334476213 Male Lazi Liane Moriarty

Liane Moriarty

Male laži

2

Prijevod djela: Little lies S engleskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija

3

Za Margaret, s ljubavlju

4

Udario si me, udario si me, sad me moraš poljubiti. DJEČJA PJESMICA

5

Osnovna škola Pirriwee ...U kojoj živimo i učimo pokraj mora! U školi Pirriwee NEMA NASILJA! Mi nismo nasilni. Mi ne prihvaćamo nasilje. Nikada nasilje ne držimo u tajnosti. Hrabri smo i zbog toga prijavljujemo vršnjačko nasilje. Kažemo NE nasilnicima!

6

PRVO POGLAVLJE

T

o ne zvuči kao večer školskog kviza - rekla je gospođa Patty Ponder Mariji Antoaneti. - To zvuči kao pobuna. Mačka nije odgovorila. Drijemala je na trosjedu, a večer školskog kviza bila joj je nevažna. - Ne zanima te, ha? Neka jedu kolače! To misliš, zar ne? Jedu puno kolača, je li tako? Svi ti štandovi s kolačima... Pobogu! Iako mislim da ih majke nikad ne jedu. Tako su vitke i mršave, zar ne? Kao ti. Marija Antoaneta se podsmjehnula na taj kompliment. Izjava “neka jedu kolače” odavno je zastarjela, a nedavno je čula jednu od unuka gospođe Ponder da je ustvari rečeno “neka jedu pecivo” i da zapravo Marija Antoaneta to nikada nije ni rekla. Gospođa Ponder je uzela daljinski upravljač i stišala emisiju Ples sa zvijezdama. Maloprije ju je bila poglasnila zbog jake kiše koja je padala, ali pljusak je sada popustio. Sada je čula ljude kako viču. Ljutiti uzvici odzvanjali su tihim, hladnim noćnim zrakom. Gospođu Ponder to je malo zaboljelo, jer je imala osjećaj kao da svi viču na nju. (Gospođa Ponder odrastala je s majkom koja je stalno bila ljuta.) - Pobogu. Misliš li da se svađaju zbog glavnog grada Gvatemale? Znaš li ti koji je glavni grad Gvatemale? Ne znaš? Ne znam ni ja. Moramo to potražiti na Googleu. Nemoj mi se podsmjehivati. Marija Antoaneta je počela frktati. - Hajdemo vidjeti što se događa - živahno je rekla gospođa Ponder. 7

Bila i je nervozna i zato se živahno ponašala pred mačkom, kao što je nekoć činila pred djecom kad joj je suprug bio na putu, a noću su se čuli čudni zvukovi. Gospođa Ponder pridigla se uz pomoć hodalice. Marija Antoaneta svoje je sklisko tijelo vješto provukla kroz noge gospođe Ponder (nije pala na njezino živahno ponašanje), dok je gospođa Ponder hodnikom gurala hodalicu prema stražnjem dijelu kuće. Njezina prostorija za šivanje gledala je točno na školsko igralište Osnove škole Pirriwee. - Mama, jesi li luda? Ne možeš živjeti tako blizu osnovne škole rekla je kći gospođe Ponder kad je ona htjela kupiti kuću. Ali njoj je bilo drago slušati živahan žamor dječjih glasova tijekom dana, a više nije vozila, tako da ju nije bilo briga što je ulica bila zakrčena onim ogromnim autima velikima poput kamiona koji su se vozili u današnje vrijeme, a za čijim su upravljačima sjedile žene s velikim sunčanim naočalama i koje su iz automobila izvikivale strašno važne informacije o Harriettinom baletu i Charliejevoj govornoj terapiji. Majke su u današnje vrijeme jako ozbiljno shvaćale majčinstvo. Ta mala bezumna lica. Te male užurbane stražnjice koje su se kretale prema školi u uskim tajicama. Visoki repovi koji su mahali. Oči uprte u mobitele koje su držali u dlanu poput kompasa. To je gospođi Ponder bilo smiješno. Ali i dražesno. Njezine tri kćeri bile su iste takve. I bile su tako lijepe.. - Kako ste jutros? - uvijek bi pitala kad je na trijemu pila čaj ili kad je zalijevala vrt dok su majke prolazile. - Zauzeto, gospođo Ponder! U gužvi! - uvijek bi joj odgovarale dok su brzo hodale i vukle djecu za ruku. Bile su drage i simpatične i samo malo umišljene jer si nisu mogle pomoći. Ona je bila tako stara! A one su bile tako zauzete! Očevi, koji su danas sve više i više vozili djecu u školu, bili su drukčiji. Rijetko su se žurili, polako su hodali s odmjerenom ležernošću. Nema frke. Sve je pod kontrolom. To je bila poruka koju su odavali. 8

Gospođa Ponder i njima se veselo smijala. No sada se činilo da se roditelji djece koja idu u Osnovnu školu Pirriwee loše ponašaju. Prišla je prozoru i razastrla čipkastu zavjesu. Škola je nedavno platila za zaštitu na prozoru nakon što je loptica za kriket razbila staklo i gotovo onesvijestila Mariju Antoanetu. (Dječaci iz trećeg razreda dali su joj ručno izrađenu čestitku isprike koju je držala na hladnjaku.) S druge strane igrališta nalazila se dvoetažna zgrada od pješčenjaka, a na drugoj etaži nalazila se svečana dvorana, kao i veliki balkon s pogledom na ocean. Gospođa Ponder bila je ondje prisutna na nekoliko događanja: bila je na predavanju mjesnog povjesničara, na ručku koji su priredili Prijatelji knjižnice. Ta je prostorija stvarno bila prekrasna. Ponekad su bivši učenici ondje imali proslavu vjenčanja. A ondje se održavala i večer školskog kviza. Prikupljali su sredstva za pametne ploče, što god to bilo. Naravno, gospođa Ponder bila je pozvana. S obzirom na to da je živjela u blizini škole, imala je nekakav čudan povlašteni status, iako u školu nikada nisu išla ni njezina djeca ni unuci. Ovaj poziv je uljudno odbila. Smatrala je da su školski događaji u kojima ne sudjeluju djeca besmisleni. U toj istoj prostoriji djeca su jednom tjedno imala priredbu. Svakog petka ujutro gospođa Ponder sjedila je u svojoj sobi za šivanje, pila engleski čaj i jela kekse od đumbira. Uvijek bi ju rasplakalo dječje pjevanje koje je do nje dopiralo s druge etaže škole. Nije vjerovala u Boga osim kad je slušala djecu kako pjevaju. No sada nije bilo dječje pjesme. Gospođa Ponder čula je mnogo psovki. Nije joj smetalo psovanje (njezina najstarija kći psovala je kao kočijaš), ali bilo je uznemirujuće i nelagodno slušati nekoga kako manijakalno izvikuje psovke na mjestu koje je inače odzvanjalo od dječjeg smijeha i dječjih povika. - Jeste li svi pijani? - pitala je. Njezin prozor posut kapljicama kiše bio je u ravnini s ulazom u zgradu iz koje su iznenada počeli izlaziti ljudi. Sigurnosna svjetla 9

osvjetljavala su popločani dio oko ulaza u školu, koji je izgledao poput kazališne pozornice. Dodatne efekte stvarala je magla. Bio je to čudan prizor. Roditelji iz škole Pirriwee imali su čudnu sklonost za organiziranje proslava u elegantnoj odjeći. Nije im bilo dovoljno da održe običan kviz. Iz pozivnice joj je bilo jasno da je nekoj pametnjakovićki palo na pamet da to bude “Školski kviz u stilu Audrey i Elvisa”, što je značilo da se sve žene trebaju odjenuti kao Audrey Hepburn, a muškarci kao Elvis Presley. (To je bio još jedan razlog zbog kojeg gospođa Ponder nije htjela doći. Oduvijek je prezirala zabave u elegantnoj odjeći.) Izgleda da se svima najviše svidio izgled Audrey Hepburn u filmu “Doručak kod Tiffanyja”. Sve žene nosile su dugačku crnu haljinu, bijele rukavice i bisernu ogrlicu. Muškarci su pak odlučili odati počast Elvisovim kasnijim godinama. Svi su nosili sjajno jednodijelno bijelo odijelo sa svjetlucavim kamenčićima i dubokim dekolteom. Žene su izgledale prekrasno. Jadni muškarci izgledali su baš smiješno. Dok ih je gospođa Ponder gledala, jednog Elvisa u bradu je udario drugi. Udareni Elvis je zateturao unatrag i zabio se u Audrey. Dva Elvisa uhvatila su ga s leđa i odvukla. Jedna je Audrey pokrila lice rukama i okrenula se, kao da to nije mogla gledati. Netko je povikao: - Prestanite! Tako je. Što bi mislila vaša prekrasna djeca? - Da zovem policiju? naglas se zapitala gospođa Ponder, no onda je u daljini čula zavijanje sirene, u isto vrijeme kad je jedna žena na balkonu počela silno vrištati. *** Gabrielle: Nije to bilo samo zbog majki, znate. To se ne bi dogodilo da ondje nisu bili i tate. Pretpostavljam da su to majke samo započele. Mi smo imale glavnu ulogu, da tako kažem. Matere. Ne podnosim tu riječ. Tako je staromodna, zar ne? Mama je bolje. Zvuči mršavije. Usput rečeno, imam problema s mišljenjem o svojem izgledu. A tko nema, zar ne? Bonnie: To je bio samo grozan nesporazum. Ljudima su povrijeđeni 10

osjećaji i onda je sve izmaknulo kontroli, kako to već biva. Iza svakog sukoba ustvari leže povrijeđeni osjećaji, zar ne? Razvod. Svjetski ratovi. Sudski postupci. Dobro, možda ne svaki sudski postupak. Jeste li za biljni čaj? Stu: Reći ću vam što se točno dogodilo. Žene ne mogu preći preko nečega. Ne kažem da tipovi nisu krivi. Ali da žene nisu počele histerizirati, što može zvučati seksistički, ali nije tako, to je jednostavno činjenica i to možete pitati svakog muškarca, ali pravog muškarca, a ne nekog čudaka koji koristi hidratantnu kremu; pitajte pravog muškarca i on će vam reći da su žene olimpijski prvaci u zamjeranju. Trebate vidjeti moju ženu na djelu. A ona čak nije ni najgora. Gospođica Barnes: Roditelji su opsjednuti svojom djecom. Prije nego što sam počela raditi u Osnovnoj školi Pirriwee, mislila sam da ljudi pretjeruju kad kažu da roditelji pretjerano brinu o svojoj djeci. Mislim, moji mama i tata su me voljeli, pokazivali su zanimanje za mene dok sam odrastala tijekom devedesetih, ali nisu bili opsjednuti mnome. Gospođa Lipmann: To je tragedija i to iznimno žalosna i svi pokušavamo krenuti dalje. Nemam drugih komentara. Carol: Ja za to krivim Klub čitatelja erotskih knjiga. Ali to sam samo ja. Jonathan: U Klubu čitatelja erotskih knjiga nema ničeg erotskog, pazite što vam kažem. Jackie: Znate što? Meni je ovo feminističko pitanje. Harper: Tko je rekao da je to feminističko pitanje? Kvragu, što vam je? Ja ću vam reći kako je to počelo. Počelo je incidentom koji se dogodio na danu upoznavanja u predškoli. Graeme: Ja sam to shvatio kao još jedan sukob mama kućanica koje se bore s mamama karijeristicama. Kako to ono zovu? Rat mama. Moja žena nije bila upletena u to. Ona nema vremena za takve stvari. Thea: Vi novinari obožavate priču o francuskoj dadilji. Čula sam danas na radiju kako govore o “francuskoj sluškinji”, a Juliette to nikako nije bila. Renata je imala i kućnu pomoćnicu. Neke žene imaju sreće po 11

tom pitanju. Ja imam četvero djece i nitko mi ne pomaže! Naravno, meni ne smetaju majke koje rade, samo se pitam zašto su uopće htjele imati djecu. Melissa: Znate što ja mislim zbog čega su se svi tako uzrujali? Zbog ušiju. O Bože, nemojte da počnem pričati o ušima. Samantha: Uši? Kakve to ima veze s ičime? Tko vam je to rekao? Melissa, zar ne? Ta jadnica je preživjela posttraumatski stresni poremećaj nakon što su joj djeca stalno imala uši. Oprostite. Nije smiješno. Uopće nije smiješno. Detektiv Adrian Quinlan: Da budem jasan. Ovo nije cirkus. Ovo je istraga o ubojstvu.

12

DRUGO POGLAVLJE Šest mjeseci prije večeri školskog kviza

Č

etrdeset. Madeline Martha Mackenzie danas je napunila četrdeset godina. Imam četrdeset godina - naglas je rekla dok je vozila. Polako je izgovorila tu riječ, kao da je zvučni efekt. - Četrdeeeseeet. U retrovizoru je pogledala kćer. Chloe se nasmiješila i oponašala majku. - Imam pet godina. Peeet. - Četrdeset! - zapjevala je Madeline poput operne pjevačice. - Tra la la la! - Pet! - zapjevala je Chloe. Madeline je pokušala repati, udarajući ritam po upravljaču. Četrdeset mi je godina, da da... - Dosta, mama - odlučno je rekla Chloe. - Oprosti - rekla je Madeline. Vodila je Chloe na dan upoznavanja u predškolu: “Pripremimo se za predškolu!” Iako Chloe nije trebalo nikakvo upoznavanje prije polaska u školu sljedećeg siječnja. Već je bila dobro upoznata s Osnovnom školom Pirriwee. Kad su Chloeinog dvije godine starijeg brata Freda jutros dovezli u školu, ona je bila zaokupljena brigom o njemu, kao da je ona starija. - Frede, zaboravio si staviti torbu za knjige u košaru. Tako je. Unutra. Dobar dečko. 13

Fred je poslušno stavio torbu u prigodnu košaru prije nego što je otrčao i zgrabio Jacksona za vrat. Madeline se pretvarala da to ne vidi. Jackson je to vjerojatno i zaslužio. Jacksonova majka, Renata, ruje to vidjela jer se udubila u razgovor s Harper, a obje su se ozbiljno mrštile zbog stresa prouzrokovanog obrazovanjem nadarene djece. Renata i Harper pohađale su grupu podrške za roditelje nadarene djece. Madeline ih je zamišljala kako zabrinuto sjede u krugu dok im oči sjaje od potajnog ponosa. Dok Chloe bude zaokupljena naređivanjem drugoj djeci tijekom dana upoznavanja (ona je imala dar naređivanja, a jednog dana vodit će neku korporaciju), Madeline će popiti kavu i pojesti kolač sa svojom prijateljicom Celeste. Celestini blizanci također će sljedeće godine krenuti u školu, pa će i oni danas ondje jurcati. (Njihov dar bilo je vikanje. Madeline bi počela boljeti glava nakon što je u njihovu društvu provela pet minuta.) Celeste je uvijek kupovala posebne i vrlo skupe rođendanske darove, tako da će to biti lijepo. Nakon toga, Madeline će odvesti Chloe svojoj svekrvi, a onda će ručati s prijateljima prije nego što svi odjure po djecu u školu. Sunce je sjalo. Ona je nosila svoje prekrasne nove Dolce &Gabanna štikle (koje je kupila preko interneta, bile su na popustu trideset posto). Bit će to uistinu prekrasan dan. - Neka počne Madelinin festival! - jutros je rekao njezin suprug Ed kad joj je u krevet donio kavu. Madeline je bila poznata po tome što voli rođendane i proslave sve vrste. Bilo kakvu priliku da se popije šampanjac. Ali ipak, četrdeset. Dok je vozila poznatom cestom do škole, razmišljala je o svojim divnim novim godinama. Četrdeset. I sada je o “četrdeset” godina razmišljala kao kad je imala petnaest. Tako bezlične godine. Samotne godine na sredini života. Ništa neće biti bitno kad napuniš četrdeset godina. Nećeš imati prave osjećaje kad napuniš četrdeset, zato što ćeš biti sigurno ušuškan u svoje otrcane četrdesete. Četrdesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Ajme! 14

Dvadesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Tragedija! Kakva tuga! Pronađite tog ubojicu! Madeline se morala malo natjerati da se zapita kad je čula u vijestima da je neka žena u dobi od četrdeset godina umrla. Ali to sam mogla biti i ja! To bi bilo tužno! Ljudi bi bili tužni da ja umrem! Štoviše, bili bi shrvani. Eto, ljudi su opsjednuti godinama. Možda imam četrdeset godina, ali sam voljena. S druge strane, vjerojatno je bilo potpuno prirodno biti tužniji zbog smrti neke dvađesetogodišnjakinje nego zbog smrti četrdesetogodišnjakinje. Četrdesetogodišnjakinja je proživjela dvadeset godina više. I da neki naoružani napadač jurca okolo, zbog toga bi se Madeline osjećala obveznom baciti svoje sredovječno tijelo pred neku dvadesetogodišnjakinju. Primiti metak zbog mladosti. To je jedino bilo pošteno. E pa, to bi učinila kad bi bila sigurna da je to neka dobra mlada osoba, a ne jedna od pripadnika nepodnošljive mladeži poput djeteta koje vozi mali plavi Mitsubishi ispred Madeline. Čak se nije ni potrudila sakriti da koristi mobitel dok vozi, i to vjerojatno kako bi promijenila status na Facebooku. Eto ga! Ovo dijete ne bi ni primijetilo naoružanog napadača! Odsutno bi zurila u telefon, a Madeline bi žrtvovala svoj život za nju. To je bilo nečuveno. Mali auto na čijem je zadnjem staklu bilo nakoso nalijepljeno slovo “P”, označavajući da osoba ima privremenu vozačku dozvolu, bio je pun mladih ljudi. Odostrag ih je bilo barem troje: glave su im se njihale, rukama su gestikulirali. Je li to netko mahao nogom? Samo što se ne dogodi tragedija. Svi se moraju usredotočiti. Prošli tjedan Madeline je bila na kratkoj kavi nakon teretane te je u novinama čitala priču o tome kako su mladi odlazili u smrt zbog toga što su slali poruke dok voze. Stižem. Evo me! To su bile njihove posljednje, blesave (i često pogrešno napisane) riječi. Madeline je zaplakala kad je vidjela sliku shrvane majke jedne tinejdžerice kako apsurdno drži mobitel svoje kćeri kao upozorenje 15

čitateljima. - Smiješni mali idioti - naglas je rekla kad je auto skrenuo opasno blizu drugoj traci, - Tko je idiot? - pitala je njezina kći Chloe sa stražnjeg sjedala. - Djevojka koja ispred mene vozi auto je idiot jer istovremeno vozi i koristi telefon. - Kao kad ti moraš nazvati tatu kad kasnimo - rekla je Chloe. - To sam napravila samo jedanput! - pobunila se Madeline. - I bila sam jako oprezna i jako brza! I ja imam četrdeset godina! - Danas - znakovito je rekla Chloe. - Danas imaš četrdeset godina. - Da! A osim toga, ja sam ga samo na brzinu nazvala, nisam slala poruku! Kad šalješ poruku, ne možeš gledati cestu. Slanje poruke je protuzakonito i zločesto i moraš mi obećati da to nikad, ali nikad nećeš raditi kad postaneš tinejdžerica. Glas joj je zadrhtao pri pomisli da će Chloe postati tinejdžerica i da će voziti auto. - Ali dopušteno je nazvati nekoga na brzinu - rekla je Chloe. - Nije! I to je protuzakonito. - To znači da si ti prekršila zakon - zadovoljno je rekla Chloe. - Kao pljačkaš. Chloe je trenutačno bila opsjednuta pljačkašima. Jednog dana će sigurno hodati s lošim dečkom. S lošim dečkom koji vozi motor. - Drži se dobrih dečkiju, Chloe! - nakon jednog trenutka je rekla Madeline. - Kao što je tata. Loši dečki ti ne donose kavu u krevet, u to sam sigurna. - Što ti to brbljaš, ženo? uzdahnula je Chloe. Tu je frazu čula od svojega oca i savršeno je oponašala njegov umoran ton. Pogriješili su kad su se nasmijali kad je prvi put to rekla, tako da ju je zapamtila i često ju je govorila i to baš u pravom trenutku, pa su se i dalje morali tome smijati. Ovaj put Madeline se uspjela ne nasmijati. Chloe je trenutačno bila 16

na granici između dražesnog i iritantnog djeteta. A na takvoj granici vjerojatno je bila i sama Madeline. Madeline je na crvenom svjetlu stala iza malog plavog Mitsubishija. Mlada vozačica je i dalje gledala u mobitel. Madeline je pritisnula sirenu. Vidjela je kako ju vozačica gleda u retrovizoru, a ostali putnici u autu okrenuli su se da ju pogledaju. - Odloži telefon! - vikala je. Oponašala je slanje poruke tako što je prstom lupkala po dlanu. - To je protuzakonito! To je opasno! Djevojka joj je pokazala srednji prst. - Dobro! - Madeline je povukla ručnu kočnicu i uključila sva četiri žmigavca. - Što to radiš? - pitala je Chloe. Madeline je otkopčala pojas i otvorila automobilska vrata. - Ali moramo ići na dan upoznavanja! - panično je povikala Chloe. Zakasnit ćemo! Jao si ga meni! “Jao si ga meni” bio je uzvik iz slikovnice koju su čitali Fredu kad je bio mali, A sada je cijela obitelj to govorila. Tu frazu čak su koristili i Madelinini roditelji i neki Madelinini prijatelji. Bila je vrlo zarazna. - Sve je u redu - rekla je Madeline. - Ovo će biti brzo gotovo. Spašavam mlade živote. U novim je štiklama došla do auta te djevojke i pokucala na prozor. Prozor se spustio, a vozačica se iz obične siluete pretvorila u vrlo mladu djevojku blijede puti, koja je u nosu imala svjetlucavu naušnicu, a na očima loše nanesenu, grudastu maskaru. U Madeline je pogledala s pomiješanim osjećajima agresivnosti i straha. - Koji je tvoj problem? - U lijevoj ruci je i dalje opušteno držala mobitel. - Odloži taj telefon! Ubit ćeš sebe i svoje prijatelje! - Madeline je to rekla istim tonom kojim se obraćala Chloe kad je bila jako zločesta. Gurnula je ruku u auto, zgrabila telefon i bacila ga djevojci razjapljenih usta, koja je sjedila na suvozačevu sjedalu. - Dobro? Samo prestani s 17

tim! Dok se vraćala u auto, čula je kako su svi prasnuli u smijeh. No nije ju bilo briga. Bila je puna energije. Iza njezinog auta stao je jedan drugi auto. Madeline je podigla ruku kako bi se ispričala i požurila prema svom autu da stigne prije nego što se upali zeleno. Iskrenula je gležanj. U jednom trenu sve je bilo u redu, a u drugom joj je gležanj iskrivljeno stajao u sasvim pogrešnom položaju. Teško je pala na bok. Jao si ga meni. U tom trenutku je gotovo sigurno počela priča. S nespretnim uganućem gležnja.

18

TREĆE POGLAVLJE

J

ane je na crvenom svjetlu stala iza velikog sjajnog terenca na kojemu su bila upaljena sva četiri žmigavca te je gledala kako jedna tamnokosa žena žuri cestom natrag u svoj auto. Imala je lepršavu plavu ljetnu haljinu i visoke štikle s remenčićima te se nasmiješila Jane i dražesno joj je mahnula da joj se ispriča. Jutarnje zrake sunca odbile su se o jednu njezinu naušnicu te je ona zasvjetlucala kao da ju je dodirnula neka nebeska pojava. Svjetlucava ženska. Starija od Jane, ali i dalje svjetlucava. Jane je cijeli život takve ženske promatrala sa zanimanjem pravog znanstvenika. Možda i s malo strahopoštovanja. Možda i s malo zavisti. Nisu nužno bile jako lijepe, ali tako su se pažljivo uređivale, kao božićno drvce, s velikim naušnicama, zveckavim narukvicama i elegantnim, besmislenim šalovima. Kad su pričale, stalno bi ti dirale ruku. Janeina najbolja prijateljica iz Škole bila je svjetlucava djevojka. Jane je bila slaba na njih. A onda je žena pala, kao da joj se izmaknulo tlo pod nogama. - Joj rekla je Jane i brzo odvratila pogled, kako bi spasila dostojanstvo te žene. - Jesi li se ozlijedila, mama? - pitao je Ziggy sa stražnjeg sjedala. Uvijek je bio zabrinut da će se ona ozlijediti. - Nisam - rekla je Jane. - Ona gospođa ondje se ozlijedila. Spotaknuta se.

19

Čekala je da se žena digne i vrati u auto, ali i dalje je ležala na tlu. Glavu je okrenula prema gore, a izgledala je kao da ju jako boli. Upalilo se zeleno svjetlo, a mali auto s oznakom “P”, koji je stajao ispred terenca, odjurio je uz škripanje guma. Jane je uključila pokazivač smjera da zaobiđe auto. Išli su na Ziggyjev dan upoznavanja u novu školu i nije imala pojma kamo ide. I ona i Ziggy su bili nervozni, a pretvarali su se da nisu. Htjela je stići onamo mnogo ranije. - Je li ta gospođa dobro? - pitao je Ziggy. Jane je osjetila čudan odmak koji bi joj se dogodio kad je previše razmišljala o svojem životu, a onda bi ju nešto (često je to bio Ziggy) baš na vrijeme podsjetilo kako se ponaša ljubazna, normalna, dobro odgojena odrasla osoba. Da nije bilo Ziggyja, ona bi otišla. Toliko bi bila usredotočena na svoj cilj da ga odveze na dan upoznavanja da bi na cesti ostavila ženu koja se previjala od bolova. - Idem vidjeti kako je - rekla je Jane, kao da je to i namjeravala. Uključila je svoja četiri žmigavca i otvorila vrata, svjesna svojeg sebičnog otpora. Baš si gnjavaža, svjetlucava ženo! - Jeste li dobro? - pitala je. - Dobro sam! - Žena se nasmiješila i pokušala se uspraviti te je zavapila držeći se za gležanj. - Jao. Sranje. Uganula sam gležanj, to je sve. Baš sam idiot. Izašla sam iz auta kako bih djevojci u automobilu ispred mojega rekla da prestane slati poruke. Tako mi i treba kad se ponašam kao školski redar. Jane je čučnula pokraj nje. Žena je imala lijepo ošišanu tamnu kosu do ramena i blijede pjegice na nosu. Bilo je nečega lijepoga u tim pjegicama, poput sjećanja na ljeto iz djetinjstva, i lijepo su išle s crtom oko očiju i smiješnim visećim naušnicama. Janein otpor potpuno je nestao. Svidjela joj se ova žena. Htjela joj je pomoći. 20

(No, što je to govorilo o njoj? Da je to bila neka krezuba žena s bradavičastim nosom, bi li joj bilo mrsko pomoći joj? Kako je to bilo nepravedno. Kako okrutno. Prema ovoj ženi će biti ljubaznija zato što su joj se svidjele njezine pjegice.) Žena je na haljini uz dekolte imala fino izvezen uzorak cvijeća, a Jane je kroz latice vidjela njezinu osunčanu, pjegavu kožu. - Odmah moramo staviti led - rekla je Jane. Bile su joj poznate ozljede gležnja još iz dana kad je igrala netball te je vidjela da gležanj ove žene već počinje oticati. - I staviti nogu na povišeno. Grickala je usnicu i pogledala oko sebe tražeći nekoga. Nije imala pojma kako da zapravo ostvari taj plan. - Danas mi je rođendan - tužno je rekla ta žena. - Četrdeseti. - Sretan rođendan - rekla je Jane. Bilo je nekako slatko što je žena u dobi od Četrdeset godina uopće spomenula da joj je rođendan. Pogledala je štikle koje je imala ta žena. Nokti su joj bili nalakirani sjajnim lakom tirkizne boje. Potpetice su bile tanke kao čačkalice i bile su opasno visoke. - Nije ni čudo da ste si sredili gležanj - rekla je Jane. - U tim cipelama nitko ne bi mogao hodati! - Znam, ali nisu li prekrasne! - Žena je okrenula nogu kako bi im se divila. - Jao! Sranje, to boli. Pardon. Ispričavam se. - Mama! - Mala djevojčica s tamnom kovrčavom kosom i svjetlucavom tijarom provirila je glavom kroz prozor. - Što to radiš? Ustani! Zakasnit ćemo! Svjetlucava majka. Svjetlucava kći. - Hvala što suosjećaš sa mnom! - rekla je žena. Snuždeno se nasmiješila Jane. - Idemo na dan upoznavanja u predškoli. Jako je uzbuđena. - U Osnovnu školu Pirriwee? - pitala je Jane. Bila je iznenađena. - I ja idem onamo. Moj sin, Ziggy, kreće u školu sljedeće godine. Ovamo ćemo se doseliti u prosincu. - Nije joj djelovalo moguće da bi mogla imati išta 21

zajedničko s ovom ženom ili da bi im se životi mogli doticati na bilo koji način. - Ziggy! Kao Ziggy Stardust? Kakvo odlično ime! - rekla je žena, Usput rečeno, ja sam Madeline. Madeline Martha Mackenzie. Zbog nekog razloga stalno spominjem krsno ime. Ne pitajte me zašto. Ispružila je ruku. - Jane - rekla je Jane. - Jane bez krsnog imena Chapman. Gabrielle: Na kraju su se svi u školi podijelili u dva tabora. Ono, kao da je bio građanski rat. Bili ste ili u taboru Madeline ili u taboru Renata. Bonnie: Ne, ne, to je grozno. To se nije dogodilo. Nije bilo strana. Bili smo vrlo bliska zajednica. Bilo je previše alkohola. A bio je i pun mjesec. Svi malo polude kad je pun mjesec. Ozbiljno. To je stvarna, provjerena pojava. Samantha: Zar je bio pun mjesec? Znam da je strašno pljuštalo. Kosa mi se sva nakostriješila. Gospođa Lipmann: To je smiješno i to nema nikakve veze. Nemam drugih komentara. Carol: Znam da stalno trubim o Klubu čitatelja erotskih knjiga, ali sigurna sam da se nešto dogodilo na jednom od njihovih “sastanaka”, da tako kažem. Harper: Slušajte, ja sam plakala kad smo saznali da je Emily nadarena. Pomislila sam: eto ga opet! Već sam sve to prošla sa Sophijom pa sam znala što me čeka! Renata je bila u istoj kaši. Dvoje nadarene djece. Nitko ne razumije kakav je to stres. Renata je bila zabrinuta kako će Amabelli biti u školi, hoće li to biti dovoljno zahtjevno za nju i tako dalje. Pa kad je ono dijete s onim smiješnim imenom, onaj Ziggy, učinio ono što je učinio - a tek je bio dan upoznavanja! - razumljivo da je bila vrlo rastresena. Tako je sve počelo.

22

ČETVRTO POGLAVLJE

J

ane je ponijela knjigu sa sobom kako bi ju čitala u autu dok je Ziggy na danu upoznavanja, no umjesto toga, otpratila je Madeline Marthu Mackenzie (zvučalo je kao ime neke živahne djevojčice iz knjige za djecu) do kafića na plaži, po imenu Blue Blues. Kafić je malen i smiješno oblikovan, poput špilje, te se nalazio na šetalištu uz plažu Pirriwee. Madeline je bosa šepala, teško se i bez oklijevanja naslanjala na Janeinu ruku kao da su stare prijateljice. Bio je to bliski kontakt. Osjetila je miris Madelininog parfema, koji je krasno mirisao poput Limuna. U posljednjih pet godina Jane baš i nisu dirale druge odrasle osobe. Čim su otvorile vrata kafića, mlađahan muškarac prišao im je ispruženih ruku. Bio je odjeven u crno, a kosa mu je bila plava i kovrčava, kao kod tipičnog surfera. Na nosu je imao malenu naušnicu. Madeline! Što ti se dogodilo? - Jako sam se ozlijedila, Tome - rekla je Madeline. - A rođendan mi je. - Jao si ga meni - rekao je Tom. Namignuo je Jane. Dok je Tom smještao Madeline u separe u kutu i potom joj donio led zamotan u krpu te joj stavio nogu na stolac s jastučićem, Jane je promatrala kafić. Bio je “baš dražestan”, kako bi rekla njezina majka. Žarko plavi neravni zidovi bih su prekriveni klimavim policama s rabljenim knjigama. Drvene daske na podu na jutarnjem su svjetlu 23

svjetlucale poput zlata, a Jane je udisala opojne mirise kave, peciva, mora i starih knjiga. Prednji dio kafića bio je ostakljen, a sjedala su bila razmještena tako da uvijek gledate u plažu, kao da ste došli gledati predstavu koju izvodi more. Dok je Jane gledala oko sebe, pojavio joj se osjećaj nezadovoljstva koji bi često imala kad je bila na nekom novom i dražesnom mjestu. Nije to baš mogla objasniti, osim riječima: Da sam barem ovdje. Ovaj mali kafić na plaži bio je tako poseban da je žudjela da bude ovdje, osim što je, naravno, i bila ondje, pa to baš nije imalo smisla. - Jane? Što ćeš naručiti? - pitala je Madeline. - Častim te kavom i kolačem da ti se zahvalim na svemu! - Okrenula se zaposlenom konobaru. - Tome! Ovo je Jane! Ona je moj princ na bijelom konju. Moja princeza. Jane je vozila Madeline i njezinu kćer u školu, nakon što je prvo nervozno parkirala Madelinin ogromni auto u bočnu ulicu. Sa stražnjeg sjedala Madelininog auta uzela je podložak za sjedenje za Chloe, te ga je stavila na stražnje sjedalo svojeg malog auta, pokraj Ziggyja. To je bio projekt. Kako prevladati malu krizu. Tužan pokazatelj Janeinog dosadnog života bio je taj da joj je cijela ova situacija bila pomalo uzbudljiva. I Ziggy je bio znatiželjan i iznenađen što pokraj njega na stražnjem sjedalu sjedi još jedno dijete, i to tako živahno i karizmatično kao što je Chloe. Djevojčica je cijelim putem neprestano brbljala i objašnjavala Ziggyju sve što treba znati o školi, i o tome tko će im biti učitelji, kako trebaju oprati ruke prije nego što uđu u učionicu i onda ih obrisati samo jednim papirnatim ubrusom, i gdje će sjediti za ručkom i kako neće smjeti jesti maslac od kikirikija jer su neki ljudi alergični na kikiriki i mogu umrijeti i da ona već ima svoju kutiju za ručak s likom Dore iz crtića Dora istražuje i što zapravo Ziggy ima na svojoj kutiji za ručak? - Buzza Lightyeara - odmah je uljudno, ali posve neistinito odgovorio Ziggy budući da mu Jane još uvijek nije kupila kutiju za ručak niti su razgovarali o tome da mu je potrebna. Tri dana tjedno je išao u vrtić, gdje 24

je dobivao i hranu. Pakiranje kutije za ručak bit će nešto novo za Jane. Kad su došli do škole, Madeline je ostala u autu dok je Jane odvela djecu. Ustvari, odvela ih je Chloe, koja je stupala ispred njih dok joj je tijara blještala na suncu. U jednom trenutku Ziggy i Jane su se pogledali kao da se pitaju: - Tko su ovi čudesni ljudi? Jane je bila nervozna zbog Ziggyjevog dana upoznavanja i bila je svjesna činjenice da to mora skriti od Ziggyja zato što je on bio sklon tjeskobnom ponašanju. Imala je osjećaj kao da počinje neki novi posao: posao majke osnovnoškolca. Morat će naučiti nova pravila i administraciju i procedure. No dolazak u školu s Chloe bio je pun pogodak. Odmah su im prišle dvije druge mame: - Chloe! Gdje ti je mama? - Potom su se predstavile Jane, a Jane im je mogla ispričati priču o Madelininom gležnju, a onda je i gospođica Barnes, učiteljica, htjela čuti tu priču, a Jane se našla u središtu pozornosti i iskreno rečeno, to joj je bilo baš ugodno. Škola je bila prekrasna; nalazila se na kraju rta, tako da je u Janeinu perifernom vidu stalno svjetlucalo plavetnilo oceana u daljini. Učionice su se nalazile u dugačkim, niskim građevinama od pješčenjaka, a igralište prekriveno krošnjama drveća kao da je bilo puno dražesnih tajnih mjesta koja su pobuđivala maštu: tu su bile rupe između drveća, zaklonjeni puteljci, pa čak i mali labirint za djecu. Kad je odlazila, Ziggy je ulazio u učionicu držeći se za ruku s Chloe, a malo lice bilo mu je rumeno i sretno. Jane je prišla svom autu, također rumena i vesela, a na suvozačevu sjedalu sjedila je Madeline i mahala joj i ushićeno se smiješila, kao da joj je Jane velika prijateljica, a Jane je pak osjetila kako se nešto ublažuje, opušta. Sada je u Blue Bluesu sjedila pokraj Madeline i čekala da joj dođe kava te je promatrala vodu i uživala u tome kako joj sunce kupa lice. Možda će selidba ovamo biti početak nečega ili pak kraj, što bi bilo još i bolje. - Uskoro će stići moja prijateljica Celeste - rekla je Madeline. Možda si ju vidjela u školi kad je dovezla svoje dečke. Dva mala plava 25

grubijana. Ona je visoka, plava, prekrasna i usplahirena. - Mislim da nisam - rekla je Jane. - Zašto je usplahirena ako je visoka, plava i prekrasna? - Upravo to - rekla je Madeline, kao da je time odgovorila na pitanje. - A muž joj je jednako prekrasan i bogat. Još uvijek se drže za ruke. A i ljubazan je. Kupuje meni poklone. Iskreno, nemam pojma zašto smo prijateljice. - Pogledala je na sat. - Nemoguća je. Uvijek kasni! Uglavnom, ispitat ću te malo dok čekamo. - Nagnula se naprijed i svu pozornost posvetila Jane. - Jesi li ti nova na poluotoku? Uopće mi nisi poznata. Budući da su nam djeca iste dobi, mogle smo se sresti u igraonici ih čitaonici ili već negdje. - Doselit ćemo se ovamo u prosincu - rekla je Jane. - Trenutačno živimo u Newtownu, ali mislila sam da bi bilo lijepo neko vrijeme živjeti blizu plaže. Čini mi se da je to bila hirovita odluka. Riječ “hirovita” došla joj je kao grom iz vedra neba, te je bila i zadovoljna zbog toga, ali joj je bilo i neugodno. Htjela je da to bude hirovita priča, kao da je ona uistinu hirovita djevojka. Rekla je Madeline da je jednog dana prije nekoliko mjeseci vodila Ziggyja na izlet na plažu, gdje je vidjela znak da se iznajmljuju stanovi, pa je pomislila: “Zašto ne bismo živjeli u blizini plaže?” Na kraju krajeva, to nije bila laž. Ne baš. Dan na plaži, neprestano si je ponavljala dok je vozila onom dugačkom strmom cestom, kao da netko osluškuje njezine misli i preispituje njezine motive. Plaža Pirriwee bila je jedna od deset najljepših plaža na svijetu! To je negdje pročitala. Njezin sin je zaslužio da vidi jednu od deset najljepših plaža na svijetu. Njezin prekrasan, izniman sin. Stalno ga je gledala u retrovizoru, a srce ju je boljelo. Nije rekla Madeline da joj se, dok su se držeći za ruke vraćali u auto, ljepljivi i od pijeska, u glavi stalno javljala riječ “upomoć”, kao da je preklinjala za nešto: za rješenje, za lijek, za olakšanje. Za olakšanje od čega? Za lijek za što? Za rješenje za što? Počela je plitko disati. Osjetila 26

je kapljice znoja na čelu. Onda je vidjela znak. Najam stana u Newtownu bližio se kraju. Ovaj trosoban stan nalazio se u ružnom, beživotnom bloku zgrada od crvene cigle, ali bio je udaljen samo pet minuta hoda od plaže. - Kako bi bilo da se doselimo ovamo? - pitala je Ziggyja, a on se odmah razvedrio te se iznenada činilo da je taj stan pravo rješenje za ono što ne valja s njom. Ljudi su to zvali preseljenjem na morski zrak. Zašto se ona i Ziggy ne bi preselili na morski zrak? Nije rekla Madeline da je svakih šest mjeseci mijenjala stanove po Sydneyju otkako se Ziggy rodio, pokušavajući pronaći život koji će joj se svidjeti. Nije joj rekla da se možda cijelo vrijeme približavala plaži Pirriwee. I nije rekla Madeline da je, nakon što je potpisala ugovor o najmu, prvi put primijetila kakvi ljudi žive na poluotoku: koža im je bila zlatna, a kosa svijetla te je pomislila na svoje blijede noge ispod traperica, a onda je pak pomislila na to kako će joj samo roditelji biti nervozni kad se budu morali voziti tom vijugavom cestom prema plaži, kako će tatini prsti problijedjeti na upravljaču, no svejedno će doći k njima ne žaleći se i Jane je iznenada bila uvjerena da je napravila uistinu neoprostivu pogrešku. Ali bilo je prekasno. - Tako da sam sada tu - neuvjerljivo je dovršila. - Sviđat će ti se ovdje - oduševljeno je rekla Madeline. Namjestila je led na gležnju i trgnula se. - Jao. Surfaš li? A tvoj suprug? Ili bolje da kažem - partner. Ili dečko? Cura? Ja sam otvorena prema svim mogućnostima. - Nemam muža - rekla je Jane. - Ni partnera. Sama sam. Ja sam samohrana majka. - Stvarno?- rekla je Madeline, kao da je Jane objavila nešto nevjerojatno odvažno i prekrasno. - Da - bedasto se nasmiješila Jane. - Znaš, ljudi to često zaborave, ali i ja sam bila samohrana majka rekla je Madeline. Uspravila se i podigla glavu, kao da se obraća gomili 27

ljudi koji se ne slažu s njom. - Muž me ostavio kad mi je starija kći bila beba. Abigail. Ima četrnaest godina. I ja sam bila mlada, kao ti. Samo sam imala dvadeset šest godina. I mislila sam da sam jako stara. Bilo je teško. Teško je biti samohrana majka. - Dobro, imam mamu i... - Ma, naravno. Ne kažem da nisam imala pomoć. I meni su roditelji pomagali. Ali dragi Bože, bilo je noći kad je Abigail bila bolesna ili kad sam ja bila bolesna ili još gore: kad smo obje bile bolesne... Uglavnom... - Madeline je zastala i veselo se nasmiješila. - Moj bivši se oženio s nekom drugom. Imaju djevojčicu otprilike iste dobi kao što je Chloe i Nathan je sada najbolji tata na svijetu. To se događa muškarcima kad dobiju drugu priliku. Abigail misli da joj je tata divan. Ja sam jedina koja mu još zamjera. Kažu da je dobro prestati zamjerati, ali ne znam, ja volim zamjerati. Ja taj osjećaj njegujem kao da je kućni ljubimac. - Ni ja baš nisam spremna opraštati - rekla je Jane. Madeline se nasmiješila i usmjerila žličicu prema njoj. – Tako je. Nikad ne opraštaj. Nikad ne zaboravljaj. To je moj moto. Jane nije mogla zaključiti šali li se ili ne. - Što je sa Ziggyjevim tatom? - nastavila je Madeline. - Brine li se o njemu uopće? Jane se nije ni pomaknula. Imala je pet godina da se navikne na to. Osjetila je kako postaje jako mirna. - Ne. Zapravo nismo bili zajedno. - Savršeno je to rekla. - Nisam znala ni kako se zove. To je bilo... - Stanka. Pauza. Odvrati pogled kao da ju ne možeš pogledati u oči. - Pa... Samo jedanput. - Misliš, seks za jednu noć? - odmah je suosjećajno rekla Madeline, a Jane se od iznenađenja gotovo naglas nasmijala. Većina ljudi, pogotovo Madelininih godina, reagirala je s delikatnim, pomalo nelagodnim izrazom lica koji je govorio: shvaćam to i nemam problema s tim, ali za mene ti sada spadaš u drugu kategoriju ljudi. Jane nikada nije bila uvrijeđena zbog njihovog gađenja. I njoj je to bilo odvratno. Samo je htjela završiti s tom temom razgovora i u većini slučajeva to se i događalo. Ziggy je bio 28

Ziggy. Nije imao tatu. Idemo dalje. - Zašto jednostavno ne kažeš da si se rastala s njegovim ocem? - u početku ju je ispitivala majka. - Kad lažeš, to se uvijek zakomplicira, mama - odgovorila bi Jane. Njezina majka nije imala iskustva s lažima. - Na ovaj način razgovor o tome završava. - Ja se sjećam seksa za jednu noć - sjetno je rekla Madeline. - Što sam sve radila u devedesetima. O Bože! Nadam se da Chloe to nikada neće saznati. Jao si ga meni! Je li bio zabavan? Jane je trebalo neko vrijeme da shvati pitanje. Pitala ju je je li taj seks za jednu noć bio zabavan. Jane se na trenutak našla u onaj staklenoj kapsuli dizala koje se tiho dizalo u središtu hotela. Njegova ruka oko boce šampanjca. Druga ruka na njezinim križima vuče ju naprijed. Oboje su se glasno smijali. Imao je duboke bore oko očiju. Bilo joj je slabo od smijeha i požude. I skupih parfema. Jane se nakašljala. - Valjda je bilo zabavno - rekla je. - Oprosti - rekla je Madeline. - To je bilo bezobzirno. To je zato što sam mislila na svoju protraćenu mladost. Ili možda zato što si ti tako mlada, a ja sam tako stara pa pokušavam biti cool. Koliko imaš godina, ako smijem pitati? - Dvadeset četiri - rekla je Jane. - Dvadeset četiri - izustila je Madeline. - Ja danas imam četrdeset. To sam ti već rekla, zar ne? Ti vjerojatno misliš da nikada nećeš imati četrdeset, zar ne? - Pa nadam se da ću imati četrdeset - rekla je Jane. I prije je primijetila kako su sredovječne žene opsjednute temom godina i kako se uvijek smiju na taj račun ili se žale i kako neprestano razgovaraju o tome, kao da je proces starenja složena zagonetka koju pokušavaju riješiti. Zašto su bile toliko zaluđene time? Prijateljice Janeine majke doslovno 29

nisu imale drugu temu za razgovor, ili bar ne u Janeinoj prisutnosti. “Jao, tako si mlada i lijepa, Jane” (a očito to nije bila; kao da to ide jedno s drugim: ako si mlad, onda si odmah i lijep!). “Jao, tako si mlada, Jane, pa mi znaš popraviti telefon/računalo/fotoaparat” (a ustvari je većina majčinih prijateljica u tome bila spretnija od Jane). “Jao, tako si mlada, Jane, imaš toliko energije” (a bila je tako umorna, tako jako umorna). - A kako se uzdržavaš? - zabrinuto je upitala Madeline i uspravno sjela, kao da je to problem koji smjesta mora riješiti. - Radiš li? Jane joj se nasmiješila. - Radim kao samostalni knjigovođa. Sada imam dobru bazu klijenata, mnogo malih obrta. Posao znam brzo obaviti. Time plaćam stanarinu. - Pametna si - zadovoljno je rekla Madeline. - I ja sam se sama uzdržavala dok je Abigail bila mala. Uglavnom sama. S vremena na vrijeme Nathan se udostojio poslati ček. Bilo je teško, ali na neki način je bilo i zadovoljavajuće, znaš ono “jebi se ti”. Znaš što mislim. - Naravno - rekla je Jane. Jane kao samohrana majka nikome nije govorila “jebi se”. Ili barem ne na taj način kako je Madeline to mislila. - Ti ćeš svakako biti jedna od mladih mama u predškoli - rekla je Madeline. Popila je malo kave i zločesto se nasmiješla. - Mlada si čak i od prekrasne nove žene mog bivšeg muža. Obećaj mi da se nećeš sprijateljiti s njom, može? Ja sam te prva ugrabila. - Sigurno ju neću ni upoznati - zbunjeno je rekla Jane. - Hoćeš, hoćeš - znakovito je rekla Madeline. - Njezina kći iste je dobi kao Chloe. Možeš li to zamisliti? Jane to nije mogla zamisliti. - Mame iz predškole zajedno će piti kavu, a žena mog bivšeg muža pit će biljni čaj. Ne brini, neće biti tuče. Nažalost, to je sve vrlo dosadno i civilizirano i vrlo odraslo. Bonnie me čak i poljubi kad se vidimo. Ide na jogu i vjeruje u čakre i ta sranja. Znaš kako djeca inače mrze zločestu maćehu? Moja kći ju obožava. Bonnie je tako “smirena”, znaš. Prava suprotnost meni. Govori tihim... Nježnim... Milozvučnim glasom od kojeg ti dođe da udaraš glavom u zid. 30

Jane se nasmijala kad je Madeline oponašala nježan, milozvučan glas. - Vjerojatno ćeš se sprijateljiti s Bonnie - rekla je Madeline. - Nju je nemoguće mrziti. Ja sam vrlo dobra u tome da mrzim ljude, a čak je i meni to teško. Stvarno se moram svojski potruditi da bih ju mrzila. Ponovno je pomaknula led na gležnju. - Kad Bonnie čuje da sam ozlijedila gležanj, donijet će mi ručak. Koristi svaku priliku da mi donese skuhani ručak. Vjerojatno zato što joj je Nathan rekao da grozno kuham, pa se hoće dokazati. Iako je najgore to što se Bonnie vjerojatno ne pokušava dokazati. Tako je suludo draga. Najradije bih bacila njezina jela u koš za smeće, ali jednostavno su preukusna. Muž i djeca bi me ubili. Madeknin izraz lica se promijenio. Ozarila se i mahnula. - Oh! Napokon je stigla! Celeste! Ovamo! Dođi vidjeti što mi se dogodilo! Jane je podigla pogled i strašno se oneraspoložila. Ali to ne bi trebalo biti bitno. Znala je da ne bi trebalo biti bitno. Ali neki su ljudi bili tako neprihvatljivo, bolno lijepi da joj je bilo neugodno. Vašu inferiornost mogao je jasno vidjeti cijeli svijet. Tako bi trebala izgledati jedna žena. Baš tako. Ona je bila ispravna, a Jane je bila pogrešna. - Ti si jako debela, ružna djevojčica - uporno joj je u uho govorio vruć, smrdljiv glas. Zadrhtala je i pokušala se nasmiješiti ovoj strašno lijepoj ženi koja je hodala prema njima. Thea: Vjerojatno ste već čuli da je Bonnie udana za Madelininog bivšeg muža, Nathana? Tako da je to bilo složeno. Možda biste trebali to istražiti. Iako vam ne govorim kako da radite svoj posao, naravno. Bonnie: To sigurno nije imalo nikakve veze ni s čime. Naš odnos bio je vrlo srdačan. Jutros sam odnijela vegetarijanske lazanje za njezinog jadnog supruga. Gabrielle: Ja sam bila nova u školi. Nikoga nisam poznavala. “Svi u 31

školi smo brižni”, rekla mi je ravnateljica. Bla, bla, bla. Da vam kažem što sam prvo pomislila kad sam došla na igralište onog dana kad je bio dan upoznavanja: grupice. Grupice, grupice, grupice. Ne čudi me što je netko ubijen. Ma dobro, malo sam pretjerala. Malo se jesam začudila.

32

PETO POGLAVLJE

C

eleste je otvorila staklena vrata Blue Bluesa i odmah je ugledala Madeline. Sjedila je za stolom s niskom, mršavom djevojkom u traper suknji i običnoj bijeloj majici V-izreza. Celeste nije prepoznala tu djevojku. Odmah ju je preplavio osjećaj razočaranja. - Samo nas dvije rekla je Madeline. Celeste je promijenila svoja očekivanja od ovog jutra. Duboko je udahnula. Nedavno je primijetila da joj se događa nešto čudno dok govori pred ljudima u skupim. Nije se mogla sjetiti kako da se ponaša. Pomislila bi: jesam li se preglasno smijala? Jesam li se zaboravila nasmijati? Jesam li se počela ponavljati? Iz nekog razloga, sve je bilo u redu kad je bila samo s Madeline. Njezina osobnost bila je sačuvana kad su bile same. To je zato što Madeline poznaje jako dugo. Možda joj je potreban tonikum. To bi rekla njezina baka. Što je ustvari tonikum? Obišla je stolove na putu do njih. Još ju nisu primijetile. Bile su udubljene u razgovor. Sad je jasno vidjela profil te djevojke. Bila je premlada za majku iz škole. Sigurno je dadilja. Možda iz Europe? Možda ne zna baš najbolje engleski? To bi objasnilo taj ukočeni, pomalo napet način sjedenja, kao da se trudi usredotočiti se. Naravno, možda nije imala nikakve veze sa školom. Madeline je bez problema putovala kroz desetke društvenih krugova koji su se preklapali i time stjecala životne prijatelje i životne neprijatelje; od kojih je više bilo ovih potonjih. 33

Madeline se hranila sukobima i bila je najsretnija kad ju netko razbjesni. Madeline je ugledala Celeste i lice joj se ozarilo. Nešto najbolje kod Madeline bio je način na koji joj se izraz lica promijenio kad vas vidi, kao da u tom trenutku nikog ne bi vidjela radije nego vas. - Hej, slavljenice! - povikala je Celeste. Madelinina sugovornica okrenula se na stolcu. Imala je smeđu kosu pokupljenu s čela u bolno stegnut rep, kao da je u vojsci ih u policiji. - Što ti se dogodilo, Madeline? - pitala je Celeste kad se približila dovoljno da vidi Madelininu nogu podignutu na stolcu. Uljudno se nasmiješila djevojci, te joj se učinilo da se djevojka trgnula, kao da joj se Celeste podsmjehnula, a ne nasmiješila. (Pobogu, nasmiješila joj se, zar ne?) - Ovo je Jane - rekla je Madeline. - Spasila me danas dok sam ležala na cesti nakon što sam uganula gležanj pokušavajući spasiti mlade živote. Jane, ovo je Celeste. - Bok - rekla je Jane. Na Janeinu licu bilo je nečega ogoljelog i sirovog, kao da je previše izribano. Žvakala je žvakaću malim pokretima vilice, kao da to želi držati u tajnosti. - Jane je nova mama u predškoli - rekla je Madeline kad je Celeste sjela. - Kao i ti. Tako da smatram svojom odgovornošću da vam kažem što sve trebate znati o školskoj politici Osnovne škole Pirriwee. To je minsko polje, cure. Pravo minsko polje, kažem vam. - Školska politika? - Jane se namrštila i objema rukama povukla visoki rep tako da je sada bio još više zategnut. - Neću se miješati u školsku politiku. - Ni ja - složila se Celeste. Jane će se uvijek sjećati kako je nepromišljeno izazivala sudbinu tog dana. “Neću se miješati u školsku politiku”, rekla je i netko gore ju je čuo i nije mu se svidio taj stav. Bila je previše samouvjerena. “To ćemo još vidjeti”, rekao je netko gore, naslonio se i dobro se 34

nasmijao na njezin račun. Celestin rođendanski dar bio je set kristalnih čaša za šampanjac Waterford. - O, Bože, pogledaj ih samo. Stvarno su prekrasne - rekla je Madeline. Pažljivo je izvadila jednu iz kutije i prinijela je svjetlu, diveći se profinjenom uzorku u obliku redova malih mjeseca. - Sigurno su koštale čitavo bogatstvo. Skoro je rekla: Hvala Bogu da si tako bogata, draga, ali na vrijeme se zaustavila. Rekla bi to da su ovdje samo njih dvije, ali Jane, naravno, kao mlada samohrana majka nije bila bogata i naravno, bilo je nepristojno razgovarati o novcu u njezinom društvu. To joj je zapravo bilo jasno. (To je u svoju obranu govorila u sebi svojemu suprugu, jer ju je on stalno morao podsjećati na društvene norme koje je ona neprestano ignorirala.) Zašto su svi morali biti tako oprezni da ne spomenu Celestin novac? Kao da je bogatstvo neka sramotna bolest. Isti slučaj bio je sa Celestinom ljepotom. Neznanci su Celeste gledali krišom, kao što gledaju ljude kojima nedostaje neki ud, a kad bi Madeline spomenula Celestin izgled, Celeste bi odgovorila nekom vrstom srama. - Pssst rekla bi i bojažljivo pogledala oko sebe da ih slučajno netko ne čuje. Svi su htjeli biti bogati i lijepi, a oni koji su to uistinu bili, morali su se ponašati da su isti kao svi drugi. Oh, kakav čudan svijet. - Dakle, školska politika, cure - rekla je dok je pažljivo vraćala čašu u kutiju. - Počet ćemo od vrha s Plavim bobovima. - S Plavim bobovima? zaškiljila je Celeste, kao da će poslije biti neki test. - Mame Plavi bobovi upravljaju školom. Ako želite biti u udruzi roditelja i građana, morate imati plavu bob frizuru. - Madeline je rukom pokazala potrebnu dužinu kose. - To je kao pravilo. Jane je nakratko zahihotala, a Madeline ju je očajnički pokušala ponovno nasmijati. - Jesu li te žene ljubazne? - pitala je Celeste. - Ili bismo ih se trebale 35

kloniti? - Pa, dobronamjerne su - rekla je Madeline. - Vrlo dobronamjerne. One su kao... Kakve su? Kao prefekti. Jako su posvećene toj ulozi. To im je kao religija. One su fundamentalistkinje. - Jesu li neke od mama djece iz predškole Plavi bobovi? - upitala je Jane. - Da vidim - rekla je Madeline. - O, da, Harper. Ona je savršeni primjer Plavog boba. Ona je članica udruge roditelja i građana, i ona ima strašno nadarenu kćer koja je blago alergična na orašaste plodove. Tako da je ona dio elite, sretnica. - Daj Madeline, ne može biti sretna zbog toga što joj dijete ima alergiju na orašaste plodove - rekla je Celeste. - Znam - rekla je Madeline. Znala je da se pravi važna u želji da nasmije Jane. - Zafrkavam se. Da vidimo. Tko još? Tu je i Carol Quigley. Ona je opsjednuta čistoćom. Ona trči po učionicama s bocom spreja za čišćenje. - Nije istina - rekla je Celeste. - Je! - A što je s tatama? - Jane je otvorila paketić žvakaćih guma i stavila još jednu u usta kao da je riječ o prokrijumčarenoj robi. Očito je bila opsjednuta žvakanjem, iako se nije vidjelo da stvarno žvaće. Nije baš pogledala Madeline ravno u oči kad ju je to pitala. Zar se nadala da će možda upoznati nekog samohranog tatu? - Priča se u kuloarima da u predškoli ove godine imamo barem jednog tatu koji ne radi - rekla je Madeline. - Njegova supruga je neka faca u korporativnom svijetu. Jackie Nešto. Mislim da je predsjednica upravnog odbora u nekoj banci. - Nije valjda Jackie Montgomery - rekla je Celeste. - Tako je. - Pobogu - promrmljala je Celeste. - Vjerojatno ju uopće nećemo viđati. Teško je to za mame koje rade puno radno vrijeme. Tko još radi puno radno vrijeme? Aha, Kenata. Ona 36

je u financijama. Nešto s dionicama, mislim. Nisam sigurna. Ili je možda analitičarka. Mislim da je ipak to. Ona sve analizira. Svaki put kad ju pitam što radi, zaboravim slušati. I njezina djeca su geniji. Očito. - Znači Renata je Plavi bob? - pitala je Jane. - Ne, ne. Ona je karijeristica. Ona ima dadilju koja radi puno radno vrijeme. Mislim da je upravo uvezla neku novu iz Francuske. Voli europske stvari. Renata nema vremena pomagati u školi. Kad god razgovarate s njom, kaže da je upravo bila na sastanku upravnog odbora ili da se upravo vratila sa sastanka upravnog odbora ih da se priprema za sastanak upravnog odbora. Mislim, koliko se upravni odbor mora često sastajati? - Pa, to ovisi o... - počela je Celeste. - To je bilo retoričko pitanje - prekinula ju je Madeline. - Želim reći da ne može proći pet minuta da ne spomene sastanak upravnog odbora, kao što Thea Cunningham ne može izdržati pet minuta da ne spomene da ima četvero djece. I njezino dijete ide u predškolu, usput rečeno. Ne može ne spomenuti da ima četvero djece. Zvučim li zločesto? - Da - rekla je Celeste. - Ispričavam se - rekla je Madeline. Malo ju je mučio osjećaj krivnje. - Pokušavala sam biti zabavna. Kriv je moj gležanj. Ozbiljno, škola je divna i svi su divni i svi ćemo se divno zabaviti i steći ćemo divne, predivne nove prijatelje. Jane je zahihotala i opet diskretno žvakala žvakaću. Izgleda da je pila kavu i žvakala žvakaću istovremeno. To je bilo čudno. - Ta “nadarena i talentirana” djeca - rekla je Jane. - Testiraju li se ona ili što? - Postoji cijeli proces kojim se to određuje - rekla je Madeline. - I oni se školuju po posebnom programu i imaju različite “mogućnosti”. U istom su razredu kao druga djeca, ali valjda dobivaju teže zadatke i ponekad idu na dodatnu nastavu s drugim učiteljem. Mislim, očito da roditelj ne želi da mu se dijete dosađuje u razredu i čeka dok svi drugi skuže o čemu je riječ. To shvaćam. Ali to me malo... Recimo, prošle 37

godine sam imala mali sukob s Renatom, da tako kažem. - Madeline obožava sukobe - Celeste je rekla Jane. - Renata je između sastanaka upravnog odbora nekako pronašla vremena da pita nastavnike da organiziraju ekskluzivnu ekskurziju samo za nadarenu djecu. Posjet kazalištu. Mislim, ne morate biti prokleto nadareni da uživate u kazalištu. Dakle, ja sam voditelj marketinga u kazalištu poluotoka Pirriwee, pa sam tako saznala za to. - Naravno da je pobijedila - nacerila se Celeste. - Naravno da sam pobijedila - rekla je Madeline. - Dobila sam poseban popust za grupu i sva su djeca išla, a dobila sam i šampanjac za roditelje u pola cijene tijekom stanke i odlično smo se zabavili. - Da! Kad smo već kod toga! - rekla je Celeste. - Skoro sam ti zaboravila dati šampanjac! Jesam li ga... Da, evo ga. - Tražila je po ogromnoj slamnatoj košari na svoj tipično zadihani način te joj je dala bocu Bollingera. - Ne mogu ti pokloniti čaše za šampanjac bez šampanjca. - Hajdemo sada malo popiti! - Madeline je podigla bocu držeći je za grlić, iznenada raspoložena za alkohol. - Ne, ne - rekla je Celeste. - Jesi li luda? Prerano je za alkohol. Moramo pokupiti djecu za dva sata. I nije ohlađen. - Šampanjac uz doručak - rekla je Madeline. - Stvar je u tome kako se prikaže. Popit ćemo šampanjac i sok od naranče. Po pola čaše jednog i drugog. Tijekom dva sata. Jane? Pristaješ li? - Pa, mogla bih popiti gutljaj - rekla je Jane. - Ja se brzo napijem. - To sigurno, jer nemaš više od deset kila - rekla je Madeline. Dobro ćemo se slagati. Volim ljude koji se brzo napiju. Tako bude više za mene. - Madeline - rekla je Celeste - sačuvaj ga za drugi put. - Ali danas je Madelinin festival - tužno je rekla Madeline. - I ozlijeđena sam. Celeste je preokrenula očima. - Dodaj mi času. 38

Thea: Jane je bila pripita kad je došla po Ziggyja na dan upoznavanja. Znate, to odaje određeni dojam, zar ne? Mlada, samohrana majka koja pije odmah ujutro. I žvače žvakaću. To nije dobar prvi dojam. Samo to želim reći. Bonnie: Pobogu, nitko nije bio pijan! Pile su šampanjac uz doručak u Blue Bluesu jer je Madeline bio četrdeseti rođendan. Samo su bile malo vesele. Tako sam barem čula, jer nismo mogli doći na dan upoznavanja jer smo išli na obiteljsko iscjeljivanje u Byron Bay. To je bilo nevjerojatno duhovno iskustvo. Želite li da vam dam internetsku adresu? Harper: Od prvog dana se vidjelo da su Madeline, Celeste i Jane vesela trojka. Došle su držeći se za ruke kao da su dvanaestogodišnjakinje. Renata i ja nismo bile pozvane na njihovo druženje, iako Madeline poznajemo otkako su nam djeca zajedno krenula u vrtić, ali kao što sam te večeri rekla Renati dok smo bile na božanstvenoj degustaciji u Remy’su (a to je bilo prije nego što ga je ostatak Sydneyja otkrio), uistinu me nije bilo briga. Samantha: Radila sam. Stu je vodio Lily na dan upoznavanja. Spomenuo je da su neke majke pile šampanjac uz doručak. Rekla sam: “Super. Kako se zovu? To su moji ljudi.” Jonathan: To sam sve propustio. Stu i ja smo razgovarali o kriketu. Mehssa: Niste to čuli od mene, ali navodno se Madeline Mackenzie toliko napila tog jutra da je pala i uganula gležanj. Graeme: Mislim da ste na krivom tragu. Ne vidim kako bi nerazborito ispijanje šampanjca uz doručak moglo dovesti do ubojstva i teških ozljeda! Vi vidite? Šampanjac nikad ne može biti pogreška. To je oduvijek bila Madelinina mantra. No poslije svega Madeline se ipak pitala nije li ovaj put malo pogrešno procijenila. Ne zbog toga što su se napile. Nisu se napile. Nego zbog toga što su, dok su njih tri ulazile u školu zajedno se smijući 39

(Madeline je odlučila da ne želi ostati u autu i propustiti trenutak kad Chloe izlazi van, tako da je skakutala držeći se za njihove laktove), za sobom vukle nepogrešiv miris zabave. A ljudi ne vole propustiti zabavu.

40

ŠESTO POGLAVLJE

J

ane nije bila pijana kad je došla u školu po Ziggyja. Popila je najviše tri gutljaja tog šampanjca. Ali bila je euforična. Bilo je nečega u vađenju čepa, u tom zločestom činu, u neočekivanom jutru, u tim prekrasnim dugačkim krhkim čašama koje su uhvatile sunčevu svjetlost, u konobaru koji je izgledao kao surfer i koji im je donio tri kolačića sa svjećicama, u mirisu oceana, u osjećaju da se možda sprijateljuje s ovim ženama koje su bile toliko drukčije od njezinih drugih prijateljica: bile su starije, bogatije, profinjenije. - Steći ćeš nove prijatelje kad Ziggy krene u školu! - neprestano joj je govorila majka, uzbuđeno i iritantno, a Jane se morala iznimno potruditi da ne preokrene očima i ne počne se ponašati kao mrzovoljan, nervozan tinejdžer koji kreće u novu srednju školu. Janeina majka imala jetri najbolje prijateljice koje je upoznala prije dvadeset pet godina, kad je Janein stariji brat Dane krenuo u predškolu. Išle su na kavu tog prvog jutra i otada su nerazdvojne. - Ne trebaju mi novi prijatelji - rekla je Jane majci. - Trebaju. Moraš se sprijateljiti s drugim majkama - rekla je njezina majka. - Pružat ćete si podršku! One razumiju kroz što prolaziš. - Ali Jane se pokušala sprijateljiti s drugim majkama i to joj nije uspjelo. Nije se mogla poistovjetiti s tim veselim, brbljavim ženama i uživjeti u njihove živahne razgovore o muževima koji im “ne uskaču” i o renoviranju koje neće biti gotovo prije nego što se rodi beba i onom urnebesno smiješnom putu kad su bile toliko zauzete i umorne da su izašle iz kuće ne 41

našminkavši se! (Jane, koja tada nije bila našminkana i koja se nikada nije šminkala, samo ih je bezizražajno gledala i u sebi pomislila: Jebote!) No ipak, nekako se uspjela poistovjetiti s Madeline i Celeste, iako stvarno nisu imale ništa zajedničko osim toga što će im djeca ići zajedno u predškolu i iako je Jane bila prilično sigurna da ni Madeline nikada ne bi izašla iz kuće nenašminkana, već je imala osjećaj da bi ju ona i Celeste (koja se, srećom, također nije šminkala, jer je bila dovoljno lijepa bez dodatnog uljepšavanja) mogle zadirkivati u vezi s tim i da bi se ona smijala i zadirkivala njih, kao da su već bliske prijateljice. Tako da Jane nije bila spremna za ono što se dogodilo. Nije pazila. Bila je prezaokupljena proučavanjem Osnovne škole Pirriwee (sve je bilo tako slatko i kompaktno, život ovdje je djelovao izdržljivo), uživala je na suncu, kao i u još uvijek novom mirisu mora. Jane je ispunio osjećaj zadovoljstva kad je pomislila na Ziggyjev početak škole. Prvi put otkako je rodila, imala je osjećaj da joj briga o Ziggyjevu djetinjstvu neće teško pasti. Njezin novi stan bio je blizu škole. Svaki dan će ići pješke u školu, prolazit će pokraj plaže i pošumljenog brežuljka. Dok je ona išla u osnovnu školu u predgrađu, imala je pogled na autocestu sa šest traka i mogla je osjetiti miris piletine s roštilja koja se prodavala u susjednoj radnji. Ondje nije bilo pametno osmišljenih prostora za igru u sjeni s dražesnim i šarenim mozaicima od pločica, koji su prikazivali nasmiješene delfine i kitove. A sigurno nije bilo murala s prikazima podvodnog svijeta, kao ni kamenih skulptura kornjača usred pješčanika. Ova škola je tako slatka - Jane je rekla Madeline, dok su ona i Celeste pomagale Madeline da sjedne. - Čarobna je. - Znam. Tijekom večeri školskog kviza prošle godine prikupljen je novac za preuređenje školskog dvorišta - rekla je Madeline. - Plavi bobovi znaju kako prikupiti novac. Tema je bila “poznate osobe koje su umrle”. Bilo je jako zabavno. - Jesi li ti dobra u kvizovima, Jane? 42

- Odlična sam u kvizovima - rekla ja Jane. - Kvizovi i slagalice su moja područja. - Slagalice? - rekla je Madeline dok se smještala na plavu drvenu klupu postavljenu oko drveta smokve. Kad je sjela, ispružila je noge. Radije bih se ubila! Oko njih su se ubrzo okupili drugi roditelji, a Madeline je bila glavna. Predstavila je Jane i Celeste majkama sa starijom djecom, koje je već poznavala i svima je ispričala priču o tome kako je uganula gležanj dok je spašavala mlade živote. - To je tipično za Madeline - žena po imenu Carol je rekla Jane. Ta žena izgledala je nježno, a na sebi je imala ljetnu haljinu s cvjetnim uzorkom i pufastim rukavima i veliki slamnati šešir. Izgledala je kao da ide u crkvu od bijelih dasaka u seriji “Mala kuća u preriji”. (Carol? Nije li Madeline rekla da ona voli čistiti? Čista Carol.) - Madeline se obožava svađati - rekla je Carol. Suprotstavit će se bilo kome. Naši sinovi zajedno igraju nogomet i prošle godine se posvađala s jednim ogromnim tatom. Svi muževi su se sakrili, a Madeline mu je stajala ovako blizu i zabadala mu prst u prsa, ovako, ni ne trepnuvši. Čudo da ju nije ubio! - Aha, on! Voditelj grupe do sedam godina, - Madeline je te riječi izgovorila kao da je riječ o serijskom ubojici. - Tog muškarca ću mrziti dok sam živa! Za to vrijeme Celeste je stala na stranu i razgovarala je na nervozan, neodlučan način koji je Jane već prepoznala da je tipičan za Celeste. - Kako si ono rekla da ti se zove sin? - Carol je pitala Jane. - Ziggy - rekla je Jane. - Ziggy - nesigurno je ponovila Carol. - Je li to neko etničko ime? - Bok, ja sam Renata! - Ispred Jane pojavila se žena sa sivom simetrično ošišanom frizurom i s intenzivnim smeđim očima na kojima su se nalazile moderne naočale s crnim okvirima. Ispružila je ruku prema Jane. Kao da joj je prišla neka političarka. Nekako je čudno naglasila 43

svoje ime, kao daju je Jane očekivala. - Bok! Ja sam Jane. Drago mi je - Jane je pokušala odgovoriti s jednakim entuzijazmom. Pitala se je li to ravnateljica škole. Lijepo odjevena plavuša, za koju je Jane pomislila da je vjerojatno jedna od Madelininih Plavih bobova, brzo im je prišla noseći žutu omotnicu u ruci. - Renata - rekla je, ne obazirući se na Jane. - Imam onaj izvještaj o kojemu smo razgovarale za večerom... - Samo malo, Harper - rekla je Renata pomalo nestrpljivo. Nasmiješila se Jane. - Jane, drago mi je! Ja sam Amabellina mama, a Jackson ide u drugi razred. Samo da napomenem, ona se zove Amabella, ne Annabella. To je francusko ime. Nismo ga izmislili. Harper je i dalje visjela Renati za vratom i s poštovanjem kimala dok je Renata govorila, poput onih ljudi koji stoje iza političara na konferenciji za novinare. - Pa, samo sam te htjela upoznati s Amabellinom i Jacksonovom dadiljom, koja je također Francuskinja! Quelle coincidence! Ovo je Juliette. - Renata je pokazala na sićušnu djevojku s kratkom crvenom kosom i čudnim, zapanjujućim licem kojim su dominirala ogromna, putena usta. Izgledala je kao jako lijep izvanzemaljac. - Drago mi je. - Dadilja je mlohavo ispružila ruku. Imala je jak francuski naglasak i izgledala je kao da se strašno dosađuje. - I meni - rekla je Jane. - Uvijek mislim da je lijepo da se dadilje upoznaju. - Renata je veselo pogledala u jednu, pa u drugu. - Kao neka grupa podrške, da tako kažem! Odakle si ti? - Ona nije dadilja, Renata - s klupe je rekla Madeline, gotovo prasnuvši u smijeh. - Dobro, au pair - nestrpljivo je rekla Renata. - Renata, slušaj me, ona je majka - rekla je Madeline. - Samo je mlada. Kao što smo mi nekoć bile. Renata se nelagodno nasmiješila Jane kao da je mislila da je to šala, 44

ali prije nego što je Jane uspjela bilo što reći (imala je osjećaj da bi se trebala ispričati), netko je rekao: - Dolaze! - i svi su roditelji krenuli naprijed dok je lijepa plavuša, s jamicama na obrazima, koja je izgledala kao da je predodređena za ulogu učiteljice, vodila djecu iz učionice. Dva plava dječaka izjurila su prva kao da ih je netko ispalio i krenula su ravno prema Celeste. Jao - promrmljala je Celeste kad su se dvije plave glave zabile u njezin trbuh. - Sviđala mi se pomisao da imam blizance, sve dok Celeste nije rodila svoje vražićke - Madeline je rekla Jane dok su pile šampanjac i sok od naranče, a Celeste se odsutno nasmiješila, djelujući neuvrijeđeno. Chloe je polako izašla iz učionice držeći se za ruke s druge dvije djevojčice koje su izgledale kao princeze. Jane je nervozno tražila Ziggyja. Zar ga je Chloe napustila? Aha, eno ga. Izašao je među zadnjima, ali izgledao je sretno. - Jane je podigla palac da ga pita je li sve u redu, a Ziggy je podigao oba palca i nasmiješio se. Iznenada je nastalo komešanje. Svi su stali da pogledaju o čemu je riječ. Bila je to djevojčica s kovrčavom kosom. Ona je zadnja izašla iz učionice. Jecala je, pognutih ramena, i držala se za vrat. - Jao - rekle su majke, jer je istovremeno izgledala tako jadno i hrabro i jer je bila jako lijepa. Jane je gledala kako Renata brzo ide prema njoj, a za njom je sporijim korakom išla njezina dadilja čudnog izgleda. Majka, dadilja i lijepa učiteljica plavuša sagnule su se da poslušaju djevojčicu. - Mama! - Ziggyje potrčao k Jane, a ona ga je podigla. Imala je osjećaj kao da se nisu vidjeli godinama, kao da je svatko od njih bio u nekoj drugoj, egzotičnoj i udaljenoj zemlji. Zabila je lice u njegovu kosu. - Kako je bilo? Jesi li se zabavio? Prije nego što je uspio odgovoriti, učiteljica je povikala: - Mogu li roditelji i djeca malo poslušati? Jutro smo lijepo proveli, ali moramo porazgovarati o nečemu. Ozbiljno je. Jamice na obrazima učiteljice su zadrhtale, kao da ih pokušava 45

spremiti za neki prikladniji trenutak. Jane je spustila Ziggyja na tlo. - Što se događa? - netko je pitao. - Mislim da se nešto dogodilo Amabelli - rekla je druga majka. - O, Bože - netko je tiho rekao. - Gledajte kako će Renata sad poludjeti. - Netko je ozlijedio Annabellu, pardon, Amabellu i tko god je to bio neka dođe i ispriča se jer se prijatelji u školi ne ozljeđuju, je li tako? rekla je učiteljica svojim učiteljskim glasom. - A ako se to i dogodi, uvijek se ispričamo, jer veliki predškolci to rade. Uslijedio je muk. Djeca su ili blijedo gledala u učiteljicu, ili su se njihala amo-tamo gledajući u noge. Neka su djeca zabila lice u majčinu suknju. Jedan od Celestinih sinova povukao je Celeste za košulju. - Gladan sam! Madeline se teško pridigla s klupe ispod drveta i stala pokraj Jane. Što se događa? - Pogledala je oko sebe. - Ne znam ni gdje je Chloe. - Tko je to učinio, Amabella? - pitala je Renata djevojčicu. - Tko te ozlijedio? Djevojčica je rekla nešto što se nije čulo. - Možda je to bila nezgoda, Amabella? - očajno je pitala učiteljica. - Pobogu, nije bila nezgoda - odbrusila je Renata. Lice joj je bilo crveno od bijesa. - Netko ju je pokušao udaviti. Vidim tragove na vratu. Mislim da će imati modrice. - Pobogu - rekla je Madeline. Jane je gledala kako je učiteljica čučnula da bude u ravnini s djevojčicom, zatim ju je zagrlila i reklajoj nešto na uho. - Jesi li vidio što se dogodilo? - Jane je pitala Ziggyja. On je snažno odmahnuo glavom. Učiteljica je ponovno ustala i igrala se naušnicom dok se obraćala roditeljima. - Očito je neki dječak... Ovaj... Problem je u tome što djeca 46

još ne znaju kako se svi zovu, pa mi Amabella ne može reći koji ju je dječak... - Nećemo ovo pustiti! - prekinula ju je Renata. - Tako je! - složila se njezina prijateljica plavuša koja je i dalje stajala uz nju. Harper, pomislila je Jane, pokušavajući zapamtiti sva imena. Priljepak Harper. Učiteljica je duboko udahnula. - Ne. Nećemo to pustiti. Mogu li zamoliti svu djecu, dobro, možda samo dječake, da na trenutak dođu ovamo. Roditelji su nježno gurnuli sinove naprijed, dotaknuvši ih između lopatica. - Hajde, idi - rekla je Jane Ziggyju. On ju je uhvatio za ruku i pogledao molećivim pogledom. - Ja bih sada išao kući. - U redu je - rekla je Jane. - Neće dugo trajati. Otišao je i stao pokraj dječaka koji je za glavu bio viši od Ziggyja. Dječak je imao crnu kovrčavu kosu i velika, jaka ramena. Izgledao je kao mali mafijaš. Dječaci su se poredali ispred učiteljice. Bilo ih je petnaestak, i niskih i visokih, i krupnih i sitnih. Gelestini plavi blizanci stajali su na kraju: jedan je drugome vozio autić po glavi, a drugi ga je udario kao da želi ubiti muhu. - Kao da su na prepoznavanju na policiji - rekla je Madeline. Netko je zahihotao. - Prestani, Madeline. - Svi prvo moraju gledati ravno, a onda se okrenuti i pokazati profil nastavila je Madeline. - Ako je jedan od tvojih, Celeste, neće moći reći koji je. Morat će ići na DNK analizu. Čekaj malo... Imaju li jednojajčani blizanci isti DNK? - Ti se možeš smijati, Madeline, kad tvoje dijete nije osumnjičeno rekla je jedna majka. - Imaju isti DNK, ali različite otiske prstiju - rekla je Celeste. 47

- Dobro, morat ćemo tražiti otiske prstiju - rekla je Madeline. - Pssst - rekla je Jane, pokušavajući se ne smijati. Bilo joj je silno žao majke djeteta koje će biti javno poniženo. Djevojčica po imenu Amabella držala je majku za ruku. Crvenokosa dadilja prekrižila je ruke i zakoračila unatrag. Amabella je gledala dječake. - To je bio on - odmah je rekla. Pokazala je na malog mafijaša. - On me pokušao udaviti. Znala sam, pomislila je Jane. Ali onda je iz nekog razloga učiteljica stavila ruku na Ziggyjevo rame i djevojčica je kimnula, a Ziggy je odmahnuo glavom. - Nisam ja! - Jesi - rekla je djevojčica. Detektiv Adrian Quinlan: U tijeku je obdukcija kojom će se utvrditi uzrok smrti, ali sada mogu potvrditi da je žrtva zadobila prijelom desnih rebara, da joj je smrskana zdjelica, kao i donji dio lubanje, desno stopalo i donji dio kralježnice.

48

SEDMO POGLAVLJE

J

ao si ga meni, pomislila ja Madeline. Odlično. Upravo se sprijateljila s majkom malog razbojnika. U autu je djelovao tako slatko i dražesno. Hvala Bogu da nije pokušao udaviti Chloe. To bi bilo nezgodno. Iako bi ga Chloe nokautirala desnim krošeom. - Ziggy nikada ne bi... - rekla je Jane. Potpuno je problijedjela. Izgledala je prestravljeno. Madeline je vidjela druge roditelje kako zakoračuju unatrag i ostavljaju Jane samu. - Sve je u redu - Madeline je utješno uhvatila Jane za ruku. - To su djeca! Nisu još civilizirani! - Pardon - Jane je prošla između dvije druge majke i zakoračila na mjesto usred male gomile, kao da dolazi na pozornicu. Stavila je ruku na Ziggyjevo rame. Madeline se slomilo srce zbog njih oboje. Jane je djelovala tako mlado da je mogla biti Madelinina kći. Ustvari, Jane ju je malo podsjećala na Abigail: ta osjetljivost i stidljiv, ironičan smisao za humor. - Ajme meni - meškoljila se Celeste pokraj Madeline. - Ovo je grozno. Nisam ništa učinio - jasno je rekao Ziggy. - Ziggy, samo se moramo ispričati Amabelli i to je sve - rekla je gospođica Barnes. Bec Barnes bila je Fredova učiteljica dok je išao u predškolu. To joj je bila prva godina po završetku pedagoškog fakulteta. Bila je dobra, ali i jako mlada i previše je htjela udovoljiti roditeljima, 49

što je bilo u redu kad je roditelj bila Madeline, ali ne kad je Renata Klein bila roditelj i kad se htjela osvetiti. Ali da budemo pošteni, svaki bi roditelj htio ispriku kad bi mu drugo dijete pokušalo zadaviti njegovo dijete. (Vjerojatno nije pomoglo ni to što je Madeline ismijala Renatu jer je mislila da je Jane dadilja. Renata nije voljela da ju se ismijava. Na kraju krajeva, njezina djeca bila su geniji. Morala je braniti svoj ugled. I ići na sastanke upravnog odbora.) Jane je pogledala Amabellu. - Dušo, jesi li sigurna da te ozlijedio ovaj dječak? - Možeš li se, molim te, ispričati Amabelli? Stvarno si ju jako ozlijedio - rekla je Renata Ziggyju. Bila je ljubazna, ali odlučna. - Onda svi možemo ići kući. - Ali to nisam bio ja - rekao je Ziggy. Govorio je vrlo jasno i točno i gledao je Renatu ravno u oči. Madeline je skinula sunčane naočale i počela ih žvakati. Možda to stvarno nije bio on? Možda je Amabella pogriješila? Ali ona je bila nadarena! Ustvari, ta je djevojčica bila i jako dražesna. Igrala se s Chloe i bila je jako opuštena. Čak je dopustila da joj Chloe šefuje i pristala je igrati sporednu ulogu u kojoj god igri je trebalo. - Ne laži - odbrusila je Renata Ziggyju. Sada više nije koristila dobro odgojeni način ophođenja koji je govorio da je dobra prema djeci drugih ljudi čak i kad oni ozlijede njezino dijete. - Samo se moraš ispričati. Madeline je vidjela kako Janeino tijelo reagira istog trena, instinktivno, poput iznenadnog ugriza zmije ili napada neke životinje. Leđa su joj se uspravila. Podigla je bradu. - Ziggy ne laže. - Sigurna sam da Amabella govori istinu. Publika je bila vrlo tiha. Čak su i druga djeca šutjela, osim Celestinih blizanca, koji su se ganjali po igralištu i vikali nešto o nindžama. - Dobro, dakle, došli smo do zastoja. - Gospođica Barnes očito nije znala što da radi. Pobogu, imala je dvadeset četiri godine. Chloe je ponovno došla do Madeline te je teško disala zbog igranja na penjalici. - Htjela bih se okupati izjavila je. – Pssst - rekla je 50

Madeline. Chloe je uzdahnula. - Smijem li se okupati, molim te, mama? - Pssst! Madeline je zabolio gležanj. Ovo baš i neće biti jako dobar četrdeseti rođendan, hvala lijepa. Toliko o Madelininom festivalu. Stvarno je morala ponovno sjesti. Umjesto toga, došepala je do mjesta gdje se sve odigravalo. - Renata - rekla je. - Znaš kako djeca mogu biti... Renata je brzo okrenula glavu i ljutito pogledala Madeline. - Dijete mora snositi odgovornost za svoje postupke. Mora shvatiti da postoje posljedice. Ne može okolo gušiti drugu djecu i pretvarati se da to nije učinilo! Osim toga, kakve to ima veze s tobom, Madeline? Gledaj svoje posle! Madeline se nakostriješila. Samo je pokušavala pomoći! A “gledaj svoje posle” bila je baš glupa uzrečica. Otkako su se sukobile zbog odlaska u kazalište prošle godine, ona i Renata bile su u napetim odnosima, iako su se pretvarale da su i dalje prijateljice. Madeline se u biti sviđala Renata, ali od samog početka njihov je odnos bio natjecateljske prirode. - Znaš, ja sam tip osobe koji bi se strašno dosađivao da ne radi i da je samo s djecom Renata bi se povjerila Madeline, i time ju nije htjela uvrijediti jer Madeline je ustvari radila, ali pola radnog vremena, no uvijek je postojala konotacija da je Renata pametna, da njoj treba mentalne stimulacije, jer ona ima karijeru, a Madeline ima posao. Nije pomoglo to što je Renatin sin Jackson bio poznat u školi po tome što je osvajao šahovske turnire, dok je Madelinin sin Fred bio poznat po tome što je bio jedini učenik u povijesti Osnovne škole Pirriwee koji je bio dovoljno hrabar da se popne na ogromno drvo smokve i da s njega skoči na udaljeni krov učionice glazbenog kako bi dohvatio trideset četiri teniske loptice. (Morali su zvati vatrogasce da ga spase. Fredov ugled među vršnjacima naglo je porastao.) - Nema veze, mama - Amabella je pogledala majku, a oči su joj i dalje bile suzne. Madeline je vidjela crvene tragove prstiju na vratu 51

jadnog djeteta. - Ima veze - rekla je Renata. Okrenula se prema Jane. - Molim te, natjeraj svoje dijete da se ispriča. - Renata - rekla je Madeline. - Ne miješaj se, Madeline. - Da, mislim da se ne bismo trebale miješati, Madeline - rekla je Harper, koja je, naravno, bila u blizini i koja je provodila život slažući se s Renatom. - Žao mi je, ali ne mogu ga natjerati da se ispriča za nešto što kaže da nije učinio - rekla je Jane. - Tvoje dijete laže rekla je Renata. Oči su joj zasvjetlucale iza naočala. - Ne slažem se s tim - rekla je Jane. Podigla je bradu. - Samo želim ići kući sada, molim te, mama - rekla je Amabella. Sad je jako počela plakati. Renatina nova francuska dadilja čudnog izgleda, koja je cijelo vrijeme šutjela, podigla je Amabellu, a dijete je nogama obujmilo struk mlade djevojke i zabilo lice u njezin vrat. Na Renatinu čelu pulsirala je žila. Ruke je stiskala i otpuštala. - Ovo je posve... Neprihvatljivo - rekla je jadnoj, uzrujanoj gospođici Barnes, koja se vjerojatno pitala zašto o ovakvim situacijama nisu ništa učili na fakultetu. Renata se sagnula, tako da joj je lice bilo tek nekoliko centimetara udaljeno od Ziggyjevog. - Ako ponovno pipneš moju djevojčicu, naći ćeš se u velikoj nevolji. - Hej! - rekla je Jane. Renata ju je ignorirala. Uspravila se i obratila dadilji. - Idemo, Juliette. Otišle su preko igrališta, a ostali roditelji su se pretvarali da su zaokupljeni brigom o svojoj djeci. Ziggy ih je gledao kako odlaze. Pogledao je majku, počešao se po nosu i rekao: - Mislim da više ne želim ići u školu. 52

Samantha: Svi roditelji moraju ići u policijsku postaju dati izjavu. Ja još nisam došla na red. Mučno mi je zbog toga. Vjerojatno će misliti da sam ja kriva. Stvarno, ja se osjećam krivom kad policijski auto stane pokraj mene na semaforu.

53

OSMO POGLAVLJE Pet mjeseci prije večeri školskog kviza

S

obovi su jeli mrkve! Madeline je otvorila oči po ranojutarnjem svjetlu i pred očima ugledala napola pojedenu mrkvu. Ed, koji je lagano hrkao pokraj nje, potrošio je sinoć mnogo vremena pažljivo žvačući mrkve kako bi izgledale kao da su ih jeli sobovi. Chloe je u pidžami udobno sjedila na majčinu trbuhu: kosa joj je bila raščupana, na licu joj je bio osmijeh od uha do uha, a budne oči su joj svjetlucale. Madeline je protrljala oči i pogledala na sat. Šest ujutro. Vjerojatno bolje nije moglo. - Misliš li da je Djed Božićnjak Fredu donio krumpir? - pitala je Chloe puna nade. - Zato što je ove godine bio prilično zločest! Madeline je rekla djeci da će im Djed Božićnjak ostaviti umotani krumpir ako budu zločesti i da će se uvijek pitati koji je prekrasan dar taj krumpir zamijenio. Chloeina najveća božićna želja bila je ta da joj brat dobije krumpir. Ona bi ju vjerojatno oduševila više nego kuća za lutke ispod bora. Madeline je ozbiljno razmišljala o tome da im oboma umota krumpire. To bi bio tako dobar poticaj da se sljedeće godine lijepo ponašaju. - Sjeti se krumpira - mogla bi im reći. Ali Ed joj to ne bi dopustio. Bio je prokleto predobar. - Je li ti brat budan? - Madeline ja pitala Chloe. - Probudit ću ga! - povikala je Chloe i otišla prije nego što ju je 54

Madeline uspjela zaustaviti te je glasno hodala hodnikom. Ed se pomaknuo. - Nye još vrijeme za buđenje, zar ne? Ne može biti vrijeme za buđenje. - Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć! - pjevala je Madeline. - I ostaju u sjećanju... - Platit ću ti tisuću dolara da odmah prestaneš pjevati - rekao je Ed. Stavio si je jastuk preko lica. Za jednog vrlog dragog čovjeka bio je iznenađujuće okrutan u vezi s njezinim pjevanjem. - Nemaš tisuću dolara - rekla je Madeline i počela pjevati “Tihu noć”. Madeline je dobila poruku na mobitel koji je potom uzela s noćnog ormarića, i dalje pjevajući. Poruka je bila od Abigail. Ove godine je došao red da provede Badnjak i božićno jutro s ocem i s Bonnie te sa svojom polusestrom. Skye, koja je rođena tri mjeseca nakon Chloe, bila je čudna djevojčica plave kose, koja je slijedila Abigail poput odanog psića. Također je strašno sličila Abigail dok je bila mala, zbog čega se Madeline osjećala nelagodno, ponekad i tužno, kao da joj je ukradeno nešto dragocjeno. Bilo je jasno da se Abigail više sviđa Skye od Chloe i Freda, koji ju nisu htjeli idolizirati, a Madeline je često mislila: “Ali Abigail, Chloe i Fred su ti pravi brat i sestra, njih bi trebala više voljeti!”, no to zapravo nije bila istina. Madeline nije htjela vjerovati u to da su sve troje u istom srodstvu s Abigail. Pročitala je poruku: Sretan Božić, mama. Tata, Bonnie, Skye i ja smo u prihvatilištu od 5.30! Već sam ogulila četrdeset krumpira! Prekrasno je iskustvo kada možeš tako doprinijeti zajednici. Osjećam se tako blagoslovljeno. Pusa, Abigail - U životu nije ogulila prokleti krumpir - promrmljala je Madeline i odgovorila joj: To je divno, draga. Sretan Božić i tebi, vidimo se uskoro, pusa! 55

Mobitel je na noćni ormarić vratila udarivši ga i iznenada se osjećala iscrpljeno te se silno trudila da suspregne nalet bijesa koji ju je iznenada preplavio. Osjećam se tako blagoslovljeno... Prekrasno iskustvo. To je napisala četrnaestogodišnjakinja koja je gunđala kad ju je pitala da postavi stol. Njezina kći počela je zvučati kao Bonnie, - Bljak - naglas je rekla. Bonnie je prošli tjedan rekla Madeline da je dogovorila za cijelu obitelj da dobrovoljno rade u prihvatilištu za beskućnike ujutro na Božić. - Mrzim taj grozan komercijalizam oko Božića, a ti? - Bonnie joj je to rekla kad su se srele u trgovini. Madeline je obavijala kupnju za Božić i u rukama je imala desetke plastičnih vrećica. Fred i Chloe lizali su lizalicu, a usne su im bile kričavo crvene. Bonnie je pak u posudi nosila malo drvo bonsai, a Skye je hodala pokraj nje i jela krušku. (Jebenu krušku, Madeline je poslije rekla Celeste. Iz nekog razloga nije mogla prijeći preko te kruške.) Kako je, pobogu, Bonnie uspjela tako rano ujutro izvući iz kreveta Madelininog bivšeg muža i natjerati ga da radi u prihvatilištu za beskućnike? Nathan nije ustajao prije osam dok su bili u braku. Bonnie mu je sigurno znala popušiti da mu pamet stane. - Abigail doživljava “prekrasno iskustvo” s Bonnie u prihvatilištu za beskućnike - Madeline je rekla Edu. Ed je maknuo jastuk s lica. - To je odvratno - rekao je. - Znam - rekla je Madeline. Zato ga je voljela. - Kava - suosjećajno je rekao. - Donijet ću ti kavu. - DAROVI! - iz hodnika su vikali Chloe i Fred. Chloe i Fred nisu se mogli zasititi komercijalizma koji je pratio Božić. *** 56

Harper: Možete li zamisliti koliko je Madeline bilo čudno da dijete njezina bivšeg muža ide u isti razred predškole kao i njezino dijete? Sjećam se kad smo Renata i ja razgovarale o tome za kasnim doručkom. Bile smo zabrinute kako će to utjecati na dinamiku u razredu. Naravno, Bonnie je obožavala pretvarati se da je to sve lijepo i srdačno. - Pa mi zajedno ručamo na Božić! - Daj, molim te. Vidjela sam ih na večeri školskog kviza. Vidjela sam kako Bonnie baca svoje piće na Madeline!

57

DEVETO POGLAVLJE

U

pravo se razdanjivalo kad se Celeste probudila ujutro na Božić. Perry je tiho hrkao, a iz susjedne sobe u kojoj su spavali dečki nisu dolazili nikakvi zvukovi. Gotovo su pomahnitali od uzbuđenja zbog toga što će ih Djed Božićnjak pronaći u Kanadi (Djedu je poslano pismo da ga obavijeste o promjeni adrese), a budući da im se bioritam poremetio, ona i Perry imali su puno problema da ih natjeraju da zaspu. Dječaci su trebali spavati u velikom bračnom krevetu i hrvali su se na onaj histeričan način kao što su to nekad znali činiti, kad se smijeh pretvorio u suze i zatim ponovno u smijeh, a Perry je iz susjedne sobe viknuo: - Na spavanje, dečki! - i odjednom je uslijedila tišina. Kad je Celeste išla pogledati u sobu nekoliko sekundi kasnije, obojica su mirno ležala na leđima, ispruženih ruku i nogu, kao da su se istovremeno onesvijestili od iscrpljenosti. - Dođi vidjeti ovo - rekla je Perryju, a on je došao i stao pokraj nje te su ih nekoliko minuta gledali kako spavaju, a onda su se nasmiješili jedno drugome i na prstima otišli popiti malo likera da proslave Badnjak. Celeste je sada otkrila pernati pokrivač i prišla prozoru koji je gledao na smrznuto jezero. Stavila je ruku na staklo. Bilo je hladno, ali u sobi je bilo toplo. Nasred jezera nalazio se ogroman bor ukrašen crvenim i zelenim lampicama. Lagano je padao snijeg. Sve je bilo tako lijepo, kao da je to mogla okusiti. Kad se bude prisjećala ovih praznika, sjećat će se okusa: bogatog i voćnog okusa, kao što je okus kuhanog vina koje su jučer pili. 58

Nakon što dečki danas otvore darove i nakon Što pojedu doručak koji će im biti donesen u sobu (palačinke s javorovim sirupom!), ići će se igrati na snijeg. Pravit će snjegovića. Perry im je rezervirao vožnju sanjkama. Perry će na Facebook poslati njihove slike kako se veselo igraju u snijegu. Napisat će nešto poput: “Dječaci uživaju u prvom bijelom Božiću!” Obožavao je Facebook. Svi su ga zadirkivali zbog toga. Važan, uspješan bankar stavlja slike na Facebook i veselo komentira recepte ženinih prijateljica. Celeste je pogledala na krevet u kojemu je spavao Perry. Uvijek je spavao blago se mršteći, kao da ga snovi zbunjuju. Čim se probudi, odmah će htjeti dati Celeste dar. Prvi put kad je shvatila da se želi udati za njega bilo je kad je vidjela iščekivanje na njegovu licu dok je gledao kako mu majka otvara rođendanski dar koji joj je kupio. Sviđa li ti se? - upitao je čim je poderala papir, a cijela obitelj mu se smijala jer je zvučao kao veliko dijete. Celeste neće morati glumiti oduševljenje. Što god da je odabrao, bit će savršeno. Uvijek se ponosila time što je znala izabrati pažljive darove, ali Perry ju je uvijek nadmašio. Na zadnjem prekooceanskom putovanju pronašao je nevjerojatno smiješan ružičasti kristalni čep za bocu šampanjca. - Pogledao sam ga, i pomislio, ovo je za Madeline - rekao je. Naravno, Madeline je bila oduševljena. Današnji dan po svemu će biti savršen. Slike na Facebooku neće lagati. Toliko radosti. Njezin život je bio ispunjen velikom radošću. To je bila provjerena činjenica. Uistinu nije bilo potrebe da ga ostavi dok dečki ne završe srednju školu. To će biti pravo vrijeme da ga ostavi. Na dan kad završe zadnji ispit. - Odložite olovke - reći će nastavnik. U tom će trenutku Celeste okončati svoj brak. Perry je otvorio oči. - Sretan Božić! - nasmiješila se Celeste.

59

Gabrielle: Kasnila sam na početak večeri školskog kviza jer je moj bivši po običaju kasnio, pa sam morala parkirati nekoliko kilometara dalje, iako je pljuštalo. Uglavnom, slučajno sam primijetila Celeste i Perryja kako sjede u parkiranom autu, pokraj ulaza u školu. To je bilo malo čudno jer su oboje zurili preda se, nisu razgovarali, nisu gledali jedno u drugo, a bili su odjeveni u kostime. Celeste je izgledala prekrasno, naravno. Osobno sam je vidjela kako mahnito jede ugljikohidrate, pa mi nemojte reći da je svijet pravedan.

60

DESETO POGLAVLJE

J

ane su probudili ljudi koji su na ulici ispod njezinog prozora vikali “Sretan Božić!”. Sjela je i povukla majicu koja je bila mokra od znoja. Sanjala je. Imala je noćnu moru. Ležala je na leđima dok je Ziggy stajao pokraj nje u svojoj Ben 10 kratkoj pidžami te joj se smiješio dok joj je jednu nogu držao na grlu. - Siđi, Ziggy, ne mogu disati! - pokušala je reći, ali on se prestao smiješiti te ju je samo proučavao, kao da radi neki znanstveni eksperiment. Stavila je ruku na vrat i mahnito počela hvatati zrak. To je samo bio san. Snovi ništa ne znače. Ziggy je bio s njom u krevetu. Pritiskala su ju njegova topla leđa. Okrenula se da ga pogleda te je stavila prst na meku, krhku kožu iznad njegove jagodične kosti. Svake je večeri legao u svoj krevet, a svakog se jutra budio u njezinu krevetu. Nijedno od njih nije se sjećalo kako je onamo dospio. Možda je to čarolija, zaključili su. - Možda me svake večeri donese dobra vještica - rekao je Ziggy razrogačenih očiju, ali sa smiješkom na licu, jer ni on baš nije posve vjerovao u takve priče. - Jednog dana će prestati - rekla je Janeina majka, kad god joj je Jane spomenula da Ziggy i dalje svake noći dolazi k njoj u krevet. - Neće to raditi s petnaest godina. Na Ziggyjevom nosu bila je nova pjegica koju Jane prije nije primijetila. Sada je na nosu imao tri pjegice. Bile su raspoređene u obliku 61

jedra. Jednog će dana u krevetu pokraj Ziggyja ležati neka žena koja će proučavati njegovo uspavano lice. Iznad njegove gornje usnice nalazit će se male crne točkice od brkova. Umjesto ovih mršavih dječačkih ramena, imat će široka prsa. Kakav će on biti muškarac? Bit će nježan, dražestan muškarac baš kao djedica, rekla bi njezina majka, odlučno, kao da je to bila nepobitna činjenica. Janeina majka vjerovala je da je Ziggy reinkarnacija njezinog voljenog oca. Ili se barem pretvarala da vjeruje u to. Nitko nije znao u kojoj je mjeri ozbiljna. Djedica je umro šest mjeseci prije nego što se Ziggy rodio, baš kad je Janeina majka čitala knjigu o malome dječaku koji je navodno bio reinkarnacija pilota borbenog aviona iz Drugog svjetskog rata. Utuvila si je u glavu da je njezin unuk zapravo njezin tata. To joj je pomoglo pri žalovanju. I naravno, nije imala zeta kojeg je mogla uvrijediti tvrdnjom da je njegov sin ustvari tata njegove punice. Jane nije baš poticala razgovor o reinkarnaciji, ali nije imala ništa protiv njega. Možda je Ziggy uistinu bio djedica. Ponekad bi mogla razaznati neku blagu sličnost između djedice i Ziggyja, osobito kad se pokušavao skoncentrirati. Čelo im je bilo jednako naborano. Majka joj je bila bijesna kad ju je Jane nazvala i ispričala joj što se dogodilo na danu upoznavanja. - To je suludo! Ziggy nikada ne bi gušio drugo dijete! To dijete nikada ne bi mrava zgazilo. On je kao djedica. Sjećaš se kako djedica nije mogao ubiti muhu? Tvoja bi baka skakala i vikala: - Ubij je, Stan! Ubij to prokleto stvorenje! Tada je uslijedila tišina, što je značilo da je Janeina majka dobila napad smijeha. Ali tihog smijeha. Jane je čekala da to prođe, a onda se njezina majka napokon ponovno javila i drhtavim glasom rekla: - Ovo mi je dobro došlo! 62

Smijeh je odličan za probavu. Gdje smo ono stale? Aha, da! Ziggy! To razmaženo derište! Ne Ziggy, naravno, nego ta djevojčica. Zašto bi ona optužila našeg dragog Ziggyja! - Ne znam - rekla je Jane. - Ali stvar je u tome što ne djeluje kao razmaženo derište. Majka joj je grozna, ali kći joj djeluje simpatično, a ne kao razmaženo derište. Čula je nesigurnost u svojemu glasu, a to je primijetila i njezina majka. - Ali dušo, ne misliš li valjda da je Ziggy stvarno pokušavao udaviti drugo dijete? - Naravno da ne - rekla je Jane i promijenila temu. Namjestila je jastuk i smjestila se u udobniji položaj. Možda će ponovno zaspati. Ziggy će te probuditi čim svane - rekla joj je majka, ali ove godine Ziggy nije djelovao pretjerano uzbuđeno zbog Božića i Jane se pitala je li ga na neki način iznevjerila. Često je osjećala neku nelagodu kao da glumi za njega, kao da mu daje lažno djetinjstvo. Jako se trudila da stvori male običaje i obiteljsku tradiciju za rođendane i praznike. - Hajdemo sada staviti čarapu! - Ali kamo? Prečesto su se selili da bi imali neko uobičajeno mjesto. Na krevet? Na kvaku? Počela bi nervozno hodati, a glas bi joj postao visok i napet. U tomu je bilo nečeg prijetvornog. Običaji nisu bili pravi, kao u obiteljima koje su imale mamu i tatu i barem još jedno dijete. Ponekad je imala osjećaj da on glumi samo zbog nje i da ju može prozreti i da zna da ga ona vara. Gledala je kako mu se prsa dižu i spuštaju. Bio je tako prekrasan. Nema šanse da je ozlijedio onu djevojčicu i da je poslije lagao. Ali sva su djeca bila prekrasna dok spavaju. Čak su i grozna djeca vjerojatno bila prekrasna dok spavaju. Kako je mogla biti sigurna da on to nije učinio? Koliko dobro zapravo poznajete svoje dijete? Dijete vam je bilo mali neznanac koji se neprestano mijenja, nestaje i ponovno dolazi. Nove crte osobnosti mogu se pojaviti preko noći. A tu je bilo i... Nemoj misliti na to. Nemoj misliti na to. 63

To sjećanje joj je lepršalo u mislima poput uhvaćenog noćnog leptira. Silno se trudilo pobjeći otkako je ona djevojčica pokazala na Ziggyja. Pritisak na njezinu vratu. Strah koji ju je preplavio. Vrisak koji joj je navirao na usta. Ne, ne, ne. Ziggy je bio Ziggy. On to ne bi mogao. Nikako. Poznavala je svoje dijete. Pomaknuo se. Otvorio je svoje blijede kapke. - Pogodi koji je danas dan - rekla je Jane. - Božić! - povikao je Ziggy. Tako je brzo sjeo da je glavom udario Jane u nos, a ona je pala na jastuk i na oči su joj navrle suze. Thea: Uvijek sam mislila da s tim djetetom nešto nije u redu. S tim Ziggyjem. Nešto je čudno u njegovim očima. Dječacima treba muški uzor. Žao mi je, ali to je činjenica. Stu: Pobogu, bilo je mnogo buke oko tog malog Ziggyja. Ne znam što da vjerujem.

64

JEDANAESTO POGLAVLJE

M

ožeš li letjeti ovako visoko kao što leti ovaj avion, tata? - pitao je Josh. Letjeli su već sedam sati na putu iz Vancouvera natrag u Sydney. Za sada je sve bilo u redu. Nije bilo svađe. Dečki su sjedili do prozora; Celeste je sjedila s jedne strane prolaza, a Perry s druge. - Ne. Sjećaš li se što sam ti rekao? Moram letjeti jako nisko kako bih izbjegao radar - rekao je Perry. - Zašto moraš izbjegavati radar? - pitala je Celeste. Perry je odmahnuo glavom, a Max i on su se nasmiješili kao da govore “ah, te žene!”. Max je sjedio pokraj Celeste te se nagnuo da sluša razgovor. - Očito je, zar ne, Max? - To je strogo čuvana tajna, mama - ljubazno joj je rekao Max. - Nitko ne zna da tata zna letjeti. - Aha, naravno - rekla je Celeste. - Pardon. Baš sam blesava. - Vidiš, da me uhvate, vjerojatno bi htjeli provesti niz testova - rekao je Perry. - Otkriti kako samo razvio te nadljudske moći te bi me htjeli zaposliti u ratnom zrakoplovstvu pa bih morao ići na tajne misije. - Da, a to ne želimo - rekla je Celeste. - Tata već dovoljno putuje. Perry je ispružio ruku i stavio ju na njezinu, tiho joj se ispričavajući. - Ne znaš stvarno letjeti - rekao je Max. Perry je podigao obrve, razrogačio oči i lagano slegnuo ramenima. Ne znam? 65

- Mislim da ne - nesigurno je rekao Max. Perry i Celeste nasmiješili su se jedno drugome. Godinama je govorio blizancima da ima tajnu sposobnost letenja te je u detalje objašnjavao kako je svoje tajne moći otkrio kad je imao petnaest godina, a u toj dobi će vjerojatno i oni naučiti kako letjeti, ako su naslijedili njegove moći i ako budu jeli dosta brokule. Dečki nikada nisu bili sigurni je li ozbiljan ili nije. - Ja sam poletio dok sam jučer skijao - rekao je Max. - Rukom je pokazao kako je letio. - Bum! - Da, letio si - rekao je Perry. - A tata je skoro doživio srčani udar. Max je zahihotao. Perry je preklopio ruke i istegnuo se. - Jao. I dalje sam ukočen jer sam vas pokušavao stići. Prebrzi ste. Celeste ga je proučavala. Dobro je izgledao: bio je preplanuo i opušten od pet dana provedenih skijajući i sanjkajući se. U tome je bio problem. I dalje joj je bio beznadno, bespomoćno privlačan. - Što je? - Perry joj se nasmiješio. - Ništa. - Dobar godišnji odmor? - Izvrstan - rekla je Celeste misleći to. - Čaroban. - Mislim da će nam ovo biti dobra godina - rekao je Perry. Gledao ju je u oči. - Što ti misliš? S obzirom na to da će dečki krenuti u školu, nadam se da ćeš imati više vremena za sebe, a ja... - Zastao je i palcem prešao preko naslona za ruke kao da radi neki test kojim kontrolira kvalitetu. Zatim ju je ponovno pogledao. - A ja ću dati sve od sebe da ovo bude dobra godina za nas. - Samozatajno joj se nasmiješio. To je nekad činio. Rekao bi ih napravio nešto zbog čega se osjećala tako zaljubljeno u njega kao što je bila one prve godine nakon što su se upoznali na onom dosadnom poslovnom ručku, kad je prvi put zaista shvatila značenje ovih četiriju riječi: oborio me s nogu. Celeste je osjetila kako ju preplavljuje mir. Domaćin leta išao je 66

prolazom i nudio Čokoladne kekse koji su se pekli u avionu. Miris je bio prekrasan. Možda će to stvarno biti dobra godina za njih. Možda bi mogla ostati. Uvijek bi osjetila veliko olakšanje kad si je dopustila povjerovati da bi mogla ostati. - Hajdemo na plažu kad dođemo kući - rekao je Perry. - Sagradit ćemo veliki dvorac od pijeska. Jedan dan napravit ćemo snjegovića. A drugi dan dvorac od pijeska. Pobogu, djeco, kako vam je dobro u životu. - Da - zijevnuo je Josh i luksuzno se istegnuo na svom sjedalu u poslovnoj klasi. Dosta dobro. Melissa: Sjećam se da sam tijekom školskih praznika vidjela Celeste i Perryja i blizance na plaži. Rekla sam suprugu: - Mislim da je to jedna od novih mama iz predškole. - Oči su mu gotovo iskočile iz glave. Celeste i Perry bili su tako zaljubljeni i smijali su se i pomagali su djeci da naprave komplicirani dvorac od pijeska. Da budem iskrena, smučilo mi se. Ono, čak su i njihovi dvorci od pijeska bili bolji od naših.

67

DVANAESTO POGLAVLJE Detektiv Adrian Quinlan: Razmatramo sve moguće motive. Samantha: Dakle ozbiljno koristimo riječ... Ubojstvo? Četiri mjeseca prije večeri školskog kviza

H

tjela bih se igrati sa Ziggyjem - rekla je Chloe jedne tople ljetne večeri odmah nakon Nove godine. - Dobro - rekla je Madeline. Gledala je stariju kćer. Abigail je trebala cijela vječnost da si nareže odrezak na sićušne jednake kvadratiće, a sad je gurala kvadratiće amo-tamo, kao da ih je pokušavala složiti u neki komplicirani mozaik. Nijedan komad nije stavila u usta. - Trebala bi se igrati sa Skye. - Abigail je odložila vilicu i obratila se Chloe. - Vrloj e uzbuđena zbog toga Što ćete ići u isti razred. - To je lijepo, zar ne? - rekla je Madeline, napetim, usiljeno ljubaznim glasom koji je koristila svaki put kad se spomenula kći njezinog bivšeg muža. - To je baš lijepo. Ed se zagrcnuo dok je pio vino, a Madeline ga je strogo pogledala. - Skye mi je ustvari sestra, zar ne, mama? - pitala je Chloe. Za razliku od njezine majke, Chloe je bila oduševljena što će ići u isti predškolski razred kao Skye i ovo pitanje je postavila otprilike četrdeset tisuća puta. - Ne, Skye je Abigailina polusestra - rekla je Madeline sa strpljenjem pravog sveca. 68

- Ali i ja sam Abigailina sestra! - rekla je Chloe. - To znači da smo Skye i ja sigurno sestre! Možda smo blizanke kao Josh i Max! - Kad smo kod toga, jesi li vidjela Celeste otkako su se vratili iz Kanade? - pitao je Ed. - One slike koje je Perry stavio na Facebook su nevjerojatne. I mi bismo si jednog dana trebali priuštiti bijeli Božić. Kad dobijemo na lotu. - Brrr - rekla je Madeline. - Meni je izgledalo kao da im je hladno. - Ja bih bio super na snowboardu - sanjivo je rekao Fred. Madeline je zadrhtala. Fred je bio njezin mali ovisnik o adrenalinu. Ako se na nešto moglo popeti, on se popeo na to. Više nije mogla podnijeti gledati ga kako vozi skateboard. U dobi od sedam godina okretao se i bacao u zraku svoje mršavo tijelo kao djeca koja su bila dvostruko starija od njega. Kad god je vidjela one cool, opuštene likove kako daju intervju na televiziji o svojim zadnjim poduhvatima u basejumpingu, planinarenju ili u nekoj avanturi u kojoj su se lako mogli ubiti, pomislila je: “Eno Freda”. Čak im je i sličio sa svojom raščupanom, predugačkom surferskom frizurom. - Moraš se šišati - rekla je. Fredov pjegavi nos naborao se od gađenja. - Ne moram! - Nazvat ću Ziggyjevu mamu - Madeline je rekla Chloe. - Pa ćemo dogovoriti da se igrate. - Madeline, jesi li sigurna da je to dobra ideja? - tiho je pitao Ed. Čini mi se da je on malo grub. Nije li on... Znaš? - To ne znamo sigurno - rekla je Madeline. - Ali rekla si da je Amabella Klein pokazala na njega kad su se svi postrojili pred njom. - Nevine ljude su već znali krivo optužiti na prepoznavanju u policiji - rekla je Madeline. Ako taj mali takne Chloe... - Pobogu, Ed - rekla je Madeline. - Chloe zna paziti na sebe! - Pogledala je u Abigailin tanjur. - Zašto ne jedeš? 69

Sviđaju nam se Renata i Geoff - rekao je Ed. - Pa ako njihova kći kaže daju je taj mali, taj Ziggy, ozlijedio, onda bismo trebali biti uz njih. Kakvo je to ime uopće? Ziggy. - Renata i Geoff nam se ne sviđaju baš toliko - rekla je Madeline. Abigail, jedi! - Stvarno? pitao je Ed. - Mislio sam da mi se sviđa Geoff. - Možeš ga podnijeti - rekla je Madeline. - To je onaj koji promatra ptice, Ed, a ne onaj koji igra golf. - Stvarno? - Ed je izgledao razočarano. - Jesi li sigurna? - Misliš na Garetha Hajeka. - Stvarno? - Ed se namrštio. - Da - rekla je Madeline. - Chloe, prestani mahati vilicom. Fredu si gotovo iskopala oko. Je li ti zlo, Abigail? Zato ne jedeš? Abigail je odložila vilicu i nož. - Mislim da postajem veganka veličanstveno je izjavila. Bonnie je bila veganka. - Samo preko mene mrtve - rekla je Madeline. Ih preko nekog drugog mrtvog tijela. Thea: Znate li da Madeline ima četrnaestogodišnju kćer, Abigail, iz prvog braka? Jako mi je žao djece iz propalih obitelji. A vama? Tako mi je drago da svom djetetu mogu pružiti stabilno okruženje. Sigurna sam da su se Madeline i Bonnie svađale zbog Abigail na večeri školskog kviza. Harper: Čula sam kako Madeline kaže: “Ubit ću nekoga do kraja večeri.” Pretpostavila sam da ima veze s Bonnie. Iako ne osuđujem nikoga, naravno. Bonnie: Da, Abigail je moja pokćerka i istina je da Abigail ima nekih, recimo, problema, koii su tipični za tinejdžerice, ali Madeline i ja smo joj zajedno pomagale. Osjetite li limunsku mirtu? Prvi put koristim taj miris. Dobar je za stres. Duboko udahnite. To je to. Izgledate kao da se trebate riješiti stresa, ako smijem to reći.

70

TRINAESTO POGLAVLJE

B

io je to jedan od onih dana. Već se dugo to nije dogodilo. Zadnji put je bio dobrano prije Božića. Celestina usta bila su suha i šuplja. Glava joj je lagano pulsirala. Išla je za dečkima i Perryjem preko školskog igrališta, a tijelo joj je bilo ukočeno te je pažljivo hodala, kao da je visoka krhka čaša koja bi se mogla preliti. Bila je pretjerano svjesna svega: toplog zraka koji joj je dodirivao gole ruke, remenčića na sandalama koji su joj prolazili kroz prste, listova na drvetu smokve, koji su se jasno ocrtavali naspram plavog neba. To je bilo slično onim intenzivnim osjećajima kad se tek zaljubite ili kad zatrudnite ili kad prvi put sami vozite auto. Sve je djelovalo značajno. - Svađate li se ti i Ed? - jednom je pitala Madeline. - Kao pas i mačka - veselo je odgovorila Madeline. No Celeste je nekako mogla zaključiti da ona govori o nečemu posve drugomu. - Možemo li tati prvo pokazati penjalicu? - povikao je Max. Škola će početi za dva tjedna, ali trgovina s uniformama bila je jutros otvorena na dva sata, kako bi roditelji mogli uzeti što im treba za novu školsku godinu. Perry je imao slobodan dan, a nakon što uzmu uniforme za dječake, vodit će dečke na ronjenje. - Naravno - rekla je Celeste Maxu. On je otrčao, a dok ga je gledala kako odlazi, shvatila je da to nije Max. To je bio Josh. Počela se gubiti. Mislila je da se previše koncentrira, a ustvari se nije dovoljno 71

koncentrirala. Perry je prstom prešao po njezinoj ruci, a ona je zadrhtala. - Jesi dobro? - pitao je. Podigao je sunčane naočale kako bi mu mogla vidjeti oči. Bjeloočnice su mu bile bijele. Njezine su oči uvijek bile krvave jutro nakon svađe, no Perryjeve oči su uvijek bile bistre i blistave. - Jesam. - Nasmiješila mu se. On se njoj nasmiješio i privukao ju k sebi. - Prekrasna si u toj haljini - rekao joj je na uho. Tako su se uvijek ponašali jedno prema drugome sljedeći dan: nježno i pažljivo, kao da su zajedno prošli kroz nešto strašno, kao da su preživjeli prirodnu katastrofu, kao da su jedva izvukli živu glavu. - Tata! - povikao je Josh. - Dođi nas gledati! - Idem! - povikao je Perry. Udario je šakom po prsima poput gorile i potrčao za njima, pognutih ramena i opuštenih ruku te se glasao kao gorila. Dječaci su poludjeli od oduševljenja te su mu pobjegli. To je bila samo gadna svađa, rekla si je. Svi se parovi svađaju. Prošle noći dječaci su prespavali kod Perryjeve majke. - Uživajte u romantičnoj večeri bez ovih malih grubijana - rekla im je. Sve je počelo zbog kompjutora. Celeste je ponovno provjeravala radno vrijeme trgovine s uniformama kad je kompjutor javio da se dogodila neka “katastrofalna pogreška”. Perry! - povikala je iz radne sobe. - Nešto ne valja s kompjuterom! - a jedan sićušan dio nje ju je upozorio: Ne, nemoj mu reći. Što ako ne bude to znao popraviti? Glupačo, glupačo, glupačo. Trebala je biti pametnija. Ali bilo je prekasno. Došao je u radnu sobu smiješeći se. - Makni se, ženo - rekao je. On je bio taj koji je bio dobar s kompjutorima. On je volio rješavati probleme za nju i da ga je znao popraviti, sve bi bilo u redu. Ali ga nije znao popraviti. 72

Prolazile su minute. Po njegovim ramenima je znala da nešto nije dobro. - Nema veze - rekla je. - Pusti sad to. - Mogu ja to - rekao je. Micao je mišem amo-tamo. - Znam u čemu je problem. Samo moram... Kvragu. Ponovno je opsovao. Prvo tiho, a onda glasnije. Glas mu je bio jak poput udarca. Svaki put se trgnula. I kako je rastao njegov bijes, tako je i bijes u njoj postajao sve jači, jer je znala kako će se odvijati večer i kako se mogla odvijati da ona nije napravila takvu “katastrofalnu pogrešku”. Pladanj s plodovima mora koji je pripremila ostat će netaknut. Torta Pavlova otići će s poslužavnika u kantu za smeće. Sve vrijeme i trud i novac bit će protraćeni. Mrzila je traćenje. Bilo joj je muka od njega. Pa kad je rekla: - Perry, molim te, ostavi to - u glasu joj se čula nervoza. I u tome je bila njezina pogreška. Možda je trebala to lijepo reći. Možda je trebala biti strpljivija. Ih nije trebala ništa reći. Okrenuo se na stolcu da ju pogleda. Oči su mu već svjetlucale od bijesa. Prekasno. Već je poludio. Gotovo. Ali svejedno se nije povukla. Nije se htjela povući. Uvijek se borila do kraja zbog nepravde, apsurdnosti cijele situacije. Zamolila ga je da joj pomogne popraviti kompjutor. To ne bi trebalo ovako izgledati, jedan dio nje i dalje je bjesnio, čak i kad je vikanje počelo i kad je njezino srce počelo jače udarati, a mišići se počeli stezati čekajući to. Nije bilo pošteno. Nije bilo ispravno. Bilo je još gore nego inače jer dečki nisu bih kod kuće. Nisu morali biti tihi, nisu morali siktati jedno na drugo iza zatvorenih vrata. Kuća je bila prevelika, pa ih susjedi nisu mogli čuti da viču. Kao da su oboje jedva dočekali priliku da se svađaju bez ograničenja. Celeste je odšetala do penjalice. Nalazila se u daljem uglu igrališta, u sjeni. Dečki će se obožavati igrati ovdje kad počne škola. Perry se dizao i spuštao na prečki penjalice dok su dječaci brojali. 73

Ramena su mu se graciozno kretala. Morao je podići noge jer je penjalica bila niska. Uvijek je bio u dobroj formi. Je li u Celeste bio neki bolestan, oštećeni dio koji je htio živjeti ovako i koji je želio ovaj sramotan, prljavi brak? Tako je ona to doživljavala. Kao da su ona i Perry radili čudne, odvratne i perverzne seksualne radnje. A seks je bio dio toga. Uvijek je uslijedio seks. Kad je sve bilo gotovo. Oko 5 ujutro. Mahnit, ljutit seks sa suzama koje su tekle po njihovim licima i nježne isprike i riječi koje su se stalno tiho ponavljale: Nikad više, kunem se svojim životom, nikad više, ovo mora prestati, moramo ovo okončati, moramo pronaći pomoć, nikad više. - Dođite - rekla je dečkima. - Idemo u trgovinu s uniformama prije nego što se zatvori. Perry se lako spustio na tlo i pod svaku ruku uzeo jednog blizanca. Imam vas! Je li ga voljela jednako koliko ga je i mrzila? Je li ga mrzila jednako koliko ga je i voljela? - Trebali bismo ponovno ići na savjetovanje - rekla mu je rano jutros. - U pravu si - rekao je, kao da je to stvarno dolazilo u obzir. - Kad se vratim. Onda ćemo razgovarati o tome. Sutradan je išao na put. U Beč. Bila je riječ o “sastanku na vrhu” koji je sponzorirala njegova firma. On će održati glavni govor o nečem strašno važnom i globalnom. Bit će mnogo akronima i nerazumljivog žargona, a on će stajati i držati mali laser s crvenim svjetlom koje će šetati po powerpoint prezentaciji koju mu je pripremio pomoćnik. Perry je često bio na putu. Ponekad je imala osjećaj kao da je on poremećaj u njezinu životu. Posjetitelj. Pravi život odvijao se dok njega nije bilo. Ono što se dogodilo nije bilo toliko bitno jer će ubrzo otići, sutradan ili sljedeći tjedan. Prije dvije godine išli su na savjetovanje. Celeste je bila strašno 74

sretna i puna nade, ali čim je vidjela jeftini vinilni kauč i ozbiljan, revan izraz lica savjetnice, znala je da je to bila pogreška. Gledala je kako Perry utvrđuje svoju superiornu inteligenciju i društveni položaj u odnosu na bračnu savjetnicu i znala je da će im ovo biti prvi i posljednji dolazak. Savjetnici nikada nisu rekli istinu. Razgovarali su o tome kako Perryja živcira to što Celeste ne ustaje dovoljno rano i što uvijek kasni. Celeste je rekla da ponekad “Perry izgubi živce”. Kako su strancu mogli priznati što se događa u njihovu braku? Ta sramota. Ta ružnoća njihovog ponašanja. Izgledali su dobro zajedno. To su im ljudi godinama govorili. Divili su im se i bili su im zavidni. Imali su sve moguće privilegije. Išli su na prekooceanska putovanja. Imali su prekrasan dom. Bilo je nepristojno i nezahvalno ponašati se na taj način. - Prestanite s tim - sigurno bi rekla ta ljubazna revna žena, s osjećajem gađenja i neodobravanja. Celeste je htjela da savjetnica pogodi o čemu je riječ. Htjela je da joj postavi pravo pitanje. No to se nije dogodilo. Nakon što su izašli iz ureda bračnog savjetnika, oboje su bili jako sretni što su otišli odande, što je njihova predstava završena te su otišli do hotelskog bara usred poslijepodneva i naručili piće, očijukali jedno s drugim i stalno su se dirali. Dok su pili piće, Perry je iznenada ustao, uhvatio ju za ruku i odveo do recepcije. Doslovno su “unajmili sobu”. Ha, ha. Tako smiješno, tako seksi. Kao da je savjetnica stvarno sve popravila. Jer, na kraju krajeva, koliko je parova u braku to uistinu činilo? Poslije se osjećala razbarušeno i seksi i raščupano i očajno. - Gdje je ta trgovina s uniformama? - pitao je Perry dok su se vraćali prema glavnom školskom dvorištu. - Ne znam - rekla je Celeste. Odakle da znam? Zašto bih ja to trebala znati? - Tražite trgovinu s uniformama? Ondje je. Celeste se okrenula. To je bila ona uporna niska žena sa sunčanim naočalama koje se sjećala s dana upoznavanja. Ona čija je kći rekla da ju 75

je Ziggy pokušao udaviti. Djevojčica s kovrčavom kosom bila je s njom. - Ja sam Renata - rekla je ta žena. - Upoznale smo se na danu upoznavanja prošle godine. Vi ste prijateljica Madeline Mackenzie, zar ne? Amabella, prestani. Što radiš? - Djevojčica se držala za majčinu bijelu suknju te se sramežljivo skrivala iza majke. - Dođi se pozdraviti. Ovi dečki ići će s tobom u razred. Oni su jednojajčani blizanci. To je tako zanimljivo! - Pogledala je Perryja, koji je spustio dečke na tlo. Kako ih, pobogu, razlikujete? Perry je ispružio ruku. - Perry - rekao je. Nasmiješio se. - Ni mi ib ne razlikujemo. Nemamo pojma koji je koji. Renata se entuzijastično rukovala s Perryjem. Ženama se uvijek sviđao Perry. To je bilo zbog njegovog blistavog osmijeha i načina na koji im je posvećivao svu pozornost. - Renata. Drago mi je. Došli ste po uniforme dječacima, zar ne? Baš uzbudljivo! Amabella je trebala doći s dadiljom, ali sastanak upravnog odbora završio je rano pa sam odlučila ja doći s njom. Perry je kimao kao da je to sve vrlo fascinantno. Renata je tihim glasom rekla: - Amabella je postala malo nervozna od onog incidenta u školi. Je li vam supruga rekla? Jedan dječak ju je pokušao udaviti na danu upoznavanja. Imala je modrice na vratu. Dječak po imenu Ziggy. Ozbiljno smo razmišljali o tome da ga prijavimo policiji. - To je grozno - rekao je Perry. Isuse. Jadna djevojčica. - Tata - rekao je Max i vukao oca za ruku. - Požuri! - Ustvari, ispričavam se - rekla je Renata i veselo se nasmiješila Celeste. - Možda sam se malo zaletjela! Niste li vi i Madeline imale neku rođendansku zabavu s majkom tog dečka? S Jane? Tako se zove? Jako mlada djevojka. Mislila sam da je dadilja. Možda ste najbolje prijateljice! Čula sam da ste pile šampanjac! Ujutro! - Ziggy? - namrštio se Perry. - Ne poznajemo nikoga tko ima dijete po imenu Ziggy, zar ne? Celeste se nakašljala. - Tog dana sam upoznala Jane - rekla je Renati. 76

- Povezla je Madeline nakon što je uganula gležanj. Bila je... Pa, djelovala je simpatično. Nije htjela da ju se povezuje s majkom nasilnika, ali s druge strane, svidjela joj se Jane i jadnica je izgledala grozno kad je Renatina kći pokazala na Ziggyja. - Ona je u zabludi - rekla je Renata. - Nikako nije htjela prihvatiti da je njezino drago dijete učinilo to što je učinilo. Rekla sam Amabelli da se kloni tog Ziggyja. Da sam na vašem mjestu, savjetovala bih i vašim dečkima da ga se klone. - To je vjerojatno dobra ideja - rekao je Perry. - Ne želimo da od prvog dana upadnu u loše društvo. - Ton mu je bio opušten i zabavan, kao da nije to shvaćao ozbiljno, no poznavajući Perryja, to je vjerojatno samo bila maska. Imao je paranoju spram vršnjačkog nasilja zbog vlastitog iskustva iz djetinjstva. Ponašao se kao zaštitar prema svojim dečkima: uvijek je sumnjičavo gledao po parku ih igralištu, u slučaju da su u blizini neki grubijani ili divlji psi ili pedofili koji se pretvaraju da su nečiji djedovi. - Celeste je otvorila usta. - Ovaj - rekla je. Oni imaju pet godina. Nije li to malo pretjerano? Ali s druge strane, bilo je nešto čudno s tim Ziggyjem. Vidjela ga je samo nakratko u školi, ali bilo je nešto u njemu što ju je uznemiravalo, nešto zbog čega je bila nepovjerljiva prema njemu. (Ali on je bio prekrasan petogodišnjak baš kao i njezini dečki! Kako je mogla to osjećati prema jednom petogodišnjaku?) - Mama! Dođi! - Josh je povukao Celeste za ruku. Ona se uhvatila za osjetljivo desno rame. - Auč! - Na trenutak je osjetila tako jaku bol da je skoro povraćala. - Jeste li dobro? - pitala je Renata. - Celeste? - rekao je Perry. U očima mu je vidjela sramotu kad je shvatio. Točno je znao zašto ju je tako jako zaboljelo. Kad se vrati iz Beča, donijet će joj jako skup komad nakita. Još jedan komad za njezinu zbirku. Nikad ga neće staviti, a on nikada neće pitati zašto ga ne stavlja. 77

Celeste na tren nije mogla govoriti. Velike, teške riječi ispunile su joj usta. Zamislila si je da ih izgovara. Moj me muž tuče, Renata. Nikad po licu, naravno. Preotmjen je za to. Tuče li tebe tvoj muž? A ako te tuče, a ovo me jako zanima, tučeš li i ti njega? - Dobro sam - rekla je.

78

ČETRNAESTO POGLAVLJE

P

ozvala sam Jane i Ziggyja sljedeći tjedan na igranje - Madeline je nazvala Celeste čim je završila razgovor s Jane. - Mislim da biste trebali doći i ti i dečki. U slučaju da nam ponestane tema za razgovor. - Da - rekla je Celeste. - Baš ti hvala. Igranje s dječakom koji je... - Da, da - rekla je Madeline. Mali davitelj. Ali znaš, naša djeca nisu baš mimoze. - Jučer sam upoznala žrtvinu majku kad smo išli po uniforme dječacima - rekla je Celeste. - Renata. Govori kćeri da treba izbjegavati Ziggyja te mi je predložila da ja to savjetujem svojim dečkima. Madeline je čvršće uhvatila telefon. - Nema ti pravo to govoriti! - Mislim da je samo zabrinuta... - Ne možeš izopćiti dijete prije nego što je uopće krenulo u školu! - Pa, ne znam, možeš to shvatiti s njezinog stajališta, mislim, da se to dogodilo Chloe, ovaj... Madeline je pritisnula telefon na uho kad je Celestin glas iščeznuo. Celeste je to često radila: u jednom je trenutku normalno govorila, a onda je iznenada odlutala. Tako su se i upoznale, jer je Celeste sanjarila. Dok su njihova djeca bila mala, išla su zajedno na satove plivanja. Chloe i blizanci stajali su na maloj platformi uz rub bazena dok je učitelj svakom djetetu pokazivao pseće plivanje i plutanje. Madeline je i prije primijetila prekrasnu majku kako ih promatra, ali nije joj se obratila. Madeline je bila zaokupljena 79

brigom o Fredu, koji je tada imao četiri godine i s kojim je imala pune ruke posla. Tog dana Fred je jeo sladoled, a Madeline je gledala Chloe kako pluta poput morske zvijezde. No u jednom je trenutku vidjela da na platformi stoji samo jedan blizanac. - Hej! - Madeline je povikala učitelju. - Hej! Pogledala je prekrasnu majku. Ona je stajala sa strane i zurila u daljinu. - Vaš dječačić! - vikala je. Ljudi su polako okrenuli glavu. Čuvar bazena nije bio na vidiku. - Kvragu - rekla je Madeline i skočila u bazen odjevena, u štiklama i s dna bazena izvukla Maxa, koji se gušio i pljuvao vodu. Madeline je vikala na svakoga oko sebe, a Celeste je grlila svoja dva mokra dečka i mahnito jecala i zahvaljivala se. Škola plivanja istovremeno se pretjerano ispričavala, ali i negirala svoju krivnju. Dijete nije bilo u opasnosti, ali bilo im je žao ako je izgledalo kao da je i da će, naravno, ponovno provjeriti svoju proceduru. Obje su ispisale djecu iz škole plivanja, a Celeste, koja je nekoć bila odvjetnica, napisala je pismo školi plivanja tražeći nadoknadu troškova za Madelinine uništene cipele, za haljinu koja se nije smjela močiti, i naravno, tražila je povrat upisnine za sve. I tako su postale prijateljice, a Madeline je mogla shvatiti kad ju je Celeste upoznala s Perryjem i kad joj je postalo jasno da je suprugu rekla samo da su se upoznale u školi plivanja. Nije uvijek bilo potrebno suprugu ispričati cijelu priču. Sad je Madeline promijenila temu. - Je li Perry otišao kamo god je ovaj put trebao ići? - pitala je. Celestin glas iznenada je ponovno postao živahan i jasan. - U Beč. Da. Neće ga biti tri tjedna. - Već ti nedostaje? - pitala je Madeline. Šala. Uslijedila je stanka. - Još si tu? - pitala je Madeline. - Volim pojesti tost za večeru - rekla je Celeste. - O, da, kad god je Ed na putu, ja večeram jogurt i čokoladne kekse 80

rekla je Madeline. - Dragi Bože, zašto izgledam tako umorno? Razgovarala je na telefon dok je sjedila na krevetu u radnoj/gostinskoj sobi gdje je uvijek slagala rublje te je upravo vidjela svoj odraz na ostakljenom ormaru. Ustala je i prišla zrcalu, držeći telefon na uhu. - Možda zato što jesi umorna - rekla je Celeste. Madeline je pritisnula područje ispod oka. - Odlično sam spavala! rekla je. - Svaki dan pomislim kako izgledam malo umorno, a tek mi je nedavno sinulo da nije stvar u tome da sam umorna, nego je stvar u tome da sada tako izgledam. - Krastavci? Nije li to način za smanjivanje podbuhlosti? - dokono je rekla Celeste. Madeline je znala da Celeste nimalo ne zanima onaj dio života u kojemu je Madeline toliko uživala: odjeća, njega kože, šminka, parfemi, nakit, modni dodaci. Ponekad bi Madeline pogledala Celeste s tom dugom, crveno-zlatnom kosom skupljenom makar kako i htjela ju je uzeti i igrati se s njom kao da je jedna od Chloeinih barbika. - Oplakujem gubitak mladosti - Madeline je rekla Celeste. Celeste se podsmjehnula. - Znam da nikad nisam bila baš lijepa... - Još si lijepa - rekla je Celeste. Madeline se s gađenjem pogledala u zrcalu i okrenula. Čak ni sebi nije htjela priznati koliko ju tišti starenje njezinog lica. Htjela je biti iznad takvih površnih briga. Htjela je biti potištena zbog stanja u svijetu, a ne zbog gužvanja i boranja svoje kože. Svaki put kad bi ugledala dokaz prirodnog starenja svojeg tijela, osjetila je iracionalan sram, kao da se ne trudi dovoljno. U međuvremenu, sa svakom novom borom oko očiju i sa svakom novom sijedom u kosi, Ed je postajao sve privlačniji. Ponovno je sjela na krevet i nastavila sa slaganjem odjeće. - Bonnie je danas došla po Abigail - rekla je Celeste. - Došla je na vrata izgledajući kao, ne znam, Šveđanka koja bere voće. Imala je crveno-bijeli kockasti šal na glavi, a Abigail je istrčala iz kuće. Trčala je. Kao da nije mogla dočekati da se makne od svoje stare majke. 81

- Aha - rekla je Celeste. - Sad kužim. - Ponekad imam osjećaj kao da gubim Abigail. Kao da odlazi, a ja ju želim uhvatiti i reći: Abigail, i tebe je ostavio. Ostavio nas je obje. Ali moram se ponašati odraslo. I grozno je to što mislim da je sretnija s njihovom glupom obitelji dok meditira i jede slanutak. - Ma nije - rekla je Celeste. - Pa da! Mrzim slanutak. - Stvarno? Ja ga volim. Dobar je za zdravlje. - Daj šuti. Dakle, hoćeš li dovesti dečke da se igraju sa Ziggyjem? Imam osjećaj da će jadnoj maloj Jane ove godine trebati prijatelji. Hajdemo joj biti prijateljice, da pazimo na nju. - Naravno da ćemo doći - rekla je Celeste. - Donijet ću slanutak. Gospođa Lipmann: Ne. Večer školskog kviza nikad se prije nije završila prolivenom krvlju. To pitanje je uvredljivo i provokativno.

82

PETNAESTO POGLAVLJE

Ž

elim živjeti u ovakvoj kući na kat - rekao je Ziggy dok su prilazom hodali prema Madelininoj kući. - Stvarno? - pitala je Jane. Stavila je torbicu na unutarnji dio lakta. U drugoj ruci nosila je plastičnu posudu punu svježe pečenih muffina od banane. Želiš ovakav život? I ja bih voljela živjeti takav život. - Pridrži mi ovo na tren, može? - Dala je Ziggyju posudu tako da iz torbice može uzeti još dvije žvakaće gume, a za to je vrijeme proučavala kuću. Bila je to obična dvoetažna obiteljska kuća od žute cigle. Izgledala je malo trošno. Travu je trebalo pokositi. Dva dvostruka kajaka visjela su iznad auta u nadstrešnici za auto. Daske za boogieboarding i daske za surfanje bile su naslonjene na zidove. Na balkonu su visjeli ručnici za plažu. U dvorištu je bio ostavljen dječji bicikl. Na ovoj kući nije bilo ničega posebnoga. Bila je slična Janeinoj obiteljskoj kući, iako je Janein dom bio manji i uredniji i trebalo im je sat vremena vožnje do plaže, pa nije bilo toliko stvari vezanih uz aktivnosti koje se rade na plaži, ali odavao je isto opušteno, jednostavno ozračje iz predgrađa. Ovo je bilo djetinjstvo. To je bilo tako jednostavno. Ziggy nije mnogo tražio. Zaslužio je da ima takav život. Da Jane nije izašla van te večeri, da nije popila treću tekilu, da je 83

rekla “ne” kad je sjeo pokraj nje, da je ostala kod kuće i završila studij pravnog uređenja umjetničkih djelatnosti i zaposlila se i udala i podigla kredit i napravila sve kako treba, onda bi možda jednog dana i živjela u obiteljskoj kući i bila pristojna osoba s pristojnim životom. Ali onda Ziggy ne bi bio Ziggy. I možda uopće ne bi imala djece. Prisjetila se liječnika i kako se tužno namrštio samo godinu dana prije nego što je zatrudnjela. - Jane, moraš shvatiti da će ti biti vrlo teško zamjeti, ako ne i nemoguće. - Ziggy! Ziggy, Ziggy, Ziggy! - Ulazna su se vrata otvorila, a iz kuće je odjevena poput vile u gumenim čizmama izletjela Chloe, uhvatila Ziggyja za ruku i odvukla ga. - Došao si igrati se sa mnom, dobro? A ne s mojim bratom, Fredom. Madeline se pojavila iza nje, u haljini iz pedesetih s crvenim i bijelim točkicama i s punom suknjom. Kosu je pokupila u veseli visoki rep. - Jane! Sretna Nova godina! Kako si? Lijepo te vidjeti. Pogledaj, gležanj mi je zacijelio! Iako će ti biti drago što nosim ravne cipele. Stala je na jednu nogu i vrtjela gležnjem, pokazujući svjetlucavu crvenu balerinku. - Izgledaju kao Dorothyine crvene cipelice - rekla je Jane i dala Madeline muffine. - Tako je, nisu li prekrasne? - rekla je Madeline. Otvorila je poklopac kutije. - Dragi Bože. Nemoj mi reći da si ih sama ispekla? - Jesam - rekla je Jane. Čula je Ziggyjev smijeh odnekud odozgor i odmah se razveselila. - Vidi ti to! Ti doneseš svježe pečene muffine, a ja sam odjevena kao kućanica iz pedesetih - rekla je Madeline. - Jako mi se sviđa ideja o pečenju kolača, ali nikako da ju realiziram. Kao da nikad nemam sve sastojke. Kako to da imaš brašno i šećer i ne znam... Ekstrakt vanilije? - Pa - rekla je Jane. - Kupim ih. Na mjestu koje se zove supermarket. - Sigurno si napraviš popis - rekla je Madeline. - I onda se sjetiš ponijeti taj popis. 84

Jane je vidjela da Madeline prema Janeinu pečenju kolača osjeća isto što i Jane prema Madelininim modnim dodacima: zbunjeno divljenje prema egzotičnom ponašanju. - Doći će i Celeste s dječacima. Ona će se odmah baciti na te tvoje muffine. Jesi li za čaj ili kavu? Bolje da ne pijemo šampanjac svaki put kad se nađemo, iako bi me mogla nagovoriti. Slaviš li nešto? Madeline ju je dovela u prostor u kojemu su bili spojeni kuhinja i dnevni boravak. - Ne slavim - rekla je Jane. - Može običan čaj. - Kako je prošla selidba? - pitala je Madeline. Uključila je kuhalo. Bili smo malo dalje na obali kad si se selila, inače bih ponudila da ti Ed pomogne. Uvijek nudim njegovu pomoć pri preseljenju. Lud je za tim. - Stvarno? - Ma ne! Mrzi to. Jako se naljuti na mene. Kaže: “Ja nisam uređaj koji možeš iznajmljivati!” Oponašala je supruga dubokim glasom. - Ali znaš, daje novac kako bi u teretani dizao utege, pa zašto onda ne bi podigao koju kutiju besplatno? Sjedni. Ispričavam se na neredu. Jane je sjela za dugačak drveni stol prekriven dokazima o obiteljskom životu: naljepnice s balerinama, roman okrenut naopako, krema za sunčanje, ključevi, neka igračka na baterije, avion napravljen od Lego kockica. - Obitelj mi je pomogla da se preselim - rekla je Jane. - Ima puno stepenica. Svi su bili malo ljuti na mene, ali nikad mi ne dopuštaju da platim nekoga da me preseli. (“Ako za šest mjeseci ovaj prokleti frižider budem morao vući dolje po ovim stepenicama, onda ću...”, rekao je njezin brat.) - Mlijeko? Šećer? - pitala je Madeline, dok je umakala vrećice u vodu. - Ništa, samo čaj. Ovaj... Jutros sam vidjela jednu majku iz vrtića. Jane je htjela razgovarati o onome što se dogodilo na danu upoznavanja dok Ziggy nije bio u sobi. - Na benzinskoj. Mislim da se pretvarala da 85

me ne vidi. Nije “mislila”. Znala je da je tako. Žena je okrenula glavu na drugu stranu tako brzo, kao da ju je netko ošamario. - Stvarno? - Madeline je zvučala kao da joj je to zabavno. Uzela si je muffin. - Koju? Sjećaš li se kako se zove? - Harper - rekla je Jane. - Prilično sam sigurna da je to bila Harper. Sjećam se da sam ju u sebi nazvala Priljepak Harper jer je cijelo vrijeme visjela Renati za vratom. Mislim da je ona jedna od tvojih Plavih bobova. Ima dugačko obješeno lice, kao jazavčar. Madeline je zahihotala. - Da, to je Harper. Točno, ona i Renata su jako dobre prijateljice i ona je suludo ponosna na to, kao da je Renata neka slavna ličnost. Uvijek mora dati do znanja da se ona i Renata privatno viđaju. Jao, divno smo se provele u nekom divnom restoranu. Zagrizla je muffin. - Valjda zato Harper ne želi imati ništa sa mnom - rekla je Jane. Zbog onog što se dogodilo... - Jane - prekinula ju je Madeline. - Ovaj muffin je... Veličanstven. Jane se nasmiješila Madelininom zadivljenom licu. Na nosu je imala mrvicu. - Hvala, mogu ti dati recept ako... - Dragi Bože, ne želim recept, samo želim muffine. - Madeline je otpila velik gutljaj čaja. - Znaš što? Gdje mi je mobitel? Odmah ću poslati poruku Harper da mi kaže zašto se pretvarala da danas nije vidjela moju novu prijateljicu koja peče muffine. - Da se nisi usudila! - rekla je Jane. Shvatila je da je Madeline jedna od onih pomalo opasnih osoba koje smjesta žele obraniti svoje prijatelje pa tako naprave puno veću štetu. - Neću to trpjeti - rekla je Madeline. - Ako te te žene misle maltretirati zbog onog što se dogodilo na danu upoznavanja, bit ću bijesna. To se moglo dogoditi bilo kome. - Inače bih natjerala Ziggyja da se ispriča - rekla je Jane. Morala je 86

jasno dati Madeline do znanja da je ona bila tip majke koji tjera svoje dijete da se ispriča. - Vjerovala sam mu kad je rekao da to nije učinio. - Naravno da jesi - rekla je Madeline. - Sigurna sam da nije to učinio. Djeluje kao nježno dijete. - Sto posto sam sigurna da nije to napravio - rekla je Jane. - Dobro, devedeset devet posto. Ja... Zastala je i gutnula slinu jer ju je iznenada obuzela strašna želja da objasni svoje sumnje Madeline. Da joj kaže što točno znači taj jedan posto sumnje. Da to samo kaže. Da to pretvori u priču koju nikada nikome nije ispričala. U priču koja ima početak, sredinu i kraj. Bila je prekrasna, topla proljetna noću listopadu. U zraku se osjetio miris jasmina. Strašno me mučila peludna groznica. Grlo mi je bilo nadraženo. Svrbjele su me oči. Mogla bi pričati bez razmišljanja o tome, bez osjećaja, sve do kraja. A Madeline bi se vjerojatno nasmiješila i svojim odlučnim, činjeničnim tonom rekla: - Ma ne smiješ se brinuti zbog toga, Jane. To nema nikakve veze! Ziggy je onakav kakav ti misliš da je. Ti si mu majka. Ti ga poznaješ. Ali što da učini suprotno? Da se na trenutak na Madelininu licu vidi sumnja koju Jane sada osjeća? Što onda? Onda bi izdala Ziggyja na najgori mogući način. - Hej, Abigail! Dođi s nama pojesti muffin! - Madeline je podigla pogled kad je jedna tinejdžerica ušla u kuhinju. - Jane, ovo je moja kći, Abigail. U Madelininu glasu osjetila se nervoza. Odložila je muffin i počela se igrati s naušnicom. - Abigail? - ponovno je rekla. - Ovo je Jane! Jane se okrenula. - Bok, Abigail - rekla je tinejdžerici, koja je stajala mirno i uspravno, sklopljenih ruku kao da sudjeluje u nekom religioznom obredu. Dobar dan - rekla je Abigail i nasmiješila se Jane, iznenada zračeći neočekivanom srdačnošću. Imala je Madelinin blistav osmijeh, ali osim 87

toga, ni po čemu nisu bile slične. Abigail je imala tamniji ten, a crte lica bile su joj izraženije. Kosa joj je bila spuštena i izgledala je kao da je upravo ustala iz kreveta. Na sebi je imala bezobličnu, vrećastu smeđu haljinu preko crnih tajica. Bogat crtež kanom ukrašavao joj je cijele ruke, a jedini komad nakita bila je srebrna lubanja koja joj je visjela oko vrata na crnoj vezici. - Tata dolazi po mene - rekla je Abigail. - Molim? Ne dolazi - rekla je Madeline. - Dolazi. Prespavat ću tamo noćas jer sutra moram obaviti nešto s Louisom i moramo doći rano, a bliže je od tatine kuće. - Bliže je najviše deset minuta - usprotivila se Madeline. - Ali lakše mi je doći do tamo od tatine i Bonniene kuće - rekla je Abigail. - Izađemo van brže. Nećemo sjediti u autu i čekati dok Fred nađe cipele ili dok se Chloe vrati u kuću po drugu barbiku ili što god. Pretpostavljam da se Skye nikada ne mora vratiti u kuću po barbiku rekla je Madeline. - Bonnie nikada ne bi dopustila Skye da se igra barbikama - rekla je Abigail zakolutavši očima, kao da je to svima jasno. - Mislim, mama, stvarno ne bi trebala dopustiti Chloe da se igra barbikama, jer su totalno nefeminističke i daju ti nerealna očekivanja o izgledu. - E pa, prošla baba s kolačima što se tiče Chloe i barbika. - Madeline je uputila Jane jadan smiješak. Vani se začula sirena. - To je on - rekla je Abigail. - Već si ga nazvala? - pitala je Madeline. Zarumenjela se. - To si dogovorila, a da me nisi pitala? - Pitala sam tatu rekla je Abigail. Prišla je stolu i poljubila Madeline u obraz. - Bok, mama. - Drago mi je da smo se upoznale - Abigail se nasmiješila Jane. Morala vam se sviđati. - Abigail Marie! - Madeline je ustala. Ovo je neprihvatljivo. Ne 88

možeš samo tako odabrati gdje ćeš prespavati. Abigail je stala. Okrenula se. - Zašto ne? - pitala je. - Zašto ti i tata možete odabrati gdje ću spavati? - Jane je vidjela sličnost između Madeline i Abigail kad se Abigail počela tresti od bijesa. - Kao da sam nešto što posjedujete. Kao da sam vaš auto pa me dijelite. - Nije tako - počela je Madeline. - Baš je - rekla je Abigail. Vani se ponovno začula sirena. - Što se događa? - u kuhinju je u šetao sredovječan muškarac u ronilačkom odijelu spuštenom do struka, otkrivajući široka, vrlo dlakava prsa. Bio je s dječačićem odjevenim isto tako, osim što su njegova prsa bila mršava i bez dlaka. Rekao je Abigail: - Tata ti je vani. - Znam - rekla je Abigail. Pogledala je muškarčeva dlakava prsa. Ne bi trebao tako hodati u javnosti. To je odvratno. - Što? Pokazivanje moje lijepe građe? - Muškarac se ponosno udario u prsa nasmiješivši se Jane. Jane mu je nelagodno uzvratila smiješak. - Odvratno - rekla je Abigail. - Idem. - Još ćemo poslije razgovarati o ovome! - rekla je Madeline. - Kako god. - Nemoj ti meni kako god! - vikala je Madeline. Ulazna vrata su se zalupila. - Mama, umirem od gladi - rekao je dječačić. - Pojedi muffin - turobno je rekla Madeline. Neraspoloženo je sjela. Jane, ovo je moj suprug, Ed, i moj sin Fred. Ed, Fred. Lako je zapamtiti. - Zato što se rimuje - pojasnio je Fred. - Dobar dan - rekao je Ed. Rukovao se s Jane. - Ispričavam se zbog odvratnog prizora na moja prsa. Fred i ja smo surfali. Sjeo je za stol, preko puta Jane i zagrlio Madeline. - Abigail te muči? Madeline je stavila glavu na njegovo rame. Baš si kao mokar, slan 89

pas. - Dooobri su. - Fred je odgrizao ogroman komad muffina i istodobno pružao ruku da uzme drugi komad. Jane će sljedeći put donijeti više. - Mama! Trebamo teee! - vikala je Chloe iz hodnika. - Idem voziti svoj skateboard. - Fred je uzeo i treći muffin. - Kaciga - istovremeno su rekli Madeline i Ed. - Mama! - vikala je Chloe. - Čula sam te! - doviknula joj je Madeline. - Razgovaraj s Jane, Ed. Otišla je niz hodnik. Jane se pripremila da povede razgovor, ali Ed joj se ugodno nasmiješio, uzeo muffin i smjestio na stolac. Znači, ti si Ziggyjeva mama. Odakle ti ime Ziggy? Moj brat ga je predložio - rekla je Jane. - On je veliki obožavatelj Boba Marleyja, a izgleda da Bob Marley ima sina Ziggyja. Zastala je, prisjetivši se čudesnog osjećaja kad je držala svoju bebu u naručju i njezinih prekrasnih očiju. - Svidjelo mi se jer je neobično. Moje ime je tako dosadno. Obično. - Jane je prekrasno klasično ime - odlučno je rekao Ed, a ona se na trenutak zaljubila u njega. - Ustvari, kad smo trebali dati ime Chloe, ime Jane mi je bilo na popisu, ali je odbijeno jer sam već dobio ime Fred. Janein pogled zastao je na slici s vjenčanja na zidu: Madeline je u haljini od tila, boje šampanjca, sjedila u Edovom krilu; oboje su čvrsto zatvorili oči jer su se bespomoćno smijali. - Kako ste se ti i Madeline upoznali? - pitala je. Ed se odmah oraspoložio. Očito je volio pričati tu priču. - Živio sam preko puta nje kad smo bih djeca - rekao je. - Madeline je živjela pokraj velike libanonske obitelji. Imali su šest sinova: bili su to visoki, jaki dečki. Strašno sam ih se bojao. Igrali su kriket na ulici, a Madeline bi im se katkada pridružila. Pojavila bi se ondje među njima, upola niža od tih ogromnih likova, s vrpcama u kosi i s onim svjetlucavim narukvicama, mislim, znaš kakva je ona, prava cura, ali 90

dragi Bože, kako je igrala kriket. Odložio je muffin da joj pokaže. - Dakle, izašla bi svjetlucave kose i u lepršavoj haljini, a onda bi uzela palicu i onda bi se samo dogodio BAM! - Zamahnuo je nevidljivom palicom za kriket. - A dečki bi pali na koljena i uhvatili se za glavu. - Opet pričaš priču o kriketu? - Madeline se vratila iz Chloeine sobe. - Tada sam se zaljubio u nju - rekao je Ed. - Iskreno, ludo, jako. Dok sam ju gledao s prozora svoje sobe. - Ja nisam znala ni da on postoji - usput je rekla Madeline. - Nije. I tako smo odrasli i otišli od kuće, i u jednom trenutku sam čuo od mame da se Madeline udala za nekog kretena - rekao je Ed. - Pssst - Madeline ga je udarila u ruku. - Onda sam nakon mnogo godina išao na roštilj kod jednog prijatelja koji je slavio trideseti rođendan. U dvorištu su igrali kriket, a tko je udarao palicu u štiklama, sva dotjerana, ista kao i prije? Mala Madeline od preko puta. Srce mi je stalo. - To jejako romantična priča - rekla je Jane. - Skoro nisam otišao na taj roštilj - rekao je Ed. Jane je vidjela kako mu oči svjetlucaju, iako je sigurno ovu priču ispričao već stotinu puta. - Ni ja skoro nisam otišla - rekla je Madeline. - Morala sam otkazati pedikuru, a inače nikad ne bih otkazala pedikuru. Nasmiješili su se jedno drugome. Jane je sklonila pogled. Uzela je šalicu čaja i popila gutljaj iako čaja više nije bilo. Čulo se zvono na vratima. - To je sigurno Celeste - rekla je Madeline. Odlično, pomislila je Jane, pretvarajući se da pije čaj iz prazne šalice. Sada ću biti u prisutnosti i velike ljubavi i nevjerojatne ljepote. Sve oko nje bilo je obojeno prekrasnim, živopisnim bojama. Jedino je ona u cijeloj kući bila bezbojna. 91

Gospođica Barnes: Roditelji se očito druže i izvan škole. Sukob koji se dogodio na večeri školskog kviza možda nema nikakve veze s onim što se događalo u Osnovnoj školi Pirriwee. Mislila sam da bih trebala to naglasiti. Thea: Da, naravno da će gospođica Barnes to reći, zar ne?

92

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Š

to misliš o Jane? - Madeline je te večeri pitala Eda dok je on u kupaonici prao zube, a ona je vrškom prsta nanosila strašno skupu kremu za područje oko očiju, kako bi riješila pitanje svojih bora. (Diplomirala je marketing, pobogu. Znala je da je uzalud potrošila novac kupivši bočicu nade.) - Ed? - Perem zube, samo malo. - Isprao je usta, pljunuo i četkicom za zube udario o umivaonik. Tuc, tuc, tuc. To su uvijek bila tri odlučna, jasna udarca, kao da je četkica za zube čekić ih ključ za odvijanje. Ponekad, ako je pila šampanjac prije toga, bilo bi joj slabo koliko se smijala dok je gledala kako Ed udara svojom četkicom za zube. - Jane mi izgleda kao da ima dvanaest godina - rekao je Ed. - Abigail izgleda starije od nje. Ne mogu si utuviti u glavu da je ona jedna od roditelja. - Pokazao je četkicom na nju i nasmiješio se. - Ali ona će biti naše tajno oružje na ovogodišnjem kvizu. Znat će odgovore na sva pitanja vezana uz generaciju Y. - Mislim da ja znam više o popularnoj kulturi od Jane rekla je Madeline. - Mislim da ona nije tipična dvadesetčetverogodišnjakinja. U nekim pogledima djeluje mi staromodno, kao da pripada generaciji moje majke. Pogledala si je lice, uzdahnula i vratila bočicu nade na policu. - Ne može biti baš toliko staromodna - rekao je Ed. - Rekla si da je zatrudnjela tijekom seksa za jednu noć. 93

- I odlučila je zadržati dijete - rekla je Madeline. - To je malo staromodno. - Znači, trebala ga je ostaviti ispred crkve - rekao je Ed. - U platnenoj košari. - Molim? - U pletenoj košari. Tako se kaže, zar ne? Pletena. - Učinilo mi se da si rekao platnenoj. - I jesam. Ali sam se ispravio. A što je s tim žvakanjem? Žvakala je žvakaće cijeli dan. - Znam. Kao da je ovisna o njima. Ugasio je svjetlo u kupaonici. Svatko je prišao svojoj strani kreveta, uključio svoju noćnu svjetiljku te su otkrili prekrivač jednim sinkroniziranim pokretom, što je, ovisno o Madelininom raspoloženju, pokazivalo ili da imaju savršen brak ili da su zaglavili u rutini predgrađa tipičnoj za srednju klasu i da moraju prodati kuću i ići na putovanje Indijom. - Voljela bih joj malo promijeniti izgled - razmišljala je Madeline dok je Ed pronalazio stranicu u knjizi gdje je stao. Bio je veliki obožavatelj krimića Patricije Cornwell. - Kako si veže kosu. Sve joj je ravno i zategnuto. Treba malo volumena. - Volumena - promrmljao je Ed. - Naravno. To joj treba. I ja sam to mislio. - Okrenuo je stranicu. - Moramo joj pomoći da nade dečka - rekla je Madeline. - Bolje ti je da se toga prihvatiš. - Voljela bih i Celeste promijeniti izgled - rekla je Madeline. - Znam da to zvuči čudno. Očito je uvijek prekrasna. - Celeste? Prekrasna? - rekao je Ed. - Ne mogu reći da sam to primijetio. - Ha, ha. Madeline je uzela svoju knjigu i ponovno ju odložila. - Djeluju tako različito, Jane i Celeste, ali imam osjećaj da su na neki način slične. Ne 94

mogu dokučiti kako. Ed je odložio svoju knjigu. - Ja ću ti reći kako su slične. - Hoćeš? Obje su oštećene - rekao je Ed. - Oštećene? Kako su oštećene? - Ne znam - rekao je Ed. - Ali znam prepoznati oštećene djevojke. Hodao sam s takvima. Mogu na kilometar prepoznati oštećenu žensku. - Jesam li i ja bila oštećena? - pitala je Madeline. - Je li te to privuklo? - Ne - rekao je Ed. Ponovno je uzeo knjigu. - Ti nisi bila oštećena. - Jesam! - usprotivila se Madeline. Htjela je biti zanimljiva i oštećena. - Srce mi je bilo slomljeno kad smo se upoznali. - Postoji razlika između slomljenog srca i oštećenosti - rekao je Ed. Ti si bila tužna i povrijeđena. Možda ti je srce bilo slomljeno, ali nisi ti bila slomljena. Sad šuti jer mislim da me autorica navodi na krivi trag, a ja ne mislim nasjesti na to, gospođo Cornwell. Ne, ne mislim. - Hmmm - rekla je Madeline. - Pa, možda je Jane oštećena, ali ne znam zašto bi Celeste bila oštećena. Prekrasna je i bogata i u sretnom braku i nema bivšeg muža koji joj pokušava ukrasti kćer. - Ne pokušava ju ukrasti - rekao je Ed, čitajući knjigu. - Abigail je sad tinejdžerica. Tinejdžeri su ludi. To znaš. Madeline je uzela svoju knjigu. Mislila je na to kako su Jane i Ziggy hodali prilazom držeći se za ruke kad su poslijepodne odlazili od njih. Ziggy je nešto govorio Jane i jednom ručicom silovito nešto pokazivao, a Jane je nagnula glavu na stranu, slušajući ga, dok je u drugoj ruci držala ključeve od auta da ga otvori. Madeline je čula kako kaže: - Znam! Idemo onamo gdje možemo kupiti one fine tacose! Dok ih je gledala, preplavila su ju sjećanja na razdoblje dok je ona bila samohrana majka. Pet godina postojale su samo ona I Abigail. Živjele su u malom trosobnom stanu iznad talijanskog restorana. Jele su 95

puno tjestenine za van i besplatnog kruha s češnjakom. (Madeline je dobila sedam kila.) To su bile cure Mackenzie iz stana devet. Svoje i Abigailino prezime promijenila je u svoje djevojačko prezime (a onda ga nije opet htjela mijenjati kad se udala za Eda; žena ne treba previše puta promijeniti prezime da ne ispadne smiješna). Nije mogla podnijeti da Abigail nosi prezime svojega oca kad je Nathan radije provodio Božić na plaži na Baliju sa svojom jeftinom frizerkom. Usput rečeno, ta frizerka nije ni imala dobru frizuru: imala je izrast i ispucale vrhove. - Uvijek sam mislila da će kazna Nathanu zbog toga što nas je ostavio biti ta da ga Abigail neće voljeti isto kao mene - rekla je Edu. - To sam si prije stalno govorila. Abigail neće htjeti da ju Nathan otprati do oltara. Platit će za to što je napravio, mislila sam. Ali znaš što? On ne plaća za svoje grijehe. Sad ima Bonnie, koja je draža i mlada i ljepša od mene, ima novu kćer koja zna napisati cijelu abecedu, a sad će dobiti i Abigail! Izvukao se. I uopće ne žali. Bila je iznenađena kad joj se slomio glas. Mislila je da je samo ljuta, ali sada je znala da je i povrijeđena. Abigail ju je i prije znala razbjesniti. Naživcirati i izbaciti iz takta. Ali ovo je bio prvi put da ju je povrijedila. - Trebala bi mene više voljeti - djetinjasto je rekla i pokušala se nasmijati jer je to bila šala, no ona je bila smrtno ozbiljna. - Mislila sam da mene više voli. Ed je odložio knjigu i zagrlio ju. - Hoćeš da ubijem tog gada? Da ga sredim? Mogao bih Bonnie smjestiti za to? - Može, molim te - rekla mu je Madeline u rame. - To bi bilo divno. *** Detektiv Adrian Quinlan: Još nikoga nismo uhitili, ali mogu reći da vjerujem da smo već razgovarali s osobom ili s osobama koje su upletene u ovo. Stu: Mislim da nitko, čak ni policija, nema pojma o tome tko je što učinio.

96

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Gabrielle: Mislila sam da bi trebao postojati neki bonton o davanju pozivnica za proslavu. Mislim da je ono što se dogodilo na prvi dan predškole malo nepristojno. Tri mjeseca prije večeri školskog kviza

S

miješak, Ziggy! Smiješak! Ziggy se napokon nasmiješio i to baš u trenutku kad je Janin otac zijevnuo. Jane je zatvorila blendu i pogledala fotografiju na zaslonu digitalnog fotoaparata. Ziggy i njezina mama prekrasno su se smiješni, a njezin tata bio je uhvaćen usred zijevanja: usta su mu bila razjapljena, a oči stisnute. Bio je umoran jer je morao rano ustajati kako bi iz Granvillea stigao na poluotok i vidio svog unuka na prvi dan škole. Janeini roditelji uvijek su kasno lijegali i kasno ustajali, a ovih dana sve što je zahtijevalo da izađu iz kuće prije devet ujutro iziskivalo je silan trud. Njezin otac prošle je godine otišao u prijevremenu mirovinu s posla u državnoj službi, a otada on i Janeina majka do tri ili četiri ujutro svake noći slažu puzzle. - Roditelji nam se pretvaraju u vampire - rekao je Jane njezin brat. - U vampire koji slažu puzzle. - Hoćete da vas moj suprug zajedno slika? - pitala je žena koja je stajala u blizini. - Ponudila bih se da ja to napravim, ali nisam baš na “ti” s tehnologijom.

97

Jane je podigla pogled. Žena je nosila dugačku suknju s cvjetnim uzorkom i crnu majicu bez rukava. Zglobovi kao da su joj bib ukrašeni špagom, a kosa joj je bila spletena u jednu dugačku pletenicu. Na ramenu joj je bio istetoviran neki kineski simbol. Izgledala je malo drukčije od ostalih roditelja koji su bili ili u opuštenoj odjeći za plažu, za teretanu ili u poslovnoj odjeći. Suprug joj je djelovao mnogo starije od nje i bio je odjeven u majicu kratkih rukava i kratke hlačice: standardna odjeća za tatu u srednjim godinama. Za ruku je držao poput mišića malenu curicu s dugačkom raščupanom kosom, odjevenu u uniformu koja kao da joj bila za tri broja velika. Ti si sigurno Bonnie, iznenada je pomislila Jane, prisjetivši se kako je Madeline opisala suprugu svojega bivšeg muža, a u tom trenutku ta je žena rekla: - Ja sam Bonnie, a ovo je moj suprug Nathan i moja curica Skye. - Puno hvala - rekla je Jane i dala fotoaparat Madelininom bivšem mužu. Stala je pokraj svojih roditelja i Ziggyja. - Recite ptičica i gnijezdo! - Nathan je držao fotoaparat. - Molim? - rekao je Ziggy. - Kava - zijevnula je Janeina majka. Nathan ih je uslikao. - Evo ga! Vratio je fotoaparat, a u tom trenutku njegovoj je kćeri prišla mala djevojčica kovrčave kose. Jane se smučilo. Odmah ju je prepoznala. Bila je to djevojčica koja je optužila Ziggyja da ju je pokušao udaviti. Amabella. Jane je pogledala oko sebe. Gdje je ljutita majka? - Kako se zoveš? - Amabella je znakovito upitala Skye. Držala je hrpu svjetloružičastih omotnica. - Skye - prošaputala je djevojčica. Bila je toliko silno sramežljiva da je bilo bolno gledati ju kako jedva izgovara tu riječ. Amabella je pregledavala omotnice. - Skye, Skye, Skye. - Pobogu, zar već znaš pročitati sva ta imena? - pitala je Janeina majka. - Naučila sam čitati s tri godine - uljudno je rekla Amabella. I dalje je 98

prevrtala omotnice. - Skye! - Dala joj je ružičastu omotnicu. - To je pozivnica za moj šesti rođendan. To će biti “A” zabava zato što moje ime počinje s “A”. - Već znaju čitati, a nisu ni u školu krenuli! - Janein tata je srdačno rekao Nathanu. - Nevjerojatno! Sigurno je išla na instrukcije, zar ne? - Pa, nije da se hvalimo, ali i Skye zna dosta dobro čitati - rekao je Nathan. - A mi ne vjerujemo u instrukcije, zar ne? - Želimo da se Skyin rast dogodi organski - rekla je Bonnie. - Organski? - pitao je Janein tata. Namrštio se. - Kao organsko voće? Amabella se okrenula prema Ziggyju. - Kako se ti... - Skamenila se. Na licu joj se vidio Čisti strah. Ružičaste omotnice čvrsto je privila na prsa, kao da onemogućuje Ziggyju da joj ukrade jednu te se okrenula i otrčala ne rekavši ni riječ. - Pobogu, što je to bilo? - pitala je Janeina majka. - Ma, to je curica koja je rekla da sam ju ja ozlijedio - činjenično je rekao Ziggy. - Ali nisam to učinio, bako. Jane je pogledala po igralištu. Kamo god je pogledala, vidjela je djecu u novim, prevelikim školskim uniformama. Svako je dijete držalo svjetloružičastu omotnicu. Harper: Gledajte, nitko u toj školi nije poznavao Renatu bolje od mene. Bile smo jako bliske. Kažem vam da sigurno tog dana nije htjela ništa dokazati. Samantha: O, Bože, naravno da je htjela nešto dokazati.

99

OSAMNAESTO POGLAVLJE

M

adeline je na prvi dan Chloeine škole imala gadan napad PMS-a. Pokušala mu se oduprijeti, ali to je bilo uzalud. Sama biram kako ću biti raspoložena, rekla si je dok je stajala u kuhinji i pila kapsule od noćurka, gutajući ih kao da su tablete za smirenje (znala je da to nema koristi jer ih je trebala redovito piti, ali morala je nešto učiniti iako je vjerojatno samo bacila novac na te gluposti). Bila je bijesna zbog krivog trenutka u kojemu se pojavio. Htjela je pronaći način kako da okrivi nekoga za to, na primjer svog bivšeg muža, to bi bilo idealno, ali nije znala kako bi Nathan mogao biti odgovoran za njezin menstrualni ciklus. Bonnie je sigurno plesala na mjesečini kako bi riješila svoje ženske probleme. PMS je i dalje bilo prilično novo iskustvo za Madeline. Još jedan veseli dio procesa starenja. Prije nikad nije vjerovala u njega. A onda, kad je došla u kasne tridesete, tijelo joj je reklo: Znači, ne vjeruješ u PMS? Ja ću ti pokazati što je PMS. Evo ti ga sad, kujo. Sada je jedan dan svaki mjesec sve morala glumiti: svoju urođenu ljudskost, ljubav prema djeci, ljubav prema Edu. Jednom prije bila je zaprepaštena kad je čula da se žena brani da je počinila ubojstvo zbog PMS-a. Sad je to shvatila. I ona bi danas nekoga mogla lijepo ubiti! Ustvari, imala je osjećaj da bi trebala dobiti priznanje zbog iznimne snage karaktera ako nikog ne ubije. Na putu prema školi duboko je disala kako bi se smirila. Srećom, Fred i Chloe nisu se svađali na stražnjem sjedalu. Ed je pjevušio dok je 100

vozio, što je ustvari bilo nepodnošljivo (ta nepotrebna, neumoljiva veselost tog čovjeka), ali barem je nosio čistu košulju i nije ustrajao u tome da obuče premalu bijelu polo majicu s mrljom od umaka rajčice za koju je mislio da je nevidljiva. PMS danas neće pobijediti. PMS neće uništiti ovaj važan dan. Odmah su našli legalno mjesto za parkiranje. A djeca su, začudo, izašla van odmah kad im je rečeno. - Sretna Nova godina, gospođo Ponder! - povikala je dok su prolazili pokraj male bijele kuće od azbestnog cementa, gdje je na sklopivoj stolici sjedila debeljuškasta, sjedokosa gospođa Ponder i pila čaj i čitala novine. - Jutro! - revno je povikala gospođa Ponder. - Hodaj, hodaj - Madeline je siktala na Eda, kad je on počeo usporavati. On je obožavao dugo čavrljati s gospođom Ponder (a ona je bila medicinska sestra u Singapuru tijekom rata), ili s bilo kime, ustvari, osobito s osobama starijima od sedamdeset godina. - Chloein prvi dan škole! - povikao je Ed. - Važan dan! - Sretno! - rekla je gospođa Ponder. Nastavili su hodati. Madeline je svoje raspoloženje držala pod kontrolom; bila je poput bijesnog psa na kratkoj uzici. Školsko dvorište bilo je puno roditelja koji su čavrljali i djece koja su galamila. Roditelji su mirno stajali, dok su djeca bezglavo trčala oko njih, poput klikera u fliperu. Tu su bili i novi roditelji koji su se veselo i nervozno smijali. Tu su bile i mame djece iz šestog razreda koje su veselo razgovarale u svojim neprobojnim krugovima, sigurne na svojim pozicijama kraljica škole. Tu su bili i Plavi bobovi koji su milovali svoje svježe ošišane plave bobove. Oh, bilo je prekrasno. Povjetarac s mora. Vesela mala lica djece. I, kvragu, tu je bio i njezin bivši muž. Nije da nije znala da će biti ovdje, ali bilo je grozno kako je djelovao opušteno u Madelininom školskom dvorištu, djelovao je tako zadovoljno samim sobom, tako normalno i tako tatasto. I još gore, slikao je Jane i 101

Ziggyja (a oni su pripadali Madeline!) i jedan ugodan par koji nije djelovao mnogo starije od Madeline, ali znala je da su to sigurno Janeini roditelji. A osim toga, on je strašno loše slikao. Nemojte se pouzdati u to da će vam Nathan stvoriti uspomenu. Nemojte se pouzdati u Nathana ni u kom slučaju. - Eno Abigailin tata - rekao je Fred. - Nisam vidio njegov auto ispred. - Nathan je vozio žuti Lexus. Jadni Fred volio bi imati oca kojemu je stalo do auta. Ed nije znao ni razliku između drukčijih modela. - Eno moja polusestra! - Chloe je pokazala na Nathanovu i Bonnienu kćer. Skyina školska uniforma izgledala je ogromno, a s onim svojim velikim tužnim očima i dugačkom svijetlom raščupanom kosom izgledala je kao malo tužno napušteno dijete iz “Jadnika”. Madeline je već vidjela što će se dogoditi. Chloe će posvojiti Skye. Skye je bila tip stidljive djevojčice koji bi Madeline uzela pod svoju zaštitu u školi. Chloe će pozvati Skye da se dođe igrati kod nje, tako da se može igrati njezinom kosom. U tom trenutku Skye je naglo trepnula kad joj je pramen kose pao u oči, a Madeline se trgnula. Dijete je trepnulo isto kao Abigail kad bi joj kosa pala na oči. To je bio dio Madelininog djeteta, Madelinine prošlosti i Madelininog srca. Trebalo bi zakonom zabraniti razmnožavanje bivših muževa. - Po stoti put, Chloe - siktala je. - Skye je Abigailina polusestra, a ne tvoja! - Duboko diši - rekao je Ed. - Duuuboko diši. Nathan je vratio fotoaparat Jane i ležerno prišao njima. Nedavno je pustio kosu. Bila je gusta i prosijeda i išla mu je na čelo kao da je sredovječan australijski Hugh Grant. Madeline je mislila da ju je pustio namjerno da napakosti Edu, koji je sada bio gotovo posve ćelav. - Maddie - rekao je. On je bio jedina osoba na svijetu koja ju je zvala Maddie. Nekad ju je to silno oduševljavalo, a sada ju je to silno živciralo. - Ed, stari! I mala... Ovaj... I tebi je danas prvi dan škole, zar ne? 102

Nathan se nije zamarao time da zapamti kako se zovu Madelinina djeca. Podigao je ruku da da Fredu pet. - Bok, stari. - Fred ju je izdao tako što mu je dao pet. Nathan je poljubio Madeline u obraz i entuzijastično se rukovao s Edom. Pretjerano je naglašavao uljudno ophođenje sa svojom bivšom ženom i njezinom obitelji. - Nathan - rekao je Ed. Nathanovo ime izgovarao je na čudan način. Glas mu je bio dublji te je uvijek naglašavao drugi slog. Nathan bi se uvijek malo namrštio, jer nije bio siguran ismijava li ga on ili ne. No danas to nije bilo dovoljno da spasi Madelinino raspoloženje. - Važan, važan dan - rekao je Nathan. - Vas dvoje već imate iskustva u tome, ali mi smo novi u ovome! Nije me sram reći da su mi oči zasuzile kad sam vidio Skye u školskoj uniformi. Madeline se nije mogla suzdržati. - Skye nije tvoje prvo dijete koje kreće u školu, Nathane - rekla je. Nathan se zarumenio. Prekršila je njihovo neizgovoreno pravilo o uljudnom ponašanju. Ali pobogu. Samo bi svetac prešao preko te izjave. Abigail je išla u školu dva mjeseca, da Nathan to nije ni primijetio. Nazvao je usred dana da razgovara s njom. - U školi je - Madeline mu je rekla. - U škoooli - zbunjeno je rekao. - Nije li još premlada za školu? - Kad već razgovaramo o Abigail, Maddie, možemo li zamijeniti vikende ovaj tjedan? - pitao je Nathan. - U nedjelju je rođendan Bonniene majke i idemo na večeru. Ona jako voli Abigail. Bonnie se pojavila pokraj njega i blaženo se nasmiješila. Uvijek se blaženo smiješila. Madeline je mislila da se drogira. - Moja majka i Abigail povezane su na poseban način - Bonnie je rekla Madeline, kao da je to vijest koja će razveseliti Madeline. U tome je bila stvar: tko bi htio da mu kći bude “na poseban način povezana” s majkom supruge bivšeg muža? Samo bi Bonnie mislila da želite to čuti, a opet, ne možete proturječiti, zar ne? Ne možete ni pomisliti da biste htjeli reći “Šuti, kujo” jer Bonnie nije bila kuja. Tako da je Madeline mogla jedino stajati ondje i smješkati se i kimati i trpjeti 103

to, dok je njezino raspoloženje režalo i otimalo se i napinjalo na uzici. - Naravno - rekla je. - Nema problema. - Tata! - Skye je povukla Nathana za majicu, a on ju je podigao, stavio na kuk dok im se Bonnie nježno smiješila. - Jako mi je žao, Maddie, ali nisam stvoren za ovo. - To je Nathan rekao kad je Abigail bila stara tri tjedna, dok je bila plačljiva beba koja od povratka iz bolnice nikada nije spavala duže od trideset dvije minute. Madeline je zijevnula: - Ni ja. - Nije mislila da on to doslovno misli. Sat vremena kasnije zaprepašteno je gledala kako on sprema odjeću u svoju dugačku crvenu torbu za kriket i kako kratko gleda bebu, kao da ona pripada nekome drugome i potom odlazi. Nikad, ali nikada mu neće oprostiti ili zaboraviti taj površan pogled koji je uputio svojoj prekrasnoj bebici. A sada je ta beba bila tinejdžerica, koja si je sama pripremala ručak, koja je sama autobusom išla u srednju školu i dok je odlazila preko ramena vikala: - Nemoj zaboraviti da ću noćas prespavati kod tate! - Bok, Madeline - rekla je Jane. Jane je opet nosila običnu bijelu majicu s V-izrezom (zar nije imala nijednu drugu majicu?), istu traper suknju i japanke. Kosu je ponovno skupila u onaj bolno stegnuti visoki rep i potajno je žvakala žvakaću. Njezina jednostavnost nekako je predstavljala olakšanje za Madelinino raspoloženje, kao da joj je Jane bila potrebna da se osjeća bolje, isto kao što vam je nakon bolesti potreban običan sub i tost. - Jane - srdačno je rekla. - Kako si? Vidim da si upoznala mojeg divnog bivšeg muža i njegovu obitelj. - Ho, ho, ho - rekao je Nathan, misleći da zvuči kao Djed Božićnjak jer nije znao kako da reagira na njezinu ironičnu primjedbu da je “divan bivši muž”. Madeline je osjetila kako joj Ed stavlja ruku na rame, kao upozorenje da je na rubu neuljudnog ponašanja. - Jesam - rekla je Jane. Na licu joj se nije ništa vidjelo. - Ovo su moji roditelji, Di i Bili. - Dobar dan! Unuk vam je prekrasan. - Madeline je stresla s ramena 104

Edovu ruku i rukovala se s Janeinim roditeljima, koji su nekako bili divni, a to se moglo zaključiti na prvi pogled. - Mi mislimo da je Ziggy reinkarnacija mojeg dragog oca - veselo je rekla Janeina majka. - Ne mislimo - rekao je Janein tata. Nasmiješio se Chloe, koja je vukla Madeline za haljinu. - A ovo je sigurno vaša malena, zar ne? Chloe je Madeline dala ružičastu omotnicu. - Možeš li mi ovo spremiti, mama? To je pozivnica za Amabellinu proslavu rođendana. Svi moraju doći odjeveni u nešto što počinje s “A”. Ja ću se obući kao princeza. - Otrčala je. - Jadan mali Ziggy nije pozvan na tu proslavu - tihim je glasom rekla Janeina majka. - Mama - rekla je Jane. - Pusti to. - Molim? Ne bi trebala dijeliti pozivnice na igralištu ako ne poziva cijeli razred - rekla je Madeline. Tražila je Renatu po igralištu te je ugledala Celeste kako prolazi kroz vrata, kasni kao i inače i drži blizance za ruku, izgledajući nevjerojatno prekrasno. Kao da se u školi pojavila neka nova vrsta. Madeline je vidjela kako su se jednom tati iz drugog razreda razrogačile oči kad je vidio Celeste, a onda se spotaknuo o školsku torbu. A onda je ugledala Renatu kako juri prema Celeste i daje joj dvije ružičaste omotnice. - Ubit ću ju - rekla je Madeline. Gospođa Lipmann: Slušajte, radije ne bih više ništa rekla. Zaslužili smo da nas se ostavi na miru. Cijela škola žaluje. Gabrielle: Pa, ovaj, ne bih baš rekla da cijela škola žaluje. To bi bilo pretjerano. Celeste je vidjela kako se muškarac spotiče dok ju odmjerava. Možda bi se trebala upustiti u ljubavnu avanturu. Možda bi se time 105

nešto promijenilo, možda bi to gurnulo njezin brak preko litice, prema kojoj godinama neumoljivo ide. Ali pomisao na to da bude s nekim drugim muškarcem ispunila ju je nekim teškim, bezvoljnim osjećajem. Bilo bi joj tako dosadno. Nisu ju zanimali drugi muškarci. Uz Perryja se osjećala živom. Da ga ostavi, bila bi sama, živjela bi u celibatu i bilo bi joj dosadno do kraja života. To nije bilo pošteno. On ju je uništio. - Prečvrsto me držiš za ruku - rekao je Josh. - Da, mama - rekao je Max. Popustila je stisak. - Oprostite, dečki - rekla je. Jutro nije dobro prošlo. Prvo, dogodilo se nešto strašno loše s Joshovom čarapom i to se nije nikako moglo ispraviti. Onda Max nije mogao pronaći čovjeka od Lego kockica sa žutim šeširom koji mu je trebao baš te minute. Obojica su plakala za tatom. Nije ih bilo briga što se on nalazi na drugom kraju svijeta. Htjeli su da bude pokraj njih. I Celeste je to htjela. On bi popravio Joshovu čarapu. On bi pronašao Maxovog čovjeka od Lego kockica. Oduvijek je znala da će joj teško pasti jutarnja školska rutina. Ona i dečki voljeli su spavati do kasno i ujutro nisu najbolje funkcionirali, dok se Perry budio sretan i pun energije. Da je jutros bio ovdje, rano bi došli na prvi dan škole. U autu bi vladao smijeh, a ne tišina, prekinuta snuždenim drhtanjem dječaka. Na kraju im je dala lizalice. I dalje su ih lizali kad su izašli iz auta, a vidjela je jednu od majki koju je prepoznala s dana upoznavanja kako prolazi pokraj njih i dražesno se smiješi dječacima, dok je njoj uputila pogled koji je govorio da je “loša majka”. - Eno Chloe i Ziggy! - rekao je Josh. - Idemo ih ubiti! - rekao je Max. - Dečki, nemojte tako govoriti! - rekla je Celeste. Dragi Bože. Što će ljudi misliti? Samo ćemo se pretvarati da ih ubijamo, mama - ljubazno je rekao 106

Josh. - Chloe i Ziggy to vole! - Celeste! Zoveš se Celeste, zar ne? - Kad su dječaci otrčali, pred njom se pojavila jedna žena. - Prije nekoliko tjedana sam upoznala tebe i tvojeg supruga dok ste nabavljali uniforme. - Dodirnula si je prsa. Renata. Ja sam Amabellina mama. - Naravno! Bok, Renata - rekla je Celeste. - Perry nije danas mogao doći? - Renata je pogledala oko sebe puna nade da će ga vidjeti. U Beču je - rekla je Celeste. - Puno putuje zbog posla. - Pa naravno - znakovito je rekla Renata. - Učinio mi se poznatim onaj dan tako da sam ga potražila na Googleu kad sam došla kući i onda mi je sinulo! To je onaj Perry White! Ja sam slušala tvojeg supruga nekoliko puta dok je držao govor. I ja se bavim upravljanjem fondovima. Odlično. Perryjeva obožavateljica. Celeste se često pitala što bi Perryjeve obožavateljice mislile kad bi ga vidjele da radi ono što je radio. - Imam pozivnice za dječake za Amabellin šesti rođendan. Renata joj je dala dvije ružičaste omotnice. - Naravno da ste ti i Perry dobrodošli. To je lijep način da se svi roditelji počnu upoznavati! - Odlično - Celeste je uzela omotnice i stavila ih u torbicu. - Dobro jutro, dame! - To je bila Madeline, odjevena u jednu od svojih prekrasnih prepoznatljivih haljina. Obrazi su joj bili rumeni, a oči su joj opasno svjetlucale. - Hvala na tome što si pozvala Chloe na Amabellinu proslavu. - Jao, zar ih Amabella dijeli? - Renata se namrštila i potapšala torbicu. - Sigurno ih je izvadila iz moje torbice. Uistinu sam ih mislila diskretno dati roditeljima. - Da, jer izgleda da pozivaš cijeli razred osim jednog dječačića. - Pretpostavljam da misliš na Ziggyja, dijete koje je mojoj kćeri napravilo modrice na vratu - rekla je Renata. - On nije dospio na popis uzvanika. Kakvo iznenađenje. 107

- Daj, Renata - rekla je Madeline. - Ne možeš to raditi. - Tuži me onda! - Renata je zločesto pogledala Celeste, kao da su zajedno u ovome. Celeste je uzdahnula. Nije se htjela miješati. - Ja bih... - Jako mi je žao, Renata - prekinula ju je Madeline veličanstveno se nasmiješivši. Ali Chloe neće moći doći na proslavu. Renata se trgnula. - Baš šteta - rekla je. Čvrsto je uhvatila dijagonalni remen torbice, kao da namješta oklop. - Znaš što? Mislim da ću okončati ovaj razgovor prije nego što kažem nešto zbog čega bih mogla požaliti. - Kimnula je Celeste. - Drago mi je da smo se ponovno vidjele. Madeline je gledala kako odlazi. Djelovala je okrijepljeno. - Ovo je rat, Celeste - sretno je rekla. - Rat, kažem ti! - Jao, Madeline - uzdahnula je Celeste. *** Harper: Znam da svi volimo veličati Celeste, ali mislim da nije uvijek “birala najhranjiviju branu za djecu. Vidjela sam da blizanci na prvi dan škole doručkuju lizalice! Samantha: Roditelji vole osuđivati jedni druge. Ne znam zašto. Možda zato što nitko od nas ne zna što zapravo radi? Pa valjda to ponekad može dovesti do sukoba. Iako inače ne baš do sukoba ovakvih razmjera. Jackie: Ja, kao prvo, nemam vremena osuđivati druge roditelje. Niti me to zanima. Djeca mi predstavljaju samo jedan dio života. Detektiv Adrian Quinlan: Osim istrage o ubojstvu, nekoliko roditelja ćemo optužiti za napad. Jako smo razočarani i prilično zaprepašteni što se skupina roditelja tako ponijela.

108

DEVETNAESTO POGLAVLJE

J

oj, Madeline - uzdahnuo je Ed. Parkirao je auto, izvadio ključeve i pogledao je. - Ne možeš natjerati Chloe da ne ide na prijateljičin rođendan samo zato što Ziggy nije pozvan. To je suludo. Iz škole su odmah krenuli na plažu da na brzinu popiju kavu u Blue Bluesu s Jane i njezinim roditeljima. Janeina majka je to predložila i to joj je djelovalo tako važno da je Madeline, koja je imala pretjerano ambiciozan popis stvari koje mora obaviti na prvi dan škole, imala osjećaj da ju ne može odbiti. - Nije - rekla je Madeline iako je već osjećala natruhe žaljenja. Kad Chloe čuje da neće ići na Amabellinu “A” zabavu, bit će veselo. Amabellin zadnji rođendan bio je pravo ludilo: imala je dvorac za skakanje, mađioničara disko. - Danas sam jako loše volje - rekla je Edu. - Stvarno? - pitao je Ed. - Uopće to nisam primijetio. - Nedostaju mi djeca - rekla je Madeline. Stražnje sjedalo auta djelovalo je tako prazno i tiho. Na oči su joj navrle suze. Ed je prasnuo u smijeh. - Šališ se, zar ne? - Moja bebica je krenula u školu - zavapila je Madeline. Chloe je ušla u razred zajedno s gospođicom Barnes, kao da je i ona učiteljica, te je cijelo vrijeme čavrljala s njom, vjerojatno joj predlažući neke promjene u nastavnom programu. - Da - rekao je Ed. - I ne prerano. Mislim da si točno to jučer preko 109

telefona rekla majci. - I morala sam nasred školskog dvorišta pristojno razgovarati s prokletim bivšim mužem! - Madelinino raspoloženje od uplakanog se ponovno vratilo na ljutito. - Pa, ne znam baš da bih upotrijebio riječ “pristojno”-rekao je Ed. Teško je biti samohrana majka - rekla je Madeline. - Ovaj... Molim? - pitao je Ed. - Jane! Govorim o Jane, naravno. Sjećam se Abigailinog prvog dana škole. Osjećala sam se kao luđakinja. Imala sam osjećaj da su svi tako odvratno u braku. Svi roditelji bili su u savršenim parovima. Osjećala sam se tako usamljenom. - Madeline je mislila na svog bivšeg muža, koji je danas na školskom dvorištu izgledao tako opušteno. Nathan nije imao pojma kako je Madeline bilo svih onih godina dok je sama odgajala Abigail. On to ne bi porekao. O, ne. Kad bi mu povikala: “Bilo je teško! Bilo je jako teško”, on bi se trgnuo i izgledao tako jadno i krivo, ali koliko god se trudio, nikad to ne bi mogao shvatiti. Bila je ispunjena nemoćnim bijesom. I nije ga imala kamo usmjeriti osim u Renatu. - Zamisli onda kako se Jane osjeća kad jedino njezino dijete nije pozvano na proslavu. Zamisli samo. - Znam - rekao je Ed. - Iako nakon onoga što se dogodilo, pretpostavljam da bi se to moglo promatrati iz Renatine perspektive... - Ne bi! - zavapila je Madeline. - Isuse, oprosti. Ne, naravno da se ne bi moglo. - Ed je pogledao u retrovizor. - Jao, vidi, evo tvoja jadna prijateljica staje iza nas. Idemo jesti kolače s njom. To će sve popraviti. Odvezao je pojas. - Ako ne pozivaš svu djecu iz razreda, onda ne dijeliš pozivnice na igralištu - rekla je Madeline. - Svaka majka to zna. To je pravilo. - Cijeli dan bih mogao razgovarati o toj temi - rekao je Ed. Stvarno. Danas bih najradije samo razgovarao o Amabellinom šestom rođendanu. - Šuti - rekla je Madeline, 110

- Mislio sam da si mi ne govorimo “šuti”. - Onda odjebi - rekla je Madeline. Ed se nacerio. Stavio joj je ruku na lice. - Sutra ćeš se osjećati bolje. Uvijek se sutradan osjećaš bolje. - Znam, znam. - Madebne je duboko udahnula i otvorila vrata od auta. U tom se trenutku Janeina majka bacila iz Janeinog auta i pojurila pločnikom prema njoj, zabacivši torbicu preko ramena, uz mahniti osmijeh na licu. - Bok! Hej, bok! Madeline, hoćeš li se malo prošetati sa mnom plažom dok nam ostali naruče kavu? - Mama - Jane je hodala iza svojega oca - ti uopće ne voliš plažu! Niste morali biti nadareni i talentirani da biste shvatili da Janeina majka želi nasamo razgovarati s Madeline. - Naravno da hoću... Di. - Ime joj je došlo kao dar s neba. - Onda idem i ja - uzdahnula je Jane. - Ne, ne, ti idi u kafić i pomozi tati da se smjesti i da mi naruči nešto lijepo - rekla je Di. - Da, jer ja sam senilan starac - Janein otac oponašao je drthavi glas starijeg čovjeka te je uhvatio Jane za ruku. - Pomozi mi, draga kćeri. - Idite - odlučno je rekla Di. Madeline je gledala kako se Jane lomi treba li biti uporna ili ne, a onda je lagano slegnula ramenima i odustala. - Nemojte se predugo zadržati - rekla je majci. - Jer će ti se ohladiti kava. - Naruči mi dvostruki espresso i čokoladnu tortu sa šlagom Madeline je rekla Edu. Ed je podigao palac, i poveo Jane i njezinog oca u Blue Blues, a Madeline se sagnula i skinula cipele. I Janeina majka je to učinila. - Je li ti muž uzeo slobodan dan za Chloein prvi dan škole? - pitala je Di dok su po pijesku hodale prema vodi. - O, pobogu, taj odsjaj! - Imala je sunčane naočale, ali je nadlanicom zaklonila oči. On je novinar u mjesnim novinama - rekla je Madeline. - Ima vrlo fleksibilno radno vrijeme i dosta radi od kuće. 111

- To je sigurno lijepo. Ili nije? Smeta li ti? - Di je nesigurno hodala po pijesku. - Ponekad pošaljem Billa u supermarket da mi kupi nešto što i ne trebam, samo kako bih se malo odmorila. - Mi dosta dobro funkcioniramo - rekla je Madeline. - Radim tri dana tjedno za kazalište poluotoka Pirriwee, tako da Ed može otići po djecu dok ja radim. Ne zarađujemo mnogo, ali znaš, oboje volimo svoj posao, tako da smo sretni. Dragi Bože, je li ona to govorila o novcu? Kao da je branila njihov životni stil. (A iskreno, nisu baš toliko voljeli svoj posao.) Je li to bilo zbog toga što je nekad imala osjećaj da se cijeli život natječe s ambicioznim karijeristicama kao što je Renata? Ili je mislila na novac zbog onog šokantnog računa za struju koji je jutros otvorila? No iako nisu bili bogati, nisu se ni mučili, a zahvaljujući Madelininim pametnim vještinama kupnje preko interneta, čak ni njezina garderoba nije morala patiti. Ah, da, novac. Kažu da novac ne može kupiti sreću, ali nisam baš sigurna. - Di je sklonila kosu s očiju i pogledala plažu. - Plaža je vrlo lijepa. Mi baš ne volimo plažu, a sigurno nitko ne želi gledati ovo u bikiniju. S gađenjem je pokazala na svoje sasvim normalno tijelo, a Madeline je procijenila da su čak i iste građe. - Ne vidim zašto ne - rekla je Madeline. Nije imala strpljenja za ovakvu vrstu razgovora. Strašno joj je smetalo kako se žene žele povezati zbog činjenice što mrze same sebe. Ali mislim da će Jane i Ziggyju biti lijepo živjeti blizu plaže, valjda, i ovaj... Znaš, samo sam ti htjela iskreno zahvaliti, Madeline, što si se zaštitnički ponijela prema Jane. - Skinula je sunčane naočale i pogledala Madeline u oči. Oči su joj bile svjetloplave i imala je svjetlucavo ružičasto sjenilo, koje joj nije baš dobro pristajalo, ali Madeline je ipak cijenila njezin trud. - Nema problema - rekla je Madeline. - Teško je kad se doseliš u novo mjesto gdje nikoga ne poznaješ. 112

- Da, a Jane se u posljednjih nekoliko godina tako često selila. Otkako je rodila Ziggyja, kao da ne može biti na miru, kao da ne može naći krug dobrih prijatelja. Ubila bi me da zna kako to govorim, ali nisam sigurna što se događa s njom. Zastala je, pogledala u kafić preko ramena i stisnula usne. - Teško je kad ti se prestanu povjeravati, zar ne? - rekla je Madeline malo kasnije. - Ja imam kćer tinejdžericu. Iz prvog braka. - Uvijek je osjećala potrebu da to pojasni kad je govorila o Abigail i osjećala se nevjerojatno krivom zbog toga. Kao da je na neki način izdvajala Abigail, stavljala ju u drugu kategoriju. - Ne znam zašto sam bila tako zaprepaštena kad mi se Abigail prestala povjeravati. To rade svi tinejdžeri, zar ne? Ali ona je bila tako otvorena djevojčica. Naravno, Jane nije tinejdžerica. Kao da je dala Di dozvolu da slobodno govori. Entuzijastično se okrenula prema Madeline. - Znam! Ima dvadeset četiri godine, odrasla je! Ali nikad nemate osjećaj da su stvarno odrasli. Njezin tata mi govori da se brinem bez veze. Istina je da Jane prekrasno odgaja Ziggyja i da se sama uzdržava, od nas neće uzeti ni centa! Ja joj guram novac u džep kao džeparoš. Ili suprotno od džeparoša. Ali promijenila se. Nešto se promijenilo. Ali ne mogu otkriti što. Kao da je strašno nesretna i pokušava to sakriti. Ne znam je li u depresiji ili se drogira ili ima neki poremećaj u prehrani ili što. Tako je bolesno mršava! Prije je bilo prilično punašna. - Pa... - rekla je Madeline, misleći kako je ona zaslužna ako je riječ o poremećaju u prehrani. - Zašto ti to govorim? - pitala je Di. - Više se nećeš družiti s njom! Ne drogira se ona! Ima samo tri od deset glavnih znakova ovisnosti o drogi. Najviše četiri. Uglavnom, nevjerojatno je što se sve može pročitati na internetu. Madeline se nasmijala, pa se i Di nasmijala. - Ponekad joj poželim mahnuti rukom pred očima i reći: Jane, Jane, jesi li tu? 113

- Prilično sam sigurna da ona... - Nije imala dečka od prije Ziggyjeva rođenja. Prekinula je s tim dečkom, Zachom. Svi smo voljeli Zacha, bio je predivan i Jane je bila jako uzrujana zbog prekida, ali jako, no pobogu, to je bilo kada, prije šest godina? Ne može još uvijek žaliti za Zachom, zar ne? Nije bio baš tako zgodan! - Ne znam - rekla je Madeline. Sjetno se pitala hladi li joj se kava na stolu u Big Bluesu. - I onda odjednom zatrudni, a Zach navodno nije otac, iako smo uvijek sumnjali u to, no ona je odlučno tvrdila da Zach nije otac. To je neprestano ponavljala. Seks za jednu noć, kaže. Nema šanse da kontaktira s ocem. Mislim, znaš, pohađala je studij pravnog uređenja umjetničkih djelatnosti i nije baš zatrudnjela u pravom trenutku, ali sve se događa s razlogom, zar ne? - Naravno - rekla je Madeline, iako uopće nije vjerovala u to. - Doktor joj je rekao da će vrlo teško zatrudnjeti prirodnim putem, pa je izgledalo kao da je tako moralo biti i onda je moj dragi tata umro dok je Jane bila trudna i zato mi se činilo da se njegova duša vratila u... Mama! Madeline! Janeina majka se trgnula te su se obje okrenule i vidjele Jane kako stoji na drvenoj stazi ispred Blue Bluesa i mahnito maše. - Čeka vas kava! - Stižemo! - povikala je Madeline. - Ispričavam se - rekla je Di dok su se vraćale s plaže. - Puno govorim. Možeš li, molim te, zaboraviti sve što sam rekla? Ali kad sam vidjela da jadni mali Ziggy nije pozvan na rođendan onog djeteta, htjela sam se rasplakati. Jako sam emocionalna ovih dana, i jutros smo morali tako rano ustati da sam sva ošamućena. Prije se nisam lako mogla rasplakati, baš sam bila jaka. No sad sam u tim godinama; imam pedeset osam godina, a moje prijateljice su iste takve. Neki dan smo išle na ručak, a prijateljice smo otkako su nam djeca krenula u predškolu, i razgovarale smo o tome kako se osjećamo kao petnaestogodišnjakinje i kako se u tren oka možemo rasplakati. 114

Madeline je stala. - Di - rekla je. Di se nervozno namiješila kao da će ju Madeline prekoriti. - Da? - Pazit ću na Jane - rekla je. - Obećajem. Gabrielle: Vidite, dio problema bio je u tome što Madeline kao da je posvojila Jane. Ponašala se tako zaštitnički prema njoj, kao luda starija sestra. Kad bi netko imalo kritizirao Jane, Madeline bi režala na tu osobu kao bijesan pas.

115

DVADESETO POGLAVLJE

B

ilo je jedanaest ujutro prvog dana Ziggyjeve škole. Je li do sada već popio jutarnji čaj? Je li jeo jabuku i sir i kekse? Je li otvorio kutijicu s grožđicama? Srce ju je zaboljelo kad je pomislila kako će pažljivo otvarati svoju novu kutiju za ručak. Gdje će sjediti? S kim će razgovarati? Nadala se da će se Chloe i blizanci igrati s njim, no moglo bi se dogoditi i da uopće ne obraćaju pozornost na njega. Nije da bi blizanci prišli Ziggyju raširenih ruku i rekli: - Hej! Zoveš se Ziggy, zar ne? Upoznali smo se prije nekoliko tjedana dok smo se igrali kod Chloe. Kako si? Ustala je od stola u blagovaonici za kojim je radila te je istegnula ruke visoko iznad glave. Bit će dobro. Svako je dijete išlo u školu i preživjelo je. Sva su djeca naučila životna pravila. Otišla je u malu kuhinjicu novog stana kako bi uključila kuhalo i napravila si čaj koji joj se zapravo nije ni pio. To je bila samo izlika da se odmori od računa Savršenog vodoinstalatera Petea. Pete je možda bio savršeni vodoinstalater, ali papiri mu baš nisu bili tako savršeni. Svaka tri mjeseca dobila je kutiju za cipele punu čudno složenih, zgužvanih, umrljanih papira čudnog mirisa: faktura, računa kreditnih kartica, od kojih većina nije bila iskoristiva. Zamislila je Petea kako prazni džepove, svojom velikom rukom uzima sve račune iz auta, hoda po kući i kupi svaki komad papira koji mu dođe pod ruku, a onda sve skupa uz duboki uzdah olakšanja stavlja u kutiju. Gotovo. Vratila se za stol u blagovaonici te je uzela sljedeći račun. Žena 116

Savršenog Petea potrošila je 335 dolara u kozmetičkom salonu, gdje si je priuštila klasičan tretman lica, luksuznu pedikuru i depilaciju bikini zone. Baš lijepo za ženu Savršenog Petea. Zatim je dohvatila nepotpisanu obavijest o školskoj ekskurziji prošle godine u Zoološkom vrtu Taronga. Na stražnjoj strani obavijesti neko je dijete ljubičastom pastelnom bojicom napisalo: MRZIM TOMA!!!!!! Jane je pažljivo pročitala obavijest. Bit ću/neću biti u mogućnosti pohađati ekskurziju kao roditeljpratitelj. Žena Savršenog Petea zaokružila je “neću”. Bila je prezauzeta depiliranjem bikini zone. Voda je zakuhala. Jane je zgužvala račun i obavijest te se vratila u kuhinju. Ona bi mogla biti roditelj-pratitelj ako Ziggy ikada bude išao na ekskurziju. Na kraju krajeva, zato je prvobitno i odlučila biti knjigovođa, kako bi mogla biti “fleksibilna” zbog Ziggyja i “balansirati između majčinstva i karijere”, iako se uvijek osjećala blesavo i nepošteno kad je to govorila, kao da zapravo nije majka, kao da je zapravo cijeli njezin život lažan. Bilo bi zabavno ponovno ići na školsku ekskurziju. I dalje se sjećala tog uzbuđenja. Poslastica u autobusu. Jane bi mogla potajno gledati kako Ziggy komunicira s ostalom djecom. Uvjeriti se da je normalan. Naravno da je bio normalan. Kao i cijelo jutro, opet je pomislila na svjetloružičaste omotnice. Koliko ih je samo bilo! Nije bilo bitno što on nije pozvan na proslavu. Bio je premalen da bi ga to povrijedilo, a djeca se međusobno ionako nisu poznavala. Bilo je smiješno uopće misliti na to. No istini za volju, ona je bila strašno povrijeđena zbog njega i osjećala se nekako odgovornom, kao da je ona zabrljala. Bila je spremna zaboraviti incident koji se dogodio na danu upoznavanja, a sada joj je on opet bio glavna tema u mislima. Ako je Ziggy uistinu ozlijedio Amabellu i ako takvo što ponovi, nitko 117

ga nikada neće zvati na proslavu. Nastavnici će ju pozvati na sastanak. Morat će ga voditi dječjem psihologu. Morat će naglas izreći sve svoje tajne strahove o Ziggyju. Ruka joj se tresla dok je u šalicu točila vruću vodu. - Ako Ziggy nije pozvan, onda ni Chloe ne ide - jutros je na kavi rekla Madeline. - Molim te, nemoj to raditi - rekla je Jane. - Sve ćeš samo pogoršati. Ali Madeline je samo podigla obrve i slegnula ramenima. - Već sam rekla Renati. Jane je bila užasnuta. Odlično. Sad će Renata imati dodatan razlog daju mrzi. Jane će imati neprijatelja. Zadnji put kad je imala išta slično bilo je kad je ona išla u osnovnu Školu. Nikada nije pomislila da je slanje djeteta u školu isto kao da ti ideš u školu. Možda je onoga dana trebala natjerati Ziggyja da se ispriča, te se i ona trebala ispričati. - Jako mi je žao - trebala je reći Renati. Strašno mi je žao. Nikada nije učinio ništa slično. Pobrinut ću se da se to više nikad ne ponovi. Ali to nije imalo svrhe. Ziggy je rekao da nije to učinio. Nije mogla drukčije reagirati. Šalicu s čajem odnijela je natrag u blagovaonicu, sjela je za kompjutor i uzela novu žvakaću. Dobro. Dakle, javit će se dobrovoljno za bilo što što budu nudili u školi. Očito je uključenost roditelja bila dobra za obrazovanje vašeg djeteta (iako je oduvijek sumnjala da je to propaganda koju su škole koristile). Pokušat će se sprijateljiti s drugim majkama, osim s Madeline i sa Celeste, a ako sretne Renatu, bit će uljudna i ljubazna. - To će sve splasnuti za tjedan dana - jutros je na kavi rekao njezin otac dok su razgovarali o proslavi. - Ili će se još više napuhati - rekao je Ed, Madelinin muž. - Sad kad je moja žena upletena. Janeina majka se nasmijala kao da Madeline i njezine sklonosti 118

poznaje godinama. (O čemu su tako dugo razgovarale na plaži? Jane se snuždila pri pomisli da joj je majka otkrila svaku brigu koju je imala u vezi s Janeinim životom: Ne može naći dečka! Tako je mršava! Neće se lijepo ošišati!) Madeline se igrala teškom srebrnom narukvicom. - Bum! - iznenada je rekla i zamahnula rukama da pokaže na eksploziju, dok su joj oči bile razrogačene. Jane se nasmijala, iako je u tom trenutku pomislila: “Super, sprijateljila sam se s ludom ženskom.” Jedini razlog zbog kojeg je Jane imala neprijatelja u osnovnoj školi bio je taj što je tako odredila jedna lijepa, karizmatična djevojčica po imenu Emily Berry koja je uvijek u kosi imala ukosnice s bubamarama. Je li Madeline bila četrdesetogodišnja verzija Emily Berry? Šampanjac umjesto limunade. Žarko crveni ruž umjesto sjajila za usne s okusom jagode. Tip djevojke koja vam je veselo pravila probleme, a svejedno ste ju voljeli. Jane je odmahnula glavom da malo razbistri misli. Ovo je bilo smiješno. Ona je bila odrasla osoba. Neće završiti u uredu ravnatelja kao kad je imala deset godina. (Emily je sjedila na stolcu pokraj nje, mahala nogama, žvakala žvakaću i nasmiješila se Jane svaki put kad je ravnatelj odvratio pogled, kao da je riječ o velikoj ludoriji.) Dobro. Usredotoči se. Uzela je sljedeći dokument iz kutije za cipele vodoinstalatera Petea te ga je pažljivo držala vršcima prstiju. Bio je mastan. To je bio račun trgovine na veliko za vodoinstalatere. Tako treba, Pete. Ovo zapravo ima veze s tvojim poslom. Stavila je ruke na tipkovnicu. Idemo. Priprema, pozor, sad. Da bi se unošenje informacija isplatilo i da bi bilo podnošljivo, morala je biti brza. Prvi put kad joj je jedan računovođa dao posao, rekao joj je da će joj trebati šest do osam sati da to napravi. Ona je to napravila za četiri sata i naplatila mu kao da je radila šest. Otada je postala još brža. Kao da je igrala kompjutorsku igricu i da je svaki put htjela dostići višu razinu. To nije bio njezin posao iz snova, ali prilično je uživala u 119

zadovoljstvu pretvaranja kaotične hrpe papira u uredne redove brojki. Voljela je zvati klijente, koji su sada uglavnom bih mali obrti kao što je Pete, i govoriti im da je našla još jedan trošak koji se može odbiti. A najviše je bila ponosna zbog toga što je zadnjih pet godina sama uzdržavala sebe i Ziggyja i nije morala roditelje pitati za novac, iako je zbog toga ponekad morala raditi do kasno u noć dok je Ziggy spavao. O takvoj karijeri nije sanjala dokje bila ambiciozna sedamnaestogodišnjakinja, ali sada se bilo teško prisjetiti da je ikad bila toliko nevina i odvažna da uopće sanja o određenoj vrsti života, kao da sam biraš kako će ti život ispasti. Začuo se krik galeba i na trenutak ju je taj zvuk zbunio. Ali ona je odabrala ovo. Ona je odabrala živjeti pokraj plaže, kao da je na to imala jednako pravo kao i bilo tko drugi. Za dva sata posla mogla se nagraditi šetnjom po plaži. Šetnjom po plaži usred dana. Mogla bi se vratiti u Blue Blues, kupiti kavu za van i onda napraviti umjetničku sliku kave kako stoji na stupu ograde, s morem u pozadini, staviti sliku na Facebook i napisati komentar: “Pauza! Nisam li sretna?” Drugi bi napisali: “Ljubomoran!” Ako sve bude lijepo upakirala na Facebooku, možda će i sama početi vjerovati da vodi lijep život. A mogla bi i napisati: “Bijesna kao ris! Ziggy jedini u razredu nije pozvan na rođendansku proslavu!! Grrrr.” I svi bi napisali nešto utješno kao: “WTF?” i “Jaooo... Jadan mali Ziggy!” Mogla bi svesti svoje strahove na bezazlene kratke komentare o statusu što su polako tonuli k dnu naslovnih stranica na profilu društvenih mreža njezinih prijatelja. Onda bi ona i Ziggy bili normalni ljudi. Možda bi čak otišla i na spoj. Da mama bude sretna. Uzela je mobitel i pročitala poruku koju joj je jučer poslala prijateljica Anna. Sjećaš se Grega ? Mog bratića kojeg si upoznala s nekih 15 godina?! Preselio se u Syd. Traži tvoj broj kako bi te pozvao na piće. 120

Može? Nema pritiska! (Sad je prilično zgodan. Ima moje gene!! Ha, ha.) Pusa Dobro. Sjećala se Grega. Bio je sramežljiv. Nizak. Crvenkasta kosa. Zbijao je loše šale koje nitko nije shvaćao i onda bi svi pitali: “Što? Što?”, a on bi rekao: “Ma nema veze!” To je zapamtila zato što joj ga je bilo žao. Zašto ne? Mogla bi podnijeti piće s Gregom. Bilo je i vrijeme. Ziggy je išao u školu. Živjela je na plaži. Odgovorila je na poruku: Može. Pusa Popila je gutljaj čaja i stavila ruke na tipkovnicu. Tijelo joj je reagiralo. Čak nije ni mislila na poruku. Mislila je na račune vodoinstalatera za odvode i čepove. Previla se od silovitog naleta mučnine, te je čelo naslonila na stol. Stavila je ruku na usta. Krv joj je jurnula iz glave. Osjetila je taj miris. Mogla se zakleti da je bio stvaran, da je bio ovdje u stanu. Ponekad, kad bi Ziggy prebrzo promijenio raspoloženje, bez upozorenja, kad je prvo bio sretan, a onda ljutit, mogla je na njemu osjetiti taj miris. Malo se uspravila i uzela mobitel. Drhtavim je prstima poslala Anni poruku: Nemoj mu dati moj broj! Predomislila sam se! Odgovor je dobila gotovo istog trena. Prekasno. Thea: Čula sam da je Jane imala “avanturu” s jednim od očeva. Nemam pojma s kojim. Samo znam da to nije bio moj suprug! Bonnie: Nije imala avanturu! Carol: Znate li da je u njihovom Klubu čitatelja erotskih knjiga bio i jedan muškarac? Hvala Bogu, to nije bio moj muž. On čita samo Golf Australia. 121

Jonathan: Da, ja sam bio muškarac u takozvanom Klubu čitatelja erotskih knjiga, ali to je bila šala. To je bio knjižni klub. Najobičniji knjižni klub. Melissa: Nije li Jane imala avanturu s tatom koji nije radio? Gabrielle: Nije Jane imala avanturu! Uvijek sam mislila da je ona ponovno rođena. Ravne cipele, bez nakita, bez šminke. Ali imala je dobro tijelo! Ni grama sala. Ona je bila najmršavija majka u školi. Ajme, gladna sam. Jeste li probali dijetu 5:2? Danas postim. Umirem od gladi.

122

DVADESET PRVO POGLAVLJE

C

eleste je rano stigla u školu po djecu. Žudjela je za njihovim kompaktnim malim tijelima i za onim prekratkim trenutkom kad će dječaci posesivno, zagušujuće staviti ruke oko njezinog vrata i kad će ih ona poljubiti u te vruće, čvrste, mirišljave glavice, prije nego što joj se ponovno izmigolje. Ali znala je da će vjerojatno za petnaest minuta vikati na njih. Bit će umorni i ludi. Sinoć ih nije mogla natjerati da zaspe sve do 21 sat. To je bilo prekasno. Bila je loša majka. - Samo idite spavati! - na kraju je vikala na njih. Uvijek je imala problema da ih natjera da zaspe u neko pristojno vrijeme, osim kad je Perry bio kod kuće. Slušali su Perryja. On je bio dobar tata. I dobar suprug. Većinu vremena. - Moraš imati rutinu odlaska u krevet - danas joj je brat iz Aucklanda rekao preko telefona, a Celeste mu je odgovorila: - Jao, kakva revolucionarna ideja! Nikad mi to ne bi palo na pamet! Ako su roditelji imali djecu koja su dobro spavala, pretpostavili su da je to zbog njihovog dobrog odgoja, a ne zbog puke sreće. Slijedili su pravila, a pravila su bila djelotvorna. Celeste stoga sigurno ne slijedi pravila. I bili su nedokazivi! Umrijet će samozadovoljni u krevetu. - Bok, Celeste. Celeste se trgnula. - Jane! - Stavila je ruku na prsa. Kao i inače, sanjarila je i nije čula korake. Mučilo ju je to što se trzala kao luđakinja kad bi se netko pojavio. 123

- Oprosti - rekla je Jane. - Nisam te namjeravala prestrašiti. - Kakav ti je bio dan? pitala je Celeste. - Jesi li napravila puno toga? Znala je da se Jane sama uzdržava svojim knjigovodstvenim servisom. Celeste ju je zamislila kako sjedi za urednim stolom u malom, ogoljelom stanu. (Nije bila ondje, ali znala je blok stanova od obične crvene cigle koji su se nalazili u Ulici Beaumont pokraj plaže, te je pretpostavila da je interijer neukrašen, kao i Jane. Nema zbrke. Nema gluposti.) Jednostavnost njezinog života bila joj je tako privlačna. Samo Jane i Ziggy. Jedno dražesno, tiho, tamnokoso dijete (ako zanemarimo neobičan incident s gušenjem, naravno.) Nema svađa. Život bi bio miran i nekompliciran. - Napravila sam nešto - rekla je Jane. Ustima je pravila sitne pokrete, poput miša, dok je žvakala žvaku. - Jutros sam bila na kavi s roditeljima i s Madeline i s Edom. I onda dan kao da je nestao. - Dan brzo prođe - složila se Celeste, iako se njezin vukao. - Vraćaš li se na posao sad kad ti djeca idu u školu? - pitala je Jane. Što si radila prije nego što si rodila? - Bila sam odvjetnica - rekla je Celeste. Bila sam netko drugi. - Aha. Ja sam trebala biti odvjetnica. - U Janeinu glasu čula je nešto ironično i tužno, ali nije to znala protumačiti. Skrenule su na travnati puteljak koji je prolazio pokraj bijele kućice od azbestnog cementa koja je gotovo djelovala kao dio škole. - Ali nisam baš uživala u tome - rekla je Celeste. Je li to bila istina? Mrzila je taj stres. Svaki dan je kasnila. Ali nije li nekoć voljela neke dijelove toga? Pažljivo rješavanje nekog pravnog slučaja. Poput matematike, ali s riječima. - Ne bih se više mogla vratiti pravu u praksi - nastavila je. - Ne uz dječake. Ponekad mislim da bih mogla predavati. Pravo. Ali nisam sigurna ni da me to privlači. - Nije imala više živaca raditi, kao što nije imala živaca skijati. Jane je šutjela. Vjerojatno je mislila da je Celeste razmažena 124

sponzoruša. - Imam sreće - rekla je Celeste. - Ne moram raditi. Perry je... Pa, on je menadžer hedge fondova. Sad je zvučala kao da se pravi važna, a zapravo je htjela ispasti zahvalna. Razgovori sa ženama o poslu znali su biti tako stresni. Da je Madeline bila ondje, rekla bi: - Perry zarađuje gomilu love, tako da Celeste može voditi opušten život. - Onda bi se predomislila, što je bilo tipično za Madeline i rekla nešto u stilu kako život uz odgajanje blizanaca nije bio baš opušten i da Celeste vjerojatno radi napornije od Perryja. Perryju se sviđala Madeline. - Ratoborna - rekao je za nju. - Moram početi vježbati dok je Ziggy u školi - rekla je Jane. - Uopće nisam u formi. Zadišem se dok se penjem uz mali nagib. Grozno. Svi ovdje su u formi i zdravi. - Ja nisam - rekla je Celeste. - Ja uopće ne vježbam. Madeline me uvijek nagovara da idem s njom u teretanu. Luda je za tim, ali ja ne volim teretane. - Ni ja - s gađenjem je rekla Jane. - Veliki znojni muškarci. - Trebale bismo zajedno u šetnju dok su djeca u školi - rekla je Celeste. - Po rtu. Jane ju je brzo, sramežljivo i iznenađeno pogledala. - To bi bilo divno. Harper: Znate da su Jane i Celeste navodno bile bliske prijateljice? Ali mislim da im nisu baš cvale ruže, jer sam slučajno načula nešto na večeri školskog kviza. Tek nekoliko minuta prije nego što se ono dogodilo. Išla sam na balkon da udahnem malo svježeg zraka, odnosno, ako baš morate znati, da zapalim cigaretu jer mi je puno toga bilo na pameti. Uglavnom, Jane i Celeste su bile ondje i Celeste je govorila: - Žao mi je. Stvarno mi je jako žao. *** 125

Bilo je otprilike sat vremena prije završetka škole kad je nazvala Samira, Madelinina šefica iz Kazališta Pirriwee. Htjela je razgovarati o oglašavanju za novu produkciju “Kralja Leara”. Netom prije nego što je poklopila (napokon! Madeline nije bilo plaćeno za vrijeme koje je trošila na telefonske razgovore, a i da joj šefica ponudi da joj se to plati, ona bi rekla ne, ali ipak, bilo bi lijepo dobiti priliku da zahvalno odbije), Samira je spomenula da ima “cijelu hrpu” besplatnih ulaznica u prvom redu za “Disney na ledu” pa ih može dati Madeline. - Kada se to održava? - pitala je Madeline, gledajući na zidni kalendar. - Samo da vidim. Subota, 28. veljače u 14 sati. Kvadratić na kalendaru bio je prazan, ali nekako joj je bio poznat taj datum. Madeline je uzela torbicu i izvukla ružičastu omotnicu koju joj je jutros dala Chloe. Amabellina “A” proslava bila je u 14 sati, u subotu, 28. veljače. Madeline se nasmiješila. - Vrlo rado. Thea: Pozivnice za Amabellinu zabavu prve su podijeljene. I onda je odjednom istog poslijepodneva Madeline sva važna dijelila besplatne ulaznice za “Disney na ledu”. Samantha: Te ulaznice koštaju cijelo bogatstvo, a Lily je silno htjela ići. Nisam znala da je isti dan kao i Amabellina proslava, no onda opet, Lily uopće nije poznavala Amabellu, tako da se jesam osjećala loše, ali ne jako loše. Jonathan: Uvijek sam govorio da je najbolji dio toga kad si kod kuće s djecom taj da napuštaš svu tu uredsku politiku. A onda na prvi dan škole sam se našao u nekom ratu između te dvije žene! Bonnie: Mi smo išle na Amabellinu proslavu. Mislim da nam je Madeline zaboravila ponuditi ulaznicu za “Disney na ledu”. Sigurna sam da je previdjela. 126

Detektiv Adrian Quinlan: S roditeljima razgovaramo o svemu što se događalo u toj školi. Uvjeravam vas da nije prvi put da je prepirka oko nečeg naizgled nebitnog dovela do nasilja.

127

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

C

eleste i Perry sjedili su na kauču i pili crno vino, te su jeli čokoladne kuglice Lindt i gledali treću epizodu za redom “Živih mrtvaca”. Dečki su čvrsto spavali. U kući je bilo tiho, čulo se samo šuškanje koraka na televiziji. Glavni lik šuljao se kroz šumu s nožem u ruci. Iza drva pojavio se zombi: lice mu je bilo crno i istrunulo, škljocao je zubima i počeo se onako guturalno glasati kako to očito rade zombiji. I Celeste i Perry su se trgnuli i zavrištali. Brisao si je mrlju od vina koje je prolio po majici. - Ovo me nasmrt preplašilo. Muškarac je zabio nož zombiju kroz lubanju. - To je to! - rekla je Celeste. - Hajde, zaustavi da nam natočim još vina - rekao je Perry. Celeste je uzela daljinski upravljač i zaustavila DVD. - Ovo je još bolje od prošle sezone. - Znam rekao je Perry. - Iako mislim da imam noćne more od toga. Donio je bocu vina koju je uzeo s komode. - Sutra idemo na proslavu rođendana neke male? - pitao je dok joj je punio čašu. - Danas sam u Catalinasu sreo Marka Whittakera i on je mislio da idemo. Rekao je da je majka spomenula da smo pozvani. Renata nešto. Jesam li zapravo upoznao neku Renatu onaj dan kad sam išao s tobom u školu? - Jesi - rekla je Celeste. - Pozvani smo na Amabellinu proslavu. Ali nećemo ići. 128

Nije bila usredotočena. U tome je bio problem. Nije se imala vremena pripremiti. Uživala je u vinu, u čokoladnim kuglicama i u zombijima. Perry se vratio prije manje od tjedan dana. Uvijek je bio tako drag i dobro raspoložen nakon putovanja, osobito ako je putovao izvan Australije. To ga je nekako pročistilo. Lice mu je uvijek djelovalo nježnije, a oči vedrije. Slojevi frustracije nakupljat će se tjednima. Djeca su večeras bila divlja. - Mama će se večeras odmoriti - rekao je Perry dječacima i sam ih je okupao, oprao zube i čitao im priče, a ona je sjedila na kauču, čitala knjigu i pila Perryjevo iznenađenje. To je bio koktel koji je izmislio prije mnogo godina. Imao je okus po čokoladi i šlagu i jagodama i cimetu i koja god žena ga je kušala, poludjela je za njim. Dat ću ti djecu u zamjenu za taj recept - jednom je Madeline rekla Perryju. Perry je natočio vino u svoju čašu. - Zašto ne idemo? - Vodim dečke na “Disney na ledu”. Madeline je dobila besplatne ulaznice pa dio nas ide. - Celeste je uzela još jednu čokoladnu kuglicu. Ispričala se Renati porukom, ali nije dobila odgovor. Budući da je uglavnom dadilja vozila djecu u školu i dolazila po njih, Celeste ju nije vidjela od prvog dana škole. Znala je da se odbijanjem povezuje s Madeline i Jane, ali, i bila je povezana s Madeline i Jane. A ovo je bila samo proslava šestog rođendana. To nije bilo pitanje života i smrti. - Znači ja nisam pozvan na to Disney događanje? - pitao je Perry. Pijuckao je vino. Tada je to osjetila. U želucu. Lagano stezanje. Ton mu je bio opušten. Šaljiv. Ako bude bila oprezna, možda još uspije spasiti ovu večer. Odložila je čokoladnu kuglicu. - Oprosti - rekla je. - Mislila sam da ćeš htjeti biti sam. Možeš ići u teretanu. Perry je stajao nad njom i dalje držeći bocu vina. Nasmiješio se. Nije me bilo tri tjedna. Ponovno putujem u petak. Zašto bih htio biti sam? Nije zvučao ni izgledao ljutito, ali osjetila je nešto u zraku, kao kada se sprema oluja. Naježila se. - Oprosti - rekla je. - Nisam razmišljala. - Več si me se zasitila? 129

Djelovao je povrijeđeno. I bio je povrijeđen. Postupila je nepromišljeno. Trebala je znati. Perry je uvijek tražio kako da dokaže da ga ona zapravo ne voli. Kao da je to očekivao, a onda je bio ljut kad je mislio da je dokazao da je u pravu. Htjela je ustati, ali onda bi nastao pravi sukob. Ponekad, ako se ponašala normalno, mogla ih je lagano vratiti u normalu. Pogledala ga je. - Dečki ni ne poznaju tu curicu. A gotovo ih nikad ne vodim na predstave uživo. To mi je djelovalo kao bolji izbor. - Pa zašto ih ne vodiš na predstave uživo? - pitao je Perry. - Nama ne trebaju besplatne ulaznice! Zašto nisi rekla Madeline da da ulaznice nekome kome stvarno trebaju? - Ne znam. Zapravo nije stvar u novcu. Nije razmišljala o tome. Nekoj drugoj majci uskratila je pravo na besplatnu ulaznicu. Trebala se sjetiti da će se Perry vratiti i da će htjeti provesti vrijeme s dječacima, ali kako je često bio odsutan, već je bila navikla na to da dogovara društvena događanja onako kako njoj odgovara. - Žao mi je - smireno je rekla. Bilo joj je žao, ali to nije imalo veze, jer joj on neće vjerovati. - Vjerojatno sam trebala odabrati odlazak na proslavu. - Ustala je. - Idem izvaditi leće. Svrbe me oči. Htjela je proći pokraj njega. Zgrabio ju je za nadlakticu. Zabio joj je prste u meso. - Hej - rekla je. - To boli. Dio igre bio je taj da je ona isprva reagirala uvrijeđeno i iznenađeno, kao da se to još nikada nije dogodilo, kao da on možda nije znao što radi. Uhvatio ju je još čvršće. - Nemoj - rekla je. - Perry. Nemoj. Bol ju je razbjesnila. Bijes je uvijek bio prisutan: bio je to rezervoar zapaljivog goriva. Čula je da joj glas postaje visok i histeričan. Glasna, svadljiva žena. - Perry, to uopće nije bitno! Ne moraš svemu pridavati veliku važnost. Jer sad više nije bila riječ o proslavi. Sad je bila riječ o onome što se 130

događa svaki put. Još joj je jače stegnuo ruku. Kao da je donosio odluku: koliko će ju točno ozlijediti. Gurnuo ju je, dovoljno jako da nespretno zatetura. Onda je zakoračio unatrag, podigao bradu i počeo teško disati kroz nosnice, a ruke je mlohavo spustio. Čekao je da vidi što će ona učiniti. Bilo je toliko mogućnosti. Ponekad je pokušala reagirati kao odrasla osoba. - To je neprihvatljivo. Ponekad je vikala. Ponekad je otišla. Ponekad mu je uzvratila. Udarala ga je i šutala kao što je nekoć udarala i šutala starijeg brata. Nekoliko trenutaka bi joj uvijek dopustio, kao da je to i htio, kao da mu je to i trebalo, a onda bi ju zgrabio za zapešća. Nije se samo ona drugi dan budila s modricama. Vidjela ih je i na Perryjevu tijelu. Bila je jednako grozna kao i on. Jednako bolesna kao i on. - Nije me briga tko je počeo! - rekla bi djeci. No nijedna mogućnost nije bila učinkovita. - Ostavit ću te ako to ikad ponoviš - rekla je nakon prvog puta i bila je smrtno ozbiljna. Dragi Bože, kako je bila ozbiljna. Točno je znala kako se treba ponašati u takvoj situaciji. Dečki su bili stari tek osam mjeseci. Perry je plakao. Ona je plakala. Obećao je. Zakleo se životom djece. Bio je slomljen. Kupio joj je prvi komad nakita koji nikad neće staviti na sebe. Tjedan dana nakon što su blizanci proslavili drugi rođendan, ponovilo se. Još gore nego prvi put. Bila je očajna. Njihov brak je bio gotov. Ostavit će ga. Uopće nije bilo sumnje. Ali iste noći dečki su se probudili strašno kašljući. Imali su krup. Sutradan se Josh tako razbolio da im je doktor rekao: “Zovem hitnu”. Tri noći bio je na intenzivnoj. Svjetloljubičaste modrice na Celestinom lijevom kuku bile su smiješno nebitne kad je doktor stao pred nju i nježno rekao: - Mislimo da moramo intubirati. Jedino je htjela da Josh bude dobro, a onda je i bio dobro i sjedio u krevetu, tražeći da gleda Wigglese i da mu dođe brat, onim promuklim 131

glasom od te grozne cijevi. Ona i Perry bih su euforični od olakšanja, a nekoliko dana nakon što se Josh vratio kući iz bolnice, Perry je otišao u Hong Kong, a trenutak za dramatičan korak je prošao. A nepobitna činjenica koja je stajala iza njezine neodlučnosti bila je ova: voljela je Perryja. Još je bila zaljubljena u njega. Bila je luda za njim. On ju je znao usrećiti i znao ju je nasmijati. Uživala je razgovarati s njim, gledati televiziju s njim i ležati u krevetu s njim kad je vani bilo hladno i kišovito. Još uvijek ga je željela. Ali svaki put kad ne bi otišla, dala mu je prešutno dopuštenje da to ponovno napravi. Znala je to. Ona je bila obrazovana žena koja je imala izbora, imala je kamo otići, imala je obitelj i prijatelje koji bi joj pomogli, odvjetnike koji bi ju zastupali. Mogla bi se vratiti na posao i uzdržavati se. Nije se bojala da će ju ubiti ako ga pokuša ostaviti. Nije se bojala da će joj oduzeti djecu. Jedna od mama, Gabrielle, često je čavrljala sa Celeste na igralištu poslije škole dok se njezin sin sa Celestinim blizancima igrao nindži. Sutra počinjem s novom dijetom - jučer je rekla Celeste. - Vjerojatno neću izdržati i onda ću se mrziti. - Odmjerila je Celeste od glave do pete i rekla: - Nemaš pojma o čemu govorim, zar ne, mršavice? Ustvari imam, pomislila je Celeste. Točno znam o čemu govoriš. Sad se uhvatila za nadlakticu i borila se s porivom da ne zaplače. Sutra neće moći obući onu haljinu bez rukava. - Ne znam zašto... - Zastala je. Ne znam zašto ostajem. Ne znam čime sam zaslužila ovo. Ne znam zašto to radiš, zašto to radimo, zašto se ovo stalno događa. - Celeste - promuklo je rekao i vidjela je kako nasilje iščezava iz njegovog tijela. DVD se ponovno upalio. Perry je uzeo daljinski i ugasio televizor. - O, Bože. Jako mi je žao. - Lice mu se snuždilo od žaljenja. Bilo je gotovo. Neće više biti optuživanja zbog proslave. Ustvari, dogodit će se upravo suprotno. Bit će nježan i brižan. Sljedećih nekoliko dana, dok ne otputuje, brinut će se za Celeste više nego itko za svoju 132

ženu. Dio nje uživat će u tome: u tom plašljivom, suznom, pravičnom osjećaju da je zgriješio. Pustila je ruku s nadlaktice. Moglo je biti mnogo gore. Rijetko ju je udarao u lice. Nikad nije slomila ruku ih nogu niti je kad morala ići na šivanje. Modrice je uvijek mogla sakriti dolčevitom ili rukavima ili dugačkim hlačama. Nikad ne bi taknuo djecu. Dječaci nikada nisu vidjeli što se događalo. Moglo bi biti gore. Mnogo gore. Čitala je članke o pravim žrtvama obiteljskog nasilja. To je bilo strašno. To je bilo stvarno. Ovo što Perry radi nije se računalo. To su bile sitnice, a time je sve bilo i više ponižavajuće, jer je bilo tako... Neukusno. Tako djetinjasto i otrcano. Nije ju varao. Nije kockao. Nije se opijao. Nije ju ignorirao onako kako joj je otac ignorirao majku. To bi bilo najgore. Ignoriranje. Kao da te ne vidi. Perryjev bijes bila je bolest. Duševna bolest. Vidjela je kako ga napada, kako joj se pokušava oduprijeti. Kad ga je zgrabila, oči su mu postale crvene i staklene, kao da je drogiran. Ono što je govorio nije imalo smisla. To nije bio on. Bijes nije bio on. Bi li ga ostavila da ima tumor na mozgu i da taj tumor utječe na njegovu osobnost? Naravno da ne bi. To je bila samo greška u inače savršenoj vezi. Svaka veza imala je grešaka. Uspona i padova. To je bilo poput majčinstva. Svakog jutra dečki bi joj došli u krevet da se pomaže s njom i u početku je to bilo božanstveno, a onda, nakon nekih deset minuta, počeli bi se tući i postalo bi grozno. Njezini dečki bih su divna stvorenja. Njezini dečki bili su divlje životinje. Nikad neće ostaviti Perryja kao što neće ostaviti ni dečke. Perry je ispružio ruke. - Celeste? Okrenula je glavu, zakoračila unatrag, ali nitko ju drugi nije mogao utješiti. Tu je bio samo on. Pravi on. Zakoračila je prema njemu i stavila glavu na njegova prsa.

133

Samantha: Nikad neću zaboraviti trenutak kad su Perry i Celeste došli na večer školskog kviza. Sve se uzburkalo. Svi su stali i zurili u njih.

134

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

N

ije li ovo FANTASTIČNO! - povikala je Madeline Chloe, kad su sjele na odlična sjedala ispred ogromnog leda. - Osjeti se hladnoća leda! Brrr! Pitam se odakle će princeze... Chloe je podigla ruku i nježnu ju stavila majci preko usta. - Pssst. Madeline je znala da previše priča zato što je bila nervozna i zato što se osjećala malo krivom. Ovo danas moralo je biti čudesno kako bi opravdalo jaz koji je stvorila između sebe i Renate. Osmero djece iz predškole koja bi inače išla na Amabellinu proslavu došla su ovamo gledati “Disney na ledu” i to zbog Madeline. Madeline je pogledala u Ziggyja, koji je na krilu držao ogromnu plišanu igračku. Ziggy je razlog zbog kojeg su danas ovdje, podsjetila se. Jadan Ziggy ne bi bio na proslavi. Jadni mali Ziggy bez oca. Koji je možda potajno psihopat... Ali svejedno? - Ti se brineš o Harryju Hippou ovaj vikend, Ziggy? - veselo je pitala. Harry Hippo bio je igračka iz razreda. Svaki vikend išao je kući s drugim djetetom, zajedno s malim albumom koji se morao vratiti s upisanom pričom o vikendu, popraćenu slikama. Ziggy je šutke kimnuo. Dijete od malo riječi. Jane se nagnula naprijed i kao i uvijek, diskretno žvakala žvakaću. Prilično je stresno brinuti se o Harryju. Moramo mu omogućiti dobru zabavu. Prošli vikend išao je na vlak smrti... Auč! - Jane se trgnula kad ju je jedan od blizanaca, koji je sjedio pokraj nje i tukao se s bratom, 135

udario laktom u glavu. - Josh! - strogo je rekla Celeste. - Max! Daj prestanite! Madeline se pitala je li Celeste danas dobro. Izgledala je blijedo i umorno, a ispod očiju imala je ljubičaste podočnjake, iako su oni na Celeste izgledali poput vještog efekta šminke koji bi svatko trebao pokušati staviti na sebe. Svjetla su se počela gasiti, te je na kraju zavladao mrak. Chloe je uhvatila Madeline za ruku. Glazba je počela svirati i to tako glasno da je Madeline osjetila vibracije. Na led je izašao čitav niz šarenih likova iz Disneyjevih crtica, koji su se vrtjeli i brzo kretali. Madeline je pogledala u svoje goste, čiji su profili bili osvijetljeni jakim reflektorima koji su obasjavali led. Svako je dijete gledalo ravno naprijed, uspravnih malih leđa, očarani prizorom ispred sebe, a svaki je roditelj gledao profil svojega djeteta, očaran njihovom čarolijom. Osim Celeste, koja je spustila glavu i držala se za čelo. Moram ga ostaviti, pomislila je Celeste. Ponekad, kad je razmišljala o nečemu drugomu, ta joj je pomisao došla u glavu tako šokantno i silovito, poput naleta šake. Moj me muž tuče. Svemogući Bože, što nije u redu s njom? Svo to suludo racionaliziranje. Greška, pobogu. Naravno da je morala otići. Danas! Sada! Čim se vrate kući s predstave spakirat će torbe. Ali dečki će biti tako umorni i mrzovoljni. Bilo je fantastično - rekla je Jane majci, koja je nazvala da pita kako je bilo na predstavi “Disney na ledu”. - Ziggyju se jako svidjela. Kaže da želi naučiti klizati. - Tvoj djed je volio klizati! - pobjedonosno je rekla njezina majka. - Eto vidiš - rekla je Jane, ne želeći reći majci da je nakon predstave svako dijete izjavilo da želi naučiti klizati. A ne samo djeca s prošlim životom. - Nikad nećeš pogoditi koga sam danas srela u trgovini - rekla je 136

njezina majka. - Ruth Sullivan! - Stvarno? - rekla je Jane, pitajući se nije li to pravi razlog zbog kojeg je nazvala. Ruth je bila majka njezinog bivšeg dečka. - Kako je Zach? poslušno je pitala dok je odmatala novu žvakaću gumu. - Dobro - rekla je njezina majka. - Ovaj... On je, znaš, zaručen, draga. - Stvarno? - pitala je Jane. Stavila je žvakaću u usta i počela žvakati, pitajući se kako se osjeća u vezi s tim, ali nešto drugo joj je sada odvratilo pozornost, malena mogućnost da se dogodi malena katastrofa. Počela je hodati po neurednom stanu te je podizala jastučiće i bačenu odjeću. - Nisam bila sigurna trebam li ti to reći - rekla joj je majka. - Znam da je to bilo prije mnogo vremena, ali ipak ti je on slomio srce. - Nije mi slomio srce - odsutno je rekla Jane. Slomio joj je srce, ali tako nježno, s tako puno poštovanja i žaljenja, kao što radi dražestan, dobro odgojen devetnaestogodišnjak koji želi ići na putovanje Europom i spavati s puno cura. Kad je sada pomislila na Zacha, imala je osjećaj kao da se prisjeća starog Školskog prijatelja, nekoga koga bi zagrlila nježno, iskreno i osjećajno kad bi se sreli na godišnjici mature i koga onda ne bi vidjela do sljedeće godišnjice. Jane je kleknula i pogledala pod kauč. - Ruth je pitala za Ziggyja - znakovito je rekla njezina majka. - Stvarno? - pitala je Jane. - Pokazala sam joj fotografiju Ziggyja s prvog dana škole i gledala sam njezinu reakciju. Nije rekla ništa, hvala Bogu, ali znala sam što misli, jer moram to reći, Ziggyjev smiješak na toj fotografiji malo nalikuje na... - Mama! Ziggy uopće ne nalikuje na Zacha - rekla je Jane i ponovno ustala. Mrzila je kad se uhvatila kako dekonstruira Ziggyjevo prekrasno lice, tražeći neku poznatu crtu: usne, nos, oči. Ponekad |e mislila da će nešto 137

vidjeti, krajičkom oka, no onda je ponovno sastavila Ziggyjevo lice u Ziggyja. - Ma znam! - rekla joj je majka. - Uopće ne nalikuje na Zacha! - I Zach nije Ziggyjev otac. - Ma znam, draga. Pobogu. Znam to. Rekla bi mi da je. - Štoviše, rekla bih Zachu. Zach ju je nazvao nakon što se Ziggy rodio. - Moraš li mi nešto reći, Jane? pitao je napetim, veselim glasom. - Ne - Jane mu je odgovorila i čula je kako je odahnuo. - Pa, to znam - rekla joj je majka. Brzo je promijenila temu. - Reci mi jesi li napravila dobre slike sa školskom igračkom? Otac će ti poslati email gdje možeš izraditi slike, za koliko, Bili? Koliko? Ne, Janeine slike! Za ono što mora napraviti za Ziggyja! - Mama - prekinula ju je Jane. Vratila se u kuhinju i s poda uzela Ziggyjev ruksak. Okrenula ga je naopačke. Ništa nije ispalo. - Sve je u redu, mama. Znam gdje mogu izraditi slike. Majka se nije obazirala na to. - Bili! Slušaj me! Rekao si da ima neka stranica na internetu... - Glas joj je iščeznuo. Jane je ušla u Ziggyjevu sobu, gdje je on sjedio na podu i igrao se Lego kockicama. Podigla je njegovu posteljinu i protresla ju. - Poslat će ti detalje e-mailom - rekla joj je majka. - Odlično - odsutno je rekla Jane. - Moram ići, mama. Nazvat ću te sutra. Prekinula je. Srce joj je snažno udaralo. Uhvatila se za čelo. Ne. To je nemoguće. Nije valjda toliko glupa. Ziggy ju je znatiželjno pogledao. Jane je rekla: - Mislim da imamo problem. *** Kad se Madeline javila na telefon, vladala je tišina. - Halo? - ponovno je rekla Madeline. - Tko je to? Čula je kako netko plače i govori nešto nepovezano. - Jane? - Madeline joj je iznenada 138

prepoznala glas. - Što je bilo? Što se događa? - Nije ništa - rekla je Jane. Jecala je. - Nitko nije umro. Ustvari je smiješno. Urnebesno je smiješno što plačem zbog toga. - Što se dogodilo? - Nego... Što će druge majke sada misliti o meni? - Janein glas je zadrhtao. Koga briga što one misle! - rekla je Madeline. - Mene! rekla je Jane. - Jane. Reci mi. Što je bilo? Što se dogodilo? - Izgubili smo ga - jecala je Jane. - Koga? Izgubila si Ziggyja? - Madeline je osjetila kako ju obuzima osjećaj panike. Bila je opsjednuta time da će izgubiti svoju djecu, te je brzo potvrdila gdje se ona nalaze: Chloe je u krevetu, Fred čita s Edom, Abigail je kod tate (opet). - Ostavili smo ga na sjedalu. Sjećam se da sam pomislila kakva bi bila katastrofa da ga ostavimo. To sam stvarno pomislila, ali onda je Joshu počela curiti krv iz nosa i to nam je svima odvuklo pozornost. Ostavila sam poruku u uredu za izgubljene stvari, ali nije bio označen ili nešto... - Jane. Ne razumijem što govoriš. - Harry Hippo! Izgubili smo Harryja Hippoa! Thea: U tome je problem djece generacije Y. Uopće ne mare. Harry Hippo bio je u školi više od deset godina. Jeftina igračka od sintetike kojom ga je zamijenila imala je grozan miris. Napravljena u Kini. Lice tog nilskog konja čak nije bilo ni srdačno. Harper: Gledajte, nije toliko problem bio u tome što je izgubila Harryja Hippoa, nego u tome što je u album stavila slike ekskluzivne grupice koja je išla gledati “Disney na ledu”. Tako da su sva djeca to vidjela, pa su jadni mališani pomislili: zašto ja nisam bio pozvan? Kao što sam rekla Renati, to je bilo bezobzirno. 139

Samantha: Da, i znate što je stvarno šokantno? To su bile posljednje fotografije Harryja Hippoa. Harry Hippo s popisa kulturne baštine. Harry... Oprostite, nije smiješno. Uopće nije smiješno. Gabrielle: Dragi Bože, taj metež koji je nastao kad je jadna Jane izgubila školsku igračku i svi su se pretvarali da to nije nikakav problem, ali očito je bio problem, a ja sam si mislila, imate li vi ljudi svoj život? Hej, izgledam li mršavije nego prošli put kad smo se vidjeli? Smršavila sam tri kile.

140

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

P

OZELEEENI! - vikala je Madeline dok je nanosila zeleni sprej na Chloeinu kosu povodom sportskih igara. Chloe i Fred bili su “Delfini”, boja njihova tima bila je zelena, što je bilo dobro jer je Madeline lijepo pristajala zelena boja. Dok je Abigail išla u osnovnu školu, boja njezina tima bila je žuta, a to Madeline nije odgovaralo. - To je jako loše za ozonski omotač - rekla je Abigail. - Stvarno? - Madeline je držala limenku sa sprejem u zraku. - Nismo li to popravili? - Mama, rupa u ozonskom omotaču se ne može popraviti! - Abigail je prezrivo preokrenula očima dok je jela zdravi doručak bez konzervansa koji si je sama pripravila, a sastojao se od sjemenki lana i tko zna čega još. Nekih mueslija. U posljednje vrijeme kad god se vraćala od tate, izašla bi iz auta s gomilom hrane, kao da se priprema na put u divljinu. - Nisam mislila na to da smo popravili cijeli ozonski omotač, mislila sam na limenke s aerosolom. Ovaj... Ono nešto. - Madeline je podigla limenku sa sprejem i namrštila se, pokušavajući pročitati natpis sa strane, ali slova su bila premala. Jednom je imala dečka koji je mislio da je slatka i glupa, a to je bila istina jer je bila slatka i glupa cijelo vrijeme dok je bila s njim. Život s tinejdžericom bio je isti. - CFC - rekao je Ed. - Limenke aerosola više ne sadrže CFC. 141

- Što god - rekla je Abigail. - Blizanci misle da će njihova mama pobijediti na utrci majki danas rekla je Chloe kad joj je Madeline počela plesti pletenicu. - Ali ja sam im rekla da si ti milijardu puta brža. Madeline se nasmijala. Nije mogla zamisliti da Celeste sudjeluje u utrci. Vjerojatno bi trčala u krivom smjeru ili ne bi ni primijetila da je pištolj opalio. Uvijek je bila odsutna. - Vjerojatno će pobijediti Bonnie - rekla je Abigail. - Ona stvarno brzo trči. - Bonnie? - rekla je Madeline. - Khm, khm - upozorio ju je Ed. - Zašto? - odbrusila je Abigail. - Zašto ne bi bila brza? - Samo sam mislila da joj bolje ide joga i takve stvari. A ne kardio vježbe - rekla je Madeline. Vratila se Chloeinoj frizuri. - Brza je. Vidjela sam kako se s tatom utrkuje na plaži i mama, Bonnie je puno mlađa od tebe. Ed je zahihotao. - Ti si hrabra djevojka, Abigail. Madeline se nasmijala. - Abigail, jednog dana, kad budeš imala trideset godina, ponovit ću ti neke stvari koje si mi rekla u protekloj godini... Abigail je bacila žlicu. - Samo želim reći da se ne uzrujaš ako ne pobijediš! - Da, da, dobro, hvala - smireno je rekla Madeline. Ona i Ed smijali su se Abigail kad nije namjeravala biti duhovita i nije baš shvaćala zašto je to smiješno, tako da joj je sada bilo neugodno i bila je bijesna zbog toga. - Mislim, ne znam zašto se stalno moraš natjecati s njom - zlobno je rekla Abigail. - Nije da ti želiš biti u braku s tatom, zar ne? Koji je onda tvoj problem? - Abigail - rekao je Ed. - Ne sviđa mi se tvoj ton. Majci se obraćaj lijepo. 142

Madeline je lagano odmahnula glavom prema Edu. - Pobogu! - Abigail je odgurnula zdjelicu s doručkom i ustala. Jao si ga meni, pomislila je Madeline. Ovo će nam upropastiti cijelo jutro. Chloe je izvukla glavu iz Madelininih ruku tako da može gledati sestru. - Sada više ne smijem ni govoriti! Abigailino cijelo tijelo se treslo. Ne mogu biti ono što jesam u vlastitoj kući! Ne mogu se opustiti! Madeline se prisjetila Abigailinog prvog ispada, kad je imala skoro tri godine, a Madeline je mislila da nikad neće imati ispad, a to sve zbog toga što je ona bila tako dobar roditelj. Strašno se zaprepastila kad je vidjela kako se Abigailino tijelo izvija od snažne emocije. (Htjela je pojesti žabu od čokolade koja joj je ispala na pod u trgovini. Madeline je samo jadnom djetetu trebala dopustiti da ju pojede.) - Abigail, ne moraš tako dramatizirati. Samo se smiri - rekao je Ed. Madeline je pomislila: Hvala ti, dragi, jer to uvijek upali, zar ne? Kada kažeš ženi da se smiri. - Ma-maa! Našao sam samo jednu cipelu! - vikao je Fred iz hodnika. - Samo malo, Fred! - doviknula mu je Madeline. Abigail je polako odmahnula glavom, kao da je iskreno preneražena zbog sramotnog tretmana koji mora podnositi. - Znaš što, mama? - rekla je ne gledajući Madeline. - Htjela sam ti to reći poslije, ali reći ću ti sada. - MAA-MAA! - vikao je Fred. - Mama je zauzeta! - zavrištala je Chloe. - Pogledaj pod krevet! - viknuo je Ed. Madeline je odzvanjalo u ušima. - Što je bilo, Abigail? - Odlučila sam da želim stalno živjeti s tatom i Bonnie. - Što si rekla? - pitala je Madeline, iako ju je čula. Dugo se toga pribojavala, ali svi su stalno govorili: - Ma ne, to se nikad neće dogoditi. Abigail to nikad ne bi učinila. Potrebna joj je majka. - Ali Madeline je mjesecima znala da će se to dogoditi, Znala je. Htjela je 143

viknuti Edu: - Zašto si joj rekao da se smiri?! - Imam osjećaj da je to bolje za mene - rekla je Abigail. - Duhovno. Sada se prestala tresti te je smireno uzela zdjelu sa stola i odnijela ju u sudoper. U zadnje vrijeme počela je hodati isto kao Bonnie, uspravnih leđa kao da pleše balet, i gledati u neku udaljenu duhovnu točku. Chloe se snuždila. - Ne želim da Abigail živi sa svojim tatom! - Strašno je počela plakati. Nacrtane zelene munje na njezinim obrazima počele su se brisati. - MAA-MAA! - vikao je Fred. Susjedi će misliti da ga netko pokušava ubiti. Ed se uhvatio za čelo. - Ako to stvarno želiš - rekla je Madeline. Abigail se okrenula i pogledala ju u oči i na trenutak su tu bile samo njih dvije, kao nekada. Madeline i Abigail. Cure Mackenzie. Dok je život bio miran i jednostavan. Znale su doručkovati u krevetu prije škole, jedna pokraj druge, naslonjene na jastuke, s knjigama na krilu. Madeline nije odvraćala pogled. Sjećaš li se, Abigail? Sjećaš li se nas? Abigail je sklonila pogled. - Želim to. Stu: Bio sam na sportskim igrama. Utrka majki bila je jebeno urnebesna. Pardon. Ali neke žene... Kao da su bile Olimpijske igre. Stvarno. Samantha: Ma, gluposti. Nemojte slušati mog muža. Nitko to nije ozbiljno shvatio. Toliko sam se smijala da me zabolio trbuh. Nathan je bio na igrama. Madeline nije mogla vjerovati kad je naletjela na njega pred štandom za kojim su se prodavale kobasice. Držao je Skye za ruku. Ovo je bilo jutro nad jutrima. Nije mnogo tata dolazilo na sportske igre, osim ako nisu radili ili ako su im djeca bila iznimno sportski nadarena, ali Madelinin bivši muž uzeo je slobodan dan, obukao prugastu polo majicu i kratke hlačice, stavio šiltericu i sunčane naočale, izgledajući kao savršeni Dobar tata. 144

- Dakle... Ovo ti je prvi put! - rekla je Madeline. Vidjela mu je zviždaljku oko vrata. Pobogu, javio se dobrovoljno za ovo. Bio je uključen. Ed je bio tata koji se javljao dobrovoljno za školske aktivnosti, ali danas je imao posla. Nathan se pretvarao da je Ed. Pretvarao se da je dobar čovjek i svi su padali na to. - Itekako! - ozario se Nathan, no smiješak mu je onda nestao jer se vjerojatno sjetio da je njegova prvorođena kći također sigurno sudjelovala na sportskim igrama dok je išla u osnovnu školu. Naravno, u zadnje vrijeme bio je prisutan na svim događanjima u kojima je sudjelovala Abigail. Abigail nije bila sportski tip, ali je svirala violinu, i Nathan i Bonnie bili su prisutni na svakom koncertu bez iznimke, smiješili se od uha do uha i pljeskali, kao da su cijelo vrijeme bili prisutni, kao da su ju oni vozili na satove violine u Petersham gdje nikada nije mogla naći parking, kao da su joj pomogli platiti za te satove, što je Madeline bilo teško financirati jer je bila samohrana majka, a bivši muž nije joj davao nijednog centa. A sad je odabrala njega. - Je li Abigail razgovarala s tobom o... - Nathan se malo trgnuo, kao da je govorio o osjetljivom zdravstvenom pitanju. - O tome da želi živjeti s tobom? - pitala je Madeline. - Je. Jutros, ustvari. Osjetila je fizičku bol. Kao da će dobiti gadnu gripu. Kao da je izdana. Pogledao ju je. - Slažeš li se... - Slažem - rekla je Madeline. Neće mu pružiti to zadovoljstvo. Morat ćemo vidjeti kako ćemo to financirati - rekao je Nathan. Sad, kad je bio dobra osoba, plaćao je alimentaciju za Abigail. I to na vrijeme. Bez pogovora, i nijedno od njih nikad nije spomenulo prvih deset godina Abigailinog života, kad očito hrana i odjeća nije ništa koštala. - Hoćeš reći da ja tebi sad trebam plaćati alimentaciju? - pitala je Madeline. 145

Nathan je djelovao zaprepašteno. - Ma, ne, nisam to mislio... - Ali u pravu si. Tako je pošteno ako većinu vremena bude živjela kod tebe. - Maddie, nikad ne bih uzeo tvoj novac - prekinuo ju je. - S obzirom na to da nisam... Da nisam mogao sve te godine... - Napravio je grimasu. - Slušaj, svjestan sam toga da nisam bio najbolji otac dok je Abigail bila mala. Nisam trebao spomenuti novac. Ali trenutno smo malo u stisci. - Možda bi trebao prodati svoj nabrijani sportski auto - rekla je Madeline. - Da - rekao je Nathan. Izgledao je posramljeno. - Trebao bih. U pravu si. Iako ne vrijedi toliko koliko ti... Nema veze. Skye je pogledala u oca velikim zabrinutim očima i opet je onako brzo treptala kao što je Abigail nekad radila. Madeline je vidjela kako se Nathan usiljeno smiješi djevojčici i stišće joj ruku. Posramila ga je. Posramila ga je dok je stajao držeći za ruku svoju curicu koja je izgledala kao nahoče. Bivši muževi trebali bi živjeti u drugoj četvrti. Trebali bi slati djecu u druge škole. Trebao bi postojati zakon koji bi to određivao. Sa složenim osjećajima izdaje, povrijeđenosti i krivnje ne bi se trebalo baktati na dan djetetovih sportskih igara. Takvi osjećaji ne bi se trebali pokazivati u javnosti. - Zašto si se morao doseliti ovamo, Nathane? - uzdahnula je. - Molim? - rekao je Nathan. - Madeline! Vrijeme je za utrku mama iz predškole! Jeste li spremni? - Bila je to gospođica Barnes, predškolska učiteljica, s kosom povezanom u visoki rep, a koža joj je sjajila kao da je američka navijačica. Izgledala je svježe i plodno. Ukusan, zreo komad voća. Još zreliji od Bonnie. Njezini kapci nisu bili obješeni. Ništa joj nije bilo obješeno. Sve u njezinom veselom mladom životu bilo je jasno i jednostavno i živahno. Nathan je skinuo sunčane naočale da ju bolje vidi, očito oraspoložen samim pogledom na nju. Tako bi reagirao i Ed. 146

- Neka igre počnu, gospođice Barnes - rekla je Madeline. Detektiv Adrian Quinlan: Istražujemo odnose žrtve sa svakim roditeljem koji je bio na školskom kvizu. Harper: Da, ustvari, imam određene teorije. Stu: Teorije? Ja nemam ništa. Samo sam mamuran.

147

DVADESET PETO POGLAVLJE

M

ame iz predškole skupile su se u neravnu liniju na startu za utrku i stalno su se smijuljile. Sunčeva svjetlost odbijala im se o sunčane naočale. Nebo je izgledalo kao ogromna plava školjka. More je poput safira svjetlucalo na obzoru. Jane se smješkala drugim majkama. Druge majke smješkale su se njoj. Svi su bili jako ljubazni. Jako druželjubivi. Sigurna sam da si to sve samo umislila - rekla je Janeina majka, - Svi su već zaboravili taj metež koji se dogodio na danu upoznavanja. Jane se silno trudila uklopiti se u školsku zajednicu. Pomagala je u kantini svaka dva tjedna. Svaki ponedjeljak ujutro ona i još jedan roditelj dobrovoljno su se javili da pomognu gospođici Barnes slušati kako djeca vježbaju čitanje. Ljubazno je čavrljala kad je dovela Ziggyja i došla po njega. Pozivala je djecu na igranje. Ali Jane je i dalje osjećala da nešto nije u redu. To se vidjelo u lagano nakošenoj glavi, u osmijesima koji nisu dopirali do očiju, u blagim natruhama osudivanja. To nije ništa bitno, stalno si je govorila. To su sitnice. Nema razloga za strah. Ovaj svijet kutija za ručak i školskih torbi, ogrebanih koljena i prljavih malih lica, ni na koji način nije povezan s ružnoćom one tople proljetne noći i jasnog svjetla poput oka koje ju gleda sa stropa, pritiska na vratu, prošaputanih riječi koje su joj se uvukle u mozak. Prestani razmišljati o tome. Prestani razmišljati o tome.

148

Jane je sada mahnula Ziggyju, koji je sjedio na tribini sa strane s ostalom djecom iz predškole, a pratilo ih je budno oko gospođice Barnes. - Znaš da neću pobijediti, zar ne? - jutros mu je rekla za doručkom. Neke majke imale su osobnog trenera. Jedna od njih je i bih osobni trener. - Priprema! - viknuo je Jonathan, ljubazan tata koji ne radi i koji je išao s njima na “Disney na ledu”. - Koliko ovo uopće ima metara? - pitala je Harper. - Cilj izgleda jako daleko - rekla je Gabrielle. - Zar to Renata i Celeste drže traku na cilju? - pitala je Samantha. Kako su se one izvukle iz ovoga? - Mislim da je Renata rekla da... - Ima trkačku potkoljenicu - prekinula je Harper. - A to je jako bolno. - Sve bismo se trebale istegnuti - rekla je Bonnie, koja je bila odjevena kao da će voditi sat joge, u žutu majicu bez rukava koja joj je skliznula s ramena kad je bezvoljno podigla gležanj i povukla ga iza noge. - Usput, Jess... - rekla je Audrey ili Andrea. Jane nikako nije mogla zapamtiti njezino ime. Došla je blizu Jane i obratila joj se tihim, povjerljivim glasom kao da će joj otkriti neku veliku, mračnu tajnu. Jane se do sada već navikla na to. Neki dan ta joj je žena prišla i tihim ju glasom pitala: - Je li danas dan knjižnice? - Jane - rekla je Jane. (Nije baš mogla biti uvrijeđena.) - Oprosti - rekla je Audrey ili Andrea. - Slušaj. Jesi li za ili protiv? - Za ili protiv čega? - pitala je Jane. - Dame! - povikao je Jonathan. - Muffina - rekla je Audrey ili Andrea. - Za ili protiv? - Ona je za - rekla je Madeline. - Ubijate zabavu. - Madeline, pusti ju da govori u svoje ime - rekla je Audrey ili Andrea. - Meni izgleda kao da mari za zdravlje. 149

Madeline je preokrenula očima. - Ovaj... Pa, ja volim muffine? - rekla je Jane. - Potpisujemo peticiju da se roditeljima zabrani donošenje muffina za cijeli razred kad je nečiji rođendan - rekla je Andrea ili Audrey. - Djeci prijeti pretilost, a ona svaki drugi dan u školi jedu poslastice. Ne razumijem zašto je ova škola toliko opsjednuta peticijama nervozno je rekla Madeline. - To je tako neprijateljska metoda. Zašto ne možete napraviti prijedlog? - Dame, molim vas! - Jonathan je podigao pištolj. - Gdje je Jackie danas, Jonathane? - pitala je Gabrielle. Majke su bile blago opsjednute Jonathanovom ženom, i to otkako je neku večer prikazan njezin intervju u poslovnom dijelu dnevnika, u kojemu je zvučala strašno precizno i pametno govoreći o jednom preuzimanju te je pokazala novinaru gdje mu je mjesto. Osim toga, Jonathan je bio jako zgodan, onako kao George Clooney, tako da je bilo potrebno stalno spominjati njegovu ženu da mu pokažu kako nisu primijetile da je tako zgodan i da ne očijukaju s njim. - U Melbourneu je - rekao je Jonathan. - Prestanite pričati sa mnom. Priprema! Žene su se nagnule prema start liniji. - Bonnie izgleda kao profesionalac - primijetila je Samantha kad se Bonnie sagnula u poziciju za start. - U zadnje vrijeme gotovo da ni ne trčim - rekla je Bonnie. - To je jako stresno za zglobove. Jane je vidjela kako Madeline pogledava Bonnie i odlučno zabija tenisicu u travu. - Dosta brbljanja! - povikao je Jonathan. - Sviđa mi se kad naređuješ, Jonathane - rekla je Samantha. - Pozor! - Ovo je tako stresno - rekla je Audrey ili Andrea Jane. - Ne znam kako se jadna djeca nose s... 150

Pištolj je opalio. Thea: Imam svoje teorije o tome što se možda dogodilo, ali ne želim govoriti loše o mrtvima. Kako govorim svojoj djeci, kojih imam četvero: - Ako ne možete reći nešto lijepo, onda nemojte ništa ni reći.

151

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

C

eleste je osjetila pritisak Renatinog stiska s druge strane trake za cilj i pokušala ju je i ona tako stisnuti, ali stalno je zaboravljala usredotočiti se na to gdje se nalazi i što radi. Kako je Perry? - povikala je Renata. - Je li trenutačno u Australiji? Kad god se Renata pojavila u školi ili na školskim događanjima, znakovito je odlučila ne razgovarati s Jane i s Madeline (Madeline je to obožavala, ali jadna Jane baš i nije), ali uvijek je razgovarala sa Celeste, na neki obrambeni, pomalo uvrijeđeni način, kao da joj je Celeste stara prijateljica koja joj je učinila nešto loše, ali Renata je odlučila biti zrela i uzdići se iznad toga. - Odlično je - povikala je Celeste. Sinoć je problem bio u Lego kockicama. Dečki su posvuda ostavili Lego kockice. Trebala ih je natjerati da ih pokupe. Perry je bio u pravu. Bilo je lakše da ona to učini nakon što su oni zaspali, umjesto da se bori s njima. To jadikovanje. Ta drama. Sinoć jednostavno nije imala snage za to. Bila je lijena. Bila je loša majka. - Pretvaraš ih u razmažena derišta - rekao je Perry. - Imaju tek pet godina - rekla je Celeste. Sjedila je na kauču i slagala rublje. - Budu umorni nakon škole. - Ne želim živjeti u svinjcu - rekao je Perry. Šutnuo je Lego kockice koje su se nalazile na podu. - Onda ih sam pokupi - umorno je rekla Celeste. To. Točno to. Sama 152

je to prouzrokovala. Svaki put. Perry ju je samo pogledao. Zatim se spustio na sve četiri i pažljivo s tepiha pokupio svaku Lego kockicu i stavio ju u veliku zelenu kutiju. Ona je i dalje slagala rublje i gledala ga. Hoće li stvarno samo to pokupiti? Ustao je i donio kutiju do nje. - Vrlo je jednostavno. Ili natjeraj djecu da ih pokupe. Ili ih sama pokupi. Ili plati jebenu pomoćnicu. Jednim brzim pokretom istresao joj je cijelu kutiju Lego kockica na glavu, koje su padale po njoj poput jakog, glasnog pljuska. Od zaprepaštenosti i poniženja morala je uhvatiti dah. Ustala je, zgrabila par Lego kockica s krila i bacila mu ih ravno u lice. Eto. Opet. Celeste je kriva. Ponašala se kao dijete. To je bilo gotovo smiješno. Komično. Odrasli ljudi bacaju stvari jedno na drugo. Nadlanicom ju je udario po licu. Nikad ju nije udario šakom. Nikad ne bi učinio nešto tako neprofinjeno. Ona je zateturala i koljenom udarila u rub staklenog stolića. Ponovno je stabilno stala na noge i bacila se na njega držeći ruke kao kandže. On ju je s gađenjem odgurnuo. Zašto i ne bi? Njezino ponašanje je bilo odvratno. Potom je otišao u krevet, a ona je pospremila Lego kockice i netaknutu večeru bacila u koš za smeće. Jutros joj je usnica bila crvena i osjetljiva, kao da će dobiti herpes. Nije bilo dovoljno da bi netko primijetio. Koljeno kojim je udarila u stolić bilo je ukočeno i boljelo ju je. Nije bilo loše. U biti, nije to bilo ništa. Jutros je Perry bio veseo, fićukao je dok je dečkima kuhao jaja. - Što ti je bilo s vratom, tata? - pitao je Josh. Na vratu mu je bila dugačka, tanka, crvena ogrebotina, što ga je sigurno Celeste ogrebla. - S vratom? - Perry je opipao ogrebotinu i pogledao Celeste, sa 153

smiješkom u očima. Bio je to onaj zabavan, tajni pogled koji su si roditelji upućivali kad bi im djeca rekla nešto nevino i slatko o Djedu Božićnjaku ili o seksu. Kao da je ono što se sinoć dogodilo normalan dio bračnog života. - Nije ništa, stari - rekao je Joshu. - Nisam gledao kuda idem pa sam naletio na drvo. Celeste nije mogla iz glave izbiti Perryjev izraz lica. Njemu je to bilo smiješno. Njemu je to zaista bilo smiješno i uopće mu to nije bilo bitno. Celeste je stavila prst na osjetljivu usnicu. Je li to stvarno bilo normalno? Perry bi rekao: - Ne, mi nismo normalni. Mi nismo gospodin i gospođa Prosječni. Mi nismo prosječni ljudi u prosječnoj vezi. Mi smo drukčiji. Posebni. Više se volimo. Kod nas je sve intenzivnije. Seks je bolji. Opalio je pištolj, a ona se trgnula. - Evo ih! - rekla je Renata. Četrnaest žena trčalo je ravno prema njima, kao da ganjaju lopove, mašući rukama, ispršene, podignute brade, neke su se smijale, ali većina ih je izgledala smrtno ozbiljno. Djeca su vikala i navijala. Celeste je gledala gdje su dečki, ali nije ih vidjela. - Ipak neću moći sudjelovati u utrci - jutros im je rekla. - Sinoć sam pala niz stepenice nakon što ste zaspali. - Jao - rekao je Max, ali to je bilo automatski. Nije izgledao kao da mu je uistinu stalo. - Moraš biti pažljivija - tiho je rekao Josh, ne pogledavši ju. - Moram - složila se Celeste. Stvarno mora. Bonnie i Madeline su vodile. Odvojile su se od drugih. Bile su izjednačene. Hajde, Madeline, pomislila je Celeste. Hajde, hajde, hajde - TO! Prsima su oborile traku. Sigurno Madeline. *** 154

- Bonnie za dlaku! - povikala je Renata. - Ne, ne, sigurna sam da je Madeline prva - rekla je Bonnie Renati. Bonnie kao da se uopće nije naprezala. Boja na obrazima bila joj je samo malo rumenija nego inače. - Ne, ne, ti si prva, Bonnie - zadihano je rekla Madeline, iako je znala da je pobijedila jer je cijelo vrijeme imala Bonnie u perifernom vidu. Sagnula se i stavila ruke na koljena da dođe do daha. Žario ju je obraz na mjestu na kojemu joj je ogrlica udarala tijekom utrke. - Prilično sam sigurna da je Madeline prva - rekla je Celeste. - Sigurno je Bonnie - prekinula ju je Renata, a Madeline se gotovo naglas nasmijala. Dakle ovo je tvoja osveta, Renata? Nećeš mi dopustiti da pobijedim na utrci majki? - Sigurna sam da je Madeline - rekla je Bonnie. - Sigurna sam da je Bonnie - uzvratila je Madeline. - Pobogu, proglasit ćemo da je neriješeno - rekla je majka djeteta iz šestog razreda, Plavi bob, koja je dijelila vrpce. Madeline se uspravila. - Ne dolazi u obzir. Bonnie je pobjednica. Uzela je plavu pobjedničku vrpcu iz ruke majke djeteta iz šestog razreda i stavila je u Bonnien dlan, čvrsto je stisnuvši prstima, kao da daje djetetu novčić od dva dolara. - Pobijedila si me, Bonnie. - Pogledala je Bonniene svjetloplave oči i vidjela je da ju Bonnie shvaća. - Pošteno si me pobijedila. Samantha: Madeline je pobijedila. Svi smo umirali od smijeha kad je Renata ustrajala u tome da je Bonnie bila prva. Ali mislim li da je to dovelo do ubojstva? Ne, ne mislim. Harper: Ja sam bila treća, ako koga zanima. Melissa: Ustvari, Juliette je bila treća. Znate, Renatina dadilja? Ali Harper je inzistirala na tome da se dvadesetjednogodišnja dadilja ne računa! I naravno, ovih dana svi se volimo pretvarati da Juliette nije ni postojala. 155

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Samantha: Slušajte, morate shvatiti demografiju ovog mjesta. Kao prvo, tu su fizički radnici, ili fizikalci, kako ih mi zovemo. U Pirriweeju imamo jako puno fizikalaca. Kao što je moj Stu. Sol zemlje. Ili sol mora, jer oni svi surfaju, naravno. Većina fizikalaca odrasla je ovdje i nije nikada ni otišla. Onda su tu ti alternativni tipovi. Ti blesavi hipiji. A u posljednjih desetak godina tu su se doselili bogati diše i budalaši bankari koji su sagradili ogromne kuće na liticama. Ali! Postoji samo jedna osnovna škola za svu djecu! Tako da na školskim događanjima pokušavaju razgovarati vodoinstalater, bankar i kristaloterapeut! To je urnebesno. Nije ni čudo da se dogodila pobuna.

C

eleste se vratila kući sa sportskih igara i ugledala auto čistača parkiran ispred kuće. Kad je otključala ulazna vrata, čula je kako gore grmi usisivač. Otišla si je napraviti čaj u kuhinju. Čistači su dolazili jednom tjedno, petkom ujutro. Naplaćivali su dvjesto dolara, a posao koji su napravili bio je prekrasan i blistav. Celestina majka nije mogla vjerovati kad je čula koliko Celeste troši na čišćenje. - Dušo, ja ću ti doći pomoći jednom tjedno rekla je. Sačuvaj novac za nešto drugo. Njezina majka nije mogla pojmiti opseg Perryjevog bogatstva. Kad je prvi put došla u veliku kuću s prekrasnim pogledom na plažu, hodala je po njoj s uljudnim, suzdržanim izrazom lica, poput turista koji gleda neku 156

neobičnu kulturološku pojavu. Na kraju je rekla da je kuća vrlo “prozračna”. Njoj je dvjesto dolara bio skandalozan iznos koji se trošio na nešto što biste mogli, što biste trebali napraviti sami. Užasnula bi se kada bi sada vidjela Celeste kako sjedi, dok joj drugi ljudi čiste kuću. Celestina majka nikad nije sjedila. Došla bi kući iz noćne smjene u bolnici, ušla u kubinju i skuhala obitelji doručak, dok je Celestin tata čitao novine i dok su se Celeste i njezin brat svađali. Dragi Bože, kako se samo Celeste svađala sa svojim bratom. Udario bi ju. Ona bi mu uvijek vratila. Možda da nije odrasla sa starijim bratom, da nije odrasla s tim australskim mentalitetom da bude snažna kao muško: ako te dječak udari, ti mu vrati! Možda da je lijepo i nježno plakala kad ju je Perry prvi put udario, možda se to onda ne bi ponovilo. Usisivač je prestao raditi te se začuo muški glas, a potom gromoglasan smijeh. Njezini čistači bili su mladi bračni par iz Koreje. Kad je Celeste bila kod kuće, uvijek su radili u potpunoj tišini, tako da sigurno nisu čuli kad je došla. Pred njom su pokazivali samo svoju profesionalnu stranu. Bila je nerazumno povrijeđena time, kao da im je htjela biti prijateljica. Hajdemo se svi smijati i čavrljati dok mi čistite kuću! Iznad glave čula je korake kako trče i glasan ženski smijeh. Prestanite se zabavljati po mojoj kući, pomislila je Celeste. Čistite. Celeste je popila malo čaja. Zaboljela ju je usnica kad je prislonila šalicu na nju. Bila je ljubomorna na svoje čistače. Ona je sjedila u svojoj velikoj kući i durila se. Odložila je šalicu, izvadila iz novčanika Amex karticu i otvorila laptop. Prijavila se na stranicu World Visiona i pregledavala slike djece koju se moglo sponzorirati: bili su poput proizvoda na polici koji su se nudili bogatim bjelkinjama kao što je ona. Već je sponzorirala troje djece i pokušala je zaintrigirati i svoje dečke za to. Pogledajte! Evo male Blessing iz Zimbabvea. Mora hodati kilometrima do pitke vode. Vi samo 157

morate otići do slavine. - Zašto si jednostavno ne podigne novac na bankomatu? - pitao je Josh. Perry je odgovorio na pitanje i strpljivo objasnio. Perry je razgovarao s djecom o zahvalnosti i o pomaganju onima koji nisu tako sretni kao njih dvojica. Celeste je odlučila sponzorirati još četvero djece. Trajat će satima dok napiše pisma i rođendanske čestitke svima. Nezahvalna kuja. I zaslužila je da ju se tuče. Zaslužila je to. Štipala se za bedra dok ju to nije zaboljelo. Sutra će imati nove modrice. Modrice koje si je sama zadala. Voljela je gledati kako se mijenjaju, kako se proširuju, kako tamne i onda polako blijede. To joj je bio hobi. Ono što ju je zanimalo. Lijepo je imati hobi. Gubila je zdrav razum. Pretraživala je stranice dobrotvornih udruga na kojima su se prikazivali bol i patnja koje nudi ovaj svijet: rak, rijetki genetski poremećaji, siromaštvo, kršenje ljudskih prava, prirodne katastrofe. Samo je davala i davala i davala. U dvadeset minuta donirala je dvadeset tisuća dolara Perryjevog novca. To joj nije pričinjavalo zadovoljstvo, nije bila ponosna zbog toga niti joj je to pružalo užitak. Bilo joj je muka od toga. Davala je novac u dobrotvorne svrhe, dok je jedna mlada djevojka klečala i ribala prljave kutove njezine tuš kabine. Čisti si onda sama svoju kuću! Otpusti čistače. Ali ni to im neće pomoći, zar ne? Daj još novca u dobrotvorne svrhe! Daj dok ne zaboli! Potrošila je još pet tisuća dolara. Hoće li to naškoditi njihovoj financijskoj situaciji? To zapravo nije znala. Perry se brinuo za novac. Naposljetku, to je bilo njegovo područje. Nije to skrivao od nje. Znala je da će rado s njom proći kroz sve njihove račune i portfelj ulaganja ako ona to poželi, ali zavrtjelo joj se u glavi pri pomisli da sazna točne brojke. - Danas sam otvorila račun za struju i skoro sam se rasplakala - neki danjoj je rekla Madeline i Celeste se htjela ponuditi da joj ga plati, ali, 158

naravno, Madeline nije htjela njezinu milost. Njoj i Edu bilo je savršeno dobro. Ali stvar je u tome da postoji toliko mnogo drukčijih razina “dobroga”, a Celeste na njezinoj razini ne bi mogao rasplakati nijedan račun za struju. Uglavnom, nije mogla davati novac prijateljima. Mogla ih je počastiti ručkom ili kavom kad god je moguće, ali čak je i tad morala biti oprezna da ih ne uvrijedi, da ne radi to prečesto pa da ispadne kao da se pravi važna, kao da je novac dio nje, a ustvari je novac bio Perryjev i nije imao nikakve veze s njom, to je bila tek puka sreća, kao i njezin izgled. To nije bila njezina odluka. Jednom, dok je studirala, bila je jako dobre volje te je veselo došla na predavanje i sjela pokraj jedne djevojke po imenu Linda. - Jutro! rekla je. Na Lindinu licu pojavio se izraz smiješnog užasa. - Jao, Celeste - zavapila je. - Danas nisam raspoložena za tebe. Ne kad se osjećam grozno, a ti dolaziš sva prpošna i izgledaš, znaš, tako. Pokazala je na Celestino lice, kao da je to nešto odvratno. Cure oko nje prasnule su u veseli smijeh, kao da je nešto strašno smiješno i subverzivno napokon izrečeno naglas. Silno su se smijale, a Celeste se usiljeno nasmiješila, idiotski, jer kako je mogla reagirati na to? Osjećala se kao da je dobila šamar, ali morala je reagirati kao da je dobila kompliment. Morala je biti zahvalna. Nikad nemoj djelovati previše sretno, rekla si je. To je iritantno. Zahvalna, zahvalna, zahvalna. Usisivač je gore prestao raditi. Tijekom svih godina koliko su zajedno, Perry nikad nije komentirao kako ona želi potrošiti njihov (njegov) novac, nego ju je samo povremeno, nježno i kao kroz šalu podsjetio da može potrošiti i više ako želi. - Znaš da si možemo priuštiti i novu - jednom joj je rekao, kad je naletio na nju kako mahnito u kupaonici riba mrlju na ovratniku svilene bluze. - Ova mi se sviđa - rekla mu je. (Mrlja je bila od krvi.) Kad je prestala raditi, njezin odnos prema novcu se promijenio. Koristila ga je na isti način kao što je koristila tuđu kupaonicu: oprezno i 159

pristojno. Znala je da u očima zakona i društva (navodno) ona doprinosi njihovu životu brigom o domaćinstvu i odgojem dječaka, ali svejedno nikada nije trošila Perryjev novac kao što je nekoć trošila svoj. U svakom slučaju, nikad nije potrošila dvadeset pet tisuća dolara tijekom jednog poslijepodneva. Hoće li on to komentirati? Hoće li biti ljutit? Je li zato to učinila? Ponekad, kad bi osjetila kako u njemu kipi bijes, kad je znala da je samo pitanje trenutka kad će eksplodirati, kad ga je mogla namirisati u zraku, namjerno bi ga isprovocirala. Ona bi prouzrokovala da se to dogodi, tako da bude gotovo. Čak i kad je davala novac u dobrotvorne svrhe, je li i to bio još jedan korak u bolesnom plesu njihova braka? Nije da se to nikada nije dogodilo. Išli su na dobrotvorne priredbe i Perry je na aukcijama nudio dvadeset, trideset, četrdeset tisuća dolara ni ne trepnuvši. Ali tu nije bila toliko riječ o davanju koliko o pobjeđivanju. - Nitko me neće nadmašiti - jednom joj je rekao. On je uistinu bio velikodušan pri trošenju svojega novca. Ako bi saznao da neki član obitelji ili prijatelj treba novac, on bi diskretno napisao ček ili direktno prebacio novac na račun, odmahnuvši rukom kad bi mu ta osoba zahvalila ili promijenivši temu, djelujući kao da mu je neugodno zbog lakoće kojom može riješiti tuđu financijsku krizu. Začulo se zvono i ona je otišla otvoriti vrata. - Gospođa White? - Nabijen muškarac s bradom dao joj je ogroman buket cvijeća. - Hvala - rekla je Celeste. - Prava ste sretnica! rekao je muškarac, kao da nikada nije vidio da neka žena dobiva tako impresivan buket. - Itekako! Sladak, opojan miris zaškakljao joj je nos. Nekad je voljela primati cvijeće. A sada kao da je zbog toga morala napraviti niz zadataka. Pronaći vazu. Odrezati stabljike. Lijepo ga poslagati. Nezahvalna kuja. 160

Pročitala je što piše na kartici. Volim te. Žao mi je. Perry. Napisano rukopisom cvjećara. Uvijek je bilo čudno vidjeti Perryjeve riječi napisane tuđom rukom. Je li se cvjećar pitao što je Perry učinio? Kakav je to supružnički prijestup sinoć napravio? Je li možda kasno stigao kući? Nosila je cvijeće prema kuhinji. Primijetila je da se buket trese, da drhti kao da mu je hladno. Čvršće je uhvatila stabljike. Mogla bi ga baciti u zid, ali to ju ne bi zadovoljilo. Cvijeće bi samo beskorisno palo. Na tepihu bi se raširile beživotne latice. Morala bi ih pokupiti s poda prije nego što siđu čistači. Pobogu, Celeste. Znaš što moraš učiniti. Prisjetila se godine kad je navršila dvadeset pet: bila je to godina kad se prvi put pojavila na sudu, godina kad je kupila prvi auto i počela ulagati u dionice, godina kad se svake subote natjecala u skvošu. Imala je odlične tricepse i glasno se smijala. Te je godine upoznala Perryja. Zbog majčinstva i braka postala je blijeda kopija djevojke koja je nekoć bila. Cvijeće je pažljivo polegla na stol u blagovaonici i vratila se za laptop. U Google je ukucala riječi “bračni savjetnik”. Zatim je stala. Obrisala je to. Ne. To je već učinila. Ovdje nije riječ o kućanskim poslovima i povrijeđenim osjećajima. Morala je razgovarati s nekim tko zna da se ljudi tako ponašaju; s nekim tko će postaviti prava pitanja. Osjetila je kako joj se obrazi žare dok je upisivala dvije sramotne riječi. Obiteljsko... Nasilje.

161

DVADESET OSMO POGLAVLJE

P

ostoje i teže stvari od ovoga, pomislila je Madeline, dok je slagala uske bijele traperice i stavljala ih u napola spakirani, otvoreni kovčeg na Abigailinu krevetu. Madeline nije imala pravo na osjećaje koje je sada proživljavala. Bilo joj je neugodno zbog njihove snage. Bili su posve neproporcionalni sa stvarnim stanjem stvari. Dakle, Abigail je htjela živjeti sa svojim ocem i nije bas bila pretjerano ljubazna u toj situaciji. Ali imala je četrnaest godina. Četrnaestogodišnjaci nisu poznati po empatiji. Madeline se uvjeravala da nema ništa protiv toga. To je bilo iza nje. Ništa strašno. Imala je drugog posla. Drugih obaveza. No onda bi ju to opet pogodilo, poput udarca u trbuh. Počela bi plitko disati kao da ima trudove. (A oni su s Abigail trajali dvadeset sedam sati. Nathan i primalja su se šalili o nogometu, dok je Madeline umirala. Dobro, na kraju nije umrla, ali sjetila se kako je pomislila da ta bol može završiti jedino smrću, a posljednje riječi koje će čuti bit će šanse Manlyja da osvoje prvenstvo.) Iz košare s rubljem podigla je jedan Abigailin top. Bio je svjetloružičaste boje, što Abigailinu tenu uopće nije pristajalo, ali Abigail ga je obožavala. Bio je namijenjen samo ručnom pranju. To će sada raditi Bonnie. Ili je možda nova, nadograđena verzija Nathana sada prala rublje. 162

Verzija Nathana 2.0. Kod kuće je sa ženom. Dobrovoljno radi u prihvatilištu za beskućnike. Pere rublje ručno. Danas će doći po Abigailin krevet bratovim dostavnim vozilom. Sinoć je Abigail pitala Madeline bi li ikako mogla odnijeti svoj krevet u Nathanovu kuću. Bio je to prekrasan krevet s baldahinom koji su Madeline i Ed poklonili Abigail za četrnaesti rođendan. Bio je vrijedan svakog skupocjenog centa koji su dali za njega, zbog ushićenja na Abigailinu licu kad ga je ugledala. Doslovno je plesala od sreće. Kao da se prisjećala druge osobe. - Tvoj krevet ostaje ovdje - rekao je Ed. - To je njezin krevet - rekla je Madeline - i nemam ništa protiv toga da ga nosi sa sobom. - To je rekla da povrijedi Abigail, da i ona nju povrijedi, da joj pokaže da ju nije briga što se Abigail seli, da će se sada viđati samo vikendom, ali njezin stvaran život, njezin stvaran dom bit će negdje drugdje. Ali Abigail uopće nije bila povrijeđena. Bila je jednostavno zadovoljna što će dobiti krevet. - Hej - rekao je Ed s vrata spavaće sobe. - Hej - rekla je Madeline. - Abigail bi sama trebala pakirati svoju odjeću - rekao je Ed. Sigurno je dovoljno stara za to. Možda i je, ali Madeline je bila zadužena za rublje. Znala je gdje se što nalazi: u pranju, na sušenju, gdje je što složeno i odloženo, cako da je bilo razumljivo da će Madeline to napraviti. Otkako je Ed upoznao Abigail, uvijek je očekivao malo previše od nje. Koliko je samo puta čula baš te riječi? “Sigurno je dovoljno stara za to.” Nije poznavao djecu Abigailine dobi, pa se Madeline činilo da uvijek očekuje previše. S Fredom i Chloe je bilo drukčije jer je s njima bio otpočetka. Poznavao ih je i shvaćao onako kako nikada nije poznavao i shvaćao Abigail. Naravno, volio ju je, i bio je dobar, brižan očuh koji je odmah, bez pogovora, prihvatio tu ulogu (dva mjeseca nakon što su započeli vezu, Ed je išao s Abigail u školu na jutarnji čaj povodom dana očeva; Abigail ga je tada obožavala) i možda bi njih dvoje imali divan odnos da se Nathan, 163

izgubljeni otac, nije vratio u najgore moguće vrijeme, kad je Abigail imala jedanaest godina. Prestara da se njome upravlja. Premlada da shvati ili kontrolira svoje osjećaje. Preko noći se promijenila. Kao da je mislila da će izdati oca ako prema Edu bude imalo pristojna. Ed je imao staromodnu autoritativnu crtu koja nije dobro reagirala na nepoštovanje i koja se nije mogla mjeriti s Nathanovim opuštenim stavom. - Misliš li da sam ja kriv? - pitao je Ed. Madeline je podigla pogled. Zašto? - Zbog toga što se Abigail seli tati? - Izgledao je uzrujano, nesigurno. - Jesam li bio prestrog prema njoj? - Naravno da ne - rekla je, iako je mislila da je bio djelomično kriv zbog toga, ali zašto bi mu to rekla? - Mislim da je Bonnie prava atrakcija - rekla je. - Pitaš li se ikad je li Bonnie bila podvrgnuta elektrošokovima? naglas je razmišljao Ed. - Nešto sigurno nije u redu s njom - rekla je Madeline. Ed je ušao i rukom prešao preko stupa Abigailinog kreveta. - Strašno sam se namučio da ga sastavim - rekao je. - Misliš li da će Nathan to uspjeti napraviti? Madeline se podsmjehnula. - Možda bih se trebao ponuditi da mu pomognem - rekao je Ed. Bio je ozbiljan. Nije mogao podnijeti pomisao da netko aljkavo napravi “uradi sam” posao. - Da se nisi usudio - rekla je Madeline. - Zar ne bi trebao ići? Nemaš li neki intervju? - Imam. - Ed se sagnuo da ju poljubi. - S nekim zanimljivim? - Intervju je u najstarijem klubu čitatelja poluotoka Pirriwee - rekao je Ed. - Četrdeset godina se sastaju jednom mjesečno. - Ja bih trebala osnovati neki klub čitatelja - rekla je Madeline.

164

Harper: Samo ću ovo reći u vezi s Madeline. Sve je roditelje pozvala da se učlane u njezin klub čitatelja, uključujući Renatu i mene. Ja sam već učlanjena ujedan klub čitatelja, tako da sam odbila, a to je vjerojatno i dobro. Renata i ja uvijek smo uživale čitati kvalitetne knjige, a ne te površne plagijate! Čista glupost! Ali svakom njegovo, naravno. Samantha: Taj klub čitatelja erotskih knjiga započeo je kao šala. Ustvari, ja sam bila kriva. Radila sam u kantini zajedno s Madeline i spomenula sam joj jedan prosti prizor iz knjige koju je odabrala. Da budem iskrena, nije ni bio toliko prost, samo sam se zezala, ali onda je Madeline rekla: - Jao, jesam li zaboravila reći da je to klub čitatelja erotskih knjiga? - Tako da smo ga počeli zvati Klub čitatelja erotskih knjiga, a što su se ljudi poput Harper i Carol vise sablažnjavali na to, to je Madeline bila gora. Bonnie: Ja četvrtkom navečer držim tečaj joge; da nije tako, vrlo rado bih se bila učlanila u Madelinin klub čitatelja.

165

DVADESET DEVETO POGLAVLJE Dva mjeseca prije večeri školskog kviza

S

utra moram predati obiteljsko stablo - rekao je Ziggy. - Ne, to je sljedeći tjedan - rekla je Jane. Sjedila je na podu u kupaonici i naslonila se na zid dok se Ziggy kupao. Zrak je bio pun pare i mirisa pjenušave kupke od jagode. Volio se brčkati u dubokoj, vrlo toploj pjenušavoj kupki. - Još toplije, mama, toplije! - uvijek je zahtijevao, a koža bi mu toliko pocrvenjela da se Jane brinula nije li ga opekla. - Još mjehurića! - Onda se dugo igrao zamršenih igrica u mjehurićima, kao na primjer erupcije vulkana, Jedi vitezova, nindži i prigovarajućih majki. - Treba nam poseban karton za obiteljsko drvo - rekao je Ziggy. - Da, nabavit ćemo ga preko vikenda. - Jane mu se nasmiješila. Mjehuriće na kosi oblikovao je u irokezu. - Smiješan si. - Nisam, nego sam super cool - rekao je Ziggy. Vratio se igrici. Bum! Pazi, Yoda! Gdje ti je svjetleća sablja? Udario je po vodi, a mjehurići su poletjeli. Jane je nastavila čitati knjigu koju je Madeline odabrala za prvo okupljanje njihovog kluba čitatelja. - Izabrala sam nešto s puno seksa, s drogom i ubojstvom - rekla je Madeline. - Tako da ćemo imati živahnu raspravu. Bilo bi odlično da dođe do svađe. Radnja knjige odvijala se 1920-ih. Knjiga je bila dobra. Jane je sada rijetko čitala za svoj užitak. Čitanje romana bilo joj je kao da se vratila 166

na neko odredište gdje je provela lijep odmor. Trenutačno se nalazila usred prizora sa seksom. Okrenula je stranicu. - Udarit ću te u lice, Darth Vader! - povikao je Ziggy. - Nemoj govoriti “udarit ću te u lice” - rekla je Jane ne podigavši pogled. - To nije lijepo. - Nastavila je čitati. Jedan mjehurić s mirisom jagode doletio je na stranicu njezine knjige. Odgurnula ga je prstom. Osjetila je nešto: djelić nekog osjećaja. Malo se pomaknula na pločicama u kupaonici. Ma ne. Sigurno ne. Od knjige? Od dva lijepo napisana odlomka? Ali da. Osjetila je to. Malo se uzbudila. Bilo je pravo otkriće što je nakon sveg ovog vremena uspjela osjetiti nešto tako elementarno, tako biološki, tako ugodno. Na trenutak je vidjela oko u stropu koje je zurilo u nju, a grlo joj se stegnulo, no onda su joj se nosnice raširile od iznenadnog bijesa. Odbijam to, rekla je sjećanju. Odbijam te danas, jer, znaš što, imam druga sjećanja na seks. Imam puno drugih sjećanja na normalnog dečka i normalan krevet, gdje plahte nisu bile tako uštirkane i gdje u stropu nije bilo oka i gdje nije bilo te prigušene, obavijene tišine, nego glazbe i uobičajenosti i prirodnog svjetla i on je mislio da sam lijepa, ti gade, on je mislio da sam lijepa i bila sam lijepa, i kako se usuđuješ, kako se usuđuješ, kako se usuđuješ. - Mama? - rekao je Ziggy. - Molim? - rekla je. Osjetila je neku mahnitu, ljutitu sreću, kao da ju je netko izazivao. - Trebam onu žlicu u ovakvom obliku. - U zraku je nacrtao polukrug. Htio je kuhinjsku lopaticu. - Jao, Ziggy, već imamo dovoljno stvari iz kuhinje u kadi - rekla je, ali već je odložila knjigu i počela ustajati kako bi mu je donijela. - Hvala, mama - anđeoski je rekao Ziggy, a ona je pogledala u njegove velike zelene oči s kapljicama vode koje su blistale na njegovim trepavicama i rekla: - Jako te volim, Ziggy. - Ta mi žlica treba jako brzo - rekao je Ziggy. 167

- Dobro. Okrenula se da izađe iz kupaonice, a Ziggy je rekao: - Misliš li da će se gospođica Barnes ljutiti na mene ako ne donesem obiteljsko stablo? - Dušo, to je sljedeći tjedan - rekla je Jane. Otišla je u kuhinju i naglas pročitala poruku koja je na hladnjak bila pričvršćena magnetom. Sva djeca imat će priliku govoriti o svom obiteljskom stablu kad donesu svoj rad u petak, dvadeset četvrtog... Jao si ga meni! Bio je u pravu. Sutradan je morao predati obiteljsko stablo. Zapamtila je da obiteljsko stablo mora predati isti petak kad njezin tata bude slavio rođendan, no večera povodom tatinog rođendana pomaknuta je tjedan dana poslije jer je njezin brat išao na put s novom djevojkom. Za sve je bio kriv prokleti Dane. Nije. Ona je bila kriva. Imala je samo jedno dijete. Imala je rokovnik. Ne bi trebalo biti tako teško. Morat će ga sada napraviti. Ovog trena. Nije ga mogla poslati u školu bez tog rada. Privući će pozornost na sebe, a on je to mrzio. Da je riječ o Madelininoj Chloe, nju uopće ne bi bilo briga. Nasmiješila bi se, slegnula ramenima i izgledala dražesno. Chloe je voljela biti u središtu pozornosti, ali jadan Ziggy samo se htio uklopiti u mnoštvo, baš kao Jane, no zbog nekog razloga događalo se upravo suprotno. - Pusti vodu da isteče iz kade, Ziggy! - vikala je. - Moramo sada napraviti taj rad! Treba mi ona posebna žlica! - vikao je Ziggy. - Nemamo vremena! - vrištala je Jane. - Pusti vodu sada! Karton. Trebao im je veliki komad kartona. Gdje će ga nabaviti u ovo doba večeri? Već je prošlo sedam. Sve trgovine su zatvorene. Madeline. Ona sigurno ima viška kartona. Odvest će se do nje, a Ziggy će u pidžami ostati u autu dok Jane na brzinu ode po njega. Napisala je poruku Madeline: Kriza! Zaboravila sam na obiteljsko stablo!!!!!! (Idiot!) Imaš li možda viška kartona? Ako imaš, mogu li doći po njega? S hladnjaka je 168

skinula upute. Namjera ovog rada bila je da dijete “postane svjesno svojeg naslijeđa i naslijeđa drugih, dok razmišlja o ljudima koji su mu sada bitni u životu i koji su mu bili bitni prije”. Dijete je trebalo nacrtati stablo i u sredinu staviti svoju sliku, a zatim staviti slike i napisati imena drugih članova obitelji, ako je moguće barem za dvije generacije, uključujući i braću i sestre, tete, ujake, stričeve, bake i djedove i “ako je moguće pradjedove i prabake ili čak šukundjedove i šukunbake!” Na dnu se nalazila podvučena poruka. Poruka roditeljima: dijete će očito trebati vašu pomoć, ali molim vas da se pobrinete da i dijete doprinese ovom radu! Želim vidjeti NJIHOV rad, ne VAŠ! J Gospođica (Rebecca) Barnes Ne bi trebalo dugo trajati. Već je pripremila sve fotografije. Bila je silno zadovoljna sama sa sobom što to nije ostavila za zadnji čas. Njezina majka pripremila je fotografije iz obiteljskih albuma. Imala je čak i sliku Ziggyjevog šukundjeda sa strane Janeinog tate, koja je slikana 1915. godine, tek nekoliko mjeseci prije nego što je poginuo u bitci u Francuskoj. Jane je samo morala natjerati Ziggyja da nacrta drvo i da napiše barem neka imena. No već je trebao biti u krevetu. Pustila ga je da predugo bude u kupki. Bio je spreman za priču i za spavanje. Gunđat će i zijevati i padati sa stolice, a ona će ga morati moliti i mititi i nagovarati tako da će cijeli proces biti mučan. Ovo je bilo smiješno. Samo bi ga trebala staviti u krevet. Bilo je suludo tjerati petogodišnjaka da dugo bude budan zbog školskog rada. Možda da sutra ne ode u školu? Da kaže da je bolestan? Ali on je obožavao petkom ići u školu. Super petak. Tako ga je zvala gospođica Barnes. Osim toga, Jane je stvarno bilo potrebno da on sutra ide u školu jer je morala raditi. Imala je tri posla koja je sutra morala završiti. Da naprave to ujutro prije škole? Aha. Mo’š mislit! Ujutro ga jedva natjera da obuje cipele. Oboje su ujutro bili beskorisni. Diši duboko. Diši duboko. 169

Tko bi rekao da predškola može biti tako stresna? Jao, ovo je bilo smiješno! Jako smiješno. No nekako se nije mogla natjerati na smijeh. Mobitel joj se nije oglašavao. Uzela ga je i pogledala. Ništa. Madeline je inače odmah odgovarala na poruke. Vjerojatno joj je bilo dosta Janeinih kriza. - Mama! Treba mi žlica! - vikao je Ziggy. Zazvonio joj je mobitel. Zgrabila ga je. - Madeline? - Ne, draga, Pete je. - Bio je to vodoinstalater Pete. Jane se snuždila. - Slušaj, draga... - Znam! Jako mi je žao! Nisam još napravila obračun plaće. Napravit ću ga večeras. Kako je mogla zaboraviti? Uvijek je napravila obračun za Petea u četvrtak do podneva, tako da je u petak mogao platiti svojim “dečkima”. - Nema problema - rekao je Pete. - Vidimo se, draga. Poklopio je. Nije bio raspoložen za čavrljanje. - Mama! - Ziggy! - Jane je ušla u kupaonicu. - Vrijeme je da ispustimo vodu! Moramo napraviti tvoje obiteljsko stablo! Ziggy se ispružio na leđima, opušteno držeći ruke prekrižene pod glavom, kao da se sunča na plaži od mjehurića. - Rekla si da ga ne moramo predati sutra. - Moramo! Ja sam bila u pravu, a ti u krivu! Mislim, ti si bio u pravu, a ja u krivu! Moramo ga smjesta napraviti! Brzo! Hajdemo te obući u pidžamu! Stavila je ruku u toplu kupku i izvukla čep, znajući da griješi. - Ne! bijesno je povikao Ziggy. Volio je sam izvući čep. - Ja ću! - Dala sam ti dovoljno prilika - rekla je Jane najstrožim, najodlučnijim tonom. - Vrijeme je da izađeš. Nemoj galamiti. Voda je zahučala. Ziggy je zahučao. - Zločesta mama! Ja ću! Daj mi da ja! Ne, ne. 170

Bacio se naprijed da uzme čep tako da ga može vratiti i izvući. Jane je visoko držala čep tako da ga on ne može dohvatiti. - Nemamo vremena za to! Ziggy je ustao, a njegovo mršavo, sklisko tijelo bilo je prekriveno mjehurićima, dok mu je lice bilo izobličeno od pomahnitalog bijesa. Skočio je prema čepu, poskliznuo se, a Jane ga je morala čvrsto uhvatiti za ruku tako da ne padne i ne onesvijesti se. - To me BOLI! - vrištao je Ziggy. Jane se uplašila jer je Ziggy skoro pao te je sada bila bijesna na njega. - PRESTANI VIKATI! - vikala je. Uzela je ručnik s držača i zamotala Ziggyja, podigavši ga iz kade dok je on vrištao i mahao rukama i nogama. Odnijela ga je u njegovu sobu i pažljivo ga stavila na krevet jer se bojala da ga ne baci u zid. On je vrištao i mahao rukama i nogama. Na usnama mu se zapjenila slina. - MRZIM TE! - vikao je. Susjedi će sigurno pozvati policiju. - Prestani - rekla je razumnim glasom odrasle osobe. - Ponašaš se kao beba. Želim drugu mamu! - vikao je Ziggy. Udario ju je u trbuh, a ona je skoro pala. Potpuno je izgubila kontrolu. - PRESTANI! PRESTANI! PRESTANI! - Vikala je kao luđakinja. Bio je to dobar osjećaj, kao da joj je to trebalo. Ziggy je odmak prestao. Šćućurio se uz uzglavlje i prestravljeno ju gledao. Sklupčao se u golu lopticu, zabio lice u jastuk i tužno jecao. - Ziggy - rekla je. - Dodirnula je njegovu koščatu kralješnicu, a on se trgnuo. Smučilo joj se od osjećaja krivnje. - Žao mi je što sam tako vikala - rekla je. Prekrila je njegovo golo tijelo ručnikom. Žao mi je sto sam te htjela baciti u zid. On se okrenuo i bacio na nju, priljubivši se poput koale. Zagrlio ju je oko vrata, nogama joj je obujmio struk, a mokro, balavo lice stavio je na njezin vrat. 171

- U redu je - rekla je. - Sve je u redu. - Uzela je ručnik s kreveta i ponovno ga zamotala. - Brzo. Hajdemo te obući u pidžamu da se ne prehladiš. - Netko zvoni - rekao je Ziggy. - Molim? - rekla je Jane. Ziggy je podigao glavu s njezinog ramena, opreznog i znatiželjnog izraza lica. - Čuješ? Netko je zvonio dolje na vratima zgrade. Jane ga je odnijela u dnevnu sobu. - Tko je to? - pitao je Ziggy. Bio je oduševljen. Na obrazima su mu i dalje bile suze, no oči su mu bile bistre i jasne. Krenuo je dalje kao da se taj grozan incident nikada nije ni dogodio. - Ne znam - rekla je Jane. Je li se netko žalio zbog buke? Policija? Došli su socijalni radnici da ga odvedu? Uzela je slušalicu. - Da? - Ja sam! Pusti me unutra! Hladno je. - Madeline? - Pustila ju je, spustila Ziggyja i otišla otvoriti vrata stana. - Je li i Chloe došla? - uzbuđeno je skakao Ziggy, a ručnik mu je skliznuo s ramena. - Chloe je vjerojatno u krevetu, gdje bi i ti trebao biti. - Jane je pogledala niz stubište. - Dobra večer! - Madeline joj se veselo nasmijala dok se penjala stubama u ružičastoj vesti, trapericama i u špičastim čizmama s visokom petom koje su odzvanjale hodnikom. - Bok! - rekla je Jane. - Donijela sam ti karton - Madeline je podigla uredno zamotan žuti karton kao da je štafeta. Jane je briznula u plač.

172

TRIDESETO POGLAVLJE

N

ije to ništa! Bilo mi je drago da imam izliku izaći iz kuće - rekla je Madeline, prekidajući Janeino uplakano izražavanje zahvalnosti. - A sada, brzo, idemo te odjenuti, Ziggy, i srediti ovaj rad. Tuđi problemi uvijek su djelovali tako savladivi, a tuđa djeca tako mnogo poslušnija, pomislila je Madeline kad je Ziggy otišao. Dok je Jane skupljala obiteljske slike, Madeline je gledala Janein mali uredan stan, koji ju je ponovno podsjetio na dvosoban stan u kojemu su živjele ona i Abigail. Znala je da uljepšava to razdoblje. Nije se prisjećala stalnih financijskih briga i usamljenosti tijekom onih noći dok je Abigail spavala, a na televiziji nije bilo ničega zanimljivoga. Abigail je sada već dva tjedna živjela s Nathanom i Bonnie, i izgledalo je da je svima savršeno dobro osim Madeline. Večeras, kad je dobila Janeinu poruku, djeca su spavala, Ed je radio na priči, a Madeline je upravo sjela da gleda “Američki top model”. - Abigail! - povikala je kad je uključila televizor, a onda se sjetila da je njezina soba prazna, da je veliki krevet s baldahinom zamijenjen kaučem koji je Abigail koristila kad je došla vikendom. Madeline više nije znala kako da se ponaša sa svojom kćeri, jer je imala osjećaj da je dobila otkaz na poslu majke. Ona i Abigail prije su zajedno gledale “Američki top model”, jele sljezove kolačiće i davale zločeste primjedbe o natjecateljicama, no Abigail je sada sretno živjela u kući gdje nije bilo televizora.

173

Bonnie nije “vjerovala” u televiziju. Umjesto gledanja televizije, svi su poslije večere zajedno sjedili i slušali klasičnu glazbu i razgovarali. - Gluposti - podsmjehnuo se Ed kad je to čuo. - Očito je to istina - rekla je Madeline. Naravno, sada kad bi Abigail došla u “posjet”, samo je htjela ležati na trosjedu i stalno gledati televiziju, a budući da je Madeline sada bila popustljivi roditelj, to joj je i dopustila. (Da ona provede samo tjedan dana slušajući klasičnu glazbu i razgovarajući, i ona bi željela gledati televiziju.) Čitav Bonnien život bila je pljuska Madeline. (Nježna pljuska, više kao superiorno, nježno milovanje, jer Bonnie nikada ne bi učinila ništa nasilno.) Zato je bilo lijepo pomoći Jane, da ona bude ta koja je smirena, ta koja ima odgovore i rješenja. - Ne mogu naći ljepilo da zalijepim fotografije - zabrinuto je rekla Jane kad su sve stavili na stol. - Imam ga. - Madeline je iz torbice izvadila pernicu i dala crni flomaster Ziggyju. - Da vidimo kako crtaš veliko drvo, Ziggy. Sve je bilo dobro dok Ziggy nije rekao: - Moramo napisati ime mojega oca. Gospođica Barnes je rekla da nema veze ako nemamo sliku, samo moramo napisati ime. - Pa, znaš da nemaš tatu, Ziggy - smireno je rekla Jane. Rekla je Madeline da je uvijek pokušala sa Ziggyjem biti što iskrenija u vezi s njegovim ocem. - Ali pravi si sretnik, jer imaš ujaka Danea i djeda i praujaka Jimmyja. - Podigla je fotografije nasmiješenih muškaraca kao da su dobitne karte. - A čak imamo i ovu nevjerojatnu sliku tvog šukundjeda koji je bio vojnik! - Da, ali svejedno moram napisati ime svog tate u ovu prazninu rekao je Ziggy. - Mora se povući crta od mene do moje mame i mojeg tate. Tako se to treba napraviti. Pokazao je na primjer obiteljskog stabla koji im je dala gospođica Barnes, a na kojem je bila prikazana savršena, cjelovita nuklearna obitelj 174

s mamom, tatom i dvoje djece. Gospođica Barnes trebala bi malo bolje promisliti o ovom radu, pomislila je Madeline. I ona je bila u nevolji kad je pomagala Chloe da napravi svoje stablo. Pojavilo se škakljivo pitanje bi li crta trebala biti povučena od Abigailine slike do Eda. - Morat ćete staviti sliku Abigailinog pravog tate - predložio je Fred, gledajući preko njihovih ramena. - I njegovog auta? - Nećemo - rekla je Madeline. - Ne mora biti točno onakvo kao primjer koji vam je dala gospođica Barnes - rekla je Madeline Ziggyju. - Svačiji rad bit će drukčiji. Ovo je samo jedan primjer. - Da, ali mora se napisati majčino i očevo ime - rekao je Ziggy. Kako se zove moj tata? Samo reci, mama. Slovkaj mi. Ja ne znam slovkati. Bit ću u nevolji ako ne napišem njegovo ime. Djeca su ovo radila. Osjetila su da je neko pitanje kontroverzno i osjetljivo i samo su navaljivala i navaljivala kao mali tužitelji. Jadna Jane jako se umirila. - Dušo - oprezno je rekla, gledajući Ziggyja. - Puno sam ti puta ispričala tu priču. Tata bi te volio da te poznaje, ali jako mi je žao, jer ne znam kako se on zove i znam da to nije pošteno... - Ali ovdje se mora napisati ime! Gospođica Barnes je tako rekla! - U njegovom glasu osjetio se poznat tračak histerije. S preumornim petogodišnjacima trebalo se rukovati kao sa eksplozivnim napravama. Ja ne znam njegovo ime! - rekla je Jane, a Madeline je i u njezinu glasu prepoznala ljutit ton, jer bilo je nešto u vašoj djeci što je moglo probuditi dijete i u vama. Nitko i ništa vas ne bi moglo razljutiti kao vlastito dijete. - Jao, Ziggy, dušo, vidiš, to se stalno događa - rekla je Madeline. Pobogu. Vjerojatno se i događalo. U ovom području bilo je mnoštvo samohranih majki. Madeline će sutra malo porazgovarati s gospođicom Barnes i pobrinuti se da prestane dodjeljivati ovaj besmislen zadatak. Zašto se razorene obitelji u ovo doba moraju pokušati posložiti u uredne 175

male praznine? - Evo što ćeš napraviti. Napisat ćeš: “Ziggyjev tata”. Znaš napisati Ziggy, zar ne? Naravno da znaš, tako je. Laknulo joj je kad je Ziggy poslušao i napisao ime isplazivši jezik sa strane kako bi se usredotočio. - Kakav uredan rukopis! - revno ga je ohrabrivala Madeline. Nije mu htjela dati vremena za razmišljanje. Mnogo urednije pišeš nego moja Chloe. I to je to! Gotov si! Tvoja mama i ja zalijepit ćemo ostale fotografije dok ti budeš spavao. Tako. Vrijeme za priču! Je li tako? Pitam se bih li ti ja mogla pročitati priču? Hoće li to biti u redu? Rado bih vidjela tvoju omiljenu knjigu. Ziggy je tupo kimnuo, naizgled osupnut njezinom bujicom riječi. Ustao je pognutih ramena. - Laku noć, Ziggy - rekla je Jane. - Laku noć, mama - rekao je Ziggy. Poljubili su se za laku noć kao posvađani supružnici, ne gledavši se u oči. Ziggy je potom uhvatio Madeline za ruku i dopustio joj da ga odvede u njegovu sobu. Za manje od deset minuta vratila se u dnevnu sobu. Jane je podigla pogled. Pažljivo je lijepila posljednju fotografiju na obiteljsko stablo. - Zaspao je kao klada - rekla je Madeline. - Stvarno je zaspao dok sam čitala, kao dijete na filmu. Nisam znala da se djeci to stvarno događa. - Jako mi je žao - rekla je Jane. - Nisi morala dolaziti ovamo i uspavati tuđe dijete, ali toliko sam ti zahvalna jer nisam htjela ulaziti u raspravu s njim o tome prije spavanja i... - Pssst. - Madeline je sjela pokraj nje i stavila ruku na njezinu. - Nye to ništa. Znam kako je to. Predškola je stresna. Strašno se umaraju. - Još se nikad nije tako ponašao - rekla je Jane. - U vezi s ocem. - Mislim, oduvijek sam znala da bi to jednog dana mogao biti problem, ali mislila sam da se to neće dogoditi do trinaeste godine ili tako nešto. Mislila sam da ću imati vremena smisliti što da mu točno 176

kažem. Mama i tata su mi uvijek govorili da se držim istine, ali znaš, istina nije uvijek... Nije uvijek... Ovaj, istina nije uvijek tako... - Prihvatljiva - pomogla joj je Madeline. - Da - rekla je Jane. Namjestila je kut fotografije koju je upravu zalijepila i pogledala taj komad kartona. - On će biti jedino dijete u razredu koje nema sliku oca. - To nije kraj svijeta - rekla je Madeline. Dodirnula je fotografiju na kojoj je Janein tata držao Ziggyja na krilu. - Ima niz prekrasnih muškaraca u životu. - Nasmiješila se Jane. - Šteta što u razredu nemamo nikoga s dvije mame. Ili dva tate. Kad je Abigail išla u osnovnu školu, u zapadnom dijelu Sydneyja, imali smo svakakve obitelji. Mi na poluotoku smo malo preobični. Volimo misliti da se strašno razlikujemo, ali drukčije nam je samo stanje na računu. - Ja znam kako se on zove - tiho je rekla Jane, - Misliš Ziggyjev otac? - I Madeline se stišala. - Da - rekla je Jane. - Ime mu je Saxon Banks. - Usta su joj se malo iskrivila kad je to rekla, kao da je pokušavala izgovoriti nepoznate glasove nekog stranog jezika. - Ime zvuči pristojno, zar ne? Kao da je riječ o uglednom i čestitom građaninu. Koji još i prilično seksi! Seksi Saxon. Zadrhtala je. - Jesi li ikada pokušala stupiti u kontakt s njim? - pitala je Madeline. - I reći mu za Ziggyja? - Nipošto - rekla je Jane. Bila je to tako neobično službena riječ. - A zašto nisi “nipošto”? - Madeline je oponašala njezin glas. - Zato što Saxon Banks nije bio baš jako dobar tip - rekla je Jane. Glas joj je zvučao smiješno otmjeno te je podigla bradu, ali oči su joj bile bistre. - Uopće nije bio dobar tip. Madeline joj je sada normalnim glasom rekla: Jao, Jane, što ti je taj gad napravio?

177

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

J

ane nije mogla vjerovati da je naglas izgovorila njegovo ime Madeline. Saxon Banks. Kao da je Saxon Banks neka obična osoba. - Želiš li mi to ispričati? - pitala je Madeline. - Ne moraš mi ispričati. Očito je bila znatiželjna, ali ne onako strastveno kao Janeini prijatelji drugi dan. (Pričaj, Jane, pričaj! Reci nam sve prljave detalje!) Bila je i suosjećajna, ali njezina suosjećajnost nije proizlazila iz majčinske ljubavi, kao što bi bio slučaj da Janeina majka sluša tu priču. - Nije baš tako strašno - rekla je Jane. Madeline se smjestila na stolicu. Skinula je dvije ručno oslikane drvene narukvice koje je nosila na ruci i pažljivo ih stavila na stol ispred sebe, jednu na drugu. Rad s obiteljskim stablom pomaknula je ustranu. - Dobro - rekla je. Znala je da je strašno. Jane se nakašljala. Uzela je žvakaću gumu iz paketića koji je stajao na stolu. - Otišli smo u kafić - rekla je. Zach je prekinuo s njom tri tjedna prije. To je bio veliki šok. Kao da joj je netko u lice bacio kantu ledeno hladne vode. Mislila je da su na putu prema zarukama i dizanju kredita. Srce joj je bilo slomljeno. Sigurno je bilo slomljeno. Ali znala je da će zacijeliti. Čak je i malo uživala u tome, kao što ponekad uživaš u prehladi. Lijepo se koprcala u svom očaju i satima plakala gledajući 178

slike na kojima su ona i Zach, no onda je obrisala suze i kupila si novu haljinu jer ju je zaslužila s obzirom na to da joj je srce bilo slomljeno. Svi su bili tako zadovoljavajuće šokirani i suosjećajni. “Bili ste tako dobar par!” “On je lud! Požalit će!” Imala je osjećaj kao da je riječ o obredu prijelaza. Dio nje već je na to razdoblje gledao izdaleka. Prvi put kad mi je slomljeno srce. A dio nje bio je nekako znatiželjan što će se sljedeće dogoditi. Život joj je išao u jednom smjeru, a sada samo tako - paf! Ode u drugom smjeru. Zanimljivo! Možda će nakon što diplomira putovati godinu dana, kao Zach. Možda će hodati s potpuno drukčijim tipom muškarca. Sa zapuštenim glazbenikom. S kompjutorskim frikom. Čekao ju je čitav niz različitih muškaraca. - Treba ti votka! - rekla je njezina prijateljica Gale. - Moraš se isplesati. Otišle su u kafić hotela u gradu. S pogledom na luku. Bila je topla, proljetna večer. Ona je imala peludnu groznicu. Svrbjele su ju oči. Grlo joj je bilo nadraženo. U proljeće je uvijek imala peludnu groznicu, ali i onaj osjećaj da će možda proživjeti nevjerojatno ljeto. Za stolom do njihovog sjedili su neki stariji muškarci, možda u ranim tridesetima. Neki direktori. Častili su ih pićem. Bili su to veliki, skupi, kremasti kokteli. Jane i Gale su ih gutale kao da je riječ o frapeu. Muškarci su bili iz druge savezne države i odsjeli su u tom hotelu. Jedan od njih zagledao se u Jane. Saxon Banks - rekao je i uhvatio ju za ruku svojom mnogo većom rukom. - Ti si gospodin Banks rekla mu je Jane. - Tata iz “Mary Poppins”. - Više nalikujem dimnjačaru - rekao je Saxon. Gledao ju je u oči i pjevao pjesmu iz tog filma. Starijem muškarcu sa zlatnom Amex karticom i lijepo oblikovanom bradom i nije baš teško zavesti pripitu devetnaestogodišnjakinju. Malo gledanja u oči. Tihog pjevušenja. Sa sluhom. Eto ga. Gotova stvar. - Napravi to - na uho joj je rekla prijateljica Gale. - Zašto ne? 179

Nije mogla naći razlog zašto ne. Nije imao vjenčani prsten. Vjerojatno je kod kuće imao djevojku, ali nije bilo na Jane da ga provjerava (zar ne?), a ionako nije namjeravala započeti vezu s njim. Bit će to seks za jednu noć. To još nikad nije napravila. Uvijek je bila malo stidljiva. A sad je bilo vrijeme da bude mlada i slobodna i malo luckasta. Kao da je bila na praznicima i odlučila pokušati bungee jumping. A ovo će biti seks za jednu noć sa stilom, u hotelu s pet zvjezdica, s muškarcem s pet zvjezdica. Neće žaliti. Zach lijepo može otići na svoje otrcano putovanje Europom i drpati se s curama na stražnjem sjedalu autobusa. Saxon je bio duhovit i seksi. Uspješan trgovac nekretninama. On nije upotrijebio riječ “uspješan”, ali dalo se zaključiti. Smijali su se i smijali dok se stakleni lift dizao središtem hotela. Zatim je uslijedila iznenadna, prigušena tišina hodnika s tepihom. Gurnuo je ključ od sobe i odmah se upalilo maleno zeleno svjetlo propuštanja. Nije bila previše pijana. Bila je lijepo pripita. Ushićena. Zašto ne? Stalno si je to govorila. Zašto da ne proba bungee jumping? Zašto da ne zakorači s ruba u ništavilo? Zašto da ne bude malo zločesta? To je bilo zabavno. Bilo je smiješno. Živjela je život, kao što je Zach htio živjeti život odlaskom na putovanje autobusom po Europi i penjanjem na Eiffelov toranj. Saxon joj je natočio šampanjac u čašu te su ga oboje pili promatrajući panoramu, a onda joj je uzeo čašu iz ruke i stavio je na noćni ormarić, a ona je imala osjećaj da se nalazi u sceni na filmu koju je već vidjela stotinu puta, iako se dio nje smijao njegovoj umišljenoj dominaciji. Stavio je ruku na njezin zatiljak i povukao je k sebi, kao netko tko izvodi savršeni plesni pokret. Poljubio ju je, jednom rukom odlučno joj pritisnuvši križa. Losion poslije brijanja mirisao mu je po novcu. Došla je ovamo spavati s njim. Nije se predomislila. Nije rekla “ne”. To nipošto nije bilo silovanje. Pomogla mu je daju skine. Hihotala je kao idiot. Legla je u krevet s njim. Samo je u jednom trenutku, kad su njihova 180

tijela bila pritisnuta jedno uz drugo, a ona je ugledala njegova neobična, dlakava, nepoznata prsa, iznenada osjetila očajnu žudnju za poznatim Zachovim tijelom i njegovim mirisom, ali sve je bilo u redu, bila je savršeno spremna ići do kraja. - Kondom? - promrmljala je u prikladnom trenutku, prikladnim tihim promuklim glasom te je mislila da će se on pobrinuti za to bez problema, na isti onaj diskretan način na koji je radio sve drugo te da će upotrijebiti bolju marku kondoma nego koju je ona ikad koristila, no u tom je trenutku stavio ruke oko njezinog vrata i pitao je: - Jesi ikad probala ovo? Osjetila je kako ju njegove ruke stežu. - Zabavno je. Svidjet će ti se. To je adrenalin. Kao kokain. - Ne - rekla je. Brzo ga je uhvatila za ruke da ga zaustavi. Nikad nije mogla podnijeti pomisao da ne može disati. Čak nije voljela ni roniti. Stisnuo ju je. Gledao ju je u oči. Nacerio se, kao da ju škaklja, a ne davi. Pustio ju je. - Ne sviđa mi se to! - dahtala je. - Oprosti - rekao je. - To je možda stvar navike. Samo se moraš opustiti, Jane. Nemoj biti tako napeta. Hajde. - Ne. Molim te. Ali ponovno je to učinio. Čula je kako iz nje izlaze odvratni, neugodni zvukovi grcanja. Mislila je da će povraćati. Oblio ju je hladan znoj. - I dalje nećeš? - podigao je ruke. Nasmiješio se. Pogled mu je postao neumoljiv. A možda je i cijelo vrijeme bio neumoljiv. - Molim te, nemoj. Molim te, nemoj to ponoviti. - Ti si dosadna mala kuja, zar ne? Samo se želiš pojebati. Zato si došla ovamo, zar ne? Stavio ju je ispod sebe i gurnuo ga u nju kao da izvodi neku osnovnu mehaničku radnju, a dok se micao, približio je usne njezinu uhu i počeo 181

joj govoriti: bila je to beskonačna bujica usputne okrutnosti koja joj je ušla u mozak i ondje se zavukla poput crva. Ti si samo jedna debela, ružna djevojčica, zar ne? S jeftinim nakitom i otrcanom haljinom. Usput rečeno, dah ti je odvratan. Trebala bi naučiti kako voditi dentalnu higijenu. Pobogu. Sigurno u životu nisi smislila ništa originalno, zar ne? Da ti dam savjet? Moraš se malo više poštivati. Smršaviti. Idi u teretanu, pobogu. Prestani jesti nezdravu hranu. Nikad nećeš biti lijepa, ali barem nećeš biti debela. Uopće mu se nije opirala. Zurila je u svjetlo na stropu koje je treptalo poput zloglasnog oka koje sve gleda, koje sve vidi i koje se slaže sa svime što je on rekao. Kad se otkotrljao s nje, nije se pomaknula. Kao da njezino tijelo više nije pripadalo njoj, kao da je bila pod anestezijom. - Hoćemo li gledati televiziju? - pitao je, uzeo daljinski upravljač, a televizor na kraju kreveta je oživio. Prikazivao se jedan od filmova “Umri muški”. Prebacivao je programe dok je ona oblačila haljinu koju je voljela. (Nikada nije potrošila toliko novca na jednu haljinu kao na ovu.) Micala se polako i ukočeno. Tek će nakon nekoliko dana pronaći modrice na rukama, na nogama, na trbuhu i na vratu. Dok se odijevala, nije pokušavala sakriti svoje tijelo od njega jer je on bio kao liječnik koji ju je operirao i koji je odstranio nešto zastrašujuće. Zašto da pokuša sakriti svoje tijelo kad je on već znao koliko je odvratno? - Znači, ideš? - pitao je kad se obukla. - Da. Bok - rekla je. Zvučala je poput glupave dvanaestogodišnjakinje. Nikada nije mogla shvatiti zašto je imala potrebu reći mu “bok”. Ponekad je mislila da se mrzi najviše zbog toga. Zbog njezinog glupog, mulastog “bok”. Zašto? Zašto je to rekla? Čudo damu nije rekla “hvala”. - Vidimo se! - Kao da se trudio da ne prasne u smijeh. Bila mu je smiješna. Odvratna i smiješna. Pa kad je i bila odvratna i smiješna. Vratila se dolje staklenim liftom. - Želite li taksi? - pitao je vratar i znala je da jedva suzdržava gađenje: bila je to jedna raščupana, debela, pijana, droljasta cura na putu 182

kući. Nakon toga, kao da više ništa nije bilo isto.

183

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

J

ao, Jane. Madeline je htjela uzeti Jane u naručje, staviti je na krilo i njihati je kao da je Chloe. Htjela je pronaći tog čovjeka i udariti ga, šutnuti ga i ispsovati ga. - Valjda sam trebala popiti pilulu za dan poslije - rekla je Jane. - Ali nisam razmišljala o tome. Kad sam bila mlada, imala sam endometriozu i doktor mi je rekao da ću jako teško zatrudnjeti. Mjesečnica mi zna izostati mjesecima. Kad sam napokon shvatila da sam trudna, bilo je... Tu je priču pričala tihim glasom pa se Madeline morala naprezati da ju čuje, no sada se još više stišala da je gotovo šaptala i gledala u hodnik koji je vodio do Ziggyjeve sobe. Prekasno za pobačaj. A onda mi je umro djed, a to nam je svima bio veliki šok. I onda sam postala čudna. Možda sam pala u depresiju. Ne znam. Napustila sam studij i vratila se kući i samo sam spavala. Satima i satima. Kao da sam bila na sedativima ili kao da sam bila umorna od putovanja avionom. Nisam mogla biti budna. - Vjerojatno si još bila u šoku. Jao, Jane. Jako mi je žao što ti se to dogodilo. Jane je odmahnula glavom kao da je dobila nešto što ne zaslužuje. Pa sad, nije da su me silovali u mračnoj uličici. Moram preuzeti svoj dio odgovornosti. Nije to bilo tako strašno. - Napao te! On je... Jane je podigla ruku. - Puno žena ima loša seksualna iskustva. Ovo je bilo moje iskustvo. Poučak je: ne odlazi s nepoznatim muškarcima koje 184

upoznaš u kafiću. - Čuj, i ja sam znala otići s muškarcima koje bih upoznala u kafiću rekla je Madeline. Učinila je to jednom ili dvaput. I nikada nije bilo tako. Iskopala bi im oči. - Ni na trenutak nemoj pomisliti da si ti kriva na bilo koji način, Jane. Jane je odmahnula glavom. - Znam. Ali pokušavam biti realna. Neki ljudi stvarno vole tu erotsku asfiksiju. - Madeline je vidjela kako je nesvjesno stavila ruku na vrat. - Tko zna, možda i ti to voliš. - Ed i ja pod pojmom erotskog shvaćamo trenutak kad se dijete ne migolji između nas - rekla je Madeline. - Jane, draga moja, to nije bilo seksualno eksperimentiranje, to što ti je učinio taj muškarac nije... - Čuj, ne zaboravi da si priču čula iz moje perspektive - prekinula ju je Jane. - On se možda toga drukčije sjeća. - Slegnula je ramenima. - Iako se vjerojatno uopće ničega ne sjeća. - I to je bilo verbalno zlostavljanje. To što ti je rekao. - Madeline je opet osjetila nalet bijesa. Kako bi se mogla suprotstaviti tom ljigavcu? Natjerati mu da plati za to što je učinio? - Te grozne stvari. Dok joj je Jane pričala svoju priču, nije joj trebalo vremena da se prisjeti njegovih točnih riječi. Jednoličnim je tonom izrecitirala njegove uvrede, kao da recitira pjesmu ili izgovara molitvu. - Da - rekla je Jane. - Debela, ružna djevojčica. Madeline se trgnula. - Ti to nisi. - Bila sam pretila - rekla je Jane. - Neki bi vjerojatno rekli da sam bila debela. Voljela sam jesti. - Gurman - rekla je Madeline. - Ništa tako profinjeno. Jednostavno sam voljela jesti sve, osobito hranu koja deblja. Kolače. Čokoladu. Maslac. Obožavala sam maslac. Na licu joj se pojavio izraz blagog strahopoštovanja, kao da nije mogla posve vjerovati da opisuje sebe. - Pokazat ću ti fotografiju - rekla je Madeline. Tražila je po mobitelu. - Moja prijateljica Em je upravo stavila ovo na Facebook da se 185

prisjetimo starih vremena. To sam ja na njezinom devetnaestom rođendanu. Samo nekoliko mjeseci prije... Prije nego što sam zatrudnjela. Podigla je mobitel tako da Madeline može vidjeti sliku. Jane je nosila usku crvenu haljinu s dubokim dekolteom. Stajala je između druge dvije djevojke iste dobi, a sve tri su se smiješile prema fotoaparatu. Jane je izgledala kao druga osoba: nježnija, nesputana i mnogo, mnogo mlađa. - Bila si punašna - rekla je Madeline, vraćajući joj mobitel. - Nisi bila debela. Prekrasna si na ovoj slici. - Kad malo bolje razmisliš - rekla je Jane pogledavši sliku još jednom prije nego što ju je ugasila palcem zanimljivo je to zašto su me toliko strašno povrijedile te dvije riječi. Te dvije riječi povrijedile su me više od bilo čega drugog što mi je učinio. Debela. Ružna. Naglasila je te dvije riječi. Madeline je htjela da ih prestane izgovarati. - Mislim, debeo, ružan muškarac svejedno može biti duhovit i drag i uspješan - nastavila je Jane. - Ali za ženu je to sramotno. - Ali ti nisi bila, ti nisi... - počela je Madeline. - Da, dobro, ali što da jesam? - prekinula ju je Jane. - Što da jesam? U tome je bit. Što da jesam malo pretila i ne pretjerano lijepa? Zašto je to tako grozno? Tako odvratno? Zašto je to kraj svijeta? Madeline nije znala što da kaže. Ustvari, da je debela i ružna, njoj bi to bio kraj svijeta. - Zato što samopoštovanje žene ovisi o njezinom izgledu - rekla je Jane. - Eto zašto. Zato što živimo u društvu koje je opsjednuto ljepotom i u kojemu je za ženu najvažnije da se učini privlačnom muškarcu. Madeline još nikada nije čula da Jane govori na ovakav način: tako agresivno i tečno. Inače je bila tako nesigurna i povučena, tako spremna složiti se s tuđim mišljenjem. - Je li to stvarno tako? - pitala je Madeline. Iz nekog se razloga nije htjela složiti s njom. - Jer znaš, ja se često u sebi osjećam manje vrijednom od žena kao što su Renata i Jonathanova prokleta uspješna 186

žena. One zarađuju milijune i idu na sastanke upravnog odbora ili što god, a ja imam svoj slatki poslić u marketingu na pola radnog vremena. - Da, ali duboko u duši znaš da si ti pobijedila jer si ljepša od njih rekla je Jane. - Pa sad - rekla je Madeline. - Nisam sigurna u to. - Shvatila je da se miluje po kosi te je spustila ruku. - I zbog toga je, kad si u krevetu s muškarcem i kad si gola i ranjiva i misliš da si mu barem malo privlačna, a on onda kaže nešto takvo, e pa zbog toga je to... - Postrance je pogledala Madeline. - Zbog toga je to tako strašno. - Zastala je. - Ali, Madeline, bijesna sam zbog toga što mi je to tako strašno. Bijesna sam što je imao takvu moć nada mnom. Svaki se dan pogledam u ogledalo i pomislim: više nisam debela, ali on je u pravu, još uvijek sam ružna. Razum mi govori da nisam ružna, da je moj izgled prihvatljiv. Ali osjećam se ružno, zato što je jedan muškarac to rekao i učinio da se tako osjećam. To je jadno. - On je seronja - bespomoćno je rekla Madeline. - Glupi seronja. Shvatila je da je Jane, što više razglaba o ružnoći, sve ljepša. Kosa joj se raspustila, obrazi su joj se zarumenjeli, a oči blistale. - Prekrasna si - počela je. - Nemoj! - ljutito je rekla Jane. - Nisam! I u redu je što nisam. Nismo svi lijepi, isto kao što nemamo svi sluha, i to je u redu. I nemoj mi pokušati prodati ono sranje o unutarnjoj ljepoti. Madeline, koja joj je upravo htjela prodati ono sranje o unutarnjoj ljepoti, upravo je zatvorila usta. - Nisam namjeravala toliko smršavjeti - rekla je Jane. - Ljuti me to što sam smršavjela, kao da sam to napravila za njega, ali nakon toga sam postala čudna po pitanju hrane. Svaki put kad sam htjela nešto jesti, kao da sam se mogla vidjeti kako jedem. Vidjela sam se onako kako bi me on vidio: kao neurednu debelu djevojku koja jede. I grlo bi mi se samo... Potapšala se po grlu i gutnula slinu. - Uglavnom! To je bilo prilično učinkovito! Kao želučana premosnica. Trebala bih to popularizirati. 187

Dijeta Saxon Banks. Jedno brzo, ali malo neugodno iskustvo u hotelskoj sobi i eto ga: poremećaj u prehrani za cijeli život. Vrlo povoljno! - Jao, Jane - rekla je Madeline. Prisjetila se Janeine majke i njezinog komentara na plaži o tome kako “nitko ne želi vidjeti ovo u bikiniju”. Učinilo joj se da je Janeina majka vjerojatno udarila temelje za Janeine zbrkane osjećaje o hrani. Mediji su također učinili svoje, kao i žene općenito, sa svojom sklonošću da se osjećaju loše u vezi sa svojim tijelom i onda je Saxon Banks dovršio posao. - Uglavnom - rekla je Jane. Žao mi je zbog ove tirade. - Neka ti ne bude žao. - Osim toga, nemam loš zadah - rekla je Jane. - Provjerila sam to kod zubara. Puno puta. Ali prije toga smo bile na pizzi. I osjetio se češnjak. Znači, zato je bila opsjednuta žvakanjem žvakaćih guma. - Dah ti miriši po tratinčicama - rekla je Madeline. - Ja imam istančan njuh. - Mislim da je najviše posrijedi bio šok - rekla je Jane. - Kako se promijenio. Djelovao je tako simpatično, i uvijek sam mislila da dobro mogu procijeniti neku osobu. Nakon toga, imala sam osjećaj da se više ne mogu pouzdati u svoju intuiciju. - Ne čudi me to - rekla je Madeline. Bi U ona bila s njim? Bi li pala na njegove pjesme iz filma “Mary Poppins”? - Nije mi žao - rekla je Jane. - Zato što sam dobila Ziggyja. Moju čudesnu bebu. Kao da sam se probudila kad se on rodio. Kao da on nije imao ništa s tom noći. Ta prekrasna mala beba. Tek kad se počeo pretvarati u malu osobu s vlastitom ličnošću, palo mi je na pamet da bi mogao imati nešto, znaš, da bi mogao... Da je možda naslijedio nešto od svojega... Od svojega oca. Prvi put joj se slomio glas. - Zabrinem se svaki put kad se Ziggy počne neobično ponašati. Kao na dan upoznavanja, kad je Amabella rekla da ju je on davio. Od svega 188

što se moglo dogoditi. Davljenje. Nisam mogla vjerovati. I ponekad imam osjećaj da u njegovim očima vidim nešto što me podsjeća na njega i pomislim, što ako moj prekrasni Ziggy potajno ima neku okrutnu crtu? Što ako moj sin učini to nekoj curi jednog dana? - Ziggy nema okrutnu crtu - rekla je Madeline. Njezina očajna potreba da utješi Jane uvjerila ju je da je Ziggy dobar. - On je divan, dražestan dečko. Sigurna sam da je tvoja majka u pravu kad kaže da je on reinkarnacija tvojega djeda. Jane se nasmijala. Uzela je mobitel i pogledala na zaslon da vidi koliko je sati. - Jako je kasno! Trebala bi se vratiti kući svojoj obitelji. Dugo sam te zadržala ovdje blebećući o sebi. - Nisi blebetala. Jane je ustala. Istegnula je ruke iznad glave, tako da joj se podigla majica pa je Madeline mogla vidjeti njezin mršavi, bijeli, ranjivi trbuh. Puno ti hvala što si mi pomogla da napravim ovaj prokleti rad. - Nema na čemu. - Madeline je također ustala. Pogledala je na mjesto gdje je Ziggy napisao “Ziggyjev tata”. - Hoćeš li mu ikada reći kako se zove? Jao, ne znam - rekla je Jane. - Možda kad postane punoljetan i kad bude dovoljno odrastao da mu mogu ispričati cijelu istinu. - Možda će umrijeti do tada - rekla je Madeline puna nade. - Možda će ga na kraju sustići prst sudbine. Jesi li ga ikad potražila na Googleu? - Nisam - rekla je Jane. Na licu joj se pojavio složen izraz. Madeline nije mogla zaključiti znači li on da laže ili da joj je čak i pomisao da ga potraži na Googleu previše bolna. - Ja ću potražiti na Googleu tog strašnog ljigavca - rekla je Madeline. - Kako mu je ono ime? Saxon Banks, zar ne? Pronaći ću ga i naručiti njegovo ubojstvo. Sigurno na internetu postoji usluga “ubij gada”. Jane se nije nasmiješila. - Molim te, nemoj ga tražiti na Googleu, Madeline. Nemoj, molim te. Ne znam zašto mi je grozna ta pomisao da ćeš ga potražiti, ali jednostavno je tako. 189

- Naravno da neću to učiniti ako ti ne želiš, baš sam bezobzirna. Glupa. Ne bih se trebala šaliti na taj račun. Zaboravi. Ispružila je rake i zagrlila Jane. Iznenadila se kad je Jane, koja je uvijek ukočeno dala obraz da ju se poljubi, zakoračila naprijed i čvrsto ju zagrlila. - Hvala ti što si donijela karton - rekla je. Madeline je pomilovala Jane po čistoj i mirišljavoj kosi. Skoro joj je rekla: “Nema na čemu, prekrasna djevojko”, kao što bi rekla Chloe, ali riječ “prekrasan” u ovom je trenutku djelovala tako složeno i problematično. Umjesto toga, rekla je: - Nema na čemu, draga djevojko.

190

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

I

mate li kakvo oružje u kući? - pitala je savjetnica. - Molim? - rekla je Celeste. - Jeste li rekli oružje? Srce joj je i dalje jako udaralo zbog činjenice da je uistinu bila ovdje, u ovoj maloj prostoriji sa žutim zidovima, s nizom kaktusa na prozoru, šarenim vladinim posterima s brojevima za pomoć na zidovima i jeftinim uredskim namještajem na prekrasnim starim drvenim daskama. Uredi savjetovališta nalazili su se u kućici s početka dvadesetog stoljeća koja je bila smještena na Pacifičkoj autocesti, na donjoj strani sjeverne obale. Prostorija u kojoj je ona bila vjerojatno je nekoć služila kao spavaća soba. Netko je prije spavao ovdje, ni ne sanjajući da će u sljedećem stoljeću ljudi u ovoj prostoriji povjeravati svoje sramotne tajne. Kadje Celeste jutros ustala, bila je sigurna da neće doći. Namjeravala je nazvati i otkazati čim odveze djecu u školu, no onda se našla u autu, upisala adresu u GPS i počela voziti vijugavom cestom poluotoka, cijelo vrijeme razmišljajući o tome kako će stati nakon pet minuta i nazvati da se ispriča jer joj se pokvario auto i da će doći neki drugi dan. No nastavila je voziti, kao da je bila u snu ili u transu i mislila je na druge stvari, kao na primjer što će skuhati za večeru, a onda je, prije nego što je uopće postala svjesna toga, stala na parkiralište iza kuće i gledala kako iz kuće izlazi jedna žena koja je mahnito pušila cigaretu dok je otvarala vrata oštećenog starog bijelog auta. Ta je žena imala traperice i majicu koja je otkrivala trbuh, te tetovaže koje su joj poput groznih ozljeda prekrivale tanke bijele ruke. 191

Zamislila je Perryjevo lice. Njegovo razigrano, superiorno lice. - Nisi valjda ozbiljna? Ovo je tako... Tako neprofinjeno. Da, Perry. Tako je. Savjetovalište u predgrađu specijalizirano za obiteljsko nasilje. Tako je pisalo na njihovoj internetskoj stranici, a osim obiteljskim nasiljem, bavili su se i depresijom i anksioznošću i poremećajima u prehrani. Na naslovnoj stranici bila su dva tipfelera. No ona ga je odabrala zato što je bilo dovoljno daleko od Pirriweeja tako da ne sretne nekoga poznatoga. Osim toga, ustvari se uopće nije namjeravala pojaviti. Samo je htjela zakazati sastanak i dokazati da nije žrtva, da nekoj nevidljivoj sili dokaže da poduzima nešto u vezi s ovim. - Naše ponašanje nije profinjeno - naglas je rekla u tišini auta, a onda je ugasila motor i ušla unutra. - Celeste? - sada joj je rekla savjetnica. Savjetnica je znala kako se zove. Savjetnica je znala više o njezinom životu nego itko na svijetu osim Perryja. Bila je u jednoj od onih noćnih mora, kada gol moraš šetati kroz krcati šoping-centar dok svi zure u tvoju sramotnu, šokantnu golotinju. Sada se više nije mogla vratiti. Morala je izdržati do kraja. Rekla joj je. Izgovorila je to, vrlo brzo, ne gledajući savjetnicu baš ravno u oči, iako se pretvarala da ju gleda. Govorila je tihim, neutralnim tonom, kao da doktoru govori o nekom odvratnom simptomu. To je bilo nešto što je odrasla osoba, žena i majka, morala učiniti. Naglas reći neugodne stvari. “Imam taj iscjedak.” “Nalazim se u nekoj vrsti nasilne veze.” “U nekoj vrsti.” Kao tinejdžerica koja pažljivo bira riječi i udaljuje se od situacije. - Pardon. Jeste li vi to upravo pitali za oružje? - Ponovno je prekrižila noge i poravnala haljinu. Namjerno je odabrala izrazito lijepu haljinu koju joj je Perry kupio u Parizu. Nikad ju prije nije nosila. Također je nanijela šminku: podlogu, puder, sve kompletno. Htjela se postaviti, ali ne da bude superiorna spram drugih žena, naravno da ne, nije to mislila, nikada! No njezina je situacija bila drukčija od situacije žene koju je vidjela na parkiralištu. Celeste nije trebala telefonski broj 192

skloništa. Trebala je samo neke strategije kako da popravi svoj brak. Trebala je savjete. Deset najboljih savjeta kako da zaustavim muža da me ne tuče. Deset najboljih savjeta kako da zaustavim sebe da mu ne vratim. - Da, oružje. Imate li kakvo oružje u kući? - Savjetnica je podigla pogled s papira na kojem je sigurno stajao neki uobičajeni popis. Pobogu, pomislila je Celeste. Oružje! Zar je mislila da Celeste živi u nekoj kući gdje muž ispod kreveta neovlašteno drži pištolj? - Nema oružja - rekla je Celeste. - Iako blizanci imaju svjetleće sablje. - Primijetila je da je počela govoriti glasom poput dobro odgojene djevojke koja je išla u privatnu školu, te se pokušala zaustaviti. Ona nije bila djevojka iz privatne škole. Samo se udala za čovjeka višeg ranga. Savjetnica se uljudno nasmiješila i zabilježila nešto na papir. Zvala se Susi, što je ukazivalo na zabrinjavajući nedostatak dobrog prosuđivanja. Zašto se nije nazivala Susan? Susi je zvučalo kao ime plesačice oko šipke. Drugi problem sa Susi bio je taj da je djelovala kao da ima dvanaest godina i naravno, kad imaš dvanaest godina, ne znaš pravilno nanijeti olovku za oči. Bila joj je razmazana oko očiju, pa je izgledala kao rakun. Kako ovo dijete može savjetovati Celeste o njezinom čudnom, zamršenom braku? Celeste bi njoj trebala davati savjete o šminki i o dečkima. - Zlostavlja li vaš partner ili sakati kućne ljubimce? - ravnodušno je pitala Susi. - Molim? Ne! Dobro, nemamo kućne ljubimce, ali on nije takav! Celeste je osjetila nalet bijesa. Zašto se podvrgnula ovakvom poniženju? To je bilo apsurdno, ali htjela je povikati: Ova haljina je iz Pariza! Moj muž vozi Porsche! Mi nismo takvi! - Perry nikada ne bi ozlijedio životinju - rekla je. - Ali ozljeđuje vas - rekla je Susi. Ne znaš ti ništa o meni, zlovoljno, bijesno je pomislila Celeste. Misliš 193

da sam poput djevojke s tetovažama, ali nisam, nisam! - Da - rekla je Celeste. - Kao što sam rekla, on ponekad, mi ponekad postanemo fizički... Nasilni. - Vratio joj se otmjeni ton. - Ali kao što sam pokušala objasniti, i ja moram preuzeti svoj dio krivnje. - Nitko ne zaslužuje da ga se zlostavlja, gospođo White - rekla je Susi. Sigurno ih u školi za savjetovanje uče da kažu tu rečenicu. - Da - rekla je Celeste. - Naravno da ne. Znam to. Ne mislim da ja to zaslužujem. Ali ja nisam žrtva. I ja njega udarim. Bacam stvari na njega. Znači, jednako sam grozna kao i on. Ponekad ja započnem. Mislim, mi se ustvari samo nalazimo u jednoj vrlo otrovnoj vezi. Potrebna nam je tehnika, strategija da nam pomogne... Da prestanemo. Zato sam ovdje. Susi je polagano kimnula. - Shvaćam. Mislite li da vas se muž boji, gospođo White? - Ne - rekla je Celeste. - Ne na fizički način. Mislim da se vjerojatno boji da ću ga ostaviti. - Kad dođe do tih “incidenata”, jeste li se vi ikad bojali? - Pa, nisam. Ustvari, možda i jesam. - Shvatila je što Susi pokušava postići. - Slušajte, znam koliko nasilni mogu biti neki muškarci, ali sa mnom i s Perryjem to nije tako strašno. Strašno je! Znam da je strašno. Ne zavaravam se. Ali, znate, nikad nisam završila u bolnici ili nešto slično. Ne treba mi sklonište, ili utočište, ili kako god se to već zove. Ne sumnjam u to da vidite mnogo, mnogo gore slučajeve od mene, ali ja sam u redu. Ja sam u savršenom redu. - Jeste li se ikad bojali da biste mogli umrijeti? - Nipošto - odmah je odgovorila Celeste. Zastala je. - Dobro, samo jednom. Stvar je bila u tome da mi je lice... Pritisnuo mi je lice u kut kauča. Sjetila se kako je osjetila njegovu ruku na svojoj glavi. Lice joj je bilo pod takvim kutem da joj se nos nekako iskrivio i pritisnuo joj nosnice. Mahnito se borila da se oslobodi, poput zarobljenog leptira. 194

Mislim da nije znao što radi. Ali na trenutak sam pomislila da ću se ugušiti. - To je sigurno bilo zastrašujuće - rekla je Susi istim glasom. - Malo je. - Zastala je. - Sjećam se prašine. Bilo je vrlo prašnjavo. Na trenutak je Celeste pomislila da će se rasplakati: da će početi jako, teško, šmrcavo jecati. Na stoliću između njih nalazila se kutija s maramicama baš u tu svrhu. Onda bi se i njezina maskara razmazala. I ona bi imala oči poput rakuna, a Susi bi mislila: - Sada više nisi tako otmjena, zar ne, damo? Vratila se s ruba poniženja i sklonila pogled. Proučavala je svoj zaručnički prsten. - Tada sam spakirala kovčege - rekla je. - Ali onda... Pa, dečki su bili još tako mali. A ja sam bila tako umorna. - U prosjeku većina žrtava pokuša otići iz nasilne situacije šest ili sedam puta prije nego što stvarno odu - rekla je Susi. Žvakala je vrh olovke. - Što je s dečkima? Je li vas muž ikad... - Ne! - rekla je Celeste. Odjednom ju je obuzeo osjećaj užasa. Pobogu. Luda je što je došla ovamo. Mogli bi ju prijaviti centru za socijalnu skrb. Mogli bi im uzeti djecu. Pomislila je na rad s obiteljskim stablom koji su dečki danas odnijeli u školu. Pažljivo povučene crte koje su spajale prvo njih dvojicu, a onda su išle do nje i do Perryja. Njihova vesela, blistava lica. - Perry nikada, ali nikada, nije taknuo dječake. On je predivan otac. Da mislim da su dječaci u ikakvoj opasnosti, ostavila bih ga i nikada ih, ali nikada, ne bih ugrozila. - Glas joj je zadrhtao. - To je jedan od razloga zašto ga nisam ostavila, jer je tako dobar s njima. Tako je strpljiv! Strpljiviji je s njima od mene. Obožava ih! - Što mislite, kako... - počela je Susi, ali Celeste ju je prekinula. Morala je shvatiti što Perry osjeća prema svojoj djeci. - Imali smo strašnih problema sa začećem, odnosno ne sa začećem, nego sa zadržavanjem ploda. Imala sam četiri spontana pobačaja za 195

redom. Bilo je grozno. Kao da su ona i Perry izdržali dvogodišnje putovanje po olujnim oceanima i beskrajnim pustinjama. A onda su stigli do oaze. Blizanci! Prirodna trudnoća s blizancima! Vidjela je izraz lica ginekologinje kad je pronašla drugo srce. Blizanci. Visokorizična trudnoća za ženu s uzastopnim spontanim pobačajima. Ginekologinja je mislila: “Nema šanse”. Ali izdržali su do trideset drugog tjedna. - Dečki su bili nedonoščad. Tako da smo išli amo-tamo u bolnicu da ih nahranim usred noći. Nismo mogli vjerovati kad smo ih napokon smjeli donijeti kući. Samo smo stajali u dječjoj sobi i gledali ih i... Pa, ta prva dva mjeseca su ustvari bila kao noćna mora. Nisu baš dobro spavali. Perry je uzeo tri mjeseca slobodno. Bio je predivan. Zajedno smo to prebrodili. - Shvaćam - rekla je Susi. Ali Celeste je vidjela da ona to ne shvaća. Nije razumjela da će Celeste i Perry zauvijek biti vezani jedno uz drugo zbog zajedničkog iskustva i ljubavi prema sinovima. Da se makne od njega, to bi bilo kao da si razdere vlastito meso. - Što mislite, kako zlostavljanje utječe na vaše sinove? Celeste je htjela da prestane koristiti riječ “zlostavljanje”. - To nikako ne utječe na njih - rekla je. - Nemaju pojma o tome. Mislim, mi smo uglavnom jako sretna, obična, brižna obitelj. Tjednima, pa čak i mjesecima, ne dogodi se nešto neuobičajeno. Mjesecima je vjerojatno bilo malo pretjerano. U ovoj prostorijici se počela osjećati klaustrofobično. Nije imala dovoljno zraka. Vrškom prsta je prešla preko čela i osjetila je da je vlažno. Što je očekivala od ovoga? Zašto je došla? Znala je da nema odgovora. Da nema strategija. Da nema savjeta i tehnika, pobogu. Perry je bio Perry. Nije bilo izlaza osim da ga ostavi, a neće ga ostaviti dok su djeca mala. Ostavit će ga kad odu na fakultet. To je već odlučila. - Što vas je natjeralo da danas dođete ovamo, gospođo White? pitala je Susi, kao da joj čita misli. Rekli ste da to traje otkako su se 196

djeca rodila. Je li nasilje pojačano u zadnje vrijeme? Celeste se pokušala sjetiti zašto je zakazala sastanak. Bilo je to zbog onog što se dogodilo na dan sportskih igara. Bilo je povezano s razigranim izrazom na Perryjevu licu tog jutra kad ga je Josh pitao za ogrebotinu na vratu. A onda se vratila kući nakon igara i bila je ljubomorna na čistače zato što su se smijali. Tako da je poklonila dvadeset pet tisuća dolara u dobrotvorne svrhe. - Malo su te preplavili filantropski osjećaji, zar ne, draga? - ironično je rekao Perry nekoliko tjedana poslije kad je stigao račun za kreditnu karticu, ali više ništa nije komentirao. - Ne, nije pojačano - Celeste je rekla Susi. - Nisam sigurna zašto sam ustvari zakazala sastanak. Perry i ja smo jednom bili na bračnom savjetovanju, ali to nije... Pa, nije bilo uspješno. Teško je jer on često putuje zbog posla. Opet ga neće biti sljedeći tjedan. - Nedostaje li vam kad ga nema? - pitala je Susi. Ovo pitanje kao da nije bilo na njezinom popisu, kao da je bilo nešto što nju zanima. - Da - rekla je Celeste. - I ne. - Složeno je - rekla je Susi. - Složeno je - složila se Celeste. - Ali svi brakovi su složeni, zar ne? - Da - rekla je Susi. Nasmiješila se. - I ne. - Osmijeh joj je iščeznuo. - Gospođo White, jeste li svjesni toga da u Australiji svaki tjedan umre jedna žena kao posljedica obiteljskog nasilja? Svaki tjedan. - On me neće ubiti - rekla je Celeste. - Nije to ništa slično tome. - Možete li se danas sigurno vratiti kući? - Naravno - rekla je Celeste. - Savršeno sigurno. Susi je podigla obrve. - Naš odnos je kao klackalica - pojasnila je Celeste. - Prvo jedno ima moć, onda drugo. Svaki put kad se Perry i ja posvađamo, a pogotovo ako se potučemo i ako me ozlijedi, meni se vrati moć. Ja sam na vrhu. Sada se zagrijala da joj to ispriča. Bilo je sramotno govoriti to Susi, no također je bilo prekrasno olakšanje govoriti to nekomu, objasniti kako 197

to funkcionira, izgovoriti naglas te tajne. - Što me više ozlijedi, to dođem na viši položaj gdje onda duže ostanem. Onda prođu tjedni i osjetim kako se to mijenja. On se prestaje osjećati krivim. Masnice, koje inače lako dobijem, one iščeznu. Počinju ga smetati sitnice. Postane malo uzrujan. Pokušam ga umiriti. Hodam kao po jajima, ali istovremeno sam ljuta zbog toga što moram hodati po jajima, pa nekad prestanem. Udarim nogama po jajima. Namjerno ga razljutim jer sam ja toliko ljuta na njega i na sebe što moram biti oprezna. I onda se to ponovno dogodi. - Znači sada imate moć - rekla je Susi. - Jer vas je nedavno ozlijedio. - Da - rekla je Celeste. - Sada bih mogla napraviti bilo što jer se još uvijek osjeća loše zbog onoga što se dogodilo zadnji put. S Lego kockicama. Tako da je sada sve odlično. Još i bolje od odličnog. Vidite, u tome je problem. Trenutačno je tako dobro da je skoro... Zastala je. - Vrijedno toga - dovršila je Susi. - Skoro je vrijedno toga. Celeste je pogledala Susi u njezine oči poput rakuna. - Da. Susin ravnodušan pogled nije govorio ništa osim: kužim. Nije bila draga i obuzeta majčinskim osjećajima i nije uživala u prekrasnoj superiornosti svoje dobrote. Samo je obavljala svoj posao. Poput brze, učinkovite žene u banci ili u telefonskoj kompaniji, koja samo želi obaviti svoj posao i riješiti vam zamršen problem. Na trenutak su sjedile u tišini. Iza vrata ureda, Celeste je čula mrmljanje glasova, zvonjavu telefona i udaljene zvukove prometa s ulice. Preplavio ju je osjećaj mira. Prestao ju je oblijevati znoj. Pet godina, otkako je to počelo, živjela je s tom tajnom sramotom koja joj je teško pritiskala ramena i sada se samo na trenutak podigla i ona se prisjetila osobe koja je nekoć bila. Još uvijek nije imala rješenje, nije imala izlaz, ali je barem sada, u ovom trenutku, sjedila preko puta nekoga tko je shvaćao. - Opet će vas udariti - rekla je Susi. Ponovno taj suzdržani profesionalizam. Bez sažaljenja. Bez osuđivanja. To nije bilo pitanje. To je bila činjenica koju je izrekla tako da može nastaviti razgovor. 198

- Da - rekla je Celeste. - To će se ponovno dogoditi. Udarit će me. Ja ću udariti njega. Ponovno će pasti kiša. Ponovno ću se razboljeti. Bit će loših dana. Ali ne mogu li uživati u dobrim danima dok imam priliku? Zašto sam onda uopće ovdje? - Dakle, voljela bih razgovarati o osmišljavanju plana - rekla je Susi. Okrenula je novu stranicu. - Plana - rekla je Celeste. - Da - rekla je Susi. - O osmišljavanju plana za sljedeći put.

199

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

J

esi li ikada htio eksperimentirati s onim, kako se to zove, s autoerotskom asfiksijom? - pitala je Madeline Eda dok su ležali u krevetu. On je držao knjigu. Ona je držala iPad. Bilo je to druge večeri nakon što je odnijela karton Jane. Cijeli danje razmišljala o Janeinoj priči. - Naravno. Može. Hajdemo probati. - Ed je skinuo naočale i odložio knjigu te se entuzijastično okrenuo prema njoj. - Molim? Ne! Šališ se? - rekla je Madeline. - Uglavnom, nije mi do seksa. Pojela sam previše rižota za večeru. - Dobro. Naravno. Baš sam smiješan. - Ed je ponovno stavio naočale. - I ljudi se slučajno ubiju dok to rade! Stalno umiru zbog toga! To je vrlo opasna metoda, Ed. Ed ju je pogledao preko ruba naočala. - Ne mogu vjerovati da si me htio udaviti - rekla je Madeline. Odmahnuo je glavom. - Samo sam htio pokazati svoju spremnost da ti ugodim. - Pogledao je u njezin iPad. - Tražiš načine kako da začinimo seksualni život ih što? Jao, dragi Bože, ne - rekla je Madeline, možda malo prenaglašeno. Ed se podsmjehnuo. Pogledala je objašnjenje na Wikipediji za autoerotsku asfiksiju. 200

Dakle, kad su arterije s obje strane vrata stisnute, dođe do iznenadnog prekida dotoka kisika u mozak i nađeš se u poluhalucinogenom stanju. Razmislila je o tome. - Primijetila sam da se osjećam prilično zavodljivo kad god sam prehlađena. To je možda zbog toga. - Madeline - rekao je Ed. - Nikada nisi zavodljiva kad si prehlađena. - Stvarno? - rekla je Madeline. - Možda sam ti zaboravila to spomenuti. - Da, možda jesi. - Nastavio je čitati knjigu. - Imao sam curu koja je to voljela. Stvarno? Koju? - Dobro, možda mi baš nije bila cura. Više cura koju sam pokupio. - A ta cura koju si pokupio je htjela da ti... - Madeline si je stavila ruke na vrat, isplazila jezik i pretvarala se da se guši. - Kvragu, tako si seksi kad to radiš - rekao je Ed. - Hvala. - Madeline je spustila ruke. - I, jesi li to napravio? - Nekako bez volje - rekao je Ed. Nasmiješio se, prisjetivši se toga. Bio sam malo pijan. Bilo mi je teško slijediti njezine upute. Sjećam se da je bila razočarana sa mnom, što je tebi vjerojatno neshvatljivo, ali nisam uvijek žario i palio... - Da, da - Madeline ga je ušutkala i ponovno pogledala u iPad. - Kako to da se odjednom tako zanimaš za autoerotsku asfiksiju? Ispričala mu je Janeinu priču te je gledala male mišiće oko njegove brade kako podrhtavaju i kako mu se oči skupljaju, kao kad bi na vijestima čuo neku priču o zlostavljanom djetetu. - Gad - na kraju je rekao. - Znam - rekla je Madeline. - I neće snositi nikakve posljedice. Ed je odmahnuo glavom. - Blesava djevojka - uzdahnuo je. Takvi muškarci samo vrebaju... - Nemoj ju nazivati blesavom djevojkom! - Madeline je tako brzo sjela da joj je iPad skliznuo s nogu. - To zvuči kao da nju kriviš! 201

Ed je podigao ruku kao da želi nešto otjerati. - Naravno da ju ne krivim. Samo sam mislio... - Što da je riječ o Abigail ili Chloe? - zavapila je Madeline. - Pa bas sam i mislio na Abigail i na Chloe - rekao je Ed. - Znači, onda bi krivio njih, zar ne? Bi li rekao: “Ti blesava djevojko, dobila si što si zaslužila”? - Madeline - smireno je rekao Ed. Njihove prepirke uvijek su se odvijale na ovaj način. Što je Madeline postajala uzrujanija, to je Ed bio bolesno smireniji, dok nije došao do točke kad je zvučao kao pregovarač koji se suočava s luđakom i bombom koja će eksplodirati. To je bilo strašno iritantno. - Kriviš žrtvu! - Zamislila je Jane kako sjedi u svom hladnom, ogoljelom stančiću i izraze njezina lica dok joj je pričala svoju tužnu, groznu pričicu, kao i srama koji je očito osjećala i nakon svih ovih godina. - Moram preuzeti odgovornost - rekla je. - Nije bilo tako strašno. - Prisjetila se fotografije koju joj je Jane pokazala. Opuštenog, veselog, bezbrižnog osmijeha. Crvene haljine. Jane je nekoć nosila vesele boje! Jane je nekoć imala dekolte! Sad je Jane svoje koščato tijelo odijevala pokajnički, ponizno, kao da želi nestati, kao da pokušava biti nevidljiva, pretvoriti se u ništavilo. To joj je učinio taj muškarac. Super je i cool da ti pokupiš neku žensku i spavaš s njom, no kad ženska pokupi nekog muškarca, to je blesavo. To su dvostruki kriteriji! - Madeline - rekao je Ed. - Nisam krivio nju. I dalje je koristio ton koji je govorio da je on odrastao, a ona luda, ali vidjela je da su mu oči zaiskrile od ljutnje. - Jesi! Ne mogu vjerovati da si to rekao! - Riječi su samo izlazile iz nje. - Ti si kao oni ljudi koji kažu: “Jao, ali što je očekivala? Pila je u jedan ujutro, pa naravno da je zaslužila da ju siluje cijela nogometna momčad!” - Nisam! - E baš jesi! 202

Na Edovu licu nešto se promijenilo. Zarumenio se. Povisio je glas. - Da ti nešto kažem, Madeline - rekao je. - Ako moja kći jednog dana ode s nekim idiotom kojeg je upravo upoznala u kafiću hotela, imam svako pravo nazvati ju blesavom! Bilo je glupo što su se svađali zbog toga. Racionalan dio njezinog uma je znao to. Znala je da Ed ne krivi Jane. Znala je da je njezin suprug zapravo bolja, draža osoba od nje, no svejedno mu nije mogla oprostiti taj komentar o “blesavoj djevojci”. To je nekako bilo strašno krivo. Kao žena, Madeline se morala ljutiti na Eda u Janeino ime, i u ime svake druge “blesave djevojke”, kao i u svoje ime, jer na kraju krajeva, to se moglo i njoj dogoditi, a čak i jedna blaga riječ poput “blesava” zvučala je poput šamara. - Trenutačno ne mogu biti u istoj prostoriji s tobom. - Iskočila je iz kreveta i uzela iPad sa sobom. - Onda se ponašaj smiješno - rekao je Ed. Bio je uzrujan, ali Madeline je znala da će dvadeset minuta čitati knjigu, ugasiti svjetlo i odmah zaspati. Madeline je zatvorila vrata što je odlučnije mogla (radije bi ih bila zalupila, ali nije htjela probuditi djecu) te je u mraku sišla stubama. - Nemoj ozlijediti gležanj na stubama! - povikao je Ed iza zatvorenih vrata. Već ga je prošlo, pomislila je Madeline. Napravila si je čaj od kamilice i sjela na kauč. Mrzila je čaj od kamilice, ali navodno je djelovao umirujuće i ublažujuće ili što god, pa se uvijek pokušavala natjerati da ga pije. Bonnie je pila samo biljne čajeve, naravno. Abigail je rekla da i Nathan sada izbjegava kofein. U tome je bio problem s djecom u razvedenim brakovima. Od njih dobivaš sve te informacije o bivšem mužu koje inače nikad ne bi saznao. Tako je, na primjer, znala da Nathan zove Bonnie “Bombončić Bon”. Abigail je to jedan dan spomenula u kuhinji. Ed, koji je stajao iza nje, u tišini je stavio prst u usta i nasmijao Madeline, ali svejedno, mogla je živjeti i bez te spoznaje. (Nathan je uvijek volio aliteraciju, a nju je zvao “Munjena Maddie”, što nije bilo baš tako romantično.) Zašto je Abigail imala 203

potrebu govoriti joj takve stvari? Ed je smatrao da to radi namjerno, da pokušava isprovocirati Madeline, namjerno ju povrijediti, ali Madeline nije vjerovala da je Abigail tako zlobna. Ed je u zadnje vrijeme vidio samo najgore u Abigail. To je bio pravi razlog zašto se tako razbjesnila na njega u spavaćoj sobi. To zapravo nije imalo nikakve veze s njegovim komentarom o “blesavoj djevojci”. To je bilo zato što je još uvijek bila ljuta na Eda jer se Abigail odselila k Nathanu i Bonnie, jer što je više vremena prošlo, to joj se činilo vjerojatnije da je Ed uistinu bio kriv zbog toga. Možda se Abigail lomila oko te odluke, možda se poigravala s pomišlju da se odseli, ali nije to ozbiljno mislila, no kad joj je Ed rekao da se smiri, to joj je možda bio baš onaj poticaj koji je trebala. Inače bi još bila ovdje. Možda je to bila samo prolazna faza. Tinejdžeri su to radili. Njihovo se raspoloženje brzo mijenjalo. U posljednje vrijeme Madeline je toliko mislila na dane kad su ona i Abigail bile same da je ponekad imala vrlo čudan osjećaj da su Ed, Fred i Chloe uljezi u njezinom životu. Tko su bili ti ljudi? Kao da su uletjeli u Madelinin i Abigailin život sa svom svojom bukom i svim svojim stvarima, s glasnim kompjutorskim igricama i svađom i da su otjerali jadnu Abigail. Nasmijala se pri pomisli koliko bi Fred i osobito Chloe bili bijesni kada bi znali da se ona usuđuje propitkivati njihovo postojanje. - Ali gdje sam ja bila? - Chloe bi uvijek pitala dok je gledala stare slike Madeline i Abigail. - Gdje je bio tata? Gdje je bio Fred? - Bili ste u mojim snovima - rekla je Madeline i to je bila istina. Ali nisu bili u Abigailinim snovima. Pijuckala je čaj i osjetila kako bijes polako iščezava iz njezinog tijela. No to nije imalo veze s tim glupim čajem. Za sve je bio kriv onaj muškarac. Gospodin Banks. Saxon Banks. Neobično ime. Stavila je prste na hladnu, glatku površinu iPada. Nemoj ga potražiti na Googleu, molila ju je Jane i Madeline je obećala da neće, tako da je ovo bilo strašno krivo, no nije mogla odoljeti 204

porivu da vidi tog gada. Kao kad je čitala priču o nekom zločinu, uvijek je htjela vidjeti zločinca, proučavati njegovo lice ne bi li vidjela znakove zla. (I uvijek bi ih našla.) I to je bilo tako lako, samo nekoliko pritisaka na zaslon; kao da su njezini prsti radili to bez njezinog dopuštenja i, dok je još uvijek razmišljala hoće li prekršiti obećanje ili ne, rezultati pretrage već su se pojavili na zaslonu pred njom, kao da je Google produžetak njezinih misli, a ona samo mora nešto pomisliti i to će se ostvariti. Samo će brzo, jako brzo pogledati, samo će baciti pogled na sliku, a onda će zatvoriti stranicu i obrisati sve reference na Saxona Banksa iz povijesti pretraživanja. Jane nikada neće saznati. Nije da će Madeline učiniti nešto u vezi s njim. Nije namjeravala osmisliti neku složenu, zadovoljavajuću osvetu. (Iako se dio njezinog uma već odvojio i krenuo u tom pravcu: Možda neka prevara? Da mu ukrade novac? Da ga javno ponizi i osramoti? Sigurno postoji način.) Kliknula je dva puta na njegovo ime, a na zaslonu se pojavila dobro osvijetljena poslovna slika glave. Trgovac nekretninama po imenu Saxon Banks iz Melbournea. Je li to bio on? Klasično zgodan muškarac sa snažnom bradom, samozadovoljnim osmijehom i očima koje kao da su gledale ravno u Madelinine oči i to na borben način koji je graničio s agresivnim. - Kretenu - naglas je rekla Madeline. - Misliš da možeš raditi što god hoćeš kome god hoćeš, zar ne? Što bi ona učinila u Janeinoj situaciji? Nije mogla zamisliti da bi reagirala isto kao Jane. Madeline bi ga ošamarila. Ne bi ju uništile njegove riječi “debela i ružna”, jer je njezino samopouzdanje u vezi s izgledom bilo previsoko, čak i kad je imala devetnaest godina, odnosno osobito kad je imala devetnaest godina. Ona je odlučivala o tome kako će izgledati. Možda je ovaj muškarac namjerno birao djevojke za koje je znao da će biti ranjive na njegove uvrede. No, je li ovaj način razmišljanja bio još jedan oblik okrivljavanja žrtve? To se meni ne bi dogodilo. Ja bih se suprotstavila. Ne bih to 205

trpjela. On ne bi uništio moje samopoštovanje. Jane je u tom trenutku bila potpuno ranjiva, onako gola u njegovom krevetu, blesava djevojka. Madeline se uhvatila. “Blesava djevojka”. Upravo je pomislila isto što i Ed. Ujutro će mu se ispričati. Dobro, neće mu se ispričati naglas, ali pripremit će mu meko kuhano jaje, a on će shvatiti poruku. Ponovno je proučavala sliku. Nije vidjela sličnost sa Ziggyjem. Ili možda ipak je? Možda malo nešto oko očiju. Pročitala je kratku biografiju pokraj fotografije. Diplomirao ovo, magistrirao ono, član ovog ili onog instituta, bla, bla, bla. U slobodno vrijeme Saxon voli jedriti, penjati se po stijenama i provoditi vrijeme sa suprugom i tri kćeri, Madeline se trgnula. Ziggy je imao tri polusestre. Madeline je sada to znala. Znala je nešto što ne bi smjela znati i više nije mogla poništiti tu spoznaju. Znala je nešto o Janeinom sinu Što Jane nije znala. Ne samo da je prekršila obećanje, nego je narušila Janeinu privatnost. Ona je bila bijedni mali voajer koji je po internetu tražio fotografije Ziggyjevog oca. Razljutilo ju je to što se dogodilo Jane, ali dio nje je gotovo uživao u toj priči, zar ne? Nije li gotovo uživala u bijesu koji je osjetila zbog Janeine tužne, grozne pričice o seksu? Njezino suosjećanje dolazilo je iz superiornog, udobnog položaja osobe koja živi tipičan život za nekoga iz srednje klase: ima muža, kuću, hipotekarni kredit. Madeline je bila poput nekih majčinih prijateljica, koje su bile tako uzbuđeno suosjećajne kad je Nathan ostavio nju i Abigail. Bile su tužne i bijesne zbog nje, ali na onaj način: “Jao, jao, to je tako strašno”, da je Madeline bila iziritirana time te se htjela braniti, iako je iskreno cijenila domaće složence koje su joj svečano stavljale na kuhinjski stol. Madeline je zurila u Saxonove oči, a on kao da je zurio u nju i pritom znao svaku nepriličnu stvar koju je mogao znati o njoj. Preplavio ju je osjećaj gađenja da su joj se ruke počele tresti i znojiti. No u tom trenutku začulo se vrištanje koje je poput mača probilo uspavanu tišinu kuće: - Mama! Mama, mama, mama! Madeline je skočila, a srce joj je jako udaralo, iako je znala da je to samo Chloe koja ima još jednu noćnu moru. 206

- Evo me! Stižem! - vikala je trčeći hodnikom. Ovo je mogla popraviti. Tako je lako mogla ovo popraviti, i to je bilo takvo olakšanje, zato što ju Abigail više nije željela ili trebala, i zato što je na svijetu bilo zlih ljudi poput Saxona Banksa koji su čekali da povrijede Madelininu djecu, na veliki ih mali način i ona nije mogla učiniti ništa u vezi s tim, ali barem je mogla izvući to čudovište koje se nalazilo ispod Chloeinog kreveta i zadaviti ga golim rukama.

207

TRIDESET PETO POGLAVLJE Gospođica Barnes: Nakon one male drame na danu upoznavanja, pripremila sam se na tešku godinu, no ipak je sve dobro počelo. Djeca su bila super, a roditelji nisu bili prenaporni. No na sredini prvog polugodišta sve je pošlo krivim putem. Dva tjedna prije večeri školskog kviza

K

ava s mlijekom i muffin. Jane je podigla pogled s laptopa, a onda ga je ponovno spustila i pogledala poslužavnik ispred sebe. Para se polako dizala s lijepog, mirišljavog muffina prekrivenog šećerom u prahu. - Jao, Tom, hvala, ali nisam naručila... Znam. Kuća časti muffinom - rekao je Tom. - Madeline mi je rekla da ih znaš praviti. Pa sam htio čuti tvoje stručno mišljenje o novom receptu koji isprobavam. Breskva, orah makadamije i limeta. Ludilo. Limeta, mislim. - Samo pečem muffine - rekla je Jane. - Nikad ih ne jedem. - Ozbiljno? - Tom se malo snuždio. Jane je brzo rekla: - Ali danas ću napraviti iznimku. Ovaj tjedan je zahladnjelo, kao mali uvod u zimu, a u Janeinu stanu je bilo hladno. Od sivog komada oceana koji je mogla vidjeti s prozora iz svojega stana bilo joj je samo hladnije. Kao da se prisjećala zauvijek 208

izgubljenih ljeta, kao da je živjela u sivom, mračnom postapokaliptičnom svijetu. - Ajme, Jane, to je malo predramatično. Zašto ne uzmeš laptop i ne smjestiš se za neki stol u Blue Bluesu? - predložila joj je Madeline. I tako je Jane sada dolazilo ovamo svaki dan sa svojim laptopom i svojim spisima. Kafić je bio ispunjen suncem i svjetlom, a Tom je naložio peć na drva. Svaki put kad bi ušla, Jane je zadovoljno uzdahnula. Kao da je sjela na avion i odletjela u potpuno drugo godišnje doba od onog koje je bilo u njezinom jadnom, vlažnom stanu. Pobrinula se da bude ondje između jutarnje i popodnevne gužve tako da ne zauzima isplativi stol i, naravno, tijekom dana je naručivala kave i mali ručak. Konobar Tom kao da joj je bio kolega, netko tko je sjedio za stolom do njezinog. Bilo je lijepo čavrljati s njim. Sviđale su im se iste serije, pa i neka ista glazba. (Glazba! Zaboravila je da postoji glazba, kao što je zaboravila da postoje knjige.) Tom se nasmiješio. - Pretvaram se u svoju baku, zar ne? Sve hranim na silu. Probaj samo jedan griz. Ne moraš pojesti sve samo iz pristojnosti. - Jane ga je gledala kako odlazi, a onda je sklonila pogled kad je shvatila da uživa gledajući u njegova široka ramena u crnoj majici kratkih rukava koju je inače nosio. Madeline joj je rekla da je Tom homoseksualac i da se trenutačno oporavlja od strašno slomljenog srca. Bio je to klišej, ali tako je često bio istinit: homoseksualci imaju stvarno jako dobro tijelo. Nešto se događalo tijekom proteklih nekoliko tjedana, otkako je pročitala onaj prizor sa seksom u kupaonici. Kao da joj se tijelo, njezino zahrđalo, napušteno tijelo, svojom voljom počelo buditi i vraćati u život. Uhvatila bi se kako slučajno gleda muškarce i žene, ali uglavnom muškarce, no ne toliko na seksualan, koliko na senzualan, zadovoljan, estetski način. Janein pogled nisu privlačili prekrasni ljudi poput Celeste, nego obični ljudi i prekrasna običnost njihovih tijela. Osunčana podlaktica s tetovažom sunca koja je bila ispružena preko pulta benzinske postaje. 209

Stražnji dio vrata starijeg muškarca u redu u supermarketu. Listovi i ključne kosti. To je bilo vrlo čudno i podsjećalo ju je na njezinog oca koji je prije nekoliko godina operirao sinuse pa mu se vratilo osjetilo njuha za koje nije ni znao da ga je izgubio. Najjednostavniji mirisi bacili bi ga u rapsodiju oduševljenja. Stalno je njušio vrat Janeine majke te je sanjivo govorio: - Zaboravio sam miris tvoje majke! Nisam znao da sam ga zaboravio! Nije to bilo samo zbog knjige. Bilo je to i zbog toga što je rekla Madeline za Saxona Banksa. Zbog toga što je ponovila one glupe riječi koje je on izgovorio. Morale su ostati tajne da bi zadržale moć. Sada su se ispuhale, poput dvorca za skakanje koji klone i nabora se kad se ispusti zrak. Saxon Banks bio je grozna osoba. Na svijetu su postojale grozne osobe. Svako dijete je to znalo. Roditelji su vas učili da ih se klonite. Da se ne obazirete na njih. Da odete. Da kažete: “Ne, to mi se ne sviđa”, glasno i odlučno, a ako ta osoba nastavi to raditi, prijavite to učitelju. Čak su i Saxonove uvrede bile djetinjaste. Smrdiš. Ružna si. Oduvijek je znala da je njezina reakcija na tu noć prejaka, ili pak preslaba. Nikada nije plakala. Nikome nije ništa rekla. Sve je to progutala i pretvarala se da to nije ništa značilo i baš zbog toga joj je to značilo sve. Sada kao da je samo htjela govoriti o tome. Prije nekoliko dana, ona i Celeste bile su u jutarnjoj šetnji te joj je ispričala kraću verziju onoga što je ispričala Madeline. Celeste nije rekla mnogo toga, osim da joj je žao i da je Madeline bila potpuno u pravu kad je rekla da Ziggy uopće nije sličan ocu. Sutradan je Celeste poklonila Jane ogrlicu u crvenoj baršunastoj kutijici. Bio je to lijepi srebrni lančić s plavim kamenom. Ovaj kamen se zove lapis lazuli - rekla je Celeste na svoj nesiguran način. - Navodno je to kamen koji “liječi emocionalne rane”. Ja baš ne vjerujem u takve stvari, ali svejedno, lančić je lijep. Jane je sada stavila ruku na privjesak. Novi prijatelji? Je li u tome bila stvar? Morski zrak? Vjerojatno joj je pomagalo i redovito vježbanje. Ona i Celeste sve su 210

više dolazile u formu. Obje su bile tako sretne kad su primijetile da ne moraju stati da dođu do daha kad su se popele na vrh stepenica u blizini groblja. Da, to je vjerojatno bilo zbog vježbanja. Cijelo vrijeme joj je zapravo bila potrebna osvježavajuća šetnja po svježem zraku i ljekovit kamen. Vilicom je odlomila komad muffina te ga je prinijela ustima. Šetnje sa Celeste su joj također vraćale apetit. Ako ne bude pazila, ponovno će se udebljati. U tom joj se trenu stegnulo grlo te je odložila vilicu. Dakle, još nije bila posve izliječena. Još je bila čudna u vezi s hranom. Ali ne smije uvrijediti dragog Toma. Ponovno je uzela vilicu i zagrizla najmanje što je mogla. Muffin je bio lagan i mekan i osjetila je sve sastojke koje joj je Tom naveo: makadamija, breskva, limeta. Zatvorila je oči i osjetila sve: toplinu kafića, okus muffina, do sada već poznat miris kave i rabljenih knjiga. Uzela je još veći griz i malo šlaga. - Je li dobar? - Tom se nagnuo preko stola blizu njezinoga, koji je čistio krpom koju je uzeo iz stražnjeg džepa. Jane je podigla ruku da mu pokaže da su joj usta puna. Tom se nasmiješio. Uzeo je knjigu koju je jedan gost ostavio na stolu i stavio ju na visoku policu. Crna majica mu se podigla i Jane je iznad traperica vidjela tračak križa. Savršeno obična križa. Ništa pretjerano značajno. Koža mu je preko zime bila boje slabe kave s mlijekom. Tijekom ljeta bila je boje vruće čokolade. - Odličan je - rekla je. - Hmmm? - Tom se okrenuo. U kafiću je trenutačno bilo samo njih dvoje. Jane je vilicom pokazala na muffin. - Ovo je nevjerojatno. Ovo bi trebao dodatno naplaćivati. - Zazvonio joj je mobitel. - Pardon. Na zaslonu je pisalo “škola”. Iz škole su je zvali samo jednom dosad, kad je Ziggy imao upaljeno grlo. - Gospođo Chapman? Ovdje Patricia Lipmann. Ravnateljica. Jane se 211

stegnuo želudac. - Gospođo Lipmann? Je li sve u redu? - Mrzila je uplašen ton u svojem glasu. Madeline je s gospođom Lipmann razgovarala s veselom, superiornom naklonošću kao da je riječ o ludom starom obiteljskom batleru. - Da, sve je u redu, no voljela bih dogovoriti sastanak s vama jer je riječ o hitnom slučaju. Ako može danas? Možete li oko četrnaest sati, neposredno prije nego što djeca izađu? - Naravno. Je li sve... - Odlično. Radujem se našem susretu. Jane je odložila mobitel. - Gospođa Lipmann želi se sastati sa mnom. Tom je poznavao većinu djece, roditelja i učitelja iz škole. Odrastao je u ovom području i išao je u školu kad je gospođa Lipmann bila samo učiteljica. - Siguran sam da nemaš razloga za brigu - rekao je. - Ziggy je dobro dijete. Možda želi staviti Ziggyja u poseban razred ili nešto. - Hmmm - Jane je odsutno uzela još komad muffina. Ziggy nije bio “nadaren i talentiran”. No već je po glasu gospođe Lipmann znala da vijesti neće biti dobre. Samantha: Renata je poludjela kad je počelo nasilje. Dio problema ležao je u tome što dadilja nije ništa govorila, tako da jedno vrijeme ona nije znala za nasilje. Naravno, sada znamo da je Juliette na pameti imala drugih stvari osim posla. Gospođica Barnes: Ono što roditelji ne shvaćaju jest da dijete u jednom trenu može biti nasilnik, a u drugom žrtva. Tako su spremni optuživati nekoga! Naravno, shvaćam da je ovo bilo drukčije. Ovo je bilo... Grozno. Stu: Moj me tata naučio: ako te dijete udari, udari i ti njega. Jednostavno. A danas svako dijete dobiva nagradu za sudjelovanje u nogometnoj utakmici. Obasipamo ih darovima. Odgajamo generaciju 212

slabića. Thea: Renata je sigurno krivila sebe. Koliko je samo radila, da gotovo nije ni viđala djecu! Ja suosjećam s tim jadnim mišićima. Očito se ne nose dobro sa situacijom. Uopće. Životi im više nikada neće biti isti, zar ne? Jackie: Nitko ne govori ništa o tome kako je Geoff stalno radio. Nitko ne pita je li Geoff znao što se događa s Amabellom. Koliko shvaćam, Renata je imala veću plaću i stresniji posao od Geoffa, ali nitko ne krivi Geoffa zbog karijere, nitko nije rekao: “Jao, Geoffa baš ne vidimo tako često u školi, zar ne?”. Ne! No ako mame koje ne rade vide da tata dolazi po dijete u školu, odmah misle da zaslužuje zlatnu medalju. Kao na primjer moj muž. On ima svoju skupinu obožavateljica. Jonathan: To su moje prijateljice, a ne obožavateljice. Ispričajte moju ženu. Nalazi se usred problematičnog preuzimanja druge firme. Zbog toga može djelovati malo agresivno. Mislim, da škola mora preuzeti odgovornost. Gdje su bili učitelji dok se to nasilje događalo?

213

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

R

enata Klein otkrila je da je njezina kći, Amabella, žrtva sustavnog, potajnog nasilja u posljednjih mjesec dana - rekla je gospođa Lipmann čim je Jane sjela preko puta nje. - Nažalost, Amabella ne želi reći što se točno događa niti o kome je riječ. No, Renata je uvjerena da je Ziggy odgovoran za to. Janeje grčevito gutnula slinu. Bilo je čudno što je svejedno bila zaprepaštena, kao da je neki ludo optimistični dio nje uistinu vjerovao da će Ziggyja staviti u neki poseban razred za čudesnu djecu. - Kakvo... - Janein glas je iščeznuo. S teškoćom je pročistila grlo nakašljavši se. Imala je osjećaj kao da igra ulogu koja nije njoj namijenjena. Njezini bi roditelji trebali biti na ovom sastanku. Ljudi iste dobi kao gospođa Lipmann. - Kakvo točno nasilje? Gospođa Lipmann napravila je malu grimasu. Izgledala je kao dobrostojeća žena iz visokog društva koja je nosila skupocjenu odjeću i koja je vodila brigu o njezi kože. U glasu joj se čula kristalno jasna poruka “ne zafrkavaj se sa mnom” i to je, očito, bilo vrlo učinkovito, čak i s općepoznatim nestašnim dečkima iz šestog razreda. - Nažalost, nismo upućeni u pojedinosti - rekla je gospođa Lipmann. Amabella ima neke neobjašnjive modrice i ogrebotine i... Trag ugriza i samo je rekla da je “netko bio zločest prema njoj”. Uzdahnula je i savršeno manikiranim noktima udarila po fasciklu na krilu. - Gledajte, da se nije dogodio onaj incident na danu upoznavanja, ne bih vas pozvala dok ne bismo imali konkretnije informacije. Gospođica Barnes kaže kako 214

misli da se taj incident dogodio samo jedanput. Pažljivo je promatrala Ziggyja zbog onoga što se dogodilo i opisuje ga kao prekrasno dijete koje je pravi užitak poučavati i koje djeluje vrlo brižno i ljubazno u interakciji s drugom djecom. Jane se gotovo rasplakala zbog neočekivane ljubaznosti tih riječi gospođice Barnes. - No, u Osnovnoj školi Pirriwee imamo nulti prag tolerancije spram vršnjačkog nasilja. Nulti. Ali u rijetkim slučajevima kada otkrijemo da se dogodilo nasilje, želim da znate da vjerujemo u to da nam je dužnost pobrinuti se i za žrtvu i za nasilnika. Pa ako uistinu otkrijemo da je Ziggy zlostavljao Amabellu, nećemo se usredotočiti na to da ga kaznimo, nego ćemo se pobrinuti da to ponašanje prestane i to odmah te ćemo pokušati otkriti zašto se tako ponaša. Na kraju krajeva, on je petogodišnji dječak. Neki stručnjaci kažu da petogodišnje dijete nije u stanju nikoga zlostavljati. Gospođa Lipmann se nasmiješila, a Jane joj je oprezno uzvratila smiješak. Ali čekajte, on je prekrasno dijete. On to nije učinio! - Osim onoga što se dogodilo na dan upoznavanja, je li se ikada prije dogodio sličan incident? U vrtiću? U interakciji s drugom djecom izvan razreda? - Ne - rekla je Jane. - Nipošto. - On je uvijek... Ovaj... - Htjela je reći da je Ziggy uvijek odlučno poricao Amabelline optužbe s dana upoznavanja, no možda bi time samo sve pokvarila. Gospođa Lipmann će misliti da Ziggy još i laže. - Dakle, nema ništa neobično u Ziggyjevoj prošlosti, nešto što se dogodilo kod kuće, nešto što bismo mi trebali znati, što bi moglo biti važno za ovaj slučaj? - gospođa Lipmann pogledala ju je puna očekivanja, ljubaznog i srdačnog izraza lica, kao da želi Jane dati do znanja da ju ništa ne može zaprepastiti. - Koliko sam shvatila, Ziggyjev otac nije uključen u njegov odgoj, zar ne? Jane se uvijek zbunila kad bi neki neznanac usput spomenuo “Ziggyjevog oca”. Riječ “otac” povezivala je s ljubavi i sigurnosti. 215

Uvijek bi prvo pomislila na svojega oca, kao da je taj neznanac mislio na njega. Morala se malo pribrati kako bi se prisjetila hotelske sobe i svjetla u stropu. Pa, gospođo Lipmann, je li ovo važno? Jedino što znam o Ziggyjevom ocu je da voli autoerotsku asfiksiju i ponižavati žene. Djelovao je šarmantno i ljubazno. Znao je pjevati pjesme iz “Mary Poppins”. Mislila sam da je “prekrasan”; ustvari i vi biste to vjerojatno mislili, no on ipak nije stvarno takav kakvim se činio. Pretpostavljam da bi ga se moglo opisati kao nasilnika. Tako da bi to moglo biti važno. S druge strane, da dobijete uvid u cijelu situaciju, želim vam reći da postoji mogućnost da je Ziggy ustvari reinkarnacija mojeg pokojnog djeda. A djedica je bio vrlo nježna duša. Tako da pretpostavljam da ovisi o tome vjerujete li u nasljednu sklonost prema nasilju ili u reinkarnaciju. - Ne mogu se prisjetiti ničeg bitnog - rekla je Jane. - Ima mnogo muških uzora... - O, da, da, sigurna sam u to - rekla je gospođa Lipmann. - Pobogu. Očevi neke djece ovdje toliko putuju ili rade po cijele dane tako da uopće ne vide svoju djecu. Tako da nipošto ne želim reći da Ziggyju nešto nedostaje zbog toga što odrasta sa samohranim roditeljem. Samo pokušavam dobiti uvid u cijelu situaciju. - Jeste li ga pitali za ovo? - pitala je Jane. Srce ju je zaboljelo pri pomisli da je Ziggyja ispitivala ravnateljica bez njezine prisutnosti. Spavao je s medvjedićem. Sjedio je na njezinom krilu i cuclao palac kad je bio umoran. Njoj je još uvijek bilo čudesno to što zna hodati i pričati i odijevati se, a ovdje živi posve drugi život odvojen od nje, u kojemu se događaju velike, odrasle, zastrašujuće drame. - Jesam i on to žustro poriče, a bez Amabelline potvrde vrlo je teško znati Što sljedeće poduzeti... Prekinulo ju je kucanje na vratima njezinog ureda. Kroz vrata je provirila tajnica. Oprezno je pogledala Jane. - Ovaj, htjela sam vam reći da su već stigli gospodin i gospođa Klein. 216

Gospođa Lipmann je problijedjela. - Ali trebali bi doći tek za sat vremena! - Sastanak upravnog odbora je premješten - začuo se poznat, kreštav glas. Renata se pojavila iza ramena tajnice, očito spremna uletjeti unutra. - Pa smo se pitali biste li nas mogli primiti... - Vidjela je Jane, a lice joj je postalo neumoljivo. - Aha. Shvaćam. Gospođa Lipmann tjeskobnim se pogledom ispričala Jane. Madeline je rekla Jane da Geoff i Renata redovito doniraju izdašne svote novaca školi. - Na školskom kvizu prošle godine svi smo morali sjediti kao zahvalni seljaci dok je gospođa Lipmann zahvaljivala Kleinovima jer su platili uvođenje klima-uređaja u cijelu školu - rekla joj je Madeline. A onda se oraspoložila kad se nečeg dosjetila. - Možda bi im se ove godine Celeste i Perry mogli suprotstaviti. Pa se mogu igrati igre “bogatiji sam od tebe”. - Pretpostavljam da smo svi ovdje da raspravimo o istoj temi - rekla je Renata. Gospođa Lipmann brzo je ustala od stola. - Gospođo Klein, stvarno mislim da bi bilo bolje... - Kakva slučajnost! - Renata je prošla pokraj tajnice i ušla u ured, a za njom je išao blijed, zdepasti crvenokosi muškarac u odijelu i kravati, koji je očito bio Geoff. Jane ga još nije upoznala. Većina očeva još joj je bila nepoznata. Jane je ustala i rukama zaštitila tijelo, uhvativši se za odjeću kao da će joj ju oni otrgnuti. Kleinovi će ju razotkriti i na vidjelo iznijeti njezine ružne, sramotne tajne. Ziggy nije plod lijepog, normalnog, pažljivog seksa. Ziggy je plod sramotnih radnji jedne mlade, blesave, debele, ružne djevojke. Ziggy nije bio ispravan, a to je bilo zbog toga što je Jane dopustila da mu taj muškarac bude otac. Znala je da je to nelogično, jer Ziggy inače ne bi postojao, ali djelovalo je logično, jer Ziggy će uvijek biti njezin sin, naravno, kako bi se moglo dogoditi da mu ona ne bude majka? Ali trebao se roditi kasnije, kad bi mu Jane našla normalnog tatu i omogućila 217

normalan život. Da je napravila sve kako treba, sada ne bi bio okaljan ovom strasnom genetskom mrljom. Ne bi se ovako ponašao. Prisjetila se onog trenutka kad ga je prvi put vidjela. Bio je tako uzrujan što se rodio, vrištao je iz petnih žila dok su mu sićušni udovi mlatarali kao da pada, a prvo što je pomislila bilo je: jako mi je žao, bebice. Jako mi je žao što si ovo morala proći. Iznimno bolan osjećaj koji joj je obuzeo tijelo podsjetio ju je na tugu, iako bi rekla da je to bila “radost”, bilo je to isto. Sjetila se uskovitlanog vrtloga svoje ljubavi prema tom smiješnom biću crvenog lica koje će sigurno odagnati prljava mala sjećanja na onu noć. No sjećanja su ostala, prianjajući za rub njezina uma poput sluzave, crne pijavice. - Moraš obuzdati tog svog sina. - Renata je stala točno ispred Jane. Prst je prijeteći zaustavila ispred Janeinih prsa. Iza naočala, oči su joj bile krvave. Bijes joj je bio tako opipljiv i tako snažan. - Renata - opomenuo ju je Geoff. Ispružio je ruku Jane. - Geoff Klein. Molim vas ispričajte Renatu. Jako je uzrujana. Jane je odmahnula glavom. - Jane. - Dobro, dakle, onda, kad smo svi ovdje, možda bismo mogli konstruktivno razgovarati - rekla je gospođa Lipmann s tračkom nervoze u kristalno jasnom glasu. - Želi li netko čaj ili kavu? Vodu? - Ne želim osvježenje - rekla je Renata. Jane je s bolesnom očaranošću primijetila da se Renatino cijelo tijelo trese. Sklonila je pogled. Vidjevši znak o Renatinim sirovim osjećajima, bilo je kao daju je vidjela golu. - Renata. - Geoff je ispružio ruku pred ženino tijelo, kao da ona namjerava zakoračiti pred auto. - Reći ću vam Što želim - rekla je Renata gospođi Lipmann. - Želim da se njezino dijete kloni moje kćeri.

218

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

M

adeline je otvorila dvorišna klizna vrata i vidjela Abigail kako sjedi na kauču i gleda nešto na laptopu. - Hej! - rekla je i trgnula se zbog prijetvorne radosti u svojemu glasu. Više nije znala prirodno razgovarati sa svojom kćeri. Sad kad je Abigail dolazila samo vikendom, Madeline je imala osjećaj da je domaćin, a Abigail da je važan gost. Imala je osjećaj da joj mora ponuditi piće i pobrinuti se da joj bude ugodno. To je bilo suludo. Kad god se Madeline uhvatila da se tako ponaša, toliko bi se naljutila da bi pak pretjerala na drugu stranu i otresitim tonom zatražila od Abigail da napravi neki kućanski posao, kao, na primjer, da objesi košaru rublja. Najgore od svega bilo je to što se Abigail ponašala baš kao pristojan gost kako ju je Madeline i odgojila te je bez komentara uzela košaru s rubljem, a Madeline se onda osjećala krivom i zbunjeno. Kako je mogla tražiti od Abigail da objesi rublje kad Abigail više svoje rublje nije prala ovdje? To je bilo kao da od gosta tražite da vam objesi rublje. Onda bi izjurila van i pomogla joj objesiti odjeću te bi neprirodno čavrljala s njom, dok bi joj se u mislima vrtjele sve one riječi koje nije mogla izgovoriti: Vrati se kući, Abigail, samo se vrati i prestani s ovim. On nas je ostavio. Ostavio je tebe. Ti si bila moja nagrada. To što nije bio uz tebe bila mu je kazna. Kako si mogla izabrati njega? - Što radiš? - Madeline se bacila na kauč, sjela pokraj Abigail i zavirila na zaslon laptopa. - Je li to “Američki top model?” Više nije znala kako da se ponaša prema Abigail. To ju je podsjećalo 219

na to kao da pokušava biti prijatelj s bivšim dečkom. Neprirodna opuštenost vaše interakcije. Krhkost vaših osjećaja, svjesnost da neke čudne navike nisu više tako drage; sada su baš jako iritantne. Madeline je uvijek veselo igrala ulogu smiješne, šašave majke. Uvijek se pretjerano uzbuđivala i pretjerano ljutila zbog raznih stvari. Kad djeca nisu htjela napraviti ono što im je rečeno, uvijek je glasno uzdisala. Pjevala je smiješne pjesmice dok je stajala na vratima smočnice: “Rajčice u limenci, gdje ste li samo? Rajčice, o rajčice moje, ukažite se!” Djeca i Ed voljeli su ju ismijavati te su ju zadirkivali u vezi sa svime: od njezine opsjednutosti poznatim osobama do svjetlucavog sjenila. Ali sada, kad je Abigail došla u posjet, Madeline je imala osjećaj da je parodija same sebe. Odlučila je da se neće ponašati kao ono što nije. Imala je četrdeset godina! Bilo je prekasno za promjenu osobnosti. Ali stalno se gledala kroz Abigailine oči i pretpostavljala je da se ne može mjeriti s Bonnie. Jer Abigail je ipak izabrala Bonnie, zar ne? Bonnie je bila majka kakvu je Abigail htjela. To ustvari nije imalo nikakve veze s Nathanom. Majka određuje kakvo će ozračje vladati u kućanstvu. Svaki tajni Madelinin strah zbog vlastitih mana (očito se brzo razljutila, često je prebrzo nekog osuđivala, bila je opsjednuta odjećom, trošila je previše novca na cipele, mislila je da je slatka i duhovita, a ustvari je možda bila iritantna i neukusna) sada je isplivao na površinu njezine psihe. Odrasti, rekla si je. Nemoj to tako osobno shvaćati. Tvoja te kći i dalje voli. Samo je odlučila živjeti s ocem. To nije ništa strasno. Ali svaka interakcija s Abigail bila je neprestana borba između “Ja sam takva, Abigail, prihvati to ili ne” i “Budi bolja, Madeline, budi smirenija, ljubaznija, budi sličnija Bonnie”. - Jesi li vidjela kako su prošli tjedan izbacili Eloise? - pitala je Madeline. To bi inače rekla Abigail, tako da joj je to i rekla. - Ne gledam “Američki top model” - uzdahnula je Abigail. - Gledam Amnesty International. Čitam o kršenju ljudskih prava. - Aha - rekla je Madeline. - Pobogu. 220

Bonnie i njezina majka su učlanjene u Amnesty International - rekla je Abigail. - Naravno - promrmljala je Madeline. Ovako se sigurno osjeća Jennifer Aniston kad god čuje da su Angelina i Brad usvojili još jedno ili dva siročeta, pomislila je Madeline. - Molim? - To je odlično - rekla je Madeline. - Mislim i da je Ed njihov Član. Svake godine nešto doniramo. Pobogu, daj se poslušaj! Prestani se natjecati! Je li to uopće bila istina? Edu je možda isteklo članstvo. Ona i Ed trudili su se da budu dobri ljudi. Uvijek je igrala tombolu u dobrotvorne svrhe, davala novac uličnim sviračima, uvijek je sponzorirala iritantne prijatelje koji su opet trčali maraton za neki viši cilj (iako je pravi cilj u biti bio taj da ostanu u formi). Kad djeca odrastu, vjerojatno će negdje volontirati kao njezina majka. To je bilo dovoljno, zar ne? Za zaposlenu majku? Kako se Bonnie usuđuje natjerati ju da preispituje svaku svoju odluku? Abigail je rekla da je Bonnie nedavno odlučila da više neće imati djece (Madeline nije pitala zašto, iako ju je to zanimalo), tako da je Skyeina kolica, krevetić, stol za presvlačenje i robicu donirala skloništu za zlostavljane žene. - Nije li to divno, mama? - uzdahnula je Abigail. Drugi ljudi bi jednostavno sve to prodali. - Madeline je nedavno prodala Chloeinu staru robicu preko eBaya. A onda je veselo potrošila taj novac na dizajnerske čizme u pola cijene. - I, o čemu čitaš? - Je li bilo dobro za jednu četrnaestogodišnjakinju da sazna kakva se zvjerstva događaju u svijetu? Njoj je to vjerojatno bilo divno. Bonnie je usađivala Abigail društvenu svijest, dok je Madeline poticala jadnu svijest o izgledu. Prisjetila se onoga što je jadna Jane rekla o tome kako je društvo opsjednuto ljepotom. Zamislila je Abigail kako odlazi u hotelsku sobu s nekim neznancem i kako se on ponaša prema njoj onako kako se onaj muškarac ponio prema Jane. Kipjela je od bijesa. Zamislila je kako ga hvata za kosu na zatiljku i udara mu lice o 221

neku betonsku površinu sve dok se ne pretvori u krvavu, kašastu masu. Dragi Bože. Gledala je previše nasilja na televiziji. - O čemu Čitaš, Abigail? - ponovno je pitala te se mrzila zbog tračka živčanosti u glasu. Je li ponovno imala PMS? Nije. Nije još bilo vrijeme. Čak ni to nije mogla okriviti. Ovih dana jednostavno je bila trajno loše volje. Abigail je uzdahnula. Nije podigla pogled sa zaslona. - O prisilnim brakovima djece i seksualnom robiju - rekla je. - To je grozno - rekla je Madeline. Zastala je. - Možda ne bi... Stala je. Htjela je reći nešto poput: - Nemoj dopustiti da te to uzruja - no to je bilo grozno reći; bio je to komentar tipičan za bezobzirnu bijelu zapadnjakinju koja živi povlaštenim životom, za ženu koja previše iskreno uživa u novom paru cipela ili bočici parfema. Što bi Bonnie rekla? Hajdemo zajedno meditirati o tome, Abigail. Hommm. Eto. Opet ta njezina površnost. Ismijava se meditaciji. Kako je meditiranje nekome moglo naškoditi? - Trebali bi se igrati lutkama - rekla je Abigail. Glas joj je bio nabijen ljutitom tugom. - Umjesto toga, rade u bordelima. Ti bi se trebala igrati lutkama, pomislila je Madeline. Ili barem šminkom. Osjetila je nalet pravedničkog gnjeva spram Nathana i Bonnie, jer, zapravo, Abigail jest bila premlada i osjetljiva da bi znala za trgovanje ljudima. Njezini osjećaji bili su presnažni i nekontrolirani. Naslijedila je Madelininu nesretnu sklonost ka tome da se brzo razjari, ali srce joj je mnogo mekše nego što je Madelinino srce ikad bilo. Bila je previše suosjećajna (iako, naravno, taj višak suosjećanja nikad nije bio usmjeren prema Madeline ili Edu, ili prema Chloe i Fredu). Madeline se sjetila kad je Abigail imala tek pet ili šest godina i bila je strašno ponosna jer je naučila čitati. Pronašla ju je kako sjedi za kuhinjskim stolom i miče usnama dok pažljivo izgovara natpis na naslovnici nekih novina, s izrazom pravog užasa i nevjerice na licu. Madeline se sada nije mogla sjetiti o čemu je točno bio taj članak. 222

Ubojstvo, smrt, katastrofa. Ne. Ustvari, sjetila se. Bila je to priča o djetetu kojeg je u ranim osamdesetima netko uzeo iz kreveta, a tijelo mu nikad nije bilo pronađeno. Abigail je tada još vjerovala u Djeda Božićnjaka. - To nije istina - brzo joj je rekla Madeline i zgrabila novine, zaklevši se da ih vise nikada neće ostaviti nadohvat njezine ruke. - To je sve izmišljotina. Nathan nije znao za to jer Nathan nije bio ondje. Chloe i Fred bili su tako drukčija stvorenja. Toliko mnogo otporniji. Njezini dragi, tehnološki vješti, materijalistički divljaci. - Poduzet ću nešto u vezi s ovim - rekla je Abigail, gledajući na zaslon. - Stvarno? - rekla je Madeline. E pa, nećeš ići u Pakistan, ako si to mislila. Ostat ćeš ovdje i gledati “Američki top model”, mlada damo. Kako to misliš? Poslat ćeš pismo? - Oraspoložila se. Ona je diplomirala marketing. Mogla je napisati bolje pismo nego Bonnie. Mogla bih ti pomoći da napišeš pismo našem premijeru i tražiš... - Ne - prezrivo ju je prekinula Abigail. - Time se ništa ne može postići. Imam ideju. - Kakvu ideju? - pitala je Madeline. Poslije će se pitati bi li joj Abigail odgovorila iskreno pa da zaustavi to ludilo prije nego što je uopće započelo, ali u tom trenutku začulo se kucanje na vratima i Abigail je zatvorila laptop. - To je tata - rekla je i ustala. - Ali tek je četiri sata - pobunila se Madeline. I ona je ustala. Mislila sam da ću te ja odvesti u pet. Idemo na večeru kod Bonniene majke rekla je Abigail. - Kod Bonniene majke - ponovila je Madeline. - Nemoj praviti dramu oko toga, mama. - Nisam ništa rekla - rekla je Madeline. - Na primjer, nisam rekla da moju majku nisi vidjela tjednima. - Baka je prezauzeta svojim društvenim životom, tako da to ni ne 223

primjećuje - ispravno je rekla Abigail. - Abigailin tata je ovdje! - vikao je Fred iz prednjeg dijela kuća, misleći: “Auto Abigailinog tate je ovdje!” - Bok, stari! - Madeline je čula kako Nathan govori Fredu. Ponekad bi samo Nathanov glas u njoj instinktivno izazvao nalet osjećaja izdaje, prezira, bijesa i zbunjenosti. Samo je otišao. Samo je izašao i ostavio nas, Abigail, i ja nisam mogla vjerovati, jednostavno nisam mogla vjerovati, a ti si te noći plakala i plakala, bio je to beskonačan plac novorođenčeta koji... - Bok, mama - rekla je Abigail i sagnula se da ju suosjećajno poljubi u obraz, kao da je Madeline neka stara teta koju je došla posjetiti i sada je - uf! bilo vrijeme da ode iz ove ustajale prostorije i vrati se kući.

224

TRIDESET OSMO POGLAVLJE Stu: Reću ću vam nešto čega se sjećam. Jednom sam sreo Celeste White. Bio sam na drugom kraju Sydneyja zbog posla i morao sam ići po neke nove pipe jer je netko imao nekih problema s tim, uglavnom, da skratim, šećem ja trgovinom Harvey Norman kroz onaj dio gdje se nalazi namještaj za spavaću sobu i vidim Celeste White kako na leđima leži na bračnom krevetu i zuri u strop. Okrenuo sam se još jednom da ju bolje pogledam i rekao: “Bok, dušo”, a ona se strašno preplašila. Kao da sam ju uhvatio da pljačka banku. To je djelovalo baš čudno. Zašto je ležala na bračnom krevetu koji je bio na popustu i to tako daleko od kuće? Prekrasna žena zapanjujućeg izgleda, ali uvijek malo... Plašljiva. Tužno je prisjetiti se toga sada. Jako tužno.

V

i ste nova stanarka? Celeste se trgnula i gotovo ispustila svjetiljku koju je nosila. - Pardon, nisam vas htjela uplašiti - rekla je debeljuškasta žena četrdesetih godina u odjeći za teretanu, koja se pojavila iz stana preko puta hodnika. Uz nju su bile dvije djevojčice, koje su izgledale kao blizanke otprilike iste dobi kao Josh i Max. - Recimo - rekla je Celeste. - Hoću reći, da, jesam. Nisam sigurna kad ću se točno useliti. Možda će malo potrajati. Ovo nije bio dio plana. Razgovor s ljudima. To je bilo prestvarno. Ova cijela situacija je bila hipotetička. Ona se vjerojatno nikada neće 225

ostvariti. Samo se poigravala pomišlju o novom životu. Radila je to da zadivi Susi. Htjela se vratiti na sljedeći sastanak napravivši plan kako treba. Većinu žena vjerojatno je trebalo mjesecima nagovarati. Većina žena vjerojatno se na sljedeći sastanak vratila ne učinivši ništa. Ali Celeste nije takva. Ona je uvijek izvršavala svoju zadaću. - Unajmila sam stan na šest mjeseci - htjela je Susi reći opušteno, veselo. U McMahon’s Pointu. Mogu pješke doći do sjevernog Sydneyja. Imam prijateljicu koja radi u maloj odvjetničkoj firmi u sjevernom Sydneyju. Ponudila mi je posao prije otprilike godinu dana, ali sam ga odbila, no sigurna sam da mi svejedno može nešto naći. Uglavnom, ako to ne upali, mogu naći posao u centru. To je tek kratka vožnja trajektom. - Ajme - rekla bi Susi. Podigla bi obrve. - Odlično. Celeste je to super napravila. Kakva dobra cura. Kakva zlostavljana žena pristojnog ponašanja. - Ja sam Rose - rekla je ta žena. - A ovo su Isabella i Daniella. Je li ona bila ozbiljna? Djeci je dala imena Isabella i Daniella? Djevojčice su joj se uljudno nasmiješile. Jedna je čak i rekla: - Dobar dan. - To su svakako bile blizanke, ali puno ljepšeg ponašanja nego Celestini dečki. - Ja sam Celeste. Drago mi je! - Celeste je okretala ključ što je brže mogla. - Trebala bih... - Imate li djece? - pitala je Rose puna nade, a djevojčice su ju pogledale također pune nade. - Dva dečka - rekla je Celeste. Da spomene da su blizanci, ta nevjerojatna slučajnost dovela bi do još najmanje pet minuta razgovora koji nije mogla podnijeti. Ramenom je odgurnula vrata da ih otvori. - Javite mi ako što trebate! - rekla je Rose. - Hvala! Vidimo se. Celeste je pustila vrata, a djevojčice su se počele prepirati o tome 226

tko je na redu da pritisne dugme za dizalo. - O, cure, pobogu, moramo li to prolaziti svaki put? - rekla je njihova majka očito svojim normalnim glasom, za razliku od uljudnog glasa kojim se obratila Celeste. Čim su se vrata zatvorila, zavladala je potpuna tišina, a glas majke bio je odsječen usred rečenice. Zvučna izolacija je bila dobra. Pokraj vrata nalazio se ostakljeni zid koji je izgledao kao ostatak ambicioznog projekta dekoracije iz sedamdesetih. Ostatak stana bio je posve neutralan: bijeli zidovi, sivi tepison. Samo tvoja unajmljena nekretnina. Perry je bio vlasnik nekretnina za iznajmljivanje koje su vjerojatno izgledale isto ovako. Ustvari, i Celeste ih je onda posjedovala, ali ona nije znala ni gdje se nalaze. Da su štedjeli za neku nekretninu zajedno, samo jednu, ona bi uživala u tome. Pomogla bi u renoviranju, izabrala bi pločice, dogovarala se s agentom za nekretnine i rekla: “Da, naravno!” kad bi podstanar pitao da se nešto popravi. Na toj bi se razini bogatstva osjećala ugodno. Od nezamislivih dubina Perryjevog novca ponekad joj je bilo muka. Vidjela je to na licima ljudi kad bi ugledali njezinu kuću prvi put, kako im je pogled prelazio preko tih širina, visokih stropova, prekrasnih prostorija namještenih kao mali muzeji koji prikazuju život bogate obitelji. Svaki put se borila s podijeljenim osjećajima ponosa i srama. Živjela je u kući u kojoj je svaka prostorija govorila: MI IMAMO MNOGO NOVCA. VJEROJATNO VIŠE NEGO VI. Te prekrasne prostorije bile su poput Perryjevih neprestanih postova na Facebooku: stilizirani prikazi njihovog života. Da, ponekad su sjedili na onom prekrasnom kauču koji je djelovao tako udobno i stavljali čaše sa šampanjcem na stolić i gledali kako sunce zalazi iznad oceana. Da, uistinu jesu. I ponekad, odnosno često, to je bilo prekrasno. Ali to je bio isti kauč u čiji kut joj je Perry jednom zabio lice, a ona je mislila da će umrijeti. A fotografija na Facebooku iznad koje je pisalo “Zabavan dan vani s djecom” nije bila laž, jer je to uistinu bio zabavan dan vani s djecom, ali na Facebook nije stavio fotografiju onoga što se dogodilo 227

nakon što su djeca zaspala te večeri. Celestin nos jako je brzo znao prokrvariti. Oduvijek. Odnijela je svjetiljku u spavaću sobu. Soba je bila prilično mala. Nabavit će bračni krevet. Ona i Perry imali su ogroman bračni krevet, naravno. No ovdje on ne bi stao. Stavila je svjetiljku na pod. Bila je to šarena art-deco svjetiljka u obliku gljive. Kupila ju je zato što joj se svidjela i zato što bi Perry mrzio taj stil; ne bi ju spriječio daju kupi ako ju ona uistinu želi, ali trgnuo bi se svaki put kad bi je pogledao, kao što bi se ona trgnula na neka mračna djela suvremene umjetnosti koja joj je on pokazivao u galerijama. Pa ih on onda nije kupovao. U braku je bio bitan kompromis. - Dušo, ako ti se stvarno sviđa taj ženski, antikni stil, ja ću ti kupiti pravu stvar - nježno bi rekao. - Ovo je samo jeftina, otrcana kopija. Kad bi on to rekao, ona bi čula: Ti si jeftina i otrcana. Ona će posvetiti vrijeme opremanju ovog stana jeftinim, otrcanim stvarima koje su joj se sviđale. Pošla je podići rolete da pusti malo svjetla. Prešla je prstom preko blago prašnjave prozorske klupčice. Stan je bio prilično čist, no sljedeći će put donijeti sredstvo za čišćenje i sve ulaštiti. Do sada nije bila u stanju ostaviti Perryja jer nije mogla zamisliti kamo bi išla, kako bi živjeli. To je bio njezin način razmišljanja. To joj se činilo nemogućim. Na ovaj način imala bi sređene uvjete za život, koji bi se samo morao aktivirati. Imala bi krevete za dječake. Napunila bi hladnjak. U ormare bi stavila igračke i odjeću. Ne bi se morala ni spakirati. Imala bi ispunjen formular za upis u lokalnu školu. Bila bi spremna. Sljedeći put kad ju Perry udari, ona mu neće vratiti ili plakati ili ležati na krevetu. Reći će: “Odlazim ovog trena.” Gledala si je članke na prstima. Ili će otići kad on bude u inozemstvu. Možda bi to bilo bolje. Preko 228

telefona će mu reći: “Znaš da više ne možemo ovako. Kad se vratiš, mi nećemo biti ovdje.” Bilo je nemoguće zamisliti njegovu reakciju. Da stvarno, zapravo ode. Ako okonča tu vezu, onda će prestati i nasilje jer više neće imati pravo na to da ju udari, kao što više neće imati pravo na to da ju poljubi. Nasilje je bio intiman dio njihovog odnosa, kao i seks. Više neće biti prikladno ako ga ostavi. Neće mu pripadati na isti način. Vratit će njegovo poštovanje. Njihov odnos bit će prijateljski. Bit će uljudan, ali hladan bivši muž. Već je znala da će ju ta hladnoća povrijediti više nego bilo koji udarac. Upoznat će neku drugu. Za to će mu trebati otprilike pet minuta. Izašla je iz spavaće sobe i malim hodnikom došla do sobe koju će namijeniti dečkima. Bilo je dovoljno mjesta samo za dva kreveta jedan uz drugi. Kupit će im nove prekrivače. Da sve izgleda lijepo. Teško je disala, pokušavajući zamisliti njihova zbunjena mala lice. O, Bože. Može li im stvarno to napraviti? Susi je mislila da će Perry pokušati dobiti puno skrbništvo nad djecom, ali ona nije poznavala Perryja. Njegov bi se bijes rasplamsao poput požara, a onda bi utihnuo. (Za razliku od njezinog. Celeste je bila bjesnija od njega. Ona je bila zlopamtilo. Perry nije, ali ona je. Bila je grozna. Sve je pamtila. Pamtila je svaki put kad se to dogodilo, svaku riječ.) Susi je inzistirala na tome da bilježi “zlostavljanje”, kako ga je ona nazivala. Sve zapišite, rekla je. Slikajte ozljede. Idite liječniku. To bi moglo biti važno na sudu zbog dodjeljivanja skrbništva. - Naravno rekla je Celeste, ali nije imala namjeru to raditi. Bilo bi tako ponižavajuće vidjeti zapisano njihovo ponašanje. Izgledalo bi kao da opisuju dječju tučnjavu. Ja sam mu odbrusila. On je vikao na mene. Ja sam vikala na njega. On me gurnuo. Ja sam ga udarila. Pojavila mi se modrica. On je dobio ogrebotinu. - Neće mi pokušati oduzeti djecu - Celeste je rekla Susi. - Učinit će ono što je najbolje za njih. 229

Možda će misliti da je najbolje da djeca ostanu s njim - Susi je rekla Celeste onim svojim hladnim, činjeničnim tonom. - Muškarci poput vašeg supruga često traže skrbništvo. Imaju resurse. Novac. Poznanstva. Morate se pripremiti na to. Može se umiješati suprugova rodbina. Odjednom će svatko imati svoje mišljenje. Njegova rodbina. Celeste je obuzeo osjećaj tuge. Uvijek je voljela biti dijelom Perryjeve velike, proširene obitelji. Voljela je što ih je bilo toliko mnogo: osebujne tete, horde bratića i sestrični, trio sjedokosih, mrzovoljnih praujaka. Voljela je to što Perryju uopće nije bio potreban popis kad je kupovao parfeme u duty-freeju. Chanel Coco Mademoiselle za tetu Anitu, Issey Miyake za tetu Evelyn: promrmljao bi sebi u bradu. Voljela je vidjeti Perryja kako grli najdražeg bratića, sa suzama u očima jer se nisu dugo vidjeli. To kao da je dokazivalo da u njezinom suprugu postoji nešto istinski dobro. Od prvog dana Perryjeva je obitelj srdačno prihvatila Celeste, kao da su osjetih da se njezina mala, skromna obitelj ne može mjeriti s njima i da joj mogu dati nešto što nikad nije imala, osim novca. Perry i njegova obitelj nudili su obilje u svemu. Dok je Celeste sjedila za velikim, dugačkim stolom i jela pitu od špinata koju je pripremila teta Anita i gledala Perryja kako strpljivo čavrlja s gunđavim praujacima, dok blizanci mahnito trče s drugom djecom, u mislima bi joj se pojavila slika kako ju Perry udara i tada bi joj se to činilo nemogućim, nestvarnim, apsurdnim, čak i ako se dogodilo noć prije, a zajedno s nevjericom, pojavio bi se i sram jer je znala da je sigurno ona nekako kriva, jer ovo je bila jedna dobra, brižna obitelj u kojoj je ona bila uljez, i zamislite samo kako bi se oni zgrozili kad bi vidjeli kako ona udara i grebe njihovog voljenog Perryja. Nitko u toj velikoj nasmijanoj obitelji nikada ne bi povjerovao u to da Perry može biti nasilan, a Celeste nije imala želju da oni to saznaju, jer Perry koji je svojim tetama kupovao parfeme nije bio onaj Perry koji je znao izgubiti živce. Susi nije poznavala Perryja. Ona je znala primjere i studije slučaja i 230

statistiku. Nije znala da je Perryjevo gubljenje živaca samo dio njega, da to ne čini cijelu njegovu ličnost. On nije bio samo muškarac koji tuče svoju ženu. On je bio muškarac koji svojoj djeci čita priče prije spavanja, koji koristi smiješne glasove, koji se pristojno obraća konobaricama. Perry nije bio razbojnik. On je bio muškarac koji se samo ponekad znao jako loše ponašati. Druge bi se žene u ovakvoj situaciji bojale da će ih muževi pronaći i ubiti ako ih pokušaju ostaviti, ali Celeste se bojala da će joj on nedostajati. Onaj čisti užitak kad bi vidjela dječake kako trče prema njemu kad se vrati s puta, kako baca torbe i odmah klekne i raširi ruke. Sad moram poljubiti mamu - rekao bi. To nije bilo jednostavno. To je bio vrlo čudan brak. Hodala je stanom, ne obazirući se na kuhinju. Bila je mala i tijesna. Nije htjela razmišljati o tome da će morati kuhati u toj kuhinji. Dečki će cendrati: Gladan sam! I ja! Umjesto toga, vratila se u spavaću sobu i uključila svjetiljku u utičnicu. Bilo je struje. Boje na svjetiljci bile su bogate i živopisne. Sjela je i divila joj se. Obožavala je svoju smiješnu svjetiljku. Nakon Što se useli, pozvat će Jane i Madeline u posjet. Pokazat će im svoju svjetiljku te će se zgurati na onaj balkončić i piti popodnevni čaj. Ako ode iz Pirriweeja, nedostajat će joj jutarnje šetnje po rtu s Jane. Većinu vremena šetale su u tišini. Kao da su zajedno meditirale. Da je Madeline šetala s njima, sve tri bi cijelo vrijeme pričale, ali dinamika je bila drukčija kad su Jane i Celeste bile same. U posljednje vrijeme obje su se počele oprezno otvarati. Bilo je zanimljivo kako u šetnji možeš reći nešto što inače ne bi mogao reći za stolom, kad si pod pritiskom gledanja u oči. Celeste se prisjetila onog jutra kad joj je Jane ispričala o Ziggyjevom biološkom ocu, o onom odvratnom čovjeku koji ju je manje-više silovao. Zadrhtala je. Barem seks s Perryjem nikad nije bio nasilan; čak i kad je slijedilo iza nasilja, kad je bio dio njihove čudne, intenzivne igre mirenja, 231

opraštanja i zaboravljanja, uvijek je bio pun ljubavi i uvijek je bio jako, jako dobar. Prije nego što je upoznala Perryja, nijedan ju muškarac nije tako snažno privlačio i znala je da nikad ni neće. To je bilo nemoguće. To je bilo previše specifično za njih. Nedostajat će joj seks. Nedostajat će joj život pokraj plaže. Nedostajat će joj kava s Madeline. Nedostajat će joj kasno ustajanje i gledanje serija na DVD-u s Perryjem. Nedostajat će joj Perryjeva obitelj. Kad se razvodiš od nekoga, razvodiš se i od njegove cijele obitelji, jednom joj je rekla Madeline. Madeline je nekoć bila bliska s Nathanovom starijom sestrom, no sada su se rijetko viđale. Celeste će se također morati odreći Perryjeve cijele obitelji, kao i svega drugoga. Bilo je previše toga što će joj nedostajati, previše toga što mora žrtvovati. No dobro. Ovo je bila samo vježba. Ništa od toga nije morala provesti u djelo. To je bila samo teoretska vježba da zadivi svoju savjetnicu, koja vjerojatno uopće neće biti toliko zadivljena, jer na kraju krajeva, ovdje je bila samo riječ o novcu. Celeste nije pokazivala nikakvu posebnu hrabrost. Mogla si je priuštiti najam i opremanje stana koji vjerojatno nikad neće koristiti, i to novcem koji je zaradio njezin suprug. Većina Susinih klijenata vjerojatno nisu imala pristup novcu, dok je Celeste mogla dizati velike količine gotovine s različitih računa, a da Perry to ni ne primijeti, a kad bi i primijetio, lako bi mogla smisliti neku izliku. Mogla bi mu reći da joj je prijateljica trebala gotovinu, a on ne bi ni trepnuo. Ponudio bi joj još. Nije bio kao drugi muškarci koji su svoje žene držali zarobljene, ograničavajući im kretanje, pristup novcu. Celeste je bila slobodna kao ptica. Pogledala je po sobi. Nije bilo ugradbenog ormara. Morat će kupiti ormar. Kako joj je to promaknulo? Prvi put kad je Madeline vidjela Celestinu ogromnu garderobu, oči su joj zasvjetlucale kao da je čula neku prekrasnu glazbu. - To je ostvarenje mojih snova. Celestin život bio je ostvaranje snova druge osobe. 232

- Nitko ne zaslužuje takav život - rekla je Susi, ali Susi nije imala uvid u sve dijelove njihova života. Nije vidjela izraz na licima dječaka dok im je Perry pričao lude priče o svom ranojutarnjem letenju preko oceana. - Ali ti ne možeš stvarno letjeti, tata. Zar ne, mama? Ili ipak može? - Nije vidjela kako Perry pleše rap s djecom ili kako pleše neku laganicu sa Celeste na balkonu, dok mjesečina obasjava more samo za njih. Skoro je vrijedno toga, rekla je Susi. Možda je to čak bilo i pošteno. Malo nasilja kao cijena za život koji bi inače bio mučno, raskošno savršen, obasjan mjesečinom. Što je onda, kvragu, radila ovdje i potajno planirala bijeg poput zatvorenika?

233

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Z

iggy - rekla je Jane. Bili su na plaži i gradili dvorac od hladnog pijeska. Oblaci su bih niski, nebo mračno, a vjetar je hukao. Bio je svibanj, tako da bi sutradan vrlo lako opet moglo biti lijepo i sunčano, ali plaža je danas bila doslovno prazna. Jane je u daljini vidjela kako netko šeta psa, a usamljeni surfer je u kupaćem kostimu koji mu je prekrivao cijelo tijelo hodao prema vodi, pod rukom držeći dasku. Ocean je bio ljutit te je val za valom bacao u plažu - bum! Bijela je voda ključala i pjenila se kao da kipi, a mahnite fontane raspršene vode letjele su po zraku. Ziggy je pjevušio dok je gradio dvorac, gladeći ga lopaticom koju mu je kupila Janeina majka. - Jučer sam razgovarala s gospođom Lipmann - rekla je. - Is Amabellinom mamom. Ziggy je podigao pogled. Nosio je sivu kapu koja mu je bila navučena preko ušiju i koja mu je pokrivala kosu. Obrazi su mu bili crveni od hladnoće. - Amabella kaže da joj netko iz razreda potajno nanosi bol kad učiteljica ne gleda - rekla je Jane. - Štipaju. Čak... Čak ju i grize. Dragi Bože. Bilo je prestrašno čak i razmišljati o tome. Nije bilo ni čudo da je Renata žedna krvi. Ziggy nije ništa rekao. Odložio je lopaticu i uzeo plastične grabljice. Amabellina majka misli da si to ti - rekla je Jane. Skoro je rekla: 234

Ali nisi ti, zar ne? - no zaustavila se. Umjesto toga je rekla: - Jesi li to ti, Ziggy? Ignorirao ju je. I dalje je gledao pijesak, pažljivo grabljajući ravne linije. - Ziggy. Odložio je grabljice i pogledao ju. Njegovo glatko malo lice bilo je odustno. Pogled mu je bio usmjeren nekamo daleko iza njezine glave. - Ne želim razgovarati o tome - rekao je.

235

ČETRDESETO POGLAVLJE Samantha: Jeste li čuli za peticiju? Tada sam shvatila da situacija izmiče kontroli. Harper: Ne sramim se reći da sam ja započela peticiju. Pobogu, u školi ništa nisu činili po tom pitanju! Jadna Renata gubila je razum. Morate znati da vam je dijete u sigurnom okruženju kad ga šaljete u školu. Gospođa Lipmann: Nipošto se ne slažem s tim. Nije istina da “u školi ništa nisu činili”. Imali smo izrazito opsežan plan akcije. I da vam jasno to kažem. Zapravo nismo imali dokaze da je Ziggy bio odgovoran za nasilje. Thea: Ja sam potpisala. Jadna djevojčica. Jonathan: Naravno da nisam potpisao. Jadan dječačić. Gabrielle: Nemojte nikome reći, ali mislim da sam slučajno potpisala. Mislila sam da je to peticija za zahtjev da se napravi pješački prijelaz u Ulici Park. Tjedan dana prije večeri školskog kviza

D

obro došli na prvo okupljanje Kluba čitatelja erotskih knjiga poluotoka Pirriwee! - teatralno je rekla Madeline kad je otvorila ulazna vrata. Već je popila pola čaše šampanjca. Dok se pripremala za večeras, grdila je samu sebe jer je osnovala klub čitatelja. To je bio samo način da ne razmišlja o tuzi zbog Abigailinog odlaska. Je li riječ tuga bila predramatična? Vjerojatno. Ali 236

tako se osjećala. Osjećala se kao da je nekoga izgubila, no nitko joj nije donio cvijeće, pa se zaokupila ni manje ni više nego klubom čitatelja. (Zašto jednostavno nije otišla u kupnju?) Hvalisavo je pozvala sve roditelje djece iz predškole i deset roditelja je reklo da će doći. Zatim je izabrala sočnu, provokativnu knjigu za koju je znala da će uživati čitajući ju te je svima dala jako puno vremena da ju pročitaju, no onda je shvatila da će svatko doći na red da izabere neku knjigu, pa će se na kraju vjerojatno morati boriti s nekim groznim, cijenjenim djelima. Ma, dobro. Imala je mnogo iskustva u neizvršavanju domaće zadaće. Improvizirat će u tim situacijama. Ili će varati i pitati Celeste da joj ispriča sadržaj. - Prestani to zvati Klubom čitatelja erotskih knjiga - rekla je Samantha, njezina prva gošća, dok joj je davala poslužavnik s kolačima. Ljudi svašta pričaju. Carol je opsjednuta time. Samantha je bila niska i žilava, minijaturna verzija sportašice. Trčala je maratone, ali Madeline joj je oprostila tu manu, jer Samantha je djelovala kao da kaže točno ono što misli i nije si mogla pomoći da se ne smije svojim šalama. Često je bila viđena na igralištu kako se drži za nečiju ruku da ne padne dok se bespomoćno smije. Madeline se također sviđala Samantha jer se tijekom prvog tjedna škole Chloe strastveno zaljubila u Samanthinu kćer Lily (i ona je bila živahna princeza). Dakle, Madelinin strah da će se Chloe sprijateljiti sa Skye pokazao se neutemeljenim. Hvala Bogu. S obzirom na to da ju je Abigail ostavila, u ovom trenutku ne bi mogla podnijeti da joj dijete bivšeg muža dolazi na igranje s njezinom kćeri. - Jesam li ja stigla prva? - pitala je Samantha. - Otišla sam ranije od kuće jer sam se morala maknuti od djece. Rekla sam Stuu: “Prepuštam ih tebi, stari.” Madeline ju je odvela u dnevni boravak. - Dođi popiti piće. - Jane dolazi, zar ne? pitala je Samantha. - Da, zašto? - Madeline je stala. - Pitala sam se zna li za onu peticiju koja kruži. - Za kakvu peticiju? - Madeline je stisnula zube. Jane joj je bila rekla 237

za nove optužbe protiv Ziggyja. Očito Amabella nije htjela ni priznati ni poreći da ju Ziggy zlostavlja, a Jane je rekla da se Ziggy ponaša čudno kad ga pita o tome. Jane nije znala je li to dokaz da je on kriv ih je nešto drugo u pitanju. Jučer je išla doktoru da dobije uputnicu za psihologa, što će ju vjerojatno koštati cijelo bogatstvo. - Moram biti sigurna - rekla je Madeline. Znaš, zbog... Zbog njegovog porijekla. Madeline je pitala jesu li one tri kćeri, Ziggyjeve polusestre, nasilnice. Potom se zacrvenjela, srameći se zbog svojeg pokvarene spoznaje. - Peticija za izbacivanje Ziggyja iz škole - rekla je Samantha s pokajničkom grimasom, kao da je stala Madeline na nogu. - Molim? To je suludo! Ne misli valjda Renata da su ljudi toliko ograničeni da to potpišu?! - Nije ju Renata započela. Mislim da je Harper - rekla je Samantha. Mislim da su njih dvije jako dobre prijateljice, zar ne? Još uvijek pokušavam skopčati odnose između ljudi. - Harper je jako dobra prijateljica Renati i vrlo rado to svima daje do znanja - rekla je Madeline. - Povezale su se zbog nadarene djece. - Uzela je čašu sa šampanjcem i iskapila ga. - Mislim, Amabella djeluje kao dražesna djevojčica - rekla je Samantha. - Žao mi je što ju netko potajno zlostavlja, ali peticija? Da se riješi jednog petogodišnjaka? To je nečuveno. - Odmahnula je glavom. Mislim, ne znam što bih ja učinila da se Lily nađe u toj situaciji, ali Ziggy djeluje tako dražesno s tim velikim zelenim očima i Lily kaže da je uvijek dobar prema njoj. Pomogao joj je pronaći omiljeni kliker ili nešto. Hoćeš li mi natočiti piće? - Oprosti - rekla je Madeline. Natočila je Samanthi piće. - Sad mi je jasan onaj čudan telefonski poziv od Thee - rekla je Madeline. - Rekla je da odustaje od kluba čitatelja. To mi je bilo neobično jer je cijelo vrijeme pričala o tome kako se želi pridružiti klubu, kako mora raditi nešto za sebe. Čak je davala i neke dvosmislene 238

komentare u vezi s nepriličnim prizorima seksa iz knjige, a to je bilo neumjesno. A onda je prije deset minuta nazvala i rekla da ima previše obveza. - Ona ima četvero djece, znaš - rekla je Samantha. - Joj, da, to je logistička noćna mora. Zajedno su se zločesto nasmijale. - Strašno sam žedan! - povikao je Fred iz svoje sobe. - Tata će ti donijeti čašu vode! - povikala je Madeline. Samanthi je iščeznuo smiješak s lica. - Znaš što me Lily danas pitala? Pitala me: “Smijem li se igrati sa Ziggyjem?”, a ja sam joj odgovorila: “Naravno da smiješ”, a ona je rekla... - Samantha je zastala. Ton joj se promijenio. Bok, Chloe. Chloe je stajala na vratima držeći medu. - Mislila sam da spavaš - strogo je rekla Madeline, čak i ako se, kao i uvijek, topila kad je vidjela svoju djecu u pidžami. Ed je trebao čuvati djecu dok je ona domaćin kluba čitatelja. On je pročitao knjigu, ali nije htio biti u klubu. Rekao je da ga klubovi čitatelja strašno podsjećaju na umišljene kolege s predavanja iz engleske književnosti. - Ako netko bude koristio fraze “slikovito prikazivanje” ili “narativni luk”, ošamari ga za mene - rekao joj je. - Spavala sam, ali probudilo me tatino hrkanje - rekla je Chloe. Zbog nedavne najezde čudovišta u njezinu sobu, Chloe se navikla na to da mama ili tata legnu s njom “samo na nekoliko minuta” dok ne zaspi. Jedini problem bio je u tome što bi Madeline i Ed također zaspali i onda izašli iz Chloeine sobe nakon otprilike sat vremena, ošamućeni i pospani. - I Lilyin tata hrče - Samantha je rekla Chloe. - Zvuči kao da vlak staje. - Jeste li razgovarale o Ziggyju? - Chloeje usputno pitala Samanthu. Danas je plakao jer je Oliverov tata rekao Oliveru da se mora kloniti Ziggyja jer je Ziggy nasilnik. - O, pobogu - rekla je Madeline. - Oliverov tata je nasilnik. Da ga samo vidiš na roditeljskom sastanku. 239

- Onda sam udarila Olivera - rekla je Chloe. - Molim?- rekla je Madeline. - Ali lagano - rekla je Chloe. Blaženo im se nasmiješila i zagrlila medu. - Nije ga jako boljelo. Začulo se zvono u istom trenutku kad je Fred povikao: - Samo da znaš da ja još uvijek čekam svoju čašu vode! - a Samantha se uhvatila za Madelininu ruku kad se zaljuljala od bespomoćnog smijeha.

240

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

J

ane je saznala za peticiju deset minuta prije nego što je trebala krenuti na prvo okupljanje Madelininog kluba čitatelja. Prala je zube u kupaonici kad je čula da joj zvoni mobitel i da se Ziggy javlja. - Idem po nju - čula ga je kako govori. Čula je tapkanje nogu, a potom ga je ugledala u kupaonici. - Zove te moja učiteljica! - rekao je pun strahopoštovanja i gurnuo joj telefon. - Samo tren - promrmljala je Jane, jer su joj usta bila puna paste za zube i vode. Podigla je četkicu za zube, no Ziggy joj je gurnuo telefon u ruku i brzo se odmaknuo. - Ziggy! - Nespretno je uhvatila telefon, koji joj je skoro pao, no onda ga je digla visoko dok je grgljala, pljunula i obrisala usta. Što je sada? Danas poslijepodne nakon škole Ziggyje bio tih i povučen, no rekao je da Amabella danas nije ni bila u školi, dakle nije o tome bila riječ. O, Bože. Je li napravio nešto nekome drugome? - Dobra večer, gospođice Barnes. Rebecca - rekla je gospođici Barnes. Sviđala joj se Rebecca Barnes. Znala je da su približno iste dobi (djeca su bila jako uzbuđena zbog toga što se gospođici Barnes bliži dvadeset peti rođendan) i iako se ne bi moglo reći da su bile prijateljice, ponekad je osjetila neizrečenu solidarnost između njih dvije, prirodnu povezanost između dviju osoba iste generacije kad su okružene starijim ili mladim ljudima. - Bok, Jane - rekla je Rebecca. - Pardon, htjela sam nazvati kad Ziggy bude u krevetu, ali ipak da nije jako kasno...

241

- Pa, zapravo, upravo se sprema na spavanje. - Jane je pokazala Ziggyju da ode. Izgledao je prestravljeno te je otrčao u svoju sobu, vjerojatno zabrinut da će ga učiteljica prekoriti jer je kasno bio budan. (Kad je bila riječ o školi, Ziggy je uvijek slijedio pravila, uvijek je htio udovoljiti gospođici Barnes. Zato je bilo nemoguće zamisliti da se tako loše ponaša, ako je postojala i najmanja opasnost da ga se uhvati u tome. Jane je stalno nailazila na činjenice koje su ukazivale da je to nemoguće. Ziggy jednostavno nije bio tip djeteta koje je radilo takve stvari.) - Što je bilo? - pitala je Jane. - Da nazovem kasnije? - pitala je Rebecca. - Ne, u redu je. Upravo je otišao u sobu. Je li se nešto dogodilo? Čula je odlučnost u svojem glasu. Dogovorila je sastanak kod psihologa sljedeći tjedan. Netko je otkazao svoj termin, pa je imala sreće da ga je ona dobila. Neprestano je ponavljala Ziggyju da ne smije dirati Amabellu, niti drugu djecu, no on je samo jednoličnim glasom odgovorio: - Znam to, mama. Nikoga ne tučem, mama - i onda bi uvijek, nakon nekoliko trenutaka rekao: - Ne želim razgovarati o tome. - Što je još mogla učiniti? Kazniti ga za nešto za što nije imala konkretnih dokaza? - Zanimalo me znate li za ovu peticiju koja kruži - rekla je Rebecca. Htjela sam da to čujete od mene. - Za koju peticiju? - rekla je Jane. - Za peticiju kojom se zahtijeva izbacivanje Ziggyja iz škole - rekla je Rebecca. - Jako mi je žao. Ne znam tko stoji iza toga, ali samo sam htjela da znate da sam bijesna zbog toga i znam i da će gospođa Lipmann biti bijesna i mislim da to neće imati nikakvog utjecaja na... Ni na što. - Hoćete reći da ju ljudi stvarno potpisuju? - pitala je Jane. Uhvatila se za naslon stolice, a prsti su joj pobijeljeli. - Ali uopće nismo sigurni da... - Znam - rekla je gospođica Barnes. - Znam da nismo sigurni! Koliko sam ja vidjela, Amabella i Ziggy su prijatelji! Motrim ih kao sokol, stvarno, barem se trudim, ali imam dvadeset osmero djece, od kojih dvoje imaju poremećaj smanjene pažnje, jedno ima poteškoća u učenju, 242

dvoje ih je nadareno i ima ih barem još četvero čiji roditelji misle da su nadareni, i imam jedno dijete koje je toliko alergično da mislim da bih cijelo vrijeme u ruci trebala imati pripremljenju injekciju i... Glas gospođice Barnes postao je brz i visok, ali iznenada je stala usred rečenice i nakašljala se, a onda je tišim glasom rekla: - Oprostite, Jane, ne bih s vama trebala tako razgovarati. To je neprofesionalno. Samo sam jako uzrujana zbog vas i zbog Ziggyja. - U redu je - rekla je Jane. Bilo je nekako utješno čuti da je pod stresom. - Stvarno sam slaba na Ziggyja - rekla je gospođica Barnes. - Ali i na Amabellu. Oboje su prekrasni. Mislim, imam osjećaj da mi je intuicija jako dobra kad je riječ o djeci i zato mi je ova situacija tako čudna, tako neobična. - Znam - rekla je Jane. - Ne znam što da radim. - Riješit ćemo to - rekla je gospođica Barnes. - Obećajem da ćemo mi to riješiti. Bilo je i više nego očito da ni ona ne zna što da radi. Nakon što je prekinula, Jane je otišla u Ziggyjevu sobu. Sjedio je na krevetu, prekriženih nogu, s leđima naslonjenim na zid, a suze su mu tekle niz obraze. - Sada se nitko ne smije igrati sa mnom? - pitao je. Thea: Vjerojatno ste čuli da je Jane bila pijana na večeri školskog kviza. To jednostavno nije prikladno za jedan takav događaj. Gledajte, znam da joj je sigurno bilo jako stresno ono sve u vezi sa Ziggyjem, ali stalno sam se pitala: zašto ga jednostavno ne ispiše iz škole? Nije da je imala obitelj u tom području. Trebala se vratiti natrag u zapadno predgrađe gdje je i odrasla i ondje bi se, vjerojatno, uklopila. Gabrielle: Bili smo “prekrasno pripiti”. Sjećam se da je Madeline to rekla. “Osjećam se prekrasno pripito.” Tipično za Madeline. Jadna Madeline... Uglavnom. To je bilo zbog onih koktela. Sigurno su sadržavali tisuće kalorija. 243

Samantha: Svi su bili pijani. Ustvari, večer je bila odlična dok nije sve otišlo k vragu.

244

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

G

dje je Perry ovaj put? - pitala je Gwen kad je s pletivom sjela na Celestin kauč. Gwen je čuvala dječake otkako su se rodili. Bila je baka dvanaestoro unučadi, stav joj je bio zavidno odlučan, a u torbici je imala malu zalihu čokoladnih kovanica zamotanih u zlatni papir, koje večeras neće biti potrebne jer su dečki već čvrsto spavali. - U Ženevi - rekla je Celeste. - Samo malo, ili u Genovi? Ne mogu se sjetiti. Trenutačno je još u zraku. Jutros je otišao. Gwen joj se nasmiješila kao da je fascinirana time. - Vodi prilično egzotičan život, zar ne? - Da - rekla je Celeste. - Valjda. Mislim da neću doći jako kasno. To je novi klub čitatelja, pa nisam sigurna kad ću točno... - To ovisi o knjizi! - rekla je Gwen. - Mi smo u mojem klubu upravo čitali jako zanimljivu knjigu. Kako joj je ono naslov? Radi se... O čemu se ono radi? Ustvari, da budem iskrena, nikome se nije svidjela, ali moja prijateljica Pip voli pripremiti neko jelo uz knjigu, pa je ovaj put napravila odličan riblji curry, iako je bio prilično ljut, pa smo svi bili malo, znaš, Pip! - Gwen je mahala rukama ispred usta da dočara koliko je jelo bilo ljuto. Jedini problem s Gwen bio je taj da je ponekad teško bilo otići. Perry je to radio na šarmantan način, no Celeste je bilo neugodno. 245

- Dobro, trebala bih krenuti. - Celeste se sagnula da uzme mobitel, koji se nalazio na stoliću ispred Gwen. - Kakva gadna modrica! - rekla je Gwen. Što si radila? Celeste je navukla rukav svilene bluze preko zgloba. - Ozljeda s tenisa - rekla je. - Sudarila sam se s partnerom kad smo zajedno išli prema loptici. - Auč! - rekla je Gwen. Odlučno je pogledala Celeste. Na trenutak je zavladala tišina. - Dakle - rekla je Celeste. - Kao što sam rekla, dječaci se ne bi trebali probuditi... - Možda je vrijeme da nađeš novog teniskog partnera - rekla je Gwen. Rekla je to ozbiljnim glasom. Istim onim glasom koji je bio vrlo učinkovit dok su se dečki tukli. - Pa sad, i ja sam kriva - rekla je Celeste. - Sigurna sam da nisi. - Gwen je gledala Celeste u oči. Celeste je shvatila da svih ovih godina koliko poznaje Gwen nijednom nije bilo riječi o suprugu; Gwen je djelovala tako samostalno, tako je bila brbljava i zaokupljena temom o svojim prijateljima i unucima da je pomisao na supruga zapravo bila suvišna. - Trebala bih ići - rekla je Celeste.

246

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Z

iggy je i dalje plakao kad je dadilja pokucala na vrata. Rekao je Jane da je troje ili četvero djece (nije mogla točno razabrati činjenice, govorio je nepovezano) reklo da se ne smiju igrati s njim. Jecao je naslonivši se na Janeino bedro i na trbuh, gdje je udobno smjestio svoju glavu nakon što je ona sjela pokraj njega na krevet, a on se bacio na nju i gotovo ju srušio na leđa. Osjetila je pritisak njegovog nosića i mokre suze kako se šire njezinim trapericama, kad joj je bolnim pokretom zabio lice u nogu, kao da bi se htio ukopati u nju. - To je sigurno Chelsea. Jane je povukla Ziggyjeva mršava ramena da ga makne, no Ziggy nije zastao ni da udahne. - Bježali su od mene - jecao je. - Jako brzo! A ja sam se htio igrati “Ratova zvijezda”! Dobro, pomislila je Jane. Neće ići na okupljanje kluba čitatelja. Nikako ga nije mogla ostaviti u ovakvom stanju. Osim toga, Što ako ondje budu roditelji koji su potpisali peticiju? Ili oni koji su rekli djeci da se klone Ziggyja? - Pričekaj ovdje - promrmljala je dok je micala njegovo mlohavo, teško tijelo s nogu. On ju je pogledao sa svojim crvenim, balavim, mokrim licem, a onda se bacio licem na jastuk. - Žao mi je. Moram otkazati - Jane je rekla Chelsea. - Ali svejedno ću ti platiti. Nije imala manju novčanicu od pedeset dolara. 247

- Aha, ovaj, baš cool, hvala - rekla je Chelsea. Tinejdžeri nikad nisu nudili kusur. Jane je zatvorila vrata i otišla nazvati Madeline. - Neću doći - rekla joj je. - Ziggy... Ziggy se ne osjeća dobro. - To je zbog onoga s Amabellom, zar ne? - pitala je Madeline. Jane je čula glasove u pozadini. Neki roditelji su već došli. - Da. Čula si za peticiju? - Pokušala je zvučati smireno. Već je sigurno išla na živce Madeline: plakala je zbog Harryja Hippoa, pričala joj svoje jadne pričice o seksu. Vjerojatno je proklinjala dan kad je uganula gležanj. - To je nečuveno - rekla je Madeline. - Kipim od bijesa. U pozadini se čuo smijeh. Kao da je bila riječ o koktel zabavi, a ne o klubu čitatelja. Kad je čula taj smijeh, Jane se osjećala dosadno i izostavljeno, iako je bila pozvana. - Pustit ću te da ideš - rekla je Jane. - Zabavi se. - Nazvat ću te - rekla je Madeline. - Ne brini. Sredit ćemo to. Kad je Jane poklopila, ponovno se čulo kucanje na vratima. To je bila žena koja je živjela ispod nje, Chelseina majka Irene. Držala je novčanicu od pedeset dolara. Bila je visoka, stroga žena s kratkom prosijedom kosom i pametnim pogledom. - Nećete joj platiti pedeset dolara ni za što - rekla je. Jane je zahvalno uzela novac. Malo ju je štrecnulo kad je dala Chelsei novac. Pedeset dolara ipak je bilo pedeset dolara. - Mislila sam, znate, zbog zamaranja. - Ima petnaest godina. Jedino se zamarala penjanjem stubama. Je li Ziggy dobro? - Imamo problema u školi - rekla je Jane. - A joj - rekla je Irene. - Vršnjačko nasilje - pojasnila je Jane. Nije baš dobro poznavala Irene, samo su tu i tamo čavrljale na stubištu. - Netko zlostavlja jadnog malog Ziggyja? - Irene se namrštila. 248

- Kažu da je Ziggy taj koji zlostavlja druge. - Ma, gluposti - rekla je Irene. - Nemojte vjerovati u to. Ja sam dvadeset četiri godine radila u osnovnoj školi. Mogu prepoznati malog nasilnika na kilometre. Ziggy nije nasilnik. - Pa, nadam se da nije - rekla je Jane. - Hoću reći, mislim da nije. - Sigurno roditelji prave najveću frku, zar ne? - Irene ju je mudro pogledala. - U današnje vrijeme roditelji se pretjerano brinu o djeci. Da se barem vrati dobro staro vrijeme dobroćudne ravnodušnosti. Da sam na vašem mjestu, uzela bih to s dozom rezerve. Mala djeca, mali problemi. Čekajte samo kad se budete morali brinuti zbog droge i seksa i društvenih medija. Jane se uljudno nasmiješila i podigla novčanicu od pedeset dolara. Dobro, hvala. Recite Chelsei da ću ju pitati za dadiljanje neke druge večeri. Odlučno je zatvorila vrata, blago iziritirana Ireninim komentarom “mala djeca, mali problemi”. Dok je hodala hodnikom, čula je kako Ziggy još plače: nije to bio ljut, bijesan plač djeteta koje želi pažnju ih uplašeni plač djeteta koje se ozlijedilo. Bio je to plač odrasle osobe: bilo je to nesvjesno, tiho, tužno plakanje. Jane je ušla u njegovu sobu i na trenutak je zastala na vratima, gledajući ga kako leži na krevetu licem okrenutim prema dolje, kako mu se ramena tresu, a ručice čvrsto drže za tkaninu prekrivača s motivom “Ratova zvijezda”. U sebi je osjetila nešto teško i moćno. U ovom trenu nije joj bilo bitno je li Ziggy ozlijedio Amabellu ili nije, niti je li naslijedio neku zlu tajnu sklonost k nasilju od biološkog oca; osim toga tko kaže da mu je sklonost prema nasilju došla od oca, jer da Renata sada stoji pred njom, Jane bi ju udarila. Udarila bi ju sa zadovoljstvom. Toliko bi ju jako udarila da bi joj njezine skupocjene naočale odletjele s lica. Možda bi čak i zgazila te naočale poput pravog nasilnika. A ako ju to čini opsesivnim roditeljem, koga briga! - Ziggy? - Sjela je na krevet pokraj njega i masirala mu leđa. Podigao je svoje uplakano lice. 249

- Hajdemo posjetiti baku i djeda. Uzet ćemo pidžame i prespavati ondje. Šmrcao je. Zadrhtao je od tuge. I jest ćemo čips i čokoladu i druge poslastice cijelim putem. Samantha: Znam da sam se smijala i šalila na taj račun, pa vjerojatno mislite da sam bezosjećajna kuja, ali to je kao obrambeni mehanizam ili nešto. Mislim, to je tragedija. Sprovod je bio... Kad je onaj dragi dječačić stavio pismo na lijes? Ne mogu... Rasplakala sam se. Svi smo se rasplakali. Thea: To je bilo strašno potresno. Podsjetilo me na sprovod princeze Diane kad je mali princ Harry ostavio poruku s natpisom “mama”. Iako ovdje ne govorimo o kraljevskoj obitelji, naravno.

250

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

C

eleste je brzo shvatila da će ovo biti klub čitatelja u kojemu će pročitana knjiga biti sporedna stvar. Bila je blago razočarana. Čak se veselila tome što će reći nešto o knjizi. Bilo joj je neugodno zbog toga, ali čak se i pripremila za ovaj klub, kao dobra mala odvjetnica, te je obilježila nekoliko stranica ljepljivim papirićima i napisala nekoliko sažetih komentara na marginama. Sklonila je knjigu s krila i stavila ju u torbu prije nego što netko primijeti i počne ju zadirkivati. Zadirkivanje bi bilo dražesno i dobronamjerno, ali više nije imala snage za zadirkivanje. Brak s Perryjem značio je da cijelo vrijeme mora biti spremna na to da opravda svoje radnje, da neprestano pazi što je upravo rekla ili učinila, dok istovremeno mora braniti svoj obrambeni stav, dok joj se misli i osjećaji pretvaraju u uskovitlane vrtloge pa joj ponekad, kao sada, kad sjedi u sobi s normalnim ljudima, sve ono što ne može reći zapne u grlu i na trenutak ne može disati. Što bi ovi ljudi rekli da znaju kako preko puta njih sjedi netko kao ona i dodaje im sushi? Ovo su bili uljudni ljudi, nepušači, koji su se učlanjivali u klubove čitatelja, preuređivali kuću i lijepo govorili. U takvim ugodnim malim društvenim krugovima muževi i žene nisu tukli jedno drugo. Nitko nije govorio o knjizi zato što su svi govorili o peticiji za 251

izbacivanje Ziggyja iz škole. Neki još nisu čuli za to, a oni koji jesu, uživali su u prenošenju tog šokantnog događaja. Svatko je pridonio s informacijama koje je imao. Celeste je složno mrmljala dok je tekao razgovor, kojeg je vodila zarumenjena, žustra, gorljiva Madeline. - No Amabella nije rekla da je u pitanju Ziggy. Renata to samo pretpostavlja zbog onog što se dogodilo na danu upoznavanja. - Čula sam da postoje tragovi ugriza, što je stvarno zastrašujuće u ovoj dobi. - U Lilynom vrtiću smo imali jednu curicu koja je stalno grizla. Lily bi došla kući sva plava. Moram priznati da sam htjela ubiti malo derište koje je to radilo, ali majka joj je bila tako draga. Bila je strašno uzrujana zbog toga. - U tome je stvar. Još je i gore ako je tvoje dijete nasilnik. - Mislim, govorimo o djeci! - Ja vas pitam: kako to da učitelji to ne vide? - Zar Renata ne može jednostavno natjerati Amabellu da kaže tko je odgovoran? Pa ima pet godina! - Pa, kad je riječ o nadarenoj djeci... - Aha, nisam to znala, je li Ziggy nadaren? - Ne Ziggy. Annabella. Sigurno je nadarena. - Amabella, ne Annabella. Je li to jedno od onih izmišljenih imena? - O, ne, ne. To je francusko ime! Zar nisi čula kad Renata to objašnjava? - E pa, to dijete će cijeli život imati problema s krivim izgovaranjem imena. - Harrison se svaki dan igra sa Ziggyjem. Nikad nije bilo nikakvih problema. - Peticija! To je suludo. Tako ograničeno. Usput, ovaj quiche je 252

odličan, Madeline, jesi li ga ti pripremila? - Ja sam ga pod grijala. - To je bilo kao kad je Renata podijelila one pozivnice svima u razredu osim Ziggyju. Mislim da je to stvarno bilo pretjerano. - Mislim, može li državna škola uopće izbaciti dijete? Je li to uopće moguće? Zar nije tako da državne škole moraju primiti svakoga? - Moj muž misli da smo svi preblagi. Kaže da u današnje vrijeme previše spremno optužujemo djecu da su nasilnici, a ustvari su to samo djeca. - Možda je u pravu. - Ali ugrizi i davljenje... - Mmm... Da je riječ o mojem djetetu... - Ne bi pokrenula peticiju. - Ne bih. - Renata ima brdo novca. Zašto ne pošalje Amabellu u neku privatnu školu? Onda neće imati posla s bitangama. - Sviđa mi se Ziggy. I Jane mi se sviđa. Sigurno joj nije lako sve raditi sama. - Zna li netko postoji li uopće njegov otac? - Hoćemo li razgovarati o knjizi? - To je bila Madeline, koja se napokon sjetila da je ugostila klub čitatelja. - Trebali bismo. - Tko je uopće potpisao tu peticiju do sad? - Ne znam. Harper ju je sigurno potpisala. - Harper je započela s peticijom. - Radi li ono Renata s Harperinim mužem ili tako nešto? Samo malo, možda sam pomiješala. Je li to tvoj muž, Celeste? Sve oči iznenada su bile uprte u Celeste, kao da im je netko dao nevidljiv signal. Čvrsto je uhvatila nogu čaše za vino koju je držala. - Renata i Perry su u istoj branši - rekla je Celeste. - Samo znaju jedno za drugo. 253

- Perryja još nismo upoznali, zar ne? - rekla je Samantha. - On je tajanstven čovjek. - Puno putuje - rekla je Celeste. - Trenutačno je u Genovi. Ne, u Ženevi. Sigurno u Zenevi. Zavladalo je zatišje. Iščekivanje. Je li rekla nešto neobično? Imala je osjećaj kao da su svi očekivali da kaže još nešto. Upoznat ćete ga na večeri školskog kviza - rekla je. Za razliku od mnogih muškaraca, Perry je obožavao kostimirane zabave. Bio je sretan kad je provjerila njegov raspored i vidjela da će biti tada kod kuće. - Trebat će ti biserna ogrlica kakvu ima Audrey u “Doručku kod Tiffanyja” - rekao joj je. - Kupit ću ti takvu u “Swiss Pearlsu” u Ženevi. - Nemoj - rekla je. - Molim te, nemoj. Kad ideš na kostimiranu zabavu školskog kviza, nosiš jeftini nakit, a ne ogrlicu koja košta više od pametnih ploča za koje se prikupljao novac. Kupit će joj baš pravu ogrlicu. Obožavao je nakit. Koštat će koliko i auto, i bit će iznimna i kad je Madeline ugleda bit će u deliriju, a Celeste će ju htjeti skinuti s vrata i dati ju Madeline. - Kupi jednu i za Madeline htjela je reći, a on bi to i napravio da ga pita i to sa zadovoljstvom, ali Madeline nikada ne bi prihvatila takav dar, naravno. No opet, bilo je smiješno što nije mogla dati Madeline nešto što bi ju istinski usrećilo. - Hoćete li svi doći na školski kviz? - veselo je pitala. - Zvuči zabavno! Samantha: Jeste li vidjeli fotografije s večeri školskog kviza? Celeste je bila zanosna. Ljudi su zurili u nju. Navodno su biseri bili pravi pravcati. Ali znate što? Gledala sam neke fotografije i bilo je nešto tužno na njezinom licu, u njezinom pogledu, kao da je vidjela duha. Kao da je znala da će se te noći dogoditi nešto strašno.

254

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

B

ilo je zabavno. Sljedeći put ćemo se možda sjetiti da trebamo razgovarati o knjizi - rekla je Madeline. Celeste je ostala zadnja i učinkovito je kupila tanjure i stavljala ih u Madelininu perilicu za posuđe. - Prestani! - rekla je Madeline. - Uvijek to radiš! Celeste je imala dar za tiho, neupadljivo spremanje. Kad god bi Celeste ostala kod nje, kuhinja bi uvijek bila besprijekorno čista, a radne plohe bi blistale. - Sjedni da popiješ čaj sa mnom prije nego što odeš - Madeline je rekla Celeste. - Vidi, imam ovdje Janeine muffine. Bila sam previše sebična da ih ponudim klubu. Celestine oči su zasvjetlucale. Htjela je sjesti, no onda je nespretno zastala na pola i pitala: - Gdje je Ed? Možda želi kuću natrag za sebe. Molim? Ne brini za Eda. I dalje hrče u Chloeinom krevetu - rekla je Madeline. - Osim toga, koga briga? To je i moja kuća. Celeste se slabašno nasmiješila i sjela. - Grozno je to s jadnom Jane - rekla je dok je Madeline stavljala Janein muffin pred nju. - Barem znamo da nitko od ljudi koji su večeras bili ovdje neće potpisati tu glupu peticiju - rekla je Madeline. - Dok su drugi govorili, cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kroz što sada Jane prolazi. Ispričala ti je priču o Ziggyjevom ocu, zar ne? 255

Bila je to samo formalnost; Jane joj je rekla da je ispričala to i Celeste. Madeline se na trenutak osjećala krivom pitajući se nije li malo neumjesno to spominjati, ali ipak je to bilo u redu jer je to bila samo Celeste. Njezina potreba za tračanjem je bila zdrava; nije bila jedna od onih majki koje se nisu mogle zasititi novim tračevima. - Da - rekla je Celeste. Zagrizla je muffin. - Ljigavac. - Potražila sam ga na Googleu - priznala je Madeline. To je, zapravo, spomenula zbog toga. Osjećala se krivom i htjela se olakšati priznanjem. Ili je htjela opteretiti Celeste istom spoznajom, što je možda bilo još i gore. - Koga? - pitala je Celeste. - Oca. Ziggyjevog oca. Znam da nisam smjela. - Ali kako? - Celeste se namrštila. - Rekla ti je njegovo ime? Mislim da ga meni nije spomenula. - Rekla je da se zove Saxon Banks - rekla je Madeline. - Znaš, kao gospodin Banks iz filma “Mary Poppins”. Jane je rekla da joj je pjevao pjesme iz tog filma. Zato sam mu zapamtila ime. Jesi li dobro? Jesi se zagrcnula? Celeste se šakom udarila po prsima i počela kašljati. Zacrvenjela se u licu. - Donijet ću ti vode - rekla je Madeline. - Jesi li rekla Saxon Banks? - promuklo je pitala Celeste. Nakašljala se i ponovno rekla, malo sporije: - Saxon Banks? - Da - rekla je Madeline. - Zašto? - Odjednom je shvatila. - Jao, dragi Bože. Nemoj mi reći da ga poznaješ? - Perryjev bratić se zove Saxon Banks - rekla je Celeste. - On je... Zastala je. Oči su joj se razrogačile. - Trgovac nekretninama. Jane je rekla da se taj muškarac bavi trgovanjem nekretninama. - To je neobično ime - rekla je Madeline. Pokušavala je ne zvučati zadivljeno ovom strašnom slučajnošću. Naravno, uopće nije bilo uzbudljivo što je Perry u rodu sa Saxonom Banksom. To nije bila 256

slučajnost kad biste rekli: “Kako je mali ovaj svijet!” Ovo je bilo grozno. Ali u tome je pronašla neodoljivo zadovoljstvo, i kao i ona grozna peticija, i ovo je bilo dobrodošlo skretanje pozornosti sa sve ogorčenijim, gotovo pomahnitalim osjećajima u vezi s Abigail. - Ima tri kćeri - rekla je Celeste. Pogledala je u daljinu dok se pokušavala pribrati. - Znam - rekla je Madeline osjećajući se krivom. - To su Ziggyjeve polusestre. - Otišla je po iPad koji je stajao na radnoj plohi te ga je stavila na stol. - I odan je svojoj ženi - rekla je Celeste, kad je Madeline otvorila tu stranicu. - Predivan je! Srdačan, duhovit. Ne mogu zamisliti da prevari ženu. A kamoli da je tako... Okrutan. Madeline je gurnula iPad Celeste. - Je li to on? Celeste je pogledala sliku. - Da. - Stavila je palac i kažiprst na zaslon i uvećala sliku. - Vjerojatno si to umišljam, ali mislim da vidim sličnost sa Ziggyjem. - Oko očiju? - pitala je Madeline. - Znam. I meni se to učinilo. Zavladala je tišina. Celeste je zurila u zaslon iPada. Prstima je lupkala po stolu. - On mi se sviđa!- Pogledala je Madeline. Na licu joj se pojavio sram, kao da se osjeća nekako odgovorno. - Oduvijek mi se stvarno sviđao. - Pa, Jane je rekla da je šarmantan - rekla je Madeline. - Da, ali... - Celeste se naslonila na stolicu i odgurnula iPad. - Ne znam što da radim. Mislim, imam li ja kakvu odgovornost sada? Da, ne znam... Da učinim nešto u vezi s tim? To je... Zeznuto. Da ju je stvarno silovao, htjela bih da ga se osudi za to, ali... - Silovao ju je na neki način - rekla je Madeline. - Kao da ju je silovao, ili napao. Ne znam. U svakom slučaju, bilo je nešto. - Da, ali... - Znam - rekla je Madeline. Znam. Ne možeš poslati nekoga u zatvor zato što je zao. 257

- Nismo sigurne - rekla je Celeste nakon nekoliko trenutaka, gledajući fotografiju. - Možda je pogrešno razumjela njegovo ime, ili... - Možda ima još jedan Saxon Banks - rekla je Madeline. - Koji se ne pojavljuje na Googleu. Ne pojavljuju se svi na internetu. - Točno - rekla je Celeste previše entuzijastično. Obje su znale da je to vjerojatno bio on. Odgovarao je opisu. Koje su bile šanse da postoje dva muškarca približno iste dobi po imenu Saxon Banks i da se bave trgovanjem nekretnina? - Je li Perry blizak s njim? - pitala je Madeline. Sada, kada svi imamo djecu, ne viđamo se tako često, a on živi u drugoj saveznoj državi - rekla je Celeste. - Ali dok su bili djeca, Perry i Saxon bili su vrlo bliski. Majke su im jednojajčane blizanke. - Zato i vi imate blizance - rekla je Madeline. - Uvijek smo to mislili - neodređeno je rekla Celeste. - No onda sam otkrila da to vrijedi samo za dvojajčane, a ne za jednojajčane blizance, tako da su moji dečki slučajno... - Glas joj je iščeznuo. O, Bože. Što će se dogoditi kad sljedeći put vidim Saxona? Priča se o tome da će sljedeće godine biti veliko okupljanje obitelji u Zapadnoj Australiji. I trebam li reći Perryju? Ima li svrhe da kažem Perryju? To bi ga samo uzrujalo, zar ne? A ne možemo ništa učiniti po tom pitanju, zar ne? Uistinu ne možemo ništa učiniti. - Da je riječ o meni - rekla je Madeline - rekla bih si da ću to tajiti od Eda, a onda bi mi vjerojatno samo izletjelo. - To bi ga moglo razljutiti - rekla je Celeste. Pogledala je Madeline na neki neobičan, gotovo djetinjasti način. - Misliš da bi se mogao naljutiti na tog groznog bratića? I trebao bi. - Mislila sam na mene. - Celeste je podigla manšetu bluze. - Na tebe? Misliš da će htjeti braniti svojeg bratića? - pitala je Madeline. U sebi je pomislila: pa što onda? Neka ga brani. - Možda rekla je. - I to bi bilo jako... Neugodno - rekla je Celeste. - Na primjer, kad bi 258

Perry sreo Jane na školskim događanjima. - Da, možda mu onda ipak ne bi trebala reći, Celeste - ozbiljno je rekla Madeline, znajući dok je to govorila da bi ona Edu to viknula čim bi ušao kroz ulazna vrata: “Znaš li što je onaj tvoj grozni bratić napravio mojoj prijateljici?!” - I da ne kažem to Jane? - Celeste se trgnula. - Nipošto - rekla je Madeline. - Mislim. - Grizla je unutarnju stranu usnice. - Što ti misliš? Jane bi bila povrijeđena i ljuta kad bi to saznala, ali kako bi joj koristila ta spoznaja? Nije da je htjela da Ziggy ima bilo kakvu vezu s tim čovjekom. - Mislim da ne bih trebala - rekla je Celeste. - Uglavnom, uopće nismo sigurne da je to on. - Tako je - složila se Madeline. Celeste je očito bilo važno da se ta tvrdnja ponovi. To je bila njihova obrana, njihova izlika. - Ja sam grozna u čuvanju tajni - priznala je Madeline. - Stvarno? - Celeste joj se nekako izobličeno nasmiješila. - Ja sam prilično dobra u tome.

259

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

C

eleste se vozila kući s kluba čitatelja razmišljajući o tome kad je posljednji put vidjela Saxona i njegovu ženu, Eleni. Bilo je to na jednom vjenčanju u Adelaidu, neposredno prije nego što je začela blizance; na ogromnom vjenčanju jednog od Perryjevih mnogobrojnih bratića. Ona i Perry slučajno su parkirali pokraj Saxona na parkiralištu restorana gdje je bila svadba. Nisu se vidjeli u crkvi te su Perry i Saxon smjesta iskočili iz auta, čvrsto se zagrlili i muški se potapšali po leđima. I Perryju i Saxonu zasuzile su oči. Uistinu su se voljeli. Celeste i Eleni su drhtale u koktel haljinama bez rukava i svi su se veselili što će popiti piće nakon što su morali sjediti na dugačkom obredu u hladnoj, vlažnoj crkvi. - Hrana je ovdje navodno izvrsna - rekao je Saxon, trljajući ruke. Svi su šetali prema toplini restorana kad je Eleni stala. Ostavila je mobitel na klupi u crkvi. Bilo je potrebno sat vremena do tamo i natrag. - Ti ostani. Idem ja - rekla je Eleni, ali Saxon je samo zakolutao očima i rekao: - Ne ideš, ljubavi. Perry i Saxon na kraju su zajedno otišli po mobitel, dok su Celeste i Eleni ušle u restoran i uživale u šampanjcu ispred rasplamsale vatre u kaminu. - Jao, osjećam se grozno - veselo je rekla Eleni dokje pozivala konobara da joj opet napuni čašu. Ne ideš, ljubavi. Kako je muškarac koji je na takav plemeniti način poput pravog 260

kavalira reagirao na iritantnu situaciju mogao biti isti onaj muškarac koji se tako okrutno ponio prema jednoj devetnaesto-godišnjakinji? Ali Celeste je itekako znala da je to bilo moguće. (I Perry bi se vratio po njezin mobitel.) Jesu li njih dvojica imala neki genetski mentalni poremećaj? Mentalne bolesti su nasljedne, a Perry i Saxon bili su sinovi jednojajčanih blizanki. Gledano s genetske strane, oni nisu bili samo bratići, nego polubraća. Ili su ih majke na neki način slomile? Jean i Eileen bile su dražesne, šarmantne žene s istim dječjim glasom, zvonkim smijehom i visokim jagodičnim kostima; žene koje su djelovale tako ženstveno i pokorno, ali uopće nisu bile takve. Žene koje su privlačile uspješne muškarce koji su cijeli dan ljudima govorili što da rade, a onda otišli kući i radili točno ono što bi im rekle supruge. Možda je u tome bio problem. Celeste i Eleni nisu imale tu neobičnu kombinaciju dražesnosti i moći. Bile su obične djevojke. Nisu bile dorasle majčinskom uzoru koji su Jean i Eileen postavile svojim sinovima. I tako su Saxon i Perry razvili te nesretne... Greške. Ali ono što je Saxon učinio Jane bilo je mnogo, mnogo gore nego išta što je Perry ikad napravio. Perry je imao lošu narav. To je bilo to. Bio je nagao. Lako bi se ražestio. Puknuo bi zbog stresnog posla, iscrpljenosti i napora uzrokovanog čestim putovanjem u inozemstvo. To nije bio izgovor. Naravno da nije. Ali moglo se razumjeti. Nije bilo pakosno. Zlonamjerno. Jadna Eleni je bila ta koja se nesvjesno udala za zlog čovjeka. Je li Celeste imala odgovornost da kaže Eleni što je učinio njezin suprug? Je li imala odgovornost prema pripitim, povodljivim djevojkama koje Saxon možda i dalje kupi po kafićima? Ali nisu bile sigurne da je to stvarno on. Celeste se dovezla na prilaz kuće te je pritisnula gumb za otvaranje garaže za tri auta. Pred njom se pojavio raskošan panoramski pogled: 261

svjetlucava svijetla kuća uz zaljev, moćna prisutnost crnog oceana. Garažna vrata otvorila su se poput zavjese koja je otkrivala osvijetljenu pozornicu, a njezin je auto zadovoljno ušao unutra, da nije morala ni podići nogu s gasa. Ugasila je auto. Tišina. U onom drugom životu koji je osmišljavala nije bilo garaže. Postojalo je natkriveno parkiralište za te stanove, ali parkirna mjesta djelovala su joj maleno, a parkiralište je imalo velike betonske stupove. Morat će se parkirati vožnjom unatrag. Već je znala da će razbiti stražnje svjetlo. Bila je strašno loša u parkiranju. Podigla je rukav bluze i pogledala modrice na ruci. Da, Celeste, ostani s muškarcem koji ti to radi, zbog odličnog parkirališta. Otvorila je vrata automobila. Barem nije bio tako grozan kao njegov bratić.

262

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

K

ako se zove ta žena koja je započela peticiju? pitao je Janein otac. - Zašto? Što ćeš joj učiniti, tata? - pitao je Dane. - Slomiti joj koljena? - Pa volio bih to učiniti - rekao je Janein tata. Jednu je puzzlu prinio svjetlu i pogledao je skupljenih očiju. - Kakvo je to uopće ime, Annabella? Baš smiješno ime. Što fali imenu Annabella? - Tvoj unuk se zove Ziggy - istaknuo je Dane. - Samo malo - rekla je Jane bratu. - To je bila tvoja ideja. Jane je bila kod svojih roditelja te je sjedila za kuhinjskim stolom i pila čaj, jela kekse i slagala puzzle. Ziggy je spavao u Janeinoj nekadašnjoj sobi. Sutra ga neće voditi u školu; prespavat će ovdje i biti ovdje ujutro. Renata i njezine prijateljice bit će sretne. Dok je gledala majčinu kuhinju iz 1980-ih u tonovima svjetlonarančaste i bež boje, pomislila je kako se možda više nikada neće vratiti u Pirriwee. Ovdje joj je bilo mjesto. Ustvari, bilo je suludo to što se uopće odselila tako daleko. Gotovo bolesno. Njezini motivi bili su uvrnuti i čudni i ovo joj je bila kazna. Ovdje je Jane bila okružena poznatim stvarima: šalice, stari smeđi čajnik, stolnjak, miris doma i, naravno, puzzle. Uvijek te puzzle. Otkako Jane zna za sebe, njezina je obitelj ovisna o slagalicama. Kuhinjski stol 263

nikada se nije koristio za jelo, nego samo za najnovije puzzle. Danas su počinjali s novima koje je Janein otac naručio preko interneta. Bilo je dvije tisuće dijelova koji su činili impresionističku sliku. Bilo je puno magličastih, uskovitlanih boja. - Možda bih se trebala vratiti ovamo - rekla je da vidi kakav će to biti osjećaj, no dok je to izgovarala, iz nekog se razloga sjetila Blue Bluesa, mirisa kave, safirnog odbljeska mora i Tomovog potajnog namigivanja dok joj je davao kavu, kao da su se oboje krišom našalili. Sjetila se Madeline kako je podigla rolu kartona kao da je štafeta dok je hodala stubama do njezinog stana, kao i Celestinog visokog repa koji se njihao dok su se ujutro šetale po rtu, ispod visokih jela. Prisjetila se ljetnih poslijepodneva kad su ona i Ziggy išli na plažu odmah poslije škole, kako si je on skinuo školske cipele i čarape na pijesku, kao i hlače i majicu i kako je u gaćicama odjurio ravno u ocean, dok ga je ona ganjala s kremom za sunčanje, a on se veselo smijao kad se oko njega razbila bijela pjena vala. Nedavno je, zahvaljujući Madeline, dobila dva unosna lokalna klijenta koji su se nalazili u blizini njezinog stana: “Savršeno meso iz Pirriweeja” i “Automehaničar Tom O’Brien”. Njihovi računi nisu smrdjeli na cigarete ili na brzu hranu. (Ustvari, računi Toma O’Briena blago su mirisali na. potpourri.) Zaprepastila se kad je shvatila da je neke od najsretnijih trenutaka u životu proživjela tijekom nekoliko posljednjih mjeseci. - Ali mi ustvari volimo živjeti ondje - rekla je. - Ziggy voli ići u školu... Dobro, inače voli. Sjetila se njegovih suza od večeras. Nije ga mogla slati da ide u školu s djecom koja su mu govorila da se ne smiju igrati s njim. - Ako želiš ostati ondje, ostani - rekao joj je otac. - Ne možeš dopustiti da te ta žena natjera da napustiš školu. Zašto ona ne ode? - Ne mogu vjerovati da Ziggy zlostavlja njezinu kćer - rekla je faneina majka, gledajući puzzle koje je brzo micala po stolu. - Stvar je u tome što ona vjeruje u to - rekla je Jane. Pokušala je 264

staviti jednu puzzlu u donji desni ugao. - A sada i drugi roditelji vjeruju u to. I, ne znam, ne mogu biti sto posto sigurna da nije nešto napravio. - Taj dio ne ide onamo - rekla joj je majka. - Pa, ja mogu biti sto posto sigurna da Ziggy nije ništa napravio. Jednostavno nema to u sebi. Jane, taj dio ne ide onamo, to je dio ženina šešira. Što sam ono govorila? Aha, da, Ziggy, mislim, pobogu, pogledaj sebe, ti si u školi bila strašno sramežljiva, ne bi nikoga ni uplašila. I, naravno, djedica je imao jako dragu narav... - Mama, djedičina narav nije bitna! - Jane je odustala od slaganja puzzle te ju je bacila. Njezina frustriranost očitovala se u iznenadnom naletu straha i iziritiranosti te se iskalila na jadnoj, bespomoćnoj majci. Pobogu, Ziggy nije reinkarnacija djedice! Djedica nije ni vjerovao u reinkarnaciju! A osim toga, ne znam koje je crte ličnosti Ziggy naslijedio od oca jer Ziggyjev otac je bio, njegov otacje bio... Zaustavila se baš na vrijeme. Glupača. Za stolom je iznenada zavladao muk. Dane je podigao pogled sa sredine stola, kamo se ispružio da stavi jednu puzzlu. - Dušo, što to govoriš? - Janeina majka noktom si je maknula mrvicu s usta. - Želiš li reći da ti je on... Naudio? Jane je pogledala oko stola. Dane ju je upitno pogledao u oči. Majka joj je s dva prsta brzo lupkala po ustima. Tati se stegnula vilica. U očima kao da mu se vidio užas. - Naravno da nije - rekla je. Kad je netko koga voliš ovisio o tvojoj laži, to je onda bilo savršeno lako. - Ispričavam se! Pobogu, ne. Nisam to mislila. Samo sam htjela reći da je Ziggyjev biološki otac ustvari neznanac. Mislim, djelovao je jako ljubazno, ali ne znamo ništa o njemu i znam da je to sramotno... - Jane, do sada smo se svi oporavili od šoka zbog tvog droljastog ponašanja - namjerno je rekao Dane. Vidjela je da nije povjerovao u tu laž. Nije morao povjerovati u nju tako očajno kao njezini roditelji. - Tako je - rekla je Janeina majka. - I nije me briga koje crte ličnosti ima Ziggyjev biološki otac, jer poznajem svojeg unuka, a on nije i nikada 265

neće biti nasilnik. - Nipošto - složio se Janein otac. Pognula su mu se ramena. Otpio je gutljaj čaja i uzeo još jednu puzzlu. - I ako ti ne vjeruješ u reinkarnaciju, gospođice - Jane je majka potapšala po ruci - to ne znači da reinkarnacija ne postoji! Jonathan: Kad sam prvi put vidio igralište kod Osnovne škole Pirriwee, pomislio sam kako je odlično. Sva ta mala skrovita mjesta. Ali sad vidim da to ima manu. Na skrovitim mjestima događale su se svakakve stvari, a učitelji nisu imali pojma.

266

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

M

adeline je stajala u dnevnom boravku i razmišljala što da Ed i djeca su spavali, a zahvaljujući Celeste, sve je bilo pospremljeno nakon kluba čitatelja. Trebala bi leći, ali još nije bila toliko umorna. Sutradan je bio petak, a petak ujutro uvijek je bio kaotičan jer je morala voziti Abigail na instrukcije iz matematike prije škole, Fred je išao na šah, a Chloe... Zastala je. Nije morala voziti Abigail na instrukcije u pola osam ujutro. To više nije bila njezina obveza. Nathan ili Bonnie će morati voziti Abigail. Stalno je zaboravljala da njezine usluge u ulozi Abigailine majke više nisu bile potrebne. Život joj je teoretski bio lakši kad je samo dvoje djece svaki dan morala odvesti od kuće, ali svaki put kad se prisjetila obveze u vezi s Abigail koja više nije bila njezina, osjetila je oštru bol zbog gubitka. Cijelo joj je tijelo drhtalo od bijesa koji nije mogla osloboditi. Uzela je Fredovu svjetleću sablju, koja je zgodno bila ostavljena na podu tako da se netko ujutro spotakne na nju. Pritisnula je gumb tako da je svijetlila crvenom i zelenom bojom te je njome mahala po zraku kao Darth Vader, poražavajući tako svoje neprijatelje. Proklet bio što si mi ukrao kćer, Nathane. Prokleta bila što si mu pomogla u tome, Bonnie. Prokleta bila zbog one grozne peticije, Renata. Prokleti bili, gospođice Barnes, što ste uopće dopustili da netko 267

potajno zlostavlja jadnu malu Amabellu. Osjećala se loše što je proklela jadnu gospođicu Barnes s jamicama na obrazima, pa je brzo nastavila sa svojim popisom. Proklet bio, Saxon Banks, zbog onoga što si učinio Jane, ti grozni, grozni čovječe. Tako je entuzijastično zamahnula svjetlećom sabljom iznad glave da je udarila o luster koji se potom zaljuljao. Madeline je spustila svjetleću sablju na kauč i podigla ruke da umiri luster. Dobro. Više se neće igrati svjetlećom sabljom. Zamislila je izraz Edovog lica kad bi mu rekla da je razbila luster glumeći Darth Vadera. Vratila se u kuhinju i uzela iPad s onog mjesta na kojemu ga je ostavila nakon što je pokazala Celeste slike Saxona Banksa. Igrat će neku umirujuću igricu, kao na primjer “Biljke protiv zombija”. Morala je biti u formi. Voljela je kad Fred kaže: “Mama, to je super!” kad bi pogledao preko njezinog ramena i vidio da je dosegla novu razinu i dobila novo otmjeno oružje kojim se mogla suprotstaviti zombijima. Ali prvo će na brzinu pogledati Abigailin Facebook i Instagram. Kad je Abigail živjela kod kuće, Madeline bi kao po dužnosti s vremena na vrijeme provjerila kćerine aktivnosti na internetu, kako bi bila dobra, odgovorna, moderna majka. No sada je bila ovisna o tome. Kao da je uhodila vlastitu kćer i jadno tražila pokoju informaciju o njezinu životu. Abigailje promijenila profilnu sliku. Bila je to fotografija cijelog tijela u jednom joga-položaju: ruke su bile sklopljene kao da se moli, jedna mršava noga bila je prebačena preko koljena druge noge, a kosa joj je padala preko jednog ramena. Izgledala je prekrasno. Sretno. Čak je blistala. Samo bi najsebičnija majka mogla biti ljuta na Bonnie jer je predstavila njezinoj kćeri nešto što ju je tako očito činilo sretnom. Madeline je očito bila najsebičnija majka. Možda bi Madeline trebala krenuti na jogu pa da ona i Abigail imaju nešto zajedničko? Ali kad god se pokušala baviti jogom, na kraju bi u sebi ponavljala mantru: Tako mi je dosadnooo... Tako mi je dosadnooo. 268

Gledala je komentare Abigailinih prijateljica. Sve su ju podržavale, no onda je zastala na komentaru Abigailine prijateljice Freye, koja se Madeline nikada nije baš sviđala. Jedna od onih otrovnih ljudi. Freya je napisala: Je li to fotografija koju ćeš upotrijebiti za svoj “projekt”? Ili nije dovoljno seksi/droljasta? Seksi/droljasta? Madeline se nakostriješila. O čemu je ta mala vještica Freya govorila? Zbog kakvog je to “projekta” Abigail trebala biti seksi/droljasta? Zvučalo je kao projekt koji treba spriječiti. U tome je bio problem s mračnim svijetom interneta. Sretno bi plovio kibernetskim prostorom i čitao o ovome i onome i onda bi odjednom naišao na nešto neprikladno i ružno. Sjetila se kako se osjećala kad je na zaslonu ugledala lice Saxona Banksa. To se događalo kad špijuniraš druge. Abigail je na Freyin komentar odgovorila: Pssst!!! To je stroga tajna!!! Odgovor je poslala prije pet minuta. Madeline je pogledala na sat. Bila je gotovo ponoć! Uvijek inzistirala da Abigail ide rano spavati večer prije instrukcija iz matematike jer bi ju inače morala izvlačiti iz kreveta, a novac za instrukcije bio bi potrošen uzalud ako je Abigail bila preumorna da se skoncentrira. Poslala joj je privatnu poruku: Hej! Zašto si budna tako kasno? Sutra imaš instrukcije! Idi spavati. Mama, pusa. Primijetila je kako joj srce počinje ubrzano tući nakon što je pritisnula “pošalji”. Kao da je prekršila neko pravilo. Ali ona je bila Abigailina majka! I dalje je imala pravo reći joj da ide spavati. Abigail joj je odmah odgovorila: Tata je otkazao instrukcije. On će mi ih sad davati. Ti idi spavati! Pusa - Što je napravio? - rekla je Madeline u zaslon. - Što je, kvragu, napravio? Nathan je otkazao instrukcije iz matematike. Donio je jednostranu odluku o Abigailinom obrazovanju. Isti muškarac koji je propustio školske predstave i roditeljske sastanke i sportske igre i pripremanje 269

plašljive male petogodišnjakinje za izlaganje svakog ponedjeljka ujutro i izradu radova na velikim komadima kartona i projekte koji su se prvi put morali predati preko interneta i upute za logiranje koje nisu imale smisla i zadaće koje su bile zaboravljene pa su se pisale kasno noć prije i umatanje knjiga i sastanak s onom dražesnom učiteljicom s ludim nakitom koja je prije toliko mnogo godina rekla da će Abigail vjerojatno uvijek imati problema s matematikom, pa joj omogućite pomoć koja joj je potrebna. Kako se samo USUĐUJE? Bez razmišljanja je nazvala Nathana, dršćući od pravedničkog gnjeva. Nikako nije mogla čekati do jutra. Morala se na njega izvikali sada, baš sada, prije nego što joj glava eksplodira. On je odgovorio s nejasnim, pospanim iznenađenjem. - Halo? - Otkazao si Abigailine instrukcije iz matematike? Samo si ih otkazao, a da nisi sa mnom razgovarao prije toga? Uslijedila je tišina. - Nathane? - oštro je rekla Madeline. Čula je kako se nakašljava. Maddie. - Sada je zvučao potpuno budno. - Ti si to mene nazvala u ponoć da razgovaraš o Abigailinim instrukcijama iz matematike? To je rekao potpuno drukčijim tonom nego inače. Godinama ju je njezina interakcija s Nathanom podsjećala na poslovanje s usrdnim, dopadljivim trgovcem koji je dobivao samo proviziju. A sada kad je imao Abigail, mislio je da joj je ravan. Više se nije morao ponašati pokajnički. Mogao je biti iritantan. Mogao se ponašati kao bilo koji bivši muž. - Svi spavamo - nastavio. - Zar ovo stvarno nije moglo pričekati do sutra ujutro? Skye i Bonnie imaju jako lagan... - Ne spavate svi! - rekla je Madeline. - Tvoja četrnaestogodišnja kći je potpuno budna i surfa internetom! Postoji li u toj kući kakav nadzor? Imaš li uopće pojma što ona trenutačno radi? 270

Madeline je čula nježan, melodičan Bonnien glas koji je u pozadini govorio nešto dražesno i puno razumijevanja. - Idem vidjeti što radi - rekao je Nathan. Sada je zvučao pomirljivije. - Mislio sam da spava. I slušaj, te instrukcije iz matematike nisu nikamo vodile. Taj mali koji ju je poučavao je tek dijete. Ja to mogu raditi bolje nego on. Ali u pravu si, naravno da sam trebao razgovarati s tobom o tome. Htio sam razgovarati s tobom o tome. Ali jednostavno sam zaboravio. - Taj instruktor je postizao dobre rezultate - rekla je Madeline. Ona i Abigail pokušale su s dva druga instruktora prije nego što su došle do Sebastiana. Mali postiže tako dobre rezultate da ima listu čekanja. Madeline ga je preklinjala da uzme Abigail. - Nije - rekao je Nathan. Ali hajdemo razgovarati o tome kad ne budem napola spavao. - Odlično. Veselim se tome. Hoćeš li mi javiti druge promjene koje napraviš u Abigailinom rasporedu? Samo me zanima. - Sad ću prekinuti - rekao je Nathan. Prekinuo je. Madeline je tako snažno bacila mobitel o zid da se odbio i naličjem sletio na tepih, ravno njoj pod noge, tako da je mogla vidjeti razbijen zaslon, poput oštrog prijekora koji odrasla osoba upućuje djetetu. Stu: Gledajte, nisam mislio da je jadni Nathan loš tip. Viđao sam ga kod škole. To je mjesto preplavljeno ženama koje većinu vremena provode blebećući da je teško uopće doći do riječi. Tako da sam volio razgovarati s drugim tatama. Sjećam se da smo jednog jutra Nathan i ja lijepo ćaskali o nečemu kad je doletjela Madeline na svojim visokim petama i čovječe, izgledala je kao da će ga ubiti pogledom! Gabrielle: Ja ne bih mogla podnijeti život u istom kvar tu sa svojim bivšim mužem. Kad bi naša djeca išla u istu školu, vjerojatno bih ga ubila. Ne znam kako su mislili da takav dogovor može funkcionirati. To je bilo suludo. Bonnie: Nije bilo suludo. Htjeli smo biti što bliži Abigail pa smo slučajno pronašli savršenu kuću u tom kvartu. Što je tu suludo? 271

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE Pet dana prije večeri školskog kviza

B

io je ponedjeljak ujutro prije školskog zvona kad se Jane vraćala iz školske knjižnice, kamo je išla vratiti dvije knjige koje je Ziggy zaboravio vratiti. Ostavila ga je da se veselo njiše na penjalici zajedno s blizancima i Chloe. Barem Madeline i Celeste nisu svojoj djeci branile da se igraju sa Ziggyjem. Nakon što ostavi knjige, Jane je imala namjeru ostati u školi i slušati djecu kako vježbaju čitanje. Ona i Lilyn tata, Stu, bili su roditelji koji su to dobrovoljno radili ponedjeljkom ujutro. Kad je izašla iz knjižnice, vidjela je dva Plava boba kako stoje ispred učionice glazbenog, udubljene u važan, glasan, ali povjerljiv razgovor. Čula je kako jedna govori: - A tko mu je majka? Druga je rekla: - Ne voli se baš isticati. Jako je mlada. Renata je mislila da je dadilja. - Čekaj malo! Znam ju! Kosu nosi ovako, zar ne? Mama Plavi bob povukla je plave uvojke u pretjerano stegnut visoki rep i u tom trenutku je pogledala Jane i oči su joj se razrogačile. Spustila je ruke poput djeteta koje je uhvaćeno u nekom nedjelu. Druga žena, koja je leđima bila okrenuta od Jane, nastavila je govoriti. - Da! To je ona! Navodno njezino dijete, taj Ziggy, potajno 272

zlostavlja jadnu malu Amabellu. Mislim, radi joj stvarno grozne stvari... Što je? Prva mama Plavi Bob mahnito je trzala glavom. - Što ne valja? Joj! Žena je okrenula glavu i ugledala Jane. Lice joj je postalo ružičasto. - Dobro jutro! - rekla je. Netko tko je tako visoko u hijerarhiji roditelja djece u Školi blago bi se i dražesno nasmiješio Jane dok bi prolazila, poput kraljice pučaninu. - Bok - rekla je Jane. Žena je držala fascikl na prsima. Odjednom je spustila ruku tako da joj je fascikl visio iza nogu, baš kao što dijete skriva ukradeni slatkiš iza leđa. To je peticija, pomislila je Jane. Nisu ju potpisivali samo roditelji djece iz predškole. Nagovarale su roditelje iz viših razreda da ju potpišu. Roditelje koji nisu poznavali ni nju ni Ziggyja niti su bili upoznati s tom situacijom. Jane je nastavila hodati pokraj tih žena. Stavila je ruku na staklena vrata koja su vodila na igralište, no onda je stala. U tijelu je osjetila neki buran, uzletan osjećaj kao kada avion pohjeće. Bilo je to zbog prezrivog načina na koji je ta žena izgovorila Ziggyjevo ime. Bio je to Saxon Banks i njegov dah koji joj je škakljao uho: “Sigurno u životu nisi smislila ništa originalno, zar ne?” Okrenula se. Vratila se do tih dviju žena i stala točno pred njih. Žene su se malenim koracima pomaknule unatrag, a oči su im bile smiješno okrugle. Njih tri bile su gotovo iste visine. Sve su bile majke. Ali mame Plavi bobovi imale su muževe i kuće i bile su posve sigurne u svoje mjesto na svijetu. - Moj sin nikada nikome nije naudio - rekla je Jane i odjednom je znala da je to bila istina. On je bio Ziggy Chapman. On nije imao nikakve veze sa Saxonom Banksom. Nije imao nikakve veze s djedicom. Čak nije imao nikakve veze s njom. On je jednostavno bio Ziggy i nije znala sve o Ziggyju, ali ovo je znala. 273

- Jao, dušo, svi smo to prošli! Suosjećamo s tobom! Ovo je grozna situacija - započela je mama Plavi bob koja je držala fascikl. - Koliko mu dopuštaš dnevno da bude pred televizorom? Ja sam otkrila da je smanjenje vremena provedenog pred televizorom... - Nikada nikome nije naudio - ponovila je Jane. Okrenula se i otišla. Thea: Dakle, tjedan dana prije večeri školskog kviza, Jane je priša Trish i Fioni dok su bile usred privatnog razgovora. Rekle su da je njezino ponašanje bilo bizrano, do te mjere da su se zapitale ima li... Psihičkih problema. Jane je došla na igralište osjećajući se neobično smireno. Možda je trebala naučiti nešto od Madeline. Da više ne izbjegava suočiti se s nekime. Da odlučno pride ljudima koji ju kritiziraju i lijepo im kaže Što misli. Djevojčica iz prvog razreda šetala je pokraj nje. - Danas ću ručati ovdje. - Super - rekla je Jane. To joj je bilo najdraže dok se šetala školskim igralištem: kada su djeca brbljala tako neprijetvorno, govoreći Što god im je na umu. - Nisam trebala ručati ovdje danas jer nije petak, ali jutros je mog bracu ubola pčela pa je vrištao, a sestra je razbila čašu i mama je rekla: “Gubim živce!” - Djevojčica se uhvatila za glavu da joj to pokaže. - A onda je mama rekla da mogu ručati ovdje za nagradu, ali da ne smijem piti sok, no da ipak mogu pojesti medenjak, ali ne s čokoladom, a pčele umiru nakon Što vas ubodu, jeste li to znali? - Jesam - rekla je Jane. - To im je zadnje što učine prije smrti. - Jane! - Prišla joj je gospođica Barnes, držeći kosaru punu kostima. - Hvala što ste došli danas! - Ovaj... Nema na čemu? rekla je Jane. To je radila svakog ponedjeljka ujutro od početka godine. - Mislim, znate, bez obzira na sve. - Gospođica Barnes se trgnula i stavila košaru za rublje na kuk. Približila se Jane i tišim glasom rekla: Nisam čula više ništa o peticiji. Gospođa Lipmann govori roditeljima koji 274

su upleteni u to kako želi da to prestane. Osim toga, dodijelila mi je asistenta koji samo mora motriti djecu, osobito Amabellu i Ziggyja. - Odlično - rekla je Jane. - Ali prilično sam sigurna da peticija još uvijek kruži. Osjetila je da nju i gospođicu Barnes promatraju oči iz svih dijelova igrališta. Kao da su svi roditelji potajno pratili njezin razgovor s gospođicom Barnes. Ovako se sigurno osjećaju poznate osobe. Gospođica Barnes je uzdahnula. - Primijetila sam da ste u petak zadržali Ziggyja kod kuće. Nadam se da vas nije zastrašila ta taktika. - Neki roditelji govore svojoj djeci da se ne smiju igrati s njim - rekla je Jane. - Dragi Bože. - Da, tako da sam i ja započela peticiju - rekla je Jane. - Želim da se izbace iz škole sva djeca koja se ne žele igrati sa Ziggyjem. Gospođica Barnes na trenutak je djelovala užasnuto. A onda je zabacila glavu unatrag i prasnula u smijeh. Harper: Da, zanimljivo kako su u školi govor ih da situaciju shvaćaju ozbiljno, a onda vidite Jane i gospođicu Barnes kako stoje na igralištu i previjaju se od smijeha! Da budem iskrena, to me razjarilo. To je bilo istog onogjutra kad se dogodio napad. I da, upotrijebit ću riječ “napad”. Samantha: Napad. Dajte molim vas.

275

PEDESETO POGLAVLJE

Č

itanje uz prisutnost roditelja odvijalo se vani, na igralištu. Danas je u Kornjačinom kutu bila Jane, a taj je dio nazvan po ogromnoj betonskoj kornjači koja se nalazila usred pješčanika. Na kornjačinu vratu bilo je dovoljno mjesta da se na njemu udobno smjeste jedna odrasla osoba ijedno dijete, a gospođica Barnes donijela je dva jastučića i deku da si njome pokriju koljena. Jane je voljela slušati djecu kako čitaju i gledati ih kako se mršte dok izgovaraju neku riječ, gledati pobjedonosan izraz lica kad uspiju otpetljati sve slogove te iznenadan smijeh zbog priče i slušati nasumične, neobične komentare. Dok je tako sjedila na kornjači i osjetila sunce na licu, pijesak pod nogama te gledala odbljesak mora u daljini, imala je osjećaj kao da je na godišnjem odmoru. Osnovna škola Pirriwee bila je čarobna, gotovo kao škola iz snova i pomisao na to da mora ispisati Ziggyja iz nje i započeti negdje gdje nema Kornjačinog kuta ili gospođice Barnes ispunila ju je osjećajem žaljenja i ljutnje. - Prekrasno si to pročitao, Max! - rekla je i provjerila je li Max, a ne Josh upravo pročitao “Iznenađenje majmunu za rođendan”. Madeline joj je rekla da postoji trik za razlikovanje Celestinih dječaka: Max je na čelu imao madež u obliku jagode. - U sebi pomislim: “Max s madežom” rekla je Madeline. - Jako si se lijepo izražavao - rekla je Jane, iako nije bila sigurna u to. Roditeljima je bilo rečeno da pokušaju pronaći nešto posebno zbog čega će pohvaliti dijete nakon čitanja. 276

- Da - hladno je rekao Max. Skliznuo je s vrata kornjače i sjeo na pijesak prekriženih nogu te je počeo kopati. - Max - rekla je Jane. Max je dramatično uzdahnuo, skočio na noge i iznenada potrčao natrag prema učionici, smiješno mašući rukama i nogama, kao lik iz crtica koji bježi da si spasi život. Oba blizanca trčala su brže nego što je Jane mislila da petogodišnjaci mogu trčati. Jane je prekrižila njegovo ime s popisa i pogledala koga gospođica Barnes šalje sljedećeg. Bila je to Amabella. Max se gotovo zabio u nju dok je šetala igralištem prema Jane, držeći knjigu u ruci, a glava s kovrčavom kosom bila joj je pognuta. - Bok, Amabella! - veselo je povikala Jane. Tvoja majka i njezine prijateljice pokrenule su peticiju da se Ziggy izbaci iz škole zato što misle da te on zlostavlja, dušo! Bi li mi možda onda mogla reći što se zapravo događa? Amabella joj je postala draga otkako su počele čitati zajedno. Ona je bila tiha djevojčica s ozbiljnim, anđeoskim licem i bilo je nemoguće ne voljeti ju. Ona i Jane vodile su zanimljive razgovore o knjigama koje su zajedno čitale. Naravno da neće Amabelli spominjati što se događa sa Ziggyjem. To bi bilo neprikladno. To bi bilo pogrešno. Naravno da neće. Samantha: Nemojte me krivo shvatiti: ja volim gospođicu Barnes i svatko tko dane provodi boreći se s petogodišnjacima zaslužuje priznanje, ali smatrala sam da možda nije bilo najpametnije poslati Amabellu tog dana da čita Jane. Gospođica Barnes: To je bila greška. Ja sam čovjek. Griješim. To se zove ljudska greška. Ti roditelji kao da misle da sam stroj i kako mogu zatražiti povrat novca svaki put kad učitelj pogriješi. I gledajte, ne želim reći ništa loše o Jane, ali i ona je taj dan pogriješila. 277

*** Amabella je čitala Jane iz knjige o sunčevom sustavu. Bila je to najzahtjevnija knjiga za djecu predškolske dobi i, kao i inače, Amabella je čitala tečno, besprijekorno se izražavajući. Jedino kako je Jane mogla ovo učiniti zanimljivijim za Amabellu bilo je da ju prekine i postavi neko pitanje o toj temi, ali Jane je danas bilo teško pronaći inspiraciju za sunčev sustav. Mogla je jedino misliti na Ziggyja. - Što misliš, kako bi bilo živjeti na Marsu? - napokon je pitala. Amabella je podigla glavu. - To bi bilo nemoguće jer se ne može udisati zrak zato što je pun ugljičnog dioksida i zato što je prehladno. - Tako je - rekla je Jane, iako će to morati provjeriti na Googleu jer nije bila sigurna u to. Bilo je moguće da je Amabella već pametnija od nje. - Osim toga, bilo bi usamljeno - rekla je Amabella nakon nekoliko trenutaka. Zašto pametna djevojčica poput Amabelle ne bi rekla istinu? Da je to Ziggy, zašto ne bi to rekla? Zašto ga ne bi odala? To je baš bilo čudno. Djeca su obično uvijek sve izbrbljala. - Dušo, ti znaš da sam ja Ziggyjeva mama, zar ne? - pitala je. Amabella je kimnula kao da ju pita nešto preočito. - Je li te Ziggy ozlijedio? Jer ako je, želim to znati i obećajem ti da ću se pobrinuti da više nikada ne učini ništa slično. Amabelline oči odmah su se napunile suzama. Donja usnica joj je zadrhtala. Spustila je glavu. - Amabella - rekla je Jane. - Je li to Ziggy učinio? Amabella je rekla nešto što Jane nije razumjela. - Molim? - pitala je Jane. - Nije... - počela je Amabella, no onda se potpuno snuždila. Počela je jako plakati. - Nije Ziggy? - rekla je Jane, očajno se nadajući da je tako. Htjela je 278

protresti Amabellu, tražiti da dijete jednostavno kaže istinu. - Jesi li to rekla, da nije on? - Amabella! Amabella, dušo! - Harper je stajala na rubu pješčanika, držeći kutiju s narančama za kantinu. Oko vrata joj je bijeli šal bio povezan tako jako da je izgledala kao da ju netko davi, a taj dojam pojačanje time što je njezino izduženo, obješeno lice sada bilo ljubičasto od bijesa. - Što je bilo? Spustila je kutiju i krenula pijeskom do njih. - Amabella! - vikala je. - Što se događa? Kao da Jane nije bila ondje, ili kao da je bila jedno od djece. - Sve je u redu, Harper - hladno je rekla Jane. Zagrlila je Amabellu i pokazala iza Harperinih leđa. - Naranče su ti se rasule. - Kornjačin kut nalazio se na vrhu malog brežuljka, a Harperina kutija se prevrnula. Pravi vodopad naranči jurnuo je igralištem prema mjestu gdje je Stu slušao drugo dijete kako čita, u blizini Zida morske zvijezde. Harper je i dalje gledala u Amabellu, ignorirajući Jane tako naglašeno i namjerno da je to bilo gotovo smiješno, no zapravo je bilo strašno nepristojno. - Dođi k meni, Amabella. - Harper je ispružila ruku. Amabella je šmrcala. Iz nosa joj je curilo u usta na onaj nemaran, odvratan način kako se to događa petogodišnjacima. - Ja sam pokraj nje, Harper! - rekla je Jane i izvukla maramice iz džepa jakne. Ovo je bilo strašno iritantno. Da je ostala sama s Amabellom još samo minutu, možda bi uspjela izvući neke informacije od nje. Stavila je maramicu Amabelli pod nos. - Puši, Amabella. Amabella je poslušno puhala. Harper je napokon pogledala Jane. Očito si ju uzrujala! Što si joj rekla? - Ništa! - bijesno je rekla Jane, a osjećaj krivnje zbog toga što je htjela protresti Amabellu samo ju je dodatno razljutio. - Zašto ne odeš prikupiti još nekoliko potpisa za tvoju opaku peticiju? Harper je počela vikati. - Jao, da, to je dobra ideja, pa da te ostavim 279

ovdje da nastavljaš zlostavljati bespomoćnu djevojčicu! Kakva majka, takav sin! Jane je ustala s kornjače i počela šutati pijesak čizmom, jedva se uspijevajući spriječiti da ga ne šutne u Harperino lice. - Da nisi spominjala mojega sina! - Da me nisi udarala! - povikala je Harper. - Nisam te udarila! - povikala je Jane, iznenadivši se kako je glasno to rekla. - Što se to, pobogu...? - To je bio Stu, odjeven u plavo radno odijelo, ruku punib naranči koje je spašavao s igrališta. Dječačić koji je čitao s njim stajao je pokraj njega i u svakoj ruci držao po jednu naranču, a oči su mu se razrogačile dok je gledao dvije majke kako viču. U tom je trenutku netko zacvilio: Carol Shepherd, koja se žurila iz učionice glazbenog držeći sredstvo za čišćenje spotaknula se na zalutalu naranču i pala na dupe kao u nekoj jeftinoj komediji. Carol: Ustvari, jako sam ozlijedila trticu.

280

PEDESET PRVO POGLAVLJE Gabrielle: A onda sam čula da Harper optužuje Jane da ju je napala u Kornjačinom kutu, što mi je djelovalo nevjerojatno. Stu: Harper se ponašala smiješno. Nije izgledala kao da je napadnuta. Ne znam. Baš su me zvali da je pukla cijev u vodovodu. Nisam imao vremena baktati se s dvije majke koje se svađaju u pijesku. Thea: U tom su trenutku neki roditelji odlučili prijaviti cijelu situaciju Ministarstvu obrazovanja. Jonathan: ...A to je očito izludjelo gospođu Lipmann. Mislim da joj je bio i rođendan. Jadnica. Gospođa Lipmann: Reći ću samo ovo: nikako nismo mogli izbaciti Ziggyja Chapmana. Jedini put kad je optužen za zlostavljanje bilo je na danu upoznavanja, a tada još nije ni bio naš učenik. Nakon toga radilo se samo o nagađanju roditelja. Ne sjećam se je li mi bio rođendan. To nije bitno. Gospođica Barnes: Ti roditelji bili su ludi. Kako smo mogli izbaciti Ziggyja? Bio je uzoran učenik. Nije se problematično ponašao. Nikad ga nisam poslala u kut. Nikad ga nisam morala upozoriti zbog neprimjerenog ponašanja, a kamoli dati mu ukor. Dan prije večeri školskog kviza adeline je radila petkom, što je značilo da uglavnom nije dolazila na 281

priredbe petkom ujutro. Ed bi se pojavio ako bi jedno od djece nastupalo ili primalo neku nagradu. No, Chloe je danas preklinjala Madeline da dođe zato što je predškolski razred recitirao pjesmicu “Zubar i krokodil”, a Chloe je sama izgovarala jedan stih. Osim toga, Fredov razred je prvi put nastupao s frulama. Odsvirat će “Sretan rođendan” za gospođu Lipmann, što će svima biti bolno iskustvo. (Svi u školi pretpostavljali su da će gospođa Lipmann navršiti šezdeset godina, no nitko to nije mogao potvrditi ni poreći.) Madeline je odlučila otići na priredbu i onda kasno raditi u ponedjeljak poslijepodne, što inače nije mogla jer je ponedjeljkom vodila Abigail na košarku, dok je Ed vodio djecu na plivanje. - Abigail vjerojatno više ne mora ići na košarku - rekla je Edu kad su izlazili iz auta, držeći kavu za van. Nakon što su ostavili djecu, na brzinu su otišli do Blue Bluesa, gdje je Tom prodavao ogromne količine kave roditeljima iz Osnovne škole Pirriwee kojima je očajno trebao kofein kako bi preživjeli nastup frula na priredbi. - Možda ju Nathan sad trenira. Ed se oprezno nasmiješio. Vjerojatno je bio zabrinut da će opet početi trabunjati o otkazivanju instrukcija iz matematike. Njezin suprug bio je strpljiv, ali primijetila je njegovo bezizražajno lice dok je govorila, doduše jako dugo, o Abigailinim poteškoćama s matematikom i o tome kako Nathana nikada nije bilo da pomogne Abigail sa zadaćom iz matematike i zbog toga nije imao pojma koliko je silno bila loša u matematici i da, istina je da je Nathan uvijek bio dobar u matematici, ali to ne znači da ju on može poučavati, i tako dalje. - Joy mi je jutros poslala e-mail - rekao je Ed zaključavajući auto. Joy je bila urednica u mjesnim novinama. - Želi da pišem o onome što se događa u školi. - O čemu? O kvizu? - nezainteresirano je pitala Madeline. Ed je često za mjesne novine pisao kratke članke o dobrotvornim priredbama u školi. Vidjela je Perryja i Celeste kako prelaze ulicu i idu prema školi. Zaljubljeno su se držali za ruke, taj prekrasan par, a Perry je hodao malo ispred, kao da štiti Celeste od prometa.

M

282

- Ne - pažljivo je rekao Ed. - O zlostavljanju. O peticiji. Joy kaže da je vršnjačko nasilje jedno od “gorućih pitanja”. - Ne možeš pisati o tome! - Madeline je naglo stala nasred ceste. - Miči se s ceste, kozo jedna. - Ed ju je uhvatio za lakat, kad je projurio auto kojije dolazio s plaže. - Jednog dana ću pisati priču o tragediji na ovoj cesti. - Nemoj pisati o tome, Ed - rekla je Madeline. - To je jako loše za ugled škole. - Ja sam ipak novinar, znaš - rekao je Ed. Prošlo je tri godine otkako je Ed dao ostavku na stresnijem, cjenjenijem poslu u “The Australianu” gdje je duže radio i gdje je imao mnogo bolju plaću, kako bi Madeline mogla ponovno raditi i kako bi se oboje jednako mogli baviti djecom i nijednom se nije žalio na vrlo smirenu prirodu posla u mjesnim novinama, gdje je veselo išao na surferske karnevale i fešte i na proslave stogodišnjeg rođendana u lokalnom staračkom domu. (Morski zrak kao da je čuvao njegove korisnike.) Ovo je bilo prvi put da je dao naslutiti kako možda nije posve zadovoljan. - To je dobra priča - rekao je Ed. - To nije dobra priča! - rekla je Madeline. - Ti znaš da. to nije dobra priča! - Što nije dobra priča? Bok, Ed. Madeline, drago mi je da te vidim. Susreli su se s Perryjem i Celeste. Perry je nosio prekrasno odijelo i kravatu; talijansko, skrojeno po mjeri, skuplje od cijele Edove garderobe i ormara, pomislila je Madeline. Vršcima prstiju je uspjela pomilovati njegov svileni rukav kad se nagnuo da ju poljubi te je udahnula miris njegovog losiona poslije brijanja. Pitala se kako bi bilo biti u braku s muškarcem koji se tako dobro odijevao: Madeline bi uživala u svim tim prekrasnim materijalima i bojama, u mekoći kravate, u uštirkanim košuljama. Naravno, Celeste, koju odjeća nije pretjerano zanimala, vjerojatno nije ni primijetila razliku između Perryja i zgužvanog, neobrijanog Eda u staroj, maslinasto zelenoj 283

vunenoj jakni ustajalog mirisa. No dok je gledala kako Ed i Perry razgovaraju, odjednom je osjetila neočekivani nalet dragosti prema Edu, čak iako ju je maloprije razljutio. To je bilo povezano s iskrenim, zainteresiranim načinom na koji je slušao Perryja i s prosijedom neobrijanom bradom, koja se razlikovala od Perryjeve sjajne, glatke brade. Da. Radije bi poljubila Eda. Sva sreća. - Kasnimo li? Ostavili smo djecu na ulazu jer nije bilo mjesta za parkiranje - rekla je Celeste na svoj usplahiren, zabrinut način. - Dečki su silno uzbuđeni što će ih Perry gledati dok izvode onu pjesmicu. - Ne kasnimo - rekla je Madeline. Pitala se je li Celeste već spomenula Perryju da bi njegov bratić mogao biti Ziggyjev otac. Ona bi Edu to već rekla. - Jesi li vidjela Jane? - pitala je Celeste kao da joj čita misli. Perry i Ed hodali su ispred njih. - Jesi li mu rekla...? - Pitala je Madeline tišim glasom i nagnula glavu prema Perryjevim leđima. - Nisam! - zasiktala je Celeste. Izgledala je gotovo prestravljeno. - Uglavnom, Jane nije ovdje - rekla je Madeline. - Znaš, ima ono u vezi s onim. - Celeste ju je zbunjeno pogledala. Madeline je tišim glasom rekla: - Znaš. Sastanak. Morale su se zakleti Jane kako nikome neće reći da vodi Ziggyja psihologu. - Ako ljudi čuju da ga vodim psihologu, mislit će da je to dokaz da radi nešto loše. - Aha, da, naravno. - Celeste se lupila prstom po čelu. - Zaboravila sam. Perry je usporio tako da ih Madeline i Celeste mogu sustići. - Ed mi je upravo ispričao za taj problem vršnjačkog nasilja - rekao je Perry. - Je li to kći Renate Klein? Ta jadna djevojčica koju zlostavljaju? Rekao je Madeline: - Moglo bi se reći da poznajem Renatu preko posla. - Stvarno? - pitala je Madeline, iako joj je Celeste to već rekla; 284

uvijek je bilo sigurnije ne dati muževima do znanja koliko informacija žene otkrivaju o njima. - Da onda potpišem tu peticiju ako me Renata pita? - pitao je Perry. Madeline se pripremila da obrani Jane, no Celeste je prva progovorila. - Perry - rekla je. - Ako potpišeš tu peticiju, ostavit ću te. Madeline se nasmijala neugodno se iznenadivši. To je očito bila šala, ali Celeste ju baš nije izgovorila na taj način. Zvučala je savršeno ozbiljno. - To ti sve govori, stari! - rekao je Ed. - U svakom slučaju - nasmiješio se Perry, zagrlio Celeste i poljubio ju u glavu. - Šefica je rekla svoje. Ali Celeste se nije nasmiješila. Prima: SVI RODITELJI Šalje: VAŠ DRUŠTVENI ODBOR Dugo očekivana večer školskog kviza u stilu Audrey i Elvisa počinje sutra u 19 sati u svečanoj dvorani! Uključite vijuge i pripremite se na zabavnu i veselu večer! HVALA tati Brettu Larsonu iz drugog razreda koji će voditi kviz. Brett je pripremio neka teška pitanja tako da bude napeto! Držimo fige da vremenska prognoza ne bude točna (vjerojatnost je 90% da će padati kiša, ali, samo malo, što oni znaju?) i da ćemo moći pijuckati koktele i uživati u kanapeima prije nego što počne kviz. HVALA i svim velikodušnim mjesnim sponzorima! U tomboli možete osvojiti SUPER MESNI PLADANJ koji nam ljubazno daruju naši prijatelji iz “Savršenog mesa iz Pirriweeja”, slastan DORUČAK ZA DVOJE u BLUE BLUESU (volimo te, Tom!) i FENIRANJE u frizerskom salonu “Hairway to Heaven”! Ajme! Sjetite se da se novac prikuplja za kupnju pametnih ploča za naše male! 285

Pusa od vašeg srdačnog Društvenog odbora, Fiona, Grace, Edwina, Rowena, Harper, Holly i Helen! P.S. Gospođa Lipmann nas podsjeća da budemo obzirni prema susjedima i da budemo tihi na odlasku.

286

PEDESET DRUGO POGLAVLJE Samantha: Gledala sam predškolsku djecu kako recitiraju pjesmicu na školskoj priredbi prije večeri školskog kviza i primijetila sam da su Renatine pristaše na jednoj strani, a Madelinine na drugoj, baš kao na vjenčanju. Malo sam se nasmijala u sebi.

P

riredbama u Osnovnoj školi Pirriwee uvijek je trebalo jako dugo da počnu i završe, ali nije se moglo požaliti na lokaciju. Svečana dvorana nalazila se na drugoj etaži i imala je ogroman balkon uz velika staklena klizna vrata s prekrasnim pogledom na more. Sada su staklena vrata bila otvorena, pa je unutra ulazio svjež jesenski zrak. (U dvorani je bilo malo zagušljivo kad su vrata bila zatvorena, s obzirom na djecu koja su prdila, na namirisane Plave bobove i njihove muževe koji su si nanijeli bogati sloj kolonjske vode.) Madeline je gledala u more i pokušala se razvedriti. Bila je lagano nabrušena, što je značilo da će sutra njezin PMS biti na vrhuncu. Bolje da ju nitko ne razljuti na večeri školskog kviza. Bok, Madeline - rekla je Bonnie. - Bok, Ed. Sjela je na prazno mjesto pokraj Madeline, donijevši sa sobom miris pačulija koji je Madeline škakljao nos. Madeline je osjetila kako Ed spušta ruku i utješno je, neupadljivo stavlja na njezino koljeno. - Bok, Bonnie - umorno je rekla Madeline, pogledavši preko ramena. 287

Zar je ovo uistinu bilo jedino slobodno mjesto u cijeloj dvorani? - Kako si? - Jako dobro - rekla je Bonnie. Svoju pletenicu stavila je preko bijelog, bipijevskog ramena obilježenog rasutim tamnim madežima. Madeline je čak i Bonnieno rame bilo nestvarno. - Zar ti nije hladno? - Madeline je zadrhtala. Bonnie je nosila majicu bez rukava i hlače za jogu. - Upravo sam držala tečaj Bikram joge. - To je ona od koje se znoji, zar ne? - pitala je Madeline. - Ali ti nisi znojna. - Otuširala sam se - rekla je Bonnie. - Ali moja unutarnja tjelesna temperatura još uvijek je vrlo visoka. - Prehladit ćeš se - rekla je Madeline. - Neću - rekla je Bonnie. - Hoćeš - rekla je Madeline. Osjetila je kako se Ed s njezine lijeve strane pokušava ne smijati. Promijenila je temu dok je još njezina bila zadnja. - Nathan nije došao? - Morao je raditi. Rekla sam mu da vjerojatno neće puno toga propustiti. Skye se toliko boji nastupa da će se vjerojatno sakriti iza druge djece. - Nasmiješila se Madeline. - Za razliku od tvoje Chloe. - Za razliku od moje Chloe - složila se Madeline. Barem mi nikada nećeš moći oduzeti Chloe, kao što si mi oduzela Abigail. Bilo je nečuveno to što ova neznanka zna što je njezina kći jutros doručkovala, a Madeline to ne zna. Iako je sada Bonnie poznavala već nekoliko godina, iako su vodile stotinu uljudnih razgovora, i dalje joj nije djelovala kao stvarna osoba. Madeline je ona djelovala kao karikatura. Bilo je nemoguće zamisliti da ona išta radi normalno. Je li ikada bila mrzovoljna? Je li ikada vikala? Valjala se od smijeha? Prejela se? Napila se? Vikala nekome da joj donese WC papir? Izgubila ključeve od auta? 288

Je li ikada bila ljudsko biće? Je li ikada prestala pričati tim jezivim, jednoličnim tonom instruktora joge? - Žao mi je što ti Nathan nije rekao da je otkazao instrukcije iz matematike - rekla je Bonnie. Ne ovdje, glupačo. Nećemo razgovarati o obiteljskim pitanjima dok nas slušaju druge majke. - Rekla sam Nathanu da moramo unaprijediti naše komunikacijske vještine - nastavila je Bonnie. - To je sve jedan proces. - Da - rekla je Madeline. Ed ju je malo jače stisnuo rukom. Madeline ga je pogledala, a zatim je pogledala Perryja i Celeste koji su sjedili do njega, ne bi li mogla započeti razgovor s njima, no Perry i Celeste gledali su nešto na Celestinom mobitelu i smijali su se, a glave su držali jednu uz drugu poput mladih, zaljubljenih tinejdžera. Ona neugodna situacija zbog potpisivanja peticije očito nije bila ništa značajno. Pogledala je naprijed, gdje je još uvijek vladala graja, gdje su djecu molili da sjednu, a učitelji petljali sa zvučnom opremom i gdje su Plavi bobovi jurcali djelujući jako uključeno u sve i jako bitno, kao i svakog petka ujutro. - Abigail stvarno razvija društvenu svijest - rekla je Bonnie. - To je Čudesno gledati. Jesi li znala da radi na nekom tajnom dobrotvornom projektu? - Dobro je dok joj društvena svijest ne pokvari ocjene u školi otresitim tonom je rekla Madeline i tako se odlučno odredila kao grozan, mizantropski roditelj. - Zanima ju fizioterapija. Razgovarala sam o tome sa Samanthom, Lilynom mamom. Samantha kaže da će Abigail trebati matematika. - Zapravo, mislim da ju više ne zanima fizioterapija - rekla je Ronnie. - Čini mi se da ju počinje zanimati socijalni rad. Mislim da bi bila divna socijalna radnica. - Bila bi grozna socijalna radnica! - odbrusila je Madeline. - Nije dovoljno jaka. Ubila bi se u pokušaju da pomogne drugima i previše bi se uživjela u njihove živote, i dragi Bože, to bi bio tako pogrešan odabir 289

zanimanja za Abigail. - Misliš? - sanjivo je pitala Bonnie. - No dobro, ne moramo sada donijeti odluku o tome, zar ne? Vjerojatno će se do tada predomisliti još desetak puta. Madeline se čula kako plitko diše, kao da ima trudove. Bonnie je pokušavala pretvoriti Abigail u nešto što ona nije, u nešto što ne može biti. Od prave Abigail neće ostati ništa. Madeline će njezina kći postati strankinja. Gospođa Lipmann graciozno je došla na pozornicu i stala pred mikrofon šuteći, sklopljenih ruku te je dobroćudno čekala da se primijeti njezina kraljevska prisutnost. Jedna mama Plavi bob dojurila je na pozornicu i napravila nešto važno s mikrofonom, a onda je odjurila s pozornice. U međuvremenu je učiteljica šestog razreda počela pljeskati u prepoznatljivom ritmu koji je imao čarobnu, hipnotičku moć nad djecom i smjesta ih ušutkao, te ih je natjerao da pogledaju naprijed i počnu pljeskati u istom ritmu. (To kod kuće nije djelovalo. Madeline je pokušala.) - Jao! - rekla je Bonnie kad se pljeskanje poglasnilo, a gospođa Lipmann podigla ruke moleći za tišinu. Nagnula se i slatkim i svježim dahom rekla Madeline na uho: - Skoro sam zaboravila. Bilo bi nam drago da ti, Ed i djeca dođete u utorak na proslavu Abigailinog petnaestog rođendana! Znam da bi Abigail voljela da joj cijela obitelj bude na okupu. Misliš li da bi to bilo malo čudno? Čudno? Ma ti se šališ, Bonnie! To bi bilo prekrasno, sjajno! Madeline će biti gost na petnaestom rođendanu svoje kćeri. Ne domaćin. Gost. Nathan će joj ponuditi piće. Kad budu odlazili, Abigail neće ići kući s njima. Ostat će ondje. Abigail će ostati ondje jer joj je to bio dom. - Odlično! Što da donesem? - šapnula je, uhvativši Eda za ruku i jako je stisnuvši. Ispostavilo se da je razgovor s Bonnie poput trudova: bol uvijek može biti mnogo, mnogo gora.

290

PEDESET TREĆE POGLAVLJE

Z

iggy je prekrasan dječačić - rekla je psihologinja. - Vrlo rječit, samouvjeren i ljubazan. - Nasmiješila se Jane. - Izrazio je zabrinutost zbog mojega zdravlja. On je prvi klijent ovoga tjedna koji je uopće primijetio da sam prehlađena. Psihologinja je glasno ispuhala nos, kao da želi pokazati da je stvarno prehlađena. Jane je nestrpljivo gledala. Ona nije bila tako draga kao Ziggy. Nije ju bilo briga za prehladu psihologinje. - I, mislite li da je on potajni psihotični nasilnik? - pitala je Jane uz blagi smiješak da pokaže da se kao šali, no nije se šalila. Zbog toga su bih ovdje. Zbog toga je plaćala ogromnu svotu novca. Obje su pogledale Ziggyja koji se igrao u staklom odvojenom prostoru pokraj ureda psihologinje, gdje ih navodno nije mogao čuti. Dok su ga gledale, Ziggy je uzeo plišanu lutku; bila je to igračka za mnogo mlađe dijete. Zamisli da Ziggy iznenada udari lutku, pomislila je Jane. To bi bilo prilično jasno. Dijete se pretvara da se brine zbog prehlade psihologinje, a onda tuče igračke. Ali Ziggy je samo pogledao lutku i stavio ju natrag, ne primijetivši da je promašio rub stola i da je lutka pala na pod, a to je samo pokazivalo da je patološki neuredan. - Ne mislim - rekla je psihologinja. Zavladala je tišina. Mrdala je nosom. - Reći ćete mi što je rekao, zar ne? - pitala je Jane. - Nemate valjda ono pravilo o povjerljivosti između psihologa i klijenta/ pacijenta? 291

- Apciha! - Psihologinja je jako kihnula. - Nazdravlje - nestrpljivo je rekla Jane. - Povjerljivost između psihologa i pacijenta stupa na snagu od četrnaeste godine pacijenta - šmrkavo je rekla psihologinja - a onda vam zapravo počnu govoriti stvari koje biste jako htjeli reci roditeljima, znate na što mislim? Seksaju se, drogiraju se i tako dalje! Da, da, mali ljudi, mali problemi. - Jane, mislim da Ziggy nije nasilnik - rekla je psihologinja. Spojila je prste i vršcima dodirnula crvene nosnice. - Spomenula sam incident koji ste rekli da se dogodio na danu upoznavanja i izričito je tvrdio da to nije bio on. Jako bih se iznenadila da laže. Ako laže, onda je najbolji lažljivac kojeg sam ikad vidjela. I iskreno rečeno, Ziggy ne pokazuje znakove tipične za osobnost nasilnika. Nije narcisoidan. I u svakom slučaju, pokazuje suosjećanje i osjetljivost. Janein nos napunio se suzama olakšanja. - Osim ako nije psihopat, naravno - veselo je rekla psihologinja. Što sad, kvragu? - A u tom slučaju bi glumio suosjećanje. Psihopati su često vrlo dražesni. - Ali - rekla je psihologinja. Ponovno je kihnula. - Pobogu - rekla je, obrisavši nos. - Mislila sam da mi je bolje. - Ali - potaknula ju je Jane, svjesna toga da uopće ne pokazuje suosjećanje. Ali mislim da nije - rekla je psihologinja. - Milsim da nije psihopat. Voljela bih da svakako dođe ponovno. Ubrzo. Mislim tla je dosta tjeskoban. Mislim da mi danas mnogo toga nije rekao. Uopće me ne bi iznenadilo da saznam kako Ziggyja netko zlostavlja u školi. Ziggyja? - rekla je Jane. - Da ga netko zlostavlja? Odmah je osjetila nalet vrućine, kao da ima vrućicu. Cijelo joj je tijelo počelo vibrirati. - Možda se varam - rekla je psihologinja šmrcajući. - Ali to me ne bi 292

iznenadilo. Pretpostavljam da se radi o verbalnom zlostavljanju. Možda je neko pametno dijete pronašlo njegovu slabu točku. - Uzela je maramicu iz kutije na stolu. Bila je to zadnja maramica. Zacoktala je jezikom. - Osim toga, Ziggy i ja smo razgovarali o njegovom ocu. - O ocu? - Jane se zavrtjelo u glavi. - Ali što... - Jako je uznemiren po tom pitanju - rekla je psihologinja. - Misli da bi on mogao biti jurišnik iz “Ratova zvijezda” ih možda Jabba the Hutt, ili u najgorem slučaju - psihologinja se morala nasmiješiti od uha do uha Darth Vader. - Ne mislite to ozbiljno - rekla je Jane. Bilo ju je stid. Madelinin Fred je navukao Ziggyja na “Ratove zvijezda”. - On to ne misli ozbiljno. - Djeca znaju živjeti u svijetu između stvarnosti i mašte - rekla je psihologinja. - Ima tek pet godina. U svijetu jednog petogodišnjaka sve je moguće. Još uvijek vjeruje u Djeda Božićnjaka i u Zubić Vilu. Zašto onda Darth Vader ne bi bio njegov otac? Ali mislim da je stvar u tome da je nekako dobio ideju da je njegov otac netko... Zastrašujuć i tajanstven. - Mislila sam da sam napravila bolji posao - rekla je Jane. - Pitala sam ga je li puno razgovarao s vama o njegovom ocu i on je rekao da je, ali da zna da vas to uzrujava. Bio je vrlo odlučan u tome da ne želi da vas uzrujani, - Pogledala je u bilješke, a zatim je podigla pogled. - Rekao je: “Budite pažljivi ako s mamom razgovarate o mom tati, jer joj se na licu pojavi čudan izraz”. Jane je stavila dlan na prsa. - Jeste li dobro? - pitala je psihologinja. - Je li mi se pojavio čudan izraz na licu? - pitala je Jane. - Pomalo - rekla je psihologinja. - Pretpostavljam da Ziggyjev otac nije baš bio dobar tip? Baš i nije - rekla je Jane.

293

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

P

erry je nakon priredbe odveo Celeste kući. - Imaš li vremena da popijemo kavu? - pitala je Celeste. - Baš i nemam - rekao je Perry. - Imam sastanak u jedanaest. Pogledala je njegov profil. Djelovao je u redu. Mislio je na dan koji ga čeka. Znala je da je uživao u prvoj priredbi kojoj je prisustvovao u Školi, kao pravi tata iz škole, u svojem poslovnom odijelu u neposlovnom svijetu. Volio je tu ulogu tate, čak je i uživao u njoj, dok je razgovarao s Edom na lagano ironičan način jednog tate koji je govorio da je ovo sve malo smiješno. Svi su se smijali kad su gledali kako dečki u velikom zelenom kostimu krokodila jurcaju po pozornici. Max je nosio glavu, a Josh rep; s vremena na vrijeme krokodilu bi prijetilo rasparanje na dva dijela kad su išli u suprotnom smjeru. Prije nego što su otišli iz škole, Perry je slikao dečke u kostimu na balkonu dvorane, s oceanom u pozadini. Zatim je zamolio Eda da slika njih četvero: dječaci su virili ispod kostima, a Perry i Celeste čučali su pokraj njih. Sigurno je to već stavio na Facebook. Celeste je vidjela kako prčka po telefonu kad su hodali do auta. Što će pisati iznad slike? Dvije zvijezde su rođene! Dečki su rasturili u ulozi strašnog krokodila! Nešto u tom stilu. - Vidimo se na večeri školskog kviza! - svi su vikali jedni drugima kad su odlazili. Da, bio je dobre volje. Sve bi trebalo biti u redu. Nije bilo napetosti otkako se vratio sa zadnjeg putovanja. 294

Ali vidjela je vrlo brzu iskru bijesa u njegovim očima kad je rekla da će ga ostaviti ako potpiše peticiju za izbacivanje Ziggyja iz škole. To je trebalo zvučati kao šala, ali znala je da nije tako zvučalo, a to bi ga onda osramotilo pred Madeline i Edom, koji su mu se sviđali i kojima se divio. Što ju je snašlo? Sigurno je to bilo zbog stana. Sada je već bio gotovo posve namješten i uvijek je bila prisutna ta mogućnost da će ga ostaviti, stalno si je postavljala pitanje: da ili ne? Naravno da da, moram. Naravno da ne. Kad je bila ondje jučer ujutro, čak je presvukla krevete u čistu posteljinu, neobično uživajući u tom poslu, otkrivajući pokrivač tek toliko da bi kreveti izgledali privlačnije, kao da je to moguće. No onda se usred noći probudila u svom krevetu, dok je Perryjeva teška ruka ležala preko njezinog struka i dok se ventilator u stropu polako okretao onako kako je Perry to volio te se iznenada sjetila tih namještenih kreveta i bila je užasnuta kao da se sjetila nekog zločina. Kako je samo izdala svojega muža! Unajmila je i namjestila drugi stan. Kakav suludi, tajan, zloban i sebičan postupak. Možda je zaprijetila Perryju da će ga ostaviti zato što je htjela priznati što je učinila; nije mogla podnijeti teret svoje tajne. No, naravno, to je bilo i zbog toga što ju je razjarivala pomisao tla bi Perry, ili bilo tko drugi, a osobito Perry, potpisao tu peticiju. Dugovala je nešto Jane. Bio je to obiteljski dug zbog onoga što joj je njegov bratić učinio. (Što joj je možda on učinio, stalno se podsjećala. Nisu bile sigurne. Što ako je Jane krivo čula njegovo ime? Možda je to bio Stephen Banks, a ne Saxon Banks.) Ziggy je možda dijete Perryjeva bratića. Dugovao mu je barem odanost. Jane je bila Celestina prijateljica, a čak i da nije tako, nijedan petogodišnjak nije zaslužio da zajednica organizira lov na vještice usmjeren na njega. Perry nije parkirao u garaži, nego je stao na prilazu ispred kuc’e. Celeste je pretpostavila da to znači da neće ući. 295

- Vidimo se večeras - rekla je i nagnula se da ga poljubi. - Ustvari, moram ući da uzmem nešto sa stola - rekao je Perry. Otvorio je vrata auta. U tom je trenutku osjetila to. Kao neki miris ili promjena u električnom naboju u zraku. Bilo je to povezano s položajem njegovih ramena, s bezizražajnim, svjetlucavim pogledom u njegovim očima i sa suhoćom njezinog grla. Otvorio je vrata i pustio nju prvu, kao pravi kavalir. - Perry - brzo je rekla kad se okrenula, a on zatvorio vrata za njom, no onda ju je zgrabio za kosu, stegnuo je i takojako povukao, tako nevjerojatno jako da je bol prodrla kroz njezinu lubanju, a oči su joj se odmah, nesvjesno, napunile suzama. - Ako me još jednom tako osramotiš, ubit ću te, kunem se. - Još ju je jače povukao. - Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ? Pustio ju je. - Žao mi je rekla je. - Jako mi je žao. No sigurno to nije dobro rekla jer je on polako zakoračio naprijed i uhvatio joj lice kao kad ju je namjeravao nježno poljubiti. - Nije dovoljno dobro - rekao je i udario joj glavom u zid. Hladna promišljenost tog čina bila je jednako šokantna i nestvarna kao kad ju je prvi put udario. Bolje bila strašno osobna, kao da je riječ o slomljenom srcu. Sve joj se okrenulo kao da je pijana. Pala je na pod. Pokušala je povraćati, jednom, dvaput, ali nije mogla. Uvijek je samo pokušavala. Nikad nije povraćala. Čula je kako odlazi, kako hoda hodnikom te se sklupčala na podu, privivši koljena na prsa, a ruke su joj bile isprepletene na stražnjem dijelu okrutno pulsirajuće glave. Sjetila se dječaka kad bi se ozlijedili i kako su plakali: Boli, mama, jako boli. - Sjedni - rekao je Perry. - Dušo. Sjedni. Čučnuo je pokraj nje i pridignuo ju u sjedeći položaj te joj je na 296

glavu nježno stavio led zamotan u kuhinjsku krpu. Kad je počela prodirati blažena hladnoća, okrenula je glavu i kroz zamagljene oči proučavala njegovo lice. Bilo je blijedo kao krpa, s ljubičastim podočnjacima. Lice mu se objesilo, kao da ga je poharala neka strašna bolest. Zajecao je jedanput. Bio je to groteskan, očajan zvuk, poput životinje uhvaćene u zamku. Pala je naprijed na njegovo rame te su se zajedno njihali na sjajnom parketu od crnog oraha, ispod visokog stropa.

297

PEDESET PETO POGLAVLJE

M

adeline je često znala reći da je živjeti i raditi u Pirriweeju isto kao živjeti na selu. Uglavnom je voljela taj osjećaj zajedništva, osim, naravno, onih dana kad ju je gadno uhvatio PMS i kad je žudjela za šetnjom po trgovačkom centru da joj se ljudi ne smiješe i ne mašu i da nisu tako prokleto ljubazni. U Pirriweeju je svatko bio povezan sa svakim, i to često višestruko, preko škole ili preko kluba za surfere, preko sportskih timova djece ili preko teretane, frizera i tako dalje. To je značilo da dok sjedi za svojim stolom u malom, krcatom uredu u Kazalištu Pirriwee i na brzinu zove mjesne novine Pirriweeja da vidi može li u zadnji čas dobiti oglas preko četvrtine stranice u novinama od sljedećeg tjedna (hitno im je bio potreban veći broj članova za dramsku skupinu predškolaca da donesu nešto novaca), ne zove samo Lorraine, koja je bila odgovorna za oglašavanje u novinama. Zvala je Lorraine, koja je imala kćer Petru koja je išla u isti razred s Abigail i sina koji je išao u četvrti razred Osnovne škole Pirriwee i koja je bila udana za Alexa, vlasnika prodavaonice alkoholnih pića koji je igrao nogomet zajedno s Edom u nogometnom klubu za ljude starije od četrdeset godina. To neće biti poziv na brzinu, jer ona i Lorraine nisu razgovarale neko vrijeme. To je shvatila kad je zvonio telefon i skoro je poklopila i poslala e-mail; danas je imala puno posla i već je kasnila zbog priredbe, no brzi razgovor s Lorraine će biti ugodan i htjela je čuti što je Lorraine čula o peticiji i tako dalje, no ipak, Lorraine je uistinu ponekad znala dugo pričati i... 298

- Lorraine Edgely! Prekasno. - Bok, Lorraine - rekla je Madeline. - Madeline je. - Draga! - Lorraine bi zapravo trebala raditi za kazalište, a ne za mjesne novine. Imala je vrlo osebujan nastup. - Kako si? Jao, trebale bismo otići na kavu! Moramo otići na kavu! Imamo o mnogo čemu razgovarati - rekla je Lorraine. Stišala se tako da joj je glas bio prigušen. Lorraine je radila u uredu otvorenog tipa. - Imam najnoviji trač. Senzacionalan trač! - Reci mi ga odmah - sretno je rekla Madeline, naslonila se i stavila noge na stol. - Smjesta! - Dobro, da ti nagovijestim - rekla je Lorraine. - Parlez-vous anglais? - Da, govorim engleski - rekla je Madeline. - To je sve što znam reći na francuskom - rekla je Lorraine. - Dakle, ovo je francusko pitanje. - Francusko pitanje - zbunjeno je rekla Madeline. - Da, i, ovaj, povezano je s našom zajedničkom prijateljicom Renatom. - Ima li veze s peticijom? - pitala je Madeline. - Jer se nadam da ju nisi potpisala, Lorraine. Amabella čak nije ni rekla da ju Ziggy zlostavlja i škola nadzire razred svaki dan. Da, mislila sam da je peticija malo dramatična, no čula sam da je majka tog djeteta rasplakala Amabellu i da je onda šutnula Harper u pješčaniku, tako da svaka priča ima dvije strane, ali ne, ovo nema veze s peticijom, Madeline, ovo je francusko pitanje. - Dadilja - rekla je Madeline u naletu nadahnuća. - Na to misliš? Juliette? Što s njom? Navodno to zlostavljanje traje jako dugo, a ta Juliette nije ni... - Da, da, na nju mislim, ali zaboravi na tu peticiju! To je, kako da kažem... Povezano sa suprugom naše zajedničke prijateljice. - I s dadiljom - rekla je Madeline. 299

- Tako je - rekla je Lorraine. - Ne razum... Ne. - Madeline je spustila noge na pod i uspravila se. Ne misliš valjda ozbiljno? Geoff i dadilja? - Bilo je nemoguće izbjeći nalet zadovoljstva na tip šoka kao iz tabloida. Pravičan, debeljuškast Geoff koji slijedi pravila i promatra ptice i mlada dadilja Francuskinja. To je bio tako zastrašujuće ukusan klišej. - Oni su ljubavnici? - Da. Baš kao Romeo i Julija, samo što su to u ovom slučaju Geoff i Juliette - rekla je Lorraine, koja je očito odustala od pokušavanja da prikrije detalje razgovora od svojib kolega. Madebne je postalo malo mučno, kao da je pojela nešto jako slatko i loše za nju. - To je grozno. To je strašno. - Htjela je loše Renati, ali nije htjela da joj se dogodi ovo. Jedina žena koja zaslužuje da ju muž vara je ona koja vara muža. - Zna li Renata? - Očito ne - rekla je Lorraine. Ali potvrđeno je. Geoff je rekao Andrewu Faradayju na skvošu, a Andrew je rekao Shaneu, koji je onda rekao Alexu. Nevjerojatno je koliko muškarci vole tračati. - Netko joj mora to reći - rekla je Madeline. - E pa ja neću - rekla je Lorraine. - Znaš ono, “ubij glasnika”. - Ne mogu joj ja to reći - rekla je Madeline. - Ja sam zadnja osoba na svijetu od koje bi to trebala čuti. - Samo nemoj to nikome reći - rekla je Lorraine. - Obećala sam Alexu da neću to reći živoj duši. - Dobro - rekla je Madeline. Ovaj sočni trač vjerojatno se već proširio poluotokom poput požara, od jedne prijateljice do druge, od muža do žene i uskoro će opeći jadnu Renatu najgore što može, baš kad je jadnica mislila da je najstresnija stvar koja joj se događa u životu ta da joj u školi netko zlostavlja kćer. - Navodno ga mala Juliette želi odvesti u Francusku da upozna njezine roditelje - rekla je Lorraine francuskim naglaskom. - Aha. - Daj, dosta, Lorraine! oštro je rekla Madeline. - To nije smiješno. Ne želim više slušati o tome. - To je bilo posve nepošteno s obzirom na to da 300

je uživala kad je čula taj trač. - Oprosti, draga - rekla je Lorraine, ne dajući se smesti. - Što mogu učiniti za tebe? Madeline je rezervirala mjesto u novinama, a Lorraine je svoj posao obavila učinkovito kao i inače, a Madeline je požalila što joj ipak nije poslala e-mail. - Znači, vidimo se sutra navečer - rekla je Lorraine. - Sutra navečer? Aha, da, večer školskog kviza. - Madeline je govorila srdačnim glasom kako bi se iskupila što je upravo bila oštra. Veselim se tome. Kupila sam si novu haljinu. - Naravno - rekla je Lorraine. - Ja ću doći kao Elvis. Nitko nije rekao da žene moraju doći kao Audrey, a muškarci kao Elvis. Madeline se nasmijala, a Lorraine joj je ponovno bila draga. Njezin glasan, promukao smijeh, sigurno će doprinijeti zabavnom ozračju sutra navečer. - Vidimo se onda - rekla je Lorraine. - E, čekaj! Što to Abigail radi u dobrotvorne svrhe? - Nisam baš sigurna - rekla je Madeline. - Prikuplja novac za Amnesty International. Možda organizira tombolu. Ustvari, moram joj reći da joj je za tombolu potrebna dozvola. - Hm - rekla je Lorraine. - Molim? - rekla je Madeline. - Hm. - Što je bilo? - Madeline se okrenula na stolici i laktom srušila fascikl koji je stajao na rubu njezinog stola. Uhvatila ga je prije nego što je pao na pod. - Što se događa? - Ne znam - rekla je Lorraine. - Petra je spomenula nešto u vezi s Abigailinim projektom i ne znam, imala sam osjećaj da je nešto čudno u vezi s tim. Petra se cerekala i bila iritantna i smiješna te je nejasno govorila o tome kako neke druge cure ne odobravaju to što Abigail radi, ali Petra odobrava, što nije baš poticajno. Oprosti, znam da pričam nejasno. No moji majčinski instinkti malo su se uzbunili. - Oponašala je 301

zvuk alarma u autu. Madeline se sjetila onog neobičnog komentara na Abigailinom Facebooku. Zaboravila je na to zato što joj je pozornost odvukao bijes zbog otkazivanja instrukcija iz matematike. - Saznat ću - rekla je. - Hvala što si me upozorila. - Vjerojatno nije ništa. Au revoir, draga. - Lorraine je poklopila. Madeline je uzela mobitel i poslala poruku Abigail: Nazovi me Čim vidiš poruku. Pusa, mama. Sada je u školi, a učenici nisu smjeli gledati na mobitel dok ne završi škola. Budi strpljiva, rekla si je i stavila ruke natrag na tipkovnicu. Dobro. Što sada. Plakati za “Kralja Leara” koji će se početi prikazivati sljedeći mjesec. Nitko u Pirriweeju nije htio gledati kralja Leara kako mahnito hoda pozornicom. Htjeli su gledati suvremenu komediju. Bilo imje dosta šekspirijanske drame iz vlastitog života, zbog svega što se događalo na školskom igralištu i nogometnom terenu. Ali Madelinina šefica inzistirala je na tome. Ulaznice će se sporo prodavati i suptilno će za to kriviti Madelinin marketing. Tako je bilo svake godine. Ponovno je pogledala mobitel. Abigail će ju vjerojatno natjerati da čeka do navečer. - ”Kako oštrije od zuba gujinog rani kada nezahvalno imamo dijete”, Abigail - rekla je mobitelu koji se nije glasao. (Znala je citirati dugačke dijelove iz “Kralja Leara”, zahvaljujući tome što je tako često slušala glumce na probama.) Zazvonio joj je mobitel, a ona se trgnula. To je bio Nathan. - Nemoj se uzrujavati - rekao je.

302

PEDESET ŠESTO POGLAVLJE biteljsko nasilje s vremenom se pojačava. Je li to pročitala u nekom letku ili je Susi to rekla onim svojim ravnodušnim, činjeničnim tonom? Celeste je ležala na svojoj strani kreveta, grleći jastuk i gledajući kroz prozor nakon što joj je Perry razmaknuo zastore tako da može vidjeti more. - Moći ćemo ležati u krevetu i gledati ocean! - ushićeno je povikao kad su prvi put došli vidjeti ovu kuću, a agent za nekretnine mudro je rekao: “Pustit ću vas da sami razgledate”, jer, naravno, kuća je govorila sama za sebe. Perry se tog dana ponašao kao dijete, kao uzbuđeno dijete koje trči kroz novu kuću, a ne kao muškarac koji će potrošiti milijune na “nekretninu s prestižnim pogledom na ocean”. Gotovo ju je plašilo njegovo uzbuđenje; bilo je presirovo i optimistično. Bila je u pravu kad je bila praznovjerna. Sigurno su išli k neuspjehu. Tada je bila u četrnaestom tjednu trudnoće, bilo joj je muka i bila je otečena, u ustima je stalno imala metalni okus i nije vjerovala da će ova trudnoća uspjeti, no Perry je bio strašno optimističan, kao da će nova kuća nekako osigurati da trudnoća uspije, jer: “Kakav život! Kakav život za djecu, ovako blizu plaže!” To je bilo prije nego što je uopće ikad povisio glas na nju, kad bi pomisao na to da će ju udariti djelovala nemoguće, nezamislivo, smiješno. I dalje je bila strašno šokirana. To je bilo tako jako, tako jako... Iznenađujuće.

O

303

Toliko se silno trudila prenijeti dubinu svojeg šoka Susi, no nešto joj je govorilo da se svi Susini klijenti tako osjećaju. (Htjela je reći: “Ali ne, vidite, nama je to stvarno iznenađujuće!”) - Hoćeš još čaja? Perry je stajao na vratima spavaće sobe. Još je bio u poslovnom odijelu, ali skinuo je sako i kravatu, te je zavrnuo rukave iznad lakta. Poslijepodne moram ići u ured, ali do tada ću raditi od kuće da se pobrinem da budeš dobro - rekao je nakon što joj je pomogao da se digne s poda u hodniku, kao da se poskliznula i ozlijedila, ili kao da joj se zavrtjelo u glavi pa je pala. Nazvao je Madeline, ne pitavši Celeste i zamolio ju da danas pokupi dečke poslije škole. - Celeste je bolesna čula je kako govori, a briga i suosjećanje u njegovu glasu bili su tako stvarni, tako iskreni, kao da je uistinu vjerovao da ju je iznenada pokosila zagonetna bolest. Možda stvarno i je vjerovao u to. - Neću, hvala - rekla je. Pogledala je njegovo lijepo, brižno lice, trepnula i onda ugledala njegovo prezrivo lice kako se unosi u njezino: “Nije dovoljno dobro”, prije nego što joj je udario glavom o zid. Kakvo iznenađenje. Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Koji je bio loš? Nije znala. Zažmirila je. Led je pomogao, ali bol se smjestila na određenom mjestu i ostala ondje, kao da će uvijek biti tamo, poput osjetljivog, pulsirajućeg kruga. Kad ga je dodirnula vršcima prstiju, mislila je da će osjetiti nešto poput zgnječene rajčice. - Dobro onda. Viči ako budeš nešto trebala. Skoro se nasmijala. - Hoću - rekla je. Otišao je, a ona je zažmirila. Osramotila ga je. Hoće li ga osramotiti ako ga stvarno ostavi? Bi li se osjećao poniženo da drugi znaju kako njegovi postovi na Facebooku ne otkrivaju cijelu istinu? - Morate poduzeti mjere opreza. Za zlostavljanu ženu najopasnije razdoblje je ono nakon što okonča vezu - Susi je rekla Celeste nekoliko 304

puta tijekom zadnjeg sastanka, kao da je tražila reakciju od Celeste koju nije dobivala. Celeste to nije ozbiljno shvaćala. Ona je odluku o odlasku doživljala kao kraj priče. Bila je u zabludi. Bila je budala. Da je njegov bijes danas bio samo mrvicu jači, još bi joj jednom udario glavom o zid. Udario bi jače. Mogao ju je ubiti i onda bi pao na koljena i ljuljao ju u naručju, jadikujući i vičući i osjećajući se vrlo uzrujano i krivo, ali što onda. Ona bi bila mrtva. Nikad joj se ne bi mogao iskupiti. Njezini sinovi ne bi imali majku, a iako je Perry bio divan otac, nije im davao dovoljno voća i uvijek im je zaboravio oprati zube i htjela ih je gledati kako rastu. Ako ga ostavi, vjerojatno će ju ubiti. Ako ostane i ako nastave ovako dalje, on će s vremenom vjerojatno pronaći razlog koji će ga toliko razljutiti da će ju ubiti. Nije bilo izlaza. Stan s uredno namještenim krevetima nije bio bijeg. To je bila šala. Bilo je tako jako iznenađujuće da će ju taj zgodni, zabrinuti muškarac koji joj je upravo ponudio čaj i koji je sada radio za svojim kompjutorom i koji bi joj dotrčao da ga ona pozove i koji ju je volio svim svojim neobičnim srcem, da će ju taj isti muškarac vrlo vjerojatno jednog dana ubiti.

305

PEDESET SEDMO POGLAVLJE

A

bigail si je izradila internetsku stranicu - rekao je Nathan. - Dobro rekla je Madeline. Ustala je od stola, kao da smjesta mora nekamo ići. U školu? U bolnicu? U zatvor? Zašto je internetska stranica tako značajna? - Za prikupljanje sredstava za Amnesty International - rekao je Nathan. - Izrađena je vrlo profesionalno. Ja sam joj pomagao s tečajem izrada web-stranica koji pohađa u školi, ali ovaj, nisam... Pa, nisam ovo predvidio. - Ne razumijem. U čemu je problem? - oštro je pitala Madeline. Nathanu nije bilo slično da vidi problem negdje gdje on ne postoji. Za njega je bilo tipično da ga ne vidi čak i ako je uistinu ogroman. Nathan se nakašljao. Govorio je prigušenim glasom. - Nije kraj svijeta, ali svakako nije ni idealno. - Nathane! - Madeline je uzrujano udarila nogom u pod. - Dobro - rekao je Nathan. Brzo je govorio: - Abigail nudi svoje djevičanstvo onome tko ponudi najviše novaca kako bi podigla svijest o brakovima djece i seksualnom robiju. Ona kaže, ovaj... “Ako svijet ne mari što se sedmogodišnjaci prodaju zbog seksualnih usluga, onda nitko ne bi trebao ni trepnuti ako se jedna dobrostojeća četrnaestogodišnja bjelkinja prodaje.” Sav prikupljeni novac dat će Amnesty Internationalu. Ne zna napisati “dobrostojeća”. Madeline je utonula u stolac. Jao si ga meni. 306

- Daj mi adresu - rekla je Madeline. - Je li stranica aktivna? Ti meni govoriš da je ta stranica upravo aktivna? - Da - rekao je Nathan. - Mislim da je pokrenuta jučer ujutro. Nemoj ju gledati. Molim te, nemoj ju gledati. Problem je u tome što ne može brisati komentare i naravno, internetski frikovi su si dali oduška. - Smjesta mi daj adresu. - Neću. - Nathane, smjesta mi daj adresu! - Udarila je nogom u pod, gotovo se rasplakavši od uzrujanosti. Adresaje: www točka kupimojedjevičanstvozazaustavljanjebrakovadjeceiseksualnogroblja točka com. - Odlično - rekla je Madeline, dok je ukucavala adresu drhtavim rukama. - To će privući divan sloj velikodušnih ljudi. Naša kći je idiot. Odgojili smo idiota. Samo malo, ti ju nisi odgajao. Ja sam ju odgojila. Ja sam odgojila idiota. - Zastala je. - Dragi Bože. - Otvorila si ju? - pitao je Nathan. - Da - rekla je Madeline. Stranica je djelovala profesionalno, što je iz nekog razloga bilo još gore, jer je izgledala stvarnije, službenije, kao da je neki neznanac dobio službeno pravo da kupi Abigailino djevičanstvo. Na naslovnoj strani nalazila se Abigailina slika u joga-položaju, koju je Madeline vidjela na njezinom profilu na Facebooku. U kontekstu “kupi moje djevičanstvo” slika je dobila oštru seksualnu konotaciju; kosa koja pada preko ramena, dugački, mršavi udovi, male savršene grudi. Muškarci su na zaslonu svojih kompjutora gledali sliku njezine kćeri i razmišljali o tome da se seksaju s njom. - Mislim da ću povraćati - rekla je Madeline. - Znam - rekao je Nathan. Madeline je uzdahnula i pregledala stranicu okom marketinškog stručnjaka. Uz Abigailinu sliku, tu su se nalazile i slike s Amnesty Internationala vezane uz brakove djece i seksualno roblje; Abigail se 307

vjerojatno poslužila njima ne zatraživši dozvolu. Tekst je bio dobar. Izravan. Uvjerljiv. Emocionalan, ali ne pretjerano. Osim krivo napisane riječi “dobrostojeća” i činjenice da je čitavo polazište strašno krivo, stranica je bila vrlo impresivna za jednu četrnaestogodišnjakinju. - Je li ovo uopće legalno? - pitala je malo poslije. - Sigurno je ilegalno da maloljetna osoba prodaje svoje djevičanstvo. - Bilo bi ilegalno kupiti ga - rekao je Nathan. Čula je kako govori kroz stisnute zube. Madeline se na trenutak osjećala dezorijentirano, kad je shvatila da razgovara s Nathanom. Podsvjesno je sigurno mislila da ima posla s Edom, jer do sada nikada nije morala raspravljati o zamršenom roditeljskom problemu s Nathanom. Ona je postavila pravila, a Nathan ih je slijedio. Oni nisu bili tim. No istodobno je shvatila da ne bi bilo isto da razgovara s Edom. Ed bi bio užasnut pri pomisli da bi neki muškarac mogao kupiti Abigailino djevičanstvo, naravno da bi bio užasnut, no ne bi osjećao tu nagonsku agoniju kao Nathan. Da je riječ o Chloe, onda bi. Ali postojala je ta suptilna distanca u njegovom odnosu s Abigail: distanca koju je Madeline uvijek poricala, a koju je Abigail uvijek osjetila. Kliknula je na dio “ponude i donacije”. Abigail je stranicu izradila tako da ljudi mogu ostavljati svoje komentare i napisati “ponude”. Riječi su se ispreplitale pred njezinim očima: Koliko tražiš za grupnjak? Možeš mi ga popušiti za 20 dolara! Bilo kad, bilo gdje. Hej, ljepotice, jebat ću te u tu tvoju usku picu besplatno. Madeline se odgurnula od stola, s gorkim okusom u ustima. - Kako da ugasimo tu stranicu ovog časa? Znaš li kako da je ugasimo? Bila je zadovoljna što nije izgubila kontrolu, govorila je tonom kao da je došlo do neke krize na poslu: kao da je neki letak trebalo ponovno odštampati, kao da se pojavila pogreška na stranici kazališta. Nathan je bio stručnjak za tehnologiju. On sigurno zna što treba učiniti. Ali kad je zatvorila stranicu s komentarima i ponovno ugledala Abigailinu sliku, svoju nevinu, blesavu, nerazumnu kćer, opaki muškarci su mislili i 308

govorili opake stvari o njezinoj djevojčici i njezin je bijes eruptirao u njezinom trbuhu i izašao joj na usta. - Kako se, kvragu, ovo dogodilo? Zašto ti i Bonnie niste gledali što ona radi? Riješi to! Smjesta to riješi! Harper: Je li vam itko rekao za malu dramu Madelinine kćeri? Mislim, ružno je to reći, ali kao što sam tada to rekla Renati koja je bila kod mene na večeri, mislim, rekla sam: “E pa to se ne bi dogodilo u privatnoj školi.” Ne govorim da je nešto krivo s državnim srednjim školama, samo mislim da se u privatnim školama djeca druže s boljim slojem ljudi. Samantha: Ta Harper je tako puna sebe. Naravno da se to moglo dogoditi i u privatnoj školi. A Abigailine namjere bile su tako plemenite! No četrnaestogodišnjakinje su glupe. Jadna Madeline. Okrivila je Nathana i Bonnie, iako ne znam je li to bilo pošteno. Bonnie: Da, Madeline je okrivila nas. To prihvaćam. Ja sam se tada brinula o Abigail. Ali to nije imalo nikakve veze s... S tragedijom. Baš nikakve.

309

PEDESET OSMO POGLAVLJE

N

akon posjeta psihologinji, Jane je odvezla Ziggyja do plaže da popije jutarnji čaj u Blue Bluesu, prije nego Što ga odvede u školu. - Današnji specijalitet su palačinke s jabukama i maslacem s limunom - rekao je Tom. - Trebali biste ib probati. Kuća časti. - Kuća časti? - Ziggy se namrštio. - Besplatne su - objasnila je Jane. Nasmiješila se Tomu. - Mislim da bismo trebali platiti. Tom joj je uvijek besplatno davao hranu. Sad joj je već bilo neugodno. Pitala se ima li možda on dojam da je jako siromašna. - Dogovorit ćemo se poslije - rekao je Tom odmahnuvši rukom, što je značilo da neće uzeti njezin novac, bez obzira na to koliko se trudila. Nestao je u kuhinji. I ona i Ziggy okrenuli su glavu prema oceanu. Puhao je svjež povjetarac i more je djelovalo razigrano, dok su bijeli valići plesali na obzoru. Jane je udisala prekrasne mirise Blue Bluesa i iznenada osjetila strašnu nostalgiju, kao da je odluka već donesena i da će se ona i Ziggy sigurno odseliti. Najam stana isticao joj je za dva tjedna. Mogli bi se odseliti na neko posve novo mjesto, upisati ga u posve novu školu, početi iznova bez okaljana ugleda. Ako je psihologinja u pravu i ako Ziggyja uistinu netko zlostavlja, Jane nikako to nije mislila školi dati do znanja. To bi bio kao strateški potez, kao protuudarac. No, kako su mogli ostati u školi gdje su 310

roditelji potpisivali peticiju da odu? Sada je sve postalo previše zamršeno. Ljudi su vjerojatno mislili da je ona napala Harper u pješčaniku i da je maltretirala Amabellu. Ona jest rasplakala Amabellu i osjećala se grozno zbog toga. Jedino rješenje bilo je da odu. To je bilo ispravno. Ispravno za oboje. Možda je bilo neizbježno da njezin boravak u Pirriweeju završi tako katastrofalno. Njezini pravi razlozi za dolazak ovamo koje nije htjela priznati bili su tako čudni, tako zbrkani i tako silno neobični da si uopće nije mogla dopustiti da ih izgovori. No možda je dolazak ovamo ipak bio neobičan, ali potreban korak u nekom procesu jer nešto je ipak zacijeljelo u proteklih nekoliko mjeseci; čak iako je bila zbunjena i zabrinuta zbog Ziggyja i drugih majki, njezini osjećaji prema Saxonu Banksu malo su se promijenili. Sada ga je mogla jasnije vidjeti. Saxon Banks nije bio čudovište. On je bio samo muškarac. Zlikovac u njezinom životu. A takvih je bilo na svakom uglu. Bilo bi bolje ne spavati s takvim muškarcima. Ali ona je spavala s jednim takvim. I to je bilo to. Dobila je Ziggyja. Možda je samo Saxon Banks imao dovoljno borbenu spermu koja je mogla riješiti pitanje njezine neplodnosti. Možda je on bio jedini muškarac na svijetu koji joj je mogao napraviti dijete i možda će moći naći neki pošteni, uravnoteženi način da govori o njemu tako da Ziggy prestani misliti da je njegov otac neki opaki superzlikovac. - Ziggy - rekla je. - Bi li volio otići u neku drugu školu gdje bi mogao steći nove prijatelje? - Ne - rekao je Ziggy. - Djelovao je drsko i ćudljivo. Uopće ne tjeskobno. Je li ta psihologinja uopće znala što govori? Što je Madeline uvijek govorila? “Djeca su tako čudna i nepredvidiva.” - Aha - rekla je Jane. - Zašto ne? Neki dan si bio jako uzrujan kad su ona djeca rekla da... Znaš... Da se ne smiju igrati s tobom. - Da - veselo je rekao Ziggy. - Ali imam puno drugih prijatelja koji se smiju igrati sa mnom, kao Chloe i Fred, a iako Fred ide u drugi razred, 311

svejedno mi je prijatelj, jer obojica volimo “Ratove zvijezda”. A imam i druge prijatelje. Kao što su Harrison i Amabella i Henry. - Jesi li rekao Amabella?- pitala je Jane. Još nikada nije spomenuo da se igra s Amabellom, zbog čega je Jane također mislila da ju ne zlostavlja. Mislila je da se kreću u različitim krugovima, da tako to kaže. - I Amabella voli “Ratove zvijezda” rekao je Ziggy. - Zna puno togajer stvarno jako dobro čita. Tako da se zapravo ne igramo, ali kad se umorim od trčanja, zajedno sjednemo pod drvo morskog zmaja i razgovaramo o “Ratovima zvijezda”. - Amabella Klein? Amabella iz predškole? - provjerila je Jane. - Da, Amabella! Ali učitelji nam više ne daju da razgovaramo uzdahnuo je Ziggy. - Pa, to je zato što Amabellini roditelji misle da si joj ti naudio - rekla je Jane, pomalo uzrujano. - Nisam joj ja naudio - rekao je Ziggy, skliznuvši sa stolice na onaj strašno iritantan način kako to rade mali dečki. (Laknulo joj je kad je vidjela da i Fred radi isto to.) - Lijepo sjedni - strogo je rekla Jane. Lijepo je sjeo i uzdahnuo. - Gladan sam. Misliš li da će moje palačinke brzo biti gotove? - Izvio je vrat da pogleda prema kuhinji. Jane ga je pogledala. Sada je tek shvatila što je rekao. Nisam joj ja naudio. - Ziggy - rekla je. Je li ga to već pitala? Je li ga itko to pitao? Ili su svi samo ponavljali: “Jesi li to ti, Ziggy? Jesi li to ti?” - Što je? - Znaš li ti tko je naudio Amabelli? To se dogodilo u trenutku. Lice mu se snuždilo. - Ne želim razgovarati o tome. - Donja usnica mu je drhtala. - Ali, dušo, samo mi reci, znaš li? - Obećao sam - tiho je rekao Ziggy. Jane se nagnula naprijed. - Što si 312

obećao? - Obećao sam Amabelli da nikada nikome neću to reći. Ona je rekla da ako nekome kažem, vjerojatno će ju ubiti. - Ubiti - ponovila je Jane. - Da! - strastveno je rekao Ziggy. Oči su mu zasuzile. Jane je lupkala prstima po stolu. Znala je da joj želi reći. - A što ako - polako je rekla - što ako mi napišeš ime? Ziggy se namrštio. Trepnuo je i obrisao suze. - Jer onda nećeš prekršiti obećanje koje si dao Amabelli. To nije isto kao da si mi rekao. A ja obećavam da Amabellu nitko neće ubiti. - Hmmm. - Ziggy je razmišljao o tome. Jane je iz torbice izvadila notes i olovku i gurnula ih prema njemu. Znaš li ga napisati? Možeš pokušati. To su ih učili u školi, da “pokušaju” pisati. Ziggy je uzeo olovku, no onda se okrenuo jer mu je pozornost odvuklo otvaranje vrata kafića. Unutra je ušlo dvoje ljudi: žena s plavim bobom i običan poslovan čovjek. (Prosijedi sredovječni muškarci u odijelima Jane su uvijek izgledali isto.) - To je mama od Emily J - rekao je Ziggy. Harper. Jane je osjetila kako joj se lice crveni, kad se sjetila sramotnog incidenta u pješčaniku, gdje ju je Harper optužila da ju je “napala”. Te večeri primila je neugodan poziv od gospođe Lipmann, koja je rekla Jane da se jedan roditelj službeno žalio na nju te joj je predložila “da se pritaji, da tako kažemo, dok se ne riješi ovaj teški problem”. Harper je pogledala u njezinu smjeru, a Jane je osjetila kako joj srce počinje ubrzano tući, kao da se jako boji. Pobogu, neće te ubiti, pomislila je. Bilo je tako neobično biti strašno zavađen s osobom koju je jedva poznavala. Većinu svojeg odraslog života Jane je provela izbjegavajući sukobe. Bilo joj je neshvatljivo kako Madeline može uživati u takvoj situaciji i u biti ju izazvati. To je bilo grozno: neugodno, čudno i uznemiravajuće. 313

Harperin muž živahno je prstom udario po zvonu na šanku - din-don! da pozove Toma iz kuhinje. U kafiću nije bila gužva. U daljem desnom kutu bila je jedna žena s malim djetetom i dva muškarca u plavom radnom odijelu zamrljanom bojom, koja su jela pecivo s jajima i slaninom. Jane je vidjela kako Harper gurka muža i govori mu nešto na uho. Pogledao je Jane i Ziggyja. Pobogu. Išao je prema njima. Imao je velik, čvrst pivski trbuh kojim se ponosio kao da je zlatna medalja. - Bok - rekao je Jane i ispružio ruku. Ti si Jane, zar ne? Ja sam Graeme. Emilyn tata. Jane se rukovala s njim. Stisnuo joj je ruku toliko jako, dajući joj do znanja da bi joj ju mogao i jače stisnuti. Bok - rekla je. - Ovo je Ziggy. - Bok, stari - Graemeove oči nakratko su pogledale Ziggyja, no onda su opet pogledale ravno u Janeine oči. - Molim te, nemoj, Graeme - rekla je Harper, koja je sada stajala pokraj njega. Namjerno je ignorirala Jane i Ziggyja; kao u pješčaniku u školi kad se igrala one lude igre “izbjegavaj kontakt očima po svaku cijenu”. - Slušaj, Jane - rekao je Graeme. - Očito neću reći previše pred tvojim sinom, ali koliko sam shvatio, upletena si u neki spor sa školom i ne znam detalje o tome, a iskreno rečeno, ni ne zanimaju me, no da ti nešto kažem, Jane. Oba dlana stavio je na stol i nagnuo se prema njoj. Bio je to takav proračunati, zastrašujući potez da je bio gotovo smiješan. Jane je podigla bradu. Morala je progutati slinu, ali nije btjela da on vidi kako to nervozno radi. Vidjela mu je duboke bore oko očiju. Sićušan madež pokraj nosa. Ružno je iskesio zube, poput tetoviranog muškarca u potkošulji koji viče na novinare u nekom tabloidnom prilogu. - Ovaj put smo odlučili da nećemo pozvati policiju, ali ako čujem da 314

se još jednom približiš mojoj ženi, zatražit ću zabranu prilaska, i to brzo, Jane, jer ja to neću trpjeti. Radim u jednoj odvjetničkoj firmi i pobrinut ću se da osjetiš volju zakona... - Smjesta idite. To je bio Tom, koji je nosio palačinke na tanjuru. Odložioje tanjur na Janein stol i nježno stavio ruku na Ziggyjev zatiljak. - Jao, Tom, žao mi je, samo smo... - usplahirila se Harper. Majke iz Pirriweeja bile su ovisne o Tomovoj kavi i ponašale su se prema njemu kao prema omiljenom dileru droge. Graeme se uspravio i povukao kravatu. - Sve je u redu, stari. - Nije - rekao je Tom. - Nije u redu. Neću dopustiti da mi maltretirate goste. Želim da smjesta odete. Tom nije iskesio zube, ali ih je čvrsto stisnuo. Graeme je člancima prstiju zatvorene šake udario po Janeinu stolu. - Čuj, stari, s pravne strane, mislim da nemaš pravo... - Ne treba mi pravni savjet - rekao je Tom. - Molim vas da odete. - Tom, jako mi je žao - rekla je Harper, - Nipošto nismo mislili... - Siguran sam da ću vas oboje ponovno vidjeti - rekao je Tom. Otišao je do vrata i otvorio ih. - Ali ne danas. - Dobro - rekao je Graeme. Okrenuo se i uperio prst prema Jane, centimetar dalje od njezinog nosa. - Zapamti što sam ti rekao, mlada damo, zato što... - Izlazite prije nego Što vas izbacim - rekao je Tom, opasno tiho. Graeme se uspravio. Pogledao je Toma. - Upravo si izgubio jednog gosta - rekao je i izašao kroz vrata za svojom ženom. - Iskreno se nadam - rekao je Tom. Pustio je vrata da se zatvore, okrenuo se i pogledao svoje goste. Ispričavam se. - Jedan od muškaraca u radnom odijelu mu je zapljeskao. - Bravo, stari! - Žena s malim djetetom znatiželjno je zurila u Jane. Ziggy se okrenuo na stolici da kroz prozor pogleda kako Harper i Graeme brzo 315

odlaze drvenom stazom, zatim je slegnuo ramenima, uzeo vilicu i s užitkom počeo jesti palačinke. Tom je prišao Jane i čučnuo pokraj nje, stavivši ruku na naslon njezine stolice. - Jesi li dobro? Jane je duboko udahnula i zadrhtala. Tomov miris bio je sladak i čist. Uvijek je imao taj karakterističan svjež, čist miris jer je surfao dvaput dnevno, a potom se dugo tuširao toplom vodom. (To je znala jer joj je jednom rekao da je stajao pod vrućim tušem i razmišljao o najboljim valovima koje je uspio uhvatiti.) Jane je shvatila da voli Toma, baš kao što voli Madeline i Celeste i da će joj srce biti slomljeno kad ode iz Pirriweeja, ali nije mogla ostati. Ovdje je stekla prave prijatelje, ali i prave neprijatelje. Za nju ovdje nije bilo budućnosti. - Dobro sam - rekla je. - Hvala ti. Hvala ti zbog toga. - Ispričavam se! Jao, jako mi je žao! - Malo dijete je upravo prolilo svoj babycino po podu i sad je plakalo. Tom je uhvatio Jane za ruku. - Nemoj dati Ziggyju da pojede sve te palačinke. - Ustao je i otišao pomoći ženi, govoreći: - Sve je u redu, mališa, napravit ću ti novi. Jane je uzela vilicu i u usta stavila komad palačinke s jabukama. Zažmirila je. - Mmmm. - Tom će jednog dana uistinu usrećiti nekog sretnika. - Napisao sam - rekao je Ziggy. - Što si napisao? - Jane si je vilicom odrezala još jedan komad palačinke. Pokušavala je ne razmišljati o Harperinom mužu. Kako se nagnuo prema njoj. Njegova taktika zastrašivanja bila je apsurdna, ali i učinkovita. Uplašila se. A sad ju je bilo sram zbog toga. Je li to zaslužila? Zato što je šutnula pijesak prema Harper u pješčaniku? Ali nije šutnula Harper! Bila je prilično sigurna da nije bilo kontakta. Ali svejedno. Dopustila je da ju obuzme bijes. Loše se ponijela i Harper je kući otišla uzrujana, a suprug joj je bio brižan i previše zaštitnički nastrojen te je bio ljut u njezino ime. 316

- Ime - rekao je Ziggy. Gurnuo je notes prema njoj. - Ime djeteta koje radi ono Amabelli. Samantha: Dakle, Harperin muž ne dopušta Harper da više odlazi u Blue Blues. Ja sam joj rekla: “Harper, nismo u pedesetima! Muž ti ne može zabraniti da ideš u kafić”, ali ona je rekla da bi on to doživio kao izdaju. Kvragu i to! Ja bih izdala Stua zbog Tomove kave. Pobogu. Ubila bih za nju! Ali ja nisam ubojica, ako ste to pomislili. Mislim da kava nije imala nikakve veze s tim. Jane je odložila vilicu i povukla notes prema sebi. Ziggy je našvrljao četiri slova preko cijele stranice. Neka slova bila su ogromna. Neka su bila sićušna. M. a. K. s. - Maks - rekla je Jane. - Ali nitko se ne zove... - Zastala je. Jao si ga meni. - Misliš Max? Ziggy je kimnuo. - Zločesti blizanac.

317

PEDESET DEVETO POGLAVLJE

S

ada je dva sata. Idem na sastanak rekao je Perry. - Madeline će otići po djecu. Vratit ću se do četiri, pa ih samo stavi pred televizor dok se ne vratim. Kako se osjećaš? Celeste ga je pogledala. To je bila neka vrsta ludila. Kako se mogao ovako ponašati. Kao da leži u krevetu jer ima jaku migrenu. Kao da ovo nema nikakve veze s njim. Kako je vrijeme prolazilo, tako je prolazila i njegova tjeskoba. Osjećaj krivnje počeo je iščezavati. Tijelo ju je preradilo, kao što prerađuje alkohol. A ona je surađivala s njim u tom ludilu. Prihvatila ga je. Ponašala se kao da je bolesna. Dopustila mu je da se brine o njoj. Oboje su bili ludi. - Dobro sam - rekla je. Dao joj je nekijaki lijek protiv bolova. Inače nije uzimala analgetike jer je bila jako osjetljiva na njih, ali više nije mogla podnijeti tu bol u glavi. Za nekoliko minuta bolje počela iščezavati, kao i sve drugo. Osjetila je kako su joj udovi teški i uspavani. Zidovi spavaće sobe kao da su se razvodnili, a misli su joj postale spore, kao da se sunča po vrućem ljetnom danu. - Kad si bio mali - rekla je. - Da? - Perry je sjeo pokraj nje i uhvatio ju za ruku. - One godine - rekla je. - One godine kad su te zlostavljali. Nasmiješio se. Kad sam bio debelo dijete s naočalama. - Bilo je gadno, zar ne? - pitala je. - Sada se smiješ tome, ali to je bila 318

jako loša godina. - Stisnuo joj je ruku. - Da. Bilo je gadno. Bilo je jako gadno. Što je htjela reći? Nije to mogla pretočiti u riječi. Imalo je veze s nakupljenim bijesom zlostavljanog osmogodišnjaka i s time kako se uvijek pitala je li stvar u tome. Svaki put kad se Perry osjećao osramoćeno ili poniženo, Celeste je morala nositi teret potisnutog, divljeg bijesa jednog malog debelog dječaka. No sada je to bio muškarac visok metar osamdeset. - Na kraju ti je Saxon pomogao, zar ne? - pitala ga je. I njezine su riječi iščezavale. Čula je to. - Saxon je vođi izbio prednji zub - rekao je Perry. Zahihotao je. Nikad me više nisu maltretirali. - Da - rekla je Celeste. Saxon Banks. Perryjev junak. Janein mučitelj. Ziggyjev otac. Od one večeri kad se okupio klub čitatelja, Saxon joj je stalno bio u podsvijesti. Ona i Jane imale su nešto zajedničko. Obje su povrijedili ti muškarci. Ti zgodni, uspješni, okrutni bratići. Celeste se osjećala odgovornom zbog onoga što je Saxon učinio Jane. Bila je tako mlada i ranjiva. Da je barem Celeste bila ondje da ju zaštiti. Ona je bila iskusna. Znala je udariti i grepsti kad je bilo potrebno. Pokušala je uspostaviti neku vezu. Uhvatiti neku brzu misao koja joj je bježala, nešto što je vidjela krajičkom oka. To ju je mučilo neko vrijeme. Koja je Saxonova isprika za takvo ponašanje? Koliko je Celeste znala, njega nitko nije zlostavljao dok je bio dijete. Znači li to da Perryjevo ponašanje nema nikakve veze s onom godinom kad su ga zlostavljali? To im je bila zajednička obiteljska crta. - Ali ti nisi tako loš kao on - promrmljala je. Zar nije u tome bila bit? Da. To je bila bit. To je bila bit svega. - Molim? - Perry je djelovao zbunjeno. - Ti ne bi to učinio. 319

- Što to? - pitao je Perry. - Tako sam pospana - rekla je Celeste. - Znam - rekao je Perry. - Idi spavati, dušo. - Pokrio ju je i maknuo joj kosu s lica. - Brzo ću se vratiti. Dok je tonula u san, učinilo joj se da joj je na uho šapnuo “žao mi je”, ali možda je to i sanjala.

320

ŠEZDESETO POGLAVLJE

K

vragu, ne mogu je ugasiti - rekao je Nathan. - Zar misliš da ju ne bih ugasio da mogu? Prije nego Što sam nazvao tebe? To je javna internetska stranica koja se nalazi na serveru koji nije u kući. Ne mogu samo pritisnuti prekidač. Potrebne su mi informacije za log-in. Potrebna mi je njezina lozinka. - Gospođicu Polly ništa ne boli! - povikala je Madeline. - To je lozinka. Ima istu lozinku za sve. Ugasi ju sada! Uvijek je znala Abigailine lozinke za njezine račune na društvenim medijima. To je bio dogovor, tako da ju Madeline može provjeravati kad god želi, a pod tim se podrazumijevalo i to da se Madeline smije tiho ušuljati u Abigailinu sobu kad god želi, i to poput profesionalnog provalnika i preko Abigailinog ramena gledati u zaslon njezinog kompjutora dok god Abigail ne primijeti da Madeline stoji ondje, a obično joj je trebalo duže vremena da ju primijeti, jer je Madeline bila osobito nadarena za šuljanje. To je izluđivalo Abigail i ona bi se svaki put uplašila kad bi napokon shvatila da je Madeline prisutna, ali Madeline nije bilo briga; to je bila metoda dobrog odgoja u današnje vrijeme, djecu treba špijunirati i zbog toga se ovo nikad ne bi dogodilo da je Abigail bila kod kuće, gdje joj je i mjesto. - Probao sam tu lozinku - uzrujano je rekao Nathan. - Nije to. - Sigurno ju nisi dobro upisao. Mala slova, bez razmaka. Ona uvijek...

321

- Neki dan sam joj rekao da ne bi trebala imati istu lozinku za sve rekao je Nathan. - Sigurno me poslušala. - Dobro - rekla je Madeline. Njezin bijes se ohladio i pretvorio u nešto ogromno i ledeno. - Ta ti je dobra. Dobar savjet. Odličan si otac. - To je zbog krade identiteta... - Kako god! Šuti, da razmislim. - S dva je prsta brzo lupkala po ustima. - Imaš li olovku? - Naravno da imam olovku. - Probaj Huckleberry. - Zašto Huckleberry? - To je bio njezin prvi kućni ljubimac. Psić. Imali smo ga dva tjedna. Pregazio ga je auto. Abigail je bila shrvana. Ti si bio... Gdje si ono bio? Na Baliju? Na Vanuatuu? Tko bi znao? Ništa ne pitaj. Samo slušaj. Brzo je nabrojila dvadesetak mogućih lozinki: bendova, likova iz serija, pisaca i slučajnih stvari kao “čokolada” ili “mrzim mamu”. - Nije to - rekao je Nathan. Madeline se nije obazirala na njega. Bila je očajna zbog nemogućnosti rješavanja tog pitanja. Moglo je biti bilo što: bilo koja kombinacija slova i brojki. - Jesi li siguran da ne postoji neki drugi način? - Mislio sam da bih mogao preusmjeriti ime domene - rekao je Nathan - ali svejedno bih se morao logirati na njezin račun. Svijet se okreće oko log-inova. Vjerojatno bi neki informatički genij uspio hakirati tu stranicu, to je račun otvoren preko Googlea, ali trajat će neko vrijeme. Nakon nekog vremena ćemo ju sigurno ugasiti, ali očito bi bio najbrži način da ona to sama učini. - Da - rekla je Madeline. Već je izvukla ključeve od auta iz torbice. Izvući ću ju iz škole ranije. - Ti, mislim mi, mi joj samo moramo reći da ugasi tu stranicu, Madeline je čula lupanje po tipkovnici dok je Nathan isprobavao različite lozinke. - Mi smo joj roditelji. Moramo joj reći da će biti... Da će biti 322

određenih posljedica ako nas ne posluša. Bilo je urnebesno smiješno slušati Nathana kako koristi terminologiju iz modernog odgoja, poput riječi “posljedice”. - Tako je, a to će biti vrlo lako - rekla je Madeline. - Ona ima četrnaest godina, misli da spašava svijet i tvrdoglava je kao mazga. - Reći ćemo joj da je u kazni! - uzbuđeno je izjavio Nathan, očito se prisjetivši da to roditelji rade tinejdžerima u američkim serijama. - Bit će jako sretna zbog toga. Mislit će da je mučenik za pravu stvar.. - Ali mislim, pobogu, pa nije valjda ozbiljna - rekao je Nathan. - Ne misli valjda to ostvariti? Seksati se s nekim neznancem? Ne mogu... Nije nikada ni imala dečka, zar ne? - Koliko ja znam, nikada nije poljubila dečka - rekla je Madeline i skoro se rasplakala jer je znala točno što bi joj Abigail odgovorila na to: Ni te djevojčice nikad nisu nikoga poljubile. Stisnula je ključeve. - Moram se požuriti. Imam malo vremena prije nego što budem morala ići po djecu. Onda se sjetila da ju je Perry nazvao i zamolio da pokupi blizance jer je Celeste bolesna. Lijevi kapak joj je počeo trzati. - Madeline - rekao je Nathan. - Nemoj vikati na nju, dobro? Jer... - Šališ se? Naravno da ću vikati na nju! - povikala je Madeline. - Ona prodaje svoje djevičanstvo preko interneta!

323

ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

N

akon jutarnjeg Čaja u Blue Bluesu, Jane je odvezla Ziggyja u školu. - Hoćeš li reći Maxu da prestane tući Amabellu? - pitao ju je kad je parkirala auto. - Neka odrasla osoba će razgovarati s njim. - Jane je ugasila motor. Vjerojatno ne ja. Možda gospođica Barnes. Pokušavala je smisliti najbolji način kako da ovo riješi. Bi li trebala smjesta otići u ured ravnateljice? Radije bi razgovarala s gospođicom Barnes, koja će vjerojatnije prije povjerovati da ovo nije samo slučaj da Ziggy prebacuje krivnju na nekoga drugoga. Gospođica Barnes također je znala da su Jane i Celeste prijateljice. Znat će da bi ova situacija mogla biti neugodna. Ali gospođica Barnes trenutačno je imala nastavu. Nije ju mogla odvući iz učionice. Morat će joj poslati e-mail i dogovoriti sastanak. Ali htjela je to sada nekome reći. Možda bi stvarno trebala smjesta otići gospođi Lipmann? No Amabella nije bila u smrtnoj opasnosti. Navodno pomoćnik učitelja nije skidao pogled s nje. Janeina nestrpljivost proizlazila je iz njezine želje da se izbrblja. To nije bio moj sin! To je bio njezin sin! A što će s jadnom Celeste? Da ju prvo nazove i upozori? Bi li dobra prijateljica to učinila? Možda bi. Iza njezinih leđa događalo se nešto grozno i loše. Ne bi mogla podnijeti da to ugrozi njihovo prijateljstvo. - Idemo, mama - nestrpljivo je rekao Ziggy. - Zašto samo sjediš i zuriš 324

ni u što? Jane je odvezala pojas i okrenula se prema Ziggyju. - Ispravno si postupio što si mi rekao za Maxa, Ziggy. - Nisam ti rekao! - Ziggy, koji je već odvezao pojas i uhvatio ručicu na vratima da iskoči van, sada se naglo okrenuo prema njoj. Bio je bijesan, prestravljen. - Oprosti, oprosti! - rekla je Jane. - Naravno da mi nisi rekao. Nikako. - Zato što sam obećao Amabelli da nikad, nikad neću nikome reći. Ziggy se ugurao u prostor između vozačevog i suvozačevog sjedala tako da se njegovo malo, zabrinuto lice nalazilo odmah pokraj njezinog. Iznad usnice vidjela je mrlju ljepljivog umaka od Tomovih palačinki. - Dobro je, održao si svoje obećanje. - Jane je polizala prst i pokušala mu obrisati mrlju. - Održao sam obećanje. - Ziggy se izmaknuo. - Ja sam dobar u održavanju obećanja. - Sjećaš li se dana upoznavanja? - Jane je odustala od pokušaja da mu obriše lice. - Kad je Amabella rekla da si ju ti ozlijedio? Zašto je Amabella tebe optužila? - Max je rekao da će joj to ponovno napraviti ako ga izda, i to kad odrasli ne budu gledali - rekao je Ziggy. - Tako da je Amabella pokazala na mene. - Nestrpljivo je slegnuo ramenima kao da mu je ta tema postala dosadna. - Rekla je da joj je žao. Ja sam rekao da je sve uredu. - Ti si jako drag dječak, Ziggy - rekla je Jane. I nisi psihopat! (Max je psihopat.) - Da. - I ja te volim. - Možemo li sada ući u školu? - Ziggy je ponovno stavio ruku na ručicu od vrata. - Naravno. Dok su stazom hodali prema školi, Ziggy je išao ispred nje, a ruksak 325

mu je skakao na leđima, kao da ga ništa ne brine. Jane se nasmiješila i požurila da ga stigne. Nije bio tjeskoban zbog toga što ga netko navodno zlostavlja. Bio je tjeskobanjer je hrabro i blesavo čuvao tajnu. Čak i dok ga je gospođa Lipmann ispitivala, njezin hrabri mali vojnik se nije slomio. Izdržao je to za Amabellu. Ziggy nije bio nasilnik. On je bio junak. Ali bio je i prilično glup jer nije odmah odao Maxa i jer je ozbiljno mislio da pisanjem nije nikoga odao, ali imao je pet godina i očajno mu je trebalo neko opravdanje. Ziggy je uzeo štap s pločnika i mahao njime iznad glave. - Baci taj štap, Ziggy! - povikala je. Bacio je štap i naglo skrenuo na travnatu stazu koja je pokraj kuće gospođe Ponder vodila prema školi. Jane je šutnula štap sa staze i slijedila ga. Što je to Max rekao da je pametnu djevojčicu kao što je Amabella uspio uvjeriti u to da ne smije odati njegovo ponašanje? Je li joj uistinu rekao da će je “ubiti”? I je li Amabella stvarno mislila da je to moguće? Razmišljala je o tome što zna o Maxu. Osim po njegovom madežu, drukčije nije mogla razlikovati Celestine dječake. Mislila je da imaju i jednaku ličnost. Njoj su Max Josh bih kao slatki, zločesti štenci. S beskrajnom energijom i širokim, drskim osmijehom, uvijek su joj djelovali nekomplicirano, za razliku od Ziggyja, koji je često bio tako neproničan i zamišljen. Celestini dječaci izgledali su kao djeca koju samo treba hraniti, kupati i trčati za njima: to je bilo fizički naporno, ali ne i psihički, za razliku od tajanstvenih dječačića poput Ziggyja. Kako će Celeste reagirati kad sazna što je Max učinio? Jane si to nije mogla zamisliti. Znala je točno kako bi Madeline reagirala (mahnito, glasno), ali nikada nije vidjela Celeste da je stvarno ljuta na svoje sinove; naravno da je bila iziritirana i nestrpljiva, ali nikad nije vikala. Celeste je često djelovala nervozno i zamišljeno, da bi ju ponekad iznenadilo postojanje njezine djece kad bi se ona odjednom zaletjela u nju. - Dobro jutro! Jeste li jutros zaspali? - povikala je gospođa Ponder, 326

koja je zalijevala vrt. - Imali smo neki dogovor - nasmiješila se Jane, - Reci mi, draga, hoćeš li se sutra navečer obući kao Audrey ili kao Elvis? - Gospođa Ponder zabavno joj se nasmiješila. Jane na trenutak nije znala o čemu ona priča. - Audrey ili Elvis? Aha! Večer kviza. - Posve je zaboravila na to. Madeline im je odavno organizirala stol, ali to je bilo prije nego što se sve ovo izdogađalo: peticija, napad u pješčaniku. - Nisam sigurna hoću li... - Ma samo sam se šalila! Naravno da ćeš se obući kao Audrey. imaš pravu liniju za to. Ustvari, izgledala bi prekrasno s kratkom, dječačkom frizurom. Kako ju ono zovu? Pixie frizura! - Aha - rekla je Jane. - Povukla je svoj visoki rep. - Hvala. - Kad smo kod kose, draga. - Gospođa Ponder se nagnula prema njoj da joj to kaže u povjerenju. - Ziggy sejako češe. Gospođa Ponder je rekla “Ziggy” kao da je to strašno smiješan nadimak. Jane je pogledala Ziggyja. Silovito je češao glavu jednom rukom i čučnuo da prouči nešto važno što je vidio u travi. - Da - uljudno je rekla. Pa što? - Jesi li provjerila? - pitala je gospođa Ponder. - Što? - Jane se pitala je li danas malo glupa. - Gnjide - rekla je gospođa Ponder. - Znaš, uši. - Jao! - Jane je stavila ruku na usta. - Ne! Zar mislite... Jao! Ma ne... To ne može biti... Jao! Gospođa Ponder je zahihotala. - Zar ih nikad nisi imala dok si bila dijete? Postoje već tisućama godina. - Nisam! Sjećam se da je jedne godine u mojoj školi vladala epidemija, ali ja ih nisam dobila. Ne volim ništa što gmiže. - Zadrhtala je. - O, dragi Bože. - E pa, ja imam mnogo iskustva s malim vragovima. Mi medicinske sestre smo ih sve dobile tijekom rata. To nema nikakve veze s čistoćom 327

ili s higijenom, ako to misliš. One su samo strašno dosadne, to je sve. Dođi ovamo, Ziggy! Ziggy je došetao. Gospođa Ponder odlomila je grančicu s grma ruže i njome prošla kroz Ziggyjevu kosu. - Gnjide! - zadovoljno je rekla jasno i glasno i to baš u trenutku kad je prolazila Thea, žureći se s kutijom za ručak. - Pun ih je. Thea: Hariette je zaboravila svoju kutiju za ručak i žurila sam u školu da ju joj donesem, imala sam još masu stvari koje sam morala obaviti taj dan i što sam čula? Ziggy je pun gnjida! Da, odvela je dijete kući, ali da nije bilo gospođe Ponder, dovela bi ga u školu! I zašto je uopće pitala staricu da pregleda kosu njezinog djeteta?

328

ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

K

ako god - rekla je Abigail. - Ne. Nemoj govoriti “kako god”. Ovo nije “kakva god” situacija. Ovo su odrasle stvari, Abigail. Ovo je ozbiljno. - Madeline je tako snažno uhvatila volan da je osjetila kako joj se dlanovi kližu od znoja. To je bilo nevjerojatno, ali još nije vikala. Otišla je u školu i rekla Abigailinoj razrednici da je došlo do “hitnog slučaja u obitelji” i da mora odvesti Abigail kući. U školi očito još nisu saznali za Abigailinu stranicu. - Abigail je jako dobra u školi - rekla je njezina razrednica, sva ljubazna. - Jako je kreativna. - U to sam sigurna - rekla je Madeline i uspjela se suzdržati da ne zabaci glavu i ne počne se smijati histerično poput vještice. Uložila je nadljudski napor da ne kaže ništa kad su ušle u auto. Nije zavrištala: “Gdje ti je bila pamet?” Čekala je da Abigail prva progovori. (To se činilo važno sa strateške strane.) Kad je Abigail napokon progovorila, zauzimajući obrambeni stav i gledajući kontrolnu ploču: - I, kakav je to hitan slučaj u obitelji? - Madeline je vrlo smireno, poput Eda, rekla: - Pa vidiš, Abigail, ljudi na internetu pišu da se žele seksati s mojom četrnaestogodišnjom kćeri. - Abigail se trgnula i promrmljala: Znala sam. Madeline je mislila da je refleksni trzaj značio da će sve biti u redu; Abigail je vjerojatno već požalila zbog toga što je napravila. Uvukla se preduboko i tražila je izlaz. Htjela je da joj roditelji zapovijede da ugasi stranicu. 329

Dušo, jasno mi je što si htjela učiniti - rekla je. - Pokušala si privući pozornost bacivši “udicu”. To je odlično. To je pametno. Ali u ovom slučaju “udica” je previše provokativna. Nećeš postići ono što želiš. Ljudi ne razmišljaju o kršenju ljudskih prava, nego samo razmišljaju o četrnaestogodišnjakinji koja prodaje svoje djevičanstvo. - Nije me briga - rekla je Abigail. - Želim prikupiti sredstva. Želim podići razinu svijesti. Želim učiniti nešto. Ne želim reći: “Jao, to je strašno”, i onda ne učiniti ništa. - Da, ali nećeš prikupiti sredstva ni podići razinu svijesti! Podižeš razinu svijesti o sebi! “Abigail Mackenzie, četrnaestogodišnjakinja koja je pokušala prodati svoje djevičanstvo.” Nikoga neće biti briga što si to radila u dobrotvorne svrhe niti će se toga sjećati, Ostavljaš trag na internetu za buduće poslodavce. U tom je trenutku Abigail apsurdno rekla: Kako god. Kao da je to stvar nečijeg mišljenja. - Dobro, reci mi, Abigail. Namjeravaš li to provesti u djelo? Svjesna si toga da još nisi dovoljno stara za stupanje u seksualne odnose? Imaš četrnaest godina. Premlada si za seks. - Madeline je zadrhtao glas. - Kao i te curice, mama! - rekla je Abigail. Drhtao joj je glas. Imala je bujnu maštu. Bila je previše suosjećajna. To je Madeline pokušavala objasniti Bonnie na priredbi. Te curice su bile stvarne u Abigailinom svijetu i, naravno, one jesu bile stvarne, u svijetu je postojala prava bol i baš u ovom trenutku ljudi su prolazili kroz nezamislive grozote i na to nisi mogao biti posve imun, ali si morao biti imun u određenoj mjeri, jer kako bi inače mogao živjeti kad si pukom srećom dobio život u raju? Morao si priznati da postoji zlo, učiniti malo što možeš i onda zaboraviti na to i misliti na nove cipele. - Učinit ćemo nešto u vezi s tim - rekla je Madeline. - Zajedno ćemo raditi na kampanji za podizanje svijesti. Uključit ćemo i Eda! On poznaje novinare... - Ne - odlučno je rekla Abigail. - To sada kažeš, ali nećeš učiniti ništa. Bit ćeš zaokupljena drugim stvarima i zaboravit ćeš na ovo. 330

- Obećajem - rekla je Madeline. Znala je da ima istine u tome. - Ne - rekla je Abigail. - Nema pregovaranja - rekla je Madeline. - Još si dijete. Uplest ću policiju u ovo ako bude bilo potrebno. Ugasit ćeš stranicu, Abigail. - E pa, neću ju ugasiti - rekla je Abigail. - I neću dati lozinku tati čak i ako me budete mučili. - O, pobogu, ne budi smiješna. Sada zvučiš kao da imaš pet godina. Madeline je požalila što je to rekla još dok je to izgovarala. Zaustavljali su se pred osnovnom školom. Madebne je vidjela Renatin sjajni crni BMW točno ispred sebe. Prozori su bili previše tamni, pa nije mogla vidjeti tko vozi: vjerojatno Renatina droljasta dadilja iz Francuske. Zamislila je kako bi izgledalo Renatino lice kad bi saznala da Madelinina kći prodaje svoje djevičanstvo. Suosjećala bi s njom. Renata nije bila loša osoba. Ali osjetila bi i tračak zadovoljstva, kao što je Madebne osjećala kad je čula za preljub. Madeline se ponosila time što ju nije briga što drugi ljudi misle, ali bilo ju je briga što Renata misli o njezinoj kćeri. - Znači, namjeravaš to provesti u djelo? Spavat ćeš s nekim neznancem? - pitala je Madeline. Pomaknula je auto naprijed i mahala Chloe, ali Chloe ju nije vidjela jer je bila zaokupljena veselim razgovorom s Lily, koja je izgledala kao da se pomalo dosađuje. Chloeina suknja zapela joj je za ruksak tako da je čitava kolona mogla vidjeti njezine gaćice s likom Minnie Mouse. Madeline bi to inače bilo slatko i smiješno, ali u ovom trenutku to je nekako djelovalo opako i krivo i nadala se da će netko od učiteljica to primijetiti i popraviti. - Bolje i to nego da spavam s nekim maturantom dok smo oboje pijani - rekla je Abigail, okrenuvši lice prema prozoru. Madeline je vidjela kako učiteljica razdvaja Celestine blizance. Njihova mala lica bila su crvena i ljuta. Trgnula se kad se sjetila da ih mora pokupiti danas. Toliko je bila uzrujana da je lako to mogla zaboraviti. 331

Kolona se nije kretala jer onaj tko je bio na čelu kolone razgovarao je s učiteljicom, što je bilo izričito zabranjeno na mjestu gdje se autom dolazi po djecu. Vjerojatno je to bio neki Plavi bob, jer se pravila na njih očito nisu odnosila. - Ali, pobogu, Abigail, razmišljaš li o stvarnim detaljima? O logistici? Kako će se to dogoditi? Gdje će se to dogoditi? Hoćeš li se s tom osobom naći u hotelu? Hoćeš li mene pitati da te odvezem? “Jao, mama, idem izgubiti nevinost, pa bolje da stanemo na kiosku i kupimo kondome.” Pogledala je Abigailin profil. Spustila je glavu i rukom zaklonila oči. Madeline je vidjela da joj usnica drhti. Naravno da nije razmišljala o tome. Imala je četrnaest godina. - I jesi li razmišljala o tome kako bi bilo imati spolni odnos s nekim neznancem? Da te dira neki grozni muškarac... Abigail je spustila ruku i okrenula glavu. - Prestani, mama! - povikala je. - Živiš u zemlji mašte, Abigail. Zar misliš da će te neki lik koji izgleda kao George Clooney odvesti u svoju vilu, nježno ti oduzeti nevinost i onda napisati velikodušan ček za Amnesty International? Jer neće biti tako. Bit će grozno i bolno... - I tim curicama je grozno i bolno! - zavapila je Abigail, dok su joj suze tekle niz obraze. - Ali ja nisam njihova majka! - povikala je Madeline i zabila se ravno u stražnji dio Renatinog BMW-a. Harper: Gledajte, ne želim nikoga blatiti, ali dan prije školskog kviza Madeline se namjerno nabila u Renatin auto.

332

ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

S

amo nemoj nikome reći da to radim - kći gospođe Ponder se sagnula i tiho rekla to na Janeino uho, dok su zujala sušila za kosu. - Inače će sve otmjene majke dolaziti ovamo da istrijebim nametnike u kosi njihove dragocjene dječice. Gospođa Ponder je prvo rekla Jane da ode u ljekarnu i uzme sredstvo protiv uši. - Jednostavno je - rekla je. - Samo pročešljaš kosu i pokupiš male krvopije... - Zastala je dok je promatrala Janein izraz lica. - Znaš što - rekla je. - Provjerit ću može li te Lucy danas ubaciti. Lucy, kći gospođe Ponder, bila je vlasnica frizerskog salona “Hairway to Heaven”, koji je biojako popularan u Pirriweeju, a nalazio se između kioska i mesnice. Jane nikada prije nije bila u salonu. Očito su Lucy i njezin tim bili odgovorni za sve plave bob frizure na poluotoku Pirriwee. Kad je Lucy pričvrstila ogrtač oko Ziggyjevog vrata, Jane je krišom pogledala po salonu ne bi li prepoznala neke roditelje, ali nije poznavala nikoga. - Da ga odmah i ošišam? - pitala je Lucy. - Može, hvala - rekla je Jane. Lucy je pogledala Jane. - Mama želi da i tebe ošišam. Želi da ti napravim dječačku frizuru. Jane je stegnula visoki rep. - Ne zamaram se baš previše svojom kosom. - Barem mi daj da ti pregledam kosu - rekla je Lucy. - Možda će i 333

tebi trebati sredstvo protiv uši. One ne lete, ali skaču s glave na glavu, poput pravih malih akrobata. - Rekla je to meksičkim naglaskom i Ziggy se zadovoljno nasmijao. - Dragi Bože - rekla je Jane. Odmah ju je počela svrbjeti glava. Lucyje pogledala Jane. Skupila je oči. - Jesi li ikada gledala film “Volim, ne volim”? Kad si Gwyneth Paltrow odreže svu kosu i to izgleda fantastično? - Naravno - rekla je Jane. - Svaka cura voli taj dio. - I svaki frizer - rekla je Lucy. - To je kao posao iz snova. - Još je nekoliko sekundi gledala Jane, a onda se okrenula prema Ziggyju te je stavila ruke na njegova ramena. Nasmiješila se njegovu odrazu u ogledalu. - Nećeš prepoznati mamu kad završim s njom. Samantha: Nisam, prepoznala Jane kad sam ju vidjela na večeri školskog kviza. Imala je nevjerojatnu frizuru i nosila je crne kapri hlače, bijelu košulju podignutog ovratnika i balerinke. Pobogu. Jadna mala Jane. Izgledala je tako sretno na početku večeri!

334

ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

C

eleste je stvarno izgledala bolesno, pomislila je Madeline, dok je uvodila blizance kroz vrata. Na sebi je imala mušku bijelu majicu, karirani donji dio pidžame, a lice joj je bilo blijedo kao krpa. - Ajme, je li to neki virus? Tako te brzo pokosio! - rekla je Madeline. Jutros si na priredbi izgledala sasvim dobro! Celeste se čudno nasmijala i uhvatila se za stražnji dio glave. - Da, pojavio se niotkuda. - Da odvedem dečke k sebi? Perry može doći po njih kad se bude vraćao s posla - rekla je Madeline. Pogledala je u svoj auto na prilazu. Razbijena svjetla prijekorno su i skupo zurila u nju. Abigail je ostavila da plače na suvozačevom sjedalu, a Fred i Chloe su se svađali (i primijetila je da se Fred mahnito češe po glavi, a iz groznog iskustva već je znala što to vjerojatno znači; bit će prekrasno ako se sada bude još morala boriti i s epidemijom uši). - Ne, ne, to je jako lijepo od tebe, ali dobro sam - rekla je Celeste. Petkom poslijepodne im dopuštam da gledaju televiziju koliko god hoće. Ionako će me ignorirati. Puno ti hvala što si ih dovezla. - Misliš li da ćeš ozdraviti do kviza sutra navečer? - pitala je Madeline. - Mislim da hoću, naravno - rekla je Celeste. - Perry se veseli kvizu. 335

- Dobro onda, moram ići - rekla je Madeline. - Abigail i ja smo vikale jedna na drugu u koloni pa sam se zabila u Renatin auto. - Ma nisi valjda! - Celeste je stavila ruku na lice. - Da, vikala sam jer Abigail prodaje svoje djevičanstvo preko i nterneta kako bi zaustavila brakove djece - nastavila je Madeline. Celeste je bila prva osoba kojoj je to mogla reći; očajno je morala razgovarati o tome. - Molim? - Sve je to za dobar cilj - rekla je Madeline, pretvarajući se da je ravnodušna. - Tako da nemam ništa protiv toga, naravno. - Jao, Madeline. - Celeste ju je uhvatila za ruku, a Madeline je mislila da će se rasplakati. Pogledaj rekla je Madeline. Adresaje: kupimojedjevičantvozazaustavljanjebrakovadjece točka com. Abigail ju ne želi ugasiti, čak i dok ljudi pišu najodvratnije stvari o njoj. Celeste se trgnula. - Bolje to nego da se prostituira kako bi si kupila drogu? - I to što kažeš - rekla je Madeline. - To je jedna od onih velikih simboličnih gesta, zar ne? - zamišljeno je rekla Celeste. Ponovno se uhvatila za stražnji dio glave. Kao kad je ona Amerikanka preplivala Beringov prolaz između Amerike i SSSR-a tijekom Hladnog rata, - O četnu to pričaš? - To je bilo u osamdesetima. Išla sam u školu tada - rekla je Celeste. - Sjećam se da sam mislila da je tako blesavo i uzaludno plivati u ledeno hladnoj vodi, ali očito je imalo nekog učinka, znaš? - Znači, misliš da bih joj trebala dopustiti da proda svoje djevičanstvo? Jesi li ti u bunilu od tog virusa? Celeste je trepnula. Kao da se malo zaljuljala te se uhvatila za zid da ne padne. - Ne. Naravno da ne. - Nasmiješila se. - Samo mislim da trebaš biti ponosna na nju. 336

- Hmmm - rekla je Madeline. - A ja mislim da ti trebaš natrag u krevet. - Poljubila je Celeste u hladan obraz. - Nadam se da će ti uskoro biti bolje, a onda bi trebala pregledati djecu imaju li uši.

337

ŠEZDESET PETO POGLAVLJE Osam sati prije večeri školskog kviza

C

ijelo je jutro kiša uporno padala, a dok se Jane vraćala natrag u Pirriwee, toliko je silno pljuštalo da je morala pojačati radio i brisače uključiti da rade onako brzo i panično. Vraćala se od kuće svojih roditelja, gdje je ostavila Ziggyja, koji će tamo prespavati tako da Jane može ići na večer školskog kviza. To su se dogovorili još prije nekoliko mjeseci kad su dobili pozivnicu za školski kviz, i Madeline je bila jako uzbuđena zbog kostima i organizacije ljudi za stolom, tako da sva područja budu pokrivena. Navodno je njezin bivši muž bio poznat po igranju kviza u pubovima (“Znaš, Nathan provodi mnogo vremena u pubovima”) i Madehne je bilo jako važno da njihov stol pobijedi njegov stol. - A bilo bi lijepo pobijediti i Renatin stol - rekla je Madeline. - Ili bilo koga tko ima nadarenu i talentiranu djecu, jer znam da svi potajno misle da su njihova djeca od njih naslijedila genijalan um. Madeline je rekla da je ona grozna u kvizovima, a Ed nije znao ništa što se dogodilo nakon 1989. - Moj posao će biti da vam donosim piće i masiram ramena - rekla je. S obzirom na svu dramu koja se događala u proteklih tjedan dana, Jane je roditeljima rekla da neće ići. Zašto da si to priušti? Osim toga, bilo bi ljubazno ne otići. Organizatori peticije vidjet će to kao dobru 338

priliku za prikupljanje još potpisa. Ako bude išla, neka jadnica će se možda naći u neugodnoj situaciji kad pita nju bi li htjela potpisati peticiju da joj izbace vlastito dijete iz škole. No jutros, nakon što je odlično spavala, probudila se uz zvukove kiše i neobičan osjećaj optimizma. Još ništa nije riješeno, ali će uskoro biti. Gospođica Barnes odgovorila joj je na e-mail te su se dogovorile da će se sastati u ponedjeljak ujutro prije škole. Nakon što je jučer otišla od frizera, poslala je poruku Celeste i pitala ju mogu li se naći na kavi, ali Celeste joj je odgovorila da je bolesna i da leži u krevetu. Jane je bila neodlučna da li da joj kaže za Maxa prije ponedjeljka. (Jadnicaje bila bolesna. Nisu joj još trebale i loše vijesti.) Možda nije bilo potrebe. Celeste je bila previše draga da bi dopustila da im to utječe na prijateljstvo. Sve će biti u redu. Peticija će diskretno nestati. Možda se, kada se sve sazna, neki roditelji i ispričaju Jane. (Ona će biti ljubazna.) To nije bilo izvan granica mogućeg, zar ne? Nije htjela predati titulu “loše majke” Celeste, ali ljudi će drukčije reagirati kad saznaju da je Celestino dijete nasilnik. Neće biti peticije da se Max izbaci iz škole. Od bogatih lijepih ljudi nije se tražilo da odu odnekuda. To će biti stresno za Celeste i Perryja, no Max će dobiti potrebnu pomoć. Sve će utihnuti. Bura u čaši vode. Mogla bi ostati u Pirriweeju, nastaviti raditi u Blue Bluesu i piti Tomovu kavu. Znala je da je sklona tim naletima suludog optimizma. Kad bi ju netko nazvao i kad bi čula nepoznati glas kako govori “gospođa Chapman?”, Jane bi pomislila nešto suludo i nemoguće, kao na primjer: “Možda sam dobila auto!” (Iako nije ni igrala nagradnu igru.) Oduvijek joj se sviđala ta crta njezine ličnosti, čak i kad bi se ispostavilo da je njezin ludi optimizam ponovno neutemljen, što se uvijek i događalo. - Mislim da ću ipak ići na večer školskog kviza - rekla je majci preko telefona. - I trebaš - rekla joj je majka. - I hodaj uzdignute glave. (Janeina 339

majka je zavrištala od radosti kad je čula za Maxa. “Cijelo sam vrijeme znala da nije Ziggy!” - vikala je, ali toliko entuzijastično da je bilo očito kako je i ona sigurno posumnjala.) Janeini mama i tata provest će poslijepodne slagajući sa Ziggyjem nove sa slikom “Ratova zvijezda”, ne bi li mu prenijeli tu strast. Sutradan ujutro Dane će odvesti Ziggyja u dvoranu za penjanje na stijenama te će ga dovesti njoj u nedjelju poslijepodne. - Posveti se malo sebi rekla je Janeina majka. - Opusti se. Zaslužila si to. Jane je namjeravala opeglati rublje, platiti račune preko interneta i očistiti Ziggyjevu sobu dok ju on ne ometa za vrijeme spremanja, ali kako se približavala plaži, tako je odlučila stati u Blue Bluesu. Ondje će biti toplo i udobno. Tomova mala peć na drva će raditi. Shvatila je da se u Blue Bluesu počela osjećati kao kod kuće. Parkirala je na neobilježenom mjestu pokraj drvene staze. Nije bilo automobila. Svi su bili kod kuće. Sve sportske aktivnosti koje su se odvijale subotom ujutro su otkazane. Jane je pogledala na pod ispod suvozačevog sjedala, gdje je inače držala sklopivi kišobran te je shvatila da ga je ostavila u stanu. Kiša joj je tako snažno udarala po vjetrobranskom staklu, kao da netko baca kante vode na njega. Kiša je djelovala vrlo odlučno, vrlo mokro i hladno, a od nje bi ostala bez daha. Stavila je ruku na glavu i razmišljala. Barem nije imala mnogo kose koja se mogla smočiti. To je bio još jedan razlog zbog kojeg je bila dobre volje. Nova frizura. Okrenula je retrovizor da se pogleda. - Odlična je - rekla je jučer poslijepodne kćeri gospođe Ponder. Jako mi se sviđa. - Svakome koga vidiš reci da sam te ja tako ošišala - rekla je Lucy. Nije mogla vjerovati u kojoj joj je mjeri kratka frizura promijenila lice; jagodične kosti postale su joj izraženije, a oči su joj se povećale. Nova, tamnija boja dobro je išla uz njezinu put. 340

Prvi put od vremena prije one noći u hotelu, kad su joj se one riječi onako zlokobno uvukle u glavu, pogledala se u ogledalo i osjetila jednostavan užitak. Ustvari, nije mogla prestati gledati se i bedasto se smiješiti i okretati glavu u svim smjerovima. Bilo je sramotno kako je bila iskreno sretna zbog nečeg tako površnog. Ali možda je to bilo prirodno? Možda čak i normalno? Možda to nije morala dublje analizirati ili razmišljati o Saxonu Banksu i o opsjednutosti društva ljepotom i mladosti i mršavosti i manekenkama čiji je izgled poboljšan photoshopom i kako one postavljaju nerealna očekivanja i kako samopoštovanje žene ne bi trebalo počivati na njezinu izgledu jer je bitno ono što dolazi iznutra i bla, bla, bla... Dosta! Danasje imala novu frizuru koja joj je pristajala i to ju je činilo sretnom. (“Jao!”, rekla je njezina majka kad ju je vidjela kako ulazi te je stavila ruku na usta i izgledala kao da će briznuti u plač. “Ne sviđa ti se?”, pitala je Jane i samozatajno stavila ruku na glavu, odjednom se pitajući pristaje li joj frizura ili ne, a ondajoj je majka rekla: “Jane, ti blesava djevojko, prekrasna si.”) Jane je stavila ruku na ključ. Trebala bi se vratiti kući. Bilo je suludo izlaziti po kiši. Ali imala je takav iracionalan poriv za Blue Bluesom i za sve u njemu: za mirisom, toplinom, kavom. A htjela je i da Tom vidi njezinu novu frizuru. Homoseksualci su primjećivali frizure. Duboko je udahnula, otvorila vrata i potrčala.

341

ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE

C

eleste se probudila kasno, uz zvukove kiše i klasične glazbe. Kuća je mirisala po slanim i jajima. To je značilo da je Perry bio dolje u kuhinji, a dečki su u pidžami sjedili za kuhinjskim otokom, mahali nogama s jako sretnim izrazom lica. Obožavali su kuhati s ocem. Jednom je u nekom članku pročitala kako u svakoj vezi postoji “ljubavni račun”. Ako napraviš nešto lijepo za svog partnera, to je kao da si stavio novac na račun. Negativna primjedba bila je kao dizanje novca s računa. Trik je bio u tome da račun mora biti uravnotežen. Lupanje ženinom glavom o zid bilo je kao dizanje jako velike svote novca. Rano ustajanje s djecom i pripremanje doručka bilo je kao stavljanje novca na račun. Sjela je i osjetila kako ju boli stražnji dio glave. Taj dio je i dalje bio osjetljiv, ali bilo je podnošljivo. Bilo je nevjerojatno kako brzo počinje proces zacjeljivanja i zaboravljanja. Taj ciklus bio je beskonačan. Večeras je školski kviz. Ona i Perry odjenut će se kao Audrey Hepburn i Elvis Presley. Perry je svoj kostim Elvisa naručio preko interneta iz ekskluzivne trgovine kostima iz Londona. Da se princ Harry želi odjenuti kao Elvis, vjerojatno bi si on tamo kupio kostim. Svi drugi će nositi odjeću od poliestera i rekvizite iz jeftine trgovine. Perry će sutra ići na Havaje. Priznao je da je to izlet na račun firme. Prije nekoliko mjeseci ju je pozvao da ide s njim, a ona je na trenutak zapravo razmišljala o tome, kao da je to rješenje. Egzotičan odmor! Kokteli i toplice. Daleko od stresa svakodnevnog života. Što bi moglo 342

poći po zlu? (Sve bi moglo poći po zlu. Jednom ju je udario u hotelu s pet zvjezdica jer ga je zadirkivala Što je krivo izgovarao riječ “kućanski”. Nikad neće zaboraviti strašno poniženje na njegovom licu kad je shvatio da cijeli život pogrešno izgovara tu riječ.) Dok on bude na Havajima, ona će se, zajedno s dečkima, preseliti u stan u McMahon’s Pointu. Dogovorit će sastanak s obiteljskim odvjetnikom. To će biti lako. Pravni svijet nije ju strašio. Poznavala je mnogo ljudi iz tog kruga. Bit će u redu. Bit će grozno, naravno, ali ipak će biti u redu. Neće ju ubiti. Uvijek je previše dramatizirala nakon svađe. Bilo je iznimno smiješno upotrijebiti riječ “ubiti” dokje njezin navodni “ubojica” dolje pekao jaja s njezinom djecom. Neko će vrijeme biti grozno, no onda će biti u redu. Dečki će i dalje moći pripremati doručak s tatom kad budu s njim preko vikenda. Jučer je bilo zadnji put da ju je ozlijedio. Bilo je gotovo. - Mama, pripremili smo ti doručak! - Dečki su dojurili i popeli se na krevet pokraj nje poput malih, revnih račića. Perry se pojavio na vratima, visoko držeći tanjur na skupljenim prstima, kao konobar u nekom skupom restoranu. - Njam! - rekla je Celeste.

343

ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE

Z

nam što trebamo učiniti - rekao je Ed. - Ne znaš - rekla je Madeline. Sjedili su za stolom u dnevnom boravku, osluškivali kako pada kiša i mrzovoljno jeli Janeine muffine. (Bilo je grozno kako je Jane stalno davala muffine Madeline, kao da joj je misija bila da smjesta proširi Madelinin struk.) Abigail je bila u svojoj sobi i ležala na kauču koji su tamo smjestili u zamjenu za njezin prekrasan krevet s baldahinom. Na glavi je imala slušalice i ležala je na boku, priljubivši koljena uz grudi. Stranica je još bila aktivna. Abigailino djevičanstvo još uvijek je bilo raspoloživo za prodaju u bilo kojem dijelu svijeta. Madeline je imala neki prljav osjećaj, kao da je njezina kuća izložena pogledima cijelog svijeta, koji kao dajoj se naviruje kroz prozore, kao da joj se nepoznati muškarci šuljaju hodnikom i pohotno gledaju njezinu kćer. Sinoć je došao Nathan i on i Madeline su više od dva sata razgovarali s Abigail: preklinjali su ju, pokušali urazumiti, nagovoriti, vikali su, plakali. Na kraju je Nathan plakao od uznemirenosti i Abigail je bila vidno šokirana, ali to smiješno dijete nije htjelo popustiti. Nije im htjela dati lozinke. Nije htjela ugasiti stranicu. Možda hoće, a možda neće provesti to u djelo, ali nije u tome bila bit, rekla je; moraju prestati biti “opsjednuti tim seksualnim dijelom”. Ostavit će stranicu da bude aktivna kako bi podigla svijest o tom problemu i zbog toga što je “onajedini glas koji te djevojčice imaju”. 344

Kako je samo bila egocentrična; kao da međunarodne organizacije za pružanje pomoće sjede i prodaju zjake dok je mala Abigail Mackenzie s poluotoka Pirriwee jedina osoba na svijetu koja nešto poduzima. Abigail je rekla da ju uopće nije briga za grozne seksualne komentare. Ti ljudi joj ne znače ništa. To je bilo posve nebitno. Ljudi su na internetu uvijek pisali grozne stvari. - Nemoj predlagati da zovemo policiju - sada je Madeline rekla Edu. - Stvarno ne mogu... - Kontaktirat ćemo s australijskim uredom Amnesty Internationala rekao je Ed. - Oni sigurno neće btjeti da se njihovo ime veže s nečim ovakvim. Ako joj organizacija koja uistinu predstavlja prava te djece kaže da ugasi stranicu, ona će poslušati. Madeline je uperila prst u njega. - To je dobro. To bi moglo upaliti. U hodniku se začulo udaranje i sudaranje. Fred i Chloe nisu dobro reagirali na to da moraju biti unutra kad pada kiša. - Vrati mi! - vrištala je Chloe. - Nema šanse! - vikao je Fred. Utrčali su u prostoriju, otimajući se za komad zgužvanog papira. - Nemojte mi, molim vas, reći da se svađate zbog tog papira - rekao je Ed. - On neće dijeliti! - vrištala je Chloe. - Dijeljenje pokazuje da si dobar! - Dobiješ što dobiješ i ne uzrujavaš se zbog toga! - vikao je Fred. U normalnim okolnostima, Madeline bi se nasmijala. - To je moj avion od papira - rekao je Fred. - Ja sam nacrtala putnike! - Nisi! - Možete se prestati živcirati. - Madeline se okrenula i vidjela Abigail, naslonjenu na dovratnik. - Molim? - pitala je. Abigail je rekla nešto što Madeline nije mogla čuti zbog vikanja Freda i Chloe. 345

- Pobogu! - Madeline je zgrabila papir iz Fredove ruke, poderala ga na dva dijela i svakom dala jedan dio. - A sad se gubite, da vas ne vidim! - povikala je. Otrčali su. - Ugasila sam stranicu - rekla je Abigail, uzdahnuvši kao da je umorna od života. - Jesi? Zašto? - Madeline se suzdržala da ne digne ruke i ne počne trčati u krug kao Fred kada bi postigao gol. Abigail joj je dala isprintani e-mail. - Dobila sam ovo. Ed i Madeline zajedno su čitali. Prima: Abigail Mackenzie Šalje: Larry Fitzgerald Predmet: Ponuda Draga gospođice Mackenzie, Zovem se Larry Fitzgerald i zadovoljstvo mi je upoznati vas. Vjerojatno vam se ne javljaju često osamdesettrogodišnja gospoda koja žive na drugom kraju svijeta u Sioux Fallsu u Južnoj Dakoti. Moja draga supruga i ja posjetili smo Australiju prije mnogo godina, 1987., prije nego što ste vi rođeni. Imali smo to zadovoljstvo da vidimo Operu u Sydneyju. (Ja sam umirovljeni arhitekt i oduvijek mi je bio san vidjeti tu Operu.) Ljudi u Australiji bili su jako ljubazni i srdačni. Nažalost, moja prekrasna supruga prošle godine je preminula. Nedostaje mi svaki dan. Gospođice Mackenzie, kad sam naišao na vašu stranicu, dirnula me vaša očita strast i želja da privučete pozornost na probleme te djece. Ne želim kupiti vaše djevičanstvo, no htio bih vam nešto ponuditi. Evo mog prijedloga. Ako smjesta prestanete s javnom prodajom svog djevičanstva, ja ću odmah donirati 100.000 $ Amnesty Internationalu. (Naravno, poslat ću vam dokaz o uplati.) Mnogo sam godina proveo zalažući se protiv kršenja ljudskih prava i silno vam se divim na onome što pokušavate postići, ali gospođice Mackenzie, i vi ste još dijete i savjest mi ne dozvoljava da mirno sjedim i gledam kako taj projekt 346

provodite u djelo. Veselim se vašem odgovoru, u nadi da ćete prihvatiti moju ponudu. S poštovanjem, Larry Fitzgerald Madeline i Ed pogledali su jedno drugo, a zatim i Abigail. - Mislila sam da je sto tisuća dolara prilično velika donacija - rekla je Abigail. Dok je govorila, stajala je pokraj otvorenog hladnjaka i vadila posude, otvarala poklopce i zavirivala unutra. - I da bi Amnesty vjerojatno mogao učiniti nešto dosta dobro s tim novcem. - Siguran sam da bi mogao - ravnodušno je rekao Ed. - Odgovorila sam mu i rekla da sam ugasila stranicu - rekla je Abigail. - Ako mi ne pošalje dokaz o uplati, ponovno ću ju pokrenuti. - Naravno - promrmljao je Ed. - Sigurno će ti poslati. Madeline se prvo nasmiješila Edu, a potom Abigail. Bilo je očito kako olakšanje struji mladim tijelom njezine kćeri, dok je bosim nogama plesala stojeći pokraj hladnjaka. Abigail se stjerala u kut, a prekrasni Larry Fitzgerald iz Južne Dakote ju je izvukao. - Jesu ovo špageti bolonjeze? - pitala je Abigail, podigavši kutiju Tupperwarea. - Umirem od gladi. - Mislila sam da si sada veganka rekla je Madeline. - Ne dok sam ovdje - rekla je Abigail i stavila posudu u mikrovalnu. - Ovdje je teško biti vegan. - Reci mi - rekla je Madeline. - Koja ti je bila lozinka? - Mogu ju ponovno promijeniti - rekla je Abigail. - Znam. - Nikad nećeš pogoditi. - Znam - rekla je Madeline. - Tvoj otac i ja sve smo probali. - Ne - rekla je Abigail. - To je to. To je moja lozinka. Nikadnećešpogoditi. 347

- Pametno - rekla je Madeline. - Hvala - Abigail joj se nasmiješila. Mikrovalna je zazvonila, a Abigail ju je otvorila i izvadila kutiju. - Svjesna si da će biti, ovaj, posljedica - rekla je Madeline. Kad tvoj otac i ja od tebe izričito tražimo da nešto učiniš, ne možeš nas ignorirati. Da - veselo je rekla Abigail. - Učini ono što moraš, mama. Ed se nakašljao, ali Madeline mu je odmahnula glavom. - Mogu li ovo gledati pred televizorom? - Abigail je podigla tanjur s kojeg se parilo. - Naravno - rekla je Madeline. Abigail je odmah otišla. Ed se naslonio na stolac i prekrižio ruke iza leđa. - Kriza riješena. - I to zahvaljujući gospodinu Larryju Fitzgeraldu. - Madeline je uzela isprintani e-mail. - Kohko smo sreće imali... Zastala je i lupkala prstom po usnama. Je li to uistinu bila puka sreća?

348

ŠEZDESET OSMO POGLAVLJE

N

a vratima Blue Bluesa pisalo je “zatvoreno”. Jane je stavila ruke na staklena vrata i bila tužna. Nije se sjećala da je na vratima Blue Bluesa ikad vidjela da piše “zatvoreno”. Upravo se potpuno, suludo i pretjerano smočila ni za što. Spustila je ruke i opsovala. Dobro. E sad... Otići će kući i otuširati se. Kad bi barem u svom stanu imala tople vode duže od dvije minute i dvadeset sedam sekundi. Dvije minute i dvadeset sedam sekundi nije bilo dovoljno dugo da se utopliš, to je samo bilo dovoljno okrutno. Okrenula se da se vrati u auto. - Jane! Vrata su se otvorila. Tom je na sebi imao bijelu majicu dugačkih rukava i traperice. Izgledao je vrlo suho, toplo i ukusno. (U mislima je Toma uvijek povezivala s finom kavom i finom hranom, tako da je imala Pavlovljev refleks čim bi ga ugledala.) - Zatvorio si - žalosno je rekla Jane. - Nikad ne zatvaraš. Tom ju je uhvatio suhom rukom i uvukao unutra. - Za tebe je otvoreno. Jane se pogledala. Cipele su joj bile pune vode. Sve je šljapkalo dok je hodala. Voda joj je curila licem kao suze. - Oprosti - rekla je. - Nisam imala kišobran i mislila sam ako budem brzo trčala... - Sve je u redu. To se stalno događa. Ljudi će proći i kroz vatru i kroz poplavu da bi došli do moje kave - rekao je Tom. – Idemo iza da ti 349

uzmem suhu odjeću. Odlučio sam da ću zatvoriti i gledati televiziju. Satima mi nitko nije dolazio. Gdje je moj mali Ziggy? - Mama i tata ga čuvaju tako da ja mogu ići na školski kviz - rekla je Jane. - Bit će to luda noć. - Vjerojatno rekao je Tom. - Roditelji iz Pirriweeja si vole malo popiti. Jesi li znala da i ja idem? Madeline me smjestila za vaš stol. Jane je išla za njim kroz kafić, ostavljajući mokre otiske stopala i došla do vrata na kojima je pisalo “privatno”. Znala je da Tom živi iza kafića, ali nikada nije prošla kroz ta vrata. - Ajme - rekla je, kad joj je Tom otvorio vrata. - Uzbudljivo! - Da - rekao je Tom. - Ti si prava sretnica. Pogledala je oko sebe i vidjela da je njegova garsonijera samo produžetak kafića: imala je iste ulaštene podove i grube bijele zidove, kao i police pune rabljenih knjiga. Jedina razlika bila je u dasci za surfanje i gitari koji su bili naslonjeni na zid, hrpa CD-a i glazbena linija. - Ne mogu vjerovati - rekla je Jane. - Što? - nasmiješio se Tom. - Voliš puzzle - čudila se, pokazujući na napola složene puzzle na stolu. Pogledala je kutiju. To je bila prava profesionalka (kako bi rekao njezin brat), koja se sastojala od dvije tisuće komada i prikazivala je crno-bijelu fotografiju Pariza iz ratnog razdoblja. - Mi slažemo puzzle - rekla je Jane. - Moja obitelj. Ustvari, opsjednuti smo time. - Ja uvijek volim imati jednu započetu - rekao je Tom. - Imaju umirujući učinak. - Upravo to - rekla je Jane. - Znaš što - rekao je Tom. - Dat ću ti suhu odjeću, pa možemo zajedno pojesti juhu od bundeve i slagati puzzle. Iz ladice je izvukao donji dio trenirke i majicu s kapuljačom, a ona je potom otišla u kupaonicu i svoju mokru odjeću, sve do gaća, stavila u umivaonik. Odjeća koju joj je dao mirisala je po Tomu i Blue Bluesu. 350

- Osjećam se kao Charlie Chaplin - rekla je, dok su joj rukavi visili preko zglobova i dok je potezala vrpcu na hlačama trenirke. - Ovako - rekao je Tom i uredno joj podigao rukave majice preko zglobova. Jane mu se predala poput djeteta. Osjećala se neobjašnjivo sretno. Njegovano. Sjela je za stol, a Tom im je donio zdjelice s juhom od bundeve, obogaćenu kiselim vrhnjem i kruhom s maslacem od kiselog tijesta. - Imam osjećaj da me uvijek hraniš - rekla je Jane. - Treba te hraniti - rekao je Tom. - Jedi. Stavila je u usta slatku, začinjenu juhu. - Znam što je drukčije na tebi! - iznenada je rekao Tom. - Šišala si se! Odlično ti stoji. Jane se nasmijala. - Dok sam dolazila ovamo, mislila sam da će jedan gay odmah primijetiti da sam se šišala. - Uzela je jednu slagalicu i našla mjesto kamo ide. Osjećala se kao kod kuće, dok jede i slaže puzzle. Oprosti. Znam da je to grozan klišej. - Ovaj... - rekao je Tom. - Što je? - rekla je Jane. Pogledala ga je. - Tu ide. Pogledaj. To je kut tenka. Ova juha je nevjerojatna. Zašto ju ne staviš na meni? - Ja nisam gay - rekao je Tom. - Ma jesi - veselo je rekla Jane. Pretpostavila je da se šali. - Ne - rekao je Tom. - Nisam. - Molim? - Znam da slažem puzzle i pravim odličnu juhu od bundeve, ali ja sam hetero. - Jao! - rekla je Jane. Osjetila je kako joj lice postaje grimizno. Oprosti. Mislila sam... Nisam mislila, znala sam! Kako sam znala? Netko mi je rekao. Madeline mi je to odavno rekla. Ali znam! Ispričala mi je cijelu priču kako si prekinuo s dečkom i kako te to jako pogodilo i kako si stalno plakao i surfao... 351

Tom se nacerio. - Tom O’Brien - rekao je. - O njemu je pričala. - Tom O’Brien, onaj automehaničar? - Tom O’Brien bio je krupan i velik i imao je crnu čupavu bradu kao Ned Kelly. Nikad nije shvaćala da se oni isto zovu, kad su tako različiti. - Potpuno te razumijem rekao je Tom. - Bilo bi vjerojatnije da je Tom konobar gay, nego ogromni Tom koji popravlja aute. Usput rečeno, sad je sretno zaljubljen u nekog drugog. - Hm... - rekla je Jane. - Malo je razmislila. - Doduše, računi su mu uvijek lijepo mirisali. Tom se podsmjehnuo. - Ovaj... Nadam se da te nisam uvrijedila rekla je Jane. Dok se odijevala, nije do kraja zatvorila vrata kupaonice. Ostavila ih je odškrinuta, kao što bi učinila da je Tom žensko, tako da mogu i dalje razgovarati. Nije nosila donje rublje. Tako je slobodno razgovarala s njim. Uvijek je bila tako slobodna s njim. Da je znala da je hetero, jedan dio sebe bi zaštitila. Dopustila si je da joj bude privlačan, budući da je bio gay, pa se to nije ni računalo. - Naravno da nisi - rekao je Tom. Pogledi su im se sreli. Njegovo lice, koje joj je svih ovih mjeseci bilo tako drago i poznato, odjednom joj je bilo nepoznato. Zacrvenio se. Oboje su se zacrvenjeli. Želudac joj se stegnuo kao da je na vlaku smrti. Jao si ga meni. - Mislim da taj dio ide u ovaj kut - rekao je Tom. Jane je pogledala u slagalicu i stavila ju na mjesto. Nadala se da je njezine drhtave prste pripisao nespretnosti. - Imaš pravo - rekla je. Carol: Vidjela sam kako Jane, kako da kažem, vrlo prisno razgovara s jednim tatom na večeri kviza. Lica su im bila jako blizu I sigurna sam da je držao ruku na njezinom koljenu. Da budem iskrena, bila sam malo šokirana. Gabrielle: To nije bio tata iz škole! To je bio Tom! Konobar! A on je 352

gay!

353

ŠEZDESET DEVETO POGLAVLJE Pola sata prije večeri školskog kviza ako si lijepa, mama - rekao je Josh. Stajao je na vratima spavaće sobe i zurio u Celeste. Ona je nosila crnu haljinu bez rukava, dugačke bijele rukavice i bisernu ogrlicu koju joj je Perry kupio u Švicarskoj. Celeste sije čak napravila i visoko tapiranu pundu u stilu Audrey Hepburn te je pronašla stari dijamantni češljić. Izgledala je dosta dobro. Madeline će biti zadovoljna s njom. - Hvala ti, Joshie - rekla je Celeste, koja još nikada nije bila tako dirnuta nečijim komplimentom. - Dođi da te zagrlim. Potrčao joj je, a ona je sjela na kraj kreveta i pustila mu da se priljubi uz nju. Nikada se nije volio tako maziti kao Max, pa kad mu je bio potreban zagrljaj, pobrinula se da to dugo traje. Poljubila ga je u glavu. Popila je još tableta protiv bolova, iako nije bila sigurna jesu li joj uistinu potrebne, tako da se sada osjećala odsutno i omamljeno. - Mama - rekao je Josh. - Hm? - Moram ti reći jednu tajnu. - Hmmm... Koju? - Zažmirila je i čvršće ga zagrlila. - Ne želim ti reći - rekao je Josh. - Ne moraš mi reći - sanjivo je rekla Celeste. Ali ona me rastužuje rekao je Josh. - Što te rastužuje? - Celeste je podigla glavu i natjerala se da se

T

354

usredotoči. - Znači, Max više ne tuče Amabellu - rekao je Josh. - Ali jučer je opet gurnuo Skye niza stube pokraj knjižnice i ja sam mu rekao da to ne bi smio raditi i onda smo se jako posvađali jer sam rekao da ču ga odati. Max je gurnuo Skye. Skye. Bonniena i Nathanova bojažljiva curica koja je izgledala poput siročeta. Max je opet gurnuo Skye niza stube. Celeste se odmah smučilo pri pomisli da njezin sin ozljeđuje to krhko dijete. - Ali zašto? - pitala je. - Zašto to radi? - Ponovno ju je počeo boljeti stražnji dio glave. - Ne znam - Josh je slegnuo ramenima. - Jednostavno to radi. - Čekaj malo - rekla je Celeste. Mobitel joj je zvonio negdje dolje. Stavila je prst na čelo. Um joj je bio pomućen. - Jesi li rekao: “Max više ne tuče Amabellu?” O čemu to pričaš? Što si time htio reći? - Ja ću se javiti! - viknuo je Perry. Josh je bio nestrpljiv. - Ne, ne, mama. Slušaj! Više se ne približava Amabelli, nego Skye. Zločest je prema Skye. Kad nitko ne gleda, osim mene. - Mama! - dotrčao je Max. Lice mu je bilo ushićeno. - Mislim da mi se klima zub! - Stavio je prst u usta. Bio je tako sladak. Djelovao je tako dražesno i nevino. Lice mu je još uvijek bilo onako okruglo kao u bebe. Silno je htio da mu ispadne zub jer je bio opsjednut Zubić Vilom. Kad su dečki navršili tri godine, Josh je htio da mu se kupi bager, a Max je htio lutku. Ona i Perry uživali su gledajući ga kako njiše bebu i pjeva joj nježne uspavanke, a Celeste se jako svidjelo to što Perryju uopće nije smetalo što se njihov sin ponaša na takav nemuževan način. Naravno, ubrzo je lutke zamijenio svjetlećim sabljama, no on je i dalje bio njezina maza, najslađe malo stvorenje. A sada je vrebao tihe curice iz razreda i zlostavljao ih. Njezin sin bio je nasilnik. - Kako zlostavljanje utječe na vašu djecu? - pitala je Susi. Nikako - odgovorila je. 355

- Jao, Max - rekla je. - Probaj! - rekao je Max. - Ne izmišljam.! Sigurno se klima! Pogledao je svog oca kad je ulazio u sobu. - Izgledaš smiješno, tata! Tata, pogledaj mi zub! Pogledaj, pogledaj! Perry je bio gotovo neprepoznatljiv u savršeno namještenoj sjajnoj crnoj perici, sa zlatnim avijatičarskim naočalama i naravno, u legendarnom bijelom Elvisovom jednodijelnom odijelu sa svjetlucavim kamenjem. U ruci je držao Celestin mobitel. - Ajme! Sada se stvarno klima? - rekao je. - Da vidim! Stavio je telefon na krevet, pokraj Celeste i Josha i kleknuo ispred Maxa, spustivši naočale da može vidjeti. - Imam poruku za tebe - rekao je i pogledao Celeste. Stavio je prst na Maxovu donju usnicu. - Da vidim, mali. Od Mindy. - Mindy? - zbunjeno je pitala Celeste. - Ne znam nikoga po imenu Mindy. - Mislila je na Jane i na Ziggyja. Na peticiju koja se trebala voditi protiv Maxa. Morala je to reći u školi. Da odmah nazove gospođicu Barnes? Da nazove Jane? - Osoba koja upravlja tvojom nekretninom - rekao je Perry. Celeste se stegnuo želudac. Pustila je da joj Josh izmigolji s krila. Sigurno ti se ne klima zub! - rekao je bratu. - Možda se malo klima - rekao je Perry. Razbarušio je Maxu kosu i ponovno stavio naočale. - Stavljaju nove detektore dima u tvoj stan i zanima ih mogu li ući u tvoj stan u ponedjeljak ujutro. Mindy pita odgovara li ti u 9 sati. Uhvatio je oba dečka za struk i podigao ih na kukove, s kojih su udobno visjeli poput majmuna, ozarenih lica. Perry se nasmiješio Celeste. Bio je to blistav Elvisov osmijeh. Odgovara U ti to, dušo? Začulo se zvono.

356

SEDAMDESETO POGLAVLJE Večer školskog kviza Stu: Čim ste prošli kroz vrata, dali su vam ženskasti ružičasti pjenušavi koktel. Samantha: Bili su božanstveni. No jedini problem bio je u tome što su učitelji iz šestog razreda krivo izračunali količinu alkohola koju trebaju staviti, pa je svako piće bilo trostruko jače. Usput rečeno, ti ljudi predaju matematiku našoj djeci. Gabrielle: Umirala sam od gladi jer sam štedjela na kalorijama zbog te večeri. Popila sam pola koktela i... Uh! Jackie: Ja često idem na domjenke firmi gdje se puno pije, ali samo da vam kažem, nikad nisam vidjela da su se ljudi negdje tako brzo napili kao na večeri školskog kviza. Thea: Hrana je kasnila, tako da su svi bili gladni i pili su ta vrlo jaka alkoholna pića. U sebi sam pomislila: ovo je recept za katastrofu. Gospođica Barnes: Nije lijepo da se učitelji opijaju na školskim događanjima, tako da uvijek popijem samo jedno piće, ali taj koktel! Nisam uopće sigurna što sam govorila drugima. Gospođa Lipmann: Trenutačno preispitujemo proceduru vezanu uz posluživanje alkohola na školskim događanjima.

K

oktel? - Plava Audrey Hepburn ispružila je poslužavnik. Jane je uzela ponuđeno ružičasto piće i pogledala po svečanoj 357

dvorani. Svi plavi bobovi sigurno su imali sastanak na kojemu su se dogovorili da će nositi iste biserne ogrlice, male crne haljinice i podignutu kosu. Možda im je kći gospođe Ponder ponudila grupni popust. - Vi ste novi u školi? - pitala je mama Plavi bob. - Niste mi poznati. - Ja sam mama iz predškole - rekla je Jane. - Ovdje sam od početka godine. Ajme, ovo piće je dobro. - Da, učitelji iz šestog razreda su ga smislili. Zovu ga “Ne radnim danom” ili tako nešto. - Mama Plavi bob se iznenadila. - Jao! Poznajem vas! Šišali ste se. Jane, zar ne? Da. To sam ja. Majka nasilnika. Koji to nije. Mama Plavi bob ostavila ju je kao vrući krumpir. - Uživajte večeras! - rekla je. - Ondje je raspored sjedenja. - Mahnula je u prazno želeći je se riješiti. Jane je ušetala u gomilu ljudi, prolazeći skupine veselih Elvisa i hihoćućih Audrey, koji su ispijali ružičaste koktele. Tražila je Toma, jer je znala da će on uživati u analiziranju s njom što se to točno nalazi u piću što ga čini tako dobrim. Tom je hetero. Ta bi joj pomisao nestala iz misli, a onda bi se odjednom pojavila i iznenadila ju. Bam! Tom nije gay! Bam! Tom nije gay. Bam! To je bilo suludo i prekrasno i zastrašujuće. Susrela se s Madeline, koja je bila sva u ružičastom: ružičasta haljina, ružičasta torbica i ružičasto piće u ruci. - Jane! - Madelinina žarko ružičasta svilena koktel haljina bila je optočena zelenim kamenčićima i imala je ogromnu ružičastu satensku mašnu oko struka. Gotovo sve ostale žene u prostoriji bile su u crnom, no, naravno, Madeline je točno znala kako će se isticati. - Izgledaš prekrasno - rekla je Jane. - Nosiš li to Chloeinu tijaru? Madeline je dodirnula tijaru koja je imala ružičasto plastično kamenje. - Da, morala sam joj platiti astronomsku svotu za najam. Ali ti 358

si prekrasna! - Uhvatila je Jane za ruku i polako ju okrenula. - Kosa! Nisi mi rekla da ćeš se šišati! Savršena je! Je li te šišala Lucy Ponder? I odjeća! Tako je slatka! Okrenula je Jane prema sebi i stavila ruku na usta. - Jane! Ti imaš crveni ruž! Tako sam, tako... - Glas joj je zadrhtao. - Tako sam sretna što imaš ruž! - Koliko si već popila tih lijepih ružičastih pića? - pitala je Jane. Ona je otpila velik gutljaj svog pića. - Ovo mi je tek drugo - rekla je Madeline, - Imam grozan, strašan PMS. Mogla bih ubiti nekoga do kraja večeri! Ali! Sve je dobro! Sve je odlično! Abigail je ugasila svoju stranicu. Čekaj malo, ti ni ne znaš za stranicu, zar ne? Dogodilo se toliko toga! TOLIKO razornih katastrofa! Samo malo! Kako je bilo jučer? Na sastanku sa znaš već kim? - Kakvu je to stranicu ugasila Abigail? pitala je Jane. Povukla je još pića kroz slamčicu i gledala kako ružičasta tekućina nestaje. Išla joj je ravno u glavu. Osjećala se prekrasno, nevjerojatno sretno. - Sastanak sa psihologinjom je dobro prošao. - Tišim je glasom rekla: - Nije Ziggy zlostavljao Amabellu. - Naravno da nije - rekla je Madeline. - Mislim da sam ovaj već popila! - rekla je Jane. - Misliš li da uopće sadrže alkohol? - pitala je Madeline. - Imaju okus po nečemu pjenušavom i zabavnom iz djetinjstva. Po ljetnom poslijepodnevu, po prvom poljupcu, po... - Ziggy ima uši - rekla je Jane. - Imaju ih i Chloe i Fred - mrzovoljno je rekla Madeline. - Da, i moram ti puno toga ispričati. Jučer se Harperin muž prema meni ponio kao Tony Soprano. Rekao je da će se pobrinuti za to da osjetim volju zakona ako se približim Harper. On je navodno partner u odvjetničkoj firmi. - Graeme?- rekla je Madeline. - On se bavi prijepisom nekretnina, pobogu. 359

- Tom ih je izbacio iz kafića. - Ozbiljno? - Madeline je djelovala oduševljeno. - Golim rukama. - Jane se okrenula, a Tom je iza nje stajao u trapericama i kariranoj košulji. Držao je sveprisutno ružičasto piće. - Tom - rekla je Jane tako ushićeno kao da je vojnik koji je došao iz misije. Refleksno je zakoračila prema njemu, no onda je brzo zakoračila unatrag, kad je rukom okrznula njegovu ruku. Obje ste prekrasne - rekao je Tom, ali gledao je Jane. - Ti uopće ne izgledaš kao Elvis - kritizirala ga je Madeline. - Ja ne oblačim kostime - rekao je Tom. Samozatajno je povukao lijepo izglačanu košulju. - Ispričavam se. - Košulja mu zapravo nije pristajala. Mnogo bolje je izgledao u crnim majicama koje je nosio u kafiću. Pomisao kako Tom golih prsa stoji u svojoj maloj garsonijeri i savjesno glača košulju koja mu ne stoji, Jane je ispunila osjećajima nježnosti i požude. - Hej, osjećaš li mentu ovdje? - pitao je Tom Jane. - To je to! - rekla je Jane. - Znači, tu je kaša od jagode, šampanjac... - I mislim votka - rekao je Tom. Popio je još malo. - Mislim, puno votke. - Misliš? - pitala je Jane. Gledala mu je u usne. Oduvijek je znala da je Tom zgodan, ali nikad nije analizirala zašto. Možda je to zbog njegovih usana. Imao je prekrasne, gotovo ženstvene usne. Ovo je uistinu bio vrlo tužan dan za homoseksualce. - Aha! - rekla je Madeline. - Aha! - Što je bilo? - pitao je Tom. - Bok, Tom, stari. - Ed je prišao Madeline i zagrlio ju oko struka. Nosio je crno-zlatno Elvisovo odijelo s ogrtačem i ogromnim ovratnikom. Bilo je nemoguće gledati ga, a da se ne nasmijete. - Zašto se Tom nije morao obući kao kreten? - pitao je. Nasmiješio se Jane. - Prestani se smijati, Jane. Usput, izgledaš odlično. Jesi nešto napravila s kosom? 360

Madeline se blesavo nasmiješila Jane i Tomu, okrećući glavu kao da gleda tenis. - Vidi, dragi - rekla je Edu. - Tom i Jane. - Da - rekao je Ed. - Vidim ih. Ustvari, upravo sam razgovarao s njima. - Tako je očito! - rekla je Madeline svjetlucavih očiju, držeći ruku na srcu. - Ne mogu vjerovati da nisam nikad... Jane je silno laknulo kad je zastala i pogledala njoj preko ramena. Gledajte tko je došao. Kralj i kraljica večeri.

361

SEDAMDESET PRVO POGLAVLJE

P

erry nije ništa govorio dok su autom prelazili kratku udaljenost do škole. Svejedno su išli. Celeste nije mogla posve vjerovati da svejedno idu, no kad je bolje razmislila, shvatila je da naravno da idu. Nikad nisu otkazivali. Nekad je morala obući nešto drugo nego što je htjela, nekad je morala imati pripremljenu izliku, ali život je morao ići dalje. Perry je već stavio na Facebook njihovu fotografiju u kostimima. Izgledat će kao dobro raspoloženi, duhoviti, zabavni ljudi koji se ne shvaćaju preozbiljno i kojima je stalo do škole i mjesne zajednice. To je savršeno nadopunjavalo druge, glzmuroznije postove o putovanjima u inozemstvo i skupim kulturnim događanjima. Večer školskog kviza je nešto što im je baš trebalo. Gledala je ravno pred sebe, u brisače koji su živahno radili. Vjetrobransko staklo bilo je poput beskrajnih ciklusa njezina stanja uma. Pomutnja. Jasnoća. Pomutnja. Jasnoća. Pomutnja. Jasnoća. Gledala je njegove ruke na volanu. Sposobne ruke. Nježne ruke. Okrutne ruke. On je bio tek muškarac u kostimu Elvisa, koji ju je vozio na događanje u školi. On je bio muškarac koji je upravo saznao da ga žena namjerava ostaviti. Povrijeđeni muškarac. Izdani muškarac. Ljutit muškarac. Ali ipak, samo muškarac. Pomutnja. Jasnoća. Pomutnja. Jasnoća. 362

Kad je došla Gwen da čuva dečke, Perry je uključio svoju šarmantnu stranu kao da mu život ovisi o tome. Gwen je ispočetka bila ravnodušna prema Perryju, ali ispostavilo se da joj je Elvis slaba točka. Zapričala se o tome kako je ona bila jedna od “zlatnih djevojaka” tijekom turneje Elvisovog zlatnog Cadillaca po Australiji i pričala je sve dok ju Perry nije pristojno prekinuo, poput gospodina koji elegantno drugome preotme djevojku na plesu. Kad su došli u ulicu gdje je škola, kiša je malo popustila. Ulica je bila krcata autima, ali blizu ulaza u Školu jedno je mjesto čekalo Perryja, kao da ga je rezervirao. Perry je uvijek pronalazio mjesto za parkiranje. Na semaforu mu se uvijek palilo zeleno. Dolar je poslušno padao i rastao za njega. Vjerojatno se zato toliko ljutio kad nije sve išlo onako kako si je zamislio. Isključio je motor. Nijedno ni drugo nije se pomaknulo niti išta reklo. Celeste je vidjela kako jedna majka iz predškole brzo prolazi pokraj auta u dugačkoj haljini zbog koje je morala praviti male korake. Nosila je dječji kišobran na točkice. Gabrielle, pomislila je Celeste. Ona koja neprestano govori o kilama. Celeste se okrenula prema Perryju. - Max zlostavlja Amabellu. Renatinu djevojčicu. Perry je i dalje gledao ravno. - Kako znaš? Josh mi je rekao - rekla je Celeste. - Prije nego što smo krenuh. A Ziggy je okrivljen za to. Ziggy. Dijete tvojega bratića. - Roditelji potpisuju peticiju da se on izbaci iz Škole. - Nakratko je zatvorila oči kad se prisjetila kako joj je Perry udario glavom o zid. - Ta bi peticija trebala biti za izbacivanje Maxa. A ne Ziggyja. Perry se okrenuo da ju pogleda. Izgledao je poput nekog neznanca s tom crnom perikom. Od te crne boje oči su mu bile sjajno plave. - Razgovarat ćemo s učiteljima - rekao je. - Ja ću razgovarati s njegovom učiteljicom - rekla je Celeste. - Ti 363

nećeš biti ovdje, sjećaš se? - Da - rekao je Perry. - Pa, ja ću razgovarati s Maxom sutra, prije nego što krenem na aerodrom. - Što ćeš mu reći? - pitala je Celeste. - Ne znam. U prsima je osjetila snažnu nakupinu boli. Hoće li dobiti srčani udar? Je li to bio bijes? Je li to bilo slomljeno srce? Je li to bio teret njezine odgovornosti? - Hoćeš li mu reći da se tako ne smije postupati sa ženskom osobom? - rekla je i imala osjećaj kao da je skočila s litice. O tome nikada nije ništa rekla. Ne ovako. Prekršila je pravilo koje se nije smjelo prekršiti. Je li to bilo zbog toga što je izgledao kao Elvis Presley pa joj ništa nije djelovalo stvarno ili je to bilo zbog toga što je sada znao za stan pa joj je sve bilo stvarnije nego ikad prije? Perryjevo lice se promijenilo, otvorilo. - Dečki nikad nisu... - Jesu - zavapila je Celeste. Toliko se dugo i toliko se silno pretvarala da su u to upleteni samo njih dvoje. - One noći prije njihove zabave prošle godine, Max je ustao iz kreveta i stajao na vratima... - Dobro - rekao je Perry. - I onda u kuhinji kad si ti, kad sam ja... Ispružio je ruku. - Dobro, dobro. Stala je. Nakon nekog vremena, pitao ju je: - Znači, unajmila si stan? - Da - rekla je Celeste. - Kad odlaziš? - Sljedeći tjedan - rekla je. - Mislim da idem sljedeći tjedan. - Ideš s dečkima? U ovom trenutku bi trebala osjećati strah, pomislila je. Susi joj nije rekla da bi to trebalo ispasti ovako. Trebali su joj scenariji, planovi za bijeg. Nije bila oprezna, no godinama se trudila da bude oprezna, a zapravo to uopće nije bilo bitno. - Naravno da idem s dečkima. 364

Oštro je udabnuo, kao da ga je iznenada nešto zaboljele Uhvatio se za glavu i nagnuo naprijed, tako da je čelo naslonio na vrh volana, a cijelo mu se tijelo grčevito treslo. Celeste je zurila u njega i na trenutak nije shvaćala što radi. Je li mu loše? Smije li se? Želudac joj se stegnuo i stavila je ruku na vrata, ali onda je podigao glavu i okrenuo se prema njoj. Lice mu je bilo uplakano. Elvisova perika bila je nakošena. Izgledao je izbezumljeno. - Potražit ću pomoć - rekao je. - Obećajem ti da ću potražiti pomoć. - Nećeš - tiho je rekla. Kiša je popuštala. Vidjela je druge Audrey i Elvise kako jure ulicom zbijeni pod kišobranima. Čula je kako viču i kako se smiju, - Hoću. - Oči su mu se razvedrile. - Prošle godine sam od doktora Huntera dobio uputnicu za psihijatra. - U glasu mu se Čuo pobjedonosan ton kad se tog prisjetio. - Rekao si doktoru Hunteru za... Za nas? - Njihov liječnik opće prakse bio je drag, uljudan djedica. - Rekao sam mu da mislim da sam tjeskoban - rekao je Perry. Vidio je izraz na njezinom licu. - Pa, doktor Hunter nas poznaje! - rekao je u svoju obranu. - Ali stvarno sam namjeravao ići kod psihijatra. Htio sam mu reći. Samo nikad nisam stigao otići i onda sam cijelo vrijeme mislio da mogu to sam popraviti. Nije ga osuđivala zbog toga. Znala je kako se misli beskonačno i uzaludno mogu vrtjeti u krug. - Mislim da uputnica više ne vrijedi. Ali otići ću po drugu. Jednostavno kad se razljutim... Ne znam što mi se dogodi. To je poput ludila. Poput nezaustavljivog... I ja nikad ne odlučim da ću... To se jednostavno dogodi i svaki put kad se dogodi, ja ne mogu vjerovati da se dogodilo i pomislim da nikad više neću dopustiti da se to ponovi i onda ono jučer... Celeste, muka mi je zbog onog jučer. 365

Prozori su se počeli magliti. Celeste je dlanom prešla preko svog prozora kako bi mogla vidjeti van. Perry je govorio kao da je stvarno vjerovao da prvi put to govori, kao da je to neka najnovija informacija. - Ne možemo dečke odgajati ovako. Pogledala je van u kišovitu, mračnu ulicu koja je svakog radnog dana bila puna djece s plavim kapama, koja su vikala i smijala se. Malo ju je šokiralo kad je shvatila da vjerojatno još uvijek ne bi otišla da joj Josh večeras nije rekao za Maxovo ponašanje. Uvjerila bi se da previše dramatizira, da ono jučer nije bilo tako strašno, da bi se svaki muškarac razljutio da ga se ponizi onako kako je ona ponizila Perryja pred Madeline i Edom. Dečki su uvijek bili njezin razlog ostanka, no sada su po prvi put bili njezin razlog odlaska. Dopustila je da nasilje postane uobičajen dio njihovog života. Tijekom proteklih pet godina Celeste je razvila neku vrstu otpornosti na nasilje i njegovog prihvaćanja koje joj je dopustilo da mu vrati udarac ili čak da ga prva udari. Grebla ga je, šutala, šamarala. Kao da je to bilo normalno. Mrzila je to, ali svejedno je to radila. Ako ostane, to će naslijede prenijeti dečkima. Okrenula se od prozora i pogledala Perryja. - Gotovo je - rekla je. Moraš shvatiti da je gotovo. Trgnuo se. Vidjela je kako se priprema na borbu, na to da napravi strategiju, na pobjedu. Nikada nije gubio. - Otkazat ću sljedeće putovanje - rekao je. - Dat ću ostavku. Sljedećih šest mjeseci samo ću raditi na nama, odnosno ne na nama, nego na sebi. Sljedećih... Isuse Kriste! Trgnuo se, gledajući nešto iza Celestinog ramena. Ona se okrenula i ostala bez daha. Na prozor je bilo pritisnuto lice koje ihje gledalo poput vodorige. Perry je stisnuo gumb i Celestin prozor se spustio. To je bila Renata, koja im se veselo smiješila, nagnuvši se u auto, dok je jednom rukom pridržavala prozračan šal prebačen preko ramena. Pokraj nje stajao je njezin suprug i štitio je od kiše držeći ogroman crni kišobran. 366

- Oprostite! Nisam vas mislila uplašiti! Hoćete li pod naš kišobran? Izgledate prekrasno!

367

SEDAMDESET DRUGO POGLAVLJE

K

ao da je gledala kako stižu filmske zvijezde, pomislila je Madeline. Bilo je nešto u njihovom držanju, Perry i Celeste kao da su dolazili na pozornicu, držanje tijela bilo im je predobro, a osmijesi su im bili spremni za fotografiranje. Nosili su slične kostime kao većina uzvanika, ali Perry i Celeste kao da nisu bili u kostimima, kao da su stigli pravi Elvis i Audrey. Svaka žena koja je nosila crnu haljinu iz filma “Doručak kod Tiffanyja” dotaknula si je manje vrijednu bisernu ogrlicu. Svaki muškarac u bijelom kostimu Elvisa uvukao si je trbuh. Sve više su se ispijala ružičasta pjenušava pića. - Ajme. Celeste je prekrasna. Madeline se okrenula i ugledala Bonnie kako stoji pokraj nje. Kao ni Tom, ni Bonnie nije oblačila kostime. Kosa joj je bila spletena u uobičajenu pletenicu koju je stavila preko jednog ramena. Nije imala šminke. Izgledala je kao beskućnik koji se posebno dotjerao za izlazak: imala je majicu dugačkih rukava od neke izblijedjele tanke tkanine, koja joj je padala s ramena (sva odjeća joj je padala s jednog ramena na iritantan način; Madeline joj je silno htjela sve poravnati), dugačku bezobličnu suknju, stari kožni remen oko struka, mnogo onih čudnih lubanja i kostiju, onog ludog otrcanog nakita, ako bi se uopće mogao i nazvati nakitom. Da je Abigail ovdje, pogledala bi prvo svoju majku, a zatim maćehu i 368

divila bi se Bonnienom izgledu; oponašala bi Bonnie. I to je bilo u redu jer nijedna tinejdžerica nije htjela izgledati kao majka, Madeline je to znala, ali zašto se Abigail nije divila nekoj poznatoj osobi ovisnoj o drogama? Zašto je to baš morala biti prokleta Bonnie? - Kako si, Bonnie? - pitala je. Gledala je Toma i Jane kako se gube u gomili; netko je pitao Toma da mu donese kavu sa sojinim mlijekom, što je bilo jako smiješno (jadan Tom), ali Tomu to nije smetalo, on je stalno gledao Jane, a Jane je stalno gledala njega. Dok je gledala njihovu uzajamnu privlačnost, Madeline se osjećala kao da gleda neki prekrasan, izniman, ali opet svakodnevni događaj, kao na primjer izhjeganje pileta. No sada je razgovarala sa ženom bivšeg muža i iako je od alkohola fino otupjela, osjetila je kopkanje PMS-a. - Tko čuva Skye? - Madeline je pitala Bonnie. - Jao, žao mi je! Udarila se po čelu. - Trebali smo vam ponuditi da dovedete Skye k nama! Abigail nam čuva Chloe i Freda. Mogla je istovremeno čuvati svu braću i sestre. Bonnie se oprezno nasmiješila. - Skye je kod moje majke. - Abigail ih je mogla poučiti o tome kako se izrađuju internetske stranice - u isto vrijeme je rekla Madeline. Bonnien smiješak je nestao. - Madeline, slušaj, u vezi s tim... - O, Skye je kod tvoje majke! - nastavila je Madeline. - Prekrasno! Abigail je “posebno povezana” s tvojom majkom, zar ne? Znala je da se ponaša kao kuja. Bila je grozna, strašno loša osoba. Morala je pronaći nekoga kome će moći reći svakakve loše stvari i tko ju neće osuđivati zbog toga niti reći to nekome drugome. Gdje je Celeste? Celeste je bila super za to. Gledala je kako Bonnie ispija svoje piće. Prišla im je mama Plavi bob s poslužavnikom s još ružičastih pića. Madeline je uzela još dva pića, za sebe i za Bonnie. - Kad počinje kviz? - pitala je mamu Plavog boba. - Toliko ćemo se napiti da se nećemo moći usredotočiti. Mama Plavi bob izgledala je predvidljivo zabrinuto, - Znam! Jako 369

kasnimo. Do sada smo već trebali biti gotovi s kanapeima, ali dostavljač hrane zapeo je u ogromnoj gužvi na cesti Pirriwee. - Otpuhnula je plavi uvojak s očiju. - A Brett Larson je voditelj i on je zapeo u istoj toj gužvi. - Ed će biti voditelj! - veselo je rekla Madeline. - On je odličan voditelj. - Osvrnula se oko sebe da vidi gdje je Ed te ga je ugledala kako se približava Renatinom mužu, smije mu se i udara ga po leđima. Odličan izbor, dragi. Jesi li svjestan toga da se tvoja žena jučer poslijepodne zabila u auto njegove žene, nakon čega je uslijedilo vrištanje u javnosti? Ed je vjerojatno mislio da razgovara s Garethom koji igra golf, a ne s Geoffom koji gleda ptice te je trenutačno ispitivao Geoffa je li u zadnje vrijeme puno bio na terenu. - Hvala, ali Brett ima sva pitanja za kviz. Mjesecima je radio na njima. Ima cijelu multimedijalnu prezentaciju - rekla je mama Plavi bob. Krenula je dalje. - Budite strpljivi! - Ovi kokteli me udaraju ravno u glavu - rekla je Bonnie. Madeline ju je slušala samo napola. Gledala je kako Renata hladno kima Edu i brzo se okreće kako bi razgovarala s nekim drugim. Iznenada se sjetila “vrućeg trača” koji je jučer čula, da je Renatin muž zaljubljen u dadilju iz Francuske. Tu je novost smetnula s uma kad je saznala za Abigailinu stranicu. Sad se osjećala loše što je vikala na Renatu kad je Renata vikala na nju jer joj se zabila u auto. Bonnie se malo zaljuljala. - Ne pijem baš u posljednje vrijeme, pa pretpostavljam da mi je prag tolerancije nizak... - Ispričaj me, Bonnie - rekla je Madeline. - Idem po svojeg muža. Sudjeluje u vrlo živahnom razgovoru s jednim preljubnikom. Ne želim da dođe do nekih nepoželjnih ideja. Bonnie je brzo okrenula glavu da vidi s kim Ed razgovara. - Ne brini - rekla je Madeline. - Tvoj muž nije preljubnik. Nathan je uvijek monogaman sve dok te ne ostavi s novorođenčetom. Ali, čekaj malo, nije tebe ostavio s novorođenčetom. Ostavio je Samo mene! K vragu i ljubaznost. Ona je ionako bila precijenjena. Madeline će sutra žaliti zbog svake riječi koju je večeras izrekla, ali zato je sada bila 370

ushićena zbog toga što nije bilo dosadnih ograničenja. Kako je bilo lijepo pustiti da ti riječi samo izlete iz usta. - Usput, gdje je moj prekrasni bivši muž? - pitala je Madeline. Večeras ga još nisam vidjela. Ne mogu ti reći koliko je super znati da ću na večeri Školskog kviza sresti Nathana. Bonnie se igrala krajem pletenice i pogledala Madeline ne baš ravno u oči. - Nathan te ostavio prije petnaest godina - rekla je. Bilo je nešto u njezinom glasu što Madeline još nikad nije čula. Neka grubost, kao da je nešto pomaknuto. Kako zanimljivo! Da, Bonnie, molim te, pokaži mi svoju drugu stranu! - Učinio je nešto grozno, stvarno grozno. Nikada si neće oprostiti zbog toga - rekla je Bonnie. - Ali možda je vrijeme da ti njemu oprostiš, Madeline. Opraštanje stvarno izvrsno utječe na zdravlje. Madeline je u sebi zakolutala očima. A možda je i zapravo zakolutala očima. Na trenutak je mislila da će vidjeti pravu Bonnie, ali ona je i dalje govorila svoje uobičajene gluposti s drugog planeta. Bonnie ju je ozbiljeno pogledala. - Iz vlastitog iskustva ti mogu... Iz skupine ljudi iza Bonnie iznenada su se začuli ushićeni povici. Netko je povikao: - Tako sam sretna zbog tebe! - Jedna je žena zakoračila unatrag i gurnula Bonnie, tako da se njezin koktel prolio po Madelininoj ružičastoj haljini. Gabrielle: To je bila nezgoda. Davina je grlila Rowenu. Ona joj je nešto objavila. Mislim da je postigla željenu težinu. Jackie: Rowena je bila rekla da je kupila novi mikser. Ih blender. Ne znam. Ja imam pravi život. I onda ju je, naravno, Davina zagrlila. Zato što je ova kupila novi kuhinjski uređaj. Ne izmišljam. Melissa: Ne, ne, razgovarali smo o najnovijoj epidemiji uši i Rowena je pitala Davinu je li pregledala svoju kosu, a onda se nečiji muž pretvarao da vidi kako nešto gmiže po Davininoj kosi. jadnica je poludjela i sudarila se s Bonnie. Harper: Molim? Ne! Bonnie je bacila svoje piće na Madeline. Vidjela 371

sam to!

372

SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE

V

ečer školskog kviza već se više od sat vremena odvijala bez hrane i bez kviza. Jane je imala osjećaj kao da se ljulja na brodu. U prostoriji je bilo sve toplije. Ranije je bilo hladno i grijanje je prejako radilo. Lica su postajala ružičasta. Kiša je opet počela jače padati te je udarala po krovu, tako da su ljudi morali glasnije pričati kako bi ih se čulo. Dvorana je odzvanjala od smijeha. Kružila je glasina da je netko naručio pizzu. Žene su počele iz torbica vaditi grickalice za hitne slučajeve. Jane je gledala kako jedan veliki Elvis nudi da će donirati petsto dolara školi u zamjenu za Samanthin slani čips s octom. - Može - rekla je Samantha, ali njezin suprug Stu zgrabio joj je čips iz ruke prije nego što je dogovor postignut. - Žao mi je, stari, ali meni je ovo potrebno više nego što su djeci potrebne te pametne ploče. Ed je rekao Madeline: - Zašto ti nemaš grickalice u svojoj torbici? Kakva si ti to žena? - Ovo je pismo-torbica! - Madeline je mahala svojom malom torbicom sa šljokicama. - Prestani, Bonnie, u redu je! - Udarala je Bonnie po ruci, koja ju je slijedila uokolo i brisala joj haljinu papirnatim ručnicima. Dvije Audrey i Elvis glasno i strastveno su raspravljali o standardiziranim testovima. 373

- Nema dokaza koji bi ukazali na... - Oni ih samo pripremaju za ispit! Ja znam da je to tako! Plavi bobovi trčali su amo-tamo, držeći mobitele na uhu. - Dostavljač hrane dolazi za pet minuta! - jedna je prekorila Stua kad je vidjela da jede slani čips s octom. - Pardon - rekao je Stu. Ispružio je vrećicu. - Hoćeš jedan? - Pa, dobro - uzela je jedan komad i odjurila. - Ovi ne bi znali organizirati seks u bordelu. - Stu je tužno odmahnuo glavom. - Pssst - siktala je Samantha. - Je li večer školskog kviza uvijek ovako... - Tom nije mogao pronaći pravu riječ. - Ne znam - rekla je Jane. Tom joj se nasmiješio. Ona se nasmiješila njemu. Večeras kao da su se puno smiješili jedno drugome, kao da se stalno smiju nekoj internoj šali. Dragi Bože, molim te da si ne umišljam ovo. - Tom! Gdje je moj veliki cappuccino s puno pjene? Ha ha! - Tom je neprimjetno razrogačio oči prema Jane, kad su ga ponovno uvukh u neki razgovor. - Jane! Tražila sam te! Kako si? - pojavila se gospođica Barnes, teturajući u vrlo visokim potpeticama. Nosila je ogroman šešir, ružičasto perje oko vrata i imala je suncobran. Jane nije prepoznala sličnost s Audrey Hepburn. Riječi je izgovarala vrlo po-la-ko i op-rez-no kako bi bila sigurna da nitko ne primijeti da je pripita. - Kako se držiš? - pitala je, kao da je Jane izgubila voljenu osobu i na trenutak se Jane morala potruditi kako bi se prisjetila zašto ju to pita. Aha, peticija, naravno. Cijela škola mislila je da je njezino dijete nasilnik. To. Kako god. (Tom nije gay!) - U ponedjeljak ujutro se sastajemo prije škole, zar ne? pitala je gospođica Barnes. - Pretpostavljam da je to zbog... Onog pitanja. 374

U zraku je pokazala navodnike kad je izgovarala riječ “pitanje”. - Da - rekla je Jane. - Moram ti nešto reći. Ali ne želim sada razgovarati o tome. - U daljini je stalno vidjela Celeste s njezinim mužem, ali nije ih još uspjela ni pozdraviti. - Usput rečeno, ja sam odjevena kao Audrey Hepburn u filmu “My Fair Lady” - mrzovoljno je rekla gospođica Barnes. Pokazala je na svoj kostim. - Znaš, ona je snimila i druge filmove osim “Doručka kod Tiffanyja”. - Odmah sam znala iz kojeg je filma - rekla je Jane. - Uglavnom, to s vršnjačkim nasiljem se izmaknulo kontroli - rekla je gospođica Barnes. Prestala je pažljivo izgovarati riječi, pa je sada govorila brzo i malo nejsano. - Svaki dan dobivam e-mailove roditelja koji su zabrinuti zbog nasilja. Mislim da pišu po nekom rasporedu jer poruke ne prestaju stizati. “Moramo biti sigurni da su nam djeca u sigurnom okruženju”, a neki se čak okrenu pasivno-agresivnim metodama: “Znam da vam nedostaje ljudi, gospođice Barnes, pa vam nudimo pomoć roditelja. Ja mogu dolaziti srijedom poslijepodne u 13 sati.” I ako odmah ne odgovorim, onda pišu: “Gospođice Barnes, niste mi odgovorili u vezi s mojom ponudom”, i naravno da sve jebeno šalju i gospođi Lipmann. Gospođica Barnes srkala je na slamčicu popijeno piće. - Ispričavam se zbog psovke. Predškolski učitelji ne bi trebali psovati. Nikad ne psujem pred djecom. U slučaju da misliš uložiti službeni prigovor. - Sad nisi na dužnosti - rekla je Jane. - Možeš reći što god hoćeš. Malo je zakoračila unatrag zato što je šešir gospođice Barnes stalno udarao o Janeinu glavu dok je pričala. Gdje je bio Tom? Aha, ondje, okružen skupinom zadivljenih Audrey. - Nisam na dužnosti? Ja sam uvijek na dužnosti. Prošle godine sam s bivšim dečkom išla na Havaje i kad smo ušli u predvorje hotela, čula sam slatki glasić kako govori: “Gospođice Barnes! Gospođice Barnes!” I totalno sam se snuždila. Bio je to jedan mali koji mi je cijelo polugodište zadavao najviše muke i on je sad odsjedao u istom hotelu! A ja sam se 375

morala pretvarati da sam sretna što ga vidim! I igrati se s njim u jebenom bazenu! Roditelji su ležali na ležaljkama i dobronamjerno mi se smješkali kao da mi rade neku prekrasnu uslugu! Na tom odmoru sam prekinula s dečkom i za to krivim tog malog. Nemoj nikome reći da sam to rekla. Ti roditelji su večeras ovdje. O, pobogu, obećaj mi da nikada nikome nećeš reći da sam to rekla. - Kunem se - rekla je Jane. - Vlastitim životom. - Uglavnom, što sam ono govorila? Aha, e-mailovi. Ali to nije sve. Stalno dolaze! - rekla je gospođica Barnes. - Roditelji! U bilo koje vrijeme! Renata je uzela dopust tako da može doći provjeriti kako je Amabella u bilo kojem trenutku, iako imamo asistenta koji ne radi ništa nego samo promatra Amabellu. Mislim, dobro, ja nikad nisam vidjela što se događa i osjećam se loše zbog toga. Ali to nije samo Renata! Budem usred neke aktivnosti i odjednom podignem pogled i vidim roditelja kako stoji na vratima i gleda mene. To je jezivo. Kao da me uhode. - Meni to zvuči kao maltretiranje - rekla je Jane. - Ups. Pazi. Evo ga. - Nježno je odgurnula šešir gospođice Barnes sa svojeg lica. - Jesi li za još jedno piće? Izgleda da ti treba. - Za vikend sam bila u ljekarni Pirriwee - rekla je gospođica Barnes zato Što imam strašnu upalu mjehura, viđam se s nekim novim, uglavnom, pardon, to je previše informacija, i stojim za pultom i čekam kad se pokraj mene iznenada pojavila Thea Cunningham i iskreno rečeno, nisam čula ni da me pozdravila, nego je odmah počela pričati kako je Violet neki dan poslije škole bila strašno uzrujana zato što joj je Chloe rekla da joj špangice nisu usklađene. Mislim, nisu ni bile usklađene! Pobogu, pa to nije zlostavljanje! To su samo djeca. Ali ne, Violet je bila toliko silno povrijeđena i bih li ja mogla reći cijelom razredu da jedni s drugima trebaju ljubazno razgovarati i, pardon, upravo sam vidjela gospođu Lipmann kako me strijelja pogledom. Ispričavam se. Mislim da se idem umiti hladnom vodom. Gospođica Barnes se tako brzo okrenula da je ružičastim perjem udarila Jane po licu. 376

Jane se okrenula i ponovno ugledala Toma. - Ispruži ruku - rekao je. - Brzo. Ispružila je ruku, a on joj je dao punu šaku pereca. - Onaj veliki, strašni Elvis našao je vrećicu s perecima u kuhinji rekao je Tom. Podigao je ruku i iz kose joj izvadio nešto ružičasto. - Pero - rekao je. - Hvala - rekla je Jane. Pojela je perec. - Jane. - Osjetila je hladnu ruku na svojoj ruci. Bila je to Celeste. - Hej, ti - veselo je rekla Jane. Celeste je večeras bila tako lijepa da ju je bio užitak gledati. Zašto je Jane bila tako čudna u vezi s lijepim ljudima? Nisu oni bili krivi zato što su lijepi i bilo ih je ugodno gledati, i Tom joj je upravo donio perece te se malo zacrvenio kad joj je vadio pero iz kose i nije bio gay, a ovi pjenušavi ružičasti kokteli bili su odlični i jako joj se sviđala večer školskog kviza jer je bila tako smiješna i zabavna. - Možemo li malo razgovarati? - pitala je Celeste.

377

SEDAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE

H

oćemo li izaći van na balkon? - Celeste je pitala Jane. - Na svjež zrak? - Može - rekla je Jane. Jane je večeras djelovala tako mlado i bezbrižno, pomislila je Celeste. Poput tinejdžerice. U dvorani je bilo klaustrofobično i prevruće. Celestina leđa su se znojila. Jedna joj je cipela okrutno ribala kožu na peti, ostavljajući gadnu krvavu ranicu, poput dekubitusa. Ova večer nikada neće završiti. Vječno će biti ovdje i stalno će ju napadati zlobni dijelovi razgovora. - Pa sam rekla, to je neprihvatljivo... - Posve nekompetentno, oni se moraju brinuti... - Ma to su razmažena derišta, jedu samo nezdravu hranu... - Rekla sam, ako ne možete kontrolirati svoju djecu... Celeste je ostavila Perryja da s Edom razgovara o golfu. Perry je bio šarmantan i sve je zavodio svojim iznenadnim blistavim osmijehom, no pio je mnogo više nego inače i vidjela je kako mu se raspoloženje mijenja, gotovo neprimjetno, poput broda koji polako skreće. Vidjela je to po stiskanju brade i sjaju u očima. Kad se budu vraćali kući, onaj uzrujani, uplakani muškarac iz auta će nestati. Znala je kako će mu se misli mijenjati i izvrtati poput korijenja 378

drevnog drveta. Inače bi nakon gadne “svađe” poput jučerašnje tjednima bila sigurna, ali svojimje stanom izdala Perryja. To je bilo pokazivanje nepoštovanja. To je bilo ponižavajuće. Tajila mu je nešto. Do kraja večeri ništa neće biti važno osim njezine prevare. Ponašat će se kao da postoji samo to, kao da su oni savršeno sretan bračni par, a žena je učinila nešto tajanstveno i bizarno: osmislila je tajan, detaljan plan kako da ga ostavi. To i je bilo tajanstveno i bizarno. Zaslužila je ono što će se dogoditi. Na velikom balkonu koji je bio dugačak kao i dvorana nije bilo nikoga. Još je kišilo, a iako je balkon bio natkriven, vjetar je puhao i nanosio kišu na pločice, koje su bile mokre i skliske. - Možda ovdje i nije tako lijepo - rekla je Celeste. - Ma dobro je - rekla je Jane. - Ondje je postalo prebučno. Živjeli! Kucnule su se čašama i obje su popile malo pića. - Ovi kokteli su nevjerojatno dobri - rekla je Jane. - Odlični su - složila se Celeste. Ona je već pila treći. Svi njezini osjećaji, uključujući i sve veći strah, kao da su bili hjepo obloženi mekanim pamukom. Jane je duboko udahnula. Mislim da kiša napokon staje. Lijepo miriše. Svježe i po soli. - Prišla je kraju balkona te je stavila ruku na mokru ogradu. Gledala je u kišnu noć. Djelovala je ushićeno. Celeste je mirisalo po vlazi i močvari. - Moram ti nešto reći - rekla je Celeste. Jane se nasmiješila. - Dobro? - Imala je crveni ruž, primijetila je Celeste. Madeline će biti oduševljena. - Večeras prije nego što smo krenuli, došao mi je Josh i rekao da Max zlostavlja Amabellu, a ne Ziggy. Bila sam užasnuta. Žao mi je. Tako mi je jako žao. - Podigla je pogled i vidjela kako na balkon izlazi Harper i kopa po torbici. Harper je pogledala prema njima i brzo otišla na drugi kraj balkona, gdje je zapalila cigaretu. - Znam - rekla je Jane. 379

- Znaš? - Celeste je zakoračila unatrag i gotovo se poskliznula na pločicama. - Ziggy mi je jučer rekao - rekla je Jane. - Amabella mu je to rekla i zamolila ga da nikome ne kaže. Ne brini zbog toga. Sve je u redu. - Nije u redu! Morala si trpjeti tu groznu peticiju, i ljude kao što je ona... - Celeste je kimnula prema Harper. - I jadan mali Ziggy! I morala si trpjeti roditelje koji su rekli djeci da se ne smiju igrati s njim. Večeras ću to reći Renati i gospođici Barnes i gospođi Lipmann. Svima ću reći. Možda ću to javno obznaniti na pozornici: Napali ste krivo dijete. - Ne moraš to raditi rekla je Jane. - U redu je. Riješit će se. - Samo mi je jako žao - ponovno je rekla Celeste i glas joj je zadrhtao. Sad je mislila na Saxona Banksa. - Hej! - rekla je Jane. Uhvatila je Celeste za ruku. - U redu je. Sve će se riješiti. Nisi ti kriva. - Ne, na neki način jesam kriva - rekla je Celeste. - To je nemoguće - odlučno je rekla Jane. - Smijemo li vam se pridružiti? Staklena vrata su se otvorila. To su bih Nathan i Bonnie. Bonnie je izgledala kao inače, a Nathan je bio odjeven u jeftiniju verziju Perryjevog kostima, osim što je skinuo crnu periku i okretao ju na ruci. Celeste je znala da bi trebala mrziti Nathana i Bonnie zbog Madeline, ali ponekad joj je to bilo teško. Oboje su djelovali tako dobroćudno i srdačno, a Skye je bila tako dražesna djevojčica. O, Bože. Zaboravila je. Josh joj je rekao da je Max “opet” gurnuo Skye niza stube. Prebacio se na novu žrtvu. Morala im je nešto reći. - Večeras sam saznala da moj sin, Max, zlostavlja neke djevojčice iz razreda. Mislim da je možda gurnuo vašu kćer niza stube i to, ovaj, nekoliko puta - rekla im je. Osjetila je kako joj obrazi gore. - Jako mi je žao. Tek sam... - U redu je - smireno je rekla Bonnie. - Skye mi je rekla. Razgovarali 380

smo o nekim strategijama koje bi trebala primijeniti ako se to ponovi. O strategijama, snuždeno je pomislila Celeste. Zvuči kao Susi, kao da je Skye žrtva obiteljskog nasilja. Gledala je kako Harper gasi cigaretu na mokroj ogradi balkona i onda je pažljivo mota u maramicu, a zatim je odjurila, upadljivo se trudeći da ne gleda prema njima. - Danas smo poslali e-mail gospođici Barnes da joj kažemo za to ozbiljno je rekao Nathan. - Nadam se da ti to ne smeta, ali Skye je strašno sramežljiva i ne zna se braniti, pa smo željeli da gospođica Barnes malo pripazi što se događa. I, naravno, učiteljica bi trebala to riješiti. Mislim da je to politika škole. Neka učitelji to riješe. Nikada ti se ne bismo obratili zbog toga. - Jao! - rekla je Celeste. - Hvala vam. AH svejedno, tako mi je žao... - Ne mora ti biti žao! Pobogu! To su samo djeca! - rekao je Nathan. Moraju sve to naučiti. Ne smiješ udarati prijatelje. Izbori se za sebe. Nauči kako biti odrastao. - Kako biti odrastao - ponovila je Celeste drhtavim glasom. - Ja to još uvijek učim, naravno! - rekao je Nathan. - To je sve dio njihovog emocionalnog i duhovnog razvoja - rekla je Bonnie. - Ima neka knjiga na tu temu, zar ne? - rekla je Jane. - Nešto poput “sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću”: nemoj biti zao, lijepo se igraj, dijeli igračke. - Dijeljenje pokazuje da si dobar - citirao je Nathan i svi su se nasmijali. Detektiv Adrian Quinlan: U trenutku kad se dogodio incident, na balkonu je bilo osmero ljudi, uključujući i žrtvu. Znamo tko su oni. Oni znaju tko su i znaju što su vidjeli. Najvažnije što svjedok mora učiniti je reći istinu.

381

SEDAMDESET PETO POGLAVLJE

M

adeline je zaglavila u strastvenom razgovoru o renoviranju kupaonice s roditeljima iz drugog razreda. Ti su joj roditelji bili jako dragi i znala je da se muž silno dosađivao dok je ona s njegovom ženom ozbiljno razgovarala o najboljem kroju haljine na preklop, tako da je jadnom čovjeku dugovala to da ga mora slušati. Problem je bio u tome da uistinu nije imala što reći o renoviranju kupaonice, iako se složila s tim da je sigurno bilo grozno kad im je ponestalo pločica, a trebalo im je još samo tri pločice do kraja, ali isto tako je bila sigurna da je na kraju sve ispalo dobro, a vidjela je da su Celeste i Jane na balkonu i da se smiju s Bonnie i Nathanom, što je bilo neprihvatljivo. Celeste i Jane su bile njezine prijateljice. Pogledala je oko sebe kako bi vidjela može li ju tko zamijeniti te je povukla Samanthu. Njezin je muž bio vodoinstalater. Sigurno ju zanima renoviranje kupaonice. - Moraš čuti ovu priču! - rekla je. - Zamisli! Ponestalo im je pločica! - Jao, ne! To se i meni dogodilo! - rekla je Samantha. Pogodak. Madelineje ostavila Samanthu, koja je pozorno slušala i revno čekala svoj red da ispriča vlastitu katastrofalnu priču o renoviranju kupaonice. Pobogu. Bilo joj je nejasno kako nekome to može biti zanimljivije od haljina na preklop. Dok se probijala kroz gomilu, prolazila je pokraj skupine od četiri Plava boba, koja su bila toliko zbijena da je bilo očito da su pričali nešto skandalozno. Zastala je da čuje: 382

- S dadiljom iz Francuske! To je ona cura smiješnog izgleda. Je li ju Renata otpustila? - Da, zato što uopće nije primijetila da Amabellu tuče onaj mali Ziggy. - Usput, što je s peticijom? - U ponedjeljak ćemo ju predati gospođi Lipmann. - Jeste li vidjeli majku večeras? Ošišala se. Lebdi okolo kao da ju ništa ne brine. Da je moje dijete nasilnik, ja ne bih izlazila iz kuće, to je sigurno. Bila bih kod kuće s djetetom i dala mu pažnju koja mu je očito potrebna. - Potrebno mu je da ga se dobro istuče. - Čula sam da ga je jučer dovela u školu, a ima uši. - Ja sam osupnuta jer je škola dopustila da se to tako dugo događa. U današnje vrijeme, kad postoji toliko puno informacija o vršnjačkom nasilju... - Dobro, dobro, ali bit je u tome da je Renatina dadilja u vezi s Geoffom. - Zašto bi htjela biti u vezi s Geoffom? - Sigurna sam u to. Madeline je bila bijesna zbog Jane, a bilo je čudno što je bila bijesna i zbog Renate, iako je Renata podupirala peticiju, naravno. - Vi ste grozni ljudi - glasno je rekla. Plavi bobovi su ju pogledali. Oči i usta pretvorili su im se u male ovalne otvore iznenađenja. - Vi ste grozni, grozni ljudi. Nastavila je hodati, ne čekajući reakciju. Dok je otvarala vrata da izađe na balkon, shvatila je da se Renata nalazi iza nje. - Idem malo na svjež zrak - rekla je Renata. - Ovdje je prezagušljivo. - Da - rekla je Madeline. - I izgleda da je prestala padati kiša. Zajedno su izašle van, na noćni zrak. - Usput, zvala sam svoju osiguravajuću kuću. Zbog auta. 383

Renata se trgnula. - Oprosti Što sam napravila takvu dramu jučer. - Ma, ti meni oprosti što sam se zabila u tebe. Bila sam zaokupljena vikanjem na Abigail. - Uplašila sam se rekla je Renata. - A kad se uplašim, istresam se na druge. To mi je mana. - Prišle su grupi ljudi koja je stajala blizu ograde. - Stvarno? - rekla je Madeline. - Baš mi je žao. Ja sam po prirodi baš miroljubiva. Renata se podsmjehnula. - Maddie! - rekao je Nathan. - Večeras te još nisam vidio. Kako si? Čujem da te moja žena zalila pićem. Sigurno je i on malo pijan, pomislila je Madeline. Inače pred njom ne bi nazvao Bonnie “svojom ženom”. - Srećom, piće je bilo ružičasto kao i moja haljina - rekla je Madeline. - Slavim sretan završetak male drame naše kćeri - rekao je Nathan. Živio Larry Fitzgerald iz Južne Dakote! - Podigao je čašu. - Hm - rekla je Madeline. Gledala je Celeste. - Imam neki čudan osjećaj da taj “Larry Fitzgerald” živi bliže nego što mislimo. - Ha? - pitao je Nathan. - Kako to misliš? - Pričate o Abigailinoj stranici? - pitala je Celeste. - Je li ju zatvorila? Rekla je to savršeno, pomislila je Madeline, i upravo to ju je odalo. Većinu vremena Celeste je nešto okolišala, kao da nešto skriva. Sada je izgledala posve smireno i sabrano te je gledala Madeline ravno u oči. Većina ljudi je izbjegavala pogledati u oči pri laganju, no kad je Celeste lagala, ona je gledala ravno u oči. - Ti si Larry Fitzgerald iz Južne Dakote, zar ne? - Madeline je pitala Celeste. - Znala sam! Mislim, nisam bila sto posto sigurna, ali imala sam neki predosjećaj. To je bilo malo nevjerojatno. - Nemam pojma o čemu pričaš - ravnodušno je rekla Celeste. Nathan se okrenuo prema Celeste. - Ti si dala sto tisuća dolara Amnestyju? Da nama pomogneš? Dragi Bože! 384

Stvarno nisi trebala - rekla je Madeline. - Nisi trebala to učiniti. Kako ćemo ti se moći odužiti? - Pobogu - rekla je Renata. - O čemu se radi? - Nemam pojma o čemu govoriš - Celeste je rekla Madeline. - Ali nemoj zaboraviti da si Maxu spasila život onaj dan u Školi plivanja, a to je dug koji se ne može vratiti. U dvorani su se čuli povišeni glasovi. - Pitam se što se tamo događa? - rekao je Nathan. - Pa, možda sam malo potpalila vatru - rekla je Renata blago se nasmiješivši. - Ne misli samo moj muž da je zaljubljen u našu dadilju. Juliette je pronašla mnogo materijala za razonodu ovdje u Pirriweeju. Kako se to ono kaže na francuskom? Polyamour. Saznala sam da joj se sviđa određeni tip muškarca. Ili, bolje rečeno, određeni tip računa. - Renata - rekla je Celeste. - Večeras sam saznala da... - Nemoj - rekla je Jane. - Da je moj sin Max zlostavljao Amabellu - rekla je Celeste. - Tvoj sin? - pitala je Renata. - Jesi li sigurna? Jer Amabella je na danu upoznavanja pokazala na Ziggyja. - Sigurna sam - rekla je Celeste. - Pokazala je na Ziggyja zato što se bojala Maxa. Ali... - Renata kao da to nije mogla shvatiti. - Sigurna si? - Jesam - rekla je Celeste. - I žao mi je. Renata je stavila ruku na usta. - Amabella nije htjela da na njezinu “A” zabavu pozovem blizance - rekla je. - I napravila je pravu dramu oko toga, a ja se nisam obazirala na to. Mislila sam da je smiješna. Pogledala je Jane. Jane je i nju smireno gledala. Večeras je stvarno izgledala prekrasno, zadovoljno je pomislila Madeline te je shvatila da je ono neprestano žvakanje žvakaćih prestalo tijekom posljednjih nekoliko tjedana, a da ona to nije ni primijetila. - Dugujem ti vrlo veliku ispriku - rekla je Renata. - Da - rekla je Jane. 385

- I Ziggyju - rekla je Renata. - Tebi i tvojem sinu dugujem ispriku, jako mi je žao. Ja ću... Pa ne znam što ću učiniti. - Prihvaćam - rekla je Jane. Podigla je čašu. - Prihvaćam tvoju ispriku. Staklena vrata su se ponovno otvorila, te su se na balkonu pojavili Ed i Perry. - Tamo stvari izmiču kontroli - rekao je Ed. Uzeo je barske stolice koje su stajale u blizini vrata te ih je donio. - Da se smjestimo? Bok, Renata. Jako mi je žao što je moja žena jučer onako opalila po gasu. I Perry je donio stolice. - Perry - rekla je Renata. Madeline je primijetila da se Renata sada ne ulaguje Perryju, nakon što je saznala da njegov sin zlostavlja njezinu kćer. Ustvari, čula joj se nervoza u glasu. - Lijepo je vidjeti te u Australiji. - Hvala, Renata. I meni je drago da tebe vidim. Nathan je ispružio ruku. - Perry, zar ne? Mislim da se još nismo upoznali. Ja sam Nathan. Koliko sam shvatio, nikad ti se nećemo moći odužiti. - Stvarno? - pitao je Perry. - Za što? O, pobogu, Nathane, pomislila je Madeline. Šuti. On ne zna. Sigurna sam da ne zna. - Perry, ovo je Bonnie - prekinula ga je Celeste. - A ovo je Jane. Ona je Ziggyjeva majka. Madeline i Celeste su se pogledale u oči. Znala je da obje misle na Perryjevog bratića. Ta tajna bila je u zraku poput zlog, kišnog oblaka. - Drago mi je. - Perry se rukovao s objema i uljudno im pokazao da sjednu. - Pa, ti i tvoja žena donirali ste tisuću dolara Amnesty Internationalu kako biste pomogli našoj kćeri da se izvuče iz nevolje - brbljao je Nathan. Mahao je perikom koja je odjednom odletjela preko balkona i pala u tamu. - Jao, sranje! - Pogledao je preko ograde. - Sada mi neće 386

vratiti novac u trgovini s kostimima. Perry je skinuo svoju crnu periku. - Pa, nakon nekog vremena glava počne svrbjeti - rekao je. Promrsio je kosu prstima, tako da je izgledao raščupano poput dječaka te je sjeo na barsku stolicu, leđima okrenut od ograde. Na barskoj stolici izgledao je vrlo visoko, s nebom u pozadini i oblacima osvijetljenim punim mjesecom koji se upravo pojavljivao poput čarobnog zlatnog diska. Oblaci i mjesec napravili su polukrug oko Perryja, kao da im je on vođa. - Kakvo doniranje sto tisuća dolara? - pitao je. - Je li to još jedna tajna moje žene? Moja žena je nevjerojatno tajanstvena. Nevjerojatno. Pogledajte samo kako se smiješi kao Mona Lisa. Madeline je pogledala Celeste. Celeste je sjedila na barskoj stolici prekriženih nogu, a ruke je držala sklopljene na krilu. Bila je posve mirna. Izgledala je kao da je isklesana u kamenu, kao skulptura prekrasne žene. Malo je okrenula glavu, tako da nije gledala Perryja. Diše li? Je li dobro? Madeline je osjetila kako joj rad srca ubrzava. Nešto je sjedalo na svoje mjesto. Dijelovi slagalice su se posložili. Dobila je odgovore na neka pitanja. Savršen brak. Savršen život. Samo što je Celeste uvijek bila tako usplahirena. Malo nervozna. Malo zabrinuta. - Ona izgleda misli da imamo neograničena financijska sredstva rekao je Perry. - Ne zaradi ni centa, ali zna kako sve potrošiti. - Čekaj malo - oštro je rekla Renata, kao da grdi dijete. - Mislim da smo se mi već upoznali - Jane je rekla Perryju. Čula ju je samo Madeline. Jane je stajala, dok su svi ostali sjedili na barskim stolicama. Izgledala je sićušno dok je tako stajala u sredini, poput djeteta koje se obraća Perryju. Morala je malo zabaciti glavu unatrag. Oči su joj bile velike. Nakašljala se i opet progovorila. - Mislim da smo se mi već upoznali. Perry ju je pogledao. - Stvarno? Jesi li sigurna? - Šarmantno joj se nasmiješio. - Žao mi je. Ne sjećam se. 387

- Sigurna sam - rekla je Jane. - Samo što si rekao da se zoveš Saxon Banks.

388

SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

N

jegovo lice prvo je bilo posve neutralno: bilo je srdačno i uljudno kao da govori da se to njega ne tiče. Nije ju prepoznao. Nije imao pojma tko je ona. No kadje rekla “Saxon Banks”, dogodio se klik, ne zato što ju je prepoznao, jer i dalje nije imao pojma tko je ona, čak se nije ni zamarao time da se potrudi prisjetiti tko je, nego zato što je shvatio što ona predstavlja. Ona je bila jedna od mnogih. Slagao je kako se zove. Nikad joj nije palo na pamet da bi to učinio. Kao da se ime ne može izmisliti, iako možeš izmisliti lažnu osobnost i privlačnost. - Mislila sam da ću te sresti rekla mu je. - Perry? - rekla je Celeste. Perry se okrenuo prema Celeste. Lice mu je ponovno bilo ogoljelo, kao u autu, kao da je nešto odlomljeno. Otkako je Madeline spomenula Saxonovo ime one večeri kad se okupio klub čitatelja, Celeste je nešto kopkalo, neko sjećanje još prije nego što su se djeca rodila, prije nego što ju je Perry prvi put udario. To sjećanje sada je sjelo na svoje mjesto. Netaknuto. Kao da je samo čekalo da ga ona pronađe. 389

Bilo je to na vjenčanju Perryjevog bratića. Na onom vjenčanju kada su se Saxon i Perry vraćali u crkvu po Elenin mobitel. Sjedili su za okruglim stolom. S bijelim uštirkanim stolnjakom. S ogromnim mašnama na stolicama. Sa sjajnim čašama za vino. Saxon i Perry pričali su priče. Priče iz zajedničkog djetinjstva u predgrađu: o autićima koje su sami izrađivali, o tome kako je Saxon spasio Perryja od nasilnika u školi, a i o onome kad je Perry drsko ukrao sladoled od banane iz zamrzivača u trgovini, a veliki strasni Grk ga je uhvatio za majicu svojom velikom, mišićavom rukom i pitao ga: “Kako se zoveš?” a Perry je rekao: “Saxon Banks”. Vlasnik trgovine nazvao je Saxonovu majku i rekao joj: “Vaš je sin krao u mojoj trgovini”, a Saxonova majka je rekla: “Moj sin je ovdje sa mnom” te mu je poklopila slušalicu. Tako smiješno. Tako drsko. Kako su se samo smijali dok su pili šampanjac. - Nije ništa značilo - Perry je rekao Celeste. Uši su joj se začepile kao da je duboko pod vodom. Jane je gledala kako se Perry okreće od nje da pogleda svoju ženu, ne obazirući se na nju, čak se ni ne zamarajući time da se prisjeti tko je ona. Ona za njega nikada nije ni postojala. Ona u njegovom životu nije imala nikakav značaj. On je bio oženjen prekrasnom ženom. Jane je predstavljala pornografiju. Jane je bila film za odrasle koji nije bio naveden na njegovom računu iz hotela. Jane je bila pornjava na internetu, gdje se svaki fetiš može ispuniti. Fetiš vam je ponižavanje debelih cura? Unesite broj kreditne kartice i kliknite ovdje. - Zato sam se preselila u Pirriwee - rekla je Jane. - U slučaju da ti živiš ovdje. Stakleni vanjski lift. Prigušena svjetla hotelske sobe. Sjetila se kako je gledala po sobi, opušteno, zadovoljno, tražeći još 390

dokaza o tome o kakvom se čovjeku radi, još dokaza o tome koliko ima novaca i kakav mu je životni stil, još dokaza koji će ju uvjeriti da će to biti prekrasan, otmjen seks za jednu noć. No nije pronašla mnogo toga. Zatvoreni laptop. Mali kofer koji je uredno stajao u kutu. Pokraj laptopa nalazio se letak koji je oglašavao prodaju nekretnine. PRODAJE SE. Slika s pogledom na ocean. LUKSUZNA OBITELJSKA KUĆA KOJA GLEDA NA PREKRASAN POLUOTOK PIRRIWEE. Hoćeš li kupiti tu kuću? - pitala ga je. - Vjerojatno - odgovorio je. Točio joj je šampanjac. - Imaš li djece? - glupo ga je, nepromišljeno pitala. - Izgleda kao dobra kuća za djecu. - Nije ga pitala ima li ženu. Nije nosio prsten. Prstena nije bilo. - Nemam djecu - rekao je. - Ali jednog dana bih ih volio imati. Vidjela je nešto na njegovu licu: tugu, očajnu žudnju i bila je toliko silno naivna da je mislila da zna što ta tuga znači. Upravo je prekinuo s nekim! Naravno! Bio je u istoj situaciji kao i ona, liječio je slomljeno srce. Očajnički je htio pronaći pravu ženu s kojom će osnovati obitelj, a ona je bila toliko glupa da je pomislila - u trenutku kad ju je oborio s nogu svojim privlačnim osmijehom i dao joj čašu sa šampanjcem - da bi ona mogla biti ta žena. Na svijetu se događaju i čudnije stvari. A onda su se i dogodile čudne stvari. Tijekom godina koje su uslijedile, instinktivno bi reagirala na riječi “Poluotok Pirriwee” kada bi ih pročitala ili čula u razgovoru. Promijenila bi temu. Okrenula bi stranicu. A onda je jednog dana iznenada učinila upravo suprotno. Rekla je Ziggyju da idu na plažu te su se vozili na prekrasan poluotok Pirriwee i cijelim se putem pretvarala da se ne sjeća onog letka, iako ga se stalno prisjećala. Igrali su se na plaži, a ona je gledala preko Ziggyjevog ramena ne bi li iz oceana izašao surfer blistavog osmijeha. Osluškivala je hoće li neka žena povikati “Saxon”. Što je htjela? 391

Osvetu? Priznanje? Pokazati mu da je sada mršava? Udariti ga, ozlijediti, prijaviti ga? Reći mu sve ono što mu je trebala reći umjesto onog mulastog “bok”? Nekako mu dati do znanja da se nije izvukao, iako zapravo je? Htjela je da vidi Ziggyja. Htjela je da se divi tom prekrasnom, ozbiljnom, osjećajnom dječačiću. To nije imalo smisla. To je bila tako glupa, čudna, neobična i pogrešna želja da ju nije htjela ni priznati, a ponekad ju je čak i odlučno poricala. Jer kako bi izgledao taj trenutak čarobnog očinskog divljenja? - Hej, bok! Sjećaš se mene? Rodila sam sina! Evo ga! Ne, ne, naravno da ne želim nikakav odnos s tobom, ali htjela bih da samo malo budeš ovdje i diviš se svom sinu. On voli bundeve. Oduvijek je volio bundeve! Nije li to nevjerojatno? Koje dijete još voh bundeve? Sramežljiv je i hrabar i ima odličnu ravnotežu. Eto ga. Ti si gad i kreten i mrzim te, ali samo na trenutak pogledaj svog sina, jer, nije li to neobično? Deset minuta izopačenosti stvorilo je nešto savršeno. Govorila si je da je Ziggyja odvela u Pirriwee na jedan dan i onda vidjela da se iznajmljuje stan i “iznenada” odlučila preseliti se ovamo. Tako se silovito pretvarala da je to tako da je i sama gotovo to povjerovala i kako su prolazili mjeseci i kako se činilo sve manje vjerojatnim da Saxon Banks uopće živi ovdje, to se pretvorilo u istinu. Prestala ga je tražiti. Kad je Jane ispričala Madeline priču o onoj noći u hotelu sa Saxonom, nije joj uopće palo na pamet da joj kaže da je on djelomično razlog zbog kojeg se doselila u Pirriwee. To je bilo besmisleno i sramotno. - Htjela si ga sresti? - pitala bi ju Madeline, pokušavajući ju shvatiti. - Htjela si vidjeti tog čovjeka? - Kako joj je Jane mogla objasniti da ga želi i da ga ne želi vidjeti? Uglavnom, zaboravila je na taj letak s nekretninom! Uistinu se doselila u Pirriwee iznenada. A Saxon očito nije bio ovdje. 392

Ali sad je ipak bio. Celestin muž. Sigurno je bio oženjen sa Celeste onda kad je bio s Jane. - Bilo nam je jako teško začeti dečke Celeste je rekla Jane tijekom jedne od njihovih šetnji. Zato je izgledao tužno kad je spomenula djecu. Jane je osjetila kako joj se lice od poniženja crveni na hladnom noćnom zraku. - Nije ništa značilo - Perry je ponovno rekao Celeste. - Njoj je značilo - rekla je Celeste. Njegovo slijeganje ramenima bila je kap koja je prelila Čašu. Gotovo neprimjetno slijeganje ramenima koje je govorilo: “Koga briga za nju?” Mislio je da je riječ o nevjeri. Mislio je da je uhvaćen u seksu za jednu noć koji je uobičajen za menadžere koji idu na poslovni put. Mislio je da to nema nikakve veze s Jane. - Mislila sam da si... Nije mogla govoriti. Mislila je da je dobar. Mislila je da je dobra osoba koja ponekad izgubi živce. Mislila je da je njegova nasilnost nešto privatno i osobno što se tiče samo njih. Mislila je da on ne može učiniti nešto okrutno nekom drugome. Uvijek se tako ljubazno obraćao konobaricama, čak i onima koje su bile nespretne. Mislila je da ga poznaje. - Hajdemo razgovarati o tome kod kuće - rekao je Perry. - Nećemo sada praviti cirkus od sebe. Ne gledaš ju prošaputala je Celeste. - Ni ne gledaš ju. Napola popijeni koktel od šampanjca bacila mu je ravno u lice. Šampanjac mu se prolio po licu. Perryjeva desna ruka podigla se istog trena, onako instinktivno, graciozno. Kao da je bio sportaš koji hvata loptu, ali nije uhvatio ništa. Udario je Celeste nadlanicom. Ruka mu je zauzela savršen, izvježban, brutalan položaj luka kojijoj je glavu zabacio unatrag, a tijelo joj je poletjelo balkonom na koji je nespretno i jako pala na bok. 393

Madeline je ostala bez zraka. Ed je tako brzo skočio da mu se barska stolica prevrnula. - Hej! Hej, samo malo! Madeline je pojurila k Celeste i kleknula. - Dragi Bože, dragi Bože, jesi li... - Dobro sam - rekla je Celeste. Stavila je ruku na lice i pridigla se u polusjedeći položaj. - Sve je u redu. Madeline je pogledala u malu skupinu ljudi na balkonu. Ed je stajao raširenih ruku: jednu je ruku podigao kao da Perryju pokazuje “stop”, a drugu je ruku zaštitnički držao ispred Celeste. Jane je čaša ispala iz ruke i razbila se na pločicama. Renata je kopala po torbi. - Zovem policiju - rekla je. - Ovog trena zovem policiju. To je bio napad. Upravo sam vidjela kako napadaš svoju ženu. Nathan je držao Bonnie za lakat. Dok je Madeline gledala, Bonnie se oslobodila. Gorjela je od žestine koja kao da se probudila u njoj. - To si i prije radio - rekla je Perryju. Perry se nije obazirao na Bonnie. Gledao je Renatu, koja je držala mobitel na uhu. - Dobro sad, nemojmo se prenagliti - rekao je. - Zato tvoj sin tuče curice - rekla je Bonnie. Bio je to isti onaj nervozni, grubi glas koji je Madeline večeras već čula, samo što je sada bio još izraženiji. Zvučala je tako... Pa, zvučala je kao da dolazi iz “loše četvrti”, kako bi to rekla Madelinina mama. Zvučala je kao pijanica. Kao pušač. Kao netko tko se tuče. Zvučala je stvarno. Bilo je nevjerojatno uzbudljivo čuti kako taj guturalan, ljutit glas izlazi iz Bonnienih usta. - Zato što je vidio što ti radiš. Tvoj dječačić te vidio da to radiš, zar ne? Perry je uzdahnuo. - Slušaj, ne znam što želiš reći. Moja djeca nisu ništa “vidjela”. - Tvoja djeca vide! - zavrištala je Bonnie. Lice joj se izobličilo od bijesa. - Mi vidimo! Mi jebeno vidimo! 394

Malim dlanovima mu je gurnula prsa. Pao je.

395

SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE

D

a je barem Perry bio nekoliko centimetara niži. Da je barem ograda bila nekoliko centimetara viša. Da je barem barska stolica bila smještena pod malo drukčijim kutem. Da barem nije padala kiša. Da barem nije pio. Madeline nije mogla prestati misliti na sve druge mogućnosti kako se to moglo dogoditi. Ali dogodilo se tako kako se dogodilo. Celeste je vidjela izraz na Perryjevom licu kad je Bonnie vikala na njega. Bio je to isti blago razigrani izraz lica koji bi mu se pojavio kad bi Celeste poludjela na njega. Sviđalo mu se kad su se žene ljutile na njega. Volio je vidjeti neku reakciju. To mu je bilo slatko. Vidjela je kako se hvata za ogradu i kako mu se ruka poskliznula. Vidjela je kako se prevrće, s nogama visoko u zraku, kao da se s dečkima ludira na krevetu. A onda je otišao ni ne oglasivši se. U prazan prostor. Sve se prebrzo dogodilo. Jane je otupjela od šoka. Dok je pokušavala shvatiti što se dogodilo, postala je svjesna da je u dvorani nastao veliki metež: čulo se vikanje, lupanje, udaranje. - Isuse Kriste! - Ed se nagnuo i gledao preko ograde, čvrsto se držeći za nju, a zlatni ogrtač mu se raširio na leđima kao da ima blesava mala 396

krila. Bonnie je čučnula, sklupčavši se poput loptice, a ruke je čvrsto stisnula iza glave, kao da čeka da eksplodira bomba. - Ne, ne, ne, ne. - Nathan je uzrujano pravio male korake, plešući oko svoje žene, saginjući se da joj dodirne leđa, da bi se potom ponovno uspravio i stavio ruke na sljepoočnice. Ed se okrenuo. - Idem vidjeti je li... - Ed! - rekla je Renata. Spustila je ruku u kojoj je držala mobitel. Svjetlo s balkona odražavalo joj se na naočalama. - Zovi hitnu! - povikao je Ed. - Hoću - rekla je Renata. - Zovem. Nazvat ću. Ali ovaj... Ja nisam vidjela što se dogodilo. Nisam vidjela da je pao. - Molim? - rekao je Ed. Madeline je i dalje klečala pokraj Celeste. Jane je vidjela kako Madeline gleda pokraj Eda u bivšeg muža. Nathanova kosa bila je znojna od perike te mu se zalijepila na čelo. Pogledao je Madeline izbezumljenim, molećivim očima. Madeline je pogledala Celeste, koja je nepomično gledala u mjesto gdje je Perry maloprije sjedio. - Mislim da ni ja nisam vidjela - rekla je Madeline. - Madeline - rekao je Ed. Ljutito je povukao kostim, kao da ga je htio strgnuti sa sebe. Šljokice su mu se zalijepile za ruke, pa su mu dlanovi postali zlatni. - Nemoj... - Gledala sam u drugom smjeru - rekla je Madeline. Glas joj je bio jači. Ustala je, stavivši malu pismo-torbicu pred sebe, ispravila se i podigla bradu kao da treba ući u plesnu dvoranu u kojoj je bal. - Gledala sam unutra. Nisam vidjela. Jane se nakašljala. Pomislila je kako je Saxon, odnosno Perry, rekao: “Nije ništa značilo”. Pogledala je Bonnie, koja se šćućurila pokraj srušene barske stolice. Osjetila je kako se vrući, tekući gnjev iznenada hladi i stvrdnjava u nešto moćno i nepomično. 397

- I ja sam gledala unutra - rekla je. - Također nisam ništa vidjela. - Prestanite - Ed je pogledao u nju, a zatim u Madeline. - Svi prestanite. Celeste je uhvatila Madeline za ruku i graciozno je ustala. Poravnala je haljinu i stavila ruku na lice, ondje gdje ju je Perry udario. Na trenutakje pogledala sklupčanu Bonnie. - Ja nisam ništa vidjela - rekla je, a glas joj je gotovo bio ležeran. - Celeste. - Edovo lice od užasa se snuždilo. Rukama je čvrsto pritisnuo sljepoočnice, a onda je spustio ruke. Na čelu su mu svjetlucale zlatne šljokice. Celeste je prišla rubu balkona i stavila ruke na ogradu. Pogledala je Renatu i rekla: - Sada nazovi hitnu. A onda je počela vrištati. Bilo je lako nakon svih tih godina pretvaranja. Celeste je bila dobra glumica. Ali onda je pomislila na djecu i više se nije morala pretvarati. Stu: Do tada je već nastao pravi pakao. Dva lika su se tukla zbog neke Francuskinje, a onda mi je prišao neki ljigavac od metar i dvadeset i napao me jer sam rekao da “ovi ne bi znali organizirati seks u bordelu” i da sam time uvrijedio njegovu ženu koja je ovo organizirala. Mislim, ono, tako se kaže. Thea: Istina je da se rasprava o standardiziranim testovima malo razbuktala. Ja imam četvero djece i mogu reći da sam stručna po tom pitanju. Harper: Thea je vikala kao nenormalna. Jonathan: Bio sam s nekim roditeljima iz četvrtog razreda i razgovarali smo o legalnosti i moralnosti te proklete peticije. Neki su povisili glas. Možda je bilo guranja. Gledajte, nisam ponosan na to. Jackie: Dajte mi opako preuzimanje firme bilo koji dan. Gabrielle: Tada sam već počela razmišljati o kanibalizmu. Carol je 398

izgledala jako ukusno. Carol: Ja sam čistila kuhinju i onda sam čula strašan vrisak od kojeg vam se ledi krv u žilama. Samantha: Ed je trčao stubama i vikao nešto u smislu da je Perry White pao s balkona. Pogledala sam u tom smjeru i vidjela da su dva tate iz petog razreda odletjela na balkon kroz otvorena vrata. - Dogodila se nezgoda - Renata je govorila na mobitel. Prstom si je začepila drugo uho kako bi čula osobu s druge strane, što je bilo gotovo nemoguće zbog Celestinog vrištanja. - Jedan muškarac je pao. S balkona. - To je bio on? - Madeline je uhvatila Jane za ruku i privukla ju k sebi. - Perry je taj... Jane je zurila u Madehnine savršeno našminkane ružičaste usne. Dva savršena vrha. - Misliš li da je on... Nikada nije završila pitanje jer su u tom trenutku dva spojena Elvisa u bijelom satenskom odijelu, koja su se čvrsto držala za leđa kao da se strastveno grle, silovito zabila u Jane i Madeline, koje su potom odletjele u suprotnim smjerovima. Dokje Jane padala, ispružila je ruku da se zaštiti, a kadje snažno pala na bok, osjetila je kako joj blizu ramena nešto bolno puca. Jane je na obrazu osjetila mokre pločice balkona. Celestino vrištanje sada se pomiješalo sa zvukovima hitne koja se čula u daljini i s tihim Bonnienim jecanjem. Jane je okusila krv u ustima. Zatvorila je oči. Jao si ga meni. *** Bonnie: Muškarci koji su se tukli izletjeli su na balkon, i u tom trenutku su se jadna Madeline i Jane tako jako ozlijedile. Nisam vidjela kada je Perry White pao. Ja... Hoćete li me ispričati na trenutak, Sarah? Samo malo, zovete se Sarah, zar ne? Ne Susan. Malo sam se zbunila. Oprostite, Sarah. Sarah. Prekrasno ime. Mislim da to znači “princeza”. 399

Slušajte, Sarah, sada moram ići po svoju kćer.

400

SEDAMDESET OSMO POGLAVLJE Jutro poslije večeri školskog kviza Detektiv Adrian Quintan: Pregledavamo sve dostupne snimke nadzornih kamera te fotografije snimljene mobitelima. Forenzičke dokaze ćemo analizirati kad budu dostupni. Trenutačno razgovaramo sa svakim od 132 roditelja koji su bili prisutni na tom događaju. Budite sigurni da ćemo saznati istinu o tome što se sinoć točno dogodilo, pa makar ih sve morao optužiti.

M

islim da ne mogu to učiniti - tiho je rekao Ed. Sjedio je na stolici pokraj Madelininog kreveta u bolnici. Imala je sobu za sebe, ali Ed je stalno nervozno pogledavao preko ramena. Izgledao je kao da ima morsku bolest. - Ne tražim od tebe da nešto učiniš - rekla je Madeline. - Ako želiš reći, reci. Reci. Pobogu. - Ed je zakolutao očima. - To nije cinkanje učitelju! To je kršenje zakona. To je laganje pod... Jesi li dobro? Boli li te? Madeline je zažmirila i trgnula se. Gležanj joj je bio slomljen. To se dogodilo kad su se dva tate iz petog razreda zabila u nju i Jane. Isprva je mislila da neće pasti, no onda kao da se sve usporeno dogodilo, jedna noga skliznula je iza druge na mokrom balkonu kao da je radila neki 401

otmjen plesni pokret. I to je bio njezin zdravi gležanj, a ne onaj koji je već uganula. Sinoć je morala trpjeti strašnu bol, osjećajući se kao da satima leži na mokrom balkonu dok Celeste ispušta grozan, beskrajan vrisak, Bonnie jeca, Natban psuje, Jane na boku leži krvavog lica, a Renata viče na tate iz petog razreda koji su se tukli: - Pobogu, odrastite! Madeline je ovog poslijepodneva imala zakazanu operaciju. Nosit će gips četiri do šest tjedana i poslije toga će morati ići na fizioterapiju. Proći će puno vremena prije nego što ponovno obuče visoke potpetice. Nije samo ona završila u bolnici. Koliko je Madeline shvatila, ukupan zbroj ozlijeđenih jutros nakon večeri školskog kviza bio je ovakav: jedan slomljeni gležanj (Madelinin doprinos), jedna slomljena ključna kost (jadna Jane), slomljeni nos (Renatin muž, Geoff, manje nego što je zaslužio), tri napukla rebra (Harperin muž, Graeme, koji je također spavao s dadiljom iz Francuske), tri modrice na oku, dvije gadne posjekotine koje su se morale šivati i devedeset četiri strašne glavobolje. I jedna smrt. U Madelininim mislima snažno su se vrtjele slike od sinoć. Jane sa žarko crvenim ružem kako stoji ispred Perryja i kaže mu: “Rekao si da se zoveš Saxon Banks”. Madeline je isprva mislila da ih je Jane pomiješala, da Perry sigurno sliči na svojega bratića, no onda je Perry rekao: “Nije ništa značilo.” Celestin izraz lica nakon što juje Perry udario. Uopće nije bilo iznenađenja. Samo srama. Kakva je to tupoglava i sebična prijateljica Madeline morala biti da joj promakne takvo što? Samo zato što Celeste nije hodala okolo s modricom ispod oka i rasječenom usnicom, to nije značilo da se nije dalo naslutiti što se događa, da se Madeline samo malo potrudila. Je li joj se Celeste ikad pokušala povjeriti? Madeline je vjerojatno brbljala o kremi za oči ih o nečemu jednako površnom i nije joj dala ni priliku. Vjerojatno ju je prekinula! Ed ju je uvijek upozoravao na to. - Pusti me da dovršim rekao bi, podigavši ruku. Samo tri male riječi. Perry me tuče. A Madeline svojoj prijateljici nikada nije dala tri sekunde koliko je potrebno da se izgovore te riječi. A Celeste je u međuvremenu slušala 402

kako Madeline beskrajno dugo govori o svemu i svačemu: od toga koliko mrzi nogometnog trenera za djecu do sedam godina starosti do toga što osjeća spram Abigailinog odnosa sa svojim ocem. - Danas nam je donijela vegetarijanske lazanje rekao je Ed. - Tko? - pitala je Madeline. Bilo joj je muka od osjećaja žaljenja. - Bonnie! Bonnie, pobogu. Žena koju očito štitimo. Bila je suludo normalna, kao da se ništa nije dogodilo. Potpuno je luda. Jutros je već razgovarala s “vrlo ljubaznom novinarkom po imenu Sarah”. Bog zna što joj je rekla. - To je bila nezgoda - rekla je Madeline. Sjetila se Bonnienog lica izobličenog od bijesa dok je vikala na Perryja. Onog čudnog guturalnog glasa. Mi vidimo. Mi jebeno vidimo. - Znam da je bila nezgoda rekao je Ed. - Zašto onda ne kažemo istinu? Zašto ne ispričamo policiji točno što se dogodilo? Ne shvaćam to. Čak ti se ona ni ne sviđa. - To nije bitno - rekla je Madeline. - Renata je započela - rekao je Ed. - A onda su joj se svi pridružili. Nisam vidjela. Nisam vidjela. Nismo znali ni je li čovjek živ ili mrtav i već smo planirali kako sve zataškati! Mislim, Isuse Kriste, poznaje li Renata uopće Bonnie? Madeline je mislila da shvaća zašto je Renata rekla ono što je rekla. To je bilo zato što je Perry varao Celeste, kao što je Geoff varao Renatu. Madeline je vidjela izraz Renatinog lica kad je Perry rekao: “Nije ništa značilo”. U tom je trenutku Renata htjela Perryja gurnuti s balkona. No Bonnie je stigla prva. Da Renata nije rekla “nisam vidjela da je pao”, onda možda Madelinine misli ne bi išle toliko brzo da uopće razmisle o posljedicama za Bonnie, ali čim je Renata rekla to što je rekla, Madeline se sjetila Bonniene kćeri. Treperenje Skyenih trepavica, pa kako se uvijek skrivala iza majčine suknje. Ako neko dijete na svijetu treba majku, onda je to Skye. 403

- Bonnie ima malu curicu - rekla je Madeline. - Perry je imao dva dječačića, pa što onda? - pitao je Ed. Gledao je u točku iznad Madelininog kreveta. Lice mu je bilo oronulo pod jakim svjetlom. Mogla je vidjeti kako će izgledati u starosti. - Ne znam hoću li moći živjeti s tim, Madeline. On je prvi stigao do Perryja. On je vidio slomljeno, izobličeno tijelo muškarca s kojim je nekoliko trenutaka prije razgovarao o hendikepu u golfu i smijao se na tu temu. Bilo je previše tražiti to od njega. Znala je to. - Perry nije bio dobra osoba - rekla je Madeline. - On je Jane napravio ono. Shvaćaš li to? On je Ziggyjev otac. - To nije bitno - rekao je Ed. - To je tvoja odluka - rekla je Madeline. Ed je bio u pravu. Naravno da je bio u pravu, uvijek je bio u pravu, ali ponekad je krivi postupak isto bio ispravan. - Misliš li da ga je namjeravala ubiti? - pitala ga je. - Ne mislim - rekao je Ed. - Pa što onda? Ja nisam ni sudac ni porota. Nije moj posao da... - Misliš li da će ponovno to učiniti? Misliš li da predstavlja opasnost za društvo? - Ne, ali opet: pa što onda? - Pogledao ju je izmučenim pogledom. Ali mislim da ne mogu svjesno lagati u policijskoj istrazi. - Nisi li već lagao? - Znala je da je kratko razgovarao s policijom sinoć, prije nego što je došao u bolnicu, dok su nju vozili u jednom od tri vozila hitne pomoći koja su stala ispred škole. - Nisam službeno - rekao je Ed. - Neki je policajac zapisao par bilježaka i ja sam rekao... Pobogu, stvarno ne znam što sam rekao, bio sam pijan. Znam da nisam spomenuo Bonnie, ali pristao sam da ću danas ujedan sat popodne otići u pobcijsku postaju i dati službenu izjavu kao svjedok. Snimit će to, Madeline. Dva policajca sjedit će u prostoriji i gledati me dok ja svjesno lažem. Morat ću potpisati pismenu izjavu pod 404

zakletvom. To me čini suučesnikom... - Hej. - To je bio Nathan, koji je uletio u sobu držeći veliki buket cvijeća. Na licu je imao osmijeh od uha do uha, kao da je motivacijski govornik koji se penje na pozornicu. Ed se trgnuo. - Isuse Kriste, Nathane, nasmrt si me preplašio. - Oprosti, stari - rekao je Nathan. - Kako si, Maddie? - Dobro sam - rekla je Madeline. Bilo je uznemirujuće gledati kako ti muž i bivši muž stoje jedan pokraj drugoga i promatraju te dok ti ležiš u krevetu. To je bilo čudno. Htjela je da obojica odu. - Izvoli! Jadnice! - Nathan joj je stavio cvijeće na krilo. - Čujem da ćeš dosta vremena morati provesti na štakama. - Pa, da... - Abigail je već rekla da će se doseliti natrag da ti pomogne. - Oh - rekla je Madeline. Oh. Dirala je ružičaste latice na cvijeću. Pa, razgovarat ću s njom o tome. Bit će mi dobro. Ne mora se brinuti o meni. - Ali ja mislim da se želi doseliti natrag kući - rekao je Nathan. Traži izliku. Madeline i Ed su se pogledali. Ed je slegnuo ramenima. - Uvijek sam mislio da će iščeznuti taj efekt novoga - rekao je Nathan. - Nedostajala joj je mama. Mi nismo njezin pravi život. Dobro. - Dakle, ja bih trebao ići - rekao je Ed. - Možeš li ostati još malo, stari? - pitao je Nathan. Veliki optimističan smiješak na licu je nestao te je sada izgledao kao muškarac koji je skrivio prometnu nesreću. - Volio bih malo s oboma razgovarati o... Ovaj, o onome što se sinoć dogodilo. Edje napravio grimasu, ali je privukao obližnju stolicu i stavio ju pokraj svoje, pokazujući Nathanu da sjedne. O, hvala, hvala, stari. - Nathan je izgledao strašno zahvalno dok je sjedao. 405

Uslijedila je dugačka stanka. Ed se nakašljao. - Bonnien otac bio je nasilan - rekao je Nathan bez okolišanja. - Jako nasilan. Mislim da ne znam ni pola toga što je učinio. Ne Bonnie, nego njezinoj mami. Ali Bonnie i njezina mlada sestra sve su to gledale. Imale su jako teško djetinjstvo. - Mislim da ne bih trebao... - počeo je Ed. - Nikad joj nisam upoznao tatu - nastavio je Nathan. - Umro je od srčanog udara prije nego što sam upoznao Bonnie. Uglavnom, Bonnie je... Pa, jedan psihijatar dijagnosticirao joj je posttraumatski stresni poremećaj. Većinu vremena je dobro, ali ima jako gadne noćne more i ovaj... Ponekad ima neke poteškoće. Gledao je u prazno, u zid iza Madelinine glave. Oči su mu bile bezizražajne dok je razmišljao o svim tajnama braka za koji je Madeline sada shvatila da je složen. - Ne moraš nam to govoriti - rekla je Madeline. - Ona je dobra osoba, Maddie - očajno je rekao Nathan. Nije gledao Eda. Oči su mu bile usredotočene na Madeline. Oslanjao se na njihovu prošlost. Prizivao je njihove nekadašnje uspomene i nekadašnju ljubav; iako ju je ostavio, molio ju je da to zaboravi i da se prisjeti onih dana kada su bili opsjednuti jedno drugim, kad su se budili zajedno, glupavo se smiješeći jedno drugome. To je bilo ludo, ali znala je da ju to moli. Molio je dvadesetogodišnju Madeline za uslugu. - Ona je prekrasna majka - rekao je Nathan. - Najbolja majka. I kunem se, nikada nije htjela da Perry padne, samo kad je vidjela kako udara Celeste, mislim da je... - Da je nešto puknulo u njoj - rekla je Madeline. Vidjela je kako Perry zamahuje rukom u gracioznom, uvježbanom luku. Čula je Bonnien guturalan glas. Shvatila je da na svijetu postoji mnogo razina zla. Postoji mala razina zla, kao što su njezine zlobne riječi. Kao što je nepozivanje djeteta na proslavu. Viša razina zla, kao što je ostavljanje žene s novorođenčetom i spavanje s dadiljom tvojega djeteta. I postojala je ona 406

razina zla koju Madeline nije iskusila: okrutno ponašanje u hotelskim sobama i nasilje u obiteljskim domovima i prodavanje malih djevojčica poput robe, čime im se zauvijek uništi njihovo nevino srce. - Znam da mi ništa ne duguješ - rekao je Nathan - jer ono što sam. tija učinio kad je Abigail bila beba očito je neoprostivo i... - Nathane - prekinula ga je Madeline. To je bilo ludo i nije imalo smisla jer mu nije oprostila i jer je odlučila da mu to nikad neće oprostiti i cijeli život će ju to ljutiti i jednog dana če voditi Abigail do oltara i Madeline će cijelo vrijeme šiziti, ali on je svejedno bio dio obitelji i svejedno je imao svoje mjesto na kartonu na kojemu je bilo prikazano njezino obiteljsko stablo. Kako je mogla objasniti Edu da joj se Bonnie baš ne sviđa i da ju baš ne razumije, ali da je ipak spremna lagati za nju isto onako instinktivno kako bi lagala za Eda, za svoju djecu, za svoju sestru? Koliko god to bilo čudno i nevjerojatno, ispostavilo se da je i Bonnie bila dio obitelji. - Nećemo ništa reći policiji - rekla je Madeline. - Nismo vidjeli što se dogodilo. Ništa nismo vidjeli. Ed je ustao tako da je stolica iznenada zaškripala te je otišao ne osvrnuvši se. Detektiv Adrian Quinlan: Netko ne govori istinu u vezi s onim što se dogodilo na tom balkonu.

407

SEDAMDESET DEVETO POGLAVLJE

P

olicajac je izgledao kao drag, mlad i brižan tata, ali u njegovim umornim zelenim očima vidjelo se nešto hladno i znakovito. Sjedio je pokraj Janeinog kreveta u bolnici i držao olovku iznad žutog notesa. - Samo malo, da razjasnimo ovo. Stajali ste na balkonu, ali gledali ste prema unutra? - Da - rekla je Jane. - Zbog te buke. Ljudi su bacali stvari. - I onda ste čuli vrisak Celeste White? - Mislim da da - rekla je Jane. - Sve je tako zbunjujuće. Tako nejasno. Ti kokteli sa šampanjcem... - Da - uzdahnuo je policajac. - Ti kokteli sa šampanjcem. Čuo sam već dosta o njima. - Svi su bih jako pijani - rekla je Jane. - Gdje ste stajali u odnosu na Perryja Whitea? - Ovaj, mislim malo dalje ustranu. - Zadnja medicinska sestra koja je bila rekla je da ćeju netko uskoro voditi na rendgen. Roditelji su joj bih na putu, zajedno sa Ziggyjem. Gledala je prema vratima sobe i željela da netko, bilo tko, dođe i spasi ju od ovog razgovora. - A u kakvom ste vi bih odnosu s Perryjem? Jeste li bih prijatelji? Jane se sjetila onog trenutka kad je skinuo periku i postao Saxon Banks. Nije dobila priliku ni da mu kaže kako ima sina po imenu Ziggy koji voli 408

jesti bundeve. Nije dobila ni ispriku. Je li zbog toga došla u Pirriwee? Jer je htjela da se on pokaje? Zar je ona stvarno mislila da će se on pokajati? Zažmirila je. - Sinoć smo se tek upoznali. Upravo su mi ga bili predstavili. - Mislim da lažete - rekao je policajac. Odložio je notes. Jane se trgnula zbog njegove iznenadne promjene tona. U njegovu glasu čula se neumoljivost, težina i moć poput Čekića kojim se zamahuje. - Lažete li?

409

OSAMDESETO POGLAVLJE

N

etko te došao vidjeti - rekla je Celestina majka. Celeste je podigla pogled s kauča, na kojemu su uz nju sjedili dečki i gledali crtice. Nije se htjela pomaknuti. Dječaci su djelovali kao utješni, topli, teški utezi na njezinom tijelu. Nije znala što djeca misle. Plakala su kad im je rekla za oca, ali nije znala plaču li zato što im je Perry obećao da će ih ovo jutro voditi na pecanje na plimni bazen, a to se sada nije dogodilo. - Zašto tata nije poletio? - šapnuo je Josh. - Kad je padao s balkona? Zašto nije poletio? - Znao sam da ne može letjeti ogorčeno je rekao Max. - Znao sam da to izmišlja. Mislila je da su njihove male misli trenutačno zbunjene i otupjele, kao i njezine i da su živahne svjetlucave boje likova iz crtica jedine stvarne pojave. - Nije valjda opet neki novinar? - pitala je. - Zove se Bonnie - rekla je njezina majka. - Kaže da je ona jedna od mama iz škole i da bi samo htjela razgovarati s tobom nekoliko minuta. Kaže da je važno. Donijela je ovo. - Njezina je majka podigla vatrostalnu posudu. - Kaže da su to vegetarijanske lazanje. - Majka joj je podigla obrvu da pokaže svoje mišljenje o vegetarijanskim lazanjima. Celeste je ustala, nježno podignuvši dečke koji su potom pali na bok na kauč. Malo su gunđali, ali nisu skidali pogled s televizora. 410

Bonnie ju je čekala u dnevnom boravku i stajala je vrlo mirno dok je gledala u ocean, a dugačka plava pletenica padala joj je nasred leđa ravnih od joge. Celeste je stajala na vratima i na trenutak ju je gledala. Ova žena bila je odgovorna za smrt njezinog muža. Bonnie se polako okrenula i tužno se nasmiješila. - Celeste. Bilo je nemoguće zamisliti ovu miroljubivu ženu sjajne kože kako viče: “Mi vidimo! Mi jebeno vidimo!” Bilo je nemoguće zamisliti ju da psuje. - Hvala ti na lazanjama - rekla je Celeste, misleći to. Znala je da će njezinu kuću uskoro ispuniti Perryjeva tugujuća rodbina. - Pa, to je najmanje Što sam mogla... - Bonnien osmijeh je iščeznuo. Riječi “žao mi je” nisu baš prikladne u ovom trenutku, ali morala sam doći ovamo da ti to kažem. - To je bila nezgoda - slabašno je rekla Celeste. - Nisi htjela da on padne. - Tvoji dječaci - rekla je Bonnie. - Kako oni...? - Mislim da još uvijek ništa ne shvaćaju - rekla je Celeste. - Ne - rekla je Bonnie. - Vjerojatno ne shvaćaju. - Namjerno je sporo, dugačko izdahnula kao da pokazuje disanje za vježbanje joge. - Idem sad na policiju - rekla je Bonnie. - Dat ću izjavu i reći im što se točno dogodilo. Ne moras lagati za mene. - Sinoć sam im već rekla da nisam vidjela... Bonnie je podigla ruku. - Vratit će se po pravu izjavu svjedoka. Ovaj put im reci istinu. Ponovno je dugačko, sporo udahnula. - Mislila sam lagati. Vidiš, imam mnogo prakse u tome. Dobro lažem. Dok sam odrastala, cijelo vrijeme sam lagala. Policiji. Socijalnim radnicima. Morala sam čuvati velike tajne. Čak sam dopustila jednoj novinarki da me jutros intervjuira, i sve je bilo u redu, ali onda... Ne znam. Otišla sam kod majke po svoju curicu i kad sam ušla kroz ulazna vrata, sjetila sam se kad sam zadnji put vidjela da otac udara majku. Imala sam dvadeset godina. Bila sam 411

odrasla. Išla sam kući u posjet i onda je sve počelo. Mama je nešto učinila. Ne sjećam se što. Nije stavila dovoljno umaka od rajčice na njegov tanjur. Nasmijala se na krivi način. - Bonnie je pogledala Celeste ravno u oči. - Znaš već. - Znam - promuklo je rekla Celeste. Stavila je ruku na kauč, gdje joj je Perry jednom zabio glavu. - Znaš li što sam onda napravila? Otrčala sam u svoju staru sobu i sakrila sam se pod krevet. - Bonnie se ogorčeno nasmijala u nevjerici. Zato što smo moja sestra i ja to uvijek radile. Nisam ni razmišljala. Samo sam otrčala. I ležala sam na trbuhu, dok mi je srce brzo udaralo i gledala stari zeleni čupavi tepih, čekajući da završi i onda sam iznenada pomislila: Dragi Bože, što to radim? Ja sam odrasla žena koja se skriva ispod kreveta. I onda sam izašla i nazvala policiju. Bonnie je stavila pletenicu preko ramena i namjestila gumicu na vrhu. - Više se ne skrivam ispod kreveta. Više ne čuvam tajne i ne želim da drugi ljudi čuvaju tajne za mene. Nasmiješila se i pustila pletenicu. Uglavnom, istina će sigurno izaći na vidjelo. Madeline i Renata će moći lagati policiji. Ali Ed sigurno neće. Ni Jane. A vjerojatno ni moj jadni muž. Nathan će vjerojatno biti najgori od svih. - Ja bih lagala za tebe - rekla je Celeste. - Ja znam lagati. - Znam da znaš. - Bonniene oči bile su bistre. - I mislim da ti vjerojatno to jako dobro ide. Zakoračila je naprijed i uhvatila Celeste za ruku. - Ali sada možeš prestati.

412

OSAMDESET PRVO POGLAVLJE onnie će priznati istinu. To je bila poruka od Celeste. Madeline je skoro ispao mobitel dok je zvala Eda. Odjednom joj se činilo da budućnost njezinog braka ovisi o tome hoće li ga dobiti prije nego što ode na razgovor. Telefon je zvonio i zvonio. Bilo je prekasno. - Što je bilo? - Glas mu je bio otresit. Preplavio ju je osjećaj olakšanja. - Gdje si? - Upravo sam parkirao auto. Ući ću u policijsku postaju. - Bonnie će priznati istinu rekla je Madeline. - Ne moraš lagati za nju. Uslijedila je tišina. - Ed? - rekla je. - Jesi li me čuo? Možeš im reći što si točno vidio. Možeš im reći istinu. Zvučao je kao da plače. On nikada nije plakao. - Nisi to smjela tražiti od mene - promuklo je rekao. - To je bilo previše. To je bilo zbog njega. Tražila si da to napravim za tvog prokletog bivšeg muža. - Znam - rekla je Madeline. I ona je sada plakala. - Žao mi je. Jako mi je žao. - Mislio sam to učiniti. Ne, dragi, nisi, pomislila je dok je nadlanicom brisala suze. Ne, nisi.

B

413

Dragi Ziggy, ne znam sjećaš li se toga, ali prošle godine na danu upoznavanja nisam baš bila dobra prema tebi. Mislila sam da si ti ozlijedio moju kćer, a sada znam da to nije istina. Nadam se da ćeš mi oprostiti, a nadam se i da će mi tvoja mama oprostiti. Ponašala sam se jako ružno prema oboma i žao mi je. Amabella će imati oproštajnu zabavu prije nego što se odselimo u London i bila bi nam čast da ti dođeš kao iznimno poseban gost. Tema će biti “Ratovi zvijezda”. Amabella je rekla da doneseš svoju svjetleću sablju. S poštovanjem, Renata Klein (Amabellina mama)

414

OSAMDESET DRUGO POGLAVLJE Četiri tjedna nakon večeri Školskog kviza

J

e li pokušala razgovarati s tobom? - Jane je pitala Toma. - Ta novinarka koja sve intervjuira? Bilo je prekrasno, vedro, svježe zimsko jutro. Stajali su zajedno na drvenoj stazi ispred Blue Bluesa. Jedna je žena sjedila za stolom u blizini prozora i mrštila se dok je na laptopu pisala bilješke s diktafona koji joj je jednom slušalicom bio priključen na uho. - Sarah? - rekao je Tom. - Da. Samo sam joj dao besplatne muffine i rekao joj da nemam što reći. Nadam se da će u svojoj priči spomenuti muffine. - Intervjuira ljude od jutra nakon večeri školskog kviza - rekla je Jane. - Ed misli da pokušava objaviti knjigu. Navodno je čak i Bonnie razgovarala s njom prije nego što je okrivljena. Sigurno ima hrpu toga. Tom je mahnuo novinarki, a ona je njemu također mahnula, podigavši kavu da ga pozdravi. - Idemo rekao je Tom. Nosili su sendviče na rt da bi ondje rano ručali. Jane su jučer skinuli longetu koju je nosila zbog slomljene ključne kosti. Liječnik joj je rekao da može početi raditi neke lagane vježbe. 415

- Jesi li siguran da možeš Maggie prepustiti kafić? - pitala je Jane, misleći na jedinu Tomovu zaposlenicu, koja je radila na pola radnog vremena. - Naravno. Njezina kava je bolja od moje - rekao je Tom. - Nije - odano je rekla Jane. Popeli su se stubama gdje se Jane nekoć sastajala sa Celeste, kad su išle u šetnju nakon što bi odvezle djecu u školu. Sjetila se kako se Celeste žurila da dođe do nje, usplahirena i zabrinuta jer je ponovno kasnila, nesvjesna toga da se sredovječni džoger skoro zabio u drvo jer ju je htio bolje pogledati. Gotovo da nije vidjela Celeste od sprovoda. Najgore je na sprovodu bilo gledati one dječačiće, plave kose zalizane na stranu, s lijepim bijelim svečanim košuljama, malim crnim hlačama i ozbiljnim licima. Max je napisao pismo svojem ocu i stavio ga na vrh lijesa. Neravno je naškrabao “tata” i nacrtao dva čovječuljka. Škola je odlučila podržati roditelje iz predškolskog razreda u odluci da li da vode djecu na sprovod ili ne. Poslali su e-mail s poveznicama na korisne članke koje su napisali psiholozi: Trebam li dopustiti djetetu da ide na sprovod? Roditelji koji nisu pustili svoju djecu nadali su se da će djeca koja su otišla na sprovod imati noćne more i biti malo oštećena zbog toga cijeli život, barem toliko da to utječe na njihove rezultate iz državne mature. Roditelji koji su dopustili djeci da idu na sprovod nadali su se da će njihova djeca naučiti vrijednu lekciju o životnom ciklusu, da će pružiti podršku prijateljima kada im je potrebna i da će biti malo “otporniji”, što će im dobro doći kad budu tinejdžeri pa će biti manje skloni počinjenju samoubojstva i konzumiranju droga. Jane je dopustila Ziggyju da ide, zato što je htio ići i zato što je to bio sprovod njegova oca, iako on to nije znao, a neće dobiti drugu priliku da ide na sprovod svojega oca. Što će mu reći jednog dana? Sjećaš li se kad si išao na prvi sprovod dok si bio mali? Ali on će tome pokušati pripisati neko značenje. Tražit 416

će nešto za što će Jane na kraju shvatiti da ne postoji. Posljednjih pet godina uzaludno je pokušala pronaći značenje u gadnom činu nevjere počinjenom u pijanom stanju i nije ga mogla pronaći. Crkva je bila puna Perryjeve tugujuće rodbine. Perryjeva sestra (Ziggyjeva teta: rekla si je Jane, dok je sjedila straga u crkvi, zajedno s drugim roditeljima iz škole koji zapravo nisu poznavali Perryja) napravila je jedan filmić u spomen na Perryja. Bio je tako profesionalno napravljen da je djelovao kao pravi film, a Perryjev život izgledao je živopisnije, bogatije i sadržajnije od života kojim trenutačno žive svi prisutni. Bile su prikazane jasne, oštre slike dok je bio plavokosa punašna beba, debeljuškasti dječačić, zatim iznenada zgodan tinejdžer, prekrasan mladoženja koji ljubi svoju prekrasnu ženu, ponosan otac blizanaca koji je držao po jednu bebu u svakoj ruci. Bile su prikazane snimke kako pleše rap s blizancima, kako gasi svjećice, kako skija s dječacima između nogu. Glazba je bila prekrasna i savršeno usklađena kako bi se postigao najjači mogući učinak, tako da su na kraju filma silovito jecali i roditelji iz škole koji gotovo da i nisu poznavali Perryja, a jedan je muškarac slučajno zapljeskao. Jane se od sprovoda stalno prisjećala tog filma. On kao da je bio nepobitan dokaz da je Perry bio dobar čovjek. Dobar suprug i otac. Njezina sjećanja na njega iz hotelske sobe i na balkonu, to povremeno nasilje prema Celeste, djelovala su neuvjerljivo i nevjerojatno. Čovjek s dva dječačića na krilu, koji se usporeno smije nekome iza kamere, nipošto nije mogao počiniti takvo što. Prisiljavanje da se sjeća onoga što je znala o Perryju iz vlastitog života djelovalo je uzaludno i sitničavo, gotovo pakosno. Bilo je prikladnije sjećati se tog lijepog filma. Jane nije vidjela da Celeste plače na sprovodu. Oči su joj bile natečene i krvave, ali Jane nije vidjela da plače. Izgledala je kao da stišće zube, kao da čeka nešto, da prođe neka grozna bol. Jedini put kad se činilo da će briznuti u plač bilo je kad ju je Jane vidjela izvan crkve, 417

kako tješi jednog visokog, zgodnog muškarca koji je jedva hodao zbog silne tuge. Jane se učinilo da je Celeste rekla: - Jao, Saxone - kad ga je uhvatila za ruku, ali to se vjerojatno mašta poigravala s njom. - Hoćeš li ti razgovarati s njom? - pitao je Tom kad su došli na vrh stuba. - Sa Celeste? - rekla je Jane. Nisu razgovarale, ili barem ne kako su trebale. Celestina majka je bila kod nje i pomagala joj s dečkima, a Jane je znala i da joj Perryjeva obitelj oduzima mnogo vremena. Jane je imala osjećaj da ona i Celeste nikada neće razgovarati o Perryju. Sjedne strane, bilo je mnogo toga što se trebalo reći, a s druge strane, nije bilo ničega što bi trebalo reći. Madeline je rekla da će se Celeste preseliti u stan u McMahon’s Pointu. Velika, prekrasna kuća će se prodati. - Ne sa Celeste. - Tom ju je čudno pogledao. - S tom novinarkom. - Aha - rekla je Jane. - Jao, ne. Nisam. Mislim, neću. Ed je rekao da trebam reći “ne, hvala” kad me nazove i to odlučnim i uljudnim glasom, zatim brzo prekinuti, kao kad ti netko nešto prodaje preko telefona. Rekao je kako ljudi misle da su obvezni razgovarati s novinarima, a zapravo nisu. To nije policija. Nije imala želju razgovarati s novinarkom. Bilo je previše tajni. Samo kad se sjetila policajca koji ju je intervjuirao u bolnici, nije mogla disati. Hvala Bogu što je Bonnie odlučila priznati. - Jesi li dobro? - Tom je stao i uhvatio ju za ruku. - Hodam li prebrzo? Nasmiješila mu se. - Dobro sam. Samo nisam u formi. - Vratit ćemo te mi u staru, sportsku formu. Kvrcnula ga je vrškom prsta po prsima. - Šuti. Nasmiješio se. Nije mu mogla vidjeti oči zato što je imao sunčane naočale. Što su sada bili njih dvoje? Jako bliski prijatelji, zapravo bliski kao brat i sestra? Prijatelji koji su očijukali, ali su znali da neće biti ništa više od toga? Zapravo nije znala. Njihova privlačnost s večeri školskog kviza 418

bila je poput sićušnog savršenog cvijeta koji je trebalo njegovati s puno pažnje, ili kojemu je barem bio potreban prvi poljubac u pijanom stanju uz zid na školskom parkiralištu. Njihovu mladicu nagazila je velika, crna čizma: smrt i krv i slomljene kosti i policija i priča o Ziggyjevom ocu koju mu još nije ispričala. Sada kao da se nisu mogli vratiti na pravi kolosijek. Nisu više bili u istom ritmu. Prošli tjedan izašli su van u kino i na večeru, kao da su bili na spoju. Bilo je jako lijepo, jako ugodno. Već su bili jako dobri prijatelji zbog onog vremena koje je ona provela radeći u Blue Bluesu. Ali ništa se nije dogodilo. Nisu bili ni blizu. Činilo se da su Tom i Jane predodređeni da budu prijatelji. To je bilo pomalo razočaravajuće, ali ne strašno. Prijateljstvo može trajati cijeli život. Statistika je bila bolja nego za vezu. Jutros je ponovno dobila poruku od prijateljičinog bratića, koji ju je pitao želi li se napokon naći s njim na onom piću. Odgovorila mu je da želi. Prišli su klupi s pločom posvećenom “Victoru Bergu, koji je volio šetati ovim rtom. Oni koje volimo ne odlaze, nego svaki dan sjede pokraj nas.” Taje ploča Jane uvijek podsjećala na djedicu, koji je rođen iste godine kao i Victor. - Kako je Ziggy? - pitao je Tom kad su sjeli i počeli odmatati sendviče. - Dobro je - rekla je Jane. - Gledala je u prostrano plavetnilo. Odlično. Ziggy se sprijateljio s novim dečkom u školi koji se vratio u Australiju nakon što je dvije godine živio u Singapuru. Ziggy i Lucas odjednom su postali nerazdvojni. Lucasovi roditelji, par u četrdesetima, pozvali su Jane i Ziggyja na večeru. Htjeli su namjestiti Jane Lucasovom ujaku. Tom je iznenada uhvatio Jane za ruku. - Jao, dragi Bože! - Što je bilo? - pitala je Jane. Gledao je u more kao da je nešto vidio. - Mislim da dobivam poruku. - Stavio je prst na sljepoočnicu. - Da! 419

Da, tako je! Poruku od Victora! - Od Victora? - Od Victora Berga, koji je volio šetati ovim rtom! - nestrpljivo je rekao Tom. Pokazao je na ploču. - Vic, stari, što je bilo? - Baš si šašav - dražesno je rekla Jane. Tom je pogledao Jane. - Vic kaže da ako ne požurim i ne poljubim ovu djevojku, onda sam budala. - Jao! - rekla je Jane. U želucu je osjetila ushićenje kao da je dobila neku nagradu. Sva se naježila. Pokušala se utješiti malim lažima. Pobogu, naravno da je bila razočarana što se ništa nije događalo. Bila je strašno, strašno razočarana. - Stvarno? To ti je... Ali Tom ju je već ljubio; jednu joj je ruku stavio na lice, a drugom joj je maknuo sendvič iz krila i stavio ga pokraj sebe i ispostavilo se da mladica uopće nije bila zgažena i da za prvi poljubac ipak nisu potrebni mrak i alkohol; prvi poljubac mogao se dogoditi vani, na hladnom zraku dok ti sunce grije lice i dok je sve oko tebe stvarno i pravo i iskreno i hvala Bogu da nije žvakala žvaku jer bi ju morala brzo progutati i možda bi joj promaknulo da Tom ima onakav okus kakavje uvijek mislila da ima: okus po šećeru s cimetom i kavi i moru. - Mislila sam da smo predodređeni za prijateljstvo - rekla je kad su hvatali zrak. Tom joj je maknuo uvojak s čela i zataknuo ga joj za uho. - Imam dovoljno prijatelja - rekao je.

420

OSAMDESET TREĆE POGLAVLJE

S

amantha: Znači, gotovi smo? Imate sve što vam je potrebno? Prava saga, zar ne? Sad smo se svi vratili u normalu, osim što su roditelji jako ljubazni jedni prema drugima. To je pomalo smiješno. Gabrielle: Otkazali su proljetni bal. Sada se samo držimo štandova s kolačima. Samo mi još to treba. Dobila sam pet kila od stresa zbog svega ovoga. Thea: Renata se seli u London. Brak je gotov. Ja bih se malo potrudila, ali ja sam takva. Ne mogu si pomoći, moram misliti na djecu. Harper: Naravno da ćemo sljedeće godine posjetiti Renatu u Londonu! Kad se smjesti, naravno. Kaže da bi moglo malo potrajati. Da, dat ću Graemu još jednu priliku. Jedna droljasta dadilja mi neće uništiti brak. Bez brige. Plaća on zbog toga. Ne samo napuklim rebrima. Danas svi zajedno idemo gledati “Kralja lavova”. Stu: Najveći misterij je ovo: zašto se ta francuska riba nije meni nabacivala? Jonathan: Meni se nabacivala, ali to kažem neslužbeno. Gospođica Barnes: Nemam pojma što se dogodilo s peticijom. Nakon večeri školskog kviza više ju nitko nije spominjao. Svi se veselimo novom polugodištu i novom početku. Mislim da ćemo jednu lekciju posvetiti rješavanju sukoba. To mi se čini prikladnim. 421

Jackie: Nadam se da će djecu sada pustiti na miru da uče čitati i pisati. Gospođa Lipmann: Mislim da smo sada svi naučili da budemo malo ljubazniji jedni prema drugima. I da sve dokumentiramo. Sve. Carol: Dakle, Madelinin klub čitatelja očito uopće nije imao nikakve veze s erotskom književnošću! To je bila samo šala! Ispostavilo se da su prave čistunke! Ali zamislite, jučer mi je prijateljica iz crkve spomenula da je učlanjena u Kršćanski klub čitatelja erotske književnosti. Već sam pročitala tri poglavlja naše prve knjige i neću lagati, prilično je zabavna i ovaj, kako se ono kaže? Sočna! Detektiv Adrian Quinlan: Da budem iskren, mislio sam da je supruga. Instinkt mi je govorio da je supruga. Kladio bih se na nju. A to pokazuje da ne možete uvijek vjerovati instinktima. Eto ga. To je to. Sada sigurno imate sve što vam treba, zar ne? Hoćete sada to isključiti? Jer sam se pitao, ne znam je li to prikladno, ovaj... Ali pitao sam se jeste li za jedno piće...

422

OSAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE Godinu dana nakon večeri školskog kviza

C

eleste je sjedila za dugačkim stolom s bijelim stolnjakom i čekala da ju prozovu. Srce joj je brzo udaralo. Usta su joj bila suha. Uzela je času s vodom koja je stajala ispred nje i gledala kako joj ruka drhti. Brzo ju je spustila; nije bila sigurna može li ju prinijeti ustima, a da ništa ne prolije. U zadnje vrijeme je nekoliko puta govorila na sudu, ali ovo je bilo drukčije. Nije htjela plakati, iako joj je Susi rekla da je to u redu, da je to razumljivo i da će se vrlo vjerojatno i dogoditi. - Govorit ćeš o nekim vrlo osobnim i bolnim iskustvima - rekla je Susi. - Od tebe tražim stvarno nešto veliko. Celeste je pogledala u malobrojnu publiku sastavljenu od muškaraca i žena u odijelima i kostimima. Lica su im bila bezizražajna, profesionalna, a neki su izgledali kao da im je dosadno. - Uvijek izaberem nekoga u publici - jednom joj je rekao Perry dok su razgovarali o izlaganju u javnosti. - Neko simpatično lice u sredini i kad počnem govoriti, govorim toj osobi, kao da smo samo nas dvoje prisutni. Sjetila se da ju je iznenadilo što su Perryju bile potrebne bilo kakve 423

tehnike. Dok je govorio u javnosti, uvijek je izgledao tako nevjerojatno samouvjereno i opušteno, poput neke karizmatične holivudske zvijezde u talk showu. Ali to je bio Perry. Kad je malo bolje razmislila o njegovom životu, činilo joj se kao da je stalno bio u nekom prikrivenom strahu: u strahu od poniženja, u strahu od toga da će ju izgubiti, u strahu od toga da ga ona ne voli. Na trenutak je poželjela da je on ovdje i da ju gleda kako govori. Stalno je mislila kako bi bio ponosan na nju, bez obzira na temu. Pravi Perry bio bi ponosan na nju. Je li to bila zabluda? Da, vjerojatno je. Zablude su joj u posljednje vrijeme bile specijalnost, ili je to možda oduvijek bilo tako. U protekloj godini najteže joj je bilo preispitivanje svake misli i osjećaja i sumnjanje u njih. Svaki put kad je plakala zbog Perryjeve smrti, imala je osjećaj da izdaje Jane. Bilo je glupo i nerazumno i krivo tugovati za muškarcem koji je učinio to što je učinio. Bilo je krivo plakati zbog suza koje su prolijevali njezini sinovi, kad je postojao još jedan dječačić koji nije ni znao da mu je Perry bio otac. Ispravne emocije bile su mržnja i bijes i žaljenje. Tako se trebala osjećati i bila je sretna kad je to osjećala, što se Često događalo, jer to su bili prikladni, razumni osjećaji, no onda bi joj počeo nedostajati i prisjećala se kako mu se veselila kad se vraćao kući s putovanja, no onda bi se ponovno osjećala kao budala i morala se podsjetiti da ju je Perry prevario i to vjerojatno mnogo puta. U snovima je vikala na njega. - Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ! - Stalno ga je udarala. Budila se s licem mokrim od suza. - I dalje ga volim - Celeste je rekla Susi, kao da joj priznaje nešto odvratno. - Dopušteno ti je da ga i dalje voliš. - Ludim - rekla joj je. - Pokušavaš to preboljeti - rekla je Susi i strpljivo je slušala Celeste dok je govorila o svakom prijestupu za koji ju je Perry kaznio i to do najsitnijeg detalja: Znam da sam trebala natjerati dečke da onog dana 424

pospreme Lego kockice, ali bila sam umorna i nisam trebala reći to što sam rekla i nisam trebala napraviti to što sam napravila. Iz nekog je razloga morala analizirati svaki detalj ili događaj iz posljednjih pet godina i pokušati ga raščistiti sama sa sobom. - To nije bilo u redu, zar ne? - stalno bi pitala Susi, kao da je ona sudac, kao da je Perry bio ondje i slušao nepristranog arbitra. Misliš li ti da je to bilo u redu? - pitala bi Susi, kao svaki dobar terapeut. - Misliš li ti da si to zaslužila? Celeste je gledala kako muškarac koji je sjedio s njezine desne strane uzima čašu s vodom. Ruka mu je drhtala još gore nego njezina, ali bio je ustrajan u tome da ju prinese ustima, iako su kocke leda zveckale, a voda mu se prelila preko ruke. To je bio visoki muškarac ugodnog izgleda, s mršavim licem. Bio je u srednjim tridesetima i nosio je kravatu ispod crvenog džempera koji mu nije pristajao. To je sigurno još jedan savjetnik, kao Susi, ali očito se patološki bojao govoriti u javnosti. Celeste ga je htjela uhvatiti za ruku kako bi ga utješila, ali nije ga htjela osramotiti, jer ipak je on ovdje bio profesionalac. Pogledala je dolje, tamo gdje su mu se podigle crne hlače. Nosio je svjetlosmeđe stopalice i lijepo ulaštene crne svečane cipele. Bila je to odjevna kombinacija od koje bi Madeline dobila napadaj. Celeste je dopustila Madeline da joj pomogne odabrati odjeću za danas: obukla je novu bijelu bluzu, usku suknju i crne salonke. - Bez prstiju rekla je Madeline kad je Celeste izabrala sandale. - Prsti se ne smiju vidjeti na ovakvom događanju. Celesteje popustila. U proteklih godinu dana dopustila je Madeline da radi za nju mnogo toga. - Trebala sam znati - stalno je govorila Madeline. Trebala sam znati kroz što prolaziš. - Bez obzira na to koliko ju je Celeste puta pokušala uvjeriti da nikako nije mogla znati, da joj Celeste nikada ne bi dopustila da sazna, Madeline se stalno borila s iskrenim osjećajem krivnje. Celeste ju je jedino mogla pustiti da sada bude uz nju. 425

Celeste je tražila simpatično lice u publici, te je pronašla ženu u pedesetim godinama, s ispijenim, ali veselim licem, koja je poticajno kimala dok je Susi držala uvodni govor. Pomalo je podsjećala Celeste na novu učiteljicu dječaka iz prvog razreda, u novoj školi koja se nalazila u blizini stana. Celeste je dogovorila sastanak s njom prije nego što je počela škola. - Idolizirali su svojega oca, a otkako je on umro, imaju problema s ponašanjem - rekla joj je Celeste na prvom sastanku. - Naravno da imaju - rekla je gospođa Hooper. Izgledala je kao da ju ništa ne može iznenaditi. - Možemo se sastajati jednom tjedno tako da držimo to pod kontrolom. Celeste se uspjela suzdržati da ju ne zagrli i ne zaplače u njezinu lijepu bluzu s cvjetnim uzorkom. Blizanci se tijekom proteklih godinu dana nisu dobro nosili s novonastalom situacijom. Bili su se navikli da Perryja dugo nema, tako da im je trebalo neko vrijeme da shvate kako se on više nikad neće vratiti kući. Reagirali su isto kao što je njihov otac reagirao kad su stvari pošle krivim putem: ljutito, nasilno. Svaki dan pokušali su ubiti jedan drugoga i svaku večer su završili u istom krevetu, s glavom na istomjastuku. Njihova tuga kao da je bila kazna Celeste, ali kazna za što? Zato što je ostala s njihovim ocem? Zato što je htjela da on umre? Bonnie nije morala služiti zatvorsku kaznu. Proglašena je krivom za ubojstvo iz nehaja nezakonitim i opasnim činom te je osuđena na 200 sati društveno korisnog rada. U izricanju presude sudac je naglasio da je moralna odgovornost za ovaj tip kaznenog djela niža, uzimajući u obzir da Bonnie nema policijski dosje, da se očito kaje i da iako se moglo predvidjeti da će žrtva pasti, to nije bila njezina namjera. Također je uzeo u obzir iskaz sudskog vještaka koji je utvrdio da je ograda balkona bila niža od najniže dopuštene za taj tip objekta, da se barske stolice nisu smjele koristiti na balkonu, a da su padu doprinijeli i drugi faktori kao što su vrijeme i skliskost ograde kao posljedica vremena, te alkoholizirano stanje okrivljenice i žrtve. 426

Madeline je rekla da je Bonnie s iznimnim zadovoljstvom odradila svoj društveno koristan rad, uz neprestanu Abigailinu pratnju. Celeste je stalno dobivala pisma od osiguravajućih kuća i odvjetnika te je jasno dala do znanja da ne želi novac od škole i da će donirati natrag bilo kakvu uplatu koju primi, kako bi pokrila više premije osiguranja za posljedicu od nezgode. Prodala je kuću i drugu imovinu te se s dječacima preselila u mali stan u McMahon’s Pointu i vratila se na posao u jednu obiteljsku odvjetničku firmu, gdje je radila tri dana u tjednu. Uživala je u tome što satima nije morala misliti ni na što drugo. Osnovala je zakladu za svoje dečke, ali njihova zaklada neće ih odrediti i htjela je da Max i Josh jednog dana budu obični ljudi. Također je osnovala zakladu u jednakoj vrijednosti za Ziggyja. - Ne moras to raditi - rekla je Jane kad joj je Celeste to priopćila za ručkom u jednom kafiću u blizini Celestinog stana. Izgledala je užasnuto, kao da joj je muka. - Mi ne želimo njegov novac. Mislim, tvoj novac. - To je Ziggyjev novac. Da je Perry znao da mu je Ziggy sin, htio bi da se prema njemu isto postupa kao prema Maxu i Joshu - rekla joj je Celeste. - Perry je bio... No onda to nije mogla izgovoriti, jer kako je mogla reći Jane da je Perry bio strašno velikodušan i nevjerojatno pošten. Njezin je muž uvijek bio jako pošten, osim onda kad je bio monstruozno nepošten. Ali Jane joj je uhvatila ruku preko stola i rekla: - Znam da je - gotovo kao da razumije sve ono što je Perry bio i sve ono što nije bio. Susi je stajala za govornicom. Danas je izgledala lijepo. Upotrijebila je manje olovke za oči, hvala Bogu. - Žrtve obiteljskog nasilja obično uopće ne izgledaju onako kako biste očekivali - rekla je Susi. - I njihove priče nisu uvijek crno-bijele kako biste očekivali. Celeste je tražila simpatično lice u publici sastavljenoj od liječnika iz hitne, od medicinskih sestara trijaže, liječnika opće prakse i savjetnika. 427

- T zbog toga sam danas pozvala ovo dvoje divnih ljudi. Oni su se velikodušno odrekli svojeg slobodnog vremena kako bi s vama podijelili svoja iskustva. - Susi je podigla ruku i pokazala na Celeste i muškarca koji je sjedio pokraj nje. On je stavio ruku na bedro kako bi umirio nogu koja se tresla od nervoze. Dragi Bože, pomislila je Celeste. Treptanjem je odagnala iznenadan nalet suza. On nije savjetnik. On je netko poput mene. To se dogodilo i njemu. Okrenula se prema njemu i pogledala ga, a on joj se nasmiješio, dok mu je pogled lutao kao kod male ribice. - Celeste? - rekla je Susi. Celeste je ustala. Pogledala je muškarca u džemperu, a zatim u Susi koja joj se ohrabrujuće nasmiješila, te je napravila par koraka i došla do drvene govornice. U publici je tražila onu simpatičnu ženu. Našla ju je. Smijesila se i lagano kimala. Celeste je udahnula. Pristala je doći ovamo danas kako bi Susi napravila uslugu i zato što je, naravno, htjela dati svoj doprinos kako bi zdravstveni radnici znali kad trebaju postaviti još pitanja, kad ne trebaju pustiti određeni slučaj. Namjeravala im je izreći činjenice, ali ne i otvoriti dušu. Zadržat će svoje dostojanstvo. Dio sebe ostavit će na sigurnom. No sada ju je iznenada ispunila strastvena želja da im kaže sve, da podijeli s njima golu, ružnu istinu, da ništa ne zadrži za sebe. Jebeš dostojanstvo. Htjela je onom prestravljenom muškarcu u neprikladnom džemperu dati samopouzdanje da i on kaže svoju golu, ružnu istinu. Htjela mu je pokazati da barem jedna osoba ovdje razumije sve pogreške koje je cijelo vrijeme radio: kada je uzvratio udarac, kada je ostao, a trebao je otići, kada joj je dao drugu priliku, kada ju je namjerno provocirao, kada je dopustio djeci da vide ono Što nisu trebala vidjeti. Htjela ga je uhvatiti za te drhtave ruke i reći: - Razumijem. 428

S obje je ruke uhvatila govornicu i nagnula se bliže mikrofonu. Htjela je da ti ljudi shvate nešto tako jednostavno, a opet tako složeno. - To se svakome... Zastala je, malo se odmaknula od mikrofona i nakašljala. Vidjela je kako Susi stoji sa strane i kako zadržava dah, poput roditelja čije dijete prvi put nastupa u javnosti; malo je podigla ruke kao da je spremna dotrčati na pozornicu i zaštititi Celeste. Celeste je približila usta mikrofonu, a glas joj je sada bio jasan i glasan. - To se svakome može dogoditi. SVRŠETAK

429

O AUTORICI LIANE MORIARTY autorica je pet romana: Suprugova tajna, Hipnotizerova ljubavna priča, Što je Alice zaboravila, Posljednja godišnjica i Tri želje, kao i serije knjiga za djecu Svemirska brigada. Živi u Sydneyju sa suprugom i dvoje djece.

430