244390092-Jane-Feather-Tastina.pdf

Anna

RafaelaR

1

Anna

PROLOG

SUSSEX, ENGLESKA, 1762. Tri dječaka su se pentrala po strmoj travnatoj padini do vrha klisure iznad Beachy Heada. Nalet vjetra dograbio je zmaja koji je letio visoko na vedrom plavom nebu. Philip Wyndham još je jednom omotao uzicu oko ruke dok je povećavao svoju brzinu. Gervase, najstariji od trojice, zastao je i presamitio se kako bi došao do daha, uz bolno hripanje astmatičara. Cullumje ispružio ruku i povukao svojega brata do vrha klisure. Cullumovo čvrsto mlado tijelo bez problema je preuzelo teret Gervaseova mršava tijela, premda je dvije godine mlađi, te su se obojica smijali kad su stigli do Philipa. Kratko su ondje stajali, promatrajući ljevkasti oblik klisure koja se spušta do nazubljenih stijena o koje se daleko dolje razbijaju valovi. Gervaseova mršava ramena pogrbila su se kad je zadrhtao. Taj ga je prizor uvijek opčinjavao. Kao da ga je pozivao da skoči, da se prepusti silovitom vrtlogu vjetra koji bi ga odnio dolje do morskom pjenom prekrivenih šiljaka na dnu. Koraknuo je unatrag. - Ja sam na redu za držanje zmaja. - Ne, nije. Ja bih ga trebao imati pola sata. - Philip je trgnuo rukom unatrag kad je Gervase posegnuo za uzicom. - Imao si ga pola sata. - Cullum je govorio s uobičajenim autoritetom kad je i on posegnuo za uzicom. Galeb je preletio nisko iznad klisure, a njegovo žalosno kliktanje ponovio je drugi, a potom i treći. Tri su se dječaka nadmetala za uzicu zmaja dok su nad njima kružili galebovi, sjenke ispod mekanih bijelih oblačića. Cullum se spotaknuo o čuperak trave i pao na koljeno. Dok se on dizao na noge, Gervase se bacio za uzicom što ju je sada držao nasmijani Philip koji ga je izazivao. Sive oči mlađeg dječaka naglo su se stisnule. Kad je Gervase skočio prema gore kako bi uhvatio Philipovo zapešće, Philip je koraknuo ustranu. Izbacio je nogu i zahvatio brata po potkoljenici. Gervaseov je vrisak trajao cijelu vječnost, nadmećući se s kliktanjem galebova. Tada je utihnuo. Dva dječaka na vrhu klisure zurila su dolje u nepomično tijelo na stijenama. Valovi su zapljuskivali Gervaseove hlače od nankina. - Ti si to učinio - reče Philip. - Ti si mu podmetnuo nogu. Cullum je zurio u svojega brata s izrazom šoka i užasa na licu. Oni su blizanci, ali jedina sličnost među njima su izrazito sive wyndhamovske oči. Philip je dijete anđeoskog izgleda s masom zlatnih uvojaka koji mu uokviruju okruglo lice; vitak je, ali nije bolesno mršav kao Gervase. Cullum ima valovitu tamnosmeđu kosu oko lica snažnih crta, a tijelo mu je široko i jako, noge čvrste i sigurne. RafaelaR

2

Anna

- Kako to misliš? - šapnuo je glasom u kojemu se osjećala strava, a u očima mu se vidjela izrazita ranjivost. - Vidio sam te - tihim je glasom rekao Philip, i dalje stisnutih očiju. - Podmetnuo si mu nogu, vidio sam te. - Ne - opet šapne Cullum. - Ne, nisam. Pokušavao sam ustati... ti si bio ... - Ti si to učinio! - prekine ga brat. - Reći ću im što sam vidio i svi će mi vjerovati. Znaš da hoće. - Zurio je u svojega brata, a Cullum je osjećao kako ga preplavljuje stara bespomoćna frustriranost dok je na kerubinskom licu vidio izraz trijumfa i pakosti. Vjerovat će Philipu. Uvijek je tako. Svi uvijek vjeruju Philipu. Odjednom se okrenuo i mahnito potrčao duž klisure, tražeći put do beživotnog tijela svojega brata. Philip je stajao i promatrao ga sve dok nije nestao preko ruba klisure nekoliko metara dalje, na trenutak se uhvativši za busenje prije nego je opasno strmim puteljkom počeo silaziti prema stijenama daleko dolje. Tada je Philip potrčao niz padinu prema uskoj stazi koja vodi do Wyndham Manora, sjedišta grofa od Wyndhama, a priča o nesreći grofova najstarijeg sina navirala je iz njegovih usta, suze su mu spremno navirale na oči. Zmaj što ga je još uvijek držao letio je iza njega visoko i veselo.

RafaelaR

3

Anna

1. poglavlje

LONDON, VELJAČA, 1780. Mnoštvo je ispunjavalo ulice od prije zore, ljudi su se gurali kako bi uhvatili najbolja mjesta duž puta za Tyburn, a najsretniji su zauzeli položaje oko samih vješala. Usprkos snijegu koji je pršio i hladnom vjetru, vladalo je blagdansko ozračje: farmeri i njihove žene, koji su radi zabave došli sa sela, dijelili su sadržaj svojih košara sa susjedima; djeca su jurcala kroz mnoštvo, loveći se, valjajući se po tlu; građani oštrih očiju, sretni jer imaju kuće uz cestu kojom će stići kola iz Newgatea, izvikivali su cijene za mjesto na prozoru ili krovu. Sve je ukazivalo na to da će biti riječ o spektaklu za koji se isplati platiti, pogubljenje Geraida Abercoma i Dereka Greenthornea, dvojice najzloglasnijih drumskih razbojnika koji su gotovo cijelo desetljeće terorizirali putnike diljem Putney Heatha. - Ako su uspjeli uhvatiti njih dvojicu, moglo bi se očekivati da će i drugi brzo dolijati - žena rumenih obraza mrmljala je ustima punim pite od piletine. Njezin je muž izvadio bocu ruma iz prostranog džepa svojega kaputa. - Neće uhvatiti lorda Nicka, ženo, zapamti što ti kažem. - Otpio je poveći gutljaj i nadlanicom obrisao usta. - Čini se da ste veoma sigurni u to, gospodine - rekao je ciničan glas iza njega. - Što tog takozvanog lorda Nicka čini teže uhvatljivim od njegovih nesretnih prijatelja? Prvi se čovjek lupnuo po nosu i značajno namignuo. -On je lukav, znate. Pametniji od svih njih zajedno. Svaki put uspije pobjeći. Kažu da može nestati u oblaku dima, on i onaj njegov bijeli konj, baš kao sam vrag. Njegov se sugovornik pomalo podrugljivo smiješio dok je uzimao prstohvat burmuta. Međutim, ništa nije odgovorio. Bio je blizu prednjeg dijela mnoštva, za glavu i ramena viši od većine gledatelja, pa je lako mogao vidjeti vješala iznad tuđih glava. Svaki trag smiješka nestao je s njegova lica kad je čuo duboki žamor uzbuđenja s Tyburn Roada, što je govorilo da se približavaju kola s osuđenicima. Koristeći se laktovima, gurao se kroz mnoštvo, ignorirajući psovke i prigovore, sve dok nije stigao do vješala. John Dennis, krvnik, već se nalazio na širokim kolima postavljenim ispod vješala. Otresao je snijeg sa svojeg crnog rukava i škiljio kroza sad već gust snijeg, iščekujući dolazak svojih mušterija. - Želim popričati s vama, gospodine. Dennis se trgnuo i pogledao dolje. Muškarac u običnom smeđem kaputu i hlačama fiksirao ga je prodornim pogledom sivih očiju. - Koliko za tijela? - pitao je dok je izvlačio kožnu kesu. U njoj je zveckao novac kad ju je stavio na dlan druge ruke, a Dennisov se pogled izoštrio. Pozorno je proučavao muškarca i vidio da je njegova odjeća, premda obična, dobro krojena i od izvrsnog materijala. Košulja mu je besprijekorno čista, mada bez volana, a šešir obilno ukrašen srebrnom čipkom. Njegov je pronicav pogled zapazio fine čizme od mekane kože s kopčama za koje je odmah shvatio da su srebrne. Drumski RafaelaR

4

Anna

razbojnici - ili barem gospodin Abercorn i gospodin Greenthorne - očito imaju imućne prijatelje. - Pet gvineja za svakoga - rekao je bez trenutka razmišljanja. - I tri za njihovu odjeću. Neznančeve su se usne prezirno izvile, a licem mu je preletio izraz gnušanja, ali je bez riječi otvorio kesu. Dennis se sagnuo i ispružio ruku, a čovjek mu je u dlan stavio zlatnike. Zatim se okrenuo i pozvao četiri krupna nosača, naslonjene na svoja kola uz rub mnoštva. - Prenesite tijela u Royal Oak u Putneyu - bezizražajno je rekao i svakome pružio po jednu gvineju. - Vjerojatno ćemo se morati boriti za njih s onima koje pošalju liječnici - rekao je jedan od četvorice, cereći se. - Kad stignu u Royal Oak, svaki od vas dobit će još jednu gvineju - hladno je rekao čovjek u smeđoj odjeći. Okrenuo se na peti i počeo se gurati natrag kroz mnoštvo. Obavio je ono zbog čega je došao, pobrinuo se da tijela njegovih prijatelja ne završe pod noževima liječnika na stolovima za seciranje, ali nije želio gledati kako umiru. Dobro je napredovao dok nije stigao do sredine mnoštva; tada se pojačala buka iz Tyburn Roada, najavljujući skori dolazak zatvorenika iz Newgatea, a on je shvatio da više nema kamo jer je oko njega vladalo grozničavo uzbuđenje i mnoštvo se natiskivalo sve bliže vješalima. Rezignirano je stajao dok su ga gurali sa svih strana, ljudi su se podizali na prste, vukli i gurali, psovali i vikali, boreći se za bolji pogled. - Skini taj šešir, ženo! - Agresivan povik pratilo je nimalo nježno guranje čudovišne stvari od slame i tamnocrvenog perja. Srdita vlasnica, vozareva žena rumena lica koja je zaudarala na džin, naglo se okrenula i izgovorila niz prostota iz Billingsgatea, na što je odgovoreno na isti način. Čovjek u smeđem je uzdahnuo i pokušao zatvoriti svoje nosnice pred smradom alkohola i neopranih ljudskih tijela, a uzbuđenje je sve više raslo, unatoč snijegu i ledenom vjetru. Nešto ga je okrznulo, osjetio je nekakvo treperenje na svojem prsluku i odmah postao oprezan. Stavio je ruku na prsluk, premda je znao što će otkriti. Nestao je njegov sat. Bijesno je zurio u more gorljivih, zadihanih lica čije su oči blistale od uzbuđenja, i zinuo. Njegov je ljutiti pogled pao na lice kraj njega okrenuto prema gore, a žena mu je stajala tako blizu da je pramen crvenkastosmeđe kose počivao na njegovu ramenu. Prelijepo lice. Savršeni blijedi oval sa smeđezlatnim očima široko postavljenima ispod glatkog širokog čela; duge tamnosmeđe trepavice lagano su treperile, a njezina lijepa usta podrhtavala su od tjeskobe. Odjednom je netko glasno viknuo: - Pazite na svoje džepove! Ovuda se mota prokleti džepar! - Začuo se ogorčeni žamor dok su ljudi tapkali po svojoj odjeći, pregledavali džepove i otkrivali da i njima nedostaje poneka sitnica. Djevojka koja je stajala kraj njega gotovo se istodobno zanjihala, zastenjala i počela se spuštati dolje. Instinktivno ju je uhvatio prije nego je pala među noge u teškim čizmama koje su gazile naokolo. Mlitavo je visjela uz njega, lice joj je još više problijedjelo, kapljice znoja izbile su joj po čelu. Zatreptala je trepavicama i promrmljala: -Ispričavam se, gospodine. - Tada se opet počela spuštati i umalo mu je kliznula iz ruku. Uspravio ju je, a zatim podigao u naručje. Okrenuo se kako bi se progurao kroz gužvu. - Pustite me da prođem. Dama gubi svijest - neprestano je ponavljao, a oštrina njegova glasa imala je kakav takav učinak pa se konačno uspio probiti do stražnjeg dijela RafaelaR

5

Anna

mnoštva, sad zauzetog spektaklom na stratištu. Stigao je do relativno praznog prostora kad mu je gromoglasan urlik mnoštva rekao da su kola izvučena ispod Ceralda i Dereka, a oni su ostali visjeti. Njegov izraz lica postao je mračniji, a vjeđe su mu na trenutak pokrile oči, sive i hladne poput arktičkog leda. - Zahvaljujem, gospodine - slabašnim je glasom promrmljala djevojka kad se pomaknula. - Izgubila sam prijatelje u gužvi i tako sam se bojala da će me zgaziti. No sad ću se snaći. Glas joj je bio iznenađujuće dubok i ugodan. Njezin se baršunasti plašt rastvorio dok se gurao kroz gužvu, razotkrivajući jednostavnu haljinu od finog muslina, diskretnu bijelu maramu oko vrata, kako i priliči čednoj mladoj darni iz dobre obitelji. Ruke je držala u mufu od baršuna. Promatrala ga je i drhtavo se osmjehnula kad se činilo da je ne kani spustiti. - Kako namjeravate pronaći svoje prijatelje? - pitao je, naglašeno pogledavši uzbuđeno mnoštvo. - Mogli bi biti bilo gdje. Ovo nije mjesto gdje bi dobro odgojena mlada žena trebala sama lutati. - Molim vas, nemojte se dalje opterećivati, gospodine - rekla je. - Sigurna sam da ću ih naći ... i oni mene zacijelo traže. - Pomaknula se u njegovom stisku, a onje osjetio da se veoma odlučno nastoji osloboditi. U njegovom urnu probudila se sumnja dok je razmišljao o slijedu događaja. Sve je bilo veoma zgodno ... ali sigurno griješi. Ova nedužna djevojka dražesna lica i medena glasa zacijelo nije prolazila kroz mnoštvo i vještim prstima praznila džepove. Philip ovo lice odjednom mu se pojavilo pred očima. Philip kakav je bio kao dijete. Anđeoski, blagi, uvjerljivi, nedužni Philip. Niti jedan od njegovih roditelja nije želio ni čuti ijednu riječ protiv njihovog miljenika - ni njegovi roditelji, ni dadilja, ni tutor, ni bilo koji član kućanstva u kojem je mladi Philip suvereno vladao. - Spustite me, gospodine! - Djevojčin sad već ozlojeđeni zahtjev naglo ga je vratio u stvarnost. - U skoro zamišljeno je rekao. - Najprije ćemo potražiti vaše prijatelje. Gdje ste ih točno izgubili? - Kad bih to točno znala, gospodine, mogla bih ih bez problema pronaći- zajedljivo je odgovorila.-Bili ste veoma ljubazni i znam da će vam moj stric biti veoma zahvalan jer ste me spasili. Kad biste mi dali svoje ime i adresu, pobrinula bih se da vam se pošalje nagrada. -Ponovno se odlučno pokušala izvući Čvršće ju je stisnuo, podigavši je više na svojim prsima. Glas mu je bio površno blag kad se pobunio: -Draga gospo, vrijeđate me. Ostaviti tako nedužnu djevojku da se u ovim okolnostima sama snalazi bio bi barbarski čin. - Osvrnuo se oko sebe kao da je zabrinut. Ne, doista vas moram osobno vratiti vašoj obitelji. Opet ju je pogledao. Kapuljača njezina plašta pala joj je s glave i snijeg se skupljao na blistavoj smeđoj kosi koju je uredno splela oko glave. Njezino je lice pokazivalo krajnju razdraženost i više se nije vidio nikakav trag bespomoćne djeve u nevolji. - Možda bismo se mogli malo raspitati kad biste mi rekli svoje ime -blago je predložio. - Octavia - procijedila je kroza zube, moleći se da će time biti zadovoljan i spustiti je na tlo. Čim se nađe na nogama, nestat će za sekundu. - Octavia Morgan. Uvjeravam vas da nema baš nikakve potrebe da i dalje ostanete uz mene. Nasmiješio se, uvjeren da je u pravu. - O, ali vjerujem da ima, gospođice Morgan. Octavia ... kako neobično ime. - Moj otac je učenjak koji se bavi klasikom -automatski je odgovorila, a um joj je sad brzo radio jer je shvatila da se njome poigrava. Ali zašto? Kani li iskoristiti njezinu RafaelaR

6

Anna

trenutnu ranjivost? Zapravo joj se nije činio kao muškarac koji bi iskoristio mladu damu u nevolji. Izgledao je i govorio kao džentlmen, premda njegova obična odjeća i kosa koja nije naprašena ukazuju na osobu koja nije dio otmjenog svijeta. Ali ako nije to, zašto je ne pušta? Plodovi njezina jutarnjeg rada skriveni su u kesi vezanoj oko struka i sad je osjeća uza svoje bedro ispod gornje podsuknje. Može je dosegnuti kroz prorez na haljini koji joj omogućuje namještanje obruča od kitove kosti prilikom prolaska kroz uska vrata. Nikako nije mogao osjetiti kesu, čak ni dok je ovako drži, no vrijeme je da se završi ovaj neugodno intiman susret. Izvukla je ruku iz mufa i dlanom ga tresnula u bradu tako da mu se glava trgnula unatrag. Istodobno je okrenula glavu i snažno ga ugrizla za nadlakticu. Ispustio ju je kao da se opekao, a ona se smjesta dala u bijeg, vijugajući kroz mnoštvo s očajničkom okretnošću; no znala je da joj je on za petama, progoni je bez riječi. Šmugnula je u neku uličicu, hvatajući dah, nadajući se da mu je uspjela umaknuti, ali tada ga je ugledala kako s odlučnim izrazom na licu kreće prema ulazu u uličicu. Izletjela je iz uličice i vratila se u bučnu gomilu koja se počela razilaziti. Raspoloženje je postalo svadljivo i čuli su se povišeni tonovi koji su vrijeđali i psovali, a tučnjave su izbijale dok su se skupine ljudi gurale kako bi otišle s trga. Vlasnici nosiljki tražili su mušterije dok se mnoštvo vrtložilo oko njih i Octavia se zaputila prema redu. Pogledala je preko ramena, nadajući se da ju je progonitelj slijedio u uličicu, ali on je još uvijek bio iza nje, držao je korak s njom, gurajući se kroz gužvu naoko bez žurbe, ali ju je ipak nekako sustizao. Ta je njegova upornost bila nekako neumoljiva i srce joj je počelo lupati kad je osjetila prve naznake panike. Ima njegov sat. Ako je to pogodio i namjerava je uhvatiti i predati sucima dok ona uza se ima dokaz, onda će se suočiti s krvnikom baš kao i ona dva nesretnika čija je smrt jutros tako zabavljala mnoštvo. Zavukla je ruku kroz prorez na haljini i opipala punu kesu. Trake ispod podsuknje učvršćene su na leđima i nikako ne može doprijeti do njih jednom rukom pa ne može odvezati kesu i baciti je, čak ni kad bi to željela. A nije željela. To bi bilo kukavičko traćenje jutarnjeg rada. Ima dovoljno za plaćanje stanarine, otkup tatinih dragocjenih knjiga i kupovinu njegovih lijekova, kao i za hranu kroz narednih mjesec dana. Ako se svega toga odrekne, oni mučni i napeti trenuci straha koji prate svaki vješti dodir njezinih prstiju bit će posve uzaludni. Odlučno je izvukla ruku i provukla se postrance kroz bučnu obitelj koja je kukala zbog nestanka djeteta. Ponovno su se okupili iza nje, žestoko se prepirući. Red vlasnika nosiljki gotovo je ispred nje ... još tri koraka ... - Shoreditch! - zadihano je rekla prvome u redu i zakoračila unutra kad je jedan od dvojice nosača otvorio vrata. - Ne, ne bih rekao, gospođice Morgan. - Za rame ju je uhvatila ruka kad se iza nje začuo tihi glas, blago podrugljiv. - Vidite, odista osjećam da mi je dužnost vratiti vas na sigurno, u okrilje obitelji. Vratiti vas na sigurno, u okrilje obitelji. Uhvaćena je. Ali on ne može biti siguran da ona ima njegov sat. Nije odjevena kao obična kradljivica, a jedini je dokaz što ga on ima činjenica da je stajala kraj njega kad se prolomio uzvik »džepar«. Okrenula se k njemu i bahato zabacila glavu. - Gospodine, vaša je pozornost nepoželjna. Nadam se da me nećete primorati da pozovem pozornika. Ironija je svjetlucala u sivim očima dok ju je promatrao s tako podrugljivom zabrinutošću. - Naprotiv, gospo. Možda bih ga ja trebao pozvati radi vas. RafaelaR

7

Anna

- Idete li u Shoreditch, gospo, ili ne? - goropadno je pitao nosač prije nego se uspjela dovoljno pribrati da odgovori napasnom čovjeku. - Idem, svakako. - Ponovno se okrenula kako bi ušla u nosiljku. - Ne - rekao je njezin iritantni progonitelj, jednako prijaznim tonom kao i ranije. Ne, doista mislim da ne idete. - Čvrsto je uhvativši za nadlakticu, povukao ju je od niza nosiljki. - Vi i ja ćemo malo popričati, gospođice Morgan. - O čemu, gospodine? - obrecnula se. - O, mislim da znate - mirno je rekao. - Maleni problem privatne imovine i napada u javnosti. Ali najprije ćemo se maknuti iz ove gužve. Činilo se da nema izbora, ali barem više nije spominjao pozornike. Možda će se zadovoljiti ako mu vrati ono što mu pripada i to će biti kraj priče. Ništa nije rekla i više se nije opirala dok ju je vodio ispred sebe kroz gužvu koja se postupno smanjivala. Atmosfera se odjednom promijenila. Rulja se počela gurati i probijati s više siline, a među ljudima se prosmo paničan žamor. Glasovi su se povisili u upozorenjma, a paničan žamor pretvorio se u glasan urlik. - Dovraga - Octavijin pratitelj je opsovao kad je shvatio o čemu je riječ. Čvršće joj je stisnuo ruku. - Moglo se očekivati da će odred za prisilno novačenje znati gdje će naći dobre žrtve. Moramo se maknuti odavde prije nego pomahnitaju. Octavia je izgubila svaku želju da se oslobodi svojeg pratitelja koji je odjednom postao njezin jedini oslonac. Izgubila je tlo pod nogama i da ju nije privukao k sebi, pala bi na kamene ulične ploče. Cijela masa ljudskih tijela jurnula je naprijed. Muškarci, žene i djeca vrištali su dok su se nastojali maknuti s trga i doprijeti do okolnih ulica gdje će moći slobodno trčati. Četa mornara koji su mahali toljagama pod vodstvom skupine mornaričkih poručnika nahrupila je na trg s Edgeware Roada, hvatajući muškarce i dječake, nezaustavljivi poput plimnog vala. Ženski jecaji i povici protesta, dok su im otimali muževe i sinove, uzdizali su se nad gnjevnim, prestrašenim urlikom mahnitog mnoštva. Odred za prisilno novačenje ne bi uzeo džentlmena, a čovjek koji je zarobio Octaviu nesumnjivo je džentlmen, ali opasnost im zapravo prijeti od mnoštva. Vriskovi zgaženih prodorno su se uzdizali, a zatim bi se pretvarali u bolno stenjanje i očaj dok je rulja i dalje navirala, udarajući i gazeći tijela na tlu. Octavia je posve izgubila osjećaj za smjer; bila je svjesna jedino snažnog stiska na svojoj nadlaktici dok ih je nosila plima. Nije vidjela ništa osim prsa i ruku dok krajičkom oka nije nešto opazila. - Ondje! - viknula je, nastojeći da je čuje uz takvu gungulu. Jurnula je ustranu, sagnuvši glavu i gurajući se poput pobješnjelog bika prema dubokoj veži koja joj je zapela za oko. Njezin je pratitelj vlastitom snagom pomogao u tome, stvarajući put postrance kroz mnoštvo sve dok se nisu našli u veži, a plima je jurila kraj njih. - Hvala Bogu! - Octavia se naslonila na vrata iza svojih leđa i pokušavala doći do daha. Kosa joj se izvukla iz ukosnica, a marama se poderala i razotkrila bijele obline grudi. Neznančev je pogled polako prešao po njoj, a ona je naglo stegnula plašt oko sebe, pokrivajući neurednu odjeću, svjesna težine kese na svojem bedru. - Imate dobro oko, gospođice Morgan - mirno je primijetio neznanac i naslonio se kraj nje, promatrajući stampedo. - Ostat ćemo ovdje dok to ne završi. - Pretpostavljam da i vi imate ime, gospodine - rekla je u pokušaju da vrati svoju raniju samouvjerenost. RafaelaR

8

Anna

- O, svakako - složio se i izvadio lakiranu burmuticu iz dubokog džepa svojega kaputa. Podigao je poklopac i delikatno uzeo prstohvat. Ništa drugo nije rekao. Octaviaje nogom lupkala po pragu vrata. - Hoćete li mi ga reći, gospodine? Pogledao ju je i upitno uzdigao obrvu. - Priznajem da uopće nisam razmišljao o tome. Međutim ... - Naklonio se i uspio otmjeno zamahnuti rukom u tom skučenom prostoru. - U ovom trenutku Lord Nick stoji vam na usluzi, gospođice Morgan. Zurila je u njega, pokušavajući se sjetiti gdje je ranije čula to ime. I što mu znači to u ovom trenutku? - O? - rekla je i zabezeknuto ga pogledala. - Lord Nick, drumski razbojnik? Nasmiješio se i slegnuo ramenima. - Takva kleveta. Ne znam odakle ljudima te priče. Octavia je odmahnula glavom kao da pokušava razbistriti um. Ipak nije džentlmen, već Lord Nick, drumski razbojnik kojemu su nadjenuli kolokvijalno ime vraga zbog njegove nevjerojatne sposobnosti da izbjegne ruku zakona. Ako je on doista ta osoba mada uopće nije izgledao onako kako je zamišljala drumske razbojnike - onda se ne čini vjerojatnim da je kani optužiti. No činilo se razumnim i prijateljskim da mu, s obzirom na okolnosti, bez odlaganja vrati ono što mu pripada. Zavukla je ruku ispod plašta i kroz prorez na haljini, namjeravajući izvaditi sat iz kese. Tada je shvatila da on promatra svaki njezin pokret, a u očima mu se nazire ciničan sjaj. Spustila je ruku niz tijelo i nonšalantno se nasmiješila. Nije joj se sviđao izraz u tim sivim očima, a ovo je previše javno mjesto da bi priznala krivnju, čak i kolegi lopovu. Mnoštvo se prorijedilo, a povici i vrištanje nestajalo je u daljini. - Dođite - reče Lord Nick. - Mislim da sad više nema opasnosti. - Vi pođite svojim putem, a ja ću poći svojim - rekla je i izišla iz veže. Sad više nigdje nije vidjela nosiljku, a nosači su sigurno pobjegli na sigurno čim su čuli povik »odred za prisilno novačenje« - to su snažni, mišićavi ljudi, savršeni kandidati za mornaricu Njegova Veličanstva. - Doirnate se nevjerojatno glupom za osobu za koju sam uvjeren da na ramenima nosi pametnu glavu - blago ozlojeđenim tonom primijeti njezin pratitelj. - Još nismo obavili naš mali razgovor, ako se sjećate. - Osvrnuo se naokolo kako bi vidio gdje se nalaze. - Moj konj je u Rose & Crown ... ovuda, vjerujem. - Njihov »mali razgovor« očito je neizbježan. No u krčmi će barem donekle imati privatnost. Octavia je rezignirano dopustila da je vodi kroz ulice pretrpane smećem, ali sad mirne, do krčme Rose & Crown. Međutim, umjesto da uđu u krčmu, pošli su do konjušnice. - Hoćete li radije jahati iza ili ispred mene? -Lord Nick je pitao ležernom uljudnošću dok je kretnjom pozivao konjušara. - Ni jedno ni drugo - reče Octavia. - O čemu to govorite? - Svaki put kad bi pomislila da razumije što se zbiva, taj je čovjek pomiješao figure na ploči. Uzdahnuo je. - Obično me svi dobro razumiju ... Dovedi mojega konja, momče ... Moramo jahati oko osam kilometara, gospođice Morgan. Zato ... - Raširio je ruke s dlanovima prema gore kao da je sve samo po sebi jasno. Vrela plima gnjeva rastjerala je osjećaje krivnje, rezigniranosti i straha. Dosad mu je dopuštala da odlučuje zbog težine kese ispod njezinih skuta, zbog čega je osjećala krivnju, ali dovoljno je iskorištavao njezin nepovoljan položaj. RafaelaR

9

Anna

- Ne idem s vama - tiho će Octavia, a njezin se gnjev vidio samo u oštrom pogledu i pojačanom bljedilu. - Ne znam što imate na umu, ali ako me pokušate oteti, vrištat ću tako glasno da će dotrčati svi pozornici iz ovoga područja. Činilo se da ju nije čuo jer je pozornost usmjerio na momka koji je dovodio njegova konja, krupnog šarca koji je izgledao kao da će s lakoćom nositi dvoje jahača. - Dakle, gospođice Morgan ... iza ili ispred mene? - Opet se okrenuo k njoj. - I jedno i drugo bit će sasvim udobno, vjerujte mi. Peter je čvrst kao stijena. - Zar možda imate problema sa sluhom? - Octavia je pitala tihim i ljutitim glasom. - Želim vam ugodan dan. -Okrenula se na peti i izišla iz dvorišta konjušnice, a leđa su joj se naježila dok je čekala ruku na ramenu. Ali ništa se nije dogodilo. Bez problema je izišla iz dvorišta krčme Rose & Crown i našla se u uskoj, kamenim pločama popločenoj uličici. Kamene su ploče bile skliske od mokrog snijega i ona je zadrhtala, ali od tupog umora antiklimaks a jednako kao i od hladnoće. Crkvena je ura odbila devet. Činilo se nevjerojatnim da je još uvijek tako rano nakon svih jutrošnjih uzbuđenja i drama. Njezin se otac zacijelo već zadubio u svoje knjige, nesvjestan vremena ili vremenskih prilika, vjerojatno nesvjestan i njezina izbivanja. Ako se ona ne javi na njegov poziv, to će učiniti gospođa Forster. Gospođi Forster duguju stanarinu za dva tjedna. Octavia je produžila korak kad je to pomislila. Sada to može riješiti. Topot kopita iza nje u početku nije ometao njezino razmišljanje. Kad ga je čula, konj ju je gotovo sustigao. Žurila je sredinom uličice, izbjegavajući prljavu vodu i smeće u jarku sa strane. Sad je morala skočiti ustranu, u prljavu vodu jarka, ako nije željela da je pregazi. To je bila dovoljno česta opasnost u gradskim sporednim ulicama. - Prokleta ti lopovska duša! - psovala je nimalo damskim riječima kad su joj čizme upale u blato jarka, a zaprljao se i rub njezine haljine jer ju nije dospjela podići. - Dabogda trunuo u ... Ostatak kletve je nestao kad je jahač stigao do nje, posve se sagnuo u sedlu i zgrabio je vještinom akrobata u amfiteatru Philipa Astleya. Octavia se našla u sedlu šarca, iza sebe je osjećala čvrsto tijelo Lorda Nicka, a njegova ju je ruka držala oko struka. Otvorila je usta i vrisnula prodornim, glasnim zvukom. Prozori su se otvarali duž uličice, znatiželjna lica gledala su van, škiljeći kroz sve gušći snijeg. - Želite posjetiti mjesnog suca? - Lord Nick je promrmljao uz njezino uho, niti je ne pokušavajući utišati. - Siguran sam da će ga zanimati ono što skrivate ispod skuta. Njezin je vrisak utihnuo. - I sigurno će ga zanimati tko me optužuje - prosiktala je. - Jutros su objesili dvojicu vaših kolega. Uvjerena sam da će biti oduševljeni ako se dokopaju i trećega. - Tko će me identificirati, draga moja gospođice Morgan? Nije imala nikakvih dokaza, osim njegovih riječi. A kod sebe ima dokaze vlastitih krađa. Ponovno je gorkom tišinom priznala poraz. Izišli su iz uličice. Sad je padao gust snijeg i Octavia nije znala gdje su ni u kojem smjeru idu. - Kamo me vodite? - Premda to sad i nije osobito važno, mrzovoljno je pomislila, nastojeći kontrolirati svoj strah. RafaelaR

10

Anna

- Na selo. Negdje gdje je mirno i tiho tako da možemo obaviti naš mali razgovor. - Nemam vam što reći. - To je bio slabašan prkos, ali je osjećala da se mora usprotiviti. - Ali ja vama želim nešto reći. - Pustite me i vratit ću vam vaš prokleti sat! -uzvikne Octavia. - O, da, vratit ćete mi ga - mirno se složio. - No, sve u svoje vrijeme, gospođice Morgan. Sve u svoje vrijeme.

RafaelaR

11

Anna

2. poglavlje

Jahali su kroz labirint uličica, koje su postajale sve uže i sve siromašnije, dok nisu stigli do rijeke. Octavia se osjećala kao da se nalazi u nekakvom svijetu snova koji brzo prerasta u noćnu moru dokje za sobom ostavljala njoj poznati dio Londona. U jednom je mahnitom trenutku razmišljala o skoku sa šarca, ali sklisko je tlo bilo prilično daleko, a čovjek ju je držao oko struga mnogo čvršće no što je to bilo potrebno iz sigurnosnih razloga. Žene često otimaju s ulica, katkad čak i iz njihovih domova, ali to su obično imućne udovice ili mlade nasljednice koje se želi primorati na sklapanje braka. Ona se ne ubraja ni u jedne ni u druge. Zar ju je taj drumski razbojnik jednostavno naumio silovati? - Što želite od mene? - pitala je. - Zašto bi vas zanimala obična kradljivica? - Veoma neobična kradljivica - ispravio ju je mirnim ciničnim tonom što ga je stalno koristio. - Lijepa, obrazovana, dobro odjevena i veoma vješta kradljivica. Ono glumljenje nesvjestice bilo je veoma lukavo. Ukradete mi sat, a zatim me koristite da vam pomognem pobjeći s mjesta zločina. - Nasmijao se. - Kako ste me lakovjernim zacijelo smatrali. - Znači, želite osvetu - polako je rekla, mada uopće nije zvučao osvetoljubivo. - Što ćete učiniti? Silom me obljubiti? Opljačkati? Ubiti? - Kako imate bujnu maštu, gospođice Morgan. Nikad me nije privlačilo silom obljubiti djevojku. - Tiho se nasmijao. - Uz opasnost da zvučim umišljeno, nikad mi to nije trebalo, posve iskreno rečeno. Octavii nije pao na pamet nikakav odgovor jer joj se činilo da je to vjerojatno istina. Bez obzira na svoj gnjev i strah, morala je priznati da je ovaj drumski razbojnik neobično privlačan muškarac. - Međutim - zamišljeno je nastavio - ako vam se ta ideja sviđa, siguran sam da možemo naći neki način da u tome uživamo. Hladna drskost primjedbe, tako usklađene s njezinim mislima, navela ju je da se okrene u sedlu i podigne ruku kako bi mu pljuskom izbrisala podrugljiv osmijeh s lica. No bio je spreman na to, uhvatio je za zapešće i primorao je da ruku spusti u krilo. - Malo ste previše brzi sa svojim rukama, gospođice Morgan. Nisam zaboravio vaš raniji napad i bojim se da će zbog toga uslijediti odmazda. - Više nije bilo smijeha na njegovu licu, a oči su mu postale hladna siva jezera. - Ne volim kad me netko napada. Bolje vam je da to zapamtite. - Bila sam isprovocirana - rekla je, blijeda od bijesa. - Niste me htjeli pustiti. A sad me vrijeđate! - Ispričavam se, ali nisam shvatio da je to uvreda - odgovorio je i nemarno slegnuo ramenima, ali joj je i dalje držao zapešće. - Mi smo isti, draga moja. Vjerujem da bismo u pravim okolnostima itekako mogli uživati jedno u drugome. - Arogantna, nepodnošljiva huljo! - prosiktala je, svjesna koliko je bespomoćna kad jedino riječima može izraziti svoj gnjev. RafaelaR

12

Anna

- Nije prvi put da mi netko to kaže - ravnodušno će drumski razbojnik. - No ovaj razgovor postaje dosadan, a ukoliko ne griješim, ulazimo u snježnu mećavu pa vam predlažem da držite jezik za zubima dok se ponovno ne nađemo na toplom i suhom. Vremenske prilike brzo su se pogoršavale, a njezine bi riječi ionako odnio vjetar pa je Octavia utonula u tišinu dokje u njoj ključao bijes. Prešli su Westminster Bridge, a vjetar s rijeke napadao ih je žestokim naletima i nosio im snijeg u lice. Malobrojni putnici koje su sreli žurili su sagnutih glava, čvrsto stisnuti u svojim plaštevima. Kasom su prošli kroz selo Battersea gdje su sva vrata bila čvrsto zatvorena. Prošli su kraj jedne krčme i Octavia je čeznutljivo pogledala dim što se izdizao iz dimnjaka. N o drumski je razbojnik očito na umu imao neko odredište i nije kanio stati prije nego onamo stignu. Kuće su bile sve udaljenije jedna od druge, maleni zaseoci prekri veni snijegom, a samo se poneki šugavi mješanac skutrio na uskim seoskim uličicama. Octavia se pitala što misli njezin otac, na toplom u njihovom stanu u Weaver Streetu. Ako uopće razmišlja o tome, pretpostavit će da se nekamo sklonila pred mećavom ... No možda ga više nikad neće vidjeti. Kako su se sve više udaljavali od grada, ta joj se mogućnost činila sve vjerojatnijom. Otkako je prije tri godine stigla u London, nikad nije bila tako daleko izvan grada, te nije mogla zamisliti kako bi se uopće mogla vratiti kući, čak i ako je drumski razbojnik pusti nakon što s njom učini ono što je naumio ... Što je mislio kad je spomenuo odmazdu zato što ga je primorala da j e pusti u Tyburnu? Razdraženo je shvatila da su joj se oči ispunile suzama. Tople suze straha, hladnoće i bespomoćnosti klizile su joj niz ledene obraze i miješale se sa snijegom. Tada se snažno ugrizla za usnu i usredotočila na bol sve dok nije prošao trenutak slabosti. Tom nepodnošljivom otmičaru neće pružiti zadovoljstvo da je vidi kako plače. - Nema potrebe da se bojite - odjednom je rekao, a ona se opet pitala kako joj uspijeva čitati misli. - Ne kanim vas ozlijediti. - Ne bojim se - ustvrdila je. - Bijesna sam i želim poći kući. Moj će se otac zabrinuti za mene. Ne možete jednostavno pokupiti nedužnu osobu s ulice kao da nema nikoga od obitelji, nikakvih odgovornosti. - No pravo govoreći, gospođice Morgan, vi niste nedužna osoba - blago je naglasio. Sad su prolazili kroz selo Putney, a negostoljubivo prostranstvo snijegom pokrivene vrištine nalazilo se na uzvisini ispred njih. -Kad netko za kruh zarađuje na sumnjiv način koji ste vi izabrali, onda mora očekivati neo čeki vano. - A što je s vama, gospodine? Što je s načinom što ste ga vi izabrali da biste zaradili za svoj kruh? - odbrusila je, pokušavajući potisnuti razmišljanje o nestanku u pustoši usred mećave. Jednako je tako može odvesti do kratera na Mjesecu. - O, ja uvijek očekujem neočekivano - spokojno je odgovorio i skrenuo konja u sporednu uličicu trenutak prije početka uspona. - Što može biti neočekivanije od intrigantne kradljivice koja čovjeku ukrade sat? Ono što je Octavia kanila reći zamrlo joj je na usnama kad je ispred njih ugledala svjetla krčme koja su bacala ugodan sjaj kroz sivo-bijeli veo od vjetrom nošeno g snijega. Natpis Royal Oak divlje se njihao na vjetru, a kad su se zaustavili, Peter je puhao kroz nos i usta od napora što ga je morao uložiti kako bi se osam kilometara borio protiv vjetra i snijega. Vrata su se širom otvorila i izišao je krupan muškarac s pregačom od čohe, a s njim i štrkljast momak. RafaelaR

13

Anna

- Eh, Nick, kakvo grozno vrijeme! Čekali smo te - rekao je čovjek dok je momak uzimao Peterove uzde. - Je li gotovo? - Da, gotovo je. Ovamo će donijeti tijela. - Drumski je razbojnik sjahao i čvrsto stisnuo čovjekovu ruku. Tada su obojica kimnuli, kao da su se s tim na koncu pomirili, a Lord Nick se okrenuo Octavii koja je još uvijek sjedila na konju. - Kraj putovanja, gospođice Morgan. - Ispružio je ruke kako bi je spustio s konja. - Uđite. - Dotaknuo joj je donji dio leđa i poveo je lijevo od kamenom popločenog hodnika u prostoriju gdje se umalo srušila od vreline koja se širila iz dva masivna kamina. Točionica je bila jarko osvijetljena, lojanice su dopunjavale svjetlost vatre, a činilo se da je puna lica i sva su okrenuta prema njoj. Zamamne arome dopirale su iz kuhinje što ju je Octavia vidjela kroz otvorena vrata iza šanka, te je odjednom shvatila koliko je gladna. Sigurno je prošlo podne, a ona ništa nije pojela od prije zore kad je uzela komad kruha i maslaca prije nego je izišla kako bi se pozabavila mnoštvom u Tyburnu. - Dakle, što si to donio sa sobom, Nick? - veseli je glas upitao s klupe kraj ognjišta gdje je sjedio vlasnik i spokojno pućkao dugu glinenu lulu. - Ovo je, prijatelji, gospođica Octavia Morgan - rekao je Nick, skinuo svoj snijegom prekriven plašt i bacio ga na klupu zajedno sa šeširom, bičem i rukavicama. - Ma, je li? - Neka je žena stajala na vratima kuhinje, a njezino koščato tijelo obavijala je pregača prekrivena brašnom. Na mršavim prsima prekrižila je ruke, a u jednoj je držala drvenu kutlaču. Oči su joj bile oštre i neprijateljske dok su počivale na Octa vii koja je stajala na ulazu u točionicu, a s njezina plašta topio se snijeg i kapao po podu, stvarajući lokvicu oko njezinih mokrih čizama. - Tko je zapravo gospođica Morgan, Nick? - Veoma lukava mlada dama, Bessie - odgovorio je drumski razbojnik. Promatrao je Octaviu sa zagonetnim smiješkom koji je samo povećao njezinu nelagodu. - Skinite plašt, gospođice Morgan, molim vas. Kad ga nije odmah poslušala, vješto je otkopčao kopču ispod njezina vrata i skinuo mokar plašt, pruživši ga djevojčici širom otvorenih očiju koja je posluživala u krčmi. Osuši ga, Tabitha ... Sad vaš muf i rukavice, gospođice Morgan. Brzo ih je pokupio i Octavia se osjećala neugodno razotkrivenom u svojoj čednoj haljini od krem muslina. Prsti su joj se trzali oko poderane čipkaste marame. Nikako nije spadala u ovu prostoriju punu grubih seljaka, a jedine druge žene bile su Bessie oštra pogleda na vratima kuhinje i djevojčica koja poslužuje. - Dakle, idemo redom - vedro je rekao Lord Nick. -Vrijeme je da platite za svoje grijehe, gospođice Morgan. - Uhvatio ju je oko struka i podigao na dugi daščani stol u sredini prostorije. Octavia je na trenutak bila previše zaprepaštena da bilo što kaže. Zurila je u more lica na kojima se sad vidjelo da se zabavljaju i nešto iščekuju, kao da će početi neka predstava. - Gospođica Morgan je negdje na sebi sakrila plodove svojeg jutarnjeg rada u Tyburnu - Lord Nick je svečano objavio svima nazočnima. - I ne slučajno, moj sat. Jednu od mojih najdragocjenijih stvari - dodao je. - Ne valjda onaj što si ga maznuo starom Denbighu, Nick? - Baš taj, Thomase - potvrdio je i mrko kimnuo. - Dakle, gospođice Morgan, mislim da je vrijeme da nam otkrijete svoje skrovište i pokažete plijen. Zurila je u njega, a obrazi su joj porumenjeli kad je shvatila što govori. Dok su u veži čekali da prođe rulja, vidio je kako se njezina ruka krišom pomiče kad mu je kanila RafaelaR

14

Anna

vratiti sat. Točno je znao gdje drži svoju kesu. Zna da je pričvršćena oko njezinih skuta, a kako bi je odvezala, morat će podići svoje skute. - Prokleti gade - tiho je rekla. - Odmazda, gospođice Morgan, sjećate se? - Uzdigao je obrvu. Nehajno je podigao ruku i uzeo jednu od glinenih lula s police iznad šanka. Nepomično je stajala na stolu dok je punio lulu, upotrijebio trud i kresivo, te pripalio. Uzdigao se dim pomiješavši se s dimom vatre i već gustim oblakom dima iz lula u prostoriji niskog stropa. - Jasno, Bessie bi vam mogla pomoći ako imate nekih problema - primijetio je i pokazao ženu koja je još uvijek stajala na kuhinjskim vratima. Zurio je u Octaviine bijesne oči, a njegove su bile hladne i prodorne, nimalo susretljive. Ovo nije čovjek kojeg je pametno naljutiti, shvatila je Octavia i osjetila mučnu strepnju kad je Bessie spremno koraknula naprijed, obrisavši ruke o pregaču. Nije imala drugog izbora osim udovoljiti zahtjevu - ne ako je željela spriječiti ženu da joj nasred prostorije skine haljinu. Ne razmišljajući o krugu nacerenih lica ljudi koji su se natisnuli oko stola, podigla je suknju i gornju podsuknju. Prsti su joj bili krajnje nespretni od žurbe i posramljenosti. Činilo se da je prošla cijela vječnost dok je očajnički prtljala oko vrpce koja je učvršćivala kesu od janjeće kože oko njezina struka. No napokon ju je odvezala. Drumski je razbojnik stajao kraj stola i jednu ruku ispružio prema njoj dokje drugom držao lulu. Lice mu je bilo bezizražajno. Octavia mu je svom snagom bacila kesu u glavu; potom je skočila sa stola i potrčala prema vratima, gurajući se kroz publiku. Zgrabila je svoj mokri plašt od djevojčice koja je stajala na vratima, izjurila u hodnik i van na snježnu mećavu, premda nije znala kamo ide ili što će učiniti, samo je trčala uličicom, a noge su joj tonule u snježne nanose. Vjetar je prodirao kroz tanku tkaninu njezine haljine dok se u trku pokušavala umotati u plašt. Ostavila je svoje rukavice i muf pa su joj prsti brzo obamrli od hladnoće, ali je nastavila trčati, sagnute glave, jecajući od bijesa. Snijeg je utišao trče će korake iza nje pa nije ništa čula sve dokje drumski razbojnik nije uhvatio za rame i prilično razdraženim tonom rekao: - Zaboga, ženo, jeste li ludi? - Pustite me! - Istrgnula se iz njegova stiska, bijesno ga gledajući kroz gusti snijeg. - Ološu! Dobili ste što ste željeli i sad me pustite na miru. - Ne želim vašu smrt na savjesti - ustvrdio je. - Kakvoj savjesti? Ne znate ni što ta riječ znači, Ijigavče jedan! Smutila se kad se drumski razbojnik nasmijao, a ovaj put je to bio ugodan veseo zvuk, posve različit od prijašnje podrugljivosti. - Imate pravo na to, priznajem. No nešto sam vam dugovao zbog ugriza na ruci i udarca u bradu. Niste ozlijeđeni, a pokazali ste samo podsuknju, zato sad sklopimo primirje i vratite se na toplo prije nego se smrznete. - Radije bih umrla! - Opet se okrenula i nastavila se probijati kroz usku ulicu, zaslijepljena snježnim pahuljicama koje su joj se zalijepile za trepavice. - Skloni ste ekstravagantnom jeziku i poremećenim ispadima, gospođice Morgan. - Rekavši to, podigao ju je u naručje. Vikala je iz petnih žila, ali vjetar je odnio zvuk i nikako ga nije mogla spriječiti u namjeri da je vrati u Royal Oak. Nogom je zatvorio vrata za sobom i zaputio se prema drvenom stubištu, dovikujući: - Bessie, pošalji Tabithu gore s kuhanim vinom i ručnicima. Večerat ćemo za pola sata, ako je moguće. RafaelaR

15

Anna

Bessie se pojavila na vratima i gledala kako Lord Nick grabi po dvije stube odjednom, naoko neometan teretom koji se i dalje otimao i psovao. S neodobravanjem je skupila usne i vratila se u kuhinju. - Tab, čula si Lorda Nicka. Kuhano vino u njegov salon. - Da, gazdarice. - Tabitha je napravila kniks i požurila do štednjaka gdje se iz bakrenog lonca uzdizala mirisna para kuhanog vina. Na katu su glasno tresnula vrata. - Grom i pakao, ženo, za tako sitno stvorenje nisi baš lagana - ustvrdio je drumski razbojnik i uz uzdah olakšanja postavio na noge svoju zatočenicu. - Dakle, sad me prestani proklinjati i smiri se. Trenutno nikamo ne možeš otići, pa bi mogla ljubazno prihvatiti moje gostoprimstvo. U tome je bilo neumoljive logike koju čak ni Octavia u svojem bijesu nije mogla zanijekati. Barem su bili sami, podalje od mora nacerenih lica ljudi koji su svjedočili njezinoj sramoti. Ušutjela je i osvrnula se naokolo. Odaja je bila topla i dobro osvijetljena voštanicama, na podu od hrastovih dasaka nalazio se karirani sag, okrugli stol u prozorskom udubljenju, dva udobna naslonjača svaki s jedne strane kamina u kojem su gorjele cjepanice. Miris lavande i pčelinjeg voska miješao se s mirisom zapaljenog drva; stalak za drva svjetlucao je od politure, kositreni svijećnjaci su blistali, drveni namještaj bio je dobro održavan. Odjednom je osjetila silan umor, a i njezina se glad opet javila jer su iz kuhinje dopirale fine arome. Lagano je slegnula ramenima, odbacila mokar plašt i prišla kaminu, sagnuvši se kako bi zagrijala svoje smrznute ruke, ali se lecnula kad su je zaboljeli vrhovi prstiju jer se u njih vratio osjet. Trepavice i kosa bili su joj bijeli od snijega, stopala obamrla u mokrim čizmama. Rubovi njezine suknje i podsuknji bili su posve mokri i njome je prostrujao nekontrolirani drhtaj. Drumski razbojnik je stajao i zamišljeno je promatrao. Njezino se tijelo graciozno zaoblilo dok se saginjala prema plamenu, a sad kad je prestala s verbalnim napadima i otimanjem, ponovno je uočio ljepotu njezina ovalnog lica, nedužan sjaj svijetlo smeđih očiju. O paketu se ne može suditi po omotu. U sne su mu se stisnule kad su navrla gorka sjećanja i on je čekao da se anđeosko lice njegovog brata blizanca raspline u navali ledenog bijesa koji ga je uvijek pratio. To je bio poznati ciklus, onaj s kojim je živio već osamnaest godina. No jednoga će se dana, veoma brzo, uspjeti osloboditi toga zla, oslobodit će se opakog lanca prevara i nepravdi. I Philip će ponovno upoznati svojeg blizanca ... Kucanje na vratima prekinulo je njegovo razmišljanje. Pozvao je unutra osobu koja je kucala i ušla je Tabitha. Donijela je pladanj s vrčem i dva pehara, a pod rukom je nosila ručnike. - Izvolite, gospodine. Da postavim stol za večeru? - Za deset minuta, Tab. - Mahnuo joj je da ode. Odložila je svoj teret na stol, naklonila se i otišla. Octavia se okrenula od vatre. Drumski joj je razbojnik dobacio ručnik. - Osušite svoju kosu, gospođice Morgan. Automatski ga je uhvatila i počela vaditi ukosnice iz kose dok je on ulijevao kuhano vino u kositrene pehare. Ponovno se sagnula prema vatri i žustro brisala raspuštenu kosu, ali je još uvijek drhtala u tankoj vlažnoj haljini, a stopala još nije osjećala. RafaelaR

16

Anna

- Popijte ovo. - Pružio joj je pehar. Držala ga je objema rukama i udisala ugodni opojni miris. Nije znala što bi mu rekla i zasad nije vidjela razloga za protivljenje njegovim kratkim naredbama. Iznenada je izišao iz prostorije. Octavia je popila nekoliko gutljaja vina i potom sjela u naslonjač kako bi izula čizme i čarape. Uzdahnula je od olakšanja dok je migoljila nožnim prstima na toplini vatre. Užasno je boljelo dok se u njih vraćao osjet, ali bol joj je gotovo godila. - Skinite tu haljinu i odjenite ovo. Tab će osušiti vašu odjeću. U blaženstvu što ga je osjećala dok se grijala, gotovo je zaboravila svojeg otmičara i nije čula da se vratio. Iznenađeno je podigla pogled. Pružao joj je baršunasti kućni ogrtač, a lice mu je bilo bezizražajno. - Haljina će se sasvim dobro osušiti i na meni - ledeno je ustvrdila Octavia. - Nemojte biti glupi, do jutra ćete imati groznicu ako ostanete u toj odjeći. - Spustio je kućni ogrtač u njezino krilo. Nastavila je zuriti u njega, a njezina delikatna nevina ljepota predstavljala je sliku ogorčene čednosti i on joj je na trenutak umalo povjerovao. No čovjek nikad ne smije suditi o paketu po njegovu omotu. Danas ga je već jednom zavarala i on zna da je vješta glumica. Odrasla je žena, kradljivica koja djeluje na ulicama. I koristila bi svoje tijelo kao sredstvo plaćanja kad god bi se za to ukazala potreba. - Nemojte se pretvarati da bi to bilo prvi put da ste se razodjenuli pred muškarcem rekao je prezirnim tonom. - Međutim, nemam ništa protiv igre. Slažem se da igre dodaju malo začina situaciji. - Nasmiješio se, ali to nije bio ugodan smiješak. - Želite li da vam okrenem leđa? - Postupio je u skladu sa svojim riječima. Octavia je potražila nož ... bilo što. Našla je žarač. Čuo je zveket metala kad je dotaknuo ogradu kamina i okrenuo se baš kad je podigla oružje, iskesivši svoje malene bijele zube, ubojita pogleda. - Grom i pakao! - Skočio je ustranu kad je spustila žarač snagom koja bi mu razbila lubanju. Opet se okomila na njega i on ju je uhvatio za ruku. Njihali su se u smrtonosnom plesu, a on se čudio njezinoj snazi - ili joj je možda bijes davao takvu snagu. Mrko joj je savijao zapešće dok nije opustila prste i žarač je pao na pod. - Što je to bilo, za ime svijeta? - oštro je pitao, uhvatio je za ramena i žestoko prodrmao. - Ubili biste me. - To mi je bila namjera - rekla je otrovnim glasom. -Usuđujete se tako razgovarati sa mnom ... - No, čekajte malo! - Zapovjednički je podigao ruku. - Nećete mi valjda reći da ste još djevica. - Odakle vam pravo misliti da nisam! - Zlatne vatre gorjele su joj u očima, a lice joj je izrazito problijedjelo. Bio je posve siguran da to nije gluma. - Grom i pakao! - Pustio ju je i rukom prešao po bradi, a usta su mu se skrušeno izvila. - Kako sam mogao zaključiti nešto drugo, s obzirom na ono što znam o vama? - Ništa ne znate o meni! - Ne - priznao je. - Očito ne znam. Pa, ako vam to nešto znači, iskreno se ispričavam zbog ničim izazvane pretpostavke, gospođice Morgan. Sad bih vam predložio da skinete tu haljinu, a ja ću se okrenuti prema zidu i razmišljati o svom grijehu. - Prišao je prozoru i zagledao se van u snijeg nošen vjetrom i sve mračnije poslijepodne. RafaelaR

17

Anna

Octavia je bez riječi podigla kućni ogrtač što ga je maločas bijesno bacila na pod i okrenula se prema vatri. Vjetar je tresao prozorska okna i ledeni je zrak prodirao u sobu. Znala je da ne smije ostati u mokroj odjeći. Žurno je skinula haljinu od muslina i odvezala vrpce obruča od kitovih kostiju, pustivši da padnu na pod. Drhtureći u košulji i uštirkanoj podsuknji od batista, pružila je ruke iza leđa kako bi odvezala steznik. - Prokletstvo! - Nokat joj je puknuo dok se mučila s uzlom koji se neobjašnjivo stvorio. Ruke i ramena počeli su je boljeti od iskrivljenog položaja. - Problem s vezicama ? - Drumski je razbojnik progovorio, ali se nije okrenuo od prozora. - Možda bih ja mogao pomoći. - Kako bi uopće mogao znati! Stisnula je zube. - Idite dovraga! - Nije mi nepoznat taj odjevni predmet - primijetio je, a u glasu mu se opet osjetio onaj ugodni veseli smijeh. - Doista me iznenađujete! - Octavia je obnovila svoja nastojanja, frustrirano grickajući usnu. - Trebao bi mi samo trenutak kad biste došli ovamo. Držat ću oči zatvorene ako želite. - Kako to zapravo mislite odvezati zatvorenih očiju? - obrecnula se. - Dodirom. - Sad se u njegovu glasu jasno osjećalo da se zabavlja. Octavia se trenutak borila sama sa sobom, a potom mu je prišla. - Zatvorite oči. Okrenuo se od prozora, poslušno zatvorivši oči, a ona mu je okrenula leđa. Njegovi su prsti vješto prelazili po uzicama, tražeći uzao. Sumnjičavo je pogledala preko ramena, no oči su mu i dalje bile zatvorene. Međutim, smiješio se od uha do uha. Tvrdoglavi se uzao odvezao i ona je hitro uhvatila odvezani steznik uza svoje tijelo. - Zahvaljujem, gospodine - formalno je rekla. - Bilo mi je zadovoljstvo, gospo - odgovorio je. - Čini mi se da sam prilično učinkovita sobarica. Mogu li vam učiniti još neku malenu uslugu? - Okrenite se! - naredila je, pitajući se zašto joj se njegov vragolasti smiješak čini tako zaraznim. To joj se činilo kao posve šašava reakcija nakon svih uvreda što ih je izgovorio na njezin račun otkako je bila dovoljno glupa da ga izabere za žrtvu. Skinula je podsuknje i navukla baršunasti kućni ogrtač preko tanke košulje. Ogrtač je bio topao, mekan i prostran. - Sad se možete okrenuti. - Sagnula se kako bi pokupila odbačenu odjeću. - Pogled je već postao prilično monoton - primijetio je, okrenuo se od prozora i vratio do kamina. Podigao je svoj pehar vina i pio, zamišljeno je promatrajući preko ruba. - Doista se čini da smo pogrešno krenuli. - Otmica nije baš dobar recept za prijateljstvo - prasnula je Octavia dok je uredno slagala svoju odjeću, svjesna činjenice da je ispod baršunastog ogrtača gotovo naga, osjećajući slabašan miris koji se širio s njega. Mješavina lavande, sapuna i pomade s jedva zamjetljivim mirisom tople muške kože - miris drumskog razbojnika, shvatila je, onaj što ga je udisala dobar dio dana. - Da sad postavim stol, gospodine? - Tab je promolila glavu kroz vrata. - Gazdarica kaže da se večera kvari. RafaelaR

18

Anna

- Onda je najbolje da je odmah doneseš gore -odgovorio je Lord Nick. - Ne želim slušati Bessienu jezikovu juhu. - Ne, gospodine - spremno će Tab, požurivši do okruglog stola s pladnjem na kojem su se nalazili stolnjak i ubrusi, pribor za jelo i čaše. Kad je obavila svoj zadatak, pogledala je Octaviu koja se još uvijek nalazila blizu vatre. - Hoću li uzeti gospođičinu odjeću da je osušim? - Molim te, Tabitha. - Octavia joj je odgovorila prije nego je drumski razbojnik uspio otvoriti usta. - Čim se osuši, donesi je natrag. - Da, gospođice. - Tab je pokupila odjeću i žurno izišla. - Danas vam više neće trebati - primijetio je Lord Nick i vratio se do prozora. - Gotovo se posve smračilo, a oluja ne pokazuje znakove popuštanja. - Neću ostati ovdje - odbrusila je Octavia. Drumski je razbojnik samo slegnuo ramenima.

Prepirka bi bila besmislena. Činjenice govore same za sebe i ona će uskoro morati prihvatiti stvarnost. Bessie, Tabitha i vlasnik krčme stigli su u svečanoj procesiji, noseći krcate pladnjeve i dvije boce burgunca što ihje krčmar stavio na stol i potom izvadio čepove. Octavia je gladno onjušila kad je Bessie podigla poklopac zdjele s juhom od ostriga i počela kutlačom stavljati sadržaj u dvije duboke kositrene zdjelice. - Hoćeš li sam narezati ovčetinu, Nick, ili će se Ben vratiti kako bi to učinio? - Ja ću narezati, Bessie, hvala. - Lord Nick je prišao stolu. Popio je maleni gutljaj burgunca što ga je Ben ulio u čašu i s odobravanjem kimnuo. - Gdje si ga čuvao, Bene? Krčmarovi su rumeni obrazi dodatno porumenjeli. -Ostalo mi je nekoliko boca, Nick. To je u znak zahvalnosti. - Nema potrebe, Bene, nema potrebe. Bili su i moji prijatelji. Dva su se muškarca pogledala s istim naglašenim žarom što ga je Octavia ranije zapazila, a potom su obojica kimnuli i Ben je izišao iz odaje. Bessie je još jednom pogledala stol i vrući ovčji but na bifeu; zatim je kretnjom pokazala Tabithi da iziđe iz sobe, okrenula se i pošla za njom. Zastala je na vratima. - Znači, ona će leći s tobom? -Glavom je pokazala Octaviu, a gesta je bila prezirna i neprij atelj ska. - Da - kratko će drumski razbojnik. Bessie je izišla i vrata su se uz glasan škljocaj zatvorila za njom. Octavia je nepomično stajala, zaprepaštena vlastitom bespomoćnošću. Našla se u klopci u ovoj kući, prepuštena na milost i nemilost ovom čovjeku i njegovim prijateljima. - Prije nego me opet počnete obasipati uvredama, gospođice Morgan ... - Lord Nick je podigao ruku. - Ovo nije mjesto gdje bi žena trebala sama spavati. - Prije nego ste me opljačkali, gospodine, imala sam dovoljno sredstava da sama sebi platim smještaj -ustvrdila je Octavia, pronašavši svoju moć govora i osjetivši olakšanje jer je zvučala mnogo snažnije no što se osjećala. - Tu sad imamo zanimljivu moralnost - primijetio je. - Sjednite za stol prije nego se juha ohladi ... Do koje se mjere može reći da pljačkaš etički može biti kriv za pljačkanje kradljivice? Octavia je slijedila svoj nos do stola, previše gladna da bi se protiv toga borila. Očito nikad niste čuli za čast među lopovima, Lorde Nick. RafaelaR

19

Anna

- Naprotiv ... - Pridržao joj je stolicu, a zatim je posegnuo u džep i na stol kraj nje spustio kesu od janjeće kože. - Otkrit ćete da sam uzeo samo ono što mi pripada, gospođice Morgan. Octavia još nije imala priliku proučiti plodove jutrošnjeg rada. Odvagnula je kesu na dlanu, na trenutak zaboravivši na glad i na mračne struje frustriranosti i strepnje. Kad bi imala novca, mogla bi otići odavde. Mogla bi unajmiti kočiju da je odvede natrag u London. Mogla bi unajmiti spavaću odaju dok oluja ne mine. Ne bi ovisila o milosti i nemilosti drumskog razbojnika. Čak bi mogla platiti vlastitu večeru. Spustila je kesu natrag na stol i mirno podigla žlicu. - Royal Oak - rekao je drumski razbojnik, također podigavši žlicu, ponovno joj točno pročitavši misli - ne prima zalutale putnike. Nema raspoloživih spavaćih odaja. Naglo je podigla pogled. - Kako je to moguće? - Ovdje se bave drugim poslovima. - Uzeo je štrucu ječmenoga kruha i pružio joj krišku nabodenu na nož, a podrugljivi osmijeh poigravao mu je na usnama. - Poslove kojima se bavimo u Royal Oaku najbolje je zadržati za sebe, gospođice Morgan. - Brlog lopova - gorko je rekla. - Zašto? - S iznenadnom je žestinom ispustila žlicu. - Zašto ste me doveli ovamo? - Iz hira - odgovorio je dok je umakao kruh u svoju juhu. - Zaintrigirali ste me ... obično me nitko ne pokušava iskoristiti ... a osim toga ... - Lijeno se nasmiješio. - Mislio sam da ćemo, nakon što obavimo poslovni dio, naći neki način da provedemo ugodnu večer. Octaviini su se prsti stegnuli oko stalka čaše. - Nadam se da ste sad promijenili mišljenje, gospodine. Slegnuo je ramenima. - Priznajem da nisam očekivao da ćete još uvijek imati svoj djevičnjak. - A sad kad znate da ste pogriješili? - napeto je pitala. - O, rekao bih da mogu živjeti s tim razočaranjem -nehajno je odgovorio i odgurnuo svoju stolicu od stola. - Smijem li vam narezati malo ovćetine? - Ali zašto ste onda rekli Bessie da ću leći s vama? - Jer svoj djevičnjak ne biste sačuvali više od pet minuta, gospođice Morgan, kada to ne biste učinili - pomalo je nestrpljivo rekao. - Mislio sam da sam to objasnio. - Znači, trebala bih vjerovati vama? - Ne čini mi se da baš imate izbora, draga moja. - Stavio je pred nju krcati tanjur. - Pojedite večeru, gospođice Morgan. Bolje ćete spavati s punim želucem.

RafaelaR

20

Anna

3. poglavlje

Njezine trenutne okolnosti uopće nisu umanjile apetit gospođici Morgan, pomalo je cinično pomislio drumski razbojnik dok joj je rezao još jedan komad ovčetine, a ona je na svoj tanjur trpala pečeni krumpir i posegnula za zdjelicom umaka od luka. Njezino je lice nježno porumenjelo od topline, hrane i vina. Premda mu nije ponudila nikakav duhoviti razgovor, prvi put se doimala opuštenom otkako su se jutros ukrstili njihovi putovi, kao da se nekako pomirila sa situacijom. Takva žena ne bi džeparila u Tyburnu iz puke zabave. Polako je pio svoje vino, pomno je promatrajući kroz napola zatvorene oči. Zacijelo joj glad i hladnoća nisu nepoznati, bez obzira na elegantnu haljinu i glatke bijele ruke koje su izgledale kao da nikad nisu radile. Najprije ju je smatrao pripadnicom jednog od ekskluzivnih bordela oko Covent Gardena. Možda bordela gospođe Goadsby, primjerice, gdje nadstojnica pomno bira klijente, a mlade se dame obrazuju i o njima se vodi briga kao da su voljene kćeri u nekoj plemićkoj obitelji. U takvim javnim kućama može se naći mlade žene otmjena izgleda koje čekaju bogatog zaštitnika, ili čak muža, a mnogi su aristokratski raskalašenici pali kao žrtve vještih smicalica takvih otmjenih zavodnica. Uopće nije nečuveno da takva dama zauzme svoje mjesto na dvoru i nitko neće čak ni izdići obrvu. Pomislio je na Elizabeth Armistead koja je nedavno diplomirala u školi gospođe Goadsby i stigla u naručje princa od Walesa, a njezina je prošlost doista ostala u prošlosti. Međutim, što se njega tiče, bio bi oprezan po pitanju sklapanja braka s takvom ženom. Čovjek bi na svakom koraku zamišljao kako mu nabija rogove, mislio je drumski razbojnik. Pogled mu je počivao na spokojno lijepom licu s druge strane stola - tako bezazlena ljepota skriva vještine uspješne kradljivice i sam vrag zna što još. Već je vidio dokaze o ubojitom temperamentu. Ona i Philip ... kakav bi to bio par. Njegovi dugi prsti koji su lijeno milovali rub čaše odjednom su se zaustavili kad mu se u glavi formirala ideja. Mirno je sjedio, dopuštajući joj da raste i raširi svoja krila. Njegova najbolja nadahnuća dolazila su na ovaj način, a to se događalo još od djetinjstva. Znao je da svojem umu mora dati slobodu kako bi proučio potencijalne probleme, odbacio određene mogućnosti dok ne pronađe savršeno osmišljen plan. Licem mu se polako razlio smiješak, ali su mu oči djelovale zastrašujuće od ledene rezerviranosti. Upalit će. Ali kako će takav plan prodati ženi koja kao da se ne uklapa niti u jedan prepoznatljiv kalup? Koji bi je motivi privukli? Ona je donekle pustolovka i stoga bi možda prihvatila unosnu pustolovinu. No je li slob odna? - Recite mi ... - Tako je naglo prekinuo tišinu da je poskočila i prolila tamnocrvene kapi iz čaše što ju je prinosila usnama. - Recite mi zašto ste džeparili u mnoštvu kod Tyburna. Octavia se namrštila i ubrusom tapkala mrlju na besprijekorno bijelom stolnjaku. Čudilo ju je da to pitanje nije ranije postavio. - Nisam obrazovana da za život zarađujem na konvencionalne načine. - Vilicom je uzela još jedan komad krumpira iz posude. RafaelaR

21

Anna

- Ali zašto biste to morali činiti? - Uljudno je gurnuo prema njoj zdjelu kupusa. Kimnula je u znak zahvalnosti i uzela veliku žlicu na svoj tanjur. - Iz istog razloga iz kojeg vi zacijelo pljačkate po cestama - odgovorila je. - Čovjek mora jesti. Mora imati krov nad glavom. A u mojem slučaju, imam oca o kojemu moram skrbiti. Lord Nick se zavalio na stolici i prekrižio gležnjeve. - Oprostite mi, ali zašto otac ne prehranjuje svoju kćer? - Mislim da se to vas ne tiče, gospodine - hladno je odgovorila. - Ne, ne tiče me se. - Nagnuo se naprijed kako bi ponovno napunio čaše. - Unatoč tome, želio bih znati. -Njegov je smiješak odjednom postao privlačan, otvoren, glas tih, a oči više nisu bile ledene, već sive poput blage zore. Octavia nije imala s kim razgovarati nakon katastrofe, nikoga kome bi govorila o svojim očajničkim nastojanjima ili tko bi slušao gnjevno brbljanje o bespomoćnosti. Sama se borila kako bi sebe i svojeg oca zadržala izvan ubožnice, a ugrizla bi se za jezik kad bi poriv da ga obaspe ogorčenim optužbama postao gotovo nesavladiv. Ništa mu nije mogla reći jer nije razumio njihovu situaciju. Nije imao pojma da su ostali bez novca, ništa nije znao o tome što je morala raditi kako ne bi umrli od gladi. Poziv da govori o neizrecivome odjednom je postao neodoljiv. Drumski će razbojnik razumjeti njezin život jer su, kao što je ranije rekao, njih dvoje zapravo isti. Odgurnula je tanjur. - Moj otac je veoma pametan učenjak, ali je budala kad je riječ o stvarnom životu ustvrdila je. - A nakon njegove ... njegove nesreće, još se više povukao u svoje knjige. Ne vidi i ne čuje ništa izvan svojih tekstova. Prije tri godine imao je lijep imetak, dovoljno za udoban život i pristojan miraz za mene, ali je - ali je pao žrtvom pokvarenjaka. Turobno se zagledala preko stola. - To se ne bi dogodilo da sam ja bila ondje, ali otišla sam u posjet jednoj tetki, a dok me nije bilo, dva' su čovjeka stekla njegovo povjerenje i nagovorila ga da uloži u rudnik srebra u Peruu. Ne treba ni reći da taj rudnik uopće ne postoji. - Shvaćam - neutralno je rekao. - Ima lopova i nitkova u svim razinama društva, čak i na dvoru, pod krinkom prijateljstva spremnih operušati neoprezne. - Znači, vaš je otac sve izgubio. - Da, no čini se da njegovim prijateljima ide jako dobro - gorko je rekla. - Žive na visokoj nozi na dvoru i sad stanuju u mojem obiteljskom domu. Posudili su mu novac uz kuću kao zalog kako bi imao za trošak investicije. Ne treba ni reći, bilo im je veoma žao kad su morali zaplijeniti kuću. Čvrsto je stiskala usne, a on je u njezinim očima opet vidio ubojit pogled. - Kurvini su mu sinovi dopustili da uzme svoje knjige. No rekla bih da njima ionako ničemu ne bi služile. - Što je s vašom majkom? - Umrla je kad sam se ja rodila. Uvijek smo bili samo nas dvoje. Zavladala je tišina, a prekinuo ju je samo plamsaj vatre kad se u kaminu zapalio nedovoljno suh komad drva. Cjepanica se pomaknula i drumski je razbojnik ustao od stola kako bi se pobrinuo za vatru. - Ali zašto ste izabrali život kriminala? Zacijelo ste dobro obrazovani - mogli ste postati guvernanta. - Ili sobarica - cinično je rekla. - Da, valjda bih se mogla zaposliti... to bi bio pošteni način nošenja s našim problemima. No kao što sam već rekla, nisam obrazovana tako da sebe smatram sluškinjom. Radije bih umrla. RafaelaR

22

Anna

Obuzelo ga je ushićenje. Octavia Morgan bit će savršena suučesnica. No samo je mirno rekao: - Ponos, gospođice Morgan? - Zar to ne možete razumjeti? - odbrusila je. - O, da - rekao je, uspravio se ispred kamina i okrenuo prema njoj. - O, da, ja to razumijem. No mnogi bi krađu smatrali više ponižavajućom nego pošten rad. Pogledala ga je u oči dok je proučavao njezino blijedo odlučno lice. - Možda. Znao je što ona misli: da je služinčad gotovo uvijek eksploatirana i pomzavana, a jaz između njih i njihovih poslodavaca jednako je golem kao i između robova i njihovih vlasnika u drevnom Rimu. Ako je netko odgojen u takvom životu, možda može tako živjeti i zadržati malo samopoštovanja, ali ako nije, onda bi to doista bila živa smrt. - Ne sanjate o osveti? - Uzdigao je obrvu. - Možda sanjam o tome - rekla je. - Ali živim previše blizu stvarnosti da bih se prepustila maštanju, gospodine. Snalazirn se kako mogu, a kad situacija postane nemoguća ... - Slegnula je ramenima i popila gutljaj vina. - Pa, onda se okrenem krađi. Činim manje zla od onih koji su opljačkali mojeg oca. Uzimam malo od mnogih ljudi ... ne sve od jednoga. Moje aktivnosti nikoga neće uništiti. - Ni moje, vjerujem - primijetio je i vratio se za stol. - Želite li malo sira uz Bessienu pitu od jabuka? Promjena teme donijela je olakšanje jer je prekinula napetost proteklih deset minuta. Osjećala se čudno dok je glasno govorila o bijesu koji je ključao u njoj, izražavala mržnju što ju je osjećala prema ljudima koji su uništili njezin vlastiti život jednako nemilosrdno i ravnodušno kao što su uništili njezina oca. No osjećala se čudno utješenom pozornošću tog gotovo nepoznatog čovjeka, spoznajom da je on razumio i uvjerenošću da je ne osuđuje. - Što je s vama? - odjednom je rekla. - Što je vas dovelo na cestu, Lorde Nick? Zarezao je pitu od jabuka i cijelu minutu nije odgovorio. Tada je nehajno rekao: - Djelić prošlosti ... nesporazum ako želite. - Nesporazum? - Octavia ga je zapanjeno gledala. - Kako vas nesporazum može pretvoriti u drumskog razbojnika? - Uglavnom jednako kao što je nepromišljenost vašeg oca vas pretvorila ukradljivicu. - Stavio je krišku pite na tanjur i pružio joj ga. Octavia je oklijevala, nezadovoljna tim odgovorom, ali osjećajući da više od toga neće dobiti. Činilo se da je ovdje riječ o jednostranom povjeravanju. Slegnula je ramenima i žlicom uzela komad sira Siilton, stavivši mekanu, plavkastim nitima prošaranu hrpu na tanjur kraj pite. Nema smisla zanemariti dobru večeru samo zato što joj se on ne želi povjeriti kako se ona povjerila njemu. - Hoće li se vaš otac zabrinuti za vas? - Lord Nick uzeo je zalogaj pite. - Što mislite? - pitala je. - Kad su ljudi oteti, obično za sobom ostave nekoga tko brine. - Koliko će se zabrinuti? - staloženo je pitao drumski razbojnik. Octavia je uzdahnula. Bilo bi besmisleno pretjerivati. Drumski razbojnik ionako neće imati grižnju savjesti. - Nije uvijek svjestan vremena - objasnila je. - Njegovo razumijevanje prošlosti... pa, klasike ... veoma je pronicavo, ali on zapravo ne živi u sadašnjosti. Gospođa Forster će se pobrinuti za njega i vjerojatno će zaključiti da sam se nekamo sklonila zbog oluje. RafaelaR

23

Anna

Kimnuo je. - Ujutro ću vas vratiti kući, ako mećava prestane. - Previše ste ljubazni - rekla je, ne očekujući da će ironija djelovati na njega, ali se podsjetila da noćas njezina krepost posve ovisi o dobroj vjeri i moralnim načelima zloglasnog drumskog razbojnika. Kao što je očekivala, njezin ton na njega uopće nije djelovao. Zapravo ga je jedva zapazio jer je bio zaokupljen vlastitim ushićenjem. Dugim vitkim prstima slijedio je uzorke u brušenom staklu čaše, svjetlost vatre hvatala je ametist njegova pečatnjaka, a crvenoplava boja lomila se kroz staklo. Octavia Morgan mogla bi biti savršena suučesnica za njegovu dugo iščekivanu osvetu, a upravo mu je iznijela izvrstan motiv koji mu može pomoći da je nagovori. Smatrao je da će mogućnost njezine vlastite osvete biti jači motiv od izgleda da okonča svoje financijske probleme, ali će ovo drugo biti dodatni poticaj. Međutim, bio je uvjeren da ona još nije spremna za njegov prijedlog. Doista je neka vrsta pustolovke, ali je osjećao da se još nije svim srcem prepustila mračnim područjima izvan zakona. Bez obzira na sve što je proživjela, još nije stigla do očaja koji osobu nezaustavljivo gura preko ruba ... Octavia je odjednom osjetila hladnoću, kao da joj je propuh dotaknuo leđa. Drumski je razbojnik promatra preko stola, ali je zapravo ne vidi. Oči su mu bezizražajne poput pločice od škriljevca, a ni njegovo lice ništa ne otkriva. Željela je progovoriti, nešto reći ili učiniti kako bi prekinula neugodnu napetost dok je on sjedio i zurio u neki tmurni unutarnji krajolik, ali riječi joj nisu dolazile na usne. Tada su njegove crte lica ponovno oživjele, a pogled mu je opet postao budan, njegove su oči opet pronicavo proučavale njezino lice. Bezglasno procjenjivanje gotovo ju je jednako uzrujavalo kao i ranije tupo zurenje. Drumski je razbojnik razmišljao o nečemu čime će Octaviu Morgan vezati uza se prije nego ona prihvati ideju o njihovoj zajedničkoj osveti, navesti je da drukčije doživljava sebe, da se vidi kao ženu koja može imati smrtonosni utjecaj na taštinu i bolesnu samodopadnost onih koji su im oboma nanijeli zlo. Vidio je jedan očiti način na koji bi je mogao prevesti preko granice u svoj mračni svijet, prekinuti krhke lance djevojačke otmjenosti. - Ispričajte me na trenutak, gospođice Morgan. - Ustao je i uljudno se naklonio prije nego je izišao iz sobe. Octavia je malodušno ostavila pitu i laktom se naslonila na stol, spustivši bradu na dlan. Zagledala se kroz prozor. Vani je bio mrkli mrak i snijeg se zalijepio za okno. Iz točionice u prizemlju dopirali su pijani glasovi u raskalašenom zboru neke prostačke pjesme, a potom se čuo tresak kad se srušila neka stolica. Buka se doimala pomalo prijeteće, stvarala je osjećaj da bi se kakav-takav red u svakom trenutku mogao pretvoriti u anarhiju. Ovo skrovište drumskog razbojnika definitivno nije dobro mjesto za ženu koja je sama. Začulo se struganje po vratima i Tabitha je zavirila unutra. - Da sad raščistim stol, gospođice? - Svakako. - Octavia je ustala od stola i pošla se zagrijati kraj kamina. Odozdo su se ponovno čuli povici i buka. - Što se događa? - Tučnjava ili takvo što - rekla je Tab dok je na pladanj stavljala posuđe. - Zar ovdje nema drugih žena osim tebe i Bessie? - Ne, gospođice ... barem ne ako ih ne dovedu. RafaelaR

24

Anna

- Odnijela je krcati pladanj prema vratima i dodala: - To često čine. - Ali što je stobom? Gdje ti spavaš? - Ja, gospođice? - Činilo se da je pitanje iznenadilo Tabithu. - Spavam s Bessie iznad praonice ... osim ako je Ben ne želi preko noći. Tada spavam kraj ognjišta u kuhinji. U takvom rasporedu spavanja nema mjesta za još jednu ženu, bez obzira u kakvoj se nevolji zatekla. - Za vas je zapaljena vatra u spavaćoj odaji Lorda Nicka, gospođice, kad budete spremni za počinak - vedro je rekla Tab, shvativši kamo vode ta pitanja, balansirajući pladanj na uzdignutom koljenu dok je otvarala vrata. - U krevetu je vruća cigla i prošla sam žeravnikom za krevet između plahti tako da će vam biti ugodno. - Ozarila se kad je Octavia promrmljala jedva čujno 'hvala', a potom je otišla i tresnula vratima za sobom. - Što biste radije, punč od ruma ili konjaka? - Drumski se razbojnik vratio za nekoliko minuta, trljajući ruke kao da nešto iščekuje. - Bessie će donijeti sve što je potrebno tako da ga možemo popiti prije spavanja. - Prerano je za odlazak na spavanje - žurno će Octavia. Izražajne obrve Lorda Nicka opet su se uzdigle. - Prošlo je osam, aja sam jutros ustao u tri kako bih do zore stigao u Tyburn. - Kao i ja. Ali uopće nisam umorna. Vi idite ako želite. Ja ću ostati ovdje kraj vatre. - Ne, ne bih rekao - rekao je tonom što ga je slušala cijeli dan. - Preuzeo sam odgovornost za vas, gospođice Morgan, i provest ćete noć iza zaključanih vrata u mojem društvu. - Kao na dani znak, odozdo su se ponovno začuli povici i lupanje, pomiješani sa zvukom razbijanja stakla. Octavia je zadrhtala. Činilo se da nema izlaza iz te situacije. - Dođite - rekao je dok je držao otvorena vrata. Prošla je kraj njega, ponovno svjesna svojih golih nogu ispod njegovog kućnog ogrtača, svoje tanke košulje. Osjećala se malenom i ranjivom u prostranom ogrtaču, lišenom bilo kakve mogućnosti obrane. Prislonio joj je ruku na donji dio leđa, vodeći je hodnikom i oko ugla, dalje od zvukova točionice. -Mnogo je tiše u stražnjem dijelu kuće - nehajno je rekao i ispružio ruku preko njezina ramena kako bi otvorio jedna vrata. - O, dobro, Bessie je ostavila i konjak i rum za punč. Sigurno vam je nešto draže. - Lagano ju je gurnuo ispred sebe u sobu i zatvorio vrata. - Konjak - tupo će Octavia, gledajući kako na vrata stavlja tešku šipku i okreće željezni ključ u bravi. Spokojno je izvadio ključ i spustio ga u svoj džep. Sigurno ne očekuje da će netko u ovoj kući, gdje je očito prijatelj i počasni gost, tijekom noći provaliti u njegovu sobu - znači da je brava zaključana kako bi svoju gošću zadržao unutra. - Iza paravana naći ćete zahod i vruću vodu. - Pokazao je paravan u kutu sobe. - Dok se vi osvježavate, ja ću pripremiti punč. Soba je bila velika i dobro namještena, topla od vatre i osvijetljena, jednako kao i salon, skupim voštanicama. Kraj kamina se nalazio udoban naslonjač, a Octavia je odlučila da će ondje sjediti do zore. Drumski je razbojnik bio zauzet punčem, obzirno skrenuvši pozornost s nje, a ona je požurila iza paravana, zahvalna na onome što je skrivao. Odlazak do poljskog zahoda po ovoj hladnoći nije privlačan ni u najboljim uvjetima, a kamoli tijekom mećave. RafaelaR

25

Anna

Kad je izišla, Lord Nick je ribao muškatni oraščić u sadržaj srebrne zdjele za punč. U zraku se osjećao sladak miris zagrijanog konjaka, naranči i limuna, cimeta i muškatnog oraščića. Octavia je i protiv volje zijevnula, shvativši koliko je umorna. Čeznutljivo je pogledala mekani pernati madrac na krevetu. Možda će drumski razbojnik biti pravi kavalir i prepustiti joj krevet, a on će se smjestiti u naslonjaču. - Dođite do vatre. - Ljubazno se smiješio dok je kutlačom stavljao punč u pehar. - Kušajte ovo i pogledajte treba li nešto dodati. Možda nisam stavio dovoljno oraščića. Činilo se besmislenim opirati se udobnostima koje se nude u ovom ugodnom zatvoru. Octavia je sjela u naslonjač, stavila nožne prste na mjedenu ogradu kamina i prihvatila pehar. - Ima dovoljno muškatnog oraščića - izjavila je nakon što je otpila maleni gutljaj. - Ali možda nedostaje malo klinčića. - O, zaboravio sam klinčiće. - Odmotao je voštani papir i u njezin pehar ubacio prstohvat tamne mljevene mirodije. Bolje? Popila je malo i kimnula. - Ali nema baš okus po klinčićima. - O, to je rijetka vrsta iz Indije - rekao je i popio nekoliko gutljaja iz vlastitog pehara prije nego je skinuo kaput i sjeo kako bi izuo čizme i čarape. Kad je skinuo šal i počeo otkopčavati košulju, Octavia je shvatila da se razodijeva za krevet... ovdje, usred odaje ... pred njezinim očima. Otkopčavao je hlače. Opčinjeno je zurila kad ih je spustio niz bokove. Svjetlost svijeća treperila je na njegovim širokim nagim prsima, a njezin je pogled sam od sebe krenuo prema dolje, slijedeći trag tamnih dlačica preko njegova trbuha, dolje od pupka u pojas vunenih gaća pripijenih uz njegove bokove i noge, priljubljenih uz izbočinu... Zagrcnula se punčem i okrenula glavu, a oči su joj se napunile suzama. Činilo se da drumski razbojnik to nije primijetio. Zaputio se do tamnog ormara od trešnjina drveta. Octavia je vrhovima prstiju obrisala oči, ali je jednostavno morala viriti, zureći u mišićavoblik njegove stražnjice koja se jasno vidjela dok je leđima okrenut prema njoj stajao ispred ormara. Izvadio je krznom obrubljen kućni ogrtač i odjenuo ga prije nego je nestao iza paravana. Grom i pakao! Octavia je dlanom pritisnula rumeni obraz. Činilo se kao da nije ni pomislio na nju. Razodjenuo se nehajno kao da se nalazi u bordelu s nekom kurvom. Ali barem nije pred njom skinuo svoje gaće. Mala utjeha. Popila je još jedan gutljaj punča i zapanjila se kad je osjetila poriv da se nasmije. Kad bi bila posve iskrena, priznala bi da je uživala u predstavi. Fascinirana poput zeca pred pogledom kobre. Što joj se događa, za ime svijeta? Preplavio ju je još jedan val umora, ali je u trbuhu osjećala treperenje, a nožni prsti su se sami od sebe savijali oko ograde kamina. Istodobno je osjećala umor i čudno iščekivanje. Lord Nick se pojavio iza paravana, još uvijek u kućnom ogrtaču. Kretao se po sobi i gasio svijeće dok nije ostala samo jedna kraj kreveta; tada je odmaknuo pokrivač od raznobojnih komadića i s iščekivanjem je pogledao. - Gospođice Morgan? - Radije bih spavala u naslonjaču - rekla je, svjesna svojih gorućih obraza. - To je vaša odluka, naravno - rekao je. - No bit će vam hladno kad se vatra ugasi. Ne vjerujem da ima dovoljno cjepanica da bi cijelu noć gorjela. - Bit će mi dovoljno toplo, RafaelaR

26

Anna

hvala - ukočeno je odgovorila. - Ako biste mi dali jastuk i pokrivač, bit će mi sasvim udobno. Slegnuo je ramenima, povukao pokrivač i dobacio joj ga. Slijedio je jastuk. Potom je bez riječi skinuo kućni ogrtač. Očito je gaće skinuo dok je bio iza paravana. Zastao joj je dah kad je njegovo tijelo, nago i snažno, na trenutak zasjalo u prigušenoj svjetlosti, a tada se popeo u krevet. Nagnuo se ustranu i ugasio svijeću kraj kreveta, a Octavia je ostala u svjetlosti vatre. Povukla je pokrivač na sebe, namjestila jastuk iza glave i pokušala zaspati. No to je bilo nemoguće. Ono je neobično nimalo fokusirano uzbuđenje jačalo, zajedno s treperenjem u njezinu trbuhu koje se uskoro proširilo sve do njezinih prstiju na rukama i nogama. No možda je ipak fokusirano. Možda ima veze s posljednjih nekoliko minuta, s onim što je vidjela, sa spoznajom da se metar ili dva od nje nalazi nago muško tijelo. Zurila je u vatru, nastojeći se smiriti pogledom na crvenkasti sjaj i tamnoplave nijanse. No kako se vatra gasila, u sobi je postajalo sve hladnije i mračnije, a ona je još uvijek bila posve budna. Posve budna i smrzavala se. Bilo joj je tako hladno da su duboki drhtaji potresali njezino tijelo, a čula je samo vjetar kako fijuče oko sada tihe krčme i trese loše postavljena prozorska okna. Pogledala je prema krevetu. Drumski se razbojnik zgrbio na rubu i spavao je mirno i duboko, sudeći po ravnomjernom ritmičnom disanju. Ako stavi jastuk po sredini kreveta, tako da ih odvaja, valjda bi se mogla zavući u krevet a da ga ne uznemiri i spavati na drugoj strani. Morala se zagrijati. Čak i ako ne bude spavala, mora se zagrijati ako se do jutra ne želi pretvoriti u santu leda. Tiho je ustala i stisnula pokrivač oko ramena, a stopala su joj bila poput dva komada leda na tvrdom drvenom podu. Prišla je krevetu. Jedva se usuđujući disati, podigla je pernati poplun i gurnula svoj jastuk na sredinu. Usnuli se muškarac nije pomaknuo. I dalje zadržavajući dah, popela se na visoki madrac i kliznula ispod popluna gdje je drhteći ležala, očajnički se nastojeći smiriti, ali nije uspijevala kontrolirati silovite drhtaje svojega tijela koji kao da su pomicali krevet. Međutim, postupno se počela zagrijavati. Bila je naglašeno svjesna tijela kraj sebe zbog kojega se madrac uleknuo pa je morala paziti da ne klizne u udubljenje koje ih je odvajalo. No sad kad joj je postalo toplo, teški baršunasti ogrtač obavijao se oko nje, stvarajući ispod nje glomazne nabore koji su djelovali poput drva pritisnutog uz njezino tijelo. Kapljice znoja skupljale su se između njezinih dojki, cijedile iz njezinih pazuha. Povrh toga, sad su se ona čudna strujanja nemirnog uzbuđenja žešće vrtložila njezinim žilama, tako da je jedva uspijevala zadržati mirna stopala, a neobične, napola formirane misli lebdjele su njezinim umom i nestajale prije nego ih je mogla shvatiti. Kućni je ogrtač postao sredstvo torture, obavijajući je tako da je jedva mogla disati, a koža kao da joj je gorjela. Izvukla se iz ogrtača, u svojoj nestrpljivosti zaboravivši na potrebu da se oprezno miče. Ogrtač je pao na pod i ona je odahnula od olakšanja, svjesna svojeg tijela ispod tanke košulje. Čudne lebdeće misli su se pojačale, ispreplićući se u njezinoj glavi poput debelih lijenih zmija, više osjeti nego misli, a njezino je tijelo prožela duboka sanjarska tromost koja je nadjačala nemir, ali ga nije rastjerala. Bila je svjesna svojega tijela na način kakav nikad ranije nije upoznala. Rukama je prešla po sebi, iznenađeno otkrivši da su joj se bradavice ukrutile, reagiraju na njezin dodir. Koža joj je bila topla i osjećala je trnce dok je rukama prelazila po trbuhu, osjećajući oštre vrhove svojih kukova. Bedra su joj se RafaelaR

27

Anna

razmaknula kad je između njih kliznula njezina ruka, osjećajući vlagu svojeg središta, čudnu osjetljivost ponovo ju je zahvatio bolan nemir. Milovala je samu sebe, polako se prepuštajući bogatom i senzualnom svijetu snova dok je toplina zahvaćala njezino tijelo koje je tonulo sve dublje u mekani krevet. Isprepletene slike u njezinoj glavi izgubile su obrise, a njezine su oči gledale blagi pulsirajući krajolik bez oblika i čvrstine koji ju je privlačio svojim zamamnim sjajem. Sanjala je o ustima na svojima, o poljupcu tako laganom i nježnom da je jedva pomaknuo zrak. Sanjala je da njezine ruke dodiruju toplo snažno muško tijelo i ona udiše miris kože, miris koji poznaje, ali je ipak nepoznat i ne pripada njoj. Sanjala je da njezina vlastita koža sada dodiruje kožu tijela pokraj nje, da prsti miluju donji dio njezinih leđa, dotiču joj grudi, klize niz nju u dugim potezima koji smiruju nemir, ali ga zamjenjuju jasnijim osjećajem potrebe. Sanjala je da su joj usne rastvorene radi drukčijeg poljupca, onoga koji je energično prisvojio njezina usta. Čula je tihe uzvike u vlažnoj senzualnoj tami udobnoga kreveta, i sanjala je da su njezini. Sanjala je o radosnom ispunjenju koje je prodrlo do svake stanice njezina tijela, koje je navelo njezinu dušu da pjeva od čuda. Sanjala je da se svaki dio njezina tijela izgubio u tom drugom obliku, da su njezini udovi spojeni s njegovima, da je isprepletena s tim drugim tijelom dok je tonula u tminu zaborava i ponovno izronila na površinu u toplu blještavu svjetlost njezina svijeta snova, da su njezine oči bile u njezinim prstima i u njezinoj koži ondje gdje je doticala njegovu. Ponovno je sanjala trenutke radosti, dugo, sporo, pospano uranjanje u beskrajne užitke, a potom je opet utonula u mutno zeleno svjetlo snom ispunjenog transa. San ju je pratio cijelu noć, njezino se tijelo kretalo čudnim krajolikom, zapljuskivali su je svaki put novi i veličanstveniji valovi užitaka dok se s tako divnom lakoćom prilagođavala velikom snažnom tijelu koje je istodobno uzimalo od nje i darovalo joj sebe. Kad se probudila, oči su joj se otvorile prema blijedoj sunčanoj svjetlosti i bila je sama. No san je ostao uz nju. Njegove su se niti i dalje ispreplitale ispod njezine kože, a slike, sad nejasne, još uvijek su obitavale u njezinom umu. Ležala je na mekanom krevetu, zbunjena i dezorijentirana, svjesna osjećaja gubitka dok je pokušavala uhvatiti jasne prizore iz protekle noći. Rukama je prešla po svojem tijelu. Bila je naga. Ali nije pošla u krevet naga. Dezorijentiranost je nestala, ali se njezina zbunjenost pojačala kad je soba poprimila oblik u ranoj jutarnjoj svjetlosti i sjećanja su se vratila. Bila je naga i koža joj se činila drukčijom: iskorištenom, obilježenom na neki čudni zastrašujući način. Između nogu je osjećala ranjavost - ništa strašno, više neku vrstu tople i ugodne boli. Oprezno se dotaknula. Osjetila je ljepljivost, a kad je izvukla ruku, na prstima je vidjela mrlju krvi. Octavia je odgurnula pokrivače i sjela. Bilo je krvi na plahti i na unutrašnjoj strani njezinih bedara ... ne mnogo krvi i više nije tekla. Još su tri tjedna do njezine sljedeće mjesečnice. Opet je legla, povukla pokrivače do brade i zagledala se u baldahin od satinirane tkanine. Drumski ju je razbojnik silovao. Ali nije. Nije se dogodilo ništa što joj nije donijelo predivne užitke. Vjerovala je da sanja, ali svi su dokazi govorili suprotno. A stvarnost znači posljedice. Možda je zanijela. RafaelaR

28

Anna

Kako se to dogodilo? Kako se tako nešto moglo dogoditi? Što joj se dogodilo da je tako nešto dopustila? Octavia je polako opet sjela i pogledala naokolo. Bila je sama u sobi. Vatra je veselo plamsala i netko je sastrugao snijeg s vanjske strane prozora tako da je unutra dopirala slabašna sunčeva svjetlost. Gdje je drumski razbojnik? Njezin ljubavnik iz sna? Da nije bila tako očajna, Octavia bi se mogla nasmijati sebi jer je tako budalasta. Što joj se dogodilo? Što ju je odvelo u taj svijet mašte? Pogled joj je pao na njezinu odjeću, uredno složenu preko stolice kraj vatre. Čizme je netko ulaštio. U podnožju kreveta vidjela je svoju košulju i baršunasti ogrtač. - Gospode! - progunđala je. Jutros se ništa ne čini kao u snu. Vrata su se otvorila. Noga u čizmi zakoračila je u sobu. Vrata su se zatvorila. Svaki je zvuk bio neprirodno glasan. Snovi i maštarije naglo su nestali. Octavia je oprezno okrenula glavu. Drumski razbojnik priđe krevetu. Ali to nije bio drumski razbojnik. O, to je bio muškarac od prošle noći, ali više nije vidjela obično odjevenog čovjeka od prethodnoga dana. - Tko ste vi? - Njezin je glas bio šapat. Drumski je razbojnik na sebi imao odjeću od tirkiznog baršuna, raskošna čipka ukrašavala je njegove rukave, a kosu je pokrivala otmjena naprašena perika, crna kravata na vratu, vezana u mašnu oko uštirkanog bijelog ovratnika. Nosio je mač i draguljima ukrašene kopče na cipelama crvenih peta, ali njegov je smiješak bio isti kao i sinoć. - U ovom trenutku, gospođice Morgan, lord Rupert Warwick stoji vam na usluzi. - Kićeno se naklonio, a dok je njegova ruka prolazila kroz sunčeve zrake, ametist na njegovu prstu bljesnuo je vatrom. Octaviin je glas podrhtavao od ljutite zbunjenosti koja je rastjerala ostatke radosnih sjećanja. - Znači, jučer ste bili Lord Nick, drumski razbojnik, a danas ste lord Rupert Warwick, dvoranin. - Imate li još koji identitet, gospodine? Ili sam vas sve upoznala? Sive su oči svjetlucale, a glas mu je bio lagano šaljiv. Ne baš, draga moja. Samo one koje trebate poznavati ...barem zasad. - Dali ste mi riječ da me nećete silom obljubiti. - Nisam vas silom obljubio. - Mirno ju je gledao u oči. - Ali sad bih mogla biti trudna - rekla je tihim glasom, prešutno prihvativši njegovo nijekanje. - Ne, Octavia, toga se ne moraš bojati. - Sjeo je na krevet kraj nje i posegnuo za njezinom rukom, blaga izraza lica, umirujućih očiju. - Ne znam što znaš o takvim stvarima, ali postoji nešto što muškarac može koristiti. Poznato je kao kondom. - Koristio si tu stvar? - S nevjericom je zurila u njega, nesposobna zamisliti kako mu je u onom isprepletenom snu mogla pasti na pamet tako praktična, trezvena misao. Kimnuo je. - Ne bih te povrijedio, draga moja. Moraš to vjerovati. - Ali kako se to dogodilo? Ne razumijem kako se dogodilo. - Pozvala si me - jednostavno je rekao. Zar jest? To se činilo nemogućim ... a ipak je bila voljna. Više nego voljna. - Ništa ne razumijem - bespomoćno je rekla. RafaelaR

29

Anna

- Nema se što razumjeti. Noćas smo uživali jedno u drugome kao što to čine muškarci i žene. Sad ćeš ustati, odjenuti se, pojesti doručak i ja ću te odvesti kući tvojem ocu. I bit će gotovo. Zaboravit će sve o tome. Sve ono o isprepletenim udovima i nesioarnom svijetu. Možda.

RafaelaR

30

Anna

4. poglavlje

Netko je zakrpao poderanu čipku njezine marame - Tabitha, zaključila je Octavia. Bilo je teško zamisliti neprijateljsku Bessie tvrda pogleda kako obavlja takvu uslugu. Odjenula se ispred vatre u praznoj spavaćoj sobi. Drumski je razbojnik rekao da će je čekati u salonu gdje je spreman doručak, te je prepustio samoj sebi. Bila je zahvalna na toj neobičnoj obzirnosti čovjeka koji je dosad pokazivao malo ili nimalo razumijevanja za potrebu osobne privatnosti. Zapravo, nakon tako intimne noći očekivala je da će se barem ponuditi da joj zaveže uzice steznika. Octavia se veoma čudno osjećala dok je oko struka ponovno vezivala kožnu kesu, a njezinaje težina činila stvarnost utješnom. Bila je zbunjena, malodušna, a ipak čudno uzbuđena, kao da je prešla neku granicu i stigla do neistraženog teritorija. Tijelo joj se treslo, a koža postala silno osjetljiva. Zasigurno izgleda drukčije nakon takve noći. Zagledala se u svoj odraz u zrcalu na toaletnom stoliću, ali u nju je zurilo samo njezino poznato lice. Možda joj je koža sadržavala neki dublji sjaj, možda su joj se oči doimale krupnijima, a kosa joj je stršala oko lica u tamnoj raskuštranoj aureoli kao da ju je žustro češljalo tisuće prstiju. Uzela je češalj s toaletnog stolića i povukla ga kroz isprepletene uvojke. Njezine se ukosnice još uvijek nalaze u salonu gdje ih je jučer poslijepodne izvadila kako bi osušila kosu. Jučer! Octavia je naglo sjela i zagledala se u vatru, pokušavajući se povezati s osobom koja je bila jučer... prije nego je drumskom razbojniku ukrala sat. Jutros je doista drukčija, ali vrijeme će umanjiti sjećanja na taj fantastičan san. Vratit će se u Shoreditch, u tmuran stan iznad trgovine sapunom i svijećama, u svijet uma kojim je njezin otac opsjednut, u svakodnevnu borbu kako bi zadržala barem malo ponosa dok pregovara s vlasnikom zalagaonice i s trgovcem mješovitom robom, s mesarom i pekarom, dok krpa svoje čarape i haljine, te izlazi na ulice kako bi riskirala živu glavu kad više nema što založiti. Trgnula se kad su se vrata naglo otvorila i pojavila se Bessie, a potom je prekrižila ruke na prsima i naslonila se na dovratak. - Neki od nas imaju posla - rekla je. - Ne možemo cijeli dan ležati u krevetu kao neka prokleta dama. Hoćeš li pojesti doručak ili ću ga odnijeti? Octavia je ustala i hladnim pogledom fiksirala Bessie. - Ako biste mi rekli koliko sam dužna, odmah ću platiti, dobra ženo. Bessie uzdigne obrvu. - Gle ti nje! Ne želim tvoj novac. Nick vodi brigu o nama. I bolje ti je da požuriš. On danas također ima posla. - Ako mi ima nešto reći, može doći i sam to riješiti -ustvrdi Octavia. - Pridružit ću mu se za pet minuta. Možda biste mu željeli prenijeti poruku. Zrak se ukočio dok je zurila u ženu sa svom bahatošću gospođice Morgan iz Hartridge Follya. Bessie je također zurila u nju, a zatim je šmrcnula, okrenula se na peti i izišla, tresnuvši vratima za sobom. Octavia se osmjehnula i nastavila s odijevanjem, namještajući u izrez haljine pokrpanu maramu. Mnogo se bolje osjećala nakon te male predstave. Pokupila je svoj plašt, rukavice i muf, ostavila kosu raspuštenu na ramenima i zaputila se u salon. RafaelaR

31

Anna

U hodniku je bilo hladno i osjećao se ustajali vonj piva i duhanskog dima koji je dopirao iz točionice u prizemlju. Čula je lupanje i vučenje namještaja, zapljuskivanje vode kad je netko ispraznio kablić na prljave kamene ploče, grmljavinu pune bačve što je guraju vani u dvorištu. Krčma Royal Oak priprema se za novi dan. Pred vratima salona nesvjesno je uspravila ramena prije nego je pritisnula kvaku. Drumski je razbojnik sjedio za istim okruglim stolom i posvetio se porciji bubrežnjaka. Ponovno je osjetila šok pri pogledu na njegov kostim, snažne crte lica, široko čelo naglašeno visokom naprašenom perikom, i oči koje su djelovale nekako prodornije, njihova siva boja dublja i tamnija. U stao je i uljudno se naklonio kad je ušla. - Draga gospođice Morgan, nadam se da ste proveli ugodnu noć. Vragolasti ton kojim je izgovorio formalnu uljudnost ostavio ju je bez daha pa na trenutak nije znala što bi rekla. Tada je vidjela smijeh u njegovim očima, trzanje njegovih odlučnih usta, dojam zajedničkog uživanja. - Fantazmagoričnu, vjerujem, gospodine. Nešto je - djelić nelagode - preletjelo njegovirm očima brzo nestalo. - Molim vas, dođite k stolu gospo. - Pridržao joj je stolicu. Dok se spuštala ne stolicu, odmaknuo je masu kose boje cimeta s njezina vrata i sagnuo se kako bi joj poljubio zatiljak Octavia je zadrhtala; koža ju je bockala poe toplim pritiskom njegovih usana i daha. Ne, pomislila je, uopće nije ista osoba koja je jučer ušla u ovu prostoriju. Sagnula je glavu pod pritiskom njegovih usta i prepustila se predivnom osjećaju, a njezino je tijelo reagiralo kao na neki poznati podražaj ... ali njezin um to nije doživljavao na isti način. Njezin um nije bio u njezinu tijelu tijekom dugih radosnih noćnih sati i ovo prepoznaje samo njezino tijelo. Kako se to dogodilo? Kako je mogla istodobno spavati i biti budna tijekom tako ključnog doživljaja? Ali nije uspijevala pronaći odgovor. Dogodilo se. a njezino joj tijelo sad govori kako želi da se to opet dogodi, ali ovaj put uz sudjelovanje uma. Kad se uspravio, naglo je podigla glavu i ponovno raširila kosu po ramenima. - Što Lorda Nicka pretvara u lorda Ruperta Warwicka? - pitala je glumeći nehaj, pitajući se je li svjestan njezine reakcije na poljubac. Jedan pogled na njegovo nasmiješeno lice dao joj je odgovor. - Posao - rekao je i vratio se na svoje mjesto. - Bavim se različitim vrstama posla i stoga imam različite uloge. -Dodao joj je krišku toploga kruha, bijelog i mirisnog kakav se može naći u najekskluzivnijim ustanovama. - Kave? - Hvala. - Uzela je krišku i gledala kako ulijeva kavu iz kosi treno g lonca u duboku porculansku šalicu. - Kakav je to posao koji iziskuje ulogu i kostim jednog dvoranina? -Dvorski posao, rekao bih - suho je odgovorio i podigao poklopac zagrijane posude. - Slanine, gospođice Morgan? - Ispričavam se, nisam kanila zabadati nos. - Octaviina su se usta stisnula na taj prikriveni prijekor. - Ne, ne volim slaninu. - Onda gljive? - revno je pitao, pokazujući drugu posudu. - Ili možda malo šunke? Siguran sam da bi vam Bessie pripremila jaja ako to više volite. - Iskreno sumnjam da bi mi Bessie dala svoje odrezane nokte - ustvrdila je Octavia, prilično vulgarno, i uzela žlicu gljiva. RafaelaR

32

Anna

Lord Rupert - zaključila je da ga tako mora zvati dokje ovako odjeven - samo se nasmijao i zavalio na stolici, jednom rukom obavivši vrč piva. - Ona nije sklona uljudnostima pristojnog razgovora, priznajem. - Njezina je drskost nepodnošljiva - prasnula je Octavia dokje maslacem mazala kruh. - I rado bih platila vlastiti dug, lorde Rupert. N amrštio se i rekao tonom što ga je tako često slušala od prethodnoga dana: - Ne, ne bih rekao. - Kako to mislite, ne biste rekli? - razdraženo je pitala. - To želim učiniti i tako će biti. Stoga biste mogli obavijestiti Bessie o toj činjenici jer mene nije ozbiljno shvatila. - Vilicom je uzela nekoliko komadića gljiva i prinijela ih svojim ustima. - Ne, vas ne bi ozbiljno shvatila - složio se. - Vidite, navikla je primati naredbe samo od mene. Svjesna je da ste vi moja gošća. Nadam se da nemate nikakvih zamjerki na moje gostoprimstvo - blago je dodao. - Bilo bi mi veoma žao ako je tako nakon što smo zajedno proveli onako ugodne trenutke. Octaviini su obrazi gorjeli. Govori li on da plaća za njezine usluge? Da je ipak smatra kurvom? Dragi Bože, zašto i ne bi? Ponijela se kao kurva. Naglo je odgurnula stolicu i ustala. - Želim vam ugodan dan, gospodine. Nadam se da će lord Rupert Warwick biti uspješan u svojem poslu. - Ljutitim je koracima pošla do vrata, širom ih otvorila i pustila da se uz tresak zatvore za njom. Njezine su noge letjele niza stube pa se brzo našla na izrazito hladnoj sunčevoj svjetlosti, duboko je disala, uvlačila ledeni zrak u pluća, uživajući u oštroj boli koja je pročišćavala. Sve je bilo bijelo i besprijekorno čisto pod novim slojem snijega, a uobičajena prljavština i smeće nalazili su se tridesetak centimetara duboko. Nebo je bilo blještavo plavo, a snijeg je škripao pod njezinim čizmama kad je skrenula iza ugla krčme u potrazi za konjušnicom. Zacijelo će imati nekakvo vozilo što će ga moći unajmiti da je odveze natrag u London. Međutim, jedino vozilo u dvorištu bila su pivarska kola što su ih vukla dva masivna teretna konja. Ben i štrkljasti momak iskrcavali su bačve. Ben je ovlaš pogledao Octaviu i potom nastavio sa svojim poslom kao da ona uopće nije ondje. Zbunjeno je stajala i gledala naokolo. Konjušnica je bila zatvorena, a ona je znala da se unutra nalazi barem jedan konj - šarac drumskog razbojnika. Ako nemaju nikakvu kočiju za iznajmljivanje, možda će imati konja za jahanje. Nije odjevena za jahanje, ali to joj je najmanja briga. Prišla je pivarskim kolima. - Ispričavam se, krčmaru, ali željela bih unajmiti nekakvu kočiju ... ili konja, ako samo to imate na raspolaganju. - Ovo nije javna konjušnica! gospođice - reče Ben. - Nemamo ništa takvo. - Bio je manje nepristojan nego Bessie, ali nimalo susretljiviji. Octavia je zavukla ruku u prorez na suknji, tražeći svoju kesu. Možda bi malo zlata moglo navesti Bena da se predomisli. Zadrhtala je i prvi put shvatila da je u svojoj srdžbi ostavila plašt, rukavice i muf u salonu drumskog razbojnika. Prokleta gnjavaža. Osim činjenice da će se bez toga smrznuti odavde do Shoreditcha, to su njezini jedini pristojni vanjski odjevni predmeti, neophodni za stvaranje dojma ugledne mlade žene iz dobre obitelji, a ona ih nema čime nadomjestiti. No bila joj je nepodnošljiva pomisao da bi se trebala pokunjeno vratiti u salon nakon što je onako izišla. - Prokletstvo! - uzviknula je i frustrirano udarila nogom po smjegu. RafaelaR

33

Anna

- Nešto ste zaboravili, gospođice Morgan? Blagi ton lorda Ruperta čuo se sa stražnjih vrata krčme. Stajao je na vratima, plašt od tamnog baršuna podstavljen tirkiznom svilom visio mu je s ramena, a pod rukom je držao crni trorogi šešir. Preko druge ruke nosio je Octaviin plašt, a u ruci njezin muf i rukavice. - Bojim se da ćete se doista smrznuti ako i dalje budete trčali naokolo u toj tanašnoj haljini - rekao je dok joj je prilazio, prijekorno odmahujući glavom. - To stvarno nije nimalo razumno, znate. Octavia je škrgutala zubima dok joj je stavljao plašt oko ramena i zakopčavao ga ispod njezine vrata. - Rukavice - rekao je, uzeo njezinu ruku i gurao prste na prava mjesta, kao da je ona malo dijete koje to ne može samo učiniti. - Za Boga miloga, mogu i sama! - Octavia mu je istrgnula ruku i navukla rukavicu, a potom je zgrabila i drugu iz njegova stiska. - Želim unajmiti kočiju da me odveze kući, ali krčmar kaže da oni to nemaju. Zacijelo bi nešto našli kad biste vi to rekli - gorko je dodala i podigla kapuljaču plašta na glavu. - Pa, vjerujem da mogu i pješice. Lord Rupert uzdahne. - Vi ste krajnje tvrdoglava i nemoguća djevojka. Rekao sam da ću vaj utro s odvesti kući, a to ću i učiniti. - Ne želim vam još nešto dugovati, gospodine Nisam na prodaju! - Obuzeo ju je bijes jer je čule suze u svojem glasu, a čak ni spoznaja da su to suze gnjeva, a ne bola, nije olakšala podnošenje takve slabosti. Okrenula se od njega grubom gestom, kao da ga želi odgurnuti. - Ništa mi ne dugujete, Octavia. Zapravo, prije će biti obrnuto. - Spustio je ruku na njezinu nadlakticu. - Jučer sam vam rekao da ste skloni ekstravagantnom jeziku i zlovoljnim ispadima, a moram priznati da me to počinje iritirati, da i ne spominjem koliko je ovo sad bilo uvredljivo. Tko je ikad spomenuo nešto o tome da vas kupujem? - Želiš faeton, Nick? - doviknuo je Ben prije nego je Octavia uspjela odgovoriti na ozlojeđeno pitanje lorda Ruperta. - Freddy će ga začas pripremiti. - Zahvaljujem, Bene. - Znači, ipak imaju kočiju - uzvikne Octavia. - Znala sam. - Međutim, nije za iznajmljivanje - reče njegovo gospodstvo. Pripada meni, znate. - Imate vlastitu kočiju? - Od nevjerice je zaboravila na svoju uzrujanost. - Običan drumski razbojnik posjeduje kočiju! - Ah, ali vidite, gospođice Morgan, ja nisam običan razbojnik baš kao što ni vi niste obična kradljivica. Mislio sam da smo to već utvrdili. Izvadio je ocakljenu burmuticu iz džepa na prsluku i otvorio poklopac. Uzeo je njezinu ruku, okrenuo zapešće prema gore i delikatno stavio prstohvat burmuta na nježnu kožu. Podigavši njezino zapešće, uzeo je burmut, a njegove su joj se oči smiješile dokje to činio. - Miris ženske kože uvelike pojačava užitak. Octavia je opet ostala bez riječi. Bila je uvjerena da niti jedna dama ne bi nekom džentlmenu dopustila takvu slobodu, a ipak je na njegov smiješak željela odgovoriti svojim. Nije morala odgovoriti jer se pojavio Freddy koji je iz konjušnice doveo par riđana upregnutih u elegantni faeton. - Evo ih, Lorde Nick. Blistaju, zar ne? Sinoć sam ih sat vremena timario. - Momak se ponosno smijesio dok su se konji približavali. - I svježi su - dodao je. RafaelaR

34

Anna

- Nekoliko dana nisu bili vani - složio se lord Rupert i dlanom prešao niz nos jednoga konja prije nego je pošao do kočije. Gospođice Morgan, dopustite da vam pomognem ući. - Pružio joj je ruku. Octavia nije vidjela nikakvu razumnu alternativu, premda je bilo teško progutati ponos. Ušla je u faeton, ne obazirući se na ponuđenu pomoć. Lord Rupert je vješto skočio za njom. - Pusti im glave, Freddy. - Momak ga je poslušao i riđani su spremno krenuli prema izlazu. Octavia se sklupčala u svojem plaštu, krišom promatrajući profil lorda Ruperta dok je smirivao konje i vješto ih proveo kroz usku kapiju. Nije bila raspoložena za razgovor, a srećom se činilo da je on zadovoljan vlastitim mislima sve dok nisu prešli London Bridge i opet se našli na poznatim gradskim ulicama. Progovorio je kad su stigli do Gracechurch Streeta. -Sad mi morate pomoći, gospođice Morgan. Prešli smo London Bridge jer sam se sjetio Shoreditcha, ali ne znam u kojem smjeru sada treba poći. - Kad biste me odveli do Aldgatea, gospodine, odande bih se mogla sama snaći - reče Octavia. Bez obzira na intimnosti što su ih dijelili u njezinom čudnom transu, bez obzira na spoznaju da je i on pošao putem bezakonja, nije željela da vidi u kakvom siromaštvu živi. Život drumskog razbojnika doima se veoma različitim od mračne stvarnosti njezine svakodnevne borbe. Zapravo se čini da on vodi život raskoši i autoriteta, bez obzira u kakvom se kostimu pojavljuje, a kontrast s njezinim životnim okolnostima previše je neugodan. - Ne, ne bih rekao - odgovorio je. - Mislim da ću vas odvesti do vrata vašeg stana. - Ako vam ja ne želim reći adresu, gospodine? Iskosa joj je dobacio pogled, a u očima mu se vidjelo da se zabavlja. - Onda ću biti primoran poduzeti određene korake kako bih osigurao vašu suradnju, draga moja. Octavia se neodređeno pitala što bi takvi koraci podrazumijevali. Što god to bilo, nije vjerovala da bi joj se svidjelo. Odlučno je samoj sebi rekla da nema razloga sramiti se uvjeta u kojima živi. Ovaj čovjek je drumski razbojnik, običan zločinac. Odlučno se uspravila na sjedalu. - Neka bude. Ali nećete imati ništa protiv da najprije svratimo u zalagaonicu u Quaker Streetu, nadam se. Moram otkupiti neke stvari. - Ni najmanje - uljudno je rekao. - Gdje god želite. Stojim vam na raspolaganju, gospo. Vodila ga je kroz labirint ulica East Enda, diveći se njegovoj vještini i činjenici da se nije obazirao na zurenje i podrugljive povike kojima su dočekani takvi veličanstveni konji i kočija u tom području. Djeca u dronjcima okupljala su se na uličnim uglovima, prosjaci su pokazivali svoje osakaćene dijelove tijela, opasno se približavajući faetonu kad je lord Rupert morao usporiti zbog neke zapreke na putu. Neka mlada žena istrčala je pred konje, stežući bebu na prsima. Podigla je pogled svojih izmučenih očiju u dirljivoj molbi i ispružila ruku, sličnu pandži, preko ruba kočije kad su usporili i malo skrenuli kako bi izbjegli skupinu šugavih izgladnjelih pasa koji su lovili neku mačku. Lord Rupert ju je jedva pogledao, ali je posegnuo u džep i dobacio joj novčić. Odmaknula se i potrčala za njim kad je pao na tlo. - Samo će ga potrošiti na džin - rekao je s hladnom ravnodušnošću od koje se Octavia lecnula, premda je razumjela bespomoćnost iza tih riječi. - Možda - rekla je. - Ali možda će zato biti strpljivija s bebom. RafaelaR

35

Anna

- A kad se ubije džinom, što će biti s djetetom? - U glasu mu se osjećala ista ravnodušnost, ali je Octavia imala osjećaj da time prikriva svoje prave osjećaje. Naučila je vlastite načine na koje se nosi s užasima koji žive i dišu na tim ulicama, a znala je da bi čovjeka izludjela spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti kad ne bi razvio određenu rezerviranost. Ništa nije odgovorila na retoričko pitanje, već ga je samo usmjerila prema Quaker Streetu. Zaustavio se ispred znaka od tri zlatne kuglice i pozvao derana koji je stajao u zaleđenom jarku, a njegove bose noge bile su omotane komadima vreće. - Možeš li pridržati konje, momče? - Sama ću ući - pobunila se Octavia. - Posve sam navikla na to. Lord Rupert je to ignorirao, skočio iz kočije i pružio joj ruku kako bi joj pomogao da siđe. Deran je držao konje, a na njegovom prljavom licu pojavio se širok smiješak dok je razmišljao o nevjerojatnoj sreći koja ga je snašla. Octavia je slegnula ramenima i sišla, svjesna znatiželjnih očiju na prozorima, a njihovi slobodniji susjedi otvoreno su zurili kroz vrata u nevjerojatan prizor stanarke gospođe Forster koja se vozi u otmjenoj kočiji u društvu elegantno odjevenog džentlmena. Njezin je pratitelj otvorio vrata i zvonce se veselo oglasilo. Pridržao joj je vrata i ona je ušla u skučenu, mračnu i ledenu unutrašnjost gdje je dominirao vonj stare odjeće, prašine i plijesni. - Znači, došla si po tatine knjige? - Postariji čovjek, tako nizak da je njegova ćelava glava bila tek malo iznad pulta, treptao je u polumraku. - Mislio sam da ovaj tjedan nećeš doći platiti ratu. Trebala si to jučer učiniti. Sreća da ih nisam prodao. - O, hajde, Jebediah. Tko će ovdje kupiti Platonovu Republiku i dva toma Tacita? nehajno će Octavia, posegnuvši za svojom kesom. izvadila je nekoliko kovanica i spustila ih na pult. - i dva šilinga kamata - reče Jebediah, pokupivši novčiće s pulta. - Jučer je trebalo platiti. - Nema kamata ako ih otkupim - reče Octavia. - Zato ne iskušavaj svoje trikove na meni. Jebediah joj je dobacio bezubi smiješak i zagledao se preko njezina ramena u visoku otmjenu figuru njezina pratitelja. - Vidim da si sebi našla džentlmenskog prijatelja. izgleda baš otmjeno. Octavia je ljutito porumenjela. - Donesi mi knjige, Jebediah. - Dobro, dobro. - Vukući noge u svojim kućnim papučama udaljio se prema mračnoj unutrašnjosti, vrativši se minutu kasnije s tri knjige u kožnom uvezu, obrubljene zlatom. - Činim ti uslugu, stvarno, uzimam ovo za dobar novac - izjavio je. - Baš bi mi koristile da nisi došla po njih. - Baš kako sam rekla - spokojno se složila Octavia, otvorivši i ponovno zatvorivši knjige. Oblak prašine ispunio je vlažan zrak. - Ali nemoj misliti da ti nisam zahvalna, stari nitkove. - Spustila je još jedan šiling na pult. Ovo je samo u znak zahvalnosti. - Odjednom si se obogatila, je li? - Podigao je novčić i zagrizao ga kako bi testirao metal, a njegov se pronicav pogled vratio na tihog lorda Ruperta. -Bogatstvo, eh? Pa, tko ti može zamjeriti kad je tvoje lice jedini imetak što ga imaš. Octavia se okrenula na peti i pošla prema vratima, stežući očeve knjige. Nema nikakve nade da bi Jebediahu mogla objasniti pravu situaciju jer on vidi samo ono što vidi. Znala je da će ono što on vidi vidjeti i svi ostali. Još jedan razlog iz kojeg ne želi da je RafaelaR

36

Anna

njezin pratitelj odvede do vrata kuće u kojoj stanuje. Lord Nick bio bi jedno, ali lord Rupert Warwick sasvim je nešto drugo. - Koliko često to morate trpjeti? - pitao je lord Rupert dok joj je pomagao da uđe u faeton. - Taj se čovjek doima veoma neugodnim. - Previše često, i jest - odgovorila je pomno pregledavajući knjige. - On je nitkov, a ja se uvijek bojim da bi mogao zaključiti da će mu ove stranice na neki način koristiti pa će ih istrgnuti. Tata se silno uzrujava kad god nedostaje neka knjiga iz njegove knjižnice. Bojim se i pomisliti kako bi reagirao kad bi se vratile oštećene. - ima li taj nitkov još nešto vaše? - Rupert je deranu pružio kovanicu od šest penija prije nego je preuzeo uzde. - Nešto nakita ... nekoliko komada koji su pripadali mojoj majci - rekla je Octavia i slegnula ramenima. -Zadržat će ih sve dok plaćam tjedne rate. Premda ne mogu zamisliti kad bih to opet mogla nositi. Rupert je opazio da je to rekla bez samosažaljenja, ali je također čuo i ton gorčine. - Možda ćete se jednoga dana osvetiti. Octavia se neveselo nasmijala. - Kad na vrbi rodi grožđe, valjda. - Čovjek može sanjati - neutralno je odgovorio. - Čovjek može sanjati - složila se. - Na kraju skrenite desno. Zaustavili su se ispred uske nakrivljene kuće u uskoj zakrivljenoj ulici, a strehe na obje strane gotovo su se dodirivale i činile krov nad ulicom. U prljavom izlogu u prizemlju vidjeli su se sapuni i svijeće. Na katu je izbočeni prozor stršao nad uličicom. - Zahvaljujem vam na pratnji - formalno će Octavia, skočivši dolje prije nego joj je dospio ponuditi pomoć. -Nadam se da ćete uspjeti naći put natrag. - Jučer sam rekao da osjećam obvezu vratiti vas u okrilje vaše obitelji - Rupert je rekao uz blag osmijeh, također izišavši iz kočije. - Nisam promijenio mišljenje. Radujem se što ću upoznati vašeg oca. - Vaši konji? - naglasila je Octavia, ali bez previše nade. Zašto bi to želio, za ime svijeta? - Siguran sam da će mi ih netko rado pričuvati. - Dok je govorio, na vratima malene trgovine pojavio se stariji sin gospođe Forster, zapanjeno zureći u majčinu podstanarku u takvom društvu. - Waltere, pripazi na konje njegovoga gospodstva -rezignirano uzdahne Octavia. - Molim vas, gospodine, uđite. - Ušlaje ispred njega u trgovinu, pitajući se kako će njezin otac biti raspoložen. Katkad zna biti šarmantan, a katkad tako naprasit da je bilo nemoguće boraviti s njim u istoj prostoriji. - Dakle, zaboga. Gdje ste bili, gospođice Morgan? Bila sam izvan sebe od brige, stvarno. - Niska okrugla žena pojavila se iz stražnjeg dijela prodavaonice. - Vaš je otac stvarao cijelu gužvu. Tvrdio je da vam se nešto dogodilo, mada sam mu rekla da ste se vjerojatno sklonili od oluje i ... -Glas joj je zamro kad je ugledala Octaviina pratitelja. Dakle, zaboga. - Nezgrapno je napravila kniks. - Dakle, zaboga. - Ovo je lord Rupert Warwick, gospođo Forster - brzo će Octavia, - Došao je posjetiti tatu. Ovuda, gospodine. - Ne čekajući da se zapanjena gazdarica pribere, popela se uskim stubištem u stražnjem dijelu kuće, a njegovo gospodstvo za njom. RafaelaR

37

Anna

Rupert je sagnuo glavu u laganom naklonu dok je prolazio kraj gospođe Forster. Čini se da je žena relativno prijateljski raspoložena prema svojoj podstanarki, pomislio je, a trgovina se, mada bi se teško moglo reći da je imućna, ipak doima prosperitetnom unatoč siromaštvu okolnih ulica. Ovo nije najdublja bijeda, ali Octavia je ovamo spadala kao dijamant u rudnik ugljena. Slijedio je njezino gipko tijelo uza škripave i klimave drvene stube, a kosa joj je blistala crvenkasto-smeđim nijansama u svjetlosti što ju je bacala svijeća u zidnom svijećnjaku, osvjetljavajući uske spiralne stube. Na vrhu stuba zastala je pred zatvorenim vratima i okrenula se prema njemu kad joj se pridružio na uskom odmorištu. Zlatne oči svjetlucale su u polumraku, a njezine pune usne lagano su se rastvorile kao da će nešto reći. Visoke jagodične kosti imale su toplu ružičastu boju, ističući nježnu prozirnost njezine kože. Pravi dijamant - a bude li ga htjela slušati, imat će okvir koji će je biti dostojan. Nasmiješio se i uhvatio joj bradu rukom u rukavici, ali se ona naglo odmaknula. - Uništili biste i ono malo ugleda koliko mi je ostalo! - prosiktala je bijesnim šaptom. - Dovoljno je loše da sam cijelu noć izbivala i tada se pojavim s vama na ovako kompromitirajući način. Ogovarat će me po cijelom susjedstvu, ali nema potrebe da im se daje dodatnog materijala. Povukao se i naklonio u znak ispričavanja, premda mu je ton bio ironičan više nego pomirljiv. - Oprostite mi, gospođice Morgan, nisam želio prijeći granicu. Smijem li sad iskazati poštovanje vašem ocu? Octavia je otvorila vrata i hitro ušla u sobu. - Tata, dovela sam ti gosta. Rupert je ušao i zatvorio za sobom vrata. Soba je bila malena i loše namještena, osvijetljena smrdljivim lojanicama i petrolejkom, a u kaminu je slabašno gorio ugljen. Uz jedan zid nalazio se uski krevet s poplunom od raznobojnih krpica. Izbočeni je prozor gledao na ulicu, a za stolom u prozorskom udubljenju sjedio je mršav čovjek s grivom bijele kose i istim svijetlosmeđim očima kakve ima i njegova kći. Na sebi je imao staromodni kaput širokog donjeg dijela od izblijedjelog sivog baršuna, košulju bez ovratnika i hrapavu deku prebačenu oko ramena. Crte lica bile su mujasno definirane ispod koščatog, izbočenog čela, ali se doimao rastresenim kad se okrenuo prema vratima, namršteno gledajući pridošlice. - Octavia, dijete, gdje si bila? Doista mi se čini da cijelu noć nisi bila ovdje. - Ne, tata, uhvatila me oluja - rekla je Octavia, požurila preko sobe i sagnula se kako bi ga poljubila. -Lord Rupert Warwick bio je tako ljubazan da me dovede kući. - Gestom je pokazala svojeg pratitelja koji je koraknuo naprijed i naklonio se. - Čast mi je, gospodine. Oči Olivera Morgana naglo su se i zbunjujuće izoštrile, - Kakve vi veze imate s mojom kćeri, gospodine? Nemam strpljenja za dvorane. - Ne, trivijalna vrsta, slažem se - rekao je Rupert i prijateljski se nasmiješio. - Vaša je kći imala nekih poteškoća u oluji, a ja sam na sebe preuzeo dužnost da je vratim vama. Ništa joj se loše nije dogodilo. - Pogled mu je prešao na Octaviu koja je nepomično i tiho stajala kraj svojeg oca. - Lord Rupert bio je sušta ljubaznost, oče - tiho je rekla. - Kao što vidiš, vratila sam se živa i zdrava. Otkupila sam tvojeg Platona i Tacita. - Stavila je knjige na stol. RafaelaR

38

Anna

- Ah - rekao je njezin otac, odmah zaboravivši na svoju očinsku zabrinutost. - Već sam bio izvan sebe bez Tacita. Ima jedna referenca koju pokušavam pronaći za ovaj članak... Glas mu je prešao u mrmljanje kad je počeo prelistavati knjigu. - Vjerujem da je u šestoj knjizi ... Ah, da, evo ga ... Oprostite mi, gospodine ... ali ovo je veoma hitno. Moji nakladnici veoma nestrpljivo čekaju taj članak. Octavia će vam ukazati gostoprimstvo u našem siromašnom stanu. - Napravio je neodređenu gestu mršavom, ali elegantnom rukom prije nego je uzeo pero iz tintarnice. Rupert je prihvatio takvo otpuštanje i koraknuo unatrag. Opet je pogledao naokolo. Odozdo je dopirao miris kuhanja pudinga pa je uočio pukotine u drvenoj oplati zida, slomljenu nogu jedne od dviju stolica ravnih naslona za četvrtastim stolom u sredini sobe, drvenu klupu kraj kamina, napukla i prljava prozorska okna. Shvatio je da je toplina vatre samo privid koji slabo suzbija hladnoću u tmurnoj prostoriji. Octavia nije imala nikakvih iluzija o svojem trenutnom smještaju te je susrela njegov pogled s izrazom izazovnog prkosa. Insistirao je na tome da dođe gore, ali neće tolerirati njegovo sažaljenje. Međutim, Rupert nije ništa komentirao, već je pošao prema vratima. - Pozdravljam vas, gospođice Morgan. Imam dogovor u podne. Tako jednostavno, tako nehajno, tako konačno. Ali što je drugo očekivala? Što je drugo željela? -Otpratit ću vas do vaše kočije - formalno će Octavia. - Ne, molim vas, nema potrebe - odgovorio je. - Mogu sam izići. - Sigurna sam da možete, gospodine. Unatoč tome, neću zanemariti svoje obveze domaćice bez obzira na siromaštvo mojeg stana. Rupert ništa nije odgovorio na tu izazovnu tvrdnju, već je samo ispred nje sišao uskim stubištem, prošao kroz trgovinu i izišao na ulicu. - Zbogom, gospodine. - Octavia je napravila kniks i pružila mu ruku. - Zacijelo bih vam trebala zahvaliti, ali ne znam zašto jer me ne biste trebali pratiti kući da me niste odnijeli u Putney. - Ne tražim zahvalnost - ozbiljno je rekao i podigao njezinu ruku do svojih usta dok se klanjao. - Naprotiv, ja zahvaljujem vama. - Uzdignuta obrva i osmijeh jasno su joj ukazivali na značenje tih riječi, ali nije odgovorila, već je samo koraknula unatrag, kao strpljiva i uljudna domaćica čekajući da on ode. Faeton se udaljio uskom ulicom, a Octavia se vratila u kuću. Život je ranije bio mučan, a sad je poželjela zaplakati. Nekoliko je veličanstvenih sati bila dio zajedničkog sna, ali sad je završio. Ima uspomene, ali je znala da je neće smirivati nego mučiti, s obzirom na bijedu u kojoj trenutno živi.

RafaelaR

39

Anna

5. poglavlje

Grof od Wyndhama napredovao je kroz krcato predvorje palače st. James's, zastajkujući kako bi pozdravio poznanike, duboko se klanjajući utjecajnima, s uvijek spremnim pozdravom ili komplimentom dok se približavao salonu gdje je kralj primao podanike. Prišao je krugu intimu sa okupljenih oko kralja. Princ od Walesa stajao je na jednoj strani, mrko gledajući i tapkajući jednom nogom, očito se dosađujući. Prezirao je dvorske ceremonije što ih je njegov otac obavljao prema strogom i pedantnom redu, a njegovo se lice razvedrilo kad je ugledao grofa. - Ah, Philipe, došao si iskazati svoje poštovanje, eh? - Ponudio mu je burmuticu. - Ovo je prokleto traćenje jutra, ne misliš li? Philip Wyndham prihvatio je prstohvat iz kraljevske burmutice. - Hvala, gospodine. - Nasmiješio se korpulentnom mladom čovjeku čije je rumeno lice sjalo ispod komplicirano naprašene frizure. - Kad Vaša Visost postane punoljetna, sigurno ćete imati vlastite odaje -umirujuće je rekao. - Da, i možeš biti vraški siguran da će to biti kraj moje nazočnosti na ovim prokletim audijencijama - zlovoljno je izjavio princ, podigavši monokl kako bi proučio okupljeno društvo. Prihvativši ovo skretanje pozornosti kao otpust, grof od Wyndhama se duboko naklonio, udaljio od princa i prišao krugu oko kralja, nadajući se da će uloviti pogled Njegova Veličanstva. George je slušao vojvodu od Gosforda. Kraljeva je glava bila uljudno nagnuta ustranu kako bi bolje razumio hripavi glas postarijeg vojvode. - Sasvim točno, dragi moj kralj je mrmljao s vremena na vrijeme. - Baš tako, Gosforde. Philip je prišao bliže dok nije stajao točno iza svojega tasta. Kad kralj podigne glavu, sigurno će ga vidjeti. Vojvodino je pričanje zamrlo u napadaju kašlja. Zagnjurio je lice u rupčić, a kralj je obzirno pogledao na drugu stranu i vidio tamnosive oči vojvodina zeta. - Wyndhame, prekrasno jutro, što ... što? - Doista, gospodine. - Philip se duboko naklonio. - Moramo biti zahvalni na tome da jučerašnja mećava nije bila još gora. - O, princeze su oduševljene snijegom - ljubazno će kralj. - Žele klizati na jezeru ... ne daju mira svojoj majci kako bi im to dopustila. - Brižan roditelj, popustljivo se nasmijao. - Kako je ledi Wyndham, nadam se da se oporavila od babinja, što ... što? - Vjerujem da jutros poslužuje kraljicu, gospodine. - Philip se opet duboko naklonio. - A dijete ... napreduje, nadam se? - Da, gospodine. Previše ste ljubazni. Kralj ga je osmijehom otpustio i grof je koraknuo unatrag. Svojem se tastu kratko naklonio i hladno mu poželio dobro jutro. Taj čovjek nije zavrijedio više pozornosti. On je senilni starkelja i poslužio je svojoj svrsi. Čim je proslavljen brak s Gosfordovom kćeri, RafaelaR

40

Anna

grofu od Wyndhama osigurano je mjesto u unutrašnjim dvorskim krugovima i više mu nisu trebale vojvodine veze. Stopio se s mnoštvom, svjestan pogleda, nekih špekulativnih, nekih zavidnih, koji su promatrali njegovu audijenciju kod kralja, procjenjujući njezino trajanje i prisnost. Razgovor je bio veoma osoban, onaj koji je istaknuo grofa od Wyndhama kao jednog od omiljenih kraljevih dvorana. Philip je ušao u prozorsko udubljenje i diskretno obrisao čelo. U prostoriji je bilo vruće i vlasište ga je svrbjelo ispod perike. Namjestio je volane svojeg čipkastog šala i promatrao princa od Walesa koji je još uvijek stajao na istomu mjestu. Nije nikakva tajna da je princ razočarao roditelje svojom nepopustljivošću i raskalašenošću, ali kralj barem ima muškog nasljednika. Nezadovoljavajućeg karaktera, možda, ali ipak snažnog muškog nasljednika. Nezadovoljavajući muški nasljednik bolji je od nekog cmizdravog ženskog derišta. Nesvjesno mrštenje spojilo je njegove tanke obrve, a jedna se ruka sama od sebe pomaknula do malenog džepa na prsluku. Prstima je dotaknuo svilenu kesu, opipavajući u njoj oblik sićušnog prstena. Jedan od tri Wyndhamova prstena. Stavljen je na njegov prst kad se rodio - pripao mu je da ga čuva za vlastitog sina. Letitia će se sljedeći put morati više potruditi ...ako se uspije natjerati da ponovno legne na njezino blijedo tijelo nalik tijestu. Žena mu se gadila. Još i više nakon što je rodila. Cvilila je i šmrcala kad god bi joj se približio. Od liječnika je saznao da nije dobro zacijelila nakon porođaja i muči je povremeno krvarenje, ali jasno da je previše pristojna da bi tako nešto spomenula svojemu mužu, od kojeg se zacijelo očekuje da sam zaključi je li ona u stanju primiti ga. Uzeo je malo burmuta i razmišljao kome bi sada trebao prići. Vojvodu od Merriweathera zacijelo bi bilo dobro pridobiti. Kralj ga sluša kad je riječ o ukazivanju milosti. Kad se odmaknuo od prozora, za oko mu je zapeo visok elegantan muškarac u odijelu od tirkiznog baršuna koji je stajao na vratima salona. Philip se narogušio zbog nečega u tom čovjeku. Nešto u načinu na koji je stajao i tako nemarno promatrao prostoriju, kao da ondje nema nikoga tko je vrijedan njegove pozornosti. Philip je tijekom nekoliko proteklih mjeseci viđao lorda Ruperta Warwicka, uvijek nazočno lice, ali taj čovjek koji nikad nije pokušavao privući kraljevu pozornost. Imao je vlastite prijatelje u najlakoumnijim i najekstravagantnijim krugovima, a poznato je da mnogo pije, igra u visoke uloge za kockarskim stolovima i privlači dame. No ipak je neka vrsta enigme. Općenito se smatra da je živio na kontinentu sve dok prije nekoliko mjeseci nije stigao u London, ali činilo se da nitko o njemu ne zna osobito mnogo. Ali je naočit, dobro odgojen i očito dovoljno imućan da živi kako želi, a to je jedino važno. Lord Rupert ga je promatrao i Philip je sagnuo glavu u laganom naklonu, na što je odmah uzvraćeno osmijehom. Philip se okrenuo, mršteći se. Nešto ga je u tom osmijehu uznemiravalo. Djelovao je nekako suučesnički, kao da čovjek ima neku tajnu za koju vjeruje da je Philipu poznata. Što je krajnje apsurdno jer, osim kratkog upoznavanja, on tog čovjeka uopće ne poznaje. Odjednom umoran od boravka u vrućoj prostoriji, grof od Wyndhama krene prema dvokrilnim vratima koja vode u predvorje. Razdraženo je shvatio da je lord Rupert Warwick ispred njega, stoji na vratima i gotovo mu onemogućuje prolaz. - Želim vam dobar dan, lorde Wyndham. RafaelaR

41

Anna

- I ja vama, Warwick. - Philip je nestrpljivo pokušao zaobići prepreku, ali se nekako činilo da mu je lord Rupert još uvijek na putu. - Nadam se da je ledi Wyndham dobra zdravlja - uljudno će lord Rupert, delikatno uzevši prstohvat burmuta. - I vaša kći, naravno. Onaj se osmijeh ponovno na trenutak pojavio na lijepo oblikovanim ustima, ali su tamnosive oči ostale bezizražajne i njihov je pogled počivao na grofovu licu. - Čak i kćeri osiguravaju nastavak loze ... a treba pretpostaviti da će slijediti sinovi. Njegov se osmijeh proširio i on se opet naklonio prije nego je Philip uspio smisliti prikladan odgovor. - Ispričavam se, vidim da Alex Winterton pokušava privući moju pozornost. - Udaljio se, ostavivši grofa koji se razdraženo mrštio, pitajući se zašto se osjeća kao da mu se taj čovjek rugao i zašto nije uspio ništa reći za sebe. Put mu je sad bio slobodan i grof se vratio u predvorje. Margaret, ledi Drayton, stajala je kraj prozora u krugu revnih i pažljivih džentlmena. Žustro je mahala lepezom, a njezin visok cvrkutav smijeh jasno se čuo povrh žamora koji je zvučao kao graktanje vrana. Zrak je bio težak od parfema i pomada, pregrijan od vatri i svijeća, zasićen vonjem neopranih tijela, ne baš besprijekorno čistog rublja, te raskoši prekomjerno rabljenih brokata, baršuna i svile. Philip je prešao predvorje i pridružio se krugu oko ledi Drayton. Nasmiješila mu se preko lepeze, a njezini obilato naru menj eni obrazi činili su j aki kontrast bjelini visoke naprašene perike, okruglih plavih očiju ispod tankih lukova počupanih obrva. Opazio je da nosi smaragdne naušnice koje joj je dao nakon njihovog posljednjeg sastanka. Nije prepoznao srebrnu vrpcu što ju je nosila u kosi te se mrzovoljno pitao koji je od drugih obožavatelja ove ljepotice za to odgovoran. Možda čak i napola senilan vikont Drayton. Taj stari i odvratni plemić, uz kojeg je stajao lakaj, sjedio je u invalidskim kolicima kraj kamina, kimajući i gunđajući sebi u bradu, nakrivljene perike, prljava rublja. Opće je poznato da se pravi da ne vidi ženine ljubavnike i širom joj otvara svoju kesu, pod uvjetom da udovoljava njegovim posebnim, navodno devijantnim potrebama. No Margaret se obrazovala u bordelu King's Placea i malo što ne bi učinila kad je riječ o spolnim odnosima, ako je cijena prava. Međutim, još uvijek je vraški poželjna, mislio je Philip, osjetivši buđenje u svojim preponama dok mu je pogled počivao na njezinim grudima. Dvije su se napudrane bijele kugle nadimale iz dekoltea. Znao je da je narumenila svoje bradavice, a trebao bi samo vršak prsta da ih razotkrije ispod ruba čipke ... - Opa, milorde, slinite kao izgladnjeli vuk - cvrkutala je vikontesa Drayton, vedro ga lupnuvši lepezom po zapešću. - Doista vjerujem da bi njegovo gospodstvo željelo zagristi. - Nadlanicom je nehajno prešla po svojim dojkama i nasmijala se, a svi u krugu su joj se pridružili, željni sudjelovati u izrugivanju. Philip je porumenio, ali je prikrio svoju nelagodu. -Doista, mile di, kad se nudi tako raskošno voće, čovjek bi morao biti tek napola muškarac da odbije poziv k jelu. - Bravo, milorde. - Dama je nasmijano provukla ruku kroz njegovu. - Čovječe, ovdje je užasno vruće. Možete me otpratiti do moje kočije prije nego se rastopim. - Prije nego se boja počne cijediti - ispod glasa je promrmljao neki džentlmen kad su se njih dvoje udaljili, a damini su skuti vijorili oko nje. - Zločesto, Carsone! - Primjedbu je popratio dubok veseo smijeh. Peter Carson se nasmijano okrenuo. - Ali neodoljivo, Ruperte. RafaelaR

42

Anna

- O, tu se slažem s tobom - Rupert je gledao kako ledi Drayton i Philip Wyndham nestaju u susjednoj odaji. -Ona doista ima mnogo obožavatelja. - O, to svakako - složio se njegov prijatelj. - No bio bih oprezan po pitanju umakanja u to vrelo. Priča se da je nedavno morala proći kuru terapije živom. - Klevetanje ! - podrugljivo ga je ukorio Rupert. - Jedna od velikih bludnica imala je gonoreju? Sigurno nije. - Kladio bih se da ju je Drayton zarazio - rekao je Peter i lijeno se nasmiješio. - Stari jarac već godinama pati od toga. - Velika cijena koju treba platiti za titulu i bogatstvo, čak i za nekoga kao što je Margaret - primijetio je Rupert i podigao lornjon kako bi proučio senilnog vikonta koji je još uvijek drijemao kraj vatre, očito nesvjestan odlaska svoje žene. - Život je kratak, prijatelju, pa je bolje učiniti ga što slađim -nehajno će Peter. - Kad smo već kod toga, hoćeš li večeras igrati kod ledi Buckinghamshire? Priča se da će ulog za faraona biti sto gvineja. - Znači, isplati se pogledati - reče lord Rupert. - Da, možeš me ondje potražiti, Peter. - Naklonio se i krenuo za grofom od Wyndhama i ledi Drayton. Philip je još uvijek fizički sličio dvanaestogodišnjem dječaku od prije osamnaest godina, premda su zlatni anđeoski uvojci skriveni ispod perike. No i dalje je vitko građen, glatka lica, bistrih očiju, te posjeduje onaj prostodušni sjaj koji je mnoge prevario. Samo njegov brat blizanac može vidjeti hladan treptaj proračunatosti ispod naoko bezazlena izraza lica, kao i povremenu okrutnost širokih, punih usta. Može ih vidjeti jer ih poznaje. Poznaje svojega brata gotovo jednako dobro kao i sebe; to je znanje koje teče zajedno s krvlju u njegovim žilama. Oni su poput dviju strana jedne igraće karte, samo što je slika na drugoj strani čudno iskrivljena. Rupert je skrenuo u udubljenje iz kojeg je relativno neprimjetno mogao promatrati svojega brata. Često je to radio, čak i kad nije služilo nikakvoj korisnoj svrsi. Radilo se o nekoj vrsti opsesije, gledati kako se miču usne njegova brata, način na koji je hodao, smiješio se, koristio svoj šarm. Rupert je katkad vidio sličnost sa Gervaseom u načinu na koji bi Philip nagnuo glavu, u obliku njegovih trepavica, i uvijek u tamnosivoj boji očiju kakve su i njegove vlastite. No, kad god bi opazio tu sličnost, preplavila bi ga grimizna plima tako silovitog bijesa da su mu se tresle ruke, a pred očima su mu poigravale crne točkice. U gluho doba noći još uvijek je čuo Gervaseov vrisak iz onog davnog, vedrog ljetnog dana. I čuo je Philipov izazovan glas. 'Ti si mu podmetnuo nogu. Vidio sam te.' Ponovno je osjećao vlastitu očajnu bespomoćnost kad je njegov blizanac rekao: 'Vjerovat će meni. Uvijek meni vjeruju.' I vjerovali su mu, naravno. Kao što su uvijek bili spremni povjerovati najgore o mladom Cullumu koji je uvijek upadao u nevolje, katkad vlastitom krivnjom, a katkad tuđom. Navikao se na to i prihvaćao je grofove brutalne batine s filozofskim stoicizmom. Ali ovo je bilo drukčije. Optužbe u početku nisu bile otvorene. Kako bi netko mogao optužiti dječaka da je namjerno ubio svojega brata? Philip je rekao da je siguran da je to bila nesreća, da je Cullum igrao neku igru kad je Gervaseu podmetnuo nogu. Jasno da Cullum nije mogao znati da će Gervase pasti preko ruba klisure kad izgubi ravnotežu. Cullum nikad ne bi učinio takvu glupost da je razmišljao. RafaelaR

43

Anna

No šapat se širio i pogledi su sve više optuživali. Nije mogao proći selom a da ne osjeti poglede na leđima, da ne čuje sumnjičavo šaptanje. Bilo je još gore u njegovoj vlastitoj kući. Svi su ga iskosa pogledavali. Otac ga je tako divljački premlatio da je čak i sada sjećanje na to nosio u svojim živčanim završecima, ali gore od fizičkih bolova bilo je prezirno odbacivanje koje ga je protjeralo u mračne kutove kuće, a odande je gledao kako Philip uživa u zlatnoj toplini odobravanja. Philip koji je podmetnuo nogu Gervaseu. Samo što nitko ne bi vjerovao u tu istinu; kad bi je izgovorio, bio bi još gore kažnjen. No Philip je bio dvije minute mlađi blizanac, a nakon Gervaseove smrti Cullum je postao nasljednik grofovske titule. Njegov je otac bjesnio zbog toga, derao se na odvjetnike kad su mu rekli da se ništa ne može učiniti kako bi se promijenili zakoni o pravu prvorodstva. Philip ne može biti njegov nasljednik dok je njegov stariji brat živ. Stoga se njegov stariji brat, obuzet crnim očajem, sam maknuo. Dvanaestogodišnji Cullum Wyndham, kad više nije mogao trpjeti izrugivanje i okrutnosti, gledajući sebe kroz očeve oči - nedostojni i neželjeni sin - gotovo je i sam povjerovao da je verzija njegova blizanca o nesreći istinita, jednog je dana nestao. Njegova je odjeća pronađena na plaži. U selu se pričalo da nije mogao podnijeti teret krivnje. A grof od Wyndhama radovao se nasljedniku kojeg je želio. Sad je lord Rupert Warwick stajao u palači St. James's i promatrao svojega brata blizanca. Prošlo je osamnaest godina otkako se zvao Cullum Wyndham, ali nije osjećao nikakvo žaljenje zbog gubitka izmučenog dječaka koji je uprizorio vlastitu smrt. No želja za osvetom je gorjela u njemu poput užarenog ugljevlja. Došao je kako bi uzeo ono što mu pripada po rođenju, a Octavia Morgan će mu u tome pomoći. Odjednom zaključivši da se za jedan dan dovoljno prepuštao svojoj opsesiji, Rupert je otišao iz palače. Nekoliko će dana igrati igru čekanja, dati gospođici Morgan vremena da razmisli o ugodnim trenucima provedenim u njegovom društvu - i, nadao se, o tome koliko joj ti trenuci nedostaju - dat će joj vremena da sebe vidi kao osobu koja opet može uživati u tome i takvo uživanje pretvoriti u obostranu korist.

Grof od Wyndhama se ugodno zabavljao sa svojom ljubavnicom koja ga je tog jutra izdvojila od ostalih. - Hoćete li večeras sa mnom piti čaj, dragi gospodine? -ljupko je pitala dok ju je pratio do njezine kočije po završetku primanja. - Očekujete li veliko društvo, gospo? Činilo se da vikontesa razmišlja o tome kad je zakoračila ustranu kako bi izbjegla pseću kost što ju je nasred hodnika nemarno ostavio neki kraljevski mops. - Jedna ili dvije osobe, možda. Grof se nasmiješio i mirno odgovorio: - Nisam siguran da sam raspoložen za dijeljenje vaših usluga, draga gospo. Ledi Drayton uopće nije navikla na prigovore zbog načina na koji se poigrava svojim udvaračima, pa ga je iznenađeno pogledala, a još se više iznenadila kad je shvatila da iza tog šarmantnog smiješka ima nečeg hladnog, da se u bistrim sivim očima nazire sjenka prijetnje. Grofica od Wyndhama odmah bi prepoznala taj izraz i koljena bi joj počela klecati, ali ledi Drayton nije imala razloga bojati se grofa od Wyndhama. - Pa, ako biste radije susret udvoje, Philipe, sigurna sam da se to može urediti. RafaelaR

44

Anna

- Takva popustljivost, draga moja. Ukazujete mi preveliku čast. - Njegov se smiješak proširio kad je uzeo njezinu ruku i prinio je svojim usnama. - Može li u pet i trideset? Vikontesa je kimnula glavom u znak pristanka, nezadovoljna dogovorom samo zato što joj je nametnut. Ipak, ne bi znala objasniti zašto je tako krotko pristala. Grof je tijekom posljednjih tjedana postao malčice posesivan, a ona ga je kanila malo zadirkivati, pokazati mu da je ne može uzimati zdravo za gotovo. No umjesto toga, pristala je otkazati svoje ranije dogovore i prihvatiti privatni sastanak koji će nesumnjivo završiti u njezinoj spavaćoj odaji.

Philip joj je pomogao da uđe u kočiju s grbovima obitelji Drayton na vratima i potom se pješice zaputio Pall Mallom prema svojoj kući. Kuća Wyndham nalazi se na južnoj strani St. James's Squarea, lijepo zdanje koje je u grofu uvijek izazivalo osjećaj ponosa. Više ju je volio nego Wyndham Manor, kuću koju je u sebi smatrao skromnim i neprikladnim ladanjskim domom sa svim nedostacima rane elizabetinske arhitekture. Međutim, planirao je dodati Palladiovo pročelje i novo krilo, a to će kući dati veći značaj. Oba njegova brata voljela su tu ladanjsku kuću, sjećao se. Vjerojatno bi se okrenuli u svojim grobovima kad bi vidjeli arhitektove planove za poboljšanja. Nasmiješio se na tu pomisao dok se penjao stubama do vlastitih ulaznih vrata. Njegova je žena žurila niza stube kad je ušao u predvorje. - O, milorde, nadam se da niste zaboravili da očekujemo mojeg oca i Westone na večeri - rekla je i plaho mu se nasmiješila. - Ne, nisam zaboravio - odgovorio je. - No nisam li želio da pozovete lorda i ledi Alworthy? Letitia je problijedjela. - Da, da, doista, gospodine. No mislila sam da možda nije mudro ... - Nastavit ćemo razgovor u salonu - ledeno ju je prekinuo njezin muž kad je lakaj prošao predvorjem prema blagovaonici. Letitia ga je slijedila u salon, a oči su joj djelovale prestrašeno na blijedom licu. Ona je obična žena, pet godina starija od svojeg muža. Sklonost slatkišima jasno se vidjela u njezinom širokom struku i naborima ispod brade. - Dakle, da vidim jesam li dobro razumio, draga moja - tiho će Philip kad je zatvorila vrata. - Rekao sam vam da pozovete Alworthye, a vi ste ignorirali moju naredbu. Je li to točno? - O, ne ... ne ... ne baš, gospodine. Nije bilo baš tako - zamuckivala je Letitia. - Onda mi, molim vas, recite kako je točno bilo? - Sad na njegovu licu nije bilo ljubaznosti, pune se usne nisu izvile, tamnosive oči nisu sjale. - Moj otac ... moj otac i lord Alworthy su u staroj zavadi - objasnila je Letitia, a boja joj je treperila na obrazima poput krila ranjene ptice. - Mislila sam da će se obojica uvrijediti ako budu pozvani da večeraju za istim stolom. RafaelaR

45

Anna

- Zato ste smatrali da se smijete suprotstaviti mojim naredbama - blago je ponovio. - Dođi ovamo! Šokantan kontrast glasne naredbe i prijašnje blagosti naveo ju je da se lecne, a sva je boja nestala s njezina lica kad se skutrila uz vrata. - Jesi li me čula? - Glas mu je opet bio blag i svilenkast. Letitia je užasnuto koraknula prema njemu i uzdigla jednu ruku kako bi se zaštitila od udarca za koji je znala da dolazi. - Spusti ruku - naredio je istim tonom, a oči su mu sjale od pakosnog zadovoljstva dok je gledao njezin strah i bespomoćnost. Cvileći, spustila je ruku, sagnula glavu i pogrbila ramena. Podigao je ruku i gledao kako se trese, ali nije imao namjeru unakaziti njezino lice, ne kad će za manje od sat vremena doći gosti. Njezin je otac stara budala, ali čak bi se i on mogao pobuniti kad bi vidio modrice svoje kćeri. Philip je polako spustio ruku i uhvatio joj zapešće, savijajući ga, gledajući kako bol cvate u njezinim suzama ispunjenim očima. Pustio ju je kad je kriknula. - Ubuduće, kada ti nešto kažem, provest ćeš to do kraja - hladno je rekao. - Nije li tako, draga moja? Letitia je jecala i masirala svoje zapešće koje je visjelo mlitavo i beskorisno nakon što mu je istrgnuta snaga. - Nije li tako, draga moja? - ponovio je. - Da, milorde - šapnula je kroza suze. Stajao je i promatrao je kad se stisnula uza zid, suze su tekle niz njezine punašne obraze, a haljina od purpurog tafta samo je naglašavala bolesnu boju njezine kože. Srećom, njezinu ravnu kosu mišje boje skrivala je golema nakovrčana i naprašena perika, ali neki nesretni nagon naveo ju je da je ukrasi purpurnim nojevim perjem koje se smiješno njihalo iznad njezina nezgrapna tijela. - O, odlazi odavde - s gnušanjem je rekao. - I stavi malo boje na lice. Izgledaš bolesno kao da imaš žuticu. Letitia se okrenula i pobjegla iz sobe, jecajući dok je trčala predvorjem jer više nije mogla, nakon dvije godine ovoga braka, prikupiti dovoljno ponosa da svoju sramotu sakrije pred poslugom. Spoticala se stubama i hodnikom do dječjih odaja gdje je u kolijevci mirno spavala njezina jedina utjeha. Dadilja je samo jednom pogledala suzama obliveno lice svoje poslodavke i taktično oborila pogled, marljivo se posvetivši sivanju. - Je li bila dobra, dadiljo? - na koncu je pitala ledi Wyndham, nastojeći zvučati pribrano i kao da ima kontrolu nad sobom. - O, ona je pravi anđeo, miledi - rekla je dadilja, nježno se smiješeći usnuloj ledi Susannah. - Dobra kao zlato. Letitia je nježno pomilovala glatki okrugli obraz. Grof ne troši vrijeme na dijete jer nije sin. Mrzi je, a Letitia je znala što se događa onima koji oneraspolože njezina muža, svojom krivnjom ili ne. Zadrhtala je, prisegnuvši sebi da će nekako zaštititi ovo djetešce od zloće njezina oca.

RafaelaR

46

Anna

6. poglavlje

- Tata, donijela sam ti lijek. - Octavia je žurno ušla, zbacivši kapuljaču plašta. Njezin otac, zgrčen od napadaja kašlja, kao da ju nije čuo. - Baš mi koristi - rekao je Oliver Morgan kad je prestao grčevito kašljati. - Traćenje dobrog novca. Silno mi treba pergament za moj članak, ali imam neposlušnu kćer koja ... -Zahvatio ga je novi napadaj kašlja pa se zgrbio na uskom ležaju, a bijela mu je glava podrhtavala. Octavia se već tako navikla na prijekore da je više uopće nisu uzrujavali. - Znaš da je liječnik rekao da moraš uzimati lijek - mirno je rekla i protresla malenu bočicu na koju je potrošila tri njihova dragocjena šilinga. - Ljekarnik je ovaj put napravio malo jači. - Otvorila je bočicu i oprezno izmjerila dozu u malenoj limenoj šalici. - Evo, tata. - Prišla je krevetu i pružila mu šalicu. Oliver ju je ljutito gledao očima upalim nad sušičavim obrazima. - To je ovaj prokleti dim od ugljena - gunđao je. - Kad bismo imali pristojnu vatru od drva, ne bi me mučio taj kašalj. U Londonu nema cjepanica - strpljivo će Octavia. -Barem se ne može nabaviti za novac što ga mi možemo izdvojiti. - Sagnula se i pridržala mu ramena, prinijevši šalicu njegovim usnama. Na trenutak se činilo da će odbiti lijek; zatim je progunđao: - Dovraga, još nisam na samrtničkoj postelji, dijete. - Naglo se uspravio, istrgnuo joj šalicu iz ruke i iskapio lijek. Octavia je prikrila svoje olakšanje jer bi ono samo pojačalo njegovu zlovolju. Lijek sadrži popriličnu dozu opijuma i osigurat će mu itekako potreban san, a ne samo smiriti kašalj. Zapravo, oboma će im osigurati mir i tišinu, barem dok on bude spavao. Stavila je šalicu na stol kraj bočice lijeka i sagnula se kako bi rastre sl a tanke jastuke i zagladila pokrivač. - Mogu li ti još nešto donijeti? - Pergament - rekao je i legao uz tiho slabašno stenjanje koje nije uspio prikriti. - Da kupim pergament, moram založiti Vergilija - rekla je. - A bez toga ne možeš raditi. Ionako sutra moram potražiti neki posao jer nam je ostalo još samo pet šilinga. Tada ću kupiti malo pergamenta. U očima njezina oca pojavio se izraz tjeskobe, a njegove je razdraženosti nestalo i na trenutak ju je zamijenila malodušna zbunjenost. Tada je zatvorio oči. Octavia se tiho odmaknula od kreveta i prišla kaminu, još uvijek umotana u plašt. Gorjela je malena vatra i ona je dodala još nekoliko komada ugljena. To je bilo rastrošno, ali dan je užasno hladan i led se skuplja s unutrašnje strane prozora. Njezin otac uglavnom nije razumio kakvu je ulogu on odigrao da bi ih doveo u ovu groznu situaciju. N o bilo je trenutaka, kao maločas, kad se namjerno okretao od razumijevanja i mentalne potištenosti što ju je to donosilo. On ima tako malo unutrašnjih resursa za snalaženje u siromaštvu i odricanju. Istina je da se nikad ranije u životu nije morao nečega odricati - no s druge strane, nije morala ni ona. Puhnula je u ruke i držala ih iznad slabašnog narančastog plamena, a neugodna isparavanja ugljena gušila su je u plućima. Ali barem imaju vatru, za razliku od većine RafaelaR

47

Anna

njihovih susjeda koji drhture u ledenim potkrovljima i podrumima. Prema tim su mjerilima Oliver Morgan i njegova kći basnoslovno bogati. S kreveta je dopirao zvuk njegova disanja, hripavog i dubokog, a Octavia se opustila, pitajući se kako će provesti nekoliko sati blažene samoće. U Hartridge Follyu negdje bi se sklupčala s knjigom, ili bi svirala čembalo u glazbenom salonu, ili bi šetala vrtom. Žustro se ukorila zbog uzaludne čežnje. To je samo pogoršavalo situaciju, a budući da je sad ovo i njezin život i vjerojatno se neće promijeniti, bilo bi joj pametnije da to što bolje iskoristi. No to je postalo mnogo teže nakon njezine pustolovine s drumskim razbojnikom. Pustolovina - je li to prava riječ? Zagledala se u vatru i poželjela da na tu noć ima malo konkretnija sjećanja. Izgubila je svoje djevičanstvo, a ipak ima osjećaj da je to bio samo čaroban san. Valovi užitka kojih se površno sjećala nemaju nikakav oblik i ne doimaju se stvarnima. Ne može ih iznova proživjeti jer nemaju nikakve veze s nečim što razumije. Jedino je znala da je tijekom dugih noćnih sati prati par tamno sivih očiju i dubok veseo smijeh, a svakog se jutra budi s osjećajem gubitka i akutnog razočaranja dok se njezino tijelo osjeća samo i nekako potraćeno. Beskorisnost, traćenje sebe u ovakvoj egzistenciji, sve ju je to tištilo dok je gledala niz dugi, mračni tunel budućnosti. Čaj i prepečenac, pomislila je s iznenadnim nadahnućem. Nije baš previše rasipno udovoljavanje hirovima - više djetinjasto. Gospođa Forster će joj dati malo maslaca, a ona može skuhati čaj, prepeći kruh i namazati ga maslacem tako da se rastopi i upije u hrskavi prepečenac. Usta su joj se napunila slinom te je skočila i odnijela kotlić u prizemlje kako bi ga napunila vodom iz bačve u dvorištu iza prodavaonice. Gospođa Forster je na kuhinjskom stolu mijesila tijesto za salenjake, a njezine su mišićave podlaktice bile gole, šake pune brašna. Podigla je pogled i kimnula svojoj podstanarki. - Onda, kako je tvoj tata, dušo? Noćas je užasno kašljao. - Sad spava - reče Octavia. - Ljekarnik mu je pripremio još malo lijeka. Mislite li da biste mi mogli dati maslaca za d va penija? Gazdarica je otresla brašno s ruku i drvenom lopaticom odrezala lijepu krišku gustog zlatnog maslaca koji se nalazio na drvenom pladnju nasred stola. - Hoće li ti ovo biti dovoljno? - Hvala. - Octavia je stavila na stol dva novčića. - Zaželjela sam se čaja i prepečenca. - Dakle, nemoj pokvariti apetit. Za večeru će biti fini puding od mesa i bubrega. - Gospođa Forster se vratila svojem tijestu. - Morat ćeš razbiti led u bačvi za vodu, dušo. Octavia je izišla u dvorište, drhtureći unatoč plaštu. Uzela je kamen i razbila led na površini vode, napravivši rupu dovoljno veliku da uroni kotlić. Pazila je da ne smoči rukavice dok je punila kotlić. Zatim je požurila natrag u toplu kuhinju i uza stube do svojih hladnih prostorija. Njezin je otac i dalje spavao. Stavila je kotlić na izbočinu iznad ognjišta da voda zakuha, skinula plašt i uzela krznom podstavljen vuneni kućni ogrtač iz masivnog ormara u kojem se nalazi ono malo odjeće što je posjeduju. Navukla je ogrtač preko tanke haljine i vratila se do vatre gdje je nabola krišku kruha na vilicu za pečenje te kleknula kako bi vilicu primaknula vatri. Uskoro je miris pečenoga kruha ispunio prostoriju, a ona je dopustila svojim mislima da se vrate u prošlost, u toplinu dječjih RafaelaR

48

Anna

odaja i slatkom okusu meda na jeziku... do rasplamsale vatre u Royal Oaku u Putneyu i raskošnim aromama pečene ovčetine i juhe od ostriga ... Na vratima se začulo oštro kucanje i Octavia je poskočila, trgnuvši se iz sanjarenja. Zacijelo gospođa Forster. Pozvala je osobu unutra i skinula napola pečenu krišku s vilice, oprljivši prste dok ju je okretala. - Nešto primamljivo miriše. Octavia je ispustila vilicu. Glas je bio tako neočekivan, a ipak je, čim ga je čula, shvatila da joj je odjekivao u glavi otkako ga je zadnji put vidjela. Glas koji je pripadao snu, a ona je mislila da ga više nikad neće čuti. - Vi? - Zurila je u posjetitelja. Vlastitu kosu, bez perike, nije naprašio i vezao ju je crnom vrpcom na zatiljku. Plašt s pelerinom visoka ovratnika od tamnog sukna visio mu je s ramena, raširen tako da se vidio prsluk od svile na zelene pruge i tamnozeleni kaputić iznad hlača od naj mekše bež kože. Prilično jednostavna odjeća, a ipak je u ovoj tmurnoj sobi izgledao egzotično kao tropski leptir na engleskoj livadi. Rupert se pomalo podrugljivo naklonio. - Da gospođice Morgan. Vama na usluzi. - Pogledao je prema krevetu i tiho zatvorio vrata. - Vaš otac spava? - Nije mu dobro odgovorila je, još uvijek na koljenima ispred vatre, još uvijek previše zaprepaštena posjetom. - Ali neće se probuditi nekoliko sati. Poklopac kotlića počeo je poskakivati kad je voda zakuhala i onaje automatski podigla kotlić s izbočine. Želite li malo čaja i prepečenea? Ponuda joj se činila apsurdnom još dok ju je izgovarala, ali ništa joj drugo nije palo na pamet. Bila je naglašeno svjesna iznošenosti svojega kućnog ogrtača, ofucanosti krzna na rukavima. Prije pet godina to je bio veoma elegantan odjevni predmet i jedini komad skupe odjeće što ga nije prodala nakon katastrofe jer je topao i praktičan. Ali više nije elegantan, pa čak ni osobito topao jer je krznena podstava sve tanja od stalnog nošenja. - Ako imate drugu vilicu, mogu sam prepeći krišku za sebe - rekao je Rupert, skinuo plašt i sjeo na klupu. - Nadam se da ovo nije vaša večera. Ne čini se osobito hranjivom. Uočio je iznošenost odjeće što je nosi kad ne obavlja svoj posao na ulicama, ali je bio više svjestan blijede ljepote njezina ovalnog lica, svjetlucavih svijetlosmeđih očiju, debele pletenice crvenkastosmeđe kose koja joj visi preko ramena. Octavia mu je dodala drugu vilicu. - Jedemo s gospođom Forster - pomalo je bahato rekla, pažljivo mjereći količinu čaja što ju je stavila u lonac i ulijevajući vrelu vodu. Nije dodala da dijele kućevlasničin stol samo kad mogu izdvojiti šiling i šest penija dnevno. Danas to imaju, ali sutra će morati poći u londonski West End kako bi poharala džepove bogatih. Od same je pomisli osjetila mučninu strepnje, pa je odlučila potisnuti te misli. - Shvaćam - neutralno će Rupert, a potom je stavio krišku kruha na vilicu i držao je iznad vatre. - Kližete li?

- Kližem li? - To je bilo tako iznebuha postavljeno pitanje da se umalo glasno nasmijala. - Na ledu? - Zar postoji neka druga površina prikladna za klizanje? - Okrenuo je kruh na vilici i pogledao njezino rumeno, iznenađeno lice. - Kao dijete, običavala sam svake zime klizati na pojilištu za konje - rekla je i pružila mu debelu porculansku šalicu čaja. - Zašto? - Doista je bilo smiješno klečati kraj vatre, RafaelaR

49

Anna

dijeliti čaj iz dječjih odaja i raspravljati o zimskim uspomenama na djetinjstvo. Međutim, paradoksalno, to se činilo prirodnim. - Pa, mislio sam da bismo se danas poslijepodne mogli tako zabavljati - odgovorio je, nimalo otmjeno pušući u svoj čaj. - Jezero Serpentine je zaleđeno i ondje je svatko tko može posuditi ili izmoliti par klizaljki. - Nažalost, ja ne mogu ni jedno ni drugo - suzdržano je rekla. - Klizaljke mi se nisu činile kao osobito koristan predmet kad se trebalo spakirati i otići iz Hartridge Follyia. - Vaš obiteljski dom? - U Northumberlandu. - Zacijelo ste ondje navikli na zimsku hladnoću. - Ono je bila drukčija vrsta hladnoće od ove u Londonu. Ova je vlažna i grize do kostiju - rekla je. - Navikla sam na suhu, vedru hladnoću. Maslacem je namazao svoj komad prepečenca. - U faetonu imam dva para klizaljki. Jedan će sigurno odgovarati vašim čizmama. - Odgrizao je zalogaj i polizao maslac s usana, zadovoljno kimnuvši. Octavia je grickala svoj prepečenac, nastojeći se primorati da se vrati u stvarnost. Poziv da pođe klizati na Serpentine pripada nekom drugom svijetu. Nema nikakve veze s ovom vlažnom ledenom sobom, s hroptavim spavanjem njezina oca i večerom gospođe Forster što je čini puding od mesa i bubrega, a potom slijedi njezin krevet u hladnom potkrovlju, čim se smrači. Svijeće i vatra kad padne mrak su luksuz koji si ne mogu priuštiti. Rupert se nagnuo prema njoj, uhvatio joj bradu i svojim rupčićem obrisao mrlju maslaca. - Dakle, što kažete? - Ne mogu ostaviti oca. - Besmislice. To ste i ranije činili, a činit ćete opet. Cijenjena gospođa Forster pobrinut će se za njegove potrebe. Osim toga, imam jedan prijedlog za vas ... a nadam se da će biti na obostranu korist. - Prijedlog? - S obzirom na ono što su ranije radili, Octavia se mogla sjetiti samo jedne vrste prijedloga što bi ga mogao smatrati obostrano korisnim. Stisnula je oči, a njihov je zlaćani sjaj izblijedio i zamijenio ga je hladan bljesak. - Što bi to moglo biti, molim lijepo? - Kasnije ću objasniti. - O, molim vas, gospodine, ne obazirite se na pristojnost. - Glas joj je bio opasno tih, oči ledeni prorezi. - Sigurna sam da to mogu čuti ovdje kao i bilo gdje drugdje. Rupert je ustao. - Ne, ne bih rekao - odgovorio je na svoj uobičajeni način. - Prilično je komplicirano. Octavia je skočila na noge, a obrazi su joj porumenjeli. - Jednom sam vam rekla, milorde, da nisam na prodaju. Možda mislite da bih trebala biti polaskana, možda čak zahvalna ... - S jasnim je prezirom pokazala sobu. - Ali moram vas razočarati. Ne želim slušati vaše prijedloge. - Čak i da jeste na prodaju, draga moja, ne bih kupovao - mirno je odvratio. Uvjeravam vas da nikad nisam imao potrebu plaćati ženske usluge. - Van! - Octavia je naredila bijesnim glasom. -Možda mislite da vam ono što se neku večer dogodilo daje pravo da me vrijeđate, ali otvoreno vam kažem, gospodine, da ste ljigavi kurvin sin i prokleti podlac! RafaelaR

50

Anna

U slijedio je trenutak zaprepaštene tišine. Tada se lord Rupert počeo smijati, a njegov je dubok, veseo smijeh rastjerao mračne sjenke. - Pa, tako mi i treba! -ustvrdio je. - Kakav impresivan vokabular uvreda imate, gospođice Morgan. - Van! - ponovila je, prekrižila ruke i zurila u njega bijesnim i prezirnim pogledom. - Ne, ne bih rekao. - Pogledao je naokolo i opazio ormar. - Trebat će vam plašt i muf i čizme ... mislim da će odgovarati one što ste ih nosili u Tyburnu. Pošao je do ormara. Octavia je skočila za njim i uhvatila ga za ruku kad je pokušao otvoriti vrata ormara. - Hoćete li me slušati? - S najvećim zadovoljstvom, kad počnete govoriti nešto razumno - prijazno je odgovorio, oslobodio svoju ruku i otvorio ormar. - No dosad ste trabunjali samo krajnje besmislice. Dakle, da ponovim ... i pažljivo slušajte. - Izvadio je njezin plašt. - Imam jedan prijedlog za vas, ali ne uključuje nikakvo prodavanje ili kupovanje ... Odjenite ovo ... Prijedlog za koji vjerujem da će nam oboma koristiti. - Sagnuo se i izvadio njezine čizme. - Obuj te ih i klizaljke će se lako prikvačiti. Dakle, gdje je vaš muf? Ah, evo ga. Držeći se veoma zadovoljno, kao da je upravo našao škrinju s blagom, posegnuo je na policu kako bi uzeo njezin muf i rukavice. - Eto. Sad požurite i odjenite se, a ja ću sići i objasniti gospođi Forster da ćete se vratiti tek nakon večere. - Ne ... čekajte ... Zastao je na vratima i pogledao je s pretjerano strpljivim izrazom lica. - Što je sad? Octavia je zurila u njega, posve smućena. Rijetko se kada tako osjećala, a osjećaj joj se uopće nije sviđao. - Ne možete ovako preuzeti kontrolu - na koncu je rekla, svjesna kako to mlako zvuči. - Ako to ne učinim, draga gospo, jasno je da se ništa neće postići - odgovorio je. - Pridružite mi se u prizemlju, molim vas. Nadam se da vam neće trebati više od nekoliko minuta. Izišao je i namjerno ostavio malo odškrinuta vrata. Octavia je grickala usnu, pogledavajući usnulu figuru na ležaju. Opijum je dobro obavio posao, a znala je da će njezin otac biti mamuran i dezorijentiran kad se probudi. Gospođa Forster se bez problema može brinuti za njega dok se ona ne vrati, a moći će joj platiti od plijena što će ga sutra ugrabiti. Ako lord Rupert ne kani predložiti da mu postane ljubavnica, što uopće može imati na umu? Slabašna sunčeva zraka probila se kroz prljav prozor i obasjala joj lice dok je stajala neodlučno i zbunjeno. Odjednom je znala da nije važno što on ima na umu. Bez obzira o čemu je riječ, na neki će način promijeniti njezinu trenutnu situaciju. Sunce sja, jezero Serpentine je zaleđeno i pred njom je dugo poslijepodne što ga može provesti izvan ovog tmurnog zatvora. Skinula je stari kućni ogrtač. Hitro je prebacila plašt oko ramena i tiho šmugnula iz sobe, oprezno zatvorivši vrata za sobom, a potom je potrčala niza stube, nesposobna kontrolirati bujicu ushićenja koja kao da je pripadala nekoj davnoj i napola zaboravljenoj osobi. Rupert je u podnožju stuba razgovarao s gospođom Forster kad je preskočila nekoliko posljednjih stuba. Kućevlasnica je izgledala zadovoljno, a Octavia je opazila bljesak srebra na njezinu dlanu. RafaelaR

51

Anna

- Samo ti pođi i uživaj, dušo - rekla je gospođa Forster i namignula. - Tvoj će tata biti dobro sa mnom, budi bez brige. Ostavit ću ti stražnja vrata otključana za slučaj da se kasno vratiš. - Još jedno namigivanje. Octavia se lecnula, no bilo bi besmisleno pokušati zanijekati ono što je žena zaključila o okolnostima. Ne bi joj vjerovala, a zašto i bi? Što je prirodnije od toga da mlada žena koja se našla u nevolji prihvati zaštitu dobrostojećeg džentlmena? Ovdje nitko ne bi loše mislio o njoj - zapravo, upravo suprotno. Slijedila je lorda Ruperta na ulicu gdje je stajao njegov faeton s dva ista upregnuta riđana. Pomogao joj je da se popne u kočiju, skočio unutra za njom i za manje od deset minuta ostavili su za sobom bijedne ulice i vozili se kroz City prema Strandu. - Naravno, vratit ću vam ono što ste platili gospođi Forster - reče Octavia. - Naravno - ljubazno se složio. - Samo sam mislio da ćete biti bezbrižniji ako ne osjećate nikakvu obvezu prema dobroj ženi. - Vjerujem da ću sutra opet imati dovoljno novca -pomalo je ukočeno rekla. - Opet idete prazniti džepove, gospođice Morgan? -Uzdigao je obrvu i skrenuo konje na Piccadilly. - Činim ono što moram - odbrusila je. - Barem biste vi to trebali razumjeti. - Tko kaže da ne razumijem? Doista bih želio da prestanete naprečac donositi zaključke - prigovono je. Octavia je minutu šutjela, a potom reče: - Moram naprečac donositi zaključke jer je sve tako tajanstveno. Kakav je to prijedlog, milorde? - Sve u svoje vrijeme - rekao je i kroz Stanhope Gate ušao u Hyde Park. Park je bio pun kočija, jahača i pješaka koji su šetali po svježem zraku, baveći se vitalnim društvenim poslom - vidjeti i biti viđen. Ona bi bila dio ovog otmjenog mnoštva da se situacija drukčije razvijala, gorko je pomislila Octavia. Imala bi svoju debitantsku sezonu, sklopila dobar brak iz interesa i ovo bi zauvijek bio njezin svijet. - Pretpostavljam da je vaš otac izgubio novac prije vaše debitantske sezone? primijetio je njezin pratitelj, ponovno dokazujući svoju neugodnu sposobnost čitanja njezinih misli. Octavia slegne ramenima. - Ionako ne vjerujem da bih u tome uživala. - Lažljivice - blago ju je optužio. - Koliko vam je godina, Octavia? Dvadeset jedna, dvije? - Dvadeset dvije - odgovorila je. - Već sam stara cura.-Nasmijala se, ali bez veselja. - Ne vjerujem da biste bili sretni u braku s nekim površnim čovjekom - primijetio je Rupert, podigavši šešir i naklonivši se nekoj dami koja mu je napravila kniks sa staze kraj ceste. - Previše volite afirmirati svoj autoritet, gospođice Morgan, da biste bili poslušna žena nekome s kim ste sklopili brak iz računa. Octavia se pitala je li to kompliment ili kritika, ali je zvučalo istinito. - Čini se da imate veoma mnogo poznanika - primijetila je i kiselo dodala: Nevjerojatno mnogo za jednog drumskog razbojnika, ako smijem biti tako smiona. Tiho se nasmijao. - Ali ovdje nisam, gospođice Morgan, drumski razbojnik baš kao što vi niste kradljivica. Zaustavio je konje na obali jezera kraj malene drvene kolibe gdje je neki čovjek dijelio šalice čokolade i kestene pečene na žeravniku. Skupina momaka spremno je RafaelaR

52

Anna

čekala da preuzme konje klizača koji su letjeli plesali po ledu uz taktove skladbe »Greensleeves« u izvedbi trupe ciganskih glazbenika. Rupert je skočio s faetona, a u rukama je držao par drvenih klizaljki. - Dopustite mi, gospođice Morgan. Dok je stajao kraj kočije, vješto je pričvrstio par klizaljki na potplate njezinih čizama, a zatim je ispružio ruke i podigao je iz vozila. S lakoćom ju je odnio do leda i spustio na rub, držeći je za struk dok nije uspostavila ravnotežu. - Recite mi kad se osjetite sigurno. Octavia je kratko stajala, upoznajući klizaljke. Tada se ushićeno nasmijala umjesto odgovora. Okrenula se iz njegovih ruku i na jednoj nozi otklizala gotovo do sredine jezera. Zavrtjela se i mahnula mu kad je sjeo na rub kako bi pričvrstio vlastite klizaljke. Dok je letjela po ledu, podsjećala ga je na kanarinca puštenog iz krletke. Čuo je njezin radostan smijeh dok je klizao prema njoj. - Nije li predivno! - Oči su joj blistale, obrazi porumenjeli od hladnoće, usne se rastvorile u blještavom smiješku. Šokirala ga je bujica žudnje od koje se trgnuo. Želio ju je s nezaustavljivom gorljivošću kakvu nikad ranije nije osjećao prema nekoj ženi. Ali želio ju je ovakvu, budnu i nasmijanu, želio je da uživa u čistoći fizičkih osjeta, a ne da nesvjesno reagira na ono što određuje senzualni trans. Opazila je njegov izraz lica i smijeha je naglo nestalo, ali joj je lice ostalo otvoreno i živo, usne i dalje rastvorene, oči blistave, ali sad se u njima vidio drukčiji sjaj, sličan njegovomu. Gotovo je očajnički pogledala po krcatom jezeru, kao da je i nju obuzela silna žudnja koja iziskuje trenutno ispunjenje. - Dođite, otklizat ćemo malo dalje gdje nema toliko gužve - rekao je promuklim glasom, prekinuvši nevidljivu napetost među njima. - Želim da bez prekidanja saslušate ono što želim reći. - Uhvatio ju je za ruku i povukao preko jezera do mjesta gdje je gužva bila manja. Octavia je sad znala da će pristati na sve što on predloži. Nosila ju je plima lakomislenog nadahnuća kao da je komad naplavine, a izići će na obalu ondje kamo je plima odnese. Više nije znala kako bi definirala sebe, znalaje samo da se odvratna sadašnjost i jednako tmurna prošlost moraju izbjeći. Mora uhvatiti pojas za spašavanje koji joj je ponuđen ili će se utopiti u močvari beznađa. - Dakle? - potaknula ga je, izvevši besprijekoran trostruki okret. - Kako glasi vaš prijedlog, lorde Ruperte? - Brak - jednostavno je rekao. - Društvena varka koja će vam omogućiti da se osvetite ljudima koji su uništili vašeg oca, a meni će omogućiti da se osvetim vlastitom neprijatelju. Octavia ga je zabezeknuto gledala. Bez obzira što je očekivala, to sigurno nije ovo. - Kako to mislite, društvena varka? - Pa, jasno da ne predlažem da doista obavimo obred vjenčanja - rekao je kao da je to sasvim razumljivo. - Samo ćemo se u društvu predstavljati kao tek vjenčani bračni par. Imam dovoljno sredstava da sve to organiziram, dobru kuću, poslugu, kočije ... I tada ćemo razmijeniti osvete. Lice mu se smrknulo i nestalo je smijeha, a oči su mu postale arktički sive kakve je već jednom vidjela, izgledao je gotovo poput maske. - Tko ... tko zaslužuje vašu osvetu? oprezno je pitala. RafaelaR

53

Anna

- Jedan čovjek... čovjek koji je odgovoran za nesporazum koji me otjerao na cestu rekao je odsječnim glasom. - Drugo ne morate znati. Vaš zadatak će biti da mu ispraznite džep. Pomno čuva predmet što ćete ga ukrasti, a to znači da ćete se s njim morati prisno upoznati. Bude li potrebno, morat ćete ga zavesti ... Ne vjerujem da će vam to biti teško. On je čovjek koji žudi za onim što pripada nekome drugome ... muškarac čija je taština takva da će ga pozornost l ijepe i poželjne žene učiniti neopreznim. Octavia je čula gorčinu u njegovu glasu, a njegova hladnoća usporila joj je krv u žilama. - Moram ga zavesti? - polako je rekla, mučeći se kako bi shvatila implikacije takvog prijedloga. - Željeli biste da legnem s tim čovjekom? - Da, ukoliko bi se to pokazalo potrebnim za uzimanje predmeta koji će mi pomoći u ostvarivanju mojih ciljeva -rekao je s hladnom rezerviranošću. - Negdje na sebi cijelo vrijeme nosi veoma malen prsten, onaj koji bi stao na prst bebe. Ukrast ćete taj prsten. - Ali kako možete biti sigurni da ga uvijek nosi? - Zbunjeno ga je gledala. Znao je jer on nosi svoj prsten. Philip zacijelo poštuje istu tradiciju obitelji Wyndham - netko bi to možda nazvao praznovjerjem - da prsten uvijek mora biti uz vlasnika, sve dok ga ne stavi na prst vlastitog sina ili ga s njim pokopaju. - Siguran sam - bezizražajno je rekao. A tada, kad bude imao prsten koji se slaže s njegovim, lord Rupert Warwick koraknut će naprijed i predstaviti se kao Cullum Wyndham, legitimni grof od Wyndhama. Philip će biti uništen, njegov će se ponos pretvoriti u prah, a utjecaj u pepeo na vjetru. - Željeli biste da legnem s tim čovjekom? - polako je ponovila Octavia, uhvativši se za taj jedan aspekt koliko-toliko razumljiv u ovom čudnom razgovoru. Pogledao ju je, a njegove su se oči naglo fokusirale. - U zamjenu za to ja ću se pozabaviti uništavanjem muškaraca koji su upropastili vašeg oca i vratit ću vam vaš imetak. - Ali kako ćete to izvesti? - Kasnije ću vam objasniti kako, kad postavimo scenu. Ali možete biti sigurni da ću to učiniti, a kad naša malena predstava završi, vama i vašem ocu bit će vraćeni vaš novac i imanje. Nije mogla sve to apsorbirati. Bez obzira kakav je plan smislio kako bi ispunio svoj dio nevjerojatne nagodbe, cijela joj se zamisao činila nemogućom. Kako bi mogla namjerno zavesti i leći s neznancem ? - A taj ... taj brak? - Slabašno se uhvatila za još jednu nerazumljivu nit. - Kad nam više ne bude trebao, onda ćemo se rastati - nehajno je rekao. - Vi ćete dobiti ono što ste željeli, baš kao i ja. Smislit ćemo neku priču kako bismo se pobrinuli da živite životom što ga izaberete. - Željeli biste da igram kurvu - ustvrdila je bez uvijanja. To je odjednom postala jedina jednostavna činjenica. Drumski je razbojnik ipak pokušava kupiti kao što bi kupio kurvu. Ali ne za vlastiti užitak - kao sredstvo za ostvarivanje vlastitog cilja. - Draga moja, u ovom su svijetu ljubavne veze sasvim uobičajene, a žene koje se u njih upuštaju ne zovu se kurve - odvratio je. - Tražio bih od vas da činite ono što čine nebrojene druge žene, činile su to prije vas, i činit će nakon vas. U tome neće sudjelovati vaš um i emocije. RafaelaR

54

Anna

A što je s njezinim ocem? Kako se on uklapa u sve te planove? No drumski razbojnik zacijelo nije ni pomislio na Olivera Morgana. U ovom se trenutku čak i Octavii činilo da je uloga njezina oca irelevantna. Octavia se okrenula na drugu stranu kako bi od lorda Ruperta sakrila smućene reakcije koje su se sigurno vidjele na njezinu licu. Glas joj je zvučao prigušeno kad je rekla: - Što će biti s nama? S tim lažnim brakom? Zar ni tu neće sudjelovati um emocije? Trenutak je šutio, a potom suho reče: - Sumnjam. Ništa nije rekla, već je ostala napola okrenuta od njega, pa je prozaičnim tonom nastavio: - No ako biste radije glumili moju suprugu samo za javnost, onda bih to poštivao. - Biste li vi željeli da bude tako? - Još uvijek ga nije pogledala. - Ne - spremno je rekao. - Ne, ne bih to želio. Stavio joj je ruku na rame i nježno je okrenuo prema sebi. Oči su mu sad bile blage, usta nasmiješena. Rukom u rukavici pokrio joj je obraz. - Ako si neku večer uživala, Octavia, kunem ti se, dušice, da je to ništa u usporedbi s onim što bi moglo biti. Octavia je progutala slinu, osjetila kako se topi od nježne topline njegova glasa, vreline u sivim očima, lascivna značenja njegovih riječi. - Imali bismo sve to i osvetili bismo se našim neprijateljima. I napravili bismo budale od svih taštih, prepotentnih idiota koji uopće ne vide svijet koji postoji izvan njihove sladunjave sredine. Odjednom se nasmijao i napetost se izgubila. - Hoćeš li im održati takvu lekciju, gospođice Morgan? Osvrnula se prema elegantno odjevenom mnoštvu klizača u krznima i baršunu, sigurnih u spoznaji da ih čekaju hrana, toplina i užici. Vidjela je djecu, bosonogu u zaleđenim jarcima, upalih očiju na izgladnjelim licima. Žene ispružene u blatu koje na prsima stežu prazne boce džina, a kraj njih na tlu slabašno plaču zanemarene bebe. Ona i drumski razbojnik poznaju to drugo lice Londona. Dirk Rigby i Hector Lacross pobrinuli su se da ona i njezin otac dobro upoznaju to lice i zapamte ga za cijeli život. Apsurdno je to što drumski razbojnik predlaže. Čisto ludilo. No kad bi uspjelo ... ? O, kad bi uspjelo, to bi bila pustolovina bolja od svake maštanje. No kad bi bilo potrebno, zar bi mogla hladnokrvno zavesti nepoznatog muškarca? Radi takvog cilja i takve pustolovine? Da, mogla bi, naravno. Octavia Morgan koja bi na takvu pomisao reagirala s gnušanjem odavno je izgubila svoj delikatni senzibilitet. To je luksuz koji si već tri godine ne može priuštiti. Osim toga, nije više djevica. A za ženu koja redovito riskira živu glavu dok krađom zarađuje za život, jednostavno zavođenje nije nikakav problem. To ne bi dovelo omču oko njezina vrata ... osim ako je, jasno, ne uhvate kako krade prsten. Ledeni je drhtaj prostrujao njezinim leđima. U tom scenariju ne bi bilo mnoštva u kojemu bi mogla nestati. Ali ne bi je uhvatili. Za to je previše dobra. Previše vješta i brza. Neće je uhvatiti. A kada to obavi ... o, kada to obavi, slijedi obećanje vraćanja imovine i budućnosti kakvu se isplati imati. Rupert je gledao kako joj misli lete izražajnim licem, a čitao ih je tako jasno kao da su napisane na stranicama neke knjige. Nije morao čuti njezin pristanak pa je nešto kasnije pitao: - Znaš li imena ljudi koji su opljačkali tvojeg oca? - Ljudi? - prezirno je rekla. - Svinja. Kimnuo je, ozbiljno prihvaćajući ispravak. - Znaš li imena tih svinja? RafaelaR

55

Anna

- Dirk Rigby i Hector Lacross. Poznaješ ih? - Mislim da su to prisni prijatelji princa od Walesa - rekao je. - Poznajem ih tek toliko da razmijenimo naklone. No ne bi smjelo biti teško produbiti poznanstvo. Poznaju li oni tebe? Octavia odmahne glavom. - Nisam bila uz njega kad su mu prišli. Bio je u toplicama u Harrowgateu i oni su mu se prikrpali ... - Slegnula je ramenima. - Dobro. Mnogo je bolje da te ne poznaju - žustro će Rupert. - Dođi, postaje ti hladno. Otkližimo natrag do mnoštva. Želio bih ti pokazati tvoj plijen. Octavia se trenutak nije pomaknula. - Ali što ćemo s mojim ocem dok svijet dovodimo u red? - On će biti na sigurnom i toplom sa svojim knjigama - vedro će drumski razbojnik. -Podržat ću te u svemu što mu odlučiš reći. Octavia je sasvim dobro znala da njezin otac neće postavljati nezgodna pitanja za slučaj da ne bude zadovoljan odgovorima. Prihvatit će promjenu okolnosti sa svojom uobičajenom bezbrižnošću, barem na površini. Dakle, to je to. Sklopili su divlju, fantastičnu nagodbu. Njezin će se život uskoro sasvim promijeniti. A ipak ničim nije zapečaćena tako važna nagodba. Čak ni svečanim riječima prihvaćanja. Uzeo ju je za ruku i vukao je uza se dok su klizali natrag do šireg područja gdje su se okupljali pomodni klizači. Iskosa je pogledala njegovo lice i nije vidjela nikakvu promjenu. Napola je očekivala da će vidjeti neko demonsko zadovoljstvo u njegovim očima ili oko usta, ali imao je uobičajeni izraz lica, mirnu vedrinu i podrugljiv osmijeh na usnama. - Ondje - tiho je rekao. - Vidiš li visokog vitkog džentlmena u plaštu od tamnocrvenog baršuna s plavom kovrčavom kosom? To je čovjek koji sebe naziva grofom od Wyndhama. - Sebe naziva? - Octavia je oštro pogledala lorda Ruperta. - Želiš reći da on to nije? - Ne, nije - tiho reče grof od Wyndhama. - Ali ćeš radi naše malene predstave prihvatiti njegovu titulu. Kakva je to zagonetka? Octavia je pogledala čovjeka kojeg je trebala zavesti i opljačkati. Klizao je s očitom gracioznošću, a njegova se vitka figura elegantno kretala oko partnerice. Nije nosio šešir, a njegova kosa činila je raskošni slap zlaćanih uvojaka, lagano uhvaćen na zatiljku tamnocrvenom vrpcom. Bio je previše daleko da bi stekla neki dojam, samo je vidjela otmjenost i samouvjerenu eleganciju. - Što je on tebi? - pitala je, nesvjesno šapćući. - Moj neprijatelj. Tako jasna, izričita tvrdnja nije ostavljala mjesta za pitanja, ali je pokušala. - I nećeš mi reći kako te povrijedio. - Nije potrebno da to znaš. Octavia je šutjela i nastavila promatrati čovjeka koji sebe zove grofom od Wyndhama. Podigle su joj se vlasi na zatiljku i drhtaj je prostrujao njezinim leđima, ali to nije bilo od hladnoće. Uzbuđenje ili strah, nije znala. No s druge strane, zasad je to dvoje neraskidivo povezano.

RafaelaR

56

Anna

7. poglavlje

- Hajde, idemo zapečatiti naš ugovor. Miran glas lorda Ruperta zvučao je poput činela čiji se zvuk probio u zbijeni krug njezinih misli. - Obećao sam ti večeru - rekao je, smiješeći se, bez podrugljivo iskrivljenih usta, te sa sjajem u očima koji joj je koljena pretvorio u vodu. - Gdje? - Pitanje je zvučalo prigušeno pa je pročistila grlo. - Gdje bismo trebali večerati? - Pa, to zapravo ovisi o tebi, gospođice Morgan. - Sjaj se u njegovim očima pojačao. - Siguran sam da možemo dobro jesti na Piazzi, ako želiš. Kasnije ću te odvesti natrag u Shoreditch. - No s druge strane - nastavio je zamišljenim tonom - tvoja haljina nije elegantna prema mjerilima današnje mode, a Piazza je popularno stjecište pripadnika visokoga društva. U takvim okolnostima nema ničeg neugodnijeg od osjećaja da si loše odjeven. Uvijek možeš zadržati plašt na sebi, ali ... moglo bi biti nespretno za jelo, ne misliš li? - Možda - mirno promrmlja Octavia, sa zanimanjem čekajući da ovo rezoniranje dovede do zaključka. Činilo se da lord Rupert ima vlastite planove za večer, a ova navodna želja da čuje njezino mišljenje samo je igra. - Jasno, moramo o mnogočemu raspraviti - nastavio je. - Pojedinosti i takve stvari. To bi moglo biti lakše na nekom zabačenijem mjestu nego u nekom restoranu na Piazzi. - Sigurna sam da imaš pravo - smjerno će Octavia. - Što predlažeš, milorde? Gladio je bradu, zamišljeno se mršteći kao da ozbiljno razmišlja o različitim opcijama. - Pa, ja bih predložio Royal Oak - na koncu je rekao. - Ondje bismo imali savršenu privatnost, a j a mogu jamčiti za večeru. - No možda će mi kasnije biti problem vratiti se kući - zamišljeno istakne Octavia. - Bilo bi veoma kasno za vožnju od Putneya do Shoreditcha, a zatim bi morao voziti natrag, naravno. - Točno - kimnuo je. - Da, svakako, to treba uzeti u obzir. - Jasno, tata će vjerojatno spavati do jutra, a gospođa Forster će se pobrinuti za njega ako se probudi ... pa bih mogla prenoćiti u Royal Oaku - glasno je razmišljala Octavia. - To bi moglo biti rješenje, ne misliš li? - Moglo bi - složio se. - Želiš li tako postupiti, gospo? - Ako bi takvo rješenje na neki način možda doprinijelo mojem obrazovanju, moglo bi se reći da ćemo jednim udarcem ubiti dvije muhe - mrmljala je Octavia dok je, oborena pogleda, lijeno vukla crte vrhom klizaljke. - O, to mogu jamčiti - reče lord Rupert. - To bi bilo veoma učinkovito korištenje vremena. - A učinkovitost je od vitalne važnosti kad se planira tako veliki podvig, milorde. RafaelaR

57

Anna

- Upravo tako. Octavia podigne pogled do njegovih očiju. Smijeh je poigravao po mirnoj sivoj površini, ali ispod površine boja je potamnjela, kao da gleda u dubinu bezdana. - Onda vjerujem, milorde, da bi Royal Oak bilo najbolje rješenje. Kićeno se naklonio. - Izvrsna odluka, draga moja. - Ona do koje sam došla posve sama - promrmljala je Octavia dok ga je slijedila prema rubu leda. Pogledao je preko ramena i vedro primijetio: - Budi uvjerena, gospo, da ću uvijek nastojati postići konsenzus kad je riječ o donošenju važnih odluka. - To me uopće ne zabrinjava, milorde. - Sjela je na rub leda kako bi skinula klizaljke, svjesna da su njezini rumeni obrazi u suprotnosti s onim što je rekla. Prikriveno značenje njihove razmjene uzbudilo ju je na način kakav nikad ranije nije upoznala. Mogla je misliti samo na obećanu lekciju, o ponovnom doživljavanju radosti njezina sna, ali ovaj put uz sudjelovanje urna, a ne samo tijela. Kad se sagnuo, uhvatio je za ruku i povukao na noge, snaga njegovih prstiju izazvala je klecanje njezinih koljena i na trenutak se zanjihala prema njemu kao da joj noge ne mogu podnijeti težinu tijela. Obavio ju je rukom oko struka, držeći je trenutak uza se, a njegov joj je miris ispunio nosnice tako da je osjetila vrtoglavicu. Progunđala je neki uzvik i odgurnnula se od njega, posramljena zbog te apsurdne slabosti, zbog nevjerojatne nadraženosti njezinih živaca. Svatko bi pomislio da je neka slabašna djeva koja gubi svijest zbog bilo kakve gluposti i trebaju joj mirišljave soli. Popela se u faeton prije nego joj je lord Rupert uspio ponuditi pomoć i ukočeno sjela, čvrsto se obavila plaštem, sklopila ruke u krilu i sa zanimanjem se zagledala u prizor na jezeru. Rupert ništa nije rekao, iako ju je iskosa pogledao, ali nije uspjela vidjeti izraz njegovih očiju. No imao je osjećaj da on zna što se dogodilo i da ga to zabavlja. To nije nimalo pomoglo njezinom osjećaju posramljenosti koji je jačao jer te čudne žudnje nisu popuštale, pa se počela pitati hoće li se baciti na njega čim ostanu sami, trgati odjeću s njega uz gladne povike primitivne strasti. Apsurdno! Sklupčala se u svojem plaštu, povukavši se sasvim do ruba sjedala. Jasno, bilo bi joj manje neugodno kad bi i on patio od sličnih problema, ali nekako nije vjerovala da je tako. Oni proizlaze, bila je uvjerena, iz njezina neiskustva, a lord Rupert Warwick je previše hladan i pribran, previše iskusan u tom području, da njime vladaju plimni valovi nezvanih i neposlušnih emocija. - Pomakneš li se još malo ustranu, ispast ćeš iz kočije -primijetio je lord Rupert. - Jesam li zauzeo previše mjesta? - Ne ... ne, naravno - žurno će Octavia. - Nisam željela smetati tvojoj ruci ... otežavati ti kontrolu nad konjima ... ili ... ili tako nešto. - Zbunjeno je ušutjela, a lice joj je gorjelo. - Kako obzirno od tebe - promrmljao je. - No uvjeravam te da ne postoji ni najmanja opasnost od toga. - Prebacivši uzde u desnu ruku, lijevornju je obuhvatio oko struka i povukao duž klupe dok mu nije sjedila tako blizu da joj je ramenom dodirivao obraz. - Mislim da je ovo malo više prijateljski. - Ali nije osobito dolično - rekla je, pokušavajući sjediti posve uspravno unatoč ruci koja ju je držala oko struka. Rupert se tiho nasmijao. - Možda nije, ali doličnost nije na današnjem dnevnom redu. RafaelaR

58

Anna

Octavia je skupila usne i šutjela dok se nije malo smirila; tada je promijenila temu, nadajući se da će joj to pomoći da se usredotoči na nešto drugo, a ne na erotične maštarije. -Jesi li razmišljao o tome gdje bismo trebali prirediti tu šaradu? - Unajmio sam udobnu namještenu kuću u Dover Streetu. Promjena teme savršeno je funkcionirala. Octavia se tako iznenadila da su nestale sve misli o nedoličnim satima koji su pred njom. Trgnula se ustranu, podalje od njegove ruke, i umalo pala sa sjedala. - Već? Ali ... ali kako si mogao znati da ću pristati? Rupert je povukao i objema rukama uhvatio uzde. - Bio sam optimist. - Previše si samouvjeren, milorde - ledeno je ustvrdila. - Jesam li? - Pogledao ju je s neskrivenim cinizmom. -Prestani s tim bahatim ponašanjem, Octavia. Od početka sam govorio da smo nas dvoje isti. Mogao sam pogoditi kako ćeš reagirati jer bih i ja tako reagirao na takav prijedlog. - Kakve li arogantne, drske ... - Utonula je u bijesnu šutnju. - Ostala si bez riječi? - pitao je, uzdigavši obrve u nevjerici. - Mislio sam da to nikad neću doživjeti. - Ovo je ludilo! - prasne Octavia. - Prezirem te! Što uopće radim ovdje? - O, mislim da savršeno dobro znaš odgovor na to pitanje - odgovorio je, brže potjeravši konje kad su skrenuli s Westminster Bridgea i stigli do mirnijeg područja južno od rijeke. - Jedva čekaš određene lekcije, dušice, baš kao što ja jedva čekam da ti ih održim. I jednako željno iščekuješ svoju osvetu, baš kao i ja moju. Zato se prestanimo pretvarati ... barem dok smo sami. - Za navodnog aristokrata imaš veoma malo smisla za finese - odbrusi Octavia. - Vjerujem da treba govoriti bez uvijanja - rekao je. -Običan, iskren čovjek, draga moja. Ako te moja iskrenost vrijeđa, onda te samo mogu zamoliti da mi oprostiš, ali bojim se da ne mogu promijeniti navike što sam ih u životu stekao. - Kakvom životu? - Možda ću ti jednoga dana ispričati. - Tebi je poznata moja priča, zašto ja ne bih znala tvoju? - Jer sam odlučio da ti je neću ispričati. - Trebali bismo živjeti pod istim krovom, izvesti tu varku, a ti očekuješ da ću slušati tvoje upute iako ništa ne znam o tebi ... o tome kako si dospio u tu situaciju? - frustrirano je rekla. - Čak ne znam ni tvoje pravo ime. Lord Nick ... lord Rupert Warwick? To su izmišljena imena, nisu li? - Da. Jednostavno priznanje ostavilo ju je bez riječi. Sjedila je kraj njega, nesposobna smisliti što bi rekla kako bi razbila njegovu iritantnu samouvjerenost. Jasno se vidio cinizam čovjeka koji je umoran od svijeta i zračio je aurom samokontrole za koju je znala da joj se neće moći oduprijeti. Naglo ju je uvukao u svoj život, učinio je dijelom svojih urota, ali dok je ona sebe smatrala osobom koja sama donosi odluke i ima kontrolu nad situacijom, u njegovim je očima samo dodatak, korisno oruđe koje će prilagoditi za svoje potrebe. Zimsko je poslijepodne prolazilo, svjetla su se pojavljivala u kolibama kraj kojih su prolazili. Lord Rupert nije pokazivao namjeru da prekine tišinu, mada je njezin nijemi gnjev zujao oko faetona poput gnijezda nevidljivih osa. Octavia je razmišljala o tome da RafaelaR

59

Anna

bi mu trebala reći da je ovaj put ipak pogrešno procijenio situaciju. Da pod ovim uvjetima ne želi sudjelovati u njegovim planovima. Neka okrene faeton i vrati je u grad. Razmišljala je o izgovaranju svega toga, ali ništa nije rekla. Svjetla Royal Oaka blještala su u sumraku, a Ben i štrkljasti momak ponovno su izišli kako bi ih pozdravili kad je Rupert zaustavio konje ispod škripavog znaka. - Eh, nismo te očekivali ovako rano - rekao je Ben kad je drumski razbojnik skočio na tlo. - Vidim da si opet doveo gospođicu. - Jesam, Bene - veselo je potvrdio Rupert i okrenuo se kako bi pomogao Octavii da siđe iz faetona. - Moramo raspraviti o nekim važnim stvarima, a ovo se činilo kao najprikladnije mjesto. - O, da - rekao je Ben i nasmijao se. - U Royal Oaku znamo sve o takvim važnim stvarima. Octavia je nepomično stajala u žutoj svjetlosti koja se prosipala kroz otvorena vrata. Prekrižila je ruke i ljutito gledala krčmara koji se cerio od uha do uha. - Sumnjam da išta znate, Bene. Vas se nimalo ne tiče što ja radim ovdje i bit ću vam zahvalna ako svoja zapažanja zadržite za sebe. - Potom se okrenula na peti i ušla u krčmu. Ako se ne može boriti s drumskim razbojnikom, barem može ljudima u ovom razbojničkom brlogu pokazati da je ona nešto više od igračke njihovog dragocjenog Lorda Nicka. - Eh, ta ima oštar jezik - rekao je Ben, i dalje se cereći, očito se ne uzrujavajući zbog Octaviina prijekora. Rupert je slegnuo ramenima i slijedio Octaviu unutra. Bessie je izišla iz kuhinje, lica rumena od vatre jer je okretala but divljači na ražnju. Ignorirala je Octaviu i kimanjem pozdravila Nicka. - Najbolje da odeš do vatre u točionici, Nick, dok se tvoj salon ne zagrije. Tab je tek zapalila vatru u tvojem kaminu. Očekivali smo tek kad padne mrak. - Nije važno - nehajno će Nick. - Popit ću vrč piva, a gospođica Morgan će uzeti čašu madere. - Poveo je Octaviu u krcatu točionicu, a Bessie ih je pratila zlokobnim pogledom. Octavia se pitala koliko je onih koji su sad u točionici bilo ondje i kad je prošli put došla, a obrazi su joj gorjeli kad je nesvjesno skrenula pogled do dugog drvenog stola u sredini prostorije. Glasovi su se povisili dok su ljudi pozdravljali Ruperta, a on im je veselo odgovarao, vodeći Octaviu do klupe kraj vatre. Ako je bio svjestan njezine nelagode, ničim to nije pokazao, osim što se prema njoj odnosio sa smjernom formalnošću, posve suprotnom od njegovog uobičajenog ponašanja. - Dopusti da uzmem tvoj plašt, gospo. - Sam ga je otkopčao i skinuo s njezinih ramena. - Molim te, sjedni da se malo zagriješ. Tab će ti odmah donijeti čašu madere. Zavladala je zainteresirana tišina. Octavia je na sebi osjećala poglede svih nazočnih. Okrenula je lice prema vatri i pretvarala se da grije ruke. Uskoro su opet započeli razgovori, a njezina se koža prestala ježiti od osjećaja da je promatra stotine očiju. Rupert joj je pružio čašu madere, a zatim je stao kraj nje, leđima okrenut vatri tako da ju je tijelom djelomice štitio od ostalih. Takva neočekivana obzirnost donekle je smirila njezin uznemireni temperament. Opustila se i naslonila na tvrdi drveni naslon klupe, polako je pila vino i ispružila noge prema vatri. - Eh ... je li Nick ovdje? - Hrapavi je glas nadjačao ugodan žamor, doimajući se hitnim. Octavia je naglo podigla pogled i vidjela da se Rupert odjednom ukočio. -Da, Morrise rekao je. - Ovdje sam. Imaš li nešto za mene? - Valjda imam. RafaelaR

60

Anna

Octavia je pogledala prema vratima gdje je stajao čovjek u crnom plaštu iznad radničke odjeće, s ofucanim slamnatim šeširom na glavi i starom lulom u ruci, doimajući se nekako podlo. - Vrč najboljega, Bessie - viknuo je pridošlica i ušao u točionicu. - Stavi na račun Lorda Nicka. Rupert je pošao prema Morrisu. Glavom je pokazao prema vratima. - Iziđi, Morrise. - Eh, ali vani je užasno hladno - gunđao je čovjek, uzevši vrč piva što ga je Bessie gurnula preko šanka do njega. Zagnjurio je nos u vrč i bučno pio, a potom je poderanim rukavom obrisao brkove od pjene. - Želiš znati što sam čuo u konačistu Bell & Book. - Van! - Rupertov je glas bio poput pucnja bičem. Pogledao je Octaviu koja je s neskrivenim zanimanjem promatrala prizor, a potom je dugim koracima izišao iz točionice. Morris je popio svoje pivo, tresnuo vrčem po šanku i pošao za njim. - Neka me vrag nosi ako znam odakle Morrisu sve te informacije - primijetio je Ben, ne obraćajući se nikome posebno. - Ali uvijek dolazi s ovim ili onim. Nick kaže da je on njegov najbolji doušnik... ne gubi vrijeme na nešto sitno. O čemu to govore, za ime svijeta? Octavia se sklupčala u kutu klupe, zadovoljna činjenicom da su zaboravili na nju. Kakve bi informacije Rupert smatrao vrijednima? Njezino je razmišljanje prekinuo onaj o kojemu je razmišljala. Doimao se pomalo zabrinutim, namrštena čela. - Tab mi kaže da je sad ugodno toplo u salonu - rekao je. - Hoćemo li poći gore? Octavia je ustala, zaboravivši na zagonetnog Morrisa u svojoj želji da ode iz prepune točionice. - Poslat ću ti večeru za pola sata, Nick - rekla je Bessie s druge strane šanka, i dalje ignorirajući Octaviu. - Imam fini but divljači sa želeom od crvenog ribiza, goveđi jezik i jelo od malenih paklara. Što bi želio? - O, sve troje, molim lijepo - nemarno će Rupert. - Oboje smo prilično gladni. - Poveo je Octaviu stubama do svojeg salona. - Je li Bessie uvijek neljubazna prema tvojim gostima? - upita Octavia. - Vjerovala ili ne, draga moja, ti si jedina gošća koju sam imao - rekao je dok je ulijevao maderu u dvije čaše. - Zaboga, kakva čast. - Octavia je prihvatila pruženu čašu. - Bila sam sigurna da je postojao niz opčinjenih žena koje jedva čekaju pozornosti tako zloglasnog drumskog razbojnika. Pravi Macheath. Rupert ju je zamišljeno promatrao preko ruba čaše. -Čini se da smo opet pogrešno krenuli. Nedavno sam nam čestitao jer smo postigli stanje sklada koje se samo može poboljšavati kako večer prolazi, a sad smo opet na ratnoj nozi ... bolje rečeno, ti si na ratnoj nozi. Nije mi jasno kako se to dogodilo. - Nemoj biti neiskren, milorde. Posve dobro znaš kako se to dogodilo. - Octavia je sjela u naslonjač kraj kamina. - Očekuješ da ću slušati tvoje upute, a ne želiš mi dati nikakve informacije niti me uključiti u elementarne aspekte tog šašavog plana. Možda mi se neće sviđati ta kuća u Dover Streetu, ali to tebi uopće neće biti važno, zar ne? Rupert je prošao rukom kroz kosu, prvi put se doimajući smetenim. - Zašto bi bilo važno kakva je kuća? To je samo privremeni smještaj. Položaj je dobar, ima pristojno velike prostorije, namještaju nema prigovora. Ondje postoji nekoliko soba koje će, RafaelaR

61

Anna

vjerujem, sasvim odgovarati tvojem ocu - dodao je. - U usporedbi s onim gdje sad živi, gotovo bi sve značilo poboljšanje. Octavia to nije mogla osporiti. Odlučila se za drugi pristup. - Ne misliš li da bi očekivao da će biti na vjenčanju svojeg jedinog djeteta? - To je problem - priznao je. - No siguran sam da ga možemo riješiti. Pozorno ju je promatrao. - Nemoj stvarati probleme tek reda radi, Octavia. Ili ćeš slušati moje upute u ovoj predstavi, ili ćemo sad sve prekinuti. Neće upaliti ako mi se budeš suprotstavljala. Octavia je zurila u vatru, nevoljko priznavši da je plan njegov i posve je razumno da on odlučuje kako će se razvijati. Vrijeđao ju je način na koji to čini. - Gledaj na to ovako - rekao je i prišao joj, uhvativši je za bradu i podigavši njezino lice. - Kad to ne bi bio lažan brak, zakoni i crkva obvezivali bi te da prihvaćaš upute i autoritet svojega muža. Ovo je ista situacija, ali su razlozi malo drukčiji. U glasu mu se osjećao ton zadirkivanja, ali su se tamne struje vrtložile ispod mirne površine njegovih očiju. Vidjela je svoj odraz u tamnim šarenicama i zamislila kako klizi ispod površine u vrtlog tih struja, nestaje u bujici strasti koju obećavaju. - Veoma si lijepa, Octavia Morgan. - Palcem je prešao po njezinim ustima, sad ozbiljna lica. - Pitam se znaš li kako si lijepa. Octavia je zadrhtala, izgubljena u medenoj toplini njegova glasa, svjetlucavom sjaju njegovih očiju. Pritisak njegovih prstiju na njezinoj koži činio se bitnim. Podigla je ruku i uhvatila njegovo zapešće, osjetivši kako joj pod prstima kuca snažan i ravnomjeran puls. - Sklopimo primirje, Octavia - tiho je rekao. Kimnula je. - Primirje. Nasmiješio se i spustio usta na njezina, a nju je preplavila vrtoglava bujica sjećanja i tijelo joj se razbudilo. Udisala je miris njegove kože, ponovno kušala slatkoću njegovih usta, a njezine su se bradavice ukrutile i prepone se zagrijale. Čvršće mu je stisnula zapešće i napola ustala iz naslonjača, obuzeta potrebom da svoje tijelo priljubi uz njegovo. U tom se neprikladnom trenutku začulo kucanje na vratima i on se odmaknuo, pustivši joj lice. - Sve u svoje vrijeme, dušice. - Nehajno se odmaknuo od nje kad je Tabitha ušla. Nasmiješila se Octavii i napravila kniks. - Sad ću postaviti stol. Barem se jedna osoba u ovom brlogu lopova uljudno odnosi prema njoj. Octavia je uzvratila Tabithi smiješak i opustila se u naslonjaču, nastojeći se pribrati. Pogledala je na sat, osjećajući se poput djeteta koje željno iščekuje obećani dar, nesposobna mirno sjediti, svakih nekoliko minuta želeći zapitkivati: »Je li već vrijeme?« Ostala je sjediti dok se na stol postavljala večera. Rupert se naslonio na policu iznad kamina i ležerno razgovarao s Bessie i Benom. - Eto, gotovo. - Bessie je zadovoljno kimnula dok je promatrala krcati stol. - Odmah ću zapaliti vatru u tvojoj spavaćoj sobi. Rekla bih da ćeš se uskoro povući onamo. - Mrko je pogledala nepomičnu i tihu Octaviu. Rupert ništa nije odgovorio, već je samo lagano kimnuo i njih dvoje su izišli. - Dođi k stolu, gospođice Morgan. - Rupert joj je izvukao stolicu. - Mislim da će Bessiena večera nadmašiti sve što bi gospođa Forster mogla ponuditi. - Gospođa Forster priprema veoma ukusan puding od mesa i bubrega - nabusito će Octavia prije nego je sjela. Nasmiješila mu se, a on joj je dlanom pomilovao glavu. RafaelaR

62

Anna

- Mislim da ću, ako se ne budeš previše bunila, raspustiti tvoju kosu. Iznenađeno je dotaknula tešku pletenicu na ramenu. - Sada? - Da - odlučno je rekao i vješto počeo vaditi ukosnice. - Eto, sad je mnogo bolje. - Prstima joj je raščešljao blistavu crvenkasto smeđu grivu, raširivši je po njezinim ramenima prije nego je sjeo s druge strane stola. - Ima li još nešto? - pitala je Octavia, u ironiji potraživši utočište pred obnovljenom zbunjenošću. - Možda bi želio da raskopčam haljinu ... ili skinem čarape ... ili ... - Sve to, ali malo kasnije - prekinuo ju je, nagnuvši se preko stola kako bi ulio vino u njezinu čašu. - Još nisam odlučio želim li da to sama učiniš, ili ću se ja time pozabaviti. - Grom i pakao! - progunđala je Octavia i spustila žlicu za serviranje u posudu s paklarama. - Misliš li da će opet padati snijeg? - uljudno je pitao Rupert. - Nadam se da neće - odgovorila je glasom koji je podrhtavao od smijeha. - Smijem li ti dodati paklare? - Molim te. - Poslužio se i potom rekao: - Mislio sam da bismo u subotu mogli odglumiti proslavu našeg vjenčanja, osim ako nemaš neku drugu hitnu obvezu. Octavia je progutala cijelu paklaru. - Uh... ovaj, mislim da nemam, milorde. - Onda se već te večeri možemo useliti u kuću u Dover Streetu, kao bračni par. - Da - složila se Octavia. Tako brzo! Nema vremena za pripremanje oca na tu nevjerojatnu promjenu. No trenutno se nije uspijevala baviti takvim detaljem. Morat će podmiriti račune gospođi Forster i otkupiti sve što Jebediah još uvijek ima kod sebe - ali trenutno se nije mogla ni time opterećivati. - Dat ću ti dovoljno sredstava da podmiriš sve svoje preostale dugove u Shoreditchu - mirno je rekao lord Rupert dok je rezao goveđi jezik. Kako joj uvijek uspijeva čitati misli? Octavia je odbacila to pitanje s jednakom lakoćom s kakvom je u posljednjih pola sata odbacila sve druge brige. Neodređeno se pitala hoće li financirati taj pothvat, a zatim je nonšalantno odbacila i to pitanje. Rupert upravlja ovim brodom, slijedi svoj zacrtani put. Ona samo mora okretati kormilo kako on kaže. - Voliš li operu? - pitao je s uljudnim zanimanjem. - Osim Glucka - spremno je odgovorila Octavia. - Mrzim Glucka. - Možda ti se čini malo teškim - ozbiljno se složio dok je rezao divljač. - No treba biti viđen u operi. Svakako bismo trebali unajmiti ložu za sezonu. - O, svakako. No više volim kazalište. Jednom sam gledala Garricka u ulozi Hamleta. - Njegova smrt prošle godine veliki je gubitak za pozornicu - rekao je Rupert dok je na njezin tanjur stavljao komad divljači. Tijekom cijele večere održavao je ležerno čavrljanje o nevažnim stvarima. Octavia je u početku mislila da je to samo igra, ali tada joj je palo na pamet da je on testira kako bi vidio hoće li se snaći u dvorskim krugovima. - Dakle, jesam li prošla? - pitala je Octavia nakon što je Tabitha odnijela posuđe glavnog jela i na stol stavila tanjur kolača od sira i zdjelu jabuka. Rupert se smiješio dok je gulio jabuku. - Što si prošla? - Dobro znaš o čemu govorim. RafaelaR

63

Anna

Nagnuo se preko stola i stavio oguljenu jabuku na njezin tanjur. - Northumberland i Shoreditch možda nisu mjesta gdje se može naučiti kako biti dvoranin. - Društvo u Northumberlandu ima svoje pozitivne strane - blago je primijetila, grickajući jabuku. - A ja bih trebao znati da tebi rijetko kada treba dvaput nešto reći - zamišljeno je rekao. - Kako se osjećaš u tim krugovima? - Savršeno. - Popila je gutljaj vina i mirno ga pogledala u oči. Kimnuo je i odgurnuo stolicu od stola. - Hoćemo li onda prekinuti i prijeći na najozbiljniju lekciju ove večeri, gospođice Morgan? Drhtaj je prostrujao njezinim leđima. - Naravno, naučit ćeš me trikovima zavođenja kako bih to primijenila na tvojem neprijatelju. - Ne - tiho ju je ispravio. - Ne, radije bih te naučio kako ćeš sama izvlačiti užitak iz onoga što daješ. Zaobišao je stol i povukao njezinu stolicu. Uhvatio ju je za laktove, podigao na noge i okrenuo prema sebi. Oči su mu potamnjele, mutne od strasti, usta se pretvorila u napetu crtu, a ona je osjećala kako napetost pulsira u njegovom tijelu tako blizu njezinome. -Želim te, Octavia - promrmljao je. - Samo tebe i samo radi tebe. Octavia je jezikom dotaknula suhe usne. Koža joj je bila vrela kao da ima groznicu. - Pokaži mi te stvari - šapnula je. - Ovaj put želim znati što se zbiva. Nešto je preletjelo njegovim očima, sjenka koja je podsjećala na žaljenje, ali je brzo nestala kao da je nije ni bilo. - Dođi. Uzeo ju je za ruku i poveo iz salona mračnim i hladnim hodnikom do spavaće sobe. Zatvorio je vrata i spustio teški zasun. Octavia je stajala nasred sobe osjećajući se nespretno i nesigurno, plaho kao bilo koja djevica u svojoj prvoj bračnoj noći . Ona nije djevica, ali vođenje ljubavi u snu nije ju pripremilo za ovaj osjećaj koji ju je sad obuzeo, za žar što ga je vidjela u njegovim očima dok joj je prilazio laganim, nestrpljivim koracima. Uzeo je njezine ruke i protrljao ih. - Je li ti hladno? Bespomoćno je slegnula ramenima. - Hladno ... vruće ... oboje ... ne znam. - Odjednom je izvukla ruke iz njegovih i naglo rekla: - Osjećam se sramežljivo i glupo jer ne znam što mi je činiti. Da se razodjenem? Nasmiješio se. - Volio bih da to učiniš. - Prišao je vatri, ramenima se naslonio na policu iznad kamina i promatrao je. Osjećala je Rupertov pogled na sebi, premda ga ni za što na svijetu nije mogla pogledati. Sjela je na rub kreveta kako bi izula čizme, a zatim je opet ustala. Brzo je otkopčala haljinu i pustila da joj klizne do stopala. Ispod haljine imala je samo jednu pamučnu podsuknju, košulju i vunene čarape. Steznici, obruči i uškrobljene podsuknje od batista uopće nisu potrebni u Shoreditchu. Iskoračila je iz podsuknje, odvezala podvezice i skinula čarape, šutnuvši ih s nogu. Trenutak je oklijevala, a potom je s mračnom odlučnošću podigla košulju preko glave i spustila je na pod. Okrenula se prema njemu držeći ruke niz tijelo, oduprijevši se porivu da sakrije intimne dijelove svojega tijela. - Dakle? - Podigla je bradu i gledala ga s čudnim prkosom. - Dakle - tiho je ponovio, odgurnuvši se od kamina i pošavši prema njoj. - Dakle, gospođice Morgan. - Stavio joj je ruke na ramena i dlanovima prešao niz njezine ruke sve do zapešća. Koža ju je pekla kao da su za njegovim rukama išli maleni plameni jezici. RafaelaR

64

Anna

- Želiš li da ja za tebe učinim ono što si ti učinila za mene? - nasmiješe je pitao, i dalje je držeći za zapešća, pogledom gutajući njezino tijelo, a oni isti plameni jezici dotaknuli su svaki centimetar njezine kože. - To bi moglo donekle uspostaviti ravnotežu - rekla je Octavia, pokušavajući govoriti s vedrom bezbrižnošću, ali nije prepoznala vlastiti glas. - Dođi bliže vatri. - Povukao ju je u toplinu, podalje od hladnog zraka s prozora. Octavia je bila svjesna topline vatre na svojim leđima, kao i hladnoće s prednje strane. Osjećala je kako su joj se bradavice ukrutile, ali nije znala je li to od hladnoće, zbog njezine nagosti ili onoga što je gledala. Rupert je polako uklanjao svoju odjeću, a ona se sjetila druge prilike kad je s nevjericom gledala kako se razodijeva pred njom, mirno kao da uopće nije ondje. Ali ovaj put je to činio za nju. Dok je skidao odjevne predmete, pomno ih je stavljao na škrinju od cedrovine u podnožju kreveta. Okrenuo se od nje dok je skidao košulju i ona je vidjela kako mu se mišići stežu na ramenima i snažnim vitkim leđima. Pogled joj se zaustavio na njegovim bokovima i stražnjici, jasno vidljivima u hlačama od mekane kože, zatim na mišićima njegovih bedara kad se sagnuo kako bi izuo čizme i čarape. Jedva dišući, slušala je zveket dok je otkopčavao pojas. Stavio je ruke na struk i gurnuo hlače i gaće niz bokove, jednim vještim pokretom iskoračivši iz oba odjevna predmeta. Octavia je proučavala njegovu nagost sa stražnje strane o način na koji su se njegova široka leđa sužavala do uskog struka i vitkih bokova. Uočila je mišićavost njegove stražnjice, čvrsta bedra i listove. Nije točno znala kako ona izgleda sa stražnje strane, ali je bila uvjerena da se poprilično razlikuje od ove muške verzije. Činilo se da joj daje obilje vremena za proučavanje, dovoljno da zapazi sićušan madež u dnu njegovih leđa, sitne tamne dlačice duž kralješnice koje nestaju između njegovih guzova, dovoljno vremena za proučavanje da joj obrazi porumene i u trbuhu osjeti drhtaj uzbuđenja. Tada se okrenuo prema njoj. Mirno je stajao s osmijehom na usnama dok se prepuštao njezinu pogledu. Promatrala je njegova čvrsta prsa, ravan trbuh, ukrućeni ud. Nikad ranije nije tako nešto vidjela, ali se njezino tijelo sjećalo ugodne boli kad je taj ud ušao u nju, pomicao se u njoj, zarobio neki suštinski dio nje koji je pripadao samo predivnom sjedinjavanju njihovih tijela. Nesigurno je koraknula prema njemu, ali se on brzo pomaknuo i oboje ih primaknuo toplini vatre. Priljubio ju je uza se tako da je na trbuhu osjećala pulsiranje njegove erekcije. Dojke su joj bile pritisnute uz njegova prsa pa je osjećala otkucaje njegova srca, baš kao i svojega koje je divlje lupalo, poput krila neke mahnite ptice. Rukama je prešao niz njezina leđa, milujući udubljenje struka, klizeći naokolo do njezine stražnjice. Nasmiješenim je ustima poljubio njezina, laganim dodirom koji je njezine usne ostavio drhtavima. - Želio bih te gledati - rekao je. - Mislila sam da si to upravo činio. - Drhtavo se smiješila kad joj je stavio ruke na ramena. - Ne onako kako bih želio. Činilo se da ti je nelagodno. - Pa, takva mi situacija nije poznata - iskreno je rekla. Smiješeći. se, odmaknuo se na korak od nje, uhvatio joj ruke i podigao ih ustranu dok je pogledom polako milovao cijelo njezino tijelo. Koža ju je pekla pod njegovim žarkim očima. Pustio joj je ruke i svoje RafaelaR

65

Anna

stavio na njezine dojke, dlanovima obuhvativši mekane obline i vrhovima prstiju lagano milujući njezine bradavice. - Ovo ti godi - ustvrdio je. Polizao je prst i njime prešao niz udubinu između njezinih dojki. Octavia je zadrhtala, a jasno definirani rubovi stvarnosti, njihova okruženja, lelujali su dokje svaki dio nje reagirao na ono što joj je činio. Uvukao je prst u njezin pupak, a potom nastavio svoj put niz trbuh. Kliznuo je između njezinih bedara, a ona je ubrzano disala kad joj je tijelo poskočilo na taj delikatan dodir. Toplim je dlanom pokrio njezino spolovilo, a njegovi su prsti poigravali preko osjetljivog ispupčenja dok nije čula vlastite uzdahe u tihoj sobi, kao da dopiru iz velike daljine i nemaju nikakve veze s njom. Val tako intenzivnih osjeta da je izgubila svaki doticaj sa stvarnošću naglo ju je zapljusnuo, preplavio je, i bila bi pala na koljena da ju nije privukao k sebi. - Gospode! - progunđala je, mlitavo se naslonivši na njega kad su joj se oči ponovno fokusirale i soba se vratila. - Što se dogodilo? Rupert se grleno nasmijao. - Nevjerojatno si osjetljiva, dušice. Jedva sam te dotaknuo. Pogledala ga je. - Mogu li ja tako nešto učiniti za tebe? - O, da.Octavia je uspravila svoja još uvijek klecava koljena i pogledala niz njegovo tijelo. Njegova erekcija kao da je žudjela za njezinim dodirom pa ga je nježno uhvatila, istraživala, savila prste, osjećala kako krv pulsira u nabreklim žilama. - Ovako? - Tako. Dopustila je svojim prstima da istražuju, pođu dalje, miluju tvrde kugle. Kad ga je pogledala, vidjela je da su njegove oči zatvorene, glava zabačena, usta izvijena od užitka. Rekao je da će joj pokazati kako će davati i primati senzualne radosti u spavaćoj odaji, a ona je otkrila da crpi golemo zadovoljstvo iz osjećaja da mu njezini prsti pružaju užitak, dok je slušala kako mu se disanje ubrzava, osjećala vlagu njegove kože kad mu je spustila obraz na prsa, a ukrućeni je ud podrhtavao u njezinoj ruci kao da ima vlastiti život. - Sad prestani! - Njegov je glas bio promukli šapat kad joj je uhvatio ruke i odmaknuo ih od sebe. Odnio ju je do kreveta, a ondje ju je prislonio na uzdignuto koljeno kako bi odmaknuo pokrivače. Nježno ju je spustio na krevet i ispružio se kraj nje, - oslonivši se na lakat dok joj je milovao tijelo, zamišljeno je promatrajući. - Imaš predivno tijelo. Tako raskošno, a ipak tako osjetljivo. Sagnuo se i poljubio ubrzani puls na njezinu vratu, a potom joj je ustima obuhvatio bradavicu, obrađujući je jezikom, usnama povlačeći ružičastu aureolu, stvarajući osjećaj istog povlačenja u njezinu trbuhu i preponama, oslobađajući mahnitu bujicu neopisive potrebe. Nestrpljivo ga je povukla na sebe, ispruživši svoje tijelo ispod njega, priljubivši kožu uz njegovu, osjećajući kako njegovi čvrsti mišići pritišću njezino mekano tijelo. - Bit ću izgubljen - šapnuo je, blago protestirajući. - Prerano je. - Ne ... ne - odlučno je odgovorila i podigla bokove, obavivši mu noge oko struka. - Ne, nije prerano. Želim to sada! Nasmijao se, ali su mu oči plamtjele i na licu mu se jasno vidjela vlastita očajnička žudnja. I tada je bio u njoj, a istodobno je bilo kao u njezinu snu i posve drukčije. Ovaj put su njezine oči bile otvorene u svijećama osvijetljenoj sobi, pogledom je fiksirala lice RafaelaR

66

Anna

iznad sebe, gledala je kako se oštre crte njegovog lica omekšavaju dok je njegovo zadovoljstvo raslo, napetost njegovih usta dok se nastojao obuzdati, izbočene žile na njegovu vratu napetom od napora. Rukama je prešla po njegovim nadlakticama i zaustavila ih na tvrdim bicepsima koji su držali njegovu težinu. Kad su se ovaj put stvorili valovi pohlepne žudnje u njezinim preponama, osjećala je veličanstvenu napetost u svakom djeliću tijela, u svakoj svojoj stanici. Jačali su sa svakim dubokim prodorom njegova uda, a tada se činilo da se raspala na komadiće u iskričavoj eksploziji, te je čula kako njezin vlastiti krik odjekuje sobom trenutak prije nego je spustio usta na njezina. Neodređeno je osjetila da je izišao iz njezina tijela, ali je i dalje ležao na njoj i ona ga je čvrsto držala, spojivši ruke oko njegovih leđa u vatrenom zagrljaju dok su iskrice blijedjele i njezino se tijelo iznova oblikovalo. Sad je postala svjesna madraca ispod sebe, vlastitog znoja koji se miješao s njegovim, njegove težine koja joj je gnječila dojke, pritiskala je u mekani krevet. Preplavila ju je prekrasna tromost, pretvarajući njezine udove u maslac. Spustila je ruke s njega, napetost u njezinim bedrima i stražnjici naglo je nestala, a ona je utonula dublje u toplo gnijezdo, oči su joj se zatvorile i otkucaji srca usporili. Rupert joj je poljubio vjeđe, vrh nosa, kut usta; zatim je zastenjao i otkotrljao se s nje na krevet. Ispružila je ruku i potapšala mu trbuh, jedini način priznanja za koji je bila sposobna. Nešto kasnije jedva je uspjela izustiti: - Na koncu si se izvukao. - Bila si tako nestrpljiva, ljubavi, da nisam imao vremena staviti zaštitu. Ali naravno, pomislila je Octavia. Trudnoća bi sigurno uništila njihove planove ... ili barem njezinu ulogu u njima. Hladno podsjećanje na mračnu stvarnost kojoj nema mjesta u toploj trornoj senzualnosti sadašnjeg trenutka. S lakoćom ga je rastjerala, a kad je Rupert zavukao ruku ispod nje, okrenula je glavu na njegovo rame i utonula u san.

RafaelaR

67

Anna

8. poglavlje

Vladao je mrkli mrak kad se Rupert probudio iz laganog sna i bešumno sišao s kreveta, krećući se tako oprezno da nije gotovo ni pomaknuo pokrivače. Slabašan sjaj žara u kaminu osiguravao je minimum vidljivosti te je bos pošao do ormara, slušajući Octaviino duboko ravnomjerno disanje na krevetu bez baldahina. Odjenuo se za manje od deset minuta. Prebacio je teški crni plašt preko ramena, uzeo tamni trorogi šešir i rukavice, te tiho pošao prema vratima. S velikim je oprezom podigao teški zasun, a zatim polako pritisnuo kvaku. Otvorio je vrata tek toliko da se može postrance provući kroz otvor i potom ih zatvorio za sobom. Octavia je sjela u krevetu čim je čula slabašan škljocaj zatvaranja vrata. Što se ovdje događa? Što on radi? Skočila je s kreveta i povukla pokrivač oko sebe, a zatim je potrčala do vrata, udarivši nožnim palcem o stolac dok se kretala kroz tminu. Psujući ispod glasa, oprezno je otvorila vrata i izišla u hodnik gdje je lojanica u zidnom svijećnjaku stvarala prigušenu svjetlost. Na prstima je pošla hodnikom dok nije stigla do stubišta. Rupert je tiho govorio dolje u predsoblju. Odgovarao mu je Benov glas, ali tako tiho da nije uspijevala razabrati riječi. Govorili su brzo i zatim otišli u kuhinju. Octavia je odjurila natrag u spavaću sobu i stala kraj prozora; priljubila je lice uz okno i gledala u dvorište konjušnice. Dolje je svijetlio fenjer, njišući se nad kamenim pločama i stvarajući malenu oazu usred okolnog mraka. Nebo su prekrivali oblaci tako da nije bilo ni zvijezda ni mjesečine, ali je na slabašnoj svjetlosti fenjera prepoznala Ruperta i Bena, još uvijek zadubljene u razgovor. Tada se Ben udaljio prema konjušnici i ponio fenjer, ostavivši Ruperta u mraku. Octavia je budalasto zurila u crno dvorište, nesposobna unijeti smisao u ono što je vidjela. Tada se Ben ponovno pojavio, a vodio je konja srebrne boje. Preko jedne ruke nosio je sedlo i uzde. Octavia je jurnula do ormara. Prekopavala je po odjevnim predmetima, pronašla vunene hlače i košulju, te s tim u rukama potrčala do prozora. Netremice zureći u prizor u dvorištu, navukla je hlače, zavrnula nogavice do gležnjeva, odjenula košulju i zavukla je u pojas hlača, a zatim je pogledom potražila pojas. Našla je onaj što ga je Rupert ranije odbacio .. prije cijele vječnosti ... i pričvrstila ga oko struka. Rupice za kopču nisu joj odgovarale, pa je vezala krajeve. Pojas joj je držao hlače, ali joj je na trbuhu stvarao nimalo elegantnu kvrgu. Ben je u dvorištu dovršio opremanje srebrnog konja. Odmaknuo se i podigao fenjer, a Rupert je uzjahao. Dok je navlačila čizme, Octavia je u svjetlosti fenjera vidjela futrole za pištolje na sedlu, kao i dugi bič omotan oko jabučice. Rupert se sagnuo i kratko se rukovao s Benom. Tada je konj jurnuo naprijed i nestao u mraku iza kapije. Ben se vratio u krčmu. Octavia je sad znala što se događa. Lord Nick ide na cestu. Zgrabila je svoj plašt i rukavice te izišla iz sobe, zatvorivši vrata za sobom. Zastala je na vrhu stubišta i slušala hoće li čuti Bena kako se kreće u prizemlju. Svjetlost je dopirala ispod zatvorenih vrata točionice. RafaelaR

68

Anna

Izišao je iz kuhinje i ušao u točionicu. Glasovi su se čuli kad su se vrata otvorila, a potom su utihnuli kad ih je zatvorio za sobom. Octavia je potrčala niza stube. U praznoj je kuhinji, osvijetljenoj samo vatrom koja je još uvijek gorjela na velikom ognjištu, podigla zasun na stražnjim vratima i šmugnula u dvorište konjušnice. Brzala je kroz konjušnicu kao tamna sjenka u mrklome mraku. Rupert je izjahao na konju kojeg ranije nije vidjela. Razumno je pretpostaviti da se Peter, šarac na kojem je dojahao iz Londona, također nalazi u konjušnici Royal Oaka. U konjušnici ništa nije vidjela, premda je struganje kopita po slami i poneko rzanje ukazivalo na činjenicu da ondje ima više konja. Fenjer je visio s kuke tik iza vrata, a kraj njega kresivo i trud. Morala je riskirati ako je željela pronaći Petera. Kresnula je, petrolejem namočen stijenj se zapalio i fenjer je bacao duge sjenke po drvenim zidovima. Životinje u pregracima nemirno su se micale dok je hodala cijelom dužinom građevine, tražeći Rupertova šarca, a srce joj je prestrašeno lupalo dok je zamišljala Bena, ili nekog strašnijeg, kako je otkriva. Ondje je zahvaljujući dobroj volji i štiti je samo Rupertov interes, a to bi u njegovim odajama vrijedilo i za njegova izbivanja; no nakon što je izišla iz tog zaštićenog područja, lako bi je mogli smatrati dopuštenim plijenom. Peter se nalazio u posljednjem pregratku, a ular je visio s kuke na zidu kraj njega. Stavila mu ga je na glavu i izvela ga iz pregratka, natrag kroz konjušnicu. U gasila je fenjer prije nego je otvorila vrata i potom izvela Petera, a njegova su kopita u gluho doba noći zvučala poput bubnjeva. Srce joj je tako glasno lupalo da ga je čula u svojim ušima i želudac joj se popeo u grlo, ali je uspjela dovesti konja do bloka za uzjahivanje i popeti se na njegova široka leđa. Čim se našla na konju, strah je popustio. Cijelo pleme okupljeno u točionici može se dati u potjeru, ali sad je više ne može zaustaviti nitko bez konja. Petama je podbola Peterove sapi i usmjerila ga prema kapiji. Srce joj je ushićeno poskočilo kad je izišla na ulicu. Znala je kojim je putem Rupert pošao. Povukla je ular i povela Petera uzbrdo do vrištine. Konj je bio poslušan baš kako je očekivala na temelju ranijeg jahanja, te nije pokazivao nikakvu namjeru da iskoristi slabu kontrolu ulara. Jašući na muški način, s relativnom je lakoćom uspijevala održavati ravnotežu na širokim Peterovim leđima, priljubljena uz vrat konja. Potjerala ga je u kas kad su stigli do vrha uzvisine i na svim se stranama prostiralo crno prostranstvo Putney Heatha. Ispred se nazirala tanka traka ceste, vijugajući u mrak. Na svim je stranama vjetar povijao kvrgava debla i iskrivljene grane stabala, fijučući preko vrištine. Mjesto se doimalo sablasnim i negostoljubivim, a nebo je bilo tako crno da se činilo da je progutalo svu svjetlost. Samo joj je cesta omogućavala orijentiranje, a Octavia je skrenula Petera na travom i grmljem prekriven prostor sa strane kako se ne bi čuo topot kopita. Osluškivala je, ali je čula samo škripanje grana, fijuk vjetra i glasanje sove. Lord Nick neće biti daleko od ceste. Negdje duž te trake čekat će svoj plijen koji ništa ne sumnja. Oprezno je potjerala Petera naprijed, a konj je gotovo nevoljko poslušao, njušeći zrak kao da sluti opasnost koja vreba iz mraka. Zrak je odjednom proparao krik takvog bola i užasa da se Octaviino srce zaustavilo, a Peter se propeo i iskesio zube. Octavia se držala za ular i zavukla prste u konjsku grivu, a kapljice znoja izbile su joj po čelu unatoč hladnoći. Krik je dosegao vrhunac i utihnuo. Opet je počela disati jer je u zvuku prepoznala samrtni krik neke malene životinje koja je postala plijen lisice ili sove. No vriština je i dalje ostala zastrašujuća. RafaelaR

69

Anna

Peter se oprezno kretao naprijed, držeći se travnatog dijela uz cestu. Pred njom se pojavio šumarak breza čija se kora bijelila u mraku. Konj i jahačica stigli su do šumarka. Nije vidjela ono što se pojavilo iz mraka iza nje. Ništa nije čula sve dok se bič uz jedva čujni pucanj nije omotao oko njezina tijela, dva puta, stisnuvši je u teškim naborima plašta. Nije osjetila nikakav bol, ali su joj se usta otvorila kako bi vrisnula od šoka. Vrisak se ugasio u njezinu grlu kad je u uhu čula njegov glas: - Ni glasa! Octavia je progutala vrisak i nepomično sjedila. Ruke su joj bile zarobljene ispod plašta, a samo su šake ostale slobodne i beskorisno grabile konjsku grivu i ular. Peter je zarzao kad je prepoznao sivca koji je stigao do njega. Octavia je okrenula glavu. Sivčev jahač odjeven u crno promatrao ju je u tišini. Oči su mu bile crni prorezi iza crne svilene maske, a crni svileni šal labavo je vezao oko vrata. Trznuo je zapešćem, bič se odmotao i vijugao kroz zrak, a on ga je jednim vještim potezom uhvatio i savio. Ponovno ga je prebacio oko jabučice sedla. Sivac je odjednom podigao glavu i tiho zarzao. Peter se pomaknuo na travi. Lord Nick se posve ukočio i nakrivio glavu. Octavia se zaledila. Tada je čula tihi štropot željeznih kotača koji je dopirao iz mraka iza zavoja na cesti. - Povuci se među stabla. - Glas mu je bio veoma tih, a oči gotovo bezizražajne dok je promatrao njezino lice, ali Octavii nije bilo ni na kraj pameti da se ogluši na naredbu. Povela je Petera unatrag u brezik tako da su se maknuli iz vidokruga ceste. Dok je sjedio na konju uz cestu, Lord Nick je podigao svileni šal preko svojih usta. Tada su se konj i jahač posve ukočili. Octavia je naprezala oči i uši. Jedva je nazirala figuru drumskog razbojnika. Štropot kotača i topot kopita postajali su glasniji. Kočija se prilično brzo približavala. Sad je čula pucketanje biča i glas kočijaša koji je poticao svoje konje dok su se približavali zavoju i šumarku. Kočijaševo mahnito požurivanje kao da je ukazivalo na činjenicu da zna da se približava nekom zloglasnom mjestu za zasjede, Na njezinu zatiljku podigle su se vlasi i njezinim je leđima prostrujao drhtaj strepnje, Kočija se pojavila iz zavoja, kočijaš je stajao na svojemu mjestu i pucketao bičem, a šest konja galopiralo je lošom cestom tako da su ispod njihovih kopita letjeli kamenčići i šljunak. Drumski je razbojnik bez ikakve žurbe izišao na cestu-Podigao je pištolj i jednom pucao iznad konja, Konji su se propeli i zanijeli ustranu, kutije na krovu kočije klizile su i udarale o konopce kojima su bile pričvršćene. Kočijaš je žestoko psovao, a iz vozila se začuo prodoran vrisak i potom smućeni glasovi, Lord Nick je ostao nasred ceste dok se kočijaš borio kako bi uspostavio kontrolu nad konjirna. Pratitelji kočije vukli su uzde čeonog para konja i kočija se napokon zaustavila, - Neću vas dugo zadržavati, gospodo - nehajno će Lord Nick Unatoč svilenom šalu na ustima, njegov se glas jasno čuo, ali Octavii nije zvučao poznato, Govorio je s jedva zamjetljivim stranim naglaskom, a ton glasa bio je viši, muzikalniji, Slušala je i gledala, fascinirana usprkos grozničavom strahu. - Biste li bacili sačmaricu, gospodine? - uljudno je pitao kočijaša, - I vas dvojica bacite pištolje. Kočijaš ga je proklinjao, ali oružje je palo na tlo. - Zahvaljujem.

RafaelaR

70

Anna

- Roberte....Roberte, učini nešto! - čuo se prodoran ženski glas iz kočije. - Veliki tupavče, sjediš ovdje kao zdjela hladne zobene kaše! Pljačkaju nas! To je drumski razbojnik! - Da, draga - odgovorio je umoran glas. - Znam. - Onda poduzmi nešto! Što si ti? Muškarac ili miš? Zaštiti moju čast! - Sumnjam da je tvoja čast u opasnosti, draga. - Uslijedio je prigušeni udarac, rezignirani uzdah i tada su se polako otvorila vrata kočije. Izišao je mršav džentlmen s perikom na glavi, prtljajući oko mača na struku. Nekako je bespomoćno pogledao drumskog razbojnika na sivcu. - Ti ... ti huljo. Prije ćeš visjeti u lancima nego što ću ti ja dati jedan novčić! - ustvrdio je glasom u kojem nije bilo nimalo sigurnosti. - Dragi gospodine, uvjeravam vas da me vaš novac uopće ne zanima - mirno će Lord Nick. - No preklinjem vas da se ne gnjavite sa svojim mačem, to bi samo izazvalo neugodnosti. Čovjek ga je smućeno promatrao, a ruka mu je počivala na dršku napola izvučenog mača. - Ne zanima? - Ne, gospodine - ljubazno će drumski razbojnik. - Ne zanima me ništa što je vaše. Vratite mač u korice, molim lijepo. - Hej, Roberte! Što radiš ondje? Jesi li ga već sredio? - Na prozoru kočije pojavilo se rumeno lice, a nad njim se opasno njihala visoka naprašena perika. - Zaboga, čovječe, od kakve si ti koristi? - s gnušanjem je ustvrdila nakon što je vidjela prizor. - Dosad su me već mogli oplj ačkati i silovati. Probodi ga, kažem ti. Odmah. - Da, draga ... ali to je malo teško, znaš ... Mršavi je čovjek, još uvijek s rukom na dršku mača, nastavio bespomoćno gledati drumskog razbojnika. - On je na konju, znaš - pokušao je očajnički objasniti. - Ha, vidim to, tikvane! - Vrata su se uz tresak otvorila i izišla je krupna figura u tamnocrvenom baršunu. - Daj mi taj mač! - Pokušala ga je zgrabiti. - Sama ću se braniti, klipane! - Oprostite, gospo, ali nemate što braniti - rekao je Lord Nick čije su oči sad svjetlucale od smijeha, ali mu je glas ostao jednako miran. - Molim vas, vratite se u kočiju. - Da se nisi usudio tako mi se obraćati, ubojiti lopove! - Dama je uz snažan trzaj uspjela izvući mač iz korica tako da je držak udario u bradu nesretnog džentlmena, a on je pao, spotaknuvši se o kamen na cesti, i ostao sjediti s umornim uzdahom koji je zvučao poput zraka istisnutog iz pernatog jastuka. - Dakle, gade jedan! Napao bi bespornoćnu ženu, je li? - Njezino je krupno tijelo pošlo prema njemu, a kretanje je podsjećalo na slona koji pleše. Divlje je mahala mačem i konj Lorda Nicka je ustuknuo. Dugi je bič zapucketao i omotao se oko drška mača, s lakoćom ga izvukavši iz njezina stiska. Zatim je mač pao na cestu. Lord Nick se sagnuo iz sedla i podigao mač s ceste, blago rekavši: - Nadam se da vas nisam ozlijedio, gospo. Možda biste se sad vratili u kočiju. - U tom je trenutku njegov glas postao oštar i žena je zabezeknuto zurila u njega, a njezino dotad rumeno lice posve je izgubilo boju. Njezin je muž ustao i otresao sa sebe prašinu. RafaelaR

71

Anna

- Najbolje da ga poslušaš, draga. - Umirujuće joj je dotaknuo podlakticu. - Kukavice! - obrecnula se na nesretnika i trgnula ruku. Njezini su skuti šuštali oko nje kad se popela natrag u kočiju. - Gospodine? - Drumski je razbojnik pokazao za njom. - Jasno mi je da vam se čini da je ovdje vani mirnije, ali bojim se da moram insistirati. Džentlmen je pogledao kočiju, a zatim je rezignirano slegnuo ramenima i slijedio svoju ženu. Drumski je razbojnik sjahao, još uvijek držeći mač, i nagnuo se kroz prozor. Maleni čovjek u tamnosmeđem odijelu drhtao je u kutu, nastojeći se učiniti nevidljivim. Žena je sjedila na rubu sjedala, na trenutak blaženo tiha, hladeći se rukavicama. Kad je ugledala drumskog razbojnika na prozoru, prosiktala je poput zmije i zamahnula debelom rukom na kojoj je masivni smaragd namigivao između nabora sala. - Prije bih ti dala svoje tijelo nego dopustila da mi uzmeš prstenje ... huljo! - Srećom za nas oboje, gospo, ne želim ni jedno ni drugo - Lord Nick odgovorio je glasom suhim poput Sahare. - Ti ... ti ... ti nitkove! - uzviknula je. - Učini nešto, Roberte. - O, drži jezik za zubima, Cornelia - rekao je izmučeni Robert, konačno gurnut preko ruba opreza. - Bravo, gospodine - drumski razbojnik mu je zapljeskao, a ogorčena Cornelia blebetala je kao puran. Nagnuo se dublje u kočiju i uljudno se obratio čovjeku koji se skutrio u kutu. - Hoćete li biti tako ljubazni i dodati mi onu kožnu torbu ispod vašeg sjedala, gospodine? Na to se maleni čovjek uspravio i zagledao se u drumskog razbojnika kao da gleda čarobnjaka. - Kako ... kako ... ? - Nije važno kako, dragi gospodine - reče drumski razbojnik. - Kad biste mi samo dodali tu torbu, svi biste mogli nastaviti putovanje. Ovo je neugodna noć za putovanje, pa ne znam gdje vam je bila pamet. - O, rekla sam da smo trebali prenoćiti u konačištu Bell & Book. - Cornelii se vratila moć govora. - Ali nisi htio slušati! - Ali, draga moja, ti si odlučno zahtijevala da noćas stignemo u grad - uzvikne njezin muž. - Pokušao sam ti ukazati na ludost prijelaza vrištine kasno u večer, ali ... - O, ti drži jezik za zubima! - Cornelia ga je udarila svojom torbicom. - Da se nisi usudio prepirati sa mnom ... Tvoje je pamćenje kao sito, a imaš drskosti reći da sam ja pogriješila ... Lord Nick je prestao slušati kad je tirada postala glasnija. Uzeo je kožnu torbu iz ruke drhtavog putnika i povukao se s prozora. - Pazi lijevo! - Octaviin je povik proparao noć. Naglo se okrenuo, baš na vrijeme da vidi kako jedan od pratitelja kočije grabi pištolj s ceste. Lord Nick skoči naprijed, mač u njegovoj ruci bljesnuo je u mraku i pratitelj je ispustio pištolj uz krik bola. Zanio se unatrag do kočije, stežući svoju ruku. - Budalo! - oštro je rekao drumski razbojnik i šutnuo sva tri oružja u grmlje uz cestu. - Ti! RafaelaR

72

Anna

- Kretnjom je pozvao drugog pratitelja. - Zamotaj prijateljevu ruku i pazi da to dobro izvedeš. Lord Nick je uzjahao dok se momak naginjao nad ranjenim kolegom i maramom zamotao okrvavljenu ruku. Drumski je razbojnik čekao da se pratitelji kočije popnu na svoje konje, a kočijaš ponovno uzme uzde u ruke. Tada je maknuo svojega konja s ceste. - Kreni, kočijašu. - Čovjeku nije trebalo dvaput reći. Bič je prasnuo i konji su jurnuli naprijed. Podigavši svoj šešir, Lord Nick se kićeno naklonio dok je kočija prolazila, a na prozoru se pojavilo Corneliino lice, tamnocrveno od bijesa. Kad se štropot kočije izgubio u daljini, Octavia je izišla iz šumarka. Obuzeo ju je gotovo histeričan smijeh pa je nadlanicom brisala suze. - Siroti čovjek! - uspjela je izustiti. - Da, čovjeku se srce stisne - suho se složio Rupert, odmaknuvši svileni šal s usta. Podigao je jednu ruku, odvezao masku i gurnuo je u džep kaputa s pelerinom. Tada se zagledao u Octaviu. - Bi li mi rekla što si točno mislila da radiš? - Ah - reče Octavia. - Pa, posve iskreno rečeno, uopće nisam mislila. - Ne ... - zamišljeno je rekao, gladeći bradu. - Ne, zacijelo nisi jer da si kojim čudom samo na trenutak razmislila, ne bi bila ovdje. Nije li tako? - Pa, ne znam baš - odgovori Octavia. - Čini mi se da bi ti sad možda ležao s metkom u glavi da ja nisam bila ovdje. - Moguće. Uzet ću to u obzir, ali ne mogu obećati da će moja zahvalnost zbog tvojeg oštrog oka igrati osobito veliku ulogu. Imam nizak prag tolerancije za one koji se upliću u moj posao. Okrenuo je konja prema vrištini prije nego je Octavia uspjela odgovoriti. - Prati me. Peter će slijediti Lucifera bez previše uputa. - Zario je pete u sivčeve sapi i konj je krenuo galopom, blijedi oblik koji je brzo nestajao u mraku. Peter je spremno jurnuo za njim. Octavia se usredotočila na zadržavanje ravnoteže na konju dok je galopirao neravnim zaleđenim područjem što ga je konj svladavao sa sigurnošću stečenom na temelju ranijeg upoznavanja terena. Mjesec je provirio između oblaka i hladnom, blijedom svjetlošću obasjavao crnu figuru drumskog razbojnika, svjetlucajući na srebrnkastom tijelu sivca. Svuda oko njih vjetar je savijao stabla i grmlje, tamne pogrbljene oblike u pustoši. Octavia nije imala pojma kamo idu dok su sve dalje jurili vrištinom, udaljavajući se od ceste koja vodi do vatre, toplog kreveta i šalica kuhanog vina. Nije znala koliko je sati; samo je vidjela da je mjesec, kad bi se pokazao, visoko na nebu. Koliko je sati prošlo otkako se nalazila u strastvenom zagrljaju muškarca koji sad jaše ispred nje? Muškarca koji se sada doima kao zastrašujući neznanac koji je vodi nepoznatim krajolikom i samo on zna kamo. Muškarca s kojim je dogovorila paklenski podvig prijevare, krađe i zavođenja. Nagodba koja joj se u ovo hladno, gluho doba noći činila posve ludom. Lucifer je skrenuo desno i galopirao niz malenu uzvisinu. Peter ga je slijedio, a kad su stigli do dna, Octavia se našla na uskoj, izlokanoj seoskoj stazi. Odahnula je od olakšanja zbog ovog povratka u barem donekle običan svijet, ali Lucifer nije usporio, a Peter je uporno galopirao za njim. Jahali su kroz neko seoce gdje je sve bilo zatvoreno i približavali se malenoj kamenoj kući koja je stajala sama oko osamsto metara dalje. Na prozoru u prizemlju vidjelo se svjetlo.

RafaelaR

73

Anna

Lucifer je usporio i skrenuo iza kućice, a ondje je bez oklijevanja ušao kroz vrata duge niske pomoćne građevine. Peter ga je slijedio i Octavia se našla u mračnoj konjušnici, a u ledenom se zraku osjećao slatki miris sijena. - Sve u redu, Nick? - Benov se glas začuo iz tmine. Octavia je poskočila, posve dezorijentirana gdje se, dovraga, nalaze? - Dovraga! - tiho je uzviknuo Ben kad je iza Lorda Nicka ugledao jahačicu. - Kako je ona stigla ovamo? - Dobro pitanje. - Rupert je sjahao. - Uskoro kanim čuti odgovor. - Uzeo je kožnu torbu sa sedla, a zubi su mu bljesnuli kad se nasmiješio. - Morris vrijedi zlata, Bene. - Dobar plijen, znači? - Ben je uhvatio Luciferove uzde. - O, da, mislim da jest. - Rupert je prebacio torbu preko ramena i prišao Peteru. - Ostavit ću te da smjestiš Petera, gospođice Morgan. Ben je sve pripremio samo za jednoga konja, ali Peter zaslužuje isti tretman kao i Lucifer. U kutu ćeš naći vile i sijeno. Smjesti ga u zadnji pregradak i dobro ga istrljaj, a zatim mu na leđa stavi deku. Ne smije mu biti hladno. - Tada je izišao iz konjušnice, fućkajući kroza zube. Octavia je svoju obvezu prihvatila slijeganjem ramenima. Ako drumski razbojnik očekuje da će razdraženo reagirati na njegove naredbe, bit će razočaran. Sjahala je. - Zar ovdje ne bismo mogli upaliti fenjer, Bene? - Ne - glasio je šturi odgovor. Očito nije čovjek s kojim bi mogla prijateljski čavrljati dok rade. Octavia je pogledala naokolo, a oči su joj se postupno privikavale na mrak. - Hajde, Peter. - Povela je konja do zadnjeg pregratka , slušajući kako Ben govori Luciferu dok mu skida opremu. Peter je na svoj uobičajeno miran način ušao u pregradak, sagnuvši glavu kako bi mu skinula ular. Vilama je stavila sijeno u njegove jasle i potražila nešto čime će ga istrljati. - Postoji li nekakva krpa ili četka, Bene? - Ondje je. - Gdje ondje? Pogledala je naokolo i našla poderani komad deke obješen na kuki. Njime je istrljala Petera dok je on zadovoljno žvakao sijeno. On je veliki konj i morala je stajati na prstima kako bi mu dosegnula leđa. Ruke su je boljele kad je završila, a čelo joj se oznojilo unatoč hladnoći. Ben je mnogo prije završio s Luciferom i izišao iz konjušnice uz kratku uputu da mora staviti zasun na vrata kad iziđe. Potisnula je poriv da njega i njegovu neuljudnost pošalje dovraga i usredotočila se na dovršavanje zadatka. Našla je gunj prebačen preko vrata pregratka i njime pokrila konj a, a on je tiho zarzao i njuškom joj gurkao rame. - Barem si ti prijateljski raspoložen, stari moj promrmljala je uz njegov baršunasti nos. Tada se pripremila za ono što je očekuje u kući. Kroz jedini prozor na stražnjoj strani kuće vidjelo se treperenje svijeće. Otvorila je vrata i ušla u četvrtastu prostoriju koja je zauzimala cijelo prizemlje. U kutu je vidjela usko drveno stubište. Rupert je sjedio u drvenoj stolici za ljuljanje ispred vatre, a noge su mu počivale na ogradi kamina. Ben je sjedio u istoj stolici kraj njega. Oba su muškarca držala kositrene vrčeve iz kojih se uzdizala aromatična para. Na izbočini iznad vatre ključala je mirisna tekućina u bakrenoj posudi. Octavia je nesigurno stajala na vratima. RafaelaR

74

Anna

- Zatvori vrata, gospođice Morgan, nije ljeto. Stisnula je usne i petom zatvorila vrata. Sad je osjećala hladnoću, posve suprotno od zagrijanosti u konjušnici. Dvije stolice za ljuljanje, stol i dva stolca činili su jedini namještaj u prostoriji, a zahvaljujući zlaćanom sjaju petrolejke i crvenkastom plamenu u kaminu ipak se činilo da je to toplo i udobno utočište. Odlučno je prišla vatri i sagnula se kako bi zagrijala ruke. - Lord Nick i Lucifer ležerno je primijetila. - Upečatljiva kombinacija, milorde. - Misliš? - rekao je i nehajno slegnuo ramenima. - Đavolja kombinacija koja izaziva sudbinu -rekla je. - Drumski razbojnik koji jaše na bijelom konju. - Čovjek mora malo začiniti svoj život - rekao je, ali nije skrenuo pogled s vatre. - Čini se da ti razumiješ užitak poigravanja s opasnošću, gospođice Morgan. - Naprotiv, gospodine. Ne vjerujem ubudalasto stavljanje života na kocku. - Ah. - Tada ju je pogledao, a onaj podrugljivi osmijeh poigravao mu je na usnama. - Što misliš, draga moja Octavia, što si noćas stavila na kocku? - Ne svoj život odbrusila je. Zavalio se na stolici i lagano se ljuljao s jednom nogom na ogradi kamina. - Ne, tvojem životu ne prijeti opasnost od mene. Ben se tiho nasmijao u svoj vrč, a Octavia ga je pogledala s neskrivenom antipatijom. - Zar baš moramo ovaj razgovor voditi u društvu? - O, Ben nije društvo ... ti jesi - ustvrdi Rupert. - Ben i treba biti ovdje. S druge strane, ti ne bi trebala biti ovdje. - Ben te noćas nije spasio od metka. - Istina. - Činilo se da razmišlja o torne. - Izgleda da je kopala po tvojem ormaru, Nick - primijetio je Ben. - Nikad nisam tako nešto vidio! - Opet se nasmijao i zagnjurio nos u svoj vrč. - Nebesa! - Rupert je prvi put opazio kako je Octavia odjevena ispod plašta. - Zar to nosiš moje hlače? Ako je 'nošenje' prava riječ za ono što si s njima učinila. - Nisam baš mogla u haljini jahati na muški način - odbrusila je. - Pitala bih te za dopuštenje da se nisi iskra o poput zmije koja gmiže kroz travu. - Svoje privatne poslove ne bih opisao kao gmizanje zmije - izjavio je. - U usporedbi sa slobodnim uzimanjem rnoje odjeće i mojega konja, to mi se čini kao svetačko ponašanje. Octavia je zbunjeno promijenila temu. - Znao si da će ona torba biti u kočiji. Što je u njoj? - Najamnina - spremno će Rupert, ispruživši noge prema vatri. - Prikupljena najamnina za posjede grofa od Gifforda. On je škrti gad, bogat kao Krez. Neće ni osjetiti gubitak, osim u svojoj podloj duši. - A onaj čovjek koji je ranije došao u Royal Oak? Morris .. on ti je rekao o tome? - Tako je. - Rupert se lijeno nasmiješio. - Morris mnogo vremena provodi po točionicama oko vrištine. Uvijek drži uši otvorene i tako je čuo kako grofov upravitelj imanja pokušava nagovoriti svoje suputnike da prenoće u konačištu Bell & Book jer nije želio noću ugroziti svoj dragocjeni teret. Međutim, gospođa Cornelia je insistirala da RafaelaR

75

Anna

noćas mora stići u grad. - Slegnuo je ramenima. - Dakle, što je siroti čovjek mogao? Siguran sam da je draga dama bila veoma uvjerljiva. Octavia je bila previše zaokupljena razmišljanjem o noćašnjem pothvatu da bi se nasmiješila. - Ali zašto ništa nisi uzeo onoj groznoj ženi i njezinu mužu? Rupert odmahne glavom. - To nije bilo potrebno. Čovjek ne smije biti pohlepan. U onoj torbi ima dovoljno novca da se kupi garderoba za tebe, draga moja, čak i par cipela sa smaragdima ukrašenim petama i dijamantnim kopčama. - Eh ... što je to? - pitao je Ben, naglo se trgnuvši iz svojeg trornog transa. - Znači, ti je izdržavaš, Nick? - Ne, nije točno! - prasnula je Octavia. a oči su joj plamtjele. - Krenuli smo u zajednički pothvat. Nije li tako, milorde? Rupert se nasmijao. - Da, tako je, draga moja Octavia. Nema potrebe da me strijeljaš pogledom. Tvoja čast nije upitna. Ali dat ću ti jedan savjet. Ben je najbolji prijatelj što bi ga čovjek mogao poželjeti. A u našem zajedničkom podvigu mogla bi ga zatrebati jednako kao i ja. Bilo bi bolje da to zapamtiš. - U tom je slučaju bolje da on razumije pravu situaciju - ukočeno će Octavia. - Ne dugujem ti nikakvu zahvalnost, lorde Ruperte. - Samo za hlače, košulju i konja - promrmljao je. - Želiš li malo punča s mlijekom? Tako je naglo promijenio temu da je Octavia samo trepnula, premda joj je želudac s iščekivanjem poskočio. Rupert je indolentno pokazao posudu na izbočini. - Posluži se. Kositreni vrč naći ćeš u ormariću kraj police iznad kamina. Octavia više nije gubila vrijeme na prepiranje. Ako je drumski razbojnik pripravan zaboraviti na ono što je bilo, onda i ona može slijediti njegov primjer. Našla je maleni vrč i napunila ga kremastim, mirisnim sadržajem posude. Nogom je privukla stolac i gotovo sjela u kamin u svojoj želji da se zagrije. Osjetila je malaksalost u koljenima već od prvog gutljaja. Netko zna pripremiti punč s mlijekom koji bi mogao oboriti odraslog muškarca. Od drugog gutljaja zavrtjelo joj se u glavi. Dva muškarca iza nje spokojno su se njihala, pijuckajući iz svojih vrčeva. Soba je počela gubiti konture na veoma ugodan način, a tromost je počela u njezinim nožnim prstima i polako se kretala prema gore, pretvarajući mišiće u maslac. Njihala se na stolcu i smiješila se vatri, popivši još jedan gutljaj. Zanjihala se i nagnula unatrag, pronašavši par nogu savršeno postavljenih za naslon, par koljena savršeno postavljenih za primanje njezine glave. Nečija je ruka lijeno milovala njezinu kosu, a pokreti su se stopili s toplim nejasnim osjećajem u njezinu trbuhu kad je ispraznila vrč. - Tako uzbudljiva noć za djevojčicu koja svuda gura svoj nos - drumski je razbojnik rekao glasom u kojem se osjećao smijeh. Octavia je neodređeno osjećala da bi se trebala pobuniti protiv takve tvrdnje, ali nije imala ni energije ni riječi - baš kao što se nije mogla oduprijeti kad joj je zavukao ruke ispod pazuha i podigao je tako da se odjednom našla s glavom prema dolje i pospano je gledala zemljani pod. Rame drumskog razbojnika pomicalo se ispod njezina trbuha dok se penjao uskim stubištem. Postalo je hladno kad su se udaljili od vatre i ona je slabašno protestirala, ali tada se našla u ležećem položaju, tonula je u mekani madrac i na sebi osjetila pokrivače, njihovu težinu, i hladan se zrak pretvorio u toplo gnijezdo za njezino tijelo. Osjećala je ruke na sebi koje su je vješto razodjenule ispod pokrivača tako da hladan zrak nije dotaknuo njezinu nagu kožu. RafaelaR

76

Anna

Bila je neodređeno svjesna da se uvukao u krevet kraj nje, a njegova je gola koža bila hladna od kratkotrajnog izlaganja ledenom zraku. Sklupčala se uz njega i s njim podijelila vlastitu toplinu dok je tonula u san, nosa pritisnuta o sada topli vrat, a njegov se miris uvukao u njezine snove.

RafaelaR

77

Anna

9. poglavlje

- Prekrasna žena, ta ledi Warwick. - Vojvoda od Gosforda zaustavio se kraj svojeg zeta. Uzeo je malo prevelik prstohvat burmuta i nekoliko puta kihnuo u rupčić. - Treba se nadati da je povjerenstvo neće odbiti zbog takvog izgleda. Treba hrabrosti da se tako pojaviš u javnosti. - Almack's nije dvor. - Njegov zet nije spustio monokl dok je izgovarao tu kratku primjedbu. Vojvoda je točno pogodio da Philip Wyndham zuri u damu koja je sa svojim mužem upravo ušla u plesnu dvoranu Almack'sa. Tri elegantna salona u društvenim prostorijama bila su krcata sretnicima iz visokog društva kojima je članstvo odobrilo povjerenstvo od četrnaest dama zbog čijih drakonskih pravila tri četvrtine pripadnika londonskog plemstva uzalud kuca na vrata. Pojava ledi Warwick na ovom balu za primanje novih članova doista se isticala među damama koje su imale obilje pudera, boje i kompliciranih frizura. Nije naprašila svoju kosu, na licu nije imala boje, kao ni ruža na usnama. Octavia je instinktivno zastala na ulazu u plesnu dvoranu, a Rupert je slijedio njezin primjer. Društvom je prostrujao šapat i tada su se sve oči okrenule prema dvokrilnim vratima. Ruperta je zabavljalo Octaviino insistiranje na tome da se na ovaj neobični način prvi put službeno pojavi u javnosti. Pristao je jer nije vidio kako bi joj to moglo naštetiti, ali dok ju je gledao kako te večeri silazi stubištem u Dover Streetu, točno je shvatio što joj je namjera. Muškarci će se poput strvinara okupljati oko nje. Žene će je mrziti, naravno. Tako savršena put, tako predivno neobične boje, i sve to sasvim prirodno. Octavii ne trebaju umjetni madeži kako bi odvukli pozornost s ožiljaka što su ih ostavile velike boginje, kao ni rumenilo koje bi oživjelo lice umorno od manjka sna, pretjeranog prepuštanja užicima, masnih ostataka boje i gustog pudera. Njezina kosa, podignuta visoko s čela tako da joj u mekanim uvojcima pada do ramena, blistala je u svjetlosti svijeća u svojoj prirodnoj veličanstvenosti, ističući blijedu prozirnost njezinih obraza i zlatnu boju očiju. Njezina haljina, napravljena od bijelog i ružičastog muslina, otvara se iznad podsuknje od svijetlozelene svile, a rukavi haljine ukrašeni su vrpcama od iste svile i finim volanima od čipke koji joj padaju preko zapešća. Marama od bijele čipke uvučena u dubok izrez oko vrata privlačila je pozornost na obline njezinih grudi, a istodobno se činilo da ih diskretno pokriva. Sve u svemu, sjajan kostim osmišljen tako da istakne bezazlenost njezina lica i delikatne obline njezina tijela, ali se istodobno činilo da, svojim smionim odbacivanjem konvencija, ukazuje na određenu lakoumnost karaktera, mrvu prkosa tajanstvenosti. Za nekoliko će minuta sve muškarce oboriti s nogu, ili je barem takva bila njegova prva procjena. Sad je shvatio da ju je podcijenio jer je princ od Walesa pokrenuo svoju krupnu figuru preko dvorane, njegovo crveno i znojno lice, lascivan sjaj u njegovim očima i gorljiv smiješak na usnama. - Gospo. - Duboko se naklonio. - Kakva slika ... osvježavajuće neobična slika, doista. Molim vas, upoznajte me sa svojom ženom, Warwick. RafaelaR

78

Anna

Rupert je mirno obavio upoznavanje i princ je uzeo Octaviinu ruku. - Odakle ste došli, draga gospo? Kad pomislim da smo sve te mjesece potratili bez vas. Kako ste se mogli držati tako daleko od naših pogleda? ... Doista, kako ste mogli dopustiti ovom lukavcu da vas ukrade prije nego je itko drugi imao priliku? - Punašnim je prstom priprijetio lordu Rupertu i glasno se nasmijao. - Previše ste ljubazni, gospodine. - Octavia je napravila kniks i pogledom preletjela krug muškaraca koji su se okupljali iza princa. - O, ne, ne, ne. O, ne, mislim da nisam - ustvrdila je Njegova Visost. - Nisam previše ljubazan ... nemoguće. Tako prekrasno stvorenje, Warwick. Pravi ste nitkov ... tako nam ukrasti ljepoticu. Gdje ste je našli? Baš kao da je rijedak primjerak nekog kukca otkriven ispod kamena u divljini, pomislila je Octavia. - Na selu, gospodine - Rupert je odgovorio jednako kao i ranije, - U Northumberlandu gdje sam nedavno bio u posjetu, - U Northumberlandu! - Princ je svojim sitnim očima zapanjeno pogledao ledi Warwick. - Bogami, to nikad ne bih očekivao, To je veoma daleko na sjeveru, nije li? - Pogledao je iza sebe kako bi dobio potvrdu, - Da, gospodine - složio se jedan dvoranin, - Vjerujem da je prilično daleko od Londona, - Bogami - ponovio je princ, proučavajući Octaviu kroz monokl - Ako ondje imaju ovakve ljepotice, onda i ja moram poći onamo u posjet... što? - Glasno se nasmijao na tu šalu i ispružio ruku, - Dođite plesati sa mnom, vi predivno stvorenje, - Ali još nisam dobila dopuštenje jedne od pokroviteljica - skanjivala se Octavia, lagano mašući svojom lepezom, -Ne bih željela kršiti pravila, Vaša Visosti, Princ se opet glasno nasmijao, - Kao da to već niste učinili, gospo, Dolly... Dolly, dođite ovamo i dajte ovom prelijepom stvorenju dopuštenje da pleše sa mnom, -Žustrom je kretnjom pozvao damu u haljini od ljubičaste prugaste svile čiju je masivnu periku ukrašavao niz sićušnih dlakavih životinja koje su virile između nečega što je Octaviu podsjećalo na čuperke trave, Vojvotkinja od Deerwatera pošla je prema njima, ukočeno se smiješeći princu. Nepristojno je zurila u Octaviu i napravila jedva zamjetljiv kniks. - Ledi Warwick. Octavia se spustila u elegantan kniks pun poštovanja, - Gospo, - Ako želite ime kompetentnog frizera, ledi Warwick, rado ću vam ga dati. Octavia je opet napravila kniks. - Previše ste ljubazni, gospo. - Jasno mi je da se ljudi drukčije ponašaju na selu -izjavila je vojvotkinja, a nos joj se trzao kad je skupila usta. -Ali seosko ponašanje ne donosimo u London, gospođo. Nije prikladno. - O, vjerujem da uvijek ima mjesta za poboljšanja, gospo - slatko će Octavia. - Čak bi i London trebao biti otvoren za moderne ideje. Vojvotkinja je s nevjericom zurila u nju, očito se pitajući je li dobro čula. Zar je ova pridošlica doista imala drskosti da londonsku modu opiše kao zastarjelu? Rupert uzdigne obrvu. Možda Octavia ne razumije težinu utjecaja te žene. Tražio je riječi kojima bi izgladio neugodnu situaciju, ali je princ od Walesa prasnuo u veseli smijeh. RafaelaR

79

Anna

- Sasvim točno, ledi Warwick. Ovdje smo šokantno zadrti. Previše konvencija i protokola i sam Bog zna čega još. Za sve je to kriv dvor, znate. Paklenski strog i staromodan. Samo čekajte dok ja ne dođem na red ... onda ćemo svi vidjeti neke promjene, pazite što vam kažem. Ta nimalo sinovska tvrdnja, koja se mogla protumačiti jedino kao želja da njegov otac što prije umre, primljena je u tišini u kojoj se osjećalo tako duboko gnušanje da je Octaviin manji izazov nestao bez traga. Princ ju je uzeo za ruku i poveo na plesni podij gdje se već formirao red za narodni ples. - Njegova Visost je još uvijek dječak ... i pomalo svojeglav - tiho je primjetio Rupert naklonio se vojvotkinji, uputivši joj smiješak koji ju je pozivao da sudjeluje u tom zrelom razmišljanju. - Mladost je obično takva. - Da, svakako - složila se vojvotkinja dok je namirisanim rupčićem tapkala gornju usnu. Proučavala je figuru lorda Ruperta Warwicka i činilo se da ju je ono što je vidjela donekle udobrovoljilo. Njegovo je gospodstvo odjenulo crnu svilu, a kosu je po tradiciji naprašio i vezao na zatiljku. Nosio je zlatni privjesak za sat i dijamantna je igla blještala plavom vatrom na zasljepljujućoj bjelini volana košulje. Njegov izraz lica bio je pažljiv, smiješak ugodno saučesnički, kao da je svojom posljednjom tvrdnjom podjednako želio ispričati svoju mladu ženu i princa od Walesa. - Mlade moraju usmjeravati stariji, lorde Warwick - rekla je nešto kasnije, naglašeno pogledavši nimalo konvencionalnu ledi Warwick na plesnom podiju. - Čini se da vašoj ženi nedostaje gradski odgoj, gospodine. - O, ne vjerujem da je o tome riječ. - Lord Wyndham se odjednom javio iz pozornog kruga ljudi oko njih. - Mislim da se ledi Warwick samo usuđuje biti neobična. Što vi kažete, Warwick? Rupert se naklonio svojem bratu blizancu, obrve su mu se uzdigle, u očima mu je bljesnuo humor. - Točna procjena, čini mi se, Wyndham. Grofova puna usta trznula su se u osmijeh. Njegov se pogled s izrazom gnušanja vratio na zadihanog princa koji je izvodio ludorije na plesnom podiju, ali kad je pogledao njegovu partnericu, ispod hladne sive površine pojavila se iskra zanimanja. Kako je moguće da Philip ništa ne sluti, pitao se Rupert. Svaki put kad bi razmijenili poglede ili riječi, činilo se da njegova tjelesna temperatura raste i krv mu počinje brže teći žilama dok prepoznavanje i sjećanja lupaju na vrata njegove duše. Međutim, Philip nije pokazivao ni najmanji znak nelagode ili zbunjenosti u nazočnosti svojega brata. Možda zato što je vjerovao da je njegov blizanac mrtav, pa uopće nema mjesta za neki uznemirujući tračak prepoznavanja. - Upoznali ste ledi Warwick u Northumberlandu? -nehajno je upitao Philip, okrenuvši leđa plesnom podiju i ponudivši Rupertu svoju burmuticu. Rupert se uljudno nasmiješio i odbio burmut. - Ne sviđa mi se namirisani burmut, hvala. Da, dok sam bio u posjetu starim obiteljskim prijateljima. - Ovo je njezin prvi dolazak u London, naravno. Rupert kimne. -Odlučili smo odgoditi naš medeni mjesec do poslije rođendana. Kraljev je rođendan u lipnju i označava završetak londonske sezone. Philip kimne i njegov se pogled vrati na plesni podij. - Ali medeni mjesec u Londonu zacijelo ima svoje draži za neupućene, rekao bih. - Philip se naklonio i udaljio, krećući se duž vanjskog ruba dvorane gdje su pratilje sjedile u skupinama, pijuckale kuhano vino s mirodijama i ogovarale. Grofica od Wyndhama, stiješnjena između dvije uštogljene matrone, podigla je pogled kad joj je prišao, nervozno se smiješeći. Potapšala je svoju frizuru, poravnala RafaelaR

80

Anna

čipku na vratu, a oči su joj se ispunile tjeskobnom molbom dok je čekala neku ponižavajuću javnu kritiku svoga izgleda. No njezin je muž samo gledao kroz nju kao da je vrtni puž i pošao dalje, ostavivši je posramljenu svojim ignoriranjem baš kao da ju je zasuo uvredama. Svi su govorili o ledi Warwick. Tako je bilo cijelu večer. Princ od Walesa nije ju puštao, a Rupert je iz daljine promatrao kako je postala središte prinčeva kruga mladih ulizica. Octavia je jednako dobro kao i Rupert znala da je društvo može kritizirati, ali je nikad neće bojkotirati ako je u prinčevoj milosti. Kako bi plan uspio, moraju je smatrati dijelom kruga koji mnogo pije, kocka se do uništenja i ne obazire na društvena pravila. Prinčevi prisni prijatelji čine takav krug pa je do kraja večeri otklonila desetak neizravnih prijedloga i odbila četiri otvorena poziva, a jedan je uputio princ osobno. - Ali, gospodine, ja sam udana žena - protestirala je dok joj je princ čvrsto držao ruku između oba svoja vruća dlana i ozareno joj se smiješio. Princ se zagrcnuo od smijeha, ali se činilo da ga je istinski iznenadilo takvo cjepidlačenje. - Ne bih to ni predložio, gospo, da niste. Čovjek se ne može zabavljati s neudanom curom. Dakle, nemojte mi reći da je lord Rupert tako sebičan da je ljubomoran muž. - Pa, gospodine, mislim da nije dovoljno dugo muž da bismo znali odgovor na to pitanje - odgovorila je. - Mislim da je malo prerano razmišljati o skoku iz bračnog kreveta. U braku smo tek dva tjedna. Princ se nasmijao i potapšao je po obrazu. - Žena koja ne okoliša, to mi se sviđa. Kod vas nema besmislenog afektiranja. No dakle, draga moja, vidjet ćemo koliko će vašem mužu trebati da počne lutati. Kada to učini, usuđujem se reći da ćete na to drukčije gledati. - Možda, gospodine. Gdje je točno Rupert? Bila su dva sata ujutro i Octavia je pogledala po blagovaonici kamo se društvo povlačilo kako bi grickalo paštete od ostriga, kruh i maslac, te pijuckalo šampanjac. Opazila je Ruperta u prozorskom udubljenju, zadubljenog u razgovor s jako obojenom damom u haljini od tamnocrvenog tafta i s dijamantnom ogrlicom oko vrata. Dva umjetna madeža u obliku srca ukrašavala su obline njezinih dojki, a kad je pomaknula ruku ustranu kako bi uzela komad kruha i maslaca sa stola, desna joj je bradavica iskočila iz dekoltea. Nije ju ni pokušala pokriti i dok je Octavia gledala, Rupert je dugim vitkim prstom delikatno vratio bradavicu ispod njezine haljine. Dama se nasmijala i lupnula ga po obrazu svojom zatvorenom lepezom. Na Rupertovim je usnama poigravao lijeni osmijeh kad se naslonio na zid, palcem i kažiprstom vrteći stalak čaše za šampanjac. - Eto, vidite! - rekao je princ čiji je pogled slijedio Octaviin. - Nije baš čovjek koji trati vrijeme, je li? Warwick je poznati ženskar, draga moja. Ne može se očekivati da će bračni zavjeti promijeniti čovjekov karakter. Octavia se nasmiješila i ravnodušno slegnula rameruma. Princ se nasmijao i rukom joj obavio naga ramena. Prstima se poigravao maramom oko njezina vrata. - Tako čedno stvorenje - mrmljao je. - Nema izgleda da ćete vi razotkriti previše bilo čega, ledi Warwick. Ne kao ledi Drayton ... eh? - Ledi Drayton ima prednost u odnosu na mene, gospodine. RafaelaR

81

Anna

- O? Kako to? - Prinčeve sitne oči s naporom su se fokusirale. - Ima malo više mesa, je li? - Nacerio se kad je lagano potapšao Octaviine grudi. - Ne, gospodine. Godine joj daju prednost - mirno će Octavia, odmaknuvši se od kraljevskih prstiju. - O, zločesto! Tako malena mačka s pandžama - glasno će princ, veoma oduševljen tom dosjetkom. - No kažem vam, gospo. - Priprijetio joj je prstom. - Margaret Drayton bi vam zbog toga iskopala oči. - Doista, gospodine. Sva drhtim. - Octavia nije razumjela zašto joj je glas tako napet. Margaret Drayton joj ništa ne znači. Rupert jednostavno igra ulogu, baš kao što ona igra svoju. Međutim, doista je izgledao kao da uživa dok je prčkao po daminim grudima. No s druge strane, zašto i ne bi? To se Octavie uopće ne tiče. Odakle onda to obeshrabrujuće ogorčenje u njezinu trbuhu? Dok je gledala, Rupert je sagnuo glavu i primaknuo usta daminom uhu. Smijeh ledi Drayton naglo je nadjačao žamor u prostoriji. - Čini se da se lijepo zabavljaju. - Suhi je glas izgovorio njezine misli. Philip Wyndham stajao je kraj njezina ramena, pogledom fiksirajući prizor na drugoj strani prostorije. Na usnama mu je lebdio smiješak, ali je Octavia osjetila žmarce od tog smiješka. Podigla je glavu i susrela njegov pogled, iznenadivši se čudnom osjećaju nesklada, kao da to prilično lijepo lice nije onakvo kakvim se čini. Kao da iza glatkog širokog čela, bistrih sivih očiju, gotovo nježnih crta lica vreba nešto otrovno. - Da - mirno je rekla. - Zabavljaju se. Baš kao i svi ostali u ovoj prostoriji. Moram reći, gospodine, da je ovo bila najzabavnija večer otkako smo stigli u London. - O, najvrednije u gradu, gospo - reče princ. - Članarina od deset gvineja za veseli tjedni bal tijekom cijele sezone ... i tako otmjena večera! - Skupina oko njega poslušno se nasmijala na grubi sarkazam, a Octavia se nasmiješila. - Tek sam stigla ovamo, gospodine. Moji ukusi još nisu razvijeni. - O, ali uskoro će biti, kladio bih se - cereći se reče jedan od mladića. - Nadam se da vas možemo posjetiti, ledi Warwick. Dover Street, zar ne? - Bila bih počašćena. - Octavia se naklonila princu. - Molim vas da me ispričate, gospodine . Već je kasno i trebala bih se vratiti mužu. - Dopustite mi da vas otpratim. - Philip Wyndham joj se naklonio i ponudio joj ruku. - Hvala vam, milorde. - Spustila je prste na njegov rukav od brokata te su se udaljili od kruga oko princa. - Čini se da ste osvojili Njegovo Visočanstvo. Treba vam čestitati, gospo. - Zar to zavređuje čestitke, gospodine? - Octavia ga je pogledala sa spokojnim smiješkom na licu. - Mislila bih da je upravo suprotno. Čini se da Njegovo Visočanstvo nije osobito izbirljivo. Iznenađenje je preletjelo tamno sivim očima koje su netremice promatrale njezino lice, a pupoljak zanimanja pretvorio se u cvijet. Nasmiješio se, a ovaj put je to bio topao i zadivljen smiješak koji kao da ju je obasipao odobravanjem. Octavia je osjetila kako mu odgovara smiješkom i morala se podsjetiti da je taj čovjek Rupertov neprijatelj. - Dobro je vidjeti da vas ne zasljepljuju titule, gospo - reče grof. - Princ je budala, ali može biti koristan ako čovjek dobro odigra svoje karte. RafaelaR

82

Anna

- To sam nekako i sama zaključila, gospodine. Grof se naglo prestao smijati kad su prišli prozorskom udubljenju gdje su još uvijek stajali Rupert i ledi Drayton, zadubljeni u razgovor, glavom uz glavu. - Uh, gospodine, kako imate opak jezik - cvrkutala je ledi Drayton, lepezom ga udarivši po zapešću. Okrenula se kako bi ih pozdravila, a oči su joj bile veoma blistave, obrazi tako rumeni da to nije moglo biti samo zahvaljujući šminki. Dakle, lorde Wyndham, nisam znala da ste večeras ovdje. Lord Rupert je bio tako čudesno zabavan da nisam imala vremena pogledati naokolo. Philip se naklonio. - Onda sam siguran da vaši obožavatelji kukaju i škrguću zubima, gospo. - Svojim je tonom uspio stvoriti dojam da on nije među njima i plave su oči ledi Drayton bljesnule. - Ne vjerujem da poznajete moju ženu, gospo. - Rupert se lijeno nasmiješio. - Octavia, molim te dopusti da te upoznam s ledi Drayton. - Vaša stara poznanica, milorde? - pitalaje Octavia s dražesnim osmijehom dok je izvodila kniks pred ledi Drayton. - O, ne, nedavno smo se upoznali - ispravio ju je Rupert. - Bila sam sigurna da se poznajete otkako ste bili bebe -reče Octavia. - Nadala sam se da će mi ledi Drayton, zbog prijateljstva s tobom, pokazati kako se treba ponašati u društvu. Sigurno ima mnogo više iskustva nego ja. Rupert je progutao zadivljeni smiješak dok je Margaret pogledom strijeljala mladu ženu lijepa lica koja joj se smiješila s tako lažnom bezazlenošću. - Vaš muž, ledi Warwick, ima sasvim dovoljno iskustva da bi vas poučio - reče Margaret. - Zapravo, čudi me da vam nije objasnio modu u visokom društvu. Dopustiti vlastitoj ženi da se pojavi tako odjevena ... pa, to je veoma okrutno. - Hihotala se i treptala prema Rupertu. - O, nije okrutno, gospo - promrmljao je. - No ja vjerujem da treba učiti na vlastitim greškama. Što vi mislite, Wyndham? Pitanje je bilo iznenađujuće oštro mada se i dalje držao kao da se tromo zabavlja. Octavia je čekala da grof odgovori, boreći se sa svojom ljutnjom. Iz nekog je razloga očekivala da će je Rupert braniti od tog napada, a činilo se da se on slaže s podrugljivom procjenom Margaret Drayton. - O, vjerujem da ledi Warwick točno zna što joj odgovara - reče Philip. - Žena koja zna što hoće uvijek je takvo osvježenje. Čovjek je na dvoru okružen s tako mnogo ovaca. Nasmiješio se ledi Drayton, ali su mu oči bile sivi led i previše je dugo oklijevao prije nego je dodao: - Što se ne odnosi na nazočne, naravno. - Naravno - reče Rupert i okrene se Octaviji. - Ako si spremna otići s ovog raskalašenog mjesta, draga moja, stojim ti na raspolaganju. - Posve sam spremna. - Octavia je napravila kniks pred lordom Wyndhamom. Veoma ste galantni, gospodine. - Samo govorim istinu, gospo. - Naklonio se, uzeo njezinu ruku i prinio je svojim usnama. - Nadam se da vas smijem posjetiti. - Bila bih počašćena ... ledi Drayton. - Još jedan kniks i potom je stavila ruku na Rupertovu. Mirno su prolazili prostorijama i spustili se stubama u predvorje. Rupert je jednog slugu poslao po njihove plašteve, a drugog da pozove njihovu kočiju. U tišini su stajali u RafaelaR

83

Anna

predvorju pod blještavim svjetlom tri lustera. Tišina se činila neugodnom. Octavia je nastojala smisliti što bi rekla kako bi je prekinula, ali se osjećala čudno neraspoloženom, razdraženo i ljutito, premda nije znala što je tome razlog. Rupert se doimao opuštenim kao i uvijek, jednom je nogom tapkao po mramornom podu u taktu glazbe koja je dopirala iz plesne dvorane, pogledom je lijeno prelazio po onima koji su na odlasku. - O, draga moja ledi Warwick, tako nas brzo napuštate. - Princ od Walesa teturao je i zanosio se niza stube. Uhvatio se za ogradu kad je stigao do dna. - Dođite igrati karte, gospo. Mogu obećati dobru igru kod ledi Mount Edgecombe. - Namignuo je Rupertu. Kladim se da vaš muž nema ništa protiv dobre igre. Eh, Warwick? - Neke druge večeri, gospodine, rado bih prihvatio -odgovori Rupert. - Ali moja je žena umorna. - O, da ... da, naravno. - Princ je mudro kimnuo, tapkajući svoj nos. - I vi ste sasvim novi u bračnom krevetu. Što ... što? - dodao je, oponašajući svojeg oca, i glasno se nasmijao, a njegovi dvorani su mu se pridružili . - Nadam se da ćemo uspjeti nagovoriti Vašu Visost da jedne večeri igra u Dover Streetu - predložio je Rupert kad je smijeh malo utihnuo. - O,... o, dakle, što je to? Imat ćete vlastitu kuću za faraon, je li? - Prinčev se pogled izoštrio koliko je to bilo moguće. - Znači li to da će se ledi Warwick pridružiti našim opasnim igračicama? - Mogu vam obećati zabavnu večer, gospodine - rekla je Octavia, s lakoćom shvativši mig. – Ne bih se usudila uspoređivati sa salonima ledi Buckinghamshire ili ledi Archer ili vikontese Mount Edgecombe, ali vjerujem da bi se Vaša Visost mogla dobro zabaviti u našoj kući. - O, sjajno ... sjajno - reče princ i pljesne rukama. - Čujete li to, momci? Ledi Warwick će se pridružiti igračicama faraona. - Nagnuo se prema njoj i bučno je poljubio u obraz. - Pošaljite pozivnicu, draga gospo, kad postavite stolove. - Kočija lorda Ruperta Warwicka! - zaurlao je glas s vrata. Dotrčao je sluga s njihovim plaštevima, a princ od Walesa i njegovi dvorani bučno su se udaljili. Rupert je prebacio plašt oko Octaviinih ramena, uzeo vlastiti i poveo je van. King Street bila je krcata kočija i nosiljki, bakljonoše su trčali gore-dolje i visoko držali svoje petrolejke kako bi gostima osvjetljavali put do njihovih vozila. Dvije žene pojavile su se iz uličice koja vodi do King's Placea, njihove haljine i kosa namjerno u neredu. Naslonile su se na zid i promatrale prizor. Princ od Walesa izišao je iza Octavie i Ruperta. Uzviknuo je i zaletio se preko King Streeta do dviju žena. - Baš mi se ide u bordel nakon toliko ugledne bljutavosti -urlao je iz petnih žila. - Povedite me do svoje nadstojnice, drage moje. - Zanosio se kroz uličicu, uhvativši ispod ruku dvije prostitutke, a njegovi su ga pajdaši revno slijedili. - Kako grozno stvorenje - žustro će Octavia. - Vjerojatno će se zaraziti sifilisom ako ode s tim kurvama - primijeti Rupert. - Ima čistih kuća u King's Placeu i Covent Gardenu, ali iz nekog neobjašnjivog razloga naš cijenjeni nasljednik prijestolja više voli one prljave. -Pomaknuo se kako bi pomogao Octavii da uđe u kočiju. Kad je podigla nogu na stubu, iz društvenih je prostorija izišla punašna dama u ogrtaču od tamnocrvenog baršuna. Zapela je nogom o labavi kamen za popločavanje i RafaelaR

84

Anna

poletjela naprijed, malodušno kriknuvši. Rupert je pustio Octaviinu ruku i potrčao kako bi pomogao ženi da ustane. - Jeste li ozlijeđeni, gospo? - Podigao je njezinu torbicu i pružio je ženi. - Ne ... ne, zahvaljujem vam, gospodine. Tako glupo ... tako nespretno s moje strane. - Ali uvijek si takva, draga moja - začuo se hladan glas iza nje. Philip Wyndham promatrao je svoju ženu s posvemašnjim prezirom. - Glupa i nespretna kao vol. Nije li tako, gospo? Letitia se zagledala u tlo, poželjevši da se otvori i proguta je. Svuda naokolo bilo je ljudi, a svi su otvorili oči i uši kako bi uhvatili ledeni prezir njezina muža. - Nije li tako, gospo? - ponovio je okrutnim glasom. - Da, Philipe - tiho je rekla. - Da, doista se ispričavam. - Suze su joj navrle na oči dok je držala oborenu glavu i nesretno zurila u tlo. - Kaniš li ovdje stajati cijelu noć? - upita njezin muž. -Dopusti da te podsjetim da te čeka nosiljka, draga moja. -Pokazao je nosiljku s grbom obitelji Wyndham na vratima i dvojicu kršnih nosača koji su ukočeno zurili niz krcatu ulicu. - Ispričavam se - ponovila je Letitia i zakoračila prema nosiljci. Nezgrapno se popela preko šipki kako bi ušla s prednje strane, a široki skuti njezine haljine dodatno su naglasili njezinu nespretnost. Rupert je stajao u sjenkama, promatrajući čekajući da njegov brat ponudi pomoć svojoj ženi, ali Philip se nije pomaknuo; samo je prezirno izvio usne dok se vrata nisu zatvorila za Letitiom. Dva su nosača podigla svoj znatan teret na ramena i krenula King Streetom, vijugajući kroz promet. Philip se okrenuo na peti i udaljio u suprotnom smjeru. Dok je prolazio kraj Ruperta, prošao je ispod lampe i zlatna mu je svjetlost obasjala lice. Rupert je vidio Philipa kojeg je samo on poznavao tijekom njihova djetinjstva. Lice koje više nije bilo lijepa maska, već pravi odraz pokvarene duše koju krije. Stisnute oči, usta tanka od zlobe, a cijeli izraz lica zračio je trijumfom i zadovoljstvom sadista koji je upravo nanio bol. Rupert se okrenuo natrag prema kočiji gdje je Octavia još uvijek stajala s jednom nogom na stubi. Nije čula razmjenu između Wyndhama i njegove grofice, ali je osjetila pakosnu narav incidenta. Sad je pogled na Rupertovo lice izazvao val hladnoće u njezinu trbuhu. Izgledao je sablasno, bol se vidjela na svakoj crti njegova lica, ali nije joj to pretvorilo krv u vodu - već zastrašujući gnjev koji je nadjačao sablasnu bol. - Što ti je učinio? - pitala je tiho i nesvjesno. Rupertove su se oči naglo fokusirale. - To ne moraš znati. - Uzeo ju je za ruku i dlanom druge ruke pomogao joj da uđe u kočiju. - U njemu postoji neko zlo - vatreno je ustvrdila Octavia dok je namještala svoje skute na kožnom sjedalu. - Osjećam to, a znam da i ti to znaš. A ipak bi želio da zavedem tog čovjeka a da mi ne kažeš išta od onoga što znaš. Je li to pošteno, Ruperte? Rupert se smjestio na sjedalu nasuprot njezinome. Namršteno ju je promatrao u tmini kočije. - Ovdje nije riječ o poštenju - na koncu je rekao. - Da, Philip Wyndham je zao. Ali neću dopustiti da ti učini nešto loše. Ispuniš li svoj dio nagodbe, ne moraš znati ono što ja znam, i ne moraš ga se bojati. On povređuje samo one nad kojima ima moć. A nad tobom je neće imati. - Kako to možeš reći? - uzvikne Octavia. - Kake neće imati moć nada mnom ako budem u njegovu krevetu? Kakvu moć neka žena ima u tim okolnostima? - O, iznenadila bi se - reče Rupert, sad vedrim tonom. RafaelaR

85

Anna

Kako ću ranjiva biti u takvoj situaciji. To je čovjek koji vreba na ranjive, upravo si to rekao. - Draga moja, nećeš biti ranjiva na jedini način koji se sviđa Philipu - reče Rupert, nasloni se i prekriži ruke. -Njega zanima povređivanje duša, a ne tijela. A on neće imati moć nad tvojom dušom. Osim toga, možda neće biti potrebno da učiniš ........ - zastao je kao da razmišlja o prikladnim riječima - .... konačnu žrtvu. Kako se s tim može šaliti? Kako može biti tako posprdno nehajan po pitanju nečega što njoj tako mnogo znači? Zar je doista ravnodušan prema tome hoće li se prostituirati s Philipom Wyndhamom ili ne? No on vjerojatno drukčije na to gleda. Nitko u ovom pokvarenom društvu ne bi se time opterećivao. Svi oni igraju prljave igrice. Rupert je zatvorio oči kao da želi pokazati da ga je tema prestala zanimati. Kočija je usporila na raskrižju i lampa nekog bakljonoše zanjihala se na prozoru. Svjetlost lampe i sjenke poigravale su na njegovom nepristupačnom licu, jasno ističući oštrinu njegovih usta i stegnutu čeljust. Njegov je izraz lica bio krajnje beskompromisan, a Octavia je već naučila kad nema smisla vršiti pritisak na tog čovjeka s kojim dijeli krevet, čije je tijelo upoznala gotovo jednako dobro kao i svoje. U trenu se iz šarmantnog i zabavnog partnera može pretvoriti u hladnog, distanciranog i diktatorski nastrojenog neznanca. A ona još nije naučila kako da se tome odupre. Kao što nije naučila odoljeti magnetizmu njegove osobnosti, načinu na koji je može povesti svojom izabranom stazom, šaleći se na račun njezinih prigovora ili ih posve ignorirajući. Jednako tako nije mogla zamisliti da bi mu okrenula leđa kad za njom posegne požudnim rukama i strastvenim očima. - Vjerujem da smo večeras dobro počeli - rekla je mirnim tonom, čvršće stisnuvši plašt oko sebe. Rupert je otvorio oči i zagledao se u njezino lice. Sad je u sivim dubinama vidjela određenu nježnost i vedri sjaj. Počeo je nabrajati na prste dok je govorio. -Da, uspjela si pobuditi Wyndhamovo zanimanje i prinčevu neobuzdanu požudu; prikazati se kao dama koja uživa testirati granice konvencija; i dati općeniti poziv za kockanje u visoke uloge u našim salonima. Lijeno se nasmiješio. - Protuzakonito, naravno. Sudac Kenyon zaprijetio je ledi Buckinghamshire javnim bičevanjem ako joj bude morao suditi za vođenje kockarnice. - Nije valjda ozbiljno mislio? - Octaviine su se oči raširile dok je zamišljala pretilu figuru ledi Buckinghamshire vezanu za kola i kako je bičuju londonskim ulicama. - Ne, ne vjerujem da bi se čak ni Kenyon usudio na takav način kazniti pripadnika aristokracije - nasmijao se Rupert. - No prijetnja je izazvala određenu zabrinutost. - Isprepleo je prste u krilu i smaragd na vitkom kažiprstu zasjao je u mraku. - A dok sam ja bila tako marljiva, što si ti večeras postigao? - pomalo kiselo upita Octavia, sjetivši se kako se upravo taj prst pobrinuo za bradavicu ledi Drayton. - Jesi li pokušao upoznati svoj plijen? - Ne vjerujem da su bili ondje - rekao je i spojio vrhove prstiju. - U svakom slučaju, nisam ih vidio. - Shvaćam. A ledi Drayton? Je li ti ona na neki način bila korisna? Rupert ju je oštro pogledao. - Čemu tako oštar ton, Octavia? Octavia je okrenula glavu i zagledala se van u mrak. -Samo sam se pitala zašto si se, dok sam ja trpjela mrske prinčeve pažnje, ti zabavljao. Mislila sam da je ovo zajednički pothvat. RafaelaR

86

Anna

- Olakšavao sam tebi, draga moja Octavia. - Zvučao je kao da se zabavlja, a ona mu je poželjela nešto baciti u glavu. - Margaret Drayton je ljubavnica Philipa Wyndhama. Mislio sam ga malo gurnuti prema tebi ... pružiti mu razlog da mi se osveti. - Sumnjam da ga je trebalo poticati - odbrusi Octavia. -Činilo se da je sasvim dovoljno zainteresiran za mene i prije nego si počeo pipkati grudi ledi Drayton. Rupert se nasmijao. - Takve se igre igraju, slatko moje nevinašce. Malo ljubakanja ništa ne znači ... osobito s poznatom kurvom kao što je Margaret Drayton. - Ona ti se ne sviđa? - O, zna biti sasvim zabavna, osobito kad je razdražena. Ali je malo ocvala za mene. Više volim svježije žene. - O, je li? - Octavia je ljutito zurila u blijedo lice sučelice sebi. - Kao meso u mesnici bolje je ako ne visi predugo. Rupert ju je zabezeknuto gledao. - Dakle, čekaj malo, Octavia. Zašto se tako želiš svađati sa mnom? Proveli smo veoma uspješnu večer. Moj plijen nikamo ne ide zapravo, pojavit će se u Dover Streetu čim se proširi vijest o kartanju. A širenje vijesti možemo prepustiti kraljevskim ustima - suho je dodao. Kad ništa nije odgovorila, već je samo nastavila zuriti kroz prozor, nagnuo se naprijed i uzeo njezine ruke. - Što te muči, dušice? - Glas mu je bio dubok i sladak kao karamela, a ona nikad nije mogla odoljeti riječi od milja koja pripada blještavoj svjetlosti svijeća i mekanim plahtama od damasta, sve to praćeno lijenim milovanjima i tromošću ispunjenja. Nije mogla priznati istinu. Ljubomora je ponižavajuća i bezvrijedna emocija. - Valjda sam umorna - rekla je i kratko se nasmijala, ali to ni njezinim vlastitim ušima nije zvučalo uvjerljivo. -Vjerojatno previše uzbuđenja. Druženje s kraljevskim ličnostima ... oštrenje mačeva s nekim poput vojvotkinje od Deerwatera. Rupert nije bio uvjeren, ali nije doveo u pitanje njezino objašnjenje. - Imaš li hrabrosti i dalje ignorirati ono što diktira moda? - neutralno je pitao, pustio joj ruke i opet se nagnuo unatrag. - Ne vjerujem da to iziskuje hrabrost - rekla je Octavia, s olakšanjem prihvativši promjenu teme. - Možda bi da izgledam kao nakaza, ali znam da nije tako, pa ... - Slegnula je ramenima. Rupert se opustio. Sviđalo mu se njezino samopouzdanje. Sigurno je posve opravdano. Cijele je večeri bila u središtu pažnje svih u društvu. Nisu joj se svi divili, jasno, ali čovjek ne može očekivati da će se isticati u mnoštvu bez izazivanja kivnosti. Sve u svemu, debitiranje je bilo veoma zadovoljavajuće. Može se očekivati da će Octavia katkad osjetiti strepnju i nesigurnost, osobito po završetku večeri. Takva će ranjivost nesumnjivo nestati kad se više navikne na ulogu i kad igra poprimi konkretniji oblik.

RafaelaR

87

Anna

10. poglavlje

Kočija se zaustavila ispred visoke uske kuće u Dover Streetu. Iznad ulaznih vrata visjela je petrelejka, a svjetlost je dopirala i iz prozora u prizemlju. - Pitam se je li tata još budan. - Ako jest, možda bismo mu trebali zaželjeti laku noć. - Rupert je otvorio vrata kočije i skočio dolje. - Ne znam zašto, ali ne mogu se osloboditi osjećaja da tvoj otac pomalo skeptično gleda na naš brak. - Ispružio je ruku kako bi joj pomogao sići. - Imam li pravo? - Možda - reče Octavia i siđe do njega. - Čovjek nikad ne može biti siguran što moj otac vidi. U nekim je stvarima veoma pronicav. Vrata su se otvorila kad su im se približili. - Dobra večer, Griffine. Je li se gospodin Morgan povukao na spavanje? - Ne vjerujem, miledi. - Batler joj se naklonio dok je ulazila. - Maločas je pozvonio da mu odnesem nove svijeće. - Onda ćemo poći gore i poželjeti mu laku noć - reče Rupert, skidajući plašt. - Zaključaj, Griffine. - Pošao je za Octaviom prema stubama. - Možda bi Nell trebala poslati u krevet - promrmljao je uz Octaviino uho dok su prolazili kraj njezine spavaće sobe. - Nema ničega što bi ona mogla noćas učiniti za tebe, a da ja to ne mogu učiniti jednako dobro. Octavia ga je pogledala preko ramena, susrevši vreli pogled koji je njezine udove pretvorio u med. - Bolje, rekla bih, milorde. Skrenula je ustranu i otvorila njezina vrata. - Možeš poći spavati, Nell. Sobarica, koja je drijemala u naslonjaču kraj kamina, pospano skoči na noge. - O, gospo, posve sam budna - protestirala je, a lice joj je oblilo rumenilo krivnje. - Da, vidim. Unatoč tome, noćas te više ne trebam. - Octavia se nasmiješila djevojci jer je znala koliko se boji da će ostati bez posla zbog najmanjeg propusta. - Pođi u krevet, Nell. Vidjet ćemo se ujutro. - Da, miledi. - Djevojka napravi kniks. - No podrezat ću svijeće i raspiriti vatru, hoću li? - Molim te. - Octavia se vratila u hodnik i tiho zatvorila vrata za sobom. Katkad se osjećala kao da svi žive na pozornici, a granice njihove predstave postavljene su unutar fiksnog vremena i mjesta. Svaki član njihova kućanstva također je član glumačke postave, premda samo ona i Rupert to znaju. Kad se zastor spusti, sporedni glumci ostat će bez posla. Ali ne mora tako biti, odlučno je rekla sebi. Ako sve bude u redu, ona i njezin otac opet će moći zaposliti služinčad. Zapravo se ne igraju životima tih ljudi samo zato što im nisu rekli da je ovo zaposlenje privremeno. Osim toga, sve dok predstava traje, ovim je ljudima osigurana hrana, toplina i krevet, a to znači da im je daleko bolje nego većini stanovnika Londona. RafaelaR

88

Anna

Octavii je palo na pamet da se ta neugodna društvena savjest razvila iz njezinog osobnog poznavanja mračnog i očajnog lica siromaštva. Rupert također poznaje to lice, ali se čini da njega manje muči. Ili možda takve reakcije zadržava za sebe ... kao i mnoge druge stvari. Međutim, sad nije vrijeme za uzaludno razmišljanje o svjetskim jadima i Rupertovoj navodnoj ravnodušnosti prema njima. Požurila je dugim hodnikom do stražnjeg dijela kuće. Čula je Rupertov glas kroz otvorena vrata sobe njezina oca. - Dobra večer, tata. - Veselo se smiješeći ušla je u dobro osvijetljenu i toplu sobu. - Kasno je, a ti si još budan. - Isto bih ja mogao reći za tebe - ustvrdio je Oliver, promatrajući svoju kćer iz naslonjača kraj plamsave vatre. Dobro je izgledao, svijetlosmeđe oči bile su mu bistre i oštre, ten gladak i ružićast, gusta griva bijele kose bujna i blistava. Na sebi je imao krznom obrubljen kućni ogrtač od baršuna i krznom podstavljene papuče, a koljena je pokrio dekom. Hrpe knjiga nalazile su se na podu kraj njegova naslonjača i na stolu kraj njega, a jedna je bila otvorena na naslonu za ruke naslonjača. U krilu je imao ploču za pisanje, u ruci pero, a list pergamenta već je bio ispunjen njegovim kitnjastim crnim rukopisom. - Proveli smo raskalašenu večer - reče Octavia. - Prilično se razlikuje od rada. Kako ide? - Sagnula se kako bi ga poljubila. - Veoma dobro, dijete. Warwick, sjećate li se one rasprave o Platonu što smo je vodili? O Pitagorinu utjecaju na njegovu filozofiju? Pa, našao sam referencu koju sam tražio ... u Sokratu ... imam je ovdje negdje. - Počeo je prekopavati po hrpi knjiga iz kojih su stršali listići za obilježavanje stranica poput ježevih bodlji. Rupert je sjeo kraj starca, a Octavia se spustila na naslon za ruke sofe sučelice njima. Kašalj njezina oca gotovo je nestao, a dok ga je sad gledala, bilo je teško zamisliti da je glatki tijek njegova života ikad bio narušen. Ponašao se kao da se uopće ne sjeća njihovog trogodišnjeg boravka u uličicama East Enda, dana bez dovoljno hrane, stalnog pomanjkanja topline, svakodnevne borbe kako bi imali što odjenuti. Uvijek se ponašao kao da nema pojma kako je Octavia postizala svoja malena čuda. Sigurno nije pokazivao nikakvu znatiželju kad je riječ o pojedinostima njihova prošlog života, a još ga je manje zanimalo kako je došlo do ove promjene njihove situacije. Kad je Octavia svojem ocu objasnila da su se ona i lord Rupert Warwick vjenčali bez njegova pristanka jer je bio previše bolestan i grozničav da bi se s njim savjetovali, Oliver ništa nije komentirao. Octavia je očekivala nekakvu reakciju na taj značajan gotov čin, a pred tim smirenim prihvaćanjem nove situacije počela je dodatno objašnjavati kao da je doista onako skeptičan i pun neodobravanja kako je ona očekivala. Brbljala je o tome kako je bio tako bolestan da je smatrala da je njegovo zdravlje važnije od običaja, te je pristala na brzo i jednostavno vjenčanje kako bi se što prije preselili na neko toplije i udobnije mjesto. Njezin se otac samo smiješio i rekao da ona sigurno zna što radi. Oduvijek je znala što je najbolje za nju i ako je ona sretna, onda je i on sretan. Smjestio se u svoje prostrane odaje u Dover Streetu kao da su oduvijek bile njegove. Rupert je bio iznenađujuće pažljiv prema starcu, svakako više no što bi nalagale obveze u danim okolnostima, mislila je Octavia. Također je pokazao zapanjujuće poznavanje klasika što je oduševilo Olivera Morgana. Ne samo poznavanje, mislila je Octavia dok je slušala njihovu raspravu. Entuzijazam. Činilo se da Oliverove izlete u RafaelaR

89

Anna

kompliciranija područja klasične filozofije smatra jednako fascinantnima kao i njezin otac. Ona je sama odavno potrošila svoje zanimanje za Oliverove intelektualne teme. Strogo ju je podučavao klasiku, te je grčki i latinski čitala i govorila neobično tečno za jednu ženu. Rupert, ukoliko je prošao uobičajeno obrazovanje muškog potomka ugledne obitelji, zacijelo je tijekom godina školovanja više govorio latinski i grčki nego engleski. No Octavia nekako nije vjerovala da je mladi lord Rupert Warwick, ili tko god on doista jest, imao konvencionalan odgoj. Unatoč tome, u drevnim se svjetovima Grčke i Rima osjećao kao riba u vodi. Nije rekao kako je stekao to obrazovanje. - Sad kad ovako napredujem s tim člankom, moram pisati svojim nakladnicima obavijestiti ih kako ide. Alderbury je u svojem posljednjem pismu posebno naglasio da ih moram obavještavati o napretku - radosno je govorio Oliver dok je brisao pero. Korespondencija koja je prestala postojati prije tri godine, pomislila je Octavia. Ali nema nikakvog razloga da to spomene. Time bi samo uvrijedila svojeg oca, a tko može reći da gospodin Alderbury doista suspregnuta daha ne čeka sljedeći podatak o napredovanju rada? Ustala je. - Mislim da idem u krevet, ovo je bila duga večer. Imaš li sve što ti treba, tata? - Da, hvala, draga moja. - Nasmiješio se i poljubio je kad se sagnula nad njim. - Još ću malo ostati budan. Možda bi mi tvoj muž želio praviti društvo. - Okrenuo se Rupertu, a njegove su oči vragolasto bljesnule. - No s druge strane, možda i ne bi. - Molim vas da mi oprostite, gospodine. - Rupert je prikrio svoje iznenađenje nad tim vragolasto pronicavim pogledom. - Ali malo sam umoran . - Jasno, jasno. Mladi ljudi u današnje vrijeme uopće nisu izdržljivi, - Oliver mu je mahnuo neka ode, a oči su mu zadržale isti izraz. - Potražite svoj krevet, Warwick, a mene prepustite mojoj filozofiji. - Laku noć, gospodine. - Rupert se naklonio i pošao za Octaviom iz sobe. Vrata su se za njima zatvorila, a Oliver Morgan se osmjehnuo. Valjda ne misle da on ne zna što se zbiva . Nije moguće da ga Octavia doista smatra tako glupavim idiotom da ne bi znao kako je cijela ta priča o vjenčanju golema izmišljotina. No izmišljotina ili ne, to ju je vratilo na mjesto što ga zaslužuje u životu. bez obzira što se krije iza te nagodbe, očito je da odgovara njegovoj kćeri. Nije želio nagađati kakvim se poslom bavila kad ga je tijekom njihova boravka u Shoreditchu dugo ostavljala samoga. Kad bi se vratila, njegove su knjige bivale otkupljene iz zalagaonice, večerali su za stolom kućevlasnice i bilo je vatre u kaminu. Ali ono što je radila kako bi ostvarila ta malena čuda uzelo je strašan danak. Sad joj lice više nije napeto, oči joj ponovno blistaju, a uzbuđenje između nje i lorda Ruperta očito je kao duga poslije kiše. Pustio je da se knjiga zatvori u njegovu krilu, zavalio se u naslonjaču i zatvorio oči. Možda bi se trebao zabrinuti za ugled svoje kćeri, za njezinu čast. Ali takvi pojmovi izgubili su svoju važnost nakon Harrowgatea. Ako nije postavljao pitanja o njezinim aktivnostima u Shoreditchu, sigurno nema pravo ni sada to činiti. Crnilo je ispunilo njegovu glavu, kao i uvijek kad je razmišljao o svojem idiotskom postupku, pa je potisnuo te misli. Nimalo nije koristilo suočavanje s tim, već mu je samo uništavalo sve izglede da će naći spokoj. RafaelaR

90

Anna

Octavia je sretna. Samo je to važno. Oliver se trgnuo iz drijemeža i vratio svojim knjigama.

- Nikad nisi točno rekao kako kaniš mene osvetiti - rekla je Octavia i podigla ruke kako bi spustila kosu. Bila je naga i kretnja joj je podigla grudi, napela kožu na leđima. Rupert je izuo cipele, ali se nije razodjenuo, već se ispružio na krevetu, spojio ruke iza glave i s užitkom gledao kako se ona priprema za spavanje. - Plan još nije posve razrađen. - Ali doista imaš plan? - Izvadila je visoke jastučiće iz kose i rastresla uvojke boje cimeta. - Svakako. - I nećeš mi reći? - Uzela je četku za kosu i proučavala njegov odraz u zrcalu. Rupert se nasmijao i sišao s kreveta. - Dopusti meni. - Prešao je sobu, noge u čarapama tonule su u turski sag, i stao iza nje. Svila njegove odjeće dodirivala joj je nagu kožu na leđima, kožu koja je odjednom postala tako osjetljiva da je svilenkasto milovanje djelovalo gotovo kao struganje. Octavia je zadrhtala, u zrcalu gledajući kako joj se bradavice ukrućuju. Uzeo joj je četku i počeo je provlačiti kroz njezinu kosu, jednu joj ruku stavivši na tjeme dok je vukao kroz duge zamršene uvojke. - Hoćeš li mi reći? - Zasad ti nemam što reći. Sad me nemoj ometati jer ću brojiti do sto. Octavia je zasad odustala jer je uživala u zavodničkim potezima četke. Zatvorila je oči i spustila glavu. Kliznula je u senzualni trans, a tijelo joj se lagano njihalo kao da je vrba na vjetru. Kad je prestao povlačiti četku, otvorila je oči i susrela njegov pogled u zrcalu. Njegov je izraz lica bio ozbiljan i napet. Polako je spustio četku na toaletni stolić i podigao joj kosu s ramena, pustivši je da padne naprijed preko njezinih dojki. Pružio je ruke preko njezinih ramena i dugim prstima razmaknuo pramenove kose, razotkrivajući bradavice i blijede krugove oko njih. Cijelo je vrijeme gledao u njezine oči u zrcalu. a njegove su postale duboke i tamne poput ugljena. Rukama joj je obujmio dojke, a potom su kliznule preko njezinih rebara do struka, te joj je raširio dlanove na trbuhu. Njezino tijelo u zrcalu bilo je bijelo poput alabastra uz pozadinu od crne svile. Mekano i ranjivo u svojoj nagosti. Srce joj je brže zakucalo kad je na stražnjici osjetila njegovo bedro, a potom i koljeno koje joj je razmicalo bedra. Svila njegovih hlača šuštala je po delikatnoj koži s unutrašnje strane njezinih bedara, a njegovo je koljeno pritiskalo prema gore, stvarajući predivno trenje koje ju je navelo da zubima uhvati usnu. Gledala je kako njezine oči postaju krupne i maglovite, a koža joj dobiva boju dok njezino uzbuđenje raste. Gledala je sebe kako se približava vrhuncu, i gledala Ruperta kako gleda nju. Nasmiješio se, dugi lijeni smiješak zadovoljstva. uživajući u njezinom uzbuđenju dok je užitak rastao u njezinu trbuhu u sve užim spiralama, a trenutak prije neizdržljivosti upotrijebio je svoje ruke i spirala se raspala na milijun komadića. Naslonila se na njega i on ju je zagrlio, tiho se smijući u njezinu kosu. RafaelaR

91

Anna

- Doista se volim igrati s tobom, dušice. Tako spremno reagiraš. - Poslušna na svaki tvoj dodir - promrmljala je Octavia i slabašno se nasmijala. - Ja sam poput gline u tvojim rukama, milorde. - Kad je riječ o vođenju ljubavi - ispravio ju je, glumeći ozbiljnost čvršće je stisnuvši oko struka i spustivši bradu na njezino tjeme. - Nisam baš siguran kad je riječ o drugim stvarima. - Što ti to točno znači? - Pokušala je izgledati i zvučati ogorčeno, ali joj to nije uspjelo. - O, znaš ti sasvim dobro. - Podigao ju je i odnio do kreveta. - Ako misliš na to da ne prihvaćam tvoje zapovijedanje bez pitanja, da, znam na što misliš. - Ležala je na krevetu kamo ju je spustio, a kosa joj je činila blistavu lepezu oko glave. - Pa, možda ću se jednostavno zadovoljiti područjima u kojima sam neprikosnoveni gospodar - vedro će Rupert, brzo se rješavajući odjeće. - Barem zasad. Nag je skočio na krevet i stavio koljena s obje strane njezinih bedara, - Sada, gospo, možeš očekivati daljnje nestajanje i drhtati! - O, očekujem - rekla je i jezikom prešla preko usana, ispruživši ruku kako bi uhvatila ukrućeni ud kad je dotaknuo njezin trbuh. - Drhte čak i moji nožni prsti. Palcem je poigravala po vlažnom vrhu njegovog uda, a prstima je milovala čvrste kugle. - Kako to misliš, 'barem zasad'? - pitala je sa sjajem u očima, pojačavši svoje milovanje. Njegov jedini odgovor bio je uzdah užitka. - O, nije važno - promrmljala je, pomaknuvši bedra pod njegovom težinom. - Mislim da sam izgubila zanimanje i za pitanje i za odgovor.. barem zasad. Ura na polici iznad kamina odbila je četiri ujutro. Vatra je siktala i pucketala. Vjetar je tresao prozorsko okno. Iza zastora oko kreveta dopirali su tihi uzdasi ushićenja dok su se micali u mraku. njihova su se tijela stapala u tako potpunoj fuziji da nije ni postojala mogućnost bilo kakvog nesklada.

- Četiri sata i sve je dobro. - Povik noćobdije nestao je iza ugla King Streeta kad je Margaret Drayton među posljednjima izišla iz Almack'sa. Bila je pomalo pripita i oslanjala se na ruku snažnog mladog džentlmena čije su mutne oči i pomalo ukočene crte lica ukazivale na činjenicu da je i on prilično popio. - Gdje je moja kočija, Lawtone? - pitala je Margaret, zureći niz ulicu koja se brzo praznila. - Poslala sam vas da je pozovete. - O, ali jesam, gospo. Uvjeravam vas da jesam - Njezin je pratitelj napeto virio naokolo, kao da očekuje da će se nestala kočija materijalizirati iz zraka. - Zašto onda nije ovdje? - mrzovoljno je pitale njezino gospodstvo, stisnuvši plašt oko sebe dok je vjetar fijukao oko uličice koja vodi do King's Placea. - Moja ti kočija stoji na raspolaganju, Margaret. Margaret se okrenula na uljudan ton grofa od Wyndhama. - O, mislila sam da si odavno otišao kući, Philipe. - Igrao sam kod Mount Edgecombea - rekao je i uzeo malo burmuta. - No društvo se prilične naglo razišlo kad se jednom od stražara njezine gospodstva učinilo da skupina RafaelaR

92

Anna

čuvara reda i mira kani izvršiti raciju u kući. - Nasmijao se, a zvuk je bio jasan i oštar u ledenom zraku. - Lažna uzbuna, naravno, ali je ipak prilično umanjila entuzijazam. - Da, mogu zamisliti. Lawtone, pokazali ste se jedinstveno nesposobnim. Predlažem da pođete kući u krevet. - Margaret je grubo otpustila nesretnog mladića. - Doista sam pozvao vašu kočiju ... uvjeravam vas -protestirao je njezin dotadašnji pratitelj. - Nemam pojma kamo je mogla nestati. - Možda se pretvorila u bundevu - reče grof. - Gospo, moja vas kočija čeka. - Ponudio je ruku ledi Drayton i njih su se dvoje udaljili, ostavivši plemenitog Michaela Lawtona da neutješno i pomalo zbunjeno zuri za njima. - Ti doista znaš kako se osigurava udobnost jedne dame, Wyndham - zadovoljno je primijetila Margaret kad joj je lakaj raširio pokrivač preko koljena i namjestio vruću ciglu pod njezinim nogama. - Žena u tvojem društvu nikad se ne bi našla na kiši bez kišobrana, niti bi čekala nosiljku na vjetru, niti sjedila za lošim stolom na Piazzi. Za razliku od one jadne budale, Lawtona. - Pripremaš si novog ljubavnika, je li, Margaret? - nehajno je pitao grof. - Jednostavno moram suosjećati s tim dečkom. Očito ne zna da bi ga mogla pojesti za večeru. Margaret se nasmijala. - O, samo sam se zabavljala, Philipe. Večeras je vladala nestašica zabavnog društva ... barem nakon što je princ otišao. Doista ne znam zašto i dalje dolazim na ta suhoparna zbivanja. - Delikatno je popravila umjetni madež visoko na obrazu. - Naravno, čovjek mora biti viđen. - Naravno - složio se grof. - Jesi li se na sličan način zabavljala s Rupertom Warwickom? - Lažno miran, dobroćudan ton naglo je nestao. Pitanje je dobacio kao nož. - Hej, Philipe, što ti imaš s tim? - Margaret je rekla uz namješten i nesiguran smijeh. - Warwick je veoma zabavan džentlmen. - Volim znati tko se još igra u istom vrtu - hladno će grof. - Malo sam izbirljiv, draga moja, u nekim područjima. No rekao bih da je to za tebe nešto novo. Ledi Drayton je ispod rumenila problijedjela od gnjeva tako da je izgledala gotovo poput klauna. - Mislim da te ne razumijem, milorde. - O, ma daj, Margaret, nisi tako glupa - rekao je grof, nagnuo se naprijed i kažiprstom joj podigao bradu. - Mislio sam da sam ti jasno stavio do znanja da želim ekskluzivna prava na tvoje tijelo. Uz izuzetak zahtjeva što bi ih tvoj muž mogao imati, jasno - dodao je i nemarno zamahnuo slobodnom rukom. - Jasno mi je da kao poslušna i odana žena moraš udovoljavati Draytonu na koji god način on to želi. Nasmiješio se anđeoskim smješkom dobrodušnog razumijevanja, ali je prstima sad bolno stezao njezinu bradu. Margaret je dahnula i pokušala se odmaknuti. Kočija se trgnula naprijed, a to ju je bacilo na grofova koljena. Uhvatio joj je zapešće i zadržao je u tom položaju čak i kad je kočija mirno vozila dalje. - Nemam baš ništa protiv okončanja naše veze, ako to želiš. Siguran sam da se razumijemo. - Naglo ju je pustio, gurnuvši je tako da se vratila na svoje sjedalo. - Ne koristim kurve . Margaret je šokirano zurila u njegovo blijedo lice. Njegova je posesivna crta u posljednje vrijeme više dolazila do izražaja, ali nije to osobito ozbiljno shvaćala. Njezini su udvarači uvijek previše željni njezine pažnje da bi riskirali izazivanje njezina gnjeva. Znala je da je Philip Wyndham drukčiji, to je bio dio njegove privlačnosti - to i njegova RafaelaR

93

Anna

velikodušnost. No uvijek je vjerovala da ga može kontrolirati jednako kao i ostale. Ovo je nešto novo i zastrašujuće. Katkad se bojala muškaraca dok je živjela u bordelu na King's Placeu, ali uvijek je mogla pozvoniti mišićavom lakaju koji je ondje dežurao. Ovdje, u ovom toplom lelujavom mraku, u Wyndhamovoj kočiji, koju voze Wyndhamove sluge, nema nikakve zaštite. - Rupert Warwick mi ništa ne znači - šapnula je i pogledala kroz prozor, tražeći neko poznato obilježje u tmini. Razdaljinu od Almack'sa do njezine kuće u Mount Streetu trebali su u ovo doba noći prijeći za manje od petnaest minuta jer uopće nema prometa. Ipak se činilo da putuju već satima. Grof ništa nije odgovorio na tu tvrdnju. Zavalio se na baršunom presvučenom sjedalu i promatrao je praznim očima, posve bezizražajnim, kao da su sive rupe na njegovu licu. Margaret je počela drhtati. Osjećala se kao da je u društvu vraga. - Zašto još nismo stigli u Mount Street? - uspjela je pitati, skutrivši se u kutu. - O, zar ti se žuri kući, draga? Ispričavam se, ali mislio sam da bi možda uživala u prisnom razgovoru. -Nasmiješio se. Jedna joj je sumnja pala na pamet i brzo se pretvorila u sigurnost. - Što se dogodilo s mojom kočijom? Njegov se smiješak proširio. - Kao što sam rekao, mislio sam da bi mogla uživati uprisnom razgovoru. - Ti si je poslao kući? - Poželjela je zaplakati od nelagode. - Točno si zaključila - suho će grof. - Čudi me da ti je tako dugo trebalo. - Ispružio je ruku i pokucao na strop kočije. Kočijaš je reagirao tako da je kočiju skrenuo udesno. Margaret se uhvatila za remen iznad prozora. - Odvedi me kući. - Ali naravno - rekao je, uzdigavši obrvu kao da je iznenađen. - Što misliš, kamo te vodim? Za otprilike dvije minute trebala bi biti pred svojim vratima. Ako sam dobro procijenio, sad bismo trebali skrenuti u Audley Street. Margaret se skutrila u kutu, grickajući rukavicu na vrhu prsta. Previše se bojala da bi nešto rekla, a kad se kočija zaustavila i ona je u svjetlosti petrolejke prepoznala vlastitu kuću, naglo je otvorila vrata i skočila na ulicu, ne čekajući da lakaj spusti stubu. Grof se nagnuo kroz otvorena vrata. - Oprostit ćeš mi ako te ne otpratim do ulaznih vrata, draga moja. - Više nikad ne želim razgovarati s tobom - ustvrdila je Margaret drhtavim glasom, ali joj se vratila hrabrost jer se nalazila samo tri koraka od vlastitih ulaznih vrata. Grof je uljudno kimnuo. - Žalostiš me, gospo. - Potom se povukao i zatvorio vrata. Margaret je potrčala stubama do ulaza i lupala alkom dok ih noćni vratar nije pospano otvorio. Philip se smiješio dok ga je kočija vozila kući na St. James's Square. Margaret mu je već dojadila, premda to nije shvatio sve dok ju nije vidio kako očijuka s Rupertom Warwickom. Vrijeme je za novu pustolovinu. A tko bi mogao biti bolji za to od mlade, svježe i veoma živahne žene čovjeka kojega je instinktivno prezirao? Skočio je iz kočije s navalom energije koja bi bila prikladnija za sredinu jutra nego za hladne sitne sate prije zore. Ulazna su se vrata otvorila prije nego je dospio pokucati. Noćni vratar u kući grofa od Wyndhama znao je da ne smije spavati na dužnosti pa je cijelu noć spremno čekao zvuk kočije. Međutim, nije zaključao vrata za grofom jer je već počeo radni dan služinčadi. RafaelaR

94

Anna

Dječak zadužen za čišćenje cipela, svjež nakon noćnog počinka na hladnom kamenom podu praonice kuhinjskog suđa, ušao je u predvorje iz smjera kuhinje, trljajući san iz očiju. Drugi lakaj, njegov nadređeni, otmjena izgleda u livreji i s naprašenom perikom, pojavio se iza momka i nosio hrpu ključeva, spreman otvoriti vrata glavnih salona kako bi sluškinje mogle početi dnevno čišćenje . Drugi je lakaj vidio grofa trenutak prije nego je grof vidio njega. Zgrabio je ovratnik dječakove jakne i povukao ga u sjenke stubišta gdje ga je držao dok se gospodar nije popeo stubama. Pogled grofa od Wyndhama ne smije se vrijeđati prizorom sedmogodišnjeg dječaka slijepljene kose i prljavih ruku, mršava tijela omotana prljavom pregačom, koji se mota po javnim dijelovima kuće - čak ni u pet ujutro. Philip je ušao u svoje odaje gdje je stajao i čekao ga njegov sobar s izrazom budne revnosti na licu, bez obzira na probdjevenu noć. - Proveli ste ugodnu večer, milorde? - Da, hvala. - Grof se bacio u naslonjač i ispružio noge. Sobar se sagnuo i izuo cipele njegovom gospodstvu, a potom mu je pomogao da skine kaput. Jedan pogled na izraz gospodareva lica rekao je iskusnom sobaru da razgovor nije poželjan, pa je svoje dužnosti obavljao bez riječi, a kad je njegovo gospodstvo na sebi imalo baršunasti kućni ogrtač, odmaknuo je zastore oko kreveta i povukao pokrivač. S iščekivanjem je stajao kraj kreveta dok se grof namršteno kretao po sobi. - O, to će biti sve, Fredericks. - Grof mu je mahnuo neka ode. - Mogu sam poći u krevet. - Dobro, milorde. - Sobar je klanjajući se izišao iz sobe, a u hodniku se uspravio i napravio grimasu. Grof ima nemiran san i čovjek nikad ne može biti siguran hoće li spavati dva ili šest sati. Ovako rano ujutro doima se nemirnim, a to vjerojatno znači da će pozvoniti već za par sati i od Fredericksa očekivati da bude svjež i odmoran kao da je prospavao cijelu noć. S obzirom na okolnosti, ne može si priuštiti nešto više od kratkotrajnog drijemanja na ležaju u potkrovlju prije nego se pripremi za sljedeći poziv svojeg poslodavca. Philip je minutu hodao amo-tamo svojom spavaćom odajom. Uzbudio ga je susret s ledi Warwick, a kasnije i konfrontacija s Margaret, pa je osjećao težinu u preponama i vrelinu krvi izazvanu seksualnim apetitom kojemu je trebalo udovoljiti. Prepustio se razmišljanju o gipkom tijelu žene Ruperta Warwicka, o vragolastom sjaju u njezinim očima koji kao da sugerira tajni dogovor, obliku njezinih usta, diskretno skrivenim oblinama dojki. Posjedovala je određenu svježinu koja ga je silno uzbuđivala. Činilo se da je sklona preuzimanju uloge koja se razlikuje od uloge uštogljene naivne mladenke. Kako bi Rupert Warwick podnio nabijanje rogova? Pitanje je zabavljalo Philipa. Pogled mu je prešao na vrata koja povezuju njegove odaje s onima njegove žene. To nije pitanje koje bi se njemu ikad moglo postaviti. Krv mu se dodatno zagrijala tako da mu je znoj ovlažio kožu. Njegov se ud uzdigao ispod kućnog ogrtača, pulsirajući od silne potrebe. Ima ženu. Ni po čemu zadovoljavajuću ženu, ali njezino tijelo je ondje, dostupno za ispunjenje te potrebe. Prišao je vratima, naglo ih otvorio i ušao u mračnu odaju. Zastori su bili navučeni oko kreveta i on ih je razmaknuo. Letitia se probudila kad su vrata tresnula o zid i sad je drhtala ispod pokrivača. Znala je zašto je došao i čvrsto je zatvorila oči kad se zastor razmaknuo, a ona je osjetila njegovu nazočnost kraj kreveta. Uvijek ju je tako uzimao, još otkako je zatrudnjela. RafaelaR

95

Anna

Uvijek iznenada noću, uvijek ju je budio iz sna tako da je mnoge noći ležala budna do zore, strepeći, osluškujući u mraku, čekajući njegov dolazak. Nikad joj ništa nije rekao, osim što je katkad koristio grub, prostački jezik dok se bolno gurao u njezino tijelo, a činilo se da ga to dodatno uzbuđuje. Nikad se nije pretvarao da je ona sama važna. On je imao potrebu i njezina je dužnost udovoljiti toj potrebi. Krevet je zadrhtao kad se svom težinom spustio na madrac. Podigao joj je spavaćicu i zatim joj uhvatio ruke i držao ih iznad njezine glave. Gurnuo se u nju i suze izazvane oštrim bolovima pojavile su se ispod stisnutih vjeđa. Kad je završilo, ostavio ju je - bez riječi, nije čak navukao ni zastore oko kreveta tako da je sad vidjela prve ružičaste zrake zore koje su dopirale kroz prozor, nudeći novi vedri dan. Letitiine suze su tekle vrele i krupne dok je ležala očiju širom otvorenih od patnje. Ovo je njezin život i tu ništa ne može promijeniti. Nema se kome obratiti. Njezin otac nikad ne bi slušao prigovore na račun muža. Njezin muž je njezin gospodar u očima crkve i zakona, a kako će se prema njoj odnositi pitanje je njegove vlastite savjesti. Vojvoda od Gosforda ne bi imao što reći. Svijet ne bi imao što reći.

RafaelaR

96

Anna

11. poglavlje

- Večeras nema nikakvog dogovora, Octavia? - Ne, mislila sam da ću si za promjenu priuštiti malo mira i tišine. - Octavia je okrenula glavu na rubu kade, smiješeći se kroz mirisnu paru Rupertu koji je stajao na vratima. - Mogao bi ući jer iza tebe dolazi neugodan vjetar. Rupert je ušao u sobu i zatvorio vrata. - Nell, tvoja će gospodarica pozvoniti kad te opet bude trebala. Nell je ravnala nabore haljine od tamnozelene svile i nije pokazala nikakvo iznenađenje na tu tvrdnju, Vidjela je kako zadivljeni pogled lorda Ruperta počiva na nagoj ledi Warwick u kadi, a to joj je govorilo da će njezina nazočnost uskoro postati suvišna. Namjestila je haljinu na vješalicu, napravila kniks i diskretno šmugnula iz odaje. Rupert je stopalom zakvačio stolac ispred toaletnog stolića i povukao ga do kade kraj kamina. Već se navikao na Octaviinu sklonost kupkama, premda je to jednako neobično kao i njezino odbijanje korištenja šminke i pudera. - Ako se namjeravaš igrati, uništit ćeš svoj kaput - strogo je primijetila Octavia. - Voda i baršun ne idu zajedno, milorde. - Problem koji je lako riješiti - rekao je i skinuo kaput od crnog baršuna i crni svileni prsluk. Oboje je uredno složio na krevet, a potom je otkopčao sićušne gumbe skrivene u dubokim čipkastim volanima rukava te fini batist zavrnuo do lakata. - Ali mogao bi smočiti hlače - istim tonom reče Octavia, vršcima prstiju lijeno prelazeći po površini vode. - Riskirat ću. Što si učinila sa sapunom? - O, već sam se nasapunala - tromo je rekla. - Onda će se to dogoditi dva puta - rekao je, sjeo na stolac kraj kade i sagnuo se kako bi iz posude na podu uzeo komad sapuna s mirisom lavande. - Dakle, gdje ću početi ... Octavia se tiho nasmijala i predala, a njezino je gipko tijelo slušalo upute. Rupert je uvijek silno uživao u igri s njom, a dok se tako prepuštala, um joj se na neki način odvajao od tijela, donoseći joj raskošan i čist senzualni užitak. Znala je da je Rupertova namjera ostaviti joj tu igru kroz cijelu večer tako da njezino tijelo, uzbuđeno i osjetljivo, nestrpljivo čeka trenutak kad će obećanje tih zaigranih milovanja biti ispunjeno. Znala je da će je Rupert tijekom cijele večeri pogledavati, povremeno dodirivati, nešto joj promrmljati u uho, a njezino će tijelo, već na rubu strasti, zahvatiti struja gladne požude. Rupert će se nasmiješiti i odmaknuti, posve svjestan onoga što je učinio, svjestan da će je samo lagan dodir njegovih prstiju, kad konačno ostanu sami, poslati preko ruba. - Gdje ćeš danas večerati? - Pokušaj vođenja običnog razgovora dio je igre. - Vikont Lawton pozvao je maleno društvo - odgovorio je istim ležernim tonom dok su njegove ruke radile svoje. - Obećao je malo neobavezne zabave. - Drugim riječima, žene. RafaelaR

97

Anna

- Moguće - složio se. - Vjerujem da će doći skupina žena koje se razodijevaju pred publikom. Princ od Walesa je jasno rekao da uživa u takvim predstavama, a Malcolm me uvjerava da će tri dame koje je angažirao za večeras osigurati spektakl koji će zadovoljiti najlascivniju maštu. Izvukao je ruku iz vode i vrhom prsta prešao preko njezinih usana. - Mislim da se jedna od njih specijalizirala za bičevanje, jedno od posebnih užitaka Njegove Visosti. Octavia se nasmijala i polizala vrh njegovog prsta. - Što više voli, davati ili primati? - O, i jedno i drugo, ovisno o raspoloženju - nehajno će Rupert. - Nažalost, od svojeg društva očekuje da sudjeluje s istim entuzijazmom, pa mislim da ću se ispričati prije nego se zabava razvije. - Posegnuo je za velikim ručnikom i stavio ga preko koljena dok je sjedio na niskom stolcu. - Dođi. - Kasnije ćeš se vratiti ovamo radi kartanja? - Octavia je ustala, prskajući sve oko sebe, elegantno izišla iz kade i sjela na Rupertovo koljeno. - Naravno. - Omotao ju je ručnikom i počeo tapkanjem sušiti njezinu kožu. - Nadam se da će me slijediti većina Lawtonovih gostiju. Nakon što se umore od gledanja seksualnih ludorija triju kurvi. - Mislila sam da se te žene smatraju boljima od kurvi. - Octavia se nagnula naprijed kako bi joj mogao obrisati leđa. - One zapravo ne prodaju svoja tijela, zar ne? - Ne, samo izvode predstavu na pohotan i izopačen način kako bi zadovoljile bilo kojeg slinavog idiota. U stani da dosegnem preostali dio tebe. Octavia ga je poslušala, svim se silama trudeći održavati razgovor dok je ručnik tapka o po njezinoj stražnjici i po stražnjoj strani bedara. - Slinavih arogantnih i samodopadnih idiota - ustvrdila je, a glas joj je zapeo u grlu. - Radimo budale od svih njih, a njima nikad ne bi palo na pamet da nismo onakvi kakvima se prikazujemo. Držeći je za bokove okrenuo ju je prema sebi, a ona je shvatila da će ovu bitku izgubiti. Rupert se nasmijao i nagnuo unatrag, promatrajući njezino tijelo očima punim žudnje. - Hoću li imati milosti, dušice? - Zar bi se uopće obazirao na moje želje? - Njezin glas nije zvučao uobičajeno. Njezino je tijelo žudjelo za obećanim ispunjenjem i ona je željela da to dovrši, premda je znala da bi time ostala bez dugih sati senzibilnog iščekivanja koje donosi vlastite neopisive užitke. - O, mogao bih - zamišljeno je rekao. - No mislim da ću ostati na ovome. Octavia je naglo ispustila zrak između usana i žurno se odmaknula od njegovih ruku ... previše žurno. Rub kade zahvatio ju je iza listova i ona je pala unatrag, mlatarajući rukama i nogama, a voda se izlila preko ruba kade. - Nespretno - rekao je Rupert, prijekorno odmahujući glavom dok je nimalo elegantno ležala preko kade. -Sad ću morati početi iznova. - Ne, nećeš! - Uspjela je ustati. - Idi, milorde, i prepusti me Nell. Nasmijao se, uživajući u njezinu ogorčenju što ga je samo napola glumila. Uhvatio joj je bradu i poljubio je prije nego je ponovno navukao prsluk i kaput. - Vratit ću se najkasnije do jedanaest. Ne vjerujem da će prije toga početi ozbiljan posao večeri, ali eventualne ranije goste moći ćeš zabavljati na vlastiti osebujni način, draga moja. Octavia se ponovno omotala ručnikom. Dva se poticaja nude u salonu bračnog para Warwick u Dover Streetu. Koketno i zabavno društvo ledi Warwick i kartanje u visoke RafaelaR

98

Anna

uloge u organizaciji lorda Ruperta. Zajedničkim su snagama uspjeli privući većinu mladih pripadnika visokoga društva pod vodstvom princa od Walesa. Privukli su ih i od njih napravili budale, pomislila je Octavia kad su se zatvorila vrata za Rupertom. Kockanje je protuzakonito, ali je ostalo najpopularnija i najopasnija aktivnost u Londonu. Octavia se nije iznenadila kad je otkrila da je Rupert stručnjak za kockanje. Stručnjak i posve spreman uzeti bogatstvo od bilo kojeg nadobudnog mladića koji je dovoljno revan i neiskusan da mu to dopusti. To je jedan način plaćanja računa njihovog kućanstva. Octavia, koja nije posjedovala takve vještine i nije shvaćala što je privlačno u riskiranju imetka zbog karata ili bacanja kockica, igrala je ulogu ležerne, koketne domaćice koja nudi toplu dobrodošlicu i velikodušno gostoprimstvo svima koji dolaze igrati u njezin salon, ogledati se s njezinim mužem. Bez obzira na opasnu ozbiljnu svrhu, igra je zapravo bila zabavna. Tašti, samodopadni idioti zaslužuju biti izvrgnuti ruglu. Muškarci s kojima je očijukala nikad nisu pokazivali ni najmanju rezerviranost zbog njezinog često apsurdnog laskanja. Žene koje se šepure pred Rupertovem slatkorječivom pozornošću nikad nisu izrazile ni najmanju sumnju da on možda nije iskren. Pohlepa, umišljenost i taština dvora Georgea ili bile su nevjerojatne, barem za Octaviin otvoren i jasan način razmišljanja. Nije osjećala nikakve skrupule kad je riječ o korištenju njihovih mana protiv njih, a znala je da ni Ruperta zbog toga ne peče savjest. Igra je bila zabavna, ali je također bila iscrpljujuća. Nakon duge večeri glume, Octavia je uvijek osjećala umor i sad se radovala činjenici da će imati nekoliko sati mira prije podizanja zastora. Večerat će sa svojim ocem koji je ovih dana postao onaj stari i ponovno je zabavan i poučan roditelj iz njezina djetinjstva. Kad Griffin najavi prvoga gosta, bit će osvježena i spremna za okršaj.

Dirk Rigby i Hector Lacross prilično su stari da bi bili dio društva princa od Walesa, ali su obojica preuzeli stil prikladniji za desetak godina mlađe ljude; nosili su prsluke na jarke pruge, visoke naprašene perike, obilje privjesaka, igala i kaputa sa zlatnim petljama za zakopčavanje. Ulizivali su se princu sa slinavim entuzijazmom para odanih psića. Octavii je bilo teško otrgnuti pogled s muškaraca koji su uništili njezina oca. Oni su bili samo dvojica u skupini gostiju koja je stigla u Dover Street nakon što je ura odbila deset, ali njezin se pogled neprestano vraćao na njih, naprezala je sluh kako bi čula njihov razgovor dok se kretala prostorijom, potičući svoje goste da sjednu za kartaške stolove. - Malo si rastresena, Octavia. - Rupertov je glas rekao u njezino uho tako da se trgnula. - Princ ti namiguje i poziva te već četiri minute, a ti niti jednom nisi pogledala prema njemu. Octavia je pogledala preko sobe do stola za igru faraona gdje je sjedio princ, mašući joj elegantnom lepezom. Nasmiješila se i također mahnula, rastreseno šapnuvši: - Ispričavam se. Riječ je samo o tome da sam sad prvi put vidjela ... - Znam - prekinuo ju je oštrim tonom. - Ali oni su moje žrtve, a ne tvoje. Nastaviš li tako zuriti u njih, privući ćeš pozornost na njih i na sebe. RafaelaR

99

Anna

Octavia je skrušeno kimnula i poslušno krenula na prinčev poziv. Rupert može govoriti da su njezini neprijatelji njegove žrtve, ali večeras im se nije ni pokušao približiti, ili čak igrati s njima. U početku je mislila da je njegov plan vratiti imetak njezina oca za kockarskim stolovima, ali je sad shvatila da je to bila naivna pretpostavka. Takav plan sadrži prevelik element sreće da bi se sviđao čovjeku kakav je Rupert, koji s tako hladnom rezerviranošću kuje zavjere. Lord Nick na svojem sivcu uživa riskirati, uživa očijukati s opasnošću. Ali lord Rupert Warwick je čovjek ledene bistrine, on planira do posljednjeg detalja. Rupert je krišom gledao kako je Octavia stigla do princa i stala kraj njegove stolice, smijući se nekoj zasigurno vulgarnoj kraljevskoj dosjetki. Tijelo mu se razbudilo kad se sjetio njihove ranije igre u kadi i onoga što ta igra obećava za kasnije. Večeras je izgledala ljepše no ikad u haljini od tamnozelene svile s ukrasima od bjelokosnih vrpci, kose skupljene u labave uvojke koji padaju po njezinim nježnim ramenima. Smaragdne naušnice i ogrlica bile su tako savršena krivotvorina da su samo njih dvoje znali da su lažni. Svoju je ulogu igrala kao da je rođena za to, smiono nekonvencionalna mlada žena koja je uvijek spremna zaželjeti dobrodošlicu novim gostima i čija svaka gesta sugerira da je spremna prihvatiti svaki prijedlog za zabavu, bez obzira koliko je nedoličan. Rupert je glumio popustljivog muža, očijukao je sa svojom ženom jednako drsko kao i ostali muškarci, a očijukao je i sa svim drugim ženama koje bi mu se našle na putu. Oni su postali najprivlačniji i najtraženiji bračni par sezone, a na svačije ushićenje i ničiju zabrinutost, tračeri su došli na svoje. No Rupert je katkad, dok ju je gledao kako se smije i koketira, kad je vidio pohlepne poglede na njezinim grudima, ruke koje su je pokušavale zgrabiti, osjećao mučninu pri pomisli da tu mekanu mirisnu kožu prljaju takve pozornosti, pri pomisli na lascivne maštarije iza svakog tapšanja i gladnog požudnog pogleda. Raskošna veličanstvenost njezina tijela pripada njemu te je s gnušanjem potisnuo razmišljanje o požudi drugih muškaraca. A ipak je to bilo nužno. Hladnim je pogledom potražio i našao Philipa koji je stajao kraj kamina. Grof je također promatrao Octaviu preko ruba svoje čaše. Philip Wyndham nije ozbiljan kockar, ali to ga nije držalo podalje od Dover Streeta. Octavia se njime poigravala vještinom uspješnog ribara. Rupert je potisnuo misao o rukama svojega brata koje diraju Octaviino prelijepo tijelo. Umjesto toga, razmišljao je o Wyndhamovim smaragdima, o tome kako, kad bi imao ono što mu pravom rođenja pripada, lažni dragulji ne bi ležali na Octaviinoj koži. Zavukao je ruku u džep hlača. Prstima je ovlaš dotaknuo svilenu vrećicu, maleni oblik svojeg wyndhamskog prstena. Pričalo se da tradicija Wyndhamovih prstena potječe iz vremena križarskih ratova, ali se njihova geneza izgubila u maglama generacijskih sjećanja. Svaki grofov sin imao je vlastiti prsten koji mu je stavljen na prst čim bi se prerezala pupčana vrpca. Običaji su podrazumijevali da se dijete time obvezalo na održavanje obiteljske časti koja ima prednost pred svim drugim obvezama, a kad bi se njemu rodio sin, prsten i obveze prešli bi na njega. Kad se posumnjalo da ledi Wyndham nosi blizance, njihova je baka, dama hirovita temperamenta, dala izraditi dva identična prstena neobična dizajna za koje je očekivala da će dječake povezati međusobno, jednako kao i za obitelj. Ta je želja bila osuđena na razočaranje od prvog njihovog udaha. RafaelaR

100

Anna

Gervase je kao najstariji nosio grofov prsten, a u skladu s običajima, prsten je zakopan s njim jer je umro bez djece. Philip sad ima prsten koji predstavlja grofa od Wyndhama. Ili barem tako misli. Rupertova su se usta izvila u mrk osmijeh. Octavia će mu donijeti Philipov prsten. Samo blizanci znaju tajnu dizajna prstena. Kad Philip vidi da su oba kod Ruperta Warwicka, ponovno će upoznati svojeg brata blizanca. Ta će ga spoznaja uništiti. Rupert je želio vidjeti njegovo lice kad prepozna svojeg blizanca i shvati što će sve značiti ponovno pojavljivanje tog blizanca. To će biti trenutak tako slatke osobne osvete da će mu nadoknaditi sve patnje iz mladosti. Octavia će mu omogućiti taj trenutak. Ta mu je pomisao vratila mirnu staloženost pa je skrenuo svoju pozornost na Rigbya i Lacrossa koji su prvi put stigli u Dover Street. Igrali su faraona i obilno pili. Za istim su stolom bila dva mladića, a Rupert je bio uvjeren da je Rigby, koji je držao banku, obojici naumio isprazniti džepove. Rupert nije imao ništa protiv velikih dobitaka. Zapravo, da bi njegova kuća postigla uspjeh, upravo mu je to trebalo. Ponudit će iskusne savjete i ležerno suosjećanje neiskusnim mladićima koji su jedva uspjeli zadržati košulje na sebi. No imao je nešto protiv varanja. Međuttim, nije želio isprovocirati Dirka Rigbya. Budući da je pohlepa tog čovjeka oružje što ga Rupert kani iskoristiti protiv njega, treba je poticati. Ali se ovom prilikom to ipak može osujetiti. Prišao je stolu i stao između dvojice od pića rumenih mladića koji su s nepromišljenim nehajem pisali zadužnice. - Gospodo - otegnuto je rekao i spustio im ruke na ramena - u mojoj se kući ne primaju zadužnice. Igramo samo za zlato, bojim se. Pogledali su ga s izrazima iznenađene malodušnosti i susreli miran pogled koji ih je naveo da se nelagodno meškolje na svojim stolicama. - O, ma hajde, Warwick, otkad to čovjek ne prima zadužnice? - oštro upita Lacross. - Smatram ih napornima - blago će Rupert, uzevši malo burmuta. - Takva je gnjavaža kad treba juriti naokolo za svojim dužnicima ... - Opet je pogledao dvojicu mladića dok mu je na usnama poigravao osmijeh. - Ako imate novac, gospodo, onda slobodno možete ostati za stolom. Ako nemate ... - Raširio je ruke u gesti žalosne rezigniranosti. - Ako nemate, moram vas zamoliti da odete. - Vi ... vi želite reći da ja ne bih podmirio svoje dugove - pjenio se jedan od mladića, a lice mu je porumenjelo. -Kažem vam, gospodine, vi me vrijeđate. Zahtijevam zadovoljštinu. - O, nemojte biti apsurdni, Markhame - reče Rupert. - Nitko vas ne vrijeđa, momče. Samo kažem da igrate pod mojim krovom i ja određujem pravila. Vjerujem da niste bili svjesni tih pravila kad ste počeli igrati. Ali sad jeste. Dakle, vi odlučujete. Ako si možete priuštiti igru, onda svakako igrajte. Ukoliko ne možete, onda se bojim da vas moram pozdraviti. Dva su mladića, tamnocrvenih lica od srama, odgurnula svoje stolice, nezgrapno se naklonila okupljenom društvu i otišla. - Oštro, Ruperte - reče Peter Carson, gledajući za njima. - Mlade budale - reče Rupert i slegne ramenima. - Ne bi smjeli igrati s odraslima. Preboljet će to. Na duge staze, lakše je podnijeti gubitak dostojanstva nego dugotrajan boravak u mornarici. RafaelaR

101

Anna

Okrenuo se očito razdraženim a Lacrossu i Rigbyu. -Hoćemo li početi s dvjesto gvineja, gospodo? Molim vas, uzmite još vina. - Pokazao je lakaja koji je nosio bocu klareta. - Počnimo iznova i presijecimo za banku. Lacross, igrate li i vi? Peter, hoćeš li nam se pridružiti? Rigby je pokupio zadužnice razbacane po stolu i gurnuo ih u džep kaputa. - Imate prilično ekscentrična pravila za svojim stolovima, Warwick. Rupert se vedro nasmijao i zauzeo svoje mjesto. -Revni mladi štenci postat će pravi kockari, Rigby, samo ako ih se ne uništi na samom početku. - Bacio je šaku zlatnika na stol gdje su svjetlucali u svjetlosti petrolejke. Bogatstvo nemarno bačeno pred lakome oči Rigbya i Lacrossa. Hector Lacross se glasno nasmijao i u svojem entuzijazmu prevrnuo svoju čašu klareta. Crno vino prolilo se po stolu i kapalo na pod. Jedan je lakaj brzo očistio nered, a drugi je iznova napunio praznu čašu. Rupert je ignorirao gužvu i posve bezizražajna lica presjekao špil karata. - Moram reći da više volim sigurniji put do debelih džepova od oslanjanja na neiskustvo mlađarije - primijetio je. - O? - Lacross se nagnuo preko stola, a njegove sitne plave oči jedva su se fokusirale. - O čemu je tu riječ, Warwick? Rupert se nasmiješio. - Otkrio sam da uvijek ima planova. Hoćemo li igrati, gospodo? Octavia je čula neumjeren smijeh pomiješan s Rupertovim vedrim tonom. Nastojala je prikriti svoju znatiželju dok je svoju pozornost posvećivala princu, svjesna nepomičnog Philipa Wyndhama iza sebe. Osjećala je njegov pogled na svojim leđima Kao da je probada i bilo je nečeg neugodnog u njegovoj nepomičnosti, u njegovoj auri usredotočene odlučnosti. Nikad nije bio sugestivan, nikad nije očijukao, ali uvijek je bio u njezinoj blizini. Pitala se čeka li da ona učini neki potez, da na neki način pokaže da je svjesna njegovog zanimanja. No instinkt joj nije dopuštao da to učini. Osjećala je da će ga više privući dojam ravnodušnosti nego uobičajeno afektiranje kakvo vidi svuda oko sebe. I ako se možda malo boji Philipa Wyndhama, nije to čak ni sebi željela priznati. - Ledi Margaret Drayton - s vrata je najavio Griffin. Octavia se naglo okrenula. Samo žene okorjela ugleda dolaze za kockarske stolove bračnog para Warwick, ali Margaret Drayton, najokorjelija među njima, dosad se nije pojavila. Rupert je odmah ustao od stola i s ispruženim rukama prešao prostoriju. - Draga gospo, lijepa kao i uvijek - rekao je, uzeo njezine ruke i podigao ih do svojih usana. - Ukazujete preveliku čast našoj skromnoj kući, - Ha, lorde Ruperte, lijepo zborite - reče Margaret i napravi kniks. - Čula sam da se ovdje može naći najbolja kartaška igra u gradu. - Nećete se razočarati - obećao je i povukao je naprijed. - Ali najprije dođite sjesti kraj mene za stol gdje se igra faraon. Moram dovršiti jednu partiju. Octavia je pogledala Philipa. Njegovo je lice bilo kao isklesano u granitu, oči sive točkice. Njegova je ljepota ostala ista ispod bijele perike, a ipak je Octaviu podsjetio na lice grotesknog lika na oluku, odvratnog i iskrivljenog. Čini se da vaš muž gospođu Drayton smatra zabavnom družicom - primijetio je kad je uhvatio njezin pogled. - Nije jedini - nehajno će Octavia, graciozno slegnuvši ramenima. - Ne, to je istina, draga gospo - nasmijao se princ, zavalivši se na stolici i uhvativši Octaviinu ruku. -Margaret je glavna u gradu. Ali reći ću ovo - spustio je glas do RafaelaR

102

Anna

pretjeranog šapta, a sitne su mu oči sjale u naborima punašnog, znojnog lica - vama nije ni sluga, draga moja gospo. Ni sluga! - Rekavši to, prasnuo je u smijeh, veoma zadovoljan sobom, i poljubio joj ruku. - Previše ste ljubazni, gospodine - promrmljala je Octavia, strpljivo čekajući da njegovo slinjenje završi kako bi mogla povući ruku. Opet je pogledala Ruperta i Margaret. Rupert joj je nešto šaptao na uho, a ruka mu je počivala na njezinom golom ramenu. Za čovjeka koji tvrdi da je ravnodušan na čari te žene, obraća joj previše bliske pozornosti. Više nego bilo kojoj drugoj dami s kojima očijuka. Rekao je da želi izazvati Philipovo zanimanje za Octaviu, ali to je već postignuto. Dakle, zašto i dalje koketira s njom, dira je i šapće joj na uho? No s druge strane, zašto ne bi? Ništa ga ne sprečava ako se želi upustiti u ljubavnu vezu s Margaret Drayton. Nikakva odanost ženi ili tome slično. On i Octavia samo su poslovni partneri. Rupert je tako strastven muškarac s velikim senzualnim apetitom možda jedna žena njemu nije dovoljna. Ta je misao bila tako odvratna da ju je Octavia potisnula. - Vaš muž svakako hoda dobro utabanom stazom -Philip tiho reče iza nje. - No otkrio sam da prilično brzo postaje zamorna. - Doista, gospodine. - Nije uspjela izbaciti bahatost iz glasa. Iz nekog ju je razloga duboko vrijeđalo Philipovo navodno suosjećanje, pa se morala oštro podsjetiti na svoju ulogu u predstavi prije nego je na lice uspjela namjestiti nehajni smiješak. - Zar vi ne igrate, lorde Wyndham? - Provukla je ruku ispod njegove. - Dopustite mi da vam večeras donesem sreću. Želite li igrati faraon ili parnepar? - Nisam ljubitelj ni jedne ni druge, gospo - rekao je . - No možda partija piqueta? - Ne biste li umjesto toga zaigrali trik-trak? - Octavia ga je pogledala ispod trepavica, držeći se gotovo kao da je nešto skrivila. - Šokantno je priznati, znam, ali grozno igram karte. Warwick je prilično očajan zbog mene. Ali mogu odigrati pristojnu partiju triktraka. Philip Wyndham se iskreno nasmijao, a to je preobrazilo njegovo držanje. Octavia je jednom ili dvaput ranije osjetila njegovu toplinu i odobravanje, a svaki put ju je privukao čak i protiv njezine volje i protivno svim njezinim instinktima. U takvim ju je trenucima podsjećao na nešto, ili nekoga, a sjećanje je donijelo samo toplinu i zadovoljstvo. Ali nije uspijevala identificirati to sjećanje. - Onda igrajmo trik-trak, gospo. Nisam to igrao još od djetinjstva, pa se bojim da ćete biti u prednosti. - O, nećemo igrati za ozbiljne uloge - umirujuće će Octavia, vodeći ga do malenog stola u prozorskom udubljenju gdje se nalazila ploča za triktrak. - No mislim da bismo trebali igrati za nešto što se isplati izgubiti - reče Philip i sjedne za stol. - Ili za nešto što se isplati dobiti, možda? - reče Octavia, bacajući kockice na dlanu. - Što biste željeli dobiti, lorde Wyndham? - Vjerujem da to znate, gospo - tiho je rekao dok je pogledom fiksirao njezina usta. - No, hoćemo li početi s poljupcem? Dakle, izišlo je na otvoreno. Igra je počela. Možda bi mogla otkriti gdje drži prsten kad bi mu se uspjela dovoljno približiti samo u jednom zagrljaju. Možda bi ga mogla uzeti bez da mu se dodatno približava. RafaelaR

103

Anna

Octavia je pogledala svoje prste, pitajući se jesu li izgubili svoju vještinu otkako je zadnji put imala priliku tako ih koristiti. Trebala bi vježbati. Bilo bi sasvim lako operirati u bilo kojoj plesnoj dvorani i krcatom salonu kamo sad zalazi. Ne bi zadržala svoj plijen; trebalo bi biti sasvim jednostavno ostaviti ga na strateškim mjestima gdje bi se stvari lako našle, a njihovi bi vlasnici jednostavno pretpostavili da su ih nekako izgubili. Pogledala je lorda Wyndhama sa zamamnim osmijehom na usnama. - Drska oklada, milorde. No usuđujem se reći da je mogu prihvatiti. - Što biste vi željeli dobiti, gospo? - Ispruženim je kažiprstom poravnao figure, i dalje pogledom fiksirajući njezina usta. - Pa, gospodine, možete me odvesti u kazalište - rekla je. - Čujem da je Škola skandala gospodina Sheridana veoma zabavna predstava, ali moj muž nema strpljenja za takve frivolnosti. - Pogledala je preko ramena prema stolu za faraon. - On traži i pronalazi druge zabave, kao što smo primijetili. - Čini se, gospo, da ću uživati bez obzira pobijedim ili izgubim - reče Philip. - Hoćemo li početi? Za kartaškim je stolom atmosfera bila napetija, a hrpa zlatnika kraj Rupertova lakta ravnomjerno je rasla. - Što ste mislili, Warwick, kad ste spomenuli planove za poboljšavanje nečijih okolnosti? - pitao je Hector Lacross, ispraznivši svoju čašu i nagnuvši se unatrag dok ju je lakaj iznova punio. - O, ima dovoljno planova u Cityu koji se mogu pretvoriti u lijep novac ako se čovjek uspije ukrcati na samom početku - nehajno će Rupert. - U početku iziskuje malenu investiciju, ali sam posljednjih mjeseci vidio lijepu dobit. - Kakva vrsta plana? - To je rekao Dirk Rigby koji je skrenuo pogled svojih svijetlosmeđih očiju s Rupertovih. - Kuće - reče Rupert. - Velike kuće koje se grade na južnoj obali rijeke. Izvrsni tereni, savršeni za građane srednje klase. Sjatili su se kako bi dali svoj novac za dio imovine za koju vjeruju da će naglasiti njihov novi status među imućnim trgovcima. Nasmijao se i stavio tristo gvineja kraj dečka herc. -Naravno, graditelj tu i tamo zaobilazi propise. Ništa što bi kupci opazili. Ali to mu omogućuje - kao i njegovim investitorima, jasno - lijepu dobit. - Kako zločesto od vas, lorde Ruperte! - uzviknula je Margaret Drayton, žustro se hladeći lepezom. - Iskorištavati te jadne ljude. - Glas joj je bio pun sarkazma. - O, praktički se sanu nude jer su i oni lakomi i smatraju se posebno važnima - reče Rupert, gledajući kako djelitelj okreće dečka herc. - Ah - nasmiješeno izusti i povuče hrpu kovanica prema sebi. - Čini se da me večeras prati vraška sreća. - Možda bih i ja nešto investirao - reče Lacross. - Što je s tobom, Rigby? - O, da, svakako - spremno će njegov prijatelj. - Tko je vaš kontakt, Warwick? Rupert se zavalio na stolici i spojio prste. - To je malo problematično, gospodo. Stvar je donekle osjetljiva, što zacijelo možete zamisliti. Stvari za koje čovjek ne bi želio da postanu općepoznate ... - Uzdigao je obrvu. - Mislim da ne bih mogao razotkriti ime mojeg prijatelja prije nego se s njim posavjetujem. Siguran sam da će trebati neki zalog vaših namjera. - O, jasno, jasno. - Obojica su se željno nagnuli naprijed. - Tu nema nikakvih poteškoća. Možda bismo sutra mogli više o tome razgovarati. RafaelaR

104

Anna

Rupert je kimnuo i odgurnuo svoju stolicu. - Gospo, možda biste htjeli okušati sreću u igri parnepar. Margaret Drayton ga je uhvatila pod ruku kad je ustala. - Tako sam mnogo izgubila u igri faraona, gospodine, da se večeras više ne usuđujem riskirati. - Onda mi morate dopustiti da budem vaš bankar -mirno će Rupert. Uzeo je njezinu torbicu, otvorio je i unutra ubacio hrpu gvineja što ih je dosad osvojio. Margaret se nasmijala, ali su joj se oči raširile. -Milorde, tako velikodušno. - O, insistiram na polovici vaših dobitaka - rekao je i otpratio je do drugog stola. Octavia nije čula njihov razgovor jer je u prostoriji vladao opći žamor, ali joj nije promaknuo sjaj i zveket zlata ubačenog u torbicu Margaret Drayton. Ogorčenje se borilo s nevjericom pri pomisli da je Rupert njihova dragocjena sredstva dao jednoj kurvi. Je li to plaća za pružene usluge? Ili avans za usluge koje će tek uslijediti? Nekako je uspjela potisnuti bijes kako se ne bi vidio na njezinu licu dokje nastavljala svoju igru s Philipom, pokazujući sofisticiranu ravnodušnost prema ponašanju svojeg muža. Međutim, kad je Rupert nasmijano progovorio iza njezina ramena, nije uspjela prikriti bodeže u svojim očima kad ga je pogledala. - Trik-trak u mojoj kući! Draga moja, moram protestirati. - Malo previše pitomo za tebe, milorde? - slatko je rekla. - Vjeruj mi, ulog uopće nije tako pitom. Nije li tako, lorde Wyndham? - Daleko od toga, gospo. - Naklonio se i izvadio svoju burmuticu. - Smijem li? - Posegnuvši za njezinom rukom, stavio joj je prstohvat na zapešće i primaknuo ga svojem nosu. Octavia se jasno sjećala trenutka kad je Rupert učinio isto, a tada je pomislila da niti jedna dama ne bi džentlmenu dopustila takvu prisnost. Ali ovdje se ne igraju dama i gospode - barem ne ugledne verzije te vrste ... one kakvu se može naći u Northumberlandu. Rupert joj je spustio topli dlan na zatiljak. Ležerna gesta, ali puna posesivnosti i njezina se koža razbudila pod njegovim dodirom. Philip Wyndham je stisnuo oči dok je zatvarao burmuticu i vraćao je u džep. Naravno, pomislila je Octavia, cilj posesivne geste bio je poticanje kompetitivnog duha grofa od Wyndhama. Rupert joj je rekao da je grof čovjek koji žudi za onim što pripada drugima, te da ga ne zanima ono što se može s lakoćom dobiti. Odoljela je porivu da izvije vrat prema čvrstom toplom dlanu i uspravila se, odmahnuvši glavom. Odmah je maknuo ruku i ostavio hladno, samotno mjesto na njezinu vratu. Dodir bi je u svakoj drugoj prilici podsjetio na ono što će uslijediti nakon što ova naporna večer završi i oni ostanu sami. No sad je bila previše ljutita da bi je ta pomisao smirila. Rupert se vratio do kartaških stolova, prikrivajući vlastito mrštenje. Iznenadio ga je plamteći gnjev u Octaviinim očima. Bila je gotovo zora kad je posljednji gost otišao. Octavia je pogledala po prljavom salonu s izrazom gnušanja na licu. Rupert je ulio konjak u dvije čaše. - Evo. Zaslužila si. - Pružio joj je čašu dok je stajala ispred kamina i masirala zatiljak. - Ne, hvala. - Odmahnula je glavom. - Mislim da idem spavati. - Sjedni, Octavia. - Glas mu je bio tih i miran. Namršteno ga je pogledala. - Sad je pet ujutro, Ruperte. Idem u krevet. RafaelaR

105

Anna

- Sjedni, Octavia. Što je to u njemu ... u tom tonu ... da osigurava njezinu poslušnost? Ljuteći se na sebe, Octavia sjedne na naslon za ruke jedne sofe. - Što je? - Ti reci meni. Nešto te večeras naljutila. Je li riječ o Wyndhamu? - Jednom se rukom oslonio na policu iznad kamina, lice mu je bilo smireno, ali su mu oči djelovale toplo i zabrinuto. - Ne. Rupert popije gutljaj konjaka. - Zašto si onda tako ljutita? - Pa, što ti misliš? - vatreno će Octavia. - Kako bih se trebala osjećati nakon što sam te vidjela kako u torbicu Margaret Drayton ubacuješ maleno bogatstvo? Za što si joj plaćao? Zabrinutost je nestala iz njegovih očiju, a zamijenila ju je razdraženost. S treskom je odložio čašu. - Ponašaš se veoma budalasta. Ako nešto ne razumiješ, onda me pitaj prije nego naprečac dođeš do glupih zaključaka. - Nemoj tako sa mnom razgovarati. - Octavia je skočila na noge, lice joj je problijedjelo, oči plamtjele. - Nisam naprečac stvorila zaključke. Vidjela sam te kako toj ženi daješ hrpu zlatnika. Svi su te vidjeli. - Upravo tako - hladno je rekao. - Svi su me vidjeli. Octavia je zurila u njega, a potom polako reče: - Želiš reći ... želiš reći da su te ljudi trebali vidjeti? - Upravo tako - ponovio je i prekrižio ruke na prsima. Govorio je s grubošću čovjeka koji ne trpi budale. -Da si malo razmislila prije nego si stvorila vlastite zaključke koji bi uvrijedili inteligenciju bebe, možda bi ti palo na pamet da je nazočnost Dirka Rigbya i Hectora Lacrossa večeras mogla utjecati na moje postupke. Nužno je da me vide kao čovjeka koji ima novca za bacanje. Octavia se počela osjećati veoma malenom. Ljubomora, krajnje ponižavajuća emocija, navela ju je na takav budalast napad. Je li to pogodio? Daleko bi više voljela da je smatra glupom nego da je optuži da je ljubomorna na Margaret Drayton. No tada joj je palo na pamet da se ima čime braniti, i to na način koji će odvući svu pozornost s ledi Drayton. - Ne vidim kako se od mene može očekivati da bilo što razumijem kad mi ustrajno odbijaš reći bilo što o svojim planovima - odbrusila je. - Kažeš mi neka te pitam ako me nešto zbunjuje, ali kada to učinim, odbijaš odgovoriti. Rupert je podigao svoju čašu i neko vrijeme zurio u tekućinu. - Zacijelo imaš pravo priznao je. - Sklon sam skrivanju svojih karata. - Onda mi ne možeš zamjeriti ako donosim vlastite zaključke na temelju onoga što vidim. Podigao je pogled, a u očima mu se pojavio bljesak razumijevanja. - O, da, mogu, dušice, kad je riječ o donošenju zaključaka po pitanju mojeg odnosa s Margaret Drayton. To je bilo nedopustivo glupo. Octavia je ispružila jednu nogu i proučavala satensku cipelu s interesom što ga tako obična stvar ne zavređuje. Ne vidim zašto. Pretpostavljam da ona ima svoju cijenu. Čini se da ju je prije ili kasnije posjedovao svaki pripadnik dvora. - A ti misliš da uopće nisam izbirljiv i pošao bih na pašnjake na kojima su svi već pasli? - Podrugljivo je uzdigao obrvu. - Vrijeđaš me, Octavia. Doista mislim ... Da, bojim se da doista mislim da imam pravo zahtijevati pokoru. – Popio je gutljaj konjaka, a napeta je atmosfera u salonu pucketala u tišini. Ali više se nije osjećao gnjev. RafaelaR

106

Anna

Octavia je progutala slinu i pokušala smisliti neki vedar odgovor, ali njezine usne nisu htjele oblikovati čak ni najjednostavnije riječi. - Pitanje je kakva bi vrsta pokore bila prikladna? - zamišljeno će Rupert, zagledavši se u kamin gdje je svjetlucala žeravica, povremeno izbacujući iskrice. - Imaš li kakvu ideju, Octavia? - Dobacio joj je pogled takve senzualne žestine da se pitala hoće li imati snage na vlastitim nogama izići iz salona. - Želio bi da sama izaberem vlastitu pokoru? - uspjela je izustiti glasom muklim od žudnje. - Vjerujem da bi lekcija imala više odjeka kad bi to učinila - primijetio je. - Spreman sam na sve prijedloge, ali uzimam za pravo donijeti konačnu odluku. Octavia je jezikom dotaknula usne. Um joj se pretvorio u kaos požudnih maštarija, blještave boje strasti prekrile su sivo platno umora i malodušnosti, strepnje i kivnosti. Više nije bilo važno zašto igraju ovu igru, već samo da je igraju. - Možda bismo trebali poći na kat, milorde - predložila je i čedno napravila kniks. - Svakako. Rekao bih da ćeš se time lakše pozabaviti u spavaćoj sobi. - I ja mislim, milorde. - Opet je napravila kniks, a sad je dugo ostala u tom položaju, promatrajući ga preko raširene lepeze očima ispunjenim uzbuđenjem, rastvorenih usana, s obećanjem u svakoj liniji njezina tijela. Rupert je uzeo njezinu ruku i podigao je iz kniksa. -Idemo, gospo.

RafaelaR

107

Anna

12. poglavlje

- Grof od Wyndhama, miledi. Jeste li kod kuće? Griffin je pomalo pompozno najavio s vrata dnevnog boravka Olivera Morgana. - Da, Griffine. Uvedite ga u sobu za primanje. Odmah ću sići. - Octavia je odložila novine što ih je čitala svojem ocu. - Ispričat ćeš me, tata. - Da, svakako, draga moja - ljubazno je rekao. - Idi i obavi svoju dužnost. Moram reći da je ovih dana alka na vratima neprestano u uporabi. Čini se da ste vas dvoje veoma popularan par, ako smijem primijetiti. - Da, jesmo - staloženo se složila Octavia i poravnala skute jutarnje haljine od ružičastog muslina. - No to je zacijelo jer smo novi na sceni, a visoko društvo žudi za raznovrsnošću. - Podigla se na prste i proučila svoj odraz u zrcalu iznad kamina. - U svakom slučaju, Warwick održava raskošno kućanstvo - primijetio je Oliver. - Rekao bih da se to odražava u gostoprimstvu. Octavia je pogledala oca u zrcalu dok je prstima popravljala uvojke na ramenima. Pokušava li nešto otkriti? Sigurno ne. To mu uopće ne bi bilo svojstveno. - On je imućan čovjek, tata - rekla je, polizala prst i zagladila svoje obrve prije nego se okrenula od zrcala. - Želiš li danas poslijepodne poći na vožnju? Dan je prekrasan. - Ne, mislim da ću poći u svoju uobičajenu šetnju, hvala ti, dijete - reče Oliver. - Tvoj te gost čeka. Bolje da požuriš, Poljubila ga je i žurno izišla, lagano se mršteći. Njezin je otac uvijek bio pomalo neodređen po pitanju svakodnevnog života, a ta je neodređenost nakon katastrofe postala neosjetljivost, ali počeo mu se vraćati dio svijesti o stvarnosti što ju je imao prije Harrowgatea. Uopće ne bi valjalo kad bi počeo pokazivati zanimanje za komplicirane zavrzlame njihova obiteljskog života. Bit će dovoljno teško pronaći zadovoljavajuće objašnjenje za okončanje njezina braka, vraćanje njihova imetka i povratak u Hartridge Folly. Oslanjala se na njegovu uobičajenu spremnost da njezine tvrdnje prihvaća bez ikakvih pitanja. Ako sad postaje skeptičan, kad se sve čini sasvim običnim, ne može se znati kako će prihvatiti fantastičnu budućnost. No to je još uvijek samo budućnost, podsjetila se Octavia dok je žurila niza stube. A sadašnjost iziskuje svu njezinu pamet. Zastala je na donjoj stubi i pričekala da joj se disanje normalizira. Ako je Philip Wyndham sam, a vjerovala je da jest, ovo će biti njihov prvi susret u četiri oka. Lakaj na dužnosti u predvorju skočio je kako bi otvorio vrata sobe za primanje. Octavia je na licu namjestila prikladan izraz i ušla u prostoriju. - Lorde Wyndham, kako divno iznenađenje. - Napravila je kniks u delikatnom oblaku ružičastog muslina. Philip se okrenuo od prozora odakle je zamišljeno promatrao ulicu. Podigao je monokl i dugim pogledom odmjerio svoju domaćicu. Octavia je nesvjesno uzdigla bradu. Bilo je nečeg pomalo uvredljivog u takvom odmjeravanju u njezinoj vlastitoj kući prije nego joj je uopće odgovorio na pozdrav. RafaelaR

108

Anna

Grof se nasmiješio i naklonio. - Očaravajuće, gospo. Imate besprijekoran instinkt za odijevanje. - Smatrate se nekakvim stručnjakom za žensku odjeću, gospodine? - Koraknula je prema njemu, a u glasu joj se osjećala oštrina. - Znam što mi se sviđa - rekao je i toplo stisnuo njezine ruke. - Oprostite mi ako vas je uvrijedio izostanak formalnosti. Pogled na vas natjerao me da zaboravim na pravila pristojnosti. Mogao sam jedino zuriti. - Ha, gospodine, mislila sam da ste vi iznad takvih apsurdnih dosjetki - vedro ga je ukorila Octavia. - Oboje znamo koliko vrijede takvi komplimenti. - Pokušala je izvući ruke iz njegovih, ali je pojačao stisak. - Uvjeravam vas da to nije bio isprazan kompliment, miledi - rekao je, pogledom fiksirajući njezino lice tako da nije mogla skrenuti vlastiti pogled. Ponovno ju je obuzeo neugodan osjećaj da u njemu ima nečeg poznatog ... poznatog, a ipak posve pogrešnog. - Onda ću ga prihvatiti u istom duhu, gospodine -odgovorila je i ponovno pokušala izvući ruke. - Smijem li pozvoniti da donesu nešto za osvježenje? Popit ćete čašu šerija sa mnom? - Svakako. - Pustio joj je ruke i povukao vrpcu zvona kraj kamina. - Došao sam naplatiti svoju okladu, Octavia ... ako vas smijem tako zvati? - Uzdignutom je obrvom naglasio pitanje. - Naravno - reče Octavia. - Griffine, donesite šeri, molim vas. Je li njegovo gospodstvo kod kuće? - Ne, miledi. Mislim da je otišao krojaču. - Batler se naklonio i izišao. Je li lord Wyndham to znao? - Dakle - reče Octavia. -Vaša oklada, lorde Wyndham. Zaboravila sam, jesam li izgubila u igri? - O, da, gospo - uvjeravao ju je dok je uzimao burmut, promatrajući je nedokučivim sivim očima. - Izgubili ste dvije od tri igre. - Imam šokantno loše pamćenje - rekla je. -Samo to stavite na stol, Griffine. Ja ću napuniti čašu lordu Wyndhamu. - Prišla je boci kad su se vrata zatvorila za batlerom i napunila dvije čaše. - Čemu ćemo nazdraviti, gospodine? - Izgubljenim i dobivenim okladama - odgovorio je i podigao čašu. - I budućim igrama. Čovjek nije govorio o trik-traku. Octavia je podigla čašu s osmijehom nestašne sugestivnosti i pila s njim. Grof je napola punu čašu spustio na stol uza zid i okrenuo se k njoj. - Hoćete li odustati od oklade, ledi Warwick? Octavia je odmahnula glavom, a potom je i ona odložila čašu. Prsti su joj podrhtavali pa ih je stisnula u šake. Kako se samo ustima može poljubiti muškarca, a um i duh zadržati na nekoj drugoj razini kako ih odvratan kontakt ne bi zaprljao? Nije znala. U životu je poljubila samo jednog muškarca, a njezin um i duša bili su neraskidivo vezani s njezinim tijelom kad god bi dotaknula Ruperta Warwicka. Philip joj je stavio ruke na ramena i privukao je k sebi. Tada joj je dlanom jedne ruke obuhvatio bradu i spustio usta na njezina. Octavia je govorila sebi da mora reagirati. Ništa neće postići bude li ondje stajala kao mumija i čekala da to završi. Zatvorivši um jednako čvrsto kao i oči, rastvorila je usne. Njegov je jezik odmah prihvatio poziv i ona je osjetila okus vina dok je istraživao njezina usta. Pustio joj je bradu i rukom joj obavio tijelo, čvrsto je priljubivši uza se, a tvrda izbočina njegove erekcije u uskim svilenim hlačama pritiskala joj je trbuh. RafaelaR

109

Anna

Dotakni ga.. Istraži njegovo tijelo. Možda bi negdje na njemu mogla napipati ono što traži. Zavukla je ruke ispod njegova kaputa, milujući i gnječeći kao da je obuzeta strašću, klizeći rukama do njegovih leđa, preko stražnjice, tražeći džep. Zastenjao je i zubima naglo stisnuo njezinu donju usnu. Osjetila je okus krvi i instinktivno se pokušala odmaknuti. No sad ju je snažno držao, stisnuvši je uza se tako da više nije mogla zavući ruke između njihovih tijela. Prstima joj je bolno stiskao bokove i ona je slutila golemu silinu njegovog spolnog uzbuđenja, čula ju je u tihim uzdasima uza svoja usta, osjećala u vrelom dahu na svojem vratu, grubosti njegova zagrljaja, bolovima u stiješnjenim grudima. Gušila ju je vrelina njegove strasti, otimala se poput ptice u klopci. Čula je kako se vrata tiho otvaraju. A zatim, nakon kratke stanke, opet su se zatvorila. Octavia je znala da je Rupert bio ondje. Vratio se iz grada. Vidio je što se događa. Tiho se povukao jer je ona radila ono na što je pristala. Zavodila je njegovog neprijatelja. Očito mu nije važno da čovjek kojeg prezire zlostavlja usta koja se s takvom spremnom toplinom otvaraju pod njegovim poljupcima. Nije mu važno. Ne može mu biti važno jer to inače ne bi mogao tolerirati. Očajnički se otimala i Philip Wyndham se polako povukao. - Zašto se otimate? Maločas ste bili jednako spremni kao i ja. - Lice mu je bilo rumeno, oči uzbuđene, a Octavia se lecnula pred grabežljivcem crvenih zuba i kandži. - Prestrašili ste me - plaho je rekla, dotaknuvši svoju otečenu usnu. - Takav žar, milorde. Priznajem ... nisam navikla ... - Okrenula se kako bi prikrila gnušanje što ga nije mogla ukloniti iz svojih očiju. - O, onom vašem mužu nedostaje strasti, je li? - Grof se nasmijao, odvratan zvuk u kojem se miješaju prezir i umišljenost. - Draga moja, pokazat ću vam za što je muškarac sposoban u tim stvarima. U sebi imate strasti, osjetio sam to. Treba vam muškarac dostojan te strasti. Muškarac koji vam može pokazati kakva je doista žudnja. - A vi ste takav muškarac? - Vjerujem da jesam. - To je izgovorio s takvom samodopadnošću da se Octavia, unatoč gnušanju, poželjela zapanjeno nasmijati. Kakve li taštine u tog čovjeka. Zar doista vjeruje da se u bilo čemu može mjeriti s Rupertom Warwickom? - Morate biti nježni sa mnom, milorde - rekla je, ali se nije okrenula prema njemu. - Molim vas da me sad ispričate. Moram se pribrati prije nego se moj muž vrati. - Svakako - spremno je rekao, kao da se samo po sebi razumije da će ženi koja je upravo doživjela nevjerojatno iskustvo ljubljenja s Philipom Wyndhamom trebati vremena da se pribere prije suočavanja s nekim drugim, osobito vlastitim mužem. - Do sljedećeg susreta, draga moja. - Rukom joj je prešao niz leđa i kratko je zadržao na njezinoj stražnjici. Tada je otišao. Octavia se tresla od glave do pete. Pogledala se u zrcalu. Usne su joj otekle, kosa se razbarušila. Cijelo ju je tijelo boljelo, kao da ju je gnječio piton. Vitka figura Philipa Wyndhama može zavarati. On je snažan čovjek. Naglo se okrenula kad su se vrata otvorila. Rupert ih je zatvorio i na trenutak se na njih naslonio, bezizražajna lica. - Dakle, počela si - reče. - Očito - odgovorila je istim tonom, podigla svoju čašu i popila veliki gutljaj. Vino ju je peklo na mjestu ugriza. - To je dobro - rekao je i odmaknuo se od vrata kako bi i sebi napunio čašu. RafaelaR

110

Anna

- Ranije si ušao? - U glasu joj se osjećao lagani drhtaj. Octavia je popila još gutljaj vina, nadajući se da će je smiriti, zaustaviti ovaj vrtlog straha, gorke zbunjenosti i kivnosti, ponovno je dovesti u mirne vode hladne svrhovitosti u kojima Rupert Warwick pliva s tako usredotočenom odlučnošću. - Da - složio se. - Smatrao sam da je pametno povući se. - Bio joj je okrenut leđima dok je kušao šeri. Još uvijek nije prevladao val gađenja koji ga je zapljusnuo kad je vidio Octaviu u zagrljaju svojega brata, a sad ga je pogled na njezinu ozlijeđenu usnu i raskuštranu kosu ispunjavao tako nasilnim gnjevom da je bila potrebna sva kontrola što ju je godinama mukotrpno usvajao kako se to ne bi vidjelo na njegovu licu. Octavii ne bi nimalo koristilo kad bi znala kako se on osjeća. - Imate novi dogovor? - nehajno je pitao kad se okrenuo . - Ne baš. No ne vjerujem da će Wyndham dugo čekati prije nego nešto predloži. Octavia se osjećala kao da neki učitelj pregledava neki njezin rad. -Pokušala sam opipati ima li nešto skriveno negdje na sebi, ali ništa nisam našla. Pomoglo bi kad bih točno znala što tražim - rekla je i ponovno napunila svoju čašu Rupert je iz džepa izvadio malenu svilenu vrećicu. Otvorio ju je i istresao sadržaj na stol. - Ovo tražiš. Octavia je prišla stolu. Sićušan, vješto izrađen srebrni prsten namigivao je pod zrakom blijedog sunca. - Tako je sićušan - rekla je i uzela ga palcem i kažiprstom. - Wyndhamov je identičan? - Čini mu par. - Ispružio je ruku i ona ga je spustila na njegov dlan. - Postoji mehanizam koji ga otvara ... skriven u oku ptice ... evo ga. - Pokazao je minijaturnu točkicu koja predstavlja oko fino izrađenog orla. -Previše je malen da bi ga otvorili ljudski prsti; potrebna je srebrna čačkalica ili vrh kompasa. - Možda škarice? - Prekopavala je po košarici svilenog konca za vezenje i izvadila malene škarice. Rupert ih je uzeo i vrhom jedne oštrice pritisnuo oko. Sićušan se krug otvorio. - Prsten što ga Wyndham ima spaja se s ovim, stvarajući prsten pečatnjak koji stane na prst odrasle osobe - objasnio je. - Vitak prst - nepotrebno je dodao. - Ali što to znači? - Octavia ga je fascinirano gledala, ali se njegovo lice, koje je bilo otvoreno i susretljivo, na to pitanje zatvorilo. - To ne moraš znati. - Zatvorio je prsten i vratio ga u malenu vrećicu. - Možda ne. No zar nemam na to pravo? - Kako si to zaključila? To je bilo tako hladno odbijanje da nije znala što bi rekla. Nema pravo ni na što, osim na ono što joj je obećao. -Poslušaj me, Octavia. - Glas mu se promijenio, postao je blag i gotovo laskav. Uzeo ju je za ruku i poveo je do sofe, a ondje je sjeo i povukao je do sebe. - Ne mogu ti reći više od onoga što sam ti dosad rekao jer bi te to samo smutilo. Kad bi znala kakav problem postoji između mene i Philipa Wyndhama, mogla bi nešto izlanuti, a ako on samo nasluti istinu - istinu koja je tako nevjerojatna da će je u početku smatrati nemogućom - sve će biti gotovo. U ovoj fazi možeš znati samo ono što trebaš znati. Moraš mi vjerovati, Octavia. Kad sve ovo završi, znat ćeš cijelu istinu. Obećavam. Octavia i cijeli svijet sve će saznati. RafaelaR

111

Anna

Obujmio joj je lice rukama i nasmiješio se kao da bi time mogao rastjerati njezinu bol i frustriranost, kao da bi smiješak mogao izbrisati dokaze o ustima njegova brata blizanca na njezinima. Prstima je prošao kroz uvojke oko njezina lica. - Vjeruj mi. - Vjerujem ti - rekla je, perverzno poželjevši da mu ne vjeruje. - No veoma je teško raditi u mraku dok ti znaš sve što se može znati o oboma. U svakom slučaju, zašto misliš da bih nešto izlanula? Zašto ti ne vjeruješ meni? Rupert je uzdahnuo i povukao ruke s njezine kose. - Jedino sebi vjerujem da ću čuvati tu tajnu, Octavia. No ako želiš odustati od naše nagodbe, onda ću to prihvatiti. - Kako bih mogla? - uzviknula je vatrenim šaptom. - Znaš da je to nemoguće. Stigli smo previše daleko da bismo sad odustali. - Nadao sam se da ćeš tako misliti - ozbiljno se složio. - Ali moraš shvatiti jedno, Octavia. Ni na što te ne prisiljavam. Ne, gorko je pomislila. Ne prisiljava je. No ako ne ispuni svoj dio nagodbe, on neće ispuniti drugi dio. Kako bi mogla odlučiti da uzme svojeg oca i vrati se u mračne, siromašne ulice Shoreditcha, svakodnevnom užasu kretanja s vještim prstima kroz mnoštvo? I ranije je bilo jedva podnošljivo. Sad je nezamislivo. Samo ga je pogledala i njemu se srce stisnulo kad je u njezinim očima prepoznao očajnu spoznaju. Mogao bi je pustiti. Jedna bi riječ bila dovoljna. A ipak bi se mogao pozabaviti njezinom osvetom. Hector Lacross i Dirk Rigby na koljenima mole da im dopusti upasti u njegovu zamku. To ga ništa ne bi stajalo; zapravo, pružilo bi mu veliko zadovoljstvo kad bi uspio izazvati propast takvog para pokvarenih i lakomih nitkova. No tada je pomislio na godine lutanja divljinom, godine nesigurne egzistencije po glavnim europskim gradovima s čovjekom čije ime sad nosi. Pravi Rupert Warwick bio je nitkov svoje vrste, odmetnik i buntovnik koji je iskorištavao ljudsku pohlepu i taštinu ali nikad slabosti protiv kojih ljudi ništa nisu mogli - kako bi osigurao sredstva za sebe i svojeg mladog druga. Rupert Warwick spasio je mladog Culluma Wyndhama od bijedne smrti u jednoj potleušici u Calaisu. Spasio ga je od očaja i naučio ga svemu što je znao. Umro je u tučnjavi pijanaca u nekoj krčmi u Madridu. Na samrtničkoj je postelji svojem mladom prijatelju rekao neka pođe kući. Neka uzme natrag ono što mu pripada. Jer život kakvim je živio Rupert Warwick uopće nije život. Tako je Cullum uzeo ime svojeg mentora i vratio se kući. Sad mu treba Octavia kako bi mu omogućila osvetu ... za Gervasea, kao i za njegove vlastite godine u divljini. Okrenuo se od nijeme molbe u njezinim očima. Znao je da će učiniti ono što mora jer je uvijek to činila. Odlučna je i hrabra, te neće iznevjeriti ni njega ni sebe. - Obavještavaj me o svim svojim susretima s Wyndhamom - rekao je uobičajeno mirnim tonom. - Želim znati kad i gdje ćeš se s njim sastati. - Zašto? - Jer bih želio pripaziti na tebe - rekao je. - Misliš da bi mi mogao nauditi? - U pitanju se osjećala napetost. - Ne. Kad bih to mislio, drukčije bismo pristupili situaciji - strpljivo je odgovorio. - Ali što ako me uhvati kako mu praznim džepove? Rupert se namrštio. - To se ne smije dogoditi. Obrađivala si mnoštva diljem Londona i još te nitko nije uhvatio. Zašto bi se to sada dogodilo? RafaelaR

112

Anna

Octavia slegne ramenima. - Uvijek postoji opasnost. Osim toga, nemam prakse. - Onda moraš usavršiti svoje vještine - žustro je rekao. -Moraš vježbati prije nego bilo što pokušaš. - Kako točno predlažeš da to činim? - pitala je, premda je već i sama došla do istog zaključka i točno je znala što bi trebala učiniti. - Mogla bi se malo okušati s našim gostima - predložio je. - Bilo bi sasvim jednostavno kasnije ostaviti plijen naokolo kako bi izgledalo da je netko nešto slučajno ispustio ili zametnuo. - O - izusti Octavia, smetena zbog tako točno prikazanog plana što ga je sama smislila. - Dobra zamisao? - Uzdigao je obrvu. Kako bi mogla reći da nije kad je i sama došla do toga? -Poslužit će, valjda - nevoljko je rekla. - Premda se čini malo pretjeranim potkradati vlastite goste. - Samo posuditi - blago ju je ispravio. Ponovno joj Je obujmio lice i vrhom prsta lagano prešao po njezinim ustima. - Pođi oprati lice i urediti kosu, dušice. Bolje ćeš se osjećati. - Ne kao netko tko se našao stisnut u neželjenom zagrljaju? - Nije si mogla pomoći. Rupertove su oči postale bezizražajne. - Nitko te ne prisiljava - ponovio je. - Ranije nisi imala ništa protiv te ideje. Zašto je sad postala problem? Problem je jer se čini da tebi nije važno što moram učiniti. Problem je jer ja nisam kurva. Kad sam pristala hladnokrvno zavesti Philipa Wyndhama, nisam znala što znači voditi ljubav s tobom ... kad ja postajem ti, a ti postaješ ja. Kad smo jedno. Zato je problem. Ali Octavia ništa od toga nije rekla. Ustala je i poravnala svoje skute. - Nije, naravno. Valjda sam malo potresena ... sad kad je počelo. Rupert je prikrio svoje olakšanje. Što prije počne, prije će završiti - rekao je i ustao sa sofe. - Idem posjetiti tvojeg oca. Našao sam primjerak Ksenofontova djela Memorabilia u nekoj staroj knjižari u Charing Crossu. Mislim da bi ga moglo zanimati. - Veoma si obziran prema mojem ocu. - Zar ne bih trebao biti? - Izgledao je zbunjeno. Octavia slegne ramenima. - To me iznenađuje. -Smatraš me bezobzirnim? - Mrštio se, doimajući se zbunjenim i malodušnim. - Smatram da si usmjeren na jedan cilj. - Hitro je napravila kniks i izišla iz sobe za primanje. Rupert je zurio u vrata što ih je ostavila odškrinuta. Miris vodice narančina cvijeta što ju je koristila za ispiranje kose još uvijek je lebdio u zraku. Octavia vjeruje da on ne uzima u obzir njezine osjećaje ili dobrobit. To je tako daleko od istine! Ne može znati koliko ga muči pomisao na ono što ona mora učiniti. Ne može znati jer se itekako potrudio stvoriti dojam da je prema tome ravnodušan. Nekoć je bilo tako. No sad kad poznaje Octaviu više nikad neće moći biti ravnodušan prema bilo čemu što Ima veze s njom. Rupert je dugim, ljutitim koracima hodao amotamo, pokušavajući samog sebe uvjeriti da ne manipulira Octaviom. Znala je u što se upušta. Znala je na što je pristala. I pristala je vlastitom slobodnom voljom. No je li? RafaelaR

113

Anna

Što se dogodilo prvi put... što je s drogom skrivenom u klinčićima u punču od konjaka? Tada ju nije poznavao. Da jest, bi li joj tako nešto učinio? - Grom i pakao! - procijedio je kroza zube, rukama stežući policu iznad kamina tako da su mu zglavci pobijeljeli. Borio se kako bi se vratio u stanje hladne, distancirane jasnoće svoje svrhe. Učinjeno je. Kamen se kotrlja i dobit će zamah. Nitko nije ozlijeđen. Octavia neće biti ozlijeđena. U sebi je prisegnuo na grob Ruperta Warwicka da Octavia Morgan više nikad neće biti povrijeđena zbog njegovih postupaka. Ponovno smiren, izišao je iz sobe za primanje i pošao posjetiti Olivera Morgana.

RafaelaR

114

Anna

13. poglavlje

Blagi mirisi proljeća osjećali su se u zraku i Octavia je zastala kako bi otkinula grančicu zlatne forzicije s rascvjetanoga grma kraj stuba ispred ulaznih vrata. Bila je čudno raspoložena, uzbuđenje se miješalo sa strahom, a krv joj je nemirno tekla žilama. Osjećala se kao i uvijek nakon što bi provela neko vrijeme s grofom od Wyndhama. Te je sate provodila na mentalnoj oštrici noža, ogledavajući se s njim u neprestanom verbalnom mačevanju, svim silama nastojeći prikriti svoje emocije. Očijukala je s Philipom. Ljubila ga je glumeći strast. Obećavala je više, ali mu je to i dalje uskraćivala. Počeo je pokazivati znakove frustriranosti, ali je dosad sudjelovao u njezinoj igri. A ona dosad nije uspjela otkriti ništa slično onoj sićušnoj svilenoj vrećici kakvu joj je Rupert pokazao. Tako je malena da je znala da će je biti teško otkriti površnim dodirom prstiju, a brzo se približavao trenutak kad će morati skupiti hrabrosti za sljedeći korak. Octavia je vjerovala da će nekako negdje pronaći neki način da izbjegne konačnu predaju, samo kad bi nešto uspjela smisliti. - Hvala, Griffine. Nije li prekrasno poslijepodne? - pozdravila je batlera koji se klanjao dok je ulazila upred vorje. - Doista, miledi. - Zamolite jednog od lakaja da odreže malo onih forzicija i stavi ih u salon za večeras - rekla je dok je skidala rukavice. - Tako su lijepe, ali neće dugo trajati. - Da, miledi. - U bakrene vrčeve - dodala je, prilazeći stubištu. - Je li njegovo gospodstvo kod kuće? - Nije, miledi. Lord Rupert je izišao prije otprilike sat vremena. Rekao je da neće doći na večeru. - O? - Octavia je zastala s nogom na donjoj stubi. Rupert je svakako namjeravao večerati kod kuće i zamolio je kuharicu da pripremi njegov omiljeni složenac od iznutrica. - Je li rekao kamo ide, Griffine? Ostavio poruku za mene? - Mislim da nije, miledi. Imao je gosta i uskoro potom otišao. Nešto u Griffinovu glasu kao da je impliciralo sumnju ili neodobravanje po pitanju posjetitelja. - Kakvog gosta? - Pogledala je batlera preko ramena. - Ne bih točno znao reći, miledi. Ne džentlmena, rekao bih. Ne, definitivno ne džentlmena. - Shvaćam. Hvala, Griffine. - Octavia se nastavila penjati stubama, zamišljeno se mršteći. Ben. Možda je to bio Ben. Što bi Bena moglo dovesti u Dover Street? Informacije koje bi mogle zanimati Lorda Nicka, naravno. Rupert je prije nekoliko dana spomenuo da slabo stoje s novcem. Nije rekao kako kani popraviti situaciju, a Octavia je jednostavno zaključila da će pojačati svoje kockanje. No možda je Lord Nick opet odlučio poći na cestu. RafaelaR

115

Anna

U svojoj spavaćoj odaji prišla je prozoru i namršteno zurila na ulicu, noktom lupkajući po zubima. Njezinim je žilama i dalje kolalo nemirno, nervozno uzbuđenje. Nije željela besposleno sjediti u Dover Streetu dok Rupert jaše cestom preko Putney Heatha. Mnogo toga drži za sebe, ali ovo je nešto što mogu dijeliti. Ona uživa u plodovima aktivnosti drumskog razbojnika, a to znači da može dijeliti i opasnosti ... kao i uzbuđenja. Nasmiješila se kad se sjetila kako je posljednji put opljačkao kočiju u kojoj se vozila ona vještica Cornelia i odakle je uzeo najamninu grofa od Gifforda. Ben je zacijelo imao informacije o još jednom vozilu s bogatim teretom koje prolazi preko vrištine. Octavia više nije razmišljala. Potrčala je do ormara, izvadila jahaću odjeću, čizme i plašt. Odjenula se za pet minuta. Učvrstila je kosu na tjemenu, prebacila plašt oko ramena i podigla kapuljaču na glavu. Zastala je na vratima. Drumski razbojnici nose maske. Ushićeno se nasmijala, izvadila crnu svilenu masku iz ladice i gurnula je u džep plašta. Tada je potrčala u prizemlje. - Griffine, neću biti ovdje za večeru. Gospodin Morgan je trenutno u putujućoj knjižnici, ali mu se ispričajte u moje ime kad se vrati. Objasnite mu da lord Rupert i ja imamo neočekivanu obvezu. - Da, miledi. - Griffin je otvorio ulazna vrata, skrivajući svoje čuđenje. - Smijem li pozvati nosiljku za vas? - Ne, hvala. - Bez daljnjih objašnjenja, lagano je poskakivala niza stube i požurila prema konjušnici. Njezina je šarena kobila sasvim dobra za jahanje u parku, ali ne za posao drumskog razbojnika. Opet će uzeti Petera. Rupert će, naravno, jahati Lucifera. Čekala je da konjušar osedla velikog šarca. Rupert je osebujnog srebrnog pastuha jahao po gradu jednako često kao i Petera. Octaviji se to činilo nevjerojatno lakomislenim za čovjeka koji planira tako pažljivo i pronicavo. Neprestano je čekala da netko tko je bio žrtva Lorda Nicka na njegovom sivcu uzvikne da poznaje jedinstvenog konja . Rupert se nasmijao kad je izrazila svoje bojazni, a oči su mu svjetlucale od uživanja u prkosnom izazovu što ga dobacuje sudbini. Čovjek mora riskirati ako ne želi prespavati život, rekao je. Octavia je život drumskog razbojnika smatrala dovoljno riskantnim i bez očijukanja s opasnošću, a ipak je reagirala na smionost njegova izazova. U taj se izazov sad i sama upustila. Uzjahala je uz pomoć bloka i izvela Petera iz konjušnice. Ranije na njemu nije jahala na ženski način, ali velikom konju ni najmanje nije smetala nepoznata težina i položaj j ahačice kao ni kad ga je jahala bez sedla i samo s ularom. Osam kilometara do Royal Gaka prešla je za manje od sat vremena i travanjska se večer spuštala kad je Octavia zaustavila Petera na uglu ulice koja vodi do krčme. Konj je podigao glavu i onjušio vjetar, a potom se sam okrenuo prema krčmi i poznatoj konjušnici. - Ne, čekaj malo, Peter. - Octavia je povukla uzde. Peter se zaustavio, a u svakom se njegovom mišiću osjećala strpljiva zbunjenost. Ako se pojavi u Royal Gaku, ne može znati kako će je primiti. Ukoliko je Rupert ondje, zasigurno će zahtijevati da ona ostane u krčmi dok on obavlja posao na vrištini. Ako pak nije ondje, Ben ili Bessie sigurno će stvarati probleme. Međutim, nije vjerovala da je Rupert u Royal Gaku. Još se nije smračilo i na vrištini zacijelo još uvijek ima prometa. Lord Nick je vjerojatno već na položaju i čeka svoj plijen. RafaelaR

116

Anna

Octavia je vezala masku iza glave. Imala je krajnje nevjerojatan učinak. Osjećala se kao da to nije ona, kao da je sudionica u nekoj divljoj i opasno uzbudljivoj ludoriji. Što je, naravno, čista istina. - Ovuda, Peter. - Okrenula ga je prema vrištini.

Rupert je također imao masku na licu dok je sjedio skriven u breziku. Otkako je zauzeo položaj, prošli su faeton, lagana kočija i teška teretna kola. Ali nije njih čekao. Čekao je zakašnjelu poštansku kočiju kojoj je, prema Morrisovim tvrdnjama, otpao kotač u Farnhamu i prijeći će vrištinu nakon što se pojavi zvijezda večernjača. Sjedio je strpljivo i mirno, a Lucifer, koji je jednako dobro kao i njegov jahač znao što mu je zadatak, bio je nepomičan pod njim. Tada se iz daljine začuo zvuk poštanskog roga. Lucifer je naćulio uši. Rupert je podigao svileni šal preko usta. Čekao je dok topot kopita i štropot masivnih željeznih kotača nisu stigli tako blizu da se činilo da tlo podrhtava. Izvukao je svoje pištolje. Zatim je izišao na usku cestu koja je vijugala vrištinom u sve dubljim sjenkama. Kad je to učinio, čuo je galop iza sebe. Trgnuo je glavom, spreman povući se s ceste i nestati među stablima prije nego neželjeni putnik opazi bilo što na njemu. Tada je prepoznao Petera. Octavia je stigla do njega kad se ponovno oglasio poštanski rog, gotovo prkosan imperativan zov kako bi se ohrabrila srca putnika kočije dok se približavaju zloglasnom šumarku. - Došla sam pomoći - reče Octavia, smijući se od ushićenja, a oči su joj blistale kroz proreze maske. - Ali nemam nikakvo oružje. Mogu pokupiti plijen dok ih ti pokrivaš svojim pištoljima. - Makni se s ceste! - naredio je, a ona je opet jednostavno morala poslušati. Povukla je Petera među stabla kad se rog još jednom oglasio i jarko žuto vozilo pojavilo iza zavoja svojom uobičajenom brzinom od osam kilometara na sat. Rupert je izbacio Octaviu iz misli. Pucao je preko glava konja, ali kočijaš je već povukao uzde kad je vidio zastrašujuću figuru na srebrnom konju. Konji su se zadahtano zaustavili. Uslijedila je kratka tišina - tišina koja se Rupertu činila neobičnom. Netko je uvijek vrištao ili cvilio ili bjesnio. No kočijaš je sjedio na svojem sjedalu, pratitelji kočije na konjima; putnici, koji su se opasno vozili na krovu s prtljagom, skutrili su se u svojim plaštevima, ali nitko nije pisnuo. Kao da nešto čekaju Tada je vidio što su čekali. Pet muškaraca krišom se spustilo s krova sa stražnje strane i sad su skočili na cestu, izvan sjenki. Pet čuvara zakona: reda sa spremnim pištoljima u rukama. Octavia nije razmišljala. Zaletjela se na njih s leđa, ispustivši zastrašujući krik. Okrenuli su se gotovo kao jedan, a ona je potjerala Petera na njih. Divovski se šarac propeo, mašući kopitima, kolutao je očima i povukao usne unatrag. Čuvari su ustuknuli. Rupert je pucao iz drugog pištolja, a metak je prošao kroz nečiji šešir. To im je dalo minutu vremena. No bilo je dovoljno. Lucifer je skočio u grmlje kraj ceste i nestao, jureći između stabala. Petera nije trebalo poticati. Slijedio je sivca dok su galopirali preko polja. Iza njih su se čuli zbunjeni povici; nekoliko je pištolja istodobno RafaelaR

117

Anna

opalilo. Octavia je instinktivno sagnula glavu, premda je znala da su izvan dometa trapavog oružja. Srce joj je divlje lupalo, prateći ritam Peterovih kopita. Nije skidala pogleda sa srebrnog oblika ispred sebe i pustila je svojem konju na volju. Tada je Lucifer odjednom nestao. U jednom ga je trenutku vidjela, a u idućem su ostale samo sjenke i kvrgavi oblici stabala. Octavii se činilo da joj je srce stalo kad ju je ispunio užas. Bila je sama na vrištini. Lord Nick i Lucifer propali su u zemlju. No Peter je jurio dalje. Skrenuo je u gusto zelenilo. Vidjela je kako bijela stijena svjetluca, a zatim je konj ušao u mračnu pukotinu i Octavia se našla u malenom crnom prostoru. Osjećala je miris toplih konjskih tijela, čula kako Peter dašće jednako kao i Lucifer. - Poprilično iznenađenje - Rupert mirno reče iz mraka. - Čekali su te - reče Octavia. - Znali su da ćeš biti ondje. - Da, mislim da si u pravu. Međutim, nisam govorio o tom iznenađenju. Sad je zvučao krajnje cinično. Hladan i ironičan kao da sjede kraj kamina u Dover Streetu i raspravljaju o večeri kockanja. Octavia je zaključila da nije pravi trenutak za upuštanje u moguće ljutit razgovor o njezinoj nazočnosti. - Gdje smo? - U špilji. - Špilji? Na Putney Heathu? - 'Špilja' je možda pretjeran izraz - rekao je. - Ovo je samo stjenovita izbočina usred ničega. S rupom u sredini. - O. - Octaviine su se oči počele privikavati na mrak jer je vidjela blijedi oblik Lucifera i njegova jahača koji su joj stajali tako blizu da je na nogama osjećala dodir pastuhovih slabina. - Koliko dugo ćemo ovdje ostati? - Dok ja ne kaže da možemo ići. - Tvrdnja nije dopuštala prigovore. - Ali nisu nas mogli pješice progoniti? - Smatraš se stručnjakom za metode čuvara zakona i reda? Ili si možda vidovita? Octavia se lecnula. - Možda bi mi odgovorila na nekoliko pitanja dok čekamo - ljubazno će Rupert. - Kao, primjerice, kakvo te nesumnjivo briljantno nadahnuto rezoniranje dovelo ovamo. - Ne misliš li da je to sad ... - Samo trenutak - prekinuo ju je. - Možda me nisi čula. Ja postavljam pitanja, a ti, Octavia, odgovaraš. Ponavljam: što, za ime Krista, radiš ovdje? - Mislila sam da bih mogla pomoći - plaho je rekla, drhtureći. Bilo je hladno u mračnoj vlazi špilje, a znoj se sušio na njezinu tijelu sad kad je završilo uzbuđenje bijega. - Pogrešan odgovor - odbrusio je. - Pokušaj ponovno. Octavia je iskrivila lice u grimasu. - Ali doista sam to mislila. - Ne, nisi. Pogledajmo možeš li smisliti pravu riječ za ono što si radila. Octavia je pokušala razabrati njegov izraz lica u mraku, ali nije uspjela. Mogla je jedino zaključiti kakav je po njegovu tonu, hladnom i bezizražajnom kao nikad ranije. RafaelaR

118

Anna

- Ne znam što želiš reći - rekla je i ponovno nesretno zadrhtala. - Budući da zajedno igramo tu igru, činilo mi se da bih trebala sudjelovati u ovom aspektu, a ne samo u ostalima. - Uplitanje - rekao je. - 'Uplitanje' je riječ koju tražiš, Octavia, ona koju želim čuti. Dakle, sad mi točno reci što ovdje radiš, molim te. Potrudi se da ovaj put bude točno. - Gospode - progunđa Octavia. - Neka bude, uplićem se. Zadovoljan? - Ne mogu razumjeti kako je moguće da nisi shvatila što mislim o tome kad se posljednji put dogodilo - zamišljeno je govorio. - Mislio sam da sam bio posve jasan, ali očito nisam. Čini se da tebi batom treba u glavu utuviti neke stvari. Octavia se nije potrudila naći odgovor. Previše je zaokupljen vlastitim načinom razmišljanja da bi prihvatio bilo kakvu obranu s njezine strane. - Očito sam se uzalud nadao da se mogu osloniti na načelo 'pametnom je i jedna riječ dosta' - nastavio je istim zamišljenim tonom. - Trebao sam smisliti nekakve posljedice što ćeš ih snositi ako me ne poslušaš. Lucifer se pomaknuo i tiho zanjištao. Lord Nick ga je pomilovao po vratu. - Misliš da smo se ovdje dovoljno dugo zadržali, stari moj? Okrenuo je konja prema slabašnoj sivoj svjetlosti što je prodirala kroz pukotinu i Lucifer je ispružena vrata pošao naprijed. Konj i jahač kliznuli su iz špilje, ostavivši Petera i Octaviu same. Iznenadila se kad Peter nije odmah slijedio svojeg vođu i nije znala treba li ga potjerati za njim. S obzirom na trenutnu atmosferu, odlučila je ostati ondje dok ne dobije drukčije upute. Nakon nekoliko napetih minuta Rupert je kratko šapnuo: - Dođi. Petera nije trebalo dodatno poticati. Izišao je iz špilje na blijedu zvjezdanu svjetlost. Uobičajeni noćni zvukovi vrištine ispunjavali su zrak: šuštanje malenih životinja, zov sove, zvižduk vjetra kroz mlado lišće. - Jesu li odustali? - šapne Octavia. - Sumnjam, ali neće nas tražiti na ovom dijelu vrištine. - Stisnuo je Luciferove slabine i konj je krenuo kasom. Peter je slijedio njegov primjer. - Idemo li u Royal Oak? - Octavia je opreznim šaptom prekinula tišinu. - Ne. Ne vodim opasnost do prijateljevih vrata. Glupo pitanje. Octavia se ugrizla za usnu. - U kolibu? - Ne. Idemo kući, ali zaobilaznim putem. Čini mi se da si zaboravila da večeras imamo goste. - Gospode - progunđala je. - Ni ti nisi o tome razmišljao kad si onako bez riječi odjurio. - Naprotiv. Itekako sam razmišljao o tome. No bio sam dovoljno glup da vjerujem da ćeš ti biti ondje i glumiti domaćicu do mojeg povratka. - O. - Naravno, lakomisleno uplitanje ne dopušta zrelo razmišljanje. Octavia je zaključila da to već postaje naporno. - Hoćeš li biti neugodan i kad se vratimo kući? - Vjerojatno. - Koliko neugodan? RafaelaR

119

Anna

- O, mislim da ću te skinuti nagu, bičevati te tako da jedva preživiš i zaključati te na tavanu barem tjedan dana, a dobit ćeš samo komad staroga kruha i vrč ustajale vode. - Ne misliš li da je to malo pretjerano? - Ne. Octavia se nasmiješila u mraku. Pogledala je Rupertov bešćutan profil i njezin se smiješak proširio. -Ne misliš da dvoje protiv petorice imaju bolje izglede nego jedan? Nije dobila odgovor. - Mislim da smo Peter i ja bili prilično uspješni - primijetila je. - Navalili smo ravno na njih bez trenutka oklijevanja. Jasno, bilo bi bolje da sam imala pištolj. Sljedeći se put moram bolje opremiti. I dalje bez odgovora. - Naravno, ne znam pucati iz pištolja, ali rekla bih da mogu naučiti ... Što misliš, Peter? Misliš li da bih mogla naučiti? Misliš li da bi se Lorda Nicka dalo nagovoriti da me nauči? .. Da, tako mi je drago da se slažeš. Daleko je pametnije unaprijed nas obavijestiti o ovakvim podvizima. O, misliš da bi bilo pametno zajedno ih planirati ... smisliti strategiju kako ne bismo morali djelovati impulzivno jer impulzivnost nije osobito sigurna? Da, posve se slažem ... - Ah, misliš li da smo ga nasmijali, Peter? Je li to tračak smiješka ... ? - Octavia, tvoj otac bi trebao odgovarati za mnogo toga - primijetio je Rupert. - Od početka sam znao da si odgojena veoma liberalno, ali tek sad shvaćam da ti je dopušteno posve neobuzdano ponašanje . Octavia se tiho nasmijala. - Stavovi mojeg oca o odgoju djece prilično su ekscentrični. - Nemarni, rekao bih. - Šalu nastranu ... - Tko se šali? Octavia se počešala po uhu i opet pokušala. - Da malo promijenimo temu - misliš li da su ti čuvari zakona i reda postavili klopku? Oni obično ne prate poštanske kočije, zar ne? - Ne, koliko mi je poznato. Jahali su južnom obalom Temze, uskim uličicama što ih Octavia uopće nije poznavala. Pred sobom je vidjela treperenje svjetla ondje gdje bi se trebao nalaziti Westminster Bridge. Prilazili su mu krajnje neobičnim putem. Znači, zacijelo su te očekivali? - bila je ustrajna. -Ili nekoga - složio se. - Veoma neobično. Čuvari zakona i reda sir Johna Fieldinga obično ne pokazuju dovoljno inteligencije za postavljanje zamki. - Je li ti Ben donio informacije o kašnjenju kočije? Skrenuli su na most prije nego je Rupert dao kratak potvrdan odgovor. - Ali, ne misliš li ... ? - Ne, ne mislim. - Pa, tko je mogao reći Benu? - Morris, zacijelo. - Je li on mogao ...? - Moguće. RafaelaR

120

Anna

Octavia je ušutjela. Ako Rupert sumnja da ga je Morris izdao čuvarima zakona i reda, nema potrebe prežvakavati tu temu. Rupert ih je ponovno vodio nepoznatim ulicama, približavajući se Dover Streetu stražnjim uličicama i pustim trgovima. Nije osobito vjerojatno da će ih netko čekati u zasjedi, ali nije želio riskirati. - Stojimo li jako loše s novcem? - pomalo nesigurno - -: upita Octavia. - Za kockarskim stolovima mogu lako popraviti situaciju - odgovorio je. - Ali nećeš ponovno poći na cestu dok ne otkriješ postoji li špijun u Royal Oaku? - Nije uspjela izbaciti tjeskobu iz glasa. Rupert se okrenuo i pogledao je u sjaju jedne lampe. U sivim je očima bljesnula ironija. - Vjeruj mi, Octavia, kada to odlučim, ti ćeš prva znati. - Ah - rekla je. - Čini se da sam postigla svoj cilj. - No sumnjam da sam ja postigao svoj - suho je primijetio kad su ušli u konjušnicu Dover Streeta. - O, mislila sam da smo sklopili primirje - rekla je Octavia dok je silazila s konja . Rupert je samo uzdigao obrvu i sišao s Lucifera, pruživši uzde konjušaru. Kuća je bila jarko osvijetljena. - Izgleda da je zabava u tijeku bez pomoći domaćina i domaćice - primijetio je dok je hodao prema sporednim vratima, a Octavia mu je bila za petama. Griffin je bio u predvorju kad su se pojavili iz sporednog hodnika. - Milorde ... ledi Warwick. - Naklonio se. -Gospodin Morgan vodi brigu o gostima u salonu. - Moj otac? - Octavia je užasnuto pogledala Ruperta. -Ali što ako su Rigby i Lacross ovdje? Uzeo ju je za ruku i povukao prema stubama, podalje od Griffina. - Idi gore i preodjeni se - tiho je naredio. - Ne možeš se pojaviti u jahaćoj odjeći. - Da, ali što ako su ... - Idi se preodjenuti - ponovio je istim tonom. Octavia je sekundu oklijevala, a zatim je potrčala uza stube. Iz salona su dopirali zvukovi glasova, smijeha, zveckanja čaša dok se ona penjala do svoje spavaće odaje. Ako su Dirk Rigby i Hector Lacross vidjeli i prepoznali njezina oca, onda će znati tko je ona. Tada će zasigurno sumnjičavo gledati na gostoljubivost koja im je ponuđena? Više neće vjerovati Rupertu. A što je s njezinim ocem? Kako je reagirao ako ih je prepoznao? Sigurno bi ih prepoznao, čak i nakon tri godine. Povukla je zvono za Nell i počela skidati jahaću odjeću. Što je spopalo njezina oca da je preuzeo ulogu domaćina? Nikad nije pokazao ni najmanju želju da sudjeluje u životu kućanstva, osim što je večerao s Rupertom i Octaviom kad su bili sami. Uvijek je bio povučen, čak i u Hartridge Follyu gdje je izbjegavao društvo svih osim nekolicine prisnih prijatelja. Octavia je ušla u lokalno društvo u pratnji vlastelinove žene čija je najstarija kći bila njezine dobi. - Nell, donesi mi ljubičastu svilu - rekla je kad je njezina sobarica ušla i donijela vrč vruće vode. Želudac joj je krulio kad se sagnula da bi umila lice, te je shvatila da nije večerala. Ali sad za to nema vremena. Mora sići dolje i vidjeti kakva je šteta učinjena za njezina izbivanja. Ništa se od toga ne bi dogodilo da nije pošla za Rupertom. Isto tako, da nije pošla za njim, možda ne bi pobjegao čuvarima zakona i reda. Možda bi već sad bio u Newgateu. RafaelaR

121

Anna

Nestrpljivo je mirno stajala dok je Nell zakopčavala haljinu od ljubičaste svile ukrašenu vrpcama od tamnozelenog baršuna. - Ne, večeras nećemo raditi frizuru -rekla je kad je sobarica uzela debele umetke preko kojih bi visoko podigla Octaviinu kosu, u skladu s trenutnom modom. - Ostavit ću je slobodnu i učvrstiti samo srebrnom vrpcom. Trebalo je samo nekoliko minuta da se srebrna vrpca učvrsti oko njezina čela, a blistavi uvojci počešljaju oko njezina lica tako da joj slobodno padaju po nagim ramenima. Tako Je dobila srednjovjekovni izgled koji bi u svim drugim okolnostima radovao Octaviu, ali večeras je jedva čekala da stigne dolje, te je samo usput razmišljala o svojem izgledu. - Bit će dovoljno, hvala, Nell, - Navukla je duge svilene rukavice, uzela lepezu i požurila iz sobe. Iz salona su još uvijek dopirali zvukovi dobrog raspoloženja, a čula je Rupertov bezbrižan glas. On se zacijelo nije preodjenuo. No jahaće odijelo na muškarcu uvečer ne bi izazvalo uzdizanje obrva, osobito ne u njegovom vlastitom domu. Ušla je u salon, a srce joj se nalazilo u grlu. Hitrim je pogledom prešla cijelu prostoriju, ali nije vidjela ni Hectora Lacrossa ni Dirka Rigbya. Preplavilo ju je olakšanje, ali je odmah uslijedila misao da su možda ranije bili ovdje i već su otišli. Oliver Morgan stajao je kraj prozora zadubljen u razgovor s grofom od Wyndhama. Njezin je otac na sebi imao kaput od tamnocrvenog baršuna, te obilje volana od fine čipke ispod vrata i oko zapešća. Staromodna elegancija koja odgovara patricijskim crtama lica i gustoj grivi bijele kose. - Ah, evo moje kćeri. - Pozdravio ju je srdačnom gestom. - Grof od Wyndhama, draga moja Octavia, gotovo jednako dobro poznaje Pitagorine teorije kao i tvoj muž. Octavia im je prišla, nadajući se da njezin smiješak nije onako napet kako se ona osjeća. - Tata, inače nemaš običaj svojom nazočnošću počastiti naše goste. - Pa, dijete, budući da nije bilo pravih domaćina, učinio sam ono što mi se činilo najboljim - odgovorio je uz pomalo ironičan smiješak. - Smatrao sam svojom dužnošću preuzeti vašu ulogu. Tvoj muž nas je zabavljao pričama o vašim pustolovinama. Octavia je iznenađeno pogledala Ruperta. - Doista? - Drumski razbojnici, gospo - mirno će Rupert. - Opisivao sam kako su nas danas poslijepodne, kad smo pošli na vožnju, zaustavili na Hampstead Heathu. -O, da ... Hampstead Heath - slabašno je rekla. - Da, bilo je prilično zastrašujuće. Srećom, Rupert je imao svoje pištolje i uspio ih je otjerati. Bilo ih je najmanje pet, nije li tako, Warwick? - Pet... o, pretjeruješ, draga - odgovorio je. - Ne više od tri, siguran sam. - Treba vam čestitati na uspješnom bijegu, gospo -rekao je jedan od njihovih gostiju koji je sjedio za stolom gdje se igra faraon. - Lopovi i drumski razbojnici su prokletstvo naših života. Ovih dana čovjek nikamo ne može putovati nakon što padne mrak. - Posve točno - netko se složio, uzevši previše burmuta. - Ceste neće biti sigurne dok ih sve ne objesimo na Tyburn Tree - govorio je kroz glasno kihanje. - Sve odreda. Ledi Warwick treba čestitati na hrabrosti - tiho primijeti Philip. - Većina žena bi tjedan dana nemoćno ležala na svom krevetu nakon takve kušnje, a vi ste ovdje, blistava i vedra kao uvijek. - O, sazdana sam od malo čvršćeg materijala, gospodine - reče Octavia. - Ali priznajem da sam veoma gladna. Od silnog sam uzbuđenja propustila večeru. Pozvonila je Griffinu. - Pripremite večeru u blagovaonici, Griffine. Večeras nećemo čekati jedanaest sati. RafaelaR

122

Anna

- Pa, ako biste me ispričali, mislim da ću vas ostaviti da uživate u ostatku večeri. - Oliver se naklonio cijelom društvu i pošao prema vratima. - Moram još malo čitati. Octavia ga je otpratila do vrata. - Hvala, tata, što si nas zamjenio .- Nema na čemu. Iskreno rečeno, prilično sam uživao - rekao je i tiho se nasmijao. - Što me iznenadilo. No ti i Warwick biste trebali biti malo oprezniji, draga moja, kad odlazite u svoje pothvate. Octavia ga je oštro pogledala. Govori li o nečem drugom, a ne o drumskim razbojnicima? Je li vidio Rigbya i Lacrossa? No njegove su se svijetlosmeđe oči doimale posve iskrenima, a smiješak sasvim prirodan. - Je li ranije bilo nekih drugih gostiju, tata? Odmahnuo je glavom. - Ne vjerujem, osim ako nisu stigli prije nego sam sišao i otišli jer nije bilo domaćina. Nije vjerovala da bi joj lagao. - Laku noć, tata. Poljubila ga je i napravila kniks dok je izlazio iz salona. Pogledom je potražila Ruperta. Možda on zna jesu li Rigby i Lacross ranije bili ovdje? Jedva zamjetljivo odmahnuo je glavom i nastavio igrati. Octavia je pošla prema Philipu Wyndhamu. Dok je prolazila kraj vikonta Ledhama, ruka joj je lagano prešla po njegovom kaputu. Vikont je bio previše zaokupljen okladom hoće li se u vatri prije pojaviti crveni ili plavi plamsaj da bi bio svjestan ičega osim domaćice koja mu je trenutak stajala veoma blizu, smiješila se i pokazivala laskavo zanimanje za njegovu apsurdnu okladu. Pošla je dalje, stežući u šaci vikontov džepni sat. - Lorde Wyndham, biste li se vi kladili u ponašanje vatre? - Stavila je ruku iza sebe, dotaknuvši pomoćni stolić s mramornom pločom, a potom se primaknula grofu. Džepni je sat nedužno ležao na stoliću. Wyndham odmahne glavom. - Ledham bi se kladio u brzinu kišne kapi na prozorskom oknu. - Nije jedini. Jadnikom se smatra svaki čovjek koji se ne želi kladiti na bilo kakvu apsurdnu stvar koja mu se ponudi. - Nasmiješila se, a u očima joj se vidio zavjerenički sjaj. -Smatram osvježavajućim, milorde, da barem vi povodljivo ne slijedite svaku takvu budalaštinu visokoga društva. Njezina je ruka lagano dotaknula njegovu, a glavu je posve primaknula njegovom ramenu tako da je mogao udisati miris njezine kose i tijela. - Samo mudar i hrabar čovjek može stajati sam. Philipu se zavrtjelo u glavi od kontrasta što ga je činila Octaviina svježina s prevladavajućim mirisima pudera, pomade i parfema, teških i zrelih, koji prikrivaju vonj ne osobito čistog rublja i od znoja ukrućenih baršuna i brokata. Ona je doista posebna, pomislio je. Čak i način na koji koketira s njim razlikuje se od svega što je ranije doživio. Blistava je i svježa, nema ničeg vulgarnog ili previše revnog u njezinim obećanjima. Premda se i sam tome čudio, bio je spreman igrati njezinim tempom. Da se bilo koja druga žena skanjivala tako dugo kao Octavia Warwick, uzeo bi je silom ili bi s gnušanjem odustao. No ona ga je očarala, zaplela ga je u fine niti svojih sugestivnih osmijeha i poljubaca, a njezina prirodna strast jedva je prikrivena. Pogledao je njezina muža preko sobe. Rupert Warwick bio je zadubljen u igru, njegov izraz lica nečitljiv. Philip se ježio na tog čovjeka. Imao je poseban smiješak koji ga je ispunjavao silovitim gađenjem, gotovo kao da je smiješak otrov. Sam boravak u njegovoj nazočnosti uznemiravao je Philipa do neizdržljivosti, a ipak je to morao trpjeti ako želi osvojiti damu. RafaelaR

123

Anna

No pomisao da će na koncu uživati u ženi čovjeka kojeg tako iz dna duše mrzi činila je podnošljivima sate u Warwickovu društvu. Octavia se smiješila dok je rukom lagano milovala njegov bok. Koža ga je bockala, prepone otežale. Spustio je pogled na bezbrižno lijepo lice gdje iskričave oči blistaju kao tigrove u mraku. - Večera - rekla je kad se Griffin pojavio na vratima. - Posve sam izgladnjela, milorde. Hoćete li me pratiti? - Sa zadovoljstvom, gospo. - Naklonio se i ponudio joj ruku. Svilom vezeni rupčić Philipa Wyndhama odlepršao je na pod dok je s njim hodala prema vratima. Zlatnik je tiho zveknuo po stolu dok je prolazila .

RafaelaR

124

Anna

14. poglavlje

Skladište odmah južno od London Bridgea na južnoj strani Temze bila je niska zgrada od crvene cigle s rešetkama na prozorima. Donji dio jednog zida zapljuskivalaje rijeka, ostavljajući zelenu sluz na ciglama. Ispred vrata sa željeznom šipkom u stražnjem dijelu uskog dvorišta iz fijakera su se iskrcala dva putnika. Kočijaš je, ispod nisko postavljenih čupavih obrva, pogledao naokolo. - Želite li da čekam, gospodo? Dirk Rigby je skupio nos na smrad trulog bilja, ribe i zahodske jame. Pogledao je Hectora koji je nervozno dodirivao zasljepljujuće bijele nabore svojeg šala. Ovaj zapušteni kraj činio se kao sasvim nevjerojatno mjesto za sastanak investitora. - Da - otresito će Hector. - Čekajte nas. - Ali morate mi platiti za dosadašnju vožnju - rekao je kočijaš kad su se njegovi putnici okrenuli prema vratima. - Samo za slučaj da se nešto dogodi. - Zagrcnuo se od smijeha i maramom na crvene točkice obrisao oči. - Nemojte biti apsurdni, čovječe - reče Dirk. - Ovdje smo poslovno i vi ćete ostati tu dok ne obavimo svoj posao. - Rekavši to, srebrnom je drškom svojeg štapa glasno pokucao na vrata. Kočijaš se gunđajući spustio na svoju klupu. Poznavao je taj tip ljudi. Očekuju da čovjek provede pola dana čekajući njih, svakog trenutka gubeći zaradu od vožnji, a zatim će se smatrati sretnim ako po završetku vožnje od njih dobije šiling viška. Nepodmazane šarke glasno su škripale dok su se otvarala velika vrata, razotkrivajući mračni prostor unutra. Stariji je muškarac stajao na vratima i držao lojanicu. Pogrbio je ramena u izblijedjelom crnom kaputu masnih revera, a kosu mu je pokrivala neuredna perika. - Tu ste - rekao je hrapavim glasom. - Kasnite. Gazda je gotovo odustao od vas. - Virnuo je oko njih prema fijakeru koji je stajao na ulazu u dvorište. - Najbolje da ga zadržite. Ovdje nema mnogo prometa. Isto tako, ne biste željeli sami hodati ovim ulicama. Ne tako fina gospoda. - Cerekao se i okrenuo prema unutrašnjosti skladišta. Hector i Dirk pođu za njim. Starac je odskočio unatrag iznenadnim živahnim pokretom koji nije bio u skladu s njegovim godinama i pogrbljenošću. Velika su se željezna vrata zatvorila kad ih je šutnuo. Svijeća je bljesnula i ugasila se pa su se odjednom našli u mraku. - Zaboga, čovječe! Što izvodite? - zaurlao je Hector, ali se ispod razmetljivosti čula nesigurnost. - Samo vjetar ... samo vjetar - gunđao je starac. - Čekajte malo. - Motao se po mraku, čulo se kresanje i svijeća se ponovno upalila. Nalazili su se u golemom praznom prostoru čiji je strop bio tako visoko da se u mraku nije niti vidio. Dirk i Hector su u slaboj žutoj svjetlosti uza zidove razabrali bezoblične hrpe koje su mogle biti bilo što. Zrak je bio pun prašine i piljevine, hladan i vlažan unatoč ugodnoj večeri vani.

RafaelaR

125

Anna

- Ovdje je prokleto zagušljivo - Hector je promrmljao svojem drugu dok ih je starac vodio prema spiralnom željeznom stubištu uza zid prema rijeci. - Siguran si da je Warwick mislio na ovo mjesto? - Čini se da nas čovjek očekuje - podsjetio ga je Dirk, ali je bio jednako nesiguran kao i njegov prijatelj. Došli su ovamo kako bi raspravili o špekulativnom pothvatu koji obećava znatne prihode. Ovo zapušteno, pomalo zlokobno okruženje ne ulijeva povjerenje kad je riječ o bilo kakvom pothvatu. Željezno je stubište vijugalo prema gore, a oni su slijedili treperavu svijeću čija je svjetlost stvarala groteskne lelujave sjenke. Stubište je završavalo malenim drvenim odmorištem. Iskrivljene su daske škripale pod njihovim nogama, a među njima je bilo opasnih rupa. - Evo nas, gospodo. - Njihov je vodič zagrebao po vratima u stražnjem dijelu odmorišta. Prislonio je uho uz hrastovinu, kimnuo kao da je zadovoljan i podigao zasun. - Oni ljudi koje ste očekivali, gazda. Ovdje su. - Onda ih uvedi, lijeni nitkove. Odgovor je bio umirujuće glasan, premda pomalo zajedljiv. Rigby i Lacross prošli su kraj starca i ušli u četvrtastu odaju osvijetljenu petrolejkom i malenom sobnom peći u kutu. Teške škure zatvarale su prozore s kojih bi se vidjela rijeka i sjeverna obala grada. Visok džentlmen bijele kose ustao je od pisaćeg stola kraj suprotnog zida i proučavao ih kroz monokl. - Pa, uđite, gospodo, uđite - rekao je promuklim glasom, kao da pati od grlobolje. Doista je oko vrata nekoliko puta omotao vuneni šal, podigavši ga preko brade. Odjeća mu je bila prljava, kaput od smeđe vune zamrljan ostacima nekoliko prijašnjih obroka. Nosio je rukavice bez prstiju, a manšete su mu bile izlizane. Ofucana crna vrpca učvršćivala mu je kosu na zatiljku. Uopće nije izgledao kao džentlmen koji bi mogao jamčiti profit od dvadeset tisuća gvineja uz investiciju od deset tisuća. - Nede, donesi vino - naredi njihov domaćin. - Popit ćemo za naš pothvat, gospodo. Samo uđite. Uđite i ugrij te se. Ovdje ja hladno kao u grobu. Uvijek isto, po kiši ili suncu. Riječna se vlaga uvlači u zidove . Pošao je prema njima, ispruživši ruku u dobrodošlici. Krivudavi mu se ožiljak pružao duž cijelog obraza, povlačeći mu usnu prema gore u grotesknoj grimasi koja se pojačavala kad se smijao, što je sad činio, čitajući izraze njihovih lica. - Nije baš ono što ste očekivali, eh, gospodo? Pa, reći ću vam, ne želimo privlačiti pozornost na sebe. Ne želimo da svi saznaju za naš posao, gospodo. - Rukovao se s njima žustrinom koja ih je obojicu iznenadila. Dođite do vatre. Nede, gdje je to vino? Gurnuo ih je na dvije stolice ravnih naslona kraj peći. Noga jedne zloslutno je zaškripala pod Hectorovom ne baš neznatnom težinom. - Evo nas ... evo nas. - Trljajući ruke uz prigušeni zvuk struganja vune, njihov je domaćin iz prašnjave boce ulio vino u tri čaše. Podigao je bocu i pomirisao grlo. - Prolazno ... prolazno, vjerujem. Pružio im je čaše i zatim pozorno stajao i gledao kako piju, kao da jedva čeka njihovo mišljenje. - Dobro, da ... nadam se da vam prija, gospodo. - Hvala vam - reče Dirk. Vino je bilo sasvim u redu, ali je njegova čaša bila prašnjava i masna. - Dakle, lord Rupert je rekao ... RafaelaR

126

Anna

- Bez imena, gospodo - prekinuo ga je domaćin s izrazom užasa na licu. - U ovom poslu ne spominjemo imena suradnika. Poštujem privatnost mojih investitora, a nadam se da i oni poštuju moju. - Ali obojica poznajemo lorda Ruperta Warwicka - kiselo će Dirk. - Nema potrebe da se pretvaramo. - Možda nema ... možda nema. - Njihov je domaćin privukao stolicu i sjeo kraj njih. Glas mu je odjednom postao žustar i autoritativan. - Dakle, koliko sam shvatio, zanima vas malo ulaganje u taj projekt što ga imamo u Claphamu. - Ako budemo zadovoljni uvjetima - reče Rigby. - Što bi vas zadovoljilo, gospodine? - Njihov se domaćin ljuljao na stolici, upitno promatrajući Rigbya. - Sto posto povrata na glavnicu? Dvjesto? Možda petsto? - Možete to jamčiti? - dahne Hector, a oči su mu gotovo fanatično zasjale. - Možda ... možda. - Njihov domaćin ustane i pođe do starog ormarića u kutu prostorije. Kratko je prekopavao po njemu i vratio se s pergamentom. - Evo, dopustite da vam pokažem. Vi, gospodine, kad biste uhvatili taj vrh ... tako je. - Raširili su list između njih i pojavili su se građevinski nacrti. - Ovo su kuće što ih gradimo. Tri su već izgrađene i čekaju stanare. Njihovi vlasnici jedva čekaju useljenje. - Tiho se nasmijao. - Međutim, ove tri još nisu dovršene. U ovoj su fazi otvorene za investicije. - Pokazao je tri zgrade impozantna izgleda na desnoj strani plana. - Što mislite? - Ništa ne mislim - reče Hector. - Na koji način dolazi do profita? - Ah ... pa, profit dolazi iz cigli i žbuke, vidite. - Kažiprstom je lupkao po pergamentu. - Cigle, žbuka i instalacije. Ljudi žele samo najbolje kad se žele prikazati uspješnijima od svojih susjeda. Nasmijao se, ali se u zvuku osjećao čudno zlokoban ton. - Mi obećavamo samo najbolje. Na površini oni vide samo najbolje. To zadovoljava njih i njihove susjede. Ali ispod površine ... ah, pa, to je druga priča. - Savio je nacrte. - Hrastovi podovi veoma su skupi, gospodo. Hrastov furnir na običnoj borovini veoma je jeftin. Ali kad je dobro namazan, tko to može vidjeti? Barem ne prvih nekoliko mjeseci. - Jesu li kuće sigurne? - upita Hector. Njegov domaćin slegne ramenima. - Sigurne kao kuća od karata, dragi gospodine. Sigurne kao kuća iz snova . Dirk je popio gutljaj vina. - Možete jamčiti za naš profit? Svakako. Siguran kao i kuće. Ah, to je bila nesretna metafora! - Glasno se nasmijao, ponovno se ljuljajući na stolici. - Ne, moram biti posve ozbiljan, gospodo. Već imam depozite za te tri kuće ... kupci su navalili za te kuće, kao i za dalje. Ako uložite u ovoj fazi projekta, jamčim vam da ćete za manje od šest mjeseci utrostručiti svoju investiciju. Hector je jezikom hitro oblizao usne. - Koliko biste očekivali za početnu investiciju? - Deset tisuća gvineja svaki, gospodo. - Kakva jamstva imamo? - Sastavit ćemo sve ugovore, sve pravedno i jasno - reče njihov domaćin i ponovno ustane. - Pokazat ću vam tu vrstu pogodbe, sve s potpisima i pečatima odvjetnika. Imam mnogo investitora, gospodo. Sve veoma zadovoljni ljudi. Vratio se do ormarića i izvadio fascikl. - Pogledajte ove ugovore. RafaelaR

127

Anna

Dva su muškarca proučavala pravne dokumente. - To je vaše ime ... Thaddeus Nielson? - Hector je kucnuo po potpisu na dnu svih dokumenata. - To sam ja, gospodine. - Thaddeus kimne i spoji ruke na svojem povećem trbuhu ispod iznošenog sivog prsluka. -Thaddeus Nielson, graditelj otmjenih domova za trgovce u usponu. Otmjenih kao bilo što na Grosvenor Squareu ili u Mount Streetu. - Plaćate dividende svako tromjesečje? - Baš kako tu piše, gospodo. Vidjet ćete da su članovi povjerenstva za naš mali projekt sve ugledna gospoda. Bankar Moran, naprimjer. Drugi sudac kraljevstva Greenaway. - Nagnuo se kako bi pokazao te potpise. - Jednom mjesečno održavaju se sastanci upravnog odbora. Bili biste dobrodošli, naravno. Izvadio je glinenu lulu iz džepa na prsluku i zaokupio se stavljanjem duhana prije nego je smotani komad papira gurnuo u plamen svijeće i pripalio lulu. Plavkasti se dim uzdizao u vlažnom zraku. - Jasno, većina naših džentlmena radije ostaje u sjeni - dodao je, zamišljeno pućkajući. - No sastanci upravnog odbora su izuzetak. I broj investitora radije zadržavamo na minimumu. Tako je profit veel. - Razumljivo. - Dirk je zurio u svoje ulaštene cipele čije su srebrne kopče namigivale u polumraku. Rupert Warwick je jamčio za Thaddeusa Nielsona. Rupert Warwick živi na visokoj nozi. Svi su ga neku večer vidjeli kako istresa hrpu gvineja u torbicu Margaret Drayton, samo zabave radi. Ovakvi pothvati mogu uspijevati jedino ispod stola. - Mislim da bismo trebali vidjeti te kuće što ih gradite? - rekao je trenutak kasnije. - Ali naravno. Naći ćete ih u Acre Laneu. Svakako ih pogledajte. Ne biste željeli kupiti mačka u vreći. - Nasmiješio se i spokojno pućkao, a ožiljak mu se trzao. - Javit ćemo vam jesmo li zainteresirani za ulaganje nakon što ih vidimo. - Dirk je potražio mjesto kamo bi mogao odložiti svoju praznu čašu, ali je našao jedino pod. Spustio ju je i ustao. - O, da, nema nikakve žurbe - reče Thaddeus, i dalje pućkajući, niti ne pokušavši ustati s njima. - Nede, isprati ovu gospodu. Najbolje da ostaneš dolje jer očekujem još neke goste. - Još potencijalnih investitora? - oštro upita Hector. Thaddeus slegne ramenima. - Takvih ne manjka. Mogu birati. Vi brinite o svojem poslu, draga gospodo, a ja ću o svojemu. - Nije se okrenuo od peći. Njegovi su gosti neko vrijeme neodlučno stajali, razmišljajući o njegovim posljednjim riječima. Dirk je izgledao kao da će još nešto reći, ali mu je Hector dotaknuo ruku i glavom pokazao prema vratima. Izišli su u pratnji Neda. Čovjek kojeg su ostavili kraj peći slušao je kako se za njima zatvaraju vanjska vrata, te se tada lijeno nasmiješio i ustao. Lupkao je lulom po stijenki peći, istresavši svjetl ucavi sadržaj, a zatim se protegnuo prije nego je zavukao ruku ispod prsluka i izvadio mali jastučić koji je predstavljao njegov trbuh. - Eh, pravi par glupana - rekao je njegov drug kad se vratio u prostoriju. Leđa su mu se odjednom uspravila, oči razbudile, a stari i slabašni sluga pretvorio se u krepkog snažnog muškarca srednjih godina. - Pohlepni glupani, Bene. Donesi mi malo vruće vode i krpu. - Rupert se sagnuo prema prljavom zrcalu i dotaknuo ružni ožiljak. - Prilično je učinkovit, ne misliš li? - Da. - Ben je uzeo kotlić s peći i ulio vodu u malenu zdjelu. - Želiš da to ja učinim? RafaelaR

128

Anna

- Ne, mogu i sam, hvala. - Uronio je krpu u vodu i trljao naslikani ožiljak. - Misliš da će se vratiti? - Ben je pokupio čaše s poda. - O, da. Zapravo, vjerujem da će se još večeras vratiti. Doista sam ih zabrinuo kad sam spomenuo druge investitore koji su zainteresirani za naš projekt. Želio bih da ostaneš ovdje i uzmeš poruku kad se vrate. Dogovori sljedeći sastanak za petak uvečer. Reci im da je tada sastanak upravnog odbora i moći će upoznati druge članove povjerenstva dok budemo raspravljali o tome kako posao napreduje. - Koga ćeš dovesti za to povjerenstvo? - Ben je raširio žeravicu u peći kako bi se vatra brže ugasila. Rupert se nasmijao. - Stari Fredi Grimforth i Terence Shotley rado će igrati uloge važnih ljudi. Ben se nasmiješio. Royal Oak ima mnogo mušterija koje se dobro snalaze u različitim ulogama. - Onda ću još neko vrijeme ostati ovdje. - Hvala. - Rupert je skinuo neurednu periku i poravnao svoju kosu. Zbacio je prljavu odjeću i opet navukao vlastite hlače i kaput. - Mislim da ću za sastanak upravnog odbora staviti salonski kaput i veliku periku. Pokazat ću našim potencijalnim investitorima da čovjek koji će za njih zaraditi novac može u pravim okolnostima izgledati uspješno kao i bilo tko drugi. - Čak i ako izgleda kao pravi zlikovac - primijetio je Ben, pokupio odbačenu odjeću i istresao je. - Onaj ožiljak je dovoljan da svakome utjera strah u kosti. - Naši prijatelji očekuju zlikovca, Bene, i zato im ga moramo dati. Siguran sam da nikad ne bi vjerovali u autentičnost tako pokvarenog plana kad bi ga provodio čovjek odjeven poput dvoranina. Nitkovi i iznuđivači nikako ne mogu izgledati kao oni. - Glas mu je bio pun sarkazma. - Da - mrko će Ben. - Ako ti tako kažeš. Ne bih znao. Rupert ništa nije odgovorio. Još se jednom pogledao u jadnom zrcalu, a potom je iz ormarića uzeo svoj šešir i elegantan štap. Pritisnuo je skriveni gumb u dršku štapa i izletjela je opaka oštrica. - Očekuješ nevolje? - lakonski upita Ben. - U ovom je području dobro biti spreman. - Opet je pritisnuo gumb i oštrica se povukla. - Kasnim, a danas je dan za odlazak na dvor. Octavia će biti spremna odsjeći mi uši i njima nahraniti vrane ako ne budem ondje da je pratim. - Ovo uopće nije slično tebi, Nick, dopuštati ženi da vodi glavnu riječ - gunđao je Ben dok ga je slijedio niza stube. Rupert se nasmiješio. - O, ja ne bih rekao da Octavia svojim metodama nastoji postići da bude po njezinu, Bene. Ona zapravo ne nameće svoje mišljenje, već jednostavno ignorira opoziciju ako joj to odgovara. - Odnosno tebe, rekao bih. - Odnosno mene - složio se. U dnu stubišta skrenuo je prema malenim vratima ugrađenim u zid na strani rijeke. Povukao je teške zasune i vrata su se otvorila prema rijeci. Stube skliske od riječne trave vodile su do vode gdje se ljuljuškao čamac na vesla, privezan za uzidani kolut.

RafaelaR

129

Anna

- Nije ti slično da radiš s nekim drugim - uporno će Ben, nagnuvši se ustranu kako bi odvezao čamac. - Osobito sa ženom. Mislio sam da nisi sklon ženama, osim u krevetu ili kuhinji. - Čovjek može promijeniti svoje stavove - reče Rupert. -Octavia se ne uklapa u uobičajene kategorije. - Ušao je u čamac i namjestio vesla. - Znači, misliš da je pouzdana? - Benje ubacio uže u čamac. - Bessie je samo pitala. - Je li? - Rupert je uzdigao obrve i naslonio se na vesla, vireći u Bena kroz polumrak. - Pa, reci Bessie neka gleda svoja posla, Bene. Premda cijenim njezinu zabrinutost, kad je riječ o gospođici Morgan, ja znam najbolje. - Nisam te kanio uvrijediti. - Nisi me uvrijedio. Pošalji mi poruku u Dover Street nakon što opet budeš razgovarao s našim prijateljima. I vidjet ćemo se ovdje u petak. - Da ... o, što se tiče onog posla na vrištini neki dan. Rupert je ponovno uvukao vesla. Samo je nehajno Benu spomenuo neočekivano pojavljivanje čuvara reda i zakona s poštanskom kočijom, a Ben ništa nije komentirao. - Porazgovarat ću s Morrisom, mislim. Možda ću poslati neke ljude da ga drže na oku. Što misliš? - Mislim da ne želim još jedno takvo iznenađenje - reče Rupert. - Posebno ne kad je Octavia sa mnom. - Opet je bila na cesti s tobom? - Ben je zapanjeno zuno u njega. - Da. Jedna od onih prilika kad je odlučila ignorirati opoziciju - Rupert je odgovorio sa skrušenim uzdahom. -Budući da sam uvjeren da će je u takvim prilikama i dalje ignorirati, ne želim više nikakvih neugodnih iznenađenja. - Dakle, tako mi svega. - Ben se počešao po glavi. -Cesta nije mjesto za jednu ženu. - Kao da ja to ne znam, Bene. Kao da ne znam. - Rupert mu je dobacio rezignirani smiješak i odmaknuo se od stuba, okrenuvši čamac prema struji dok je veslao preko rijeke do stuba na suprotnoj obali. Njegov je pokušaj da zabrani Octavii da ga ikad više slijedi na vrištinu bio žalosno neuspješan. Jednostavno ga nije slušala. Vidio ju je u mislima kako sjedi ispred toaletnog stolića i delikatno uređuje nokte, slušajući njegov ljutiti govor, doimajući se poslušno i pokorno. No kadje ušutio, nasmiješeno je rekla da ni o čemu ne treba brinuti. Točno je znala što radi, a budući da je u dvjema prilikama kad ga je slijedila bila veoma korisna, trebao bi biti zahvalan na njezinoj pomoći u budućnosti. I dalje je tvrdila da oboje moraju riskirati jer oboje uživaju u plodovima podviga na cesti. Nešto u njezinom vedrom samopouzdanju i veseloj tvrdoglavosti u njemu je izazvalo želju da se nasmije. Bila mu je divna partnerica u svim drugim aspektima njihove varke, a nije baš nježni cvijetak koji treba oprezno upoznati sa životom kriminala. Octavia je odavno prihvatila takav način života. Stoga se zadovoljio obećanjem apsolutne poslušnosti kad pođu u pljačku na cesti i na tome su ostali. Međutim, prije nego otkrije špijuna u Royal Oaku, ako takav postoji, nema namjeru ponovno riskirati njihove živote na vrištinu. Čamac je lagano udario u stube i lađar je provirio preko ruba obale. Sišao je stubama kako bi prihvatio uže što mu ga je Rupert dobacio. - Postaje hladno na vodi, gospodine. - Da. Proći će još tjedan ili dva prije nego se dnevna toplina zadrži i nakon zalaska sunca. - Rupert je skočio na stubu i čovjeku pružio šiling. Zvuk glasova i mnoštva nogu dopirao je s obale. - Što je to? RafaelaR

130

Anna

- O, to su oni protestanti koji marširaju protiv papista, gospodine - rekao je lađar dok je vezivao čamac za kolut na zidu. - Puni su piva i hvalisanja, spremni slijediti lorda Georgea Gordona u pakao. Slijedio je Ruperta uza stube. - Nije da sam ja uz papiste. I ne podržavam ni zakon o katolicima. Ali taj lord George također govori mnogo besmislica. Baš sam govorio svojoj gospođi ... - Laku noć, lađaru. - Rupert je prekinuo brbljavog čovjeka dok je bio u punom zamahu i požurio niz ulicu . Malena skupina ljudi kretala se ispred njega i jednolično ponavljala: - Nećemo papinstvo. - No nisu bili osobito strastveni. Skrenuli su u dvorište neke krčme, privučeni mirisom piva, a Rupert je nastavio dalje, pitajući se hoće li taj sve veći protukatolički pokret postati gnjavaža. Iz nekog se razloga činilo da katolička emancipacija silno smeta puku, a fanatizam lorda Georgea Gordona učinkovito raspiruje nezadovoljstvo. Naravno, čovjek uvijek mora vjerovati da postoji netko kome je gore nego njemu, a što je nečija situacija teža, to je ta potreba jača, razmišljao je. I što je nečija situacija lošija, to mu više treba netko na koga će svaliti krivnju. Londonska niža klasa za svaku nedaću svaljuje krivnju na katolike, a sve to pod gorljivim nagovaranjem lorda Georgea i njegovih mutikaša. Parlament je donio zakon kojim se tek neznatno ublažava pravna diskriminacija katolika, a oni to prikazuju kao edikt ravno iz đavoljih heretičkih usta. Rupert je požurio stubama do svojih vrata kad je ura na obližnjoj crkvi odbila sedam sati. Kraljevska je obitelj na jedan dan došla iz dvorca Windsor kako bi se obavio prijem u salonu palače St. James. Nezamislivo je da se ondje ne pojavi netko tko polaže pravo na više slojeve društva. Octavia je nezadovoljno gunđala. Budući da se nitko ne smije pred kraljicom pojaviti s raspuštenom kosom, morala se prepustiti rukama frizera u malenoj prostoriji za prašenje kose. Rupert se, očekujući najgore, polako popeo stubama i bez kucanja ušao u Octaviinu sobu. Još uvijek je bila obavijena zaštitnim plaštem i proučavala se u zrcalu. - O, tu si ljutito je rekla. - Gdje si bio nakon ručka dok sam ja morala trpjeti ovu torturu? - Posao - mirno je rekao i sagnuo se kako bi joj poljubio razotkriveni zatiljak. - I nemoj pretjerivati. Dopusti da te pogledam. - Nemoj, grozno je. - iskrivila je lice u grimasu. - Uopće ne sličim sebi. - Ne, to je istina - složio se, promatrajući visoki bijeli toranj koji se njihao iznad njezina sitna lica. -Ali takva su pravila, draga moja. - Pošao je prema vratima koja povezuju njegovu i njezinu odaju. - Kakav posao? - Octavia je ustala i pošla za njim. Naslonila se na dovratak kad se počeo razodijevati. - Hoću li pozvoniti Jamesonu? Hoćeš li ga trebati da ti sredi kosu? - Ne, nosit ću periku. To je mnogo lakše. - Zapljusnuo je lice vodom iz lavora na stalku . - Trebat će mi cijela noć da iz kose izvučem sve to smeće. - Octavia je žalosno povukla bijeli uvojak na ramenu, zaboravivši na ranije pitanje. - Ali moja je kosa previše duga da bi stala ispod perike. Možda bih je trebala obrijati. - Nemoj se čak ni šaliti po tom pitanju! - Tko se šali? - izazivala ga je, glumeći prestravljenost kad ju je divlje pogledao. - Ledi Greerson je obrijala glavu ... ili sam barem tako čula. I većina dama na dvoru šiša se veoma kratko - nestašno je dodala. - Meni se to čini veoma razumnim. Muškarci RafaelaR

131

Anna

stalno briju svoje glave. To pomaže kod svraba, koliko sam razumjela ... zacijelo se uši nemaju gdje ugnijezditi. Oči su joj veselo svjetlucale, a njezina je razdraženost zaboravljena jednako brzo kako se i pojavila. Rupertova nazočnost obično tako djeluje na nju. Kad je s njim, veoma joj je teško vrijeđati se ili zadržati loše raspoloženje. Zapravo, njegova nazočnost za nju brzo postaje od vitalne važnosti. Ne bi mogla zamisliti život u kojemu nema te nazočnosti. Naglo se okrenula natrag prema svojoj odaji gdje je Nell čekala s njezinim steznikom. U njihovom sadašnjem životu nema mjesta za takva sentimentalna razmišljanja. Jasno, moći će, živjet će život bez Ruperta Warwicka ... ili tko god on doista jest. Baš kao što će on živjeti život bez nje, Zapravo, kladila bi se u bilo što da mu suprotna mogućnost nikad nije pala na pamet. Okrenula je leđa sobarici, uhvatila se za stup kreveta i mrko udahnula dok je Nell potezala uzice. - To je dovoljno, Nell! - Rupertov se glas začuo s vrata između odaja. - Grom i pakao, Octavia, gdje ti je pamet? Slomit ćeš si rebra. Octavia je shvatila da je u svojem mučnom razmišljanju posve zaboravila disati. Ispustila je dah i ciknula od bola. - Jao! Popusti ih, Nell! - Čekala sam da nešto kažete, gospo - reče Nell, brzo se braneći, olabavivši uzice. - Mislila sam na nešto drugo - promrmljala je Octavia, masirajući svoja bolna rebra. - Na što, na primjer? - Rupert ju je namršteno gledao. Na tebe. - O, samo o ovome večeras - rekla je zakoračila u podsuknju što ju je Nell pridržavala. - Koliko dugo moramo ostati u toj sobi za primanje? - Dok se Njihova Veličanstva ne povuku. Znaš to. Još uvijek je bio zbunjen. Nešto ju je uznemirilo negdje između vragolastih šala u njegovoj odaji i ovoga sada. Vidio je to u malenim borama napetosti oko njezinih očiju i načinu na koji je držala usta. Octavia je mirno stajala dok je Nell pričvršćivala tri obruča od kitovih kostiju oko njezina struka; potom je zakoračila u robe e la polonaise od tafta boje slame. Nell je sve zakopčala i potom se zadivljeno odmaknula. Vrpce su vukle prema gore nabrane skute tako da su u tri vala padali preko obruča, razotkrivajući podsuknju s volanima od brončanog tafta, dovoljno kratku da se vide gležnjevi i vitka stopala u satenskim cipelicama boje slame. Dekolte je bio smiono dubok, a Nell je stavila zečju šapu u posudicu s puderom i njime natapkala obline gospodaričinih grudi. Rupert je zaboravio svoju zbunjenost pred ovom novom Octaviom. Nikad ju nije vidio ovako formalno odjevenu. Prizor ga je opčinio, a pomisao na jednostavnu ljepotu ispod svih tih volana i nabora silno ga je uzbuđivala. Kako bi skrenuo misli, otvorio je kutijicu s umjetnim madežima i izabrao dva crna svilena polumjeseca. - Dopusti, mi, draga moja. - Nježno ih je stavio na njezine grudi, tik iznad jedva pokrivenih bradavica, - To bi trebalo privlačiti poglede. Zacijelo misli prvenstveno na Philipa Wyndhama, zaključila je Octavia dok je gledala njegove prste koji su popravili madež na njezinoj lijevoj dojci. Priprema je za zavođenje njegovog neprijatelja. Ovako odjevena sigurno se može nositi sa smionom kićenošću Margaret Drayton. Sve što može ponuditi izloženo je pogledima. RafaelaR

132

Anna

Rupert je ponovno čeprkao po kutijici i izabrao maleni okrugli ukras. Prstom i palcem joj je uhvatio lice i okretao ga s jedne na drugu stranu, pokušavajući odlučiti kamo će staviti komadić svile . - Mislim da idemo na nestašan izgled. - Stavio je okrugli komadić visoko na njezinu jagodičnu kost. - Želiš li dodati još nešto? - upita Octavia. - Još neki umjetni dodatak kako bi se pojačala moja privlačnost za one koje moram privući? U slijedio je trenutak tišine u kojem je ona dvadeset puta poželjela da nije ni progovorila, osobito ne tim tonom. Rupert je spustio ruku s njezina lica. Ljutnja i zbunjenost preletjeli su mu očima na sarkastičnu gorčinu u njezinu glasu. - O čemu to govoriš? - Naglašeno je pogledao iza sebe gdje je Nell bila zauzeta ispred ormara. Octavia je slegnula ramenima i pokušala se nasmijati. Uzela je zečju šapu i puderom naprašila obraze, pozorno promatrajući svoj odraz u zrcalu. - Ni o čemu, zapravo. Valjda se samo osjećam neugodno jer izgledam kao sve druge žene na dvoru. Kao neka paunica koja se kočoperi kako bi privukla partnera. - Zapravo se paun kočoperi - naglasio je, još uvijek se mršteći. - O, znaš što želim reći. - Polizala je prst i zagladila obrve, ali nije htjela sresti njegov pogled u zrcalu. - Nisam siguran da znam - tiho je rekao. - Ali imam neodređenu sumnju, a ti bi se trebala nadati da nije točna, Octavia. Nagnuo se preko njezinih ramena i oslonio rukama na toaletni stolić, primaknuvši lice sasvim do njezinoga, primoravajući je da ga pogleda u oči. - Griješim, zar ne, Octavia? Nije moguće da si me optužila da te pripremam za Wyndhamov krevet? Usta su joj se odjednom osušila, koža zagrijala. Ovo je Rupert u svojem najneugodnijem izdanju. - Ne znam odakle ti ta pomisao - rekla je, pročistivši grlo. - I ne znam zašto me tako ljutito gledaš. Ne sviđa mi se ovakvo odijevanje, osjećam se kao kurva. I uopće nije važno što će i sve druge žene posve isto izgledati, jer ja ne volim izgledati kao druge žene. Laknulo joj je jer se činilo da ga je uvjerila. Polako se uspravio i lagano joj spustio ruke na ramena. Tada je kimnuo. - Vjeruj mi, Octavia, uopće ne izgledaš kao druge žene. Ti si jedinstvena. Povukao je ruke s njezinih ramena, a njegove su joj se oči sad smiješile u zrcalu. Kladim se da će ti čak i kralj pasti pred noge - a znaš kakav je on čistunac. S iznenadnom je žustrinom pošao natrag do vrata vlastite sobe. - Moram dovršiti vlastitu imitaciju pauna. Nemoj dirati moje djelo - dodao je kad je vidio kako joj se prsti primiču umjetnom madežu na obrazu. - Vjeruj mi da znam što ti odgovara. Vjerojatno doista zna. Čini se da je to jedno od područja njegove stručnosti, a ona je bila glupa kad je onako reagirala. Samo što se ovih dana sve češće osjećala ranjivo, kao da joj nedostaje nekoliko slojeva kože, a tada bi gubila sposobnost bezbrižne reakcije, igranja igre s entuzijazmom za koji je znala da ga od nje očekuje. Octavia je točno znala zašto je večeras izgubila tu sposobnost. Nemirno je prišla prozoru. Njezina haljina nije osmišljena za sjedenje, premda stražnji obruč može maknuti u stranu kako bi sjela na rub stolca ako želi. Premda večeras neće mnogo sjediti. Čovjek ne sjedi u nazočnosti Njihovih Veličanstava. Točno je znala zašto je s tako oštrom gorčinom reagirala na Rupertove vedre pažnje. Večeras će pristati na svaki prijedlog Philipa Wyndhama. RafaelaR

133

Anna

Odluka se sama stvorila dok je sjedila pod rukama frizera i gledala kako se pretvara u umjetnu nakazu. To se stvorenje može valjati među plahtama s grofom od Wyndhama i taj je doživljaj uopće neće dirati. Pod tom krinkom uopće se ne vidi Octavia Morgan. Kada to završi i ona uzme prsten, tada će Rupert ispuniti svoj dio nagodbe i ova će napeta agonija završiti. Neće se morati pretvarati da je bezbrižna i vedra, da na nju ne djeluje mračna stvarnost igre. Moći će se zavući u neku rupu i biti nesretna koliko joj srce želi. - Jesi li spremna, Octavia? Poskočila je, na trenutak zatvorila oči da se pribere, a potom je nehajno pogledala preko ramena. Zapanjilo ju je ono što je vidjela. Rupert je također posve drukčije izgledao. Nosio je svoju omiljenu crnu svilu, ali sa zlatom vezenim prslukom, te crne čarape također vezene zlatom. Dijamant je svjetlucao u crnom šalu što ga je nosio oko vrata, a njegova je naprašena perika bila jednako visoka kao i njezina kosa. Umjetni madež u kutu usta kao da je naglašavao cinično izvijene usne. - Zar si to stavio ruž, milorde? - Zurila je u nevjerici. - Uobičajeni detalj. - Njegov je smiješak bio ciničan i suučesnički. - Čovjek se ne smije cijelo vrijeme suprotstavljati običajima, Octavia. Katkad je nužno poslušati pravila kako bi se ostvario vlastiti cilj. Ponudio joj je ruku. - Idemo, gospo. Pođimo napraviti pomutnju na dvoru.

RafaelaR

134

Anna

15. poglavlje

Kraljica Charlotte ljubazno je primijetila ledi Warwick na primanju, premda Octavia u početku nije shvaćala zašto joj je ukazana posebna čast. Kraljičin joj je pratilac promrmljao u uho kako Njezino Veličanstvo želi da ledi Warwick bude predstavljena i Octavia je u njegovoj pratnji prolazila krcatom prostorijom, svjesna zavidnih pogleda onih kojima ta čast nije ukazana. Ugledala je princa od Walesa kojije stajao u blizini svoje majke i njezinih dvorskih dama. Kimnuo je i namignuo, a Octavia je shvatila. Njezino Veličanstvo želi razgovarati sa ženom u čijoj kući njezin nepokorni sin provodi tako mnogo vremena . Napravila je duboki kniks i kraljica Charlotte je uzvratila jedva zamjetljivim kniksom. - Ledi Warwick, vjerujem da nismo imali zadovoljstvo upoznati vas - rekla je, ali se nije smiješila dok je pogledom prelazila po Octaviinoj haljini i dekolteu. - Naš je sin vaš dobar prijatelj, koliko sam shvatila. - Počašćena sam time, gospo - čedno će Octavia, - Ali Njegova Visost uživa za stolovima, a priznajem da nisam vješta u kartanju i ne vidim zašto je to privlačno. Kraljičine su se oči izoštrile i dio je neprijateljstva nestao. - Ma je li, ledi Warwick? Sigurno ste shvatili da ste u manjini. - Nažalost, tako je, gospo. - Octavia se nasmiješila. - To mi moj muž uvijek govori. No, iskreno rečeno, ne mogu shvatiti zašto bi netko bacao novac zbog neke loše karte ili pada kockice. Dobro se snalazila. Kraljica je izgledala gotove dobrodušno, očito mijenjajući mišljenje o ženi za koju je čula da vodi jedan od najposjećenijih salona za kockanje u gradu. - Voljela bih da svoje mišljenje možete prenijet mojem sinu, ledi Warwick - reče kraljica. - Zapravo, voljela bih da u svojem salonu zabranite kockarske stolove. Octavia je opet napravila kniks. - Moj muž igra gospo - ozbiljno je rekla, a nesiguran je osmijeh sugerirao da kao i sve žene, uključujući kraljice. Charlotte, nema nikakvog utjecaja na aktivnost svojeg muža, kao i da mora slušati njegove odredbe. - Ah, da. - Kraljica je uzdahnula dok se hladila lepezom. - Čini se da muškarci crpe neobjašnjive zadovoljstvo iz kockanja. - Osmijehom ju je otpustila. - Poznajete li groficu od Wyndhama? Kretnjom je pokazala Letitiu Wyndham koja je tiho stajala sa strane, a potom je skrenula pozornost na drugu damu koju je doveo kraljevski pratilac. Octavia je savila koljeno i povukla se do propisane udaljenosti, pazeći da ni u jednom trenutku ne okrene leđa. - Vjerujem da smo upravo predstavljene jedna drugoj, ledi Wyndham - rekla je, smiješeći se blijedoj, punašnoj dami u žutoj haljini ukrašenoj zagasito ružičastim ružama. Iste su ruže ukrašavale tako visoku frizuru da se žena doimala još nižom. RafaelaR

135

Anna

- Njezino Veličanstvo smatra neuljudnim okrenuti se od nekoga tko joj je predstavljen - pomalo ukočeno reče grofica. - Uvijek šalje ljude dalje kako se ne bi osjećali naglo odbačenima. - Kako pažljivo - reče Octavia. Ledi Wyndham bila je veoma nervozna, a Octavia se osjećala napetom samo zbog stajanja kraj nje. Kratko je pogledala grofičino našminkano lice. Imalo je debeli sloj pudera i previše rumenila na obrazima. Octavia se namrštila. Nešto nije bilo u redu sa ženinim desnim okom. Vjeđa joj je otečena, a ispod debelog sloja pudera vidi se purpurna sjenka. - Oprostite, gospo, jeste li se ozlijedili? Vaše oko? Letitiino je lice porumenjelo, a rumenilo se širilo ispod bijelog sloja - lice joj je tako gorjelo da se činilo da će rastopiti šminku i puder. Drhtavim je prstima dotaknula vjeđu. - Spotaknula sam se ... tako glupo. O kut saga, prstom sam zapela za rese. Tako glupo i nespretno. Octavia se sjetila kako se Letitia spotaknula na pločniku ispred Almack'sa. Philip je bio ondje. Nije čula što su jedno drugome rekli, ali je znala da nije bilo ugodno. Možda je Letitia Wyndham neizlječivo nespretna. Ima takvih ljudi. - Svi doživljavamo nezgode - umirujuće je rekla. - Ja sam se jednom spotaknula na vrhu stubišta, pala do dna i ondje se zaustavila s podsuknjama preko glave baš kad je stigla skupina gostiju. Letitiina su se usta trznula u nesigurnom pokretu koji je pokazivao da još nije odlučile hoće li se nasmiješiti ili ne. Podigla je ruku i nervozno dotaknula kosu. Octavia je vidjela veliku purpurnu masnicu na grofičinu zapešću. Nije izgledala poput masnice kakva nastaje zbog spoticanja preko saga. Možda Letitia Wyndham ipak nije neizlječivo nespretna. Ovlaš je pogledala prema mjestu gdje je grof od Wyndhama stajao u krugu oko kralja. Zatim je opet pogledala groficu. Ženin je pogled slijedio Octaviin. Kad je progovorila, glas joj je bio tih i bezizražajan. - Vjerujem da poznajete mojeg muža, ledi Warwick. - Da - reče Octavia. - Prilično dobro, vjerujem. Zar je ispituje? Što bi željela čuti? Ili grofica jednostavno neizravno govori da zna što se priča o grofu od Wyndhama i ledi Warwick: ako ledi Warwick još nije ljubavnica njezina muža, onda će to uskoro biti. - On dolazi za kockarske stolove mojeg muža, gospo. - Ali moj muž ne voli kockanje. Sigurno ima drugih poticaja. - Ledi Wyndham se sada doimala poput žene koja će svakog trenutka skočiti s klisure. Rumenilo se povuklo s njezina lica i ono je opet postalo bijelo poput maske, ali su njezine oči, tamnozelene i sjajne, fiksirale Octaviino lice s gotovo fanatičnom gorljivošću. Ima prekrasne oči, shvatila je Octavia. Veliko iznenađenje kod te nevažne, plahe ženice. - Što želite reći, ledi Wyndham? - izravno je pitala. Grofica je rupčićem dotaknula usne. - Čujem glasine - rekla je tihim, užurbanim glasom. - Molim vas, nemojte me pogrešno shvatiti. Nemam ništa protiv vas. Dobrodošlo je sve što mojeg muža drži podalje od mene. I zahvalna sam na svemu što odvlači njegovu pozornost od moje kćeri. Octavia je zurila u nju. Nevjerojatan razgovor za kraljevu sobu za primanje u palači St. James. Međutim, pomislila je, ne postoji gotovo nikakva opasnost da će ih netko čuti RafaelaR

136

Anna

usred takvog žamora i sveopćeg nadmetanja za pozornost. Svi su previše zaokupljeni sobom da bi se obazirali na dvije žene koje čavrljaju. Opet je pogledala preko sobe. I susrela pogled sivih očiju Philipa Wyndhama. Koža joj se naježila i učinilo joj se da se cijelo gnijezdo uši smjestilo ispod pudera i pomade koji drže njezinu kosu. Polako mu se nasmiješila, stisnuvši oči. Tada se opet okrenula njegovoj ženi. Letitia je izgledala izrazito nesretno, kao da je duboko požalila zbog svojeg skoka s klisure. - Oprostite mi -mrmljala je. - Ne znam gdje mi je bila pamet... tako nešto reći. - Pričajte mi o svojoj kćeri - zamolila ju je Octavia, svjesna da ne može adekvatno odgovoriti ni na prijašnje priznanje, kao ni na povlačenje koje je uslijedilo. Letitiino se lice razvedrilo i Octavia je na trenutak vidjela ispod običnosti i tjeskobe, opazila je sjaj koji čini posebnu vrstu ljepote. Na trenutak je vidjela ženu kakva bi bila da je sudbina nije vezala uz Philipa Wyndhama. - Susannah - rekla je. - Ima samo tri mjeseca, ali se cijelo vrijeme smiješi. Dadilja kaže da nikad nije skrbila o veselijoj bebi. I znam da poznaje moje korake. Guče kao golub kad ja ... Letitia je naglo ušutjela, ponovno porumenjevši do korijena kose. - Oprostite mi. Doista brbljam. Moram se vratiti kraljici. Okrenula se da pođe, ali joj je Octavia spustila ruku na rukav. - Vaš muž? - rekla je. - Nije mu stalo do djeteta? - Ne zanimaju ga kćeri - reče Letitia. Pogledala je Octaviu očima u čijim je blistavim zelenim dubinama plamtjela poruka. - Moj muž prezire žene, ledi Warwick. Potom se udaljila uz hitru gestu pozdrava koja je odisala očajem. Octavia je koraknula ustranu. Philipova ju je žena upozoravala. Ali nije joj rekla ništa što već nije znala. Nemoguće je imati donekle prisan odnos s Philipom Wyndhamom bez da se nasluti njegova mračna sklonost nasilju. - Patetična jadnica, nije li? - Oštar je smijeh popratio tih, zloban glas. Margaret Drayton se zaustavila kraj Octavie, hladeći se lepezom, a pozlaćena pera u njezinoj frizuri njihala su se na laganom povjetarcu. - Nikakvo čudo da njezin muž traži nove pašnjake. - Ne čini li to većina muževa? - suho upita Octavia. Margaretina tamnocrvena usta razvukla su se u smiješak. Ima pokvarene zube, sa zadovoljstvom je opazila Octavia. Zapravo, čini se da ih velik broj nedostaje. - Moj to ne čini, draga moja - reče Margaret. - Jedva zna što će na vlastitom pašnjaku. - Grubo se nasmijala. -Poslušajte moj savjet. Udajte se za čovjeka koji već postaje senilan. Prilično je naporno zadovoljiti takvog čovjeka. - Slegnula je svojim lijepim ramenima i njezine su bradavice provirile iz dekoltea. - No to je malena cijena koju treba platiti za slobodu. I znači da žena ne mora brinuti o tome s kirnje bio prije nego dođe u vlastiti krevet. Octavia je prikrila svoje gnušanje. Nije moguće da se Rupertu sviđa ovo prostačko stvorenje - premda u njoj ima nečeg zastrašujuće vibrantnog, nečega što je gotovo veće od života. - Malo je kasno da poslušam vaš savjet, ledi Drayton. - Ah, ali vi igrate vlastite igrice, nije li tako, ledi Warwick? - Margaret se nasmiješila preko svoje lepeze, hitro pogledavši Philipa Wyndhama. - Ne znam što očekujete da ćete dobiti od grofa od Wyndhama, ali vjerujte mi na riječ, draga moja, bez obzira na vašu RafaelaR

137

Anna

cijenu, to neće biti dovoljna kompenzacija. - Naglo je zatvorila lepezu, a lice joj je odjednom postalo ružno, izražavalo je mješavinu straha i prezira. - Grof od Wyndhama prezire žene ... ili mi je barem tako rečeno - mirno će Octavia. Margaret je ponovno raširila lepezu. - Bez obzira tko vam je to rekao, ta osoba zna o čemu govori. - Nasmiješila se, a njezino je lice opet izražavalo podrugljivu zlobu. -Mislila sam da bih vam to trebala reći. Vjerujem da bi one među nama koje igraju te igrice trebale paziti jedna na drugu. - Ironično se naklonila. -Bila bih zahvalna na svakom savjetu za moju igru, ako mislite da bi mi koristio. Njezin je pogled naglašeno skrenuo na lorda Ruperta Warwicka, a zatim se vratio na njegovu ženu. Njezin se smiješak proširio. Potom se udaljila. Octavia je poželjela baciti svoju cipelu s oštrom petom na ta glatka bijela leđa. Ta žena je zatražila od Octavie savjete o tome kako da zavede njezina muža. Premda joj ne bi koristili svi savjeti ovoga svijeta. Rupert nije muškarac kojeg se može zavesti. Više voli aktivnu ulogu u toj igri. Međutim, ipak ju je ljutilo dok je gledala kako se Margaret mota oko Ruperta, dodiruje ga, prstima mu miluje obraz, lepezom ga lupka po zapešću. Kao i slušanje njegovog lijenog smijeha, gledanje kako izvija usta i sugestivno spušta vjeđe dok odgovara na njezine izazove. Sigurno se zabavlja, zaključila je Octavia. Bez obzira koliko je to koketiranje korisno, očito je da mu nije neugodno. A Margaret ipak posjeduje određenu sirovu vrstu privlačnosti - bez suptilnosti, ali na neki način magnetsku. Octavia je razdraženo škrgutala zubima, ali se više ljutila na sebe nego na Margaret ili Ruperta. Počela je sumnjati da ima veoma posesivnu narav. Nimalo moderna osobina, kao i veoma neprikladna u trenutnim okolnostima. Postala je svjesna pogleda Philipa Wyndhama na svojem zatiljku, a osjećala ga je kao gotovo opipljivo potezanje. Okrenula je glavu. U sivim očima koje se nisu smiješile vidjela se jasna naredba, a nju je ponovno obuzeo osjećaj izopačene prisnosti. Poslušavši naredbu, pošla je prema njemu. - Uživali ste u razgovoru s mojom ženom - rekao je grof kad je stigla do njega. - Nadam se da vam je bila poticajna sugovornica. Opaki prezir u njegovom glasu izazvao je mučninu u njezinu želucu, ali je znala da mora odgovoriti na isti način. Nasmijala se - oštrim, podrugljivim smijehom. - Ha, milorde, sigurna sam da bolje od mene znate kako ledi Wyndham razgovara . Philip se naklonio i podigao njezinu ruku do svojih usta. - Doista znam, gospo. Hoćete li prošetati do drugog salona? Postavljeno je kao pitanje, ali je zapravo bila zapovijed. Octavia je napravila kniks i uhvatila ga pod ruku. Prošli su krcatom sobom za primanje do predsoblja gdje su stajali lakaji koji su izgledali kao da nemaju nikakvog posla. U odaji se nalazilo nekoliko skupina dvorana koji su došli malo predahnuti od pregrijane sobe zapnmanje. Grof od Wyndhama vodio ju je do visokog prozora na suprotnom zidu. Teški baršunasti zastori bili su čvrsto zatvoreni, ne puštajući unutra ni dašak svježeg večernjeg zraka. Odmaknuo je zastore, otvorio francuska vrata i poveo Octaviu na terasu. - Vjerujem da je ovdje zrak ugodniji. RafaelaR

138

Anna

- Da - složila se, nesposobna zaustaviti drhtaj kad je osjetila povjetarac na nagim ramenima koji joj je hladio zagrijanu kožu. Ako je Philip opazio da joj je hladno, nije se na to obazirao. Drugi muškarac bi odmah ponudio da će joj donijeti šal, pomislila je Octavia. Rupert bi joj obavio ramena vlastitim kaputom. - Prošećimo malo po terasi. - Još uvijek ga je držala pod ruku, a sad joj je svojom slobodnom rukom pokrio prste. To bi se moglo protumačiti kao topla i prijateljska gesta, ali Octavii se činilo da joj je stavio okove. Međutim, ništa nije rekla, već je dopustila da je odvede od francuskih vrata, zvukova i svjetla. U mračnim sjenkama šimšira na kraju terase Philip ju je odjednom grubom kretnjom privukao k sebi, iznenadivši je. Rukama joj je obavio vrat, palčevima podigao bradu, primoravajući je da mu gleda lice na kojem su sive oči, duboko usađene u mračne duplje, sjale metalnim sjajem. - Želim te - rekao je. No u strastvenoj tvrdnji nije bilo žara. To je bila hladno izgovorena činjenica. - Ja želim tebe i ti želiš mene. Spustio je usta na njezina, gnječeći joj usne, a zatim je gurnuo jezik unutra, sasvim duboko tako da se počela gušiti i suze su joj navrle na oči. No već se počela navikavati na te agresivne poljupce te je hitro zavukla ruke ispod njegovog kaputa, milujući i tapkajući po njegovom tijelu. Tada ga je napipala. Prsti su joj se zaustavili. Ispod tijesnog prsluka osjećala je nešto maleno, okruglo i tvrdo. Ali to se nalazilo ispod prsluka. Džepić s unutrašnje strane? Džep na košulji? Nije mogla procijeniti. I nemoguće je istražiti ako ne skine prsluk. Spustila je ruke s njegova tijela. Glava joj se spustila unatrag pod pritiskom njegovih usta. Stajala je mirno i pokorno dok je harao njezinim ustima i na trenutak joj stisnuo prste oko vrata prije nego ih je spustio do njezinih dojki. Octavia je instinktivno znala da mu se sviđa njezina pasivna pokornost. To ga uzbuđuje više od strastvene reakcije. Osim toga, njoj je tako lakše. Njezin je um jurio vlastitim putem. Kako će izvući tu malenu vrećicu ispod njegova prsluka? Možda bi je uspjela dohvatiti kad bi se bacila na njega, glumila požudu, čupala i grebla po njegovoj odjeći u svojoj nestrpljivosti. Ali to ne može ovdje učiniti. Ne na terasi palače St. James, usred kraljevskog primanja. Philip je podigao glavu, ali je vratio ruke na njezin vrat, držeći je malo previše čvrsto da bi to bilo ugodno. - Predat ćeš mi se, Octavia - rekao je. - Bio sam strpljiv ... veoma strpljiv. No već je dosta te igre. Više ne mogu čekati. - Ne mogu ni ja, milorde - šapnula je, osjecajući kako joj se grlo pomiče pod njegovim palčevima. Kimnuo je, a u očima mu je bljesnulo zadovoljstvo od kojeg joj se krv ledila u žilama. - Sutra u dva poslijepodne poslat ću kočiju po tebe. Doći ćeš na St. James's Square. - U tvoju kuću? - Nije uspjela zaustaviti šokirano pitanje. - Gdje drugdje? - rekao je. - Ali ... tvoja žena ... tvoja služinčad? - Moja služinčad nije plaćena za pokazivanje zanimanja za ono što ja radim. A moja žena zna da to ne smije. - U svakoj se riječi osjećao ledeni prezir za koji je Octavia znala da se i na nju odnosi. RafaelaR

139

Anna

- Osim toga - dodao je i podrugljivo se nasmijao - tvoj će ugled, draga moja, biti mnogo sigurniji u takvoj situaciji. Neće biti nikakvih neznanaca. Doći ćeš i otići zatvorenom kočijom. Vidjet ćete samo ljudi iz mojega kućanstva. Neće biti nikoga tko bi mogao šaptati, pokrenuti zlobne jezike. Octavia je šutjela. Još uvijek joj je držao vrat, a ona je odgovorila na njegov grabežljivi pogled što je hrabrije mogla. Pristat će jer mora pristati. Ali zacijelo će postojati neki način da izbjegne konačnu predaju? Nešto će joj pasti na pamet. Sad barem zna da on ima prsten. Zna da poduhvat neće biti uzaludan. - Trebali bismo se vratiti unutra, milorde - rekla je nešto kasnije, čudeći se mirnoći vlastitoga glasa. - Ako ćemo sutra paziti na moj ugled, čini se malo besmislenim da ga danas stavljam na kocku. Nasmiješio se i pustio joj vrat. - Sasvim točno, gospo. Možda se tvoj muž dosad već umorio od ledi Drayton ... ili ona od njega. Octavia se zadovoljila ravnodušnim slijeganjem ramenima. No grof je nastavio: - Imam dojam da te donekle živcira koketiranje tvojeg muža s tom damom. -Odakle ti ta ideja, milorde? - Nasmijala se, skrivajući svoj šok. Kako se mogla tako odati? - O, samo izraz tvojeg lica kad pogledaš prema njima. Uvjeravam te da se Margaret Drayton ne može ni usporediti s tobom. Ali, jasno, muževi su poznati po tome da ne znaju cijeniti ono što imaju. Koraknuo je ustranu kako bi prije njega ušla kroz francuska vrata u jarko osvijetljeno predsoblje. Spustio je glavu do njezina uha dok je prolazila kraj njega. - Nabijanje rogova mužu bit će tvoja osveta za njegovo žaljenja vrijedno ponašanje. Octavia se nasmiješila i kimnula. Kroz njezino gnušanje sjalo je jarko svjetlo njezine vlastite spoznaje da je Philip Wyndham taj koji će ispasti budala. Philip Wyndham koji će upasti u klopku Ruperta Warwicka.

Rupert je vidio da je Octavia izišla s Philipom i za cijelo vrijeme njihova izbivanja bio je kao na iglama, premda je koketirao s Margaret Drayton i ljubazno se šalio s još nekoliko dama koje su za to pokazale volju. Što rade? Pitanje nije izlazilo iz njegove glave. Mislio je na Octaviu u zagrljaju svojega brata. Na njezine usne, crvene i otečene ispod Philipovih. O napadu na njezina usta, o tome kako će ih to zaprljati. O njezinoj bjelokosno mekanoj koži koju će pipkati i stiskati dugi snažni prsti mrskog blizanca, tako slični njegovima. Prizori su se vrtložili u njegovoj glavi, iskrivljeni i odvratni, a on to nije mogao izdržati. Mora postojati neki drugi način da se to obavi. - Ah, Warwick, danas poslijepodne upoznali smo vašeg prijatelja. - Dirk Rigby doviknuo mu je pozdrav dok se gurao kroz mnoštvo, a Hector je bio uz njega. - Čudan čovjek, taj Thaddeus Nielson. Rupert je podigao svoj monokl i dugim pogledom odmjerio rumenog Dirka. - Ispričavam se, Rigby, ali govorite u zagonetkama - otegnuto je rekao. - Danas poslijepodne upoznali ste jednog mog prijatelja? - Obrve su mu se podigle, a oči su mu bile tako hladne i bezizražajne da se činilo da uopće nemaju života. RafaelaR

140

Anna

Nažalost, Dirk je sporo shvaćao. - Pa, da - rekao je, vidljivo zbunjen. - Onaj čovjek kojeg ste spomenuli. Sjećate se našeg razgovora ... ? - Nekoliko je puta namignuo i trznuo nosom. Rupertovo je zurenje postajalo sve hladnije i distanciranije. - Oprostite mi - reče. - Ali nemam pojma o čemu govorite. - Ne, ne, naravno da nemate! - žurno se umiješao Hector, oštro gurnuvši prijatelja u rebra. - Dirk vas je pobrkao s nekim drugim ... veoma je zaboravan, doista. Nije li tako, stari moj? Činilo se da je napokon shvatio. Dirkov se pogled polako razbistrio. - O, da - zdušno se složio, rupčićem obrisavši oznojeno čelo. - Veoma zaboravan. Ne znam gdje mi je bila pamet, Warwick. Pobrkao sam vas s nekim drugim ... da, o tome je riječ. Bio sam siguran da ste netko drugi. - Znači da postoji velika sličnost? - Rupert upita s uljudnim zanimanjem. - O, da ... o tome je riječ. - Dirk je s patetičnim entuzijazmom prihvatio to objašnjenje. - Da, nevjerojatna sličnost. Mogli biste biti blizanci. Ne misliš li tako, Lacross? Pravi blizanci. Doista nevjerojatna sličnost. - Nebesa - reče Rupert. - Molim vas, recite mi tko je taj moj dvojnik. Poznajem li ga? - O ... o ... ne, ne vjerujem ... ovaj ... kako se ono zove, Hectore? - Dirk je tražio prijateljevu pomoć. - Ne poznajete ga, Warwick - mirno će Lacross. - Čovjek kojeg smo neki dan upoznali na trkama. Imao je neke poslovne kontakte koji nas zanimaju. - Uzeo je malo burmuta. - Njegov je kontakt imao veoma zanimljiv prijedlog. Rupert se naklonio. - Kako korisno za vas. Kad kažete 'zanimljive', zacijelo mislite unosne? - Moguće. - Hector se naklonio i pošao dalje, a Dirk je još trenutak zbunjeno stajao i zatim pošao za njim. Nevjerojatno je, pomislio je Rupert, kako je netko tako inteligentan kao Oliver Morgan mogao postati žrtva dvojice takvih glupana. No s druge strane, kao što je Octavia rekla, Oliver živi u vlastitom svijetu i ima veoma malo dodira sa stvarnošću u kojoj žive drugi ljudi. Octavia i Philip su se vratili u sobu za primanje. Stajali su i razgovarali kraj vrata, a tada je Octavia napravila kniks i otišla. Prije nego je uspjela stići do Ruperta, zaustavio ju je princ od Walesa i odveo kao da ju je osvojio u nekoj bitki. Rupert se namrštio. Izgledala je iscrpljeno i umorno, kao da je ova naporna večer za nju previše. Međutim, ne mogu otići prije nego se kraljevski par povuče. Je li se dogodilo nešto važno dok je bila vani s Philipom? Pitanje ga je mučilo kao zubobolja. Konačno se oko kralja i kraljice nešto počelo događati i žamor razgovora je utihnuo. Kraljevski je par krenuo kroz prostoriju, jedva zamjetljivim osmjesima odgovarajući na klanjanje podanika. Tada su izišli, a princ od Walesa morao je poći s njima. - Hvala Bogu na tome! - dahnula je Octavia kraj Ruperta. - Mislila sam da više ni trenutka neću izdržati. Hoćeš li me odvesti kući? Ili da pođem sama? Napetost oko njezinih očiju jasnije se vidjela. Svjestan ljudi oko njih, Rupert je odolio porivu da joj prstom pomiluje zamrljane podočnjake. - Odvest ću te kući. RafaelaR

141

Anna

- Moraš li kasnije nekamo poći? - Nastojala je zvučati vedro, kao da samo traži informaciju, a ne zato što je cijelo tijelo boli i ona ne zna želi li samo malo nježnosti, osjećaj da je na toplom i sigurnom, ili se želi izgubiti u silovitom vrtlogu zajedničke strasti koji bi rastjerao strepnju zbog sutrašnjeg dana. - Ne. - Namršteno ju je gledao jer je u njezinom pitanju čuo sve što je pokušala sakriti. Govorio je nježno i tiho. -Izgledaš kao da ti treba pažnja i utjeha, dušice. Milovanje u njegovu glasu bilo je melem i ona je osjetila kako napetost nestaje. - Kako si pogodio? - Prilično te dobro poznajem. - Na trenutak je u njegovim očima vidjela nježnost, a tada se okrenuo i veselo rekao okupljenima: - Pa, dame i gospodo, bojim se da vas moram prepustiti daljnjoj raskalašenosti što vam je večer možda donosi. Društvo se nasmijalo, a Margaret Drayton je podigla ruku kako bi s njegovog ramena uklonila trunak prašine. - Noć je tek počela, gospodine. Padaju mi na pamet mnoge uzbudljivije stvari od onih što ih možete naći uz vlastito ognjište. - Ah, tu ste me našli, gospo. - Naklonio se nad njezinom rukom. - Priznajem da meni ne padaju. To je bilo tako direktno i uvredljivo odbacivanje, ali se ipak činilo da ga Margaret nije dobro čula. Počela se smiješiti kao na kompliment što ga je očekivala, a zatim joj se čeljust opustila. Netko se hihotao . Rupert se okrene Octavii. - Hoćemo li poći, draga? - Uzeo je njezinu ruku i provukao je ispod svoje. - Kakva uvreda! - mrmljala je Octavia dok su stajali u predsoblju i čekali svoju kočiju. - Kako si mogao reći takvo što? - Žena postaje naporna - odgovorio je, držeći se kao da se dosađuje. - I možda više nije korisna? - primijeti Octavia. Premda joj je Margaret Drayton antipatična, u Rupertovom hladnom odbijanju bilo je nečeg veoma neugodnog. Jednog dana ni ona više neće biti korisna Rupertu. Lijeno se nasmiješio. - Možda nije, - Znači, tvoji su planovi razrađeni? - O, više od toga, draga moja. Već su pokrenuti. Octavia je namjestila nabore satenskog plašta oko svojih ramena. Još uvijek nije imala pojma kakav je Rupertov plan za Hectora i Dirka. - A što je s tvojim? - pitao je i pogled mu je postao oštriji, a nehajni je ton nestao. Octavia iz nekog razloga nije odmah odgovorila. - Vaša kočija, lorde Warwick. - Lakaj je progovorio prije nego se njezina šutnja mogla činiti značajnom. - Hvala. - Rupert je kimnuo lakaju koji se klanjao i otpratio Octaviu do lagane gradske kočije. Pomogao joj je da uđe i popeo se za njom. - Dakle, kako ti napreduješ? - opet je pitao, prekriživši ruke na prsima, nagnuvši se unatrag i spustivši glavu na mekane jastuke. - Imaš li mi nešto reći? - Vjerujem da sam našla prsten, u unutrašnjem džepu njegovog prsluka. - Zar će mu samo to reći? Činilo se da njezin mozak ne funkcionira kako treba. - Unutrašnjem? Nezgodno. - Njegovo lice nije otkrilo nikakav znak ushićenja koje ga je naglo obuzelo. Bio je siguran da Philip stalno nosi prsten, ali ga je počela obuzimati nelagoda jer ga Octavia dosad nije uspjela pronaći. - Veoma. Morat ću ga navesti da skine prsluk. RafaelaR

142

Anna

- To ne bi smjelo biti previše teško u prikladnom trenutku - primijetio je izrazito suhim glasom, a ispod njegove smirene vanjštine opet su se vrtložili mrski prizori. - Ne - složila se Octavia. Ispreplela je prste u krilu. - On tuče svoju ženu. - Mnogi muškarci to čine. - Mislim da to nije neozbiljna tema - prasnula je. - Čudno, ali nisam bio neozbiljan. Uopće me ne čudi da se Philip loše odnosi prema svojoj ženi. Čudilo bi me da nije tako. - Octavia u mraku kočije nije vidjela njegov izraz lica, ali glas mu je odzvanjao od ledenog prezira. - Veoma ga dobro poznaješ. - Gotovo jednako dobro kao i sebe. Osjetila je priliku i nastavila. - Koliko dugo ga poznaješ? - Jednako dugo kao i sebe. Sjedila je i zbunjeno se mrštila. Činilo se da on govori u zagonetkama. - Ali on tebe ne poznaje. - Misli da me ne poznaje. - Nagnuo se u stranu i pogledao kroz prozor, odmaknuvši zavjesu. - On nije budala, Octavia. Prema tebi se neće odnositi jednako kao prema svojoj ženi. - To me umiruje - ironično je rekla. - Zašto si tako siguran? - Jer neće imati razloga za to. I jer ćeš se ti vratiti kući k meni. Bez obzira koliko labavom smatra našu vezu, zna da nisi bez zaštite. Philip se nikad ne upušta u borbu sa sebi ravnim ... a kamoli s nekim tko je snažniji i hrabriji. Ta smirena racionalizacija bila je podjednako uvredljiva i bolna. Odjednom je odlučila da mu neće reći za sutrašnji sastanak. On se ne boji za nju. Nije joj otkrio nikakve pojedinosti o vlastitom napredovanju. Zašto bi ona njega izvještavala kao što vojnik izvještava nadređenog? On je to jednostavno doživljavao kao zadatak jedne kurve. Nakon što obavi taj kurvinski zadatak, bez riječi će mu spustiti prsten u šaku i on nikad neće znati koliko ju je to stajalo.

RafaelaR

143

Anna

16. poglavlje

Kočija se zaustavila u Dover Streetu. Octavia je ušla u kuću osjećajući se bezvoljno, malodušno i neizrecivo umorno. - Idem u krevet. Rupert je pružio plašt Griffinu i rekao: - Otpusti Nell čim ti odveže uzice. - Jako sam umorna. Nasmiješio se. - Unatoč tome ... Željela je za promjenu odoljeti tom smiješku, nježnom tonu njegova glasa, obećanju u sivim očima. Umor je zahvatio njezinu dušu, a ne tijelo, i stoga ga je daleko teže prevladati. Oklijevala je s rukom na stupu ograde stubišta, a potom je jedva zamjetljivo slegnula ramenima, okrenula se i pošla stubama. Nije se mogla prepirati u predvorju dok je Griffin ondje stajao. Kad Rupert dođe k njoj, poslat će ga u njegovu odaju. - Donesi mi konjak, Griffine. - Rupert je pošao u knjižnicu. Batler je stigao nekoliko minuta kasnije. -Hoće li to biti sve, milorde? - Da, hvala. Možeš zaključati kuću. - Uzeo je čašu s pladnja i popio gutljaj. Ovo je bila duga i naporna večer za oboje. Konjak ga je palio niz grlo i pridružio se vrelom, uskovitlanom kaosu u njegovu trbuhu. Octavia se sigurno opet prepustila Philipovim zagrljajima kad je uspjela otkriti prsten što ga je tako dobro sakrio na sebi. Philip će uskoro upoznati Octaviino veličanstveno tijelo do najraskošnijeg detalja. Stavit će svoje ruke na nju i svoj ud u nju. Čaša je tresnula u kamin, a konjak i smrskani kristal rasuli su se naokolo. Nije mogao podnijeti pomisao da je na taj način prostituira. Upravo je to radio. Na prijevaru je razdjevičio Octaviu kako bi je mogao prostituirati. Nema smisla pretvarati se da nije tako. Nije važno što je pristala svojom voljom i s entuzijazmom. Nije u potpunosti razumjela na što je pristala. Ne može dopustiti da se to dogodi. Preplavila ga je ugodna smirenost kad je konačno prihvatio ono što je već nekoliko tjedana pokušavao zanijekati. Morat će smisliti neki drugi plan. Možda pljačku drumskog razbojnika? Kiselo se osmjehnuo na tu pomisao, ali to ipak nije bio nemoguć plan. Ne oslanja se u potpunosti na Morrisove informacije kad je riječ o potencijalnom plijenu. I sam pažljivo osluškuje dok se kreće kroz londonsko visoko društvo, a kad čuje za vjerojatno putovanje preko vrištine nekog bogatog degenerika, on će ga ondje čekati. Što ga sprečava da na taj način zaustavi i svojeg brata blizanca? Umjesto da ode u Philipov krevet, Octavia će biti mamac koji će Philipa odvesti do vrištine. A ondje će ga čekati njegov brat blizanac. Ideja se rodila, a on je znao da će je morati pustiti da se razvije i poprimi vlastiti oblik. U međuvremenu, Octavia ga gore čeka. Izišao je iz knjižnice i laganim koracima grabio po dvije stube odjednom. Stigao je u Octaviinu spavaću sobu i našao je u spavaćici kako s iznenađenjem i gnušanjem zuri u krevet. - Pogledaj što je Nell onamo stavila - rekla je i pokazala drvenu ploču s rupom u sredini na jastuku. - Uvjerava me da će moja frizura ostati gotovo netaknuta ako oprezno RafaelaR

144

Anna

spustim glavu na to dok spavam, te da frizer neće morati ponovno dolaziti barem tri tjedna! Tri tjedna, s ovim smećem u mojoj kosi! - Ali, miledi, moja je posljednja poslodavka uvijek spavala s glavom na drvenom jastuku - reče Nell. - Noćnom ja kapicom pokrivala frizuru i ujutro je bila gotovo netaknuta. - Zvučala je krajnje razočarana činjenicom da se njezina domišljatost tako malo cijeni. Octavia ju je pomalo razdraženo promatrala. Znala je da Nell teško prihvaća općenito nekonvencionalan izgled svoje sadašnje poslodavke, te smatra da se to loše odražava na nju, onu koja je odgovorna za to da ledi Warwick iziđe iz kuće prikladno odjevena i dotjerana. Nellino ushićenje zbog rituala prašenja kose ranije te večeri nadmašilo je jedino Octaviino gnušanje. - Nell, sad bi već trebala znati da nemam namjeru zadržati ovakvu frizuru ni trenutka dulje no što je apsolutno nužno. Ujutro ćeš mi oprati kosu, ali sad ćemo izvaditi jastučiće i ukosnice, a ti ćeš je temeljito četkati kako bih se riješila najgorega. Nell je skupila usta u izrazu neodobravanja, ali je uzela četku sa srebrnim drškom s toaletnog stolića. - U redu je, Nell. Možeš to meni prepustiti - reče lord Rupert, a u očima mu je poigravalo veselje. Uzeo je četku za kosu iz njezine ruke. - Ti možeš poći u krevet. Nell je napravila kniks i uvrijeđeno otišla. - Mislio sam da ćeš je otpustiti čim ti odveže uzice -rekao je Rupert dok se spuštao u naslonjač kraj prozora, promatrajući Octaviu ispod napola spuštenih vjeđa. - Veoma sam umorna - rekla je, nesvjesno gladeći svoj vrat. Tada ju je kretnja podsjetila na Philipove ruke oko njezina vrata pa je stala. - Imaš li nešto protiv da ne ... želim reći ... željela bih spavati - mlako je dovršila. Nikad nije odaslala Ruperta od svojega kreveta, a do večeras nije mogla ni zamisliti da će to ikad poželjeti. - Spavat ćeš - mirno je rekao. - Gurni otoman ovamo i sjedni da ti mogu četkati kosu. - Pokazao je mjesto ispred svojih nogu. Zabrinjavalo ga je nešto na njoj - tupi, umorni otpor, gotovo mržnja koja kao da je dopirala iz dubine njezine nutrine. Kao čovjek koji stvara put kroza život čistom snagom svoje osobnosti, Rupertu je pao na pamet samo jedan način na koji može prevladati ovo čudno Octaviino raspoloženje: snagom vlastite volje. Octavia je nogom nevoljko gurnula otoman preko sobe i sjela. U sobi je vladala tišina dok su Rupertove ruke radile po njezinoj kosi, odbacujući jastučiće i ukosnice sve dok joj naprašena i pomadom slijepljena masa nije pala po ramenima. - Koliko si večeras platila frizeru? - ležerno je pitao kad je uzeo četku i počeo je vući kroz slijepljene uvojke. - Pet gvineja. Zašto? - To vjerojatno objašnjava zašto većina ljudi nastoji što dulje zadržati netaknute frizure - primijetio je i nasmijao se. - Zar me optužuješ za rasipnost? - Pokušala je okrenuti glavu i pogledati ga preko ramena. RafaelaR

145

Anna

Čvrsto joj je dlanom pritisnuo tjeme i okrenuo joj glavu naprijed. - Ne, ne optužujem te. Samo sam stavio primjedbu. Četka je sad slobodnije prolazila kroz njezinu kosu i Octavia se nesvjesno počela opuštati, a bijeli je prah padao preko njezinih ramena na sag. Rupert joj je uvijek volio četkati kosu i to je pretvarao u senzualni ritual. Sagnula je glavu pod ritmičnim potezima, četka joj je milovala zatiljak i preplavio ju je val letargije Rupert je četkao dok joj kosa nije padala u svjetlucavom slapu po ramenima ispod bijele spavaćice. Spustio je četku na pod i počeo joj snažnim prstima masirati mišiće ramena i leđa. - Ne mogu to pravilno raditi preko spavaćice - rekao je, a njegov je glas zvučao neprirodno glasno kad je prekinuo tišinu. - Skini je i legni na krevet. Octavia se izvukla iz transa. I dalje je željela noćas sama spavati. Nije željela da je zavodi, miluje i nagovara. Ne dok može misliti jedino na sutradan i na činjenicu da Rupert želi da ona spava s drugim muškarcem. - Jako sam umorna, Ruperte - uspjela je izustiti, ali to nije zvučalo onako odlučno kako je željela. - Znam da jesi. Sad me poslušaj. Pobuna se razbudila i rasplamsala na miran autoritet što ga je Octavia tako dobro poznavala. Odgurnula se od njegovih koljena i uspravila se na otomanu. - Ruperte, večeras nisam raspoložena za vođenje ljubavi. - Jesam li rekao nešto o vođenju ljubavi? - Zavukao joj je ruke ispod pazuha i podigao je na noge. - Ako ti ne želiš voditi ljubav, Octavia, onda ni ja ne želim. To nije aktivnost u kojoj bih mogao uživati bez tvojeg zadovoljstva, a očekivao bih da si to već dosad shvatila. Grdio ju je kao glupavo dijete dok joj je hitrim pokretom skidao spavaćicu preko glave. - Znam da si umorna, i znam da si napeta poput opruge. Namjeravam nešto poduzeti kako bi se opustila, pa budi dobra djevojčica i prepusti se. Nasmijao se ozlojeđenom izrazu njezina lica. Našao se na poznatom teritoriju. - Idi, Octavia. - Okrenuo ju je prema krevetu i potapšao je po stražnjici, a kad ga je bijesno pogledala preko ramena, podigao ju je i odnio na krevet. Odmah se uspravila u sjedeći položaj. - Ne slušaš me. Želim da me ostaviš na miru. - Kakvu vrstu ulja ili pomada imaš? - mirno je pitao dok je prilazio toaletnom stoliću. - Nešto čime mogu namazati ruke? - Uh! Što nije u redu s tvojim rukama? - s nevjericom je uzviknula. Činilo se da gubi razum, a ne samo sposobnost da provede svoju volju. - Jesu li ispucale ili tako nešto? - Ne, budalice jedna ... Ah, ovo bi trebalo odgovarati. -Uzeo je posudicu od alabastera koja sadrži mirisno ulje što ga Octavia koristi u svojim kupkama. - Što ćeš učiniti? - I dalje je uspravno sjedila na krevetu, bez ičega ne sebi, osim kose koja joj je padala po ramenima, a njezine svijetlosmeđe oči više nisu bile umorne ni bezizražajne. - Skuhat ću te u ulju, ne budeš li surađivala - nasmiješeno će Rupert, stavivši posudicu od alabastera na noćni ormarić. Dok ga je nastavila zbunjeno i razdraženo gledati, počeo se polako razodijevati, uredno slažući odjeću na ležaljku. Kad je prišao krevetu, Octavia je šokirano vidjela da uopće nije spolno uzbuđen. - Ne želim odjeću zaprljati mirisnim uljem - vedro je objasnio kad je uzeo posudicu. RafaelaR

146

Anna

- Zapovjednički je zavrtio kažiprst. - Legni na trbuh - Ne ... želim reći, zašto? - Jer želiš spavati, a ja ću ti pomoći da zaspiš -objasnio je, držeći se pretjerano strpljivo. - Međutim, u interesu sklada i mira, predlažem ti da me ne primoravaš da se ponavljam. - Proklet bio, Ruperte Warwick. Ti si pravi .. pravi Vizigot! - ustvrdila je Octavia i nimalo se elegantno bacila na trbuh. - O, ne bih rekao - odvratio je, prebacio nogu preko njezina tijela i sjeo na njezinu stražnjicu. - Samo pomalo silom želim osigurati tvoju udobnost. To ne bih nazvao barbarskim činom. - O, ja bih - Octavia je gunđala u jastuk, stežući stražnjicu u pokušaju da ga makne sa sebe. Samo se nasmijao i bolje se namjestio dok je ulijevao ulje na dlan svoje šake. - Vidjet ćemo hoćeš li tako misliti i za nekoliko minuta. Njegove su se ruke počele micati po njezinim ramenima, mirisno ulje upijale se u njezinu kožu dok je prstima vješto obrađivao napete mišiće, pritiskao područje oko kralješnice i duž vrata. Octavia se opustila na mekanom krevetu i zatvorila oči, a otpor je polako napuštao njezino tijelo. Rupert se nasmiješio kad je u njoj osjetio promjenu. Koliko je često to činio za svojeg mentora tijekom njihovih mukotrpnih zajedničkih godina? Život ispunjen zlostavljanjem vlastitog tijela opijanjem i raskalašenošću, spavanje u vlažnim potkrovijima i na hladnoći, sve je to starog Ruperta Warwicka u njegovim posljednjim godinama svelo na masu problema i bolova, izmučenog gihtom i artritisom. Rupert je naučio kako će mu olakšati, ali masiranje ovog vitkog mekanog tijela posve je drukčije iskustvo. Dok je o tome razmišljao, shvatio je da nema baš nikakvog razloga da se zaustavi na njezinom vratu i ramenima. Njegovi su prsti pošli niže, pritiskali udubljenja u dnu njezinih leđa. Octavia je zastenjala, ali nije osjećao da se opire. Polako se pomičući unatrag tako da joj je sjedio na bedrima, masirao joj je stražnjicu, dlanovima gnječeći čvrste zaobljene guzove. Pazio je da njegovi dodiri budu senzualni, ali ne seksualni - izbjegavao je dvije zamamne jamice nisko na njezinoj stražnjici - a trud što ga je morao uložiti zapalio je krv u njegovim žilama. Pomicao se dalje niz njezine noge, masirajući joj bedra, ponovno pažljivo zaobilazeći slatke tajne između njih. Snažni su joj prsti gnječili listove i tabane. Po malenim drhtajima duž njezine kože znao je da nije usnula, premda je bila mlitava i opuštena pod njegovim rukama. Octavia je lebdjela, izgubljena u blaženom transu. Kad su je njegove ruke okrenule na leđa bila je podatna poput gline. Bila je neodređeno svjesna da njegova bedra sad lagano počivaju na njezinima, ali je rukama stigao do njezina lica, nježno joj je milovao vjeđe, obraze, čelo. Ravnomjernim kružnim pokretima dlanova milovao joj je dojke, a zatim je prešao na trbuh. Ruke su mu bile nježne, a ipak čvrste, izazivale su duboka strujanja tromog užitka u njezinu tijelu. Uzeo joj je ruke i prešao duž njezinih prstiju palčevima joj je pritisnuo dlanove, prešao po zapešćima, pošao gore preko mekane kože unutrašnje strane ruku. Octavia je neodređeno znala da se smiješi dok je lebdjela iznad svojeg tijela na nekoj predivnoi razini čistog zadovoljstva. Kad ju je opet okrenuo na trbuh, utonula je u madrac, a potom je na svojim leđima osjetila cijelu njegovu dužinu. RafaelaR

147

Anna

- Imam manje kontrole nad sobom no što sam mislio, dušice - šapnuo joj je u uho. - Imaš li nešto protiv? - Ne - promrmljala je u jastuk. - Dođi. - Razmaknula je bedra kako bi ga primila, a on je zavukao ruke ispod njezina trbuha, podigao je na dlanovima i kliznuo unutra. Octaviin se smiješak tromog zadovoljstva proširio dok je njegov ud masirao unutrašnjost njezina tijela jednako vješto kao i maločas njegove ruke. Topla plima blaženstva koja joj je tekla žilama donijela joj je predivan spokoj i osjećaj zahvalnosti koji je rastjerao mučni jad straha i ogorčenosti. Više nije morala zamišljati usamljenu budućnost - postoji samo ova veličanstvena sadašnjost. Zaspala je gotovo prije nego je izišao iz njezina tijela. Rupert je ležao kraj nje i slušao njezino duboko ravnomjerno disanje u tišini kuće. Njegova je ruka, teška od vlastitog opuštanja, počivala u dnu njezinih leđa. Naći će neki izlaz iz ove zbrke. Ostvarit će svoj cilj, ali neće žrtvovati Octaviu da bi to postigao.

Kočija Philipa Wyndhama stigla je pred kuću u Dover Streetu točno u dva. Octavia je gledala s prozora salona na katu, a bez obzira na sve njezine mentalne pripreme, želudac joj se okrenuo kad je vozilo stiglo. Lakaj je skočio s izbočine na stražnjem dijelu, otvorio vrata i spustio stubu prije nego se popeo stubama do ulaznih vrata bračnog para Warwick. Osjećala je mučninu, koža joj je bila vlažna i ljepljiva. Rupert je izišao, ali je rekao da će se vratiti na ručak u četiri i trideset. Koliko dugo, u pravilu, traju poslijepodnevni ljubavni sastanci? Jesu li dva i pol sata dovoljna? Philip ima iskustva u tim stvarima i on je odredio vrijeme, te zacijelo smatra da je vrijeme od dva do četiri sasvim dovoljno za zadovoljavanje poslijepodnevne požude. Ali kako će dočekati Ruperta za stolom? Hoće li mu ležerno dati prsten i nastaviti jesti pečene jarebice kao da se ništa važno nije dogodilo? Hoće li ga on uzeti, kimnuti u znak zahvalnosti i popiti svoj klaret kao da se ništa važno nije dogodilo? Octavia je navukla rukavice, zagladivši finu kožu na prstima i sišla, Griffin je čekao s njezinim plaštem, Automatski je odgovorila kad joj je zaželio ugodnu vožnju, te izišla na toplo sunce gdje ju je pozdravio ravnodušni lakaj grofa od Wyndhama, Ušla je u kočiju Philipa Wyndhama. Čovjek je podigao stubu i zatvorio vrata. Čuo se pucanj kočijaševa biča i konji su kasom krenuli niz Dover Street. Ne, Octavia je pomislila s hladnom i nesretnom konačnošću. Nakon što obavi svoj zadatak s Philipom Wyndhamom, završit će i njezina veza s Rupertom Warwickom. Nakon što pođe u krevet s drugim muškarcem, neće se moći ponoviti ono što je proživjela sinoć. Čak i ako se predala uz pristanak - ne, poticaj - svojeg ljubavnika. Čak... ? Ne bi li trebala reći zbog? Spustila je glavu na naslon i zatvorila oči. Nije važno što bi trebala reći. Čim uzme prsten, ispunit će svoj dio nagodbe. Više neće moći podnijeti Rupertov dodir. Kočija se zaustavila ona je čekala, srce joj je divlje lupalo, kapljice znoja izbile su joj po koži, ruke su joj bile vlažne u rukavicama. Vrata su se otvorila pa je trepnula na jarkoj sunčevoj svjetlosti. RafaelaR

148

Anna

Octavia je podigla kapuljaču plašta. Izišla je na St. James's Squareu ispred impozantne kuće obitelji Wyndham. Ulazna su se vrata otvorila dok ju je lakaj pratio uz oribane bijele stube. Rukom je lagano prelazila po ogradi od kovanog željeza, odoljevši porivu da se čvrsto uhvati, savije prste oko tanke šipke i drži se grčevito kao utopljenik za komad drva koji pluta. Ušla je u mramorom popločeno predvorje. Batler se naklonio. Sluškinja je napravila kniks. Nitko ništa nije rekao. Bilo je gotovo kao da je ona plod mašte, duh. Sluškinja je pokazala dvostruko stubište koje je graciozno vijugalo prema gore i sastajalo se na vrhu. Tada je djevojka požurila stubama ispred Octavie. Kad je zakoračila na prvu stubu, Octavia je čula šuštanje svile. Naglo je okrenula glavu. Letitia Wyndham nepomično je stajala u sjeni jednih vrata. Njezine su oči blistale poput smaragda na blijedom licu. Octavia se okrenula od tih očiju i pošla za sluškinjom. Sad se osjećala kao da boravi u praznini - kreće se hladnim nepomičnim vakuumom i uopće ne utječe na svoju okolinu. Njezine noge zapravo ne dotiču stube, njezina ruka zapravo ne klizi po ogradi. Njezini je koraci sad zapravo ne nose tim hodnikom prekrivenim sagom, ne dovode je do tih bijelih i pozlaćenih vrata. Vrata koja su se otvorila kad ih je sluškinja dotaknula. Djevojka se maknula ustranu i još jednom napravila kniks, a Octavia je prošla kraj nje i ušla u sobu, skutima dotaknuvši dovratak. Našla se u spavaćoj odaji. Velika, otmjena prostorija. Philip Wyndham sjedio je u naslonjaču kraj praznog kamina, s knjigom u krilu. Ustao je i naklonio se kad je Octavia ušla. - Draga moja, došla si. - U glasu mu se osjećala promuklost kakvu ranije nije čula. Octavia je napravila kniks. - Kao što vidiš, milorde. - Skinula je rukavice. Pošao je prema njoj koracima laganim kao u plesača, gracioznim pokretima svoje vitke figure. Gurnuo joj je kapuljaču s glave, a zatim joj je objema rukama uhvatio lice i spustio usta na njezina u grabežljivom napadu koji ju je iznova ispunio užasom i gađenjem za koje je mislila da ih je naučila prevladati otkako ju je prvi put poljubio. Pustio joj je glavu i otkopčao njezin plašt, bacivši ga na stolicu, a potom se odmaknuo i promatrao je bez smiješka na usnama, požudnim očima. Pogledom je prešao preko nje, proučavajući njezinu odjeću, svijetloplavu svilenu jaknu iznad suknje od tamnoplavog pamuka. Pogled mu se trenutak zadržao na čipkastom gornjem dijelu haljine; zatim je nehajno pomaknuo ruku i vještim trzajem povukao uzicu. Octaviine su se dojke slobodno micale ispod olabavljenog gornjeg dijela haljine i srce joj je lupalo snažno i brzo dok je čekala njegov sljedeći potez. Usta su mu se izvila u jedva zamjetljiv osmijeh zadovoljstva i tada joj je okrenuo leđa te prišao stoliću uza zid gdje se nalazila boca i čaše. - Madera. To je bila tvrdnja, ne pitanje, a Octavia je samo kimnula. Uzela je ponuđenu čašu i popila gutljaj laganog vina, nadajući se da će joj dati hrabrosti. Philip nije bio formalno odjeven: nije imao kaput ili kravatu, samo rastvoren kućni ogrtač od brokata iznad prsluka, košulje i hlača. Octavia je prikovala pogled za prsluk, gotovo kao da može vidjeti kroz svilu na bež pruge do džepić a i malene vrećice u njemu. Spustila je čašu na maleni stol i prišla mu. Polako je zavukla ruke ispod kućnog ogrtača, gurajući ga s njegovih ramena.

RafaelaR

149

Anna

Stajao je nepomično i pijuckao vino, stisnutih očiju. Prešla je rukama po njegovom tijelu, a njezini su prsti odmah otkrili ono što je tražila. Srce joj je poskočilo. Tako je lako pronaći ga sad kad zna gdje se nalazi. Počela mu je otkopčavati prsluk, veoma polako, gumb po gumb, moleći se da njezinu tjeskobu, ako je opazi, pripiše strasti. Tada joj je odjednom zgrabio zapešća. - Ne. Ne sviđa mi se da žene na takav način preuzimaju inicijativu. - Glas mu je bio neobično hladan, a oči ledeno sive. Octavia je spustila ruke. Osjećala se kao kurva koja je uvrijedila klijenta. - Ispričavam se, Philipe, ali veoma sam nestrpljiva - promrmljala je, zubima uhvativši donju usnu, gledajući ga kroz trepavice. Nasmiješio se, a nju je ispunio divlji bijes tako da je poželjela nešto baciti u njega kako bi izbrisala taj samodopadni, trijumfalni smiješak s njegovih usana. Jednom je rukom, i dalje držeći čašu, nastavio ondje gdje je ona stala. Otkopčao je prsluk i zbacio ga sa sebe gracioznim pokretom ramena. Odjevni je predmet pao na pod i on ga je vrhom cipele šutnuo ustranu. Nekako će ga morati podići. Možda malo uvođenja reda ... Kad bi ga poravnala i savila ... - Skini haljinu. - Promukla je naredba prekinula njezino mahnito razmišljanje. Prsti su joj drhtali na olabavljenim uzicama gornjeg dijela haljine, kopčama donjeg dijela, vrpcama obruča. Privukao ju je k sebi, grubim rukama istražujući njezino tijelo ispod košulje i podsuknji. Octaviji se činilo da je obamrla. Izvukla se iz vlastite glave, usredotočena jedino na prsluk na podu, na trenutak kad će ga moći nehajno podići, prijeći prstima po podstavi, sakriti malenu vrećicu u dlan. Postala je svjesna da je gura unatrag. Osjetila je krevet iza svojih bedara. Tada je pala na pokrivač, a on je stajao nad njome s rukama na pojasu hlača. Ovo neće biti nikakav ljubavni ples, neće biti nikakve pripreme, nikakvog raspirivanja plamena. Nastojala je ne gledati dok je spuštao hlače i šutnuo ih ustranu. Potezao je gumbe košulje i ona je prvi put u njegovim pokretima opazila nestrpljivost. Bez košulje, samo u vunenim gaćama, kleknuo je na krevet. Podigao je njezinu podsuknju i razotkrio joj bedra u svilenim čarapama. Osjetila je njegove prste na podvezicama. Još jedan centimetar i bit će razotkrivena pred tim hladnim sivim očima, njezino tijelo razgolićeno i ranjivo pred napadom tog tvrdog izbočenog mesa koje se vidi ispod vune njegovog donjeg rublja ... Začuo se iznenadni glasni tresak, a potom je uslijedila nova buka, prodoran vrisak, dugi uzvik bola i straha - i sobu je ispunio oblak guste crne čađe. - Krista mu! - Grof od Wyndhama odjednom je omlitavio kao utopljena kokoš, njegovo lice oslikavalo zapanjenost i šok. Tada je skočio s kreveta i Octavia se uspravila, gušeći se dok su masne crne pahuljice padale po krevetu. U grlu joj se stvorio gotovo histeričan smijeh, a oči su joj zasuzile od napora da ga kontrolira dok je pokušavala shvatiti što je tako poražavajuće djelovalo na grofovu požudu. Grof je stajao kraj kamina, bijesna lica. Pred njegovim nogama se na sve četiri skutrilo nešto što je podsjećalo na malenu crnu životinju koja žalosno cvili. RafaelaR

150

Anna

Octavia je skočila na pod i spustila podsuknje, ignorirajući prizor kod kamina. Mislila je samo na prsluk. Sagnula se kako bi ga zgrabila kad je snažan udarac kože po mesu, a potom i vrisak koji je očito bio ljudski, privukao njezinu pozornost. - Ne! - uzviknula je i okrenula se prema kaminu. Grof je, uzdignute ruke, kanio zadati drugi udarac jahaćim bičem po leđima vrištave mrvice pred svojim nogama. - Ne, nije on kriv! - Skočila je preko sobe i zgrabila grofovu ruku. - On je samo dijete. Zacijelo se izgubio u dimnjacima. Grof se bijesno oslobodio njezine ruke i udario bičem. Dijete je vrisnulo, pokrivajući glavu. Octavia je zaboravila zašto je ondje. Zaboravila je prsluk na podu. Zaboravila je da na sebi ima samo košulju i podsuknju. Zaboravila je da je grof samo u gaćama. Posljednjim ostacima snage istrgnula mu je bič iz ruku. - Ne! Neću ti to dopustiti, Wyndhame! Philip je zurio u nju. Lice joj je bilo zaprljano čađom, oči su plamtjele zlatnom vatrom. Držala je jahaći bič kao da je to oružje što bi ga rado koristila na njemu. Konačno je shvatio apsurdnost nimalo dostojanstvene situacije. Kao i činjenicu da su njegovi planovi za današnje poslijepodne propali. Opsovao je zgrabio svoju odjeću. Octavia je rezignirano gledala kako ponovno odijeva prsluk. Tada je potisnula razočaranje i sagnula se kako bi pogledala patetičnu sklupčanu mrvicu koja je gorko plakala u kaminu. Nije mogao imati više od četiri ili pet godina, zaključila je, premda je bio tako mršav da je bilo teško točno procijeniti. Kosti kralješnice vidjele su se kroz poderanu prljavu košulju. Philipov jahaći bič ostavio je crvene tragove preko već ranije ranjave kože. Koljena i laktovi krvarili su mu kroz gustu crnu čađu, a kad ga je pokušala podići i postaviti na noge, kriknuo je od bola. Tabani su mu bili ranjavi od opeklina i posjekotina. - Siroto dijete! - blago je rekla. U Shoreditchu je vidjela dječake koji se penju kroz dimnjake i znala je kako dimnjačari, njihovi gospodari, pale vatre u kaminima kako bi otjerali prestravljenu djecu u mrak pun štakora; kako šalju starije dječake s oštrim štapovima i iglama kojima su bockali njihove tabane da bi pošli dalje. Znala je za te užase, ali nikad ranije nije iz ovakve blizine vidjela posljedice. Podigla je glavu i vidjela Philipa, ponovno odjevenog, kako je promatra s izrazom gnušanja na licu. - Ostavi ga - rekao je. - I odjeni se. Ne mogu pozvati njegovoga gospodara dok si ti u podsuknji. Djetetov se plač pojačao kad je spomenut njegov gospodar. - Ubit će me. Ubit će me jer sam se opet izgubio - jecao je. Znao je da je počinio neoprostiv grijeh time što je pao u sobu gdje je riskirao da ga vide oni koji u toj kući žive. Rizik koji se u ovom slučaju pretvorio u groznu stvarnost. - Neće ti nauditi - odlučno će Octavia. Pričvrstila je obruče i hitro navukla haljinu. - Milorde, povest ću dijete sa sobom. Ako se njegov gospodar bude žalio, može doći u Dover Street pa ću ja to ondje s njim riješiti. Philip Wyndham izgledao je onako kako se osjećao - prvi put u životu posve smućen. Zabezeknuto je zurio u Octaviu. - Povest ćeš ga sa sobom? - uspio je uzviknuti. - Zaboga, ženo! Imaš slamu u glavi. On je dimnjačarev deran. - Upravo tako - reče Octavia, vezujući uzice gornjeg dijela haljine. RafaelaR

151

Anna

- Što ćeš reći, gdje si ga našla? - oštro upita Philip, koraknuvši prema dječaku koji je sad sjedio u kaminu, pogledavajući jedno pa drugo, a bjeloočnice njegovih očiju isticale su se na crnom, suzama oblivenom licu. - Ne vidim zašto bi to bilo važno - odgovori Octavia i podigne nogu da obuje cipelu. - Jasno da je važno! - Philip je zgrabio mršavu dječakovu ruku i podigao ga s poda, držeći ga u zraku za jednu ruku. Dijete je opet vrisnulo, a grof ga je ispustio, stresavši se od gnušanja. Octavia je odjednom shvatila što zabrinjava Philipa. Preljubnička veza uglavnom je prihvatljiva u visokom društvu i zacijelo ne bi naštetila onima koji se u nju upuste, ali činjenica da je strastveni sastanak prekinuo dječak koji je pao iz dimnjaka u oblaku čađe nasmijala bi ljude do suza. Grof od Wyndhama bi za deset minuta postao predmet šala u Londonu, a to ne bi mogao podnijeti. Ponovno je osjetila kako joj smijeh navire na usta, te je pogledala u pod i navukla drugu cipelu dok je nastojala uspostaviti kontrolu nad sobom. - Milorde, ne moraš se bojati da će se ikad spomenuti tvoje ime ili ova kuća. Reći ću da sam ga našla u svojoj kući. - A kad njegov gospodar dođe lupati na tvoja vrata i zahtijevati svoju imovinu? - Grof je rupčićem tapkao usne. - Što tada, gospo? - Ja ću se pozabaviti njegovim gospodarom -samouvjereno je rekla Octavia kad je dijete ponovno zaplakalo. - A što je s vašim mužem? - Činilo se da Philip ne može vjerovati vlastitim ušima. - Kako on gleda na takvu filantropiju? - Glas mu je bio krajnje ciničan. - Neću mu reći - reče Octavia i mirno se nasmiješi, prebacivši plašt oko ramena. - Ja vodim kućanstvo, milorde. Mojeg muža ne zanima kako to činim, već samo da sve ide kao po loju. Uvjeravam vas da o ovome ništa neće znati. Philip je pogledom preletio uništenu scenu zavođenja. Premda nije imao ništa protiv da njegova služinčad zna za gošću u spavaćoj odaji, nije mogao podnijeti pomisao da bi netko mogao ući dok je Octavia još uvijek ondje, vidjeti ovaj kaos i izvući vlastite zaključke. Ukoliko Octavia ode iz kuće prije nego služinčad ugleda ovaj prizor, bit će kao da nije ni bila ovdje. Ako je dovoljno luda da uzrok sve te nevolje odvede sa sobom, to se njega ne tiče. Čak i da ga se tiče, nema ni najmanju želju da se ova scena nepotrebno rasteže. Nezamislivo je da bi Octavia sama u visokom društvu ispričala što se dogodilo jer bi i nju to izvrglo ruglu, jednako kao i njega. Ako sam isplati dimnjačara, bit će kao da se incident nikad nije dogodio. - Požuri - kratko je naredio i pošao prema vratima. Octavia je podigla dijete, ne obazirući se na prljavštinu koja je odmah prešla na njezinu haljinu i plašt. - Vodi me, milorde. Philip je bio previše zaokupljen potrebom da se sve obavi što prije i u tajnosti da bi opazio ruganje u njezinu glasu. - Možeš otići kroz sporedna vrata. Nadam se da nemaš ništa protiv vožnje fijakerom. Ako pozovem svoju kočiju, to će privući pozornost na tebe. Osim toga, ne želim to blato na svojim sjedalima. - Fijaker će biti sasvim u redu - Octavia je rekla s istim spokojnim smiješkom koji je skrivao ironiju u njezinu glasu i gorki prezir u njezinim očima. Dijete u njezinim rukama bilo je mirno i tiho, a ona je pomislila da je dječak zacijelo previše šokiran da bi reagirao na ono što mu se događa. RafaelaR

152

Anna

Philip ih je požurivao sporednim hodnikom, kroz neka vrata i niz unutrašnje stube. Druga vrata u podnožju stuba vodila su u maleni hodnik kojim se, sudeći po izblijedjelim zidnim tapetama i izlizanom sagu, služi samo služinčad. Otvorio je vrata prema uskoj uličici koja vodi do York Streeta. - U York Streetu ćete naći fijaker, gospo - ukočeno je rekao . - Previše ste ljubazni, milorde. - Octavia je napravila kniks, i dalje držeći dijete u naručju, ali je uspjela u taj pokret unijeti obilje ironije. No Philip je i dalje mislio samo na to da je se što prije riješi - i zaključi tu odvratnu epizodu bez daljnje štete za svoje dostojanstvo - da bi u tom pozdravu opazio nešto neugodno. Nije se ni pokušao nakloniti, već ih je gotovo gurnuo u uličicu i tresnuo vratima. - O, kakav džentlmenl - radosno je promrmljala Octavia. - Kakav bijedni, kukavički džentlmen! Što sve ne bih dala samo da tu priču mogu raširiti po cijelom gradu? Ali nažalost, to je nemoguće. Pogledala je dijete. - Imaš li ti ime? -Frank. - Pa, Frank, idemo kući. Nisi baš ona nagrada što sam je danas poslijepodne mislila odnijeti iz ove kuće, ali nije važno. Uvijek postoji sutra. Dok je s lakoćom poskakivala uličicom, izbjegavajući hrpu konjskog izmeta i uginulu mačku, znala je da njezino dobro raspoloženje proizlazi iz odgode. To će sigurno biti kratka odgoda, ali je ipak predivna.

RafaelaR

153

Anna

17. poglavlje

- Dobri Bože, Octavia! Što si to donijela, za ime svijeta? - zapanjeno je uzviknuo Rupert kad je Octavia ušla u predvorje s Frankom u naručju. - Ovo je Frank - rekla je. Oči su joj veselo poigravale, usta se izvila u radostan smiješak. Rupert je prišao bliže. Podigao je monokl i proučavao njezin teret, mršteći se u nevjerici. - Dječak koji se penje po dimnjacima? - Tako je. Sirota mrvica, grozno su se odnosili prema njemu. - Octavia je zagladila čupavu kosu s dječakova čela gdje su se tako pobrkale modrice i blato da ih je bilo teško razlikovati. - Gdje si ga našla? - Rupert je podigao ruku kako bi dotaknuo dječaka, a on se priljubio uz Octaviu i tiho cvilio. - To je duga priča, i veoma zabavna - reče Octavia, nasmijavši se. - Ispričat ću ti kad se pobrinem za Franka i preodjenem. Sigurno izgledam kao da sam se i sama penjala kroz dimnjake. U njoj je bilo nečeg čudnog što je nadilazilo obično veselje. Oči su joj bile previše blistave, čeljust previše napeta. - Griffine, hoćete li odvesti dječaka u kuhinju, molim vas? Treba ga okupati, ali budite nježni jer je pun rana i ogrebotina. Pogledajte možete li mu naći neku čistu odjeću i nahranite ga. Zatim ga opet dovedite k meni. Blistavo se nasmiješila batleru, odvojila Franka koji se grčevito držao za nju i odlučno ga predala u ruke zapanjenoga Griffina. Batler je dijete držao u ispruženim rukama, okrenuvši glavu od uvredljivog prizora. - Kako vaše gospodstvo želi. - Hvala vam. - Octavia je otresala blato sa svojih skuta, iskrivivši lice u grimasu. - I pošaljite mi Nell gore, hoćete li? Ova se haljina zacijelo neće moći spasiti. Požurila je uza stube, naoko nesvjesna zbunjenosti i ogorčenja što ih je ostavila za sobom. Griffin se okrenuo i pošao prema kuhinji, i dalje držeći dječaka što je mogao dalje od sebe. Rupert je kratko stajao i mrštio se, a zatim je pošao za Octaviom u njezinu spavaću sobu. - Ne vjerujem da je Griffin ikad u životu bio tako uvrijeđen - primijetio je, naslonivši se na dovratak i prekriživši ruke, promatrajući Octaviu kako odvezuje uzice gornjeg dijela haljine. - Gdje si, za ime božje, našla to stvorenje? - Pao je iz dimnjaka. - U glasu joj se osjećao smijeh, ali su joj prsti postali neobjašnjivo nespretni. - Ne može imati više od pet godina, a kladim se da nije teži od zakržljalog mačića. - Kojeg, ili bolje rečeno, čijeg dimnjaka? – pitao je Rupert, još uvijek nehajno, premda je sad već bio uvjeren da je nešto veoma pogrešno. Oči su joj sjale nekako grozničavo, a u smijehu se osjećala napetost koja je bila veoma blizu suzama. RafaelaR

154

Anna

- O, to je duga priča ... ah, evo Nell. - Octavia se veselo okrenula svojoj sobarici. - Pogledaj možeš li spasiti ovu haljinu, Nell. Ta mi je jedna od najdražih. I treba mi mnogo vruće vode. Ova je čađa tako masna, sumnjam da ću je skinuti jednim pranjem. I sigurna sam da je ima i u mojoj kosi. - Tijekom cijelog ubrzanog govora vadila je ukosnice iz kose. Na Rupertovu se licu nije vidjela nelagoda što ju je osjećao. - Prepustit ću te Nell, draga moja. Hoću li Griffinu reći neka večeru odgodi za pola sata? - O, ne, to neće biti potrebno. Sigurna sam da ću na vrijeme biti spremna - rekla je s jednakom užurbanom zadihanošću. - Zar kasnije ne bismo trebali poći u operu? - Taj se plan može promijeniti - blago je rekao. - Zar na programu nije Ifigenija na Tauridil -Pitanje je zvučalo prigušeno jer joj je Nell podigla haljinu preko glave. - Tvoj omiljeni Gluck - složio se s osmijehom koji nije dotaknuo njegove oči. - Pa, možda bismo mogli propustiti prvi čin. - Sjela je za toaletni stolić i proučavala svoje čađom zamrljano lice. -Čovječe, nije nikakvo čudo da me kočijaš onako gledao. Rekla bih da je malo nedostajalo da me odbije . - Zašto si lutala gradom u fijakeru? Imao sam dojam da posjedujem i kočiju i nosiljku. Ili mi se možda pričinja? - Dakle, nemoj biti sarkastičan, milorde - ukorila ga je i nasmijala se, mokrom krpom tapkajući po licu. - Sve ću ti ispričati tijekom večere, ako nam se tata ne pridruži. Vidjet ćeš da će ti priča biti silno zabavna. No sad me ostavi da se dovedem u red, inače će doći ponoć prije nego sjednemo za stol. - Svakako, gospo. - Naklonio se i izišao iz sobe, a potom je sišao u prizemlje do knjižnice, duboko namršten. - Milorde? - Da, Griffine. - Podigao je glavu kad je batler ušao u knjižnicu, a njegove su smirene crte lica ipak uspijevale pokazati koliko je ogorčen. - Ovaj ... štićenik ledi Warwick, milorde. - Što je s njim, Griffine? - Milorde, odbija se okupati. - Njezino mi gospodstvo tvrdi da ima tek pet godina i nije teži od zakržljalog mačića. Teško mi je vjerovati da ga dva lakaja nisu uspjela uroniti u kadu tople vode. - Ne, milorde. Ali on grize. - Onda mu stavite brnjicu, Griffine. - Njezino je gospodstvo reklo da moramo biti nježni, milorde. - Njezino gospodstvo neće znati. - Ne, milorde. - Batler je izišao klanjajući se, a svaka linija njegova tijela zračila je uvrijeđenošću. Rupert si je natočio čašu šerija. Tako filantropski čin s Octaviine strane nije ga osobito iznenadio. Znao je koliko je, zahvaljujući vlastitim iskustvima, postala osjetljiva na bijedne uvjete u kojima se većina ljudi muči kako bi preživjela. No u ovoj situaciji nije riječ samo o dobročinstvu. Rekla je da je priča zabavna, ali mu se njezino dobro raspoloženje nije činilo iskrenim. Rekla je da je dječak pao iz dimnjaka - što nije osobito neobično, s obzirom na obilje dimnjaka po kućama imućnijih ljudi. Ali kojeg dimnjaka? Ne u ovoj kući. Kod neke prijateljice? Ali ako je tako, zašto to odmah nije rekla? Čemu tajnovitost? Čemu takvo uzbuđenje? RafaelaR

155

Anna

Kad je Octavia deset minuta kasnije ušla u knjižnicu, odjevena za operu u jaknu od narančaste svile iznad široke suknje od tafta s narančastim uzorkom, bio je spreman sa svojim pitanjima. Smiješeći se, doskakutala je u svojim finim cipelicama, uvojci boje cimeta rasuli su joj se po ramenima, a oko vrata je imala crnu baršunastu vrpcu s ušivenim savršenim kopijama dijamanata i bisera. - Čašu šerija, Ruperte, molim te. Pitam se kako se u kuhinji snalaze s Frankom. - Prilično teško, koliko sam shvatio - suho je rekao dok je ulijevao šeri u čašu. - Mali grize. - Zacijelo je prestrašen - rekla je Octavia kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Uzela je čašu uz smiješak zahvalnosti. - Pitam se bismo li ga mogli dovoljno civilizirati da postane paž. - Gdje si ga našla? - Mislim da ću ga prepustiti mojem ocu - nastavila je kao da on nije ništa rekao. Papa silno voli projekte i možda bi uživao učiti Franka čitati i pisati. Pitam se hoće li sići na večeru? Rekao je da će možda doći ako završi s poslom. Povukla je uže zvonca prije nego je Rupert dospio ponoviti svoje pitanje. - Griffine, hoće li nam se gospodin Morgan pridružiti na večeri? - Vjerujem da hoće, miledi. - Griffin je još uvijek zračio mrkim neodobravanjem, premda je njegov izraz lica bio posve neutralan. - Kad biste željeli vidjeti dječaka, gospo? - Izgleda li pristojno? - Ne bih rekao, gospo. Međutim, dali smo sve od sebe kako bismo ga oprali. No nemamo tako malenu odjeću, pa je umotan u plahtu. - Jeste li ga nahranili? - Obilno, miledi. Ima nevjerojatan apetit. Treba se nadati da mu neće pozliti. - Mislim da je bolje da ga vidim nakon večere - rekla je Octavia kad je Oliver Morgan ušao u knjižnicu. - Tata, imam iznenađenje za tebe. Dječaka koji se penje kroz dimnjake. Griffin je izišao, a Rupert bi mogao prisegnuti da je čuo ogorčeno puhanje kroz nos. - Nebesa, draga moja. Što ću s takvim dječakom? - Oliver je pitao s površnom radoznalošću dok je uzimao čašu šerija koju mu je pružio Rupert. - Mislila sam da bi ga mogao naučiti čitati i pisati. Tako je pun modrica i ozljeda, siroče malo, da nikako ne može raditi, pa sam mislila da bi mogao tebi činiti društvo. - Zar je posve neobrazovan? - Oliverove su oči zasjale od zanimanja. - Sigurna sam. - Onda ću ga sa zadovoljstvom uzeti. Odavno želim provesti eksperiment podučavanja. Dijete bez ikakvog obrazovanja je čista ploča na koju čovjek može napisati sve što želi. Ništa mu neće zbrkati um, a ukoliko ima barem malo inteligencije, očekujem da će za manje od šest mjeseci čitati latinski i grčki. - Možda bi bila korisnija pismenost na njegovom vlastitom jeziku - primijetio je Rupert, pitajući se treba li žaliti dječaka koji će iz pakla dimnjaka biti bačen u strogost školovanja. - Ha, Warwick! - prijekorno će Oliver. - Ovdje nas ne zanima korist, već proces učenja jezika. RafaelaR

156

Anna

Radosno je trljao ruke. - Dokumentirat ću eksperiment, a siguran sam da će neki znanstveni časopis željeti objaviti rezultate. Griffin se opet pojavio na vratima, a izgledao je sretnije nego ranije. - Večera je poslužena, miledi. - Hvala. - Octavia je uhvatila oca pod ruku. Konačna sudbina malog Franka još nije odlučena, bez obzira na planove njezina oca; ali ništa se ne bi dobilo kvarenjem njegovog razmišljanja o tako zanimljivom projektu. Osobno je smatrala da je pet godina previše mlada dob za učenje klasičnih jezika, ali Oliver će to i sam otkriti. Rupert je tijekom cijele večere održavao ležerno čavrljanje, ali su mu oči bile oprezne i napeto je pazio na svaku promjenu Octaviina glasa. I dalje se činilo da je sjajno raspoložena, ali njezin je smijeh bio previše oštar, lice joj je brzo mijenjalo boju, pogled skakao s jednog mjesta na drugo, nigdje se ne zadržavajući. I više je pozornosti posvećivala svojoj čaši vina nego tanjuru . Nazočnost njezina oca onemogućila je ispitivanje i stoga je prilično nestrpljivo čekao pravi trenutak. - Prepustit ću vas portu - rekla je kad je stol raščišćen. - Želim vidjeti svojeg štićenika. Rupert i njezin otac su ustali kad joj je lakaj odmaknuo stolicu. - Doći ću u kuhinju, Griffine - Octavia reče batleru. - Vjerojatno se ondje bolje osjeća. - Rekao bih da se najbolje osjeća s vragom, gospo -ustvrdio je Griffin, a njegovo je lice pokazalo osjećaje, za promjenu. - Povukao je mačku za rep, prolio kuharičin umak i crnilom za čizme zaprljao stolnjak od damasta što ga je glačala kućna pomoćnica. - Za tri sata! - uzvikne Octavia. - Zar su prošla samo tri sata, miledi? S čela stola, gdje je Rupert pijuckao porto začuo se smijeh. - Octavia, draga moja, pitam se znaš li što si pustila s lanca. Napravila je grimasu. - Mislim da bih trebala pogledati. U kuhinji je našla malog dječaka umotanog u plahtu, razdraženu kuharicu, kućnu pomoćnicu naoružanu glačalom, koja se žalila na stanje stolnjaka, i kuhinjsku pomoćnicu koja je lužinom jaka mirisa ribala velike posude za kuhanje. Svi su zurili kad je gospodarica kuće žurno ušla kao da se u kuhinji osjeća kao kod kuće. No s druge strane, nitko od njih ne zna kako se Octavia ugodno osjećala u kuhinji gazdarice Forster u Shoreditchu. - O, zaboga, Frank. Što si radio? - Octavia, obavijena raskošnom šuštavom svilom, sa skutima koji su se graciozno lelujali, priđe ognjištu gdje je dijete sjedilo na stolcu. Njegovo blijedo lice izgledalo je mnogo starije od pet godina, a krupne su mu se oči raširile kad je ugledao tu veličanstvenu prikazu. - Ništa. - Oprezno se skutrio kad se sagnula nad njim. - Hoće li stari Bilbo doći po mene? - Je li to tvoj gospodar? Dječak je kimnuo i trepnuo. - Ubit će me kada dođe - rekao je neobično mirnim glasom. - Nisam se smio izgubiti u dimnjacima, ali nisam mogao naći izlaz. - Stari te Bilbo, ili kako se već zove, neće odvesti - umirivala ga je Octavia, milujući mu raskuštranu kosu. RafaelaR

157

Anna

Sumnjičavo je ustuknuo pred milovanjem. - Jasno da hoće. - Pogled mu je skrenuo na oribani drveni stol gdje su čekali ostaci večere. - Mogu li uzeti još jedan komad one pite od jabuka? - Za milost božju, miledi, već je pojeo šest komada. -Kuharica im je prišla, brišući ruke o pregaču. - Pozlit će mu ako još nešto pojede. Želudac mu se stisnuo kao osušena smokva, siroče. - Prije nego stari Bilbo dođe po mene - preklinjalo je dijete, pogledavajući jednu pa drugu ženu . - Neće doći po tebe -odlučno će Octavia. - I mislim da je vrijeme da pođeš u krevet. Ujutro ćemo ti naći nekakvu odjeću. - Odvest ću ga sa sobom na tavan, miledi. - Kuhinjska pomoćnica napravila je kniks i crvenom, od rada ogrubjelom rukom obrisala oznojeno čelo. - Ima otprilike isto godina kao i moj mlađi brat koji kod kuće uvijek dijeli krevet sa mnom. Kuhinjska je pomoćnica i sama bila tek malo više od djeteta i u glasu joj se osjećala čežnja za domom. - Ako misliš da možeš njime vladati - sumnjičavo će Octavia. Mali Frank, čist i dobro nahranjen, nije izgledao onako krotko i patetično kao kad je u oblaku čađe pao u spavaću sobu grofa od Wyndhama. Sjećanje je opet izazvalo val veselja te je požurila iz kuhinje prije nego je prasnula u smijeh pred već ionako zapanjenim kuhinjskim osobljem. Osjećala se tako predivno bezbrižnom, kao da hoda po zraku. Nije joj palo na pamet da je suočavanje s najgorim, i potom naglo prekidanje te sudbine, dovoljno da i najstaloženija narav izgubi ravnotežu. Rupert je bio sam u blagovaonici. Oliver, koji nije osobito volio porto, povukao se u svoje odaje kako bi planirao novi projekt. Octavia se smijuljila kad je ušla. - Zar je tata otišao gore? Možda ću i ja popiti čašu porta. Privukla je stolicu do Rupertove i po poliranoj površini stola gurnula praznu čašu prema njemu. Svjetlost svijeća počela je stvarati zlaćane krugove na stolu dok je sunce polako tonulo iza obzora. Rupert je napunio čašu iz boce kraj sebe, a potom se zavalio na stolici, podlakticom oslonjen na stol, prstima lagano držeći stalak vlastite čaše. - Dakle, hoću li čuti priču, Octavia? Nešto te cijelu večer silno zabavlja, a ne čini se poštenim to zadržati za sebe. - Ne, ispričat ću ti. Bilo je krajnje smiješno! - Prasnula je u smijeh, popila gutljaj porta i zagrcnula se. Rupert se nagnuo naprijed i žustro je udario po leđima. - Krenimo od početka, može? Octavia se nastojala pribrati. Vrhom prsta obrisala je suzu iz kuta očiju. - Bili smo u Wyndhamovoj spavaćoj sobi i ... - Gdje si bila? - Sva mu je boja nestala iz lica, a oči su mu se pretvorile u mutna siva jezera. - U Wyndhamovoj spavaćoj sobi, radi zadatka - objasnila je i popila još jedan gutljaj porta. - I dok smo bili ................in medias res... začuo se glasan prasak i vrisak ..... Opet ju je svladao smijeh. - I oblak čađe sukljao je iz dimnjaka - dahnula je. - Ispunio je zrak, padao kao prljava crna kiša po krevetu ... - Prestani! - viknuo je i tresnuo šakom po stolu tako da se plamen svijeća zanjihao, srebrnina zveckala. RafaelaR

158

Anna

Octavia je ušutjela i zagledala se u njega. Lice mu je smrtno problijedjelo, slika i prilika bijesa. Osjetila je podrhtavanje u trbuhu. - Bilo je veoma smiješno - rekla je, ne shvaćajući taj gnjev. - Trebao si vidjeti Philipa u gaćama, posve zbunjenog ... - Opet se počela smijati, ali se to posve pomiješalo s podrhtavanjem u njezinu trbuhu i knedlom u grlu. Rupertova je stolica tresnula na pod. Nagnuo se naprijed i uhvatio Octaviu za nadlaktice, gurnuvši je preko stola dok ju je tresao. - Prestani! - prosiktao je s tihom žestinom koja je djelovala strašnije nego prijašnji urlik. Za Boga miloga! Prestani se smijati! No činilo se da ne može prestati. Suze su joj tekle niz obraze, a smijeh je navirao, pretvarajući se u histeriju. Tresao ju je dok nije počela isprekidano hvatati dah, a tijelo joj je omlitavilo u njegovim rukama. Pustio ju je i ona je kliznula natrag na stolicu i nemoćno se naslonila, a glava joj se poraženo spustila dok joj je dah jecao u prsima. Rupert je stajao kraj stola, bijelim zglavcima oslonjen na površinu dok ju je promatrao, čekajući da se vrati Octavia koju poznaje. Osjećao je mučninu od bijesa i frustriranosti dok je zamišljao svojeg brata in medias res. Bože na nebesima, kako se može tako šaliti? Šaliti se o njegovom bratu koji ... Rukom je pritisnuo usta, u jednom groznom trenutku pomislivši da će povratiti. - Zašto mi nisi rekla? - oštro je pitao kad se činilo da počinje uspostavljati kontrolu nad svojim disanjem. -Rekao sam ti da mi moraš reći za svaki svoj dogovor s Wyndhamom. Trebala si me upoznati sa svojim planovima. Nisi smjela nikamo poći s njim bez mojeg znanja. Octavia je polako podigla glavu. Oči su joj bile prazne, a kad je progovorila, činila je to bezbojnim glasom, kao da ponavlja nešto što je naučila napamet. Dok je govorila, pitao se je li ga čula jer nije niti pokušala odgovoriti na njegovo pitanje ili reagirati na izljev gnjeva. - Umalo sam se dokopala prstena. Bio je u njegovom prsluku. Bacio ga je na pod kad ga je skinuo ... - Prestani! - Podigao je ruku, očajnički želeći zaustaviti tu priču, te mučne slike koje nije mogao podnijeti. Ali ona je nastavila kao da ga nije čula. - Čekala sam priliku da ga podignem, a kad je Frank pao iz dimnjaka, mislila sam da je to moja šansa. Ali on je počeo tući dječaka jahaćim bičem i morala sam ga zaustaviti, pa sam ispustila prsluk. Žao mi je. Slegnula je ramenima, skrušeno se ispričavajući kao da se ispričava zbog gubitka njegovog rupčića. -Sljedeći put... Glas joj je zamro kad se nagnuo nad nju i uhvatio je za ramena, snažno je stisnuvši prstima i unesavši joj se u lice. - Šuti i slušaj me. Zašto mi nisi rekla što planiraš? Rečeno ti je da to učiniš. Zašto me nisi poslušala? Octavia je trepnula, a njegove su riječi napokon prodrle kroz maglu njezine noćne more. - Zašto sam ti trebala reći? Ti meni ne govoriš što planiraš. - To nema nikakve veze - rekao je, ponovno je bijesno stresavši kako bi naglasio svoje riječi. - Od početka smo se složili da ćeš u svemu slušati moje upute. Dakle, zašto si prekršila to pravilo? RafaelaR

159

Anna

Octavia se lecnula kad joj je zario prste u golu kožu na ramenima. No činilo se da njegov gnjev na nju ne djeluje. Tekao je s nje kao voda s nauljene kože. Nije osjećala njegovu muku, svjesna samo vlastite, silovite plime emocija koja ju je zapljusnula sad kad je njezina histerija nestala i opet je mogla osjećati, opet je mogla jasno razmišljati o onome što je umalo morala otrpjeti. O onome što je samo odgođeno. - Što bi bilo drukčije da sam ti rekla? - pitala je tihim i gorkim glasom. - Činila sam samo ono na što sam se obvezala. Znao si da će se to dogoditi. Zašto bi trebao znati kada? Jesi li želio ovdje sjediti i zamišljati? Dobacila mu je s iznenadnom žestinom. - Jesi li to želio? Kupio si kurvu, ona će obaviti kurvinski posao, a ti ćeš crpiti neki bolesni užitak iz zamišljanja onoga što se događa? Odakle dolaze te grozne riječi? Valjale su se s njezinih usana, smrtonosne poput zmijskog otrova, a ona nije znala kako ni zašto. Nije znala da je ikad tako razmišljala. No probijen je neki gnojni čir i otrov navire van, nezaustavljivo. Rupert je posivio, na trenutak nesposoban zaustaviti tiradu ili smisliti nekakav odgovor. Octavia je ušutjela, jednako šokirana riječima što ih je izgovorila kao i on jer ih je čuo. Duge su sjene padale preko stola s posljednjim zraka sunca na zalasku, a Rupert je maknuo prste s njezinih ramena i koraknuo unatrag. - Kako si tako nešto mogla reći? - Glas mu je bio blag i zbunjen, oči duboko povrijeđene. - Na početku si sam rekao da će u toj transakciji sudjelovati samo moje tijelo, da moj um i moje emocije neće imati ništa s tim. To je kurvinski posao -bezizražajno je rekla. Angažirao si kurvu. Zašto bi uopće mislio drukčije? Nakon besramnog načina na koji sam došla u tvoj krevet? Okrenula je glavu od prodornog pogleda sivih očiju, odjednom iscrpljena izljevom emocija što ih do tog trenutka nije riječima izrazila čak ni u posve tajnim mjestima vlastite duše. Rupert je duboko, drhtavo uzdahnuo. - Nije bilo ničeg besramnog u onoj prvoj noći, Octavia. - Naravno da jest. Ponijela sam se kao raskalašenica. Oboje znamo da nikad ne bi predložio da zavedem tvojeg neprijatelja da nije bilo tako. Rupert je provukao prste kroz kosu, razbarušivši tamnosmeđe uvojke uredno počešljane na čelu. Odmaknuo se od stola i prišao prozoru, a ondje je kratko stajao i gledao kako se spušta sumrak. Octavia je iza njega još uvijek sjedila za stolom, pitajući se je li doista mislila sve ono što je rekla. Premda je njezino ponašanje one prve noći bilo besramno, nije to požalila. No prije nego je dospjela riječima oblikovati svoje misli, Rupert je odjednom prekinuo tišinu. - Ti nisi imala nikakve veze s onim što se one noći dogodilo u Royal Oaku. - Kako to možeš reći? Jasno da sam imala veze. Rekao si mi da sam te pozvala. - Jesi, ali nisi bila odgovorna za svoje postupke - bezizražajno je rekao, i dalje zureći u sve gušći mrak. - Ne znam što želiš reći. - Octavia je odjednom osjećala hladnoću, a ruke su joj bile poput leda. Imala je osjećaj da se nešto ružno događa u sobi, nešto ružnije od onoga što je ona izgovorila. - Sjećaš li se da si popila vrč punča? - I dalje je govorio bezizražajnim tonom. RafaelaR

160

Anna

- Da. - Nesigurno je gladila svoj vrat, mršteći se prema njegovim leđima. - Možda se ne sjećaš da si rekla da nedostaju mljeveni klinčići. - Da, sjećam se. - Nesigurnost je rasla, ispunjavajući kutove sobe večernjim sjenkama. Okrenuo se od prozora. Lice mu je bilo blijedo ispred mračnog prozora, a oči su sjale gotovo srebrnim sjajem. - U klinčićima je bila stvar koja te trebala opustiti, ukloniti tvoje inhibicije... stimulirati tvoje seksualne reakcije. Octavia je zurila u njega. Sjećala se kako se osjećala, čudno uzbuđenje, nemir, lebdjela je u nekom predivnom, senzualnom svijetu bez ikakvog mentalnog praga, bez emotivnih barijera. Ona noć ljubavi doimala se kao san. - Drogirao si me? - Pitanje je postavila oprezno, kao da tako nešto ne može pojmiti. - Da. - Ti ... silovao si me. Pomaknuo je ruke u gesti koja bi se mogla protumačiti kao nijekanje ili prihvaćanje. - Moglo bi se reći. - Ali zašto? - Pitanje je postavila jedva čujnim glasom, ali se u njemu ipak osjećala očajnička žestina. Rupert se vratio do stola i sjeo. Svjetlost svijeća pala mu je na lice, osvjetljavajući ravnine i duboke bore koje su mu se odjednom pojavile oko usta i očiju. - Trebala mi je tvoja suradnja - jednostavno je rekao. Mogao je to i blaže reći, ali dovoljno joj je lagao. - Morao sam te na neki način vezati uza se. Pokazati ti drugu stranu tebe. - Shvaćam. - Octavia je popila gutljaj porta. Možda će otopiti knedlu u njezinom grlu, opustiti stezanje u prsima. - Djelovalo je, zar ne? Uhvatio je njezinu ruku koja je mlitavo ležala na stolu, ali ju je ona istrgnula kao opečena. Povukao je ruku i rekao: - Molim te, vjeruj mi da tako nisam razmišljao otkako smo ovo započeli. - Ne znam kakve to veze ima - tmurno će Octavia. Željela je plakati i vrištati i bacati stvari. Željela mu je iskopati oči. Njezine su se ledeno hladne ruke tresle od siline potrebe da mu naudi. Naglo je odgurnula stolicu tako da je glasno strugala po hrastovom podu. - Ispričaj me, mislim da idem u krevet. Budući da ti je to tako važno, obavijestit ću te kad budem imala sljedeći sastanak s tvojim neprijateljem. - Octavia ... No ona je nestala uz šuštanje svile, a vrata su se uz tresak zatvorila. Rupert je izgovorio sve psovke kojih se mogao sjetiti. Zatim je napunio čašu i pio u mrzovoljnoj tišini. Činjenice su gadne, a on nije znao kako bi ih ublažio. Ako Octavia ne može oprostiti, onda se tu ništa ne može učiniti. Osim što je može osloboditi njezine obveze. Ustao je od stola i izišao iz blagovaonice. Pred Octaviinim vratima podigao je ruku kako bi pokucao, ali je odlučio da neće riskirati da ga odbije. Pritisnuo je kvaku i jednostavno ušao. RafaelaR

161

Anna

Octavia je sjedila u prozorskom udubljenju, još uvijek otmjeno odjevena, a kad se okrenula na zvuk vrata, vidio je da joj oči svjetlucaju, a obrazi su mokri od suza. - Ah, dušice - rekao je tihim glasom punim kajanja, hitro prešao sobu i ispružio ruke kako bi je utješio. - Ne diraj me! - rekla je i podigla ruke kao da se želi zaštititi. Spustio je ruke. Stajao je i gledao ju, osjećajući se jednako bespomoćno kao i u djetinjstvu pred licem zlobnih makinacija svojeg brata blizanca. Nije se uspijevao osloboditi ružnog zaključka da je ono što je on učinio zapravo dostojno Philipa. - Neću te dotaknuti - rekao je nešto kasnije. - Samo sam ti došao reći da više ne tražim da ispuniš svoj dio nagodbe. Ja ću ispuniti svoj dio, ali ti više nemaš nikakvih obveza. Ako želiš otići odavde, pobrinut ću se da nađeš drugi smještaj sa svojim ocem dok vam ne budem mogao vratiti vaš imetak. Ukoliko želiš ostati dok ne dovršim posao s Rigbyem i Lacrossom, neću imati nikakvih zahtjeva prema tebi. Octavia odmahne glavom. Nekoć bi dala bilo što samo da čuje te riječi, ali to je bilo dok je vjerovala da će ih izgovoriti svojevoljno, iz poštovanja i osjećaja prema njoj. Sad ih je silom izvukla jer se posramio i pokajao - ako je sposoban za takve osjećaje. Željela je da trpi tu sramotu. - Ne. Neću odustati od svojih obveza. Uzet ću taj prsten Philipu Wyndhamu onako kako smo se dogovorili. Imamo poslovni dogovor, ali odsad nadalje će to biti jedino što imamo, milorde. Lice joj je bilo odlučno, glas miran, oči hladne. Njezine su se suze osušile, osim onih koje teku iz njezina srca u nesretnoj bujici jada i izdaje. Ali te se suze ne mogu vidjeti. - Neka bude - tiho će Rupert. Povrijedio ju je i izgubio sva prava u ovom partnerstvu. Više ništa nije mogao reći o onoj prvoj noći u Royal Oaku. Govorio je sebi da je proveo mnoge godine u nastojanju da stigne do ove točke i sad je blizu trenutak kad će Philip Wyndham ponovno upoznati svojeg blizanca. Ako je Octavia još uvijek odlučna u namjeri da odigra svoju ulogu, onda će prihvatiti njezinu pomoć hladnokrvno kako i izgleda. Već je smislio kako će ostvariti svoj cilj s njezinim minimalnim učešćem. - Ali poći ćemo drugim putem - rekao je, a glas mu je bio odsječan dok je nastojao prikriti vlastite rane. Nema nikakvo pravo Octavii nametnuti vlastitu bol. - Prije nekoliko dana odlučio sam promijeniti plan. Danas uopće ne bi trebala ići na dogovoreni sastanak da si me o tome obavijestila. - Oprosti mi, no budući da nisam znala, teško mogu biti kriva - rekla je s gorkim sarkazmom. - Naprotiv. Da si se pridržavala uputa, znala bi. - Govorio je s istim odsječnim autoritetom, a usta su mu se pretvorila u mrku crtu. - Međutim ... - podigao je ruku kad je otvorila usta kako bi protestirala - ... bilo pa prošlo. Sad ćeš namamiti Wyndhama do Putney Heatha gdje ću ga ja čekati. - Opljačkat ćeš ga. - Upravo tako. - Ali mogao bi te prepoznati. - Ne, neće. - Ipak ćeš se izložiti velikoj opasnosti. - Ne većoj od one na koju sam navikao. A ti nećeš biti u opasnosti. RafaelaR

162

Anna

Kad ništa nije rekla, naklonio se i pošao prema vratima. -Laku noć, Octavia. Octavia je zurila u svoje čvrsto stisnute ruke kad su se vrata za njim zatvorila. Zar je doista prije ovog debakla odlučio promijeniti plan i smisliti novi koji ne iziskuje njezinu žrtvu? Ali čak i da jest, kakve to veze ima? Kako uopće može imati veze nakon njegovog priznanja? Čovjek koji može učiniti tako grozan čin sposoban je za sve.

RafaelaR

163

Anna

18. poglavlje

Fijaker je usporio i zaustavio se na raskrižju Gracechurch Streeta, Eastcheapa i Cannon Streeta. U unutrašnjosti kočije su Dirk Rigby i Hector Lacross istodobno stavili ruke na drške svojih mačeva jer je agresivna vika lelujavog mnoštva na ulicama jačala. Na prozorima s obiju strana su se pojavljivala seljačka, mršava, rumena od alkohola, lica iskrivljena od gnjeva, lica koja su se cerila kao da je u tijeku blagdansko veselje. - Nećemo papinstvo ... nećemo papinstvo. - Jednolični povici upućivani su putnicima u fijakeru, uzdizali su se u spamom zraku ranog ljeta u glasnom zboru. Kočija se njihala kako se naokolo natiskivalo mnoštvo. - Čovječe, ovo bi moglo biti ružno - progunđao je Hector i napola izvukao mač. - Ne, nemoj na njih potezati mač - preklinjao ga je Dirk. - Samo ćeš ih isprovocirati. - Ispružio je ruku ustranu i spustio prozor. - Nećemo papinstvo, dobri građani zaurlao je i mahnuo moru lica. - Nećemo povlastice za katolike. Nećemo papinstvo. To je dočekano urlikom odobravanja. - Pusti ih neka prođu - doviknuo je netko. Kočijaš se nagnuo dolje sa svojeg sjedala i glasno viknuo: - Nećemo papinstvo! - Mnoštvo je opet s odobravanjem zaurlalo i malo se odmaknulo, međusobno se gurajući i potežući kako bi napravilo dovoljno mjesta da prestrašeni konji pođu dalje prema London Bridgeu. Kočijaš je mahnuo bičem, konji su ubrzali i prošli kroz mnoštvo, mada ih je glasno ritmičko izvikivanje pratilo preko mosta. Hector se opustio i namirisanim rupčićem obrisao čelo. - Prljavi ološ. Što im pada na pamet, ometati kretanje boljih od sebe? Dirk je zatvorio prozor. Zrak u kočiji bio je zagušljiv, ali smrad Londona pod podnevnim suncem bio je gori. - Trebali bi pozvati vojsku ... baciti lorda Georgea u okove - ustvrdio je. - Čovjek je lud ... mjesto mu je u umobolnici. - Ali zna podići svjetinu na noge - reče Hector. - Kamo god pođe, svugdje je isto. Ljudi se sjate kako bi ga slušali, a nakon toga odlaze ispunjeni mržnjom prema papistima. Dirk je napravio grimasu, ali ništa nije odgovorio. Nagnuo se naprijed i pogledao kroz prozor. Pred njima se vidjelo skladište od crvene cigle kraj masne vode Temze koja je polako tekla, siva ispod maglovitog žutog sunčevog svjetla. Fijaker je sišao s mosta i skrenuo u dvorište, zaustavivši se pred vratima zatvorenim željeznim zasunom. Dva su putnika izišla i pogledala naokolo. Današnje poslijepodne bilo je jednako mirno kao i tijekom prijašnja dva posjeta. Prošli put bili su na sastanku upravnog odbora investitora Thaddeusa Nielsona, a danas su pozvani na hitan sastanak kako bi se raspravljalo o novom razvoju događaja u građevinskom projektu na Acre Laneu. - Želite da vas čekam, gospodo? - Kočijaš se nagnuo sa svojeg sjedala i od duhana požutjelu slinu ispljunuo u jarak što je prolazio po sredini popločenog dvorišta. - Nećemo se zadržati više od pola sata - rekao mu je Hector i odmaknuo se od jarka, s gnušanjem izvivši usne. RafaelaR

164

Anna

- Onda dobro. - Kočijaš se udobno smjestio na svojem sjedalu i izvadio lulu iz dubokog džepa svojeg kaputa s pelerinom. - Nadajmo se da će se ona gužva u međuvremenu raščistiti. - Pripalio je duhan opora mirisa. - Bit će nevolja prije nego sve to završi, pazite što vam kažem - ustvrdio je. - Onaj lord George Gordon ima crve u guzici koji jedva čekaju da ih pusti van. - Nacerio se. -Ispričavam se, gospodo, što tako slobodno govorim o otmjenim ljudima. Njegovi se putnici nisu udostojali odgovoriti, već su se samo okrenuli na svojim ulaštenim petama i oprezno koračali do vrata po smećem prekrivenim kamenim pločama. Ned je otvorio vrata kad su pokucali, trepćući na suncu, a iza njega se prostirala mračna unutrašnjost. - Znači, tu ste - rekao je. Palcem je pokazao preko ramena. - Vi ste zadnji. Gazda vas čeka na katu. Rigby i Lacross poslušali su imperativnu gestu palca i prošli kraj starca u sad već poznatu unutrašnjost. Velika željezna vrata zatvorila su se uz glasan tresak. Zrak je bio hladan i vlažan kao uvijek, unatoč toplini poslijepodneva kasnog svibnja. Ned se ispred njih penjao spiralnim željeznim stubama, osvjetljavajući put visoko podignutom lampom. Cijelim je putem gunđao i mrmljao ispod glasa, povremeno zastajkujući kako bi kihnuo jer su se pri svakom koraku uzdizali oblaci prašine. - Mislim da odavde znate put. - Stao je na vrhu stubišta, glasno šmrcao i rukavom obrisao nos. Hector je oprezno prošao kraj njega, a Dirk ga je slijedio, te su u lelujavoj svjetlosti petrolejske lampe podignute u zrak iza njih stigli do vrata u dnu odmorišta. Hector je šakom udario po vratima. Goropadno kucanje ulijevalo mu je samopouzdanje, te je pritisnuo kvaku i odlučno otvorio vrata. - Ah, gospodine Lacross ... je li gospodin Digby s vama ... o, da, eno ga, tik iza vas. Tako je lijepo od vas da ste došli. Uđite, molim vas ... uđite ... popijte čašu vina. Sjećate se drugih investitora, naravno. Thaddeus Nielson im je prilazio ozareno se smiješeći, ispruživši ruke u rukavicama bez prstiju. Na sebi je imao žaket od izlizanog sivog baršuna, masni prsluk i točkasti rubac vezan oko vrata iznad košulje bez ovratnika. Njegov se smiješak proširio, a nepravilni je ožiljak podigao kut njegovih usta. U čast svojih gostiju nosio je neurednu periku, postavljenu ukrivo, ali unatoč njegovom neuglednom izgledu, nešto u njegovoj osobnosti obojici je ulijevalo strahopoštovanje kad god su bili u njegovom društvu. Sjaj u sivim očima koji se doimao nekako previše mladenačkim i prodornim na takvom čovjeku te snaga u visokom tijelu bez obzira na pogrbljena ramena. Oko drvenog stola na sredini prostorije sjedila su četiri muškarca. Postarija skupina, a činilo se da drijemaju. Svi su kao jedan kimnuli i mrmljanjem pozdravili pridošlice koji su zauzeli prazna mjesta, a Hector je rupčićem obrisao svoju stolicu prije nego je sjeo. - Vino, gospodo. - Njihov ljubazni domaćin napunio je dvije prljave čaše vinom iz prašnjave boce te ih poslao do njih, a potom je obišao stol i opet napunio druge čaše. - Dakle, prijeđimo na cilj našeg sastanka. - Samo nam reci gdje treba potpisati, Thaddeuse. Ne trebaju nam nikakva dosadna objašnjenja - najstariji među njima zarežao je u svoju dugu bijelu bradu. RafaelaR

165

Anna

- Da, povjerio bih ti svoj život, bih - dometnuo je drugi i srčano udario dlanom po stolu. Staklo je zadrhtalo, stol zaškripao. Njihov ga je domaćin promatrao ispod pospanih vjeđa koje su skrivale oštro upozorenje od svih osim od onoga kome je namijenjeno. Glumac je malo pretjerivao da bi bio vjerodostojan. - Dakle, bankaru Morane, ukazujete mi preveliku čast - otegnuto će Thaddeus, popivši gutljaj vina. - Ali ni u snu ne bih uzeo vaš novac bez potpunog objašnjenja. - Ne, jasno - žurno će navodni bankar. - Baš ono što sam govorio ... baš ono što sam želio reći - dodao je, zbunjeno se nakašljao i vratio se svojoj čaši. - Dakle, što je tako hitno, Nielsone? - pomalo osorno upita Hector. - Treba vam više novca, je li o tome riječ? Thaddeus je gladio bradu i zamišljeno se mrštio. - Pa, kao što sam objašnjavao prije vašeg dolaska, pomalo je komplicirano. Došlo je do male zapreke u fondu u koji sam uložio vaša malena jaja za gniježđenje. Obećali su platiti sedam posto, ali se čini da će za ovo tromjesečje isplatiti samo pet posto. Pogledao je oko stola, naoko nimalo uznemiren tim otkrićem. Zapravo, svi koji su ga slušali, osim Hectora i Dirka, doimali su se jednako optimistični. - Kako je to moguće? - pitao je Dirk, mršteći se u polumraku, pitajući se zašto čovjek ne otvori škure prema rijeci. Barem bi ušlo malo prirodnog svjetla. Bilo je nečeg veoma neugodnog, gotovo zlokobnog, u činjenici da sjede u ovoj mračnoj i vlažnoj špilji usred toplog sunčanog dana. - Fondovi na burzi uvijek su podložni tržišnim hirovima - reče Thaddeus. - Nije li tako, gospodine Moran? - Sasvim tako ... sasvim tako - potvrdio je bankar. - No nema razloga za zabrinutost - dometne treći član skupine, indolentno zijevajući. Bio je veoma kićeno odjeven u tamnocrveni saten sa zlatnim petljama za zakopčavanje i velikom perikom na glavi. Hector je s poštovanjem promatrao tog džentlmena. -Vjerujete da je tako, časni suče Greenaway? O, bez ikakve sumnje, momče ... bez ikakve sumnje - reče sudac i opet zijevne. - Što ti misliš, Bartrame? -Laktom je gurnuo svojeg susjeda koji je dosad šutio. - Pa, ne znam baš - ozbiljno će gospodin Bartram, gladeći svoju koščatu bradu. Bio je izrazito mršav sa šiljastom glavom i blistavom ćelom koja se nazirala ispod nakrivljene perike. - Meni se čini, ako nam je obećano sedam posto, a dobijemo pet posto, da je to razlog za zabrinutost. To znači da Thaddeus ima manje sredstava za gradnju ... što našu investiciju također čini manjom. Razumijete što želim reći? - Pogledao je oko stola, trepćući poput mudre stare sove. - Da, posve ste u pravu, Bartrame - mirno će Thaddeus. - To doista znači da je vaša investicija smanjena, a meni nedostaje malo gotovine za dovršavanje projekta. Posegnuo je iza sebe i uzeo još jednu bocu vina. Čep je već bio izvađen, te je gurnuo bocu preko stola do suca. - Još jednu čašu, stari moj. - Kapital... kapital - rekao je sudac i protrljao ruke. Napunio je svoju čašu i bocu poslao dalje. - Dakle, što želiš od nas, momče? - Još dvadeset tisuća od svakoga - mirno će Thaddeus. - To će mi omogućiti da dovršim kuće u Acre Streetu i započnem novi građevinski projekt. Imam šest kupaca za RafaelaR

166

Anna

nove kuće, gospodo. Sline za džentlmenskom rezidencijom prikladnom za imućnog građanina koji ima nadobudnu obitelj, kako bi živjeli na način koji potiče dobre veze. - Nasmiješio se, a ožiljak se trznuo. - Privlačnosti visokoga društva brojne su za one koji još onamo ne pripadaju. Ali veličanstveno zdanje, dobra guvernanta, Eton i Harrow za dječake - i dinastija je rođena. - Izražajno je raširio ruke. - Tko smo mi da dovodimo u pitanje taštine onih koji žele napredovati u društvu? - Ali što nam jamči da tih dvadeset tisuća neće doživjeti istu sudbinu kao i naše druge investicije? - pitao je Dirk, iznova napunivši svoju prljavu čašu. - O, imajte malo vjere, gospodine – protestirao je sudac Greenaway. - Nije Nielson kriv za to što je burza imala loš mjesec. No svi znamo da se kolo sreće neprestano vrti. Sljedeći mjesec isplaćivat će deset posto ili tako nešto. - No ja nažalost ne mogu čekati do sljedećeg mjeseca za nabavku materijala potrebnog za dovršavanje kuća koje se već grade - objasnio je Thaddeus. - Izgubit ćemo kupce ako ih ne dovršimo na vrijeme. Ako izgubimo kupce, morat ćemo im vratiti njihove početne depozite ... a to bi, gospodo, u ovom trenutku moglo biti malo nezgodno. - Za vas - reče Dirk. - Ali ne za nas. Imate li novac da im ga vratite ili nemate, to nema nikakve veze s nama. - Ah, pa, bojim se da ima - reče Thaddeus i povuče snop papira prema sebi. - Sigurno ste pročitali ugovore prije nego ste ih potpisali, gospodo. Ovdje sasvim jasno piše da ste članovi konzorcija koji se slaže da će kao tijelo i kao pojedinac ispuniti uvjete svih građevinskih projekata na koje se ugovor odnosi. Gurnuo je papire prema Hectoru i Dirku. - Molim vas, osvježite svoje pamćenje, gospodo. Obojica su u polumraku proučavala kićeni rukopis. Hector je nestrpljivim pokretom povukao svijeću prema sebi, zalivši prst voskom. - Dovraga! - Zgrabio je dokument iz prijateljeve ruke i primaknuo ga plamenu. - Znači, ako vi ne ispunite svoje obveze, mi ćemo završiti u zatvoru? - uzviknuo je. - Gospodo... gospodo - blago će Thaddeus. -Nemojte se toliko uzbuđivati. To se neće dogoditi. Ovo je samo privremeni zastoj. Treba mi daljnja injekcija sredstava samo da premostim jaz dok se kuće ne dovrše. Tada će kupci platiti cijenu kuća i mi ćemo ostvariti lijepu dobit. - Ali tih dodatnih dvadeset tisuća. Nećete ih staviti u fondove? - s nelagodom upita Dirk. - O, ne, za to nema vremena - objasni Thaddeus. Novac se odmah mora upotrijebiti kako bismo ispunili sve ugovore s našim kupcima. Ne morate se bojati da ćete izgubiti i jedan peni. Dirk se počešao po glavi. Zvučalo je razumno, a svi ostali spokojno su kimali, osim Hectora. - Što misliš, Lacross? - Ne vidim da imamo mogućnost izbora - otresito će Hector. - Ali bolje da to ne bude bacanje zdravog novca. - Dragi gospodine, vi me vrijeđate. - Glas Thaddeusa Nielsona bio je tako tih da je djelovao gotovo kao šapat. Na njegovu se licu pojavio izraz koji je naveo Hectora da nesvjesno odmakne glavu, kao da se povlači od kobre spremne za napad. - Valjda ne sumnjate u moje poštenje, gospodine Lacross? - Jasno da ne sumnja, Thaddeuse - reče bankar srdačno udari Hectora po ramenu. RafaelaR

167

Anna

- Rekao bih da čovjek nije navikao na poslovanje s fondovima i burzom i sličnim stvarima. Rekao bih da ništa ne zna o postocima. -Ljubazno se nasmiješio Hectoru. - Novi ste u poslu, niste li, dragi gospodine? Hector se još uvijek pokušavao pribrati nakon zastrašujućeg pogleda na posve drukčiju stranu Thaddeusa Nielsona. - Moguće - promrmljao je, meškoljeći se na stolici. - No ja nemam još dvadeset tisuća u gotovini. Morat ću založiti dio imovine kao jamstvo. Vaša će banka zacijelo isplatiti novac na temelju tog jamstva. - Ja sam u istom položaju - reče Dirk. - O, to je sasvim uobičajeno - reče sudac Greenaway. - Cijelo vrijeme to činimo, nije li tako, prijatelji? - Tiho se nasmijao. - Čovjek katkad mora riskirati u ovoj igri, dragi moj. To je zapravo neka vrsta kockanja. - Da, samo je o tome riječ - spremno će Dirk. - Kao kockice ili faraon. Čovjek se okladi, stavi na stol svoj novac i čeka da vidi što će od toga biti. Hector ga je promatrao s izrazom lica koji je bio veoma blizu antipatiji. - Samo što bismo se u ovom slučaju obojica mogli naći u dužničkom zatvoru. - To se može dogoditi i za kockarskim stolovima - reče Dirk i nehajno slegne ramenima. - Jednom sam i ja proveo noć u zatvoru . - Gospodine Rigby, vi posjedujete duh pravog investitora. - Thaddeus se nagnuo naprijed kako bi mu opet napunio čašu. - Čovjek mora riskirati ako želi najveće nagrade. Uvjeravam vas da još nikad nisam bio na gubitku. Kao ni itko od ove gospode. Pogledao je oko stola, tražeći potvrdu, a svi su se zdušno složili. - Dakle, hoćemo li nazdraviti sljedećoj fazi našeg projekta? - Thaddeus je podigao čašu, dobrodušno se smiješeći, a Hector se počeo pitati je li doista vidio onu skrivenu kobru iza unakaženog lica. Svi su muškarci oko stola podigli svoje čaše, a Hector je slijedio njihov primjer s jedva zamjetljivim oklijevanjem. - Pa, ja ću napisati moj ček, Thaddeuse - reče bankar. -Ako nam onaj tvoj čovjek može donijeti papir i pero. - O, sve to imam ovdje u pisaćem stolu. - Thaddeus odgurne svoju stolicu i pođe do starog pisaćeg stola od hrastovine. Izvadio je papir, tintarnicu i pero, te sve to stavio ispred bankara Morana. - Bez ikakve žurbe, draga gospodo. Ponovno je sjeo, uzeo sa stola dugu glinenu lulu i posvetio se pripaljivanju duhana. Potom se zavalio na stolici i mirno pušio dok je pribor za pisanje kružio oko stola i ljudi su prema njemu s različitim izrazima zadovoljstva gurali bankovne čekove. Dirk i Hector također su napisali dokumente, a svaki je kao zalog dao svoj dio Hartridge Follya, imanja koje je još uvijek bilo u zajedničkom vlasništvu jer nitko od njih nije našao neki dobar razlog da isplati onog drugog. Thaddeus je uzeo dokumente uz smiješak zahvalnosti. Držao je svijeću iznad potpisa i kad je na svaki papir pao rastopljeni vosak, vratio ih je Rigbyu i Lacrossu s još jednim od svojih dobrodušnih osmijeha. - Kad biste samo stavili svoje pečate, gospodo .. , a sudac Greenaway bit će službeni svjedok. - Nitko drugi to nije učinio - istakne Hector. RafaelaR

168

Anna

- Ali oni su mi dali bankovne čekove - blago će Thaddeus. - Moram svoje bankare nagovoriti da mi isplate novac na temelju vaših jamstava. Moram imati zapečaćene potpise napisane pred svjedocima, što sigurno razumijete. Nakon trenutka oklijevanja, Hector je svojim pečatnjakom pritisnuo vosak na svojem zalogu. Dirk je učinio isto. Lice Thaddeusa Nielsona ostalo je mirno i prijazno. Sudac Greenaway je, uz mnogo zadovoljnog mrmljanja, svjedočio potpisima, a potom su opet svi dokumenti vraćeni Thaddeusu. - Hvala vam, gospodo. Moram reći da je zadovoljstvo s vama poslovati. - Oprezno je savio papire i stavio ih u svoj pisaći stol, okrenuvši veliki mjedeni ključ u bravi ladice i spremivši ga u džep. - Još jedna čaša vina kako bismo zaključili ovaj ugodan sastanak. - Ponovno im je napunio čaše. Hector je odgurnuo stolicu, odjednom jedva čekajući da ode iz ove mračne prašnjave rupe. Posljednje što je želio bila je još jedna doza ni po čemu posebnog burgunca u prljavoj čaši, ali baš kad se kanio pozdraviti, sudac mu je uputio uljudno pitanje o njegovim iskustvima u Parlamentu, te se našao uvučen u razgovor s čovjekom čiji položaj u svijetu iziskuje poštovanje. Sudac Greenaway bio je laskavo pažljiv dok je Hector elokventno pričao o životu i utjecaju člana Parlamenta iz liberalne stranke, zastupnika grada Broughtona. Dirk je uvučen u razgovor s bankarom o fascinantnoj temi konjskih utrka i lova na lisice, te o razlikama između lovišta Quorna i Beauforta. Thaddeus Nielson je između palca i kažiprsta vrtio stalak svoje čaše, gledao i slušao, vjeđa napola spuštenih preko prodornih sivih očiju, dok su njegove žrtve smirivali i laskali im komplimentima tako da je svaka moguća sumnja zaboravljena u društvu eminentnih ljudi. Dirk je jednom pogledao svojeg domaćina i pomislio da su mu usta nekako cinično izvijena, ali to je zbog ožiljka, naravno. Jadan čovjek. To mu je tako unakazilo lice. - Gospodo, moram vas zamoliti da me ispričate. No imam još jedan hitan sastanak - na koncu će Thaddeus, kad je nastupila kratka stanka u razgovorima. Odgurnuo je svoju stolicu. - Ned će vas ispratiti. -Prišao je vratima, otvorio ih i glasno pozvao starog slugu. - Dolazim. Dolazim. Čemu žurba? - Iz hodnika se čulo Nedovo promuklo gunđanje dok je odgovarao na poziv. - Onaj kočijaš ondje vani kaže da više neće čekati dulje od tri minute. I želio bi da mu platite za vožnju ovamo, gospodo, ako nemate ništa protiv. Hector i Dirk ustanu. - Drsko pseto - reče Hector. - Da, ne znam kamo ide ovaj svijet - složio se sudac, kimajući glavom, poravnavajući svoj tamnocrveni prsluk. - A kad Gordon održi svoj javni skup na St. George's Fieldu, tko zna što će iz toga proizići. - Njegovi pomagači očekuju mnoštvo od nekoliko tisuća, kako čujem - reče bankar i pođe prema vratima. - Ako se ta rulja pusti na London nakon sat vremena slušanja lorda Georgea, nitko od nas neće biti siguran u vlastitom krevetu. - Na ulazna vrata napišite 'Nećemo papinstvo' i bit ćete posve sigurni - reče Thaddeus, jedva prikrivajući zijevanje. - Želim vam ugodan dan, gospodo. Naklonio se kad su njegovi gosti krenuli za Nedom. Vrata su se za njima zatvorila. RafaelaR

169

Anna

Rupert se uspravio i prišao škurama zatvorenim prozorima. Širom je otvorio škure i duboko udahnuo topli zrak s mirisom rijeke, zaključivši da truli korov i otpaci čine relativno ugodnu promjenu nakon smrdljive zagušljivosti u zatvorenom prostoru. - Jesu li otišli, Bene? - Okrenuo se kad je Ben ušao žustrim i živahnim koracima. - Da, Nick. Rekao sam Willu da ćeš u subotu sa svima njima srediti račune u Royal Oaku. Rupert se nasmiješio i izvadio lažni trbuh. - Oni su doista vrhunski glumci. Nikad ne bih vjerovao. Osobito Will i Thomas. Will sjajno glumi suca. Nasmijao se i umočio krpu u zdjelu vode što ju je Ben držao. - A Fred i Terence su savršen par pospanih staraca koji zadovoljno puštaju da svijet prolazi kraj njih. - Dobio si ono što si želio? - O, da. - Rupert je strugao po ožiljku. - Imam točno ono što sam želio. Naši će prijatelji za nekoliko tjedana primiti zahtjev za isplatu na temelju njihove zadužnice. Oni će potražiti Thaddeusa Nielsona. No Thaddeus Nielson će dotad nestati s lica zemlje. - Usta su mu se izvila u veoma neugodan smiješak, a oči su mu bile puste i hladne kao tundra. - Katkad mislim da si ti sam vrag, Nick - mirno će Ben. - Što su ti oni učinili? - Ne meni, Bene. - Skinuo je periku s glave i rubac s vrata, a potom je zbacio izlizani baršunasti kaput i prsluk. Ben mu je pružio njegov kaput i prsluk od tamnoplave svile. Progutao je svoju radoznalost i više ništa nije pitao. Izraz u očima Lorda Nicka i način na koji je izvio usne govorili su Benu da ne želi daljnja pitanja. - Jeste li motrili na Morrisa? - mirno upita Rupert, zakopčavajući gumbe prsluka. - Čini se da je posve čist - reče Ben. - Ne ide na neka neuobičajena mjesta, ne razgovara ni s kim čudnim. Barem ne koliko sam ja uspio otkriti. Zašto? Zar opet razmišljaš o cesti? - Možda - reče Rupert, navlačeći svoj kaput. - Osobna stvar. - Poći ćeš u pljačku na cesti zbog osobne stvari? - Jasno se vidjelo Benovo iznenađenje i neodobravanja. - Samo jednom - reče Rupert dok je vezivao šal. - Kasnije će mi trebati koliba. - Onda mi javi kad će to biti. - Da. - Rupert je iz džepa na hlačama uzeo veliki mjedeni ključ i pošao do pisaćeg stola. Otključao ga je i izvadio dva založna dokumenta. Sutra će Lacross i Digby primiti zahtjev svojih bankara da se vlasnički listovi za kuću polože u banku. To je razuman zahtjev i oni će mu udovoljiti jer su se preduboko uvalili da bi se sad povukli . Gurnuo je dokumente u džep na prsluku, a zatim je lažne bankovne čekove svojih suradnika primaknuo plamenu svijeće. Igra je gotovo završila. A kad Octavia dovabi Philipa u zasjedu koja će ga čekati na Putney Heathu, sve će biti gotovo. Po stolu je padao pepeo i on ga je otresao. Kad je podigao pogled, Ned je osjetio drhtaj na leđima. Vidio je Lorda Nicka u njegovom najopasnijem izdanju, ali nikad nije vidio takvu pustoš na prijateljevu licu. RafaelaR

170

Anna

- Ostavit ću te da zaključaš. - Rupert je pošao prema vratima, ali je na njegovu licu ostao isti izraz, nešto veoma slično očaju u tim bistrim sivim očima, a ostalo je ondje i kad se odgurnuo od stuba kako bi odveslao na drugu stranu rijeke, podigavši ruku na pozdrav Nedu. Čamac je ostavio lađaru kod Waterside stuba i uzeo svojega konja iz krčme Angel. Činilo se da na ulicama ima više smeća nego inače, nijemog svjedoka ranijeg prolaska gomile, kao i osjećaja potisnutog uzbuđenja u uličicama dok je jahao kraj uskih kuća u nizovima čiji su se stanari okupljali na pragovima, visjeli po prozorima. No Rupert je obraćao malo ili nimalo pažnje svojem okruženju. Nije ga oraspoložio ni uspjeh poslijepodnevne predstave, kao ni šuštanje papira u džepu prsluka koji će obiteljski dom Olivera Morgana vratiti pravom vlasniku. Mogao je misliti samo na Octaviu u Dover Streetu, o tome kako će ga dočekati kad je vidi. Uvijek uljudna, s mirnim osmijehom, svojim zlatnim očima distanciranim i povučenim. Ako je pokuša dotaknuti, čak i ležernim prijateljskim pokretom, ona će se odmaknuti od njega, naoko će se skutriti u sebe kao da se gnuša njegova dodira. Zato više nije pokušavao. Nije više dolazio u njezin krevet, nije više očekivao da će vidjeti onaj topli sjaj, brzo naviranje strasti u njezinim očima. Smatrao se sretnim ako ju je uspijevao navesti na površan razgovor. Ali više se nikad ne smije. A u njegovim ušima još uvijek odzvanja njezin grozan smijeh onog užasnog poslijepodneva - smijeh što ga je bilo teže izdržati nego krik bola. Ranjena je. Octavia koju poznaje i voli uvukla se duboko u svoju ljušturu, sklupčala se oko svoje rane poput ranjene životinje koja se nastoji izliječiti. Znao je sve to, ali nije znao kako bi mogao probiti taj oklop. Mislio je da će moći prihvatiti situaciju. Prihvatiti činjenicu da će ona nastaviti igrati svoju ulogu, ispuniti svoj dio nagodbe, a on će time jednostavno biti zadovoljan. No nije bilo tako. Žudio je za njom, a gnušanje što ga je osjećao spram sebe produbljivalo se svaki put kad bi u njezinim očima vidio povrijeđenost i prezir. Ostavio je Petera u konjušnici i pošao do prednjeg dijela kući. Kad su njegovi poslodavci vani, Griffin obično postavi lakaja koji pazi na njihov povratak, ali ulazna se vrata nisu otvorila dok se Rupert penjao stubama, što je bilo veoma neobično. Rješenje te zagonetke postalo je jasno kad je ušao u predvorje i našao se usred potpunog kaosa. Kućna pomoćnica vrištala je u dnu stubišta; domaćica je s podignutom pregačom vrištala na drugoj strani. Rupertu se činilo da svi u njegovom kućanstvu, od dječaka koji čisti čizme do strogoga Griffina, stvaraju u predvorju nekakvu buku. Golema prugasta mačka projurila je između Rupertovih nogu, skočila sa sve četiri u zrak, kao da je u zraku promijenila smjer, i nastavila juriti, nakostriješena repa, naćuljenih ušiju. - Grom i pakao! - Rupert je tresnuo vratima za sobom. -Griffine, koji se vrag ovdje događa? - To je onaj mulac, milorde - rekao je batler čija su se prsa nadimala od ogorčenja. - Pustio je zmije i miševe po cijeloj kući. - Ondje je jedna... o, ondje, ispod stola! - Kuhinjska je pomoćnica pokazivala drhtavim prstom, a glas joj je postao histeričan. - To je zmija ... to je zmija ... - Tišina! - zagrmi lord Warwick. - Griffine, pošalji te ljude natrag na posao, osim ako ne žele ostati bez posla . RafaelaR

171

Anna

Ljutitim je koracima prišao stoliću uza zid gdje je stajala mačka. Malena i pomalo pospana bjelouška gmizala je unatrag kad su se njegove noge približile. Mačka se spustila na trbuh i ispružila šapu u sjenke. Kuhinjska je pomoćnica opet vrisnula i izbio je drugi val kaosa. Rupert je izgubio zanimanje za mačku i zmiju, te se okrenuo i vidio poljskog miša kako brza po parketu i nestaje u knjižnici samo nekoliko centimetara ispred druge mačke, a ova je izgledala zastrašujuće, crno-bijela sa samo jednim okom. - Gdje je Frank? - Rupert je pitao tihim, ali bijesnim tonom. - Ovdje je. - Octavia se javila s odmorišta. Glas joj je podrhtavao do nečega što je Rupert odmah prepoznao kao smijeh. Srce mu je poskočilo u prsima na zvuk što ga danima nije čuo. - Samo ga prepustite meni, miledi - reče Griffin. - Odvest ću ga u konjušnicu i naučiti lekciju koju nikad neće zaboraviti. - Sumnjam da biste uspjeli, Griffine - rekla je Octavia dok je silazila stubama, čvrsto držeći Frankov ovratnik dok ga je vukla za sobom. - U svojem je kratkom životu dobio previše batina da bi još jedne nešto značile. - Ništa nisam učinio, gospođice Tavi! - glasno je protestirao Frank, otimajući se iz Octaviina stiska. - O, da, jesi - rekla je i povukla ga za ovratnik s donje stube u predvorje. Oči su joj poigravale usta se veselo izvila. - On tvrdi, Ruperte, da mu je tata rekao neka skupi zmije i miševe za svoje lekcije, pa je same slušao upute. - Je li to istina? - Činilo mu se sasvim vjerojatnim da je Oliver svojem učeniku dao tako ekscentričan zadatak. - Ne baš - vedro će Octavia. - Trebao je nacrtati zmiju i miša iz neke slikovnice i napisati njihova latinska imena, ali Frank je mislio da bi bilo realističnije - ili zabavnije nacrtati ih ako ih vidi uživo. Rupertove su se usne trzale. Frank se još uvijek otimao i pokušavao izmigoljiti iz Octaviina stiske - Kako su se zapravo oslobodili? - Iskočili su iz kutije, gazda. Nisam ja kriv - branio se Frank. - Lažljivi mali nitkove - prasne Griffin. - Namjerno si ih stavio na kuhinjski pod gdje ih mačke mogu vidjeti. - Vjerujem, Griffine, da bih bio zadovoljan kad bi moje osoblje poslao natrag na posao - blago će Rupert, uzdigavši jednu obrvu. Batlerovo ionako rumeno lice postalo je još tamnije. Naklonio se i rukom mahnuo okupljenom osoblju. Uskoro su u predvorju ostali samo Octavia, Rupert i sada tih i oprezan Frank. Dječak je pogledavao jedno pa drugo, a raniji nestašluk u njegovim očima zamijenio je starački oprez koji ih je dirnuo u srce kad je prvi put stigao u Dover Street. - Što ćemo s njim? - pitala je Octavia, skočivši ustranu kad je crno-bijela mačka izjurila iz knjižnice. - Koliko ih ima? - Miševa ili zmija? - Jednog i drugog. - Pa, Frank kaže da je donio tri zmije i četiri miša. Ali nemam pojma kako ćemo ih pronaći. - Glas ju je izdao i ona se presamitila od smijeha. RafaelaR

172

Anna

Rupert je slušao taj zvuk. Predivan zvuk koji je rastjerao sjećanje na onaj odvratni smijeh koji to zapravo nije bio. Njegovim se prsima širio radostan osjećaj i počela su mu tresti ramena. Frank se nasmiješio kad se Rupertov smijeh pridružio Octaviinom. Zapravo nije razumio zašto im je to tako smiješno. On je mislio da je smiješno, ali je iz iskustva znao da odrasli ne dijele njegov smisao za šalu. Međutim, ovo dvoje uopće nije slično nekoj drugoj odrasloj osobi koju je u životu upoznao. Griffin, domaćica i kuharica su poznati tipovi, ali gazda i gospođica Tavi posve su drukčiji. A što se tiče starkelje na katu ... pa, njemu očito nisu sve na broju, ali je sasvim bezopasan. - Ali što ćemo s njim? - ponovila je Octavia kad je smijeh malo popustio. - To ćemo odlučiti kad pronađe životinje - rekao je Rupert i izvadio rupčić iz džepa. Bez razmišljanja joj je uhvatio bradu i obrisao suze smijeha s njezina lica. Ta je gesta bila tako prirodna u trenutku topline da niti jedno nije odmah reagiralo, a tada je Octaviin smiješak naglo nestao i oči su izgubile sjaj. Okrenula je glavu ustranu i on je spustio ruku. Naglo se okrenuo dječaku, a glas mu je postao strog, pogled oštar. - Frank, moraš ponovno uhvatiti sva ta stvorenja. Želim ih opet vidjeti u njihovoj kutiji prije nego dobiješ večeru. - Za Franka nije postojala moćnija motivacija od hrane. Frankov je izraz lica opet postao oprezan. Sagnuo je glavu i pogrbio ramena i, kad je Octavia pustila njegov ovratnik, pokunjeno otišao, držeći se sjenki zida kao da želi izbjeći nove poglede. - Nikad ih neće naći u ovoj kući - rekla je Octavia, ali na njezinu licu i u glasu više nije ostao ni tračak prijašnjeg smijeha. - Mogli bi biti bilo gdje ... u nekoj rupi u zidu ili ispod saga. - Pa, morat će pokušati - kratko će Rupert, okrenuvši se prema knjižnici. - Poznajući Franka, jednostavno će poći van, naći nove životinje i tvrditi da su to one iz kuće. Octavia je slijedila Ruperta, osjećajući se očajno jer je među njima opet zavladala poznata hladnoća. Čak i da je željela ponuditi primirje, nije to mogla učiniti. Njezin um jednostavno nije želio zaboraviti sliku muškarca koji je s hladnom proračunatošću drogira i iz nje izvlači lažnu reakciju za koju je vjerovala da je njezina prava osobnost. Prevario ju je. Iznevjerio. Izdao. A ona nije mogla podnijeti sramotu i razočaranje. - Mislim da neću previše pomno istraživati njegova rješenja - rekao je Rupert, nastojeći ponovno zvučati vedro. Šeri? - Hvala. - Uzela je ponuđenu čašu i uputila mu jedan od svojih uljudnih, distanciranih osmijeha. - Rekla bih da ćemo imati najezdu miševa ako se počnu razmnožavati po kući. Njezin je glas bio tako bezizražajan, pokušaj vođenja površnog razgovora tako proziran da je Rupert odustao od teme. Sad im je doista ostala samo njihova nagodba i on je mirnim poslovnim tonom prešao na tu temu. - Koliko si blizu nagovaranja Philipa da prihvati sastanak s tobom izvan grada? - Prilično je oprezan nakon debakla s Frankom - rekla je istim tonom. - Mislim da želi biti siguran da nisam ispričala priču i tako ga izvrgla ruglu. No i dalje mu posvećujem RafaelaR

173

Anna

pravu pozornost, a on je definitivno još uvijek zainteresiran. Reci mi kad želiš da to bude i ja ću ga dovesti. - Okrenula se i prišla prozoru. Rupert je neko vrijeme u tišini promatrao njezina leđa, pijuckajući svoj šeri. Više mu nije pričala ništa o svojim susretima s njegovim bratom, a on više nije tražio da ga izvještava. Više nema pravo voditi tu operaciju. - Hoćemo li onda to učiniti sljedeću srijedu? -predložio je kao da planiraju zabavu. - Upozorit ću Bena. - A što je sa špijunom? - Nije se okrenula od prozora, ali su njezini prsti nesvjesno stisnuli stalak čaše. - Ne vjerujem da postoji špijun. - Morris? - Ben misli da nije. - Onda neka to bude sljedeće srijede. - Neka bude. - Rupert je spustio čašu na stol i izišao. Vrata su se tiho za njim zatvorila. Krhki stalak čaše pukao je među Octaviinim prstima i pojavila se kapljica krvi kad se komadić stakla zario u njezinu kožu.

RafaelaR

174

Anna

19. poglavlje

Philip Wyndham je izišao iz faetona ispred kuće Wyndham i neko vrijeme stajao ondje, mršteći se na nepoznatu kočiju koja je stajala pred njegovim ulaznim vratima. Još je bilo relativno rano ujutro i St. James's Square bio je pust, ako se izuzme jedan lakaj koji je izveo u šetnju debelog mopsa. Neki je momak držao konje nepoznate kočije, ali grofu od Wyndhama ne dolikuje pitati nepoznatog slugu tko je tako rano posjetio kuću Wyndham. Dok se penjao stubama, bičem je lupkao po čizmama. - Tko je ovdje, Bennet? - pitao je kad mu je batler otvorio vrata i naklonio se. - Liječnik, milorde. Ledi Susannah ima krup - objasnio je batler. - Dadilja kaže da joj je cijelu noć bilo veoma loše. Njezino je gospodstvo veoma zabrinuto. Philip se još više namrštio, a zatim je nestrpljivo slegnuo ramenima. - Mnogo vike nizašto, kao i obično. Žene uvijek pretjeruju u tim stvarima. Ne želim gužvu u svojoj kući zbog boležljivog derišta. Što prije pošaljite liječnika odavde. - Da, milorde. - Bennet se ukočeno naklonio kad je njegov poslodavac ljutito otišao prema prostoriji za doručak u stražnjem dijelu kuće. Philip se i dalje mrštio kad je bacio pogled na Morning Post dok je jeo teleći odrezak i porciju bubrega. Uobičajeni mir u njegovu kućanstvu iritantno je narušen. Neprestano je čuo korake kako žure kraj njegovih vrata, zvuk užurbanih glasova, tihih no ipak uzrujanih. Na koncu je odgurnuo stolicu i izišao iz prostorije baš kad je liječnik sumorno silazio stubama, noseći svoju crnu torbu i šešir ispod ruke. Iza njega je silazila Letitia crvenih očiju, lica ispunjena zabrinutošću. - Jeste li sigurni da će vrući oblozi pomoći? - pitala je. - Siroto dijete tako plače kad ih stavljamo. Sigurna sam da je to peče. - Draga ledi Wyndham, kao što sam objasnio, dijete ima veoma težak oblik krupa. Lako se može pretvoriti u upalu pluća. - Liječnik je bio i pompozan i nestrpljiv, zanemarujući očitu strepnju ledi Wyndham. - Oblozi moraju biti dovoljno vrući da joj na koži izbiju mjehurići. Ako groznica prijeđe na pluća, onda će situacija postati veoma ozbiljna. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko će biti opasno kad je riječ o tako malenom djetetu. - Čemu sva ova zbrka? - Philip upita liječnika. - Ledi Susannah ima težak oblik krupa, milorde. - Liječnik se naklonio tako da je nosom gotovo dotaknuo koljena. - O, milorde, tako se muči - reče Letitia, kršeći ruke u pregači, očiju oblivenih suzama. - Dadilja i ja cijelu smo se noć mučile jer nismo znale kako bismo joj pomogle. - Pa, sad imate liječnikov savjet - nezainteresirano će njezin muž. - Skup savjet, siguran sam - dodao je i cinično izvio usne. - O, ali ne bi osporavao ... - Letitiin glas zamre. Na trenutak je zaboravila na strah od muža u daleko većem strahu za zdravlje svoje kćeri, ali se prvotni strah naglo vratio kad ju je pogledao svojim hladnim sivim očima . RafaelaR

175

Anna

- Ispričavam se - šapnula je. - Sad se moram vratiti u dječje odaje. Okrenula se da ode, ali ju je muž oštro pozvao natrag. - Čekaj - naredio je. - Moram ti nešto reći. Liječniku je samo mahnuo rukom. - Želim vam ugodan dan, gospodine. - Milorde ... miledi. - Liječnik se opet naklonio i dostojanstveno pošao prema vratima što ih je batler već otvorio. - Budu li vaše usluge opet potrebne - ravnodušno će grof - vidjet ćete da je ulaz za poslugu prikladniji za vaš društveni položaj. Bennet će vam pokazati put. Liječnik je problijedio, a zatim su mu obrazi naglo porumenjeli. Batler je bezizražajno zurio preda se dok je držao vrata. Letitia je još uvijek stajala na stubama i grčevito se držala za ogradu. Valjda je Philip neće koriti zato što je pozvala liječnika? Njezin je muž na nju usmjerio svoj hladan pogled. - Ne sviđa mi se da u mojoj kući nastaje kaos zbog problema u dječjim odajama - rekao je odmjerenim tonom. - Pobrinut ćeš se da sve što se tiče djeteta bude ograničeno na dječje odaje i stražnje stube. Čim joj bude dovoljno dobro da može putovati, treba je poslati u Wyndham Manor. Rekao bih da će joj koristiti seoski zrak, a njezino će izbivanje sigurno koristiti meni. Kratko se naklonio i ne čekajući odgovor, okrenuo i ušao u knjižnicu. Letitia je trenutak zapanjeno stajala, a potom je dahnula i potrčala niza stube, slijedeći ga u knjižnicu. - Želiš da odemo u Wyndham Manor prije kraljevog rođendana, milorde? - Dijete, da - rekao je. - Ništa nisam rekao o tebi, gospo. Letitiino je lice ostalo bez kapi krvi, a usne su joj gotovo poplavjele. - Ali ... ali ona ne može otići bez mene, milorde. - Jasno da može. Ima sposobnu dadilju. - Uzeo je časopis sa stola i počeo ga prelistavati. - Ali, Philipe ... - Počne Letitia. Podigao je pogled, pokazujući samo dosadu i ravnodušnost. - No? Letitia je progutala slinu. Kršila je prste, zglavci su joj pucketali. Zvuk kao da je odjekivao u neugodnoj tišini. - Ne možeš je poslati odavde bez mene - rekla je. - Ona je moje dijete. Ja sam njezina majka. - Zar dovodiš u pitanje moju odluku, gospo? - Njegov je glas bio poput milovanja škorpiona, a u očima mu se pojavio bljesak koji je s užasom prepoznala. Bljesak iščekivanja da će mu pružiti razlog da je kazni. Premda mu razlog uopće ne treba, ali se činilo da to pojačava njegovo divljačko zadovoljstvo. Koraknula je unatrag. - Ne, milorde. Bljesak se pretvorio u plamen. Spustio je časopis na stol, - Jesi li sigurna, draga moja? Meni je zvučalo baš tako. - Ne, milorde. Ne, doista, nisam - očajnički je rekla i napravila još jedan korak unatrag, prema vratima. - Znači, slažeš se sa mnom da bi djetetu bilo bolje na selu? - Nadlanicom jedne ruke udarao je u dlan druge. - Bez njezine majke - blago je dodao. - Da - rekla je Letitia, mrzeći sebe zbog kukavičluka, ali svjesna koliko je beznadno protiviti se. Zgnječio bi je poput mrava ispod pete. - Ako bi me ispričao, milorde, moram se vratiti u dječje odaje. - Okrenula se i pobjegla prije nego ju je dospio zadržati. RafaelaR

176

Anna

Philip se prezirno nasmijao i opet uzeo časopis. Doista se ne isplati baviti Letitiom. Prava jadnica. Za razliku od Octavie Warwick. Prepustio se razmišljanju o glatkom, blijedom ovalnom licu ledi Warwick, svijetlosmeđim očima tako punim plamena i svjetla, raskošnoj crvenkastosmeđoj kosi. Ima tako iznenađujuće dubok i raskošan glas, tako sugestivan i vedar. Ponijela se besprijekorno diskretno nakon onog debakla s dječakom koji se penje kroz dimnjake. Nije to niti jednom spomenula. Umjesto toga, i dalje mu je obraćala laskavu pozornost, nudila mu nježne riječi i krišom ga dodirivala u prolazu, a njezin je smiješak istodobno bio vragolast i zamaman. Osjećao je bolnu težinu u slabinama svaki put kad bi pomislio na njezino tijelo onakvo kakvo je bilo u trenutku prije nego je sobu prekrio oblak čađe. Bio je tako blizu razgolićavanju njezinih tajni, posjedovanju tih tajni. Vrijeme je da predloži novi tajni sastanak. Bacio je časopis na stol i izišao iz knjižnice. Neka mi odmah dovedu mojega konja - naredio je dok je grabio po dvije stube odjednom. Ovo je pravo vrijeme za vožnju ili jahanje Hyde Parkom, a ovako lijepog jutra gotovo je sigurno da će naići na ledi Warwick. Pola sata kasnije sišao je stubama u jahaćem odijelu. Opazio je da u kući vlada zadovoljavajuća tišina. Više nema ometanja iz dječjih odaja. Ponovno je izišao u vedro jutro, živahna koraka, te uzjahao svojeg elegantnog crnog konja. Grad je u međuvremenu oživio i ulice su postale prometne kad je skrenuo kako bi jahao kroz Green Park. Prizor je bio pastoralan, mljekarice su pazile na svoje krave, spremne prodati šalicu svježeg mlijeka žednom prolazniku. - Dobar dan, Wyndhame. - Ljubazan glas začuo se iza njega. Ljubazan, ali se Philip od njega naježio. Okrenuo se i vidio Ruperta Warwicka kako mu prilazi na svojem osebujnom srebrnom konju. Lord Rupert se nasmiješio i skinuo šešir, uljudno se naklonivši. Philip je ukočeno odgovorio na pozdrav. - Warwick. - Prekrasno jutro - primijeti lord Rupert. Gotovo sam u iskušenju da uzmem šalicu mlijeka od jedne od onih rumenih seljančica. Predstavljaju tako lijep, rustičan prizor. Philip ništa nije odgovorio, već je nastavio svojim putem kao da mu se nije tako iritantno pridružio čovjek kojeg instinktivno mrzi. Nešto kasnije je pogledao ustranu i krišom proučavao profil lorda Ruperta. Što ga tako uznemirava kod tog čovjeka? Doima se nekako zlokobnim, ali je nemoguće točno odrediti što je tome izvor. Philip je u društvu lorda Ruperta imao osjećaj da taj čovjek zna nešto što on ne zna ... da čuva neku tajnu koja ga na neki način zabavlja. Ali to nije ugodno zabavljanje. Kao da iščekuje neko neugodno iznenađenje. Philip je odmahnuo glavom i progunđao psovku. Prepušta se budalastim slutnjama. Jedini čovjek kojeg očekuje neugodno iznenađenje je Rupert Warwick koji će uskoro dobiti rogove. Divlje je udario konja i potjerao ga u galop, ostavljajući neželjeno društvo iza sebe bez riječi pozdrava. Rupert se nasmiješio. Njegov brat blizanac počinje osjećati da nešto nije u redu. Neka uživa u tom osjećaju. Sagnuo se i potapšao Luciferov vrat. U srijedu će osebujnog srebrnog konja ostaviti u konjušnici. Jahat će Petera dok bude obavljao posao na Putney Heathu. Nema smisla da svoje karte prerano stavi na stol. RafaelaR

177

Anna

Philip je ugledao Octaviu kako šeće kraj staze u društvu trojice najponiznijih ulizica princa od Walesa. Za njom je diskretno hodao lakaj, noseći suncobran i nekoliko knjiga iz putujuće knjižnice, - Dobro jutro, lorde Wyndham. - Octavia ga je pozdravila blistavim smiješkom. - Nije li jutro predivno? - Uz vašu ljepotu, ledi Warwick, jutro se doima nekako blijedim - pompozno će jedan od njezinih pratitelja, kićenim pokretom skinuvši šešir. - Ha, gospodine Cartwright, vi doista znate laskati -reče Octavia i osmjehne se. - Hoćete li sjahati i šetati s nama, lorde Wyndham? - Ako su komplimenti cijena vašeg društva, gospo, bojim se da je moja kesa jadna reče grof i spusti se s konja. Glas mu je bio preziran, ali smiješak zavjerenički, pokazujući da samo on zna koliko ledi Warwick prezire isprazno laskanje. - Ah, gospodine, ne trebaju mi vaši komplimenti - rekla je i prihvatila njegovu ponuđenu ruku. -Imam ih više nego dovoljno iz drugih izvora. Nasmiješila se ostalima. - Gospodo, moram nešto važno reći lordu Wyndhamu, pa vas moram zamoliti da nas ispričate. - O, okrutna djevo. Kunem se da sam povrijeđen do srži - uzvikne slabašan, mršav džentlmen u prsluku na zlatne pruge i s velikom perikom. - Tako nas nemilosrdno odbaciti. Octavia se nasmiješila i pomaknula prste u zaigranom pozdravu. - Plesat ću s vama kadrilu na sljedećem balu kako bih se iskupila za ovo, lorde Percival. - A što je s nama ostalima? - pitala su druga dvojica. - Zar mi nećemo dobiti kompenzaciju? - Ali svakako - dražesno će Octavia. - Večeras ću stajati između vas za stolom gdje se igra faraon i donijeti vam sreću. Uz mnogo protestiranja i raskošnih komplimenata, njezini su se pratitelji povukli i ostavili je s Philipom . - Pođimo sporednom stazom - predložila je. - Inače ćemo stalno nekoga morati pozdravljati. Basset, ti možeš čekati ovdje i držati konja lorda Wyndhama. Vratit ću se za deset minuta. - Da, miledi. - Lakaj je svoj teret prebacio u jednu ruku i pomalo nesigurno prihvatio uzde. - Ne bojite se da će ljudi šaptati ako hodate bez pratnje? -upita grof. - Ha, lorde Wyndhame, ne mogu šaptati više nego što već šapću - rekla je i skrenula na usku stazu uz koju je rasla gusta živica od lovora. - Mislila sam da je već vrijeme da dobiju nešto o čemu će šaptati . Rekla je to tako nehajno da na trenutak nije reagirao. Tada se nasmiješio. - Slično razmišljamo, draga moja. Pogledao je na obje strane uske staze. Bila je pusta. Hitrim ju je pokretom povukao u zagrljaj. RafaelaR

178

Anna

Octavia je otrpjela poljubac jednako kao i uvijek. Pretvorila se u automat i reagirala u skladu s tim. Stvarala je prikladne zvukove zadovoljstva kad su se njezine usne rastvorile pod njegovima, pomicala je ruke s prikladnom revnošću, privijala se uz njega s prikladnim entuzijazmom. Sad je lakše ... sad kad zna da mu neće morati dati ništa više od ove površne predstave. Međutim, njezine su ruke kao i uvijek kliznule ispod njegovoga kaputa, lebdjele preko prsluka. Kao i uvijek, pronašle su maleni tvrdi krug blizu njegovog srca. Philip se odmaknuo, objema joj rukama obujmio lice i zagledao se u nju s divljom požudom u očima. -Doći ćeš u moju kuću. - Ne - brzo je rekla, odmahnuvši glavom. - Ne, dragi. Vjerujem da bi bilo bolje kad bismo za ovo imali neko vlastito mjesto. Negdje gdje možemo biti posve nesputani ... uživati jedno u drugome ... - Jezikom je prešla preko usana. - Uživati bez straha da će nas netko ili nešto prekinuti. Lice mu se smrknulo na to prikriveno spominjanje sramote do koje je došlo prošli put, ali je nastavila prije nego je dospio izgovoriti svoje misli. - Postoji jedno mjesto za koje znam. Kuća moje stare dadilje. Ondje ćemo imati potpunu privatnost. Sve će pripremiti za nas, a zatim će otići prije nego mi stignemo. Podigla je ruku i uhvatila ga za zapešće dok joj je i dalje držao lice. - Hoćeš li mi dopustiti da to organiziram? To bi mi pružilo golemo zadovoljstvo? - I ranije si tako nešto organizirala? - pitao je pomalo uvrijeđeno. Octavia odmahne glavom. - Ne, milorde. No vjerujem da znam kako ću to ostvariti na naše obostrano zadovoljstvo. Nasmiješila se i vrhom prsta pomilovala njegovo zapešće. - Kad netko tako silno nešto želi, osjeća veliko uzbuđenje dok planira zadovoljavanje te želje. Gledala je kako mu tašta samodopadnost ispunjava oči i usta mu se izvijaju u zadovoljan smiješak, a njezin se želudac okrenuo od gnušanja i bijesa. Kako se usuđuje umišljati da bi ona makar i na trenutak mogla željeti njega ... umišljati si da bi je mogao zadovoljiti? Ženu naviklu na profinjeno, vješto vođenje ljubavi Ruperta Warwicka. Ženu naviklu na radostan smijeh i sveobuhvatnu ekstazu u krevetu Ruperta Warwicka. Bijes se vrtložio iza njezinih očiju, ali je smiješak ostao na njezinim usnama, a Philip Wyndham vidi samo ono što želi i očekuje. - Neka bude - rekao je, prstima čvršće stegnuvši njezinu bradu. - Srijeda - reče Octavia i još jednom jezikom preleti po usnama, ponovno prstom pomilovavši njegovo zapešće. - Hoće li ti odgovarati srijeda poslijepodne, milorde? - Savršeno. - Onda ću zatvorenom kočijom doći po tebe. U dva sata. - U dva sata. Philip ju je otpratio natrag do lakaja koji je s vidljivim olakšanjem prepustio uzde konja. - Ah, nije li to lijepa Octavia! - Glasan je pozdrav najavio princa od Walesa koji se približavao stazom na lijepom riđanu, jedva sposobnom podnijeti njegovu težinu. - Draga gospo, vi ste melem za bolne oči. - Naglo je povukao uzde tako da se njegov konj propeo i zavrtio na stazi, pokazujući prinčeve veoma loše jahačke vještine. - Želim vam ugodan dan, Wyndhame, i pozivam vas da odete - rekao je uz glasan smijeh. - Dovoljno ste dugo monopolizirali damu. RafaelaR

179

Anna

- Kako naređujete, gospodine. - Philip se naklonio princu s loše prikrivenom podrugljivošću, a potom je podigao Octaviinu ruku do svojih usana. - Zbogom, gospo. Do sljedećeg puta . - Do sljedećeg puta - tiho se složila prije nego je napravila kniks pred princem koji je s naporom i zadihano sjahao. Lord Wyndham je odmah potom otišao, a Octavia se rezignirano prepustila baraži pretjeranih komplimenata i neukusnih šala svojeg kraljevskog pratitelja i njegovih dvorana. U podne se vratila u Dover Street, a usta su je boljela od namještenog osmijeha što ga je morala zadržati na licu tijekom cijele beskonačne šetnje s princem. - Je li gospodin Morgan kod kuće, Griffine? - Vjerujem da jest, miledi. Batler se doimao poput nekoga tko se s mukom obuzdava. Octavia je skinula rukavice i s uzdahom pitala: - A Frank? Griffin je ispustio zrak tako da su mu se prsa vidljivo ispuhala dok se rješavao tereta. - Ne bih točno znao, gospo. Nije se pridružio gospodinu Morganu radi učenja nakon doručka. Uhvatio sam ga s rukama u srebrnini, miledi. No pobjegao je prije nego sam ga uspio ukoriti. Otad ga nisam vidio. - Krao je srebrninu? - Octavia je izgledala kao da to ne može vjerovati, ali se odmah zapitala zašto je tako iznenađena. - Stavljao je dvije čajne žlice u svoje džepove, miledi. Uhvatio sam ga na djelu. Isto tako, otkako je on stigao ovamo, stvari nestaju iz prostorija za služinčad. - O, Bože. - Octavia se malodušno namrštila. -Razgovarat ću o tome s lordom Warwickom, Griffine. Ako se Frank vrati, dovedite ga k meni. Popela se na kat do očevih odaja, i dalje se mršteći. Zapravo je bilo neizbježno da Frank pokuša krasti. On je necivilizirana malena životinja koja zna jedino pravila preživljavanja. Jedina je suštinska razlika između Franka, nje i Ruperta ta da se Frank rodio u životu kriminala, a ona i Rupert su ga izabrali kao najbrži i, treba se nadati, privremeni način preživljavanja. - Dobro jutro, tata. Griffin mi kaže da Frank danas nije došao učiti. - Ne. Nije osobito oduševljen disciplinom potrebnom za učenje - spokojno je primijetio Oliver je poljubio kćer kad se nagnula nad njime. - Previše je zaokupljen pitanjem odakle će stići sljedeći obrok da bi se koncentrirao na mirno sjedenje i slušanje. - Ali zna da će ovdje dobiti hranu. - Octavia je sjela na niski stolac kraj očeve stolice. - Znati i vjerovati nije isto - reče Oliver. - Iskreno sumnjam da ćeš od tog dječaka napraviti uzornoga građanina . - Zvučiš kao Griffin. Njezin se otac samo nasmiješio i pomilovao joj glavu. -Gdje je tvoj muž ovih dana? Shvatio sam da mi nedostaje njegovo društvo. - O, ima posla u Cityu - neodređeno je rekla. - Ni ja ga ne viđam osobito često. Oliver je kimnuo i vedro promijenio temu. No kad je Octavia dvadeset minuta kasnije otišla, njegove je vedrine nestalo te se opustio na stolici, a na njegovom se aristokratskom licu pojavio zamišljen izraz. Nešto nije u redu između Octavie i Ruperta Warwicka. Ni jedno ni drugo ništa ne govore, niti na neki način pokazuju da imaju problema, ali ne mogu prikriti hladnoću i distanciranost među sobom. Oliver je osjećao RafaelaR

180

Anna

da je njegova kći nesretna, ali poriv da je pita što je muči uvijek je nadjačala njegova nevoljkost da čuje nešto što ne želi čuti. To će nestati ako se u to ne pača. Kad se jednom nešto glasno izgovori, onda to poprima oblik i čvrstinu koju je nemoguće raspršiti. Nemirno je ustao i prišao prozoru. Rupert se približavao kući iz pravca konjušnice, jahaći plašt s pelerinom vijorio mu je oko ramena, jahaćim bičem lupkao je po čizmama. Oliver nije mogao odozgo razabrati njegov izraz lica, ali se jasno vidjela napetost u njegovom tijelu. Oliver je gledao kako se penje stubama do ulaznih vrata i nestao s vidika kad su ga pustili unutra. Rupert je pružao svoj plašt Griffinu kad je Octavia sišla stubama. - Imamo problem s Frankom - rekla je bez uvoda. - Još jedan? - Umorno je uzdigao obrve. - On je lopov, milorde - Griffin je ustvrdio s očitim zadovoljstvom, poravnavajući plašt njegovoga gospodstva. Rupert je napravio grimasu Octavii, a ona je slegnula ramenima i ispred njega ušla u knjižnicu. Rupert je zatvorio vrata za sobom. - Dakle, što je ukrao? - Neke stvari koje pripadaju služinčadi. Danas je umalo zgrabio dvoje čajne žlice, ali ga je Griffin uhvatio. - To nas stavlja pred pomalo zanimljivu dilemu. Hoćemo li se ponašati kao moralna veličina, ili ćemo zauzeti pragmatičan pristup? - Ovo drugo - bez oklijevanja reče Octavia. - Pod pretpostavkom da će se vratiti. Ne bi me iznenadilo kad ga više ne bismo vidjeli. - Vjerojatno - složio se Rupert. - Zacijelo će se previše bojati da bi se vratio. - Zacijelo je bilo glupo misliti da bismo mu mogli pružiti drukčiji život - reče Octavia. - Blato sirotinjskih četvrti previše se čvrsto drži. Rupert je čuo njezinu gorčinu, ali nije znao kako bi je ublažio. Oboje su upoznali stvarnost života u gradskoj bijedi. - U srijedu - reče Octavia s iznenadnom žustrinom. - Sastat ću se s Wyndhamom u dva sata, a poći ću fijakerom. Do tri bismo trebali stići na vrištinu. Bit će usred bijela dana. Neće li to biti opasno? - Reći ćeš kočijašu neka pođe drugim putem preko vrištine. Manje prometnom cestom prema Wildcroftu. Ondje ćemo okušati sreću. - Kamo ćeš poći nakon pljačke? - U kolibu dok se ne stiša buka i vika. Ti ćeš glumiti histeričnu žrtvu drumskog razbojnika, radi kočijaša i Wyndhama, i vratiti se u grad kako bi svjedočila pred čuvarima zakona i reda. Naravno, zbog šoka ćeš biti pomalo neodređena po pitanju pojedinosti. - Naravno. I što tada? Ali Octavia je znala odgovor na to pitanje i stoga ga nije postavila. Poći će svatko svojim putem i ovaj će boravak u čistilištu srećom završiti. Počela je preslagivati žute ruže u vazi. - Octavia? - Da? - Nije podigla glavu. Zar mi ne možeš oprostiti? RafaelaR

181

Anna

Riječi su mu lebdjele na usnama, željele su biti izgovorene, ali nije ih mogao reći. Nije znao kako zamoliti za oproštenje. Otvrdnuo je jer je previše godina živio životom kojim su upravljale nepravde što su mu ih drugi počinili. On je čovjek kojemu drugi duguju isprike, a ne čovjek koji se mora ispričati. Čovjek koji je bio povrijeđen, a ukoliko je on povrijedio druge, to je posljedica njemu počinjenih nepravdi. Ali nije znao kako bi to objasnio, ne pred Octaviinim zatvorenim licem, pred hladnom distanciranošću u njezinim očima. I ne pred licem vlastite mučne sramote jer se spustio tako nisko i onako je prevario ... bezosjećajno je naudio tako hrabrom i otvorenom duhu, posve ravnodušno. Octavia je podigla pogled s ruža, čekajući da kaže ono što želi reći. Želio ju je stisnuti uza se, snagom i toplinom svojeg zagrljaja uništiti gnjev i ogorčenost u njezinu tijelu. Spustiti svoje usne na njezine i oduzeti im gorčinu slatkoćom svojeg poljupca. Želio je svojim tijelom uzeti njezino, uroniti duboko u nju i izbrisati žuč i čemer izdaje. Ali ona je stajala iza nevidljivog zida, a on nije znao kako bi ga mogao prijeći ili srušiti. - Nije važno - rekao je i odmahnuo glavom. - Ništa posebno. - O. - Sagnula je glavu i on nije vidio bljesak razočaranja koji je preletio njezinim očima. - Moram se sastati s kuharicom i razgovarati o jelovniku za sutrašnju večeru rekla je i pošla prema vratima. - Nisi zaboravio da danas poslijepodne ručamo s Monfortima. - Ne, nisam zaboravio. Ali imam dovoljno vremena da pođem do Royal Oaka. Moram s Benom dogovoriti sve za srijedu. - Pošao joj je otvoriti vrata. Dok je prolazila kraj njega, udahnuo je nježan miris vodice od naranćina cvijeta i sapuna od lavande, te ga je preplavila nostalgija. Rukom je ovlaš dotaknuo njezinu golu podlakticu i ona je na trenutak zastala. Podigla je pogled prema njemu tako da ga je srce zaboljelo kad je u njezinim očima vidio koliko je nesretna. - Ah, dušice - blago je rekao, ali škure su se odmah zatvorile. Odmaknula se ustranu i izišla, a on je za njom tiho zatvorio vrata. Octavia je neko vrijeme stajala u predvorju, nastojeći se pribrati. Kako je čeznula za njegovim zagrljajem, željela je da nadjača njezin jad i tvrdoglavu nesposobnost da oprosti. Željela je da joj objasni, da izrazi svoje duboko žaljenje. Znala je što želi, ali to ipak mora doći od Ruperta. U prošlosti ju je tako uspješno vodio na plimi svojih planova i entuzijazma. Tako mu je dobro išlo odbacivanje njezinih protesta i nesigurnosti. A sada, kad je to najvažnije što bi trebao učiniti, jednostavno je stajao po strani i prihvaćao njezino povlačenje. Malodušno je pošla prema stubama.

Rupert je krenuo za Putney čim ga je Octavia ostavila. Sad je samo želio da se taj posao što prije obavi. Tada će moći poći svatko svojim putem, a njega više neće mučiti pitanje što je moglo biti. Ulazna vrata Royak Oaka bila su otvorena kako bi ušlo poslijepodnevno sunce, a točionica je bila puna kad je Rupert ušao. Bessie je stajala za šankom i sa svojom uobičajenom mrkom učinkovitošću točila pivo mušterijama. Ben je sjedio kraj praznog ognjišta i čavrljao sa svojim prijateljima dok se nad njima vrtložio plavkasti dim lula. RafaelaR

182

Anna

Tabitha je nosila pladanj pun vrčeva do šanka i prva ugledala novoga gosta. - Stigao je Lord Nick. U zadimljenom su se zraku začuli pozdravi. - Eh, Nick, dođi sjesti. - Ben je ustao s klupe i povukao stolicu do ognjišta. - Što ćeš popiti, Nick? - Bessie je s police iza šanka uzela kositreni vrč i obrisala ga o pregaču. - Pivo, molim lijepo, Bessie. - Rupert je odmaknuo nabore plašta i sjeo, spustivši jahaći bič preko koljena. Pogledao je naokolo i sa zadovoljstvom utvrdio da nema Morrisa. Bez obzira na Benovo povjerenje u tog čovjeka, Rupert nije bio posve uvjeren da je Morris pouzdana osoba. Znao je kako je lako kupiti doušnika. - Ovaj put niste sa sobom doveli gospođicu -primijetila je Tab, napravila kniks i pružila mu vrč iz kojeg se izlijevala pjena. - Ne ovaj put - spokojno će Rupert. Popio je dugi gutljaj piva i nadlanicom obrisao pjenu s gornje usne. -Dobro je. Tako sam žedan da bih mogao popiti cijeli ocean. - Da, sparno je - smireno reče jedan od pušača. - Čuo sam da je lord George sazvao sastanak za sljedeći tjedan. Na St. George's Fieldu ili nekom takvom mjestu. - A zatim marš na Parlament - dometne jedan od ostalih. - Hoćeš li poći? - Možda - jednako smireno odgovori prvi. - A možda i neću. Ben je uzdignute obrve pogledao Lorda Nicka i glavom pokazao prema vratima. Rupert je kimnuo i iskapio svoje pivo. Njih su dvojica ustali i izišli iz točionice gdje su se vodile sve vatrenije prepirke za i protiv buntovničkih aktivnosti lorda Georgea Gordona. Bez riječi su hodali prema dvorištu konjušnice. - Imaš novog konjušara - primijetio je Rupert ramenima se naslonivši na topli zid od crvene opeke i na trenutak zatvorivši oči dok mu je sunce grijalo vjeđe. - Da. Freddy tijekom ljeta mora pomoći svojem ocu na poljima. Zato je mladi Bobbie zauzeo njegovo mjesto. Rupert je otvorio oči i apatično promatrao momka koji je u hladovini timario teretnog konja. Tada se odgurnuo od zida. - Prošećimo malo. Ben ga je slijedio iz dvorišta na stazu. Polako su šetali u sjenkama zida. - Namjeravaš poći na cestu radi onog osobnog posla? - U srijedu - reče Rupert. - Ali na cesti Wildcroft. Ima manje prometa. Ben je kimnuo, sagnuo se i otkinuo vlat trave kraj ceste. Zamišljeno ju je sisao. - Dobar dio te ceste prolazi između stabala. To je sasvim dobro mjesto. - Znam na koje mjesto misliš. Trebat će mi više vremena nego inače jer ova operacija iziskuje razodijevanje žrtve do donjeg rublja. - Rupertov lijeni osmijeh nije bio nimalo ugodan. - Trebat će ti netko da ti čuva leđa - reče Ben. - Najbolje da pođem s tobom... motrim na cestu dok ti obavljaš svoje. - Ne, Bene. Neću te uplitati više nego inače. Pripremi kolibu. Samo je to potrebno. - Rupertov je glas postao odlučan. - Zašto bi smetao još jedan par očiju? - Ben nije bio spreman popustiti. - Ne, Bene. Ja radim sam. RafaelaR

183

Anna

Ben ga je ljutito pogledao. - A što je s gospođicom? Radiš s njom. Rupert je neko vrijeme šutio. Tada reče: - Kako bilo da bilo, stari prijatelju, neću te dovesti u opasnost. Previše ljudi ovisi o tebi. Što bi se dogodilo s Royal Oakom ako bi tebe objesili? Ben je nešto progunđao, ali nije izgledao nimalo zadovoljniji kad je slegnuo ramenima, prihvaćajući njegovu odluku. - Kada u srijedu? - Sredina poslijepodneva, otprilike. Najprije ću svratiti ovamo. - Dobro. Pripremit ću tvoje pištolje. Želiš Lucifera? - Ne, za ovo ću uzeti Petera. - Valjda je i to nešto - nevoljko će Ben. Rupert se samo nasmiješio i lagano ga udario šakom u rame prije nego su se okrenuli i pošli natrag stazom ispod zida, te ponovno ušli u dvorište konjušnice gdje je novi momak zviždukao kroza zube dok je češljao gustu konjsku grivu. - Ući ćeš i nešto pojesti? - pozvao ga je Ben. - Bessie će te očekivati. - Ne, moram se vratiti, hvala. Reci Bessie da ću doći u srijedu uvečer, kad zrak bude čist. Tada me može hraniti koliko joj srce želi. Ben se pomalo mrko osmjehnuo i pozvao konjušara. -Bobbie, dovedi gospodinova konja. Bobbie je ostavio teretnoga konja i nekoliko se minuta kasnije vratio s Luciferom. - Izvolite, gospodine. - Hvala, momče. - Rupert mu je dobacio kovanicu od šest penija i uzjahao. Potom se sagnuo i čvrsto stisnuo Benovu ruku. - Vidimo se kasnije, stari prijatelju. - Da. Čuvaj se. - Ben je pričekao da Lord Nick i Lucifer iziđu iz dvorišta, a zatim se okrenuo i vratio u krčmu. Momak je kratko stajao i lupkao novčićem po zubima. Zatim je potrčao natrag do teretnoga konja, žurno ga vratio u konjušnicu i pet minuta kasnije već je prolazio pospanim ulicama Putneya. Po izrazu njegova lica i brzini jasno se vidjelo da je njegov zadatak važan .

RafaelaR

184

Anna

20. poglavlje

- Posve ti je jasno što moraš učiniti? - Rupert je stajao kraj prozora u Octaviinoj spavaćoj sobi, rukama oslonjen na prozorsku dasku iza sebe. Njegovo lice ništa nije odavalo, a oči su mu bile bezizražajne tako da Octavia ništa u njima nije vidjela. - Da, posve mi je jasno. - Podigla se na jastucima i popila gutljaj tople čokolade. Rupert dva tjedna nije bio u njezinoj spavaćoj odaji i osjećala se nelagodno, gotovo kao da se stidi jer sjedi u krevetu odjevena u spavaćicu dok on ondje stoji, u besprijekornoj odjeći od brončane svile, a kosu nije naprašio, već ju je vezao na zatiljku odgovarajućom svilenom vrpcom. - Ideš li na kraljevo primanje? - Pojavit ću se ondje - odgovorio je. - Stavit ću svima do znanja da na dan ili dva odlazim iz grada. - Hoćeš li biti u Royal Oaku? - oprezno je pitala, podigavši maleni srebrni lončić kako bi u šalicu ulila još tamne mirisne čokolade. Zapravo nije željela još napitka, ali tako je barem znala kamo će s rukama. - Ne. Nakon što se dokopam prstena, morat ću se pozabaviti drugim stvarima. Posjetiti neke ljude. Kao što su obiteljski odvjetnici i stari doktor Hargreaves koji je njemu i Philipu pomogao da dođu na svijet. Kad se Cullum Wyndham razotkrije svojem bratu blizancu, ništa neće prepustiti slučaju. Philip neće imati prostora za manevriranje. Neće imati drugog izbora, osim prihvatiti svršen čin. - Znači, više me nećeš trebati ovdje? Nakon što se domogneš prstena, želim reći. Više neću imati što raditi? - Šalica je udarila o tanjurić i čokolada se prelila preko finog zlatnog ruba na besprijekorno bijeli platneni podmetač. - Ako želiš otići nakon današnjeg poslijepodneva, to je tvoja odluka, jasno - rekao je s posve uvjerljivom ravnodušnošću. - Ali moraš mi javiti kako ću te naći. Morat ću ti vratiti neke stvari ... ono što pripada tebi. - Da - složila se tihim drvenim glasom. - Zacijelo si gotovo dovršio svoj dio nagodbe. - Još nekoliko tjedana i bit će gotovo. - Odgurnuo se od prozora. - Kamo ćeš poći kad odeš odavde? - Ne znam. - Octavia je čupkala zanokticu na kažiprstu. - Još nisam odlučila. - Kako ćeš svojem ocu objasniti situaciju? Slegnula je bijelim zaobljenim ramenima, prekrivenim tankom tkaninom spavaćice. Pogledom je potražio i našao tamne sjene njezinih bradavica ispod tkanine. Glava joj je pala prema naprijed tako da joj nije vidio lice . Polako je prišao krevetu. Nagnuo se, uhvatio joj lice i podigao ga, slobodnom rukom odmaknuvši njezinu kosu. Izgledala je iznenađeno i strahovito ranjivo kad ga je pogledala u oči. Ali ništa nije rekla. Nije se pokušala osloboditi niti reagirati na njegov dodir. RafaelaR

185

Anna

- Zbogom, Octavia. - Sagnuo je glavu i poljubio joj usta. Nosnice mu je ispunio njezin opojni miris, stimulirao ga je okus njezinih usana i kože, a krv mu je navrla u glavu tako da je osjetio vrtoglavicu. Ali ona se još uvijek nije pomaknula, usne su joj bile beživotne i nisu reagirale pod njegovima. Odmaknuo se i polako uspravio. - Zbogom, Octavia. Povukao je ruku s njezina lica i okrenuo se od zlatnih očiju i blijedog prelijepog lica svoje ljubavi. - Neka te Bog čuva rekla je, ali tako tiho da ju nije čuo kad je otvorio vrata i izišao. Suze su kapale po pladnju na njezinim koljenima, padale u plitku šalicu, zaslanivši čokoladu, a Octavia je samo ondje sjedila i pustila suze da teku. Na koncu je odmaknula pladanj, zbacila pokrivače i ustala. Sve je gotovo. Mora odigrati još jednu ulogu, a odigrat će je vrhunski. Rupert će se izložiti opasnosti, ali njegova partnerica neće mu uskratiti podršku.

Fijaker se u dva sata zaustavio ispred kuće Wyndham. Grof od Wyndhama je odmah sišao stubama. Ušao je u kočiju i tresnuo vratima za sobom. Teške kožne zavjese bile su spuštene preko prozora i svatko tko bi gledao zaključio bi da je ušao u prazno vozilo. - Dobar dan, milorde. - Octavia se tiho javila iz mračnoga kuta. Philip ništa nije rekao, već ju je samo uhvatio za ruke i povukao prema sebi, stisnuo je uza se i grubo navalio na njezina usta. - Tako nestrpljivo, milorde - dahnula je Octavia i kratko se nasmijala kad ju je konačno pustio. - Izluđuješ me, ženo - promuklo je rekao i naslonio se, promatrajući je kroza stisnute oči. - Obuzima me želja da te uzmem sad i ovdje. - Sivi su prorezi svjetlucali u polumraku, a usta su mu se stisnula u tanku crtu tako da je Octaviu podsjećao na pticu grabljivicu. - To bi moglo privući pozornost, milorde vedro je rekla, ovlaživši svoje otečene usne. - Premda smo zaštićeni od znatiželjnih očiju. Philip se nasmiješio i prekrižio ruke. - Zasad ću se obuzdati, gospo. Ali obećavam da ćeš danas poslijepodne saznati što znači posve nekome pripadati. Octavia je prikrila svoj drhtaj i nalet prezirnog bijesa, nadajući se da će polumrak sakriti nesvjesno prezirno izvijanje usne. - Nadam se da ćeš biti zadovoljan kako sam sve organizirala, milorde. - Gdje je ta kuća? - U malenom selu po imenu Wildcroft na rubu Putney Heatha. Philip se namrštio. - Čini mi se da je to dalek put za jedno poslijepodne. - Rekla bih da to ovisi o poslijepodnevu. - Sugestivno se nasmiješila. - Usudila bih se reći, milorde, da ćeš zaključiti kako se ovo putovanje isplatilo. Nasmijao se. - I ti, miledi. I ti. - To se samo po sebi razumije, milorde. Nekako je uspijevala održavati taj razgovor pun aluzija dok je fijaker prolazio Westminster Bridgeom i kroz malena sela na južnoj obali. U jednom je trenutku odmaknula kožnu zavjesu i pogledala van. Prolazili su kroz RafaelaR

186

Anna

Wandsworth. Putney je sljedeće selo. Spustila je zavjesu. Je li bolje biti u neznanju i polumraku kada dođe do napada? Ili ga treba spremno čekati? Polumrak joj je barem omogućavao prikrivanje izraza lica. Bila je sigurna da se barem dio strepnje i uzbuđenja koji joj sad kolaju žilama, izazivajući osjećaj mučnine, vidi na njezinu licu. Znoj joj je izbio po tijelu i skupljao se između njezinih dojki. Philip se odjednom nagnuo naprijed i podigao zavjesu, učvrstivši je za kuku na stropu. - Ovdje nema zraka. U ovoj nam zabiti ne prijeti opasnost od znatiželjnih pogleda. - Rupčićem je obrisao vlažno čelo. Toliko o sjenkama. Octavia je rubom čipkaste marame tapkala po svojim prsima i okrenula lice prema prozoru, nadajući se da će tako sakriti svoj izraz i istodobno uživati u laganom povjetarcu. Konji su vukli uzbrdo prema Putney Heathu. Kočijaš se nagnuo sa svojeg sjedala i doviknuo prema prozoru: - Cesta Wildcroft, je li, gospo? - Tako je. - Octavia je promolila glavu kroz prozor. -Reći ću vam kako ćete stići do kuće kad stignemo u selo. Kočijaš je promrmljao nešto nerazumljivo i pucnuo bičem. Konji su stigli do vrha uzbrdice i prešli u kas. Octavia se povukla i ovlažila suhe usne. Koliko daleko niz cestu čeka Rupert? Kočija je skrenula ustranu i ona je opet pogledala kroz prozor. Tandrkali su se cestom mnogo užom od glavne prometnice preko vrištine. Nešto dalje vidjela je stabla s obje strane ceste. Hoće li to biti ondje? Opet se naslonila na sjedalu i nastojala pronaći neutralnu temu za razgovor koji bi im oboma odvukao pozornost. Ali ništa joj nije padalo na pamet, a činilo se da je njezin pratitelj zadovoljan time da je promatra onim svjetlucavim, grabežljivim pogledom za koji je znala da je svlači do gole kože. Zatvorila je oči i nastojala se opustiti, omogućiti njihanju kočije da svoj ritam ubaci u protok krvi u njezinim žilama. Govorila je sebi da nema razloga za zabrinutost. Samo će morati vrištati, gubiti svijest, dobiti histerični napadaj. Bilo što od toga ili sve to dok se Rupert bude bavio Philipom. Rupertov jedini problem bit će kočijaš, a Octavia je bila sigurna da čovjek nema nikakvog oružja osim debelog štapa. Rupert ne bi smio imati nikakvih problema s njim. Philip, naravno, ima mač opasan o struku. Ali sigurno nema pištolj, ne kad je pošao na ljubavni sastanak. Misli su joj se divlje kovitlale glavom, a ipak se trgnula kad je odjeknuo pucanj pištolja, srce joj je skočilo u grlo, utroba se pretvorila u vodu. Kočijaš je opsovao i povukao uzde. Konji su se propeli i zaustavili . - Dovraga! Prokleti drumski razbojnik! - Philip je prosiktao kroza zube dok je vadio mač iz korica. Kratko je pogledao Octaviu koja se skutrila u kutu, očiju raširenih od straha, rukom pritisnuvši usta. Tada je naglo otvorio vrata baš kad je Lord Nick uspostavio kontrolu nad kočijašem. Na trenutak su se sreli pogledi dva para istih sivih očiju. Philip je zastao, zapanjen hladnom snagom koja se širila iza crne svilene maske drumskog razbojnika. Tada je skočio van i zamahnuo mačem. - Kukavički razbojniče! Visjet ćeš zbog ovoga! Lord Nick je sjahao i gotovo istog trenutka izvukao mač. - Rado ću se boriti za svoj plijen - nehajno je izustio onim pomalo promuklim glasom što ga je Octavia već čula. - En garde, gospodine. RafaelaR

187

Anna

Philip je oklijevao kad je drumski razbojnik s lakoćom zauzeo pravilan položaj. Činilo se da se sive oči u prorezima maske zabavljaju, ali to nije umanjivalo opasnost. Philip je podigao mač. Tada se dogodilo. Začula se velika buka između stabala i četiri su muškarca izjurila na cestu. Krupni nasilnici odjeveni u žute kapute i kožne hlače, a mahali su pištoljima i štapovima. Opkolili su Lorda Nicka prije nego je uspio napraviti korak. - Imamo ga - reče jedan od njih. - Malo smo kasnili. Ali bolje ikad nego nikad, eh? Jedan od ostalih grohotom se nasmijao. - Uhvatili smo ga na djelu. Lord Nick glavom i bradom, ako se ne varam. Hodao je oko drumskog razbojnika koji je nepomično stajao na cesti, ništa ne govoreći dok je procjenjivao svoje izglede za bijeg. Philip Wyndham podigne svoj mač. - Drago mi je što vidim da čuvari zakona i reda nisu onako beskorisni kako se priča - suho je primijetio. - Što vas je dovelo ovamo? - O, primili smo dojavu, gospodine - rekao mu je jedan od njih dok je s pojasa uzimao konopac. - I oprostit ćete mi, gospodine, ali činimo sve što možemo uz tako malo pomoći običnih građana. - Možda je tako. - Philip nehajno odmahne rukom. - Ne biste li najprije trebali skinuti masku tom nitkovu? Prišao je bliže drumskom razbojniku, a Lord Nick je odjednom zamahnuo svojim mačem, ranivši jednog od čuvara u rame. Netko je zamahnuo štapom i drumski se razbojnik srušio na tlo, krv mu je tekla iz rane na glavi, crne točkice poigravale su mu pred očima. No u tom je kaosu Philip zaboravio na svoju namjeru, a Rupert je znao da je udarac u glavu malena cijena za njegovu anonimnost. Ne radi njega, već radi Octavie. Octavia je počela vrištati uznemirujućim prodornim zvukom koji se nije mogao ignorirati. Philip se okrenuo prema kočiji dok su čuvari zakona i reda vezivali ruke razbojnika . - Za Boga miloga, ženo, prestani zavijati - prasne Philip. -Nisi ozlijeđena. Nitko nije ozlijeđen - osim onog zlikovca. Kad bih imao deset minuta s njim, odmah bi poželio dospjeti krvniku u ruke - divlje je dodao. - Odmah možemo nastaviti put. Rupert, još uvijek na koljenima, osjećajući podražaj na povraćanje zbog mučnine izazvane udarcem u glavu, čuo je te riječi i obuzeo ga je tupi očaj. U tom je trenutku njegova sudbina postala nevažna. No bit će primoran Octaviu prepustiti Philipu ... Philipu čije će tjelesne apetite samo pojačati današnje uzbuđenje I njegova uloga u privođenju zločinca pravdi. - Trebat će nam neki podaci, gospodine, prije nego odete - reče vođa skupine. - Svi ćete biti svjedoci; gospodine, kad se našeg prijatelja dovede iz Newgatea na suđenje u Old Baileyu. Kad biste bili tako ljubazni i napisali svoje ime i adresu. Držeći se veoma važno, izvadio je list zgužvanog papira iz džepa na prsluku i pružio ga grofu. - Ovdje negdje imam i olovku. Nikad nikamo ne idem bez toga. Korisno je za svjedoke i dojave, znate, gospodine. Philip je nestrpljivo lupkao nogom po tlu. Istrgnuo je pribor za pisanje iz čovjekove ruke i načrčkao svoje ime. - Evo. - O, hvala, milorde. Hvala, vaše gospodstvo. - Čuvar zakona i reda pogledao je papir, a zatim se s poštovanjem zagledao u njegovo gospodstvo. Octaviino se uzrujano lice pojavilo na prozoru kočije. Još uvijek je histerično plakala, ali joj je pogled bio oštar i pronicav dok je gledala Ruperta kojeg su dva čovjeka grubo RafaelaR

188

Anna

podizala na noge. Krv mu je i dalje tekla s čela, natapala mu masku i zasljepljivala ga, ali ništa za njega nije mogla učiniti. Kad bi sama pokušala obrisati krv, ugrozila bi vlastitu ulogu žene izvan sebe od šoka. Predloži li da je oni obrišu, skinuli bi mu masku. Bilo kakav postupak odao bi jedno od njih, a kad se otkrije Rupertov pravi identitet, sve će biti bespovratno izgubljeno. Stoga je nastavila tiho plakati, premda joj se srce ispunilo bijesom kad je vidjela kako su ga divlje podigli na konja, vezali mu ruke za sedlo iza leđa, a noge za stremene. Rupert se njihao u sedlu, još uvijek omamljen od udarca u glavu. Pokušao je treptanjem ukloniti krv iz očiju i fokusirati se na Octaviino lice, osjećajući njezin pogled na sebi, ali je vidio samo nejasnu maglu. Kroz njegovu se beznadnu strepnju provlačila misao o vlastitoj aroganciji kad je odbio Benovu pomoć. Možda se ovo ne bi dogodilo da je Ben čuvao stražu. Sad će ga baciti u tminu zatvora Newgate, a Octaviu ostavlja ovdje. Ostavlja je Philipu. Jer Philip će sad očekivati da ona ispuni svoja obećanja. Jedan od ljudi povukao je Petera stazom, a veliki je konj puhao kroz nos i zabacivao glavu zbog grube ruke na svojem ularu. Težina njegova gospodara nije bila pravilno raspoređena u sedlu, a konja je zbunjivao osjećaj da je bez jahača iako nije bilo tako. Nemirno je poskakivao i Rupert je izgubio ravnotežu, klizeći ustranu. Uspio se prstima uhvatiti za sedlo iza sebe i ponovno se uspraviti. No to je pojačalo njegovu mučninu. Dugo će trajati jahanje natrag do Londona. Krenuli su tako da su njegovi tamničari žustro hodali uz konja. Octavia ih je gledala kako se udaljavaju . Njezin je um sad mahnito radio. Dopusti li sebi razmišljanje o Rupertovoj zloslutnoj sudbini, to će je paralizirati. Dopusti li sebi razmišljanje o njegovim trenutnim fizičkim nedaćama, obuzet će je beskorisno suosjećanje pa će i sama osjećati te patnje. Sad se mora maknuti od Philipa. Kada to učini, moći će razmišljati o sljedećem koraku. - Vozi dalje, kočijašu. - Philip je pucnuo prstima kočijašu koji je cijelo vrijeme ostao na svojem sjedalu i zabezeknuto zurio u prizor pred sobom. - Selo Wildcroft. Skočio je natrag u kočiju i zatim ostao bez riječi. -Grom i pakao! Octavia je ležala na podu, bez svijesti, sa skutima raširenim oko sebe, zatvorenih očiju. - Koji je ovo vrag? - Kleknuo je kraj nje baš kad je kočija uz trzaj pošla naprijed. Izgubio je ravnotežu, srušio se ustranu i bolno se udario u lakat. - Prokletstvo! - Psujući, opet se nagnuo nad njome. - Što ti je? - Pljusnuo ju je po obrazu, a kada to nije djelovalo, pljusnuo ju je jače. Octaviine su se oči polako otvorile. - O, milorde. Zacijelo sam izgubila svijest. To se katkad događa u ovim okolnostima, a mislim da nisam ponijela svoje mirišljave soli. Nisam to očekivala, znaš. O, milorde, doista mi je loše. Philip je zapanjeno zurio u nju. - Kako to misliš, dovraga, u ovim okolnostima? oštro je pitao. - I jasno da to nisi očekivala. Koliko su te puta pljačkali na cesti, prokletstvo? Octavia je opet zatvorila oči. - Ne, nisam na to mislila, milorde. Jasno da mi se nikad ranije nije dogodilo nešto tako strašno. Riječ je ... o, zaboga, ne znam kako bih objasnila. - Sjedni. - Zavukao joj je ruke ispod pazuha i podigao je. - Zaboga, nisi baš lagana gunđao je vukući i gurajući dok ju nije uspio smjestiti na sjedalo, a ondje je nemoćno sjedila u kutu. - Dakle, o čemu govoriš? RafaelaR

189

Anna

- Šok... sigurno je to krivo ... - šaptala je. - Ne znam kako bih to rekla... tako mi je neugodno, milorde. To je ženska stvar ... - Što? - Zurio je u nju. - Kakve su to besmislice, dovraga? Trepavice su joj lebdjele nad obrazima. - Mjesečnica, milorde - šapnula je. - Sigurno ju je šok izazvao. Rano je ... ali katkad ... - Dragi Bože na nebesima! - uzviknuo je i bacio se na sjedalo. - Zar mi govoriš da si nečista? Octavia je cvilila. - Tako me boli, milorde. Trbuh me strašno boli. Molim te, odvedi me kući. Philipov pogled bijesa i gnušanja mogao je ubiti. Drškom mača udario je po stropu kočije. - Da, gazda? - Na prozoru se pojavila naopako okrenuta kočijaševa glava. - Okreni se. Vraćamo se u London. - Dama je pomalo uzrujana, rekao bih - obzirno je primijetio kočijaš. - Okreni taj prokleti fijaker! - bio je jedini odgovor što ga je dobio. Povukao se uz flegmatično slijeganje ramenima i okrenuo vozilo na uskoj cesti. Tandrkali su se uskom stazom, željezni kotači poskakivali su preko kamenčića, a konji su jednako kao i kočijaš jedva čekali da se vrate na glavnu i prometniju cestu. U kočiji je Philip sjedio u svojem kutu i mrzovoljno grickao nokat, bijesno zureći u zgrbljenu i još uvijek uplakanu figuru žene koju je namjeravao učiniti svojom ljubavnicom. Neki je vrag umiješao svoje prste u ovo. Ali on će je imati. Prsti su mu se savili. Dio njega želio je završiti s njom i njezinim slabašnim ženskim žalopojkama. No jača od toga bila je odlučnost da neće odustati nakon što je nešto naumio. Još uvijek ju je želio, čak i sada, kad se snažna i vatrena žena, koja ga je u početku privukla, pokazala jednako slabom, mlitavom i osjećajnom kakav je ostatak njezine vrste. Imat će je. Nabit će rogove Rupertu Warwicku. Dok su prelazili Westminster Bridge, udario je po krovu. - Najprije vozite do St. James's Squarea - rekao je. – Nemaš ništa protiv, draga moja, da se sama vratiš kući? pitao je s podrugljivom zabrinutošću. - Baš ništa, Philipe - rekla je. Laknulo mu je kad je vidio da se donekle pribrala. Čudno, ali na njezinu se licu vidjelo veoma malo znakova ranije uzrujanosti i histeričnog plakanja. Zapravo, doimalo se ljepšim no ikad, tako blijedo u sjenkama, očiju kao zlatnim jezerima, vlažnim od jedva zamjetljivog ostatka suza. - Ispričavam se - ponizno je rekla kad se kočija zaustavila ispred kuće Wyndham. Ne znam kako bih ti se mogla dovoljno ispričati. Ali uz toliko uzrujavanja ... - O, nije važno - nestrpljivo je rekao. - Zapravo me ne zanima intimno funkcioniranje ženskog tijela. Sljedeći put ću ja sve organizirati i neće biti nikakvih nezgoda i nikakvog odgađanja, gospo. Skočio je iz kočije kao da jedva čeka da se makne od njezine kontaminirane nazočnosti. Octavia je odahnula od olakšanja. To je bila očajnička varka, ali jedino što joj je onako naprasno palo na pamet. Nije vjerovala da bi njezin šok zbog prepada bio dovoljna RafaelaR

190

Anna

izlika za Philipa. Mogao ju je na neki način primorati da nastave s dogovorom. Što je moglo biti veoma nezgodno, i ne samo zato što ih u selu Wildcroft nije čekalo zgodno ljubavno gnjezdašce. No sad ga se oslobodila. Najprije mora poći k Benu. Ben će znati kako se posjećuju zatvorenici u Newgateu. Znat će što će Rupertu trebati da bi njegovo zatočeništvo postalo podnošljivije. Imala je neku neodređenu ideju o tome da se svašta može kupiti kao što je popuštanje stiska okova, i lijekovi. A njegovu ranu na glavi treba očistiti. U jednom su joj se groznom trenutku pred očima pojavila vješala na Tyburn Treeu kakva su bila onoga dana kad je upoznala Ruperta Warwicka. Dva tijela, crne figure u zoru, vise s vješala. Trepnula je kako bi rastjerala tu sliku. Ne smije na to misliti. Ne smije misliti ni na što osim kako će poboljšati uvjete njegova zatočeništva, a potom osmisliti njegov bijeg. Mora postojati neki način. Spoznaja da nitko nikad nije pobjegao iz Newgatea bila je još jedna neugodna misao. Možda bi mogla kupiti njegovu slobodu. Svi su tamničari korumpirani. To je općepoznato. A oni imaju novca. Ohrabrena tim planovima, skočila je van kad se kočija zaustavila u Dover Streetu. Philip nije platio kočijašu, naravno, premda bi to bio džentlmenski postupak. Pružila je čovjeku zlatnik i potrčala u kuću . - Neka dovedu mojega konja, Griffine. I danas neću jesti kod kuće. Griffin je već obaviješten da lord Warwick odlazi iz grada na nekoliko dana, pa Rupertovu odsutnost ne mora objašnjavati osoblju, kao ni bilo kome drugome. Ne ukoliko to dulje ne potraje. Ne, nemoj tako razmišljati! Deset minuta kasnije već je jahala natrag prema Westminster Bridgeu. Pritisnula je kobiline bokove kako bi ubrzala, poželjevši da na ovom poslu jaše Petera. Što će učiniti s Peterom u Newgateu? Hoće li ga ona i Ben moći odvesti? To pitanje nije relevantno za Rupertovu sigurnost, ali se njezin um fiksirao na to tako da nije mislila ni na što drugo. Kobila je dala sve od sebe, ali nije se mogla uspoređivati s Peterovom brzinom, pa je bilo gotovo šest sati kad je Octavia stigla u Royal Oak. Krakati Freddy nije se pojavio kad je ujahala u dvorište, pa je skočila s konja, omotala uzde oko ograde i ušla u krčmu. - Ben? Bessie? Rupert je rekao da su njih dvoje njegovi odani prijatelji, te da će biti i njezini ako ih ikad zatreba. Stoga je, kad se Bessie pojavila iz kuhinje, namrštena i s kuhačom u ruci, Octavia jednostavno rekla: - Uhvatili su Nicka. Gdje je Ben? Bessieno se koščato lice iskrivilo i Octavia je pomislila da će žena zaplakati. Tada Bessie otresito reče: - On je u kolibi, čeka Nicka. Dođi unutra i kaži mi što se dogodilo. Poslat ću Tab po njega. - Ne, ja ću poći, ako mi kažete kojim putem. Moj konj je vani. - Kamo su odveli Nicka? - U Newgate. Čuvari zakona i reda. Recite mi kako ću naći Bena. Bessie je na hitnost u njezinu glasu reagirala kratkim kimanjem. Izišla je na ulicu . - Pođite cestom do kraja. Zatim puteljkom preko polja. Prijeđite potok i držite se desno. Nakon otprilike četiristo metara proći ćete kroz živicu na stazu. Ondje skrenite desno. Koliba će biti ispred vas. RafaelaR

191

Anna

- Prepoznat ću je - reče Octavia. - Premda je bio mrak kad sam zadnji put bila ondje. - Uzjahala je kobilu. - Dovedite Bena natrag ovamo prije nego pođe s vama. Trebat će ga smiriti - reče Bessie. - Kao i vas, rekla bih. Zvučalo je kao da govori preko volje, ali Octavia je počela učiti da treba ignorirati ženin ton i slušati ono što se krije ispod površine. Slijedila je upute dok je padao sumrak i stigla do kolibe baš kad se na nebu pojavila zvijezda večernjača. Kuća je djelovala napušteno, vrata i prozori bili su čvrsto zatvoreni. Konjušnica je bila niska građevina u malenom dvorištu iza kuće. Kobilina kopita udarala su po kamenim pločama. Kuhinjska su se vrata naglo otvorila. - Gdje je Nick? - Ben je istrčao na dvorište. - U Newgateu - reče Octavia. - Znao sam! - gunđao je. - Znao sam da ne može tako dugo izbivati bez razloga. - Bessie želi da se vratimo u Royal Oak. - Octavia se nagnula dolje i ispružila ruku. - Možete li jahati iza mene? - Da. - Prihvatio je njezinu ruku i nespretno se popeo u sedlo iza nje. - Recite mi što se dogodilo. Znao sam da ne bi smio odlaziti na cestu iz osobnih razloga. Činio je to zbog mene. Jer nisam mogla ispuniti prvobitni dogovor. Ali Octavia to nije rekla. Umjesto toga, što je smirenije mogla objasnila je što se dogodilo. - Čekali su ga, Bene. Čuvari su rekli da im je netko dojavio. Ben je ispod glasa opsovao. - Neka mi Bog pomogne, a ja sam mu rekao da nitko ne špijunira. Objesit ću Morrisa za nokte dok iz njega ne izvučem istinu. - Kasnije - reče Octavia. - Sad imamo prečih briga. - Da - složio se Ben. - Nicku će trebati novac za podmićivanje tamničara. Onda bismo trebali potražiti odvjetnika. - Odvjetnika? - uzvikne Octavia. - Odvjetnik ga neće spasiti od vješanja, Bene. Uhvaćen je na djelu. Moramo ga izvući odande. - Da - reče Ben, ali glas mu je bio tih i malodušan. - Nemojte mi reći da se to ne može izvesti - vatreno će Octavia. - Nemojte mi to reći, Bene. Rukom joj je ovlaš dotaknuo leđa u utješnoj gesti. - Vidjet ćemo što možemo učiniti, gospođice.

RafaelaR

192

Anna

21. poglavlje

Rupert je vukao noge po blatnjavom zemljanom podu, a okovi na njegovim gležnjevima zveckali su sa svakim mukotrpnim korakom. Oči mu se još nisu privikle na mrak, ali čuo je stenjanje, zveket i struganje dok su se sa svakom kretnjom pomicali okovi drugih zatvorenika u tamnici duboko ispod londonskih ulica. Bilo je užasno hladno, a kad je uspio pronaći zid, njegove su ruke napipale debeli sloj žitkog blata koje se cijedilo niz kamen. Odustao je od naslanjanja na zid, premda su ga boljeli svi udovi i u glavi mu je svirao cijeli orkestar udaraljki. Oni koji su ga uhvatili nisu s njim bili osobito nježni, pa je dobio nekoliko udaraca čizmama u rebra i bubrege prije nego su ga dvojica tamničara bacili u ovu prljavu rupu. Silno je želio sjesti, ali je znao da ovako slab ne bi mogao ponovno ustati, pogotovo ne s okovima teškim po četiri kilograma. Gležnjevi su mu već bili posve ranjavi, a kad je podigao okovane ruke kako bi pokušao ukloniti zgrušanu krv s oka, čelo mu se oznojilo od napora i morao je hvatati dah. Netko se nakašljao bolno suhim, hrapavim zvukom, a zatim su i ostali počeli kašljati. Rupertove su se oči počele privikavati na mrak pa je razabrao sklupčane figure na tlu. Hrpe krpama pokrivenih kostiju gledale su u njega, svi posve nijemi, ako se izuzme kašljanje. Zatvorska groznica, pomislio je. Sa svakim je udahom uvlačio zaraženi zrak ove odvratne tamnice koja zaudara po smradu izmeta. No možda je lakše umrijeti od zatvorske groznice nego na vješalima. Koljena su mu klecala od nastojanja da ostane na nogama, a lanci na njegovim zapešćima potezali su mu ruke kao topovske kugle. No nije vjerovao da će ga dugo držati u ovoj rupi. Uobičajeni je postupak baciti novog zatvorenika u okovima u najgoru tamnicu, pustiti ga da ondje neko vrijeme pati kako bi bio spreman platiti svaku iznudu što je zahtijevaju njegovi tamničari da bi mu olabavili okove i smjestili ga na neko udobnije mjesto. - Ali kako dugo će ga ostaviti da meditira u ovom užasu? Bio je žedan, ali u mraku nije vidio nikakvu posudu s vodom. Konačno se prepustivši, naslonio se na prljavi zid, savivši koljena i pritisnuvši ramena i leđa o kamen tako da su njegove noge nosile nešto manju težinu. Netko je cvilio na podu kraj njegovih nogu i on se pomaknuo ustranu kako ne bi čizmama dotaknuo tu osobu. Nastojao je ne misliti o Octavii, ali nije uspijevao iz glave izbaciti mučne slike njezine prisilne predaje Philipu. Vidio ju je onakvu kakva je bila tog jutra: sjedila je u krevetu, blistava kosa rasula joj se po ramenima, tamni vrhovi njezinih bradavica nazirali su se ispod spavaćice, oči su joj bile pune bola i osjećaja da je izdana. Sigurno je mogao nešto učiniti da ublaži njezinu bol, popravi raskol. Nije dopustio da mu zapreke stoje na putu do cilja otkako je kao očajno dijete pobjegao iz Wyndham Manora. A ipak, kad je Octavia podigla zid između njih, sagnuo je glavu i prihvatio njezinu odluku. Prihvatio ju je jer je sebi rekao da to nije važno. Rekao je sebi da ne treba Octaviu, osim za ulogu što ju je morala odigrati u njihovom zajedničkom pothvatu. RafaelaR

193

Anna

Govorio je to sebi, ali mu je bol u srcu rekla da laže i znao je da je prihvatio njezino povlačenje jer je ono što joj je učinio neoprostivo. Uska rešetka na vratima povučena je unatrag, a zvuk je glasno odjeknuo u smrdljivoj tmini. Tada se opet zatvorila. Ključ se okrenuo u bravi i začuo se tresak kad je uklonjena teška šipka. Rupertovo je srce poskočilo i on se uspravio. Kada dođu po njega, neće ga naći malaksalog i molećivog. Ali nisu došli po njega. Vrata su se otvorila i nešto je bačeno u tamnicu. Kotrljalo se po kamenim pločama i hrpe dronjaka oko Rupertovih nogu kao da su oživjele. Puzale su, grabile, režale, kidale štrucu kruha, poput izgladnjelih pasa. Rupert je zatvorio oči pred tim prizorom. Neka mu Bog pomogne ako ikada dođe do te faze. Ali to se neće dogoditi. Čuvari zakona i reda koji su ga uhvatili pokrali su sve što je imao, uključujući i njegov sat, ali Ben će doći s novcem. Octavia će sigurno obavijestiti Bena o katastrofi. Čim se bude uspjela maknuti od Philipa ... Zastenjao je, a očajan je zvuk bio tako sličan onima što ih je slušao da se počeo osjećati bliskiji s drugim zatvorenicima koji su se još uvijek otimali i slabašno borili za ostatke kruha. Glava mu je pala na prsa, ruke su mu nemoćno visjele, težina okova potezala mu je ramena. Morat će sjesti na pod. Međutim, tvrdoglavi ga je ponos držao na nogama. Jedini zvukovi u tamnici bili su tihi životinjski krikovi ispresijecani silovitim napadajima kašlja, a njega je izostanak ljudskih glasova dezorijentirao jednako kao i mrak... i činio se strašnijim. Ostali zatvorenici bili su tako izgubljeni u neljudskoj patnji da nisu čak ni vidjeli drugo ljudsko biće. Ruke i noge obamrle su mu od hladnoće, a ramena su mu vrištala u agoniji od težine okova. Nastojao je stajati posve nepomično jer su okovi na njegovim gležnjevima strugali po ranjavoj koži čak i na najmanji pokret stopala. Utonuo je u trans sličan noćnoj mori, Izazvan fizičkim bolovima i neopisivim umorom, ali je i dalje ostao na nogama, premda naslonjen na zid, kad se rešetka na vratima opet otvorila. Zatim je uslijedio zvuk okretanja ključa u bravi i podizanje šipke. Ovaj put su se vrata posve otvorila i Rupert je bolno zatreptao na iznenadnoj svjetlosti petrolejke što ju je tamničar visoko podigao, prvi put osvjetljavajući prljavu tamnicu. Tada je ugledao osobu iza tamničara. Vitka figura odjevena u crno od glave do pete, lica skrivenog iza gustog crnog vela. - Bože na nebesima! - užasnutim glasom reče Octavia, odgurne tamničara i uđe u kal. Ruperta je obuzeo užas. - Van! Tikvane jedan, izvedi je odavde! - zaurlao je na tamničara glasom ispunjenim panikom. - Razboljet će se u ovom zaraženom zraku. Izvedi je odavde! - Eh, polako - reče tamničar. - Tvoja prijateljica željela je vidjeti kako ti je. Mislio sam da ti činim uslugu. - Cerio se zatvoreniku u svjetlosti petrolejke, jednim okom škiljeći prema vlažnom stropu. Rupert je uložio svu svoju snagu i pošao naprijed, povukavši lance za sobom, ignorirajući vrisak bolnih mišića i ranjave kože. - Octavia, odlazi! Ali nije se obazirala na njega, već je zateturala unutra. - O, dragi moj, što su ti učinili? - Uhvatila je njegove ruke, bespomoćno mu trljajući obamrle prste. - Dobro, izlazi odavde - tamničar reče Rupertu i opet se naceri. - Tvoji su prijatelji platili da bi ti olakšali. Sreća za tebe, Lorde Nick. RafaelaR

194

Anna

Rupert je vukao noge prema svjetlu petrolejke. Osjećao se kao veoma star čovjek koji je obitavao u podzemnoj špilji, daleko od svjetla. A ipak je znao da u ovoj tamnici boravi tek nekoliko sati. Koliko bi trebalo da se slomi? Manje no što je nekoć smatrao mogućim. To je bilo ponizno priznavanje vlastite krhkosti. Octavia ga je još uvijek držala za ruku i očajnički ga vukla prema vratima, kao da se boji da će zauvijek biti osuđen na ovu rupu ako ga ne izvuče odande. - Nisi imala pravo doći ovamo - bijesno je rekao, a sva je njegova slabost kao nekim čudom nestala pred strahom za nju. - Od svih praznoglavih budalaština što si ih mogla učiniti. Zašto nisi rekla Benu umjesto da sama dođeš? - Rekla sam mu. Pregovara s tamničarima za Petera - rekla je Octavia, a suze su joj navrle na oči, ne zbog oštrine njegova tona, već zbog šoka kad je vidjela u kakvom je stanju. Kako nekoliko kratkih sati može tako uništiti čovjeka? - Tamničaru, skinite te okove! - zahtijevala je i zgrabila čovjeka za nadlakticu dok je hodao ispred njih. - Kako može s time hodati? Ovaj hodnik je jako dugačak. Gležnjevi su mu ostrugani do kosti. Suze su joj se osjećale u glasu, ali nisu umanjile bijes njezine odlučnosti. Znala je da oboje posve ovise o dobroj volji i pohlepi tamničara, koji Ruperta može baciti natrag u tamnicu ako tako odluči, bez obzira koliko će mu novca ponuditi, ali joj je glas ostao zapovjednički dok se borila da vlastitom voljom nadjača čovjekovu potencijalnu pakost. - Učini to, čovječe! Sada! - Ne mogu - rekao je. - Trebat će ih skinuti u vratarskoj kućici. To ćemo učiniti kad stignemo gore. - Dragi Bože - uzrujano će Octavia. - Dopusti da ti ih ja pridržim. - Sagnula se i pokušala podići lance, ali su bili preteški za nju, te ih je ispustila uz malodušni uzvik. - U redu je, Octavia - rekao je Rupert, lecnuvši se jer su njezina nastojanja da mu pomogne napravila više štete nego koristi. - Hodao sam ovamo, mogu hodati i natrag. - Ali to je barbarski! - Da - suho se složio. Odjednom se poželio nasmijati jer mu se žilama širilo najslađe olakšanje. Ovo je Octavia koja mu je nedostajala tijekom proteklih tmurnih tjedana. Ponovno je privlačna, hrabra, otvorena i iskrena partnerica koju je neočekivano zavolio i koju treba. Ispod tog priznanja tekla je spoznaja da ne bi mogla tako brzo poći po Bena i doći mu pomoći da je bila primorana održati ljubavni sastanak s Philipom. - Ti si pravi anđeo milosrđa, draga moja, ali volio bih da nisi došla. - No znao je da bezočno laže. Baš kao što je znao da mora ignorirati vlastite želje i pobrinuti se da Octavia po drugi put ne ugrozi svoje zdravlje ili svoj identitet. - Nisi valjda očekivao da neću, je li? - Zvučala je ozlojeđeno, ali nije joj vidio lice ispod gustog vela. - Očekivao sam da ćeš imati više razuma. - Zastao je, teško dišući, nastojeći ignorirati bol u svojim gležnjevima. Koliko još moraju hodati dok ne stignu do svjetla i zraka? Počeo je govoriti tiho, ali uvjerljivo, dok je tamničar hodao dalje, naoko nesvjestan činjenice da su oni stali. - Budeš li se držala podalje od mene, nema baš nikakve potrebe da te otkriju. Nitko ne zna moj pravi identitet, a vjerojatno ga neće ni saznati sve do suđenja. Dotad ćete ti i tvoj otac otići na sigurno, natrag u Northumberland. Vijesti o suđenju i pogubljenju RafaelaR

195

Anna

drumskog razbojnika neće dospjeti tako daleko, a čak i da dospiju, to neće izazvati posebno zanimanje. - Nemoj tako govoriti - rekla je ljutitim šaptom. - U svakom slučaju, ne mogu me otkriti. Nitko ne zna tko sam jer me skriva ovaj veo, a neće ni znati. Zatvorenici cijelo vrijeme imaju posjete. - Ej, vi tamo! Dolazite li, ili vam se dolje tako svidjelo da želite ostati ondje? doviknuo je tamničar, visoko podigavši petrolejku. - Odvratni nitkov - progunđa Octavia. - Nasloni se na mene, Rup ... želim reći, Nick. Stavi ruku na moje rame. Osmjehnuo se, ali nije prihvatio ponudu, već je skrenuo misli na ono što će reći Benu kad ga vidi. Tvoj čovjek je zacijelo poludio kad je doveo Octaviu u Newgate. Nije ju samo doveo, već joj je dopustio da sama siđe u otrovnu utrobu tamnice. Na kraju ledenog, vlažnog hodnika konačno se pojavilo spiralno stubište. - Kako ćeš se popeti? - nesretno je pitala Octavia. - Jednom sam se spustio tim stubama - reče Rupert i iskrivi lice u grimasu. Zapravo, nije baš sišao stubama, već su ga oni koji su ga doveli gurnuli odozgo. Međutim, penjanje je bilo teže no što je mogao zamisliti, te je bio obliven znojem kad je napokon stigao do vrha stubišta. No na vrhu je bilo svjetla i malo zraka. Zrak je i dalje bio zagušljiv, još uvijek je zaudarao po izmetu, ali se malo pomicao na slabašnom povjetarcu koji je dopirao kroz prozore postavljene visoko na zidovima prolaza. Lica su se natiskivala uz rešetke krcatih ćelija dok su napredovali hodnikom. Octavia je gledala u pod ispred sebe, zahvalna na velu koji joj je skrivao lice pred iscerenim gledateljima koji su im dovikivali dok su prolazili, uglavnom psovke, uz poneku suosjećajnu primjedbu zbog Rupertove sudbine. Tamničar je otvorio vrata na kraju hodnika i oni su stigli u zatvorsko dvorište. Bilo je pusto jer su svi zatvorenici zaključani preko noći, a Rupert je duboko udahnuo topli noćni zrak. Kos je počeo pjevati, oponašajući slavuja, i njega je ispunio snažan osjećaj svijesti o tome kako je život dragocjeno krhak. - Ovuda. - Tamničar ih je poveo u uski prolaz između dva zatvorska krila. Vodio je do zatvorske kapije gdje se nalazila malena zgrada na ulazu u zatvor. Rupert ju je prepoznao - stražarska kućica gdje su mu stavili okove na gležnjeve i zapešća. Unutra je sjao žeravnik, a krupan, ćelav čovjek podigao je pogled s mijeha kad su ušli. - Skini ih, Joe - rekao je tamničar i pljunuo u prašinu. Čovjek nije pokazao nikakvu reakciju. Nešto je progunđao i pokazao blok nasred prostorije, a Rupert je onamo podigao desnu nogu. Čovjek je dvaput zamahnuo čekićem i okovi su se otvorili. Rupert je podigao lijevu nogu na blok, a ćelavi je čovjek napao okove užarenim kliještima. Octavia je stajala na vratima, a srce joj je skočilo u grlo dok je strepila da će kliješta dotaknuti Rupertovu nogu. No okovi su se otvorili i drumski je razbojnik stajao slobodan. Na isti je način riješen problem okova na njegovim zapešćima i on je s olakšanjem razgibao ramena. - Morat ćemo ih opet staviti kad odeš u Old Bailey - reče tamničar. - Ali sve dok se redovito plaća, moći ćeš se slobodno kretati ovuda ... dok te ne presele u ćeliju za osuđenike, jasno. RafaelaR

196

Anna

Ovo posljednje izgovorio je kao da je to samo po sebi razumljivo, a Rupert je to izbacio iz misli. Znači, premještaju ga u dio zatvora rezerviran za one dovoljno bogate da plate za udobnosti i privatnost džentlmenske rezidencije. Cijena za pristup onamo je tri gvineje. Rupert je toliko sam platio za Geralda Abercorna i Dereka Greenthornea, kao i deset šilinga i šest penija tjedno kako bi svaki imao svoj krevet. Očito su se Octavia i Ben pobrinuli za neophodno plaćanje. On i Octavia slijedili su tamničara do unutrašnje kapije i potom uza stube. U prostrane i prozračne sobe ulazilo se s hodnika na vrhu. Zrak je bio čist i svjež, a iza vrata su se čuli glasovi i zveckanje čaša, zaključanih za noć. Tamničar je otvorio vrata na kraju hodnika. - Evo, Lorde Nick. Zahvaljujući vašim prijateljima, imate cijelu sobu samo za sebe. Raširio je ruke, opet se nacerio i rekao: - Pa, ostavit ću te s tvojom prijateljicom. Kad gospođica bude spremna za odlazak, bit ću na donjoj kapiji. - Dvadeset osam šilinga tjedno - mrko će Octavia kad je tamničar otišao. - Ali sigurno ne bi želio s nekim dijeliti sobu. Podigla je veo i zabrinuto ga promatrala. Oči su joj bile ogromne na smrtno blijedom ovalnom licu. - Ne - složio se i pogledao naokolo. U tu bi se sobu inače moglo smjestiti četiri čovjeka, što objašnjava pretjeranu cijenu. - Tu je i pralja koja će čistiti i skrbiti za tebe - Octavia je nastavila s istom zabrinutom ozbiljnošću. - Tvoji će obroci dolaziti iz kuhinje zatvorske uprave. Misliš li da će ti biti udobno? Rupert se kiselo osmjehnuo. - Onoliko udobno koliko je to u zatvoru moguće - rekao je. - Dakle, Octavia, više ne smiješ dolaziti ovamo. - Nemoj biti apsurdan - rekla je. - Sjedni da ti operem krv s glave. U vrču ima vruće vode, a Ben će ti donijeti vino i večeru iz obližnje krčme. Gurnula ga je na stolicu i nježno odmaknula slijepljenu, krvlju natopljenu kosu s posjekotine na njegovu čelu. - Onaj gad - rekla je i izlila malo vruće vode u posudu. - Nije te morao onako udariti. - Kako si se uspjela riješiti Philipa? - Odustao je od pokušaja da je urazumi. Glava ga je previše boljela da bi mogao suvislo razmišljati, a njezin je dodir bio hladan i umirujući. - Ah, to - reče Octavia, zubima uhvati donju usnu, mršteći se dok se koncentrirala. - Pa, rekla sam mu da imam mjesečnicu ... da je stigla prerano zbog šoka izazvanog napadom na kočiju. - Octavia! - uzviknuo je i glasno se nasmijao, ali se odmah lecnuo kad mu je glavu proparala bol. - To mi se činilo sasvim prikladnim - rekla je i nasmiješila se, nježno razdvajajući pramenove slijepljene kose. Mučne su okolnosti na trenutak izblijedjele zahvaljujući predivnom osjećaju da su opet zajedno, bez grozne suzdržanosti kakva je vladala posljednjih nekoliko tjedana. Ono što se nekoć činilo od tako vitalne važnosti, sad se doimalo nevažnim, a ona nije mogla razumjeti kako je dopustila da ih to razdvoji. No s druge strane, sve je relativno, a osim užasne stvarnosti sadašnjeg trenutka, veoma malo toga može biti osobito važno. - Eh, Nick. Baš mi je drago da si našao nešto čemu se možeš smijati. - Ben je govorio s vrata, a glas mu je i stodobno bio tmuran i zbunjen. Ušao je u sobu i na stol stavio košaru što ju je nosio. Rupert se okrenuo s osmijehom na licu. - Prijatelju, u ovoj fazi mogu se samo smijati ili plakati. - Ispružio je ruku, a Ben ju je čvrsto i toplo stisnuo objema svojima. RafaelaR

197

Anna

- Što se može učiniti? - bespomoćno je rekao. - Naći ću najboljeg odvjetnika ... - Nemoj bacati novac na odvjetnika - reče Rupert. - Jednako dobro kao i ja znaš da uopće neće koristiti. - To sam i ja rekla - reče Octavia, i dalje se baveći ružnom ranom. - Moramo te izvući odavde. Rupert i Ben su razmijenili poglede preko njezine glave, ali ništa nisu rekli. - Jesi li donio dovoljno večere za sve nas, Bene? - nastavila je kao da nije opazila njihovu šutnju, premda jest. - Priznajem da sam užasno gladna i rado bih popila čašu vina. - Da, tu je pita od teletine i šunke, dimljena jegulja, lijep komad sira i dvije boce burgunca. - Ben je počeo vaditi stvari iz košare. - Dovoljno za nas troje. - Eto, je li sad bolje? - Octavia je namršteno proučavala svoje djelo. - Veoma je duboka. Sigurna sam da bi ti to liječnik morao sašiti. - Ne, nema potrebe. - Ali imat ćeš ogroman ožiljak. Rupert slegne ramenima. Jedan ožiljak više ili manje na mrtvacu ništa neće promijeniti. Nije to rekao, ali nije ni trebao jer se Octavia naglo okrenula i stisnula usne. - Ima li kakvih pehara za vino, Bene? - Ima, donio sam ih iz krčme. - Ben je ulio vino u tri kositrena pehara. - Nikad nisam očekivao da ću s tobom piti ovdje unutra, Nick. Za to okrivljujem sebe. - Nema potrebe. - Rupert je popio nekoliko gutljaja. - Netko je dojavio čuvarima zakona i reda. Tko je to mogao biti? Razumno je pretpostaviti da je to netko iz Royal Oaka. Ben se namršteno zagledao u svoj pehar. - Morris nije bio ondje tog poslijepodneva kad smo razgovarali o tome. Ali novi konjušar je bio. Radio je kraj zida dok smo mi razgovarali s druge strane, kad bolje promislim. - Što znaš o njemu? - Veoma malo. Ali ću brzo saznati više - mrko će Ben . - Zaključavanje vrata konjušnice nakon što je konj pobjegao - primijeti Octavia. Dosad ju je nosila odlučnost da osigura Rupertovu udobnost, ali nakon što je postigla sve što je mogla, polako ju je obuzimala hladna strepnja. Ovo je i dalje Newgate. Rešetke i zidovi jednako su debeli, čak i u ovoj prostranoj sobi. A ona još nema nikakvu ideju kako bi organizirala njegov bijeg. Kad bih donijela žensku odjeću - polako je rekla -mogao bi se prerušiti i izići iz zatvora s drugim posjetiteljima. - Draga moja, motrit će na mene bez prestanka - blago će Rupert. - I provjeravat će sve što doneseš ovamo. Drumski razbojnik Lord Nick previše je dragocjen plijen da bi se prema njemu nemarno odnosili. Kad bi me otkrili u pokušaju bijega, opet bi mi stavili okove i bacili natrag u tamnicu. - Ali ne možeš jednostavno odustati! - uzviknula je i nestrpljivo odmahnula glavom kad joj je Ben ponudio pitu od teletine i šunke. Odjednom je posve izgubila apetit. Objesit će te ako te proglase krivim. Rupert uzdahne. - Nemojmo sad o tome razgovarati. RafaelaR

198

Anna

Popij vino i Ben će te odvesti kući. - Oko usta su mu se vidjele bore umora, a u očima napetost i patnja zbog jake glavobolje i isprebijanog tijela. Octavia je odmah ustala. - Doći ću ujutro. - Više bih volio da ne dođeš - tiho je rekao. - Ben će voditi računa o mojim potrebama. - Bolje no što bih ja mogla? - Zlatne su oči bile povrijeđene, usta mekana od malodušnosti. - Ne u svemu - rekao je i zavjerenički se osmjehnuo. Ben se nakašljao. - Peter je u konjušnici krčme. Gospodin Akerman, upravitelj, dao mi ga je bez previše problema. - Dobro. - Rupert je pomalo nesigurno ustao jer ga je zapljusnuo val vrtoglavice. - Odvedi Octaviu kući, Bene, na sigurno. - Da, hoću. Idemo, gospođice. Octavia je odlučno stajala. - Zašto noćas ne bih ostala ovdje? Tvoju će ranu trebati previjati i ... - Ne - odlučno ju je prekinuo Rupert. - Idi sad. Privukao ju je k sebi i lagano joj poljubio čelo. - Poslušaj me, Octavia, i nemoj dolaziti. Ne želim te kompromitirati. - Ne mogu te poslušati - rekla je. - Žao mi je. - Podigla se na prste i poljubila mu usta. - I nećeš me kompromitirati. Čekaj da me sutra vidiš. Nećeš me prepoznati. Smiješila se, ali nije uspjela prikriti napor što ga je u to morala uložiti. - Sad se odmaraj, a sutra ću donijeti malo tinkture opijuma. Trebala sam se danas toga sjetiti, ali bilo je tako mnogo... - Frustrirano je raširila ruke i potom se okrenula da ode. Rupert je slušao kako se njihovi koraci udaljavaju kamenim stubištem, a potom se bacio na jedan od kreveta i spojio ruke iza glave. Koliko će vremena proći prije nego ga odvedu na suđenje? Odvjetnik bi mogao malo odugovlačiti, naravno. To bi bila jedina prednost. No želi li on da se odugovlači? Želi li svoje dane i noći provoditi u ovoj sobi, svjestan da nema budućnosti? Svjestan da će odavde izići na kolima koja će ga odvesti do Tyburna? Sigurno bi bilo bolje da to što prije završi. No također je znao da čak i nakon proglašenja smrtne kazne čovjek može mjesecima čekati pogubljenje. A te bi mjesece proveo u ćeliji za osuđenike na smrt. Mora prekinuti Octaviine posjete. Previše će boljeti i nju i njega. Kakve li ironije u tome da su ponovno pronašli sklad samo zato što je on sad suočen sa smrću. No prije te smrtne kazne mora dovršiti posao s Rigbyem i Lacrossom. Mora napisati službene zahtjeve za isplatu. Ben će ih isporučiti u pravilnim vremenskim razmacima, i Ben će pozvati sudske službenike. Na koncu će banka zaplijeniti Hartridge Folly koji su stavili pod hipoteku. Potrebna su još četiri tjedna za dovršavanje tog posla. Svoju ulogu može igrati iz Newgatea, pod pretpostavkom da ima četiri tjedna. Ali zakon je, čak i bez pomoći odvjetnika, veoma spor. Zatvorio je oči, pokušavajući smiriti lupanje u sljepoočnicama. U mislima mu se pojavilo Philipovo lice. Bio je tako blizu okončavanja posla koji je započeo onoga dana na Beachy Headu. Tako blizu razotkrivanja svojeg brata blizanca, osvećivanju Gervasea. Tako blizu, ali je isto tako moglo biti milijun kilometara daleko. RafaelaR

199

Anna

Grof od Wyndhama, uzurpator, uskoro će bez ikakve opasnosti moći zadržati titulu.

RafaelaR

200

Anna

22. poglavlje

Rupert se probudio bolnih i ukočenih zglobova. Međutim, ublažilo se lupanje u njegovoj glavi. Žestoko psujući, ustao je s kreveta i doteturao do prozora s kojeg se vidjelo zatvorsko dvorište. Dvorište je bilo puno ljudi - muškarci, žene i djeca motali su se naokolo, vlasnici štandova i prodavači s ručnim kolima gurali su se kroz mnoštvo, dobro poslujući zahvaljujući potrebama života u zatvoru. - Želite li doručak, gospodine? Okrenuo se na zvuk ženskoga glasa s vrata. Ondje je stajala mlada djevojka, nesigurno se smiješila i brisala ruke o prljavu pregaču. - Tko si ti? - Amy. Vaša pralja, gospodine. - Napravila je kniks dok je širom otvorenih očiju zurila u zloglasnog drumskog razbojnika. Odjeća mu je bila poderana i zaprljana, ali se još uvijek vidjelo da je kvalitetna. Isto tako, nije se mogla sakriti fizička osobnost tog čovjeka, bez obzira na izudarano lice i raskuštranu kosu. - Mogla bih vam donijeti fini ovčji odrezak i jaja, ako želite. Rupert je razmislio, zaključio da mu treba sva moguća snaga i rekao: - Hvala, Amy. Djevojka je opet napravila kniks i nestala. Rupert se oprezno protegnuo, a njegovi su mišići glasno protestirali. Osjećao se kao da je jedna golema modrica od glave do pete. Napuklo zrcalo stajalo je iznad improviziranog toaletnog stolića u kutu sobe pa je s grimasom proučavao svoje lice. Neobrijan, upalih očiju, izudaran. Prizor koji bi plašio djecu. Dotaknuo je posjekotinu na čelu. Više nije krvarila, a Octavia je očistila zgrušanu krv, no rana je ipak ružno izgledala. Vjerojatno bi mu trebao liječnik. Ali kakvog smisla ima šivati ranu mrtvog čovjeka? Morao je prestati tako razmišljati. Niti će time promijeniti stvarnost, niti će to lakše prihvatiti. - Izvolite, Lorde Nick. - Djevojka se vratila s krcatim pladnjem. - Tu je i vrč piva. Spustila je pladanj na stol. - Pripremljeno u upraviteljevoj kuhinji, gospodine. Baš kako su vaši prijatelji dogovorili. Rupert je kimnuo i sjeo, shvativši koliko je gladan kad su mu se usta ispunila slinom na zamamnu aromu. Djevojka je radila po sobi dok je jeo, poravnala plahte na krevetu. - Imate li odjeću koju treba oprati, gospodine? - Zasad imam samo ovo što je na meni - suho je rekao, iskapio vrč piva i odgurnuo stolicu od stola na kojem su ostali prazni tanjuri. - Donijet ću vam ručak u četiri, gospodine. - Amy je uzela pladanj i još jednom napravila kniks. - Ako me zatrebate prije toga, samo recite Timsonu, tamničaru. On će poslati po mene. - Mogla bi mi donijeti malo vruće vode - rekao je. - I sapun i britvu. Djevojka kimne i pođe prema vratima. Kad je stigla onamo, sa stuba se začuo povik. RafaelaR

201

Anna

- Pažljivo nosite tu kadu, veliki klipani! Dobro sam je platila, a vi je razbijate na stubama. - Dobro, dobro, curo. Pazi na jezičinu. - Ha - stigao je preziran odgovor. - Ne brini za moju jezičinu. Tvoja jedina briga je da vam pošteno platim. Rupert je s nevjericom slušao. Glas je svakako pripadao Octavii, premda govori priprostim uličnim naglaskom. Zadihanost, gunđanje psovki i teški koraci pratili su njezino neprestano ohrabrivanje i grdnju dok se netko pod nekakvim teškim teretom mučio na stubama. - Tako, to je dobro. Stavite je ondje. Hajde, samo živahno, nemojte više prolijevati. Octavia se pojavila na vratima i zapovjednički pokazala prema sredini sobe. I možete mi donijeti još dva vrča vruće vode. Posegnula je u džep grube pregače, izvadila šaku kovanica i bahato rekla: - Evo, to je za vaš trud. Ljubazno zahvaljujem. I nemojte zaboraviti vrčeve s vodom. Dva muškarca, koji su kadu punu vruće vode donijeli stubištem, uzeli su novac uz mrzovoljno gunđanje, kimnuli drumskom razbojniku koji je zapanjeno zurio u svoju gošću, te otišli. Octavia je na sebi imala narančastu haljinu koja je očito vidjela i bolje dane. Obline dojki vidjele su se iznad dubokog izreza obrubljenog poderanom i prljavom čipkom. Skuti haljine bili su podignuti iznad njezinih gležnjeva tako da se vidjela prljava podsuknja i par grubih drvenih cokula. Na glavi je imala tamnocrvenu maramu vezanu ispod brade, a ono što se vidjelo od njezine kose visjelo joj je preko ramena u dugoj pletenici. Nos i obraz ukrašavala je mrlja blata. Nokti su joj bili puni prljavštine. Odložila je košaru i zavežljaj te mu se nasmiješila. Podbočila se i zavrtjela u vrtlogu narančastih skuta i prljave podsuknje. - Nisam li sjajna cura iz krčme? - Grom i pakao, Octavia! - uzviknuo je. - Što je ovo? - Mislila sam da bi trebao imati posjete dviju različitih žena - objasnila je. - Jedna će biti zagonetna dama s velom, a druga cura iz krčme. To bi ih trebalo lijepo zbuniti, ne misliš li? U nevjerici je odmahnuo glavom, ali prije nego je išta uspio reći, pojavila se Amy i donijela britvu, sapun i vrč vruće vode. Ona je također zurila u posjetiteljicu Lorda Nicka. Ali se držala sumnjičavo i neprijateljski. - Tko si ti? - Prijateljica Lorda Nicka - bahato će Octavia. -Ako se to tebe tiče, curo. - On je moj džentlmen - rekla je Amy, skupivši usne. - I ne treba mu netko kao ti da brine za njega. Ovo je moje područje i bila bih ti zahvalna da se ne petljaš. - Imam posve pravo posjetiti zatvorenika - reče Octavia i trzne nosom kao da nešto zaudara. – Ti si njegova sluškinja, a ja sam njegova prijateljica. Dakle, ja ću tebi biti zahvalna da to zapamtiš. Stavi te stvari kraj kade i pođi svojim putem. Zvat ćemo te ako nam još nešto zatreba. Amy se isprsila i zabacila glavu, očito se pripremajući za prepirku. Međutim, Rupert se postavio između njih, jedva susprežući smijeh. RafaelaR

202

Anna

- Hvala, Amy - toplo je rekao. - Veoma sam ti zahvalan na pomoći. Znam da ću se odsad nadalje uvelike oslanjati na tebe. Amy se obuzdala i gošći drumskog razbojnika dobacila pobjednički pogled. - Bit ću ovdje kad god me zatrebate, gospodine - rekla je. - Ne kao posjetitelji koji moraju otići. - Upravo tako - rekao je i poveo je prema vratima. Još jednom zabacivši glavu prema Octavii, Amy je izišla. Rupert je zatvorio vrata za njom i potom se leđima naslonio na njih, promatrajući Octaviu očima punim smijeha. - Zacijelo je smiješno čuditi se tvojim glumačkim sposobnostima. - Naravno - mirno je rekla. - Znaš kakva sam glumica. Nismo li na pozornici otkako smo se upoznali? - Valjda jesmo. Ali predstava je završila, Octavia. Odmahnula je glavom. - Besmislice. Sad se dođi okupati. Donijela sam ti čistu odjeću, tinkturu opijuma, ljekovitu mast i higijenske potrepštine. Tako će ti biti sasvim ugodno dok ne nađemo neki način da te odavde izvučemo. Usta su joj se tvrdoglavo stisnula, a nešto u njezinu glasu govorilo je Rupertu da nema smisla prepirati se. Ako joj pomaže vjerovanje da se nešto može učiniti, zašto bi je razuvjeravao? Uskoro će se morati suočiti sa stvarnošću. - Čini se da si na sve mislila - neutralno je rekao. - Da, vjerujem da jesam. - Nasmiješila se i prišla mu. - A sada, ti ne moraš ništa raditi. Dopusti mi da se pobrinem za tebe. Nježno mu je s ramena spustila poderani kaput. Vješto mu je skinula prsluk i otkopčala košulju. Kad ju je razmaknula, ozlojeđeno je uzviknula pri pogledu na purpurnu modricu iznad njegovih rebara. - Što su ti učinili? - O, malo su se zabavljali - rekao je. - Ali nisam od stakla, dušice. - Ne - složila se i gurnula mu košulju s ramena. - Ali kad bi mi dopali šaka, izrezala bih im kukavna srca! - Vatreno ga je pogledala dok mu je ruke držala na uskom struku. Bijedni nasilnici! - Sasvim točno - složio se, smiješeći se njezinoj vatrenosti, osjećajući kako njegova deprimiranost nestaje zahvaljujući njezinoj vitalnosti. Njezine su ruke marljivo radile te mu je otkopčala pojas i hlače. Gurnula ih je niz njegove bokove zajedno s vunenim gaćama, a potom ga je lagano gurnula na krevet. - Sjedni. - Ovo nije osobito zavodljivo razodijevanje -progunđao je i sjeo na rub kreveta, a ona se sagnula kako bi mu izula čizme. - Više se ponašaš kao dadilja nego kao ljubavnica. Octavia je podigla pogled i nasmiješila se, a u njezinim se svijetlosmeđim očima vidjelo olakšanje jer je počeo prihvaćati duh njezina posjeta. - Čekaj - obećala je. - Sve u svoje vrijeme. - O, dobro - rekao je i zadovoljno uzdahnuo, ispruživši noge kako bi mu skinula hlače i gaće. - Sad uđi u kadu - reče Octavia. - Ah, stigli su oni ljudi s vrčevima vode. Prišla je vratima i pozdravila dvojicu težaka veselom vulgarnošću zbog koje su se Rupertove obrve zapanjeno uzdigle. Octavia očito nije gubila vrijeme u Shoreditchu. Spustio se u toplu vodu i zastenjao od mješavine užitka i bola kad ga je zapekla ogrebena i oguljena koža. Spustio je glavu na rub, a noge su mu visjele preko drugog ruba kade. RafaelaR

203

Anna

Octavia je čvrsto zatvorila vrata kad su dva čovjeka otišla i vratila se k njemu, mučeći se s dvije teške kante. - Sada ti mogu oprati kosu - žustro je rekla, kleknula kraj kade i podigla jednu kantu. - Sjedni naprijed i spusti glavu unatrag. Rupert ju je poslušao i zatvorio oči dok je topla voda tekla po njegovoj glavi. Osjećao se kao da je opet u dječjim odajama gdje o njemu brine dadilja, a ta ga je pomisao istodobno zabavljala i opuštala. Octaviine su ruke bile nježne na njegovom vlasištu, ali ga je vješto masirala i prala. Sjetio se kako se jednom on na isti način bavio njome, uklanjajući njezinu napetost. Prsti su mu se trzali od sjećanja na podatnost njezine kože, na gipko, vitko tijelo pod njegovim rukama. - Čini se da uživaš u ovome - ležerno je primijetila Octavia, a njezine su mu ruke kliznule niz tijelo do dokaza njegovog užitka koji je stršao iz vode. Zastenjao je od zadovoljstva, a njegov je ud pulsirao pod njezinim nježnim rukama. - Više bih uživao kad bi skinula i svoju odjeću - tugaljivo je mrmljao. Octavia se nasmiješila i nagnula preko kade kako bi ga poljubila, usnama mu dotaknuvši usta, jezikom prešavši po njegovim obrazima i vjeđama, trepavicama mu lepršajući po čelu. Sjela je na pete, odvezala uzice gornjeg dijela haljine i spustila ga niz ramena. Potom su uslijedile naramenice prljave podsuknje, a zatim je, naga do struka, kleknula i posegnula za sapunom. Nasapunala je ruke i nagnula se nad njime. Njezine su zaobljene dojke poput krušaka visjele iznad njegovih usta te je usnama uhvatio bradavicu, milovao je jezikom, nježno grickao zubima dok mu je ona dugim, zavodničkim potezima sapunala vrat. Njegove su joj ruke kliznule niz rebra do tkanine skupljene oko njezina struka. - Skini i ostalo - rekao je, vrelim jezikom prošavši kroz duboku udubinu između njezinih dojki. Octavia se nasmiješila, potražila kukicu i izvukla se iz haljine i podsuknje. - Bolje? - Uspravila se na koljenima kako bi vidio njezino tijelo, nago do sredine bedara i vrha jeftinih pamučnih čarapa. - Mnogo! - Čvršće ju je uhvatio oko struka i povukao preko ruba kade, a voda se prelila po hrastovim daskama kad se našla na koljenima iznad njega u uskoj kadi. - O, sad si mi smočio čarape! - uzviknula je, glumeći razdraženost. - Trebala si ih skinuti - mirno je odgovorio i rukama joj obavio vrat, palčevima milujući mjesto gdje se osjećaju otkucaji njezina pulsa. Oči su mu se naglo stisnule i postale ozbiljne. - Nedostajala si mi, Octavia. Više nego što mogu opisati. - I ti meni - rekla je, milujući mu lice vršcima prstiju. - Tako sam silno željela da rastjeraš moje nedoumice. Da me natjeraš da ti oprostim. A ipak sam znala da ti ne pružam ni najmanju priliku. Ali nisam si mogla pomoći. - Ono što sam učinio vrijedno je prezira - rekao je. - Moja jedina isprika počiva u dalekoj prošlosti. - I još uvijek mi nećeš ispričati? Odmahnuo je glavom, ali su mu se oči smračile od bola i gnjeva što ga je sad već poznavala. RafaelaR

204

Anna

- To je priča koju moram odnijeti u svoj grob, Octavia. Sad više nema načina da se ispravi nepravda. I ništa se ne može dobiti ako je nekome otkrijem. Oči su joj bljesnule. - Griješiš - odlučno je rekla. - Griješiš kao nikad u životu, Ruperte Warwick. Prije nego je nešto uspio reći, spustila je usta na njegova u poljupcu tako očajničke gladi da ga je posve obuzela snaga i strast njezina vjerovanja. Njegova uvjerenost da nema nade za sadašnjost i za budućnost raspršila se pod nezaustavljivim valom njezine potrebe i snage volje. Držala mu je ruke na ramenima dok je jezikom harala po njegovim ustima, upijala slatkoću, gutala, posjedovala ga sa svom revnošću vampirice koja silno treba njegovu krv. Donjim dijelom tijela pomicala se iznad njegovih prepona, razmaknula je bedra i uvukla njegov ukrućeni ud u pulsirajući otvor svojeg tijela. Spustila se na njega, ali mu nije oslobodila usta, a on je uranjao duboko u nju dok se podizala i spuštala, noktima mu grebla po koži, zubima grickala usnu. U ovome nije imao aktivnu ulogu. Octavia ga je voljela sa svom posesivnom, nezaustavljivom potrebom ljubavnice koja je predugo čekala, a on je ležao ispod nje i tijelo mu je podrhtavalo od užitka dok je njezino gorjelo, mokrom je kožom palila njegovu, riječi senzualne požude šaptala mu je u uho. Podigla je glavu i on joj je pogledao lice, preobraženo od žudnje i nadolazećeg vrhunca. Koža joj je blistala, oči se raširile od ushićenja, usne se rastvorile. Jezikom je prešla preko usana, a potom se sagnula i polizala slani znoj s njegova čela. - Želim te - šapnula je. - Gospode, kako te želim. Uzdizala se nad njime, bokovi su joj se brzo pomicali, a on je svaki put ulazio sve dublje i dublje. Kad su joj se oči raširile jer se eksplozija orgazma sve više približavala, vatreno je rekla: - Neću ti dopustiti da umreš, Ruperte. Tada se njezino tijelo počelo grčiti oko njega i njega je progutala njezina vatra, ponijela ga na plimnom valu njezine strasti, a njezine su se riječi razletjele poput papirića u tornadu. Sve dok se plima nije povukla i vatra ugasila. Tada je opet čuo njezine riječi, šapnute uz njegovo uho. Nije imao odgovor na to, a Octavia ga nije ni očekivala. Ležala je na njemu u vodi koja se brzo hladila, otkucaji njezina srca su se usporavali, u ritmu s njegovim koje je tuklo uz njezinu dojku. Tada se podigla na koljena i nasmijala mu se, a njezin je izraz lica bio tako vedar i bezbrižan, oči tako pune veselja i zadovoljstva da se pitao je li mu se pričinila žestina onih riječi što ih je šapnula. - Eto, dakle. Nije li to krasan lijek za modrice? - Nema boljega - složio se i čvrsto joj stegnuo bokove. - I savršeno prikladno ponašanje za jednu curu iz krčme. - Pomaknuo je ruke i potapšao joj stražnjicu. - Ali nije za damu s velom, bojim se. - O, rekla bih da će ona veoma rijetko dolaziti u posjet - vedro će Octavia, zavodnički pomaknuvši stražnjicu uz njegove dlanove. - Tek toliko da se stvori zagonetni ugođaj. - Iziđi - reče Rupert, još jednom je lagano pljesnuvši po stražnjici. - Prije nego uđe mlada Amy i počne prigovarati. - Ljubomorno dijete, nije li? - primijetila je Octavia dok je izlazila iz kade. - Dakle, kamo sam stavila ručnike?.. O, evo ih, još su u košari. Izvadila je debeli bijeli ručnik i vješto ga omotala oko sebe prije nego je uzela drugi. - Dođi, milorde, dopusti da te obrišem i namažem tvoje rane. RafaelaR

205

Anna

Smiješeći se, izišao je iz kade prskajući sve oko sebe, a zatim je poslušno stajao dok ga je Octavia brisala, hodajući oko njega i lagano se mršteći dok mu je ljekovitom mašću mazala ozljede. - A ovdje? - nestašno je mrmljala dok su joj ruke klizile niz njegov trbuh. - Sigurna sam da bi malo dobro došlo. Rupert joj je uhvatio zapešća i odmaknuo ih od sebe. - Milost, Octavia! Treba mi malo vremena da se oporavim. - Ha! - posprdno je rekla. - Otkad to? - Otkako su me obradila trojica krupnih nasilnika - rekao je. Octavia se odmah skrušeno povukla. - O, jadna dušice, kako nepažljivo od mene. Požurila je do zavežljaja što ga je donijela sa sobom. -Vidi, ovdje imam čisto donje rublje i tvoje jahaće odijelo. Mislila sam da ćeš se ugodnije osjećati u odjeći od jelenje kože nego u nečem formalnijem. - Sigurno ne o čekujem poziv u palač u St. James - kiselo se složio i uzeo zavežljaj. Octavia je izgledala kao da će nešto reći, a zatim je čvrsto zatvorila usta i sagnula se kako bi podigla vlastitu odbačenu odjeću. Neko je vrijeme vladala tišina dok je skidala mokre čarape. Rupert je zakopčao košulju i uvukao je u hlače s uzdahom olakšanja. Čista odjeća čudesno vraća u život, pomislio je. Premda bi, naravno, svoj trenutni osjećaj dobrobiti trebao pripisati nečemu drugom, a ne samo čistoj odjeći. Pogledao je Octaviu koja je bose noge uvlačila u drvene cokule. Brzo je podigla glavu, osjetivši njegov pogled na sebi, i nasmiješila se. - Sad si već sličniji sebi. - Tako se i osjećam - rekao je i rukom prešao po bradi. - Kad se obrijem, bit ću onaj stari. - Ben je rekao da će doći. Rekao je da će ga Bessie sigurno nakrcati namirnicama i drugim finim stvarima za tebe. Sjela je na široku prozorsku dasku i lijeno mahala nogama, uživajući u sunčevoj toplini na leđima dok se on brijao. - Veoma je teško to primio - dodala je. Rupert ništa nije odgovorio. Znao je kako se Ben osjeća. Vlasnik krčme je u veljači izgubio dva svoja bliska prijatelja. Gerald Abercorn bio mu je gotovo poput brata. Bit će strahovito teško podnijeti gubitak još jednog dragog prijatelja. Octavia je preko ramena pogledala u zatvorsko dvorište. Prizor se doimao kaotičnim i bilo je gotovo nemoguće razlikovati zatvorenike bez okova od njihovih prijatelja, obitelji ili raznih prodavača koji su se među njima kretali. Zasigurno bi bilo moguće u takvom kaosu prokrijumčariti van jednog čovjeka? Opet je pogledala Ruperta čija su široka leđa bila sagnuta nad zrcalom. Bilo bi teško prerušiti Lorda Nicka, ali mora postojati neki način. Ponovno se okrenuvši prema dvorištu, ugledala je Bena koji se probijao kroz mnoštvo. Nosio je dvije košare prebačene preko ramena. - Dolazi Ben. - Ah, dobro. - Rupert je ručnikom obrisao pjenu s lica i proučavao se u napuklom zrcalu. - Osjećam se kao novi čovjek. Ti činiš čuda, dušice. - Okrenuo se i raširio ruke. - Samo manje čudo - rekla je i ušla u njegov zagrljaj, spustivši mu glavu na prsa. RafaelaR

206

Anna

- Sigurna sam da mogu izvesti veće. Milovao joj je kosu, prstom prešao duž njezine čeljusti, ali ništa nije rekao. - Ah, tu si, Nick. Vidim da ti je gospođica donijela čistu odjeću. - Zadihan od penjanja strmim stubama sa svojim teretom, Ben je ušao u sobu. Glas mu je bio veseo, ali su ga odavale izmučene oči i upalo lice. - Bessie me poslala s toliko namirnica da bi se mogla nahraniti cijela vojska. - Spustio je košare na stol. - Mlada Amy doista će biti izbačena iz ravnoteže - rekla je Octavia i skočila s prozorske daske. - Ona je Nickova pralja, Bene, i veoma je posesivna. Praktički me pokušala izbaciti. Ben ju je pomalo zapanjeno promatrao. - Ispričavam se, gospođice, ali to me uopće ne čudi. Izgledate kao prava mala drolja. Octavia se veselo zavrtjela, - Sumnjam da će itko otkriti moj identitet dok sam ovako prerušena. - Ne, zacijelo neće - reče Ben. - Pa, sad ću vas napustiti - reče Octavia. -Moram obaviti neke stvari. - Ne tako odjevena, nadam se. - Rupert uzdigne obrve. - Ne, odjevena kao ledi Warwick - rekla je. - Ne bi valjalo da u ovom trenutku oboje nestanemo iz visokoga društva. Ljudi vjeruju da si otputovao iz grada na nekoliko dana, a to i dalje moraju vjerovati. Ne želimo nikakva nezgodna pitanja kad se ponovno pojaviš. Dva su muškarca razmijenila poglede; tada Rupert reče: - Franka nema na vidiku, ako se ne varam. - Zasad nema. - Prišla mu je i poljubila ga. - Vratit ću se poslijepodne ... kao dama s velom. Želiš li da ti nešto donesem? - Šah i knjige. Pitaj oca za savjet. Nešto što će me zaokupiti ... možda povijest Rima. Octavia je grickala donju usnu. - Misli da si na poslovnom putu. Kako mogu objasniti takav upit? - Smislit ćeš nešto - rekao je i poljubio joj čelo. - Naći ćeš novac u sefu u mojoj stražnjoj sobi, ako ti zatreba. Ključ je u gornjoj ladici pisaćeg stola. U sefu ćeš također naći vlasničke listove Hartridge Follya. - Već? Uzeo si kuću onim svinjama? - Gotovo. Najprije treba obaviti nekoliko formalnosti. Ali Ben zna što treba učiniti. - Da, znam - reče Ben i kimne. - Nemojte se time opterećivati, gospođice. - Ne opterećujem se - iskreno je rekla. Kako bi sad mogla objasniti da se to čini kao isprazna pobjeda? - Znači, vidimo se kasnije? - Uspjela se nasmiješiti, a zatim je otišla. Rupert je prišao prozoru, čekajući da se pojavi u dvorištu. Pogledala je gore i mahnula. On je također mahnuo i ostao gledati kako se probija kroz gužvu do mračnog, uskog prolaza što vodi do glavne kapije. Vidio je kako nešto govori čuvaru na ulazu u prolaz, žustro kimajući glavom pokrivenom tamnocrvenom maramom, a zatim je pošla dalje i nestala u slobodi vanjskog svijeta. Okrenuo se Benu. - Pa, stari prijatelju. Nemojmo biti sjetni. Imam neke upute za tebe. RafaelaR

207

Anna

- Da. - Ben je sjeo za stol i povukao jednu od košara prema sebi. - Popijmo čašu porta dok to radimo.

Octavia je žurila duž Holborna. Rupert je odustao. Odustao je prije nego su uopće počeli. Kako samo može? Možda nitko nikad nije pobjegao iz Newgatea, premda joj je to bilo teško vjerovati, ali unatoč tome, mora postojati prvi put. Ona neće odustati. Isto tako, neće odustati ni od svoje uloge u njihovom zajedničkom pothvatu. Kad bi mu uspjela nabaviti prsten, možda bi Rupert shvatio da ipak postoji budućnost, ako je spreman za nju se boriti. Čak i ako to ne može shvatiti - čak i ako nastavi vjerovati da nema budućnosti barem bi imao zadovoljstvo spoznaje da je ispravio nepravdu koju mu je nanio Philip Wyndham, kakva god ona bila. Mogao bi reći da se time više ništa ne može dobiti. Može govoriti da će tu tajnu odnijeti u svoj grob. Ali ona će dokazati da nema pravo. No kako da to učini? Skrenula je u neku uličicu kad je prema njoj nahrupila gomila ljudi koji su mahali parolama. - Nećemo papinstvo ... nećemo papinstvo. - Poznato je izvikivanje ispunilo sparan zrak. Lica su im blistala od znoja i entuzijazma dok su prolazili. Jedan se sagnuo i podigao kamen. Bacio ga je u štand nekog slastičara. - Eh, ti! - Slastičar se pojavio iza štanda, lica rumena od ljutnje. - Ti tamo! Što to radiš? - Nećemo papinstvo! - nacerio se momak. - Napiši to na svoj štand, prijatelju, i nitko ga neće gađati kamenjem. - Netko se nasmijao i cijela je skupina povlađivala. Poletio je još jedan kamen i udario u dovratak na drugoj strani ulice. Octavia se povukla dublje u sjenke. Nešto je ružno u zraku. Čekala je da prođu i potom nastavila svojim putem, razmišljajući kako je čudno da je prije samo nekoliko sati u njezinu umu Rupertova varka poprimila tako nevjerojatne razmjere - tako grozne da nije mogla ni zamisliti da će mu ikad moći oprostiti, a sigurno nikad zaboraviti. A sad se to činilo kao obična nevažna sitnica. Nesporazum do kojeg je došlo između dvoje ljudi prije nego su se upoznali. Rupert je imao očajnički plan koji je iziskivao očajničke mjere, a on je jednostavno iskoristio ono što mu je bilo na raspolaganju. Na raspolaganju. Naglo se zaustavila nasred ulice. Bessie mu je zacijelo dala drogu. Ako postoje sredstva koja mogu izazvati takve reakcije, sigurno postoje i sredstva koja mogu postići suprotno. Nepomično je stajala dok se ideja razvijala. Bila je savršena. Samo joj treba Bessiena suradnja. A Bessie će sve učiniti za Nicka.

RafaelaR

208

Anna

23. poglavlje

Letitia je s rukama prekriženim na prsima stajala u praznoj dječjoj sobi. Osjećala se kao da je izgubila ruku ili nogu, ili kao da je krv prestala teći u neki dio nje, duboko unutra. Susannina kolijevka, pokrivena tankom ružičastom gazom, još uvijek se nalazila kraj prozora, ali u zraku se više nije osjećao delikatni bebin miris, ona zamamna mješavina mlijeka i vanilije. Letitia se kretala po sobi, prstima prelazeći po komodi, po niskoj stolici u kojoj je ljuljala dijete. Podigla je pleteno janje s ružičastom vrpcom oko vrata. Susannah ga je voljela, ali je nekako zaboravljeno u gužvi prije odlaska. Plače li za njim? Dječja odaja u Wyndham Manoru je prostorija niskog stropa visoko u potkrovlju. Namještaj je glomazan i staromodan, zidovi ispresijecani hrastovim gredama, pod nakrivljen i škripav. Posve suprotno ovoj vedroj prozračnoj sobi iz koje se vidi London Square. Soba u čijim kutovima još uvijek odjekuje Susannino gugutanje i Letitia i sad može vidjeti njezin bezubi smiješak u kolijevci. Vratila je pleteno janje na policu iznad kamina i pošla prema vratima, sporo i nevoljko. Već je početak lipnja. Neće proći mnogo vremena prije nego visoko društvo ode iz grada i rasprši se na ladanju ili u pomodnim toplicama kao što je Bath. Philip joj još nije rekao kakvi su njegovi planovi za ljeto, ali nije mogla vjerovati da neće uključivati neko vrijeme provedeno u Wyndham Manoru. Međutim, nije ga željela pitati kako ne bi vidio njezinu tjeskobu. Ako je osjeti, iskoristit će to i možda uopće neće poći u Sussex. Dok je silazila stubištem, čula je kako batler nekoga pozdravlja u predvorju. Letitia se okrenula da se vrati natrag na kat. Nije očekivala vlastite goste i uopće nije željela sresti Philipove. Tada je zastala, osluškujući, dok je ženski glas govorio: - Budite tako ljubazni i zamolite lorda Wyndhama bih li mogla hitno s njim razgovarati.

Reći ću njegovom gospodstvu da ste ovdje, gospo - odgovorio je batler. - Ako biste željeli pričekati u salonu. Letitia je grickala nokat. Glas je pripadao ledi Warwick. Zar ima još jedan ljubavni sastanak s Philipom? Letitia je nekako stekla dojam da na tom području ima određenih problema, no je li razlog tome činjenica da dama glumi nedostupnost ili Philip gubi zanimanje, to nije znala. Ostala je na stubištu dok je njezin muž prolazio predvorjem, a njegovi su koraci odzvanjali po mramornim pločama. Otvorio je vrata salona i do nje je dopro njegov glas, hladan i ironičan. - Ledi Warwick. Ovo je neočekivano zadovoljstvo. Čemu dugujem ... - Vrata su se zatvorila i više ništa nije čula. Letitia je zamišljeno otišla u svoje odaje. Ako nešto nije u redu između njezina muža i njegove ljubavnice, svim se srcem nadala da će se to razriješiti. Philipovo je RafaelaR

209

Anna

raspoloženje ovih dana još nasilnije i hirovitije, a svojoj ženi posvećuje mnogo više pozornosti od onoga što ona može podnijeti. U salonu se Octavia toplo smiješila grofu dok je skidala rukavice i prilazila mu. - Philipe, dragi moj, morala sam doći i ispričati se zbog one gluposti neki dan. Tako mi je neugodno. -Dlanovima je pritisnula obraze kao da želi rashladiti njihovo rumenilo, a njezine su ga oči fiksirale molećivim, pokajničkim pogledom. - Znači, mogu zaključiti da više nisi indisponirana - primijetio je, ali se nije nasmiješio. Okrenuo se prema boci na stolu i ulio vino u dvije čaše, popivši gutljaj iz svoje prije nego je drugu odnio njoj. - Hvala - gotovo je sramežljivo rekla. – Znam da imaš posve pravo ljutiti se, Philipe. To je bila sasvim neočekivana neprilika. Ali nitko nije mogao očekivati da će nas onaj grozni čovjek pokušati opljačkati. Zadrhtala je i popila veliki gutljaj. - Hvala nebesima da su ga zatvorili u Newgate. Hoćeš li poći gledati kako ga vješaju? Philip se nasmijao. - Kako krvožedno zvučiš, draga moja. Ali da, sigurno ću poći. Promatrao ju je preko ruba čaše, pomislivši kako poželjno izgleda s tim krupnim vlažnim očima i rumenilom na obrazima koje ističe nježnu boju bjelokosti njezina lica. Pogled mu se spustio do njezinih grudi koje su se nježno nadimale iznad čipkastog ruba haljine od svijetlozelenog batista iznad podsuknje od bijelog muslina. Pojas od tamnozelenog baršuna isticao je njezin struk i obline bokova. Nesvjesno je polizao usne kad mu je pohlepna bujica žudnje ispunila prepone, a čelo mu se orosilo kapljicama znoja. Došla je ovamo jer i ona njega želi. Nikakav drugi razlog ne bi je doveo ovamo nakon onakvog poniženja, a još je izgovorila i tu ispriku. Spustio je čašu na stol. - Dođi ovamo. Prišla mu je s ugodnom poslušnošću, a njezin je smiješak istodobno bio nesiguran i željan. Privukao ju je uza se, rukama joj obujmio lice i savio joj glavu unatrag pritiskom svojih usta kad je navalio na njezine usne i nježnu mekoću njezinih usta. Uzdisala je i privijala se uz njega, pritišćući svoje prepone o puninu njegovih, rukama je klizila po njegovu tijelu, ispod kaputa, oko bokova do stražnjice koju je revnim prstima grabila i gnječila . - Prokletstvo, Octavia - divlje je rekao i podigao glavu baš kad se pobojala da će joj slomiti vrat. - Prokletstvo, ženo, izluđuješ me! Imat ću te! - Da ... da - šaptala je. - Uskoro ... kad ... to mora biti uskoro. Gledala je njegovo napeto lice, oči koje su se pretvorile u sive proreze. Tako lijepo lice, pomislila je Octavia. Ali nešto s njim nije u redu. Ponovno ju je obuzeo onaj čudni, smućujući osjećaj da je nešto poznato pošlo ukrivo. Zatvorila je oči uz uzdah neumjerene strasti, skrivajući drugi izraz što ga je mogao opaziti u njezinom pogledu, te se promeškoljila uz njega ispustivši tihi uzvik požude. - Gdje ti je muž? Promuklo ju je pitanje šokiralo, mada ga je očekivala. Njome je prostrujao lagani drhtaj kad je rekla: - Morao je poći na selo, riješiti nešto na imanju. Neće se vratiti cijeli tjedan, - Onda ću ja doći k tebi - rekao je, uhvativši joj bradu između prsta i palca. - Ne želim više nikakvo tandrkanje po brdima i dolovima, gospo. Večeras ću doći u Dover Street. RafaelaR

210

Anna

- Dobro - rekla je. - Idem u kazalište s nekim prijateljima, a kasnije ćemo na večeru na Piazzi. Ako dođeš iza ponoći, čekat ću te. I na ulici neće biti nikakvih znatiželjnih očiju. - Do tada - rekao je i oslobodio joj bradu na kojoj su ostali tragovi njegovih prstiju. - Batler će te ispratiti. - Više ne rekavši ni riječi, ostavio ju je nasred salona. Octavia je protrljala tragove njegovih prstiju na bradi, zatim iskapila čašu i pošla prema vratima baš kad se pojavio batler. - Ovuda, gospo. Otpratio ju je do ulaznih vrata kao da je ona sumnjiva gošća koja je možda u džep sakrila srebrninu. Njezina je nosiljka čekala na ulici i ona je ušla, nesvjesna pogleda koji ju je pratio s prozora na katu gdje je stajala Letitia, pitajući se što bi neku ženu moglo navesti da svojevoljno potraži Philipa Wyndhama. Nebo su prekrili olujni oblaci i počele su padati krupne kapi kiše dok su nosači trčali ulicama. Kad su stigli do kuće u Dover Streetu, odnijeli su nosiljku uza stube i u predvorje kako njihova putnica ne bi smočila frizuru ili stavila nogu na mokro tlo. - Platite ljudima, Griffine - rekla je Octavia kad je izišla iz nosiljke. - Frank se zacijelo nije pojavio? - Muči me sumnja, miledi, da se mali vražićak mota oko stražnjih vrata. - Batler je nosačima platio iz kožne kese što ju je nosio u džepu i glavom pokazao lakaju neka ih isprati. - I kuharica tako misli. Ne želi se propisno pokazati, ali neprestano se na trenutak pojavljuje njegova sjenka. Kuharica je jutros na prag stavila tanjur peciva s glazurom i začas su nestala. - Čini se da je to baš po Frankovom ukusu - reče Octavia. - Možda će se propisno pokazati ako mu budemo i dalje ostavljali hranu. To će mu barem pokazati da se ne ljutimo na njega. Vjerojatno se boji da ćemo ga predati pozorniku. - Ako mene pitate, miledi, to bi bilo najbolje - reče batler. - Ne možemo ohrabrivati male lopovske prosjake... ispričavam se što tako slobodno govorim, gospo. Octavia je skrušeno odmahnula glavom. - Slobodno recite što mislite, Griffine. Ali nemam namjeru dijete predati zakonu. A nema ni lord Warwick. - Ne, miledi. - Batler se naklonio. - Koliko sam shvatio, povratak njegovoga gospodstva možemo očekivati početkom sljedećeg tjedna. - Da - rekla je Octavia, a glas joj je bio neznatno prigušen kad se okrenula prema stubama. - Osim ako se nešto ne zakomplicira. - Požurila je uza stube, ne želeći razmišljati dalje od očekivanog tjedna Rupertova izbivanja. On će se vratiti. U međuvremenu mora dovršiti svoj zadatak s Philipom Wyndhamom. Pripremiti mjesto za zavođenje. Pogledala je po svojoj spavaćoj odaji gdje je Nell pregledavala njezinu garderobu, tražeći odjevne predmete koje treba izglačati ili pokrpati. Ugodna soba u kojoj se izrazito osjeća Rupert. Kamo god bi pogledala, svugdje je postojalo fizičko sjećanje. Igrali su se u ovoj sobi u satima mnogih dugih noći. Ovdje neće primiti Philipa Wyndhama. - Nell, hoćeš li staviti cvijeće u mali salon? - Pošla je do ormara, pitajući se što bi odjenula. - I reci Griffinu neka se ondje postavi stol za večeru da me čeka kad se vratim iz kazališta. Očekujem gosta i ne želim da me se uznemirava. Znači... nešto čime se sami RafaelaR

211

Anna

možemo poslužiti. Ostrige, možda. Pogačice od rakova. Dimljenu gusku. I šampanjac, naravno. - Da, miledi. - Nell je napravila kniks. - Koju ćete haljinu odjenuti za kazalište? - Pokušavam odlučiti. - Octavia je prekopavala po raskošnim materijalima u ormaru. - Zlatni taft, mislim. Ekstravagantna haljina, bogato vezena srebrnim nitima, pripijena na prsima i struku, ali s povlakom koja se lepršavo spuštala s ramena niz leđa. Jedna od Rupertu najdražih haljina. Suze su je zaslijepile, gušile je u grlu. Odlučno je progutala slinu. Mora misliti samo na sadašnjost i na svoj zadatak. Živjeti u trenutku. Predvidjeti budućnost. Ništa ne očekivati. Noćas će Philipu uzeti prsten. Samo o tome mora razmišljati. No večer se činila beskonačnom. Kao da su joj utrobom gmizali pauci, a dlanovi su joj se znojili od strepnje. Nekako je uspijevala odgovarati na primjedbe ostalih iz društva, pružiti princu od Walesa ono što je želio i očekivao kad je u pauzi došao do njihove lože. Očijukala je, zadirkivala, šalila se, i nitko ne bi pogodio u kakvoj je agoniji njezina duša dok je iz uma nastojala izbaciti misli o Rupertu u Newgateu. Misao o Rupertu na kolima koja voze do Tyburna. Oči su joj grozničavo sjale, obrazi gorjeli, ali ako je netko i primijetio, jednostavno je to pripisao šampanjcu i užicima večeri. Na večeri je samo pomicala hranu po tanjuru i popila poneki gutljaj šampanjca. Glava ju je počela boljeti od buke, svjetlucanje brojnih svijeća u blagovaonici i nastojanja da sudjeluje u razgovoru. Čula je da joj je glas postao pomalo hrapav, a njezine rečenice katkad nisu zvučale suvislo. No društvo oko nje bilo je tako veselo i tako puno šampanjca da nitko ništa nije opazio. Neprestano je očekivala da će vidjeti grofa od Wyndhama, ali nije se pojavio. Malo iza ponoći njezina se kočija vratila u Dover Street. - Sve je kako ste željeli u malom salonu, miledi. - Griffin se naklonio kad je ušla, a glas mu je bio posve neutralan. Bez obzira što je mislio o tome da ledi Warwick prima gosta u odsutnosti njezina muža, ništa nije otkrio. - Hvala. Kad stigne moj gost, možete ga dovesti onamo, a zatim pođite na spavanje. Noćni će vratar zaključati kuću kad njegovo gospodstvo ode. Octavia nije pogledala Griffina kako bi vidjela učinak svojih riječi dok mu je pružala ogrtač. Hitro se popela stubama u mali salon u stražnjem dijelu kuće, skidajući duge svilene rukavice. Zavjese su bile navučene, soba blago osvijetljena s dva višekraka svijećnjaka, zrak mirisan od ruža u vazama. Pregledala je posude složene na okruglom stolu kraj prozora. Biserne ostrige svjetlucale su u nazupčanim sivim ljušturama, pita od šparoga, pokrivena posuda krumpira, tanjur puslica i zdjela jagoda. Dvije boce šampanjca. Octavia je zadovoljno kimnula. Bila je savršeno mirna, ruke joj nisu drhtale dok je stavljala rukavice i lepezu na komodu. Posve smireno otvorila je ladicu stolića uza zid i izvadila maleni papirnati zamotuljak, te ga tutnula u njedra. Ležaljka presvučena taftom boje slame nalazila se ispred kineskog štitnika u praznom kaminu. Octavia je rastresla jastuke, zagladila taft. Privlačan komad namještaja na koji se lako ispružiti jer ne smetaju nikakvi nasloni. Potom je stajala i čekala korake u hodniku pred vratima. RafaelaR

212

Anna

Previše napeta da bi sjela, čekala je i osluškivala, a ipak su je koraci izvana iznenadili. Griffin je pokucao i otvorio vrata na njezin poziv, a potom se odmaknuo. Ušao je grof od Wyndhama, rukavicama udarajući po dlanu jedne ruke, pogledom procjenjivački prelazeći po sobi i namještaju. - Hvala, Griffine. - Laku noć, miledi. - Vrata su se zatvorila za batlerom. - Došao si - nasmiješeno je rekla. - Zar si sumnjala? - Bacio je rukavice na stolicu i masirao prste. Zglavci su mu pucketali. - Nadala sam se - odgovorila je i pošla prema njemu. - Cijelu sam večer bila u takvoj neizvjesnosti. Silno sam se nadala da ću te vidjeti u kazalištu, ali sam se razočarala. - Izražajno je uzdigla ramena. - A sad si ovdje. Usta su mu se izvila u tako samodopadan smiješak da je Octavia jedva uspjela prikriti gnušanje. Željela mu je zariti nož između rebara i polako ga okretati. Umjesto toga, uzela je njegove ruke i povukla ga prema ležaljci. - Hoćeš li sjesti, milorde, i dopustiti mi da ti donesem čašu šampanjca? - Donesi mi bocu pa ću je ja otvoriti. - Sjeo je i naslonio se na zaobljeni naslon. - Ne, milorde. Noćas ne moraš obavljati nikakve zadatke, osim jednoga. - Uzdigla je obrve i izvila usta u zločesto sugestivan smiješak koji ga je podsjetio na vatrenu ženu koja ga je u početku privukla. Sviđala mu se ta promjena na staro nakon njihova posljednja dva sastanka, pa mu se u očima vidjelo zadovoljstvo. Lijeno je okrenuo glavu na jastuku, promatrajući njezina leđa dok je otvarala bocu šampanjca. Čep je izišao uz diskretan zvuk, a potom je slušao pjenušanje dok je punila čaše. - Dakle, milorde. Zdravica. - Blistavo se smiješeći, vratila se do njega i donijela dvije čaše. - Predlažem zdravicu za užitke, Philipe. Nasmijao se i uzeo čašu. - Uvijek sam se divio tvojem duhu, draga moja. Pitam se, cijeni li ga tvoj muž? Na trenutak je spustila pogled. - Jedva, milorde. Bojim se da je potraćen na njega. - Dotaknula je njegovu čašu svojom. - Najprije moja zdravica, a zatim je na tebi red. Pio je, a ona ga je gledala u oči. Tada se namrštio. - Zar nešto nije u redu? - Ne. Pokušavam smisliti prikladnu zdravicu. Octavia je polako pila šampanjac i čekala. - Ah, sjetio sam se. Za ugodu ljubavnika i neugodu muževa. - Njegov je promukli smijeh odjeknuo sobom, a pratilo ga je tiho Octaviino hihotanje. Ali opet je spustila pogled i on je vidio samo njezina nasmiješena usta. - Želim te vidjeti nagu - naglo je rekao. Njegov je smijeh utihnuo, a u stisnutim očima pojavio se grabežljivi sjaj zbog kojeg je njome prostrujao drhtaj straha i prezira. No Octavia se nasmiješila i sjela kraj njega. - Ali, milorde, ne bismo li se malo zabavljali uz šampanjac? Ja ću skinuti jedan odjevni predmet, a zatim ćeš ti skinuti jedan. Philip je popio gutljaj. - Znači, želiš režirati ovu predstavu, gospo? - Samo želim povećati užitak - skromno je rekla. Zašto ne ispije tu čašu? Bessie je rekla da će početi djelovati tek nakon pola sata. Nije željela požurivati zavođenje. RafaelaR

213

Anna

- Povećat ćeš moj užitak poslušnošću - rekao je glasom koji je postao hladniji. Popio je još jedan gutljaj. -Donesi bocu ovamo. Zatim se razodjeni. Octavia je ustala i donijela bocu. Jednostavno će morati veoma polako učiniti ono što je tražio. Čudno, ali nije se previše opterećivala činjenicom da će svoje tijelo pokazati Philipu Wyndhamu. Bude li to potrebno, onda je to veoma malena žrtva. Ali morala je njemu skinuti odjeću. Ili barem njegov prsluk. Sagnula se nad njim i opet mu napunila čašu, zadovoljno opazivši da je gotovo prazna. Grudima je okrznula njegova prsa kad se još više sagnula kako bi mu poljubila vrat. Philipovi su prsti našli njezine dojke, obavili se oko nježne obline, kliznuli ispod dekoltea do njezinih bradavica. Octavia je mrko potisnula gnušanje i svu svoju pozornost posvetila skidanju njegova prsluka. Trebalo je petnaest minuta grickanja, maženja, stenjanja. Ali srce joj je pobjednički poskočilo kad mu je spustila prsluk s ramena, naoko ga nemarno bacila na pod, prije nego mu je požudnim prstima počela nestrpljivo otkopčavati košulju. Philip se ispružio, uživajući u njezinoj strastvenoj potrebi da dodiruje njegovo tijelo. Sad je na sebi imala samo čipkom obrubljenu košulju i on ju je divljačkim pokretom rasparao od vrata do dna. Octavia je dahnula od zaprepaštenja i borila se protiv poriva da se makne od njega. Kad ju je okrenuo ispod sebe, čvrsto je zatvorila oči. Sad više ništa ne može učiniti, osim ako on ne odustane. Tada su se odjednom njegovi grubi, uzbuđeni pokreti zaustavili. Zurio je u nju s bljeskom zbunjenosti u očima. Podigla je ruku i dotaknula mu obraz, zamamno se smiješeći. - Hoću li ti ponuditi nekoliko ostriga prije nego nastavimo, milorde? Maknuo se s nje. - Da. Donesi ih... i donesi drugu bocu. - Kad je kliznula s ležaljke, zgrabio je ovratnik na stražnjoj strani njezine poderane košulje i povukao je s nje. Naga, Octavia je ustala. No sad je bila posve ravnodušna prema svojoj nagosti jer je svu pozornost fokusirala na prsluk. Sad je dobila priliku. Dok je hodala prema stolu, kao slučajno je šutnula prsluk. Ležerno se sagnula i podigla ga, istresla te uredno složila preko naslona za ruke jedne stolice. Prsluk u njezinoj ruci nije bio više od sekunde i tada je stigla do stola. Prstima je lagano prešla po laticama tamnoružičaste ruže prije nego je uzela tanjur ostriga i vratila se do ležaljke.

Sjela je na rub kauća i nazupčanu ljušturu prinijela grofovim usnama. Philip je otvorio usta i sočni mu je zalogaj kliznuo niz grlo. Pojeo ih je desetak, a ona se smiješila u sebi pri pomisli da ih tako željno guta jer je to poznati afrodizijak, a Philipu je iz nekog nevjerojatnog razloga hitno trebao afrodizijak. Nikad ranije nije doživio tu zbunjujuću, sramotnu nemoć. Ništa što je pokušavao, ništa od onoga što je od nje tražio da pokuša, nije djelovalo. Njezin je smiješak postao sumnjičav, nesiguran, a zatim tjeskoban. Ispunio ga je duboki prezir dok je zurio u to glatko prelijepo lice, zlatne oči raširene od čuđenja zbog tog nevjerojatnog neuspjeha RafaelaR

214

Anna

muškarca koji je obećao da će je posjedovati onako kako to nitko nikad ranije nije učinio. Ona je vještica, divljački je pomislio. Zahvaljujući nekakvim demonskim vradžbinama, tri puta ga je osujetila. Smiješila se, dodirivala ga, izgovarala nježne riječi ohrabrenja i suosjećanja, ali je ispod te lijepe fasade sad vidio pokvarenu i prepredenu čarobnicu. Otišao je pola sata kasnije. Otišao je, proklinjući je prostačkim riječima kao da je ona kurva koja ga nije uspjela zadovoljiti. Ostavio ju je s modricama od stiskanja prstima na rukama i dojkama. Ali zapravo ju je ostavio netaknutu. Octavia je slušala njegove korake na stubama. Slušala je kako je noćni vratar otvorio i zatvorio ulazna vrata. Tada je potrčala do vaze s ružama na stolu. Sićušna se vrećica nalazila u savijenom listu, priljubljena uz trnovitu stabljiku. Prsti su joj prvi put te večeri zadrhtali kad je uzela malenu vrećicu. Otvorila ju je i istresla maleni prsten na svoj dlan. Bio je posve isti kao i onaj što joj ga je Rupert pokazao. Zupcem desertne vilice pritisnula je oko ptice. Mehanizam se otvorio, a ona ga je zamislila spojenog s drugim prstenom tako da čini pečatnjak. Čvrsto je stisnula šaku oko mukotrpno osvojenog plijena. Ima ga. A sad kad ga ima, što dalje? Prišla je prozoru i razmaknula zavjese. Sivilo se pojavilo na istočnom nebu. Otvorila je šaku i zagledala se u kružni otisak što ga je prsten ostavio na njezinoj koži. Zar je ovaj prsten vrijedan Rupertova života? Zar se za bilo kakvu osvetu isplati riskirati susret s krvnikom? Kakva bi nepravda mogla natjerati čovjeka kakav je Rupert da riskira svoj život radi osvete? Octavia je zadrhtala, tek sad postavši svjesna svoje nagosti. Blještavi sjaj pobjede odjednom je nestao, a njoj su ostali osjećaji hladnoće, sivila i nelagode. Okrenula se od prozora i pokupila svoju odjeću, a potom se na brzinu odjenula kako bi se hitro vratila u svoje odaje. Koliko će Philipu trebati da otkrije gubitak prstena? Nekako nije vjerovala da će poći ravno kući. Posjetit će sirotinjske četvrti i naći neku kurvu na kojoj će iskaliti svoj bijes i poniženje. No kad svane, zacijelo će doći lupati po ulaznim vratima. Neće mu pasti na pamet da ga je Octavia pokrala, pa će vjerojatno naći neku izliku da pretraži salon. Pod pretpostavkom da se može suočiti s mjestom gdje je doživio onakvu sramotu. Neće željeti vidjeti nju, u to je Octavia bila sigurna. Ali prije nego dođe, ona i prsten bit će daleko od kuće. Kapija Newgatea otvara se za dva sata, u sedam, a Lord Nick primit će damu s velom čim posjetiteljima bude dopušten ulaz. Povukla je zvonce kako bi pozvala Nell i počela skidati večernju haljinu. - Rano ste ustali, miledi. - Sobarica je žurno ušla petnaest minuta kasnije, pospano trepćući. Stavila je na stol pladanj vruće čokolade i keksa, pokušavajući prikriti zijevanje. - Da, žao mi je što sam te tako rano probudila, ali moram nešto obaviti - reče Octavia. - Izvadi moju jahaću odjeću. - Ulila je čokoladu u šalicu i umočila keks u vreli napitak. Besana noć otvorila joj je apetit. Ili je barem mislila da su glad i umor krivi za njezinu mučninu i neugodne drhtaje koji su njome strujali. Doista se osjećala jačom nakon čokolade i keksa, a njezino lice više nije izgledalo onako upalo nakon što se umila toplom vodom. - Hoću li gospodinu Griffinu reći neka pozove kočiju, miledi? - Nell je podigla kosu boje cimeta u punđu na Octaviinu zatiljku. RafaelaR

215

Anna

- Ne, idem pješice - reče Octavia. - Dodaj mi crni šešir s velom. Nell ju je poslušala, skrivajući radoznalost dok je njezina gospodarica namještala šešir i spuštala veo preko lica. - Crni plašt, miledi? - Hvala. - Obavijena anonimnošću, Octavia je požurila iz kuće. Griffin je takoder rano ustao nakon što je njegova poslodavka onako rano pozvala svoju sobaricu, a sad je zatvorio vrata za njom kad se žurno udaljila ulicom po svježem jutarnjem zraku. Mrštio se dok je išao na doručak. Primanje džentlmena kasno noću dok kod kuće nema njezina muža, a zatim izlazak u cik zore, pješice i bez pratnje, odjevena kao za pogreb, nije uobičajeno ponašanje otmjene dame. Odnosno, ispravio se, nije uobičajeno rano izlaziti u tako čudnoj odjeći. Octavia je zaustavila fijaker na uglu Piccadillya, rekla kočijašu neka vozi u Holborn, a zatim je sjedila na samom rubu klupe dok se vozilo njihalo po kaldrmi i povici uličnih prodavača čuli su se u jutarnjem zraku. Prsten se nalazio na dlanu njezine ruke ispod rukavice, a prste je čvrsto stisnula oko njega. Drugom se rukom držala za remen iznad prozora jer se nije mogla dovoljno opustiti da se udobnije smjesti na sjedalu. Gledala je kroz prozor, prateći kako napreduju, te je shvatila da ispod glasa potiče kočijaša, nagovara ga da ubrza. Jednom, kad je skrenuo u ulicu za koju je mislila da produljuje put, jedva se obuzdala da ne počne lupati po stropu kako bi mu to rekla. No na koncu se zaustavio ispred zatvora. - Ovamo ste željeli, gospo? Zvučao je sumnjičavo kad se nagnuo sa svojeg mjesta dok je Octavia izlazila iz kočije. Ništa nije odgovorila, već mu je samo platila za vožnju prije nego je požurila do kapije. Vratar je škiljio u njezino velom pokriveno lice. - Kome ste došli? - Drumskom razbojniku, Lordu Nicku - rekla je tihim prigušenim glasom. - Taj džentlmen ima mnogo posjetitelja, doista veselo je govorio vratar dok je otključavao malena vrata u kapiji. - Sinoć je imao pravu zabavu. Poslao je po šest boca šerija i sve što treba za punč. Bili su veoma raspoloženi. Jako veseli. Octavia se ponovno suzdržala od komentara, zaključivši da su Ben i Rupertovi drugi pajdaši iz Royal Gaka bili to društvo. Zašto bi se ona bunila ako ga njegovi prijatelji dođu oraspoložiti? Kad bi ih barem mogla nagovoriti da joj pomognu smisliti plan za njegov bijeg. Prošla je dvorištem, već krcatim zatvorenika i njihovih obitelji, a zatim kroz unutrašnju kapiju koja vodi do prostranih odaja za imućne. Potrčala je stubama, povremeno zavirujući u sobe kraj kojih je prolazila i čija su vrata bila odškrinuta. Sve su bile udobno namještene, a u nekim se slučajevima činilo da su donijeli vlastite stvari. Donijela je Rupertove knjige i šah, ali mogla bi organizirati da se donesu još neke stvari. Pristojan krevet, naslonjač, stalak za lavor. Njegova su vrata bila zatvorena pa je podigla ruku kako bi pokucala, ali se predomislila i pritisnula kvaku. Vrata su se otvorila i ona je ušla . - Amy? Budi dobra cura i donesi mi malo čaja. - Rupertov pospani glas čuo se iz hrpe posteljine na uskom ležaju. - Glava mi puca!

RafaelaR

216

Anna

- Tako ti i treba! - reče Octavia i podigne veo. Jurnula je preko sobe i skočila na njega tako da ga je svom težinom zajahala. - Čujem da si sinoć imao veliku zabavu, uz punč i neumjerene količine šerija. - O, teška si cijelu tonu! - zastenjao je Rupert i okrenuo se na leđa u pokušaju da je izbaci iz ravnoteže. - Skini se s mene, ženo! - Ne! - Nagnula se naprijed, maknula pokrivač s njegova lica i poljubila ga. - Kako si se mogao zabavljati bez mene? - Sumnjam da bi ti se svidjelo, dušice - rekao je i još jednom zastenjao. - Cijelu noć smo igrali karte i ja sam izgubio pravo malo bogatstvo. - Pa, donijela sam ti još novca - rekla je i udobnije se namjestila na njegovu trbuhu. - I knjige i šah ... i još nešto. Rupert je škiljio prema njoj. Osjećao je njezino potisnuto uzbuđenje, napetost koja struji njezinim tijelom. Izgledala je sretno, gotovo uvjerljivo, kao da vedra vanjština nije samo maska za njezin strah i očaj. - Što još? Skidala je rukavice držeći se veoma tajanstveno, te polako otvorila dlan. Polako je izvadila prsten iz malene svilene vrećice i spustila ga na njegova prsa. - Što, dovraga ... ? - Rukom je pokrio prsten, ali je zurio u nju, a oči su mu se naglo ispunile mračnim i divljim bijesom. - Što si učinila za ovo? Octavii se želudac počeo okretati. Nije znala što može očekivati, ali sigurno nije očekivala taj užasan bijes. -Ništa, zapravo - rekla je i odmahnula glavom. - Miči se s mene! Glas mu je bio tih, ali je naredba bila tako bijesna da je naglo skočila s njega, gotovo nesvjesno. Rupert je zbacio pokrivače i ustao. - Prokleta bila, Octavia! Rekao sam ti da je gotovo. Rekao sam ti da ne želim da se petljaš s onim štakorom! Dakle, zašto si to učinila? Reci mi. Svaku sitnicu! - Ništa. Ja ... - Reci mi! - Oči su mu bile velike rupe na licu koje je posivjelo kao u mrtvaca. Octavia je prstima pritisnula usne, nastojeći se pribrati. Sumornim mu je glasom ispričala kako je zamolila Bessie za pomoć. Sastanak s Philipom opisala je posve hladno i objektivno, nadajući se da će mirnim, jasnim riječima ublažiti stvarnost, rastjerati odvratno ponižavajuće prizore koji su se pojavljivali u njegovom urnu. No njegovo je lice postajalo sve više sivo, oči mutne, a ona je na koncu izgubila hrabrost. Glas joj je pukao kad je koraknula prema njemu, molećivo ispruživši jednu ruku. - O, Bože, Ruperte. Molim te, nemoj se tako ljutiti. To sam učinila za tebe. Željela sam ti pokazati da ne smiješ odustati. Da se svašta može učiniti ... da ... - Tišina! - zagrmio je i odgurnuo njezinu ruku. - Govoriš krajnje besmislice kojima samu sebe obmanjuješ. Ovo mjesto nije iluzija. Odrasti, ženo, i suoči se s istinom. - Ne. - Odmahnula je glavom. - Ne, neću se suočiti s tvojom istinom. To nije istina. Postoji način. - Idi kući, Octavia - rekao je, odjednom umornim tonom. - Ne pomaže mi slušanje tvojih bajki. - Ali ... - Idi kući, kažem! RafaelaR

217

Anna

- Želite li sad svoj doručak, Lorde Nick? Amyin se drzak glas čuo s vrata. - Sad kad vaša gošća odlazi. Trijumfalno je pogledala Octaviju. Očito je slušala kraj njihove svađe. - Da, donesi mi čaj i vruće vode - reče Rupert. Okrenuo se od Octavie, pošao do prozora i zagledao se u dvorište. Otvorio je šaku i Philipov je prsten pao na pod. Zakotrljao se po daskama i zaustavio se uz kutnu dasku, svjetlucav krug u prašini. Octavia je velom pokrila lice. Zvuk njezinih trčećih koraka odzvanjao mu je u glavi .

RafaelaR

218

Anna

24. poglavlje

Prošlo je mnogo vremena prije nego se Rupert odmaknuo od prozora. Amy je donijela njegov čaj i doručak, ali se nije okrenuo dok je sve to stavljala na stol, zveckajući posuđem i priborom za jelo. - Ovo će se ohladiti, gospodine, ako uskoro ne pojedete. - Ostavi to, Amy. - Pa, želite li još nešto? Hoću li malo počistiti dok... - Odlazi, curo! Amy se povukla do vrata i hitro izišla, ništa više ne rekavši. Rupert se sagnuo i podigao Philipov prsten. Neko mu je vrijeme počivao na dlanu prije nego je iz džepa na košulji izvadio vlastiti i polako ih spojio. Stavio je prsten pečatnjak na desnu ruku i podigao ga prema svjetlu. Oči ptice kao da su ga mudro promatrale iz prelijepo izrađene grane stabla. Ima ga. Kad Philip ugleda cijeli prsten na prstu Ruperta Warwicka, opet će upoznati svojega brata blizanca. Gledanje kako se ta spoznaja pojavljuje na Philipovu licu bit će Rupertov trenutak osvete. Sve što će iz toga uslijediti bit će jednostavno uspostavljanje pravog poretka. Philip bi u javnosti mogao pokušati osporiti Rupertovu tvrdnju da je on nestali Cullum Wyndham, ali čim ugleda prsten, znat će da ne može uspjeti. I znat će da će se samo izvrgavati sve većem ruglu ako se nastavi boriti. Prsten će poslužiti kao propusnica Culluma Wyndhama do obiteljskih odvjetnika i obiteljskog liječnika, onih koji će naći konkretne dokaze o identitetu nestalog nasljednika nakon što ga pregledaju i ispitaju. Njegovo tijelo ima ožiljke i oznake što će ih liječnik prepoznati. Osim toga, Rupert zna pojedinosti iz obiteljske povijesti koje bi mogao znati samo član obitelji. Prsten će srušiti Philipovu kuću od karata. Prsten obvezuje Culluma da čuva čast obitelji Wyndham, te mu onemogućuje da primora svojega brata da se suoči s vlastitom propašću i prošlošću. Kad bi sad razotkrio svoj identitet, ime Wyndham povlačilo bi se po blatu. Cijeli bi svijet saznao da je pravi grof od Wyndhama običan drumski razbojnik koji je na putu za vješala. To ne može učiniti. Ne smije ukaljati uspomenu na Gervasea. Grom i pakao! Rupert si je natočio šalicu čaja i na brzinu je ispio, opekavši jezik i grlo. Ali goruća mu je tekućina razbistrila glavu. Opet je napunio šalicu i počeo hodati amo-tamo, nesposoban iz glave izbaciti sliku Octavie u zagrljaju s njegovim bratom. Nije važno što je nadmudrila Philipa ... da mu je priredila najveću sramotu što je muškarac može doživjeti. Ipak se prepustila rukama i ustima pokvarenog podlaca, a to je učinila bez Rupertova znanja i to onda kad joj on nikako nije mogao pomoći. Ona je posve nezaštićena, a on je ovdje zatvoren i bespomoćan. Ne može promijeniti vlastitu situaciju niti poboljšati Octaviinu. Zar ona ne razumije kako se zbog toga osjeća? Kako su frustriranost i prezir spram samog sebe kiselo grotlo koje ključa duboko u njemu. Umjesto razumijevanja, suosjećanja, pružanja nježnosti i utjehe, ona je sebe dovela u opasnost. Ona je stupila u RafaelaR

219

Anna

akciju, a on može samo sjediti, vrtjeti palčevima i razmišljati o svojem pogubljenju. A ono što je učinila posve je uzaludno. Besmisleno. Njegova tajna mora poći u grob s njim. Sad ima prsten, a to samo naglašava bespomoćnost njegova položaja. Uzaludnost njegove osvete. - Zar ne želite doručak, gospodine? Amyin je glas oklijevajući govorio s vrata i on je podigao glavu nakon mrzovoljnog razmišljanja o prstenu. - Ne, odnesi ga. - Možda bih vam mogla donijeti nešto drugo. Slabo pečen goveđi odrezak, možda. - Gledala ga je s nadom u očima. Rupert je nastojao ostati strpljiv. - Pozvat ću te, Amy, ako nešto budem želio. Djevojka je tužno uzela krcati pladanj, a Rupert je nastavio hodati amo-tamo. Ima strpljenja za Amy, ali ne i za Octaviu, s kajanjem je pomislio dok je u mislima ponovno vidio duboku povrijeđenost i šok u svijetlosmeđim očima, drhtava usta, opet čuo očajničku molbu u njezinu glasu. Možda se neće vratiti. Teško bi joj to mogao zamjeriti. Ali, dragi Bože na nebesima, kako će izdržati to zatočeništvo, ovu groznu nemoć? Paniku koja ga je sve brže obuzimala prekinuli su poznati Benovi koraci na kamenim stubama vani. Čuo je koračanje dviju osoba. - Pogledaj koga sam ti doveo, Nick. - Ben je žustro ušao, veoma uredno odjeven u nedjeljnu odjeću i s naprašenom perikom na glavi. Čovjek koji je došao s njim bio je elegantan u sivoj svili s crnom svilenom vrpcom oko repa bijele perike. Rupert je shvatio čime se taj čovjek bavi prije nego je Ben kićeno dovršio predstavljanje. - Časni gospodin st. John Moreton, odvjetnik. - Gospodine Moreton. - Rupert se naklonio. - Gospodine. - Odvjetnik je uzvratio naklon i pogledao naokolo. - Vidim da su vam prijatelji osigurali udobnost. - Zasad - složio se Rupert. - Također su angažirali mene da vas zastupam. Naravno, radim sve što je u mojoj moći da odgodim suđenje - dodao je odvjetnik kao da se to samo po sebi razumije. - Jer bi ubrzavanje suđenja ubrzalo i moje pogubljenje? - suho upita Rupert. - Dragi moj gospodine, nećemo tako govoriti! - uzvikne odvjetnik. - Nećemo tako ... nećemo tako. - Ne, to je točno - hrabro dometne Ben. - I gospođica ima pravo, znaš, Nick. Rekla je da smo odustali prije nego smo uopće počeli. Rupert uzdahne. - Činjenice govore same za sebe, Bene. Odvjetnik se nakašlje. - Ako bih mogao čuti neke pojedinosti o činjenicama, Lorde Nick. Možda imate drugo ime? - Uzdigao je obrve. - Ime koje je manje ... pa, manje zloglasno, ako tako možemo reći? Neko ime na koje se sudac neće narogušiti. - Ne - mirno će Rupert. - Žao mi je što vas moram razočarati, gospodine Moreton, ali na suđenju će me poznavati kao Lorda Nicka. Odvjetnik se doimao razočaranim. - Kako želite, naravno. Ali to je protivno mojem savjetu. - Primljeno na znanje. - Rupert prstima prođe kroz neuredne uvojke. - Premda sam vam zahvalan na zanimanju, doista ne vjerujem da trenutno imamo nešto korisno o čemu bismo mogli raspravljati. I želio bih obaviti svoju jutarnju higijenu ... - Pogladio je svoju neobrijanu čeljust, kao da daje objašnjenje. RafaelaR

220

Anna

Odvjetnik je izgledao uvrijeđeno, a Ben krajnje nezadovoljno. No ako drumski razbojnik nije voljan surađivati na svojoj obrani, onda se tu malo što može učiniti. Odvjetnik je otišao, a Ben ga je slijedio do vrata. Ondje je zastao. - Želiš li društvo, Nick? Rupert odmahne glavom. - Danas nisam raspoložen za društvo, Bene. Ali nemoj misliti da ti nisam zahvalan. Međutim, reci gospodinu Moretonu neka prekine s taktikom odugovlačenja. Želim da ovo što prije završi. Ben odmahne glavom. - Kakva je svrha žurbe, Nick? - Ne mogu podnijeti neizvjesnost - reče Rupert i mirno se nasmiješi. Ben ga je ljutito pogledao, očito nimalo zadovoljan tim pokušajem da se ozbiljna situacija pretvori u šalu. Potom je slegnuo ramenima i izišao za odvjetnikom. Rupert se bacio na krevet i zurio u strop. Nastavi li ovako, uskoro će rastjerati sve svoje prijatelje. Ali zašto oni ne mogu razumjeti da se nikakva utjeha ne može izvući iz lažnih nada? Njegova jedina moguća utjeha proizlazi iz prihvaćanja neizbježnog prihvaćanja koje će mu omogućiti da smireno i dostojanstveno ode u smrt. Prihvaćanje koje će mu omogućiti da se suoči s gubitkom Octavie i ljubavi koja pjeva tako duboko u njegovim žilama da je postala dio njega. Možda bi to bilo dovoljno da je ranije prepoznao i prihvatio tu ljubav. Mogao bi odustati od svoje osvete i izabrati radost za koju je siguran da je dostupna veoma malom broju muškaraca. Međutim, on je to ignorirao i usredotočio se samo na opsesiju s kojom je živio otkako je Cullum Wyndham pobjegao iz Wyndham Manora. Ta ga je opsesija dovela do podnožja Tyburn Treea.

Octavia se naslijepo udaljavala od Holborna i skrenula prema Embankmentu. Suze su joj tekle niz obraz ispod vela. Zaprepastila ju je greška koju je počinila. Umjesto da uvjeri Ruperta u mogućnost djelovanja, samo je istaknula koliko je nemoćan u svojoj situaciji. Znala je kakvu silnu potrebu osjeća da ima kontrolu nad zbivanjima. Koliko je silno trebao osjećaj da sve niti drži u svojim rukama. Svojim mu je postupkom, ostvarivši uspjeh ondje gdje on nije mogao, natrljala nos njegovim vlastitim neuspjehom. Time što je napravila nešto gdje on nije mogao napraviti ništa, učinila ga je ranjivijim, a ne jačim. Ipak, koliko god se trudila, Octavia nije mogla zamisliti neki drugi postupak osim onog što ga je izvela. Okrenula se od rijeke, natrag prema Strandu. Sagnute glave, izgubljena u vlastitoj patnji, u početku nije ništa opazila. Tada ju je netko gurnuo uza zid, nosnice joj je zapahnuo nečiji grozan zadah iz usta i zvuk trčećih koraka i glasova koji su vikali probio se kroz njezinu slijepu zaokupljenost samom sobom. Slabo je vidjela kroz veo pa ga je gurnula na glavu i skutrila se uza zid. Ulica je bila puna ljudi koji su žurili, očito s nekim ciljem, i trenutno šutljivi. Nosili su štapove i cigle, a njihova su lica bila iskrivljena u izrazima gotovo skamenjene mržnje. Prolazili su kraj Octavie, a s kraja ulice začuo se povik. - U Westminster ... u Westminster. RafaelaR

221

Anna

Bujica ljudi prelazila je Westminster Bridge s polja St. George na putu do Parlamenta kako bi zatražili povlačenje zakona o katolicima. Lord George Gordon je tog jutra govorio masama, a sudeći po njihovim licima, svaka je riječ pala na plodno tlo. Octavia se polako povukla u usku uličicu. Nije željela da je ta plima ponese - a kakva je to plima bila. Masa ljudi neprestano je prolazila, a isti je izraz bio na svim licima. Isti fanatični sjaj, iste iskrivljene crte. Svaki je glas sad urlao bojni poklik: - Nećemo papinstvo ... nećemo papinstvo. Kočija se probijala kroz sredinu mnoštva dok se ona skrivala u uličici. Ali to vozilo nisu vukli konji: vukli su ga oznojeni, oduševljeni muškarci, a gomila je vikala i klicala, gurajući se unatrag kako bi kočija mogla proći. Na prozoru se pojavio mlad čovjek koji se smiješio i mahao, a mnoštvo je opet zaurlalo, udaralo po kočiji i klicalo ljudima koji su je vukli. - Lord George ... lord George - vikali su. - Napravite mjesta za lorda Georgea. Octavia je fascinirano zurila u tog čovjeka koji može nadahnuti tako mnogo ljudi. Najmlađi sin vojvode od Gordona nije bio ni po čemu poseban. Sjajnih očiju i živahan, to sigurno, ali ne materijal za heroja. A ipak je on heroj ove divlje, pomahnitale rulje. Bilo ih je na tisuće, a ona se počela pitati hoće li ikad proći tako da ona može nastaviti svojim putem. No plima je napokon prošla i na ulici je ostalo samo nekoliko pojedinaca. Međutim, još se moglo čuti vikanje gomile, a Octavia je tog zvuka osjetila žmarce po leđima. Žurila je kući preko Piccadillya, a ondje je opazila da trgovci daskama zatvaraju svoje prodavaonice, ljudi se okupljaju na uglovima, šapuću i tjeskobno gledaju naokolo. Nekoliko je ljudi bojom pisalo »Nećemo papinstvo« na svoja vrata i škure - talisman protiv rulje ako postane nasilna. Nakon onoga što je vidjela, Octavia je zaključila da bi trebao najmanji povod da se upravo to dogodi. Ako Parlament odbije njihovu peticiju, ako im se jedan čovjek usprotivi, pretvorit će se u čopor divljih vukova. Skrenula je u Dover Street, zadihana, suze su joj presušile jer ih je nadjačao strah od zadržavanja na ulicama u ovako zapaljivoj atmosferi. Dok je trčala stubama do ulaznih vrata, s podrumskih stuba začuo se dječji glas. - Morate na vrata napisati 'nećemo papinstvo', gospođice Tavi. - Frank! - Nagnula se preko ograde i zagledala se u malenu figuru koja se ondje sklupčala. - Gdje si bio? Bili smo tako zabrinuti za tebe. Frank se uspravio, ali je bio spreman pobjeći, malena životinja koja njuši vjetar, oštra pogleda, prestrašena, pazeći na svaki njezin pokret. - Predat ćete me sucu? - Ne - rekla je. - Dođi gore. Nitko ti neće nauditi, obećavam. No Frank se nije maknuo sa svojeg mjesta. - Samo sam vam došao reći da to napišete na vrata. Čuo sam ih kako pričaju. Spalit će svaku kuću koja to nema. - Koga si čuo? - Ljude u krčmi. Skrivao sam se ispod stola ... hvatao mrvice. Čuo sam što su rekli. Zato tako napravite, gospođice Tavi. Prije nego je uspjela još nešto reći, pobjegao je jurnuvši uz donje stube i potrčavši ulicom kao da ga gone svi vrazi iz pakla. - Je li to Frank, miledi? - Griffin je upravo otvorio vrata i gledao za djetetom koje je bježalo ulicom. RafaelaR

222

Anna

- Da. - Octavia je namršteno ušla u predvorje. - Nevolje se spremaju, Griffine. Frank kaže da bismo na vrata trebali napisati 'nećemo papinstvo' ako ne želimo da nas spale dok spavamo. Došao nas je upozoriti. Zanimljivo, ne mislite li? - Možda, gospo. Ali zašto je pobjegao? - Još uvijek se boji. Treba mnogo vremena da se stekne povjerenje tako ranjenog malog stvorenja - rekla je. - No mislim da bismo trebali poslušati njegov savjet, Griffine. - Da, gospo. Vani se svašta priča ... glasine ... vjerojatno se namjerno širi panika, ali bolje je ne riskirati. - Slažem se. - Krenula je uza stube. - O, usput rečeno, miledi. Lord Wyndham je ranije bio ovdje. Činilo se da je uvjeren da je noćas izgubio nešto u salonu. - Griffin je bezizražajno govorio, pogledom fiksirajući bakrenu pliticu gdje su se nalazile posjetnice. - O? Što je izgubio? - ravnodušno je pitala Octavia. - Nije htio reći, miledi. Ali je natjerao dva lakaja i kućnu pomoćnicu da temeljito pretraže tu prostoriju. - Je li našao to što je tražio? - Mislim da nije, gospo. Nije bio osobito dobre volje kad je otišao. - Kako čudno - nehajno će Octavia. - No rekla bih da će se izgubljena stvar pojaviti kad se soba očisti. Nastavila se penjati stubama. Treba se nadati da je Philip neće pitati o tome. Nema baš nikakav razlog sumnjati da je ona ukrala prsten, a ima mnogo razloga izbjegavati je. - Octavia, drago dijete, treba mi malo društva. - Oliver joj se obratio dok je prolazila kraj njegovih odaja. - Danas se osjećam nekako nujno. - Onda ću doći i praviti ti društvo, tata - rekla je. - Zašto si, za ime svijeta, odjevena kao udovica? - uzviknuo je njezin otac kad je vidio kako izgleda. - Zar se Warwicku nešto dogodilo? Glas mu je bio oštar, a Octavia je bila sretna što ima veo, pomislivši, kao i mnogo puta ranije, da je nemoguće znati što Oliver vidi i što ne vidi. Što sluti i što odlučuje ignorirati. - Naravno da nije, tata. Ali nešto nije u redu na ulicama. Lord George Gordon održao je svoj govor i ljudi marširaju na Westminster. - O, zar doista! - Oči su mu bljesnule i odmah su ga zaokupile druge stvari. - Onda dođi i ispričaj mi sve o tome. - Samo ću skinuti plašt. Ušla je u svoje odaje i zaključila da će joj koristiti i smiriti je ako ostatak dana svu pozornost posveti svojem ocu. Reći će Griffinu neka svakom eventualnom posjetitelju kaže da nije dostupna i povući se u pustinjački način života svojega djetinjstva. Ali toga dana nije bilo posjetitelja, već samo vijesti s ulica što su ih donosili prestravljeni sluge i kuriri. Mnoštvo od dvadesetak tisuća ljudi predalo je svoju peticiju kod St. Stephen'sa u Westminsteru. Parlament je sa 192 prema 6 glasova odbio primiti peticiju, pa su se lord George i njegovi sljedbenici morali vratiti neobavljena posla. Tijekom cijele večeri i noći gradom su odzvanjali zvukovi pomahnitale rulje koja je u velikim skupinama jurila naokolo u orgiji uništavanja. Vatre su osvjetljavale noćno nebo RafaelaR

223

Anna

kad su spaljivali kuće svećenika i veleposlanika, kao i svih onih koje su smatrali prijateljima katolika. Rulja je dvaput nahrupila u Dover Street, a Octavia i njezin otac gledali su s krova kako mašu gorućim bakljama, bacaju kamenje i štapove u prozore na suprotnoj strani ulice. Njihova je kuća imala talisman na vratima i rulja ih nije dirala . U zoru su iz smjera Stranda preko krovova dopirali zvukovi prave bitke. Vrištanje gomile spojilo se s urlikom vojnika kad je vojska navalila bajunetama i na konjima. Rulja je opet nahrupila u Dover Street, ganjajući vojnike koji su se borili za svaki pedalj ulice dok su nekolicinu uhićenih vodili u Old Bailey i Newgate . - Neka nas nebesa čuvaju - gunđao je Oliver. - Što ljudi čine jedni drugima u ime Boga! Okrenuo se vratašcima koja s krova vode na tavan. -Idem u krevet, dijete. Barem na nekoliko sati. - Ja ću još malo ostati. - Stisnula se u svojem plaštu, svjesna skupine slugu iza sebe koji su, jednako kao i ona, bili zapanjeni i užasnuti svjedoci kaosa na ulicama. No u zoru se činilo da se situacija u gradu donekle smirila, a noćno je ludilo i krvoproliće zamijenila iscrpljenost. U zraku se i dalje osjećao opori miris dima i gusta je magla lebdjela nad krovovima kad je Octavia slijedila očev primjer i pošla u krevet. Njezina posljednja budna misao bila je posvećena Rupertu. Znaju li u Newgateu što se događa u gradu? Neće biti stalnih posjetitelja. Ali čut će buku. Vidjet će uhićene pobunjenike kad ih dovedu onamo. Sigurno znaju i on će znati zašto nije opet došla k njemu. Znat će da ga nije napustila samo zbog onoga jutros. Opet je počelo kad se spustio mrak. Grozno vrištanje i povici, zveket razbijenog stakla, požari, pijana i pomahnitala lica haraju ulicama. - Gdje su vojnici? - pitala je Octavia, gotovo šaptom. Nakon onog početnog otpora više se nitko nije suprotstavljao pobunjenicima. Nesmetano su nastavili svoje destruktivno orgijanje, spaljivali kuće onih za koje su sumnjali da su papisti i njihove pristaše, izvlačili su na ulice neprocjenjive knjige, namještaj, draperije, rublje i palili krjesove, pocrnjelih lica plesali su u sablasnom svjetlu plamena, na svakom koraku otvarali bačve vina i piva što su ih usput oteli u krčmama. - Vjerojatno ne mogu naći pravu osobu koja ima ovlasti narediti im da iziđu - Oliver je rekao s nekom vrstom mrkog zadovoljstva. Anarhija mu se sviđala. Ima povijesne presedane koji su ga uvijek fascinirali, a gledati takve prizore vlastitim očima neprocjenjivo je iskustvo za učenjaka. Nevjerojatno, ali činilo se da je njegovo objašnjenje jedino moguće. Rulja je četiri dana nastavila sa svojim orgijama bez ikakvih ometanja, a razumni su građani stavili talismane na svoja vrata, ostajali u kućama i drhtali.

RafaelaR

224

Anna

25. poglavlje

Bila je večer osmog lipnja kad je Griffin ušao u salon. - Neki je čovjek došao u kuhinju, miledi. Kaže da vas odmah mora vidjeti. - Lice mu je bilo ukočeno, glas ogorčen. - Eh, makni mi se s puta, čovječe, - Benov se glas čuo iza batlera, a zatim ga je gurnuo. - Gospođice, moram razgovarati s vama. Griffinov ozlojeđen izraz lica otkrio je Octavii što se točno dogodilo u kuhinji. Batler je pokušao zaustaviti neprikladnog posjetitelja, ali nije uspio i nije se usudio ponovno pokušati. - U redu je, Griffine. Lord Warwick poznaje ovog čovjeka - umirujuće je rekla, premda joj je srce mahnito tuklo i osjećala je otkucaje pulsa u sljepooćnici. Griffin je izišao klanjajući se, ali je ostavio vrata odškrinuta. Ben ih je zatvorio. Prišao je Octavii, a oči su mu blistale. Lice mu je bilo crno od čađe, odjeća poderana. - Rulja je spremna zapaliti Newgate - rekao je, - Osloboditi one ljude koje je vojska prvoga dana uhitila. Nas nekolicina mislimo da bismo trebali pogledati koga još možemo osloboditi. Octavia je u trenu skočila na noge. - Mislite da to mogu? Zapaliti zatvor? Sav je od željeza i cigle. - Da ste vidjeli ono što sam ja vidio nekoliko proteklih dana, gospođice, ne biste sumnjali u moć vatre - ozbiljno će Ben. - Ali samo sam vam želio reći što namjeravamo. Mislio sam da bi vas to moglo malo razvedriti. - O, Bene! - Na njegovo čuđenje i veliku nelagodu, Octavia ga je čvrsto zagrlila i poljubila njegov čađavi obraz, spontano i od srca. - Pričekajte me samo minutu i bit ću spremna da pođem s vama. - Eh, ne, gospođice. Te stvari nisu za nekoga poput vas! - panično uzvikne Ben. - Ha! - posprdno će Octavia. - Nije ni pljačkanje na kraljevoj cesti, Bene, a u tome sam sudjelovala. Kao i u još nekim stvarima koje me čine sasvim prikladnom za to. Čekajte me ovdje. Neće mi trebati više od pet minuta. Nestala je iz sobe prije nego je dospio još nešto reći, ostavivši ga da uznemireno hoda po salonu, nateže svoju bradu i pita se kako će Nick reagirati na uključivanje njegove ljubavnice. Vratila se za manje od pet minuta, odjevena u jarko narančasti kostim cure koja poslužuje u krčmi, s tamnocrvenom maramom na glavi i grubim drvenim cokulama na nogama. - Idemo. Vjerojatno nisam dovoljno prljava, ali usput ću naći nešto čime ću zaprljati lice i ruke. - Gospode, spasi nas - gunđao je Ben. - Što će Bessie reći kad vas ovakvu vidi? - Bessie je ovdje? - Da, jasno. Svi smo ovdje. - Da, to se moglo očekivati - reče Octavia i pođe prema sporednim vratima. - A što je s novim konjušarom i Morrisom ? RafaelaR

225

Anna

U glasu joj se osjećala oštrina dok je otključavala vrata, a Ben je porumenio. - Ne morate se njima opterećivati, gospođice. Više nikome neće stvarati probleme. U njegovu je glasu bilo konačnosti od koje se Octavia naježila, premda je vjerovala da bi rado mačem probola oba čovjeka koji su izdali Ruperta. Na ulici je sve bilo mirno. No tada je opazila sjenke po kutovima. Sjenke koje su se pretvorile u poznata lica iz Royal Oaka. Po Lorda Nicka došli su njegovi prijatelji. Bessie se odvojila od ostalih. - Ti ideš? - No u glasu joj se osjećalo odobravanje, a ne suprotno i kad je Octavia samo kimnula, odgovorila je na isti način i okrenula se grupi ljudi. - Krenimo. Na ulicama je vladao drukčiji ugođaj nego prije nekoliko dana kad je Octavia žurila natrag iz Holborna, bojeći se razularene rulje. Možda je tako, pomislila je, zato što je ona drukčija. Ovako odjevena, okružena ljudima iz Royal Oaka, stopila se s prizorom na ulici, postala je dio rulje, a ne potencijalna žrtva. A s te je strane, kao dio toga, na drugi način gledala zbivanja, sve je postalo manje zastrašujuće nego kad je gledala s krova kao promatrač iz daljine. No ipak je znala da je raspoloženje mnoštva zastrašujuće i veoma opasno. Svuda oko sebe vidjela je lica pijanih ljudi, divljih očiju opijenih ludilom buntovničke anarhije. Palili su i uništavali sve što im se našlo na putu, a više im nije trebala čak ni izlika da vlasnici i stanovnici poharane imovine pokazuju simpatije prema katoličanstvu. Octaviu je ponijela bujica, ali je nastojala ostati usred skupine poznatih lica. Masa od nekoliko stotina ljudi pridružila se Octaviinoj grupi na raskrižju Charing Cross. - Na Newgate ... na Newgate - skandirali su. Nosili su malj eve, štapove, kante terpentina i krpe namočene u smolu dok su se gromoglasno približavali Holbornu. Octavia je, na vlastiti užas i čuđenje, shvatila da ju je zarazilo mahnitanje mnoštva. Čula je vlastiti glas kako viče zajedno s ostalima, ruku je odlučno dizala u zrak kao i ostali dok je masa ljudi koračala po kaldrmi i kamenim pločama tako da je tlo podrhtavalo, poput diva koji uništava sve pred sobom. Nigdje nisu naišli na neku prepreku. Kao da su vlasti prepustile grad pobunjenom stanovništvu. Mnoštvo se zaustavilo ispred velike kapije Newgatea i kamenog pročelja Old Baileya. Ljudi su stajali u nebrojenim redovima, rame uz rame, a lica su im blistala u svjetlosti visoko podignutih baklji. Octavia se progurala do prvog reda jer više nije trebala zaštitu poznatih lica, njezin je um želio isto što i ostali: ući u zatvor, razvaliti masivnu željezom okovanu kapiju. Svuda oko nje bila su iskrivljena divlja lica potlačene klase, ljudi za koje je Newgate mrski simbol njihovih mučnih života, smještaj od kojeg svi strepe, početak konačnog putovanja do Tyburna. Upravitelj zatvora pojavio se na krovu svoje kuće, a rulja je urlala. Octavia je ušutjela, pomislivši kako sitno i nevažno gospodin Akerman izgleda na krovu, okružen svojim osobljem. Što uopće misli da može učiniti kako bi zaustavio tako nezaustavljivu rulju? Akerman je prkosno odbio udovoljiti zahtjevu mnoštva da otvori kapiju i preda zatvor. Octavia je zadrhtala kad je hladan dašak stvarnosti prodro kroz ludu euforiju marša. Upravitelj je predstavnik gradskih sudaca. On je utjelovljenje kraljeva autoriteta. Vlasti će sad zasigurno pozvati vojsku? RafaelaR

226

Anna

No Akerman i njegovi ljudi nestali su s krova. Mnoštvo je zaurlalo i navalilo na kapiju. Netko je velikim maljem udarao po kapiji i tada je počelo mahnitanje. Jurnuli su na masivne kamene zidine zatvora, mahali su željeznim polugama, puni divlje energije. Provalili su u upraviteljevu kuću, a dok je Octavia opčinjeno gledala, užasnuta - a ipak fascinirana - izvukli su iz kuće sve što će gorjeti. Namještaj, knjige, zidnu oplatu, podne daske, rublje. Napravili su ogromnu hrpu i zalili je terpentinom. Zapaljene su krpe namočene u smolu i gurnute u hrpu. Plamen je pucketao, uzdigao se u zrak, zahvatio hrpu i postao mahniti krijes što ga je gomila neprestano raspirivala, ubacujući u vatru sve što može gorjeti. Iz krijesa su grabili zapaljene komade i bacali ih preko zidova, na krovove, u dvorišta. Ljudi su bili tako gusto natisnuti oko vatre ispred kapije da se Octavia ne bi mogla izvući, čak ni da je htjela. Fascinirano je zurila kako plameni jezici ližu željezne okove, masivne vijke i rešetke na vratima. Lica oko nje sjala su u paklenskom svjetlu vatre. Krvlju podlivene oči gledale su, bez ikakve ljudskosti u njima, kako vatra napreduje, a kad se drvo konačno zapalilo, u cijelom se Londonu mogao čuti pobjednički urlik. Rupert je u zatvoru čuo urlik kako se uzdiže iznad sveopće kakofonije koja ga je prije sat vremena iznenadila. U zraku se osjećao težak miris dima, a u dvorištu ispod prozora vidio je zapaljenu baklju što ju je netko bacio preko zida. Plameni jezici širili su se preko kamenih ploča prema drvenoj platformi u sredini dvorišta. Amy je bila puna priča o neredima tijekom nekoliko proteklih dana kad je zatvor bio čvrsto zaključan. Zatvorenici, i oni kojima se još nije sudilo kao i oni koji su već osuđeni, nalazili su se u svojim odjelima i ćelijama, a unutrašnja vrata nisu se otvarala na dvorišta. Ali ništa od onoga što je mala pralja opisivala nije Ruperta pripremilo na ovaj napad. Laktovima se naslonio na široku prozorsku dasku i zurio prema uskom prolazu koji vodi do kapije. Ništa nije jasno vidio, a kad je vatra u dvorištu zahvatila drvenu platformu, počeo se pitati hoće li umrijeti u požaru. Očito je i neke druge kažnjenike mučio isti strah. Povici i lupanje sad su se čuli iz drugih dijelova zatvora, a kažnjenici su tresli rešetke i tražili informacije. Neka je žena vrištala s nekog mjesta lijevo od Ruperta. Rupert se maknuo od prozora. Bio je bos, odjeven samo u hlače i košulju, pa je hitro navukao čarape i čizme. Pričvrstio je pojas oko struka i odjenuo jahaći kaput. Ako prilika pokuca na njegova zatvorska vrata, neće ga zateći nespremnoga. Tada se vratio do prozora. Još uvijek nije vidio kapiju, ali urlanje gomile postalo je još glasnije, a u tome se osjećalo mahnito uzbuđenje. Rupert nije vidio što se događa, ali je Octavia, obraza gorućih od vatre, gledala izvana kako kapija klizi iz jedne od gornjih šarki i izvija se ustranu tako da se pojavila uska pukotina na vrhu. Ljudi su i dalje dodavali gorivo u vatru i kapija je polako počela padati pod vlastitom težinom .. Jednu je sekundu vladala posvemašnja tišina kad se srušila u hrpu pepela i žeravice. Octavia je rukama zaštitila lice od vreline kad ju je podivljala, bučna gomila gurnula naprijed, gotovo gazeći kroz samu vatru, pentrajući se preko gorućih, polomljenih greda u mračan uski prolaz koji vodi ravno do unutrašnjeg dvorišta. Octavia je praktički letjela kad je plima ljudskih tijela nahrupila kroz prolaz i našla se u dvorištu. Vikala je zajedno s njima, mahala rukama, ushićeno vrištala dok se RafaelaR

227

Anna

mnoštvo vrtložilo u dvorištu, ne znajući kamo prije da krene. Tada se pribrala i jurnula prema zgradi u kojoj se nalazio Rupert. Ondje se zaustavila, stavila ruke oko usta i zaurlala. Tada ga je ugledala na prozoru i počela plesati poput divlje tarantele tako da su joj narančasti skuti letjeli oko nogu, a raspuštena kosa vijorila oko lica. Raširila je ruke kao da želi zagrliti sve oko sebe. - Hajde, dušice. Dosta je plesanja... vrata - mrmljao je Rupert, a srce mu je skočilo u grlo dok je čekao da neki čarobni štapić izbriše taj nevjerojatni prizor. Svakog trenutka zasigurno će stići vojnici kako bi se osvetili zbog ovog nasilja nad jednom od najvažnijih institucija u gradu. No još dok je mrmljao sebi u bradu, osjećajući silnu napetost, Octavia je jurnula prema unutrašnjoj kapiji i nestala s vidika. Zgrabila je kamen i počela lupati po zaključanoj kapiji, a odmah su joj se pridružili muškarci s metalnim polugama i maljevima, slijedeći njezin primjer bez nekog jasnog cilja, osim želje da se zaključane kapije moraju uništiti. Drvo je popustilo. Octavia ga je grabila golim rukama, ali ju je jedan od muškaraca gurnuo ustranu. - Čekaj malo, curo. - Podigao je metalnu polugu, zamahnuo i udario, raskolivši vrata od vrha do dna. - Zahvaljujem - dahne Octavia i skoči kroz pukotinu. - Molim vas, pomognite s vratima jedne kažnjeničke sobe na katu. Sigurno će biti zaključana. Sjajno raspoloženi, slijedili su je na kat, a Rupert je stajao i slušao kako se vrata njegove sobe tresu pod udarcima. Tada je brava popustila i vrata su se otvorila. - O, hvala Bogu. Ruperte ... Ruperte ... Ruperte! - Napola plačući, napola se smijući, Octavia je uletjela u sobu i bacila mu se u zagrljaj. Muškarci na vratima kratko su vrijeme zurili, a zatim se jedan glasno nasmijao i pljesnuo rukama. Ostali su mu se pridružili u smijehu i pljeskanju. Rupert je preko Octaviine glave pogledao svoje spasitelje. - Zahvaljujem - rekao je. - Eh, nema na čemu, prijatelju - rekao je vođa skupine i namignuo. - Nije u redu držati čovjeka daleko od njegove cure. - Potom su se okrenuli i sišli stubama, zaustavljajući se na svakom odmorištu kako bi metalnim polugama razvalili zaključana vrata. - Dođi brzo. - Octavia je povukla Ruperta do vrata. - Tako se bojim da će se ovo pretvoriti u san, a ja ću se probuditi u krevetu i sve će još uvijek biti užasno. - Eh, Nick. Nick... brzo sad. - Bessie se zadihana pojavila na vratima. - Vidim da je cura prva stigla do tebe. Ali ne smijemo gubiti vrijeme. - Da, uskoro će poslati vojsku - rekao je Ben, natiskujući se s ostalima pred vratima iza Bessie. - Idemo odavde. - Rupert je uhvatio Octaviinu ruku i pošao prema vratima. - Izrazit ću vam svoju zahvalnost, dobri prijatelji, u nekom prikladnijem trenutku. Postavili su ga ispred sebe, očajnički ga gurajući niza stube kao da bi se u svakom trenutku situacija mogla preokrenuti i sve bi ih opet vratili natrag gore. No zatvor Newgate je te noći bio otvoren za sve koji su željeli doći i otići. Upraviteljeva je kuća gorjela, a oni koji su u njoj živjeli odavno su pobjegli preko krovova. Tamnice i zatvorske ćelije bile su otvorene, a oduševljeni spasitelji vukli su iz ćelija zatvorenike, mnoge u osuđeničkim okovima, čak i iz mraka podzemnih tamnica. RafaelaR

228

Anna

Spasitelji su okove omotali rupčićima dok su ljude vukli na slobodu, a Rupert je bio zahvalan na činjenici da njegov bijeg nije time opterećen, Zaustavili su se na ulici. Octavia je stezala Rupertovu ruku i smiješila mu se, čađavog lica, obraza rumenih od vreline vatre. - Uspjeli smo. - Da, jesmo - reče Ben iza nje. - No trenutno je za Lorda Nicka najbolje da ode u kuću lorda Warwicka, čini mi se. - Da, to i ja mislim, Bene. - Rupert mu je pružio ruku. -Kad se situacija smiri, doći ću u Oak. Rukovao se sa svima, smiješeći se njihovim umornim, ali ushićenim licima. - Nikad vam se neću moći odužiti za ovo. - Nitko ne želi da mu se odužuješ, Nick - osorno će Bessie. - Svi smo mi tebi dužni, na ovaj ili onaj način. Idi i čuvaj se. Svi su se zaputili prema Embankmentu, a Rupert i Octavia krenuli su duž Holborna prema Strandu. Octavia je Ruperta čvrsto uhvatila pod ruku. -N ajbolje da izgleda kao da si sa mnom ako sretnemo neke od pobunjenika - ozbiljno je rekla. - Previše izgledaš kao džentlmen da bi te prihvatili. - Ti svakako izgledaš sumnjivo - odvratio je i nasmiješio se, povukavši je u sporednu ulicu. - Ovuda je brže. Zvukovi nereda pratili su ih cijelim putem do Dover Streeta. Susretali su zalutale skupine buntovnika koji su na Octaviinu prostačku veselost odgovarali pijanim, vulgarnim primjedbama i smijehom, ali nisu obraćali posebnu pozornost visokom, dobro odjevenom čovjeku kraj nje. - Ostavila sam sporedna vrata otključana - rekla je Octavia kad su stigli do kuće. - Nadam se da nećemo naletjeti na Griffina. Nikad me nije vidio ovako odjevenu. - Zacijelo se ne bi oporavio od šoka - ozbiljno primijeti Rupert. Oboje su se ponašali kao da žive u snu, razgovarali su o onome što nema nikakve veze s burnim emocijama proteklog tjedna - a kamoli s događajima te večeri. Još uvijek je među njima bilo mnogo neriješenih problema, ali osjećao se kao da gazi po tek zasijanom tlu iz kojeg vire krhki izdanci kojima i dalje prijeti opasnost od ranog mraza, teške noge ili gladne vjeverice. Više ne smije biti nikakvih grešaka ... više se ne smije gaziti po osjetljivoj stabljici ljubavi. Octaviina je ruka lagano drhtala kad je pritisnula kvaku na vratima. Iza tih vrata nalazi se sigurnost. Nitko neće tražiti Lorda Nicka, drumskog razbojnika, u kući lorda Ruperta Warwicka, čovjeka koji često odlazi na dvor St. James's, stalnog posjetitelja najekskluzivnijih ustanova u zemlji. - Rekao sam gospođici Tavi da ćete biti sigurni ako na vrata stavite natpis, gazda dječji je glas šapnuo iz sjenki. - Frank? - Octavia se naglo okrenula. Dijete je izišlo iz mraka i oprezno ih promatralo, očito spremno pobjeći na najmanji znak opasnosti. -Predat ćete me sucu? - Ne, već sam rekla da neću - hitro ga je umirivala Octavia. - Hoćeš li doći unutra? - Hoće li me onaj gospodin Griffin tući? RafaelaR

229

Anna

- Ne - reče Rupert. - Nitko te neće tući. Ali ako sad ne uđeš, ostavit ćemo te vani jer nam je za jednu večer dosta ulica i odmah idemo unutra. Nešto u njegovom nestrpljivom glasu kao da je umirilo Franka više od bilo kakvog uvjeravanja. - Dobro. - Uletio je unutra čim je Octavia otvorila vrata i šmugnuo u hodnik koji vodi prema kuhinji. Octavia je gurnula zasune preko vrata. - Vjerojatno je otišao poharati smočnicu. - Mislim da ovo nije dobro mjesto za njega - reče Rupert. - Kad se situacija u gradu smiri, od vest ćemo ga u Royal Oak. Bessie će znati što s njim. - Siroti Frank - reče Octavia i umorno se nasmiješi. - Zar doista zaslužuje takvu sudbinu? - Tada se leđima naslonila na vrata jer je odjednom osjetila malaksalost u nogama. - Dođi - tiho će Rupert. - Iscrpljena si, dušice. - Ne, presretna sam - ispravila ga je, ali se nije opirala kad ju je podigao u naručje i odnio stubama kroz tihu kuću do njezinih odaja. Ondje ju je spustio. Dugo su stajali u tišini i gledali se, kao da bi željeli upiti tu čudesnu stvarnost, kao da pokušavaju apsorbirati i konačno prihvatiti činjenicu da je noćna mora završila. Octavia je s oklijevanjem uhvatila njegove ruke, njezini su se hladni prsti stisnuli oko njegovih toplih. Podigla je njegovu desnu ruku gdje je u svjetlosti svijeća svjetlucao prsten obitelji Wyndham. - Imaš ga - tiho je rekla. - Da, imam ga. - Izvukao je ruke iz njezinih i prešao po njezinim golim nadlakticama. - Kako si ono mogla učiniti s Philipom, Octavia? Nakon svega što se ranije dogodilo? Znala si kako se ja osjećam po tom pitanju. - To mi se činilo kao ispravan postupak - jednostavno je rekla. - Dalo mi je određeni cilj jer bih inače odustala. Žao mi je ako te to uzrujalo, ali morala sam to učiniti radi sebe. Ne radi tebe, ako ti to pomaže. Goropadnost u njezinu glasu nije bila iskrena, a vatra u njezinim očima nije imala nikakve veze s gnjevom. - Ipak bih ti volio zavrnuti tim malenim prljavim vratom - rekao je Rupert i dlanom joj obuhvatio zatiljak. - Može li to pričekati? - Izvila je vrat u njegovu šaku. Razborito je kimnuo. - Sat ili dva. Stajali su u napetoj tišini, a potom je tiho izustio: -Bože na nebesima! - Tada ju je privukao k sebi, slobodnom joj rukom podigao bradu i spustio usta na njezina. Njezine su ruke potražile njegov pojas kad joj je pustio bradu i prtljao s uzicama gornjeg dijela haljine, oslobodivši joj grudi. Prstima joj je masirao bradavice dok mu je niz bokove gurala hlače i gaće. Spustile su se do njegovih čizama i zaplele se oko gležnjeva, ali je to ignorirao jer je bio zauzet skidanjem njezine haljine, podizanjem košulje do njezina struka, a potom joj je prstima milovao trbuh prije nego ih je zavukao u vrelu brazdu između njezinih bedara. Jednom je rukom pokrio njezino spolovilo, a drugom joj je uhvatio stražnjicu, privlačeći njezino tijelo svojemu kao da želi poništiti sve fizičke barijere među njima. RafaelaR

230

Anna

Octavia je zastenjala i ugrizla ga za usnu, obavivši noge oko njegovih dok se pripijala uz njega, trljala svoje prepone uz njegov ukrućeni ud. Spustila se na pod kad je pao na koljena, povukavši je za sobom. Kad je pala na leđa, uzdigao se nad njome, rukama joj stegnuo zapešća i podigao ih iznad njezine glave. - Hoćeš li se udati za grofa od Wyndhama, gospo? U zlaćanim se očima pojavio šok dok je odozdo zurila u njega. U sne su joj se zapanjeno rastvorile, a tada je uronio duboko u nju i Octavia je zaboravila sve osim veličanstvenosti njihovog sjedinjavanja. U tom joj je trenutku mogao reći da je divlji čovjek iz džungle i njoj bi se to činilo posve razumljivim. Cullum Wyndham smiješio se ženi koju će učiniti svojom groficom, a zatim se s užitkom nasmijao kad je osjetio kako se njezino tijelo steže oko njega. Njezine su se oči otvorile s izrazom iznenađenog divljenja koji ga je uvijek oduševljavao. Promatrao je njezino lice, transformirano i blistavo od radosti dok je njezinim tijelom harao orgazam, jednako moćna sila kao i ona koja je srušila zatvor Newgate. Sila dovoljno moćna da sruši i pretvori u prah zidove izdajstva i obmane, sruši i pretvori u prah barijere starih povreda i nepovjerenja. Kad je njegova radost eksplodirala u milijun iskrica, okrenuo se ustranu i povukao je sa sobom, čvrsto je držeći uza svoje tijelo, štit i potporu protiv svega što bi moglo nauditi njegovoj ljubavi.

RafaelaR

231

Anna

26. poglavlje

Terasa dvorca Windsor bila je puna dvorana. Među njima je šetala kraljevska obitelj i njihova pratnja, malene su princeze veselo poskakivale za svojim roditeljima, praćene dobrodušnim pogledima svojih guvernanti i dvorskih dama. Princ od Walesa, koji se znojio na poslijepodnevnoj vrućini, nije niti pokušao prikriti nezadovoljstvo dok je hodao dva koraka iza svojih roditelja. Mrzovoljno je kimnuo kad bi opazio nekoga od svojih miljenika, ali je uglavnom gledao u tlo, rupčićem tapka o čelo i povremeno prolazio prstom između rumenog vrata i sad već mlitavih nabora svojeg šala. Međutim, lice mu se razvedrilo kad je ugledao ledi Warwick u pratnji njezina muža. Njezino gospodstvo na sebi je imalo jaknu od svijetloplavog tafta iznad suknje tamnoplave boje. Tirkizni privjesak počivao je između oblina njezinih dojki koje su se zamamno nadimale iznad čipkom obrubljenog izreza jakne. Njezinu kosu, naprašenu i podignutu u visoku frizuru, ukrašavala je vrpca od tamnoplavog baršuna s ušivenim biserima. Imala je maleni umjetni madež kraj vanjskog kuta desnog oka koji je njezin smiješak činio vragolasto senzualnim, a to je Njegovu Visost navelo da se budalasto nasmiješi. Kad se kraljevsko društvo približilo bračnom paru koji je sam stajao malo dalje od mnoštva, ledi Warwick je napravila duboki kniks pred kraljem i kraljicom. Elegantan, u odijelu tamnosive boje s ukrasima od srebrne čipke, lord Warwick se naklomo. - Ah, miledi ... Warwick... želim vam ugodan dan - rekao je kralj i prijazno se nasmiješio, podigavši Octaviu iz kniksa. - Propustili ste sva uzbuđenja, Warwick ... što ... što? Hvala Bogu da je vojska opet uspostavila kontrolu nad gradom. - To je doista olakšanje, gospodine - složio se Rupert. - Pa, drago mi je da vas opet vidim u društvu, Warwick. - Previše ste ljubazni, gospodine. - Rupert se nasmiješio, a njegova ga je žena opet uhvatila pod ruku. -Nisam tako umišljen da bih vjerovao da sam nekome nedostajao za tako kratkog izbivanja. - O, vjerujte, dragi moj, vjerujte, što... što ... - rekao je kralj i lagano ga lupnuo po ramenu. - Vaša draga žena žalosno je venula za vama. Nije li tako, miledi? - Oči su mu veselo svjetlucale kad je posegnuo za rukom svoje žene. - ’Žalosno’ je veoma blago rečeno, gospodine - smjerno će Octavia. - Kad milord nije uz mene, posve sam izgubljena. ’Kraljica’ se na to zadovoljno nasmiješila i izgovorila neku prijaznu primjedbu o ljepoti poslijepodneva prije nego su pošli dalje. Letitia Wyndham, koja se nalazila u skupini kraljičinih dama, hitro je pogledala Octaviu, gotovo s krivnjom, a zatim je njezin pogled prešao na Octaviina muža. Nasmiješio joj se, a u njegovim je očima bio izraz koji je na neki čudni način utješio Letitiu. Gotovo joj je dao snagu. Kao da je iz nekog razloga umiruje. Nesigurno mu se osmjehnula, a zatim požurila dalje. Princ od Walesa se malo zadržao, podigao Octaviinu ruku do svojih usana i poljubio joj dlan. - Prelijepa, kao i uvijek, draga moja. Vi ste pravi sretnik, Warwick. RafaelaR

232

Anna

- Kao da ja to ne znam, gospodine. Činilo se da bi se princ rado zadržao, ali se kraljevska procesija kretala brzo i neumoljivo naprijed, poput broda nošenog plimom, pa je morao požuriti natrag na svoje mjesto. Octavia se tiho nasmijala. - Ima nečeg tako uzbudljivog u pomisli da si u ovo doba prije četiri dana bio običan zločinac zatvoren u Newgateu, a sad čavrljaš s kraljem i nitko ne bi pogodio. - Možda neće morati pogađati ako ti nastaviš na sav glas o tome pričati - ukorio ju je Rupert, ali ne ljutito. Pogledom je prelazio po šarolikom mnoštvu, tražeći svojega brata. Nesvjesno je savio prst s pečatnjakom u dlan. - Misliš li da će doći? - Da - rekao je. - A ti se ne ponašaš kao iskusna zavjerenica, Octavia. Svatko tko te promatra odmah će pogoditi da kriješ neku tajnu. - O, ne mogu si pomoći - rekla je. - Uzbuđena. sam. Nakon svih tih godina patnje zbog ... - Glas joj je zamro kad je slijedila Rupertov pogled. Čovjek poznat kao grof od Wyndhama pojavio se na terasi. Neko je vrijeme stajao i kroz monokl promatrao mnoštvo, kao da pokušava odlučiti koga će udostojati svojim pozdravom i zatim je spustio monokl i zaputio se prema skupini dama koje su stajale na rubu terase. Bio je odjeven u smaragdno zelenu svilu i stavio je dva umjetna madeža, po jedan na svaku jagodičnu kost. Perika je skrivala anđeoske zlatne uvojke, ali lice mu je bilo jednako lijepo kao i uvijek, tek neznatno nagrđeno prema dolje okrenutim ustima i ledenim izrazom u stisnutim sivim očima kad je njegov pogled pao na Octaviu. Polako je napravila kniks, a on joj je jednako polako okrenuo leđa. - Meni se čini da džentlmena još uvijek muči povrijeđeni ponos - promrmljala je. - Kloni mu se s puta, Octavia. Ne može se nekažnjeno poniziti Philipa Wyndhama. Rupertov je glas bio oštar i Octavia je znala da je dobila izravnu naredbu. Nije imala ni najmanju namjeru oglušiti se o tu naredbu. Naježila se od pomisli na još jedan sastanak u četiri oka s Rupertovim bratom. - Kad ćeš razgovarati s njim? - Najbolje da to odmah obavim - rekao je i hladno se osmjehnuo. - Pođi razgovarati s Letitiom. - Da, milorde. - Octavia je podrugljivo napravila kniks. - Tvoja je riječ meni zapovijed. - Kad na vrbi rodi grožđe - rekao je i udaljio se. Dok je prelazio terasu, zastajkivao je kako bi razmijenio pozdrave s nekim ljudima, ali se odlučno približavao svojem bratu blizancu. Octavia je gledala. Znala je da zuri, ali nije si mogla pomoći. Znala je da bi trebala potražiti Letitiu, upozoriti je na ono što će se dogoditi tako da ne doživi šok kad se priča objavi, te da bi osjećala da ima podršku. Nije Philip ova žena kriva za činjenicu da će uskoro ostati bez titule i bez imanja. Rupert je stigao do svojega brata. Razmijenili su naklone. Octavia ništa nije čula, niti je nešto mogla zaključiti po izrazima njihovih lica. Proučavala je Philipovo lice ne bi li otkrila sličnost s Rupertom ... ili Cullumom, kako bi ga trebala zvati. Otkrila ju je u očima, u obliku usta, a sad je shvatila što ju je kod Philipa uznemiravalo - onaj osjećaj da je nešto poznato pošlo ukrivo. RafaelaR

233

Anna

Dva su se muškarca zajedno razvijala u majčinom trbuhu, došli su na svijet nekoliko minuta jedan za drugim. Ista krv teče njihovim žilama, a ipak su posve različiti. Morala se primorati da okrene leđa drami do koje će uskoro doći i pođe odigrati svoju ulogu s Letitiom. Philip je hladnim očima promatrao Ruperta Warwicka. - Vidim da ste se vratili u grad. Rupert je nasmiješeno kimnuo. Desnu je ruku podigao do čipke ispod svojeg vrata i polako namjestio dijamantnu iglu. Delikatni prsten pečatnjak svjetlucao je na suncu. Philipove su se oči naglo fokusirale i na trenutak su se na njegovu licu vidjeli šok i strah dok mu je s lica polako nestajala krv. Podigao je ruku do prsluka, a potom je spustio. Njegov prsten, spojen s onim drugim. To je moglo značiti samo jedno, i sad je sve došlo na svoje mjesto. - Ti? - šapnuo je. - Cullum! Moglo je značiti samo jedno, a ipak mu je glas bio pun nevjerice dok je gledao brata kojeg je posljednjih osamnaest godina smatrao mrtvim. No dok ga je gledao, duboko u sebi znao je da sad pred njim doista stoji Cullum. - Da, Philipe - tiho će Rupert. Trenutak je bio točno onakav kakav je očekivao. S mrkim zadovoljstvom čovjeka koji je dugo čekao svoju osvetu, promatrao je bratovo lice, gledao borbu za uspostavljanjem kontrole u sivim očima, vidio trenutak kad je hladna proračunatost nadvladala šok i očaj. Gledao je kako su se oči njegova brata stisnule i izoštrile kao i onog davnog poslijepodneva na Beachy Headu, trenutak prije nego je Gervaseu podmetnuo nogu. - Ovo nije pravo mjesto za ponovni radosni susret - Philip reče uz ironični osmijeh. - Hoćemo li se povući u vrt? - Svakako. - Rupert se okrenuo i pošao prema drugom kraju terase odakle su stube vodile u vrt. Leđa su mu se naježila dok ga je njegov brat slijedio i morao je uložiti silan napor kako ne bi pogledao preko ramena. - Ona kurva koju zoveš svojom ženom dobro je obavila svoj zadatak - reče Philip. - Gdje si je našao? Malo je profinjenija od onih koje se obično mogu naći u sirotinjskim četvrtima. Rupert se okrenuo na peti, a Philip je nesvjesno koraknuo unatrag pred silinom prezirnog bijesa u ledenim sivim očima. - Ako još jednom budeš tako govorio o Octavii, brate, izrezat ću ti jezik. - Glas mu je bio hladan i smrtonosan poput otrova. Philip je dotaknuo svoje usne, a na licu mu se pojavio strah. Rupert je taj strah prepoznao iz njihova djetinjstva kad je mladi Cullum, izazvan preko svake mjere, zaboravivši na strah od kazne, napokon napao svojeg blizanca vlastitom, jačom fizičkom snagom. Rupert je čekao minutu, puštajući da se njegove riječi slegnu u vrućem, nepomičnom zraku. Nije bilo nikakvih drugih zvukova, čak ni zujanja pčele ni cvrkuta ptice. Tada reče: - Ako odlučiš osporavati moju tvrdnju - Odlučim? - obreene se Philip. - Što si ti umišljaš? Jasno da ću je osporavati. Tužit ću te na svim sudovima u zemlji. Ako misliš da ću se svega odreći zbog tebe, Cullume, posve RafaelaR

234

Anna

si poludio. Misliš da možeš upasti u moj život i jednostavno uzeti moju titulu, imanje na selu, kuću Wyndham. Tako mi svega, čovječe, još si gluplji no što sam mislio. Rupert podigne ruku i pljusne svojega brata. - Dosta je tvojih uvreda, Philipe - blago reče. - Imao sam ih previše prije nego sam navršio dvanaest godina. Više ih neće biti. Philip korakne unatrag i rukom dotakne lice, očiju raširenih od šoka. - Usuđuješ se udariti me! - šapne. - Sada da - reče njegov brat blizanac i nehajno slegne ramenima. - Ali to je samo reakcija na nepodnošljivu provokaciju, dragi moj brate. Uopće me se ne moraš bojati ako obuzdaš svoj jezik. Philip je siktao kroza zube, a nešto maleno i srebrno pojavilo se u njegovoj ruci. Bacio se naprijed, a lice mu se pretvorilo u grimasu straha i mržnje. Zamahnuo je podignutim nožem u pokretu koji bi rasporio Rupertov trbuh da ovaj nije skočio ustranu tako da je vrh oštrice okrznuo jedan od srebrnih gumba njegovog kaputa. Nož mu je rasparao košulju i zagrebao kožu kad se opet okrenuo. Spustio je ruku na držak svojeg mača, ali Philip je opet navalio, iskrivljenih usta, očiju mahnitih od ludila nekoga tko je suočen s nepodnošljivim. Rupert se prekasno sjetio kako se njegov brat volio igrati noževima. Kako je, okretniji od svojeg krupnijeg blizanca, poigravao oko Culluma, igrajući se ... uvijek se igrajući ... ali je igra uvijek sadržavala opasnu oštrinu stvarnosti, a Cullum bi se uvijek povukao iz okršaja, posramljen vlastitom nesposobnošću da bude ravan svojem bratu u tom nasilnom, opasnom baletu. Ali ovo sad nije igra. Oštrica je rasparala Rupertov rukav. Pokušao je zgrabiti Philipovo zapešće, ali je njegov brat skočio unatrag s gracioznom gipkošću koja mu je bila svojstvena cijeli život. Rupert je napola izvukao mač iz korica kad je morao ponovno izbjegavati zamah noža. Tada je nogom zapeo za neki korijen. Pao je na koljeno i rukom zaštitio lice kad se grimasa njegova brata nadvila nad njime, vrh noža je svjetlucao, uperen u njegov vrat. Zamahnuo je rukom ustranu kako bi udario Philip ovo zapešće, ali to je učinio pod pogrešnim kutom i nije imao dovoljno snage da skrene oružje. Philip je posve pomahnitao. Njegova mržnja i cilj posve su ga obuzeli. Nije razmišljao o posljedicama, već samo o činjenici da je njegov svijet odjednom ugrožen. Nikome i ničemu ne može se dopustiti da uništi ono što je tako dugo stvarao. Rupert je gledao u oči svojega brata i ondje vidio vlastitu smrt. Činilo mu se da cijelu vječnost općinjeno zuri u tamna zrcala u kojima se odražava poremećena duša. Poremećena strana njegove vlastite duše? Tada se njegov um naglo oslobodio i on se bacio ustranu trenutak prije nego je Philip, s neobičnim uzdahom, pao naprijed i svojom težinom prikliještio bratovo rame. Nož mu je ispao iz šake. - Dragi Bože na nebesima. - Octaviin je glas prekinuo tišinu. - Letitia! Philipova je žena stajala nad svojim mužem, a njezine lijepe zelene oči bile su pune mržnje. Bez riječi je zurila u veliki kamen u svojoj ruci. Rupert je maknuo brata sa sebe i ustao. Naklonio se Letitii. - Imate moju vječnu zahvalnost, gospo. Letitia je pogledala svojeg muža na tlu. - Kad mi je vaša žena rekla što se događa ... ja ... znala sam da će vas pokušati ubiti. Poznajem ga, znate. RafaelaR

235

Anna

- Mislio sam da ga i ja poznajem - skrušeno će Rupert. - Nisam vjerovao da će tako izgubiti kontrolu nad sobom. Nikad nije tako funkcionirao. Uvijek je birao vlastito vrijeme i mjesto za stvaranje nevolja i nikad ne bi riskirao mogućnost da on snosi odgovornost. Vjerovao sam da ću ovaj put predvidjeti svaki njegov potez. Philip je zastenjao i pomaknuo se. Polako se podigao na koljena i protresao glavom poput ozlijeđene i zbunjene životinje. Nekako je uspio ustati, a zatim je pogledao svoju ženu, pa kamen u njezinoj ruci. Oprezno je dotaknuo oteklinu na stražnjem dijelu glave i s posvemašnjom nevjericom zurio u Letitiu. - Napuštam te - rekla je tonom posve lišenim emocija. - Idem u Wyndham Manor po Susannu, a zatim se vraćam svojem ocu. Ako me on neće primiti, naći ću neki način da se sama snađem. - Pokušala si me ubiti - reče Philip s istim izrazom smućene nevjerice u o čima. Patetični mali crve, pokušala si me ubiti. - I crvu može prekipjeti - Letitia reče istim bezizražajnim glasom. - Svejedno mi je što ćeš učiniti, Philipe. Svejedno mi je što ćeš reći ljudima. Možeš se razvesti od mene, zapravo bih voljela da to učiniš. Ali nećeš mi oduzeti moje dijete. Otvorila je šaku i kamen je pao na tlo. Tada se okrenula i otišla, uspravnih leđa, podignute glave, a punašna malena figura s nojevim perjem u prevelikoj frizuri prvi je put pokazivala mirno dostojanstvo. Octavia se sagnula i podigla nož. Njegova čelična oštrica bila je dovoljno tanka da klizne između čovjekovih rebara i ostavi samo maleni ubod. Oružje jednog ubojice. - Mislim da bih sve trebao objaviti na terasi - mirno će Rupert. Poravnao je svoj kaput, namjestio čipku ispod vrata. - Želiš li poći sa mnom, Philipe, i javno mi čestitati? Ili ćeš radije osporavati moja prava? Ovo drugo predstavljalo bi mnogo bolju priču za pripadnike visokoga društva. Rekao bih da bi im to bilo daleko zabavnije od radosnog ponovnog susreta braće nakon dugog niza godina. - Nećeš pobijediti - osorno će Philip, ali mu se u očima vidjela nesigurnost. - O, da, hoću. Odvjetnici su me već priznali. Stari doktor Mayberry dočekao me kao izgubljenog sina. Dobro poznaje tijelo Culluma Wyndhama. -Rupert se spokojno smiješio. - O, da, Philipe. Mogu dokazati svoj identitet izvan svake sumnje, a ukoliko to budeš osporavao, ispast ćeš budala. A znamo da nisi budala. - Podrugljivim je smiješkom izazivao svojega brata. - Gervaseov ubojica, svakako, ali ne budala -tiho je dodao. - Proklet bio, Cullume. Trebao sam te sam utopiti. - Philip se okrenuo na peti i progurao se kroz grmlje, ali ne prema terasi. Octavia je zadrhtala. - Da Letitia nije ... bila sam dvije minute iza nje, zakasnila bih ... - Promatrala ga je, tek sad shvativši kakav se užas mogao dogoditi. - Nikad ne bih vjerovala da je sposobna... - Zapanjeno je odmahnula glavom. - Uvijek postoji posljednja kap - reče Rupert. - Moramo skrbiti o njoj ... i djetetu. - Naravno. Ispružio je ruke i ona je ušla u njegov zagrljaj, još jednom zadrhtavši. - Je li doista gotovo, ljubavi? - Osim objavljivanja - rekao je, milujući joj zatiljak. - I još jedan ili dva neriješena pitanja s Digbyem i Lacrossom... i, još važnije, posjet biskupu s posebnom dozvolom. RafaelaR

236

Anna

- Što ćemo reći tati? - Istinu? - Upitno je uzdigao obrvu. - Da, to bi možda bilo najjednostavnije. Neće mu biti čudnije od bilo čega drugoga što se zbivalo tijekom proteklih mjeseci. Priljubila se uz njega. - Osjećam se veoma neobično, kao da sam plivala protiv plimnog vala koji me odjednom odnio u ribnjak. - Misliš li da bi se mogla zadovoljiti mirnim životom, dušice? - Smiješio se. Odmahnula je glavom. - Ne. A ti? - Ne. Vitkim joj je prstom milovao obraz. Jednostavno ćemo morati stvoriti novi potres koji će izazvati plimni val. - Postoji jedan način za koji možemo biti sigurni da će pomaknuti zemlju vragolasto je predložila. - Na onoj klupi ondje. Rupert je preko ramena pogledao kamenu klupu. - Diskretno? - upita. - Ti voliš riskirati - podsjetila ga je i nasmijala se. - Osim toga, moji su skuti tako široki da mogu sakriti brojne grijehe. Uzela ga je za ruku. - Hoćemo li pokušati? Prije nego pođeš i napraviš senzaciju na terasi? - Da počnemo onako kako kanimo nastaviti? - Ili nastavimo onako kako smo već počeli, milorde Wyndham. Tiho se nasmijao, sjeo na klupu i povukao je na svoje krilo, jednom rukom vješto otkopčavajući hlače. Podigla je skute i namjestila ih u neku vrstu balona od tafta oko njih. Zvuk glasova dopirao je s terase, glazbenici su svirkom violina zabavljali kraljeve i kraljičine goste. - Hoćemo li napraviti bebu? - šapnula je Octavia kad je kliznuo duboko u nju. - Mislim da bi mi se to svidjelo. - Rupert se nasmiješio, a tada je zabacio glavi i uzdahnuo od užitka. Zraka sunca dotaknula mu je lice i toplina sreće polako mu se prostirala žilama. Octaviino je lice lebdjelo nad njime, iskričavih očiju, preobraženo u trenutku blaženstva. Konačno je pustio dugi lanac povrijeđenosti, gnjeva i gorčine, gledajući ga kako se polako udaljava. - Ne znam - tromo je promrmljao i dotaknuo joj lice - no mislim da ribnjak ipak ima svojih dobrih strana. Octavia se nasmiješila i poljubila mu dlan. - Za sve postoji vrijeme i mjesto, milorde.

RafaelaR

237

Anna

EPILOG

Philip Wyndham prolazio je kraljičinom sobom za primanje, a s obzirom na to koliko su se na njega obazirali, osjećao se kao da je nevidljiv. Kad je prošao kraj Margaret Drayton, ona se naglašeno povukla unatrag, trgnuvši ustranu svoje tirkizne skute. Slijedio ga je šapat, glasan smijeh, žurno ublažen, i čuo je kako netko kaže: - Dječak koji se penje kroz dimnjake, možeš li vjerovati. Ne ... ne, čula sam to iz pouzdanih izvora ... svuda je bilo čađe. - Smijeh se pojačao, a njemu su se nakostriješile vlasi na zatiljku dok je u duboko u njemu plamtio uzaludan bijes. Pogledao je preko prostorije do mjesta gdje je stajala Octavia, grofica od Wyndhama, i razgovarala s princem od Walesa. Njezin je pogled susreo njegov i ona je tek neznatno savila koljeno, a na usnama joj se pojavio podrugljiv osmijeh. Priča o pojavljivanju dječaka koji se penje kroz dimnjake u veoma nezgodnom trenutku pročula se po gradu tjedan dana ranije, a još uvijek je to najveći vic sezone. Samo je Octavia mogla ispričati tu priču, ali se činilo da nitko ne zna identitet dame o kojoj je riječ, premda se o tome neprestano nagađalo. No Philip niti jednom nije čuo da se spominje grofica od Wyndhama. Philip se primorao da pođe dalje kroz prostoriju. Vojvoda od Gosforda hladno se naklonio kad ga je njegov zet pozdravio s ceremonijalnom uljudnošću na kakvu vojvoda nije navikao. Letitia i Susannah ostale su na sigurnom u Wyndham Manoru, stalne gošće grofa i grofice od Wyndhama. Nagađanja o razlogu iz kojeg je zatražila zaštitu svojeg šogora bila su ravna nagađanju o identitetu žene u debaklu s dječakom koji je pao kroz dimnjak. Philip Wyndham je visokom društvu pružao tako sjajnu zabavu u kakvoj već godinama nije uživalo. Pogledom je potražio svojega brata. Grof od Wyndhama, u crnoj svili i srebrnoj čipki, bio je zauzet živahnim razgovorom u krugu ljudi oko kralja. Stajao je obasjan suncem, a prvi put u životu njegov se blizanac skrivao u sjenkama. Philip je, otkako zna za sebe, nastojao svojeg brata gurnuti u tamu. Uživao je u zlatnom sjaju roditeljske ljubavi i odobravanja, a kad je odrastao, pobrinuo se da u svojim rukama drži uzde dalekosežne moći i utjecaja. Njegova se taština lakomo hranila pokornošću drugih muškaraca i spremnom podložnošću njihovih žena, laskavim pažnjama najutjecajnijih dvorana. Sad je sve to nestalo - u ovom prevrtljivom društvu zamijenjeno je izrugivanjem i prezirom, a to mu je poput kiseline uništavalo utrobu. Cullum je za to odgovoran. Cullum je na kraju pobijedio. Philip se uvijek bojao svojeg blizanca. Čak i dok ga je smatrao mrtvim, strah je vrebao iz mračnih dubina njegova uma. Uvijek je znao da je Cullum jači i da je njegova jedina šansa da ga porazi iskorištavanje njegove jedine fatalne slabosti. Cullum je, jednako kao i Gervase, bio nesposoban za zlobu ili podmuklost. Obojica su bili poput gline u rukama njihovog mlađeg brata. Philip ih je obojicu uklonio i sam uživao na suncu. No sad Cullum stoji na suncu. Grofove tamnosive oči susrele su njegov pogled. Grof se smiješio, ali mu je u očima plamtio prezir. Philip je znao da ne može očekivati nikakvu milost od svojega brata. RafaelaR

238

Anna

Cullum će ga i dalje proganjati aluzijama i izrugivanjem, nastavit će koristiti moć i utjecaj što ih sad irna kako bi svojega brata sveo na običnu nulu. Nastavit će s tim sve dok ga ne otjera. Baš kao što je on, Philip, prije osamnaest godina progonio Culluma. Philip nije rnogao izdržati miran bratov pogled, pa se okrenuo na peti i progurao van iz prostorije za primanje. Cullum je gledao kako odlazi i zatim je pogledao prsten pečatnjak što ga je još uvijek nosio. Philip je izgubio pravo na svoj prsten kad je iznevjerio povjerenje i predanost što ih taj prsten utjelovljuje. Izdao je čast obitelji Wyndham svakim svojim činom od djetinjstva do danas. Ako dijete koje Octavia nosi bude sin, nosit će ime svojeg mrtvog strica i nosit će očev prsten. Tada će Cullum uništiti prsten što ga je Philip obeščastio. Grof se diskretno povukao iz kruga oko kralja i prišao svojoj ženi. Ona se jednako diskretno povukla iz društva okupljenog oko princa. - Njihova Veličanstva bi se uskoro trebala povući - rekao je tihim glasom, spustivši ruku na njezino golo rame. - Hvala Bogu - promrmlja Octavia. - Ovo je tako dosadan način provođenja večeri. - Ovo će biti posljednja u nekoliko mjeseci - rekao je. - Za dva tjedna uživat ćeš u mirnom ljetu sa svojim ocem, na ladanju u Northumberlandu. - Jedva čekam da ti pokažem Hartridge Fally. - Octavia se polako pomicala unatrag prema prozorskom udubljenju skrivenom zastorima. - Želim s tobom podijeliti sve svoje uspomene iz djetinjstva. Pokazati ti sva moja posebna mjesta. - Mislio sam da ih sve poznajem - nasmiješeno će njezin muž. - Daleko od toga - oholo će Octavia. - Trebao bi znati, mužu, da imam dovoljno zagonetki koje ćeš cijeli život odgonetavati. - O, to znam - odgovorio je, lijeno je milujući pogledom od vrha naprašene kose do prstiju u satenskim cipelicama. - Dovoljno za ovaj i sljedeći život, ljubavi moja. No sve ćeš mi ih razotkriti, nije li tako? - O, da - šapnula je. Žamor u prostoriji oko njih nestao je u magli, a ona je zadrhtala od poznatog vrelog i nezaustavljivog vala požude. - Dio po dio, sloj po sloj, dok sve pred tobom ne bude razotkriveno. Cullum je trzajem odmaknuo teški tamnocrveni zastor i ušao u usko prozorsko udubljenje, povukavši Octaviu za sobom. Zastor se vratio na mjesto, zatvorivši ih u njihovoj vlastitoj baršunastoj tami.

RafaelaR

239