4. Klasicizam i Prosvjetiteljstvo

4. KNJIŽEVNOST KLASICIZMA I PROSVJETITELJSTVA

Do kraja 16. st. evropsku modu diktiralo je španjolsko kraljevstvo, a 17. je stoljeće doba smjene evropskih uzora. Počinje tzv. «francuska era», s novim omjerom političkih, ali i kulturnih snaga. Evropa će usmjeriti pogled prema novom velikom kraljevstvu koje će nametnuti i nov način ophoĎenja, izraţavanja, oblačenja –  stil a la francaise. Duh svojega vremena na najpotpuniji način svojim djelom ilustrira zvučni trolist Corneille – Racine – Moliere. Njihova remek-djela tvore zasebno veliko poglavlje francuske

knjiţevnosti, koje bismo mogli nazvati «zlatno doba francuske drame». Luj XIV. (1636-1715), kralj Sunce, jedan je od najslavnijih vladara francuske civilizacije u svjetskim razmjerima. Kraljem Francus ke sluţbeno postaje po smrti svojeg oca Luja XIII, 1643. g., kad mu je svega 5 godina. Za njegove malodobnosti zemljom upravljaju njegova majka Ana Austrijska i prvi ministar, kardinal Mazarin. Tek po smrti kardinala Mazarina (1661), Luj postaje istinskim vladarom svojeg kraljevstva. U povijesti poznat kao

 prvi evropski vladar vladar koji se u potpunosti potpunosti pribliţio idealu apsolutne apsolutne monarhije, monarhije, on odmah ukida funkciju ministra i uzima vlast potpuno u svoje ruke, te se okruţuje isključivo stručnim ministrima za pojedina područja, mahom iz graĎanskih slojeva. Zahvaljujući mudrim i

dalekovidnim potezima sposobnog ministra Colberta, vješta ekonomista i vrijedna  pouzdanika, Luj Luj XIV. Razvija snaţnu snaţnu pomorsku trgovinu, trgovinu, carinskim zakonima zakonima štiti francusku francusku proizvodnju i otvara luke. Fuzionira unutrašnju politiku i financije, fi nancije, otvara nove frontove s

ciljem proširenja francuskih granica, stvara ratnu mornaricu, a naseljenicima otvara francuske kolonije na američkom kontinentu. Novoosvojena zemlja preko oceana dobija ime prema svojem kralju – Louisiana.  – Louisiana. Colbert osigurava dovoljna novčana sredstva da bi

kralj

zapanjenom svijetu pokazao veličinu francuskog naroda. Luj, osobito sklon umjetnosti, ulaţe golema sredstva i u poticanje francuske kulture. Pomaţe Francusku akademiju, koju je još 1635., za vladavine njegova oca, osnovao kardinal Richelieu. Osniva nove akademije, gradi dvorac Versailles, V ersailles, kao mecena pomaţe mnogobrojnim i raznovrsnim umjetnicima. Uvodi rafinirani dvorski ceremonijal koji će  postati prepoznatljiv prepoznatljiv i slavan kao ophoĎenje a la francaise , te će ga kao modu uvesti mnoge evropske zemlje, zajedno sa stilom oblačenja i izraţavanja. Dvor je bio najveći kulturni centar u zemlji. Sve najuglednije francuske pjesnike,  pisce, glazbenike glazbenike i umjetnike Luj Luj XIV. privlačio je sebi sebi da ga opsluţuju svojim djelima.

1

Zauzvrat su dobijali kraljevo pokroviteljstvo, nagraĎivani su poklonima, plaćama, dvorskim duţnostima i titulama. Stoga su francuska umjetnost i knjiţevnost za najboljih godina vladavine Luja XIV. nuţno dobile izvjestan dvorski pečat. Godine izmeĎu 1661. i 1685. zabiljeţene su kao razdoblje vrhunca francuske prevlasti prevlasti u Evropi

.

 Nakon Colbertove smrti (1683) financijska konstrukcija drţave drţave počinje se

raspadati, zemlja se nalazi na rubu stečaja, moć joj počinje vidno opadati. Otpočinje druga, «mračna» faza vladavine Luja XIV, povezana s golemim uticajem fanatično poboţne gospoĎe Maintenon, najprije odgojiteljice djece Luja XIV, a potom i njegove supruge. 1685. kralj ukida Nantski edikt, donijet na kraju 16. st., kojim je do tada protestantima bilo osigurano pravo na vjeroispovijest. Oko pola miliona protestanata odlazi iz Francuske i sklanja se u Nizozemsku i Brandenburg. Ta emigracija, koju je pratio odljev ogromnog kapitala, nanijela

 je teţak udarac udarac francuskoj trgovini trgovini i proizvodnji. Istodobno se se Luj u svojoj svojoj novoj poboţnosti poboţnosti ţestoko okomio i na vjerski pokret jansenizma, koji se u Francuskoj razmahao u 17. st. i privukao brojne intelektualce. Vjerski progoni i brojni ratovi potpuno su oslabili donedavno

snaţnu monarhiju. U posljed njim godinama svoje vladavine, Luj je u narodu postao gotovo  potpuno omraţeni omraţeni kralj. Rečenica «Drţava, to sam ja!» ( L'Etat, c'est c'est moi!), koju on sam vjerovatno nikad nije izrekao, najbolje izraţava organizaciju drţave, koja je potpuno u rukama samovoljna vladara. Apsolutna monarhija, uz izrazitu frankocentričnost, ostvarila je klasnu drţavu s nizom nezadovoljnika (visoko plemstvo, seljaštvo, seljaštvo, pripadnici različitih vjerskih pokreta), ali ujedno i najveličanstvenije najveličanstvenije razdoblje svoje povijesti. Jansenizam

30-tih godina 17. st. u Francuskoj se proširio novi religiozni i intelektualni pokret – 

 jansenizam. Pokret Pokret je dobio ime po nizozemskom katoličkom profesoru profesoru bogoslovije Corneliusu Janseniusu, 1585- 1638), koji je u

svojem učenju obnovio stari spor o značenju

 predestinacije. Jansen je negirao negirao slobodnu volju čovjeka čovjeka i dokazivao dokazivao da je vječnost vječnost  predestinirala ljudske ljudske postupke, pa je potpuno besmislena besmislena teţnja Katoličke Katoličke crkve da priprema vjerne za rajsko blaţenstvo svim sredstvima. Rimska ortodoksija dopuštala je u djelu spasenja ljudske duše tajanstvenu suradnju Boţanske milosti i ljudske volje. Prema kršćanskoj doktrini, čovjek, pao, grešan, izgubljen po istočnom grijehu, mogao je biti spašen samo po zaslugama Isusa Krista (otajstvo Otkupljenja). Spasenje koje je

Krist donio čovjeku vrši se djelovanjem

milosti Boţje. No čovjeku je ostavljen slobodan izbor. On moţe, ali i ne mora prihvatiti taj Boţji dar. 2

Jansenov nauk poništio je, meĎutim, slobodnog arbitra da bi sve prepustio Boţjoj milosti, naučavajući predestinaciju, koja apsolutnom i neopozivom odlukom Boţjom odvaja odabrane i proklete u vječnosti. Ostajući formalno katolici, jansenisti su sebe u biti stavljali izvan sluţbene religije, pribliţivši se kalvinizmu koji je tumačio da su ljudi predodreĎeni za spasenje ili

za prokletstvo prije roĎenja. Naglasak je na Boţjem odabiru, neshvatljivom

ljudskom razumu. Jansenisti prihvaćaju kalvinističku strogost i smatraju da milost nije dana svim ljudima, te da ona ovisi o čistom milosrĎu mil osrĎu Boţjem.  Najljući neprijatelji jansenistima bili su jezuiti, koji su se s njima razilazili u mišljenju oko puta duše i odgoju djece. Dok su jezuiti nudili «optimističku» teologiju u problemu spasenja, zasnovanu zasnovanu na učenju da Bog svima nudi spasenje po svojoj beskrajnoj i svemoćnoj Boţjoj milosti, a da je čovjek slobodni arbitar koji samovoljno prihvaća ili odbija, jansenisti su naprotiv, naučavajući predestinaciju, izricali duboki pesimizam. Bog unaprijed odreĎuje koje će se duše spasiti, a Boţja se milost ne moţe zadobiti ljudskim zasluga ma. Smatrati da se čovjek sam moţe spasiti, znači po jansenistima negirati Boţju svemoć te učiniti dolazak i muku Kristovu beskorisnima.

Iako religiozan po obliku, jansenizam je bio i politički pokret, uperen protiv papinstva, duhovne monarhije i klerikal izma. Teološke prepirke jansenista o

svemogućnosti svemogućnosti Boga i

 pravima čovjeka, čovjeka, koje su stekle široku popularnost popularnost u krugovima francuske francuske burţoazije,  postupno su se se pretvorile u političke diskusije o prirodi i granicama granicama svjetovnog svjetovnog autoriteta. Luj XIV. osjetio je opasnost i dalekoseţnost ovog religioznog nauka, pa ga je upravo na Lujev zahtjev papa Klement XI. Osudio posebnom bulom (1713), a Luj je u Francuskoj rastjerao

 jansenističke općine općine i uništio njihov centar, centar, samostan Port -Royal, nakon čega su mnogi  jansenisti pobjegli pobjegli u Nizozemsku. Koliko god bio svladavan, jansenizam jansenizam je trijumfirao kao filozofija ili il i vizija svijeta -djela francuske meĎu elitom. Jansenistički pesimizam, postavši svjetovan, natopio je j e remek -djela

knjiţevnosti 17. st. Poetika klasicizma

Klasicizam (lat. Classicus, primjeran, izvrstan, prvorazredan) njeguje jednostavnost,

 jasnoću i ravnoteţu, ravnoteţu, oslanjajući se se na razum kao osnovno načelo načelo ljudskog djelovanja. Pjesnik  Pjesnik  se raĎa s prirodnim darom, a vrhunska djela ostvaruje u trenutku nadahnuća. No dar nije dovoljan da bi nastalo dobro djelo. Potrebna je metoda, uporan rad, dobro poznavanje

materije, što potpunije znanje i teorijsko t eorijsko obrazovanje. Prirodna darovitost mora se podvrgnuti disciplini koju nameće razum, obuzdavajući pretjerani zamah mašte i osjećaj nosti. Tako 3

knjiţevnost klasicizma podrazumijeva stanoviti intelektualizam. Knjiţevnost, kao i ostale umjetnosti, tumačena je kao umijeće, zanat, vještina kojom je potrebno ovladati uz uloţeni napor. Knjiţevnost se dakle uči. Kao i svaki zanat, tako i pisanje zahtijeva poštivanje pravila. O pravilima se raspravlja u prvoj polovici 17. st., a u drugoj polovici ona su već jasno  postavljena. U njima su preuzete preuzete teze dvojice najvećih najvećih autoriteta klasicizma, klasicizma, Aristotela i Horacija.

Do tančina razraĎena teorija rodova u dramskom rodu zahtijeva točno razlikovanje vrsta: tragedije , komedije, tragikomedije, herojske komedije itd. Za svaku pojedinu vrstu

 postoje do tančina tančina razraĎeni savjeti savjeti i pravila koja se odnose kako kako na njihovu formu, tako i na sadrţaj. Tragedija, uz ep jedna od najuzvišenijih knjiţevnih vrsta, ima najstroţe naputke. Klasicistička pravila upućuju autore da sadrţaj tragedije preuzimaju iz povijesti i legende (osobito se preporučuju grčke legende i rimska povijest). U izboru likova za tragediju vrijedi tzv.

«staleška klauzula»: klauzula»: junaci pripadaju visokom staleţu, a beziznimno su plemenita

roda. Prema Aristotelovoj poetici, oni ne smiju biti ni suviše dobri ni suviše zli, već takvi da gledatelji mogu s njima suosjećati, dok «iz stanja sreće u stanje nesreće» padaju ne po zločinu, nego po pogrešci. Radnja tragedije mora biti izloţena na jednostavan način, rasporeĎena u pet činova, a sva paţnja usmjerena prikazivanju strasti uz umjereno uplitanje intrige.

Sadrţaj mora biti prikazan vjerodostojno, pri čemu vjerodostojno nije ono što je stvarno, istinito, niti ono što je vjerojatno, moguće, nego ono u što se vjeruje da je moguće. Uz vjerodostojnost, izrazito vaţna u dramskom rodu je doličnost. To je zahtjev da se poštuje ukus vremena, da se udovolji moralnim  principima toga doba doba i galantnosti galantnosti ophoĎenja. Upravo Upravo

 je ovo pravilo nametnulo nametnulo običaj da su kostimi za predstavu, predstavu, bez obzira obzira na vrijeme i mjesto u kojem se radnja tragedije odvija, izraĎeni po suvremenoj modi (dakle po modi 17. st.), pa su antičke junakinje hodale po pozornici u krinolinama, a junaci nosili impozantne perike. Zahvaljujući ovom zahtjevu bilo je zabranjeno prikazivanje ubojstava na pozornici. Konačno, kao posljednji i jednako vaţan zahtjev klasicizma, koji je strogo oblikovao tragediju, pravilo je o jedinstvima. j edinstvima. Jedinstvo radnje odnosi se na prikazivanje jednoga

dogaĎaja u ţivotu jednog junaka, a sporedne radnje moraju biti povezane s glavnom na napredovanja glavne radnje. Jedinstvo homogen i logičan način, te upotrjebljene samo radi napredovanja vremena odreĎuje da se radnja odvija

unutar 24 sata. Jedinstvo mjesta ograničava prikazivanje

na jedan dvorac, jedan grad i sl., odnoseći se najčešće na jedinstveni dekor. Jedinstvo tona pak  zabranjuje miješanje tonova, otmjenog i uzvišenog sa suviše «familijarnim», tj. miješanje visokog i niskog stila.

4

Uzvišeni rod, kao što je to tragedija, uzvišeni i ozbiljni sadrţaj takvog roda, zahtijevaju uzvišeni stil i izraz. Klasicističke tragedije pisane su stihom koji pripada francuskoj drevnoj i štovanoj tradiciji. To je stih zvan aleksandrinac, stih duge metričke vrijednosti, koji se sastoji od 12 slogova, a povezan je parnom rimom ( aabbcc itd.). Svečanost Svečanost

i duţina ovog stiha daju tragediji dodatno dostojanstvo. Klasicizam je teţio iskazati ono što je opće, univerzalno, zajedničko, vječno. U središtu zanimanja bio je čovjek i njegova priroda. Otuda izraziti psihologizam klasicističkih djela. Radnja je lišena svakog nepotrebnog vanjskog efekta. To su sve redom prikazi jednog tragičnog dana junaka, u trenutku sukoba snaţn ih strasti i slabih karaktera, nesposobnih da im se odupru, po nedostatku volje ili morala. U tome je psihološki realizam klasicističke tragedije, a osobito «rasinijanske». «rasinijanske».

Što se tiče velikog francuskog f rancuskog trolista dramatičara, Corneille je po svom poimanju teatra plod društvene klime prve polovice stoljeća, dok su Moliere i Racine obiljeţili kazalište druge polovice 17. st., tj. francuskog klasicizma u pravom smislu.

PIERRE CORNEILLE (1606 - 1684)

Pierre je dakle najstariji iz spomenutog trolista. On se smatra osnivačem modernog francuskog kazališta. Riječ je ovdje o susretu jedne epohe, čija je društvena klima izuzetno sklona teatru i jednog dramskog pisca, čiji su talent i velika plodnost najvećim djelom  posvećeni  posvećeni kazalištu. Ovdje treba napomenuti još neke stvari vezane za kazalište. Nakon renesansnog  pučkog oduševljenja oduševljenja kazalištem, kazalištem, ono se, kao kao što je rečeno, u 17. st. profesionalizira. profesionalizira. Već u  prvoj polovici stoljeća postoje u Parizu tri stalne trupe uz stalnu druţinu druţinu talijanskih glumaca glumaca koji donose uticaje comedie dell' arte . Osim u

gradskim kazalištima, predstave se prireĎuju i

na dvoru. Kazališne dvorane se arhitektonski dotjeruju, dobijaju polukruţni, amfiteatarski oblik s loţama, pozornica postaje dublja. 1680. osniva se slavno drţavno kazalište, od tada pa do danas poznato pod imenom «Comedie francaise», tako tada nazvano da bi se razlikovalo

od «talijanske komedije». Knjiţevni tjednici imaju stalne kazališne rubrike, tako da 1670. ima u Parizu 30- tak kazališnih kritičara. Tu su i

putujuće druţine, petnaestak ih još u drugoj

 polovini stoljeća krstari krstari Francuskom gdje uglavnom prikazuju prikazuju klasicistički repertoar. repertoar. I

5

drţavni vrh, kao što je rečeno, podupire kazalište. Richelieu, Mazarin i Luj XIV: smatraju da ono moţe korisno veličati drţavne vrednote. Što se kazališne estetike tiče, djelatna su dva usmjerenja koja Corneille spretno spreţe. Jedan je barokni, koji se očituje u scenskoj tragikomedijama i u razigranosti sa spektakularnom scenskom mašinerijom, u r omanesknim tragikomedijama

komedijama «teatra u teatru» gdje se iluzija i zbilja vješto isprepliću. Drugi je klasicistički, koji teţi literarnom poetskom teatru zasnovanom na dotjeranom tekstu. Tu je poznata tragedija «visokog» stila, stihovana i u 5 č inova. Corneilleova komedija Kazališna iluzija je razigrana barokna komedija «teatra u teatru» i nadahnuta pohvala ljepoti i istini. Nakon Cida, izvedenog 1636., Corneille se u većoj

mjeri podvrgava klasicističkim pravilima o jedinstvu vremena, mjesta i radnje. Tako nastaju tragedije s motivima iz rimske ( Horacija, Cin) i

kršćanske (Polijekt ) tradicije. Ove tri

tragedije, iako u nešto manjoj mjeri nego Cid , izvode se do dana današnjeg. Corneille je roĎen u činovničko - pravničkoj  pravničkoj porodici porodici i Rouenu (Normand (Normandija) gdje je  proveo veći veći dio ţivota kao pravnik pravnik pokrajinskog parlamenta. Obrazovao Obrazovao se najprije u isusovačkom koledţu gdje se naučio kršćanskom voluntarizmu i stekao sklonost za kazalište, a potom je studirao pravo. Imao je mnogo djece. Pišući za kazalište sanjao je o aristokratskom idealu herojstva i o pravednoj monarhiji. Pedantno je pritom vodio knjigovodstvo svojih autorskih prava i kraljevskih stipendija. Dolaskom Luja XIV. na vlast ideali se smanjuju,

smanjuje se i publika, a i kraljeva potpora često izostaje. Ne računajući više komada u suradnji s drugim autorima, on je za kazalište napisao 32 komada, od toga 18 tragedija. Dramska djela Pierra Corneillea

1629. Melite; 1630. Clitandre; 1631. La Veuve (Udovica); 1632. La Galerie du palais (Sudska galerija ); 1633. La Suivante Suivante (Pratiteljica ); 1634. La Plase royale (Kraljevski trg ); 1635.

 Kazališna iluzija), Le Cid ; 1640. Horace; 1642. Cinna;  Medee; 1636. L'llusion Comique Comique ( Kazališna 1643. Polyeucte , Le Menteur ( Lažljivac ); 1644. Le de Pompee (Pompejeva smrt );  Lažljivac), Le Mort de Suite du Menteur  ( Nastavak Lažljivca Lažljivca); 1645. Redogune; 1646. Theodore , Heraclius; 1649.  Don Sanche d'Aragon; 1650. Andromede; 1651. Nicomede ; 1652. Pertharite; 1659. Edipe; d'or ( Zlatno  Zlatno runo); 1662. Sertorius ; 1663. Sophonsibe ; 1664. Othon; 1666. 1661. La Toison d'or   Agesilas; 1667. Attila; 1670. Tite et Berenice ; 1672. Pulcherie ; 1674. Surena.

6

CID Tema Cida potiče iz španjolskih španjolskih srednjovjekovnih srednjovjekovnih legendi i romanci, romanci, a Španjolac

Guillen de Castro napisao je po njoj pustolovnu baroknu tragikomediju početkom 17. st. Corneille tu fabulu pojednostavljuje. Koncentrirajući fabulu vremenski i prostorno, on se  pribliţava idealima klasicizma. Zato Cida poslije više ne naziva tragikomedijom, nego tragedijom. Cida danas smatramo prvom modernom francuskom tragedijom  – on je pridonjeo

da Corneillevo, Racineovo i Molierovo kazalište postane uzorom u Evropi sve do romantizma, a izvodi se i do danas. Cid se, uzgred recimo, davao i na

Dubrovačkim ljetnim

igrama od 1955. do 1957. u prijevodu Tomislava Prpića Radnja se dogaĎa u Sevilli. Drama naravno ima pet činova i pisana je aleksandrincima. aleksandrincima. U prijevodu su pak korišteni 13-terci i 14-terci s prvim nenaglašenim nenaglašenim slogom radi postizanja  jampske intonacije. intonacije. Don Rodrigo, glavni glavni lik drame, poznati poznati je španjolski junak junak iz borbe s Maurima koji voli Chimenu, kćerku grofa Gormaza, koji se još naziva i Don Gomez. Prvi čin. Chimena priča sa sv ojom odgojiteljicom Elvirom i govori joj da je njena i Rodrigova ljubav suviše lijepa, pa je muči strah da ne bi nešto krenulo po zlu. S druge strane i dona Urraca, kastiljska princeza, kći kralja don Fernarda, takoĎer gaji simpatije prema mladom junaku. C himena joj je prijateljica i ne bi

je htjela povrijediti. Ne zna što da čini.

 Njena odgojiteljica Leonora Leonora savjetuje savjetuje joj da se okani okani tih misli jer je ona kraljeva kraljeva kći, i takva bi  joj ljubav mogla naškoditi. naškoditi. Za to vrijeme vrijeme kralj izabire odgajatelja odgajatelja za svog si na. Izbor pada na don Diega, Rodrigovog oca, razboritog i mirnog čovjeka. Taj poloţaj je priţeljkivao i junak  don Gormaz. On je smatrao da to pravo pripada njemu zbog ratničkih zasluga kojima je zaduţio kralja. Zato se prepire s don Diegom govoreći mu da je j e slabić i nesposoban da bude kraljevićev odgojitelj. Don Diego čvrsto brani svoja prava, pa nastaje svaĎa. Don Gormaz ga ošamari. Don Diego traţi zadovoljštinu. Pošto više nije bio u snazi, traţi od sina da izaĎe umjesto njega na dvoboj i spasi mu čast. Don Rodrigo je u teškom poloţaju: IzaĎe li na dvoboj, ljubav izmeĎu njega i Chimene je završena; ako pak odustane, ispada mlakonja i  proigrava obiteljsku obiteljsku čast. Ipak čast čast obitelji mu je bila najvaţnija najvaţnija na svijetu i on on je bitku prihvatio.

Drugi čin. Don Arias, grofov i kraljev prijatelj, predbacuje grofu Gormazu da nije u redu to što je povrijedio don Rodrigovog oca i da je sam kralj ljut l jut zbog toga. Don Gormaz, ţestok i sirov, govori da ga nije briga ni za kralja, i da će se ako treba suprotstaviti i njemu. Treba naglasiti da je grof bio autoritet sam po sebi i

mnogi su ga se bojali, pa čak i kralj.

7

Dolazi don Rodrigo i izaziva grofa na dvoboj. Gormaz mu govori da se povuče jer je još mlad za dvoboje, i osim toga tu je Chimena koja ga voli, pa bi njihova ljuba v time došla u

opasnost.

Don Rodrigo čvrsto ostaje pri svojoj odluci. Grof morade prihvatiti dvoboj. Uskoro je za sve to čula i Chimena i bila je vidno uznemirena. Kraljevna je tješi govoreći joj da je to moţda samo sitna svaĎa i da neće imati teţih posljedica. Chimena je meĎutim svjesna da se tu radi o obiteljskoj časti i da neko mora poginuti. Zato odlučuje poći do svog dragog kako bi ga nagovorila da odustane. Tada upada paţ i obavješćuje je da su don Rodrigo i don Gormaz otišli nekamo skupa. Već je dakle bilo bil o kasno da se nešto promijeni. Kraljevna sada potajno gaji jednu nadu: pobijedi li don Rodrigo, Chimena će ga zamrziti i njegova ljubav bi mogla  pripasti njoj. Kralj Fernando Fernando zabrinut je zbog zbog dvoboja: izgubiti izgubiti će ili glavnog zapovjednika zapovjednika vojske ili hrabrog mladog junaka. Glasnik Glasnik javlja da je grof mrtav. Chimena je

u ţalosti. Sada

se pak radi o njenoj obiteljskoj časti. Zato, bez obzira na njenu ljubav (obiteljsko pravo i kod nje je ispred ljubavi), traţi od kralja da se don Rodrigo kazni. Tu se miješa don Diego i govori da, ako se već netko treba kazniti, nek se kazni on, jer njegov sin nema ništa s tim. On je bio samo izvršilac očeve volje. Kralj je pak zadovoljan ishodom jer je nanosilac povrede mrtav i nekakva pravda je zadovoljena. Zato ne ţeli nikoga kazniti. Ipak, obećaje Chimeni, tek da joj udovolji, da će se don Rodrigu pravedno suditi. Treći čin. Don Sancho, dosada potajno zaljubljen u Chimenu i dosta ljubomoran i zavidan don Rodrigu, osjeća svoju svoju priliku i dolazi do Chimene. Govori joj da je z akon prespor u kaţnjavanju Rodriga, nudeći joj se da on bude taj koji će osvetiti njenog oca. Chimena ne zna bi li prihvatila tu ponudu. Pojavljuje se don Rodrigo i donosi mač kojim je ubio grofa. Pruţa ga Chimeni govoreći da se neće pokajati zbog onoga onoga što je učinio i, i , ako već mora biti kaţnjen, neka kaznu izvrši Chimena, jer je ona jedina kojoj drage volje ţeli predati ţivot. Chimena nastoje da ne bude ganuta ovim činom i tjera ga od sebe kazujući mu da ona nije krvnik, već tuţitelj. Poslije je don Diego pozdravio potez svoga sina, ali mu je i savjetovao da se od sad kloni Chimene jer se neprijateljica ne moţe voliti. Rodrigo kaziva kako je braniti oca bila njegova duţnost, ali da se nitko, pa ni otac, nema pravo miješati u njegove osjećaje. On je taj koji voli Chimenu svim svojim bićem i spreman je zbog nje poći u smrt. Don Diego

vidi da se s njim ne moţe raspravljati pa daje sinu zanimljiv prijedlog: neka sakupi vojsku i dokaţe se u borbi s Maurima, koji su se u meĎuvremenu iskrcali blizu grada, kako bi osvjetlao obraz pred kraljem.

Četvrti čin: Chimena i Elvira dobijaju vijesti o pobjedi španjolske vojske i o velikom uspjehu don Rodrigovom koji je sam zarobio dvojicu maurskih kraljeva. Dona Urraca 8

savjetuje Chimeni da zaboravi osvetu sada, kada sav narod i kralj slave Rodriga kao junaka. Don Rodrigo, a da to Chimena nije znala, dolazi na dvor i opisuje kralju tok bitke. Kralj mu

daje sve počasti koje uz to idu. Don Fernardo sada ţeli preispitati Chimenino srce –  on joj govori kako je don Rodrigo poginuo.

Ona je problijedila i nije mogla doći do riječi. To je

kralju bilo dovoljno da se uvjeri u njene osjećaje. Zatim joj govori istinu nadajući se da će ona konačno odustati od osvete. MeĎutim ona i dalje ustrajava da ga kazni. Chimena traţi da se naĎe vitez koji će izazvati don Rodriga. Pobjednik dobija njenu ruku. Fernardo joj kaziva kako će se sada rijetko tko smjeti suprotstaviti junaku. Ipak, našao se don Sancho kojem je ovo bila izvrsna prilika da dobije Chimenu.

Peti čin. Don Rodrigo dolazi do Chimene i govori joj da će on namjerno izgubiti dvoboj, kako bi ona dobila zadovoljštinu. On ne ţeli ţivjeti ako zna da njegova draga nosi u srcu osvetu. MeĎutim sada se Chimeni javljaju osjećaji ljubavi koje je dugo potiskivala. Zato zaklinje don Rodriga, ako je v oli, neka pobjedi u borbi. Mladić je nakon njenih riječi van sebe

od sreće jer je uvidio da ga ona istinski isti nski voli. U meĎuvremenu meĎuvremenu dona Uracca je nesretna zbog razvoja dogaĎaja jer zna da u svakom slučaju gubi Rodriga: on će, ili biti mrtav, ili pripasti Chimeni. Chimeni pak još otac ne izlazi iz glave, a spoznala je da ne moţe ni protiv svoje

ljubavi, pa kaţe:  Ma tko mi bude mužem od ta dva mladića, označit će ga krv meni dragog bića!

Elvira je tješi dok čekaju rezultate dvoboja. Pojavljuje se don Sancho i Chimena misli da je don Rodrigo ubijen. Zato stade, a da nije ni saslušala što joj ovaj ima reći, napadati don Sancha, a zatim otrči kralju s molbom da je oslobodi udaje. Don Fernardo je uvjerava da je don Rodrigo stvarni pobjednik dvoboja, i da nije htio usmrtiti protivnika jer mu je bilo dosta

 prolivene krvi. Napokon Napokon Chimena shvaća čitavu čitavu zavrzlamu. Oduševljeno Oduševljeno pristaje na brak. Don Fernando pak zahtijeva da don Rodrigo najprije kren e u boj s Maurima, jer

bitka još nije

riješena, a kad se vrati bit će veliko svadbeno slavlje. Dok se mladić ml adić bude tukao s Maurima, koji su ga zbog njegove viteške snage prozvali Cidom (što znači «gospodar»), Chimena će dotle stići oplakati oca.

9

JEAN RACINE (1639 - 1699)

Ostavši bez majke već u drugoj, a bez oca u četvrtoj godini ţivota, Jean Racine odgojen je u samostanu Port-Royal. Uz strogi religiozni odgoj u Port- Royalu, središtu francuskih jansenista, stekao je i visoko- humanističku naobrazbu. Proslavio se najprije lirskim pjesmama, madrigalima, sonetima, odama prigodnicama ( Nimfa Seine, u slavu ţenidbe Luja XIV., 1660; Oda kraljevu ozdravljenju , Slava muzama itd.). Kralj i ministar Colbert pritom ga

često (novčano) nagraĎuju. U potrazi za što boljim prihodima, Racine uskoro počinje pisati scenska djela, suprotno učenju jansenista koji su odbacivali kazalište, te nakon zgraţanja i optuţaba Port-Royala prekida s jansenizmom. Dramski prvijenac Amazija bio mu je odbijen, kao i Ovidijeva ljubav . Prvi izvedeni komadi bili su Tebaida ili braća neprijatelji (1664),

tragedija koju je prikazala Moliereova druţina, ali bez velikog uspjeha, te tragedija  Aleksandar  Aleksandar Veliki (1665), prvi uspjeh koji je zavrijedio i osobitu kraljevu pohvalu. Slijedi

desetljeće uspješnog djelovanja i vrhunskih ostvarenja: tragedije tr agedije Andromaha (1667), Britanik  (1669), Berenika (1670), Bajazid (1672), Mitridat (1673), Ifigenija  Ifigenija (1674) i Fedra (1677), te manje uspjela, jedina Racineova komedija  Parničari (1668). 1673. primljen je u Francusku akademiju. Premda ima punu kraljevu potporu, sve njegove komade prati pakost zavidnika, a broj

 protivnika neprestano neprestano raste. Oni uţurbano uţurbano pišu parodije parodije njegovih tragedija tragedija ( Andromaha), konkurentne nove komade (Corneille, Tit i Berenika; Leclerc i Coras,  Ifigenija; Pradon, Fedra

). Pristalice «starog», Corneilleva stila, pokušavaju na svaki način onemogućiti i Hipolit ). mladog takmaca. Gorki predgovori kojima je Racine popratio sve svoje tr agedije od  Aleksandra  Aleksandra nadalje, svjedoče da su kritičari neprestano mučili Fedra

-djelo autora. Njegovo je remek -djelo

na premijeri izviţdano po narudţbi, a suparnička tragedija Fedra i Hipolit  Nikolasa

Pradona, izvedena svega dva dana poslije premijere pr emijere Racineove Fedre, ubrala je kupljeni aplauz. Racine se nakon Fedre razočaran i ogorčen potpuno povlači iz kazališnog svijeta, pa  je Fedra ne samo najveća, nego i njegova posljednja profana tragedija.

Zajedno s Boileauom, jednim od najvećih autoriteta teorije klasicizma i autorom znamenitog Pjesničkog umijeća umijeća (1674), Racine postaje sluţbenim historiografom kralja Luja XIV., zasniva obitelj i izmiruje se s Port- Royalom. Ipak, na nagovor gospoĎe Maintenon,

druge supruge Luja XIV., Racine je za potrebe djevojačkog koledţa u Saint -Cyru napisao dvije biblijske, religiozno-političke tragedije: Estera (1689) i Atalija (1691). Ne prestaje pisati

 poeziju (1694. objavljuje objavljuje 4 duhovne duhovne pjesme), a autor autor je i nekoliko proznih radova, meĎu

10

kojima se ističe Kratka povijest Port-Royala (1693). Javno vezan za jansenistički krug, a u novonas talim odnosima povezan sa ţenidbom Luja XIV. s

gospoĎom Maintenon, na kraju

nije više mogao ostati blizak kralju. Jansenizam, meĎutim, ostaje osnova za tumačenje njegova djela. Umire u Parizu kao «pravi jansenist», pokopan pokopan na vlastiti zahtjev u samostanu Port-

Royal, a nakon što je u progonu jansenista samostan razoren (1710), Racineovi su posmrtni ostaci preneseni 1711. u parišku crkvu Saint -Etienne-du Mont. Racine i klasicizam

Klasicistička poetika našla je najsavršeniji izraz u Racineovim tragedijama. t ragedijama. Sve Racineove tragičke radnje beziznimno su zatvorene jedinstvima, a razvijane kroz čvrsto vezane dramske prizore. Pravila za Racinea nisu predstavljala ni najmanji problem. U svojim

 predgovorima Racine Racine nikada nije nije raspravljao o njima: ona ona su isuviše čvrst čvrst o ustanovljena, a  povrh toga, ona ga nimalo ne smetaju. smetaju. U njima se odlično odlično snalazio, upotrebljavajući upotrebljavajući ne kao ograničenja nego kao veliku pomoć da iskaţe ono što je bitno, da se ne izgubi i zgubi u  prekomjernosti i pojedinostima. pojedinostima. Uzima za polaznu točku mjesto koje je izrazito blizu završnoj točki, točki odredišta, pa radnja, prostor i vrijeme sadrţe sasvim mali krug ljudi i dogaĎaja. U  Britanik , Ifigenija  Ifigenija , Atalija), a rasplet se odvija prije zalaska sunca. Radnja  prvoj sceni sviće sviće ( Britanik 

se u tom kratkom vremenskom razdoblju odvija s vjerodostojnošću. Rasijanska je tragedija

dakle jednostavna, opterećena opterećena manjom materijom, što je moguće pročišćenija. Njegov ideal je odsutnost intrige, ogoljenost antičke tragedije. Obično je Racineova tragedija jedan dogaĎaj,  jedno stanje, o bilna potrebnost po karakteima likova: svaki svaki od njih postavljen postavljen je na početku početku u

 jednu situaciju, pod pod pritiskom. Sukob njihovih njihovih očaja ispunjava ispunjava pet činova, činova, dok se ne dovrši u  jedinstvenom i nepopravljivom nepopravljivom stanju, u raspletu. raspletu. Da bi se se lik prikazao unutar unutar 24 sata u

 punini, mora ga pokretati neka snaţna snaţna pobuda, pobuda, stoga, smatra Racine, potrebno je obuhvatiti i stegnuti likove u njihovoj strasti, čak u izrazitoj krizi strasti. Zanimanje je usmjereno u izraţavanje karaktera, osloboĎeno svih beskorisnih manifestacija . Racine je prihvatio granice postavljene za radnju, vrijeme i prostor, kao prirodne

zakonitosti umjetnosti koja se usredotočuje na krizu pojedinca od vaţnosti za cijelu zajednicu. Po vokaciji u prvom redu pjesnik, pisao je sve svoje tragedije tr agedije u prvorazrednim

aleksandrincima, aleksandrincima, dokazujući se ne samo vrsnim dramatičarom nego i jednim od prvih  pjesnika doba klasicizma, a s obzirom na ugoĎaj ugoĎaj svih njegovih njegovih tragičkih stihova, i vrsnim, vrsnim, ako ne i prvim liričarem za vladavine Luja XIV:

11

Racineov pjesnički jezik odlikuje se velikom misaonošću, teţnjom ka maksimalnoj konkretnosti izraţavanja. Stihovi mu djeluju jednostavnima, gotovo poput rečenica, ali izgovaranih u uzvišenom tonu i suptilnom ritmu. Jednostavnost Racineova stila neusporedivo  je oruţje psihološke psihološke analize. Bio je to najuspjeliji izraz novoga doba. Tragediju karaktera, kakvu je pisao Corneille, Racine zamjenjuje tragedijom strasti. Odgojen u strogom duhu jansenizma, duboko je uvjeren

da je ljudska priroda pokvarena, a da sva zasluga, sve dobro u čovjeku, dolazi od milosti Boţje. Stoga je naslikao jednu slabu ljudsku prirodu, nemoćnu da vlada sama sobom, razapetu izmeĎu svojih nagona, strasti i nesigurne ili poraţene volje. Tamo gdje prevladava strast, nuţno slijede zločin i nesreća. nesreća. Rasijanski junaci uza lud se bore protiv nerazrješivih proturječja svoje prirode. To su

dakle slaba bića razdirana snaţnim strastima. Posve instinktivni, oni nemaju ni volje, ni moralne energije. Takva je tragička psihologija duboko pesimistična. Racine ne vjeruje u čovjeka: od trenutka kada strast obuzme biće, ono je izgubljeno.  Njegov scenski scenski svijet je svijet u kojemu kojemu su «i najmanje najmanje pogreške ozbiljno ozbiljno kaţnjene» (Racine u predgovoru Fedri), gdje ljudska stvorenja uhodi

«sakriveni «sakriveni Bog» koji ništa ne

oprašta i čije su odluke neshvatljive. Unutrašnji svijet likova obiljeţen je krivicom i teţnjom vrlini ili dobru, koje ostaje izvan domašaja. To je svijet u kojemu je ljubav lj ubav grijeh, gdje je čovjek, pao i jadan, usprkos vlastitoj volji predodreĎen (ako nije odabran) nesreći i smrti u ovom, a vječnom prokletstvu u onom

drugom svijetu. Takav univerzum predstavlja široku

dramatičku metaforu mračne koncepcije svijeta i ljudskog bića. Jansenizam je naglasio bijedu ljudske sudbine.

Racineove tragedije moguće je razvrstati u nekoliko skupina, razlikujući grčke  Andromaha, Ifigenija, Fedra) i rimske tragedije ( Britanik   Britanik , Berenika, Mitridat ), tragedije ( Andromaha ),

zatim, po drugom kriteriju, političke politi čke tragedije (takoĎer  Mitidrat   Mitidrat ) ili svjetovne tragedije i religiozne tragedije ( Ifigenija, Estera i Atalija). Unutar toga opusa otkrivaju se oscilacije

 bučnog i raskošnog raskošnog optimizma dvora dvora i mračnog pesimizma pesimizma jansenističke jansenističke inspiracije, izmeĎu izmeĎu romanesknog ili mitskog i gorkog psihološkog realizma, izmeĎu legende i povijesti, izmeĎu drame i pjesme. Glavne su Racineove teme ljubav i politika, a osnovne su vrijednosti «krvi, roda, slave

i časti». Junaci su kraljevi i kraljevići, velikaši, dvorani, sa svojim interesima, strastima i spletkama. Na svoj je način u kazalištu slavio kult vladara, jer je kraljevanje po njemu na stanovit način odraţavalo ljudsku sudbinu: «Tragički čovjek u pravom smislu riječi, to je kraljević!». Racineovo djelo predstavlja jedan drugi dijalog s Lujem XIV. Ukazuje mu na 12

 prednosti i mane, mane, uspjehe i poraze poraze ljudi, koji su na zemlji zemlji najbliţi Bogu. Kralj, Kralj, lik svemoćan, ali izloţen svim iskušenjima, izabran od Boga, ali ponekad od njega i odbačen, u modernoj je tragediji ono što je junak ili polubog bio u Euripida: egzemplarni čovjek, jer je saţimao zajednicu za koju je odgovarao, u mogućnosti da radika lnije od drugih izabere Dobro ili Zlo, i noseći više no no drugi teret odgovornosti (Claude (Claude Puzin, XVII. stoljeće). Kralju su se Racineovi savjeti izrečeni i zrečeni u tragedijama sviĎali. Osobito je volio Racineovo doba, doba, bez obzira na brojne brojne napade, proglašena  Mitidrata, a Fedra je već u Racineovo najboljim pjesnikovim djelom, pa moţda i remek -djelom čitavog stoljeća. FEDRA Preveo: Svevlad Slamnig Priredila: Cvijeta Pavlović Praizvedba Fedre, posljednje Racineove komedije, odrţana je 1. 1.

1667. Sadrţaj

tragedije preuzeo je iz nekoliko izvora, od kojih je najvaţniji Euripid, ali je pritom bitno izmijenio grčki izvornik. Euripidova tragedija Hipolit razvija se kroz dvoboj dviju boţica, Afrodite i Artemide, koje smrtnike navode, prva da se zaljubljuju, druga da odolijevaju

ljubavi, a glavni je junak j unak Hipolit, čijom smrću tragedija završava. Racine pak završava tek  diskretno i nevidljivo prisutnu Afroditu-Veneru te preuzima svega dva, ali ključna klj učna prizora:

Fedrino priznanje grešne ljubavi dadilji i pouzdanici Enoni te prizor u kojemu Tezej proklinje svojega sina. Kao drugi vaţan izvor za Fedru Racineu je posluţio Seneka: njemu duguje vaţnost Fedrina lika, prizor u kojemu Fedra sama priznaje svoju ljubav Hipolitu, Teramenovo pripovijedanje Hipolitove pogibije i završetak tragedije: Fedrino samoubojstvo.

Tragedija ima svoju prethistoriju (vidi bilješku 62). Bogovi se i dalje svete Minosovom rodu: Fedra odlazi u Atenu kao Tezejeva druga ţena i zaljubljuje se u svoga posinka Hipolita, Tezejeva

sina iz prvog braka. Hineći maćehinsku mrţnju da bi prikrila svoju

ljubav, moli Tezeja da protjera sina u Trezenu, u kojoj je Hipolit zakoniti vladar po majci.

Tamo se Hipolit zaljubljuje u Ariciju iz protivničkog roda Palantida. Tezej nakon nekog vremena dolazi s Fedrom u Trezenu, a onda odlazi pomoći prijatelju Pritoju u otmici

Persefone, Hadove ţene 1. Izbiva već šest mjeseci. Blizina Hipolita oţivljava Fedrinu strast –  ona više ne moţe izdrţati Afroditinu igru. Tragedija počinje.

1

Pritoj je Tezejev prijatelj. Pomogao je Tezeju pri otmici lijepe Helene. Zaljubio se u Persefonu, ţenu boga  pakla. Tezej se htio pokazati zahvalnim, zahvalnim, pa je pristao s Pritojem sići sići u podzemni svijet, kako bi Hadu ukrali ukrali ţenu. 13

 jubljen u Ariciju, a Fedra u Hipolita. Zbog Zbog svoje ljubavi ljubavi Hipolit 1. čin: Hipolit je zal jubljen

ţeli otići iz Trezene jer je ta ljubav, zbog Aricijinog poloţaja neizvediva. neizvediva. Hipolit sam smatra da je ta ljubav podla i grešna. O tome raspravlja sa svojim odgojiteljem Teramenom. Fedra pak zbog svoje ljubavi ţeli umrijeti.

Enona, Fedrina dojkinja i pouzdanica, ţeli saznati razloge

Fedrina očaja. Fedra priznaje da voli Hipolita. Enona je zgranuta: kako moţe biti zaljubljena u onog koga mrzi? Panopa, Fedrina prijateljica donosi vijest o navodnoj Tezejevoj smrti, čime se postavlja pitanje nasljednika Atene. Atene. Hipolit je jedini koji ne vjeruje u te glasove. Nada se

da mu je otac, kojeg poštuje iznad svega, ipak ţiv. Sluţbeni pretendenti za prijestolje prij estolje su 2

Hipolit, zatim Fedrin sin, i Aricija, koja p o krvnoj liniji takoĎer t akoĎer ima to pravo. 3

 javnosti favorit je bio Fedrin sin jer je bio pravi pravi Grk.

U očima

Zbog toga Enona, kad je Panopa otišla,

savjetuje gospodarici gospodarici da se okani ljubavi prema Hipolitu, te da se brine o tome kao sina staviti na prijestolje. Savjetuje ju i da se navodno pomiri s Hipolitom (u

očima svijeta Fedra ga

mrzi), ostavi mu upravljanje Trezenom i da se, zajedničkim snagama s Hipolitom, riješi ri ješi Aricije (Enona i Fedra su uvjerene da Hipolit, po uzoru na Tezeja, mrzi Ariciju). Hipolit će tako ostati vladar Trezene, a Fedrin sin

dobiti će Atenu. Fedra kaţe da će poslušati Enonin

savjet.

2. čin. Izmena, Aricijina pouzdanica, javlja Ariciji da će je posjetiti Hipolit. Aricija ne zna čime je zasluţila tu posjetu. Izmena joj govori da je ta pos jeta dobar znak jer je po Tezejevoj smrti Aricijin poloţaj znatno bolji. Hipolit će sigurno biti blaţi od oca. Dolazi konačno Hipolit i govori Ariciji da joj priznaje vlast nad Atenom jer ona to po svojem rodu i časti zasluţuje. Govori joj da on zbog nekih odreĎenih razloga (a to je naravno ljubav l jubav prema Ariciji) sada treba otputovati. Napokon Hipolit ne mogaše više izdrţati te joj izjavi ljubav. Aricija je dotad mislila da je njena ljubav tlapnja i da je, zbog zakona Tezejevog, Tezejevog, uzaludna, no sad se uvjerila da ju Hipolit ljubi. U to dolazi Teramen i javlja Hipolitu kako ga Fedra prije

njegova puta ţeli vidjeti. Hipolitu bi to čudno ali ipak poĎe. Fedra mu se najprije stade ispričavati zbog svoje mrţnje prema njemu, te mu nudi mir. Hipolit taj mir prihvaća jer je mislio da je shvaćao razloge njene mrţnje: maćeha je uvijek ljubomorna na sina koji nije njen. MeĎutim, Fedra, kojoj se već prelila čaša strasti, govori mu tada istinu i prave razloge zbog kojih ga je odbijala od sebe. Hipolit ne moţe da vjeruje. Fedra ţeli da je Hipolit sada usmrti  jer se ona ne moţe nositi s nedostojnim nedostojnim stvarima koje koje ima na duši. Hipolit Hipolit to naravno ne ţeli 2

Erehtej je sin boţice Geje (t j.  j. Zemlje), prvi kralj Atene, Tezejev pradjed, ali i praroditelj praroditelj Tezejevih suparnika, čiji je posljednji izdanak Aricija. Njegovi unuci Egej i Palant bijahu suvladari u Ateni sve do Egejeve smrti kad  je izbio graĎanski rat. 3 Djeca koja su došla na svijet u braku Tezeja i Fedre čistokrvni su Grci, potomci bogova, dok je sin kojega je Tezeju rodila «divlja Amazonka» tuĎinac i barbarin. 14

da učini pa ona traţi mač od Hipolita da se usmrti se sama. Enona je odvraća od toga. Njih dvije odlaze a Teramen donosi Hipolitu vijest da su Atenjani izabrali vladara: Fedrinog sina.

Sada je sva vlast kod Fedre jer je ona, pošto joj je sin bio malodoban, bila kao regentica. 3. čin. Fedra je u očaju usprkos pobjedi i traţi od Enone da otiĎe do Hipolita i prenese mu prijedlog da Fed ra ţeli s njime skupa vladati. Ako to odbije, neka ga suzama zaklinje.

Enona ode i brzo se vrati. Donese vijest da je Tezej ţiv. Fedra je u još većem šoku. Odlučila  je umrijeti, ali je Enona opet odvraća. odvraća. Predlaţe joj, budući budući da je Hipolitov mač mač ostao kod nje, da svali krivnju na njega. Fedra govori da nema srca to učiniti onome koga voli. Enona kazuje da će ona sve srediti. Fedra, izbezumljena, govori joj neka radi šta hoće. Tezeju je čudno što ga, umjesto radosnih klicanja, njegovi najbliţi izbjegavaju: F edra se skriva od njega, a Hipolit mu saopćuje namjeru da ţeli otputovati. 4. čin. Enona je Tezeju ispričala izokrenutu istinu i optuţila Hipolita za ljubav prema Fedri, vješto iskoristivši Hipolitov mač kao dokaz da se Fedra branila od navodne Hipolitove nečasne ljubavne ponude. Tezej Tezej proklinje sina i zaziva boga Neptuna da ga osveti. 4 Hipolit se  pokušava braniti, braniti, ali ne ţeli priznati ocu ocu Fedrinu grešnu grešnu ljubav, u ţelji da sačuva sačuva očevu očevu strast. Priznaje mu, u svoju obranu, ljubav prema Ariciji, ali mu Tezej

ne vjeruje misleći da se time

Hipolit samo pokušava izvući. U prizoru izmeĎu Fedre i Tezeja Fedra ţeli odvratiti Tezeja od kazne jer je čula njegov monolog u kojem on naviješta pogubljenje sinu. Tezej joj govori da će toboţnji zlotvor dobiti što zasluţuje. Priča joj kako se Hipolit kleo da voli Ariciju, ali on mu nije vjerovao. Kad je Fedra ostala sama, mučila ju je ljubomora na Ariciju. Enona je opet stade tješiti govoreći joj da njena ljubav nije ništa strašno. Uostalom formalno moţe ostati Tezejeva ţena, ţena, a ljubiti Hipolita. Nakon tih riječi Fedri se sve prelomi. Enonu, koja joj je spletkom sve zagorčala, tjera iz sluţbe. 5. čin. Hipolit i Aricija dogovaraju bijeg i vjenčanje: Hipolit će krenuti odmah, a Aricija će ostati još neko vrijeme da zavara kralja, a zatim će mu se i ona priključiti. Tezej ţeli od Aricije čuti je li istina da ljubi Hipolita. Ova mu govori da jest. Tezej joj zatim kaziva kako je u velikoj zabludi jer je Hipolitovo srce prevrtljivo. Aricija ostaje pri svojem jer zna pravu istinu. Ip ak ne ţeli biti

klevetnica, već dvosmislenim izrazima nagoviješta nagoviješta Tezejevu

zabludu. U slijedećem prizoru razgovaraju Tezej i Panopa. Panopa mu pripovijeda kako je Fedra protjerala iz sluţbe Enonu, a ova se nedugo zatim utopila u moru. Fedra je očajna i ţel i 4

Tezej je morske obale očistio od razbojnika i time stekao pravo da mu bog mora Neptun (Posejdon, inače Racine koristi rims ku terminologiju za grčka boţanstva) ispuni jednu ţelju. 15

umrijeti. Tezej ţeli da mu se dovede Hipolit. Naslutio je da je sve to povezano, pa je odlučio dati priliku sinu da se brani. MeĎutim Teramen mu donosi vijest da je Hipolit mrtav. Naime, dok je kolima išao kraj mora, odjednom je iz morskih dubina izletila strašna neman. Pratnja Hipolitova, meĎu kojom je bio i on, Teramen, razbjeţala se, a Hipolit se odlučio suprotstaviti. 5

Neman je ranio, ali je zatim Neptun ostima stao podbadati konje. Hipolit se zapleo u uzde i

konj ga je počeo vući po zemlji sve dok ga nije usmrtio. Posljednja mu je ţelja bila da Tezej Ariciji da slobodu koju zasluţuje. Tezej je zaprepašten. zaprepašten. Fedra, kad čuje za Hipolitovu smrt,  priznaje istinu, svoj grijeh grijeh i Hipolitovu nevinost, nevinost, te umire popivši popivši otrov. Tezej, da ispuni ispuni Hipolitovu ţelju, uzima Ariciju za kćer. Fedra je remek- djelo klasicizma. Višeslojna priča ispripovijedana i spripovijedana je na jednostavan

način. Radnja se odvija u Trezeni (jedinstvo mjesta), u jednom danu (jedinstvo vremena), u samom trenutku krize – kada Fedrina ljubav i sramota izlaze na vidjelo  – od trenutka kada

Fedra, mučena strašnom tajnom prvi put odlučuje oduzeti sebi ţivot, do trenutka kada to čini (jedinstvo radnje), a sve je ispjevano uzvišenim stilom u uzornim aleksandrincima (jedinstvo tona). Po zakonu doličnosti s pozornice su uklonjeni spektakularni i okrutni prizori, riješeni rij ešeni uvoĎenjem glasnika: Panopa donosi vijest o Enoninom samoubojstvu, a Teramen pripovijeda Hipolitovu smrt. Racine opravdano mijenja naslov Euripidove tragedije  Hipolit u novi, Fedra. Radnja  je u potpunosti podreĎena njezinoj ličnosti. Svaki čin donosi za

nju novi značajan dogaĎaj. U

 prvom činu ona priznaje Enoni svoju svoju ljubav prema Hipolitu. Hipolitu. Tada stiţe glas glas da je Tezej Tezej mrtav i put joj se otvara. Stoga u drugom činu Fedra priznaje Hipolitu svoje osjećaje. Treći čin donosi i treći veliki dogaĎaj, Tezejev povratak. povratak. U četvrtom činu, četvrta vaţna vijest, Fedra doznaje za Hipolitovu ljubav prema Ariciji. To je ujedno i vrhunac tragedije. U petom činu, nakon što je dosegla dno zločina, diţe ruku na sebe i tako izvršava ono što je htjela i na  početku tragedije. tragedije. No iako se radnja radnja razvija oko nje, nje, ona njome ne ne upravlja, nego nego je trpi. Fedrinom sudbinom upravljaju bogovi. Ona je, kao i njezina majka Pasifaja i sestra Arijadna,

ţrtva Afroditina (pjesnik upotrebljava termin «Venera», ali meni je draţe koristiti grčki izvornik) bijesa. Tezej, Hipolit i Aricija samo su oruĎe kojim se bogovi sluţe protiv Fedre. Psihološka analiza različitih ličnosti u sluţbi je analize glavnog lika. Tezej ilustrira snagu ljubavi koja un ištava veličinu junaka i strovaljuje

ih u propast. Zaslijepljen bijesom,

 proklinje Hipolita i postaje sudionikom u kazni kazni koja će ga ga samog zadesiti. zadesiti. On nosi biljeg

5

Posejdon se u mitologiji i prikazuje s ostima.

16

 pogrešaka iz mladosti. Savez s Neptunom okreće okreće se neprimjetno neprimjetno protiv njega i postaje postaje koban za njegova sina.

Osnova Hipolitova karaktera borba je izmeĎu mladenačke gordosti i zabranjene ljubavi. On jedini ne vjeruje u zle glase o ocu i iskreno se raduje njegovom povratku. Budući Budući da iznad svega cijeni svojeg oca, on poštuje i njegove odluke i nared be, pa na svoju ljubav  prema Ariciji gleda kao kao na zločin. Aricija, ţrtva i sudionica u toj ljubavi, najudaljenija najudaljenija je i najbezbojnija ličnost u tragediji. I ona kod svojeg zaručnika cijeni iznad svega uzvišeni ponos i plemeniti osjećaj duţnosti. No od trenu tka kada Tezej proklinje sina, Hipolitova ljubav  prestaje biti pogreška pogreška i prelazi u nevinost, nevinost, a Aricija postaje postaje čista, dirljiva i uzvišena uzvišena ţrtva.  Njihovo je pročišćenje pročišćenje i svojevrsno izbavljenje na kraju kraju tragedije razriješeno razriješeno u smrti jednog (Hipolit) i tuzi drugog (Aricija), previsokoj cijeni za vraćenu čast i

zakonsko Aricijino pravo.

Fedra je izdvojena od ostalih osoba-satelita. «Fedra nije ni potpuno kriva, ni potpuno

nevina. Ona je uvučena, svojom sudbinom i bijesom bogova, u nedopuštenu ljubav od koje se ona prva uţasava. Ona je svim snagama nastoji svladati. Radije bi umrla nego je ikome  priznala. A kada kada je prisiljena otkriti je, o njoj njoj govori smeteno, što što ukazuje da je njezina krivnja prije kazna bogova nego voljna pobuda» (Racine u predgovoru Fedri). Fedra je

utjelovljenje jansenističkog pesimističkog uvjerenja u čovjekovu zlokobn u sudbinu. Fedra i Hipolit kao dvije suprotstavljene ličnosti imaju i svoje saveznike –  pouzdanike koji neprestano pokušavaju uspostaviti ravnoteţu i zajedno s gospodarima izbjeći neizbjeţno  – izbjeći  – izbjeći tragediju. Savjetnici Teramen i Enona potpuno su odani svojim gospodarima i jedini im je cilj brinuti se za njihove ţivote. Njihov je savjet uvijek razuman. Ipak Enone nije briga što će biti s drugima – njoj –  njoj je prvenstveni cilj da joj gazdarica proĎe sigurno. Zato je i oklevetala Hipolita.

Ovakvim je sadrţaj em i odnosom likova Racine najistaknutije izdvojio vrlinu. I najmanje pogreške ozbiljno su kaţnjene. Antički bogovi iz grčke legende, transponirani u Racineovu suvremenost, djeluju poput jansenističkog Boga -Osvetnika, Boga koji ne prašta.

MOLIERE (1622 - 1673)

RoĎen je u Parizu, u porodici imućnog trgovca tapetama Jeana Poquelina, na krštenju  je dobio ime Jean, Jean, kojemu je kasnije kasnije dodano Batiste Batiste (Moliere je glumačko glumačko ime, uzeto 1664.). 1664.).

17

Kao desetogodišnjak Jean Batiste je ostao bez majke. Tapetar se ponovo oţenio. Jean Batiste, kao najstariji od šestero djece, učio je na velikom sveučilištu Clermont u Parizu. Otac mu je dobio počasno zvanje «tapetara kraljevske kuće» koje je prenio na Jeana. Poslije ga je poslao na studij prava ali se Jean, na očevu ţalost, odlučio za glumu. Povezuje se s glumačkom obitelji Bejart u kojoj je najistaknutiji član bila Madleina, glumica lijepih sposobnosti. S njom on osniva «Slavno kazalište», koje 1643. počinje davati predstave u Rouenu, a 1644. u Parizu. Moliere je i glumac i

direktor i pisac. Zajedno s druţinom putuje raznim mjestima po

unutrašnjosti Francuske. Francuske. Zbog dugova jedno vrijem bio je i u zatvoru. Za razliku od Pariza, gdje je u kazalištu gospodarila obnovljena tragedija s Corneilleom i ekipom, u unutrašnjosti je vladala srednjovjekovna lakrdija, s

kojom se ukrštala talijanska t alijanska «zanatska komedija».

Kad je stekao samopouzdanje kao glumac i pisac, a nakupio je i potreban novac,

Moliere je došao u svoj rodni Pariz 1658., gdje ostaje do smrti. Pred publiku izlazi s Corneilleovom tragedijom Nikomed i svojom lakrdijom Zaljubljeni  Zaljubljeni doktor . Iste godine,

Moliere daje s dosta uspjeha i dvije svoje veće komedije Smetenjaka i Ljubavni inat  inat . Slijedeće ke. One godine igra s ogromnim uspjehom jednu od glavnih uloga u lakrdiji Smiješne kaćiper ke

označavaju označavaju prijelom u Moliereovom knjiţevnom stvaralaštvu. U ovoj jednočinki on prvi put izrugava moralnu izopačenost svoga vremena. vremena. U njegovim se rukama lakrdija pretvara u komediju naravi. Poslije ovog uspjeha u Moliereovim komedijama komedijama će se smje njivati razne vrste, od lakrdije, revije, herojske i galantne komedije, komedije s baletom i glazbom, komedije naravi, komedije karaktera  – do  – do visoke, dramatične komedije.

Iz njegovog opseţnog

 Mizantropa, George djela navedimo Zganarela, Školu muževa , Tartuffea , Don Juana, Mizantropa  Dandina, Tvrdicu , Građanina plemića , Učene žene , Uobraženog  bolesnika itd.

Oţenivši se u zrelim godinama, 1662., s veoma mladom Armandom Bejart, sestrom ili kćerkom svoje prijateljice Madleine, Moliere iste godine postiţe Školom žena, komedijom u  pet činova, jedan jedan od najvećih uspjeha svoje karijere. On je sada sada prvi glumac kojem kralj dodjeljuje pomoć kumujući njegovom prvoroĎenom djetetu. Radeći za svečanosti koje je kralj spremao za svibanj 1664. u Versaillesu, Moliere je napisao komediju s glazbom i baletom Princezu od Elide . Četiri dana poslije

izvoĎenja ovog

komada predstavljena predstavljena su i tri čina Tartuffea , koji je kraljica majka zabranila. Zabranjen je bio i njegov netom napisani  Don Juan. Zabrana za Tartuffea skinuta je 1669. Dok je j oš trajala borba oko Tartuffea, Moliere je napisao Tvrdicu i Mizantropa  Mizantropa. Poslije pobjede s Tartuffeom ,

Moliere je ţivio još 4 godine i dao nekoliko, još uvijek popularnih, komedija, izmeĎu ostalih Građanina plemića i Učene žene. Klonuo je na četvrtoj preds tavi svojeg posljednjeg komada Uobraženog bolesnika , i umro čim je prenesen u stan, 17. 2. 1673. 18

TARTUFFE

«Tartuffe» znači varalica. Moliere ovim komadom ismijava licemjere. Ovdje je ovjernog Orgona koji Tartuffe varalica i zločinac, koji pod maskom vjernika ulazi u kuću lak ovjernog

ga obasipa svim počastima i ţeli da se zauvijek nastani kod njih. Tartuffe se taktičkom igrom ţeli dočepati Orgonovog imanja. Drama se dogaĎa u Parizu, pisana je u stihovima na bazi dvanaesterca, - petočinka.

Prvi čin. Tartuffe se ovd je ne pojavljuje ali ali se osjeća njegova njegova pojava koja koja bdije nad situacijom. Glavna je tema t ema razgovora Orgonovih ukućana. Orgonova majka, gospoĎa Pernel, koja je poboţna ţena, očarana je Tartuffeovom pojavom kao i sam Orgon. Ona u razgovoru s ukućanima koji su malo više pronicljivi i koji ţele da se taj došljak makne iz kuće, brani Tartuffea kao dobročinitelja i kreposnika napadajući sve koji ruţno govore o njemu. U meĎuvremenu dolazi i Orgon. Kolika je njegova zaluĎenost najbolje se vidi kada on, umjesto da pita za zdravlje svoje ţene Elmire, koja

je bolovala, pita za Tartuffovu udobnost. Dorina,

 prijateljica njegove kćerke Marijane mu odgovara da je Tartuffeu kao bubregu bubregu u loju, ali ali da njegova ţena zbog bolesti bolesti ništa nije jela i da je uţasno boli glava. Orgon kao da to i ne čuje već nastavlja pitati kako se brinu za gosta. Kako bi postigao da Tartuffa postane član obitelji, Orgon odlučuje svoju kćerku, koju  je već obećao obećao mladom Valeru, Valeru, udati za Tartuffea. Drugi čin. Orgon tu odluku saopćava Marijani a ova ne ţeli dati svoj pristanak. Uzalud Dorina pokušaje prosvijetliti Orgonovu pamet govoreći mu da je taj čovjek obični laţov koji se poigrava njime – Orgon  – Orgon je nepokolebljiv: Marijana će se

udati za njegovog gosta! U

Marijani se sada vodi borba. Ona svim srcem voli njezinog Valera, ali takoĎer zna da će na se

navući prezir svijeta ukoliko se usprotivi očevoj volji. Dorina joj savjetuje da ne klone duhom, već da se bori. Treći čin. Dumis, Orgonov sin, veoma temperamentan, čuvši da otac Marijaninu ruku daje licemjeru, prijeti da bi mogao ubiti tog prevaranta koji se poigrava njegovom obitelji. Prvi put se pojavljuje i Tartuffe. On razgovara s Elmirom i izjavljuje joj ljubav. Taj razgovor

sluša Damis i naglo upadajući namj erava ubiti gada. Majka smiruje sina a Tartuffeu prijeti da će, ako još jednom nešto slično pokuša, sve reći Orgonu. Dolazi i sam Orgon. Damis pun  bijesa govori mu da je čuo kako kako Tartuffe izjavljuje ljubav Elmiri. Orgon ne vjeruje vjeruje i napada sina zbog hule.

Tartuffe toboţe priznaje krivicu znajući da je Orgon siguran u njegovu

nevinost. Tako je ovom toboţnjom altruističkom i otkupiteljskom gestom još više povećao 19

svoj rejting u Orgonovim očima. Obećaje da će se odsada kloniti njegove ţene da se ne bi moglo nešto sumnjati. Damis je i dalje nepokolebljiv u napadaju na Tartuffea. Orgon ga zbog

toga strogo kaţnjava nareĎujući mu da napusti kuću i da se odrekne baštine. Nadalje Orgon govori da su njegov sin i ţena, kao i svi ukućani, pokvareni i da ţele «da tu smjernu ličnost odvoje od kuće». Zato je on još čvršći u obrani čovjeka koji je, po njegovom mišljenju, donio mir u njegov ţivot. Stoga mu sada pripisuje cijelo svoje imanje u nasljedstvo. Govori da će mu dati, usprkos svima, i svoju kćer za ţenu. Tartuffe sad a, kao pravi majstor u pretvaranju, kaziva kako je on uzrok nemira u kući i da ţeli da se ukloni. Na koncu Orgon pred svima ističe kako je i ovo znak Tartuffeove vrline i kako je upravo on, Tartuffe, taj koji najviše treba ovdje ostati. Tartuffe u sebi uţi va u igri kojoj je potpuni gospodar. Četvrti čin. Elmira razgovara s muţem i govori mu da će dokazati Tartuffeovu zloću i  pohotu: Orgon treba treba samo prisluškivati njen njen razgovor s njim. njim. Orgon nevoljko pristaje. Tako  je, dok su Tartuffe Tartuffe i njegova ţena pričali, Orgon čučao čučao sakriven ispod stola. Licemjer se se nije suzdrţavao u izljevima ljubavi. Orgon u sekundi postaje osviješten i preporoĎen. Izlazi ispod stola i nareĎuje Tartuffeu da iz istih stopa napusti kuću. Peti čin. Tartuffa još nije pobijeĎen. Naprotiv, on prijeti izbacivanjem cijele Orgonove obitelji na ulicu. Adut u njegovoj ruci je pripisano mu nasljedstvo. GospoĎa Pernel, čuvši za najnovije dogaĎaje, ne ţeli da povjeruje da je njen ljubimac zao. Stoga svojim ukućanima predbacuje da su oni svojim splet kama iznudili da taj dobri čovjek napusti njihov dom. Sin je

uvjerava da je svojim očima vidio sve i da toga t oga pokvarenjaka treba odmah na ulicu. Kleont, Elmirin brat, savjetuje Orgona da se ne poţuriva jer Tartuffe raspolaţe r aspolaţe pravnim argumentima kontra njih. Osim toga, kod njega je jedna škrinja koja moţe Orgona poslati i u zatvor. Naime,

tu je škrinju nekad davno Orgonu dao neki mu prijatelj koji je počinio zločin protiv drţave. Škrinja je sadrţavala stvari čije je posjedovanje bilo kaţnjivo. Orgon je, da zaštiti prijatelja, obećao da će škrinju čuvati kod sebe. To nitko nije znao sve dokle Orgon stvar nije povjerio svom «dobročinitelju» koji mu je obećao da neće imati nikakvih problema ako škrinju povjeri njemu, što je Orgon i učinio. Sada ukućani strahuju d a bi Tartuffe, u svojoj zmijskoj podlosti, mogao škrinju predati policiji. Tada dolazi gospodin Loajal, sudski izvršitelj, koji po Tartuffeovom nalogu obavještava Orgonovu Orgonovu obitelj da se moraju iseliti. Tek sada i gospoĎa Pernel vidi u čemu je stvar. Pita se kako je mogla vjerovati takvom čovjeku. U to se pojavljuje i Valer koji javlja

Orgonu da mora hitno bjeţati jer je njegov neprijatelj predao vlastima škrinju. Orgon mu se zahvaljuje na upozorenju i obećaje da će mu, ako mu okolnosti ikad pruţe priliku, da će 20

ispraviti svoju grešku i dati mu svoju kćer za ţenu. Tek što je Orgon krenuo da bjeţi, na vratima se pojavila policija zajedno s Tartuffeom. Orgon u očaju pita licemjera kako mu je mogao ovo napraviti nakon svega što je učinio za njega. Tartuffe, kao da mu nije dosta, i dalje izigrava poboţnog čovjeka koji je samo izvršio svetu zadaću prema caru – stoga –  stoga nareĎuje policajcu da uhapsi Orgona.

Policajac, naprotiv, naprotiv, hapsi njega na opće iznenaĎenje iznenaĎenje prisutnih. Ispričava Ispričava se Orgonu i njegovoj obitelji što su bili uznemireni. Govori da je to stari zločinac kojeg policija već dugo vremena drţi na oku, samo su čekali zgodnu priliku da ga uhapse. Čekali su i da vide dokle moţe ići njegov bezobrazluk, i vidjeli su dovoljno. Orgonov obitelj je sretna i sada, kad je

Tartuffe uhapšen i poništeni papiri po kojim je

on baštinik imetka, s nestrpljenjem čeka vjenčanje Valera i Marijane. Kraj drame pomalo je neočekivan – čitavi – čitavi se zaplet tako jednostavno rješava, gotovo gotovo u  jednom trenu. Pomalo Pomalo nas to podsjeća podsjeća na grčke grčke drame gdje uplitanje boţanstva, kao simbola  pravde, dovršuje dovršuje stvar. Ovdje su policajci ti koji imaju ulogu ulogu Deux ex machina machina i koji u momentu čitavu kompleksnost drame pretvaraju u jednostavnost, kao da su napravili rez –  stop! – i gotovo.

DON JUAN  Don Juan je za razliku od Tartuffea napisan u vrlo kratkom vremenu i zato je u prozi.

 Njegova je tema tema bila često obraĎivana. obraĎivana. No i pored toga, toga, Moliere je konvencionalnoj konvencionalnoj ličnosti zavodnika ţena dao crte čovjeka viĎena u ţivotu i stvorio jedno snaţno djelo. Njegov don Juan je rasni francuski plemić, vitez, cinik i bogohulitelj, kakvih je bilo dosta u ono vrijeme.  Njegovi postupci postupci i njegove riječi prelaze prelaze ipak okvire onog onog uskog realizma realizma i zadiru u bitna  pitanja društvenih odnosa. Kao i Tartuffe , Don Juan ima pet činova. Don Juana stalno prati njegov sluga Zganarel koji ga svojim mudrim savjetima

 pokušava odvratiti odvratiti od razvratnog ţivota, ali ovaj ga ne sluša. Zganarel Zganarel kao sluga je uvijek   pokoran i zna da mora sluţiti gospodaru, gospodaru, ali s druge druge strane, kao čovjek, čovjek, on se svim svim si lama  protivi načinu na koji njegov gospodar gospodar slama srca mnogim djevojkama. djevojkama. Tu je i don Juanov Juanov koji se sramoti pred svijetom zbog sina, ali i čija roditeljska ljubav nastoji uvijek vraćati sina na pravi put.

Prvi čin. Don Juan i Zganrel, koji su otišli od djevojke s kojom se don Juan nedavno vjenčao, traţe utočište u nekom dvorcu. Djevojka od koje je don Juan pobjegao zvala se dona Elvira. Prije nego što ju je don Juan svojim laskanjem očarao, bila je opatica u nekom 21

samostanu. No zavodnik ju je, obećavajući joj vjernost

do kraja ţivota, uspio izvući iz iz

samostana, te se oţeniti njome. Nije prošlo nekoliko dana, a već je druga ljubav l jubav očarala njegovo srce.

 Na početku čina čina Elvirin sluga Guzman Guzman dolazi u spomenuti spomenuti dvorac ţeleći od Zganarela Zganarela doznati razloge zbog kojih je don Juan naglo otišao. Zganarel mu u povjerenju kaziva o stvarnoj naravi don Juana i o tome kako se ţenio mnogo puta da bi onda jednostavno nestao. Za to vrijeme dona Elvira sama pronalazi don Juana a on joj, kao maher u laganju, govori

kako ju je morao ostaviti jer ga je sustiglo kajanje i strah od Boţje kazne jer ju je oteo iz samostanskih zidova. Dona Elvira ga napada i govori da će je Nebo, kojem se on sada ruga osvetiti i da će don Juan platiti za svoje grijehe. Kroz dramu se inače provlače ove ili slične opomene don Juanu da njegovi postupci neće proći nekaţnjeno. Drugi čin. Pozornica je uz morsku obalu. Na njoj su Charlotte i Pjer, dvoje zaručnika iz seljačke obitelji koji su na morskoj pučini ugledali ljude koji su plivali da se domognu obale. Pjer je zaključio da su to utopljenici te je pozvao svoje prijatelje da pomognu u spašavanju. spašavanju. Kad su nesretnike izvukli na obalu, uspostavilo se da su doista doţivjeli brodolom. To su bili nitko drugi do don Juan i Zganarel, koji su na jednom od mnogih don

Juanovih ljubavnih putovanja imali havariju. Zavodnik se, čim se pribrao, odmah zagleda u Charlotteu, nemajući nimalo obzira prema njenom zaručniku, ni zahvalnosti što ga je ovaj izvukao. Kad je ostao sam sa Charlotteom, počeo ju je obasipati osjećajnim epitetima, da bi  joj zatim ponudio i brak. brak. Seoska djevojka djevojka k'o seoska seoska djevojka: naivno vjeruje pričama i u

ovom plemiću gleda idola te opijena njegovom vanjštinom i titulom, zaboravlja na ubogog Pjera. Nedugo zatim obećanje ţenidbe naš ţigolo daje i jednoj drugoj djevojci –  Maturini. Komična scena nastaje kad se ove dvije djevojke sretnu pred samim don Juanom. IzmeĎu djevojaka se vodi snaţna prepirka. Don Juan lukavo ide od jedne do druge i šapće svakoj od njih da je ona prava ţena njegovog ţivota, a da je ova druga tek  neka koje se nikako ne moţe riješiti. Napokon djevojke traţe od samog don Juana da kaţe istinu na glas. Don Juan diplomatski govori ovako: «zar svaka od vas ne zna z na pravo stanje stvari i bez nekog posebnog

objašnjenja?… Zar ona od vas kojoj sam se odista obećao nema pravo da se smije govoru one druge, i zar ima razloga da b ude na muci, uz pretpostavku da ću

ispuniti svoje obećanje?».

Dvije suparnice ostaju uvjerene, svaka u svoje pravo, i tako se razilaze. Ubrzo dolazi jedan od don Juanove posluge, La Raumet, i govori da brat done Elvire,

don Carlos, traţi osvetu i zadovoljštinu za jad svoje sestre.

22

Treći čin. Don Juan i Zganarel preobučeni preobučeni (don Juan kao seljak, a Zganarel kao liječnik) napuštaju mjesto u kojem su bili i bjeţe u šumu. Najedamput ugledaše kako trojica razbojnika napadaju čovjeka. Don Juan odmah priskoči upomoć bespomoćnom plemiću i otjera razbojnike. Plemić je zahvalan svom dobročinitelju dobročinitelju i govori da mu je duţnik. Plemić  priča kako je krenuo sa svojim vojnicima vojnicima u potragu za za don Juanom, zlobnikom koji je  prevario njegovu njegovu sestru donu Elviru, pa pa je, odvojivši se se od vojnika, naletio na razbojnike. To  je dakle bio don don Carlos. Don Juan mu govori kako je on blizak prijatelj tog zavodnika i da će mu prenijeti poruku. MeĎutim jedan j edan od don Carlosovih prijatelja, don Alonso, prepoznaje don Juana i odaje ga. Don Carlos, b udući da mu je

neprijatelj spasio ţivot, odustaje od osvete da

 poravna račune, račune, ali osveta će biti izvršena ukoliko se se još jedamput susretnu. susretnu. Don Juan i Zganarel poĎoše dalje u šumu i naiĎoše na grob nekog pukovnika kojega je davno don Juan usmrtio. Budući da je grob bio prostran i moglo se u njega ući, don Juan  predloţi da se spuste. Zganarel Zganarel ga upita zar ga ga nije strah Boţje kazne. kazne. No don Juan Juan je bio hladan i oni su se spustili. Tamo je bila statua poginulog pukovnika. Don Juan je bio tako drzak da je statuu upitao ţeli li

doći k njemu na večeru. Statua je klimnula glavom!!! To je bio

očiti znak da je don Juanove igre bilo dosta. Ovaj je pak, dok je Zganarel bio preneraţen, ostao nepromijenjeno mrtav-hladan.

Četvrti čin. Pozornica prikazuje don Juanov stan. Najprije dolazi gospodin kojem je don Juan duţan neki novac. Don Juan ga diplomatski udaljuje sa scene obećavajući obećavajući mu da će mu vratiti novac. Tada se pojavljuje i don Luj, don Juanov otac koji napominje sinu da pod

hitno mora promijeniti način ţivota. Za vodnik nema respekta ni prema vlastitom ocu pa mu grubo odgovara da je takvim kakav je njegov otac mjesto u grobu. Dolazi i dona Elvira. Ona

se sada potpuno posvetila Bogu te don Juana kao grešnika moli za obraćenje. Don Juan sve to ignorira. Vrhunac opom ena dogaĎa se kada se pojavljuje statua mrtvog kapetana. Don Juan se

ovoj neprirodnoj pojavi nimalo ne čudi, već gosta nudi večerom kao što mu je i obećao.  Nakon večere večere statua traţi od don don Juana da sutra navečer navečer uzvrati posjet. Peti čin. Radnja je smješte na na neku poljanu. Don Juan je prethodno priznao pred svijetom kako se pokajao za svoja djela i da je sada drugi čovjek. Dolazi otac i čestita mu. Očevo srce je konačno mirno. MeĎutim, kada don Juan ostaje sam sa Zganarelom, govori da  je sve ovo samo samo dio igre. Odsada će ono što je činio javno – činiti –  činiti tajno:

«Nema danas ničega ničega

zbog čega bi se valjalo stidjeti, licemjerje je pomodan grijeh, a svi pomodni grijesi vaţe kao

23

vrlina».Zganarel vrlina».Zganarel je bio preneraţen. Sve je očekivao od svojeg gospodara, ali da će post ati licemjer, nije mu bilo ni na kraj pameti.

«Promijenjenom» don Juanu sada dolazi don Carlos i traţi da don Juan uzme za ţenu donu Elviru kako bi čast njegove obitelji bila neokaljana. Don Juan u «proročkom nadahnuću» nadahnuću» kaziva kako je Nebo odredilo da on i dona Elvira ţive odvojeno i da se, unatoč neprijatnostima, tome treba pokoriti.

Pojavljuje se ovdje i priviĎenje u obliku ţene s koprenom govoreći da je ostalo još samo malo vremena u kojem don Juan moţe zatraţiti nebesko milosrĎe. Don Juan traţi od priviĎenja da se prikaţe u pravom obliku. Prikaza se tada pretvara u Vrijeme s kosom u ruci

koje odleti u času kad je don Juan krenuo da ga udari. Uzalud Zganarel pokušaje gospodaru objasniti da su sve to isuviše vidljivi znakovi i da je kazna blizu. Napoko n dolazi statua podsjećajući don Juana da je red da mu uzvrati posjet. Statua ga

tada uzima za ruku i, uz veliku grmljavinu, grom pogaĎa don Juana; zemlja se otvori i proguta ga. Drama završava monologom Zganarela: «Eto, njegovom smrću svi su dobili zadovoljenje: uvrijeĎeno nebo, pogaţeni zakoni, zavedene djevojke, obeščašćene obeščašćene porodice, posramljeni roditelji, prevarene ţene, ozlojaĎeni muţevi – svi – svi su zadovoljni. Jedini sam se ja zlo proveo: poslije tolikih toli kih godina sluţenja, sva mi  je nagrada što što sopstvenim očima vidim kako je bezboţnost bezboţnost moga gospodara kaţnjena najuţasnijom kaznom na svijetu.» MIZANTROP

O čovjekomrscima su pisali i Platon, Aristotel, Plutarh, itd. Taj motiv inkomponirao je u svoje djelo i Moliere u ovoj petočinki u stihovima izvedenoj 166 6. Alceste, glavni lik, poznati je ţučljivac, ali takoĎer i tip koji ima visoke moralne norme tako da ga ponašanje ljudi oko njega baca u mizantropiju. Najviše mu smeta licemjerje i podvojenost ljudi na dvoru kojima i sam po društvenom rangu pripada. Zato je u stalnom konfliktu. Njegov frend Philinte takoĎer je svjestan loših strana u dvorskome ţivotu, ali on se ipak nastoji nekako uklopiti, pa i prijatelja savjetuje da si izabere nekakav srednji put.

Paradoks u Alcesteovom ţivotu se pojavljuje kada se za ljubi u Celimenu, djevojku visoka poloţaja i sumnjivog morala koja oboţava površne zabave, dakle baš u onu ţenu čiji soj on načelno ne podnosi. Celimenin izgled resi iznimna fizička ljepota koja rezultira i gra monopola nad zaljubljivanjem mnogih muškaraca u nju. To joj diţe ugled i ona se igra

24

njihovim srcima. Njezini oboţavatelji još su i dvojica markiza, Acaste i Klitandar, te Oronte, Or onte, dvorjanin koji piše loše stihove. Alcesta, osim što ne podnose zbog njegove zatvorenosti i sumnjičavosti, izuzetno cijene zbog njegova znanja. Mnogi ljudi na dvoru od njega traţe neki savjet i sl. Tako mu

 jednom prilikom stihoklepac stihoklepac Oronte donosi donosi jednu od svojih svojih pjesama, kako kako bi ovaj dao stručni sud. Aslceste, u kojeg nema pretvaranja, direktno mu odgovara da je pjesma bezveze, nakon

čega uvrijeĎeni Oronte napušta ţučljivca, a stvar, naizgled bezazlena, uskoro završi i na sudu. Ova epizoda takoĎer lijepo crta ukupnost Alcesteova karaktera –  njegova ratobornost i zlamama i snishodljivost, mada inspirirane pobudama poštenja, rezultiraju zavr zlamama komplikacijama.

MeĎutim vratimo se sada na Alcesteovu manu –  Celimenu. Njegova strast ovdje  pobjeĎuje nad nad njegovim principima. On On postaje običan običan slijepac, on ne ne vidi da Celimena istim ţarom kao i njega, zavodi i druge. On postaje bolesno opsjedn ut, iako mu razum kaziva da se djevojka samo poigrava njegovim srcem, no on zatomljuje taj razum.

Kako smo obično svi u ţivotu nečim zaslijepljeni, i kako nam, što nam je poloţaj u društvu veći i što više teţimo rastrošnosti, lagodnosti, lijenosti i uţit ku, sjaj glamuroznosti i  blještavila pomućuje pomućuje duhovno oko oko za pronicljivost, tako moţemo shvatiti shvatiti kako skoro nitko na dvoru nije uspio «pročitati» Alcestea. No dvije djevojke su ipak uspjele dokučiti da Alceste ima, usprkos njegovom ponašanju, unutarnju lje potu. To su bile Elijanta, Celimenina rodica, te Arsinoja, Celimenina prijateljica. Obje su bile potajno zaljubljene u našeg junaka i stalno mu, kao i njegov prijatelj Philinte, pokušavale pokazati kakva je u biti Celimenina narav. Philinte navija da se njegov prijatelj prikloni Elijanti koja ga najiskrenije voli. Vrhunac drame nastupa kada Arsinoja pokazuje Alcesteu pismo koje joj je uputila

Celimena. U pismu se zavodnica izruguje svakom od njenih udvarača ističući da su svi lakovjerni bijednici koji joj nisu ni do koljena. Nakon ovoga Alcesteu se diţe

mrena s očiju i

on ovim materijalnim dokazom Celimenina karaktera postaje slomljen, ali se i vraća onom starom sebi. Konačno jasno vidi da je njegova ljubljena zla i pokvarena. Odlučuje raščistiti sa svim i konačno «otići iz tog svijeta poroka i srama u neku pustu zabit» gdje će moći ţivjeti u slobodi. Moliere je svog junaka okitio ukrasnim vrpcama. A ta je boja vrpca bila tradicionalni i

 prepoznatljivi znak lakrdijaša i luda! A da sve bude još sloţenije, ostali su dijelovi dijelovi odjeće bili u bojama najmilijima kralju. Tako je Moliere u svom kostimu spojio Kralja i njegova

lakrdijaša. I tko je tu kome bio kralj, tko kome lakrdijaš? Sva sreća što to tada, vjerojatno, nitko nije tako «pročitao»! «pročitao»! –  iz predgovora (ili pogovora?) 25

ŠKRTAC

Glavni izvor ove petočinke je Plautova  Aulularia. Tekst te komedije o lončiću sa sakrivenim blagom i tvrdici Euklionu nije se, naţalost, sačuvao sačuvao u cijelosti. Isti motiv je i u Drţićevom Skupu. Harpagon, glavni lik komedije kod Molierea, pripada najuniverzalnijim Moliereovim

karakterima; on je štoviše tip «škrtca po sebi», hiperboličan i apstraktan lik, jer je gotovo neovisan o društveno- povijesnom  povijesnom kontekstu, kontekstu, makar istodobno istodobno predstavlja i tipičnog lihvara 17. st. Moliere je uspio

spojiti oštroumnu «kritiku» s neodoljivom «zabavom». Navesti

gledatelja da se smije tako ruţnoj opsesiji tvrdice, ismijati njegovu zapravo tragičnu odbojnost, moglo je poći za rukom samo Moliereu, koji je promatračku prodornost prodornost i razotkrivanje istine o ljudskoj naravi posve načelno i djelotvorno povezao s humorom, porugom, karikaturom, parodijom itd. Moliere je na tragu komedije «dell arte» uspio ostvariti

sintezu pučke farse, komedije karaktera, tipova, običaja i zapleta. Harpagonova kćerka Elise voli mladog i ne baš dobro situiranog Valera, no problem  je naravno Harpagon. Harpagon. Zato je Valere Valere odlučio kao kao sluga ući u njihovu njihovu kuću, kako kako bi bio blizu svojoj ljubljenoj. Da bi uspio starca nekako pridobiti, on mu laska i odobrava sve njegove postupke.

Prvi čin. Na sceni su Elise i Valer. Valer nagovara Elisu da njihovu vezu otkrije njenom bratu Cleantu koji s Harpagonom nije u dobrim odnosima. Valere se povlači, a dolazi sam Cleante i preduhitri Elisu otkrivajući svoju ljubav prema lijepoj Mariane, Mari ane, siromašnoj djevojci koja ţivi

sa svojom bolesnom majkom. Elise je sretna zbog bratove br atove ljubavi i obećaje

da će o tome šutiti pred ocem. Zatim njih dvoje napuštaju scenu, a pojavljuje se sam Harpagon koji galami na Cleanteovog slugu La Flechea i tjera t jera ga iz kuće zbog sumnj e da ga ovaj uhodi. Kad ostaje sam, Harpagon u monologu otkriva kako je u dvorištu zakopao škrinju s 10000 škuda. On ne zna je li to dobro učinjeno i strahuje da lopovi ne pronaĎu škrinju. Pojavljuju se Elise i Cleante, a Harpagon se boji da djeca nisu štogod čula od njegova govora, te ih ispituje. Nakon sumnjičavog propitivanja, propitivanja, Cleante ţeli razgovarati s ocem o cem o svojoj ţenidbi, ali ga otac prekida izjavljujući da je upravo on taj koji će sada govoriti o svojoj ţenidbi. Harpagon nadalje kaziva kako je njego va izabranica upravo Mariane. Cleante je zaprepašten i nestaje sa scene. Škrtac nadalje priča kćeri kako je j e isplanirao trostruko vjenčanje: on će uzeti Mariane; Cleanteu je namijenio neku udovicu, dok će se Elise udati za Anselma, čovjeka od preko 50 godin a i dobrog imetka. Elise je nezadovoljna i protestira. Harpagon je ljut i predlaţe da Valere, koji je upravo dolazio, presudi. Valere prividno podilazi 26

Harpagonu, a kad je ostao sam s Eliseom, govori da mora glumatati da Harpagon ne posumnja u njega, ali d a će učiniti

sve da onemogući njenu udaju za tog Anselma.

Za to vrijeme je Cleante nastojao što prije doći do novca, kako bi se mogao oţeniti onom koju voli. Cleante je takoĎer slabo imao novaca jer su sve kućne financije bile u tvrdičinim rukama. Drugi čin. Cleante je u meĎuvremenu preko La Fleche mešetaru Simonu povjerio da mu naĎe pozajmljivača za novac koji mu je j e prijeko potreban. Mladić je u svakom slučaju ţelio ostati anoniman. Sada se pojavljuje Simon koji kaziva da je pronašao pozajmljivača i da ta osoba takoĎer ţeli biti u tajnosti. La Fleche tu vijest prenosi Cleanteu, te govori kako će tajna osoba pozajmiti 15000 franaka, no kamata će iznositi čak 20%. Pozajmljivač je spreman isplatiti samo 12000, a ostatak će dati u stvarima. Cleante je ogorčen ponudom i pita se tko je taj lihvar. No ipak je, prisiljen nuţdom, odlučio pristati.  Naravno, tajanstveni tajanstveni pozajmljivač bio je sam Harpagon. Harpagon. On se kod mešetara raspituje tko je taj mladić koji treba t reba novaca, a Simon, koji nije imao pojma da je posrednik izmeĎu oca i sina (jer je Cleante stvar gonio preko La Flechea), odgovara da je to mladić iz bogate obitelji koji nema majku, i koji će se, bude li to pozajmljivač traţio, obavezati obavezati da će mu otac, koji je  pariša i lihvar, umrijeti za manje od 8 mjeseci mjeseci. Tada se pojavljuju Cleante i La Fleche, i Simon tada govori kako je veliko iznenaĎenje da su se obje stranke pojavile na istom mjestu. Otac i sin ostadoše «paf!». Tada nastane velika svaĎa izmeĎu njih. Valja istaknuti još jednu bitnu ličnost drame: to j e svodilja Frosine. Ona na Harpagonov zahtjev posreduje posreduje kako bi zbliţila zbliţil a Mariane s lihvarom. Da udovolji Harpagonu ona govori da Mariane uopće ne voli mladiće i da bi se voljela udati za nekog pristojnog i ozbiljnog starijeg čovjeka. Harpagon Harpagon zna da je Mariane ţivi siromašno, ali lisac je to: t o: one se ne bi ni zagledao u tu djevojku da ne zna kako ova ima solidnu ušteĎevinu. Treći čin. Harpagon se sprema da dočeka Mariane i nareĎuje ukućanima i posluzi što im je raditi. Ţeli da sve bude u redu, ali i da se maksimalno škrtari, kako s hranom tako i s  pićem i sa svim ostalim ostalim stvarima što uz to idu. Kuhar Jaques, Jaques, koji je ujedno ujedno i kočijaš (!), izjavljuje da neće moći spremiti kočiju za Mariane, koja se kada doĎe treba tr eba izvesti negdje s djevojkama, jer su konji prev iše izgladnjeli i neće moći vući. Harpagona to ne zanima: konji

se moraju upregnuti pod svaku cijenu! Zatim svoga kuhara kočijaša lagano ispituje što se  priča o njemu kako kako bi znao kolika kolika mu je vrijednost u očima Mariane. Jaques mu govori govori istinu: da ga nitk o ne voli

zbog njegove škrtosti i gramzivosti, nakon čega ga Harpagon udara.

27

Kad su na sceni bili Jaques i Valere, kočijaš je stao napadati Valera što ovaj ide niz dlaku škrtcu. Još mu stade svašta nagovarati, na što ga Valer udari štapom.  Napokon doĎoše doĎoše Frosine i Mariane. Diplomatkinja Frosine tješi mladu damu i govori  joj da se ne brine, brine, jer će stari ionako ionako uskoro umrijeti i njoj će ostati bogatstvo. bogatstvo. Mariane se u ovoj situaciji nikako ne moţe snaći. Cleante kada je j e ugleda, stade iskazivati neobičnu ljup kost  prema djevojci, što se Harpagonu Harpagonu učini čudnim. Cleante Cleante sada vješto vješto pred svima koristi koristi priliku i skida ocu prsten stavljajući ga Mariani na ruku i govoreći da primi znak ljubavi njegovog iani je neugodno primiti oca. U Harpagonu kuha, ali ne smije pred društvom ništa reći. Mar iani dar, ali Cleantovo navaljivanje rezultiralo je da ona ipak uzme prsten. Frosine, Elise i Mariane

su sada trebale, po nekakvom protokolu, otići u grad, no uletio je sluga La Merluche i izjavio kako konji nisu potkovani. Cleante inzi stira da, dok se konji

potkuju, on iskaţe gostoprimstvo

dragoj gošći. Harpagon nareĎuje Valeru da drţi Cleanta na oku i da spasi što više hrane. Četvrti čin. Cleante, Mariane i Elise govore Frosini da nije dobro to što čini jer j er se Cleante i Mariane vole.

Frosine kaziva da bi, da je znala nešto o tome, namjestila Harpagonu

neku drugu ţenu. Dosjetljiva Frosine odmah nalazi i za to rješenje: nagovoriti će jednu srednjovječnu ţenu da odglumi bogatašicu iz Bretagne i da tako zavede Harpagona. Svi oduševljeno prihvatiše taj prijedlog. U meĎuvremenu kočija bi spremna, dame odlaze, a Harpagon pita Cleantea kakvom mu se čini buduća maćeha. Cleante odgovara odgovara da mu se ona nimalo ne sviĎa i da je bio milostiv s njom samo da ugodi ocu. Harpagon zatim govori da je uprav o razmišljao o tome da

Marianu da Cleantu, ali kako njegov sin o njoj nema dobro mišljenje, mišlj enje, odustaje od plana. Cleante, iznenaĎen naglim obratom, govori da će pristati na taj brak ako otac ot ac inzistira. Harpagon odgovara da to neće ići ako toboţe t oboţe nema ljubavi. Zatim Cleante, vidjevši da je vrag odnio šalu, priznaje da je zaljubljen u Mariane, kao i ona u njega. Opet počinje verbalno  prepucavanje  prepucavanje koje prekida Jaques Jaques od kojeg Harpagon traţi da presudi. presudi. Jadni Jaques Jaques našao se se izmeĎu dva plamena. No sluga bijaše lukav i smislio je način kako da ih obojicu umiri, a da ne ispadne nepošten. nepošten. Išao je od jednog do drugog fol da pregovara, a ustvari govorio im je ono što obojica ţele čuti: Harpagonu kaziva da se Cleante odriče Mariane ako je otac spreman dati mu slobodu da izabere koju ţeli, a Cleantu – da –  da se Harpagon odriče djevojke pod uvjetom

da će mu sin odsada biti poslušan. Jaques zatim odlazi ostavljajući oca i sina sretnima u toj laţnoj pogodbi. pogodbi. Kad otkriše o čemu čemu se radi, opet opet nastaje sukob.

28

La Fleche nedugo zati m u

povjerenju govori Cleanteu da je našao Harpagonovo

zakopano blago i ukrao ga. U Cleanteu se budi veselje zbog te vijesti. Harpagon uskoro i sam

otkriva da mu je nestalo blago i diţe paniku. Peti čin. Dolaze povjerenik i pisar da ispitaju prijavljenu k raĎu. raĎu. Jaques, koji je mrzio Valera i ţelio mu se osvetiti za primljeni udarac, izjavljuje da je Valer ukrao škrinju. Kad se  pojavi Valere, nastaje komična rasprava rasprava izmeĎu njega njega i Harpagona. Harpagona. Valere priznaje da da je ukrao blago, misleći na Elise, i da se zbog toga nimalo ne kaje. Harpagon pak misli na svoj novac i istresa čitavu rijeku pogrda na Valera. Sada se prvi put pojavljuje i taj čova Anselme. Harpagon mu govori kako je upravo uhvatio lopova na djelu kojega će spremiti na vješala. Valere (i dalje s misl ima o Elise) odgovara kako ga zbog toga nikako ne mogu poslati na vješala, a pogotovo ako saznaju tko je on. Pošto je Anselme bio iz Napulja, Valerovog rodnog mjesta, Valere ga je upitao je li  poznavao don don Thomasa d'Alburcya. d'Alburcya. Kad je Anselme, pomalo iznenaĎ iznenaĎ en tim pitanjem, odgovorio da jeste, Valere je stao pričati svoju ţivotnu storiju. Naime on je bio upravo sin tog Thomasa. Njihova obitelj doţivjela je brodolom i Valere se jedini spasio uz pomoć mornara koji su ga pronašli. Prihvatio ga je kapetan tog bro da i usvojio ga za sina. S kapetanom je Valere ţivio sve dok nije saznao da mu je otac ţiv, te krenuo u potragu za njim. Prelijepa Elise je bila razlogom da privremeno odustane od traţenja oca i nastani se s laţnim identitetom u njezinoj kući kao sluga kako bi je pridobio. Anselme govori da mu baš i ne vjeruje. Tada se pojavljuje Mariane kazujući kazujući da je to istina i da je ona, čuvši ovu priču zaključila da mu je sestra. Ona i majka su takoĎer preţivjeli brodolom, ali su ih poslije odveli gusari, a kad su se v ratile iz

zarobljeništva, cijelo njihovo bogatstvo bilo je rasprodano pa su

odlučili zauvijek otići iz Napulja i nastaniti se u Parizu, gdje su morale ţivjeti u teškim uvjetima.

Anselmu skoro počeše teći suze nakon ovih priča. Tada reče da nitko nema sretniji od njega jer je upravo pronašao svoju izgubljenu obitelj –  on je don Thomas d'Alburcy, otac Valera i Mariane. Poče zatim pričati kako je, zajedno sa svim blagom, preţivio brodolom i dosad bio u uvjerenju da se jedini spasio. Zato je došao u Francusku traţiti utjehu i oţeniti se «razboritom osobom», a to je po njegovu mišljenju bila Elise. Nastaje velika radost u srcima  jedne obitelji koja je za svijet sve ovo ovo vrijeme bila mrtva.

Harpagon pak ne odustaje od svoje škrinje. Izjavljuje da će bez obzir a na sve Valera sudski goniti dok mu je ne vrati. Cleante sada govori ocu da se smiri jer on zna gdje je škrinja.

29

Reći će mu pod uvjetom da mu dopusti ţenidbu s Marianom. Harpagon naravno pristaje. Anselme drage volje Elisu prepušta sinu, tako da se planira dvostruko vjenčanje dvaju obitelji. Za kraj, da se još više naglasi škrtost Harpagona, škrtac izjavljuje da on nema novaca da plati troškove vjenčanja. Anselme kaţe da je u redu i da će on platiti. Svi su sretni: Valere  je dobio Elise, Cleante Cleante – Marianu, Anselme – izgubljenu  – izgubljenu obitelj, a Harpagon škrinju.

KAĆIPERKE Preveo i uredio:

Ivo Hergešić.

Ova lakrdija jednočinka, u 17 prizora, izvedena je prvi put 1659. u «Theatre «Theatre Bourbon», dvorani koju je Luj XIV dodijelio Moliereovoj druţini. Nakon toga prikaza ne su  Kaćiperke 44 puta u istom kazalištu, dva puta na dvoru, a nekoliko puta po raznim salonima.

Do piščeve smrti drama je prikazana preko 60 puta, te spada meĎu najuspjelije Moliereove komade.

U Moliereovu stvaranju ovo djelce označuje vaţnu prekretnicu . Poteklo je iz farse, koja hoće da nasmije gledaoce, ne birajući sredstva: smiješna maska, sočni izrazi, pantomima, obligatna tučnjava – sve – sve to pribliţuje Kaćiperke lakrdiji, u kojoj nastupaju stalni glumački tipovi. Ta mala farsa prvo je Moliereovo djelo , u kojem se nadziru obrisi društveno -

karakterne komedije, koja se osniva na opaţanju suvremenih društvenih odnosa. Drama je pisana u prozi i dogaĎa se u Parizu, u kući imućnog graĎanina Gorgibusa. S njim ţive kći Magdelon i nećakinja Cathos, obje udavače. One su previše umišljene i tašte osobe, zaljubljene u visoke knjiţevne i umjetničke krugove. Jednostavan i praktičan ţivot za njihov ukus i uzus je niţerazredan i primitivan. Ni svojim imenima nisu bile zadovoljne jer su  bila, kako su smatrale, prosječna, prosječna, pa su se nazvale nazvale estetski zvučno: zvučno: Aminta i Polixene, Polixene, dakle imenima iz knjiţevnosti. Gorgibus im je namijenio pristojne i valjane muţeve, prostodušne, bez patetike i ideala, koji su govorili jednostavnim rječnikom – onako kako jest, bez epiteta i simbola. Kaćiperke su pak u njima vidjele obične sirovine, seljake i neznalice. Du Croisy i La Grange 6 (tako su se mladići zvali) bili su pomalo uvrijeĎeni načinom na koji ih te t e djevojke poniţavaju i omalovaţavaju: «doći u ljubavnu posjetu u običnim hlačama bez č ipaka i ispod koljena, s klobukom, koji je lišen perjanica, s nepravilnom glavom s obzirom na vlasulju (!) i s kaputom, koji oskudijeva na vrpcama vrpcama … I to su mi neki prosci! Kako su samo umjereni zadovoljavaju». svojom vanjštinom i suhoparni u svom izraţavanju. i zraţavanju. Kako se s malim zadovoljavaju».

6

La Grange i Du Croisy su zapravo stvarna imena glumaca iz Moliereove druţine. 30

La Grange, da bi im se osvetio, odlučio je napraviti komediju s njima šaljući im svog slugu Mascarilla

7

, kojeg su mnogi smatrali onako pjesničkom dušom. Ovaj, talentiran za

glupiranje i glumu, dolazi u kuću kaćiperki praćen poslugom s nosilima. Predstavio se kao markiz de Mascarille i odmah stao birati kicoške i «velike» riječi. Cathos i Magdelon su se na  prvu oduševile oduševile njegovom pojavom. pojavom. Kad su ga ugostile, on je stao pričati kako se kreće kreće u svim kulturnim krugovima, kako je knjiţevni poziv njegov ţivot, kako se poznaje s mnogim slavnim ličnostima. Govorio im je kako je i sam pjesnik te stao recitirati stihove nekih  pjesnika kazujući kazujući da su to njegovi njegovi vlastiti radovi. Kolika je bila površnost djevojaka djevojaka i u njihovoj vlastitoj furci, zorno pokazuje ovaj primjer. Da su

dovoljno poznavale graĎu, otkrile

 bi prevaru. Bile su su van sebe od od impresija. «Markiz» im obećaje kako kako će ih uvesti u elitne elitne krugove kulturnjaka.

Tada se po već utvrĎenom dogovoru pojavljuje i Du Croisyev sluga Jodalet. Masc arile glumi da je oduševljen iznenadnom pojavom svoga starog drugara «vikomtea» Jodaleta i nastaje toboţnji dirljivi i ganutljivi susret starih znanaca. Sluge vješto pletu mreţu oko kaćiperki i polako prelaze granicu koju su im gospodari zacrtali. Toliko su se uţivili u svoje uloge da su odlučili prirediti ples i dovesti glazbenike da sviraju. Magdelon i Cathos pozivaju na zabavu još i neke dvije gospoĎe. Atmosfera je vesela i plesačka i polagano frcaju ljubavne l jubavne niti. Zabavu na kraju prekidaju La Grange i Du Croisy, te napadaju i tuku svoje sluge

govoreći im da su prekardašili. La Grange i Du Croisy odlaze, a sluge damama objašnjavaju kako se radi o nekoj okladi, ali ubrzo ponovo upadaju njihovi gospodari, a s njima i nekoliko

naoruţanih ljudi. Magdelon je uvrijeĎena zbog tog prostakluka prostakluka i drskosti, a na to joj Du Croisy objašnjava da su ova dva «kavalira» zapravo zapravo njihovi lakaji. Magdelon i Cathos su  preneraţene;  preneraţene; sluge su postiĎene postiĎene i poniţene; glazbenici glazbenici traţe da da im se plati; gospoda gospoda to svakako neće, a sluge nemaju novaca. Gorgibus je ljut na svoje kćeri jer su si priuštile neviĎenu sramotu.  Na sceni su Gorgibus, Magdelon, Magdelon, Cathos i glazbenici. glazbenici. Ovi i dalje ţele ţele novac dok  Gorgibusu ne prekipi i on ih udarajući tjera sa scene govoreći da im je plaća –  degenek. Zatim se obraća kćerima proklinjući sve zabave dokonih ljudi i ideale svojih kćerka. Sam Moliere je u predgovoru napisao kako nije očekivao velik uspjeh komada i da ga  je takva popularnost popularnost naprosto iznenadila. iznenadila.

7

Mascarilla je glumio sam Moliere.

31

CARLO GOLDONI (1707 - 1793)

RoĎen je u Mlecima u ne baš bogatoj obitelji. Za boravka u Riminiu, gdje uči skolastičku filozofiju kod Dominikanaca, upoznaje neku kazališnu druţinu, s kojom kao 14 godišnjak bjeţi i otplovi do Chioggie, gdje mu otac sluţbuje kao liječnik. Ta rana i pusto lovna opčinjenost glumom očituje se ponovo u Pavii, odakle kao student prava biva bi va 1725. izbačen zbog jedne satire koju je ondje sročio. Godine 1731. mu nenadano umire otac, pa se Carlo sa svojom majkom i s diplomom sveučilišta u Padovi vraća u Mletke 1732. , gdje biva imenovan «mletačkim odvjetnikom». odvjetnikom». Uskoro odlazi u Milano, a potom u Veronu i Genovu (gdje će se i oţeniti) i pritom suraĎuje s mnogim kazališnim druţinama. Usprkos burnom lutalačkom ţivotu, mladi autor piše niz intermeca, melodrama, «scenarija» «scenarija» i tragikomedija. Od 1744. do 1748. radi kao odvjetnik u Pisi, i po povratku u rodne Mletke doţivljava pravi trijumf s udovica. Ponukan okladom piše 16 komedija za 5 komedijom Lukava udovica

mjeseci za glasovitu

Medebachovu Medebachovu druţinu. Tu se nalazi i  Komični teatar k oji oji najavljuje Goldonijevu kazališnu reformu. Radi napada i polemika kojima je bio izloţen, 1762. napušta Mletke i ide u Pariz, odakle se, unatoč nostalgiji, više ne vraća. U Versaillesu je 1765. imenovan učiteljem talijanskog jezika za princezu Adelaidu,

kćer Luja XVI. Dvije godine kasnije ponovo je u

 Namrgođenog  Parizu, s pravom na godišnju penziju koju mu isplaćuje dvor. Nakon uspjeha  Namrgođenog  dobričine 1771. u «Comedie Francaise», seli se opet u Versailles kako bi podučavao druge dvije sestre Luja XVI. Od 1780.

opet je u Parizu. Piše opseţne Uspomene na francuskom,

koje izlaze na njegov osamdeseti roĎendan. Umire 1793., a 1795. objavljen je j e u Veneciji i posljednji, 44. svezak njegovih Sabranih djela . Komedija «dell'arte», razvijena u Italiji sredinom 16. st. odakle se proširila po Evropi,

u Goldonijevo vrijeme bila je stara dva stoljeća. Svoj procvat doţivila je u 17.st. u vrijeme baroka, kad se zbilja i cio svijet smatraju teatrom («teatrum mundi»), tj. prividom. Ova

komedija mijenjala je često svoj naziv. Zvala se «commedia all'improvviso» (komedija na nepredviĎen način), «a soggetto» (samo na zadanu temu), ili «commedie «commedie delle Maschere», «commedie di zanni» (jer bez «zanija» - sluga, bjehu neznalice).

Umjesto jednog piščevog autoriteta uspostavlja se pluralizam glumaca sutvoraca. Ta velika novost spram tzv. «učene komedije» ne bi bila moguća bez pojave prvih «profesionalnih» kazališnih kazališnih trupa koje se, za razliku od aristokratskih svečanosti, okreću široj  publici, pa se počinju počinju naplaćivati naplaćivati i ulaznice. Komedija Komedija «de ll'arte» sastoji se od utjecaja renesanse, karnevalskih karnevalskih obreda i priredbi sajamskih lakrdijaša kroz koje se provlači

32

improvizacija. Da to ne bi rezultiralo zbrkom uvodila se komedija «tipova». Invencija komedije dell'arte bila je bila je i ismijavanje te poruga ljudskih mana i ruţnih

običaja.

Goldonijevo stoljeće pak umjetnosti daje odgojno-moralnu svrhu. Smijeh ne smije više biti samom sebi svrha, on treba da prosvjećuje i da zabava bude pedagoška. Novi ideali ima je i Goldoni. Od prve komedije napisane  potiču reformu kazališta. kazališta. MeĎu tim reformator  reformator ima «ogledno-teorijskog» komada Komični teatar s od riječi do riječi ( Poštena žena, 1743.) do «ogledno-teorijskog»

kojim otvara kazališnu sezonu 1750. u Mlecima, Goldoni prihvaća prosvjetiteljsku obavezu, ali je i ispunjava na kreativan

način. «Uz uvjet da se udahnjuje poštenje –  kaţe on – nije li

moţda bolje osvajati srca draţima vrline negoli grozotom poroka.» KRČMARICA MIRANDOLINA

Krčmarica Mirandolina, vlasnica krčme u kojoj se radnja dogaĎa, samostalna je mlada ţena koja je gostionu naslijedila od pokojnog oca. Obdarena je draţima duha i tijela i sama po sebi nije komičan lik, nego je magnetski pokretač zapleta u koji se zapliću njezini manje -više smiješni oboţavatelji, odnosno udvarači. udvarači. To su u prvom redu ugledni ljudi, lj udi, markiz di Forlipopoli i konte d'Albafiorita, ali i njezin konobar Fabricio.

Prvi čin. Markiz i konte se prepucavaju u laskavosti prema Mirandolini. Markiz je po tituli viši od kontea, no u našem slučaju je ovaj konte bio znatno bogatiji. Dok su novci i darovi glavni adut konteovog udvaranja, markiz se diči

svojim nasljeĎem i poloţajem.

Mirandolini govori da je bolja njegova zaštita nego konteovi novci. Mirandolina pak ne haje mnogo za njih ali ipak prima dijamantne naušnice od kontea. Tada se pojavljuje i treći ugledni gost krčme, a to je j e vitez Ripofratta 8. On je poznati ţenomrzac i smatra da je uloga ţene u društvu beskorisna. Odmah se počeo čuditi kako tako ugledni ljudi kakvi su markiz i konte mogu trošiti vrijeme na jednu krčmaricu. Ovi se pak  čude vitezu kako ne moţe da vidi njezine draţi. Ripofratta j e na startu odmah drzak prema Mirandolini i drţi se strogo i zapovjednički prema njoj. Mirandolina se u sebi kune da će mu vratiti milo za drago. Za to vrijeme udvaračka utrka markiza i kontea se nastavlja. Glavna markizova uzrečica je: «Ja sam –  ja, plemić sam», ali novaca nema, pa posuĎuje od viteza  jedan cekin kako bi nečim i on zadivio zadivio krčmaricu. Mirandolina Mirandolina je u potpunosti potpunosti sada zaokupljena smišljanjem načina osvete osvete oholom vitezu. Odlučila je zavesti ga i bila je sigurna da će u tome uspjeti. Zato dolazi u njegovu sobu donoseći donoseći osobno novu posteljinu i najbolju hranu i piće što je imala. Laska mu i ugaĎa, a njemu nije nij e jasno kako jedna  žena moţe biti tako 8

Ripofratta je ime gradića u Toskani, T oskani, nedaleko od Firenze. 33

 pametna i ljubazna. ljubazna. Mirandolina mu govori govori kako ni ona ne podnosi podnosi ţene jer su plitke i  površne i da je u njemu vidjela muškarca koji se razlikuje od drugih jer nije povodljiv za suknjama. Malo- pomalo u vitezu počinje počinje raditi priroda i nagon. nagon. Nastaje sukob sukob u njegovoj

glavi: jedan glas mu govori da se zaljubi, a drugi da je najvaţnije sačuvati slobodu. Tada u krčmu dolaze dvije glumice –  Dejanira i Ortenzija. Kako su imale nekakvu

 predstavu u blizini, blizini, na njima je bila bila bila glumačka garderoba. garderoba. Bile su obučene kao dame. Konobar Fabricio zaključi da se radi o vaţnim osobama i da ih treba s paţnjom dvoriti. Glumice vidjevši kako ovaj igra oko njih,

odlučiše nastaviti šalu. Predstavile su se kao

barunica Ortenzija del Poggio iz Palerma (Ortenzija) i kontesa Dejanira Dal Sale iz Rima (Dejanira). Ipak pred Mirandolinom nisu mogle dugo glumiti, pogotovo Dejanira koja se

čitavo vrijeme smijuljila. Mirandolina im savjetuje da nastave šalu s markizom i konteom jer  su ovi povodljivi za ţenama. Tada dolazi markiz i stupa u konverzaciju s njima. Mirandolini  poklanja nekakav nekakav bezvrijedni bezvrijedni rubac govoreći govoreći da je poseban i da se rijetko gdje moţe naći. Markiz će u dosta navrata poslije skretati priču na svoj rubac smatrajući da je time nadmašio kontea: «Dijamanata ima, ali ovakvih rubaca više ne.» Markiz sada poziva «dame» na večeru, no konte je i ovaj put brţi i one odoše kod njega u sobu. Markiz puca od ljubomore i zavisti. Drugi čin. Mirandolina polako plete mreţu oko zbunjenog viteza, a njegov sluga Piro  je iznenaĎen promjenama u ponašanju ponašanju svojeg gospodara. Mirandolina donosi vino vino u vitezovu sobu da zajedno popiju koju. Dok su o ni pili, u sobu je ušao markiz, a Mirandolina, Mir andolina, da naĎe

izgovor, govori kako je došla podvoriti viteza i da ju je uhvatila vrtoglavica, pa joj je vitez  ponudio čašu čašu burgunca. Plitki i tašti markiz markiz odmah prihvaća prihvaća temu o vinu vinu pričajući kako se  burgunac ne ne moţe porediti s njegovim njegovim ciparskim vinom i predlaţe predlaţe da ga ga sada probaju. probaju. To je  bila sasvim mala bočica. bočica. Markiz je Piru Piru naredio da donese donese najmanje najmanje čaše. Zatim je jednu jednu od tih čašica poslao po sluzi konteu. Pir se vraća donoseći konteovo kanarsko vino. Konte nij e ţalio na količini. Markiz je ne probavši ga rekao da to vino ništa ne vrijedi. U tom vremenu konte takoĎer saznaje da su njegove večerašnje gošće glumice. On ih moli da nastave šalu s markizom, kao i s vitezom koji ne podnosi ţene. Zatim im nudi svoje prijateljstvo priznajući im kako je zaljubljen u Mirandolinu. Zatim konte poziva viteza u sobu

i govori mu kako ove dame imaju s njim nešto vaţno pričati, a zatim sam napušta prostoriju. Vitez je, čim je vidio glumice, namrgodio lice. Rekle su mu kako su on e dvije dame koje su muţevi ostavili, i zamolile su ga da im on bude zaštitnik. Vitez se raţestio i kategorički odbio. Povrh toga još im je svašta nagovorio. Kad su vidjele s kim imaju posla, otkrile su mu se, a on im se još više narugao.

34

Sada se u vitezo voj glavi stvorila odluka: što prije treba otputovati kako mu se ne bi

dogodilo ono najgore: da se zaljubi. Piru je naredio da spremi kofere i zatraţio račun. Mirandolina je sama došla noseći račun. Kako bi ga zadrţala da ne ide, hinila hinil a je nesvjesticu, a vitez je stao igrati oko nje dok nije došla sebi. Taj trenutak t renutak bio je jako bitan: vitez definitivno

odlučuje ostati –  Mirandolina ga je osvojila. Dolaze markiz i konte i zadirkivaju ga. Vitez u ljutnji baca pred njih vrč s vodom. Markiz govori da će zbog toga traţiti zadovoljštinu. Treći čin. Mirandolina vidi da je pretjerala s igrom pa odlučuje prestati i udati u dati se za čovjeka koji joj je uvijek bio vjeran – to –  to je konobar Fabricio. Dolazi joj Piro noseći «macinu vodicu» (rakiju od pčelinje ljubice) u zlatnoj bočici zlatnoj bočici za koju je vitez dao 12 cekina. Mirandolina je gucnula malo rakije i rekla Piru da se zahvali gospodaru i da mu bočicu vrati natrag. Piro joj govori da je bočica poklon, ali ga Mirandolina ne ţeli uzeti. Krčmarica tada šalje Fabricija da joj ugrije peglu. ugrije peglu. Zatim stade stade peglati predajući predajući se u potpunosti potpunosti tom poslu. Vitez dolazi osobno i moli je da zadrţi zlatnu bočicu, no ona je sada potpuno hladna i sluţbena. Ipak uzima bočicu «i prezirno je baci u košaru s rubljem», te nastavi s peglanjem. Na vitezove oči ona ljubazno postupa s Fabricijem. Pojavljuje

se markiz i traţi t raţi zadovoljštinu.

Vitez ga moli za oproštenje ali ako molba nije dovoljna, zadovoljštinu će dobiti. Markiz, koji  je bio i kukavica, kukavica, odmah mijenja ton. Mislio je da vitez neće neće prihvatiti izazov. Još je nešto dodao što je razljutilo viteza pa je sada vitez bio taj koji je više inzistirao na dvoboju. Kad je markiz ostao sam, traţio je nešto čime će očistiti mrlju mrl ju na odijelu. Uzeo je macinu vodicu iz Mirandolinine košare. U tome ga zatiče Dejanira i pita je li ta bočica njegova. Htijući da ispadne kavalir, markiz odgovara da je to njegovo, ali ako «dama» ţeli, moţe je imati. Nije se nadao da će ova bez riječi prihvatiti dar. Ona je meĎutim odmah  prigrabila bočicu. bočicu. Markiz se našao našao u nezgodnoj nezgodnoj situaciji: Šta će reći Mirandolina Mirandolina kad vidi da  joj nema bočice? bočice? Odmah je našao našao i rješenje problema problema – Mirandolini –  Mirandolini će nadoknaditi nekoliko novčića jer je bio siguran da bočica ne stoji više. Mislio je da to nije pravo zlato već pozlaćeni  bakar. Još jednom jednom pokušava odvratiti Dejaniru od bočice bočice govoreći joj da da to nije pravo zlato.  No ona kaziva kaziva da zna da je to čisto zlato i da je to velik znak njegove njegove paţnje. paţnje. Markiz je zatim moli da barem ne govori ništa o tome Mirandolini. Ona govori da će šutjeti. Dejanira odlazi , a dolazi Piro kojeg je Mirandolina poslala po bočicu. Piro vidi da bočice nigdje nema, a zatim govori kako je ta bočica vrlo vaţna jer košta 12 cekina. Markizu pada mrak na oči: «Ako zatraţim od kontese bočicu natrag, postajem smiješan u njezinim očima; ako Mirandolina dozna da sam je ja uzeo, moja je čast u opasnosti. Plemić sam, moram je platiti. Ali nemam novaca!» U tom razmišljanju zatiče ga konte koji mu predlaţe da se osvete Mirandolini jer 

35

više voli onoga koji prezire ţene, nego one koji su je obasipali brigom i darovima. Oni će se osvetiti tako što će napustiti krčmu, te na taj način krčmarici skratiti prihode. Iz daljnjeg konteova govora markiz saznaje da je zlatna bočica vitezov poklon i da su Dejanira i Ortenzija ustvari glumice. Markizov nemir

ovim činjenicama još je više povećan. Glumice su

već bile napustile krčmu i priključile se njihovim drugovima koji su bili u nekoj kući blizu teatra. Markiz je ţurno pohitao onamo ne bi li vratio bočicu. Vitez kuca na Mirandolinna vrata, a ona mu odgovara

da će doći u njegovu sobu. U

meĎuvremenu se sakriva i ostavlja Fabricija u njenoj sobi. Vitez gubi strpljenje i upada na  jedna vrata Mirandolinine Mirandolinine sobe, dok dok na druga vrata ulaze konte i markiz. markiz. Vitez, van sebe, sebe, pita gdje je Mirandolina. Markiz, konte i Fa bricio traţe od njega njega da prizna da je zaljubljen. Vitez

 postaje još bjesniji bjesniji jer neće da prizna. Fabricija istjeraše istjeraše a prepirka nastane nastane izmeĎu kontea i viteza. Obojica su bila spremna na dvoboj. Vitez traţi od markiza mač, ovaj mu daje. Kad ga  je izvukao iz korica, bilo ga je samo pola. No i s takvim

je mačem navalio na kontea. Markiz

 je gledao da se ne miješa kako kako ne bi viteza podsjetio podsjetio na njihov obračun. Sukob prekinuše Fabricio i Mirandolina. Konte i markiz je pitaju je li istina da su ona i vitez vit ez u vezi, a ona

odgovara da je istina da ga je pokušala zavesti, no on ju je odbio. Sada u vitezu kipi: jedini on ovdje zna da Mirandolina laţe, ali on ne smije pred svjedocima reći istinu. Mirandolina okupljenim izjavljuje da se odlučila udati za Fabricija. Vitez to više ne mogaše podnijeti i konačno je priznao da mu je ona osvojila srce, da ga je uvukla u svoju mreţu i konačno ga  ponizila. Prokleo je zatim zatim njezin spol i napustio napustio krčmu. Markiz i konte su u neku ruku sretni što Mirandolina nije odabrala viteza, be z obzira što je i njima uskratila ljubav. Zato se i ne bune kad ona traţi od njih da naĎu drugu gostionicu. Na kraju joj markiz govori da joj je on pronašao zlatnu bočicu koju je izgubila i vraća joj je. Tako je njegova glupost, na najsretniji način, pronašla mogućnost da se opere.

VOLTAIRE (1694 - 1788)

Francuski pisac i filozof, dramatičar, prozni pisac i pjesnik. Smatramo ga izrazitim sljedbenikom francuskog francuskog prosvjetiteljstva. Zatvaran i proganjan, Voltaire je radio na

sastavljanju čuvene francuske Enciklopedije. Enciklopedije. Pisao je filozofske priče, od kojih je n ajpoznatija duţa novela Candide (1759).

36

CANDIDE

Candideova majka se nije htjela udati za Candideova oca zbog njegova siromaštva. Candidea odgajaju u dvorcu u Westfaliji, a njegov je otac Pangloss, predstavnik optimizma 18. st., najboljeg formuliranog u

frazi da je ovaj svijet najbolji koji se moţe zamisliti. Candide

 je izbačen iz dvorca dvorca kada je baron, baron, vlasnik dvorca, dvorca, otkrio kako Candide Candide ljubi njegovu njegovu kćer  Kunigundu. Candidea sile na sluţbu u bugarskoj vojsci, iz koje on bjeţi no hvataju ga i gotovo do sm rti izmlate. Sudjeluje u borbama i svjedok je okrutnosti koje su počinjene u ratu.

Opet bjeţi, susreće Panglossa. Ovaj boluje od sifilisa, ali još zastupa svoj nepokolebljivi optimizam. Od Panglossa saznaje da je baron od Westfalije ubijen, a da su njegovu

kćer 

silovali bugarski vojnici. Candide, zajedno s Panglossom i Jacquesom (koji je izliječio Panglossa) morem putuje u Lisabon. U neposrednoj blizini Lisabona Jacques se utopio u uzburkanom moru.

Tek što su se iskrcali postaju ţrtve potresa (koji je 177 5. zadesio Lisabon i kada je stradalo 30000 ljudi). Nailaze na Velikog Inkvizitora, kojeg Pangloss uvjerava da se potresom

očituje stav da je na svijetu sve u redu. Sveučilište zaključuje da bi lomača bila najbolje sredstvo da se spriječe daljnji potresi. Tri čovjeka su spaljena, a Panglossa vješaju zbog krivovjerstva; Candidea bičuju jer ga je slušao. Istog dana potres se ponovio. Candidea spašava neka starica koja ga kasnije vodi do njegove ljubljene lj ubljene Kuniginde. Ona je preţivjela j e spaljivanje ljudi razne nevolje, a sada je k od Velikog Inkvizitora i nekoga Ţidova. Vidjela je na lomači i zaključuje da Panglossov optimizam nije bio opravdan. Kada ona i Candide ţele voditi ljubav, sprječava ih u tome dolazak Ţidova, kojeg Candide ubija. Dolazi i Veliki Inkvizitor i Candide ubije i njega. Starica, Kunigunda i Candide bjeţe u Cadiz gdje se okuplja mornarica i vojska za vojnu protiv isusovaca u Paragvaju. Candideu povjeravaju

zapovjedništvo nad jednim odredom pješaštva. Tokom putovanja starica priča o svom teškom ţivotu. Ona je nezakonita kći pape Urbana X. Po dolasku u Buenos Aires guverner je dao uhititi Kunigundu, a Candide mora bjeţati jer ga ţele optuţiti zbog umorstva Velikog Inkvizitora. Priključio se pobunjenim isusovcima, meĎu kojima je i Kunigundin brat. C andide ubija i njezina brata nakon što ga je ovaj udario, čuvši da Candide ţeli oţeniti Kunigundu. Candide odlazi u Eldorado gdje su svi ljudi kreposni. No ţali za Kunigundom i šalje svog slugu da guverneru u Buenos Airesu plati otkupninu, a on odlazi u Ve neciju. U društvu je filozofa Martina, koji zastupa svjetonazore suprotne Panglossovim Panglossovim  – smatra naime da svijetom vlada zao duh. Brod pristaje u Francuskoj gdje Candidea varaju, i zatim u Engleskoj

37

gdje prisustvuje izvršenju smrtne kazne nad admiralom Byng om. Po dolasku u Veneciju doznaje da su Kunigundu zarobili gusari te je prodali u Turskoj kao robinju. r obinju. Candide putuje u

Carigrad i tamo mu polazi za rukom da iskupi Kunigundu. U meĎuvremenu je postala ruţna. Nalazi dva roba na brodu  – Kunigundina brata i Panglossa  – ni jedan nije zapravo ubijen.

Candide sada ne ţeli oţeniti Kunigundu; ipak se s njom vjenčao te se nastanjuje na maloj farmi zajedno s Panglossom, Martinom, svojim slugom i staricom. No članovi njegova domaćinstva su nesretni i mrzovoljni, a Kunigunda je sve ruţnija. Jedino je Martin zadovoljan  – on  – on zna da čovjek ne moţe biti sretan. Naposljetku odlaze pitati za savjet nekog čuvenog derviša, a pitanje glasi: zašto postoji tako čudna ţivotinja kao što je čovjek? Odgovor je da je najbolje da drţe jezik za zubima i da se suviše ne raspituju. Pangloss je i dalje optimist pa Candideu govori kako se sve odvija na najbolji mogući način, a Candide odgovara svojom čuvenom rečenicom: treba obraĎivati svoj vrt. Voltaireova priča je izrugivanje optimizmu njemačkog filozofa Leibniza i njegovoj čuvenoj tezi da je ovaj svijet najbolji od svih svjetova koje moţemo zamisliti. Nasuprot tome, sam Voltaire kao da je bliţi stajalištu koje u noveli zastupa Martin –  da je zlo sveprisutno i da  je najbolje to prihvatiti prihvatiti k ao ao stvarnost i što

savjesnije obavljati svoj posao.

DENIS DIDEROT (1713 - 1784)

Diderot, francuski knjiţevnik, romanopisac, dramatičar dramatičar i esejist. Poznat kao jedan od suradnika Enciklopedije, Enciklopedije, koja je iz tiska izlazila izmeĎu 1751. i 1772. i bila saţeta k  znanstvenih spoznaja onoga onoga vremena. Ostavio je za sobom mnoge eseje i filozofske napise,

često u obliku dijaloga, u kojima je iznosio kritičke ideje na račun tadašnjih vlasti. Fatalist (1773). Uz Redovnicu, najvaţniji su mu romani  Rameauov nećak  nećak (1762) i Jakov Fatalist 

Da bismo bolje shvatili Diderotovu Redovnicu, valja znati neke vanjske okolnosti. Diderotov prijatelj, markiz de Croismare pomogao je redovnici Margueriti Delamarre u

njezinu zahtjevu da napusti redovnički red, no u tom nastojanju nije uspio. Nak on toga Croismare je napustio Pariz. Tada su Diderot i njegovi prijatelji izmislili l ik redovnice Suzane

Simonin i markizu slali njezine izmišljena pisma. Suzana je toboţe bila u istom poloţaju kao Marguerita te je pokušala izazvati markizovu sućut. Markiz joj Markiz  joj je obećao svoju svoju pomoć, a tek  mu je poslije priopćena istina da se radi o izmišljenom slučaju.

38

REDOVNICA ( La  La Religieuse Religieuse, 1760)

Roman počinje objašnjenjima da se djelo sastoji od pisama upućenih markizu de Croismare. U njima mlada Suzana opisuje svoj

nesretni ţivot. Napominje da je ljepša i

inteligentnija od svojih dviju sestara, ali da zbog toga ima samo teškoće. t eškoće. Vanbračno Vanbračno je dijete dij ete  pa je zbog toga vlastita mati ne voli. voli. Sama Suzana kao da ţeli ţeli iskupiti majčin grijeh kreposnim ţivotom. Mati ju takoĎer upozorava takoĎer  upozorava da ona nema nikakav miraz. Valja joj poći u samostan jer će inače samo produţiti majčinu sramotu. Tamo postaje pripravnica, no kada se definitivno trebala zarediti, ona to odbija i nastaje skandal. Potom ide u drugi samostan. U tom samostanu, p o imenu Longchamp, vrhovna redovnica je dobra ţena koja ne

vjeruje da je za Suzanu najbolje rješenje da se zaredi. Suzana se ipak zareĎuje uz komentar da zapravo nije bila svjesna što to za nju znači. Nedugo nakon toga umire predstojnica samostana, ali umire i Suzanina majka. Od majke je naslijedila malu svotu novca uz poruku

da joj savjest ne dopušta da Suzani ostavi više. Nova predstojnica Sainte -Christine stroga je i uskogrudna. Ne trpi Suzanu jer joj se pokušala suprotstaviti dok je kod druge redovnice Suzana stekla simpatije i ona pomaţe Suzani da preĎe u drugi samostan. No prije odlaska prolazi kroz mnoge nevolje u samostanu Longchamp.

U trećem samostanu predstojnica pokazuje prema Suzani lezbijske sklonosti. Ne shvaćajući u potpunosti o čemu se radi, Suzana se upušta s njom u odnos što joj kasnije zamjera svećenik ispovjednik. Sada odbija predstojnicu i ova nakon toga počinje pokazivati znakove duševnog poremećaja. poremećaja. Suzana ima novog ispovjednika, Dom Morela, koji joj  predlaţe da zajedno pobjegnu, pobjegnu, na što Suzana Suzana pristaje. No u kočiji kočiji je Dom Morel napastuje, napastuje, a kočijaš intervenira. Iz njezinih kasnijih biljeţaka jasno je da je Suzana podlegla Dom Morelu u javnoj kući. Roman nema svršetka; Suzana je pomoćnica peračici rublja i neprestano se plaši uhićenja jer je bez dozvole pobjegla iz samostana. Moli rečenog markiza da joj naĎe neki  posao u svom svom kućanstvu. Diderot je imao smisla za knjiţevno eksperimentiranje što je dokazao u svom romanu  Jakov  fatalist , koji je pod znatnim utjecajem Laurencea Sternea. I u  Redovnici stvorio je djelo

zanimljive strukture i uspješno prikazao ţivotne nevolje nezaštićene mlade djevojke.

39

HENRY FIELDING (1707 – 1754)

Fielding je engleski dramatičar i romanopisac. Bio je j e kritičan prema Richardsonu pa mnogi smatraju da je roman Shamela (objavljen anonimno) njegovo djelo. Tu se

Richardsonova junakinja Pamela prikazuje kao proračunata i licemjerna. Roman Tom Jones smatramo Fieldingovim remek-djelom i jednim od najpoznatijih romana engleske

knjiţevnosti. TOM JONES (The History of Tom Jones , Foundling, 1749)

Imućan trgovac Allworthy ţivi na ladanju l adanju u društvu svoje zlobne sestre, udovice Bridget. Jedne večeri Allworthy je pronašao malo djetešce na svom krevetu. Zavolio je to dijete, nazvao ga je Tom, a prezime mu je dao Jones, prema

sluţavci učitelja Partridgea Jenny

Jones, za koju se smatralo da je Tomova majka. Partridgea su kasnije optuţili da je Tomov otac pa je on zbog optuţbe izgubio svoj posao. I Jenny i Patridge napuštaju kraj gdje su tada t ada ţivjeli. U meĎuvremenu Bridget se udala za antipatičnog kapetana Blifila te im se nakon nekog vremena rodio sin koji takoĎer nosi očevo ime Blifil. Tom i Blifil zajedno odrastaju i imaju iste učitelje, licemjernog Thwackuma i laţnog filozofa Squarea. U Allworthyjevu susjedstvu nalazi se im anje vlastelina Westerna, koji ţivi sa sestrom i

kćeri Sofijom. Još su tu lugar Black George i djevojčica Molly Seagrim. Već kao dječak Tom je često nagao i nesmotren. Jednom je snaţno udario Blifila, koji ga kleveće pred Allworthyjem. Tom se zaljubio u Sofiju, no njezin otac ne ţeli ni čuti o vezi njegove kćeri s mladićem bez roditelja, nego smatra da bi Sofija trebala t rebala poći za uglednog mladog Blifila. Osim toga Tom je pokazivao sklonosti i prema Molly Seagrim. Tom u

nekoliko navrata pomaţe Sofiji, npr. ka da ju je konj zbacio sa sebe i kada je izgubila svoju  ptičicu. Oboje su meĎusobno zaljubljeni zaljubljeni no još se nisu izjasnili. Westernova Westernova sestra je uvjerena uvjerena da je Sofija zaljubljena u Blifila, upriličuje sastanak Blifila i Sofije, koji meĎutim završava potpunim neuspjehom. Blifil uspješno kleveće Toma pred Allworthyjem koji ga naposljetku

tjera iz svoje kuće. Tom, očajan i nesretan što se zamjerio svom velikodušnom poočimu, odlazi u Bristol gdje ţeli stupiti u mornaricu. Provodi kraće vrijeme u vojsci, tu je ranjen i napušta vojsku. I dalje pješice putuje po juţnoj Engleskoj i u jednoj gostionici brije ga brijač u kojemu prepoznaje Partridgea. Nastavljaju zajedno lutati Engleskom. Patridge naivno i potpuno krivo

40

vjeruje da će se Tomovim posredstvom dodvoriti Allworthyju i da će ga ovaj primiti natrag na svoje imanje. Ne zna da je i Tom u nemilosti.

Sofiji je dodijalo Blifilovo udvaranje i ona bjeţi sa svojom guvernantom gospoĎom Honour u London svojoj rodici Lady Bellaston. Pukim slučajem Sofija će u gradiću Upton u  prenoćiti u gostionici gostionici gdje se nalaze nalaze Tom i Partridge. No Tom je u sobi s izvjesnom gospoĎom Waters koja ga je zavela, a kada je j e Sofija to saznala, uvrijeĎeno odmah napušta gostionicu. Tom je bijesan i nesretan kada mu Partridge to priopćuje. U meĎuvreme nu Sofija  je stigla u London London kod Lady Bellaston. Bellaston.

Tom i Partridge su opet na cesti, a Partridge pokušava nagovoriti Toma da se vrate Allworthyju. Nalaze novčanicu sa 100 funti koju je (kao što otkrivaju) Sofija izgubila. Tokom svog putovanja proţivljavaju razne pustolovine; susreću Cigane, napada ih neki nespretni drumski razbojnik. Tom u Londonu posjećuje Sofijinu roĎakinju gĎu Fitzpatrick, koja laţno tvrdi da ne zna gdje je Sofija. O tome ona brzo izvještava Lady Bellaston koja poziva Toma, Toma, zaljubljuje se u njega i poziva ga u svoju kuću. Tom od nje prima novac, no dolazi i

Sofija.

Sofija izjavljuje da ne pozna Toma, nego da je on samo donio novčanicu koju je ona izgubila. Tom odsjeda u Londonu kod gospoĎe Miller koja ima jedinicu Nancy. Kicoš Nightingale udvara se Nancy. Lady Bellaston posjećuje Toma i upravo u

to doba dolazi

Sofijina guvernanta gospoĎa Honour sa Sofijinim pismom u kojem ona poručuje Tomu da je više ne traţi kod Lady Bellaston. Kasnije se gospoĎa Miller protivi ţelji Lady Bellaston da ponovo posjeti Toma tvrdeći da bi

to moglo ostaviti loš l oš dojam na Nancy. Nightingale pismom

obavještava Nancy da je napušta. Nancy je očajna, prije svega zato što očekuje njegovo dijete. Prijatelj Lady Bellaston Lord Fellamar napastuje Sofiju, no u tom času S ofijin otac (koji je, traţeći Sofiju, stigao u London) nenadano ulazi u sobu, odvodi je i ţeli je prisiliti da  prihvati Blifila za muţa. U meĎuvremenu meĎuvremenu Nightingale se vratio vratio Nancy i oni se vjenčaju. Partridge je u gradu sreo Black Georgea koji je, kao Westernov sluga, tu radi Sofijina

vjenčanja s Blifilom. Preko Black Georgea Tom šalje Sofiji pismo. Partridge otkriva Tomu da je gospoĎa Waters, s kojom je Tom vodio ljubav u gostionici u Uptonu, zapravo Jenny Jones, Jones, što je Toma zaprepastilo jer je mislio da je počinio incest. No Jenny mu otkriva pravu istinu: Tom je dijete Allworthyjeve sestre Bridget koja je to na samrti priznala svome bratu.

Lady Bellaston i Lord Fellamar pokušavaju organizirati Tomovu otmicu i odvoĎenje u mornaricu, no umjesto toga on je uhićen pod sumnjom da je

ubio čovjeka koji ga je napao. n apao.

Ubrzo se meĎutim pokazalo da je optuţba neosnovana. neosnovana.

41

Sofija ne moţe oprostiti Tomu njegovu vezu s Lady Bellaston. Blifil pokušava  pomoću laţnih svjedoka svjedoka okriviti Toma, Toma, ali odgajatelj Square Square pismom obavještava obavještava Allworthyja o Blifilovim makinacijama i laţima kojima je još u djetinjstvu pokušavao ocrniti Toma. Uvidjevši istinu, Allworthy opet prihvaća Toma. Dobroćudni Tom oprašta svima koji su  prema njemu bili bili zlobni, čak i Blifilu.  je djelimično u pikarskoj tradiciji (Tomove i Partridgeove pustolovine na cesti i TOM JONES  je u raznim gostionicama), dok istodobno ima već razraĎenu fabulu, što nije bilo svojstveno  pikarskom romanu. romanu. Sam Tom Jones Jones je omiljeni tip junaka junaka u engleskoj engleskoj knjiţevnosti: on je nagao i nesmotren mladi čovjek

neuglaĎenog ponašanja, ponašanja, ali dobrog i velikodušnog srca.

 Njegove u biti dobroćudne dobroćudne pustolovine pustolovine kontrast su licemjernim podvalama podvalama njegova podlog podlog vršnjaka Blifila. Komični roman, kome su Fieldingova djela Tom Jones i Joseph Andrews Andrews tako reći rodonačelnici, rodonačelnici, popularna je vrsta engleskog romana koja je svoju vitalnost zadrţala sve do naših dana. S Fieldingom počinje tradicija engleskog romana koja se u 19. st. nastavlja u djelu Charlesa Dickensa i Williama M. Thackeraya. Thackeraya.

42