40673212 Vrettos Theodore Aleksandrija Grad Zapadne Misli

Vrettos Theodore - Aleksandrija, grad zapadne misli

U znak sjećanja na Lawrenca Durrella Prolog Homer u Odiseji opisuje »otok u uzburkanom moru1, koji nazivaju Faros, uz egipatsku obalu. Tamo je luka s dobrim sidrištem, i odatle se otiskuju na more za vodom koja se povlači«. Kad je Aleksandar Veliki 332. g. p. n. e. stigao na to mjesto, duž obale se protezala naseobina po imenu Rakotis, sklonište ribara i gusara. U njezinu zaleđu, duž pojasa

između jezera Mareotis i Sredozemnog mora, raspršeno je ležalo pet sela s domaćim stanovništvom. Tik uz obalu leži otok Faros na kojemu je Aleksandar boravio prije no što je krenuo pronaći proročište Zeusa Amona u oazi Siwa. Diodor Sicilski, pisac iz prvog stoljeća p. n. e., potanko je zabilježio kako je Aleksandar odlučio utemeljiti veličanstveni grad u Egiptu te naredio svojim arhitektima da ga podignu između močvare (jezero Mareotis) i mora. »Sam je«2, navodi grčki povjesničar, »odredio položaj, vješto iscrtao ulice te naredio da grad bude nazvan po njemu: Aleksandrija. Grad je bio prikladno smješten u blizini luke Faros, a odabravši pravokutan odnos ulica, Aleksandar mu je omogućio disati s etezijskim vjetrovima [sjeverozapadnim ljetnim vjetrovima] koji su puhali preko velike morske površine i tako hladili zrak u gradu te njegovim stanovnicima osiguravali umjerenu klimu i dobro zdravlje. Aleksandrovi su arhitekti podigli i vrlo široke, čvrste zidine. Budući da se nalazio između velike močvare i mora, gradu je kopnom bilo moguće prići s dvije strane, a oba su pristupa bila vrlo uska pa ih je u slučaju rata bilo lako obraniti«. Budući da je Nil bio udaljen samo tridesetak kilometara, Aleksandar je uvidio da se na svakom mjestu na kojemu se rijeka ulijeva u more, u delti skuplja toliko mnogo mulja i blata da ondje ne bi bilo moguće sagraditi pouzdanu luku. No, na Farosu mulj nije bio problem. Njegov će novi grad imati dvije čiste luke: jednu na Sredozemnom moru, a druga će gledati na jezero Mareotis s južne strane. Nadalje, od jezera do Nila sagradit će kanal i tako Aleksandriju povezati sa svim riječnim lukama južnoga Egipta. Tako će grad moći primati trgovačke brodove sa Sredozemnog mora kao i s Nila, bez opasnosti da će ga nakupljanje taloga učiniti neprohodnim. Budući da je Aleksandar porazio Perzijance kod Dardanela i u Maloj Aziji, a Egipat je njegovao gorku mržnju prema tom narodu, zemlja se svojevoljno predala u njegove ruke. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je ušao u Memfis, tadašnju prijestolnicu Egipta (današnji Kairo). Iz Memiisa je lađom krenuo niz Nil, sve do ilovačom okovane obale koja je gledala na otok Faros. To ga je mjesto nedvojbeno opčinilo pa je svom arhitektu Deinokratu naredio da ondje podigne veličanstven grad. Grčki biograf Plutarh zapisao je kako je Aleksandar kleknuo i u pijesku prstom iscrtao ulice toga zamišljenog grada - ulice dovoljno široke da njima, jedna uz drugu, može proći osam kočija, a svaka poprečno vodi do mora. Da bi zadržao vlast nad novostečenim egipatskim teritorijem, Aleksandru je bila potrebna prijestolnica na obali koja će služiti kao opskrbna veza s Makedonijom. Na Farosu je pronašao savršeno mjesto: sigurnu luku, blagu klimu, obilje svježe vode te lak pristup Nilu i Donjem kraljevstvu. Aleksandar se nadao da će duh helenizma zauvijek opstati na tom mjestu, u toj kulturnoj metropoli kako bi služila na dobrobit cijelom svijetu. Kad je Aleksandar otišao u oazu Siwa, Deinokrat, slavni arhitekt toga doba, gradio je novu egipatsku prijestolnicu prema Aleksandrovim uputama: ulice su se sjekle pod pravim kutom i cijelom su dužinom grada, s istoka na zapad, bile obrubljene stupovima. Uz

prostrane parkove i vrtove, robovi su sagradili raskošne zgrade i palače među kojima i sveučilište nazvano Museion (dom muza) te veličanstvenu knjižnicu koja će privući najbolje znanstvenike, filozofe, matematičare, liječnike, učitelje i učenjake toga doba. Zadivljujuće je da će Aleksandrov uzvišeni san pronaći put do uma i duše grada te do današnjeg dana snažno utjecati na zapadnjačku kulturu, umjetnost, politiku i religiju. Aleksandar Veliki, ovdje predstavljen mramornim poprsjem i mramornom glavom, postao je simbolom helenističke ljepote. Muzej Pela, Grčka. Zahvale Zahvaljujem dr. Hassanu I. Ismailu, kustosu Grčko-rim-skog muzeja u Aleksandriji, za suradnju i pomoć. Zahvalnost dugujem i dr. Djanane Batanouni iz Aleksandrije za pomoć pri traženju neuhvatljivih spisa, rukopisa i zemljovida stare Aleksandrije. Neprocjenjivo vrijednu potporu i ohrabrenje primio sam od Johna Updikea, od mojih cijenjenih kolega džojsologa kao i od dr. Francisa Blessingtona sa Sveučilišta Northeastern. Potrebne podatke i građu pružile su mi mnoge knjižnice i muzeji širom svijeta. Među njima su Widener knjižnica Sveučilišta Harvard, Vatikanski muzeji u Rimu, knjižnica nadbiskupa Iakovosa i Studentska knjižnica Helenskog učilišta u Brooklineu, Massachusetts, knjižnica harvardskog Odsjeka za bogoslovlje, Arheološki muzej Pele u Makedoniji, Državni arheološki muzej Napulja, Državna umjetnička galerija i Kongresna knjižnica u Washingtonu, Muzej Metropolitan u New Yorku, Bostonska javna knjižnica, knjižnica Godard Teološkog sjemeništa Gordon-Co-nwell u Hamiltonu, Massachusetts, te knjižnica Instituta Peabody u Danversu, Massachusetts, a osobito njezini sposobni istraživači Nick McAuliffe, Suzanne MacLeod i Donna Maturi. Najveću zahvalnost dugujem svojem oštroumnom uredniku Stephenu Morrowu iz izdavačke kuće The Free Press, kao i njegovoj pomoćnici Beth Haymaker koja mi je pružila potporu, te Fredu Wiemeru za odlično obavljen posao prelamanja rukopisa. Najiskrenije zahvaljujem i svojem agentu Johnu Tavloru »Ikeu« Williamsu koji je mnogim dragocjenim savjetima predano pomagao tijekom cijelog postupka stvaranja ove knjige. Toplo zahvaljujem i svojoj obitelji pod Sunčevom svjetlošću - Bess i Peteru - i onima u sjenci - mojim roditeljima Zacharouli i Leonidasu, sestri Mary te braći Charlesu i Louisu. Aleksandar prikazan na svom legendarnom konju Bukefalu (Volujska glava). Mozaik na Aleksandrovom sarkofagu (oko 320 g. p. n. e.). Državni arheološki muzej, Napulj. Najvažnije osobe i božanstva Agripa, Marko Vipsanije (63 - 12. g. p. n. e.), rimski vojskovođa i državnik. Aleksandar Veliki (356 - 323. g. p. n. e.), makedonski kralj; osvajač Perzijskog

carstva i Egipta. Antonije, Marko (83 - 44. g. p. n. e.), rimski vojskovođa i državnik; Kleopatrin ljubavnik. Apel, suvremenik Aleksandra Velikog, najveći slikar staroga vijeka; dvorski slikar makedonskih kraljeva. Apijan (oko 2. st.), rimski povjesničar, rodom iz Aleksandrije. Apis, sveti bik starih Egipćana. Apolonije [iz Perge] (oko 262 g. p. n. e.), grčki geometar iz Aleksandrije. Apolonije [s Rodosa] (oko 222 - 212. g. p. n. e.), grčki epičar iz Aleksandrije. Arhimed (oko 287 - 212. g. p. n. e.), grčki matematičar i izumitelj. Arijan (96[?] 180), rimski povjesničar. Arije (umro 336. g), grčki teolog iz Aleksandrije; osuđen kao heretik Aristarh [sa Samosa] (3. st. p. n. e.), grčki astronom. Aristarh [iz Samotrake] (oko 170. g. p. n. e.), najveći redaktor među aleksandrijskim proučavateljima Homerovih djela. Aristofan iz Bizanta (oko 200. g. p. n. e.), proučavatelj Homerovih djela. Aristotel (384 - 322. g. p. n. e.), grčki filozof, Platonov učenik; učitelj Aleksandra Velikog. Artemida, grčka božica lova. Atanazije (293 - 373), aleksandrijski patrijarh; Arijev protivnik. Atena, grčka božica mudrosti i umjetnosti. Augustin (354 - 430), ranokršćanski crkveni otac i pisac; rođen u Numidiji. Brut, Marko Junije (85 - 42. g. p. n. e.), rimski političar i vojskovođa; jedan od Cezarovih ubojica. Bukefal, omiljeni konj Aleksandra Velikog. Cezar, Julije (100 - 44. g. p. n. e.), rimski državnik, vojskovođa, povjesničar i diktator; otac Kleopatrina sina Cezariona. Ciceron (106 - 43. g. p. n. e.), rimski državnik i govornik. Darije III, perzijski kralj, doživio poraz od Aleksandra Velikog te umro u srpnju 330. g. p. n. e. Eratosten (3. st. p. n. e.), matematičar i astronom iz Aleksandrije; točno je izračunao opseg Zemlje. Erazistrat (otprilike 3. st. p. n. e.), liječnik i anatom iz Aleksandrije. Eshil (525 - 456. g. p. n. e.), grčki pjesnik i pisac tragedija. Euklid (3. st. p. n. e.), grčki matematičar, autor Elemenata. Filip II (382 - 336. g. p. n. e.), makedonski kralj, otac Aleksandra Velikog. Filon Judejski (oko 20. g. p. n. e.), helenističko-židovski filozof i pisac. Galen (130 - 201), anatom, liječnik i fiziolog. Herodot (5. st. p. n. e.), grčki povjesničar, »otac povijesti«. Herofil (3. st. p. n. e.), aleksandrijski kirurg i anatom. Hipatija (370 - 415), matematičarka i filozofkinja; kći Teonova (autor tumačenja Euklidovih djela); ubila ju je gomila fanatičnih kršćanskih redovnika u Aleksandriji. Hipokrat (460 - 377[?] g. p. n. e.), grčki liječnik, »otac medicine«.

Homer (otprilike 8. st. p. n. e.), grčki epičar; autor Ilijade i Odiseje. Kalimah (3. st. p. n. e.), pjesnik i filolog; knjižničar Aleksandrijske knjižnice sve do svoje smrti 240. g. p. n. e. Karakala (188 - 217. g), rimski car. Kleit, crni časnik i blizak družbenik Aleksandra Velikog. Klement iz Aleksandrije (rođen oko 150. g), teolog, pisac i cijenjeni Origenov učitelj. Kleopatra (69 - 30. g. p. n. e.), egipatska kraljica. Konstantin Veliki (280 - 337), rimski car, prvi je prihvatio kršćanstvo kao državnu religiju; njegova je prijestolnica premještena iz Rima u Bizant, koji je 330. godine preimenovan u Kon-stantinopol. Lizip, glasoviti grčki kipar koji je živio u vrijeme Aleksandra Velikog; smatra se da njegov opus broji više od 1500 djela. Napoleon Bonaparte (1769 - 1821), francuski car. Nelson, vikont Horatio (1758 - 1805), britanski admiral; junak bitke kod Trafalgara u kojoj je poginuo; ljubavnik lady Hamilton. Oktavijan [Augustus Gaius Octavius] (63. g. p. n. e. - 14. g. n. e.), rimski car; posvojeni sin Julija Cezara; porazio Marka Antonija u bitki kod Akcija. Olimpija, majka Aleksandra Velikog. Origen (185 - 254), ugledan aleksandrijski učitelj, teolog i pisac; u osamnaestoj godini sam je sebe kastrirao. Pompej Veliki [Gnaeus Pompeius Magnus] (106 - 48. g. p. n. e.), rimski državnik i vojskovođa. Ptolemej [Claudius Ptolemaeus] (2. st), grčki astronom, matematičar i geograf; cijeli život stanovnik Aleksandrije. Ptolemejevići, dinastija makedonskih kraljeva i kraljica koja je vladala Egiptom od 323. do 30 g. p. n. e. Teokrit (316 - 246. g. p. n. e.), aleksandrijski bukolički pjesnik. Zenodot (3. st. p. n. e.), prvi ravnatelj Aleksandrijske knjižnice; glavni redaktor Homerovih djela. Zeus, vrhovni bog grčkog Panteona; vladar neba; otac bogova i smrtnih junaka. ALEKSANDRIJA ElIBMBlBIBniUEUBlBIBBMB^ prvi dio Rođenje grada 5w Za samo stotinu godina nakon što je utemeljena, Alek-sandrija je postala veća od Kartage, a rasla je tako brzo da joj nije bio ravan čak ni Rim. Već je bila postala središtem ne samo helenizma, nego i judaizma. Tamošnji Museion bio je vodeće sveučilište toga doba - među njegovim zidovima usavršavali su se najbolji učitelji, filozofi i znanstvenici. U njoj su rabini napravili Septuagintu (grčki prijevod hebrejskoga Starog zavjeta), a tim će ulicama Cezar prolaziti s Kleopatrom, praćen burnim klicanjem svjetine.

Tisuću godina nakon utemeljenja, Aleksandrija je bila kulturno, političko i vjersko središte Egipta. Uz učenost, taj je grad bio na glasu i po svojoj arhitekturi. Kraljevske su se palače protezale duž sjeverozapadnoga kuta te zauzimale rt Lochias koji je luku zatvarao s istoka. Veliko kazalište, zajedno s velebnim Posejdonovim hramom, bilo je na uzvisini dok su podno njega pristaništa emporija primala brodove iz cijeloga svijeta, a njihove su se mramorne ruke pružale prema moru, sve do Cezarija, koji su sa svake strane štitila po dva golema Kleopatrina obeliska. Gimnazij i palestra bili su u istočnoj polovici grada, a mauzolej Aleksandra Velikog na raskrižju dviju glavnih ulica: Kanopskog puta i Ulice Some (Aleksandrovo tijelo). Serapej, najpoznatiji hram u Aleksandriji, stajao je uz zapadni rub grada, blizu brežuljka Rakotis i zauzimao najvišu točku u gradu. Kasnija iskapanja otkrila su da je ispod njega bio niz dugih podzemnih hodnika te grobnice izdubljene u stijenama i obložene vapnencem. Sačuvani su mnogi opisi toga osobitog grada. Ljudi toga doba mjesta su rado uspoređivali s predmetima. Zemljovid Pireja nalikovao je vazi; otok Rodos bio je sličan kazalištu, a njegova zaokružena luka podsjećala je na orkestru. Rimski učenjak Plinije o Aleksandriji je zapisao: »Grad je izgrađen u obliku makedonskog klamisa [kratak pravokutni ogrtač koji su nosili konjanici], kružnog oblika, zarezan po rubovima, a izbočine se ističu na desnoj i lijevoj strani«. Grad je oblikom uistinu nalikovao klamisu. Štoviše, Kanopski put, koji se protezao od Sunčevih do Mjesečevih vrata u dužini od 40 furlonga (7300 metara), dijelio ga je na dva otprilike jednaka dijela. Put je bio širok jedan pletron (30 metara). Obje strane te duge ulice bile su obrubljene beskrajnim nizovima impozantnih stupova te raskošnim pročeljima kuća i hramova. Prije no što je krenuo u oazu Sivva, Aleksandar je svojim arhitektima naredio da izgrade kraljevske palače koje će se isticati veličinom i monumen-talnošću. Oni koji će Egiptom vladati nakon njega, opetovano će proširivati te, ionako već raskošne palače. Prvih stotinu godina od svoga utemeljenja Aleksandrija je rasla tako brzo da su se putnici i povjesničari slagali kako je to najveći grad civiliziranoga svijeta te da veličinom, otmjenošću i sjajem nadmašuje sve ostale. Aleksandrija je bila na vrhuncu dojmljivosti i ljepote kad ju je 25. godine p. n. e. posjetio geograf Strabon koji je tamo ostao nekoliko godina i u slavnoj Aleksandrijskoj knjižnici proučavao djela povjesničara, geografa i astronoma. Obje dugačke strane grada oplakivale su vode Sredozemnog mora i jezera Mareotis, u dužini od oko 30 stadija (otprilike 5500 metara), dok su kratke strane bile prevlake, svaka široka sedam ili osam stadija (približno 1300 do 1500 metara) te uvučene - s jedne strane u more, a s druge strane u jezero. U administrativne svrhe grad je bio podijeljen na pet dijelova, od kojih je svaki nazvan prema jednom slovu: Alfa, Beta, Gama, Delta i Epsilon. Beta je obuhvaćala kraljevske palače, Museion i ostale zgrade; Delta je bila židovska četvrt. Grad je bio ispresijecan ulicama pogodnim za jahanje ili vožnju kočija; napose dvije, Kanopski put i Ulica Some, imale

su više od jednog pletrona (trideset metara) u širini (1 stadij = 6 pletrona = 185 metara), te su jedna drugu pod pravim kutem dijelile na dva dijela. Tu su se građevine nastavljale jedna na drugu, a sve su bile povezane međusobno, kao i s lukom - čak i one koje su bile izvan luke, na rtu Lochias. Museion se nalazio u sklopu palača. Obuhvaćao je javno šetalište, eksedru (dvorana ili arkada sa sjedalima ili nišama pogodnim za predavanja ili rasprave) te veliku zgradu u kojoj su stanovali tamošnji učenjaci. Vlasništvo nad posjedom bilo je zajedničko, dok je za Museion bio zadužen vođa kojega su isprva imenovali kraljevi, a zatim carevi. Bilo je i mnogo prostranih eksedra s trije-movima te sjedalicama gdje su filozofi, retoričari, liječnici, znanstvenici i pjesnici proučavali nove teorije i raspravljali o njima. U dijelu palače bio je zatvoreni prostor (mauzolej) u kojem su pokopani Aleksandar Veliki i kraljevi Ptolemejevići. Nasuprot Velike luke, na otoku Farosu, impozantan svjetionik, jedno od sedam svjetskih čuda, upozoravao je brodove na blizinu obale. Prvo što bi privuklo pozornost putnika koji je doplovio u vode Aleksandrije bile su kraljevske palače na koje su se nastavljale kraljevske palače na Lochiasu. Uz mirnu obalu vijugali su šumarci bujnih stabala i grmlja. No, posjetitelje je privlačilo ono što se nalazilo u Aleksandriji: nebrojeni hramovi, velebno kazalište, Kle-opatrini obelisci koji su stražarili nad lukom, Posejdonov hram te napose emporij sa svojim prometnim sajmovima i spremištima koja su se protezala sve do heptastadija, velikoga mola koji je otok Faros povezivao s kopnom. Nadalje, plovni kanal vodio je do jezera Mareotis, a s druge strane kanala bila je nekropola (zapadno groblje) s raskošnim vrtovima, grobovima i zgradama za balzamiranje tijela umrlih. S obje strane kanala, sve do serapeja, nalazile su se zgrade. Međutim, najljepša među njima bila je zgrada sveučilišta čiji su se trijemovi protezali više od stotinu metara u dužinu. U središtu grada stajala je impozantna sudnica. Bio je tu i Panej (hram posvećen Panu, grčkom bogu pastira, čuvara koza i ovaca), do kojeg je vodio zavojit spiralni put, a s te uzvisine pružao se pogled na cijeli grad. Osvojivši Egipat, Aleksandar je na mjesto poreznika imenovao Kleomena. Kleomen je bio vrlo omražen. Demosten ga je nazvao »egipatskim vladarom koji nepošteno upravlja unosnom trgovinom žitom«. Aristotel se suglasio, navodeći brojne slučajeve u kojima je Kleomen prevario trgovce, svećenike u hramovima i predstavnike vlasti. Rimski povjesničar Arijan dodao je tomu svoju procjenu: »Bio je to zao čovjek koji je u Egiptu počinio mnoga teška zlodjela«3. Iako je prvobitne nacrte za novi grad izradio Deinokrat, izgradnju Aleksandrije započeo je Kleomen. U dvije godine provedene na položaju poreznika, Kleomen je, zahvaljujući podmićivanju i potkupljivanju, zgrnuo golemo bogatstvo. No, nedugo nakon Aleksandrove smrti, vlast nad Egiptom preuzeo je vojskovođa Ptolemej, a jedan od njegovih prvih poteza bilo je Kleomenovo pogubljenje. Tada je Deinokrat preuzeo izgradnju grada i podig-nuo neke od najvažnijih građevina. Aleksandrija je rasla tako brzo, prvo pod Ptolemejem Soterom, a zatim pod

njegovim sinom Ptolemejem II, da ju je 270. g. p. n. e. bilo potrebno podijeliti na tri upravna područja. Rakotis je bila egipatska četvrt u kojoj je podignut serapej. Ondje je stajalo i Pompejevo svetište, katakombe te trkalište. Bruhij, kraljevska grčko-makedonska četvrt, zauzimao je cijeli prednji dio Velike luke od rta Lochias do dugog nasipa koji je Alek-sandriju povezivao s otokom Farosom. U toj su četvrti, uz brojno grčko-makedonsko stanovništvo, živjeli mnogi ostali Europljani i Azijati. Bio je to najbogatiji dio grada, s kićenim državnim uredima, tržnicama i monumentalnim javnim zgradama. Među njima se isticao mauzolej, ili Soma, kao i velebni Museion sa svojom slavnom knjižnicom i kazalištem, ukrašenima kolonadama od skupocjenog egipatskog mramora. Prema uskom rtu Lochias, među egzotičnim vrtovima i gajevima neobičnih stabala i cvijeća, uzdizale su se prelijepe, raskošne palače kraljeva Ptolemejevića te Izidin hram. Židovska je četvrt bila velika gotovo kao grčka. Bila je opasana vlastitim čvrstim zidinama, a njome je, pod židovskim vijećem i u skladu sa židovskim zakonima, upravljao etnarh (na grčkom jeziku »vođa naroda«). Aleksandrijski su Židovi zapravo imali vlastiti grad. Katkad bi između njih i Grka, odnosno Rimljana izbile zavade, a sa svakom promjenom političkih vjetrova njihove bi povlastice bile privremeno ukinute. Prema povjesničaru Joze-fusu, Židovi su se u Aleksandriji nastanili nedugo nakon smrti Aleksandra Velikoga. Isprva su boravili u istočnom dijelu grada, blizu mora; no, tijekom rimskog razdoblja, dvije od pet gradskih četvrti (osobito četvrtu, ili Deltu) nastanjivali su Židovi čije su se sinagoge nalazile u gotovo svakom dijelu grada. Aleksandrijski Židovi bavili su se raznim obrtima i trgovinom. Iako su neki bili jako bogati (trgovci i zelenaši), velik dio njih bili su obrtnici. Zajedno su činili autonomnu zajednicu koju su predvodili ugledni vođe, etnarsi, te vijeće sastavljeno od sedamdeset i jednog starješine. Etnarh je bio odgovoran za rješavanje općih židovskih pitanja u gradu, napose na području zakona te sastavljanja spisa. Tijekom vladavine Ptolemejevića, Židovi su bili u dobrim odnosima s vlašću, a mnogi su stekli i građansko pravo. Manji sukobi izbili su samo dvaput (145. i 88. g. p. n. e.), oba puta zbog političkih razilaženja. Godine 38. p. n. e., tijekom burne Kaliguline vladavine, izbila je ozbiljna pobuna protiv Židova, umnogome potaknuta antisemitskim stavom rimskoga guvernera Flaka. Mnogo je Židova pogubljeno, njihovi su vođe javno išibani, sinagoge su oskvrnute, a svi Židovi satjerani su u jednu gradsku četvrt. Nakon Kaliguline smrti, car Klaudije vratio im je vjerska i nacionalna prava. U tri glavna gradska područja, odnosno, u grčkoj, egipatskoj i židovskoj četvrti, živjelo je i vrlo mnogo pripadnika ostalih skupina i staleža: azijski trgovci; Grci s kopna i Egejskih otoka; Afrazijanci iz Kirene; došljaci iz Sirije, Male Azije, Arabije, Babilona, Asirije, Medije, Perzije, Kartage, Italije, Galije, Iberije i Indije. Aleksandrija je uistinu bila univerzalna njegovateljica, ili pantotro-phus, jer je njegovala svaki narod koji se u njoj nastanio.

Grad su na dva zasebna dijela dijelile dvije široke ulice: Kanopski put protezao se od Mjesečevih vrata u zapadnoj luci, kroz gradsko središte sve do Sunčevih vrata na istočnom rubu grada, iza židovske četvrti. Ulica Some započinjala je na obali Velike luke te je poprijeko prolazila gradom i sjekla Kanopski put sa sjevera na jug, sve do obale jezera Mareotis. Te su dvije veličanstvene ulice bile široke više od 30 metara, s obje strane obrubljene mramornim kolonadama, kipovima, spomenicima i sfmgama. Većina ostalih ulica protezala se usporedno s Kanopskim putem ili je smjerom slijedila Ulicu Some. Svaki vodospremnik u Aleksandriji bio je povezan s Nilom odakle je, za uporabu u kućanstvima, dovodio vodu očišćenu od mulja. Kao i vodospremnici, sve su zgrade bile izgrađene od kamena - čak i stambene kuće - bez drvenih podova i greda. Temelji su bili zidani te ukrašeni nadsvođenim trijemovima. Nepostojanje drvne građe činilo je Aleksandriju jedinim gradom na svijetu otpornim na vatru. Rasprostrta preko kopna i otoka Farosa, ta nadmoćna metropola dičila se raznoraznim prodavaonicama, obrtničkim radionicama, obrazovnim ustanovama, kulturnim središtima i veličanstvenim umjetničkim djelima. Brodovi sa svih strana svijeta gotovo su svakodnevno pristajali uz svaku stranu heptastadija, tankoga kopnenog pojasa koji je otok Faros povezivao s Aleksandrijom na kopnu. Radnici su istovarivali i utovarivali robu: svilu i rižu s Orijenta, žito iz plodne doline Nila namijenjeno Grčkoj i Rimu, te bjelokost iz dubina Afrike. Kupači su s obale u slane vode Sredozemnog mora silazili masivnim mramornim stubama. Unutar gradskih zidina bili su vojni tabori za makedonske vojnike i plaćenike, vojarne i oružarnice, veliki gimnazij i stadion za sportske priredbe, dvorane za predavanja, kazališta za uprizorenja drama i komedija, gdje su gledatelji iza pozornice mogli vidjeti vječni plamen svjetionika na Farosu. Prema starim zapisima, ulazak u Aleksandriju kopnom bio je nezaboravno iskustvo. Grčki povjesničar Ahilej Tacije u četvrtom je stoljeću u Aleksandriju doputovao iz Efeza, a stigavši nakon osmodnevnog putovanja, ušao je kroz Sunčeva vrata, istočno od židovske četvrti. Dva simetrična reda stupova vodila su od Suncevih vrata do Mjesečevih vrata pokraj nekropole. Na tom je mjestu zapazio dvije vrlo neobične i iznimne pojave: nije bilo moguće odrediti što je veličanstvenije ozračje i ljepota mjesta, ili sam grad i njegovi stanovnici. Taj je dojam bio toliko jak da se kasnije pitao »je li ijedan grad na svijetu dovoljno velik da primi takvo stanovništvo«4. Dogodilo se da je u Aleksandriju stigao u vrijeme združene svetkovine grčkoga boga Zeusa i egipatskoga Serapisa. Gradom je prolazila duga povorka s bakljama. Iako je bilo kasno poslijepodne i Sunce je već bilo zašlo, »doimalo se kao da je izašlo drugo Sunce, nadmećući se s nebom u ljepoti«. Grčki geograf Strabon posjetio je Egipat u Augustovo doba i bio je toliko očaran ljepotom Aleksandrije da je odlučio ostati prilično dugo. Tvrdio je da je u grad najbolje ući s mora, uploviti duž desne strane Velike luke, pokraj svjetionika na Farosu. S lijeve strane, duž grebena rta Lochiasa, bile su kraljevske palače, a u luci, tik ispred Kraljevskih dokova, uzdizao se otočić Antirodos sa svojim raskošnim

vrtovima i raznobojnim kućicama. »Uistinu je točno«5, primijetio je, »da bi Aleksandriju s njezine dvije odlične luke i dobrom povezanošću s plodnim dolinama Nila, trebalo nazvati najvećim svjetskim trgovačkim središtem!«