320829.Filozofija Rata

War is a philosophical problem.1 Alexander Moseley

Uvod Rat kao sigurno jedan od najuznemirujućih fenomena u ljudskom društvu ima razne pokušaje objašnjenja kroz povijest ljudskog roda. Filozofija zajedno s psihologijom i poviješću daje neke od najboljih odgovora, ali istovremeno postavlja nebrojena pitanja. Kroz povijest filozofije vidljivo je da se rat, kao filozofski problem ističe kod mnogih istaknutih filozofa koji ga pokušavaju objasniti i približiti našem svakodnevnom razmišljanju. Platon, Aristotel, Augustin, Hobbes, Rousseau, Machiavelli samo su neki od filozofa čije misli još i danas imaju veliki utjecaj na svakoga tko se želi pozabaviti pitanjem rata i njegovim odnosom sa čovjekom. Ako želimo imati potpuni i zaokruženi pogled na tematiku rata moramo se osvrnuti i na njih bez obzira na vremenski jaz koji nas dijeli, ali nikako ne smijemo zaboraviti mnoge današnje mislioce i filozofe koji svojim djelima uvelike pridonose razvoju misli o prožimanju kulture, naravi, psihologije, politike i rata. Filozofija mora pružati integriranu sliku problema kojeg promatra, pa tako i filozofija rata nije izuzetak. Problem koji ona pokušava riješiti je ogroman i dotiče se mnogih različitih polja ljudskog proučavanja. Vidjet ćemo da se filozofija rata ne bavi tipičnim pitanjima oružja i borbene strategije već da ulazi puno dublje u svoj predmet, ne gleda ratove kroz povijest i njihovu ulogu, već pokušava objasniti samu prirodu rata i njegove uzroke. Što je rat? Zašto ljudi ratuju? Da li je rat nešto u ljudskoj naravi ili mu je to nametnuto izvana kao nešto njemu strano? Koje etičke odluke proizlaze iz rata i da li je uopće moguće etičko djelovanje u ratu? Rat kao produženje politike? Koje su prave dimenzije fenomena ratovanja? Koje su njegove važne varijable i njegove vrijednosti? Da li rat uopće ima nekih vrijednosti? Da li se rat može eliminirati kao nepotrebno ljudsko stanje? Da li ga je potrebno eliminirati? U ovom djelo pokušat ću dotaknuti svojim kritičkim promišljanjem ta vrlo zanimljiva pitanja koja su nedvosmisleno filozofskog karaktera.

1

Rat je filozofski problem; Alexander Moseley, A Philosophy of War Algora Publishing New York, 2002., 5.

1

PRVO POGLAVLJE: Pokušaj definiranja filozofije rata Kompleksno polje istraživanja u filozofiji rata zahtijeva od nas jasnoću pojmova prije nego što se upustimo u njihovo filozofsko razjašnjenje. Filozofija je jedna od najstarijih aktivnosti kojima se čovjek bavi. Od ostalih znanosti najviše se razlikuje po svom materijalnom predmetu proučavanja. Proučava najopćenitije i najapstraktnije karakteristike i kategorije svijeta: duh, materiju, razum, istinu. Poznati starogrčki filozof, Sokrat tom je nazivu dao njegovo povijesno značenje. Dijalog između Sokrata i Diotime u kojemu se pojavljuje lik Erosa kao personifikacija ljubavi prema dobrome, istinitome, lijepome i mudrome, donosi definiciju filozofije (grč. Φιλοσοφιά) kao ljubavi prema mudrosti. Povijest nam nudi na stotine filozofskih definicija rata. Naravno sve su točne na neki način, ali nijedna ne iscrpljuje pojam rata do kraja. Definicija je općenito određena nekim skrivenim ciljem ili motivom koji je usmjeruje na dotično mišljenje. Svaka definicija ima svoju svrhu. Heraklit je smatrao da je rat otac i pokretač svih stvari. Jedna od prvih zapisanih definicija u povijesti je ona od Cicerona koji kaže da je rat spor, svađa sa upotrebom nasilja. Takva definicija je vrlo jednostavna, ali je njezin nedostatak u širini to jest području na koje se ona može primijeniti. Takva definicija opisuje rat kao čin. Međutim, Ciceron je također napisao da ne postoji ništa između rata i mira, aludirajući time na rat kao stanje. Toma Akvinski je bio možda prvi koji je želio napraviti formalnu razliku između interdržavnih i intradržavnih ratova. Prema Akvinskom rat je vođen između ljudi. Borba je kada jedan individualac koristi silu protiv drugog pojedinca, a pobuna se događa kada se pojave razlike i mimoilaženja kod zajedničkih dijelova ljudi. U 17 stoljeću Hugo Grotius definira rat kao čin i kao stanje. Rat je stanje zaraćenih strana. Rat je za njega također i čin kojim se počinje koristiti oružje. U svojim kasnijim djelima tvrdi da je rat stanje zaraćenih strana u kojem stanje označava kontinuirano vremensko razdoblje, a ne samo jedan oružani konflikt. Svojom definicijom želio je obuhvatiti širok raspon situacija: rat u totalnom smislu kao rat između dviju država, miješani rat između nacija, privatni rat između dviju pojedinaca, objavljeni rat, neobjavljeni rat. Thomas Hobbes se odlučno miče od definicije rata kao čina: rat se ne sastoji u samoj borbi, niti u činu borenja. Napominje da rat može biti i stav; prema njemu rat može biti shvaćen i kao stanje stvari koje može postojati čak i ako ratne operacije nisu nastavljene. Ona opisuje stanje uma, njihovu želju da budu u ratu. Hladni rat se ne uklapa u tu paradigmu jer

2

nije postojala aktualna želja i dovoljan broj prijetnji za pokretanjem rata, pa to razdoblje ne možemo gledati kao stanje rata. Kubansku krizu možemo promatrati kao primjer želje za djelovanjem. Denis Diderot smatra da je rat grčevita i nasilna bolest političkog tijela. U 18 stoljeću Emerich de Vattel je napisao: rat je stanje u kojem potražujemo naša prava silom. Opisuje rat kao metodu u kojem se sređuju razmirice i nesuglasnosti. Njegova definicija je fokusirana na normativnu stranu rata. Imannuel Kant definira rat kao žalosnu smicalicu za branjenje prava silom, bez ikakvog dostupnog pravednog suda koji ima legalni autoritet. Karl von Clausewitz u ratu vidi čin politike. Rat je čin sile kojim prisiljujemo neprijatelja da se podčini našoj volji. Ova definicija uključuje elemente čina i stanja. Uvjet je da čin sile ima cilj. Clausewitz nije specificirao da zaraćene strane moraju biti države, tako da ta definicija može uključivati i civilni rat. Do sada možemo primijetiti da definicija rata uključuje ne samo čin, već da je to i društveno stanje između država, organizacija ili relativno velike skupine ljudi, ne samo kada su njihove vojske zaraćene, već i kada postoji sama namjera zbog neke kontroverzne situacije ili razilaženja u stavovima koji se ne mogu riješiti, po njihovom mišljenju nikako drugačije nego silom i to su proglasili javno ili postoji odlučnost da to učine. Pokušaj formuliranja definicije rata bio je i kritiziran od strane nekih današnjih mislioca. Frondizi tvrdi da ne postoji rat, ono što postoji su ratovi, u množini, počevši od plemenskih sukoba do Drugog svjetskog rata. Vidimo da se on pokušava oboriti na postojanje apstraktnog. Mi moramo, naprotiv, baratati sa univerzalnim terminima ako se uopće želimo pomaknuti korak naprijed u razumijevanju rata. Pokušaj razumijevanja tematike kroz formu anti-konceptualizma moramo maknuti kao najgoru formu epistemološkog skepticizma. Prvi filozofski problem na koji smo naišli je definiranje rata. Da bi nastavili dalje moramo na neki način uskladiti sve te teorije u jednu definiciju s kojom ćemo se dublje pozabaviti. Ta definicija mora biti dovoljno dobra i široka da obuhvati sve ratove, ali i dovoljno uska da bude precizna. Takva definicija ne bi smjela inicirati nikakvu normativnu implikaciju jer nas može odvući na neku političku stranu ili ideju. Ona prvenstveno mora biti objektivna. Rat je stanje organiziranog kolektivnog sukoba koje karakterizira neodređeno trajanje.

3

Ovakva deskriptivna definicija nudi razlikovanje od raznih pobuna, uličnog nasilja i borbi. Rat je organiziran za razliku od uličnih nemira, ima neodređeno trajno vrijeme. Upućuje na to da rat nije samo serija borbi i sukoba, on može postojati i bez njih. Također moramo paziti da izbjegnemo svaku moguću političku konotaciju jer rat može biti i bez nekog političkog cilja, u što uključujemo i rat za širenje vjere, za veću slavu Božju. Rat kao nasilni ljudski fenomen razlikujemo od ubojstva, sukoba navijačkih ekipa iako imaju slične obrasce nasilja.

4

DRUGO POGLAVLJE: Uzročni aspekti rata 2.1. Rat kao rezultat ljudske naravi Pojam i teorija agresivnosti u uzrocima rata imaju veliku ulogu na razini pojedinca. Sama agresija je širok pojam koji se primjenjuje kada želimo imenovati ponašanje ljudi u obrani vlastitog života, primjenjuje se tijekom natjecanja na poslu, u sportskim arenama, u ratu. Uzrok agresija je u svim tim slučajevima različit i nemoguće ga je tako objasniti, moramo ga svesti na jedan zajednički faktor. Pokušat ću u tome koristiti terminologiju Ericha Fromma. Agresiju on označava kao defanzivnu, reaktivnu agresiju i naziva ju benigna agresija, a specijalnu ljudsku sklonost sadizmu, uništavanju i želju za potpunim dominiranjem on naziva malignom agresijom. Defenziva agresija svojstvena je svim živim bićima, nužna je za opstanak i nestaje kada nestaje i njezin uzrok. Destruktivna i okrutna agresija, maligna agresija, karakteristična je samo za čovjeka kao vrstu, nema neke svoje svrhe, prema nekim istraživanjima svoj izvor ima u pohotnosti. Psihološka istraživanja koja se dotiču ljudske agresije dosežu svoj znanstveni karakter tek početkom 20 stoljeća. Ta istraživanja u počecima i ne razlikuju te dvije vrste agresivnosti, pa od njih i nemamo neke velike koristi. Tek kasnije dolazi do diferenciranja te dvije vrste agresivnosti. U kasnijem tijeku psihološkog istraživanja prevladavaju dvije škole učenja: instinktivisti koji smatraju da se čovjek ne može osloboditi svoga instinkta koji mu pripada po vrsti i koji ga determinira izvana. (Freudova teorija psihoanalize jedan je od posljednjih pokušaja da se objasni i čvrsto utemelji instinktivistička škola.), te bihevioristi, koji za razliku od instinktivista, čovjeka smatraju uvjetovanim svojom socijalnom okolinom. Obje teorije smatraju da čovjek samo reproducira svoje ponašanja s obzirom na uvjetovanost, bilo okolinom, bilo evolucijom vrste. Prema njima čovjek ne posjeduje vlastiti karakter i psihu koja bi ga razlikovala, već svi ljudi imaju iste uvjetovanosti i nemaju nikakve odgovornosti, pa ni slobode unutar sebe samoga. Instinkt i vanjska uvjetovanost su glavni gospodari ljudskoga fatuma, tako da sva ljudska agresivnost koja se manifestira u ratovima, u raznim zločinima, bilo individualnim ispoljavanjima, ima svoj izvor u unaprijed programiranom i urođenom instinktu koji samo treba povoljnu situaciju da se izrazi. Ili pak u slučaju biheviorista gdje je uzrok društvo u kojem se živi. Instinktivisti i psihoanalitičari rat smatraju posljedicom moći čovjekova destruktivnog karaktera. Sigmund Freud ipak donosi, za Fromma, malo realističniji pristup.

5

Čimbenik ljudske destruktivnosti ima samo malu ulogu, a sukobi među grupama nisu mogli biti riješeni ni na jedan drugi način budući da nisu postojali međunarodni zakoni, smatra Freud. Cijela povijest ljudskog ratovanja ne ide u prilog tezi za urođenom ljudskom agresivnošću i sam početak ljudske povijesti pokazuje da su to bilo prvenstveno miroljubiva plemena bez ikakvih destruktivnih i ubijalačkih nagona naspram vlastitih ili drugih pripadnika nekog plemena. Fromm pokušava psihološke uzroke rata naći na drugoj strani. Smatra da nagomilana agresija nije bila uzrokom većine ratova, već je to bila instrumentalna agresija vojne sile, što je prema njemu vidljivo u primitivnim društvima. Što je društvo primitivnije, manje ratuje. Fromm na primjeru Prvog svjetskog rata pokušava objasniti neke psihološke uzroke rata, pa tako navodi: strah od autoriteta, poštovanje autoriteta, solidarnost velike skupine ljudi koja se bori; i izopačeni socijalizirani sistem u kojem se ne moramo boriti sa pripadnicima vlastitog naroda za posao, medicinsku skrb, hranu, već svi imamo zajednički cilj, zajedničkog neprijatelja. Vidimo da svi ti psihološki faktori, mada neki i prilično suptilni ne uzrokuju sam rat, mada omogućuju njegovo nastavljanje. Eibl-Eibesfeldt kaže: "Rat se ne može povezati ni sa kakvim izopačenim, iskrivljenim ili životinjskim instinktom, niti s nekrofilijom ili nekom drugom patološkom greškom ljudskih instinkta. Ne radi se o bespotrebnom skretanju s kolosijeka, već o jednoj formi agresije koja je specifična za ljude i uz pomoć koje se ljudske grupe bore za zemljište i prirodna bogatstva.“2 U ostalome se slaže s Ericom Frommom tvrdeći da je napredak i razvoj vojnog naoružanja odmaknuo pojedinca od subjekta na koji primjenjuje agresiju ne vidjevši pritom nikakvu šansu za sažaljenje ili empatiju. Kroz povijest sve se više udaljavamo od neprijatelja, pa tako danas više ne trebamo imati ni vizualnu sliku protivnika, što je, prema Eibl- Eibesfeldtu, pomaknulo granice suosjećanja i sam čin ubijanja se vrši sa velike distance. Fromm nastavljajući takvo razmišljanje, tvrdi da je destrukcija u modernim ratovima postala sve više tehnizirana: pojedinac je tu samo da opsluži golemu ubilačku mašinu, tenk, avion, a time se uklanja afektivna spoznaja onoga što se čini. Pojedinac u tom slučaju ne destruira, on samo opslužuje golemi kotač destrukcije. Vidimo da su svi ti psihološki uzroci rata samo odgovor ljudske naravi na iritacije ili pobude koje su izazvane direktno ili indirektno. Međutim, nesumnjivo je da postoje i drugi uzroci ratovanja kojima se moramo pozabaviti. Ako nas zanimaju fundamentalni uzroci rata 2

Krieg und Frieden, Herfried Münkler, in: Iring Fetscher/Herfried Münkler (Hrsg.), Politikwissenschaft. Begriffe - Analysen - Theorien, Ein Grundkurs, Reinbek 1985, S. 280-281

6

moramo se izdići iznad simplicističkih pokušaja objašnjenja koji pokušavaju utrpati rat u determiniranu ljudsku narav. Sve teorije koje temelje rat na ljudskoj naravi smatraju da nas naša narav tjera da se borimo. Naime, i za čovjeka vrijedi isti odgovor na biološkoj razini, tj. da on ratuje i ne miruje sve dotle dok ne podmiri svoje elementarne potrebe preživljavanja i slobode, ali to je tek dio istine o uzrocima rata među ljudima. Takve teorije koje počivaju isključivo na biološkoj osnovi, ne uspijevaju prepoznati kauzalni uzrok koji možda leži u našim vjerovanjima prema kojima djelujemo. Naše biološke potrebe nisu više onako objektivne i ograničene kao u animalnom svijetu, jer ih kultiviranje čini značenjski znatno subjektivnim, možemo reći i ideološkim, pa samim tim vrlo oštrim i nepredvidljivim. I drugo, čovjek ratuje ne samo zbog biološko/kulturnih potreba preživljavanja i slobode, što postaju osobito važni uzroci rata u teškim oskudicama i posljedičnom divljaštvu, već također i zbog mnogih drugih i samo njemu svojstvenih kulturnih interesa i vrijednosti. Prema tome rat bi bio čin koji smo slobodno odabrali, a ne neizbježna fatalna činjenica naše biološke i vrsne naravi. Sam čin biranja je naravno kompleksan i uvjetovan našom prošlošću, vjerovanjima, životnim i kulturnim okolnostima u kojima se nalazimo i prebivamo. 2.2. Napredak kao inicijator ratnog stanja Rat koji poznajemo u današnjem smislu nije postojao u prethistoriji. Ratnici- skupljači i lovci nisu imale potrebe za osvajanjem teritorija, zauzimanjem lovišta, ili nekih drugih za njih vrijednih izvora hrane. Nije postojao neki veliki ekonomski poticaj na totalni rat. Nije bilo potrebe, kao kasnije, za uzimanjem zarobljenika, da bi bili robovi. Hrana koju bi sakupili ti robovi vjerojatno bi bila dovoljna samo za njihovo vlastito preživljavanje. Zbog tih činjenica, H. H. Turney-High smatra da se umijeće ratovanja razvilo u kasnijim stadijima evolucije. Primitivna društva nisu imala razvijeno apstraktno mišljenje koje je potrebno za organizirani rat većih razmjera. Quincy Wright je napravio statističku usporedbu koristeći uzorak od 653 primitivna naroda. Deskriptivna metoda kojom se on koristio možda i nije najbolja, ali reprezentativan uzorak kojim se koristio potvrdio je i istraživalački rad ostalih antropologa. Sakupljači i primitivni lovci imaju najmanje agresivnih ispada protiv ostalih skupina. Što čovjek više napreduje, to je agresivniji, pa su tako poljoprivrednici i stočari najagresivniji. Prema Quincyu rat nije manifestacija prirodnih ljudskih nagona već je to rezultat razvitka u civilizaciji.

7

Ako postoji veća podjela rada, više uloga koje se dodjeljuju pojedincu- takvo društvo je ratobornije, a klasno društvo iskazuje najviši stupanj otvorenosti prema ratu. Od prije nekih pola milijuna godina pa sve do 9000-7000 godina p. n. e. čovjek je bio pretežito sakupljač i primitivni lovac, živio je u milosti prirode3. Na početku neolitika čovjek postaje neovisniji o prirodi, počinje uzgajati životinje, prikupljati sjemenje i saditi biljke. Sve to omogućilo je postepeni razvitak k sjedilačkom životu, umjesto do sada nesigurnog nomadskog života. U 4000 i 5000 tisućljeću p. n. e. došlo je do revolucije. Izum pluga, topljenje kovina, izrada oruđa i oružja, služenje sunčanim kalendarom dovelo je do nevjerojatnog znanstveno napretka. Omogućeno je stvaranje viška kapitala i hrane, specijalizacija poslova, a time i povezana pojava raznih klasa društva. Usporedno s time dolazi i do osvajanja koje poznajemo u današnjem smislu riječi, a koje je bilo potrebno zbog akumulacije kapitala za razvitak vlastitih gradova, kasnije i država. Ali, bitno je primijetiti da ni tada ratovi nisu bili uzrokovani ljudskom agresijom, već željom za bogatstvom i slavom. Takvi ratovi nisu bili učestala i normalna pojava, bili su bez neke organizacije i tako je bilo bar do pojave gradova- država sa strogom hijerarhijom s kraljem na čelu i njegovim podanicima. Neki tako zagovaraju povratak prirodi i ondašnjoj primitivnoj kulturi kao rješenje koje može zauvijek izbrisati rat iz ljudskih fenomena. Jean-Jacques Rousseau prezire napredak civilizacije i potiče povratak čovjeka prirodi. U svome eseju Discours sur les sciences et les arts4, promiče ideju da vještine i nauke ne doprinose rastu nikakvih ljudskih vrednota ni sreći, već doprinose propast i iskvarenost. U svojem drugom djelu Discours sur l' origine et les fondements de l' inegalite parmi les homes 5 pokušava prikazati pojedinca koji živi u društvu bolesnim, za razliku od onoga koji živi u prirodnim uvjetima. Tek u kasnijim djelima 6 ublažuje to svoje stajalište, ali ostaje fokusiran na ideju slobode pojedinca koji ima pravo aktivnog participiranja u političkom i zakonodavnom procesu. Thomas Hobbes, za razliku od Rousseau smatra njegovog plemenitog divljaka divljakom i ništa više. Tek pojavom civilizacije i kulturnog čovjeka dolazi do stvaranja

3

Mumford smatra da to razdoblje između 9000 i 7000 godine prije nove ere nije sasvim točno. On smatra da je tu riječ o postupnom procesu koji se razvijao u nekoliko stadija kroz puno duži vremenski period. 4

O.p. Jean-Jacques Rousseau , Rasprava o naukama i umjetnostima 1749. 5

O.p. Jean-Jacques Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakost među ljudima 1755. 6

O.p. Jean-Jacques Rousseau Du contrat social, Društveni ugovor, 1762.

8

zakona koji onemogućuju rat sviju protiv svih. Ljudi sklapaju međusobni ugovor kojim se uzdižu iz prirodnog stanja u građansko društvo, a sve to zbog vlastitog samoodržanja. Ne možemo se složiti, kao i obično, ni s jednom od te dvije krajnosti. Svakako da rat u prethistorijsko vrijeme, kako smo i pokazali, nije igrao veliku ulogu, naročito ne u velikim razmjerima, ali ipak ostaje pitanje koliko je uopće bilo mogućnosti za tako nešto. Oružje koje su posjedovali primitivni ljudi nije moglo biti upotrebljeno za veća masovna uništenja. Nije bilo toliko materijalnih razloga za vođenje rata. Sve su to razlozi koji se povećavaju s razvitkom ljudskom društva. Proporcionalno raste akumulacija kapitala, oružja se razvijaju, ljudski mozak postaje sposobniji za apstraktno razmišljanje koje je neophodno za organizirano vođenje rata. Povratak prirodi i primitivnim začecima ljudskog života može maknuti prvotni uzrok začetka rata, ali pitanje je koliko on može istrijebiti rat. Povratak prirodi zahtijevao bi ogromno odricanje ljudi, većina bi umrla u takvom pokušaju. Odricanje svakog oblika tehnologije, novca i trgovine, povratak raznih bolesti, nemogućnost prehranjivanja na primitivan način, ne garantiraju nužno rješenje problema rata. I u takvom svijetu bila bi potrebna proizvodnja hrane i nekakav zaklon od vremenskih nepogoda, a bez ikakvih pravih sredstva vrijednosti razmjena tih dobara bila bi teška ako ne i nemoguća. Netko bi morao kontrolirati tu proizvodnju, što neizostavno dovodi do ponovnog stvaranja klasa, onih podčinjenih koje proizvode i onih koje kontroliraju distribuciju i proizvodnju. Bez ikakve vojne zaštite oni produktivniji bili bi lak plijen za lutajuće bande. Povratak arhaičnim počecima ljudske povijesti u današnjem svijetu nikako nije moguć. Dapače, trebamo raditi na tome da povećamo produktivnost i pravedniju raspodjelu hrane, trebamo inzistirati na povećanim državnim izdacima za medicinu. Možemo pretpostaviti da bi bili ugroženi kada bi napredak stao na tren, a povratak počecima zasigurno bi značio naše uništenje, tako da su civilizacija i njezin napredak neminovni za opstanak čovječanstva i njegov budući prosperitet. Pošto je povratak neminovan, civilizacija je trenutno najbolje što nam se nudi, ali ostaje pitanje da li je ona i uzrok povećanog obujma i ekstenziteta ratovanja. Činjenica je da civilizirani narodi vode ratove. Ali, pogrešno bi bilo za to optužiti civilizaciju; rat je rezultat misli i uvjerenja, a ne produkt okružja u kojemu prebivamo. Iako je civilizacija donijela neka od najstrašnijih i najrazornijih oružja, ona je također zaslužna i za napredak: obrazovanje, edukaciju, smanjivanje bolesti. Ono što je najbitnije, pitanje je što radimo sa tim proizvodima civilizacije? Za njihovu upotrebu, odgovorni smo mi sami, a ne civilizacija.

9

2. 3. Politički i socio-ekonomski uzroci rata "Ono što je rat učinilo neizbježnim je jačanje atenske moći i strah koji je time uzrokovan u Sparti".7 Tukidid Kao što sam napomenuo ranije, prema Clausewitzu rat je nastavak politike dodatnim sredstvima. U svakom ratu dolazi do sukoba interesa političkog, vojnog, koji svoj izvor ima većinom u ekonomiji, distribuciji raznih resursa, industrijskim potencijalima ili samom teritoriju. Težnja za teritorijem ili teritorijalizam je biološka predispozicija svojstvena svim ljudskim bićima koja smatraju da čovjek mora posjedovati ili tražiti bolji teritorij i mjesto za život. Isto tako je poznato da teritorij daje osjećaj identiteta i povezanosti s pripadnicima svoje nacije. Teritorijalizam u današnje vrijeme ne igra toliko veliku ulogu jer zemlja više nije od vitalne važnosti za razvoj ljudskih potencijala. Industrijalizacija je dovela do toga da se samo produkcija nekih dobara vrlo lako može premještati iz neke politički nepodobne zemlje u drugu mnogo pogodniju, a sve to bez ikakvih potreba za teritorijalnim ratom. S druge strane, posjedovanje nekih rijetkih i dragocjenih resursa (kao što su plin, nafta, minerali, zlato, uran, ugljen) prilično mijenja situaciju. Takva bogatstva, često ogromne vrijednosti, su imobilna i dobitak takvog područja koji sadrži te resurse je od ekonomskog ili geopolitičkog interesa. Teoriju teritorijalizma ne smijemo zanemariti u potpunosti jer rat uvijek uključuje i teritorij: bilo osvajanje bilo njegovu obranu. Teritorijalizam često dobiva svoj kredibilitet u skrivenim ekonomskim razlozima: u resursima koje posjeduje protivnička strana. Irak je napao Kuvajt da bi osvojio polja nafte; borbe u Kongu započele su zbog nalazišta urana koji je glavni izvor energije za zapadne zemlje. Sukobi interesa u raznim dijelovima Afrike: Liberiji, Angoli, Sierra Leone-u- vode se zbog dijamanata. Izvještaji UN-a govore da su pobunjenici u zadnjih nekoliko godina sakupili preko 2 milijarde dolara prodajom dijamanata, što su zatim utrošili na kupovinu oružja. Neke pacifističke teorije smatraju da se rat može izbjeći ako se odreknemo privatnog vlasništva, a time bi se, prema njima, gubila i moć kontrole nad nekim teritorijem. To naravno nije dovoljno, jer ne vode se svi ratovi zbog blagostanja i teritorija. Neki se vode zbog moći, slave, pohlepe i časti, za vlastitu slobodu i religiju. U realnosti ratovi se vode zbog svih tih razloga, u manjoj ili većoj mjeri, i kompleksno su isprepleteni.

7

Thucydides, The Peloponnesian War, Penguin, 1954., 49.

10

Penjući se na ljestvici od bioloških motiva, koji su instinktivne naravi, do kulturoloških i ekonomskih koji su većinom uvjetovani raznim ideološkim aspektima, vidimo da su motivi koji su utkani u čovjekova vjerovanja puno važniji za razumijevanje samih uzroka rata. Rat kao čovjekov čin nije samo impuls njegove skrivene ili očitovane biološke naravi, već je to motivirani i racionalni produkt njegovih uvjerenja. 2.4. Ratovanje razumne životinje Racionalizam pokušava kroz svoje jednostrano stajalište isključiti sva ostala promišljanja o teoriji filozofije rata. Racionalizam reducira sva ljudska djelovanja, imperativno isključujući biološko kulturološku pozadinu čovjeka, na racionalne ljudske čine. Filozofija rata mora se pozabaviti svom kompleksnošću ljudskog bića, naravno uključujući i ratio. Da bi bili dosljedni dosadašnjim tumačenjima i ako želimo konkretne rezultate, moramo uključiti i vjerovanja prema kojima čovjek djeluje, biološke čimbenike kojima je uvjetovan i naravno, kulturološku pozadinu koja ga čini nadmoćnijim nad ostalim bićima. Vidi se da razum kao takav ne može stajati sam kao čisti uzrok rata. Racionalističko- univerzalistička teorija mora prihvatiti svoje limite i djelovati u skladu s ostalim teorijama. Racionalistička teorija filozofije sadrži širok raspon objašnjenja koja stavljaju naglasak na razum kao glavni čimbenik ljudskog djelovanja. Ta teorija rata pretpostavlja da su sve interakcije dominirane artikuliranim argumentima. Racionalističke teorije rata većinom su povezane s kalkuliranim beneficijama da se rat započne. Neke racionalističke teorije okrivljuju civilizaciju kao glavni razlog zbog kojeg se vode ratovi; drugi pak racionalisti smatraju da je manjak razuma ono što potiče rat. Ti racionalisti mogu prihvatiti i druge razloge rata, emocije, i smatraju da manjak racionalne kontrole ljudskih aspekata u civilnom društvu pokreće rat. Racionalistička teorija filozofije je primjenjena u političkom realizmu Machiavellia. Povjesničar M. Howard opisuje to kao: „However inchoate or disreputable the motives for war may be, its initiation is almost by definition a deliberate and carefully considered act and its conduct, at least at the more advanced levels of social development, a matter of very precise central control.“8

8

Koliko god inkoherentni i uznemirujući motivi za rat bili, njegova inicijacija je definicijom zarobljavanje i pažljivo razmatranje čina i njegova sadržaja, najmanje kao njegov najnapredniji nivo društvenog razvoja, kao stvar veoma precizne središnje kontrole.

11

Karl von Clausewitz u tom smislu opisuje rat kao nastavak politike alternativnim sredstvima.9 Prema racionalistima, ako ostanemo dosljedni racionalističkom izvođenju argumenata, rat se nikada više ne bi smio dogoditi, jer razumski razlozi isključuju svaki smisao vođenja rata. Sam čin rata je iracionalan i vode ga iracionalni razlozi. Mogućnost da samo razumski argumenti održe mir, ne ovisi toliko o snazi istih argumenata, koliko o kulturi u sklopu koje se stvaraju dotični argumenti. Ondje gdje mir nije tradicija, male su šanse da prevagnu samo razumski razlozi. 2.4.1. Politički realizam Realistična politička teorija rata pretpostavlja da su cilj rata i njegova svrha dobivanje moći, zemlje ili neke sirovine. Priroda rata samo reflektira interes države. Jednom iniciran rat služi političkim željama i kao takav postaje važan državni instrument. Politika ostaje gospodarica kojoj se rat neprestano obraća. Postoje različite pretpostavke uzroka rata koje proizlaze iz političkog realizma: države uzrokuju ratove (Rousseau); države egzistiraju u stalnom strahu od ostalih država što dovodi do sukoba (Hobbes, Hegel); i odluka da se krene u rat stoji na racionalnim ili političkim temeljima (Clausewitz). Uzrok rata je prema tim postavkama samo postojanje međunarodne arene nezavisnih država, a odluka da se krene u rat je racionala odluka koja uključuje razloge pro et contra za vođenje rata. Moralnost kao neki važan čimbenik je isključen in toto. 2.4.2 Deskriptivni realizam Deskriptivni realizam obično tvrdi da na međunarodnoj sceni vlada anarhija jer nema dominirajuće svjetske vlade koja bi nametnula pravila djelovanja. Takva anarhija nužno ne mora biti kaotična, jer postoji određeni set pravila koji određuje razna primirja ili trgovačka pravila, ali ipak većina teoretičara smatra da moralnost ne prelazi granice država (Machiavelli smatra da se ne primjenjuje ni unutar granica država). Slično mišljenje ima i Hobbes koji smatra, dosljedno deskriptivnom realizmu, da je prirodno stanje u politici amoralno. Bez vlade koja propisuje zakone moralnost ni pravda ne mogu egzistirati. U takvoj situaciji međudržavni odnosi su puni netrpeljivosti i nepovjerenja, čak i straha od drugih država: država se može osloniti samo na sebe. Takav realizam ide tako daleko da čak smatra državu 9

″ Započeti cijeli rat, ili neki njegov dio koji zovemo kampanje sve do uspješnog završetka, moram duboko poznavati državnu politiku u višim i širim relacijama″, u djelu: Karl von Clausewitz, On War, Routledge Kegan&Paul, 1968. 68str.

12

indivuduom u moru individualnih država, ne računajući na milione entiteta u državi čiji mišljene ne mora biti identično nacionalnom mišljenju. Naravno, pojedinci imaju mišljenja, uvjerenja, osjete...što država ipak nema. Kompleksnost relacija i odnosa između kolektivnog i individualnog pokazuje da teorija deskriptivnog realizma nema mogućnosti i snage za objašnjenje tih pojava. 2.4.3 Preskriptivni realizam Preskriptivni politički realizam smatra da, bez obzira na međunarodne odnose i trenutno aktualno stanje, država treba slijediti vlastite interese. Naravno ima mnogo interesa koje bi država mogla slijediti pa i ta teorija ima mnogo varijanti. Većinom se to odnosi na to da se država može osloniti na samu sebe. Dakle treba slijediti načine da postane moćna, ekonomski i gospodarski nezavisna i na taj način smanji ovisnost o ostalim nepovjerljivim državama. Još su Platon i Aristotel argumentirali u korist autarkije na temelju osiguranosti državne moći. Ekonomska varijanta preskriptivnog realizma imala je odjeka u teoriji merkantilizma u 18. stoljeću. Država se moze bogatiti i jačati samo ako se druga država zbog toga osiromašuje i slabi. Jedinica za ekonomsku analizu nije pojedinac ni njegovo blagostanje nego nacionalno blagostanje. Takva politika vodila je i Englesku u njezinoj ekspanzivnoj politici tijekom 19. stoljeća, a imala je i podršku u vodećim zapadnim intelektualcima onog doba. Naravno takva politika ipak nije comon sense jer trgovina se ne bi ni odvijala da ne koristi objema stranama. David Hume je sredinom 1750-ih napisao da je povečanje ekonomskog blagostanja jedne države povoljan znak i za susjedne zemlje, te da često promiče napredak okružujućih država. Političke realiste zbog svega navedenog smatraju amoralnim, ali pitanje je da li je svaki sebi okrenuti čin nužno amoralan? Oni koji vjeruju u univerzalni moral smatraju da sebi služeći čin koji ne može biti univerzaliziran, je nužno imoralan. Djelomično, univerzalan zakon može igrati ulogu u etičkim odlukama. A druge strane, ako moralnost prihvati neku bar djelomičnu vrijednost sebi služećim činima, tada je politički realizam moralna politička doktrina. U pokušaju objašnjavanja porijekla rata, ova teorija ne nudi solidnu bazu, ali ostaje efektivna samo ako je koristimo za objašnjavanja ljudskih odnosa koji se temelje na ideji da je svijet sistem kompetivnih i konfliktnih centara moći koji se, na neki način, drže u balansu. Vijetnamski rat predstavlja dobar primjer o dubini rata ukorijenjenog u ljudsku kulturu, koja je bila ignorirana teorijom normativnog realizma. 13

Nakon II. svjetskog rata, američka vanjska politika se temeljila na krilatici to make the world safe for democracy10. Predsjednik Roosvelt je nakon završetka rata zahtijevao da se završi doba imperijalizma, kako bi Amerika preuzela vodstvo liberalnog čuvara. Vlastito samoodređivanje kao pravilan način liberalne politike u kontekstu Vijetnama, Roosveltu nije palo na pamet, unatoč dugoj vijetnamskoj povijesnoj nezavisnosti te usprkos pokušajima Kineza da vladaju njima. Takvu važnu činjenicu američki savjetnici su propustili ili jednostavno u svojoj vlastitoj sigurnosti nisu uopće smatrali relevantnom. Njihovo vlastito samoodređivanje, njihova vizija kulture i prošlosti nije bila značajna, jer oni nisu smatrani ključnim igračima u teorijama čuvara slobode. Isto tako, nemogućnost pravog sagledavanja stvari onemogućio je križarski pohod na komunizam. Na taj način američka realna politika dolazi u sukob sa realnošću, jer zaobilazi kulturološku i povijesnu strukturu koja je nužna za razumijevanje današnjeg stanja. Vijetnamski osjećaj nezavisnosti proteže unatrag 2000. godine. Otprilike oko 200 g. počinje njihov put, da bi bili aneksno dodani Kini. Li- Bon privremeno dobiva kontrolu 541. godine. U 13. stoljeću Annam i Champa, sjeverni i južni dio, ujedinjuju se da bi odbili napad Mongola, koji su pod vodstvom Sogata relativno lako napredovali kroz Annam, ali su zaustavljeni u južnom dijelu Champa, koji nastavlja gerilski rat protiv okupatora. Mongolski car, Kublai kan složio se da više ne napada, ako priznaju njegovu suverenost. Nakon toga opet se vraćaju napadima, sjevera na jug ili juga na sjever. Annam je aneksirao Champu 1312. godine, ali onda se opet udružuju da odbiju Thai invaziju. Nakon toga Champa se pobunjuje i istjeruje Annamce. Mir je došao samo s ekonomskom iscrpljenošću obiju zemlji. Nakon oporavka, Che Bong Nga iz Champa uspijeva 1371. godine zarobiti Hanoi, ali ne dolazi do potpune pobjede. Taj dvoboj prekida kineska invazija na Annam 1407. godine, koja je odbijena te rat biva nastavljen. Ovaj puta annamski vođa Le Thanh Ton okupira Chapmu 1471. godine. U 16. stoljeću Champa se oslobađa sjeverne kontrole. Annamski diktator Trinh Tong pokušava postići stabilnost zemlje ujedinjavanjem. Sada dolazi do sukoba dvije dinastije; na sjeveru Trinh dinastija, zajedno sa Nizozemcima, i na jugu, Nguyen, koja je imala podršku Portugalaca i njihove zavidne tehnologije. Nakon što su uspješno odbili Trinh invaziju, Nguyen gradi obrambeni zid sjeverno od Hué. Zid se pokazao neprobojnim 1637. godine u obrani i mir je potpisan između Sjevernog i Južnog Vijetnama, a za granicu je izabrana rijeka Linh. Frustrirani Sjever okreće se napadima na aneksirana područja susjedne Kambodže (1739-1749) i Siama. U drugoj polovici 18. stoljeća Siam uspješno odbija napade Vijetnama i Burme i istjeruje Vijetnamce iz Kambodže. Civilni rat koji je izbio 1773. godine u Vijetnamu rezultira eliminacijom Trinh obitelji i nasljednici 10

Učiniti svijet sigurnim za demokraciju. Predsjednik Wilson

14

Nguyen Anha, sa sijamskom potporom, uspinju se do pozicije Gai Longa, imperatora, godine 1802. Francuzi 1824. godine na lokalnim obalama istočne obale počinju preobraćenja na kršćanstvo uznemirujući time stanovništvo. Francusko ratno brodovlje anhilira vijetnamsku mornaricu 1847. godine, a nakon toga započinju sporadična bombardiranja 1850-ih godina. Smjestivši se u garnizon u Saigonu, polako šire kontrolu na područja Vijetnama. Vijetnamci 1883. godine priznaju francusku nadmoć, kao što su ranije priznali i Mongola. U razdoblju 1885-1895. godine Francuzi se bore sa raširenim pokušajima pobuna i gerilskih napada prije nego uspijevaju uspostaviti mir zahvaljujući svojoj tehnološkoj superiornosti. Nacionalni pokret u 20. stoljeću utjelovljen je u osobi Ho Chi Minha koji je vodio delegaciju na versailleske razgovore u Pariz 1919. godine. da osigura nezavisnost vlastite zemlje. Naravno, ta želja mu je bila odbijena. Mijenja ime, uzima pseudonim Nguyen Ai Qouc, postaje ključni član Francuske komunističe partije 1920. godine i odlazi u Moskvu na političke instrukcije. Prvi pokušaj svrgavanja francuske vlade odigrao se 1930. godine. Ne donosi uspjeh i pokret se povlači u ilegalu. 1939. godine na sjeveru Vijetnamci na Annam teritoriju oslobađaju se kineske kontrole, napadajući istovremeno i južni dio Champa teritorija. Tijekom II. svjetskog rata Ho Chi Min ujedinjuje pobunjenike i zajedno sa zapadnim silama napreduje protiv Japanaca. Nakon rata Ho Chi Minova partija proglašava vijetnamsku nezavisnost. Francuzi pokušavaju uspostaviti kolonijalnu vlast, ali bivaju poraženi u bitci kod Dien Bien Phu 1954. godine. Prije početka same agresije europski racionalizam i politička arogancija zasljepljuju Francuze koji ne uviđaju kompleksnost situacije, jer smatraju da je dovoljno to što su posjedovali zapovjednike školovane na akademijama Zapadne europe i Sjeverne Amerike. Teška škola gerilskog ratovanja u džunglama Indokine za njih je bila od nikakvog značaja. Francuska tehnološka superiornost u avionima i tenkovima pokazala se beskorisnom u tim područjima. Nakon samo tri mjeseca Vijetnamci su nadjačali francusku frontu. Dogovorom je ustanovljena podjela na 17-toj paraleli, takozvana vruća zona, sjeverno od Hué. Kada je Francuska istjerana, Amerika se umiješala u ono što su smatrali da je komunističko preuzimanje jugoistočne Azije. U početku je Eisenhower govorio "da ne može zamisliti veću tragediju od one da se Amerika uplete". To se promijenilo u zabrinutu reakciju zbog pada saveznika u tom području, što dovodi do njegove zadnje izjave o Vijetnamu: "Pad Južnog Vijetnama stavit će u pokret kotrljajući proces koji se ne može zaustaviti i koji ima veliku influencu na naš svijet, našu demokraciju i našu slobodu".11 Možemo reći da je Eisenhower obvezao Ameriku da brani Južni Vijetnam. Sjeverni Vijetnam je napao 1961. godine. Sjeverni Vijetnam je osvojio južni dio 1973. godine, uvodi brutalnu političku ideologiju, istovremeno 11

Citirano u Johnson, A. History of Modern Times, str. 632-633.

15

napadajući Kambodžu na zapadu (1977., 1979.) i odbijajući napad Kine 1979. godine. Vijetnam se povlači iz Kambodže 1989. godine. Iako se vijetnamski rat vodi kao trenutak u kojem je komunistički Sjever zauzeo jug zemlje, povijest i kultura prikazuju sirove ritmičke impulse koji 2 000 godina dominiraju tim predjelima svijeta. Fundamentalističke razlike Champa i Annama nisu izblijedile i njihova netrpeljivost još uvijek postoji. Ovaj pogled unatrag pokazuje da nismo nužno racionalna bića, nego smo kao pojedinci zaokupljeni vlastitim kulturološkim kontekstom i nikako ga ne smijemo ignorirati ili staviti na stranu, ocijeniti kao nevažnim, a to je upravo ono što su učinile Francuska i Amerika.

TREĆE POGLAVLJE: Tipovi rata 3.1. Životinjski rat

16

Quincy W. koristi taj termin za razlikovanje od ljudskih ratova. Takav tip rata postoji kao instinktivni kolektivni obrambeni mehanizam za mnoga bića. Bića se organiziraju da brane teritorij ili prava na razmnožavanje. Takva organizacija je na instinktivnom nivou što samo pokazuje da su napad i obrana genetički zapisano u tim bićima. Rat na tom stupnju nije stvar vlastitog izbora, već stvar instinkta. Na toj razini ne možemo razgovarati o etičkim problemima. Duljina i opseg trajanja tih ratova su limitiran evolucionarnim principima koji se vode samoočuvanjem i očuvanjem vlastite vrste. Budući da su ljudi također životinje, iz tih proučavanja i promatranja možemo naučiti mnogo. Naravno, sposobni smo za kompleksne razgovore, auto-refleksiju, etičko ponašanje, tako da ipak postoji veliki rascjep između ljudskih ratova i životinjskih ratova. Etnološka istraživanja mogu pokazati kako su ti ratovi evoluirali u ljudski tip ratovanja iz prirode instinktivnih reakcija koje su se generacijama razvijale, ali ne mogu prikazati iscrpne podatke današnjeg ljudskog ratovanja. 3.2. Primitivni ratovi Primitivni ratovi počinju s pojavom kulture i uzorcima naučenog ponašanja i organizacije. Više karakteristike takvog ratovanja karakterizirane su pojačanom ulogom znanih ciljeva, motivirane su kompleksnim vrijednostima: čast, slava i osveta. S pojavom primitivnih ratova počinju i nasilne eskalacije karakteristične samo za ljudski rod. Primitivni rat je okružen ritualima magije i raznih tabua, pravilima koje nalažu kako se borba vodi, transformacijama u ratnika u raznim plemenima, pokopom mrtvih, purifikacijom ratničke grupe u miru i slično. Čak i modernizacija ratovanja nije smanjila potrebu za takve rituale. Ljudi nikada ne mogu postati bića samo čistog razuma. Čovjek se u trenucima stresa obraća Bogu ili jednako kompenzirajućoj vlastitoj filozofiji, tražeći vlastitu sigurnost. Organizacija primitivnog rata obuhvaća u rudimentarnom obliku sporadične zajedničke ljudske akcije, okupljajući se oko nekog specifičnog pojedinca. Takav primitivan rat je odraz lovačkih strategija i uzoraka.12 Takva društva još nisu u stanju organizirati stajaću vojsku. Kako je nivo kulturne kompleksnosti porastao, primitivni ratovi mogu se podijeliti u više i niže tipove. Niže primitivne ratove karakteriziraju razne razmirice ljudi čiji su razumni kapaciteti jako mali, ali su ipak sposobni za konkretnu akciju lova i slabijih strategija. Mnoge životinje su sposobne za neku vrst dogovorene akcije. Lovne strategije vukova nisu puno različitije od tih raznih koordiniranih akcija ljudskih bića. 12

"Među nacijom lovaca, najniže i najrudimentarnije stanje društva, lovac je ujedno i ratnik." Adam Smith, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, R. H. Campbell i A. S. Skinner. Liberty Classics, Indianapolis, 1979.

17

Viši stupanj primitivnog rata počinje sa Homo sapiens sapiens i evolucionira u razumno planiranu akciju. Upotreba specifičnog oružja i napredak vojne logistike, moral i počeci etičkih pravila, opravdanje samog ratnog čina, sadržani su u primitivnim oblicima u tom većem stupnju primitivnog rata. Ipak, nedostatak sistemske strategije i višak privatnog i osobnog zanimanja, umjesto javnih političkih interesa, pokazaju da su se ti ratovi većinom vodili za teritorij ili za resurse. Bilo bi pogrešno tvrditi da su ti razlozi dovoljni da se objasne viši stupnjevi primitivnog ratovanja. S porastom naselja, lovci se okreću bržim i unosnijim zanimanjima od lova, okreću se susjedima i njihovim teritorijama koji postaju lovine. Takvim čestim ratovanjima stvaraju se rituali i vrijednosti koje su utkane u kulturu kao i u politički nacionalni identitet. Ti motivi i vrijednosti koje su motivirale njegovo ponašanje nisu nestale kroz čovjekovu starenje, nego su sastavni dio njegove današnje kulturne osobnosti. 3.3 Civilizirani ili politički rat Ovakva vrsta rata uključuje formiranje država i uspon stalne vlade koja centralizira administrativnu moć. U takvoj državi postoji podjela rada, ekspanzija produkcije, sve karakteristike stalne i statične države. Materijalni progres donosi ljudima blagostanje u vidu višeg životnog standarda, i naravno nastaje akumilirani višak koji se može kanalizirati u ratne svrhe. S napretkom agrikulture, fotifikacije postaju veće, oružje postaje ubojitije i dužeg dometa. Profesionalna vojska može se organizirati sezonski ili permanentno, bitke postaje bolje organizirane, a u strategije i taktiku ulaže se veći intelektualni napor. Cijena rata povećava se s kompleksnošću države i agresivni civilizirani rat postaje luksuz u ekonomskom smislu. Priroda civiliziranog rata ostaje uglavnom neizmjenjena sve do izuma baruta. Tijekom bitke kod Crécya 1346. godine,

jedna od najvećih

koncentracija

vitezova

na

srednjovjekovnom polju jurišala je na englesku vojsku pretežito sastavljenu od običnog puka. Od 12 000 ljudi, 8 000 su bili strijelci: oni su se suočili sa 60 000 Francuza, od kojih je 12 000 bila teška konjica. Francuski vitezovi i njihovi saveznici odbili su jurišati na seljake, koji su ispaljivali kišu strelica, već su tražili borbu sa statusno jednakim engleskim vitezovima. Englezi su izgubili oko 200 ljudi, a Francuzi 1 542 viteza i između 10 000 i 20 000 vojnika. Skupo održavani rod vojske bio je izbrisan s tako jeftinim i jako djelotvornim oružjem. S razvojem oružja i ekonomskim razvitkom država rat postaje kompleksniji i traje sve veći vremenski period, ali baš zato jer si države mogu priuštiti takav rat.

18

3.4. Moderno ratovanje Za takvo ratovanje karateristično je daljnje povećanje resursa koji se u ratu upotrebljavaju za povećanu mehanizaciju, masovnu produkciju oružja, brzu komunikaciju, povećanje i podjelu, te specijalizaciju rada profesionalne ili regularne vojske. Rat se nakon 16. stoljeća, osobito prema vojnoj povijesti, dijeli u pred-industrijske i industrijske tipove. Prije druge polovice 19. stoljeća oslanja se na agrarnu ekonomiju sa malim razlikama u produkciji. To sve mijenja industrijska revolucija koja donosi intenzivnu masovnu produkciju oružja. Sukob te dvije strane možemo promatrati u američkom Civilnom ratu (1861.-1865.). Sukob industrijskog Sjevera protiv pretežito agrikulturnog Juga. Također i Prvi svjetski rat pokazuje sukobe industrijskih zemalja Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije, te AustroUgarskog carstva. Možemo reći da je I. svjetski rat bio feudalna bitka sa elementima modernog nacionalizma opskrbljen masovnim i industrijskim oružjem. Svi znamo kakve su bile krvave posljedice. 3.5. Nuklearni rat Nuklearni rat se jako razlikuje od bilo kojeg modernog rata. Predstavlja intenzivno korištenje današnje tehnologije u korist rata. Nedavni Hladni rat (1945.-1989.) između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog saveza pokazuje novu eru ratovanja u kojem postoji stalna prijetnja totalne destrukcije zbog raznih incidenata (Kubanska kriza 1962.). Ipak, mnogi moderni ratovi su bili konvencionalni: u Koreji (1950-55), Vijetnamu (19451975), ratovi protiv Falklandskih otoka (1982.), protiv Iraka (1991., 1996.), protiv Srbije i Crne Gore (1999.) i Afganistana (2001.), i u ni jednom nije upotrebljeno nuklearno oružje. Sporadične borbe između Indije i Pakistana zbog Kašmirske provincije uvijek izazivaju mnogo pozornosti zbog mogućnosti upotrebe nuklearne bombe. Priroda nuklearnog rata je takva da ne postoje nikakve zapreke ni granice, ne isključujući ni ogromne potencijalne žrtve. Nuklearni rat ima ogromne implikacije na etičko razmišljanje o ratu. Nuklearni rat možemo slobodni nazvati i totalni rat, jer ne ometa ga prostorna udaljenost, niti bilo kakva pažnja ni dikriminacija prema mogućim žrtvama. "Priroda nuklearnog rata je takva da nakon takvog rata, milijarde ljudi koji nastanjuju zemlju postaju podlozni napadima raznih bolesti, dolazi do raznih degenerativnih bolesti, oštećuje se sama DNA molekula, nositelj nasljednosti." 13 Ruski general Sokolovsky primjetio 13

Andrei Sakharov, "Sakharov Speaks", in Continuity and Change, ur. Philip C. Ensley, str. 168.

19

je da pojava raketa sa nuklearnim glavama radikalno mijenja koncepciju modernog ratovanja i ogroman kapacitet dostave nuklarnog oružja, stvara od čitave zemlje potencijalno bojno polje. Takav potencijal nuklearnog oružja onemogućava bilo kakvu kontrolu, odgovarajući odgovor na prijetnju ili napad. Isto tako vrijeme od objave rata i ispaljivanja prvih raketa je smanjeno na najmanji mogući period za razliku od konvencionalnog ratovanja. 3.6. Postmoderno ratovanje Šesti tip rata s kojim smo suočeni nedavno možemo nazvati raznim imenima. Cyber ratovanje, Info–rat ili virtualni rat. Cyber rat uključuje napade na elektroničko komunikacijske sisteme neprijatelja kroz upotrebu kompjuterskih virusa ili elektromagnetskih eksplozija u atmosferi koje su dizajnirane za onesposobljavanje kompjuterskih sistema. Definicija ne uključuje izolirane incidente pojedinačnih napada hakera koji su samo čin vandalizma ili pljačke, iako maliciozni i nasilni, ne konstituiraju čin rata. Virtualno ratovanje uključuje napuštanje ratovanja licem u lice u korist sigurnih skloništa tisućama kilometara daleko od bojišta. Bespilotne letjelice i navodeće rakete postaju danas neizostavni dio virtualnog rata. Iako su neki dijelovi medija i tehnologije koji su uključeni u cyber i virtualni rat novi, napadi na komunikacije ne konstituiraju novu formu rata, ne redefinirajući time sam rat. Komunikacija kao meta pokazuje ovisnost moderne ekonomije o brzini protoka informacije, ali i želju da se stvore alternativna sredstva komuniciranja, iako strateški vrlo važno ne bi uništilo potencijalne linije komunikacije za, recimo, američku ekonomiju. Neka druga nacija osjetila bi to kao ogroman gubitak. Destrukcija World Trade Centrea 2001. godine dovela je do ekonomske reperkusije, ali nije uzdrmala iz temelja otvoreno ekonomsko društvo. Ekonomski promet je brzo preusmjeren kroz druge kanale. Napad saveznika u Drugom svjetskom ratu na Njemačku pokazao je snagu kompleksne industrijske nacije da se oporavi, za razliku od siromažnijih zemalja u kojima su odnosi populacije i ekonomije mnogo osjetljiviji. Ratna kampanja u Afganistanu 2001.-2002. pokazuje

razlike između vođenja

virtualnog rata protiv zemlje koja je siromašna u ekonomskom terminu i bacanje bombi na ekonomski napredniju Srbiju 1999. godine. Razaranje električnih centrala je sigurno u nekoj mjeri ugasilo komunikacijske centre, ali nije uništilo mogućnost srpske vojske da poduzima staromodne vojne akcije. Takav napredak koje je doživjelo današnje ratovanje kada su u

20

upotrebi krstareći projektili i robotizirane bespilotne letjelice navođene sa sigurnih lokacija daleko od neprijateljskih linija, sama priroda rata se nije promjenila. Vidljivo je da se kroz nove tipove ratovanja povećava i kompleksnost rata, iako ne trebamo pretpostaviti nužno napredovanje ratne strategije i taktike. Rat također može biti i simptom nazadovanja ljudske civilizacije.

ČETVRTO POGLAVLJE: Etika ratovanja

4. Etika rata

21

Postoje tri tradicije koje dominiraju u etičkim promišljanjima o ratu. Realizam, pacifizam i teorija pravednog rata. Naravno postoje i druga razmišljanja, ali toliko su proturječna i ne ne podliježu klasifikaciji, te ne ulaze u te podjele. Glavna kontroverzna propozicija teorije pravednog rata tvrdi da države mogu imati razlog i moralno opravdanje da krenu u rat. Rat je ponekad, naravno ne uvijek, moralno pravedan. Rat Saveznika u Drugom svjetskom ratu smatran je kao primjer moralno opravdanog rata. Realizam pak pruža skeptičan pogled na aplikaciju moralnog koncepta na sam rat. Moć i nacionalna sigurnost, tvrde realisti, motiviraju države tijekom ratnog razdoblja i moral je u tim trenucima samo pusta želja. Etika nema nikakve veze sa okrutnim svijetom globalne politike, gdje samo jaki preživljavaju. Država bi trebala težiti vitalnim interesima u sigurnosti, utjecaju nad drugima i ekonomskom rastu, a ne moralnim idealima. Pacifisti moralnu koncepciju rado primjenjuju i smatraju da je to nužno, na internacionalne razmirice. Vrlo je važno pitanje o mogućnosti opravdanja čina rata. Ali, rezultat takve normativne aplikacije, u slučaju rata, je uvijek da se takva akcija ne smije poduzimati. Ondje gdje je teorija pravednog rata popustljiva i dopušta rat, pacifizam je uvijek protiv. Za pacifiste, rat je uvijek pogrešan i uvijek postoji neko bolje riješenje problema. U daljnjem teksu ću podrobnije objasniti svaku teoriju. 4.1. Teorija pravednog rata Ova teorija je jedna od najutjecajnijih teorija o etici rata. O toj teoriji rapravljaju i zastupaju ju velikani svoga doba: Augustin, Toma Akvinski 14, Hugo Grotius15, Suarez, Vattel. Mnogi smatraju Augustina i začetnikom teorije pravednog rata, neopravdano. James. T. Johnson, povjesničar tradicije teorije pravednog rata, smatra da porijeklo teorije možemo pronaći u klasičnim grčko-rimskim, pa i kršćanskim vrijednostima. Neku početnu točku možemo naći kod Aristotela, Cicera i Augustina. Mnoga pravila su se razvila i kao takva ušla u međunarodne zakonike koji se tiču oružanih sukoba. Ujedinjeni narodi, Haag, Ženevska konvencija samo su neke međunarodne institucije koje se ravnaju prema njima. Tradicija teorije pravednog rata je nedvojbeno od velikog utjecaja i dominira moralnim i legalnim 14

AKVINSKI, Toma, Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vereš, Zagreb: Globus, 1981. Huga Grotiusa O pravu rata i mira (Des Hugo Grotius drei Bücher über Recht des Krieges und Friedens, Berlin 1969.; tiskano na osnovi izdanja iz 1625. 15

22

diskursima koji se tiču rata. Teorija pravednog rata može biti podijeljena na tri djela, koji se u literaturi navode na latinskom. Ti djelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tiče pravde u ratu općenito; 2) jus in bello, koji se tiču pravde u ratu nakon što je počeo; i 3) jus post bellum, koji se tiču pravde u ratu u završnoj fazi rata, po završetku. Termini jus ad bellum i jus in bello nisu postojali u romanističkoj i skolastičkoj tradiciji. Bili su nepoznati civilnom zakoniku srednjeg vijeka, kao i međunarodnom zakonu. Nije bilo nikakve podjele na dvije vrste pravila, ad bellum i na drugi in bello. Jako je teško pronaći termine jus ad bellum i jus in bello u upotrebi prije 1930. Ni jedan nije spomenut tijekom 1899. i 1907. na Mirovnoj konferenciji na kojoj su se kodificirali ratni zakoni. Termin jus ad bellum koristi se 1928. i 1931. tjekom istraživanja rata. Sam termin dobiva na vrijednosti tek zaslugom Bečke škole. Jedan od prvih koji koristi te termine bio je Josef Kunz, koji ih je navjerojatnije i ″iskovao″.16 Prvi puta su termini objavljeni 1934. u članku i zatim u knjizi 1935.17 Dvije godine kasnije, Alfred Verdross koristi termine u istom smislu kao i Kunz, u svojoj knjizi o međunarodnom pravu. Negdje otprilike u isto vrijeme, R. Regout počinje također koristiti oba termina u svojoj knjizi o doktrini pravednog rata. 18 Ipak ni jedan termin u tom razdoblju nije bio objavljen u nekim velikim publicističkim radovima niti se pojavio na nekim tečajevima o ratu i miru na Haškoj akademiji Međunarodnog zakona ili bilo kojoj drugoj akademiji. Termini se masovno počinju koristiti nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim, učenik Bečke škole, koristio termine jus in bello i ad in bello u prvom velikom međunarodnom

sporazumu

u

postratnom

razdoblju19.

U

radovima

nastalim

pod

Guggenheimovim vodstvom, a koji su objavljeni 1956., Kotzsch ih uzima zdravo za gotovo, kao termine koji su u širokoj upotrebi. Kako i vidimo, neke ideje pravednog rata postojali su još u davna vremena, ali sama terminologija koja se danas koristi, javlja se relativno kasno, tek sredinom prošlog stoljeća.

16

KUNZ, Joseph, Bellum justum and bellum legale, AJIL, 1951, Vol. 45, 528. KUNZ, Joseph, Kriegsrecht und Neutralitätsrecht, Beč, 1935, Vol. 1-2. 18 REGOUT, Robert, La doctrine de la guerre juste de saint Augustin à nos jours, Paris, 1935. 19 GUGGENHEIM, Paul, Lehrbuch des Völkerrechts, Vol. 2., Basel, 1949, 17

778.

23

4.1.1. Jus ad bellum Pravila jus ad bellum u prvom redu odnose se na vođe država. Budući da su političke vođe ono koji inauguriraju ratove, pokreću vojske, oni se odgovorni za jus ad bellum principe. Ako ne uspiju ili zakažu, tada su učinili ratni zločin. Prema riječima nürnberških tužitelja, agresivni vođa koji započne nepravedni rat počinio je zločin protiv mira. Ono što konstituira pravedni ili nepravedni rat određeno je pravilima jus ad bellum. Teorija pravednog rata nalaže da svaki rat, da bude opravdan, mora sadržati šest zahtjeva. 4.1.1.1 Pravedan i opravdan razlog Ovo je najvažnije pravilo koje određuje sve ono što slijedi. Država može započeti napad samo zbog pravog razloga. Ovaj razlog uključuje: samo-obranu od vanjskog napada, obrana drugih od istih događaja, zaštita nevinih od brutalnih, agresivnih državnih sustava. Moderni teoretičari pravednog rata govore o jednom razlogu, otporu protiv agresije. Agresija je upotreba naoružane sile i napad na nečija temeljna prava. Osnovna prava dvije vrste entiteta su ovdje na snazi: državna prava i prava njegovih vlastitih građana. Internacionalno pravo potvrđuje da države imaju mnoga prava, prvenstveno ona što se tiču političke suverenosti i teritorijalnog integriteta. Primjer agresije je napad Njemačke na Poljsku 1939., i Iraka na Kuvait 1990., gdje je agresor koristio oružanu silu da svrgne njezinu vladu, da zauzme teritorij i uspostavi vlastitu vladavinu. Napadnuta država ima pravo na nasilan odgovor, na obranu, dapače njezina je dužnost da zaustavi nasilnog agresora. Možemo reći da država ima tu dužnost jer treba braniti prava vlastitog stanovništa, uostalom vlada je uspostavljena da osigura osnovna prava ljudi. Ako se država prama tome ravna, onda je ona legitimna; ako ne, onda država nema pravo ni razlog da postoji. S moralnog stajališta samo legitimne vlade imaju prava, uključujući i da idu u rat. Teorija legitimne vlade je nužna da bi imali temelje za teoriju pravednog rata, kao što je dobro primjetio Toma Akvinski. Ova veza sa legitimnošću je konzistentna s perspektivom rat: nasilan sukob oko toga kako će se rukovoditi nekim područjem. Temeljeno na međunarodnom zakonu, čini se kako postoje tri osnovna kriterija za legitimnu vladu. Ako su svi uvjeti ispunjeni, država ima pravo na vladavinu i na vlastiti mir. Kao prvo, država je prepoznata kao legitimna od svojih ljudi i od međunarodne zajednice. Država, kao drugo, mora izbjegavati narušavanje prava drugih legitimnih država. Posebice, legitimne države ne vrše agresiju protiv drugih društva. I kao treće, legitimne države moraju napraviti svaki razumni napor da zadovolje ljudska prava

24

vlastitih građana, naročito onih koji se tiču života i slobode. Države koje ne ispunjavaju te kriterije nemaju prava vladavine ili da idu u rat. O državama koje ispunjavaju te kriterije možemo govoriti kao o legitimnim državama ili kao minimalno pravednim. Bitno je govoriti o tim pravima, jer ta prava daju državi moralnu legitimnost, pokazuju nam zašto je opravdano odgovoriti nasiljem na agresiju. Pravdu u civilnom ratu, gdje nema klasičnog prelaska granica, između zemalja, gdje se oko jedne države bore razne frakcije, također nam osvjetljavaju ta pravila. Pitanja; koja strana ima na sebi bar minimalnu pravdu; koja se strana brani, ili koja se nastoji osamostaliti, pomažu za koju se stranu treba opredjeliti. Postavlja se i pitanje kako se koncepcija pravednog razloga slaže sa naoružanom humanitarnom intervencijom. Kada država ne počini agresiju prelaska granice, nego se brutalno okrene protiv vlastitih ljudi, počinjava masakre protiv velikog broja svojih građana. Takvi događaji desili su se u Kambodži i Ugandi 1970-ih godina, Ruandi 1994. godine, u Srbiji i Kosovu 1998-1999. godine i u Sudanu/Darfuru od 2004 do danas. Naša definicija nam dozvoljava da interveniramo u ime žrtava, da napadnemo takav režim i svrgnemo ga s vlasti. Jer agresija se ne događa samo prelaskom granica, to je upotreba oružane sile protiv tuđih osnovnih ljudskih prava. Taj netko drugi može biti druga osoba (nasilan zločin), druga država (međunarodna ili vanjska agresija), mnogi ljudi unutar vlastite države (domaća ili unutarnja agresija). U svim tim slučajevima, agresor nema nikakva prava zbog kojih ga se ne smije napasti. Agresor ima dužnost da prestane s agresijom te da prihvati svaku kaznu koja mu se odredi zbog agresije. Ako se agresor ne zaustavi, posve je legitimno da se žrtve okrenu upotrebi sile da se zaštite, i svatko tko može pomoći žrtvama ovlašten je za upotrebu sile. Obično, u humanitarnim intervecijama, oružana sila međunarodne zajednice je od vitalne važnosti za efektivni otpor protiv agresora, jer je domaća populacija većinom u nemogućnosti ili bar u nepovoljnijem položaju od agresora. Teroristi također mogu izvršiti agresiju. Nema ništa da bi bilo isključeno, oni također mogu upotrijebiti oružanu silu u namjeri povređivanja nečiji tuđih prava. Nakon takve agresije, odrekli su se svih prava o nenapadanju. Teroristi čak u većini svojih djelovanja čine agresiju, jer terorizam je zapravo upotreba sporadičnog nasilja pravilno odabranog da se maksimizira efekt, naročito upotrebljen protiv civila, sa željom širenja straha među populacijim nadajući se da će strah ubrzati neke njihove političke ili druge zahtjeve. Al-qaida, teroristička skupina, 11. 9. 2000. g, očito je koristila oružanu silu da bi dobila kontrolu nad avionima koje je upotrijebila kao projektile protiv meta u Pentagonu i World Trade Centru. Takav čin agresije je bio akt protiv suverenosti i teritorijalnog integriteta američke države i napad na ljudska prava i živote stanovnika države. Kao takvi, naravno, ako su dobro istražene veze terorista i talibanskog režima u Afganistanu, obrana i napad na 25

talibansku vladu je sasvim opravdan. Postoje mnogobrojne indikacije da je upravo ona sponzorirala teroriste s ljudstvom, novcem i sigurnim mjestom za prebivanje. Vrlo važan čimbenik u slučaju opravdanog razloga, da bi bilo pravedno ići u rat, je to da se mora aktualizirati agresija, ili u nekim rijetkim slučajevima kada je dozvoljeno napasti da bi se spriječila sigurna agresija. Naravno, ne slažu se svi oko toga. Tvrdi se da je apsurdno kazniti nekoga za zločin koji tek treba biti učinjen. Neki se trude definirati izvanredne slučajeve: ozbiljnost očekivanog napada i agresije, vrsta i kvaliteta zahtjevanih dokaza, brzina kojom moramo odlučiti, i pitanje pravednosti i dužnosti da se zaštite ljudi. Ako se zna da se treba dogoditi užasan napad, treba se spremiti i okrenuti od obrane na napad. Napad je najbolja obrana. Zašto bi agresor bio u povoljnijem položaju od napadnutoga? Ali, to naravno povlači pitanje: možete li napasti prvi, da li ako koristite preventivni napad, niste agresor? Da li se može napad smatrati činom obrane od agresije? Međunarodni zakon, striktno zabranjuje preventivne napade osim ako nisu autorizirani od UN-vog Vijeća Sigurnosti. Ta pitanju su jako aktualna s obzirom na američki preventivni napad na Irak. Sjedinjene Američke Države se rukovode Nacionalnom sigurnosnom strategijom, pravom da udare prvi kao dio rata protiv terora. Mnoge druge države smatraju takvu odluku i strategiju iznimno kontroverznom. 4.1.1.2. Prava namjera Država mora imati namjeru voditi rat samo zbog pravednog i opravdanog razloga. Imati pravi razlog da se krene u rat nije dovoljno: motivacija da se krene u rat mora biti i moralno prikladna. Drugi motivi, poput moći, ili otuđivanje zemlje, iracionalni poput etničke mržnje su isključeni. Samo prava namjera u sklopu opravdanog razloga moze priskrbiti ratu pravednost. Sa svakim drugim razlogom dolazi i do moralne pokvarenost. Međunarodni zakoni ne uključuju to pravilo, vjerojatno jer je teško dokazati državnu intenciju napada.

4.1.1.3. Legitiman autoritet i javna objava Država može ići u rat samo ako je odluka donesena od legitimnog autoriteta, sukladno pravilnim procesom i donesena javno, sa saznanjem ljudi i neprijateljske države. Legitiman autoritet je obično specificiran u konstituciji te zemlje. Zemlje koje nemaju zahtjeve minimalne zakonitosti, nemaju ni legitimnost poći u rat.

26

4.1.1.4. Zadnja opcija Države mogu krenuti u rat tek kada su iscrpile sve mirne alternative da bi riješile sukob, posebno pregovore na diplomatskoj razini. Kada netko želi objaviti rat, mora biti siguran da je to zadnje praktično i razumno rješenje da se efektivno odupre agresiji. 4.1.1.5. Vjerojatnost uspjeha Država bolje da ne ulazi u rat ako nema mogućnosti da promijeni nadolazeću situaciju. Cilj je blokirati masivnu nasilu agresiju koja je neminovna. Međunarodni zakoni ne uključuju taj zahtjev, smatrajući ga razumnim i logičnim. 4.1.1.6. Proporcionalni zahtjevi Država mora a priori svakom iniciranom ratu, vagnuti dobro koje proizlazi iz njega, kao što su osiguranje opravdanog razloga, protiv zla koje proizlazi iz njega, prvenstveno žrtve. Samo ako su ti zahtijevi u proporcionalnom odnosu, tj. cijena koja se plaća nije prevelika, ratna akcija se može nastaviti. Moramo naglasiti opće dobro, jer općenito se u ratu gleda samo vlastita korist, ne imajući na umu neprijateljske žrtve, a često zanemarujući i naše vlastite. Teorija pravednog rata inzistira na ispunjenju svih šest kriterija za djelomično opravdanu deklaraciju rata. Bez tih uvjeta nema opravdanosti. Kao takva, teorija pravednog rata čini se jako zahtjevna. Naravno, takva treba i biti budući da se odnosi na tako težak čin kao što je rat. Važno je shvatiti da prva tri principa možemo nazvati deontološkim zahtjevima također poznatim i kao zahtjevi koji se temelje na dužnosti. Da bi rat bio pravedan, moramo se držati nekih temeljnih dužnosti: dužnosti da ne učinimo agresiju. Druge dužnosti tiču se prikladne motivacije, javne obznanjenosti od legitimnog autoriteta. Slijedeća tri zahtijeva su konsekvencijalna: ako su prva tri principa ispunjena, moramo uzeti u obzir i konsekvence pokretanja čina rata. Kao takva teorija pravednog rata pokušava osigurati razumnu kombinaciju deontologije i konsekvenci s obzirom na teoriju rata.

27

4.1.2 Jus in bello Jus in bello odnosi se na pravednost u ratu tijekom bitke. Odgovornost države u jus in bello, pada na leđa generala i vojnika koji formuliraju i izvršavaju ratnu politiku određene države. Oni su odgovorni za svako kršenje principa koji se događaju pod njihovim zapovjedništvom. Ta odgovornost se često pokazuje na suđenjima za ratne zločine, bilo od strane vlastitog vojnog suda, ili od strane novo formiranog Međunarodnog kriminalnog suda stvorenog 1998.g. Sporazumom u Rimu. Moramo ustanoviti razliku između vanjskog i unutarnjeg jus in bello. Vanjski ili tradicionalni, jus in bello tiče se pravila države kojih se ona treba pridržavati glede neprijatelja i vlastitih oružanih sila. A unutarnji jus in bello tiče se pravila koja država mora poštovati u skladu s vlastitim stanovništvom u vođenju rata protiv vanjskog neprijatelja. Postoji nekoliko pravila koje se tiču vanjskog jus in bello: 4.1.2.1. Poštovanje svih međunarodnih zakona glede prohibicije oružja Kemijsko i biološko oružje, posebice, je zabranjeno mnogim sporazumima. Nuklearno oružje nije tako jasno zabranjeno, ali možemo reći da postoji veliki tabu na takvo oružje i svako njegovo korištenje, koje bi sigurno bilo popraćeno s velikom dozom neprijateljstva međunarodne zajednice. 4.1.2.2. Diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet Vojnicima nije zabranjeno nasilno reagirati na one koji im žele naštetiti. Ali vojnik mora razlikovati civilnu populaciju, koja bi morala biti imuna od direktnog i intencionalnog napada, od onih vojnih, političkih i industrijskih ciljeva koji su umiješani u kršenje prava. Iako su kolateralne žrtve neizbježne, moralno i zakonski je pogrešno namjerno napadati civilne objekte. Primjerice, bombardiranja stambenih zona su strogo zabranjena. Ipak većina ratova od 1900. godine imali su mnogo veće civilne žrtve od vojnih. Zbog toga razloga, to pravilo se želi posebno učvrstiti kroz međunarodne zakone sa željom da se na najbolji mogući način zaštite civilne i kolateralne žrtve.

4.1.2.3. Razmjernost

28

Vojnici mogu upotrijebiti silu samo razmjernu onoj koja je potrebna za dovršenje cilja. Moraju obuzdati vlastitu snagu, tako da su oružja masovnog uništenja nesrazmjerna za legitimno završenje rata. 4.1.2.4. Dobrohotna karantena za ratne zarobljenike Ako se zarobi neprijateljski zatvorenik, on prestaje biti smrtnosna opasnost za osnovna ljudska prava. Tako da nije pravedno te zarobljenike ubijati, silovati, mučiti, izlagati ih gladi i žeđi, vršiti na njima medicinske eksperimente i dr. Mora im se kako i nalaže Ženevska konvencija, osigurati siguran smještaj daleko od bojne zone, i tako dugo dok rat ne završi, kada ih se treba pustiti ili razmijeniti za vlastite ratne zarobljenike. Danas je aktualno pitanje kako postupati sa terorističkim zarobljenicima. Velike kontraverze okružuju agresivno ispitivanje, a vjerojatno i tajna mučenja terorističkih neoptuženih zarobljenika u zatvorima u Kubi, Iraku i Pakistanu od strane Sjedinjenih Američkih Država, a sve u ime rata protiv terora. 4.1.2.5. Nikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se Vojnici ne smiju koristiti sredstva ili oružje koje je zlo po sebi. To uključuje masovne kampanje silovanja, genocid ili etničko čišćenje, korištenje otrova ili prevara (maskiranje vojnika u uniforme Crvenog Križa), forsiranje zarobljenih vojnika da se bore protiv vlastite strane i korištenje oružja čiji se efekti ne mogu kontrolirati, poput raznih bioloških agenasa. 4.1.2.6. Bez odmazde Odmazda je kada država A povrijedi pravila jus in bello u ratu sa državom B. Država B se zatim osvećuje kršeći vlastita pravila jus in bello, tražeći da se država A pridržava pravila. Postoji jaki moralni i jasni razlozi koji pokazuju da odmazda ne funkcionira, nego da služi samo eskalaciji sukoba i povećanju žrtava. Pobijediti dobro je najbolja osveta. Unutarnji jus in bello nalaže da se poštivaju ljudska prava vlastitih građana, na najbolji mogući način tijekom ratne krize. Javljaju se pitanja: da li je pravedno provoditi konskripciju ili cenzuru, trebaju li se održavati izbori ili trebaju biti odgođeni, smiju li vojnici odbijati naredbe u ratu koji smatraju da je nepravedan?

29

Komprehenzivna teorija pravde u ratno vrijeme mora uključiti sva ta razmatranja, a ne samo na ono što se može učini neprijatelju. Jer, neki od najgorih zločina desili su se unutar granica, a ne preko njih, s neprijateljske strane. Neke države su koristile rat sa stranim silama kao priliku da masovno krše unutarnja ljudska prava, obično protiv nepodobnih skupina. Druge države pak zna uhvatiti panika i kriza, te donose hitne zakone koji se pokažu potpuno nepoćudnima, kasnije žaleći njihovo donošenje, a sve zbog pomanjkanja razuma, rukovodeći se strahom. 4.1.3 Jus post bellum Jus post bellum se odnosi na pravednost tijekom finalne faze rata: završetka rata. Trudi se regulirati kraj rata i olakšati prijelaz iz ratnog stanja u mirno razdoblje. Ovdje je na snazi jako malo međunarodnih zakona, tako da se moramo okrenuti moralnim izvorima teorije pravednog rata. Ali, čak ni ovdje teorija ne tretira jus post bellum onako kako bi trebalo. Ovo je novo područje, puno kontroverza. Pokušaj fokusiranja naših misli možemo prikazati u ovim principima jus post bellum: 4.1.3.1. Razmjernost i publicitet Mirovni dogovor mora biti razuman i dobro odmjeren, te također javno obznanjen. Ako mirovni dogovor služi kao instrument osvete, to se kasnije može pokazati kao loš pokušaj i stvoriti temelje nekog budućeg sukoba. Ovo pravilo oduzima legitimnost svakoj bezuvjetnoj predaji. 4.1.3.2. Vraćanje prava Mirovni dogovor treba osigurati osnovna prava koje je narušio opravdani rat. Relevantna prava uključuju ljudska prava na život i slobodu i državno pravo na teritorij i suverenost. To su glavni ciljevi koje mora donijeti svaki mirovni sporazum, osiguravajući da rat tj, njegov završetak ima poboljšani efekt. Poštovanje prava je, uostalom, temelj svake civilizacije, bilo nacionalne ili internacionalne.

4.1.3.3. Razlikovanje

30

Razlika se treba napraviti među vođama, vojnicima i civilima pobijeđene zemlje sa kojom se pregovara. Civili imaju pravu na određeni imunitet od kaznenih post bellum mjera. Ova mjera isključuje sociološko-ekonomske sankcije kao poslijeratnu kaznu.

4.1.3.4. Odmjerena kazna 4.1.3.4.1 Kazna a) Kada je pobijeđena zemlja bila nasilna, narušavala mnoga osnovna ljudska prava svojom agresijom, određena kazna mora biti dosuđena. Vođe te zemlje, posebice, treba suočiti sa posljedicama vlastite odluke tijekom agresije, pred međunarodnom javnošću. 4.1.3.4.2.Kazna b) Vojnici također mogu počiniti ratni zločin. Pravda, nakon rata, zahtijeva da takvi vojnici, s obje strane sukoba, također budu istraženi pod okriljem posebno za to osnovanog suda. 4.1.3.5. Kompenzacija Zahtjev za financijskom kompenzacijom može biti zatražen, ali tako da ostane dovoljno sredstava i resursa da pobijeđena zemlja može započeti sa vlastitom rekonstrukcijom. Pohlepa pobjednika nakon Prvog svjetskog rata dovela je do drugog velikog svjetskog sukoba. 4.1.3.6. Rehabilitacija Poslijeratno okruženje osigurava obećavajuću priliku da se reformiraju institucije kod agresorske vlade. Takve reforme mogu uključivati: demilitarizaciju i razoružavanje, obnovu policijskog i sudskog aparata, edukaciju glede ljudskih prava, čak i duboku strukturalnu transformaciju prema minimalnom pravednom društvu vođenom legitimnom državom. Ovo je, možemo reći, najkontraverzniji aspekt jus post bellum. Termini pravednog mira trebaju sadržavati sve prije navedene propozicije. Mora postojati etička izlazna strategija iz ratnog stanja i zaslužuje isto tako trud i promišljanje kao i svaka ratna strategija obrane ili preventivnog napada. Bilo kakvo nepridržavanje tih principa treba smatrati kao nasilan prekršaj pravednog rata i kao takav treba biti kažnjen. Kršenje tih 31

principa u najmanju ruku zahtijeva novi krug diplomatskih pregovora, čak i uz vodstvo međunarodne arbitraže, između suprotstavljenih strana. U nekim slučajevima takvo nasilno kršenje propozicija rata može dati jednoj strani pravedan razlog za određeno neprijateljstvo. Ako se ne ispune svi tradicionalni kriteriji jus ad bellum, može doći do ponovnog izbijanja rata. Postavlja se pitanje može li akt nasilne promjene vlade neke države biti pravedan, kao što imamo primjere u Afganistanu i Iraku? Ako se držimo nekih pravila takve promjene mogu biti legitimne: ako je sam rat pravedan i vođen pravilno, ako je ciljani režim nezakonit, ako je cilj rekonstrukcije minimalno pravedna vlada, i poštovanje jus in bello i ljudskih prava je integralno za transformaciju samoga procesa. Dozvola za promjenu može se dobiti jer ne šteti ni državnim ni ljudskim pravima; očekivane posljedice su veoma poželjne za lokalnu populaciju i povećani međunarodni mir i sigurnost za sve; poslijeratno vrijeme je posebno obećavajuće za mogućnost promjene. Sama promjena odigrat će se uspješno ako se uspostavi novi stabilan režim, ako je u potpunosti vođen od lokalnih ljudi, te da je barem minimalno pravedan. Postoje mnogi primjeri da za takvu promjenu treba otprilike 8 do 12 godina. Takve promjene odigrale su se u Njemačkoj i Japanu od 1945. do 1955. tako da su konceptulano moguće. Naravno, to je vrlo teško u nekim slučajevima, ali svakako nije nemoguće. Postoje neke smjernice koje mogu pomoći transformaciji pobijeđene države u državu sa minimalnom pravdom. a) treba se čvrsto držati pravila rata tijekom okupacije. b) staru vladu treba istražiti i procesuirati njezine ratne zločine. c) razoružati i demilitarizirati društvo. d) pružati efektivnu vojnu e) dozvoliti ne-državnim institucijama da se razvijaju. f) ako je potrebno, treba početi sa edukacijom i istrijebiti staru propagandu i početi usađivati nove vrijednosti. g) dobrobit nakon nekog vremena mora osjećati cijela populacija. h) izlazna strategija mora teći polako i pravilno, tako da novi režim može

32

sam, bez vanjske pomoći voditi zemlju. Vidimo da teorija pravednog rata daje pravila i uputstva kojih se treba držati prije početka rata, tijekom rata i tijekom završne ili izlazne faze konflikta. Pomoću njih pokušava se osigurati uski set pravila, da kada rat izbije, možemo razumno kontrolirati borbe i napade, da pokušamo dovesti rat kraju, a da se cijelo vrijeme trajanja osigura nužan zahtjev za pravdu. 4.2. Realizam Realizam je najutjecajnija teorija kod političkih znastvenika, kao i kod diplomata i stručnjaka koji se bave međunarodnim poslovima. Iako je realizam kompleksna i sofisticirana teorija, njezine temeljne propozicije izražavaju veliku sumnju prema primjeni moralnih koncepta, poput pravde, na područje međunarodnih razmirica. Realisti smatraju da se moralni koncepti ne bi trebali upotrebljavati ni kao preskripcija ni kao deskripcija za ponašanje države na međunarodnom planu. Realisti naglašavaju moć i sigurnost države, potrebu da se maksimaliziraju vlastiti interesi, a za njih je međunarodna scena anarhistička u kojoj moć ima primat nad svime. Realisti smatraju da je rat neizbježan dio anarhističkog svjetskog sistema, da se njime treba pozabaviti samo ako su u pitanju nacionalni interesi, i ako država započne rat mora učiniti sve što je u njezinoj moći da taj rat i dobije. Za njih tijekom ratovanja rata “anything goes.”20 Sve prijašnje teorije pravednog rata za njih ne vrijede, oni smatraju da se treba čvrsto držati interesa poput dobivanja i rasta vlastite moći, sigurnosti i ekonomskog napretka. Neki od realista bili su Tukidit, Machiavelli i Hobbes. Moderni realisti su Hans Morgenthau, George Kennan, Reinhold Niebuhr i Henry Kissinger, kao i moderni neo-realisti poput Kennetha Waltza. 4.3. Pacifizam Čini se da se najbolje pridržavati Jenny Teichmanove definicije pacifizma kao“antiwar-ism21.” Pacifisti odbacuju svaki ratni čin u korist mira. Njima posebice smeta specifično nasilje i njegovi razmjeri. Pacifisti se protive bilo kakvom ubijanju, kao i masovnom ubijanju zbog političkih razloga koje je dio svakog ratnog iskustva. Pacifisti odbacuju rat, vjerujući da nema moralne osnove koja bi opravdala rat. Rat je za njih uvijek u krivu. Kritika pazifizma se 20 21

Sve prolazi. Protiv rata.

33

okreće njihovoj želji da ostanu moralno čisti bez obzira na sve. Prema tome pacifista uživa u svim blagodatima koje ima kao građanin neke države, ali ne želi sudjelovati u nošenju nekih obveza koje proističu iz toga. Takva kritika je labava, jer u povijesti postoji nebrojeno mnogo pacifista koji su platili visoku cijenu tijekom ratnih razdoblja. Moramo poštovati i njihovu želju da konstruiraju manje nasila i više human svijet za sve. Ipak ne možemo da ne primjetimo: pacifizam je do krajnjih granica optimističan, tom idealizmu manjka realizma. Nenasilan svijet kakav žele pacifisti nije moguće i ostvariti, bar ne u bliskoj budućnosti. Teško je zamisliti da bi politika pacifizma pobijedila naciste. Zbog nemogućnosti protivljenja međunarodnoj agresiji sa efektivinim sredstvima, na kraju propada i mogućnost zaštite vlastitih ljudi. Oni pak smatraju da ne trebamo posezati za ratnim sredstvima da bi zaštitili vlastite ljude i da bi kaznili agresiju. U slučaju naoružane agresije, organizirana i predana kampanja nenasilnog neposluha, kombinirana sa međunarodnim i ekonomskim sankcijama, može biti jednako efikasna kao i rat, s mnogo manje destrukcije života. Pacifisti se slažu da nijedan agresor ne bi mogao zadržati pobijeđenu zemlju u takvoj izolaciji, ne-suradnji i građanskom neposluhu. Kada bi svi bili u štrajku, ekonomija ne bi mogla napredovati i takav sustav bi se polako počeo urušavati; ekonomske sankcije, diplomatska cenzura također bi stavili agresora pred nemoguć čin. Povijest nam opet pruža drugačiju sliku: efektivnost pacifističkog otpora zavisi od brutalnosti i nemilosrdnosti agresora. Etničko čišćenje bi za njega djelomično riješilo problem neposluha. Ako susjedne zemlje stave sankcije na agresora, a on odluči napasti i njih, kako se dalje može zaustaviti napredovanje nasilja? Pacifisti se uporno drže svojih argumenata, te navode primjere uspješnih, pacifističkih otpora, Mahatma Ghandijeva kampanja protiv Britanskog imperija u Indiji krajem 1940. godine i Martin Luther Kingova borba za civilna prava u ime Afro-amerikanaca 1960. godine u Americi. Moramo ipak primjeti da efektivni nenasilan otpor zavisi o režimu protiv kojeg je usmjeren; o njegovoj jačini, moći, brutalnosti, spremnosti ka promjeni. Britanci i Amerikanci su pokleknuli jer su imali skrupula, bili spremni na promjene, na bolje, a i sami su bili dotaknuti determiniranim idealizmom nenasilnih sudionika protesta. Neki agresori ne bi bili tako spremni na prihvaćanje pacifističkih mjera. Tirani poput Hitlera bi takav protest tretirali kao slabost i brzo ga slomili. Nenasilna obrana nije nikakva obrana protiv okrutnih i nemilosrdnih tirana i osvajatelja.

34

Pacifizam možemo podijeliti na dva dijela: jednu konsekvencijalnu formu pacifizma koja smatra da beneficije koje proizlaze nikako ne mogu nadmašiti cijenu vođenja, i deontološku formu pacifizma, koja optužuje da je sama aktivnost vođenja rata intrinizično loša, jer krši sve zakone pravednosti, recimo ubijanje ljudskih bića. Najpoznatije doktrine pacifizma, poput one Roberta Holmesa kombiniraju oba razmišljanja. Teoretičari pravedne teorije rata na razne načine pokušavaju prevladati teorije pacifizma: recimo,preko veze između konsekvencijalizma i odbijanja ubijanja. Pacifizam u obje varijante mnogo cijeni ljudski život, protiveći se istovremeno ubijanju. Ali ta vrijednost ne ide baš s konsekvecijalizmom, jer ne postoji ništa inherentno sa konsekvencijalizmom što zabranjuje ubijanje. Ne postoji apsolutno pravilo koje zabranjuje ubijanje druge osobe, ili zabrana upotrebe smrtonosnog oružja protiv druge zemlje. Sa konsekvecijalizmom, uvijek se promatra cijena i dobit, biranje najbolje opcije između raznih alternativa. On ostavlja konceptualni prostor da bi, pod određenim uvjetima, ubijanje i rat bili dozvoljeni. Nekada je ubijanje x ljudi najbolja opcija ako se može spasiti životi x + n vlastitih ljudi. Uvijek postoji mogućnost da brza i odlučna odluka kretanja u rat može spriječiti mnogo veće razaranje i ubijanje u budućnosti. Povjesničari spekuliraju sa mogućnošću ranog otpora protiv Hitlera koji bi možda i spriječio širenje ratnog područja na cijeli svijet. Konsenkvencijalni pacifizam ne odbacuje kategorički ubijanje, i kao takav je otvoren raznim protuprimjerima. Konsekvencijalizam čak, u pojedinačnim slučajevima, ide tako daleko da prerporučuje rat pod nekim okolnostima. Protiv deontološkog pacifizma možemo upotrijebiti samo neke argumente plauzibilne teorije pravednog rata. Koja su temeljna prava koja su prema njima povrijeđena? Ne postoje kontraverze da je dužnost neubijanja drugog ljudsko bića na prvom mjestu. Ako agresor A napadne B bez nekog obrambenog razloga, on predstavlja veliku prijetnju za B. Neki bi rekli da B nije vezan dužnošću da ne ubije A ako tako može zaustaviti njegovu agresiju. Složili bi se da B može ubiti A u samoobrani. Deontološki pacifista, smatra, da povećanje prava B da ubije A, narušava ljudska prava od A. Može doći do zaključka da teorija pravednog rata kompenzira paradoks situacije dopuštanjem smrtonosne sile da se zaustavi druga smrtonosna sila. Oko za oko, oba dvoje ostavlja slijepim. Prema teoretičarima pravednog rata B ne narušava osnovna prava A. A je sam odgovoran za izbor koji se odlučuje B, prisiljen je birati između vlastitog života i napada na prava A. Teško da možemo kriviti B zbog odluke da se brani nasiljem protiv agresije, jer u drugom slučaju gubi vjerojatno i život. Ne možemo

35

prisiljavati ljudska bića da pate od katastrofalnih gubitaka po defaultu. Također moramo promatrati i kriterij pravednosti. Ako B nije dopušteno da koristi smrtonosnu silu, ako je nužno protiv A u slučaju njegove agresije, tada B gubi sve, a istovremeno A ne gubi ništa. Takvo ponašanje A biva i nagrađeno, a ne samo da nije kažnjeno. Naposljetku, B ima prava koja impliciraju da upotrijebi sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da se obrani od ozbiljnih prijetnji. Svi ti razlozi dogovornosti, razumnosti, pravednosti i impliciranja vlastitih prava podupiru teoretičare pravednog rata koji tvrde: B može uzvratiti sa smrtonosnom silom na agresiju koju je inicirao A. B tom prilikom ne čini ništa loše; bilo bi loše spriječiti B; A se treba zaustaviti, a ne B. Neki deontološki pacifisti se slažu sa time, ali i tvrde da je prva dužnost u ratu ne ubiti nevino, neagresivno biće. Nevino je ono biće koje ne predstavlja opasnu prijetnju životima i pravima drugih ljudi. Samo oružane sile i političko-industrijskotehnološki kompleksi koji podupiru agresora mogu biti opasne i ozbiljne prijetnje napadnutom. Ipak svi mogući ratovi, zbog prirode vojne tehnologije i taktike, limitu ljudskog znanja i samodiscipline, uključuju i ubijanje nevinih civilnih žrtava. Naravno, ubijanje nevinih je uvijek nepravedno. Prema tome, ni jedan rat se ne može voditi pravedno, unatoč možebitnom pravednom cilju, kao što je obrana od agresora. To je jedan od većih prigovora deontoloških teoretičara teoriji pravednog rata. Odgovor koji pružaju teoretičari pravednog rata je doktrina duplog efekta. Ona pretpostavlja sljedeći scenarij: neki X sprema izvesti akciju T, koja će proizvesti dobre/moralne/pravedne efekte J i loše/nemoralne/nepravedne efetke U. Doktrina duplog efekta dopušta akciju T samo ako: T je inače dopušten; X želi samo J, ali ne i U; dobro od J prelazi ili je proporcionalno veće od zla od U. Sada pretpostavimo da je X zemlja, a T rat. Vlada X, u odgovoru na agresiju zemlje Y, smatra da se treba braniti, a civilne žrtve će sigurno imati obje strane. Doktrina duplog efekta smatra da X može pokrenuti rat u svoju obranu samo ako X ne namjerava napasti nikakve civilne ciljeve, nego mu je namjera samo obrana zemlje i njegovog stanovništa; važnost obrane X zemlje i njegovih ljudi od Y agresije je proporcionalno veća nego zlo koje bi rezultiralo civilnim žrtvama. Doktrina duplog efekta se poziva na moralnu važnost intencije, važnost bolje očekivanih posljedica rata i inzistiranje da će zlo koje će nastati biti prevladano od dobra koje slijedi. Teoretičari pravednog rata tvrde da civili nisu apsolutno imuni na napade tijekom ratnog razdoblja. Deontološki pacifizam inzistira na apsolutnoj imunosti za civile, što se jedino može postići zabranom ratovanja. Apsolutna imunost prema civilima bi stavila izvan

36

zakona sve ratove, ali ignorirajući istovremeno odgovornost za međudržavnu agresiju i spremnost države da upotrijebi nužna sredstva da osigura živote i prava vlastitih stanovnika. U realnom svijetu nije pravedno očekivati države da se mirno predaju agresoru, bilo državi ili teroristima. Takvo

viđenje

predstavlja

možda

najbolje

argumentirano

suprotstavljanje

deontološkoj teoriji pacifizma. Teoretičari oba pravca se slažu da je uvijek loše ubiti nevino ljudsko biće intencionalno i namjerno. Kolateralne civilne žrtve mogu egzistirati u inače pravednom ratu koji je rezultat odupiranja agresiji, a ciljevi obrane i protunapada su bili usmjereni na legitimne vojne ciljeve.

37

PETO POGLAVLJE: Kršćanski nauk o ratovanju 5. Uspostava mira U svojoj radio poruci22 Papa Pio XII. 24. 12. 1944. govori o ratu kao zastarjelom sredstvu pomoću kojega se riješavaju međunarodne razmirice, te govori o nužnosti uspostvaljanja međunarodne organizacije za održavanje mira. Svi su uvidjeli zlo koje je donio II. svjetski rat, te su bolju budućnost željeli vidjeti u nekom autoritativnom kontrolirajućem organu. Kontrola koju bi vršio takav organ morala bi poštovati prava drugih naroda, ali s vremenom se takava ideja pokazala prilično nerealistična. Liga Naroda uspostavljena sa tim ciljem, nije imala nikakav utecaj na smanjivanje ratnih napetosti, jer kao i danas velike države su diktirale i provodile svoje namjere. Tim svojim nastojanjima da se pridonese svjetskom miru na bilo koji način, vidljivo je da je Crkva protiv rata, te da ga treba izbjegavati pod svaku cijenu. Poboljšanje veze između naroda, promicanje mira, te izgradnja zajednice naroda treba biti cilj u bliskoj budućnosti. Crkva ipak ne gaji lažne nade, zna da se ne može zabraniti vladama i državama pravo na legitimnu obranu sve dok se ne uspostavi međunarodna organizacija za uspostavu mira. Istovremeno se apelira da ratne akcije budu što više humanije, ako je to ikako moguće, da se pokušaju iscrpsti sva ostala riješenja (mirovni pregovori) prije provođenja legitimne obrane. Izgradnja međunarodne zajednice je prvi cilj da se iskorijene neprijateljstva među narodima. Međunarodna suradnja na ekonomskom polju omogućuje bolju povezanost i čvršće veze među narodima, te stvara ovisnost jedne o drugoj, koja ni jednu ne želi prekinuti ratom. U govor Pape Pavla VI. u Ujedinjenim Narodima23 posebno se ističe poruka izgrađivanja mira, o humanosti, o brizi jednih za druge. Glavna poruka je možemo reći: ″Nikada više rata! Nikada više jedni protiv drugih″, a niti "jedan nad drugim" nego uvijek ″jedni s drugima″. Briga za drugoga treba nam biti prioritet, i tu se ne govori samo o onim osnovnim potrebama, smanjivanje gladi, suša i raznih bolest, već se govori o tome da se čovjeku pruža i dostojanstvo koje zaslužuje i koje mu pripada.

22

Radio-poruka Pape Pia XII., Sto godina Katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, zagreb 1991. Str. 91. 23 New York, 4. 10. 1965.

38

Terorizam kao još jedna moderna pošast u kojoj se bez razlike ubijaju ljudi sa svrhom stvaranja straha i nemira, također doživljava strogu osudu od strane Crkve. Ni jedna ideologija ili vjera ne može prisiljavati čovjeka na takve postupke. "Kršćanstvo zabranjuje...ići putovima mržnje i koristiti se sredstvima ubijanja nezaštićenih osoba kao i metodama terorizma"24.

24

Enciklika Sollicitudo rei socialis, Ivan Pavao II., 30. 12. 1987.

39

Zaključak Priroda filozofije rata je kompleksna i ovaj rad je pokušao dati široki pogled na njezinu problematičnost, te povezanost s etikom, politikom i poviješću. Argumentirali smo kroz razna područja da je rat sasvim prirodna stvar koja se danas ne može maknuti iz ljudske naravi bez velikih i teških promjena. U nekim slučajevima rat je neizbježan, pa čak i nužan, pa se postavlja i pitanje mogućnosti njegove eliminacije. Započeti filozofsku diskusiju o ratu, vuče nas u dugi intelektualni put studija i kontinuirane analize, sve do kulminacije naših misli koje jedino mogu uspijeti prodrijeti van iz nas zahvaljujući sintezi svih povezanih područja. U mnogim aspektima filozofija rata zahtijeva temeljno istraživanje svih vidova vlastitih vjerovanja, kao i prezentaciju indikacija filozofskih mišljenja glede dotične teme. Vidjeli smo da sam početak rata počinje u dalekoj ljudskoj prošlosti, te da izvire iz ljudskih instinkata i reakcija koje su se razvijale milijunima godina. Pitanje zašto čovjek izabire rat, a ne mir, nije jednostavno. Mi smo misleća bića, sa jezikom, konstruktivnim mislima, interaktivna bića sa razvijenom kulturom. Ravnamo se prema našim pojedinačnim motivima. Naši postupci su produkt naših ideja, naših razmišljanja. Ipak naše ideje nisu samo naše, one su kombinacija političkog i kulturnog okruženja u kojemu živimo. Sve dok države smatraju rat legitimnim, njezini građani se mogu identificirati sa tom idejom. Ako vladine institucije počinju razmišljati o alternativama, možda čak i o provođenju mirnog riješenja, ratu se može vidjeti kraj. To se može dogoditi samo kroz veliku kulturalnu promjenu koja će trajati generacijama. Iz vlastitih iskustava znamo da je rat brutalan, nepravedan i okrutan. Istovremeno ostaje središnji problem u ljudskoj povijesti. Te dvije činjenice su su jako uznemirujuće, koje postoje unatoč ili čak zahvaljujući ljudskom karakteru. Nedavni događaji na svjetskoj sceni, napadi na Irak, Afganistan, Darfurska kriza, bombardiranje Madrida i Londona, prijetnje Sjeverne Koreje pokazuju da ljudska rasa ne postaje ništa pametnija po pitanjima riješavanja nasilnih sukoba. Velika prijetnja terorizma postavlja pred nas nove izazove i pitanja. Protiv koga se boriti, koje zahtijeve poštivati? Čini se da će se sve manje dešavati klasični masovni ratovi, a ratno polje može postati i neka udaljena civilna zona. Takve prijetnje i razna zaoštravanja sukoba povećavaju strah i saznanje da nitko više nije siguran u bliskoj

40

budućnosti. Provođenje samovolje i nametanje vlastitih stajališta određenih država stvara problem, koje je možda i doveo do nastale terorističke prijetnje. U bliskoj budućnosti valja se osvrnuti na vođenje (obranu) pravednog rata, naravno s tendencijom smanjivanja iznalaženja agresivnih rješenja. Apeliranjem i uvođenjem novih pravednijih zakona u državama, koje su predvodnici i nositelji današnjeg slobodnog svijeta, trebalo bi postepeno doći i do mirnijeg suživota raznih religija, politika i rasa na ovoj našoj osjetljivoj zemlji. Za to je nužna globalna suradnja, jer pojedinačne države ne mogu imati nikakvog utjecaja na zaustavljanje rata. U današnjem svijetu globalizacija može imati pozitivan efekt na stvaranje mira. Brisanje granica, slobodna trgovina, sloboda kretanja i izražavanja, povećanje humanitarne pomoći siromašnijim zemljama može u konačnici osigurati bar nekakav početak provođenja i zadržavanja mirnog riješenja.

41

LITERATURA: AKVINSKI, Toma: Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vereš, Zagreb: Globus, 1981. BEITZ, Charles: Political Theory and International Relations. Princeton University Press: Princeton, 1979. CLAUSEWITZ, Carl von: On War, Trans. Col. J. J. Graham. Penguin Books: Harmondsworth, 1982 [tr. 1908, orig. 1832.] FANUKO, Nenad: Dediferencija i rat-u: Čaldarović, O.; Mesić, M.; Štulhofer, A. (ur.): Sociologija i rat.Zagreb,Hrvatsko sociološko društvo, 1992 FREUD, Sigmund: Why war? In War: Studies from Psychology, Sociology, Anthropology. (ur.) Leon Bramson i George W. Goethals. Basic Books: London, 1968. FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti I, Naprijed, Zagreb, 1973. FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1973. GROTIUS, Hugo: Das Recht des Krieges und Friedens. Berlin: L. Heinemann. 1869. GUGGENHEIM, Paul,:Lehrbuch des Völkerrechts, Vol. 2., Basel, 1949,

778.

JOHNSON, A., History of Modern Times, KUNZ, Joseph: Bellum justum and bellum legale, AJIL, 1951. KUNZ, Joseph: Kriegsrecht und Neutralitätsrecht, Beč, 1935, Vol. 1-2. LORENZ, Konrad: On Aggression. Prev. Marjorie Latzke. Methuen i Co. London, 1966. MACINTYRE, Alasdair: A Short History of Ethics. Second Edition. Routledge, London, 1998. MOSELEY, Alexander. Political Realism. Internet Encyclopedia of Philosophy, http://www.utm.edu/research/iep/p/polreal.htm 1998. 42

MOSELEY, Alexander: A philosophy of war, Algora publishing. New York,2002. MÜNKLER, Herfried: Krieg und Frieden, u: Iring Fetscher/Herfried Münkler (ur.), Politikwissenschaft. Begriffe - Analysen - Theorien, Ein Grundkurs, Reinbek 1985 REGOUT, Robert: La doctrine de la guerre juste de saint Augustin à nos jours, Paris, 1935. THUCYDIDES: History of the Peloponnesian War, prev. Richard Crawley. Everyman, Penguin, London, 1954. SMITH, Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, R. H. Campbell i A. S. Skinner. Liberty Classics, Indianapolis, 1979. SAKHAROV, Andrei: Sakharov Speaks, in Continuity and Change, ur. Philip C. Ensley. Simon i Schuster: Needham Heights, Massachusetts, 1996. SUN TZU: Umijeće ratovanja, Misl, Zagreb, 1997. VALKOVIĆ, Marijan [ur.]: Sto godina Katoličkog socijlanog nauka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991. WRIGHT, Quincy: A Study of War. Second Edition. University of Chicago Press. London, 1971. [1965.]

43

Sadržaj Uvod...........................................................................................................................................1 PRVO POGLAVLJE: Pokušaj definiranja filozofije rata...................................................2 DRUGO POGLAVLJE: Uzročni i aksiološki aspekti rata...................................................5 2.1. Rat kao rezultat ljudske naravi........................................................................................5 2.2. Napredak kao inicijator ratnog stanja.............................................................................7 2. 3. Politički i socio-ekonomski uzroci rata.........................................................................10 2.4. Ratovanje razumne životinje..........................................................................................11 2.4.1. Politički realizam...........................................................................................................12 2.4.2 Deskriptivni realizam....................................................................................................12 2.4.3 Preskriptivni realizam...................................................................................................13 TREĆE POGLAVLJE: Tipovi rata......................................................................................17 3.1. Životinjski rat...................................................................................................................17 3.2. Primitivni ratovi...............................................................................................................17 3.3 Civilizirani ili politički rat................................................................................................18 3.4. Moderno ratovanje..........................................................................................................19 3.5. Nuklearni rat....................................................................................................................19 3.6. Postmoderno ratovanje....................................................................................................20 ČETVRTO POGLAVLJE: Etika ratovanja........................................................................22 4. Etika rata.............................................................................................................................22 4.1. Teorija pravednog rata....................................................................................................22 4.1.1.

Jus

ad

bellum..................................................................................................................23 4.1.1.1 Pravedan i opravdan razlog......................................................................................23 4.1.1.2. Prava namjera............................................................................................................25 4.1.1.3. Legitiman autoritet i javna objava..........................................................................26

44

4.1.1.4. Zadnja opcija..............................................................................................................26 4.1.1.5. Vjerojatnost uspjeha..................................................................................................26 4.1.1.6. Proporcionalni zahtjevi.............................................................................................26 4.1.2. Jus in bello....................................................................................................................27 4.1.2.1. Poštovanje svih međunarodnih zakona glede prohibicije oružja..........................27 4.1.2.2. Diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet..............................................27 4.1.2.3. Razmjernost................................................................................................................28 4.1.2.4. Dobrohotna karantena za ratne zarobljenike.........................................................28 4.1.2.5. Nikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se.....................................................28 4.1.2.6. Bez odmazde...............................................................................................................28 4.1.3 Jus post bellum................................................................................................................29 4.1.3.1. Razmjernost i publicitet............................................................................................29 4.1.3.2. Vraćanje prava...........................................................................................................29 4.1.3.3. Razlikovanje...............................................................................................................30 4.1.3.4. Odmjerena kazna.......................................................................................................30 4.1.3.4.1. Kazna a)...................................................................................................................30 4.1.3.4.2. Kazna b)...................................................................................................................30 4.1.3.5. Kompenzacija.............................................................................................................30 4.1.3.6. Rehabilitacija..............................................................................................................30 4.2. Realizam............................................................................................................................32 4.3. Pacifizam...........................................................................................................................32 PETO POGLAVLJE: Kršćanski nauk o ratovanju............................................................38 5. Uspostava mira....................................................................................................................38 ZAKLJUČAK..........................................................................................................................40 LITERATURA........................................................................................................................42

45