35 36 KZ62 Htio Ili Htjeo, Ridjanovic

Htio  ili  ili htjeo  Midhat Riđanović

 Ako ste “otkrili”  pravilo zbog kojeg je htjeo “nepravilno” i treba ga  zamijeniti sa htio , onda to isto treba uraditi i sa sjeo , jeo  , jeo , žnjeo , i mljeo! mljeo!

1 - BCHS označava bosansko – crnogorsko – hrvatsko – srpski  jezik

Evo još jednog primjera koji govori o nedovljnom poznavanju lingvistike i nedosljednosti pisaca naših Pravopisa. Radi se o oblicima glagolskog  pridjeva radnog kao što su volio, volio,  pocrnio,  pocrnio, zanio,  zanio, htio (čiji ekavski oblici su voleo, voleo,  pocrneo,  pocrneo,  zaneo,  zaneo, hteo). hteo). Osim htio, htio, svi ostali ijekavski oblici odgovaraju jezičkom osjećanju ljudi koji govore ijekavskim nariječjem BCHS1-a, i niko ih ne dovodi u pitanje  jer Proto-Slavenski kratki vokal jat, čiji je savremeni refleks u ijekavskm  je   je  (npr. mjesto, mjesto,  sjesti),  sjesti), iznimno ima refleks i u položaju ispred završnog – o muškog roda jednine glagolskog  pridjeva radnog (volio (volio,, pocrnio).  pocrnio). Ali šta je sa htio, htio, koji ovako izgovaraju samo oni Bosanci što su u školi naučili da je htio  htio  "pravilno" i koji zato preziru sebe što su ranije govorili htjeo, htjeo, slijedeći svoje jezičko osjećanje. A, u stvari, htjeo  htjeo  je zaista "pravilno", a htio  htio  "nepravilno". Evo zašto. U gramatičkim pravilima naglasak često igra presudnu ulogu. Svojedobno je Karl Verner riješio višegodišnju zagonetku Grimovog glasovnog zakona time što je  postulirao drukčiji akcenat nekih riječi u starim Indoevropskim jezicima. I činjenica da naši ljudi prirodno kažu volio  volio  a ne *voljeo *voljeo i htjeo  htjeo  a ne *htio  jednostavno se objašnjava mjestom akcenta u datoj riječi: u obliku muškog roda jedn ine jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni  jat ispred završnog – o  ima svoj uobičajeni refleks je, kao u oblicima  sjeo i htjeo, htjeo, dok nenaglašeni jat  postaje i, kao u volio i  zanio.  zanio. Da jat  postaje  je  pod naglaskom potvrđuju glagolski pridjevi i ostalih riječi u - 35 -

kojima je on naglašen:  sjeo,  sjeo,  jeo,  jeo, mljeo, mljeo,  žnjeo,  žnjeo,  zreo (od  zreo (od zreti  zreti –   –  jatovo j   jatovo  j se gubi poslije suglasničke grupe sa r  na kraju; uporedi  griješiti  –  greška  –  greška (ne * grješka)),  grješka)), bdjeo, bdjeo,  smjeo,  smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje  pero?).  pero?). Osim toga, dobro je poznato iz istorijske lingvistike da se prilikom istorijskih promjena u jeziku bolje „čuvaju“ glasovi u naglašenom slogu nego u nenaglašenom, nenaglašenom, pa je jat zamijenjen kraćim i u nenaglašenom slogu (volio (volio), ), a zadržao refleks  je u naglašenom (htjeo (htjeo). ). Interesantno je da su tradicionalisti užasno insistirali na obliku htio  htio  (par napisanih htjeo mogao vas je oboriti na ispitu), ali su tolerisali tolerisali većinu ostalih oblika na –   jeo   jeo  (valjda su vidjeli da bi oblici * sio,  sio, *io, io, * žnio,  žnio, *mlio i *dio  dio  se bili zaista smiješni, pa su dozvoljavali narodu da govori kako osjeća). Ali u nauci ne smije biti ovakve nedosljednosti: ako ste “otkrili”  pravilo zbog kojeg je htjeo “nepravilno” i treba ga zamijeniti sa htio, htio, onda to isto treba uraditi i sa  sjeo,  sjeo, jeo,  jeo, žnjeo,  žnjeo, i mljeo! mljeo! Pogledajte još jedan primjer lingvističke neobrazovanosti i ograničenog razmišljanja naših tradicionalnih jezikosolovaca. Dobro vam je poznato da oni insistiraju da kažemo i pišemo u vezi sa vašim  pitanjem,  pitanjem, nipošto u vezi vašeg  pitanja.  pitanja. Kao stariji ljudi, oni su sami upotrebljavali onu prvu verziju i to  je, koliko ja vidim, jedini "naučni" razlog za insistiranje na njoj i za zabranu oblika u vezi vašeg pitanja. pitanja.

Međutim, kada opazi da je nešto ušlo u širu upotrebu, moderni lingvista je svjestan da je došlo do promjene u  jeziku, koju je on dužan objasniti, a ne proskribovati. A ovu promjenu je vrlo lako objasniti: u sintagmi o kojoj je riječ u vezi je poprimilo značenje onih (složenih)  prijedloga i izraza koji nagovještavaju temu razgovora i koji svi zahtijevaju da sljedeća imenica bude u genitivu:  glede vašeg pitanja, u pogledu vašeg pitanja,  povodom vašeg pitanja,  što se tiče vašeg pitanja  i sl. I najobičnija logika i lingvistička nauka nam govore da sličnost značenja ili funkcije dovode i do formalne sličnosti. I zato se ovo novo u vezi  (sa značenjem 'u pogledu') počinje sve više upotrebljavati sa imenicom u genitivu, što je  potpuno u duhu sa onim šta danas znamo o jeziku, a to je, između ostalog, da se jezik često mijenja kako bi postigao što veću simetriju i pravilnost. Kad su u pitanju prijedlozi, dobili smo novo pravilo bez izuzetka: svi prijedlozi i izrazi koji nagovještavaju temu o kojo j želimo nešto reći traže u dopuni imenicu u genitivu. Ako bismo prihvatili propis tradicionalista po kojem valja reći u vezi sa vašim pitanjem, to pravilo bi imalo krupnu iznimku u ovoj sintagmi. Jedan zaista uvjerljiv dokaz valjanosti moderne analize gr amatičke promjene u izrazu u vezi sa... jeste činjenica da se sintagma u vezi i dalje redovno upotrebljava u konstrukciji sa sa + imenica u instrumentalu kad zaista znači 'veza': Jesi li ti u vezi s njom?, Treba ostati u vezi sa svojom porodicom; ili,

 ponajbolji primjer je ovaj u kojem se veza javlja u oba značenja i u objema gramatičkim konstrukcijama: U vezi privrednog razvoja, treba istaći da je proizvodnja u vezi sa trgovinom ostvarila vrlo dobre rezultate.  Mislim da je ovo divan primjer ispravnosti modernolingvističke analize jezičkih  promjena. Ali, čak i ako ostavimo lingvistiku po strani, moramo

 Naš čovjek razmišlja ovako: Pravopisna  pravila su smislili  stručnjaci, i ko sam ja da se petljam u njihov  posao? Takvo razmišljanje proizlazi donekle i iz našeg obrazovanja – ne možete izaći kritični i kreativni iz škole koja većinom kažnjava kritičnost i kreativnost.

se upitati kako su ti tradicionalisti mogli biti tako nepametni da ne postave sebi ovakvo pitanje: zašto narod "griješi" govoreći baš u vezi vašeg pitanja, a ne griješi govoreći *veliki kuća?! Svaka nauka je, između ostalog, dužna objasniti sve pojave u svom domenu (zamislite meteorologa koji ne zna objasniti zašto se oblačno vrijeme mijenja u vedro!), a do objašnjenja dolazimo najbolje ako  postavimo prava pitanja. Da bismo objasnili opštu  pasivnost prema pravopisnim rogobatnostima  –   kao uostalom - 36 -

 prema svim proizvoljnim  proglasima naših „stručnjaka“  –  treba se sjetiti da je naš mentalitet tipično podanički.  Naš čovjek razmišlja ovako: Pravopisna pravila su smislili stručnjaci, i ko sam ja da se  petljam u njihov posao? Takvo razmišljanje proizlazi donekle i iz našeg obrazovanja –  ne možete izaći kritični i kreativni iz škole koja većinom kažnjava kritičnost i kreativnost. A razvijanje kritičnosti i kreativnosti kod učenika i studenata jedan je od najvažnijih ciljeva obrazovanja u naprednim zemljama. Mi smo, pak, u školi samo da dobijemo “ćage” da smo nešto završili, po mogućnosti sa što  boljom ocjenom, a ne da nešto naučimo. A to ćage se najlakše dobija povlađivanjem često lažnim autoritetima i slijepim  prihvatanjem njihove „nauke“. Ja sam naveo nekoliko  primjera koji pokazuju da  priznati autoriteti u lingvsitici nemaju neka od elementarnih znanja iz svoje nauke. Vjerujem da takvih ima i u drugim oblastima, naročito u današnjem haotičnom vremenu u kojem je manifestna  privrženost svojoj “naciji”  jedini uslov za napredovanje u svakoj važnoj oblasti društvenog života, pa i u nauci. A mahom nepismenom,  posvemašno neukom, i ratom traumatiziranom Bosanskom narodu može se lijepom  pričom „prodati“  svaka  politika i svaka nauka 

IZVOR: Midhat Riđanović „Novi  bosanski pravopis na modernolingvističkim osnovama“ (Knjiga u  pripremi)