51448924 Nomotehnika Izrada Pravnih Propisa [Compatibility Mode]

11. I IZRADA ZRADA PRAVNIH PROPISA 11.1.Pretpostavke 11.1. Pretpostavke za izradu pravnih propisa

• Pretpostavke za izradu pravnih propisa su: A. pravna svijest i • • B. opšte i pravno znanje. znanje.

A.Pravna svijest

• svijest treba razlikovati od savjesti. • svijest ij t proizilazi i il i iiz razuma i pretpostavlja t t lj određeno znanje ili vjeru u to znanje. • savjest pripada emocionalnoj strani ljudske prirode i prvenstveno podrazumijeva j ocjenu j vlastitih i tuđih postupaka s aspekta morala i poštenja. š

A.Pravna svijest • stvaranjem j pravnog poretka k i države, d ž stvorena je i jedna posebna vrsta svijesti pravna svijest. svijest • pravna svijest je posebna sposobnost

čovjeka da pojedine društvene odnose ocjenjuje prema pravnim kriterijima i stvara svoje j uvjerenje j j o opravdanosti p te ocjene.

A.Pravna svijest • pravna svijest na određen način proističe iz pravnog poretka. poretka • sa promjenom poretka mijenja se i pravna j o njemu. j svijest • pravna svijest najviše zavisi od aktuelne društvene politike, a zatim i od sudske prakse k i pravne literature. lit t

B. Posebna znanja nužna u izradi pravnih propisa • izrada pravnih propisa jeste specifičan zadatak stručnog karaktera koji traži posebna znanja, znanja i to: • a. opšte obrazovanje, • b. p poznavanje j jjezika,, • c. poznavanje društvenog uređenja, • d. poznavanje društvene politike, • e. poznavanje prava i • f. poznavanje nomotehnike.

B.a. Opšte obrazovanje • stvaraoci pravnih propisa moraju imati

veoma široko opšte p obrazovanje j i poznavati razne oblasti društvenih nauka.

• posebno se to odnosi na sociologiju, filozofiju lo filozofiju, logiku, iku psiholo psihologiju, iju istoriju i kulturu. • vrlo često su potrebna znanja iz određenih prirodnih i tehničkih nauka.

B.b. Poznavanje jezika

• da bi pravni propisi bili lako razumljivi

barem većini građana podrazumijeva se visok stepen poznavanja jezika kojim se oni izražavaju. j

• da bi bili razumljivi moraju biti sastavljeni prema pravilima gramatike, lingvistike, stilistik i iinterpunkcije. stilistike t k ij

B.c. Poznavanje društvenog uređenja i društvene politike • nužna ž pretpostavka t t k za izradu i d pravnih ih

propisa je poznavanje društvenog uređenja države u kojoj se propisi stvaraju, ali i komparativno poznavanje osnova uređenja drugih država.

• stvaraocii pravnih ih propisa i moraju j iimatii potrebna znanja o društvenoj politici, ali i sposobnost predviđanja kretanja te politike.

B.e. Poznavanje prava • bez b preciznog i poznavanja j sadržaja d ž j

društvenog odnosa i postojećeg materijalnog prava koje do tada reguliše

taj odnos skoro je nemoguće pristupiti izradi pravnih propisa. • neophodno h d je j poznavatii i sudsku d k praksu, k

stručnu i naučnu literaturu i pravni poredak kao sistem u koji se taj novi propis mora uklopiti.

B.f. Poznavanje nomotehnike • nomotehnika je nauka o izradi pravnih

propisa.

• posebna p naučna disciplina p u okviru p pravnih nauka, odnosno naučno područje u pravnom poretku. • ona ima svoje metode, metode ciljeve i sistem sistem. • nije dovoljno biti samo pravnik (pogotovo stručnjak nekog drugog profila), a ne poznavati ti nomotehniku t h ik da d bi se uopšte št pristupilo izradi pravnih propisa.

11.2. Pojam i predmet met d l ije prava metodologije • pravo je jedna od najsloženijih

d št ih pojava. društvenih j

• svako bavljenje pravom zahtijeva određena sredstva, načine i metode. • uslov uspješnog bavljenja pravom je dobro poznavanje metodologije prava. • metodologija t d l ij prava jje zasebna b pravna nauka koja je vrlo bliska nomotehnici.

Predmet i metodi metodologije prava • metodologija prava je nauka koja proučava metode koji j se upotrebljavaju p j j up pravu. • predmet izučavanja metodologije prava jesu metodi prava. • zadatak metodologije: da metode prava nabroji, opiše, ukaže na njihovu primjenu, konstatuje kakve rezultate daju pojedini metodi utvrdi njihove međusobne veze i metodi, objasni njihov razvoj.

Појам метода • доброг б и успјешног ј практичног или теоријског рада нема без одређене организације, односно, без пажљиво одабраних поступака, редосљеда мисаоних и практичних радњи, тј. без одабраних метода. метода • метод је путоказ и начин рада, односно, метод је "плански плански начин рада којим се долази до одређеног циља".

Osnovne karakteristike metoda

• 1. objektivnost – težnja ka objektivnoj istini; • 2. pouzdanost - svaki stav, sud i zaključak moraju biti obrazloženi - potkrepljeni argumentima dokazani; argumentima, • 3. preciznost - izbor odgovarajućih instrumenata i p postupaka, p , sažetost i jasnoća dokaza i definicija.

Osnovni metodi • istorijski posmatrano osnovni metodi su začeti kroz posmatranje i ispitivanje (kasnije eksperiment) iz kojih je direktno proizilazilo, i il il na k koje j se di direktno kt naslonjalo l j l zaključivanje. • vremenom se između njih interpolirao čitav spektar osnovnih metoda: analiza i sinteza, apstrakcija, konkretizacija, generalizacija i specijalizacija, specijalizacija indukcija i dedukcija.

Анализа и синтеза • 1) анализа - растављање цјелине на дијелове, разматрање сваког дијела посебно, улажење у структуру логичности, али и противрјечности ј појава и на тој основи долажење до закључка. у • 2) синтеза – сједињавање различитих елемената у једну цјелину; операција којом се из детаља реконструише цјелина.

Дедукција Д у ј и индукција у ј • 3) дедуктивна метода - користи се у истраживањима из области друштвених наука, а полази од претпоставке да оно што вриједи уопште, вриједи и појединачно. • 4) индуктивна метода –полази од низа конкретних и непобитних чињеница које се слажу у један систем, систем те се тако долази до закључка.

Посебне методе у праву • 1) догматско-нормативна метода - је по многима основна метода. • састављена је од: догматске и нормативне. • догматска - одваја право од политике, изолује га и жели га приказати као догму инсистирајући на начелу догму, законитости. • нормативном р методом се не у утврђује р уј само структура права него и како право функционише.

2) Компаративна (упоредна) метода • доминантна и неизбјежна ј метода. • да би дала жељене резултате битно је знати да постоји могућност упоредивости појава. појава • овом методом могуће је до битних сазнања долазити било синхроно (упоредбом данашњих институција, нпр. уставних судова у заштити и контроли уставности и законитости), ) било б дијахроно (употребом ранијих минулих система заштите и контроле са данашњим).

Dijalektička i istorijska metoda t d • 3) дијалектичка метода - користи се као генерална, р општа основа. • управо овом методом која подразумијева постављање тезе, затим антитезе коначно се долази до синтезе антитезе, и резултата. • 4) историјски метод - посебно битан за проучавање минулих правних система.

Посебне методе у праву

• 5) статистички метод – користи се

приликом анализе квантитативних података (нпр. број ријешених предмета, њихова структура и др.) • 6) социолошка метода – помоћу ње се истражују р ују друштвени дру системи и друштвене појаве.

7) Aksiološki metod • аksiološkim metodom ocjenjujemo,

vrednujemo pravne norme, pravne odnose i pravni poredak u cjelini.

• ovaj metod ima i drugi naziv: metod

vrednovanja.

• оvim i metodom d se presuđuje đ j k kakvo k bi trebalo da bude pravo (a ne kakvo jeste). • vrednovanje se vrši na osnovu određenih vrijednosnih kriterijuma, principa.

11 3 Tehnički metodi uopšte 11.3. • tehnički metodi su oni koji za razliku od

opštih bliže upućuju na vještinu i znanje u primjeni nauke u praksi i sadrže više stvaralaštva t l št i individualne i di id l vještine j šti i sposobnosti.

• oni su svojevrstan putokaz kako treba nauku primijeniti u praksi. • zadatak tehničkih metoda je da se objektivni uslovi što bolje izraze i društvena stvarnost pravno normira na najbolji način.

Tehnički p pravni metodi • vrsta tehničkog pravnog metoda zavisi od vrste pravnog propisa koji se stvara. • naravno, metodi će biti različiti ako se stvara ustav ustav, zakon, zakon podzakonski akt akt, kao i u slučaju da se stvara zabranjujuća, naređujuća ili ovlašćujuća pravna norma. • tehnički č metodi - skup postupaka i

uputstava koji upućuju na način stvaranja opšte p norme m praktičkom p m djelatnošću j stručnjaka.

Tehnički pravni metodi

• tehnički pravni metodi su metodi kojima se pravo stvara ili kad je stvoreno, stvoreno kojima se primjenjuje. • tehnička pravna metodologija – dio metodologije prava koji proučava pravne metode. • nauka o tehničkim č pravnim metodama.

Oblici pravne tehnike

• se razlikuje prema svom predmetu na tehniku stvaranja j i tehniku p primjene j p prava. • stvaranje prava – praktična djelatnost kojom se pravo stvara, tj.ostvaruju se pojedine pravne norme i povezuju u pravni sistem. • primjena prava - praktična djelatnost

kojom se već postojeće pravo primjenjuje, primjenjuje ljudsko ponašanje po pravnim normama.

Tehničke pravne metode moraju ispuniti tri bitna uslova: • 1. razraditi postupak i uputstva za izradu opšteg akta, • 2. 2 omogućiti kreativnost, kreativnost vještinu i sposobnost stručnjaka - stvaralaca opštih normi i • 3. 3 omogućiti ći i stvaranje j opšteg š akta k k koji ji će ć na duže vrijeme pravno normirati neki društveni odnos u skladu s društvenim potrebama i ciljevima.

Stvaranje prava • stvaranje j prava jje vrlo l složena l ž djelatnost. dj l • glavni zadaci tehničkih pravnih metoda stvaranja t j prava: • 1. jasnoća pravnih normi, • 2. 2 preciznost i pravnih ih normii i • 3. gipkost (prilagodljivost) pravnih normi k k t i ži konkretnim životnim t i slučajevima. l č j i

11.3.1. Metode stvaranja prava

• u teoriji j dominira stav da se metode stvaranja prava mogu svesti na dvije, odnosno tri vrste: • a. a spontano , • b. svjesno - plansko i • c. c po nekima i posredno?

Spontano stvaranje prava svijest i plan igraju malu ulogu • a. pod d spontanim i stvaranjem j prava podrazumijeva se da subjekt koji stvara pravo nije svjestan da stvara upravo pravo niti to radi po unaprijed utvrđenom planu. radnje ali • pojedine radnje jesu svjesne radnje, nema svijesti o cjelini tih radnji niti da se njima j stvara p pravo; najtipičniji j p j p primjer j jje stvaranje običajnog prava.

Svjesno i posredno stvaranje pravnih pravila • b.svjesno stvaranje prava postoji onda kad je stvaralac svjestan da stvara pravo i pri tome to radi planski. • c.posredno c posredno stvaranje pravnih pravila kada stvaralac prava sadržaj za neko pravno pravilo nalazi u nekoj drugoj postojećoj st j ć j društvenoj d št j normi, i te t ttakvoj k j normi daje pravni karakter dodjeljujući joj pravnu sankciju j čime jje pretvara u pravnu normu.

Spontano stvaranje prava običajno pravo • nastaje tako što nadležni organ zakonom ili drugim g m propisom p p m određuje j p primjenu mj i pravni karakter nekog društvenog pravila (običaja) koje je stvarano dugim ponavljanjem u praksi i koje je ljudima prešlo u naviku. • ljudi su u svojim zajednicama dobrovoljno i samosvjesno primjenjivali određeno nepisano pravilo ponašanja bez uticaja bilo kakve prinude. • pored moralnih, to su nekada bila i jedina pravila u društvu.

Običajno pravo • u robovlasničkom društvu, društvu običajno pravo je bilo jedini izvor prava. • u feudalnom društvu p postojalo j je j p pretežno običajno pravo, ali i prvi pisani pravni akti kao što su statuti gradova. • u kapitalizmu se umjesto običajnog stvara moderno pravo temeljeno na ustavu i zakonima. • običajno bič j pravo d danas postaje t j iizuzetak. t k

Kada se običajno pravo može primijeniti? • danas se običajno pravo može primijeniti pod tri kumulativna uslova: • a. da d se radi d o pitanju koje k nije pravno regulisano (pravna praznina), • b. b da je postojeći običaj u skladu s pravnim sistemom zemlje i • c. da je odgovarajućim propisom p d iđ n m predviđena mogućnost ućn st primjene p imj n običaja. bič j

Najčešći slučajevi javljanja pravnih praznina? a. nedovoljno d lj poznavanje j i predviđanje d iđ j određenih životnih odnosa od strane stvaraoca prava, • b. namjerno ili nenamjerno ispuštanje iz propisa određenih slučajeva koje je trebalo b l pravno normirati, i i • c. loša nomotehnička izrada propisa i • d. d nedostatak d t t k id ideje j d da se neko k pravno pitanje pravno normira.

Kako se vrši popunjavanje pravnih praznina? • putem običaja, običaja uzansi (sistematizovani dobri poslovni običaji), morala, analogije, precedenata,, autonomnog p g prava... p • putem morala pravne praznine se popunjavaju p p j j na isti način kao i p putem običaja. • moralne norme su društvene norme koje nastaju u svijesti ljudi o dobru i zlu; moral naređuje dobro, a zabranjuje zlo.

Popunjavanje pravnih praznina precedentnim pravom • precedentnim pravom (sudske ili upravne odluke dl k k koje j su d dobile bil rang opšte št pravne norme) mogu se popunjavati pravne praznine samo ako jje to dozvoljeno p j pravnim i sistemom i zemlje lj o kojoj k j j se radi. di • precedenti postoje kroz utvrđivanje načelnih stavova i pravnih shvatanja vrhovnih sudova. • u nekim granama prava (krivično) primjena precedenata i analogije je izričito zabranjena.

Popunjavanje pravnih praznina putem analogije • iizuzetno, t opšte št pravne norme se mogu stvarati i putem analogije. • u slučaju kad određeni društveni odnos nije pravno regulisan i postoji potreba da se takvim odnosom pruži pravna zaštita bez odlaganja, dl j primjenjivaće i j ji ć se, logičnim l ič i tumačenjem, norma koja uređuje sličan odnos i to samo privremeno do stvaranja nove pravne norme.

Recepcija p j prava p je.. j • poseban b oblik blik stvaranja t j prava k koji ji se

sastoji u usklađivanju nacionalnog zakonodavstva sa međunarodnopravnim instrumentima i preuzimanju pravnih instituta ili cijelih propisa drugih država ili državnih oblika. oblika

• neizbježna pojava međunarodnih odnosa, uslovljena potrebom ujednačavanja domaćeg prava s pravima drugih zemalja.

Unutrašnja recepcija prava

• unutrašnja recepcija - usaglašavanje “prava prava države” države i prava nižih oblika organizovanja (federalne jedinice, kantoni, opštine) ili usaglašavanja zakona sa ustavom, t m podzakonskih p d k nskih akata k t ssa zakonom... k n m • prenaglašena recepcija (prepisivanje čitavih dijelova) j ) jje nepotrebna p i dovodi do apsurda.

Unifikacija i usklađivanje prava

• unifikacija (unification) – potpuno preuzimanje prava. • usklađivanje (harmonization) – nije potpuno preuzimanje stranog prava, već ć preuzimanje onih pravnih instituta čije prisustvo uklanja bitne razlike između tog i domaćeg prava.

Pravna pravila kao metod stvaranja prava u cilju popune pravnih praznina

• periodi revolucionarnih promjena rušenjem j m dotadašnjeg j g društveno-političkog p g sistema i zatečenog pravnog sistema stvara se ogromna pravna praznina. • stvaranje novog prava je složen i dugotrajan proces, a određeni društveni odnosi moraju biti uređeni odmah. • zbog b ttoga se iz i prethodnog th d sistema i t preuzimaju određeni instituti ili dijelovi propisa p p koji j nisu u suprotnosti p s nastalim sistemom i proglašavaju obavezujućim ć pravnim pravilima.

Kada se primjenjuju pravna pravila? il ? • primjenjuju se samo ako: • a. konkretno k k t pitanje it j nije ij pravno uređeno đ novim propisima - odnosno postoji pravna p praznina, • b. ako pravno pravilo ili standard nije suprotno ustavu i novoizgrađenom sistemu, • c. c ako postoji konkretan slučaj koji treba riješiti.

Autonomni opšti p akti • značajno j sredstvo stvaranja j opštih p

pravnih i nepravnih normi.

• autonomnim pravom, pravno se normiraju odnosi u okviru preduzeća, preduzeća ustanove, ustanove udruženja, mjesne zajednice ili društvene organizacije. • najčešće jč šć su to t kolektivni k l kti i ugovori, i statuti t t ti i sl. za čije donošenje nije potreban pravni osnov. • stvaraoci samostalno i slobodno odlučuju da li će i kako urediti određene odnose.

11.3.2. Vrste tehničkih metoda za izradu pravnih normi n rmi • neposredno stvaranje opštih pravnih

normi može se realizovati primjenom p j različitih vrsta tehničkih metoda.

• postoje i opšti metodi od kojih se neki primjenjuju pri stvaranju propisa. propisa • to su: posmatranje, brojanje, analiza, mjerenje sinteza, mjerenje, sinteza indukcija, indukcija dedukcija dedukcija, eksperiment, statističke metode...

Metode stvaranja opštih pravnih normi – vrste: • a. apstraktna ili metod apstraktnog normiranja – najznačajniji metod, • b. načelna, c taksativna, taksativna • c. • d. primjerična, e kazuistička i • e. • f. precedentna.

a.Metod apstraktnog normiranja • sastoji j se u stvaranju j p pravne norme m koja j

se odnosi na neograničeni broj slučajeva na određenom području i u datom vremenu. vremenu

• apstraktnost je jedno od bitnih svojstava pravne norme. norme • apstraktnim normiranjem se dobivaju norme koje j se p primjenjuju j j j na neograničen g broj slučajeva u prostoru i vremenu.

Metod apstraktnog normiranja

• apstraktne pravne norme moraju biti tako izražene da jasno ukazuju na koga se odnose i pod kojim uslovima se primjenjuju. primjenjuju • ove norme primjenjuju se na određeni konkretni slučaj, j, ne zato što je j tajj slučajj konkretno označen, nego zato što se može podvesti pod sadržaj norme. • istorijski i t ij ki posmatrano, t apstraktno t kt normiranje je značilo veliki napredak.

Metod apstraktnog normiranja • d dotadašnje t d š j primjerično i j ič ili ttaksativno k ti normiranje pretvara se u uopštavanje (apstrakciju) što je imalo za posljedicu značajno usavršavanje primjene propisa. • stvaranjem apstraktne norme pod koju se može ž podvesti d i neograničen ič b brojj slučajeva l č j koji će se desiti u budućnosti, nastaje vladajuće načelo za određeni kompleks društvenih odnosa ili događaja.

Primjer j

• npr. “Ko ošteti tuđu stvar, kazniće se...” • ova norma iz krivičnog prava odnosi se na bezbroj različitih slučajeva u kojima je oštećenje bilo koje tuđe stvari bitna zajednička karakteristika bez obzira na oblik ili način oštećenja j i odnosi se na svačiju stvar, koja ne pripada učiniocu.

Metod apstraktnog normiranja

• obzirom da se apstraktna p norma ima primijeniti na sve iste slučajeve u budućnosti, a oni su ipak različiti, norma mora težiti da se obuhvate svi slučajevi na osnovu takvih kriterija i uslova koji neće biti ni prestrogi ni preblagi nego će značiti prosjek odnosno srednju mjeru. prosjek, mjeru

Metod apstraktnog normiranja • da bi apstraktna norma mogla zadovoljiti ove uslove mora biti sastavljena od apstraktnih pojmova; to je poseban zadatak d t k stvaraoca t norme - da d obične bič pojmove preradi i tako kombinuje da bi ih pretvorio u kolektivne i pomoću p p njih j izrazio apstraktnu k pravnu normu. • najbrojnije i najčešće u većini pravnih

sistema; najpogodnije za pravno uređivanje društvenih odnosa.

Prednosti apstraktne metode normiranja j

• racionalnost, • obezbjeđenje j j jednakosti j u društvu, • povoljan uticaj na izgradnju svijesti o pravednosti, • učvršćivanje pravne sigurnosti, sigurnosti • lakša kontrola nad radom pojedinaca, • homogenizirajuće djelovanje na rad i poslovanje...

Racionalnost i jednakost metode apstraktnog normiranja • racionalnost - jednom normom ili skupom

normi u okviru opšteg akta jedinstveno se uređuje mnoštvo sličnih slučajeva,

zamjenjujući j j j time hiljade j p pojedinačnih j normi koje bi izricale naređenja, zabrane... • jednakost - apstraktna pravna norma

odnosi dn si sse nna ssve subjekte subj kt pod p d istim uslovima i sa istim posljedicama što je

g garancija j demokratičnosti p prava i pravne p sigurnosti te izbjegavanje neizvjesnosti i arbitrarnosti.

Nedostaci apstraktnih pravnih normi

• nedostaci apstraktnih pravnih normi su: • 1. 1 stalno povećanje obima propisa što dovodi do prenormiranosti, 2 upotreba neodređenih pojmova koji • 2. izazivaju nedoumice u primjeni i primjeni j iz koje j p proizilazi • 3. elastičnost u p i pravna nesigurnost i arbitratnost.

b. Metoda načelnog pravnog n rmiranja normiranja

• pojavila se kao neophodna u onom trenutku kad je društveni poredak postao veoma složen, a propisi sve složeniji i mnogobrojniji pa je snalaženje u njima mnogobrojniji, postalo mnogo teško. • u toj nepreglednosti teško su se snalazili ne samo građani đ i nego i pravnii stručnjaci. t č j i

Metoda načelnog pravnog n rmiranja normiranja • k kao posljedica lj di svega jjavilo il se nastojanje t j j d da se normiranje i primjena propisa pojednostave i to tako da bi se pravne norme u propisima svele na što manji broj načela (principa). • prvobitno, bi d dakle, kl metoda d načelnog č l pravnog normiranja trebala je biti sredstvo pojednostavljivanja i smanjivanja broja i obima opštih pravnih normi u društvu.

Prvi način izražavanja metode načelnog pravnog normiranja • 1. 1 putem pravnog normiranja utvrđuju se

samo osnovna načela, odnosno uređuje određeni društveni odnos samo u osnovi; razrade d i k konkretizacija k ti ij prepuštaju št j se praksi.

• to bi dovodilo do nejednakosti i neravnopravnosti, povećanja pravne nesigurnosti i ugrožavanja samog sistema; zato ovaj metod nije nigdje dosljedno primjenjen kao isključiv metod.

Drugi način izražavanja metode načelnog pravnog normiranja • 2.ovim 2 ovim metodom normiranja u

zakonodavstvu složene države utvrđuju se samo načela, a razrada prepušta organizacionim i i i dij dijelovima l i te t d države. ž

• utvrđivanjem osnovnih načela u ustavu ili zakonu nastoji se odrediti odrediti: suština i karakter društvenih odnosa; osnovni uslovi ostvarivanja prava i obaveza; definisanje značajnih pojmova koji se u propisu nalaze; način tumačenja i interpretacije propisa i način popunjavanja pravnih praznina.

Treći način izražavanja metode načelnog pravnog normiranja • 3.metod načelnog normiranja se sastoji u

kombinovanju pravila i načela u jednom propisu.

• zaključak - metoda načelnog, odnosno principijelnog i i ij l pravnog normiranja i j potrebna i upotrebljiva, ali se u praksi često neadekvatno i pogrešno primjenjuje.

c.Metoda taksativnog pravnog normiranja • se sastoji u tome da se potpuno precizno

na navedu u u pravnoj pra noj normi norm svi s sslučajevi učaj na koje se ta norma odnosi.

• ovakav metod normiranja je najpotpuniji i najsigurniji a u primjeni tako stvorenih najsigurniji, normi nema nikakvih nejasnoća. • ovakve norme se p primjenjuju j j j isključivo j na slučajeve l č j k koji ji su u njoj j j taksativno k i navedeni.

Metoda taksativnog pravnog normiranja • zastupljena je u slučaju kada je naglašen širi društveni interes ili se radi o ograničavanju prava i sloboda ljudi. • u nekim granama prava (krivično, prekršajno) primjenjuje se isključivo ova metoda normiranja. • prednosti - u izričitom navođenju svih

slučajeva na koje se norma mora primijeniti kao i uslovi koji se moraju primijeniti, uzeti u obzir.

Metoda taksativnog pravnog n rmiranja normiranja

• propisuju se konkretna naređenja, naređenja zabrane. zabrane • osnovni nedostaci - glomaznost i nepreglednost propisa i podložnost čestim i j izmjenama propisa, i jjer nijedan ij d zakonodavac nije u mogućnosti unaprijed predvidjeti p j sve slučajeve j na koje j p propis p treba da se odnosi.

d. Metoda primjeričnog pravnog normiranja normiranje putem normiranja, navođenja primjera • sastoji se u propisivanju pravila

ponašanja za nekoliko tipičnih slučajeva koji se u normi izričito - primjerično navode, s tim da se ta norma primjenjuje i na sve slične slučajeve.

• primjenjivaču i j ji č norme se ostavlja t lj da d analogijom utvrdi sličnost slučajeva i na njih j p primijeni j p pravnu normu. • normu treba pisati tako da bude jasno da se radi o ovom metodu normiranja.

Metoda primjeričnog pravnog normiranja • za razliku od taksativnog normiranja,

primjerične pravne norme su elastičnije i u njihovoj primjeni gotovo da nema pravnih praznina.

• propisi su kraći, racionalniji i ekonomičniji. • međutim, kod široke primjene analogije, na primjenjivača se prenosi i normativna funkcija što ostavlja mogućnost zloupotrebe.

Metoda primjeričnog ili eksemplaričnog normiranja • zbog b toga ovajj metod d nikako ik k ne treba b koristiti u krivičnim propisima i drugim gdje bi to moglo proizvesti teže posljedice. posljedice • takođe treba razlikovati ovu metodu od apstraktnog normiranja gdje se slučajevi navode samo kao primjer. naročito ili “ii u • česta upotreba termina “naročito” drugim primjerima”.

Primjer j • A Autorsko t k dj djelo l jje svako k iindividualno di id l intelektualno djelo sa područja umjetnosti, književnosti i nauke, naročito naročito: • - literarna djela, j , • - muzička djela, • - arhitekturna djela... p opis p više mogućih g • ovakav apstraktni slučajeva zove se generalna klauzula.

e. Metoda kazuističkog normiranja • od mnogih autora nije prihvaćena kao posebna jer ima mnogo sličnosti s primjeričnim normiranjem. • koristi se kod stvaranja opštih pravnih

nnormi mi koje k j se odnose dn samo m nna jjedno dn konkretno pitanje ili za određenog pravnog subjekta (Zakon o proglašenju

parka k prirode...). i d ) • prihvatljiva samo ako se primjenjuje izuzetno i restriktivno, ako se na drugi način ne može ostvariti zaštita određenog društvenog interesa.

f. Metoda precedentnog normiranja • se odnosi d i na stvaranje j pojedinačne j di č

pravne norme za jedan konkretan slučaj, a zatim se toj normi daje funkcija opšte pravne norme tako što se ona obavezno primjenjuje na sve takve slučajeve.

• za razliku od svih drugih metoda kod ovog jje objedinjena j j uloga g p primjenjivača j j i stvaraoca pravne norme.

Metoda precedentnog normiranja • ova metoda je samo izuzetna i sporedna kad je neophodno riješiti konkretan slučaj koji nije uređen opštom pravnom normom. • opravdanje p j - mnoga g pitanja p j nisu pravno p uređena, đ a u praksi k je neophodno h d riješiti š konkretne slučajeve i sporove ne čekajući dug g i spor p zakonodavni proces. p • kod stvaranja precedentnog prava mora se prvenstveo voditi računa da tako stvorena norma bude primjenjiva i na ostale slične slučajeve.

12. TEHNIKA IZRADE PRAVNIH PROPISA a. Pojam, j , razvojj i oblik izražavanja j p pravnih propisa

• pravni propisi su ona pravila koja su na višem stepenu društvenog razvoja zabilježena pismom. • pravni propisi su ona pravna pravila koja

su izražena pismom (u pisanom obliku), slikama, nomotehničkim formulama ili nekim drugim tehničkim sredstvima.

Razlike između pravnih propisa i pravnih pravila: • 1. pravni propis je izražen u pisanom ili sličnom obliku, a pravilo nema vidljiv

oblik, blik

• 2. propis je uvijek izražen eksplicitno, a pravilo može biti i implicitno, • 3. propis se izražava prije svoje primjene, pravilo se može izraziti i samom ap primjenom,

Razlike između pravnih propisa i pravnih pravila: p p

• 4 4. pravna pravila istorijski prethode pravnim propisima koji su nastali kasnije, • 5. propisi nastaju samo u formalnom obliku, a pravila i drugačije, • 6. propisi mogu biti apstraktni, ali i konkretni, pravila su uvijek apstraktna.

Kako pravni propisi treba da budu izraženi? ž • pravni propisi mogu biti izraženi na različite načine, ali svakako nedvosmisleni, jasni i precizni, da ih razumiju i ljudi koji nisu i pravno obrazovani. b i • Jering - stvaralac pravne norme treba da misli kao filozof, a da normu piše narodnim jezikom tj. da govori kao seljak. • izbjegavati stručne i naučne izraze i upotrebljavati ih samo ako za to nema uobičajenog izraza u narodnom jeziku.

b. Vrste opštih pravnih normi • I - prema subjektima koji norme stvaraju: • 1. državne,, • 2. norme drugih organizacija i • 3. norme građana. • II - prema sadržaju d ž norme: • 1. naređujuće, • 2. 2 zabranjujuće i • 3. ovlašćujuće.

Vrste opštih pravnih normi • III - prema državnim djelatnostima i organima koji stvaraju državne norme: • 1. ustavne i zakonodavne,, • 2. norme šefa države, • 3. norme vlade, • 4. 4 sudske d k i upravne norme. • IV - prema vrsti društvenih odnosa: • ustavne, ustavne građanske građanske, porodične, porodične upravne, upravne finansijske , radne, krivične...

Vrste opštih pravnih normi • • • •

V. - prema kriterijumu uslovnosti – a) uslovne ili apstraktne i b)) bezuslovne l ili l konkretne k k pravne norme. VI. - prema kriterijumu broja subjekata prema kojima su upućene (adresati) – • a) opšte, • b)) p posebne i • c) pojedinačne pravne norme.

Vrste opštih pravnih normi • VII - po načinu nastanka norme se dijele na običajne i postavljene. • običajne nastaju u dugom vremenskom procesu spontano i tvorac im je procesu, neorganizovano društvo. • p postavljene j norme nastaju j u tačno određenom vremenu i imaju određenog tvorca. • VIII - po načinu izražavanja norme mogu biti pisane i nepisane.

Zabranjujuće pravne norme

• zabranjujuće pravne norme primjenjuju

se u slučaju j kada se žele spriječiti p j neke radnje d j ili aktivnosti k i i određenih d đ ih subjekata bj k .

• po pravilu se radi o heteronomnim pravnim normama (zakonima ili drugim propisima državnih organa). • npr. «ko drugog liši života«...kazniće se... • zabranjeno je kloniranje ljudskih bića.

Naređujuće pravne norme • koriste se onda kada je potrebno nekom

subjektu j nametnuti obavezu da nešto učini či i ili ne učini či i ili trpi, i protiv i svoje j volje.

• i ove norme su heteronomne, heteronomne a neki autori s pravom upozoravaju da ove norme imaju i izvjestan politički karakter. • npr. npr «ko ima određenu imovinu« imovinu«...»dužan »dužan je da plati porez«.

Dopuštajuće p j pravne p norme • koriste se u pravnim propisima kada se

želi ovlastiti određeni subjekat na određeno činjenje ili nečinjenje u skladu s propisanim uslovima.

• ove norme predstavljaju izuzetak u odnosu na zabranjujuće b j j ć i naređujuće. đ j ć • npr. «stranac za vrijeme boravka na teritoriji«... teritoriji ... »može može se kretati, boraviti, koristiti..»

Ovlašćujuće ili dispozitivne pravne norme • omogućavaju subjektima da sami po

svojoj volji uređuju međusobne odnose odnose, s tim da to mora biti u skladu s ustavom i zakonom.

• veoma pogodne d za uređivanje đ porodičnih dč h odnosa (brak, odnosi roditelja i djece...) • ograničavaju slobodu subjekta svojim sadržajem.

Ovlašćujuće ili dispozitivne pravne norme

• dopušteno je sve ono što pravom nije zabranjeno i ograničeno. • npr. “prilikom zaključenja braka, bračni drugovi se mogu sporazumjeti sporazumjeti”... “o o budućem prezimenu svakog od njih”. • zabranjujuća j j - “nije j dopušteno p djetetu j dati pogrdno ime..”

VI. – Vrste pravnih normi prema kriterijumu j broja j subjekata j p prema kojima su upućene (adresati) – p - se odnose na unaprijed p j neodređen brojj • opšte subjekata, odnosno na sve građane jedne države. • posebne - u ovim normama subjekti se označavaju kao kategorije ljudi ili ustanova npr. studenti, penzioneri, univerziteti... što znači da se ne pominju poimence poimence, odnosno firmom... firmom • pojedinačne - koje se odnose na tačno određene subjekte (ovde se subjekti označavaju imenom i prezimenom, odnosno firmom, mjestom prebivališta, pravnim statusom...)

Opšte p pravne p norme - vrste • univerzalne - one se odnose na sve državljane ili sva pravna lica – npr. “svako ima pravo” “niko ne može biti” “pravna lica su dužna”... • partikularne tik l ili posebne b - one se odnose d na određene kategorije subjekata, svrstane prema ggeografskom, g polnom, p starosnom, profesionalnom p ili kom drugom kriterijumu – “zaposleni u državnim organima su dužni”, “student ima pravo”, “preduzeća pravo preduzeća su dužna dužna”... • mnogo su češće partikularne opšte norme.

Podjela dispozicija s obzirom na stepen određenosti radnje predviđene njima • a a. dispozicije sa nedovoljno određenim pojmovima (pravni standardi); • b. alternativne dispozicije; • c. diskrecione dispozicije i • d. dispozitivne p (zamjenjive) ( mj j ) ili blanketne dispozicije.

Pravni standard • česte neodređene dispozicije koje sadrže tzv pravne standarde koji predstavljaju tzv.

pojmove koji svoju sadržinu mogu mijenjati zavisno od konkretnih oklonosti u kojima se primjenjuju. primjenjuju npr. npr savjesno

postupanje, dobar domaćin, neprilagođena brzina, brza vožnja, javni moral, javni red i mir... mir • pravni standardi – normativni pojmovi koji se često koriste u g građanskom, porodičnom dč ili l upravnom pravu, ne i u krivičnom.

Alternativne dispozicije p j

• alternativne dispozicije su one kojima se

predviđa više mogućih pravila ponašanja, ponašanja tako da subjekt ima mogućnost izbora.

• najpoželjnije u pravnom poretku jer pravu daju elastičnost, a za subjekte su povoljnije, po o jn je, ta tako o da bi ih h st stvaraoci araoc pra prava a trebali koristiti kad god je to moguće.

Diskrecione dispozicije • one koje ovlašćuju nadležni organ da sam

slobodno l b d odlučuje dl č j o određenim d đ i pravima i i obavezama.

• direktno d rektno se suprotstavljaju principu vladavine prava i značajno ruše pravnu sigurnost i prava i slobode ljudi. • treba ih koristiti oprezno i restriktivno. restriktivno • npr. organ uprave nadležan za izdavanje odobrenja j za držanje j vatrenog g oružja j može ž odbiti dbi i zahtjev h j stranke k b bez posebnog b obrazloženja.

Blanketne pravne norme • one u kojima je svjesno izostavljena ili

dispozicija ili sankcija sankcija, s tim da je dato ovlašćenje određenom organu da svojom odlukom utvrdi nedostajući j dio norme.

• u suštini fiktivne i takve i ostaju sve dok ih ovlašćeni organ ne dopuni. • treba b ih h izbjegavati b jer otvaraju mogućnost zloupotrebe prava, suprotne su principu vladavine prava i pravne države, države kao i drugim demokratskim principima.

Blanketne pravne norme • opravdanje za njihovo postojanje je činjenica da postoje određeni društveni odnosi koje je veoma teško unaprijed predvidjeti i precizno pravno normirati; zbog toga se u takvim slučajevima stvara samo pravno načelo i pravna osnova koja daje ovlašćenje nadležnom organu da slobodno l b d izabere i b i primijeni i ij i rješenje j š j k koje j najbolje odgovara konkretnom slučaju. • karakteristične - norme koje se tiču vanrednih prilika ili ratnog stanja u državi.

Blanketne pravne norme • iiz ovakve k vrste pravnih ih normii došlo d šl jje u praksi do značajnog narušavanja demokratskih principa vladavine prava i pravne države, kroz slučajeve da se na izvršne organe delegira pravo donošenja podzakonskih propisa koji bi po svom sadržaju morali biti uređeni zakonom. • to je istovremeno i povreda nadležnosti.

Blanketna norma u kaznenom pravu • propis koji se poziva na posebne propise kojima se upotpunjuje zakonski opis krivičnog djela (kd izazivanja saobraćajne nesreće upućuje se na ZOBS); • pravna norma kojoj nije određena sankcija već je ostavljeno u nadležnost određenom subjektu da je sam odredi (npr. pustošenje šuma; postojanje generalne kl klauzule l “ili na drugi d i način” či ” – ne propisuju i j se sve radnje počinjenja kd.

c. Jezičko izražavanje 1 Uopšte o jeziku i vrste jezika 1. • jjezikom ik se b bavii posebna b nauka-lingvistika. k li i ik • jezik je glavno sredstvo za izražavanje u pravnim i propisima i i ; zato t je j o njemu j nužno ž govoriti i u okvirima nomotehnike. • jezik - pretežno biološka tvorevina, tvorevina razvio se na određenom stepenu društvenog razvoja tj. tj kad se društvo razvilo kao viši stepen nad biološkim životom ljudi.

Uopšte o jeziku i vrste jezika • naime, u društvu je došlo do potrebe zajedničkog života kroz koegzistenciju i kooperaciju koje podrazumijevaju međusobnu komunikaciju. • komunikaciji treba međusobno saopštavanje misli, misli a osnovno sredstvo za to je jezik. • neki g govore o književnom j i narodnom jeziku.

Kako se ostvaruje jezik?

• riječnikom, gramatičkim oblicima,

mimikom, g gestikulacijom, j p pa i namjernim j ć ćutanjem. j

• lingvistička nauka razlikuje tri vrste jezika: govorni, govorni vizuelni i pisani. pisani • za pravna pravila i pravnu praksu od značaja je govorni i donekle vizuelni jezik. • za izradu d pravnih h propisa bitan b je pisani jezik.

Govorni jezik

• ima mnogo prednosti nad pisanim jezikom. glasovima,, a može • izražava se akustičkim g se pojačavati intonacijom, pauzama... j u neposrednu p vremensku i • dovodi ljude prostornu vezu i izražava se u sadašnjosti.

Govorni jezik j

• ista rečenica, rečenica zavisno od intonacije, intonacije može imati više značenja (tvrdnja, pitanje...) a zavisno od intonacije može • glas «a« izražavati bol, radost, strah, iznenađenje... • za razliku od govornog, pisani jezik ima samo značenje č posrednosti.

Vizuelni jezik • iizražava ž se mimikom, i ik gestama i stvarnim i situacijama, a njegova percepcija je vizuelna. • mimika - različiti pokreti glave i očiju čime se izražava misao samostalno ili se dopunjava ono izrečeno govorom. govorom • za razumijevanje govornog jezika od značaja mogu biti razne situaciije: npr.ćutanje ć t j može ž biti pristanak i t k ili odricanje.

Pisani jezik j • p pojam j koji j označava p pismom izraženu

misao.

• pismo je u pravni poredak ušlo još u starom vijeku. vijeku • bio je to preokret i u pravnom poretku, ali i u društvenoj kulturi uopšte. • započinje razmišljanje o tehnici izrade pravnih propisa. • pisani jezik ima svojih prednosti, prednosti ali i nedostataka.

Pisani jjezik - p prednosti

• pismo je veoma pogodno sredstvo za čuvanje, reprodukciju i prenošenje sadržaja. • ono je postalo glavno sredstvo izražavanja u pravnom pokretu. • njime j se najlakše j čuva kontinuitet p pravnih propisa.

Pisani jezik - mane • 1 1. u pisanom i jjeziku ik otpadaju t d j mimika, i ik geste, intonacija i stvarne situacije što praktično znači da pisani jezik po snazi izražavanja ipak zaostaje za govornim jezikom. • 2. 2 u usmenim i pravilima ili praznine i i nerazumljivosti se mogu ispraviti odmah, kod pisanih propisa takvi se nedostaci mogu ukloniti samo u formalnoj proceduri.

Pisani jezik j • 3. pisani jezik je u odnosu na govorni siromašniji i prazniji i često se tumači kao njegova transformacija, čak i deformacija. deformacija • danas - težište na smislu, dopušta se da u propisu može biti suvišnih i neprikladnih izraza koji se kroz primjenu ispravljaju. • izrađivači propisa moraju se truditi da takvih riječi u propisima bude što manje.

Pisani jezik

• sve navedeno zahtijeva od redaktora propisa p p težak rad, p poznavanje j jezika, j znanja iz nomotehnike, poznavanje materijalnog prava i ciljeva društvene politike. politike • pisani jezik se izražava pismom. • kod nas su u službenoj upotrebi ćirilica i latinica; ijekavski izgovor.

2. Gramatička pravila u izradi pravnih propisa

• gramatika je dio nauke o jeziku koji

govori o glasovima glasovima, vrstama riječi i njihovim promjenama.

• gramatika g je j važna za uspješno pj stvaranje j pravnih h propisa. • pravila gramatike se moraju poštovati i svaki redaktor propisa bi ih morao poznavati.

Pojam i sadržaj riječi • riječi su sastavljene od jednog ili više

glasova i imaju određeno značenje u jeziku.

• riječ j služi da se izrazi misao o nekojj stvari, pojavi ili l situaciji. • riječ je sredstvo za komuniciranje između ljudi znak ili simbol za razumijevanje ljudi, pojmova bez koga bi pravni propisi bili nezamislivi. • riječ rij č jje glavno l vn sredstvo sr dstv za z n nastanak st n k i primjenu propisa.

Upotreba riječi

• demokratski princip - da se propisi pišu na narodnom jeziku. • zahtjev da se jedna riječ upotrebljava u istom značenju kako u okviru istog propisa, tako p po mogućnosti g i u okviru cijelog j g pravnog poretka, što je teško ostvarivo.

Arhaizmi – grč. archaios drevan • riječi j tokom vremena često mijenjaju j j j svoje značenje ili oblik. • stvaraju se nove, a neke postaju zastarjele

i gube se iz svakodnene upotrebe

(arhaizmi). • aeroplan – avion; astal – sto; • eglenisati – razgovarati; prdekana – zatvor; rospija – zla žena.

Pravne konstrukcije j • nove riječi su one koje su nastale s društvenim razvojem (npr. telefon, radioaparat stanarina radioaparat, stanarina, vikendica vikendica, računovodstvo...) • u pravnoj terminologiji nove riječi se

nazivaju i j pravnim i k konstrukcijama. t k ij

• generalne ili opštepoznate riječi - one koje se upotrebljavaju na cijelom području na kojem se koristi konkretni jezik.

Regionalne i strane riječi • regionalne ili provincijalne riječi - one

koje se po pravilu koriste samo u određenoj regiji ili užem području.

• njihovu upotrebu u pravnim propisima treba potpuno izbjegavati, a samo izuzetno koristiti u lokalnim propisima. • upotreba stranih riječi u propisima bila je česta do 18. vijeka. • od d 19. 19 vijeka ij k preovladavaju l d j nacionalni i l i izrazi.

Mjera upotrebe stranih riječi • u današnjem d š j poretku, k s razvojem j materijalne kulture, ulazi u pravne propise mnoštvo stranih riječi (fond, (fond bilans bilans, element, investiranje, komisija, kredit, marža, procenat...) • strane riječi treba koristiti u određenoj mjeri j i to samo ako nema domaćih adekvatnih termina.

Od čega zavisi značenje riječi? • značenje riječi nije uvijek isto. • to t zavisi i i od d ttoga d da li ona stoji t ji sama za sebe ili je u sastavu s drugim riječima. • npr npr: riječ izdavanje - dozvole, zemlje, tajne, knjige; • član - porodice, suda, zakona; • tijelo tij l - ljudsko, lj d k predstavničko... d t ičk

Složenice i kratice • složenice su riječi koje su nastale

spajanjem dviju ili više riječi u jednu

(djelokrug, međunarodni, poljoprivreda, štetočina,, nomotehnika,, automobil,, televizija...) ponekad upotrebljavaju p j j u • kratice se p pravnim propisima.

Kratice

• im ima ih raznih nih vrsta t . • takve su: t. (tačka), g. (godina), V. (vidi), v d (vršilac dužnosti) v.d. dužnosti), М.Р. М Р (mjesto pečata), str. (stranica), sl. (slično), up. (uporedi), dr (doktor), itd. (i tako dalje), npr. (na primjer).

Koje su to vrste riječi? • li lingvisti i ti su veliku lik k količinu liči riječi ij či rasporedili dili u različite vrste riječi i tako ih učinili preglednijim preglednijim: • imenice, pridjevi, j , brojevi, j , • zamjenice, • glagoli, prilozi, prijedlozi, j veznici, • p • uzvici i rječice.

Imenice • pravni propisi su prepuni imenica. • vlastite, zajedničke, zbirne, gradivne.. • npr. šteta, št t k krivica, i i namjera, j zaštita, štit zastara, stvar, ugovor, posjed, vlasništvo... • bez z imenica m n se u p propisima p m ne n bi mogli m g odrediti pravni subjekti, objekti, definicije... • izražavanje je najpreciznije kad se upotrijebi imenica.

Pridjevi • da bi se u pravnim propisima, kao bitne karakteristike izrazila svojstvo j i stanja, j upotrebljavaju se pridjevi. • npr. poslovna sposobnost, zatezne kamate, gruba ruba nemarnost, nemarnost prodajna cijena cijena... • ponekad se osim u pozitivu, pridjevi upotrebljavaju i u komparativu ili superlativu (jači, širi...).

Zamjenice • riječi koje zamjenjuju imenice, pridjeve i

brojeve u svrhu naglašavanja, isticanja ili skraćivanja teksta.

• postoji više vrsta zamjenica: lične, povratne, prisvojne, povratno-prisvojne, pokazne upitne, pokazne, upitne odnosne odnosne, određene i neodređene. • upitne p zamjenice j se ne koriste u propisima - propisi po svojoj prirodi, pitanja zatvaraju, a ne otvaraju.

Brojevi • riječi ij či pomoću ć kojih k jih se izražavaju i ž j

određene veličine ili količine u prostoru ((redni brojevi) j ) i vremenu (g (glavni brojevi) j ) ili redosljed stvari.

• redovno se pišu arapskim znakovima, izuzetno rimskim, rimskim a samo u posebno važnim slučajevima i slovima. • u propisima se preporučuje datum i izražavati ž ti u genitivu, iti a ne u nominativu i ti (npr. prvog januara, a ne prvi januar).

Glagoli • glagoli - veliki značaj u pravnim propisima; i i njima ji se iizražavaju ž j aktivna, kti pasivna i uzajamna stanja, činjenje, nečinjenje, j j ovlašćenje, j zabrane... • važno je naglasiti razliku između nesvršenih (pisati, raditi) i svršenih glagola (viknuti udariti (viknuti, udariti, skočiti) skočiti). • nesvršeni izražavaju određeni kontinuitet, a svršeni određeni finalitet. • nedopustivo d i je j pomiješati ij š i ova d dva glagolska l l k oblika u pravnom propisu.

Prilozi i prijedlozi p j • prilozi - riječi koje upućuju na mjesto, mjesto

vrijeme, uzrok, način, razlog...vršenja glagolske radnje.

• npr. od, iz, ispod, ovdje, ondje, gdje, tamo, uvijek, samo, zato, kada, danas… • obično se vežu uz glagole i pridjeve. pridjeve • prijedlozi su nepromjenljive riječi koje izražavaju uzrok, sredstvo, odnos, mjesto, vrijeme, ij cilj, ilj dj djelokrug... l k • npr. “u tekstu”, “kod banke”, “na području”.

Veznici • veznici su nepromjenljive p j j riječi j koje j

spajaju ili razdvajaju riječi ili rečenice.

• ima ih više vrsta: sastavni (i, pa, te), rastavni (ili) (ili), suprotni (a, (a ali, ali nego, nego već), već) odnosni (koji, čiji, kakav), načinski (kako, kao, što, odakle), poredbeni (nego, što, kao) mjesni (gdje, kao), (gdje kamo, kamo kuda), kuda) vremenski (čim, dok, kada, kako, pošto), uzročni (jer, budući da, kako), posljedični (da, tako, pošto) uslovni (ako, pošto), (ako li, li kad, kad da) i dopunski (ako i, tako, premda, ma, iako).

Promjene riječi – deklinacija i konjugacija • bogatstvo jezika nije samo u mnoštvu riječi, već i u njihovim promjenama. • deklinacija je mijenjanje riječi po

padežima.

• po padežima se mijenjanju imenice, zamjenice, pridjevi d i brojevi. b • naš jezik ima sedam padeža; to su nominativ genitiv, nominativ, genitiv dativ, dativ akuzativ, akuzativ vokativ, vokativ instrumental i lokativ.

Nominativ – ko, šta

• kad se u pravnom propisu hoće jače istaknuti subjekt kojem se u nadležnost stavlja neko pravo, obaveza, sticanje, on se stavlja u nominativ. • npr. „ministar finansija f ć će...". " • nominativ je padež subjekta. • ako se naslov sastoji od jedne riječi, riječi on se takođe stavlja u nominativ.

Genitiv – koga, čega • genitiv je drugi padež i vezan je uz

subjekt ili objekt.

• njime ji se izražava i ž k količina, liči k kvalitet, li pripadanje (naknada štete, kvalitet sjemena...), j ), imenici daje j p partitivno značenje (količina potrošene vode), izražava svojstvo ili izvor (čovjek stranog porijekla, posao tržišne kontrole), može označiti vrijeme kada se nešto događa (zakup se plaća svakog prvog u mjesecu). • javlja se uz: više, više koliko koliko, toliko toliko, malo, malo dosta (više dužnika, koliko povjerilaca, mnogo tereta, malo vremena).

Dativ – kome, čemu

• dat dativv je treći treć padež koj kojim m se izražava zražava

odnos pripadanja, oduzimanja, zabrane, dugovanja.

• njime ji se može ž izraziti i i i i neka k radnja d j u nečiju korist ili štetu. • npr. npr plaća se povjeriocu, povjeriocu banka daje kredit preduzeću, to ide meni u korist...

Akuzativ – koga, šta

• akuzativ izražava uzrok, namjeru ili način nekog odnosa (prouzrokovao je štetu) ili objekat bj k t obaveze b ((onajj k ko jje prouzrokovao k štetu - štetnik će nadoknaditi štetu), mjeru vrijednosti (dužnik duguje povjeriocu 1.000 eura), ) vrijeme ij k koliko lik d dugo jje nešto št ttrajalo j l (rok traje godinu dana).

Vokativ (služi za dozivanje) i i t instrumental t l ((s ki kim, s čim) či ) • vokativ se u pravnim propisima ne upotrebljava. • instrumental izražava sredstvo pomoću kojeg se može obaviti neka radnja (vozač upravlja autobusom), autobusom) odnos između subjekata i objekata (oštećeni je povrijeđen kamenom), pa čak i vrijeme ( d (radnja se otvara sa izlaskom l k sunca). )

Lokativ

• lokativ se danas upotrebljava s prijedlogom gdje, gdje kada, kada kako i pogodan je da se njime odredi objekt, radnja, mjesto i odnos u p propisima p (npr. ( p nestašica pogonskog goriva u tolikoj mjeri).

Konjugacija j g j g glagola g • konjugacija glagola tj. mijenjanje glagola

po licima i vremenima. p

• konjugacijom se izražava razlika između prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena. • za izradu propisa uglavnom se koristi sadašnje i buduće vrijeme, prošlo vrlo rijetko k ((samo k kad d nešto š treba konstatovati).

Konjugacija j g j g glagola g • ukoliko se radi o propisima koji naređuju, zabranjuju, dopuštaju ili objašnjavaju k risti se sadašnje vrijeme (npr. koristi (npr poreska p reska stopa se povećava...). • ako su p propisi p kaznenog g tipa p koristi se buduće vrijeme (npr. za prekršaj će se kazniti...). • stupanje na snagu ili stavljanje van snage propisa izražava se u sadašnjem vremenu.

3. Sintaksa u pravnim propisima • nauka o rečenici, njenim dijelovima i redosljedu riječi u rečenici; od velikog značaja č za nomotehniku h k jer su propisi sačinjeni od rečenica. • sintaksa i t k jje dio di gramatike tik koji k ji izučava i č principe na osnovu kojih se, formiranjem i kombinovanjem odgovarajućih jezičkih jedinica, od riječi formulišu rečenice kao cjelovite j ((završene)) jjedinice usmene ili pisane komunikacije.

Rečenica • rečenica č i je j osnovna sintaksička i t k ičk jedinica. j di i • ona je skup riječi ili samo jedna riječ kojom se kazuje potpuna misao. misao • osnovni značaj rečenice je da je subjekti ((u nomotehničkom smislu: oni na koje j se pravni propisi odnose) razumiju. • prema strukturi rečenica se sastoji od: subjekta, bj kt predikata dik t i objekta. bj kt

Subjekt • nosilac određenog stanja ili djelovanja i

uvijek j ono o čemu se u p predikatu govori. g

• dio rečenice koji govori ko nešto radi, o kome se ili o čemu se u rečenici govori. • npr. npr čovjek ima pravo da ... ili nadležni organ će donijeti odluku... • subjekt j može biti imenica (sud rješava...), j zamjenica j i (on ( jje nadležan...), dl ž ) pridjev idj (punoljetni imaju pravo...), broj (dvojica trećeg g čekaju), j ), p prilog g ((malo jje nedovoljno j određen izraz), infinitiv (učiti je korisno), pa čak i cijela rečenica.

Subjekt

• u propisima su moguće i rečenice bez subjekta bj kt (npr. ( priča ič se, dešava d š se...). ) • bitno je naglasiti da subjekt u rečenici t b razlikovati treba lik ti od d pravnog subjekta. s bj kt • pravni subjekt može biti samo lice, a rečenični subjekt i neka stvar. stvar

Predikat • predikat je dio rečenice koji pokazuje

što radi, što se o subjektu j g govori, odnosno koji govori nešto o subjektu.

• predikat i subjekat su povezani pod određenim okolnostima. okolnostima • predikat se uvijek izražava glagolom ili pomoćnim glagolom (rješenje se izdaje, izdaje ili direktor je ovlašćen).

Objekat

• objekat je dio rečenice koji se odnosi na djelatnost subjekta i preciznije je određuje (nadležno ministarstvo donosi drugostepeno g p rješenje j j u upravnom p postupku). • od objekta u rečenici, razlikuju se objekti u pravnim i odnosima. d si

Objekat • u pravnim i odnosima d i su tto stvari, t i iimovina, i subjektivna prava činjenja i pravni interesi. • svaki pravni propis može biti od dvije ili

više rečenica koje mogu biti međusobno nezavisne, i ali li su misaono i i pravno povezane (npr. drvo koje raste na zemljištu smatra se nekretninom nekretninom, a osnov sticanja vlasništva na njemu je kupoprodaja).

Povezanost rečenica • moguće ć je j d da rečenice č i ne b budu d gramatički ički međusobno povezane, ali njihov smisao pokazuje pravnu povezanost (npr. (npr penzije se povećavaju mjesečno, a njihov rast se vezuje za rast plata u privredi). • povezanost rečenica može biti različita (pogodbena, (p g , uzročna,, posljedična, p j , odnosna,, uporedna...)

Povezanost rečenica

• najčešće je glavna rečenica na prvom prvom, a zavisna na drugom mjestu, moguće je i obrnuto, u , a takođe i da rečenice budu u u umetnute jedna u drugu. j g višestruko,, tzv. • jjedino treba izbjegavati stepenasto umetanje.

Sintagma • za razliku od rečenice, rečenice sintagma

predstavlja udruživanje dviju ili više riječi koje čine određeni iskaz i nemaju značenje č j rečenice. č i

• sintagma nema bitne elemente rečenice (subjekat i predikat) već označava jedan pojam ili cjelinu bez obzira na broj riječi (npr. državno vlasništvo nad prirodnim bogatstvima poslovi od posebnog bogatstvima, društvenog interesa...)

Cilj sintagme • osnovni cilj primjene sintagmi u pravnim propisima je racionalnost i ekonomičnost upotrebe riječi, skraćivanje teksta, i bj izbjegavanje j ponavljanja lj j i uvođenja đ j novih ih izraza. • stvaranje sintagmi ne bi trebala biti stvar intuicije i slučajnosti, već prethodne analize i iznalaženja pravog sadržaja, pogotovu iz razloga što sintagme često imaju karakter pravnih standarda.

4. Čime se izražavaju propisi? i i? • propisi se izražavaju riječima i

rečenicama.

• riječi se uzimaju iz jezika koji se koristi u uobičajenoj komunikaciji među ljudima. • obzirom b i m da d sse pravnim p nim p propisima pisim ostvaruju st j ciljevi društvene politike, javlja se potreba da se p pored uobičajenih j koriste i određeni stručni termini.

Dvije grupe termina u pravnim propisima • zbog toga kažemo da se u pravnim propisima koriste dvije grupe termina:

obični i stručni.

• obični termini upotrebljavaju se u pravnim propisima u jednakom značenju, kao i u ssvakodnevnoj a odne noj društvenoj društ enoj komunikaciji omun ac j između ljudi.

Kako nastaju stručni termini? • onog trenutka kada se u bilo kojem području društvene kulture ostvaruju određeni društveni ciljevi i obični termini d bij j posebno dobijaju b značenje č j - postaju t j stručni termini. • razvojem pravnog poretka, narastanjem specifičnosti izražavanja sve više termina dobija posebno stručno značenje tako da govorimo o jednom širem pojmu pravne terminologije (npr. vlasništvo, posjed, ugovor, zalog, krivica).

Značenje termina u pravnim propisima i i • razlika između običnih termina i pravne terminologije je u tome što je za obične termine mjerodavan duh i pravila jezika, a

za pravnu terminologiju t i l ij mjerodavno j d jje pravo. • pravna terminologija nije uvođenje nekih novih termina nego davanje postojećim posebnog značenja. • obični termini dolaze od društva kao stvaraoca jezika, a pravni od pravnog poretka i društvene politike.

Važnost p pravne terminologije gj • ima veliki značaj u izradi pravnih propisa, posebno s aspekta p p pravne p sigurnosti. g • dobra terminologija mora biti i savremena i precizna. • svaki termin bi trebao imati stalan sadržaj, sadržaj a isti termin ne bi smio biti upotrijebljen za razne stvari. • to je bitno b i kod k d izrade d pravnih h propisa, ali l je važno i pri naučnoj obradi prava.

Latinski termini • nekad se jedinstvo pravne terminologije obezbjeđivalo j upotrebom p latinskih termina. • danas je to u pravu sve manje prisutno, a propisi se pišu na narodnom jeziku kako bi građanima rađanima bili što razumljiviji. razumljiviji • latinski termini se još uvijek mogu upotrijebiti ali samo uz domaće kao upotrijebiti, njihovo preciziranje.

5. Stilizacija u pravnim propisima

• stilizacija j jje način izražavanja j u bilo

kojoj grani stvaralačke djelatnosti.

• za nas je posebno važna stilizacija u izradi pravnih propisa. propisa • stilizaciju treba razlikovati od gramatike. • g gramatika objašnjava j j sadržajj napisanog, p g, a

stilizacija objašnjava način pisanja.

Stilizacija u pravnim propisima • nekad su se pravni propisi izražavali u stihovima radi lakšeg pamćenja. stihovima, pamćenja • danas - isključivo proza - stilistika proze. • značaj - prihvatljivom stilizacijom propisa dolazi do lakšeg razumijevanja, a time se ostvaruju i veća pravna sigurnost i ukupni ciljevi l društvene d š politike. l k • loša stilizacija pravnih propisa dovodi do nejasnoća dvosmislenosti, nejasnoća, dvosmislenosti teškoća u primjeni, gubljenja vremena, nepotrebnih sporova p i uopšte p do pravne p nesigurnosti. g

Stilizacija j u p pravnim propisima p p • pravni propis se sastoji od rečenica, rečenica rečenice od riječi, riječi od glasova, ali sve to ništa ne bi značilo da nije uobličeno u jednu j d cjelinu j li i ako k ne predstavlja d t lj jedinstvo u stilističkom smislu. • bitno je da su svi dijelovi povezani u cjelinu koja nešto izražava, jer bi bez toga svako stvaranje pravnih propisa bilo uzaludno (npr. (npr na promet nekretnina plaća se porez na promet. Visinu poreza utvrđuje nadležni organ poreske uprave).

Stilizacija j u p pravnim propisima p p • nejedinstvenost j di stila il otežava ž razumijevanje i primjenu propisa pogotovo ako su obimni, obimni mnogobrojni i u sadržinskom smislu se nalaze na više mjesta. • stil pri stvaranju propisa mora odgovarati

shvatanjima prosječnog čovjeka, s prosječnim p j p pamćenjem j i mentalnim sklopom.

Redoslijed riječi u pravnim propisima • bitno je da i redoslijed riječi u propisima odgovara pravilima jezika i percepcije u svijesti čovjeka. • važnu ulogu ima i intonacija ili naglašavanje. • za razliku od govornog jezika jezika, u pisanom se naglašavanje postiže tako što se najvažniji termini stavljaju na prvo i posljednje mjesto u rečenici (npr. (npr udruženje građana stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar).

Kvantitet stila u propisu • znači broj grafičkih jedinica kojima je

izražena jedna misao. misao

• najbolji je omjer onaj u kojem je broj upotrijebljenih p j j g grafičkih znakova tačno onoliki lk k koliki l k je potreban b da d bi b se namjeravana misao jasno i precizno izrazila. • ukoliko je upotrijebljeno manje grafičkih znakova od potrebnih govorimo o sabijenosti stila i obrnuto o razvučenosti stila (npr. događaj je potvrdilo 40 svjedoka od kojih su neki još živi, a neki su već umrli). umrli)

Kvantitet stila u propisu p p • i sabijenost i razvučenost stila su nepotrebni. • p prva dovodi do nerazumljivosti j i besmislica (npr. otac je Petru umro već u šestoj godini), a drugo do nepotrebnog ponavljanja, opširnosti pa i nesuvislosti. • u pravnim propisima treba izbjegavati upotrebu pleonazama (dva sinonima za isti pojam). pojam) • npr. ni traga, ni glasa; nastupila je šteta i kvar.

Kvalitet stila • se mjeri određenim odnosom između

jezičkog izraza i logičkog smisla pravnog propisa.

• vrijednost nekog propisa se određuje p m tome prema t m da d li je j kvalitet k lit t stil stila ostvaren st n potpuno, djelimično ili nepotpuno. • smatra se da jje kvalitet stila p potpun p kad jedan izraz uvijek izražava istu misao. • zahtjev za razumljivošću pravnih propisa podrazumijeva da su oni sastavljeni prema zahtjevima lingvistike, logike i pravne nauke.

Kvalitet stila • zlatno pravilo da se za određeni pojam upotrebljava samo određeni izraz, što praktičn znači da je jezički izraz uprav praktično upravo ono što je i misao htjela izraziti. • p pojednostavljeno j j rečeno: p piši tako da te ne samo mogu, već i moraju razumjeti. • pri izradi pravnih propisa treba koristiti termine koji se koriste na cijelom jezičkom području i izbjegavati provincijalizme.

Nedostaci u pravnim propisima

• postoje u pravnim propisima neki već ustaljeni j nedostaci tako da se mogu g smatratii tipičnim. i ič i • homonimi su one riječi koje imaju više značenja (kosa, (kosa oružje, oružje isprava, isprava red, red javni prevoz, ugovor). • homonime je u izradi pravnih propisa teško izbjeći pa ih zato treba precizirati (kosa izbjeći, na glavi, drumski javni prevoz...)

Sinonim grč sin-više; grč. više; onoma-ime ime • je riječ koja je po značenju identična ili

vrlo r o sslična čna nekoj n oj drugoj rugoj rriječi, j č, a ali se s od o nje razlikuje po svom obliku.

• npr. inspekcija i nadzor; cesta, put, drum; kruh i hljeb; zrak i vazduh; vlasništvo i svojina; nemarnost i nehat; dom i kuća... • up propisima p sinonime treba izbjegavati j g u cilju ilj jednakosti j d k i iizražavanja ž j i iizbjegavanja bj j pogrešnog tumačenja.

Antonimi grč. rč anti – protiv; pr tiv; onoma n ma -ime ime

• antonimi nt nimi su riječi ij či suprotnog sup tn značenja n č nj (npr. visok - nizak; lijep - ružan; sposoban nesposoban). • antonimi, dakle, imaju uporedno značenje. • u propisima su neizbježni, ali treba voditi računa o njihovoj pravilnoj upotrebi. upotrebi

Paronimi • riječi ij či izvedene i d iz i iistog t k korijena ij k koje j su,

slične drugim riječima, ali u odnosu na njih imaju drugačije značenje

(raspravljanje i rasprava, razvod i rastava, prethodno pitanje i prijašnje stanje). • paronimi i i mogu d dovestii d do pogrešne š formulacije pravnog propisa, a time i do pogrešne primjene. primjene • zbog toga ih treba izbjegavati.

Homonimi

• riječi ij či jjednake dn k p po glasovnom l n m sastavu, t a

različite po značenju.

• npr npr. u šumi šumi lišće lišće. • pao grad na grad. • Jela J l jje jjela l razna jjela. l

Difuzne riječi • su one kojima se ne može odrediti tačka

značenja zbog širine, dubine i razvučenosti njihovog sadržaja.

• takve su riječi: j malo,, mnogo, g , hitno,, teško,, lako, znatno, odgovarajuće, veoma, važno... propisima p ih treba izbjegavati, j g ali to • up uvijek neće biti moguće.

Metafora • metafora je način izražavanja u slikama, slikama uporedbama, sličnostima i prenesenim značenjima (npr. nema krova nad glavom nema stana, t zadržavanje d ž j cijena ij na zatečenom nivou -zatečene cijene). • metaforičkim izražavanjem hoće se nešto življe istaknuti. • metaforički izrazi nisu pogodni za stvaranje pravnih propisa, propisa te ih ne treba koristiti.

Eufemizam (eu-dobar; pheme-govor v r • eufemizam – stilska figura kojom se određeni izraz zamjenjuje ublažavajućim izrazom (npr. p iz pristojnosti, p j vjere..) j • način izražavanja u pravnim propisima koji nije siguran i treba ga izbjegavati. • npr. malo je veseo (pijan je); uvijek obilazi istinu (laže); on nas je zauvijek napustio... • disfemizam – namjerno korišćenje ružnijeg, oštrijeg izraza (on je hrana crvima...)

Ljepota stila • spada u estetsko izražavanje i ocjenjuje se mjerilima koje spadaju u osjećajno područje čovjeka. • radi se o višem stepenu društvene kulture. • ljepota stila je svojevrsno posebno naučno područje - književna stilistika. • o ovome bi stvaraoci pravnih propisa, b barem k kod d značajnijih č j ijih zakonodavnih k d ih projekata morali konsultovati lingvističke stručnjake. j

Interpukcijski znaci

• tačka, tačka i zapeta, zapeta, t dvije d ij tačke t čk (dvotačka) (d t čk ) navodnici, crta, upitnik, uzvičnik, znak jednakosti i zagrada. • služe da se jasnije prenese misao izražena ž rečenicom. č

Tačka

• tačka se stavlja na kraj izjavne (obavještajne) rečen rečenice ce kojom se završava misao. • iza naslova i potpisa tačka se ne stavlja. • stavlja se iza skraćenica (itd., i sl., i dr.). • tačka pri čitanju signalizuje određenu pauzu, što št jjojj daje d j i psihološki ih l ški značaj. č j

Zapeta • stavlja j se između riječi j i rečenica koje j nisu tijesno povezane i u slučaju riječi koje znače nabrajanje, naknadno dodavanje, suprotnost i naknadno k d isticanje, i i j a takođe k đ ako to zahtijeva dužina i složenost misli. • umetnute t t rečenice č i se obavezno b odvajaju d j j zapetama, kao i sve suprotne, isključne, zaključne zavisne, zaključne, zavisne uzročne i posljedične rečenice.

Tačka i zapeta • ttačka čk i zapeta t se stavlja t lj iizmeđu đ rečenica č i koje su u međusobnoj vezi te se ne mogu odvajati tačkom, ali je veza među njima nešto slabija nego u rečenicama koje se odvajaju zapetama. • dvije d ij tačke čk se stavljaju lj j iiza riječi ij či k koje j slijedi nabrajanje, ispred navođenja tuđih riječi kao i između brojeva u značenju «prema« (6:2).

Navodnici, upitnik i uzvičnik

• navodnici se stavljaju na početku i kraju tuđih riječi koje se doslovno citiraju. • u pravnim propisima se rijetko primjenjuju. • upitnik i uzvičnik, znak jednakosti i zagrade se u propisima skoro i ne upotrebljavaju. l

Crta

• crta se stavlja ispred riječi ili rečenice koja oja se s želi ž posebno pos no naglasiti nag as t ili kad a se s ističe nešto neočekivano ili suprotno. • može se koristiti umjesto navodnika (samo prvog dijela), dijela) kao jače naglašena pauza umjesto zapete. • p piše se i između brojeva j u značenju j prijedloga ij dl “d “do”” (1958 - 2038.). 2038 )

6. Pojam rečenice

• ako se napiše samo jedna riječ, bez misaone i povezanosti ti s d drugim i riječima, ij či ne izražava se time nikakva misao. • tek kad se upotrijebi više riječi ili jedna misaono povezana s nečim što označava druga, dobijamo jasno izraženu misao koju nazivamo rečenicom. č

Kakve mogu biti rečenice po svom sastavu?

• • • • •

po svom sastavu rečenice mogu biti: 1. proste, 2 proširene i 2. 3. složene. a a od navedenih na n h rečenica r č n ca m može ž biti t svaka potvrdna ili odrična, uzvična i upitna.

Pojam i sastav rečenice

• rečenica je misao kazana ili napisana

riječima.

• svaka rečen rečenica ca ima: ma • 1. subjekt (ono o čemu se u rečenici govori) 2 predikat (riječi koje o subjektu nešto • 2. govore).

Proste rečenice • se sastoje samo od subjekta i predikata, obično bič sadržanih d ž ih u d dvije, ij a rijetko ij tk više iš riječi. • proste rečen rečenice ce se vrlo rijetko koriste za izradu pravnih propisa jer zbog svoje šturosti ne ukazuju dovoljno na svoj sadržaj i ne pružaju potpune informacije. informacije • prosta rečenica se ponekad može sastojati od samo jedne riječi u kojoj je sadržan i subjekat i predikat (npr. (npr govorim, govorim pišem, pišem grmi).

Proširene rečenice i atributi • proširene p rečenice su one koje j p pored subjekta i predikata sadrže i druge dodatke. • dodaci mogu biti: imenični i glagolski. glagolski • imenični - one riječi koje se dodaju nekom imenu u rečenici, rečenici s ciljem da bliže opišu njegove karakteristike, a zovu se atributi. p sadržajj p pravnih • atributi su neophodan propisa (npr. opštinski sud, okružni sud, državna vlast...)

Glagolski dodaci • glagolski dodaci su riječi koje se dodaju glagolima s ciljem da odrede vrijeme vršenja glagolske radnje radnje, mjesto mjesto, način način, sredstvo, uzrok, oruđe i sl. kojim se ta radnja vrši (npr. čistoća vrste, autentičnost i čistoća sorte...) sorte ) • glagolski dodaci su neophodni u propisima s ciljem da se preciznije označi sadržaj pravne norme i uslovi l i njene j primjene. i j • najpogodniji u izradi pravnih propisa.

Složene rečenice • složene l ž rečenice č i su sastavljene lj od d dvije d ij ili više prostih ili proširenih rečenica koje zajedno čine cjelinu. cjelinu • ukoliko se proste ili proširene rečenice u sastavu složene mogu samostalno upotrijebiti nazivaju se nezavisnim, a ukoliko jje njihov j sadržajj jjasan samo ako jje u vezi s drugim to su zavisne rečenice.

Glavne i sporedne rečenice

• nezavisne (glavne) rečenice u okviru složene rečenice, rečenice a zavisne su sporedne. sporedne • sporedne mogu biti različite s osnovnim ciljem da dopune rečenicu o kojoj zavise. • u zavisnosti od tog cilja to su: vremenske, poredbene, uzročne, uslovne, odnosne, izrične, č načinske... č

Kvalitet rečenica • pravni propisi se sastoje od rečenica, rečenica jer se na drugi način i ne mogu pismeno izraziti. • od kvaliteta rečenica zavisi kvalitet

propisa, njegova racionalnost i r zumljiv st razumljivost.

• zbog toga su glomazne rečenice nedostatak u pravnim propisima koji treba izbjegavati.

7. Izražavanje slično jezičkom • kako je nivo društvene kulture rastao govorni, vizuelni i pisani jezik je postajao nedovoljan da kvalitetno i precizno do k j iizrazii nove elemente kraja l t uk komuniciranju i i j i prenošenju misli i sadržaja. • došlo je do mnogih novosti u načinu izražavanja, a neke od njih su postepeno našle svoje mjesto i u pravnim propisima. • izražavanjem sličnom jezičkom služe se razne tehničke nauke, matematika, ekonomija...

Slike,nacrti,tablice i sl. u propisima • u cilju preciznijeg izražavanja u nekim pravnim propisima dodaju se razne slike, nacrti, tablice... • ovo se koristi naročito u propisima kojima se utvrđuju zastave, grbovi, novčanice, ordenje, geografske karte... • ako su manjeg formata slike se uklapaju u tekst propisa, a veći formati se dodaju propisima kao prilog, prilog s tim da se u samom propisu to mora izričito naglasiti.

Korišćenje brojeva i grafikona u propisima • u pravnim propisima se takođe mogu koristiti brojevi da bi se izrazili određeni kvantitativni odnosi dn si među p pojavama. javama • međutim izražavanje brojevima je ograničeno g i slabo razumljivo j p prosječnom j građaninu. • da bi se ovaj nedostatak donekle ispravio upotrebljava se koordinatni sistem uz pomoć kojeg se izrađuju grafikoni.

Korišćenje matematičkih f rmula u pr formula propisima pisima • u izradi pravnih propisa mogu se koristiti i matematičke formule. • one su ipak ograničene u izražavanju i u propisima imaju samo značaj dodatka. • s druge d strane, sve više š je u praksi k situacija koje se na taj način mogu izraziti pa i njihova primjena ima perspektivu, perspektivu a formule sve veći značaj.

8. Logičko izražavanje

• logika - nauka o principima mišljenja i

zakonima saznanja istine. istine

• u stvaranju prava važno mjesto pripada logici. logici • jezičko izražavanje nužno mora biti

povezano s logičkim jer bi rečenica bez logičkog sadržaja bila obična besmislica.

Nužnost logičkog izražavanja • llogičko ičk izražavanje, i ž j zajedno j d s jjezičkim, ički neophodno za stvaranje i primjenu pravnih propisa. • s aspekta pravnog poretka zakoni mišljenja su bitan sastavni dio pravnih propisa. i • poznavanje logike je neophodno za izradu pravnih propisa, propisa a logika je na određen način dio nomotehnike, pa čak i jedan od njenih j najvažnijih j j dijelova. j

9. Pojmovi u pravnim pr pisima propisima • pravne norme se sastoje od pojmova koji

su logičkim l ički vezama misaono i povezani. i

• dvije vrste: • 1. 1 obični - nepravi – iz običnog života... života • 2. pravni – izražavaju pravne pojave, njima se postojeća stvarnost preobražava u pravnu.

Pojmovi u pravnim propisima Kl ifik ij pojmova Klasifikacija j

• ne postoji potpuna klasifikacija pojmova. pojmova • opšti, p posebni, p individualni, j d ki jednaki, k koordinirani, di i i k kontrarni, i kontradiktorni, subordinirani, superordinirani, p , slični,, apsolutni, p , relativni, korelativni, pravni ...

I.Opšti ili kolektivni pojmovi • opšti šti ili k kolektivni l kti i pojmovi j i su onii koji k ji

izražavaju karakteristične osobine grupe predmeta.

• pod kolektivne pojmove se mogu podvesti svi predmeti ili niži pojmovi jedne vrste - u naucii se jjošš i zovu univerzalni. i l i • takvi su npr. biće (živo biće, kičmenjak, sisar čovjek) stvarno pravo (posjed, sisar, (posjed vlasništvo, zalog, služnost, pravo građenja).

Posebni i pojedinačni pojmovi • posebni ili uži pojmovi su oni koji spadaju u kolektivne i čine njihov poseban dio koji se može dalje diferencirati; npr. porodično pravo (bračno (b č pravo, roditeljsko dit lj k pravo, starateljstvo, usvojenje). • pojedinačni ili individualni pojmovi su oni kojima se označava samo jedan predmet, pojava ili stanje; oni se ne mogu dalje dijeliti a da ne izgube svoj značaj dijeliti, značaj. npr. npr obična krađa.

II.Jednaki ili identični pojmovi j i

• jednaki ili identični pojmovi su oni koji imaju jednak sadržaj i obim. • oni su logički jednaki, jednaki a razlikuju se samo jezički (npr. testament - oporuka ). • to su u jezičkom smislu sinonimi i u pravnim propisima ih treba izbjegavati.

Koordinirani pojmovi p j

• koordinirani pojmovi - oni koji između sebe ne moraju imati direktnu vezu, nego samo indirektnu. • takvi su p pojmovi j p posjed j i vlasništvo,, a svode se pod pojam stvarno pravo.

Kontrarni i kontradiktorni pojmovi • kontrarni - pojmovi koji se sadržajno međusobno razlikuju, ali se ne isključuju. npr siromašan i bogat npr. bogat, namjera i nehat nehat, rentabilan i nerentabilan. • kontradiktorni - pojmovi koji su sadržajno t lik suprotni toliko t id da se međusobno đ b iisključuju. klj č j npr. pravedan i nepravedan, kriv i nevin. • upotrebu ovih pojmova u pravnim propisima treba izbjegavati koliko je moguće.

Subordinirani i superordinirani pojmovi • subordinirani pojmovi su oni koji se sadržajno j mogu g svesti p pod neki drugi g viši pojam; j pojam j vlasništva l iš se svodi di pod d pojam j stvarnog prava, ovaj pod pojam građanskog, g g, a ovajj pod p opšti p pojam p j prava. p • superordinirani pojmovi - pojmovi pod koje se mogu sadržajno podvesti drugi pojmovi; npr. npr pojam prava je superordiniran pojmu građanskog prava, ovaj stvarnom, a ovaj vlasništvu.

Slični pojmovi p j

• slični pojmovi su oni koji se djelimično međusobno đ b pokrivaju, k i j ali li i sadržajem d ž j razlikuju. • takvi t k i su: s : zakupac k i kupac, k zamjena j i kupoprodaja, zalog i hipoteka. • slični pojmovi se u pravnim propisima normiraju svaki posebno.

Apsolutni i relativni pojmovi • apsolutni l i pojmovi j i su onii kojima k ji se iizražava ž neko jače subjektivno pravo u odnosu na neko drugo pravo, pravo a relativni oni koji u primjeni izražavaju neko slabije subjektivno pravo u odnosu na neko drago. • takvi su pojmovi: stvarno pravo (apsolutni pojam) p j ) u odnosu na obligaciono g pravo p (relativni pojam).

Pravni pojmovi

• u pravnom poretku se pojavljuje i posebna vrsta pojmova. pojmova • to su tzv. pravni pojmovi, kojima je pravo dalo p poseban karakter obzirom na sadržajj i posljedice u poretku.

Pravni pojmovi

• npr. p posjed, p j , vlasništvo,, ugovor, g , obaveza... • i oni kao i svi drugi potpadaju pod zakone logike. • pravni pojmovi su svojevrsni pravni

instrumenti ostvarenja ciljeva društvene politike.

• bez njih bi se ti ciljevi teže ostvarivali.

Čisti pravni pojmovi

• čisti pravni pojmovi - oni koji se posebno

stvaraju za potrebe pravnog normiranja.

• npr. pravni posao, upravni spor, prethodno pitanje, it j pravična ič naknada... k d • oni se stvaraju zbog toga što u jeziku nema tih pojmova kao gotovih gotovih, a bitni su jer se bez njih ne mogu određeni društveni odnosi formulisati kao pravni.

Pravne konstrukcije

• posebna vrsta izvedenih pojmova. pojmova • stvaraju se tako da se iz više nižih pojmova iste vrste uzimaju njihovi bitni elementi l ti i unose u novii pojam. j • taj novi pojam izražava sve te niže pojmove. • npr. industrijske mineralne sirovine, javno ovlašćenje nedržavnih organizacija.

Pravna terminologija

• označava stručne izraze koji su

prihvaćeni u pravnoj nauci i koji se upotrebljavaju u pravnim propisima.

• stvaranje pravne terminologije je dug proces, u nekim slučajevima neki pojmovi su stari hiljade j g godina, a većina nosi p pečat uslova i vremena u kojima su nastali.

10. Definisanje pravnih pojmova • jeste određivanje pojma po njegovim svojstvima s ciljem da bude jasan i razumljiv po sadržaju i razgraničen od nižih i viših istorodnih pojmova. • definisanjem se postiže jasnoća, preciznost, i t pravna sigurnost, i t olakšava l kš tumačenje... • potreba za definisanjem postoji samo za one pojmove koji nisu dovoljno jasni i precizni.

Definicije • definicije u pravu imaju veliki značaj. • p pojam j i njegova j g definicija j treba tačno da odgovaraju d ciljevima l k koji se propisima ostvaruju. • definicija ne bi trebala biti ni preširoka ni preuska. • nepovoljnost definicije je u tome što kad s neki se n ki p pojam j m definiše, d finiš zaustavlja ust lj sse njegov dalji razvoj.

Definisanje pravnih pojmova vrste

• A. opšte definisanje se sastoji u tome da se u određenom propisu definiše neki pojam j i ta t se definicija d fi i ij primjenjuje i j j j generalno i obavezuje sve stvaraoce pravnih propisa kao opšteobavezna (krivično djelo, umišljaj, zabluda).

Definisanje pravnih pojmova vrste

• B. p posebno definisanje j p pravnih pojmova p j vrši se posebno u svakom propisu u kojem se pojam upotrebljava i to na dva načina: 1 u uvodnim 1. d odredbama d db 2 u pojedinim 2. d dijelovima propisa. • prvii je j način či mnogo jjasniji, iji pregledniji l d iji i racionalniji.

Vrste definicija j • • • • • • •

1. afirmativne i negativne, 2 apsolutne i relativne, 2. relativne 3. sintetičke, 3 analitičke 3. analitičke, 4. cirkularne, 5. blanketne, 6. varijabilne i tzv. problematične.

Afirmativne i negativne definicije • afirmativne fi ti - one kojima k ji se pojam j

potvrdno definiše tj. određuje se šta on sadrži (npr. zdravstvena zaštita je skup

mjera, aktivnosti i postupaka na očuvanju i zaštiti zdravlja). • negativne i - određuju d đ j ššta određeni d đ i pravnii

pojam ne sadrži i na šta se ne odnosi

(npr. nije krivično djelo ono djelo koje je (npr učinjeno u nužnoj odbrani).

Apsolutne i relativne definicije • apsolutne - potpuno i definitivno

određuju sadržaj nekog pojma ne stavljajući ga u odnos prema nekom drugom pravu (npr. pojam vlasništva: vlasnik ima pravo raspolagati svojom imovinom u skladu sa zakonom).

• relativne - one u kojima se određeni

pravnii pojam j d definiše fi iš u odnosu d na d druga prava ili obaveze (npr. država je dužna

p pružiti starateljstvo j maloljetnoj j j djeci j bez roditeljskog d l k staranja k kao i punoljetnim l licima koja nisu sposobna da se sama brinu o sebi). )

Analitičke definicije

• analitičke definicije opredjeljuju pojam tako što opisuju p j i nabrajaju j j njegove j g

karakteristike i sadržaj.

• one su stilski šire od sintetičkih, daju jasniju sliku pojma i z zgodnije odnije su za upotrebu u praksi. • ali su istovremeno i glomazne i neracionalne (npr. pojam eksproprijacije...).

Sintetičke definicije

• sintetičke definicije su one kojima se

pravni pojam određuje jedinstvenim i zajedničkim oznakama koje odgovaraju i sastavnim i dij dijelovima l i toga pojma, j te utvrđuju neophodne relacije tog pojma i drugih pojmova sa kojima je on u vezi (npr. (npr redovni sudovi su organi državne vlasti...).

Blanketne i cirkularne definicije • blanketne - one koje samo označavaju

pojam, ali ne određuju njegov sadržaj,

nego prepuštaju da to učini neko drugi u skladu kl d s društvenim d št i shvatanjima h t ji ((npr. pojam morala). • cirkularne - postoje kad se jedan pojam

definiše uz pomoć drugog,a drugi uz pomoć prvog (npr. zabranjeno je ono što se

ne smije činiti; ne smije se činiti ono što je zabranjeno).

Varijabilne i problematične definicije

• varijabilne - one koje su već jednom

utvrđene, ali su kasnije zbog izmijenjenih utvrđene društvenih okolnosti u praksi (obično sudskoj) j) izmijenjene. j j • problematične definicije (npr. pivo kao prehrambeni proizvod, duvan kao živežna namirnica, i i brod b dk kao nekretnina...) k t i )

11.Sudovi u pravnim pr pisima propisima • bez sudova nema ni opštih pravnih normi. • pravne norme se sastoje iz pravnih p jm pojmova koji k ji nemaju n m j svoje s j uloge l prije p ij n nego što se povežu u logične cjeline - sudove. • jjedan ili više sudova čine p pravnu normu. m • sud je spoj dva ili više pravnih pojmova

koji predstavljaju logičku cjelinu kojom se nešto tvrdi, tvrdi poriče poriče, traži ili izražava izražava.

• sud se izražava jednom ili više rečenica.

Sudovi kojima se nešto tvrdi, p riče traži ili izražava poriče, • da bi rečenica imala sadržaj suda mora povezivati više pravnih pojmova u jednu logičnu g cjelinu j kojom j se nešto tvrdi,, p poriče,, traži ili izražava. j nema neki od ovih elemenata • rečenica koja (tvrdnja, poricanje, traženje i izražavanje) nema svojstvo suda. • sud kojim se nešto tvrdi: “obradivim zemljištem smatraju se njive, livade..”

Sudovi kojima se nešto tvrdi, poriče traži ili izražava poriče, • sud kojim se nešto poriče: “površine obradivog zemljišta ne mogu se smanjivati, niti se zemljište može koristiti u nepoljoprivredne svrhe”. • sud kojim se nešto traži:”vlasnik poljoprivrednog lj i d zemljišta ljišt dužan d ž je j da d ga koristi u skladu sa propisanim uslovima”. • sud kojim se nešto izražava: “država država poreskom politikom podstiče potpunije korišćenje poljoprivrednog zemljišta.”

Stav • stvaraoci pravnih propisa treba da razlikuju stavove od sudova. • stav je nepotpuni izraz koga čine dva ili više pojmova, u rečenici koja ima smisao, ali ništa ne tvrdi, ne poriče. • stavovii ne moraju j biti bi i nii istiniti, i i i i nii llažni, ž i oni jednostavno nešto opisuju. • zbog toga stavove treba izbjegavati u pravnim propisima.

Bitni elementi sudova

• sudovi d i se sastoje j od d trii bitna bi elementa: l • 1. subjekt - o kome se nešto tvrdi, • 2. 2 predikat - misao koja o subjektu nešto tvrdi ili poriče i • 3. kopola p - tj. j veza između subjekta j i predikata. dk

Sud • sudovi se u p pravu nazivaju j pravnim p m

normama jer se njima uređuje status ili ponašanje subjekata na koje se norma odnosi. odnosi

• sud ili pravna norma ne mora se odnositi na stvarnost ono što jeste i egzistira stvarnost, egzistira, nego na to kakav odnos treba biti, šta se nalaže i očekuje. • sudovi su najfunkcionalnije sredstvo za izražavanje ciljeva društvene politike.

Sud • u poređenju s pojmovima, sudovi su širi od njih. • oni izražavaju ž stanje, svojstvo, radnju... d što se samim pojmom ne može postići. • sudovi izražavaju odnos između pojmova. pojmova • sudovi su sredstvo za izražavanje odnosa između ljudi. • pravni propisi nisu ništa š drugo d nego veći ć

broj sudova raznih vrsta.

Vrste sudova

• • • • • • •

I - po obimu (kvantitetu):

1. univerzalni, 2. partikularni, pojedinačni j (singularni). ( g ) 3. p

II – po kvalitetu:

1. afirmativni i 2. negativni.

Vrste sudova

• • • •

III – po strukturi:

1. prosti i 2. složeni prosti: relacioni, relacioni predikativni predikativni, sudovi kojima se imenuje sadržaj ili egzistencioni i impersonalni (bezlični). • složeni: konjuktivni, disjunktivni, hipotetički,

Vrste sudova • • • • • • •

IV – po modalitetu: d li 1. apodiktički, 2. asertorički, 3. problematički. sudovi s presumpcijama, sudovi s fikcijama i kategorički sudovi.

I.1. Univerzalni sudovi • univerzalni - obuhvataju sve pojmove iste

vrste. vrste

• npr. ustavna odredba prema kojoj su građani jednaki u pravima i dužnostima bez obzira b i n na rasu, s n naciju ij – ovim im sudom s d m sse osigurava jednakost svih. • imaju j kvantitativni karakter jjer se njima j izražava količina. • ove sudove treba unositi u pravne propise kad god je to moguće, moguće jer doprinose pravnoj sigurnosti i jednakosti svih.

I.2. Partikularni sudovi • oni kojim se nešto tvrdi, tvrdi poriče poriče, traži ili

izražava, ali samo djelimično, samo za određena lica ili predmete ili pod određenim d đ i okolnostima. k l ti

• izražavaju se pojmom: neki, koji.... građani koji su mobilisani imaju pravo... • partikulame sudove treba pažljivo unositi u propise jer se njima stvara nejednakost među subjektima subjektima, neki se stavljaju u bolji ili lošiji položaj.

I.3. Pojedinačni ili singularni sudovi d i • su sudovi kojima se nešto tvrdi ili poriče,

ali li samo za neki ki konkretan k k t slučaj. l č j

• i njima se izražava kvantitet, ali u najmanjem obimu. • pojedinačni sudovi su u primjeni karakteristični za pojedinačne pravne norme ali se izuzetno mogu primijeniti i u norme, opštim pravnim normama.

II.1.Afirmativni sudovi

• oni kojim se izražava što jeste ili što

treba tr a biti. t.

• ovim sudovima se izražava kvalitet. • ovi sudovi su vrlo važni jer se na njima zasniva i pravnii sistem i t svake k države. d ž • najčešće korišćeni pojmovi u ovim sudovima su: jeste, treba, mora, može, ne može...; su npr. građani su dužni plaćati porez.

II.2. Negativni g sudovi • oni sudovi kojima se u pravnoj normi

nešto zabranjuje, ne dopušta, odbija...

• npr. nije dopušteno d š č činiti šštetu. • najčešće se izražavaju terminima: ne smije ne može, smije, može zabranjuje se, se odbija se... se • instrument sprečavanja razvoja društva u nedopuštenom pravcu. • karakteristični k k č za krivično, k č prekršajno, k š privredno-prestupno pravo..

III. 1. Prosti sudovi

• oni koji se ne mogu dijeliti na uže cjeline k j bi imale koje i l samostalni t l i smisao. i • relacioni: odnosi između ljudi i predmeta, • predikativni: ukazuju na predmet suda, suda • egzistencioni ili sudovi kojima se imenuje sadržaj – oni kojima se označava suština, • impersonalni – bezlični.

III.Složeni sudovi III 1 Konjuktivni sudovi III.1.

• onaj koj kojim m se izražava zražava volja (sadržaj) i

koji je povezan sa drugim pravnim sudom, on ne može stajati samostalno, već

mora biti povezan sa drugim prostim sudom ili više njih. npr radnici u naučno-istraživačkim naučno istraživačkim • npr. organizacijama, kao donosioci usluga..

III.2. Hipotetički p sudovi • onaj koji ukazuje na odnose između

uslova i posljedica izrečenih u pravnoj normi; i ovdje se radi o međusobnim odnosima dva ili više sudova koji su povezani veznikom: ako, ako onda onda, tada tada...

• hipotetički propis je sastavljen od dva suda, jednog uzročnog i drugog posljedičnog. lj dič • npr. ako je neko učinio krivično djelo, kazniće se. • imaju značajno mjesto u pravnom poretku jer djeluju regulativno i zaštitno.

III.3. Disjunktivni sudovi • oni kojima se izražava alternativno pravo

ili obaveza subjekta.

• npr. kupac mora platiti kupoprodajnu cijenu ili odustanicu. • unose u normu elastičnost, omogućavaju njeno j p prilagođavanje g j p pojedinim j situacijama, podobni za dispozitivne norme.

IV. 1. Apodiktički sudovi • onii k kojima ji se iizražava ž iizvjesna j nužnost, ž t neophodnost, i zato se zovu i sudovi istine, a u opšte pravne norme ih treba

unositi samo kada treba nešto izričito naglasiti.

• npr. volja lj za zaključenje klj č j ugovora može ž se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili ponašanjem iz koga se može sa sigurnošću zaključiti o njenom postojanju.

IV.2. Asertorički sudovi • oni kojima se u propisu nešto određuje ili

utvrđuje što u stvarnosti i ne mora biti tako.

• drugačije g j se zovu i normativni sudovi ili sudovi d odluke dl k (termini: ( d dužnost, ž obaveza, b smije, ne smije...) • npr. npr smatra se da je neko punoljetan kad navrši 18 godina, ili kupoprodajni ugovor mora biti u pisanom obliku. • uglavnom u l vn m sadržani s drž ni u pr propisima pisim o br braku, ku državljanstvu, novcu, putnim ispravama.

IV.3. Problematički sudovi • onii k kojima ji se iizražava ž mogućnost, ć

vjerovatnoća, uslov...

• npr. ako k podnosilac d il prijedloga ij dl za d dozvolu l izvršenja pripremnih radnji učini vjerovatnim da su pripremne radnje potrebne, za svrhe određene ovim zakonom,, nadležni organ g dozvoliće rješenjem pripremne radnje.

Dispozitivni sudovi • imaju još slabiji intenzitet od hipotetičkih. hipotetičkih • propisi sastavljeni od ovih sudova

p j j j se samo onda kada subjekti primjenjuju j nisu neke svoje odnose uredili samostalno, na drugačiji način.

• ovi sudovi ostavljaju veliku ličnu slobodu i posebno su značajni u robno - novčanim tokovima. • npr. propisi i i o mjestu j t i vremenu iisporuke k robe.

Sudovi s presumpcijama

• sudovi s presumpcijama imaju značaja za

pra n por pravni poredak a u ssituacijama tuac jama koje oj sse mogu izraziti samo propisima koji su vezani za presumpcije.

• npr npr. ostavinski postupak se može pokrenuti nakon smrti ostavioca, odnosno njegovim proglašenjem za umrlog. • u ovom slučaju l č j proglašenje l š j jje ta presumpcija.

Sudovi s fikcijama • sudovi s fikcijama su takvi koji polaze od

toga da neka činjenica postoji iako se zna da niti je nastala, nastala niti će nastati nastati.

• npr. ugovor o zastupanju ima lični karakter i prestaje smrću zastupanog. • ali da prestankom zastupanja u trenutku smrti ne bi nastupila šteta po interese zastupanog fingira se da je on živ, a zastupanje se može nastaviti.

Kategorički sudovi • kategorički g sudovi su takvi u kojima j veza

između subjekta i predikata nije ničim uslovljena.

• npr npr. olovo je težak metal metal, zlato je metal koji ne hrđa. • uloga ovih sudova je prisutna svugdje gdje postoji stvaralaštvo, zaštita, odgajanje... j uloga g jje velika u izgradnji g j • njihova društvenih odnosa; sudovi o osnivanju fondova, javnih ustanova, pravnih lica...

12. Zaključci u pravnim propisima • zaključak ili konkluzija je sud koji se

operacijom p j zaključivanja j j izvodi iz jjednog g ili više iš sudova. d

• zaključivanje je psihički, misaoni proces kojim se iz jednog ili više sudova izvodi zaključak kao rezultat tog procesa. • zaključak se izražava pomoću jedne ili više rečenica. rečenica • rečenica je samo vanjski oblik i sredstvo za izražavanje j zaključka. j • sudovi iz kojih se izvode zaključci

nazivaju se premisama.

Regulativna područja u pravnom poretku

• u pravnom poretku postoje dva regulativna područja: • 1. ono koje ima pravnu snagu izvedenu iz propisa p p - tzv. jjuridičko područje. p j • 2. se zasniva na zaključivanju, odnosno na društvenom shvatanju o važenju metajuridičko t j idičk područje. d čj

Regulativna područja u pravnom poretku • zaključci klj č i spadaju d j u metajuridičko t j idičk područje, međutim ako su uneseni u propise dobijaju time juridički karakter. • zaključci se mogu unijeti u propise radi lakšeg razumijevanja teksta, ako pak nisu unesenii u tekst k propisa, i propise i treba b tako k stilski obraditi da se iz njih ne mogu izvesti krivi zaključci koji ne bi odgovarali društvenim cjelinama.

Klasifikacija j zaključaka j

• u nomotehnici klasifikacija zaključaka je sljedeća: • zaključak po konverziji, • zaključak po kontrapoziciji, kontrapoziciji • zaključak po suprotnosti, veće • zaključak od manjeg na veće, • zaključak od većeg na manje,

Klasifikacija zaključaka

• • • • •

zaključak po analogiji, zaključak po korelaciji, zaključak po uzročnosti, j po p indukciji j i zaključak silogizam.

Zaključak po konverziji

• zaključak po konverziji se sastoji u tom d se subjekat da bj k t pretvori t i u predikat, dik t a predikat u subjekat. • npr. „brak je zakonom uređena zajednica..."ili „zakonom uređena zajednica...je brak". • konverzija služi boljem objašnjenju propisa.

Zaključak j po p kontrapoziciji p j

• zaključak po kontrapoziciji sastoji se u tom da članovi suda zamijene mjesta i da se afirmativni sud pretvori u negaciju ili obrnuto. • npr. „ugovor je ništav š kad k d se ne slaže l ž s moralom" odnosno „kad se ugovor slaže s moralom nije j ništav". • kontrapozicija takođe služi boljem pojašnjavanju propisa.

Zaključak po suprotnosti

• zaključak po suprotnosti (kontradikciji) ima veliki značaj za primjenu propisa jer se njime mogu stvarati nova pravila. • npr. npr „štedne štedne uloge mogu imati samo fizička lica". • zaključak j je j „pravna p lica ne mogu g imati štedne uloge".

Zaključak od manjeg na veće

• zaključak od manjeg na veće se sastoji sastoj u tom da se iz jednog užeg suda izvede drugi širi sud, odnosno iz užeg pravila, drugo šire pravilo veće vrijednosti. vrijednosti • npr. „šteta učinjena iz nemara je protivpravna" i „protivpravna protivpravna protivpravna je i šteta učinjena s umišljajem".

Zaključak od većeg na manje • zaključak od većeg na manje sastoji se u tome da se iz šireg suda ili pravila većeg obima izvodi drugi uži sud ili pravilo manje vrijednosti. • npr. „ostavilac može nasljednike isključiti iz nasljedstva" nasljedstva i „ostavilac ostavilac može nasljednika ograničiti na manji dio". • ili „za štetu nanesenu umišljajem j j se odgovara" i „odgovara se i za štetu nanesenu nehatom".

Zaključak po analogiji

• zaključak po analogiji znači da se iz jednog suda izvodi drugi koji mu je sličan. lič • smisao je analogije što se od jednakosti u nekim m elementima m m dviju j pojava p j zaključuje j j da su te dvije pojave vjerovatno jednake.

Zaključak po korelaciji i uzr čn sti uzročnosti • zaključak klj č k po korelaciji k l iji podrazumijeva d ij takvu povezanost između dvije strane jednog odnosa tako da jedna bez druge ne može postojati; npr. ne može neko biti povjerilac, a da istovremeno ne postoji i dužnik. dužnik • zaključak po uzročnosti (kauzalnosti) znači da ukoliko postoji odnos uzročnosti, uzročnosti onda postoji i posljedica i obratno.

Zaključak po indukciji

• je zaključak u kojem se više pojedinačnih sudova svodi na jedan opšti sud, odnosno zajedničku misao. • npr. posjed, zalog, vlasništvo, služnost se svode na sud o stvarnom pravu. • indukcija i d k ij iima veliki liki značaj č j prii izradi i di pravnih ih propisa.

Silogizam g je.. j • zaključivanje iz dvije premise (suda) koje

iima osobinu bi d da zaključak klj č k (konkluzija) (k kl ij ) mora biti istinit ako su istinite premise.

• Arist Aristotel t l se s prvi b bavio vi oblicima blicim zaključivanja. • primjer jednostavnog silogizma je: Svi Grci su plavi. Sokrat je Grk = Sokrat je plav. • silogizam se sastoji od sudova, sudova sudovi od riječi, a riječi su znaci pojmova.

13.Klasifikacije pravnih propisa s aspekta p ostvarenja j društvenih, odnosno političkih ciljeva

• • • • • •

A. obzirom na sadržajj p propisa, p , B. obzirom na obim propisa, C. obzirom na prostor važenja, D. obzirom na vrijeme važenja, E obzirom na nadležnost donošenja i E. F. obzirom na djelovanje.

A.Klasifikacija propisa obzirom na sadržaj propisa

• obzirom na sadržaj, j, p propisi p se mogu g podijeliti na: propisi p koji j naređuju, j • a. p • b. propisi koji zabranjuju i propisi p koji j dopuštaju. p j • c. p

A.a. Naređujući propisi • oni koji subjektima nameću obavezu

nekog davanja ili djelovanja.

• npr. p plaćanje p j p poreza,, služenje j vojne j obaveze... • tim propisima se subjekti praktično stavljaju u aktivnu ulogu radi ostvarenja nekog društvenog cilja. • naređujući propisi mogu biti: kategorički, hi t tički ili dispozitivni. hipotetički di iti i

A.b. Zabranjujući j j propisi p p • zabranjujući propisi su suprotni od naređujućih. • oni subjektima b k zabranjuju b da d vrše š

određene radnje.

• ovi propisi izražavaju zahtjeve pravnog poretka, te njihova povreda predstavlja protivpravnost. • istovremeno ist m n se s ovim im propisima p pisim i čuvaju ču ju lične slobode pojedinaca.

A.c.Dopuštajući propisi • predstavljaju p j j izuzetke od naređujućih j i zabranjujućih ć jer se odnose na slobodu

ponašanja subjekata u određenim situacijama. ua jama.

• njihovo kršenje nije protivpravno. • svako dopušteno djelovanje ne izražava se propisima. i i • ako bi svako dopušteno djelovanje bilo utvrđeno propisom, prop som, to b bi značilo znač lo da je zabranjeno sve što nije dopušteno.

B. Propisi obzirom na obim -

generalni

• generalni propisi podrazumijevaju da je njima ji čit jjedan čitav d niz i slučajeva l č j uređen đ

jednim zajedničkim propisom.

• d doprinose i s h homogeniziranju i i j raznih ih društvenih situacija i uklanjanju nepotrebnih razlika koje društvenoj politici ne odgovaraju.

B. Propisi obzirom na obim specijalni • specijalni propisi su obimom uži od g generalnih. • proizilaze iz društvene potrebe da se

određeni društveni odnosi urede posebnim propisima. propisima

• razlika između generalnih i specijalnih propisa važna je i u njihovoj primjeni. • ukoliko k l k u istoj materiji postoje i jedni d i drugi, primjenjivaće se specijalni.

B. Propisi obzirom na obim sin ularni singularni

• singularni propisi su pojedinačni propisi gdje se odredbama nadležnog organa

uređuju đ j pojedini j di i k konkretni k t i slučajevi. l č j i

• oni su relikt apsolutističkog vremena kada se propis označava prema donosiocu donosiocu, a ne prema sadržaju.

Izuzeci • iizuzecii postoje t j u normativnoj ti j dj djelatnosti l t ti gdje je neophodno da se zbog ciljeva društvene politike, pored širokih propisa stvaraju uži, a zatim od užih i određeni izuzeci za pojedine slučajeve. • imaju i j zadatak d k d da ostvare određene d đ posebne ciljeve, razne društvene povlastice ali i regulisanje drugih povlastice, djelatnosti.

C. Propisi p obzirom na prostor p • prostor (teritorija) je područje važenja pravnog poretka jedne države. • ima veliki značajj za državu i on jje jjedan od bitnih elemenata države. • obzirom na prostor propisi se dijele na: 1. univerzalne i 2. 2 partikularne. partikularne • univerzalni vrijede za čitav prostor jedne države, a partikularni samo za jedan njen di ((entitetski, dio tit t ki k kantonalni, t l i opštinski šti ki propisi).

Propisi obzirom na prostor • važenje svakog propisa vezano je za određenu teritoriju, tj. svaka norma važi na određenoj teritoriji i primjenjuje se na pojedince j di k ji žive koji ži ili se zateknu t k na datom prostoru. • primjena norme određena je granicama unutar kojih egzistira državna vlast koja je te norme donijela i koje njihovo ostvarivanje u praksi štiti monopolom fizičke sile.

Propisi p obzirom na prostor p • od ovog principa postoje i neka odstupanja. • radi se o načelu eksteritorijalnosti. j • postoje neki dijelovi teritorije države na

kojima se ne primjenjuje pravo te, nego neke druge države. države • postoje takođe i pojedinci koji su, iako se nalaze na teritoriji određene države, i u ti od izuzeti d primjene p imj n p pravnih nih n normi mi tte države.

Propisi p obzirom na prostor p • postoji još jedna mogućnost izuzeća važenja j domaćih pravnih p normi. • to su tzv. slučajevi sa elementima inostranosti kad se primjenjuju ili

djelimično ili u potpunosti norme stranog strano prava.

• većina pravnih sistema današnjice dozvoljava ovakve izuzetke.

D Propisi obzirom na vrijeme D. • za p pravni poredak p vrijeme j jje p posebno važno. • u starije doba, dok su važili moral i običaji kao regulatori društvenog poretka, poretka iako je postojala svijest o vremenu, ono s aspekta pravnog poretka nije imalo značaja. • na višem iš stepenu t razvoja j d društvene št k kulture lt pravni poredak se počinje izražavati propisima, p p a vrijeme j postaje p j mjerilo j početka č k i prestanka k važenja ž j pravnih ih propisa.

Početak važenja propisa

• je osnovno načelo primjene propisa, jer od t ttrenutka tog tk počinje či j d da se ostvaruje t j stvaralačka, obrazovna, regulativna i zaštitna funkcija propisa usmjerena ka budućnosti. • početak važenja propisa treba razlikovati od datiranja propisa.

Početak važenja propisa

• obično cijeli propis počinje da važi istog dana. d • to ne mora biti uvijek tako. • moguće m uć je j d da različiti ličiti dijelovi dij l i p propisa pis počinju da važe u različito vrijeme ili da isti p propis p počinje p j da važi u različita vremena u različitim dijelovima države.

Retroaktivno važenje j • postoje situacije kad je neophodno da propis bude primijenjen i na događaje koji su nastali prije nastanka propisa - tzv. retroaktivno t kti važenje. ž j • njega u pravilu treba izbjegavati, a u nekim pravnim granama i potpuno isključiti jer ne doprinosi pravnoj sigurnosti. • to posebno važi za krivično pravo (“niko ne može biti kažnjen za djelo koje u vrijeme kad je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom kao krivično djelo”).

Retroaktivno važenje • ukoliko, k lik iipak, k postoji t ji d društvena št potreba t b i opravdan cilj da se neki propisi primjene retroaktivno, to se u njima mora izričito naznačiti. • zbog složenosti i osjetljivosti pitanja retroaktivnosti, k i i generalno l ga treba b izbjegavati, a ukoliko se i primjenjuje vremenski period retroaktivnosti mora biti što kraći.

Početak važenja propisa

• početak važenja propisa je najsigurnije odrediti o r t kalendarski a n ars (npr. ovaj o aj zakon za on stupa na snagu 1. 1. 2007. godine). • uzima se da u tom slučaju propis stupa na snagu naznačenog dana u 00 00,00 00 časova časova. • ako je u propisu naznačeno da isti stupa na snagu g danom objavljivanja, j j j da ne bi u praksi k i bilo bil sumnji, ji treba b uzetii d da stupa na snagu istekom tog dana tj. u 24,00 časa.

Početak važenja propisa • u slučaju posebnih političkih prilika može se predvidjeti da propis stupi na snagu i prije objavljivanja; zbog razloga pravne nesigurnosti ovo treba izbjegavati. izbjegavati • u većini propisa u današnjoj praksi određuje se da isti stupa na snagu “osam d dana ili osmii d dan po objavljivanju”. bj lji j ” • zbog dileme računa li se i taj dan u rok i kako,, ove formulacije f m j bi bilo bolje j izbjegavati, a koristiti kalendarsko određivanje početka važenja propisa.

Početak važenja propisa • moguće je važenje propisa vezati i za neki događaj - npr. početak ili završetak rata. • tada je važno znati kad je tačno taj d događaj đ j nastao ili prestao. • u ustavnoj praksi nekih zemalja prihvaćeno j rješenje je j š j d da se samim i ustavom t određuje d đ j kad će stupiti na snagu zakoni i dr. akti. • u tom slučaju ti propisi ne sadrže odredbe o stupanju na snagu.

Početak važenja j p propisa p • u nekim slučajevima se unaprijed ne zna kad će biti najpogodnije jp g j da neki p propis p stupi na snagu. • tada je moguće da se ovlasti neki državni or an da samostalno organ samostalno, naknadno odredi taj datum (po ovlasti). • propisi se inače mogu mijenjati samo na način na koji su i doneseni.

Pitanje prestanka važenja propisa • pitanje prestanka važenja propisa je veoma važno pitanje ne samo sa stanovišta nomotehnike. • prestati mogu važiti: • cijeli propisi, • pojedini dijelovi propisa, propisa ako je to izričito naznačeno, ali i • svi dodatni p propisi p doneseni na osnovu konkretnog koji prestaje da važi.

Privremeno važenje propisa • važenje propisa je moguće i privremeno kad je to u njemu izričito navedeno (npr. ovajj zakon k važi ži d do 31.12.2007. 31 12 2007 godine). di ) • taj datum je istovremeno i datum prestanka važenja. važenja • moguće je da se određeni propisi vežu uz neku situaciju j za koju j se tačno zna koliko će trajati (npr. budžetski propisi).

Stavljanje propisa van snage • neposredna derogacija - izričito

stavljanje van snage propisa novim propisom.

• staviti t iti se van snage može ž samo propisom i jednakog ili višeg ranga. • treba izričito navesti propis koji se stavlja van snage označavajući ga naslovom i mjestom objavljivanja. • ako se jednim propisom stavlja van snage više propisa treba ih pojedinačno svakog navesti.

Stavljanje propisa van snage

• kad se propis neposredno stavi van snage, to se s o odnosi nos i na ssve nj njegove go izmjene zmj n i provedbene propise i bez da se to posebno navodi. • neposredna derogacija je moguća na nekoliko načina: • 1. stari p propis p p prestaje j da važi onog g časa k d na snagu stupii novi, kada i

Stavljanje propisa van snage • 2 2. da se tačno kalendarski utvrdi datum prestanka važenja propisa (po opštem shvatanju prestanak važenja pada na kraj d dana, a početak č t k važenja ž j na početak č t k naznačenog dana). • važenje propisa se može vezati uz neki događaj, pa će i propis važiti dok traje taj događaj. • moguće je da se propisom odredi neko tijelo - organ koji će utvrditi datum prestanka važenja propisa.

Posredna derogacija • posrednu derogaciju imamo u slučaju da

se donese novi p propis p u kojem j se materija ij ranijeg ij propisa i d drugačije čij uređuje.

• ostaje problem ukoliko novi propis samo djelimično uređuje materiju starog. • podrazumijeva se da bi na snazi iz starog propisa ostalo ono što u novom nije regulisano.

Odumiranje propisa

• odumiranje propisa nastaje kad propis

nije formalno stavljen van snage, snage ali je izgubio svoj društveni osnov primjene.

• ne postoje više društveni odnosi koje je on regulisao, pa kažemo da je propis istrošen (npr. prelazne pre azne odredbe odred e važe aže samo do dok ima ma slučajeva na koje se odnose).

E. Propisi obzirom na nadležnost donošenja • propise donosi država preko svojih nadležnih na žn h ttijela j a i razn razne društvene rušt n organizacije koje imaju svojstvo pravnog lica. • državni propisi su: • ustav, zakon, uredba, • odluka, pravilnik, prav ln k, naredba, • uputstvo, statut, poslovnik.

Propisi obzirom na nadležnost donošenja • • • • • •

drugu grupu či d čine: a. preporuke, b deklaracije b. deklaracije, c. rezolucije i d objašnjenja d. objašnjenja. društvene organizacije i udruženja donose razna pravila i akte o svom radu, organizaciji i djelatnosti.

Pravni sistem • svi propisi čine pravni sistem kao cjelinu

zasnovanu na hijerarhiji viših i nižih akata. akata

• osnovni propis, s najvišom pravnom snagom jje ustav. • u nomotehničkom smislu zakon je nakon ustava najviši pravni akt s najvišom snagom. • zakone k n donose d n s posebna p s bn zakonodavna k n d n tij tijela l po posebno uređenom postupku.

Uredbe

• uredbe su najviši podzakonski akti poslije zakona. • služe l ž za razradu d i provođenje đ zakona. k • danas se uredbe često donose s ciljem da se rastereti zakonodavno tijelo. tijelo • međutim, ovdje treba imati granicu jer takvom širokom praksom se slabi uloga zakonodavca. k n d • uredbe donosi vlada ili šef države.

Odluke • posebna vrsta uredbi su uredbe sa zakonskom snagom. • one imaju i j pravnu snagu zakona, k ali li se moraju podnijeti na potvrdu zakonodavcu. • odlukama se mogu regulisati razna pitanja od interesa za izvršenje zakona. u ju određenu um materiju ju i odnose se • obuhvataju na određenu situaciju.

Pravilnik

• pravilnici su propisi koji se donose radi izvršenja zakona, zakona uredbi ili odluka odluka. • u pravilnicima treba izbjegavati ponavljanje odredaba višeg propisa na bazi kojeg se donose. • njima se samo podrobnije uređuju ili dopunjuju odredbe tog višeg propisa.

Naredba

• naredbe su propisi koji se takođe donose radi izvršenja zakona ili drugih opštih akata.. • užeg su obima od pravilnika i njima se ne mogu g utvrđivati obaveze koje j nisu zasnovane na višem propisu.

Uputstvo • propisi kojima se reguliše kako će se

primjenjivati i j ji ti neki ki drugi d i viši iši propis. i

• uputstvima se ne donose nove pravne norme već uređuje način primjene postojećih. p organi. g • donose ih upravni • statuti lokalnih zajednica su osnovni propisi koji uređuju organizaciju i dj l djelovanje, j prava i d dužnosti ž ti organa lokalne l k l samouprave.

Poslovnik i preporuka • poslovnici su propisi kojima državni

organii uređuju đ j svoju j unutrašnju t š j organizaciju, način rada i djelatnost. • preporuke ne sadrže obavezne pravne

norme. • njima se izražava mišljenje ili daju savjeti od strane parlamenta ili drugog državnog tijela. • p preporuka p ima samo moralnu snagu g koja j proizilazi i il i iiz autoriteta i tijela ij l k koje j jju jje donijelo.

Deklaracije i objašnjenja • deklaracije i rezolucije su akti

parlamenta o određenim načelnim stavovima o opštim (deklaracije) ili pojedinim j di i ((rezolucije) l ij ) pitanjima. it ji

• nemaju pravnu snagu, nego samo političku. • objašnjenja se odnose na konkretne slučajeve u primjeni propisa. • ne treba ih poistovjetiti s obaveznim t tumačenjima. č ji

Autonomna pravila • autonomna pravila donose sami subjekti i

njima ji regulišu liš međusobne đ b odnose d i ponašanje.

• posebno su pr prisutna sutna u trgovačkom pravu (uzanse, klauzule), te u profesionalnim udruženjima, komorama, berzama... • u ovu grupu spadaju i kolektivni ugovori. ugovori • njima se regulišu pitanja radnopravnih odnosa između sindikata i poslodavaca. p • udruženja građana takođe donose razne akte kojima regulišu svoju organizaciju i djelovanje: pravilnici, pravilnici odluke odluke, poslovnici poslovnici...

F. Propisi obzirom na djel vanje djelovanje • ciljevi ilj i d društvene š politike li ik su mnogobrojni b j ii veoma različiti, a često suprotni tako da se ne mogu ostvariti pravnim propisima koji bi djelovali na isti način. • te suprotnosti se moraju regulisati različitim pravnim propisima koji se moraju j međusobno razlikovati obzirom na djelovanje.

Propisi obzirom na djelovanje

• • • • • •

obzirom na djelovanje propisi se dijele na: a. kategoričke, p b. hipotetičke, c. stroge, p i d. dispozitivne d. diskrecione.

F.a. Kategorički propisi • su sastavljeni od kategoričkih sudova. sudova • u hipotetičkom propisu postoje dva suda: uzročni i posljedični. p j • u kategoričkom postoji samo posljedični. • u kategoričkom postoji samo posljedica, a uzrok je negdje izvan propisa, propisa u ciljevima društvene politike. • ciljevi j društvene p politike kod kategoričkih g propisa utiču ne samo na normiranje, nego i na primjenu propisa.

Kategorički g propisi p p

• značaj kategoričkih propisa je stvaralački, kao što je npr. osnivanje katastra, osnivanje fondova, organizacija privrednih djelatnosti... djelatnosti • to znači da su kategorički pravni propisi jak pravni instrument za ostvarenje ciljeva d št društvene politike. litik

Hipotetički i dispozitivni propisi i i • hi hipotetički ički propisi i i sadrže d ž dva d suda d u istom propisu, uzročni i posljedični (npr. ko je počinio krivično djelo djelo, kazniće se se...). ) • dispozitivni propisi su oni pravni propisi koji se primjenjuju ako subjekti nisu neke svoje odnose sami drugačije uredili (npr. propisi p p o mjestu j i vremenu ispunjenja p j j ugovora).

Strogi propisi • su karakteristični po tom što su suprotni dispozitivnim propisima. • definisani su više negativno g nego g afirmativno (npr. ako su subjekti ugovorili posudbu, posudba mora biti besplatna). • njima se izražava volja pravnog poretka i ne mogu se mijenjati voljom pojedinih subjekata. • ima i ih najviše j iš u k krivičnom i ič i upravnom pravu, a najmanje u građanskom.

Diskrecioni propisi p p

• postoje p j u pravnom p poretku p da bi ublažili njegovu krutost i strogost. • pravni poredak je kruta tvorevina, kao i sami propisi. propisi • radi ublažavanja toga postoji niz instituta kao što su dispozitivnost, dispozitivnost izuzeci, izuzeci zastara, etička načela, nagodbe...

Diskrecioni propisi p p • d da bi pravnii poredak d k bi bio jjošš elastičniji l ič iji postoje i diskrecioni propisi. • to t su takvi t k i propisi i i k koji ji ostavljaju t lj j na volju lj i ocjenu državnom organu da li će uopšte primijeniti određeni propis ili neće ili će to učiniti samo djelimično (npr. propisi o izdavanju j viza strancima,, naknada štete izazvane u stanju nužde).

14. Globalno i sistematsko važenje prava • šta uopšte znači važenje prava? • važenje je normativan pojam, tj. vezano jje isključivo j za norme i to p pravne,, moralne i druge. • važenje norme je sinonim za njeno

postojanje, reći da norma važi, postojanje važi znači reći da postoji.

• dakle, postojanje norme poistovjećuje se sa njenim j i važenjem, ž j a važenje ž j kroz k njihovu jih obaveznost.

Globalno i interno ili sistematsk važenje sistematsko • norma važi ži ako k ima i obaveznu b snagu za

one čije ponašanje reguliše.

• važeća norma ima istu obavezujuću snagu i kad zapovijeda, kad ovlašćuje i kad dozvoljava određeno ponašanje. • razlikujemo dvije vrste važenja prava: • 1. globalno i • 2. interno ili sistematsko.

Globalno i interno ili sistematsko važenje • ova razlika se temelji na razlici između važenja pravnog poretka u cjelini i važenja pojedinih normi tog sistema. • g globalno važenje j se odnosi na p pravni

poredak d k u cjelini, l te se smatra da d je poredak u cjelini važeći ako su njegove

norme u cjelini j uzeto efikasne,, ako se u većini primjenjuju i ako im se većina građana pokorava. • za ocjenu globalnog važenja bitno je da se primjenjuju najvažnije.

Interno ili sistematsko važenje • s druge d strane, t svaki ki pravnii poredak d k podrazumijeva i važenje svih njegovih pojedinačnih dijelova, odnosno pojedinih normi. • određena norma važi ako je dio pravnog poretka, k ako k pripada i d poretku k k koji ji je j efikasan tj. ako se primjenjuje u praksi i ako je u saglasnosti s višom pravnom normom iz koje proizilazi.

Globalno i interno ili sistematsk važenje sistematsko • praktično to izgleda ovako: neki državni organ nap naplaćuje aćuj nekom n om subjektu su j tu novčanu no čanu kaznu. • kazna se naplaćuje jer je tako odlučeno pravosnažnom sudskom presudom. presudom • presuda je donesena u skladu s važećom normom krivičnog g zakona, a norme tog g zakona k proističu i ič iz i samog ustava.

Globalno i interno ili sistematsk važenje sistematsko • posebno je pitanje šta se dešava ako norma nije u skladu s višom koja pr pisuje njeno propisuje njen stvaranje (neustavan zakon, nezakonit upravni akt, nezakonita sudska presuda). • važeći stav je da je svaki zakon (propis, akt) važeći dok na propisan način ne bude proglašen neustavnim ili nezakonitim pa makar prije toga ta činjenica bila sasvim očigledna.