244254967 Tomas Hardi Tesa

THOMAS HARDY

TESSA IZ PORODICE D’URBERVILLE ili

ČISTA ŽENA

THOMAS HARDY (1840-1928)

TESSA IZ PORODICE D’URBERVILLE ili ČISTA ŽENA

... Jadno ranjeno ime! Nek grud te moja kao krevet skloni. W. SHAKESPEARE

Prvo razdoblje DJEVOJKA

I Jedne večeri, u drugoj polovici svibnja, vraćao se neki čovjek srednje dobi iz Shastona kući u selo Marlott, koje se nalazilo u susjednoj dolini Blakemore ili Blackmoor. Noge su mu bile klimave, a držanje koso, pa se sav nekako nakrivio nalijevo. Od vremena do vremena živahno bi kimnuo glavom, kao da potvrđuje nekakvo mišljenje, iako nije baš ni o čemu osobito razmišljao. Praznu je košaru za jaja prebacio preko ruke, šešir mu je bio zgužvan, a na obodu šešira, na mjestu što ga je hvatao palcem kad bi pozdravljao vidjela se izlizana mrlja. Nakon nekoga vremena susretne se s postarijim župnikom, koji je jahao na sivoj kobili i mumljao neku neodređenu ariju. – Dobra vam večer – reče čovjek s košarom. – Dobarveče, blagorodni gospodine Johne – reče župnik. Pješak se, učinivši korak-dva, zaustavi i okrene. – Ej, oprostite, gospodine, mi smo se otprilike u ovo isto vrijeme sreli na ovoj cesti prošloga sajmenog dana, i ja sam vas pozdravio s »Dobarveče«, a vi ste mi kao i sada uzvratili »Dobarveče, blagorodni gospodine Johne«. – Jesam – reče župnik. – A i još jednom prije – ima tome gotovo mjesec dana. – Možda. – E, onda mi recite, što to znači, da vi mene već nekoliko puta zovete »blagorodni gospodin John«, a ja sam obični Jack Durbeyfield, piljar? Župnik dojaše nešto bliže. – To su samo moje mušice – reče on; a zatim, nakon kratkog oklijevanja doda: »To je zbog jednog otkrića, do kojeg sam došao pred neko vrijeme, dok sam bio u potrazi za rodoslovljima za novu povijest ovoga kraja. Ja sam župnik Tringham iz Stagfoot Lanea, a bavim se proučavanjem starina. Zar vi, Durbeyfielde, doista ne znate, da ste izravni predstavnik stare i viteške porodice d’Urberville, koja vuče svoje podrijetlo od blagorodnog gospodina Pagana d’ Urbervilla. onoga slavnog Viteza, koji je došao iz Normandije s Vilimom Osvajačem, kako se to vidi iz Battle Abbey popisa?1 1

Dokument iz XIV stoljeća, koji je, navodno, sadržavao imena porodica, koje su došle u Englesku iz Normandije s Vilimom Osvajačem. Dokument ne postoji, ali ima prijepis iz XVI stoljeća, koji nije vjerodostojan, jer se u njemu nalaze imena, koja na to nemaju pravo. (Nap. prev.)

– To nisam nikad čuo, gospodine. – E, dakle, to vam je prava i živa istina. Podignite malo glavu, da vam bolje vidim profil lica. Da, d’urbervillski nos i podbradak – samo malo izrođen. Vaš je predak bio jedan od dvanaestorice vitezova, koji su u Normandiji pomagali Lordu od Estremavilla kod zauzeća Glamorganshirea. Različite grane vaše porodice imale su dvorce posvuda u ovom dijelu Engleske; njihova se imena nalaze zapisana u Pipe Rollsu2 u vrijeme kralja Stjepana. Za vrijeme kralja Ivana, jedan je od njih bio tako bogat, da je poklonio jedan od svojih dvoraca za bolnicu bolesnim hodočasnicima, a u vrijeme Eduarda II vaš praotac Brian bio je pozvan u Westminster da prisustvuje velikom Vijeću. Za vrijeme Olivera Cromwella nešto ste izgubili na ugledu, ali ne mnogo, a za vladavine Karla II postali ste, zbog svoje lojalnosti, Vitezovi Kraljevskog Hrasta. Da, među vama su bile generacije blagorodne gospode Johna i, da je viteštvo nasljedno kao barunstvo, kako je doista u stara vremena i bilo, kad je viteštvo prelazilo od oca na sina, vi biste danas bili blagorodni gospodin John. – Ma nemojte reći! – Ukratko – zaključi župnik, lupivši se odlučno šibom po nozi – teško da ima u Engleskoj još jedna takva porodica. – Ja sam posve smućen. Zar je zbilja tako? upita Durbeyfield. A ja se tu potucam od nemila do nedraga, iz godine u godinu, kao da sam najobičniji čovjek u ovoj župi... A otkada se ta vijest o meni zna, župniče Tringhame? Župnik mu objasni, da je to, koliko je njemu poznato, potpuno palo u zaborav i da se teško može reći, da je uopće poznato. Njegova su istraživanja započela jednog dana prošlog proljeća, kad je, zauzet proučavanjem sudbine porodice d’Urberville, primijetio na njegovim kolima ime Durbeyfieid i to ga je onda navelo da se raspita o njegovu ocu i djedu, dok nije potpuno raščistio svaku sumnju o tome. – Isprva vas nisam htio uznemiravati tom bezvrijednom viješću, – reče on. – Međutim, katkada su naši porivi jači od rasuđivanja. Pomislio sam, da vi možda ipak otprije nešto o tome znate. – Znate, istina je, čuo sam jedamput ili dvaput, da je moja porodica, prije nego što je došla u Blackmoor, bolje živjela. Ali nisam se na to osvrtao, jer sam pomislio, da to znači, da smo nekoć držali dva konja, a sada držimo jednoga. Imam kod kuće i jednu staru srebrenu žlicu i nekakav stari izrezbareni pečat; ali, bože moj, što ti je to, žlica i pečat?... Kad samo pomislim, da smo ja i svi ti plemeniti d’Urbervilli oduvijek ista krv... Govorilo se, da je moj pradjed bio tajanstven čovjek i da nije volio govoriti o svome podrijetlu. A gdje je naše ognjište sada, župniče, ako vas smijem zapitati? Hoću da kažem, gdje mi d’Urbervilli živimo? – Ne živite nigdje. Vi ste, kao porodica ovog kraja, izumrli. 2

Veliki popisi državne riznice koji sadrže različite obračune oblasnih predstojnika i ostalih službenika za jednu budžetsku godinu. Potpuna serija Pippe Rolls datira iz vremena vladavine Hernika II, ali postoji i jedan izolirani (i najvažniji) popis iz god. 1133. (Nap. prev.)

– To je slabo. – Da – ono što lažne porodične kronike zovu izumrli u muškoj lozi – to jest, propali – nestali. – Pa gdje onda počivamo? – U Kingsbere-sub-Greenhillu: tamo su redovi i redovi vaših, u vašim grobnicama, s vašim slikama pod svodovima od purbeckskog mramora. – A gdje su naši porodični dvorci i imanja? – Nemate ih. – O? Zar ni zemlje? – Ništa – premda ste je nekoć, kao što sam već spomenuo, imali u izobilju, jer se vaša porodica sastojala od nekoliko ogranaka. U ovom je kraju bilo jedno vaše sjedište u Kingsbereu, a drugo u Shertonu, pa onda jedno u Millpondu, pa jedno u Lullsteadu, i jedno u Wellbridgeu. – A hoćemo li ikada opet doći do svojega? – E – to vam ne bih znao reći! – A što bi se tu dalo učiniti, gospodine? – upita Durbeyfield nakon male stanke. – O – ništa, ništa; osim da se pomirite s mišlju, da tako prolazi slava svijeta. To je vaše rodoslovlje dosta zanimljivo za ovdašnje povjesničare i one, koji proučavaju rodoslovlja, i to je sve. Ima nekoliko porodica među seljacima ovog kraja, koje su gotovo jednako toliko slavne. Laku noć! – A ne biste li se svratili i popili sa mnom u to ime vrč piva, župniče Tringhame? Kod »Čiste Kapljice« imaju izvrsno pivo – iako, moram priznati, ne tako dobro kao kod Rollivera. – Ne, hvala vam – me večeras, Durbeyfielde. Vi ste već dosta pili. Završivši tako, župnik odjaše svojim putem razmišljajući, da li je bilo pametno, što je sve to ispripovijedao. Kad je župnik otišao, Durbeyfield, duboko zamišljen, pođe nekoliko koračaja, a onda sjedne na travnati nasip uz cestu stavivši preda se košaru. Za nekoliko minuta pojavi se u daljini neki mladić. Išao je u istom smjeru, u kojem i Durbeyfield. Durbeyfield, videći mladića, podigne ruku, a momak ubrza korake i približi mu se. – Dječače, uzmi ovu košaru. Htio bih da mi nešto obaviš. Mladić, tanak poput daske, namršti se: »A tko si ti, Johne Durbeyfielde, da me šalješ okolo i nazivaš »dječače«? Ti znaš moje ime, kao što i ja znam tvoje.« – A zar zbilja? E, to je tajna – to je tajna! Dakle, poslušaj što ću ti narediti i odnesi poruku, koju ću ti dati... Slušaj, Frede! Zašto da ti ne kažem, kakva je to tajna! Ja pripadam plemenitoj porodici – saznao sam to upravo ovoga današnjega popodneva. I, izjavivši to, Durbeyfield se nagne iz svoga sjedećeg položaja i udobno izvali po nasipu među tratinčicama. Momak je stajao pred Durbeyfieldom i mjerio ga od glave do pete.

– Blagorodni gospodin d’Urberville – eto, to sam ja – nastavi izvaljeni čovjek. – To jest, tako bi bilo, kad bi vitezovi bili isto što i baruni – a to su oni i bili. To sve o meni zabilježeno je u povijesti. Poznaješ li ti, momče, mjesto, koje se zove Kingsbere-sub-Greenhill? – Poznajem. Išao sam tamo na greenhillski sajam. – E, dakle, pod crkvom toga grada leže... – Pa nema tamo grada, u onom mjestu, o kojem ja govorim; barem ga nije bilo, kad sam ja bio tamo. To je bilo nekakvo bijedno, neugledno mjestance. – Ni brige te za mjesto, dječače, o tome se sada ne radi. Pod crkvom one tamo župe leže naši pradjedovi – stotine njih – u čeličnim oklopima i draguljima, u veličanstvenim olovnim sanducima, koji su teški po nekoliko tona. Nema toga čovjeka u području Wessexa, koji bi imao uglednije i plemenitije pretke u svojoj porodici nego što ih ja imam. – O? – E, sada, uzmi tu košaru i pođi u Marlott i, kad dođeš do gostionice k »Čistoj Kapljici«, reci im, da mi odmah pošalju konja i kola, da me odvezu kući. A na dno kola neka stave bočicu ruma, i to neka zapišu na moj račun. A kad to svršiš, otiđi s košarom mojoj kući i reci mojoj ženi, da prestane prati ono rublje, jer to ne mora dovršiti. Neka pričeka dok se ja vratim kući. Imam važnih novosti za nju. Kako je mladić stajao u sumnjičavu stavu, Durbeyfield stavi ruku u džep i izvuče šiling, jedan od onih, kojih je uvijek tako malo imao. – I Evo ti za tvoj trud, momče. To je izazvalo promjenu u mladićevu prosuđivanju situacije. – Da, blagorodni gospodine Johne. Hvala vam. Ima li još što, što bih mogao učiniti za vas, blagorodni gospodine Johne? – Reci onima tamo kod moje kuće, da bih htio za večeru hm, janjetinu, ako je mogu nabaviti; a ako ne mogu, onda krvavice; a ako ni njih ne mogu dobiti, eh, onda će biti dobar i drobić. – Da, blagorodni gospodine Johne. Dječak prihvati košaru i, kad je krenuo, iz sela se začuju zvuci limene glazbe. – Što je to? upita Durbeyfield. – Nije valjda zbog mene? – To je ženska povorka sa štapovima,3 blagorodni gospodine Johne. Pa i vaša kći je član. – Da, zbilja – sasvim sam na to zaboravio, zaokupljen višim mislima! E, dakle, bjež’ u Marlott, je li tako, i naruči ta kola, a onda ću se ja možda odvesti da vidim to žensko društvo. 3

Povorka sa štapovima je starinski običaj u Engleskoj, koji je danas vrlo malo sačuvan. Grupa muškaraca (a gdjegdje i žena) krenula bi u crkvu pod zastavom, praćena glazbom. Svaki bi učesnik nosio štap ili šipku, a časničke šipke bile bi ukrašene znakovima i grbovima. Iza toga pošli bi u gostionicu na ručak, a popodne bila bi kakva sportska priredba (u ženskim društvima ples). Po imenu »club motka« smatraju se te povorke kao preteče današnjih klubova. (Nap. prev.)

Mladić ode, a Durbeyfield ostade ležeći i čekajući u travi među tratinčicama na večernjem suncu. Dugo vremena nije tuda niko prolazio, a jedva čujni zvuci glazbe bili su jedini ljudski zvuci, što su se čuli u prostoru zatvorenu plavim brežuljcima.

II Selo Marlott je ležalo, kako smo prije spomenuli, usred sjeveroistočnog valovitog dijela prekrasne doline Blakemore ili Blackmoor. Bio je to kraj okružen brežuljcima i osamljen, a najvećim dijelom tu još nije stupila noga izletnika ili slikara, iako je samo četiri sata udaljen od Londona. Tu dolinu možemo najbolje upoznati – ali možda ne za vrijeme ljetne suše – ako je pogledamo s vrhunca brežuljaka, koji je okružuju. Ako bi se čovjek bez vodiča zaputio za ružna vremena na šetnju po njezinim uvalama, lako bi mu se dogodilo da se pokaje zbog njenih uskih, krivudavih i močvarnih putova. Taj plodni i zaklonjeni kraj, na kojem polja nisu nikad smeđa, a proljeća nikad sušna, graniči s juga kršnim vapnenačkim grebenom, što ga sačinjavaju vrhunci Hambledon Hill, Bulbarrow, Nettlecombe-Tout, Dogbury, High Stoy i Bubb Down. Putnik s obale, koji nakon mučna puta od dvadesetak milja prema sjeveru, preko vapnenačkih visoravni i žitnih polja odjednom dođe do ruba jedne od tih klisura, stane iznenađen i oduševljen ugledavši pred sobom, rasprostrt kao na zemljopisnoj karti, kraj, koji se sasvim razlikuje od onoga, kojim je prošao. Iza njega su se razmaknuli brežuljci, sunce svojom toplinom grije polja, koja su tako velika, da bi čovjek pomislio, da im nema kraja, putovi se bijele, a živice su niske i isprepletene, zrak bezbojan. A tu, u dolini, čini se da je život sazdan nekako sitnije i nježnije; polja su tek mali komadić zemlje, tako mali, da se s te visine njihove živice čine kao mreža od tamnozelenih konaca rasprostrta po bljeđem zelenilu trave. Zrak tamo dolje uspavljuje, a toliko je obojen ažurnim plavetnilom, da i srednja udaljenost, kako to nazivaju umjetnici, poprima tu boju dok je horizont iza nje zagasito modar. Nema mnogo oranica; osim vrlo rijetkih iznimaka. Pred očima nam se pružaju prostrane bujne livade i mnoštvo drveća, koje zaodijeva manje brežuljke i doline usred većih. Eto, takva je dolina Blackmoor. Taj je kraj zanimljiv i historijski, upravo kao i topografski. Ta je dolina u davna vremena bila poznata pod imenom Šuma Bijelog Jelena, po nekoj čudnoj legendi iz doba kralja Henrika III, prema kojoj je tu neki Thomas de la Lynd ubio prekrasnog.bijelog jelena, kojega je kralj prije toga bio dostigao i poštedio mu život, i zbog toga je de la Lynd morao platiti vrlo veliku globu. U ono vrijeme pa sve do nedavna taj je kraj bio gusto pošumljen. Još i sada nailazimo na ostatke nekadašnjih šuma u starim hrastovim gajevima i u nepravilnim nizovima stabala, koja su se još zadržala po obroncima toga kraja, kao i u šupijem drveću, koje daje hladovinu tolikim njegovim pašnjacima.

Šuma je nestalo, ali su ostali neki stari običaji iz njihovih sjena. Mnogi su se, međutim sačuvali samo u promijenjenom ili iskrivljenom obliku. Tako se, na primjer, toga istoga popodneva, pod vidom društvenog veselja ili »povorke sa štapovima«, kako se to tamo nazivalo, skrivao Ples Prvoga Svibnja. Bio je to za mlađe stanovnike Marlotta zanimljiv događaj, iako sami učesnici u povorci nisu zapažali njegovu pravu zanimljivost. Njegova neobičnost nije bila toliko u tome, da se sačuvao običaj hodanja u povorci i plesa na svaku godišnjicu toga dana, koliko u tome, da su članovi društva bili same žene. U muškim su društvima takve proslave, iako su pomalo nestale, bile manje neobične; međutim, ili prirođena stidljivost nježnog spola, ili ironično držanje njihovih muških rođaka, lišilo je ta ženska društva, ukoliko ih je preostalo (ako ih je uopće drugdje i bilo), njihove slave i sjaja. Ostalo je još jedino marlottsko društvo da podržava svetkovinu domaće božice plodnosti. Stotine godina je ono išlo u povorkama, ako ne kao društvo za uzajamnu pomoć, a ono kao neka vrsta zavjetovanog sestrinstva; i još uvijek ide. Sve učesnice povorke bile su odjevene u bijele haljine – vedri preostatak iz starih dana, kad su veselje i svibanj značili jedno te isto – davno prije nego što je običaj da se vodi računa o budućnosti sveo uzbuđenja na dosadnu svakidašnjost. Najprije su nastupile hodajući u povorci dvije po dvije oko župnog dvora. Donekle se sukobilo idealno i stvarno, kad ih je sunce osvijetlilo i kad su se odrazile na tamnoj pozađmi zelenih živica i penjačicama obraslih pročelja kuća; jer, iako su sve bile odjevene u bijele haljine, nije bilo među njima dviju, kojima bi bjelina bila ista. Neke su se približile čistoj bjelini; kod nekih je ona prelazila u modrikastu boju; a neke haljine, što su ih nosile starije učesnice (a ležale su sigurno već godinama složene u škrinji) naginjale su na bolesnu žućkastu boju i bile krojene u georgijskom stilu. Osim što su se odlikovale bijelim haljinama, svaka je žena i djevojka nosila u desnoj ruci oguljenu vrbovu šibu, a u lijevoj kiticu bijelog cvijeća. Svaka je od njih s mnogo pažnje ogulila vrbovu šibu i odabrala cvijeće. Bilo je u povorki nekoliko žena srednje dobi, pa čak i postarijih, i njihove su srebrne kose i smežurana lica, ostarjela i izmučena brigom, bila gotovo groteskna, a na svaki način patetična, u toj veseloj situaciji. Možda bi se, gledajući dobro, moglo više doznati i reći o svakoj od ovih zabrinutih i iskusnih žena, koje su se približavale dobi, u kojoj se govori: »Ništa ja nemam od života«, nego o njihovim mlađahnim drugaricama. Ali ostavimo sada starije po strani radi onih pod čijim je prslučićima ključao život užurbano i toplo. Mlade su djevojke, u stvari, sačinjavale većinu povorke, i njihove su bujne kose odražavale u sunčanom svijetlu sve tonove zlatne, crne i smeđe boje. Neke su imale krasne oči, neke krasan nos, a druge opet krasna usta i stas: malo ih je, ako je uopće i bilo takvih, imalo sve to. Vidjelo se na njima kako se ovako surovo izložene javnoj kritici, muče da namjeste usnice i kako im ne polazi za rukom da prirodno drže glavu. Bile su svijesne da ih promatraju, i to im se odražavalo na licu. Sve je to pokazivalo, da su to prave seoske djevojke, nenavikle pogledima mnoštva.

I kako je svaku od njih izvana grijalo sunce, tako su one imale svaka svoje intimno sunašce u sebi, na kojem im se sunčala duša; neku sanju, neku simpatiju, neku zabavu, ili barem kakvu udaljenu i nejasnu nadu, koja je, premda je možda već uginula i nestajala, ipak još i dalje živjela, kao što nade obično žive. Tako su one sve bile radosne, a mnoge od njih i obijesne. Obišle su gostionicu »Čistoj Kapljici« i skretale s glavne ceste kroz vrbovu ljesu na livadu, kad jedna žena usklikne: – Gospodine bože, Tesso Durbeyfield, nije li ovo tvoj otac, što se vozi kući u kolima? Jedna mlada učesnica povorke okrene glavu na taj povik. Bila je to nježna i lijepa djevojka – možda ne ljepša nego neke druge u povorci – ali njezina pokretna usta poput božura i velike nevine oči davale su život boji i obliku njezina lica. Nosila je u kosi crvenu vrpcu i bila je jedina od toga bijelog društva, koja se mogla pohvaliti tako istaknutim ukrasom. Kad se ogledala, vidjela je Durbeyfielda kako dolazi u kočiji, koja je pripadala gostionici »Čistoj Kapljici«, a konja je tjerala nakovrčana, mišićava djevojka, koja je zasukala rukave haljine do iznad lakata. Bila je to vragoljasta služavka te gostionice, koja je, u svojoj ulozi »djevojke za sve«, od vremena do vremena bila konjušar i kočijaš. Durbeyfield je, zavalivši se udobno u kolima i zaklopivši oči, mahao rukom iznad glave i pjevuckao, polako izgovarajući rijeci. – U Kingsbereu je divna grobnica moja, A u olovnim sanducima vitezovi – moji pređi bez broja! Djevojke se u povorci stanu cerekati, sve osim djevojke, koja se zvala Tessa. U njoj kao da se polako stala buditi srdžba, da joj se otac tu pred svima pravi budalom. – Umoran je, i ništa drugo – reče ona žurno – pa se usput povezao kući, jer se naš konj danas mora odmarati. – I ti si mi naivna, Tesso – rekoše njezine drugarice. – To je njegovo sajmeno raspoloženje. Ha, ha! – Slušajte, ako mu se budete rugale, neću više ni koraka s vama. Tessa je to zaviknula, a rumenilo joj se s obraza prosulo po cijelom licu i vratu. Oči joj se u času ovlažiše i pogled joj se spusti na zemlju. Primijetivši da su joj doista prouzročile bol, djevojke ne rekoše više ništa, i ponovo zavlada red. Tessi nije ponos dopustio da se još jednom okrene da vidi, što joj otac namjerava, ako uopće išta namjerava; i tako ona, zajedno s čitavom povorkom, krene dalje prema ogradi, gdje je na livadi trebao da bude ples. Dok su stigli onamo, ona se opet primirila, štapićem je lupkala svoju susjedu i razgovarala kao obično. U toj dobi je Tessa Durbeyfield bila puna osjećaja, ali bez iskustva. Unatoč seoskoj školi, govorila je donekle u dijalektu: karakteristična crta dijalekta u tom kraju bio je izgovor, koji bi se po prilici mogao označiti slogom »ur«, a bio je

tako pun i bogat, da bi se u ljudskom govoru teško mogao naći sličan glas. Tessina ispupčena tamnocrvena usta, kojima je taj glas bio prirođen, jedva da su poprimila svoj konačni oblik, a donja bi joj usnica nekako gurnula sredinu gornje usnice prema gore, kad bi se sklopile nakon jedne riječi. U njezinu je izražaju još uvijek bilo ostataka iz njezina djetinjstva. Dok je danas hodala u povorci, mogli su vidjeti u njezinim obrazima dvanaestogodišnju djevojčicu, a u blijesku očiju devetogodišnju; pa čak bi joj i peta godina života prolepršala tu i tamo preko usta. Pa ipak, malo ih je bilo, koji su to znali, a još manje koji su to uzimali u obzir. Rijetki, većinom stranci, zapiljili bi se u nju u prolazu i ostajali očarani njezinom svježinom, pa bi se pitali, hoće li je ikada opet vidjeti, ali za gotovo sve ostale ona je bila zgodna i ljepuškasta seoska djevojka, i ništa više. Nitko više nije vidio Durbeyfielda u njegovim trijumfalnim kolima pod upravljanjem kočijašice, niti čuo što o njemu, i kad je društvo ušlo na određeno mjesto, započeo je ples. Kako u društvu nije bilo muškaraca, djevojke su isprva plesale jedna s drugom, ali kad se približio sat, u koji se prestajalo raditi, muški se stanovnici sela, zajedno s besposličarima i prolaznicima, skupiše oko tog mjesta, pa se činio da su spremni stupiti u pregovore za plesačicu. Među tim gledaocima bila su tri mladića iz viših društvenih slojeva. Nosili su preko ramena male izletničke torbe, a u rukama debele štapove. Po njihovoj međusobnoj sličnosti i nevelikoj razlici u dobi gotovo bi se dalo zaključiti, da bi mogli biti braća, što su oni doista i bili. Najstariji je nosio bijelu kravatu, visoko zakopčan prsluk i šešir uska oboda, kakav je propisan za župnike; drugi je bio na prvi pogled student; izgled trećega i najmlađega jedva da bi se dostojao da ga se opiše; u očima i držanju imao je nešto neobuzdano i otvoreno, što je dalo naslućivati, da je tek sada jedva ušao u svoju službenu kolotečinu. Za nj bi se unaprijed moglo reći, da je nestalan, izbirljiv i proučavatelj svega i svačega. Ta su tri brata ispripovijedila ljudima, s kojima su se tu slučajno upoznala, da provode duhovske praznike na izletu po dolini Blackmoor i da idu u jugozapadnom smjeru iz grada Shastona, koji se nalazi na sjeveroistoku. Nagnuli su se preko lijese uz cestu i stali se raspitivati što znači taj ples i djevojke u bijelim haljinama. Dvojica su se starije braće očito namjeravala zadržati samo načas, ali pogled na djevojke, koje su plesale bez muških plesača, čini se da je trećega brata zabavljao, pa mu se nije žurilo da krene dalje. On je skinuo s ramena svoju torbu, stavio je zajedno sa štapom na obronak uz živicu i otvorio ljesu. – Što namjeravaš učiniti, Angel? – upita najstariji. – Rado bih pošao da se malo zavrtim s njima. – Zašto ne bismo sva trojica – samo čas-dva – to nas neće dugo zadržati. – Ne – ne, glupost! – reče prvi brat. Plesati javno sa seoskim djevojkama – pomisli samo da nas tko vidi! Hajde, past će mrak prije nego što stignemo u Stourcastle, a bliže nemamo gdje prenoćiti; osim toga moramo proći još jedno poglavlje »Ustuka agnosticizmu« prije nego što legnemo spavati, kad sam već odlučio da vučem sa sobom tu knjigu.

– Dobro – stići ću tebe i Cuthberta za pet minuta; ne trebate me čekati; dajem ti riječ, da ću doći za vama, Felikse. Dvojica starijih ga nevoljko ostave i nastave put, ponesavši sa sobom torbu svoga brata, da ih lakše stigne, a najmlađi uđe u polje. – Kakve li štete – reče on galantno jednoj ili dvjema od djevojaka, koje su mu bile najbliže, čim je nastala stanka u plesu. – Gdje su vam momci, djevojke? – Još nisu došli s posla – odgovori jedna od najsnijelijih. – Bit će oni tu začas. A biste li vi, gospodine, htjeli zaplesati s nama, dok oni ne dođu? – To je jasno. Ali što je jedan momak za tolike cure? – Bolje nego nijedan. To je tako dosadno, kad djevojka gleda u lice djevojci i pleše s njom. Nema nikakva života ni zanimljivosti. E, sad birajte po svom srcu. – Pst – nemoj biti tako nametljiva – reče neka bojažljiva djevojka. Mladić, pozvan na taj način, preleti pogledom preko djevojaka, pokušavajući da odabere najzgodniju; ali, kako je to cijelo društvo bilo njemu tako novo, nije mu to osobito dobro pošlo za rukom. Uzeo je gotovo prvu, koja mu je došla pod ruku, ali to nije bila ona, koja je s njim razgovarala, kako je ona to očekivala; ali nije slučajno bila ni Tessa Durbeyfield. Pređi i njihovi kosturi, veličanstvena prošlost, d’urbervillska krv, sve to dosad nije pomagalo Tessi u njezinoj životnoj borbi, pa čak ni toliko, da bi privuklo k njoj plesača, koji bi bio bolji od tih najobičnijih seljaka. To je tako, kad uz normansku krv nema i viktorijanskog obilja. Ime djevojke, koja ih je zasjenila svojom srećom, ma kakvo ono bilo, nije zabilježeno; ali sve su joj zavidjele kao prvoj, koja je to veće uživala u raskoši, da ima muškog plesača. Međutim, snaga primjera je bila tolika, da su seoski mladići, koji se nisu žurili da uđu kroz ljesu sve dok se nije pojavio taj uljez, odjednom nahrupili unutra, i uskoro se broj parova znatno povećao, dok konačno ni najružnija žena u društvu nije više morala kod plesa zamjenjivati muškarca. Crkveno zvono stade odbijati, i student odjednom reče, da mora otići – jer se isuviše zaboravio – i da mora dostići svoju braću. Kad je ispao iz plesa, pogled mu se zaustavi na Tessi Durbeyfield, a u njenim se velikim očima, čemu tajiti, odražavao sasvim neznatan izraz prigovora, što nije nju odabrao. A i on je tada žalio, da je, a samo zbog njezine povučenosti, nije bio primijetio, i s tim mislima napusti polje. Kako je mnogo zaostao, počeo je trčati po puteljku prema zapadu i uskoro je prošao dolinu i stao se uspinjati na slijedeću uzvisinu. Još nije bio dostigao braću, ali je ipak stao da odahne i ogledao se natrag. Vidio je dolje na zelenoj livadi bijele pojave djevojaka, kako se vrte kao i onda kad je on bio među njima. Činilo se, kao da su ga već sasvim zaboravile. Sve, osim možda jedne. Ta je bijela pojava stajala po strani, uz živicu, sama. Po njezinu položaju je znao, da je to ona dražesna djevojka, s kojom nije plesao. Iako je to bila sitnica, on je instiktivno osjećao, da ju je svojom nepažnjom povrijedio. Žalio je, da je nije zamolio za ples; žalio je, da je nije upitao kako se zove. Bila je tako čedna, tako

drukčija od ostalih, činila se tako nježnom u svojoj bijeloj haljini, da je uvidio da je učinio glupost. Međutim, tu se nije dalo pomoći. Okrenuvši se i ubrzavši hod, on odbaci te misli.

III Tessa Durbeyfield nije tako lako zaboravila na taj događaj. Dugo vremena joj se nije dalo da opet zapleše, iako je mogla imati mnogo plesača; ali, da! oni nisu govorili tako lijepo kao onaj strani mladić. Tek kad su sunčeve zrake upile u se lik mladog stranca, koji se udaljivao tamo na brežuljku, odbacila je ona svoju časovitu žalost i odazvala se svome slijedećem plesaču. Ostala je sa svojim drugaricama do sumraka i sudjelovala u plesu s dosta žara; uživala je u kretanju po taktu za volju samoga plesa, budući da joj je još tada srce bilo netaknuto; vidjela je »nježne muke, slađogorke osjećaje, ugodne boli i prijatne žalosti« onih djevojaka, koje su iskusile ljubakanje i bile zaručene, a nije ni slutila, što se od svega toga u njoj krije. Nju su zabavljale borbe i nadmetanje momaka, koji će s njom zaplesati, i to je bilo sve; a kad bi postali neobuzdani, ona bi ih ispsovala. Mogla je i dulje ostati, ali događaj s njezinim ocem, njegova čudna pojava i vladanje, vrate joj se u pamćenje, i ona se osjećala nelagodno. Zanimalo ju je, što se dogodilo s njim. Stoga je ostavila ples i požurila se na onaj kraj sela, gdje joj je bila roditeljska kuća. Dak je bila još pedesetak metara udaljena od kuće, začuje drukčije ritmičke zvukove od onih, koje je ostavila za sobom; zvukove, koje je dobro – tako dobro poznavala. Bio je to odmjeren niz udaraca, koji su dolazili iz unutrašnjosti kuće, prouzročeni žestokim zibanjem kolijevke po kamenom podu, a po taktu toga kretanja neki ženski glas pjevao je u živahnom ritmu omiljenu pjesmicu o pjegavoj kravi: Vidjeh je gdje leži u onom tamo gnoju; Dođi, ljubavi, reći ću ti gdje! Zibanje kolijevke i pjesma načas bi istovremeno prestajali, a deranje u najvišem tonu zamijenilo bi napjev: – Bog ti blagoslovio tvoje sjajne oči i tvoje glatke obraze! I tvoja ustašca poput trešnje! I tvoja prekrasna bedra! I svaki komadić tvoga dragog tijela!

Nakon toga zazivanja nastavilo bi se ljuljanje i pjevanje, a »Pjegava krava« bi otpočela kao prije. Eto, to se dešavalo, kad je Tessa otvorila vrata i zaustavila se na otiraču u sobi promatrajući prizor. Unutrašnjost se, usprkos melodiji, kosnula djevojčinih osjetila kao neizrecivo sumorna. Kakve li razlike između onog prazničkog veselja na polju – bijelih haljina, kitica cvijeća, vrbovih šiba, vrtoglavog okretanja po livadi, blijeska nježnog osjećaja prema onom strancu – i žute sumornosti ovoga prizora osvijetljenog jednom jedinom svijećom! Neugodnom osjećaju, što ga je proizvela ta razlika, priključio se i osjećaj grižnje savjesti, da se nije vratila prije da pomogne majci u kući, umjesto da se predaje užitku vani. Tu je stajala njezina majka usred gomile djece, onako, kako ju je Tessa bila ostavila, nagnuta nad korito s rubljem, koje se pralo ponedjeljkom, a sada se, kao i uvijek, zavuklo sve do konca tjedna. Dan prije je iz toga korita – Tessa je to osjećala sa strašnom grižnjom savjesti – izašla baš ta bijela haljina, koju je imala na sebi i kojoj je ona tako lakoumno zazelenila suknju tamo na vlažnoj travi – a izažela ju je i izglačala njezina majka vlastitim rukama. Kao obično, gospođa Durbeyfield je stajala jednom nogom pokraj korita, a drugom je bila zaposlena već spomenutim zibanjem najmlađeg djeteta. Salinci su na kolijevci već toliko godina vršili svoju dužnost, pod teretom tolike djece, na tom podu popločenom kamenim pločicama, da su postali gotovo sasvim ravni, a posljedica toga je bila, da je svaki pokret kolijevke bio popraćen snažnim treskom, koji je bacao djetešce s jedne strane na drugu, kao tkalčev čunak, jer je gospođa Durbeyfield, potaknuta ritmom pjesme, gazila po salincu sa svom živahnošću, koja je još ostala u njoj, pošto je čitav bogovetni dan provela uz korito. Klap-klop, klap-klop, čula se kolijevka; plamen svijeće se ispružio uvis i stao gore-dolje poigravati; voda se cijedila s majčinih ruku, a pjesma se žurno približavala kraju, dok je gospođa Durbeyfield neko vrijeme promatrala svoju kćer. Čak i sada, iako opterećena malom djecom, Joan Durbeyfield je strastveno voljela pjesmu. Nijedna pjesma nije doprla u dolinu Blackmoor iz vanjskoga svijeta, a da je ne bi Tessina majka za nedjelju-dana naučila i već pjevala. Još i sada je iz crta te žene izbijala neka svježina, čak i dražest nekadašnje mladosti; činilo se vjerojatnim, da su osobne draži, kojima se Tessa mogla ponositi, uglavnom dar njezine majke i prema tome one nisu bile viteške i historijske. – Ja ću ti zibati kolijevku, majko, reče kći nježno, – ili ću skinuti svečanu haljinu i pomoći ti izažeti rublje. Mislila sam, da si već odavna gotova. Majka se nije ljutila na Tessu, što je na tako dugo ostavila kućni posao na njoj samoj; zapravo, Joan joj je to rijetko kada prigovarala, jer je vrlo malo osjećala odsutnost Tessine pomoći. Općenito ona je običavala da ono, što nije mogla uraditi sama, beskonačno odgađa. Večeras, međutim, ona je bila još u veselijem raspoloženju nego obično. U majčinu pogledu bilo je nešto sanjarsko, neka rastresenost, razigranost, koju djevojka nije mogla shvatiti.

– No, drago mi je da si došla, reče majka, čim je otpjevala i posljednju notu. Htjela bih otići po tvog oca, ali, što je još važnije, želim ti reći što se dogodilo. Bit ćeš prilično iznenađena, kad doznaš! (Gospođa je Durbeyfield obično govorila u narječju; njezina kći, koja je završila šest razreda u Narodnoj školi, pod vodstvom učiteljice obrazovane u Londonu, govorila je dva jezika; kod kuće, manje-više narječje; a pravilan engleski jezik vani i u razgovoru s ljudima iz viših slojeva). – Zar odonda otkad me nije bilo kod kuće? upita Tessa. – Da! – Je li u vezi s očevim nastupom u onoj kočiji danas poslije podne? Zašto je to uradio? Bilo mi je da u zemlju propadnem od stida. – To je sve povezano! Pronašlo se, da smo mi najugledniji plemići u čitavom ovom kraju – da nam loza seže sve tamo do vremena Olivera Grumblea4 – sve do dana poganskih Turaka – sa spomenicima, grobnicama, čeličnim šljemovima i štitovima, i sam Bog zna čime još sve ne. U vrijeme Svetoga Karla učinjeni smo vitezovima Kraljevskog Hrasta, i pravo nam je ime d’Urberville! .. . Zar ti se ne nadimlju grudi od ponosa? Eto, zbog toga se tvoj otac dovezao kući u kočiji; a ne, kako su neki pomislili, zato što je bio pijan. – To mi je drago. Hoće li nam to što koristiti, majko? – O, da! Mislim, da bi se iz toga mogle izleći velike stvari. Bez sumnje će mnoštvo ljudi našega položaja doći ovamo u svojim kočijama, čim se za to sazna. Tvoj je otac to doznao vraćajući se kući iz Shastona i on mi je ispričao čitavu povijest naše porodice. – Gdje je otac sada? – upita iznenada Tessa. Majka joj, i ne osvrćući se na njezino pitanje odgovori: – Išao je danas k doktoru u Shaston. Čini se, da uopće nije sušica. Kaže, da mu je usaljeno srce. Evo ovako, – Joan Durbeyfield je, govoreći, svinula nakvašeni palac i kažiprst u obliku slova C, a drugim je kažiprstom upirući potkrepljivala svoje riječi. »U ovom času je«, kaže on tvome ocu, »vaše srce zaokruženo svuda okolo, ovuda i ovuda; a ovaj dio je još otvoren«, veli on. »Čim se to spoji, ovako«, i gospođa Durbeyfield zatvori prste u punu kružnicu, »nestat ćete kao sjena, gospodine Durbeyfielde«, veli on: »Mogli biste još poživjeti deset godina; mogli biste otići za deset mjeseci ili za deset dana«. Tessa se sva usplahiri. Da bi njezin otac, uza svu tu nenadanu slavu, mogao tako brzo otići za vječni oblak! – Ali gdje je otac? – upita ponovo. Njezina majka poprimi ublažujući izgled. – Nemoj sada bjesniti! Jadni čovjek – osjećao se tako smućen od župnikovih vijesti, koje su ga tako uznijele – da je pred pola sata otišao k Rolliveru. Hoće svakako da skupi snagu za svoje sutrašnje putovanje, s onim 4

Tessina majka, u svojoj neukosti, daje netočne podatke. Tako je i ime Olivera Cromwella izvrnula u »Grumble«. (Nap. prev.)

košnicama, koje se moraju otpremiti, ma kakvog roda bio. Morat će krenuti noćas malo iza ponoći, jer je to jako daleko. – Da skupi snagu! – reče Tessa neobuzdano, a oči joj se napuniše suzama. – O bože! Da skupi snagu u krčmi! I ti se, majko, slažeš s time upravo kao i on! Njezin prijekor i njezino raspoloženje kao da su ispunili cijelu sobu i kao da su dali ustrašen izgled pokućtvu, svijeći, djeci, što su se okolo igrala, i majčinu licu. – Ne – reče majka razdražljivo – ja se s time ne slažem. Čekala sam, dok se ti vratiš, da pripaziš na kuću, dok ja odem po njega. – Idem ja. – O ne, Tesso. Znaš, to ne bi ništa koristilo. Tessa nije prigovarala. Znala je što znači majčino protivljenje. Kaputić i kapa gospođe Durbeyfield već su visjeli kriomice na stolcu kraj nje, spremni za tu namjeravanu šetnju. Njoj nije bilo tako teško to, što mora ići, koliko razlog, zbog kojega mora ići. – I odnesi »Velikog čarobnjaka« u komoru – nastavi Joan brišući žurno ruke i stavljajući na se šešir i kaput. »Veliki Čarobnjak« bio je debeo svezak, koji je ležao na stolu pokraj nje, a bio je toliko otrcan od nošenja u džepu, da je rub oko slova gotovo nestao. Tessa ga uzme, a njezina majka krene. To odlaženje u lov za svojim nespretnim mužem u krčmu bio je još jedan od užitaka, koji je preostajao gospođi Durbeyfield u prljavštini i zbrci oko uzgajanja djece. Naći ga kod Rollivera, prosjediti tamo sat-dva kraj njega i za to vrijeme odbaciti sve misli i brige o djeci, činilo ju je sretnom. Njezin bi život u tim momentima zasjao nekom aureolom, sjajem zalazećeg sunca. Brige i sva ostala stvarnost poprimile bi neku metafizičku apstraktnost, postale bi obične pojave, o kojima se mirno razmišlja, i ne bi više stajale pred njom kao kruta stvarnost, koja pritište i izgriza tijelo i dušu. Sitna su joj se djeca dok ih ne bi gledala, činila kao nešto vedro i poželjno, a ne tmurno i mučno; gledajući na događaje iz svoga dnevnog života odande, oni su joj se činili smiješni i šaljivi. Osjećala.se donekle onako, kako se osjećala, kad je sa sadašnjim svojim mužem sjedila na tom istom mjestu, dok ju je još snubio, a ona je zatvarala oči pred nedostacima njegova karaktera i promatrala ga samo u njegovoj idealnoj slici ljubavnika. Tessa, ostavši sama s mlađom djecom, pođe najprije u komoru s knjigom o čarobnjaštvu i gurne je u slamnati krov. Neki čudni, fetišistički strah pred tim masnim sveskom priječio je njezinoj majci, da bilo kada dopusti, da ta knjiga prenoći u kući, pa bi je uvijek, pošto su našli ono, što su željeli, nosili natrag u komoru. Između majke, s njenim praznovjerjem, koje je brzo nestajalo, narodnim običajima, dijalektom i usmenom predajom balada, i njene kćeri, s podukom, koju je primila u Narodnoj školi, pod beskonačno obnavljanim pravilima obuke, postojao je u pravom smislu riječi jaz od dvije stotine godina. Kad su njih dvije bile zajedno, stajale su tu licem u lice jakobinska i Viktorijanska era.

Vraćajući se vrtnim puteljkom, Tessa je razmišljala, što li je to majka baš danas željela saznati iz te knjige. Naslućivala je, da je povod tome bilo nenadano otkriće o plemenitom rodu, ali nije dokučila, da se ono ticalo nje same. Odbacivši, međutim, te misli, ona se dade na posao da poprska rublje, koje se u toku dana osušilo, u društvu sa svojim devetgodišnjim bratom Abrahamom i sestrom Elizom-Lujzom, kojoj je bilo dvanaest i po godina i koju su zvali »LizaLu«, a mlađu je djecu strpala u krevet. Između Tesse i mlađega djeteta odmah iza nje bila je razlika od četiri godine, jer je ono dvoje, koje je bilo ispunilo taj razmak, umrlo još dok su bili sasvim mali, pa je ona tako zauzela položaj majčine zamjenice, kad bi ostala sama s mlađom braćom. Po godinama su iza Abrahama dolazile još dvije djevojčice, Nada i Čeda; zatim dječačić od tri godine, pa onda djetešce, koje je upravo navršilo godinu dana. Sva su ta mlada bića bili putnici na Durbeyfieldovu brodu – i potpuno su ovisjeli o odluci ono dvoje odraslih Durbeyfielda u pogledu zabave, potreba, zdravlja, pa čak i opstanka. Ako bi glavari Durbeyfieldova kućanstva odlučili zaploviti u poteškoće, propast, gladovanje, bolest, poniženje, ili smrt, i to je pola tuceta malih zarobljenika iz potpalublja bilo prisiljeno ploviti s njima. Šest bespomoćnih stvorenja, koje nikad nitko nije upitao za bilo kakve uvjete, pod kojima žele živjeti, a još manje, da li žele živjeti u tako teškim prilikama, u kakve su upali time, što pripadaju nesređenoj kući Durbeyfielda. Neki bi ljudi htjeli znati, odakle pjesnik, čija se filozofija u današnji dan smatra za duboku i pouzdanu, kao što mu je i pjesma laka i čista, dobiva ovlaštenje da govori o »svetom uređenju prirode«. Postalo je i kasno, a ni otac ni majka se još nisu vratili. Tessa je gledala kroz vrata i u mašti prošla kroz Marlott. Selo je sklapalo oči. Posvuda su pogašene svijeće i svjetiljke: mogla je u duhu vidjeti osobu, koja gasi svijetlo i kako je pritom ispružila ruku. Kad je majka išla po nekoga, to je značilo jednostavno, da će sad trebati otići po dvoje, a ne po jedno. Tessa je počela osjećati, da čovjek slaba zdravlja, koji namjerava krenuti na put prije jedan sat u noći, ne bi smio biti u krčmi u taj kasni sat slaveći svoj plemeniti rod. – Abrahame – reče ona svome braci – hajde, stavi šešir na glavu – valjda se ne bojiš? – i otiđi do Rollivera, pa pogledaj što je s tatom i mamom. Dječak spremno skoči sa sjedala i otvori vrata, a noć ga proguta. Prošlo je još pola sata; ni otac, ni majka, ni dijete, nijedno se nije vratilo. Čini se, da je Abraham, kao i njegove roditelje, privukla i uhvatila čarobna krčma. – Moram poći sama – reče ona. Liza-Lu tada pođe u krevet, a Tessa se, zaključavši ih sve, uputi tamnim i vijugavim puteljkom ili ulicom, koja nije bila podesna za hodanje; bila je to ulica, koja je sagrađena u vrijeme, kad je svaki pedalj zemlje bio dragocjen, i kad je sat s jednom kazaljkom bio dovoljan da podijeli dan na sate.

IV Rolliverova krčma, jedina pivana u ovom kraju dugačkog i isprekidanog sela, mogla se podičiti samo dozvolom za točenje »preko ulice«; i prema tome, budući da nitko nije smio po zakonu piti u samoj krčmi, dozvoljeno mjesto za mušterije bilo je strogo ograničeno na daščicu oko šest palaca široku i neka dva metra dugačku, pričvršćenu žicom uz kolje ograde, kao neka polica. Na tu su dasku žedni stranci odlagali svoje vrčeve, dok su stajali na cesti i pili, a ostatak bi bacali na prašino tlo kao usred Polinezije, žaleći što ne mogu udobno sjesti i odmoriti se unutra. Tako je bilo sa strancima. Ali je bilo i domaćih mušterija, u kojima se budila ista želja; a sve se može, kad se hoće. U velikoj spavaonici na gornjem katu, kojoj je prozor bio gusto zastrt velikim vunenim šalom, što ga je nedavno odbacila gospođa Rolliver, gazdarica, skupilo se te večeri dvanaestak osoba, sve od reda željnih užitka; bili su to sve sami stari stanovnici ovoga dijela Marietta i mušterije ovoga skloništa. Ne samo da je krčma »Čistoj Kapljici«, koja je imala punu dozvolu, a nalazila se na drugom kraju raštrkanog sela, zbog svoje udaljenosti bila gotovo nepristupačna stanovnicima ovoga dijela sela, nego je postojalo i mnogo ozbiljnije pitanje, a to je kakvoća pića, koja je potvrđivala opće mišljenje, da je bolje piti kod Rollivera u jednom kutu spavaonice, nego kod onog drugog gazde u prostranoj krčmi. Neugledan veliki krevet, koji se nalazio u sobi, pružao je mogućnost da sjede nekolicina skupljenih oko triju njegovih strana; dvojica su se popela na niski ormar s ladicama; jedan se odmarao na škrinji od izrezbarene hrastovine; dvojica su sjedila na rubu praonika, a jedan na stolcu bez naslona; i tako su svi nekako bili smješteni udobno. Bili su došli do onog stupnja raspoloženja, kad se duša širi iz svog tijela i toplotom ispunjava čitavu sobu. U takvu raspoloženju postajala je soba sve dostojanstvenija, a pokućtvo sve raskošnije, šal, koji je visio na prozoru, poprimio je bogatstvo brokatne draperije; mjedene kvake na ormaru s ladicama zlatile su se poput alki, a izrezbareni stupovi kreveta činilo se da su srodni veličanstvenim stupovima Solomunova hrama. Gospođa Durbeyfield, pošto se oprostila od Tesse, i kako je žurnim korakom došla dovle, otvori ulazna vrata, prođe kroz prizemnu prostoriju, koja je bila u dubokoj tami, i onda otkvači vrata stubišta kao čovjek, čiji prsti dobro poznaju tajne zasuna. Nezino penjanje uz zavojite stube bilo je nešto sporije, a lice joj, našavši se u svijetlu iza posljednje stepenice, ugleda zapanjena lica cijeloga društva, koje se skupilo oko kreveta. – I tako sam pozvala nekoliko svojih prijatelja, da na moj trošak proslave povorku sa štapovima – uzvikne gazdarica, začuvši korake na stepenicama, dok je pogled upirala u stepenice kao dijete, koje ponavlja napamet katekizam. – O, to ste vi, gospođo Durbeyfield – Isuse – kako ste me uplašili! Pomislila sam, da je možda kakav razbojnik poslan od vlasti. Ostali članovi društva pozdraviše gospođu Durbeyfield pogledima i kimanjem glave, a onda se okrene prema mjestu gdje joj je sjedio muž. On je,

odsutan duhom, tihim glasom gunđao sam za sebe: »Dorastao sam ja mnogim ljudima! Imam veliku obiteljsku grobnicu u Kingsbere-sub-Greenhillu i plemenitije kosture nego itko u Wessexu.« – Imam ti nešto kazati, nešto što mi je palo na pamet – sjajan plan! – prošapta njegova vesela žena. – Hej Johne, zar ne vidiš? Ona ga gurne laktom, a on je, gledajući u nju kao kroz staklo, dalje mumljao svoj govor. – Tiho! Nemojte pjevati tako glasno, čovječe – reče gazdarica – da ne bi naišao tko od vlasti i oduzeo mi dozvolu. – Mislim, da vam je rekao, što nam se dogodilo? Upita gospođa Durbeyfield. – Da – nešto malo. Što mislite, hoće li vam to donijeti novaca? – E, to je tajna – reče mudro gospođa Durbeyfield. Međutim, dobro je biti u rodu s kočijom, pa makar se i ne mogao voziti u njoj. Ona snizi glas, kojim je govorila prisutnima, pa nastavi tihim glasom svome mužu: »Otkad si mi donio te novosti, neprestano mislim, da tamo kod Trantridgea ima neka ugledna, bogata gospođa, koja se zove d’Urberville.« – A – što to govoriš? usklikne blagorodni gospodin John. Ona mu ponovi svoju misao. – Ta gospođa mora da je naša rođakinja – reče ona – moja je zamisao, da pošaljemo Tessu k njoj, da joj kaže da smo rođaci. – Sad kad si to spomenula, i ja se sjećam, da ima jedna gospođa koja se zove tako – reče Durbeyfield. Župnik Tringham se toga nije sjetio. Samo što ona nije ništa prema nama – sigurno je neka mlada grana naše porodice, koja potječe iz mnogo kasnijih vremena nego normanski kralj. Dok su oni raspravljali o tom pitanju, nijedno od njih nije primijetilo, koliko su bili zauzeti, da se mali Abraham ušuljao u sobu i da čeka priliku, da im kaže, da se vrate kući. – Ona je bogata i sigurno bi se pobrinula za djevojku – nastavi gospođa Durbeyfield; a to će biti sjajno. Ne shvaćam, zašto se dva ogranka iste porodice ne bi pohađala. – Tako je; i mi ćemo svi reći, da smo joj rođaci! – reče veselo Abraham, koji se bio zavukao pod krevet. – I svi ćemo joj ići u pohode, kad se Tessa nastani kod nje; i vozit ćemo se u njenoj kočiji i nositi crna odijela! – A odatkle si se ti stvorio, dijete? Kakve to gluposti govoriš? Odlazi i igraj se tamo na stepenicama, dok tata i mama ne budu spremni za odlazak!... Dakle, Tessa treba da ode do te naše rođakinje. Sigurna sam, da će je osvojiti – o, za to sam sigurna; a to bi vrlo lako moglo dovesti do toga, da se uda za kakva plemića. Zapravo, ja sam za to sigurna, – Kako? – Gledala sam joj budućnost u »Čarobnjaku«, i našla sam upravo to!... Trebao si vidjeti, kako je danas bila dražesna; lice joj je fino kao u kakve vojvotkinje. – A što kaže ona na to, da bi išla tamo?

– Nisam je pitala. Još i ne zna, da postoji takva gospodska rodbina. Ali to bi joj sigurno pružilo priliku, da se sjajno uda i sigurna sam, da neće reći »ne«. – Tessa je čudna. – Jest, ali u dnu duše ona je mekana. Prepusti ti to meni. Premda je to bio privatni razgovor, dobar je dio njegova sadržaja dopro do ušiju onih, što su sjedili okolo, i po njemu su zaključili, da Durbeyfieldovi imaju krupnijih briga, o kojima će razgovarati, nego obični ljudi, i da Tessu, njihovu dražesnu najstariju kćer, čeka lijepa budućnost. – Baš sam danas sam sebi rekao »Tessa je zgodna cura«, kad sam je vidio kod župnog ureda u povorci s ostalima – primijeti poluglasno jedan od starijih pijanaca. »Ali Joan Durbeyfield mora pripaziti, da joj ona ne »prevrne sirće«. Bila je to domaća izreka, koja je imala svoje osobito značenje, i nitko ne reče ništa. Razgovor sada zahvati sve, i za kratko se vrijeme začuju novi koraci u donjoj sobi. – I tako sam pozvala nekoliko svojih prijatelja, da na moj trošak proslave povorku sa štapovima. Gazdarica je žurno ponovila formulu, koju je imala pri ruci za neželjene goste, i onda je otkrila, da je došljak Tessa. Čak i za majčino oko, mlađahne crte lica njezine kćeri nisu baš nikako pristajale u taj alkoholom zasićeni zrak, koji je dosta dobro pristajao smežuranim, starijim ljudima; jedva da je prijekorni blijesak iz Tessinih tamnih očiju bio i potreban, da joj se otac i majka dignu sa sjedala, žurno ispiju svoje pivo i spuste se niza stube za njom, dok ih je gospođa Rolliver ispratila s upozorenjem: – Bez buke, molim vas, hoćete li biti tako dobri, dragi moji; jer bi mi se moglo dogoditi, da mi oduzmu dozvolu, i da me pozovu, i tko zna što sve ne! Laku noć! Pošli su kući zajedno. Tessa je jednom rukom držala oca, a drugom majku. On je, zapravo malo popio – ni četvrtinu onoga, što bi pravi pijanac popio prije polaska u crkvu u nedjelju popodne – a da ne bi ni truna skrenuo s puta niti bi mu koljeno klecnulo; ali slaba građa blagorodnog gospodina Johna bila je uzrokom, da su se njegovi takvi sitni grijesi činili golemima. Došavši na svježi zrak, postao je toliko nesiguran na nogama, da je njih sve troje čas zavagnuo kao da će u London, a čas opet kao da će u Bath – što je stvaralo smiješan prizor, tako običan kad se porodice noću vraćaju kući; a, kao i većina smiješnih efekata, na koncu konca i nije bio tako smiješan. Obje su žene, koliko su god bolje znale, hrabro skrivale to nehotično teturanje i posrtanje, od samog Durbeyfielda, njihova začetnika i od Abrahama i od samih sebe; i tako su se malo po malo približili svojim vratima, kadli glavar porodice iznenada, kad je došao blizu, zapadne u svoj prijašnji pripjev, kao da hoće da ojača svoju dušu ugledavši sićušnost svoga sadašnjeg prebivališta. – Ja imam po-orodičnu grobnicu u Kingsbereu!

– Tiho, Jacky, ne govori gluposti – reče njegova žena. »Nije jedino tvoja porodica nešto značila u stara vremena. Pogledaj Anktellove, pa Horseyeve, pa i same Tringhame – svi su od reda, gotovo jednako kao i ti, otišli do vraga – premda je tvoja porodica, što se mora priznati, bila uglednije od njihovih. Hvala bogu da ja nisam od ugledne porodice, pa se s te strane nemam čega stidjeti!« – Nemoj biti baš previše sigurna za to. Zaključujući po tvojoj naravi, mislim... da ste se osramotili više nego itko iz naše porodice, i sudeći po tome, u tvojoj porodici su bili sve sami kraljevi i kraljice. Tessa prekine taj razgovor riječima, koje su joj u tom času mnogo više ležale na srcu, nego pitanje njezinih pređa: – Bojim se, da tata neće moći krenuti na put s košnicama tako rano ujutro. – Ja? Za sat-dva ja sam opet kako treba – reče Durbeyfield. Prošlo je jedanaest sati, dok je sva porodica polijegala, a najkasnije u dva ujutro otac je morao krenuti s košnicama, ako ih je želio izručiti trgovcima u Casterbridgeu prije subotnjeg sajma. Put donle vodio je lošim cestama, a udaljenost je bila između dvadeset i trideset milja, dok su konj i kola bili vrlo slabi. Oko jednog sata i po gospođa Durbeyfield uđe u veliku spavaonicu, u kojoj su spavali Tessa i sva njezina mala braća i sestre. – Ne može jadnik ići – reče ona svojoj najstarijoj kćeri, čije su se velike oči otvorile u času, kad je majčina ruka dotakla vrata. Tessa se uspravi u krevetu, ne znajući pravo, da li još sanja, ili je to zbilja. – Ali netko mora ići – odgovori ona. »I ovako je već kasno za košnice. Uskoro će proći vrijeme rojenja za ovu godinu; a ako njihovu otpremu odgodimo do slijedećeg tjedno sajma, neće za njih više biti potražnje, i oneće nam ostati neprodane. Vidjelo se, da gospođa Durbeyfield nije bila dorasla toj situaciji. – Možda bi pošao koji od momaka? Jedan od onih kojima je bilo jučer toliko stalo da s tobom plešu – predloži ona začas. – O ne – to ne bih htjela ni za čitav svijet! izjavi ponosno Tessa. – Pa da onda saznaju za razlog – da se moramo stidjeti! Mislim, da bih ja mogla poći, ako bude Abraham mogao sa mnom, da mi pravi društvo. Majka konačno pristane, da tako učine. Probudili su malog Abrahama iz njegovog dubokog sna u kutu iste odaje i nagnali ga da se odjene, dok je još duhom bio u onom drugom svijetu. Za to se vrijeme Tessa žurno obukla; upalivši svjetiljku, njih dvoje pođu u staju. Njihova su klimava kolica bila već natovarena, a djevojka izvede konja Princa, koji je samo nešto manje klimav nego kola. Jadno je stvorenje u čudu gledalo u noć, u svjetiljku, u te dvije osobe, kao da ne može vjerovati da su ga u taj sat kad sve živo treba da bude u zaklonu i na počinku, izvukli napolje, da radi. Stavili su zalihu komadića svijeća u svjetiljku, objesili je s vanjske strane tereta i potjerali konja. Isprva su, dok se uspinjao, išli pored njega, da ne bi tu slabašnu životinju previše izmučili. Da bi sami sebe razveselili što su bolje znali, improvizirali su umjetno jutro od svjetiljke,

maslaca i kruha i svoga razgovora, jer je do pravoga jutra bilo još daleko. Abraham, kao da se malo razbudio (jer do sada se kretao kao u nekom bunilu), započe govoriti o tome, kako različiti tamni predmeti poprimaju čudne oblike na svjetlijoj pozadini neba; govorio je o onom drvetu, koje se činilo kao razbješnjeli tigar u skoku sa svoga ležaja; a ono drugo drvo bilo je slično divovoj glavi. Kad su ostavili za sobom gradić Stourcastle, koji je bio u dubokom snu pod svojim debelim, slamnatim krovovima, došli su u više predjele. A još dalje gore, njima nalijevo, dizala se prema nebu uzvisina nazvana Bullbarrow ili Bealbarrow, gotovo najviša u Južnom Wessexu, opasana svojim zemljanim usjeklinama. Otprilike odatle pružao se pred njima prilično daleko dosta ravan put. Popeli su se sprijeda na kola, a Abraham se zamisli. – Tesso! – reče on glasom, koji ju je, nakon kratke šutnje, htio pripraviti na nešto. – Da, Abrahame. – Zar se ne veseliš, da smo postali plemići? – Ne baš osobito. – Ali se veseliš, da ćeš se udati za gospodina? – Što? reče Tessa podigavši lice. – Ona naša ugledna rođakinja će ti pomoći da se udaš za gospodina. – Ja? Naša ugledna rođakinja? Nemamo mi nikakve ugledne rođakinje, šta ti je to palo na pamet? – Čuo sam, da o tome raspravljaju kod Rollivera, kad sam išao po tatu. Tamo kod Tantridgea ima neka bogata gospođa iz naše porodice, i mama je rekla, kad bi ti izjavila, da si njezina rođakinja, da bi ti ona omogućila, da se udaš za gospodina. Njegova sestra iznenada umukne i utone u razmišljanje. Abraham je i dalje govorio, više zbog toga da govori, nego da bi tko slušao, tako da ga sestrina duhovna odsutnost nije ništa smetala. Naslonio se natrag na košnice i uzdignuta lica prema nebu pravio primjedbe o zvijezdama, koje su hladno titrale u mračnoj praznini odozgo, mirno i bez ikakve veze s ova dva sićušna ljudska života. Pitao je, kako su daleko te svjetlucave zvijezde i da li je Bog tamo s druge strane. Ali tu i tamo njegovo bi dječje brbljanje skrenulo na predmet, koji je njegovu dječju maštu uzbuđivao još više nego čudesa prirode. Ako se Tessa obogati udajom za gospodina, hoće li ona imati dosta novaca da kupi dalekozor tako velik, da bi mogao približiti zvijezde, kao što je Nettlecombe-Tout? Budući da je time ponovo dozvao u pamet predmet, koji je, čini se, prožeo čitavu porodicu, Tessa postane nestrpljiva. – Pusti to sada! povikne ona. – Jesi li ti rekla, Tesso, da su zvijezde svjetovi? – Da. – Jednaki kao naš?

– Ne znam; ali mislim da jesu. Katkada se čine kao jabuke na našem stablu. Većina ih je divnih i zdravih – a nekoliko pljesnivih. – Na kakvom mi živimo – na divnom ili pljesnivom? – Na pljesnivom. – To je baš nesreća, da se nismo nastanili na jednom zdravom, kad ih tamo ima toliko! – Da. – Je li zbilja tako, Tesso? upita Abraham, okrenuvši se prema njoj pod dubokim dojmom toga neobičnog otkrića,o kojem je sada ponovo promislio. »A kako bi bilo, da smo se nastanili na kojemu zdravom svijetu?« – Onda ne bi otac kašljao i vukao se kao sada, i ne bi se tako opio, da ne može na put; a majka ne bi neprestano prala rublje, a da ga nikada ne dovrši. – Bi li ti bila odmah bogata gospođa, i ne bi trebala da se udaš za gospodina, da postaneš bogata? – O, Aby, nemoj – nemoj o tome više govoriti! Prepušten svojim mislima, Abraham uskoro postade pospan. Tessa nije bila vješta upravljanju konjem, ali je vjerovala, da može zasada na se preuzeti odgovornost prijevoza čitavog tereta i pustiti Abrahama da spava, ako želi. Napravila mu je kao neko gnijezdo sprijeda pred košnicama, tako da ne može ispasti i, uzevši uzde u svoje ruke, nastavi da se drmusa kao i dosad. Na Princa je trebalo vrlo malo paziti, jer u njemu nije bilo energije ni za kakav nepotreban pokret. Kako sada više nije imala društva da je razonodi, Tessa je, naslonivši se leđima na košnice, utonula u još dublje sanjarenje nego prije. Drveće i živice, što su u nijemoj povorci promicali pored njezina ramena, povezaše se uz čudesne zgode izvan stvarnosti, a dah vjetra koji bi se od vremena do vremena uzdigao, činio joj se kao uzdah neke goleme ožalošćene duše, koja se proteže jednako daleko kao svemir u prostoru i povijest u vremenu. A onda, razmotrivši splet događaja u vlastitom životu, kao da je uvidjela ispraznost ponosa svoga oca; ispraznost gospodskog ženika, koji, u mašti njezine majke, čeka na nju; vidjela ga je kao nekakvu nacerenu osobu, koja se smije njezinu siromaštvu i njezinim sumnjivim viteškim pređima. Sve joj je to postajalo svakim časom sve gluplje i čudesnije, pa više nije znala kako joj vrijeme prolazi. Iznenadni tresak je zadrma na sjedalu, i Tessa se probudi iza sna, u koji je i ona bila zapala. Bili su daleko od onog mjesta, gdje je ona utonula u san. Kola su se zaustavila. Šuplji hroptaj, kakav još nikada u svom životu nije čula, dolazio je sprijeda, poraćen uzvikom »Ej, tko je to?« Svjetiljka na njezinim kolima se utrnula, ali joj je jedna druga svijetlila u lice – mnogo sjajnija nego što je bila njezina. Dogodilo se nešto strašno. Sprega se zaplela u neki predmet, koji je zakrčio put. Tessa u zaprepaštenju skoči s kola i otkrije strašnu istinu. Hropac je dolazio od očeva jadnog konja Princa. Jutarnja su se poštanska kola, na svoja dva tiha točka, jureći tim putovima strelovitom brzinom kao obično, zabila u njezina

spora i nerasvijetljena kola. Šiljato rudo poštanskih kola probušilo je prsa nesretnog Princa kao mač, i njegova je krv u potoku šikljala iz rane i šušteći padala na cestu. U svom očaju Tessa skoči naprijed i stavi ruku na ranu, a sve što je učinila, bilo je, da se od lica do suknje poprskala grimiznim kapljicama. A onda je stala, bespomoćno gledajući na sve to. Princ je također stajao čvrsto i nepomično dokle god je mogao; a onda se najednom svalio na zemlju i ostao ležati kao nepomična hrpa. Sada joj je pristupio i upravljač poštanskih kola i počeo navlačiti i otprezati toplo Prinčevo tijelo. Ali konj je već bio uginuo i, videći da se u tom času ne da više ništa učiniti, upravljač se poštanskih kola okrene prema svome konju, koji je bio neozlijeđen. – Bili ste na nepropisnoj strani ceste – reče on. »Ja moram dalje s poštanskim vrećama, a za vas će biti najbolje, da ostanete sa svojim teretom ovdje. Poslat ću vam nekoga u pomoć, čim uzmognem. Dani se, pa se ne morate ničega bojati.« On se popne na kola i odjuri svojim putom; a Tessa ostade čekajući. Stalo se javljati blijedo svijetlo, a ptice su se otresale u živicama, dizale i cvrkutale; vidjela se bjelina ceste, i još veća bjelina Tessina lica. Golema lokva krvi pred njom već je poprimala dugine boje zgrušane krvi; a kad se diglo sunce, održavalo se na njoj stotinu duginih boja. Princ je ležao uzduž ceste, miran i ukočen; oči su mu bile napola otvorene, a rupa na prsima činila se premalenom, da bi kroz nju izišao Prinčev život. – Sve je to moja krivnja – moja krivnja! Plakala je djevojka zureći u sve to. Nema mi isprike – nikakve isprike. Od čega će sada živjeti otac i mati? Aby, Aby! Ona zdrma dijete, koje je svu tu nesreću čvrsto prospavalo. – Ne možemo dalje s teretom – Princ je ubijen! Kad je Abraham sve shvatio, na mladom su mu se licu pokazale bore kao da mu je pedeset godina. – Eto, a jučer sam još plesala i smijala se! – nastavi ona govoreći sama sebi. »Kad samo pomislim, kakva sam bila budala!« – To je zato, jer smo na pljesnivoj zvijezdi, a ne na zdravoj, zar ne, Tesso? mrmljao je Abraham kroz suze. Šuteći su čekali, i to im se čekanje činilo kao vječnost. Konačno začuju nekakav zvuk, opaze da se nešto približava, i to je bio dokaz, da je upravljač poštanskih kola održao riječ. Pristupio im je neki seljak iz blizine Stourcastla vodeći čvrstoga kratkonogog jahaćeg konja. Upregli su ga pred kola s košnicama umjesto Princa, i teret je krenuo dalje prema Casterbridgeu. Uveče istoga dana vratila su se prazna kola na mjesto nesreće. Princ je tamo od jutra ležao u grabi; ali mjesto, gdje je bila lokva krvi, još uvijek se vidjelo u sredini ceste, iako je bilo istrugano i zguljeno od kola, koja su tuda prolazila. Sve što je preostalo od Princa izvukli su sada na kola, koja je on prije vukao, i on se, s kopitima u zraku i potkovama, što su se ljeskala na suncu, koje je zalazilo, vratio onih osam ili deset milja do Marlotta.

Tessa se vratila ranije. Nikako nije mogla smisliti, kako da kaže što se dogodilo. Bilo joj je silno olakšanje, kad je na licu svojih roditelja vidjela, da već znaju za svoj gubitak, iako joj to nije smanjilo samoprijekor, koji je u njoj sve više rastao zbog njezina nemara. Baš ta nesređenost njihova kućanstva učinila je tu nesreću za njih manje strašnom, nego što bi to bilo u kakvoj sređenoj porodici, premda je to u njihovu slučaju značilo propast, a u slučaju one druge porodice značilo bi samo neugodnost. Na durbeyfieldskom licu nije bilo ni traga onom divljem bijesu, koji bi se rasplamsao na kćer roditelja, kojima je više stalo do njihova blagostanja. Nitko nije optuživao Tessu onoliko, koliko je ona samu sebe optuživala. Kad se pokazalo, da bi trgovac konjskim mesom i prerađivač kože dao samo nekoliko šilinga za Prinčevo truplo, Durbeyfield se pokazao na visini situacije. – Ne – reče on stoički – neću prodati njegov stari leš. Kad smo mi d’Urbervilli bili vitezovi ove zemlje, nismo prodavali svoje bojne konje za mačju hranu. Neka mu budu njegovi šilingi! On mi je cijeloga svoga života vjerno služio, pa se ni sada neću rastati od njega. Drugi dan se dao na težak posao. Kopao je grob Princu u svojem vrtu. Radio je više, nego što je radio mjesecima, da bi osigurao hranu svojoj porodici. Kad je jama bila iskopana, Durbeyfield i njegova žena svežu oko konja uže i odvuku ga po puteljku do jame, a djeca su išla za njima u posmrtnoj povorci. Abraham i Liza-Lu su jecali, Nada i Čeda su davale oduška svojoj boli u glasnom tuljenju, koje je odjekivalo od zidova; a kad je Princ bio spušten u jamu, svi su se skupili oko groba. Oduzet im je hranitelj: a što sada? – Je li otišao u nebo? – upita Abraham usred jecaja. Onda je Durbeyfield počeo lopatom ubacivati zemlju, a djeca su stala iznova plakati. Svi osim Tesse. Lice joj je bilo suho i blijedo, kao da gleda na samu sebe kao na ubojicu.

V Trgovački se posao, koji je uglavnom ovisio o konju, od toga doba poremetio. U budućnosti ih je čekala bijeda, pusta neimaština. Durbeyfield je bio, kako se to zvalo jezikom toga kraja, hoćeš nećeš čovjek; bio je doista jak da katkada radi; ali se nisi mogao pouzdati, da će to »katkada« pasti u isto vrijeme kad se posao traži; a, kako je bio nenavikao na redovit rad nadničara, nije se baš mnogo trudio, kad je to i palo u isto vrijeme. Tessa, međutim, koja je uvukla svoje roditelje u to zlo, šutljivo je razmišljala, što bi mogla učiniti, da im pomogne; a tada njezina majka iznese svoj plan.

– Moramo prihvatiti dobro i zlo zajedno, Tesso – reče ona; nismo mogli saznati za tvoj plemeniti rod u poželjniji čas. Moraš pokušati kod svojih prijatelja. Znaš li ti, da tamo pri kraju Chasea, živi neka vrlo bogata gospođa d’Urberville, koja mora biti naša rođakinja? Moraš otići k njoj i reći joj, da smo rođaci, zamoliti je, da nam pomogne u našoj neprilici. – To baš ne bih rado učinila – reče Tessa. – Kad bi bila takva gospođa, kako ti kažeš, bilo bi nam dosta, da nam bude prijateljica – a ne očekivati od nje, da nam pomogne. – Ti bi, draga, mogla nju pridobiti, da sve za te učini. Osim toga, možda ima još koješta, što ti i ne znaš. Što sam čula, to znam, i to je sve. Tessu je tištio osjećaj, da je prouzročila toliku nevolju, pa je zbog toga bila poniznija prema majčinoj želji, nego što bi bila drukčije; ali nije mogla shvatiti, kako njezina majka s tolikim zadovoljstvom raspravlja o pothvatu, koji je, po njezinu mišljenju, tako bezizgledan. Njena se majka mogla raspitati i saznati, da je gospođa d’Unberville žena nenadmašivo kreposna i milosrdna. Ali Tessi je, u njezinu ponosu, bila uloga siromašne rođakinje osobito neugodna. – Ja bih radije pokušala naći neki posao – promrmlja ona. – Durbeyfield, ti ćeš izići s njom na kraj – reče njegova žena okrenuvši se prema mjestu, gdje je on sjedio u pozadini sobe. – Ako joj kažeš, da mora ići, ona će ići. – »Ne sviđa mi se pomisao, da bi moja djeca išla okolo i moljakala milost od stranih ljudi«, promrmlja on. »Ja sam glava najplemenitijeg ogranka porodice, i prema tome treba da se vladam.« Razlozi, koje je on dao, da se ne ide onamo, bili su Tessi manje vrijedni, nego njezino vlastito ustručavanje da ide. »Znaš, mama, budući da sam ja ubila konja«, reče ona tužnim glasom, »mislim, da bih morala nešto učiniti. Nemam ništa protiv toga, da odem i pohodim je, ali, što se tiče traženja pomoći, to moraš prepustiti meni. I molim te, prestani misliti o tome, da će mi ona naći ženika – to je glupo.« – To si dobro rekla, Tesso! – primijeti njezin otac mudro. – Tko je rekao, da na to mislim? – upita Joan. – Čini mi se, da ti je to na umu, mama. Ali ja ću otići. Ustavši rano slijedećeg jutra, uputi se ona pješice do grada na brežuljku, koji se zvao Shaston, a odande se poveze kolima, koja su dvaput tjedno vozila iz Shastona na istok u Chaseborugh i prolazila kroz Trantridge, župu, u kojoj je stanovala čudnovata i tajanstvena gospođa d’Urfoerville. Toga nezaboravnog jutra Tessu je vodio put po sjeveroistočnom valovitom dijelu doline, u kojoj se rodila i gdje se odvijao njezin život. Dolina Blackmoor značila je za nju svijet, a njezini su stanovnici bili za nju stanovnici svijeta. U radoznalim danima djetinjstva gledala je ona s marlottskih ljesa i plotova niz tu dolinu, i ono što je za nju bila tajna onda, nije ništa manje bilo tajna ni sada. Ona je svakoga dana s prozora svoje spavaće sobe gledala zvonike, sela, tajnovite bijele dvorce; a iznad svega bio je grad Shaston, smješten veličanstveno na

svojoj uzvisini; prozori su mu se sjali u večernjem suncu kao svjetiljke. Ona gotovo da i nije nikad bila tamo; čak i u samoj dolini i njezinoj okolici ona je izbliže poznavala samo jedan mali dio, a pogotovo nije nikada išla daleko izvan doline. Svaki obris okolnih brda bio joj je tako blizak, kao i crte lica njezinih rođaka; a što je ležalo iza tih brežuljaka, mogla je zaključiti samo po onome, što je učila u seoskoj školi, u kojoj je bila najbolji đak, sve dok nije izašla iz nje, prije godinu-dvije. Djevojčice njezine dobi su je u tim mlađahnim danima jako voljele. Ljudi su ih obično viđali kako idu po selu u troje – sve tri gotovo iste dobi – jedna kraj druge na putu iz škole; Tessa u sredini – u ružičastoj pregači s uzorkom poput sitne mrežice. Pregaču je nosila preko suknene haljine, koja je bila izgubila svoju prvotnu boju i postala nešto neodređeno. – Noge su joj bile tanke kao štapići u tijesnim čarapama, koje su na koljenima imale sitne rupice poput ljestvica, poderane od klečanja na cesti ili na obronku uz cestu u potrazi za kakvim biljnim ili rudnim blagom; kosa koja joj je tada bila boje zemlje, visjela joj je kao rezanci; dvije djevočice, što su išle s njom, obujmile bi Tessu rukama oko pasa, a ona bi svojim rukama ogrlila svoje prijateljice oko ramena. Odrastavši i počevši jasno razabirati, kakvo je zapravo stanje stvari, ona se prema svojoj majci stala osjećati kao pravi sljedbenik Malthusa5 zbog toga što joj tako nepromišljeno daje toliko sestrica i braće, kad je takva muka s njihovim uzgajanjem i opskrbom. Pamet njezine majke bila je pamet sretna djeteta: Joan Durbeyfield bila je samo jedno dijete više, i to ne najstarije, u svojoj brojnoj porodici onih, koji čekaju, što će im donijeti providnost. Međutim, Tessa je prema malima postala prava majka i, da bi im što više pomogla, ona je, čim je napustila školu, pomagala kod spremanja sijena ili kod žetve na susjednim gospodarstvima; ili, još radije, u muzenju krava ili pravljenju maslaca, što je naučila još dok joj je otac držao krave; a kako je bila spretna, bio je to posao u kojem se ona odlikovala. Činilo se, da svakim danom pada na njezina mlada leđa sve više porodičnih tereta, i tako je ideja, da Tessa zastupa Durbeyfieldove u dvorcu d’Urbervilla, došla kao nešto što se samo po sebi razumije. U ovom se slučaju mora priznati, da su Durbeyfieldovi nastupili s najljepšim, što su imali. Na trantridgeskom križanju siđe s kola i uputi se pješice uz brežuljak, prema kraju poznatom po imenu The Chase, na rubu kojega će, kako su je obavijestili, naći The Slopes, rezidenciju gospođe d’Urberville. Nije to bio gospodski dvorac u punom smislu te riječi, s poljima, pašnjacima i nezadovoljnim seljakom, iz kojega je vlasnik morao silom ili milom iscijediti prihod za se i za svoju porodicu. Bilo je to više, mnogo više; bila je to kuća na selu, sagrađena samo i jedino za užitak, bez ijednog jedinog jutra dosadne zemlje uza se, osim onoga što je trebalo za boravak, i jednog malog uzgajališta živadi, koje je posjedovao vlasnik, a upravljao njime upravitelj. 5

Engleski ekonomist (1766-1834), koji je zastupao mišljenje, da je potrebno smanjiti broj djece u brakovima, jer broj ljudi na zemlji raste brže nego sredstva za život.

Najprije je ugledala grimiznu zgradu od opeka, koja je sve do strehe bila obrasla gustim zimzelenom. Tessa je pomislila, da je to sam dvorac, dok nije, prošavši prilično uzrujana kroz pokrajni ulaz, i pošavši dalje sve do mjesta, gdje je kolni put zaokretao, ugledala cijelu kuću. Bila je to zgrada sagrađena nedavno – zapravo gotovo nova – a bila je iste one raskošne crvene boje, koja je bila tako jak kontrast prema zimzelenu na vratarovoj kućici. Daleko iza ugla kuće – koja se uzdizala kao cvijet geranijuma prema prigušenim bojama oko sebe – pružao se meki, ažurni kraj The Chase, upravo divljenja vrijedan šumovit kraj, jedan od rijetkih u Engleskoj, za koji nije postojala sumnja, da potječe iz praiskonskih dana, gdje je čovjek još mogao naći druidsku imelu na prastarim hrastovima, i gdje su stabla tise, nezasađena od ljudske ruke, rasla jednako kao onda, kad su im sjekli grane za lukove. Sva je ta silvanska starina, međutim, iako se odavle vidjela, bila izvan neposrednih granica imanja. Sve je na tom udobnom imanju bilo vedro, napredno i dobro vođeno; po obroncima, sve dolje do gajeva na njihovu podnožju, pružala su se jutra staklenika. Sve je bilo kao kovani novac – kao posljednji novac što je izišao iz kovnice. Staje, djelomično zaklonjene austrijskim borovima i zimzelenim hrastovima, opskrbljene svim najnovijim napravama, bile su jednako dostojanstvene kao kakva crkvica. Na prostranoj tratini stajao je ukrasni šator, a ulaz mu je bio okrenut prema Tessi. Priprosta Tessa Durbeyfield zastala je zapanjena i napola uplašena na rubu pošljunčanog prilaza. Noge su je donijele dovde, a da nije pravo znala, gdje se nalazi; a sada je vidjela, da je sve protivno njezinu očekivanju. – Mislila sam, da smo mi stara porodica; a ovdje je sve novo! – reče ona nenamješteno. Žalila je, da se tako olako složila s planovima svoje majke »da ide reći, da su rođaci« i bilo bi joj milije, da je pokušala naći pomoć bliže kući. D’Urbervillovi – ili Stoke-d’Urbervillovi, kako su se isprva zvali – koji su sve to posjedovali, bili su donekle neobična porodica za taj staromodni dio zemlje. Župnik Tringham je rekao istinu, kad je kazao, da je traljavi John Durbeyfield jedini izravni predstavnik stare porodice d’Urbervilla, koji postoji u tom kraju ili u njegovoj blizini; mogao je dodati i to, a što je vrlo dobro znao, da Stoke-d’Urbervilli nisu ništa više d’Urbervilli od prave loze nego što je on sam. Pa ipak, mora se priznati, da je ta porodica pružala vrlo dobru bazu, na kaju se moglo nakalemiti ime, kojemu je toliko silno trebalo obnove. – Kad se stari Simon Stoke, koji je nedavno umro, obogatio kao pošten trgovac (neki su govorili, kao posuđivač novaca) na Sjeveru, odlučio je da se nastani kao vlastelin u Južnoj Engleskoj, izvan dohvata svoga poslovnog područja; a pri tome je osjećao potrebu, da nastupi s novim imenom, koje ga neće prebrzo poistovetiti s onim spretnim trgovcem otprije, i koje će biti manje svakidašnje nego ona stara, otrcana suha imena. Proučavajući jedan sat u Britskom Muzeju stranice djela, koja su posvećena izumrlim, poluizumrlim, zaboravljenim ili uništenim porodicama, koje su pripadale onom dijelu Engleske, u kojem se on mislio smjestiti, činilo mu se, da je ime d’Urberville bar tako lijepo kao i sva ostala, a i da lijepo zvuči: i prema tome je d’Urberville

dodano njegovu imenu za njega i za njegove nasljednike za vječna vremena. Međutim, on nije u tome bio nerazuman, pa je, gradeći svoje porodično stablo na novim temeljima, zadržao potrebni oprez u tome, da je iskonstruirao ženidbene veze s aristokracijom, i nikad nije ubacio ni jedan jedini naslov, koji ne bi bio u skladu sa strogom umjerenošću. Jadna Tessa i njezini roditelji naravno nisu znali za taj plod mašite – na svoju veliku štetu; zapravo, njima je i sama mogućnost takva preuzimanja imena bila nepoznata; jer oni su mislili, iako je to možda bogodana sreća biti član takve porodice, da je porodično ime prirođeno. Tessa je još uvijek stajala oklijevajući, kao kupač, koji se sprema da skoči u vodu, i nije pravo znala, da li da se vrati ili da ustraje, kad li netko iziđe iz tamnoga trokutastog otvora šatora. Bio je to visok mladić, koji je pušio. Lice mu je bilo gotovo crnomanjasto, usnice pune, loše formirane, iako crvene i glatke, a iznad njih su bili njegovani crni brkovi s kovrčastim vršcima, premda mu nije moglo biti više nego dvadeset tri ili četiri godine. Unatoč primjesi barbarstva u njegovu liku, bila je neka čudna snaga u njegovu gospodskom licu i u smjelim, nemirnim očima. – Hej ljepotice, čime vas mogu poslužiti? reče on približivši se i primijetivši, da stoji sva zbunjena, nastavi: »Nedajte se smetati od mene. Ja sam d’Urberville. Jeste li došli da govorite sa mnom ili s mojom majkom? To utjelovljenje d’Urbervilla i njezina imenjaka razlikovalo se još više od onoga, što je Tessa očekivala, nego sama kuća i zemljište. Ona je sebi zamišljala staro i dostojanstveno lice produhovljenje svih d’Urbervillskih predaka, lice izbrazdano od živih uspomena, koje u hijeroglifima predstavljaju povijest njezine porodice i povijest Engleske. Ali, budući da sada nije znala kuda ni kamo, usredotočila se na ono, što je bilo tu i odgovorila: – Došla sam, gospodine, da govorim s vašom majkom. – Žao mi je, s njom nećete moći govoriti – ona je bogalj – odgovori sadašnji predstavnik imena, na koje nije imao pravo; jer je to bio gospodin Alek, jedinac sin pokojnog gospodina. – Ne bih li vam ja mogao poslužiti u onome, što ste željeli? Kakav vas je posao doveo do moje majke? – To nije posao – to je – ne znam kako bih rekla? – Zabava? – O, ne. Znate, gospodine, ako vam kažem, činit će se... Tessina svijest o stanovitoj smiješnosti njezina puta ovamo postala je tako jaka, bez obzira na njezin strah pred njim i na opću nelagodnost, da se nalazi tu, da su joj se ružičaste usnice rastezale na smiješak, a to se jako svidjelo tamnoputnom Aleksandru. – To je tako smiješno – zamuca se ona. – Bojim se, da vam ne bih mogla reći. – Ništa zato. Meni se sviđaju smiješne stvari. Pokušajte, mala, iznova.– reče on prijazno.

– Majka mi je rekla, da dođem – nastavi Tessa; a, zapravo, i sama sam imala namjeru da dođem. Ali nisam mislila, da će to biti tako. Došla sam, gospodine, da vam kažem, da smo od iste porodice kao i vi. – O, siromašni rođaci? – Da. – Stokovi? – Ne, d’Urbervillovi. – Da, da, htio sam reći d’Urbervillovi. – Naše je ime prešlo u Durbeyfield; ali mi imamo nekoliko dokaza, da smo d’Urbervilli. Istraživači starina tvrde da jesmo, a - a - a mi imamo i jedan stari pečat, koji prikazuje lava na štitu, kako stoji na zadnjim nogama, a nad njim je kula. I imamo i jednu jako staru srebrnu žlicu, udubljenu u sredini poput žlice za grabljenje juhe, a obilježena je istom tom kulom. Ali toliko je istrošena, da je majka upotrebljava za graškovu juhu. – Srebrna kula je doista u mom grbu – reče on blago. – A isto tako i lav na stražnjim nogama. – I stoga je majka rekla, da bismo morali da vam se javimo – jer smo nesretnim slučajem izgubili konja, a najstariji smo ogranak porodice. – To je, sasvim sigurno, vrlo lijepo od vaše majke. A ja, što se mene tiče, ne žalim, da vas je poslala. – Alek je gledao u Tessu dok je govorila tako, da je ona malo pocrvenjela. – I tako, moja dražesna djevojko, vi site došli u prijateljske pohode, kao rođakinja? – Da, mislim da jesam – neodlučno će Teissa, ponovo s izrazom nelagodnosti. – No – nema na tome ništa takvo. Gdje stanujete? Što ste? Ona mu ukratko dade podatke i u odgovoru na daljnja pitanja reče mu, da se namjerava vratiti istim kolima, kojima je i došla. – Dugo treba dok se on vrati do Trandrigea. Kako bi bilo da se malo prošećemo po zemljištu, da nam prođe vrijeme, lijepa moja sestrično? Tessa je željela skratilti svoj pohod koliko je više mogla, ali mladić je bio ustrajan, i ona je pristala da pođe s njim. On ju je vodio po tratinama, cvijetnim gredicama i staklenicima; a odatle u voćnjak i zimske vrtove, gdje ju je upitao, da li voli jagode. – Da – reče Tessa – kad sazriju. – Već su tu. D’Urberville poče brati uzorke voća i onako sagnut pružati ih njoj; i onda, izabravši jednu krasnu jagodu osobito fine vrste, ustade i na dršku je stavi pred njezina usta. – Ne – ne – reče ona žurno, stavivši prste između njegove ruke i svojih usnica. – Radije bih je uzela rukom. – Glupost! navali on; i malo ožalošćena, ona otvori usnice i uzme jagodu.

Tako su neko vrijeme besciljno lutali, a Tessa je, napola zadovoljno, a napola sustezljivo, jela što god bi joj d’Urberville ponudio. Kad više nije mogla jesti jagode, on joj napuni košaricu; a onda njih dvoje prijeđu k ružama. Tu on ubere ruže i dade joj da ih zatakne u njedra. – Ona ga posluša kao u snu i, kad više sama nije mogla pričvrstiti ni jednu, on joj stavi jedan ili dva pupoljka za šešir i do vrha joj napuni košaricu u svojoj rasipnoj darežljivosti. Konačno, pogledavši na sat, reče: »Sada, dok još nešto pojedete, morat ćete krenuti, ako želite uhvatiti kola za Shaston. Idemo, da vidim, što bi se našlo za jelo.« Stoke-d’Urberville je povede natrag na tratinu, pa u šator, i tamo je ostavi, da se uskoro povrati s košarom punom hrane, koju sam postavi pred nju. Očito je bila gospodinova želja, da u tom ugodnom sastanku u dvoje ne bude smetan od služinčadi. – Hoće ti vas smetati, ako zapušim? – O, nipošto gospodine. Kroz kolute dima koji su se provlačili šatorom promatrao ju je kako nesvijesno žvaće. Tessa Durbeyfield nije slutila gledajući na bezazleno cvijeće na svojim njedrima, da je tamo, iza one opojne maglice od dima, budući tragični uzrok svega njezina zla – onaj, koji će se pokazati kao krvavocrvena traka u spektru njezina mladog života. Imala je na sebi nešto, što je u tom času za nju bilo nepovoljno; i upravo je to prouzročilo, da su se oči Aleka d’Urbervilla prikovale za nju. Bila je to bujnost pojave, punoća stasa, po čemu se ona činila više kao žena nego što je to doista bila. Naslijedila je tu pojavu od svoje majke, bez osobine, koju je ona označavala. To ju je katkada mučilo, ali su joj drugarice rekle, da je to pogreška, koju će izliječiti vrijeme. Ona je uskoro bila gotova s jelom. – Sada idem kući, gospodine – reče ona ustavši. – A kako vas zovu? – upita on prateći je po kolnom prilazu, dok nisu nestali iz vidika kuće. – Tessa Durbeyfield, tamo u Marlottu. – I kažete, da su vam roditelji izgubili konja? – Ja – ja sam ga ubila! – odgovori ona, a oči joj se napune suzama, dok mu je pripovijedala o Prinčevoj smrti. – I ne znam što bih zbog toga učinila za oca! – Moram promisliti, ne bih li ja mogao učiniti nešto. Majka vam mora dati kakvo mjesto u kući. Ali, Tesso, prestanite s tim glupostima o »d’Urbevillima«; ostanite kod »Durbeyfielda«, jer, znate – to je sasvim drugo ime. – Meni i ne treba bolje, gospodine – reče ona kao s nekim dostojanstvom. U jednom času – samo u jednom času – kad su bili na zavoju puta između visokih rododendrona i borova, prije nego što su mogli vidjeti vratarevu kućicu, nagnuo se on k njoj kao da će je – ali ne: predomislio se i pustio je da ode. I tako je to počelo. Da je ona shvatila značenje toga susreta možda bi se bila upitala, zašto joj je bilo suđeno, da je toga dana vidi i poželi takav čovjek, a ne jedan drugi, pravi i željeni u svakom pogledu – toliko pravi kakav čovjek

uopće može biti; međutim, onome, koji bi se među njenim znancima možda približio takvu idealu, bila je ona samo prolazan dojam, napola zaboravljen. Kad se dobro zamišljeni plan nesretno ostvari onaj koga zoveš rijetko dolazi, i čovjek, koji bi se mogao voljeti rijetko naiđe u vrijeme, kad se ljubav traži. Ne dešava se često, da priroda kaže jednom stvorenju »Gle!« u času, kad bi vidjeti moglo značiti biti sretan; niti odgovara »Evo me!«, kad tko pita »Gdje si?«, dok ta igra skrivanja ne postane mučna i otrcana. Mogli bismo se pitati, da li će, kad jednom čovjek dosegne savršenstvo i vrhunac napretka, ovo neslaganje u vremenu biti popravljeno nekom finijom intuicijom; užom suradnjom društvenog ustrojstva, nego što je ova koja nas sada baca amo-tamo; ali se ne može ni poreći ni zamislit, da bi takvo savršenstvo bilo moguće. Dosta je reći, da se u ovom slučaju kao i u milijun drugih nisu srele dvije polovice jedne savršene cjeline, niti su se srele u pravi čas; onaj dio, kojega nije bilo tu lutao je neovisno po zemlji, čekajući u tupoj neosjetljivosti, dok ne bude prekasno. Iz toga su nespretnog odugovlačenja iskrsle tjeskobe, razočaranja, udarci, katastrofe i vrlo čudni udesi. Kad se d’Urberville vratio u šator, on je, zakoračivsi preko stolca sjeo i zamislio se, a lice mu je sjalo od zadovoljstva. Onda je prasnuo u glasan smijeh. – Do vraga! To je zbilja smiješno! Ha-ha-ha! Kakve li sočne djevojke!

VI Tessa pođe nizbrdo do trantridgeskog križanja i odsutna duhom stade čekati da zauzme mjesto u kolima koja su se vraćala iz Chaseborougha u Shaston. Nije znala, što su je pitali ostali putnici, kad je ušla u kola, premda im je odgovarala; i kad su krenuli naprijed, ona je pratila vožnju samo svojim duhovnim pogledom, a da nije zapravo ništa vidjela. Jedan od saputnika joj se obrati izravnije nego ijedan prije njega i reče: »O, pa vi ste puni cvijeća! I takve krasne ruže u početku lipnja!« Tada ona postade svijesna svoje pojave u očima tih začuđenih ljudi: ruže u njedrima; ruže na šeširu; ruže i jagode u košarici sve do vrha. Zacrveni se i reče, da je cvijeće dobila na dar. Dok je putnici nisu gledali, ona kradomice skide najistaknutije ruže sa šešira i stavi ih u košaricu, a zatim ih pokrije rupčićem. Onda ponovo zapadne u razmišljanje i, kako je pogledala prema dolje, trn joj se ruže, koja je još ostala u njedrima, zabode u podbradak. Kao i svi seljaci iz doline Blackmoor, Tessa je bila puna priviđenja i zloslutnih praznovjerja; ona je to smatrala kao zao znak – prvi, koji je toga dana zamijetila. Kola su išla samo do Shastona, a iz toga brdskog grada trebalo se ispuštati nekoliko milja u dolinu do Marietta. Majka joj je savjetovala, da tamo prenoći u kući neke poznate žene, ako bi se osjećala preumorna da nastavi put; Tessa je tako i učinila, pa je stigla kući tek drugi dan popodne.

Kad je ušla u kuću, u času je zamijetila na majčinu pobjedonosnom držanju, da se u međuvremenu nešto dogodilo. – Da, da, sve znam! Rekla sam ti, da će sve biti dobro, a sad se to dokazalo! – Zar za vrijeme moje odsutnosti? A što je to? upita Tessa prilično umorno. Majka promjeri svoju kćer od glave do pete s izrazom vragoljastog odobravanja, a onda nastavi veselo: »Dakle si ih predobila!« – Otkud to znaš, majko? – Dobila sam pismo. Tada se Tessa sjeti, da je za to bilo dosta vremena. – Kažu – gospođa d’Urberville kaže – da želi, da joj vodiš malo uzgajalište živadi, koje ona drži sebi za zabavu. Ali to je samo njezin prikriveni način, da te privuče tamo, a da ne pobudi u tebi neka velika očekivanja. A zapravo to znači, da će te ona prigrliti kao rođakinju. – Ali ja nisam s njom govorila. – S nekim si, vjerojiatno, govorila. – Govorila sam s njezinim sinom. – A je li te on primio kao svoju? – Pa – nazvao me je sestričnom. – To sam ja i znala! Jacky – zvao ju je sestričnom! – vikne ona svome mužu. – Eto vidiš, on je razgovarao sa svojom majkom, to je jasno, i ona želi da dođeš. – Ali ja nisam sigurna, da ću znati uzgajati živad – reče Tessa u sumnji. – E, onda ne znam tko je sposoban za to, ako nisi ti. U tom si se poslu rodila i uzrasla. Oni, koji su se u nekom poslu rodili, znaju uvijek više nego oni, koji tek uče. Osim toga, to je samo tako, da nešto radiš, da se ne bi osjećala obvezanom. – Nisam baš sasvim sigurna, da je dobro da odem onamo – reče Tessa zamišljeno. – Tko je napisao pismo? Hoćeš li mi ga dati, da ga vidim? – Pisala ga je gospođa d’Urberville. Evo ga. Pismo je bilo u trećem licu i ukratko je obavještavalo gospođu Durbeyfield, da bi toj gospođi trebala pomoć njezine kćeri u upravljanju uzgajalištem živadi, da će joj se staviti na raspolaganje udobna soba, ako uzmogne doći, i da će joj plaća, ako bude zadovoljina, biti pristojna. – O – i to je sve! – reče Tessa. – Valjda nisi očekivala, da će ti pasti oko vrata i odmah te izgrliti i izljubiti. Tessa je gledala kroz prozor. – Ja bih radije ostala ovdje, s tatom i s tobom – reče ona. – Ali zašto? – Voljela bih, da ti to ne govorim, majko; zapravo, ni sama pravo ne znam. Tjedan dana kasnije vratila se ona jedno veče kući s neuspješne potrage za kakvim lakšim zaposlenjem u bližem susjedstvu. Njezina je zamisao bila, da

toga ljeta skupi dovoljno novaca, da kupi drugoga konja. Jedva je prestupila kućni prag, kadli joj doskakuta ususret jedno od djece i reče: »Gospodin je bio tu!« Njezina se majka, sjajući sva od sreće, požuri, da joj objasni. Sin gospođe d’Urberville, koji je slučajno jahao u smjeru Marlotta, navratio se na konju, da ih obiđe. Želio je da, u ime svoje majke, konačno sazna, hoće li Tessi biti moguće doći i preuzeti upravu nad uzgajalištem živadi stare gospođe, ili ne; momak, koji je to dosada radio, pokazao se kao nepouzdan. »Gospodin d’Urberville kaže, da si sigurno dobra djevojka, ako si onakva, kakva izgledaš. Kaže, da je siguran, da si suho zlato. Mnogo se zanima za tebe – to se mora priznati.« Tessa se načas činila dosta sretnom, da čuje da je stekla tako visoko mišljenje kod stranog čovjeka, kad je sama u svojim očima tako nisko pala. – To je vrlo lijepo od njega, da tako misli, – promrmlja ona; – i kad bih bila sasvim sigurna, kako će mi biti tamo, otišla bih bilo kada. – On je jako lijep muškarac! – Meni se baš ne čini reče hladno Tessa. – E, tu ti je prilika, bio zgodan ili ne bio; ali je sigurno to, da nosi prekrasan briljantni prsten! – Da – reče vedro mali Abraham s klupe kod prozora; ja sam ga vidio! samo se zacaklio, kad je stavio ruku na brkove. Mama, zašto je naš ugledni rođak neprestano metao ruku na brkove? – Slušaj ti toga maloga! – povikne kao usput gospođa Durbeyfield zadivljeno. – Možda zato, da pokaže svoj briljantni prsten – promrmlja blagorodni gospodin John poispano sa svoga stolca. – Još ću razmisliti – reče Tessa odlazeći iz sobe. – E, ona je na prvi pogled osvojila mlađu granu naše porodice – nastavi majka svome mužu, – i luda je, ako ne nastavi. – Nije mi baš zako drago, da mi djeca odlaze od kuće – reče trgovčić. – Budući da sam ja glava porodice, morali bi oni drugi doći k meni. – Ali pusti je da ide, Jacky – umilno ga je nagovarala njegova budalasta žena. – Ona ga je osvojila – to se vidi na prvi pogled. Zvao ju je sestričnom! On će je vrlo vjerojatno uzeti za ženu i učiniti od nje gospođu; a onda će ona biti ono, što su joj bili pradjedovi. U Johnu Durbeyfieldu je bilo više taštine nego energije ili zdravlja, pa mu je ta pretpostavka bila ugodna. – Pa možda je baš to ono, što mladi gospodin d’Urberville namjerava – složi se on; »a sasvim je sigurno, da ozbiljno misli na to, da obnovi svoju krv izmiješavši je sa starom lozom. Tessa, vragoljanka mala! A je li ona doista išla k njima u pohode s tom namjerom?«

U to je vrijeme Tessa zamišljeno hodala među grmljem ogrozda u vrtu, nad Prinčevim grobom. Kad se vratila u kuću, njezina majka nastavi govoriti o njezinoj sreći. – No, dakle, što namjeravaš učiniti? – upita ona. – Žao mi je, da nisam govorila s gospođom d’Urberville, – reče Tessa. – Ja mislim, da to možeš urediti. A onda ćeš je ubrzo vidjeti. Njezin se otac nakašlje na svom stolcu. – Ne znam, što da kažem! – reče djevojka uznemirena. – Vi odlučite. Ubila sam staroga konja, pa mislim, da moram učiniti nešto, da vam nabavim novoga. Ali – ali – nije mi baš najmilije, da je tamo gospodin d’Urberville! Djeca, koja su pomisao, da će Tessu prihvatiti njihovi bogati rođaci (jer djeca su mislila, da je ona druga porodica njihov rod) smatrala kao neku vrstu utjehe nakon smrti konja, započeše plakati, kad su vidjela, da se Tessa nećka, pa su joj se rugala i prigovarala zbog tog oklijevanja. – Tessa ne-e-e-će da i-i-de i postane go-o-spođa! – ne-e, ona ka-a-aže da ne-e-e-će! zavijali su oni iskreveljivši usta. »A mi nećemo imati lijepog, novog konja i puno zlatnih novaca da kupimo igračke! I Tessa neće više biti lije-e-e-pa u svojoj novoj ha-a-a-ljini!« Njezina se majka kao jeka pridružila istom napjevu: onaj isti način beskonačnog otezanja, zbog kojega su se njeni poslovi u kući činili još težima, vrijedio je kod nje i u dokazivanju. Jedino je otac sačuvao nepristranost. – Ići ću – reče konačno Tessa. Njezina majka nije mogla potisnuti u sebi viziju svadbe koju je izvela iz djevojčina pristanka. – Tako je! Za ovako lijepu djevojku kao što si ti, to je sjajna prilika! Tessa se neraspoloženo nasmije. – Nadam se, da je to prilika da zaradim novaca. Druge prilike nema. Samo nemoj, molim te, govoriti po susjedstvu one gluposti o udaji. Gospođa Durbeyfield nije ništa obećala. Nakon onoga, što je gost bio rekao, ona se osjećala prilično ponosna i nije bila sigurna, da neće i te kako mnogo govoriti. I tako je to bilo uređeno; a mlada djevojka javi svoj pristanak, da će biti spremna da krene onoga dana, kad oni to zažele. Pravodobno je bila obaviještena, da se gospođa d’Urberville veseli njezinoj odluci i da će po nju i po njezinu prtljagu biti prekosutra poslana lagana kola do same doline a ona dotle neka bude spremna za polazak. Rukopis gospođe d’ Urberville činio se prilično muški. – Kola? – promrmlja John Durbeyfield. »Za rođakinju baš je mogla biti i kočija!« Kad se konačno odlučila, Tessa je bila manje nemirna i rastresena. Obavljala je svoje poslove nekako samosvijesno pri pomisli, da će nabaviti novoga konja svome ocu i to zaposlenjem, koje neće biti preteško. Ona se prije nadala da će postati učiteljica u školi, ali sudbina čini se da je drukčije odredila.

Kako je bila duhom jača od svoje majke, ona nije shvaćala ženidbene nade gospođe Durbeyfield ni časa ozbiljno. Ta je budalasta žena nalazila parove svojoj kćeri gotovo od njezina rođenja.

VII Onoga jutra, koje je bilo određeno za njezin odlazak, Tessa se probudila prije zore – u posljednje minute mraka, kad je gaj bio još nijem; samo je jedna proročanska ptica pjevala u njemu, uvjerena, da je ona jedina, koja zna pravo vrijeme dana, a sve su ostale šutjele, isto tako uvjerene, da se ona vara. Tessa je sve do doručka ostala gore u svojoj sobi pakujući svoje stvari, a onda je sišla u svojoj običnoj radnoj haljini, dok je nedjeljnu opremu brižno složila u kutiju. Njezina majka navali: »Nećeš mi ići u pohode svojim rođacima, a da se ne obučeš ljepše!« – Ali ja idem na posao! – reče Tessa. – Da, da, – reče gospođa Durbeyfield; a onda će šapćući. »tako će se to možda isprva činiti... Ali mislim, da će biti pametnije, da se obučeš što ljepše«, doda ona. – Pa dobro; to ti vjerojatno bolje znaš – odgovori Tessa u mirnoj predanosti. I djevojka se, da bi ugodila svojoj majci, potpuno preda u njezine ruke, rekavši vedro: »Radi sa mnom što hoćeš, majko.« Gospođa Durbeyfield je bila presretna zbog te popustljivosti. Najprije je donijela velik umivaonik i oprala Tessi kosu tako temeljito, da se činilo, kad su je osušili i očešljali, da je ima dvaput više nego obično. Povezala ju je svjetlijom ružičastom vrpcom nego obično. Onda joj je obukla bijelu haljinu, koju je Tessa nosila na povorci sa štapovima, i ona je, prozračna i onako bogato sašivena, nadopunjavajući njezinu bujnu kosu, davala njezinu liku, koji je još bio u razvoju, punoću, koja se nije slagala s njezinom dobi, pa bi je čovjek lako smatrao za ženu, a nije bila daleko od djeteta. – Ej, tu mi je rupa na čarapi! – reče Tessa. – Baš te briga za rupe na čarapama – one ne govore! Kad sam ja bila djevojka, glavno mi je bilo, da mi je na glavi lijepa kapica, a baš mi je bilo stalo kakve su pete. Ponosna na djevojčin izgled, majka je bila prisiljena da stane malo podalje, kao slikar, koji se povuče od svoga stalka, da promotri svoje djelo u cijelosti. – Moraš vidjeti na svoje oči! – povikne ona. »Mnogo si ljepša nego neki dan.« Kako je ogledalo bilo tek toliko veliko, da se u njemu odjednom mogao vidjeti samo jedan mali dio Tessi ne osobe, gopođa Durbeyfield objesi o prozor crni ogrtač, pa od prozorskih stakala napravi veliko ogledalo, kako to običavaju

raditi seljaci, kad žele da se poljepšaju. Zatim siđe dolje k svojem mužu, koji je sjedio u prizemnoj sobi. – Moje je mišljenje, Durbeyfield – reče ona zaneseno – da on neće imati snage, da je ne zavoli. Ali, bilo kako bilo, nemoj Tessi govoriti previše o njegovim simpatijama za nju i o toj njezinoj prilici. Ona je tako čudna djevojka, da bi je to moglo odbiti od njega, ili čak i odvratiti da ide onamo. Ako sve dobro prođe, ja bih svakako bila za to, da se nekako odužimo onome župniku u Stagfoot Laneu, što nam je to rekao – dragi, dobri čovjek! Međutim, kako se približio čas djevojčina odlaska, kad je prošlo prvo uzbuđenje oko odijevanja, u duhu Joane Durbeyfield pojavi se mala nelagodnost. Zbog nje se ona odluči, da će poći komadić puta s njom – do mjesta gdje obronak doline počinje da se strmo uspinje prema drugoj strani. Na vrhu će Tessu dočekati kola, koja će poslati Stoke-d’Urlbervillovi, a njezinu je kutiju već prije odvezao do vrha neki dečko, da je tamo dočeka. Videći, da majka stavlja na glavu kapicu, mlađa djeca stanu navaljivati, da idu s njom. – Ja bih tako htjela da idem malo sa sestricom, sada kad će se ona udati za našega gospodskog bratića i nositi fino odijelo! – Slušajte – reče Tessa okrenuvši se brzo sva crvena u licu – da to više nisam čula! Majko, kako si im mogla napuniti glavu tim glupostima? – Ona će, djeco, raditi kod naših bogatih rođaka i pomoći nam skupiti novce za novoga konja – reče gospođa Durbeyfield, umirujući ih. – Zbogom, oče – reče Tessa, a pritom ju je nešto gušilo u grlu. – Zbogom, moja djevojko – reče blagorodni gospodin John podigavši glavu s prsa. Prekinuo je san, jer je ujutro, u čast ovoga događaja, malo zabrazdio. »No, nadam se, da će se mome mladom prijatelju sviđati ovako pristali uzorak njegove vlastite krvi. I reci mu, Tesso, da ću mu, budući da sam se potpuno srozao s naše nekadašnje veličine, prodati naslov – da, prodati – i to uz pristojnu cijenu. – Ali ne jeftinije od hiljadu funti – povikne milostiva gospođa Durbeyfield. – Reci mu, da pristajem na hiljadu funti. Nego, razmislivši malo bolje, pristao bih na manje. Njemu će taj naslov pristajati bolje nego jadnom, isprebijanom čovjeku kao što sam ja. Reci mu, da ga može dobiti za stotinu. Ali ja nisam stiničav – reci mu, da ga može dobiti za pedeset – za dvadeset funti! Da, dvadeset funti – to je najniže. Dovraga, porodična čast se ipak mora čuvati, i ne dam ga ni za jedan penny jeftinije! Tessine su oči bile pune suza, a u grlu ju je gušilo tako, da nije mogla izreći ono, što je osjećala. Brzo se okrene i iziđe. Tako djevojčica i majka pođu zajedno. Sa svake strane Tesse držalo ju je za ruku po jedno dijete pogledavajući na nju zamišljeno od vremena do vremena kao na nekoga, tko se sprema na velike stvari; odmah za njima je išla majka s najmanjim djetetom; ta je grupa bila slika ljepote, pune poštenja i nedužnosti, s pozadinom prostodušne taštine. Išle su putom, dok nisu stigle do početka

uspona, na rubu kojega su je trebala dočekati kola iz Trantridgea. Bilo je određeno, da dođu samo dotle, da bi se konju uštedio napor na ovoj zadnjoj strmini. U daljini su, iza prvih brežuljaka, stjenovite kuće Shastona prekidale crtu grebena. Na povišenoj cesti, koja se protezala uz uspon, nije bilo nikoga osim momka, kojega su poslali naprijed i koji je sjedio na rubu kolica, koja su sadržavala sve, što je Tessa na ovom svijetu posjedovala. – Pričekat ćemo malo ovdje. Kola će sigurno brzo stići – reče gospođa Durbeyfield. »Da, već ih vidim tamo.« Kola su stigla, pojavivši se iznenada iza obronka najbliže visoravni. Stala su kraj dječaka s kolicima. Tu su majka i djeca odlučili, da ne idu dalje. Tessa se, oprostivši se s njima u brzini, uputi uz brežuljak. Vidjeli su, kako se njezina bijela pojava približila kolima, na koja je već bila smještena njezina kutija. Ali, prije nego što je došla sasvim do kola, pojave se gore na vrhuncu iza grupe stabala druga kola, koja su se približila po zavoju ceste, prošla kraj kola s prtljagom i istala kraj Tesse, koja je pogledala prema njima kao u velikom iznenađenju. Njezina je majka po prvi puta zamijetila, da ova druga kola nisu priprosto vozilo, kao ona prva, nego krasna gig ili kola na dva točka, sjajno ulaštena i opremljena. Vozač je bio mladić od dvadeset tri ili četiri godine, a među zubima je držao cigaru; nosio je kicošku kapu, svijetlosmeđi kaput i isto takve hlače, oko vrata bijeli rubac i visoki ovratnik, a na rukama je imao smeđe upravljačke rukavice – ukratko, bio je to pristali, mladi jahač, koji je pred tjedan-dva posjetio Joanu, da čuje Tessin odgovor. Gospođa Durbeyfield pljesne rukama poput djeteta. Onda pogleda dolje, pa se opet zabulji u njih. Zar je moguće, da Tessa ne pogađa, što to znači? – Je li ono naš gospodski rođak, koji će od sestrice učiniti gospođu? – upita najmlađe dijete. Za to se vrijeme moglo vidjeti, kako Tessina pojava u muslinu stoji nepomično, neodlučno kraj tih kola, a njihov vlasnik razgovara s njom. Njezina prividna neodlučnost bila je zapravo više nego neodlučnost: bio je to strah. Ona bi bila radije pošla onim priprostim kolima. Mladić je sišao s kola, i činilo se, da je nagovara, da se uspne. Ona okrene lice nizbrdo prema svojima i zagleda se u malu grupu. Nešto kao da je ubrzalo njezinu odluku; vjerojatno pomisao, da je ubila Princa. Iznenada se uspne u kola; on sjedne kraj nje i smjesta, ošine konja. U času su protekli spora kola s prtljagom i nestali iza kose brežuljka. Čim se Tessa izgubila iz vida, i čim je nestalo zanimljivog prizora, koji se odigravao pred njima, oči se mališana napuniše suzama. Najmlađe dijete reče: »Ja bih radije, da jadna sirotica Tessa nije otišla da postane gospođa!« i spustivši uglave usnica brizne u plač. To je novo stanovište djelovalo zarazno, pa je drugo dijete učinilo to isto, a onda i treće, dok nije sve troje glasno zaplakalo. I oči Joane Durbeyfield se napune suzama, kad se okrenula da pođe kući. Ali, kad se vratila u selo, ona stade vjerovati, da će sve biti dobro. Pa ipak, te noći u postelji ona je uzdisala, a muž ju je pitao, što joj je.

– Ne znam pravo – reče ona. »Mislila sam, da bi ipak možda bilo bolje, da Tessa nije otišla.« – Trebala si na to prije misliti. – Znaš, za djevojku je to prilika... Pa ipak, kad bi to trebalo ponovo učiniti, ne bih je pustila da ode, prije nego, što ispitam, da li je taj gospodin doista dobar mladić i da li se vlada kako treba prema njoj kao svojoj rođakinji. – Da, to si možda trebala učiniti – zahrče blagorodni gospodin John. Joani Durbeyfield je uvijek uspijevalo da se negdje utješi: »Budući da je od plemenite loze, ona će se morati znati snaći među njima, ako zaigra pravu kartu. I, ako se ne oženi njome odmah, oženit će se kasnije. Jer svatko može vidjeti, da je do ušiju zaljubljen u nju.« – A koja je njezina prava karta? Misliš li, d’urbervillsku krv? – Ma ne, ludo; njezino lice – kao što je bilo i moje.

VIII Kad je sjeo kraj nje u kola, Alek d’Urberville potjera žurno po kosini prvog brežuljka. Usput je brbljao i udvarao se Tessi, a kola s prtljagom zaostadoše daleko iza njih. Oni su se još uvijek penjali, a oko njih se prostirao neizmjeran kraj na sve strane; straga zelena dolina njezina rođenja, sprijeda sivi kraj, o kojemu ona nije znala ništa drugo, nego ono, što je vidjela na svom prvom kratkom putu u Trantridge. Tako su došli do ruba obronka, po kojem se cesta spuštala u dugoj, ravnoj crti gotovo jednu milju. Sve od one nesreće s očevim konjem, Tessa Durbeyfield je bila, iako po prirodi smjela, neobično plašljiva na kolima; bojala se najmanje nepravilnosti u vožnji. Počela se osjećati nelagodno videći, da njezin upravljač vozi prilično neoprezno. – Nadam se, gospodine, da ćete nizbrdo voziti polako – reče ona, praveći se ravnodušnom. D’Urberville se ogleda na nju, zagrize u cigaru velikim, bijelim prednjim zubima, a usnice mu se polako rastegnu u smiješak. – Slušajte, Tesso – odgovori on, odbacivši još jedan ili dva dima, »nije moguće, da to od mene traži hrabra, čvrsta djevojka kao što ste vi! Pa ja uvijek vozim dolje u punom galopu. Ništa ne može čovjeka oživjeti bolje nego to.« – Ali možda ne biste trebali sada? – E – reče on potresavši glavom, »tu je dvoje, s kojima treba računati. Nisam samo ja. Moramo računati s Tibi, a njezina je narav vrlo čudna.« – S kim? – Pa s mojom kobilom. Pričinilo mi se kao da me je baš tada jako mrko pogledala. Zar niste opazili? – Nemojte me još i plašiti, gospodine – reče Tessa ukočeno.

– Pa i ne plašim vas. Ako itko na svijetu zna postupati s ovim konjem, onda sam to ja. Hoću da kažem, da tim konjem ne može vladati svatko, a, ako tko može, onda sam to sigurno ja. – Zašto držite takva konja? – E, to možete s pravom pitati! Mislim, da mi je to bila sudbina. Tib je ubila jednog čovjeka, a tek što sam je kupio umalo da nije ubila i mene i onda sam, to mi možete vjerovati, ja gotovo ubio nju. Ali još uvijek je osjetljiva, vrlo osjetljiva; katkad čovječji život s njom nije baš siguran. Upravo su se počeli spuštati; i bilo je očito, da konj, da li svojom voljom ili njegovom (vjerojatno njegovom) tako dobro zna, kakav se ludi pothvat očekuje od njega, da mu gotovo i nije trebalo nikakav znak od upravljača. Jurili su nizbrdo, dolje, a točkovi su zujali kao zvrk. Lagana su se kola njihala lijevo i desno, a osovina se nagnula koso prema smjeru napredovanja; konjski se lik pred njima u valovima dizao i spuštao. Katkada bi jedan točak lebdio u zraku, činilo se po nekoliko metara; katkada bi ispod točka iskočio kamičak i poput zvrka prosvirao preko živice, a kremene iskre ispod konjskih kopita nadjačavale su svijetlo dana. U toj jurnjavi cesta se širila pred njima, a nasipi uz cestu cijepali su se jedan od drugoga kao procijepljena motka, tako da je sa svake strane jurila jedna njezina polovica. Vjetar je prodirao Tessi kroz bijelu muslinsku haljinu sve do kože, a oprana joj je kosa lepršala na glavi. Odlučila je, da neće otvoreno pokazivati, da se boji, ali je čvrsto stisnula ruku, kojom je d’Urfoarville držao uzde. – Ne dirajte mi ruku, jer ćemo izletjeti! Uhvatite mi se oko pasa! Ona ga stegne oko pasa, i tako dođu do podnožja. – Sretno smo prošli, hvala bogu, usprkos vašem ludovanju! – reče ona zažarenih obraza. – Tesso – sramota! Vi ste se ražestili! – reče d’Urberville. – Rekla sam istinu. – Pa ne morate me sada tako nezahvalno pustiti, čim ste osjetili, da ste izvan opasnosti. Ona nije pravo shvaćala što radi, kad se onako nesvijesno uhvatila za njega; bila bli to učinila, da je bio muškarac ili žena, drvo ili kamen. Pošto se opet pribrala, sjela je šuteći, i tako su došli na vrh novoga ispusta. – Sada ćemo opet! – reče d’Urberville. – Ne, ne! – reče Tessa. »Pokažite više razboritosti, ja vas molim.« – Ali kad se ljudi uspnu na jednu od najviših točaka u nekom kraju, onda moraju i dolje – uzvrati on. On popusti uzde, i oni pojure nizbrdo po drugi put. Dok su se njihali amotamo, d’Urberville okrene lice prema njoj i reče tonom prpošne podrugljivosti: »A sada, ljepotice moja, stavite ponovo ruke oko moga pasa, kao prije.« – Neću! – reče Tessa odrešito, držeći se što je bolje mogla i znala, a da ga se nije dotaknula.

– Dopustite mi, Tesso, da vam poljubim te rumene usnice, ili barem zažareno lice, i ja ću zaustaviti – hoću, poštenja mi! Tessa se, zapanjena, povuče još dublje natrag u sjedalo, našto on ponovo potakne konja i počne je još više ljuljati. – Zar se ne biste čim drugim zadovoljili? – povikne ona konačno u očaju. Zapiljila se u njega svojim velikim očima kao divlja zvijer. To, što ju je majka tako lijepo obukla, očito joj je bilo na veliku štetu. – Ničim, draga Tesso – odgovori on. – O, ja zaista ne znam – no pa dobro; neka bude! – izusti ona bez daha, sva nesretna. On pritegne uzde i, kako pođoše polaganije, on upravo htjede da je poljubi, kadli se ona, kao da ni sama nije potpuno svijesna svoje čednosti, izmakne. Budući da su njegove ruke bile zauzete uzdama, nije imao mogućnosti da spriječi njezin uzmak. – Dovraga – oboje ćemo slomiti vrat! – prokune njezin hiroviti i strastveni pratilac. »Dakle vi, mlada vještice, znate tako prekršiti riječ, što?« – No, pa dobro – reče Tessa. »Neću se pomaknuti, kad ste tako tvrdoglavi! Ali ja sam – ja sam mislila, da ćete mi, kao rođak, biti dobri i štititi me!« – O, dovraga srodstvo! Hajde! – Ali ja, gospodine, ne želim, da me tko ljubi! – stane ga ona zaklanjati, a niz lice joj se poče spuštati krupna suza. Vršci usnica podrhtavali su joj u nastojanju, da ne zaplače. »I, da sam to znala, ne bih bila došla!« On je bio neumoljiv, a ona je mirno sjedila, i d’Urberville je poljubi poljupcem stručnjaka. Čim ju je poljubio, ona se sva zarumeni od stida, izvadi rupčić i obrisa na obrazu mjesto gdje ju je dotaknuo svojim usnicama. Kad on to vidje, njegov se žar ohladi, jer je ona to učinila nesvijesno. – Vi ste vraški osjetljivi za seljačku djevojku – reče mladić. Tessa na to ne primijeti ništa. Ona zapravo nije pravo shvatila na što to cilja, jer nije obratila pažnju na povredu, koju mu je učinila time, što je instinktivno obrisala obraz. Ona je zapravo poništila poljubac, ako je tako nešto fizički moguće. S nejasnim osjećajem, da je on ozlovoljen, ona je gledala netremice preda se, dok su kasali pokraj Melbury Downa i Wingreena, a onda, na svoje zaprepaštenje, zamijeti, da moraju proći još jedan obronak. – To ćete požaliti! – nastavi on s tonom uvrijeđenosti u glasu, mahnuvši ponovo bičem. »Osim, naravno, ako pristanete, da vas ponovo poljubim, ali bez brisanja rupčićem. « Ona uzdahne. »Neka bude, gospodine!« reče ona. »O – pustite me da dohvatim šešir!« Dok je govorila, šešir joj je odletio na cestu, jer njihova sadašnja brzina po visoravni nije bila nipošto malena. D’Urberville zaustavi kola i reče, da će joj ga on odnijeti, ali Tessa je već sišla s druge Strane. Ona se vrati i digne šešir.

– Ljepši ste bez šešira, tako mi boga, ako je to uopće moguće – reče on, promatrajući je preko stražnje strane kola. »Hajde, popnite se! Što se dogodilo?« Tessa namjesti i sveza šešir, ali se ne približi. – Ne, gospodine, – reče ona. Iza crvenih usnica pokažu joj se zubi poput bjelokosti, a oči joj planuše izazovno i pobjedonosno; »dosta je bilo, zapamtite!« – Što – nećete sjesti kraj mene? – Ne, ići ću pješice. – Do Trantridgea je još pet ili šest milja. – Svejedno mi je, da je i stotinu. Osim toga, za nama su kola sa prtljagom. – Vi lukava drznice! Slušajte, dajte mi recite – niste li vi namjerno pustili da vam odleti šešir? Ja bih prisegao, da jeste! Njezina je strateška šutnja potvrdila njegove sumnje. Onda je d’Urberville stane psovati i kleti i nazivati je svim mogućim imenima zbog njezine smicalice. Okrenuvši iznenada konja, pokuša ga natjerati na nju, kako bi je ukliještio između kola i živice. Ali to nije mogao učiniti, a da je ne ozlijedi. – Trebali bi se stidjeti, da upotrebljavate takve riječi! – vikala je Tessa raspaljeno s vrha živice, u koju se zavukla. »Odurni ste mi! Mrzim vas i prezirem! Vratit ću se majci, da, da znate!« D’Urbervillovo se loše raspoloženje raspline, kad je vidio kako se ona ljuti. On se stade od srca smijati. – E, sad mi se još više sviđate – reče on. »Hajte, da sklopimo mir. Više nikada to neću učiniti protiv vaše volje. Kunem se životom..« Tessa se ipak ne dade nagovoriti, da ponovo sjedne u kola. Pristade, međutim, na to, da on vozi pokraj nje, pa su tako, sporim korakom napredovali prema selu Trantridgeu. Od vremena do vremena d’Urberville bi zapao u neku vrstu neobuzdanog žaljenja videći je kako gazi uz kola, jer ju je na to natjerao on svojim vladanjem. Uistinu mu se mogla sada povjeriti; ali zasada je proigrao njezino povjerenje, pa je ona išla dalje pješice, zamišljena, kao da se pita ne bi li bilo pametnije da se vrati kući. Ona je tu odluku, međutim, već bila stvorila, ali se činilo, da se koleba, pa ju je čak i djetinjasto odbacila, dok se ne pojave ozbiljniji razlozi. Kako da pogleda u lice roditeljima, da otpremi natrag kutiju i uništi čitav plan spašavanja porodice zbog takvih sentimentalnih uzroka. Za nekoliko minuta pojaviše se na vidiku dimnjaci Slopesa, a u udobnom zakutku nadesno uzgajalište živadi i kućica, koja je bila cilj Tessina putovanja.

IX Zajednica živadi, kojoj je Tessa bila određena za nadglednika, opskrbnika, njegovatelja, liječnika i prijatelja, bila je u staroj, slamom pokrivenoj kućici, smještenoj u ograđenom prostoru, koji je nekoć bio vrt, a sada izgažena i

pijeskom pokrivena četvorina. Kuća je bila sva obrasla bršljanom, a dimnjak bijaše tako proširen od bršljanovih grana, da se činilo kao ruševina neke kule. Donje su prostorije bile potpuno prepuštene pticama, koje su se po njima kretale ponašajući se kao da su tu kuću sagradile one, a ne neki zakupnici, koji su se pretvorili u prah i pepeo, pa sada leže na istočnoj i zapadnoj strani crvenog groblja. Potomci tih bivših vlasnika osjećali su gotovo kao poniženje za svoju porodicu, kad je kuću, koju su toliko voljeli, koja je njihove pretke stajala toliko novaca i bila njihova u nekoliko generacija, prije nego što su ovamo došli d’Urbervillovi i sagradili svoju kuću, gospođa Stoke-d’Urberville ravnodušno pretvorila u kokošinjac, čim joj je posjed po zakonu pripao. »U djedovo vrijeme«, govorahu oni, »bila je ona dobra za krštene duše.« Sobe, u kojima su tolika djeca plakala, dok su ih pjestovali, odzvanjale su sada od klucanja tek izleženih pilića. Raštrkane su kokoši u svojim ogradama zauzimale mjesta, gdje su prije stajali stolci, koji su pružali odmor smirenim poljodjelcima. Kut s otvorenim ognjištem i nekoć rasplamsalom vatrom bio je sada ispunjen prevrnutim košnicama, u kojima su kokoši legle jaja; a vani su pijetlovi divljački raskopavali male komade zemlje, koje su vlasnici kuće, jedan za drugim, tako brižno ograničivali lopatom. Vrt, u kojemu je stajala kuća, bio je ograđen zidom. U nj se moglo ući samo kroz vrata. Kad se Tessa drugoga jutra zabavljala sat-dva time, kako da izmijeni i popravi uređaj prema iskustvima, što ih je stekla kao kći stručnog uzgajatelja živadi, Otvore se vrata u zidu i uđe služavka u bijeloj kapici i pregači. Došla je iz vlastelinske kuće. – Gospođa d’Urberville želi da dođete s kokošima, kao što se dosada činilo – reče ona; ali, opazivši da Tessa pravo ne razumije, ona objasni: »Gospođa je stara i slijepa«. – Slijepa! – reče Tessa. Prije nego što je dospjela razumjeti tu neugodnu vijest, ona, prema uputama svoje pratilice, uzme prekrasnog hamburškog pijetla i kokoš u ruke i pođe za služavkom, koja je također uzela dvoje, u obližnju gospodsku kuću, koja je, iako ukrašena i impozantna, posvuda pokazivala tragove, da jedan od stanovnika njezinih odaja gaji ljubav za nijeme životinje – jer pred kućom se moglo vidjeti kako leprša perje, a na travi su stajale krletke za kokoši. U dnevnoj sobi u prizemlju, smještena u naslonjaču, leđima prema svijetlu, sjedila je vlasnica i gospodarica imanja, sjedokosa žena, kojoj nije bilo više od šezdeset godina, a možda joj bijaše i manje, s velikom kapom na glavi. Imala je nemirno lice, kakvo se često vidi kod onih, koji postepeno gube vid, bore se za nj i puštaju ga, puni boli, da ode, za razliku od ukočenog izraza lica, koji se vidi kod osoba, koje su odavna slijepe ili su se slijepe rodile. Tessa priđe toj gospođi sa svojim pernatim teretom – s po jednim na svakoj ruci. – A, vi ste mlada žena, koja je došla, da se brine za moje kokoši? – reče gospođa d’Urberville, zamijetivši nepoznat korak. »Nadam se, da ćete im biti dobri. Moj mi nadglednik kaže, da ste kao stvoreni za taj posao. No gdje su? A,

to je Strut! Ali, čini se, da danas nije tako živahan. Vjerojatno je uplašen, što se za nj brine strano lice. A, i Fena – da, malo su uplašeni – zar ne, dragi, da se bojite? Ali oni će se brzo na vas priviknuti.« Dok je stara gospođa govorila, Tessa i ona druga djevojka, na znak stare gospođe, stave jedno po jedno u njezino krilo. Ona ih pogladi od glave do repa, opipa im kljun, krestu, a kod pijetlova gusto perje na glavi i vratu, krila i noge. Ona bi ih samim dodirom u času prepoznala i mogla bi ustanoviti, da li je i jedno pero oštećeno ili uprljano. Ona se brinula za njihovu hranu i znala je, što su jeli i da li su jeli premalo ili previše; na licu joj se odražavao živo svaki prijekor, koji bi joj se javio u mislima. Živad, koju su ove dvije djevojke donijele, vraćena je opet u dvorište, i taj se proces ponavljao, dok god nisu svi najmiliji pijetlovi i kokoši izneseni pred staru ženu – perad svih vrsta: Hamburg, Bantam, Cochin, Brahma, Dorking i sve ostale vrste, koje su tada bile u modi – i ona bi se rijetko kada prevarila, koju su joj od njih stavili na koljena. To je Tessu potsjetilo na orkvenu potvrdu, u kojoj je gospođa d’Urberville bila biskup, pilići mlade, koju su dovodili, a ona i služavka župnik i kapelan župe, koji su dovodili mladež na krizmanje. Na kraju ceremonije gospođa d’Urberville iznenada upita Tessu, mreškajući i stežući lice u nabore. »Znate li zviždati?« – Zviždati, gospođo? – Da, zviždati napjeve. Tessa je, kao i većina seoskih djevojaka, znala zviždati, iako to svoje umijeće nije voljela isticati u pristojnu društvu. Međutim, ona uljudno izjavi, da zna. – Onda ćete morati da su u tome vježbate svaki dan. Imala sam jednog momka ovdje, koji je vrlo dobro zviždao, ali je otišao. Hoću da zviždite mojim zimovkama; kako ih ne mogu vidjeti, volim ih čuti, a na taj ih način učimo napjeve. Elizabeta, reci joj gdje su kavezi. Sutra morate početi, jer će opet zapasti u svoje pijukanje. Ovih poslednjih nekoliko dana sasvim su zanemarene. – Gospodin d’Urberville im je zviždao jutros, gospođo – reče Elizabeta. – On! Uh! Na licu stare gospođe pojave se nabori odvratnosti, i ona više ništa ne reče. Tako je završio Tessin prijem kod njezine fantastične rođakinje, i živad je vraćena u svoje prebivalište. Djevojka se nije jako iznenadila zbog vladanja gospođe d’Urberville; videći veličinu kuće nije drugo mogla ni očekivati. Ali ona nije slutila, da stara gospođa nije čula ni jedne riječi o njihovu takozvanom srodstvu. Razabrala je, da između slijepe žene i njezina sina ne postoji velika ljubav. Ali i utom se prevarila. Gospođa d’Urberville nije bila prva majka, koja i protiv svoje volje mora voljeti svoga sina i gajiti prema njemu ljubav pomiješanu s gorčinom. Tessa se ujutro, kad je zasjalo sunce i kad se već ovdje smjestila usprkos neugodnom početku prošlog dana, svidjela sloboda i neobičnost novog položaja,

te je jedva čekala da pokaže svoju spretnost u neočekivanom poslu, koji se od nje tražio, kako bi se osigurala mogućnost da ostane u zaposlenju. Čim je ostala sama u vrtu ograđenu zidom, sjela je na jedan od kokošinjaca i ozbiljno stala namještati usta da ponovo stekne davno zanemarenu vještinu. Ustanovila je, da se njezina nekadašnja sposobnost toliko iskvarila, da je mogla proizvesti tek šuplje šuštanje je zraka između usnica, a ni jedan čisti zvuk. Sjedila je tako uzaludno pušući i pušući pitala se, kako je mogla tako zaboraviti umijeće, koje joj je došlo samo po sebi, kadli opazi, da se nešto miče među granjem bršljana, koji je isto tako zaodijevao zid kao i kuću. Pogledavši u tom smjeru, ona opazi neku osobu kako je skočila s vrha zida na ograđeno zemljište. Bio je to Alek d’Urberville, kojega nije vidjela sve od časa, kad ju je dan prije doveo do vrata vrtlarove kućice, gdje je ona stanovala. – Tako mi poštenja! – povikne on, »u prirodi umjetnosti nije bilo nikada tako divnoga stvorenja kao što ste vi, »sestrično« Tesso (»sestrično« je imalo slabašan prizvuk ruganja). Promatrao sam vas preko zida – kako sjedite kao boginja nestrpljivosti na svom spomeniku i kako namještate ta svoja dražesna crvena usta na zviždanje, i kako pušete i pušete, i u sebi kunete, a nikako vam ne polazi za rukom da proizvedete zvuk. Pa vi se jako ljutite, što vam to ne uspijeva.« – Možda se ljutim, ali nisam klela. – A! Sad mi je jasno, zašto vi to pokušavate – to je zbog onih zimovki. Moja majka želi, da nastavite njihov muzički odgoj. Kako sebično od nje! Kao da za jednu djevojku ne bi bilo dosta, da pazi na te proklete pijetlove i kokoši. Da sam na vašem mjestu, ja bih joj to glatko odbio. – Ali ona izrijekom želi, da to radim i da budem spremna do sutra ujutro. – Zar zbilja? E – onda ću vam ja dati jednu ili dvije poduke. – O ne, nećete! – reče Tessa povukavši se prema vratima. – Glupost! Neću vas dirati. Evo – ja ću stajati s ove strane žičane mreže, a vi možete ostati na drugoj; tako ćete se moći osjećati potpuno sigurnom. Dakle, gledajte ovamo, vi prečvrsto stegnete usnice. Gledajte – ovako. On poprati svoje riječi djelom i zazviždi jedan stih iz »Ukloni, ah ukloni usne te.« Ali, Tessa nije razumjela kamo on svraća. – Sad pokušajte – reče d’Urberville. Pokušala se držati nepristupačno; izraz lica joj je poprimio hladnoću kipa. Ali on je ustrajao u svome zahtjevu, i konačno, da ga se oslobodi, ona namjesti usnice kako joj je rekao, da bi proizvela zvuk; a onda se žalosno nasmiješi i pocrveni od neugodnosti što se smijala. On je ohrabri riječima »Pokušajte iznova! Tessa je bila potpuno ozbiljna, sada već upravo do bola ozbiljna; i – pokuša i konačno i neočekivano proizvede pravi, zaobljeni glas. Njome ovlada časoviti užitak zbog uspjeha; oči joj se raširiše, i ona mu se nehotice nasmije u lice. – Tako je! Sada, kad sam vam pokazao kako to ide – napredovat ćete divno. Eto – rekao sam, da vam se neću približiti; i usprkos napasti, u kojoj nije

bio nikada nijedan smrtnik, ja ću održati riječ... Tesso, ne čini li vam se, da je moja majka čudan stari svat? – Još je ne poznajem dobro, gospodine. – Vidjet ćete, da jest; i ne može biti drukčije, kad vas sili da učite zviždati zimovkama. Ja sam kod nje prilično u nemilosti, ali vi ćete steći njezinu potpunu sklonost, ako budete lijepo postupali s njezinim životinjama. Zbogom. Ako naiđete na bilo kakve poteškoće ovdje i ustrebate pomoć, nemojte ići k nadgledniku, dođite k meni. Eto, u takvom je gospodarstvu Tessa Durbeyfield odlučila primiti mjesto. Njezina iskustva u prvim danima bila su prilično slična onima, koja su dolazila i kasnije, u mnogim danima. Navika na prisutnost Aleka d’Urbervilla – koju je mladić brižno njegovao šaleći se s njom i zovući je od šale sestričnom, kad su bili nasamo – uklonila je dobar dio one bojažljivosti pred njim, a da, međutim, nije usadila nikakav osjećaj, koji bi probudio bojažljivost nove i nježnije vrste. Ali ona je u njegovim rukama bila mnogo popustljivija, nego što bi se to očekivalo pod utjecajem samog drugarstva između njih, budući da je ona neminovno ovisila o njegovoj majci, a, zbog prilične bespomoćnosti te gospođe, o njemu. Kad je ponovo stekla umijeće zviždanja, uskoro je ustanovila, da zviždanje zimovkama u sobi gospođe d’Urberville nije tako naporan posao, jer je od svoje glazbene majke naučila mnogo napjeva, koji su divno odgovarali tim pjevicama. To zviždanje kraj kaveza svakog jutra bilo je mnogo ugodnije provedeno vrijeme nego ono, kad se vježbala u vrtu. Nestiješnjena mladićevom prisutnošću, ona bi uzdigla glavu, prislonila usnice na rešetku i zviždala dražesnom lakoćom pažljivim slušaocima. Gospođa d’Urberville je spavala u velikom natkritom krevetu, na kojemu su bile teške svilene zavjese. Zimovke su boravile u istoj odaji i u stanovite sate lepršale slobodno po sobi ostavljajući male bijele mrlje po pokućtvu i tapetama. Dok je jednom Tessa stajala uz prozor, gdje su bili poređani kavezi, dajući kao obično poduku u zviždanju, pričinilo joj se, da čuje neko šuštanje iz kreveta. Stare gospođe nije bilo, i djevojci se, kad se okrenula, učini, da se ispod ruba zastora vide vršci cipela. Njezino zviždukanje postade zbunjeno, tako da je onaj, koji je slušao iza zavjese, ako je uopće i bio tamo, morao zaključiti, da ona sumnja u njegovu prisutnost. Nakon toga je svako jutro pogledala iza zavjese, ali nije nikada našla nikoga iza nje. Alek d’Urberville se očito predomislio i odustao od svoga hira da je plaši takvim zasjedama.

X Svako selo ima svoju osobitost, svoje ustrojstvo, a često i vlastiti zakon o ćudoređu. U Trantridgeu i okolici bila je poznata lakoumnost nekih mladih žena, koja je možda bila značajna za otmjeni duh, koji je u tom kraju zahvatio i The

Slopes. To je mesto imalo i još jedan, tvrdokorniji porok: u njemu se mnogo pilo. Uobičajeni razgovor po okolišnim gospodarstvima bio je o besmislenosti štednje novca; matematičari u seljačkim košuljama, naslonjeni na svoje plugove ili motike, dokazivali bi preciznom točnošću, da je župna potpora za čovjeka u starosti bolje osiguranje, nego bilo kakvo, koje bi on postigao štedeći od svojih nadnica cijeli život. Glavni je užitak tih filozofa bio u tome, da su svake subote uveče, kad bi svršili posao, išli u Chaseborough, zapušteni sajmeni grad, udaljen dvije ili tri milje; a onda bi, vrativši se kući u sitne sate ujutro, proveli nedelju odspavavši posljedice loše probave nakon neobičnih mješavina, što su im ih tamo prodavali pod pivo posjednici nekoć samostalnih krčmi. Tessa se nije dugo vremena pridružila tima tjednim hodočašćima. Ali pod pritiskom žena, koje nisu bile mnogo starije od nje (tu su se ljudi ženili rano, jer je zarada poljskog radnika bila ista u dvadesetprvoj kao i u četrdesetoj godini) Tessa konačno pristade da pođe. Njezin joj je prvi izlet pružio više užitka, nego što je očekivala, jer je, nakon čitavog tjedna dosadnog nadgledavanja živadi, veselost društva bila upravo zarazna. Tako je počela redovito ići s njima. Kako je bila dražesna i zanimljiva, a k tome je upravo bila na pragu ženstva, njezina je pojava privlačila potajne poglede besposličara na ulicama Chaseborougha; stoga je, iako je katkada išla u grad sama, pred noć uvijek tražila svoje društvo, kako bi u njemu imala zaštitu na povratku kući. Trajalo je to tako mjesec ili dva, a onda je došla jedna subota u rujnu, kad je godišnji i tjedni sajam pao u isti dan; na račun toga su hodočasnici iz Trantridgea tražili u krčmama dvostruki užitak. Tessa je, budući da su je zadržali poslovi, krenula kasno, tako da je njezino društvo stiglo u grad mnogo prije nje. Bilo je krasno rujansko veče, baš pred zalazom sunca, kad se žuto svijetlo, u pramenovima poput kose, bori s plavičastim sjenama, a zrak sam po sebi, bez pomoći konkretnijih predmeta, osim nebrojenih krilatih kukaca, koji lebde u njemu, stvara prekrasan prizor. Tessa je bez žurbe hodala kroz to magličasto polusvijetlo. Sve dok nije došla u mjesto, nije znala, da je toga dana i godišnji i tjedni sajam. U to se vrijeme već bio spustio sumrak. Ubrzo je kupila ono malo, što je htjela kupiti, a zatim se, kao obično, počela ogledavati za kojim od trantridgeskih seljaka. Isprva ih nije mogla naći, a onda su joj rekli, da ih je većina otišla u, kako su oni to zvali, privatnu malu plesnu salu u kući nekog trgovca sijenom i tresetom, koji je bio u poslovnim vezama s njihovim gospodarstvom. On je stanovao u zabačenom dijelu gradića i, dok je Tessa pokušavala da sazna, gdje je to, pogled joj padne na gospodina d’Urbervilla, koji je stajao na jednom uglu. – Što – moja ljepotica? Tako kasno ovdje? – reče on. Odgovori mu, da samo čeka na društvo, da se vrati kući. – Još ćemo se vidjeti – reče joj on preko ramena, kad je skrenula pokrajmim putom.

Kad se približila kući trgovca sijenom, začuje zvukove gusala, koje su svirale jedan plesni komad, a dopirale su iz neke zgrade u pozadini; međutim, nije čula da plešu, a to je za ovaj kraj bilo sasvim neobično, jer je ovdje lupanje nogu redovito nadjačavalo glazbu. Kako su prednja vrata bila otvorena, mogla je vidjeti, dokle god joj je to dopuštala tama noći, ravno kroz kuću u vrt, koji je bio straga; budući da se na njezino kucanje nije nitko pojavio, ona prođe kroz kuću i pođe puteljkom prema gospodarskoj zgradi, kamo ju je privukao zvuk, koji je iz te zgrade, dolazio. Bila je to zgrada bez prozora, koja je služila za skladište. Kroz otvorena je vrata izbijala van u tminu maglica žutog svijetla, i Tessa u prvi čas pomisli, da je to osvijetljeni dim. Ali kad se približila, opazi, da je to oblak prašine osvijetljen, svijećama, koje su gorjele u prostoriji, a njihove su zrake bacale obris ulaza u tamnu noć vrta. Kad je došla sasvim blizu i pogledala unutra, opazi nejasne likove kako se brzo kreću gore-dolje u figurama plesa, topot im se nogu nije čuo, jer su bili do gležnjeva u prašini – to jest u prašnoj naslazi od treseta i ostale robe, što se tu spremala. Oni su razigranim nogama podizali prašinu, i tako se stvarala maglovita atmosfera, koja je obuhvaćala i taj prizor. Kroz taj su se zagušljivi oblak od otpadaka treseta i sijena, pomiješan sa znojem i toplinom plesača, što je sve stvaralo zajedno neku vrstu biljno-čovječjeg polena, jedva probijali zvuci prigušenih gusala, u izrazitoj opreci s oduševljenjem, s kojim su se plesači kretali po taktu. Kašljali su plešući, i smijali se kašljući. Od plesnih parova mogla su se razabrati samo mjesta, na koja je padalo svijetlo. U toj su se nejasnoj rasvjeti činila kao satiri u zagrljaju s nimfama – mnoštvo satira kako se vrti s mnoštvom nimfi; Lotis pokušava da izmakne Prijapu, ali nikako ne uspijeva. U stankama bi se pokoji par približio vratima, da udahne malo zraka. Kad im gusti oblak nije više ovijao likove, ti su se polubogovi pretvarali u obične ličnosti njezinih najbližih susjeda. Zar se Trantridge mogao u kratkom vremenu od tri sata tako izbezumiti! Neki su Sileni iz gomile sjedili na klupama i svežnjevima sijena uza zid; jedan je od njih prepozna. – Djevojke misle, da se ne pristoji plesati u gostionici – objasni on. »Ne sviđa im se, da svatko odmah vidi, tko im je dragi. Osim toga, gostionica se katkada zatvara baš onda, kad njima narastu zazubice za plesom. Zato mi dolazimo ovamo i pošaljemo po piće u gostionicu.« – Hoće li koji od vas uskoro kući? – upita Tessa dosta zabrinuto. – Odmah – samo još malo. Ovo je predzadnji ples. Ona pričeka. Ples se primakao kraju, i neki su od društva bili spremni da pođu. Ali drugi nisu htjeli, pa je započeo novi ples. To će sigurno biti zadnji, pomisli Tessa. Ali se to izvrglo u još jedan. Ona postade nemirna i zabrinuta; međutim, kad je već tako dugo čekala, treba da pričeka još malo; zbog godišnje sajma ceste su bile pune skitnica s vjerojatno lošim namjerama; premda se nije

bojala opasnosti, koje je mogla unaprijed odmjeriti, ona se bojala nepoznatih. Da je bila bliže Marlottu, manje bi se bojala. – Nemojte biti tako uzrujani, draga djevojko – prijazno ju je i kašljući prekorio neki mladić znojna lica, sa slamnatim šeširom sasvim na zatiljku, tako da mu je obod okruživao glavu kao svetačka aureola. »Kamo vam se žuri? Sutra je nedjelja, hvala bogu, pa se možemo ispavati u crkvi. Hoćete li sada malo sarmom zaplesati? Ona nije bila protiv plesa, ali nije htjela plesati tu. Ples je postao vatreniji: guslači iza rasvijetljenog stropa prašine mijenjali su od vremena do vremena ariju gudeći po obratnoj strani gusala ili drškom gudala. Ali to nije smetalo; dašćući likovi su se vrtjeli dalje. Ako im je bilo milije da ostanu kod starih plesača, nisu ih mijenjali. Izmjenjivanje plesača značilo je jednostavno, da se još nije našao onaj pravi ili prava, a sada je već svaki par bio složen kako treba. U tom su se času počeli predavati ekstazi i sanjarenju, u svemiru je postojalo samo čuvstvo, a stvarni svijet je bio tek slučajna smetnja, koja je čoveka mogla lako spriječiti da se vrti tamo, gdje se želi vrtjeti. Iznenada se začuje na tlu mulkli udarac: jedan se par srušio i ostao ležati na hrpi. Dragi par, koji nije mogao pravodobno završiti svoje napredovanje, padne preko zapreke. Usred opće prašine u sobi, stvorio se oko likova, koji su ležali na tlu, unutrašnji oblak, u kojem se moglo razabrati trzanje ispremiješanih ruku i nogu. – Ti ćeš, gospodine, dobiti svoje, kad dođemo kući! – prasne neki ženski glas s ljudske gomile. Bio je to glas nesretne plesačice čovjeka, koji je svojom nespretnošću prouzročio tu nezgodu; k tome se dogodilo, da je to bila njegova mlada žena, a u tome u Trantridgeu nije bilo ništa neobično, dok god bi još postojala ikakva ljubav među bračnim drugovima; to čak nije bilo neobično ni kad bi ostarjeli, jer su svojim dolaženjem odvraćali pažnju tolikih nevjenčanih parova, među kojima je možda postojalo toplo razumijevanje. Uto se iza Tessinih leđa začuje glasan smijeh, koji je dolazio iz mračnog vrta, i ujedinio se s cerekanjem u prostoriji. Ona se okrene i ugleda usijanu žeravicu cigare: tamo je stajao sam Alek d’Urberville. On joj dade glavom znak, i ona se nevoljko povuče prema njemu. – No, ljepotice moja, što vi radite ovdje? Ona je bila tako umorna nakon napornog dana i hoda, te mu je povjerila svoju nepriliku – da sve od onda, kad ju je vidio, čeka, da bi imala društvo do kuće, jer joj je put noću nepoznat. »Ali se čini, da oni neće nikada otići, a ja sam zbilja odlučila, da više neću čekati.« – Niti ne. Danas imam ovdje samo jahaćeg konja; nego dođite samnom do gostionice, pa ću unajmiti kola i odvesti vas kući. Tessa se, iako joj je to laskalo, nikad nije potpuno oslobodila onog prvašnjeg nepovjerenja prema njemu, pa je, premda je već bilo kasno, voljela poći kući pješice s ostalim radnicima. Stoga mu je odgovorila, da mu je vrlo

zahvalna, ali da ga ne želi smetati. »Rekla sam im, da ću ih pričekati, i oni to sada od mene očekuju.« – Vrlo dobro gospođice Nezavisnosti. Radite, kako znate... Onda se ja neću žuriti... Gospode bože, kako ovi tamo galame! On se nije pokazao na svijetlu, ali su ga neki već bili zamijetili, i njegova je prisutnost izazvala mali zastoj i pomisao, kako vrijeme leti. Čim je on zapalio novu cigaru i otišao, počeše se ljudi iz Trantridgea odvajati od onih, koji su bili s drugih gospodarstava, i spremali da krenu zajedno. Prikupe svoje svežnjeve i košare, i nakon pola sata, kad je zvono odbijalo jedanaest i četvrt, oni su se penjali u neredu uz puteljak, koji je vodio preko brežuljka prema njihovoj kući. Bio je to hod od tri milje, po suhom, bijelom putu, koji je večeras, na mjesečini, bio još bjelji. Tessa je uskoro zapazila hodajući u grupi sad s ovim, sad s onim, da su neki muškarci, koji su malo previše popili, na svježem noćnom zraku počeli posrtati i krivudati; a i neke od manje opreznih žena također su bile nesigurne u hodu, kao na primjer Kar Darch, crnomanjasta oštrokonđa, prozvana Pikovom Damom, koja je do nedavna bila ljubimica d’Urbervillova; pa Nancy, njezina sestra, s nadimkom Karovska Dama, i ona mlada udata žena, koja se već prije srušila. Međutim, ma kako se oni sada činili zemaljski i neskladni prosječnom nepjesnilčkom oku, sami sebi oni su bili sasvim drukčiji. Išli su cestom s osjećajem kao da lebde, kao da ih nešto nosi, kao da su puni originalnih i dubokih misli, i da oni zajedno s okolnom prirodom sačinjavaju jednu cjelinu, kojoj se svi dijelovi u savršenom skladu veselo isprepleću. Bili su uzvišeni kao mjesec i zvijezde nad njima, a mjesec i zvijezde bili su usijani kao oni. Tessa je međutim u kući svoga oca imala u tome toliko bolnih iskustava, da joj je njihovo pijano stanje pokvarilo užitak, koji je počela osjećati u šetnji po mjesečini. Pa ipak se, zbog već spomenutih razloga, držala društva. Na otvorenoj su cesti išli raštrkano, ali sada ih je put vodio kroz poljisku ljesu i, budući da je oni naprijed nisu mogli odmah otvoriti, opet su se svi zbili zajedno. Vođa povorke bila je Kar, Pikova Dama, koja je nosila pletenu košaru, u kojoj su bile kućne namirnice kupljene za njezinu majlku, neke tkanine za nju i druge nabavke za taj tjedan. Kako je košara bila velika i teška, Kar ju je, da bi je lakše nosila, stavila na glavu, gdje se njihala u vrlo nesigurnoj ravnoteži, dok je Kar hodala, podbočivši rukama bokove. »Hej – što ti to plazi po leđima, Car Darch? – reče iznenada netko iz grupe. Svi pogledaju u Karu. Haljina joj je bila od lagane pamučne tkanine s uzorkom, pa se moglo vidjeti, kako joj se sve od zatiljka pa do ispod pasa spušta nešto kao kineski perčin. – To joj je pala kosa – reče drugi. Ne; to nije bila kosa: bila je to crna pruga nečega, što je curilo iz košare i ljeskalo se na hladnim, mirnim mjesečevim zrakama poput ljigave zmije. – To je šećerni sirup – reče jedna dovitljiva žena.

I doista je bio sirup. Karina je jadna stara baka imala slabost za slatke stvari. Meda je imala na pretek iz vlastitih košnica, ali njezino je srce čeznulo za sirupom, i Kar se spremala, da je ugodno iznenadi. Skinuvši žurno košaru crnomanjasta djevojka ustanovi, da se posuda sa sirupom u košari razbila. U to je vrijeme nastao glasan smijeh zbog čudnog izgleda Karinih leđa, a to je crnu »damu« tako razdražilo da je silom htjela da se oslobodi nakaznosti prvim sredstvom, što joj dođe pod ruke, i to bez pomoći onih, što su joj se rugali. Ona uzrujano pojuri u polje, koje su upravo trebali da prijeđu i, bacivši se leđima na travu, stade brisati haljinu što je bolje znala mičući se leđima po travi i vukući se poduprta laktima. Smijeh postade još glasniji; uhvatili su se ljese, držali se stupova, naslanjali se na štapove jedva držeći na nogama od grčevitog smijeha gledajući Karu. Naša junakinja, koja je dotada bila mirna, u ovom neobuzdanom smijehu nije mogla odoljeti, da se ne pridruži ostalima. U zao čas – i to zbog više razloga. Jer tek što je crna »dama« začula trijezni, puni smijeh Tessin pomiješan sa smijehom ostalih radnika, dugo prigušivani osjećaj suparništva raspali je do bjesnila. Ona skoči na noge i stane sasvim blizu Tessi, objektu svoje mržnje. – Kako se ti, bezobraznice, usuđuješ smijati meni? Vikne ona. – Ja se zbilja nisam mogla uzdržati, kad sam vidjela, da se drugi smiju – stade se ispričavati Tessa, još uvijek se smijući. – A ti misliš da si sve i sva, jer si sada njegova najmilija! Ali pričekaj malo, gospođice, pričekaj! Ja vrijedim dvije takve kao što si ti! Na – evo ti. Na Tessin užas crna »dama« počne svlačiti bluzu – bila je uostalom sretna, da je se riješi i zbog smiješnog položaja, u koji ju je dovela – dok nije pokazala puni vrat, ramena i ruke na mjesečini, kao da ih je isklesalo Praksitelovo dlijeto, tako su bili blještavi i krasni u svojoj besprijekornoj oblini zdrave seoske djevojke. Ona stegne pesnice i postavi se u borbeni stav pred Tessu. – No, slušaj, ja se ne želim tući! – reče Tessa s visine; i da sam znala, da si takva, ne bih se bila spustila tako nisko, da idem s takvim prostacima. Ove riječi, koje su malo previše uključivale i druge, izazvale su bujicu psovki sa svih strana na nesretnu glavu lijepe Tesse, a pogotovu od Karovske Dame, koja se, budući da je bila u istim odnosima s d’Urbervillom, zbog kojih je bila osumnjičena i njezina sestra, ujedini s njom protiv zajedničkog neprijatelja. Pridružilo se još nekoliko žena sa žarom, koji su one tako nerazborito očitovale samo zato, što su provele takvo burno veče. Na to su muževi i ljubavnici, videći da je Tessa nepravedno napadnuta, pokušali uspostaviti mir braneći Tessu; ali posljedica toga pokušaja bila je, da se svađa samo još više razbuktala. Tessa je bila ogorčena i postiđena. Nije je više smetalo, što je put tako osamljen i što je tako kasno; njezin je jedini cilj bio što je prije moguće ukloniti se iz čitave te gomile. Ona je vrlo dobro znala, da će se oni bolji među njima sutradan kajati zbog svoje neobuzdanosti. Svi su sada bili u polju, a Tessa je stala uzmicati, da odjuri sama, kadli s ugla živice, koja je zastirala put, gotovo nečujno izbije jahač, Alek d’Ufberville, i promjeri ih.

– Koga vraga toliko galamite, radni narode? upita on. Nikome se nije žurilo da objasni; a njemu, zapravo, nije ni trebalo objašnjenja. Čuvši njihove glasove, dok je još bio dosta daleko, prikrao se na konju, i ono što je čuo, to mu je bilo dosta. Tessa je stajala odijeljeno od ostalih, blizu ljese. On se nagne prema njoj. »Popnite se iza mene«, prošapće on, »i u trenu oka ćemo izmaknuti mačjoj derači!« Njoj je bilo kao da će se onesvijestiti, toliko je u njoj bio živ osjećaj opasnosti. Gotovo u svakom drugom času svoga života bila bi ona odbila ponuđenu pomoć i pratnju, kao što je to već nekoliko pulta prije učinila; i to što je bila sama ne bi je ni sada nagnalo da pristane. Ali, kako je njegov poziv došao u osobitom momentu, kad se strah i gnušanje pred tim njezinim neprijateljima mogao jednim skokom pretvoriti u likovanje nad njima, ona popusti svome nagonu, uspne se na ljesu, stavi nogu na njegovo stopalo i uvuče se u sedlo iza njega. Njih dvoje je već jurilo u sivu daljinu, kad su svadljivi veseljaci postali svijesni onoga, što se dogodilo. Pikova Dama zaboravi na mrlju na svojoj bluzi. Stajala je pokraj Karovske Dame i one mlade, nedavno udate žene, što je posrtala. Sve tri su se netremice zabuljile u smjeru, odakle je dopirao konjski topot, bivao sve slabiji, i konačno se izgubio u tišini ceste. – U što gledate? – upita neki muškarac, koji nije primijetio što se zbilo. – Ho-ho-ho! – smijala se crnomanjasta Kar. – Hi-nhi-hi! – smijala se nakresana mlada, dok se pridržavala o ruku svoga nježnog muža, da ne padne. – Ha-ha-ha! – smijala se mati crnomanjaste Kare, gledajući svoje brkove i razjašnjavajući kratko: »Iz zla u gore!« I tako se ta djeca prirode, kojima čak ni prevelika količina alkohola nije mogla trajno škoditi, zapute poljskim puteljkom; i dok su išli, zajedno se s njima pomicao, oko sjene njihovih glava, krug opalnog svijetla, koje su stvarale mjesečeve zrake na blistavoj plohi rose. Svako je od njih moglo vidjeti samo svoju aureolu, koja je neprestano pratila sjenu glave, ma kako ona bila vulgarno nesigurna, držala se nje i ustrajno je poljepšavala; sve dok se nesigurni pokreti nisu činili kao sastavni dio rasvjete, a vonj njihova disanja sastavnim dijelom noćne maglice; i duh krajine, mjesečine i prirode kao da se harmonično isprepleo s duhom vina.

XI Ono dvoje je jahalo neko vrijeme bez riječi. Tessa je, prionuvši uza nj, još uvijek dahtala pobjedonosno, ali je opet s druge strane bila u sumnji. Zamijetila je, da to nije onaj vatreni konj, na kojem je on katkad jahao, pa se zato nije strašila, iako joj je sjedište bilo vrlo nesigurno usprkos tome, što se čvrsto držala

za nj. Zamolila ga je, da uspori konja korakom, što je on na njezinu molbu učinio. – To je sjajno izvedeno, zar ne, draga Tesso? – reče on nakon nekog vremena. – Da, – reče ona. »Sigurna sam, da vam moram biti vrlo zahvalna.« – A jeste li? Ona ne odgovori. – Tesso, zašto se vi uvijek protivite, da vas poljubim? – Mislim zato – jer vas ne volim. – Jeste li sasvim sigurni? – Katkada se na vas ljutim. – A, toga sam se malo bojao. Međutim, Aleku to priznanje nije bilo krivo. Znao je, da je sve bolje nego hladnoća. – Zašto mi niste rekli, kad sam vas razljutio? – Vi dobro znate, zašto. Zato, jer tu ne mogu sebi pomoći. – Pa nisam vas često vrijeđao svojim ljubavnim izjavama. – Katkada jeste. – Koliko puta? – Znate isto tako kao i ja – previše puta. – Zar sam vrijeđao svaki put, kad sam pokušao? Ona je šutjela, a konj je kasao dugo vremena, dok se nejasna, svjetlucava magla, koja se cijelo veče povlačila po udubinama, nije razvukla i obavila ih. Činilo se kao da mjesečina visi u magli i kao da je u njoj još prodornije nego u čistom zraku. Da li zbog toga, ili zbog rastresenositi, ili pospanosti, ona nije opazila, da su već davno prošli mjesto, gdje se od glavne ceste odvaja put u Trantridge, i da njezin pratilac nije pošao tim putom. Bila je neizrecivo iscrpena. Toga se tjedna dizala svakog jutra u pet sati, svakog je dana od jutra do mraka bila na nogama, a večeras je k tome hodala tri milje do Chaseborougha, čekala svoje susjede tri sata bez jela i pila, jer u onoj nestrpljivosti, da ih nagovori da krenu kući, nije dospjela ni jesti ni piti; zatim je pješačila jednu milju na povratku kući, toliko se uzrujala u onoj svađi, i sada je, kako im je konj sporo napredovao, bio već blizu jedan sat u noći. Međutim, samo jednom ju je svladala prava pospanost. U tom času zaborava glava joj je nježno klonula na nj. D’Urberville zaustavi konja, izvuče noge iz stremena, okrene se postrance na sedlu i obujmi je rukom oko pasa, da je pridrži. Ona odmah zauzme stav obrane i u jednom od onih iznenadnih nagona da uzvrati milo za drago, koji su joj bili slični, ona ga malo odgurne od sebe. U tom škakljivom položaju on umalo te ne izgubi ravnotežu i jedva mu uspije da se ne otkotrlja na cestu. Konj je na sreću, jako čvrst, bio najmirniji od svih, što ih je jahao.

– To je jako neljubazno od vas! – reče on. – Nisam namjeravao ništa zlo – samo da vas pridržim, da ne padnete. Ona se sumnjičavo zamisli, a onda, promlislivši, da bi to, konačno, moglo biti istina, ona se smekša i reče sasvim skromno: »Oprostite mi, gospodine.« – Neću vam oprostiti, ako ne budete imali malo povjerenja u mene. Dragi bože – plane on – tko sam ja, da se dam tako odgurnuti od obične sitne ženice kao što ste vi? Već se gotovo tri duga mjeseca poigravate mojim osjećajima, klonite me se, hladni ste prema meni; ja to neću trpjeti! – Sutra ću, gospodine, otići od vas. – Ne, nećete sutra otići od mene! Hoćete li, pitam vas, još jednom, pokazati svoju vjeru u mene i dopustiti mi, da vas obujmim rukom? Hajde, u dvoje smo i nema nikoga drugoga. Mi se dobro poznajemo; a vi znate, da vas ljubim i smatram za najljepšu djevojku na svijetu, što vi i jeste. Zar se ne smijem vladati prema vama kao ljubavnik? Ona zlovoljno uzdahne, pokazujući svoje protivljenje. Vrpoljila se na sedlu, gledala daleko preda se i mrmljala: »Ne znam – htjela bih – kako mogu reći da ili ne, kad...« On je riješio stvar tako, da ju je obujmio rukom oko pasa, kako je želio, a Tessa se više nije protivila. Tako su polako napredovali, dok joj nije palo na pamet, da oni već tko zna kako dugo idu naprijed – mnogo dulje, nego što je to obično bilo potrebno za kratak put od Chaseboirougha, čak i ovako korakom, i da više nisu na tvrdom putu, nego na običnoj stazi. – A gdje smo mi? – povikne ona. – Prolazimo kraj šume. – Šume – kakve šume? Mi smo sigurno potpuno skrenuli s puta! – To je jedan dio Chasea – najstarije šume u Engleskoj. Krasna je noć, pa zašto da ne produžimo malo svoju šetnju? – Kako ste me mogli ovako prevariti, – reče Tessa napola bijesno, napola zaprepašteno. Oslobodila se njegove ruke otvarajući prst po prst uz opasnost, da sama padne s konja. – I to baš onda, kad sam vam toliko vjerovala i vama za volju pristala da me obujmite, jer sam mislila, da sam vas povrijedila, kad sam vas odgurnula! Spustite me, molim vas, dolje i dopustite mi da odem kudi pješice. – Ne mažete ići pješice kući, čak ni da je zrak bistar. Mi smo nekoliko milja udaljeni od Trantridgea, kad vam već moram reći, i vi biste u ovoj sve gušćoj magli mogli lutati sate i sate među drvećem. – Ništa za to – navaljivala je ona. – Spustite me dolje, molim vas. Svejedno mi je, gdje smo; samo me spustite dolje, molim vas, gospodine! – Pa dobro – hoću, ali pod jednim uvjetom. Budući da sam vas doveo na ovo udaljeno mjesto, osjećam se odgovornim, da vas u sigurnosti otpratim kući, ma što vi lično o tome mislili. Što se tiče toga, da biste došli do Trantridgea bez pratnje, to je nemoguće; jer, draga, da vam kažem istinu, u toj magli, koja je zavila sve, ni ja sam pravo ne znam gdje smo. Dakle, ako mi obećate, da ćete

čekati kraj konja, dok se ja probijem kroz grmlje, da nađem cestu ili kakvu kuću i točno ustanovim, gdje smo, ostavit ću vas ovdje drage volje. Kad se vratim, dat ću vam točan smjer, pa onda možete, ako budete htjeli, ići pješice; ili možete jahati – kako vas volja. Ona prihvati te uvjete i spusti se s konja, premda ne prije, nego što joj je on ukrao brzi poljubac. On skoči dolje s druge strane. – Ja ću sigurno morati držati konja? – reče ona. – O, ne, nije potrebno – odgovori Alek potapšavši konja, koji je dahtao. – Njemu je za večeras dosta. On okrene konju glavu u grmlje, priveže ga za granu, a njoj načini neku vrstu ležaja ili gnijezda u debeloj naslazi suhog lišća. – Evo, tu sjednite – reče on. – Lišće još nije navuklo vlagu. Samo malo pripazite na konja – to će biti sasvim dosta. On ode nekoliko koračaja od nje, ali se vrati i reče: »Da, zaista, Tesso, vaš je otac danas dobio novog konja. Netko mu ga je dao.« – Netko? Vi! – O, kako je to lijepo od vas – usklikne ona, s bolnim osjećajem, kako je to nezgodno, da mu baš sada mora zahvaljivati. – I djeca su dobila igračaka. – Nisam znala – da ste im nešto poslali! – promrmlja ona, jako ganuta. – Gotovo bi mi bilo milije, da niste – da, gotovo bi mi bilo milije. – Zašto, draga! – To me tako obvezuje. – Tessice – zar me ni sada baš ništa ne volite? – Zahvalna sam vam – priznade ona nevoljko. – Ali se bojim, da ne... Iznenadna pomisao na njegovu strast prema njoj, koja je bila uzrokom te njegove darežljivosti, toliko ju je ražalostila, da joj je kanula naprije jedna polagana suza, pa još jedna, i na koncu je počela otvoreno plakati. – Nemojte plakati, draga, draga moja! Sjednite sada ovdje i čekajte, dok se vratim. Ona bez otpora sjede u lišće, koje je on sakupio u hrpu, i neznatno zadrhte. – Je li vam hladno? – upita on. – Ne jako – malo. On je dotakne prstima, koji utonu u nju kao u pahuljice. – Kako to da imate na sebi samo tu našušuremu muslinsku haljinu? – To mi je najbolja ljetna haljlina. Bilo je jako toplo, kad sam krenula, a nisam znala, da ću jahati, i to po noći. – U rujnu su noći hladne. Pokušajmo ovako. On skine sa sebe lagani ogrtač, što ga je nosio i nježno ga stavi oko nje. – Eto tako – sad će vam biti toplije – nastavi on. – Dakle, ljepotice moja, odmarajte se ovdje; ja ću se uskoro vratiti. Zakopčavši joj ogrtač oko ramena, on zaroni u paučinu od magle, koja se sada povlačila među drvećem poput vela. Čula je kako šušti grmlje, dok se on

penjao na susjedni uspon, sve dok mu kretanje nije bilo glasnije nego skakutanje ptice, da konačno potpuno zamre. Kad je zašao mjesec, blijedo se svijetlo smanji, i Tessa koja je zapala u sanjarenje na lišću, gdje ju je on ostavio, postade nevidljiva. U međuvremenu se Alek d’Urberville probijao uz obronak, da razbistri svoju istinsku sumnju, u kojem dijelu Chasea se nalaze. On je jahao zapravo više od jednoga sata sasvim nasumce, skrećući na svaki puteljak, na koji bi naišao, samo da produži šetnju s njom. Mnogo je više pažnje obraćao Tessi, obasjanoj mjesečinom, nego ikakvom predmetu, kraj kojega su prolazili. Kako je iscrpenom konju trebalo odmora, nije žurio da pronađe međašno kamenje. Popevši se preko brežuljka u susjednu dolinu, dođe do ograde uz glavnu cestu. On prepozna taj dio ceste, i time je bilo riješeno pitanje, gdje su. Nato se d’Urberville stane vraćati. Ali mjesec je sada bio već sasvim zašao, i Chase je, djelomično i zbog magle, bio zavijen u gustu tminu, premda jutro nije bilo daleko. Bio je prisiljen napredovati ispruženih ruku, da ne naleti na granje, te je isprva mislio, da je iznad njegove moći pogoditi baš na ono mjesto, s kojega je pošao lutajući gore dolje, okolo naokolo, konačno začuje lagani pokret konja, koji je bio tik iza njega, a rukav njegova ogrtača zapne mu za nogu. – Tesso! – reče d’Urberville. Nije bilo odgovora. Pomrčina je sada bila takva, da nije mogao vidjeti uopće ništa; osim neko nejasno bljedilo do svojih nogu. Bila je to bijela muslinska pojava, koju je ostavio na suhom lišću. Sve ostalo je bilo zavito u tminu. D’Urberville se sagne i začuje tiho, pravilno disanje. On klekne i sagne se još niže, sve dok nije osjetio toplinu njezina daha na svom licu, i u jednom času njegovo je lice dotaklo njezino. Ona je čvrsto spavala, a na trepavicama su joj bile suze. Posvuda okolo vladala je tmina i tišina. Nad njima su se uzdizale praiskonske tise i hrastovi Chasea, na kojima su sjedile nježne ptice, odmarajući se u svom posljednjem snu; a oko njih su kradomice skakutali kunići i zečevi. Ali, netko će možda reći, gdje je bio Tessin anđeo čuvar? Gdje je bila providnost, u koju je ona tako naivno vjerovala? Možda je, kao i onaj bog, o kojem govori ironični Tišbit, bila na šetnji ili u lovu, ili na putu; ili je spavala tvrdim snom. Analitička filozofija nije u mnogo tisuća godina mogla objasniti našem smislu za poredak, zašto je morao na to prekrasno žensko tkivo, osjetljivo poput paučine i gotovo jednako bijelo i čisto kao snijeg, naići takav surovi tip, kakav joj je bio suđen; zašto tako često surovost prisvaja finoću, kriv muškarac ženu, kriva žena muškarca. Čovjek bi, doista, u ovoj katastrofi mogao dopustiti mogućnost osvete. Bez sumnje je neki muški predak Tesse d’Urberville, vraćajući se veseo kući s kakve bučne zabave, isto tako, a možda i bezobzirnije, postupao sa seoskim djevojkama svoga vremena. Pa premda je možda dječje ispaštanje očinskih grijeha moralnost dostojna bogova, ovako je ljudsko biće prezire; i ona stoga ne ispravlja grijehe otaca.

Tako bi Tessini ljudi, tamo u svojim zakucima, na svoj fatalistički način uvijek i neprestano govorili: »Tako je moralo biti«. Ali to je baš žalosno. Neizmjeran će društveni jaz nakon toga odijeliti ličnost naše junakinje od one prijašnje Tesse, koja je napustila svoj očinski dom, da okuša sreću na trantridgeskom uzgajalištu živadi.

Drugo razdoblje NIJE VIŠE DJEVOJKA

XII Košara je bila teška, a zavežljaj velik, ali ona ih je vukla kao čovjek, kojemu materijalne stvari nisu osobito teške. Tu i tamo bi se mehanički zaustavila, da se odmori kraj kakve ljese ili stupa; a onda bi, ponovo namjestivši prtljagu trzanjem na punoj i obloj ruci, ustrajno nastavila put. Bilo je nedjeljno jutro, kasno u listopadu, otprilike četiri mjeseca nakon dolaska Tesse Durbeyfield u Trantrigde, a nekoliko tjedana iza one noćne šetnje po Chaseu. Svanuće nije davno prošlo, i žuti je sjaj na horizontu iza njezinih leđa rasvijetlio sljeme, prema kojemu je bila okrenuta licem – pregradu doline, u kojoj je još nedavno bila stranac – pregradu, preko koje će se morati popeti, da dođe u svoje rodno mjesto. Uspon je na ovoj strani bio postepen, a zemlja i kraj su se razlikovali jako od onoga u Blakemorskoj dolini. Bilo je čak tragova razlike u naglasku i značaju naroda ovdje i tamo, usprkos stapanju, što ga je proizvela obilazna željeznička pruga; i tako joj se njezino rodno selo, premda je bilo udaljeno manje nego dvadeset milja od mjesta njezina boravišta u Trantridgeu, činilo jako daleko. Poljodjelci, zatvoreni tamo unutra, trgovali su sa sjeverom i zapadom, putovali, udvarali se i ženili se na sjeveru i zapadu, mislili na sjever i zapad; a ljudi s ovu stranu sljemena uglavnom su upravljali svoja nastojanja i pažnju prema istoku i jugu. Bio je to onaj isti nagib, niz koji ju je d’Urberville onako divlje vozio onoga lipanjskog dana. Tessa prođe čitav taj uspon bez zaustavljanja, a kad stiže na rub obronka, zagleda se u onaj svijet prijeko, koji je njoj bio tako dobro poznat. Sada je bio napola zastrt maglicom. Taj je kraj odavde uvijek bio krasan; a Tessi je danas bio strašan i krasan, jer otkad ga nije vidjela, spoznala je, da tamo, gdje pjevaju ptice, sikće zmija, i ta joj je poduka potpuno izmijenila pogled na život. Da, ta se djevojka, koja je, pognuta od briga, stajala tu mirno i onda se okrenula da pogleda natrag, potpuno razlikovala od one priproste djevojke kod kuće. Okrenula se natrag, jer nije mogla podnijeti da gleda preda se u dolinu. Na istom tom bijelom putu, po kojem se Tessa upravo sada s mukom uspela, vidjela je, kako se uspinju kola na dva točka, pokraj kojih je hodao neki muškarac. Podigao je ruku, da privuče njezinu pažnju. Na njegov znak, ona ga s ravnodušnim mirom poslušno pričeka, i za nekoliko se minuta muškarac i konj zaustave kraj nje.

– Zašto si izmaknula tako kradomice? – reče d’Urberville prijekorno i bez daha; – i k tome u nedjelju ujutro, kad svi spavaju! Ja sam sasvim slučajno saznao i tjerao sam kao lud da te dostignem. Pogledaj samo kobilu. Zašto si tako otišla? Znaš, da nitko nije namjeravao da te spriječi da odeš. To je doista bilo nepotrebno – da gaziš pješice i natovariš na se taj teški teret! Vozio sam za tobom kao luđak, samo zato, da te ostatak puta povezem, ako se ne budeš htjela vratiti. – Neću se vratiti – reče ona. – To sam i mislio – a i rekao! No, dakle, natovari svoje košare i daj da ti pomognem, da se popneš. Ona ravnodušno smjesti košaru i svežanj na kola, popne se gore, i oni sjednu jedno do drugoga. Ona ga se sada nije bojala, a baš taj uzrok, zašto je bila povjerljiva prema njemu, bio je uzrok svoj njezinoj tuzi. D’Urberville mehanički zapali cigaru, i oni nastave put razgovarajući isprekidano i hladno o onome, što bi vidjeli uz put. On je potpuno zaboravio na to kako je, u rano ljeto, kad su se vozili ovim istim putom u protivnom smjeru, pokušavao da je poljubi. Ali ona nije zaboravila. Sjedila je nepomično odgovarajući na njegove primjedbe kratko i odsječeno. Nakon nekoliko milja ugledaše grupu drveća, iza kojega je bilo selo Marlott. Njezino dosad nepomično lice tek sada pokaza tračak čuvstva, a niz obraze joj se spusti nekoliko suza. – Zašto sad plačeš? – upita on hladno. – Tako, palo mi je na pamet, da sam se tamo rodila – promrmlja Tessa. – Pa – negdje se svi moramo roditi. – Kamo sreće, da se nikada nisam rodila – ni tamo, ni bilo gdje drugdje! – Glupost! Pa zašto si dolazila u Trantridge, ako nisi željela doći? Ona ne odgovori. – Meni za ljubav nisi došla, na to mogu priseći. – To je istina. Da sam došla vama za ljubav, da sam vas ikad iskreno voljela, da vas još volim, ne bih tako prezirala i mrzila samu sebe zbog svoje slabosti, kao što sada prezirem... Vi ste mi načas zablještili oči, to je sve. On slegne ramenima. Ona nastavi: – Nisam shvaćala vaše namjere, dok nije bilo prekasno. – To svaka žena kaže. – Kako se usuđujete govoriti tako! – povikne ona, okrenuvši se divlje prema njemu, a oči joj bljesnuše dotada nepokazanim žarom, koji se probudio u njoj, a koji će on jednoga dana još bolje upoznati. – Gospode bože! Mogla bih vas udariti, da padnete s kola! Zar vam nije nikada palo na pamet, da ono, što svaka žena kaže, neke od njih i osjećaju? – No, dobro, – reče on smijući se. Žao mi je, što sam te povrijedio. Učinio sam krivo – priznajem. Zatim nastavi pomalo ogorčeno: – Samo mi to ne bi trebala bez prestanka vješati na nos. Spreman sam platiti do posljednje pare. Ti znaš, da ti više nije potrebno raditi na polju ili u mljekarstvu. Znaš, da možeš

nositi najljepše haljine, umjesto tih dosadnih i ružnih, koje si u poslednje vrijeme nosila, praveći se kao da ne možeš imati ni jedne vrpce iznad onoga, što si zarađivala. Usnica joj se malo nadigne, iako, redovito, u njezinoj širokoj i impulzivnoj naravi nije bilo mnogo prezira. – Rekla sam vam, da od vas više ništa ineću primiti i zapamtite, da neću – ne mogu! Bila bih vrijedna prezira, da to nastavim, i ja to neću! – Sudeći po tvojim postupcima, čovjek bi pomislio, da si kakva princesa, osim što si prava i nepatvorena d’Urbervillka – ha! ha! E, draga Tesso, više ti ne mogu reći. Vjerojatno sam zao čovjek – prokleto zao. Rodio sam se zao, živio sam zlo, a vrlo vjerojatno ću zao i umrijeti. Ali dajem ti svoju riječ, Tesso, prema tebi više neću biti zao, I, ako bi se što dogodilo – ti me shvaćaš – pa ti što ustreba, ili budeš tražila... Može se dogoditi, da ne budem u Trantridgeu – idem na neko vrijeme u London – ne mogu podnijeti staricu. Ali sva će se pisma slati za mnom. Ona mu reče da ne želi, da je dalje vozi, i oni stanu upravo pod skupom drveća. D’Urberville siđe, digne Tessu na ruke i skine je s kola, a onda stavi njezine stvari kraj nje. Ona mu se lagano nakloni, i pogled joj se časak zaustavi na njegovim očima; onda se okrene s namjerom, da pokupi stvari i ode. Alek d’Urberville izvadi iz usta cigaretu, sagne se prema njoj i reče: – Valjda nećeš samo tako otići, draga? Dođi! – Ako želite, – nastavi ona ravnodušno. – Vidite li, kako ste zagospodarili mnome. Ona se nato okrene, podigne lice prema njemu i ostane kao mramorni kip, a on joj utisme poljubac na obraz – napola mehanički, a napola tako, kao da njegova gorljivost nije još sasvim umrla u njemu. Ona neodređeno upre oči u najudaljenije drveće uz put, dok ju je on ljubio, kao da je gotovo nesvijesna onoga, što on radi. – A sada drugu stranu, u ime starog poznanstva. Ona pasivno okrene glavu, onako, kako bi je okrenula na zahtjev crtačev ili u češljaonici, a on joj poljubi drugi obraz, dodirujući usnicama lice, vlažno, glatko i hladno kao površina gljiva na okolišnim poljima. – Zar mi nećeš dati usta i uzvratiti poljubac? Ti to nikada ne činiš rado – bojim se, da me nikada nećeš voljeti. – To sam vam mnogo puta rekla. I to je istina. Nikada vas nisam doista iskreno voljela, a mislim, da i neću nikada. A onda doda turobno: – Možda bi mi sada, na sve ovo, najviše godila laž; ali u meni je ostalo još toliko časti, pa ma kako malo to bilo, da neću da izreknem tu laž. Da sam vas voljela, imala bih i te kako valjanih razloga, da vam to kažem. Ali ja vas ne volim. On mučno uzdahne, kao da mu ta scena pritište srce, ili savjest, ih njegovu gospodsku profinjenost. – Dakle, Tesso, ti si upravo nepojmljivo potištena. Sada nemam nikakva razloga, da ti laskam, i otvoreno ti kažem, da se ne moraš žalostiti. Ti se možeš s

uspjehom ogledati u ljepoti sa svakom ženom u ovom kraju, bila ona plemkinja ili priprosta žena; kažem ti to kao praktičan čovjek i onaj, koji ti želi dobro. Ako si pametna, pokazat ćeš svoju ljepotu svijetu više nego što si to dosada radila, prije nego je nestane... Pa ipak, Tesso, hoćeš li se vratiti k meni? Časti mi, nije mi drago, da tako odlaziš! – Nikada! Nikada! Ja sam se odlučila, čim sam vidjela – ono, što sam morala vidjeti prije; neću. – Onda zbogom, moja četirimjesečna sestrično – sretno! On s lakoćom skoči na kola, popravi uzde i nestane iza visokih živica punih crvenih boba. Tessa se nije okrenula za njim, nego je polako hodala krivudavim putom. Bilo je još rano i, premda se sunce upravo odbilo nogama od brežuljka, njegove su zrake, hladne i mutne, zasada više djelovale svojim svijetlom nego toplinom. Ni žive duše nije bilo u blizini. Činilo se, da su na cesti postojala samo dva bića, žalosni listopad i ona, još žalosnija. Međutim, dok je hodala, netko se približavao iza nje, neki muškarac; a, kako je brzo napredovao, bio joj je već za petama i rekao – Dobro jutro, – prije nego što je i pomislila, da ju je mogao dostići. Činilo se, da je neki obrtnik ili tako što, a nosio je u ruci limenku s crvenom bojom. Poslovno je upita, da li da joj ponese košaru, što mu ona dopusti i nastavi put hodajući uz nju. – Malo je rano biti na nogama u ovo doba u nedjelju ujutro! – reče on veselo. – Da – reče Tessa. – Kad se većina ljudi odmara od svoga tjednog rada. Ona se složi s tim. – Premda danas obavim više stvarnog posla, nego čitav tjedan. – Zaista? – Čitav tjedan radim za slavu čovjeka, a u nedjelju za slavu božju. To je stvarnije, zar ne, nego ono? Tu, kod ovog prijelaza, imam malo posla. Rekavši to, on krene prema jednom prijelazu uz cestu, koji je vodio na pašnjak. – Hoćete li me pričekati časak – doda on – neću se dugo zadržati. Kako je njezina košara bila kod njega, njoj nije preostalo drugo; i ona ostade čekati promatrajući ga. On odloži njezinu košaru i limenku i, promijenivši boju kistom, koji je bio u njoj, stade crtati velika uglata slova na srednjoj od tri daske, što su sačinjavale prijelaz, a iza svake riječi stavi zarez, kao da daje vremena čitaču, da mu se riječ dobro usadi u srce: TVOJA, PROPAST, NE, DRIJEMA. Te su izazovne, jarkocrvene riječi odsijevale od mirnog kraja, blijedih, sumornih boja gajeva plavičastog zraka na horizontu i lišajevima prekrivenih dasaka plota. Činilo se, da same sebe izvikuju i odzvanjaju uzduhom. Neki bi ljudi možda poviknuli »Jao, jadna teologijo!« ugledavši odvratnu rugobu –

posljednju grotesknu fazu vjerovanja, koje je u svoje vrijeme dobro služilo čovječanstvu. Ali te su se riječi dojmile Tesse kao strašna optužba. Kao da je taj čovjek znao, što joj se nenadano dogodilo; pa ipak, on joj je bio potpuno nepoznat. Kad je završio pisanje, digne košaru, a ona mehanički nastavi put hodajući uza nj. – Vjerujete li vi u to, što pišete? – upita ona tihim glasom. – Da li u to vjerujem? A vjerujem li u svoje postojanje?! – Ali – reče ona uzrujano – recimo da vi niste svojom voljom sagriješili? On potrese glavom. – Ne mogu ja sada u tom gorućem pitanju tražiti dlaku u jajetu – reče on. – Ja sam ovog ljeta prešao stotine i stotine milja i pisao te riječi po svim zidovima, ljesama i plotovima uzduž i poprijeko po ovom kraju. Prepuštam njihovu primjenu srcima ljudi, koji ih čitaju. – Meni se čine strašne – reče Tessa. – Porazne! Ubitačne! – Takve i treba da budu! – odgovori on poslovnim glasom. – Nego, vi biste morali pročitati one moje najvatrenije – one, koje čuvam za predgrađa i lučke gradove. Srsi bi vas prošli! Premda moram priznati, da je ovo vrlo dobar natpis za poljodjelske predjele... A – eno tamo gore, kraj one suše ima lijep komad čistog zida, a neiskorišten je. Moram tamo staviti jedan natpis – jedan, za koji će biti dobro da ga upamte opasne, mlađe žene kao što ste vi. Hoćete li pričekati, gospođice? – Neću – reče ona; i uzevši svoju košaru, Tessa pođe dalje. Kad je malo poodmakla, ona okrene glavu. Na starom su sivom zidu počela iskrsavati slična plamena slova, kao i ona prva, a zid, kojemu je to bilo čudno i neobično, kao da je poprimio tužan izgled, što mora vršiti poslove, kao nikad prije nije morao vršiti. Krv joj je naglo pojurila u glavu, kad je pročitala i razumjela kakav će biti natpis, koji je on bio do polovice dovršio: NE, SAGRIJEŠI... Njezin je veseli prijatelj opazi kako gleda, prestane crtati slova i vikne: – Ako želite zatražiti razjašnjenje u tim važnim stvarima, danas će jedan vrlo ozbiljan, dobar čovjek, gospodin Clare iz Emminstera, održati dobrotvornu propovijed u župi, kamo vi idete. Ja se sada ne slažem s njegovim uvjerenjem, ali on je dobar čovjek i razjasnit će vam to jednako dobro kao svaki župnik, kojega poznam. Baš on je i mene potaknuo na rad. Ali Tessa mu ne odgovori; sva uzdrhtala nastavi put, oborivši oči k zemlji. – Glupost – ne vjerujem, da je bog rekao tako što! – promrmlja ona prezirno, kad joj je nestalo crvenila iz lica. Iznenada se iz očeva dimnjaka uzdigne stup dima, a nju kad je to vidjela, stegne oko srca. Još teže joj je bilo, kad je došla i ugledala unutrašnjost kuće. Majka, koja je upravo sišla odozgo i potpaljivala hrastove grančice na ognjištu

pod kotlićem za doručak, okrene se, da je pozdravi. Djeca su još bilo gore, a i otac, jer je smatrao za opravdano, da ostane pola sata dulje u krevetu, budući da je bila nedjelja. – No – draga moja Tesso! – povikne njezina iznenađena majka, skočivši da poljubi djevojku. – Kako si? Nisam te vidjela otkada si otišla od kuće! Jesi li došla kući, jer se udaješ? – Ne, majko, nisam zato došla. – Onda na odmor? – Da na odmor – na dugački odmor – reče Tessa. – Što, zar tvoj bratić neće biti kavalir? – On nije moj bratić, i neće me uzeti za ženu. Majka je pozorno promotri. – Hajde, nisi mi sve pripovijedala – reče ona. Onda Tesa priđe k majci, nasloni joj lice na vrat i ispripovjedi sve. – Pa ipak ga nisi natjerala da te uzme za ženu! – nastavi njezina majka. – To bi učinila svaka žena, osim tebe, nakon toga što se dogodilo! – Možda bi svaka žena, osim mene. – Da si to učinila, onda bi imala s čime da se vratiš! – nastavi gospođa Durbeyfield spremna da zaplače od ozlojeđenosti. – Nakon svih tih govorkanja, što su stizala k nama o tebi i njemu, tko bi to očekivao, da će se to tako svršiti? Zašto nisi pomišljala na to, da učiniš nešto i za svoju porodicu, umjesto da misliš samo na sebe? Vidiš, kako se moram mučiti i robovati, a i tvoj jadni boležljivi otac s usaljenim srcem... Ja sam se zaista nadala, da će od toga nešto biti! Da si vidjela, kako ste krasan par, kad ste se onoga dana prije četiri mjeseca odvezli zajedno! Vidiš, što nam je dao – a sve to, kako smo mi mislili, zato, jer smo mu rođaci. A ako ne, onda sigurno zato, što je zaljubljen u tebe. A ipak ga nisi natjerala, da se oženi tobom. Navesti Aleka d’Urbervilla na pomisao, da je uzme za ženu! On da uzme za ženu nju! On o ženidbi nije nikada rekao ni jedne rijeci. A da i jest? Ona nije mogla zamisliti, kakva bi je neodoljiva želja za društvenim položajem mogla prisiliti, da pristane na njegove zahtjeve. Ali njezina jadna, budalasta majka i ne sluti, kakvi su njezini sadanji osjećaji prema tome čovjeku. Možda je to za te prilike neobično, ludo i neprotumačivo; ali tako jest; i to je ono, zbog čega, kao što je rekla, prezire samu sebe. Njoj nije nikada bilo mnogo stalo do njega, a sada baš ništa. Ona ga se bojala, uzmicala je pred njim i podlegla njegovu spretnom iskorišćivanju njezine bespomoćnosti; a onda je, trenutačno zabliještena njegovim strastvenim vladanjem, pristala, da mu se neko vrijeme sva zbunjena predaje, dok ga iznenada nije prezrela i zamrzila, a onda je pobjegla. I to je sve. Nije ga potpuno mrzila, ali za nju je on bio nitko i ništa, i teško da je poželjela, da je uzme za ženu, čak i da spasi svoju čast. – Morala si biti opreznija, ako ga nisi namjeravala prisiliti da te učini svojom ženom!

– O majko, majko! – povikne izbezumljena djevojka, okenuvši se strastveno prema majci, kao da će joj se slomiti jadno srce. – Odakle sam ja to mogla znati? Bila sam dijete kad sam otišla od kuće prije četiri mjeseca. Zašto mi nisi rekla, da su muškarci opasni? Zašto me nisi upozorila? Gospođe znaju, čega se moraju čuvati, jer čitaju romane, koji im govore o tim podmuklostima; ali ja nisam nikada imala prilike da to naučim tako, a ti mi nisi pomogla! Njezina se majka smekša. – Mislila sam, ako ti budem govorila o njegovoj zaljubljenosti i do čega bi to moglo dovesti, da ćeš biti prema njemu neprijazna i tako proigrati priliku – promrmlja ona brišući oči pregačom. – Što se može. Mislim, da se moramo s tim pomiriti. Na koncu konca, to je prirodno, a valjda je bog tako htio!

XIII Stali su se širiti glasovi o velikom događaju, povratku Tesse Durbeyfield iz dvorca njezinih tobožnjih rođaka, ako riječ »širiti se« nije prevelika za prostor od jedne četvorne milje. Popodne se nekoliko marlottskih djevojaka, Tessinih školskih drugarica i znanica, navratilo da je pohode. Došle su u svojim najboljim haljinama, uškrobljenima i uglačanima, kako dolikuje onima, koji idu u pohode osobi, koja je (kako su one mislile) postigla najdivniji uspjeh. Sjedile su u sobi i gledale u nju s velikom radoznalošću. Jer činjenica, da je to taj bratić iz devetog koljena, o kojem se toliko govorilo, gospodin d’Urberville, koji se u nju zaljubio, gospodin, koji nije sasvim ovdašnji i čiji se ugled odvažnog ljubavnika i osvajača srdaca počeo širiti i izvan neposrednih granica Trantridgea, davala je, zbog svoje strahovitosti, Tessinu položaju, kako su ga one gledale, još mnogo veći čar, nego što bi ga bila izazvala, kad sve to ne bi bilo tako opasno. Njihovo je zanimanje bilo toliko, da su mlađe, kad bi ona okrenula leđa, šaptale jedna drugoj: – Kako je dražesna; i kako joj krasno pristaje ta haljina! Vjerujem, da je stajala mnogo novaca i da joj ju je on darovao. Tessa, koja je iz ormara u uglu skidala čajni pribor, nije čula te komentare. Da ih je čula, možda bi svojim prijateljicama brzo rekla istinu o cijeloj stvari. Ali ih je čula njezina majka, a kako je njezinoj priprostoj taštini bila uskraćena nada sjajne udaje, ona se, koliko je bolje mogla i znala, zadovoljavala senzacijom sjajnog ljubavnog odnosa. Sve u svemu, ona se osjećala zadovoljnom, pa makar takav organičeni i prolazni trijumf ugrožavao ugled njezine kćeri; možda će ipak svršiti udajom, i tako je sada, u svojoj zagrijanosti jer joj je godilo njihovo divljenje, pozvala svoje gošće, da ostanu na čaju. Njihovo brbljanje, smijeh, dobroćudne aluzije, a, iznad svega, časoviti blijesak ili tračak zavisti, podigli su i Tessin duh, i, kako je vrijeme odmicalo, i nju je zahvatila zaraza njihova zanosa, pa je postala gotovo vesela. S lica joj je

nestalo mramorne tvrdoće, kretala se gotovo kao prije, svojim korakom, kao da malo poskakuje, a lice joj se zarumenjelo u svoj svojoj mlađahnoj ljepoti. Na momente, unatoč svojim mislima, ona bi na njihova pitanja odgovarala s izrazom nadmoćnosti. kao da priznaje, da joj se može pomalo zavidjeti na njezinim iskustvima na području ljubavi. Ali ona je bila tako daleko od toga, da bi, kako to kaže Robert South, »uživala u svojoj propasti«, da je ta iluzija bila prolazna kao blijesak munje; vratio bi se hladan razum i rugao se njezinoj trenutačnoj slabosti; rugoba njezina časomičnog ponosa okrivila bi je i pozvala na trag u njezinu hladnu apatičnost. A onda je došla beznadnost svanuća idućega dana, koji više nije bio nedjelja, nego ponedjeljak; nije bilo svečane haljine, nestalo je smijeha njezinih prijateljica, i ona se probudila sama u svom starom krevetu, a oko nje su nedužna dječica tiho disala. Umjesto uzbuđenja zbog povratka i zanimljivosti, koju je on sa sobom donosio, vidjela je ona pred sobom dugačak i kamenit put, kojim treba da pođe, bez ičije pomoći i s malo saučešća. Njezina potištenost je tada bila strašna, i ona bi se bila najradije zavukla u grob. U nekoliko tjedana Tessa je oživjela toliko, da se mogla koliko je to bilo potrebno, pokazati pred ljudima, pa je jedne nedjelje ujutro pošla u crkvu. Voljela je slušati pjevanje – onakvo kakvo je bilo – voljela je stare psalme, a i sama je rado sudjelovala u pjevanju jutarnjih crkvenih pjesama. Ta prirođena ljubav za napjeve, što ju je naslijedila od svoje majke, koja je voljela pjevati balade, davala je i najjednostavnijoj glazbi snagu, koja bi je katkada mogla gotovo do dna srca ganuti. Da bude što manje zapažena, s razloga koje je ona sama najbolje znala, i da spriječi udvaranje mladića, ona bi krenula u crkvu prije zvona i zauzela mjesto straga pod korom, sasvim uz ropotariju, gdje bi sjedili samo starci i starice i gdje su stajala uspostavljena nosila među crkvenim potrepštinama. Župljani su upadali po dvoje, po troje, smještali se u redove pred njom i mirovali tri četvrta minute naslonjeni na čelo, kao da mole, premda nisu molili; onda bi se uspravili i ogledali oko sebe. Kad su počele pjesme, slučajno je bila izabrana jedna od njezinih najmilijih – stara dvoglasna pjesma »Langdon« – ali joj ona nije znala ime, iako bi bila vrlo rado znala kako se zove. Pomislila je u sebi, premda svoju misao nije iskazala riječima, kako je neobična i božanska bila snaga kompozitora, koji iz svoga groba može voditi djevojku kao što je ona, koja nije nikada čula njegovo ime, niti će ikada dobiti pojam o njegovoj ličnosti, koji takvu djevojku može voditi kroz niz čuvstava, koja je isprva proživljavao jedino on. Oni, koji su se okretali, radili su to i za vrijeme mise, a onda su, opazivši nju, šaptali nešto jedan drugome u uho. Ona je znala što oni šapću, steglo ju je nešto oko srca, i znala je, da više ne može doći u crkvu. Soba, u kojoj je spavala s djecom, postala je češće nego ikada prije njezino sklonište. Odatle je ona, ispod nekoliko četvornih metara slamom pokrivenog krova, slušala zvižduk vjetra, gledala snijeg i kišu, veličanstvene zalaze sunca i

pojavu punog mjeseca. Toliko je boravila u kući, da su konačno gotovo svi povjerovali, da je otišla. Jedino vrijeme, kad bi se Tessa prošetala, bilo je, kad se smračilo; tada bi se, vani u šumi, osjećala najmanje osamljenom. Znala je pogoditi savršenom točnošću onaj čas večeri, kad su svijetlo i tmina potpuno izjednačeni, te se čini, da pritisak dana i neodlučnost noći neutraliziraju jedno drugo, ostavljajući potpunu duševnu slobodu. U tom času se tegoba življenja smanjuje do svojih najmanjih razmjera. Nije se bojala tmine, činilo se, da joj je jedini cilj izbjeći ljude – ili, bolje reći, onu bešćutnu masu, što se zove svijet, koji je tako strašan u gomili, a tako bezazlen, čak i smilovanja vrijedan, u svojim pojedinostima. Na tim bi se samotnim brežuljcima i dolinama njezin mirni korak stopio s elementom, u kojem se kretala. Njezin bi gipki i nečujni lik postajao sastavnim dijelom okoline. Katkada bi njezina razigrana mašta pojačala prirodna zbivanja oko nje, te se činilo, da su ona sastavni dio povijesti njezina života. A ona su i postajala njezin sastavni dio; jer svijet je samo psihološka pojava, pa su ta zbivanja doista i bila ono, kakvima su se činila. Ponoćni zrak i dah vjetra, uzdisaji među čvrsto ovijenim pupovima i korom zimskih grančica, bili su znakovi gorkog prijekora. Kišovit dan bio je izraz neutješne tuge zbog njezine slabosti, tuge u srcu nekoga neodređenog etičkog bića, koje ona nije mogla konačno izjednačiti s bogom svoga djetinjstva, a nije ga drukčije mogla shvatiti. Ali ta okolina, kojoj je ona pridavala svoje osobine, temeljena na ostacima konvencionalnosti i ispunjena utvarama i glasovima prema njoj neprijateljskima, bila je bijedna i loše shvaćena tvorevina Tessine fantazije – oblak bestjelesnih zlobnih bića, pred kojima je ona strepila bez razloga. Oni se nisu slagali sa stvarnim svijetom, a ne ona. Dok bi hodala među pticama usnulim po živicama, promatrala kuniće kako skakuću po lovištima obasjanim mjesečinom ili stajala pod krošnjom, na kojoj je sjedio gnjetao, gledala je na sebe kao na lik Grijeha, koji nedopušteno ulazi u prebivalište Nedužnosti. Ali cijelo vrijeme ona je pravila razliku tamo, gdje razlike nije bilo. Dok je osjećala, da se u njoj bore dvije sile, zapravo je sve bilo u potpunom skladu. Ona je bila dovedena do toga, da je prekršila ustaljeni društveni zakon, ali taj zakon nije bio poznat okolici, u kojoj je ona samu sebe zamišljala kao neko čudovište.

XIV Bilo je to u kolovozu. Sunce je izlazilo pokriveno laganom maglom. Guste noćne pare, pod navalom toplih zraka, dijelile su se i povlačile u pojedinačnim oblačićima poput runa u udubine i šumarke, gdje su čekale, da se pod suncem sasuše i rasplinu u ništa. Sunce je zbog magle postalo nekako čudno osjećajno, lično, pa je za nj trebalo, da bi mu se dalo pravo značenje, upotrebiti zamjenicu muškog roda, on. Ono je sada bila takvo, u tom kraju bez ijednog ljudskog lika, da je u jednom

času razjasnilo obožavanje sunca u stara vremena. Čovjek je osjetio, da na zemlji nije nikada bilo pametnije religije. Bilo je ono kao nasmijano stvorenje, zlatne kose, blagih očiju, božanskog izgleda, koje je mladenačkom snagom i upornošću gledalo dolje na zemlju, koja je izgarala od želje za njim. Njegovo je svijetlo, malo kasnije, probilo kroz pukotine kapaka na kućicama, i po ormarima, komodama i ostalom pokućtvu bacilo trake kao usijane žarače, i stalo buditi žeteoce, koji još nisu bili na nogama. Ali od svih zarumenjenih predmeta toga jutra, najjasnije su se isticala dva kraka obojenog drva, koji su se izdizali iz ruba žutog žitnog polja kraj samog sela Marlotta. Oni su, zajedno s još dva dolje niže, tvorili pokretni malteški križ žetelice, koja je sinoć dovezena na polje, da bude spremna za rad toga dana. Boja, kojom su bih premazani, još jača i življa pod sunčanim zrakama, davala je dojam kao da su uronjeni u tekuću vatru. Polje je već bilo »načeto«. To znači, staza, široka nekoliko stopa, bila je prosječena po čitavoj dužini polja za prvi prolaz konja i stroja. Dvije grupe, jedna muškaraca i dječaka, a druga žena, došle su stazom upravo u času, kad je sjena vrška istočne živice pala po sredini zapadne živice, tako da su glave ljudi u grupama bile obasjane suncem, dok su im noge još bile u sumraku. Nestali su sa staze između dva kamena stupa, koji su stajali sa svake strane ulaza u obližnje polje. Odanle se začas začuje kucanje kao ljubavni pijev skakavca. Stroj je započeo radom, i s onu stranu ulaza pokazaše se tri upregnuta konja u pokretu i već spomenuti drmusavi stroj. Na jednom od upregnutih konja sjedio je upravljač, a njegov pomagač na sjedalu stroja. Čitava je sprega krenula uzduž jedne strane pola. Ručke mehaničke žetelice polako su se okretale. Stroj je otišao niz brežuljak i potpuno se izgubio iz vida. Začas se ponovo pojavi na drugoj strani brežuljka u istom jednoličnom pokretu. Najprije bi upala u oči blistava mjedena zvijezda na čelu prvog konja, kad bi se uzdigla nad strništem, a onda sjajni kraci, i konačno čitav stroj. Iza svakog bi se okruga uska staza strništa, što je opkoljavala polje, sve više širila, a, kako je jutro odmicalo, uspravno se žito smanjivalo na sve uže područje. Kunići, zečevi, zmije, štakori i miševi povlačili su se prema sredini kao u kakvu tvrđavu, i ne sluteći kako je kratka vijeka njihovo sklonište i kakva ih sudbina čeka još istoga dana, kad će, pošto im se skrovište stegne na sve strasniji i strašniji skučeni prostor, biti zbijeni zajedno, prijatelji i neprijatelji, dok i posljednjih nekoliko metara uspravne pšenice ne padne pod nepogrešivim zubima žetelice, da ih tada žeteoci sve do jednoga usmrte štapovima i kamenjem. Žetelica je ostavljala požnjeveno žito za sobom u malim hrpama, svaka hrpa poput snopa i njih su se laćali marljivi vezači iza stroja – većinom žene, ali i po koji muškarac u šarenoj košulji i hlačama opasanima kožnatim pojasom, koji je učinio nepotrebnima ona dva puceta straga, koja su se kod svakog pokreta žeteočeva ljeskala i svjetlucala na suncu kao dva oka pri dnu njegovih leđa.

Ali u tom društvu vezača najzanimljivije su bile one drugoga spola – zbog čarobnosti, koja je svojstvena ženama, kad postanu sastavni dio vanjske prirode, a nisu u nju, kao obično smještene samo kao neki predmet. Poljski radnik je ličnost na polju, a poljska radnica sastavni dio polja. Ona nekako izgubi svoju ličnost, upije se u bit svoje okoline i stopi se s njom. Žene – ili, bolje reći, djevojke, jer su većinom bile mlade – imale su na glavi pamučne kapice s velikim visećim zaslonima, da ih zaštite od sunca, i rukavice, da ne bi izranili ruke na strništu. Jedna je imala svjetloružičast kaputić, druga je bila u žućkastoj haljini uskih rukava, a treća opet u suknji crvenoj kao kraci stroja za žetvu; druge su opet, starije, bile u smeđim širokim haljinama ili pregačama – odavna uvedenom i najspretnijem odijelu za poljsku radnicu, koje su mlađe žene napuštale. Ovog se jutra oko nehotice vraća k onoj djevojci u svijetloružičastom kaputiću, jer je ona najgipkija i najbolje građena od svih. Ali kapica joj je tako duboko navučena na čelo, da joj se lice uopće ne vidi dok je sagnuta, premda bi joj se boja lica mogla naslutiti po dvama-trima tamnosmeđim čupercima kose, koji su neposlušno izvirili ispod zaslona kapice. Možda je jedan od razloga, zašto ona i nehotice privlači pažnju, taj, što ona nikada ne ide za tim, da je privuče, dok se ostale žene često osvrću oko sebe. Njezino se vezanje snoplja vrši jednolikošću sata. Iz snopa, koji je upravo dovršila, izvuče šaku klasova i potapša ih dlanom lijeve ruke po vršcima, da ih izravna. A onda, duboko se sagnuvši, ide naprijed kupeći objema rukama žito uz koljena, pri čemu bi lijevu ruku u rukavici gurnula pod snop, pa bi je s druge strane dohvatila desnom, držeći žito u zagrljaju kao ljubavnica. Onda sastavi krajeve uzice, klekne na snop, dok ga povezuje, potiskujući rukom od vremena do vremena suknju, kad bi je podigao vjetar. Između debele kožnate rukavice i rukava njezine haljine vidi joj se komadić gole ruke; i što dalje radi, to joj se ženska glatkoća ruke sve više puni ogrebotinama od strništa, te počinje krvariti. Tu i tamo uspravi se, da se odmori i preveže uzneređenu pregaču, ili da poravna kapicu. Tada se može vidjeti duguljasto lice dražesne mlade žene s tamnosmeđim očima i dugačkim, teškim, prilegnutim pramenovima kose, koji kao da željno grle sve na što naiđu. Obrazi su joj bljeđi, zubi pravilniji, a crvene usnice tanje, nego što je to obično kod seoske djevojke. To je Tessa Durbeyfield, ili d’Urberville, donekle izmijenjena – istina, ali ne sasvim ista; u ovom času svoga opstanka ona ovdje živi kao stranac i tuđinac, iako joj zemlja, u kojoj živi, nije nipošto strana. Nakon dugotrajne povučenosti odlučila je da se prihvati poljskog rada u svom rodnom selu, jer je došlo najživlje doba godine u poljodjelskom svijetu, a što god zasad radila u kući, nije joj moglo donijeti toliku korist kao žetva u polju. Pokreti drugih žena bili su manjeviše slični Tessinima. One bi se sve skupile kao plesači u četvorci, kad bi koja od njih završila snop, i svaka bi svoj snop postavila uspravno uz ostale, dok se ne bi sagradila krstina, ili »šator«, kako su to ovdje zvali, od deset ili dvadeset snopova. Pošli su na doručak i opet se vratili, i posao se odvijao kao prije. Kad se približilo jedanaest sati, onaj, koji bi promatrao, mogao je zamijetiti, da su se

Tessine oči od vremena do vremena čeznutljivo okretale prema sljemenu brežuljka, iako nije prekidala vezanje snopova. Upravo oko jedanaest sati uzdignu se, iznad strništem obrasle izbočine brežuljka, glave gomile djece u dobi od šest do četrnaest godina. Tessino se lice neznatno zarumenje, ali ona ipak ne prestade raditi. Najstarija od pridošlica, djevojka ogrnuta trouglastim rupcem, kojega se jedan ugao vukao po strništu, nosila je na rukama nešto, što se isprva činilo kao lutka, ali se onda pokazalo, da je djetešce u dugačkoj haljinici. Drugo je dijete donijelo ručak. Žeteoci su prestali s radom, uzeli jelo i posjedali uz jednu krstinu. Sad su prionuli uz jelo, a muškarci su se obilato služili kamenim vrčem dodavajući jedan drugome šalicu. Tessa Durbeyfield je bila jedna od .posljednjih, koja je prekinula posao. Sjela je pri kraju krstine, a lice je malko okrenula od svojih drugarica. Kad se smjestila, jedan muškarac s kapom od kunićjeg krzna i crvenim rupcem zataknutim za pojas, pruži joj preko kupa šalicu piva da pije. Ali ona ne prihvati njegovu ponudu. Čim je njezin ručak bio prostrt, ona zovne onu veliku djevojčicu, svoju sestru, i uzme od nje djetešce, a ova, vesela, šlto se oslobodila tereta, ode do susjednog kupa i pridruži se ostaloj djeci, koja su se tamo igrala. Tessa, s čudno skrovitim, a ipak hrabrim pokretom, zacrvenjevši se još jače, otkopča haljinu i počne dojiti dijete. Muškarci, koji su sjedili u blizini, obzirno okrenu lice prema drugoj strani polja, a neki zapuše; jedan je, s nesvijesnom nježnošću, žalobno gladio vrč, iz kojega više ništa nije htjelo poteći. Sve žene osim Tesse uđu u živahan razgovor, popravljajući raščupane zamrse na kosi. Kad se djetešce nahranilo, mlada ga majka uspravi na krilu i, gledajući u daljinu, stane ga cupkati s potištenim nehajem, gotovo kao da ga ne voli; a onda ga iznenada stade divlje ljubiti, bez odaha, kao da nikada neće prestati, a dijete udari u plač zbog neobuzdanosti napadaja, koji je na čudan način povezivao u sebi strast s prezirom. – Ona voli to dijete, premda se pretvara da ga mrzi i veli, da bi joj bilo najmilije, da su i ona i dijete u grobu – primijeti žena u crvenoj suknji. – Brzo će ona prestati tako govoriti – odgovori ona u svijetlosmeđoj haljini. – Bože, kako se čovjek može s vremenom na takvo stvorenje priučiti! – Mislim, da nije bilo dosta samo nagovaranje, da dođe do toga djeteta. Bilo ih je, koji su čuli jecanje jedne noći prošle godine u Chaseu. I mislim, da bi se netko gadno proveo, da su naišli ljudi. – E, bilo kako bilo, beskrajna je šteta, da se to baš njoj, od tolikih drugih, moralo dogoditi. Ali uvijek stradaju najljepše! Ružne su sigurne kao crkve – a, Jenny? Govornica se okrenula k jednoj iz društva, za koju izraz »ružna« sigurno nije bio loše odabran. Doista je to bila beskrajna šteta; čak ni neprijatelj ne bi mogao drukčije osjećati videći Tessu kako sjedi tamo, s ustima poput cvijeta i velikim, nježnim očima, ni crnima, ni plavima, ni sivima, ni ljubičastma; prije bi se moglo reći, da su u njima bile sve te boje zajedno, i stotinu drugih, koje su se mogle vidjeti, kad

bi se pogledalo u njihovu šarenicu – boja iza boje – boja preko boje – ton preko tona – oko bezdanih zjenica; bila bi to gotovo uzorna žena, da nije bilo one neznatne neopreznosti karaktera, koju je naslijedila od svojega roda. Odluka, koja je i nju samu iznenadila, dovela ju je ovoga tjedna u polje, prvi put nakon mnogo mjeseci. Pošto je svoje uznemireno srce izmučila i izjedala svim mogućim kajanjem, što ga je u svojoj osamljenoj neiskusnosti mogla izmisliti, prosvijetlio ju je zdrav razum. Osjetila je, da će učiniti dobro, ako opet postane korisna – da iznova, pod svaku cijenu, okusi slatku neovisnost. Prošlost je bila prošlost; ma kakva bila, ona je prošla. Ma kakve bile njezine posljedice, vrijeme će ih prekriti; za nekoliko godina sve će one biti takve, kao da ih nikada nije ni bilo, a i ona sama će biti prekrivena travom i zaboravljena. A u međuvremenu je drveće ostalo jednako zeleno kao i prije; ptice pjevaju i sunce sja sada jednako jasno kao uvijek. Bliska joj okolica nije potamnjela zbog njezine tuge, niti se izmučila zbog njezine boli. Možda je spoznala, da je ono, što je tako duboko pognulo njezinu glavu – misao, da će se svijet obazirati na njezin položaj – bilo osnovano na iluziji. Ona nije bila život, iskustvo, strast ili skup osjećaja, ni za koga, nego za samu sebe. Za sve ljude oko sebe Tessa je bila samo prolazna misao. Ako ona učini sebe nesretnom, za cijeli život, danju i noću, za njih to znači samo »Ah, ona je nesretna.« Ako pokuša da bude vesela, da odbaci sve brige, da uživa u danjem svijetlu, cvijeću, djetetu, za njih će to biti samo »Ah, ona dobro podnosi svoju nesreću.« K tome, kad bi bila sama na nekom pustom otoku, da li bi ona bila nesretna zbog ovoga, što joj se dogodilo? Ne jako. Ili, da je mogla biti sada stvorena i da onda odmah sazna, da je majka bez muža, i da nema nikakva iskustva o životu, osim iskustvo majke bezimenog djeteta, bi li je taj njezin položaj natjerao u očaj? Ne, ona bi ga prihvatila mirno i u njemu našla užitak. Veći dio njezine nesreće prouzrokovan je njezinim konvencionalnim gledanjem, a ne njezinim prirođenim osjećajima. Ma kakvo bilo njezino prosuđivanje, neko ju je raspoloženje navelo, da se uredno obuče, kako je to prije radila, i da dođe u polje, jer su se baš u to vrijeme mnogo tražili radnici za žetvu. I to je bio razlog, zašto se ona držala dostojanstveno i, tu i tamo, gledala mirno ljudima u oči, čak i kad je u rukama držala dijete. Žeteoci se dignu s kupova žita, protegnu se i zagase lule; konje, koje su bili raspregli i nahranili, ponovo upregnu u jarko crveni stroj. Tessa, pošto je na brzinu pojela svoj obrok, kimne svojoj najstarijoj sestri, da dođe i odnese dijete. Onda popravi haljinu, ponovo navuče kožnate rukavice i sagne se da izvuče iz posljednjeg završnog snopa rukovet klasja za vezanje narednog snopa. Popodne i naveče nastavljao se jutrošnji posao. Tessa je ostala sve do sumraka s ostalim žeteocima. Onda su se svi odvezli kući u jednim od najvećih kola uz pratnju širokog blijedog mjeseca, koji se izdigao iz tla na istoku, a lice mu je bilo slično istrošenoj aureoli od zlatnog lišća kakvog od crvi izjedenog tuskanskog sveca. Tessine su drugarice pjevale i pokazivale mnogo razumijevanja i radosti zbog njezina povratka u javni život, iako se nisu mogle

suzdržati, a da zlobno ne ubace nekoliko stihova balade o djevojci, koja je pošla u veselu, zelenu šumu, a vratila se u drugom stanju. U životu postoji protuteža i nadoknada, pa je događaj, zbog kojega su na nju pokazivali prstom, učinio nju ujedno u očima mnogih i najzanimljivijom osobom u selu. Njihovo ju je prijateljsko držanje još više udaljilo od same sebe, njihova je živahnost bila prijelazna, pa je i ona postala gotovo vesela. Ali sada, kad su njezine duševne muke nestajale, počele su nove, koje su se ticale njezine prirodne strane i nisu poznavale društvenih zakona. Kad je stigla kući, saznala je, da joj je djetešce iznenada popodne oboljelo. To se moglo očekivati, jer je bilo nježne i slabašne građe, pa ju je taj događaj nemilo pogodio. Djevojka-majka je zaboravila uvredu, koju je dijete nanijelo društvu time, što je došlo na svijet; ona je od svega srca željela, da tu uvredu nanosi društvu i dalje čuvajući život djeteta. Međutim, uskoro je postalo jasno, da čas oslobođenja za toga malog zarobljenika grijeha treba da dođe i prije nego što su najgore slutnje proricale. I kada je to vidjela, zapadne u očaj, koji je nadmašio očaj zbog samog gubitka djeteta. Njezino dijete nije bilo kršteno. Tessa je bila natjerana u takvo duševno stanje, u kojem je pasivno prihvaćala misao, da ako treba da bude spaljena, za ono, što je učinila, treba da bude spaljena, i to je sve. Kao sve seoske djevojke, bila je ona dobro potkovana u svetom pismu i marljivo je proučila povijest Aholaba i Aholibaha, te je znala kakav se zaključak može iz nje povući. Ali, kad se to isto pitanje pojavilo u vezi s njezinim djetetom, ono je poprimilo sasvim drukčiji značaj. Njezino ljubimče da umre bez oproštenja grijeha! Bilo je gotovo vrijeme počinku, ali ona sjuri niza stepenice i zapita, da li bi mogla poslati po župnika. Bio je to slučajno čas, kad je svijest njezina oca o starinskom plemstvu njegove obitelji bila vrlo niska, i njegova osjetljivost zbog ljage, koju je Tessa bacila na to plemstvo, osobito jaka, jer se bio upravo vratio sa svoje tjedne pijanke u Rolliverovoj krčmi. Nikakav župnik neće prekoračiti njegov prag, izjavio je on, da njuška po njegovim poslovima upravo sada, kad je, zahvaljujući njezinoj sramoti, postalo više nego ikada potrebno, da se drže u tajnosti. Zaključao je vrata i stavio ključ u džep. Ukućani su pošli na počinak, a Tessa se, neizmjerno ožalošćena također povukla. Ležeći u krevetu bila je neprestano budna i oko ponoći uvidi, da je djetetu još gore. Ono je očito umiralo – mirno i bezbolno, ali ipak sigurno. U svojoj nesreći, ona se od očaja svijala na krevetu. Ura je odbila jedan, svečani sat, kad se mašta prokrade iz razuma, i zloslutne se mogućnosti pokazuju nepokolebljive i čvrste kao činjenice. Pomislila je, kako joj je djetetu dosuđen najdublji put pakla, kao dvostruka kazna zbog toga, što je nekršteno i nezakonito; vidjela je đavla, kako ga baca svojim trozubim vilama, kao one, što su ih upotrebljavali za grijanje pećnice i kad bi se pekao kruh; toj slici je dodala još mnogo drugih neobičnih i čudnih pojedinosti o mučenju, kojima katkada uče djecu u ovoj kršćanskoj zemlji. Strašan neki predosjećaj tako je snažno djelovao

na njezinu maštu u tišini usnule kuće, da joj se spavaća košulja provlažila od znoja, a krevet se tresao sa svakim kucajem njezina srca. Disanje djeteta postade teže, a majčina se duševna napetost poveća. Bilo je beskorisno gušiti malo stvorenje poljupcima; više nije mogla ostati u postelji, pa je stala grozničavo hodati po sobi. – O, milosrdni bože, smiluj se; smiluj se mome jadnom djetetu – povikne ona. – Svali na mene koliko god hoćeš srdžbe, i bit ću ti zahvalna, ali smiluj se djetetu! Naslonila se na komodu i dugo vremena mrmljala nesuvisla zaklinjanja, a onda se najednom uspravi. – Ah, možda se dijete može spasiti! Moižda će ipak biti spašeno! Govorila je tako vedro, da se činilo, kao da joj lice sja u tami, koja ju je okruživala. Zapali svijeću i pođe k drugom i trećem krevetu pod zidom. Tu probudi svoje mlađe sestre i braću, jer su oni svi spavali u istoj sobi. Izvukavši umivaonik, kako bi mogla stati iza njega, nalije u nj malo vode iz vrča, a djeci reče, da kleknu naokolo, te im sklopi ruke tako, da su im prsti bili sasvim okomito. Djeca su, jedva budna, uplašena njezinim postupkom, sve više razrogačenih očiju, ostala u tom položaju, a ona uze djetešce s postelje – dijete djeteta – toliko nedozrelo, da se jedva činilo kao dovoljan stvor, da svojoj roditeljici da pravo na naziv majke. Tada Tessa stane kraj umivaonika s djetetom na rukama, a sestra, što je bila do nje, držala je pred njom otvoren molitvenik, kao ministrant u crkvi pred svećenikom; i tako se Tessa dade na krštenje svoga djeteta. Činila se neobično visokom i dostojanstvenom, dok je tako stajala u svojoj dugačkoj noćnoj košulji, a debela pletenica tamne kose visjela joj je niz leđa do pasa. Diskretni sumrak slabe svijeće pokrivao je na njezinoj pojavi i licu mlade nedostatke, koje bi sunčano svijetlo možda otkrilo – ogrebotine od strništa po ručnim zglobovima i umornost očiju. Njezino lice, koje je bilo uzrok njezinoj nesreći, potpuno se preobrazilo od silne gorljivosti, činilo se savršeno divnim, s malom primjesom dostojanstva, koje je bilo gotovo kraljevsko. Mališani su klečali naokolo, žmirkajući pospanim, crvenim očima, i promatrali njezine pripreme puni zatomljenog divljenja, ali im tjelesni umor u to doba noći nije dopustio da ono dođe do pravog izražaja. Onaj, koga se sve to najviše dojmilo, upita: – Zar ćeš ga zbilja krstiti, Tessa? Djevojka svečano potvrdi. – Kako će se zvati? Ona nije na to pomišljala, ali joj, dok je obavljala krštenje, pada napamet ime, na koje ju je podsjetila jedna izreka iz knjiga Geneze, i ona sada izgovori: – Tugo, krstim te u ime oca, i sina, i svetoga duha. Ona ga poprska vodom, a djeca su šutjela. – Recite, djeco, – »amen«.

Sitni glasići poslušno zapiskutaše »amen«. Tessa nastavi: – Primamo ovo dijete – i tako dalje – i krstimo ga znakom krsta. Pritom ona uroni ruku u umivaonik i sa žarom prevuče kažiprstom golem krst preko djeteta, nastavljajući s običajnim rečenicama o tome, kako se ono muževno borilo protiv grijeha, svijeta i đavla, i kako je do konca svoga života ostalo vjeran vojnik i sluga. Onda nastavi s očenašem, a djeca su ga za njom piskutala tankim, žalosnim zujanjem poput komaraca, dok, na završetku, nisu podigla glas do visine crkvenog ministranta i ponovo zapiskutala u tišinu »amen«! Tada njihova sestra, sa znatno povećanom vjerom u djelotvornost ovoga sakramenta, stade iz dubine svoga srca izgovarati riječi hvale, koje sada slijede, izgovarajući ih smiono i pobjedonosno, s punom zvonkošću, koju je njezin glas poprimio, jer je u govor unosila svoje srce, i koju nitko, tko ju je poznavao, neće nikada zaboraviti. Vjerski zanos je gotovo učini božanskom. Stoga joj lice zasja gorućim sjajem, a sred jednog i drugog obraza pojavi se crvena pjega, dok joj je u zjenicama blistao kao dijamant okrenuti sićušni plamen svijeće. Djeca su sa sve više i više strahopoštovanja zurila u nju, i više nisu imala želje da ispituju. Ona im sada nije bila kao Sissy, nego kao neko biće veliko, golemo, strašno – neko božanske stvorenje, s kojim oni nemaju ništa zajedničko. Borbi bijednog Tuge protiv grijeha, svijeta i đavla bilo je suđeno da blista kratko vrijeme – možda na njegovu sreću, ako se uzme u obzir, kako mu je započeo život. U zoru je taj slabašni vojnik i sluga izdahnuo. Kad su se ostala djeca probudila, plakala su gorko i molila Tessu, da im da drugo dražesno djetešce. Mir, koji je ovladao Tessom već kod krštenja, sačuvala je ona i onda, kad je dijete izgubila. Danju joj se zapravo činilo, da je njezin strah zbog njegove duše bio donekle pretjeran; bilo to osnovano ili neosnovano, ona sada nije bila zabrinuta, jer je rasuđivala, da joj, ako Providnost ne prizna taj njezin akt približivanja, nije stalo do takvog neba, koje je izgubila zbog svoga prestupka – ni za nju, ni za njezino dijete. I tako je nestalo Tuge neželjenoga – toga nezvanog stvorenja, toga grešnog dara bestidne Prirode, koja ne poštuje društvene zakone; toga napuštenog jadnika, za koga je beskrajnost vremena značila tek nekoliko dana, koji nije znao, da su ikada postojala razdoblja kao što su godine i stoljeća; kome je unutrašnjost kućice bila svemir, vrijeme jednoga tjedna, klima, dob novorođenčeta ljudski život, a nagon da siše majčino mlijeko, sve ljudsko znanje. Tessa, koja je mnogo razmišljala o tom krštenju, nije znala, da li je ono sa stanovišta crkve dovoljno da osigura djetetu kršćanski pogreb. To nije mogao reći nitko, osim župnika ove župe, a on je novajlija i ne pozna je. Pošla je k njegovoj kući poslije sutona i stala pred ulaznim vratima, ali nije smogla snage da uđe. Bila bi i odustala od toga pothvata, da ga nije slučajno, upravo kad je

htjela otići, srela kad se vraćao kući. U tami joj nije bilo teško govoriti bez sustezanjia. – Htjela bih vas, gospodine, nešto upitati. On se izjavi spremnim da je sasluša, i ona mu ispriča povijest bolesti djeteta i improviziranog krštenja. – A sada, gospodine – doda ona usrdno – da li biste mi mogli reći ovo – ne bi li za dijete bilo svejedno, da ste ga vi krstili? S prirođenim osjećajem trgovca, koji je saznao, da su posao, za koji je on trebao biti pozvan, nestručno skrpale same njegove mušterije, bio je spreman da odgovori ne. Pa ipak, dostojanstvo djevojčino, čudna neka nježnost u njezinu glasu, djelovali su zajednički na njegove plemenitije nagone – ili bolje reći one, koji su ostali u njemu nakon desetgodišnjeg pokušavanja, da nakalami mehaničko vjerovanje na sadašnji skepticizam. Čovjek i svećenik borili su se u njemu, a pobjedu je iznio čovjek. – Draga djevojko – reče on – to je sasvim svejedno. – Onda ćete dopustiti, da se pokopa na kršćanski način? – upita ona žurno. Župnik osjeti, da je stjeran u škripac. Kad je začuo za bolest djeteta, on je po svojoj savjesti, kad se spustio mrak, pošao do njegove kuće, da obavi krštenje. Ne znajući, da je zabrana da mu se dopusti ulaz u kuću, došla od Tessina oca, a ne od Tesse, nije mogao prihvatiti izgovor nužnosti u tom nepropisnom obavljanju krštenja. – E – to je nešto drugo – reče on. – Nešto drugo – zašto? upita Tessa nešto uzrujano. – Znate – ja bih to od svega srca rado učinio, kad bismo samo nas dvoje bili u pitanju. Ali ne smijem – iz stanovitih razloga. – Samo ovaj put, gospodine! – Ne smijem, doista. – O, gospodine! – Govoreći uhvati ga za ruku. On se istrgne i potrese glavom. – Onda vas ne volim! – plane ona – i nikada više neću doći u vašu crkvu! – Nemojte govoriti tako nepromišljeno. – Možda će za njega biti svejedno, ako i ne pristanete. Hoće li biti svejedno? Nemojte, zaklinjem vas bogom, govoriti sa mnom kao svetac s grešnicom, nego kao čovjek s čovjekom – jao meni jadnoj! Kako je župnik uskladio svoj odgovor sa strogim principima, koje je, po svom mišljenju, zastupao u takvim stvardma, to je iznad moći svetovnjaka da objasni, ali ne, da to oprosti. Donekle ganut, on je i u ovom slučaju rekao: »Bit će svejedno«. I tako je te večeri dijete odneseno na groblje u malom jelovu sanduku, pokrivenom starim ženskim ogrtačem, i tamo je, uz svijetlo ručne svjetiljke pokopano. Svi su troškovi iznosili jedan šiling i pol litre piva zvonaru. Pokopano je u onom bijednom kutu groblja, gdje bog pušta da rastu koprive i gdje se

pokapaju sva nekrštena djeca, zloglasne pijanice, samoubojice i ostali, za koje se predmijeva, da su osuđeni na vječnu propast. Međutim, usprkos neprijaznoj okolini, Tessa je hrabro napravila mali krst od dviju daščica i komada konopca, i, ovivši ga cvijećem, zabola ga na uzglavlje groba. Učinila je to jedno veče, kad joj je uspjelo da uđe nezapažena u groblje. Do nogu je također stavila kiticu istoga cvijeća u lončiću vode, da bi se što dulje održalo. Ništa nije smetalo, što se s vanjske strane lončića moglo pročitati »Keelwellov pekmez«. Zaljubljene majčine oči nisu vidjele tih riječi gledajući na uzvišenije stvari.

XV »Iskustvo je«, kaže Roger Ascham, »pronalaženje kratkog puta dugim lutanjem.« Nerijetko nas to dugo lutanje onesposobi da nastavimo put, pa zašto nam onda služi naše iskustvo? Iskustvo Tesse Durbeyfield bilo je takvo, da ju je onesposobilo da nastavi put. Konačno je naučila, kako treba postupati; ali tko će sada prihvatiti njezin postupak? Da se, prije svoga odlaska k d’Urbervillovima, provodila čvrsto za različitim mudrim tekstovima i rečenicama, koje su i njoj i svijetu uopće bile poznate, nema sumnje, da ne bi nikada bila prevarena. Ali nije bilo u Tessinoj moći – niti je u ičijoj moći – da osjeti istinitost dragocjenih savjeta, dok je bilo moguće da se njima okoristi. Ona bi – kao i toliki drugi – možda bila ironično rekla bogu, zajedno sa sv. Augustinom: »Ti si mi savjetovao bolji put nego što si mi ga omogućio.« Za vrijeme zimskih mjeseci ostala je u kući svoga oca, perušajući živad i pitajući purane i guske, ili pak šivajući odjeću za svoje sestre i braću od neke krasne haljine, što ju je dobila od d’Urbervilla, a koju je s prezirom odložila. Na njega se nije htjela obraćati za pomoć. Ali bi često, dok su drugi mislili, da marljivo radi, sklopila ruke iznad glave i utonula u misli. S filozoifskim mirom ona se sjećala datuma, koji su prolazili s odmicanjem godine; one tragične noći njezine nesreće u Trantridgeu, s tamnom pozadinom Chasea; sjećala se i datuma rođenja i smrti djeteta; i svakog drugog dana, koji je za nju postao značajan zbog zgoda, u kojima je ona sama učestvovala. Iznenada je jednog popodneva, dok je u ogledalu promatrala svoje lijepo lice, pomislila, da ima još jedan datum, važniji za nju nego svi ostali, datum njezine smrti, kad će sve te draži nestati, dan, koji je ležao skriven i nevidljiv među svim ostalim danima u godini, i koji nije odavao nikakva znaka ni zvuka, kad bi svake godine prelazila preko njega, a ipak je tako sigurno bio među njima. Kad će to biti? Zašto nije mogla osjetiti pri svakogodišnjem susretu s tim hladnim rođakom neku jezu? Pala joj je na pamet misao Jeremy Taylora, da će, negdje u budućnosti, oni, koji su je poznavali, reći: »Danas je – ti dan, kad je umrla jadna Tessa Durbeyfield«; i njima u toj tvrdnji neće biti ništa neobično. Tome danu, koji je određen da bude njezin vremenski svršetak za sve vjekove, ona nije znala mjesto ni u mjesecu, ni u tjednu, ni u godišnjem razdoblju, ni u godini.

I tako se Tessa gotovo jednim skokom pretvorila iz jednostavne djevojke u složenu ženu. Na licu su joj se pojavili znakovi dubokog razmišljanja, a u glas joj se katkada uvlačio prizvuk tragičnosti. Oči su joj postale veće i više su kazivale. Postala je, kako bi se to nazvalo, profinjenim stvorenjem; po vanjštini je bila lijepa i privlačna; duša joj je postala kao u žene, koju nikako nisu mogla demoralizirati teška iskustva jedne ih dviju prošlih godina. Da nije bilo mišljenja drugih ljudi, ta bi iskustva bila jednostavno slobodan odgoj. Ona se držala tako ponosno u posljednje vrijeme, da je njezina neprilika, koja nije nikada bila općenito poznata, u Marlottu gotovo pala u zaborav. Ali njoj je postalo jasno, da se neće moći nikada više osjećati doista ugodno tamo, gdje su vidjeli neuspjeh pokušaja njezine porodice, da dokaže srodstvo s bogatim d’Urbervillima, a po njoj, da stvore još uže veze. Na svaki način, ona neće moći da se osjeća ugodno, dok god dugi niz godina ne izbriše njezinu vlastitu jaku svijest o tome. Pa ipak, i sada je Tessa osjećala, kako u njoj toplo kuca bilo nade u život; možda će biti sretna u kakvom zakutku, u kojemu nema nikakvih sjećanja. Pokopati prošlost i sve što je s njom povezano, značilo je uništiti je, a da bi to učinila, morala je otići. Da li je zaista istinito, kad se kaže o čistoći »jednom izgubljena, zauvijek izgubljena?« pitala je ona sama sebe. Ako bude mogla da zastre koprenom prošlost, možda će dokazati, da je ta rečenica lažna. Moć oporavljanja, koja je obična kod organskih bića, nije valjda uskraćena jedino djevojaštvu. Dugo je vremena čekala da nađe priliku za novi odlazak. Nadošlo je osobito krasno proljeće, i gotovo se u pupoljcima mogla čuti uzbibanost klijanja; to ju je potaklo, kao što potiče divlje životinje, i raspirilo u njoj želju da ode. Konačno, jednoga dana u početku svibnja, stiže joj pismo od neke prijateljice njezine majke, na koju se bila već prije dugoga vremena obratila s pitanjem – žene, koju nije nikada prije vidjela – da se, mnogo milja na jug, u jednom mljekarstvu traži vješta mljekarica, i da bi je vlasnik mljekarstva rado uposlio za ljetnih mjeseci. To mjesto nije bilo onako daleko, kako bi ona to željela; ali je bilo vjerojatno dosta daleko, jer je krug njezina kretanja i poznanstva bio tako malen. Za ljude ograničena djelokruga milje su kao geografski stupnjevi, župe kao kotari, kotari kao pokrajine i kraljevstva. Za jedno je bila sigurna: u snovima i djelima njezina novog života neće više biti d’urbervillskih kula u zraku. Ona će biti mljekarica Tessa i ništa više. Njezina majka je poznavala Tessine osjećaje u toj stvari tako dobro, premda o tome nisu nikada razgovarale, da ona sada nije više nikada ni pomislila na njegove viteške pređe. Međutim, ljudi su nedosljedni, pa je i za nju jedna od privlačivosti novog mjesta bila, da se ono slučajno nalazilo u blizini kraja, gdje su obitavali njezini preci (jer oni nisu bili iz doline Blakemore, iako je njezina majka bila potpunoma dijete Blakemora). Mljekarstvo, nazvano Talbothays, gdje je ona trebala nastupiti, nalazilo se nedaleko jednoga od bivših imanja d’Urbervillovih, blizu obiteljskih grobnica njezinih prababa i njihovih moćnih muževa. Moći će

da ih gleda i da razmišlja o tome, da je ne samo propao d’Urberville, kao nekoć Babilon, nego da bi isto tako tiho mogla pasti u zaborav i lična nedužnost jednog skromnog potomka. Cijelo se vrijeme pitala, ne bi li iz toga, što se ona nalazi na svojoj pradjedovskoj zemlji, moglo nastati nešto čudno; i u njoj se automatski podizao neki duh kao sok u grančicama. Bila je to neiscrpljena mladost, koja je iznova bujala nakon svoga privremenog zastoja i donosila sa sobom nadu i nepobjediv nagon za užitkom.

Treće razdoblje OZDRAVLJENJE

XVI Tessa Durbeyfield je po drugi put napustila svoj dom jednog svibanjskog jutra, kad je sve mirisalo po majčinoj dušici, kad su se ptice legle iz jaja; bilo je to između druge i treće godine nakon njezina povratka iz Trantridgea – tihih godina njezina oporavka. Pripremivši svoju prtljagu, tako da je uzmognu kasnije poslati za njom ona krene u unajmljenoj dvokolici u gradić Stourcastle, kroz koji je morala proći na svom putu, ali ovaj put u smjeru gotovo protivnom od onoga, kad je prvi put krenula u svijet. Na zavoju kod najbližeg brežuljka ogleda se s tugom na Marlott i očevu kuću, premda je prije jedva čekala da otiđe. Njezina će svojta vjerojatno tamo nastaviti svoj svakodnevni život kao i dosada i neće osjećati, da im je život manje zabavan, premda će ona biti daleko, a oni ostati bez njezina smiješka. Za nekoliko dana djeca će se prihvatiti svojih igara jednako veselo kao prije i neće osjećati, da je njezin odlazak ostavio prazninu. Došla je do zaključka, da je najbolje za mlađu djecu, što je otišla; jer, da je ostala, djeca bi vjerojatno imala manje koristi od njezinih savjeta, nego štete od njezina lošeg primjera. Prošla je kroz Stourcastle bez zaustavljanja, dalje, sve do križanja glavnih cesta, gdje je mogla dočekati teretna kola, koja voze prema jugozapadu, jer željeznice, koje su vozile oko ovoga zatvorenog kraja, još nisu prolazile kroza nj. Međutim, dok je čekala, naišao je neki seljak u laganim kolima, koji je vozio donekle u smjeru, kojim je ona željela krenuti. Premda ga nije poznavala, ona prihvati njegovu ponudu, da sjedne uza nj, ne znajući, da ju je pozvao zbog ljepote njezina lica. On je išao u Weatherbury i, ako pođe s njim donle, moći će ostatak puta prijeći pješice, umjesto da putuje teretnim kolima preko Casterbridgea. Tessa se, nakon toga dugačkog puta, zaustavi u Weatherburyju samo toliko, da u podne pojede kakav neodređeni obrok u kućici, koju joj je preporučio seljak. Odatle krene pješice, s košarom u ruci, i stigne do prostrane visoravni obrasle vriješkom, koja je dijelila ovo područje od niskih livada u susjednoj dolini, gdje je bilo mljekarstvo, koje je bilo cilj i završetak njezina jednodnevnog putovanja. Tessa nije ovaj dio zemlje nikada prije pohodila, a ipak joj se taj kraj činio blizak. Ne jako daleko nalijevo mogla je razabrati u pejsažu tamnu mrlju i nakon

raspitivanja potvrdila je svoje mišljenje, da je to drveće, koje označuje okolicu Kingsbera – a u crkvi te župe leže u grobovima kosti njezinih predaka – njezinih beskorisnih predaka. Sada im se više nije divila; gotovo ih je mrzila zbog zla, u koje su je uvalili; ni jedne stvari, koja je bila njihova, nije ona zadržala, osim staroga pečata i žlice. – Oh – ja imam isto toliko od majke kao i od oca! – reče ona. – Sva moja ljepota dolazi od majke, a ona je bila samo mljekarica. Put po Visoravnima i uvalama Egdona, kad je došla do njih, bio je teži nego što je mislila, jer je udaljenost zapravo bila samo nekoliko milja. Prošla su dva sata, krivnjom različitih stramputica, dok je došla do uzvisine, s koje se pružao pogled na tako dugo traženu dolinu, dolinu Velikih Mljekarstava, dolinu, gdje je bilo mlijeka i maslaca u izobilju i gdje su ih, iako ne tako fino kao kod njezine kuće, proizvodili u mnogo većim količinama, jer je zelenu ravnicu bogato natapala rijeka Var ili Froom. Bitno se oma razlikovala od Doline Malih Mljekarstava i Blackmoorske doline, koje je, izuzevši onaj njezin nesretni boravak u Trantridgeu, jedine dosada poznavala. Svijet je ovdje bio nacrtan po nekom krupnijem uzorku. Ograđene zemlje imale su pedeset jutara mjesto deset, gospodarstva su bila prostranija; ovdje su krda stoke bila čitavi rodovi, a tamo samo porodice. Nikada ona nije jednim pogledom obuhvatila toliko neizmjerno mnoštvo krava, koliko ih se sada kretalo pred njezinim očima, sve tamo daleko od istoka pa u daljinu na zapad. Zelena je tratina bila načičkana njima tako gusto kao platna Van Alslootova ili Sallaertova građanima. Divna boja crvenih i sivkastosmeđih goveda upijala je u se večernje sunce, a od bijelih krava se ono odražavalo zrakama, koje su gotovo zablještavale oči, čak i na toj udaljenoj uzvisini, na kojoj je stajala. Ptičja perspektiva, koja se sada pružala pred njom, možda nije bila tako raskošno krasna kao ona, koju je ona tako dobro poznavala; ali je opet, bila veselija. Njoj je nedostajala intenzivno plavičasta atmosfera njezine doline suparnice i njezina teška zemlja i mirisi; ovaj novi zrak bio je bistar, oštar, eteričan. Pa ni sama rijeka, koja je napajala travu i krave ovih glasovitih mljekarstava, nije tekla kao potoci u Blackmooru. Oni potoci tamo bili su spori, tihi, često zamućeni, jer su tekli preko površine mulja, u koji je neoprezni pješak mogao lako upasti i neopazice nestati. Voda rijeke Froom bila je bistra kao čista Rijeka Života koja se ukazala evanđelistu, brza kao sjena oblaka, s pličinama prekrivenim šljunkom, koji je čitav bogovetni dan klokotao prema nebu. Tamo je vodeni cvijet bio lopoč, a ovdje žabnjak. Bilo zbog promjene zraka od teškoga u laki, bilo zbog toga, što je bila svijesna, da se nalazi u novom kraju, gdje nema zlobnih očiju uprtih u nju, ona se čudesno raspoložila. Njezine su se nade miješale sa sunčanim svijetlom u idealnoj harmoniji rasvjete, koja ju je okruživala, dok je tako skakutala protiv blagog južnog vjetra. U svakom dašku povjetarca čula je prijazni glas, a u svakom cvrkutu ptica, činilo joj se da lebdi radost.

U posljednje se vrijeme njezino lice mijenjalo zajedno s promjenama u njezinu duhu i neprestano se kretalo između ljepote i običajnosti, prema tome, da li su joj misli bile vesele ili ozbiljne. Bilo je dana, kad je bila ružičasta i prekrasna, a drugi put opet blijeda i očajna. Kad je bila ružičasta, osjećala je manje, nego kad je bila blijeda; što je bila ljepša, to je bila potištenija; što je bila vedrija, to je bila manje lijepa. U ovom času, dok je išla okrenuta prema južnom vjetru, lice joj je bilo u svojoj najljepšoj fazi. Neodoljiva, opća, nesvijesna težnja, da se negdje nađe slatki užitak, koja prožima svako biće, od najnižeg do najuzvišenijeg, konačno je zavladala Tessom. Budući da je još i sada bila tek mlada dvadesetgodišnja žena, žena, koja još ni duševno ni osjećajno nije bila potpuno razvijena, bilo je nemoguće, da bi ijedan događaj ostavio kod nje utisak, koji se s vremenom ne bi mogao izmijeniti. I tako je sve više i više raslo njezino raspoloženje, njezina zahvalnost i njezina nada. Pokušala je zapjevat nekoliko pjesama, ali je uvidjela, da to nije ono pravo; a onda, sjetivši se psaltira, koji je tako često pregledavala nedjeljom ujutro, prije nego što je zagrizla u jabuku spoznaje, ona zapjeva: – O ti, sunce i mjeseče... O, vi zvijezde i zelene biljke na zemlji... i ptice u zraku... i zvijeri i stoko... i djeco i ljudi... neka vas blagoslovi gospod, slavite ga i veličajte na sva vremena!« Onda se iznenada prekine i promrmlja: »Ali možda ja još ne poznam potpuno gospoda.« I vjerojatno je ta polusvijesna rapsodija bila fetišistički izražaj u monoteističkom obliku; žene, kojih su glavni pratioci oblici i sile divlje prirode, zadržavaju u svojoj duši mnogo više poganske fantazije svojih dalekih predaka, nego sustavnog vjerovanja, kome su njihovu rasu naučili u posljednje vrijeme. Međutim, Tessa je našla barem približan izražaj svojim osjećajima u staroj pjesmi Benedicite, koju je znala piskutati dok je bila malo dijete: a to je bilo dosta. Toliko mnogo zadovoljstva, a samo zbog takvog neznatnog početka, kao što je bio ovaj, da je krenula da nađe mogućnost samostalna života, bilo je potpuno u skladu s durbeyfieldskom naravi. Tessa je doista željela da hoda uspravno, dok to njezin otac uopće nije želio; ali ona mu je bila slična u tome, što je bila zadovoljna s neposrednim i sitnim uspjesima i što nije imala smisla za mučne napore, kako bi postigla neznatne društvene uspjehe, kakve je jedine i mogla postići obitelj, koja je bila tako teško pogođena, kao što su to bili nekoć moćni d’Urbervilli. Moglo bi se reći, da je tu bila energija neistrošene porodice njezine majke pomiješana s prirodnom energijom Tessinih godina, koja se sada, nakon iskustva, što ju je neko vrijeme bilo tako svladalo, ponovo razbuktala. Istini za volju valja reći – žene općenito i žive po nekim poniženjima, ponovo oživljavaju i ogledavaju se oko sebe s očima punim zanimanja. Dok je života, dotle ima i nade, to je uvjerenje, koje nije baš sasvim nepoznato »prevarenima« – kako bi nas to htjeli neki ljubazni teoretičari uvjeriti.

Tako se Tessa Durbeyfield, vedra i puna životnog poleta, sve niže i niže spuštala po egdonskim obroncima prema mljekarstvu svoga hodočašća. I sada se, u svojim konačnim pojedinostima, pokazala izrazita razlika između te doline i dolina suparnica. Tajna Blackomoora se mogla najbolje dokučiti s okolišnih uzvisina; dobro razumjeti ovu dolinu značilo je spustiti se u njezinu sredinu. Kad je Tessa završila taj pothvat, ona osjeti, da stoji na ravnini pokrivenoj zelenim sagom, koja se pružala od istoka na zapad dokle je oko moglo dosegnuti. Rijeka je odnosila s viših područja i u sitnim česticama nanijela u dolinu svu ovu vodoravnu zemlju; a sada, iscrpena, ostarjela i oslabljena, ona je vijugavo tekla posred svoga otetog blaga. Kako nije bila sasvim sigurna, kojim smjerom da krene, Tessa je stajala na obrubljenom velikom prostoru zelene plohe kao muha na biljarskom stolu neizmjerne duljine, a za svoju okolicu i nije značila ništa više nego ta muha. Jedini učinak njezine prisutnosti u toj tihoj dolini dosada bio je, da je uzbunila duh neke osamljene čaplje, koja je, spustivši se na zemlju nedaleko njezina puteljka, stala ispružena vrata i zagledala se u nju. Iznenada se sa svih strana nizine začuje otegnuti i ponavljan zov: – Au, au, au! S kraja na kraj od istoka pa do zapada širili su se ti povici kao da su zarazni, a tu i tamo bi ih popratio lavež psa. To nije bio izraz svijesti doline, da je stigla krasna Tessa, nego obično objavljivanje sata muzenja – četiri i po popodne, kad su se mljekari spremali da dotjeraju krave. Crveno i bijelo krdo, koje je bilo najbliže i koje je ravnodušno čekalo na taj zov, sada je nagrnulo prema stajama u pozadini. Velika su se vimena pod kravama njihala dok su hodale. Tessa ih je lagano slijedila i ušla u dvorište kroz otvorenu ljesu, kroz koju su prije nje ušle krave. Oko ograđenog prostora nizale su se dugačke, slamom pokrivene staje, a kose im je krovove prekrivala živahno zelena mahovina, dok su im strehe bile podbočene drvenim stupovima istruganim do ulaštene glatkoće od bokova nebrojenih krava i teladi u minulim godinama, koje su sada pale u gotovo nepojmljivu dubinu zaborava. Između stupova poređale su se krave muzare, koje su se čovjeku s nešto mašte, kad bi ih gledao straga, pričinjale kao kružnica na dva štapa, među kojima se po sredini micao rep poput njihala na uri; za to je vrijeme sunce, spuštajući se iza toga strpljivog niza, točno bacalo njihove sjene unutra na zid. Tako je ono bacalo sjene tih povučenih i skromnih pojava svako veče s toliko pažnje nad svakom konturom, kao da se radi o profilu kakve dvorske ljepotice na zidu kraljevske palače; odražavalo ih je tako pažljivo, kao da je odražavalo olimpijske likove na mramornim fasadama u davna vremena, ili obrise Aleksandra, Cezara i Faraona. Nemirnije su se krave muzle u stajama. One, koje su htjele stajati mirno od svoje volje, muzli su usred dvorišta, gdje je sada čekalo mnogo takvih, koje su bile boljeg vladanja – sve same prvorazredne muzare, kakve su se rijetko viđale izvan ove doline, a ne uvijek i u samoj dolini, a bile su hranjene sočnom hranom, koju su im pružale natopljene livade u ovo najljepše godišnje doba. One

koje su imale po sebi bijele pjege, blistavo su odražavale sunčano svijetlo, a ulašteni mjedeni okovi na rogovima sjali su se jednako kao na vojničkoj paradi. Njihova vimena s krupnim žilama visjela su teško kao vrećice pijeska, a dojke su im stršale kao noge ciganskog kljuseta; i dok je svaka životinja čekala da dođe na red, mlijeko je curilo i padalo u kapljicama na tlo.

XVII Kad su krave stigle s livada, mljekarice i mljekari nahrupiše iz svojih kućica i iz mljekarnica. Djevojke su hodale u drvenim cokulama, ne zbog vremena, nego da cipelama ne gaze po nečisti dvorišta. Svaka je od djevojaka sjela na svoj tronožak, s licem okrenutim ustranu i desnim obrazom naslonjenim na kravu, i zamišljeno gledala uz bok krave na Tessu, koja se približavala. Muškarci sa zavrnutim obodima šešira, koji su im plosnato počivali na čelu, gledali su u zemlju pa je nisu opazili. Jedan od njih je bio čvrst čovjek srednjih godina – čija je dugačka bijela pregača bila nešto finija i čišća nego kecelje ostalih, i čiji je kaput ispod pregače imao pristojan izgled kao da je nedavno kupljen. To je bio gazda mljekarstva, kojega je ona sada tražila, a njegova se dvostruka uloga, čovjeka, koji je muzao krave i pravio maslac šest dana, a sedmi u svom odijelu od sjajnoga sukna sjedio u svom obiteljskom stolcu u crkvi, toliko isticala, da je dala poticaj za stihove: Cijelog tjedna mljekar Dick, U nedjelju gospodin Richard Crick. Videći Tessu, kako stoji zagledavši se, on priđe k njoj. Većina mljekara su u vrijeme muzenja zlovoljni, ali se dogodilo, da je g. Crick bio veseo, što je dobio novu radnicu – jer je u te dane bilo mnogo posla – pa ju je primio srdačno; raspitao se za njezinu majku i ostalu obitelj – (iako je to bilo samo iz uljudnosti, jer on zaista nije znao, da gospođa Durbeyfield postoji, dok ga o tome nije obavijestilo kratko poslovno pismo u vezi s Tessom). – O – da, kao momčić vrlo sam dobro poznavao vaš kraj – reče on zaključno. – Premda, odonda me nije bilo tamo. A neka stara devedesetgodišnja žena, koja je živjela ovdje, ali je već odavna mrtva, pripovijedala mi je, da u dolini Blackmoor živi jedna obitelj podjednakog imena kao vaše, podrijetlom iz ovih krajeva, i da je to starinska obitelj, koja je gotovo sasvim izumrla, premda to mlađe generacije ne znaju. Ali, bože moj, ja se nisam osvrtao na staričine brbljarije. – O, to nije ništa – reče Tessa. A onda su prešli na sasvim poslovni razgovor. – Znate li dobro musti, djevojko? Ne želim, da mi krave, u ovo godišnje doba, presuše.

Ona ga u tom pogledu umiri, a on je odmjeri od glave do pete. Zadržavala se mnogo u kući, pa joj je put postala nježna. – Jeste li sasvim sigurni, da ćete izdržati ovaj posao? Za otporne ljude je ovdje dobro, ali, znate, mi vam ovdje ne živimo u staklenicima. Ona izjavi da će moći da podnese, a njezina revnost i odlučnost kao da su ga pobijedile. – Vi biste sigurno popili šalicu čaja, ili nešto pojeli, što? Još ne? Kako izvolite. Ali, bogami, da sam ja na vašem mjestu, meni bi se od toga dalekog puta grlo posve osušilo. – Počet ću musti, da se uvedem u posao – reče Tessa. Ona popije malo mlijeka, da se privremeno osvježi – na iznenađenje, ili upravo, mali prezir mljekara Cricka, kojemu očito nije nikada palo na pamet, da je mlijeko dobro za piće. – O, ako to možete progutati, na zdravlje vam – reče on ravnodušno, dok joj je pridržavao kabao, iz kojega je ona pijuckala. – To je nešto, čega se godinama nisam dotaknuo – to nije za mene. Što dalje od mene s takvim pićem. Ležalo bi mi u želucu kao olovo. Možete okušati svoju vještinu na ovoj – nastavi on, kimnuvši prema najbližoj kravi. – Iako, moram priznati, ova se dosta teško muze. Ima ih teških i lakih, kao i među ljudima. Međutim, vi ćete to uskoro iskusiti. Kad je Tessa stavila na glavu kapuljaču mjesto svoje kapice, i kad je doista sjedila na stolčiću pored krave, i kad je mlijeko stalo prskati iz njezinih šaka u kabao, ona kao da je osjetila, da je doista položila novi temelj svojoj budućnosti. I to je uvjerenje urodilo mirom, bilo joj se usporilo, i ona je mogla da se ogleda oko sebe. Mljekari su sačinjavali čitavu četu muškaraca i djevojaka. Muškarci su se bavili kravama, koje su teško muzle, a djevojke onima, koje su bile mekše prirode. Bilo je to veliko mljekarstvo. Bilo je svega zajedno oko stotinu mljekara pod Crickovom upravom. A od stada je sam gazda muzao šest ili osam krava vlastitim rukama, osim ako ga nije bilo kod kuće. To su bile krave, koje su se muzle najteže od svih. Budući da su njegovi najmljeni mljekari bili manje ili više usput zaposleni, on nije htio tih nekoliko krava povjeriti njihovoj brizi, da ih me bi, iz nemara, nepotpuno muzli. A ni djevojkama, da im se to isto ne bi dogodilo zbog preslabog zahvata prstiju, što bi, s vremenom, dovelo do toga, da bi krave »presahnule«, t. j. presušile. Nemarno muzenje nije bilo opasno zbog momentanog gubitka na mlijeku, nego zbog toga, što je, zajedno s umanjivanjem zahtjeva, dolazilo do umanjivanja, a konačno i do prekida davanja mlijeka. Kad se Tessa smjestila kraj svoje krave, neko vrijeme je prestao svaki razgovor u dvorištu i nijedan zvuk nije smetao pištanju mliječnih mlazova u mnogobrojnim kablovima, osim po koji povik na kravu, da se okrene i bude mirna. Jedini pokreti bili su pokreti ruku mljekara gore dolje i mahanje kravskih repova. I tako su oni nastavili s radom, okruženi beskrajnom ravnom livadom s jedne i s druge strane sve do padina doline – jednakim krajolikom, sastavljenim

od starih, davno zaboravljenih krajeva, koji su se, bez sumnje, po osobini znatno razlikovali od kraja, koji su sada sačinjavali. – Po mom mišljenju – reče gazda i naglo ustane od jedne krave, koju je upravo dovršio musti, zgrabivši tronožac u jednu ruku, a kabao u drugu i krenuvši prema drugoj teškoj muzari u svojoj blizini – po mom mišljenju, danas krave ne daju mlijeka kao obično. Tako mi boga, ako Namiguša bude i dalje tako sustezala mlijeko, do sredine ljeta je više neće biti vrijedno musti. – To je zato, jer je među nas došla nova radnica – reče Jonathan Kail. – To sam ja već davno zapazio. – Jest, bogami. To bi moglo biti. Nisam na to pomislio. – Ja sam čula, da im u to vrijeme ode u rogove – reče neka mljekarica. – E, što se tiče toga, da bi otišlo u rogove – odgovori mljekar Crick sumnjičavo, kao da bi i čarolija mogla biti ograničena anatomskim mogućnostima – to baš ne bih mogao reći; to zaista ne bih mogao. Ne slažem se sasvim s tim, jer bezroge krave ustegnu mlijeko isto kao i rogate. Znaš li ti Jonathane, onu pitalicu o bezrogim kravama? Zašto bezroge krave daju godišnje manje mlijeka nego rogate? – Ja ne znam! – upadne mljekarica. – Zašto? – Jer ih nema toliko kao rogatih – reče mljekar. – Bilo kako mu drago, te gadure danas zacijelo daju manje mlijeka. Ljudi, moramo im nešto otpjevati, to je jedini lijek. U ovim krajevima često su se u mljekarstvima utjecali pjevanju, da bi potaknuli krave, kad bi pokazivale znakove smanjivanja svoga običnog obroka mlijeka; grupa mljekara je na zahtjev zapjevala nekakav napjev – sasvim službenim glasom, istina, i bez osobitog oduševljenja; posljedica je, prema njihovu vlastitom vjerovanju, bila očito poboljšanje, što su dulje nastavljali pjesmu. Kad su otpjevali četrnaest ili petnaest kitica vesele balade o ubojici, koji se bojao u mraku leći u postelju, jer je vidio oko sebe nekakve sumporne plamenove, jedan od muškaraca reče: – Samo kad to pjevanje bez predaha ne bi toliko čovjeka izmorilo! Vi biste trebali donijeti svoju harfu, gospodine; premda, mora se priznati, najbolje su gusle. Tessa, koja je sve to slušala, pomisli, da su te riječi bile upravljene gazdi, ali se varala. Odgovor u obliku riječi »Zašto?« dopro je, tako reći, iz trbuha sivkastosmeđe krave u staji, a izgovorio ga je mljekar, koji je stajo iza krave i kojega dotle nije bila zamijetila. – E, da – reče gazda – ništa nije bolje od gusala. – Premda, po mom mišljenju, lakše je kakvim napjevom ganuti volove nego krave – barem je tako moje iskustvo. Tamo u Mellstocku bio je jednom neki starac – zvao se William Dewy – iz porodice, koja je tamo radila dobre poslove prevozeći robu; sjećaš li se, Jonathane – poznavao sam toga čovjeka po viđenju, gotovo bih rekao kao svoga rođenoga brata. E, dakle, taj se čovjek vraćao kući jedne noći po krasnoj mjesečini sa svadbe, gdje je svirao gusle i, da bi skratio put, krene prečacem

preko »Četrdeset jutara« livade, koja je bila na tom putu i gdje je jedan bik bio na paši. Bik spazi Williama i, tako mi boga, pojuri za njim spuštenih rogova; i premda je William trčao što su ga noge nosile, a nije baš imao ni mnogo pića u sebi (ako se uzme u obzir, da je dolazio sa svadbe, i da su ljudi, kod kojih je bio, bili imućni), postane mu jasno, da mu nikada neće uspjeti doći do ograde i prijeći preko nje, da se spasi. I tako mu, kao posljednja misao, pade na pamet, da, sve onako trčeći, izvuče gusle i zasvira neku pjesmicu. Pritom se okrenuo prema biku i stao natraške uzmicati prema kutu livade. Bik smanji brzinu, zaustavi se i stade oštro gledati Williama Dewyja, koji je samo dalje svirao; a onda, konačno, preko bikova lica prijeđe kao neka vrsta smiješka. Ali čim bi William prestao svirati i okrenuo se da prijeđe preko ograde, bik bi se prestao smiješiti te bi upravio rogove dolje prema Williamovu turu. William se, bogami, morao okrenuti i, htio, ne htio, morao je svirati dalje; bilo je tek tri sata ujutro, i on je znao, da satima nitko neće stići tim putem, a bio je jako iscrpen i umoran, da nije znao što da učini. Kad je tako strugao do neko četiri sata ujutro, osjeti, da će doista uskoro morati da odustane od borbe, pa reče sam sebi: »Još ovaj posljednji napjev, a onda ćeš u vječno blaženstvo! Neka me spasu nebesa, jer drukčije propadoh.« I onda mu pade na pamet, da je vidio stoku, kako kleči u mrkloj noći na badnjak. Toga dana nije bio badnjak, ali se eto sjetio, da prevari bika. I on tako zasvira »Narodi nam se ...«, baš kako se to radi kod pjevanja božičnih pjesama; i gle čuda, moj ti se bik, u svom neznanju, spusti na koljena, kao da je doista dan i sat Kristova rođenja. Čim je njegov rogati prijatelj kleknuo, William se okrene, pojuri kao hrt i sretno preskoči ogradu, prije nego što je pobožni bik stao na noge i ponovo se dao za njim u potjeru. William kaže, da je mnogo puta vidio, da čovjek izgleda glupavo, ali nikada tako glupavo, kao što je izgledao taj bik, kad je vidio, da su se poigrali njegovim pobožnim osjećajima, a nije bio badnjak... Da, Wiliam Dewy, tako se taj čovjek zvao; i mogu vam točno reći na stopu, gdje leži ovog časa na mellstockskom groblju – upravo između druge tise i sjevernog krila. – To je čudna priča; prenosi nas natrag u ona srednjevjekovna vremena, kad je vjera bila nešto živo! Tu je primjedbu, neobičnu za dvorište mljekarstva, promrmljao onaj glas iza sivkastosmeđe krave; ali, kako nitko nije razumio što on time misli, nije nitko svratio pažnju, osim što je pripovjedač pomislio, da se u njoj možda krije neko nevjerovanje u njegovu priču. – E, gospodine, bilo kako mu drago, to vam je živa istina. Dobro sam poznavao toga čovjeka. – Naravno. Nimalo ne sumnjam u to – reče osoba iza sivkastosmeđe krave. Na taj način je Tessina pažnja bila privučena na mljekareva sugovornika, kojega je mogla vidjeti samo malko, jer je tako ustrajno prislanjao glavu uz bok muzare. Nije mogla razumjeti, zašto ga nazivaju gospodinom, pa čak i sam gazda. Ali razjašnjenje nije dolazilo, jer je on ostao iza krave tako dugo, da je za to vrijeme mogao pomusti još tri, a od vremena do vremena bi promrmljao nešto za se, kao da mu posao ne polazi za rukom.

– Nježno, gospodine – uhvatite nježno – reče gazda. To se radi spretnošću, a ne snagom. – To sam iskusio – reče onaj drugi, ustavši konačno i protegnuvši se. – Međutim, mislim, da sam je pomuzao, premda su me od nje zaboljeli prsti. Sada ga je Tessa mogla vidjeti u čitavoj njegovoj visini. Imao je na sebi običnu bijelu pregaču i kožnate nogavice, kakve nose mljekari kod muzenja, a cipele su mu bile zalijepljene dvorišnim blatom; ali sve je to bilo samo tamošnja uniforma. Ispod nje je bilo nešto obrazovano, povučeno, fino, tužno, nešto drukčije. Ali ona je privremeno odgurnula u stranu detalje njegova izgleda, kad je otkrila, da je to čovjek, kojega je već prije vidjela. Tessa je od onoga vremena prošla kroz toliko sretnih i nesretnih doživljaja, da se neko vrijeme nije mogla sjetiti, gdje ga je srela. A onda joj sine, da je on onaj pješak, koji im se u Marlottu pridružio kod plesa – prolazni stranac, za kojega nije znala odakle je došao, koji je plesao s ostalima, ali ne s njom, i onda ju je, i ne osvrnuvši se na nju, ostavio i otišao za svojim prijateljima. Bujica uspomena, što ih je izazvalo sjećanje na događaj, koji se zbio prije njezinih nevolja, stvorio je u njoj trenutačnu nelagodnost, da će on, prepoznavši je također, na neki način saznati njezinu povijest. Ali to je prošlo, kad na njemu nije opazila nikakva znaka sjećanja. Promatrajući ga, vidjela je, da je od njihova prvog i jedinog susreta njegovo živahno lice postalo zamišljenije i da je obraslo lijepim mladenačkim brkom i bradom. Brada mu je uz lice bila sasvim svijetla poput slame, a dalje od korijena postajala sve tamnija i prelazila u lijepu smeđu boju. Pod platnenom mljekarskom pregačom nosio je taman baršunast kaputić, prugaste jahaće hlače, dokoljenice i uškrobljenu bijelu košulju. Bez mljekarske opreme nitko ne bi mogao pogoditi što je. Jednakom je vjerojatnošću mogao biti takav nastrani zemljoradnik kao i ratar gospodskog izgleda. Ona je u času razumjela, da je novajlija u mljekarskom poslu, prema vremenu što ga je trebao da pomuze jednu kravu. Međutim su mnoge mljekarice rekle jedna drugoj o njoj: »Kako je dražesna!«, a u glasu im je bilo nešto od iskrene velikodušnosti i divljenja, premda su se upola nadale, da će one, kojima su govorile, izmijeniti njihovu tvrdnju, a to su, ako ćemo pravo, mogle učiniti, jer je dražest bila netočna definicija onoga, što je kod Tesse udaralo u oči. Kad je večernje muzenje bilo dovršeno, vraćali su se bez reda kući, gdje je gospođa Crick, gazdina žena – koja je bila prefina da bi sama muzla i koja je nosila po toplom vremenu debelu suknenu haljinu, jer su mljekarice nosile haljine od kretona – pazila na posude za mlijeko i ostale stvari. Tessa je saznala, da osim nje samo dvije ih tri djevojke spavaju u mljekarstvu; većina je radnica išla svojim kućama. Kod večere nije uopće vidjela onog finijeg mljekara, koji je na onu priču stavio svoju primjedbu i nije se raspitivala o njemu, jer je ostatak večeri bila zauzeta uređivanjem svoga mjesta u spavaonici. Bila je to velika soba nad mljekarstvom, dugačka kojih deset metara; postelje ostalih triju mljekarica bile su u istoj odaji. Bile su to

bujne mlade žene i sve, osim jedne, dosta starije od nje. Kad je došlo vrijeme počinka, Tessa je bila veoma umorna i smjesta je zaspala. Ali jedna od djevojaka, koja je spavala na susjednoj postelji, nije bila tako pospana kao Tessa i silom joj je htjela pripovijedati o različitim pojedinostima gospodarstva, u kojem se upravo zaposlila. Riječi, što ih je djevojka šaptala, miješale su se sa tminom, te su se Tessinu pospanom duhu činile kao da se rađaju u mraku, u kojem plove. – Gospodin Angel Clare – onaj što uči mljekarstvo i svira na harfu – nikada ne razgovara mnogo s nama. On je župnikov sin i suviše je zauzet svojim mislima, da bi zamjećivao djevojke. Gazdin je učenik i izučava sve grane gospodarstva. Negdje drugdje je izučio ovčarstvo, a sad svladava mljekarstvo... Da, on je pravi gospodski sin. Njegov otac je velečasni gospodin Clare iz Emminstera – mnogo milja odavde. – O – čula sam za njega – reče njezina drugarica, sada budna. – Vrlo zdušan svećenik, zar ne? – Da – to je on – kažu, da je najsavjesniji čovjek u čitavom Wessexu – i, čula sam, posljednji od onih starih pobornika jednostavnog bogoslužja, jer sve ovo ovdje je takozvano kićeno. Svi su njegovi sinovi, osim našeg gospodina Clarea, također izučili za svećenike. Tessu u to doba noći nije zanimalo, zašto ovaj gospodin Clare nije izučio za župnika kao njegova braća, i ona ponovo utone u san, a riječi njezine izvjestiteljice dolazile su k njoj zajedno s mirisom sira u susjednom spremištu za sir i odmjerenim kapanjem surutke iz vrećica dolje u prizemlju.

XVIII Angel Clare se ne pomalja iz prošlosti kao potpuno jasna pojava. Ostao nam je u sjećanju samo njegov glas pun poštovanja, dugačak pogled uprtih, zanesenih očiju i pokretnost usta nešto premalenih i prenježno ocrtanih za usta muškarca, premda bi mu se gornja usna od vremena do vremena iznenada čvrsto stegnula, a to je bilo dovoljno, da se ukloni svaka pomisao o njegovoj neodlučnosti. Pa ipak, nešto nestvarno, rastreseno, neodređeno u njegovu držanju i pogledu davalo mu je značaj čovjeka, koji vjerojatno nema veoma određen cilj u svom budućem materijalnom životu, niti se mnogo brine za nj. Međutim, dok je još bio momčić, ljudi su o njemu govorili, da bi mogao učiniti sve, što mu srce zaželi, samo kad bi pokušao. On je bio najmlađi sin svoga oca, siromašnog župnika na drugom kraju predjela, i došao je u talbothaysko mljekarstvo kao učenik na šest mjeseci, pošto je obišao neke druge farme, a svrha mu je bila, da stekne praktičnu vještinu u različitim radovima na gospodarstvu, s konačnim ciljem, da se smjesti ili negdje u kolonijama ili da uzme u najam kakvu domaću farmu, već prema prilikama.

Stupanje u redove poljodjelaca i uzgajača bilo je u životu toga mladog čovjeka korak, koji nije predvidio ni on sam, a ni ostali. Gospodin Clare, senior, kome je prva žena umrla ostavivši mu kćer, oženio se po drugi put u svom životu. Ta mu je gospođa, donekle neočekivano, rodila tri sina, tako da je između Angela, najmlađega, i njegova oca, župnika, tako reći bila praznina od čitave jedne generacije. Od tih dječaka Angel je bio jedini koji nije postigao sveučilišni naslov, premda je on bio jedini između njih, koji je još u ranoj mladosti obećavao, da će se u punoj mjeri pokazati dostojnim akademskog obrazovanja. Neke dvije ili tri godine prije nego što se Angel pojavio na marlottskom plesu, jednoga dana, kad je već bio napustio školu i nastavljao svoje studije kod kuće, u župni ured stiže pošiljka od tamošnjeg knjižara, upravljena na velečasnog Jamesa Clarea. Kad ju je župnik otvorio, vidio je, da je unutra neka knjiga, pa je pročitao nekoliko stranica, a nato je skočio sa stolca i pošao ravno do knjižare s knjigom ispod ruke. – Zašto je ovo poslano meni? – upita on strogim glasom podignuvši svezak. – Bilo je naručeno, gospodine. – Sretan sam, što mogu reći, da tu knjigu nisam naručio ni ja, ni itko od moje obitelji. Knjižar pogleda u knjigu narudžbi. – O, gospodine, knjiga je poslana na krivu adresu – reče on. – Naručio ju je gospodine Angel Clare, pa je trebala biti poslana njemu. Gospodin Claire ustukne kao da su ga pljusnula. Pođe kući blijed i utučen i pozove Angela u svoju radnu sobu. – Pogledaj u tu knjigu, dječače – reče on. – Što ti je poznato o njoj? – Ja sam je naručio – reče Angel jednostavno. – Zašto? – Da je pročitam. – Kako možeš i pomisliti da je čitaš? – Kako mogu? Pa – to je sistem filozofije. Nema moralnijeg, pa čak ni religioznijeg djela, koje bi bilo izdano. – Da – dosta je moralno. To ne mogu zanijekati. Ali religiozno! – i to za tebe, koji namjeravaš biti svećenik božji! – Kad si već spomenuo tu stvar, oče – reče sin sa zabrinutim izrazom na licu – želio bih ti reći jednom zauvijek, da bi mi bilo milije da se ne zaredim. Bojim se, da to ne bih mogao učiniti po svojoj savjesti. Volim crkvu, kao što čovjek voli oca ili majku. Uvijek ću prema njoj gajiti najtopliju ljubav. Nema ustanove, prema čijoj bih historiji osjećao dublje divljenje; ali ne mogu pošteno prihvatiti da budem njezin svećenik, kao što su to moja braća, dok god ona ukraćuje da oslobodi svoj duh od neodržive dogme da teolatrija donosi otkupljenje. Otvorenom i prostodušnom župniku nije nikad palo na pamet, da bi njegov sin, krv njegove krvi, mogao doći na takve misli. Bio je zapanjen, smlavljen,

ubijen. A ako Angel ne namjerava da se zaredi, kakvog ima smisla slati ga u Cambridge? Sveučilište kao korak bilo prema čemu drugom osim zaređenja činilo se tome čovjeku ustaljenih pojmova kao predgovor bez knjige. On je bio čovjek ne samo religiozan, nego i pobožan; čvrsto je vjerovao – ali ne onako, kako tu frazu sada olako upotrebljavaju teološki šarlatani u crkvi i izvan nje, nego u starom, gorljivom smislu evangeličke škole: čovjek, koji je mogao Doista biti uvjeren, Da je vječno i božansko Prije osamnaest stoljeća... Angelov je otac pokušao dokazivanjem, nagovaranjem, zaklinjanjem. – Ne, oče; ne mogu potpisati član četvrti (a kamo li ostale), ako ga uzmem »u doslovnom i gramatičkom smislu«, kako to traži deklaracija, i stoga ne mogu biti župnik kraj ovakva stanja stvari – reče Angel. – Moj je čitav instinkt u religijskim stvarima usmjeren prema rekonstrukciji; da citiram tvoju omiljelu Epistulu Židovima, »da se ukloni ono, što je uzdrmano, kao i ono, što je načinjeno, da bi mogle ostati one stvari, koje se ne mogu uzdrmati.« Njegov je otac bio tako duboko rastužen, da je Angelu bilo upravo bolno gledati ga. – Kakva ima smisla, da tvoja majka i ja štedimo i uskraćujemo sebi, da bismo tebi dali univerzitetsko obrazovanje, ako se ono neće upoitrebiti na čast i slavu božju? – ponovi njegov otac. – Pa, zato, oče, da se upotrebi na čast i slavu čovjeka. Možda bi Angel, da je ustrajao, otišao u Cambridge kao i njegova braća. Ali župnikov nazor, da je to sijelo znanosti jedino odskočni kamen do zaređenja, bio je upravo obiteljska tradicija; i ta je misao bila tako ukorijenjena u njegovu duhu, da se ustrajnost počela činiti osjetljivom sinu poput namjere da zloupotrebi povjerenje i učini nažao pobožnim članovima kuće, koji su morali, a i sada još moraju, kako je to otac natuknuo, silno štedjeti, kako bi proveli jedinstven plan odgoja za sva tri mladića. – Ja ću se proći i bez Cambridgea – reče konačno Angel. – Osjećam, da nemam prava da u ovim prilikama idem onamo. Nije trebalo dugo, da se pokažu rezultati te odlučne debate. Proveo je godine i godine u nesređenom učenju, pothvatima i razmišljanju; počeo je pokazivati znatnu ravnodušnost prema duševnim formama i zakonima. Sve više je stao prezirati materijalno razlikovanje po položaju ili bogatstvu. Čak mu nisu prijale ni »stare dobre porodice« (da upotrebimo frazu tamošnjeg pokojnog uglednika), ukoliko njihovi predstavnici nisu imali u sebi dobrih novih odluka. Kad je otišao da živi u Londonu, da vidi kakav je svijet, a i s namjerom, da se tamo bavi kakvim poslom ili trgovinom, kao za ravnotežu njegovim strogim

nazorima, izgubio je pamet i gotovo pao u zamku žene mnogo starije od sebe, ali je na sreću izmaknuo, a da mu to iskustvo nije nanijelo mnogo zla. Rana povezanost sa seoskom samoćom razvila je u njemu nepobjedivu i gotovo nerazumnu odvratnost prema modernom gradskom životu, te mu je onemogućila uspjehe, kakvima se mogao nadati, da ga je slijedio kakav svjetski poziv u nepovredivosti duhovnoga. Ali nešto se moralo učiniti; potratio je mnogo korisnih godina; i, kako je imao znanca, koji je kretao u novi, uspješni život kao kolonijski farmer, Angelu je palo na pamet, da bi to mogao biti putokaz u pravom smjeru. Gospodarstvo, bilo u kolonijama, Americi ili kod kuće – na svaki način gospodarstvo, pošto se dobro spremi za taj posao savjesnim učenjem – to je bio poziv, koji će mu vjerojatno osigurati neovisnost, a da neće morati da žrtvuje ono, što je cijenio čak i više nego materijalnu sigurnost - intelektualnu slobodu. I tako nalazimo tu Angela Clarea u dvadeset šestoj godini u Talbothaysu kao učenika u stočarstvu i, budući da u blizini nije bilo nikakve kuće, gdje bi mogao dobiti udoban stan, također kao stanara kod vlasnika mljekarstva. Njegova je soba bila vrlo prostran tavan, koji se protezao po čitavoj dužini mljekarstva. U nju se moglo popeti samo ljestvama iz spremišta za sir i bila je dugo vremena zatvorena, dok nije došao on i izabrao je kao svoje sklonište. Tu je Clare imao mnogo prostora, i mljekari su ga mogli često čuti kako hoda gore dolje po sobi, kad su već ukućani pošli na počinak. Jedan dio sobe je bio odijeljen zastorom, iza kojega je bio njegov krevet, a ostali dio bio je namješten kao priprosta soba za boravak. Isprva se cijelo vrijeme zadržavao gore u sobi, mnogo je čitao i prebirao na staroj harfi, koju je kupio na nekoj rasprodaji, pa je znao govoriti, kad je bio tmurno raspoložen, da će njome možda jednoga dana morati zarađivati na ulici kruh. Ali uskoro mu je bilo milije proučavati čovječju narav na taj način, da je uzimao svoje obroke dolje u zajedničkoj blagovaonici-kuhinji, s vlasnikom i njegovom ženom, djevojkama i muškarcima, koji su svi zajedno sačinjavali živahan skup; jer, iako je samo nekoliko radnika i radnica spavalo u mljekarstvu, dosta se njih hranilo zajedno s porodicom. Što je Clare dulje boravio tu, to je manje prigovora nalazio njihovu društvu i to mu se više sviđalo, da s njima podjednako podijeli stan. Zapravo, na svoje veliko iznenađenje, on je doista uživao u njihovu društvu. Konvencionalni seljaci – personificirani u bijednoj figuri poznatoj pod imenom »kmet« – netragom su iščezli nakon nekoliko dana boravka. Gledajući ih izbliza, nije mogao vidjeti kmeta. Istina, ispočetka, dok je još Clareov duh bio pun svježih utisaka iz drukčijeg društva, ti su mu se prijatelji, s kojima je sada drugovao, činili donekle neobični. Sjesti kao ravnopravan član mljekarova kućanstva u početku mu se činilo nedstojnim postupkom. Njihove su mu se misli, navike, okolina, činile natražnima i besmislenima. Ali živeći tamo, iz dana u dan, pronicavi je gost postao svijestan novih vidika u čitavom prizoru. Raznolikost je nadomjestila jednoličnost, a da se nije zbila nikakva objektivna promjena. Njegov domaćin i njegovi ukućani, njegovi muškarci i djevojke, kad

ih je Clare izbliže upoznao, počeše se razlikovati jedni od drugih kao u nekom kemičkom procesu. Pala mu je na pamet Pascalova misao: » À mesure qu’on à plus d’esprit, on trouve qu’il y à plus d’hommes originauxq Les gens du commun ne trouvent pas de différence entre les hommes.«6 Tipični i nepromjenljivi kmet je prestao postojati. On se pretvorio u mnogo različitih ljudskih stvorenja – bića s mnogo različitih duhova, bića s nebrojenim razlikama; neka su bila sretna, mnogo vedra, nekoliko njuh potišteno, tu i tamo po koji bistar čak do genijalnosti, gdjekoji glup, drugi opet razuzdan ili pak strogo ćudoredan; neki su bili miltoinski nečujni, drugi su nosili u sebi cromwellsku energiju; on se pretvorio u ljude, koji su imali vlastito mišljenje jedan o drugome, kao što je i on imao o svojim prijateljima, koji su mogli shvatiti ili osuđivati jedan drugoga, zabavljati se ili žalostiti proučavajući međusobne slabosti ili mane; u ljude, od kojih je svaki pojedini išao na svoj lični način putem do hladne smrti. Neočekivano je zavolio život na svježem zraku zbog samoga tog života i onoga što on donosi sobom, bez obzira na važnost takvog života za zvanje, koje je sebi odabrao. S obzirom na svoj položaj on se čudesno oslobodio kronične melankolije, koja zahvaća civilizirane rase, kad im stane opadati vjera u blagotvornu providnost. Po prvi puta u posljednjih nekoliko godina mogao je čitati po svojoj miloj volji bez određenog cilja da uči za neko zvanje, jer onih nekoliko knjiga o poljodjelstvu, za koje je držao, da je potrebno da ih prouči, oduzimalo mu je tek nešto vremena. Odviknuo se starih asocijacija i vidio je u životu i čovječanstvu nešto novo. K tome se izbliza upoznao s pojavama, koje je prije tek nejasno poznavao – s godišnjim dobima u njihovim raspoloženjima, jutrom i večerom, noću i podnevom, s vjetrovima u njihovim različitim ćudima, drvećem, vodom i maglom, sjenama i tišinom, i s glasovima neživih stvari. Rana su jutra bila još prilično svježa, pa je vatra u velikoj sobi, gdje su doručkovali, bila sasvim ugodna; po naredbi gospođe Crick, koja je držala, da je on prefin da se miješa s onima za stolom, Angel Clare je obično sjedio za vrijeme jela u kutu kraj otvorenog kamina, a šalicu, tanjirić i tanjir bi mu stavili na izbočenu daščicu, koja mu je bila uz lakat. Svijetlo, što je ulazilo kroz visoki, široki prozor njemu nasuprot i obasjavalo njegov zakutak, uz pomoć još jedno svijetla, hladno plavoga, koje je dopiralo kroz dimnjak, omogućivalo mu je da tamo udobno čita, kad god je za to bio raspoložen. Između Clarea i prozora bio je stol, za kojim su sjedili njegovi drugovi, kojih su se profili pri žvakanju oštro odražavali na staklima prozora, a po strani su bila vrata u redovima, do vrha pune jutarnjeg mlijeka. Na drugom se kraju mogao vidjeti velik stroj za pravljenje maslaca, kako se vrti, i čuti njegovo lupkanje – a njegova se pokretna snaga mogla vidjeti kroz prozor u obliku neraspoloženog konja, koji je hodao uokrug, a tjerao ga je dječak. Prošlo je nekoliko dana od Tessina dolaska, a Clare, sjedeći zamišljeno i čitajući kakvu knjigu, mjesečnik ili note, koje su 6

Što čovjek ima više duha, to on nalazi više originalnih ljudi. Obični svijet ne vidi razlike među ljudima. (Nap. prev.)

upravo stigle poštom, nije gotovo ni zamijetio, da je ona kod stola. Govorila je tako malo, a ostale djevojke tako mnogo, da mu se nije pričinilo, da u tom brbljanju ima neki novi glas, a on je uvijek običavao zanemarivati pojedinosti vanjskog izgleda za volju opće impresije. Međutim, jednoga dana, dok je studirao neke note i s pomoću mašte u glavi slušao napjev, zapadne u neku tupost, a note mu se skotrljaju na ognjište. Promatrao je cjepanice na vatri, iz kojih se, titrajući na vrhu, izdizao jedan plamičak u posljednjim drhtajima nakon pečenja i kuhanja doručka, te se činilo kao da poskakuje po taktu njegove unutrašnje arije; promatrao je i dvije kuke u dimnjaku, koje su mlohavo visjele sa grede ili prečke, načičkane čađom, koja je treperila po istoj melodiji; i napola prazan kotao, koji je plačljivo cvilio u pratnji. Razgovor se kod stola pomiješao s fantastičnim orkestrom, a onda mu pade na pamet »Kako mekan glas ima jedna od tih mljekarica! Mislim, da je to ta nova.« Clare se okrene, da je vidi. Sjedila je s ostalima. Ona nije gledala prema njemu. Zapravo su, zbog njegove duge šutnje, gotovo i zaboravili, da je on u sobi. – Za duhove ne mogu ništa reći – govorila je ona – ali sigurno znam, da možemo učiniti, da nam duša iziđe iz tijela, a ipak biti na životu. Vlasnik se, punih usta, okrene prema njoj, a oči su mu bile pune ozbiljne radoznalosti. Veliki nož i vilicu (jer ovdje je doručak bio u pravom smislu riječi doručak) ustobočio je okomito na stol, kao donji dio vješala. – Što – zar zbilja? Ma je li to istina, djevojčice? upita on. – Najlakši način, da osjetite, ako vam duša odlazi – nastavi Tessa, jest da legnete noću u travu i gledate ravno gore u koju veliku, sjajnu zvijezdu; i, čvrsto se prenesavši duhom na nju, uskoro ćete osjetiti, da ste stotine i stotine milja daleko od svoga tijela, pa vam se čini, da vam ono uopće ne treba. Gazda skine svoj oštri pogled s Tesse i uperi ga na svoju ženu. – Slušaj, Christianna, to je čudna stvar – a? Kad pomislim, kolike li sam se milje proskitao po zvjezdanim noćima u ovih trideset godina, udvarajući se, trgujući, ili trčeći po liječnika, ili po dadilju, a ipak, sve dosada nisam ni slutio o tome ili osjetio, da mi se duša podigla ma i za jedan palac iznad ovratnika košulje. Kako je na nju bila uperena opća pažnja, pa i pažnja gazdina učenika, Tessa je poorvenjela i, dodavši kao usput, da je to samo njezina fantazija, nastavi doručkovati. Clare ju je i dalje promatrao. Ona uskoro prestade jesti i, svijesna, da je Clare gleda, počne kažiprstom po stolnjaku risati neke imaginarne crteže, sva zbunjena, kao domaća životinja, kad opazi, da je promatraju. – Kako li je svježa i djevičanska kći prirode ta mljekarica! – reče sam za se. A onda mu se pričini kao da u njoj otkriva nešto poznato, nešto što ga prenosi natrag u veselu i lakoumnu prošlost, u vrijeme prije nego što mu je potreba razmišljanja provukla nebo oblacima. Zaključi, da ju je već prije vidio; gdje, to nije znao reći. Sigurno ju je slučajno sreo negdje na svojim lutanjima po

zemlji, i nije baš bio jako radoznao, gdje. Ali to je bilo dovoljno da ga ponuka, da Tessi dade prvenstvo pred ostalim dražesnim mljekaricama, kad je razmišljao o ženama, što su ga okruživale.

XIX Krave su se općenito muzle onako, kako su dolazile, bez plana ili izbora. Ali neke krave pokazuju sklonost prema stanovitim rukama, pa u toj svojoj sklonosti idu tako daleko, da uopće neće da stoje, osim kod svoje izabranice, a kabao koga drugoga bez uvijanja će jednostavno prevrnuti nogom. Pravilo mljekara Cricka bilo je, da ide za tim, da neprestanim izmjenjivanjem slomi tu pristranost i averziju, jer je drukčije, u slučaju da mu je koji mljekar ili mljekarica otišao s mljekarstva, zapao u nepriliku. Međutim, lične želje mljekarica bile su suprotne mljekarovu pravilu, jer time, što je svaka od tih djevojaka svakog dana odabirala osam ili deset krava, na koje se bila navikla, ona je svoj rad na njihovu podašnom vimenu učinila nevjerojatno ugodnim i lakim. Tessa je, kao i njezine drugarice, ubrzo otkrila, koje krave vole njezin način muzenja, a, kako su joj prsti postali meki od dugog kućnog zatočenja, kojemu se ona od vremena do vremena podvrgavala posljednjih dviju triju godina, ona bi s veseljem udovoljavala muzarama u tom pogledu. Od svih devedeset i pet bilo ih je posebno osam, koje su se njoj dale musti s takvom spremnošću, da je mogla obavljati taj posao samim dodirom prstiju. To su bile Trbuša, Lijepa, Plemenka, Plavuša, Stara, Mlada, Reduša i Mukalica. Znajući, međutim, za gazdinu želju, ona je nastojala da savjesno muze krave onako kako dođu, izuzevši one, koje su se vrlo često muzle i za koje još nije bila dosta spretna. Ali ona uskoro otkrije čudno slaganje između naoko slučajnog poređaja krava i vlastitih želja, dok nije osjetila, da njihov poredak ne može biti posljedica slučaja. U posljednje joj je vrijeme gazdin učenik pomagao kod dotjerivanja krava, a kod petog ili šestog puta, naslonjena na kravu ona okrene prema njemu oči pune pitanja i okrivljivanja. – Gospodine Clare, vi ste mi dotjerali ove krave! – reče ona zacrvenjevši se; i bacivši na nj tu optužbu, jedva vidljivi smiješak joj i protiv njezine volje nježno nadigne gornju usnicu, tako da su joj se pokazali vršci zubiju, pri čemu joj je donja usnica ostala strogo nepomična. – Pa to je svejedno – reče on. Vi ćete ostati ovdje, pa ćete ih uvijek musti. – Mislite li? Ja se nadam, da hoću! Ali nisam sigurna. Kasnije se ljutila na samu sebe misleći, da je on možda, ne znajući za ozbiljne razloge, koji su je ponukali na tu samoću, krivo razumio njezine riječi. Ona je s njim razgovarala tako ozbiljno, kao da je njegova prisutnost u neku ruku odlučan faktor u njezinoj želji. Njezina je nelagodnost bila tolika, da je

uveče, kad je muzenje bilo dovršeno, šetala sama u vrtu i neprestano žalila, što mu je pokazala, da je zamijetila njegovu pažnju. Bilo je izrazito ljetno veče u lipnju. Zrak je bio u tako savršenoj ravnoteži i tako proziran, da se činilo, da mrtve stvari posjeduju dva ili tri osjetila, ako ne i pet. Nije bilo razlike između bliskog i dalekog, i čovjek se, prisluškujući, osjećao blizu svemu, dokle je oko sezalo. Tišina je na nju djelovala kao nešto, što doista postoji kao stvar, a ne samo kao obična nestašica buke. Prekidalo ju je monotono udaranje po žicama. Tessa je već i prije čula te tonove na tavanu iznad sebe. Potmuli, ispod glasa, stiješnjeni svojim zatočenjem, nisu joj se nikada sviđali kao sada, kad su plovili u tihi zrak smiono kao da su sa sebe zbacili odjeću. Govoreći apsolutno, i instrument i izvedba bijahu bijedni; ali sve je relativno, i Tessa se, slušajući kao očarana ptica, nije mogla maknuti s mjesta. Ni ne pomišljajući da ode, ona se približi sviraču, skrivajući se iza živice, da se ne bi dosjetio njezinoj prisutnosti. Rub vrta, gdje se Tessa nalazila, nije već nekoliko godina bio obrađivan, pa je sada bio vlažan i zarastao sočnom travom, koja je na dodir sipala oblake peluda oko sebe, i visokim rascvjetanim korovom, koji je širio oko sebe težak zadah – korovom, čiji su crveni, žuti i purpurni tonovi sačinjavali niz boja blistavih kao kod njegovana cvijeća. Išla je kradomice poput mačke kroz to obilje raslinja. Za suknju joj se hvatala kukavičja pljuvačka, pod nogama su joj pucketali puževi, ruke je uprljala mliječnim sokom korova i sluzju balavnjaka, a gole je podlaktice zamazala ljepljivim krvavim ušencima, koji su, iako snježnobijeli na stablima jabuka, proizveli crvene mrlje na njezinoj koži; tako se ona sasvim približila Clareu, a da je on još nije bio opazio. Tessa nije bila svijesna ni vremena ni prostora. Uzdignuće, koje je ona opisala, da se može proizvesti po volji gledanjem u zvijezdu, došlo je sada bez ikakva njezina sudjelovanja; podrhtavala je pod tankim zvucima stare harfe, i njezini su akordi prolazili kroz nju poput daška vjetra tjerajući joj suze na oči. Lebdeći pelud kao da su bile njegove note, koje su postale vidljive, a vlaga bilja plač osjećajnog vrta. Iako se već približavala noć, cvjetovi korova teška mirisa isticahu se jasnim bojama kao da neće da se zatvore zbog napetog slučaja, a valovi boje isprepletali su se s valovima zvuka. Svijetlo, koje je još sjalo, dolazilo je uglavnom iz velikog otvora u gomili oblaka na zapadu; činilo se kao komadić dana, koji je slučajno zaostao, dok se posvuda spustio suton. On dovrši svoju tugaljivu melodiju, vrlo jednostavan napjev, koji nije tražio veliku vještinu; a ona je čekala misleći, da će možda početi drugu. Ali, kako mu je bilo dosta sviranja, on nasumce obiđe ogradu i stade hodati iza nje, Tessa se, užarenih obraza, kradomice makne, kao da se gotovo i nije maknula. Angel, međutim, spazi njezinu svijetlu ljetnu haljinu i oslovi je, a tihi mu je glas dopro do nje, premda je bila dosta udaljena. – Što vas nagoni, Tesso, da tako bježite? – reče on. Zar se bojite? – O, ne, gospodine... ne vani. Pogotovo ne sada, kad opadaju latice jabučnih cvjetova i sve je tako zeleno.

– A u sobi vas je strah – zar ne? – Pa – jest, gospodine. – Čega? – Ne bih znala reći. – Bojite se, da se ne bi ukiselilo mlijeko? – Ne. – Bojite se života uopće? – Da, gospodine. – O, ja isto tako, i to vrlo često. Ne mislite li, da je to natezanje sa životom prilično teško? – Pa, kad već tako kažete, jest. – Pa ipak, ne bih očekivao, da će mlada djevojka kao vi već sada gledati tako na život. Kako to? Ona oklijevajući prešuti odgovor. – Hajde, Tesso, recite mi u povjerenju. Ona je mislila, da ju je pitao, kakvo je njezino gledanje na stvari, pa odgovori bojažljivo: – Drveće ima ispitljive oči, zar ne? – to jest, čini se kao da ima. A rijeka kaže: »Što me mučite svojim pogledima?« I vama se čini, da vidite svu silu sutrašnjih dana, poređanih u jednom redu. Prvi je najveći i najjasniji, a ostali bivaju sve manji i manji, što su dalje od vas; ali svi su oni, čini se, divlji i okrutni, i kao da kažu: »Dolazim! Čuvaj me se! Čuvaj me se!... Ali vi, gospodine, možete izazvati sanje svojom glazbom i odagnati sva ta strašna priviđenja! On se iznenadio videći, da ta mlada žena, obična mljekarica, ima u sebi nešto rijetko, na čemu joj njezine drugarice možda zavide; nosi u sebi tako tužne misli. Ona je izražavala svojim domaćim jezikom, uz malu pomoć svoga šestorazrednog školovanja, osjećaje, koji bi se gotovo mogli nazvati osjećajima stoljeća – bolešću modernizma. Ta ga je pojava manje iznenadila, kad je pomislio, da je ono, što se zove napredne ideje, zapravo većinom najnoviji način definiranja ili precizniji izraz riječima, koje se svršavaju na -ogija i -izam, za osjećaje, koje muškarci i žene već stoljećima nejasno naslućuju. Pa ipak je bilo čudno, da je ona došla do njih još tako mlada; više nego čudno; bilo je to snažno, zanimljivo, patetično. Ne pogađajući razlog, nije bilo ničega, što bi ga podsjetilo, da je iskustvo vrijedno po svojoj intenzivnosti, a ne po trajanju. Tessina prolazna tjelesna nevolja bila je njezina duševna žetva. Tessa opet nije mogla razumjeti, kako to, da čovjek iz svećeničke obitelji i dobra odgoja, kome ni fizički nema prigovora, smatra za nesreću to, što je živ. Ona, nesretna hodočasnica, ima za to dobar razlog. Ali kako je taj divni i pjesnički čovjek mogao uopće da se spusti u Dolinu Poniženja, kako je mogao da osjeti isto što i Job, čovjek iz zemlje Uza – kao što je ona osjećala prije dvijetri godine: »Ah, što bih htio, da sam već udavljen! Volio bih smrt, nego kosti ove! Mrzim ih... Ta neću dovijeka živjeti«.

Istina, on je sada izvan svoje klase. Ali ona je znala, da on, poput Petra Velikoga u brodogradilištu, proučava ono, što želi naučiti. On ne muze krave, jer ih mora musti, nego zato jer uči kako će postati bogat i napredan mljekar, zemljoposjednik, poljoprivrednik i uzgajač stoke. On će postati američki ili australski Abraham i poput vlastodršca upravljati svojim stadima i krdima, pjegavima i prugastima, svojim slugama i sluškinjama. Katkada joj se, međutim, činilo nerazjašnjivim, da je on – izrazito književan, glazben, misaon, mlad čovjek – svojevoljno odabrao da postane farmer, a ne svećenik kao njegov otac i braća. I tako, ne saznavši rješenje tajne drugoga, bili su oboje pred zagonetkom zbog onoga, što je jedno drugom otkrilo, pa su čekali da saznaju još nešto o karakteru i naravi drugoga, ne pokušavajući da jedno drugome potajno istražuju prošlost. Svaki dan, svaki sat otkrivao mu je još po koju crticu njezine naravi, a isto tako i njoj njegove. Tessa je pokušavala povučeno živjeti, ali nije ni slutila, kolika je snaga njezine vitalnosti. Isprva se činilo, da Tessa vidi u Angelu Clareu samo inteligenciju, a ne čovjeka. Ona ga je kao takvoga uspoređivala sa sobom; i kod svakog otkrića preobilja njegove prosvijetljenosti, udaljenosti između njezine skromne duševne razine i njegove neizmjerne, andske visine, ona bi postajala potištena, obeshrabrena i nemoćna da uopće išta dalje poduzima. Jednoga dana on zamijeti njezinu potištenost, kad joj je usput spomenuo nešto o pastoralnom životu u staroj Grčkoj. Dok je on govorio, ona je po obali brala cvatove kozlaca: nazvane »gospoda i gospođe«. – Što vam je, da najednom izgledate tako potišteno? – upita on. – Ah, to se tiče samo mene – reče ona s jedva vidljivim tužnim smiješkom te počne nervozno čupkati jednu »gospođu«. – Palo mi je na pamet, što je moglo biti od mene! Čini se, da je moj život promašen, jer nisam imala mogućnosti! Kad vidim, koliko vi znate, koliko ste čitali, i vidjeli, i razmišljali, onda osjećam, kakva sam ništica! Ja sam kao ona jadna kraljica od Sabe iz biblije. U meni nema ništa više duha nego u njoj. – Zaboga, nemojte se time mučiti! Pa – reče on s oduševljenjem – ja bih se neobično veselio, draga Tesso, kad bih vam mogao pomoći u povijesti ili u bilo čemu drugom, što biste htjeli učiti... – Opet »gospođa« – prekine ga ona, pružajući prema njemu očupani cvat. – Što? – Htjela sam reći, da ima više gospođa nego gospode, kad im počnete čupati latice. – Pustite sada gospođe i gospodu. Da li biste se htjeli prihvatiti učenja – povijesti, na primjer? – Katkad imam osjećaj, da ne želim znati ništa više o tome, nego što znam. – Zašto ne?

– Jer kakvog ima smisla učiti, da sam tek jedna od mnogih; saznati, da je u nekoj staroj knjizi opisan netko upravo kao ja, i znati, da ću samo odigrati njezinu ulogu; to me žalosti, i to je sve. Najbolje je ne sjećati se, da su vam priroda i vaši prošli čini isti kao tolikih tisuća i tisuća, i da će vam budući život biti jednak životu tisuća i tisuća. – Što, dakle vi doista ne želite ništa učiti? – Ne bih imala ništa protiv da učim zašto – zašto sunce sja jednako na pravedne i nepravedne – odgovori ona s neznatnim drhtajem u glasu. – Ali to mi knjige neće reći. – Tesso, stidite se zbog takve gorčine! Naravno, on je govorio samo iz konvencionalnog osjećaja dužnosti, jer je tu vrstu čuđenja poznavao već u prošlim danima. I gledajući ta neizvježbana usta i usnice, pomislio je, da je takva kći zemlje mogla taj osjećaj naučiti samo od drugih. Čupkala je i dalje »gospodu i gospođe«, a Clare, pošto je neko vrijeme promatrao valoviti zavoj njezinih trepavica, koje bi, kad je spustila pogled, klonule na mekano joj lice, postajkujući ode. Kad je on otišao, ona je neko vrijeme stajala čupkajući zamišljeno posljednji cvat; a onda ga, probudivši se iz svoga sanjarenja, nestrpljivo baci na zemlju zajedno s ostalim mnoštvom divnoga cvijeća, u nastupu nezadovoljstva sa samom sobom zbog svoje neozbiljnosti, i sa sve toplijim osjećajem u dubini svoga srca. Za kako glupu je on mora smatrati! U nastupu neodoljive želje, da bi stekla njegovo dobro mišljenje, sjetila se onoga, što je u posljednje vrijeme nastojala zaboraviti, jer su posljedice toga bile tako neugodne – istovetnosti svoje obitelji s viteškim d’Urbervillima. Ma kako jalov bio taj nadimak, ma kako porazno bilo njegovo otkriće u mnogom pogledu za nju možda bi gospodin Clare, kao gospodin i proučavatelj povijesti, osjetio dovoljno poštovanja prema njoj,da zaboravi njezino djetinjasto vladanje s »gospodom i gospođama«, kad bi saznao, da ljudi u purbeckskom mramoru i alabastru kingsbereske crkve doista predstavljaju njezine izravne pređe; da ona nije lažni d’Urberville, načinjen od novaca i ambicija kao oni u Trantridgeu, nego pravi d’Urberville do u srž. Ali, prije nego što su usudila to otkriti, Tessa se u sumnji indirektno obratila vlasniku radi eventualnog učinka na gospodina Clarea, i upitala ga, da li gospodin Clare gaji veliko poštovanje prema starim obiteljima toga kraja, koje su izgubile sav svoj novac i zemlju. – Gospodin Clare je jedan od najbuntovnijih mladića, koje ste ikada sreli – reče gazda zagrijano – sasvim drukčiji, nego ostali u njegovoj obitelji; i ako ima išta, što on mrzi više od čega drugoga, to je pomisao na te, takozvane, stare obitelji. On kaže, da je samo po sebi jasno, da su stare obitelji u prošlosti izvršile svoj posao i sada više u njima ne može biti ništa. Tu su Billeti, Drenkhardi, Greyi, St. Quintini, Hardyji i Gouldi, koji su posjedovali zemlju u ovoj dolini na milje daljine; sada bi ih sve mogli kupiti za gotovo ništa. Pa, evo, tu ova naša mala Retty Priddle, znate je, ona je jedina od Pridellesovih – stare obitelji, što je posjedovala svu silu zemlje tamo kod King’s-Hintocka, koja je sada vlasništvo grofa od Wessexa, prije nego što se za grofa od Wessexa i za njegove uopće i

znalo. E, dakle, to vam je gospodin Clare saznao i nekoliko je dana ismjehivao jadnu djevojku. »Ah!« govorio je njoj, »nikad od vas dobra mljekarica. Sve je vaše umijeće istrošeno prije stotinu godina u Palestini, i vi morate sada ležati na ugaru tisuću godina, da skupite nove snage za nova djela!« Neki dan dođe ovamo neki dječak, da potraži posla, i reče, da se zove Matt, a, kad ga upitasmo za prezime, reče, da nije nikada čuo, da je imao prezime. Kad ga zapitasmo, zašto, on odgovori, da misli, da mu obitelj nije dosta stara. »A, ti si dečko, kakvog trebamo!« reče mu gospodin Clare, skočivši i rukujući se s njim; »polažem u te velike nade!« I dade mu pola krune. O ne! On ne može probaviti te stare obitelji. Pošto je čula tu karikaturu Clareova mišljenja, jadna je Tessa bila sretna, što mu u času slabosti nije rekla ni jedne riječi o svojoj obitelji – premda je bila tako neobično stara, da je gotovo obišla cijelu kružnicu i opet postala nova. Osim toga, druga mljekarica nije u tom pogledu ništa lošija od nje, kako se činilo. Šutjela je o d’urbervillskoj grobnici do Osvajačevu vitezu, čije je ime nosila. Uvid, koji joj se sada pružio u Clareov karakter, dao joj je naslutiti, da je ona stekla njegovo zanimanje poglavito zato, što je po njegovu mišljenju od mlade, netradicionalne loze.

XX Godišnje se doba razvijalo i sazrijevalo. Još jedna godina sa svojim prinosima cvijeća, lišća, slavuja, drozdova, zeba i kratkovjekih stvorenja. Svi su oni zauzeli svoja mjesta tamo, gdje su, još prije godinu dana, stajali drugi na njihovu mjestu, a sada su bih samo klice i neorganske čestice. Zrake sunca na izlazu izvlačile su pupove i protezale ih u dugačke stabljike, stvarale sok u tihim strujama, otvarale latice i isisavale mirise u nevidljivim mlazovima i disanjima. Ukućani mljekara Cricka živjeli su udobno, mirno, pa čak i veselo. Njihov je položaj možda bio najsretniji od svih na društvenoj ljestvici, jer su bili iznad crte, gdje svršava nestašica, a ispod crte, gdje udobnosti počinju kvariti prirodne osjećaje, a pritisak otrcane mode dovodi pak do toga, da ono što je dovoljno postaje premalo. Tako je prolazilo cvatuće doba, kad se čini, da je drveće ono jedino, za čim se teži u prirodi. Tessa i Clare su se nesvijesno međusobno proučavali neprestano držeći ravnotežu na rubu strasti, a ipak, očito, kloneći je se. Cijelo su se vrijeme jedno drugom približavali po mekom neodoljivom zakonu, jednako pouzdano kao dva potoka u jednoj dolini. Tessa nije nikada u svom nedavnom životu bila tako sretna kao sada, a vjerojatno nikada više i neće biti opet tako sretna. Ona je, u prvom redu, i fizički i duševno pristajala u tu svoju novu okolinu. Mladica, koja je pustila korijenje u otrovni sloj na mjestu, gdje je posađena, presađena je na dublje tlo. K tome su

ona, a i Clare, zasad još stajali na prijepornom tlu između sviđanja i ljubavi; nisu još bili ušli u dubinu, niti je počelo razmišljanje s nespretnim pitanjem: »Kamo me smjera odnijeti ta nova struja? Što to znači za moju budućnost? Kako se to odnosi prema mojoj prošlosti?« Tessa je zasada još bila za Angela Clarea najobičnija prolazna pojava – ružičasta prikaza, koja donosi toplinu i koja je upravo stekla oznaku ustrajnosti u njegovoj svijesti. I tako je on dopuštao svome duhu, da se zabavi njome, držeći, da je njegovo zanimanje za nju samo fiziološko proučavanje izvanredno novog, svježeg i zanimljivog primjerka ženskog svijeta. Neprestano su se sastajali; to je bilo jače od njih. Svakodnevno su se sastajali u onom čudnom i svečanom razdoblju, jutarnjem sumraku, u ljubičastoj i ružičastoj zori; jer ovdje je bilo potrebno ustajati rano, tako jako rano. Muzenje se obavljalo zarana; a prije muzenja je dolazilo obiranje vrhnja, koje je počinjalo odmah iza tri sata. Obično je jedno ili drugo od njih zapala dužnost da probude ostale, a prvoga bi probudila budilica; kako je Tessa bila ona, koja je došla na farmu posljednja, i kako se uskoro saznalo, da se u nju mogu pouzdati, da neće prespavati zvono budilice kao neki drugi, ta je dužnost buđenja najčešće zapala nju. Čim bi tri sata odbilo i zazvrnđalo, ona bi izišla iz svoje sobe i potrčala do gazdinih vrata, a onda bi se po ljestvama uspela do Angelove spavaonice i zovnula ga glasnim šaptom. Zatim bi probudila svoje drugarice. Dok bi se Tessa obukla, Clare je već bio dolje na vlažnom zraku. Ostale mljekarice i gazda obično su sebi dopustili da još malo proleškare u postelji, pa su se pojavili tek četvrt sata kasnije. Sivi polutonovi praskozorja nisu sivi polutonovi sutona, premda im je nijansa možda ista. U sutonu jutra čini se, da je svijetlo aktivno, tama pasivna; u sumraku predvečerja je aktivna i sve jača tama, a svijetlo se pospano povlači. Kako je to bivalo često – a vjerojatno ne uvijek slučajno – da su njih dvoje bili prve dvije osobe, koje su bile na nogama u mljekarstvu, njima se samima činilo, da su prve osobe na čitavom svijetu. U prvim danima svoga boravka ovdje Tessa nije obirala vrhnje, nego je odmah nakon ustajanja izlazila napolje, gdje bi je on obično čekao, Spektralno, napola složeno, vodenasto svijetlo, koje je prožimalo otvorenu livadu, davalo im je osjećaj osamljenosti, kao da su Adam i Eva. U tom mutnom, početnom stadiju dana Clareu se činilo, da Tessa pokazuje neku dostojanstvenu duševnu i tjelesnu veličinu, neku gotovo vladarsku snagu, možda zato, jer je znao, da nije vjerojatno, da bi se u to neobično vrijeme mogla u njegovu vidokrugu pojaviti žena tako krasnih osobina kao ona, kakvih je, bio je uvjeren, malo u cijeloj Engleskoj. Lijepe žene obično spavaju u ljetnu zoru. Ona je bila tu, uza nj, a ostale ne postoje. Ispremiješana čudna polutama, po kojoj su zajedno hodali do mjesta, gdje su ležale krave, često ga je navodila na misao o satu Uskrsnuća. Nije mnogo mislio na to, da bi uza nj mogla biti Magdalena. Dok je sav kraj bio u neodređenom osvjetljenju, lice njegove pratilice, koje je bilo centar njegovih pogleda, izdižući se iznad sloja maglice, činilo se kao da ima na sebi neki fosforni sjaj. Izgledala je bestjelesno, kao neka oslobođena duša. Uistinu,

njezino je lice, iako se nije činilo tako, primalo na se hladni odsjev dana sa sjeveroistoka; a njegovo lice, premda on o tom nije razmišljao, činilo se njoj isto takvo. U to vrijeme, kao što je već rečeno, ona ga se najjače doimala. Ona više nije bila mljekarica, nego samo sanjarsko biće žene – čitav ženski rod skupljen u jednom karakterističnom liku. Zvao ju je Artemidom, Demetrom i drugim fantastičnim imenima, pomalo je izazivajući a ona to nije voljela, jer ih nije razumjela. – Zovite me Tessa – rekla bi mu ne gledajući ga; i on ju je zvao. A onda bi postalo svjetlije, te bi njezine crte bivale jednostavno ženske; promijenile bi se od crta božanstva, koje dijeli blagoslov, u crte bića, koje žudi za njim. U te bi se neuobičajene sate oni mogli sasvim približiti vodenim pticama. Dolazile bi čaplje, s velikom, smionom bukom, kao da otvaraju vrata i kapke, iz krošnji nasada, u kojima su boravile na rubu livade; ili, ako bi već bile tamo, jedva bi se suzdržavale da ostanu u vodi, dok je ovo dvoje prolazilo, i promatrale ih pomičući glavu okolo naokolo u sporim, vodoravnim, apatičnim krugovima, kao pomicanje lutaka na satu. Onda su mogli vidjeti blijede ljetne magle u slojevima, vunenaste, jednolične i naoko ništa deblje nego jorgani, kako su se protegle livadama u rastrganim ostacima malog cpsega. Na sivoj vlazi trave bili su još tragovi, gdje su krave proležale noć – tamnozeleni ostaci suhog zelenja u veličini njihovih tjelesa, u sveopćem moru rose. Iz svakog se otoka protezao vijugav trag, po kojem je krava krenula na pašu pošto je ustala, i na kraju toga traga bi je našli; ravno duvanje iz njenih nozdrva, kad bi ih prepoznala, stvaralo je još gušću malu maglu od nje same usred opće magle, koje se povlačila posvuda. Onda bi dotjerali krave natrag u dvorište, ili bi sjeli, da ih pomuzu tamo, gdje su bile, prema tome, kako je bilo potrebno. Ili je pak ljetna magla bila jednoličnija, pa su livade bile poput bijeloga mora, iz koga se raštrkano drveće izdizalo kao opasne klisure. Ptice su se uzdizale kroz nju u gornje blistavo svijetlo, pa bi lebdjele na krilima sunčajući se ili bi se spustile na vlažnu ogradu, koja je dijelila polja i koja se sada sjala poput motaka od stakla. Sićušni dijamanti od vlažne maglice visjeli su također na Tessinim trepavicama, a na kosi su joj bile kapljice poput sitnih bisera. Kad bi se potpuno razdanilo i sve postalo obično, one bi se sasušile na njoj; štoviše, Tessa bi tada izgubila svoju čudnu, eteričnu ljepotu; njizini su se zubi, usnice i oči svjetlucali na sunčanim zrakama, i ona je bila ponovo samo čarobno lijepa mljekarica, koja je morala da izdrži borbu s ostalim ženama svijeta. Otprilike u to vrijeme začuli bi glas gazde Cricka, kako daje lekciju mljekarima, koji stanuju vani, zato, što su zakasnili i psuje staru Deborah Fyander, što nije oprala ruke. – Tako ti boga, Deb, gurni te ruke pod pumpu! Duše mi, kad bi ljudi u Londonu znali za tebe i za tvoju neurednost, još bi opreznije gutali mlijeko i maslac, nego dosad; a to znači mnogo.

Muzenje bi se nastavljalo, dok konačno Tessa i Clare, zajedno s ostalima, ne bi čuli, kako gospođa Crick odmiče od zida teški stol za doručak, što je redovito radila prije svakog obroka; isto strahovito struganje čulo bi se i kad bi ga vratili na staro mjesto, pošto bi ga pospremili.

XXI Baš poslije doručka u mljekari se sve uskomešalo. Stroj za pravljenje maslaca okretao se kao obično, ali maslaca nije bilo. Kad bi se to dogodilo, zastao bi rad u mljekari. Šljap, šljap, bućkalo je mlijeko u velikom bubnju, ali zvuk, koji su iščekivali, nije se pojavio. Gazda Crick i njegova žena, mljekarica Tessa, Marian Betty Bridle, Izz Huett, kao i udate žene iz susjednih kućica, pa gospodin Clare, Jonathan Kail, stara Deborah i ostali stajahu zureći bespomoćno u stroj za pravljenje maslaca; a dječak; koji je vani vodao konja, širom je razrogačio oči, da pokaže, da razumije težinu situacije. Činilo se čak, da i melankolični konj gleda unutra kroz prozor, pitajući kod svakog okruga očajnički, što je to. – Godine su prošle otkako sam bio posljednji put kod Tredlea, čarobnjakova sina u Egdonu – godine! – reče ogorčeno gazda. – Ali on nije bio ništa prema svome ocu. Ako sto puta nisam rekao, nisam rekao ni jedamput, da ne vjerujem u to; premda, veoma istinito proriče ljudima budućnost. Ali, morat ću da odem do njega, ako još živi. Da, morat ću da odem do njega, ako to ovako nastavi! Čak se i gospodin Clare počeo osjećati tragično videći gazdin očaj. – Čarobnjak Fall, s onu stranu Casterbridgea, koga su zvali »Široki-O«, bio je vrlo dobar, kad sam ja bio dječak – reče Jonathan Kail. – Ali sada više ne vrijedi ni vraga. – Moj djed je obično išao čarobnjaku Mynterneu, tamo kod Owlscombea, a bio je to vrlo sposoban čovjek, tako sam bar čuo od djeda – nastavi gospodin Crick. – Ali danas više nema takvih pravih ljudi! Misli gospođe Crick bile su bliže samoj stvari. – Možda je tko u kući zaljubljen – reče ona iskušavajući. – U svojim sam mladim danima čula, da to može biti uzrok. Ej, Crick, sjećaš li se one djevojke, što je bila kod nas prije nekoliko godina, pa kako ni onda maslac nije htio da dođe... – A, da, da! – ali to nije bio razlog. To nije imalo nikakve veze s ljubakanjem. Sjećam se svega – bio je neki kvar na stroju. On se okrene Clareu. – Jack Dollop, pokvaren ženskar, koji je ovdje radio jednom kao mljekar, udvarao se nekoj mladoj ženi tamo u Mellstocku i prevario je, gospodine, kao i tolike druge prije nje. Ali taj put je on imao posla s drukčijom ženom, samo to nije bila ona ista djevojka. Na sam veliki četvrtak, kao i svih dana u godini, bili

smo tu ovako, kao što smo sada, samo nismo pazili na maslac, kadli ugledasmo djevojčinu majku, kako dolazi na vrata, s golemim kišobranom mjedena drška, kojim bi mogao vola ubiti, pa kaže: »Da li tu radi Jack Dollop? jer ga ja trebam! Mogu mu reći, da imam s njim veliki obračun!« A malo iza svoje majke išla je Jackova ljubavnica plačući gorko, s rupčićem na licu. »O Isuse, sad će biti vraga!« reče Jack ugledavši ih kroz prozor. »Ubit će me! Kuda da izmaknem – kud... ? Nemojte joj reći, gdje sam.« I rekavši to, on se kroz vratašca uvuče u stroj za maslac i zatvori se iznutra upravo u času, kad je majka mlade žene nahrupila u mljekaru. »Lupež – gdje je?« reče ona, »ja ću mu iskopati oči, samo da ga uhvatim!« Tražila je Jacka posvuda, psujući ga na sve moguće načine, a Jack je, gotovo gušeći se, ležao u stroju za maslac, a jadna je djevojka – ili bolje reći mlada žena – stajala kraj vrata i plakala kao da će oči isplakati. Nikada toga neću zaboraviti, nikada! Kamen bi se smekšao videći je onakvu! Ali ga baš nigdje nije mogla pronaći. Gazda zastane, a slušači dobace jednu ili dvije riječi komentara. Često se činilo, da se priče gazde Cricka završavaju, kad zapravo nisu završene, pa bi se stranci prevarili i prerano izustili konačni usklik; premda, stari prijatelji su to znali. Pripovjedač nastavi: – E, kako je staroj ženi uspjelo da se dosjeti, to vam ne bih znao reći, ali ona je otkrila, da je on u stroju za maslac. Ne rekavši ni riječi, zgrabi ručku (onda se stroj okretao na ručni pogon) i stade je okretati, a Jack počne unutra mlatarati. »O, Isuse! Zaustavite stroj! Pustite me van!« stade vikati gurnuvši napolje glavu, »slupat ćete me u kašu!« (u duši je on bio kukavica, kao većina takvih ljudi). »Ne, sve dok ne nadoknadiš otetu djevičansku nedužnost!« reče stara. »Prestani okretati stroj, stara vještice!« vrisne on. »A, zoveš me starom vješticom, je li varalico?!« reče ona, »a već pet mjeseci morao si me zvati punicom!« I ona poče opet okretati stroj, a Jackove su kosti nastavile klopotati. A od nas se nitko nije usudio da posreduje, i konačno on obeća, da će joj dati zadovoljštinu. »Da – obećavam da ću održati riječ!« reče on. I tako se to toga dana svršilo. Dok su slušači smiješeći se stavljali svoje napomene, iza njihovih leđa se začuje brz pokret, i oni se ogledaju. Tessa, blijeda u licu, krene prema vratima. – Kako je tu danas toplo! – reče ona gotovo nečujno. Bilo je toplo, i nitko među njima nije povezao njezin odlazak s gazdinim pripovijedanjem. On priskoči i otvori joj vrata, rekavši s prijaznim podrugivanjem: – Ej, djevojčice (on joj je često, s nesvijesnom ironijom, davao to ime od milja), najdražesnija mljekarice, što je imam na svom mljekarstvu; ne smijete tako klonuti kod prvog daška ljetne vrućine, jer ćemo krasno izgledati bez vas, kad dođu pasji dani, zar ne, gospodine Clare? – Bilo mi je slabo – i – mislim, da će mi biti bolje vani – reče ona mehanički i nestane napolju.

Na njezinu sreću mlijeko se u tom času prestane u stroju bućkati, i začuje se izraziti zvuk, koji se čuje, kad se počinje stvarati maslac. – Dolazi! – poviknu gospođa Crick, i pažnja se svih odvrati od Tesse. Ta se lijepa patnica uskoro po vanjskom izgledu oporavila, ali je čitavo popodne ostala jako potištena. Kad je večernje muzenje završeno, nije joj se dalo ostati s drugima, pa je izašla iz kuće i odlutala ni sama ne znajući kamo. Ona je bila nesretna – o, tako nesretna, kad je vidjela, da je mljekarova priča njezinim drugovima samo šaljiva zgoda i ništa drugo; čini se, da nijedno od njih, osim nje same nije vidjelo koliko je ta priča žalosna; bez sumnje nitko od njih nije znao, kako je ona okrutno dodirnula osjetljivo mjesto u njezinu životu. Večernje joj je sunce sad bilo ružno, kao kakva velika upaljena rana na nebu. Samo ju je iz grmlja kraj rijeke pozdravljao osamljen vrabac napuknuta glasa, žalosnim, neprirodnim tonom, koji je bio sličan glasu nekadašnjeg, davno izgubljenog prijatelja. Za tih dugačkih lipanjskih dana mljekarice su, a zapravo i svi ostali ukućani, išli na počinak sa zalazom sunca ili ranije, jer se jutarnji posao prije muzenja obavljao vrlo rano i bio vrlo težak u vrijeme, kad su krave davale mnogo mlijeka. Tessa bi obično otišla gore u spavaonicu zajedno sa svojim drugaricama. Večeras, međutim, ona je prva otišla u njihovu zajedničku spavaonicu; i već je drijemala, kad su ostale djevojke ušle. Vidjela ih je kako se svlače pri narančastom svijetlu nestalog sunca, koje je svojom bojom zarumenilo njihove likove; ponovo je zadrijemala, ali su je opet probudili njihovi glasovi, pa je polako okrenula oči prema njima. Nijedna od njezinih triju drugarica nije legla u postelju. Stajale su u grupi u svojim spavaćim košuljama, bosonoge, kraj prozora, a posljednje crvene zrake sa zapada još su im grijale lice i vrat, i zidove oko njih. Sve su tri s velikim zanimanjem promatrale nekoga u vrtu i pri tome su stavile lice jedno uz drugo; veselo i okruglo, blijedo s tamnom kosom, i plavokoso sa zlatnosmeđim uvojcima. – Nemoj me gurati. Vidiš jednako dobro kao i ja – reče Retty, zlatnosmeđa i najmlađa od njih, ne skidajući oči s prozora. – Nema ti, Retty, nikakva smisla biti zaljubljena u njega, kao ni meni – reče ironično najstarija od njih, Marian, djevojka vesela lica. – Njegove se misli bave drugim obrazima, nego što su tvoji! Retty Priddle je i dalje gledala, pa i ostale dvije stanu opet gledati. – Eno ga opet! – povikne Izz Huett, blijeda djevojka s tamnom, vlažnom kosom i oštro rezanim usnicama. – Ti, Izz, ne trebaš ništa govoriti – odvrati Retty, jer ja sam te vidjela, kako ljubiš njegovu sjenu. – Što si vidjela da radi? – upita Marian. – Eto – on je stajao tamo kod posude za surutku, da je isprazni, a sjena njegova lica pala je na zid iza njega, odmah do Izze, koja je stajala tamo puneći

sud za namakanje. Ona je stavila usta na zid i poljubila sjenu njegovih usta; ja sam je vidjela, ali on nije. – O, Izz! – reče Marian. Usred Izzina obraza pojavi se ružičasta pjega. – Pa u tome nema ništa zla – izjavi ona praveći se mirnom. – A, ako sam ja zaljubljena u njega, zaljubljena je i Retty; a, ako ćemo pravo, i ti Marian. Marianino se lice nije moglo zarumenjeti jače, nego što je inače bilo rumeno. – Ja! – reče ona. – Kakve li izmišljotine! A, eno ga opet! Drage oči – drago lice – dragi gospodin Clare! – Eto – sad si priznala! – Pa i ti si – sve smo mi priznale – reče Marian, sa suhoparnom iskrenošću potpuno ravnodušnosti, što će tko misliti. – Glupo je da se mi među sobom pravimo, da je drukčije, premda to ne moramo priznati drugima ljudima. Ja bih se sutra udala za nj! – I ja bih – i te kako – promrmlja Izz Huett. – Bogme bih i ja – prošapće bojažljivija Retty. Tessi, koja je sve to slušala, postade toplo. – Ne možemo se sve udati za nj – reče Izz. – I nećemo, nijedna od nas; to je baš ono – reče najstarija. Eno ga opet! Sve tri mu dobace tihi poljubac. – Zašto? – upita brzo Retty. Zato, jer on najviše voli Tessu Durbeyfield – reče Marian spustivši glas. – Dnevno sam ga promatrala i došla do toga zaključka. Nastade šutnja puna razmišljanja. – Ali ona ništa me mari za mjega – na koncu dahne Retty. – Pa – i ja katkada mislim, da je tako. – Kako je to sve glupo! – reče nestrpljivo Izz Huett. – Naravno, da neće uzeti ni jednu od nas, a niti Tessu – on, gospodski sin, koji će postati veliki poljodjelac i farmer negdje vani! Vjerojatnije bi bilo, da nas pozove, da pođemo s njim kao radnice uz toliku i toliku plaću godišnje! Uzdahne jedna, uzdahne druga, a Marianina debeljuškasta pojava uzdahne dublje od svih. Netko u postelji, sasvim blizu, uzdahne također. Oči Retty Priddle, dražesne crvenokose najmlađe djevojke – posljednjeg pupoljka Paridallesa, tako važnih u župskim analima, napuniše se suzama. Još neko vrijeme šutke su promatrale, još uvijek licem uz lice kao i prije, a tri su boje njihove kose prelazile jedna u drugu. Gospodin Clare, koji nije ništa slutio, pođe u kuću, i više ga nisu vidjele; budući da je mrak postajao sve gušći, one se uvukoše u postelju. Nekoliko minuta kasnije čule su, kako se penje ljestvama u svoju sobu. Marian je uskoro zahrkala, ali Izz nije dugo mogla da zaspi. Retty Priddle je usnula plačući.

Tessa, u kojoj je strast bila dublja, još uvijek nije mogla zaspati. Taj je razgovor bio još jedna gorka pilula, koju je toga dana morala progutati. U njoj jedva da se probudio i najmanji osjećaj ljubomore. Što do toga stoji, ona je znala, da je u prednosti. Budući da je bila ljepše građena, bolje obrazovana i u punijem smislu riječi žena, nego ijedna od njih, premda je, osim Retty, bila najmlađa, opazila je, da joj je potrebna sasvim mala pažnja, da u srcu Angela Clarea iznese pobjedu nad ovim svojim priprostim prijateljicama. Ali je nastalo ozbiljno pitanje, treba li da ona to učini? Sigurno je, ako se uzme ozbiljno, da ni za jednu od njih nije bilo gotovo ni truna nade u uspjeh; ali je bilo, ako ne sada, a ono prije, mogućnosti, da ga koja od njih prolazno zaludi i da tako, dok je ona ovdje, uživa u njegovoj pažnji. Takve su različite sklonosti znale dovesti i do braka; a ona je čula od gospodina Cricka, da je gospodin Clare jednog dana u šali pitao, kakva bi mu korist bila oženiti se finom gospođom i kraj toga morati uzdržavati deset tisuća jutara kolonijalnih pašnjaka, uzgajati stoku i žeti žito. Žena s farme bila bi jedina razborita žena za njega. Ali, bez obzira, da li je gospodin Clare govorio ozbiljno ili ne, zašto bi ona, koja sada ne bi ni jednom muškarcu svijesno dopustila da se njome oženi, i koja je svečano odlučila, da nikada neće pasti u napast, da to učini, odvraćala pažnju gospodina Clare od ostalih žena, samo zbog kratke sreće, da se grije na toplini njegovih očiju, dok je tu u Talbothaysu?

XXII Idućeg su jutra sišli niz stepenice zijevajući; ali obiranje i muzenje obavljalo se kao obično, a onda su pošli na doručak. Gazdu Cricka našli su kako gnjevno i bučno korača po kući. Primio je pismo, u kojem se neka mušterija tuži, da maslac ima neugodan miris. – I, tako mi boga, ima! – reče gazda, koji je u lijevoj ruci držao drvenu lopticu, na kojoj je bio prilijepljen komad maslaca. – Jest – kušajte sami! Nekoliko ih se skupilo oko njega; kušao ga je gospodin Clare, kušala ga je Tessa, i ostale mljekarice prisutne u mljekari, jedan ili dva mljekara, i konačno, gospođa Crick, koja je došla od stola postavljenog za doručak. Doista je imao neki miris. Gazda, koji se zanio u misli, da bi što bolje osjetio okus i tako dokučio, koja je to vrsta štetne trave, kojoj pripada taj miris, iznenada usklikne: – To je češnjak! A ja sam mislio, da ga više nema niti jednog perca na toj livadi! Tada se svi stari radnici sjetiše, da je neka posušena livada, na koju je nekoliko krava u posljednje vrijeme bilo pušteno, prošlih godina isto tako pokvarila maslac. Tada mljekar nije bio prepoznao okus, pa je mislio, da je maslac začaran. – Moramo tu livadu pregledati – nastavi on; – tako to ne mogu ostaviti!

Oboružavši se starim šiljastim noževima, oni svi zajedno pođu van. Kako se ta neprijateljska biljka mogla nalaziti samo u mikroskopskim razmjerima, budući da je izmaknula običnom pogledu, činilo se prilično beznadnim pokušajem pronaći je u bujnoj travi pred njima. Međutim, oni su se poređali u vrstu, a pomagali su svi zbog važnosti istraživanja; na gornjem kraju bio je gazda s gospodinom Clareom, koji se dobrovoljno ponudio, da će pomoći: onda Tessa, Marian, Izz Huett i Retty, zatim Bill Lewell, Jonathan, pa udate mljekarice – Beck Knibbs, sa svojom vunenasto crnom kosom i živahnim očima; i Frances, blijedožute kose, sušičava zbog zimske vlage podvodnih livada. One su živjele svaka u svojoj kućici. Očiju uprtih u zemlju oni su polako puzali preko komadića polja, a onda su se malo dalje vraćali tako, da, kad budu gotovi, ne ostane ni jedan jedini četvorni centimetar, koji nije tko od njih pregledao. Bio je to veoma dosadan posao, i na čitavom polju nisu mogli otkriti više nego pet šest stabljika češnjaka; oštrina mirisa te biljke bila je međutim takva, da je vjerojatno bilo dosta, da jedna krava samo jednom zagrize i da dade okus čitavom mlijeku toga dana. Iako su se toliko razlikovali jedno od drugoga po prirodi i ćudi, ipak su, onako sagnuti, sačinjavali neobično jedinstven red – mehanički, bezbučan; a stranog bi promatrača, koji bi prolazio susjednom stazom, mogli lako ispričati, kad bi ih nazvao skupnim imenom »kmetovi«. – Dok su tako puzali, sagnuvši se k zemlji, da bi otkrili biljku, od maslačaka im se na zakritom licu odražavao nježni žuti odsjev i davao im natprirodan izgled, kao da su obasjani mjesečinom, iako im je popodnevno sunce svom snagom pržilo leđa. Angel Clare, koji se komunistički držao svoga pravila, da u svemu sarađuje s ostalima, od vremena do vremena bi podizao pogled. Naravno, nije bilo slučajno, da je hodao kraj Tesse. – No, kako ste? – promrmlja on. – Hvala, gospodine, vrlo dobro – odvrati ona izrazito mirno. Kako su oni tek prije pola sata raspravljali o sasvim ličnim stvarima, ovaj se uvodni stil činio prilično suvišnim. Ali tada u razgovoru nisu došli dalje. Puzali su i puzali, rub njezine suknje dodirivao je njegovu dokoljenicu, a njegov je lakat katkada dirnuo njezin. Konačno gazda, koji je bio do njih, nije više mogao izdržati to sagibanje. – K vragu, već sam se zgrbio od tog položaja! – povikne on ispravljajući se polako s mučeničkim izrazom na licu, dok se nije sasvim ispravio. – A vi, djevojčice Tesso, vama neki dan nije bilo dobro – a od ovoga će vas krasno zaboljeti glava! Ostavite to, ako se osjećate slabo; neka drugi dovrše. Gazda Crick se povuče, a Tessa zaostane. I gospodin Clare istupi iz vrste i počne sam za sebe tražiti češnjak. Kad ga je ugledao kraj sebe, sama napetost zbog onoga, što je čula sinoć, natjera je, da prva progovori. – Zar nisu dražesne? – reče ona. – Tko? – Izzy Huet i Retty.

Tessa je zlovoljno zaključila, da bi i jedna i druga od tih dviju djevojaka bila dobra farmerska žena i da ih mora preporučiti i potamniti svoju nesretnu ljepotu. – Dražesne? Pa, da – one su dražesne djevojke – svježe. I meni se to često činilo. – Premda im, sirotama, ljepota neće dugo potrajati! – O, ne, nažalost. – One su izvrsne mljekarice. – Da, premda nisu bolje od vas. – Obiru bolje nego ja. – Zaista? Clare ih opet promatraše – ali i one njega. – Zacrvenjela se – nastavi Tessa herojski. – Tko? – Retty Priddle. – O! A zašto? – Jer je gledate. Ma koliko požrtvovno bilo njezino raspoloženje, Tessa nije mogla nastaviti i poviknuti: »Uzmite jednu od njih za ženu, ako doista želite mljekaricu, a ne gospođu; i nemojte ni pomisliti, da uzmete mene!« Išla je za gazdom Crickom i osjetila bolno zadovoljstvo, kad je vidjela, da je Clare zaostao. Od toga je dana silila samu sebe, da mu se uklanja – nije više htjela, kao prije, da dugo ostane u njegovu društvu, čak i ako je njihov susret bio sasvim slučajan. Dala je onima trima punu mogućnost. U Tessi je bilo dosta ženskoga, da je mogla iz njihova priznanja zaključiti, da Angel Clare ima u svojim rukama čast svih djevojaka na mljekarstvu. Kad je zamijetila koliko on pazi, da ne bi ni u najmanjoj mjeri stavio u opasnost sreću i jedne od njih, u Tessi se razvilo nježno poštovanje prema onome, što je ona, dobro ili krivo, smatrala za znak njegova čvrsta osjećaja dužnosti, svojstva, koje nije nikada mislila naći kod suprotnog spola, i bez njega bi više nego jedna lakovjerna djevojka, koja stanuje s njim pod istim krovom, lako mogla otići dalje na put u život.

XXIII Srpanjske su se vrućine prikrile, a da nisu ni zamijetili, i podneblje ravne doline visjelo je nad mljekarima, kravama i drvećem teško kao da je izmiješano s opiumom. Vruće, sparne kiše padale su često, pa je od njih trava, na kojoj su pasle krave, bila još bujnija, ali je zato na drugim livadama sprečavala skorašnju košnju sijena.

Bilo je nedjeljno jutro; muzenje je bilo obavljeno, i vanjski su mljekari otišli svojim kućama. Tessa i one druge tri žurno su se oblačile, jer se čitava grupa dogovorila, da će poći zajedno u mellstocksku crkvu, koja je bila koje tri četiri milje daleko od mljekarstva. Ona je sad već bila dva mjeseca u Talbothaysu, a ovo joj je bio prvi izlet. Čitavog prošlog popodneva i noći olujna kiša s gromovima pljuštala je po livadama i nanijela nešto sijena u rijeku; ali jutros je sunce još sjajnije blistalo zbog prošlog pljuska, a zrak je bio mekan i čist. Zavojiti put, koji je vodio od njihove župe do Mellstocka, protezao se jednim dijelom po najnižim razinama doline, i djevojke su, došavši do najudubljenijeg mjesta, vidjele da je put, zbog kiše, na pedesetak metara duljine preplavljen do gležnja. Radnim danom to ne bi bila nikakva ozbiljna smetnja; one bi progacale kroz vodu u svojim visokim cokulama i cipelama ni s po muke; ali na taj dan taštine, taj dan Sunca,7 kad je pȕt izlazila da očijuka s pȕti, dok se licemjerno pretvarala da obavlja duhovne poslove; u ovoj prigodi, kad su nosile tanke čarape i bijele cipele, ružičaste, bijele i ljubičaste haljine, na kojima bi se vidjela svaka mrlja blata, ta je bara bila neugodna zapreka. One su mogle čuti, kako ih crkveno zvono zove – premda je još čitavu milju udaljeno. – Tko bi pomislio, da će rijeka u ljetno vrijeme toliko narasti! – reče Marian s vrha obronka uz cestu, na koji su se popele i držale se nesigurne stazice u nadi, da će se provući preko strmine obronka i stići na kraj bare. – Ne možemo doći onamo drukčije, nego da pređemo ravno kroz baru, ili pak da idemo okolo preko mitnice; a na taj način jako bismo zakasnile! – reče Retty zastavši beznadno. – A meni je tako neugodno, da se zacrvenim i ugrijem kad kasno ulazim u crkvu, svi ljudi okolo zure u mene – reče Marian – da se jedva ponovo rashladim do sredine službe. Dok su tako stajale držeći se obronka čule su, kako nešto šljopka po vodi iza zavoja ceste, i začas se pojavi Angel Clare, koji im se približavao po putu kroz vodu. Četiri srca u isti čas snažno zakucaju. Njegov izgled je bio vjerojatno jednako nesvetačan, kakav je često bio kod toga sina dogmatskog župnika, jer mu je odijelo bilo njegova mljekarska oprema, visoke čizme, za vodu, kupusov list pod šeširom, da mu glava bude u hladovini i, da završimo njegov opis, u ruci je nosio lopaticu za plijevljenje. – On ne ide u crkvu – reče Marian. – Ne – kad bi barem išao! – promrmlja Tessa. Angel je, zapravo, ispravno ili krivo (da upotrebimo ovu sigurnu frazu za izbjegavanje u diskusijama za lijepih ljetnih dana više volio propovijedi prirode nego propovijedi u crkvama i kapelicama. K tome je toga jutra pošao da vidi, da li je šteta od poplave, učinjena na sijenu, znatna ili nije. Na svom je putu iz velike daljine zamijetio djevojke, premda su one bile toliko zauzete svojim 7

Sunday znači nedjelja – dan sunca. (Nap. prev.)

poteškoćama kod prijelaza, da ga nisu opazile. Znao je, da je voda na tom mjestu narasla, i da će sasvim zaustaviti njihovo napredovanje. I tako se požurio, s nejasnom namjerom, da im nekako pomogne – osobito jednoj od njih. Kvartet ružičastih obraza i sjajnih očiju bio je tako privlačljiv u svojoj laganoj ljetnoj opremi, držeći se obronka uz cestu kao golubovi na kosini krova, da je on neko vrijeme zastao, da ih promotri, prije nego što im se približio. Njihove su lagane suknje pokupile s trave nebrojene mušice i leptiriće, koji su, ne mogavši umaknuti, ostali zatočeni u prozirnoj tkanini kao u nekoj ptičjoj krletci. Angelovo oko konačno pade na Tessu koja je bila poslednja od njih četiri. Ona, puna zatomljenog smijeha zbog njihove nedoumice, što da učine, nije mogla, a da ne dočeka njegov pogled sjajući se od veselja. On je došao do ispred njih po vodi, koja se nije dizala iznad njegovih visokih čizama. Stao je i zagledao se u ulovljene mušice i leptire. – Pokušavate li vi doći do orkve? – upita on Marianu, koja je bila sprijeda, a u svoje pitanje je uključio i druge dvije, ali je izbjegavao Tessu. – Da, gospodine, a već je kasno; a meni je tako neugodno... – Ja ću vas prenijeti preko bare – sve jednu po jednu. Sve se četiri zacrvenješe, kao da je jedno jedino srce kucalo u njima. – Mislim, da nećete moći, gospodine – reče Marian. – To vam je jedini način, da dođete na drugu stranu. Ostanite mirno. Glupost – niste tako teške! Ja bih vas sve četiri zajedno prenio. Pazite sada, Marian – nastavi on – stavite ruke oko mojih ramena, tako. Idemo. Držite se. Tako je dobro. Marian se spusti na njegovu ruku i rame, kako joj je rekao, i Angel krene s njom, a njegov se vitki stas, gledan odostraga, činio kao stabljičica velike kite cvijeća, koju je predstavljala ona. Izgubili su se iza zavoja ceste, pa se samo po njegovim koracima, koji su upadali u vodu, i po njezinoj vrpci na kapici, znalo gdje su. Za nekoliko minuta on se opet pojavi. Izz Huett je bila na redu. Stajala je na obronku. – Evo ga – promrmlja ona, a po zvuku glasa znale su, da su joj usnice suhe od uzbuđenja. – I moram staviti ruke oko njegova vrata i gledati mu u lice, kao što je učinila Marian. – Nema na tome ništa – reče brzo Tessa. – Sve u svoje vrijeme – nastavi Izz ne osvrćući se na njezine riječi. – Ima vrijeme, kad ga grliš, a ima vrijeme, kad se sustežeš od grljenja; sad je za mene došlo ono prvo. – Stidi se, Izz, to je iz svetog pisma! – Da – reče Izz – ja u crkvi uvijek napeto slušam, kad su lijepi stihovi. Angel Clare, kojemu su tri četvrtine ovoga pothvata bile obični čin uslužnosti, približio se sada Izzi. Ona se mirno i sanjarski spusti u njegov naručaj, a Angel, kao po ustaljenom sistemu, ode s njom. Kad su začule, kako se po treći put vraća, gotovo se moglo vidjeti, kako Rettyno uznemireno srce potresa njome. On priđe k crvenokosoj djevojci i, dok ju je prihvaćao, baci

pogled na Tessu. Ni usnicama nije mogao jasnije reći »Uskoro ćemo biti vi i ja.« Na licu joj se odrazilo, da ga razumije. To je bilo jače od nje. Među njima je postojalo razumijevanje. Jadna mala Retty, iako je bila kudikamo lakša od ostalih, zadavala je Clareu od svih njegovih tereta najviše neprilika. Marian je bila kao vreća brašna, mrtva težina krupne djevojke, pod kojom je doslovno posrtao. Izz se dala nositi pametno i mirno. Retty je bila klupko histerije. Međutim, prenio je to uznemireno stvorenje, spustio je na zemlju i vratio se. Tessa je preko živice vidjela one tri u daljini kako stoje zajedno, onako, kako ih je on ostavio na drugoj uzvisini. Sada je bio na njoj red. Bilo joj je neugodno, kad je otkrila, da se uzbuđuje zbog blizine Clareova daha i očiju, koje je prezirala kod svojih drugarica, kod nje pojačalo. I kako se bojala, da će odati svoju tajnu, ona se u posljednjem času počne s njim prepirati. – Možda bih se mogla proverati po obronku – znam se bolje penjati nego one. Vi mora da ste jako umorni, gospodine Clare! – Ne, ne, Tesso – reče on žurno, I gotovo prije, nego što je bila i svijesna toga, sjedila je u njegovu naručju, naslonjena na njegovo rame. – Tri Leaha za jednu Rahelu – prošapta on. – One su bolje žene, nego ja – odgovori ona držeći se velikodušno svoje odluke. – Ne za mene – reče Angel. Vidio je, kako se na te riječi zarumenjela. Nekoliko su koraka pošli šuteći. – Nadam se, da nisam preteška! – reče ona bojažljivo. – O, ne. Trebali biste dignuti Marianu! To je komad. Vi ste kao val, što ga je zagrijalo sunce. A sav ovaj šušteći muslin na vama, to je pjena. – To je jako lijepo – ako vam se činim takva. – Znate li vi, da sam izdržao tri četvrtine toga napora samo za volju četvrte četvrtine? – Ma ne. – Nisam očekivao ovakav doživljaj danas. – Ni ja... voda je tako naglo naišla. Da je ona mislila, da on govori o porastu vode, to je poricala užurbanost njezina daha. Clare je stao i priklonio svoje lice k njezinu. – O, Tessice! – usklikne on. Djevojčini su obrazi gorjeli na povjetarcu, i ona mu nije od uzbuđenja mogla pogledati u oči. To je podsjetilo Angela, da je donekle neumjesno iskoristio taj slučajni položaj, i više nije s tim nastavio. Dosad im preko usnica nisu prešle određene ljubavne riječi, pa je sada bilo potrebno, da se tu malo zaustave. Međutim, on je hodao polako, kako bi ostatak puta učinio što duljim; ali konačno stigoše do zavoja, pa je ostatak njihova napredovanja bio otvoren pogledu onih triju. Stigli su do suhe zemlje, i on je položi dolje.

Njezine su prijateljice širokih, zamišljenih očiju gledale nju i njega, i ona je znala, da razgovaraju o njoj. On se žurno oprosti od njih i bućkajući po vodi krene natrag po komadu preplavljenog puta. Njih četiri krenuše dalje zajedno kao prije, a Marian prekide šutnju riječima: – Ne – doista, mi pored nje nemamo nikakve nade! Gledala je neveselo na Tessu. – Što misliš time reći? – upita ova. – On tebe najviše voli – najviše od svih! Mi smo to dobro vidjele, dok te je nosio. Bio bi te poljubio, da si ga samo malo ohrabrila. – Ne, ne – reče ona. Radost, s kojom su krenule, nekako je iščezla; pa ipak među njima nije bilo neprijateljstva ili zlobe. One su bile velikodušne mlade duše. Odgojene su u osamljenim seoskim zakucima, gdje je fatalizam jak osjećaj, pa je one nisu krivile. Tako je moralo biti. Tessa je osjećala bol u srcu. Nije mogla sakriti pred samom sobom činjenicu, da voli Angela Clarea, možda još strastvenije, otkad zna, da su i druge izgubile svoje srce za njim. Taj je osjećaj prijelazan pogotovu među ženama. Pa ipak, to je isto njezino srce, željno ljubavi, osjećalo samilost za svoje prijateljice. Tessina se poštena narav borila protiv toga, ali preslabo, i došlo je do prirodne posljedice. – Nikada ti neću stajati na putu, i nijednoj od vas! – izjavi ona Retty te večeri u spavaonici (a niz obraze su joj tekle suze), – To je jače od mene, draga! Ne vjerujem, da on uopće pomišlja na ženidbu, ali, i kad bi me zaprosio, ja bih ga odbila, kao što bih odbila i svakoga drugog muškarca. – O, zar doista? Zašto? – reče začuđena Retty. – To ne može biti! Ali hoću da budem iskrena. Stavivši sebe sasvim na jednu stranu, ne vjerujem, da će on izabrati i jednu od vas. – Ja to nisam nikada ni očekivala – ni pomišljala na to! – zajadikuje Retty. – O, kad bih barem umrla! Jadno dijete, kidano od osjećaja, koji je jedva i shvaćala, okrenulo se sada prema ostalim dvjema djevojkama, koje su upravo tada došle gore. – Opet smo njezine prijateljice – reče im ona. – Ona ne pomišlja na to, da će je on izabrati, ništa više nego i mi. I tako je nestalo hladnoće, i one su postale povjerljive i srdačne. – Sada mi se čini, kao da mi uopće nije stalo, što radim – reče Marian, kojoj se raspoloženje spustilo do najnižeg tona na ljestvici. – Htjela sam se udati za jednog mljekara u Sticklefordu, koji me je dvaput zaprosio, ali – duše mi – sad bih se radije ubila, nego postala njegovom ženom! Zašto ti, Izz, ništa ne kažeš? – Ako ću biti iskrena, – promrmlja Izz – danas, kad me je držao, bila sam uvjerena, da će me poljubiti; ležala sam mirno na njegovim prsima, nadala se i

nadala, i nisam se ni pomaknula. Ali me nije poljubio. Ne da mi se više ostati tu u Talbothaysu! Idem kući. Zrak u spavaonici kao da je podrhtavao zajedno s beznadnom strasti djevojaka. One su se grozničavo savijale pod pritiskom osjećaja, koji im je nametnuo okrutni zakon Prirode – osjećaja, koji one nisu ni očekivale ni željele. Događaj tog dana raspirio je plamen, koji je plamsao u njihovim srcima, i on je buknuo i zadavao im gotovo nepodnosive muke. Individualne oznake, kojima su se jedna od druge razlikovale, uklonjene su ovom strašću, i svaka je od njih bila samo dio jednog organizma zvanog spol. Bilo je toliko iskrenosti i tako malo ljubomora, jer nije bilo nade. Svaka je od njih bila djevojka zdrava razuma, pa se nisu zavaravale nikakvim ispraznim umišljanjima, niti su poricale svoju ljubav, niti se nadmetale s namjerom, da zasjene jedna drugu. One su bile potpuno svijesne, da je njihova zaljubljenost, sa društvenog stanovišta, besmislena; da je započela besciljno, da su joj mogućnosti skučene, da u njoj nema ništa, što bi u očima civilizacije moglo opravdati njezino postojanje (iako je u očima prirode bila potpuno opravdana); sama činjenica, da ona postoji, činila ih je ludima od veselja. Sve im je to donosilo smirenje i dostojanstvo, koje bi praktično i proračunano iščekivanje, da ga dobiju za muža, bilo razorilo. Bacale su se i okretale po svojim krevetićima, a dolje u prizemlju monotono je kapala sirutka iz tiješka za sir. – Jesi li budna, Tesso? – prošapta jedna od njih pola sata kasnije. Bio je to glas Izze Huett. Tessa potvrdi, a na to i Retty i Marian iznenada bace sa sebe svoje pokrivače i uzdahnu: – I mi smo! – Zanima me, kako ona izgleda – ta dama, za koju kažu, da ju je njegova obitelj našla za njega! – Baš me zanima – reče Izz. – Dama, što su mu je našli? – dahne Tessa, trgnuvši se. – To još nikad nisam čula! – O, da – šapuće se o tome; neka mlada dama iz njegovih redova, koju mu je njegova obitelj odobrala; kći nekoga doktora teologije u blizini župe njegova oca u Emminsteru; kažu, da mu nije mnogo stalo do nje. Ali će se sigurno oženiti njome. Gotovo ništa nisu znale o tome; pa ipak, bilo je dosta, da na tom sagrade nesretne, bolne snove, tu u tmini noći. Zamišljale su sve pojedinosti o tome, kako su ga nagovorili, da pristane, o pripremama za vjenčanje, o sreći mlade, o njezinoj haljini i velu, o njezinu domu punom blagoslova s njim, a dotle će i one same utonuti u zaborav, što stoji do njega i njihove ljubavi. Tako su one razgovarale, jadikovale i plakale, dok im san, kao neki čarobnjak, nije odnio tugu. Nakon toga otkrića Tessa nije više podržavala ludih misli, da u Clareovoj pažnji prema njoj ima bilo kakvog dubljeg ili određenijeg značenja. Bila je to

samo prolazna ljetna ljubav prema njezinu licu – za privremenu volju same ljubavi – i ništa više. A trnovita kruna ovoj tužnoj spoznaji bila je, da je ona, koju je on doista na površan način više volio od ostalih, ona, koja je znala, da je po prirodi mirnija, pametnija, i ljepša nego druge, doista u pogledu pristojnosti mnogo manje dostojna njega, nego i jedna od onih ružnijih, na koje se nije osvrtao.

XXIV Posred vlažne plodnosti i toplog klijanja doline rijeke Froom, u godišnje doba, kad se izbijanje sokova gotovo moglo čuti ispod glasnog naviranja bujne plodnosti, bilo je nemoguće, da najčednijia ljubav ne bi postala strastvena. Spremne grudi, koje su bile tamo, bile su prožete svojom okolinom. Srpanj je proletio nad njihovim glavama, a termidorsko vrijeme, koje je došlo poslije njega, činilo se kao pokušaj prirode, da se izjednači sa stanjem srdaca u Talbothaysu. Zrak je ovdje, tako svjež u proljeće i rano ljeto, bio sada trom i zamoran. Njegovi su teški mirisi visjeli nad njima, a u podne se činilo kao da kraj leži u opojnosti. Etiopska vrućina posmeđila je gornje padine pašnjaka, ali ovdje, gdje su žuborile vodene struje, bilo je još uvijek živozelene trave. Clare je, koliko god ga mučila vanjska vrućina, isto toliko osjećao unutrašnji teret zbog sve većeg žara strasti prema nježnoj i tihoj Tessi. Budući da su kiše prošle, viši su predjeli bili suhi. Točkovi gazdine kočije, kad bi jurio kući s trga, lizali su prašnu površinu ceste, a za njima bi se vukle bijele vrpce prašine, kao da su potpalili uski trak baruta. Krave, pobješnjele od obada, divlje su skakale preko dvorišnih vrata s peterostrukim prečkama; mljekar Crick je neprestano, od ponedjeljka do subote, imao zasukane rukave na košulji. Ako se nisu otvorila vrata, sami otvoreni prozori nisu imali nikakva učinka kod prozračivanja soba, a u vrtu mljekarstva ispod ribizova grmlja šuljali su se kosovi i češljugari, više kao kakvi četveronošci nego kao krilata bića. Muhe u kuhinji bile su lijene, dosadne i udomaćene, i hodale po najneobičnijim mjestima, po podu, ladicama i po rukama mljekarica. Razgovor se vodio o sunčanici, a pravljenje maslaca, pa još više čuvanje maslaca, bio je pravi očaj. Muzlo se samo na livadama, zbog svježine i zbog olakšice, jer se krave nisu tjerale u dvorište. Danju su se krave pokorno držale sjene najmanjeg drveta i pomicale se s njom na njezinu dnevnom putu oko stabla; a kad bi došli mljekari, one su jedva mogle stajati na miru od muha. Jednoga od tih popodneva četiri ili pet nepomuzenih krava stajalo je slučajno po strani od cijeloga krda, iza ugla živice, a među njima bila je Trbuša i Stara, koje su više voljele Tessine ruke nego ruke bilo koje druge mljekarice. Kad se digla sa svojega stočića, pošto je pomuzla jednu kravu, Angel Clare, koji ju je bio neko vrijeme promatrao, upita je da li će sada uzeti Trbušu i Staru. Ona šutke pristane i, držeći u ruci stočić, a kabao uz koljeno, pođe onamo, gdje su

stajale krave. Uskoro se kroz živicu začuje, kako mlijeko Stare pišti u kabao, a onda Angel poželi da i sam obiđe ugao i da pomuze jednu tvrdu muzaru, koja je tamo zalutala, jer je sada bio za to jednako sposoban kao i sam gazda. Svi bi muškarci, a i neke žene, za vrijeme muzenja, naslonili čelo na kravu i gledali u kabao. Ali nekoliko njih – uglavnom mlađi – položili bi glavu postrance. To je bio običaj Tesse Durbeyfield. Ona bi sljepočicu prislonila uz bok muzare, a oči uprla u udaljeni dio livade s mirom osobe, koja se zanijela u razmišljanje. Ona je tako muzla Staru, a, kako je sunce slučajno bilo na onoj strani, gdje je muzla, sjalo je ravno na njezinu pojavu u ružičastoj haljini, na bijelu kapicu sa zaslonom i na njezin profil, odražavajući ga oštro, kao kameju izrezanu sa sivkastožute pozadine krave. Nije znala, da je Clare došao za njom i da sjedi pod svojom kravom promatrajući je. Mirnoća njezine glave i crta lica bila je izvanredna: kao da je bila u transu, otvorenih očiju, a da nije ništa vidjela. Na čitavoj se slici micao samo rep Stare i Tessine ružičaste ruke, koje su se pokretale tako nježno, da su predstavljale tek ritmičko gibanje, kao da se pokoravaju nekom refleksnom podražaju, kao kucanje srca. Kako li mu je krasno bilo njezino lice. Pa ipak, na njemu nije bilo ništa eterično; sve je na njemu bilo prava životna snaga, prava toplina, pravo utjelovljenje. A sve je to postizavalo svoj vrhunac u njezinim ustima. Već je prije vidio oči, koje su bile gotovo isto tako duboke i rječite, i obraze možda isto tako lijepe; obrve isto tako svinute, i podbradak i vrat; ali nije vidio ništa pod nebom, što bi doraslo njezinim ustima. Mladića, koji je imao i najmanje vatre u sebi, ona malo nadignuta sredina njezine crvene gornje usnice činila je rastresenim, zaljubljenim, ludim. Nikada nije vidio ženske usnice i zube, koji bi mu svaki put nametali misao stare elizabetske usporedbe ruža napunjenih snijegom. On, kao ljubavnik, mogao ih je bez razmišljanja nazvati savršenima. Ali ne, one nisu bile savršene. I baš ta primjesa nesavršenstva na prividnom savršenstvu davala je slatkoću, jer ju je upravo to činilo ljudskom. Clare je toliko puta proučavao crte tih usnica, da ih je lako mogao nacrtati u mislima; a sada, kad su opet bile pred njim, odjevene u boju i život, njegovom su puti prostrujali srsi, i vjetrić je dunuo kroz njegove živce, tako da je gotovo nenadano izgubio svijest; zapravo je prouzročio samo to, da je, nekim misterioznim fiziološkim procesom, prozaično kihnuo. Onda je ona postala svijesna, da je on promatra; ali to nije htjela pokazati nikakvom promjenom položaja, iako je nestalo onog čudnog, dalekog, sanjarskog pogleda, a kad bi je pogledali izbliza, mogli bi lako zamijetiti, da joj je ružičasta boja lica postala tamnija, a onda se stala gubiti, dok nije ostala samo lagana rumen na obrazima. Dojam, koji je prešao na Clarea kao uzbuđenje s neba, nije zamro. Odluke, povučenost, razboritost, strah, sve se to srušilo kao poražena četa. On skoči sa svoga sjedala i, ostavivši svoj kabao, da ga muzara, ako bude htjela, prevrne, pođe brzo k želji svojih očiju i, kleknuvši kraj nje, stisne je u naručaj.

Tessa je bila potpuno iznenađena, pa se bez razmišljanja prepustila njegovu zagrljaju kao nečem neminovnom. Videći, da je to doista njezin ljubavnik, da joj se približio on, i nitko drugi, usnice joj se malo rastvore, i ona klone na nj u svom časomičnom veselju izustivši poklik vrlo sličan pokliku zanosa. Upravo je htjela poljubiti ta vrlo zamamna usta, ali se zaustavi za volju osjetljive savjesti. – Oprosti mi, draga Tesso! – prošapta on. – Morao sam te pitati. Ja – nisam znao, što radim. Nisam to učinio iz drskosti. Volim te, najdraža Tessice, od svega srca! Stara se ogleda u nedoumici; i videći, da pod njom, tamo, gdje je od pamtivijeka moralo da bude samo jedno, čuči dvoje, srdito podigne stražnju nogu. – Ljuti se – ona ne zna, što mi mislimo – prevrnut će mlijeko! – povikne Tessa, pokušavajući nježno da se oslobodi, prateći očima pokrete krave, a srcem još dublje sebe i Clarea. Ona se sklizne sa sjedala i ustane, i sada su stajali zajedno, a njegova ju je ruka još uvijek držala oko pasa. Tessine se oči, upravljene u daljinu, stadoše puniti suzama. – Zašto plačeš, ljubavi? reče on. – O – ne znam! – promrmlja ona. I kad jasnije vidje i osjeti položaj, u kojem se nalazi, postade nemirna i htjede se osloboditi. – Konačno sam, Tesso, otkrio svoj osjećaj – reče on, s čudnim uzdahom očaja, koji je nesvijesno značio, da mu je srce preteklo razum. – Nije – nije potrebno, da ti kažem, da te tako vohm. Ali ja sam – sada to ne smije ići dalje – to te žalosti – ja sam jednako iznenađen kao i ti. Ti nećeš misliti, da sam iskoristio tvoju bespomoćnost – da sam bio prebrz i nepromišljen, zar ne? – N-ne znam. Pusti je, da se oslobodi, i za čas dva počeše opet musti. Nitko nije opazio, kako ovo dvoje teži da postane jedno, i, kad je gazda, nekoliko minuta kasnije, naišao kraj toga zaklonjenog zakutka, nije bilo nikakva znaka, koji bi odavao, da je ovo dvoje, koji su sjedili izrazito odijeljeno, bilo jedno drugom više nego obični znanci. Pa ipak, u međuvremenu, otkako ih je Crick posljednji put vidio, dogodilo se nešto, što je izmijenilo osovinu svemira za njihova dva života. Nešto, što bi gazda, da je znao o čemu se radi, kao praktičan čovjek prezreo, a ipak nešto, što se temeljilo na tvrdokornijoj i neodoljivijoj sili od čitave gomile takozvanih praktičnosti. Velo je odmaknuto u stranu; vidokrug svakoga od njih treba da odsada ima novi horizont – na kratko ili na dugo vrijeme.

Četvrto razdoblje POSLJEDICA

XXV Kad se približilo veče, Clare je, nemiran, pošao u sumrak, dok se ona, koja ga je osvojila, povukla u svoju spavaonicu. Noć je bila jednako sparna kao dan. Kad se spustio mrak, nije bilo svježine, osim na travi. Putovi, vrtne staze, pročelja kuća, zidovi oko dvorišta bili su vrući kao ognjište i odražavali podnevnu temperaturu u lice noćnog šetača. Sjeo je na istočna vrata dvorišta mljekarstva i nije znao, što da misli o sebi. Osjećaj je doista toga dana prigušio prosuđivanje. Od onog iznenadnog zagrljaja prije tri sata, to dvoje se je držalo po strani. Ona kao da je zanijemila, gotovo uplašena, zbog onoga, što se dogodilo, a njega je – onako osjetljiva i zamišljena – novost, neočekivanost i snaga svega toga uznemirila. Zasada, jedva da je mogao razumjeti pravi odnos između njih dvoje, i kakvo će odsada biti njihovo uzajamno vladanje pred drugim ljudima. Angel je došao na ovo mljekarstvo kao učenik, vjerujući da će njegov privremeni boravak ovdje biti najobičnija epizoda u njegovu životu, kroz koju će brzo proći i uskoro je zaboraviti. Došao je ovamo kao na mjesto, odakle će, kao iz. kakvog skrovitog zakutka, moći mirno promatrati zamorni vanjski svijet i doviknuvši mu riječi Walta Whitmana: O vi, gomile muškaraca i žena, odjevenih na običan način, kako li ste mi čudne! ponovo se odlučiti da uroni u taj svijet. Ali gle, taj zamorni svijet je ušao ovamo. Ono, što je prije bilo zamorni svijet. rasplinulo se u nezanimljivu vanjsku pantomimu; a ovdje, u tom naoko tmurnom i bezosjećajnom mjestu, zanimljivost je buknula poput vulkana, onako, kako za nj nikada i nigdje prije nije buknula. Kako su svi prozori kuće bili otvoreni, Clare je preko dvorišta mogao čuti svaki i najneznatniji pokret ukućana, koji su se spremali na počinak. Ta mljekara, tako skromna, tako beznačajna, koja je za nj bila tako izrazito mjesto prisilnog boravka, da dosada nikada nije držao, da je dovoljno važna, da se prouči kao objekt bilo kakve vrijednosti u tom kraju, što je od nje postalo sada? Ostarjele i lišajem obrasle opeke šaptale su mu »Ostani!« Prozori su se smiješili, vrata su kimala i nagovarala ga, penjačica se crvenjela, kao da je njegov

sudionik. Neka ličnost u svemu tome imala je tako dalekosežno djelovanje, da se protezala preko opeka, žbuke i čitavog neba nad njim, te je prouzročila, da sve dršće od goruće osjećajnosti. Čija je to bila snažna ličnost? To je bila ličnost skromne mljekarice. Bilo je, doista, začudno, kako je to neznatno mljekarstvo postalo za nj golema stvar. I premda je probuđena ljubav bila djelomično odgovorna za to, nije bila jedino ona odgovorna. Angel nije bio jedini, koji je naučio, da se veličina života ne sastoji u njegovu vanjskom obujmu, nego u ličnim iskustvima. Osjećajni seljak vodi veći, puniji i dramatskiji život nego okoreli kralj. Gledajući na to tako, on je došao do uvjerenja, da život ovdje može imati jednaku veličinu kao bilo gdje drugdje. Usprkos svojim heretičnim nazorima, pogreškama i slabostima, Clare je bio savjestan čovjek. Tessa nije bila neznačajno stvorenje, s kojim se može poigrati i odbaciti je, nego žena, koja je živjela svojim dragocjenim životom – životom, koji je za nju, koja ga je trpjela i uživala, posjedovao jednake razmjere kao i život najmoćnijega njemu samome. Tessi je čitav svijet ovisio o njezinim doživljajima. Po njezinu postojanju za nju su postojala i sva ostala bližnja stvorenja. I sam svemir je Tessi počeo postojati onoga dana i one godine, kad se ona rodila. Ta svijest, u koju je on nepozvan ušao, bila je jedina mogućnost života, koju je neskloni Stvoritelj ikad pružio Tessi – to je bilo njezino sve – njezina sva i jedina prilika. Kako dakle, da on gleda na nju kao da je manje važna nego on sam; kao da je lijepa igračka, koju možeš gladiti i zatim odbaciti; mjesto da postupa s njom s najvećom ozbiljnošću i ljubavlju, za koju je znao da ju je u njoj probudio, jer je u svojoj povučenosti ona bila tako žarka i tako osjetljiva, morao ju je shvatiti ozbiljno, da ona ne bi trpjela muke i upropastila svoj život. Susretati se s njom svakodnevno, kao obično, značilo bi razvijati ono što je započelo. Kad se živi na tako ograničenom prostoru, susretati se znači zaljubljivati se; čovjek od krvi i mesa ne može se tome oduprijeti. I budući da nije došao ni do kakva zaključka, s obzirom na ishod takvog vjerojatnog razvoja, odlučio je da će izbjegavati radove, kod kojih bi bili oboje zaposleni. Učinjeno zlo zasada još nije veliko. Ali provesti odluku, da joj se nikada ne približi, nije bilo lako. Svaki udarac njegova bila tjerao ga je k njoj. Pomislio je, da bi otišao pohoditi svoje prijatelje. Možda će moći doznati njihovo mišljenje u tom pogledu. Za manje od pet mjeseci njegov će rok ovdje isteći, a nakon još nekoliko mjeseci, koje će provesti na drugim farmama, bit će potpuno oboružan poljodjelskim znanjem, pa će moći samostalno započeti. Zar neće farmeru trebati žena, i hoće li farmerova žena biti voštana figura iz salona, ili žena koja razumije gospodarstvo? Ne obazirući se na ugodni odgovor, što mu ga je uzvratila šutnja, odlučio je poći na put. Jednog jutra, kad su u mljekarstvu Talbothays sjeli za doručak, jedna djevojka zamijeti, da toga dana nije vidjela gospodina Clarea.

– O, ne – reče gazda Crick. – Gospodin Clare je otišao kući u Emminster, da provede nekoliko dana sa svojim rođacima. Za one četiri zaljubljenice, što su sjedile kod stola, u času nestade jutarnjeg sunca, a ptice prigušiše svoj pijev. Ali ni jedna od tih djevojaka ni riječju ni pokretom ne pokaza svoju zaprepaštenost. – Njegov se boravak kod mene približava kraju – dodade gazda s mirom, koji je bio nesvijesno surov; – i tako, mislim, da se on u vezi sa svojim planovima počinje ogledati za nečim drugim. – Koliko će još boraviti ovdje? – upita Izz Huett, jedina od te potištene grupe, koja se pouzdala u svoj glas i postavila pitanje. Ostale su čekale na mljekarov odgovor, kao da im o njemu ovisi život; Retty je rastvorenih usnica buljila u stolnjak, Marian se od vrućine još više zacrvenjela, a Tessa je, sva uznemirena, gledala na livadu. – Ne mogu se sjetiti točno dana, a da ne pogledam u dnevnik – odgovori Crick s istom nepodnosivom ravnodušnošću. – Pa čak i to se može malo izmijeniti. On će sigurno htjeti da se malo na farmi uputi u uzgajanje telića. Mislim, da će se tu zadržati do konca godine. Još otprilike četiri mjeseca patnje i uzbuđenja u njegovu društvu – »užitka obavljena bolju«. A nakon toga neopisivo crna noć. Toga jutra, u isto vrijeme, Angel Clare je jahao uskim putom deset milja daleko od onih, što su doručkovali, u smjeru župnog stana svoga oca u Emminsteru, noseći, što je bolje znao, košaricu, u kojoj je bilo nekoliko krvavica i boca medice, što ju je zajedno sa svojim srdačnim pozdravima gospođa Crick slala njegovim roditeljima. Pred njim se pružao bijeli put, oči su mu bile uprte u nj, ali one su gledale u budućnost, a ne u put. On je voli; i treba li da je uzme za ženu? Usuđuje li se da je uzme za ženu? Što će reći njegova majka i njegova braća? A što će on sam reći dvije tri godine pošto je uzme? To će ovisiti o tome, da li se pod privremenom strasti krijiu klice čvrstog drugarstva, ili je to tek senzualno uživanje u njezinim oblicima, bez ikakve podloge trajnosti. Konačno pod sobom ugleda brežuljcima okruženi gradić svoga oca, tudorski zvonik od orvenog kamena, skup drveća uz župni ured, i on upravi konja dolje prema dobro poznatom ulazu. Bacivši pogled u smjeru crkve, prije nego što je ušao u dom, opazi nekoliko djevojaka, kako stoje kod vrata sakristije, u dobi između dvanaest i šesnaest godina: očito čekaju još jednu, koja se začas pojavila; bila je to pojava nešto starija od tih učenica, a nosila je šešir široka oboda i tvrdo uškrobljenu jutarnju platnenu haljinu, a u ruci dvije tri knjige. Clare ju je dobro poznavao. Nije bio siguran, da ga je ugledala; nadao se, da nije, da ne bi bilo potrebno da pođe i razgovara s njem, onako besprijekornom. Budući da nije nipošto želio da se s njom pozdravi, zaključi, da ga nije vidjela. Mlada je dama bila gospođica Mercy Chant, jedinica kći susjeda i prijatelja njegova oca, kojom se on, prema nadanju svojih roditelja, trebao jednoga dana oženiti. Ona je bila spremna u teološkim pitanjima i biblijskoj poduci i očito je sada trebala održati sat. Clare se prenese duhom k onima

divljim, suncem obasjanim poganima u dolini Var, njihovim ružičastim licima poprskanim kravljom balegom; i k jednom licu, koje je bilo osjećajnije od svih drugih. On se odlučio skočiti u Emminster, a da nije prije o tom razmišljao, pa prema tome nije pisao svojoj majci i ocu, da ih obavijesti o svom dolasku, ali je ipak namjeravao da stigne u vrijeme doručka, prije nego što odu za svojim župskim poslovima. Malo je zakasnio, i oni su već sjedili uz svoj jutarnji obrok. Čim je ušao, svi skoče od stola da ga pozdrave. Bio je tu njegov otac i majka, njegov brat, velečasni Felix – dušobrižnik u gradu susjednoga područja, koji je prije manje od četrnaest dana došao kući – pa njegov drugi brat, velečasni Cuthbert, student klasike i član i dekan svoga naučnog zavoda, koji je došao iz Cambridgea na praznike. Njegova se majka pojavila u kapici i srebrnim očalama, a otac mu je po izgledu bio ono, što je doista i bio – pošten, bogobojazan čovjek, donekle nepristupačan, otprilike šezdeset i pet godina star, a blijedo mu je lice bilo izbrazdano od misli i brige. Nad glavom im je visjela slika Angelove sestre, najstarije u obitelji, koja je bila šesnaest godina starija od njega, a udala se za nekog misionara i otišla u Afriku. Stari je gospodin Clare bio tip svećenika, koji je, u posljednjih dvadeset godina, gotovo ispao iz suvremenog života. Izravni duhovni potomak Wycliffa, Husa, Luthera i Calvina; evangelik nad evangelicima, konvertit, čovjek apostolske jednostavnosti u životu i mislima, on se već u svojoj neiskusnoj mladosti odlučio jednom za svagda za dublja pitanja opstanka, i odonda nije dopuštao nikakvo raspravljanje o njima. Njega su čak i oni iz njegova doba i škole i istog mišljenja smatrali za ekstremista; oni, koji su mu bili potpuno suprotni u mišljenju, divili su mu se i protiv svoje volje zbog temeljitosti i izvanredne snage, koju je pokazivao u tome, što uopće nije htio raspravljati o principima, koje je svom energijom provodio u život. Bio je zaljubljen u Pavla iz Tarsa, volio je svetoga Ivana, mrzio svetoga Jakova, koliko god se usuđivao, a s rezervom gledao na Timoteja, Tita i Filemona. Njegovu razumu novi zavjet je bio manje Kristijada, nego Pavlijada – manje dokaz, nego opajanje. Njegovo vjerovanje u determinizam bilo je takvo, da se gotovo moglo nazvati manom i potpuno se, na svojoj negativnoj strani, približavalo filozofiji samoodricanja, pa je tu bilo srodnosti s filozofijom Schopenhauera i Leopardija. Prezirao je kanone i liturgije, a prisezao na članke, i smatrao se dosljednim u prosuđivanju cijele te kategorije – što je možda donekle i bio. Jedno je bilo sigurno – bio je iskren. Njegova bi narav, da je to mogao saznati, bilo ispitivanjem bilo imaginacijom, pokazala najjače nerazumijevanje za estetsko, osjetilno i pogansko uživanje u prirodnom životu i raskošnom ženstvu, što ga je njegov sin Angel u posljednje vrijeme proživljavao u dolini rijeke Var. Jedamput je Angel na svoju nesreću rekao svome ocu u času razdraženosti, da bi za čovječanstvo bilo mnogo bolje, da je Grčka bila izvor religije moderne civilizacije, a ne Palestina; a u boli njegova oca bilo je toliko zaprepaštenosti, da on nije mogao razumjeti, da se u toj misli krije tisući dio istine, a još manje, da se u njoj krije pola istine ili cijela istina. Posljedica je bila, da je za neko vrijeme nakon toga

držao Angelu stroge propovijedi. Ali njegovo je srce bilo tako mekano, da nije nikada ništa dugo vremena zamjerao, pa je svoga sina danas pozdravljao sa smiješkom, koji je bio vedar i mio kao u djeteta. Angel je sjeo i osjetio, da je kod kuće; pa ipak, nije se u tolikoj mjeri kao prije osjećao članom obitelji, koja se tu sakupila. Svaki put, kad bi se povratio ovamo, bio je svijestan toga razilaženja, a, otkad je posljednji put živio sa svojima u župnom stanu, njihov je život postao još izrazitije stran njegovu nego obično. Apstraktne težnje toga života – još uvijek nesvijesno bazirane na geocentričnom naziranju, zenitnom raju i nadirskom paklu – bile su tako strane njegovu životu, kao da su to snovi ljudi sa drugoga planeta. U posljednje je vrijeme gledao samo Život, osjećao samo silni, strastveni puls postojanja, neiskrivljen, neizopačen, nesputan tim vjerovanjima, koja uzaludno pokušavaju zaustaviti ono, čime bi mudrost bila zadovoljna da upravlja. Oni su opet vidjeli u njemu veliku razliku, sve veće odvajanje od onoga Angela Clarea iz prijašnjih vremena. Sada su oni uglavnom zamijetili razliku u njegovu vladanju, pogotovu njegova braća. Počeo se vladati kao farmer; razbacivao se nogama, mišići lica postali su mu izražajniji, oči su odavale toliko kao i jezik, pa i više. Držanje studenta gotovo je iščezlo; a još je više iščezlo držanje mladića iz salona. Umišljeni bi sveznalica rekao, da je izgubio kulturu, a zagrižljiva ćudorednica, da je postao sirov. Toliko je prijelazno bilo blisko druženje s talbothayskim nimfama i pastirima. Poslije doručka prošetao se sa svoja dva brata, neevangeličkim, dobro odgojenim mladim ljudima s biljegom univerzitetskog života, korektnima do u srž; bili su to besprijekorni modeli, kakve godimice proizvodi tokarska klupa sistematskog obrazovanja. Obojica su bili pomalo kratkovidni i kad je bio običaj nositi samo jedno staklo na vrpci, oni su nosili samo jedno staklo na vrpci; kad je bio običaj nositi dvostruko staklo, oni su nosili dvostruko staklo; kad je bio običaj nositi očale, oni su smjesta stali nositi očale, bez obzira na osobitu vrstu mane u svom vidu. Kad je Wordsworth bio postavljen na prijestol, oni su sa sobom nosili džepna izdanja njegovih djela, a kad je Shelley izgubio ugled, oni su pustili da mu djela, pokrivena prašinom, počivaju na njihovim policama. Kad se svijet divio Correggiovim »Svetim Porodicama«, oni su se divili Correggiovim »Svetim Porodicama«; a kad su o njemu stali govoriti s podcjenjivanjem u korist Velasqueza, oni su se ustrajno poveli za ostalima bez ikakva ličnog prigovora. Ako su ta dvojica zamijetila sve veću Angelovu duševnu neumjesnost, i on je zamijetio njihovu sve veću duševnu ograničenost. Felix mu se činio oličenjem crkve, Cuthbert oličenjem znanosti. Prvome su biskupski sinod i vizitacije bili pokretna sila svijeta, a drugome Cambridge. Oba su brata smjerno priznavala, da u civiliziranom društvu ima nekoliko nevažnih dvadesetaka milijuna, koji nemaju pristupa u to društvo, osoba, koje niti su ljudi od sveučilišta niti ljudi od crkve; njih je više trebalo trpjeti, nego s njima računati i poštovati ih. Obojica su bili poslušni i pažljivi sinovi i redovito su pohađali svoje roditelje. Felix, iako izdanak kudikamo novijeg stupnja u razvoju teologije nego

njegov otac, bio je manje samopožrtvovan i nezainteresiran. Tolerantniji prema suprotnom mišljenju nego njegov otac, u gledanju na to mišljenje, kao i na opasnost za onoga, koji ga zastupa, on je bio manje spreman nego njegov otac, da takvo mišljenje, kao uvredu vlastitom naučavanju, opravda. Cuthbert je, općenito, bio liberalnijeg duha, premda kraj svoje veće profinjenosti nije imao toliko srca. Dok su tako hodali uz obronak brežuljka, u Angelu je ponovo oživio njegov prvašnji osjećaj, da, ma kolike bile njihove prednosti u usporedbi s njim, ni jedan od njih nije vidio niti zamišljao život onakvim, kakav je zaista bio. Možda, kao kod većine ljudi, njihova moć zapažanja nije bila tako snažna kao imoć izražaja. Niti jedan od njih nije imao pravu svijest o složenim silama, koje djeluju izvan glatke i tihe struje, po kojoj su oni i njima slični plovili. Ni jedan od njih nije vidio razlike između mjesne i opće istine; da je ono, što im je njihov unutarnji svijet govorio u njihove kleričke i akademske uši, sasvim drukčije od onoga, što misli vanjski svijet. – Mislim, da je gospodarstvo jedino, što ti sada preostaje, dragoviću – govorio je Felix između ostaloga svome najmlađem bratu, gledajući tužnom strogošću kroz očale na udaljena polja. – I stoga se moramo s tim pomiriti. Ali te zaklinjem, da se uznastojiš zadržati što je moguće više u dodiru s moralnim idealima. Gospodarstvo, izvana, naravno, znači grub rad; ali visoke misli mogu ići zajedno s priprostim životom. – To je jasno – reče Angel. – Nije li to već prije devet stotina godina dokazano – ako smijem malo ući u tvoje područje? Zašto ti, Felixe, dolaziš na misao, da postoji mogućnost, da ću ja odbaciti visoko mišljenje i moralne ideale? – Znaš, meni se pričinilo iz tona tvojih pisama i iz našeg razgovora – možda mi se to samo pričinilo – da nekako gubiš intelektualno gledanje. Nije li se to i tebi pričinilo, Cuthberte? – Slušaj, Felixe – reče suho Angel – ti znaš, da smo mi dobri prijatelji i da svaki od nas stupa po krugu, koji mu je dosuđen; ali, ako ćemo govoriti o intelektualnom gledanju, moje je mišljenje, da je bolje, da ti, kao zadovoljeni dogmatičar, ostaviš moje gledanje na miru i da se zapitaš, što je s tvojim. Vratili su se niz brežuljak na objed, koji je bio zakazan u vrijeme, čim jutarnji posao njihova oca i majke u župi bude dovršen. Da li im to odgovara, s obzirom na popodnevne posjetioce, na to se nesebični gospodin i gospođa Clare nisu uopće osvrtali; premda su se trojica sinova u toj stvari prilično slagali, željeli su, da bi im se roditelji malo prilagodili modernim nazorima. Od šetnje su ogladnjeli, pogotovo Angel, koji je sada bio čovjek prirode, navikao na obilate – dapes inemptae8 mljekarova donekle neprofinjeno opskrbljenog stola. Ali ni jedno se od starijih još nije bilo vratilo i, tek kad je sinovima već gotovo dodijalo čekati, njihovi roditelji uđu. Taj par, pun samoodricanja, bio je zabavljen time, da nagovori na jelo neke svoje bolesne 8

Domaće gozbe. (Nap. prev.)

župljane, koji su se pokušavali održati na životu, a da su pri tome, prilično nedosljedno, potpuno zaboravili na vlastiti tek. Obitelj je posjedala za stol, i pred njih je iznesen mršav obrok hladnih jela. Angel se ogledavao za krvavicama gospođe Crick, za koje je dao upute da se lijepo preprže, kako su to radili tamo na mljekarstvu. Želio je, da bi se onaj divni okus mirođija svidio njegovu oou i majci jednako kao i njemu. – A, ti tražiš krvavice, sinko – primijeti Clareova majka. – Ali ja sam sigurna, da ti neće biti krivo, što si ostao bez njih, kao što sam sigurna, da ni tvome ocu ni meni neće biti krivo, kad saznaš za razlog. Predložila sam mu, da ljubazni poklon gospođe Crick odnesemo djeci onoga čovjeka, koji je sada bez ikakve zarade zbog napadaja deliriuma tremensa; i on se složio, da će njima to učiniti veliko veselje, pa smo tako i učinili. – Naravno – reče Angel veselo, ogledavajući se za medicom. – Vidjela sam, da u medici ima toliko alkohola – nastavi njegova majka – da je bila potpuno neupotrebljiva kao piće, ali zato, u slučaju nužde, jednako vrijedna kao rum ili rakija; zato sam je stavila u svoj apotekarski ormarić. – Mi za ovim stolom principijelno nikada ne pijemo alkoholna pića – dodade njegov otac. – Ali što da kažem mljekarovoj ženi? – upita Angel. – Naravno, istinu – reče njegov otac. – Nekako bi mi bilo milije, da joj kažem, da smo uživali u medici i krvavicama. Ona je tako srdačna, vesela žena, i siguran sam, da će me pitati, čim se vratim. – Ne možeš, kad nismo – reče bistro gospodin Clare. – Da, istina; premda ta je medica prilično dobar napoj. – Što je ona? – upitaše zajedno Cuthbert i Felix. – O – to je izraz, koji upotrebljavaju tamo u Talbothaysu – reče Angel zacrvenjevši se. Osjećao je, da su njegovi roditelji ispravni u svojim postupcima, premda je loše, što nemaju nikakva osjećaja, pa više nije ništa govorio.

XXVI Tek uveče, nakon porodične molitve, uspjelo je Angelu iznijeti pred svoga oca jednu ili dvije stvari, što su mu ležale na srcu. Spremao se na taj korak, dok je na sagu klečao iza svoje braće, proučavajući čavliće u petama njihovih cipela. Poslije službe oni sa svojom majkom iziđu iz sobe, a on ostane sam s gospodinam Clareom. Mladi je čovjek najprije raspravljao sa starijim o svojim planovima, da sebi stvori položaj farmera na veliko – bilo u Engleskoj bilo u kolonijama. Otac mu je rekao, da osjeća svojom dužnosti, da, budući da nije morao trošiti, da šalje Angela u Cambridge, svake godine stavi na stranu jednu svotu novaca, da mu se

jednog dana kupi ili unajmi zemlja, kako se ne bi osjetio nepravedno prikraćenim. – Što se tiče svjetovnog bogatstva – nastavi njegov otac – ti ćeš bez sumnje za nekoliko godina biti daleko nad svojom braćom. Ta obzirnost staroga gospodina Clarea ponukala je Angela da prijeđe na drugo, njemu draže, pitanje. Natuknuo je svom ocu, da mu je dvadeset i šest godina i da bi mu kad bi započeo sa svojim gospodarskim poslom, bilo potrebno stotinu očiju, da pripazi na sve – da bi mu bio potreban netko, tko bi nadgledao kućne poslove, dok je on vani na polju. Zar ne bi, stoga, bilo dobro, da se oženi? Ta se misao njegovu ocu nije učinila nerazumnom, a onda Angel postavi pitanje: – Što misliš, kakva bi žena za me, kao štedljiva i marljiva gospodara, bila najbolja? – Doista kršćanska žena, koja će ti biti pomoć i utjeha u dobru i zlu. Uostalom, to nije tako važno. Takva se žena može lako naći. Zapravo, moj iskreni prijatelj i susjed, dr.Chant.... – A ne bi li ona u prvom redu morala znati musti krave, praviti dobar maslac i goleme sirove; žena koja će znati, kako treba nasaditi kokoši i pure, uzgajati piliće, u nuždi upravljati čitavom četom radnika i procijeniti vrijednost ovaca i teladi? – Da, žena farmera; to je istina. To bi bilo dobro. – Gospodin Clare, senior, očito nikada prije nije mislio o tome. – Htio sam dodati – reče on – da, ako tražiš čistu i pobožnu ženu, nećeš naći nijednu, koja bi ti bila podesnija, a u isto vrijeme više po volji tvojoj majci i meni, nego tvoja prijateljica Mercy, za koju si pokazivao stanovito zanimanje. Istina je, da je kći moga susjeda Chanta u zadnje vrijeme poprimila običaj mladih svećenika oko nas, da kiti stol pričesti – oltar, kako je ona to na moj užas neki dan nazvala – na svečane dane cvijećem i koječim drugim. A njezin otac, koji se protivi takvim glupostima jednako kao i ja, kaže da se to dade izliječiti. To je tek takav djevojački ispad, koji neće biti trajan, za to sam siguran. – Da, da, Mercy je dobra i pobožna, znam. Ali, oče, ne misliš li ti, da bi meni neizmjerno više odgovarala mlada žena, koja je jednako čista i kreposna kao gospođica Chant, ali koja, umjesto crkvenog usavršavanja te dame, razumije dužnosti života na farmi jednako dobro kao i sam farmer? Njegov je otac ustrajao u svom uvjerenju, da poznavanje dužnosti farmerske žene dolazi iza pavlinskog pogleda na život; a impulzivni Angel, želeći da oda poštovanje očevim osjećajima i da, u isto vrijeme, pomogne svojoj stvari, postade uvjerljiv. Reče, da ga je sudbina ili providnost namjerila na ženu, koja posjeduje sve osobine, da bi bila koristan drug poljodjelcu, i koja je sasvim sigurno ozbiljne naravi. Ne bi znao reći, da li se priklonila zdravoj nauci Donje Crkve njegova oca, ali je vjerojatno, da će u toj stvari biti pristupačna uvjeravanju; iskrena je vjernica i redovito ide u crkvu; poštena je srca, bistra, izvanredno umiljata, čista kao vestalinka, a po svojoj tjelesnoj ljepoti prekrasna.

– Je li iz takve porodice, s kakvom bi ti bilo stalo da se povežeš – ukratko, je li dama? – upita njegova preplašena majka, koja je za vrijeme razgovora tiho ušla u radnu sobu. – Nije ono, što se u običnom govoru zove dama – reče Angel ne ustuknuvši – jer ona je seljačka kći, i to kažem s ponosom. Ali ona jest dama, uza sve to – po osjećaju i po prirodi. – Mercy Chant je iz vrlo dobre porodice. – Ah, majko – kakva je to prednost? – reče žurno Angel. – Kako će porodica pomoći ženi čovjeka, koji mora da se s mukom snalazi kao što moram i što ću morati? – Mercy je savršeno odgojena, a dobar odgoj ima svojih draži – uzvrati majka gledajući na nj kroz srebrne očale. – Što se tiče takvog vanjskog odgoja, kakva će biti korist od njega u životu, koji ću ja provoditi? – a opet, što stoji do njezina štiva, ja se mogu za to pobrinuti. Ona će biti jako sposoban učenik, a to biste rekli i vi, kad biste je poznavali. Sva je puna poezije – realizirane poezije, ako smijem upotrebiti taj izraz. Ona proživljava ono, što papirnati pjesnici samo pišu... A k tome je, siguran sam, kršćanka bez prigovora; možda baš onoga plemena, roda i vrste: kakvu ti želiš progurati. – O, Angele, ti se podruguješ! – Majko, oprosti mi. Ali budući da ona doista ide u crkvu gotovo svake nedjelje ujutro i dobra je kršćanka, siguran sam, da ćete pregorjeti njezine eventualne društvene nedostatke za volju te osobine, i da ćete se uvjeriti, da baš nisam najgore odabrao. Angel se sasvim zagrijao za tu prilično automatsku ortodoksnost kod svoje ljubljene Tesse, koju je (i ne sluteći, da će mu ikada tako dobro poslužiti) rado ismijavao, kad bi je vidio primijenjenu u praksi kod nje ili kod drugih mljekarica, zbog njezine očite nerealnosti posred vjerovanja, koja su bila u biti naturalistička. U svojoj žalosnoj nedoumici, da li je i sam njihov sin onako valjan, kako to tvrdi za nepoznatu mladu ženu, gospodin i gospođa Clare počeše osjećati kao prednost, koju nisu smjeli smetnuti s uma, da je ona barem u svojim nazorima kako treba; pogotovu, gdje je susret njihova sina i nje morao biti posljedica djelovanja providnosti; jer Angle ne bi nikada postavio ortodoksnost kao uvjet svome izboru. Konačno rekoše, da je bolje ne žuriti se, ali da neće imati ništa protiv toga, da je vide. Angel se stoga sada suspregnuo da objavi dalje pojedinosti. Osjećao je da, ma kako dosljedni i samopožrtvovni bili njegovi roditelji, još uvijek postoje neke njihove latentne predrasude ljudi srednjega staleža, za koje će biti potrebno nešto takta, da ih nadvlada. Jer, premda je po zakonu smio da radi, kako je htio, i premda osobine njihove snahe ne bi mogle učiniti nikakvu stvarnu razliku u njihovu životu, jer bi ona vjerojatno živjela daleko od njih, on je, zbog same ljubavi prema njima, želio, da ne povrijedi njihove osjećaje u najvažnijoj odluci u svom životu.

Primijetio je, kako je nedosljedan u pitanju momenata iz Tessina života, kao da su omi bitni. On je volio Tessu zbog nje same, zbog njezine duše, srca i nje kao takve – a ne zbog toga, što je vješta u mljekarstvu, sposobna za učenje, a pogotovu zato, što tako priprosto i formalno ispovijeda vjeru. Njezinu neizvještačenost, priprostom životu nije trebalo politure konvencionatmosti, da bi je on mogao probaviti. Bio je uvjeren, da je odgoj dosad imao vrlo malo utjecaja na kucanje osjećajnosti i poriva, o kojima ovisi obiteljska sreća. Vjerojatno će, u toku stoljeća, poboljšani sistemi moralnog i intelektualnog odgoja prilično, a možda i znatno, uzvisiti nehotične, pa čak i nesvijesne porive ljudske prirode; ali do današnjega dana, koliko je on mogao vidjeti, kultura je, moglo bi se reći, djelovala samo na vanjsku duševnu površinu onih života, koji su bili stavljeni pod njezin utjecaj. To je njegovo vjerovanje potvrđivalo i njegovo iskustvo sa ženama, i ono ga je, budući da je u posljednje vrijeme s kultiviranog srednjeg staleža prešlo na seoska područja, podučilo, koliko je manje bitna razlika između dobre i pametne žene jednog društvenog sloja i dobre i pametne žene drugog društvenog sloja, nego između dobre i loše, ili pametne i glupe žene istoga društvenog sloja ili klase. Došlo je jutro njegova odlaska. Njegova su braća već otišla iz župnog dvora 1 krenula na put pješke prema sjeveru, odakle se jedan trebao vratiti u sveučilište, a drugi u svoju župu. Angel im se mogao pridružiti, ali mu je bilo milije da se vrati k svojoj dragoj u Talbothaysu. On je vrlo slabo pristajao u to društvo; jer iako je bio najoduševljeniji humanist, najidealniji religionist, pa čak i najupućeniji kristolog Od njih trojice, oni su mu bili strani, jer je neprestano bio svijestan, da se neće moći prilagoditi životu, koji su mu spremali. Ni Felixu ni Cuthbertu se nije usudio spomenuti Tessu. Majka mu je načinila sendviče, a otac ga je, na svojoj kobili, otpratio komadić puta. Kako je prilično uznapredovao u vlastitoj stvari, Angel je, dok su kaskali zajedno sjenovitim putovima, bez protivljenja šuteći slušao izvještaje svog oca o njegovim župskim poteškoćama i o hladnoći njegovih dragih kolega svećenika, zbog toga što je strogo tumačio novi zavjet u svijetlu onoga, što su oni smatrali za pogubnu kalvinističku doktrinu. – Pogubnu! – reče gospodin Clare s nepatvorenim prezirom; i on nastavi iznositi slučajeve, koji su trebali pokazati besmislenost te ideje. Govorio je o čudesnim obraćenjima grešnika njegovom zaslugom, ne samo među siromasima, nego i među bogatašima i imućnima; a isto tako je otvoreno priznao i mnoge neuspjehe. Kao primjer svoga neuspjeha spomenuo je slučaj mladog vlastelina skorojevića zvanog d’Urberville, koji živi nekih četrdeset milja daleko, u blizini Trantridgea. – Je li to jedan od starinskih d’Urbervilla od Kingsberea i ostalih mjesta? upita njegov sin. – Ona čudna, historijska, izumrla porodica sa svojim sablasnom legendom o četveropregu? – O, ne. Pravi su d’Urbervilli propali i nestali pred šezdeset ili osamdeset godina – najmanje toliko, po mom mišljenju. Čini se, da je to nova porodica,

koja je uzela njihovo ime; za volju one stare viteške loze, ja se svakako nadam, da ovo nisu pravi d’Urbervilli. Ali mi je čudno, da se ti zanimaš za stare obitelji. Mislio sam, da je tebi stalo do njih čak manje nego i meni. – Krivo si me razumio, oče; ti me često krivo razumiješ – reče Angel malo nestrpljivo. – U političkom smislu ja sam skeptičan, što se tiče velike vrijednosti njihove starine. Neki pametniji čak i sami za se »podižu glas protiv vlastitog potomstva«, kako to kaže Hamlet; ali lirički, dramatički, pa čak i historijski, ja prema njima osjećam nježnu sklonost. To diferenciranje, iako nije bilo nipošto suptilno, bilo je za starijeg gospodina Clarea ipak presuptilno, pa je on nastavio sa svojom pričom, koju je htio ispripovijedati; a to je bilo, da se po smrti staroga takozvanog d’Urbervilla ovaj mladi čovjek strastveno odao grešnom životu, premda ima slijepu mater, pa bi ga njezino stanje trebalo opametiti. Budući da je glas o njegovu životu došao gospodinu Clareu do ušiju, kad je boravio u onom dijelu zemlje držeći misionarske propovijedi, on je smjelo iskoristio priliku, da s grešnikom razgovara o njegovu duhovnom stanju. Premda je on bio stranac u tom kraju i zauzimao propovijedaonicu drugog svećenika, osjećao je, da mu je dužnost, a za tekst je uzeo riječi iz sv. Luke: »Luđače, još ove noći će tvoja duša biti zatražena od tebe!« Mladi se čovjek jako razljutio zbog tako izravnog napadaja i, u dvoboju riječima, koji je planuo, kad su se sreli, on je, ne ustručavajući se, javno napao gospodina Clarea, bez ikakva poštovanja prema njegovoj sijedoj kosi. Angel se zacrveni od žaljenja. – Dragi oče – reče on tužno – meni bi bilo veoma drago, kad se ti ne bi izlagao takvim nepotrebnim uvredama od različitih lupeža! – Uvredama? – reče njegov otac, a izbrazdano mu se lice sjalo od gorljivosti samoodricanja. – Jedina mi je uvreda bila uvreda, koja je nanesena njemu, jadnom, ludom mladiću. Zar misliš, da su mi njegove raspaljene riječi mogle nanijeti ikakvu uvredu, pa čak i njegovi udarci? – »Kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad nas proklinju, molimo! Postasmo kao smetište svijeta, po kojem svi gaze dosad«. One stare i plemenite riječi Korićanima doslovce su istinite u sadašnjem času. – Valjda ne udarci, oče? Valjda nije prešao na udarce? – Ne, nije. Iako sam dobivao i udarce od ljudi u ludom stanju pijanstva. – Nije moguće! – Desetak puta, sinko. Pa što onda? Time sam ih spasao od grijeha, da ubiju krv svoje krvi; kasnije su mi se u životu zahvaljivali i slavili boga. – Kad bi bar tako bilo i s tim mladićem! – reče Angel gorljivo. – Ali, iz onoga što si mi rekao, bojim se, da neće biti tako. – Pa ipak, nadajmo se – reče gospodin Clare. – A ja i dalje molim za nj, premda se s ovu stranu groba vjerojatno nikada više nećemo sresti. Ali, tko zna, možda će jedna od tih jadnih mojih riječi jednoga dana niknuti u njegovu srcu kao dobro sjeme.

Clareov je otac, kao i uvijek, bio optimist poput djeteta, i, premda njegov sin nije mogao prihvatiti očevu usku dogmu, on je duboko poštovao njegov rad i priznavao, da se u tom nabožnjaku krije heroj. Možda se on sada više nego ikada divio radu svoga oca, s obzirom na to, da u pitanju njegove ženidbe s Tessom njegov otac nije ni pomislio, da upita, da li je imućna ili je bez ijedne pare. Ta ista nebriga za materijalna dobra prisilila je Angela da potraži kruh kao farmer, a ona će vjerojatno isto tako zadržati njegovu braću na položaju siromašnih župnika cijelo vrijeme njihova rada; pa ipak, Angel joj se uza sve to divio. Zapravo, usprkos svojoj heretičnosti, Angel je često osjećao, da je svome ocu, kao čovjeku, bliže nego ijedan od njegove braće.

XXVII Jašući dvadesetak milja uzbrdo i nizbrdo kroz blistavu podnevnu atmosferu, stigao je popodne do osamljena brežuljka, milju ili dvije zapadno od Talbothaysa, odakle je ponovo ugledao zeleno korito sočnosti i vlage, dolinu rijeke Var ili Froom. Smjesta se stao ispuštati s visoravni prema bogatom aluvijalnom tlu u nizini, a zrak je bivao sve teži; opojni miris ljetnog voća, maglice, sijena i cvijeća, stvarao, je golemo more mirisa, pa se činilo, da su od njega životinje, pa čak i pčele i leptiri omamljeni. Clareu je taj kraj sada bio tako poznat, da je pojedine krave znao po imenu, kad ih je, iz velike daljine, vidio kao točkice na livadi. S osjećajem raskoši otkrio je u sebi snagu, da taj život tu vidi s njegove unutarnje strane, na način, koji mu je u njegovim studentskim danima bio potpuno stran, i, ma koliko on volio svoje roditelje, nije mogao, a da ne bude svijestan činjenice, da je, doći ovamo kao sada, pošto je okusio život kod kuće, djelovalo na nj kao da je odbacio štake i povoje; a tu, u tom mjestu nije bilo čak ni one jedine spone, koja koči raspoloženje engleskih seoskih ljudi, jer Talbothays nije imao vlastelina, koji bi tamo boravio. Na mljekarstvu nije bilo vani žive duše. Ukućani su se svi predali užitku običajnog popodnevnog sna od jednog do jednog i po sata, koji im je zbog vrlo ranog ustajanja u ljetno vrijeme bio potreban. Kod vrata, na staklu od rašljaste i oguljene hrastove grane, koja je u tu svrhu bila tamo pričvršćena, visjeli su kao šeširi kablovi s drvenim obručima, zabrekli i izblijedjeli od neprestanog trljanja; svi su oni bili spremni i suhi za večernje muzenje. Angel uđe i prođe kroz tihe hodnike kuće prema stražnjim prostorijama i tu osluhnu časak. Iz kolnice je dopiralo odmjereno hrkanje. Tamo je ležalo nekoliko muškaraca; s još udaljenijeg mjesta čulo se roktanje i skvičanje svinja, koje je mučila vrućina. Rabarbara krupnih listova i kupus također su spavali, a široke su im mlohave plohe visjele na suncu kao poluzatvoreni kišobrani. On skine s konja uzde i nahrani ga i, kad je ponovo ulazio u kuću, sat odbije tri. To je bio sat popodnevnog obiranja mlijeka; i na taj udarac Clare začuje iznad sebe škripanje dasaka u podu, a zatim korake, koji su se spuštali niza stube. Bih su to Tessini koraci, i ona se začas pojavi pred njegovim očima.

Nije ga čula i nije ni slutila, da je tamo. Zijevala je, i on joj je vidio crvenu unutrašnjost ustiju kao da je zmija. Jednu je ruku pružila tako visoko iznad smotane pletenice na glavi, da joj je nad suncem opaljenim dijelom mogao vidjeti svilenkastu glatkoću; lice joj je bilo zažareno od spavanja, a očni su joj se kapci teško spustili na zjenice. Odisala je bujnošću svoje naravi. Bio je to čas, kad je duša žene više nego ikada utjelovljena, kad i kod najprodubljenije ljepote dolazi do izražaja pȕt; a spol je u svemu tome vanjski lik. I tada te oči bljesnuše sjajem kroz zamagljenu težinu, prije nego što se ostali dio njezina lica potpuno probudio. S čudnom smjesom veselja, plahosti i iznenađenja u pogledu, ona usklikne: – O, gospodine Clare! Kako iste me uplašili... ja... U tom prvom času ona nije imala vremena da se sjeti izmijenjenih odnosa, koji su počeli s njegovom izjavom; ali joj se puna svijest o tome pokazivala na licu, kad je dočekala Clareov nježni pogled, kad je pristupio k najdonjoj stepenici. – Draga, najmilija Tessice! – prošapta on obujmivši je rukom i prislonivši svoje lice na njezin zažareni obraz. – Nemoj mi, molim te kao boga, više govoriti gospodine. Zbog tebe sam se tako požurio natrag! Umjesto odgovora, Tessino je uzbuđeno srce kucalo uz njegovo; tamo su stajali, na crvenim opekama hodnika, a sunce je, dok ju je držao čvrsto na svojim grudima, bacalo kroz prozor kose zrake na njegova leđa, na njezino naklonjeno lice, na plavičaste žilice na sljepočicama, na njezinu golu ruku, vrat i dubinu njezine kose. Kako je ležala obučena, bila je topla kao mačka na suncu. Isprva nije htjela da mu pogleda ravno u lice, ali joj se oči uskoro podigoše, a njegove su uronile u dubinu njezinih vječno promjenljivih šarenica s njihovim sjajnim, plavim, crnim, sivim i ljubičastim sićušnim nitima, dok ga je ona promatrala kao što je valjda Eva promatrala Adama probudivši se po drugi put. – Moram obirati – molila ga je ona – a danas imam samo Staru Deb da mi pomogne. Gospođa Crick je otišla s gospodinom Crickom na trg. Retty se ne osjeća dobro, a ostali su nekamo otišli i neće se vratiti kući prije muzenja. Kad su krenuli prema mljekari, na stubama se pojavi Deborah Frynder. – Vratio sam se, Deborah – dovikne joj gore gospodin Clark. – Tako ja mogu pomoći Tessi kod obiranja, a vi, budući da ste sigurno jako umorni, ne morate silaziti dok ne bude vrijeme za muzenje. Toga popodneva talbothaysko mlijeko po svoj prilici nije bilo temeljito obrano. Tessa je bila u snu, u kojem se poznati predmeti pričinjaju kao da imaju svijetlo, sjenu i položaj, ali nikakva osobitog oblika. Svaki put kad bi stavila obiraču pod pumpu, da se ohladi za novi rad, ruka bi joj drhtala, jer je žar njegove ljubavi bio toliko opipljiv, da se činilo kao da se ona pod tim žarom steže kao biljka na suncu, koje prejako žeže. Onda je ponovo stisne k sebi. Ona je kažiprstom prelazila po posudi za mlijeko da prereže rub vrhnja, a kad je bila gotova, on joj ga očisti na prirodan način; jer neukočeno vladanje na talbothyskom mljekarstvu sada im je dobro došlo.

– Ljubavi, svejedno je, da li ti to kažem sada ili kasnije – nastavi on nježno. – Želim te upitati nešto, što je sasvim praktične naravi i o čemu sam razmišljao sve od onoga dana prošlog tjedna na livadi. Ja ću se uskoro morati oženiti, a budući da sam farmer, meni će trebati žena, koja zna sve o vođenju farme. Hoćeš li ti, Tessice, biti ta žena? On je to izveo tako, da ona ne bi pomislila, da je popustio nagonu, koji njegov razum neće odobriti. Ona se okrene sva zabrinuta. Sagnula se pred neizbježivom posljedicom blizine, pred potrebom da ga voli; ali nije računala na tu iznenadnu posljedicu, koju je Clare zapravo iznio pred nju a da ni sam nije namjeravao da to tako skoro učini. S boli, koja je bila poput gorčine rastanka, ona promrmlja riječi svoga potrebnog i zakletog odgovora časne žene: – O, gospodine Clare – ja ne mogu biti vaša žena – ne mogu! Kad je čula vlastitu odluku, sam taj zvuk kao da joj je slomio srce, i ona sagne glavu u svojoj boli. – Ali, Tesso! – reče on, zapanjen njezinim odgovorom i držeći je još željnije uza se. – Zar kažeš, da nećeš? Pa ti me voliš? – O, da, da! I radije bih bila vaša nego ičija na svijetu – odvrati nježni i pošteni glas ožalošćene djevojke. – Ali ja ne mogu poći za vas! – Tesso – reče on, držeći je podalje od sebe – ti si zaručena za nekoga drugoga! – Ne, ne! – Zašto me onda odbijaš? – Ne želim se udavati! Nisam mislila na udaju. Ne mogu! Želim samo, da vas volim. – Ali zašto? Natjerana da nađe kakvu izliku, ona promuca: – Vaš otac je župnik, i vaša majka ne bi željela, da se vi oženite ovakvom kao što sam ja. Ona će htjeti, da se oženite gospođom. – Glupost – razgovarao sam s oboje. To je i bio djelomično razlog, zašto sam išao kući. – Osjećam, da ne mogu – nikada, nikada! – ponavljala je ona. – Nije li to moje pitanje bilo suviše nenadano, draga? – Da – nisam ga očekivala. – Ostavi to, Tessi, za kasnije. Dat ću ti vremena – reče on. – Doista, doći kući i odmah ti početi o tome govoriti, to je bilo suviše neočekivano. Neko vrijeme neću više to spominjati. Ona ponovo prihvati sjajnu obiraču, stavi je pod pumpu i poče iznova. Ali nije mogla, ma koliko pokušavala, pogoditi kao inače točan donji sloj vrhnja s potrebnom lakom okretnošću: katkada bi zarezala dolje u mlijeko, katkada u zrak. Jedva da je i vidjela, jer su joj oči bile zalivene dvjema suzama, koje su joj

mutile vid, a koje je izazvala bol, koju nikada neće moći razjasniti ovome svome najboljem prijatelju i dragom branitelju. – Ne mogu obirati – ne mogu! – reče ona, otkrenuvši se od njega. Da je ne bi više uzbuđivao i mučio, obzirni Clare poče govoriti općenitije: – Ti imaš potpuno krivo mišljenje o mojim roditeljima. Oni su najpriprostijl ljudi na svijetu i potpuno skromni. Njih dvoje ispadaju u onih nekoliko, koji su još preostali od evangeličke škole. Tessice, jesi li evangelik? – Ne znam. – Ti ideš u crkvu vrlo redovito, a kažu mi, da naš župnik ovdje nije pristaša jako »visoke« crkve. Činilo se, da je Tessino znanje o nazorima župnog svećenika, kojega je slušala svakog tjedna, još neodređenije nego Clareovo, koji ga uopće nikad nije čuo. – Voljela bih, kad bih se mogla čvršće usredotočiti na ono, što čujem – primijeti ona, našavši utočište u općem razgovoru. – Često mi je to jako žao. Govorila je tako prirodno, da je Angel u svom srcu bio siguran, da njegov otac, u vjerskom pogledu, ne bi imao ništa protiv nje, premda ona ne zna, da li su njezini principi »visoki«, »niski« ili »široki«. On je samo znao, da je u stvarnosti, zbrkano vjerovanje, kojega se ona držala, i koje je očito usisala u djetinjstvu, ako išta, traktarsko, što se tiče frazeologije, a panteističko u svojoj biti. Zbrkano ili ne, on nije ni najmanje želio, da to vjerovanje smeta u njegovu miru: »Ostavi svojoj sestri, kad moli, Njeno rano nebo s pogledom sreće; Ne uznemiruj, spominjući boli, Život, što sav se u blagozvučju kreće.« Katkada je mislio, da je taj savjet više muzikalan, nego pošten; ali sada ga je rado poslušao. Kasnije joj je govorio o pojedinostima svoga posjeta, o načinu života svoga oca, o njegovoj revnosti, kad je riječ o njegovim principima; ona je postala vedrija, a iz njezina obiranja nestalo je nesigurnosti; dok je ona dovršavala jedan sud za drugim, on je išao za njom i izvlačio čepove, da ispusti mlijeko. – Činilo mi se, da ste malo potišteni, kad ste ušli – usudi se ona primijetiti, želeći da bude što dalje od razgovora o njoj. – Da – znaš, moj otac mi je govorio mnogo o svojim neprilikama i poteškoćama, a taj me razgovor uvijek potišti. On je tako revan, da često doživi mnoge uvrede i poniženja od ljudi, koji misle drukčije nego on, a meni nije drago, kad čujem, da tako ponizuju čovjeka njegove dobi, pogotovu jer mislim, da takva pretjerana gorljivost nema nikakva smisla. Govorio mi je o jednoj vrlo neugodnoj sceni, u kojoj je nedavno sudjelovao. On je pošao kao izaslanik nekog misionarskog udruženja propovijedati u okolici Trantridgea, mjestu

udaljenosti četrdeset milja odavle, i stavio je sebi u zadaću, da obračuna s nekim raspuštenim mladim cinikom, na kojega je tamo naletio – sinom nekog tamošnjeg posjednika – kojemu je majka slijepa. Moj je otac u četiri oka napao tog gospodina, pa je došlo do prilične zbrke. Bilo je to, moram reći, od moga oca vrlo nerazumno, da nameće svoj razgovor stranom čovjeku, kad je bilo očito, da će biti beskorisno. Ali, ako on nešto smatra za svoju dužnost, on će to učiniti bez obzira na bilo što i, naravno, on sebi stvara mnoštvo neprijatelja, ne samo među potpuno pokvarenima, nego i među lakoumnicima, koji ne vole, da ih smetaju. Kaže, da se ponosi onim, što se dogodilo i da se dobro djelo može učiniti i neizravnim putom; ali meni bi bilo drago, da se on ne bi sada, pod stare dane, toliko zamarao, i kad bi te svinje ostavio u njihovu blatu. Tessin je pogled postao tvrd i očajan, a puna su joj usta poprimila izraz tragičnosti; ali više nije drhtala. Oživjelo sjećanje na oca spriječilo ga je, da primijeti promjenu na Tessi; i tako su pošli dalje uz pravokutnike napunjene mlijekom, dok ih nisu sve obrali; onda su se vratile druge djevojke i uzele kablove, a Deb je sišla, da kipućom vodom ispere posude za novo mlijeko. Kad se Tessa povukla, da pođe na polje kravama, on joj reče tiho: – A moje pitanje, Tessice? – O, ne – ne! – odgovori ona s teškom beznadnošću, kao žena, koja je iznova, kad su je podsjetili na Aleka d’Urbervilla, ugledala svu grozotu svoju prošlosti. – To ne može biti! Ona iziđe i krene prema livadi te se, poskočivši, pridruži ostalim mljekaricama, kao da bi htjela, da joj svježi zrak rastjera tužne brige. Sve djevojke krenu prema mjestu, gdje su, na udaljenoj livadi, pasle krave. Kretale su se sa smionom dražešću divljih životinja – bezobzirnim, neukroćenim pokretom žena naviklih na neograničeni prostor – u kojem su se one predavale zraku kao plivač valovima. Sada mu se činilo potpuno prirodnim, da će Tessa, sudeći po svima znacima, odabrati druga iz nesputane prirode, a ne iz područja umjetnosti.

XXVIII Njezin nepristanak, iako neočekivan, nije trajno pokolebao Clarea. Njegovo iskustvo sa ženama bilo je dosta veliko, pa je znao, da otklon često ne znači ništa drugo nego predgovor pristanku; a opet, bilo je premaleno, a da bi znao, da se u načinu ovoga odbijanja krije velika iznimka odugovlačenja iz bojažljivosti. To, što mu je već dopustila, da joj se udvara, tumačio je on kao još jedno jamstvo, a da pri tome nije bio potpuno svijestan, da se na poljima i pašnjacima »besciljno uzdisanje« nipošto ne smatra besmislenim, jer tu se udvaranje češće prima bez razmišljanja, zbog same njegove slasti, nego u neugodnim, tjeskobnim domovima ambicioznih ljudi, gdje čežnja djevojke za udomljenjem ubija njezino zdravo mišljenje o strasti kao konačnom cilju.

– Tesso, zašto si s tolikom sigurnošću rekla »ne«? – upitao ju je nakon nekoliko dana. Ona se trgne. – Nemojte me pitati. Rekla sam vam zašto – barem djelomično. Nisam dosta dobra – nisam dosta dostojna. – Kako to misliš? Nisi dosta fina dama? – Da – otprilike to – promrmlja ona. – Vaši bi me prijatelji prezirali. – Ti odista imaš o njima krivo mišljenje – o ocu i majci. A što se tiče moje braće, to mi je svejedno... – Čvrsto je stisnuo ruke iza njezinih leđa, da mu ne bi izmakla. – Slušaj, draga, ti to ne misliš ozbiljno? – siguran sam, da ne misliš! Oduzela si mi mir, tako da ne mogu ni čitati, ni igrati se, ništa. Meni se žuri, Tessice, ali hoću da znam – hoću da čujem s tvojih toplih usnica – da ćeš jednog dana biti moja – kad god ti to odlučiš; ali jednog dana! Ona je, samo tresla glavom i gledala na drugu stranu. Clare ju je pažljivo promatrao i proučavao crte njezina lica kao da su hijeroglifi. Činilo se, da je njezin otklon stvaran. – Prema tome te ne bih smio ovako držati – zar ne? Nemam na to prava – nemam prava tražiti tvoje društvo niti hodati s tobom! Hajde, Tesso, reci, voliš li nekoga drugoga? – Kako me možete to pitati? – reče ona, svladavajući se i dalje. – Gotovo sam siguran, da ne voliš. Ali, zašto me onda odbijaš? – Ja vas ne odbijam. Volim – kad mi kažete, da me ljubite; i možete mi to uvijek reći, kad smo negdje zajedno – a da me nikada nećete uvrijediti. – Ali me nećeš za muža? – Ah – to je druga stvar – to je za vaše dobro, doista, dragi! O, vjerujte mi, to je samo zbog vas! Ne volim se obmanjivati obećavanjem, da ću biti vaša – jer – jer sam sigurna, da to ne smijem učiniti! – Ali ti ćeš me usrećiti! – Ah, to vi mislite, ali ne znate! U takvim časovima, kad je sa strahom naslućivao, da je uzrok njezinu nepristanku njezin osjećaj skromnosti, da je nedorasla društveno i po odgoju, on bi govorio, da je ona izvanredno dobro upućena i okretna – a to je zaista bila istina, jer ju je njezina prirodna dovitljivost i divljenje za nj dovelo do toga, da je usvojila njegov rječnik, njegov izgovor i odlomke njegova znanja do nevjerojatnog stepena. Nakon takvih blagih prepirki i svoje pobjede, ona bi, sama, otišla do najudaljenije krave, ako je bilo vrijeme muzenja, a, ako je bilo vrijeme odmora, u travu ili u sobu, i tu je u tišini tugovala, neposredno iza naoko ravnodušnog negativnog odgovora. Borba je bila strašna; srce joj je bilo tako jako uz njegovo – dva goruća srca u borbi s jednom jadnom, malom savjesti – da je ona svim silama, koje su joj stajale na raspolaganju, nastojala učvrstiti svoju odluku. Ona je došla u Talbothays s čvrstom odlukom u srcu. Ni na koji način nije mogla pristati na korak, koji bi kasnije eventualno prouzročio njezinu mužu kajanje, da je bio tako

slijep i uzeo je za ženu. A njezino je uvjerenje bilo, da se ono, što joj je savjest odlučila, dok joj je duh još bio slobodan od drugih utjecaja, ne smije sada prekršiti. – Zašto mu tko ne kaže sve o meni? pitala se ona. To se dogodilo samo četrdeset milja odavle – zašto nije došlo dovle? Netko sigurno zna! Pa ipak, čini se, da nitko nije znao; nitko mu nije rekao. Dva tri dana nisu više ništa o tome govorili. Po tužnim licima svojih drugarica u sobi ona je nagađala, da je smatraju ne samo kao najmiliju, nego i odabiranu; ali su i same mogle vidjeti, da mu se ona ne nameće. Tessa nije nikada prije bila u situaciji, u kojoj bi joj nit života, kao sada, bila spletena od dva kraja, izrazitog užitka i izrazite boli. Kod narednoga pravljenja sira, njih je dvoje opet ostalo nasamo. Sam gazda običavao je pomagati, ali u zadnje vrijeme, premda su Tessa i Angel postupali tako oprezno, da gotovo nije bilo povoda sumnji, gospodin Crick, a i njegova žena, čini se da su ipak posumnjali, da između ovo dvoje postoji uzajamna simpatija. Bilo kako bilo, gazda ih je ostavio nasamo. Oni su kidali velike komade usirenog mlijeka, prije nego što su ga stavljali u posude za sirenje. Taj je posao bio sličan mrvljenju kruha na veliko; a posred toga djevičanskog bjelila usirenog mlijeka, ruke Tesse Durbeyfield su bile ružičaste poput ruže. Angel, koji je punio posude pregrštima, iznenada se zaustavi i položi svoje ruke na njezine. Njezini su rukavi bili zasukani visoko iznad lakta, i on se sagne i poljubi joj unutrašnju žilu na mekanoj podlaktici. Premda je toga ranog rajna bilo sparno, njezina se ruka, od namakanja u usireno mlijeko, učinila njegovim ustima hladna i vlažna kao svježe ubrana gljiva, a imala je okus po sirutki. Ali ona je cijela bila toliko prožeta osjećajnošću, da joj je na taj dodir bilo počelo žurnije udarati, krv joj je pojurila sve do vrška prstiju, a hladne su joj se ruke zacrvenjele od vrućine. A onda, kao da joj je srce reklo: »Zar je još potrebna bojažljivost? Istina je istina između muškarca i žene kao između muškarca i muškarca.« Ona podigne oči, i one se predano nasmiješe njegovima, dok joj se usnica podigne na nježni posmijeh. – Znaš li, Tesso, zašto sam to učinio? – reče on. – Zato, jer me jako volite! – Da, i kao predgovor novoj molbi. – Nemojte opet počinjati! Izgledala je, kao da se iznenada prestrašila, da bi se njezin otpor mogao slomiti pod njezinom željom. – O, Tessice; nastavi on – ne mogu razumjeti, zašto me toliko mučiš. Zašto me tako razočaravaš? Činiš mi se gotovo kao namiguša, duše mi – kao prava pravcata gradska namiguša! One su sad vruće sad hladne, baš kao ti; a to je nešto, što bi se najmanje očekivalo da će se naći u zakutku kao što je Talbothays... Pa ipak, najdraža moja – dodade on žurno, opazivši, kako ju je ta primjedba zapekla – znam, da si najpoštenije, najčišće stvorenje, koje je ikada živjelo. Kako onda mogu povjerovati da se samo poigravaš sa mnom? Tesso,

zašto ti se ne sviđa pomisao, da postaneš mojoj ženom, ako me voliš, kao što se čini, da me voliš? – Nikada nisam rekla, da mi se ta pomisao ne sviđa, i nikada to nisam mogla reći, jer – to nije istina! Kako više nije mogla izdržati tu napetost, njezina usnica zadrhće i ona morade otići. Clare je bio toliko ražalošćen i smućen, da je potrčao za njom i uhvatio je u prolazu. – Reci mi, reci mi! – navali on, grleći je strastveno, zaboravivši na svoje ruke, koje su bile uprljane usirenim mlijekom. – Reci mi, molim te, da nećeš pripasti nikome nego meni! – Hoću, hoću vam reći! – usklikne ona. – I dat ću vam potpun odgovor, ako me sada pustite da odem. Ispripovjedit ću vam svoja iskustva – sve o sebi – sve! – Tvoja iskustva, draga. Da, možeš koliko god ih imaš. Pristao je na to ljupkom podrugljivoišću, gledajući joj u lice. – Moja Tessa ima, bez sumnje, gotovo isto toliko iskustava kao ona penjačica tamo na vrtnoj ogradi, koja se jutros prvi put u svom životu otvorila. Reci mi, što hoćeš, samo nemoj više upotrebljavati tu nesretnu rečenicu, da me nisi vrijedna. – Nastojat ću. A sutra ću vam reći svoje razloge – ili idućeg tjedna. – Recimo u nedjelju? – Da, u nedjelju. Konačno se otkine, i nije se zaustavila u svojem povlačenju, dok nije došla u gustik podrezanih vrba na donjoj strani dvorišta, gdje je mogla biti potpuno sakrivena. Tu se Tessa baci na šuštavu podlogu šaša, kao na krevet, i ostade skutrena dršćući u svojoj nevolji, što bi je načas prekinula navala radosti, koja nije mogla potpuno zatomiti njezin strah pred svršetkom. Ona se zapravo približavala pristanku. Svaki njezin dah, svaki valić njezine krvi, svaki kucaj, što joj je odzvanjao u ušima, bio je glas, koji se udružio s prirodom u pobuni protiv njezine prevelike savjesnosti. Prihvatiti ga, bez razmišljanja, bez obzira; sjediniti se s njim pred oltarom, ništa ne odati i prepustiti sudbini, da se sazna; ugrabiti zrele plodove užitka, prije nego što željezni zubi bola dospiju da se sklope na njoj; eto, to joj je savjetovala ljubav; i gotovo u suludoj stravi Tessa uvidje, da će, unatoč mnogomjesečnom svojevoljnom zatočenju, unatoč teškoj duševnoj borbi, uvjeravanju same sebe, unatoč planovima, da će voditi život stroge osamljenosti, nadvladati savjest ljubavi. Popodne je odmicalo, a ona je još bila među vrbama. Čula je kako lupkaju kablovi, dok su tih skidali s rašljastih stalaka; čula je »au, au«, koji je pratio stjerivanje krava. Ali nije pošla na muzenje. Vidjela bi kako je uzbuđena, a gazda, koji misli da je svemu uzrok samo ljubav, on bi je dobroćudno zadirkivao; a tu muku nije mogla podnijeti. Njezin ljubljeni mora da je naslutio njezino teško stanje i mora da je izmislio nekakvu ispriku što ona nije došla, jer nitko nije za nju pitao niti je

zvao. U šest i po sunce se spustilo na ravnicu, te je izgledalo kao velika nebeska talionica, za kratko vrijeme je na drugoj strani izišao čudesan mjesec poput bundeve. Podrezane vrbe, iskrivljene vječnim potkresivanjem, izgubile su svoj prirodni oblik i postale, odrazujući se prema mjesecu, poput nekih čudovišta s bodljikavom kosom. Ona uđe u kuću i ode gore bez svjetiljke. Bila je srijeda. Došao je četvrtak, a Angel ju je zamišljeno promatrao iz daljine, ali joj se ničim nije nametao. Domaće mljekarice, Marian i ostale, kao da su naslućivale, da se sprema nešto odlučno, jer joj se u spavaonici nisu nametale nikakvim primjedbama. Prošao je petak, a onda subota. Sutra je onaj dan. – Popustit ću – pristat ću – odlučit ću se da ga uzmem – to je jače od mene! dahtala je ona u strahu te noći, s užarenim licem na jastuku, kad je čula da jedna od djevojaka u snu, uzdišući, izgovara njegovo ime. – Ne mogu podnijeti, da ga ima itko, osim mene! Pa ipak, to je nepravda prema njemu, i možda će ga to ubiti, kad sazna! Oh, moje srce – jao, jao!

XXIX – Dakle, što mislite, o kome sam čuo jutros? – upita mljekar Crick, kad je idućeg dana sjeo k doručku, zabuljivši se zagonetno u muškarce i djevojke, što su žvakali oko njega, – Dakle, što mislite, molim vas? Pokuša pogoditi jedan, pokuša drugi. Gospođa Crick nije pogađala, jer je već znala. – Dakle – reče gazda – o onom klipanu, onoj pokvarenoj dangubi, Jacku Dollopu. Nedavno se oženio nekom udovicom. – Ma nije moguće, Jack Dollop? Gad jedan – kad čovjek samo pomisli! – reče jedan mljekar. To je ime brzo doprlo do svijesti Tesse Durbeyfield, jer je to bilo ime onog ljubavnika, koji je prevario svoju djevojku, pa ga je kasnije majka te mlade žene onako gadno udesila u stroju za maslac. – A je li se oženio kćerkom te hrabre gospođe, kao što je obećao? – upita odsutno Angel Clare okrećući novine, koje je čitao za malim stolom, kamo ga je uvijek, svijesna njegova višeg položaja, prognala gospođa Crick. – Ma kakvi, gospodine. Nije nikada ni namjeravao – odgovori gazda. – Kao što sam rekao, ona je udovica; kako se čini, ima novaca – pedeset funti godišnje, ili tako nešto; a on je samo za tim i išao. Vjenčali su se u velikoj žurbi, a onda mu je ona rekla, da je time, što se udala za nj, izgubila svojih pedeset funti godišnje.. Možete zamisliti, u kakvom je raspoloženju bio moj gospodin, kad je to čuo! Nikada nisu pas i mačka živjeli takvim životom, kao što su ga oni provodili od tog časa! Pravo mu budi. Samo što nesretna sirota žena izvlači kraći kraj.

– Luda jedna, trebala mu je već prije reći, da će ga progoniti duh njezina prvog muža – reče gospođa Crick. – Da, da – odvrati gazda neodlučno. – Pa ipak, jasno je, kako je do toga došlo. Ona je željela dom, pa nije htjela staviti na kocku, da ga izgubi. Što vi mislite, djevojke, je li tako? On baci pogled na red djevojaka. – Morala mu je reći tik pred odlaskom u crkvu, onda, kad bi mu bilo teško izvući se – povikne Marian. – Da, tako je morala učiniti – složi se Izz. – Morala je vidjeti, za čim ide, pa ga je trebala odbiti – vikne iznenada Retty. – A što vi kažete, draga? upita gazda Tessu. – Mislim, da mu je morala reći točno kako jest – ili ga odbiti – ne znam – odgovori Tessa gušeći se kruhom i maslacem. – Neka me vrag odnese, ako bih ja učinila i jedno od toga – reče Beck Knibbs, udata radnica iz jedne od susjednih kućica. – Sve je pošteno u ljubavi i ratu. Da sam se ja udala za nj, kao što se ona udala, pa da mi je rekao samo jednu riječ, zašto mu nisam kazala unaprijed bilo što o mom prvom dečku, što sam mu htjela prešutjeti, ja bi ga tresnula valjkom, da bi se srušio – ništarija jedna! To bi mogla svaka žena učiniti. Smijeh, koji je popratio ovu živahnu izjavu Tessa je upotpunila tek jednim blijedim smiješkom iz pristojnosti. Ono, što je njima bila komedija, njoj je bila tragedija; jedva je mogla podnijeti njihovu veselost. Uskoro je ustala od stola i, s osjećajem, da će Clare doći za njom, pošla uskim zavojitim puteljkom, prelazeći sad na jednu, sad na drugu stranu kanala za natapanje, dok nije došla do same glavne struje Vara. Dalje uz rijeku muškarci su kosili vodenu travu, pa su čitavi kupovi plavili pokraj nje – kao pokretni otoci zelenih stabljika maslačka, na kojima bi se gotovo mogla voziti; dugački su se čuperci te trave zaustavili na stupovima, koji su tu bili zabijeni, da se spriječi kravama da ne prelaze vodu. Da, to je baš bolno. To pitanje, da žena pripovijeda o svojoj povijesti – o najtežem križu za nju samu – činilo se drugima običnom zabavom. To je kao da bi se ljudi smijali mučeništvu. – Tessice! – začuje ona iza sebe, Clare skoči preko kanala i zaustavi se do njenih nogu. – Ženice moja – za kratko vrijeme! – Ne, ne; ne mogu. Gospodine Clare, zbog vas; zbog vas kažem ne! – Tesso! – Ipak kažem ne! – ponovi ona. Ne očekujući to, on je svoju ruku lagano stavio oko njezina struka odmah pošto ju je oslovio, ispod njezine obješene pletenice. (Mlađe su mljekarice, pa i Tessa, nedjeljom ujutro doručkovale s raspuštenom kosom prije nego što bi je splele osbito visoko, kad bi polazile u crkvu, a tako se nisu mogle češljati, dok su muzle, jer im je glava počivala na kravi.) Da je rekla »da« umjesto »ne«, bio bi je poljubio; to mu je očito bila namjera; ali njezino odlučno »ne« obeshrabrilo

je njegovo presavjesno srce. Njihov položaj uske kućne zajednice stavljao je nju, kao ženu, svojim neminovnim sastajanjem u nezgodan položaj, da je osjećao, da bi bilo nekorektno prema njoj, da vrši bilo kakav pritisak ljubavnim izjavama koje bi sasvim pošteno mogao upotrebiti, da mu se mogla više uklanjati. On oslobodi njezin trenutačno zarobljeni struk i odreče se poljupca. Sve se svršilo kod toga. Jedino priča o udovici, što ju je ispričao gazda, dala joj je snage, da ga taj put odbije; a još jedan čas, i ona bi popustila. Ali Angel nije više rekao ni riječi; na licu mu se vidjela zbunjenost; otišao je. Sastajali su se dan za danom – možda ne tako redovito kao prije; i tako su prošla dva ili tri mjeseca. Približio se konac rujna, i on joj je vidio u očima, da bi je mogao opet pitati. Njegov plan postupka bio je sada drukčiji – kao da je zaključio, da je njezino odbijanje, ipak, samo bojažljivost i posljedica mladosti uplašene novošću prijedloga. Tu misao je podržavalo i njezino vladanje, puno promjenljivog izvlačenja, kad bi načeli razgovor o tom predmetu. Tako je zaigrao igru nježnijeg nagovaranja; i, premda je cijelo vrijeme ostao samo kod riječi i nije pokušavao obnoviti milovanje, učinio je, što je više mogao usmeno, Tako ju je Clare ustrajno snubio tihim glasom, kao kad mlijeko bućka – snubio ju je uz bok krave, kod obiranja mlijeka, kod pravljenja maslaca, među živadi, koja je sjedila na jajima, među svinjama, što su se prašile – snubio ju je tako, kako ni jednu mljekaricu prije nije snubio takav čovjek. Tessa je znala, da će morati popustiti. Niti religiozna svijest o stanovitoj moralnoj vrijednosti u njezinoj prijašnjoj vezi, niti želja njezine savjesti, da bude iskrena, nisu se mogle mnogo dulje boriti protiv toga. Voljela ga je strastveno, on je u njezinim očima bio poput boga; a kako je, iako bez naobrazbe, bila po instinktu profinjena, njezina je priroda vapila za njegovim sigurnim vodstvom. I tako, premda je Tessa neprestano ponavljala sama sebi »Ne mogu nikada biti njegova žena«, riječi su ostajale prazne. Već samim tim, što je to govorila, pokazivala je svoju slabost, jer se smirena jakost nikada ne bi potrudila da formulira takvu izjavu. Svaki zvuk njegova glasa, kojim je načinjao staro pitanje, uzbudio bi je do beskrajnog blaženstva, i ona je čeznula za ponavljanjem onoga, čega se bojala. Njegovo je vladanje bile – a koji je muškarac drukčiji? – vladanje čovjeka, koji bi je ljubio, milovao i štitio u svim prilikama, promjenama, tegobama i otkrićima, i njezina se turobnost umanjivala sunčajući se u svijetlu toga. Godišnje se doba, međutim, približavalo ekvinokciju, i premda je još bilo lijepo vrijeme, dani su bili mnogo kraći. Mljekarstvo je već dulje vremena obavljalo jutarnje poslove uz svijetlo svijeće; do nove Clareove molbe došlo je jednoga jutra između tri i četiri sata. Ona je, kao obično, otrčala u spavaćoj košulji do njegovih vrata, da ga zovne; a onda se vratila, da se odjene i pozove druge; nakon deset minuta išla je prema vrhu stuba sa svijećom u ruci. U isti čas se i on spustio odozgo niza svoje ljestve, u košulji, i rukom joj zapriječio prolaz.

– Dakle, gospođice namigušo, prije nego što siđete – reče on zapovjednim glasom. – Već je četrnaest dana tome, otkada sam s tobom zadnji put razgovarao, a tako to ne može dulje ostati. Moraš mi reći, što misliš, ili ću biti prisiljen da odem iz ove kuće. Moja su vrata ovaj čas bila pritvorena, pa sam te vidio. Moram otići zbog tvoje sigurnosti. Ti to ne znaš. Dakle? Hoću li konačno čuti »da«? – Tek sam ustala, gospodine Clare, i prerano je, da me korite! – naškubi se ona. – Ne morate me zvati namigušom. To je okrutno i neistinito. Čekajte još malo. Molim vas pričekajte još malo! Do tog ću vremena doista ozbiljno promisliti o tome. Pustite me dolje! Donekle je izgledala onako, kako ju je on zvao, dok je, držeći postrance svijeću, pokušala smiješkom umanjiti ozbiljnost svojih riječi. – Zovi me, onda, Angel, a ne gospodin Clare. – Angel. – A zašto ne – »dragi Angel«? – To ne bi značilo, da pristajem, zar ne? – To bi značilo samo, da me voliš, premda se ne možeš udati za me; a ti si bila tako dobra, da si to već davno priznala. – Pa dobro onda, »dragi Angel«, kad već moram – promrmlja ona gledajući u svijeću, a usta joj se, bez obzira na stanje napetosti, u kojem se nalazila, vragoljasto naškube. Clare je odlučio, da je neće poljubiti, dok ne postigne njezino obećanje; ali nekako, dok je Tessa tamo stajala u svojoj dražesno zatuškanoj haljini za muzenje, s kosom bezbrižno složenom na glavi, dok ne bude imala vremena, da je uredi nakon svršenog obiranja i muzenja, on prekrši svoju odluku i načas prinese usnice k njezinu obrazu. Ona vrlo brzo prođe niza stube, a da se nije okrenula niti rekla i jednu riječ. Druge su djevojke već bile dolje, pa se o tome više nije govorilo. Osim Marian, sve su one gledale radoznalo i sumnjičavo u njih dvoje, u svijetlu žalosnih tužnih zraka, što su ih razasute jutarnje svijeće u suprotnosti s prvim hladnim znacima svitanja napolju. Kad je završeno obiranje – koje je svakog dana bivalo sve manji posao, jer se količina mlijeka, s približavanjem jeseni, umanjivala – Retty i ostale iziđu van. Dvoje ljubavnika krene za njima. – Naši uzdrhtali životi su toliko drukčiji od njihovih, zar ne? – dobaci on njoj zamišljeno, gledajući tri pojave, koje su pocupkivale pred njima kroz hladnu bljedoću dana, što je svitao. – Mislim, da baš nisu mnogo drukčiji – reče ona. – Zašto to misliš? – Ima vrlo malo ženskih života, koji nisu uzdrhtali – odgovori Tessa zaustavši se kod te nove riječi, kao da je učinila na nju jak dojam. – U tim trima ima više toga, nego što biste i mislili. – Što je u njima?

– Gotovo svaka od njih bi – započe ona – bila – možda bi bila – bolja žena, nego ja. A možda vas vole jednako kao i ja – gotovo. – O, Tessice! Po svemu se moglo vidjeti, da je za nju izvanredno olakšanje, kad čuje taj nestrpljivi usklik, iako je tako neustrašivo odlučila, da će svojom velikođušnošću onemogućiti sebe kod njega. To je sada učinila, pa nije imala snage, da i po drugi put žrtvuje samu sebe. Pridružio im se neki mljekar iz jedne od susjednih kućica, i o onome, što ih je duboko zanimalo, više se nije govorilo. Ali Tessa je znala, da će se toga dana odlučiti. Popodne je nekoliko gazdinih ukućana i pomagača pošlo, kao obično, na livade, daleko od mljekarstva, gdje su muzli mnoge krave, a da ih nisu gonili kući. Što su krave bivale steonije, to je količina mlijeka bivala manja, i suvišni mljekari bujne zelene sezone bili su otpušteni. Posao se odvijao lagodno. Sadržaj svakog kabla izlijevao bi se u visoke limenke, što su bile na kolima, koja su ovamo dovezena; a krave su se, kad su bile pomuzene, odgegale dalje. Gazda Crick, koji je bio s ostalima, a pregača mu se sjala divnom bjelinom nasuprot olovnom večernjem nebu, iznenada pogleda na svoj teški sat. – Pa to je kasnije, nego što sam mislio – reče on. – Tako ti boga! Ako se ne požurimo, nećemo dosta rano stići s mlijekom na stanicu. Danas nemamo vremena, da ga vozimo kući i miješamo s ostalim, prije nego što ga pošaljemo. Mora na stanicu ravno odavle. Tko će ga odvesti? Gospodin Clare se ponudi, da će to učiniti, premda to nije bio njegov posao, i zamoli Tessu, da ga prati. Veče je, iako bez sunca, bilo za to doba godine toplo i sparno, i Tessa je izišla samo u svojoj kapici za muzenje, golih ruku i bez kaputića; sigurno nije bila obučena za vožnju. Ona stoga, umjesto odgovora, baci pogled na svoju oskudnu odjeću; ali Clare je blago ponuka, da pođe. Ona pristane, ostavši kabao i stočić gazdi, da ih odnese kući; a onda se uspne na kola i sjedne kraj Clarea.

XXX Vozili su se u sve slabijem dnevnom svijetlu kroz polja ravnom cestom, koja se na milje pružala u sivi nedogled, a iza nje su, na krajnjem rubu u daljini, bili tamni i strmi obronci Egdon Heatha. Na njegovu vrhuncu stajale su grupe i nizovi borova, a šiljasti su im se vršci činili kao nazupčane kule, što krune začarane dvorce crnih zidina. Njih dvoje je toliko ispunjao osjećaj, da su jedno uz drugo, da dugo vremena nisu progovorili ni riječi, a tišinu je prekidalo samo bućkanje mlijeka iza njih. Put, kojim su se vozili, bio je tako osamljen, da su lješnjaci ostali na granama, dok nisu otpali iz svojih ovoja, a kupine su visjele u teškim

skupovima. Angel bi od vremena do vremena zahvatio bičem pokojeg od njih, otkinuo ga i dao svojoj pratilici. Tmurno je nebo uskoro najavljivalo, što sprema, poslavši dolje nekoliko prvih kapljica kiše, a ustajali zrak promijenio se u isprekidani vjetar, koji se poigravao oko njihovih lica. Nestalo je cakline, što se poput žive ljeskala na rijekama i ribnjacima; široka ogledala svijetla izmijenila su se u olovne plohe bez sjaja, s površinom poput turpije. Ali taj prizor nije djelovao na njezinu zabrinutost. Njeno lice, po prirodi ružičasto, neznatno potamnjelo od sunca, poprimilo je tamniju boju s udaranjem kišnih kapi; a njezina kosa, koja je od pritiska kravskih bokova obično ispadala iz svojih ukosnica i lepršala ispod zaslona njezine pletene kapice, postala je od vlage ljepljiva, dok konačno nije bila gotovo ništa bolja nego morska trava. – Mislim, da nisam trebala ići – promrlja ona, gledajući u nebo. – Žao mi je, da pada kiša – reče on. – Ali sam toliko sretan, što si tu sa mnom! Udaljeni se Egdon postepeno gubio iza kišnog zastora. Veče je postajalo sve tamnije, a, kako su ljese zatvarale putove, nije bilo sigurno voziti brže nego korakom. Zrak je bio prilično hladan. – Tako se bojim, da ćeš se prehladiti, kad nemaš ništa na rukama i ramenima – reče on. – Privuci se bliže k meni, a sitna ti kišica možda neće nauditi. Još bi mi bilo više žao, kad ne bih mislio, da mi možda kiša pomaže. Ona se neprimjetno privuče bliže, a on ovije oko nje i oko sebe velik komad platna za jedra, koje se katkada upotrebljavalo, da se posude s mlijekom zaštite od sunca. Tessa ga je pridržavala, da se ne bi skliznuo s njega i s nje, jer su Clareove ruke bile zauzete. – Sada je opet sve dobro. A – ne, nije! Curi mi malo za vrat, a tebi sigurno i više, Sad je bolje. Tvoje su ruke, Tesso, kao vlažni mramor. Obriši ih o platno. Tako, ako sada ostaneš mirna, neće ti više ući nijedna kapljica. No, draga – što je s onim mojim pitanjem – davnim pitanjem? Jedini odgovor, što ga je mogao čuti neko vrijeme, bilo je šljapkanje konjskih kopita po razmočenoj cesti i bućkanje mlijeka u limenkama iza njih. – Sjećaš li se, što si mi rekla? – Sjećam se – odgovori ona. – Ali zapamti, prije nego što stignemo kući. – Pokušat ću. On tada više ne reče ništa. Dok su se vozili, prema nebu se izdignu ruševine starog vlastelinskog dvorca iz karolinških vremena, i oni ga za kratko vrijeme prođu i ostave za sobom. – To je – primijeti on, da bi je zabavio – zanimljiv stari dvorac – jedno od nekoliko sjedišta, koja su pripadala nekoj staraj normanskoj obitelji, koja je nekoć imala velik utjecaj u ovom kraju – d’Urbervillima. Nikada ne prođem kraj kojega od njihovih boravišta, a da ne razmišljam o njima. Ima nešto vrlo žalosno

u izumiranju slavne porodice, pa čak i ako je to bila divlja, nasilna, feudalna slava. – Da – reče Tessa. Vukli su se prema mjestu, sasvim blizom, gdje je, u prostoru mraka, slabašno svijetlo počelo dokazivati svoj opstanak, mjestu, gdje je danju isprekidani trak pare od vremena do vremena na tamnozelenoj pozadini označivao povremene časove veze između njihova povučenog svijeta i modernog života. Moderni je život pružao svoja parna ticala do ovoga mjesta tri ili četiri puta dnevno, da ih opet brzo povuče, kao da ono što je dotakao, nije srodne prirode. Došli su do slaboga svijetla, koje je izbijalo iz zadimljene svjetiljke male željezničke stanice; doista bijedna zemaljska zvijezda, a ipak, u stanovitom smislu za talbothaysko mljekarstvo i čovječanstvo važnija od onih nebeskih, prema kojima je stajala u tako ponižavajućoj suprotnosti. Limenke svježeg mlijeka istovarili su na kiši, a Tessa je našla malo zaklonište pod susjednim drvum božikovine. Uto se začuje pištanje vlaka, koji se zaustavio gotovo nečujno na mokrim tračnicama, i onda je mlijeko, limenka za limenkom, brzo prebačeno u vagon. Svijetlo lokomotive je načas obasjalo lik Tesse Durbeyfield, koja je stajala nepomično pod velikim drvom božikovine. Tima blistavim polugama i kotačima ništa se nije moglo učiniti čudnijim, nego ta priprosta djevojka, s okruglim golim rukama, pokislim licem i kosom, s jeftinom šarenom haljinom, koja nije pripadala nijednom vremenu ni modi, i s pamučnom kapicom, koja joj je spala na čelo, u stanju očekivanja, kao kakav krotki leopard, koji se odmara. Ona se popne opet uz svoga miljenika, s nijemom poslušnošću, kakva je katkada značajna za vatrene prirode, i, kad su se ponovo pokrili preko glave platnom od jedra, oni krenu natrag i zarone u noć, koja je sada već bila potpuno tamna. Tessa je tako lako primala vanjske dojmove, da joj je onih nekoliko minuta dodira s vrtlogom materijalnog napretka lebdjelo u mislima. – Londončani će ga piti sutra za doručak, zar ne? – upita ga ona. – Čudni ljudi, koje nismo nikada vidjeli. – Da – mislim, da hoće. Premda ne onakvo, kako ga mi šaljemo. Tek onda, kad mu se smanji snaga, da im ne bi udarilo u glavu. – Plemenitaši i plemkinje, poslanici i centurioni, dame i trgovačke žene, i dječica, koja nisu nikada vidjela krave. – Hm, da; možda; osobito centurioni. – Koji ne znaju ništa o nama, ni odakle to mlijeko dolazi; i ne pomišljaju, kako smo se nas dvoje večeras vozili milje i milje preko livada po kiši, samo da ga oni dobiju na vrijeme! – Mi se baš nismo vozili samo radi tih dragocjenih Londončana; vozili smo se malo i za svoj račun – zbog onog nestrpljivog pitanja, koje ćeš ti, draga Tesso, sigurno riješiti. Dopusti mi sada, da to postavim ovako. Ti mi već pripadaš, ti to znaš; hoću reći, svojim srcem. Je li tako?

– Vi to znate jednako dobro kao i ja. O, da – da! – E, dakle, ako mi pripada tvoje srce, zašto mi ne bi pripala i ruka? – Neću jedino zbog vas – zbog jedne stvari. Imam vam nešto reći... – A recimo, da je to samo za moju sreću i korist! – O, da, ako je to za vašu sreću i korist. Ali moj život prije nego što sam došla ovamo... ja želim... – To je i za moju korist i za moju sreću. Ako budem imao jako veliku farmu, bilo u Engleskoj bilo u kolonijama, ti ćeš mi kao žena biti od neprocjenjive vrijednosti; bolja nego žena iz najvećeg dvorca u zemlji. Dakle, molim te – molim te, draga Tessice, oslobodi svoje misli od osjećaja, da ćeš mi biti na putu. – Ali moja prošlost. Hoću, da je upoznaš – moraš mi dopustiti, da ti ispripovijedim – nećeš me toliko voljeti! – Ispričaj mi je, ako želiš, draga. Da čujemo tu vrijednu povijest. Da, rođena sam tamo i tamo, Anno Domini... – Rodila sam se u Marlottu – reče ona, uhvativši se za njegove riječi, premda ih je on rekao s podcjenjivanjem. – Tamo sam i odrasla. Bila sam u šestom razredu, kad sam napustila školu. Govorili su, da sam vrlo sposobna i da bih bila dobra učiteljica, pa je tako bilo zaključeno, da ću postati učiteljica. Ali smo u porodici imali neprilika; otac nije bio jako marljiv, a malo je i pio. – Da, da. Jadno dijete! Nije to ništa novo. Privukao ju je bliže k sebi. – A onda – u tome ima nešto tako neobično – u meni. Ja – ja sam... Tessa počne žurnije disati. – Da, draga. Svejedno. – Ja – ja nisam Durbeyfield, nego d’Urberville – potomak one iste porodice, koja je posjedovala onu staru kuću, kraj koje smo prošli. A mi – mi smo svi propali! – D’Urberville! – Gle! A je li u tome sva neprilika, draga Tesso? – Da – odvrati ona nečujno. – Pa zašto bih te ja volio manje, nakon što sam to saznao? – Gazda mi je rekao, da vi mrzite stare porodice. On se nasmije. – Pa to je, u jednu ruku, istina. Ja doista mrzim aristokratski princip krvi, koja znači više, nego sve drugo, i moje je mišljenje, da mi, kao razboriti ljudi, treba da poštujemo jedino duhovnu lozu mudrih i kreposnih, bez obzira na tjelesno očinstvo. Ali, ta me novost vrlo zanima – ne mogu ti reći, koliko me zanima! Nije li i tebi samoj drago, da pripadaš toj dobro poznatoj lozi? – Ne. Držala sam, da je to žalosno – pogotovu otkada sam došla ovamo i saznala, da su mnogi brežuljci i livade, koje gledam, nekoć pripadali porodici moga oca. Ali drugi brežuljci i polja pripadali su Rettynim rođacima, a možda neki drugi Marianinim, tako da ja to baš ne cijenim osobito.

– Da – upravo se čovjek čudi, koliki su od njih, koji danas obrađuju zemlju, prije bili njeni vlasnici, pa se katkada pitam, kako to, da stanovita škola političara ne izbije iz toga kapital; ali čini se, da ne znaju... Zanima me, kako to, da nisam vidio sličnost između tvoga imena i d’Urberville i ustanovio očitu iskrivljenost. I to je ta teška tajna! Nije mu rekla. U posljednjem ju je času ostavila hrabrost, uplašila se njegova prigovora, da mu nije rekla prije; a njezin je instinkt samoodržanja bio jači nego njezina iskrenost. – Naravno – reče Clare, koji nije ništa slutio – ja bih se veselio, kad bih znao, da si samo potomak mučeničkog, nijemog, nigdje nespominjanog prostog puka engleskog naroda, a ne one nekolicine sebičnjaka, koji su se osilili na račun ostalih. Ali ja u tome nisam dosljedan, zbog svoje ljubavi prema tebi, Tesso (smijao se govoreći), pa sam i ja postao sebičan. Ja se zbog toga veselim tvome rodu. Društvo je beznadno snobovsko, a ta činjenica o tvom podrijetlu mogla bi učiniti golemu razliku u stavu društva, da te prihvati kao moju ženu, pošto te obrazujem onako, kako ja to namjeravam. Pa i moja će majka, sirota, imati zbog toga mnogo bolje mišljenje o tebi. Tesso, ti moraš pisati svoje ime ispravno – d’Urberville – već od današnjeg dana. – Meni je ono drugo mnogo milije. – Ali ti moraš, draga! Zaboga, koliki bi novopečeni milijunaši bili presretni, kad bi imali takvo prezime! Da zaista, ima takav jedan, koji je uzeo to ime – gdje li sam samo čuo o njemu? – a, gore u susjedstvu Chasea, mislim. Pa to je onaj isti čovjek, koji je imao onu svađu s mojim ocem, o kojoj sam ti govorio. Kakvog li čudnog slučaja! – Angel, ja mislim, da ipak ne bih uzela to ime. Možda nosi nesreću! Bila je uzrujana. – A, tako milostiva gospođo Terezo d’Urberville, sad sam vas ulovio. Uzmi moje ime, pa nećeš trebati svoje! Odala si mi svoju tajnu, pa zašto da me još dulje odbijaš? – Ako je sigurno, da će vas to, da me imate za ženu, učiniti sretnim, i ako osjećate, da jako, jako želite da me uzmete za ženu... – Naravno, draga, da želim! – Hoću da kažem, samo ako me jako želite i ako gotovo nikako ne možete živjeti bez mene, bez obzira na sve moje pogreške, samo to bi učvrstilo u meni osjećaj, da bih morala reći, da pristajem. – Ti ćeš to reći – ti to kažeš, ja to znam! Bit ćeš moja zauvijek. On je čvrsto zagrli i poljubi. – Da! Čim je to rekla, zapala je u suho, grčevito jecanje, tako snažno, da se činilo, da će je raskidati. Tessa nije nipošto bila histerična djevojka, i on se iznenadio. – Zašto plačeš, milo moje? – Ne znam ni sama! – tako sam sretna, kad pomislim, da sam tvoja i da ću te usrećiti!

– Ali to baš nije jako slično sreći, Tessice! – Htjela sam reći – plačem, jer sam prekršila svoj zavjet. Rekla sam, da ću umrijeti neudata! – Ali, ako me voliš, sigurno će ti biti drago, da sam tvoj muž? – Da, da, da! Ali, jao, katkada poželim, da se nisam nikada rodila! – Slušaj, draga moja Tesso, kad ne bih znao, da si vrlo uzrujana i neiskusna, rekao bih, da ta izjava nije baš jako laskava. Kako bi mogla to poželjeti, ako ti je stalo do mene?’ Je li ti stalo do mene? Htio bih, da mi to na neki način dokažeš. – Kako mogu to dokazati više nego što sam dokazala? – povikne ona u nastupu nježnosti. – Hoće li ti ovo biti bolji dokaz? Ona ga zagrli oko vrata, i Clare je po prvi put spoznao, kakvi su poljupci vatrene žene na ustima onoga, koga ona voli svim srcem i svom dušom, kao što je Tessa voljela njega.. – Evo – da li sada vjeruješ? – upita ona, zarumenjena i brišući oči. – Da. Nisam zapravo nikada sumnjao – nikada, nikada! Tako su se oni vozili dalje kroz tminu, kao jedno klupko pod platnom za jedra, a konj je išao, kako je htio, dok im je kiša šibala u lice. Ona je pristala. Isto je tako mogla pristati i odmah. Želja za užitkom, koja ispunjava svako biće, ta silna snaga, koja po svojoj volji upravlja čovječanstvom, kao što plima i oseka vitla bespomoćnom morskom travom, nije se dala sputati neodređenim meditacijama o društvenom vladanju. – Moram pisati majci – reče ona. Nemaš ništa protiv toga? – Naravno, da ne, drago dijete. Ti si za me dijete, Tesso, kad ne znaš, koliko se pristoji u takav čas pisati majci, i kako bi krivo bilo od mene, kad bih se protivio. Gdje ona stanuje? – U istom mjestu – Marlottu. Na drugoj strani doline Blackmoor. – A, onda sam te ja ipak vidio prije ovoga ljeta... – Da, na onom plesu na livadi; ali nisi htio plesati sa mnom. O, ja se nadam, da to sada nije za nas zao znak!

XXXI Već sutradan je Tessa napisala svojoj majci vrlo dirljivo i hitno pismo, a do konca tjedna stigao je na njezin list odgovor od Joane Durbeyfield, napisan njezinim nesigurnim rukopisom iz prošlog stoljeća. Draga Tesso, Pišem ti ovih par redaka, u Nadi da će te naći u zdravlju kao što i mene ostavljaju u zdravlju. Hvala bogu. Draga Tesso, svi se Veselimo, kad nam pišeš,

da ćeš se zbilja skoro udati. Ali što se tiče toga, između mene i tebe, povjerljivo ti kažem, i to nemoj zaboraviti, podnipošto mu ne kazuj nijedne riječi o onom što je bilo s tobom. Tvome ocu nisam sve govorila, jer je on toliko Ponosan zbog svojega Ugleda, a možda je i tvoj Dotični. Mnoge su žene – i one Najviše u zemlji – u svoje vrijeme imale Neprilika. A zašto da trubiš okolo o svom zlu, kad druge ne trube o svom? Nijedna djevojka ne bi bila tako luda, a pogotovo kad je to davno prošlo, a nisi bila Kriva. To ću ti reći, da me stoput pitaš. Moraš još zapamtiti, da si mi obećala, da nećeš ni Riječi o tom govoriti, jer sam znala kakvo si dijete po prirodi, da svakom kažeš što ti je na srcu, naivna si, a ja se brinem samo za tvoje Dobro. A ti si mi to svečano obećala, kad si odlazila s ovih vrata. Nisam tvome ocu Spominjala da ćeš se uskoro udavati, jer bi on to svuda Razbrbljao, jadna budala. Draga Tesso, drži se dobro, a mi se spremamo, da ti pošaljemo burence Jabukovače za vjenčanje, jer znamo da tamo toga nema, a ako ima, to je neki Kiseliš. Sada dosta, i Pozdrav tvome budućem. Ljubi te tv. mama, J. DURBEYFIELD – O, majko, majko! – promrmlja Tessa. Ona je vidjela kako i najozbiljniji događaji tek neznatno diraju elastični duh gospođe Durbeyfield. Njezina majka nije gledala na život kao što je gledala Tessa. Ta epizoda iz njezinih prošlih dana, koja je toliko progoni, njezinoj je majci tek jedna prolazna nezgoda. Ali možda njezina majka ima pravo, u pogledu toga, da je bolje šutjeti, pa makar kakvi bili njezini razlozi. Činilo se, da je šutnja, po svoj prilici, najbolja za sreću njezina obožavanog: neka, dakle, bude šutnja. Stekavši na taj način sigurnost zapoviješću jedine osobe na svijetu, koja ima iole prava, da pazi na njezine čine, Tessa se smiri. Odgovornost je uklonjena, i njoj je bilo pri srcu lakše, nego što joj je to bilo već tjednima. Dani kasne jeseni, koji su dolazili poslije njezina pristanka, a koji su započeli s mjesecom listopadom, predstavljali su doba, u kojem je ona živjela u duhovnim visinama, i koje se više približavalo zanosu nego ikoje drugo doba u njezinu životu. U njezinoj ljubavi prema Clareu nije bilo gotovo ništa zemaljsko. Za njenu neizmjernu povjerljivost on je značio sve, što može značiti dobrota – on je znao sve, što vodič, filozof i prijatelj treba da zna. Za nju je svaka crta obrisa njegove osobe bila savršenstvo muške ljepote, njegova duša, duša sveca, njegov mozak mozak vidovnjaka. Svijest o njezinoj ljubavi prema njemu, ljubavi kao takvoj podržavala je njeno dostojanstvo; njoj se činilo kao da nosi krunu na glavi. Njegova ljubav prema njoj puna simpatije, kako ju je ona gledala, dovodila je do toga, da je u odanosti uzdigla svoje srce k njemu. Katkada bi ulovio njene širom otvorene oči pune obožavanja, oči koje nisu imale dna, kako ga gledaju iz svoje dubine, kao da pred sobom vide nešto besmrtno. Odbacila je prošlost – stala je na nju nogom i ugasila je, kao što se stane na žeravicu, koja tinja i nosi u sebi opasnost.

Nije znala, da muškarci mogu biti tako nesebični, viteški i zaštitnički u svojoj ljubavi prema ženama, kao što je on. Angel Clare je bio daleko od svega onoga, što je ona u tom pogledu mislila o njemu; doista nevjerojatno daleko; ali u njemu je odista bila jača duševnost, nego nagon, imao je čvrstu vlast nad sobom i, upravo neobično, u njemu nije bilo nikakve grubosti. Iako nije bio hladan po prirodi, bio je više vedar nego vatren – ali manje vedar i vatren od Byrona i od Shelleya; znao je voljeti očajnički, ali ljubavlju, koja je bila izrazitije sklona onome što je stvaralačko i eterično; bio je to profinjen osjećaj, koji je mogao ljubomorno čuvati njegovu ljubimicu od samoga njega. To je zadivijavalo i usrećivalo Tessu, koja je u svojim malim iskustvima dosada bila tako nesretna; i u svojem protivljenju od prezira prema muškom spolu, ona je zastranila u pretjeranom uzvisivanju Clarea. Oni su prirodno tražili društvo jedno drugoga; u svojoj poštenoj vjeri ona nije prikrivala svoju želju da bude s njim. Skup njezinih poriva u toj stvari, kad bi se jasno izrazili, bio bi, da bi se sposobnost izmicanja, svojstvena njezinu spolu, koja općenito privlači muškarce, tako savršenu čovjeku, pošto mu je priznala svoju ljubav, možda činila neukusna, jer ona već po svojoj prirodi nosi u sebi biljeg izvještačenosti. Seoski običaj potpuno slobodnog druženja u prirodi za vrijeme zaruka bio je jedini običaj, što ga je ona poznavala, i njoj i njemu nije bilo ništa neobično; Clareu se, istina, činio nekako čudno preuranjen, dok nije vidio, kako i ona i svi ostali na mljekarstvu gledaju na to kao na nešto normalno. Tako su oni, za vrijeme toga mjeseca listopada s prekrasnim popodnevima, lutali livadama po vijugavim puteljcima, koji su vodili uz obalu žuborećih potočića, skakutali na drugu stranu po drvenim mostićima, pa opet natrag. Neprestano ih je pratio žubor kakve brane, a njezin je šum pratio njihov šapat, dok su sunčane zrake, gotovo isto tako horizontalne kao sama livada, rasipale polen svijetla nad čitavim krajem. U sjenama stabala i živica vidjeli su sićušne plave maglice, a sve je drugo istodobno bilo obasjano sjajnim suncem. Sunce je bilo toliko blizu zemlji, a tratina tako plosnata, da bi se sjene Clarea i Tesse protezale po četvrt milje ispred njih, kao dva dugačka prsta, koji su pokazivali u daljinu, tamo, gdje su zeleni aluvijalni prostori dodirivali kose obronke doline. Tu i tamo su muškarci bili na radu – jer je bilo doba »uređivanja« livada, ili su se pročišćavali mali kanali za zimsko natapanje i popravljale njihove obale, ako su bile izgažene od krava. Pune lopate crnice, tamne kao katran, koju je tamo nanijela rijeka, kad je bila široka kao čitava dolina, bile su bitni sastav tla, krajine prošlosti, koju su drobili, natapali, pročišćivali i usavršavali do izvanredne punoće, iz koje je proizišla sva ova plodnost livada i stoke koja je tamo pasla. Clare je smiono držao svoju ruku oko njezina pasa na očigled svih radnika, s izrazom čovjeka, koji je navikao na javno udvaranje, premda je zapravo bio jednako stidljiv kao i ona, koja je, napola otvorenih usnica i gledajući ispod oka na radnike, cijelo vrijeme imala izgled oprezne životinje. – Ti se ne stidiš pred njima priznati me za svoju! – reče ona veselo.

– O, ne! – Ali, kad bi došlo do ušiju tvojih prijatelja u Emminsteru, da ovako hodaš okolo sa mnom, običnom mljekaricom... – Najčarobnijom mljekaricom, koju je svijet ikada vidio. – Oni bi to mogli osjetiti kao povredu svojega dostojanstva. – Draga moja djevojko – jedan d’Urberville da povrijedi dostojanstvo Clarea! To je adut u našim rukama – da pripadaš takvoj porodici, i ja ga čuvam kao sjajno iznenađenje, kad se vjenčamo i dobijemo od župnika Tringhama dokaze o tvojem podrijetlu. Osim toga, moja budućnost neće imati nikakve veze s mojom obitelji – ona neće utjecati čak ni na vanjštinu njegova života. Ostavit ćemo ovaj dio Engleske – a možda i samu Englesku – pa što nam je onda stalo, kako na nas ovdje ljudi gledaju? Tebi će biti drago da pođeš sa mnom, zar ne? Nije mogla odgovoriti ništa drugo, nego »da«, toliko je bilo uzbuđenje, koje ju je zahvatilo na pomisao, da će ići s njim kroz svijet kao njegov bliski prijatelj. Osjećaji su joj gotovo zaglušili uši kao žubor valova i navrli do očiju. Ona stavi svoju ruku u njegovu, i tako oni krenu dalje, do mjesta, gdje je odraz sunca blistao iz rijeke pod mostom, sa sjajem rastaljenog metala, koji je zaslepljivao oči, premda je samo sunce bilo skriveno iza mosta. Stajali su mirno, a nato iz glatke površine vode provire krznom i perjem pokrivene glavice, ali, videći, da su se neugodni gosti zaustavili, i da nisu prošli, one opet nestanu. Ostali su tu na rubu rijeke, dok se oko njih nije počela zatvarati magla – što se, u to vrijeme godine, događalo vrlo rano uveče – i ona se spušta na njegove obrve i kose i na njezine trepavice, gdje je počivala poput kristala. Nedjeljom su ostajali duže na šetnji, sve dok se ne bi sasvim spustio mrak. Neki ljudi s mljekarstva, koji su prve nedjelje poslije njihovih zaruka također bili uveče vani, čuli su je kako ona govori vatreno, u punom zanosu, premda su bili predaleko, da bi čuli riječi razgovora; opazili su, kako bi na mahove zapela u svojim primjedbama, koje su, u naviranju osjećaja, bile isprekidane u slogove, dok je hodala naslonjena na njegovu ruku; njezinu smirenu šutnju, tu i tamo kratak smijeh, na kojem kao da je lebdjela njezina duša – smijeh žene, koja je u društvu s muškarcem, kojega voli i kojega je osvojila pored svih drugih žena – drukčiji, nego išta drugo u prirodi. Zamijetili su i živahnost njezina hoda, kao lepršanje ptice, koja se još nije sasvim spustila na zemlju. Tessina ljubav prema njemu bila je sada dah i život njezina bića; ona ju je ovijala kao sunčano svijetlo, obasjavala svojim zrakama, tako da je zaboravljala svoju tužnu prošlost i potiskivanje tmurne sablasti, koje su ustrajno nastojale da je dodirnu – sumnju, strah, zlovolju, brigu, sramotu. Znala je da čekaju kao vukovi neposredno izvan svijetla, što ju je okruživalo, ali ona je bila dosta jaka, da ih dugo zadržava tamo, u pohlepnoj pokornosti. Usporedo s intelektualnim sjećanjem postojala je neka duhovna zaboravljivost. Ona je hodala u svijetlu, ali je znala, da se u pozadini neprestano šire one sablasne tmine. Svaki dan bi se malo povukle ili približile, jedno ili drugo.

Jedno veče su Tessa i Clare morali ostati, da paze na kuću, jer su svi ostali ukućani otišli. Dok su razgovarali, ona ga zamišljeno pogleda i sretne se s njegovim zadivljenim očima. – Ja nisam vrijedna tebe – ne, nisam! – prekine ona iznenada razgovor, skočivši s niskog stolčića, kao da se prestrašila njegova poštovanja i obilja svoje radosti zbog toga. Clare, koji je mislio, da je čitav razlog njezinu uzbuđenju ono, što je bilo samo manji dio razloga, reče: – Draga Tesso, neću da tako govoriš! Odličnost se ne sastoji u spretnom upotrebljavanju mnoštva društvenih navika vrijednih prezira, nego u tome, da te ubrajaju među one, koji su iskreni, pošteni, čisti, ljubazni i na dobru glasu – kao što si ti, moja Tesso. Borila se s jecajem u grlu. Koliko li ju je puta u crkvi zadnjih godina zbog toga niza vrlina zaboljelo mlado srce, a kako je to čudno, da ih on sada spominje. – Zašto nisi ostao i volio me kad sam – kad sam imala šesnaest godina i stanovala sa svojim sestricama i braćom, a ti si plesao na tratini? O, zašto, zašto nisi ostao?! – reče Ona strastveno sklopivši ruke. Angel je stade tješiti i umirivati, misleći u sebi, prilično s pravom, kakvo je to hirovito stvorenje i kako će morati paziti na nju, kad bude u svojoj sreći ovisila potpuno o njemu. – E – zašto nisam ostao! – reče on. – i meni je žao. Da sam znao! Ali ne moraš tako gorko žaliti – zašto da žališ? Sa ženskim instinktom da zataji, ona naglo iskrene: – Imala bih četiri godine više tvoje ljubavi, nego što je mogu imati ovako. Onda ne bih bila gubila vrijeme, kao što sam ga gubila – imala bih mnogo više sreće! Nije se tu tako mučila zrela žena s dugim, tamnim nizom spletaka iza sebe, nego djevojka priprosta života, kojoj još nije bila dvadeset i jedna godina, djevojka, koju su u danima njezine nezrelosti uhvatili kao pticu u zamku. Da bi se što potpunije umirila, ona se digne sa svog stolčića i iziđe iz sobe, prevrnuvši ga suknjom, dok je izlazila. On je ostao sjedeći kraj živahnog svijetla na ognjištu koje je dolazilo od svežnja zelenih brezovih grančica unakrštenih na kladama; štapići su ugodno pucketali, a iz njihovih su krajeva pištali mjehurići soka. Kad se vratila, bila je ponovo smirena. – Ne čini li se tebi, da si sasvim neznatno hirovita, mušičava, Tesso? – reče on dobroćudno stavljajući joj jastučić na stolac i sjedajući na klupu kraj nje. – Htio sam te nešto upitati, a ti si baš onda pobjegla. – Da, možda sam hirovita – promrmlja ona. Iznenada mu se približi i stavi ruke na njegova ramena. – Ne, Angel, doista nisam hirovita – hoću da kažem, po naravi! – Da bi mu još očitije dokazala, da nije, ona sjedne na klupu tik uza nj i

pusti, da joj glava nađe naslona na Clareovu ramenu. – Što si me htio pitati – sigurno ću ti odgovoriti – nastavi ona ponizno. – Dakle, ti me voliš, pristala si da se uzmemo, a odatle proizlazi treće: kada će to biti? – Meni se sviđa ovakav život. – Ali ja moram pomišljati, da s novom godinom, ili malo kasnije, počnem raditi na svoj račun. A prije nego što zađem u razne pojedinosti svoga novog položaja, hoću da osiguram sebi drugaricu. – Nego, reče ona plašljivo, da govorimo sasvim stvarno, ne bi li bilo bolje, da se vjenčamo, dok se sve to ne uredi? Premda, strašna mi je pomisao, da bi ti otišao i ostavio me ovdje! – Pa naravno da ne možeš – a to nije ni najbolje rješenje u ovom slučaju. Ja želim, da mi ti u mnogočemu pomogneš kod početnih radova. Kad ćemo se vjenčati? Zašto ne bismo danas dva tjedna? – Ne – reče ona uozbiljivši se. – Imam toliko stvari, na koje moram prije toga misliti. – Ali... On je nježno privuče bliže k sebi. Stvarnost vjenčanja ju je plašila, gledana tako iz blizine. Prije nego što su počeli opet raspravljati o tom pitanju, u sobi se pojavi, došavši iza ugla klupe, u punom svijetlu ognjišta, gazda Crick, gospođa Crick i dvije djevojke. Tessa skoči od njega kao elastična lopta, dok joj se lice zarumenjelo, a oči zasjale na plamenu ognjišta. – Znala sam, kako će se to završiti, ako budem sjedila uz njega! – povikne ona sva smetena. – Pomislila sam u sebi, oni će se sigurno vratiti i uloviti nas! Ali zbilja mu nisam sjedila na krilu, premda bi se gotovo moglo pričiniti, kao da jesam! – Slušajte – da nam niste rekli, siguran sam, da ne bismo opazili, kraj ovoga svijetla, da ste uopće negdje sjedili – odvrati gazda. On se obrati k ženi, s tupim izrazom lica čovjeka, koji ne razumije ništa o uzbuđenjima povezanim s vjenčanjem: »Eto, Cristiana, to pokazuje, da ljudi nikad ne smiju zamišljati, da drugi ljudi misle nešto što oni ne misle. Ne, ja ne bih nikada ni pomislio na to, gdje je ona sjedila, da mi nije sama rekla – bogami ne bi. – Uskoro ćemo se vjenčati – reče Clare s namještenim mirom. – A – tako i treba! E, gospodine, iskreno se veselim, što to čujem. Već dulje vremena sam mislio, da ćete to možda učiniti. Ona je predobra za mljekaricu – to sam rekao prvi dan, kad sam je vidio – a dobitak je za svakoga muškarca; a k tomu divna žena za suprugu gospodina farmera; ako ona. bude uza nj, on neće ovisiti o milosti svoga upravitelja. Tesse je nekako nestalo. Nju je više zapanjio pogled djevojaka, nego što ju je postidjelo iskreno hvaljenje Crickovo.

Poslije večere, kad je došla u spavaonicu, one su sve bile tamo. Gorjelo je svijetlo, a svaka od tih gospođica sjedila je u bjelini na krevetu; očekujući Tessu, bile su nalik na čitav red osvetničkih duhova. Ali ona je začas uvidjela, da u njihovu raspoloženju nema zlobe. Gotovo da i nisu mogle osjećati kao gubitak nešto, čemu se nikada i nisu nadale. Njihovo je stanje bilo nepristrano, bile su zadubljene u misli. – Uzet će je za ženu! – promrmlja Retty ne skidajući očiju s Tesse. – Kako joj se to vidi na licu! – Hoćeš li se doista udati za nj? – upita Marian. – Da – reče Tessa. – Kada? – Još ne znam. One su mislile, da je to samo izmicanje. – Da – udat će se za njega – gospodina! – ponovi Izz Huett. I, kao u nekoj začaranosti, tri se djevojke, jedna za drugom dignu iz svojih kreveta, dođu i stanu bosonoge oko Tesse. Retty stavi ruku na Tessino rame, kao da se hoće uvjeriti o tjelesnosti svoje prijateljice nakon takvog čuda, a druge dvije je rukama obujme oko pasa. Sve tri gledahu joj u lice. – Kako se to vidi! Gotovo više, nego što bih i mislila! Marian poljubi Tessu. – Da – promrmlja ona, maknuvši usnice. – Jesi li je poljubila iz čiste ljubavi ili zato, što su tamo već bile druge usnice? – dobaci Izz suho Mariani. – Nisam mislila na to – reče Marian jednostavno – samo sam osjetila, kako je sve to čudno – da će ona biti njegova žena, i nitko drugi. Meni to nije krivo, i ni jednoj od nas, jer nismo na to pomišljale – samo smo ga voljele. Pa ipak, da se ni jedna druga na svijetu ne uda za nj – nikakva fina dama, nitko u svili i satenu, nego ona, koja živi kao i mi. – Jeste li sigurne, da me niste radi toga prestale voljeti – reče Tessa tihim glasom. One su u svojim bijelim noćnim košuljama sjedile uz nju i nisu odgovorile, jer su držale, da se njihov odgovor mogao odraziti na njihovu licu. – Ne znam – ne znam – promrmlja Retty Priddle. – Htjela bih te mrziti, ali ne mogu! – Tako i ja osjećam – javi se Izz, a za njom Marian kao jeka – Ne mogu je mrziti. Ona mi to nekako ne da! – On bi trebao uzeti jednu od vas – promrmlja Tessa. – Zašto? – Vi ste sve tri bolje nego ja. – Bolje nego ti? – rekoše djevojke tihim, polaganim šaptom. – Ne, ne, draga Tesso!

– Jeste! – usprotivi se ona vatreno. I, iznenada se otrgnuvši iz zagrljaja njihovih ruku, ona brizne u histerični i neobuzdani plač, nagnuvši se nad komodu i ponavljajući neprekidno: – O, da, da, da! I plačući tako, više se nije mogla zaustaviti. – On je trebao dobiti jednu od vas! – vikne ona. – Mislim, da bih ga još uvijek trebala nagovoriti! Vi biste za njega bile bolje nego – oh, ja ne znam, što govorim! Jao, jao! One priđu k njoj i zagrle je, ali ona je i dalje jecala tresući se. – Donesi malo vode! – reče Marian. – Mi smo je uzrujale, siroticu malu, jadnu sirotu! One je nježno povedu natrag do njezina kreveta, gdje su je srdačno izljubile. – Ti mu najbolje pristaješ – reče Marian. – Izgledaš više kao dama, i imaš više škola nego mi, pogotovu, gdje te je on toliko toga naučio. Ali i ti moraš biti ponosna. Ti i jesi ponosna, ja sam sigurna! – Da, jesam – reče ona – stid me je, što sam se tako slomila! Kad su sve polijegale, i kad je svijetlo bilo ugašeno, Marian joj šapne: – Ti ćeš se sjetiti nas, kad budeš njegova žena, Tesso, i kako smo ti rekle, da ga volimo, kad smo pokušavale da tebe ne mrzimo, i nismo te mrzile, nismo te mogle mrziti, jer ti si bila njegova odabranica, a mi se nikada nismo nadale, da bi izabrao koju od nas. One nisu znale, da su na te riječi iznova potekle slane, gorke suze na Tessin jastuk, i da je odlučila, sa srcem, koje joj se kidalo, ispričati svu svoju povijest Angelu Clareu, usprkos zapovijedi svoje majke – pa neka je onaj, za koga živi i diše, prezre, ako hoće, neka je majka smatra za budalu, radije, nego da ustraje u šutnji, za koju bi se moglo misliti da je izdaja prema njemu, i koja nekako izgleda kao nepravda prema ovim djevojkama.

XXXII To joj pokajničko raspoloženje nije dopustilo da odredi dan vjenčanja. U početku studenoga još nije bio određen dan, premda ju je on pitao u svim mogućim prilikama. Ali Tessina je želja, čini se, bila, da ostane vječno zaručena i da sve ostane kao što i jest. Livade su se sada mijenjale, ali je rano popodne prije muzenja još bilo dosta toplo, da se moglo po njima malo prošetati, a posao u mljekarstvu u to doba godine dopuštao je sat dva dokolice. Kad bi gledali preko vlažne ravnice u smjeru sunca, vidjeli bi kako se na sunčanim zrakama ljeskaju oblačići paučine, kao trak mjesečine na moru. Komarci, i ne sluteći, kako im je kratkotrajna slava, lutali su kroz svjetlucavost toga prolaza, obasjani kao da u sebi nose vatru, a

onda bi nestali iz te pruge i potpuno se ugasili. Gledajući sve to, on bi je podsjetio, da je datum vjenčanja još uvijek neriješen. Ili bi je pitao noću, kad bi je pratio po kakvom poslu, što bi ga izmislila gospođa Crick, samo da mu pruži priliku. Bio je to većinom put do gospodarske zgrade na obroncima iznad doline, sa svrhom, da se raspitaju, kako napreduju steone krave u štalama, kamo su premještene. Jer to je bilo doba godine, koje je unosilo velike promjene u kravlji svijet. Skupine krava bi se svakog dana slale u te štale, gdje bi ležale na slami, dok se ne bi otelile, a nakon toga događaja, i čim bi tele moglo hodati, majku i mlado bi otjerali natrag na mljekarstvo. U međuvremenu, koje bi proteklo, dok ne bi prodali telad, naravno da se moglo malo musti, ali čim bi odveli tele, mljekarice bi se dale na posao kao obično. Vraćajući se s jedne od tih noćnih šetnji, došli su do velike pješčane stijene, koja je bila tik iznad ravnine, na kojoj su stali i prisluškivali. Voda je bila sada visoka, prskala je kroz brane i žuborila pod prorovima; i najmanji jarak je preplavljen; nigdje se nije dalo prelaziti, i pješaci su bili prisiljeni držati se ustaljenih putova. Iz čitave površine nevidljive doline izbijalo je mnoštvo zvukova; njihovoj se mašti nametala misao o velikom gradu ispod njih, a taj žamor im se činio kao brujanje njegova stanovništva. – Čini se kao da ih ima na desetke tisuća – reče Tessa – održavaju javne sastanke na svojim trgovima, svađaju se, propovijedaju, natežu se, jecaju, uzdišu, mole i kunu. Clare nije s osobitom pažnjom slušao. – Je li ti Crick danas govorio, draga, o tome, da neće preko zimskih mjeseci trebati mnogo pomoći? – Nije. – Krave brzo presahnjuju. – Da, pet ih šest ih je otišlo jučer u štale, a tri prekjučer, što znači, da ih je tamo blizu dvadeset. O – znači li to, da farmer više ne treba moje pomoći kod telenja? Više me ne trebaju! A toliko sam nastojala, da... – Crick nije izričito rekao, da te neće više trebati. Ali budući da zna, u kakvim smo mi odnosima, on je najdobroćudnije i s mnogo poštovanja rekao, da misli, da ću te, kad odem o Božiću, povesti sa sobom, a kad sam ga zapitao, što će bez tebe, on je samo primijetio, da je sada, zapravo, takvo doba godine, kad se može proći s vrlo malo ženskih radnica. Sve se bojim, da sam bio priličan grešnik, kad sam se obradovao, što te on na taj način sili, da se odlučiš za udaju. – Mislim, da se ne bi trebalo veseliti, Angel, jer je uvijek žalosno, kad znaš, da te ne trebaju, pa makar ti to u isto vrijeme i odgovaralo. – A, dakle ti ipak odgovara – sada si to priznala. On joj stavi prst na obraz. »Aha!« reče on. – Što? – Vidim, kako si se zarumenjela, što si uhvaćena! Ali zašto da se tako poigravam? Nećemo se poigravati – život je suviše ozbiljan. – Jest. Možda sam to iskusila prije nego ti.

Sada joj je bilo jasno. Odbiti da pođe za nj – kad bi se povela za svojim osjećajima od sinoć – i napustiti mljekarstvo, značilo bi otići na kakav drugi posao, a ne na mljekarstvo; jer mljekarice se sada ne traže, budući da počinje doba telenja; to bi značilo otići na kakvo poljodjelsko gospodarstvo, gdje nema božanskog bića kao što je Angel Clare. Zgrozila se na tu pomisao, a još se više zgrozila na pomisao, da se vrati kući. – Stoga ja, draga moja Tesso, govorim sasvim ozbiljno – nastavi on – pa je u svakom pogledu dobro i prikladno, da te onda povedem sa sobom kao svoje vlasništvo, jer ćeš o Božiću vjerojatno morati i onako otići. K tome, ako nisi u zaključivanju najgora na svijetu, moraš priznati, da ovako ne možemo vječno. – O, kad bismo mogli. Kad bi uvijek bilo ljeto i jesen, a ti da mi se uvijek udvaraš i uvijek misliš toliko na mene, koliko si mislio ovog prošlog ljeta! – Pa ja to i hoću. – O, znam, da hoćeš – povikne ona s iznenadnim žarom vjere u njega. – Angel, odredit ću dan, kad ću zauvijek postati tvoja! I tako je to konačno među njima uređeno, za vrijeme te tamne šetnje na putu prema kući, usred milijarda tekućih glasova desno i lijevo oko njih. Kad su došli u mljekarstvo, smjesta su o tome obavijestili gospodina i gospođu Crick – sa strogim nalogom, da to drže u tajnosti; jer je oboje zaljubljenih željelo, da se vjenčanje održi koliko je moguće tajnije. Gazda, iako je mislio, da je uskoro otpusti, sada se jako zabrinuo, što će je izgubiti. Kako će biti s obiranjem? Tko će mu izrađivati ukrašene grudice maslaca za angleburyske i sandbourneske gospođe? Gospođa Crick je čestitala Tessi, da je to kolebanje već jednom došlo kraju i rekla joj, da je, čim ju je ugledala, zaključila, da će je izabrati netko, tko nije običan poljski radnik; Tessa je ono popodne, kad je prvi put došla u dvorište, izgledala toliko bolja od drugih, da bi ona bila prisegla, da je iz dobre obitelji. Gospođa Crick se doista sjećala, kako je pomislila, kad je vidjela Tessu, da se približava, da je dražesna i lijepa; ali to, da je bolja od drugih, to je vjerojatno bila tvorevina mašte, kojoj je dalo potporu ono, što je kasnije spoznala. Tessa je sada letjela na krilima vremena, bez ikakva osjećaja volje. Dala je riječ; datum je zapisan. Njezina po prirodi bistra inteligencija počela je priznavati sudbonosna vjerovanja običnih seljaka i onih, koji su u bližoj vezi s prirodnim pojavama nego sa svojim bližnjima; i tako je ona zapala u pasivnu poslušnost – značajnu za to duševno raspoloženje – prema svemu, što bi njezin dragi predložio. Ali ona je ponovo napisala majci pismo, tobože, da je obavijesti o danu vjenčanja, a zapravo, da je opet zamoli za savjet. To je gospodin, koji ju je odabrao, a to možda njezina majka nije dovoljno uzela u obzir. Da mu kaže poslije vjenčanja, to bi možda grublji čovjek primio laka srca, ali on to možda neće primiti s istim osjećajem. Međutim, na to pismo nije dobila odgovora od gospođe Durbeyfield. Premda je Angel Clare uvjerljivo dokazivao samom sebi i njoj, kako je, s praktičnog stanovišta, potrebno, da se odmah vjenčanju, taj je korak, zapravo,

kako se to kasnije pokazalo, bio donekle prenagljen. Volio ju je jako, iako možda više idealno i sanjarski, nego s vatrenom temeljitošću njezinih osjećaja prema njemu. Nije ni slutio, da će – kad bude osuđen, kako je on to prije mislio, na neintelektualni seoski život – u njemu pronaći tekve čari, kakve je otkrio u tom idiličnom stvorenju. Bezazlenost je nešto, o čemu se dade govoriti; ali on nije znao, koliko ona doista djeluje na čovjeka, dok nije došao ovamo. Zasada je bio daleko od toga, da bi jasno vidio svoj budući život, pa bi moglo potrajati i godinu i dvije, prije nego što bude mogao misliti, da je lijepo započeo život. Tajna toga ležala je u stanovitom nehaju, koji je njegovu životnom putu i karakteru dao osjećaj, da su ga predrasude njegove porodice natjerale, pa je promašio svoju pravu sudbinu. – Ne misliš li ti, da bi bilo bolje da pričekamo, dok se ti sasvim ne smjestiš na svojoj farmi u Srednjoj Engleskoj? – upita ga ona jednom bojažljivo. (Farma u Srednjoj Engleskoj je u to vrijeme bila plan). – Draga Tesso, da ti pravo kažem, ne bih te htio ostaviti nigdje bez moje zaštite i brige. Što se tiče toga, razlog je bio dobar. Njegov je utjecaj na nju bio tako izrazit, da je ona poprimila njegovo vladanje i običaje, njegov govor i fraze, njegove sklonosti i antipatije. A ostaviti je na mljekarstvu značilo bi pustiti je, da opet nestane harmonije među njima. Želio ju je imati na svojoj brizi s još jednoga razloga. Njegovi su roditelji, naravno, željeli, da je barem jednom vide, prije nego što je odvede na neko udaljeno mjesto u Engleskoj ili u kolonijama; ali, kako nije mogao dopustiti, da njihovo mišljenje izmijeni njegovu namjeru, držao je, da bi za Tessu bilo prilično korisno, da uzme negdje stan i da provede s njim dva tri mjeseca, dok on bude tražio nešto prikladno za početak, a to bi joj olakšalo upoznavanje s njegovom majkom u župnom dvoru, koje ona vjerojatno osjeća kao mučnu dužnost. Osim toga, on je želio, da se malo upozna i s radom u mlinu, jer je namjeravao, da eventualno poveže mlinarski posao zajedno s uzgajanjem žita. Vlasnik velikog, starog mlina na vodu u Wellbridgeu – mlina, koji je nekoć pripadao nekoj opatiji – ponudio mu je, kad god odredi da ode, da se upozna s njegovim odavno iskušanim načinom rada i da pomogne kod posla nekoliko dana. Jednoga dana u to vrijeme Clare je pohodio taj mlin, udaljen nekoliko milja, da se raspita o potankostima, i uveče se vratio u Talbothays. Ona je uvidjela, da je čvrsto odlučio provesti kratko vrijeme u wellbridgeskom mlinu. A što ga je učvrstilo u toj odluci? Manje sama prilika, da je upozna s mljevenjem i prosijavanjem, nego slučajna činjenica, da je mogao dobiti stan u istoj onoj farmi, koja je prije nego što se djelomično srušila, bila stambeni dvorac jedne grane porodice d’Urberville. Tako je Clare uvijek rješavao praktična pitanja: s nekim osjećajem, koji nije imao s njima ništa zajedničko. Odlučili su otići odmah nakon vjenčanja i ostati četrnaest dana, umjesto da putuju po gradovima i svratištima.

– A onda ćemo otići da pregledamo neke farme s onu stranu Londona, za koje sam saznao – reče on – a do ožujka ili travnja posjetit ćemo mog ooa i majku. Pitanja, kako će postupati, kao što je bilo i ovo, iskrsavala su i nestajala, a dan, nevjerojatni dan, kad je ona trebala da postane njegova, lebdio je golem u bliskoj budućnosti. Taj dan je bio tridest i prvi prosinac. Stara godina. Njegova žena, govorio je sam sebi. Je li to uopće moguće? Njih dvoje zajedno, da ih ništa ne odijeli, da dijele međusobno svaki doživljaj! Zašto ne? A opet, zašto? Jedne se nedjelje ujutro Izz Huett vratila iz crkve i potajno razgovarala s Tessom. – Jutros nisi bila ozvana. – Što? – Danas si morala biti prvi put ozvana – odgovori ona, gledajući mirno u Tessu. – Namjeravate li se, draga, vjenčati na Staru godinu? Tessa žurno potvrdi. – A moraš biti tri puta ozvana. Sada su u međuvremenu preostale samo još dvije nedjelje. Tessa osjeti, kako su joj obrazi problijedjeli; naravno da moraju biti tri oziva. Možda je on zaboravio! Ako jest, morat će za tjedan dana odgoditi, a to nosi nesreću. Kako bi mogla podsjetiti svoga dragoga? Ona, koja se toliko otimala, sada je sva gorjela od nestrpljivosti i straha, da ne bi izgubila svoj dragocjeni dobitak. Slučajna zgoda ukloni njezinu bojazan. Izz je spomenula gospođi Crick, da ih nisu ozvali, a gospođa Crick je sebi prisvojila prednost gospodarice kuće, da o toj stvari razgovara s Angelom. – Jeste li vi njih zaboravili, gospodine Clare? Mislim, na ozive. – Ne, nisam zaboravio – reče Clare. Čim je ulovio Tessu nasamo, on je umiri: – Ne daj se uznemirivati s tim ozivima. Uz dozvolu će proći uz manje buke, i ja sam se odlučio za dozvolu, a da te nisam ni upitao za savjet. Stoga, ako u nedjelju ujutro odeš u crkvu, sve i da hoćeš, nećeš čuti svoga imena. – Ja ga nisam željela čuti, dragi! – reče ona ponosno. Ali spoznaja, da sve ide svojim tokom, bilo je uza sve to golemo olakšanje za Tessu, koja se gotovo bojala, da će tko ustati i zabraniti ozivanje zbog njezine prošlosti. Kako li joj događaji idu na ruku! – Ne osjećam se sasvim lagodno – rekla je sama sebi. – Svu ću sreću možda kasnije ispaštati nesretnom sudbinom. Tako nebesa obično rade. Bilo bi mi draže, da su me ozivali na obični način! Ali sve je išlo glatko. Zanimalo ju je, da li će on htjeti, da se ona vjenča u svojoj najljepšoj bijeloj haljini, što je ima, ili bi trebala, da kupi novu. To je pitanje riješeno njegovom brigom, za koju je ona saznala, kad je stiglo nekoliko velikih omota naslovljenih na nju. U njima je našla čitavo skladište odjeće, od kapica do cipela, a među njima i savršen prijepodnevni kostim, kakav će

potpuno odgovarati jednostavnom vjenčanju, kakvo su zamislili. On je ušao u kuću kratko vrijeme pošto su prispjeli omoti i čuo ju je kako ih gore otvara. Čas kasnije ona siđe, rumena u licu i sa suzama u očima. – Kako si bio pažljiv! – šaptala je ona naslonivši obraz na njegovo rame. – Čak si mislio na rukavice i maramice. Ljubavi moja – kako si dobar, kako si nježan. – Ne, ne, Tesso. To sam jednostavno dao nalog jednoj trgovkinji u Londonu, i to je sve. I, da bi je spriječio, da ne bi imala previsoko mišljenje o njemu, rekao joj je, da ode gore, neka se ne žuri i neka vidi, da li joj sve pristaje; a, ako ne pristaje, neka pozove seosku švelju, da malo popravi. Ona se doista vrati gore i obuče haljinu. Sama, stajala je časak pred ogledalom promatrajući učinak svilenog ruha; a onda joj pade na pamet balada njezine majke o tajanstvenoj haljini: Koja nikad pristajati neće Ženi, što je jednom počinila grijeh. koju joj je kao djetetu pjevala gospođa Durbeyfield, tako veselo i vragoljasto, s nogom na kolijevci, zibajući je uz napjev. Što, ako ova haljina izda nju, promijenivši boju, kao što je ona haljina izdala kraljicu Guenever? Otkad je na mljekarstvu, nije se nijednom sjetila tih stihova.

XXXIII Angel je osjećao, da bi rado prije vjenčanja proveo s njom jedan dan, negdje daleko od mljekarstva, kao posljednji izlet u njezinu društvu, dok su još samo dvoje zaljubljenih; romantičan dan, u prilikama, koje se više nikada neće ponoviti, dok im se onaj drugi, veći dan, smiješi sasvim blizu ispred njih. Stoga joj predloži, da u tjednu prije vjenčanja kupe neke stvari u najbližem gradu, i oni pođu zajedno. Clareov je život na mljekarstvu bio život pustinjaka u usporedbi sa svijetom njegova društvenog sloja. Čitave mjesece nije se ni približio kakvom gradu, i, kako mu nisu trebala kola, nije ih nikada ni imao; a, ako bi jahao ili se vozio, unajmio je gazdina konja ili kola da dva točka. Toga su dana uzeli ta kola. I onda su, prvi put u svom životu, kupovali kao supružnici u istom poduzeću. Bio je Badnjak, s gomilama božikovine i imele, a grad je bio prepun stranaca, koji su za taj dan stigli sa svih strana zemlje. Zbog toga, što je hodala okolo s izrazom sreće, koji je nadopunjavao ljepotu njezina lica, Tessa je platila kaznu na taj način, da su je svi sa zanimanjem promatrali, dok se kretala između njih naslonjena na njegovu ruku. Uveče su se vratili u gostionicu, u kojoj su odsjeli. Tessa je čekala u predvorju, dok je Angel otišao da izda nalog, da im konja i kola dovedu pred vrata. Veliki je salon bio pun gostiju, koji su neprestano ulazili i izlazili. Kako

su se vrata, kad bi koji od njih prolazio, otvarala i zatvarala, svijetlo bi iz salona svaki put potpuno obasjalo Tessino lice. Između ostalih iziđu i dva muškarca i prođu kraj nje. Jedan se od njih u iznenađenju zabulji u nju i promotri je od glave do pete, a njoj se pričini, da je to neki čovjek iz Trantridgea. iako je to selo bilo udaljeno toliko milja, da su ljudi iz Trantridgea bih ovdje rijetkost. – Pristala djevojka, – reče drugi. – Doista, jako pristala. Ali, ako se jako ne varam... I odmah zatim dodade negativan dodatak onoj drugoj definiciji. Clare se upravo vratio iz dvorišta i, sukobivši se na pragu s tim čovjekom, čuo njegove riječi i vidio, kako je Tessa ustuknula. Uvreda, koju su joj nanijeli, ubola ga je u srce, i, prije nego što je išta promislio, udari toga čovjeka svom silom svoje pesnice u bradu, tako da je natraške oteturao u prolaz. On se pribere i činilo se da je htio navaliti, a Clare se stupivši izvan ulaza, postavi u obrambeni stav. Ali njegov se protivnik stade predotmišljati. Ponovo u prolazu pogleda Tessu i reče Clareu: – Oprostite, gospodine. To je bila potpuna zabuna. Mislio sam, da je to neka druga žena, četrdeset milja odavle. Clare, osjećajući tada, da se prenaglio i, da je k tome na njemu krivnja, da ju je ostavio stajati u hodniku gostionice, učini, što je redovito činio u takvim slučajevima, dade tome čovjeku pet šilinga, da stavi melem na udareno mjesto; i tako se oni rastanu, zaželjevši jedan drugome pomirljivo laku noć. Čim je Clare preuzeo uzde od konjušara i mladi se par odvezao, ova dvojica muškaraca krenu u protivnom smjeru. – A jesi li se zabunio? – Ni govora. Ali nisam htio povrijediti osjećaje onoga gospodina – nisam takav. U međuvremenu dvoje se zaljubljenih vozilo dalje. – Da li bismo mogli na malo kasnije odgoditi naše vjenčanje? – upita Tessa suhim, tupim glasom. – Mislim naime, ako bismo htjeli. – Ne, ljubavi. Smiri se. Ili možda misliš zato, da bi taj momak imao dosta vremena, da me prijavi i dade pozvati zbog napadaja? – upita on dobroćudno. – Ne – samo sam mislila – ako bi se moralo odgoditi. Nije bilo jasno, što je mislila, i on joj savjetova, da odbaci takve misli iz glave, a ona ga, što je bolje znala i mogla, posluša. Ali cijelim putem kući bila je ozbiljna, jako ozbiljna, a onda se sjetila: »Mi ćemo otići, jako daleko, stotine milja odavle, i to se više nikada ne može dogoditi, i nikakva sablast prošlosti neće dospjeti do nas.« To veče su se nježno oprostili na stepeništu, i Clare se uspeo u svoj tavan. Tessa je bila budna i spremala neke sitnice, da joj u ovih nekoliko posljednjih dana ne bi bilo premalo vremena. Dok je tako sjedila, začuje odozgo iz Angelove sobe buku, kao da nešto udara ili da se netko tuče s nekim. Svi su drugi u kući spavali i, u svom strahu, da Clareu nije zlo, ona otrči gore i pokuca na njegova vrata te ga upita, što je to bilo.

– O, ništa, draga – reče on iznutra. – Tako mi je žao. da sam te uznemirio! Smijat ćeš se, kad ti kažem razlog: zaspao sam i sanjao, da se opet tučem s onim klipanom, što te je uvrijedio, a to, što si čula, to je bilo mlaćenje mojih pesnica po mom kovčegu, koji sam danas izvukao radi pakovanja. Katkad mi dođu takve gluposti u snu. Hajde spavati i nemoj više na to misliti. To je bio posljednji gram, koji je bio potreban da pretegne na tezulji njezine neodlučnosti. Usmeno mu nije mogla ispričati svoju prošlost, ali je tu bio jedan drugi način. Ona sjedne i napiše na četiri stranice pisaćeg papira kratak prikaz onih događaja, što su se desili pred tri ili četiri godine, stavi ga u omot i upravi na Clarea. A onda, da zbog čežnje ne bi i opet popustila, ona se bez cipela odšulja uza stepenice i gurne pismo pod njegova vrata. Spavala je isprekidano, kao što se moglo i očekivati, osluškujući da čuje prvi i najmanji pokret iznad sebe. Čula ga je kao obično, i on je kao obično, sišao niza stepenice. I ona je sišla. On je dočeka pri dnu stuba i poljubi. Sasvim sigurno jednako toplo kao uvijek! Pomislila je, da izgleda malo zbunjeno i umorno. Ali on joj nije rekao ni jedne riječi o svomu otkriću, čak ni kad su bili sami. Je li moguće, da ga je dobio? Ako on sam ne načme razgovor o tome, ona je osjećala, da sama ne može reći ništa. Tako je prošao dan, i bilo je očito, da je on, ma što mislio, namjeravao to zadržati za sebe, a ipak, bio je srdačan i zaljubljen kao uvijek. Je li moguće, da su njezine sumnje djetinjaste? Da joj on oprašta; da je voli onakvu, kakva jest i smiješi se njezinu nemiru kao luckastoj mori? Je li doista primio njezino pismo? Zavirila je u njegovu sobu, ali pisma nije vidjela. Možda joj oprašta. Ali, ako ga i nije primio, nju je iznenada obuzela oduševljena vjera, da bi joj on sigurno oprostio. Svakog jutra i večera on je bio isti, i tako je osvanula Stara godina – dan vjenčanja. Dvoje se zaljubljenika nije diglo u vrijeme muzenja, jer im je čitav ovaj zadnji tjedan njihova boravka odobren kao neki položaj gostiju. A Tessa je dobila vlastitu sobu. Kad su došli dolje u vrijeme doručka, bili su iznenađeni ugledavši, kakve su sve promjene učinjene njima, u čast u velikoj kuhinji, otkada su je zadnji put vidjeli. Ujutro, bogzna kako rano, gazda je dao obijeliti otvorenu udubinu ognjišlta, prevući crvenom bojom ognjište od opeka, a umjesto stare čađave pamučne zavjese s uzorkom crnih grančica, koja je tu prije visjela, dao je objesiti upoprijeko na svod poput snijega bijeli zastor od damasta. Taj obnovljeni izgled središta sobe davao je, toga tmurnog zimskog jutra, čitavoj odaji obilježje vedrine. – Odlučio sam, da učinim nešto u počast tome događaju – reče gazda. – A budući da niste htjeli ni čuti o tome, da vam priredim lijepu, bučnu paradu s guslarima i čelima, sve zajedno, kako bismo mi to učinili u stara vremena, to je bilo sve, čega sam se mogao sjetiti a da ne pravim buku. Tessini su prijatelji živjeli tako daleko, da nijednom nije bilo zgodno, da prisustvuje svečanosti, čak da su i pozvali kojega; ali iz Marlotta nije bio nitko pozvan. Što se tiče Angelove porodice, on im je pisao i pravodobno iz

obavijestio o datumu, uvjeravajući ih, da će se veseliti, da bar jedno od njih dođe na taj dan, ako bude htjelo. Njegova mu braća nisu uopće odgovorila, jer su, kako se činilo, bili ogorčeni, a otac i majka napisali su prilično tužno pismo, žaleći što se tako prenaglio i srnuo u ženidbu, ali su nekako pokušavali izgladiti stvar, rekavši, da je njihov sin, iako je mljekarica posljednja snaha, koju su oni očekivali, došao u dob, u kojoj se može očekivati, da zna najbolje prosuditi. Ta hladnoća njegove rodbine rastužila je Clarea manje, nego što bi ga bila rastužila, da nije imao onoga aduta, s kojim ih je namjeravao iznenaditi za kratko vrijeme. Dovesti Tessu ravno sa mljekarstva, i predstaviti je kao člana porodice d,Urberville i damu, bilo je, on je to osjećao, neoprezno i opasno, stoga je skrivao njezin rod, dok ne dođe vrijeme, kad će je, pošto je upozna sa svjetskim manirama, putujući i čitajući s njom nekoliko mjeseci, moći dovesti u pohode svojim roditeljima i to im reći, a ujedno slavodobitno predstaviti nju kao dostojna člana te ugledne porodice. Ako ništa više, to je bio svavako privlačljiv san ljubavnika. Možda Tessina loza ima više vrijednosti za nega samoga, nego za ikoga drugoga na svijetu. Opazivši, da se Clareovo držanje prema njoj nije ni mrvice izmijenilo time, što mu je poslala ono pismo, Tessa poče sa strahom sumnjati, da li ga je on mogao primiti. Ustane od doručka, prije nego što je Clare bio gotov, i požuri se gore. Palo joj je na pamet, da još jednom pogleda u čudnu, neprijaznu sobu, koja je tako dugo bila Clareova jazbina, ili, bolje reći, gnijezdo, i, popevši se uza stepenice, stade pred otvorena vrata odaje i zagleda se zamišljeno. Sagnula se do praga ulaza, kuda je, u velikom uzbuđenju, pred dva-tri dana gurnula pismo. Sag je dopirao sve do praga, i pod rubom saga ona razabere tanki bijeli kraj omota, u kojem je bilo njezino pismo za njega, koje on očito nikada nije vidio, jer ga je ona u svojoj žurbi gurnula pod vrata, a u isto vrijeme i pod sag. S osjećajem, kao da će se srušiti u nesvijest, ona izvuče pismo. Da, tu je – zapečaćeno, upravo, kao što je otišlo iz njezinih ruku. Planina još nije uklonjena. Sada mu ga nije mogla dati da ga pročita, jer su svi u kući bili u punom jeku priprema, pa ga, sišavši u svoju sobu, tamo uništi. Bila je tako blijeda, kad ju je opet vidio, da se sav zabrinuo. Ona je taj događaj, što se pismo zametnuto, prihvatila objeručke, kao da joj je to onemogućilo ispovijed; ali u svojoj je savjesti znala, da to ne mora biti; još uvijek ima vremena. Međutim, svi su se užurbali; išli su amo tamo; svi su se trebali obući, jer su gazdu i gospođu Crick zamolili, da pođu s njima kao svjedoci; razmišljanje ili miran razgovor bio je gotovo nemoguć. Jedina minuta, koju je Tessa mogla uhvatiti da bude nasamo s Clareom, bila je, kad su se sastali na vrhu stubišta. – Tako bih htjela s tobom razgovarati – želim ti priznati sve mane i pogreške! – reče ona s prividnom lakoćom. – Ne, ne – ne možemo razgovarati o manama – barem danas te moraju smatrati za savršenu, ljubavi! – povikne on. – Imat ćemo svu silu vremena, kasnije, ja se nadam, da razgovaramo o svojim nedostacima. I ja ću u isto vrijeme ispovjediti svoje.

– Ali za me bi, mislim, bilo bolje, da to učinim sada, tako da nećeš moći reći... – Slušaj, ti pretjerano moje, sve ćeš mi kazati – recimo čim se smjestimo u naš stan; ne sada. Onda ću i ja tebi reći svoje mane. Ali nemoj, da ovaj dan pokvarimo time; one će nam doći izvrsno, kad nam bude dosadno. – Prema tome ti, dragi, ne želiš da ti kažem? – Ne, Tessice, zaista ne želim. Za kakav drugi razgovor nije bilo vremena u onoj žurbi oko oblačenja i spremanja na polazak. One njegove riječi kao da su je umirile u njezinu razmišljanju. Snažna plima njezine ljubavi prema njemu ponijela ju je naprijed kroz naredna dva-tri kritična sata, i tim je prekinuto razmišljanje. Njezina jedina želja, kojom se tako dugo opirala, da postane njegovom, da ga zove svojim gospodarom, jedinim svojim – onda, ako je potrebno, neka umre – ta ju je želja konačno podigla s puta, kojim je mučno i zamišljeno koračala. Oblačeći se, ona se kretala u duševnom oblaku različitih idealnosti, koje su svojim sjajem potamnile zlokobne mogućnosti. Crkva je bila daleko, i oni su se morali voziti, pogotovu jer je bila zima. Iz gostionice uz cestu naručena je zatvorena kočija, vozilo, koje su tamo držali sve od starih vremena putovanja poštanskim diližansama. Imala je debele žbice na točkovima, teške gabele, silnu izrezbarenu građu, goleme spone i pera i rudo poput položenog jarbola na kljunu broda. Kočijaš je bio svakog poštovanja vrijedni »dečko« od šezdeset godina – mučenik reumatičnih uloga, posljedica prevelikog izlaganja nevremenu u mladosti, protiv kojih se borio jakim pićima – koji je već punih dvadeset i pet godina, što su protekle, besposleno stajao na vratima gostionice, jer od njega nisu više tražili, da vozi po potrebi službe, a on kao da je očekivao, da će se opet vratiti stara vremena. Imao je trajnu otvorenu ranu na vanjskoj strani desne noge, koja je nastala od neprestanih udaraca aristokratskih kolnih ruda za vrijeme mnogih godina što je bio u redovitoj službi gostionice »Kraljev Grb« u Casterbridgeu. U unutrašnjosti te glomazne i škripave građe, a iza oronulog kočijaša, smjestilo se njih četvoro – mlada i mladoženja i gospodin i gospođa Crick. Angelu bi bilo drago, da je prisutan barem jedan od njegove braće kao djever, ali njihova šuitnja, pošto im je on to obzirno natuknuo u svom pismu, značila je, da im nije stalo da dođu. Bili su protiv te ženidbe, pa se nije moglo od njih očekivati, da joj dadu moralnu potporu. Možda je bilo i dobro, što nisu mogli prisustvovati. Oni nisu bili svjetski mladi ljudi u tolikoj mjeri, a da se druženje s ljudima sa mljekarstva ne bi neugodno dojmilo njihove kritičnosti pune predrasuda, bez obzira na njihovo mišljenje o samom tom braku. Zapanjena snagom onoga, što se zbivalo oko nje, Tessa nije o svemu tome ništa znala; ništa nije vidjela; nije prepoznavala cestu, kojom su išli u crkvu. Znala je, da je Angel uz nju, a sve ostato je bilio blistava maglica. Ona je bila kao neko nebesko biće, koje duguje svoj opstanak pjesništvu – jedno od onih klasičnih božanstava, o kojima joj je običavao govoriti Clare, kad su šetali zajedno.

Kako je vjenčanje bilo po dopuštenju, u crkvi je bilo samo desetak ljudi; da ih je bilo tisuću, ne bi mogli proizvesti jači učinik na nju. Bili su od njezina sadašnjeg svijeta udaljeni poput zvijezda. U zanosnoj svečanosti, kojom je njemu prisegla svoju vjernost, činile su se običajne osjećajnosti spola nedostojnima. Za vrijeme jedne stanke u obredu, dok su zajedno klečali, ona se nesvijesno priklonila k njemu tako da joj je rame dotaknulo njegovu ruku; neka ju je prolazna misao ustrašila, i ona se automatski nagnula k njemu, da se uvjeri da je on doista tamo, i da učvrsti svoju vjeru, da će njegova vjernost biti postojana, ma što se dogodilo. Clare je znao, da ga ona voli – svaka crta njezine pojave je to pokazivala – ali u to vrijeme on još nije znao pravu dubinu njezine ljubavi, njezinu postojanost, njezinu podatnost; nije znao, za koliku dugotrajnu patnju, koliko poštenje, koliku izdržljivost i koliku valjanost ona jamči. Kad su izišli iz crkve, zvonari su potezali užeta, da su zvona gotovo ispadala iz svojih osovina, a onda je zamnio skromni troglasni napjev zvona, jer su graditelji crkve držali, da je ta razmjerno mala mogućnost izražavanja dovoljna za radosti takve male župe. Prolazeći sa svojim mužem kraj tornja puteljkom prema ulaznim vratima, ona osjeti, kako zrak titrajući zuji oko njih iz otvora na zvoniku i okružuje ih zvukom, u suglasnosti s prepunom duševnom atmosferom, u kojoj je živjela. To je duševno stanje, u kojem se ona osjećala obasjanom nekim svijetlom koje nije njezino, kao onaj anđeo, kojega je sv. Ivan vidio na suncu, trajalo, dok nije zamro zvuk crkvenih zvona i dok se nisu smirila uzbuđenja nastala obredom vjenčanja. Njezine su se oči mogle sada više zaustavljati na pojedinostima i, kako su gospodin i gospođa Crick dali upute da se po njih pošalju njihova kola na dva točka, da bi prepustili kočiju mladom paru, ona sada po prvi put zapazi građu i stil toga vozila. Sjedila je šuteći i dugo ga promatrala. – Čini mi se, da si potištena, Tessice – reče Clare. – Da – odvrati ona stavivši ruku na čello. – Strepim pred mnogim stvarima. Sve je to, Angel, tako ozbiljno. Između ostaloga, čini mi se, da sam već prije vidjela ovu kočiju, da je vrlo dobro poznam. To je jako čudno – mora da sam je vidjela u snu. – O – ti si čula legendu o d’urbervillskoj kočiji – ono poznato praznovjerje u ovom kraju o tvojoj porodici, kad je ona bila jako popularna ovdje; a ova zdepasta stara škrinja sjeća te na nju. – Koliko mi je poznato, nisam nikada čula za nju – reče ona. – Kakva je to legenda – mogu li znati? – Pa – baš sada mi se ne bi dalo, da ti je ispričam u pojedinosti. Neki d’Urberville iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća počinio je u svojoj porodičnoj kočiji strahovit zločin; i od toga vremena članovi porodice vide ili čuju kočiju, kad god... Ali to ću ti ispričati jednog drugog dana – prilično je potresno. Očito ti je neko mutno sjećanje na tu legendu oživjelo u pamćenju, kad si vidjela tu poštovanu vrijednu kuću na točkovima. – Ne sjećam se, da sam ikada čula tu priču – promrmlja ona.

– Hoće li članovi moje porodice vidjeti, kad budemo na samrti, Angel, ili kad počinimo kakav zločin? – Molim te, Tesso? Ušutkao ju je poljupceim. Kad su stigli kući, mučila ju je savjest i bila je utučena. Ona je doista gospođa Clare, ali ima li moralno pravo na ta ime? Nije li ona zapravo žena Alexandra d’Urbervilla? Može li snaga ljubavi opravdati ono, što bi poštene duše smatrale za povučenost zbog osjećaja krivnje? Nije znala, što se očekuje od žene u takvim slučajevima, a nije imala savjetnika. Međutim, kad se na nekoliko minuta nađe sama u svojoj sobi – bio je to posljednji dan, kad je stupila u nju, i to zauvijek klekne i stade moliti. Pokušala je moliti boga, ali su se njezina zaklinjanja zapravo obraćala njezinu mužu. Njeno obožavanje toga čovjeka bilo je toliko, da se ona sama gotovo bojala, da sluti na zlo. Bila je svijesna misli, što ju je izrazio fratar Laurence: »Ti divlji užici imaju divlje svršetke.« Možda je to previše očajničko za ljudske mogućnosti – previše bujno, divlje, ubitačno. – O, moja ljubavi, zašto te toliko volim? – šaptala je tamo sama; – jer ona, koju ti voliš, to nisam prava ja, nego neka u mojem obličju; neka, koja sam ja mogla biti! Došlo je popodne, a s njim i sat odlaska. Odlučili su, da će provesti u cijelosti plan, i da na nekoliko dana odu u stan u staroj farmi blizu wellbridgeskog mlina, gdje je on namjeravao boraviti za vrijeme svojih proučavanja postupaka s brašnom. U dva sata nije više ništa preostalo da se učini, nego da krenu. Sva služinčad mljekarstva stajala je u hodniku popločenom crvenim opekama, da ih vide, kako izlaze, a gazda i njegova žena ih otpratiše do vrata. Tessa je vidjela svoje tri sobne drugarice, kako stoje u jednom redu uza zid, zamišljeno naklonivši glave. Iako je sumnjala u to, da će se one pojaviti u času rastanka, one su bile tu, čvrste i postojane do zadnjega časa. Znala je, zašto nježna Retty izgleda tako slaba, Izz tako tragično tužna, a Marian tako bezvoljna; i ona zaboravi načas svoju sjenu, koja ju je uzastopce progonila, uočivši njihovu. Iznenada mu šapne: – Hoćeš li ih sve jedamput poljubiti, sirote, prvi i posljednji put? Clare se nije ni najmanje protivio takvoj oproštajnoj formalnosti – jer za nj to nije bilo ništa drugo – i, prolazeći kraj njih, on ih sve po redu poljubi, kako su stajale, rekavši pritom svakoj od njih »Zbogom«. Kad su došli do vrata, Tessa se sasvim ženski osvrne, da vidi, kakvo je bilo djelovanje toga poljupca iz milosrđa; u njezinu pogledu nije bilo slavodobitnosti, kako je moglo biti. A da je bilo, nestalo bi je, kad je vidjela, kako su djevojke dirnute. Poljubac je očito učinio gore, jer je probudio osjećaje, koje su one pokušavale zatomiti. Clare svega toga nije bio svijestan. Prolazeći dalje prema pletenoj ljesi, rukova se s gazdom i njegovom ženom i po posljednji put im se zahvali za njihovu pažnju; zatim nastade časak šutnje, prije nego što su krenuli. Tu šutnju prekinu kukurijekanje pijetla. Bijeli pijetao s ružičastom krestom dođe i postavi

se na plot ispred kuće, na nekoliko metara od njih, a njegovo kukurijekanje zabruji u ušima, gubeći se u daljini kao jeka u dolini punoj stijena. – O! – reče gospođa Crick, – popodnevni pijetao! Dva su muškarca stajala kod dvorišnih vrata, držeći ih otvorena. – To nije dobro – promrmlja jedan drugome, ne misleći, da su te riječi mogli čuti oni, što su stajali kraj pletene ljese. Pijetao opet kukurijekne – ravno prema Clareu. – No! – reče gazda. – Ne volim ga čuti! – reče Tessa svome mužu. – Reci kočijašu, da potjera. Zbogom, zbogom! Pijetao ponovo kukurijekne. – Iš! Gubi se, gade, ili ću ti zakrenuti vratom! – reče gazda prilično razdraženo, okrenuvši se k pijetlu i tjerajući ga. A svojoj ženi, kad su ulazili u kuću, reče: »Zamisli, molim te, baš danas! Već godinu dana nisam čuo njegova, glasa popodne.«

XXXIV – To znači samo promjenu vremena – reče ona – a ne ono, što ti misliš. To je nemoguće! Vozili su se po ravnu putu duž doline nekoliko milja, a onda, došavši do Wellbridgea, skrenu iz sela nalijevo, pa prijeđu preko velikog elizabetinskog mosta, koji je selu dao polovicu imena.9 Odmah iza njega stajala je kuća, u kojoj su unajmili stan. Njezina je unutrašnjost vrlo dobro poznata svima putnicima kroz dolinu rijeke Froom. Ta je kuća nekoć bila dio krasnog vlastelinskog dobra i vlasništvo i sjedište jednoga od d’Urbervilla, a, pošto je djelomično srušena, postala je stambena zgrada za farmera. – Dobro došla u jedan od svojih djedovskih dvoraca! – reče Clare, pruživši joj ruku, da siđe s kola. Ali je požalio tu šalu; bila je suviše blizu podrugivanju. Ušavši, doznali su, da se farmer, premda su oni unajmili samo dvije sobe, okoristio tom prilikom, znajući, da će oni biti u kući nekoliko dana, i otišao preko Nove godine pohoditi svoje prijatelje, ostavivši neku ženu iz jedne od susjednih kućica, da im bude pri ruci za ono malo, što im bude potrebno. Sviđalo im se, što su potpuno sami u kući, i oni su razumjeli, da su sad po prvi put u svojemu životu pod vlastitim krovom. Ali on je vidio, da pljesniva, stara kuća čini njegovu mladu ženu nekako potištenom. Kad su kola otišla, oni se popnu uza stube, da operu ruke, a dvorkinja im pokaže put. Na vrhu stubišta Tessa se zaustavi i trgne. – Što je? – upita on. – Te strašne žene! – odgovori ona sa smiješkom. – Kako su me uplašile. 9

Well-bridge (bridge – most). (Nap. prev.)

On pogleda gore i spazi dva portreta u naravnoj veličini na drvenim pločama uzidanim u stijenu. Kao što je poznato svima posjetiocima ovogo dvorca, te slike predstavljaju žene srednje dobi, iz vremena prije kojih dvjesta godina, i tko im jedamput vidi lice, nikada ih više ne može zaboraviti. Dugačke, šiljaste crte, uske oči i namješteni smiješak jedne, koji jako podsjeća na nemilosrdnu izdaju; kukasti nos poput kljuna, veliki zubi i odvažni pogled druge, koji podsjeća na nasilnost, koja ide do zvjerstva; te dvije slike progone posjetioca kasnije u njegovim snovima. – Čiji su to portreti? – upita Clare dvorkinju. – Stari su mi ljudi »rekli, da su to bile gospođe iz porodice d’Urberwille, bivših gospodara ovoga dvorca – reče ona. – Budući da su uzidane u stijenu, na mogu se ukloniti. Osim što su one djelovale na Tessu, bilo je neugodno i to, što su se njezine krasne crte lica nesumnjivo mogle otkriti u tim pretjeranim oblicima. On, međutim, nije o tome ništa spomenuo, i, požalivši, da se zaletio i izabrao ovu kuću za prvo vrijeme svog braka, pođe u susjednu sobu. Kako se kuća za njih spremala u dosta velikoj žurbi, morali su oprati ruke zajedno u jednom umivaoniku. Clareove su se ruke doticale njezinih u vodi. – Koji su moji prsti, a koji tvoji? – upita on, gledajući gore. – Sasvim su se izmiješali. – Svi su tvoji – reče ona dražesno, – pokušavajući da bude veselija, nego što je bila. On se nije ljutio, što je zamišljena, u takvim bi prilikama bila zamišljena svaka osjetljiva žena. Ali Tessa je znala, da je previše zamišljena, pa se borila protiv toga. Toga kratkog, posljednjeg popodneva u godini sunce je bilo tako nisko, da je kroz mali otvor sjalo u sobu tvoreći zlatnu šipku, koja se pružila upoprijeko do njezine suknje i na njoj načinila pjegu kao znak bojom. Pošli su u starinski salon za čaj, gdje su podijelili svoj prvi zajednički obrok. Bili su tako djetinjasti, ili, bolje reći, on, da je nalazio zabavnim jesti iz njezina tanjira za kruh i maslac i svojim usnicama skidati mrvice s njezinih. Bilo mu je malo čudno, što se ona nije s istim žarom pridružila tim glupostima. Gledao ju je dugo vremena šutke. »Ona je zlatna, mala Tessa«, rekao je sam sebi, kao čovjek, koji treba da se odluči, kako će ispravno sastaviti neki teški odlomak. Pojmim li ja dosta ozbiljno, kako je ova mala ženica potpuno i nenadoknadivo ovisna o mojoj ispravnosti ili neispravnosti i o mojem uspjehu. Mislim, da ne pojmim. Mislim, da i ne bih mogao pojmiti, osim kad bih sam bio žena. Ono, što sam ja u svijetu to je i ona. Što postanem ja, mora postati i ona. Što ne mogu biti ja, to ne može biti ona. Pa zar da je ja ikad zanemarim, povrijedim, ili da čak zaboravim misliti na nju? Očuvaj me bože takva zločina! Tako su sjedili za čajnim stolom, čekajući na prtljagu, koju im je gazda obećao poslati prije nego što se smrači. Ali veče se počelo spuštati i prtljaga nije dolazila, a oni su ponijeli samo ono, što su imali na sebi. Kad nestane sunca, mirno se raspoloženje zimskog dana promijeni. Vani se začuju zvukovi kao od oštrog trljanja svile; usahlo lišće od nedavne jeseni uskomešalo se i razdraženo

probudilo, uskovitlano protiv svoje volje, te je lupkalo o kapke. Uskoro poče kiša. – Onaj pijetao je znao, da će se vrijeme promijeniti – reče Clare. Žena koja ih je dvorila, otišla je preko noći kući, ali je na stol postavila svijeće, i oni su ih sada upalili. Svaki se plamen svijeće naginjao prema otvorenom kaminu. – Ove stare kuće pune su propuha – nastavi Angel, gledajući u plamenove i u loj, koji je klizio niz svijeće. – Zanima me, gdje je ta prtljaga. Nemamo čak ni četke ni češlja. – Ne znam – odgovori ona odsutno. – Tesso, ti večeras nisi ni najmanje vesela – ni izdaleka, kakva si znala biti. One su te gore vještice na slikama oneraspoložile. Žao mi je, što sam te doveo ovamo. Zanima me, da li me ti, na koncu konca, ipak voliš! Znao je, da ga voli, i njegove riječi nisu imale ozbiljan smisao; ali je ona bila prepuna uzbuđenja i trgnula se kao ranjena životinja; premda je pokušavala, da ne plače, nije mogla, a da ne pusti jednu dvije suze. – Ne mislim to ozbiljno! – reče on sa žaljenjem. – Ja znam, da si zabrinuta, jer ti nisu stigle stvari. Ne mogu shvatiti, zašto stari Jonathan nije došao s njima. Pa već je sedam sati! A, evo ga! Netko pokuca na vrata i, kako nije bilo nikoga drugoga, da otvori, Clare iziđe iz sobe. On se vrati u sobu s malim omotom u ruci. – Ipak nije Jonathan – reče on. – To je jako nezgodno! – reče Tessa. Omot je donio posebni dostavljač, koji je stigao u Talbothays iz župnog dvora u Emminsteru odmah nakon odlaska mladog para, pa je došao ovamo za njima, jer je imao strogi nalog, da ga ne smije uručiti nikome, nego samo njima. Clare ga iznese na svijetlo. Bio je manje nego stopu dugačak, zašiven u platno, zapečaćen crvenim voskom i pečatnjakom njegova oca, i naslovljen rukopisom njegova oca na gospođu Clare. – To je za tebe mali vjenčani dar, Tesso – reče on pružajući ga njoj. – Kako su pažljivi! Tessa je bila malo zbunjena, kad ga je uzela u ruke. – Meni bi, mislim, bilo draže, da ga ti, dragi, otvoriš – reče ona okrećući omot. – Ne volim skidati te velike pečate; izgledaju tako ozbiljno. Molim te, otvori ga ti mjesto mene! On otvori omot. U njemu je bila kutija od fine kozje kože, a na njoj je bilo pismo i ključ. Pismo je bilo za Clarea: Dragi sine, Vjerojatno si već zaboravio, da je Tvoja kuma, gospođa Pitney, na svojoj samrti, dok si ti još bio dječak – kakva je već bila tašta žena – povjerila je meni

jedan dio nakita iz svoje kutije s draguljima za Tvoju ženu, ako bi se ikad oženio, kao znak svoje ljubavi prema Tebi i onoj, koju Ti izabereš. Ja sam tu preuzetu obavezu ispunio, a dijamanti su sve od toga vremena bili zaključani kod mojega bankara. Premda osjećam, da je to, s obzirom na nastale prilike, ponešto čudan postupak, ja se, kao što ćeš vidjeti, osjećam dužnim predati te predmete ženi, kojoj će sada njihova upotreba po pravu pripadati za čitavog njezinog žvota, i stoga Ti ih smjesta šaljem. Mislim, da postaju, strogo uzevši, porodično vlasništvo, sudeći prema riječima oporuke tvoje kume. Prilažem tačan tekst klauzule, koji se odnosi na to. – Doista se sjećam – reče Clare – ali sam bio sasvim zaboravio. Otključavši kutiju, ustanove, da sadrži ogrlicu s privjeskom, narukvice i naušnice; i nekoliko sitnih nakita također. Tessa kao da se ispočetka bojala, da ih takne, ali su joj oči začas zablistale kao i drago kamenje, kad je Clare pred njom rasprostro zbirku. – Jesu li moji? – upita ona ne vjerujući. – Da, svakako – reče on. Zagledao se u vatru. Sjetio se, kako je – kad je bio dječak od petnaest godina – njegova kuma, vlastelinova žena – jedina bogata osoba, s kojom je ikada došao u vezu – slijepo vjerovala u njegov uspjeh; kako mu je prorekla čudesnu karijeru. To što je ostavila taj privlačljivi nakit njegovoj ženi i ženama njezinih potomaka potpuno se, po njezinu mišljenju, slagalo s karijerom, koju mu je proricala. Oni su se sada nekako ironično svjetlucali. »Međutim, zašto? pitao je sam sebe. – To nije ništa drugo, nego pitanje taštine; a, ako se to dopušta na jednoj strani jednadžbe, mora se dopustiti i na drugoj. Njegova je žena iz porodice d’Urberville: kome bi oni pristajali bolje, nego njoj? Iznenada on reče s oduševljenjem: – Tesso, stavi ih na se – stavi ih na se! – I on se okrene od vatre, da joj pomogne. Ali kao nekim čudom, ona ih je već pometala – ogrlicu, naušnice, narukvice, i sve. – Ali haljina nije dobra, Tesso – reče Clare. – Morala bi biti s dubokim izrezom za takav niz briljanata. – Zar doista? – upita Tessa. – Da – reče on. Savjetova joj, kako da zavrne gornji rub bluze, da bi bio izrez otprilike kao kod večernje haljine; i kad je to učinila, i privjesak ogrlice se našao osamljen posred bjeline njezina vrata, kao što je i trebalo biti, on ustukne nekoliko koraka, da je promotri. – Gospode – reče Clare – kako si krasna! Kao što svatko zna, odijelo čini čovjeka; seljačka djevojka, koja je za slučajnog prolaznika tek umjereno privlačljiva u svom priprostom stanju i ruhu, procvat će kao izvanredna ljepota, ako se odjene kao pomodna žena uz pomoć

svega onoga, što joj pružaju umjetna sredstva, a ljepotica s ponoćnih zabava često bi pružala tek bijednu sliku, kad bi je jednog tmurnog dana stavili u odjeći seljakanje na jednolično polje repe. Nikada dosada nije on ocijenio vrijednost umjetničkih odlika Tessinih ruku, nogu i crta lica. – Kad bi se samo pojavila u plesnoj dvorani! – reče on. – Ali ne – ne, draga, mislim da si mi najmilija u svojoj kapici s krilima i pamučnoj haljini – da, milija, nego u ovom, ma kako dobro ti pristajalo ovo dostojanstvo. Svijesna svoje privlačljive pojave, Tessa se zarumeni od uzbuđenja, ali to ipak nije bila sreća. – Skinut ću ih – reče ona – za slučaj, da bih se sastala s Jonathanom. Oni nisu za mene, zar ne? Mislim, da se moraju prodati! – Ostavi ih još nekoliko minuta. Da ih prodamo? Nikada. To bi bila prevara. Pod utjecajem jedne druge misli, ona spremno posluša. Imala je nešto da mu kaže, a oni će joj dragulji imožda pomoći. Ona sjedne ostavivši dragulje na sebi. Opet počnu nagađati, gdje li bi samo mogao biti Jonathan s njihovom prtljagom. Pivo, koje su natočili, da ga popije, kad dođe, od dugoga je stajanja sasvim splasnulo. Kratko vrijeme nakon toga prihvate se večere, koja je bila pripremljena na pokrajnom stolu. Prije nego što su bih gotovi, dim iz ognjišta iznenada sukne natrag i zakovitla se po sobi, kao da je neki div načas položio svoju ruku na vrh dimnjaka. To su prouzročila vanjska vrata, koja je netko otvorio. Nato se u hodniku začuje težak korak, i Angel iziđe. – Lupao sam, ali nisam mogao nikoga dozvati – ispričavao se Jonathan Kail, jer to je napokon bio on. – Donio sam stvari, gospodine. – Drago una je, da ih vidim. Ali vi ste jako zakasnili. – Pa, jesam, gospodine. U glasu Jonathana Kaila bilo je nešto potišteno, čega nije bilo po danu, a uz bore starosti na čelu su mu bile urezane bore zabrinutosti. On nastavi: – Otkad ste vi i vaša gospođa – da je sad tako nazovem – otišli danas popodne, mi smo svi na mljekarstvu proživjeli nešto, što je moglo biti strahovita nesreća. Možda se još sjećate, kako je onaj pijetao popodne zapjevao? – Dragi bože... što... – E, vidite, jednu kažu, da to znači ovo, a drugi ono; ali dogodilo se to, da se jadna Retty Pridlle pokušala utopiti. – Nije moguće? Doista? Pa ona nam je zajedno s ostalima rekla zbogom... – Tako je. E, gospodine, kad ste se vi i vaša gospođa – da joj kažem tako, kad je po zakonu kad ste se vas dvoje odvezli, kao što velim, Retty i Marian su stavile na glavu svoje kapice i izišle; a, kako sad nema mnogo posla, jer je Stara godina, pa ljudi polažu sebi račun o djelima u protekloj godini, nitko se nije puno obazirao. Pošle su do Lew-Everarda, gdje su nešto popile, a onda su se odšetale do Dreearmed Crossa i tamo su se, čini se, rastale. Retty je udarila preko ritova, kao da će kući, a Marian je pošla dolje do slijedećega sela, gdje je

još jedna gostionica. Nitko više nije ništa čuo o Retty niti ju je vidio, dok nije jedan lađar, na povratku kući, primijetio nešto kod Velikog Ribnjaka, bila je to njezina kapica i šal, smotani zajedno. Našao ju je u vodi. On i još jedan čovjek »su je donijeli kući misleći, da je mrtva; ali ona se malo po malo povratila. Angel, sjetivši se odjednom, da bi Tessa mogla čuti tu žalosnu priču, pođe zatvoriti vrata, koja su vodila iz hodnika i predsoblja u unutrašnji salon, gdje je bila ona. Ali njegova je žena, prebacivši preko sebe šal, došla u vanjsku sobu i slušala Jonathanovo pripovijedanje, dok su joj oči tupo počivale na prtljazi i na kapljicama kiše, što su se na njoj svjetlucale. – A ima još nešto, a to je Marian; nju su našli mrtvu pijanu kraj vrbika – djevojku, za koju je bilo poznato, da nije nikada prije pila, osim naslabije pivo; iako je, mora se priznati, na jelu uvijek bila jaka, a to joj se vidi i na licu. Čini se kao da su sve djevojke izgubile pamet. – A Izz? – upita Tessa. – Izz se vrze po kući kao obično; ali kaže, da nagađa, kako se to dogodilo, a ona sama, jadna djevojka, kao da je jako potištena zbog toga, a i može biti. I tako, gospodine, vidite, sve se to dogodilo baš kad smo tovarili ono nekoliko vaših sitnica i stvari i odjeću vaše gospođe na kola, i tako sam zakasnio. – Da. No, Jonathane, hoćete li odnijeti kovčege gore i popiti čašu piva, a onda se požurite natrag što prije možete, u slučaju da bi vas ustrebali. Tessa se vrati u unutrašnji salon i sjedne kraj vatre, gledajući zamišljeno u nju. Čula je teške korake Jonathana Kaila, kako se penju i spuštaju po stubama, dok nije smjestio prtljagu, čula ga je, kako se zahvaljuje za pivo, što mu ga je njezin muž iznio, i za primljenu napojnicu. Onda Jonathanovi koraci zamru iza vrata i njegova kola zaškripe udaljujući se. Angel navuče teški hrastov zasun, koji je osiguravao vrata i, ušavši u sobu, gdje je ona sjedila kraj vatre, odstraga joj rukama stisne obraze. Očekivao je, da će veselo skočiti i ispakovati toaletni pribor, s kojim je bila tako oduševljena, ali, budući da nije ustala, on sjedne kraj nje u svijetlu vatre, jer je svijetlo svijeća na stolu bilo preusko i preslabo, da bi smetalo sjaju vatre. – Tako mi je žao, da si morala čuti tu žalosnu priču o djevojkama – reče on. – Međutim, nemoj da te to žalosti. Znaš da je Retty bila po prirodi tužna. – A da nije imala ni najmanjeg razloga – reče Tessa. – Dok one, koje imaju razloga da budu takve, skrivaju to i prave se kao da nisu. Taj je događaj pretegnuo tezulju na njezinu stranu. To su bile jednostavne i nevine djevojke, na koje se srušila nesreća neuzvraćene ljubavi; zaslužile su bolju sudbinu. Ona je zaslužila goru – a ipak, ona je izabrana. Od nje je podlo, da primi sve, a da ne plati. Platit će sve, do posljednje pare; reći će mu, i to odmah sada. Do te je konačne odluke došla, dok je gledala u vatru, a on joj je držao ruku. Postojani žar žeravice, iz koje više nije izbijao plamen, obojadisao je svojom bojom strane i pozadinu ognjišta, dobro ulaštene rešetke i stare mjedene mašice, koje se nisu dale sastaviti. Donja strana ploče nad ognjištem odsijevala

je živim svijetlom, a isto tako i noge stola, koje su bile bliže vatri. Tessino lice i vrat odražavali su tu istu toplinu, koju je svaki dragulj na njoj pretvorio u Aldebaran ili Sirius – zviježđe bijelih, crvenih i zelenih blijesaka, koji su međusobno izmjenivali boju sa svakim kucajem njezina srca. – Sjećaš li se – upita on iznenada, videći da je ona još uvijek nepomična – što smo jutros rekli jedno drugom, da ćemo ispričati svoje grijehe? – Govorili smo o tome olako, a ti si to i mogla. Ali za me to nije bilo lako obećanje. Želim ti, ljubavi, nešto priznati. Te njegove riječi, tako neočekivano umjesne, imale su na nju učinak kao da se uplela sudbina. – Ti imaš nešto da priznaš? – reče ona žurno, i čak s veseljem i olakšanjem. – Nisi to očekivala? A – imala si previše dobro mišljenje o meni. Dakle, slušaj. Stavi glavu ovamo, jer želim, da mi oprostiš, a ne da budeš ozlojeđena, što ti nisam prije rekao, kako sam možda trebao uraditi. Kako je to čudno. Kao da je isto mislio. Ona ne reče ništa, a Clare nastavi: – Nisam to spominjao, ljubavi, jer sam se bojao, da ću izložiti pogibelji svoje izglede u uspjeh kod tebe – glavnog zgoditka svog života – svoje diplome, kako te ja nazivam. Moj brat je dobio svoju diplomu u svom koledžu, a ja svoju u talbothayskom mljekarstvu. Dakle, to nisam htio staviti na kocku. Htio sam ti reći pred mjesec dana, onda, kad si pristala da budeš moja, ali nisam mogao, mislio sam, da bi te to moglo uplašiti i odbiti od mene. Odgađao sam; onda sam pomislio jučer, da ti kažem, da ti barem dadem priliku, da umakneš. Ali nisam. Nisam ni jutros, kad si na vrhu stuba predložila, da jedno drugom ispovjedimo svoje mane – jer sam znao, kakav sam grešnik! Ali moram, a sada, kad te vidim, kako tamo sjediš tako svečano, ne znam hoćeš li mi oprostiti? – O, da. Ja sam sigurna, da... – Pa, ja se nadam. Ali, pričekaj časak. Ti još ne znaš. Počet ću ispočetka. Premda mislim, da se moj otac boji, da sam zbog svojih doktrina jedan od onih, koji su zauvijek izgubljeni, ja, naravno, vjerujem u ćudorednost, Tesso, isto toliko, kao i ti. Nekoć sam želio, da postanem učitelj ljudi, i za me je bilo veliko razočaranje, kad sam saznao, da se ne mogu zarediti. Divio sam se čistoći, iako se njome nisam mogao pohvaliti, a mrzio nečistoću, kao što je, nadam se, i sada mrzim. Ma što tko mislio o vrijednosti podučavanja biblije u svim predmetima, čovjek mora od svega srca potpisati ove Pavlove riječi: »Budi primjer – u riječi, razgovoru, milosrđu, duhu, vjeri i čistoći.« Za nas, jadna ljudska stvorenja, to je jedino osiguranje. »Integer vitae«, kaže jedan rimski pjesnik, iako je on čudno društvo za sv. Pavla: Ispravan čovjek, koji grijehu nije sklon, Ne treba maurskog koplja ni luka.

Međutim, nema zvanja prožeta dobrim namjerama i, kad to sve tako snažno osjetiš, vidjet ćeš, kakvo se strahovito grizodušje rodilo u meni, kad sam, usred svojih krasnih namjera za druge ljude, sam pao. Onda joj je pripovijedao o onom vremenu iz svoga života, koje je već ranije spomenuo, kad je, bacan sumnjama i teškoćama u Londonu, kao pluto na valovima, zaplivao u dvodnevnu raskalašenost s nekom nepoznatom ženom. – Na sreću sam gotovo odmah postao svijestan svoje ludosti – nastavi on. – Više joj ništa nisam znao reći, pa sam se vratio kući. Nikad nisam ponovio taj grijeh. Ali sam osjećao, da prema tebi moram biti potpuno iskren i pošten, a to nisam mogao biti, a da ti to ne kažem. Da li mi opraštaš? Ona mu umjesto odgovora čvrsto stisne ruku. – Onda ćemo to jednom zauvijek zaboraviti! – jer za ove prilike je suviše bolno – pa ćemo govoriti o nečemu lakšem. – O, Angel, a ja se gotovo veselim, jer sad ćeš i ti meni moći oprostiti! Ja se nisam ispovjedila. I ja imam, da ti nešto priznam – sjeti se, ja sam ti rekla. – Ah, zbilja! Dakle, da čujemo, mala zloćko. – Možda je, premda se ti smiješ, jednako ozbiljno kao tvoje, a možda i ozbiljnije. – Teško da bi moglo biti ozbiljnije, draga. – Ne može – o, ne, ne može! – Ona u toj nadi veselo poskoči. – Ne, sigurno ne može biti ozbiljnije – povikne ona – jer je sasvim isto! Sad ću ti ispričati. Ona ponovo sjedne. Još uvijek su se držali za ruke. Vatra je vertikalno osvjetljivala pepeo pod rešetkom, kao užarenu pustinju. Mašta bi možda zapazila strahotu sudnjega dana u tom užarenom sjaju, koji je padao na njegovo lice i ruku, i na njezino, zavirujući joj u raspuštenu kosu nad čelom i osvjetljući nježnu kožu odozdo. Velika sjena njezine osobe padala je na zid i strop. Nagnula se naprijed, a pritom je svaki dijamant na njezinu vratu žmirkao zlokobno kao žaba; i prislonivši svoje čelo na njegovu sljepočicu ona uđe u povijest svoga poznanstva s Alekom d’Urberviliom i u posljedice toga poznanstva šapćući bez sustezanja, dok su joj očni kapci bili spušteni.

Peto razdoblje ŽENA PLAĆA

XXXV Njezina je priča bila gotova; čak je dovršila i naknadna umetanja i nuzgredna objašnjenja. Kroz čitavo to vrijeme Tessin se glas nije gotovo ništa povisio od onoga, kojim je započela; nije bilo ni jedne rečenice, kojom bi sebe nastojala oprati, i nije plakala. Ali, dok je njezino izlaganje napredovalo, kao da se izgled i samih vanjskih stvari izmijenio. Vatra na rešetkama djelovala je vragoljasto – demonski, šaljivo, kao da joj nije ni najmanje stalo, što je ona u takvoj nevolji. Ograda oko ognjišta besmisleno se cerila, kao da ni njoj nije stalo. Svijetlo, što je probijalo kroz bocu za vodu, bilo je zabavljeno jedino problemom boja. Svi su materijalni predmeti oko nje sa strašnim ponavaljanjem najavljivali svoju neodgovornost. A ipak, od onog vremena, kad ju je poljubio, ništa se nije promijenilo; ili, bolje reći, ništa u samoj tvari predmeta. Ali njihova bit se izmijenila. Kad je dovršila, zvučni dojmovi iz njihovih prijašnjih nježnosti kao da su im jurnuli u kutove mozga i vraćali se kao jeka iz vremena krajnje slijepe ludosti. Clare, bez ikakve veze, podstakne vatru; spoznaja još nije doprla do dna njegove svijesti. Pročeprkavši žeravicu, on ustane; sad mu je sinuo sav užas njezina otkrića. U naporu da se sabere, on je uzrujano lupkao nogama po podu. Ni na koji način mu nije uspijevalo da dosta sabrano misli; to su odavali njegovi neodređeni pokreti. Kad je progovorio, progovorio je najneuvjerljivijim, najobičnijim glasom od svih onih raznolikih tonova, koje je čula od njega. – Tesso! – Da, dragi! – Moram li ja to vjerovati? Iz tvoga držanja moram zaključiti, da je istina. Nije moguće, da si poludjela! A morala bi biti luda! Pa ipak, nisi... Moja žena, moja Tessa – u tebi nema ništa, što bi opravdalo tu pretpostavku! – Ja nisam luda – reče ona. – Pa ipak... – Gledao je u nju bez osjećaja, a onda nastavi sav smućen: – Zašto mi nisi rekla prije! Ah, da, ti si mi nekako htjela reći – ali ja sam te spriječio, sjećam se! Te i druge njegove riječi bile su tek mehaničko površno brbljanje, dok mu je unutrašnjost još uvijek bila paralizirana. Okrenuo se od nje i nagnuo preko stolca. Tessa pođe za njim do sredine sobe, gdje se on nalazio, i zaustavi se

tamo, zureći u njega očima, koje nisu plakale. Čas zatim se spusti na koljena do njegovih nogu, a iz toga položaja se šćućuri u klupko. – U ime naše ljubavi, oprosti mi! – prošapće ona suhim ustima. – Ja sam tebi to isto oprostila! I, budući da on nije odgovorio, ona ponovi: – Oprosti mi, kao što sam i ja tebi oprostila! Ja tebi opraštam, Angel. – Da – da, ti mi opraštaš. – A ti meni ne opraštaš? – O, Tesso, opraštanje se u ovom slučaju ne može primijeniti! Ti si bila jedna osoba, a sad si druga. Gospode bože – kako bi se opraštanjem mogla dati zadovoljština za takvo groteskno – žongliranje, kao što je to! Zastao je zadubivši se u tu definiciju; onda iznenada prasne u grozovit smijeh – tako neprirodan i strašan kao smijeh u paklu. – Prestani – prestani! Ubit ćeš me tim smijehom! – vrisne ona. – O, smiluj mi se, smiluj! On joj ne odgovori; a ona, mrtvački blijeda, skoči na noge. – Angel, Angel! što znači taj smijeh? – vikne ona. – Znaš li ti, što on znači za mene? On potrese glavom. – Nadala sam se, čeznula, molila, da te usrećim! Pomišljala sam na to, kakvo će to biti veselje, ako te budem mogla usrećiti, a kakva ću nevjerna žena biti, ako ne budem mogla! Eto, to sam osjećala, Angel! – Ja to znam. – Mislila sam, Angel, da me voliš – mene, samo mene! Ako sam to ja, koju voliš, o, kako možeš tako gledati i govoriti? To me straši! Kad sam te jednom počela voljeti, ja te volim zauvijek – ma što se promijenilo, u ma kakvu sramotu upao, jer si to ti. Meni ne treba ništa više. Kako onda možeš ti, moj muž, prestati da me voliš? – Ponavljam, žena, koju sam volio, nisi ti. – Nego tko? – Druga žena u tvom liku. Ona u njegovim riječima zapazi ostvarenje svoga tjeskobnog predosjećaja otprije. On gleda na nju kao na neku vrstu varalice; grešne žene pod krinkom nevine. Kad je to uočila, na njenu blijedom licu pokazala se strava; obrazi su joj oronuli, a usta su joj izgledala gotovo kao okrugli mali otvor. Strašna spoznaja o tome, kako on na nju gleda, tako ju je umrtvila, da je protrnula; i on korakne naprijed misleći, da će se srušiti. – Sjedni, sjedni – reče on nježno. – Tebi nije dobro; a to je i prirodno. Ona sjedne a da nije znala gdje se nalazi. Njeno lice je još uvijek imalo onaj napeti izražaj, a oči su joj bile takve, da mu se koža ježila.

– Prema tome ti ja više ne pripadam, zar ne, Angel? – upita ona bespomoćno. – On kaže, da to nisam ja, nego neka druga žena poput mene, koju je on volio. Od te se probuđene predodžbe sažalila nad samom sobom, kao netko, kome su nanijeli nepravdu. Oči joj se napunile suzama, kad je stala dalje razmatrati svoj položaj; ona se okrene i brizne u plač, lijući potokom suze samosažaljenja, Clareu je od te promjene odlanulo, jer njezino reagiranje na ono, što se dogodilo, počelo mu je stvarati neprilike, koje su bile malo manje od težine samog priznanja. Čekao je strpljivo, apatično, dok se nije iscrpla žestina njezine žalosti i navala njezina plača umanjila do isprekidanog zadahtanog jecanja. – Angel – reče ona iznenada, svojim prirodnim glasom, jer sada više nije govorila onim luđačkim, suhim glasom užasa. – Angel, jesam li ja suviše zla, da bismo ti i ja mogli živjeti zajedno? – Nisam još mogao promisliti, što bismo mogli učiniti. – Neću od tebe tražiti, da mi dopustiš, da ostanem s tobom, Angel, jer na to nemam prava! Neću pisati majci i sestrama, da smo se vjenčali, kao što sam rekla da ću pisati; i neću dovršiti kućnu haljinu, što sam je skrojila i namjeravala napraviti, dok smo još tu u stanu. – Nećeš? – Ne, neću učiniti ništa, osim ako mi ti to ne zapovjediš, a ako odeš od mene, neću poći za tobom; i, ako više nikada ne budeš htio sa mnom govoriti, neću te pitati zašto, osim ako mi dopustiš. – Ako, ako ti zapovjedim da učiniš nešto? – Poslušat ću te kao tvoj bijedni rob, pa da mi baš kažeš da legnem i umrem. – Ti si jako dobra. Ali mi pada u oči, da se ne slaže sadašnje tvoje raspoloženje da se žrtvuješ s tvojim prijašnjim raspoloženjem samoodržanja. To su bile prve riječi neprijateljstva. Međutim, nabaciti se na Tessu profinjenom ironijom, bilo je isto kao da bi se njome nabacili na psa ili mačku. Ljepota istančanosti te ironije prošla je kraj nje nezapažena, i ona ju je primila samo kao neprijateljske zvukove, koji su značili da vlada srdžba. Ostala je nijema, ne znajući, da on u sebi zatomljuje svoju ljubav prema njoj. Jedva da je i zamijetila, da mu se po obrazu polako spušta jedna suza, tako velika, da je poput leće objektiva na mikroskopu uvećavala pore njegove kože, preko kojih se kotrljala. Međutim, njemu je ponovo sinulo, kakvu je strahovitu i potpunu promjenu učinilo njezino priznanje u njegovu životu, u njegovu svemiru, i on je očajnički pokušavo, da se makne u tom novom položaju, u kojem se nalazio. Nakon svega toga treba nešto učiniti; samo što? – Tesso – reče on što je nježnije mogao – ne mogu ostati u ovoj sobi – neko vrijeme. Idem se malo prošetati, On tiho izađe iz sobe, a dvije čaše vina, što ih je natočio za večeru – jednu za nju i jednu za sebe – ostale su na stolu netaknute. Dotle je dotjerala njihova

svadbena gozba. Kod čaja, prije dva-tri sata, oni su, u hirovitosti svoje ljubavi pili iz jedne šalice. Kad je zatvorio za sobom vrata, koliko god ih je tiho privukao, Tessa se probudila iz svoje ukočenosti. Otišao je; ni ona ne može ostati. U žurbi prebaci preko sebe ogrtač, otvori vrata i pođe za njim, utrnuvši prije toga svijeće, kao da se nikada neće vratiti. Kiša je prestala, i noć je sada bila jasna. Uskoro mu je bila za petama, jer Clare je hodao polako i bez cilja. Njegov lik uz njezinu svijetlosivu pojavu izgledao je crn, zlokoban i nepristupačan, i ona je osjetila kao ironiju dodir dragulja, na koje je trenutačno bila tako ponosna. Čuvši njezine korake, Clare se okrenuo, ali to, što ju je prepoznao, kao da nije proizvelo nikakvu promjenu u njemu, i on poče opet hodati preko pet razjapljenih lukova velikog mosta ispred kuće. Tragovi krava i konja na cesti bili su puni vode, jer je bilo dosta kiše da ih napuni, ali premalo da ih sapere. Odraz zvijezda prelijetao je preko tih sićušnih lokvica, dok je prolazila; ona ne bi ni znala, da joj sjaju nad glavom, da ih nije vidjela u tim lokvicama – najdivnije stvari svemira odražena u tako ružnim predmetima. Mjesto, kamo su danas otputovali, ležalo je u istoj dolini kao Talbothays, samo nekoliko milja dalje niz rijeku; kako je okolica bila otvorena, ona je Angela lako držala na oku. Podalje od kuće cesta je zaokretala u livade. Išla je kroz njih za Clareom, ne pokušavajući, da ga dostigne ili privuče njegovu pažnju, nego u nijemoj i tupoj vjernosti. Konačno ju je ipak njezin apatični hod doveo njemu uz bok, a on još uvijek nije rekao ni riječi. Okrutnost izigranog poštenja je često nakon spoznaje velika, i ona sada snažno zahvati Clarea. Svježi mu je zrak očito oduzeo svaku namjeru, da radi bez promišljanja; znala je, da je gleda bez poljepšavanja – u svoj njezinoj golotinji; da joj vrijeme pjeva svoj podrugljivi psalam: Pazi, kad lice golo ti bude, tko ljubljaše tebe, mrzit će, znaj. I neće ljepota krasit ti lice, kad sudbi tvojoj se približi kraj. Jer život tvoj će pasti ko list, ko kiša, što zalijeva dol; I koprena glave bit će ti tuga, a kruna bit će joj bol. On je još uvijek bio duboko zamišljen, i sada je njezino društvo bilo preslabo da bi slomilo ili odvratilo tok njegovih misli. Kakva li je slabašna stvar morala njezina prisutnost postati za nj! Nije mogla a da ga ne oslovi: – Što sam učinila – što sam učinila? Nisam ti rekla ništa, što bi spriječilo ili opovrglo moju ljubav prema tebi. Valjda ne misliš, da sam ja to po nekom planu uradila. To, na što se ti ljutiš, jest u samom tebi, Angel, a ne u meni. Ne, nije u meni, i ja nisam tako lažljiva žena, kakvom me ti držiš! – Hm – dobro. Nije lažljiva, moja žena; ali nije ni ista. Ne, nije ista. Ali nemoj da ti prigovaram. Zakleo sam se, da neću, i učinit ću sve, da to izbjegnem.

Ne znajući, što da učini, ona da stade opet zaklinjati; a možda je rekla i stvari, koje bi bilo bolje prešutjeti. – Angel! – Angel! Bila sam dijete – dijete, kad se to dogodilo! Nisam ništa znala o muškarcima. – Dopuštam, da je veći grijeh učinjen prema tebi, nego što si pogriješila. – Zar mi onda nećeš oprostiti? – Ja ti opraštam, ali oproštenje nije sve. – I voliti me. Na to pitanje nije odgovorio. – O, Angel – moja majka kaže, da se to katkada tako dogodi! – ona zna nekoliko slučajeva, gdje je djevojka bila gora od mene, a muž se nije mnogo uzrujavao – barem je prešao preko toga. A ipak, ta ga žena nije voljela, kao što ja tebe volim! – Nemoj, Tesso; nemoj pokušavati s uvjeravanjima. Različito društvo, različiti običaji. Gotovo me tjeraš, da ti kažem, da si nerazumna seljanka, koja se nije nikada upoznala s razmjerima društvenih pitanja. Ti ne znaš što govoriš. – Ja sam seljanka samo po položaju, ali ne po prirodi! Govorila je kao da će se naljutiti, ali to ju je brzo prošlo. – To gore po tebe. Mislim, da bi onaj župnik, što je iskopao tvoje rodoslovlje, bolje učinio, da je držao jezik za zubima. Ne mogu a da ne povežem vaš pad kao porodice s ovom drugom činjenicom – s nestašicom čvrstoće kod tebe. Oslabljene obitelji uključuju oslabljenu volju, oslabljeno vladanje. Bože, zašto si mi dala još jedan razlog više, da te prezirem, time što si me upoznala sa svojim podrijeklom! S jedne strane sam bio ja, koji sam te smatrao za svježe dijete prirode; s druge strane si bila ti, zakašnjeli izdanak istrošene aristokracije! – U tome ima mnogo porodica jednako loših kao moja! Članovi Rettyne obitelji su nekoć bili krupni zemljoposjednici, a isto tako i porodica mljekara Billetta. A Debbyhausovi, koji su sada vozari, bili su prije porodica De Bayeux. Posvuda se nalazi takvih, kao što sam ja; to je karakteristično za našu zemlju, i ja tu ne mogu ništa. – To gore po našu zemlju. Ona je sve te prigovore primila u cjelini, ne u pojedinostima; on je ne voli, kao što ju je volio dotada, a sve ostalo joj je bilo svejedno. Lutali su dalje šuteći. Kasnije se govorilo, da je neki seljak iz Wellbridgea, koji je kasno te noći išao po liječnika, sreo na livadama dvoje ljubavnika, koji su hodali vrlo polako, šuteći, jedno iza drugoga, kao na sprovodu, a, sudeći po njihovim licima, koja je uspio načas vidjeti, bili su zabrinuti i žalosni. Vraćajući se kasnije, opet je prošao kraj njih na istoj livadi. Išli su jednako polagano, i jednako kao i prije, nisu se ništa obazirali na sat i na tmurnu noć. Samo zbog vlastitih svojih briga i bolesti u kući on je sasvim smetnuo s uma taj događaj, ali ga se, međutim, sjetio mnogo kasnije. U međuvremenu, dok je seljak išao tamo i natrag, rekla je ona svome mužu:

– Ne znam, kako bih mogla da ne budem uzrok mnogoj tvojoj nesreći u životu. Rijeka je tamo dolje, i mogu u njoj učiniti sebi kraj. Ja se ne bojim. – Ne želim k ostalim svojim ludostima dodati još i umorstvo – reče om. – Ostavit ću nešto, da dokazom, da sam to učinila sama – zbog svoje sramote. Onda te neće kriviti. – Nemoj govoriti tako besmisleno – ne želim to slušati. Glupost je baviti se takvim mislima u ovakvom slučaju, koji je više za podrugljiv smijeh, nego za tragediju. Ti uopće ne razumiješ kvalitetu nezgode. Devet desetina ljudi bi na nju gledalo šaljivo, kad bi saznali. Molim te, učini mi uslugu, pa se vrati kući i idi spavati. – Hoću – reče ona poslušno. Lunjali su okolo putem, koji je vodio do poznatih ruševina cistercitske apatije iza mlina, a mlin je u prošlim stoljećima bio pripojen samostanskoj ustanovi. Mlin je još uvijek radio, jer hrana je vječna potreba; opatija je propala, jer vjerovanja su prolazna. Posvuda se može vidjeti, kako pomaganje prolaznih stvari nadživljava pomaganje vječnih. Kako je njihova šetnja bila zaobilazna, oni još uvijek nisu bili daleko od kuće, i, slijedeći njegove upute, ona je trebala samo da dođe do velikoga kamenog mosta preko glavne struje rijeke, i onda da pođe nekoliko metara putem. Kad se vratila, našla je sve onako, kako je ostavila, a vatra je još uvijek gorjela. Nije ostala u prizemlju više od jedne minute, a onda je pošla u svoju sobu, gdje je odnesena prtljaga. Tu je sjela na rub kreveta, ogledavši se apatično, i tada se počela svlačiti. Kad je prenosila svijeću do postelje, njezino svijetlo padne na krevetnu zavjesu od bijele pamučne tkanine; nešto je bilo obješeno ispod nje. i ona podigne svijeću, da vidi što je to. Bila je grana imele. Angel ju je tamo stavio; ona se tome odmah dosjetila. Sad se objasnila tajna onoga misterioznoga omota, koji je bilo tako teško spakovati i donijeti; nije joj htio objasniti što je u njemu, rekavši joj, da će vrijeme uskoro pokazati svrhu toga omota. U svojoj revnosti i veselju, on je imelu objesio tamo. Kako je ta imela sada izgledala glupo i neumjesno. Budući da se više nije imala čega bojati, a nije se više imala ni čemu nadati, jer nije, očito, bilo nikakva izgleda, da će se on smekšati, ona tupo legne u krevet. Među tolikim vedrim raspoloženjima, koja ne dopuštaju odmor, ovo je bilo raspoloženje, koje ga je jedva dočekalo, i za nekoliko milnuta osamljena Tessa zaboravi da postoji, okružena mirišljivom tišinom spavaće sobe, koja je nekoć, vjerojatno, bila svadbena soba njezinih predaka. Kasnije, te iste noći, Clare se također vratio u kuću. Ušavši tiho u salon, zapali svijetlo i, s držanjem čovjeka, koji je promislio o svojim postupcima, prostre svoje ćilime na staru sofu ispunjenu konjskom strunom, i nekako je pretvori u ležaj za spavanje. Prije nego što je legao, odšulja se bez cipela u prvi kat i osluhne na vratima njezine sobe. Po njezinu odmjerenu disanju zaključi, da tvrdo spava. – Hvala bogu! – promrmlja Clare; pa ipak, bio je svijestan bolne gorčine na pomisao – donekle istinitu, iako ne sasvim – da ona, pošto je prebacila teret svoga života na njegova ramena, sada bezbrižno počiva.

Okrene se, da siđe; a onda, neodlučan, ponovo se okrene i pogleda na njezina vrata. Dok se okretao, pogled mu padne na jednu od d’Urbervillovih gospođa, koje je portret bio upravo nad ulazom u Tessinoj spavaonici. Pri svijetlu svijeće ta je slika bila više nego neugodna. U crtama lica te žene bila je neka zlokobna namjera, intenzivni cilj osvete nad drugim spolom – tako mu se sada pričinilo. Karolinška bluza portreta bila je duboko izrezana – upravo kao Tessina, kad ju je zavrnula, da bi se vidjela ogrlica; i ponovo ga zahvati mučna spoznaja sličnosti između njih. To je bilo dovoljno. On se ponovo počne povlačiti i siđe niza stepenice. Izgled mu je ostao miran i hladan, a mala su mu stisnuta usta odavala snagu svladavanja samoga sebe; na licu mu je još uvijek bio onaj strahovito tup izraz, koji se pojavio na njemu nakon njezina otkrića. Bilo je to lice čovjeka, koji više nije bio rob strasti, a koji, ipak, nije nalazio prednosti u svom oslobođenju. On je jednostavno promatrao tužne mogućnosti ljudskog života, neočekivanost zbivanja. Sve do prije jedan sat činilo mu se, da ništa ne bi moglo biti tako čisto, tako slatko, tako djevičansko kao Tessa, čitavo dugo vrijeme, dok ju je obožavao; ali: To malo njemu oduzeto bješe, i svjetovi ih rastaviše! Pogrešno je zaključivao, kad je sam sebi rekao, da se njezino srce ne odražava na njezinu licu, poštenom i svježem; ali Tessa nije imala branitelja, da mu on dokaže, da ima krivo. Je li moguće, nastavio je on, da oči, kojima se u pogledu nikad nije izražavalo razilaženje od onoga, što joj je jezik govorio, da su ipak te oči vidjele jedan drugi svijet iza ovoga prividnoga, koji se nije slagao s ovim i bio je s njim u protivnosti. On se ispruži na ležaju u sobi za obitavanje i utrne svijetlo. Ušla je noć i smjestila se tamo, bezbrižna i ravnodušna; noć, koja je već progutala njegovu sreću, i sada je apatično probavlja; i koja je bila spremna, da proguta sreću hiljada drugih ljudi, s isto tako malo uzrujavanja ili promjene na licu.

XXXVI Clare je ustao u svijetlu zore, koja je bila pepeljasta i podmukla, kao da je upletena u zločin. Pred njim je bio kamin s utrnutom žeravicom, prostrt stol, na kojem su stajale dvije pune čaše netaknutog vina, sada ustajalog i zamućenog, njezina i njegova prazna stolica i ostali komadi pokućstva, sa svojim vječnim izrazom nemoći da pomognu, svojim nepodnosivim pitajem, što da se učini? Odozgo nije dolazio nikakav zvuk; ali za nekoliko minuta se začuje kucanje na vratima. Sjetio se, da će to biti žena susjednog seljaka, koja je trebala da im bude pri ruci, dok ostanu ovdje. Prisutnost treće osobe u kući bila bi u tom času jako nezgodna i, kako je već bio obučen, on otvori prozor i obavijesti je, da će za to prijepodne moći nekako i sami progurati. Imala je u ruci kanticu s mlijekom, i on je zamoli, da je

ostavi pred vratima. Kad je dvorkinja otišla, on potraži u stražnjim prostorijama kuće gorivo i u brzini naloži vatru. U smočnici je bilo dosta jaja, maslaca, kruha i druge hrane, i Clare je uskoro prostro sve za doručak, jer ga je njegovo iskustvo u mljekarstvu učinilo okretnim u kućnim poslovima. Dim upaljenog drveta dizao se vani iz dimnjaka kao stup s glavom lotosa; domaći ljudi, koji su tuda prolazili, vidjeli su ga i pomislili na mladi par i zavidjeli im na njihovoj sreći. Angel baci naokolo posljednji pogled, a onda, pošavši do dna stepenica, vikne konvencionalnim glasom: – Doručak je gotov! Zatim otvori kućna vrata i malo se prošeta po svježem jutarnjem zraku. Kad se nakon kratkog vremena vratio u kuću, ona je već bila u sobi za obitavanje, mehanički razmještajući pribor za doručak. Kako je bila potpuno odjevena, a odonda, otkad ju je on pozvao, nije prošlo više od dvije-tri minute, mora da je već bila obučena, ili gotovo obučena, prije nego što je on pošao da je pozove. Kosa joj je bila smotana straga na glavi u veliko okruglo klupko. Imala je na sebi jednu od novih haljina – svijetloplavu vunenu haljinu s bijelim naborom oko vrata. Činilo se, da su joj lice i ruke hladne, i ona je vjerojatno dugo vremena sjedila obučena u nenaloženoj spavaonici. Izrazita uljudnost u Clareovu glasu, kad ju je pozvao, kao da ju je nadahnula novim tračkom nade. Ali se ubrzo ugasio, kad ga je pogledala. Njih dvoje su, doista, bih samo pepeo svoje prijašnje vatre. Nakon silne boli prošlog večera nastupila je težina; činilo se, da ništa više ne može rasplamsati ni u jednom od njih žar osjećajnosti. Razgovarao je s njom uljudno, a ona je odgovarala s isto takvom povučenostt. Konačno je prišla k njemu, gledajući mu u oštro ocrtano lice, kao da nije svijesna, da njezino lice također predstavlja vidljiv predmet. – Angel! – reče ona, i zastane, dotaknuvši ga prstima lako kao povjetarac, kao da jedva može vjerovati, da je tu pred njom doista onaj čovjek, koji je nekoć bio njezin miljenik. Oči su joj bile sjajne, blijedi su joj obrazi još uvijek pokazivali svoju običajnu oblinu, premda su poluosušene suze ostavile na njima svjetlucave tragove; a usta, koja su obično bila puna i crvena, bila su gotovo jednako blijeda kao obrazi. Kako je još bila na mahove živa, srce joj je pod pritiskom duševne boli lupalo tako isprekidano, da bi i najmanji novi napor prouzročio ozbiljnu bolest, otupio njezine izražajne oči i stanjio usta. Izgledala je savršeno čista. Priroda je u svojoj čudesnoj varljivosti stavila na Tessino lice takav pečat djevičanstva, da se on zagledao u nju s izrazom zapanjenosti. – Tesso! Reci, da nije istina! Ne, nije istina! – Istina je. – Svaka riječ? – Svaka riječ.

Gledao je u nju s molbom u očima, kao da bi rado primio i laž s njezinih usnica, premda bi znao, da je laž, a onda bi od nje, bilo kakvim sofizmom, učinio vjerodostojno opovrgnuće. Međutim, ona je samo ponovila: – Istina je. – Živi li on? – upita Angel. – Dijete je umrlo. – Ali on? – On živi. Posljednji očaj prijeđe preko Clareova lica. – Je li u Engleskoj? – Da. On učini nekoliko besciljnih koraka. – Moj položaj – je ovaj – reče on iznenada. – Mislio sam – a to bi mislio i svaki drugi muškarac – da ću, odrekavši se ambicije, da dobijem ženu iz dobrih društvenih slojeva, bogatu, svjetsku, isto tako lako doći do seoske nevinosti kao što bi mogao doći i do rumenih obraza; ali... Međutim, nisam ja takav, da ti sada prigovaram, pa i neću. Tessa je tako u potpunosti shvatila njegov položaj, da joj više objašnjenja nije bilo potrebno. U tom je baš i ležala sva težina toga, osjećala je, da je on izgubio na svim područjima. – Angel – ne bih bila pustila da dođe do vjenčanja s tobom, da nisam znala, da, na koncu konca, za tebe postoji još jedan posljednji izlaz; premda sam se nadala, da ti ne bi nikada... Glas joj se osušio. – Posljednji izlaz? – Mislim, posljednji način, da me se oslobodiš. Ti me se možeš osloboditi. – Kako? – Da se rastaviš od mene. – Isuse bože – kako možeš biti tako primitivna? Kako se mogu rastaviti od tebe? – Zar ne možeš, nakon ovoga, što sam ti ispripovijedila? Mislila sam, da će ti moje priznanje pružiti mogućnost za rastavu. – O, Tesso – ti si, mislim, suviše, suviše djetinjasta – neizgrađena – sirova! Ne znam što si. Ti ne razumiješ zakon – ne razumiješ! – Što zar ne možeš? – Nikako ne mogu. Na licu njegove slušateljice pojavi se iznenada stid pomiješan s očajem. – Ja sam mislila – ja sam mislila – prošapta ona. – O, sada vidim, kako ti se moram činiti zlom! Vjeruj mi – vjeruj mi, kunem ti se, nisam nikada pomislila, da se ne bi mogao rastati! Nadala sam se, da se ne bi htio; međutim, ja sam vjerovala, ne sumnjajući ni najmanje da me možeš odbaciti, ako se na to odlučiš i ako me ne bi volio sasvim – sasvim ništa!

– Varaš se – reče on. – O, onda sam to morala učiniti, morala učiniti sinoć! Ali nisam imala hrabrosti. Takva sam ja! – Hrabrosti za što? Budući da mu nije odgovorila, on je uhvati za ruku. – Što si namjeravala učiniti? – Ubiti se. – Kada? Ona se svijala pod njegovim inkvizitorskim postupkom. – Sinoć – odgovori ona. – Gdje? – Pod tvojom imelom. – Gospode! Kako? – upita on strogo. – Reći ću ti, samo ako se ne budeš ljutio na mene! – reče ona stišćući se. – S konopcem moje kutije. Ali nisam mogla – učiniti to posljednje! Bojala sam se, da bi to moglo uvući tvoje ime u skandal. Iznenadnost toga priznanja, što ga je istisnuo iz nje, a nije bilo dobrovoljno, očevidno ga je potresla. Ali on ju je još uvijek držao i, ispustivši pogled s njezina lica, reče: – Dakle, slušaj sada ovo. Nemoj se usuditi da pomisliš na tako strašnu stvar! Kako bi samo mogla! Obećaj mi, kao svome mužu, da to više nećeš pokušati. – Spremna sam obećati. Vidjela sam, kako je to podlo. – Podlo! Ta je ideja bila neizrecivo nedostojna tebe. – Ali, Angel – molila je ona, upravivši u nj širom rastvorene oči pune mirne nesebičnosti – mislila sam na to jedino zbog tebe – da te oslobodim bez skandala rastave, koju si, kako sam ja to mislila, morao provesti. Nikada ne bih ni sanjala da to učinim zbog sebe. Međutim, učiniti to svojom rukom, za mene je ipak predobro. Ti, moj upropašteni muž, trebao bi zadati udarac. Mislim, da bih te voljela još više, ako je to moguće, kad bi se mogao odlučiti na taj čin, budući da za te nema drugog izlaza. Osjećam, da sam tako potpuno bezvrijedna! Da sam ti tako strašno na putu! – Šuti! – Svejedno, kad ti kažeš ne, onda neću. Nemam želja, koje bi se protivile tvojima. On je znao, da je to doista istina. Od onoga sinoćnjeg očaja njezina je poduzetnost potpuna opala, i više se nije trebao bojati nepromišljenosti. Tessa se opet, s više ili manje uspjeha, pokuša zabaviti oko stola za doručak, i oni sjedoše, oboje na istoj strani, tako da im se pogledi nisu susretali. Isprva je bilo nešto nespretnou tome, što su čuli jedno drugo, kako jede i pije, ali tome se nije dalo izbjeći; međutim su i jedno i drugo malo jeli. Kad je bio gotov s doručkom, on ustane od stola i, rekavši joj sat, kad bi ga mogla očekivati na

ručak, ode do mlinara, ispunjavajući mehanički plan proučavanja toga posla, koji je bionjegov jedini praktički razlog, da je došao ovamo. Kad je otišao, Tessa stane kod prozora i začas ugleda njegov lik kako prelazi peko velikog kamenog mosta, kojije vodio do mlina. On se izgubi iza njega, prijeđe preko željezničkih tračnica s onu stranu mosta i nestane. Tada ona, bez uzdaha, obrati svoju pažnju na sobu i počne spremati stol i stavljati ga u red. Uskoro dođe dvorkinja. Njezina je prisutnost isprva bila muka za Tessu, ali kasnije olakšanje. U jedanaest i po ona ostavi svoju pomoćnicu samu u kuhinji, i vrativši se u sobu za obitavanje, stade čekati, da se Angel pojavi iza mosta. Pokazao se oko jedan sat. Lice joj se zarumeni, premda je bio udaljen četvrt milje. Ona potrči u kuhinju, da izda nalog, da se ručak donese, čim on dođe. Pošao je najprije u sobu, gdje su dan prije zajedno prali ruke, a kad je ušao u sobu za obitavanje, poklopci zdjela su se digli, kao da ih je on podigao. – To je točnost! – reče. – Da. Vidjela sam, kad si dolazio preko mosta – reče ona. Objed je prošao u običnom razgovoru o tome, što je radio cijelo jutro u opatijskom mlinu, o načinu prosijavanja i staromodnim strojevima, za koje se bojao da ga baš neće jako uputiti u moderne poboljšane metode, jer se činilo, dasu se neki od njih upotrebljavali još od vremena, kad su mljeli za redovnike u susjednom samostanu – sada hrpi ruševina. Nakon jednog sata ponovo napusti kuću i vrati se u sumrak, a veče provede čitajući novine. Bojala se, da mu smeta i, kadje stara žena otišla, ona se povuče u kuhinju, gdje se zabavila, kako god je bolje znala, više od jednog sata. Clareov se lik pojavi na vratima. – Ne smiješ toliko raditi – reče on. Ti – nisi moja sluškinja; ti si moja žena. Ona podigne oči i malo se razvedri. »Smijem li se doista smatrati za tvoju ženu?« prošapta ona, s tužnom porugom u glasu. – Hoćeš reći samo po imenu! Pa ja ne želim biti ništa drugo. – Ti se smiješ smatrati za moju ženu! Ti jesi moja žena. Što si htjela time reći? – Ne znam – reče ona žurno, dok su joj suze prigušivale riječi. – Mislila sam – htjela sam reći, budući da nisam vrijedna poštovanja. Već davno sam ti rekla, da mislim, da nisam vrijedna poštovanja – i zbog toga nisam htjela poći za te – ali ti si silom htio! Ona zapadne u jecanje i okrene mu leđa. To bi predobilo gotovo svakog čovjeka osim Angela Clarea. Sasvim u dubini njegove naravi, koliko god on bio nježan i mio, bila je skrivena tvrda logična naslaga, kao metalna žila u mekoj ilovači, koja bi otupila sve, što je htjelo proći kroz nju. Ona mu je spriječila da prihvati crkvu, a spriječila mu je i da prihvati Tessu. K tome, sama njegova ljubav bila je manje plamen nego svijetlo, i, što se tiče drugoga spola, kad bi prestao vjerovati, on bi prestao i slijediti; u tome je bio suprotan mnogim

naravima, na koje se lako utječe, koje ostaju osjetilno zaljubljene u ono, što misaono preziru. Čekao je, dok prestane jecati. – Kamo sreće, kad bi polovica žena u Engleskoj bile vrijedne poštovanja kao ti – reče on, u naletu gorčine prema ženskom spolu uopće. Nije to pitanje, da li si vrijedna poštovanja, nego pitanje principa! Govorio joj je takve i druge stvari, jer je još uvijek njime upravljao val antipatije, koji s tolikom snagom iskrivljuje iskrene duše, kad im pogled ustanovi, da mu se prividnost narugala. Istina, odozgo je bila suprotna struja simpatije, uz pomoć koje bi ga kakva svjetska žena mogla osvojiti. Ali Tessa na to nije pomislila, ona je shvatila sve kao svoju krivnju, i jedva da je otvorila usta. Čvrstoća njezine odanosti prema njemu bila je doista gotovo vrijedna sažaljenja; kako god bila po prirodi nagla, ništa, što bi on rekao, ne bi je moglo nagnati, da bude nepristojna; nije se borila za svoje pravo; nije se dala izazvati; nije mu uzimala za zlo njegov postupak prema njoj. Ona je izgledala kao utjelovljenje Apostolskog Milosrđa, koje se vratilo u sebični moderni svijet. To veče, noć i jutro proveli su upravo onako, kao što su proveli i prošlo. U jednoj, i samo jednoj, prilici, ona se – nekoć slobodna i nezavisna Tessa – odlučila, da mu se približi, bilo je to treći put, kad se on nakon obroka spremao da pođe u mlin. Ostavljajući stol, on joj reče »zbogom«, a ona mu odvrati istim riječima, približivši pritom svoje usnice njegovima. On se nije okoristio tim pozivom. Okrenuo se žurno u stranu i rekao: – Vratit ću se kući točno. Tessa se povuče sama u se, kao da je dobila pljusku. Kako često je on pokušao dosegnuti te usnice protiv njezina pristanka – kako često joj je rekao, da joj usta imaju okus po maslacu, jajima, mlijeku i medu, kojim se uglavnom hranila, da se on njima opaja, i druge takve gluposti. Ali sada mu nije bilo do njih. On zamijeti, kako se iznenadno povukla,, pa joj reče nježno: – Ti znaš, da moram misliti što ćemo uraditi. Nije se dalo drukčije, nego da neko vrijeme ostanemo zajedno, da bismo izbjegli neugodnosti, koje bi te stigle, da smo se odmah rastali. Ali moraš shvatiti, da je to samo zato, da se sačuva forma. – Da – reče Tessa odsutno. On iziđe i na svom se putu u mlin zaustavi, požalivši načas, što nije ipak bio prema njoj prijazniji, i barem jedamput je poljubio. I tako su oni proživljavali tih nekoliko očajnih dana; bili su, istina, pod istim krovom, ali dalje jedno drugome, nego u ono vrijeme, kad se još nisu voljeli. Njoj je bilo jasno, da je on, nastojeći da misli što bi se moglo učiniti, kako je sam rekao, nesposoban za bila kakav rad. Zgrozila se, kad je vidjela, koliko se odlučnosti krije pod njegovom prividnom savitljivošću. Njegova je dosljednost bila, doista, suviše okrutna. Ona sada više nije očekivala oproštenje. Pomislila je više nego jedamput, dok je on bio u mlinu, da ode od njega; ali se bojala, da bi mu to, umjesto da mu donese prednost, moglo biti još veća zapreka i poniženje, ako bi se saznalo.

U međuvremenu Clare je doista razmišljao. Mislio je bez prekida; razbolio se od razmišljanja; razmišljanje ga je izjedalo, venuo je od njega, ono je istjeralo iz njega svu njegovu prijašnju pitomost. Hodao je okolo govoreći sam sebi: »Što da se učini? – Što da se učini?« a ona bi ga katkada čula. To ju je natjeralo, da je prekinula šutnju o njihovoj budućnosti, koja je dotle vladala. – Mislim – da nećeš živjeti sa mnom dugo, Angel, zar ne? – upita ona, a spušteni su joj uglovi usnica odavali, kako je sredstvo, kojim je zadržala izraz namještene mirnoće na licu potpuno mehaničko. – Ne mogu – reče on – a da ne prezirem sam sebe, a, što je možda još gore, da ne prezirem tebe. Hoću, naravno, da kažem, da ne mogu živjeti s tobom u običnom smislu riječi. Zasada, ma kakvi bili moji osjećaji, ja te ne prezirem. I, dopusti mi, da govorim otvoreno, jer drukčije možda ne bi shvatila sve moje poteškoće, kako možemo nas dvoje živjeti zajedno, dok onaj čovjek živi? Jer on je tvoj muž po prirodi, a ne ja. Da je on mrtav, možda bi bilo drukčije... K tome, to nije sva nevolja; moramo uzeti u obzir još jednu stvar – jednu, koja se tiče više drugih ljudi, nego nas samih. Pomisli na godine, koje dolaze, na djecu, koja bi se rodila, pa da saznaju za tvoju prošlost – jer ona se mora saznati. Nema tako udaljenog kraja zemlje, a da netko ne bi došao odanle, ili iz drugog kraja došao onamo. Pomisli, dakle, na bijedna stvorenja naše krvi, koja bi rasla u toj bolnoj spoznaji, koju bi ona postepeno, kad bi poodrasla, osjetila u punoj snazi. Kakve li spoznaje za njih! Kakvih li izgleda! Možeš li mirne duše reći »Ostani«, pošto si uočila te mogućnosti? Ne misliš li, da je bolje, da pretrpimo zlo, u kojem smo, nego da stvaramo novo? Njezini očni kapci, opterećeni brigom, ostali su i dalje spušteni kao što su bih. – Ne mogu reći »Ostani«, – odgovori ona, – Ne mogu. Nisam tako daleko razmišljala. Tessina se ženska nada – hoćemo li to priznati – tako tvrdoglavo obnavljala, da je ponovo oživljavala u njoj potajne vizije, da će kućna intimnost, ako potraje dulje vremena, slomiti njegovu hladnoću i usprkos njegovu rasuđivanju. Iako je bila priprosta u običnom smislu riječi, ona nije bila nepotpuna: jer, kad ne bi instinktivno znala, kolika snaga leži u tome, što su blizu jedno drugom, ona ne bi bila potpuna žena. Ako to ne uspije, znala je, da joj ništa drugo neće pomoći. Nema smisla polagati nadu u bilo kakvu strategiju, govorila je sama sebi; pa ipak, tu nadu nije mogla utrnuti. On je sada dao svoju posljednju izjavu, koja, kako je to ona rekla, stvara novu situaciju. Ona doista nije nikada u svojim mislima išla tako daleko, i njegova jasna slika eventualnog budućeg djeteta, koje će je prezirati, potpuno je uvjerila njezino srce, koje je bilo potpuno čovjekoljubivo. Puko ju je iskustvo već podučilo, da, u stanovitim prilikama, ima nešto, što je bolje nego dobar život, a to je, biti pošteđen od života uopće. Kao i svi oni, kojima je patnja dala moć vidovitosti, ona je, kako kaže Sully-Prudhomme, čula riječi osude u zapovijedi »Rodit ćeš se«, pogotovu, ako bi ta zapovijed bila upravljena eventualnom njezinu potomku.

Međutim, lisičja lukavost Gospođe Prirode je tolika, da je Tessa, zavaravana svojom ljubavi prema Clareu, zaboravila, da bi rezultat te ljubavi mogao biti stvaranje života, koje bi drugima zadalo ono isto, što ona sama oplakuje kao svoju nesreću. Stoga se nije mogla oduprijeti njegovu dokazivanju. Ali u samom Clareovu duhu, kako je u svojoj prevelikoj osjetljivosti bio sklon da sam sebe pobija, iskrsne odgovor na to dokazivanje i gotovo ga se sam uplaši. Ono se osniva na njezinoj izuzetnoj fizičkoj prirodi, i ona ga je mogla upotrebiti s mnogo nade u uspjeh. Mogla je usto dodati: »Tko će na australskoj visoravni ili ravnicama Texasa znati ili mariti za moju nesreću, ih prigovoriti tebi ili meni? Međutim, kao većina žena, ona je prihvatila to momentano izlaganje kao da se protiv njega ne može ništa. A možda je imala pravo. Srce žene, puno intuicije, ne pozna samo svoje srce, nego i srce svoga muža, pa, sve kad i ne bi bilo vjerojatno, da će ikada strani ljudi upraviti eventualne prigovore njemu ili njegovima, oni bi mogli doći do njegovih ušiju iz njegova pretjeranog mozga. Bio je to treći dan njihova otuđivanja. Možda bi se tko usudio upotrebiti čudni paradoks, da bi on, s više animalnosti, bio plemenitiji čovjek. Mi to nećemo reći. Pa ipak, Clareova je ljubav bila suviše eterična puna mašte i nestvarna. Za takve naravi je tjelesna prisutnost katkada manje privlačiva nego tjelesna odsutnost; jer tjelesna odsutnost stvara idealnu prisutnost, koja prema potrebi odbacuje nedostatke stvarnosti. Ona je uvidjela, da njezina osoba ne brani njezinu stvar tako snažno, kao što je to očekivala. Slikovita je rečenica bila istinita; ona nije ista žena, koja je uzbudila njegovu želju. – Razmislila sam o onome, što si rekao – primijeti ona povlačeći kažiprstom po stolnjaku, dok je drugom rukom, na kojoj je imala prsten, koji im se i jednom i drugom rugao, podbočila čelo. – Sve što si rekao potpuno je istinito; mora biti istinito. Ti moraš otići od mene. – A što ćeš ti učiniti? – Mogu otići kući. Clare se na to nije sjetio. – Je li to sigurno? – Sasvim sigurno. Moramo se rastati, pa da se jednom svrši s tim. Jednom si mi rekao, da sam sposobna predobiti muškarce i protiv njihove volje; ako sam ti neprestano pred očima, mogla bih prouzročiti, da promijeniš svoje namjere usprkos svome razumu i željama: a nakon toga će tvoje kajanje i moja tuga biti strašna. – A ti bi htjela ići kući? – Želim te ostaviti i otići kući. – Onda neka bude tako. Premda nije pogledala u njega, ona se trgnula. Između prijedloga i sporazuma postojala je razlika, koju je ona prebrzo osjetila. – Bojala sam se, da će doći do toga – prošapta ona, a lice joj se ponizno ukočilo. – Ne tužim se, Angel. Mislim – mislim, da je to najbolje. Ono, što si mi

rekao, potpuno me je uvjerilo. Da, sve da mi nitko drugi i ne prigovori, ako bismo ostali zajedno, ipak, jedamput, možda nakon mnogo godina, ti bi se mogao na me razljutiti zbog kakve obične stvari i, znajući o mojoj prošlosti to, što znaš, mogao bi i sam doći u napast, da mi štogod kažeš, a to bi mogli čuti drugi, možda moja vlastita djeca. O, ono, što me sada samo boli, onda bi me mučilo i ubilo! Otići ću – sutra. – A ja neću ostati ovdje. Iako nisam htio početi razgovor o tome, osjećao sam, da je pametno, da se rastanemo – barem na neko vrijeme, dok ne uzmognem bolje vidjeti, kako su se stvari razvile i onda ti pisati. Tessa kradomice pogleda svoga muža. Bio je blijed i uzrujan; ali, kao i prije, nju je zapanjila odlučnost, koju je otkrila u dubini toga nježnog stvorenja, za koje se udala – snaga, da se jači osjećaj podvrgne slabijemu, stvar ideji, put duhu. Sklonosti, želje, običaji, bili su kao suho lišće na okrutnom vjetru njegove imaginarne nadmoći. Možda je zamijetio njezin pogled, jer je razjasnio: – Imam bolje mišljenje o ljudima, kad sam daleko od njih; a zatim dodade cinički – tko zna, možda ćemo se jednog dana, izmoreni, zajedno smiriti; tisuće njih je to učinilo! Toga je dana započeo pakovati, a ona je pošla gore i također započela pakovati. Oboje je znalo, da im je i jednom i drugom na umu, da će se možda slijedećeg jutra rastati zauvijek, usprkos blještavosti planova, koji su trebali poslužiti za njihovo umirenje, i kojima su zavili svoje postupke, jer su i jedno i drugo bili takvi, da bi im svaki rastanak, koji bi im se činio konačan, bio prava muka. On je znao, a znala je i ona, da premda je privlačljivost, koju su osjećali jedno prema drugome – s njezine strane neovisno o tome da li će doći do izražaja – vjerojatno u prvim danima njihova rastanka – biti čak i snažnija nego ikada prije, vrijeme mora oslabiti taj učinak; praktički će se razlozi, zašto je nije htio prihvatiti kao bračnog druga, možda još više istaknuti u polarnom svijetlu udaljenije perspektive. K tome, kad se dvoje ljudi jednom rastanu – kad napuste zajednički dom i zajedničku okolinu – neosjetno stanu izbijati novi pupovi, da bi ispunili svako od ispražnjenih mjesta; nepredviđeni događaji spriječe namjere, a stari se planovi zaborave.

XXXVII Ponoć je došla i tiho prošla, jer u dolini rijeke Froom nije bilo ničega, što bi je najavilo. Kratko vrijeme poslije jednoga sata u noći, nešto je gotovo nečujno škripnulo u zamračenoj farmi, koja je nekoć bila dvorac d’Urbervilla. Tessa, koja je spavala u gornjoj spavaonici, čula je to i probudila se. Škripanje je došlo s ugaone stepenice stubišta, koja je, kao obično, bila slabo pribita. Vidjela je, kako se otvaraju vrata njezine spavaonice, a lik njezina muža prođe kroz trak

mjesečine, čudno opreznim korakom. Bio je samo u košulji i hlačama, i njezin prvi val radosti zamre, kad je opazila, kako je oči neprirodno upiljio u prazninu. Kad je došao do sredine sobe, on se zaustavio i promrmljao neopisivo žalosnim glasom: »Mrtva, mrtva, mrtva!« Pod utjecajem bilo kavog dojma, koji bi ga jako uzbudio, Clare bi od vremena do vremena hodao u snu, pa čak i radio čudne stvari, kao one noći, kad su se vratili s trga, baš prije njihova vjenčanja, kad je u svojoj spavaonici ponovo odigrao borbu s onim čovjekom, što ju je uvrijedio. Tessa je vidjela, da ga je dugotrajna duševna potištenost sada dotjerala do toga somnambulističkog stanja. Njezino odano povjerenje prema njemu ležalo je tako duboko u njezinu srcu, da je on, bio budan ili u snu, nije ispunjao nikakvim ličnim strahom. Da je ušao s revolverom u ruci, teško da bi pomutio njezinu vjeru, da je on njezin zaštitnik. Clare dođe blizu i nagne se nad nju. »Mrtva, mrtva, mrtva!« mrmljao je on. Pošto ju je uporno promatrao nekoliko časaka onim istim pogledom punim neizmjerne boli, on se sagne prema njoj, obuhvati je rukama i umota je u plahtu kao u povoj. A onda, podigavši je s kreveta s toliko poštovanja, koliko bi se pokazalo prema mrtvom tijelu, ponese je preko sobe mrmljajući: – Moja jadna, jadna Tessa – moja najdraža, ljubljena Tessa! Tako slatka, tako dobra, tako vjerna! Riječi ljubavi, koje joj je tako strogo uskraćivao, dok je bio budan, bile su njezinu očajnom i čeznutljivom srcu neizrecivo slatke. Da se radilo o tome, da spasi svoj umorni život, ona ne bi, pokretom ili otimanjem, dokrajčila položaj, u kojem se nalazila. Tako je ležala potpuno mirno, jedva se usuđujući disati i pitajući se, sto će učiniti s njom, te se dala odnijeti do vrha stubišta. – Moja žena – mrtva, mrtva! – reče on. On zastane načas u svom napredovanju i nasloni se s njom na ogradu stubišta. Hoće li je baciti dolje? Briga za samu sebe u njoj je gotovo iščezla, i, znajući, da je on naumio sutra otputovati, vjerojatno zauvijek, ona je ležala u njegovu naručju u tom nesigurnom položaju, prije bi se moglo reći s osjećajem sreće, nego straha. Kad bi barem mogli zajedno pasti, i oboje se mogli smrviti u komade, kako bi to bilo divno, kako poželjno! Međutim, on je nije pustio da padne, nego je iskoristio potporu ograde i utisnuo joj cjelov na usnice – usnice, koje je danju prezirao. Zatim ju je stisnuo ponovo u čvrst zagrljaj i počeo se spuštati po stepenicama. Škripanje labavih stepenica nije ga probudilo, i oni bez neprilika stignu u prizemlje. Oslobodivši načas jednu ruku, kojom ju je držao, on povuče natrag zasun na vratima i iziđe, udarivši lagano svojom nogom u čarapi o rub vrata. Ali na to kao da se nije obazro i, kako je vani imao više mjesta, on je podigne na rame, da bi je mogao udobnije nositi, a budući da nije imala odjeće, teret mu je bio mnogo lakši. Tako ju je nosio iz stana u smjeru rijeke, koja je bila udaljena nekoliko metara.

Ona još uvijek nije dokučila njegovu konačnu namjeru, ako ju je uopće imao; i nagađala je, što će biti, kao što bi nagađala neka treća osoba. Ona je čitavo svoje biće predala njemu s takvom lakoćom, da joj se sviđala pomisao, da je on smatra za svoje potpuno vlasništvo, kojim može raspolagati, kako mu se svidi. Bilo je utješno, pod dojmom užasa sutrašnjeg rastanka, koji je lebdio pred njom, osjećati, da je on sada doista priznaje za svoju ženu Tessu, da je nije odbacio, čak i kad bi u tom priznanju išao tako daleko, da sebi prisvoji pravo, da joj učini što nažao. A sada je znala o čemu on sanja – o onom nedjeljnom jutru, kada ju je nosio preko vode zajedno s ostalim mljekaricama, koje su ga voljele gotovo jednako kao i ona, ako je to bilo moguće, što je Tessa jedva mogla priznati. Clare nije s njom prešao preko mosta, nego se pošavši nekoliko koračaja po istoj strani prema susjednom mlinu, konačno zaustavio na rubu rijeke. Voda se rijeke, tekući tromo kroz livade na milje daljine, često dijelila, vijugajući u besciljnim zavojima, koji su se pleli oko malih bezimenih otočića, i kasnije niže dolje vraćala i pridruživala ponovo širokoj glavnoj struji. Nasuprot mjestu, do kojeg ju je donio, bila je takva točka općega priticanja, pa je rijeka bila razmjerno široka i duboka. Preko nje je vodio uski most za pješake; ali jesenja je poplava sada odnijela ogradu mosta, pa su ostale samo gole daske, koje su bile tek nekoliko palaca iznad užurbane struje i predstavljale vrtoglavu stazu čak i za sabranu glavu; a Tessa je danju s prozora kuće opazila, kako mladići hodaju po tom mostu, da bi pokazali, kako znaju držati ravnotežu. Njezin muž je vjerojatno također vidio, kako to rade; na svaki način, on se sada popeo na dasku i, kliznuvši jednom nogom naprijed, počeo hodati po njoj. Hoće li je utopiti? Vjerojatno hoće. Mjesto je osamljeno, rijeka dosta duboka i široka, da bi se takav pothvat lako mogao izvesti. Neka je utopi, ako hoće; to bi bilo bolje, nego se sutra rastati i živjeti odvojeno od njega. Brza je struja jurila i stvarala vrtloge ispod njih, iskrivljujući i kidajući odraz mjesečeva lica. Otočići pjene putovali su pored njih, a uhvaćena se trava lelujala iza stupova. Kad bi sada oboje mogli pasti u struju, ruke bi im bile tako čvrsto isprepletene, da ih ne bi mogli spasiti; otišli bi s ovoga svijeta gotovo bez boli, više ne bi morala slušati prigovore, a ni on, što ju je uzeo za ženu. Ovih posljednjih pola sata, što su ih zajedno proveli, bili su časovi ljubavi, dok bi se, ako dožive, da se on probudi, povratila njegova danja odvratnost prema njoj, a ovaj bi sat ostao u mislima samo kao prolazan san. U njoj se javi trenutačna želja, da učini pokret, koji bi ih oboje strmoglavio u bujicu, ali se to nije usudila provesti. Već se pokazalo, da njoj nije stalo do njezina života; ali što se tiče njegova – u njegov život nije imala prava dirati. Bez neprilika je stigao na drugu stranu. Tu su se našh u nasadu, koji je sačinjavao opatijsko dobro. Obuhvativši je čvršće, pođe s njom nekoliko koraka dalje, dok nisu došli do ruševina istočnog krila opatijske crkve. Uz sjevernu stijenu stajao je prazan kameni lijes nekog opata, u kojem bi se obično ispružio svaki izletnik, koji bi imao smisla za surovu šalu. U nj položi Clare Tessu. Poljubivši joj po drugi put usnice, uzdahne

duboko, kao da je stigao do cilja, za kojim je jako žudio. A zatim legne na zemlju uz lijes i tada smjesta padne u dubok, mrtvački san iscrpljenosti i ostane nepomičan kao komad drveta. Snaga duševnog uzbuđenja, koja je prouzročila ovaj napor, nestala je. Tessa sjedne u lijesu. Noć, iako, za to godišnje doba suha i blaga, bila je ipak dovoljno hladna, i za nj, onako napola odjevena, bilo bi opasno da dugo bude tamo. Kad bi ostao tamo sam, po svoj prilici bi spavao do jutra i sigurno se na smrt prehladio. Ona je već čula za takvu smrt nakon hodanja u snu. Ali, kako bi se mogla usuditi da ga probudi? Kad bi vidio što je učinio, on bi se, saznavši za svoju ludost prema njoj, osjetio ponižen. Tessa, međutim, iziđe iz svog kamenog mrtvačkog sanduka, lagano ga potrese, ali ga bez snažnog drmanja nije mogla probuditi. Trebalo je da svakako nešto poduzme, jer je počela drhtati, budući da je plahta bila slaba zaštita. Njezino ju je uzbuđenje donekle zagrijavalo za vrijeme onih nekoliko minuta opasnog pothvata; ali to je razdoblje blaženstva prošlo. Iznenada joj padne na pamet, da pokuša nagovaranjem; i tako mu ona stade šaptati u uho, što je čvršće i odlučnije mogla: – Idemo, dragi, dalje – primivši ga u isto vrijeme sugestivno za ruku. Na njezino olakšanje, on bez opiranja pristane; njezine su ga riječi očito bacile natrag u njegov san, koji odsada kao da je stupio u novu fazu, u kojoj je on zamišljao, da je ona ustala kao duh i da ga sada vodi u nebo. Tako ga ona povede za ruku sve do kamenoga mosta ispred njihova stana, a kad su ga prešli, stajali su pred vratima dvorca. Tessine su noge bile potpuno bose. Kamenje ju je bolo, i zeblo ju je do kosti; ali Clare je bio u vunenim čarapama i očito nije osjećao nikakvu neudobnost. Dalje već nije bilo teško. Ona ga sklone da legne na svoj improvizirani krevet i toplo ga pokrije, naloživši privremenu vatru od drva, da bi se osušio od eventualne vlage. Mislila je, da će ga probuditi buka, dok je obavljala te poslove; potajno je to i željela. Ali iscrpljenost njegova duha i tijela bila je tolika, da je ostao nepomičan. Čim su se sreli slijedeće jutro, Tessa zaključi, da Angel zna malo ili ništa o tome, u kolikoj je mjeri ona bila upletena u noćni izlet, premda, što se tiče njega samoga, možda je bio svijestan toga, da nije mirno spavao. U stvari on se toga jutra probudio iza sna, koji je bio dubok kao smrt; i za vrijeme onih prvih nekoliko časaka, u kojima mozak, kao Samson, koji se budi, okušava svoju snagu, on je imao neki nejasni dojam o neobičnom noćnom događaju. Ali realnost njegova položaja uskoro istisne razmišljanje o tom drugom predmetu. Čekao je neko vrijeme, hoće li razabrati kakav duševni putokaz. Znao je, da svaka njegova odluka, koju je stvorio noću, ako s danjim svijetlom ne nestane, počiva na temelju, koji se približava temelju čistog razuma, pa makar bila i začeta osjećajem, i da se u nju, stoga, može pouzdati. Tako je u blijedom jutarnjem svijetlu razmatrao odluku, da se rastane od nje; nije ju uzimao kao instinkt uzrujanosti ili srdžbe, nego kao odluku lišenu svake strastvenosti, koja

je bila uzrok, da ga ta odluka pali i žeže; stajala je tu kao kostur; ništa nego kostur, ali je ipak bila tu. Clare više nije oklijevao. Za doručkom, i dok su pakovali još onih nekoliko preostalih predmeta, na njemu se tako očito vidio umor od noćnog napora, da Tessa samo što mu nije otkrila, što se dogodilo; ali zaključivši, da bi ga to razljutilo, ražalostilo, učinilo smiješnim, kad bi saznao, da je instinktivno pokazao prema njoj nježnost, koju njegov zdrav razum ne odobrava, i da je njegova sklonost, dok je razum spavao, osramotila njegovo dostojanstvo, ona se ipak nije usudila. To je suviše bilo slično ismjehivanju trijezna čovjeka zbog njegovih neobičnih djela za vrijeme pijanstva. Palo joj je, također, na pamet, da se on možda blijedo sjeća svoje nježne budalaštine, pa neće da je spominje, jer je uvjeren, da bi ona iskoristila tu priliku kao poboljšanje u njihovu ljubavnom odnosu i ponovo ga stala moliti, da ne ode. On je pismeno iz najbližeg grada naručio kola, koja su stigla odmah nakon doručka. U njima je ona vidjela početak svršetka – ili barem privremenog svršetka, jer je otkriće njegove nježnosti za vrijeme noćnih događaja pobudilo u njoj snove eventualne budućnosti s njim. Prtljaga je stavljena na kola, i kočijaš ih odveze, dok su mlinar i stara dvorkinja bili prilično iznenađeni zbog njihova nenadanog odlaska, koji je Clare obrazložio time, da je uvidio, da uređaj mlina nije onako moderan, s kakvim bi se on želio upoznati, a ta je izjava zapravo bila istinita. Osim toga, u načinu njihova odlaska nije bilo ništa, što bi dalo naslućivati bilo kakav neuspjeh, ili, da oni ne odlaze zajedno u pohode prijateljima. Njihov put vodio je pored mljekarstva, s kojega su svečano krenuli prije nekoliko dana veseleći se jedno drugome, i, kako je Clare želio zaključiti svoj posao s gospodinom Crickom, bilo bi nezgodno, da Tessa u isto vrijeme ne pohodi gospođu Crick, ako nije htjela izazvati sumnju u njihovu sreću. Kako bi njihov posjet što manje udario u oči, ostavili su kola kraj ulaznih vrata, kroz koja se ulazi s glavne ceste na mljekarstvo, pa su jedno uz drugo sišli stazom. Vrbik je bio posječen, i oni su mogli vidjeti nad panjevima mjesto, gdje je Clare došao za njom, kad ju je nagovarao, da postane njegova žena; lijevo je bila ograda, gdje je ona bila očarana njegovom harfom; a daleko iza kravskih staja, livada, na kojoj su se prvi put poljubili. Zlato ljetne slike bilo je sada sivo, boje blijede, bogato tlo je bilo blato, a rijeka hladna. Gazda ih je ugledao preko dvorišnih vrata i došao im u susret, pokazavši lice srdačno veselo, što se smatra kao pristojnost u Talbothaysu i njegovoj okolini, kad se ponovo ugleda mladi par. Onda iz kuće izroni gospođa Crick i još nekoliko starijih znanaca, ali se činilo, da nigdje nema Mariane i Retty. Tessa je hrabro podnosila njihove lukave navale i prijateljske šale, koje su na nju sasvim drukčije djelovale, nego što su oni to mislili. Nijemim dogovorom između muža i žene, da će svoj razlaz sačuvati u tajnosti, oni su se vladali, kao što je to bilo običajno. A onda, premda bi ona voljela, da se o tome nije mi jedna riječ progovorila, Tessa je morala saslušati pojedinosti o događaju s Marianom i

Retty. Retty je otišla kući svome ocu, a Marian da potraži namještenje drugdje. Bojali su se, da neće dobro svršiti. Da bi se rastresla nakon toga žalosnog izvještaja, Tessa pođe da pozdravi svoje najmilije krave, dotaknuvši svaku od njih rukom. Dok su kod odlaska ona i Clare stajali jedno uz drugo, kao da su ujedinjeni dušom i tijelom, u njihovu bi izgledu bilo nešto neobično bijedno u očima čovjeka, koji bi znao pravu istinu; naoko su bili kao dva izdanka jednoga života, dok je njegova ruka doticala njezinu, a njezina suknja njega, dok su gledali u jednom smjeru, nasuprot čitavom mljekarstvu, koje je gledalo u drugom, i dok su, opraštajući se, govorili »mi«, a ipak su bili razdvojeni kao polovi. Možda je upala u oči neka neobična ukočenost i zbunjenost u njihovu držanju, neka nespretnost u tome, da pred drugima priznaju, da su sjedinjeni, različita od prirodne stidljivosti mladih parova, jer, kad su otišli, gospođa Crick reče svome mužu: – Kako je bio neprirodan sjaj njezinih očiju, i kako su stajali kao dvije voštane figure i govorili kao iza sna! Zar se tebi nije to isto pričinilo? U Tessi je uvijek bilo nešto čudno, i ona mi sada ne izgleda kao ponosna mlada žena muškarca, koji ima pred sobom budućnost. Tessa i Clare ponovo sjednu u kola. Vozili su se cestama prema Weatherburyu i Stagfoot Laneu, dok nisu došli do gostionice u Laneu, i tamo je Clare otpustio kola i kočijaša. Tu su ostali neko vrijeme, a onda ih je dalje prema njezinoj kući vozio neki nepoznat čovjek, koji nije znao u kakvim su odnosima. Otprilike na pola puta, kad su prošli Nuttlebury, na mjestu, gdje su se križale ceste, Clare zaustavi kola i reče Tessi, ako se namjerava vratiti kući svoje majke, da će je tu ostaviti. Kako nisu mogli slobodno razgovarati u prisutnosti kočijaševoj, on je zamoli, da pođe s njim nekoliko koraka pješice po jednoj od pokrajnih cesta; ona pristane, i, davši upute kočijašu, da pričeka nekoliko minuta, oni odšetaju. – Dakle, da se sada razumijemo – reče on nježno. – Među nama nema srdžbe, ali ima nešto, što zasada ne mogu podnijeti. Pokušat ću da sebe sklonim, da to podnesem. Obavijestit ću te, kamo idem, čim sam saznam. A ako se budem mogao savladati da to podnesem – ako to bude poželjno i moguće – doći ću k tebi. Ali, dok ja ne dođem k tebi, bit će bolje, da ti ne pokušavaš doći k meni. Strogost te odluke činila se Tessi smrtonosnom; ona je potpuno jasno vidjela, kako on na nju gleda; on je nije mogao vidjeti u drugom svijetlu, nego u svijetlu žene, koja ga je grubo prevarila. Pa ipak, je li moguće da žena, koja je načinila čak i to, što je ona načinila, zaslužuje sve to? Ali o tome s njim nije više mogla raspravljati. Ona je jednostavno za njim ponavljala njegove riječi. – Dok ti ne dođeš k meni, ja ne smijem pokušati da dođem k tebi. – Upravo tako. – Smijem li ti pisati? – O, da – ako si bolesna, ili ako bilo što ustrebaš. Nadam se, da do toga neće doći; tako, da se može dogoditi, da ću ja tebi prvi pisati. – Pristajem na uvjete, Angel, jer ti najbolje znaš, kakva mora biti moja kazna; samo – samo – nemoj da to bude više, nego što mogu podnijeti!

To je bilo sve, što je rekla u toj stvari. Da je Tessa bila prevejana, da je na tom osamljenom putu načinila scenu, da se onesvijestila, histerično plakala, on joj se vjerojatno, uza sav bijes i presavjesnost, koja je njime vladala, ne bi bio odupro. Ali njezino raspoloženje, koje je nastalo nakon dugotrajne patnje, olakšalo je njemu posao, i ona sama je bila njegov najbolji branitelj. Ponos je također sačinjavao jedan dio njezine podložnosti – a to je možda bio ostatak onog nepromišljeng prihvaćanja sudbine, tako izrazitog u čitavoj porodici d’Urberville – pa su mnoge osjećajne žice, koje bi bila mogla molbom dirnuti, ostale netaknute. Ostatak se njihova razgovora ticao samo praktičkih stvari. Onda joj je predao svežanj, koji je sadržavao priličnu svotu novaca, koju je u tu svrhu zatražio od svojih bankara. Briljante, na koje je Tessa, očito, imala pravo samo za vrijeme svoga života (ako je dobro razumio tekst oporuke), on joj je savjetovao, da mu dopusti, da ih, zbog sigurnosti, pošalje u banku, a ona na to spremno pristane. Kad su uredili te stvari, on se vrati s Tessom do kola i pomogne joj ući. Plati kočijaša i reče mu, kamo da je odveze. Uzevši zatim svoj kovčeg i kišobran – jedine predmete, koje je ovamo ponio sa sobom – on joj reče zbogom; i oni se rastanu. Kočija se puzajući micala uz brežuljak, a Clare ju je promatrao, kako odlazi, nadajući se protiv svoje volje, da će Tessa načas pogledati kroz prozor. Ali ona nije ni pomislila da to učini, ne bi se bila ni usudila učiniti, ležeći polumrtva od slabosti u kočiji. Tako je on gledao kako ona odlazi, i u boli svoga srca izreče stih nekog pjesnika, sa svojim ličnim ispravcima: Nema boga na nebu, na svijetu je samo zlo! Kad je Tessa nestala iza hrpta brežuljka, on se okrene, da pođe svojim putom, a da gotovo i nije bio svijestan, da je još uvijek voli.

XXXVIII Vozeći se kroz dolinu Blackmoor, Tessa se probudila iz svoga mrtvila, kad se oko nje počela otkrivati krajina njezine mladosti. Prva joj je pomisao bila: kako će pogledati u oči svojim roditeljima? Došla je do brklje, koja je bila na glavnoj cesti prema selu. Otvorio ju je neki nepoznat čovjek, a ne onaj stari, koji je tu bio mnogo godina i koji je Tessu poznavao; vjerojatno je otišao na Novu godinu, jer se na taj dan obično vrše takve promjene. Kako u zadnje vrijeme nije primila od kuće nikakvih vijesti, upita čuvara brklje za novosti. – O, gospođice, nema ništa – odgovori on. – Marlott je još uvijek Marlott. Ljudi umiru, i tako to ide. Da, i Johnu Durbeyfieldu se ovoga tjedna udala kći za nekog gospodina-farmera; znate, nije se udala iz Johnove kuće; vjenčali su se negdje drugdje, jer je taj gospodin tako visokog položaja, da Johnovu porodicu

nisu smatrali za dosta finu da sudjeluje kod vjenčanja, a mladoženja vjerojatno ne zna, da se otkrilo, da je John i sam po krvi stari prastari plemić, s porodičnim kosturima u svojim vlastitim grobnicama sačuvanima sve do današnjeg dana, ali je ostao bez imetka u vrijeme Rimljana. Međutim, blagorodni gospodin John, kako ga sada zovemo, proslavio je dan vjenčanja, što je bolje znao i počastio sve u ovoj župi; a Johnova je žena kod »Čiste Kapljice« pjevala do poslije jedanaest sati u noći. Kad je to čula, Tessa se osjetila tako potištenom, da se nije mogla odlučiti da ode kući javno u kočiji sa svojom prtljagom i stvarima. Upita čuvara brklje, ne bi li mogla na neko vrijeme ostaviti svoje stvari u njegovoj kući i, kad on na to pristade, ona otpusti kočijaša i pođe sama prema selu pokrajnim putem. Ugledavši dimnjak na očinskoj kući, ona se upita, kako će uopće moći ući u kuću. Njezina obitelj u toj kućici smireno vjeruje, da je ona negdje daleko na bračnom putovanju s prilično bogatim mužem, koji će je povesti prema sjajnoj budućnosti; a ona je tu, bez prijatelja, sama samcata se prikrada k starim vratima, i nema na čitavom svijetu povoljnijeg mjesta, kamo bi otišla. Nije došla do kuće neopažena. Upravo kraj živice vrta srela ju je jedna djevojka, koja ju je poznavala – jedna od one dvije ili tri, koje su joj bile bliske prijateljice u školi. Postavivši nekoliko pitanja u vezi s Tessinim dolaskom, i ne osvrćući se na njezin tragični izgled, prijateljica je iznenada upita: – A gdje je tvoj gospodin, Tesso? Tessa u žurbi objasni, da je morao poslovno otputovati, i ostavivši svoju subesjednicu, provere se kroz živicu i krene prema kući. Idući vrtnim puteljkom, čuje svoju majku, kako pjeva kod stražnjih vrata, i kad je ugleda, vidje, da gospođa Durbeyfield na stepenicama pred vratima upravo izažima plahtu. Obavivši taj posao, a da nije opazila Tessu, ona pođe u kuću, a njezina kći uđe za njom. Korito za pranje stajalo je na istom starom mjestu, na istom starom burencetu, a njezina se majka, bacivši u stranu plahtu, upravo spremala da ponovo uroni ruke. – Gle – Tessa! – dijete moje, ja sam mislila, da si se udala! Da si se ovaj stvarno i doista udala. Mi smo poslali jabukovaču... – Da, majko; tako je. – Udat ćeš se? – Ne, udala sam se. – Udala? Pa gdje ti je onda muž? – O, on je na neko vrijeme otišao. – Otišao? A kad si se vjenčala? Da li onoga dana, kad si mi pisala, da ćeš se vjenčati? – Da, majko, u utorak. – A danas je subota, i on je već otišao? – Da, on je otišao,

– Što to znači? Neka vrag odnese takve muževe, kakve ti, čini se, nalaziš, eto, to je moje mišljenje. – Majko! – Tessa priđe k Joani Durbeyfield, položi joj lice na gradi i brizne u plač. – Ne znam, kako da ti kažem, majko! Rekla si mi, pisala si mi, da mu ne smijem reći. Ali ja sam mu rekla – nisam mogla da mu ne kažem – i on je otišao! – O ti ludo jedna – ti ludo jedna! plane gospođa Durbeyfield, poprskavši u svom uzbuđenju Tessu i sebe. – Gospode bože! Nisam mislila, da ću ikada doživjeti, da ti to moram reći, ali ja ti i opet kažem, ti ludo jedna! Tessa zapadne u grčeviti plač, jer je konačno popustila napetost od mnogo dana. – Znam – znam – znam! – dahtala je kroz jecaje. – Ali, majko, nisam mogla drukčije! Bio je tako dobar – meni se činilo podlim, da pokušam sakriti što se dogodilo. I – i – kad bi se to ponovilo – učinila bih isto. Nisam mogla – nisam se usudila – učiniti takav grijeh – prema njemu! – A mogli si učiniti grijeh, da se najprije za nj udaš! – Da, da; upravo u tome i leži sva moja nesreća! Ali ja sam mislila, da će me se on po zakonu moći osloboditi, ako nikako ne bude htio prijeći preko toga. O, kad bi ti znala – kad bi ti samo slutila, kako sam ga voljela – kako sam ga željela imati i kako sam se lomila između svoje ljubavi prema njemu i želje, da budem prema njemu poštena! Tessa je bila tako potresena, da dalje nije mogla govoriti, pa bespomoćno klone na stolac. – No, no; tako je, i s tim se moramo pomiriti! Samo ja zaista ne znam, zašto moja rođena djeca moraju biti gluplja nego drugi ljudi – da ne znaju ništa pametnije, nego izbrbljati ovako nešto, a on bi to tek saznao onda, kad bi već bilo prekasno! Tu gospođa Durbeyfield počne liti suze na svoj račun, kao majka, koju treba žaliti. – Ne znam, što će tvoj otac na to reći – nastavi ona; jer on kod »Čiste Kapljice« i kod Rollivera govori odonda svaki dan o vjenčanju i o tome, kako se njegova porodica po tebi vraća u položaj, koji joj pripada – jadna budala! – a sada si ti sve to pokvarila! O, gospode bože! U tom času, kao da je trebalo da se još više zaoštri situacija, začuje se kako dolazi Tessin otac. Nije, međutim, odmah ušao, i gospođa Durbeyfield reče, da će mu ona sama priopćiti žalosnu vijest, a Tessa neka se zasada ne pokazuje. Nakon prvog naleta razočaranja Joan je počela gledati na ovu nesreću kao što je primila i prvu Tessinu nepriliku, kao što bi primila nedeljnju kišu ili loš urod krumpira; kao nešto, što ih je zadesilo, bez njihove zasluge ili gluposti; kao slučajni vanjski udarac, koji se mora sa strpljivošću podnijeti, a ne kao poduku. Tessa se povukla na prvi kat i usput zamijetila, da su premještene postelje, i da je pokućstvo drukčije smješteno. Njezin je stari krevet preudešen za dvoje mlađe djece. Sada ovdje za nju nije bilo mjesta. Kako je strop sobe ispod nje bio neožbukan, mogla je čuti većinu onoga, što se dolje događalo. Za kratko je vrijeme ušao njezin otac, i, po svemu sudeći,

nosio živu kokoš. On je sada bio piljar bez kola, jer je bio primoran prodati svoga drugog konja, pa je putovao s košarom na ruci. Toga je jutra, kao i često prije toga, nosio sa sobom kokoš, da bi je pokazao ljudima, da radi, premda je više od jednog sata ležala svezanih nogu pod stolom kod Rollivera. – Baš smo sada gore razgovarali o... – započe Durbeyfield, i nato u pojedinosti ispriča svojoj ženi razgovor, koji je nastao u gostionici o svećenicima, a povod mu je bila činjenica, da se njegova kći udala u svećeničku porodicu. – Oni su prije imali naslov »blagorodni gospodin«, kao i moji pređi – reče on – premda, strogo uzevši, danas je njihov pravi naslov samo »velečasni«. Budući da Tessa nije željela, da se njezino vjenčanje previše iznosi u javnost, on nije spominjao nikakve pojedinosti. Nada se, da će ona uskoro skinuti tu zabranu. Predlaže, da bi mladi par uzeo Tessino prezime d’Urberville i to neiskrivljeno. Bolje je nego prezime njezina muža. Upitao je, da li je od nje toga dana stiglo kakvo pismo. Tada ga gospođa Durbeyfield izvijesti, da nije stiglo nikakvo pismo, ali da je, nažalost, stigla sama Tessa. Kad mu je konačno saopćila nesreću, tmurna zlovolja, koja kod Durbeyfielda nije običajna, nadvlada djelovanje utješne čašice. Međutim, sama bit događaja manje je dirnula njegovu nježnu osjećajnost, nego pomisao, kakav će učinak taj događaj proizvesti na druge. – Kad sada pomislim, da je svemu kraj! – reče blagorodni gospodin John. – A ja, s porodičnom grobnicom pod onom tamo crkvom u Kingsbereu, velikom kao pivnica vlastelina Jollarda i sa svojim pređima, koji tamo leže bez reda, prave pravcate kosti i srž ove oblasti, kakvih nema u povijesti. I sada, zapravo, što će mi reći ljudi tamo kod Rollivera i kod »Čiste Kapljice«! Kako će samo namigivati i buljiti i govoriti: »A, to je ta tvoja sjajna udaja, je li? Krasno je to vraćanje na razinu tvojih pređa iz vremena kralja Normana?« Toga mi je već previše, Joan. Učinit ću kraj sebi, naslovu i svemu – više to ne mogu izdržati!... Ali ona ga može prisiliti, da je uzdržava, ako ju je uzeo za ženu? – Pa naravno. Ali ona neće o tome ni da čuje. – Da li ti misliš, da je i on nju doista uzeo za ženu?... ili je to kao ono prvo... Jadna Tessa, koja je dotle čula, nije mogla podnijeti da sluša dalje. Svijest, da se čak i ovdje, u njezinoj očinskoj kući, sumnja u njezinu riječ, ogadila joj je ovo mjesto kao što joj ga ništa drugo ne bi moglo ogaditi. Kako su napadaji sudbine neočekivani! A ako njezin otac sumnja u nju malo, zar neće susjedi i znanci sumnjati jako? O, ona neće moći dugo ostati kod kuće. Prema tome zaključi, da smije ovdje ostati samo nekoliko dana, a pod kraj toga vremena primi od Clarea kratko pismo, u kojem joj javlja, da je otišao na sjever Engleske, da pogleda neku farmu. Žudeći za sjajem svoga pravoga položaja njegove žene, i da bi sakrila pred svojim roditeljima, kako je golem jaz između njih dvoje, ona iskoristi to pismo kao razlog, da ponovo otputuje, ostavivši ih pod dojmom, da odlazi, da se sastane s njim. Da bi još više zaštitila svoga muža od bilo kakvog prigovora, da joj nije dobar, ona uzme dvadeset i pet

funti od onih pedeset, što joj ih je dao Clare, i preda ih svojoj majci, praveći se kao da žena čovjeka kao što je Angel Clare može to sebi lako dopustiti, rekavši joj, da je to mali uzvrat za neprilike i poniženja, koje im je nanijela prošlih godina. Uspostavivši tako svoje dostojanstvo, ona im reče zbogom; a nakon toga je kućanstvo Durbeyfielda na neko vrijeme, zahvaljujući Tessinoj darežljivosti, oživjelo, a njezina je majka govorila i, u stvari, vjerovala, da se prekid, koji je nastao između mladog muža i žene, izgladio, jer su oboje snažno osjetili, da ne mogu živjeti odijeljeno jedno od drugoga.

XXXIX Tri tjedna nakon vjenčanja Clare se spuštao niz brežuljak prema dobro poznatom župnom dvorcu svoga oca. Dok se spuštao sve niže, toranj se crkve izdizao u večernje nebo kao da pita, zašto je došao; čini se, da ga u tom gradu, zastrtom sumrakom, nitko živ nije zamijetio, a još manje očekivao. Dolazio je kao duh, a zvuk njegovih vlastitih koraka bio je gotovo kao teret, kojega se treba riješiti. Slika života se za nj promijenila. Prije je on poznavao život samo misaono; sada je vjerovao, da ga pozna kao praktičan čovjek; premda, možda ga ni sada nije tako poznavao. Pa ipak, čovječanstvo nije više stajalo pred njim u zamišljenoj slatkoći talijanske umjetnosti, nego u zbunjenom i nemilosrdnom stavu likova iz muzeja Wiertz i sa zlobnom porugom kakve Van Beersove studije. Njegov je rad za vrijeme ovih prvih tjedana bio neopisivo nesređen. Pošto je mehanički pokušao nastaviti sa svojim poljoprivrednim planovima, kao da se ništa neobično nije dogodilo, onako, kako to preporučuju veliki i mudri ljudi svih vjekova, zaključio je, da je vrlo malo tih velikih i mudrih ljudi ikada doživjelo takvu duševnu krizu, da bi mogli okušati djelotvornost svoga savjeta. »Ovo je glavno: ne daj se uzbuniti«, rekao je poganski moralist. Baš je to bilo i Clareovo mišljenje. Ali on je ipak bio uzbuđen. »Ne dopusti, da ti se srce uznemiri, i ne daj, da ga ispuni strah«, rekao je Nazarenac. Clare je od svega srca ponavljao te riječi; ali srce mu je ipak bilo uznemireno. Kako bi rado pogledao u oči toj dvojici velikih mislilaca, s vrućom se željom obratio na njih kao čovjek na čovjeka, i zapitao ih, da mu kažu svoj postupak! Njegovo se raspoloženje izmijenilo u tvrdoglavu ravnodušnost, dok mu se na koncu nije činilo, da gleda sam na svoj život s pasivnim zanimanjem treće osobe. Bio je ogorčen zbog uvjerenja, da je sva ta nesreća prouzročena slučajem, da je ona član porodice d’Urberville. Kad je saznao, da Tessa potječe od te iscrpene, stare loze, a ne pripada mladom plemenu odozdo, kako je on to s priželjkivanjem sanjario, zašto je nije, vjeran svojim nazorima, s najvećim mirom ostavio? To je dobio zbog svoga otpadništva, i njegova je kazna zaslužena.

Zatim se umorio i uznemirio, a nemir mu je postajao sve veći. Pitao se, nije li s njom nelijepo postupao. Jeo je, a da nije znao da jede, i pio bez užitka. Dok su sati pretjecali, a pred očima mu iskrsavao povod svakom činu u dugačkom nizu prošlih dana, on je došao do spoznaje, kako je pomisao, da ima Tessu kao svoje dragocjeno vlasništvo, povezan sa svim njegovim planovima, riječima i djelima. Na svom putu iz mjesta u mjesto zamijetio je u predgrađu nekog gradića crveno-bijeli oglas, koji je upozoravao na velike prednosti države Brazilije kao zemlje budućnosti za iseljenike poljodjelce. Zemlju su tamo nudili uz izvanredno povoljne uvjete. Brazilija ga je, nekako, privlačila kao novost. Tessa bi mogla eventualno doći za njim, a u toj zemlji oprečnih pejzaža, ideja i običaja, društveni zakoni, koji su prouzročili, da mu se ovdje život s njom učinio neprovedivim, možda tamo nisu tako snažni. Ukratko, imao je čvrstu želju, da okuša sreću u Braziliji, pogotovu, gdje se upravo približavalo doba za odlazak tamo. Imajući to pred očima, vraćao se sada u Emminster, da razloži svoj plan roditeljima i da po mogućnosti što bolje razjasni zašto je došao bez Tesse, ni ne pomišljajući, da im otkrije, zbog čega su se zapravo rastali. Kad je došao do vrata, u lice mu je zasjao mladi mjesec, upravo kao što mu je sjao u lice pun mjesec u sitne sate onoga jutra, kad je svoju ženu nosio u naručju preko rijeke na samostansko groblje; ali lice mu je sada bilo mršavije. Clare nije svoje roditelje unaprijed obavijestio o svom posjetu, i njegov je dolazak uzbudio atmosferu župnoga dvora kao što vodomarov skok uzbudi tihi ribnjak. I otac i majka isu mu bili u salonu, ali ni jedan od njegove braće nije bio kod kuće. Angel uđe i nečujno zatvori vrata za sobom. – A gdje ti je žena, dragi Angel? – povikne njegova majka. – Kako si nas iznenadio! – Ona je privremeno kod svoje majke. Došao sam kući u žurbi, jer sam odlučio otići u Braziliju. – Braziliju! Pa tamo su sami rimokatolici, to znaš! – Doista? Nisam na to mislio. Ali čak mi novost i bolnost njegova odlaska u papinsku zemlju nosu mogli na dugo vremena istisnuti prirodno zanimanje gospodina i gospođe Clare za žendbu njihova sina. – Prije tri tjedna primili smo tvoje kratko pismo, u kojemu nam javljaš, da si se vjenčao – reče gospođa Clare – a otac ti je, kao što znaš, poslao dar tvoje kume za nju. Naravno, mislili smo, da je najbolje, da nijedno od nas ne prisustvuje, to više, što si ti želio da je odvedeš na vjenčanje s mljekarstva, a ne od njezine kuće, odakle je već ona. Tebi bi to bilo na nepriliku, a mi se ne bismo veselili. Taj je osjećaj bio osobito jak kod tvoje braće. Sada, kad je gotovo, mi se ne tužimo, pogotovu, ako ti ona odgovara za posao, kojim si se odlučio baviti, umjesto da naučavaš evanđelje... Međutim, ipak bi mi bilo draže, da sam je prije vidjela, Angel, ili da sam nešto više o njoj znala. Mi joj nismo poslali svoj dar, jer nismo znali, što bi je najviše veselilo, ali to moram smatrati samo kao

zakašnjenje. Angel, ni ja ni tvoj otac se ne ljutimo na te zbog te ženidbe; ali smo mislili, da će biti mnogo bolje, da odgodimo svoje mišljenje o tvojoj ženi, dok je ne vidimo. A ti je evo nisi doveo. To mi je čudno. Što se dogodilo? On odgovori, da su njih dvoje zaključili, da će biti najbolje, da ona zasada ode kući svojim roditeljima, a on će za to vrijeme skočiti ovamo. – Mogu ti reći, draga majko – reče on – da sam uvijek namjeravao zadržati je podalje od ove kuće, dok ne budem osjećao, da mogu bez stida doći k vama. Ali ova stvar s Brazilijom je sasvim nova. Ako budem išao, neće biti pametno, da je povedem sa sobom na to svoje prvo putovanje. Ona će ostati kod svoje majke, dok se ja ne vratim. – I ja je neću vidjeti prije tvoga odlaska? Odgovorio joj je, da mu se sve čini da neće. Njegov je prvotni plan, kako je on to objasnio, bio da je ne dovede ovamo neko vrijeme – da ne bi pozlijedio njihove predrasude – na svaki način njihove osjećaje; a držao se toga s drugih razloga. On će se morati vratiti kući u roku od jedne godine, ako smjesta ode onamo; oni će moći da je vide prije nego što pođe po drugi put – s njom. Donesena je na brzu ruku pripravljena večera, za vrijeme dok je Clare dalje izlagao svoje planove. Majka mu je još uvijek bila razočarana, što neće upoznati njegovu ženu. Nedavno Clareovo oduševljenje za Tessu, potpomognuto majčinskim simpatijama, obuzelo je i nju, tako da je na koncu počela vjerovati, da će nešto dobro doći iz Nazareta – dražesna žena s mljekarstva u Talbothaysu. Promatrala je svoga sina, dok je jeo. – A ne bi li je mogao opisati? Sigurna sam, da je jako lijepa, Angel. – To se samo po sebi razumije! – reče on sa žarom, koji je prikrivao gorčinu. – A da li se samo po sebi razumije, da je čista i kreposna? – Naravno, čista je i kreposna. – Vidim je potpuno jasno. Neki dan si rekao, da je lijepo građena. Punaška, ima tamnocrvena usta kao Kupidov luk; tamne trepavice i obrve i golemu pletenicu kose kao brodsko uže; i velike oči, ljubičasto-plavkasto-crvenkaste. – Da, majko. – Sada je potpuno vidim. A živeći na takvoj osami, ona teško da je li vidjela kakvog mladića iz vanjskog svijeta, dok se nije srela s tobom. – Teško. – Jesi li joj ti prva ljubav? – Naravno. – Te priproste djevojke sa farme, ružičastih usta i čvrsto građene, nisu tako loše žene. Sigurno je, da je moja želja bila – međutim, budući da će moj sin biti poljodjelac, možda i treba, da mu žena bude naviknuta na život u prirodi. Njegov otac nije bio tako radoznao; ali kad je došlo vrijeme za poglavlje iz biblije, koje se čitalo prije večernje molitve, župnik primijeti gospođi Clare: – Budući da je došao Angel, mislim da će biti prikladnije, da pročitamo trideset i prvo poglavlje Poslovica, nego ono, što bismo sada po redu čitali.

– Da, sigurno – reče gospođa Clare. »Riječi kralja Lemuela« (znala je napamet poglavlje i stih jednako kao i njezin muž). – Dragi sine, tvoj otac je odlučio, da pročitamo ono poglavlje iz Poslovica, koje slavi kreposnu ženu. Nije potrebno, da se potsjetimo, da su riječi upravljene onoj, koje nema ovdje. Neka je nebesa štite na svim njezinim putovima! Clarea je stalo gušiti u grlu. Iz ugla su donijeli prenosivi stalak i postavili ga u sredinu ispred kamina; ušlo je dvoje stare služinčađi, i Clareov otac počne čitati deseti stih spomenutog poglavlja: »Tko će naći vrsnu ženu? Jer vrijedi više nego biser. Ustaje, dok je još noć, daje hranu čeljadi svojoj. Opasuje snagom bedra svoja i krijepi mišice svoje. Vidi, kako joj je dobra radnja, ne gasi joj se noću žižak. Pazi na vladanje čeljadi svoje i hljeba u lijenosti ne jede. Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin također hvali je. Mnoge su žene vrsne, ali ti ih nadvisuješ sve.« Kad je molitva završena njegova majka reče: – Nisam mogla a da ne pomislim, kako se to poglavlje, što ga je tvoj otac pročitao, vrlo zgodno može primijeniti u nekim svojim pojedinostima na ženu, koju si odabrao. Savršena je žena, kao što vidiš, žena radnica; ne besposličarka; ne fina dama; nego ona, koja je svoje ruke, svoju glavu i svoje srce zaposlila za dobro drugima. »Sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin također hvali je. Mnoge su žene bile vrsne, ali ona ih nadvisuje sve.« Doista, tako bi mi bilo drago, da sam je mogla upoznati, Angel. Budući da je čista i kreposna, za mene bi bila dosta profinjena. Clare to više nije mogao izdržati. Oči su mu bile pune suza, koje su se činile kao kapljice rastaljenog olova. U brzini zaželi laku noć tima iskrenim i priprostim dušama, koje je toliko volio; koje ne poznaju niti svijet, niti put, niti đavla u svom srcu; samo kao nešto neodređeno i izvan njih samih. Pošao je u svoju spavaonicu. Majka dođe za njim i pokuca na vrata. Clare otvori i vidi nju, kako stoji vani zabrinuta pogleda. – Angel – upita ona – je li se što desilo, da tako naglo odlaziš? Potpuno sam sigurna, da nisi onaj isti od prije. – Nisam sasvim, majko – reče on. – Je li to zbog nje? Slušaj, sinko, znam, da je to – znam, da je to zbog nje! Jeste li se posvadili u ova tri tjedna? – Nismo se baš posvadili – reče on. – Ali smo se u jednoj stvari razišli... – Angel – je li ona žena, čija povijest može podnijeti ispitivanje? S majčinskim instinktom gospođa je Clare dotaknula bolnu točku, koja bi mogla biti uzrokom nemiru, koji je očito mučio njezina sina. – Ona je bez ljage! – odgovori on. Osjećao je, da je morao izreći tu laž, pa da je zbog nje na licu mjesta morao na vječna vremena u pakao. – Onda sve drugo nije važno. Na koncu konca, malo je stvari u prirodi, koje bi bile čišće, nego neokaljana seoska djevojka. Sigurna sam, da će bilo kakva

neuglađemost u vladanju, koja bi u početku mogla smetati tvome profinjenom osjećaju, nestati pod utjecajem tvoga društva i poduke. Ta strašna ironija slijepe velikodušnosti dozvala je Clareu u svijest novu spoznaju, da je tom ženidbom potpuno uništio svoj životni put, a ta mu misao nije odmah nakon Tessina priznanja pala na pamet. Istina, on je zbog samoga sebe vrlo malo mario za svoju karijeru; ali je zbog svojih roditelja i braće želio da je učini u najmanju ruku vrijednom poštovanja. A sada, dok je gledao u svijeću, njezin mu je plamen nijemo govorio, da je načinjen za to, da svijetli razboritim ljudima i da joj je odvratno svijetliti u lice budalama i nesposobnima. Kad se njegovo uzbuđenje smirilo, on bi se na časove razbjesnio na svoju jadnu ženu, što ga je stavila u položaj, da mora zavaravati svoje roditelje. U svojoj je srdžbi gotovo razgovarao s njom, kao da je u sobi. A onda bi njezin glas poput gukanja, prigovarajući žalostivo, uznemirio tminu, baršunasti dodir njezinih usnica prešao bi mu preko čela, i on je u zraku osjećao toplinu njezina daha. Te noći je žena, koju je on s toliko prezira izbjegavao, mislila o tome, kako je njezin muž velikodušan i dobar. Ali iznad njih oboje visjela je tamnija sjena, nego sjena, koju je Angel Clare zapažao, a to je bila sjena njegovih vlastitih ograničenja. Uza sve svoje nastojanje da stvara neovisne sudove, taj je napredni, dobronamjerni mladić, uzor-proizvod posljednjh dvadeset i pet godina, još uvijek bio rob običajima i konvenionalnostima, kad bi u njemu nenadano iskrsle poduke iz mladih dana. Nijedan prorok mu nije rekao, a on nije bio dovoljno prorok, da bi sam mogao reći, da ova njegova mlada žena u svojoj biti jednako toliko zaslužuje hvalu kralja Lemuela kao i svaka druga žena, koja isto toliko mrzi zlo, jer se njezina moralna vrijednost morala prosuđivati ne po očima, nego po sklonostima. K tome, u takvim prilikama trpi osoba, koja je blizu, jer bez prikrivanja pokazuje svoju bijedu, dok se neodređeni daleki likovi slave, jer njihova udaljenost stvara od njihovih ljaga umjetničke kreposti. Gledajući samo, kakva Tessa nije, on nije opazio, kakva ona jest, te je zaboravio, da nepotpuno može biti više nego čitavo.

XL Kod doručka je glavni predmet razgovora bila Brazilija, i svi su pokušavali da s mnogo nade gledaju u eksperiment sa tlom te zemlje, što ga je Clare mislio provesti, bez obzira na nepovoljne izvještaje o poljodjelcima, koji su se iselili onamo i već se u roku od dvanaest mjeseci vratili kući. Nakon doručka Clare pođe u gradić, da obavi neke sitne poslove, koje je tamo morao obaviti i da iz mjesne banke podigne sav novac, koji je imao. Na svom povratku sastane se kod crkve s gospođicom Mercy Chant, koja se činila kao neka vrsta omanacije crkvenih zidina. Nosila je pun naručaj biblija za svoje učenike, a njezino je

gledanje na život bilo takvo, da su događaji, od kojih bi drugi u svom srcu trpjeli, izazivali kod nje blaženi smiješak. Premda je to, u Clareovim očima, bilo svojstvo, na kojem joj je trebalo zavidjeti, ono je postignuto začudo neprirodnim žrtvovanjem čovječje prirode misticizmu. Znala je, da se on sprema ostaviti Englesku, pa je primijetila, da joj se čini, da je to sjajan i nadobudan plan. – Da, u trgovačkom smislu to je bez sumnje plan, koji ima dosta nade u uspjeh – odgovori on. – Ali, draga moja Mercy, on kida tok života. Možda bi bilo bolje povući se u samostan. – U samostan! O, Angel Clare! – Što je? – Pa samostan, vi grešni čovječe, uključuje duhovnike, a duhovnici rimokatohcizam. – A rimokatolicizam grijeh, a grijeh prokletstvo. Ti si, o Angele Clare, u pogibeljnom položaju. – Ja se ponosim svojim protestantizmom – reče ona strogo. A onda je Clare, kojega je sušta nevolja dovela u jedno od ovih demonskih raspoloženja, kad čovjek radi protiv svojih pravih principa, pozove bliže k sebi poput đavla joj stade šaptati u uho najheretičnije misli, kojih se mogao sjetiti. Kad je vidio užas, koji se pojavio na njezinom lijepom licu, on prasne u smijeh, ali se uozbilji, kad opazi, da je taj užas pomiješan s boli i brigom za njegovo spasenje. – Draga Mercy – reče on – moraš mi oprostiti. Mislim, da ću poludjeti! Ona je to isto mislila; i tako se njihov razgovor svrši, a Clare se vrati u župni dvor. Dragulje je položio kod mjesnog bankara, dok ne dođu sretniji dani. Također je uplatio u banku trideset funti – da se nakon nekoliko mjeseci pošalju Tessi, prema tome, kako joj bude potrebno; a onda joj napiše pismo na njezinu roditeljsku kuću u dolini Blackmmor, da je obavijesti o onom, što je učinio. Taj iznos, zajedno sa svotom, koju joj je već predao – nekih pedeset funti– bit će, kako se on nadao, više nego dosta za njezine potrebe zasada, pogotovu gdje joj je dao upute, da se, u slučaju nužde, obrati na njegova oca. Držao je, da će biti bolje da svoje roditelje ne stavi u vezu s njom, pa im nije dao njezinu adresu; a kako nisu znali, što se zapravo dogodilo, da se ovo dvoje rastalo, ni otac ni majka nisu predložili, da im da njezinu adresu. Istoga je dana napustilo župni dvor, jer ono, što je morao dovršiti, želio je obaviti brzo. Posljednja mu je dužnost, prije nego što ostavi ovaj kraj Engleske, bila, da se svrati u onu kuću u Wellbridgeu, u kojoj je proveo s Tessom prva tri dana njihova bračnog života, jer je morao platiti malenkost za stanarinu, predati ključ soba, u kojima su stanovali i ponijeti sa sobom dvije ili tri stvari, koje su ostavili. Pod tim ga je krovom zavila u svoju tamu najmračnija sjena, koja je ikada pala na njegov život. Pa ipak, kad je otključao vrata sobe za obitavanje i pogledao u nju, prva uspomena, što mu se vratila, bila je uspomena na njihov sretni dolazak jednog sličnog popodneva, na prvi, dotada nepoznat osjećaj, da će

stanovati zajedno s njom, na prvi zajednički obrok i na razgovor uz kamin, dok su se držali, za ruke. U času njegova dolaska bili su farmer i njegova žena na polju, pa je Clare neko vrijeme ostao u sobama sam. Ispunjen obnavljanjem osjećaja, s kojima ni sam nije potpuno računao, pođe gore u njezinu sobu, koja nije nikada bila njegova. Krevet je bio poravnan, onako, kako ga je ona sama napravila svojim rukama ono jutro prije odlaska. Imela je visjela pod zastorom upravo onako, kako ju je on objesio. Kako je tamo visjela već tri ili četiri tjedna, počela je blijediti, a lišće i bobe su joj se smežurale. Angel je skine, slomi i baci u kamin. Stojeći tamo, po prvi put je počeo sumnjati, je li njegov postupak u cijeloj toj stvari bio mudar, a da ne govorimo o tom, da li je bio velikodušan. Ali, nije li on bio okrutno zaslijepljen? U nesuvislom mnoštvu uzbuđenja on suznih očiju klekne pokraj kreveta. »O, Tesso! Samo da si mi rekla prije, bio bih ti oprostio!« tugovao je on. Začuvši dolje korake, on ustane i pođe do vrha stubišta. Pri dnu stepenica opazi, kako stoji neka žena, a kad je podigla lice, prepozna blijedu, tamnooku Izz Huett. – Gospodine Clare – reče ona – došla sam da pohodim vas i gospođu Clare i da se raspitam, kako ste. Mislila sam da ste se sigurno već vratili. To je bila djevojka, koje je tajnu on slutio, ali koja nije naslutila njegovu tajnu; poštena djevojka, koja ga voli – djevojka, koja je bila jednako dobra, ili podjednako dobra praktična farmerska žena kao Tessa. – Sam sam ovdje – reče on – sada stanujem ovdje. Razjasnivši joj, po što je došao, upita je: »Kojim putem idete kući, Izz?« – Ja nemam više doma u talbothayskom mljekarstvu, gospodine – reče ona. – Kako to? Izz spusti pogled. – Ovdje je bilo tako pusto, da sam otišla! Sada stanujem tamo u tom smjeru. Ona pokaže u protivnom smjeru, onom, u kojem je on putovao. – Da li sada idete onamo? Mogu vas povesti, ako želite. Njezina se maslinasta put zali rumenilom. – Hvala vam, gospodine Clare – reče ona. On uskoro pronađe farmera, uredi račun za stanarinu i još nekoliko drugih malenkosti, koje su se morale uzeti u obzir, budući da su iznenada napustili stan. Kad se Clare vratio k svome konju i kolima, Izz skoči gore i sjedne kraj njega. – Ja odlazim iz Engleske, Izz – reče on, kad su krenuli. – Idem u Braziliju. – A da li se gospođi Clare sviđa pomisao na takvo putovanje? – upita ona, – Ona ne ide zasada – tako, recimo, godinu dana. Ja idem naprijed, da izvidim teren – da vidim, kakav je tamo život. Vozili su se prema istoku priličan komad puta, a Izz je cijelo vrijeme šutjela. – Kako su drugi? – upita on. Kako živi Retty?

– Kad sam je posljednji put vidjela, bila je nekako nervozna; a tako je mršava i upalih obraza, da se čini kao da ima sušicu. – Nitko se više nikada neće u nju zaljubiti – reče Izz odsutno. – A Marian? Izz spusti glas. – Marian pije. – Doista! – Da. Gazda ju je otpustio. – Ja ne pijem i nemam sušicu. Ali – sada mi više nije do pjevanja prije doručka! – Kako to? Sjećate li se, kako ste lijepo znali pri jutarnjem muzenju otpjevati »U Kupidovu to bješe vrtu« i »Krojačeve hlače«? – O, da! Bilo je to još onda, kad ste vi došli. Ali ne, kad ste već bili tamo neko vrijeme. – A zašto ste prestali? Umjesto odgovora, njezine crne oči načas bijesnu prema njegovu licu. – Izz! – kakva slabost – i zbog ovakvog, kao što sam ja! – reče on i zapadne u sanjarenje. – A – recimo, da sam vam predložio, da mi budete žena? – Da ste mi predložili, rekla bih »Da«, i vi biste uzeli ženu, koja vas voli! – Doista! – Iz dubine duše! – prošapta ona sa žarom. – O, moj bože, zar to niste nikada dosada naslutili? Nakon kratkog vremena dođu do puta, koji se odvajao prema nekom selu. – Moram sići. Stanujem tamo – reče iznenada Izz, koja od časa svog priznanja nije progovorila ni riječi. Clare uspori vožnju. Bio je gnjevan na svoju sudbinu i ogorčen na društvene zakone, jer su ga oni stjerali u kut, iz kojega nije bilo zakonskog izlaza. Zašto da se ne osveti društvu i ne ostvari svoj domaći život nevezano, umjesto da tako ropski ljubi odgojnu šibu društvenih propisa. – Izz, odlazim u Braziliju sam – reče on. – Rastao sam se od svoje žene iz ličnih razloga, a ne zbog puta. Možda više nikad neću živjeti s njom. Možda vas neću moći voljeti, ali – hoćete li poći sa mnom mjesto nje? – Da li zaista želite, da idem? – Želim. Dosta sam prepatio, tako da želim olakšanje. A vi me barem volite nezainteresirano. – Da – ići ću – reče Izz nakon stanke. – Hoćete? Znate li, Izz, što to znači? – To znači, da ću živjeti s vama, dok budete tamo – a to je meni dosta. – Zapamtite, u pogledu morala se sada više ne možete pouzdati u mene. Ali vas moram upozoriti, da će to u očima civiliziranog svijeta biti grijeh – to je u očima zapadne civilizacije.

– Mene to ne smeta. Kad nastupi čas agonije, i nema druge mogućnosti, onda to ne smeta ni jednu ženu! – Onda nemojte silaziti, nego ostanite, gdje jeste. Provezao je kraj križanja, jednu milju, dvije milje, a da nije pokazivao nikakav znak ljubavi. – Da li me vi, Izz, jako, jako volite? – upita on iznenada. – Da – već sam rekla, da vas volim! Voljela sam vas cijelo vrijeme, dok smo bih zajedno na mljekarstvu! – Više nego Tessa? Ona potrese glavom. – Ne – promrmlja ona – ne više nego ona. – Kako to? – Jer vas nitko ne bi mogao voljeti više nego Tessa!... Ona bi za vas dala svoj život, a ja ne mogu učiniti više od toga. Kao prorok na vrhu Peora, Izz Huett bi bila rado govorila drukčije, ali čudesna snaga Tessina karaktera, koja je djelovala na njezinu suroviju narav, bila je tolika, da ju je prisilila da bude milosrdna. Clare je šutio; srce mu je zakucalo na te iskrene riječi, koje su tako neočekivano došle od osobe, koju nije nitko pozivao na odgovornost. U grlu mu je nešto zastalo, kao da se jecaj stvrdnuo u njemu. U ušima mu je odzvanjalo. »Ona bi za vas dala svoj život, a ja ne mogu učiniti više od toga!« – Izz, zaboravite ovaj naš besmisleni razgovor – reče on, skrenuvši iznenada konja. – Nisam svijestan onoga, što sam govorio! Odvest ću vas sada natrag do mjesta, gdje se odvaja vaš put. – To je zato, što sam prema vama bila poštena! O – kako ću to podnijeti – kako – kako?! Izz Huett brizne u neobuzdan plač i stane se udarati u čelo, videći što je učinila. – Zar žalite, što ste učinili to jadno malo djelo pravednosti prema odsutnoj osobi? O, Izz, nemojte to pokvariti žaljenjem! Ona se malo pomalo stiša. – Dobro, gospodine. Možda ni ja nisam znala što govorim, kad sam pristala da idem! Želim nešto – što ne može biti! – Jer ja već imam ženu, koja me voli. – Da, da. Imate. Dođoše do križanja, kraj kojega su prošli prije pola sata, i ona skoči s kola. – Izz – molim vas, zaboravite moju trenutačnu neozbiljnost! povika on. – Bilo je to tako nepromišljeno, tako nerazumno! – Da zaboravim? Nikada, nikada! O, za me to nije bila neozbiljnost! Osjećao je, kako u punoj mjeri zaslužuje prigovor sadržan u bolnom poviku i, u neizrecivom žaljenju, skoči s kola i uhvati je za ruku.

– Ali, Izz, mi ćemo se ipak rastati kao prijatelji, zar ne? Vi ne znate, što sam sve morao pretrpjeti! Ona je bha doista velikodušna djevojka i nije dopustila da im dalja gorčina pokvari rastanak. – Opraštam vam, gospodine! – reče ona. – Slušajte, Izz – reče joj on, dok je tamo stajala kraj njega, sileći se da odigra ulogu savjetnika, koju ni najmanje nije osjećao – želim, da kažete Mariani, kad je vidite da mora biti pametna i da ne smije popustiti ludosti. Obećajte mi to, a Retty recite, da na svijetu ima vrednijih muškaraca, nego što sam ja, i da meni za ljubav mora biti pametna i razborita zapamtite riječi – pametna i razborita – meni za ljubav. Šaljem im ovu poruku kao čovjek, koji umire, onima, koji umiru; jer ja ih više nikada neću vidjeti. A vi, Izz, vi ste me svojim poštenim riječima o mojoj ženi spasili od nevjerojatnog nagona k ludosti i izdaji. Žene mogu biti pokvarene, ali u tim stvarima nisu tako pokvarene kao muškarci! I samo zbog toga vas nikada ne mogu zaboraviti. Budite uvijek dobra i iskrena djevojka, kao što ste bili dosada; i sjetite me se kao nevrijedna ljubavnika, ali vjerna prijatelja. Obećajte mi to. Ona mu obeća. – Bog neka vas blagoslovi i čuva, gospodine. Zbogom! On krene; ali čim je Izz zakrenula na put, i kad se Clare izgubio iz vida, ona se baci na nasip uz cestu, u napadaju silne boli, koja ju je razapinjala; i to veče je ušla kasno u kućicu svoje majke s napetim, neprirodnim izražajem na licu. Nikada nije nitko saznao, kako je Izz provela tmurne sate, koji su slijedili od časa, kad ju je Angel ostavio pa do njezina dolaska kući. I Clarea su, kad se oprostio od djevojke, mučile bolne misli, a usnice su mu podrhtavale. Ali njegova žalost nije bila zbog Izze. Još sasvim malo, i on bi to veče odustao od svoga puta k najbližoj stanici i potjerao konja preko uzdignute crte hrpta Južnog Wessexa, koja ga je dijelila od Tessina doma. Nije odustao od te zamisli niti zbog prezira prema njezinoj naravi, niti zbog straha da ga ona vjerojatno više ne voli. Ne! Bilo je to zbog osjećaja, da se, usprkos njezinoj ljubavi, kako ju je Izz potvrdila svojom izjavom, činjenice ipak nisu izmijenile. Ako je bio u pravu u početku, u pravu je i sada, A pokretna sila, koja ga je nagnala da pođe tim smjerom, kojim je pošao, nastojala je da ga zadrži u njemu, osim ako ga od njega ne odvrati jača, izdržljivija sila od ove, koja se s njime poigrala danas popodne. Uskoro će se moći vratiti k njoj. To je veče sjeo na vlak za London, a pet dana kasnije rukovao se u luci ukrcavanja na rastanku sa svojom braćom.

XLI Požurimo se od tih opisanih zimskih događaja do jednoga dana u listopadu, nešto više od osam mjeseci nakon rastanka Clarea i Tesse. Nju nalazimo u

izmijenjenim prilikama; umjesto mlade žene s kutijama i kovčezima, koje joj nose drugi, vidimo osamljenu ženu s košarom i zavežljajem, koja je sama svoj nosač, kao u ono vrijeme, negdje prije, dok još nije bila udata; umjesto obilnih sredstava, koja bi joj za njezinu udobnost, u tom pokusnom razdoblju, osigurao njezin muž, ona može sada pokazati samo splasnutu novčarku. Pošto je ponovo napustila Marlott, svoj dom, ona se bez velikog napora za svoje tjelesne sposobnosti progurala kroz proljeće i ljeto, jer je vrijeme uglavnom provela obavljajući lake, neredovite poslove po mljekarstvima blizu Port-Bredyja na zapadu blaokmoorske doline, koji je bio jednako udaljen od njezina rodnog mjesta kao i od Talbothaysa. Bilo joj je to milije, nego da živi od njegove pomoći. Duševno je ostala potpuno nepokretna, a mehaničko zaposlenje je to stanje više podržavalo, nego sprečavalo. Njezine su misli bile na onom drugoim mljekarstvu, u ono drugo godišnje doba, u prisutnosti nježnog ljubavnika, s kojim se tamo sastala – onoga, koji je, u času kad ga je osvojila, da ga zadrži samo za sebe, nestao kao prikaza. Rad je na mljekarstvu trajao samo dotle, dok krave nisu počele davati manje mlijeka, jer se više nije namjerila na stalno namještenje kao u Talbothaysu, nego je samo obavljala poslove prigodne radnice. Međutim, kako je sada započinjala žetva, ona se trebala jednostavno preseliti s pašnjaka na strnište, da nađe koliko hoće novog zaposlenja, a to je potrajalo, dok nije bila dovršena žetva. Pošto je od onih pedeset funti, koje je dobila od Clarea, dala dvadeset i pet svojim roditeljima kao nadoknadu za neprilike i troškove, u koje ih je uvukla, ostalo joj je još dvadeset i pet, od kojih je dosada sasvim malo potrošila. Ali sada je došlo nesretno razdoblje kiša, pa je morala posegnuti za svojim zlatnicima. Nije se mogla pomiriti s tim, da ih dade iz ruke. Angel ih je predao njoj, izvadio ih za nju sjajne i nove (iz banke; njegov ih je dodir bio posvetio, te su postali kao uspomena na nj – činilo se, da dosada nisu imali druge povijesti, nego onu, koju su stvorili njegovi i njezini doživljaji – i odvojiti se od njih, bilo je isto kao rastati se od relikvija. Ali ona je to morala učiniti, i oni su jedan po jedan nestajali iz njezinih ruku. Od vremena do vremena slala je svojoj majci adresu, ali nije ništa govorila o prilikama, u kojima živi. Kad joj je gotovo sasvim ponestalo novaca, stiže joj pismo od majke. Joan je pisala, da su u strašnoj neprilici, jesenje su kiše probile slamom pokriveni krov kuće, pa se morao potpuno obnoviti; ali to nisu mogli učiniti, jer još nisu platili ni za prijašnje pokrivanje. Trebalo bi izmjeniti i grede i strop u prvom katu, a sve to bi, s onim prijašnjim računom, iznosilo kojih dvadeset funti. Kako je njezin muž imućan čovjek, a sada se već sigurno vratio, ne bi li im ona mogla poslati taj novac? Tessa je baš u to vrijeme trebala primiti od Angelovih bankara trideset funti i, budući da je slučaj bio tako očajan, čim je taj iznos primila, pošalje zatraženih dvadeset funti. Ostatak je morala djelomično potrošiti za zimsku odjeću, tako da joj za čitavo to nepogodno godišnje doba, koje je počinjalo, nije ostalo gotovo

ništa. Kad joj je nestalo i posljednje funte, morala je uzeti u razmatranje Angelovu napomenu, da se, kad god joj ustreba novih sredstava, obrati na njegova oca. Ali, što je Tessa više razmišljala o tom koraku, to se više ustručavala da ga poduzme. Ona ista osjetljivost, ponos, lažni stid, kako god to nazvali, za volju Clareovu, stid, koji ju je naveo da pred vlastitim roditeljima skriva, da su još uvijiek rastavljeni, priječio ju je da njegovim roditeljima prizna, da je u nestašici pošto joj je on ostavio tako pristojnu svotu. Oni je vjerojatno već sada preziru; koliko bi je više prezirali u ulozi prosjaka. Posljedica je bila, da se župnikova snaha ni uz kakav napor nije mogla odlučiti da svoga svekra upozna sa svojim stanjem. Mislila je, da će se ta nevoljkost, da se dopisuje s roditeljima svoga muža, s vremenom možda smanjiti; ali s njezinim vlastitim roditeljima bilo je obratno. Kad je ostavila njihovu kuću nakon onog kratkog posjeta iza vjenčanja, oni su bili pod dojmom, da ona odlazi da se konačno sastane sa svojim mužem; i od toga vremena pa do sada nije učinila ništa da ih pokoleba u njihovu vjerovanju, da u udobnosti očekuje njegov povratak, nadajući se i protiv svoga uvjerenja, da njegov put u Braziliju znači tek kratak boravak, nakon kojega će on doći po nju, ili će joj pisati, da dođe k njemu; na svaki način, da će oni uskoro predstavljati jedinstvenu cjelinu pred svojim porodicama i pred svijetom. Tu je nadu još uvijek gajila. Dopustiti, da njezini roditelji saznaju, da je ona napuštena žena, koja sada, kad je olakšala njihove tegobe, da bi se održala na životu, ovisi o radu svojih ruku, nakon svoje sjajne udaje, koja je trebala poništiti neuspjeh prvog pokušaja, to bi bilo zaista previše. Sjetila se opet onih briljanata. Nije znala, gdje ih je Clare položio, ali to nije bilo jako važno, ako je istina, da ih smije samo upotrebljavati, a ne prodati. Pa da su i potpuno njezini, bilo bi vrlo podlo od nje, da se okoristi svojim zakonskim pravom na njih, koje joj pravo zapravo ne pripada. U međuvremenu, dani njezina muža nisu nipošto bili laki. U tom je času ležao bolestan od groznice u kraju prekrivenom ilovačom blizu Curitibe u Braziliji, promočen od kišnih oluja i gonjen tegobama, zajedno sa svim ostalim engleskim poljodjelcima, koji su se, baš u to vrijeme, dali zavesti obećanjima brazilske vlade, da pođu onamo, i neosnovanom pretpostavkom, da sastav njihovih tijela, koja su, orući i sijući na engleskim visoravnima, odolijevala svakom vremenu, za čije su hirove bila rođena, mogu jednako tako odoljeti svakom vremenu, koje ih je iznenadilo na brazilskim ravnicama. Da se vratimo. Desilo se tako, da Tessa, kad je i posljednji zlatnik potrošila, nije imala drugih, koji bi ih nadomjestili, dok je, zbog godišnjeg doba, sve više i više osjećala, kako je teško dobiti zaposlenje. Kako nije bila svijesna svoje izvanredne inteligencije, energije, zdravlja i poduzetnosti u bilo kojem životnom djelokrugu, ona se ustručavala zatražiti zaposlenje u kući; bojala se gradova, velikih kuća, bogatih ljudi i društvene neprirodnosti, i vladanja drukčijeg, nego što je seosko. Možda je društvo bolje, nego što ona zamišlja na temelju svoga

neznatnog iskustva. Ali ona za to nema dokaza, a u tim ju je prilikama njen instinkt upućivao, da se drži podalje od njega. Mala mljekarstva prema zapadu, s onu stranu Port-Bredyja, u kojima je cijelo proljeće i ljeto služila kao pomoćna mljekarica, nisu više trebala radnika. Za nju bi se zacijelo našlo mjesto u Talbothaysu, ako ništa, a ono iz puke samilosti: ali, ma kako bio njezin život tamo udoban, ona se nije mogla vratiti. Gledanje onih ljudi tamo na njezin pad s visine, na koju se popela, bilo bi nepodnosivo; a njezin bi povratak mogao izazvati prigovore njezinu obožavanom mužu. Ne bi mogla podnijeti njihovo žaljenje i njihove došaptavane primjedbe o njezinom čudnom položaju, premda, gotovo bi mogla podnijeti, da se svaki pojedinac tamo upozna s njezinim prilikama, kad bi njezina povijest ostala samo u duhu svakoga od njih. Njezina je osjećajnost strepila pred tim prepričavanjem. Tessa nije mogla protumačiti, u čemu je tu razlika; ona je jednostavno znala, da tako osjeća. Bila je sada na putu prema jednoj farmi na visoravni u sredini područja, kamo joj je Marian, u svom pismu, koje je dugo lutalo, savjetovala da ode. Marian je nekako doznala, da se Tessa rastavila od svoga muža – vjerojatno od Izze Huett – i dobroćudna je djevojka, koja se sada odala piću, držala, da je Tessa u neprilici, pa se požurila da obavijesti svoju bivšu prijateljicu, da je i ona, pošto je ostavila mljekarstvo, otišla na tu visinsku farmu, pa bi joj bilo drago, da i Tessa dođe, jer ima mjesta i za više radnika, ako je doista istina, da ona opet radi kao i prije. Što su dani postajali kraći, sve više ju je napuštala svaka nada, da će joj njezin muž oprostiti; a u tome, kako je ona po instinktu i bez razmišljanja lutala od mjesta do mjesta, bilo je nešto slično navici divlje životinje – na svakom se koraku malo po malo kidala od svoje burne prošlosti, prikrivala je svoje boravište i nije razmišljala o mogućnostima i slučajevima, u kojima bi bilo važno za njezinu sreću, a i za sreću drugih ljudi, da brzo saznaju, gdje se nalazi. Jedna od poteškoća u njezinoj osamljenosti, i to ne neznatna, bila je pažnja, koju je pobuđivala svojom pojavom, pa donekle odlično vladanje, što ga je prihvatila od Clarea, koje nadopunjavalo njezinu prirodnu privlačljivost. Dok joj je trajala odjeća, što ju je bila spremala za brak, ti joj slučajni pogledi puni zanimanja nisu zadavali neprilika, ali čim je bila prisiljena obući haljinu poljske radnice, više nego jedamput je morala čuti surove riječi; međutim, sve do jednog popodneva u studenom, nije se dogodilo ništa, što bi joj doista natjeralo strah u kosti. Njoj je bio miliji kraj zapadno od rijeke Brit, nego farma na visoravni, prema kojoj je sada išla, jer je, u prvom redu, bio bliži očinskom domu njezina muža, a ona bi voljela da se nepoznata zadržava u tim predjelima, imajući na umu, da će se možda jednoga dana odlučiti da pohodi župni dvor. Ali, kad je jednom stvorila odluku, da upozna više i suše krajeve, ona stade skretati natrag prema istoku, hodajući pješice prema selu Chalk-Newton, gdje je namjeravala prenoćiti.

Put je bio dugačak i jednoličan, a kako su dani brzo postajali sve kraći, suton se spustio nad nju prije nego što je i bila svijesna toga. Došla je do vrha brežuljka, s kojega se, u dugačkim serpentinama, ispuštao put vidljiv na mahove, kad iza svojih leđa začuje nečije korake, i za nekoliko časaka je dostigne neki muškarac. On pristupi k Tessi i reče: – Dobarveče, moja lijepa djevojko – a ona mu uljudno uzvrati. Kako je na nebu bilo još svijetla, ono je obasjavalo njezino lice, premda je kraj bio gotovo taman. Muškarac se okrene i oštro zabulji u nju. – Pa jasno, to je ona mlada djevojka, koja je neko vrijeme bila u Trantridgeu – prijateljica mladog vlastelina d’Urbervilla. Bio sam tada tamo, premda sada više ne stanujem ondje. Prepoznala je u njemu onoga imućnoga prostaka, kojega je Angel oborio u gostionici, jer je bio prost prema njoj. Grč boli prođe kroz nju, i ona mu ništa ne odgovori. – Budite iskreni i priznajte, da je ovo i ono, što sam vam rekao u gradu, istina, premda se vaš ljubavnik toliko uzrujao zbog toga – a, lukavice moja. Ako se uzme pravo, vi biste me morali moliti za oproštenje zbog onog njegovog udarca. Tessa još uvijek nije ništa odgovorila. Činilo se, da za njezinu progonjenu dušu postoji samo jedan spas. Ona se iznenada dade u bijeg brzinom vjetra i, ne ogledavajući se za sobom, stade trčati cestom, dok nije došla do vrata, koja su vodila ravno u neki nasad, uleti u nj i zaustavi se tek kad je bila dosta duboko u njegovu okrilju, pa se osjećala sigurnom, da ne može biti otkrivena. Lišće je pod njom bilo suho, a granje grmlja božikovine, koje je raslo među drvećem, s kojega je opalo lišće, bilo je dosta gusto da spriječi propuh. Tessa zgrne veliku gomilu suhog lišća, usred nje napravi kao neko gnijezdo i uvuče se u nj. Naravno, njezin je san bio isprekidan; činilo joj se, da čuje čudne zvukove, ali je samu sebe uvjeravala, da je to od vjetra. Mislila je na svoga muža, tamo negdje u toploj klimi s onu stranu zemaljske kugle, dok je ona ovdje u hladnoći. Ima li na svijetu još jedno biće, koje je tako nesretno kao ona? pitala se Tessa; a razmišljajući o svom promašenom životu, reče: »Sve je ispraznost«. Ponavljala je te riječi mehanički, dok nije došla do zaključka, da je to za moderna vremena najnepriklnadnija misao. To je mislo Solomun pred više od dvije tisuće godina; čak i ona, koja nije bila u nizu mislilaca, i ona je otišla mnogo dalje. Kad bi sve bila ispraznost, kome bi onda bilo stalo? Sve je na žalost, bilo gore nego ispraznost, nepravda, kazna, nasilje, smrt. Žena Angela Clarea stavi ruku na čelo, osjeti njegov oblik i rubove očnih šupljina, koje su se osjećale pod mekom kožom, i pritom je razmišljala, da će doći vrijeme, kad će kost biti gola. »Kamo sreće, da je to sada«, reče ona. Usred tih fantastičnih misli začuje među lišćem neki nov, čudan zvuk. Možda je vjetar; pa ipak, vjetra gotovo i nije bilo. Katkada je bio kao kucanje bila, katkada kao lepršanje; katkad kao dahtanje ili klokotanje. Uskoro je bila sigurna, da ti zvukovi dolaze od nekakvih divljih stvorenja, to više, što je, kad bi

se pojavili u granju iznad nje, poslije njih čula pad teškog tijela na zemlju. Da je tu bila smještena pod drukčijim i sretnijim prilikama, ona bi se uplašila; ali, daleko od ljudi, ona se sada nije ništa bojala. Konačno se na nebu pojavi dan. Neko je vrijeme bio samo visoko na nebu, a onda se razdanilo i u šumi. Čim se ustalilo umirujuće i prozaično svijetlo radnih sati svijeta, ona se izvuče ispod svoga brežuljka lišća i smiono ogleda oko sebe. Tada spazi, što se događalo i što je narušavalo njezin mir. Nasad, u kojem je našla okrilje, na tom se mjestu suzivao u klin, kojim se prema ovoj strani završavao, a izvan živice je bila oranica. Pod drvećem je okolo ležalo nekoliko fazana, a bujno im je perje bilo natopljeno krvlju; neki su već bili uginuli, neki su bez snage trzali krilom, neki zurili u nebo, nekima je bilo udaralo žurno, neki su se grčili, neki ispružili – a svi su se previjali u smrtnim mukama, osim onih sretnih, kojima su se te muke dovršile te noći, jer im priroda nije mogla više izdržati. Tessa je smjesta shvatila značenje toga. Lovci su dan prije stjerali ptice u taj ugao; i dok su one, koje su na mjestu ubijene, ili su uginule prije noći, potražili i odnijeli, mnoge su teško ranjene pobjegle i sakrile se, ili se digle u guste krošnje, gdje su zadržale svoj položaj, dok za vrijeme noći nisu oslabile od gubitka krvi i jedna po jedna popadale, što je ona čula. Još kao djevojčica vidjela je, da od vremena do vremena, te ljude, kako gledaju preko živica, ili zure kroz grmlje, uperivši puške, čudno odjeveni, s krvožednim izražajem u očima. Rekli su joj, da ti ljudi, ma koliko se tada činili surovi i okrutni, nisu uvijek takvi, nego su, zapravo, sasvim uljudni, osim za vrijeme stanovitih tjedana u jeseni i zimi, kad, kao stanovnici Malajskog poluotoka, jure okolo žeđajući za krvlju i postavljaju sebi kao cilj uništavati život – u ovom slučaju bezazlena pernata stvorenja, koja su umjetnim načinom uzgajana jedino s ciljem, da zadovolje te sklonosti – u isto vrijeme tako surove i tako neprijateljske prema njihovim slabijim sudrugovima u mnogobrojnoj porodici Prirode. S ganućem duše, koja može za srodne patnike osjećati isto toliko kao i za samu sebe, Tessina je prva misao bila, da prekine muke ptica, koje su još živjele, i tako je svojim rukama slomila vrat svima onima, koje je mogla pronaći, ostavivši ih da leže, gdje ih je našla, dok ne dođu lugari – kao što će vjerojatno doći – da ih ponovo potraže. »Sirote male – kad pomislim, da sam, kraj takve vaše nesreće, sebe smatrala za najnesretnije biće na zemlji!« povikne ona, a suze joj tekle niz obraze, dok je ona nježno ubijala ptice. »A ja nemam ni najmanje tjelesne boli! Mene ne ranjavaju, ne krvarim, i imam dvije ruke, da se hranim i odijevam.« Stidjela se sama pred sobom zbog svoje potištenosti prošle noći, koja se nije temeljila ni na čemu stvarnijem, nego na osjećaju, da je optužuje nametnuti zakon društva, koji nema nikakve osnovice u prirodi.

XLII Sada je već bio bijeli dan, i ona ponovo krene, izašavši oprezno na glavnu cestu. Ali nije bilo potrebno da bude oprezna; nigdje nije bilo ni žive duše, i Tessa hrabro pođe naprijed, jer joj je sjećanje na tihu patnju ptica u toj noći njihove agonije usjeklo u svijest, kako je bol relativna, i kako je njezina bol snošljiva, ako se jednom uzmogne izdignuti tako visoko, da će prezirati mišljenje drugih ljudi. Ali to ne će moći tako dugo, dok god Clare bude mislio kao drugi ljudi. Došla je u Chalk-Newton i doručkovala u nekoj gostionici, gdje joj je nekoliko mladića dosađivalo svojim pohvalnim izjavama o njezinoj ljepoti. To joj je nekako ulijevalo nadu, jer, tko zna, ne bi li joj možda i njezin muž čak i sada rekao to isto. Za taj je slučaj morala paziti na sebe i držati podalje te slučajne udvarače. Stoga Tessa odluči, da više neće zapadati u opasnost zbog svoga izgleda. Čim je izišla iz sela, uđe u guštik i izvadi iz košare jednu od svojih najstarijih radnih haljina, koju nije nikada, čak ni na mljekarstvu oblačila – nikada odonda, kad je radila na strništu u Marlottu. Zatim joj pade na pamet sretna misao, da iz zavežljaja izvadi rubac, koji sveže oko lica ispod kapice i pokrije njime podbradak, polovicu obraza i sljepočica, kao da trpi od zubobolje. A onda škaricama, uz pomoć džepnog ogledalca, nemilosrdno podreže obrve; i tako se osigura protiv nametljivog divljenja i krene dalje na svoj neravni put. – Kakve li nakaze od djevojke! reče svome drugu prvi muškarac, što ga je zatim srela. Kad ga je čula, suze joj dođoše na oči iz čistog sažaljenja prema samoj sebi. – Ali meni je svejedno – reče ona. – Da – meni je svejedno! Sada ću uvijek biti ružna, jer Angela nema ovdje, i nema nikoga da se brine za me. Moj bivši muž je otišao i nikada me više neće voljeti; ali ja njega uza sve to volim i mrzim sve ostale muškarce, i drago mi je, da o meni misle prezirno! Tako Tessa ide dalje; lik koji je dio kraja; poljska radnica, čista i priprosta, u zimskom odijelu; u sivom suknenom ogrtaču, s crvenim vunenim rupcem oko vrata, prostom suknjom pokrivenom bijelosmeđom grubom pregačom i rukavicama od zagasito žute kože. Svaka nit te stare odjeće je izblijedjela i stanjila se pod udarom kišnih kapi, žegom sunčanih zraka i zamasima vjetra. U njoj sada nema ni traga mladenačkoj strasti: Djevojke usta su hladna .................... Nabor jedan nad drugim Veže joj glavu. Unutar te vanjštine, preko koje bi oko možda preletjelo kao preko nečega jedva zamjetljivoga, gotovo neorganskog kucao je život, koji je za svoje godine i

predobro naučio, kako je sve prah i pepeo, kako je okrutna požuda i krhka ljubav. Slijedećeg je dana vrijeme bilo loše, ali ona se ustrajno vukla dalje, a poštenje, izravnost i nepristranost neprijateljstva prirodnih elemenata smetala ju je tek malo. Budući da je njezin cilj bio zimsko zaposlenje i zimski dom, nije smjela gubiti vrijeme. Njezino iskustvo s kratkim zaposlenjima bilo takvo, da je odlučila, da ih više neće primiti. Tako je išla dalje, od farme do farme, u smjeru mjesta, odakle joj je pisala Marian, koje je odlučila prihvatiti samo u krajnjoj nuždi, jer tamošnja stega, kako se govorkalo, bila je sve, samo ne privlačljiva. U početku je tražila lakšu vrstu rada, a, kako je primanje u bilo koje od lakših namještenja bilo beznadno, ona potraži malo teži posao, dok se nije, započevši na mljekarstvima i s njegom živadi, što joj se najviše sviđalo, konačno prihvatila teških i surovih poslova, koji su joj se najmanje sviđali – rada na oranicama; bio je to zaista tako grub posao, za kakav se nikada ne bi dobrovoljno javila. Predveče drugog dana došla je do nepravilne vapnenaste visoravni ili platoa, na kojem su se isprsavali humci poput polukugli – kao da se Cibela Mnogoprsa10 nemarno ispružila tamo, a pružao se taj plato između doline njezina rođenja i doline njezine ljubavi. Zrak je ovdje bio suh i hladan, a dugački su kolni putovi bili zameteni bijelom prašinom već nekoliko sati nakon kiše. Bilo je malo drveća, ili ništa, jer su i ono, koje bi raslo po živicama, zakupci-farmeri, prigodni neprijatelji drveća, grmlja i šipražja, nemilosrdno isprepleli s ostalim raslinjem živice. U srednjoj udaljenosti pred sobom vidjela je vrhunce Bulbarrowa i Nettlecombe Touta, i oni su joj se činili prijateljskim. S ove visoravni izgledali su niski i pitomi, premda, kad bi im se, još kao dijete, približavala s druge strane, iz Blackmoora, bili su kao visoke kule nasuprot nebu. Južno, u udaljenosti od mnogo milja, preko brežuljaka i gorskih grebena prema morskoj obali, razabirala je plohu kao ulašten čelik; to je bio kanal La Manche, tamo negdje daleko prema Francuskoj. Pred njom, u maloj uvali, bili su ostaci nekoga sela. Ona je, zapravo, stigla do Flintcomb-Asha, mjesta Marianina boravka. Čini se, da se tu nije dalo pomoći; bilo joj je suđeno, da dođe ovamo. Tvrdokorna zemlja oko nje jasno joj je govorila, da je posao, koji se ovdje traži, najsurovije vrste; ali već je bilo vrijeme, da prestane tražiti, pa je odlučila ostati, pogotovu, jer je počela padati kiša. Na ulazu u selo bila je kućica, a krovne su joj grede stršale na cestu. Prije nego što je zapitala, može li prenoćiti, stala je pod strehu i promatrala, kako se spušta veče. »Tko bi mislio, da sam ja gospođa Clare!« reče ona. Osjećala je na leđima i ramenima, da je zid topao i zaključila, da je odmah iza greda ognjište kućice, od kojega vrućina probija kroz opeke. Ona ugrije ruke na njima, a zatim prisloni obraz – crven i vlažan od sitne kišice – na njegovu

10

Cibela – frigijska božica plodnosti u prirodi. (Nap. prev.)

ugodnu površinu. Činilo se, da je zid jedini prijatelj, što ga ima. Tako joj je bilo žao ostaviti ga, da bi cijelu noć mogla ostati tamo. Tessa je čula stanovnike kućice – sakupljene nakon dnevnog rada – kako unutra jedno s drugim razgovaraju, a čula se i zveka njihovih tanjira, dok su večerali. Ali na seoskoj cesti još nije vidjela ni žive duše. Samoću je konačno prekinulo približavanje neke žene, koja je, premda je veče bilo hladno, imala na sebi šarenu pamučnu haljinu i ljetnu nakrivijenu kapicu. Tessa instinktivno pomisli, da bi to mogla biti Marian, i doista, kad je došla dosta blizu, da ju je u tmini mogla razabrati, bila je to ona. Marian je bila još deblja i crvenija u licu nego prije, a izrazito otrcanija u odjeći. U bilo kojem prijašnjem razdoblju njezina života, Tessi teško da bi u tim prilikama bilo stalo da obnovi to poznanstvo; ali ona je bila tako beskrajno osamljena, da je spremno uzvratila Marianin pozdrav. Marian je bila sasvim pristojna u svom ispitivanju, ali se činilo, da je jako dirnuta zbog toga, što Tessa još uvijek nije u boljim prilikama nego prije; iako je nešto načula o rastavi. – Tessa – gospođa Clare – draga žena dragoga Clarea. Drago dijete, zar je doista tako loše? Zašto je tvoje lijepo lice tako povezano? Zar te je tko tukao? Valjda nije on? – Ne, ne, ne! To sam samo zato napravila, Mariano, da mi ne dosađuju i ne zanovijetaju. Ona s gađenjem strgne povoj, koji je mogao Marianu navesti na tako ludu misao. – A nemaš ovratnika na sebi (Tessa je obično na mljekarstvu nosila mali bijeli ovratnik). – Znam, Mariano. – Jesi li ga putem izgubila? – Nisam ga izgubila. Zapravo, svejedno mi je, kako izgledam; i zato ga nisam stavila. – A ne nosiš vjenčani prsten? – Da, nosim, ali ne javno. Nosim ga na vrpci oko vrata. Ne želim da ljudi razmišljaju, za koga sam se udala, i da li sam uopće udata; dok vodim ovakav život, to bi bilo vrlo nezgodno. Marian zastane. – Ali ti jesi žena gospodina, pa nije pravo da živiš tako! – O, da, to je sasvim pravo; premda sam ja jako nesretna. – Hm, hm. On te je uzeo za ženu – i ti možeš biti nesretna! – Žene su katkada nesretne; nije to krivnja njihovih muževa – nego njihova vlastita. – Na tebi nema krivnje, draga; za to sam sigurna. A nema ni na njemu. Mora, dakle, biti nešto izvan vas dvoje. – Mariano, draga, Mariano, hoćeš li mi učiniti uslugu i ne postavljati mi pitanja. Moj je muž otišao u tuđinu, a meni se nekako dogodilo, da sam potrošila

što mi je ostavio, tako da moram ponovo na neko vrijeme potražiti utočište u svom starom radu. Nemoj me zvati gospođa Clare, nego Tessa, kao prije. Trebaju li ovdje radnicu? – O, da, primit će te, kad god hoćeš, jer ih je malo, kojima je stalo do dođu. To ti je mjesto za crkavanje. Žito i repa, to je sve, što uzgajaju. Premda sam ja sama ovdje, osjećam, da je šteta, da ovamo dolaze ovakve kao što si ti. – Ali ti si bila isto tako dobra mljekarica kao ja. – Da, ali sam izišla iz toga, otkad sam počela piti. Gospode, to mi je sada jedina utjeha. Ako primiš posao, metnut će te da režeš repu. To i ja radim; ali tebi se neće sviđati. – O, svejedno mi je! Hoćeš li ti govoriti za me? – Bit će bolje, da sama za se govoriš. – Dobro. A sada, Marian, zapamti – ni riječi o njemu, ako primim mjesto. Ne želim, da mu se ime povlači po blatu. Marian, koja je bila doista pouzdana djevojka, iako tvrđe naravi nego Tessa, obeća sve, što je ova tražila. – Danas je veče isplate – reče ona – i ako sada odemo onamo, odmah ćeš znati. Zaista mi je tako žao, što nisi sretna; ali to je zato, što njega nema, znam ja to. Da je on ovdje, ti ne bi mogla biti nesretna, čak i da ti ne da ništa novaca – i da postupi s tobom kao sa sluškinjom. – To je istina; ne bih mogla! Hodale su dalje zajedno i uskoro došle do gospodarske kuće, koja je bila gotovo uzvišena u svojoj turobnosti. Na daleko i široko nigdje nije bilo ni jednoga drveta; u to godišnje doba nije bilo zelenih pašnjaka – ništa nego zemlja na ugaru i repa na sve strane, na velikim poljima odijeljenima isprepletenim, jednoličnim živicama. Tessa pričeka pred vratima kuće, dok grupa radnika ne primi svoje nadnice, a onda je Marian predstavi. Sam farmer, čini se, nije bio kod kuće, ali njegova žena, koja ga je to veče zastupala, nije imala ništa protiv toga, da zaposli Tessu, pošto je ona pristala, da će ostati do blagovijesti. Ponuda ženske radne snage je sada bila rijetka, a kako je bila jeftina, isplaćivala se za poslove, koje su žene mogle vršiti jednako dobro kao muškarci. Pošto je potpisala ugovor, Tessa zasada nije imala drugog posla, nego da nađe stan, a našla ga je u onoj kući, na čijem se zidu grijala. Bila je to slaba zarada, što ju je sebi osigurala, ali će joj na svaki način pružiti krov nad glavom preko zime. To veče je pisala svojim roditeljima, da ih obavijesti o svojoj novoj adresi, u slučaju da bi u Marlott stiglo pismo njezina muža. Ali im nije rekla ništa o bijedi svoga položaja: mogli bi zbog toga prigovoriti njemu.

XLIII Marianina definicija, da je farma Flintcomb-Ash mjesto za crkavanje, nije bila preuveličana. Jedino, što je na tom tlu bilo masno, bila je sama Marian, a i ona je uvezena izvana. Od tri vrste sela, sela, za koje se brine njegov gospodar, sela, za koje se brine selo samo, i sela, za koje se ne brine ni ono samo ni njegov gospodar (drugim riječima, sela, u kojem boravi vlastelin i njegovi zakupnici, sela slobodnih ili nasljednih seljaka, i sela odsutnog vlasnika, koje se uzdržava od zemlje) ovo mjesto, Flintcomb-Ash, bilo je treće. Ali Tessa se dala na posao. Strpljivost, ta mješavina duševne hrabrosti i tjelesne bojažljivosti, nije sada više bila neznatna oznaka karaktera gospođe Clare; i ona ju je održavala, da ne klone. Polje, na koje su stavili nju i njezinu drugaricu da režu repu, bilo je veliko nekih stotinu jutara, u jednom komadu, na najvišem predjelu farme, a izdizalo se iznad kamenih terasa – izdanka kremenih žila u krednoj formaciji sastavljenih od milijarda sitnih bijelih kremenčića okruglih, šiljastih i štapićastih oblika. Stoka je već pojela gornji dio repe, i posao je ovih dviju žena bio iskopati donji ili zemljani dio svinutim vilama, tako da se i on može upotrebiti za stočnu hranu. Kako je već svaki list repe bio popasen, čitavo je polje bilo bezbojno, tužno i jednolično, bila je to koža lica bez crta, kao da bi lice, od brade do čela, bilo samo ravna koža. Nebo je, samo u drugoj boji, imalo te iste osobine; bijelo prazno lice bez ikakvih crta. I tako su ta dva lica, gornje i donje, stajala jedno naprama drugome čitav bogovetni dan, bijelo lice gledajući dolje na smeđe, a smeđe gore u bijelo, a da između njih nije bilo ništa, do li ove dvije djevojke, koje su po površini smeđeg lica puzale kao muhe. Nitko im se nije približavao, a njihovi su pokreti odavali mehaničku pravilnost; stajale su tamo zavite u pregače od grube tkanine – smeđe kecelje s rukavima, svezane na leđima sve do dolje, da im vjetar ne bi nosio haljinu – s okratkim suknjama, ispod kojih su se vidjele cipele, koje su sizale sve do gležnjeva, i žutim visokim rukavicama od ovčje kože. Karakter zamišljenosti, što ga je njihovim sagnutim glavama davala zaslonjena kapica, podsjetio bi promatrača na kakvu ranu talijansku sliku dviju Marija. Radile su tako sat za satom, nesvijesne očajnog izgleda, koji su poprimale u tom kraju, ne razmišljajući o pravednosti ili nepravednosti svoje sudbine. Čak i u takvom položaju kao što je bio njihov, bilo je u sanjama moguće živjeti. Popodne je opet počela kiša, i Marian reče, da prestanu raditi. Ali, ako ne budu radile, neće biti plaćene; i tako su nastavile. To je polje ležalo tako visoko, da kiša nije imala prilike padati, nego je šibala horizontalno nošena zviždukom vjetra i zabadala se u njih poput staklenih iglica, dok nisu bile potpuno mokre. Tessa dosada nije znala, što to znači. Ima različitih stupnjeva promočenosti, a u običnom se govoru kaže sav promočen, ako je čovjek sasvim malo mokar. Ali stajati radeći polako na polju i osjećati, kako kiša puzi po nogama i ramenima, onda po kukovima i glavi, zatim po leđima, sprijeda i sa strane, a ipak raditi, dok

se olovno svijetlo ne smanji i ne označi, da je sunce zašlo, to zahtijeva izrazitu količinu snage, čak i hrabrosti. Pa ipak, one nisu osjećale mokrinu toliko, koliko bi čovjek mislio. Bile su obje mlade i razgovarale o vremenu, kad su zajedno živjele i ljubile na mljekarstvu Talbothays, onom sretnom zelenom komadu zemlje, gdje je to ljeto bilo velikodušno svojim darovima; stvarno prema svima, u časovima prema njima dvjema. Tessi je bilo milije, da ne razgovara s Marianom o čovjeku, koji je zakonski, ako ne i doista, njezin muž; ali ju je neodoljiva privlačljivost toga predmeta zavela, da sudjeluje u Marianinim primjedbama. I premda su im, kao što je rečeno, vlažni zasloni kapica lupkali oštro po licu, a pregače im se prilijepile na njima, da im je već dozlogrdilo, proživjele su tako čitavo to popodne u uspomenama na zeleni, sunčani, romantični Talbothays. – Kad je lijepo vrijeme, možeš odavle kao u maglici vidjeti brežuljak, koji je samo nekoliko milja udaljen od doline Froom – reče Marian. – A doista? – reče Tessa, saznavši za novu vrijednost ovoga predjela. Tako su ovdje, kao i svagdje, djelovale dvije sile, stalna volja za užitkom i povremena volja, koja se borila protiv uživanja. Marianina je volja pomagala sama sebi tako, da je kad bi popodne poodmaklo, izvadila iz džepa politrenu bocu začepljenu bijelom krpom, i pozvala Tessu da pije. Kako je, međutim, Tessi sama moć sanjarenja bila zasada dovoljna da se uzvine u visine, ona je otklonila, osim malog gutljaja, a onda bi sama Marian potegnula iz boce. – Navikla sam se na to – reče ona, i sada ne mogu ostaviti. To mi je jedina utjeha... Znaš, ja sam ga izgubila, a ti nisi, pa ti, možda, možeš bez toga. Tessa je bila uvjerena, da je njezin gubitak jednako velik kao Marianin, ali, vezana dostojanstvom, da je Angelova žena, barem formalno, ona prihvati Marianino tumačenje. Usred toga kraja Tessa je robovala u jutarnjem mrazu i popodnevnim kišama. Kad se nije iskapala repa, ona se čistila, a pri tom su poslu udubljenim nožem strugale zemlju i korjenčiće, prije nego što bi spremale repu za kasniju upotrebu. Kod toga bi se rada mogle zakloniti slamnatim pokrovom, ako bi padala kiša; ali, ako bi se smrzavalo, ni njihove im debele kožnate rukavice nisu pomagale, da ih smrznute gomile, koje su premetale, ne štipaju za prste. Pa ipak, Tessa se nadala. Živjela je u uvjerenju, da će ga velikodušnost, koju je ona ustrajno smatrala za glavni sastavni dio Clareova značaja, navesti, da se vrati k njoj. Marian, razigrana alkoholom do veselosti, znala bi naći već prije spomenute korjenčiće čudnih oblika, pa bi vrištala od smijeha, dok bi Tessa ostajala tupa i ozbiljna. Često su gledale preko zemlje prema mjestu, gdje su znale da se proteže dolina Var ili Froom, čak i ako je možda nisu mogle vidjeti; i upiljivši oči u neprobojnu sivu maglu, one su se prenosile u stara vremena, što su ih provele tamo. – O – reče Marian – kako bih voljela, da još jedna ili dvije od naše stare grupe dođu ovamo. Onda bi svaki dan ovdje na polju mogle dozivati u pamet Talbothays, govoriti o njemu i o tome, kako nam je tamo bilo lijepo, i o starim

stvarima, koje smo poznavale, pa bi nam se gotovo sve u mislima vratilo natrag. Marianine su se oči smekšale, a glas joj je postao neodređen pri sjećanju na te slike. – Pisat ću Izzi Huet – reče ona. – Ona se sada drži kuće i ne radi ništa to znam, i reći ću joj, da smo nas dvije ovdje i pozvati je ovamo; a možda se i Retty sada oporavila. Tessa nije imala ništa da kaže protiv toga prijedloga, a slijedeće u vezi s planom, da se dopreme stare talbothayske radosti, čula je dva tri dana kasnije, kad ju je Marian obavijestila, da je Izz odgovorila na njezino pismo i obećala da će doći, ako bude mogla. Već godinama nije bilo takve zime. Došla je u prikrivenim i odmjerenim potezima, kao što su potezi igrača šaha. Jednoga jutra onih nekoliko osamljenih stabala i trnje na živicama kao da je biljnu koru zamijenilo životinjskom kožom. Svaka je grančica bila pokrivena bijelim dlačicama, koje su izrasle iz kore preko noći, a bile su poput krzna i davale grančicama četverostruku debljinu, dok je čitav grm ili stablo činilo čudesan, bijeli crtež na tužnom sivilu neba i horizonta. Paučine su otkrile svoju prisutnost na spremištima i zidovima, tamo, gdje ih nikada nitko nije zapazio, dok nisu iznesene na vidjelo u atmosferi kristala, viseći kao omče od bijele vune s istaknutih mjesta gospodarskih zgrada, stupova i ulaznih vrata. Nakon toga razdoblja smrznute vlage došlo je doba suhe studeni, kad su tamo iza sjevernog pola stale tiho stizavati čudne ptice na visoravan FlintcombAsha, iznurena, sablasna bića tragičnih očiju – očiju, koje su bile svjedokom prizora razorne strahote u nepristupačnim polarnim predjelima, veličine, kakvu nikada nijedno ljudsko biće nije zamislilo, u temperaturi, u kojoj se sve smrzava, i koju ni jedan čovjek ne može podnijeti; koje su, uz blijesak svijetla Aurore, vidjele mrvljenje ledenih santi i odrone snježnih bregova; bile napola zaslijepljene od vrtloga strahovitih oluja i kopnenih i vodenih strahota, te su zadržale izraz, koji su izazvali takvi prizori. Te su bezimene ptice došle sasvim blizu Tessi i Mariani, ali nisu rekle ni riječi o svemu onome, što su vidjele, a što čovječanstvo nikada neće vidjeti. One nisu imale ambiciju putnika, da pripovijedaju i, s tupom bezosjećajnošću, uskraćivale su da govore o doživljajima, do kojih nisu ništa držale, da ih zamijene za neposredne događaje ove ugodne visoravni – beznačajne pokrete ovih dviju djevojaka, koje su raskopavale grude zemlje svojim motikama, da bi otkrile ovo ili ono, što bi tim posjetiocima prijalo kao hrana. A onda, jednoga dana neko čudno svojstvo prožme zrak ovoga otvorenog kraja. Naišla je vlaga, koja nije bila od kiše, i studen, koja nije bila od mraza. Smrzavala je oči ovim dvjema djevojkama, osjećale su bol u čelu, prodirala im je do kosti, djelujući manje na površinu tijela nego na unutrašnjost. Znale su, da to znači snijeg, i snijeg je u noći došao. Tessa, koja je i dalje stanovala u kućici s toplim zidom, koji je razveseljavao svakog samotnog pješaka, koji bi se uza nj zaustavio, probudi se u noći i začuje iznad slamnatoga krova zvukove, koji kao da su htjeli reći, da se krov pretvorio u vježbalište svih vjetrova. Kad je ujutro upalila svjetiljku, da ustane, opazi, da je snijeg probio pukotinu u prozoru i

stvorio bijeli čunj najfinijeg praška na unutarnjoj strani, a ušao je i kroz dimnjak, tako da je ležao na podu u visini potplata, i njezine su cipele ostavljale tragove, dok se kretala okolo. Vani je olujna vijavica bila tako jaka, da je u kuhinji tvorila snježnu maglicu, ali je još zasada bilo pretamno, da bi mogla išta vidjeti. Tessa je znala, da je nemoguće nastaviti s repom; i, dok je uz samotnu malu svjetiljku dovršila doručak, stiže Marian, da joj kaže, da se moraju pridružiti ostalim ženama u žitnici pri čupanju klasja, dok se vrijeme ne promijeni. Čim se, dakle, vani jednolični plašt tmine počeo mijenjati u raskidanu zbrku sivih boja, one utrnu svetiljku, navuku na glavu najtopliju kukuljicu, svezu oko vrata i preko prsiju vuneni rubac i krenu prema žitnici. Snijeg je došao za pticama iz polarnih predjela kao bijeli stup oblaka, i pojedinačne se pahuljice nisu mogle vidjeti. Zamasi su vjetra donosili miris ledenih santi, arktičkoga mora, kitova i sjevernih medvjeda i gonili snijeg tako, da je samo lizao zemlju, ali se nije na njoj taložio. One su se probijale naprijed nagnuta tijela kroz svilenasta polja, držeći se, što su više mogle, u zavjetrini živica, koje su, međutim, služile više kao rešeta, nego kao vjetrobran. Zrak, uzbuđen do bljedila bijelim mnoštvom pahuljica, koje su vrvjele u njemu, hirovito ih je motao i kovitlao, podsjećajući na bezbojni kaos stvari. Ali obadvije su mlade žene bile prilično vesele; takvo vrijeme na suhoj visoravni ne izaziva samo po sebi potištenost. – Ha, ha! Lukave sjeverne ptice su znale, da to dolazi – reče Marian. – To ti je sigurno, one idu tik pred nevremenom, sve tamo od zvijezde sjevernjače. Tvoj se muž, moja draga, prisegla bih, sve ovo vrijeme prži. Gospode, kad bi samo sada mogao vidjeti svoju dražesnu ženu! Premda, ovo vrijeme nipošto ne škodi tvojoj ljepoti – naprotiv, prije joj koristi. – Ne smiješ sa mnom govoriti o njemu, Marian – reče strogo Tessa. – Da, ali – ti ga sigurno voliš, zar ne? Umjesto odgovora, Tessa se, sa suzama u očima, strastveno okrene u smjeru, u kojem je zamišljala da leži Južna Amerika i, podignuvši usnice, dobaci vrući poljubac u snježni vjetar. – No, no, znam, da ga voliš. Ali, tako mi boga, čudan je to život za bračni par! Eto – neću više reći ni jedne riječi! A, što se tiče vremena, neće nam nauditi u žitnici; samo što je čupanje klasja strašno težak posao – gori nego iskopavanje repe. Ja ga mogu izdržati, jer sam krupna, ali ti si nježnija od mene. Ne mogu zamisliti, zašto te je gazda stavio na taj posao. Dođu do žitnice i uđu. Jedan je kraj dugačke zgrade bio pun žita; u sredini se obavljalo čupanje klasja, pa je tamo već prošlo veče postavljena preša za slamu i toliko snopova, koliko će biti dosta, da ih žene toga dana očupaju. – Gle, tu je Izz! – reče Marian. Bila je doista Izz, i ona dođe pred njih. Ona je jučer popodne propješačila cijeli put od kuće svoje majke i, kako nije računala, da je udaljenost tako velika, stigla je kasno uveče, ali ipak, neposredno prije nego što je počeo padati snijeg, te je prenoćila u gostionici. Farmer se dogovorio s njezinom majkom na trgu, da će je primiti, ako dođe danas, i ona se silno bojala, da ga ne razočara svojim zakašnjavanjem.

Osim Tesse, Mariane i Izze, bile su tu i dvije žene iz susjednog sela, dvije sestre amazonke, kojih se Tessa za zaprepaštenjem sjetila kao Tamne KarPikove Dame i njezine sestre Karovske Dame – onih, koje su se pokušale tući s njom u ponoćnoj svađi u Trantridgeu. Nisu pokazale, da su je prepoznale, a možda i nisu, jer su onom zgodom bile pod utjecajem alkohola, bile su tamo, kao i ovdje, samo privremeno. One su s užitkom radile sve moguće muške poslove, sve do bušenja bunara, obrezivanja živica, popravljanja jaraka i iskopavanja zemlje, a da nisu osjetile nikakav umor. Bile su i poznate kao dobre radnice pri čupanju klasja, pa su se ogledale na ove druge tri s priličnim prezirom. Navukavši rukavice, sve su se dale na posao, postavivši se u red ispred preše, sprave, koja se sastojala od dva stupa spojena poprečnom gredom, pod koju su se stavljali snopovi, koje je trebalo očistiti s klasom prema vanjskoj strani, pa bi se onda greda klinovima učvrstila u uspravne stupove i pomalo spuštala, kako su se snopovi smanjivali. Boja dana je postala neugodna, jer se svijetlo, što je ulazilo kroz vrata žitnice, dizalo sa snijega, a nije se spuštalo s neba. Djevojke su izvlačile rukovet za rukoveti iz preše; ali, zbog prisutnosti stranih žena, koje su prepričavale zlobne brbljarije, Marian i Izz nisu mogle isprva razgovarati o starim vremenima, kako su to željele. Za kratko vrijeme začuju prigušen topot konja, i gazda dojaši pred vrata žitnice. Kad je sjahao, pređe sasvim blizu Tessi i zastade zamišljeno promatrajući njezino lice sa strane. Ona se isprva nije okrenula, ali, kako ju je on netremice promatrao, ona se osvrne i opazi, da je njezin poslodavac onaj čovjek iz Trantridgea, od kojega je pobjegla na cesti, jer je počeo govoriti o njezinoj povijesti. On pričeka, dok nije odnijela snopove slame van na hrpu, a onda joj reče: »Dakle vi ste ta mlada žena, koja se tako uvrijedila na moju uljudnost, Neka me vrag odnese, ako nisam smjesta pomislio, da biste to mogli biti vi, čim sam čuo, da ste primljeni u posao! E, vidite, vi ste mislili, da ste pobijedili mene onaj prvi put u gostionici s vašim miljenikom, a drugi put na cesti, kad ste pobjegli, ali sada mislim, da sam ja pobijedio vas.« Posljednje je riječi popratio surovim smijehom. Tessa, između amazonki i farmera, kao ptica ulovljena u mrežu, ne odgovori ništa i stade dalje čupati klasje. Dosta je dobro unijela čitati karakter ljudi, pa je znala, da se ne treba ništa bojati ljubavne nasrtljivosti svoga poslodavca; to je više bila tiranija, koju je izazvalo poniženje zbog Clareova postupka s njim. Sve u svemu, njoj je taj osjećaj kod muškaraca bio miliji i osjećala se dosta hrabrom, da mu se odupre. – Vi ste valjda mislili, da sam zaljubljen u vas! Neke su žene takve budale, da svaki pogled smatraju za najozbiljniju stvar. Ali nema ništa tako dobro, kao jedna zima na polju, da mladim djevojkama izbije iz glave takve gluposti; a vi ste potpisali ugovor do Blagovijesti. Dakle, hoćete li me zamoliti ža oproštenje? – Mislim, da biste vi mene morali zamoliti za oproštenje.

– Neka bude – kako hoćete. Ali ćemo vidjeti, tko je ovdje gazda. Jesu li to svi snopovi, što ste ih danas izradili. – Da, gospodine. – To je bijedan rezultat. Pogledajte samo, koliko su one tamo napravile (pritom pokaže na ove dvije krupne žene). A i ostale su načinile više nego vi. – One su to radile već prije, a ja nisam. A mislila sam, da vam je svejedno, budući da je to akordni posao, i dobivamo plaću za ono, što napravimo. – O, ali meni nije svejedno. Želim, da se žitnica očisti. – Radit ću cijelo popodne, umjesto da s ostalima odem u dva sata. On je pogleda kiselo i ode. Tessa je osjećala, da na puno gore mjesto nije mogla doći; ali sve je bolje nego ljubavna nasrtljivost. Kad je bilo dva sata, radnice od zanata istruse iz boce posljednjih četvrt litre, odlože svoje srpove, povežu posljednje snopove i odu. Marian i Izz bi isto to učinile, ali, kad su čule, da Tessa namjerava ostati, da duljim radom nadoknadi svoju neuvježbanost, nisu je htjele ostaviti. Pogledavši van na snijeg, koji je još uvijek padao, Marian usklikne: »Sada je cijela žitnica naša.« I tako je razgovor konačno skrenuo na njihove stare doživljaje na mljekarstvu; i, naravno, na pojedinosti njihove ljubavi prema Angelu Clareu. – Izz i Marian – reče gospođa Clare, s dostojanstvom, koje je bilo izvanredno dirljivo, s obzirom na to, kako je ona malo bila žena – ne mogu više sudjelovati u vašem razgovoru, kao prije, o Clareu; mislim, da će vam biti jasno, da ne mogu, jer, premda je on zasada otišao od mene, on je ipak moj muž. Izz je po prirodi bila najdrskija i najzagrižljivija od sve četiri djevojke, koje su bile zaljubljene u Clarea. – On je, bez sumnje, bio divan ljubavnik – reče ona; – ali mi se baš ne čini, da je odviše nježan muž, kad te je tako brzo ostavio. – Morao je otići – bio je prisiljen otići, da vidi, kakva je tamo zemlja! – branila ga je Tessa. – Mogao ti je pomoći, da proguraš zimu. – Ali – to se slučajno tako dogodilo – to je nesporazumak; i nećemo o tome raspravljati – odgovori Tessa, samo što nije zaplakala. – Možda ima mnogo toga, što bi se moglo reći u njegovu obranu! On nije, kao neki drugi muževi, otišao a da mi ne kaže; i ja mogu, kad hoću, saznati gdje je. Nakon toga su dosta dugo vremena provele u mislima, grabeći i dalje žitno klasje, izvlačeći slamu, skupljajući je pod rukom i odrezujući klasje srpovima, i u žitnici se nije čulo ništa, do li šuštanje slame i rezanje srpova. Tada Tessa iznenada klone i spusti se na hrpu klasja do svojih nogu. – Znala sam, da to nećeš moći izdržati! – povikne Marian. – Za taj se posao hoće čvršća građa nego što je tvoja. Upravo tada uđe farmer. – O, tako vi radite, kad mene nema – reče on. – Pa to je na moju štetu, branila se ona, – a ne na vašu. – Želim, da se taj posao svrši – reče on tvrdoglavo, pa prođe kroz žitnicu i izađe na druga vrata.

– Nemoj se obazirati na nj, draga – reče Marian. – Radila sam ja ovdje već prije. Ti sada hajde i lezi tamo, a Izz i ja ćemo svršiti tvoju obavezu. – Neugodno mi je, da vi za mene radite. K tome sam ja i viša od vas. Međutim, ona je bila tako shrvana, da je pristala da načas legne, prislonivši se na hrpu pljeve – otpadaka, pošto se izvuče ravna slama – koji su bili nabacani u kutu žitnice. Slomila se isto toliko zbog uzrujavanja, što je ponovo počet razgovor o njezinoj rastavi od muža, kao i zbog teškog posla. Ležala je u stanju zapažanja bez sposobnosti djelovanja volje, a šuštanje slame i rezanje klasja onih dviju imalo je težinu tjelesnih dodira. Osim tih zvukova mogla je iz svoga kuta čuti i mrmor njihovih glasova. Bila je sigurna, da su nastavile već načeti razgovor, ali su govorile tako tiho, da nije mogla razabrati riječi. Konačno je Tessa sve više željela da čuje što one govore i, uvjerivši samu sebe, da se osjeća bolje, ustane i ponovo se prihvati posla. Onda smalakše Izz Huet. Ona je veče prije toga pješačila više nego dvanaeest milja, išla spavati u ponoći, a ponovo bila na nogama u pet sati. Jedina je Marian, zbog svoje boce rakije i čvrstoće građe, izdržala napor na ledima i rukama a da nije osjećala boli. Tessa navali na Izzu, da ode, i, budući da se osjećala bolje, pristane, da će završiti radni dan bez nje, a broj snopova će podijeliti podjednako. Izz sa zahvalnošću prihvati tu ponudu i nestade kroz velika vrata po snježnom tragu do svoga stana. Marian, kako je to bivalo svako popodne u to vrijeme, zahvaljujući svojoj boci, zapadne u romantično raspoloženje. – To ne bih nikada pomislila o njemu – nikada! reče ona sanjarskim glasom. – A tako sam ga voljela! Ništa me nije smetalo, što je uzeo tebe. Ali to sa Izz, to je previše! Tessa, trgnuvši se na te riječi, umalo nije odrezala srpom prst. – Govoriš li to o mome mužu? – Pa, da. Izz mi je rekla – nemoj joj kazati – ali nikako ne mogu, da ti ne kažem! Radi se o onome, što je on tražio od Izze. Tražio je od nje, da ode s njim u Braziliju. Tessino lice problijedi i postade bijelo kao snijeg vani, a crte joj se lica zategnu. – A je li Izz odbila poziv? – upita ona. – Ne znam. Na svaki način, on se predomislio. – Oh – onda on to nije mislio ozbiljno! To je bila samo muška šala! – Mislio je ozbiljno, jer ju je bio odveo dobar komad puta prema stanici. – Ali je nije poveo! Nastavile su rad šuteći, a onda Tessa, bez ikakva prethodnog znaka, brizne u plač. – Eto! – reče Marian. – Sad vidim, da bi bilo pametnije, da ti nisam rekla! – Ne. Jako je dobro, da si mi rekla! Živjela sam nemarnim i bezbrižnim životom, a nisam vidjela, kamo bi to moglo dovesti. Trebala sam mu češće pisati. Rekao je, da ne mogu k njemu, ali mi nije rekao, da mu ne smijem pisati,

kako god često hoću. Neću više ovako gubiti vrijeme. Činila sam jako krivo i bila sam nemarna, kad sam sve ostavila na njemu! Tmurno svijetlo u žitnici postalo je još tmurnije, i više nisu vidjele raditi. Kad je Tessa to veče stigla kući i našla se u samoći svoje male obijeljene sobice, ona se dade svim žarom na pisanje pisma Clareu. Ali, mučena neizvjesnošću, nije ga mogla dovršiti. Ona skine prsten s vrpce, na kojoj ga je nosila na svom srcu, i zadrži ga na prstu cijelu noć, kao da bi se htjela učvrstiti u uvjerenju, da je doista žena toga svoga nesavjesnog ljubavnika, koji je mogao Izzi predložiti, da ode s njim u tuđinu, tako kratko vrijeme pošto je ostavio nju. Znajući sve to, kako ga je mogla zaklinjati u pismu ili mu pokazati, da ga još uvijek voli?

XLIV Saznavši ono u žitnici, njezine su misli ponovo pošle u smjeru, u kojem su se više nego jedamput kretale u posljednje vrijeme – k dalekom župnom dvoru u Emminsteru. Clare joj je rekao, da mu mora pisati putem njegovih roditelja, ako bude željela, a ako bude u novčanoj neprilici, da se obrati na njih izravno. Ali osjećaj, da nema nikakva moralnog prava na nj, uvijek ju je silio, da potisne svoju želju, da šalje ta pisma; i stoga za obitelj u župnom dvoru, kao i za svoju obitelj nakon vjenčanja, ona zapravo nije postojala. To samozatajivanje u oba smjera potpuno se slagalo s njezinim neovisnim karakterom, koji nije tražio nikakve usluge ni samilost, na koje nije imala pravo na temelju poštenog prosuđivanja njezinih zasluga. Odlučila je uspjeti ili propasti vlastitim zaslugama i odreći se tih čisto formalnih prava na stranu obitelj, prava, koje je stekla krhkom činjenicom, da je jedan član te porodice, u času slabosti, upisao svoje ime u crkvenu knjigu kraj njezina imena. Ali sada, kad ju je Izzina pripovijest natjerala u očaj, ona više nije imala snage, da se i dalje odriče. Zašto joj njezin, muž nije pisao? On joj je izričito rekao, da će je u najmanju ruku obavijestiti, kamo je otputovao; ali on joj nije poslao ni jednog retka, da joj kaže svoju adresu. Zar mu doista nije stalo? Ili je bolestan? Treba li ona da mu se pokuša približiti? Njezina bi joj zabrinutost sigurno dala toliko snage, da ode u župni ured i sazna, gdje je on, pa da mu iskali svoju bol zbog njegove šutnje. Ako je Angelov otac doista tako dobar čovjek, kako je čula da o njemu govore, on bi znao shvatiti njezinu čežnju. Mogla bi mu sakriti teške prilike, u kojima živi. Ostaviti farmu radnim danom nije bilo moguće; nedjelja je bila jedina prilika. Kako se Flintcomb-Ash nalazi usred kredne visoravni preko koje se još nije popela ni jedna željeznica, morat će ići pješice. A budući da donle ima petnaest milja, morat će ustati rano, jer će joj za taj pothvat trebati dugačak dan. Dvije nedjelje kasnije, kad je nestalo snijega, poslije kojega je nastala čvrsta, suha zima, ona iskoristi priliku, dok su još ceste bile tvrde, da okuša svoju sreću. U četiri sata ujutro te nedjelje ona siđe iz svoje sobe i stupi van pod

zvjezdano nebo. Vrijeme je još uvijek bilo povoljno, a tlo je odzvanjalo pod njezinim nogama kao nakovanj. Marian i Izz su se jako zanimale za njezin izlet, jer su znale, da se to putovanje tiče njezina muža. One su stanovale u jednoj kućici malo dalje uz cestu, ali su ipak došle, da pomognu Tessi kod njezina odlaska, dokazujući joj, da bi se morala obući u svoju najljepšu haljinu, da osvoji srce svoga svekra i svekrve; ona, međutim, poznavajući stroga kalvinistička načela staroga gospodina Clarea, nije mnogo nastojala oko toga, čak se bojala, da to ne bi bilo dobro. Prošla je već godina dana od njezine žalosne udaje, ali ona je sačuvala dosta odjeće, koja je predstavljala bijedne ostatke njezine u ono vrijeme potpune garderobe, da se mogla obući vrlo dražesno kao jednostavna seoska djevojka, bez ikakva nastojanja da bude po najnovijoj modi. Imala je na sebi mekanu sivu vunenu haljinu, s bijelim namreškanim valovitim obrubom, koji je isticao njezino ružičasto lice i vrat, i crni baršunasti kaputić i šešir. – Kakva šteta, da te sada ne može vidjeti tvoj muž – zbilja si prava ljepotica! – reče Izz Huet, promatrajući Tessu dok je stajala na pragu, između čeličnog svijetla zvijezda vani i žutog svijetla svijeće unutra. U Izzinim se riječima odražavalo velikodušno prepuštanje sudbini. Ona – a ni bilo koja druga žena, koja je imala i truna srca u sebi – nije mogla biti neprijateljica Tessi u njezinoj prisutnosti, jer je utjecaj, koji je Tessa imala na žene, bio upravo neobično topao i jak, te je začudan način nadvladavao manje vrijedne ženske osjećaje prkosa i suparništva. Tu su joj još malo povukle haljinu, tamo malo poravnale, pa malo očetkale, a onda su je pustile da ide, i nju je progutao biserni zrak predsvitanja. Čule su tapkanje njezinih koraka po tvrdoj cesti, dok nije krenula punim korakom. Čak se i Izz nadala, da će Tessa pobijediti, i, iako nije osjećala nikakvo osobito poštovanje prema vlastitoj kreposti, radovala se, što joj nije pošlo za rukom da učini krivo svojoj prijateljici, kad ju je ono Clare bio na čas zaveo. Prije jednu godinu manje jedan dan, Clare je Tessu uzeo za ženu, a tek nekoliko dana manje od godine njega nema kraj nje. Pa ipak, krenuti brzim korakom po ovakvu poslu, kakav je bio njezin, u suho, vedro, zimsko jutro, kroz prorijeđeni zrak tih krednih grebena, bilo je veselo; a nema sumnje, da je njezin san na polasku bio predobiti srce svoje svekrve, ispovijediti toj gospođi svoj život, privući je na svoju stranu i tako povratiti bjegunca. Za neko vrijeme dođe do ruba širokog strmog obronka, pod kojim se pružala plodna dolina Blackmoor, koja je sada u zoru ležala tiho u maglici. Umjesto bezbojnog zraka visoravni uzduh je tamo dolje bio tamnoplav. Umjesto golemih ograđenih prostora od stotine jutara, na kojima je ona sada navikla tegliti, bila su tamo dolje mala polja od manje nego pet šest jutara, tako brojna, da su se s ove visine činila kao oka u mreži. Ovdje gore kraj je bio bjelkastosmeđ, tamo dolje, kao i u dolini rijeke Froom, bio je uvijek zelen. Pa ipak, baš u toj dolini bio je začetak njezinoj tuzi, i ona je više nije voljela kao prije. Ljepota za nju, kao i za sve, koji su osjećali, nije bila u samoj stvari, nego u onome, što ta stvar za nju znači.

Puštajući dolinu nadesno, ona je neprestano išla prema zapadu; prošla je iznad Hintocksa, prešla u pravom kutu preko glavne ceste koja vodi iz ShertonAbbasa u Casterbridge i prosjeka između brežuljaka Dogbury i Hirgh-Stoya, između koji je dolina, nazvana Vražja Kuhinja. Idući dalje tim uzdignutim putom došla je do Cross-in-Handa, gdje, osamljen i šutljiv, stoji kameni stup, da označi mjesto nekog čuda ili umorstva, ili jednog i drugog. Tri milje dalje presjekla je ravnu i napuštenu rimsku cestu zvanu Long Ash Lane i, ostavivši tek što je došla na nju, ona se poprečnim puteljkom spusti niz jedan brežuljak u mali gradić ili selo Evershead, pa je sada bila otprilike na pola puta. Tu se zaustavi i po drugi put doručkuje,i to s priličnim tekom – ne kod »Svinje i Žira«, jer je izbjegavala krčme, nego u nekoj kućici kraj crkve. Druga polovica njezina puta vodila je kroz pitomiji kraj po Benvill Laneu. Ali, kako se umanjivao broj milja između nje i mjesta njezina hodočašća, tako se smanjivala i Tessina sigurnost, a njezin joj se pothvat pričinjao sve strašnijim. Vidjela je pred sobom cilj tako živo, a kraj oko sebe tako nejasno, da je katkada bila u opasnosti, da će zabluditi. Međutim, oko podne se zaustavila kod jedne ljese na rubu kotline, u kojoj je ležao Emmnister i njegov župni dvor. Uglati toranj, pod kojim je znala da su se u tom času skupili župnik i njegovo stado, činio se njezinim očima strog. Bilo joj je žao, što joj nije nekako uspjelo da dođe u radni dan. Takav bi dobar čovjek, ne shvaćajući potrebe njezina slučaja, mogao stvoriti loše mišljenje o ženi, koja je za putovanje odabrala nedjelju. Međutim, sada je morala dalje. Ona skine teške cipele, u kojima je dosada hodala, obuje lijepe lagane cipelice od sjajne kože, one teške gurne u živicu kraj stupa ljese, gdje će ih opet lako naći, pa se spusti niz brežuljak; svježina boje lica, koju je dobila od oštrog zraka, i protiv njezine volje izblijedi, kad se stala približavati župnom dvoru. Tessa se nadala, da će joj kakav slučaj pomoći, ali joj nije pomoglo ništa. Grmlje na tratini župnog dvora neugodno je šuštalo na studenom vjetru; nije mogla osjetiti, ni uz najveće naprezanje mašte, da je ta kuća boravište njene blize svojte. Pa ipak ništa bitno ni u naravi ni u čuvstvima nije nju dijelilo od njih: u bolima, užicima, mislima, rođenju, smrti i posmrtnom životu, oni su isti. Ona se s naporom ohrabri, uđe kroz ulazna vrata i pritisne na zvono. Sad je gotovo; nema uzmaka, Ali nije bilo gotovo, jer nitko nije otvorio vrata. Ponovo je trebalo skupiti snagu i pozvoniti. Ona pozvoni po drugi put, a uzbuđenje, što ga je osjetila pritom, povezano s umorom nakon hoda od petnaest milja, prisili je, dok je tamo čekala, da nađe neko uporište, pa je jednu ruku stavila na bok, a laktom se naslonila na zid trijema. Vjetar je tako škripao, da se lišće bršljana smežuralo i da je posivjelo, te je svaki list bez prekida lupkao po svome susjedu, uznemirujući joj i uzbuđujući živce. Komad krvlju uprljana papira, što ga je vjetar zahvatio s hrpe smeća nekog kupca mesa, lamatao je gore dolje po cesti ispred ulaznih vrata; bio je prelagan da se zaustavi, a pretežak da odleti; a nekoliko manjih komadića pravilo mu je društvo. Drugo je zvono bilo glasnije, a ipak nitko nije došao. Onda ona išeta ispod trijema, otvori ulazna vrata i iziđe na cestu. I premda je u nedoumici gledala

pročelje kuće, kao da se namjerava vratiti, ona je s uzdahom olakšanja zatvorila za sobom ulazna vrata. Progonio ju je osjećaj, da su je možda prepoznali (iako nije znala reći, kako) i dali nalog, da je ne puste unutra. Tessa pođe do ugla. Učinila je sve, što je mogla; ali, odlučivši, da neće ustuknuti pred sadašnjim uzrujavanjem, pa onda kasnije tugovati, ona opet pođe natrag, sasvim uz kuću, pogledavajući sve prozore. A – evo razjašnjenja, oni su svi u crkvi, svi do jednoga. Sjetila se, kako joj je njezin muž pripovijedao, da njegov otac traži od svih ukućana, pa i od slugu, da idu na prijepodnevnu službu i da, prema tome, jedu hladno jelo, kad se vrate kući. Stoga je trebalo samo pričekati, dok se ne svrši misa. Nije htjela da upadne u oči čekajući tamo na mjestu, pa je krenula kraj crkve i zaputila se stazom. Ali, kad je došla do crkvenog ulaza, ljudi navru iz crkve, i Tessa se nađe usred njih. Emmnisterski su je vjernici promatrali kako samo vjernici maloga gradića, šetajući bez žurbe kući, mogu promatrati neobičnu ženu, na kojoj vide da je stranac. Ona požuri svoje korake i uspne se cestom, kojom je došla, da nađe utočište među njezinim živicama, dok župnikova obitelj ne ruča, te joj bude zgodno da je primi. Uskoro se udalji od onih, što su bili u crkvi, osim od dvojice mladića, koji su, držeći se ruku pod ruku, stupali iza nje brzim korakom. Kad su se približili, mogla im je čuti glasove. Bili su udubeni u ozbiljan razgovor, i ona, brzinom žene u njezinu položaju, smjesta prepozna u tim glasovima sličnost s glasom njezina muža. Ta su dva pješaka bila njegova braća. Zaboravivši na sve svoje planove, Tessa je sada samo, strepila, da je ne bi dostigli u tom smetenom stanju, prije nego što se spremi da se suoči s njima; jer, premda je znala, da je ne mogu prepoznati, ona se instinktivno bojala njihova kritičnog pogleda. Što su žustrije oni hodali, to je žustrije hodala i ona. Oni su očito namjeravali načiniti kratku, brzu šetnju, prije nego što se vrate kući na objed, da ugriju noge i ruke, što su im se smrznule, dok su sjedili na dugotrajnoj službi božjoj. Jedna jedina osoba je otišla uz brežuljak prije Tesse – neka mlada žena gospodskog izgleda, prilično zanimljiva, iako, možda, ponešto neprirodna i ukočena. Tessa ju je gotovo dostigla, kadli joj njezini djeveri, u svom brzom hodu, dođoše tako blizu, da je mogla čuti svaku riječ njihova razgovora. Nisu, međutim, govorili ništa, što bi je osobito zanimalo, dok jedan od njih, opazivši daleko naprijed mladu damu, ne primijeti: »Eno Mercy Chant. Hajde, da je dostignemo«. Tessi je to ime bilo poznato. To je bila žena, koju su njegovi i njezini roditelji dosudili Angelu kao životnog druga, i kojom bi se on vjerojatno bio oženio, da nije ona ušla nepozvano u njegov život. Da je pričekala časak, bila bi to saznala i da nije otprije bila upućena u tu stvar, jer jedan od braće nastavi: »Ah, jadni Angel, jadni Angel! Nikada ne pogledam tu simpatičnu djevojku, a da sve više i više ne žalim, što se on tako nepromišljeno odlučio za jednu mljekaricu, ili što ja znam što je. Po svemu se čini, da je to čudna stvar. Ne znam, da li je već otišla k njemu ili nije; ali prije nekoliko mjeseci, kad mi se javio, nije još bila otišla.«

– Ne znam. On meni više ništa ne govori. Njegov nepromišljeni brak čini se da je upotpunio njegovo otuđivanje od mene, koje je započelo s njegovim neobičnim nazorima. Tessa se još brže zaputi uz dugački brežuljak; ali im nije mogla odmaknuti a da ne privuče pažnju. Konačno je oni sasvim preteknu i ostave za sobom. Mlada se dama, koja je bila dalje ispred njih, začuvši njihove korake, okrene. Oni se pozdrave i rukuju, i njih troje krenu zajedno dalje. Uskoro su došli do vrška brežuljka i, odlučivši očito, da im ta točka bude granica njihove šetnje, uspore korake i sve troje se okrenu pokraj ljese, kod koje se Tessa zaustavila sat prije, da promotri grad, prije nego što se spusti u nj. Za vrijeme razgovora jedan od braće svećenika oprezno gurne kišobran u živicu i izvuče nešto na svijetlo. – Evo nekakvih starih cipela! reče on. – Vjerojatno ih je odbacio kakav skitnica ili tko drugi. – Možda kakva varalica, koja je željela ući bosonoga u grad, da bi pobudila našu samilost – reče gospođica Chant. – Da, siguno je tako, jer to su izvrsne cipele za hodanje – i uopće nisu izderane. Koliko li pokvarenosti! Odnijet ću ih kući za kakvog siromaha. Cuthbert Clare, koji je bio onaj, što ih je našao, podigne ih svinutim drškom svoga štapa, i Tessine su cipele bile prisvojene. Tessa, koja je to čula, pođe kraj njih zaklonjena vunenom koprenom, a onda, za kratko vrijeme, okrenuvši se, opazi, da je crkveno društvo otišlo od ljese s njezinim cipelama i stalo se spuštati niz brežuljak. Nato naša junakinja krene dalje. Suze, suze, što su je zasljepljivale, tekle su joj niz lice. Znala je, da je sve to osjećaj, bezrazložna osjećajnost, zbog koje je ona taj događaj protumačila kao svoju propast; pa ipak, nije mogla prijeći preko njega; u samoj svojoj bespomoćnoj osobi nije se mogla suprotstaviti svim tim zloslutnim znacima. Nemoguće je bilo pomisliti, da se vrati u župni dvor. Angelova se žena osjećala gotovo kao da je oni – za nj – nadprofinjeni duhovnici – progone uz taj brežuljak kao nešto vrijedno prezira. I premda joj je to poniženje naneseno nenamjerno, bio je prilično nesretan slučaj, da se namjerila na sinove, a ne na oca, koji je, usprkos svojoj uskogrudnosti, bio ipak mnogo manje uškrobljen i uglačan nego oni, a bio je pun milosrđa. Kad se ponovo sjetila svojih prašnih cipela, gotovo se ražalila nad njima zbog poruga, kojima su bile izvrgnute, pa je osjetila, kako je beznadan život njihove vlasnice. – Ah! reče ona, uzdišući još i dalje samosažalno – oni nisu znali, da sam ih nosila po najgorem dijelu puta, da uštedim ove lijepe cipele, što mi ih je on kupio – ne oni to nisu znali! A nisu ni pomislili, da je on izabrao boju za moju krasnu haljinu – ne – a i odakle bi? A da su znali, možda im ne bi bilo stalo, jer im nije mnogo stalo ni do njega, jadnika. Onda je stala tugovati za ljubljenim muškarcem, čiji joj je konvencionalni način prosuđivanja prouzročio sve te žalosti u posljednje vrijeme; i ona je išla za svojim putom i ne znajući, da je najveća nesreća njezina života taj ženski nedostatak hrabrosti u posljednjem i odlučnom času, zbog toga, što je svoga

svekra procjenjivala po njegovim sinovima. Njezino je sadašnje stanje bilo upravo ono, koje bi osvojilo simpatije staroga gospodina i gospođe Clare. Oni bi svim svojim srcem prigrlili ovakve izvanredne slučajeve, dok sitnim brigama manje očajnih ljudi nije uspijevalo privući njihovo zanimanje i pažnju. Prigrljujući carinike i grešnike oni bi zaboravljali, da bi se možda dala reći koja riječ i za književnike i farizeje, i taj nedostatak ili ograničenje bilo bi im možda u ovom času preporučilo njihovu vlastitu snahu kao dosta prihvatljivu vrstu izgubljene osobe, da joj poklone svoju ljubav. Onda je počela gaziti natrag cestom, kojom je došla ne sasvim puna nade, ali puna uvjerenja, da se približava prekretnica u njezinu životu. Međutim, nije došlo ni do kakve prekretnice; i njoj nije preostajalo drugo, nego da i dalje radi na tom mjestu za crkavanje, dok ponovo ne skupi snagu, da dođe pred župni dvor. Na tom putovanju natrag još joj je bilo toliko stalo do same sebe, da je skinula s lica koprenu, kao da hoće da svijet vidi, da može barem pokazati lice, kakvo Mercy Chant ne može. Ali to je učinila potresavši nesretno glavom. »Ništa ono ne znači – ništa!« reče ona. Nitko ga ne voli, nitko ga ne vidi. Kome je stalo, kako izgleda izopćenica kao što sam ja!« Njezin povratak bio je više vijuganje nego hod. Nije u njemu bilo živahnosti ni svrhe; samo cilj. Na dosadnoj dužini Benvil Lanea počela se umarati, pa se naslanjala na ljese i odmarala na kamenju, koje je označivalo daljinu. Nije ulazila ni u kakvu kuću, dok se, kod sedme ili osme milje, nije spustila po strmom, dugačkom brežuljku, pod kojim se nalazilo selo ili gradić Evershed, gdje je toga jutra doručkovala sa sasvim protivnim iščekivanjima. Kućica kraj crkve, u kojoj je opet sjedila, bila je gotovo prva s te strane sela, i dok joj je žena otišla po mlijeko u smočnicu, Tessa, pogledavši niz cestu, primjeti, da je selo potpuno pusto. – Vjerojatno su ljudi otišli na popodnevnu službu božju? – reče ona. – Ne, draga – reče stara žena. – Prerano je još za to; još nije zvonilo. Svi su otišli da čuju propovijed u onoj žitnici. Neki vatreni govornik propovijeda tamo između jedne i druge službe – kažu, neki izvrstan, vatren kršćanin. Ali, bože dragi, ja ga ne idem slušati! Ono, što dođe redovitim putom preko propovjedaonice, za mene je dosta vatreno. Tessa uskoro pođe dalje kroz selo, a koraci su joj odzvanjali od kuća, kao da je u gradu mrtvih. Dok se približavala središtu, u jeku njezinih koraka umiješaju se drugi zvukovi; videći, da žitnica nije daleko od ceste, ona zaključi, da su to riječi propovjednikove. Njegov je glas postao tako jasan u mirnom, bistrom zraku, da je uskoro mogla loviti njegove rečenice, premda je stajala sa zatvorene strane žitnice. Propovijed je, kao što se moglo očekivati, bila najizrazitije antinomistička; potkrijepljena vjerom, kao što je to izloženo u teologiji sv. Pavla. Taj je vatreni govornik iznosio tu svoju postavljenu misao sa žarkim oduševljenjem, na čisto deklamatorski način, jer očito nije imao nikakve vještine u dijalektici. Premda

Tessa nije čula početak propovijedi, saznala je njezinu temu iz vječitog ponavljanja: »O nerazumni Galati! Tko vas je opčinio, da nećete da poslušate istinu, vas, pred čijim je očima Isus Krist na očigled izveden i razapet na križ?« Dok je stajala straga i slušala, Tessa se stala sve življe zanimati, jer je vidjela, da je propovjednikova doktrina žestoka forma nazora Angelova oca, a njezino se zanimanje još više pojačalo, kad je govornik počeo u pojedinostima iznositi vlastita duhovna iskustva o tome, kako je došao do tih nazora. On je, reče, bio jedan od najvećih grešnika. Rugao se vjeri; nepromišljeno se družio s nerazumnima i razuzdanima. Ali je došao dan probuđenja, a, prema ljudskom shvaćanju došlo je do preobraćaja poglavito pod ujecajem jednog svećenika, kojega je on najprije grubo uvrijedio, ali čije su se oproštajne riječi usadile u njegovo srce i ostale tamo, dok milošću božjom nisu izvršile u njemu ovu promjenu i učinile od njega čovjeka, kakvoga sada vide. Ali Tessu je više od njegove doktrine zapanjio njegov glas, koji je, ma koliko se to činilo nemogućim, bio upravo kao glas Aleka d’Urbervilla. Lica ukočena od bolnog iščekivanja, ona zaobiđe žitnicu i prijeđe ispred nje. Nisko je zimsko sunce s ove strane sjalo ravno na veliki ulaz s dvostrukim vratima; kako su jedna vrata bila otvorena, zrake su se pružale daleko unutra preko poda za vršenje do propovjednika i njegovih slušatelja, koji su se tu zgodno zaklonili od sjevernog vjetra. Slušatelji su bili svi od reda stanovnici sela, a među njima je bio i onaj čovjek, kojega je u jednoj prijašnjoj nezaboravnoj prilici vidjela, kad je nosio lonac s crvenom bojom. Ali ona je svu svoju pažnju obratila na glavnu osobu, koja je stajala na vrećama žita, gledajući prema narodu i vratima. Popodnevno ga je sunce potpuno obasjavalo, i čudno se, koljebljivo uvjerenje stalo uvlačiti u Tessu sve do časa, kad je jasno čula njegove riječi – uvjerenje da je tu pred njom njezin zavodnik; to se uvjerenje konačno doista učvrstilo kao činjenica.

Šesto razdoblje OBRAĆENIK

XLV Od svoga odlaska iz Trantridgea pa do toga časa ona nije nikad vidjela d’Urbervilla, niti je o njemu što čula. Do susreta je došlo u času tuposti, jednom između onih časova, koji je bio kao stvoren da dopusti taj udarac s najmanje čuvstvenog potresa. Ali pamćenje, koje ne gleda razumno, bilo je tako snažno, da je nju, premda je on tamo stajao jasno i očito kao obraćen čovjek, koji se kajao zbog svojih prošlih grijeha, obuzeo strah i ukočio joj pokrete, tako da se nije mogla ni povući ni poći naprijed. Sjećati se onoga, što je to lice odavalo, kad ga je vidjela posljednji put, i gledati ga sada!... Bio je tu onaj isti ljepuškasti neugodni izražaj lica, ali sada je imao uredno podrezane staromodne zaliske, a crnih je brčića nestalo; odijelo mu je bilo napola svećeničko, i ta je promjena dovoljno izmijenila njegov izgled, da je njegovoj pojavi oduzela oznaku kicoša i da je ona načas zastala, ne vjerujući da je to on. Kad je Tessa čula te svečane riječi svetoga pisma, kako izlaze iz takvih usta, njoj se to, u početku, pričinilo kao strahovita poruga i odvratno neslaganje. Taj je vrlo dobro poznati glas prije manje od četiri godine donosio njezinim ušima riječi sasvim suprotnog značenja, pa ju je sada upravo zaboljelo srce zbog ironije toga kontrasta. Bila je to više promjena nego preobraženje. Bivše crte putenosti pretvorile su se sada u crte pobožne strasti. Oblik usnica, koji je prije bio zavodljiv, sada se izmijenio, da izrazi smjernu molbu; rumenilo lica, koje se prije moglo tumačiti kao buntovnost, naviještalo je danas žar pobožne retorike; životinjsko u njemu postalo je fanatično, pogansko-paulinsko; smione, nemirne oči, koje su u ono vrijeme gledale na nju tako nadmoćno i vatreno, sada su plamsale surovom energijom vjerskog zanosa, koji je bio gotovo okrutan. Ona tmurna zlovolja, koja bi se pokazala na njegovu licu, kad mu se njegove želje ne bi ispunile, sada mu je služila da prikaže nepopravljiva otpadnika, koji silom nastoji da se vrati u svoju kaljužu. I same crte njegova lica kao da su se tužile. One su skrenute od namjene, koja im je nasljedstvom određena, i natjerane da prikažu osjećaje, za koje ih priroda nije stvorila. Čudno, ali i samo njihovo izdizanje bilo je zloupotreba, a uzvisivanje se činilo kao prijevara.

Pa ipak, je li to nemoguće? Nije više htjela dopustiti, da je vode uskogrudni osjećaji. D’Urberville nije prvi grešan čovjek, koji se odrekao grešnosti, da spasi svoju dušu, pa zašto da to kod njega smatra kao neprirodno? Samo se njezina navika mišljenja u njoj usplahirila, kad je čula, kako poznati, opaki glas izgovara nove, plemenite riječi. Što veći grešnik, to veći svetac; ne treba poći daleko u povijest kršćanstva, da se to vidi. Eto, takvi su osjećaji vladali njome neodređeno i bez točnog cilja. Čim se trgnula iz mrtvila, što ga je prouzročilo to iznenađenje, prva joj je misao bila, da se makne iz vida. On je očito nije zamijeto, jer je stajala prema suncu. Al u času, kad se ponovo maknula, on je prepozna. Učinak je na njezina bivšeg ljubavnika bio poput električnog udarca, mnogo jači nego djelovanje njegove prisutnosti na nju. Iz njega kao da je nestalo njegova žara, divlje bujice njegove govorljivosti. Usnice su mu se borile i drhtale su mu tako, da riječi, što su mu bile na jeziku, nije mogao izustiti, dok god ga je ona promatrala. Njegove su oči, nakon onog prvog kratkog pogleda, što ga je bacio na njezino lice, lutale zbunjeno u svakom drugom smjeru osim prema njoj, ali su se svakih nekoliko trenutaka vraćale k njoj u očajnim skokovima. Međutim, ta obamrlost potraja samo kratko vrijeme; jer Tessina se energija vrati s njegovom zbunjenošću, i ona, što je brže mogla, prođe pokraj žitnice i nastavi put. Čim joj je pošlo za rukom da malo promisli, ona se snebi od promjene, koja je nastala u njegovu i njezinu položaju. On, koji je prouzročio svu njezinu nesreću sada je na strani Duha, dok je ona ostala nepreporođena. Posljedica toga je bila, kao u legendi, da se njezina slika, kao božice s Cipra, iznenada pojavila na njegovu oltaru, a od toga se svećenikov žar gotovo ugasio. Išla je dalje ne osvrćući se. Njezina leđa kao da su obdarena osjetljivošću za osjetilo vida – čak i njezina odjeća – toliko je živo na sebi osjećala pogled, koji možda počiva na njoj odanle ispred one žitnice. Sve do tog mjesta, njezino je srce bilo tužno od neke šuštale žalosti; a sada je došlo do promjene u značaju njezine nevolje. Ona čežnja za ljubavlju, koju je tako dugo suzdržavala, bila je sada potisnuta od gotovo fizičkog osjećaja, da je još uvijek okružuje neumoljiva prošlost. Taj je osjećaj povećavao njezinu svijest o učinjenoj pogrešci gotovo do očaja; do prekida povezanosti između njezina prošlog i sadašnjeg života, kojemu se ona nadala, ipak nije došlo. Prošli se događaji neće nikada potpuno zaboraviti, dok ona sama ne bude zaboravljena. Udubena u takve misli, ona ponovo presiječe u pravom kutu sjeverni dio Long-Ash Lanea i začas ugleda pred sobom put, koji je u svojoj bjelini vodio gore na visoravan, a po rubu visoravni se protezao preostali dio Tessina puta. Suha, blijeda površina pružala se hladno u daljinu; nigdje živog bića, ni kola, ni bilo kakva znaka, tek tu i tamo smeđa konjska balega, koja je mjestimice istočkala neprijaznu pustoš kraja. Dok se polako verala uz taj uspon, Tessa postane svijesna koraka iza sebe i, okrenuvši se, spazi, kako joj se približava lik, koji je tako dobro poznavala – tako čudan u svojoj odjeći metodista – jedina osoba na čitavom svijetu, koju nije željela sresti s ovu stranu groba.

Nije, međutim, bilo mnogo vremena ni za razmišljanje ni za izmicanje, i ona se, što je mirnije mogla, pokori potrebi da mu dopusti, da je dostigne. Vidjela je, da je uzbuđen, manje od brzine hoda, nego od svojih unutrašnjih osjećaja. – Tesso! reče on. Ona uspori korake a da se nije osvrnula. – Tesso! ponovi on. – To sam ja – Alek d’Urberville. Ona se tada okrene prema njemu i on joj priđe. – Vidim, da ste vi – odgovori ona hladno. – Pa – je li to sve? Iako, i ne zaslužujem ništa više. Naravno – dodade on, nasmiješivši se neznatno – za vaše je oči prilično smiješno, da me vide ovakvog. Ali – s tim se moram pomiriti... Čuo sam, da ste otišli, a nitko nije znao kamo. Tesso, vi biste htjeli znati, zašto sam došao za vama? – Da, doista; i od svega bih srca željela, da niste! – Da – i zaslužujem, da mi to kažete – uzvrati on ozbiljno, dok su zajedno krenuli naprijed, ona prilično nevoljko. Ali, nemojte me krivo shvatiti; to vas molim zato, jer bi vas na takvo gledanje moglo navesti ono, što ste zamijetili – ako ste zamijetili – kako me je vaša iznenadna pojava tamo dolje smutila. Bila je to samo trenutačna zabuna, a ako se uzme u obzir, što ste vi za mene bili, i sasvim razumljiva. Ali snagom volje sam to prebrodio – premda vi možda mislite, da sam glup, što to govorim – i odmah nakon toga osjetio sam, da je od svih ljudi na svijetu, koje mi je dužnost i želja spasiti od budućeg gnjeva – podsmjehujte mi se, ako hoćete – da je ta osoba u prvom redu žena, kojoj sam nanio tako bolnu nepravdu. Došao sam jedino s tom mišlju na umu – i ništa drugo. U riječima njezina odgovara bio je sasvim neznatni prizvuk poruge: »Jeste li spasili sebe? Kažu ljudi, da je bog najprije sebi bradu stvorio.« – Ja nisam učinio ništa! – reče on ravnodušno. – Nebesa su, kako sam i rekao svojim slušačima, učinila sve. Ma koliko prezira sasuli na moju glavu, Tesso, to neće biti ravno onom preziru, kojim sam sam sebe obasuo – sebe iz prošlih dana! Doista, čudna je to priča, vjerovali ili ne; ali mogu vam reći na koji je način došlo do moga preobraćenja, a nadam se, da će vas zanimati barem toliko, da me saslušate. Jeste li ikada čula za emmnisterskog župnika – sigurno ste čuli – za staroga gospodina Clarea? Za jednoga od najžešćih pobornika svoje škole a jednoga od malobrojnih zdušnih ljudi, koji su ostali u crkvi? Nije toliko zdušan kao skrajnje krilo kršćanskih vjernika, kojima sam ja pristupio, ali među redovitim svećenicima upravo je iznimka, jer mlađi između njih postepeno ublažuju istinske doktrine svojih dokaza, pa na koncu postanu samo sjena onoga, što su bili. Ne slažem se i njegovim mišljenjem samo u pitanju crkve i države – tumačenju teksta »Iziđi između njih i budi odijeljen, kaže gospod« – i to je sve. Čvrsto vjerujem, da je on jedan od onih, koji je bio ponizno sredstvo, da se spasi više duša u ovoj zemlji, nego što ih je spasio ijedan drugi čovjek, kojega biste mogli imenovati. Jeste li čuli za njega?

– Jesam – reče ona. – On je pred dvije-tri godine došao u Trantridge, da propovijeda u ime nekog misionarskog udruženja; a ja sam ga, kakav sam bio nesretnik, izvrijeđao, kad je, u svojoj nesebičnosti, pokušao da me urazumi i pokaže mi pravi put. Nije se uvrijedio zbog moga vladanja. Jednostavno mi je rekao, da ću jednog dana ubrati prve plodove Duha – da su oni, koji su došli da se rugaju vjeri, katkada ostali da mole. U njegovim je riječima bila neka čudesna snaga. One su se usjekle u moje pamćenje. Ali najviše me pogodio gubitak majke; i malo po malo doveden sam do toga, da sam progledao. Od toga je časa moja jedina želja predavati drugima ispravno gledanje, a to sam pokušavao i danas, premda sam u ovom kraju tek nedavno počeo propovijedati. Prve sam mjesece svoga služenja bogu proveo na sjeveru Engleske, među nepoznatim ljudima, gdje mi je bilo milije učiniti svoje prve nesretne pokušaje, da bih prikupio hrabrosti, prije nego što se podvrgnem onom najstrožem provjeravanju čovjekove iskrenosti, to jest da govorim o onima, koji su me poznavali i koji su mi bili drugovi u danima tmine. Tesso, kad biste vi samo znali, kakav je užitak sam sebe dobro ispljuskati, siguran sam... – Nemojte više govoriti o tome – povikne ona strastveno, okrenuvši se od njega prema jednom prijelazu preko plota uz cestu, na koji se naslonila. – Ne mogu vjerovati u tako neočekivane stvari! Gadi mi se, kad tako govorite meni, a znate – a znate kakvo ste mi zlo učinili! Vi i vama slični iskapljujete do dna zemaljske užitke i život ovakvih, kakva sam ja, zagorčite i zavijete u crninu tuge; a onda lijepo, kad vam je svega toga dosta, pomislite, kako bi bilo zgodno osigurati užitak i na nebu, pa se preobratite! Stidite se – ne vjerujem vam – i mrzim takav postupak! – Tesso! ustraja on – nemojte govoriti tako! To mi je došlo kao sasvim nova misao! A vi mi ne vjerujete! Što ne vjerujete? – Ne vjerujem u vaše preobraćenje. U vaše shvaćanje vjere. – Zašto? Ona spusti glas. – Jer ni bolji čovjek od vas ne vjeruje u to. – To je doista ženski razlog! A tko je taj bolji čovjek? – Ne mogu vam reći. – Sačuvaj bože da bih ja tvrdio, da sam dobar čovjek – izjavi on, a u riječima mu je tinjalo negodovanje, koje kao da je u svakom času bilo spremno da izbije, – a vi znate, da ja tako nešto ne tvrdim. Ja sam doduše nov u dobroti, ali novi pridošlice katkada vide najdalje! – Da – odvrati ona tužno. – Ali ne mogu vjerovati, da ste postali u duši preobraćen čovjek. Bojim se, Alek, da takva nagla oduševljenja, kakva vi osjećate, ne traju dugo. Govoreći to, ona se okrene od prijelaza, na koji se naslanjala, i pogleda u njega, našto se njegove oči zaustaviše slučajno na tom poznatom licu i pojavi. Onaj nevrijedni čovjek u njemu sada je mirovao, ali nije bio iščupan, pa čak ni potpuno nadvladan.

– Nemojte me tako gledati! – reče on odrezano. Tessa, koja nije bila svijesna svojih pokreta ni izražaja lica, smjesta odvrati pogled svojih velikih, tamnih očiju, i promuca zacrvenjevši se: »Oprostite!« I u tom času u njoj oživi onaj nesretni osjećaj, koji ju je tako često obuzimao prije, da čini zlo već samim time, što stanuje u tom putenom skrovištu, kojim ju je obdarila priroda. – Ne, ne! Nemojte me moliti, da vam oprostim. Ali budući da nosite veo, da sakrijete svoje lijepo lice, zašto ga ne prevučete preko lica? Ona povuče veo, rekavši žurno: »Ponijela sam ga uglavnom radi vjetra.« – Možda se čini, da je od mene surovo, da vam ovako zapovijedam – nastavi on – ali je bolje, da ne gledam prečesto u vas. To bi moglo biti opasno. – Šutite! reče Tessa. – Znate, ženska su lica imala previše vlasti nada mnom, a da ih se ne bih bojao! Propovjednik ne smije imati nikakva posla s njima, a to me sjeća starih vremena, koja bih htio zaboraviti. Nakon toga taj se njihov razgovor raspline i svede tu i tamo na kakvu primjedbu, dok su hodali dalje, a Tessa se u sebi pitala, dokle će on s njom, jer nije htjela da ga izrazitom zapovijedi pošalje natrag. Često su, došavši do kakve ljese ili prijelaza, nailazili na citate iz svetog, pisma napisane crvenim ili plavim slovima, a ona ga upita, da li zna, tko se to trudi da objavljuje svijetu ta saopćenja. On joj reče, da je taj čovjek njegov namještenik, i nekih drugih, koji rade u tom kraju, sa zadaćom da piše te opomene, tako da se ne propusti ni jedno sredstvo, koje bi moglo ganuti srca grešnog naraštaja. Konačno ih put dovede do mjesta nazvanog »Cross-in-Hand«. Od svih mjesta na toj izbijeljenoj i pustoj visoravni ovo je bilo najočitije. Bilo je toliko drukčije od ljepote, što je u prirodi traže umjetnici i ljubitelji krasnih pogleda, da se dovinulo do nove vrste ljepote, do negativne ljepote s prizvukom tragičnosti. To je mjesto dobilo ime po kamenom stupu, koji stoji tamo. Čudan neki, surov monolit, iz kamenih slojeva nepoznatih u ovdašnjim kamenolomima, na kojem je grubo urezana ljudska ruka. O povijesti i značenju toga stupa bilo je različitih mišljenja. Neki su učenjaci tvrdili, da je tu jednom, dok je spomenik bio čitav, stajao krst, a ovo, što je još preostalo, to je samo donji dio; drugi su opet tvrdili, da je kamen, onakav, kakav jest, čitav, i da je tamo postavljen kao kamen međaš ili ročište. Međutim, ma kakvo bilo podrijetlo toga spomenika, ima nešto kobno ili svečano, već prema raspoloženju, u kraju, u kojem se nalazi, nešto, što djeluje i na najravodušnijeg prolaznika. – Mislim, da ću vas sada morati ostaviti – primjeti on, kad su se približili tome mjestu. – Večeras u šest sati moram održati propovijed u Abbot’s-Carnelu, pa moram presjeći tu nadesno. A i vi ste me, Tesso, prilično uzrujali – ne mogu, neću da kažem, zašto. Moram otići i skupiti snagu... Kako to, da vi tako glatko govorite? Kad ste naučili tako dobro engleski? – Učila sam u svojoj nevolji – uzvrati ona uklanjajući se izravnom odgovoru.

– U kakvoj ste nevolji bili? Ona mu spomene samo prvu – jedinu, koja se ticala njega. D’Urberville od zapanjenosti nije mogao izgovoriti ni jedne riječi. – Sve do ovoga časa ništa mi nije bilo poznato! Promrmlja on zatim. – Zašto mi niste pisali, kad ste osjetili, da će doći do toga? Ona mu ne odgovori, a on prekine šutnju, dodavši: »E, vidjet ćemo se još.« – Ne – odvrati ona. – Nemojte mi se više približiti! – Razmislit ću o tome. Ali prije nego što se rastanemo, dođite ovamo. On priđe k stupu. – Ovo je nekoć bio sveti križ. Ja ne vjerujem u relikvije, ali, ima časova, kad vas se bojim – mnogo više, nego što se vi sada morate bojati mene; da umanjite moj strah, stavite svoju ruku na ovu kamenu ruku i prisegnite, da me nikada nećete dovoditi u napast – ni svojim dražima ni postupcima. – Isuse bože – kako možete tražiti od mene nešto, što je potpuno nepotrebno! Nešto, što je daleko od svake moje pomisli! – Da – ali zakunite se. Tessa, napola uplašena, popusti njegovu navaljivanju, stavi ruku na kamen i prisegne. – Žao mi je, što niste ispunjeni vjerom – nastavi on – i što ste pali u ruke nekom nevjerniku, koji vam je uznemirio duh. Ali, dosta za sada. Kod kuće ću se barem moći moliti za vas, a to ću i učiniti, pa tko zna, što se može dogoditi. Odlazim. Zbogom! On krene prema ljesi u živici i, ne osvrnuvši se više na nju preskoči i udari preko polja u smjeru Abbot’s-Cernela. Dok je hodao, na koracima mu se vidjelo, da je uzbuđen i, nakon kratkog vremena, kao da ga je na to potakla neka prijašnja misao, izvuče iz džepa knjižicu, u kojoj je, među stranicama, bilo previnuto pismo, otrcano i uprljano kao od čestog čitanja. D’Urberville ga otvori. Nosilo je datum od prije nekoliko mjeseci, a potpisao ga je župnik Clare. Pisac u početku pisma izražava svoje iskreno veselje zbog d’Urbervillova obraćenja i zahvaljuje mu se za njegovu dobrotu, da ga je o tome obavijestio. Dalje ga gospodin Clare toplo uvjerava, da je zaboravio njegovo prijašnje vladanje, te se zanima za mladićeve planove za budućnost. Njemu, gospodinu Clareu, bilo bi jako drago, kad bi vidio d’Urbervilla u crkvi, kojoj je on posvetio tolike godine svoga života i, u tu svrhu, on bi mu pomogao, da dođe na jedno od teoloških učilišta; ali, kako d’Urbervillu vjerojatno nije stalo do toga, zbog odugovlačenja, koje bi s tim bilo skopčano, on nipošto ne tvrdi, da je to prijeko potrebno. Svatko treba da radi što bolje može, a na način, koji mu nalaže Duh. D’Urberville je ponovo i ponovo čitao to pismo, pa se činilo kao da se sam sebi cinički ruga. Pročitao je također, hodajući, nekoliko stranica iz svoga podsjetnika, dok mu lice nije poprimilo izraz smirenosti, a Tessina mu slika očito više nije uzbuđivala duh. Ona se međutim držala ruba brežuljka, uz koji je vodio najkraći put k njezinoj kući. Prešavši otprilike jednu milju, ona sretne nekog osamljenog pastira.

– Kakvo je značenje onoga kamena, kraj kojega sam prošla? – upita ga ona. – Je li to ikada bio sveti križ? – Križ? Ne, to nije bio križ! To je, gospođice, kamen zle sreće. Postavili su ga u stara vremena rođaci nekoga zločinca, kojega su tu mučili, pribivši mu ruku o jedan stup, a onda su ga kasnije objesili. Ispod kamena mu počivaju kosti. Kažu, da je dušu prodao vragu i da katkad hoda po svijetu. Ona osjeti, kako joj se ježi koža od te neočekivane grozne priče, i ostavi za sobom samotnog čovjeka. Bio je suton, kad se približila Flintcomb-Ashu. Na cesti pred zaselkom ona se primače nekoj djevojci i njezinu momku a da je oni nisu zamijetili. Nisu govorili nikakve tajne, a jasni se, bezbrižni glas mlade žene, odgovarajući na tople riječi muškarčeve, razlijegao hladnim zrakom kao jedina umirujuća stvar unutar sumračnog obzora, punog tmurnog mrtvila, u koje nije ništa drugo prodiralo. Taj je glas načas razveselio Tessino srce, dok nije shvatila, da taj sastanak ima svoje podrijetlo, na jednoj ili drugoj strani, u onoj istoj privlačljivosti, koja je bila predigra njezinoj boli. Kad im se Tessa približila, djevojka se vedro okrene i prepozna je, a mladić u neprilici otiđe dalje. Ta je žena bila Izz Huett, i njezino je zanimanje za Tessin izlet smjesta istisnulo vlastite interese. Tessa joj nije potanko razjasnila rezultat svoga izleta, a Izz, koja je bila taktična djevojka, poče razgovarati o svojoj ljubavi, kojoj je Tessa upravo bila svjedokom u jednoj njezinoj fazi. – To je Amby Seedling, onaj momak, što je katkad dolazio u Talbothays da pomogne – razjasni ona ravnodušno. On se zapravo raspitivao i saznao, da sam otišla ovamo, pa je došao za mnom. Kaže, da je već dvije godine u mene zaljubljen. Ali ja mu nisam još gotovo ništa odgovorila.

XLVI Prošlo je nekoliko dana od njezina neuspješnog putovanja. Tessa je bila na polju. Suhi je zimski vjetar još duvao, ali od slame ispleteni zaklon, podignut nasuprot udaru vjetra, odbijao je njegovu snagu od nje. U zavjetrini je bio stroj za rezanje repe. Jasnoplava boja novopremazanog stroja kao da je gotovo kričala u tom kraju, koji je inače bio potmuo. Nasuprot prednjoj strani stroja bio je humak ili »trap«, u kojem se čuvala repa još od početka zime. Tessa je stajala kraj odgrnutog kraja humka i udubljenim nožem odrezivala korjenčiće i blato sa svake repe, a onda ih, nakon toga postupka, bacala u stroj za rezanje. Jedan je muškarac okretao ručku stroja, i po žlijebu je izlazila novoizrezana repa. U svježi miris žutih odrezaka repe miješali su se zvuci šuštavog vjetra, oštro zujanje oštrica za rezanje i sjeckanje noža u Tessinoj ruci, na kojoj bijaše navučena kožna rukavica. Široka polja puste smeđe oranice, na kojima se vidjelo, gdje je iščupana repa, počela se šariti tamnije smeđim brazdama, koje su se postepeno širile u pruge. Po rubu svake od tih pruga puzalo je nešto na deset nogu, bez žurbe i

počinka, mičući se gore dolje po polju; bila su to dva konja i jedan čovjek, a između njih je puzao plug prevrćući očišćenu zemlju za proljetnu sjetvu. Sate i sate ništa nije izmjenjivalo sumornu jednoličnost kraja. A onda se, daleko iza oraće sprege, mogla vidjeti crna točkica. Izbila je iza ugla jedne žive ograde, gdje je bio otvor, a usmjerila je uzbrdo prema rezačima repe. Od veličine obične točkice povećala se do oblika čunja, i uskoro se moglo razabrati, da je to čovjek odjeven u crno, a dolazio je iz smjera Flintcomb-Asha. Muškarac kraj stroja za rezanje, kako nije imao druge zabave za svoje oči, netremice je promatrao onoga, što je dolazio, a Tessa, koja je bila zaposlena, opazi ga tek, kad ju je njezin drug upozorio, da se netko približava. Nije to bio njezin surovi poslodavac, farmer Groby; bio je to netko u napola svećeničkom odijelu, a sada je predstavljao onoga, koji je nekoć bio lakoumni Alek d’Urberville. Kako nije bio usred propovijedanja, bio je sada manje vatren, i prisutnost toga čovjeka kraj stroja, kao da ga je zbunjivala. Tessino je očajno lice već problijedjelo, i ona dublje navuče svoju kapicu sa zaslonima. D’Urberville joj priđe i reče mirno: – Tesso, želim s vama razgovarati. – Niste poslušali moju nedavnu molbu, da mi se ne približujete! – reče ona. – Istina je, ali imam valjan razlog. – Dakle, da čujem. – To je ozbiljnije, nego što vi mislite. On se ogleda, da vidi, da li ga tko čuje. Bili su prilično daleko od čovjeka, koji je okretao ručku, a i buka stroja je također priječila da riječi Aleka d’Urbervilla dopru do tuđih ušiju. D’Urberville se postavi tako, da je zaklonio Tessu od radnika, okrenuvši mu leđa. – Evo, u čemu je stvar – nastavi on s izrazom čovjeka kojega peče savjest. – Razmišljajući kod našeg posljednjeg susreta o vašoj i mojoj duši, propustio sam upitati vas, kakvo je vaše stanje u novom svijetu. Bili ste dobro odjeveni, pa nisam na to mislio. Ali sada vidim, da je vrlo teško – teže, nego što je bilo, kad – sam vas upoznao – teže, nego što vi to zaslužujete. Možda je veliki dio toga moja krivnja. Ona mu ne odgovori, a on se zagleda u nju očekujući odgovor, dok je ona, sagnute glave i lica potpuno zaklonjena kapicom, i dalje čistila repu. Osjećala je, da će nastavivši rad, lakše moći da od njega sakrije svoje uzbuđenje. – Tesso – dodade on s uzdahom nezadovoljstva – vaš slučaj je najteži od svih, u koje sam ikada bio umiješan! Sve dok mi niste rekli, nisam imao pojma, što se dogodilo. Kakva li sam bio hulja, da sam upropastio takav nedužni život! Sva je krivnja na meni – za sve one neobuzdane postupke, dok smo bili u Trantridgeu. A vi, čistokrvni potomak loze, od koje sam ja samo bijedna imitacija, kako li ste bili slijepi i niste vidjeli, što se može dogoditi! Iz dna duše tvrdim, da je sramota, da roditelji othrane kćeri u tako opasnom nepoznavanju

stupica i zamki, koje im zli ljudi mogu postaviti, bez obzira, da li to propuštaju s dobrom namjerom ili je to je jednostavno posljedica ravnodušnosti. Tessa je još uvijek samo slušala, odbacujući pravilnošću automata jednu oblu repu i hvatajući drugu, i predstavljala je samo zamišljenu pojavu obične poljske radnice. – Ali nisam došao radi toga – nastavi d’Urberville. – Da vam opišem svoje prilike. Otkad ste otišli iz Trantridgea, izgubio sam majku, i sada sam jedini vlasnik posjeda. Ali ja ga namjeravam prodati i posvetiti se misionarskom radu u Africi. Sigurno je, da ću biti od vraški slabe koristi u tom poslu. Međutim, htio sam vas upitati ovo: hoćete li mi omogućiti da izvršim svoju dužnost – da na jedini mogući način ispravim podlost, koju sam vam učinio, to jest, hoćete li biti moja žena i poći sa mnom?... Već sam nabavio ovaj dragocjeni dokument. To je bila želja moje stare majke na samrti. Prekopavši nespretno i u neprilici džepove, on izvuče komad pergamenta. – Što je to? – upita ona. – Ženidbena dozvola. – O, ne, gospodine – ne! – reče ona žurno, trgnuvši se natrag. – Nećete? A zašto nećete? Dok ju je to pitao, na d’Urbervillovu se licu pokaže izraz razočaranja, koje nije bilo razočaranje samo zbog toga, što su mu uskratili, da izvrši svoju dužnost. Bilo je ono nesumnjiv znak, da se u njemu ponovo probudilo nešto od njegove stare strasti za nju; dužnost i želja išle su usporedo. – Doista – započe on žešćim tonom, a onda se obazre na radnika, koji je okretao ručku. Tessa je također osjećala, da se taj razgovor ne može završiti tamo. Rekavši ovom čovjeku kod stroja, da joj je došao u pohode neki gospodin, s kojim želi malo prošetati, ona ode s d’Urbervillom preko polja ispruganog kao zebra. Kad su došli do prvog svježe preoranog komada, on ispruži ruku, da joj pomogne prijeći preko njega. Ali ona stupi naprijed na vrške zemljanih gruda kao da ga i ne vidi. – Tesso, zar se nećete udati za mene i učiniti me čovjekom, koji sam sebe poštuje? – ponovi on, čim su prešli preko brazda. – Ne mogu. – Ali zašto? – Vi znate, da ne osjećam ljubavi prema vama. – Da, ali vi ćete je možda s vremenom osjetiti – čim mi uzmognete zaista oprostiti. – Nikada! – Zašto to tako sigurno tvrdite? – Volim nekoga drugog. Te riječi kao da su ga začudile.

– Doista? – povikne on. – Nekoga drugoga? A zar vama ništa ne vrijedi osjećaj o tome, što je moralno, pravo i pošteno? – Ne, ne, ne – nemojte to govoriti! – Na svaki način, vaša je ljubav za onoga drugog čovjeka možda samo prolazan osjećaj, koji ćete vi nadvladati... – Ne... ne. – Da, da! Zašto ne? – Ne mogu vam reći. – Bilo bi pošteno, da mi kažete! – E pa dobro... udala sam se za njega. – Ah! – usklikne on; riječ mu zape u grlu i on se zabulji u nju. – Nisam vam to željela reći – nisam imala namjeru! stade se ona braniti. – Ovdje je to tajna, ili, u najmanju ruku slabo poznato. Stoga vas molim, lijepo vas molim, nemojte me više ispitivati! Ne smijete zaboraviti, da smo nas dvoje sada stranci jedno za drugo. – Stranci – zar doista? Stranci! Načas njegovim licem bljesne tračak one stare ironije, ali on je odlučno potisne. – Je li taj čovjek vaš muž? – upita on mehanički, kimnuvši glavom prema radniku, koji je okretao stroj. – Taj čovjek? – reče ona ponosno. – No slušajte! – Tko je onda? – Nemojte me pitati ono, što ne želim da kažem! – zamoli ga ona, upravivši tu molbu podignuta lica i očiju zasjenjenih dugim trepavicama. D’Urberville se zbuni. – Pa ja sam vas to molio samo vama za volju! – uzvrati on zagrijano. – Isuse bože! – neka mi bog oprosti takve riječi – kunem se, da sam došao ovamo misleći, da je to za vaše dobro. Tesso nemojte me tako gledati – ne mogu podnijeti vaš pogled! Siguran sam, da takvih očiju nije nikada bilo, ni prije ni poslije Krista! Gle – neću opet da izgubim glavu; ne smijem. Priznajem, da se moja ljubav, kad sam vas ugledao, ponovo probudila u meni, a vjerovao sam, da se bila ugasila kao i svi ostali slični osjećaji. Međutim, ja sam mislio, da bi naše vjenčanje moglo biti odrešenje od grijeha za nas oboje. »Bezvjerca muža čisti od grijeha njegova žena, a ženu bezvjerku njezin muž«, govorio sam sam sebi. Ali moj se plan stubokom srušio, i ja moram podnijeti to razočaranje. Zanio se zlovoljno u misli, spustivši pogled k zemlji. – Udata. Udata!... Pa dobro, kad je tome tako – dodade on potpuno mirno, derući ženidbenu dozvolu polako napola i stavljajući je u džep, – kad se to ne može provesti, želio bih učiniti neko dobro vama i vašem mužu, ma tko on bio. Muči me želja, da vas mnogo toga pitam, ali neću, naravno, jer vi to ne želite. Premda, kad bih se mogao upoznati s vašim mužem, mogao bih mnogo lakše koristiti i vama i njemu. Je li on na ovoj farmi?

– Ne. – promrmlja ona. On je jako daleko. – Jako daleko? Od vas? Kakav to može biti muž? – O, nemojte govoriti protiv njega! To je zbog vas! On je saznao... – A, tako dakle!... To je žalosno, Tesso! – Da! – Ali da živi odijeljeno od vas – da vas pusti da ovako radite! – On me ne pušta da ovako radim! – povikne ona skočivši svim svojim žarom na obranu odsutnoga. – On to ne zna! To sam ja sama tako uredila! – A da li vam piše? – To – vam ne mogu reći. Ima stvari, koje su naša tajna. – Naravno, to znači, da vam ne piše. Lijepa moja Tesso, vi ste napuštena žena! On se nagonski iznenada okrene, da je uhvati za ruku; imala je na ruci debelu kožnatu rukavicu, i on zgrabi samo grube kožnate prste, koji nisu odražavali život i oblik onih unutra. – Nemojte – nemojte! – povikne ona prestrašeno i izvuče ruku iz rukavice kao iz džepa, tako da mu je rukavica ostala u stisnutoj šaci. – O, otiđite – meni i mome mužu za volju otiđite, zaklinjem vas vašom vjerom! – Da, da, hoću – reče od odsječeno, i, dobacivši joj natrag rukavicu, on se okrene da ode. Međutim, osvrnuvši se, reče: »Tesso, bog mi je svjedok, da nisam pomišljao ni na kakve gluposti, kad sam vas uhvatio za ruku!« Topot kopita na polju, koji oni u svojoj uzbuđenosti nisu zamijetili, umuknu tik iza njih, a do njezina uha dopre glas: – Što vi, do vraga, niste u ovo vrijeme dana kod svoga posla? Farmer Groby je spazio iz daljine njihove dvije pojave, pa je u radoznalosti dojahao preko polja da sazna, što oni tamo rade. – Nemojte s njom tako razgovarati! – reče d’Urberville, a lice mu se smrkne od osjećaja, koji nije bio kršćanski. – Zbilja, gospodine?! A kakvog, molim vas, posla imaju s njom svećenici metodisti? – Tko je taj čovjek? – upita d’Urberville okrenuvši se k Tessi. Ona priđe sasvim k njemu. – Idite! – ja vas molim! – reče ona. – Što! I da vas prepustim ovom tiraninu? Vidim mu na licu, kakva je prostačina. – Neće on meni ništa. On nije zaljubljen u mene. Mogu odavde otići na Blagovijest. – E, dobro, mislim, da mi ne preostaje ništa, nego poslušati. Ali – uostalom zbogom! Kad je njezin branitelj, kojega se bojala više nego napadača, protiv svoje volje nestao, farmer nastavi sa svojim ukorima, koje je Tessa primila sa najvećom hladnokrvnošću, jer takav napadaj nije imao veze sa spolom. Nakon

onih prijašnjih doživljaja za nju je bilo gotovo olakšanje imati za gazdu toga čovjeka kamenog srca, koji bi je ispljuskao, da se usudio. Ona se šuteći vrati prema uzvisini polja, mjestu gdje je radila, tako zadubljena u sjećanje na sastanak, koji se malo prije odigrao, da je jedva bila svjesna, da se njuška Grobyjeva konja gotovo dotiče njezina ramena. – Ako ste vi načinili sa mnom ugovor, da ćete raditi do Blagovijesti, ja ću se pobrinuti, da ga ispunite – režao je on. – K vragu i te žene – sad ovo, sad ono. Ali ja to neću dulje trpjeti! Znajući vrlo dobro, da on druge žene na farmi ne muči tako kao nju, bijesan, što ga je njezin ljubavnik oborio na zemlju, ona načas zamisli, kakva bi bila posljedica, da je mogla slobodno prihvatiti ponudu, koja joj je upravo stavljena, da postane žena imućnog Aleka. To bi je bilo potpuno oslobodilo svake podložnosti, ne samo prema njezinu sadašnjem, nasilnom gospodaru, nego i prema čitavom svijetu, koji je očito prezire. – Ali ne, ne! – reče ona bez daha. – Sada se ne bih mogla udati za njega! Tako mi je ogavan. To isto veče započe ona pismo Clareu, puno tople molbe, sakrivajući od njega tegobe, u kojima se nalazi i uvjeravajući ga o svojoj vječnoj ljubavi. Tkogod zna čitati između redaka, mogao bi lako vidjeti, da je u pozadini njezine velike ljubavi neki teški strah – gotovo očaj – pred nekim tajnim mogućnostima, koje se još nisu pokazale. Ali ni ovaj put nije ona dovršila izljev svoje ljubavi; on je pozvao Izzu da ide s njim, i možda mu uopće nije stalo do nje. Ona stavi pismo u svoju kutiju pitajući se, da li će ikada doći u Angelove ruke. Nakon toga je jako teško obavljala svoje dnevne poslove, i tako je došao dan, koji je bio veoma važan za poljodjelce – dan svijećničkog sajma. Na tom su se sajmu sklapali novi poslovi za dvanaest mjeseci iza iduće Blagovijesti, i oni poljodjelci, koji su pomišljali da promijene mjesto, redovito bi dolazili u glavni grad područja, gdje se održavao sajam. Gotovo svi radnici farme Flincomb-Ash namjeravali su pobjeći, i rano ujutro toga dana nastala je opća seoba u smjeru grada, koji je bio udaljen kojih deset-dvanaest milja preko brdovitog predjela. Premda je i Tessa namjeravala otići na kraju četvrtgodišta, ona je bila jedna od rijetkih, koja nije pošla na sajam, nadajući se nekako neodređeno, da će se nešto dogoditi, pa joj više neće biti potrebno da radi na polju. Bio je tih dan. u veljači, začudo blag za to doba godine, te bi čovjek gotovo pomislio, da je zima prošla. Jedva je bila gotova s objedom, kad d’Urbervillov lik zasjeni prozor kućice, u kojoj je stanovala i koja je danas bila samo njezina. Tessa skoči sa stolca, ali uto njezin posjetitelj zakuca na vrata, i ona nije imala mogućnosti da pobjegne. U d’Urbervillovu kucanju, u tome, kako je prišao vratima, bilo je nešto neopisivo različito od njegova vladanja, kad ga je posljednji put vidjela. Kao da su to djela, kojih se njihov počinitelj stidi. Pomislila je, da mu ne otvori vrata; ali, kako ni to nije imalo smisla, ona ustane i, podigavši zasun, žurno korakne natrag. On uđe, pogleda je i baci se na stolac prije nego što je počeo govoriti. – Tesso – nisam mogao drukčije! – započne on očajno, brišući oznojeno lice, koje je bilo još crvenije od uzbuđenja. – Osjećao sam, da se moram svratiti

barem da vas zapitam, kako ste. Uvjeravam vas, da uopće nisam na vas mislio sve dok vas nisam vidio one nedjelje, a sada se, ma koliko pokušavao, ne mogu osloboditi vaše slike! Teško je to, kad dobra žena nanosi bol opaku muškarcu; da, tako je to. Kad biste barem htjeli moliti za mene, Tesso! Zatomljeno nezadovoljstvo u njegovu vladanju gotovo je izazivalo samilost, a Tessa ga ipak nije žalila. – Kako ja mogu moliti za vas – reče ona, kad mi je zabranjeno vjerovati, da će velika sila, koja pokreće svijet, izmijeniti svoje planove zbog mene? – Da li vi doista mislite tako? – Da. Izliječena sam od nastojanja, da mislim drukčije. – Izliječena? Tko vas je izliječio? – Moj muž, ako moram reći. – Ah – vaš muž – vaš muž! Kako to zvuči čudno! Sjećam se, da ste tako nešto posljednji put natuknuli. Što vi, zapravo, vjerujete od svega toga, Tesso? – upita on. Čini se, da vi uopće nemate vjere – možda zbog mene. – O, imam. Premda, ne vjerujem ni u što natprirodno. D’Urberville je pogleda sa sumnjom. – Mislite li vi, prema tome, da je put, kojim sam krenuo, potpuno pogrešan? – Dobrim dijelom. – Hm – a ja sam tako vjerovao u nj – reče on nelagodno. – Ja vjerujem u duh Propovijedi na Gori, a u to je vjerovao i moj dragi muž... Ali ne vjerujem... I ona mu reče u što ne vjeruje. – Činjenica je – reče suho d’Urberville, – da vi prihvaćate sve, u što vjeruje vaš dragi muž, a što odbija on, to odbijate i vi, a pri tome sami ništa ne ispitujete niti prosuđujete. To je potpuno ženski. Njegov je duh – zarobio vaš. – Zato, jer on sve zna! – reče ona pobjedonosnom jednostavnošću vjere u Angela Clarea, kakvu bi jedva zavrijedio i najsavršeniji muškarac, a ne njezin muž. – Da, ali vi ne biste smjeli samo tako od reda primati negativna mišljenja od druge osobe. To mora da je krasan momak, kad vas uči takvom skepticizmu! – On mi nije nikada nametao svoje mišljenje! Nikada mi u toj stvari nije ništa dokazivao. Ono, u što je on vjerovao, pošto je dobro proučio vjerske doktrine, sigurno je bilo ispravnije, nego ono, u što sam ja eventualno vjerovala, koja doktrine nisam ni vidjela. – Što vam je govorio? Mora da vam je govorio nešto! Ona se zamisli i, kako se živo sjećala svake riječi, što ju je Angel Clare izustio, pa makar im i ne razumjela smisao, pade joj na pamet nemilosrdni polemički silogizam, koji je čula od njega, kad je, kao što se katkad događalo, zapao u neku vrstu glasnog mišljenja, dok bi ona bila uza nj. Govoreći to, ona je, puna poštovanja, vjerno predala i Clareov naglasak i njegovo držanje.

– Recite to još jednom – zamoli je d’Urberville, koji je slušao s napetom pažnjom. Ona ponovi dokaz, dok je d’Urberville zamišljeno ponavljao riječi za njom. – Je li još što govorio? – upita on nakon kratkog vremena. Jednom je drugom zgodom rekao ovako nešto – reče ona i ponovi mu još jedan argument, kojemu bi se paralela lako mogla naći u mnogim djelima o rodoslovljima, sve tamo od Filozofskog Rječnika pa do Huxleyevih Eseja. – Gle – kako se vi svega toga sjećate? – Htjela sam vjerovati, u što on vjeruje, iako on to nije htio. Pošlo mi je za rukom da ga nagovorim, da mi kaže neke od svojih misli. Ne bih mogla reći, da ovu misao potpuno razumijem, ali znam, da je ispravna. – Hm. Zamislite, vi me možete podučavati u onome, što ni sami ne znate. Oni se zadube u misli. – I tako sam se s njim i duhovno povezala – nastavi ona. – Nisam htjela, da sam drukčija. Što odgovara njemu, odgovara i meni. – Zna li on, da ste vi isto tako velik bezvjerac kao i on? – Ne, nisam mu nikada rekla – ako sam ja uopće bezvjerac. – Pa na kraju krajeva, Tesso – vi ste danas u boljem položaju nego ja. Vi ne vjerujete, da biste morali propovijedati moju doktrinu i, prema tome, ne činite ništa protiv svoje savjesti time, što se od toga sustežete. Ja vjerujem, da je moram propovijedati, ali, poput đavla, vjerujem i dršćem, jer odjednom napuštam propovijedanje i predajem se svojoj strasti prema vama. – Ne razumijem. – Pa eto – reče on suho. Prevalio sam danas toliki put, da vas vidim! A pošao sam od kuće s namjerom da idem u Casterbridge na sajam, gdje sam odlučio danas popodne u dva i po s jednih kola propovijedati Svijetu, i tamo me sva braća u ovom času čekaju. Evo oglasa. On izvuče iz svog prsnog džepa oglas, na kojem je bio odštampan dan, sat i mjesto sastanka, na kojemu će on, d’Urberville, kako je gore spomenuto, propovijedati evanđelje. – Pa kako ćete stići onamo? – upita ona pogledavši na sat. – Ne mogu stići! Došao sam ovamo. – Što, zar ste doista obećali propovijed i... – Obećao sam, da ću propovijedati, i neću biti tamo... zbog goruće želje, da vidim ženu, koju sam nekoć prezirao! Ne, poštene mi moje riječi, nikada vas nisam prezirao, jer da sam vas prezirao, ne bih vas sada volio! A nisam vas prezirao, jer ste usprkos svemu bili neokaljani. Povukli ste se od mene tako brzo i odlučno, kad ste vidjeli kakva je situacija; niste htjeli ostati meni za užitak. I tako je na svijetu bila jedna suknja, za koju nisam osjećao prezir, a to ste vi. Ali vi mene sada s pravom možete prezirati! Vjerovao sam, da se klanjam bogu na planinama, a vidim, da još uvijek robujem u gajevima! Ha! Ha! – O, Alek d’Urberville, što to znači? Što sam učinila?

– Učinila? – reče on s nemilosrdnom porugom. – Ništa namjerno. Ali zbog vas sam – zbog vas, – vas nedužne – postao ono, što zovu otpadnikom. Pitam se, da li sam ja doista jedan od onih »robova pokvarenosti«, koji se »pošto su izmakli gadostima svijeta, ponovno upleću u njih i daju se od njih zarobiti« – a njihov je drugi dio gori nego početak? On položi ruku na njezino rame. – Tesso, draga djevojko, dok vas nisam ponovno vidio, bio sam barem na putu društvenog spasenja! – reče on mrzovoljno, drmajući je kao da je mala djevojčica. – Zašto ste me onda doveli u napast? Bio sam čvrst kao malo tko, dok nisam ugledao te vaše oči i usta – doista, tako privlačljivih usta nije bilo od Evinih vremena! Glas mu se spusti, a iz očiju mu sjevne plamen vatrene drskosti. – Zavodnice, Tesso; mila, prokleta vještice babilonska – nisam vam mogao odoljeti, čim sam vas ponovo sreo! – Ja nisam ništa kriva, što ste me ponovo vidjeli! – reče Tessa povlačeći se. – Znam ja to – i ponavljam, da ne krivim vas. Ali tu su činjenice. Kad sam neki dan vidio, kako s vama loše postupaju na farmi, bio sam gotovo lud od pomisli, da nemam nikakva zakonskog prava da vas zaštitim – i da ga ne mogu imati; dok vas je onaj, koji ima to pravo, čini se, potpuno zanemario! – Nemojte govoriti protiv njega – on je odsutan! – povikne ona jako uzrujano. – Vladajte se dostojno prema njemu – on vam nije nikada učinio krivo! O, ostavite njegovu ženu, prije nego što dođe do govorkanja, koje bi moglo nauditi njegovu poštenom imenu! – Hoću, hoću– reče on poput čovjeka, koji se budi iz zavodljiva sna. – Nisam održao riječ, da ću propovijedati onim jadnim, pijanim budalama na sajmu – to je prvi put da sam se tako neslano našalio. Prije mjesec dana bih se zgrozio na takvu pomisao. Otići ću – da proklinjem – i – hoću li ja to moći? – da se više ne vratim. A onda iznenada dodade: »Samo jedan zagrljaj, Tessice – samo jedan. Samo zbog starog prijateljstva.« – Alek, ja sam bespomoćna! Čast poštenog čovjeka mi je predana na čuvanje – zapamtite – i stidite se! – Oh! No, dobro – dobro! On stisne usnice, zastiđen zbog svoje slabosti. U očima mu nije bilo ni traga ni svjetovnoj ni duhovnoj vjeri. Činilo se, da su se leševi onih starih, hirovitih strasti, koji su bez života ležali među borama njegova lica sve od njegova preobražaja, probudili i sabrali kao da su uskrsnuli. On neodlučno iziđe iz sobe. Premda je d’Urberville izjavio, da je ovo današnje kršenje obećanja jednostavno otpadništvo vjernika, Tessine su riječi, što ih je čula od Angela Clarea i kao jeka ponovila, ostavile u njemu dubok dojam, a razmišljao je o njima i pošto ju je ostavio. Hodao je šuteći, kao da mu je životna snaga zanijemila zbog mogućnosti, o kojoj do toga nije ni sanjao, da je njegov položaj neodrživ. U njegovu mušičavom preobražaju nije sudjelovao razum, i to je možda bio obični hir lakomislena čovjeka, koji je tražio nova uzbuđenja, a privremeno je bio pod dojmom majčine smrti.

Kapljice logike, što ih je Tessa kanula u more njegova oduševljenja, učinile su, da se njegova uzavrelnost ohladila do mrtvila. Razmišljajući iznova i iznova o kristaliziranim rečenicama, koje mu je ona predala, reče sam sebi: »Taj mudrijaš nije ni slutio, da time, što joj je rekao te stvari, možda utire put mome povratku k njoj!«

XLVII Na Flintcomb-Ash farmi se vrši posljednja krstina pšenice. Zora ožujskog jutra je neobično bezizražajna i ni po čemu se ne vidi, gdje leži istočno obzorje. U sumraku se uzdiže trapezoidni vršak plasta, koji je tu stajao osamljeno, izapiran i izbljeđivan od zimskog vremena. Kad su se Tessa i Izz Huett pojavile na mjestu rada, samo se po šuštanju razabiralo, da su ostali već stigli, a ovima su se nakon kratkog vremena, kad je postalo vidnije, pridružile sjene dvojice muškaraca na uzvisini. Oni su marljivo »raskopavali« plast, to jest, skidali s njega slamnati pokrov, prije nego što će početi da bacaju dolje snoplje; i dok se to odvijalo, Izz i Tessa, zajedno s ostalim radnicima, stajahu u svojim bjelkasto-smeđim kapicama, čekajući i dršćući, jer je farmer Groby silom htio, da budu tamo na licu mjesta tako rano, da do noći, ako bude moguće, dovrše posao. Pod samom strehom plasta, i zasada još slabo vidljiv, stajao je crveni tiranin, kome su žene došle služiti – građa od dasaka, s remenjem i pripadnim točkovima – vršaći stroj, koji je, dok je radio, stavljao despotske zahtjeve na izdržljivost njihovih mišića i živaca. Malo podalje stajao je još jedan nejasni predmet; bio je crn, prigušeno je huktao, a to je nagovještavalo veliku zalihu snage. Visoki se dimnjak uzdizao pokraj jednog jasena, a toplina, koja je odande izbijala, govorila je i bez danjeg svijetla, da je to stroj, koji će biti primum mobile ovoga maloga svijeta. Kraj stroja je stajalo tamno, nepomično biće, visoka rasta, utjelovljenje čađi i masti, u nekoj vrsti zanosa, s hrpom ugljena kraj sebe. To je bio strojar. Bio je toliko drukčiji od ostalih po držanju i boji, te se činilo, da je neko biće iz pakla, koje je zalutalo u prozirnu čistoću ovoga kraja sa žutim i blijedim tlom, s kojim nije imalo ništa zajedničko, s namjerom da zapanji i uznemiri njegove stanovnike. Kako je izgledao, onako se i osjećao. On se nalazio u poljodjelskom svijetu, ali mu nije pripadao. Služio je vatri i dimu; ovi obitavaoci polja služili su raslinju, vremenu, mrazu i suncu. Putovao je sa svojim strojem od farme do farme, iz predjela u predjel, jer u to se vrijeme još parna vršalica u ovom dijelu Wessexa selila iz mjesta u mjesto. Govorio je čudnim sjevernjačkim naglaskom. Budući da su mu misli bile usmjerene prema unutrašnjosti, na sama sebe, a oči uprte u željezni stroj, koji mu je bio na brizi, jedva da je zamjećivao prizore oko sebe i nije za njih uopće mario. S domaćim ljudima vodio je samo najpotrebnije razgovore, kao da je od davnine uklet, pa mora protiv svoje volje ovuda lutati u službi svoga podzemnog gospodara. Dugački remen, što je vodio od zamašnjaka

njegova stroja do vršalice pod plastom bio je jedina veza između poljoprivrede i njega. Dok su ljudi otkrivali snopove, on je stajao apatično pokraj svoga pokretnog spremišta snage, crnoga i vrućeg, oko kojega je treperio jutarnji zrak. Pripremni ga se radovi nisu ništa ticali. Njegova je vatra čekala usijana, para je bila pod visokim pritiskom, i za nekoliko časaka on će moći pokrenuti remen da pojuri vrtoglavom brzinom. Sve izvan toga može biti žito, slama ili kaos; njemu je to svejedno. Kad bi ga koji od domaćih besposličara upitao, kako se zove, on bi kratko odgovorio »inženjer«. Plast je bio raskopan, kad se već potpuno razdanilo. Onda muškarci zauzeše svoja mjesta, a žene svoja, i rad započe. Farmer Groby – ili »on«, kako su ga tu zvali – bio je došao već prije toga, i po njegovu nalogu Tessa je stajala na platformi stroja tik uz radnika, koji je trpao snopove u stroj. Njezin je posao bio da odveže svaki snop žita, što bi joj ga dodala Izz Huett, koja je stajala do nje, ali na plastu, tako da ga je radnik od stroja mogao zgrabiti i razastrijeti po bubnju, koji se okretao i u času izbio sve do jednoga zrna. Uskoro je posao bio u punom jeku, pošto je prije toga došlo do jednoga ili dva prekida, čemu su se u srcu obradovali oni, koji su mrzili strojeve. Posao se žurno odvijao do zajutarka, a onda je vršalica na pola sata zaustavljena. Kad su nakon zajutarka nastavili s radom, upregnuta je sva ostala radna snaga na farmi u posao oko slaganja plasta slame, koji se počeo izdizati pokraj plasta žita. Doručak su pojeli na brzinu, onako stojeći svako kod svoga mjesta, a onda još dva sata, pa se približilo i vrijeme ručka; nesumnjivo su se točkovi bez prekida okretali, a prodorna je buka vršalice tresla sve one, koji su bili u blizini vrtloga točkova. Stari ljudi, koji su stajali na plastu slame, koji je bivao sve veći, govorili su o prošlim vremenima, kad su vršili žito mlatilicama na hrastovu podu žitnice, i kad se sve, čak i vijanje, obavljalo rukom, a taj je način, iako sporiji, davao, po njihovu mišljenju, bolje rezultate. I oni su na žitnom stogu malo razgovarali, ali ovi, što su se znojili kod stroja, među njima i Tessa, nisu mogli olakšati svoju muku duljim razgovorima. Taj ju je neprekidni posao najviše izmučio i zbog njega je počela žaliti, što je uopće došla u Flintcomb-Ash. Žene na žitnom stogu – pogotovu Marian, koja je bila jedna od njih – mogle su od vremena do vremena odahnuti da gucnu piva i hladnog čaja iz boce i, dok bi obrisale znojno lice i skidale slamčice pljeve s haljina – izmijeniti po koju primjedbu na račun drugih. Ali za Tessu nije bilo odmora, jer kako se bubanj nije nikada zaustavljao, nije se smio zaustavljati ni čovjek, koji je u nj trpao snopove, a ni ona, koja mu je morala dodavati razvezane snopove, osim kad bi je Marian zamijenila, što je ona katkad na pola sata i činila, usprkos Grobyjevim prigovorima, da je suviše spora za rad kod stroja. Zbog nečega, vjerojatno zbog štednje, za taj su se posao obično birale žene, a Groby je izjavio, da je zato izabrao baš Tessu, jer je kod nje najbolje usklađena snaga i brzina potrebna za odvezivanje snopova, kao i izdržljivost, a to je možda i bilo istina. Buka vršalice, koja nije dopuštala razgovor, pojačala bi se do

mahnitosti, kadgod bi zaliha žita bila manja od potrebne količine. Kako Tessa i onaj radnik, koji je trpao snopove u stroj, nisu imali vremena ni da okrenu glavu, ona nije znala, da je baš pred ručak ušla nečujno u polje kroz ljesu još jedna osoba i da stoji pod drugim plastom i promatra čitav taj prizor, a osobito Tessu. Bio je obučen u vuneno odijelo s modernim uzorkom i veselo u ruci vrtio štap. – Tko je to? – upita Izz Huet Marianu. Najprije se upitom obratila Tessi, ali ona je nije čula. – Sigurno nečiji ljubavnik – reče Marian lakonski. – Okladila bi se za zlatnik, da je došao zbog Tesse. – O ne. U posljednje je vrijeme za njom njuškao nekakv pop, a ne ovakav kicoš. – Ali to je taj isti čovjek. – Isti onaj propovjednik? Pa on je savim drugačiji! – Skinuo je crni kaput i bijeli ovratnik i obrijao zaliske. Ali je to ipak taj isti. – Zar zbilja misliš? Onda ću joj kazati – reče Marian. – Nemoj. Vidjet će ga i prerano. – Bogami, mislim, da baš nije ispravno od njega, da okolo propovijeda, a usput udvara udatim ženama, pa makar joj muža i ne bilo ovdje, a ona je, u neku ruku, udovica. – O – on joj ne može nauditi – odreza suho Izz. – Njezine misli ne možeš izvući iz njihove kolotečine, kao ni kola iz rupe, u koju su upala. Ma bog te vidio, nikakvo udvaranje ni propovijedanje ne može nagovoriti ženu da odustane od svoje ljubavi, iako bi bilo bolje, kad bi se mogla nagovoriti. Dođe vrijeme ručka, i buka stroja prestade. Tessa nato napusti svoje mjesto, a koljena su joj tako klecala od drmanja stroja, da je jedva hodala. – Trebala si malo gucnuti, kao ja – reče Marian. – Ne bi onda bila tako blijeda. Tako mi boga, lice ti je kao da su ga vještice ispijale! Dobroćudnoj je Mariani palo na pamet, da će na Tessu, onako umornu, loše djelovati, kad ugleda posjetitelja, i da će zbog toga izgubiti tek, pa je pomislila, da nagovori Tessu, da siđe po ljestvama na suprotnoj strani plasta, kadli taj gospodin priđe i pogleda gore. Tessa izusti kratko »Oh« i čas zatim reče žurno: »Ja ću ovdje ručati – tu na stogu.« Katkad su svi, kad su bili daleko od kuće, radili tako, ali, kako je toga dana duvao oštar vjetar, Marian i ostali siđu i sjednu pod plast slame. Došljak je zaista bio Alek d’Urberville, bivši propovjednik, usprkos svojoj promijenjenoj odjeći i izgledu. Bilo je na prvi pogled očito, da mu se prvobitna životna radost opet vratila; da se, koliko je to moguće čovjeku, koji je tri četiri godine stariji, opet stavio u stari, prpošni, lakoumni lik, u kojem je Tessa prvi put upoznala svoga obožavatelja i nazovi bratića. Budući da je odlučila ostati gdje jest, Tessa sjedne među snopove tako, da se nije mogla vidjeti sa zemlje, i počne ručati; a onda, nakon kratkog vremena; začuje, da se netko penje po

ljestvama, i odmah za tim se pojavi Alek na plastu, koji je sada bio duguljasta i ravna površina snoplja. On ih prekorači i sjedne nasuprot njoj bez ijedne riječi. Tessa je i dalje jela svoj skromni ručak, komad debele palačinke, koju je ponijela sa sobom. Ostali su se radnici sad već svi skupili pod plastom i tu u razasutoj slami našli udobno sklonište. – Kao što vidite, opet sam ovdje – reče d’Urberville. – Zašto me toliko mučite?! – povikne ona, a iz čitavog joj je bića izbijalo nezadovoljstvo i prigovor. – Ja da mučim vas? Mislim, da bih ja mogao pitati, zašto vi mučite mene! – Sigurno je, da vas ja uopće ne mučim. – To vi kažete. Ali vi me mučite. Vi me progonite. Te oči, koje ste čas prije upravili u mene s takvim neprijateljskim blijeskom, vraćaju mi se danju i noću upravo takve, kakve su vam bile u ovom času. Tesso, od onog časa kad ste mi rekli ono o našem djetetu, moji osjećaji, koji su zašli u jaku puritansku struju, upravo kao da su iznenada našli otvoren put prema vama i svi su odjednom pojurili na taj otvor. Vjersko korito je od toga časa presušilo, a vi ste ona, koja je to prouzročila! Ona se šutke zagleda u nj. – Što – vi ste sasvim odustali od propovijedanja? – upita ona. Ona je od Angela prikupila dovoljno sumnjičavosti modernog načina mišljenja, pa je prezirala takva nagla oduševljenja ali, kao ženu, nju je to donekle zaprepastilo. D’Urberville nastavi neprirodnom strogošću: – Potpuno. Od onoga popodneva, kad sam trebao govoriti pijancima na casterbridgeskom sajmu, prekinuo sam sve ugovore. Neka sam vrag zna, što moja braća misle o meni. Ha, ha! Braća! Bez sumnje mole za me – plaču zbog mene, jer su oni na svoj način dobri ljudi. Ali, što je meni stalo? Kako sam mogao nastaviti nešto, u što sam izgubio vjeru? To bi bilo pretvaranje najgore vrste. Bio bih među njima kao Himenej i Aleksander, koji su se predali sotoni, da se oduče kleti. Kako ste mi se veličanstveno osvetili! Našao sam vas nedužnu i prevario sam vas. Četiri godine kasnije vi mene nalazite kao oduševljena kršćanina i stanete djelovati na me, možda na moju potpunu propast! Ali Tesso, setrično moja, kako sam vas nekoć zvao, nemojte biti tako strašno zabrinuti, ja sam to samo tako rekao. Jasno je, da vi niste učinili ništa, osim što ste zadržali svoje dražesno lice i krasan stas. Vidio sam ga na plastu prije nego što ste me vi opazili – ta ga priljubljena pregača ističe, pa ta kapica s krilima – vi djevojke, šta radite na polju, ne biste nikada smjeli nositi te kapice, ako se želite sačuvati od opasnosti. Šuteći ju je promatrao nekoliko časaka, a onda nastavi s ciničkim smijehom: »Vjerujem da bi se i sam neženja-apostol, za čijeg sam se predstavnika smatrao, da su ga iskušali tako lijepim licem, odrekao svoga zanata kao i ja!« Tessa pokuša da mu prigovori, ali u tom kritičnom času napusti je njezin dar govora, a on i ne obraćajući na nju pažnju dodade:

– Pa možda je taj raj, što ga vi pružate, na koncu konca, jednako dobar kao i svaki drugi. Ali, hajde da govorimo ozbiljno, Tesso. D’Urberville ustane i priđe bliže, prilegavši postrance na snoplje i naslonivši se na lakat. – Od onoga našeg posljednjeg sastanka razmišljao sam o onome, što ste mi rekli, da je on rekao. Došao sam do zaključka, da se doista čini da nema baš mnogo zdrava razuma u tim otrcanim, starim mislima. Ne mogu shvatiti, kako sam se mogao toliko zagrijati za oduševljenje jednog župnika Clarea i dati se luđački na posao, da sam čak i njega nadmašio! Što se tiče onoga, što ste mi rekli posljednji put, na temelju prosuđivanja vašeg divnog muža – čije mi ime još niste rekli – da ima izgrađen etički sistem bez ijedne dogme, ja se u tome nikako ne snalazim. – Pa vi možete imati barem vjeru, koja se sastoji u čovjekoljubljivosti i čistoći, ako već ne možete imati – kako vi to zovete – dogmu. – O, ne! Ja sam drukčiji tip čovjeka! Ako nema nikoga da mi kaže: »Učini ovo, ovo će ti poslije smrti koristiti; učini to, to će ti škoditi,« ja se ne mogu zagrijati. Dovraga, ja neću da budem odgovoran za svoja djela i strasti, ako nema nikoga kome bih bio odgovoran; a da sam na vašem mjestu, draga, mislio bih isto tako. Ona mu je pokušavala dokazati i reći, da je u svojoj neinteligenciji pomiješao dvije stvari, teologiju i moral, koji su u primitivnim danima čovječanstva bili potpuno odvojeni. Ali, budući da joj Angel Clare u svojoj povučenosti neke. Stvari nije kako treba razjasnio, a ona sama nije bila dovoljno obrazovana, i k tome je bila više skup osjećaja nego razumnih dokaza, nije mogla nastaviti. – Pa svejedno – prihvati on. – Ja sam sada tu, ljubavi moja, kao u ona stara vremena. – Ne kao onda – to se više nikada ne može vratiti – sada je drukčije! – zaklinjala ga je ona. – Nikada u meni nije bilo ljubavi za vas! O, kamo sreće da ste ostali kod svoje vjere, kad vas je njezin gubitak naveo da sa mnom ovako govorite! – Vi ste vjeru izbili iz mene, i tako grijeh pada na vašu krasnu glavu! Vaš muž nije ni slutio, kako će mu se njegova naučavanja osvetiti! Ha – ha – pa ipak mi je jako drago, da ste učinili od mene otpadnika! Tesso, više ste me zaludili, nego ikada, a k tome vas i žalim. Koliko god vi o tome šutjeli, ja vidim, da živite loše – da vas je napustio onaj, koji bi vas morao milovati. Njoj su zalogaji zastali u grlu, usnice su joj se osušile i gotovo se gušila. Glasovi i smijeh radnog naroda, koji je jeo i pio pod plastom, dolazili su joj kao iz daljine od četvrt milje. – To je okrutno prema meni! – reče ona. – Kako – možete tako govoriti sa mnom, ako vam je iole stalo do mene? – Imate pravo, imate pravo – reče on, trgnuvši se malo. Nisam došao da vam prigovaram zbog svojih djela. Došao sam, Tesso, da vam kažem da mi se sviđa, da tako teško radite, i došao sam izričito zbog vas. Kažete, da imate muža, i da to nisam ja. Pa možda imate; ali ja ga nisam nikada vidio, a vi mi niste rekli, kako se zove, pa se, sve u svemu, čini, da je on neko mitološko biće. Međutim,

sve da ga i imate, mislim, da sam vam ja bliži nego on. Ja vam, barem, pokušavam pomoći da izađete iz teškog položaja, ali on, neka vrag odnese njegov nevidljivi obraz, ne pokušava. Neprestano mi se vraćaju u pamet riječi staroga proroka Hosije, koje sam nekoć čitao. Zar ih ne znate, Tesso? »I ona će poći za svojim ljubavnikom, ali ga neće dostići; i ona će ga tražiti, ali ga neće naći; a onda će reći: Otići ću i vratiti se prvome mužu svome, jer onda mi bješe bolje nego sada!«... Tesso, moja kolica čekaju tu pod brežuljkom, moja kolica, ljubavi, a ne njegova! – a ostalo znate. Dok je govorio, njezino se lice zažarilo tamnocrvenim plamenom, ali nije ništa odgovorila. – Vi ste bili uzrok, da sam otpao od vjere, – nastavi on pruživši ruku prema njezinu struku. – Sada morate pristati, da taj položaj zajedno podijelimo i ostaviti zauvijek toga glupana, što ga zovete svojim mužem. Jedna od njenih kožnatih rukavica, koju je skinula da pojede palačinku, ležala joj je u krilu. Uhvativši je za orukvicu, ona njome, bez ikakva upozorenja, žestoko tresne ravno po njegovu licu. Bila je to teška i debela rukavica, kao ratnička u stara vremena, a zahvatila ga je točno preko usta. Možda bi čija mašta vidjela u tom času obnovljenje pokreta, u kojem njezini oklopljeni preci nisu bili nevješti. Alek se divlje trgne iz svog ležećeg stava. Na mjestu, kamo je pao udarac, pojavi se grimizna tekuća pruga, i začas stade s njegovih usta na slamu kapati krv. Ali on se brzo svlada, mirno izvuče iz džepa rupčić i prisloni ga na zakrvavljene usnice. I ona skoči na noge, ali opet klone. – Sada me kaznite! – reče ona, okrenuvši prema njemu oči pune beznadnog izazova, kao oči vrapca prije nego što mu njegov krvnik zakrene vratom. – Bičujte me, smrvite me! Neka vam ništa ne smetaju ti ljudi pod plastom! Neću vikati. Bila sam žrtva, i ostat ću do kraja – takav je zakon! – O, ne, ne, Tesso – reče on blago. – Ja to potpuno razumijem. Ali vi ipak sasvim nepravedno zaboravljate jedno, a to je, da bih vas ja bio uzeo za ženu, da mi to niste onemogućili. Nisam li vas izravno zamolio, da mi budete žena – a? Odgovorite! – Jeste. – A vi to ne možete. Ali upamtite jedno! – Sjetivši se svoje iskrenosti, kad ju je zamolio, da mu bude žena, i njezine sadašnje nezahvalnosti, u njemu prevlada srdžba, i glas mu otvrdne. On pristupi k njoj i uhvati je za ramena, tako da se tresla pod njegovim stiskom. – Zapamtite, milostiva gospođo, ja sam jednom bio vaš gospodar! Ja ću biti i opet vaš gospodar. Ako ste ičija žena, to ste moja! Dolje među vršiocima sada nastade komešanje. – Toliko što se tiče naše svađe – reče on, pustivši je da ode. – Sada ću vas pustiti i doći ću po vaš odgovor još danas popodne. Vi me još ne poznate, ali ja poznam vas.

Ona više nije govorila. Ostala je kao da ju je grom ošinuo. D’Urberville se udalji preko snopova i siđe po ljestvama, dok su radnici dolje ustajali i protezali se, a u njima se slijegalo pivo, što su ga popili. Ona vršalica započe iznova. I usred toga ponovnog šuštanja slame Tessa stane na svoje staro mjesto kraj zaglušnog bubnja, kao da sanja, i stade odvezivati snop za snopom u beskonačnom nizu.

XLVIII Popodne farmer objavi, da plast mora biti gotov to veče, jer će biti mjesečina, pa će kraj nje vidjeti da rade, a čovjek sa strojem mora sutra na drugu farmu. Stoga se lupa, zujanje i šuštanje nastavilo s još manje prekida nego dotle. Tek oko tri sata Tessa podigne oči i načas se ogleda oko sebe. Nije se jako iznenadila, kad je vidjela, da se Alek d’Urberville vratio i da stoji pod živicom kraj ljese. Vidio je kako je podigla oči, pa joj je uljudno mahnuo rukom i dobacio poljubac. To je značilo, da se više ne ljuti na nju. Tessa opet spusti pogled i odsada je jako pazila, da ne pogleda u onom smjeru. Tako se popodne stade približavati večeri. Pšenični je plast bivao sve niži, a plast slame sve viši, dok su se vreće žita odvozile na kolima. U šest sati pšenički je plast bio otprilike čovjeku do ramena. Međutim, neovršeno snoplje, koje je ostalo netaknuto, činilo se još uvijek bezbrojno, bez obzira na golemi broj snopova, što su ga već progutale nezasitne ralje stroja, koje je hranio onaj radnik i Tessa, i kroz čije je ruke prošao najveći dio snopova. A nedogledni plast slame, kojega ujutro uopće nije bilo, izgledao je kao izmetine toga istog crvenog proždrljivca. Nakon oblačnog dana na zapadu nebo plane u gnjevnom sjaju – u najdivnijem zalazu sunca, što ga divlji ožujak može pružiti – i prelije rumenilom umorna i znojna lica vršalica, obojivši ih bakrenim svijetlom, kao i lepršave haljine žena, koje su prianjale uz njih kao plamenovi bez sjaja. Bolno se dahtanje čulo po čitavom plastu. Radnik, koji je hranio stroj, bio je umoran, a Tessa je vidjela, da mu se na crvenoj šiji nalijepila prašina i pljeva. Ona je još stajala na svom mjestu. Zajapureno joj je znojno lice bilo prekriveno žitnom prašinom, a bijela joj je kapica od nje potamnjela. Ona je bila jedina žena, kojoj je određeno mjesto na stroju, pa se od njegova drmanja tresla čitavom tijelom, a kako se plast smanjio, bila je odijeljena od Mariane i Izze, pa nije mogla s njima izmjenjivati posao kao prije. Neprestano drmusanje, u kojem je sudjelovala svaka žilica njezina tijela, bacilo ju je u neku vrst tupog sanjarenja, u kojem su njezine ruke radile neovisno od njezine svijesti. Jedva je i znala gdje se nalazi, i nije čula Izzu Huett, kad joj je odozdo rekla, da joj se rasplela kosa. Malo po malo i najsvježiji među njima mrtvački problijedješe, a oko očiju im se pojaviše podočnjaci. Kad god bi Tessa podigla glavu, ugledala bi veliki plast slame, koji je izrastao uvis, i na njemu muškarce u košuljama, kako se

odražavaju na sivom sjevernom nebu. Pred plastom je bio crveni elevator poput Jakobovih ljestava, po kojem se penjala neprekidna struja ovršene slame poput žute rijeke, što teče uzbrdo i u pljusku pada na vrh plasta. Znala je, da je Alek d’Urberville još tamo, da je s nekog mjesta promatra, ali nije znala odakle. Imao je ispriku da ostane, jer, kad bi se ovršeni plast približio posljednjim snopovima, obično su se ubijali štakori, pa bi ljudi, koji nisu bili zaposleni oko vršidbe, katkada upali u hajku – sve vrste ljudi sa sportskim sklonostima, gospoda sa svojim psima i smiješnim lulama, i skitnice s toljagama i kamenjem. Ali, dok se dođe do legla štakora na dnu plasta, treba još sat posla; i, kad se večernje svijetlo izgubilo u smjeru Giant’s Hilla kraj Abbot’s-Carnela, sa horizonta, koji je ležao u smjeru Middleton Abbeya i Shottsforda, na drugoj strani, podiže se bljedoliki mjesec ranog proljeća. Posljednji sat dva Marian je bila zabrinuta za Tessu, kojoj se nije mogla približiti toliko, da bi mogla s njom razgovarati. Ostale su žene sačuvale snagu pijući pivo, a Tessa se čuvala pića iz tradicionalnog straha, koji je ostao u njoj još iz djetinjstva, jer je vidjela posljedice pića u očinskom domu. Ali Tessa je ipak radila dalje. Ako ne bude mogla povući svoj dio posla, morat će ostaviti namještenje, a ta mogućnost, na koju bi prije mjesec dva gledala s najvećim mirom, pa čak i s veseljem, postala je sada, otkad ju je d’Urberville počeo oblijetati, strahotom. Oni, što su skidali snoplje i oni kod stroja snizili su plast toliko, da su ljudi sa zemlje mogli s njima razgovarati. Na Tessino iznenađenje farmer Groby se popne na stroj i reče joj, da je više neće zadržavati, ako želi poći k svome prijatelju, a on će poslati koga drugoga, da je zamijeni. »Prijatelj« je bio d’Urberville, ona je to znala, kao i to, da joj je taj postupak učinjen na zamolbu toga prijatelja, ili neprijatelja. Ona potrese glavom i stade dalje tegliti. Konačno je došlo vrijeme za lov na štakore, i hajka otpoče. Ti su se stvorovi zajedno sa spuštanjem plasta zavlačili prema dolje, dok se nisu svi zajedno našli na dnu. Kad su sada skinuli s njih i njihovo posljednje sklonište, oni stanu bježati preko polja u svim smjerovima. Glasni vrisak Mariane, koja je sada bila već napola pijana, objavio je njezinim drugovima; da je jedan štakor napao njezinu osobu – a od te su se strahote ostale žene čuvale različitim izmišljotinama – ili bi suknje omotale čvrsto oko nogu, ili bi se kuda popele. Štakora su konačno istjerali, i usred laveža pasa, vike muškaraca, vriske žena, kletvi, toptanja nogu i zbrke, kao u kakvom Pandemoniumu, Tessa razveže posljednji snop. Bubanj se stade sporije okretati, zvižduk prestade, i ona siđe sa stroja na zemlju. Njezin se ljubavnik, koji je lov na štakore samo promatrao, smjesta stvori uz nju. – Što – nakon svega – i nakon moje uvredljive pljuske! – reče ona prigušenim glasom. Bila je tako potpuno iscrpljena, da nije imala snage govoriti glasnije. – Ja bih doista morao biti glupan, kad bih se uvrijedio zbog bilo čega, što vi kažete ili učinite – odgovori on zavodničkim glasom iz trantridgeskih vremena.

Kako dršću male ručice i nožice! Iscrpeni ste kao telešce, koje je izgubilo mnogo krvi, zar ne da jeste! A ipak, otkako sam ja došao, nije vam bilo potrebno da išta radite. Kako možete biti tako tvrdoglavi? Međutim, ja sam rekao farmeru, da nema pravo uposlivati žene kod parne vršidbe. To nije posao za njih i od toga se odustalo na svim boljim farmama, a on to vrlo dobro zna. Otpratit ću vas do kuće. – O, da – odgovori ona, jedva se držeći na nogama. – Otpratite me, ako hoćete! Ne mogu zaboraviti, da ste došli da me uzmete za ženu prije nego što ste znali u kakvom sam stanju. Možda – možda ste vi ipak malo bolji i prijazniji, nego što sam ja to mislila. Što god dolazi od dobrog srca, za to sam vam zahvalna. Samo katkada ne mogu razabrati, kakva vam je namjera. – Ako ne mogu ozakoniti naš prijašnji odnošaj, mogu vam pomoći. A to ću i učiniti s mnogo više obzira prema vašim osjećajima, nego što sam ga dosad pokazivao. Moje je vjersko ludilo, ili što god ono bilo, prošlo. Ali mi je ostalo malo dobre naravi. Nadam se da jest. Dakle, Tesso, zaklinjem vas svime nježnim i jakim, što postoji između muškarca i žene, imajte povjerenja u mene! Ja imam dosta i više nego dosta da vas oslobodim briga, i vas i vaše roditelje i sestre. Svima njima mogu osigurati udoban život, samo ako budete pokazivali povjerenje prema meni. – Jeste li u posljednje vrijeme bili kod njih? – upita ona žurno. – Jesam. Nisu znali, gdje se nalazite. Ja sam vas ovdje sasvim slučajno pronašao. Hladni je mjesec gledao kroz grančice vrtne živice na Tessino oronulo lice, kad se zaustavila pred kućicom, koja joj je bila privremeni dom, a kraj nje je zastao d’Urberville. – Ne spominjite mi moju malu braću i sestre – nemojte, da se sasvim slomim! – reče ona. Ako im želite pomoći – a sam bog zna, da im je pomoć potrebna – učinite to a da mi o tome ne govorite. Ali ne, ne! – povika ona ne trebam od vas, ni za njih, ni za se! Nije je dalje pratio, budući da je kuća bila puna ljudi, jer je ona stanovala zajedno s ukućanima. Čim je ušla, oprala se u praoniku i večerala zajedno s porodicom, a onda se zanijela u misli i, otišavši od stola uza zid, stala pisati pri svijetlu svoje male svjetiljke u strastvenom raspoloženju: DRAGI MOJ MUŽU, Dopusti mi, da Te tako zovem – moram – pa čak i ako Ti nije drago misliti na tako bezvrijednu ženu kao što sam ja. Moram Ti se isplakati u svojoj nevolji – nemam nikoga drugog! Angel, toliko sam izvrgnuta napastima. Bojim se da priznam tko je to i ne volim o tome uopće pisati. Ali ja sam tako privržena Tebi, da Ti to ne možeš ni zamisliti! Zar ne možeš doći k meni, sada, prije nego što se dogodi nešto strašno? O, znam, da ne možeš, jer si tako daleko! Mislim da ću morati umrijeti, ako ne dođeš brzo ili mi ne kažeš, da dođem k Tebi. Zaslužila sam kaznu, što si mi je odmjerio – ja to znam – potpuno sam zaslužila – i s punim se pravom ljutiš na mene. Ali, Angel, molim Te, molim Te, ne budi samo

pravedan – budi samo malo dobar prema meni, čak i ako ja to ne zaslužujem, i dođi k meni! Kad bi Ti htio doći, mogla bih umrijeti od sreće u Tvome zagrljaju! I bila bih sretna, kad bih umrla, samo da znam, da si mi oprostio! Angel, samo za Tebe živim. Previše Te volim, da bih Ti prigovorila, što si otišao, a k tome znam, da je bilo potrebno da nađeš farmu. Nemoj misliti, da ću reći i jednu zajedljivu ili gorku riječ. Samo mi se vrati. Sama sam i tužna bez Tebe, ljubavi moja, o, tako tužna! Nije mi ništa, što moram raditi, ali, ako mi napišeš samo jedan redak »Dolazim skoro«, izdržat ću, Angel, – o, s takvim veseljem! Otkada smo se vjenčali, najveća mi je bila svetinja biti vjerna Tebi svakom svojom misli i pogledom, tako da mi se čini, kad mi koji muškarac kaže kakav neočekivani kompliment, da je to uvreda za Tebe. Zar nikada nisi osjetio ni trenutak od onoga, što si osjećao, kad smo bili na mljekarstvu? Ako jesi, kako možeš izdržati bez mene? Ja sam, Angel, ona ista žena, u koju si se zaljubio, da, potpuno ista! Ne ona, koju Ti ne voliš i koju nikada nisi vidio. Što je za me značila prošlost, čim sam Tebe ugledala? Ona je bila sasvim mrtva. Postala sam druga žena, sva ispunjena novim životom od Tebe. Kako bih mogla biti ona nekadašnja? Zašto Ti to nećeš da shvatiš? Dragi, kad bi Ti bio samo malo više umišljen i vjerovao u sebe u tolikoj mjeri, da bi mogao shvatiti, da si dovoljno jak da izvršiš u meni tu promjenu, možda bi se odlučio da dođeš k meni, svojoj jadnoj ženi. Kako sam bila glupa u svojoj sreći, kad sam mislila, da se mogu pouzdati, da ćeš me uvijek voljeti! Morala sam znati, da takva sreća nije za me jadnu. Ali mene srce boli, ne samo zbog prošlosti, nego i zbog sadašnjosti. Pomilsli – pomisli, kako mi srce trpi, da Te nikada – nikada više neću vidjeti! O, kad bi Tvoje drago srce moglo trpjeti samo jedan kratki čas u danu, kako moje trpi, svaki dan i cijeli dan, možda bi Te navelo, da budeš milosrdan prema svojoj osamljenoj ženi. Angel, ljudi još uvijek kažu, da sam dosta lijepa (zapravo kažu dražesna, budući da želim biti iskrena). Možda i jesam dražesna, kako oni kažu. Ali meni nije stalo do moje vanjštine. Volim, da sam lijepa, jer moja ljepota pripada samo Tebi, dragi, i jer hoću da imam barem nešto na sebi, što je vrijedno da bude Tvoje. Ja sam to tako jako osjećala, da sam, kad god sam zbog svoje ljepote imala neugodnosti, povezivala lice ovojem, dok god su ljudi u to htjeli vjerovati. O, Angel, ne govorim Ti sve to iz taštine – Ti to sigurno znaš – nego samo zato, da bi došao k meni! Ako Ti doista ne možeš doći k meni, dopusti mi da ja dođem k Tebi! Kako sam Ti rekla, muče me i sile da učinim ono, što ne želim učiniti. Sigurno je, da neću ni za milimetar popustiti, ali se bojim, do čega bi mogao dovesti kakav nesretni slučaj, a ja sam tako bespomoćna zbog svoje prve pogreške. Ne mogu Ti o tome više ništa pisati – to me čini tako nesretnom. Ali, ako padnem u kakvu strašnu zamku i slomim se, moje će novo stanje biti gore nego ono prvo. O, bože, ne smijem na to pomisliti! Dopusti mi, da odmah dođem, ili odmah dođi k meni!

Bila bih zadovoljna, pa čak i sretna, da sam s Tobom kao Tvoja služavka, ako ne smijem biti kao žena. Samo da mogu biti u Tvojoj blizini, vidjeti Te tu i tamo, i misliti o Tebi kao o nečemu svome. Dani su mi pusti, kad Tebe nema ovdje; ne veselim se gledajući gavrane i čvorke na poljima, jer mi srce plače, što nema Tebe, koji si ih gledao zajedno sa mnom. Jedna je jedina stvar, za kojom čeznem na nebu, na zemlji i pod zemljom, a to je, da se sastanem s Tobom, jedina moja ljubavi! Dodi mi – dođi, i spasi me od onoga, što mi prijeti. Tvoja vjerna, nesretna TESSA.

XLIX Njezina molba pravodobno prevali put na zapad i stiže o doručku u tihi župni dvor u onoj dolini, gdje je zrak tako blag, a tlo tako plodno, da posao oko uzgajanja traži tek površnu pomoć u usporedbi s obrađivanjem zemlje u Flintcom-Ashu, i gdje su se ljudi Tessi činili sasvim drukčijima (iako su gotovo isti). Angel ju je zbog veće sigurnosti zamolio, da šalje svoja pisma putem njegova oca, kojega je prilično točno obavješćivao o promjenama svoje adrese u zemlji, koju je htio sam upoznati i kamo je otišao teška srca. – Stvar je ovakva – reče stari gospodin Clare svojoj ženi, kad je pročitao naslov na omotu. – Ako Angel namjerava otputovati iz Ria i doći u pohode kući pod konac drugoga mjeseca, kao što je rekao da se nada učiniti, mislim da će ovo pismo požuriti njegove planove, jer vjerujem, da je od njegove žene. – On uzdahne duboko sjetivši se nje. I tako je na pismo stavio Angelovu adresu, da se smjesta pošalje njemu. – Dragi dečko, samo da dragi bog da, da se sretno vrati kući – promrmlja gospođa Clare. – Do smrti će me progonit osjećaj, da s njim nismo postupali kako treba. Trebao si ga poslati u Cambridge usprkos njegovu nedovoljnom vjerovanju i dati mu iste mogućnosti kao i ostaloj braći. On bi se s vremenom, pod dobrim utjecajem, oslobodio toga, pa bi možda ipak postao svećenik. Ali svejedno, da li bi otišao u svećenike ili ne, takav bi postupak bio prema njemu pravedniji. To je bilo jedino jadikovanje, kojim je gospođa Clare smetala mir svoga muža u pogledu njihovih sinova. A ni tome nije često davala oduška, jer je bila prema njemu jednako obzirna kao i odana i znala je, da i njegov duh muči sumnja, da li je u tome bio pravedan. Koliko i koliko puta ga je čula, kako noću leži budan i molitvama prigušuje uzdahe zbog Angela. Ali nepomirljivi evangelist u njemu još ni sad nije vjerovao, da bi bilo opravdano dati njegovu sinu, bezvjercu iste akademske prednosti, koje je dao ostaloj dvojici sinova, kad je moguće, ako ne i vjerojatno, da bi baš te prednosti možda bile upotrebljene za obaranje vrijednosti onih doktrina, promicanje kojih je on sebi postavio kao

životni zadatak i želju, a isto tako i kao zadatak svojih zaređenih sinova. Staviti jednom rukom postolje pod noge svojih dvaju vjernih sinova, a drugom na isti umjetni način uzvisiti bezvjernika, smatrao je on za nešto, što se ne može pomiriti s njegovim uvjerenjem, ni s njegovim položajem, ni s njegovim nadama. Pa ipak, on je volio svog krivo nazvanog Angela11 i potajno je tugovao zbog svoga postupka prema njemu, kao što je možda tugovao Abraham nad osuđenim Izakom, dok su se zajedno penjali uz brežuljak. Tiho žaljenje, koje se rađalo u njemu samom, bilo je mnogo gorče nego glasni prigovori njegove žene. Oni su krivili sami sebe zbog toga neuspjelog braka. Da nisu Angelu odredili sudbinu farmera, nikada ne bi došao u doticaj s tima poljskim radnicima. Nisu točno znali, što ga je odijelilo od njegove žene, niti su znali, kad je došlo do te rastave. Isprva su mislili, da je po srijedi ozbiljna odvratnost jednoga prema drugome. Ali on bi u svojim posljednjim pismima od vremena do vremena natuknuo, da se namjerava vratiti kući po nju, a iz takvih su izjava stvorili nadu, da rastava možda nije posljedica nečega tako beznadno trajnoga. On im je pisao, da je ona kod svojih rođaka, a oni su, ne znajući što bi, odlučili da se ne miješaju u stanje, koje nisu znali kako da poprave. Oči, za koje je Tessino pismo napisano, zurile su u tom času u beskrajne prostore zemlje, dok se na mazgi vraćao iz unutrašnjosti južnoameričkog kontinenta prema obali. Iskustva, što ih je stekao u toj čudnoj zemlji, bila su žalosna. Nikada se nije potpuno oporavio od teške bolesti, od koje je obolio kratko vrijeme nakon dolaska, i on je postepeno odlučio napustiti svaku nadu, da se tu bavi poljodjelstvom, iako je, dokle god je postojala i najmanja mogućnost da ostane tamo, tajio tu promjenu naziranja pred svojim roditeljima. Gomile poljodjelaca, koji su za njim došli u tu zemlju, zabliještenih prikazima o lakom putu do uspjeha, trpjeli su, umirali i venuli. Viđao je majke s engleskih farmi, kako se povlače cestama s dojenčadi na rukama, i kako bi djeca, u napadaju groznice, umirala. Majka bi stala da golim rukama iskopa jamu u prhkoj zemlji, istim tim prirodnim pogrebnim oruđem u nju bi zakopala djetešce, prolila koju suzu i mučno krenula dalje. Angelova prvotna zamisao nije bila iseljenje u Braziliju, nego kakva farma na sjeveru ili istoku njegove vlastite zemlje. On je u Braziliju došao u času očaja, a dogodilo se, da je brazilska propaganda među engleskim poljodjelcima slučajno pala u isto vrijeme kao i njegova želja, da pobjegne od svoga prošlog života. Za vrijeme te svoje odsutnosti on je duševno ostario za desetak godina. Ono, što ga je sada privlačilo kao vrijedno u životu, nije više bilo toliko ljepota života, kolika njegova tragičnost. Pošto dugo vremena nije htio da vjeruje u stare sisteme misticizma, sada je počeo sumnjati u stara mjerila ćudorednosti. Vjerovao je, da tu nešto treba promijeniti. Koji je muškarac moralan? Ili još stvarnije, koja je žena moralna? Ljepota ili rugoba karaktera ne leži samo u

11

Angel znači anđeo. (Nap. prev.)

ostvarenjima, nego i u ciljevima i težnjama; njegova prava povijest nije u onome, što je učinio, nego u onome, što je namjeravao učiniti. A kako je onda s Tessom? Promatrajući je u tom svijetlu, počelo ga je mučiti žaljenje zbog prebrzog stvaranja suda. Je li on nju odbacio zauvijek, ili nije? Više nije mogao reći, da je zauvijek odbacuje, a to znači, da ju je sada spreman primiti. Taj porast nježnosti u sjećanju na nju poklapao se vremenski s njezinim boravkom u Flintcomb-Ashu, ali je to bilo prije nego što se ona usudila da ga smeta ma i jednom riječi o svojim prilikama ili osjećajima. On je bio u velikoj nedoumici, i u takvu stanju on se nije pitao, koji bi mogli biti razlozi, što mu se ona ne javlja. I tako je njezinu pokornu šutnju krivo tumačio. A koliko je ta šutnja zapravo govorila, samo kad bi on mogao razumjeti! Kako se ona strogom točnošću držala naloga, koje joj je on izdao i zaboravio da ih je izdao, kako ona sebi, usprkos svojoj prirođenoj neustrašivosti, ne prisvaja nikakva prava, kako priznaje, da je njegov sud u svakom pogledu ispravan i bez riječi pred njim sagiba glavu. U spomenutom putovanju na mazgama po unutrašnjosti zemlje kraj njega je jahao još jedan čovjek. Angelov je drug također bio Englez, koji je došao po istom poslu, iako je došao sa drugog dijela otoka. Obojica su bili u stanju duševne potištenosti, a razgovarali su o svojim kućnim prilikama. Povjerenje je izazvalo povjerenje. U onoj čudnoj želji, što je pokazuju ljudi, pogotovu kad su u dalekim krajevima, da stranim ljudima povjere pojedinosti iz svoga života, koje ne bi podnipošto spomenuli prijateljima, Angel tome čovjeku, dok su jahali jedan kraj drugoga, prizna žalosne činjenice svoje ženidbe. Taj je stranac bio u mnogo više zemalja i među mnogo više različitih naroda nego Angel. Za njegov kozmopolitski duh, takva odstupanja od društvene forme, tako strašna za ljude, koji sjede kod kuće, nisu značila ništa više nego udubine dolina i gorskih lanaca na cjelokupnoj krivulji zemaljske kugle. On je tu stvar vidio u sasvim drukčijem svijetlu nego Angel. Po njegovu mišljenju ono, što je Tessa bila, nije ništa prema onome, što bi ona bila kasnije, pa je Clareu otvoreno rekao, da je pogriješio, što je otišao od nje. Sutradan ih uhvati oluja, i oni pokisnu tako, da su bili do kože mokri. Angelova druga zgrabi malarija, i on umre do konca tjedna. Clare se zaustavi na nekoliko sati, da ga pokopa, a onda krene svojim putom. Površne primjedbe širokogrudnog stranca, o kojem nije znao uopće ništa, osim sasvim običnog imena, njegovom su smrću poprimile uzvišenije značenje i djelovale na Clarea snažnije nego sve dubokoumne etike filozofa. Taj ga je kontrast između nazora toga čovjeka i njegove malograđanske uskogrudnosti postidio. Njegove nedosljednosti navališe na nj u bujici. On je ustrajno uzdisao helensko poganstvo na račun kršćanstva; a ipak, u helenskoj civilizaciji nezakonito podavanje nije uvijek značilo nešto nečasno. Sigurno je, dakle, mogao gledati na to svoje zgražanje pred nedjevičanskim stanjem, što ga je je naslijedio od svoga mističnog vjerovanja, kao na nešto, što se može ispraviti, pogotovu, kad je to stanje posljedica podle izdaje. Stala ga gristi savjest. Sjetio

se riječi Izz Huett. koje nikada nisu sasvim nestale iz njegova pamćenja. Pitao je Izzu, da li ga voli, a ona mu je to potvrdila. A da li ga više voli nego Tessa? Ne, odgovorila je ona. Tessa bi za nj položila svoj život, a više ne može učiniti ni ona. Sjećao se Tesse, kakva se pojavila na dan vjenčanja. Kako su joj oči počivale na njemu, kako se držala njegovih riječi kao da su božje! A one strašne večeri kod ognjišta, kad mu se otkrila njezina jednostavna duša, kako joj je lice bilo bijedno kraj svijetla vatre, u svojoj nemoći da shvati, da bi se njegova ljubav i zaštita mogle povući. I tako je on od njezina suca postao njezin branitelj. Koliko li je ciničkih stvari rekao sam sebi o njoj! Ali nitko ne može uvijek biti cinik i živjeti, i on je te cinične izreke jednu za drugom povlačio. Pogreška da ih je izustio nastala je zbog toga, što je dopustio da na nj utječu opći principi, a nije se obazirao na taj posebni slučaj. Ali takvo razmišljanje je prilično zastarjelo, a ljubavnici i muževi su išli po svijetu i prije. Clare je bio prema njoj surov, o tome nema sumnje. Muškarci su i prečesto surovi prema ženama, koje vole ili su ih voljeli, a i žene prema muškarcima. Pa ipak, te su surovosti sušta nježnost, ako se usporede s općom surovosti, od koje potječu; surovost položaja prema temperamentu, sredstava prema cilju, današnjeg dana prema jučerašnjem, sutrašnjeg prema današnjem. Historijska zanimljivost njezine obitelji – te despotske loze d’Urbervilla – koju je prezirao kao istrošenu snagu, sada je dirala njegove osjećaje. Zašto prije nije shvaćao, da postoji razlika između političke i stvaralačke vrijednosti tih stvari? U potonjem pogledu njezino je d’urbervillsko podrijetlo činjenica golemih razmjera; bezvrijedna je za političku ekonomiju, ali je vrlo korisno gradivo za sanjara i moralista, koji govori o prolaznosti svega. To je činjenica, koja će uskoro biti zaboravljena – to je nešto u krvi i imenu jadne Tesse, po čemu se ona odlikuje, a njezina će nasljedna veza s mramornim spomenicima i kosturima u olovnim sanducima u Kingsbereu pasti u zaborav. I tako vrijeme bezobzirno uništava vlastitu romantiku. Dozivajući često u pamet crte njezina lica, činilo mu se, da u njima razabire tračak dostojanstva, koje mora da je resilo njezine plemenite prababe, i od te mu vizije žilama prođe studen, koju je i prije osjećao i koja je za sobom ostavljala osjećaj mučnine. Usprkos njezinoj prošlosti, koja nije bila bez ljage, ono, što je još ostalo u ženi kao što je Tessa, nadvisivalo je svojom svježinom njezine drugarice. Zar nije pabirčenje grožđa u Efraimu bolje nego berba na Abi-ezeru? Tako govoraše ljubav, koja se ponovo rađala i pripremaše put za Tessino pismeno očitovanje ljubavi, koje mu je upravo tada slao njegov otac, premda će, zbog toga, što je on bio daleko u unutrašnjosti, trebati dugo vremena, da dođe do njega. Međutim, očekivanje one što ga je pisala, da će Angel doći na njezino zaklinjanje, bilo je sad veliko sad malo. Ono što je njezine nade umanjivalo, bilo je, da se činjenice njezina života, koje su dovele do rastave, nisu izmijenile – da se nikada ne mogu izmijeniti; i, ako ih nije mogla oslabiti njezina prisutnost,

sigurno nije mogla ni njezina odsutnost. Pa ipak, ona se u mislima bavila nježnim pitanjima, što bi sve mogla učiniti, da mu se najviše svidi, u slučaju da dođe. Uzdisala je žaleći, što nije više pažnje posvetila pjesmama, što ih je svirao na svojoj harfi i što ga nije s više zanimanja ispitivala, koje su mu najmilije melodije od onih, što su ih pjevale seoske djevojke. Indirektno se o tome raspitala kod Amby Seedlinga, koji je za Izzom došao iz Talbothaysa, a Amby se slučajno sjećao kao da se Clareu od odlomaka melodija koje su pjevali tamo kod gazde, da bi naveli krave da daju više mlijeka, sviđala »Kupidovi vrtovi«, »Imam svoje vrtove, i lovačke pse« i »U zoru dana«, a čini se, da mu se nije sviđala »Krojačeve hlače« i »Što li lijepa postadoh«, premda su i to bile izvrsne pjesmice. Sad je pod svaku cijenu željela da se usavrši u tim pjesmama. U dokonim bi ih časovima potajno uvježbavala, a pogotovu U zoru dana. Ustaj, ustaj! Naberi, Kiticu dragom svom Mirisnog cvijeća rosnoga, Što u vrtu raste tvom! I grlice i ptičice Pjevaju s usnulih grana U rano majsko doba, Rano u zoru dana! I srce od kamena smekšalo bi se, kad bi je čulo kako pjeva te pjesmice, kad god bi u to hladno, suho vrijeme radila podalje od ostalih djevojaka; a cijelo su joj vrijeme niz obraze tekle suze na pomisao, da on možda ipak neće doći, da je čuje, i jednostavne su, smiješne riječi pjesmica odzvanjale bolnim ruganjem u izmučenom srcu pjevačice. Tessa se toliko uljuljala u taj fantastični san, da se činilo, da i ne vidi, kako godišnje doba odmiče, da dani postaju dulji i da se približila Blagovijest, dan kad istječe njezin ugovor. Ali prije nego što je došao dan isplate za četvrtgodište dogodi se nešto, što navede Tessu na sasvim druge misli. Bila je jedno veče kao obično u svom stanu, sjedeći zajedno s ostalim članovima obitelji u prizemnoj sobi, kad netko zakuca na vrata i upita, da li je tu Tessa. Kroz otvorena vrata vidjela je u sutonu lik visok kao ženski, a tanak kao dječji, visoku, mršavu djevojčicu, koju u sumraku nije prepoznala, dok god ta djevojka ne reče »Tesso!« – Što – zar si to ti, Liza-Lu? – upita Tessa sva uzbuđena. Njezina sestra, koju je prije malo više od godine dana ostavila kod kuće kao dijete, izrasla je neočekivano brzo do svoga sadašnjeg izgleda, pa ni sama Lu kao da još nije mogla shvatiti značenje toga. Njene tanke noge, koje su se vidjele ispod nekoć dugačke haljine, a sada kratke zbog njezina brzog porasta, i nezgrapne ruke odavale su njezinu mladost i neiskusnost.

– Da, klipsala sam čitav dan, Tesso – reče Lu bez uzbuđenja i ozbiljno – i nastojala da te pronađem, pa sam veoma umorna. – Što je novo kod kuće? – Majci je veoma zlo, i doktor kaže, da umire, a kako ni tati nije sasvim dobro i neprestano govori »da nije pravo da čovjek iz tako visoke obitelji robuje i muči se težačkim poslovima«, ne znamo što bismo uradili. Tessa se zamisli i ostade tako dugo vremena, a da se nije sjetila reći LiziLu, da uđe i sjedne. Kad ju je konačno pozvala unutra, i kad je Liza-Lu popila čaj, ona stvori odluku. Pod svaku cijenu mora kući. Njezin se ugovor završava tek na »staru Blagovijest«, šestog travnja, ali kako vremenski razmak donle nije dugačak, ona odluči da pokuša sreću i da krene odmah. Ako krene to veče, uštedjet će dvanaest sati, ali sestra joj je preumorna da prevali toliki put, pa će pričekati do sutra. Tessa otrči u stan Izzi i Mariani, obavijesti ih o onome što se dogodilo i zamoli ih, da je ispričaju kod farmera, što bolje budu znale. Kad se vratila, priredi Lizi-Lu večeru, a nakon toga, pošto je svoju mlađu sestru spremila u krevet, strpa u košaru koliko god je mogla svojih stvari i krene, davši Lizi upute, da dođe za njom drugo jutro.

L Ona uroni u hladnu, ekvinokcijsku tminu upravo kad je sat odbio deset i pod treperenjem čeličnih zvijezda krene na svoj put od petnaest milja. Za tiha pješaka noć je u osamljenim predjelima više zaštita nego opasnost, i znajući to, Tessa pođe najbližim putom po sporednim stazama, kojih bi se danju gotovo bojala. Ali sada nije bilo skitnica, a misli na majku istjerale su, joj iz glave strah od slabosti. I tako je ona napredovala milju za miljom, penjući se i spuštajući, dok nije došla do Bulbarrowa i otprilike o ponoći pogledala s te visine u provaliju kaotičnih sjena, jer to je bilo sve što se vidjelo od doline, na čijoj se najdaljoj strani ona bila rodila. Pošto je već prešla otprilike pet milja po visoravni, preostajalo joj je sada do konca putovanja još deset ili jedanaest milja nizinom. Spuštajući se vijugavim putom nizbrdo, jedva ga je vidjela pod blijedim svijetlom zvijezda i uskoro stade koračati po tlu, koje se toliko razlikovalo od onoga gore, da se razlika zamjećivala i u hodu i po mirisu. Bila je to teška ilovača doline Blackmoor, i to onaj dio doline, u koji još nisu prodrle ceste s brkljama. Praznovjerje najdulje živi na takvom teškom tlu. U tom je kraju nekoć bila gusta šuma, a u ovo tamno doba noći, sa svojim sjenama, kao da je dokazivalo, da je tu doista u stara vremena bila šuma, jer su se daljina i blizina izmiješale, a svako se drvo i visoka živica isticale do najvišeg stupnja. Tu je još uvijek sve bilo puno vjerovanja u fantastične priče o jelenima, što su ih tu lovili, u vještice, što su ih bockali i uranjali u vodu, u vile sa zelenim ljuskama, koje su se smijale prigušenim smijehom prolazniku, i svi su oni sada tvorili vragoljasto mnoštvo.

U Nuttleburyu prođe kraj seoske gostionice, a njezina firma zaškripi odgovarajući na pozdrav Tessinih koraka, ali to ne ču ni živa duša, osim nje same. U svojim mislima, pod slamnatim krovovima kućica, vidjela je otpuštene tetive i mlohave mišiće, ispružene u tmini pod pokrivačima načinjenim od malih, crvenih, četvorinastih krpica, kako okupljaju snagu u zagrljaju sna za sutrašnji novi rad, čim se pojavi prvi tračak ružičaste maglice na Hambledon Hillu. U tri sata ona zaokrenu za posljednji zavoj u labirintu puteljaka, kojima se provlačila i uđe u Marlott, prošavši kraj polja, na kojem je prvi put, kao član povorke sa štapovima, vidjela Angela Clarea, kad ono nije s njom plesao; u njoj je još uvijek živio osjećaj razočaranosti zbog toga. Ona ugleda svijetlo u smjeru majčine kuće. Dolazilo je s prozora spavaonice, a pred njim se njihala jedna grana, pa joj se činilo kao da svijetlo žmirka na nju. Čim je mogla razabrati obrise kuće – s novim slamnatim krovom od njezina novca – ona učini onaj isti stari dojam na Tessinu maštu. Uvijek joj se činilo, da je ta kuća dio njezina tijela i života. Nagnuti prozori u krovu, položaj drvenih greda i okrnjene opeke na vrhu dimnjaka, sve je to imalo nešto zajedničko s njezinim karakterom. Činilo joj se, kao da je i u te crte kuće ušlo neko zaprepaštenje, koje je odavalo majčinu bolest. Tiho je otvorila vrata, da nikoga ne probudi. Donja je prostorija bila prazna, ali susjeda, koja je sjedila kod njezine majke, dođe na vrh stepenica i šapne joj, da gospođi Durbeyfield nije ništa bolje, premda baš sada spava. Tessa spremi sebi doručak, a onda zauzme svoje mjesto kao njegovateljica u sobi svoje majke. Ujutro, kad je promotrila djecu, opazi da su se sva neobično produljila. Premda je bila odsutna nešto više od jedne godine, njihov ju je porast zapanjio, a nužnost, da se srcem i dušom posveti njihovim potrebama, potisne u stranu sve njezine vlastite brige. Bolest njezina oca bila je uvijek jednako neodređena, i on je sjedio u svom stolcu kao obično. Ali dan nakon njezina dolaska on je bio neobično vedar. Imao je razuman plan zarade, a Tessa ga upita, kakav je to plan. – Namjeravam poslati nekoga svima ljubiteljima, starina u ovom kraju Engleske, – reče on, – i zamoliti ih, da pristupe fondu za moje uzdržavanje. Siguran sam, da će oni uvidjeti, da je to nešto romantično, umjetničko i da je to prava stvar, koju treba da urade. Oni troše mnoštvo novaca za uzdržavanje starih ruševina, za pronalaženje različitih rijetkosti i koješta drugog, a žive starine mora da su za njih još zanimljivije, samo kad bi znali za me. Htio bih, da ih tko obiđe i kaže im, kakav primjerak živi među njima, a oni o tom ni ne slute! Kad bi župnik Tringham, koji je mene otkrio, bio na životu, siguran sam, da bi on to učinio. Tessa odgodi raspravljanje o tom uzvišenom planu, dok ne riješi hitnije stvari, koje su je čekale i koje su, čini se, njezinim novčanim pošiljkama slabo poboljšane. Kad je malo sredila najhitnije stvari u kući, ona obrati svoju pažnju na stanje izvan kuće. Sada je bilo doba sađenja i sijanja. Seljaci su već dovršili proljetno obrađivanje u mnogim vrtovima i komadima obradive zemlje, ali vrt i

oranica Durbeyfieldovih bili su u zaostatku. Na svoju prepast ona ustanovi, da je to zbog toga što su pojeli sav krumpir za sađenje – a to je najveća pogreška, što je mogu učiniti ljudi, koji se ne brinu za sutrašnjicu. Što je prije mogla, ona nabavi novog krumpira koliko joj je god bilo moguće, a njezin se otac za nekoliko dana toliko oporavio, da se, uz Tessine nagovore i nastojanja, mogao prihvatiti posla u vrtu, dok se ona sama primi oranice, koju su uzeli u najam na polju, oko dvije stotine metara izvan sela. Ona je voljela taj posao nakon zarobljenja u bolesničkoj sobi, gdje sada nije bila potrebna, jer joj je majci bilo bolje. Oštre kretnje olakšavale su joj misli. Taj je komad zemlje bio na visokom, suhom i otvorenom položaju, gdje je bilo trideset ili četrdeset takvih komada zemlje i gdje je rad bio najžustriji uveče, kad bi se završio radni dan unajmljenih nadničara. Kopanje bi počelo obično u šest izjutra, a proteglo bi se do neodređenog vremena uveče, pa i po mjesečini. Baš sada su na mnogim tim komadima gorjele hrpe suhog korova i otpadaka, a sušno je vrijeme pogodovalo njihovu izgaranju. Jednog lijepog dana radile su Tessa i Liza-Lu ovdje sa svojim susjedima sve dok posljednje sunčane zrake nisu stale udarati ploštimice u bijele stupčiće, koji su odjeljivali pojedine komade zemlje. Čim je zašlo sunce, spustio se sumrak, i sjaj vatre od zapaljenih povijuša i kupusnog korijenja stade na mahove rasvjetljivati polja, i njihovi su se obrisi pojavljivali i gubili pod gustim oblacima dima, kako ih je nanosio vjetar. Kad bi planula vatra, i samo bi se klupko dima, gonjeno uza zemlju, rasvijetlilo i poprimilo neprozirni sjaj, skrivajući radnike jedne od drugih, pa se značenje riječi »stup od oblaka«, koji je danju kao zid, a noću kao svijetlo, moglo lako razumjeti. Kad se sasvim smračilo, neki muškarci i žene prekinu rad i pođu na počinak, ali ih većina ostade, da završe sađenje. Među njima je bila i Tessa, koja je sestru poslala kući. Radila je na komadu zemlje, na kojem je gorjela trava, a vile su joj sa svoja četiri sjajna zupca sitnim zveckanjem odzvanjale od kamenja i suhih gruda zemlje. Katkada bi bila sva zavijena u oblak dima, a onda bi joj lik izronio obasjan mjedenim blijeskom s ognja. Večeras je bila čudno odjevena i pružala je prilično neobičnu sliku, jer je imala na sebi haljinu izblijedjelu od mnogog pranja i kratki, crni haljetak, pa je sveukupni dojam bio u isto vrijeme i svadben i pogreban. Žene malo podalje u pozadini nosile su bijele pregače, i one su zajedno s njihovim blijedim licima bile jedino što se moglo vidjeti u tmini, osim kad bi ih trenutačno zahvatio blijesak plamena. Na zapadnoj strani žilave grane gole, bodljikave živice, koja je sačinjavala granicu polja, uzdizale su se nasuprot blijedoj, mliječnoj boji donjeg dijela neba, dok je gore treperio Jupiter kao potpuno rascvjetana bljedožuta narcisa tako sjajno da je gotovo bacao sjenu. Drugdje se stalo pojavljivati nekoliko sitnih, bezimenih zvijezda. U daljini zalaja pas, a po suhom bi putu od vremena do vremena zaštropotali točkovi. Zupci vila ustrajno su dalje zveckali, jer još nije bilo kasno; i premda je zrak bio svjež i oštar, u njemu se osjećao dašak proljeća koji je razveseljivao radnike. Tu, na tom polju i u taj sat, bilo je nešto, možda pucketanje vatre,

čudesna tajanstvenost svijetla i sjene, što je činilo, da su svi, pa i Tessa, uživali da su tu. Noć, koja u zimskoj studeni dolazi kao neprijatelj, a u ljetnoj toplini kao ljubavnik, toga je ožujskog dana djelovala umirujući. Nitko nije gledao svoje drugove. Svima su oči bile uprte u tlo, kojemu se prekopana površina otkrivala pri svijetlu vatre. I tako Tessa, prevrćući grude zemlje i pjevajući naivne pjesmice s gotovo nikakvom nadom, da će ih Clare ikada čuti, nije dugo vremena zamjećivala osobu, koja je radila tik uz nju – muškarca u dugačkoj košulji, koji je kako je saznala, obrađivao isti komad zemlje kao i ona i kojega je, kako je bivala svjesnija njegove prisutnosti, kad bi ga smjer kopanja doveo u njezinu blizinu. Katkada bi ih odvojio oblak dima, a onda bi dim skrenuo, i njih dvoje mogli su se vidjeti, ali su bili odvojeni od ostalih. Tessa nije razgovarala sa svojim suradnikom, a ni on s njom. A nije ni mislila na nj, osim što se sjetila, da ga nije bilo tamo, dok je još bio dan i da ga ne pozna kao jednoga od marlottskih radnika, a to nije bilo ni čudo, jer je posljednjih godina tako dugo i često bila odsutna od kuće. Nakon nekog vremena on je stao kopati tako blizu nje, da su se zrake svijetla oda vatre jednako jasno odražavale s čeličnih zubaca njegovih vila kao i njezinih. Pošavši k vatri, da u nju baci naviljak suhe trave, ona opazi, da on to isto radi s druge strane. Vatra zaplamsa, i ona prepozna d’Urbervillovo lice. Neočekivanost njegove prisutnosti, grotesknost njegova izgleda u nabranoj radničkoj košulji, kakvu su danas nosili samo najstaromodniji radnici, imala je u sebi nešto odvratno smiješno, i na taj joj se pogled sledi krv u žilama. D’Urberville se stane smijati prigušeno i dugo. – Kad bih bio raspoložen za šalu, rekao bih: »Kako je sve ovo slično raju!« primijeti on nekako čudno, nagnuvši glavu i gledajući je. – Šta kažete? – upita ona slabim glasom. – Kakav šaljivac možda bi rekao, da je ovo pravi raj. Vi ste Eva, a ja sam nečastivi, koji je došao da vas napastuje, pretvorivši se u neku životinju niže vrste. Dok sam se bavio teologijom, bio samo oduševljen onom Miltonovom scenom. Jedan njezin dio glasi ovako: »Carice, put je tu, a nije dug, Za onim redom mirta... ...Prihvaćaš li vodstvo moje, uskoro mogu dovest te tamo.« »Onda me vodi«, reče Eva. I tako dalje. Moja drago Tesso, govorim vam to kao nešto, što biste vi mogli sasvim neispravno pomisliti ili reći, jer imate tako loše mišljenje o meni. – Nikada nisam rekla, da ste sotona, pa ni pomislila. Uopće ne mislim o vama tako. Moje su misli o vama sasvim hladne, osim kad me uvrijedite. Što, zar ste samo zbog mene došli ovamo kopati?

– I Samo zbog vas. Da vas vidim i ništa drugo. Ove radne košulje, koju sam u prolazu vidio obješenu na prodaju, sjetio sam se tek kasnije, da ne bih udario u oči. Došao sam da protestiram protiv toga, što tako mnogo radite. – Ali meni se to sviđa – radim za svoga oca. – Je li istekao vaš ugovor tamo? – Jest. – Kamo namjeravate onda? K svome dragom mužu? Nije mogla podnijeti to njegovo prezirno podsjećanje. – O – ne znam! – reče ona ogorčeno. – Ja nemam muža! – To je potpuno istinito – u ovom smislu, u kojem vi to mislite. Ali imate prijatelja, i ja sam odlučio da vam život učinim udobnim i protiv vaše volje. Kad se vratite kući, vidjet ćete, što sam vam poslao onamo. – O, Alek, moja je želja, da mi uopće ništa ne dajete. Ja to od vas ne mogu primiti! Ne volim primiti – to nije pravo! – To jest pravo! odgovori on, malo uzviknuvši. – Neću trpjeti da žena, prema kojoj gajim tako nježne osjećaje, bude u teškom položaju, a da joj ne pokušam pomoći. Pa ja vrlo dobro stojim! Moja je jedina poteškoća u – u – nije uopće u pogledu života! Ona se okrene i stade očajno dalje kopati, a suze su joj kapale na držalo vila i na grumenje zemlje. – Radi djece – vaše braće i sestara – prihvati on. – Mislio sam na njih. Tessino srce zadršće – dirnuo ju je u osjetljivo mjesto. Dokučio je, u čemu je njezina najveća briga. Otkad se vratila kući, njezino se srce obratilo toj djeci, sa strastvenom ljubavi. – Ako se vaša majka ne oporavi, netko se mora pobrinuti za djecu; otac po mom mišljenju, neće moći da učini mnogo! – Moći će, uz moju pomoć. Mora! – I uz moju. – Ne, gospodine! – Kako je to prokleto glupo od vas! – plane d’Urberville. – Pa on misli, da smo od iste obitelji i bit će sasvim zadovoljan. – Neće. Ja sam ga razuvjerila. – Onda ste još gluplji. D’Urberville se u srdžbi povuče od nje prema živici, gdje svuče dugačku radnu košulju, što ju je bio navukao na se, a onda je smota, gurne u vatru i ode. Poslije toga Tessa više nije mogla kopati. Osjećala se nemirna. Zanimalo ju je, da li se vratio kući njezina oca, i ona, uzevši vile u ruke, krene prema kući. Dvadesetak metara od kuće dočeka je jedna od njezinih sestara. – O, Tessice – pomisli! Liza-Lu plače. U kući je mnogo ljudi, majci je mnogo bolje, ali svi misle, da je tata umro!

Dijete je shvaćalo značenje te vijesti, ali ne i njezinu težinu, pa je stajalo gledajući važno, širom otvorenih očiju, u Tessu, a onda, opazivši kakav je učinak izazvalo kod nje, reče: – Tesso, zar više nikada nećemo razgovarati s tatom? – Pa tata je bio tek malo bolestan! – povikne Tessa rastreseno. Uto naiđe Liza-Lu. – Upravo se sada srušio, a doktor, koji je bio tu zbog majke, reče, da mu nema lijeka, jer mu se srce usalilo. Da. Dvoje Durbeyfielda je zamijenilo mjesta. Ona, koja je umirala, bila je izvan opasnosti, a onaj, koji se samo loše osjećao, bio je mrtav. Ta je vijest značila više nego što je sama po sebi govorila. Život njezina oca imao je, uz njegove lične uspjehe, i drugu vrijednost, jer po samim uspjesima možda ne bi mnogo vrijedio. Njegov je život bio posljednji od tri života, za vrijeme kojih je uzeta u najam kuća i sve što uz nju pripada, a za njom je već dugo vremena čeznuo farmer-najamnik za svoje redovite radnike, koji su bili stiješnjeni u nekakvim malim kućicama. K tomu su na te doživotne najamnike gledali gotovo jednako loše kao i na sitne zemljoposjednike, zbog njihova neovisna vladanja, i kad bi ugovor o najmu istekao, nikad se ne bi obnavljao. I tako Durbeyfieldovi, nekoć d’Urbervillovi, vidješe, kako se na njih ruši sudbina, kakvu su oni, dok su još bili bogovi u tom kraju, bez sumnje mnogo i mnogo puta, bez ikakva obzira, srušili na glave beskućnika, kakvi su sada i sami bili. Tako se priliv i odliv – ritam promjene – nepogrešivo izmjenjuje u svemu pod nebom.

LI Konačno dođe predvečerje Blagovijesti, i poljodjelski se svijet grozničavo pokrenu, kako to već biva samo na taj dan godine. To je dan ispunjavanja obaveza; ugovori za poljske radove u narednoj godini, koji su sklopljeni na Svijećnicu, sada stupaju na snagu. Radnici – ili »radni narod« kako su oni sami sebe zvali od nepamćenih vremena, dok je ova druga riječ došla izvana – koji više ne žele ostati na starom mjestu, odlaze na nove farme. Ta godišnja seoba s farme na farmu bivala je sve jača. Kad je Tessina majka bila dijete, većina je poljskih radnika u okolici Marlotta ostajala čitavog života na jednoj farmi, a ona je bila dom i njihovih očeva i djedova; ali u posljednje vrijeme je želja, da se sele svake godine, porasla do vrlo visokog stupnja. Mlađe su obitelji to smatrale za ugodno uzbuđenje, što je vjerojatno prednost. Ono, što je bilo Egipat za jednu porodicu, za drugu je, koja je to gledala iz daljine, bilo Obećana Zemlja, dok nije i za njih, kad su tamo neko vrijeme proboravili, postala također Egipat. I tako su se oni neprestano izmjenjivali.

Međutim, te promjene, koje su se sve više zapažale u životu sela, nisu vukle svoje podrijetlo jedino iz nemira poljodjelaca. Bilo je slučajeva, da su ljudi morali otići sa zamlje. Selo je prije sadržavalo, usporedo sa poljodjelcima, zanimljivu i bolje obrazovanu klasu ljudi, koja je očito bila viša od seljačke – klasu, kojoj su pripadali Tessin otac i majka – a ona je obuhvaćala i tesara, kovača, postolara, piljara i ostale različite radnike, koji nisu bili poljodjelci; bili su to ljudi, koji su svoju stanovitu postojanost cilja i vladanja dugovali činjenici, da su bili doživotni najamnici zemlje, kao Tessin otac, uživaoci nadarbina ili, tu i tamo, sitni zemljoposjednici. Ali kad bi dugoročni najamni ugovori istekli, kuća bi se rijetko iznajmljivala sličnim zakupcima, nego bi se obično srušila, ako ne bi bila farmeru apsolutno potrebna za njegove radnike. Na seljake, koji nisu bili uposleni izravno na zemlji, gledalo se s negodovanjem, pa je progonstvo jednih ubijalo posao drugih, koji su na taj način bili prisiljeni da odu za njima. Te obitelji, koje su u prošlosti tvorile kičmu seoskog života, koje su bile nosioci seoskih tradicija, morale su potražiti utočište u velikim centrima. Taj proces, koji statističari šaljivo označuju »težnju seoskog stanovništva prema velikim gradovima« zapravo je težnja vode, da teče uzbrdo, kad je na to sile strojevi. Kako se broj nastambi na taj način u Marlottu zbog rušenja znatno smanjio, farmer je svaku kuću, što je još ostala, trebao za svoje radnike. Sve od onoga događaja, koji je bacio sjenu na Tessin život, na porodicu Durbeyfieldovih (jer u njihove pretke nisu vjerovali) šutke su gledali kao na one, koji će morati otići, čim im istekne najamni ugovor, ako ni za što, a ono u interesu ćudoređa. Bilo je doista potpuno točno, da članovi toga kućanstva nisu bili sjajni primjeri ni za umjerenost, ni za trijeznost, ni za moralnu čistoću. Otac, a katkad čak i majka, opijali bi se, mlađa su djeca rijetko išla u crkvu, a najstarija je kći imala čudne odnošaje. Selu se na neki način mora sačuvati moralna čistoća. I tako je te prve Blagovijesti, kad su Durbeyfielde mogli istjerati, njihovu kuću, koja je bila prostrana, zatražio za sebe neki kirijaš s velikom obitelji, a udovica Joan, kćeri Tessa i Liza-Lu, sin Abraham i mlađa djeca morali su se maknuti. Ono veče uoči njihove selidbe rano se smračilo zbog sitne kišice, koja je potamnila nebo. Kako je to bilo posljednje veče, što će ga provesti u selu, koje im je bilo dom i gdje su se rodili, gospođa Durbeyfield, Liza-Lu i Abraham odoše, da se oproste od nekih prijatelja, a Tessa je čuvala kuću, dok se oni ne vrate. Klečala je na klupi uz prozor, naslonivši lice na okvir, i gledala, kako se vanjska ploča kiše skliže po unutarnjoj ploči stakla. Pogled je zaustavila na mreži pauka, koji je vjerojatno već davno umro od gladi, jer je bila pogrešno postavljena u kut, kamo nikada nije došla ni jedna muha. Mreža je lagano podrhtavala od struje zraka, što je prodirala kroz prozor. Tessa je razmišljala o položaju ukućana, u kojem je vidjela svoj nesretni utjecaj. Da se nije vratila kući, njezinoj bi majci i djeci vjerojatno dopustili da ostanu kao tjedni stanari. Ali nju su gotovo odmah po njezinu dolasku zamijetili neki ljudi sitničava značaja i jaka utjecaja. Vidjeli su je kako se vrze po groblju i kako, što je bolje znala, popravlja zidarskom lopaticom nekakav zarasli dječji grobić. Na taj su način saznali, da opet živi ovdje; majku su joj psovali, da joj daje utočište, na što je Joan uzvratila oštrim

riječima i sama, neovisno od ikoga, izjavila, da je spremna smjesta otići. Uhvatili su je za riječ, a ovo je sada posljedica. »Nisam smjela doći kući«, reče Tessa ogorčeno sama sebi. Bila se toliko udubila u svoje misli, da isprva gotovo i nije opazila čovjeka u bijelom kišnom ogrtaču, kako jaše niz cestu. Možda je on nju tako brzo zapazio zbog toga, što joj je lice bilo blizu staklu, i on upravi konja sve do zida kuće, tako da su mu kopita bila gotovo pod samim zidom na uskom rubu zemlje za sađenje bilja. Tek kad je dotaknuo prozor drškom svoga jahaćeg biča, ona ga spazi. Kiša je gotovo prestala padati, i ona otvori prozor na njegov znak. – Zar me niste vidjeli? – upita d’Urberville. – Nisam pazila, reče ona. – Mislim, da sam vas čula, samo mi se činilo, da su to kola i konji. Bila sam kao u nekom snu. – A možda ste čuli d’urbervillsku kočiju? Vjerujem, da vam je poznata ta legenda. – Nije. Moj... netko mi ju je jednom htio ispričati, ali nije. – Ako ste prava d’Urberville, mislim, da vam je ni ja ne bih smio ispričati. Što se mene tiče, ja sam samo nazovi-d’Urberville, pa je svejedno. Priča je prilično neugodna. Radi se o tome, da zvuk te imaginarne kočije može čuti samo onaj, koji je po krvi d’Urberville, a drži se, da je to za onoga, koji je čuje, zao znak. To je u nekakvoj vezi s umorstvom, koje je počinio jedan član obitelji prije mnogo stoljeća, – Sad kad ste počeli, i završite. – Pa dobro. Kažu, da je jedan od te obitelji oteo neku krasnu ženu, koja je pokušala pobjeći iz kočije, dok ju je vozio, i u tom natezanju on ubije nju – ili ona njega – ne znam točno. To je jedna verzija te priče... Vidim, da su vaša korita i kablovi spakovani. Odlazite, zar ne? – Da, sutra – na Blagovijest. – Čuo sam, da odlazite, ali nisam mogao vjerovati. Čini me se dosta neočekivano. A zašto odlazite? – Po ugovoru očev je život bio posljednji, koji je imao pravo na taj posjed, i kad je on umro, mi više nismo imali prava ostati. Premda bismo, možda, mogli ostati kao tjedni stanari – da nije mene. – Zašto to? – Ja nisam poštena žena. D’Urberville se zacrveni. – Kakve li proklete gluposti! Bijedni snobovi! Neka im prljave duše sagore u prah i pepeo! – uzvikne on glasom ironične srdžbe. – I zato vi, dakle, odlazite! Tjeraju vas? – Ne može se reći, da nas baš doslovno tjeraju. Ali, budući da su rekli, da ćemo uskoro morati da odemo, bolje je da idemo sada, kad svi sele, jer imamo zgodniju priliku. – Kamo idete?

– U Kingsbere. Unajmili smo tamo stan. Majka je poludjela za očevim precima, pa hoće, da ide onamo. – Ali obitelj vaše majke nije za takav stan, i k tome u takvom malom, zabitom mjestancu. Slušajte, zašto vi ne biste došli u moju vrtnu kuću u Trantridgeu? Otkad je moja majka umrla, više gotovo nema živadi. Ali kuća je tamo, kao što znate, i vrt. Za jedan dan se može okrečiti, i vaša majka može tamo živjeti sasvim dobro; i djecu ću dati u jednu dobru školu. Ja doista moram učiniti nešto za vas! – Ali mi smo već uzeli stan u Kingsbereu! – izjavi ona. – Možemo tamo pričekati... – Pričekati – na što? Bez sumnje na onog vašeg krasnog muža. Slušajte, Tesso, ja znam, kakvi su muškarci i, imajući na umu razloge vaše rastave, sasvim sam siguran, da se on s vama nikada neće pomiriti. Dakle, premda sam bio vaš neprijatelj, ja sam vaš prijatelj, pa čak i ako vi to nećete da vjerujete. Dođite u tu moju kućicu. Uzgojit ćemo pravu naseobinu živadi, i vaša se majka može izvrsno za njih brinuti; a djeca mogu ići u školu. Tessa je disala sve brže i konačno reče: – Otkuda ja mogu znati, da ćete vi to sve učiniti? Vaši se nazori mogu promijeniti – a onda – mi bismo bili – moja majka bi bila – opet beskućnik. – O, ne – ne. Ja bih vam to pismeno zajamčio, ako je potrebno. Razmislite o tome. Tessa potrese glavom. Ali d’Urberville je bio ustrajan; rijetko ga je vidjela tako odlučna. Nije htio da čuje »ne«. – Molim vas, samo vi to recite svojoj majci – reče on uvjerljivim glasom. – To je njezina stvar, da se odluči, ne vaša. Dat ću očistiti i okrečiti kuću sutra ujutro i zapaliti vatre, pa će do naveče biti suha, tako da se možete odmah useliti. Dakle, zapamtite, ja ću vas čekati. Tessa ponovo potrese glavom, a u grlu ju je gušilo od različitih uzbuđenja. Nije mogla pogledati d’Urbervilla. – Znate, da vam dugujem mnogo za ono prošlo – nastavi on. – A vi ste me k tome izliječili od onoga ludila, i ja bih se veselio... – Meni bi bilo milije, da ste ostali kod onoga svog ludila, i da ste ostali kod posla, koji je s njim bio povezan! – Veselim se, što mi se sada pruža prilika, da vam se malo odužim. Očekujem, da ću sutra čuti, kako istovaruju stvari vaše majke... Dajte mi sada na to ruku – draga, krasna Tesso! Kod posljednje rečenice on snizi glas do mrmljanja i stavi ruku na poluotvoreni prozor. Njezine oči planu, i ona brzo povuče šipku, kojom se podupire prozor, i tako pritisne njegovu ruku između prozora i kamenog zida. – Dovraga – vi ste vrlo okrutni! – reče on izvukavši ruku. – Ne, ne! – znam, da to niste namjerno učinili. Dakle, ja ću vas očekivati, ili barem vašu majku i djecu. – Neću doći – imam mnogo novaca – povikne ona.

– Gdje? – Kod moga svekra, čim samo zatražim. – Čim samo zatražite. Ali vi, Tesso, nećete zatražiti. Ja vas poznam. Nikada nećete zatražiti – prije ćete umrijeti od gladi! S tim riječima on odjaše. Upravo na uglu ceste susretne onoga čovjeka s loncem boje, koji ga zapita, da li je napustio braću. – Idite vi do vraga! reče mu d’Urberville. Tessa još dugo ostade na istom mjestu, a onda joj od nenadanog buntovnog osjećaja nepravde navru na oči vruće suze. Da, sasvim sigurno, i sam njezin muž, Angel Clare, postupio je s njom okrutno! Nikada prije ona to ne bi priznala, ali to je istina! Nikada u svom životu – na to se može zakleti iz dna svoje duše – nije ona namjerno učinila zlo. Pa ipak, došle su te okrutne osude. Ma kakvi bili njezini grijesi, to nisu bili namjerni grijesi, nego iz nepažnje, pa zašto da bude tako ustrajno kažnjavana? Ona strastveno uhvati prvi komad papira, što joj je došao pod ruke, i u brzini napiše ove retke: »O, Angel, zašto si sa mnom postupao tako okrutno? Ja to ne zaslužujem. Brižno sam o svemu razmislila i ne mogu Ti nikada, nikada oprostiti! Ti znaš, da Ti nisam namjerno učinila krivo – zašto si onda Ti meni učinio krivo? Okrutan si, doista okrutan! Pokušat ću da Te zaboravim. Od tebe sam doživjela samo nepravdu!« T. Pazila je, dok nije naišao poštar, istrčala je sa svojom porukom, a onda opet apatično zauzela svoje mjesto kod prozora. Svejedno je, da li mu piše tako ili nježno. Kako bi on mogao popustiti molbama? Činjenice se nisu promijenile, i nije se ništa novo dogodilo, što bi izmijenilo njegovo mišljenje. Smračilo se, a vatra s ognjišta bacala je svijetlo po sobi. Dvoje najstarije djece otišlo je s majkom; četvoro najmanjih u dobi između tri i po godine i jedanaest, sve četvoro u crnim haljinicama, skupilo se oko ognjišta brbljajući o svojim sitnim problemima. Konačno im se pridruži i Tessa a da nije upalila svijeću. – Dragi moji, ovo je posljednja noć, koju ćemo prespavati ovdje, u kući, u kojoj ste se rodili – reče ona žurno. – Moramo na to misliti, zar ne? Sve četvoro ušuti. S prijemljivosti svoje mlade dobi oni umalo ne zaplakaše, kad im se ukazala slika konačnosti, koju im je ona dočarala, premda su se čitav dan dotle veselili na pomisao, da će otići na drugo mjesto. Tessa promijeni razgovor. – Pjevajte mi nešto, dragi – reče ona. – Što bismo pjevali? – Što god znate. Meni je svejedno.

Nastupi trenutačna stanka, koju najprije prekine jedan sitni, pokusni glasić. Onda ga pojača drugi glas, a njima se pridrži treći i četvrti u istom glasu. Riječi pjesme su naučili u nedjeljnoj školi: Ovdje mi trpimo tugu i bol, Tek što se sretnemo – rastanak se sprema; Na nebu rastanka više nema. Sve je četvoro pjevalo s flegmatičnom pasivnošću ljudi, koji su već odavna riješili to pitanje, i budući da o tome nema nikakve sumnje, osjećaju, da razmišljanje više nije potrebno. Lica su im bila napeta u naprezanju, da izgovore slogove pjesme. Pri tome su netremice zurila u središte titrajuće vatre, a glas najmlađega gubio bi se, kad bi ostali već prestali pjevati. Tessa se okrene od njih i pođe opet k prozoru. Vani se sada spustio mrak, ali ona stavi lice na okno kao da pogledom prodire u tminu. Učinila je to zapravo da sakrije suze. Kad bi barem mogla vjerovati to, što su djeca pjevala; kad bi barem bila za to sigurna, kako bi sve sada bilo drukčije; s kakvim bi ih pouzdanjem ostavila providnosti i njihovu budućem kraljevstvu! Ali, budući da nije za to sigurna, mora nešto učiniti; mora biti njihova providnost; jer za Tessu, kao i za tolike milijune drugih, krila se u ovim pjesnikovim stihovima strašna satira: Ne u potpunoj golotinji, Nego u oblicima slave dolazimo mi. Za nju i slične njoj već je samo rođenje bilo teško iskušenje, puno nedostojnog ličnog prisiljavanja, i njegovu neželjenost kao da na koncu ništa ne opravdava, ili je, u najboljem slučaju, samo ublažuje. U sjeni vlažne ceste ona uskoro razabra svoju majku s visokom Lizom-Lu i Abrahamom. Čula je kako cokule gospođe Durbeyfield tapkaju sve do vrata, i Tessa pođe da ih otvori. – Pred prozorom sam vidjela tragove konjskih kopita – reče Joan. – Je li tko bio ovdje? – Nije – reče Tessa. Djeca oko vatre ozbiljno je pogledaju, i jedno od njih promrmlja: – Pa bio je tu onaj gospodin na konju, Tesso! – On nije bio ovdje – reče Tessa. – Razgovarao je sa mnom samo na prolazu. – Tko je bio taj gospodin? – upita je majka. – Tvoj muž? – Ne. On nikada, nikada neće doći – odgovori Tessa s ledenim očajem. – Tko je onda bio? – O, nemoj me pitati. Već si ga vidjela prije, a i ja.

– A što kaže? – upita radoznalo Joan. – Reći ću ti sutra, sve do jedne riječi, kad se smjestimo u svom stanu u Kingsbereu. Rekla je, da joj to nije muž. Pa ipak, svijest, da je taj čovjek jedini u fizičkom smislu riječi njezin muž, mučila ju je sve više.

LII U sitne sate narednog jutra, dok je još bilo sasvim tamno, ljudi, koji su stanovali uz glavne ceste, bili su svijesni, da im nekakva tutnjava, koja se u prekidima ponavljala sve do jutra, smeta počinak – tutnjava, koja se tako pouzdano vraćala svake godine u tom tjednu i mjesecu kao glas kukavice u trećem tjednu istoga mjeseca. Bili su to predznaci opće selidbe, prolaženje praznih kola i sprega, koje su išle po robu porodica što su se selile, jer nadničar se uvijek prevozio do svoga odredišta kolima farmera, koji ga je uposlivao. Ako se uzme, da je to moralo biti obavljeno u jednom danu, onda je jasno, zašto se to odjekivanje čulo odmah iza ponoći, jer je želja kirijaša bila, da do šest sati ujutro stignu pred kuću obitelji, koju su prevozili, i onda su odmah počinjali tovariti njihovo pokućtvo. Ali nije bilo nestrpljivog farmera, koji bi poslao svoju spregu po pokućtvo Tessine majke. One su bile tek žene; nisu bile pravi radnici, i nigdje ih nisu osobito trebali. Prema tome su morale na svoj trošak unajmiti kola i nisu ništa mogle poslati besplatno. Tessi je odlanulo, kad je toga jutra pogledala kroz prozor i vidjela, da je prestala kiša, premda je bilo vjetrovito i tmurno, i da su stigla kola. Kišna Blagovijest je bila za porodice, koje su se selile, avet, koju nikada ne bi zaboravile; promoćeno pokućstvo, vlažna posteljina i odjeća, sve je to bilo posljedica takvog dana, a onda su slijedile različite bolesti. Njezina majka, Liza-Lu i Abraham bili su također već budni, a mlađu su djecu ostavili da spavaju. Njih četvoro doručkuju pri mršavom svijetlu, a onda se prihvate »čišćenja« kuće. To se odvijalo dosta veselo, a pomagala su im i dva tri prijazna susjeda. Kad su smjestili velike komade pokućtva, napravili su okruglo gnijezdo od kreveta i posteljine, u kojem će sjediti za vrijeme puta Joan Durbeyfield i mala djeca. Pošto je sve natovareno, došlo je do dugotrajnog zastoja, dok su doveli konje, jer su ih za vrijeme tovarenja bili ispregli. Ali konačno, oko dva sata, čitav tovar krene. Ispod osovine njihao se lonac za kuhanje; gospođa Durbeyfield i obitelj sjedili su na vrhu kola, a majka je u krilu držala sat, da mu se ne bi oštetio mehanizam, i on je kod svakog jačeg potresa kola uvrijeđenim glasom odbijao jedan ili jedan i pol. Tessa i njezina mlađa sestra hodale su kraj kola, dok nisu izašli iz sela.

To jutro i veče prije toga oni su pohodili nekoliko susjeda, pa su neki od njih došli da ih isprate zaželjevši im sreću, iako su u dnu srca teško mogli očekivati, da bi takvu porodicu moglo dočekati blagostanje, premda su Durbeyfieldovi bili neopasni za svakoga osim za sebe. Uskoro se kola stanu penjati na više predjele, a s promjenom razine i tla ojača vjetar. Kako je taj dan bio šesti travnja, njihova su kola susretala mnoga druga s obiteljima na vrhu tovara, koji su bili složeni po gotovo istom principu, koji je za poljodjelce bio vjerojatno jednako karakterističan kao šestorokut za pčele. Temelj tovara bio je obiteljski ormar za posuđe, koji je, sa svojim sjajnim ručkama, otiscima prstiju i vidljivim tragovima domaće upotrebe, stajao važan sprijeda, iza repova konja, uspravljen i u svom prirodnom položaju, kao kakav kovčeg zavjetni, koji moraju prevesti s punim poštovanjem. Neke su obitelji bile živahne, neke tužne; neke su se zaustavljale pred vratima gostionica uz cestu, a tu se, kad je za to došlo vrijeme, zaustavila i menažerija Durbeyfielda, da nahrani konje i osvježi putnike. Za vrijeme toga odmora Tessine se oči zaustave na plavom vrču od litre i pol, koji se dizao i spuštao kroz zrak prema ženskom dijelu jedne obitelji i natrag. Sjedile su na vrhu tovara, koji se također zaustavio nedaleko te gostionice. Ona krene očima za vrčem, dok je išao prema gore, i opazi, da su ga zgrabile ruke, kojima vrlo dobro pozna vlasnika. Tessa pođe prema tima kolima. – Mariano! Izzo! – dovikne ona djevojkama, jer su to bile one. Sjedile su zajedno s obitelji, koja se selila i kod koje su one stanovale. – Zar se i vi danas selite kao i svi ostali? Rekoše joj, da se sele. Pretežak im je bio život tamo u Flintcomb-Ashu, pa su otišle gotovo bez otkaza i ostavile Grobyja, da ih tuži, ako hoće. Rekle su Tessi, kamo idu, a i Tessa njima. Marian se nagne preko tereta i spusti glas. – Znaš, li, da je onaj gospodin, koji te je uvijek slijedio – pogodit ćeš koga mislim – došao i pitao za tebe u Flintcomb-Ashu pošto si otišla? Nismo mu rekle gdje si, jer smo znale, da ga ne želiš vidjeti. – Ali – mi smo se ipak sreli! – promrmlja Tessa. – Pronašao me je. – A zna li on, kamo sada ideš? – Mislim da zna. – Je li ti se vratio muž? – Nije. Ona se oprosti sa svojim znanicama – jer kirijaši jednih i drugih kola sada iziđu iz gostionice – i oboja kola nastave svoj put u protivnom smjeru. Kola, na kojima su sjedile Marian, Izz i oračeva obitelj, kojoj su se one pridružile, bila su svijetlo obojena, a vukla su ih tri snažna konja s blistavim mjedenim ukrasima na ormi, dok su kola, na kojima se vozila gospođa Durbeyfield i njezina obitelj, bila nekakva škripava krntija, koja je jedva vukla teret, koji je bio na njoj, kola koja nisu upoznala boju od svoga postanka, a vukla su ih samo dva konja. Po toj se suprotnosti najbolje vidjela razlika, da li je po koga poslao kakav imućan

farmer, ili se čovjek prevozi na svoj trošak na mjesto, gdje nikakav gazda ne očekuje njegov dolazak. Udaljenost je bila velika – prevelika za dan puta – i konji su je prevalili s najvećim naporom. Premda su tako rano krenuli, bilo je već kasno popodne, kad su zaokrenuli za obronak izbočine, koja je tvorila dio visoravni nazvane Greenhill. Dok su konji stajali, da puste vodu i odahnu, Tessa se ogleda oko sebe. Pod brežuljkom, ravno pred njima, nalazio se polumrtvi gradić, cilj njihova hodočašća, Kingsbere, gdje su ležali oni preci, o kojima je njezin otac govorio i pjevao do iznemoglosti: Kingsbere, jedino mjesto od svih mjesta na svijetu, koje se moglo smatrati za dom d’Urbervilla, jer su oni tamo boravili punih pet stotina godina. Uto opaze, kako im se iz predgrađa približava neki čovjek. Kad je vidio, što je na kolima, on ubrza svoje korake. – Mislim da ste vi žena, koju zovu gospođom Durbeyfield – reče on Tessinoj majci, koja je sišla s kola, da ostatak puta prijeđe pješice. Ona kimne glavom. – Premda, ako držim do svojih prava, onda sam udovica pokojnog poglavitog gospodina d’Urbervilla, siromašnog plemića, i vraćam se u staru domaju njegovih predaka. – O? No, ja o tome ništa ne znam. Ali, ako ste vi gospođa Durbeyfield, poslali su me, da vam kažem, da je stan, koji ste vi htjeli uzeti, već iznajmljen. Nismo znali da dolazite, tek jutros, kad smo primili vaše pismo – a onda je već bilo prekasno. Ali vi ćete sigurno naći stan negdje drugdje. Tome je čovjeku upalo u oči Tessino lice, koje je na tu vijest postalo pepeljastoblijedo. Majka joj je izgledala zbunjena od očaja. »Što ćemo sada, Tesso?« upita ona ogorčeno. – To je doček u domu tvojih otaca! Ali svejedno, pokušat ćemo negdje drugdje. One krenu u grad i stanu tražiti, što su bolje mogle. Tessa je ostala kod kola, da pripazi na djecu, dok se njezina majka i Liza-Lu ne raspitaju. Kad se Joan posljednji put vratila kolima, jedan sat kasnije, i dok je još potražnja za stanom bila bezuspješna, kirijaš reče, da se stvari moraju istovariti, jer su konji napola mrtvi, a on se još te noći mora vratiti barem komad puta. – Pa dobro – istovarite ih ovdje – reče Joan bez razmišljanja. – Negdje ću već naći krov nad glavom. Kola pristanu uz crkveni zid, na mjestu sakrivenom od radoznalih očiju, i kirijaš, ni pet ni šest, uskoro istovari jadnu hrpu njihova pokućtva. Kad je bio gotov, ona mu plati i time se ogoli do posljednjega šilinga, a on se odveze, presretan što više nema posla s takvom obitelji. Noć će biti bez kiše, i on je mislio, da im se neće ništa dogoditi. Tessa je zurila očajno u hrpu pokućtva. Hladno sunčano svijetlo te proljetne večeri izazovno je gledalo na zemljane lonce i kotlove, na skupine suhih biljki, koje su drhtale na vjetru, na mjedene ručke ormara za suđe, na pletenu kolijevku, u kojoj su svi oni odljuljani, i na lijepo uglačanu kutiju za

zidni sat. Svi su se ti predmeti s prijekorom svjetlucali, kao da kažu, da su oni stvoreni za kuću, a ne da budu prepušteni promjenljivosti vremena, ovako izloženi bez krova, za što nisu nikada bili određeni. Svuda naokolo bili su razasuti brežuljci i doline – nekoć parkovi, a sada rascjepkani u male ograđene livadice – i zelenilom obrasli temelji koji su pokazivali, gdje je nekoć stajao dvorac d’Urbervillovih. Tu je izbijao i jedan komad Egdon Heatha, koji je oduvijek pripadao posjedu. Sasvim uz njih bilo je krilo crkve, nazvano d’urbervillsko krilo, i ono je gledalo na njih mirno i spokojno. – Zar naša obiteljska grobnica nije naše vlasništvo? – reče Tessina majka, vrativši se pošto je pregledala crkvu i groblje. – Pa naravno da jest, i tu ćemo se ulogoriti, dok nam mjesto tvojih predaka ne pronađe krov nad glavom! Hajde, Lizo, Abrahame, pomozite mi. Napravit ćemo ležaj za djecu, a onda ćemo otići, da se dalje raspitujemo. Tessa joj apatično pomogne, i za četvrt sata je stari krevet izvučen iz hrpe pokućtva i postavljen pod južnim zidom crkve, onim dijelom crkve, koji je bio poznat kao d’urbervillsko krilo, ispod kojega su bile goleme grobnice. Nad nebom kreveta bio je prekrasno izrezbaren prozor s mnogo otvora, a potjecao je iz petnaestog stoljeća. Zvao se d’urbervillski prozor i u njegovu su se gornjem dijelu mogli razabrati heraldički znakovi poput onih na Durbeyfieldovu starom pečatu i žlici. Joan navuče zastore oko postelje i tako od nje učini vrlo dobar šator i potrpa sitniju djecu unutra. »Ako voda dođe do grla, možemo i mi tu prespavati jednu noć«, reče ona. »Ali idemo pokušati dalje, a i djeci treba naći nešto za jelo! O, Tesso, kakvog ima smisla, da se igraš udavanja za gospodu, ako smo na ovo spali!« U pratnji Lize-Lu i dječaka ona se ponovo uspne uskim puteljkom, koji je dijelio crkvu od gradića. Čim su došli na ulicu, oni ugledaju muškarca na konju, kako gleda gore dolje po cesti. »A – vas tražim!« reče on, dojahavši k njima. »To je pravi obiteljski sastanak na ovom historijskom mjestu!« Bio je to Alek d’Urberville. »Gdje je Tessa?« – upita on. Joan osobno nije voljela Aleka. Ona mu nemarno pokaže smjer prema crkvi i ode, a d’Urberville joj dobaci, da će se još vidjeti, u slučaju, da im ne pođe za rukom potraga za stanom, o kojoj je malo prije čuo. Kad su otišli, d’Urberville odjaše do gostionice i kratko vrijeme zatim iziđe pješice. U međuvremenu se Tessa, koja je ostala s djecom u krevetu, zadržala neko vrijeme s njima u razgovoru, a onda, videći, da u tom času ne može više ništa učiniti za njihovu udobnost, pođe malo na groblje, koje se sada smrkavalo od noćnih sjena. Vrata crkve bila su otvorena, i ona uđe u nju prvi put u svom životu. Pod prozorom, pod kojim je stajao krevet, bili su porodični grobovi, a njihovi su datumi obuhvatili nekoliko stoljeća. Bilo ih je s baldahinom, poput oltara, i jednostavnijih. Izrezbareni kamen na njima bio je izguljen i slomljen, mjedeni natpisi iskidani iz svojih udubina, rupe za spone šuplje poput rupa bjelogrlih lastavica u pješčanim klisurama. Od svih dokaza, koje je ikada čula,

da je njezina porodica društveno izumrla, nije bilo ni jednoga, koji bi tako snažno djelovao kao ovo propadanje. Ona se približi tamnom kamenu, na kojem je bilo uklesano: OSTIUM SEPULCHRI ANTIQUAE FAMILIAE D’URBERVILLE12 Tessa nije znala crkveni latinski jezik kao kakav kardinal, ali je znala, da su to vrata u grobnicu njezinih predaka, i da u njoj leže oni visoki vitezovi, o kojima je pjevao njezin otac kad je malo gucnuo. Ona se zamišljeno okrene da iziđe. Pritom prođe pokraj groba u obliku oltara, najstarijeg od svih, na kojem je bio lik u ležećem stavu. U sumraku ga nije prije zamijetila, a teško da bi ga i sada opazila, da joj se nije pričinila čudesna stvar, da se taj lik miče. Čim mu se približila, ona u tili čas ustanovi, da je taj lik doista živo stvorenje; osjećaj da nije bila sama, proizveo je na nju tako snažan dojam, da je bila sva izvan sebe. Ona klone i gotovo se onesvijesti, ali je prije toga u onom liku prepoznala Aleka d’Urbervilla. On skoči s ploče i prihvati je. – Vidio sam vas, kad ste ušli – reče on smiješeći se – pa sam se popeo tamo, da vas ne smetam u vašem razmišljanju. To je obiteljski sastanak, zar ne, s ovim starim srodnicima pod nama? Slušajte. On čvrsto udari petom o pod, našto se odozdo odazva šuplja jeka. – Okladio bih se, da ih je to malo uzdrmalo! – nastavi on. – A vi ste mislili, da sam jednostavno kamena reprodukcija jednoga od njih. Ali nisam. Stari se red mijenja. Mali prst nazovi-d’Urbervilla može učiniti više nego čitava dinastija pravih tu dolje... A sada mi zapovijedajte. Što treba da učinim? – Odlazite! – promrmlja ona. – Hoću – idem da potražim vašu majku – reče on blago. Ali, prolazeći kraj nje, on joj šapne: »Zapamtite ovo: vi ćete još biti uljudni!« Kad je otišao, ona se nagne na ulaz u grobnice i reče: – Zašto sam izvan vrata, a ne tamo unutra? U međuvremenu se Marian i Izz Huet putovale dalje s oračevim stvarima prema svojoj zemlji kanaanskoj – ili prema Egiptu neke druge obitelji, koja je tek toga jutra otputovala odanle. Ali djevojke nisu dugo vremena mislile o mjestu, kamo idu. Njihov se razgovor kretao oko Tesse i Angela Clarea, i Tessina ustrajnog ljubavnika, čiju su vezu s njezinom prošlošću već prije djelomično čule, a djelomično nagađale. – Ne bih rekla, da ga ona nije otprije poznavala – reče Marian. – A sasvim je drukčija stvar, ako je on nju već jednom imao. Strašno bi mi bilo žao, da se je opet dočepa. Gospodin Clare, Izzo, ne može nama dvjema nikada biti ništa, pa 12

Vrata grobnice stare porodice d’Urberville. (Nap. prev.)

zašto onda da joj zavidimo na njemu i da ne pokušamo da izgladimo tu prepirku? Kad bi on samo znao u kakvu ju je nepriliku uvalio i što joj se sprema, on bi vjerojatno došao, da se pobrine za ono što je njegovo. – Da li bismo ga mogle obavijestiti? Razmišljale su o tome cijelim putom do svoga odredišta, ali žurba oko smještaja na novom mjestu obuze tada svu njihovu pažnju. Međutim, kad su se smjestile, mjesec dana kasnije, one su čule, da će se Clare ubrzo povratiti, premda o Tessi više ništa nisu doznale. Nato, potaknute iznova svojom odanošću prema njemu, a opet s poštenim namjerama prema Tessi, Marian odčepi zajedničku bočicu crnila od jednoga pennyja, i njih dvije skalupe nekoliko redaka. CIJENJENI GOSPODINE Pripazite na svoju Ženu, ako je volite toliko, koliko ona voli vas. Jer ona ima velikih neprilika od jednog Neprijatelja u liku Prijatelja. Gospodine, u njezinoj je blizini netko, tko ne bi smio biti Tu. Žena se ne smije iskušavati preko svojih Snaga, a neprestano kapanje izdube Kamen, pa čak i Dijamant. OD DVIJU, KOJE VAM DOBRO ŽELE. Pismo su upravile na Angela Clera, u jedino mjesto, s kojim su čule da on ima veza, u župni dvor u Emminsteru. Nakon toga su bile u neprekidnom raspoloženju čuvstvenog zanosa zbog svoje velikodušnosti, pa su od toga dobivale u isto vrijeme histerične napadaje pjevanja i plača.

Sedmo razdoblje IZVRŠENJE

LIII Bilo je veče u župnom dvoru u Emmnisteru. Dvije su svijeće kao obično gorjele pod svojim zelenim sjenilima u župnikovoj radnoj sobi, ali on nije sjedio u njoj. Ušao bi od vremena od vremena, potaknuo malu vatru, koja je bila dovoljna za sve blaže proljetno vrijeme, a onda bi opet izišao. Katkad bi zastao kod ulaznih vrata, onda bi otišao u salon, pa bi se opet vratio k ulaznim vratima. Vrata su gledala prema zapadu, i, premda je unutra bilo tamno, vani je još bilo dovoljno svijetlo, da se moglo jasno vidjeti. Gospođa Clare, koja je sjedila u salonu, dođe za njim. – Ima još mnogo vremena – reče župnik. – On dolazi u Chalk-Newton tek u šest sati, sve da vlak i dođe točno, a naš stari konj ne može u brzini preklipsati deset milja po seoskim putovima, od kojih je pet po Crimmercrock Laneu. – Ali, dragi, kad je nas vozio, on je to prešao za jedan sat. – Prije mnogo godina. Tako su oni nastojali zatući vrijeme, a jedno i drugo je dobro znalo, da je to samo uzaludno trošenje snage, i da je jedina bitna stvar čekati. Konačno se na putu začuje neznatna buka, i pred ogradom se doista pojavi stara kočija. Vidješe kako iz nje izlazi neka osoba. Pravili su se, da je prepoznaju, ali bi zapravo prošli kraj nje, na ulici, a da ne bi znali tko je, da nije izišao iz kočije baš u tom određenom času, kad se ta određena osoba očekivala. Gospođa Clare pojuri kroz tamni hodnik prema vratima, a njezin muž dođe sporijim korakom za njom. Došljak, koji je upravo trebao da uđe, vidje njihova zabrinuta lica na vratima i sjaj zapada u njihovim naočalima, jer su stajali sučelice prema posljednjim zrakama sunca, ali oni su, gledajući prema svijetlu, vidjeli samo njegov tamni obris. – O, sine moj, sine moj – opet si mi konačno kod kuće! – povika gospođa Clare, koja u tom času nije marila za ljagu njegova krivovjerstva, koje je prouzročilo cijeli taj rastanak, kao ni za prašinu na njegovu odijelu. Postoji li, zapravo, žena, pa čak i da je najvjerniji pristaša istine, koja bi u istoj mjeri vjerovala u obećanja i prijetnje Riječi, kao što vjeruje u svoju djecu, i koja ne bi za volju njihove sreće odbacila svoju teologiju kao da je nikada nije ni bilo? Čim su došli u sobu, gdje su bile zapaljene svijeće, ona mu pogleda u lice.

– O, pa to nije Angel – to nije moj sin – onaj Angel, koji je otišao od kuće! – povika ona u svoj ironiji tuge, okrenuvši se od njega. I njegov je otac bio potresen, kad ga je vidio, toliko se Angel stanjio od svoga prijašnjeg izgleda zbog briga i lošeg vremena, kroz koje je prošao u podneblju, kamo je tako bezglavo srnuo u onom svom prvom gađenju zbog ironije događaja kod kuće. Kroz čovjeka se vidio kostur, a kroz kostur se gotovo nazirala sablast. Bio je dostojan takmac Crivellijevu mrtvom Kristu. Njegove su upale očne šupljine imale bolesnu boju, a iz očiju mu je iščezao sjaj. Uglate su šupljine i bore njegovih starih predaka nastavile svoju vladavinu na njegovu licu dvadeset godina prije vremena. – Bio sam tamo bolestan – reče on. – Sada mi je dobro. Međutim, kao da bi htjele da opovrgnu tu njegovu tvrdnju, noge ga izdadu, i on nenadano sjedne, da ne bi pao. Bio je to tek slabi napadaj nesvjestice, zbog zamornog, dugog putovanja i uzbuđenja pri dolasku. – Je li u posljednje vrijeme stiglo za me kakvo pismo? – upita on. – Ono sam posljednje, što ste mi ga poslali, primio pukim slučajem sa znatnim zakašnjenjem, jer sam bio u unutrašnjosti. Inače bih bio prije došao. – Ono je pismo bilo od tvoje žene, kako nam se činilo? – Jest. Nedavno je došlo samo jedno. Nisu mu ga poslali, jer su znali, da će uskoro krenuti na put kući. On žurno otvori pismo, što mu ga dadoše, i jako se uznemiri, dok je čitao one posljednje retke, napisane u žurbi Tessinim rukopisom, u kojima mu prikazuje svoje osjećaje. »O, Angel, zašto si sa mnom postupao tako okrutno? Ja to ne zaslužujem. Brižno sam o svemu razmislila i ne mogu Ti nikada, nikada oprostiti; Ti znaš, da Ti nisam namjerno učinila krivo. Zašto si onda Ti meni učinio krivo? Okrutan si, doista okrutan! Pokušat ću, da Te zaboravim. Od tebe sam doživjela samo nepravdu!« T. – To je potpuno istina! – reče Angel bacivši pismo. – Možda se neće htjeti nikada sa mnom pomiriti! – Nemoj se, Angel, toliko uzrujavati zbog jedne obične kćeri prirode! – reče njegova majka. – Kći prirode! Svi smo mi djeca prirode. Kamo sreće, kad bi ona bila kći prirode u onom smislu, kako ti to misliš. A sada ću ti reći nešto, što nikada prije nisam rekao: njezin je otac izravni potomak s očeve strane jedne od najstarijih normanskih obitelji, kao i mnogi drugi, koji po našim selimi žive povučenim seljačkim životom, a zovu ih »djecom prirode«. On uskoro pođe na počinak; a idućeg je jutra, budući da se osjećao veoma loše, ostao u svojoj sobi, razmišljajući. Dok je bio južno od ekvatora, i tek što je

primio njezino ljubavno pismo, činilo mu se, da je najlakša stvar na svijetu pojuriti natrag u njezin naručaj u onom času, kad se odluči da joj oprosti, ali prilike u kojima je ostavio Tessu, bile su takve, da mu to sada, kad je stigao, nije bilo tako lako, kako mu se činilo. Ona je strastvena, a njezino ga najnovije pismo, koje pokazuje, da se njezino mišljenje o njemu, zbog njegova zatezanja, promijenilo – a s tugom u srcu je priznavao, da se promijenilo punim pravom – sili, da upita sam sebe, da li bi bilo pametno sastati se s njom nenajavljen u prisutnosti njezinih roditelja. Ako uzme, da se njezina ljubav u ovih posljednjih nekoliko tjedana odvojenosti doista pretvorila u mržnju, nenadani bi sastanak mogao dovesti do ogorčenih riječi. Clare je stoga mislio, da će biti najbolje da pripremi Tessu i njezinu obitelj tako, da pošalje nekoliko redaka u Marlott, pa da joj javi, da se vratio i da se nada, da Tessa još živi s njima, kako je on to uredio prije svoga odlaska iz Engleske. Još istog dana otpremi pismo, a prije konca tjedna stiže kratak odgovor od gospođe Durbeyfield, koji nije uklonio njegovu zabrinutost, jer na njemu nije bilo adrese, premda, na njegovo iznenađenje, nije stiglo iz Marlotta. GOSPODINE, Pišem vam ovih nekoliko redaka, da vam kažem, da je moja Kći sada odsutna, a ne znam sigurno, kad će se vratiti, ali ću vas obavijestiti, Čim se vrati. Ne smijem vam reći, Gdje ona privremeno boravi. Želim vam reći, da smo ja i moja Porodica napustili Marlott pred kratko Vrijeme. Vaša J. DURBEYFIELD. Clareu je toliko odlanulo, kad je saznao, da je Tessi barem prividno dobro, da ga stalna šutljivost njezine majke u pogledu Tessina boravišta nije dugo žalostila. Oni se svi, očito, ljute na njega. Pričekat će, dok ga gospođa Durbeyfield ne uzmogne obavijestiti o Tessinu povratku, a taj će, prema njezinu pismu, biti uskoro. Nije drugo ni zaslužio. Njegova je ljubav bila ljubav »koja se mijenja kad naiđe na promjenu«. Za vrijeme svoje odsutnosti on je doživio čudna iskustva: u onoj, koja je zapravo bila Kornelija, vidio je pravu Faustinu, u onoj, koja je po tijelu bila Frina, vidio je duhovnu Lukreciju; razmišljao je o ženi, koju su uzeli i postavili u sredinu kao da zaslužuje kamenovanje, i o ženi Urijinoj, kako je postavlja za kraljicu; i pitao se, zašto nije radije prosuđivao Tessu konstruktivno prije nego biografski, po njezinoj volji, a ne po djelima. Prošao je dan dva, dok je u kući svoga oca čekao na obećano drugo pismo od Joane Durbeyfield, i, usput, da mu se malo povrati snaga. Bilo je znakova, da mu se vraća snaga, ali Joaninu pismu, nije bilo ni traga ni glasa. Onda on pronađe ono staro pismo, što mu je poslano u Braziliju, i koje mu je Tessa pisala iz Flintcomb-Asha, i ponovo ga pročita. Rečenice pisma su ga dirale sada jednako kao i onda, kad ga je prvi put čitao. »Moram Ti se isplakati u svojoj nevolji – nemam nikoga drugoga... Mislim, da ću morati da umrem, ako ne dođeš brzo, ili mi ne kažeš, da dođem k Tebi...

Molim Te, molim Te, ne budi samo pravedan – budi samo malo dobar prema meni!... Kad bi Ti htio doći, mogla bih umrijeti od sreće u Tvom zagrljaju! I bila bih sretna, kad bih umrla, samo da znam, da si mi oprostio!... Ako mi napišeš samo jedan redak »Dolazim skoro«, izdržat ću, Angel, – o, s takvim veseljem!... Pomisli, kako mi srce trpi, da Te nikada – nikada više ne ću vidjeti! O, kad bi Tvoje drago srce moglo trpjeti samo jedan kratak čas u danu, kako moje trpi svaki dan i cijeli dan, možda bi Te to navelo, da budeš milosrdan prema svojoj osamljenoj ženi... Bila bih zadovoljna, pa čak i sretna, da sam s Tobom kao Tvoja služavka, ako ne smijem biti kao žena. Samo da mogu biti u Tvojoj blizini, vidjeti Te tu i tamo, i misliti o Tebi kao o nečemu svome... Jedina je stvar, za kojom čeznem na nebu, na zemlji i pod zemljom, a to je, da se sastanem s Tobom, jedina moja ljubavi! Dođi mi – dođi i spasi me od onoga što mi prijeti.« Clare odluči, da više neće vjerovati njezinu najnovijem i strogom mišljenju o njemu, nego da će otići i smjesta je potražiti. Upita oca, da li je za vrijeme njegove odsutnosti tražila novaca. Otac mu odgovori, da nije, i tada Angelu po prvi put padne na pamet, da ju je je u tom priječio njezin ponos i da je trpjela od nestašice. Njegovi roditelji sada iz njegovih primjedaba razabraše pravi razlog rastave, a njihovo je kršćanstvo bilo takve naravi, da su se najviše brinuli za posrnule, pa je Tessin grijeh u času izazvao sklonost, koju ni njezina krv, ni priprosti odgoj, pa ni siromaštvo, nisu mogli izazvati. Dok je u žurbi pakovao ono nekoliko stvari za put, pogled mu padne na bijedno, neugledno pismo, koje je također nedavno stiglo, pismo od Mariane i Izz Huett, koje je započinjalo: CIJENJENI GOSPODINE! Pripazite na svoju ženu, ako je toliko volite, koliko ona voli vas. a bilo je potpisano »OD DVIJU KOJE VAM DOBRO ŽELE.«

LIV Za četvrt sata Clare je odlazio od kuće, odakle je njegova majka promatrala njegovu mršavu pojavu, kako se gubi u daljini ulice. Nije htio da posudi staru kobilu svoga oca, jer je dobro znao, kako je potrebna ukućanima. Pođe u gostionicu i tamo unajmi kola. Jedva je dočekao da upregnu konja. Za vrlo kratko vrijeme vozio se uz brežuljak kraj grada, niz koji se prije tri četiri mjeseca ove godine spuštala Tessa s velikim nadama, a uspinjala natrag s tako uzdrmanim ciljevima. Uskoro se pred njim pruži Benvill Lane sa svojim živicama i drvećem ružičastim od pupoljaka. Ali njegove su misli bile kod drugih stvari, a

podsjećale su ga na okolinu tek toliko, da ne bi skrenuo s puta. Za nešto manje od sat i pol on prođe uz južni rub posjeda King’s Hintock i popne se na neprijaznu pustoš Cross-in-Handa, grešnog kamena, kod kojega je Alek d’Urberville, u hiru svoga obraćenja, prisilio Tessu da se zakune čudnom zakletvom, da ga nikada više neće svojevoljno dovoditi u napast. Blijede i osušene stabljike prošlogodišnje koprive još i sada su stajale ogoljele po obroncima, a iz njihova su korijenja izbijale mlade zelene koprive novog proljeća. Odatle krene uz rub visoravni, koja je nadvisivala druge Hintocke i, skrenuvši na desno, zađe u svježe, vapnenačno područje Flintcomb-Asha, mjesta, odakle mu je ona pisala jedno svoje pismo, i za koje je držao da je ono boravište, što ga spominje njezina majka. Tu je, naravno, nije pronašao. A još više ga ja potištilo otkriće, da tamošnji seljaci, pa ni sam farmer, nikada nisu čula za gospođu Clare, premda su se vrlo dobro sjećali Tesse po njezinu krsnom imenu. Ona očito za vrijeme njihove odvojenosti nije nikada upotrebljavala njegovo ime, a svoj ponos, svijesna, da su se potpuno razišli, nije pokazala samo time, da se odrekla njegova imena, nego i time, što je odabrala taj teški život (o kojem je on sada prvi put čuo) radije nego da se obrati na njegova oca za novčanu pomoć. Rekli su mu, da je Tessa Durbeyfield otišla s ovoga mjesta, bez otkaza, kući svojih roditelja s onu stranu doline Blackmoor, pa mu stoga nije preostalo drugo nego da pronađe gospođu Durbeyfield. Ona mu je pisala, da više nije u Marlottu, ali je nekako čudno prešutjela svoju sadašnju adresu, pa je jedina mogućnost bila da ode u Marlott i da se raspita za njezinu adresu. Farmer, koji je bio tako osoran s Tessom, bio je sasvim blagoglagoljiv s Clareom, pa mu je posudio konja i kočijaša, da ga odveze prema Marlottu, jer je kola, kojima se odvezao, dao poslati natrag u Emmnister, budući da je s tim konjem navršio dan puta, za koji ga je unajmio. Clare ne htjede prihvatiti farmerovu ponudu, da će mu posuditi kola dalje nego do ruba doline, pa odatle pošalje kola, zajedno s čovjekom, koji ga je vozio, natrag, a on odsjedne u gostionici i naredni se dan spusti pješice u kraj, gdje se nalazilo rodno mjesto njegove drage Tesse. Bilo je još prerano u godini, a da bi po vrtovima i drveću bilo mnogo živih boja. Takozvano proljeće nije bilo ništa drugo nego zima prevučena tankom prevlakom zelenila, to se potpuno slagalo s njegovim iščekivanjima. U kući gdje je Tessa provela godine svoga djetinjstva stanovala je sada neka druga obitelj, koja je nikada nije poznavala. Novi stanovnici bili su u vrtu zauzeti toliko svojim stvarima kao da kuća nije nikada izašla iz svoga prvotnog vremena u vezi sa životima drugih ljudi, kraj kojih su životi ovih novih stanovnika bili potpuno beznačajni i prazni. Hodali su po vrtnim puteljcima, i na prvom su im mjestu u mislima bile vlastite brige, što je njihove čine svakog časa dovodilo u neugodan sukob s blijedim slabostima, koje kao da su stajale iz njih, a govorili su kao da vrijeme, kad je Tessa živjela tamo, nije ni mrve značajnije

nego sadašnjost. Čak su i proljetne ptice pjevale nad njima kao da misle, da nitko važan nije odsutan. Raspitavši se kod tih velikih naivčina, kojima je čak i ime njihovih prethodnika ispalo iz pamćenja, Clare saznade, da je John Durbeyfield umro, i da su mu žena i djeca otišli iz Marlotta, izjavivši, da odlaze da se nastane u Kingsbereu, ali da su mjesto toga krenuli u neko drugo mjesto, i spomenuli su mu ime. Sada se Clare zgražao gledajući kuću, u kojoj više nije bilo Tesse, i on požuri da ode iz njezine mrske blizine, a da se ni ne okrenu. Put ga je vodio kraj polja, gdje ju je prvi put ugledao kod plesa. To mu je bilo jednako nepodnošljivo kao i kuća – čak i gore. On prođe kroz groblje, gdje među novim spomenicima ugleda jedan, koji je bio nešto ljepši od ostalih. Natpis je glasio ovako: »U SPOMEN JOHNU DURBEYFIELDU, ISPRAVNO D’URBERVILLU, IZ NEKOĆ MOĆNE ISTOIMENE PORODICE, I PO TOJ SLAVNOJ LINIJI IZRAVNOM POTOMKU SIR PAGANA D’URBERVILLA, JEDNOGA OD VITEZOVA VILIMA OSVAJAČA. UMRO 10. OŽUJKA 18... « TAKO PROLAZI SLAVA SVIJETA Neki čovjek, očito crkvenjak, spazi Clarea kako tamo stoji, pa mu se približi. »E, gospodine, ovo je čovjek, koji nije želio ležati ovdje, nego je htio da bude prevezen u Kingsbere, gdje su mu preci.« – Pa zašto mu nisu ispunili želju? – E – nisu imali novaca. Pa, gospodine, što da vam kažem, ne volim to govoriti pred svakim, ali – čak ni ovaj spomenik, sa svim tim krasnim riječima, još nije plaćen. – A tko ga je postavio? Čovjek mu reče ime nekog klesara u selu, i Clare, napustivši groblje, pođe kući toga klesara. Tu saznade, da je ona izjava točna i plati račun. Učinivši to, krene u smjeru iseljenika. Udaljenost je bila prevelika, da bi mogao ići pješice, ali Clare je osjećao tako jako želju za samoćom, da isprva nije htio niti unajmiti kola, niti poći do obilazne željezničke pruge, koja ba ga dovela donle. U Shastonu, međutim, uvidje, da će morati da uzme kola. Ali put je bio takav, da je ušao u Joaninu kuću tek oko osam sati uveče, pošto je prešao udaljenost od Marlotta Veću od dvadeset milja. Kako je selo bilo malo, nije imao poteškoća da pronađe stan gospođe Durbeyfield. Bila je to kuća u vrtu ograđenom zidom, udaljena od glavne ceste, i tu je ona složila svoje nezgrapno staro pokućtvo što je bolje znala. Bilo je očito, da ona s određenih razloga nije željela, da je on pohodi, i on je osjećao, da je njegov dolazak u neku ruku nametanje. Sama je izišla na vrata, a svijetlo večernjeg neba joj obasja lice.

To je bilo prvi put, da ju je Clare vidio, ali je bio i suviše zaduben u svoje misli, a da bi zapazio išta drugo, nego da je ona još lijepa žena, odjevena kao poštovanja vrijedna udovica. Morao joj je razjasniti, da je on Tessin muž i zašto je došao, a to je učinio dosta nespretno. »Želim je odmah vidjeti,« dodade on. »Rekli ste, da ćete mi opet pisati, ali to niste učinili.« – Zato, jer se nije vratila kući – reče Joan. – Je li vam poznato, da li joj je dobro? – Nije. Ali to bi trebalo biti vama poznato, gospodine – reče ona. – Priznajem. A gdje je ona? Već u početku razgovora Clare je zamijetio njezinu zbunjenost, jer je cijelo vrijeme držala ruku uz lice. – Ja – ja ne znam točno, gdje ona stanuje – odgovori ona. – Bila je – ali... – Gdje je bila? – Nije više tamo. Izbjegavajući odgovore, ona ponovo zastade, a djeca su se sada dovukla do vrata i stala vući majku za suknju, dok je najmlađe promrljalo: – Je li to gospodin, koji će uzeti Tessu? – On ju je uzeo – prošapta Joan. – Idite unutra. Clare vidje, kako se ona napreže da ništa ne kaže, pa je upita: – Što mislite, bi li Tessa željela, da je pokušam pronaći? Ako ne bi, onda, naravno... – Mislim, da ne bi. – Jeste li sigurni? – Sigurna sam, da ne bi. On se stade okretati da pođe, a onda mu pade na pamet Tessino nježno pismo. – Siguran sam da bi! – uzvrati on strastveno. – Ja je poznam bolje nego vi. – To je lako moguće, gospodine. Ja je, zapravo, nisam nikad poznala. – Recite mi, molim vas, njezinu adresu, gospođo Durbeyfield; smilujte se osamljenom, jadnom čovjeku! Tessina majka ponovo nemirno prijeđe okomito uspravljenom rukom preko obraza i, videći, da on trpi, konačno reče tihim glasom: – Ona je u Sandbournu. – Ali gdje? Sandbourne se razvio u veliko mjesto, kažu. – Ne znam ništa određenije nego što sam vama kazala – Sandbourne. Jer ni ja nisam nikada bila tamo. Bilo je očito, da Joan u tome govori istinu, i on nije dalje navaljivao. – Da li vam što treba, – upita on nježno. – Ne, gospodine – odgovori ona. – Prilično smo dobro opskrbljeni. Clare ode a da nije ni ušao u kuću. Tri milje dalje bila je željeznička postaja, i on, isplativši kočijaša, krene onamo.

Kratko vrijeme nakon toga ode posljednji vlak za Sandbourne, a na svojim je točkovima nosio Clarea.

LV To isto veče u jedanaest sati, pošto se pobrinuo za sobu u jednom hotelu i brzojavio odmah po dolasku svoju adresu ocu, on pođe da se prošeta po ulicama Sandbourna. Bilo je prekrasno da bi kome išao ili se bilo za koga raspitivao, i on nerado odgodi taj posao do jutra. Međutim, nije još mogao da se odluči da pođe na počinak. To moderno kupalište, sa svojom istočnom i zapadnom željezničkom stanicom, svojim kejevima, gajevima borova, svojim šetalištima i natkritim vrtovima, činilo se Angelu Clareu kao neko začarano mjesto, što ga je u času stvorio dodir čarobnog štapića, pa je smjelo biti malo prašno. Sasvim u blizini bio je izložen istočni komad Egdon Wastea, a ipak, na samom rubu te smeđe, prastare pustoši iskrsla je takva blistava novost kao što je taj grad zabave. Unutar prostora od jedne milje ispred njegovih predgrađa svaka je nepravilnost tla bila predhistorijska, svaki jarak, stari, sada, nesmetani, britanski put. Sve od vremena rimskih careva nije tu prevrnut ni jedan grumen zemlje. Pa ipak, tu je izraslo to egzotično mjesto, iznenada, kao prorokova tikva, i privuklo k sebi Tessu. Uz svijetlo ponoćnih svjetiljaka hodao je on gore dolje po vijugavim putovima toga novoga svijeta usred staroga. Između drveća, na pozadini zvjezdanog neba, razabirao je visoke krovove, dimnjake, izbočene prozore i tornjiće brojnih fantastičnih domova, od kojih se sastojalo mjesto. Bio je to grad pojedinačnih vila. Sredozemno odmaralište na La Mancheu, a sada, gledano noću, činilo se još impozantnijim nego što je bilo. More je bilo sasvim blizu, ali nije smetalo. Mrmorilo je, a on je mislio, da je to šum borova. Borovi su mrmorili potpuno istim šumom, i on je mislio, da je to more. Gdje bi sada mogla biti Tessa, ta seoska djevojka, njegova mlada žena, usred toga bogatstva i pomodnog svijeta? Što je više razmišljao, to se manje mogao dosjetiti. Ima li tu krava za muzenje? Sigurno je, da nema polja za obrađivanje. Vjerojatno radi kakav posao u jednoj od tih velikih kuća. I tako se on vukao ulicama, zagledao u prozore spavaonica i vidio, kako se u njima gase svijetla jedno za drugim, pa se pitao, koja bi od njih mogla biti njezina soba. Nagađanje je bilo besmisleno, i malo poslije ponoći on se vrati kući i pođe spavati. Prije nego što je utrnuo svijetlo, on ponovno pročita Tessino zaljubljeno pismo. Međutim, nije mogao spavati – tako blizu njoj, a opet, tako daleko od nje – i neprestano je dizao zastor na prozoru i promatrao pozadinu suprotnih kuća, pa se pitao, iza kojega od tih prozora ona u tom času počiva.

Gotovo bi bilo isto, da je čitavu noć probdio. Ujutro ustane u sedam sati i kratko vrijeme zatim iziđe i krene u smjeru poštanskog ureda. Na vratima sretne inteligentnog poštara, koji je izlazio s pismima za jutarnju raspodjelu. – Znate li adresu gospođe Clare? – upita Angel. Poštar strese glavom. A onda, sjetivši se, da ona vjerojatno i dalje upotrebljava svoje djevojačko prezime, Clare reče: – Ili gospođice Durbeyfield? – Durbeyfield? I to je ime bilo nepoznato poštaru, na kojega se obratio. – Kao što vam je poznato, gospodine, gosti dolaze i odlaze svakog dana – reče on. Bez imena kuće nemoguće ih je pronaći. Kako je u tom času u žurbi izišao jedan od njegovih drugova, on upita njega za to ime. – Ne znam nikoga tko bi se zvao Durbeyfield. Ali u pansionu »Čaplje« postoji ime d’Urberville – reče on. – To je! – usklikne Clare, razveselivši se na pomisao, da se vratila svome pravom imenu. – Kakav je to pansion »Čaplje«? – Elegantan hotel. Pa tu su vam, gospodine, sve sami hoteli. Kad su ga uputili kako da nađe tu kuću, Clare se požuri onamo i stigne zajedno s mljekarom. Iako je hotel »Čaplje« bio obična vila, nalazio se na vlastitom zemljištu i jamačno je bio posljednje mjesto, gdje bi čovjek očekivao da će naći stan, toliko je davao dojam privatne kuće. Ako je jadna Tessa ovdje služavka, kao što se on bojao, ona će doći na stražnja vrata da otvori mljekaru, pa je htio da i on pođe onamo. Međutim, onako u nedoumici, on krene prema prednjem ulazu i pozvoni. Kako je još bilo rano, sama gazdarica otvori vrata. Clare je upita, da li je tu Tereza d’Urberville ili Durbeyfield. – Gospođa d’Urberville? – Da. Tessa se dakle predstavljala kao udata žena i to ga je razveselilo, premda nije prihvatila njegovo prezime. – Hoćete li joj, molim vas, reći, da jedan njezin rođak želi hitno s njom govoriti. – Prilično je rano. Što da joj kažem, kako se zovete, gospodine? – Angel. – Je li to prezime? – Ne. Angel mi je krsno ime. Ona će već znati. – Idem da vidim, da li je budna. Ona ga uvede u prednju sobu – blagovaonicu – i on pogleda kroz zastor na malu tratinu s rododendronima i drugim grmljem. Njezin položaj, očito nije tako loš, kako se on bojao. Načas mu sjevne mozgom misao, da je nekako došla do

onih dragulja i prodala ih, da bi mogla ovako živjeti. Nije joj to ni jednog časa zamjerio. Uskoro njegove pažljive uši razaberu zvuk koraka na stepenicama, i njegovo srce stade tako bolno tući, da je jedva mogao ostati na nogama »Bože, što će misliti o meni ovako promijenjenom!« reče sam sebi. Uto se otvore vrata. Na pragu se pojavi Tessa – nipošto onakva kakvu ju je očekivao. Bijaše zapravo toliko promijenjena, da se on sav zapanjio. Odjeća je učinila, da se njezina velika prirodna ljepota, ako ne povećala, a ono više istaknula. Bila je lagano zaogrnuta sivkastobijelom kućnom haljinom od kašmira, izvezenom tamnim bojama, a papuče su joj bile u istom tonu. Oko vrata joj je bio ovratnik od sitnih pahuljica, a pletenica tamnosmeđe kose, koje se on tako dobro sjećao, bila je djelomično smotana u klupko na stražnjoj strani glave, a djelomično je visjela na ramenu, što je bila očita posljedica žurbe. On ispruži ruke, ali one klonu natrag uz njegovo tijelo, jer mu ona ne dođe u susret, nego ostade mirno na otvorenim vratima. Kako je sada bio obični žuti kostur, on je osjećao razliku među njima, pa je pomislio, da joj je odvratan njegov izgled. – Tesso! – reče on promuklo – možeš li mi oprostiti, što sam otišao? Zar ne možeš – doći k meni? Kako to, da si – takva? – Prekasno je – reče ona, a glas joj odjeknu tvrdo po sobi, dok su joj oči svjetlucale neprirodnim sjajem. – Nisam bio pravedan prema tebi – nisam te vidio onakvu, kakva jesi! – zaklinjaše on dalje. – Kasnije, sam to naučio, najdraža moja Tesso! – Prekasno, prekasno! – reče ona mahnuvši nestrpljivo rukom kao osoba kojoj se u mukama svaki tren čini kao sat. – Ne približuj mi se, Angel! Ne – ne smiješ. Ostani tamo. – Pa zar me ne voliš, draga moja ženo, zato što me je tako srušila bolest? Ti nisi tako promjenljiva – došao sam samo zbog tebe – moj otac i majka će te sada s veseljem dočekati. – O, da, da! Ali kažem ti, kažem ti, da je prekasno. Bila je poput bjegunca u snu, koji pokušava da se makne a ne može. »Pa zar ti ne znaš sve – zar ti ne znaš? A kako si onda došao ovamo, ako ne znaš?« – Raspitivao sam se na sve strane, pa sam našao put. – Čekala sam te i čekala – nastavi ona, a glas joj iznenada poprimi onaj mekani patetični zvuk. – Ali ti nisi došao! Pisala sam ti, i nisi došao! On mi je neprestano govorio da više nikada nećeš doći i da sam glupa žena. Bio mi je jako dobar, meni i majci, i svima nama nakon očeve smrti. On... – Ne razumijem. – Ponovo me je osvojio. Clare je pogleda oštro, a onda, shvativši što misli, klone kao čovjek ošinut gromom, a pogled mu se spusti i padne na njezine ruke, koje su, nekoć ružičaste, sada bile bijele i nježnije. Ona nastavi:

– On je gore. Sada ga mrzim, jer mi je lagao – da se ti nikada nećeš vratiti; a ti si se ipak vratio! On je stavio na mene ovu odjeću, što je nosim. Svejedno mi je bilo, šta sa mnom radi! Nego – Angel, otiđi, molim te, i nemoj se nikada više vratiti! Stajali su ukočeno, a bol srca im se odražavao na očima s toliko tuge, da ih je bilo mučno gledati. Oboje kao da su zaklinjali nešto, da ih zaštiti od stvarnosti. – O – sve je to moja krivnja! – reče Clare. Ali dalje nije mogao. Govor je bio jednako bezizražajan kao i šutnja. Međutim, on je bio neodređeno svijestan jedne stvari, premda mu je to tek kasnije postalo jasno: da je njegova nekadašnja Tessa u duši prestala priznavati to tijelo, koje je on pred sobom gledao, kao svoje – i da je pustila, da ga nosi struja, kao lešinu, u smjeru, koji nije određivala njezina volja. Prođe nekoliko trenutaka, i on opazi, da je Tessa otišla. Lice mu se ohladi i još više upadne, dok je stajao zauzet mislima na taj moment, a minutu ili dvije kasnije on se nađe na ulici, idući, a da ni sam nije znao kamo.

LVI Gospođa Brooks, koja je bila vlasnica »Čaplje«, kao i svega onoga krasnog pokućstva, nije bila osoba neobično radoznale naravi. Postala je previše poslovna, jadna žena, svojim dugim i prisilnim ropstvom aritmetičkom demonu »Potražuje-Duguje«, a da bi bila radoznala zbog same radoznalosti, a ne u vezi s eventualnim imućstvenim stanjem svojih stanara. Uza sve to, pohod Angela Clarea njezinim stanarima, koji su vrlo dobro plaćali, gospodinu i gospođi d’Urberville, kakvima ih je ona držala, bio je dovoljno neobičan s obzirom na vrijeme i način pohoda, da ojača u njoj onu žensku naklonost, koja je bila prigušena kao beskorisna, osim kad bi imala utjecaja na njezin posao izdavanja soba. Tessa je sa svojim mužem razgovarala s vrata, a da nije ušla u blagovaonicu, a gospođa Brooks, koja je stajala iz priškrinutih vrata svojeg salona u dnu hodnika, mogla je čuti odlomke razgovora – ako se to moglo zvati razgovorom – između to dvoje nesretnika. Čula je, kako se Tessa ponovo uspela uza stepenice u prvi kat, kako je Clare otišao, i kako su se za njim zatvorila ulazna vrata. Onda su se zatvorila i vrata sobe u prvom katu, i gospođa Brooks je znala, da se Tessa vratila u svoj stan. Kako mlada gospođa nije bila potpuno obučena, gospođa Brooks je znala, da se neće još neko vrijeme pojaviti. I tako se ona tiho uspne uza stepenice i stane kraj vrata prednje sobe salona, koji je bio neposredno vezan sa stražnjom sobom (koja je bila spavaonica) dvokrilnim vratima, kako je to već običaj. Taj je prvi kat, u kojem su bile

najljepše sobe gospođe Brooks, gospodin d’Urberville unajmio tjedno. U stražnjoj sobi je sada bila tišina, ali iz salona su se čuli nekakvi zvuci. Sve što je od njih mogla isprva razabrati bio je jedan slog, koji je neprestano ponavljao u dubokom glasu bola, kao da dolazi od kakve grešne duše privezane za Iksionovo kolo: »O-o-o!« Zatim bi nastala tišina, a onda bi se čuo dubok uzdah, i ponovo: »O-o-o!« Gazdarica pogleda kroz ključanicu. Vidio se samo mali komad sobe, ali u tom je komadu vidjela ugao stola, koji je već bio prostrt za doručak, i kraj njega stolac. Tessino je lice bilo nagnuto nad sjedalom stolca, a ona je bila u položaju klečanja pred njim. Ruke je sklopila nad glavom, suknja njezine kućne haljine i vezivo spavaćice pali su po podu, a na sagu su joj se vidjele bose noge, s kojih su spale papuče. To mrmljanje neizrecivog očaja dolazilo je s njezinih usnica. Onda se začuje muški glas iz susjedne sobe: – Što se dogodilo? Ona ne odgovori, nego nastavi glasom, koji je bio više monolog nego uzvikivanje, više tužaljka nego monolog. Gospođi Brooks uspije uhvatiti samo jedan dio: – I onda se moj dragi, dragi muž vratio kući k meni... a ja to nisam znala!... A vi ste me okrutno nagovarali... bez prestanka... bez prestanka! Potrebe moje braće i sestara, i moje majke – time ste me ganuli... i govorili ste, da se moj muž neće nikada vratiti – nikada. A onda ste me mučili i govorili, da sam glupa, što ga čekam!... I konačno sam vam povjerovala i popustila!... A onda se on vratio! I sada je otišao. Otišao po drugi put, i sada sam ga zauvijek izgubila ... i nikada me više ni truna neće voljeti – samo mrziti!... Da, izgubila sam ga sada – opet zbog vas! Svijajući se s glavom na stolcu, ona okrene lice prema vratima, i gospođa Brooks mogla je vidjeti bol na njezinu licu. Vidjela je i da joj krvare usnice, kako je u njih zagrizla zubima, a duge su joj se trepavice na zatvorenim očima prilijepile poput vlažnih čuperaka uz obraze. Ona nastavi: »I on sada umire – izgleda kao da je na samrti!... I moj će grijeh ubiti njega, a ne mene!... O, vi ste moj život rastrgali u komade... učinili ste od mene ono, što sam vas zaklinjala da ne učinite od mene ponovo!... Moj mili, dragi muž neće nikada, nikada – o bože ne mogu to podnijeti! – ne mogu!« Onda se opet čuo muškarac, kako govori oštrijim tonom, zatim iznenada nekakvo natezanje, i ona skoči na noge. Gospođa Brooks, misleći da će muškarac izjuriti iz sobe, žurno sleti niz stepenice. To, međutim, nije morala učiniti, jer se vrata salona nisu otvorila. Ali gospođi Brooks se nije činilo sigurnim, da opet pođe na hodnik prisluškivati, pa uđe dolje u svoj salon. Kroz strop nije mogla ništa čuti, premda je napeto slušala, a zatim se vrati u kuhinju, da dovrši prekinuti doručak. Došavši za kratko vrijeme u prednju sobu u prizemlju, prihvati se šivanja, čekajući, da će stanari pozvoniti, da iznese stvari

od doručka, a to je namjeravala učiniti osobno, da, ako je ikako moguće, sazna što se događa. Dok je tako sjedila, ona začuje kako nad njom neznatno škripe daske poda kao da tko šeće po sobi, a čas zatim se to kretanje razjasni šuštanjem haljina uz ogradu stepenica. Nato se otvore i zatvore prednja vrata, a Tessin lik prođe kroz vrtna vrata na ulicu. Sada je bila potpuno odjevena. Imala je na sebi kostim za šetnju, kakav pristaje imućnijoj mladoj dami, onaj isti, u kojem je doputovala, s jednim dodatkom, da je preko šešira i crnih pera na njemu prevukla koprenu. Gospođi Brooks nije uspjelo uhvatiti ni jednu riječ rastanka, privremenog ili konačnog, između njezinih stanara u prvom katu. Možda su se posvadili, ili gospodin d’Urberville možda još spava, jer nije volio rano ustajati. Ona priđe u stražnju sobu, koja je bila više samo njezina, i tamo nastavi sa šivanjem. Gospođa se nije vratila, a ni gospodin nije pozvonio. Gospođa se Brooks zamisli zbog toga zakašnjenja i nije znala u kakvom bi odnosu mogao biti onaj posjetitelj, što je došao tako rano ujutro, s bračnim parom u prvom katu. Razmišljajući tako, ona se nasloni u stolcu. Učinivši to, ona slučajno pogledom preleti preko stropa, i oči joj se zaustave na mrlji u sredini bijele površine, koju nikada prije nije tamo zamijetila. Kad ju je prvi put opazila, bila je otprilike velika kao pečat, ali se brzo povećavala do veličine dlana, a onda je mogla razabrati da je crvena. Pačetvorinasti bijeli strop s tom crvenom mrljom u sredini bio je poput golemog hercovog asa. Gospođu Brooks obuze čudan predosjećaj nesreće. Ona se popne na sto i dotakne prstima mrlju na stropu. Bila je vlažna, a njoj se pričini da je krv. Sišavši sa stola, ona ode iz salona i pođe gore s namjerom, da uđe u sobu u prvom katu, a to je bila spavaonica, koja se nalazila iz salona. Ali, kako je sada izgubila živce, nije se mogla odlučiti da pritisne kvaku. Počela je prisluškivati. Mrtvu je tišinu unutra prekidalo samo pravilno lupkanje. Kap, kap, kap. Gospođa Brooks odjuri niza stepenice, otvori prednje vrata i istrči na ulicu. U tom je času prolazio neki čovjek, što ga je poznavala, jedan od radnika zaposlenih na susjednoj vili, i ona ga zamoli, da uđe s njom u prvi kat. Rekla mu je, da se boji, da se nešto dogodilo jednom od njezinih stanara. Radnik pristane i pođe za njom gore. Ona otvori vrata salona i makne se u stranu, da on uđe prvi, a onda ona uđe za njim. Soba je bila prazna; doručak – obilan obrok kave, jaja i hladne butine – ležao je na stolu prostrt i netaknut, onako, kako ga je donijela gore, samo nije bilo noža za rezanje mesa. Ona zamoli čovjeka, da ode kroz dvokrilna vrata u susjednu sobu. On otvori vrata, uđe korak dva, i gotovo u istom času se vrati ukočena lica. »Isuse bože, gospodin u krevetu je mrtav! Mislim da je proboden nožem – sva sila krvi je iscurila na pod!« Sve se za tili čas uzbunilo, i kuća, koja je u posljednje vrijeme bila tako tiha, odzvanjala je od lupe mnogih koraka. Došao je i liječnik. Rana je bila

malena, ali je vršak noža dotaknuo srce žrtve, koja je ležala na leđima, blijeda, ukočena, mrtva, kao da se nije ni pomaknula pošto joj je zadan udarac. Za četvrt sata kroz sve ulice i vile poznatog kupališta proleti glas, da je neki gospodin, koji je bio privremeni gost u gradu, ubijen u svojoj postelji.

LVII U međuvremenu je Angel Clare otišao automatski putem, kojim je i došao, i, ušavši u hotel, sjeo uz doručak i zagledao se u prazninu. Jeo je i pio nesvijesno, a onda, iznenada, zatraži račun. Kad je platio, uzme u ruku svoj kovčežić, jedinu prtljagu, koju je ponio sa sobom, i iziđe na ulicu. U času njegova odlaska predaše mu brzojav – nekoliko riječi od njegove majke, gdje mu kaže, da im je drago, što imaju njegovu adresu, i javlja novost, da je njegov brat Cuthbert zaprosio Mary Chant, i da je ona pristala. Clare zgužva brzojav i krene cestom prema stanici. Došavši onamo, saznade, da još sat i više neće biti nikakva vlaka. On sjedne da čeka, ali, pošto je čekao četvrt sata, vidje, da više ne može čekati. Onako slomljena srca i dotučen, nije imao kamo da se žuri, ali je želio da se makne iz grada, u kojem je sve to doživio, pa se okrene prema prvoj stanici, da tamo uđe u vlak. Cesta, kojom je išao, bila je otvorena, a malo podalje se spuštala u dolinu, preko koje se mogla vidjeti, kako se proteže od jednog ruba do drugoga. Već je bio prešao veći dio uvale i počeo se penjati po zapadnom usponu, kad se, zastavši da odahne, nesvijesno okrene. Nije znao, zašto je to učinio, ali nešto kao da ga je prisililo na to. Cesta, koja se protezala poput vrpce, suzivala se iza njega dokle mu je oko dosezalo, i dok je gledao, na blijedoj se praznini njezine perspektive pojavi neka pomična točka. Bila je to neka ljudska prilika, koja je trčala. Clare pričeka, s nejasnim osjećajem, da je to netko, tko ga želi dostići. Lik, koji se spuštao po obronku, bio je lik žene. Međutim, on je u tolikoj mjeri bio uvjeren, da to ne bi mogla biti njegova žena, da je čak ni onda, kad mu se približila, nije prepoznao, pogotovu u njezinoj sasvim izmijenjenoj odjeći, u kojoj ju je sada ugledao. Tek kad je bila sasvim blizu, povjerovao je, da je to Tessa. – Vidjela sam te – kad si krenuo od stanice – čas prije nego što sam ja tamo stigla – pa sam sve odanle išla za tobom! Bila je tako blijeda, bez daha i uzdrhtala u svakom mišiću, da joj on ne uputi ni jedno pitanje, nego je primi za ruku i, povukavši je pod svoju, povede je dalje. Da se ne bi slučajno sreli s kakvim prolaznicima, on napusti glavnu cestu i pođe stazom ispod jela. Kad su već bili duboko pod granama, koje kao da su tužno uzdisale, on zastade i pogleda je radoznalo.

– Angel – reče ona, kao da je to čekala, znaš li, zašto sam trčala za tobom? Da ti kažem, da sam ga ubila! Dok je to govorila, preko lica joj preleti tužan, blijed osmijeh. – Što!? – reče on, pomislivši po neobičnosti njezina vladanja, da je u nekoj vrsti delirija. – Učinila sam to – sama ne znam kako – nastavi ona. – Pa ipak, dugovala sam to tebi, Angel! Već davno sam se bojala, sve od onoga časa kad sam ga rukavicom udarila po ustima, da bih to mogla jednog dana učiniti zbog zamke, koju mi je postavio u mojoj naivnoj mladosti, i zbog nepravde, koju je učinio tebi po meni. On je došao među nas i uništio nas, a sada to više nikada neće moći da učini. Nikada ga nimalo nisam voljela, Angel, onako, kako sam voljela tebe. Ti to znaš, zar ne, da znaš? Ti mi to vjeruješ? Ti mi se nisi vratio, pa sam morala otići natrag k njemu. Zašto si otišao – zašto – kad sam te toliko voljela? Ne mogu razumjeti, zašto si to učinio. Ali ja te ne krivim. Jedino, Angel, hoćeš li mi sada, kada sam ga ubila, oprostiti moj grijeh prema tebi? Dok sam trčala za tobom, cijelo sam vrijeme mislila, da ćeš mi sada sigurno oprostiti, kad sam to učinila. Sinulo mi je to kao nadahnuće, da ću te na taj način opet pridobiti. Nisam više mogla izdržati, što sam te izgubila – ti ne znaš, kako mi je bilo potpuno nemoguće podnijeti, da me više ne voliš? Reci mi, da me sada voliš, dragi, dragi mužu! Reci, da me voliš sada, kad sam to učinila! – Volim te, Tesso, – jako te volim – sva mi se moja ljubav opet vratila! – reče on, strastveno je stisnuvši u zagrljaj. Ali, kako to misliš da si ga ubila? – Ubila sam ga – promrmlja ona kao u polusnu. – Što, tjelesno? Je li mrtav? – Da. Čuo me je kako plačem zbog tebe, pa me je stao strašno mučiti. Tebe je zvao ružnim imenom, a onda sam ga ubila. Srce mi to nije moglo izdržati. I prije me je mučio prigovorima zbog tebe. A onda sam se obukla i pošla da te nađem. Malo po malo on je bio sklon da povjeruje, da je ona barem neznatno pokušala da učini ono, što je rekla da je učinila. Njegovo se zgražanje pred njezinom nagonskom snagom miješalo s osjećajem zapanjenosti zbog jakosti njezine ljubavi prema njemu i zbog neobičnosti te ljubavi, koja je, očito, u njoj potpuno ubila svaki moralni osjećaj. Budući da nije mogla shvatiti težinu svoga čina, činilo se, da je konačno zadovoljna. I on ju je promatrao, dok je, naslonivši glavu na njegovo rame, plakala od sreće, pa se pitao, kakva je to prikrivena nit u d’urbervillskoj krvi dovela do toga prijestupa – ako je to prijestup. Načas mu sijevne umom, da je možda ona porodična tradicija o kočiji i umorstvu i nastala zato, jer se zna, da su d’Urbervillovi radili takve stvari. Koliko su mu to njegove zbrkane i uzburkane misli dopuštale, on zaključi, da je njezin duh, u času, kad je bila luda od boli, izgubio ravnotežu i sunovratio se u tu provaliju. Ako je istina, onda je to strašno; ako je samo privremena halucinacija, onda je žalosno. Međutim, bilo kako bilo, tu je ta njegova napuštena žena, ta strastveno zaljubljena žena, tijesno priljubljena uza nj, potpuno sigurna, da joj on neće biti ništa drugo nego samo zaštitnik. Vidio je, da ona u svom duhu

smatra za sasvim nemoguće, da bi on bio išta drugo. Konačno u Clareu potpuno prevlada nježnost. Ljubio ju je bez prestanka svojim blijedim usnicama, držao je za ruku i govorio: – Neću te napustiti! Štitit ću te svim sredstvima, koja mi stoje na raspolaganju, ljubavi moja najdraža, bez obzira, što si učinila ili nisi učinila! Zatim krenu dalje pod drveće, a Tessa bi svaki čas okrenula glavu, da ga pogleda. Koliko god je bio iscrpen i neprivlačljiv, bilo je jasno, da ona ne zapaža nikakve pogreške u njegovoj vanjštini. Za nju je on, kao i prije, predstavljao savršenstvo, tjelesno i duševno. On je još bio njezin Antinoj, pa čak i Apolon. Njezinim je zaljubljenim očima njegovo boležljivo lice bilo krasno kao jutro, ništa manje toga dana nego kad ga je prvi put vidjela. Jer, nije li to lice jedinog čovjeka na svijetu, koji ju je volio čisto i koji je vjerovao u njezinu čistoću? S instinktom opreza pred nepredviđenim mogućnostima on se sada ne zaputi, kako je prije namjeravao, prema prvoj željezničkoj stanici s druge strane grada, nego još dublje zađe pod jele, kojih je tu bilo u izobilju na milje daljine. Obuhvativši jedno drugo oko pasa, šetali su oni po suhoj podlozi jelovih iglica, prenesavši se u neodređenu, opojnu atmosferu na pomisao, da su konačno zajedno, i da ni živa duša ne stoji među njima; a zaboravili su, da je između njih mrtvac. Tako se kao iza sna, ogleda oko sebe i upita bojažljivo: – Imamo li mi kakav određeni cilj? – Ne znam, ljubavi. Zašto? – Samo tako sam pitala. – Znaš što, možemo otići još nekoliko milja dalje, a onda kad se spusti veče, potražiti negdje stan – možda u kakvoj osamljenoj kućici. Možeš li dobro pješačiti. Tessy? – O, da! Ovako, kad me držiš oko pasa, mogla bih hodati beskrajno dugo! Činilo se, da je to prilično dobra ideja. Oni nato ubrzaju korake, kloneći se glavne ceste i idući zabačenim stazama, usmjerivši manje više prema sjeveru. Ali u njihovim pokretima, cijeloga dana, bilo je nešto nepraktično i neodređeno, i nijedno od njih kao da uopće nije razmišljalo o pitanju uspješnog bijega, ili o tome, što bi trebalo učiniti, da je ne prepoznaju ili da se na duže vrijeme gdjegod sakrije. Svaka im je misao bila privremena i neproračunata, kao planovi dvoje djece. O podne se približe nekoj gostionici uz cestu. Tessa htjede ući s njim, da nešto pojede, ali on joj savjetova, da ostane među drvećem i grmljem ovoga napola šumovitog, napola pustog dijela zemlje, dok se on ne vrati. Bila je odjevena po najnovijoj modi, čak i njezin suncobran, s drškom od bjelokosti, imao je oblik nepoznat u tom zabačenom kraju, kamo su sada dolutali. U takvoj krčmi ti bi predmeti privukli na se pažnju. On se uskoro vrati i donese jela za šestoro ljudi i dvije boce vina, a to im je bilo dosta za čitav dan, i više, u slučaju nužde. Tada sjednu na nekakvo suho granje i stanu ručati. Između jednog i dva sata spreme ostatak i opet krenu dalje.

– Osjećam se dosta jakom, da idem dokle god hoćeš – reče ona. – Mislim da će biti dobro da usmjerimo uglavnom prema unutrašnjosti zemlje, gdje se možemo neko vrijeme sakriti, a manja je vjerojatnost, da će nas tražiti tamo nego bilo gdje na obali, – primijeti Clare. – Kasnije, kad nas zaborave, možemo se uputiti prema kojoj luci. Ona na to ne odgovori ništa, samo ga obujmi još čvršće, i tako oni krenu ravno prema unutrašnjosti. Premda je u to doba godine bio pravi engleski svibanj, vrijeme je bilo vedro i jasno, a popodne je bilo sasvim toplo. Za posljednjih milja njihova hoda staza ih odvede u dubine New Foresta, a predveče, kad su izašli iz jednog zavoja puta, spaze iza potoka i mosta veliku ploču, na kojoj je bilo napisano bijelim slovima »Ova se udobna kuća iznajmljuje s namještajem«. Iza toga su bile još neke pojedinosti, s uputom, da se oni, koje ponuda zanima, obrate na neke londonske posrednike. Prolazeći proz vrtna vrata, mogli su vidjeti kuću, staro zdanje od opeke, običnog stila i prostrano. – Poznam tu kuću – reče Clare. – To je Bramshurst Court. Vidi se odmah, da je zatvorena, i po glavnoj stazi raste trava. – Nekoliko je prozora otvoreno – reče Tessa. – Mislim, da je to samo radi zračenja. – Sve su te sobe prazne, a mi bez krova na glavom. – Ti si već umorna, draga Tesso! – reče on. – Naskoro ćemo se zaustaviti. I poljubivši je u tužna usta, povede je dalje. I on se već zamorio, jer su lutali dvanaest ili petnaest milja, pa je trebalo razmisliti, što će učiniti u pogledu počinka. Iz daljine su gledali na samotne kuće i krčmice, i već su htjeli da se približe jednoj krčmi, ali ih izdade hrabrost, i oni krenu dalje. Konačno su se od umora vukli, a onda su stali. – Da li bismo mogli spavati pod drvećem? upita ona. Po njegovu mišljenju nije još bilo dosta toplo. – Pomišljao sam na onu praznu kuću, kraj koje smo prošli – reče on. – Idemo natrag prema njoj. Oni krenu natrag istim putem, ali su trebali pola sata da dođu pred ulazna vrata, gdje su prije bili. On je onda zamoli, da ostane gdje jest, dok on ode i pogleda, tko je unutra. Ona sjedne među grmlje kraj ulaza, a Clare se odšulja prema kući. Nije ga bilo dosta dugo, a kad se vratio, Tessa je bila u silnoj brizi, ne zbog sebe, nego zbog njega. On je od nekog dječaka saznao, da na kuću pazi neka stara žena, a ona dolazi iz obližnjeg zaseoka samo kad je lijep dan, da otvori i zatvori prozore. Doći će o zapadu sunca, da ih zatvori. »Sada možemo ući kroz jedan od nižih prozora i tamo se odmoriti«, reče on. U njegovoj pratnji ona umorno krene prema glavnom pročelju. Prozori s kapcima, kao slijepe oči, isključivali su svaku mogućnost da ih tko promatra. Nekoliko koraka dalje bila su vrata, a jedan prozor kraj njih bio je otvoren. Clare se uzvere unutra i povuče Tessu za sobom.

Osim predsoblja, sve su sobe bile zamračene, i oni se popnu uza stepenice. I tu su gore kapci bili čvrsto zatvoreni, a kuća se, barem toga dana, zračila površno, tako da je bio otvoren jedan prozor u predsoblju sprijeda i jedan u prvom katu straga. Clare podigne zasun na vratima velike spavaonice, rukama napipa put i otvori kapke samo nekoliko centimetara. Pramen blistavog sunčanog svijetla prodre u sobu i otkrije teško staromodno pokućtvo, crvene svilene zastore i golemu postelju s baldahinom, a uzduž njegova uzglavlja bile su urezane figure u trku, očito Atalantina trka. – Sad ćemo se konačno odmoriti – reče on odloživši kovčeg i zamotak s hranom. Sjedjeli su u potpunoj tišini i čekali, da dođe paziteljica zatvoriti prozore. Iz opreza potpuno zamračiše sobu, zalupivši kapke kao što su bili prije, da ne bi žena, slučajno, s bilo kojeg razloga, otvorila vrata njihove sobe. Ona dođe između šest i sedam sati, ali nije prilazila krilu, u kojem su bili oni. Čuli su je kako zatvara prozore, kako ih pričvršćuje, kako zaključava vrata i odlazi. Onda Clare opet kradomice pusti tračak svijetla kroz prozor, i njih dvoje sjednu da po drugi put nešto pojedu; za neko ih vrijeme obavije tmina noći, a nisu imali svijeće, da je rasprše.

LVIII Noć je bila neobično svečana i tiha. Pred zoru mu ona šapćući ispripovjedi čitavu pripovijest o tome, kako je s njom u naručju prelazio preko rijeke Froom, uz smrtnu opasnost za jedno i za drugo, i kako ju je položio u kameni lijes u ruševinama opatije. Sve do sada on o tome nije ništa znao. – Zašto mi nisi rekla drugi dan? – upita on. – To bi možda uklonilo mnogi nesporazum i nesreću. – Nemoj misliti o onome, što je prošlo! reče ona. – Neću više misliti ni na što drugo nego na sadašnjost. A i zašto bismo? Tko zna, što nam sprema sutrašnji dan? Ali očito nije spremao tugu. Jutro je bilo vlažno i maglovito, a Clare se, ispravno obaviješten, da paziteljica otvara prozore samo za lijepih dana, usudi da se išulja iz sobe, da razgleda kuću, a Tessu ostavi da spava. U kući nije bilo hrane, ali je bilo vode, i on iskoristi maglu da se izvuče iz kuće i da iz dućana u malom selu, udaljenom dvije milje, donese čaja, kruha i maslaca, kao i mali limeni kotlić i kuhalo na žestu, da bi mogli napraviti vatru bez dima. Ona se probudi, kad je ponovo ušao u sobu. Za doručak su jeli ono, što je on donio. Nije im se dalo izlaziti, i tako je prošao dan, iduća noć, pa još jedna i još jedna; i tako je, a da gotovo nisu bili ni svijesni toga, proletjelo pet dana u potpunoj povučenosti, a da im nikakvo ljudsko biće, ni svojom pojavom ni glasom, nije narušilo taj potpuni mir. Promjene vremena bile su njihovi jedini događaji, a ptice iz New Foresta njihovo jedino društvo. Tihim sporazumom oni

gotovo uopće nisu govorili o bilo kojem prošlom događaju nakon njihova vjenčanja. To tmurno međuvrijeme kao da je utonulo u kaos, nad kojim se sklopilo sadašnje vrijeme i vrijeme prije toga, kao da ga nikada nije ni bilo. Kad god bi on predložio, da bi trebali napustiti svoje sklonište, i poći dalje prema Southamptonu ili Londonu, ona bi pokazivala neku čudnu nevoljkost, da se makne. – Zašto bismo dokrajčili sve ovo ugodno i krasno? – borila se ona. – Ono što mora doći, to će doći. I, gledajući kroz pukotinu među kapcima, dodade: »Vani su samo neprilike, a ovdje unutra zadovoljstvo.« I on proviri van. Doista je bilo tako: ovdje unutra ljubav, sloga, opraštanje grijeha, a vani neumoljiva stvarnost. – A – osim toga – reče ona, prislonivši svoj obraz uz njegov, ja se bojim, da ono, što sada o meni misliš, možda neće potrajati. Ne želim živjeti dulje nego što budu trajali tvoji sadašnji osjećaji prema meni. To nikako ne bih htjela. Milije bi mi bilo, da sam mrtva pod zemljom, nego da dočekam, da me ti prezireš, jer tako ne bih nikada saznala, da si me prezreo. – Nikada ja ne bih mogao tebe prezirati. – To se i ja nadam. Ali, s obzirom na to, kakav je bio moj život, ne vidim zašto me i jedan muškarac, prije ili kasnije, ne bi i protiv svoje volje prezirao... Kako sam bila opaka i luda! Pa ipak, ni prije nisam mogla podnijeti, da učinim nažao ni muhi ni crvu, a često bi me ptica u kavezu natjerala u plač. Ostadoše još jedan dan. Te noći tmurno se nebo razvedri, a posljedica je bila, da se stara čuvarica kuće probudila rano. Blistavi izlaz sunca učinio ju je neobično žustrom; ona odluči da smjesta otvori obližnju kuću i da je temeljito prozrači, kad je tako krasan dan. I tako se dogodilo, da se ona, pošto je došla i otvorila prizemne sobe prije šest sati, popela do spavaonice i upravo htjela pritisnuti kvaku sobe, u kojoj su oni ležali. U tom joj se času pričini da iznutra čuje nečije disanje. Zahvaljujući svojim papučama i starosti njezino je hodanje do toga časa bilo nečujno, i ona se odmah okrene da ode; a onda, držeći, da ju je sluh prevario, opet se vrati i tiho pritisne kvaku. Brava je bila pokvarena, a s unutarnje strane bijaše na vrata namaknut komad pokućtva, pa nije mogla otvoriti vrata više od nekoliko centimetara. Pramen jutarnjeg svijetla koji je prodirao kroz pukotinu među kapcima, padao je na lice mladoga para. Oboje su čvrsto spavali, a Tessine su usnice, malo otvorene kao napola otvoren cvijet, bile uz njegov obraz. Čuvaricu je toliko zapanjio njihov nedužni izgled, otmjenost Tessine odjeće, koja je visjela preko stolca, a kraj nje svilene čarape, dražesni suncobran i drugi odjevni predmeti, u kojima je došla, jer nije imala drugih, da je njezina prvobitna srdžba zbog drskosti skitnica i probisvijeta ustuknula pred trenutačnom raznježenošću nad tim otmjenim bijegom, kako se po svemu činilo. Ona zatvori vrata i povuče se jednako tiho kao što je i došla, s namjerom, da se posavjetuje sa susjedima o tom neobičnom otkriću. Nije prošlo više od jedne minute od njezina odlaska, kad se probudi Tessa, a za njom Clare. Oboje je imalo neki osjećaj, da ih je nešto smelo, premda nisu

znali reći što, a nelagodnost, koju je taj osjećaj probudio, bivala je sve jača. Čim se obukao, on pomno pogleda tratinu kroz uski razmak između kapaka. – Mislim da ćemo morati smjesta da odemo – reče on. – Krasan je dan. Međutim, nikako se ne mogu osloboditi osjećaja, da se netko vrze oko kuće. Na svaki način, žena će danas svakako doći. Ona pokorno pristane, i, pošto su pospremili sobu, uzmu onih nekoliko predmeta, što su im pripadali, i tiho otiđu. Kad su ušli u šumu, ona se okrene, da još jednom pogleda kuću. – Zbogom, kućo sreće! – reče ona. – Moj život će možda trajati još samo nekoliko tjedana. Zašto nismo ostali tamo? – Nemoj to govoriti, Tesso! Za kratko ćemo vrijeme biti sasvim izvan ovoga područja. Ići ćemo dalje svojim smjerom, kao što smo počeli, i držat ćemo se ravno sjevera. Ako nas uopće traže, tražit će nas u lukama Wessexa. Kad dođemo na sjever, otići ćemo u koju luku i nestati. Kad ju je tako uvjerio, oni, držeći se toga plana, pođu u ravnoj crti prema sjeveru. Dugačak odmor u onoj kući dao im je snage za pješačenje, i prema podnevu oni opaze, da se približavaju Melchesteru, gradu tornjeva, koji je ležao upravo na njihovu putu. Odlučio je da joj omogući popodnevni odmor u skupu drveća, i da nastave put pod okriljem noći. Kad se smračilo, Clare, kao obično, kupi jela, i njihov noćni hod otpoče. Oko osam sati prijeđu granicu između Gornjeg i Srednjeg Wessexa. Pješačenje kroz zemlju, bez mnogo obaziranja na putove, Tessi nije bilo novo, i u tom je ona pokazala svoju prijašnju okretnost. Morali su proći kroz starinski Melchester, grad, koji im je stajao na putu, kako bi iskoristili gradski most, da prijeđu preko široke rijeke, koja im je sprečavala napredovanje. Bilo je oko ponoći, kad su prolazili kroz puste ulice tu i tamo rasvijetljene malim brojem svjetiljaka, čuvajući se pločnika, da im se koraci ne bi čuli. Njima nalijevo nejasno se uzdizala skladna građevina katedrale, ali za njih ona sada nije ništa značila. Kad su izišli iz grada, pođu dalje glavnom cestom, koja je nakon nekoliko milja utonula u otvorenu ravnicu. Premda je nebo bilo gusto pokriveno oblacima, dosada im je donekle pomagalo raspršeno svijetlo komadića mjeseca, koji bi se pokazivali iza oblaka. Ali mjesec je sada zašao, oblaci kao da su im se spustili nad samu glavu, i postade tamno kao u spilji. Međutim, oni su ipak nalazili put, a držali su se po mogućnosti što više tratine, da im koraci ne bi odjekivali, a to je bilo lako jer nije bilo nikakve živice ni ograde. Svuda naokolo bila je pusta ravnica i samotni park, kojim je duvao oštar vjetar. Napredovali su tako, pipajući, dvije ili tri milje, kad odjednom Clare postade svijestan goleme građevine upravo pred sobom, koja se uzdizala ravno iz trave. Gotovo su naletjeli na nju. – Kako je tu strašno! reče Angel. – Nešto zuji – dođade Tessa. – Slušaj.

On stade prisluškivati. Vjetar je, klizeći uz zidine građevine, izvodio dubok zvuk kakve divovske harfe s jednom žicom. Čuo se samo taj zvuk, a Clare, ispruživši preda se ruku, polako priđe korak dva i napipa okomitu površinu građevine. Činilo se, da je od jednog jedinog kamena, bez spojeva i usjeklina. Povlačeći dalje prstima po površini, on dođe do zaključka, da je ono, s čime se sukobio, golemi pravokutni stup. Ispruživši lijevu ruku, on napipa još jedan sličan, odmah kraj ovoga. Gore, u neodređenoj visini nešto je činilo crno nebo još crnjim, a bilo je slično silnoj kamenoj gredi, koja je stupove povezivala horizontalno. Oni oprezno uđu među stupove pod tu gredu. Tiho šuštanje njihovih nogu odjekivalo je od stijenja, ali im se činilo da su vani. Ta građevina nije imala krova. Tessa je disala prestrašeno, a Angel, u neprilici, reče: – Što bi to moglo biti? Pipajući postrance, oni naiđu na još jedan stup poput kule, uglast i nepristupačan kao i prvi. Malo dalje bio je još jedan, pa još jedan. Čitavo se to mjesto sastojalo od samih vrata i stupova, a neki su od njih bili gore spojeni poprečnim gredama. – Pravi Hram Vjetrova – reče on. Naredni je stup stajao na osami, drugi su opet sačinjavali trilite, po dva stupa s poprečnom gredom, neki su bili srušeni, a njihove su plohe bile kao nasip dovoljno širok za jedna kola. Za kratko im je vrijeme bilo jasno, da je to šuma monolita skupljenih na toj travom obrasloj velikoj površini ravnice. Mladi par zađe dublje u taj paviljon noći, dok ne dođoše u sredinu. – To je Stonehenge! – reče Clare. – Misliš poganski hram? – Da. Stariji nego stoljeća; stariji nego d’Urberville! A što ćemo sada, ljubavi? Možda ćemo malo dalje naći kakvo sklonište. Ali Tessa je već sada bila doista umorna, i ona se baci na duguljastu ploču, koja je ležala u blizini, a od vjetra ju je štitio stup. Zahvaljujući sunčanim zrakama prošlog dana, ploča je bila topla i suha, ugodna, u usporedbi s grubom i hladnom travom oko nje, koja joj je promočila suknju i cipele. – Ne bih htjela, da idemo dalje, Angel – reče ona ispruživši ruke za njegovima. Zar ne bismo mogli ostati ovdje? – Bojim se da ne. Ovo se mjesto vidi danju na milje daljine, premda to čovjek sada ne bi rekao. – Sad mi je palo na pamet, jedan od majčinih rođaka bio je tu u blizini pastir. A ti si mi u Talbothaysu znao reći, da sam poganka. Prema tome sam sada kod svoje kuće. Ležala je ispružena na kamenoj ploči, a on klekne kraj nje i prisloni svoje usnice na njezine. – Pospana si zlato? Ćini mi se da ležiš na kakvom oltaru. – Veoma mi je lijepo ovdje – promrmlja ona. – Tako je svečano i samotno – nakon moje velike sreće – a nad licem mi je samo nebo. Čini mi se kao da na svijetu uopće nema ljudi, samo nas dvoje. Kamo sreće, da nema – osim Lize-Lu.

Clare pomisli, da bi se ona zapravo i tu mogla odmoriti, dok se malo ne razdani, pa prebaci preko nje svoj ogrtač i sjedne uz nju. – Angel, ako se meni što dogodi, hoćeš li, meni za volju, pripaziti na LizuLu? – upita ona, pošto su dugo vremena slušali zujanje vjetra među stupovima. – Hoću. – Ona je tako dobra, jednostavna i čista. O, Angel – ja bih željela, da nju uzmeš za ženu, ako izgubiš mene, a to će biti za kratko vrijeme. O, kad bi ti to htio! – Ako izgubim tebe, izgubio sam sve! A ona mi je svastika. – To ne smeta ništa, mili moj. U okolici Marlotta je redovita pojava, da se ljudi žene svastikama, a Liza-Lu je tako nježna i mila, i postaje vrlo lijepa. O, ja bih te drage volje s njom podijelila, kad postanemo duhovi! Kad bi je ti, Angel, htio vježbati i poučavati, i odgojiti za se!... Ona ima sve moje dobre strane, a ni jedne loše, i, kad bih znala, da će postati tvoja, to bi bilo gotovo kao da nas smrt nije rastavila ... Eto, rekla sam ti i više to neću spominjati. Ona zamukne, a on se zanese u misli. Na dalekom sjeveroistočnom nebu ugleda među stupovima vodoravnu prugu svijetla. Jednolična se udubljenost crnog oblaka stala dizati u masi, kao poklopac s lonca, propustivši na rub zemlje novi dan, nasuprot kojemu su se visoki monoliti i triliti počeli ocrtavati kao crne sjene. – Jesu li ovdje prinosili žrtve bogu? – upita ona. – Nisu – reče on. – Nego kome? – Mislim, suncu. Onaj visoki kamen, što je postavljen podalje, sam za se, okrenut je prema suncu, koje će za kratko vrijeme izići iza njega. – To me, dragi, sjeća nečega – reče ona. – Znaš, da se nikada nisi htio miješati u moje vjerovanje, prije nego što smo se vjenčali? Ali ja sam svejedno znala, što ti misliš – mislila sam onako kako si ti mislio. Reci mi sada, Angel, misliš li ti, da ćemo se mi ponovo sastati poslije smrti? To želim znati. On je poljubi, da se ukloni odgovoru u takvom času. – O, Angel, bojim se, da to znači ne! – reče ona gušeći u sebi jecaj. – A ja sam željela da te opet vidim – tako silno, silno željela! što, zar ni nas dvoje, koji se toliko volimo? Kao što je to učinio veći čovjek prije njega, on ne odgovori na to kritično pitanje u kritičnom času, i oni ponovo zašute. Za nekoliko minuta njezino disanje postade pravilnije, stisak njezine ruke u njegovoj popusti, i ona zaspe. Trak srebrnastog bljedila uzduž dalekog istočnog horizonta činio je, da su se čak i udaljeni dijelovi Velike Ravnice pričinjali tamni i bliski, a čitava je prostrana krajina nosila obilježje povučenosti, šutljivosti i oklijevanja, kakvo se obično zapaža pred samim osvitom. Istočni su se stupovi i njihove poprečne grede izdizali crni nasuprot svijetlu; malo dalje bio je veliki Kamen Sunca, u obliku plamena, a po srijedi je stajao Kamen Žrtvenik. Za kratko se vrijeme stiša noćni vjetar, a namreškane se male lokvice u udubinama kamenja, što su bile poput

šalica, primire. U taj čas kao da se nešto stalo micati po rubu kotline prema istoku – obična točkica. Bila je to glava čovjeka, koji im se približavao iz dubine s one strane Kamena Sunca. Clare požali, što nisu pošli dalje, ali, u tim prilikama, odluči da ostane na mjestu. Taj lik dolazio je ravno prema krugu stupova, u kojem su se oni nalazili. On začuje nešto iza sebe, šuštanje koraka. Okrenuvši se, ugleda iza srušenog stupa još jedan lik, a onda, prije nego što se snašao, bio je tu još jedan, sasvim blizu nadesno, pod trilitom, i još jedan nalijevo. Zora je obasjavala prednju stranu čovjeka na zapadu, i Clare tako razabere, da je visok i da hoda kao da je izvježban. Svi se oni sklopiše oko njih s nekom očitom namjerom. Znači, da je njezina priča istinita! Skočivši na noge, on se ogleda za kakvim oružjem, kamenom, mogućnosti bijega, bilo čime. Uto je najbliži čovjek već bio uza nj. – Nema smisla, gospodine, – reče on. – Ima nas šesnaest na ravnici, a čitava je zemlja na nogama. – Pustite je, da se ispava! – stade on šaptom usrdno moliti ljude, što su se okupili oko njega. Kad su vidjeli gdje leži, a do tog časa nisu je zamijetili, nisu se protivili, pa su tamo stajali promatrajući je, tihi kao i stupovi oko njih. On pođe do kamena i nagne se nad nju držeći je za jadnu malu ručicu. Disanje joj je sada bilo užurbano i kratko, kao disanje sitnijeg stvorenja nego što je žena. Svi su čekali u sve jačem svijetlu. Lica i ruke kao da su im bili posrebreni, ostali dio tijela taman, zelenkastosivo kamenje se ljeskalo, a ravnica je još uvijek bila u moru sjene. Uskoro svijetlo ojača, a jedna zraka sunca obasja njezin usnuli lik, zaviri joj pod očne kapke i probudi je. – Što je, Angel? – upita ona trgnuvši se. – Jesu li došli po mene? – Da ljubavi – reče on. – Došli su. – Tako i treba – promrmlja ona. – Angel, ja se gotovo veselim – da, veselim! Ta sreća ne bi mogla potrajati. Bila je prevelika. Dosta sam je uživala, i sada me više neće biti, da bi me mogao jednog dana prezreti! Ona ustane, strese se i pođe naprijed. Nijedan od muškaraca nije se maknuo. – Pripravna sam – reče ona mirno.

LIX Wintoncester, krasan stari grad, nekoć glavni grad Wessexa, ležao je usred njegovih izbočenih i udubljenih livada u punom sjaju i toplini srpanjskog jutra. Na kućama od opeka s drvenim gredama, oploćenim i onima od kamena pješčanika, gotovo se sasušila ovogodišnja prevlaka lišaja, voda u potocima, što su tekli kroz livade, bila je niska, a u Glavnoj ulici, koja se spuštala kroz grad od Zapadnih vrata do sredovječnog krsta, pa onda dalje od sredovječnog krsta do

mosta, bez žurbe se prašilo i melo, kako se to obično radilo pred starinski sajmeni dan. Od spomenutih zapadnih vrata cesta se, kao što to svaki stanovnik Wintoncestera zna, penje po dugačkom i pravilnom usponu u dužini od točno jedne milje, ostavljajući kuće postepeno za sobom. Po toj ulici su s periferije grada dolazile dvije osobe. Išle su žurno, kao da su nesvijesne mučnog uspona – nesvijesne zbog prevelike zabrinutosti, a ne zbog preobilja živahnosti. Izbile su na tu cestu kroz mala rešetkasta vratašca u visokom zidu malo niže dolje. Činilo se, da jedva čekaju, da se što prije izgube iz vida kućama i njihovim stanovnicima, a ova cesta kao da je pružala najbrži put, da to učine. Premda su bili mladi, hodali su pognutih glava, a sunčane su se zrake nemilosrdno smiješile njihovu tužnom držanju. Jedno od to dvoje bio je Angel Clare, a drugo, visoko stvorenje u cvatu – napola djevojka, napola žena – produhovljena slika Tesse, nježnija od nje, ali istih krasnih očiju – Clareova svastika, Liza-Lu. Blijeda lica kao da su im se stegnula na polovicu prirodne veličine. Išli su držeći se za ruke, bez ijedne riječi, a glave su im klonule kao glave Giottovih »Dvaju Apostola«. Kad su stigli gotovo do vrha velikog Zapadnog Brežuljka, gradske ure odbiju osam sati. Na te zvukove oboje se trgnu, a onda pođu još nekoliko koraka i dođu do prvog daljinskog kamena, koji je stajao bijel na zelenom rubu trave, a za njim se pružala livada, koja se ovdje protezala sve do ceste. Oni skrenu na tratinu i, pod pritiskom neke sile, koja kao da je zagospodarila njihovom voljom, iznenada zastanu i okrenu se u ukočenom očekivanju pokraj kamena. Pogled je s toga vrhunca bio gotovo neograničen. Dolje u dolini ležao je grad, koji su malo prije ostavili, a njegove su se znatnije zgrade isticale kao na svakom izometrijskom crtežu – među njima i široki toranj katedrale, sa svojim normanskim prozorima i neizmjerno dugačkim krilom i lađom, šiljasti tornjevi crkve sv. Tome, kula s tornjićima na koledžu, a malo više nadesno, toranj i uzidane grede starinskog skloništa, gdje sve do današnjeg dana siromašni putnik može dobiti kruha i piva kao milostinju. Iza grada se prostirala obla uzvisina Brežuljka sv. Katarine, a još dalje nizao se kraj za krajem, sve do horizonta, koji se gubio u ljeskanju sunca nad sobom. Nasuprot tima dalekim prostorima zemlje dizala se, ispred drugih gradskih građevina, velika zgrada od crvene opeke, s položenim, sivim krovovima i s nizovima niskih prozora s rešetkama, koji su dali naslućivati zatočeništvo, a čitava se zgrada silno razlikovala po svojoj ukočenosti od staromodne nepravilnosti gotskih zdanja. Stabla tisa i česmina donekle su je sakrivala od očiju prolaznika na cesti, ali se odavle dobro vidjela. Vratašca, iz kojih je njih dvoje malo prije izašlo, bila su u zidu te zgrade. Usred zgrade, dizao se prema istočnom horizontu ružan, osmerokutan toranj, gore plosnat. Gledan s ovoga mjesta, u sjeni stabalja, a nasuprot svijetlu, činio se kao jedina mrlja na ljepoti grada. Pa ipak, ovo dvoje, što je gledalo odozgo, usmjerilo je svu svoju pažnju na tu mrlju, a ne na ljepotu grada.

Na vijencu tornja bila je pričvršćena visoka motka. Njihove su oči bile prikovane uz nju. Nekoliko minuta pošto je odbilo osam sati, nešto se stade micati po motci i razastre se na vjetru. To je bila crna zastava. »Pravdi« je udovoljeno, a predsjednik besmrtnika, kako ga zove Eshil, završio je svoju igru s Tessom. A d’urbervillski vitezovi i dame spavahu dalje u svojim grobovima, ne sluteći ništa. Dva nijema promatrača na brežuljku kleknu na zemlju kao da se mole, i ostanu tako dugo vremena, potpuno nepomični. Zastava je i dalje tiho lepršala! Čim skupiše malo snage, oni ustanu, uhvate se za ruke, i pođu dalje.

POGOVOR AUTOROV TUMAČ PRVOM IZDANJU Veći dio ovoga romana objavljen je – s malim izmjenama – u novinama Graphic; ostala poglavlja, više namijenjena odraslim čitaocima, štampana su u Fortnightly Review i National Observer kao epizodne crtice. Dugujem hvalu nakladnicima I vlasnicima tih časopisa, što su mi omogućili da sada sastavim glavu i trup romana i štampam ga potpuna, kako je bio prvobitno napisan, prije dvije godine. Hoću samo da dodam, da ovu pripovijest šaljem u svijet s potpuno iskrenom namjerom, kao pokušaj, da dam umjetnički oblik istinskom slijedu događaja; a što se tiče mišljenja o knjizi i osjećaja, što će ih proizvesti, zamolio bih one previše tankoćutne čitaoce, koji ne mogu podnijeti da se izreče ono, što danas svatko misli i osjeća, da se sjete one već veoma stare rečenice sv. Jeronima: »Ako uvreda proizlazi iz istine, bolje je da dođe do uvrede, nego da se sakrije istina«. Studeni, 1891.

PREDGOVOR PETOM I KASNIJIM IZDANJIMA Budući da u ovom romanu velika borba junakinje započinje nakon jedne zgode u njezinu životu, koja se obično smatrala sudbonosnom za nju kao protagonistkinju, ili u najmanju ruku kao pravi završetak njenih planova i nada, bilo je sasvim protivno priznatim konvencijama, da bi publika pozdravila pojavu ove knjige i složila se sa mnom u tvrdnji, da se u romanu mora reći nešto više nego što se dosada govorilo o skrivenim stranama dobro poznate katastrofe. Ali razumijevanje, kojim su Tessu iz porodice d’Urbervilla primili engleski i američki čitači, kao da dokazuje, da plan izlaganja pripovijesti na temelju neizrečenog društva, nije sasvim pogrešan, čak i kad se za primjer uzme tako neznatno i nepotpuno djelo, kao što je ovo. Ne mogu a da ne izrazim svoju zahvalnost za to razumijevanje; a žalim da u svijetu u kojem čovjek tako često uzaludno žudi za prijateljstvom, gdje se čak i to ,da te neshvate namerno krivo, smatra kao prijaznost, da u tom i takvu svijetu neću nikada sresti čitaoce, muškarce i žene, koji ovu knjigu cijene, da im stisnem ruku. Među njih ubrajam i prikazivače knjige – veliku većinu njih koji su tako velikodušno pozdravili ovu pripovijest. Njihove riječi pokazuju, da su oni kao i ostali svojom imaginativnom intuicijom, uvelike popravili nedostatke moga

izlaganja. Pa ipak, iako mi nije bila namjera, da ovim romanom podučavam ili napadam, već da u scenskim dijelovima samo prikazujem, a u misaonima češće iznosim više svoje dojmove nego uvjerenja, bilo ih je, koji su prigovarali i samom sadržaju i izlaganju. Stroži između njih, osim drugih stvari, povoljnih za umjetničko djelo, savjesno se razlikuju u mišljenju, što se tiče sadržaja i otkrivaju, da ideja atributa »čista« iz podnaslova (Čista žena) mogu dovesti u vezu jedino s podnaslovom, koji je namješten I izveden, i da je do njega došlo zahvaljujući imperativu civilizacije. Oni neće da shvate značenje te riječi u Prirodi, zajedno sa svim estetskim zahtjevima, što ih stavljamo na tu riječ, a da i ne spominjem duhovnu interpretaciju, do koje dolaze uz pomoć najsuptilnije strane svoga vlastitog kršćanstva. Drugi se ne slažu s razloga, koji zapravo nisu ništa drugo nego tvrdnja, da taj roman obuhvaća poglede na život, koji su vrijedili pod konac XIX stoljeća, a ne obuhvaća poglede prijašnje generacije – a to je tvrdnja, za koju bih samo mogao poželjeti da je na čvrstim temeljima. Da ponovim, roman je dojam, a ne dokaz; i pri tome moramo ostati; onako kako nas na to podsjeća odlomak iz Schillerovih romana o Goetheu o sucima te vrste: »To su oni, koji u djelu traže samo vlastite ideje i ono, što bi trebalo da bude, hvale kao nešto mnogo više od onog što jest. Uzrok neslaganju stoga leži u temeljnim elementima, i bilo bi potpuno nemoguće sporazumjeti se s njima«. Ili pak: »Čim opazim, da bilo tko, prosuđujući neko pjesničko djelo, misli, da je išta vrijednije od unutrašnje Potrebe i Istine, onda sam s njim gotov.« U uvodnim riječima prvom izdanju natuknuo sam, da će se eventualno pojaviti kakva tankoćutna osoba, koja neće moći podnijeti po koju stvar u mom romanu. Ta se osoba naravno pojavila među gore spomenutim prigovaračima. U jednom slučaju bila je ta osoba nesretna, što nije mogla knjigu pročitati tri puta zbog toga, što nisam učinio onaj kritični pokušaj, koji »jedini može dokazati spasenje moje junakinje«. U drugom slučaju on je prigovorio, da se takvi vulgarni izrazi, kao što su »đavolje vile, nož za rezanje mesa u prenoćištu, stidom kupljeni suncobran« javljaju u pristojnijoj pripovijesti. Na jednom drugom mjestu bio ]e to gospodin, koji se na pola sata prometnuo u kršćanina, da bi mogao bolje izraziti svoje žaljenje, što se u knjizi upotrebila jedna nedostojna rečenica o Besmrtnicima; premda ga je ta ista prirođena tankoćutnost prisilila da ispriča autora tako samilosnim riječima da mu čovjek ne može biti dosta zahvalan: »On nam originalan grijeh, kako on to, čini mi se, sebi zamišlja. Istina, možda u tom uzviku ima nešto lokalne originalnosti; premda, kad bi Shakespeare bio autoritet za povijest, što on možda nije, ja bih mogao pokazati, da je grijeh uvezen u Wessex jednako rano kao i sama Heptarhija.13 Gloster kaže u Kralju Learu: Što su muhe nestašnim dječacima, to smo mi bogovima; Ubijaju nas sebi za razonodu. 13

Heptarhija, vlast sedmorice; sedam kraljevstva Angla i Sasa u Britaniji. (Nap. prev.)

Preostala dvojica ili trojica, koji su se pozabavili Tessom bili su od one predestinirane vrste, i njih bi većina pisaca i čitača rado zaboravila: navodni literarni borci koji oblače uverenja prema prema prilikama; moderni »Čekići heretika«; zakleti obeshrabljivači, koji uvijek budno paze, da eventualni poluuspjeh ne bi kasnije postao potpun uspjeh; koji izvrću izravna značenja riječi i postaju lični pod maskom primjenjivanja velike historijske metode. Međutim, možda oni moraju promicati određene ideje, čuvati privilegije i paziti da ne zamru tradicije; neke od njih obični pripovjedač, koji stavlja na papir kako ga se doimlju stvari na svijetu, bez ikakve dalje namjere, nije zapazio, pa može iz čiste nepažnje naletjeti na njih, kad je najmanje raspoložen za napadaj. Možda bi neko prolazno priznanje, rezultat kakva časa sanjarenja, takvu napadaču prouzročilo znatne neugodnosti s obzirom na njegov položaj, interese, obitelj, slugu, vola magarca, susjeda ili susjedovu ženu. Stoga on hrabro sakriva svoju osobnost iza nakladnikovih kapaka i viče: »Sramota!« Svijet je tako napučen, da se kod svake izmjene položaja, čak i kod najopravdanijeg napretka, stane nekome na kurje oko. Takve promjene započinju obično osjećajem, a takav osjećaj katkad započinje u romanu. Srpanj, 1892.

Gornje su napomene napisane u prvim vremenima ove pripovijesti, kad je produhovljena publika i privatna kritika još bila svježa u svojim osjećajima. Ove stranice predstavljaju onoliko, koliko vrijede, kao nešto, što je več izrečeno; ali sada ih vjerojatno ne bih napisao. Čak i u to kratko vrijeme, što je proteklo od prvog izdanja knjige, neki kritičari, koji su izazvali ovaj odgovor, »mramorkom su zašutjeli« kao da čovjeka hoće da podsjete, kako je ono, što oni kažu i što ja kažem beskrajno nevažno. U ovom bi izdanju možda bilo dobro napomenuti, u odgovoru čitačima, koji se zanimaju za pejsaž, prethistorijske starine, a pogotovu za staru englesku arhitekturu, da je opis te pozadine u ovom romanu i ostalima izveden prema zbilji. Mnogi su detalji iz prve dvije vrste dani pod svojim pravim imenima; npr. Dolina Blackmoor, ili Blakemore, Hambledon Hill, Bulbarrow, Nettelecombe Tout, Dogbury Hill, High-Stoy, Bubb-Down Hill The Devil’s Kitchen, Cross-inHand, Long-Ash Lane, Berivill Lane, Giant’s Hill, Crimmercrock Lane, i Stonehenge. Rijeke Froom ili Frome i Stour svatko, naravno, pozna pod tim imenima. A u konstrukciji pripovijesti bio mi je cilj, da sve velike gradove i tačke, koje predstavljaju granice Wessexa – kao što je Bath, Plymouth, The Start, Portland Bill, Southampton itd. – imenujem direktno. Plan nije izveden detaljno, ali, ma koliko on vrijedio, imena ostaju.

S obzirom na mjesta opisana pod izmišljenim ili starinskim imenima – s razloga, koji su mi se u vrijeme pisanja činili dobrima – ljudi, koji umiju da vide, potvrdili su mi u štampi, da jasno razabiru originalna mjesta, kao npr. Shaftesbury u nazivu »Shaston«, Sturminster Newton u »Stourcastleu«, Dorchester u Casterbridgeu«, Salisbury u »Melchesteru«... itd. Neću ja biti onaj, koji bi im protuslovio; prihvaćam njihove tvrdnje u najmanju ruku kao znak njihova srdačnog i živog interesa za predjele radnje romana. Siječanj, 1895.

Sadašnje izdanje ovoga romana sadrži nekoliko stranica, koje nisu bile objelodanjene u prošlim izdanjima. Kad sam pribrao raštrkane epizode, kako sam to spomenuo u predgovoru g. 1891., nisam opazio, da tih stranica nema, premda su u originalnom rukopisu bile. Dolaze u desetom poglavlju. S obzirom na podnaslov, kojega sam se već prije dotaknuo mogu spomenuti, da sam ga dodao u posljednji čas, pošto sam pročitao konačno otiske, i to kao iskrenu ocjenu karaktera glavne junakinje – ocjenu, za koju vjerujem da je nitko ne bi mogao oboriti; a bilo je na taj podnaslov više napadaja nego na išta drugo u knjizi. Melius fuerat non scribere. Ali tu je. Roman je prvi put izdan potpun u tri sveska u studenom g. 1891. Ožujak, 1912. T. H.

NAPOMENA O THOMASU HARDYJU Slučaj ovoga velikog engleskog pisca veoma je zanimljiv i možda najbolje ilustrira prilike u engleskom društvu potkraj XIX stoljeća. U 55. godini života, u punoj stvaralačkoj snazi, upravo kad je napisao i objavio svoja najznačajnija i najbolja djela ( Predsjednik općine u Caster-bridgeu, Tessa iz porodice d’Urbervilla ili Čista žena, Neugledni Jud), ogorčen i povrijeđen zlonamjernošću, kojom je engleska javnost (publika i kritika) dočekala njegove posljednje romane, a naročito Tessu iz porodice d’Urbervilla i Neuglednog Juda, kao i hajkom koja je povodom toga priređena protiv njega kao pisca i kao čovjeka Hardy se zariče, da neće više pisati romane. To je svoje obećanje i zakletvu Hardy i održao. Od g. 1895., kad je objavljen Jud neugledni (Jude the Obscure) pa sve do svoje smrti g. 1928., Hardy nije objavio ni napisao ni jedno veće prozno djelo. Zbog toga, jer je napisao istinu o engleskom društvu svoga doba (kasne viktorijanske epohe), jer je opisao Engleza iz srednjeg staleža onakva, kakav jest, jer je nemilosrdnom, golemom stvaralačkom snagom prikazao psihu viktorijanskog čovjeka, bez uljepšavanja i opravdavanja, ma i u najmanjoj sitnici, nepopustljivo i uporno, jer je rekao iskreno i umjetnički snažno kao niko prije njega u svome vremenu, »da u životu ne pobjeđuje dobro, već zlo, i da dobri, plemeniti, čisti i svijetli ljudi propadaju, a hulje i zločinci likuju i uživaju i čast i poštivanje bližnjih i sva materijalna blaga« ondašnje društvo to nije moglo Hardyju ni oprostiti niti mu zaboraviti. Ogorčenje na Hardyja bilo je neopisivo, a galama moralista neizreciva. Zanijekan mu je talent, nazvan je pornografom, nemoralnim, bezbožnim, huliteljem, nehumanizam. Biskupi su davali izjave u novinama, da njegova Tessa kvari mladež, a da su Juda bacili u vatru, dok je poznati kritičar i pisac Chersterton još mnogo kasnije osporavao Hardyju sve umjetničke sposobnosti osim stilističkih. Hardy je za njega perverzan, neznabožac, koji je izmislio boga samo za to, da bi ga mogao ružiti. Razumljivo je dakle, da jo poslije ovoga Hardy, uvidjevši, da ne može pisati slobodno, a ne želeći da se ogriješi o svoju umjetničku savjest, prestao pisati romane, i od g. 1895. do svoje smrti pisao je pjesme, drame u stihovima i nekoliko pripovijedaka. Trebalo je gotovo trideset godina, pa da nove generacije, kad se izmijenila potpuno psihička struktura engleskog čovjeka, kad je prošao prvi svjetski rat – priznaju Hardyja kao velikog pisca, jednoga od najboljih engleskih prozaika uopće. U svom poznatom predavanju, što ga je Virginija Woolf održala g. 1924. o modernom romanu (»Arnold Bennet i Mrs Brown«) pretpostavlja generaciji Glasworthy-Bennet-Wells generaciju Butler-Conrad-Hardy. I dok prve naziva realistima, koji uglavnom opisuju vanjske okolnosti, drugi su analizatori, pisci, koji su razbili okvire i oslobodili se predrasuda. Woolfova stavlja Hardyja uz bok Tolstoja, Thackeraya i Sterna i naziva ga velikim romanopiscem. Ona kaže:

»Sad moram da se vratim na Arnolda Benneta. On kaže, da roman samo onda ima izgleda na trajan uspjeh, ako su karakteri realni. Inače je gotovo s njim. Ja se međutim pitam, što je realnost? I tko je pozvan da to presudi? Jedan karakter može da bude za Arnolda Benneta realan, za mene nimalo... Ni o čemu nema toliko različitih mišljenja, kao što ih ima u realnosti karaktera, osobito u suvremenim knjigama. Mislim opet, da je Arnold Bennet potpuno u pravu, da ovaj problem treba promatrati sa šireg stanovišta. To znači, kad mislite na romane, koji su vam se učinili veliki i značajniji – Rat i mir, Sajam taštine, Tristan Shandy, Predsjednik općine Caster-Bridge kad mislite na te knjige, onda se odmah sjećate karaktera, koji su vam se činili realni (a pod tim ja ne podrazumijevam, da su sasvim preslikani iz života), da i nehotice vidite ne samo te karaktere, već kroz njihove oči i najrazličitije fenomene... I u svim tim knjigama pošlo je za rukom tim velikim romansijerima da nam sve što su samo htjeli da pokažu, učine vidljivim kroz oči svojih junaka. Inače ne bi bili romansijeri, već pjesnici, povjesničari ili politički pisci.«

Thomas Hardy rodio se je u Dorsetshiru g. 1840., u jugozapadnoj Engleskoj, i za vrijeme svoga dugog života (umro je u starosti od 88 godina) vidio je izmjenu nekoliko generacija i nekoliko književnih smjerova. On se javlja s ozbiljnim djelima oko g. 1870., u doba, kad su veliki pisci ranog viktorijanskog doba ili mrtvi (Thackeray, Dickens) ili na odlasku (G. Eliot), stvaralački je najviše aktivan između g. 1880. 1895., za generacije Samuel Butler, G. Meredith, R. L. Stephenson; generacija »strogih realista« Ben-etWells-Galsworth (između god. 1900–1920) cijeni ga s hladnim poštovanjem, dok se generacija D. H. Lawrence, V. Woolf, Joyce njime oduševljava. Iako je po kritici društva i svoga vremena viktorijanac, a po psihologizmu blizak piscima dvadesetih godina našeg stoljeća – on je u biti osamljena pojava i ne može se svrstati ni u jednu grupaciju. Nakon neuspjelog pokušaja, da bude arhitekt, Hardy je proživio svoj dugi život u svome rodnom kraju među farmerima i malograđanima. U svojim djelima prikazivao je englesko selo i mali grad i nitko do njega, a ni poslije njega nije bolje ni umjetnički snažnije opisao englesku provinciju. Njen život, karaktere i prilike poznavao je do u najmanje sitnice, pa mu je uspjelo da je svojom maštom ingeniozno oblikuje. Mnogi engleski kritičari smatraju Hardyja predstavnikom filozofskog realizma, jer je – služeći se realističkom metodom u svojim djelima – zastupao mišljenje, da je zlo u čovječjem životu samo dio kozmičkog života, da kozmosom vladaju slijepe sile i da su te slijepe sile besmislene i okrutne. Sudbina čovjekova je odraz tih zlih, grubih sila, i zato je njegov život borba

protiv zla, nepravda i nesreća, koje ga neminovno prate. Korijen zla je u osnovnim prirodnim zakonima, a život i sreća ljudi zavise od niza slučajnosti. Taj pesimizam, kojim Hardy nesvjesno prekriva svoju oštru i nemilosrdnu kritiku svoga vremena i društva u svojim prvim romanima Ispod zelenog drveta i Daleko od uskomešane gomile, još nije tako izrazit, kao što je u Povratku domoroca (1878), ili u djelu Predsjednik općine Caster-bridge. Međutim, on kulminira i prelazi u ogorčenost u njegova dva posljednja, a ujedno najbolja djela, u Tessi iz porodice d’Urberville (1891) i Judu neuglednom. Tessa iz porodice d’Urberville, kojoj je podnaslov Čista žena, smatra se za najzreliji i najbolji Hardyjev roman i za jedan od najboljih romana engleske književnosti. Tessa, dobra, plemenita i čista seoska djevojka, zbog okolnosti, kojima ona nije ni uzročnik ni začetnik, od događaja do događaja, koji nužno proističu jedan iz drugog, gubi djevičanstvo protiv svoje volje, rađa vanbračno dijete, zaljubljuje se, ostavlja je ljubavnik, radi po farmama, da na koncu romana postane ubojica, i nad njom se izvršava smrtna kazna. Tko je kriv, što ta čista žena postaje ubojica i da završava na vješalima? – Nemilosrdna sudbina, slijepi besmisleni usud – odgovara Hardy, ali i mimo volje i protiv intencije pisca vidi se, upravo iz načina, metoda, snage umjetničke reakcije, kako je prikazao sredinu, prilike i okolnosti, u kojima je Tessa odrasla i živjela, da je krivac društvo, te da je to društvo i kaznilo Tessu. A to isto društvo kasne viktorijanske epohe ispravno je i shvatilo ogorčenost Hardyjevu na Usud, poistovjetivši se s njime i još ogorčenije udarivši po Hardyju da »gazi moralne principe«, »da vrijeđa svetost porodice, crkvu i samog sebe«. Pa kada nakon galame i usprkos buci, koja se digla oko Tesse, Hardy objavljuje Juda, u kome žena zavodi i podaje se drugim muškarcima u trenutku, kada zna, da joj se muž nalazi u neposrednoj blizini u samrtnom hropcu – gnjev na njega prelazi u histeriju. Kako je već rečeno, otada Hardy prestaje pisati romane. Od kasnijih njegovih djela treba istaknuti veliki dramsko-epski spjev Dinasti (The Dynasts), povijesno filozofskog sadržaja, u 19 činova, 130 scena, sa stotinu ličnosti, a gotovo cijelom Evropom kao mjesto zbivanja, obuhvaćajući petnaest godina napoleonskih ratova. Radnju prate, kao u grčkim tragedijama, korovi, a mjestimično se pisac služi i posve modernim sredstvima – povijesnom reportažom i nijemim masovnim scenama. N. S.

Tough & kokica