zalazeće sunce. Obuzela ju je nekakva radost. Radost zbog toga što više nije sama, stoje stekla novo prijateljstvo. Na kraju bukovog drvoreda pojavio se dvorac. To je bilo veliko sivo zdanje s čije se desne strane uzdizao uglati toranj. Kada je Aurora prekoračila prag ugledala je Flaviju kako podiže ruke. - Stoje s vama, draga? Jeste li produžili šetnju? - Upoznala sam gospoñicu Veyrier koja me pozvala svojoj kući. - Ah, ta draga sestrična Idalie! Kako vam se sviña? - Draga je. - Da, no ponekad je i odviše stroga. Ne sviñaju joj se moje toalete. Ona to nikada ne kaže. No vidim joj na licu. Osim toga, ona ne voli Melchiora. - Zašto to mislite? - Nikada ne govori o njemu, a i Melchior ne voli nju. Pristupivši Aurori Flavie ju je uzela pod ruku. - Hoćemo li malo brbljati? Prije no što je Aurora mogla odgovoriti pojavila se odnekud Barbeline. - Gospoña se sada mora odmoriti do večere, gospoño Flavie -rekla je odlučno. Oh, ta Barbeline! Ne osvrćući se na uvrijeñeni izraz lica mlade žene, Barbeline je ponudila ruku Aurori koja se naslonila na nju i stala uspinjati stubama. Flavie je nestala u salonu. - Naša mala gospoña Flavie zasipavala bi vas riječima bar jedan sat. Nastojte to izbjegavati jer ona zamara poput mlina koji vam neprekidno šumi kraj ušiju. Grof i gospodin Wilfrid ne obraćaju više pažnju na nju. I vi ćete se naučiti. - Nadam se - rekla je Aurora. Sada je bila spremna na strpljivost, sada kad je znala gdje može naći moralnu podršku u neprilikama koje su joj se mogle dogoditi u ovoj kući.

VIII Prozori Aurorine sobe gledali su na vrt. Bio je to starinski vrt s grabovim drvoredima i grmljem šimšira. Idućeg dana, nakon posjeta groblju, Aurora je iskoristila trenutak kad je Flavie pošla u svoje sobe, pa je kroz staklena vrata salona izašla u popločano dvorište koje se prostiralo ispred vrata. S desne strane nalazio se staklenik sa stablima naranče. Aurora je krenula drvoredom koji se pružao pred njom. Uz grabova stabla stajalo je nekoliko kipova od siva kamena već dosta uništenih vremenom. Bili su to kipovi bogova i božica i Aurora se zabavljala nastojeći ih prepoznati. Stigla je do malog jezera okruženog grmovima podrezanim u obliku kugli i gljiva. Bilo je to čisto jezerce koje se punilo vodom iz brdskih izvora, a odražavalo je plavetnilo neba i nježno svjetlo jasnog svibanjskog dana. Aurora gaje neko vrijeme promatrala. Zatim je krenula dalje i našla se pod kupolom drveća pokrivenog svježim proljetnim listovima. Tamo je stajao kameni, već pomalo pozelenjeli, kip žene. Žena je držala u rukama vazu iz koje je tekla voda i padala u veliku mramornu posudu pokrivenu mahovinom. Iz posude je voda otjecala žlijebom pod zemlju. Tu je bila i klupa i Aurora je sjela. Ponijela je sa sobom knjigu pa je ostala ovdje dugo uživajući u tišini i udišući planinski zrak koji joj je davao novu snagu. Zabranila je samoj sebi da misli na budućnost. To joj je i Idalie rekla: "Ne mučite samu sebe. Imajte povjerenja u Boga." Kada se vraćala i prolazila kraj jezerca ugledala je mladu ženu odjevenu u bijelu haljinu. Svjetlo ranog poslijepodneva kao da je oživljavalo mršavo dugo lice, gotovo mramorne bjeline i srebrnkasto plavu otkrivenu kosu. Bila je to gospoña Prauzelles. U ruci je držala veliki šešir. Približavajući se ugledala je Auroru i smiješak je rastvorio, crvenilom istaknute, poveće usnice na snježno bijelom licu. - Došla sam vam izraziti svoju sućut, gospoño... Govorila je dosta polagano, a glas joj je bio lijep. Oči, možda plave, a možda i sive promatrale su bez znatiželje Auroru. Bar se tako činilo. - ...a htjela sam vas i upoznati. Moram li se predstaviti? Čuli ste o meni. Ja sam barunica Prauzelles i vaša daleka roñakinja po tome što je moj muž bio bratić vašeg svekra. - Čula sam zaista govoriti o vama - odgovorila je Aurora, stišćući joj finu ruku. I dok je s nekoliko uljudnih riječi odgovarala strankinji, njome je zavladao neki čudan osjećaj: nepovjerenje, ili možda čak nagonska odbojnost. Zajedno su se vraćale prema kući. Sigrid nije govorila ni o Aurorinom braku ni o umorstvu Carlomana. Aurori je to u ovim okolnostima bilo zaista drago. U salonu su zatekle gospodina Somersa, no odmah se pojavila i Flavie bacivši se o vrat gošće na obazirući se na njezino hladno držanje. Donijeli su čaj koji je poslužila Aurora zajedno s Falvijom. Gospoña Prauzelles je utonula u veliki naslonjač ukrašen tapiserijom i pustila da Flavijine riječi teku poput potočića, ne obraćajući pažnju na to. Naslonila je svoje lijepe ruke na šešir u krilu. Na njezinu prstu, uz vjenčani prsten, bljeskao se još jedan prekrasan smaragd. To je bio ujedno jedini prsten koji je mlada žena nosila. Izgledala je mirno i veoma pristojno, a ponekad, kada je Flavie prekinula svoje brbljanje, ubacila bi po koju riječ. Malo se kasnije oprostila, a Flavie ju je otpratila. - Dakle, Aurora, što mislite o lijepoj kaštelanki Beudanta? Gospodin Somers pogledao je svoju snahu i čudan, jedva primjetan smiješak se pojavio na njegovim usnama. Aurora je oklijevala prije no stoje odgovorila. Ponovo je sjela u naslonjač u kojemu je sjedila i prije odlaska gošće. Naslonila je lakat na stol. - Ne znam što bih vam kazala, oče... Teško je o nekome suditi nakon tako malo vremena. - U svakom slučaju nije vam na prvi pogled draga. - Zaista nije... To je sigurno inteligentna žena, ugodna ponašanja... - Inteligentna, da... a naročito, veoma spretna. Ispruživši svoje uzete noge i naslonivši se dublje u naslonjač gospodin Somers je stao promatrati svoju snahu. Na njezinoj bijeloj puti vidjeli su se tragovi rumenila od svježeg planinskog zraka. Smeñe trepavice bacale su sjenu na lijepe zamišljene oči. Gospodin Somers je šutio. Njegovo je lice odavalo zadovoljstvo koje Aurora nije primjećivala. - Pisao sam vašem ocu, drago dijete, i pohvalio vas. Jutros sam primio pismo o kojem ću vam kasnije govoriti. Brinemo se kako bismo najbolje uredili vašu budućnost. Ove posljednje riječi probudile su u Aurori nemir. Što je za nju mogla značiti briga oca koji je imao

tako hladno srce. Sigurno joj je spremao novu žalost. Gotovo bez prijelaza gospodin Somers je nastavio: - Mislim da ćemo ovih dana ponovo vidjeti Wilfrida. U taj je čas u sobu ušla Flavie i stala pričati o haljini gospoñe Prauzelles. Njen se otac udubio u čitanje. Aurora je uzela svoj ručni rad nastojeći ne slušati dosadno Falvijino pričanje. Hoće li se ona na to naučiti, kako je rekla Barbeline? Wilfrid je stigao tri dana kasnije. Aurora gaje vidjela na ručku. Bio je u isti čas i ljubazan i suzdržan. Uspjelo mu je načas ušutkati svoju sestru, pa je pričao o svom boravku u Dijonu i o majčinim roñacima koje je tamo susretao. Aurora gaje slušala sa zanimanjem. Pitala se što se krije iza te hladnoće jer ponekad bi se u njegovu pogledu pojavio topli sjaj. Prekidajući ga usred rečenice Flavie je uzviknula: - Aurora se već sprijateljila sa sestričnom Idealie, jesi li to čuo, Wilfrid? Mladi je čovjek pogledao Aurom i nasmiješio se. Imao je veoma ugodan osmjeh koji se meñutim rijetko pojavljivao. Tako je bar Aurora mislila. - Čestitam vam. Naša j e sestrična veoma dobra osoba. Inteligentna i razumna. - No čini se da Aurora baš nije oduševljena sa Sigrid - nadodala je Flavie. - Ah! - to je bilo sve što je na to primijetio Wilfrid. Nešto u njegovu pogledu i u njegovu glasu iznenadilo je Aurom. - Sigrid nas je posjetila prije tri dana - nastavila je Flavie. - Htjela je upoznati Aurom. Imala je veoma lijepu novu haljinu. Moram reći Aurelie neka je pogleda da mi može skrojiti sličnu. Gospodin Somers je slegnuo ramenima. - Što ćeš ovdje s takvom haljinom? A siguran sam da su tvoji ormari već puni. - Volim promjenu. A osim toga, Melchior me želi ovog ljeta povesti na malo putovanje. Čini mi se da upravo sada mnogo zarañuje pa je darežljiv. - To ne treba biti razlog da čovjek uludo potroši novac - promrsio je gospodin« Somers. - Nije to uludo, ako me time obraduje - odgovorila je posve ozbiljno Flavie. I ona je nastavila brbljati i ne opažajući daje više nitko ne sluša. Wilfridovo lice se natmurilo kada je spomenula svog muža. Gospodin Somers se zatim obratio sinu: - Trebao bi povesti Aurom u stari dvorac. Ona još ne poznaje taj dio našeg posjeda. - Veoma rado, ukoliko ona želi poći u šetnju. Aurora je pristala i pošla u svoju sobu po ogrtač jer se nebo natmurilo i zahladilo je. Kad se vratila, Flavie više nije bilo jer nije htjela pratiti šetače da na malim puteljcima ne bi uprljala cipele. - Poñite dakle, djeco moja - kazao je gospodin Somers. Gledao ih je kako se udaljavaju, oboje tako otmjenih pokreta i aristokratskog izgleda. Oni su obišli staklenik s narančinim stablima i pošli u šumu koja je ovdje počinjala. Neko je vrijeme Wilfrid šutio, a zatim je stao Aurori objašnjavati kako su nekad njegovi preci živjeli u drugom dvorcu od kojeg su ostale samo ruševine. - Vjerojatno novi dvorac nisu sagradili na mjestu staroga zbog toga što je u petnaestom stoljeću, kada je podignut današnji Montaubert, stari dvorac mogao još nečemu poslužiti. - Obitelj iz koje je potjecala vaša baka udata za Leopolda Briisfelda morala je biti veoma stara? - Veoma stara, zaista. To dokazuju naši arhivi. Neki učenjak iz ovog kraja napisao jeo našoj obitelji veoma dobro dokumentirano djelo. Ako vas to možda zanima možete ga naći u našoj biblioteci. - Svakako da me zanima! Mene zanima sve što se dogodilo u prošlosti. Wilfrid je pogledao s odobravanjem fini profil koji se pomaljao ispod lagane marame prebačene preko glave. - Čini mi se po vašem pitanju, kao i po mnogima drugim, da se nećete složiti s mojom sestrom. - Sigurna sam da neću. Wilfrid se nasmijao čuvši te iskrene riječi. - Treba vam čestitati. Naša uboga Flavie je na žalost utjelovljenje lakomislenosti. Nema smisla da to pred vama skrivam. Neće vas baš moći mnogo zabaviti jer vi imate tako istančan ukus i volite glazbu i knjige. - Da, sve to volim. - Tada ćete se najbolje sporazumjeti sa sestričnom Idalie. Hodali su razgovarajući po putu pokrivenom mahovinom u sjeni još neprolistalog drveća. Put se

uspinjao i postajao sve neravniji. Čuo se šum planinskih potočića koji su tekli u provalijama. Stigli su do napola gole visoravni. Tamo su stajali posljednji ostaci onoga što je nekad bio dvorac Montaubert. Ostalo je nekoliko srušenih zidova s velikim otvorima, velika sala s romanskim svodom i debelim stupovima, te toranj koji je bio još dosta dobro sačuvan. Iznad svega toga dizalo se brdo s planinskim pašnjacima. Tamo su pasle krave i čuo se zvuk njihovih zvona. - Eto prvog obitavališta Somersovih - kazao je Wilfrid. Upozorio je Aurom koja se približavala: - Čuvajte se. Svuda se nalaze ostaci kamenja. Još je postojao otvor visećeg mosta. Preko jarka ispunjena vodom koja je dolazila s planinskih izvora stajao je privremeni most. Dalje je vladao pravi kaos odlomljena kamenja i srušenih zidova. Postojao je samo jedan prolaz koji je vodio do tornja. Činilo se da su njime često prolazili jer po njemu nije rasla trava kao posvuda uokolo. Aurora je krenula tim puteljkom razgledavajući oko sebe s velikim zanimanjem. Wilfrridjuje slijedio i objašnjavao joj ostatke prošlosti. Stigli su i pred toranj čiji su debeli zidovi prkosili vremenu. Ispod jednog otvora u obliku arkade vidjela su se vrata koja su bila u dobru stanju. - Bismo li mogli ući? Rado bih razgledala toranj - rekla je Aurora. - Nema ništa zanimljiva, stube su napola srušene. Osim toga vrata su zaključana. - Šteta. Pogled s vrha mora daje veoma lijep. Činilo se kao daje Wilfrid ne čuje. On je obišao toranj i pomogao Aurori prijeći preko ruševina da bi mogla razgledati ostatke kapele. Od nje je bilo preostalo samo nekoliko stupova, dijelovi oltara, a na kamenim grobnicama jedva su se mogli nazrijeti natpisi. - Ovdje počivaju bivši gospodari Montauberta - kazao je Wilfrid. - Aurora j e na trenutak zastala i pomolila se. Lagani vj etar podigao je s njezina čela uvojak plave kose. Njezine svilenkaste trepavice lagano su se spustile na oči koje su promatrale stare grobove. Wilfrid ju je pogledao dirnuto i taj je pogled na trenutak izmijenio izraz njegova lica. - Njima su sigurno veoma potrebne vaše molitve, jer, ako želimo povjerovati kronici, neki su od njih bili strašni ljudi. Pogledala gaje zamišljeno. - Rado bih upoznala povijest naše obitelji. - Dobro, ispričat ću van nešto o tome. Imamo prilično dobro popunjenu arhivu. Vratili su se istim putem natrag. Kad su prešli preko jarka, Aurora se okrenula i stala promatrati pašnjake. - Vaši su? - upitala je. - Ne, oni pripadaju posjedu Beudant. Nalaze se na području Švicarske. Ovdje se nalazimo na samoj granici. - Zaista? To je Beudant gdje živi gospoña Prauzelles? Nisam mislila daje tako blizu. - Penjući se po planinskim putovima tamo se može stići veoma brzo. Po cesti je potreban i sat, i to za dobra pješaka. Razgovarali su o ljepotama tog kraja i spuštali se prema dvorcu. U šumi su sreli carinika koji ih je pozdravio. Aurora je zapitala: - Ima li ovdje mnogo krijumčara? - Ima ih dosta. Iskreno govoreći, jedan se dio stanovništva bavi time. Ako sami ne krijumčare, oni su ipak nijemi suučesnici. - To nije dobro - rekla je Aurora. Wilfrid je zašutio. Njegovo se lice iznenada zamračilo. Više nije govorio, osim nekoliko riječi, sve dok nisu stigli u dvorac. U salonu je gospodin Somers čitao "Gazette de France" i pušio cigaru. Izmijenio je nekoliko riječi s Aurorom, pitajući je kako je protekla šetnja, a zatim se Aurora povukla u svoje sobe. Wilfrid je sjeo nasuprot ocu koji mu je pružio kutiju s cigarama. - Istraga o smrti našeg sirotog Carla nije ništa otkrila - rekao je gospodin Somers. - To sam i pretpostavljao. Jedino je Aurora vidjela ubojicu i to odviše kratko da bi ga mogla opisati. Gospodin Somers je povukao nekoliko dimova. Sjena tuge, koja se pojavila na njegovu licu kada se sjetio svog pokojnog sina, već je nestala pod utjecajem nove misli. - U posljednje vrijeme dopisivao sam se s princem Briisfeldom. Tragičan dogañaj duboko ga se dojmio. I on misli kao i ja da njegova kćerka ne može dalje živjeti u tim uvjetima. Smrt tvoga brata ne može izmijeniti naše obiteljske dogovore. Stoga smo odlučili da se ti oženiš Aurorom.

Wilfrid je skočio i ispustio cigaru koju je upravo htio zapaliti. - Da se oženim Aurorom? Ja? - Da, jer ti si sada moj jedini sin i nasljednik našeg imena. Nakon smrti Aurorina oca Carlomana Briisfelda, ti ćeš naslijediti titulu prinčeva Brusfeld, a Aurora će ti donijeti velik imetak starije grane naše obitelji. - Ali ja to ne želim! Wilfrid je tako naglo ustao daje gotovo srušio stolicu. - Taj je brak nemoguć jer ja ljubim drugu ženu. Gospodin Somers se podrugljivo nasmiješio. - Drugu ženu? A koga, ako smijem pitati? - Sigrid. Kazao je to ime odlučnim glasom. Izgled lica mladog čovjeka svjedočio je o njegovoj čvrstoj odluci. No ironičan izraz na licu njegova oca samo se pojačao. - Poznato mi je da vas dvoje gajite već dugo vremena nježne osjećaje. Vjerujem i to, da stari Max nije bio luda i da je njegova oporuka nešto kao zagrobna osveta. - Njegova oporuka nije važna! - kazao je oštro Wilfrid. - Nama nije potrebno njegovo bogatstvo. - Tebi sigurno nije, ali njoj... Možeš li zamisliti lijepu Sigrid bez skupocjenih toaleta, divnih dragulja i luksuznog života? Zbog toga se i udala za čovjeka četrdeset godina starijeg od sebe. I ti bi htio da ona sve to napusti zbog ljubavi prema tebi? Ne treba odviše tražiti od izvjesnih žena. Inače bi te one mogle smatrati budalom. Wilfrid je problijedio. Njegov je glas drhtao kada je odgovorio: - Činite joj nepravdu, oče! Sigrid se udala za gospodina Prazeullesa zbog njegove inteligencije, zbog toga što se divila njegovu glazbenom talentu. Njezino je srce tada bilo slobodno, pa je mislila da će u tom zrelom muškarcu naći moralnu podršku i duboku ljubav koju je bila spremna uzvratiti. Ona, na žalost, nije znala kakav je to sebičnjak. - Male pričice za mlade i neiskusne ljubavnike! Gospodin Somers se tiho nasmijao. Wilfridu je udarila krv u lice. - Ne mogu podnijeti toliku sumnju u njezinu ljubav, oče! - Dobro, dobro, sačuvaj samo svoju obmanu. Razočaranja ionako dolaze i odviše rano. No pretpostavljajući čak da ta mlada žena pristane da se odrekne svega zbog tebe, ja nikada neću pristati na taj brak. Upamti to dobro, Wilfrid! Ti ćeš se oženiti Aurorom zbog toga da bi svi plemićki naslovi i sav imetak pripali našoj kući. - Ne, oče, nikada se neću oženiti jednom ženom dok ljubim drugu kojoj sam čak dao i svoje obećanje. Odlučan Wilfridov ton Učinio je kraj miru gospodina Somersa, miru kojeg je on znao sačuvati sve do sada. - Ti bi to učinio? Ti si njoj nešto obećao? Pogledao je bijesno svog sina. - Što si joj obećao? - Kazao sam joj da ću joj uvijek biti vjeran i da moje srce zauvijek pripadati samo njoj. Činilo se daje gospodinu Somersu laknulo. - Dobro! Nisi joj obećao brak, to bi bilo neugodno. Nemoj tako nabirati čelo, dragi moj. A ona, ako želi da zauvijek ostane "bijela udovica" ne može tebe spriječiti da se oženiš i nastaviš svoj rod. Treba sve to razumno gledati, Wilfrid. Nemoj izigravati lijepog nesretnika koji uzdiše do nogu svoje ljubljene. Aurora je dražesna žena s kojom bi bio sretan i najizbirljivi]i čovjek. Ili to možeš zanijekati? - Ne, ništa ne niječem. Alija ljubim Sigrid. - Dobro, dragi moj, ako je ljubiš tada se moraš oženiti njome. Wilfrid je poskočio čuvši tu iznenadnu odluku svog oca. Gledao gaje iznenañeno i s nevjericom. - I vi biste pristali? - Svakako. Zašto ne bih? Gospodin je Somers polagano trljao svoje isušene ruke i podrugljiv sjaj u njegovim očima još se pojačao. - Ako je ti ljubiš, ako te ona ljubi toliko da bi se svega odrekla, ja ću vam rado dati blagoslov. - Ali vi ste... - Što sam? Krajičkom oka grof je promatrao svog sina koji nije znao što bi rekao. - Teško mije u tim okolnostima tražiti od nje da se svega odrekne. To je osjetljivo pitanje. - I ti bi htio čekati da ona sama od sebe na to pristane? Pristao bi da uludo izgubiš najljepše godine

svoje mladosti kraj te spretne kokete? To se neće dogoditi! Dovoljno si inteligentan da shvatiš kako je sve to dosta dugo trajalo. Sigrid te začarala svojom ljepotom, a naročito svojom spretnošću. No iz toga se moraš izvući. Moraš i mene shvatiti! - Shvaćam vas. U Wilfridovom se glasu čulo oklijevanje. - Promislit ću, oče. Govorit ću sa Sigrid... - Dobro! Ništa drugo i ne tražim od tebe. Želim samo biti na čistu, i to što prije. Sve dotada neću ništa kazati Aurori. Njezin se otac slaže sa mnom da bi se vjenčanje trebalo održati za pet, šest mjeseci. Lako ćemo dobiti potrebne dozvole zbog činjenica koje su se zbile. Dakle, sporazumjeli smo se? - Sporazumjeli smo se, oče. Wilfrid je izašao iz sobe zabrinuta izraza lica. Gospodin Somers je stao malo jače trljati ruke, govoreći: - Mogao sam si to dopustiti. Ne postoji nikakva opasnost. I stao se tiho smijati.

IX Idućeg je jutra montauberška kočija povela Auroru, Flavie i Wilfrida u selo na nedjeljnu misu. Kada su stigli na trg prošli su kraj neke mršave žene kojoj je crna marama pokrivala glavu. Aurora je prepoznala Aurelie Dore, krojačicu koja joj je sašila crne haljine. Čim su sišli s kočije, Flavie je požurila do nje. - Aurelie, imam ovratnik koga treba izvesti. Recite Estelle neka doñe do mene. - Na žalost, Estelle je bolesna, gospoño Flavie. Aurora je pogledala ocvalo lice koje je nekada moralo biti lijepo i oči žalosna pogleda koji je već prije zamijetila. Žena je bila očigledno umorna. Opazila je kako je toj ženi nešto veoma neugodno. - Bolesna? Što joj je? - upitala je Flavie. - Ona kaže daje veoma umorna... - To je i opet jedna od tih njezinih ideja. Sirota moja Aurelie, vi ste je već i odveć razmazili, kako to s punim pravom kaže gospoñica Idalie. Činilo se da se tuga u Aurelijinom pogledu još produbila. - To je istina, gospoño - promrmljala je. U crkvi se Aurora smjestila na klupi uz Flavie i Wilfrida. Bojala se da će Flavie i za vrijeme mise nastaviti sa svojim brbljanjem. No crkva je bila jedino mjesto gdje je gospoña Morieres šutjela. U zamjenu zato nije joj izmakao ni jedan pokret vjernika. U tome je nalazila nove teme svojih razgovora. U crkvi je bila i gospoñica Idalie. Klečala je u svojoj klupi. Blizu nje nalazio se malen starac sijede kose i mlada smeñokosa žena tridesetih godina. Gospodin Somers je već pričao svojoj snahi o tim susjedima koji su stanovali iznad sela, meñu borovima. Oni su dolazili u svibnju i odlazili čim su počele prve hladnoće. Gospodin Piennes je dugo vremena bio liječnik. Živio je sa svojom boležljivom unukom, Mathildom, poznatom slikaricom. Ljeto su provodili u Nici, a svakog bi se proljeća vraćali u planine jer je planinski zrak i miris jela koristio djevojci. Predstavili su ih Aurori na izlasku iz crkve. Doktor Piennes je imao ugodno lice, gotovo bez bora, i oči u kojima se vidjela dobrota. Mathilda je bila jedna od onih privlačnih ružnih žena, živahna duha i velike dobrote. Najavili su svoj posjet za sutradan i udaljili se u maloj kočiji koju je vukao poni. Kočiju je vozila gospoñica Piennes. Gospoñica Idalie se, nakon što je izašla iz crkve, pridružila grupi mlañih roñaka. Nakon što su izmijenili nekoliko riječi, Wilfrid je izjavio: - Povest ćemo vas sa sobom, sestrično. Ručat ćete s nama. - Oh, da! - uskliknula je Flavie. - Ne smijete odbiti, sestrično Idalie. - Ne, ja to neću odbiti, draga djeco, no moram to najprije javiti kući. Pogledala je oko sebe i opazila Aurelie Dore koja je upravo izlazila iz crkve. Draga moja Aurelie, hoćete li javiti Celeste da ću ručati u Montaubertu? - Hoću gospoñice, smjesta ću otići onamo. Pošla je u pravcu svoje kuće. - Čini se da je Estelle bolesna - rekla je Flavie. - Vidjela sam je jučer kako šiva u svom vrtu. No zaista mi se učinilo kako ona veoma loše izgleda. - To nije razlog da ne bi mogla izvesti moj ovratnik - kazala je ljutito Flavie.

- Izvezi ga sama, draga moja. Tako ćeš bar imati nekog posla - rekao je Wilfrid. Čitav je dan bio veoma šutljiv, lice mu je bilo natmureno. Za vrijeme ručka veoma je malo govorio i nije se zadržavao u salonu. Pola sata kasnije odjahao je iz Montauberta i krenuo cestom prema granici. Krenuo je u Beudant. Nakon teškog uspona i dugog silaska on je stigao do sela koje se nalazilo u dnu doline. Nešto više, na visoravni okruženoj šumom, nalazila se duga zgrada u talijanskom stilu s mnogo terasa. Kuću je sagradio djed baruna Prauzellesa i raskošno je uredio iznutra. Kasnije su bile izvršene neke promjene, naročito posljednjih godina, da bi se udovoljilo ukusu mlade žene koju je doveo Max Prauzelles. Wilfrid je ušao kroz vrata rešetkaste ograde, neupadljivo ukrašene zlatom, koja se pružala oko dvorišta pokrivenog pijeskom. U dvorištu je bila postavljena grupa kamenih kipova predstavljajući četiri godišnja doba. Sluga u plavoj livreji sa srebrnim uresima uzeo je uzde Wilfridova konja. Dragi gaje dočekao na pragu mramornog predvorja. Na stropu se nalazila slika Jupitera okruženog bogovima i božicama. Wilfrid je upitao: - Je li gospoña u plesnoj dvorani? - Da, gospodine. Wilfrid je otvorio jedna vrata, prošao kroz veliki raskošni salon i ušao u nešto manju sobu. Zidovi su bili pokriveni freskama koje su predstavljale nimfe u plesu meñu čudnim cvijećem i nepoznato drveće uz obalu jezera u kojem se vidio odsjaj sunca. Raskošni perzijski sagovi pokrivali su gotovo čitav pod od bijelog mramora. Koncertni klavir napravljen od ražina drveta stajao je nasuprot vrata od terase. Osim njega, u sobi se nalazila samo mala biblioteka, stolić i stolica smješteni kraj divana na kojem je ležala Sigrid. - Evo vas, prijatelju! Smiješak je obasjao oči mlade žene koje su u taj trenutak bile gotovo modre. Wilfrid je uzeo ruku koju mu je ona pružila i dugo je ljubio. - Stigao sam sinoć. - A sada neko vrijeme nećete napustiti Montaubert, zar ne? - Mislim da neću. Mladi je čovjek sjeo na stolicu kraj gospoñe Prauzelles. - Što se dogodilo? Nagnula se prema njemu i pogledala u njegovo zabrinuto lice. - Imate neprilika? - Da, to je gore od neprilika. Moj otac želi da se oženim Carlomanovom udovicom, svojom sestričnom Aurorom Briisfeld. Izraz Sigridina lica se iznenada promijenio. Wilfrid ju je dobro poznavao i znao je da to lagano stezanje usnica i sivi sjaj u očima znače veliko uzbuñenje. - On želi da oženite svoju sestričnu? Nešto se promijenilo i u boji njezina glasa. - A što ste mu vi odgovorili? - Daje moje srce već zauzeto i da ga ja ne mogu ponuditi drugoj ženi. Wilfrid je govorio ozbiljnim glasom, veoma strastveno. Mladić je stiskao Sigridinu ruku meñu svojim rukama koje su gorjele. Blijedi kapci sa srebrnkastim trepavicama spustili su se na Sigridine oči i gotovo ih prekrili. Ona je zapitala: - A što je on rekao? - Rekao mi je da sam ja posljednji Somers, da moram zamijeniti svog brata i prihvatiti u nasljedstvo bogatstvo i plemićke naslove starije grane naše obitelji. Da sam u godinama za brak i da moram nastaviti naše plemstvo. Gospoñi Prauzelles nije moglo izbjeći uzbuñenje u Wilfridovu glasu. Ona je šutjela i gladila svoju bijelu svilenu haljinu. Wilfrid je spustio oči i vidio odsjaj divnog smaragda koji je krasio njezin prst. Nastavio je tražeći riječi: - Rekao sam da ću ostati vjeran svojoj ljubavi... da sam vama dao svoje obećanje. - I sada želite da vas toga oslobodim? - Sigrid! Njegovi su prsti stali još jače stezati njezinu finu, dugu, bijelu i mirisnu ruku. Gledao je žarkim pogledom mladu ženu čije su oči još uvijek bile zastrte kapcima. - Ne, ja to neću tražiti od vas! Uvijek ću vas ljubiti i zbog vas ću se bez žaljena odreći tog nasljedstva

naših predaka. Lako bih mogao uvjeriti oca... - Zar to zaista vjerujete? Dobro! Čak kada bi se to i dogodilo, ja nikada ne bih pristala na tu žrtvu. - Ali to ne bi bila žrtva! - Sada možda i ne bi, ali kasnije sigurno bi. Tada, kad me ne biste više žarko ljubili, tad biste zapazili što ste zbog mene izgubili. Wilfrid je žestoko prosvjedovao: - Nikada vas neću voljeti manje nego što vas danas volim. Ona je odmahnula glavom. Lagani, pomalo ironični smiješak, prošao je njezinim usnama. - Tko zna! Pretpostavimo da biste uvjerili svog oca, u što sumnjam, kakvim bi on očima gledao snahu zbog koje njegov sin nije dobio bogatstvo Briisfeldovih, snahu koja bi ušla potpuno siromašna u njegov dom? Kakav bi bio moj položaj? Jeste li o tome promislili, Wilfrid? Jeste li pomislili koliko bi trpio moj ponos u takvim uvjetima? Širom je otvorila oči i pogledala nježno i odlučno mladog čovjeka. - To je istina - promrmljao je on. Njegove su se ruke otvorile i ispustile Sigridinu ruku. - Ma što ja osjećala za vas, dragi prijatelju, nikada ne bih pristala na takvo iskušenje. Osim toga, bilo bi mi neizmjerno neugodno kad bih ja bila razlog nesporazuma izmeñu oca i sina, kad bih vidjela da se suprotstavljate volji svog oca. - Uvjeravam vas, Sigrid, moj otac neće odbiti... Rekao mi je da će pristati, ako vi prihvatite taj brak. Sjaj koji se odmah ugasio, prošao je njenim očima. Ispružila je ruku i uhvatila Wilfridove prste koji su gorjeli. - Rekao je to zbog toga što ni trenutka nije posumnjao u to da sam ja dovoljno ponosna i odviše časna, a da vam pod tim uvjetom ne vratim vašu slobodu. Kažite mu da mu zahvaljujem i da želim biti dostojna njegova povjerenja. Neka meñu nama vlada samo prijateljstvo, duboko i iskreno! Oženite se svojom sestričnom koja je dražesna... - Prijateljstvo? Uzviknuo je stežući snažno njezinu hladnu bijelu ruku. - Može li čovjek zapovijedati svojim osjećajima? Može li tako olako odagnati ljubav iz svog srca? Možete li vi to, Sigrid? Njezine su se oči ponovo sakrile iza kapaka. Glas mlade žene pomalo je drhtao kad mu je odgovorila: - Ja ću to bar pokušati. Učinite i vi isto, Wilfrid!

X Nekoliko trenutaka prije večere u salon je ušao Wilfrid i našao gospodina Somersa samog. Grof je stavio novine koje je upravo prelistavao na stol kraj sebe i pogledao svoga još uvijek natmurena sina. - Dakle, što je bilo s prosidbom? Wilfrid mu se približio, stavio ruku na naslon naslonjača i hladno odgovorio: - Sigrid mi je naložila da vam kažem, oče, da je ona i odviše ponosna, a da bi siromašna ušla u obitelj u kojoj bi joj prigovarali što se zbog nje nisam oženio nasljednicom obitelji Briisfeld. Nadodala je da vam zahvaljuje što niste posumnjali u njezin ponos i da joj pitanje časti nalaže da mi vrati slobodu, pa makar biste vi i pristali na naš brak. Podrugljivi smiješak pokazao se na licu gospodina Somersa. - Odlično! To je razumna žena. U što uostalom nisam ni posumnjao. Sutra ću govoriti s Aurorom. - Još ne! Wilfridov je glas bio odlučan i gotovo grub. - Nije valjda tako hitno. Moram se priviknuti na tu pomisao. Uostalom, zar su potrebne duge zaruke? Gospodin Somers nabrao je svoje debele sijede obrve. - Želim da se vežeš, Wilfride. Na taj bi način i položaj ove mlade žene bio mnogo jasniji. Jer sada bi njezino mjesto bilo uz oca ili tetku. - Čak i da se zaručim s njom, mi ne bismo mogli živjeti pod istim krovom. - To je istina. No Idalie bi te rado primila k sebi. Dobro, razgovarat ću s Aurorom tek za mjesec dana. Nadam se da ćeš je do tada zavoljeti kao što ona to i zaslužuje. - Ne računajte na moju ljubav... oče. Iskazivat ću joj potrebno poštovanje koje zaslužuje. Ne govorimo o ljubavi. Uostalom, namjeravam joj sve iskreno reći.

- Reći ćeš joj da si zaljubljen u Sigrid? - upitao je ironično gospodin Somers. - Neću govoriti o Sigrid. No ne želim da ona misli daje ljubim. - Ne vidim što u tome ima zla! Naročito ako ona tebe zavoli. Wilfrid je procijedio kroz zube: - Nadam se da neće. U taj je čas ušla Flavie a za njom vrlo brzo i Aurora. Pojavio se i Melchior koji je stigao poslijepodne. Večera je zbog toga protekla u mnogo živahnijem raspoloženju i Wilfridova šutljivost prošla je gotovo nezapaženo. Jedino je Aurora i protiv svoje volje primijetila promjenu u izrazu njegova lica, a to ju je veoma uznemirilo. Za vrijeme dok su grof, Melchior i Aurora igrali partiju whista, najdražu grofovu igru, Wilfrid je nestao i nije se više te večeri pojavljivao. Idućeg su dana u Montaubert došli doktor Piennes i njegova unuka. Simpatija koju je Aurora osjetila prema njima prilikom prvog susreta, sada se produbila. Doktor je bio veseo, pomalo podrugljiv, no ipak dobrodušan. Iako se u politici nije slagao s gospodinom Somersom, meñu njima se sve odvijalo u najvećem skladu, to više što su izbjegavali to opasno pitanje i razgovarali o književnosti i nauci. Mathilda je bila i vesela i sklona razmišljanju. Zanimali su je Aurorini akvareli koje je naslikala dok je živjela s tetkom. Na najljubazniji je način pristala na Aurorinu molbu da joj dade nekoliko korisnih savjeta. - Morate upoznati našu kućicu - rekao je doktor dok se opraštao od Aurore. - Znam, u žalosti ste i ne odlazite u posjete, no mi smo vam susjedi i vi biste mogli šećući doći do naše kuće i kod nas se odmoriti. Grof se složio s time i dogovorili su se da će Aurora doći za nekoliko dana u posjet u pratnji grofice Idalie. - Bilo bi nam drago kad bismo mogli pozdraviti i gospodina Wilfrida - nadodao je doktor. - Recite mu neka nam pokloni nekoliko trenutaka. Ili neka doñe k nama na ručak kad god to bude zaželio. - Reći ću mu, doktore. Ne znam gdje je danas. Nisam ga vidio od jutra. Vjerojatno krstari bregovima u potrazi za kakvom biljkom. Wilfrid se pojavio tek na večeri. Zaista je tražio bilje i donio sa sobom nekoliko zanimljivih primjeraka. Te je večeri bio razgovorljiviji. Aurora je rekla da je veoma zanima botanika i on joj je obećao da će joj posuditi nekoliko knjiga i dati joj praktičnu poduku. - Pokaži joj svoje herbarije - rekao je gospodin Somers. - Tako će Aurora upoznati floru naših bregova. - Veoma rado, ako želite mogu vam ih sutra pokazati. - Oh, to će me veoma veseliti. Sestrična Idalie mije rekla da ste vi odličan botaničar. - On voli sve te dosadne stvari - kazala je Flavie i zijevnula. -Prava sreća, što nisi nalik na njega, Melchiore. Tebe zanimaju samo tvoji poslovi, a to je zaista dovoljno. - To je čak i previše - rekao je Wilfrid tiho. Melchior mu je dobacio pogled koji je Auroru iznenadio. U njemu se naziralo neprijateljstvo. Aurora je već i prije osjetila da se njih dvojica ne vole. Wilfrid je stanovao u dvije sobe na prvom katu tornja. Jedna od njih bila mu je radni kabinet. Pokućstvo od izrezbarene stare hrastovine divno se slagalo s antiknim tapiserijama koje su pokrivale zidove. U dubokom ormaru bili su složeni herbariji koje je Wilfrid drugo jutro izvadio da ih pokaže Aurori. Ona je sjedila u naslonjaču s visokim naslonom ispred debela hrastova stola. Wilfrid se nagnuo prema njoj i odgovarao na njezina pitanja. U jednom trenutku njegov je obraz dodirnuo zlatno smeñu kosu. Ona je divno mirisala. Brzo se uspravio. Lijepe ljubičaste oči iznenañeno su ga pogledale. On je brzo odvratio pogled i stao objašnjavati značajne osobine jedne male i rijetke biljke koju je otkrio prošle godine u nekom skrivenom kutu u brdima. - Kako to istraživanje mora biti zanimljivo! - rekla je Aurora. - Kako bih rado šetala planinom! Mislite li da bi me sestrična Idalie htjela tamo povesti? - Sigurno hoće. I ja ću vas rado pratiti... u prvo vrijeme. Najprije će vam biti potrebna vježba da biste postali pravi planinar. Vjerujem da za to imate dara, i to sigurno više od Flavie koja izgubi svaku hrabrost pred malo oštrijim usponom. - Meni će se to sviñati. Mora da je očaravajuće prolaziti tim divnim planinama! U Aurorinu se glasu osjećalo duboko uzbuñenje. Susrevši njezin pogled, Wilfridu se učinilo da se pred tim pomalo hladnim izgledom, koga je stekla kod gospoñe Thury, krije topla i osjećajna duša. Kakav divan pogled! Kakve lijepe oči!

Kada je razgledala sve listove herbarija, mlada se žena oprostila. On ju je otpratio do njezinih soba i uručio joj knjigu o botanici iz svoje biblioteke. - Proučite najprije ovo - rekao je - i zapitajte me sve što vam nije jasno. Zatim ćemo pripremiti izlet sa sestričnom Idalie. To je bio početak češćih susreta Aurore i Wilfrida. Ona je bila prilično obrazovana. Naročito je poznavala povijest i književnost, a i latinski jetik. Učenje je za nju bilo zabava, a željela je nadopuniti svoje znanje. Gospodin Somers i Wilfrid mogli su razgovarati s njom o svemu. Ovi su razgovori potisnuli Flavijino pričanje i ona je sada češće bila sama sa svojim Melchiorom. Činilo se da on više nije toliko zaokupljen poslovima. Jednog poslijepodneva su ipak obje mlade žene krenule kočijom u posjet doktoru Piennesu. Ondje su ih ljubazno dočekali i ugostili. Zatim su u društvu svojih domaćina krenule prema jezeru usred šume. Površina jezera sjala je pod zrakama sunca blještavo zelenom bojom. Aurora bi dugo promatrala tu lj epotu, no Flaviju nisu zanimale prirodne ljepote. Flavie je hodala naprijed s doktorom, a Aurora i Mathide Piennes su ih slijedile. Govoreći o zanimljivostima okolice Mathilde je spomenula i dvorac Beudant. - Zar je zaista tako lijep? - pitala je Aurora. - Krasan je. Možda nešto suviše raskošno ureñen za moj ukus. U toj se kući živi na veoma visokoj nozi jer je imetak pokojnog baruna Prauzellesa bio znatan. - I njegova udovica živi tim životom? - Da, čini se da se u tome dobro snalazi. Ona ima i uNici veoma lijepu kuću. Dok je njezin muž još živio imali su uvijek veoma mnogo gostiju. Svi su joj se divili i udvarali joj. Ponekad bi pjevala na koncertima u dobrotvorne svrhe. Jednom sam je i ja čula. Njezin je glas veoma čist, no on ostavlja čudan dojam. Ne znam kako da to objasnim. Moj bi djed kazao: "To je glas čarobnice. Sigurno su tako pjevale sirene." - Sastajete li se s njom? - Rijetko. Posjećujemo je samo jednom za vrijeme našeg boravka ovdje. I to je sve. Naš je život ovdje jednostavan, lišen mondenog sjaja. Osim toga, bit ću iskrena, ona nam nije simpatična. - Nije ni meni. Mathilde je smiješeći se pogledala mladu ženu. - Vi je još ne poznajete dovoljno dobro. Sigurno ćete je ovog ljeta češće sretati jer je gospoña Morieres očarana njome. I gospodin Wilfrid često svira zajedno s njom, samo sad to neće moći jer je u žalosti. - On dobro svira? - Veoma dobro. Svira violinu, violončelo i klavir? A vi gospoño? - I ja veoma volim glazbu. Učila sam kod veoma dobrog učitelja. Tetka mije trebala poslati moj klavir, no to je sad suvišno. - Moći ćete svirati iduće godine. - Iduće godine? Aurora je to rekla zamišljeno i to je opazila i gospoñica Piennes. Kad je kasnije ostala sama sa svojim djedom rekla mu je: - Što mislite o položaju ove mlade žene? Udovica je s osamnaest godina, a zapravo nije pravo ni bila udana. Što ona još radi u Monraubertu? - Drago dijete, pa ona će se udati za Wilfrida. To je posve prirodno, zar ti se ne čini tako? - Imate pravo. No hoće li on htjeti? Pa vi ste mi sami rekli da sigurno postoji nešto izmeñu njega i gospoñe Prauzelles. - Da, no ukoliko meñu njima nešto i postoji oni to tako vješto kriju da nitko u ovom kraju o tome ne govori. Jer kada ne bi bilo tako, tada bi to njegova sestra već razglasila na sve strane. Ali on se nikada ne bi mogao oženiti njome. - Zašto? Zato stoje protestantkinja? - Ne, i njegova je majka to bila. No kad bi njegov otac i pristao na taj brak, ne vjerujem da bi se lijepa barunica odrekla nasljedstva svog muža. - Ali, ako ga ljubi? Doktor se podrugljivo nasmijao. - Postoji ljubavi ljubav,Mathilde.Ne vjerujem daje ljubav gospoñe Prauzelles sposobna za žrtve. Ali što god bilo, ja pretpostavljam da bi Wilfrid bio neizmjerno sretniji s dražesnom Aurorom koju je usud

sačuvao od toga da postane Carlomanova žena. Žena tog bijednika. - Zar istraga još uvijek nije ništa otkrila u vezi s njegovom smrću? - Ništa. Istraga je završena bez rezultata. Još jedan nekažnjeni zločin više, ukoliko ne doñe do nekih iznenadnih otkrića, a to ne bi bilo dobro za obitelj Somers, jer bi to moglo biti i neugodno iznenañenje. On je bio veoma neozbiljan, tako su mi bar pričali. U svakom slučaju on ne bi bio dobar suprug toj mladoj ženi neizmjerno otmjenijoj, pametnijoj i boljoj od njega. Tako ja bar vjerujem.

XI Aurora je stajala kraj prozora u svom salonu. Upravo se odjenula. Udisala je ugodan miris koji je prodirao do nje. Kljasti vrtlar Barnabe izvadio je iz staklenika sanduk s oleanderima i narančama te ih porazmjestio po popločanom dvorištu pred kućom. Ruže penjačice cvale su uz pročelje kuće, rezede su širile svoj opojni miris. U dvorištu se igrao mali Louis pod nadzorom svoje dadilje i radosno klicao. Stari vrt s grabovim drvoredom i šimširima poprimio je pod proljetnim suncem gotovo radostan izgled. Aurora je pomislila: "Kako mije lijepo ovdje. Ne dosañujem se. Svi su tako dobri prema meni. Sestrična Idalie je za mene ono što mi je trebala biti tetka. Moj je svekar divan. Wilfrid je ljubazan i pristojan... samo stoje ponekad malo čudan." Da, on je ponekad bio veoma tajanstven. Činilo se kao da se tada povlači u samog sebe, postaje hladan i natmuren. Aurori bi se pričinjavalo kao da se meñu njima podigao zid. Zbog toga je patila, a osjetila bi se sretnom vidjevši ponovo u njegovim očima svjetlo i privlačan zamišljeni pogled koji je toliko voljela. U društvu sestrične Idalie skupljali su biljke za herbarij i Wilfrid je izjavio da je Aurora veoma nadarena za to. Kakvo su divno vrijeme proveli na zajedničkim šetnjama! Sve troje u šumi, u dubokim udolinama, na čistom planinskom zraku. Wilfrid je namjeravao da poñu na još mnogo dulje šetnje jer se Aurora priviknula na pješačenje. Zvuči koraka prekinuli su mladu ženu u njezinu sanjarenju. Nagnula se i ugledala Wilfrida koji je izašao iz salona. Mali je Louis potrčao prema njemu. On ga je podigao, poljubio a zatim pošao u vrt. Ušla je Barbeline i javila joj da bi gospodin Somers želio razgovarati s njom. Pomalo iznenañena sišla je u salon. Grof je sjedio prekriženih ruku duboko utonuo u svoj naslonjač. Sa srdačnom je dobrodošlicom dočekao snahu. - Sjednite, drago dijete, moram vam saopćiti nešto veoma važno. Aurora je bila prilično uzbuñena i preplašena, iako je njegovo lice odavalo veliko zadovoljstvo. - Niste li ponekad pomislili, drago dijete, da položaj u kome se sada nalazite ne može dulje trajati? - Jesam, i ja sam se pitala... Pomislila je iznenada sa strahom u srcu: "On me želi poslati mojoj tetki." - Vama je osamnaest godina, i bili ste udati, a da to zapravo i niste bili. Službeno, vi ste udovica. No vaš otac još uvijek želi, a ja se nadam, da će se naše dvije grane obitelji sjediniti i osigurati potomstvo loze prinčeva Briisfeld. Nakon dopisivanja s vašim ocem, odlučili smo da ćete vi, posljednji potomak starije grane obitelji postati ženom Wilfrida koji je sada moj jedini muški nasljednik. Kakav nenadan osjećaj sreće! Sav je njezin strah nestao kao da nikada nije ni postojao. Gospodin Somers je iza spuštenih kapaka promatrao svoju mladu snahu. Ono stoje ugledao na njezinu licu bez sumnje mu se sviñalo jer se smiješak pojavio ispod njegovih sivih brkova. - Što vi kažete na to, Aurora? - Mislim da se moram pokoriti volji svog oca - glas joj je podrhtavao. - Prirodno, no valjda vam to neće biti i suviše neugodno? Aurora se sabrala nakon te tako neočekivane vijesti. Nasmiješila se svom svekru i odgovorila: - Mislim da dovoljno poznajem Wilfrida da bih mogla govoriti kao o dobrom čovjeku, divnih osobina. Jednom riječju, mogla bih biti sretna uz njega. - Izvrsno! Wilfrid je zaista inteligentan i čestit. Uvjeren sam da će on biti izvrstan suprug na kojeg bi se svaka žena mogla potpuno osloniti. Nakon kratke šutnje gospodin Somers je nastavio: - Prije no što vi dadete svoj konačni pristanak, on bi još želio razgovarati s vama. Biste li ga htjeli odmah sada primiti? - O, da!

U glasu mlade žene osjetilo se malo uzbuñenje. - Ako želite možete mu se pridružiti u vrtu. Rekao mi je da će popušiti cigaretu čekajući na vaš odgovor. Aurora je izašla iz salona. Nakon što je u prolazu i ona poljubila malog Louisa krenula je drvoredom podrezanim u obliku kugle koja je bila ponos Barbabea. Vrtlar je upravo podrezivao šeboj i pozdravio je dok je prolazila. Bezubim velikim ustima promrmljao je: - Taje mlada žena doista dražesna. Aurora je polagano hodala uz umjetno jezero. Srce joj je lupalo nešto snažnije nego obično. Osjećala se nekako radosno i mirno kao daje konačno našla svrhu svog života. Wilfrid je stajao uz vodoskok pod svodom starih brijestova. Kad je ugledao Aurora odbacio je cigaretu i pošao prema njoj. - Vaš mije otac rekao da želite razgovarati sa mnom. Pružila mu je ruku pomalo bojažljivo. Nježno crvenilo popelo joj se uz obraze. - Da, moram s vama razgovarati. Riječ je o našem braku... Hoćete li da sjednemo ili biste radije malo prošetali? - Radije bih šetala. Krenuli su drvoredom. Sunce nije prodiralo kroz gusto lišće. Wilfrid je pogledao njezin nježni profil, a zatim je zapitao: - Što kažete o namjerama vašeg i mojeg oca? Hoćete li pristati na to? - Da. - Crvenilo na Aurorinu licu postalo je još dublje.- Osim toga, čini mi se, ne ostaje nam drugi izbor - rekla je. - Dozvolite mi! Ništa me neće natjerati da se oženim vama ako bi vas na to natjerali kao stoje to bio slučaj sa sirotim Carlom. - Ne bih se udala za vas pod prisilom. Imam povjerenja u vas. - Zahvaljujem vam, Aurora. No da budem dostojan tog povjerenja, moram biti potpuno iskren s vama. Moj otac zahtijeva da se vjenčamo. Ja osjećam prema vama najdublje poštovanje i veliku simpatiju. No moje mi srce više ne pripada... Ona se trgnula i zastala. Wilfrid je vidio kako se prema njemu diže pogled očiju kojima se on odavno divio zbog tople ljubičaste boje. Činilo mu se da u njima vidi iznenañenje i uznemirenost, pa možda čak i strah, a odmah zatim i ponos. - To znači da vi ljubite drugu ženu? - Da, Aurora, i ja bih se oženio njome da ona nije odbila ući u našu « obitelj. A odbila je zbog toga jer je moj otac ne bi podnosio zato što bi time spriječila moju vezu s vama. On joj to ne bi nikada oprostio. Ja vam to govorim posve iskreno jer, to moram ponoviti, osjećam prema vama najdublje poštovanje i ne bih si oprostio da vas prevarim. Bit ću vam odan i privržen suprug, ispunit ću sve dužnosti koje ću pred Bogom preuzeti na sebe. Hoćete li me takvog prihvatiti, Aurora? Spustila je čelo i njezine su se ruke čvrsto stisnule. Gledao ju je pomalo dirnuto, a i uzbuñeno, iako toga ni sam nije bio svjestan. Napokon je progovorila, ne podižući oči: - Htjela bih promisliti! ...Reći ću vam sutra... - Neka tako bude! Pokorit ću se vašoj volji. Krenuli su dalje, hodali uz jezerce u kojem se vidio odraz svjetlo plavog neba i prošli tamnim drvoredom. Barnabe je gledao za njima, raširivši usta na smiješak i promrmljao: "Ah! Ah! Ah!" Zaustavili su se pred vratima koja su vodila u predvorje. Aurora se okrenula prema svom pratiocu i tiho mu rekla: - Sutra ću vam odgovoriti... On se naklonio, a ona je ušla u kuću. Wilfrid je pošao u salon. Gospodin Somers je knjigu, koju je držao u rukama, spustio na koljena i pogledao mladića podrugljivim smiješkom koji je kod njega bio čest. - Aurora je tražila jedan dan za razmišljanje - rekao je kratko Wilfrid. - Tako, tako! Jasno da joj to u prvi čas nije bilo veoma ugodno. No kasnije će spoznati da si ti veoma pošteno postupio. Baš ste glupi, djeco moja! Glupi! Kasnije ćete to i sami spoznati. I sliježući ramenima prasnuo je u smijeh.

XII Gospoñica Idalie je upravo svirala jednu Haendelovu sonatu kada je, oko četiri sata tog dana, k njoj došla Aurora. Idalie je ustala i pristupila ispruženih ruku mladoj ženi. - Dobar dan, dijete! Što se dogodilo? Odmah je opazila promjenu na licu koje je već dobro upoznala. - Htjela bih vas pitati za savjet. Aurorine pomalo nemirne ruke skinule su težak šešir od krepa i veliki svileni šal koji joj je pokrivao ramena. Sjela je do gospoñice Idalie na počivaljku presvučenu šarenim platnom. - Dakle, djevojčice moja? Što se dogodilo? - Moj otac i moj svekar žele da se udam za Wilfrida. Gospoñica Idalie nije bila ni najmanje iznenañena. - Mislila sam da će to oni željeti - rekla je. - Zar vam to nije drago? Aurora je lagano pocrvenjela. - To bi mi se sviñalo kad... kad bi Wilfrid bio slobodan. Ovoga je puta gospoñica Idalie pokazala malo uzbuñenje i uznemirenost. - Zar je on negdje vezan? - Ne, ali njegovo srce pripada drugoj ženi. I Aurora je ponovila Wilfridove riječi. Gospoñica Idalie je odmahnula glavom. - To je pošteno od njega, ali... ne treba tome pridavati preveliku važnost, draga Aurora. Kad postanete njegovom ženom, on će vas voljeti. Vi imate i odviše osobina koje ljudi poput njega cijene, a da bi se moglo nešto drugo dogoditi. Aurora je u krilu skupila ruke koje su podrhtavale. - Uvijek bih se bojala da je on neće moći zaboraviti. - Zaboravit će je i voljeti samo vas. Jednog dana kada smo govorili o vašem tužnom braku on je rekao. "Aurorino srce i duša sigurno skrivaju pravo blago." Rumenilo se još samo pojačalo na licu mlade žene. - Kako bih vam rado vjerovala, sestrično! - Imajte povjerenja, drago dijete! Wilfrid je pošten čovjek, možda malo odviše ponosan, ali veoma privržen. Mislim daje on sposoban voljeti žarko i biti vjeran u ljubavi. Na vama je daje zadobijete. Aurora se nagnula i poljubila gospoñicu Idalie. - Vratili ste mi vjeru, draga moja sestrično! - Volite ga, drago dijete? Aurora je promrsila, skrivajući lice na ramenu svoje prijateljice: - Čini mi se da ga volim. Gospoñica Idalie se nasmiješila i prošla rukom preko njene kose. - Dakle, sve je u najboljem redu. A sad ću se vratiti svom starom Haendelu. Cijeli je sat gospoñica Idalie svirala svoje najmilije skladbe koje je i Aurora voljela. Zatim ju je Aurora napustila, mirnija i sada posve odlučna. Gospoñica Idalie gledala ju je s praga kuće kako se udaljava, a njezino čelo, obično posve glatko, bilo je malo namreškano. Mislila je."Koga to ljubi Wilfrid? Možda Sigrid? Bojim se daje tako. To je veoma opasno. Ne vjerujem toj ženi. Možda nisam trebala nagovarati Aurom na taj brak? Ali što bi ona u protivnom uradila? Kakav bi bio njezin položaj kad bi odbila tu vezu? I koja bi žena bila od nje sposobnija učiniti da Wilfrid zaboravi Sigrid?" Idućeg je dana Aurora poslala svom svekru nekoliko riječi poruke. Javljala mu je da prihvaća Wilfridovu prošnju. Gospodin je Somers njezino pismo predao sinu. Wilfrid nije ništa rekao. Gospodin Somers je govorio o tome što će poduzeti da bi se vjenčanje moglo proslaviti na početku jeseni. Obred će se obaviti u dvorskoj kapeli u posve prisnom krugu. Auroraje srela Wilfrida kada je, kratko vrijeme prije ručka, silazila u salon. On joj je poljubio ruku i zahvalio joj se s nekoliko pristojnih riječi. Flavie, koju je otac obavijestio o zarukama, zagrlila je uz glasne izjave ljubavi svoju snahu. Melchior je čestitao Aurori dosta hladno. Tajno neprijateljstvo koje je Aurora osjetila da vlada meñu roñacima, bilo je sigurno uzrokom što Melchior nije bio oduševljen tim brakom koji će Wilfridu dati važniji položaj u kući. Nakon ručka, dok su pili kavu u dvorištu ispred salona, sluga Polydore predao je Flaviji pismo obrubljeno uskim crnim rubom. Ona gaje otvorila i pročitala. Zatim je radosno izvijestila nazočne: - Poziv od Sigrid. - Počela je glasno čitati:

"Draga Flavie, Namjeravam otputovati na neko vijeme, no prije toga htjela bih pozvati vas i vašu ljupku snahu na ručak. Ne izgovarajte se svojom žalosti jer će samo roñaci biti prisutni. Melchior i Wilfrid veoma bi me razveselili kad bi vam se pridružili. Dakle, vidjet ćemo se sutra, zar ne? Pošaljite mi nekoliko riječi o vašem pristanku." - To će biti ugodna razonoda, moje dame - kazao je Melchior. - Sto se mene tiče rado ću vas pratiti. Beudant je pravi dvorac iz "Tisuću i jedne noći". Kaštelanka je divna žena i njezin kuhar je dostojan svake hvale. - Dobro, poslat ćemo Philemona da odnese odgovor. I Flavie je brzo ustala. - Draga, nisi zapitala Auroru prihvaća li i ona poziv? Wilfrid je to kazao pomalo podrugljivim tonom. - A zašto bi ona odbila? Zar ne, Aurora? Aurora je upitno pogledala svekra i Wilfrida. Wilfrid je odvratio oči, a gospodin Somers je odgovorio: - Jasno da možete prihvatiti poziv, draga moja. To će biti samo ručak u krugu obitelji, kako to kaže gospoña Prauzelles. Vidjet ćete tamo veoma lijepih stvari, a možda ćete imati i tu sreću da čujete vašu domaćicu kako pjeva, stoje pravi užitak. - Užitak koji ona ne pruža često - dodao je gospodin Morieres. - Ona je mušičava poput svih lijepih i bogatih žena. Prihvati i u moje ime poziv, Flavie. A vi, Wilfrid? Wilfrid je bio zabavljen motanjem cigarete. Nije odmah odgovorio i gospodin Somers je rekao umjesto njega: - Pa sigurno da će i Wilfrid poći. Zašto ne bi? - Zaista, zašto ne bi? Wilfridova je primjedba bila kratka, čak i pomalo hladna. - Moraš je obavijestiti o svojim zarukama. Napisat ću nekoliko riječi. I Flavie je brzo pošla u kuću gotovo pogazivši igračke koje je njezin sin ostavio na tlu. Napola smotana cigareta ispala je Wilfridu iz zgrčene ruke. Sagnuo se daju podigne. Na njegovu licij^ pojavilo se lagano rumenilo. - Što ćete raditi poslije podne, draga kćeri? - upitao je gospodin Somers. - Htjela bih posjetiti gospoñicu Piennes. Posavjetovat ću se s njom o akvarelu koji sam započela slikati. - To je dobra ideja. Mogao bi je povesti onamo u svojim kolima, Wilfride. - Veoma rado. Glas mladog čovjeka zvučao je usiljeno i pogled mu je postao tmurniji. Nemirnim prstima nastavio je motati cigaretu. Aurora ga nije gledala. Promatrala je gospodina Morieresa koji je šetao malenim-dvorištem otpuhujući kolute dima iz svoje cigarete. Prethodne noći nije mogla spavati pa je ustala i uz otvoreni prozor udisala svježi zrak pun cvjetnog mirisa. Dok je tako stajala kraj prozora promatrajući drvored u blagom mjesečevu svjetlu začula je tihe korake. Nagnula se i ugledala dvojicu muškaraca koji su zaokrenuli oko malog staklenika s narančama i krenuli prema kući. Nosili su šešire sa širokim obodima, navučene na oči, a donji dio lica bio im je zamotan šalom ili crnom maramom. Jedan je bio visok i mršav, a drugi niži sa širokim ramenima. Šutke su ušli u kuću. Aurora je bila uznemirena. Htjela je o tome pitati Barbeline, no tog je jutra nije vidjela jer je ova otišla posjetiti bolesnu sestru. Za vrijeme ručka nitko nije ništa spomenuo. Zaključila je da su ti noćni šetači bili iz kuće. Sigurno roñaci kojeg sluge. Sada, dok je promatrala gospodina Melchiora, učinilo joj se daje jedan od one dvojice imao iste lagane, pomalo mačkaste kretnje. Isto držanje, isti stas... - Kada želite ići, Aurora? Wilfridov glas trgnuo je Aurora iz razmišljanja. - Kada vi to želite. Brzo ću se spremiti. - Za pola sata? - Dobro. Odmah ću poći u svoju sobu. - A ja ću narediti Philemonu da upregne konje. Zajedno su izašli. Na vratima Aurorine sobe Wilfrid se naklonio i rekao: - Doći ću po vas. Aurora je ušla u svoju sobu i pozvala Zephyrine. Za vrijeme odijevanja razmišljala je. Osjećala se nelagodno. Zašto? Nije znala. Možda zato što je željela da se Wilfrid drugačije odnosi prema njoj. Ali,

on je bio samo pristojan i prijateljski dobar. Bila je spremna za polazak kad je Wilfrid pokucao na vratima. U predvorju su sreli visokog sjedokosog muškarca. Pozdravljajući ih, pogledao je Aurom. Zapitala je: - Tko je to? - Taj je čovjek u Melchiorovoj službi - kratko je odgovorio Wilfrid. Popeli su se u lagana kola, dok je Philemon pridržavao uzde konja. Flavie je dotrčala do njih noseći u rukama neki paket. - Biste li mogli poći do Aurelie i predati joj ovo? To je veoma hitno. - Hitno? - upitao je Wilfrid podrugljivim glasom. - Ti ne oskudijevaš u haljinama. No daj nam to. Ovo malo skretanje s puta neće nas zadržati. - Pozdravite gospoñicu Mathilde! Posjetit ću je ovih dana. - Ona neće biti baš oduševljena - kazao je sa smiješkom Wilfrid dok je kočija izlazila iz dvorišta Montauberta. - Flavie ostaje uvijek kod nje cijelo poslijepodne, a to kod uboge gospoñice Mathilde izaziva strašnu glavobolju. Zahvaljujući vatrenom konju za desetak su minuta stigli u selo, a ubrzo zatim i do kuće gospoñe Aurelie Dore. Aurora je sišla s kola noseći paket, prošla malim vrtom i pokucala na vrata. Ova su se smjesta otvorila i Aurora je pred sobom ugledala krojačičinu kćer. Estelle se trgnula i činilo se kao da se želi povući. Krv joj se popela u blijede obraze. - Ovo gospoña Morieres šalje vašoj majci - rekla je Aurora pružajući paket. - Dobro, ja ću joj to predati. Hvala, gospoño. - Kako ste? Niste li sada nešto manje umorni nego ranije? Aurora je osjetilo neko neobjašnjivo zanimanje za tu djevojku blijeda mršava lica i čudna pogleda koji kao daje bježao od nje. - Umorna? Još sam uvijek umorna. - Ako biste opet radili ja bih vam donijela nešto za vezenje. Gospoña Flavie mije pokazala neke vaše radove, savršeni su. - Ne, još uvijek ne mogu raditi. A i otputovat ću na neko vrijeme. Dok je to govorila Aurora je ugledala, izmeñu njenih punih usana, red sjajnih zubića. I iznenada se sjetila sličnih zuba koje je ugledala onog dana kad se dogodila tragedija. Ta ju je pomisao zbunila. Brzo je rekla: - Do viñenja, gospoñice. Moram ići. Zatim su krenuli prema kući gospoñice Mathilde. Aurora je šutjela, a činilo se kao da njezin pratilac takoñer nije raspoložen za razgovor. Ostavio ju je pred vratima kuće i obećao da će doći po nju predvečer. Aurora i Mathilde su se smjestile u velikoj svijetloj sobi koja je Mathilde služila kao atelje. Radile su sve do četiri sata a onda su se pridružile doktoru koji se odmarao u sjenici u vrtu. Aurora je obavijestila svoje domaćine o zarukama s Wilfridom. Oboje su to prihvatili s velikim oduševljenjem jer im je Wilfrid bio veoma drag. - Morat ćete upoznati našu lijepu sredozemnu obalu - spomenula je Mathilde. - Bit ćemo veoma sretni budemo li vam mogli pružiti gostoprimstvo: veoma skromno, no naša je kuća ugodna naročito zbog svog položaja i divnog vidika s male terase. - To se ne može usporediti s palačom u kojoj živi barunica Prauzelles - dodao je smijući se doktor. - Zaboravila sam vam kazati, sutra smo pozvani na ručak k barunici. - Ah! - uzdahnula je Mathilde. Malo je zastala a onda zapitala: - Svi ćete poći onamo? - Da, svi osim moga svekra. Barunica je javila Flaviji da se sprema vrlo brzo otputovati. - Čudno. Obično ovdje provodi ljeto. - Možda će otputovati samo na kratko vrijeme? - Možda - odgovori Mathilde. Na vratima se pojavila sobarica i obavijestila doktora da ga zovu k nekom bolesniku. - Kome?-upitaoje. - Žena carinika Mirauxa krvari, bar se tako čini. A da bi se iz grada pozvao doktor Tillon potrebno je dugo... - Već idem. Neka upregnu, Do skorog viñenja, moje dame. Izašao je, a Mathilde je rekla: - Ovi siromašni Mirauxovi zaista nemaju sreće. Ove su zime izgubili jedno dijete, a otac je bio ranjen

prije nekoliko mjeseci. - Teško? - Da. Čak su već pomišljali na najgore. No ipak se dosta brzo oporavio. - Muž gospoñe Dore nije imao tu sreću. - Zaista nije, siromah. To je bio dobar čovjek, no ujedno i veoma težak. Dobra Aurelie nije kraj njega provodila baš lagodan život. Čini se da je Estelle naslijedila njegovu narav. - Ona mi nije naročito simpatična. - Simpatična uistinu nije. Umišljena je i povučena. Bojim se da njezina majka ne nalazi u njoj veliku utjehu. Estelle je veoma voljela oca i čini se da će se umiriti tek onda kada umre onaj koji ga je ubio. - Ne znam. U ovom su kraju svi koji se bave krijumčarenjem čvrsto povezani. I zbog toga sumnjam da će Estelle ikada saznati ime ubojice da bi mu se mogla osvetiti, stoje od časa očeve smrti stalno, sva očajna, ponavljala. - Zar bi ona to mogla učiniti? - Tko zna? - odgovorila je Mathilde izbjegavajući pravi odgovor.

XIII Gospoña Prauzelles primila je idućeg dana svoje goste u velikom salonu smještenom ispred plesne dvorane u kojoj je ona voljela boraviti. Veliki je salon imao zidove obložene zlatnim brokatom i bio je namješten dragocjenim izrezbarenim pokućstvom. Antikne svjetiljke imale su bezbroj svijeća, a obilje umjetničkih predmeta bilo je porazmjesteno po salonu. Sve je bilo razmješteno s neospornim umjetničkim ukusom. Ipak Aurora, čiji se istančan ukus nije mogao pomiriti s tom i suviše očitom raskoši, nije bila baš oduševljena. Sigrid je bila savršeno lijepa u haljini profinjene jednostavnosti od bijelog krepa. Puna pažnje predstavljala je ljubaznu domaćicu. Tko bi mogao posumnjati u sentimentalnu vezu to dvoje ljudi kad bi vidio kako se Sigrid slobodno i prirodno vlada i kako je Wilfrid hladan, iako veoma pristojan, prema njoj? Izvrstan obilan ručak posluživale su sluge u livreji s kratkim hlačama i svilenim čarapama. Flavie je po običaju brbljala. Danas je njezin brat u tome vidio prednost. Melchior je kao veliki sladokusac uživao u jelu i ponekad bi polaskao domaćici. U trenucima kad bi Flavie zbog jela na trenutak zašutjela uspjela je Sigrid uputiti nekoliko riječi Aurori i Wilfridu. Pričala je o putu u Rusiju na koji se upravo spremala na poziv jedne svoje prijateljice. - Hoćete li ostati ondje do kraja ljeta? - upitala je Aurora. - Vjerojatno. Flavie je prestala jesti i uzviknula: - Nećete svratiti ovamo pri povratku? - Neću moći. - To je veoma loša vijest, draga sestrično - kazao je udvorno Melchior. - Jasno, vama je boravak u Beudantu veoma dosadan. Flavie i ja provest ćemo, mnogo skromnije, nekoliko tjedana kod mog brata u Lyonu. - Da, vrlo je dosadno u Montaubertu - nadodala je Flavie. - Meni se to ne čini - mirno je rekla Aurora. Wilfrid ju je iznenañeno i sa zanimanjem pogledao. Flavie je na svoj poznati način odgovorila brzo: - To vam se čini zbog toga što ste kratko vrijeme ovdje! Sve je za vas novo. No vidjet ćete već kad ćete morati ovdje neprekidno živjeti. - Mislim da ću znati uvijek nešto pronaći da mi ne bude dosadno. Sigrid ju je upitno pogledala kao da joj želi proniknuti do dna duše. - Po svemu sudeći, vi ne volite društvo, sestrično? - Ono koje sam upoznala kod tetka Thury zaista me ni najmanje nije zanimalo. - Wilfrid će vas upoznati s mnogo zanimljivijim ljudima u Parizu kamo će vas, bez sumnje, povesti rekao je Melchior. Sigrid je jednom kretnjom odala nešto nalik iznenañenju. Pogledala je Wilfrida koji je taj pogled podnio s očitim mirom. Jedino je Sigrid mogla primijetiti malu promjenu u njegovu glasu kad je rekao: - Po želji princa Brusfelda i mog oca, Aurora i ja smo se sinoć zaručili. - Izvrsno! To je bilo posve prirodno. Čestitam, sestrično, a i vama, Wilfride. Tako će dvorac

Montaubert sačuvati svoju mladu gospodaricu, a gospodin Somers ljupku snahu koja mu se, bar se meni tako čini, veoma sviña. Nitko ne bi mogao biti prirodniji i opušteniji od nje. Tako je bar mislio Wilfrid koji je jedini poznavao prave Sigridine osjećaje. Nakon ručka gospoña je Prauzelles odvela svoje goste u plesnu dvoranu. Flavie je otrčala do klavira, otvorila ga i udarila nekoliko akorda. Potom se okrenula barunici. - Sigrid, hoćete li nam nešto pjevati? - Veoma rado, draga Flavie. Njezini su prsti najprije časak preludirali, a onda se začuo veoma čist glas velikog raspona. Pjevala je neku talijansku ariju. Bila je to strastvena pjesma. Osjećalo se u melodiji, a i riječi su to kazivale. No ona ju je otpjevala bez topline mada joj je glas bio uzbuñujuće zavodljiv. Očaravao je, kako je jednom Aurori rekla Mathilde Piennes. Da, bilo je upravo tako. Čudna je čarobnica bila ta Sigrid, tako lijepa, bijela i hladna poput snijega. Wilfrid se približio vratima koja su vodila van u vrt. Gotovo je okrenuo leña pjevačici i slušateljima. I kada je Sigrid završila i primila pretjerane čestitke Melchiora i Flavie, on je ostao još nekoliko trenutaka nepomičan. Zatim se okrenuo i zapitao: - Ne biste li htjeli razgledati vrt, Aurora? Prije no što je Aurora stigla odgovoriti, Flavie je uskliknula: - Da, da, ona ga mora vidjeti! Zar ne Sigrid? Vrt je tako lijep! - Da. Sigrid je stajala uspravno, naslonjena na klavir. Haljina od bijelog krepa padala je u laganim naborima oko njena vitkog tijela. Jedva primjetan osmjeh pokazao joj se na licu. Oči, napola zatvorene kapcima, nisu nikoga gledale. Samo je dobacila brz pogled Wilfridu. Ali on je svrnuo svoj pogled na drugu stranu. Njegovo se lice stisnulo, a usne su mu lagano podrhtavale. Flavie je uhvatila Aurora za ruku i odvela je prema vratima. - Doñite, draga! Ovaj vrt je pravi san. Wilfrid se odmaknuo da bi propustio mlade žene. Iza njih je izašao Melchior. Sigrid je još uvijek stajala nepomično, naslonjena na klavir. Wilfrid se ponovno napola okrenuo prema prozoru. Barunica je krenula naprijed. Činilo se kao da njezini lagani koraci klize po lijepu mramornom mozaiku. Stavila je ruku na Wilfridovo rame. - Poñimo za njima, dragi prijatelju. Ni ne pogledavši je, on se stao spuštati mramornim stubama. Pred njim se pružao cvjetni vrt ukrašen malim jezerima, vodoskocima, kipovima i posudama od mramora. Šumice su uokvirivale vrt koji se penjao terasasto prema podnožju brda pokrivena jelama i arišima. - I tako ste se vi zaručili? Njezin je glas bio ozbiljan, a u njemu se čuo prizvuk tuge. - Morao sam to učiniti - kazao je Wilfrid s gorčinom. - A vi, vi odlazite? - Mislila sam da će tako biti najbolje... za nas oboje. Uzdahnula je prije nego što je nastavila: - Jer mi se sada više ne smijemo ljubiti. - Ne! - Prošaptao je Wilfrid. Pogledao je mladu ženu, odjevenu u crno, koja je hodala pred njim, izmeñu Flavie i Melchiora. Udovica njegova brata, njegova zaručnica. Njoj je sada pripadalo njegovo poštovanje i odanost. No nije joj mogao dati i svoju ljubav. Ona je pripadala ženi koja je hodala uz njega, toj čarobnici sa Sjevera koju je upoznao jednog zimskog dana prije tri godine. Ugledao ju je, tada odjevenu u bijeli baršun ukrašen nojevim perjem, kako stoji na pragu dvorca Beudant, kamo ju je doveo Max de Prauzelles. Aurora i njena pratnja zastali su kraj jednog vodoskoka u kojem se razlijevala voda izlazeći iz usta brončanog tritona. Kad su im se približili Sigrid i Wilfrid, Flavie je opet počela klicati od oduševljenja. Govoreći mnogo umjerenijim riječima Aurora je izrazila oduševljenje što može razgledati vrt. - Staklenik! - zaviknula je Flavie. - Pokažite joj staklenik, Sigrid! Sa smiješkom na usnama Sigrid je uzela pod ruku Aurora i povela je prema stakleniku napola skrivenom iza grmlja. Ostali su ih slijedili. Hodajući nekoliko koraka iza svoje sestre i njezina muža, Wilfrid je promatrao obje mlade žene. Njegove su obrve bile nabrane, a usnice stisnute. Nije ušao u staklenik već je pošao prema malom mramornom paviljonu gdje je sjeo. Tamo su ga nešto kasnije našli ostali. Pušio je cigaretu, a sluga je kraj njega pripremao

kavu. - Pogledaj ove predivne ruže, Wilfride! Flavie je pružala prema bratu kiticu cvijeća koje je držala u ruci. - I mi imamo nekoliko lijepih vrsta u Montaubertu no ništa se ne može usporediti s ovima! - Jasno da ne može - kazao je rastreseno Wilfrid. Gledao je Auroru. I ona je držala ruže u ruci. Stajala je na pragu paviljona obasjana sjajnim lipanjskim suncem. Nježna bjelina njezine puti poprimala je ružičastu boju. Njezina je kosa sjala zlatnim sjajem. Podigla je cvijeće do svojih obraza da bi mogla udahnuti njihov miris, a trepavice su se spustile na oči divne svijetlo ljubičaste boje. I Sigrid ju je gledala. Sjela je na mramornu klupu ukrašenu raskošnim jastucima i nervozno vrtjela dugu ogrlicu od sitnih bisera na kojoj je visio sat. - Sjednite, draga! Flavie, vi se toliko volite kretati pa ćete biti tako dobri i poslužiti nas kavom. Flavie je to prihvatila s oduševljenjem. Aurora joj sigurno ne bi povjerila tako nježan porculan. Ni Barbeline joj nije dopuštala doticati šalice koje je princ Briisfeld poklonio kao vjenčani dar bratiću Somersu, osim kada bi pila iz njih. O tome je razmišljala Aurora dok je Wilfrid u posljednji trenutak spasio tanjurić koji samo što nije pao na pod, a Melchior je na čudesan način spasio od te iste sudbine jednu šalicu. No činilo se da barunicu ne zanima sudbina njezinog finog kineskog porculana. Ona je mirno razgovarala sa svojim gostima. Kad su se stanovnici Montauberta odlučili oprostiti ona ih je pokušala zadržati. Flavie joj je toplo stisnula ruke i zamolila je neka ponekad piše. - Pišite mi sve o Rusiji. To će biti veoma zanimljivo. - Pričat ću vam kad se vratim, draga prijateljice. To će biti mnogo bolje nego da vam pišem. - No kazali ste nam da ne znate kad ćete se vratiti. - Tko zna, možda ću zaželjeti vratiti se u Beudant prije nego što to sada mislim. Mušičava sam. Wilfrid se posljednji oprostio od nje. Naklonio se i poljubio ruku koju mu je pružila. Zatim, ne pogledavši više mladu ženu, krenuo je za svojim društvom. Tek što su sjeli u kočiju, Flavie je zaviknula: - Što kažete na ovaj dvorac iz "Tisuću ijedne noći", Aurora? - Ima krasnih stvari, ali i takvih koje mi se manje sviñaju. - Manje sviñaju? Flavie je širom otvorila oči. - Meni se sve sviña! Ti saloni, taj vrt! - Vrt, da. Saloni mi se manje sviñaju. Ne volim tako upadljivu raskoš. - Nevjerojatno! Jesi li čuo, Melchiore? Moj je san živjeti u takvoj palači. Sretna Sigrid! Posjeduje milijune, može raditi sve što hoće... - Osim što se ne može ponovo udati - prekinuo ju je Melchior. - Da, zaista! No možda joj do toga i nije stalo. Kakvu je divnu haljinu imala! A ona biserna ogrlica... - Prilično neobična toaleta za j ednu udovicu - kazao j e podruglj ivo Melchior.- Možeš pomisliti kako ona baš ne žali odviše za onim starim Maxom. - Mislite da ga nije voljela? - upitala je Aurora. Flavie" je odmahnula rukom. - To ne znam. On joj se nastojao sviñati, i činilo se daje sretna. - Ako je on bio dobar prema njoj, možda se mogla pokušati ponašati uobičajeno. Wilfrid je slušao njihov razgovor kao da ga sve to baš odviše ne zanima i gledao kroz prozor kočije. Na ove posljednje riječi okrenuo se prema Aurori. Je li to bilo zbog njenog mladog lica koje je iskreno bilo iznenañeno, no njegovo se lice natmurilo i on je u neprilici odvratio oči od nje. Flavie je odgovorila glasom u kojem se naslućivala dosada: - Vi ste veoma strogi, Aurora. A ja sam upravo odlučila početi u žalosti nositi bijelo. No vi se nećete složiti s tim. Sto kažeš na to, Melchiore? Gledala je svog muža prepredenim pogledom mačke. Slegnuo je ramenima i odgovorio: - Ne vidim u tome nikakvo zlo. To su posve nevažne stvari i pretpostavljam da se Max Prauzelles ne zgraža zbog toga, tamo gdje se nalazi. Smiješak, kojim je popratio te riječi, nije se sviñao Aurori. Pogledala je Wilfrida i vidjela kako su mu se obrve skupile dajući tako njegovu licu izraz netrpeljivosti ili srdžbe. I njemu se nisu sviñale šale tog neugodnog Melchiora.

XIV Petnaest dana kasnije Melchior i Flavie otputovali su u Lyon. Nitko zbog toga nije bio žalostan, a najmanje mali Louis. On je stalno tražio Aurora i najradije bi čitave dane provodio uz nju. - Kakva sreća što Flavie nije ljubomorna. Inače bi ljubav njezina sina mogla postati uzrokom velikih neprilika - kazao je gospodin Somers Barbelini. - Ona je za to odviše ravnodušna. To bi dijete lijepo izgledalo kada bi se ona sama brinula za njega kazala je svojom uobičajenom iskrenošću Barbeline. Aurora je nastavila svoje šetnje s gospoñicom Idalie i Wilfridom. Sve ju je više zanimala botanika. Počela je, po uputama svog učitelja, izrañivati herbarij. Vodili su duge razgovore ne ograničavajući se samo na ovu temu. Wilfrid je započinjao teme i iz književnosti, te je odabirao knjige za Aurora. Kasnije bi o tim knjigama oduševljeno razgovarali. Na taj je način bolje upoznao sve ono stoje krio Aurorin duh i njeno srce: jednostavnost, nježnost duše i poštenje, sve te rijetke odlike. Aurora je sve više cijenila um i čestitost čovjeka koji će uskoro postati njezin muž. Vjenčanje je bilo odreñeno za kraj rujna. Gospodin Brasfeld je s nekoliko ledenih riječi obavijestio svoju kćer koliko ga ta veza zadovoljava. No ujedno joj je javio i svoju odluku da neće napuštati Ambleuse i da neće prisustvovati svadbi. Ni gospoña Thury se nije namjeravala izložiti tom naporu. Poslala je svojoj nećakinji krzno i napisala: " Bit će ti potrebno u tim tvojim planinama, drago dijete. Za vrijeme tvog vjenčanja bit će u tim krajevima već odviše hladno za mene. Znaš koliko se moram čuvati. I zbog toga ti šaljem samo svoje najbolje želje. Koliko sam mogla prosuditi u Ambleusu imat ćeš privlačnog muža, mnogo boljeg od onog sirotog Carlomana." I tako su ta dva sebičnjaka jednako postupila i nitko od Aurorinih nije prisustvovao sklapanju njezina drugog braka. Ako je možda i osjećala izvjesnu gorčinu, nije bila iznenañena. Jednog je dana, dok su nešto šivale u dvorištu kraj staklenika u Montaubertu, pričala gospoñici Idalie: - Prije no što sam došla ovamo nisam nikad osjetila ljubav. Sada znam da vi to osjećate za mene, draga sestrično. - Veoma vas volim, drago moje dijete. A i vaš svekar voli vas. Što se pak Wilfrida tiče, on vas sve više cijeni. - Ne znam...- promrmljala je Aurora. Ne, nije znala što da misli o Wilfridovim osjećajima prema njoj. Ponekad joj se činilo kako se ta suzdržanost, uvijek skrivena iza najveće ljubaznosti, pomalo gubi. Da, ponekad bi joj se učinilo da u njegovim očima vidi toplu nježnost. Sigurno je to bila obmana. No nekoliko bi trenutaka zbog toga drhtala. U taj se čas on pojavio na vratima salona. Približavajući se ženama koje su šivale zapitao je: - Hoćemo li u šetnju? Gospoñica je Idalie podigla oči prema nebu pokrivenom oblacima: - Vrijeme se kvari. Ja radije ne bih pošla. No, vi mladi, možete hodati mnogo brže pa vas ništa ne sprječava da protegnete noge. - Što kažete na to, Aurora? - Veoma rado. Idem po kaput s kapuljačom, za slučaj da ipak padne kiša. Otići ćemo do ruševina starog dvorca. Tamo možemo naći neki kutić i skloniti se u slučaju potrebe. Četvrt sata kasnije krenuli su šumom i stali se penjati prema starom dvorcu. Wilfrid je mladoj ženi ponudio svoju ruku. Hodali su bez riječi putem kojim Aurora još nije prolazila.Stigli su do klanca u kojem se dizao drveni križ. Uz njega je bilo položeno nekoliko uvelih strukova cvijeća. - Na ovom je mjestu ubijen carinik Dore, Aurelijin muž. Njegova kći dolazi ovamo kada je vrijeme lijepo i donosi cvijeće. - Čini se daje ona već neko vrijeme u Pontarlieru. Sigurno zbog toga ovdje nema svježeg cvijeća. Aurora je zastala ispred križa. Pomolila se, a Wilfrid je skinuo šešir. Zatim su nastavili put. Već su bili blizu ruševina. Nebo je postajalo sve tamnije i kiša je počela padati. - Nadam se da će pljusak biti kratak - kazao j e Wilfrid promatrajući oblake. - Bit će bolje ovdje u zaklonu pričekati neko vrijeme. Poveo ju je kraj gomile starog kamenja pridržavajući je čvrsto rukom. Stigli su tako do velike dvorane čiji su svodovi još stajali. Pljusak je postajao sve jači. - Pričajte mi nešto o svojim precima - zamolila je Aurora.

- O kojem da vam pričam? O Thierryu koji je bio veliki razbojnik i pljačkao i ubijao siromašne putnike dovoljno nesretne da proñu kraj Montauberta? O njegovoj kćeri Christine koja je pošla u samostan ispaštati grijehe svoga oca? O Bertrandu, koga su nazvali Svecem zbog njegove velike pobožnosti i njegovih vrlina? Ili pak... Naglom je kretnjom Wilfrid obuhvatio Aurom i odskočio s njom. Težak se kamen odvojio od luka svoda i duboko zabio u tlo na mjestu gdje su stajali. Wilfrid je privinuo Aurora na grudi i ona je osjetila njegov uzbuñeni dah. Glas, promukao od uzbuñenja, prošaptao je njeno ime. Dršćući, prislonila je glavu na njegovo rame. Tada je još snažnije zatreperila od sreće primivši svoj prvi poljubac. - Nećemo ostati ovdje - kazao je Wilfrid. - Mogao bi pasti još koji kamen. Grleći je još uvijek, poveo ju je iz velike dvorane. - Bit će bolje pokisnuti nego se izložiti novoj opasnosti. Proveo ju je kroz ruševine, no prije toga povukao joj je na glavu kapuljaču. Krenuli su prema dvorcu toliko brzo koliko im je dopuštao put kojim su išli. Wilfrid je privukao mladu ženu k sebi. Šutjeli su obuzeti beskrajnom srećom. Gospoñica Idalie još je uvijek bila u Montaubertu i sjedila u salonu s gospodinom Somersom. Kad su mladi ljudi ušli, ona ih je pogledala i nasmiješila im se, a taj je smiješak postao još nježniji kad je ugledala sjajne Aurorine oči i izmijenjeni izraz Wilfridova lica. - Zaljubljeni su - pomislila je ona. - To je dobro! - Kako to izgledate, djeco moja? - uzviknuo je gospodin Somers. - Mogli ste nas vidjeti još i u gorem stanju, oče. I Wilfrid im je ispričao što.se dogodilo. Za to vrijeme je Aurora, sva sretna, napustila salon govoreći da se mora presvući. Barbeline, koju je pozvao grof, donijela je toplo piće i njih je četvero veselo provelo dosadno kišno poslijepodne. Aurori je to poslijepodne ostalo u najslañoj uspomeni. Melchior je nekoliko dana kasnije doveo kući svoju ženu i smjesta otputovao u Švicarsku. Njegovi poslovi, ti slavni poslovi za koje Aurora nije znala kakvi su, jer nitko o njima nije govorio, čini se bili su veoma uspješni, sudeći po punim kovčezima što ih je Flavie donijela sa sobom. - Vidjet ćete kakve sam divne tkanine donijela - kazala je Aurori. - Aurelie će mi sašiti prava remekdjela. Donijela sam i krzna, čipke i raznih drugih stvari! Ove ćemo se zime još vratiti u Lyon. Melchior je tamo iznajmio stan za naš povremeni boravak. Povest će me u kazalište i na primanja k svojim prijateljima. Tako ću se bar nekoliko tjedana moći razonoditi. Aurori je za svadbeni dar poklonila prekrasan veo od engleske čipke. - Stavit ćete ga na dan vjenčanja - rekla je. Kad je Aurora malo kasnije pokazala dar Wilfridu, vidjela je nezadovoljstvo na njegovu licu. Šutio je nekoliko trenutaka a onda se obratio Aurori, nekako čudno, kao daje u neprilici: - Čini mi se da je moja majka imala veo velike vrijednosti, nasljedstvo naše obitelji. Bilo bi mi mnogo milije kad biste taj veo stavili na dan našeg vjenčanja. - Oh, da, to će biti najbolje. - Reći ću Barbeline neka vam ga pokaže. Tako Flavie neće biti uvrijeñena što niste stavili veo koji vam je poklonila. Oklijevao je nekoliko trenutaka a zatim je, još uvijek u neprilici, dodao: - Ne želim da vi od Flavie primite bilo što plaćeno novcem njezina muža. - Ako je to vaša želja, Wilfride, ja ću tako postupiti. No sad bi mi bilo neugodno da joj vratim ovaj veo. - To je istina. Možete ga staviti kad idete u crkvu. Nakon nekog vremena Flavie će na to posve zaboraviti. Wilfrid joj nije ništa dalje objašnjavao. No Aurora je shvatila da izvor Melchiorova bogatstva nije čist. I to je sigurno bilo i objašnjenje za neprijateljstvo koje je vladalo meñu šurjacima. Aurelie je gotovo svakog dana dolazila šivati Flaviji. Činilo se da je još umornija i zatvorenija nego obično. Kad bi je zapitali o njezinoj kćeri, kratko bi odgovorila: - Ona je još uvijek kod moje sestre u Pontarlieru. Vjerojatno će se ove zime vratiti. Barbeline, koja je dobro zapažala, kazala je jednog jutra Aurori: - Ovu ženu nešto teško muči. Ta njezina Estelle sigurno joj je zadala velike neprilike. Šteta što otac više nije živ. Taj čovjek baš nije imao dobar karakter, no imao je svoja načela i obožavao je Estelle koja gaje voljela više nego majku. Bila je veoma tužna kad je poginuo.

- Strašno je kad čovjeka ubiju na taj način. Vršio je svoju dužnost. Krijumčar koji je pucao na njega pravi je ubojica. Barbeline je malo jače stisnula usnice prije nego što je progovorila: - Ovo ne smijete reći pred ovdašnjim ljudima, gospoño, jer većina smatra borbu izmeñu krijumčara i carinika posve zakonitom. - Čudno shvaćanje. - Možda, gospoño... možda je tako. No ako ih čovjek želi urazumiti, biti će to nalik berbi naranči na stablu punom jabuka. A osim toga oni će vam odgovoriti da se i oni mnogo izlažu opasnosti. - Ako to čine, znači da u tome nalaze svoj račun. To se samo njih tiče i ne umanjuje im krivnju, nego baš naprotiv. Ove je riječi izgovorila s velikim prezirom, što je još više pojačalo bore oko Barbelinih usana. Vjenčanje se trebalo održati u dvorskoj kapeli, i to u najužem krugu jer je nad Montaubertom još uvijek lebdjela sjenka žalosti. Zbog toga je Aurora mogla. nastaviti svoj miran život, posvetiti se čitanju i šetnjama s gospoñicom Idalie i Wilfridom koristeći posljednje lijepe jesenje dane. Bila je sretna osjećajući se ljubljena. No ipak, Wilfrid joj nikada nije govorio o ljubavi. Ali njegovi pogledi, njegova pažnja, čak i njegova šutnja dovoljno su govorili Aurorinu srcu koje je i samo ljubilo. Sunce je obasjavalo stakla na kapelici kad su zaručnici kleknuli pred oltar. Aurora je nosila srebrnkasto sivu haljinu, a na divnoj kosi je dijamantnim kopčama bio pričvršćen veo od skupocjenih čipaka koji je Barbeline izvadila iz kutije u kojoj su bile dragocjenosti pokojne grofice Somers. Flavie je bila sva u bjelini, a oko vrata je stavila bisernu ogrlicu, poklon svog muža. Gospodin Somers je bio sretan. I svi prisutni gosti pokazivali su veliko zadovoljstvo što je bio očit znak daje mladi par svima bio drag. Obred vjenčanja obavio je bratić gospodina Somersa, opat iz benediktinskog samostanauSaintesEpinesu. Ručku, nakon vjenčanja, prisustvovali su gospoñica Idalie i doktor sa svojom kćerkom. Kad su prešli u salon gdje su trebali popiti kavu Barbeline je donijela Aurori divne crvene ruže ijedno pismo. Flavie je uzviknula: - To su ruže iz Beudanta! Aurora je otvorila pismo i glasno pročitala: "Prolazeći ovim krajem šaljem vam svoje najbolje želje i nekoliko cvjetova. Budite uvjereni u moje iskreno prijateljstvo. S. de Prauzelles" - Ona je u Beudantu, a nije došla na vaše vjenčanje! Zamislite! To je rekla Flavie i jedino ju je Melchior podržavao. - Zaista je veoma čudno. No ona se nikada ne ponaša kao ostali svijet. Mi to dobro znamo. - Stavite te ruže u vazu, Barbeline - kratko je rekao Wilfrid. - U gospoñinu sobu? - Ne, u ovu... ili bilo gdje drugdje. Gospoña će sutra zahvaliti s nekoliko lijepih riječi i vi ćete otpremiti pismo. Njegovo lice, koje je do malo prije odavalo sreću, sada se promijenilo. Kao daje neka sjena prešla preko njega. Nitko to nije opazio osim gospodina Somersa i sestrične Idalie.

XV Prvi je snijeg padao kad su se mladi supružnici vratili u Montaubert nakon dosta dugog boravka u Parizu. Aurora su Wilfridovi roñaci, ujak i tetka po majci, najsrdačnije primili. Oni su živjeli u Parizu. Njoj se sviñao taj krag ljudi kod kojih mondenost nije bila prenaglašena i koji su duhovnim stvarima pridavali veću važnost. I oni su nju veoma cijenili. Wilfridu su laskali zbog nje, govoreći kako je on "najsretniji muškarac". Tako je tvrdio njegov stric, a on to nije poricao. Prije nego što su napustili Pariz, Aurora je pisala ocu i pitala ga želi li da ga posjete u Ambleusu, na povratku u Montaubert. On je odgovorio s nekoliko riječi: "Zahvaljujem ti, draga kćeri, no menije dovoljno što si ti sretna. Nije potrebno da se ovdje ražalostiš." U Montaubertu su ih dočekali s velikim veseljem. Gospodinu Somersu bilo je veoma dosadno dok njih nije bilo. Nije imao s kime kartati, ni igrati šah, osim, naravno, s gospoñicom Idalie koja bi ponekad navratila. Flavie nije bila suigrač za njega, a osim toga, nije mogla ni razumno s njime razgovarati. I Flavie je pokazivala neopisivu sreću što se Aurora vratila, a osim toga su je neizmjerno zanimali

darovi koje je Wilfrid poklonio svojoj mladoj ženi. Bili su veoma lijepi, odabrani sa savršenim ukusom. Flavie se oduševljavala, divila im se i izjavila da će to isto tražiti od Melchiora. - Ukoliko ima sredstava za to - rekao je gospodin Somers. -Wilfrid ima sada veoma velike prihode, pa zbog svoje osjetljivosti želi, prije svega, da njegova žena ima sve što joj dolikuje. - Već će Melchior naći načina. On mora postati isto tako bogat kao i Wilfrid. Tada ćemo otići i živjeti u Parizu. Gospodin je Somers slegnuo ramenima, jer je već odavno odustao od toga da urazumi svoju kćer. Aurora se sva sretna smjestila u svojim bivšim sobama koje su bile preureñene, po Wilfridovu nalogu, za vrijeme njihove odsutnosti. Počela je upoznavati oštru planinsku zimu. Wilfrid ju je na saonicama vozio po bijelim livadama na kojima su ljeti pasla stada i tihim bijelim zaleñenim šumskim putovima. Naučio ju je voziti sanjke i ona je uskoro postala veoma vješt vozač. Vraćajući se s tih vožnji njezino bi lice poprimilo ružičastu boju, a oči su joj bile pune života. "Prava krasotica"- govorio bi njezin svekar. A Wilfridov pogled potvrñivao bi riječi kaštelana Montauberta. Flavie je patila od hladnoće i radije bi boravila u toplim, dobro zagrijanim sobama. Jedino bi nedjeljom odlazila u crkvu. Sada se odijevala u bijele, sive i ljubičaste haljine, te bi neprestano nazivala Aurelie Dore zbog novih preinaka svojih toaleta. Krojačica, još uvijek veoma mršava i umorna, pokoravala bi se njezinoj mašti. Estelle se još nije vratila. Kada je Flavie upitala Aurelie za njezinu kćer ona bi odgovarala sva smetena, što bi svakomu tko bi je bolje promatrao, sigurno upalo u oči: - Još je uvijek potrebna svojoj tetki... nadam se da će se uskoro vratiti. Flavie je početkom prosinca otputovala na dva mjeseca u Lyon, a Estelle se još uvijek nije vratila kući. Smjestivši svoju ženu u stan, koji je iznajmio u kući svog brata u Lyonu, Melchior se vratio u Montaubert. Aurora je nekoliko puta vidjela Calichouxa, mršavog, sjedokosog čovjeka u Melchiorovoj službi, kako joj je objasnio Wilfrid. Jednog jutra, za vrijeme šetnje šumom kraj Montauberta, ona ih je obojicu srela. Razgovarali su veoma živo. Pozdravili su je, ne zaustavljajući se, a ona je nastavila put prema snijegom pokrivenim ruševinama starog dvorca. Ugledala je tragove nogu, vjerojatno dvojice muškaraca, koji su išli prema mostu iznad opkopa, a zatim su vodili sve do vrata starog tornja. Stala je razmišljati. Promatrala je vrata koja su bila gotovo nova i ključanicu na kojoj nije bilo ni traga hrñe. Sjetila se da se željela popeti na toranj, kad je prvi puta posjetila ruševine, ali joj Wilfrid to nije dopustio zbog ruševnih stuba. Što su, dakle, radili ovdje Melchior i njegov sluga? Wilfrid bi joj to bez sumnje rekao kad bi ga pitala. No Aurora je bila i previše uviñavna i obzirna i ukoliko joj Wilfrid nije želio objasniti o čemu se radi, znači da to nije smatrao potrebnim, a ona ga nije željela primorati na to. Vrativši se u dvorac, nakon što se presvukla u udobnu kućnu haljinu, pošla je u staklenik. Tu je bilo i nekoliko komada pokućstva pa je to bio topao i ugodan kutak u kojem je Aurora voljela boraviti, slikati ili se baviti ručnim radom. Osim naranči i oleandera, Barnabe je ovdje uzgajao i ruže penjačice koje su ukrašavale zid. U posudama od keramike uzgajao je najrazličitije cvijeće na koje je bio veoma ponosan. Putem do staklenika morala je proći pored salona. Stigavši do napola otvorenih vrata čula je razgovor i prepoznala glasove gospodina Somersa i Melchiora. Mlada je žena čula kako grof govori: - Ja sam ovo dopuštao nekoliko godina, no sad mije dosta! Sad ste dovoljno bogati pa nema potrebe izlagati se daljnjim opasnostima. Ako već ne mislite na sebe, mislite bar na Flavie i svog sina. , - Upravo na njih i mislim... Aurora se povukla i izašla. Pošla je u staklenik hodnikom koji je prolazio prizemljem, izmeñu soba. Sjela je kraj stola na kojem je ostavila pribor za slikanje. Dovršavalaje sliku kojuje željela pokloniti za Božić gospoñici Idalie. Namjeravala je, uz pomoć Barbeline, ukrasiti božićno drvce i pozvati obitelji iz sela. Mali Louis trebao je podijeliti djeci igračke i slatkiše. Dok je na bijelom satenu slikala leptire i cvijeće razmišljala je. Sve do ovog časa činilo joj se da je odnos tasta i zeta, ako ne srdačan, a ono bar dobar. Sad je prvi put čula da meñu njima postoji nesporazum zbog tajanstvenog posla kojemu Melchior duguje svoje bogatstvo. Taj posao ni Wilfrid nije odobravao, ali o tome nije nikada govorio. Slutila je o kakvom se poslu zapravo radi. I pitala se zašto joj to Wilfrid nije rekao. Bila je već sigurno pola sata u toj ugodnoj prostoriji zasićenoj mirisom lišća, vlažne zemlje i cvijeća i upravo kad je dovršavala svoje djelo otvorila su se vrata i ušao je Wilfrid.

- I opet radiš, draga moja? Približio joj se, privukao stolicu i sjeo nasuprot Aurorinu naslonjaču. - Upravo sam dovršila sliku. Pogledaj! - Krasna je. Naša najdraža sestrična bit će zadovoljna, ona tako voli lijepe stvari. Odložio je sliku na stol i dodao: - Otac te nije vidio kad si prolazila. - Nisam prošla kroz salon jer sam čula da razgovara s Melchiorom. Wilfrid je nabrao čelo. - Da, čini mi se da su raspravljali. Činilo se kao da časak oklijeva, zatim je pomalo uzrujano stavio ruku na ruku svoje žene. - Aurora, bolje će biti da i ti sve saznaš. Možda si već i pogodila nešto? Melchior se bavi krijumčarenjem i to je izvor njegova bogatstva. - Ah, o tome se dakle radi! Pomalo sam sumnjala u to... - Naš pokojni bratić Prauzelles naveo ga je na taj zabranjeni posao. Ispod ruševina starog dvorca postoji tajni podzemni prolaz koji vodi na drugu stranu granice, na imanje Beudant. Veoma spretan i energičan, Melchior je uz pomoć ljudi iz ovoga kraja stvorio čitavu organizaciju. Svi se oni bave krijumčarenjem, slušaju njegove naloge, a skrivaju se iza svojih redovitih poslova. To su ovdašnji drvosječe, ugljenari, postolari i tako dalje. Možda si primijetila da svi žive u izobilju? - Zaista jesam. - Eto, to je tajna tog dobrog života. Ja sam uvijek bio protiv tog nezakonitog posla i zbog toga postoji izmeñu Melchiora i mene neprijateljstvo, koje si sigurno zamijetila. - Ali, tvoj otac? Zar je on dopustio svom zetu da upotrebljava tajni prolaz? - On je to zaista dopustio. Naši su preci cijenili krijumčarenje, ne smatrajući to običnim zločinom, pod izgovorom da krijumčari izlažu svoju slobodu i svoj život opasnosti. I moj je otac tako mislio. No osjećam kako on sada žali što je dopustio Melchioru da krene tim putom. Melchior je u prvo vrijeme bio dosta oprezan, ali sada postaje sve smjeliji. Čini se da zasada još ne sumnjaju u njega. No carinici sve više i više vrebaju, a njihov se poručnik zakleo da se krijumčari neće više dugo s njime poigravati. Zbog toga je otac naredio Melchioru da mu vrati ključ od tornja i da se više ne služi tajnim prolazom. - I? - Melchior će se možda pretvarati da ga je poslušao, no nastavit će svoj posao, uz pomoć Calichouxa koji mu je odan dušom i tijelom. Suprug naše sirote Flavie zaista nema obzira. To je lukavac koji je dugo vremena mogao zavaravati oca. Ja sam odmah shvatio kakav je čovjek. Zbog toga me on i ne podnosi. Aurora je znala kako je Wilfrid uvijek umjeren kad iznosi svoje mišljenje o drugim ljudima. I zbog toga je u njegov sud o Melchioru, ma kako strog bio, posve vjerovala. To više što se slagao i s njezinim vlastitim dojmovima, a to mu je ona i rekla. - Da, tvoja čista duša morala je i nehotice osjetiti odvratnost prema takvoj pokvarenosti. No uspio je zavarati druge. Max de Prauzelles je o njemu mislio sve najbolje. Tvrdio je daje Melchior čovjek praktična duha i snalažljiv. Čovjek koji se nije gubio u zanesenjaštvu poput mene. - Zar je on zanesenjaštvom nazivao najobičnije poštenje? Wilfrid se podrugljivo nasmiješio. - On je smatrao da postoji više vrsta poštenja. Nikada se nismo mogli sporazumjeti u tome. - A Sigrid? Ruka koja je još uvijek počivala na Aurorinu ramenu lagano je zadrhtala. - Što je ona o tome mislila? - Ona se nije bavila time. Ne vjerujem daje njezin muž ikada s njom o tome govorio. - I Flavie ne zna ništa o tome? Sad se Wilfrid ponovno podrugljivo nasmijao. - Flavie! Onda bi se to glasno moglo objaviti po čitavom kraju. No, Flavie ništa ne zna, a nije nikada ni željela nešto znati. Ona zatvorenih očiju prihvaća ono što joj njezin muž priča o svojim navodnim poslovima. Dok on može podmiriti sve nj ezine lakomislene želje, ona se za ništa ne brine. A što bi bilo s njom kad bi Melchior jednoga dana bio uhićen, ranjen ili možda čak i ubijen? Aurora je nagnula glavu i nježno prislonila svoj obraz na muževljevu ruku. - Dragi Wilfride, kako dobro shvaćam tvoje brige! Dobro je što si mi o svemu pričao jer je sada tvoja obitelj i moja, pa sve što se dogodi tebi, dogodit će se i meni. - Znam, draga Aurora! Ti si od onih stvorenja kojima čovjek može sve povjeriti, siguran da će ga

shvatiti, i ako bude potrebno, pružiti moralnu podršku. Njegova je ruka stisnula Aurorinu. Mlada supruga je osjetila duboku sreću u svojoj duši. Da, oni su tako dobro razumjeli jedno drugo i gotovo bez riječi... Ljubili su se plemenitom i toplom ljubavi. Sreća njihova braka do sada nije bila pomućena ni najmanjim oblačkom. Ili možda ipak? Ponekad bi se Aurori pričinilo kako neka sjena, neka briga prolazi njegovim lijepim pogledom u kojemu je navikla vidjeti samo nježnost. Ona bi ponekad mislila s malim strahom: "Misli li on još uvijek na onu drugu? Voli li on još uvijek onu nepoznatu ženu?" No ubrzo bi rastjerala strah jer je u Wilfridovim očima vidjela kako je ljubi. Nije više htjela slušati glasove sumnje, odbacila ih je kao nestvarne.

XVI Gotovo svakoga dana Wilfrid i Aurora odlazili bi klizati na jezero koje se prostiralo iznad kuće Piennesovih. Ponekad bi im se pridružila i gospoñica Idalie. Tada bi se na povratku zaustavili kod nje i popili čaj i neko se vrijeme posvetili glazbi. Tako je bilo i na badnjak. U svijetlom salonu, zagrijanom velikim panj em, stara im je kuharica servirala palačinke s džemom koje je Aurora naročito voljela. Stara je kuharica nekada bila dojkinja gospoñice Idalie i zbog toga je uživala posebne povlastice. Odložila je zdjelu na stol i rekla: - Malo prije sam čula veliku novost, gospoñice. - Što to, Melanie? - Župnikova nećakinja mi je to ispričala. Inače bih to smatrala izmišljotinom. Vratila se Estelle i dovela sa sobom malo dijete. Ona priča kako se udala i ostala odmah zatim udovica. Gospoñica Idalie je uzviknula: - Udala? Za koga? - Na to pitanje ne želi odgovoriti. Samo kaže: "To će se već saznati." Wilfrid je stajao iza svoje supruge i spremao violinu na kojoj je malo prije pratio domaćicu. Nemirno se trgnuo tako da mu je skoro gudalo ispalo iz ruku. - Kakva je to priča? - upitala je s očitim ne povjerenjem gospoñica Idalie. - Ta sirota Estelle učinila je neku glupost. - I njezina majka tvrdi da se ona udala, no ni iz nje se ne može izvući više od toga. - Jasno, neće valjda kazati da joj kći laže. Ako je to istina, zbog čega bi skrivala ime svog muža? - Tako je. To tvrde i svi u selu. No, vidjet ćemo. - završila je Melanie. - A u meñuvremenu pojedite moje palačinke dok su vruće. Aurora se nije dala dugo moliti. Činilo se da je Wilfrid, koji je malo prije tvrdio kako je veoma gladan nakon sklizanja, sada izgubio tek. Njegova je žena to primijetila i pitala ga uznemireno: - Zar se ne osjećaš dobro, dragi? - Posve mi je dobro. No prošla me glad i to je sve. Gospoñica Idalie mu je dobacila ispitujući pogled. Činilo se kao da se iznenada zabrinula, no Estelleu više nije spominjala. Malo zatim njezini su se gosti oprostili. Dogovorili su se da će se ponovo sresti na polnoćki. Poslije polnoćke trebala je s njima poći u Montaubert i ostati tamo čitav sljedeći dan da Aurori pomogne prilikom primanja gostiju. Flavie je poslala skupocjene igračke za svog sina i pismo za Auroru u kojem je javljala o svojim zabavama, haljinama i Melchiorovoj darežljivosti. Čitajući pismo, Aurori se stegnulo srce sjetivši se kakvom bi cijenom to ludo srce moglo platiti Mechiorovu darežljivost. Nedjeljno je jutro prošlo oko priprema za ukrašavanje božičnog drvca koje je bilo postavljeno u velikom salonu u prizemlju. Taj se salon rijetko upotrebljavao. Stari Polydore i kočijaš Philemon ukrasili su ga jelovim granama. Gospoñica Idalie i Aurora bile su veoma zadovoljne njihovim poslom te su ih pohvalile. Ručak je protekao u mučnom raspoloženju. I gospodin Somers i Wilfrid su izgledali veoma zabrinuto, a Aurora je znala i zašto. Da bi ih razonodila predložila je da malo sviraju. Grof je bio strastveni ljubitelj glazbe i radosno je pristao na to. Aurora i gospoñica Idalie svirale su njihove omiljene skladbe. Aurora je svojim čistim, izražajnim i ljupkim glasom pjevala stare božične pjesme. Kad su otkucala tri sata obje su se dame povukle da bi mogle nadzirati paljenje svjećica na velikom božičnom drvcu. Približavao se, naime, čas dolaska uzvanika. U pomoć je došla i Barbelie. Aurora je upravo urešavala crvenu vrpcu na božičnom drvcu kad je začula prigušeni uzvik domaćice i okrenula se. Na vratima, koja su vodila u predvorje, ugledala je

Estelle, umotanu u veliki ogrtač koji je pokrivao bijeli paket u njezinim rukama. Mlada je žena nosila staru krznenu kapu ispod koje su provirivali uvojci sjajne plave kose. Njezine su oči pobjednički sjale. Pozdravila je Auroru držeći se nadmeno, a zatim se obratila Barbeline: - Željela bih govoriti s gospodinom Wilfridom. - S gospodinom Wilfridom? Barbeline ju je začuñeno promjerila od glave do pete. - I to upravo sada? Mogli ste odabrati koji drugi dan. - Odabrala sam dan koji sam htjela. Drsko je uzdignula glavu. Barbeline je pogledala bijeli paket koji se lagano micao ispod razgrnutog ogrtača. Promrmljala je: - Doñite. Odvela ju je u susjednu sobu i tamo ostavila. - Obavijestit ću gospodina. Estelle je sjela u naslonjač i potpuno razgrnula kaput. Na koljenima je držala posve malo dijete. Ponosno gaje promatrala što je Wilfridu odmah upalo u oči kad je trenutak kasnije ušao u sobu. - Željeli ste razgovarati sa mnom, Estelle? Pogled mu je pao na dijete i lice mu se načas zgrčilo. - Htjela bih vam predstaviti vašeg nećaka, Carlomana Somersa. Pogledala gaje očima u kojima je iskrio ženski pobjedonosni sjaj. - Ovo je sin vašeg starijeg brata, on je bio moj muž. Wilfrid joj se približio. Nakon prvog uzbuñenja lice mu je postalo mirno i hladno. - Moj brat nije nikada bio vaš muž, Estelle. - Nije bio moj muž? Vidjet ćete! Iz torbice koja joj je visjela na ruci izvadila je neki papir i pružila ga Wilfridu. Uzeo gaje, kratko ga pogledao i vratio joj ga. - To je vjenčanje održano u Švicarskoj u protestantskoj crkvi, a obavio gaje protestantski svećenik. Prema tome, ono nije valjano ni pred zakonom ni pred crkvom. - Nije valjano? Estelle je kriknula i naglo ustala. Dijete je zaplakalo. - To nije istina! Znala sam da ćete vi nešto izmisliti da biste me spriječili u ostvarivanju mojih prava! Jer moj će sin postati grof Somers nakon smrti vašeg oca i njemu će pripasti polovina imanja. Krv joj se popela u glavu. U njezinu je pogledu iskrio bijes pun mržnje. - Varate se, Estelle. Ili bolje rečeno, taj nesretni Carl vas je prevario. Ja sam ga zbog toga osuñivao kad mije u nastupu iskrenosti povjerio stoje učinio da bi vas pridobio. Ostala je trenutak ukočena od zaprepaštenja. Smeteno je pogledala Wilfrida. Nastavio je glasom punim sućuti: - Prevario vas je. To je bio njegov veliki grijeh. No ona se sabrala i sada je gledala Wilfrida drsko i bijesno. - Lažete! Lažete! Nećete me tako lako prevariti! Borit ću se za svog sina pa makar protiv sviju! - Vaš sin nema nikakva prava, Estelle. Nema zakonitih prava. Priznajem da ih ima u moralnom pogledu. No, ja ću se pobrinuti za njega. Podmirit ćemo sve njegove potrebe, a i vaše. Govorim ovdje i u ime svog oca koji će se, u to sam uvjeren, složiti sa mnom. Brinut ćemo se za to dijete čitav život... - Ha! Ha! Zar mislite da ću prihvatiti vašu milostinju kad moj sin ima pravo živjeti pod ovim krovom kao unuk i nasljednik? Pred Wilfridom je stajala žena koja se nije mogla svladati u bijesu i koja gaje izazivala: - Vidjet ćemo. Ja to neću dopustiti i čitav će kraj saznati što se dogodilo. - Savjetujem vam, budite oprezni. Činilo se da su te riječi izrečene ledenim tonom učinile izvjestan dojam na Estelle. Ipak je opet izazovno pitala: - Oprezna? Što želite time kazati? - Da bi možda bilo bolje za vas da izbjegavate pažnju javnosti. Moglo bi se pronaći nešto... za vas neugodno. Ovoga je puta vidio kako se sva krv povukla iz njezina lica. - Što bi to moglo?... Njen glas više nije bio onako siguran i, protiv svoje volje, pritisnula je uza se dijete koje je ponovo zaplakalo.

- Mog je brata ubila jedna žena. Njezin je jedini cilj mogla biti osveta. Pravda je nije otkrila. No ne treba joj dati mogućnosti da posumnja. Pogledala gaje s mržnjom. Njezini zubi, ti sjajni mali zubi, otkrili su se kao u grču. - Da posumnja kako sam ja to učinila? Vi me optužujete za tu smrt? - Ne optužujem vas, Estelle. To nije moj zadatak. No istražitelji koji su ispitali cijeli slučaj mogli bi stvoriti neke zaključke koji bi ih mogli navesti na pravi put, ukoliko se vi upustite u postavljanje bilo kakvih zahtjeva. Postoje svjedoci. - Vaša je žena svjedočila... jasno, lažno! Ta lijepa, bogata Aurora, zbog koje me vaš brat napustio! Oh, kako je mrzim! Wilfrid je skočio nenadanom žestinom: - Šutite! Ni riječi o njoj! Moj se brat oženio jer je to moj otac želio. On je nije ljubio. - Nije važno! Napustio me zbog nje, mene koja sam, ma što vi govorili, bila njegova prva žena. Mrzim je! Mrzim je! I makar i ona rodila sina, njemu neće pripasti nasljedstvo Somersovih, već samo mome Carlomanu! Pritisnula je uz sebe dijete koje je plakalo i gotovo vičući izgovarala te riječi, a lice joj se iskrivilo od bijesa. - Sada je dosta, Estelle! Odnesite ovo siroto dijete prije nego što se razboli jer ste ga doveli po ovakvoj zimi. Ponavljam vam, za njega ću učiniti sve što sam dužan uspomeni na mog brata koji je bio veliki krivac. To je i moja kršćanska dužnost. Vi na taj način imate nada mnom moralno pravo i ja to neću zaboraviti. Ali, što se tiče drugih prava, nemate ih! - Vidjet ćete, gospodine Wilfride Somers! Vi želite sačuvati za sebe nasljedstvo, no ja neću dopustiti da mog sina opljačkaju, budite sigurni! Izašla je pogledavši ga izazovno. Zatvorio je vrata za njom i sjeo naslonivši čelo na ruke. Onog časa kad je saznao daje Estelle postala majkom, znao je da će se poslužiti onim tobožnjim vjenčanjem da bi mogla postavljati zahtjeve. Vjerojatno je bila uvjerena u valjanost tog braka. Carloman je zloupotrijebio njezino neznanje i želju da uñe u obitelj vlastelina, ona, kćerka carinika i seoske švelje. Imala je pravo na sućut. Imala bi to pravo naročito kad ne bi osvetu uzela u svoje vlastite ruke. Wilfrid je bio uvjeren da je smrt Carlomana njezino djelo. On je od prvog časa sumnjao na nju, a ta ja sumnja bila potvrñena malo prije kad je ugledao njezine sjajne bijele zube i sjetio se daje tu pojedinost spomenula Aurora opisujući ubojicu. Carloman je iskoristio neznanje i povjerenje mlade djevojke, poštene do tog trenutka. Ona ga je kaznila zbog njegove krivnje. Wilfrid nije opravdavao taj zločin, no mislio je da bi suci u tome mogli vidjeti olakšavajuće okolnosti. Nije sumnjao u to da će Estelle, nakon što dobro promisli, šutjeti i da neće izvršiti svoje prijetnje. Bez sumnje, napustiti će ovaj kraj. On će joj dodijeliti veliku rentu i odrediti znatnu sumu novca za dijete. No zbog oca, nastojat će sačuvati tajnu ružne Carlove pustolovine. Zdravlje gospodina Somersa nije bilo najbolje i dosta mu je bilo briga koje mu je zadao Melchior. Wilfrid je znao koliko bi se uzbudio da sazna za sramno djelo svog starijeg sina. "Da, ja ću preuzeti tu odgovornost! - pomislio je. - Možda ću kasnije razgovarati o tome s Aurororm, jer će svi pogoditi tko je tobožnji Estellin suprug. Da, zbog šaputanja koje bi joj moglo doći do ušiju, ja ću joj sve reći, iako bi mi bilo milije kad ne bi saznala tko je bio čovjek koga joj je njezin otac odredio za supruga."

XVII Gosti su ispunili dvoranu i obilazili oko rasvijetljenog božičnog drvca ispod kojeg je bilo mnoštvo darova. Ovdje se skupilo gotovo cijelo selo i ljudi iz okolice. Aurora, odjevena u haljinu sive boje ukrašenu krznom od činčile, obraza zarumenjelih od vrućine, obilazila je jednog po jednog gosta. Ljubazno se obraćala svima i svi su je promatrali s divljenjem. Mali Louis je koračao iza nje, sav bijel i ružičast u odijelcu od plavog baršuna. Iz ujninih je ruku uzimao darove i poslastice koje je skidala s jelke i dijelio ih djeci. Ona su se tiskala oko njega. Nakon prvih trenutaka nelagode začuo se smijeh i radosni uzvici. Pojavio se gospodin Somers. No, ubrzo se u društvu svećenika povukao u salon da odigraju partiju pikea. Wilfrid je takoñer bio prisutan. S naporom je glumio dobro raspoloženje i razgovarao sa svojim gostima. Poslije užine, postavljene na velikom stolu, pomogao je Aurori oko djece. Kad su smijeh i veselo brbljanje bili na vrhuncu vrata velikog salona su se otvorila i zavladala je

tišina. Na pragu se pojavila gospoña Prauzelles u bijeloj baršunastoj haljini ukrašenoj perjem. Mala kapica skrivala je njezinu svijetlu kosu. Činila se kao oličenje snijega i zime koja je vladala čitavim krajem. I kao daje s njom u dvoranu ušla zima i sve zamrznula. - Dobar dan - polako je rekla svojim skladnim glasom. Učinila je nekoliko koraka a iza se pojavio veliki bijeli hrt koji je utrčao u dvoranu. Za njima su ušli mlada smeñokosa žena i mršavi muškarac svijetle kose. - Bila sam toliko slobodna da vam dovedem svoje prijatelje, gospodina i gospoñu Vorenef. Stigli smo zajedno u Pariz prije dva dana. Dok je govorila obraćala se Wilfridu i Aurori koji su stajali jedno pored drugoga. Aurora joj je prišla i uhvatila pruženu ruku, a zatim je pozdravila i strance kojima ju je Sigrid predstavila: - Gospoña Aurora Somers, roñena princeza Briisfeld, gospodin Wilfrid Somers. Činilo se kao da se Wilfrid na trenutak skamenio. Čudnim je pogledom promatrao Sigrid. Bio je to pogled koji se javljao kad je bio ljut ili se nečega plašio. Zatim joj je pristupio i pozdravio je prilično ukočeno. - Ne bismo htjeli ometati ovu dražesnu svečanost - rekla je Sigrid. - Hoćete li nas odvesti svome ocu, Wilfride? Rado bismo ga pozdravili. Zar Flavie nije ovdje? - Ne, ona će još petnaestak dana ostati u Lyonu - odgovorila je Aurora. - No, Melchior je ovdje, ali i on za koji dan odlazi. Hoćete li ga pozdraviti, sestrično? - Hoću, a donijela sam i njegovu sinu božični dar. Okrenula se i pozvala lakeja koji je stajao na vratima. On je ušao, stavio na pod dugačku kutiju i, otvorivši je, povukao se. - Pogledaj Loulou, ovo je za tebe - rekla je barunica. Dječak je pritrčao i izvukao iz kutije divnog klauna odjevenog u zelenu svilu. Stao je klicati od veselja. - Zahvali gospoñi de Prauzelles - rekao je Wilfrid pomalo hladnim glasom. Louis je pružio ruke prema mladoj ženi, a ona ga je podigla i lagano poljubila u obraze. Zatim gaje spustila na pod. - A sada, dragi Wilfride, hoćete li nas otpratiti do svog oca? Izašli su iz dvorane, a za njima i lijepi hrt. No zabava više nije bila onako vesela kao prije. Kao da je neki osjećaj neugodnosti zavladao svima. Gospoñica Idalie imala je namršteno čelo, Aurora se prisiljavala da bude vesela, no činilo se daje prožima čudan osjećaj hladnoće. Kao daje ružan vjetar pomeo svu radost male svečanosti. Kad su se malo kasnije razišli i posljednji gosti, Aurora i gospoñica Idalie otišle su u salon. U toploj sobi ukrašenoj jelovim grančicama sjedili su oko gospodina Somersa Sigrid i njezino društvo. Ovdje je bio i veoma raspoloženi Melchior. Malo po strani sjedio je Wilfrid. Izgledao je kao da ga razgovor ne zanima. - Draga sestrično, nedostajali ste nam - rekla je Sigrid. Obratila se Aurori smiješkom koji joj je jedva otvarao usnice. Zaronjena u duboki naslonjač prislonila je noge obuvene u bijelu kožu na hrta koji je ležao pred njom. - Dovela sam ovog lijepog Jurija da vam ga pokažem. Rekli ste mi da volite pse. - Zaista je divan. - To je dar jednog vatrenog obožavatelja naše drage barunice - objasnio je gospodin Vorenef. - On ima najljepše ruske hrtove. Vi znate da ih mi tako zovemo? - Znam - odgovorila je Aurora. -To su divne životinje. No ja više volim druge vrste pasa koji su inteligentniji. - I ja tako mislim, Aurora. To je rekao Wilfrid. Gospoña Prauzelles mu je dobacila kratak pogled, no nije se prestajala smiješiti. - Divno je ako uvijek imate isto mišljenje. - Ne uvijek, ali veoma često - kratko je odgovorio Wilfrid. Gospoña Vorenef se nasmijala. - To nije kao kod Alexisa i mene. Naša se mišljenja često razlikuju. Gledajući ih, Aurora je pomislila: "Tome se zaista ne čudim." On je bio plav i mršav, tvrdoglava čela i vilica koje su odavale čvrstu volju. Ona je bila smeñokosa žena lijepih crta lica, ne baš izražajnih velikih crnih očiju i izvještačena držanja. Trebalo ih je samo pogledati, jedno uz drugo, pa da se shvati kako meñu njima ne može postojati sloga. Barbeline je donijela čaj, a Aurora je uz pomoć Wilfrida posluživala. Melchior, dobro raspoložen, mnogo je govorio. Gospodin Somers je izgledao umoran. Sigrid je to izgleda primijetila jer je veoma

brzo rekla: - Sad ćemo se oprostiti da biste se mogli odmoriti, dragi bratiću. No, morate nam obećati Aurora, i vi Wilfride, da ćete nas posjetiti ovih dana i popiti s nama čaj. Pogledala ih je oboje. Njezine su se oči nešto dulje zadržale na Wilfridu koji je sjedio malo podalje, u polumraku. - Veoma rado - kazao je Melchior. - Pod uvjetom da to bude prije kraja ovog tjedna, jer ja moram otputovati u Lyon. - Dobro, odaberite dan. Sad se Sigrid obratila izravno Aurori. Mlada je žena upitno pogledala supruga. - Odluči kako tebi odgovara, draga moja. U Wilfridovu se glasu osjećala usiljenost koju je Aurora odmah opazila, a koju su vjerojatno i drugi osjetili. - Mislim, prekosutra... - Dobro, dakle prekosutra. To i meni odgovara - pristao je Melchior. - Dogovorili smo se. Sigrid je sa stola uzela veliki bijeli baršunasti muf ukrašen perjem. - Svirat ćemo. Aleksej Krilović svira flautu i još neke instrumente. Bit će to pravi koncert. - Za vrijeme kojega ćemo se moći diviti krasnom glasu naše domaćice - dodao je gospodin Vorenef. - Vjerojatno nećete, jer mi je liječnik naredio da čuvam grlo. - Zar imate nekih poteškoća s grlom? - upitao je Melchior. - To ne tvrdim. No glasnice su najosjetljiviji instrument. - I najdragocjeniji, kad su tako vrijedne - dodao je laskajući gospodin Somers. Sigrid gaje pogledala sa zagonetnim smiješkom. Uronila je ruke u muf i ustala govoreći: - Hajde, Juri, odlazimo! Hrt se podigao, a Sigrid je prišla grofu i oprostila se od njega. Još uvijek nasmijana pružila je ruku Aurori i gospoñici Idalie. Melchioru i Wilfridu je dopustila da joj poljube ruku. - Do viñenja, svima! - rekla je. Izašla je sa svojim prijateljima ostavljajući iza sebe nježan miris parfema. Wilfrid i Melchior otpratili su goste do saonica koje su ih čekale u dvorištu. Melchior i mladi Rus smjestili su Sigrid i omotali je u krzna. Wilfrid se pobrinuo za gospoñu Vorenef. Kad su saonice kretale Sigrid je još jednom viknula: - Do skorog viñenja! Samo je Melchior odgovorio: - Do viñenja, draga sestrično! Obojica su se vratili u predsoblje te se stali uspinjati stubama. Kad su se približili Wilfridovoj sobi, on je suho kazao: - Moram s vama razgovarati, Melchiore. - Zbog čega? Melchior je to rekao dosta nadmeno. - Moj me otac obavijestio o tome stoje razgovarao s vama. Čini se da vi odbijate, iako on želi da prekinete s vašim zabranjenim poslom. - Jasno da odbijam! Možda ću to učiniti za nekoliko godina. No za sada nisam dovoljno bogat. - Svoje ćete bogatstvo morati negdje drugdje steći, jer je otac jučer rekao da ne dopušta da se služite njegovim imanjem i naredio mi da vam to saopćim. - Vrlo važno! Melchior se nacerio. - A kako me misli spriječiti u tome, taj moj dragi tast? - Zabranit će vam da se koristite podzemnim hodnikom tornja. Predat ćete mu ključ Melchior je prasnuo u smijeh. - Ključ? Da mu predam ključ? Dragi moj, da ja to želim učiniti moji dobri momci spriječili bi me u tome. Taj put je za njih i odviše udoban. Govorimo ozbiljno, niste valjdajedan i drugi ozbiljno mislili da ću vam ja samo tako predati dragocjeni ključ? - Dobro! Izvući ćete posljedice iz toga - rekao je Wilfrid ledenim glasom. - Što me ta životinja muči - mrmljao je Melchior otvarajući vrata svoje sobe. Wilfrid se uputio u Aurorinu sobu. Ušao je u salon koji je bio pun mirisa ljubičica, ljiljana i karanfila. Poslala ih je Mathilde Piennes. Sjeo je u naslonjač kraj kamina u kojem je gorjela vatra i trenutak

prislonio glavu na naslon zatvorivši oči. Posljednjih je sati doživio nekoliko udaraca koje je morao skrivati pred svojom okolinom. Sada, u toj tišini i miru toplog salona, u kojem je sve mirisalo po cvijeću, njegova odlučnost je načas popustila i osjetio je umor. Prvo ona scena sa ženom koja je ubila Carlomana, taj prezir... a morao je priznati, svladavajući ponos, sramno vladanje svoga brata prema djevojci koja gaje možda zaista voljela. Možda je i ona bila častoljubiva. No, u svakom slučaju vjerovala mu je. Bojao se neprilika koje bi im svima mogla zadati kad shvati da ju je Carloman izigrao. Bila je to ponosna djevojka i veoma osvetoljubiva, što je dokazala svojim zločinom. A onda su se pojavile one druge žene. Wilfrid je prislonio vruće čelo na ruku koja je podrhtavala kao i čitavo njegovo biće. Sigrid je bila ista kao i onog dana kad ju je prvi puta ugledao na pragu dvorca Beudant. Bila mu je dvadeset i jedna godina i nikada do tada još nije ljubio. Onoga je dana pjevala u plesnoj dvorani poput sirene i zadobila njegovo mlado žarko srce skriveno ispod hladne vanjštine. Zadrhtao je pri pomisli: "Ljubim li je ja još uvijek?" Ne, on je sada ljubio Aurora. Sigrid je bila samo uspomena... nije smjela biti više od toga. Aurora, ta draga Aurora, tople duše i divnih očiju, Aurora, njegova ljubljena žena. Začuo je kako su se u susjednoj sobi otvorila vrata, zatim je čuo lagane korake po sagu i razgrtanje zavjese. Aurora se pojavila na pragu. - Ah, to si ti, mili. Ostavila sam oca u društvu naše drage sestrične. Udubljeni su u partiju šaha, a ja sam se došla malo odmoriti. Sjela je na nisku stolicu uz njegov naslonjač. Uspravio se i nasmiješio. - Današnji je dan za tebe bio vrlo zamoran, draga. - Malo. No toliko sam zadovoljna što su svi bili sretni, naročito djeca. Loulou je bio beskrajno uzbuñen i sretan. Ne mogu shvatiti kako se Flavie može odreći takvog zadovoljstva. - Ona više voli prolazne radosti, svoju sebičnost i sve ono što Melchiorova glupost podržava kod nje. Ljutiti ton kojim je te riječi izgovorio njezin muž začudile su Auroru i podigla je glavu kako bi ga mogla vidjeti. - Zar se dogodilo nešto izmeñu tebe i Melchiora? Ponovio joj je svoj razgovor s Melchiorom. Aurora je upitala: - Kako ćeš ga prisiliti da vrati taj ključ? - On ga neće vratiti. Mogli bismo izmijeniti bravu i uništiti prolaz u podzemlje. No, za obavljanje tih poslova bila bi nam potrebna pomoć ljudi iz sela, a oni to sigurno ne bi željeli učiniti. Osim toga, izazvali bismo i pažnju carinika. To bi bilo veoma neoprezno. I zbog toga će moj otac zamoliti gospoñu Prauzelles da zagradi na svojoj strani izlaz iz podzemlja. - Misliš li da će ona pristati? - A zašto ne bi? Ne znam što bi je u tome moglo spriječiti. Na taj bi način malo popravila grešku svog muža koji je Melchiora doveo na taj put. Čekaju nas teški časovi, jer će Melchior biti bijesan i jer će pobuniti protiv nas sve krijumčare. - Dragi, imaš velike brige. Naslonila je glavu na njegovo rame i zagrlila ga. - Ne brini, mila moja. Sve će se to srediti, sve... Prekinuo se načas, a zatim je oklijevajući nastavio: - Čak i neprilike s Estellom. Aurora se iznenañeno trgnula. - S Estellom? Što se dogodilo? - Radije ću ti to ja reći, jer bi sigurno saznala od drugih, ukoliko ta žena ne odluči šutjeti. Ona je došla ovamo sa svojim djetetom... Carlomanovim sinom. Aurora je skočila i gledala iznenañeno muža. - Carlomanov sin? - Ono stoje moj brat učinio zaista je veliko zlo, Aurora. I s nekoliko riječi Wilfrid joj je ispričao sve o tobožnjem braku Estelle i Carlomana. Aurora je sagnula glavu. Osjetilaje kako je to priznanje o bratovu nepoštenju bilo neugodno Wilfridu. Nije htjela da Wilfrid u njezinim očima ugleda zgražanje zbog tog čina, a to u prvi čas nije mogla sakriti. - Estelle želi da to dijete naslijedi Carla, želi njegov naslov i njegov imetak. Morao sam joj reći da na to nema pravo, no obećao sam joj da ću se brinuti za nju i za dijete, materijalno i moralno. No ona je bila bijesna, pretvarala se kao da mi ne vjeruje, prijetila je. Vjerujem da će se konačno opametiti i

šutjeti. - Zašto vjeruješ da će šutjeti? Kad joj Wilfrid nije odgovotio, Aurora je podigla oči i srela njegov pogled pun mračnih misli. Prošaptala je: - Wilfride, pitam seje li... Shvatio je, po izrazu straha u njezinu licu, po drhtanju ruke naslonjene na njegovu, ono što se ona nije usudila reći. - Je li ona ubila mog brata? - kazao je tihim glasom. Klimnula je glavom. - Bojim se da je tako, Aurora. Ona je veoma strastvena i osvetoljubiva. Carl joj nije pričao o svom braku s tobom. Neprekidno je odgañao, bojeći se strašnih scena. Više od dva mjeseca boravila je u Besanconu sa svojom majkom, koja je morala na operaciju. Kad se vratila čula je za novost upravo u času kad se moj brat vraćao s tobom iz Ambleusea. Pobjesnila je, htjela se osvetiti... znala je gdje se nalazi revolver njezina oca... Da, zaista se bojim da... - Za nju je to moralo biti strašno! - rekla je dršćućim, glasom Aurora. -A on je ipak pristao da se oženi sa mnom. - On je bio uboga zalutala duša. Iskoristio je Estellino neznanje, njezine častoljubive želje i ljubav koju je osjećala za njega. Kad bi došla pred sud sigurno bi je oslobodili. No ne vjerujem da će se ona izložiti opasnosti da sad izazove sumnju suda. Naročito bude li tražila savjet nekog odvjetnika koji će joj sigurno reći da nema nikakvih prava. - Wilfride, kako dva brata mogu biti tako različiti? Pogledala ga je sa žarkom nježnošću i velikim povjerenjem. Kako je on volio njezine čiste, iskrene oči. U njima je vidio ljubav bez tajni... tajni koje su nekad, kad ih je ugledao u očima neke druge žene, bile za njega izvor nemira i straha. No on nije više želio misliti na te oči. Osjetio je nešto nalik na srdžbu u svojoj duši od onog trenutka kad je ugledao Sigrid u haljini sličnoj onoj koju je nosila kad su se prvi puta sreli. Da li gaje htjela podsjetiti na taj trenutak kad ga je u njegovoj mladenačkoj strasti uspjela začarati? Je li ga htjela podsjetiti na njihovo meñusobno obećanje? Nagnuo se i poljubio Aurorine kapke. - Ljubljena moja! Te su riječi bile izrečene tako žarkim tonom da je drhtaj sreće prošao čitavim Aurorinim bićem.

XVIII Gospoña Prauzelles primila je svoje goste u dvorani za ples. Kao stoje Sigrid najavila, oni su poslijepodne posvetili glazbi. Gospodin Vorenef pratio je na klaviru Wilfrida koji je svirao violinu. Aurora je pj evala najprije sama, a zatim u duetu s Melchiorom koj i j e imao doista ugodan bariton. Njih je na klaviru pratio Wilfrid. Samo je domaćica odbila pjevati. Izjavila je da joj je glas premoren. No, svirala je na klaviru izvodeći s Wilfridom i Melchiorom jedan Beethovenov trio s kojim su i zaključili koncert. - Kako je to dražesno! - uzviknula je oduševljeno gospoña Vorenefu kada su sjeli uz čaj koji je donijela posluga. - Kakvo divno poslijepodne! Obožavam glazbu! Gospodine Somers, vi zaista izvrsno svirate. A i vaš je glas divan, draga gospoño. Zar ne, Sigrid? - Zaista je ugodan - odgovorila je Sigrid. Stajala je kraj stola na kojem se nalazio čaj i punila svojim dugim, finim prstima skupocjene šalice od porculana iz Sevresa. - Hoćete li mi pomoći, Šonja? Gospoña Vorenef se požurila. Aurora je pomislila kako ona odviše laska svojoj prijateljici. Možda se moglo naći objašnjenje u tome što je gospodinu Vorenef, koji je bio strastveni kockar, u jednom veoma teškom času pomogao Max de Prauzelles. Možda je on još i sada imao obveze prema Sigrid. Wilfrid je sve to ispričao svojoj ženi, nadodavši: - Mislim da su ti ljudi pomalo pustolovi. Naš bratić Prauzelles bio je veliki kozmopolit i nije baš uvijek odabirao najbolje društvo. No Sigrid je mogla s time prekinuti. Ne razumijem kako može prijateljevati s njima. Posluživši goste, Sigrid je sjela na počivaljku. Govorila je veoma malo, dobacujući s vremena na

vrijeme nekoliko riječi. Razgovarali su uglavnom Vorenefi i Melchior. Često bi pogledavala mladu ženu u haljini od crnog baršuna ukrašenoj ovratnikom od venecijanskih čipki koji je otkrivao nježan biserni lančić ovijen oko vrata. Nosila je kapicu od cibelina ukrašenu vrpcom od ljubičasta baršuna. Njezina kosa bila je gotovo jednake boje kao i krzno kapice. Zatim bi Sigrid pogledala Wilfrida koji je sjedio veoma zamišljena izraza lica i rijetko sudjelovao u razgovoru. Iznenada se obratila Aurori: - Veoma volite cvijeće, moram vam pokazati nešto u zimskom vrtu. Govoreći to ona je ustala. Oko nje raširila se njezina svilena haljina padajući u dubokim naborima. Učinila je nekoliko koraka i rekla: - Doñite, sestrično... a i vi, Wilfride. Izašli su iz salon praćeni bijelim hrtom. Susjedni, kineski salon bio je staklenim vratima odijeljen od zimskog vrta. U njemu su egzotične biljke služile kao okvir mramornom vodoskoku. Uz nježne stupice penjale su se lijane donesene iz tropskih krajeva. - Pogledajte ovu biljku. Ona prvi put cvjeta. Veliki cvjetovi tople ljubičaste boje širili su se izmeñu listova koji kao da su izblijedjeli. - Kako ja volim ovu boju! - uskliknula je Aurora. - To je boja tvojih očiju - rekao je Wilfrid. Aurora se ljupko nasmiješila čuvši riječi svoga muža. Sigrid se okrenula i pomirisala jedan cvijet. Zatim je učinila nekoliko koraka, pogladila hrta koji je podigao prema njoj svoju dugačku njušku i okrenula se prema Wilfridu. - Danas sam primila pismo vašeg oca o zatvaranju podzemnog prolaza na mom imanju. Htjela bih vam ugoditi, no znam da bih se zbog toga zamjerila Melchioru. - Možda i ne biste. Melchior to nama nikada neće oprostiti, no veoma mu je stalo do dobrih odnosa s vama. Odmahnula je. - Ne znam. To je za mene veoma osjetljivo pitanje. Moj ga je pokojni suprug naveo na krijumčarenje i odobrio mu da se služi podzemnim hodnikom. Ja mu to, jasno, sada mogu zabraniti. Ako vam je toliko stalo do toga ja ću to učiniti, jer vam na svaki način želim udovoljiti, ma koliko me to stajalo. Riječ "vam" je posebno naglasila, no tako neprimjetno da je to samo Wilfrid opazio. - Nama je veoma stalo do toga, Sigrid. Ta igra postaje opasna za Melchiora, a i za nas, jer bi nas svi smatrali suučesnicima. - Recite svom ocu da ću promisliti i uskoro odgovoriti. A sada doñite, htjela bih vam pokazati neke stare nizozemske gravire koje sam kupila ljetos u Njemačkoj. Ovaj je poziv uputila i Aurori i Wilfridu. Uhvatila je pod ruku Wilfrida i povela ga u susjedni salon. Aurora je pošla za njima. Gledala je visoku, vitku mladu ženu odjevenu u bijelu svilenu haljinu koja je hodala pred njom po mramornom podu, naslonjena na ruku njezina muža. Oboje su bili jednake visine, bili su otmjeni i odgovarali potpuno jedno drugome. Nekoliko je trenutaka osjetila čudan nemir. Zbog čega? Nije to znala objasniti... - Pogledajte uokolo, Wilfride. Sami ćete pronaći gravire. Sigrid je sjela uz jedan stol, ponudivši Aurori da sjedne u naslonjač kraj nje. Kada je Wilfrid donio slike, pokazala je na stolicu koja se nalazila izmeñu njih dvije. Aurora se osjećala vrlo neugodno. Samo je s pola uha slušala objašnjenje kućedomaćice. Wilfrid, pak, kome se Sigrid uglavnom obraćala, nije pokazivao veliko zanimanje za gravire koje mu je ona, jednu po jednu, pružala. Nabrao je obrve i čitavo njegovo lice kao da je bilo u laganu grču. - Ah, dakle tu ste sve troje! Na vratima koj a su dij elila kineski salon od dvorane za ples poj avio se Melchior. U njegovim se očima pojavio podrugljivi smiješak. Sigrid je podigla glavu i nasmiješila se. - Da, dragi bratiću, evo nas. Zanimaju li vas te stare gravire? - Da budem iskren, ne zanimaju me. Nemam isti ukus kao Wilfrid. Rekao bih da ni on ovog časa ne izgleda tako kao da ga to posebno zanima. Namjerno prečuvši tu primjedbu Wilfrid je ustao. - Moramo misliti na povratak, Aurora. Obećali smo ocu da se nećemo kasno vratiti. Aurora se nije sjećala tog obećanja. U svakom slučaju nije bila prisutna kad je njezin muž razgovarao s ocem. No, ipak je ustala s velikom žurbom, što nije izmaklo budnim Melchiorovim očima. - Eto sretnog čovjeka, zbog njegovih hirova ova dražesna djevojka spremna je napustiti ugodno

društvo - kazao je podrugljivo. Aurora gaje promjerila s izvjesnim prezirom i primijetila: - Ne čini mi se da moj svekar ima hirova, a osim toga, uvijek mi je drago ispunjavati njegove želje. - To bolje, to bolje! On to za mene sigurno ne bi rekao. - Ne, na nesreću. I Sigrid je ustala. Gledala ih je sve troje, jedno po jedno, svojim tajanstvenim osmjehom. Pristupila je Melchioru i uhvatila ga pod ruku. - Hajde, ne uvjeravajte nas da ste tako zao momak. Odvedite me do mojih prijatelja koje smo tako nepristojno ostavili same. Dok su prolazili u susjednu sobu Wilfrid je uhvatio ruku svoje žene i žarko je poljubio. Izmijenili su nježan pogled. Zatim su se bez riječi pridružili ostalima u dvorani za ples. Sigrid nije nastojala zadržati svoje goste. Zamolila je jedino Aurora i Wilfrida da jednog od idućih dana doñu k njoj muzicirati. Taj je poziv oboje Rusa podržalo s oduševljenjem. Wilfrid i Aurora su nešto neodreñeno obećali i oprostili se. Do saonica ih je otpratio Alexis Vorenef koji je oduševljeno uzviknuo kada se vratio u toplu sobu svojoj ženi i barunici. - Dražesna mlada žena! Tako je lijepa, ljupka i otmjena! Čini se da je njezin muž zaljubljen u nju. Trebali ste vidjeti kako je uzeo lakaju iz ruke njezin ogrtač i sam joj ga pomogao obući. A tek kako ju je brižljivo smjestio u saonice i zamotao je. Sigrid je ležala na počivaljci, jednu je ruku stavila pod zatiljak a drugu na glavu hrta koji se naslonio na njezina koljena. Pas je zacvilio od boli. Gospoda Vorenef je zapitala: - Stoje sirotom Juriju? - Ništa, malo sam ga odviše povukla za uho. Draga Šonja, odmorit ću se do večere. - Da, draga prijateljice. Ostavit ćemo vas na samu. Taj gospodin Morieres odviše govori i zato zamara. - Da, gospodin Morieres... - kazala je s čudnim smiješkom Sigrid. Kad je ostala sama stavila je obje ruke pod glavu i ostala tako nepomično, zatvorenih očiju. Njezine duge trepavice grozničavo su drhtale na rubovima kapaka. Wilfrid i Aurora su neko vrijeme šutjeli u saonicama koje su ih nosile u Montaubert. - Misliš li da će ona zazidati onaj prolaz? - upitala je Aurora. - Ne znam. Veoma je mušičava. - Odgovorio je nekako nevoljko što je Aurora zamijetila. - Ona ti baš nije odviše draga? Ovo ga je pitanje iznenadilo. Činilo se kao da je nekoliko trenutaka zaokupljen svojom zapregom, a zatim je na njezino pitanje odgovorio protupitanjem: - Zašto me to pitaš? - Jer si veoma hladan kad je riječ o njoj i ne želiš je često sretati. - Da, zaista mislim... vas dvije niste stvorene jedna za drugu. Ona je strankinja i njezino ponašanje ti se možda ponekad ne bi svidjelo. - Ne sviña se ni tebi? Pogledao ju je uplašeno. Zašto gaje to pitala tako plahim glasom punim nemira. - Ponekad mi se sviña. Tišina... Zatim ponovo jedno pitanje: - Udala se za starog gospodina Prazeullesa samo zbog novca, zar ne? - Mislim... mislim daje bilo tako. - Ja bih radije radila čitava života nego da se na taj način udam. Nije joj ništa odgovorio. No, prisjetio se kako je i on ponekad osjetio nemir i bol u duši što se ta mlada žena, sposobna da zaradi dovoljno svojom umjetnošću, udala za bogata starca. To je osjećao u danima najveće strasti prema Sigrid. Ona je bila sretna usred raskoši i novčanog blagostanja. Takva je bila. Bilo joj je više stalo do obilja nego do svega ostaloga na svijetu. On je to sada znao. Osjetio je tugu pomiješanu s prezirom. Kad su se Aurora i Wilfrid, stigavši u Montaubert, stali uspinjati stubama, pojavila se Barbeline na hodniku prvog kata. - Loulou je bolestan - rekla im je. - U groznici je i mnogo kašlje. - Da vidimo što je s njim - odgovorio je Wilfrid. Ušli su u dječju sobu i ustanovili da je zaista veoma bolestan. Aurora je skinula ogrtač i smjestila se

kraj njega. Nešto kasnije ušao je i Melchior koji se upravo vratio. Pogledao je svog sina, rekao da to nije ništa ozbiljno i poljubio ga. On gaje, naime, volio na svoj način. Zatim se, bez velikog oduševljenja, zahvalio Aurori što se brine za dijete u odsutnosti majke. Louis je čuo te riječi i rekao svojim promuklim glasićem: - Mama me ne bi znala njegovati. Više volim ujnu Aurora. Melchior se podrugljivo nasmijao i pomalo zbunjeno pogledao Aurora. - Pridobili ste njegovo srce, Aurora. Sreća je što Flavie nije ljubomorna. - A stoje sprječava da bude ovdje i brine se za svog sina? - upitao je Wilfrid. - Zar njezino mjesto nije ovdje, umjesto da se zabavlja u Lyonu? Melchiorov je smijeh bio drzak. - Nemam ja vaša kruta načela, dragi moj, i drago mi je što je moja žena pomalo lakomislena. Svakomu ono što mu se sviña, to je moje geslo. Ja to obilno koristim, a to i priznajem i ne pokazujem se uzorom vrline. Nasmijavši se ponovo podrugljivo izašao je iz sobe. Krv je navrla Wilfridu u obraze i jedva se suzdržavao. - Kako je taj čovjek ogavan - rekla je Aurora s gnušanjem. Wilfrid se nagnuo nad svog nećaka i poljubio mu vrelo čelo. - Pokušaj zaspati, Loulou. Barbeline će pozvati Anette koja će ostati uz tebe. - Ne, hoću da ujna Aurora ostane! - Tvoja će ujna doći kasnije. Sada će presvući haljinu i odmoriti se. Doñi, Aurora. Izašli su a Barbeline ih je slijedila pogledom. Izraz njena lica bio je veoma zabrinut. Promrmljala je: - U ovoj kući neke su stvari krenule po zlu.

XIX Drugog se dana zdravlje malog Louisa pogoršalo i doktor Tillon, kojeg su pozvali, bio je veoma zabrinut. Melchior je to jutro nekuda otputovao. Nitko nije znao kamo. Wilfrid je brzojavio Flavie. Aurora i on su naizmjenično njegovali bolesno dijete. Gospoñica Idalie čuvala ga je po noći, da bi se Aurora mogla odmoriti. Ni drugo jutro malom bolesniku nije bilo bolje. Čitav je dan prošao u velikom strahu. Pod večer stigao je brzojav od Falvie. Javljala je: "Uskoro dolazim". No nije stigla ni drugi dan kad je mali Louis izdahnuo. Pojavila se kasno poslijepodne umotana u raskošno krzno. Bacila se na koljena ispred kreveta na kojem je počivalo dijete osvijetljeno svjetlom svijeća koje su gorjele u srebrnim svijećnjacima. To je bila scena očajanja, krikova i jecaja. Zatim se onesvijestila. Wilfrid i Barbeline odnijeli su je u njezinu sobu i tamo se domaćica pobrinula za nju. Melchior je stigao nešto kasnije. Vilfrid ga je obavijestio uz pomoć Calichouxa, njegova sluge koji je uvijek znao gdje se nalazi. Ušao je u sobu, ostao nekoliko trenutaka ruku prekriženih na prsima pred svojim mrtvim sinom, a zatim je krenuo van ukočenih koraka i okamenjena lica. Naredio je da mu se jelo donese u njegovu sobu ne želeći imati nikakve veze s ostalim stanovnicima dvorca. Svi su zbog toga osjetili duboko olakšanje. Njegovo tmurno, tvrdo lice nije zaista bilo ugodno. Gospodin Somers rekao je gospoñici Idalie: - Trenutno je nesretan zbog gubitka sina, no brzo će se utješiti, a osim toga moći će imati još djece. Gospodina je Somersa smrt unuka duboko potresla. Ipak ga je tješilo to što je njegova snaha očekivala dijete. Osjetio je i radost i ponos pri pomisli da bi to dijete moglo biti sin, budući grof Somers i princ od Brusfelda. Kad su malog Louisa sahranili u grobnicu predaka njegove majke, Melchior je napustio dvorac, ne oprostivši se ni od koga osim od svoje žene. Flavie prvih dana nije prestajala jecati, plakati i vikati kako je ona najnesretnija od svih majki. Zatim su za njom došli kovčezi iz Lyona u kojima se nalazilo sve ono stoje kupila u gradu. Pozabavila se time da ih otvara sa svojom sobaricom. Prolila je još nekoliko suza ugledavši otmjena mala odijelca kupljena za sina. Promatrajući haljine, šešire i skupocjene sitnice nabavljene Melchiorovim novcem ubrzo je zaboravila na to. Sobarica je pričala kako je Flavie odgodila dolazak kući iako je primila brzojav, a sve zbog zaruka na kojima je željela pokazati novu haljinu. - Wilfrid uvijek pretjeruje - kazala je roñacima svoga muža. - Uz Louloua je moja šurjakinja i nisam

zabrinuta. Aurora nije mogla shvatiti tu lakomislenost. Smrt dječaka koga je voljela ostavila je dubok dojam na nju. Wilfrid je nastojao svladati vlastitu bol i rastresti se. No, imao je i drugih briga. Iako Estelle više nije postavljala zahtjeve, jer joj je vjerojatno neki stručnjak rekao da nema nikakvih prava, ipak je već prije toliko napričala daje sva istina izašla na vidjelo po čitavom kraju. Barbeline je rekla Wilfridu da svi govore: "Ovo je dijete Carlomana Somersa koji je prevario sirotu Estelle, tobože se oženivši njome." To bratovo nedjelo tištalo mu je dušu. Želio je popraviti zlo koje je njegov brat nanio Estelle bar toliko koliko je to bilo u njegovoj moći. No, Estelle je otišla daleko od Montauberta, a kad je gospoñica Idalie, kojoj je Wilfrid sve povjerio, nastojala neupadljivo posredovati, Estella joj je odgovorila: "Imam pravo na nasljedstvo mog sina. Nije mi potrebna milostinja." Ni s Melchiorom nije bilo bolje. Nastavio je u noćima bez mjesečine vaditi robu skrivenu u podzemlju. Njegovi su ljudi tovarili robu na kola i skrivali je ispod nasječenih drva. Carinicima ni uz najveću pažnju nije uspjelo bilo što otkriti, no gospodin Somers i njegov sin nisu sumnjali da će im to jednoga dana ipak uspjeti. - Gospoña Prauzelles pisala je grofu da će učiniti ono što je od nje tražio iako joj je to bilo veoma neugodno zbog Melchiora. No, prolaz će zazidati nekoliko dana prije svog odlaska na jug jer nije željela imati zbog roga neprilika s Melchiorom. Nadodala je da su njezini prijatelji Rusi otputovali i da će ona otputovati iz Beudanta početkom veljače. Kad je gospodin Somers pročitao pismo na njegovu se licu vidjelo zadovoljstvo. Grof je bio uvjeren daje sretan što će podzemlje sada biti zazidano. Iako je i on dijelio sinovljevo zadovoljstvo ipak je bio uznemiren zbog pomisli što će poduzeti čovjek karaktera kakav je bio njegov zet. - To će biti veoma teško izdržati. On će ili napustiti Montaubert ili više neće imati što raditi. Žao mi je Flavie, no ona se na sve brzo privikava. - Naročito bude li je poveo u Lyon. Kad ona ne bi bila tako rastrošna, oni bi sad imali dovoljno novaca za pristojan život. No, Flavie će se uvijek moći skloniti ovdje u slučaju da on propadne. Tako su razgovarali otac i sin u salonu nakon ručka. Aurora je bila veoma prehlañena i nije napuštala svoju sobu, a i Flavie se takoñer povukla u svoje sobe. Wilfrid je rekao ocu da će to poslijepodne otići k jednom seljaku da se dogovori o nekim popravcima. Pošao je do Aurore, razgovarao nekoliko časaka s njom, a zatim se otišao pripremiti za šetnju. Krenuo je pješice kao što je to često činio, obukavši se za hodanje po snijegu. Žurio je, zrak je bio leden, a uokolo bjelina smrznutih šuma i pašnjaka. Zadržao se na dobru koje se prostiralo uz granicu, dajući savjete jednom seljaku čiji je sin bio bolestan. Kad je odlazio seljak mu je rekao gledajući u nebo: - Sprema se mećava, gospodine Wilfrid. Vidite, vjetar se već diže. - To neće biti moj prvi susret s njome. Do viñenja, Moreux. Brzo se udaljavao. Za nekoliko trenutaka počeo je padati snijeg u gustim pahuljicama nošen sve snažnijim vjetrom. Wilfrid je bio zaslijepljen i jedva je mogao napredovati. Kad je stigao na cestu koja je vodila u selo prošle su kraj njega saonice. Na zapovijed ženskog glasa stale su. Isti ženski glas gaje pozvao: - Wilfride! On se naklonio i krenuo prema gospoñi Prauzelles da je pozdravi. - Odakle dolazite po tom nevremenu? - S Hautlieuova dobra. - Popnite se brzo. Sačekajte u Beudantu dok mećava proñe. - Ne bojim je se. Laku noć, Sigrid. On se odmaknuo no ona ga je zadržala zapovjedničkom kretnjom. - Doñite, moram razgovarati s vama. I, vidjevši kako se on još uvijek povlači, dodala je s podrugljivim smiješkom: - Zar me se bojite? Ponos je načas zatomio Wilfridovu opreznost i nagon koji je najavljivao opasnost. Kazao je suho: - Kako ste došli na tu misao? I kad se ona pomakla, napravivši mu mjesta u saonicama, popeo se i sjeo kraj nje. Saonice su krenule. Snijeg im je udarao u lice i oni čitavo su vrijeme vožnje šutjeli. Pred dvorcem je pomogao barunici sići. Ona se popela stubama, nešto u prolazu naredila slugama u predvorju i povela svog gosta u dvoranu za ples.

- Sjednite, prijatelju. Popit ćemo čaj. Nakon toga ćemo malo razgovarati. Skinula je svoju kapu urešenu perjem i pružila se na počivaljci. Njezina haljina od bijela baršuna rasprostrla se oko nje. Hladnoća joj je obojila obraze lakim rumenilom, a njezine su oči u taj čas bile posve modre. - Ne mogu se zadržati, Sigrid - rekao je kratko Wilfrid. - Moja žena i otac bit će zabrinuti zbog tog nevremena. - Neću vas dugo zadržavati. Znam da vam sada više ništa ne značim. U njezinu se glasu osjetio sjetan ton. - Vi ne osjećate za mene ono prijateljstvo koje ste mi obećali. - Ne osjećam više prijateljstvo? Kako to možete i pomisliti? - Ne, ja veoma dobro osjećam vašu hladnoću. Vi potpuno pripadate svojoj ženi. Vije ljubite. - Da, ja je ljubim. Moram to priznati, Sigrid. No taj osjećaj me ne može spriječiti u tome da ne ostanem vjeran obećanu prijateljstvu. Načas j e zatvorila kapke. Nj ezine duge bij ele ruke gladile su baršunastu haljinu. Kad je podigla oči, srela je nemiran Wilfridov pogled. - Toga ste mi dana rekli i to, da me nećete prestati voljeti... Rekli ste: "Ljubavi se ne može zapovijedati... ne može se ljubav samo tako istjerati iz srca." Vidio ju je potpuno nalik onoj koju je ljubio u prvom žaru svoje mladenačke neiskusnosti. Isti je bio pogled modrih očiju koji je prodirao kroz dugačke plave trepavice. Taj pomalo tajanstven pogled što gaje privlačio. Lagano drhtanje nježnih ružičastih usnica odavalo je uzbuñenje. Ona je ponovila: - Ne može se istjerati... Ne, ne! Pružila mu je ruke. Pogledala ga je pogledom punim molbe. Wilfrid je naglo ustao gotovo srušivši naslonjač. - Sigrid, to je nemoguće. Vi to dobro znate. Glas mu je bio izmijenjen od uzbuñenja. - Sve bi bilo moguće kad biste vi to htjeli! Nasmiješila se smiješkom koji je dovodio u iskušenje i koji je on tako dobro poznavao. Bio je to smiješak sirene. Šapnula je: - Wilfride, ne mogu živjeti ako me napustite. Mogli bismo se ljubiti... Wilfrid je zadrhtao i povukao se. Nekoliko je trenutaka njegova duša oklijevala. Zatim se iznenada trgnuo i sve opet vidio u pravom svjetlu. Lijepa, bijela Sigrid, očiju punih molbe i usana koje su se smiješile, nije za njega bila ništa do žene koja gaje željela povući za sobom u ponor patnji i grižnje savjesti. - Ne, mi se ne možemo ljubiti. Mi smo sagriješili, no ja sam se pokajao i sada ne želim još niže pasti. - Kada ne biste nju ljubili... Prosiktala je te riječi kroz usne koje se više nisu smiješile. - Ona je moja žena i pružam joj ljubav koju sam joj dužan pružiti. Wilfridov je glas ponovno bio odlučan, a oči mu se nisu okretale od njenih koje više nisu bile tako modre. - Zbogom! Nadam se da ćete brzo sve ovo zaboraviti. U glasu mlade žene osjećala se prijetnja. Pred Wilfridom se nalazila žena stisnutih usnica i pogleda puna mržnje. - Zbogom! - rekla je sada i ona. Bacila se na jastuke, a on je pošao u predvorje. Kad je izašao iz dvorca nije krenuo uobičajenim putem već poprijeko, kroz park da što brže stigne u Montaubert. Morao je proći kraj stare napola razrušene kuće iz koje je vodio podzemni prolaz u ruševine starog dvorca Montaubert. Kad je stigao do ruševine iz nje je izašao neki čovjek. Bio je to Calichoux, Melchiorov sluga. Udaljio se kao da nije prepoznao Wilfrida. Krenuo je dalje stazom koja je ovdje počinjala. Mećava se nije stišavala. Bila je potrebna snaga i spretnost, kao i poznavanje ovih neravnih putova, da bi se moglo napredovati kroz gusti zasljepljujući snijeg. Usprkos svemu tome stigao je brzo na područje Montauberta. U šumi je bilo mnogo mirnije. Iako je bilo veoma hladno, osjetio je u sebi groznicu. Bio je veoma uzbuñen. Iznenada je ugledao, u pravom svjetlu, ženu koju je nekada ljubio i zbog koje je toliko žrtvovao. Njegov duh zaslijepljen strašću nije vidio kakva je zapravo bila. Sad, kad su njegove oči opet jasno vidjele, on se podsjetio na mnogo toga što mu je već prije trebalo potvrditi, da je to žena bez srca, žena koja je voljela samo novac i uživala u raskoši kojom ju je obasipao pokojni muž. Kakva je budala bio kad je pomislio da bi

se ona zbog ljubavi mogla odreći svega toga! A sada je ona željela da on iznevjeri Aurora, čistu i plemenitu Aurora. Ona se vratila u Beudant da mu postavi klopku, da ga otme Aurori. Kako je zahvalan bio nebu što mu je dopustilo da ostane jak i da shvati tajnu Sigridine duše koja je do sada bila za njega prekrivena velom. Došao je do kraja šume. Već je nekoliko trenutaka čuo buku kotača. Natovarena kola izašla su iz šume pred njega. Dva su muškarca hodala kraj kola. Snijeg je pokrivao cjepanice koje su skrivale krijumčarenu robu. Konji su teško napredovali, no krijumčarima je to vrijeme odgovaralo jer su tako izbjegli pažnju carinika. Wilfrid je pomislio: "Zbog toga je Calichoux bio ondje. Čekao je neku pošiljku... Ah! Taj prokleti Melchior! A sada bi "ona" veoma lako mogla odbiti molbu da zazida izlaz iz podzemlja. Ona mi nikada neće oprostiti, pročitao sam to u njezinim očima."

XX Nakon boravka u Lyonu punom užitaka Flavie se sve više dosañivala u Montaubertu. To je uz jecanje i suze kazala svom suprugu kad se opraštao od nje ne govoreći ni ovaj put kamo odlazi. - Strpi se, draga moja, strpi se. U proljeće ćemo otputovat u Pariz -tješio ju je on. - U Pariz? Kakva sreća! No u očekivanju toga tvoja će sirota Flavie umrijeti od dosade. Ja nisam nalik na Auroru koja se zabavlja glazbom, knjigama, dosadnim razgovorima s ocem, Wilfridom i sestričnom Idalie. Odvedi me bar u Beudant. Sigrid će još nekoliko dana boraviti ovdje. Wilfrid je odbio da me povede onamo pod nekakvim nerazumljivim izgovorom. - Dobro, povest ću te sutra. Pljeskala je i klicala: - Samo me ti razumiješ, moj dragi mali Melchiore! Otac kao da se uvijek ruga sa mnom, Wilfrid se ponaša poput učitelja... - Oh, taj Wilfrid! - promrmljao je Melchior. - Ponaša se poput starog puritanca. Flavie je idućeg dana ponudila Aurori daje prati u Beudant. No Aurora je to odbila. Posjet gospoñi Prauzelles nije za nju predstavljao nikakvo zadovoljstvo. Naprotiv. Ona je tog poslijepodneva otišla u posjet gospoñici Idalie. Na povratku kući, pred samim dvorcem sustigla ju je kočija Melchiora i Flavie. Flavie ju je uzela pod ruku i povukla je brbljajući u kuću. Melchior je bio zaostao jer je morao Philemonu izdati zapovijedi u vezi s konjima. Sumrak je padao. Iz mračnog kuta dvorišta izašla je neka žena i prišla Melchioru. - To ste vi, Estelle? Upitao je iznenañeno. - Da, to sam ja. Približila mu se i stavila svoju čvrstu ruku na njegov rukav. - Dobro me poslušajte. Govorila je veoma tiho. Oči su joj sjale kao u groznici. - Znam tko je ubio mog oca. Melchior je zadrhtao ali se nastojao svladati. - Tko?-upitaoje. - Stari Timothee koji vas je onog jutra pratio, umro je jutros. No, prije smrti sam ga natjerala da progovori. - Tlapnje umirućeg! Činilo se daje taj zagrižljivi ton izazvao kod Estelle dodatni bijes. Stisnula je zube i dobacila Melchioru divlji pogled, prije no što je prošaptala: - Čuvajte se! Zaklela sam se da ću osvetiti svog oca, i ja ću to učiniti, ma što se dogodilo. Čuvajte se! Odmaknula se i brzo udaljila kroz drvored. Melchior je na trenutak ostao nepomičan, zgrčena lica. Zatim je slegnuo ramenima i ušao u predvorje. Za vrijeme večere Flavie je na dugo i široko pričala o svojoj posjeti Beudantu: - Sigrid je bila još ljepša nego inače i veoma ljubazna. Odvela me u svoju sobu i pokazala mi toalete za boravak na Jugu. Kakva divota!- Flavie je bila ushićena i nije prestajala pričati o tome. - Sigrid je u svom budoaru pokazala Melchioru neki kip ili, možda je to bila slika... Stoje to bilo, Melchiore? - Indijski kip od jantara koji predstavlja neku božicu. Čini mi se božicu osvete. Flavie se iskreveljila. - Ta je božica morala biti ružna... jer nije lijepo osvećivati se. Tako su me učili u samostanu.

- Daje zlo osvećivati se, to je sigurno. No, to je ujedno i veoma zamamno - rekao je Melchior. Do tog trenutka on gotovo da uopće nije govorio. Lice mu je bilo natmureno. Wilfrid ga nije vidio, no činilo mu se kao da u njegovom podrugljivom glasu čuje pobjedonosni prizvuk. - Sto to govorite - rekao je gospodin Somers gledajući svog zeta pogledom u kojem je bilo čak i prezira. - Zaista imate divne osjećaje, Melchiore. - Divne ili ne, meni odgovaraju-odvratio je Melchior s osmjehom koji je dovodio u očajanje njegova tasta. - Ne biste se tako osjećali kada biste vi bili žrtva! Primjedba koju mu je dobacio Wilfrid kao da je trenutak oneraspoložila Melchiora. Bez sumnje se sjetio Estelline prijetnje. No ubrzo mu se, bar naizgled, vratila njegova drzovitost i on se stao smijati kao da je čuo najbolju šalu. - A tko bi se želio osvetiti meni, molim vas? - Da, tko bi to želio, mali moj Melchiore! - uzviknula je Flavie nježno ga pogledavši. - Kome bi ti ikada učinio nešto na žao, ti koji si tako dobar? - I ja se pitam, kome? - rekao je dobrodušnim tonom Melchior. -Veoma sam miroljubiv, kada me ostave na miru i kada se ne miješaju u moje poslove. Wilfrid je shvatio na što on cilja i pomislio: "Sigrid muje sve ispričala. On zna da ga želimo spriječiti da upotrebljava podzemlje." Osjetio je kako se u njemu diže val srdžbe i prezira. Kako je podla ta ženska duša! Na taj se način željela osvetiti. U posljednje se vrijeme Melchior običavao povući nakon večere u svoje sobe. Učinio je to i večeras. Flavie gaje slijedila. Prije nego što je sjela za klavir Aurora je svom svekru pročitala pismo koje je primila od Mathilde Piennes. Dobila je i košaricu mimoza i karanfila. Cvijeće je stavila u vodu, nije ga složila u vaze. To je namjeravala učiniti sljedećeg jutra. Odsviravši u salonu jednu od najmilijih skladbi gospodina Somersa, vratila se u sobu gdje je Wilfrid upravo pripremao šahovske figure. Zaželio je odigrati partiju šaha s ocem. Grof je izgledao veoma zabrinuto. Pogledao je Wilfrida koji takoñer nije bio dobre volje. - Misliš li da će Sigrid učiniti ono što od nje tražimo? - pitao je konačno. - Bojim se da neće. Te je riječi kazao Wilfrid, hladno i kratko. - Zašto? Boji li se oneraspoložiti Melchiora? - Vjerojatno, oče. Gospodin Somers je klimnuo glavom. - Veliko je zlo što ona ne shvaća u kakvom smo opasnom položaju zbog toga čovjeka. Wilfrid se prezirno nasmijao. - Ona nije žena koju bi zanimale opasnosti koje prijete drugima. Otac ga je iznenañeno pogledao ali nije ništa odgovorio. Aurora je uzela svoj ručni rad i sjela na uobičajeno mjesto. Bila je sretna čuvši mužev sud o gospoñi Prauzelles, ali nije nastojala objasniti taj osjećaj, ni požaliti zbog toga, premda je inače uvijek prema svima bila blagonaklona. Ipak je bila uznemirena opažajući da je Wilfrid posljednjih dana veoma zabrinut. Tako joj se bar činilo, jer bi na njena pitanja odgovarao: "Ne, to su samo svakodnevne brige, a i to je dovoljno." Aurora nije dalje navaljivala. Nastojala je svojom nježnošću i pažnjom, bar na kratko vrijeme, odagnati oblake koji su zastirali Wilfridov duh. Ona je to pripisivala ponajviše njegovoj bojazni zbog Melchiora, koju je očito dijelio i gospodin Somers. Koliko je morao sada žaliti zbog dozvole dane zetu, a na nagovor gospodina Prauzellesa. Vjerojatno je to učinio u jednom času zablude. Ako bi se sada otkrilo kako se krijumčarenje odvija i da je gospodar Montauberta suučesnik... a možda i Wilfrid. On, Wilfrid, toliko pošten, savjestan i fin! O tome je razmišljala i idućeg jutra u stakleniku, slažući cvijeće u staru vazu od fajanse. Čula je otvaranje vrata u hodniku, okrenula glavu i malo se trgnula ugledavši na pragu Melchiora. - Dobar dan, Aurora! Oprostite što sam vam došao smetati u tom dražesnom poslu.' - Dobar dan - odvratila je hladno Aurora. - Što želite? - Došao sam vas zamoliti za nekoliko grančica mimoze. Flavie toliko voli to cvijeće. Aurora je pružila ruku i pokazala na malu kiticu položenu na stolu. - Ona dobro zna da joj uvijek dajem dio cvijeća koje pošalje gospoñica Piennes.

- Izvrsno! Ja sam na to zaboravio. U tom slučaju odnijet ću joj sam. Prišao je stolu, prinio kiticu nosu i pomirisao je. - Divno! Flavie će me ponovno preklinjati da je povedem na tu čarobnu obalu. No to ove godine nije moguće. A vi, Aurora, imat ćete sigurno prilike tamo provesti neko vrijeme. - Wilfrid nema takvih planova. - Možda vam to još nije rekao... No dopustite mi da vam dam prijateljski ili, bolje rečeno, bratski savjet... Pogledala ga je s prezirom, a on se pretvarao kao da to ne primjećuje jer je nastavio jednakim slatkim tonom, kojim je i započeo ovaj razgovor. - Pokušajte ga odgovoriti od putovanja u Niču, ako vam on to predloži. To bi za vaš mir bilo najbolje. - Što želite time reći? Pogledala gaje ponosno. - Bilo bi bolje kad se ne bi sreo s izvjesnom osobom... - Kojom osobom? Krv je iznenada oblila Aurorine obraze. Melchior se nasmijao pun zlobe. - Dobro pogañate o kome želim govoriti. Oni su se nekoć žarko ljubili, i još uvijek se vole. - To nije istina! - ljutito je kazala Aurora. - Nije istina? Pitajte ga gdje je bio u srijedu kad ste mislili da je kod Moreuxovih! On ju je posjetio i vratio se poprečnim putem kojim potajno odlazi k njoj. Ili bar tako misli. Ja sam uvjeren da se gospodin Prauzelles nije dao prevariti i da je zbog toga odredio oporukom da će ona izgubiti nasljedstvo u slučaju ponovne udaje. Nije htio da se njih dvoje okoriste bogatstvom nakon njegove smrti, a poznavajući nju, znao je da ona neće žrtvovati bogatstvo zbog ljubavi. - Vi ste ogavni klevetnik! Jedva joj je uspijevalo svladati drhtaje koji su obuzimali čitavo njezino biće. - Bijednik! ...Bijednik! Znao sam da ćete loše prihvatiti moje savjete. No, smatrao sam svojom dužnošću da vas upozorim. Sada možete učiniti što vas volja. No na vašem mjestu, ja bih bio nepovjerljiv, jer ona ga još uvijek ljubi i neće oklijevati ni pred čime da ga ponovno pridobije za sebe. Izrekavši te riječi, smijući se ñavolski, on se udaljio noseći u ruci kiticu mimoza i karanfila. Aurora nikada kasnije nije saznala stoje činila za to vrijeme stojeći kraj stola, nesvjesno uzimajući u ruke cvijeće i opet ga vraćajući na stol. Drhtala je, a neka toplina udarila joj je u lice. Napokon je otvorila vrata staklenika i gurnula glavu na hladan zrak. Nije čula kad su se otvorila vrata salona. Trgnula se kad je začula Wilfridov glas. - Što to radiš? Nisi dovoljno odjevena, prehladit ćeš se! - Ne... tu mije ugodno... - samo je promucala. Malo se povukla u toplinu staklenika. Wilfrid joj se približio. Uznemireno je uzviknuo vidjevši njezino uzbuñeno lice: - Što je s tobom? Jesi li bolesna? - Malo... no to nije opasno. Došla je do naslonjača i sjela. - Možda je to zbog mirisa cvijeća. Doñi preko u salon, tamo ćeš se bolje osjećati. Ustala je i uhvatila ga pod ruku koju joj je ponudio. Wilfrid je pozvao Barbeline da joj spremi nešto za umirenje. Okružena tolikom brigom nastojala se nasmiješiti i povratiti uobičajeni izgled. Snagom volje to joj je uspjelo. Ostatak dana ponašala se kao obično i na taj način uspjela umiriti Wilfrida. Bojala se da će sresti Melchiora, no na sreću, on je ručao u svojoj sobi, zajedno s Flavie. Navečer je gospodin Somers primio vijest da mu je umro bratić u benediktinskom samostanu SaintesEpines. Wilfrid je trebao idućeg dana otputovati onamo da bi prisustvovao sprovodu. Aurora je osjetila olakšanje. Za vrijeme njegove odsutnosti moći će se moliti, razmišljati i umiriti svoje srce koje je bilo izmučeno ogavnim Melchiorovim klevetama. Klevetanje, da, bar u pogledu veza koje još postoje izmeñu Wilfrida i gospoñe Prauzelles. Bilo je moguće daje Sigrid bila ona žena koju je Wilfrid ljubio prije nje, u posljednje vrijeme ona je čak i posumnjala u to. No nikada, nikada ona ne bi mogla povjerovati u to da on sada nije pripadao samo njoj. On tako pošten... On, koji je upravo onog dana kada je Melchior govorio s njom, bio tako nježan i tako dobar prema njoj! Ne, nije htjela da ni najmanja sumnja dotakne njezine misli. Wilfrid je otputovao ujutro. Melchior je prisustvovao ručku i bio dosta dobre volje i kao da nije zamjećivao natmureno grofovo lice i Aurorin prezir. Flavie je brbljala i takoñer nije ništa zapažala.

Tek pri kraju ručka, Melchior je podrugljivo primijetio: - Život ovdje postaje veseliji iz dana u dan. Kao da se nalazimo u nekom samostanu. Gospodin je Somers odgovorio suhim glasom: - Zašto ne potražite privlačniji dom. Nitko vas ne zadržava u Montaubertu. - Dragi taste, još nije kucnuo čas kad ću vas osloboditi svoje prisutnosti. Morat ćete se strpjeti još neko vrijeme. - Sto to govoriš? - uzviknula je naglo Flavie. - Zašto misliš da bi otac bio zadovoljan kad bi ti napustio Montaubert? Melchior se stao glasno smijati i pogledao ženu podrugljivim pogledom. - Zato, draga, jer ne mislim uvijek isto. No, mi smo i suviše dobro odgojeni pa dopuštamo stvarima da idu svojim tijekom. - Dok se taj tijek iznenada ne prekine - uzviknuo je gospodin Somers. Ustao je, uzeo štap koji mu je sluga pružio i obratio se Aurori: - Doñi, drago dijete. Molim te da mi pročitaš do kraja ono štivo koje smo sinoć započeli. - Otac je, čini se, ljut na tebe - kazala je Flavie kad su se vrata zatvorila iza Aurore i grofa. Melchior je slegnuo ramenima. - U posljednje vrijeme malo je neljubazan. Mislim da ga Wilfrid huška protiv mene. - Wilfrid? A zašto? - Što ja znam? Taj me momak uvijek mrzio. - Melchiore! - Da, da, tako je, draga moja... a i ja osjećam to isto prema njemu. Ne trebaš biti tako uplašena. To je tako i mi tu ništa ne možemo učiniti. Uzeo je ženu pod ruku i poveo je u njihove sobe.

XXI Sljedeći je dan Aurori bio veoma dug. Njen se svekar loše osjećao, možda ga je mučio nemir, pa je bio veoma zle volje. Ona nije bila sposobna razveseliti ga. Jedva je uspijevala odagnati onu bolnu misao koje se tako željela osloboditi. Neko je vrijeme mislila da bi bilo najbolje posjetiti gospoñicu Idalie i ispričati joj sve. No ne bi li na taj način izrazila sumnju u svog supruga? Oh, ne! Ona je željela uvijek vjerovati u njega. Melchior je nestao iz dvorca sutradan ujutro. Flavie se nije pojavljivala. Zatvorila se u sobu. Možda je na taj način htjela prosvjedovati zbog ponašanja svog oca prema Melchioru. Počeo je padati snijeg. Poslijepodne digao se i vjetar tjerajući velikom snagom snježne pahuljice. Oko pet sati, dok je Aurora u salonu sa svojim svekrom pila čaj, pojavio se sluga s papirom u ruci i objasnio: - Neki je mali dječak ovo donio. Nije odgovorio tko mu je to dao kad sam ga upitao i udaljio se trčeći. To mora daje dijete nekog opančara. Gospodin je Somers otvorio pismo. Ruke su mu drhtale dok je čitao. Rekavši Polydoru da se može udaljiti pružio je pismo Aurori: - Pogledaj, kćeri! Pročitala je riječi napisane nevještim rukopisom. "Prijavili su vas. Carinici su vam na tragu. Čuvajte se." - Oh, Bože! - šapnula je mlada žena. - Ne mogu ništa učiniti! - kazao je gospodin Somers naslanjajući na naslon svoje drhtave ruke. Melchior nije kod kuće, vjerojatno načas uzima robu jer želi iskoristiti povoljno vrijeme. A Wilfrid nije ovdje. Ona gaje pokušavala smiriti govoreći mu da bi se Melchior i opet mogao izvući. - Pa makar se to danas i dogodilo prijetnja će ipak visjeti nad njegovom glavom i jednoga dana... Kako sam mogao dopustiti taj brak? No moja uboga, glupa Flavie zaljubila se u njega za vrij em boravka kod naših roñaka u Ly onu. Imalaje priličan miraz jer je dobila nasljedstvo od svojeg kuma. No, Melchior je to brzo potrošio. Tada mu je gospodin Prauzelles dao tu zamisao... a ja sam bio dovoljno slab da pristanem na nju. Danas sam zbog toga strašno kažnjen. Njegov je strah zaista bio velik kad je taj inače tako ponosan čovjek priznao svoju grešku. - Tko je mogao podnijeti tu prijavu? - zapitala je Aurora.

- Ne znam. U ovom kraju svi su naklonjeni krijumčarima. Protiv njih su samo carinici. - Možda netko tko je u rodu s kojim carinikom... netko... Svekar ju je pogledao iznenañeno. - Što si htjela reći? Aurora je to izrekla ne razmišljajući i sada je žalila zbog toga. - Bila je to samo misao... Neki roñak carinika... Inače ne znam... Naslonio je čelo na ruku i stao razmišljati. Stisnuta srca Aurora je mislila na Estelle, ženu koja je bila Carlomanova žrtva i koja je mrzila sve Somersove. Carloman je zaista bio neodgovoran i možda joj je nešto pričao o Melchiorovim poslovima. A brigadira Dorea, njezina oca, ubili su krijumčari. Barbeline, upoznata s gotovo svime što se ticalo obitelji, došla je na poziv gospodara koji ju je obavijestio o opasnosti u kojoj su se nalazili. Po nekim riječima i primjedbama Aurora je zaključila kako i Barbeline vjeruje u Estellinu osvetu. Večer je polagano prolazila u strahu. Vjetar je udarao po zidovima a snijeg je još uvijek padao. Oko devet sati Aurora se popela u svoju sobu, ali nije htjela leći. Sjela je kraj vatre i pokušala čitati, razmišljala je o Wilfridu koji je bar izbjegao ovo tjeskobno iščekivanje. Zadrijemala je. Trgnula se kad je začula buku vrata koja su se otvarala. - Gospoño! Začula je zadihani Barbeliuin glas. - Jedan nas je čovjek došao upozoriti daje došlo do bitke. Carinici su naletjeli na kola s robom, nedaleko odavde. Gospodin Melchior je ranjen, ima i uhapšenih. Pokušat će ga otpremiti podzemnim hodnikom u dvorac Beudant. Aurora je ustala s prigušenim uzdahom. Barbeline je nastavila. - Čovjek je rekao da Calichoux poručuje da ukoliko im uspije proći podzemnim hodnikom prije dolaska carinika, oni neće naći nikakvih tragova. Sva je roba, naime, natovarena na ona kola jer je gospodin Melchior za sutra očekivao novu pošiljku. Snijeg koji pada izbrisao je, na sreću, tragove koraka i kotača. Calichoux upozorava da će carinici vjerojatno doći ovamo i izvršiti premetačinu, no da ne postoji ništa što bi nas moglo obrukati. Aurora je pala na stolicu. Sklopila je ruke i šaptala: - To se moralo jednom dogoditi! A Wilfrid nije ovdje! - Ne uzbuñujte se, gospoño! Ako će gospodinu Melchioru uspjeti prijeći u Švicarsku, vjerojatno će sve urediti. Uhapšenici neće nikome kazati ni riječi. Nije običaj ljudi ovoga kraja izdati svoje drugove. Dakle, ako carinici ne nañu ništa ovdje, a ni u podzemlju, kakvih bi dokaza onda imali protiv gospodina Melchiora? - Nadam se da će se tako i dogoditi, Barbeline! No, treba obavijestiti gospodina Somersa. - Na žalost, da! Siroti čovjek! No još i sutra ujutro bit će dovoljno rano. Bolje da ovu noć provede bar donekle u miru. - Imate pravo. Sutra ću ga obavijestiti što pažljivije mogu. Ali tu je i Flavie. - To ću ja obaviti, gospoño. Moram joj sve to nekako objasniti da ne bi rekla nešto nezgodno pred carinicima. A to baš neće biti lagan posao. Aurora je opet skupila svu svoju snagu. Barbeline je pomislila kad ju je vidjela tako hrabru: "To je zaista prava žena za našeg gospodina Wilfrida." Barbeline je idućeg jutra primila carinskog poručnika i odvela ga gospodinu Somersu. Poručnik se ispričao što smeta: - No,- kazao je on - postoji opravdana sumnja da je jedan od stanovnika dvorca u vezi s bandom krijumčara od kojih su sinoć nekolicina uhapšeni. I zbog toga sam bio prisiljen doći u dvorac. - Ovdje nema ni jednog krijumčara - odgovorio mu je veoma hladnokrvno gospodin Somers. - No vi morate izvršiti svoju dužnost. - Zar izmeñu starog dvorca i švicarskog područja ne postoji. podzemni prolaz? - upitao je časnik. - On je zaista postojao u pradavna vremena. - Ne služi li on sada za nezakonito prenošenje robe? Gospodin Somers se uspravio i ponosno pogledao poručnika. - Poručnice, ja se nikada nisam bavio krijumčarenjem. - No drugi su se mogli služiti tim hodnikom. Ključanica je u veoma dobrom stanju. Čini se da se ovaj prolaz često upotrebljavao. Naložio sam da provale vrata i pregledao sam podzemlje. - I?

- Mislim daje to idealno mjesto za krijumčarenje. - Bez sumnje, no to ne potvrñuje daje prolaz zaista i služio u te svrhe. - Imate li ključ od tornja? - Ne, već ga godinama ne posjedujem. Ne znam što se s njime dogodilo. - Ipak je netko često morao otvarati ta vrata jer ključanica inače ne bi bila u tako dobrom stanju... A postoji i svjedok koji tvrdi daje vidio vašeg zeta, gospodina Morieresa, jedne večeri kako ulazi u toranj. - Ne brinem se za ono što radi moj zet. Upitajte njega za to. - A da li je on ovdje? - upitao je časnik. - Ne znam. On vodi veoma neovisan život, a osim toga, se baš ne slažemo najbolje. Eto, to bi bilo sve što vam mogu kazati, poručnice. Kako je gospodin Somers pokazivao znakove umora časnik više nije navaljivao. Sa svojim je ljudima započeo pomno pretraživanje dvorca a to je zahtijevalo dosta vremena zbog velikog broja kutaka i skrovišta. Oni su od podruma do tavana otvarali sve ormare, škrinje i stare sanduke, nadajući se da će negdje naći robu koja je nezakonito ušla u zemlju. Naročito su pomno pregledali Melchiorov stan. Našli su Flaviu koja je ležala, a uz nju Barbeline kao vjernog čuvara. Domaćici je zaista bila potrebna velika strpljivost da bi Flaviji objasnila neugodnu istinu. Što? Melchior daje krijumčar? ...Morao je pobjeći i sakrivati se? Barbeline joj nije spomenula njegovu ranu. Već je i bez toga Flavie stala glasno plakati i jecati izjavljujući da ona neće dopustiti da ti ljudi ruju po njezinu stanu. Barbeline ju je napokon nagovorila da legne u krevet pretvarajući se da je bolesna. No nije je napuštala ni trenutak za vrijeme dok su neželjeni gosti kopali po njezinoj garderobi, razgrćući čipke i pregledavajući dragulje. Konačno su se udaljili ostavivši za sobom nered i Flavie je tek sada mogla pokazati sav svoj bijes i ogorčenost. Barbeline, ispunivši svoj zadatak, ostavila ju je na brizi sobarici, jer se morala posvetiti važnijim poslovima. Pošla je do gospodina Somersa. Zajedno s Aurorom su se dogovorili što će učiniti. Trebalo je saznati kako je Melchior. On je bez, sumnje, pobjegao u Beudant. No, je li njegova rana bila teška? Nijedan od stanovnika Montauberta nije mogao poći do njega. Tamo je morao otići netko tko nije sumnjiv. Dogovorili su se da će za tu uslugu zamoliti gospoñicu Idalie. Aurora je odmah otišla k njoj da je obavijesti o uzbudljivim dogañajima te noći. Idalie je već nešto načula. Naime, nećak njezine stare kuharice, koji je bio jedan od Melchiorovih pomoćnika, nalazio se u zatvoru. Pola sata kasnije ona je pristala izvršiti zadatak. Pola sata kasnije krenula je saonicama a Aurora se vratila u Montaubert. Zaustavila je saonice kraj crkve u koju je ušla i ostala dosta dugo vremena tražeći u molitvi snagu za iskušenja koja su je čekala. Kada je izašla iz crkve krenula je prema seoskom dućanu u kojem je željela kupiti vunu. Trgovkinja je bila roñakinja Barbeline. Mladoj je ženi predala traženu vunu i oklijevajući rekla: - Ima netko koga bi se gospodin grof trebao čuvati jer će nanijeti zlo njemu i svima njegovima. - To je Estelle Dore, zar ne? - Oh, vi to već znate, gospoño? - U to sam sumnjala. - Ona priča da je gospodin Melchior ubio njezina oca i da će se osvetiti. No, kada ljudi iz ovog kraja posumnjaju da ih je ona prijavila neće više moći ostati ovdje. - A je li to gospodin Morieres zaista učinio? - Lako moguće. U tom poslu ima opasnosti. Ne kažem da odobravam krijumčarenje. Moj im se muž na sreću nikada nije pridružio. No iskušenje na granici je veliko. Može se mnogo zaraditi, ali izlažući i vlastiti život. - Znate li koliko je ljudi uhapšeno? - zapitala je Aurora. - Četvorica. Jedan od njih je ranjen. Pretpostavlja se da su ostali uspjeli pobjeći preko granice. Ta žena nije spomenula Melchiora i Aurora joj je bila zahvalna za njezinu obzirnost. Poslije podne došla je u Montaubert gospoñica Idalie. Ona je našla Melchiora u Beudantu. Liječnik, kojega je pozvala gospoña Prauzelles, nije mislio daje njegov život u opasnosti. - On želi da njegova žena doñe u Beudant. Gospoña Prauzelles odlazi za dva dana na Jug, no dopustit će im da ostanu u dvorcu sve dok se ranjenik ne bude mogao prevoziti. - A kamo? - upitao je naglo gospodin Somers. - On se ne može vratiti ovamo. Neka Flavie poñe k njemu, to je njezina dužnost. No, tada joj treba reći daje on ranjen. - To ću joj ja reći - ponudila se gospoñica Idalie. - A sutra ću je povesti onamo.

- Draga sestrično, neće biti potrebno da se vi mučite. Wilfrid će još večeras stići i on će povesti svoju sestru u Beudant. Gospoñica Idalie je ugledala kretnju koju Aurora nije mogla zatomiti i iznenadno grčenje mladog lica. I zbog toga je odlučno rekla: - Ne, ne, ja ću je povesti. Bit će bolje ako Wilfrid sada ne poñe preko granice.

XXII Za dva dana Barbeline je iz sela donijela vijesti o Estelli. Kada su je žene krijumčara počele tući jedva je uspjela pobjeći kući i ubrzo zatim otputovala je sa sinom u Pontarlier roñacima svoje majke kod kojih je već i prije boravila. Prepričavalo se i to da je ona ubojica Carlomana Somersa. - Zaista je učinila sve kako bi sumnju navela na sebe! - rekao je Wilfrid čuvši tu novost. - Želja za osvetom kod nje je nadvladala sve ostale razumne osjećaje. - Što će biti s njom? - zapitala je Aurora. - Pobrinut ću se za nju i dijete tako da će imati sve što im bude trebalo. No neće joj biti lako zbog njezine naravi. Sutradan je stiglo pismo od Flavie. Donio gaje sluga iz Beudanta. Zamolila je da joj pošalju njezinu sobaricu i veliki dio garderobe koju je popisala na nekoliko stranica pisma. "Melchior se osjeća bolje i liječnik nas uvjerava da će moći otići odavde za tri do četiri tjedna. Melchior mije rekao da se dugo vremena neće moći vratiti u Montaubert. Ne ljutim se zbog toga, iako će mi biti žao zbog oca, Wilfrida, Aurore, pa čak i Barbeline koja me ponekad ljutila. Neko ćemo vrijeme živjeti u Zenevi. Zatim će se Melchior nastojati zaposliti. I ovaj mu je posao tako dobro uspio. Kaže da gaje prijavila Estelle. Nije mi htio kazati zašto. Ta strašna Estelle! A ja sam bila tako dobra prema njezinoj majci!" Zatim je slijedila prava oda pohvala dvorcu i njegovoj gospodarici. !Na nesreću, draga Sigrid putuje sutra. Bit ću ovdje sama s Melchiorom koji je ovih dana zaista neugodan. Ovdje je još samo bolničarka koja u toku dana ne prozbori ni četiri riječi i koja me tjera iz sobe kada želim razgovorom razonoditi bolesnika. Htjela sam zamoliti Wilfiida i Aurora da me posjete, no Melchior mi je to zabranio. Čini se da on zaista mrzi moga brata. Ja ništa ne razumijem." - Ne, moja uboga Flavie nikada ništa ne razumije - rekao je gospodin Somers, sklapajući pismo nakon što gaje na glas pročitao svom sinu i Aurori. - Nadam se da joj neće suviše otežati život. Melchior sigurno još raspolaže s nešto novca, ako nije sve potrošio. Osim toga, tu su još i dragulji njegove žene. Možda će napokon početi i raditi. No, hoće li to biti pošten posao? Kada je čovjek takav kakav je on, možeš se svačemu nadati. - Na žalost, tako je! - rekao je Wilfrid. - Flavie će uvijek naći ovdje zaklon ukoliko joj to bude potrebno. A mi možemo zahvaliti nebu daje sve to završilo bez velikih neprilika. Nekoliko trenutaka sve je troje šutjelo. Gospodin Somers je rastreseno gladio svoj sijedi brk. Konačno je primijetio: - Čudno mi je Sigridino ponašanje. Zašto nam nije smjesta odgovorila na našu molbu? A sada odlazi bez riječi oproštaja. To nije njezin običaj. Reklo bi se da želi prekinuti s nama. - To je lako moguće - nadodao je kratko Wilfrid. Otac gaje začuñeno pogledao. - A zbog čega? - Zar mušičava žena mora imati neki razlog? Aurorino srce počelo je jače kucati. Kakvim je glasom on to rekao? Ledenim, punim prezira. Njezine su ruke lagano drhtale. Nastavila je prebirati vunu u košarici. Zatim je ustala i otišla u staklenik, ostavivši grofa i Wilfiida pri partiji pikea. Pred njom su na stolu ležale stvarčice za dijete. Uzela je u ruke započeto pletivo: košuljicu od bijele vune i nastavila plesti. No njezine misli odvele su je daleko od tog posla i stresla se kad su se vrata salona otvorila. Wilfrid joj je pristupio i nježno stavio ruku na njezino rame. - A sad ćemo morati malo misliti na tebe, draga Aurora. - Na mene? Zašto? Pogledala gaje iznenañeno. - Izgledaš pomalo umorno. Svi ovi neugodni dogañaji, usprkos tvojoj hrabrosti, duboko su te potresli, jer je tvoje osjećajno srce i odana duša i odviše sudjelovala u našim brigama i nemirima. Sjeo je pokraj nje dok je to govorio i uzeo njezinu ruku koja je bila ispustila malenu košaricu s

pletivom. - Malo sam prije razgovarao s ocem. On misli isto kao i ja. Bit će najbolje da prihvatiš poziv doktora Piennesa i provedeš ostatak zime u Nici. Neću moći zbog očeva slabog zdravlja dugo vremena biti daleko od njega. Provest ću tjedan dana s tobom kad te dovedem u Niču, a ostat ću znatno dulje vrijeme kad budem došao po tebe. Pletivo je skliznulo s Auroriih koljena na pod. Ne pogledavši supruga mlada je žena odgovorila, nastojeći sakriti uzbuñenje zbog koj eg j oj j e glas drhtao: - Ne vidim potrebu za tim putovanjem. Zaista sam malo umorna, no već sam se dobro oporavila. Zar postoji bolji zrak od ovog našeg planinskog? - A ipak bi ti promjena sigurno koristila. Mislim da si pomalo nemirna i više nisi onako vesela kao prije... Čini se kao da imaš nekih briga, Aurora. Ona se nasmiješila vrlo usiljeno. - Briga? Kakva pomisao, dragi! - To je istina. Jer ti bi mi sigurno sve rekla. Sagnula se da pokupi razasuto pletivo. Kada se uspravila vidio je da joj usnice dršću. - Želim ostati ovdje. Moram toliko toga pripremiti za naše dijete. - I tamo ćeš to moći raditi, a gospoñica Piennes će ti pomoći. - Ne, ja neću... U njezinu se glasu osjetio strah stoje Wilfrid primijetio. Nježno ju je zagrlio i čvrsto privukao k sebi. - Sto je? U posljednje vrijeme osjećam nešto u tebi, a sam ne znam što... kao neko nepovjerenje prema meni... - Ti sanjaš - prošaptala je. No on je osjetio daje zadrhtala. - Ne, ja ne sanjam! Moraš mi sve reći, Aurora! Jednog si mi dana rekla da mi potpuno vjeruješ. Hoćeš li to danas poreći? Nije mu odgovorila, samo je jače zadrhtala. - Aurora! - rekao je toplim ali zapovjednim tonom. - Moraš mi sve objasniti. Ona je veoma tiho rekla: - Znam tko je ona koju si ljubio... Rekli su mi da je još uvijek ljubiš. - Da je još uvijek ljubim? Oh, tone! Kako je odlučno prosvjedovao! Aurora gaje pogledala pogledom punim sreće. - Tko ti je to rekao? - Melchior. Rekao je da ti nisi bio kod Moreuxovih i da su te vidjeli kako izlaziš od nje... - Melchior? Taj bijednik! Wilfrid je nekoliko trenutaka zanijemio od srdžbe. Zatim je nastavio, svladavajući se: - Zaista sam bio kod Moreuxovih, a bio sam i u Beudantu... Poslušaj me, Aurora... Pričao joj je o susretu s gospoñom Prauzelles i o kratkom razgovoru u dvorcu. Ona ga je pokušala ponovo pridobiti, no uzalud. To je i bio razlog neprijateljstva i prelaska na Melchiorovu stranu. - Vjeruješ li mi, Aurora? - upitao ju je kad je završio svoju ispovijed. - Da, i to cijelom svojom dušom! - I zato se ne moraš bojati, jer ja ću nastojati izbjeći susret s njom u Nici. Pocrvenjela je, vidjevši da je on pogodio uzrok njezina odbijanja. - Oprosti mi, toliko sam se bojala... nje - promucala je Aurora prislonivši lice na rame svog muža. - Nemam ti što oprostiti, ljubljena. Bio sam mlad i lud pa sam mislio da sam našao sreću ondje gdje je postojao samo njezin privid. Ne govorimo više o prošlosti zbog koje se kajem. Poñimo prema našoj sudbini, ujedinjeni pred Bogom, u dobru i zlu. Ona je sva ozarena ponovila: - U dobru i u zlu!