Čehov- Vanjka

Vanjka Vanjka Žukov, dječak od svojih deset godina, koga su prije tri mjeseca doveli obućaru Aljahinu na zanat, na Badnje veče nije htio da legne. Sačekao je dok su gazda, gazdarica i kalfe pošli na jutrenje, izvadio iz gazdina ormara bočicu s mastilom, držalo sa zarđalim perom i, raširivši pred sobom zgužvani list papira, počeo pisati. Prije nego je nacrtao prvo slovo, on se više puta plašljivo okrenuo prema vratima i prozoru, bacio krišom pogled na tamnu ikonu, pokraj koje su se pružale police s kalupima za obuću, i duboko uzdahnuo. Papir je ležao na klupi, a on je klečao pred klupom. "Dragi djede, Konstantine Makariču", napisa on, "evo ti pišem pismo. Čestitam vam Božić i želim od Gospoda Boga sve najbolje. Nemam ni oca ni majke, samo si mi ti jedini ostao na svijetu." Vanjka pređe očima preko tamna prozora, u kom je titrao odsjev njegove svijeće, i jasno zamisli svoga djeda Konstantina Makariča, koji je služio kao noćni čuvar kod gospode Živarevih. To je suhonjav, ali neobično čio i živahan starčić od svojih šezdeset i pet godina, uvijek nasmijana lica i kao pijanih očiju. Po danu spava u kuhinji ili se šali s kuharicama, a noću, zaogrnut širokom bundom, hoda oko gospodske kuće i lupa u svoje klepetalo. Za njim koračaju, spuštene glave, stara kučka Kaštanka i psić Vjun, nazvan tako zbog svoje crne boje i dugog tijela kao u lasice. Taj je Vjun neobično ponizan i laskav, gleda jednako umiljato i domaće i strane ljude, ali ne uživa ničije povjerenje. Ispod njegove poniznosti i poslušnosti krije se najopasnije lukavstvo. Niko ne umije bolje od njega da se uvuče u ostavu ili da seljaku ukrade kokoš. Više puta su mu zbog toga prebili zadnje noge, dvaput ga objesili, šibali su ga svake sedmice na mrtvo ime, ali je on svaki put ostajao živ. Sada, jamačno, djed stoji kod kapije, žmirka očima na crkveni prozor seoske crkve i tapkajući čizmama šali se sa služinčadi. Klepalo mu je privezano za pojas. On mlatara rukama, ježi se od zime i, smješkajući se starački, zadirkuje čas sobaricu, čas kuharicu. "Ne biste li šmrknule duhana?", upitao bi on pružajući ženama svoju duhankesu. Žene šmrču i kišu. Djed se neobično ushićuje, prasne u veseo smijeh i viče: "Diži noge! Hvata mraz!" I psima daje duhan da primirišu. Kaštanka kiše, okreće njušku i, uvrijeđena, odlazi. Vjun iz poniznosti ne kiše, samo maše repom. A vrijeme je divno! Vazduh je miran, proziran i svjež. Noć tamna, ali se vidi cijelo selo sa svojim bijelim krovovima i mlazovima dima što izviru iz dimnjaka. Vidi se drveće posrebreno injem, grude snijega. Nebo je posuto zvijezdama, što veselo trepere, a Mliječ ni put ocrtava se tako jasno kao da su ga za praznike oprali i oribali snijegom. Vanjka je uzdahnuo, zamočio pero i nastavio pismo: "A juče sam dobio batine. Gazda me je izvukao za kosu u dvorište i tukao me kaišem zato što sam ljuljajući njihovo dijete slučajno zaspao. A jednog dana ove nedjelje gazdarica mi je naredila da očistim haringu. Ja sam počeo od repa, a ona uhvati ribu pa mene ribljom glavom pravo po njušci. Kalfe mi se rugaju, šalju me u krčmu po rakiju i traže da za njih kradem od gazde kisele krastavce, a gazda me tuče čim stigne. A jelo nije nikakvo. Ujutro mi daju hljeba, za ručak kašu, a za večeru opet hljeba, a čorbu ili

čaj - to gazda i gazdarica žderu sami. Spavati moram u predsoblju, a kad njihov deran plače, ne mogu nikako zaspati, već ga moram ljuljati. Dragi djede, tako ti Boga, uzmi me natrag kući na selo jer ne mogu više izdržati... Klanjam ti se do zemljice crne, moliću Boga za tebe do smrti, uzmi me odavde, inače ću umrijeti..." Vanjkina usta se zgrčiše, on protrlja oči crnom šakom i zajeca. "Drobiću ti duhan", nastavi zatim, "Boga ću moliti za tebe, a ako šta učinim, izlupaj me kao psa. Ako pak misliš da za mene tamo ne bi bilo posla, preklinjaću upravnika da me uzme da mu čistim čizme, ili ću mjesto Fećke u čobane. Slatki djede, ovdje ne mogu više, pogiboh. Htio sam da pobjegnem u selo pješice, ali nemam čizama, bojim se zime. A kad narastem veliki, ja ću te za to hraniti i braniti od svakoga, a kad umreš, moliću se za tvoju dušu isto onako kao za majčicu Pelagiju. Moskva je velik grad. Kuće su gospodske, konja ima dosta, a ovce nijedne; i psi nisu zli. Dječica na Božić ne hodaju sa zvijezdama po kućama; u crkvi ne daju nikome da pjeva; a jednom sam vidio u nekom dućanu u izlogu udicu koja se prodaje zajedno s drškom, za svaku ribu; vrlo su zgodne. Ima čak i takva da bi njom mogao uhvatiti i soma od jednog puda. Vidio sam dućane gdje ima pušaka kao što ih ima naš gospodin, vrijede najmanje sto rubalja svaka... A u mesarama ima tetrijeba, leštarki i zečeva, ali trgovci neće da kažu gdje su ih ulovili. Dragi djede, a kad kod gospodina bude jelka s darovima, uzmi za mene pozlaćen orah i sakrij ga u zelenu kutiju. Zamoli gospođicu Olgu Ignjatijevnu, kaži da je za Vanjku." Vanjka grčevito uzdahne i opet pogleda kroz prozor. Sjetio se da je po jelku za gospodina uvijek išao u šumu njegov djed i vodio sa sobom unuka. Ala je bilo divno! I djed je hukao, a i Vanjka je, gledajući ga, činio isto. Obično prije nego što odsiječe jelku, djed zapali lulu, šmrče dugo duhan i ruga se smrznutom Vanjuški. Mlade jele, posute injem, stoje nepomično i misle na koju je red da umre. Kad odjednom po snijegu kao munja protrči zec!... Djed ne može a da ne vikne: "Hvataj ga! Drži ga, drži! Gle vraga bez repa!" Odsječenu jelku djed bi odvukao u gospodsku kuću, a tamo bi je okitili. Najviše se brinula za to gospođica Olga Ignjatijevna, Vanjkina miljenica. Dok je Vanjkina majka Pelagija bila u životu i služila kao sobarica, Olga Ignjatijevna častila je Vanjku bombonima i radi zabave naučila ga čitati i pisati, brojiti do sto, pa čak i igrati kadril. A kad je Pelagija umrla, izbacili su jadno siroče u kuhinju k djedu, a iz kuhinje obućaru Aljahinu u Moskvu... "Dođi, mili djede", nastavi Vanjka, "tako ti Boga, odvedi me odavde, smiluj mi se, nesretnom siročetu, jer me svi biju, i gladan sam, a kako mi je dosadno ne da se ni izreći; samo plačem. A maločas me je gazda udario kalupom po glavi te sam pao i jedva došao sebi. Propao mi je život, gori je od psećeg... Još pozdravi Aljonu, ćoravog Jegorku i kočijaša. A moju harmoniku ne daj nikome. Pozdravlja te tvoj unuk Ivan Žukov. Mili djede, dođi!" Vanjka presavije ispisanu hartiju i metne je u koverat, što ga je još juče kupio za kopejku. Razmisli

malo, umoči pero i napisa: "Mom djedu na selo." Zatim se počeša po glavi, promisli i dodade: "Konstantinu Makariču". Sretan što mu niko nije smetao u pisanju, nabi kapu na glavu i bez kaputa, u samoj košulji, istrča na ulicu. Mesarski pomoćnici, kod kojih se on juče raspitao, rekli su mu da se pismo baca u poštansko sanduče, a iz sandučeta se šalje po cijeloj zemlji i poštanskim trojkama, što ih tjeraju pijani kočijaši uz zveket praporaca. Vanjka dotrča do prvog poštanskog sandučeta i ugura dragocjeno pismo unutra. Sat kasnije, uljuljkan, zanesen slatkom nadom, čvrsto je spavao... U snu je vidio peć. Na peći sjedi djed, spustio dolje bose noge i čita kuharicama njegovo pismo. Oko peći hoda Vjun i maše repom.